Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se
Poruka [Strana 1 od 1]
2 Re: Francesca Clementis MOJE CURE Čet Feb 16, 2012 2:13 pm
Margita
Administrator
Sve što je Lorna oduvijek željela bio je muž i četvero djece. I to je ono što ima - samo što je on tuđi muž s tuđom djecom. Ali Robert Danson i njegove divne kćeri su praktički njezini. Na-pokon, njegova žena ih je napustila prije deset godina. Zaljubivši se u Roberta, Lorna je bila presretna što je uskočila na njezino mjesto. Samo što se Robertova prava žena vratila. Lijepa je, samouvjerena i traži oprost...
Dirljiv i duhovit roman o modernim odnosima, autorice uspješnice Velike cure ne plaču.
Dirljiv i duhovit roman o modernim odnosima, autorice uspješnice Velike cure ne plaču.
3 Re: Francesca Clementis MOJE CURE Čet Feb 16, 2012 2:13 pm
Margita
Administrator
PROLOG
Zadatak: Ispričat ću vam svoju životnu priču u stotinjak riječi. Vi trebate pogoditi što se da-lje dogodilo. Pažljivo me pratite.
1. Rodila sam se prije trideset i šest godina; imala sam predivnu majku i odanog oca – tako su mi barem rekli. Pet dana poslije dali su me drugoj majci i ocu.
2. Nisam išla u osnovnu školu u koju sam željela. Pohađala sam golemu mjesnu školu u čijoj je kantini najomiljeniji proizvod bio smotak duhana.
3. Nisam imala dovoljno petica da bih se upisala na Cambridge. Išla sam na sveučilište Sussex. (Pazite na naznake, nisu nezamjetljive.)
4. Sanjala sam da ću postati mađioničarka. Postala sam učiteljica.
5. Željela sam muža i četvero djece.
6. Već deset godina imam muža i četvero djece – sad vi nastavite dalje...
Što mislite, Što je bilo dalje? Nešto o neostvarenim snovima, naravno. Uostalom, za to sam vam dala dovoljno naznaka. I, što ste zaključili? Da netko umire, da me je muž prevario, napus-tio me, da su djeca ispala grozna, da je netko smrtno bolestan, da sam zbog previda pravde zav-ršila u zatvoru? Dobri prijedlozi, svi bi mogli zadovoljiti, ali svi su pogrešni. Ja sam dobro. Muž i djeca su dobro. Svi smo zdravi, sretni i živimo skladno.
Radi se samo o tome što to nije moj muž i što to nisu moja djeca.
A sada ih netko želi natrag.
Zadatak: Ispričat ću vam svoju životnu priču u stotinjak riječi. Vi trebate pogoditi što se da-lje dogodilo. Pažljivo me pratite.
1. Rodila sam se prije trideset i šest godina; imala sam predivnu majku i odanog oca – tako su mi barem rekli. Pet dana poslije dali su me drugoj majci i ocu.
2. Nisam išla u osnovnu školu u koju sam željela. Pohađala sam golemu mjesnu školu u čijoj je kantini najomiljeniji proizvod bio smotak duhana.
3. Nisam imala dovoljno petica da bih se upisala na Cambridge. Išla sam na sveučilište Sussex. (Pazite na naznake, nisu nezamjetljive.)
4. Sanjala sam da ću postati mađioničarka. Postala sam učiteljica.
5. Željela sam muža i četvero djece.
6. Već deset godina imam muža i četvero djece – sad vi nastavite dalje...
Što mislite, Što je bilo dalje? Nešto o neostvarenim snovima, naravno. Uostalom, za to sam vam dala dovoljno naznaka. I, što ste zaključili? Da netko umire, da me je muž prevario, napus-tio me, da su djeca ispala grozna, da je netko smrtno bolestan, da sam zbog previda pravde zav-ršila u zatvoru? Dobri prijedlozi, svi bi mogli zadovoljiti, ali svi su pogrešni. Ja sam dobro. Muž i djeca su dobro. Svi smo zdravi, sretni i živimo skladno.
Radi se samo o tome što to nije moj muž i što to nisu moja djeca.
A sada ih netko želi natrag.
4 Re: Francesca Clementis MOJE CURE Čet Feb 16, 2012 2:14 pm
Margita
Administrator
Prvo poglavlje
Osam i šesnaest ujutro.
– Mama! Gdje je moja sretna kemijska?
– Mama! Mogu li prespavati kod Petera?
– Mama! Zašto ja ne smijem nositi grudnjak?
– Mama! Neću više jesti meso. Spada li u to i čips s dimljenom slaninom?
– Kemijska je pokraj videa, Phoebe, nema spavanja u kući dječaka, Claire, dobit ćeš grud-njak kad ti bude trebao, Jude, čips ne spada u to, ali spada pizza s kobasicom, pa je vrati natrag u hladnjak.
Četiri kćeri. Četiri pitanja u dvadeset i osam sekundi i na sva sam odgovorila bez zastajanja na putu od sušilice do daske za glačanje. Na stolu četiri kutije za doručak napunjene savršeno uravnoteženom, zdravom, čokoladnom i svom drugom mogućom hranom koja se trenutačno reklamira na televiziji. Dva psa nepoznate rase trče naokolo isplaženih jezika. Kuća je u ugodnu neredu, prepuna slika pričvršćenih magnetima na hladnjaku, koje su ovjekovječile sretne tre-nutke naše obitelji, i ljepljivim papirićima s porukama. Dovoljno nereda da djeca ne pomisle da sam opsjednuta kućanskim poslovima, ali svako toliko poprskam sve dezinfekcijskim sred-stvom, tek toliko da budem sigurna da na stolu ne uzgajam neku egzotičnu vrstu bakterija. Slu-šam prvi program na radiju i znam sve riječi najnovijeg hita grupe Prodigy. Doista sam prava supermajka.
Osam i devetnaest. Djevojčice kao i obično kasne u školu. Ne suviše. Izlaze i brzo me ljube jedva dodirujući moj obraz. Osim Phoebe, moje najstarije, najjače i najzahtjevnije kćeri. Trenu-tačno je opterećena svim prokletstvima puberteta i grli me u svakoj prigodi. Jadna Phoebe, stvarno ju je dopalo previše: akne, aparatić za zube, masna kosa, stalan osjećaj zle kobi i najve-će grudi u razredu. Nije me ovako silno trebala još od svoje četvrte godine, a meni se sviđa ova ponovna ovisnost, iako mi se srce para kad vidim koliko pati. Miriše na medicinski sapun i to-nik protiv akni.
Ona mi je najdraža, ali sam naučila da to ne pokazujem. To vam je jedna od onih roditeljskih vještina kojima vas nikad ne podučavaju niti je spominju u knjigama. – Svu djecu volim jedna-ko. – Možda mi se netko više sviđa, ali sve ih jednako volim. Kao kad djeca uče Očenaš, tako i mi recitiramo monotonim glasom, nadajući se da su riječi same po sebi dovoljno uvjerljive. Ali ne mislim tako. Svoju sam ljubav podijelila na četiri jednaka dijela, ali uvijek negdje u sebi pronalazim dodatne komadiće za Phoebe. Možda zato jer ona sama zahtijeva više. Gladim je po kosi dok se odmiče od mene i razmjenjujemo poglede od kojih se osjećam potpunom.
– Bog, mama! – viču sve četiri. A zatim odlaze.
I jučer je bilo slično. Sve su otišle u školu i ugasila sam radio. Pustila sam da mi se uši neko-liko trenutaka privikavaju na tišinu. Zatim sam se preobrazila u drugu osobu – u onu koja usi-sava na Kilroy, koja izvikuje odgovore na Supermarket Sweep, koja zapisuje recepte iz Krušaka i jabuka i šiva naljepnice s imenima na dresove za tjelesni dok gleda kako se Richard i Judy prepiru o histerotomiji. To su moji grijesi kućanice, koje priznajem tek nakon nekoliko čaša vina u društvu ostalih majki. To je naša zajednička tajna, ona koju skrivamo od muževa i osta-lih prijateljica koje ne samo da imaju radio upaljen na Četvrtom programu, već ga stvarno i slušaju.
Katkad, kad se sjetim da sam jednom pročitala Kratku povijest vremena Stephena Hawkinga (i shvatila najmanje sedamdeset i pet posto knjige), zabrinem se za učinak koji na moju dušu imaju Vanessa Feltz i australske sapunice. Tješim se time da gledam jutarnji televizijski prog-ram s postmodernističkoga kritičkog stajališta. To je naravno laž, ali je barem riječ – postmo-demistički – još uvijek dio mog rječnika nakon godina i godina provedenih u stalnom druženju s Poštarom Patom.
Istina je, zapravo, da obožavam televiziju. Oduvijek sam je obožavala. Nekritičko gledanje televizije je moj nikotin, lagano kapajuća infuzija pouzdane zabave. Sve volim: sapunice, dra-me, okrugle stolove, kvizove, dokumentarce. Dobre ili loše, uopće me nije briga. Volim taj sin-tetički paralelni svijet koji ističe moje vlastito linearno postojanje; taj zamjenski život koji mi ta kutija omogućuje iskusiti; volim imati zajednički stav o određenoj temi s potpunim neznanci-ma. Biti dio publike oblik je pripadanja i to mi se jako sviđa. Drago mi je što se mogu pridružiti razgovoru sa strancima u odjavnoj špici o čudnom običaju Kena Barlowa da nosi neprimjereno uske traperice. Televizija širi krug učenika i obrazuje na način o kojemu laburistička vlada mo-že samo sanjati. I evo me. Tu sam. Zdravo, zovem se Lorna i gledam Optužbu.
Jučerašnje je jutro bilo uobičajeno. Imala sam hrpu testova za ocjenjivanje pa sam skuhala šalicu čaja i kopala po kutiji s keksima tražeći nešto probavljivo što neće ostaviti izdajničke otiske na testovima. (Znate, ja ipak profesionalno radim svoj posao.) Tada sam začula ključ u bravi i prestravila se.
Ne zbog nepoznatog uljeza. Znala sam da je to Rob. Kad s nekime živite deset godina, točno znate kako zvuči njegov ključ u bravi. Od tolike me intimnosti još uvijek podilaze trnci. Ne, prestrašila sam se zato što je to bio Rob. On nikad ne dolazi kući ujutro. Čak ni kad je bolestan.
Rob je behaviorist za pse. Tako smo se i upoznali. Imala sam psihopatskoga njemačkog ov-čara Shipshapea, koji se bojao šljunka. Svakog sam ga dana morala nositi po prilažnom putu i leđa su mi pucala od bolova. U to je vrijeme Rob bio poznat (to jest, u psećim krugovima u Claphamu), pa sam odvela psa k njemu. Bio je u očajnu stanju jer ga je prije dva mjeseca napu-stila žena.
Katkad se pitam je li me k njemu privuklo njegovo stanje. Divila sam se načinu na koji uspi-jeva sam izaći na kraj s djecom, sviđala mi se pomisao da me svi oni trebaju, uživala sam u drami. Za nekoliko tjedana preselila sam se k njemu zajedno s izliječenim psom, punim auto-mobilom stvari i potpuno gluha na upozorenja prijatelja da naša veza neće uspjeti. A on je imao djevojčice. Oduvijek sam željela djecu, mnogo djece, veliku obitelj. Na prvi sam pogled zavo-ljela ovu. Dobila sam Roba i djevojčice, cijeli paket, upravo onakav kakav sam željela.
Trebalo je malo vremena, ali su se na kraju njihovi životi vratili u normalu. Sad je Rob ste-kao nacionalni ugled i cijeli niz veterinarskih ordinacija u okolnim mjestima. Svakog je dana uredovao u svim ordinacijama i zato je njegov dolazak kući u utorak u deset sati ujutro značio da se dogodilo nešto strašno. Nisam uopće željela znati o čemu se radi. Ne sada, kad smo živjeli tako dobro i tako sigurno.
Čula sam kako psi grebu po vratima od uzbuđenja. – Bog, JR, Kili. Dođite cure! Gdje si, Lorna? – vikao je iz hodnika.
– Ovdje sam. – Brzo sam ugasila televizor i sabrala se. Ma Što da se dogodilo, s tim ću se nositi hrabro i dostojanstveno, sa stilom i humorom. To vam je jedna od prednosti života zas-novanog na ranim i stalnim razočaranjima – završite s cijelim arsenalom dobro iskušanih dos-jetki koje ublažuju većinu napada.
Za ovo kratko vrijeme koliko je Robu trebalo da napravi jedanaest koraka iz hodnika do ku-hinje, zamislila sam svaki mogući scenarij i odigrala ga do kraja, zadivljujući Roba svojim stoi-čkim podnošenjem teške situacije, utješivši ga na mudar ženski način za koji volim misliti da ga posjedujem, i pronalazeći praktična rješenja za svaki problem. (Ne smijem zaboraviti: doista previše gledam jutarnji program.) Tada sam ugledala njegovo lice i znala, jednostavno sam zna-la, da se radi o nečemu puno ozbiljnijem nego što sam zamišljala. Nije to bilo zbog boli, očaja ili bezvoljnosti na njegovu licu, već zbog zbunjenosti. Duboko je udahnuo. – U uredu me je čekalo pismo. Od Karen.
Čekao je moj odgovor, ali ovo nije bio nijedan od mojih zamišljenih scenarija. Imala sam pripremljenu reakciju za rak, zapljenu kuće i smrt dalekog rođaka, ali nikako za Karenino pis-mo. A njezino je pismo značilo da je živa. Sto je za mene uistinu bila loša vijest. Loša vijest za sve nas, ali za mene posebno, Karen je bila — zapravo je još uvijek – Robova bivša žena, ovaj, žena. Nikad se nisu razveli tako da je još uvijek njegova zakonita supruga. I majka djevojčica, mislim, biološka majka, budući da im nije bila – majka – deset godina; ni osobno ni telefonski, čak ni preko pošte. Napustila je četvero djece mlađe od pet godina. Nalikuje li vam to na maj-ku?
– O čemu razmišljaš, Loma?
Odlučila sam izbaciti dio o tome kako Karen nije mrtva i kako su to loše vijesti. Osjećala sam da čak ni u spektakularnoj komičnoj izvedbi takva izjava ne bi izazvala smijeh. A to i nije bila nikakva šala. No, dakle.
Pokušavala sam se sjetiti što bi u takvoj situaciji napravili razni savjetodavci po časopisima i psihijatri na televiziji. Sto bi napravili da im se postavi uistinu teško pitanje? Možda bi uzvratili protupitanjem. Ako ništa drugo, barem ću dobiti na vremenu da sredim osjećaje.
– Zašto ti je pismo poslala u ured, a ne ovamo? – Bilo je to logično pitanje. Nije valjda zabo-ravila adresu. Pa ovo je, prije nego što je otišla, šest godina bio njezin dom. Zato je bilo savrše-no prirodno pretpostaviti da se još uvijek sjeća adrese.
– Znala je da ću biti zaprepašten nakon toliko vremena, pa je mislila da će biti najbolje da pi-smo pošalje u ured, gdje moja reakcija neće uzrujati djevojčice. – Oho! Sigurno će sad osvojiti titulu 'majke godine'. – Ne branim je, Loma. Samo odgovaram na tvoje pitanje. – I tako je naša veza dobila prvu mikroskopsku pukotinu, s tim nestrpljivim tonom i obranaškim odgovorom. Odjednom se Karen iz nekakva prozirnog fantoma prošlosti pretvorila u stvarnu i opipljivu pri-jetnju.
U prvim godinama života s Robom, živjela sam u stalnom strahu da će se njegova žena vrati-ti, prepuna kajanja, darova i dobrih isprika za svoje nečuveno ponašanje. Ali to se nije dogodi-lo. Poručila je preko svojih roditelja da je započela nov život u Sjedinjenim Državama i da se ne namjerava vratiti. Govorkalo se o nekakvome živčanom slomu, a kad se oporavila saznala je za mene i zaključila da će djeci biti bolje sa mnom.
Da budem iskrena, prvih sam je mjeseci, kad sam se počela brinuti za Robovu djecu, potpu-no razumjela. Znam da nisu moja djeca i da to mijenja stvar, ali četvero djece mlađe od pet go-dina! Bila sam izvan sebe od umora, frustracija i velike odgovornosti. Ne samo da sam razum-jela zašto je otišla, već sam joj se i divila što je toliko ostala a da ih nije sve podavila. Ako vas je ovo zaprepastilo, onda još ne znate što znači iz mjeseca u mjesec spavati samo dva sata. Ni-kad vas još nisu dvadeset i četiri sata u danu tiranizirala četiri mala čudovišta, čas zahtijevajući, čas odbijajući vašu pažnju. Ne znate kako je to kad vas po cijele dane muče neutješnim plaka-njem, cendranjem i vrištanjem. Jednostavno rečeno, nikad još niste bili majka.
Preživjela sam samo zato što sam istodobno bila luda od ljubavi prema Robu. Naša je ljubav bila zabava i zaštitni emocionalni plašt za preživljavanje, koji nam je pružao spas u mukama podizanja djece. Možda zato parovi koji odluče imati djecu samo da bi spasili svoj klimavi brak, neizbježno otkrivaju da njihov brak propada pod pritiskom djeteta. Ako se niste zabavljali prije nego što ste dobili dijete, budite sigurni da će vas malo zlato jako dobro zabaviti kad dođe.
No ja sam bila tako velikodušna i razumjela sam zašto je Karen otišla, ali jedino pod pret-postavkom da je otišla zauvijek i da se nikad više neće vratiti. A sad se vratila i ja se više ne osjećam nimalo velikodušno.
Rob je utonuo u stolicu, pritisnut teškom odlukom. – Radi se zapravo o kratkoj poruci, ne o pismu.
Prišla sam mu i zagrlila ga. Bio je visok, viši od metar osamdeset i dva, a sad je izgledao ta-ko malen i ranjiv dok se naginjao nad kuhinjski stol. Bilo je teško povjerovati da će za nekoliko mjeseci navršiti četrdesetu. Bio je jedan od onih ljudi kojima je teško odrediti godine i koji iz-gledaju kao tridesetogodišnjaci tamo negdje od osamnaeste do šezdesete godine. Kosa mu je bila ista i u pubertetu, gusta i prirodno kovrčava. Oči su mu bile plave, plave, plave, i tako, ta-ko, tako ljubazne. Uopće nije imao bora i tog sam se trena užasnula shvativši da je to vjerojatno zato što se ne smije dovoljno.
Mislim, nije on neki sumoran i mračan tip, ali smije se nekako tiho i suho, malo kada tako da mu se trese trbuh. On je smješko, a ja smijalo. Stalno govori da me voli jer sam donijela smijeh u njegovu obitelj. U vrijeme dok je živio s Karen, smijeha baš nije bilo u izobilju, a kad je otiš-la, nije ga bilo uopće. Čvršće sam ga zagrlila, nadajući se da će to protumačiti kao utjehu, a ne kao obilježavanje vlasništva.
Rob potječe iz obitelji nalik na moju. Kad je bio tužan, majka ga nije zagrlila već mu je da-vala paracetamol. Stoga smo oboje bili gladni fizičkog dodira, što smo međusobno nadoknađi-vali. Naša je prošlost imala još sličnosti koje su stvarale temelj naše veze. Oboje smo bili jedin-ci, izgubili smo očeve s osamnaest godina i prihvatili se nezahvalne dužnosti – skrbi za majke koje su sasvim ovisile o svojim muževima u praktičnim stvarima u životu. Oboje smo nekoliko godina kasnije od svojih vršnjaka pobjegli na fakultet i stoga osjećali nepremostiv jaz u zrelosti između sebe i ostalih kolega studenata. Oboje smo trebali izgovore da se ne vratimo kući; Rob se oženio, a ja sam nastavila studirati. Ostalo znate.
– I što Karen želi?
– U poruci je pisalo da se želi naći sa mnom da porazgovaramo. Da se ne brinem jer ne nam-jerava izazivati neprilike itd. itd. Stanuje kod svojih roditelja.
Samo dva kilometra daleko. Oh, Bože! – Koliko će ostati?
Rob je slegnuo ramenima. – Nije rekla.
U ovom je razgovoru bilo za moj ukus malo previše značajnih tišina. Veselo sam rekla: – Pa, nema nikakva razloga za brigu dok ne saznaš što hoće. Moraš se naći s njom, nije li tako? – U zadnju, pomalo očajničku rečenicu dodala sam lažan smiješak.
– Naravno da je moram vidjeti. – Dodirnuo mi je ruku kad sam ustuknula. – Oprosti nisam se namjeravao istresati na tebe. Uostalom, gledaj to s vedrije strane. Možda je upoznala nekoga u Americi i želi brz razvod, tako da se može vratiti i udati za njega.
Nisam baš poznata po tome da stvari gledam s vedrije strane. A jako sam dobra u pronalaže-nju smiješnog na pomalo ogorčen i ironičan način. Jer me je vedrija strana uvijek nekako zaobi-lazila.
Razvod. Ne. Ne usuđujem se ni pomišljati na to. Toliko sam ga žarko željela, a svi znamo što se događa kad nešto žarko želiš. Hoću reći, svi znamo što se događa kad ja nešto žarko že-lim.
– Mogla si znati da će se to jednom dogoditi! – sigurno sad vičete. Nemojte me tako brzo osuđivati. Ishod onoga što sam odabrala prije deset godina puno je dramatičniji od prosječnog života prosječne djevojke iz predgrađa, ali zar sam ja jedina osoba koja se usudi nadati da će prevladati neprilike, utjecati na događaje i osvojiti nagradu?
Znam da je lako uočiti određene obrasce ponašanja u životu neke druge osobe. Bože sveti, pa i ja sama stalno to radim, samo da bih zaboravila na vlastite pogreške. Kad se to vama dogo-dilo prvi put? Znate valjda o čemu govorim. Kad ste prvi put osjetili paniku pogledavši svoje snove i ciljeve, a njih tamo nije bilo? Nisu bili pred vama jer su bili iza vas, ili negdje tamo, ili bilo gdje, samo ne ondje gdje bi trebali biti.
A snovi su vrhunac svega, zar nisu? Oni vas usmjeravaju, daju vam svrhu i značenje. Da nemamo čemu stremiti, lepršali bismo oko usporednih života, nasumce se poigravali hobijima, karijerama i svojim partnerima. Svi znamo što se dogodilo s mojim snovima, pa sad pogledaj-mo vaše. Molim vas. Udovoljite mi. Razveselite me. Ne dopustite da samo ja nosim etiketu ženskih pogrešaka. Kako su vam promaknuli vaši vlastiti ciljevi, oni izvorni, ne ovi koji vam služe samo kao izgovor i koji se uklapaju u vašu sadašnju situaciju?
Rano je počelo, nije li tako? Kad ste željeli biti Marija u Božičnoj predstavi, a glumili ste pe-tu ovcu; kad ste pisali Djedu Božićnjaku da vam donese lutku, a dobili ste enciklopediju; kad ste molili da vam kupe klavir, a dobili ste stilofon – i to rabljeni, bez knjižice s uputama Rolfa Harrisa. Eto, zato se ideali krivotvore.
Udat ćete se u bijeloj haljini u divnoj seoskoj crkvi kad navršite dvadeset i jednu godinu, zar ne? Za muškarca koji izgleda kao David Cassidv (ovo je moj izbor – umetnite prikladnu pop-ikonu po vlastitu izboru), osjećajnog, vjernog, koji čita i piše poeziju, ima auto i sve šanse za uspješnu karijeru, stan i majku koja živi barem tristo kilometara daleko? A kad ste se zaista udali? U trideset i prvoj ili možda čak i u četrdeset i prvoj godini? Imali ste zelenu haljinu? Vje-rojatno je to bilo samo u matičnom uredu i morali ste se pretvarati da vam to ne smeta, zaista vam ne smeta, jer su vjenčanja u bijelom samo smiješne pubertetske fantazije. I ne, naravno da niste željeli veliko vjenčanje. A vaš suprug? Sigurna sam da je dobar čovjek, ali...ali...
Kako se to moglo dogoditi? Kamo je nestao onaj san? Zagubili ste ga negdje usput na vaše-mu krivudavom životnom putu, pa ste se skrasili s drugim po redu. Ili sa šezdesetim, nema ve-ze. A niste to namjeravali. Nitko ne namjerava. Ružičaste sobe po cijelome svijetu prepune su djevojačkih snova o tome kako će postati balerine, a završile su kao aromaterapeutkinje. Ili mo-žda postoje djeca koja sanjaju da postanu aromaterapeuti? To bi bilo zastrašujuće za naš novi milenij!
Nisam ovako planirala stvari, ali sam učinila sve što sam mogla da iz njih izvučem ono naj-bolje. Pronašla sam život kakav sam željela, čovjeka kojeg volim i obitelj kakvu sam oduvijek željela i sad ih ne namjeravam izgubiti.
Rob se razvedrio. – Ako malo bolje razmisliš, zašto bi se inače vratila nakon toliko vreme-na? Sigurno se radi o razvodu. Zar to ne bi bilo divno, Lorna? Djevojčice ne bi trebale ni znati da se vratila! – Veselo me je poljubio. – Oprosti što sam bio u onakvu stanju. Trebao sam te vidjeti i razgovarati s tobom. Sad sam se smirio. Poslijepodne ću nazvati Karen i sve srediti što prije. Ne brini se. Sve će biti u redu. – Zatim je otišao.
Od njegova dolaska do odlaska prošlo je samo petnaest minuta. Još uvijek su me čekali tes-tovi za ocjenjivanje, rublje za pranje i kupnja. A ja sam mislila samo na to kako mi Karen od-vodi kćeri. I Roberta. Nisam mogla disati. Postajala sam sve nerazboritija. Trebalo mi je piće, slatkiši i prijateljica. Nazvala sam Andreu. Ostavila sam poruku na njezinoj sekretarici. – Zdra-vo, Ange. Ja sam. Slušaj, nazovi me kad se vratiš iz škole. Moramo se naći na ručku.
Odmah mi je bilo malo bolje. Andrea će razumjeti. Znat će kako se osjećam i znat će što tre-ba učiniti.
Bila je majka, kao i ja.
Drugo poglavlje
Restoran u Debenhamsu bio je prepun žena. Mi smo jedine bile bez vrećica i jedine koje su pile vino. Bile smo pri kraju druge boce, a još nije bilo ni podne.
Voljela sam Andreu. Ona je bila utjelovljenje svega onoga što sam ja željela biti. Kosa joj je bila prirodno plava i valovita, dok je moja bila izbijeljena i gotovo isušena. Ona je bila vitka. Ja mršava. Ona samouvjerena. Ja jako dobra u glumljenju samouvjerenosti. Ona lijepa. Ja imam zanimljivo lice. Ona ima jednu jedinu, svoju kćer. A ja četiri tuđe.
Iskapila je čašu u jednom gutljaju i podrugljivo zurila u mene. – Dobro. Sredimo to da se možemo napiti i zezati konobara. Najprije ono najvažnije. Jesi li namjestila video za snimanje Susjeda i Kod htiće i dale\o} Nasmijala sam se iako sam se jadno osjećala. – Nisam baš toliko loše, Ange!
Upitno je podignula obrvu. Podignula sam ruke braneći se. – Dobro, dobro, jesam. Ali i ti si.
Razmišljala je o mojoj optužbi. – Ne baš. Ja nikad ne namještam video za snimanje sapuni-ca.
Zafrktala sam. – Zato što znaš da ja to činim, pa me u onim rijetkim prigodama kad ih pro-pustiš, nazoveš sljedeći dan da ti ispričam što je bilo.
– Neću više ništa reći, pobjednički je izjavila. – Ja mogu dvadeset i četiri sata čekati na naj-novije tračeve, a ti ne odlaziš u krevet dok sve ne odgledaš. Znači da sam manje jadna od tebe.
Naravno da je u pravu, ali joj opraštam jer sam neizmjerno zahvalna što sam našla zavjereni-cu koja sa mnom dijeli istu strast za gledanjem loših televizijskih emisija. – Uostalom, sad nisi u pravu. Bila sam pod prevelikim stresom da se sjetim namjestiti video. Uz to, mogu poslijepo-dne zajedno s curama pogledati reprizu.
– I kako su cure?
Automatski sam odgovorila. – Phoebe je žrtva svih smicalica koje pubertet ima na svom re-pertoaru, Claire je otkrila dečke i, što je još gore, dečki su otkrili nju. Jude traži način da se po-buni, ali da ne uključi samoranjavanje ni bilo kakvu drugu vrstu uskraćivanja, a Ali pronalazi svoj put kroz sve moguće alternativne načine života, od A do Z.
Andrea je bila zbunjena. – I to je to? Nisi nasla joint u pernici? Kondome u ruksaku? Nikak-vih naznaka anoreksije ili trudnoće?
– Ne radi se o curama.
Andrea se nasmijala. – Lorn, uvijek se radi o tvojim curama.
– Ovaj put ne. Radi se o Karen. Vratila se.
Andrei je trebalo nekoliko sekundi da shvati. A tada se trgnula u stolici kao da ju je odbacila eksplozija. Promatrala sam je kako ruje po sjećanju, po uspomenama koje nije dijelila sa mnom. Jer Andrea je poznavala Karen, uistinu ju je poznavala.
Bile su prijateljice, jako dobre prijateljice. Bile su u istom rodilištu, krevet do kreveta, kad su rodile prvo dijete. Čini mi se da je u krugu u kojem se krećem, upravo to temelj većine prijatelj-stava medu mamama. Bile su nerazdvojne, susretale se svakog dana u parku, na igralištu, na bazenu. Zajedno su kupovale, zajedno dojile, mijenjale kreme za bradavice i savjete o odvika-vanju djeteta od prsiju. A kad je Karen nastavila s uzastopnim trudnoćama, obraćala se Andrei koja joj je davala podršku.
Mislila sam da sam prevladala duboku ljubomoru zbog ove njihove veze, ali sad se sve poče-lo vraćati i obuzimati me poput mučnine.
Kad je Andrea napokon progovorila, izgledalo je kao da se obraća sama sebi. – Nakon svih ovih godina, Karen Danson. – Uzdahnula je i odmahnula glavom. Strpljivo sam čekala da se sjeti da sam i ja tamo. Kad se napokon sjetila, počela se ispričavati: – Bože, Loma, tako mi je žao. Sigurno se grozno osjećaš! Zašto se vratila? Sto želi? Ne mogu vjerovati da ima petlje tako iskrsnuti, bez ikakva upozorenja!
Progutala sam svoju ljubomoru i podsjetila se da moje prijateljstvo s Andreom traje četiri godine više od njezina s Karen. – Rob je jutros našao poruku. Ne znamo što želi, piše samo da mora razgovarati s njim. On misli da bi to mogle biti dobre vijesti. Znaš, da možda želi razvod.
Andrea je zafrktala. – Je li Rob zaista rekao da bi to mogle biti dobre vijesti?
Nakostriješila sam se. – Ne počinji opet, Ange. Nisam raspoložena. Ne danas.
– Deset godina, Loma. Mogao se razvesti bez njezina pristanka već nakon pet godina. Mo-gao je stupiti u kontakt s njom preko njezinih roditelja. Trebao je samo...
– Hvala, Ange. Jako sam dobro upoznata s britanskim zakonom o razvodu. Znaš da je situa-cija puno složenija.
– Ne, uopće nije složena.
– Ange, molim te!
– Dobro, dobro. Dakle, Karen se vratila. Jest šok, ali ti to možeš riješiti. Ti, Rob i djeca, vi ste prava obitelj. Karen vam ne može nauditi. Rob je vjerojatno u pravu. Ona sigurno želi samo razvod.
– Malo prije si optužila Roba da ne želi razvod.
Andrea je bespomoćno podignula ruke. – Ne obaziri se na mene. Ne znam što govorim. Imam PMS, možda i početak menopauze. Vjerojatno ću nakon ručka popaliti limenke sleđa u robnoj kući.
Nasmiješila se pa sam se i ja nasmiješila.
pića sam postala nepromišljena. – Što misliš, kako – upitala sam.
Andrea je slegnula ramenima. – Dvije godine terapije. Osam godina u Americi. Sigurno uzima Prozac i ima golemu frizuru. Hoćemo li naručiti još jednu bocu? – Bit će sve u redu.
Treće poglavlje
Mamurluk je počeo tijekom poslijepodneva. Ocijenila sam testove u izmaglici Distalgesica, dodajući svakom studentu deset posto veću ocjenu da nadoknadim nedostatak potpune koncen-tracije. Sve su se cure vratile na vrijeme da pogledaju Kod kuće i daleko. Ja sam zaspala. Hoda-le su na prstima pazeći da me ne probude jer su znale da ćemo svi otići u Pizza Express ako se ne probudim na vrijeme da spremim večeru dok njihov tata ne dođe kući.
Nisam se probudila. Rob je došao kući. Otišli smo u Pizza Express gdje sam popila litru mi-neralne vode i pojela pet paketića krušnih štapića. Nekako sam se uspjela dovući do svoje ve-černje škole gdje sam održala nerazumljivo predavanje o filozofskim implikacijama drugog zakona termodinamike. Ni sama ga nisam dobro razumjela, a predavala sam o tome, što je jako loš znak. Ali uvjerena sam da je predavanje bilo dobro. Uključila sam svoga programiranog autopilota i moji su učenici na kraju pljeskali.
To je uistinu impresivna vještina koja nije neuobičajena pojava, pogotovo kod majki. Među ženama je općeprihvaćeno mišljenje (i među muškarcima – iako se to ne usuđuju spominjati u prisutnosti žena) da moždane stanice majke odumiru razmjerno razvoju njihove djece, od em-brija nadalje. Pritom ne znači mnogo jeste li žena koja je stvarno rodila ili ne, proces erozije započinje čim se prihvati roditeljstvo. Kad jednom prihvatite tu činjenicu, a svi je prihvaćamo, vjerujte mi, postoje samo dva moguća ishoda: potpuna cerebralna atrofija ili pažljivo žrtvovanje druge, manje korištene polovice moždane kore.
Što se tiče mog slučaja, morala sam sačuvati svoju umješnost zarađivanja novca podučava-njem i analizom, na štetu svoje prostorne svijesti i fizičke usklađenosti. Zato i mogu raspravljati o Aristotelu čak i kad sam pijana, ali nikako ne mogu hodati pravocrtno. Podijelila sam sebe u dvije sasvim različite i odvojene osobe — majku i onu drugu. A za moj je profesionalni i emo-cionalni integritet veoma važno da granica među njima ostane strogo određena i netaknuta.
Dok sam pospremala knjige i bilješke počela sam se polako prebacivati u onu drugu osobu, u majku. Bio je to most koji sam već toliko puta brzo i lagano prešla.
– Jesi li dobro, Lorna? – Jedan je od mojih učenika izgledao zabrinuto. Očito nisam stavila dovoljno šminke na svoje opustošeno lice.
– Dobro sam, Simon, samo sam malo umorna. Znaš kako je to, veselo sam odgovorila. Ka-kav imbecilni odgovor. Kako bi on to mogao znati? Simon Flynn ima dvadeset i devet godina, sam je i čini mi se da mu je najveća odgovornost održavanje prekrasnih uvojaka na glavi. U jednom od rijetkih trenutaka kad sam jako cijenila sebe, pomislila sam da se možda zacopao u mene. Smiješno da odrasla osoba koristi riječ – zacopati se, ali i sama je pomisao na to smiješ-na.
Nikad se nisam previše zbližavala sa svojim učenicima. Uvijek sam bila preumorna da im se nakon nastave pridružim na piću, a i sam je tečaj bio dovoljno zahtjevan, s dvosatnim predava-njem bez stanke za vrijeme koje bismo mogli malo pročavrljati. A Simon me je često pratio do auta i u ovih devet mjeseci, koliko sam mu bila predavačica, razmijenili smo prilično podataka o našim životima.
On je bio klasičan primjer bistrog učenika kojega nikad nisu poticali u školi, tako da je nje-gov potencijal ostao neotkriven. Nakon lutanja od posla do posla, otkrio je svoj talent za raču-nala i dizajn, upravo u vrijeme kad se stvaranje websiteova na Internetu počelo pretvarati u in-dustriju. Ubrzo je zarađivao mnogo novca i počeo tražiti način da unaprijedi svoje obrazovanje da bi mogao proširiti primjenu svojih talenata.
Na kraju se upisao na moj tečaj, kad ga je nakon dugotrajne veze napustila djevojka. Rekao je da su se rastali jer je on želio djecu, a ona je više voljela mačke. To su bile najintimnije poje-dinosti do kojih smo stigli.
Iako sam ga uvjeravala, Simon nije vjerovao da sam dobro i nije htio otići. – Dobro, ako je tako.
– Tako je. – Ako je zvučalo otresito, to je bilo jedino zato što sam bila iscrpljena i što sam željela ići kući. Razumio je. – Čuvaj se onda. Vidimo se sljedeći tjedan. – Nasmiješila sam mu se da izgladim svoju prijašnju osornost. – Vidimo se sljedeći tjedan. – Zatim je otišao. Pričekala sam nekoliko minuta da me ne bi otpratio do auta i započeo razgovor.
Pokušala sam se opustiti. Opustila sam trbušne mišiće, zamislila Roba i cure i prisjetila se da moram pogledati Teletekst kad dođem kući da vidim što se dogodilo u epizodi Kod kuće i da-lekp. Ali ovaj su mi se put mišići odmah ukočili. Sjetila sam se Karen.
Kad sam stigla kući sasvim sam zaboravila na Teletekst. (Sigurno sam bila u šoku.) Rob je preko računala razgovarao s nekim trenerom pasa u Delhiju. Podignuo je ruku dajući mi do znanja da zna da sam došla i izveo još neke geste u smislu: – Neću dugo, draga. Razgovaramo o tehnikama označavanja teritorija izmetom među škotskim ovčarima za vrijeme kišne sezone. – Nešto u tom smislu.
Moja se glavobolja pretvorila u podnošljivo udaranje u glavi pa sam se smirila. Rob ne bi bio na računalu da se dogodilo nešto dramatično. Provjeravao bi datume valjanosti na limenkama po kuhinjskim ormarićima. To je obično radio. U teškim trenucima ja bih se napila s prijatelji-cama, a Rob bi sređivao hladnjak.
Skuhala sam nam toplu čokoladu i upalila televizor. Rob je došao čim sam sjela. – Kako su tvoji učenici? – upitao je.
Zinula sam. – Spontano su se zapalili i izgorjeli su. Kakve to ima veze? Sto je bilo s Karen?
Ponašao se nehajno, suviše, suviše nehajno. – Dobro. Nema nikakva problema. Naći ćemo se sutra na ručku.
Čekala sam da mi objasni. Nije objašnjavao. – I? – razdraženo sam upitala.
– I — što? – Nije dobro odglumio nevinost. Malo koji muškarac to može.
– Sto ti je rekla? Valjda ste razgovarali. O našim kćerima, na primjer. Njezinim kćerima. Ili mi to ne želiš reći. Dobro. Ostani i dalje tajanstven.
Rob se pretvarao da nije čuo što sam rekla. Uzeo je Radio Times i pognute glave počeo lista-ti stranice s takvom ritmičkom pravilnošću kako to čine oni koji pokušavaju izbjeći pozornost. Radio Times ima 130 stranica (osim dvostrukog izdanja za Božić i Novu godinu), pa sam oče-kivala da će za dvije minute i deset sekundi (dvije sekunde po stranici) morati progovoriti ili se pretvarati da ga zanima najnoviji ljubavni trokut u Nesretnom slučaju.
Nije izdržao ni dvije minute. Rezignirano je odbacio časopis. – Nismo ugodno čavrljali, ako na to ciljaš. Bilo je jako neugodno, ako baš hoćeš znati.
– Je li pitala za cure?
– Naravno da je pitala! – ljutito je odvratio. – To me je najprije pitala. Ali zna sve o njima. Njezina joj mama piše i šalje fotografije.
Znala sam to, ali nisam željela i čuti. Nisam željela da bude upoznata s našim životima, ne s detaljima. Detalji pripadaju samo nama, našoj obitelji. Ona nije bila član naše obitelji. Ona je otišla, ja sam došla i zaključali smo vrata za sobom.
Rob je nastavio: – Htjela je da znam da se vratila i da želi o nečemu razgovarati.
– O čemu? – brzo sam upitala.
Rob je usiljeno uzdahnuo: – Lorna, ne znam. Rekao sam ti. Vidjet ću je sutra. Razgovarat ćemo pa ćemo znati na čemu smo.
Dobacio mi je pogled koji je trebao biti ohrabrujući. Mora da mi se na licu vidjela nesigur-nost jer je gledao u mene kao da imam neku veliku odvratnu bradavicu. Prišao mi je i čvrsto me zagrlio. – Oh, Lorna, znam da ti je teško. Ali ja te volim. Čuješ li me? Volim tebe i cure više od ičega i ikoga. Ovo je naš dom i Karen ga neće uništiti. Volim tebe. Samo tebe.
Povjerovala sam mu. Vjerovala sam mu. Vjerovala sam mu prije Karenina pisma i zasad se ništa nije promijenilo, pa nisam imala izbora.
Htjela sam mu postaviti stotinu – što ako – pitanja koja su navirala u moj centar za brigu. A nisam, jer sam znala da bi ga to samo naljutilo. A to se nisam usudila riskirati, ne sve dok ne saznam s čime sam suočena. Ah, da, u Karen sam vidjela protivnicu i pripremala sam se za nat-jecanje. Odlučila sam da ću prije spavanja oprati kosu, tako da ujutro kad Rob bude odlazio na posao izgledam lepršavo i razbarušeno. Sviđalo mu se kad sam tako izgledala i htjela sam da tu moju sliku ponese sa sobom na sastanak s Karen.
Nakratko sam pomislila da bih ga mogla pokušati zavesti na neki neobuzdan i divlji način, ali sam znala da bi ga to samo nasmijalo. Ne znam što to govori o našem seksualnom životu, uz to, sad nije pravo vrijeme za analizu.
Isključila sam televizor i nježno poljubila Roba. – Oprosti što sam te unakrsno ispitivala. Samo sam malo... znaš.
Znao je. – Izgledaš umorno. Kako je prošao ručak s Andreom?
– Kako znaš da sam ručala s Andreom?
Glasno se nasmijao: – Uvijek to znam! – Počeo je nabrajati na prste: – Poslije uvijek zaspiš na kauču; uvijek tražiš Distalgesic i puštaš otvorena vrata kupaonice; uvijek popiješ svu mine-ralnu i sokove u hladnjaku; Teletekst je uvijek namješten na stranice sa sapunicama tako da znaš što se dogodilo u Susjedima i Kod kuće i dalekp koje si propustila; među jastucima na kauču uvijek se nalaze ljepljivi omoti voćnih bombona kojima prikrivaš zadah po alkoholu, misleći da njihov miris nije toliko upadljiv kao miris peperminta. Trebam li nastaviti?
Smijala sam se dok me nije zaboljela glava. Ili je to Distalgesic prestao djelovati? Sjetila sam se nečeg. – Želiš li da otkažem sutrašnju večeru?
Izgledao je zbunjeno. – Sto je sutra navečer?
Bila sam ogorčena i samo me je novonastala nesigurnost sprječavala da kažem nešto optužu-juće. – Zar se ne sjećaš? Andrea i Dan dolaze na večeru. I Jacksoni.
– Oh, da! – Nastojao je izgledati oduševljeno ali je izgledao samo bezizražajno.
– Hoćeš li da otkažem?
– Naravno da ne. Već sam ti rekao da se nemaš za što brinuti. Tko zna? Možda ćemo sutra navečer imati razlog za slavIje.
Oboje smo se pretvarali da bi to mogla biti stvarna mogućnost i napetost je popustila. Bila sam izmoždena. Nekoliko smo minuta razgovarali o curama, uvijek smo to voljeli raditi na kra-ju dana, a zatim sam otišla u krevet. Obično odlazim u krevet prije njega, a sad mi je bilo pose-bno važno da i večeras sve bude kao i obično.
Oprezno sam oprala kosu, pazeći da mi glavobolja ne preraste u migrenu. Migrena nije baš privlačna karakteristika u žena, osim u romanima Jane Austen. Na kosu sam nanijela obilnu količinu najskupljeg regeneratora i držala ga na glavi cijelih preporučenih pet minuta prije ispi-ranja. Hajde, priznajte, tko to uopće radi?
Utrošila sam pet minuta prekapajući po ormarima i tražeći prikladnu spavaćicu. Morala sam pažljivo izabrati, da Rob ne primijeti kako sam se upustila u borbu. Rangirala sam spavaćice od jedan do pet po kriteriju seksualne zavodljivosti i odabrala pidžamu koja je nekoć zauzimala prvo mjesto na mojoj ljestvici, ali koja je zbog čestog pranja u biološki razgradivom deterdžen-tu i na previsokim temperaturama spala na treće mjesto. Željela sam da to ne bude otvoreni po-ziv, već suptilno podsjećanje.
I tako sam sva pahuljasta i napirlitana u pidžami koja je nekoć bila seksi ali sada više nije, otišla pogledati cure. Phoebe je još uvijek bila budna. Čitala je. Lice joj se razvedrilo kad me je ugledala. – Sto čitaš? – šapnula sam da ne probudim Claire koja je spavala s njom u sobi. Phoe-be je podignula knjigu: Filozofija na jednostavan način. Moj predmet, pa zbog značenja njezina izbora literature zamalo nisam zaplakala od zahvalnosti što me prihvaća i voli. Dobacila sam joj poljubac kao i obično, zatomljujući poriv da je zagrlim i držim u naručju sve dok ne zaspi, kao što sam činila kad je bila mala i kad su je mučile noćne more.
Zavjerenički smo se nasmiješile kad je Claire zahrkala jednako kao Rob. Uvijek tražim Roba u njegovoj djeci. Svaka sličnost koju sam pronalazila, samo je jačala moju fantaziju da su ovo samo Robova djeca. Naravno da sam vidjela Karenine slike, ali nisam ni pokušavala tražiti sli-čnosti između nje i djevojčica.
Phoebe je u cijelosti bila tatina kći, sa svojom osjetljivošću i kompliciranim licem za koje ni-sam mogla odlučiti hoće li jednom biti obično ili lijepo. Claire, lijepa Claire, hrkala je kao Rob i to je bilo sve što je imala njegovo. Lice joj nimalo nije sličilo na njegovo, iako je njegova majka uporno tvrdila da ima iste obrve kao Rob u njezinoj dobi. No već sam naučila da su takva zavaravanja uobičajena za djedove i bake. S dvoje mlađih bilo je puno lakše. Da izrežete fotog-rafije Jude i Ali na komadiće, mogli biste složiti fotorobot mladog Roba.
Karakteri su im se sasvim razlikovali. Ali je naslijedila Robovu ljubav prema knjigama i ži-votinjama, dok je Jude imala nekakvu divlju crtu koja je prijetila da izbije na vidjelo čim se ukaže povoljna prilika. Bilo kakva prilika, svaka će dobro poslužiti.
Zavirila sam u sobu blizankinja. Nisu bile jednojajčane, ali su obje uživale u sjedinjenom identitetu i svojim osobitostima. Samo je dvadeset i sedam mjeseci bilo između sve četiri dje-vojčice, ali smo se ipak prema Ali i Jude odnosili kao da su puno mlađe. Velika je razlika u tome imaš li dvanaest ili četrnaest godina, a one su zamjerale starijim sestrama što ih isključuju iz svih tajni uvoda u pubertet.
Moje četiri cure. One su sačinjavale moj život i to me je bezumno plašilo. Nerado sam se odvukla u krevet. Počela sam čitati nešto od disleksičnog irskog pisca nominiranog za književ-nu nagradu, odustala i prešla na sažet prikaz klasičnih djela. Glavobolja mi se opet vratila. Po-pila sam još nekoliko tableta protiv bolova da me potpuno onesposobe i utonula u blaženi san.
Osam i šesnaest ujutro.
– Mama! Gdje je moja sretna kemijska?
– Mama! Mogu li prespavati kod Petera?
– Mama! Zašto ja ne smijem nositi grudnjak?
– Mama! Neću više jesti meso. Spada li u to i čips s dimljenom slaninom?
– Kemijska je pokraj videa, Phoebe, nema spavanja u kući dječaka, Claire, dobit ćeš grud-njak kad ti bude trebao, Jude, čips ne spada u to, ali spada pizza s kobasicom, pa je vrati natrag u hladnjak.
Četiri kćeri. Četiri pitanja u dvadeset i osam sekundi i na sva sam odgovorila bez zastajanja na putu od sušilice do daske za glačanje. Na stolu četiri kutije za doručak napunjene savršeno uravnoteženom, zdravom, čokoladnom i svom drugom mogućom hranom koja se trenutačno reklamira na televiziji. Dva psa nepoznate rase trče naokolo isplaženih jezika. Kuća je u ugodnu neredu, prepuna slika pričvršćenih magnetima na hladnjaku, koje su ovjekovječile sretne tre-nutke naše obitelji, i ljepljivim papirićima s porukama. Dovoljno nereda da djeca ne pomisle da sam opsjednuta kućanskim poslovima, ali svako toliko poprskam sve dezinfekcijskim sred-stvom, tek toliko da budem sigurna da na stolu ne uzgajam neku egzotičnu vrstu bakterija. Slu-šam prvi program na radiju i znam sve riječi najnovijeg hita grupe Prodigy. Doista sam prava supermajka.
Osam i devetnaest. Djevojčice kao i obično kasne u školu. Ne suviše. Izlaze i brzo me ljube jedva dodirujući moj obraz. Osim Phoebe, moje najstarije, najjače i najzahtjevnije kćeri. Trenu-tačno je opterećena svim prokletstvima puberteta i grli me u svakoj prigodi. Jadna Phoebe, stvarno ju je dopalo previše: akne, aparatić za zube, masna kosa, stalan osjećaj zle kobi i najve-će grudi u razredu. Nije me ovako silno trebala još od svoje četvrte godine, a meni se sviđa ova ponovna ovisnost, iako mi se srce para kad vidim koliko pati. Miriše na medicinski sapun i to-nik protiv akni.
Ona mi je najdraža, ali sam naučila da to ne pokazujem. To vam je jedna od onih roditeljskih vještina kojima vas nikad ne podučavaju niti je spominju u knjigama. – Svu djecu volim jedna-ko. – Možda mi se netko više sviđa, ali sve ih jednako volim. Kao kad djeca uče Očenaš, tako i mi recitiramo monotonim glasom, nadajući se da su riječi same po sebi dovoljno uvjerljive. Ali ne mislim tako. Svoju sam ljubav podijelila na četiri jednaka dijela, ali uvijek negdje u sebi pronalazim dodatne komadiće za Phoebe. Možda zato jer ona sama zahtijeva više. Gladim je po kosi dok se odmiče od mene i razmjenjujemo poglede od kojih se osjećam potpunom.
– Bog, mama! – viču sve četiri. A zatim odlaze.
I jučer je bilo slično. Sve su otišle u školu i ugasila sam radio. Pustila sam da mi se uši neko-liko trenutaka privikavaju na tišinu. Zatim sam se preobrazila u drugu osobu – u onu koja usi-sava na Kilroy, koja izvikuje odgovore na Supermarket Sweep, koja zapisuje recepte iz Krušaka i jabuka i šiva naljepnice s imenima na dresove za tjelesni dok gleda kako se Richard i Judy prepiru o histerotomiji. To su moji grijesi kućanice, koje priznajem tek nakon nekoliko čaša vina u društvu ostalih majki. To je naša zajednička tajna, ona koju skrivamo od muževa i osta-lih prijateljica koje ne samo da imaju radio upaljen na Četvrtom programu, već ga stvarno i slušaju.
Katkad, kad se sjetim da sam jednom pročitala Kratku povijest vremena Stephena Hawkinga (i shvatila najmanje sedamdeset i pet posto knjige), zabrinem se za učinak koji na moju dušu imaju Vanessa Feltz i australske sapunice. Tješim se time da gledam jutarnji televizijski prog-ram s postmodernističkoga kritičkog stajališta. To je naravno laž, ali je barem riječ – postmo-demistički – još uvijek dio mog rječnika nakon godina i godina provedenih u stalnom druženju s Poštarom Patom.
Istina je, zapravo, da obožavam televiziju. Oduvijek sam je obožavala. Nekritičko gledanje televizije je moj nikotin, lagano kapajuća infuzija pouzdane zabave. Sve volim: sapunice, dra-me, okrugle stolove, kvizove, dokumentarce. Dobre ili loše, uopće me nije briga. Volim taj sin-tetički paralelni svijet koji ističe moje vlastito linearno postojanje; taj zamjenski život koji mi ta kutija omogućuje iskusiti; volim imati zajednički stav o određenoj temi s potpunim neznanci-ma. Biti dio publike oblik je pripadanja i to mi se jako sviđa. Drago mi je što se mogu pridružiti razgovoru sa strancima u odjavnoj špici o čudnom običaju Kena Barlowa da nosi neprimjereno uske traperice. Televizija širi krug učenika i obrazuje na način o kojemu laburistička vlada mo-že samo sanjati. I evo me. Tu sam. Zdravo, zovem se Lorna i gledam Optužbu.
Jučerašnje je jutro bilo uobičajeno. Imala sam hrpu testova za ocjenjivanje pa sam skuhala šalicu čaja i kopala po kutiji s keksima tražeći nešto probavljivo što neće ostaviti izdajničke otiske na testovima. (Znate, ja ipak profesionalno radim svoj posao.) Tada sam začula ključ u bravi i prestravila se.
Ne zbog nepoznatog uljeza. Znala sam da je to Rob. Kad s nekime živite deset godina, točno znate kako zvuči njegov ključ u bravi. Od tolike me intimnosti još uvijek podilaze trnci. Ne, prestrašila sam se zato što je to bio Rob. On nikad ne dolazi kući ujutro. Čak ni kad je bolestan.
Rob je behaviorist za pse. Tako smo se i upoznali. Imala sam psihopatskoga njemačkog ov-čara Shipshapea, koji se bojao šljunka. Svakog sam ga dana morala nositi po prilažnom putu i leđa su mi pucala od bolova. U to je vrijeme Rob bio poznat (to jest, u psećim krugovima u Claphamu), pa sam odvela psa k njemu. Bio je u očajnu stanju jer ga je prije dva mjeseca napu-stila žena.
Katkad se pitam je li me k njemu privuklo njegovo stanje. Divila sam se načinu na koji uspi-jeva sam izaći na kraj s djecom, sviđala mi se pomisao da me svi oni trebaju, uživala sam u drami. Za nekoliko tjedana preselila sam se k njemu zajedno s izliječenim psom, punim auto-mobilom stvari i potpuno gluha na upozorenja prijatelja da naša veza neće uspjeti. A on je imao djevojčice. Oduvijek sam željela djecu, mnogo djece, veliku obitelj. Na prvi sam pogled zavo-ljela ovu. Dobila sam Roba i djevojčice, cijeli paket, upravo onakav kakav sam željela.
Trebalo je malo vremena, ali su se na kraju njihovi životi vratili u normalu. Sad je Rob ste-kao nacionalni ugled i cijeli niz veterinarskih ordinacija u okolnim mjestima. Svakog je dana uredovao u svim ordinacijama i zato je njegov dolazak kući u utorak u deset sati ujutro značio da se dogodilo nešto strašno. Nisam uopće željela znati o čemu se radi. Ne sada, kad smo živjeli tako dobro i tako sigurno.
Čula sam kako psi grebu po vratima od uzbuđenja. – Bog, JR, Kili. Dođite cure! Gdje si, Lorna? – vikao je iz hodnika.
– Ovdje sam. – Brzo sam ugasila televizor i sabrala se. Ma Što da se dogodilo, s tim ću se nositi hrabro i dostojanstveno, sa stilom i humorom. To vam je jedna od prednosti života zas-novanog na ranim i stalnim razočaranjima – završite s cijelim arsenalom dobro iskušanih dos-jetki koje ublažuju većinu napada.
Za ovo kratko vrijeme koliko je Robu trebalo da napravi jedanaest koraka iz hodnika do ku-hinje, zamislila sam svaki mogući scenarij i odigrala ga do kraja, zadivljujući Roba svojim stoi-čkim podnošenjem teške situacije, utješivši ga na mudar ženski način za koji volim misliti da ga posjedujem, i pronalazeći praktična rješenja za svaki problem. (Ne smijem zaboraviti: doista previše gledam jutarnji program.) Tada sam ugledala njegovo lice i znala, jednostavno sam zna-la, da se radi o nečemu puno ozbiljnijem nego što sam zamišljala. Nije to bilo zbog boli, očaja ili bezvoljnosti na njegovu licu, već zbog zbunjenosti. Duboko je udahnuo. – U uredu me je čekalo pismo. Od Karen.
Čekao je moj odgovor, ali ovo nije bio nijedan od mojih zamišljenih scenarija. Imala sam pripremljenu reakciju za rak, zapljenu kuće i smrt dalekog rođaka, ali nikako za Karenino pis-mo. A njezino je pismo značilo da je živa. Sto je za mene uistinu bila loša vijest. Loša vijest za sve nas, ali za mene posebno, Karen je bila — zapravo je još uvijek – Robova bivša žena, ovaj, žena. Nikad se nisu razveli tako da je još uvijek njegova zakonita supruga. I majka djevojčica, mislim, biološka majka, budući da im nije bila – majka – deset godina; ni osobno ni telefonski, čak ni preko pošte. Napustila je četvero djece mlađe od pet godina. Nalikuje li vam to na maj-ku?
– O čemu razmišljaš, Loma?
Odlučila sam izbaciti dio o tome kako Karen nije mrtva i kako su to loše vijesti. Osjećala sam da čak ni u spektakularnoj komičnoj izvedbi takva izjava ne bi izazvala smijeh. A to i nije bila nikakva šala. No, dakle.
Pokušavala sam se sjetiti što bi u takvoj situaciji napravili razni savjetodavci po časopisima i psihijatri na televiziji. Sto bi napravili da im se postavi uistinu teško pitanje? Možda bi uzvratili protupitanjem. Ako ništa drugo, barem ću dobiti na vremenu da sredim osjećaje.
– Zašto ti je pismo poslala u ured, a ne ovamo? – Bilo je to logično pitanje. Nije valjda zabo-ravila adresu. Pa ovo je, prije nego što je otišla, šest godina bio njezin dom. Zato je bilo savrše-no prirodno pretpostaviti da se još uvijek sjeća adrese.
– Znala je da ću biti zaprepašten nakon toliko vremena, pa je mislila da će biti najbolje da pi-smo pošalje u ured, gdje moja reakcija neće uzrujati djevojčice. – Oho! Sigurno će sad osvojiti titulu 'majke godine'. – Ne branim je, Loma. Samo odgovaram na tvoje pitanje. – I tako je naša veza dobila prvu mikroskopsku pukotinu, s tim nestrpljivim tonom i obranaškim odgovorom. Odjednom se Karen iz nekakva prozirnog fantoma prošlosti pretvorila u stvarnu i opipljivu pri-jetnju.
U prvim godinama života s Robom, živjela sam u stalnom strahu da će se njegova žena vrati-ti, prepuna kajanja, darova i dobrih isprika za svoje nečuveno ponašanje. Ali to se nije dogodi-lo. Poručila je preko svojih roditelja da je započela nov život u Sjedinjenim Državama i da se ne namjerava vratiti. Govorkalo se o nekakvome živčanom slomu, a kad se oporavila saznala je za mene i zaključila da će djeci biti bolje sa mnom.
Da budem iskrena, prvih sam je mjeseci, kad sam se počela brinuti za Robovu djecu, potpu-no razumjela. Znam da nisu moja djeca i da to mijenja stvar, ali četvero djece mlađe od pet go-dina! Bila sam izvan sebe od umora, frustracija i velike odgovornosti. Ne samo da sam razum-jela zašto je otišla, već sam joj se i divila što je toliko ostala a da ih nije sve podavila. Ako vas je ovo zaprepastilo, onda još ne znate što znači iz mjeseca u mjesec spavati samo dva sata. Ni-kad vas još nisu dvadeset i četiri sata u danu tiranizirala četiri mala čudovišta, čas zahtijevajući, čas odbijajući vašu pažnju. Ne znate kako je to kad vas po cijele dane muče neutješnim plaka-njem, cendranjem i vrištanjem. Jednostavno rečeno, nikad još niste bili majka.
Preživjela sam samo zato što sam istodobno bila luda od ljubavi prema Robu. Naša je ljubav bila zabava i zaštitni emocionalni plašt za preživljavanje, koji nam je pružao spas u mukama podizanja djece. Možda zato parovi koji odluče imati djecu samo da bi spasili svoj klimavi brak, neizbježno otkrivaju da njihov brak propada pod pritiskom djeteta. Ako se niste zabavljali prije nego što ste dobili dijete, budite sigurni da će vas malo zlato jako dobro zabaviti kad dođe.
No ja sam bila tako velikodušna i razumjela sam zašto je Karen otišla, ali jedino pod pret-postavkom da je otišla zauvijek i da se nikad više neće vratiti. A sad se vratila i ja se više ne osjećam nimalo velikodušno.
Rob je utonuo u stolicu, pritisnut teškom odlukom. – Radi se zapravo o kratkoj poruci, ne o pismu.
Prišla sam mu i zagrlila ga. Bio je visok, viši od metar osamdeset i dva, a sad je izgledao ta-ko malen i ranjiv dok se naginjao nad kuhinjski stol. Bilo je teško povjerovati da će za nekoliko mjeseci navršiti četrdesetu. Bio je jedan od onih ljudi kojima je teško odrediti godine i koji iz-gledaju kao tridesetogodišnjaci tamo negdje od osamnaeste do šezdesete godine. Kosa mu je bila ista i u pubertetu, gusta i prirodno kovrčava. Oči su mu bile plave, plave, plave, i tako, ta-ko, tako ljubazne. Uopće nije imao bora i tog sam se trena užasnula shvativši da je to vjerojatno zato što se ne smije dovoljno.
Mislim, nije on neki sumoran i mračan tip, ali smije se nekako tiho i suho, malo kada tako da mu se trese trbuh. On je smješko, a ja smijalo. Stalno govori da me voli jer sam donijela smijeh u njegovu obitelj. U vrijeme dok je živio s Karen, smijeha baš nije bilo u izobilju, a kad je otiš-la, nije ga bilo uopće. Čvršće sam ga zagrlila, nadajući se da će to protumačiti kao utjehu, a ne kao obilježavanje vlasništva.
Rob potječe iz obitelji nalik na moju. Kad je bio tužan, majka ga nije zagrlila već mu je da-vala paracetamol. Stoga smo oboje bili gladni fizičkog dodira, što smo međusobno nadoknađi-vali. Naša je prošlost imala još sličnosti koje su stvarale temelj naše veze. Oboje smo bili jedin-ci, izgubili smo očeve s osamnaest godina i prihvatili se nezahvalne dužnosti – skrbi za majke koje su sasvim ovisile o svojim muževima u praktičnim stvarima u životu. Oboje smo nekoliko godina kasnije od svojih vršnjaka pobjegli na fakultet i stoga osjećali nepremostiv jaz u zrelosti između sebe i ostalih kolega studenata. Oboje smo trebali izgovore da se ne vratimo kući; Rob se oženio, a ja sam nastavila studirati. Ostalo znate.
– I što Karen želi?
– U poruci je pisalo da se želi naći sa mnom da porazgovaramo. Da se ne brinem jer ne nam-jerava izazivati neprilike itd. itd. Stanuje kod svojih roditelja.
Samo dva kilometra daleko. Oh, Bože! – Koliko će ostati?
Rob je slegnuo ramenima. – Nije rekla.
U ovom je razgovoru bilo za moj ukus malo previše značajnih tišina. Veselo sam rekla: – Pa, nema nikakva razloga za brigu dok ne saznaš što hoće. Moraš se naći s njom, nije li tako? – U zadnju, pomalo očajničku rečenicu dodala sam lažan smiješak.
– Naravno da je moram vidjeti. – Dodirnuo mi je ruku kad sam ustuknula. – Oprosti nisam se namjeravao istresati na tebe. Uostalom, gledaj to s vedrije strane. Možda je upoznala nekoga u Americi i želi brz razvod, tako da se može vratiti i udati za njega.
Nisam baš poznata po tome da stvari gledam s vedrije strane. A jako sam dobra u pronalaže-nju smiješnog na pomalo ogorčen i ironičan način. Jer me je vedrija strana uvijek nekako zaobi-lazila.
Razvod. Ne. Ne usuđujem se ni pomišljati na to. Toliko sam ga žarko željela, a svi znamo što se događa kad nešto žarko želiš. Hoću reći, svi znamo što se događa kad ja nešto žarko že-lim.
– Mogla si znati da će se to jednom dogoditi! – sigurno sad vičete. Nemojte me tako brzo osuđivati. Ishod onoga što sam odabrala prije deset godina puno je dramatičniji od prosječnog života prosječne djevojke iz predgrađa, ali zar sam ja jedina osoba koja se usudi nadati da će prevladati neprilike, utjecati na događaje i osvojiti nagradu?
Znam da je lako uočiti određene obrasce ponašanja u životu neke druge osobe. Bože sveti, pa i ja sama stalno to radim, samo da bih zaboravila na vlastite pogreške. Kad se to vama dogo-dilo prvi put? Znate valjda o čemu govorim. Kad ste prvi put osjetili paniku pogledavši svoje snove i ciljeve, a njih tamo nije bilo? Nisu bili pred vama jer su bili iza vas, ili negdje tamo, ili bilo gdje, samo ne ondje gdje bi trebali biti.
A snovi su vrhunac svega, zar nisu? Oni vas usmjeravaju, daju vam svrhu i značenje. Da nemamo čemu stremiti, lepršali bismo oko usporednih života, nasumce se poigravali hobijima, karijerama i svojim partnerima. Svi znamo što se dogodilo s mojim snovima, pa sad pogledaj-mo vaše. Molim vas. Udovoljite mi. Razveselite me. Ne dopustite da samo ja nosim etiketu ženskih pogrešaka. Kako su vam promaknuli vaši vlastiti ciljevi, oni izvorni, ne ovi koji vam služe samo kao izgovor i koji se uklapaju u vašu sadašnju situaciju?
Rano je počelo, nije li tako? Kad ste željeli biti Marija u Božičnoj predstavi, a glumili ste pe-tu ovcu; kad ste pisali Djedu Božićnjaku da vam donese lutku, a dobili ste enciklopediju; kad ste molili da vam kupe klavir, a dobili ste stilofon – i to rabljeni, bez knjižice s uputama Rolfa Harrisa. Eto, zato se ideali krivotvore.
Udat ćete se u bijeloj haljini u divnoj seoskoj crkvi kad navršite dvadeset i jednu godinu, zar ne? Za muškarca koji izgleda kao David Cassidv (ovo je moj izbor – umetnite prikladnu pop-ikonu po vlastitu izboru), osjećajnog, vjernog, koji čita i piše poeziju, ima auto i sve šanse za uspješnu karijeru, stan i majku koja živi barem tristo kilometara daleko? A kad ste se zaista udali? U trideset i prvoj ili možda čak i u četrdeset i prvoj godini? Imali ste zelenu haljinu? Vje-rojatno je to bilo samo u matičnom uredu i morali ste se pretvarati da vam to ne smeta, zaista vam ne smeta, jer su vjenčanja u bijelom samo smiješne pubertetske fantazije. I ne, naravno da niste željeli veliko vjenčanje. A vaš suprug? Sigurna sam da je dobar čovjek, ali...ali...
Kako se to moglo dogoditi? Kamo je nestao onaj san? Zagubili ste ga negdje usput na vaše-mu krivudavom životnom putu, pa ste se skrasili s drugim po redu. Ili sa šezdesetim, nema ve-ze. A niste to namjeravali. Nitko ne namjerava. Ružičaste sobe po cijelome svijetu prepune su djevojačkih snova o tome kako će postati balerine, a završile su kao aromaterapeutkinje. Ili mo-žda postoje djeca koja sanjaju da postanu aromaterapeuti? To bi bilo zastrašujuće za naš novi milenij!
Nisam ovako planirala stvari, ali sam učinila sve što sam mogla da iz njih izvučem ono naj-bolje. Pronašla sam život kakav sam željela, čovjeka kojeg volim i obitelj kakvu sam oduvijek željela i sad ih ne namjeravam izgubiti.
Rob se razvedrio. – Ako malo bolje razmisliš, zašto bi se inače vratila nakon toliko vreme-na? Sigurno se radi o razvodu. Zar to ne bi bilo divno, Lorna? Djevojčice ne bi trebale ni znati da se vratila! – Veselo me je poljubio. – Oprosti što sam bio u onakvu stanju. Trebao sam te vidjeti i razgovarati s tobom. Sad sam se smirio. Poslijepodne ću nazvati Karen i sve srediti što prije. Ne brini se. Sve će biti u redu. – Zatim je otišao.
Od njegova dolaska do odlaska prošlo je samo petnaest minuta. Još uvijek su me čekali tes-tovi za ocjenjivanje, rublje za pranje i kupnja. A ja sam mislila samo na to kako mi Karen od-vodi kćeri. I Roberta. Nisam mogla disati. Postajala sam sve nerazboritija. Trebalo mi je piće, slatkiši i prijateljica. Nazvala sam Andreu. Ostavila sam poruku na njezinoj sekretarici. – Zdra-vo, Ange. Ja sam. Slušaj, nazovi me kad se vratiš iz škole. Moramo se naći na ručku.
Odmah mi je bilo malo bolje. Andrea će razumjeti. Znat će kako se osjećam i znat će što tre-ba učiniti.
Bila je majka, kao i ja.
Drugo poglavlje
Restoran u Debenhamsu bio je prepun žena. Mi smo jedine bile bez vrećica i jedine koje su pile vino. Bile smo pri kraju druge boce, a još nije bilo ni podne.
Voljela sam Andreu. Ona je bila utjelovljenje svega onoga što sam ja željela biti. Kosa joj je bila prirodno plava i valovita, dok je moja bila izbijeljena i gotovo isušena. Ona je bila vitka. Ja mršava. Ona samouvjerena. Ja jako dobra u glumljenju samouvjerenosti. Ona lijepa. Ja imam zanimljivo lice. Ona ima jednu jedinu, svoju kćer. A ja četiri tuđe.
Iskapila je čašu u jednom gutljaju i podrugljivo zurila u mene. – Dobro. Sredimo to da se možemo napiti i zezati konobara. Najprije ono najvažnije. Jesi li namjestila video za snimanje Susjeda i Kod htiće i dale\o} Nasmijala sam se iako sam se jadno osjećala. – Nisam baš toliko loše, Ange!
Upitno je podignula obrvu. Podignula sam ruke braneći se. – Dobro, dobro, jesam. Ali i ti si.
Razmišljala je o mojoj optužbi. – Ne baš. Ja nikad ne namještam video za snimanje sapuni-ca.
Zafrktala sam. – Zato što znaš da ja to činim, pa me u onim rijetkim prigodama kad ih pro-pustiš, nazoveš sljedeći dan da ti ispričam što je bilo.
– Neću više ništa reći, pobjednički je izjavila. – Ja mogu dvadeset i četiri sata čekati na naj-novije tračeve, a ti ne odlaziš u krevet dok sve ne odgledaš. Znači da sam manje jadna od tebe.
Naravno da je u pravu, ali joj opraštam jer sam neizmjerno zahvalna što sam našla zavjereni-cu koja sa mnom dijeli istu strast za gledanjem loših televizijskih emisija. – Uostalom, sad nisi u pravu. Bila sam pod prevelikim stresom da se sjetim namjestiti video. Uz to, mogu poslijepo-dne zajedno s curama pogledati reprizu.
– I kako su cure?
Automatski sam odgovorila. – Phoebe je žrtva svih smicalica koje pubertet ima na svom re-pertoaru, Claire je otkrila dečke i, što je još gore, dečki su otkrili nju. Jude traži način da se po-buni, ali da ne uključi samoranjavanje ni bilo kakvu drugu vrstu uskraćivanja, a Ali pronalazi svoj put kroz sve moguće alternativne načine života, od A do Z.
Andrea je bila zbunjena. – I to je to? Nisi nasla joint u pernici? Kondome u ruksaku? Nikak-vih naznaka anoreksije ili trudnoće?
– Ne radi se o curama.
Andrea se nasmijala. – Lorn, uvijek se radi o tvojim curama.
– Ovaj put ne. Radi se o Karen. Vratila se.
Andrei je trebalo nekoliko sekundi da shvati. A tada se trgnula u stolici kao da ju je odbacila eksplozija. Promatrala sam je kako ruje po sjećanju, po uspomenama koje nije dijelila sa mnom. Jer Andrea je poznavala Karen, uistinu ju je poznavala.
Bile su prijateljice, jako dobre prijateljice. Bile su u istom rodilištu, krevet do kreveta, kad su rodile prvo dijete. Čini mi se da je u krugu u kojem se krećem, upravo to temelj većine prijatelj-stava medu mamama. Bile su nerazdvojne, susretale se svakog dana u parku, na igralištu, na bazenu. Zajedno su kupovale, zajedno dojile, mijenjale kreme za bradavice i savjete o odvika-vanju djeteta od prsiju. A kad je Karen nastavila s uzastopnim trudnoćama, obraćala se Andrei koja joj je davala podršku.
Mislila sam da sam prevladala duboku ljubomoru zbog ove njihove veze, ali sad se sve poče-lo vraćati i obuzimati me poput mučnine.
Kad je Andrea napokon progovorila, izgledalo je kao da se obraća sama sebi. – Nakon svih ovih godina, Karen Danson. – Uzdahnula je i odmahnula glavom. Strpljivo sam čekala da se sjeti da sam i ja tamo. Kad se napokon sjetila, počela se ispričavati: – Bože, Loma, tako mi je žao. Sigurno se grozno osjećaš! Zašto se vratila? Sto želi? Ne mogu vjerovati da ima petlje tako iskrsnuti, bez ikakva upozorenja!
Progutala sam svoju ljubomoru i podsjetila se da moje prijateljstvo s Andreom traje četiri godine više od njezina s Karen. – Rob je jutros našao poruku. Ne znamo što želi, piše samo da mora razgovarati s njim. On misli da bi to mogle biti dobre vijesti. Znaš, da možda želi razvod.
Andrea je zafrktala. – Je li Rob zaista rekao da bi to mogle biti dobre vijesti?
Nakostriješila sam se. – Ne počinji opet, Ange. Nisam raspoložena. Ne danas.
– Deset godina, Loma. Mogao se razvesti bez njezina pristanka već nakon pet godina. Mo-gao je stupiti u kontakt s njom preko njezinih roditelja. Trebao je samo...
– Hvala, Ange. Jako sam dobro upoznata s britanskim zakonom o razvodu. Znaš da je situa-cija puno složenija.
– Ne, uopće nije složena.
– Ange, molim te!
– Dobro, dobro. Dakle, Karen se vratila. Jest šok, ali ti to možeš riješiti. Ti, Rob i djeca, vi ste prava obitelj. Karen vam ne može nauditi. Rob je vjerojatno u pravu. Ona sigurno želi samo razvod.
– Malo prije si optužila Roba da ne želi razvod.
Andrea je bespomoćno podignula ruke. – Ne obaziri se na mene. Ne znam što govorim. Imam PMS, možda i početak menopauze. Vjerojatno ću nakon ručka popaliti limenke sleđa u robnoj kući.
Nasmiješila se pa sam se i ja nasmiješila.
pića sam postala nepromišljena. – Što misliš, kako – upitala sam.
Andrea je slegnula ramenima. – Dvije godine terapije. Osam godina u Americi. Sigurno uzima Prozac i ima golemu frizuru. Hoćemo li naručiti još jednu bocu? – Bit će sve u redu.
Treće poglavlje
Mamurluk je počeo tijekom poslijepodneva. Ocijenila sam testove u izmaglici Distalgesica, dodajući svakom studentu deset posto veću ocjenu da nadoknadim nedostatak potpune koncen-tracije. Sve su se cure vratile na vrijeme da pogledaju Kod kuće i daleko. Ja sam zaspala. Hoda-le su na prstima pazeći da me ne probude jer su znale da ćemo svi otići u Pizza Express ako se ne probudim na vrijeme da spremim večeru dok njihov tata ne dođe kući.
Nisam se probudila. Rob je došao kući. Otišli smo u Pizza Express gdje sam popila litru mi-neralne vode i pojela pet paketića krušnih štapića. Nekako sam se uspjela dovući do svoje ve-černje škole gdje sam održala nerazumljivo predavanje o filozofskim implikacijama drugog zakona termodinamike. Ni sama ga nisam dobro razumjela, a predavala sam o tome, što je jako loš znak. Ali uvjerena sam da je predavanje bilo dobro. Uključila sam svoga programiranog autopilota i moji su učenici na kraju pljeskali.
To je uistinu impresivna vještina koja nije neuobičajena pojava, pogotovo kod majki. Među ženama je općeprihvaćeno mišljenje (i među muškarcima – iako se to ne usuđuju spominjati u prisutnosti žena) da moždane stanice majke odumiru razmjerno razvoju njihove djece, od em-brija nadalje. Pritom ne znači mnogo jeste li žena koja je stvarno rodila ili ne, proces erozije započinje čim se prihvati roditeljstvo. Kad jednom prihvatite tu činjenicu, a svi je prihvaćamo, vjerujte mi, postoje samo dva moguća ishoda: potpuna cerebralna atrofija ili pažljivo žrtvovanje druge, manje korištene polovice moždane kore.
Što se tiče mog slučaja, morala sam sačuvati svoju umješnost zarađivanja novca podučava-njem i analizom, na štetu svoje prostorne svijesti i fizičke usklađenosti. Zato i mogu raspravljati o Aristotelu čak i kad sam pijana, ali nikako ne mogu hodati pravocrtno. Podijelila sam sebe u dvije sasvim različite i odvojene osobe — majku i onu drugu. A za moj je profesionalni i emo-cionalni integritet veoma važno da granica među njima ostane strogo određena i netaknuta.
Dok sam pospremala knjige i bilješke počela sam se polako prebacivati u onu drugu osobu, u majku. Bio je to most koji sam već toliko puta brzo i lagano prešla.
– Jesi li dobro, Lorna? – Jedan je od mojih učenika izgledao zabrinuto. Očito nisam stavila dovoljno šminke na svoje opustošeno lice.
– Dobro sam, Simon, samo sam malo umorna. Znaš kako je to, veselo sam odgovorila. Ka-kav imbecilni odgovor. Kako bi on to mogao znati? Simon Flynn ima dvadeset i devet godina, sam je i čini mi se da mu je najveća odgovornost održavanje prekrasnih uvojaka na glavi. U jednom od rijetkih trenutaka kad sam jako cijenila sebe, pomislila sam da se možda zacopao u mene. Smiješno da odrasla osoba koristi riječ – zacopati se, ali i sama je pomisao na to smiješ-na.
Nikad se nisam previše zbližavala sa svojim učenicima. Uvijek sam bila preumorna da im se nakon nastave pridružim na piću, a i sam je tečaj bio dovoljno zahtjevan, s dvosatnim predava-njem bez stanke za vrijeme koje bismo mogli malo pročavrljati. A Simon me je često pratio do auta i u ovih devet mjeseci, koliko sam mu bila predavačica, razmijenili smo prilično podataka o našim životima.
On je bio klasičan primjer bistrog učenika kojega nikad nisu poticali u školi, tako da je nje-gov potencijal ostao neotkriven. Nakon lutanja od posla do posla, otkrio je svoj talent za raču-nala i dizajn, upravo u vrijeme kad se stvaranje websiteova na Internetu počelo pretvarati u in-dustriju. Ubrzo je zarađivao mnogo novca i počeo tražiti način da unaprijedi svoje obrazovanje da bi mogao proširiti primjenu svojih talenata.
Na kraju se upisao na moj tečaj, kad ga je nakon dugotrajne veze napustila djevojka. Rekao je da su se rastali jer je on želio djecu, a ona je više voljela mačke. To su bile najintimnije poje-dinosti do kojih smo stigli.
Iako sam ga uvjeravala, Simon nije vjerovao da sam dobro i nije htio otići. – Dobro, ako je tako.
– Tako je. – Ako je zvučalo otresito, to je bilo jedino zato što sam bila iscrpljena i što sam željela ići kući. Razumio je. – Čuvaj se onda. Vidimo se sljedeći tjedan. – Nasmiješila sam mu se da izgladim svoju prijašnju osornost. – Vidimo se sljedeći tjedan. – Zatim je otišao. Pričekala sam nekoliko minuta da me ne bi otpratio do auta i započeo razgovor.
Pokušala sam se opustiti. Opustila sam trbušne mišiće, zamislila Roba i cure i prisjetila se da moram pogledati Teletekst kad dođem kući da vidim što se dogodilo u epizodi Kod kuće i da-lekp. Ali ovaj su mi se put mišići odmah ukočili. Sjetila sam se Karen.
Kad sam stigla kući sasvim sam zaboravila na Teletekst. (Sigurno sam bila u šoku.) Rob je preko računala razgovarao s nekim trenerom pasa u Delhiju. Podignuo je ruku dajući mi do znanja da zna da sam došla i izveo još neke geste u smislu: – Neću dugo, draga. Razgovaramo o tehnikama označavanja teritorija izmetom među škotskim ovčarima za vrijeme kišne sezone. – Nešto u tom smislu.
Moja se glavobolja pretvorila u podnošljivo udaranje u glavi pa sam se smirila. Rob ne bi bio na računalu da se dogodilo nešto dramatično. Provjeravao bi datume valjanosti na limenkama po kuhinjskim ormarićima. To je obično radio. U teškim trenucima ja bih se napila s prijatelji-cama, a Rob bi sređivao hladnjak.
Skuhala sam nam toplu čokoladu i upalila televizor. Rob je došao čim sam sjela. – Kako su tvoji učenici? – upitao je.
Zinula sam. – Spontano su se zapalili i izgorjeli su. Kakve to ima veze? Sto je bilo s Karen?
Ponašao se nehajno, suviše, suviše nehajno. – Dobro. Nema nikakva problema. Naći ćemo se sutra na ručku.
Čekala sam da mi objasni. Nije objašnjavao. – I? – razdraženo sam upitala.
– I — što? – Nije dobro odglumio nevinost. Malo koji muškarac to može.
– Sto ti je rekla? Valjda ste razgovarali. O našim kćerima, na primjer. Njezinim kćerima. Ili mi to ne želiš reći. Dobro. Ostani i dalje tajanstven.
Rob se pretvarao da nije čuo što sam rekla. Uzeo je Radio Times i pognute glave počeo lista-ti stranice s takvom ritmičkom pravilnošću kako to čine oni koji pokušavaju izbjeći pozornost. Radio Times ima 130 stranica (osim dvostrukog izdanja za Božić i Novu godinu), pa sam oče-kivala da će za dvije minute i deset sekundi (dvije sekunde po stranici) morati progovoriti ili se pretvarati da ga zanima najnoviji ljubavni trokut u Nesretnom slučaju.
Nije izdržao ni dvije minute. Rezignirano je odbacio časopis. – Nismo ugodno čavrljali, ako na to ciljaš. Bilo je jako neugodno, ako baš hoćeš znati.
– Je li pitala za cure?
– Naravno da je pitala! – ljutito je odvratio. – To me je najprije pitala. Ali zna sve o njima. Njezina joj mama piše i šalje fotografije.
Znala sam to, ali nisam željela i čuti. Nisam željela da bude upoznata s našim životima, ne s detaljima. Detalji pripadaju samo nama, našoj obitelji. Ona nije bila član naše obitelji. Ona je otišla, ja sam došla i zaključali smo vrata za sobom.
Rob je nastavio: – Htjela je da znam da se vratila i da želi o nečemu razgovarati.
– O čemu? – brzo sam upitala.
Rob je usiljeno uzdahnuo: – Lorna, ne znam. Rekao sam ti. Vidjet ću je sutra. Razgovarat ćemo pa ćemo znati na čemu smo.
Dobacio mi je pogled koji je trebao biti ohrabrujući. Mora da mi se na licu vidjela nesigur-nost jer je gledao u mene kao da imam neku veliku odvratnu bradavicu. Prišao mi je i čvrsto me zagrlio. – Oh, Lorna, znam da ti je teško. Ali ja te volim. Čuješ li me? Volim tebe i cure više od ičega i ikoga. Ovo je naš dom i Karen ga neće uništiti. Volim tebe. Samo tebe.
Povjerovala sam mu. Vjerovala sam mu. Vjerovala sam mu prije Karenina pisma i zasad se ništa nije promijenilo, pa nisam imala izbora.
Htjela sam mu postaviti stotinu – što ako – pitanja koja su navirala u moj centar za brigu. A nisam, jer sam znala da bi ga to samo naljutilo. A to se nisam usudila riskirati, ne sve dok ne saznam s čime sam suočena. Ah, da, u Karen sam vidjela protivnicu i pripremala sam se za nat-jecanje. Odlučila sam da ću prije spavanja oprati kosu, tako da ujutro kad Rob bude odlazio na posao izgledam lepršavo i razbarušeno. Sviđalo mu se kad sam tako izgledala i htjela sam da tu moju sliku ponese sa sobom na sastanak s Karen.
Nakratko sam pomislila da bih ga mogla pokušati zavesti na neki neobuzdan i divlji način, ali sam znala da bi ga to samo nasmijalo. Ne znam što to govori o našem seksualnom životu, uz to, sad nije pravo vrijeme za analizu.
Isključila sam televizor i nježno poljubila Roba. – Oprosti što sam te unakrsno ispitivala. Samo sam malo... znaš.
Znao je. – Izgledaš umorno. Kako je prošao ručak s Andreom?
– Kako znaš da sam ručala s Andreom?
Glasno se nasmijao: – Uvijek to znam! – Počeo je nabrajati na prste: – Poslije uvijek zaspiš na kauču; uvijek tražiš Distalgesic i puštaš otvorena vrata kupaonice; uvijek popiješ svu mine-ralnu i sokove u hladnjaku; Teletekst je uvijek namješten na stranice sa sapunicama tako da znaš što se dogodilo u Susjedima i Kod kuće i dalekp koje si propustila; među jastucima na kauču uvijek se nalaze ljepljivi omoti voćnih bombona kojima prikrivaš zadah po alkoholu, misleći da njihov miris nije toliko upadljiv kao miris peperminta. Trebam li nastaviti?
Smijala sam se dok me nije zaboljela glava. Ili je to Distalgesic prestao djelovati? Sjetila sam se nečeg. – Želiš li da otkažem sutrašnju večeru?
Izgledao je zbunjeno. – Sto je sutra navečer?
Bila sam ogorčena i samo me je novonastala nesigurnost sprječavala da kažem nešto optužu-juće. – Zar se ne sjećaš? Andrea i Dan dolaze na večeru. I Jacksoni.
– Oh, da! – Nastojao je izgledati oduševljeno ali je izgledao samo bezizražajno.
– Hoćeš li da otkažem?
– Naravno da ne. Već sam ti rekao da se nemaš za što brinuti. Tko zna? Možda ćemo sutra navečer imati razlog za slavIje.
Oboje smo se pretvarali da bi to mogla biti stvarna mogućnost i napetost je popustila. Bila sam izmoždena. Nekoliko smo minuta razgovarali o curama, uvijek smo to voljeli raditi na kra-ju dana, a zatim sam otišla u krevet. Obično odlazim u krevet prije njega, a sad mi je bilo pose-bno važno da i večeras sve bude kao i obično.
Oprezno sam oprala kosu, pazeći da mi glavobolja ne preraste u migrenu. Migrena nije baš privlačna karakteristika u žena, osim u romanima Jane Austen. Na kosu sam nanijela obilnu količinu najskupljeg regeneratora i držala ga na glavi cijelih preporučenih pet minuta prije ispi-ranja. Hajde, priznajte, tko to uopće radi?
Utrošila sam pet minuta prekapajući po ormarima i tražeći prikladnu spavaćicu. Morala sam pažljivo izabrati, da Rob ne primijeti kako sam se upustila u borbu. Rangirala sam spavaćice od jedan do pet po kriteriju seksualne zavodljivosti i odabrala pidžamu koja je nekoć zauzimala prvo mjesto na mojoj ljestvici, ali koja je zbog čestog pranja u biološki razgradivom deterdžen-tu i na previsokim temperaturama spala na treće mjesto. Željela sam da to ne bude otvoreni po-ziv, već suptilno podsjećanje.
I tako sam sva pahuljasta i napirlitana u pidžami koja je nekoć bila seksi ali sada više nije, otišla pogledati cure. Phoebe je još uvijek bila budna. Čitala je. Lice joj se razvedrilo kad me je ugledala. – Sto čitaš? – šapnula sam da ne probudim Claire koja je spavala s njom u sobi. Phoe-be je podignula knjigu: Filozofija na jednostavan način. Moj predmet, pa zbog značenja njezina izbora literature zamalo nisam zaplakala od zahvalnosti što me prihvaća i voli. Dobacila sam joj poljubac kao i obično, zatomljujući poriv da je zagrlim i držim u naručju sve dok ne zaspi, kao što sam činila kad je bila mala i kad su je mučile noćne more.
Zavjerenički smo se nasmiješile kad je Claire zahrkala jednako kao Rob. Uvijek tražim Roba u njegovoj djeci. Svaka sličnost koju sam pronalazila, samo je jačala moju fantaziju da su ovo samo Robova djeca. Naravno da sam vidjela Karenine slike, ali nisam ni pokušavala tražiti sli-čnosti između nje i djevojčica.
Phoebe je u cijelosti bila tatina kći, sa svojom osjetljivošću i kompliciranim licem za koje ni-sam mogla odlučiti hoće li jednom biti obično ili lijepo. Claire, lijepa Claire, hrkala je kao Rob i to je bilo sve što je imala njegovo. Lice joj nimalo nije sličilo na njegovo, iako je njegova majka uporno tvrdila da ima iste obrve kao Rob u njezinoj dobi. No već sam naučila da su takva zavaravanja uobičajena za djedove i bake. S dvoje mlađih bilo je puno lakše. Da izrežete fotog-rafije Jude i Ali na komadiće, mogli biste složiti fotorobot mladog Roba.
Karakteri su im se sasvim razlikovali. Ali je naslijedila Robovu ljubav prema knjigama i ži-votinjama, dok je Jude imala nekakvu divlju crtu koja je prijetila da izbije na vidjelo čim se ukaže povoljna prilika. Bilo kakva prilika, svaka će dobro poslužiti.
Zavirila sam u sobu blizankinja. Nisu bile jednojajčane, ali su obje uživale u sjedinjenom identitetu i svojim osobitostima. Samo je dvadeset i sedam mjeseci bilo između sve četiri dje-vojčice, ali smo se ipak prema Ali i Jude odnosili kao da su puno mlađe. Velika je razlika u tome imaš li dvanaest ili četrnaest godina, a one su zamjerale starijim sestrama što ih isključuju iz svih tajni uvoda u pubertet.
Moje četiri cure. One su sačinjavale moj život i to me je bezumno plašilo. Nerado sam se odvukla u krevet. Počela sam čitati nešto od disleksičnog irskog pisca nominiranog za književ-nu nagradu, odustala i prešla na sažet prikaz klasičnih djela. Glavobolja mi se opet vratila. Po-pila sam još nekoliko tableta protiv bolova da me potpuno onesposobe i utonula u blaženi san.
5 Re: Francesca Clementis MOJE CURE Čet Feb 16, 2012 2:15 pm
Margita
Administrator
Četvrto poglavlje
– Što ti se dogodilo s kosom? – Čula sam ovo pet puta prije osam sati ujutro. Jednom od Roba i jednom od svake svoje izdajničke kćeri koje još nemaju dovoljno iskustva sa ženstveno-šću da bi znale koliko je ovakav komentar opasan za njihov spol. Naravno da su svi imali pra-vo. Užasno sam spavala i prevrtala se cijelu noć. Obilno nanesen regenerator imao je, čini se, kemijsku reakciju s mojim jastukom, a posljedica toga bio je afroloot{ koji bi se jako dobro uklopio u epizodu Starsky i Hutch.
– Zar sam ja jedina osoba u ovoj kući kojoj baš nije dan za kosu? – nezadovoljno sam upita-la. Phoebe se pogrbila nad svojim pahuljicama od riže, dodirujući svoje uboge šiške. Opsovala sam u sebi svoju nesmotrenost. Slijedila je neugodna tišina. Kao i uvijek, na meni je bilo da razbijem napetost. Kad si u sumnji, promijeni temu. – Dakle, što ćemo s tatinim rođendanom?
Sve su se razvedrile. – Svakako ćemo napraviti proslavu, objavila je Jude. – Svi želimo pros-lavu.
– U noćnom klubu, predložila je Claire.
– Ili u zoološkom vrtu. Sad se i tamo mogu održavati zabave. Tati bi se svidjelo. – Ovo je predložila Ali.
– Ne budi glupa, podrugljivo je rekla Claire. – Tata pola života provodi sa životinjama. Ne, mislim da bismo rođendan morali proslaviti na nekom otmjenome mjestu, da se svi uredimo. – Budući da je Claire koristila odlazak zubaru kao izgovor za oblačenje nove majice, bilo je ra-zumno pretpostaviti da je ključna motivacija za njezinu ideju bila mogućnost kupnje.
'A ti, Phoebe? Sto ti misliš? – upitala sam.
Phoebe je napokon pustila kosu na miru i dobro razmislila.
– Ne pitaj nju! – rekla je Claire. – Ona će htjeti ugodnu večeru u obiteljskom krugu! – Okru-tno je, ali vrlo vjerno oponašala Phoebin glas.
– U tome nema ničega lošeg! – odgovorila je Phoebe. – Tata voli večere u obiteljskom kru-gu. Uvijek to govori. Napokon, radi se o njegovu rođendanu.
Bila je u pravu. Rob ništa nije volio više od večere u krugu obitelji, s odlaskom u kino ili na kuglanje prije večere. Zatim bismo odlazili na stanicu do štanda sa slatkišima i natrpali torbu onim što najviše volimo: Rob bi uzimao štapiće slatkog korijena, a ja ružičaste šećerne rakove i slatkiše u obliku boca za mlijeko punjene kremom. Izbor djece varirao je prema njihovu raspo-loženju i trenutačnoj modi. Sve bismo pojeli do kuće i srušili se u naslonjače predozirani šeće-rom.
Uvijek smo tako slavili rođendane. Katkad bi neka od cura pozvala prijateljicu, ali obično smo bili samo mi. Tako nam se najviše sviđalo.
– Phoebe ima pravo. Tata bi uživao u obiteljskoj večeri, ali... – brzo sam nastavila, nasluću-jući pobunu među mlađima, – ovo je specijalan rođendan i mislim da moramo pripremiti nešto specijalno.
– To! – uzviknula je Claire, podižući pobjednički šaku i vidjevši se već kako dan provodi u prekapanju po trgovini majica.
Phoebe je bila razočarana. – Ipak mislim da bi tata volio da bude kao i obično.
– Možda, Phoebe. Ali doći će cijela obitelj i neki prijatelji. I djedovi i bake. Bit će lijepo, vi-djet ćeš.
Zapravo nisam imala pojma kako će biti. Nisam mogla razmišljati ni o čemu osim o trenuta-čnoj situaciji s Karen. Gdje će ona biti za nekoliko mjeseci? Kakvu će ulogu imati u našim ži-votima? Uz malo sreće, možda će se vratiti u Sjedinjene Države s papirima za razvod u kovče-gu. Možda ćemo na Robov četrdeseti rođendan imati dvostruko slavlje. Mislim, pa Rob je bio prilično optimističan što se tiče razvoda. A to znači da je razmišljao o ... Ne, neću to izreći. Čak i ako pomislim na to, neće se ostvariti. Tako to obično biva kod mene.
Nastojala sam ne misliti više na Karen. – Dakle, što ćemo darovati tati? – To će ih opet zapa-liti.
– Komplet štapova za golf? – predložila je Jude.
– Tata ne igra golf.
– Znam, ali to se obično kupuje starim ljudima.
– Tata nije star!
– Imat će četrdeset godina. To je prastaro!
– Sto kažete na knjigu o psima?
– Oh, sjajna ideja, Ali. Samo što već ima petnaest milijuna knjiga o psima.
'A sat?
– Jako originalno, Phoebe.
– Znam što tata oduvijek želi. – Prekinula nas je Claire.
– Što?
Claire se nasmiješila onim prekrasnim osmijehom koji nije imao nikakve veze s genima nje-zina oca. – Put u rezervat vukova u Americi.
Pa, naravno. Zašto se nisam toga sjetila? Mnogi su njegovi kolege posjetili rezervat i uvijek je govorio da će otići tamo ako osvoji zgoditak na lutriji. Bilo je to golemo zaštićeno područje na Srednjem Zapadu gdje su se vukovi mogli proučavati u svom prirodnom okolišu. Rob je volio vukove. Uživao je u traženju divljih i instinktivnih karakteristika ponašanja u psima, sro-dnicima vukova. Vukovi su posjedovali jednaku ljepotu i inteligenciju kao i psi, ali ne i njihovu pristupačnost. Divlji vuk i pitomi pas – tako bliski srodnici, a tako različiti karakteri. Jednom sam upitala Roba voli li više vukove ili pse. Pocrvenio je kao da sam ga pitala nešto duboko intimno. I nije mi odgovorio. Da, to je to. Rezervat vukova. To je doista najbolji dar u životu.
Osjetila sam djetinju ljubomoru što se Claire toga sjetila, a ne ja. Ali to se moglo i očekivati od nje, da instinktivno zna što bi njezin otac najviše volio. Kao što je Phoebe bila moja miljeni-ca, tako je Claire bila Robova. I on se, kao i ja, držao laži da nema mezimicu, ali je bilo očito da je to Claire jer su bili jako vezani. Sve su cure to znale. Naravno da nisam kritizirala Roba što to pokazuje, kad je i njemu bilo jasno da ja to isto osjećam za Phoebe.
Otresla sam se svih ovih nelojalnih misli i zagrlila Claire. – To je izvanredno! Ti si genij! – Claire je pocrvenila na kompliment. Nije se često događalo da je hvalimo zbog pameti. Shvatila je to kao poticaj da preuzme nadzor nad cijelim projektom. – Ako hoćeš, mogu poslije škole potražiti njihov web-site i vidjeti kako možemo tati organizirati putovanje.
– To bi bilo sjajno. Moramo paziti da tata ne otkrije. Bit će mu to fantastično iznenađenje!
Pogledala sam na sat. Osam i trideset. – Osam i trideset! Zakasnit ćete! Brzo! Van! Zakasnit ćete!
– Ne brini se, mama. Ima vremena. Ionako uvijek dolazimo prerano.
– Možda, ali nikad se ne zna gdje možete zapeti. – Sve su mi se samilosno nasmiješile. Moja neurotična točnost već ih odavno nije brinula. Sad je bila samo razlog za zadirkivanje.
Izašle su iz kuće namjerno otežući samo da me razljute. Njihovi su poljupci bili srdačni, ali nešto je bilo drukčije. Ja sam bila drukčija. Moje su se potrebe promijenile. Željela sam više. Željela sam da me zagrle i kažu mi da me vole. Ali one nisu mogle znati da je naš život ugro-žen. Jedva sam se suzdržala da ih ne zgrabim i čvrsto zagrlim. Neka uživaju u normalnosti dok još mogu. – Bog, pozdravila sam ih s praga.
Uzbuđeno su čavrljale pa me nisu ni čule. Kad sam zatvorila vrata, mogla sam razmišljati samo o jednoj stvari. Otkud mi novac za Robov put u rezervat vukova?
Kuća je bila prazna i počela sam paničariti. Uključila sam televizor, ali me je samo živcirao. Da barem pušim ili da imam naviku napiti se prije podneva. Možda bih trebala početi kompul-zivno jesti. Po svemu sudeći, bila je to dosta mučna razonoda koja bi mi mogla prouzročiti pro-bleme s težinom, ali težina bi mi sasvim sigurno skrenula pažnju s trenutačne opsjednutosti.
Kako ću progurati ovaj dan zamišljajući Roba i Karen na ručku? Već sam predočila sve mo-guće scenarije njihova ponovnog sastanka. Mogućnosti su pokrivale sve – od filma Walta Disneyja u kojemu se oba glavna lika bore s neugodnim tišinama, i klimava stola koji poslužuje konobar smiješna hoda, pa do verzije sa Sharon Stone, u kojoj su završili u hotelskoj sobi ure-đenoj u stilu art decoa, gdje su ponovno pronašli svoj bračni ritam uz pulsirajući ritam pjesme Donne Summer Ifeel love.
Bila je to prava tortura. Nisam imala drugog izbora, znala sam što moram napraviti. Nazvala sam Andreu (opet). Uključila se sekretarica (opet), pa sam ostavila očajničku poruku (opet). – Zdravo. Ja sam. Petak je, ujutro. Nazovi me čim dođeš. Namjeravam napraviti nešto drastično. Možeš mi se pridružiti ili me odgovoriti od toga.
– To ti je blesava ideja.
Znala sam da će Andrea to reći. – Znači, pokušat ćeš me odgovoriti.
– Zar sam to rekla? Nisam, rekla sam da je ideja blesava, ali mi se sviđa. Računaj na mene.
I tako su dvije inače normalne žene prilično visoka položaja u majčinskim krugovima južnog Londona stavile šešire i kišne kabanice i krenule prema Clapham Junctionu, nastojeći da ne izgledaju sumnjivo, ali nisu u tome uspijevale. Da, znam da odjeća izgleda pomalo klišeizirano, ali kako bi se trebala maskirati žena koja prati nekoga tko zna svaki djelić njezine garderobe? Ako ništa drugo, barem nismo imale sunčane naočale. Ne u veljači. Možda jesam malo pore-mećena, ali se ipak držim minimalnih standarda u usklađivanju modnih detalja.
– Reci mi još jednom, što zapravo namjeravaš? – Andrea, pobornica reda i razuma, uvijek je željela konkretne podatke.
Uzdahnula sam. Mislila sam da sam joj već sve jasno objasnila, iako je zvučalo pomalo his-terično. – Kao što sam ti već rekla, pratit ćemo Roba od ordinacije do mjesta susreta s Karen.
– Znam to. Zanima me što ćemo poslije toga, to mi baš nije sasvim jasno.
– Gađat ćemo je otrovnom strelicom. Ne znam, prasnula sam. – Nisam još odlučila što ćemo dalje. Želim samo vidjeti kako izgleda. – Protrljala sam čelo. Izvanredno! Počela me boljeti glava, a nisam ništa popila. Gdje je tu pravda?
Kad smo stale na pješačkom prijelazu, pažljivije sam pogledala Andreu. – Dragi Bože, An-ge, otkud ti taj ogrtač i šešir? Izgledaš kao Dany De Vito.
Imala je kišnu kabanicu koja joj je bila najmanje tri broja veća i u kojoj je njezina sitna figu-ra od metar pedeset i dva izgledala kao u indijanskom šatoru. Ružan prugasti šešir nije imao niti jedne jedine zajedničke nijanse s kabanicom. Izgledala je kao da je otišla u radnju za iznajmlji-vanje kostima i tražila da joj daju opremu za prerušavanje iz stripova. JoŠ su joj jedino trebali lažni brkovi i brada.
Andrea me je sramežljivo pogledala. – Iz trgovine rabljenom odjećom.
Zadivljeno sam odmahivala glavom. – Kako si stigla jutros još i u trgovinu rabljenom ro-bom? Hoću reći, zadivljuje me tvoj profesionalizam i temeljitost...
Prekinula me je. – Nisam to danas kupila, nego još prije. – – Upitno sam podignula obrve. – Što? Da ti se nađe? Kakav nevjerojatan dar predviđanja! Htjela sam reći da i ja imam odjeću koju sam kupila za neke neuobičajene prigode: iznenadne pogrebe, ručkove u Savoyu i slično. Ali ti si jedina osoba za koju znam da ima odjeću spremnu za špijunske ekspedicije.
Prije nego što je mogla odgovoriti, zgrabila sam je za ruku i povukla u trgovina s časopisi-ma. – Brzo, sakrij se! Dolazi Rob! – Andrea se izvanredno brzo i uspješno počela tajnovito po-našati. Odmah je uronila glavu u časopis Woman's Own dok sam ja petljala oko hladnjaka sa sladoledima mrmljajući nešto o očajničkoj potrebi za okusom tropskog voća. Ne treba ni reći da me je prodavač stalno držao na oku, smatrajući me opasnom za okolinu.
Rob je bio suviše zaokupljen mislima da bi primijetio dvije luđače u prodavaonici novina, i uputio se prema stanici. Išuljale smo se iz dućana prije nego što je prodavač pozvao policiju i počele slijediti Roba.
Kratka lekcija za uspješno praćenje neke osobe koja se koristi prometnim sredstvima: kupite pokaznu kartu. Nažalost, Andreu i mene nitko nije podučio ovim osnovnim pravilima. I zato smo mahnito prekapale po torbicama i džepovima tražeći sitniš za dvije karte iz automata jer je na šalteru bila gužva. Budući da nismo imale pojma kamo idemo, morale smo kupiti karte za cijelo područje Londona. Tko zna je li Rob za mjesto sastanka izabrao Bromley ili obližnji Bal-ham?
Dobile smo karte upravo kada je Rob bio na stubama koje su vodile na platformu za Victori-ju. To je bilo tako tipično — kupile smo karte koje su vrijedile do predgrađa udaljenih pedeset kilometara od središta grada, a Rob se uputio samo jednu stanicu dalje. Novostečenim umije-ćem u praćenju, čekale smo na dnu stuba dok nismo čule da je došao vlak. U tom smo trenutku potrčale uza stube i uskočile u zadnji vagon, skrivajući se iza dva poslovna čovjeka, kojima su hitno trebali savjeti o dijeti.
Primijetile smo da ostali putnici čudno zure u nas i na trenutak nismo razumjele zašto. A ta-da smo na staklu ugledale svoje odraze – zaista smo izgledale apsurdno. Hihotale smo se kao djevojčice. Putovanje do Victorije trajalo je sedam minuta, taman toliko koliko nam je bilo pot-rebno da utvrdimo sljedeći dio strategije.
– Dakle, kad uđe u restoran, mi ćemo šetkati po drugoj strani ulice dok ne stigne Karen. A kad ona uđe, naizmjenično ćemo prolaziti uz prozore svakih nekoliko minuta da vidimo što rade. – To je bio plan. Nije baš u stilu Johna le Carrea, ali, na kraju krajeva, ni on nije bio maj-ka s polovicom mozga koja se pretvorila u zrak. Andrea se nije mogla sjetiti ničega boljeg, pa smo se složile da će ovako biti dobro.
Vlak je bio prepun, tako da smo bez poteškoća slijedile Roba kad je izašao. Nismo morale daleko ići. Čim je izašao iz postaje, prešao je Ulicu Victoria i ušao ravno u Pizza Express.
– Kako je mogao? – vrisnula sam. – Pizza Express je naš restoran, restoran naše obitelji! Kako je mogao nju odvesti tamo?
– Ali vi ne idete u ovaj Pizza Express, zar ne? Mislila sam da odlazite u onaj u Batterseju? – Andrea mi je pokušavala objasniti razliku. Greška. Okrenula sam se prema njoj, braneći svoje pravo da budem uvrijeđena, poput djevice koja štiti svoju čednost.
– Kakve to ima veze? Ako je Pizza Express naše mjesto, tada se to odnosi na cijeli lanac pi-cerija, ne samo na onu u koju najčešće idemo.
Aha! Ovo Andrea nije mogla opovrgnuti! Iskreno govoreći, nije mogla razumjeti problem budući da je njezin i Danov restoran bio Baterside Inn u Berkshireu koji nije imao tisuću pod-ružnica na glavnim ulicama svih gradova u srednjoj Engleskoj. To će im sigurno pojednostavni-ti stvar ako ona ili Dan ikad budu morali izvesti bivšeg partnera na ručak, a da ne uvrijede tre-nutačnog supružnika – morat će izbjegavati samo jedno mjesto, ne njih tisuću. Zapamtit ću to, ako ikada još budem imala neku vezu.
Rob je sada bio u restoranu, a nas smo dvije tumarale ispred dućana suvenira, pretvarajući se da smo zaokupljene izloženim majicama koje su sve imale napisan slogan: – Moj(a) je bio(la) u Londonu i sve što sam dobio je ova šugava majica.
Obje smo bile zadivljene rasponom osoba čiji su nazivi bili umetnuti u ovu rečenicu. Osim originalnih – mama, – tata, – brat, – sestra, – djevojka – i – dečko, tu su još bili – polusestra, – bivši muž, – cimer u zatvoru – i – voditelj molitve. Bio je to pravi katalog međuljudskih odnosa od kojih se većina nije mogla primijeniti na moj život. (Podsjetnik: moram poraditi na među-ljudskim odnosima.) Pet do jedan. Činilo se da je sastanak zakazan za jedan. Pogledavala sam gore-dolje niz ulicu, pomno tražeći u svakome ženskom licu sličnost s deset godina starim foto-grafijama. Manijakalno sam pogledavala Andreu tražeći i na njezinu licu znakove raspoznava-nja.
– Evo je. – Andreine su riječi bile tihe i znakovite. Po tome sam znala da će Karen biti lijepa. I bila je.
Lebdjela je niz ulicu ne primjećujući okolinu. Točno je znala kamo ide. Zavidjela sam joj na sposobnosti da pronađe nepoznato mjesto bez zastajkivanja i propitkivanja, bez mobitela i veli-ke torbe da joj se nađu za svaki slučaj. Izgledala je kao da je ama baš ništa na ovome svijetu ne brine. Smirena. Čak i vedra. Krava jedna. Bila je otprilike moje visine i građe, ali milijardu puta sjajnija. Imala je onaj sjaj kojim isijavaju žene u Prijateljima. Možda je to samo stvar dobrog zubara, ne znam, ali sjaj se mogao opipati. Nije imala golemu frizuru kao što smo zamišljale. Kosa joj je bila kratko podšišana, dajući joj vragolast šarm mlade Audrey Hepburn. Vrlo joj se lako umjesto trideset i osam godina moglo dati deset godina manje.
Moja se zlovolja prelila. – Svi bismo izgledali kao da imamo dvadeset i osam godina da se ne brinemo za četvero djece.
Andrea mi je dodirnula ruku: – Nemoj dopustiti da te to previše obuzme. Kladim se da bi se izbliza vidjelo da ima dva i pol centimetra pudera i korektor za pjegice.
Nije me nimalo ohrabrila jer je nisam slušala. Kad je skrenula u restoran, samo mi je jedna riječ zvonila u glavi. Claire. Kao da je uz mene prošla Claire – isto lice, čak i isto držanje.
– Ista Claire, prošaptala sam.
– Valjda si htjela reći da je Claire ista ona, istaknula je Andrea. U svome sljedećem životu, u onome u kojemu ću ja biti prva žena, prekrasna, smirena žena s – našim restoranom – koji nema podružnice, svakako ću paziti da za prijatelje odaberem nerazumne i iracionalne osobe koje neće ispravljati konstrukciju mojih rečenica.
– Zašto mora izgledati kao Claire? – glasno sam upitala. Andrea nije odgovorila, nije se ni usudila nagađati što sam time mislila. – Znaš što to znači, zar ne? – nastavila sam.
Nije znala.
Uzdahnula sam. – Koja je djevojčica Robova miljenica? Ma daj, i sama si primijetila. Claire.
Andrea je izgledala tjeskobno. Uspjela je pratiti tok mojih misli i shvatila je. Pokazala je prema nebu kao neka luđakinja. – Oh, vidi! Je li to concorde? – Budući da je to bio samo obi-čan laki avion kričave narančaste boje, protumačila sam Andrein idiotizam kao neuspio dobro-namjerni pokušaj mijenjanja teme.
Pogledala sam je onim svojim pogledom. Djelovalo je. Pogrbila se. – Dobro, dobro. Dakle, Claire je Robova miljenica. A Phoebe je tvoja i tu nema nikakva skrivenog značenja. Ti osjećaš nešto osobito prema Phoebe jer te ona jako treba.
To je prirodno. I ja sam takva s Isabelle. A kad te i druge djevojčice budu trebale, i za njih ćeš osjećati isto. A Rob osjeća nešto posebno prema Claire jer...
– Jer je slika i prilika njegove bivše žene! – pobjednički sam uzviknula. Nastavila sam: – No, dobro, mislim, žene, ne bivše žene, da me opet ne ispravljaš.
Andrea je nedužno podignula ruke. – Nisam namjeravala ništa slično reći. Htjela sam reći, prije nego što si me prekinula, da Rob voli Claire zbog njezine samostalnosti, borbenosti i sa-mosvijesti. Dok ti voliš Phoebe jer ona ima potpuno suprotne karakteristike. Sva su djeca razli-čita i razvijaju se različitim brzinama. Tako priroda osigurava da svako od njih dobije svoju porciju specijalne pažnje. Blizankinje su sada još uvijek okrenute sebi, ali uskoro će imati odre-đene potrebe i tražit će tvoju pažnju.
Prije nego što sam uspjela razmotriti ovu mogućnost, Karen je ušla u restoran. – Brzo, povi-kala sam, – na drugu stranu ulice! – Zgrabila sam Andreinu ruku i vukla je preko četiri traka prepuna automobila, ne obazirući se na trubljenje i škripu kočnica. Stigle smo na drugu stranu (žive), upravo na vrijeme da vidimo kako Karen baca prvi pogled na Roba koji je krušnim šta-pićima bubnjao po tanjuru In The Air Tonight Phila Collinsa. Znala sam to jer Rob ima jako ograničen reportoar pjesama koje izvodi krušnim štapićima Pizza Expressa. Toliko sam ih puta vidjela i čula da znam koju melodiju izvodi čak i kroz dvostruko staklo. Kladim se da Karen to ne može! Još jedan bod više za mene.
Oho! Ugledao ju je. Smiješi se. Kakav je to osmijeh? – Naš – sigurno nije. Ali je srdačan. Sto će sad učiniti? Mislim da će je poljubiti. U obraz, u obraz, tiho sam molila. Poljubio ju je u usta. Kratko. Ali dovoljno da zaboli. Drži je za ruke i odmjerava od glave do pete. Divi joj se. Nesvjesno sam uvukla trbuh. Osjećam... osjećam... osjećam da me Andrea gurka laktom u leđa.
– Što je? – izderala sam se i okrenula prema njoj, ne želeći propustiti ni tren susreta koji se događao unutra. Andrea je izgledala posramljeno. Čovjek u odori Pizza Expressa stajao je is-pred nas.
– Oprostite, hm, gospođe, ali ako ne namjeravate ući, moram vas zamoliti da nastavite dalje. Uznemiravate goste.
I baš kad sam htjela izgovoriti – još me nikad nitko u životu nije tako uvrijedio, opazila sam kako me Andrea mahnito pogledava od glave do pete. Tek sam se tada prisjetila da izgledamo kao mentalno poremećene skitnice. Posljednji sam put bacila pogled pun nade na Roba i Karen koji su sada sjedili za stolom. Zahvalna što se ne drže za ruke, promrmljala sam ispriku, dohva-tila Andrein lakat i počela je vući na drugu stranu ulice.
I opet smo uspjele prijeći cestu u jednom komadu. Zastale smo na trenutak, iscrpljene ovom stresnom epizodom. Koliko-toliko sredile smo misli i krenule natrag prema stanici. Samo sam se jednom osvrnula. Andrea me zabrinuto pogledala. – Jesi li dobro, Lorn? Osjećaš li se bolje sada kad si je vidjela?
Nasmiješila sam se kako sam najbolje znala. – Dobro sam. Bit će sve u redu, slagala sam.
Smiri se, smiri se, smiri se. Razmišljaj smireno i prevari svoje tijelo da misli kako si stvarno smirena. Još jedna mudrolija iz ženskih časopisa, iz pljuvačnice nepoželjnih i netočnih savjeta. Da budem iskrena, djelovalo je dvadeset minuta, tek toliko da preživim povratak vlakom u Clapham Junction i uvjerim Andreu da neću napraviti ništa ludo, ili bolje rečeno, ništa luđe, budući da je cijelo ovo jutro bilo suludo.
Zapravo sam, već od trenutka kada smo napustile stanicu Victoria, planirala sljedeću fazu: čvrsto sam odlučila da ću se uputiti u jednu od onih prodavaonica u West Endu gdje se mogu kupiti kamere za uhođenje. Ali Andrea mi je uništila plan. Zavaralo ju je moje smireno lice. Mislila je da sam i duboko u sebi smirena, pa je započela uobičajen razgovor. – Dakle, što ku-haš večeras?
Slegnula sam ramenima. – Ne znam, krumpir u pećnici ili špagete.
Ugledavši njezin zbunjen izraz na licu, razmislila sam još jednom. Oh, Bože! Večera! Pot-puno sam zaboravila! Smiri se, smiri se, smiri se. Nasmijala sam se, nastojeći da ne zvučim zbunjeno. – Oprosti, misli su mi odlutale. Misliš, što kuham za nas? Mislila sam na cure. Znaš ti mene, uvijek samo na njih mislim. – To ju je pokolebalo na nekoliko trenutaka, dovoljno da u mislima napravim inventuru po hladnjaku i ledenici. Od mene se očekivalo da pripremim nešto dojmljivo za šestero ljudi, od kojih je jedna bila izučena kuharica, a druga prava enciklopedija za sve što se nalazi u asortimanu Marksa & Spencera i koja bi prepoznala pileći cacciatore čak i da ga istresem u vlastitu posudu i zagušim začinskim biljem.
Bila sam u nevolji. Morala sam izmisliti jelovnik. Trebala sam ići u kupnju. Trebala sam ku-hati cijelo poslijepodne. Trebala sam ostati trijezna.
Andrea je još uvijek čekala odgovor. Ona je onaj stručnjak za asortiman Marksa & Spencera i uvijek je se dojmi kad netko sam skuha hranu jednako dobru kao u M & S, a da ne otvori ni jedan piket gotove hrane. Ali to vam je ravnoteža našega malog kruga. Andrea je bila – slijepi rob skupe gotove hrane, dok je Phillippa Jackson (ili majka dječaka, kako je volim nazivati) bila suverena vladarica sa svojim izvanrednim poznavanjem gurmanske hrane i prezirom prema svemu onome što nije uvezeno iz Toskane. Ja sam se pak jako trudila, ali nisam bila nimalo kompetentna imitatorica recepata Delie Smith. Nisam sama tražila to mjesto, već sam samo u krivo vrijeme došla u krivi krug.
Odlučila sam. – Pripremit ću predjelo od tjestenine, zatim nešto s govedinom i čokoladno... iznenađenje. – Tiho sam u sebi ponavljala jelovnik da ga ne zaboravim do kuće.
– Mmm. Zvuči slasno! Kad želiš da dođemo?
– Odgovara li ti u sedam i pol? Ne bih htjela da se večera oduži do kasno u noć. Rob će si-gurno htjeti razgovarati.
– Znaš, ako želiš otkazati, sigurna sam da će Phillippa razumjeti.
– Nije nikakav problem, časna riječ. Ionako sam već pripremila svu hranu.
Svi bračni parovi imaju fond za crne dane za kojim posegnu samo u slučaju velike nužde. Nisam nimalo sumnjala da je ova večera upravo takva velika nužda, pa sam podignula dvjesto funti s računa. Uzela sam taksi do prodavaonice delikatesa u Belgraviji i kupila gotova jela koja su otprilike odgovarala predjelu od tjestenine, – nečemu s govedinom – i čokoladnom iznena-đenju. Iskeširala sam 163 funte, ali nisam marila. Hrana je bila fantastična. Nažalost, morat ću je svu podgrijati i prekuhati kod kuće jer bi inače bilo očito da ju je pripremio netko drugi. Čo-koladni je ganache bio prekriven prekrasno oblikovanim strugotinama bijele čokolade koje ću zbog istog razloga morati zamijeniti nekim drugim ukrasima za kolače.
Ali to je značilo da imam slobodno poslijepodne. Svu sam hranu iz kartonskih kutija preba-cila u posude tako da fasada bude zadovoljena kad Rob i cure uskoro stignu kući. A zatim sam napravila ono što uvijek radim kad se ne mogu ili ne želim uhvatiti ukoštac sa situacijom. Otišla sam u krevet. Ležala sam tamo, razmišljala o svom životu i o tome kako ga je Karen ugrozila. Željela sam zaplakati, žudjela sam za katarzom koja obično slijedi nakon plača u američkim mini-serijama snimljenima prema romanima Danielle Steel.
Ali nisam zaplakala. Nisam plačljiv tip. Samo sam zaspala.
Peto poglavlje
– Mama, šest i pol je. – Phoebin je šapat probio koprenu u mojoj glavi. Trebalo mi je cijelih pet sekundi da shvatim značenje njezinih riječi. Skočila sam iz kreveta, tupo pogledavajući oko sebe u potrazi za nekim nadnaravnim rekvizitom koji će mi pomoći da prebrodim ovu krizu.
– Zašto me nisi ranije probudila? – povikala sam. Phoebe se zgrbila. Znala sam da su protek-li sat vremena cure raspravljale kojoj će od njih pripasti nezahvalna dužnost da me probudi. Jadna je Phoebe izvukla kraći kraj – to joj je bila kazna što je mamina mezimica. Za trenutak sam se tješila novom spoznajom da postoji kazna za miljenicu i da su ostale cure zapravo zah-valne što one nisu odabrane. Potvrdivši tako svoje roditeljsko samopoštovanje, vratila sam se u trenutačnu situaciju.
Šest i pol. Šest i pol. Svi će biti ovdje za sat vremena. Moram se sabrati, razvrstati hranu, po-staviti stol, istuširati se i urediti tako da izgledam kao da vladam situacijom. Poljubila sam Pho-ebe pa smo se zajedno spustile u prizemlje. – Oprosti što sam vikala. Ne mogu vjerovati da sam tako dugo spavala. Znate da nam na večeru dolaze Jacksoni i Milleri?
– Oh, oprosti, mama, zaboravile smo. Ranije bismo te probudile da smo se sjetile.
– Ne brini se. Hrana je spremna. Nije to nikakva katastrofa. – Dok sam pogledavala sat u kuhinji, sjetila sam se još nečega što me je uznemiravalo. – Tata nije došao?
Phoebe je odmahnula glavom. – Možda je otišao kupiti vino ili nešto slično, predložila je.
Nije. Nije to. Čak i da jest, već bi trebao biti kod kuće. Kad ga je Karen napustila, Rob je čvrsto odlučio da će uvijek dolaziti kući prije šest sati. Obećao je to djevojčicama, znajući da im mora pružiti svu moguću sigurnost budući da ih je majka napustila. Ako je nakon posla namje-ravao izaći s društvom ili skoknuti u trgovinu, uvijek bi nas unaprijed obavijestio. U nekoj dru-goj situaciji bila bih zabrinuta što toliko kasni, ali sada sam imala puno posla da sve pripremim prije dolaska gostiju. Stoga sam odgodila brigu i pripremila neke otrovne i domišljate komenta-re kojima ću ga optužiti i zabaviti kad se napokon pojavi.
Sat je preletio u mahnitoj aktivnosti. Uspjela sam čak i nahraniti cure i počistiti za njima. Dobro, dobro, jele su valjuške i sav se moj posao sastojao od pranja četiri vilice, ali bile se odu-ševljene. Valjušci su trenutačno bili u modi u njihovu krugu prijatelja. Mnogi roditelji nisu odobravali hranu kojoj za pripremanje treba samo kipuća voda i čiji sastojci sadrže malo toga ispred čega ne piše slovo E. Majke su odbijale pokoriti se tom očitom napadu na njihove maj-činske težnje. Za Boga miloga, pa ta hrana nije organskog podrijetla. Eto, zato su valjušci zado-bili kultni status na igralištima po cijeloj zemlji.
Do sedam i trideset cure se bile u svojim sobama sa stripovima (ako možete polupornografs-ke časopise zamaskirane u časopise za tinejdžere nazvati stripovima). Natočila sam sebi džin i tonik i smirila se. Tada sam se opet sjetila – Rob još nije stigao kući. Provjerila sam da nije os-tavio poruku na telefonskoj sekretarici. Zatim sam ga nazvala na mobitel koji je bio isključen. Nisam znala trebam li biti ljuta ili zabrinuta. Zvono je zazvonilo upravo kad sam se odlučila na ljutnju. Bili su to Phillippa i Joe koji su kao i ja opsjednuti točnošću. Psi su pojurili da ih poz-drave, skačući po njima i ostavljajući obilje dlaka po njihovoj skupoj odjeći.
Phillippa je kao i uvijek izgledala besprijekorno. Bila je visoka i vitka, a odjeća joj je prista-jala onako kako može pristajati samo skupa odjeća. Imala je frizuru koju ja zovem frizura više klase, znate ono, srednje duljine i prirodno plave boje, sa svakom vlasi na svome mjestu bez ikakvih vidljivih tragova laka za kosu. A lice joj je bilo savršeno – ukočeno i šiljasto, bez ijedne mrlje. Oduvijek sam se pitala je li njezina zapanjujuća struktura kosti lica rezultat stručnog šminkanja ili prirode, ali to vjerojatno nikad neću saznati. Nikad je još nisam vidjela bez potpu-noga kozmetičkog tretmana, bez obzira na to za kakvu se prigodu spremala. Da slučajno u šest sati ujutro banem kod nje, vjerojatno bih morala čekati vani dok se ne uredi.
Joe je na svom isklesanom licu nosio svoje podrijetlo poput pečata. Iz njega je izbijalo sa-mopouzdanje kakvo imaju samo muškarci koji su u četvrtoj godini poslani u privatnu školu. Znala sam da ispod te maske bezdušne ljubaznosti vjerojatno postoji neka dubina, ali nisam znala kako da je dosegnem. Nikad se nije otvarao, a naše se podrijetlo suviše razlikovalo da bih pronašla neko zajedničko područje na kojemu bismo mogli ostvariti bilo kakav značajniji kon-takt.
Izgledao je kao da je izabran iz kataloga da nadopuni svoju ženu. U prostoriji s tisuću nepo-znatih ljudi, odmah biste vidjeli da su Joe i Phillippa par. Još se nikad nisam srela s takvim sav-ršenim skladom, pa sam se malo neugodno osjećala znajući da se moja neobična situacija sretne ali neudane žene nikako ne može usporediti s njihovom.
Rob i ja smo se uvijek smijali tome kako se osjećamo nekako otrcano i neuredno u njihovoj blizini. (To je bilo prije nego što smo jučer izgubili smisao za humor.) Nikad ih ne bismo izab-rali za prijatelje, ali je zajednički teret podizanja djece stavio u drugi plan sve naše razlike, os-tavljajući na svjetlu samo ovu zajedničku vezu.
A sada smo bili pravi prijatelji. Pokazali su da znaju biti dobri i odani i podržavali su našu obitelj cijelo ono teško početno razdblje. Bilo je to dovoljno da oprostim Phillippi njezinu tre-nutačnu sklonost prema casual country odjeći, stilu koji su odabirale matrone iz Cirencestera i žene koje su željele izgledati odraslo iako se nisu tako osjećale.
Srdačno smo se poljubili, pa sam ih rasteretila uzevši im dvije boce pjenušca koje su donije-li.
– Kako si, Lorna? – upitao je Joe. – Nešto fino miriše! – Bio je oženjen za ženu koja je sama izrađivala rezance, ali je svejedno uvijek hvalio moje slabašne pokušaje. A zatim sam se sjetila da je hranu pripremio vrhunski kuhar i da sam je platila 163 funte. Zaista je fino mirisala. Bila sam silno ponosna, ako već ne na svoju kulinarsku vještinu, tada sasvim sigurno na svoju neu-pitnu domišljatost i poduzetnost u kriznim situacijama.
Otišli smo u dnevnu sobu. Svi smo mi tijekom ovih godina proveli dovoljno vremena po na-šim kućama da bismo se tamo ugodno osjećali. Joe je otišao do ormarića s pićem i izvadio čaše za pjenušac.
– Da natočim sada ili ćemo pričekati ostale? – upitao je.
– Samo ti natoči, dragi, odgovorila je Phillippa. Učinilo mi se da zvuči nekako jetko, pa sam posumnjala da su se posvađali prije dolaska. Pokušat ću poslije kad budem nasamo s njome doznati što se događa.
– Pa, gdje je pseći čovjek? – upitao je Joe dok se s JR-om igrao potezanja špage. Kili je na leđima ležala ispred Phillippe tražeći da je češka po trbuhu. Uzela sam svoju čašu i iskapila je.
– Uzdravlje. Tko zna gdje je Rob? Gdje god da se nalazio, mora da je u crnoj rupi gdje je svaka komunikacija nemoguća. – Nastala je neugodna tišina, pa sam nastojala zvučati vedrije. – Znate njega. Sigurno je nakon posla zapeo kod neke stare bakice koja želi znati kako će sprije-čiti svoga debelog terijera da ne piša po poštarovim cipelama. – Nikoga nisam uvjerila, pa smo svi ubrzali ispijanje pića.
Zvono je opet zazvonilo. Psi su se trgnuli i pojurili prema vratima, tako nelojalni, uvijek tra-žeći boljeg prijatelja i uvijek se nadajući da će idući posjetitelj imati kekse u džepu. Bili su to Andrea i Dan i imali su kekse u džepovima. Psi su pomahnitali i počeli skakati isplažena jezika, obasipajući svoje dobročinitelje slinavim poljupcima.
Dan izgleda umorno, pomislila sam. Uvijek je izgledao nekako nehajno, što zahtijeva dosta lickanja, ali večeras je izgledao kao da mu se jednostavno nije dalo truditi. Više je sličio na Pat-ricka Moorea nego na Brucea Willisa. No, dobro, svi mi imamo svoje loše dane. Trebalo je pet minuta i dva paketa keksa da napokon uđu u kuću. Joe i Phillippa su ih toplo pozdravili i nato-čili im pjenušac. Ja sam otišla u kuhinju da provjerim u kakvom je stanju večera. Čula sam Joev glasan šapat (muškarci ne znaju baš dobro Šaptati) kojim je potreseno objašnjavao da je Rob nestao i da nisam baš dobro raspoložena. Andrea je došla za mnom u kuhinju.
– Što se događa? Gdje je Rob?
Promiješala sam tjesteninu s nešto više agresije od onoga Što je pisalo na uputama. – Ne-mam pojma.
– Ne misliš valjda da je još s Karen? – upitala je Andrea.
Ispustila sam kuhaču i gotovo se onesvijestila na tu mogućnost koju nisam uzela u obzir, što me je jako zapanjilo. – Sto bi to trebalo značiti? – upitala sam, nastojeći udahnuti zrak. – Sto to govoriš? Da su otišli u nekakav hotel? Da su možda zajedno pobjegli? – Ono – smiri se, smiri se – uopće nije djelovalo.
– Smiri se, Lorna. Nisam ništa slično rekla. Samo je malo neobično da je Rob tako nepouz-dan...
– Tko je rekao da je nepouzdan? Možda je doživio nesreću. Ne znamo što se sve moglo do-goditi.
Andrea je podignula ruke. – Dobro, dobro. Smiri se.
Ovo je bila još jedna prigoda u kojoj bi mi koristilo da mogu plakati. Umjesto da pokažem svoju slabost i tako dobijem utješni zagrljaj, napela sam sve mišiće na licu i izgledala ratobor-no. Tvrdoglavo. Odbojno.
Ključ se okrenuo u bravi. Robov ključ. Andrea je glasno odahnula od olakšanja. – Hvala Bogu.
Ušao je Rob, sav sretan i sav pun cvijeća. Poljubio me je kao i obično i mahao mi karanfili-ma ispred nosa. – Bili su na sniženju, ponosno je objavio.
Htjela sam ga ubiti, tada i na tome mjestu, ali imali smo goste i večeru vrijednu 163 funte koju je trebalo pojesti i diviti joj se. Rekla sam što sam mogla normalnijim glasom. – Gdje si bio? – Pitanje sam postavila ravnodušno, usmjeravajući svoje prave osjećaje na nedužno – neš-to od govedine – koje se prekuhalo i konačno sličilo nekoj od mojih autentičnih kreacija.
– Zar nisi dobila moju poruku? – iznenadio se.
– Ne, nisam dobila tvoju poruku jer nije bilo nikakve poruke.
– Ostavio sam poruku na tvom mobitelu. Cijelo sam poslijepodne nazivao kući ali se nitko nije javljao i sekretarica nije bila uključena. Zato sam pretpostavio da si izašla i ostavio poruku na tvome mobitelu.
Morala sam brzo razmišljati. Nisam mu htjela reći da sam prespavala cijelo poslijepodne i da zato nisam čula telefon. Nisam se uopće sjetila provjeriti mobitel. Bila sam zbunjena. Nije se lako odreći osjećaja uvrijeđenosti kad se jednom dobro ukorijeni.
Andrea je sve to instinktivno razumjela i pokušala izgladiti stvar. – Pa, sad si stigao i to je najvažnije! Donijet ću ti čašu pjenušca prije nego što sasvim nestane. – Otišla je nešto brže ne-go što je nalagala taktičnost i uskoro je do nas doprlo šaputanje iz dnevne sobe.
Rob nije bio svjestan drame koja se još od ručka neprestano događala u mojoj mašti. Za nje-ga sam bila ona ista od koje je jutros otišao na posao, s onom istom smiješnom frizurom.
Motao se po kuhinji kušajući hranu i mrmljajući nešto o psima. Nisam sigurna što je govorio jer ga nisam slušala. – Pa, gdje si zapravo bio? – upitala sam.
– S Karen, rekao sam ti. Ovaj umak je izvanredan. Zašto ga nikad ne napraviš za nas?
– Ne mijenjaj temu. Ne govorim o ručku, govorim o večeri.
Namjerno nije gledao u mene. – Pa to ti i govorim. Bio sam s Karen. Razgovarali smo, znaš kako je to kad se sretneš s nekime nakon toliko godina.
– Zapravo, ne znam! – odgovorila sam, i ne trudeći se više da sakrijem ljutnju. – Mislim, ne govorimo sad o 'nekome', zar ne, govorimo o tvojoj ženi. Proveo si cijelo poslijepodne sa svo-jom ženom. I ja ne znam kako je to. Otkud bih znala? Nikad nisam bila u braku. I kako je izgle-dao taj susret?
– Samo smo ručali, to je sve, Loma. Razvuklo se. Popili smo previše vina pa smo pili kavu da se otrijeznimo. Telefonirao sam ti da ću zakasniti. Zaboravio sam da nam dolaze goste. Op-rosti. – Držao je moje ruke isto onako kako je držao Karenine u restoranu. Brzo sam ih povukla.
– Naravno da si zaboravio. Imao si druge stvari na umu. – Postala sam preglasna. Uvijek sam znala kad govorim preglasno jer je tada Rob stišavao svoj glas. Nastavila sam dalje, nimalo ne mareći za jačinu zvuka. – I što ti je to Karen imala reći da je trajalo cijelo poslijepodne?
– Možemo li o tome razgovarati poslije, kad svi odu? – upitao je.
Okrenula sam se prema njemu. – Ne, ne možemo. Sad ćemo o tome razgovarati. Želim od-mah znati je li moja obitelj ugrožena.
– Nemoj biti tako melodramatična. Nije se dogodilo ništa slično. Dobro. Dakle, ukratko, radi se o tome da bi ona htjela stupiti u vezu s curama. Naravno, uz tvoj pristanak.
– A ako ne pristanem?
Nije odgovorio. Odmahivala sam glavom.
– Razumijem. Već si pristao. Nisi ni razgovarao prije sa mnom. Zašto i bi? To nema nikakve veze sa mnom, zar ne? To nisu moja djeca.
– Razgovarajmo o tome poslije. Imamo goste.
– Imam bolju ideju. Zašto ne pozovemo Karen da svrati i ponudimo je večerom? Napokon, pa ovo je njezina kuća. Njezino je ime još uvijek na papirima. Kako smo to mogli zaboraviti? A uvijek si govorio i da je fantastična kuharica.
Oh, ne! Držala sam ruku na boku, a u drugoj kuhaču. Pretvorila sam se u svadljivu babetinu iz sapunica. Ja sam Pauline Fowler s fluorescentnom srebrnom kosom i vičem na svog sina de-linkventa. Ja sam Vera Duckworth koja u kućnoj haljini na cvjetiće urla na svoga kukavnog muža. Rob nikad nije znao što mi treba reći u ovakvim trenucima. Kako bi i mogao kad ne gle-da televiziju? Jednostavno nema pojma kako ide tekst.
Od očaja je zatvorio oči. On zapravo više voli kad sam pritajeno zlovoljna nego kad iz mene provali histerija. Sve nepovratno zakopano ispod površine, eto tako to voli Rob.
– Sad se stvarno ponašaš smiješno. Nemaš se zbog čega brinuti. Znam da si malo ljuta, ali nema nikakve potrebe da se tako ponašaš. Osim toga, čini mi se da nešto gori.
Kao predjelo poslužila sam sir na tostu i nazvala ga bolno iznenađenje. Iznenađenje se sasto-jalo u tome što to nije bila tjestenina. Tjestenina (28,49 funti) se uvrijedila što je najprije bila zanemarena, a zatim grubo napadnuta, pa se spojila u neraskidivu vezu s mojom teflon-posudom. Tost sam razrezala na male četvorine i po njima stavila peršin. Budući da se u dnev-noj sobi čula svaka riječ naše svađe, kao i bučno i dramatično bacanje tjestenine u kantu za ot-patke, naši su prijatelji s određenom dozom napetosti pohvalili moju zamjensku ponudu.
– Ovo je jako ukusno, Lorna, rekao je Dan. Kako je bio oženjen za Andreu koja je stavljala priloge na tost samo da prikrije izgorjele krajeve, vjerojatno je bio iskren. – Moraš ovaj recept dati Angie.
Malo je pretjerao, čak i za svoje standarde. Trgnuo se, što je značilo da ga je Andrea udarila nogom ispod stola. Prvi sam se put nasmijala te večeri otkako sam se probudila. – Sir se stavi na tost i drži pod pekačem, što sigurno i ti znaš. Mislim da Andrea već ima taj recept.
– Neće biti, promrmljao je Dan, – ne sjećam se kad smo zadnji put u kući imali kruh i sir ko-ji nisu bili pljesnivi.
Andrea je stisnula usnice. – Pa, dragi, uvijek možeš i sam otići u onu veliku zgradu, kako se ono zove, ah, da, Sainsburys. Nevjerojatno je kako su se stvari tamo promijenile. Znaš, sad ta-mo puštaju i muškarce.
Dan je bučno spustio nož i vilicu. – A kad bih ja to mogao otići u kupnju? Radim dvanaest sati na dan.
– Supermarketi su otvoreni do deset sati navečer.
– Oh, onda dobro. Dodat ću i to u svoj raspored. Napokon, ne mogu očekivati da ti odeš u kupnju dok sam ja na poslu. Suviše si zaposlena. Oh, draga, zaboravio sam... Sto ono ti radiš po cijele dane? Osim što izlaziš na skupe ručkove sa svojim kolegicama ?
Eto, to je nevolja sa starim prijateljima. Ne osjećaju nikakvu potrebu da pred vama prikriju međusobne svađe. Kao kad žena koja je u vezi stigne do stadija kad mora dopustiti svom par-tneru da je vidi bez maškare, tako i prijatelji odbacuju masku kojoj prikrivaju da ni njihovi bra-kovi nisu bez ikakvih problema i puštaju da sve njihove nesuglasice izvire na svjetlo dana poput skutova košulje iz hlača.
Nikad nisam uspjela prokužiti Dana. Andrea i ja smo toliko bliske da uopće nemamo potrebu govoriti o besmislenim stvarima, a to je za nju značilo da izostavi Dana iz svojih tema. Uvijek sam pitala za njega, onako kako se to obično radi, i dobivala neodređene odgovore poput – dob-ro je, – uobičajeno, – znaš kakav je on – i slično. A ja zaista ne znam L kakav je Dan. Znala sam ga ispitivati kad bismo se svi okupili i izvlačiti osnovne informacije koje su mi trebale da upotpunim njegovu siluetu, jer sam ga tako doživljavala, kao siluetu.
Znam da je odrastao u općinskom stanu, da je pohađao državnu školu i da su ga obje te či-njenice strašno opterećivale. Uvijek bi, već nakon nekoliko minuta od susreta, nasrtao na Joa, izrugujući se njegovu školovanju u internatu i stalno se vraćajući na zakladu uz pomoć koje je Joe startao u životu. Neizrečena zavist i srdžba bila je očita svima nama.
Ali Danova je još veća tragedija bila što nikad nije spadao u pravu radničku klasu, sa svim onim odlikama kojima su se dičili takozvani besklasni Britanci. Njegovi su se roditelji nastojali približiti srednjoj klasi, ali nikad nisu uspjeli prijeći tu granicu. Njegov je otac bio taksist, a mama šefica prodavaonice cipela. Živjeli su u općinskoj kući, ali su živjeli lagodno i uvijek su imali dovoljno novca da svake godine provedu dva tjedna u Butlinsu. Bio je zaprepašten kad su njegovi roditelji počeli provoditi praznike u inozemstvu. Time su ga sasvim lišili jasne definici-je njegove klasne pripadnosti. Čak ga nisu obdarili ni s geordijskim naglaskom kojim bi zado-bio kredibilitet prave radničke klase. Ljudi u Sidcupu nemaju baš neki izrazit akcent. Pa kakav bi identitet trebala imati osoba koja živi tako blizu Blackwall Tunnela?
Ali on je postao uspješni arhitekt, bio je dobar otac i uvijek je očistio sve na tanjuru što sam stavila pred njega, što i nije malo ako znate kakva sam traljava kuharica. Imao je enciklopedij-sko pamćenje koje mu je osiguravalo pobjedu kada smo god igrali kvizove o trivijalnostima, iako sam ga nadmašivala u povijesti televizijskog programa od 1963. do današnjih dana. Čak može napraviti ono 3-2-1 s prstima, ono što obično radi Ted Rogers. Andrea je rekla da ju je upravo to najprije privuklo k njemu. Zaista je cura po mom ukusu. I moja djeca vole Dana, što mi je sasvim dovoljno.
Stoga, ako se malo više svađa s Andreom, mislim da me to ne treba zabrinjavati. Zajedno su još od studentskih dana; možda su toliko uvjereni u postojanost svoje veze da više uopće ne osjećaju potrebu da rade na tome da je očuvaju. Sviđa mi se takva postojanost.
No, stvari su postale malo neugodne, pa je uskočio Rob, da se slučajno ne uzdignu bračne šake. Mahnito se pokušavao dosjetiti sigurnije i manje sporne teme. – Dakle, Joe, kako posao?
Phillippa i Joe su razmijenili poglede. Krivo pitanje, Rob, pomislila sam. Joe je nervozno pročistio grlo. – Ovaj, pa, dobro. Zapravo, ne baš sjajno, da budem iskren. Znaš kako je. Danas svi moramo malo zategnuti remen.
Phillippa ga je prostrijelila pogledom. – Nije tako loše, nemoj pretjerivati. Uostalom, za sve si te probleme sam kriv. Ti i tvoje odbijanje da od klijenata tražiš novac. Imaš previše razumi-jevanja. Previše si mekan. Nije čudno što smo na dnu svih lista plaćanja. Ti si vjerojatno jedini poslovni čovjek koji izvodi klijente na ručak da ih pita postoji li slučajno mogućnost da nam naprave veliku uslugu i plate šest mjeseci star račun.
– Tek smo počeli raditi, Phil. Sada je najvažnija dobra volja. Ne smijemo navaljivati kad su nam dali svoje povjerenje.
– Povjerenje? Nisu k nama došli zbog povjerenja. Došli su jer si im ponudio uvjete koje bi samo budala odbila. Glupe uvjete. Tri mjeseca za plaćanje računa. Pedeset posto popusta. Da ne spominjem raskošne ručkove i večere. I to sad plaćaš.
– Treba nam samo malo vremena. Prva godina u poslu uvijek je malo problematična. Uskoro će se sve srediti. Sad su mnogi zainteresirani za nas. Telefon ne prestaje zvoniti.
– To su naši vjerovnici, dragi. Vjeruj mi, ja znam. Ja se javljam na telefon, sjećaš se? Jer si ne možemo priuštiti tajnicu.
Joe je protrljao sljepoočice. Točno znam kako mu je.
– Draga, dogovorili smo se o svemu prije nego što smo krenuli u posao. Složili smo se oko uvjeta. Dogovorili smo se da ćeš ti ispočetka voditi ured dok ne počnemo stjecati dobit. Sama si rekla da ćeš radije ostati kod kuće da možeš biti s dečkima.
Bilo mi je žao Phillippe. Ne znam što je gore od neke uzgredne izjave u prošlosti koja se po-slije izvlači kao dokaz o doživotnoj obvezi ili žrtvovanju. Hoću reći, samo zato što žena stalno govori da želi dijete, ne znači da se ne smije potužiti kad se dijete napokon rodi. Zašto ljudi ovo ne mogu razumjeti?
Phillippa je reagirala tako da je potpuno zanemarila objašnjenje svog muža. – Stvarno je is-palo pravo partnerstvo. Ja sam dobila sve administrativne poslove, a ti članstvo u golf-klubu, tako da ja rintam u uredu, a ti izigravaš prvaka u golfu. – Iskapila je čašu i odmah je opet napu-nila naglim pokretom, tako da se pjena prelila preko ruba na pod. Dotrčali su psi i polizali pje-nušac. Ono što su obično dobivali s poda bila je u najbolju ruku dijetna kola i žitne pahuljice, pa su im pjenušac i mrvice kruha sa sirom bile prava gozba.
Nastalo je malo zatišje među zaraćenim stranama. Vrijeme je da donesem glavno jelo. – Va-u, bila je jednoglasna reakcija na – nešto s govedinom. I moja je bila takva sve dok nisam jelo rasporedila po tanjurima. Predivno je izgledalo u posudi, ali kad sam ga rasporedila na mojih šest velikih tanjura, ragu se skupio u male guste lokvice koje se nisu htjele razvući do rubova. Ovo je trebala biti količina za šestero ljudi, ali kuhar očito nije bio normalan čovjek, već je smatrao da obrok mora mučiti ljude, a ne zasititi njihovu glad. A nije pomoglo ni to što sam jelo predugo podgrijavala pa je umak ishlapio. Nisam pripremila nikakvo povrće jer je ovo tre-bao biti kompletan obrok. Na svaki sam tanjur pažljivo složila tri komadića govedine veličine bobe grožđa, po dvije ploške mrkve i, u usporedbi s tim, velikodušne četiri kockice krumpira. Čak i kad sam povrće pokušala složiti u nekakav dekorativan oblik dostojan vrhunskog kuhara, tanjuri su svejedno izgledali prazni.
Prekapala sam po ormarićima, proklinjući samu sebe što nisam pročitala onaj članak u časo-pisu Nova žena o sastojcima koje uvijek treba imati u kuhinji, od kojih se za pet minuta može napraviti banket za sto ljudi. Nisam imala riže ni tjestenine. Ničega. Subotom odlazimo u kup-nju. A to je sutra. Imala sam samo valjuške. – Vau! – opet su svi rekli. – Sto je to zapravo? – Goveđi ragu i valjušci... na firentinski način. – Phillippa je s velikim zanimanjem proučavala valjuške. – Mislim da se tvoj recept krivo zove. Ako su valjušci na firentinski način, tada bi u njima trebalo biti Špinata, a ovdje ne vidim nikakav špinat. Osim ako ove zelene točkice nisu... Čekaj malo, što su ovi komadići, Lorna? Još nikad nisam vidjela začinsko bilje takvih boja.
– To je bilje sušeno na suncu koje sam kupila u maloj obiteljskoj prodavaonici delikatesa u Sohou. Sve što imaju uvoze iz Firence. Zato se jelo zove na firentinski način. – To je Phillippi začepilo usta. Čak sam i ja bila zadivljena svojom laži. Znam biti sjajna kad je to potrebno.
Govedina je imala izvanredan okus, iako bi još desetak komada dobro došlo. Phillippa je za-boravila svoju svađu sa Joem, toliko je bila zaintrigirana mojom kulinarskom inovacijom. Sva-ko toliko lice bi joj se iskrivilo, pa sam znala da je zagrizla u neku od osušenih poslastica koje su služile samo zato da valjušcima pojačaju boju. U tim sam joj trenucima odvraćala pažnju postavljajući joj neko teško pitanje o kuhanju, što ju je prisiljavalo da proguta zalogaj. Tako ga nije mogla diskretno ispljunuti u salvetu i pomnije proučiti. Kao što sam već rekla, katkad sam zaista sjajna.
Ja sam bila domaćica. Moj je zadatak bio da razgovor skrenem u sigurnije vode. To je bilo malo teže izvesti budući da je napetost lebdjela nad svakim parom. Iscrpili smo temu o poslu. I o bračnom životu. I baš kad sam se namjeravala poslužiti onom starom provjerenom temom, djecom, Dan je odlučio prekinuti tišinu. Kad muškarac koji je za večerom malo popio otvori usta, možete biti sigurni u dvije stvari: ili će govoriti o nečemu što ni najmanje ne zanima ba-rem polovicu gostiju, ili će načeti temu koja je u određenoj prigodi tabu.
Dan se odlučio za ovo drugo. Oh, da je barem govorio o Arsenalovoj posljednjoj zlouporabi zaleđa, uživali bismo u večeri. Ali ne.
– Pa, Rob, kako je bilo na ručku?
Andrea se nije ni trudila da ga žbokne. Nije bilo nikakve svrhe. Pogledi kojima smo ga pros-trijelili Rob i ja bili su dovoljno jasni i trebali su ga upozoriti da je izabrao krivo pitanje. Na sreću, Rob je dobro reagirao. – Dobro, rekao je. Dobar odgovor. Ja ga sigurno ne bih uspjela izvući iz njega u kasnijem unakrsnom ispitivanju.
Slijedila je jedna od onih tišina. Samo je desert mogao ublažiti napetost. Počela sam skuplja-ti tanjure. Ali Dan je bio uporan. – I kamo ste išli?
– Začepi, Dan, rekla je Andrea.
– Samo pitam. Mislim, pa nema nikakva smisla da se pravimo da se ništa ne događa. Svi znamo da se Rob danas našao s Karen i ne znam zašto o tome ne bih smio ništa pitati. Kladim se da vi žene ni o čemu drugome ne razgovarate kad nas nema u blizini. A, ako se sjećaš, i ja poznam Karen, pa me stvarno zanima kako je ona.
Rob je uzdahnuo. – Otišli smo u talijanski restoran na Victoriji. Ništa osobito...
Aha! Pomislila sam. Nije rekao – Pizza Express, rekao je – talijanski restoran. Sto znači da zna da bih se uzrujala što je izabrao naš restoran. A to znači da njegov izbor ima neko značenje i da imam pravo biti uvrijeđena. Kakva šteta, kakva šteta. Poslije mu neću moći predbaciti da znam gdje su bili, jer bih morala otkriti kako sam to saznala.
Nastavio je: – Tamo smo se znali nalaziti kad je radila na Victoriji. Mislio sam da će joj je-dino to mjesto biti poznato nakon toliko godina.
O moj Bože! Znate što to znači, zar ne? Znači da Pizza Express nikad nije bio – naš restoran. Bio je njihov, Robov i Karenin. On je vodio mene u njihov restoran. Je li to bolje ili gore od toga da je nju vodio u naš restoran? Htjela bih da Rob prestane govoriti pa da mogu na miru razmisliti.
– I, da odgovorim na tvoje pitanje, Dan, ona je dobro. Sve vas je pozdravila.
– Lijepo od nje, rekao je Joe. Učinilo mi se da to nije rekao u šali, pa me njegov odgovor još više razljutio.
Rob je bio ohrabren Joevim odgovorom, pa je nastavio: – Po svemu sudeći, postala je pozna-ta u Sjedinjenim Državama. Ona je dječja psihologinja. Ima dobro uhodan posao, piše članke, čak je bila i na televiziji. – Pogledao me je kad je to rekao. Nisam znala kako sam trebala reagi-rati. Oh, predivno! Tvoja odbjegla prava žena bila je na televiziji, dok tvoja sadašnja nazovi žena voli gledati televiziju! Prekrasno! Pozovimo je na večeru! Stvarno imamo puno toga zaje-dničkog! Sigurno ćemo postati dobre prijateljice.
Spasila me je Phillippa. – Mislim da je to ipak malo previše. Uništila je živote vlastite djece, a zatim postala nekakav stručnjak na drugom kraju svijeta. Voljela bih znati što govori djeci koja pate zbog toga što su ih njihove majke napustile.
Hvala, Phil. Rob ju je prekinuo. – Ne želim biti neuljudan, Phil, ali ti ne znaš sve činjenice. Danas smo prvi put Karen i ja zaista razgovarali o onome što se dogodilo prije deset godina. Tek sada razumijem zašto je to učinila. Mislim da joj mogu i oprostiti, iako će proći još prilično vremena dok ne nestane sva gorčina. Nas dvoje moramo još puno razgovarati. No, vjerujem da je najvažnije to što bi joj i cure mogle oprostiti. Mislim da bi to bilo najbolje za njih.
– Što oprostiti? Kome, tata?
Bila je to Jude. Svi smo buljili u nju s ukočenim lažnim osmijesima. – Dušo, zašto si ustala? Zar ti nije dobro? – upitala sam i potrčala prema njoj. Nije se obazirala na mene.
– Što oprostiti? Kome, tata?
Rob je pročistio grlo. – Dušo, razgovarat ćemo o tome sutra.
– Ja želim razgovarati sada. Sve sam čula. Radi se o njoj, zar ne? O njoj razgovarate, o ma-mi? – Posljednja me je riječ pogodila poput groma. Glas joj je drhtao. – Reci mi! Je li se mama vratila?
Robu je dugo trebalo dok nije odgovorio. – Da, dušo. Zašto ne pođes...
Jude nije čekala da završi. Okrenula se i jurnula uza stube vičući: – Ali! Mama! Mama se vratila! – Za nekoliko su trenutaka sve cure sišle u prizemlje u različitim stadijima šoka. Ali i Jude stajale su zagrljene i plakale. Claire je nizala pitanja koja se nisu čula zbog galame. Phoe-be je samo stajala, pogledavajući Roba i mene, ne želeći ništa pitati ni čuti odgovore. Ovu su djevojčicu već mučile sve pubertetske fizičke promjene. Nije htjela još više tereta. Željela je da sve u njezinu životu ostane kao što je i bilo. Trebali su joj čvrsti korijeni. Znam, Phoebe, i ja se tako osjećam.
– Vrijeme je da krenemo. – Joe i Phillippa stajali su u neprilici blizu vrata. – Hvala na prek-rasnoj večeri, oduševljeno je rekao Joe.
– Oh, ne budi tako glup! – eksplodirala je Phillippa.
– Samo sam htio biti pristojan, siktao je.
– I mi moramo ići! – upala je Andrea. Nagnula se da me poljubi i šapnula: – Nazvat ću te su-tra.
Dan je zagunđao: – Volio bih da prestanete šaptati. Mrzim kad to radite. Svi znamo o čemu govorite, pa zašto onda ne govorite naglas?
– Jer treba imati obzira prema osjećajima drugih osoba, ako to nisi primijetio. – Zavrnula je očima prema djevojčicama koje su se još više uznemirile kad ih je Rob pokušao smiriti.
Dan i Andrea krenuli su prema vratima, nadmećući se u prepirci jačinom, tonom i sadržajem s Phillippinom i Joevom prepirkom. Zatvorila sam za njima vrata, iznenada se sjetivši spektaku-larnoga čokoladnog deserta na koji sam posve zaboravila u ovoj drami. Platila sam ga 41,30 funti – prilično skup finale cijeloga ovog dana. Krenula sam prema kuhinji gdje je desert stajao na radnoj površini, nesvjestan cijelog ovog meteža. Uzela sam žlicu i zarila je u čokoladnu kremu koja je iscurila sa strane. Glasno sam je posrkala, zveckajući žlicom po tanjuru dok sam rovala po cijeloj kreaciji, pokušavajući prigušiti zvukove iz druge sobe.
Kakva je ovo izvanredna večera bila!
– Što ti se dogodilo s kosom? – Čula sam ovo pet puta prije osam sati ujutro. Jednom od Roba i jednom od svake svoje izdajničke kćeri koje još nemaju dovoljno iskustva sa ženstveno-šću da bi znale koliko je ovakav komentar opasan za njihov spol. Naravno da su svi imali pra-vo. Užasno sam spavala i prevrtala se cijelu noć. Obilno nanesen regenerator imao je, čini se, kemijsku reakciju s mojim jastukom, a posljedica toga bio je afroloot{ koji bi se jako dobro uklopio u epizodu Starsky i Hutch.
– Zar sam ja jedina osoba u ovoj kući kojoj baš nije dan za kosu? – nezadovoljno sam upita-la. Phoebe se pogrbila nad svojim pahuljicama od riže, dodirujući svoje uboge šiške. Opsovala sam u sebi svoju nesmotrenost. Slijedila je neugodna tišina. Kao i uvijek, na meni je bilo da razbijem napetost. Kad si u sumnji, promijeni temu. – Dakle, što ćemo s tatinim rođendanom?
Sve su se razvedrile. – Svakako ćemo napraviti proslavu, objavila je Jude. – Svi želimo pros-lavu.
– U noćnom klubu, predložila je Claire.
– Ili u zoološkom vrtu. Sad se i tamo mogu održavati zabave. Tati bi se svidjelo. – Ovo je predložila Ali.
– Ne budi glupa, podrugljivo je rekla Claire. – Tata pola života provodi sa životinjama. Ne, mislim da bismo rođendan morali proslaviti na nekom otmjenome mjestu, da se svi uredimo. – Budući da je Claire koristila odlazak zubaru kao izgovor za oblačenje nove majice, bilo je ra-zumno pretpostaviti da je ključna motivacija za njezinu ideju bila mogućnost kupnje.
'A ti, Phoebe? Sto ti misliš? – upitala sam.
Phoebe je napokon pustila kosu na miru i dobro razmislila.
– Ne pitaj nju! – rekla je Claire. – Ona će htjeti ugodnu večeru u obiteljskom krugu! – Okru-tno je, ali vrlo vjerno oponašala Phoebin glas.
– U tome nema ničega lošeg! – odgovorila je Phoebe. – Tata voli večere u obiteljskom kru-gu. Uvijek to govori. Napokon, radi se o njegovu rođendanu.
Bila je u pravu. Rob ništa nije volio više od večere u krugu obitelji, s odlaskom u kino ili na kuglanje prije večere. Zatim bismo odlazili na stanicu do štanda sa slatkišima i natrpali torbu onim što najviše volimo: Rob bi uzimao štapiće slatkog korijena, a ja ružičaste šećerne rakove i slatkiše u obliku boca za mlijeko punjene kremom. Izbor djece varirao je prema njihovu raspo-loženju i trenutačnoj modi. Sve bismo pojeli do kuće i srušili se u naslonjače predozirani šeće-rom.
Uvijek smo tako slavili rođendane. Katkad bi neka od cura pozvala prijateljicu, ali obično smo bili samo mi. Tako nam se najviše sviđalo.
– Phoebe ima pravo. Tata bi uživao u obiteljskoj večeri, ali... – brzo sam nastavila, nasluću-jući pobunu među mlađima, – ovo je specijalan rođendan i mislim da moramo pripremiti nešto specijalno.
– To! – uzviknula je Claire, podižući pobjednički šaku i vidjevši se već kako dan provodi u prekapanju po trgovini majica.
Phoebe je bila razočarana. – Ipak mislim da bi tata volio da bude kao i obično.
– Možda, Phoebe. Ali doći će cijela obitelj i neki prijatelji. I djedovi i bake. Bit će lijepo, vi-djet ćeš.
Zapravo nisam imala pojma kako će biti. Nisam mogla razmišljati ni o čemu osim o trenuta-čnoj situaciji s Karen. Gdje će ona biti za nekoliko mjeseci? Kakvu će ulogu imati u našim ži-votima? Uz malo sreće, možda će se vratiti u Sjedinjene Države s papirima za razvod u kovče-gu. Možda ćemo na Robov četrdeseti rođendan imati dvostruko slavlje. Mislim, pa Rob je bio prilično optimističan što se tiče razvoda. A to znači da je razmišljao o ... Ne, neću to izreći. Čak i ako pomislim na to, neće se ostvariti. Tako to obično biva kod mene.
Nastojala sam ne misliti više na Karen. – Dakle, što ćemo darovati tati? – To će ih opet zapa-liti.
– Komplet štapova za golf? – predložila je Jude.
– Tata ne igra golf.
– Znam, ali to se obično kupuje starim ljudima.
– Tata nije star!
– Imat će četrdeset godina. To je prastaro!
– Sto kažete na knjigu o psima?
– Oh, sjajna ideja, Ali. Samo što već ima petnaest milijuna knjiga o psima.
'A sat?
– Jako originalno, Phoebe.
– Znam što tata oduvijek želi. – Prekinula nas je Claire.
– Što?
Claire se nasmiješila onim prekrasnim osmijehom koji nije imao nikakve veze s genima nje-zina oca. – Put u rezervat vukova u Americi.
Pa, naravno. Zašto se nisam toga sjetila? Mnogi su njegovi kolege posjetili rezervat i uvijek je govorio da će otići tamo ako osvoji zgoditak na lutriji. Bilo je to golemo zaštićeno područje na Srednjem Zapadu gdje su se vukovi mogli proučavati u svom prirodnom okolišu. Rob je volio vukove. Uživao je u traženju divljih i instinktivnih karakteristika ponašanja u psima, sro-dnicima vukova. Vukovi su posjedovali jednaku ljepotu i inteligenciju kao i psi, ali ne i njihovu pristupačnost. Divlji vuk i pitomi pas – tako bliski srodnici, a tako različiti karakteri. Jednom sam upitala Roba voli li više vukove ili pse. Pocrvenio je kao da sam ga pitala nešto duboko intimno. I nije mi odgovorio. Da, to je to. Rezervat vukova. To je doista najbolji dar u životu.
Osjetila sam djetinju ljubomoru što se Claire toga sjetila, a ne ja. Ali to se moglo i očekivati od nje, da instinktivno zna što bi njezin otac najviše volio. Kao što je Phoebe bila moja miljeni-ca, tako je Claire bila Robova. I on se, kao i ja, držao laži da nema mezimicu, ali je bilo očito da je to Claire jer su bili jako vezani. Sve su cure to znale. Naravno da nisam kritizirala Roba što to pokazuje, kad je i njemu bilo jasno da ja to isto osjećam za Phoebe.
Otresla sam se svih ovih nelojalnih misli i zagrlila Claire. – To je izvanredno! Ti si genij! – Claire je pocrvenila na kompliment. Nije se često događalo da je hvalimo zbog pameti. Shvatila je to kao poticaj da preuzme nadzor nad cijelim projektom. – Ako hoćeš, mogu poslije škole potražiti njihov web-site i vidjeti kako možemo tati organizirati putovanje.
– To bi bilo sjajno. Moramo paziti da tata ne otkrije. Bit će mu to fantastično iznenađenje!
Pogledala sam na sat. Osam i trideset. – Osam i trideset! Zakasnit ćete! Brzo! Van! Zakasnit ćete!
– Ne brini se, mama. Ima vremena. Ionako uvijek dolazimo prerano.
– Možda, ali nikad se ne zna gdje možete zapeti. – Sve su mi se samilosno nasmiješile. Moja neurotična točnost već ih odavno nije brinula. Sad je bila samo razlog za zadirkivanje.
Izašle su iz kuće namjerno otežući samo da me razljute. Njihovi su poljupci bili srdačni, ali nešto je bilo drukčije. Ja sam bila drukčija. Moje su se potrebe promijenile. Željela sam više. Željela sam da me zagrle i kažu mi da me vole. Ali one nisu mogle znati da je naš život ugro-žen. Jedva sam se suzdržala da ih ne zgrabim i čvrsto zagrlim. Neka uživaju u normalnosti dok još mogu. – Bog, pozdravila sam ih s praga.
Uzbuđeno su čavrljale pa me nisu ni čule. Kad sam zatvorila vrata, mogla sam razmišljati samo o jednoj stvari. Otkud mi novac za Robov put u rezervat vukova?
Kuća je bila prazna i počela sam paničariti. Uključila sam televizor, ali me je samo živcirao. Da barem pušim ili da imam naviku napiti se prije podneva. Možda bih trebala početi kompul-zivno jesti. Po svemu sudeći, bila je to dosta mučna razonoda koja bi mi mogla prouzročiti pro-bleme s težinom, ali težina bi mi sasvim sigurno skrenula pažnju s trenutačne opsjednutosti.
Kako ću progurati ovaj dan zamišljajući Roba i Karen na ručku? Već sam predočila sve mo-guće scenarije njihova ponovnog sastanka. Mogućnosti su pokrivale sve – od filma Walta Disneyja u kojemu se oba glavna lika bore s neugodnim tišinama, i klimava stola koji poslužuje konobar smiješna hoda, pa do verzije sa Sharon Stone, u kojoj su završili u hotelskoj sobi ure-đenoj u stilu art decoa, gdje su ponovno pronašli svoj bračni ritam uz pulsirajući ritam pjesme Donne Summer Ifeel love.
Bila je to prava tortura. Nisam imala drugog izbora, znala sam što moram napraviti. Nazvala sam Andreu (opet). Uključila se sekretarica (opet), pa sam ostavila očajničku poruku (opet). – Zdravo. Ja sam. Petak je, ujutro. Nazovi me čim dođeš. Namjeravam napraviti nešto drastično. Možeš mi se pridružiti ili me odgovoriti od toga.
– To ti je blesava ideja.
Znala sam da će Andrea to reći. – Znači, pokušat ćeš me odgovoriti.
– Zar sam to rekla? Nisam, rekla sam da je ideja blesava, ali mi se sviđa. Računaj na mene.
I tako su dvije inače normalne žene prilično visoka položaja u majčinskim krugovima južnog Londona stavile šešire i kišne kabanice i krenule prema Clapham Junctionu, nastojeći da ne izgledaju sumnjivo, ali nisu u tome uspijevale. Da, znam da odjeća izgleda pomalo klišeizirano, ali kako bi se trebala maskirati žena koja prati nekoga tko zna svaki djelić njezine garderobe? Ako ništa drugo, barem nismo imale sunčane naočale. Ne u veljači. Možda jesam malo pore-mećena, ali se ipak držim minimalnih standarda u usklađivanju modnih detalja.
– Reci mi još jednom, što zapravo namjeravaš? – Andrea, pobornica reda i razuma, uvijek je željela konkretne podatke.
Uzdahnula sam. Mislila sam da sam joj već sve jasno objasnila, iako je zvučalo pomalo his-terično. – Kao što sam ti već rekla, pratit ćemo Roba od ordinacije do mjesta susreta s Karen.
– Znam to. Zanima me što ćemo poslije toga, to mi baš nije sasvim jasno.
– Gađat ćemo je otrovnom strelicom. Ne znam, prasnula sam. – Nisam još odlučila što ćemo dalje. Želim samo vidjeti kako izgleda. – Protrljala sam čelo. Izvanredno! Počela me boljeti glava, a nisam ništa popila. Gdje je tu pravda?
Kad smo stale na pješačkom prijelazu, pažljivije sam pogledala Andreu. – Dragi Bože, An-ge, otkud ti taj ogrtač i šešir? Izgledaš kao Dany De Vito.
Imala je kišnu kabanicu koja joj je bila najmanje tri broja veća i u kojoj je njezina sitna figu-ra od metar pedeset i dva izgledala kao u indijanskom šatoru. Ružan prugasti šešir nije imao niti jedne jedine zajedničke nijanse s kabanicom. Izgledala je kao da je otišla u radnju za iznajmlji-vanje kostima i tražila da joj daju opremu za prerušavanje iz stripova. JoŠ su joj jedino trebali lažni brkovi i brada.
Andrea me je sramežljivo pogledala. – Iz trgovine rabljenom odjećom.
Zadivljeno sam odmahivala glavom. – Kako si stigla jutros još i u trgovinu rabljenom ro-bom? Hoću reći, zadivljuje me tvoj profesionalizam i temeljitost...
Prekinula me je. – Nisam to danas kupila, nego još prije. – – Upitno sam podignula obrve. – Što? Da ti se nađe? Kakav nevjerojatan dar predviđanja! Htjela sam reći da i ja imam odjeću koju sam kupila za neke neuobičajene prigode: iznenadne pogrebe, ručkove u Savoyu i slično. Ali ti si jedina osoba za koju znam da ima odjeću spremnu za špijunske ekspedicije.
Prije nego što je mogla odgovoriti, zgrabila sam je za ruku i povukla u trgovina s časopisi-ma. – Brzo, sakrij se! Dolazi Rob! – Andrea se izvanredno brzo i uspješno počela tajnovito po-našati. Odmah je uronila glavu u časopis Woman's Own dok sam ja petljala oko hladnjaka sa sladoledima mrmljajući nešto o očajničkoj potrebi za okusom tropskog voća. Ne treba ni reći da me je prodavač stalno držao na oku, smatrajući me opasnom za okolinu.
Rob je bio suviše zaokupljen mislima da bi primijetio dvije luđače u prodavaonici novina, i uputio se prema stanici. Išuljale smo se iz dućana prije nego što je prodavač pozvao policiju i počele slijediti Roba.
Kratka lekcija za uspješno praćenje neke osobe koja se koristi prometnim sredstvima: kupite pokaznu kartu. Nažalost, Andreu i mene nitko nije podučio ovim osnovnim pravilima. I zato smo mahnito prekapale po torbicama i džepovima tražeći sitniš za dvije karte iz automata jer je na šalteru bila gužva. Budući da nismo imale pojma kamo idemo, morale smo kupiti karte za cijelo područje Londona. Tko zna je li Rob za mjesto sastanka izabrao Bromley ili obližnji Bal-ham?
Dobile smo karte upravo kada je Rob bio na stubama koje su vodile na platformu za Victori-ju. To je bilo tako tipično — kupile smo karte koje su vrijedile do predgrađa udaljenih pedeset kilometara od središta grada, a Rob se uputio samo jednu stanicu dalje. Novostečenim umije-ćem u praćenju, čekale smo na dnu stuba dok nismo čule da je došao vlak. U tom smo trenutku potrčale uza stube i uskočile u zadnji vagon, skrivajući se iza dva poslovna čovjeka, kojima su hitno trebali savjeti o dijeti.
Primijetile smo da ostali putnici čudno zure u nas i na trenutak nismo razumjele zašto. A ta-da smo na staklu ugledale svoje odraze – zaista smo izgledale apsurdno. Hihotale smo se kao djevojčice. Putovanje do Victorije trajalo je sedam minuta, taman toliko koliko nam je bilo pot-rebno da utvrdimo sljedeći dio strategije.
– Dakle, kad uđe u restoran, mi ćemo šetkati po drugoj strani ulice dok ne stigne Karen. A kad ona uđe, naizmjenično ćemo prolaziti uz prozore svakih nekoliko minuta da vidimo što rade. – To je bio plan. Nije baš u stilu Johna le Carrea, ali, na kraju krajeva, ni on nije bio maj-ka s polovicom mozga koja se pretvorila u zrak. Andrea se nije mogla sjetiti ničega boljeg, pa smo se složile da će ovako biti dobro.
Vlak je bio prepun, tako da smo bez poteškoća slijedile Roba kad je izašao. Nismo morale daleko ići. Čim je izašao iz postaje, prešao je Ulicu Victoria i ušao ravno u Pizza Express.
– Kako je mogao? – vrisnula sam. – Pizza Express je naš restoran, restoran naše obitelji! Kako je mogao nju odvesti tamo?
– Ali vi ne idete u ovaj Pizza Express, zar ne? Mislila sam da odlazite u onaj u Batterseju? – Andrea mi je pokušavala objasniti razliku. Greška. Okrenula sam se prema njoj, braneći svoje pravo da budem uvrijeđena, poput djevice koja štiti svoju čednost.
– Kakve to ima veze? Ako je Pizza Express naše mjesto, tada se to odnosi na cijeli lanac pi-cerija, ne samo na onu u koju najčešće idemo.
Aha! Ovo Andrea nije mogla opovrgnuti! Iskreno govoreći, nije mogla razumjeti problem budući da je njezin i Danov restoran bio Baterside Inn u Berkshireu koji nije imao tisuću pod-ružnica na glavnim ulicama svih gradova u srednjoj Engleskoj. To će im sigurno pojednostavni-ti stvar ako ona ili Dan ikad budu morali izvesti bivšeg partnera na ručak, a da ne uvrijede tre-nutačnog supružnika – morat će izbjegavati samo jedno mjesto, ne njih tisuću. Zapamtit ću to, ako ikada još budem imala neku vezu.
Rob je sada bio u restoranu, a nas smo dvije tumarale ispred dućana suvenira, pretvarajući se da smo zaokupljene izloženim majicama koje su sve imale napisan slogan: – Moj(a) je bio(la) u Londonu i sve što sam dobio je ova šugava majica.
Obje smo bile zadivljene rasponom osoba čiji su nazivi bili umetnuti u ovu rečenicu. Osim originalnih – mama, – tata, – brat, – sestra, – djevojka – i – dečko, tu su još bili – polusestra, – bivši muž, – cimer u zatvoru – i – voditelj molitve. Bio je to pravi katalog međuljudskih odnosa od kojih se većina nije mogla primijeniti na moj život. (Podsjetnik: moram poraditi na među-ljudskim odnosima.) Pet do jedan. Činilo se da je sastanak zakazan za jedan. Pogledavala sam gore-dolje niz ulicu, pomno tražeći u svakome ženskom licu sličnost s deset godina starim foto-grafijama. Manijakalno sam pogledavala Andreu tražeći i na njezinu licu znakove raspoznava-nja.
– Evo je. – Andreine su riječi bile tihe i znakovite. Po tome sam znala da će Karen biti lijepa. I bila je.
Lebdjela je niz ulicu ne primjećujući okolinu. Točno je znala kamo ide. Zavidjela sam joj na sposobnosti da pronađe nepoznato mjesto bez zastajkivanja i propitkivanja, bez mobitela i veli-ke torbe da joj se nađu za svaki slučaj. Izgledala je kao da je ama baš ništa na ovome svijetu ne brine. Smirena. Čak i vedra. Krava jedna. Bila je otprilike moje visine i građe, ali milijardu puta sjajnija. Imala je onaj sjaj kojim isijavaju žene u Prijateljima. Možda je to samo stvar dobrog zubara, ne znam, ali sjaj se mogao opipati. Nije imala golemu frizuru kao što smo zamišljale. Kosa joj je bila kratko podšišana, dajući joj vragolast šarm mlade Audrey Hepburn. Vrlo joj se lako umjesto trideset i osam godina moglo dati deset godina manje.
Moja se zlovolja prelila. – Svi bismo izgledali kao da imamo dvadeset i osam godina da se ne brinemo za četvero djece.
Andrea mi je dodirnula ruku: – Nemoj dopustiti da te to previše obuzme. Kladim se da bi se izbliza vidjelo da ima dva i pol centimetra pudera i korektor za pjegice.
Nije me nimalo ohrabrila jer je nisam slušala. Kad je skrenula u restoran, samo mi je jedna riječ zvonila u glavi. Claire. Kao da je uz mene prošla Claire – isto lice, čak i isto držanje.
– Ista Claire, prošaptala sam.
– Valjda si htjela reći da je Claire ista ona, istaknula je Andrea. U svome sljedećem životu, u onome u kojemu ću ja biti prva žena, prekrasna, smirena žena s – našim restoranom – koji nema podružnice, svakako ću paziti da za prijatelje odaberem nerazumne i iracionalne osobe koje neće ispravljati konstrukciju mojih rečenica.
– Zašto mora izgledati kao Claire? – glasno sam upitala. Andrea nije odgovorila, nije se ni usudila nagađati što sam time mislila. – Znaš što to znači, zar ne? – nastavila sam.
Nije znala.
Uzdahnula sam. – Koja je djevojčica Robova miljenica? Ma daj, i sama si primijetila. Claire.
Andrea je izgledala tjeskobno. Uspjela je pratiti tok mojih misli i shvatila je. Pokazala je prema nebu kao neka luđakinja. – Oh, vidi! Je li to concorde? – Budući da je to bio samo obi-čan laki avion kričave narančaste boje, protumačila sam Andrein idiotizam kao neuspio dobro-namjerni pokušaj mijenjanja teme.
Pogledala sam je onim svojim pogledom. Djelovalo je. Pogrbila se. – Dobro, dobro. Dakle, Claire je Robova miljenica. A Phoebe je tvoja i tu nema nikakva skrivenog značenja. Ti osjećaš nešto osobito prema Phoebe jer te ona jako treba.
To je prirodno. I ja sam takva s Isabelle. A kad te i druge djevojčice budu trebale, i za njih ćeš osjećati isto. A Rob osjeća nešto posebno prema Claire jer...
– Jer je slika i prilika njegove bivše žene! – pobjednički sam uzviknula. Nastavila sam: – No, dobro, mislim, žene, ne bivše žene, da me opet ne ispravljaš.
Andrea je nedužno podignula ruke. – Nisam namjeravala ništa slično reći. Htjela sam reći, prije nego što si me prekinula, da Rob voli Claire zbog njezine samostalnosti, borbenosti i sa-mosvijesti. Dok ti voliš Phoebe jer ona ima potpuno suprotne karakteristike. Sva su djeca razli-čita i razvijaju se različitim brzinama. Tako priroda osigurava da svako od njih dobije svoju porciju specijalne pažnje. Blizankinje su sada još uvijek okrenute sebi, ali uskoro će imati odre-đene potrebe i tražit će tvoju pažnju.
Prije nego što sam uspjela razmotriti ovu mogućnost, Karen je ušla u restoran. – Brzo, povi-kala sam, – na drugu stranu ulice! – Zgrabila sam Andreinu ruku i vukla je preko četiri traka prepuna automobila, ne obazirući se na trubljenje i škripu kočnica. Stigle smo na drugu stranu (žive), upravo na vrijeme da vidimo kako Karen baca prvi pogled na Roba koji je krušnim šta-pićima bubnjao po tanjuru In The Air Tonight Phila Collinsa. Znala sam to jer Rob ima jako ograničen reportoar pjesama koje izvodi krušnim štapićima Pizza Expressa. Toliko sam ih puta vidjela i čula da znam koju melodiju izvodi čak i kroz dvostruko staklo. Kladim se da Karen to ne može! Još jedan bod više za mene.
Oho! Ugledao ju je. Smiješi se. Kakav je to osmijeh? – Naš – sigurno nije. Ali je srdačan. Sto će sad učiniti? Mislim da će je poljubiti. U obraz, u obraz, tiho sam molila. Poljubio ju je u usta. Kratko. Ali dovoljno da zaboli. Drži je za ruke i odmjerava od glave do pete. Divi joj se. Nesvjesno sam uvukla trbuh. Osjećam... osjećam... osjećam da me Andrea gurka laktom u leđa.
– Što je? – izderala sam se i okrenula prema njoj, ne želeći propustiti ni tren susreta koji se događao unutra. Andrea je izgledala posramljeno. Čovjek u odori Pizza Expressa stajao je is-pred nas.
– Oprostite, hm, gospođe, ali ako ne namjeravate ući, moram vas zamoliti da nastavite dalje. Uznemiravate goste.
I baš kad sam htjela izgovoriti – još me nikad nitko u životu nije tako uvrijedio, opazila sam kako me Andrea mahnito pogledava od glave do pete. Tek sam se tada prisjetila da izgledamo kao mentalno poremećene skitnice. Posljednji sam put bacila pogled pun nade na Roba i Karen koji su sada sjedili za stolom. Zahvalna što se ne drže za ruke, promrmljala sam ispriku, dohva-tila Andrein lakat i počela je vući na drugu stranu ulice.
I opet smo uspjele prijeći cestu u jednom komadu. Zastale smo na trenutak, iscrpljene ovom stresnom epizodom. Koliko-toliko sredile smo misli i krenule natrag prema stanici. Samo sam se jednom osvrnula. Andrea me zabrinuto pogledala. – Jesi li dobro, Lorn? Osjećaš li se bolje sada kad si je vidjela?
Nasmiješila sam se kako sam najbolje znala. – Dobro sam. Bit će sve u redu, slagala sam.
Smiri se, smiri se, smiri se. Razmišljaj smireno i prevari svoje tijelo da misli kako si stvarno smirena. Još jedna mudrolija iz ženskih časopisa, iz pljuvačnice nepoželjnih i netočnih savjeta. Da budem iskrena, djelovalo je dvadeset minuta, tek toliko da preživim povratak vlakom u Clapham Junction i uvjerim Andreu da neću napraviti ništa ludo, ili bolje rečeno, ništa luđe, budući da je cijelo ovo jutro bilo suludo.
Zapravo sam, već od trenutka kada smo napustile stanicu Victoria, planirala sljedeću fazu: čvrsto sam odlučila da ću se uputiti u jednu od onih prodavaonica u West Endu gdje se mogu kupiti kamere za uhođenje. Ali Andrea mi je uništila plan. Zavaralo ju je moje smireno lice. Mislila je da sam i duboko u sebi smirena, pa je započela uobičajen razgovor. – Dakle, što ku-haš večeras?
Slegnula sam ramenima. – Ne znam, krumpir u pećnici ili špagete.
Ugledavši njezin zbunjen izraz na licu, razmislila sam još jednom. Oh, Bože! Večera! Pot-puno sam zaboravila! Smiri se, smiri se, smiri se. Nasmijala sam se, nastojeći da ne zvučim zbunjeno. – Oprosti, misli su mi odlutale. Misliš, što kuham za nas? Mislila sam na cure. Znaš ti mene, uvijek samo na njih mislim. – To ju je pokolebalo na nekoliko trenutaka, dovoljno da u mislima napravim inventuru po hladnjaku i ledenici. Od mene se očekivalo da pripremim nešto dojmljivo za šestero ljudi, od kojih je jedna bila izučena kuharica, a druga prava enciklopedija za sve što se nalazi u asortimanu Marksa & Spencera i koja bi prepoznala pileći cacciatore čak i da ga istresem u vlastitu posudu i zagušim začinskim biljem.
Bila sam u nevolji. Morala sam izmisliti jelovnik. Trebala sam ići u kupnju. Trebala sam ku-hati cijelo poslijepodne. Trebala sam ostati trijezna.
Andrea je još uvijek čekala odgovor. Ona je onaj stručnjak za asortiman Marksa & Spencera i uvijek je se dojmi kad netko sam skuha hranu jednako dobru kao u M & S, a da ne otvori ni jedan piket gotove hrane. Ali to vam je ravnoteža našega malog kruga. Andrea je bila – slijepi rob skupe gotove hrane, dok je Phillippa Jackson (ili majka dječaka, kako je volim nazivati) bila suverena vladarica sa svojim izvanrednim poznavanjem gurmanske hrane i prezirom prema svemu onome što nije uvezeno iz Toskane. Ja sam se pak jako trudila, ali nisam bila nimalo kompetentna imitatorica recepata Delie Smith. Nisam sama tražila to mjesto, već sam samo u krivo vrijeme došla u krivi krug.
Odlučila sam. – Pripremit ću predjelo od tjestenine, zatim nešto s govedinom i čokoladno... iznenađenje. – Tiho sam u sebi ponavljala jelovnik da ga ne zaboravim do kuće.
– Mmm. Zvuči slasno! Kad želiš da dođemo?
– Odgovara li ti u sedam i pol? Ne bih htjela da se večera oduži do kasno u noć. Rob će si-gurno htjeti razgovarati.
– Znaš, ako želiš otkazati, sigurna sam da će Phillippa razumjeti.
– Nije nikakav problem, časna riječ. Ionako sam već pripremila svu hranu.
Svi bračni parovi imaju fond za crne dane za kojim posegnu samo u slučaju velike nužde. Nisam nimalo sumnjala da je ova večera upravo takva velika nužda, pa sam podignula dvjesto funti s računa. Uzela sam taksi do prodavaonice delikatesa u Belgraviji i kupila gotova jela koja su otprilike odgovarala predjelu od tjestenine, – nečemu s govedinom – i čokoladnom iznena-đenju. Iskeširala sam 163 funte, ali nisam marila. Hrana je bila fantastična. Nažalost, morat ću je svu podgrijati i prekuhati kod kuće jer bi inače bilo očito da ju je pripremio netko drugi. Čo-koladni je ganache bio prekriven prekrasno oblikovanim strugotinama bijele čokolade koje ću zbog istog razloga morati zamijeniti nekim drugim ukrasima za kolače.
Ali to je značilo da imam slobodno poslijepodne. Svu sam hranu iz kartonskih kutija preba-cila u posude tako da fasada bude zadovoljena kad Rob i cure uskoro stignu kući. A zatim sam napravila ono što uvijek radim kad se ne mogu ili ne želim uhvatiti ukoštac sa situacijom. Otišla sam u krevet. Ležala sam tamo, razmišljala o svom životu i o tome kako ga je Karen ugrozila. Željela sam zaplakati, žudjela sam za katarzom koja obično slijedi nakon plača u američkim mini-serijama snimljenima prema romanima Danielle Steel.
Ali nisam zaplakala. Nisam plačljiv tip. Samo sam zaspala.
Peto poglavlje
– Mama, šest i pol je. – Phoebin je šapat probio koprenu u mojoj glavi. Trebalo mi je cijelih pet sekundi da shvatim značenje njezinih riječi. Skočila sam iz kreveta, tupo pogledavajući oko sebe u potrazi za nekim nadnaravnim rekvizitom koji će mi pomoći da prebrodim ovu krizu.
– Zašto me nisi ranije probudila? – povikala sam. Phoebe se zgrbila. Znala sam da su protek-li sat vremena cure raspravljale kojoj će od njih pripasti nezahvalna dužnost da me probudi. Jadna je Phoebe izvukla kraći kraj – to joj je bila kazna što je mamina mezimica. Za trenutak sam se tješila novom spoznajom da postoji kazna za miljenicu i da su ostale cure zapravo zah-valne što one nisu odabrane. Potvrdivši tako svoje roditeljsko samopoštovanje, vratila sam se u trenutačnu situaciju.
Šest i pol. Šest i pol. Svi će biti ovdje za sat vremena. Moram se sabrati, razvrstati hranu, po-staviti stol, istuširati se i urediti tako da izgledam kao da vladam situacijom. Poljubila sam Pho-ebe pa smo se zajedno spustile u prizemlje. – Oprosti što sam vikala. Ne mogu vjerovati da sam tako dugo spavala. Znate da nam na večeru dolaze Jacksoni i Milleri?
– Oh, oprosti, mama, zaboravile smo. Ranije bismo te probudile da smo se sjetile.
– Ne brini se. Hrana je spremna. Nije to nikakva katastrofa. – Dok sam pogledavala sat u kuhinji, sjetila sam se još nečega što me je uznemiravalo. – Tata nije došao?
Phoebe je odmahnula glavom. – Možda je otišao kupiti vino ili nešto slično, predložila je.
Nije. Nije to. Čak i da jest, već bi trebao biti kod kuće. Kad ga je Karen napustila, Rob je čvrsto odlučio da će uvijek dolaziti kući prije šest sati. Obećao je to djevojčicama, znajući da im mora pružiti svu moguću sigurnost budući da ih je majka napustila. Ako je nakon posla namje-ravao izaći s društvom ili skoknuti u trgovinu, uvijek bi nas unaprijed obavijestio. U nekoj dru-goj situaciji bila bih zabrinuta što toliko kasni, ali sada sam imala puno posla da sve pripremim prije dolaska gostiju. Stoga sam odgodila brigu i pripremila neke otrovne i domišljate komenta-re kojima ću ga optužiti i zabaviti kad se napokon pojavi.
Sat je preletio u mahnitoj aktivnosti. Uspjela sam čak i nahraniti cure i počistiti za njima. Dobro, dobro, jele su valjuške i sav se moj posao sastojao od pranja četiri vilice, ali bile se odu-ševljene. Valjušci su trenutačno bili u modi u njihovu krugu prijatelja. Mnogi roditelji nisu odobravali hranu kojoj za pripremanje treba samo kipuća voda i čiji sastojci sadrže malo toga ispred čega ne piše slovo E. Majke su odbijale pokoriti se tom očitom napadu na njihove maj-činske težnje. Za Boga miloga, pa ta hrana nije organskog podrijetla. Eto, zato su valjušci zado-bili kultni status na igralištima po cijeloj zemlji.
Do sedam i trideset cure se bile u svojim sobama sa stripovima (ako možete polupornografs-ke časopise zamaskirane u časopise za tinejdžere nazvati stripovima). Natočila sam sebi džin i tonik i smirila se. Tada sam se opet sjetila – Rob još nije stigao kući. Provjerila sam da nije os-tavio poruku na telefonskoj sekretarici. Zatim sam ga nazvala na mobitel koji je bio isključen. Nisam znala trebam li biti ljuta ili zabrinuta. Zvono je zazvonilo upravo kad sam se odlučila na ljutnju. Bili su to Phillippa i Joe koji su kao i ja opsjednuti točnošću. Psi su pojurili da ih poz-drave, skačući po njima i ostavljajući obilje dlaka po njihovoj skupoj odjeći.
Phillippa je kao i uvijek izgledala besprijekorno. Bila je visoka i vitka, a odjeća joj je prista-jala onako kako može pristajati samo skupa odjeća. Imala je frizuru koju ja zovem frizura više klase, znate ono, srednje duljine i prirodno plave boje, sa svakom vlasi na svome mjestu bez ikakvih vidljivih tragova laka za kosu. A lice joj je bilo savršeno – ukočeno i šiljasto, bez ijedne mrlje. Oduvijek sam se pitala je li njezina zapanjujuća struktura kosti lica rezultat stručnog šminkanja ili prirode, ali to vjerojatno nikad neću saznati. Nikad je još nisam vidjela bez potpu-noga kozmetičkog tretmana, bez obzira na to za kakvu se prigodu spremala. Da slučajno u šest sati ujutro banem kod nje, vjerojatno bih morala čekati vani dok se ne uredi.
Joe je na svom isklesanom licu nosio svoje podrijetlo poput pečata. Iz njega je izbijalo sa-mopouzdanje kakvo imaju samo muškarci koji su u četvrtoj godini poslani u privatnu školu. Znala sam da ispod te maske bezdušne ljubaznosti vjerojatno postoji neka dubina, ali nisam znala kako da je dosegnem. Nikad se nije otvarao, a naše se podrijetlo suviše razlikovalo da bih pronašla neko zajedničko područje na kojemu bismo mogli ostvariti bilo kakav značajniji kon-takt.
Izgledao je kao da je izabran iz kataloga da nadopuni svoju ženu. U prostoriji s tisuću nepo-znatih ljudi, odmah biste vidjeli da su Joe i Phillippa par. Još se nikad nisam srela s takvim sav-ršenim skladom, pa sam se malo neugodno osjećala znajući da se moja neobična situacija sretne ali neudane žene nikako ne može usporediti s njihovom.
Rob i ja smo se uvijek smijali tome kako se osjećamo nekako otrcano i neuredno u njihovoj blizini. (To je bilo prije nego što smo jučer izgubili smisao za humor.) Nikad ih ne bismo izab-rali za prijatelje, ali je zajednički teret podizanja djece stavio u drugi plan sve naše razlike, os-tavljajući na svjetlu samo ovu zajedničku vezu.
A sada smo bili pravi prijatelji. Pokazali su da znaju biti dobri i odani i podržavali su našu obitelj cijelo ono teško početno razdblje. Bilo je to dovoljno da oprostim Phillippi njezinu tre-nutačnu sklonost prema casual country odjeći, stilu koji su odabirale matrone iz Cirencestera i žene koje su željele izgledati odraslo iako se nisu tako osjećale.
Srdačno smo se poljubili, pa sam ih rasteretila uzevši im dvije boce pjenušca koje su donije-li.
– Kako si, Lorna? – upitao je Joe. – Nešto fino miriše! – Bio je oženjen za ženu koja je sama izrađivala rezance, ali je svejedno uvijek hvalio moje slabašne pokušaje. A zatim sam se sjetila da je hranu pripremio vrhunski kuhar i da sam je platila 163 funte. Zaista je fino mirisala. Bila sam silno ponosna, ako već ne na svoju kulinarsku vještinu, tada sasvim sigurno na svoju neu-pitnu domišljatost i poduzetnost u kriznim situacijama.
Otišli smo u dnevnu sobu. Svi smo mi tijekom ovih godina proveli dovoljno vremena po na-šim kućama da bismo se tamo ugodno osjećali. Joe je otišao do ormarića s pićem i izvadio čaše za pjenušac.
– Da natočim sada ili ćemo pričekati ostale? – upitao je.
– Samo ti natoči, dragi, odgovorila je Phillippa. Učinilo mi se da zvuči nekako jetko, pa sam posumnjala da su se posvađali prije dolaska. Pokušat ću poslije kad budem nasamo s njome doznati što se događa.
– Pa, gdje je pseći čovjek? – upitao je Joe dok se s JR-om igrao potezanja špage. Kili je na leđima ležala ispred Phillippe tražeći da je češka po trbuhu. Uzela sam svoju čašu i iskapila je.
– Uzdravlje. Tko zna gdje je Rob? Gdje god da se nalazio, mora da je u crnoj rupi gdje je svaka komunikacija nemoguća. – Nastala je neugodna tišina, pa sam nastojala zvučati vedrije. – Znate njega. Sigurno je nakon posla zapeo kod neke stare bakice koja želi znati kako će sprije-čiti svoga debelog terijera da ne piša po poštarovim cipelama. – Nikoga nisam uvjerila, pa smo svi ubrzali ispijanje pića.
Zvono je opet zazvonilo. Psi su se trgnuli i pojurili prema vratima, tako nelojalni, uvijek tra-žeći boljeg prijatelja i uvijek se nadajući da će idući posjetitelj imati kekse u džepu. Bili su to Andrea i Dan i imali su kekse u džepovima. Psi su pomahnitali i počeli skakati isplažena jezika, obasipajući svoje dobročinitelje slinavim poljupcima.
Dan izgleda umorno, pomislila sam. Uvijek je izgledao nekako nehajno, što zahtijeva dosta lickanja, ali večeras je izgledao kao da mu se jednostavno nije dalo truditi. Više je sličio na Pat-ricka Moorea nego na Brucea Willisa. No, dobro, svi mi imamo svoje loše dane. Trebalo je pet minuta i dva paketa keksa da napokon uđu u kuću. Joe i Phillippa su ih toplo pozdravili i nato-čili im pjenušac. Ja sam otišla u kuhinju da provjerim u kakvom je stanju večera. Čula sam Joev glasan šapat (muškarci ne znaju baš dobro Šaptati) kojim je potreseno objašnjavao da je Rob nestao i da nisam baš dobro raspoložena. Andrea je došla za mnom u kuhinju.
– Što se događa? Gdje je Rob?
Promiješala sam tjesteninu s nešto više agresije od onoga Što je pisalo na uputama. – Ne-mam pojma.
– Ne misliš valjda da je još s Karen? – upitala je Andrea.
Ispustila sam kuhaču i gotovo se onesvijestila na tu mogućnost koju nisam uzela u obzir, što me je jako zapanjilo. – Sto bi to trebalo značiti? – upitala sam, nastojeći udahnuti zrak. – Sto to govoriš? Da su otišli u nekakav hotel? Da su možda zajedno pobjegli? – Ono – smiri se, smiri se – uopće nije djelovalo.
– Smiri se, Lorna. Nisam ništa slično rekla. Samo je malo neobično da je Rob tako nepouz-dan...
– Tko je rekao da je nepouzdan? Možda je doživio nesreću. Ne znamo što se sve moglo do-goditi.
Andrea je podignula ruke. – Dobro, dobro. Smiri se.
Ovo je bila još jedna prigoda u kojoj bi mi koristilo da mogu plakati. Umjesto da pokažem svoju slabost i tako dobijem utješni zagrljaj, napela sam sve mišiće na licu i izgledala ratobor-no. Tvrdoglavo. Odbojno.
Ključ se okrenuo u bravi. Robov ključ. Andrea je glasno odahnula od olakšanja. – Hvala Bogu.
Ušao je Rob, sav sretan i sav pun cvijeća. Poljubio me je kao i obično i mahao mi karanfili-ma ispred nosa. – Bili su na sniženju, ponosno je objavio.
Htjela sam ga ubiti, tada i na tome mjestu, ali imali smo goste i večeru vrijednu 163 funte koju je trebalo pojesti i diviti joj se. Rekla sam što sam mogla normalnijim glasom. – Gdje si bio? – Pitanje sam postavila ravnodušno, usmjeravajući svoje prave osjećaje na nedužno – neš-to od govedine – koje se prekuhalo i konačno sličilo nekoj od mojih autentičnih kreacija.
– Zar nisi dobila moju poruku? – iznenadio se.
– Ne, nisam dobila tvoju poruku jer nije bilo nikakve poruke.
– Ostavio sam poruku na tvom mobitelu. Cijelo sam poslijepodne nazivao kući ali se nitko nije javljao i sekretarica nije bila uključena. Zato sam pretpostavio da si izašla i ostavio poruku na tvome mobitelu.
Morala sam brzo razmišljati. Nisam mu htjela reći da sam prespavala cijelo poslijepodne i da zato nisam čula telefon. Nisam se uopće sjetila provjeriti mobitel. Bila sam zbunjena. Nije se lako odreći osjećaja uvrijeđenosti kad se jednom dobro ukorijeni.
Andrea je sve to instinktivno razumjela i pokušala izgladiti stvar. – Pa, sad si stigao i to je najvažnije! Donijet ću ti čašu pjenušca prije nego što sasvim nestane. – Otišla je nešto brže ne-go što je nalagala taktičnost i uskoro je do nas doprlo šaputanje iz dnevne sobe.
Rob nije bio svjestan drame koja se još od ručka neprestano događala u mojoj mašti. Za nje-ga sam bila ona ista od koje je jutros otišao na posao, s onom istom smiješnom frizurom.
Motao se po kuhinji kušajući hranu i mrmljajući nešto o psima. Nisam sigurna što je govorio jer ga nisam slušala. – Pa, gdje si zapravo bio? – upitala sam.
– S Karen, rekao sam ti. Ovaj umak je izvanredan. Zašto ga nikad ne napraviš za nas?
– Ne mijenjaj temu. Ne govorim o ručku, govorim o večeri.
Namjerno nije gledao u mene. – Pa to ti i govorim. Bio sam s Karen. Razgovarali smo, znaš kako je to kad se sretneš s nekime nakon toliko godina.
– Zapravo, ne znam! – odgovorila sam, i ne trudeći se više da sakrijem ljutnju. – Mislim, ne govorimo sad o 'nekome', zar ne, govorimo o tvojoj ženi. Proveo si cijelo poslijepodne sa svo-jom ženom. I ja ne znam kako je to. Otkud bih znala? Nikad nisam bila u braku. I kako je izgle-dao taj susret?
– Samo smo ručali, to je sve, Loma. Razvuklo se. Popili smo previše vina pa smo pili kavu da se otrijeznimo. Telefonirao sam ti da ću zakasniti. Zaboravio sam da nam dolaze goste. Op-rosti. – Držao je moje ruke isto onako kako je držao Karenine u restoranu. Brzo sam ih povukla.
– Naravno da si zaboravio. Imao si druge stvari na umu. – Postala sam preglasna. Uvijek sam znala kad govorim preglasno jer je tada Rob stišavao svoj glas. Nastavila sam dalje, nimalo ne mareći za jačinu zvuka. – I što ti je to Karen imala reći da je trajalo cijelo poslijepodne?
– Možemo li o tome razgovarati poslije, kad svi odu? – upitao je.
Okrenula sam se prema njemu. – Ne, ne možemo. Sad ćemo o tome razgovarati. Želim od-mah znati je li moja obitelj ugrožena.
– Nemoj biti tako melodramatična. Nije se dogodilo ništa slično. Dobro. Dakle, ukratko, radi se o tome da bi ona htjela stupiti u vezu s curama. Naravno, uz tvoj pristanak.
– A ako ne pristanem?
Nije odgovorio. Odmahivala sam glavom.
– Razumijem. Već si pristao. Nisi ni razgovarao prije sa mnom. Zašto i bi? To nema nikakve veze sa mnom, zar ne? To nisu moja djeca.
– Razgovarajmo o tome poslije. Imamo goste.
– Imam bolju ideju. Zašto ne pozovemo Karen da svrati i ponudimo je večerom? Napokon, pa ovo je njezina kuća. Njezino je ime još uvijek na papirima. Kako smo to mogli zaboraviti? A uvijek si govorio i da je fantastična kuharica.
Oh, ne! Držala sam ruku na boku, a u drugoj kuhaču. Pretvorila sam se u svadljivu babetinu iz sapunica. Ja sam Pauline Fowler s fluorescentnom srebrnom kosom i vičem na svog sina de-linkventa. Ja sam Vera Duckworth koja u kućnoj haljini na cvjetiće urla na svoga kukavnog muža. Rob nikad nije znao što mi treba reći u ovakvim trenucima. Kako bi i mogao kad ne gle-da televiziju? Jednostavno nema pojma kako ide tekst.
Od očaja je zatvorio oči. On zapravo više voli kad sam pritajeno zlovoljna nego kad iz mene provali histerija. Sve nepovratno zakopano ispod površine, eto tako to voli Rob.
– Sad se stvarno ponašaš smiješno. Nemaš se zbog čega brinuti. Znam da si malo ljuta, ali nema nikakve potrebe da se tako ponašaš. Osim toga, čini mi se da nešto gori.
Kao predjelo poslužila sam sir na tostu i nazvala ga bolno iznenađenje. Iznenađenje se sasto-jalo u tome što to nije bila tjestenina. Tjestenina (28,49 funti) se uvrijedila što je najprije bila zanemarena, a zatim grubo napadnuta, pa se spojila u neraskidivu vezu s mojom teflon-posudom. Tost sam razrezala na male četvorine i po njima stavila peršin. Budući da se u dnev-noj sobi čula svaka riječ naše svađe, kao i bučno i dramatično bacanje tjestenine u kantu za ot-patke, naši su prijatelji s određenom dozom napetosti pohvalili moju zamjensku ponudu.
– Ovo je jako ukusno, Lorna, rekao je Dan. Kako je bio oženjen za Andreu koja je stavljala priloge na tost samo da prikrije izgorjele krajeve, vjerojatno je bio iskren. – Moraš ovaj recept dati Angie.
Malo je pretjerao, čak i za svoje standarde. Trgnuo se, što je značilo da ga je Andrea udarila nogom ispod stola. Prvi sam se put nasmijala te večeri otkako sam se probudila. – Sir se stavi na tost i drži pod pekačem, što sigurno i ti znaš. Mislim da Andrea već ima taj recept.
– Neće biti, promrmljao je Dan, – ne sjećam se kad smo zadnji put u kući imali kruh i sir ko-ji nisu bili pljesnivi.
Andrea je stisnula usnice. – Pa, dragi, uvijek možeš i sam otići u onu veliku zgradu, kako se ono zove, ah, da, Sainsburys. Nevjerojatno je kako su se stvari tamo promijenile. Znaš, sad ta-mo puštaju i muškarce.
Dan je bučno spustio nož i vilicu. – A kad bih ja to mogao otići u kupnju? Radim dvanaest sati na dan.
– Supermarketi su otvoreni do deset sati navečer.
– Oh, onda dobro. Dodat ću i to u svoj raspored. Napokon, ne mogu očekivati da ti odeš u kupnju dok sam ja na poslu. Suviše si zaposlena. Oh, draga, zaboravio sam... Sto ono ti radiš po cijele dane? Osim što izlaziš na skupe ručkove sa svojim kolegicama ?
Eto, to je nevolja sa starim prijateljima. Ne osjećaju nikakvu potrebu da pred vama prikriju međusobne svađe. Kao kad žena koja je u vezi stigne do stadija kad mora dopustiti svom par-tneru da je vidi bez maškare, tako i prijatelji odbacuju masku kojoj prikrivaju da ni njihovi bra-kovi nisu bez ikakvih problema i puštaju da sve njihove nesuglasice izvire na svjetlo dana poput skutova košulje iz hlača.
Nikad nisam uspjela prokužiti Dana. Andrea i ja smo toliko bliske da uopće nemamo potrebu govoriti o besmislenim stvarima, a to je za nju značilo da izostavi Dana iz svojih tema. Uvijek sam pitala za njega, onako kako se to obično radi, i dobivala neodređene odgovore poput – dob-ro je, – uobičajeno, – znaš kakav je on – i slično. A ja zaista ne znam L kakav je Dan. Znala sam ga ispitivati kad bismo se svi okupili i izvlačiti osnovne informacije koje su mi trebale da upotpunim njegovu siluetu, jer sam ga tako doživljavala, kao siluetu.
Znam da je odrastao u općinskom stanu, da je pohađao državnu školu i da su ga obje te či-njenice strašno opterećivale. Uvijek bi, već nakon nekoliko minuta od susreta, nasrtao na Joa, izrugujući se njegovu školovanju u internatu i stalno se vraćajući na zakladu uz pomoć koje je Joe startao u životu. Neizrečena zavist i srdžba bila je očita svima nama.
Ali Danova je još veća tragedija bila što nikad nije spadao u pravu radničku klasu, sa svim onim odlikama kojima su se dičili takozvani besklasni Britanci. Njegovi su se roditelji nastojali približiti srednjoj klasi, ali nikad nisu uspjeli prijeći tu granicu. Njegov je otac bio taksist, a mama šefica prodavaonice cipela. Živjeli su u općinskoj kući, ali su živjeli lagodno i uvijek su imali dovoljno novca da svake godine provedu dva tjedna u Butlinsu. Bio je zaprepašten kad su njegovi roditelji počeli provoditi praznike u inozemstvu. Time su ga sasvim lišili jasne definici-je njegove klasne pripadnosti. Čak ga nisu obdarili ni s geordijskim naglaskom kojim bi zado-bio kredibilitet prave radničke klase. Ljudi u Sidcupu nemaju baš neki izrazit akcent. Pa kakav bi identitet trebala imati osoba koja živi tako blizu Blackwall Tunnela?
Ali on je postao uspješni arhitekt, bio je dobar otac i uvijek je očistio sve na tanjuru što sam stavila pred njega, što i nije malo ako znate kakva sam traljava kuharica. Imao je enciklopedij-sko pamćenje koje mu je osiguravalo pobjedu kada smo god igrali kvizove o trivijalnostima, iako sam ga nadmašivala u povijesti televizijskog programa od 1963. do današnjih dana. Čak može napraviti ono 3-2-1 s prstima, ono što obično radi Ted Rogers. Andrea je rekla da ju je upravo to najprije privuklo k njemu. Zaista je cura po mom ukusu. I moja djeca vole Dana, što mi je sasvim dovoljno.
Stoga, ako se malo više svađa s Andreom, mislim da me to ne treba zabrinjavati. Zajedno su još od studentskih dana; možda su toliko uvjereni u postojanost svoje veze da više uopće ne osjećaju potrebu da rade na tome da je očuvaju. Sviđa mi se takva postojanost.
No, stvari su postale malo neugodne, pa je uskočio Rob, da se slučajno ne uzdignu bračne šake. Mahnito se pokušavao dosjetiti sigurnije i manje sporne teme. – Dakle, Joe, kako posao?
Phillippa i Joe su razmijenili poglede. Krivo pitanje, Rob, pomislila sam. Joe je nervozno pročistio grlo. – Ovaj, pa, dobro. Zapravo, ne baš sjajno, da budem iskren. Znaš kako je. Danas svi moramo malo zategnuti remen.
Phillippa ga je prostrijelila pogledom. – Nije tako loše, nemoj pretjerivati. Uostalom, za sve si te probleme sam kriv. Ti i tvoje odbijanje da od klijenata tražiš novac. Imaš previše razumi-jevanja. Previše si mekan. Nije čudno što smo na dnu svih lista plaćanja. Ti si vjerojatno jedini poslovni čovjek koji izvodi klijente na ručak da ih pita postoji li slučajno mogućnost da nam naprave veliku uslugu i plate šest mjeseci star račun.
– Tek smo počeli raditi, Phil. Sada je najvažnija dobra volja. Ne smijemo navaljivati kad su nam dali svoje povjerenje.
– Povjerenje? Nisu k nama došli zbog povjerenja. Došli su jer si im ponudio uvjete koje bi samo budala odbila. Glupe uvjete. Tri mjeseca za plaćanje računa. Pedeset posto popusta. Da ne spominjem raskošne ručkove i večere. I to sad plaćaš.
– Treba nam samo malo vremena. Prva godina u poslu uvijek je malo problematična. Uskoro će se sve srediti. Sad su mnogi zainteresirani za nas. Telefon ne prestaje zvoniti.
– To su naši vjerovnici, dragi. Vjeruj mi, ja znam. Ja se javljam na telefon, sjećaš se? Jer si ne možemo priuštiti tajnicu.
Joe je protrljao sljepoočice. Točno znam kako mu je.
– Draga, dogovorili smo se o svemu prije nego što smo krenuli u posao. Složili smo se oko uvjeta. Dogovorili smo se da ćeš ti ispočetka voditi ured dok ne počnemo stjecati dobit. Sama si rekla da ćeš radije ostati kod kuće da možeš biti s dečkima.
Bilo mi je žao Phillippe. Ne znam što je gore od neke uzgredne izjave u prošlosti koja se po-slije izvlači kao dokaz o doživotnoj obvezi ili žrtvovanju. Hoću reći, samo zato što žena stalno govori da želi dijete, ne znači da se ne smije potužiti kad se dijete napokon rodi. Zašto ljudi ovo ne mogu razumjeti?
Phillippa je reagirala tako da je potpuno zanemarila objašnjenje svog muža. – Stvarno je is-palo pravo partnerstvo. Ja sam dobila sve administrativne poslove, a ti članstvo u golf-klubu, tako da ja rintam u uredu, a ti izigravaš prvaka u golfu. – Iskapila je čašu i odmah je opet napu-nila naglim pokretom, tako da se pjena prelila preko ruba na pod. Dotrčali su psi i polizali pje-nušac. Ono što su obično dobivali s poda bila je u najbolju ruku dijetna kola i žitne pahuljice, pa su im pjenušac i mrvice kruha sa sirom bile prava gozba.
Nastalo je malo zatišje među zaraćenim stranama. Vrijeme je da donesem glavno jelo. – Va-u, bila je jednoglasna reakcija na – nešto s govedinom. I moja je bila takva sve dok nisam jelo rasporedila po tanjurima. Predivno je izgledalo u posudi, ali kad sam ga rasporedila na mojih šest velikih tanjura, ragu se skupio u male guste lokvice koje se nisu htjele razvući do rubova. Ovo je trebala biti količina za šestero ljudi, ali kuhar očito nije bio normalan čovjek, već je smatrao da obrok mora mučiti ljude, a ne zasititi njihovu glad. A nije pomoglo ni to što sam jelo predugo podgrijavala pa je umak ishlapio. Nisam pripremila nikakvo povrće jer je ovo tre-bao biti kompletan obrok. Na svaki sam tanjur pažljivo složila tri komadića govedine veličine bobe grožđa, po dvije ploške mrkve i, u usporedbi s tim, velikodušne četiri kockice krumpira. Čak i kad sam povrće pokušala složiti u nekakav dekorativan oblik dostojan vrhunskog kuhara, tanjuri su svejedno izgledali prazni.
Prekapala sam po ormarićima, proklinjući samu sebe što nisam pročitala onaj članak u časo-pisu Nova žena o sastojcima koje uvijek treba imati u kuhinji, od kojih se za pet minuta može napraviti banket za sto ljudi. Nisam imala riže ni tjestenine. Ničega. Subotom odlazimo u kup-nju. A to je sutra. Imala sam samo valjuške. – Vau! – opet su svi rekli. – Sto je to zapravo? – Goveđi ragu i valjušci... na firentinski način. – Phillippa je s velikim zanimanjem proučavala valjuške. – Mislim da se tvoj recept krivo zove. Ako su valjušci na firentinski način, tada bi u njima trebalo biti Špinata, a ovdje ne vidim nikakav špinat. Osim ako ove zelene točkice nisu... Čekaj malo, što su ovi komadići, Lorna? Još nikad nisam vidjela začinsko bilje takvih boja.
– To je bilje sušeno na suncu koje sam kupila u maloj obiteljskoj prodavaonici delikatesa u Sohou. Sve što imaju uvoze iz Firence. Zato se jelo zove na firentinski način. – To je Phillippi začepilo usta. Čak sam i ja bila zadivljena svojom laži. Znam biti sjajna kad je to potrebno.
Govedina je imala izvanredan okus, iako bi još desetak komada dobro došlo. Phillippa je za-boravila svoju svađu sa Joem, toliko je bila zaintrigirana mojom kulinarskom inovacijom. Sva-ko toliko lice bi joj se iskrivilo, pa sam znala da je zagrizla u neku od osušenih poslastica koje su služile samo zato da valjušcima pojačaju boju. U tim sam joj trenucima odvraćala pažnju postavljajući joj neko teško pitanje o kuhanju, što ju je prisiljavalo da proguta zalogaj. Tako ga nije mogla diskretno ispljunuti u salvetu i pomnije proučiti. Kao što sam već rekla, katkad sam zaista sjajna.
Ja sam bila domaćica. Moj je zadatak bio da razgovor skrenem u sigurnije vode. To je bilo malo teže izvesti budući da je napetost lebdjela nad svakim parom. Iscrpili smo temu o poslu. I o bračnom životu. I baš kad sam se namjeravala poslužiti onom starom provjerenom temom, djecom, Dan je odlučio prekinuti tišinu. Kad muškarac koji je za večerom malo popio otvori usta, možete biti sigurni u dvije stvari: ili će govoriti o nečemu što ni najmanje ne zanima ba-rem polovicu gostiju, ili će načeti temu koja je u određenoj prigodi tabu.
Dan se odlučio za ovo drugo. Oh, da je barem govorio o Arsenalovoj posljednjoj zlouporabi zaleđa, uživali bismo u večeri. Ali ne.
– Pa, Rob, kako je bilo na ručku?
Andrea se nije ni trudila da ga žbokne. Nije bilo nikakve svrhe. Pogledi kojima smo ga pros-trijelili Rob i ja bili su dovoljno jasni i trebali su ga upozoriti da je izabrao krivo pitanje. Na sreću, Rob je dobro reagirao. – Dobro, rekao je. Dobar odgovor. Ja ga sigurno ne bih uspjela izvući iz njega u kasnijem unakrsnom ispitivanju.
Slijedila je jedna od onih tišina. Samo je desert mogao ublažiti napetost. Počela sam skuplja-ti tanjure. Ali Dan je bio uporan. – I kamo ste išli?
– Začepi, Dan, rekla je Andrea.
– Samo pitam. Mislim, pa nema nikakva smisla da se pravimo da se ništa ne događa. Svi znamo da se Rob danas našao s Karen i ne znam zašto o tome ne bih smio ništa pitati. Kladim se da vi žene ni o čemu drugome ne razgovarate kad nas nema u blizini. A, ako se sjećaš, i ja poznam Karen, pa me stvarno zanima kako je ona.
Rob je uzdahnuo. – Otišli smo u talijanski restoran na Victoriji. Ništa osobito...
Aha! Pomislila sam. Nije rekao – Pizza Express, rekao je – talijanski restoran. Sto znači da zna da bih se uzrujala što je izabrao naš restoran. A to znači da njegov izbor ima neko značenje i da imam pravo biti uvrijeđena. Kakva šteta, kakva šteta. Poslije mu neću moći predbaciti da znam gdje su bili, jer bih morala otkriti kako sam to saznala.
Nastavio je: – Tamo smo se znali nalaziti kad je radila na Victoriji. Mislio sam da će joj je-dino to mjesto biti poznato nakon toliko godina.
O moj Bože! Znate što to znači, zar ne? Znači da Pizza Express nikad nije bio – naš restoran. Bio je njihov, Robov i Karenin. On je vodio mene u njihov restoran. Je li to bolje ili gore od toga da je nju vodio u naš restoran? Htjela bih da Rob prestane govoriti pa da mogu na miru razmisliti.
– I, da odgovorim na tvoje pitanje, Dan, ona je dobro. Sve vas je pozdravila.
– Lijepo od nje, rekao je Joe. Učinilo mi se da to nije rekao u šali, pa me njegov odgovor još više razljutio.
Rob je bio ohrabren Joevim odgovorom, pa je nastavio: – Po svemu sudeći, postala je pozna-ta u Sjedinjenim Državama. Ona je dječja psihologinja. Ima dobro uhodan posao, piše članke, čak je bila i na televiziji. – Pogledao me je kad je to rekao. Nisam znala kako sam trebala reagi-rati. Oh, predivno! Tvoja odbjegla prava žena bila je na televiziji, dok tvoja sadašnja nazovi žena voli gledati televiziju! Prekrasno! Pozovimo je na večeru! Stvarno imamo puno toga zaje-dničkog! Sigurno ćemo postati dobre prijateljice.
Spasila me je Phillippa. – Mislim da je to ipak malo previše. Uništila je živote vlastite djece, a zatim postala nekakav stručnjak na drugom kraju svijeta. Voljela bih znati što govori djeci koja pate zbog toga što su ih njihove majke napustile.
Hvala, Phil. Rob ju je prekinuo. – Ne želim biti neuljudan, Phil, ali ti ne znaš sve činjenice. Danas smo prvi put Karen i ja zaista razgovarali o onome što se dogodilo prije deset godina. Tek sada razumijem zašto je to učinila. Mislim da joj mogu i oprostiti, iako će proći još prilično vremena dok ne nestane sva gorčina. Nas dvoje moramo još puno razgovarati. No, vjerujem da je najvažnije to što bi joj i cure mogle oprostiti. Mislim da bi to bilo najbolje za njih.
– Što oprostiti? Kome, tata?
Bila je to Jude. Svi smo buljili u nju s ukočenim lažnim osmijesima. – Dušo, zašto si ustala? Zar ti nije dobro? – upitala sam i potrčala prema njoj. Nije se obazirala na mene.
– Što oprostiti? Kome, tata?
Rob je pročistio grlo. – Dušo, razgovarat ćemo o tome sutra.
– Ja želim razgovarati sada. Sve sam čula. Radi se o njoj, zar ne? O njoj razgovarate, o ma-mi? – Posljednja me je riječ pogodila poput groma. Glas joj je drhtao. – Reci mi! Je li se mama vratila?
Robu je dugo trebalo dok nije odgovorio. – Da, dušo. Zašto ne pođes...
Jude nije čekala da završi. Okrenula se i jurnula uza stube vičući: – Ali! Mama! Mama se vratila! – Za nekoliko su trenutaka sve cure sišle u prizemlje u različitim stadijima šoka. Ali i Jude stajale su zagrljene i plakale. Claire je nizala pitanja koja se nisu čula zbog galame. Phoe-be je samo stajala, pogledavajući Roba i mene, ne želeći ništa pitati ni čuti odgovore. Ovu su djevojčicu već mučile sve pubertetske fizičke promjene. Nije htjela još više tereta. Željela je da sve u njezinu životu ostane kao što je i bilo. Trebali su joj čvrsti korijeni. Znam, Phoebe, i ja se tako osjećam.
– Vrijeme je da krenemo. – Joe i Phillippa stajali su u neprilici blizu vrata. – Hvala na prek-rasnoj večeri, oduševljeno je rekao Joe.
– Oh, ne budi tako glup! – eksplodirala je Phillippa.
– Samo sam htio biti pristojan, siktao je.
– I mi moramo ići! – upala je Andrea. Nagnula se da me poljubi i šapnula: – Nazvat ću te su-tra.
Dan je zagunđao: – Volio bih da prestanete šaptati. Mrzim kad to radite. Svi znamo o čemu govorite, pa zašto onda ne govorite naglas?
– Jer treba imati obzira prema osjećajima drugih osoba, ako to nisi primijetio. – Zavrnula je očima prema djevojčicama koje su se još više uznemirile kad ih je Rob pokušao smiriti.
Dan i Andrea krenuli su prema vratima, nadmećući se u prepirci jačinom, tonom i sadržajem s Phillippinom i Joevom prepirkom. Zatvorila sam za njima vrata, iznenada se sjetivši spektaku-larnoga čokoladnog deserta na koji sam posve zaboravila u ovoj drami. Platila sam ga 41,30 funti – prilično skup finale cijeloga ovog dana. Krenula sam prema kuhinji gdje je desert stajao na radnoj površini, nesvjestan cijelog ovog meteža. Uzela sam žlicu i zarila je u čokoladnu kremu koja je iscurila sa strane. Glasno sam je posrkala, zveckajući žlicom po tanjuru dok sam rovala po cijeloj kreaciji, pokušavajući prigušiti zvukove iz druge sobe.
Kakva je ovo izvanredna večera bila!
6 Re: Francesca Clementis MOJE CURE Čet Feb 16, 2012 2:16 pm
Margita
Administrator
Šesto poglavlje
Idućeg sam se jutra u osam sati teturajući spustila niza stube, jedva preživljavajući svoj put prema Alka Seltzeru. Čija li je uopće zamisao bila da tablete treba držati u kuhinji, a ne uz kre-vet, tamo gdje su najpotrebnije? Nisam se mogla sjetiti pa sam pretpostavila da je bila Robova i dodala i to popisu pritužaba koje sam skupljala protiv njega cijelu besanu noć.
Jude je već bila u kuhinji. Jela je žitne pahuljice. Prva mi je pomisao bila: oh, ne, hoću li stići do tableta prije nego što budem morala progovoriti? A druga pomisao: oh, ne, cure se nikad subotom ne dižu prije podneva. Subota je u našoj obitelji dan izležavanja koje se prekida samo povremenim pohodima na kuhinju po jelo i grickalice. Nije prošlo ni četrdeset i osam sati od Karenina pisma, a već su nestale navike i šale koje su nas određivale kao obitelj.
Jude je čitala viceve na kutiji žitnih pahuljica. Budući da nam ih je čitala svakoga dana otka-ko smo prije tjedan dana načeli kutiju, protumačila sam to kao njezinu želju da ne razgovara sa mnom. Ne moraš nositi dijete u utrobi da bi znao takve stvari, Karen, gorko sam pomislila. Do-kopala sam se Alka Seltzera upravo na vrijeme da spriječim mučninu da ne postane nešto vid-ljivije.
Okrijepljena, ili barem mrvicu pristupačnija, sjela sam za stol. Sto da joj kažem? Bit ću neut-ralna, odlučila sam. – Gdje je Ali? – upitala sam. Loše sam odabrala.
Jude me je srdito pogledala. – Zašto uvijek to radiš?
– Sto? – oprezno sam upitala.
– Zašto me uvijek pitaš gdje je Ali? Phoebe nikad ne pitaš gdje je Claire. Misliš da smo spo-jene na bokovima samo zato što smo blizanke?
Oprezno sam rekla. – Obično ste većinu vremena zajedno.
– Zato jer nemamo drugog izbora. Zajedno smo u sobi. A zajedno smo u sobi jer smo bli-zanke, pa ti misliš da ne želimo dijeliti sobu s nekom drugom sestrom.
– Zlato, ako se sjećaš, ti i Ali ste željele biti zajedno u sobi. Ako nisi zadovoljna, trebala si o tome razgovarati s nama.
– Sjećam se i ne kažem da ne želim biti u sobi s Ali, samo mi je već dosta toga da ti određu-ješ što moramo činiti. I dosta mi je toga da nas nazivaš 'blizankama' umjesto da nas zoveš ime-nima.
Ali vi uvijek same sebe nazivate blizankama. Mislila sam da voliš kad vam se tako obraćam.
– I volim. Ali katkad ne volim, a ti bi trebala znati kad volim, a kad ne volim, a sada ne vo-lim.
Ne mogu držati korak s pubertetskim tokom misli kad sam na granici svojih mentalnih spo-sobnosti. Još sam bila i mamurna, pa sam je htjela pljusnuti i poslati natrag u krevet. Isprobala sam neke od vježbi disanja koje je prikazala sestra Hathaway u nedavnoj reprizi Hitne službe kad ju je Doug Ross prevario s nekom droljom. Djelovalo je, što je opovrgnulo teorije svih onih koji vole kvariti veselje drugima, da omiljene televizijske emisije nemaju nikakve obrazovne ili odgojne vrijednosti.
Sva sreća da sam se usredotočila na disanje jer mi je to ujedno ublažilo paniku koju sam os-jetila kad mi je Jude postavila pitanje koje ju je očito mučilo još od jučer. – Hoće li mama zau-vijek ostati?
Nisam o tome ni trebala razmišljati. Jer sam većinu noći provela razmišljajući o tome i sva-đajući se s Robom. Bila bih nastavila i cijelu noć da Rob nije zaspao. Mrzim to kod njega. Ma koliko je uznemiren, samo utone u dubok i miran san.
v Cak sam i glasno uzdisala i prezirno puhala kraj njegova uha, ali nije se ni pomaknuo. Zbog toga sam bila samo još napetija pa nisam mogla nikako zaspati.
Prisilila sam ga da mi ispriča sve što mu je Karen rekla. Voljela bih da nisam. – Trebala si je vidjeti, Loma, rekao je, – bila je shrvana. – Nije mi izgledala nimalo shrvano dok je gizdavo ulazila u Pizza Express, njihov Pizza Express. Izgledala je prilično samozadovoljno.
– Plakala je. Zapravo, oboje smo plakali. – Rekao je to tako normalno, očito nemajući pojma koliko će me povrijediti. Često se smijao tome kako ja ne mogu plakati. Čak ni nad filmovima na kojima plaču prodavači nekretnina. Pripisivao je to mojoj unutrašnjoj snazi, još jednoj mojoj osobini za koju je uvijek tvrdio da ga zadivljuje. A ja sam to pripisivala emocionalnoj konstipa-ciji, jer nisam od onih koji pokazuju svoju slabost, osim ako to ne služi određenoj svrsi. A sad je zvučao sentimentalno, jadikujući o Kareninoj ranjivosti. Da, divio se mojoj snazi. Izdaleka. Ali moja ga snaga nije natjerala da me zagrli. Niti da me utješi. Ja ga nisam natjerala u plač.
Mogla sam i pretpostaviti da će Karen plakati. Ali Rob? Mislila sam da je, kao i ja, zatvoren, suzdržan, civiliziran, pravi Englez. Čak i u prvim danima dok je još uvijek bio u šoku zbog Ka-ren, održavao je masku kao da sve mirno prihvaća. Svi nemiri koji su ga nesumnjivo mučili bili su sublimirani u potrebu da pred svojom djecom izgleda snažno. Puno smo toga zadržavali za sebe na kraju svakog fizički zahtjevnog i iscrpljujućeg dana i sve su škakljive stvari ostale neiz-rečene. Preskočili smo puno rituala za vrijeme početnog udvaranja i krenuli ravno prema stadiju košare s prljavim rubljem.
Čini se da sam ovu preranu intimnost pogrešno protumačila kao jedinstvo duša. Mislila sam da ne moramo baš sve reći jedno drugome jer se puno toga među nama prešutno podrazumije-valo. A on je izgleda cijelo to vrijeme čekao da mu dopustim da plače. Oh, Bože.
Sad nije plakao. Uopće nije bio povezan sa mnom. Bio je negdje drugdje. S njom. – Otvore-no smo razgovarali. Znao sam da je imala živčani slom, ali nisam znao da je to bila posljedica postnatalne depresije nakon blizanki.
Pa, ja jesam. Meni je to bilo očito. Nisam prekidala Roba.
– I ja sam bio u neku ruku kriv. Tada mi je pokušavala reći kako se osjeća, da se ne može s time nositi, da upada u crnu rupu, a ja sam joj govorio da se razvedri, da je samo potištena, kao kad je rodila Phoebe i Claire. Kupovao sam joj cvijeće i čokolade, govorio da je volim i takve stvari.
Nisam željela ovo slušati. Već sam puno puta čula tu priču od Andree i Phillippe. I one su se osjećale krivima zbog toga. Bile su suviše umorne, iscrpljene i zaokupljene svojom djecom, da bi uvidjele kako je Karen uistinu ozbiljno bolesna. Sjećale su se kako je Rob, zabrinut za Karen, dolazio kod njih po savjet, osjećajući da je njezino psihičko stanje ozbiljnije. Te dvije mame, Karenine prijateljice, rekle su mu da se ne brine. Služi mu na čast što ih nikad za ovo nije okriv-ljavao.
– Otišla je jer je mislila da bi im mogla nauditi ako ostane š njima.
– Rob, sve to znam. Mora da joj je bilo strašno. Ali poslije joj je bilo bolje. Zašto se tada nije vratila?
– Bilo joj je bolje, ali se nije osjećala bolje. Strašno se sramila. Osjećala je da je zakazala kao majka, što se nije mogla sabrati i suočiti se s time kao sve ostale majke. Kad je konačno ispliva-la, to je samo još više pridonijelo njezinu osjećaju neuspjeha. Stalno se pitala bi li to isto učinila da je imala neki istinski nedostatak koji bi je sprječavao da bude dobra majka. Nije mogla riski-rati. A tada je čula za tebe i kako su se djevojčice sredile. Držala se podalje samo za njihovo dobro.
U glasu mu se osjetila mješavina divljenja, suosjećanja i... nije li to nagovještaj uskrsnule stare ljubavi?
Izgubila sam svaki osjećaj za oprez. – Čuješ li ti što govoriš? Prikazala je sebe kao žrtvu. Sa-svim si zaboravio što je učinila tebi i djeci.
– Naravno da nisam zaboravio! Ali, zar misliš da nije patila? Morala je živjeti bez svojih kćeri, bez kćeri koje nikad nije prestala voljeti. Morala je prihvatiti da ih je odgojila druga žena, da one više ne vole i ne trebaju svoju pravu majku. Sve što je imala bile su fotografije koje joj je slala njezina majka.
Na ovo sam skočila. – Upravo ti o tome govorim. Kako je mogla živjeti na drugom kraju svi-jeta ako se zaista brinula za njih? Mogla je izigravati žrtvu i mučenicu i u Londonu. Mogla se držati podalje i povremeno viđati djevojčice, a da one to ne znaju. – Zaista sam se razljutila. – Mogla se sakriti iza stabla i promatrati ih na igralištu. Mogla se neopaženo ušuljati na školske predstave. Mogla je stajati na vratima dućana i promatrati ih kako se vraćaju iz Škole.
Rob je bio zaprepašten. – Zar bi ti to učinila?
– Bolje i to nego da ih nikad ne vidim. Da, učinila bih to.
– Nisu svi tako nastrani kao ti, Loma. – Hvala. – A čak i da je ostala u Londonu, možeš li zamisliti kako bi joj bilo bolno povremeno viđati djevojčice a da ih ne zagrli, da ne bude dio obitelji, da ne razgovara s njima i da ne promatra svaki mali napredak u njihovim životima?
Da, mogu. Samo sam o tome razmišljala otkako se Karen vratila u naše živote i tiho mi zap-rijetila sličnom mogućnošću. Ne bih to mogla podnijeti. Nisam rekla ništa od ovoga. I nisam plakala iako bih voljela da sam mogla plakati. Ne. Započela sam istinski čin samouništenja. – Žao mi je, Rob. Razumijem da želiš oprostiti Karen jer bi time okončao mnogo toga što te mu-čilo otkako je otišla. I znam da ćemo se na kraju morati suočiti s činjenicom da će djevojčice možda opet poželjeti vidjeti svoju majku. A što poslije? Karen se postavlja kao da je sad bolja majka jer se nije vratila? Ne mogu to prihvatiti, Rob. Ne može nijedna majka.
– Odlično. Opet ti s tim 'ženskim' stvarima. Ne mogu razumjeti jer sam muškarac. Pa, jesam muškarac, ali sam i otac, a ti jesi žena, ali nisi...
Pretjerao je i znao je to. S bolom sam u mislima dovršila njegovu rečenicu. Otišla sam u ku-paonicu da se saberem. Kad sam se vratila u sobu, on je spavao.
Tako sam očito bila spriječena u nakani da nastavim temu o razvodu i odnosi li se Karenin osjećaj neuspjeha i na njezinu ulogu žene, ne samo majke.
Hoće li mama zauvijek ostati, Jude? Možeš se kladiti da hoće. – Zaista ne znam, dušo. Vidjet ćemo kako će stvari dalje teći. Ona mora razgovarati s vama i objasniti vam zašto se dogodilo to Što se dogodilo.
– Misliš, zašto nas je napustila? – prekinula me je.
– Morat ćete čuti što vam ima reći i onda odlučiti što želite.
– Mrzim je i nikad je ne želim vidjeti. – Zvučala je umorno, kao da je sva ratobornost nestala pod ovim novim nepodnošljivim teretom.
– Znam da sad misliš...
– Nije me briga što ćeš reći, ja je ne želim vidjeti, a ne želi ni Ali.
– Znaš što. Dogovorimo se nešto. Nađi se jednom s njome, poslušaj što ti ima reći, pa ako je nakon toga ne želiš više vidjeti, nećemo te tjerati. – Ne mogu vjerovati da sam to rekla, da je nagovaram da se nađe sa ženom koja u svojim koščatim rukama drži našu budućnost.
Jude je razmislila. – I onda je više nikad neću morati vidjeti?
– Takav je dogovor.
– Pa, upozoravam te. Ja je još uvijek mrzim. Ne namjeravam razgovarati s njom. Nijedna od nas ne želi.
– U redu, uvjeravala sam je.
– I kad se moramo sresti s njom?
Uronila sam u hladnjak i pretvarala se da sam jako zaokupljena sastavljanjem popisa za kup-nju. Lice bi mi sasvim sigurno otkrilo osjećaje. – Sutra, kod bake i djeda M., na nedjeljnom ručku. Tamo će biti Karen, vaša majka.
– Baš čudno. Stalno zaboravljam da je baka M. mamina mama. – Ja to nikad ne zaboravljam. – Valjda neće biti tako strašno kad se svi okupimo.
– Ja neću biti tamo.
– Zašto ne?
Jer je Rob mislio da će tako biti bolje. – Tata i ja smo se složili da će tako biti najbolje. Inače bi moglo biti malo neugodno.
– Ali ja želim da ti budeš tamo, mama. – Pročistila je grlo i obje smo se pretvarale da ne znamo da je obrisala suze. Pogladila sam je po kosi i premjestila čuperke koji su prešli na drugu stranu. Znala sam da ne želi da je zagrlim. Nismo nas dvije takve.
– Bit će sve u redu, Jude. Ništa se neće promijeniti. Vjerojatno ćeš se bolje osjećati kad opet vidiš svoju majku. Sigurna sam da ima puno toga što joj želiš reći.
Jude je zafrktala. – Možeš misliti!
Čestitala sam sebi na svojoj zrelosti i nesebičnosti. Jude je uzela žlicu i nastavila jesti. – Mama?
– Da, ljubavi?
– Mogu li staviti piercing na nos?
Malo je nedostajalo da nisam rekla: – Zašto to ne pitaš svoju pravu majku kad je vidiš?, što bi bilo jako smiješno, ali me je spasio telefon.
Bila je to Phillippa. – Bog. Željela sam ti samo zahvaliti na zanimljivoj večeri.
– Čujem li to ironiju, Phil, ili besramno sadističko zadovoljstvo nad tuđom nevoljom?
Nasmijala se. Znači, ovo drugo.
– Oprosti, Lorn. Znam da nije smiješno. Da budem iskrena, bila sam malo zatečena. Nismo ni znali da se Karen vratila dok nam Andrea to sinoć nije rekla. – U glasu joj se osjećalo nego-dovanje.
– Nazivala sam te jučer, ali te nikako nisam mogla dobiti.
Eto, malo sam slagala. Kad sam jučer razgovarala s Andreom i kad smo započele našu pus-tolovinu, više se nisam ni sjetila da nazovem Phillippu. A evo što je čudno. Žene se ponose svo-jom otvorenošću u međusobnim prijateljstvima, svojom željom da razgovaraju o najintimnijim stvarima. Ali postoji nešto o čemu ne razgovaraju jer se suviše srame priznati. Problem se po-javljuje još u osnovnoj školi i postaje sve složeniji u zrelosti: krhka hijerahija ženskih prijatelj-stava.
Vaša je prva – najbolja prijateljica – zaista specijalna osoba s kojom dijelite sve intimne po-jedinosti. Vaše prijateljstvo isključuje sve ostale, puno obećava i traje malo dulje od karamele. Dijelite svoje slatkiše, vrpce, snove i tajne. Imate svoj posebni jezik, izmišljate igre koje nitko drugi na razumije, osnivate klub sa stotinu pravila tako da vam se nitko drugi ne može pridruži-ti. Imate šest godina.
Ali tada se pojavljuje uljez. To može biti nova djevojčica u školi ili u susjedstvu. I ona vam se sviđa, ali možete imati samo jednu – najbolju prijateljicu, tako da ta druga postaje – druga prijateljica. I tada se to dogodi. Neka od – drugih prijateljica – ima rođendan. Može pozvati samo jednu prijateljicu da rođendan proslave u kinu. Poziva vas. Vi kažete – da. A u beskom-promisnim očima svoje najbolje prijateljice, vi ste izdajica jer ste izabrali novu najbolju prijate-ljicu. Kažete da to nije pošteno, da niste nikoga izdali, da se vaši osjećaji nisu promijenili. Ali je prekasno. Nekada neraskidivo prijateljstvo postaje samo prva razbijena karika u lancu koji se proteže sve do vaše budućnosti.
A kako je u zreloj dobi? Kad više niste djetinjasti? Ne nasmijavajte me. Uzmite na primjer nas tri. Andrea je moja najbolja prijateljica. Kad se nešto dogodi, najprije zovem nju. Zatim zovem Phillippu. Andrea i Phillippa su isto najbolje prijateljice. Zajedno su još od porodiljskog odjela koji su dijelile s Karen. A tada sam ja stupila na scenu. Zauzela sam mjesto koje je Karen ispraznila i postale smo novi trio u kojemu dinamika nije bila jednako uravnotežena. Nije ni mogla biti. Nikad nisam pitala Andreu i Phillippu koji je položaj Karen zauzimala u trokutu, na vrhu ili je bila jedna od sporednih točaka. Bolje da ne znam.
U početku nisu htjele ništa imati sa mnom. Osjećale su da bi izdale Karen ako mene prihva-te, a još su uvijek osjećale krivnju što nisu primijetile njezinu psihozu. Ali malo-pomalo, počele su prihvaćati da se Karen neće vratiti. A njihova i moja djeca, zapravo, Karenina djeca, već su se uvelike družila, što se nije smjelo zanemariti.
Na kraju su me prihvatile. Dobila sam njihovo druženje, roditeljske savjete i podršku. Nisam imala pojma o odgoju djece, a kad se Rob vratio na posao, ostala sam sama s njih četvero.
Stalno sam visjela na telefonu tražeći njihove savjete, dolazila u njihove kuće i napokon im se pridružila u izlascima. I tada sam odjednom primijetila da uvijek najprije nazivam Andreu. Možda je to bilo zbog otkrića da obje osjećamo gađenje prema kolačima od riže bez šećera kao omiljenom zalogaju koji su majke bez smisla za humor nametale svojoj tek prohodaloj neposlu-šnoj djeci. Možda zato jer je bila zadivljena mojom diplomom iz filozofije, iako je ona prije porođaja radila kao biokemičarka. Najvjerojatnije zato jer je, kao i ja, bila fanatični poklonik Brbljavice, tako divlje i opasne, a nije voljela Blue Petera, s onim beskonačnim predvidljivim šablonama. A televiziju je voljela gotovo jednako kao ja. A svi znamo da nema nikakve svrhe gledati televiziju ako nemaš nikoga s kime bi mogao poslije o tome razgovarati.
Andrea i ja smo jednom čak otišle na tombolu, samo iz vica. Uistinu smo se zabavile – ali nikad to nismo nikome drugome priznale. I nismo otišle drugi put. Obje smo bile svjesne svoje ovisnosti o masovnim medijima i bojale smo se da ćemo postati još gore ovisnice.
Znate one ljude koji tvrde da nikad ne gledaju televiziju, osim dokumentarce Davida Atten-borougha i dramatizacije djela Jane Austen? One kojima ne vjerujete? E, to vam je Phillippa. Ona zaista nikad ne gleda televiziju osim nekih rijetkih serija koje hvale u Daily Telegraphu. Ma molim vas lijepo, ovaj, ja volim Phillippu i njezino mi je prijateljstvo jako važno, ali zar to nije malo uvrnuto?
Nikad nisam otkrila što radi u slobodno vrijeme kojega je zasigurno bilo prilično. Nije čitala knjige ništa više od mene. Čudim se da s toliko slobodnog vremena i sama nije pisala knjige. Nije krpila čarape ni pekla domaći kruh. Jednostavno ne razumijem. Kako i mogu? Između nas dvije postoji golem zid nerazumijevanja koji nikad nećemo potpuno prijeći.
A ona i Andrea su zajedno prolazile kroz razdoblje trudnoće i porođaja. Očito je to veza koja nadmašuje sve ostale. Nevjerojatno, ali istinito. Takva je veza značajna i trajna. A ja sam zbog toga ljubomorna kao sam pas.
Netko izvana nikad ne bi primijetio suptilnu ravnotežu u našim odnosima, ali mi smo znale za nju. Nikad se na nju nismo pozivale i stalno smo održavale privid jednakostraničnog trokuta, s povremenim malim skretanjima.
Ali kad zaista odrastem, kad budem imala pedeset ili šezdeset godina, prestat ću sa svim tim glupostima i usmjeriti energiju prema nečemu korisnom, na primjer, prema Sunset Beachu koji zvuči tako veličanstveno neukusno, ali koji sad nikako ne mogu uklopiti u svoj raspored gleda-nja televizije, Eto, zato Phillippa nije sumnjala u laž. – Da budem iskrena, zapravo si nam nap-ravila uslugu. Joe i ja smo se strašno posvađali prije nego što smo došli kod vas. Ali tvoji su problemi zasjenili naše. Oboje smo se osjećali tako glupo što smo se posvađali radi novca dok ti gledaš kako ti se raspada obitelj.
Sad sam se sjetila zašto uvijek najprije zovem Andreu. – Što vam se to događa s poslom?
Osjetila joj se napetost u glasu. – Radi se o priljevu novca. Ali je prilično ozbiljno. Nagomi-lalo nam se računa, pisama s upozorenjima i prijetnjama, pa smo morali izabrati koje ćemo ra-čune platiti, a koje ćemo zanemariti. Moraš mi obećati da ovo nećeš nikome reći, ni Robu. An-drea, naravno, zna.
Naravno. – Kakva zbrka, rekla sam suosjećajno. – Pa ipak, nije teško ustanoviti prioritete. Svi mi živimo iznad svojih mogućnosti i možemo bez mnogo toga što inače kupujemo. Jedino se s hipotekom i režijama ne treba zezati. I sa školarinama. – Nije bilo odgovora. – Phil, ne namjeravaš valjda ispisati dečke iz Keaton Housea?
– Ja ne, ali Joe namjerava. Već cijelo polugodište kasnimo sa školarinom i ravnatelj je pos-tao nestrpljiv. Moramo ići k njemu ovaj tjedan. Zato smo se svađali. Joe kaže da se dečki mora-ju ispisati i da će ići u državnu školu, čime ćemo puno uštedjeti.
Htjela sam joj reći nešto ohrabrujuće. I naša su djeca išla u Keaton House. Bili su zajedno još od vrtića. Mogu zamisliti kako će dečkima biti teško napustiti prijatelje, da ne govorim o povlasticama koje im daje privatna škola sa svojim malim discipliniranim razredima, što se uvelike razlikuje od besplatnih golemih državnih škola. Jer činjenica je bila da dečki nisu bili dovoljno bistri da svojim vlastitim zaslugama upadnu u takvu vrstu škole, bez obzira na to koli-ko se Phillippa i Joe zavaravali o akademskim mogućnostima svojih sinova.
Vjerojatno je bilo još teže zamisliti Phillippine izglede kad se jednom ispiše iz školskog vi-jeća koje je ispunjavalo njezin život. Ona je bila kamen temeljac svih dobrotvornih priredaba i odbora u Keaton Houseu. Poznavala je sve majke i sve su majke poznavale nju. Njezin se druš-tveni život u cijelosti vrtio oko škole. Što će raditi ako joj i to oduzmu? Žalila sam je. – Oh, Phil, tako mi je žao. Ako bilo što mogu učiniti... – rekla sam.
Phillippa se nervozno nasmijala. – Pa, ako slučajno imaš trideset tisuća funti, to bi moglo pomoći. Samo se šalim.
Obje smo znale da se ne šali. I objema nam je bilo neugodno. Bez obzira na to što smo bile bliske prijateljice, nikad nismo razgovarale o novcu, osim općenitih primjedaba na cijene kuće i povišenje školarina. Sjetila sam se nečega. – Mogla bi otpustiti djevojku koja ti pomaže u kući.
– Otišla je prije tri mjeseca, kratko je odgovorila Phillippa.
Bila sam zapanjena. Nisam mogla zamisliti da Phillippa održava kuću i obitelj bez unajmlje-ne pomoći. Imala je dadilje s punim radnim vremenom još otkako je njezin prvi sin Elliott imao deset dana. Osamnaest mjeseci poslije rodila je Ruperta. Tako je i planirano da se učinkovito organizira briga o djeci. Kad su dječaci krenuli u vrtić, prebacila se na au pair djevojke. Andrea mi je pričala o tim prvim danima kad se Phillippa bavila Elliottom samo kad se susretala s osta-lim mamama iz svoga trudničkog kruga. Vjerojatno bi ga bila radije ostavila kod kuće, ali je znala da će izgledati malo čudno i nemarno ako se na sastanku majki i beba pojavi bez bebe.
Ne radi se o tome da nije voljela svoju djecu jednako kao mi. Samo nije znala što s njima treba raditi. Kad je bila prisiljena brinuti se za njih, primjerice kad je dadilja imala slobodan dan ili je bila bolesna, zaboravljala ih je nahraniti i promijeniti im pelene. Odvezla bi ih kolicima u park i zatim čitala časopis i povremeno protresla zvečku. Smatrala je da su djeca sretna i da im ništa ne treba ako ne vrište. Bila je jedina majka koja je izlazila bez goleme torbe s dječjim pot-repštinama. Oslanjala se na druge mame koje su joj posuđivale pelene, bočice i cijele obroke kad se pokazala potreba.
Najviše zapanjuje to što je na kraju imala dvoje dobro odgojene djece, iako smo je među so-bom smatrale krajnje nemarnom majkom. Izluđivalo nas je ne samo to što su njezina djeca us-pjela preživjeti bez majčine cjelodnevne brige, već što su jako dobro napredovala. Sto to govori o nama ostalima koje smo žrtvovale karijere i slobodno vrijeme samo da učinimo ono što smo mislile da je najbolje?
Jude je već stajala do telefona, nestrpljivo pokazujući na svoj nos. – Phil, moram ići. Nešto je iskrsnulo. Ali želim još s tobom razgovarati o ovome. Imaš li kojim slučajem mjesta za još jednu osobu na sutrašnjemu nedjeljnom ručku?
– Znaš ti mene, Lorna, uvijek previše toga skuham. Vjerojatno to ima neko frojdovsko zna-čenje, nešto u smislu nadoknađivanja nedostatka pažnje. Ali, zar nedjeljom ne idete na ručak kod djeda i bake?
– Ne sutra. Karen će biti tamo.
Phillippa je zazviždala. – Dođi kod mene. Donesi bocu nečega dobroga. Zapravo, donesi dvije boce nečeg jeftinog i odvratnog. Mislim da će nam trebati.
Odužila sam s pozdravljanjem, ne želeći se suočiti s problemom piercinga nosa. Kad sam konačno spustila slušalicu, okrenula sam se prema Jude. I prvi put u zadnja dva dana, moje su molitve uslišane jer je upravo tada Rob sišao u prizemlje.
Rob ju je nježno pogladio po licu. – Doručkovala si, Judie? Izvrsno.
Moram vam nešto objasniti u vezi s Robom. Onoga dana kad je postao otac, odlučio je da će svoju djecu odgajati onako kako se treniraju psi. Osnovna su pravila bila jednostavna, logična i učinkovita (za pse). Dva su osnovna principa: ne obazirati se na nepoželjno ponašanje i nagra-diti sve ostalo. Stoga je i pohvalio Jude samo zato što je doručkovala. To mu je ostalo još iz vremena kad je bila mala beba i kad je stavljanje žlice u njezina usta bilo pravo herojsko djelo. Ali i danas uvijek nalazi pohvale, pogotovo sada, kad nema baš puno prilika za pohvalu djela svojih kćeri u pubertetu.
Odluka da se ne osvrće na krivo ponašanje svoje djece bila je uspješna dok nije uvidio kako djevojčice upadaju u opasne situacije u kojima je djelovao samo prodoran vrisak roditelja. Ali općenito je bio zadovoljan što je ovakvim načinom odgoja dobio dobro odgojeno i društveno prihvatljivo potomstvo. Jedva sam čekala da vidim kako će njegova filozofija proći na ovom novom testu.
Slatko sam se nasmiješila Jude, a zatim Robu. – Dobro jutro, dragi. Dobro si spavao? Divno. Usput, Jude želi staviti piercing na nos. Idem se okupati.
Ostatak je dana bio grozan. Rob i ja smo kao i obično otišli u veliku kupnju. Nesumnjivo smo jako čudni, ali oboje uživamo kupovati. Oboje osjećamo djetinje zadovoljstvo u traženju novih proizvoda, sitnih delikatesa, besplatnih darova, velikih sniženja i luckastih proizvoda poput zobene kaše s okusom karamela i džin-tonika u kanticama.
Ali danas je bilo drukčije. Jedva smo i progovorili nakon onog susreta na stubama. Nisam ga pitala kako je riješio problem s piercingom. Nisam ni trebala. Tresak zalupljenih vrata i prigu-šeno gunđanje iz sobe blizanki sve mi je reklo. Možda bi Rob trebao pokušati mahati joj koma-dićima piletine pred nosom. Na pse je to djelovalo.
Rob se sinoć morao suočiti s činjenicom da se cure protive susretu s majkom. Nimalo ga se nije dojmio moj dogovor s Jude. Nije mi ništa rekao, ali znala sam.
Jude je izgleda namjeravala štrajkati glađu dok joj otac ne dopusti piercing. Štrajk glađu pot-rajao je dok nije ogladnjela. Tada je poslala Ali da joj prokrijumčari obrok za hitne slučajeve (čokoladicu Kit-Kat s okusom naranče i čokoladni Nesquiq, da je okrijepi u njezinu jadu.
Rob se vratio svom računalu, očito u namjeri da izbjegne još jedan sukob s jednom od svojih odjednom problematičnih kćeri. Kad se sve uzme u obzir, ja sam se osjećala prilično živahno. Istina, u mom je domu bio Armagedon, ali napokon sam se uspjela riješiti glavobolje koja me mučila već dva dana. Mogu izaći sa Ali na kraj, pomislila sam. Možda sam zabrljala s jednom blizankom, ali neću napraviti istu grešku i s drugom. Točno sam znala što je moram najprije pitati.
– Kako si danas, Ali? – upitala sam.
– Jude je jako ljuta, odvratila je optužujućim glasom.
Sad je red na Karen, pomislila sam.
Otada pa do kupnje s Robom, s ostale sam se dvije cure vidjela samo u prolazu. Phoebe se vukla po kući, niža za nekoliko centimetara od briga koje su se nagomilale na njezinim već op-terećenim ramenima. Izmijenile smo suosjećajne osmijehe, koji su bez riječi sve govorili. Posli-je ću s njom razgovarati.
Claireina mrzovolja prerasla je u drskost. Otkako sam prvi put vidjela Karen, u mojoj se ma-šti Claireino lice transformiralo u zrcalni odraz njezine majke. Sram me je priznati, ali počela sam prema njoj osjećati neku vrstu neprijateljstva, samo zato što ima takvo lice. To nije bilo u redu i da ispravim svoju nepravednost, zaklela sam se da ću se prema njoj ponašati još ljubazni-je. – Dušo, hoćeš da ti skuham nešto za doručak? – upitala sam. Stalno me to molila, a ja sam malo kad imala vremena.
– Pa da budem još deblja? – prasnula je i odjurila.
Ovo se nikad ne događa u Obitelji Walton.
U Sainsburyju je Rob gurao kolica, a ja sam bez ikakva užitka birala namirnice. Naše se su-morno raspoloženje vidjelo i po tome što smo umjesto čokoladnih keksa izabrali kekse koji pospješuju probavu. Čak se nismo ni zaustavili na tezgi s kolačima. Red na blagajni bio je zas-trašujući, pa nismo imali drugog izbora nego razgovarati.
Ja sam, naravno, prva započela. – I kakav je plan za sutra?
– Što ti to znači? – sumnjičavo je upitao.
Uzdahnula sam. – Voljela bih da se ne ponašaš tako. Samo sam pitala jesi li smislio kako ćeš cure predstaviti Karen. Njima će to biti važan trenutak i može biti prilično traumatično. Znaš, one se sve boje.
Rob je smekšao glas. – Karen i ja smo razgovarali o tome. – Kladim se da jeste. – Ona i oče-kuje njihovu odbojnost. Kao iskusna dječja psihologinja zna kako se treba nositi s takvim situa-cijama. Prilično je dugo radila s razorenim obiteljima i imala je prilično uspjeha u prevladava-nju dugogodišnjih problema.
– Ovo je malo drukčije, rekla sam. – Ovo je njezina obitelj. Neće moći biti tako objektivna kad su u pitanju problemi njezine vlastite djece.
– Opet si pesimistična. Slušaj, moraš se prestati brinuti. To nimalo neće utjecati na tvoj od-nos s curama. Stvari se zapravo mogu poboljšati kad jednom riješe problem sa svojom majkom.
Nisam ni znala da bi stvari trebale biti bolje. – Dakle, ona će biti u Marynom dnevnom bo-ravku, i čekati ih raširenih ruku. To je plan?
Rob je počeo slagati namirnice na pokretnu traku. – Ne. Ona će biti tamo, ali im neće prilazi-ti sve dok ne vidi da su v spremne. Želi samo razgovarati s njima.
– A poslije?
Rob nije dizao pogled. – Još nije ništa odlučila, ali bi ih voljela viđati nekoliko puta na tje-dan i vidjeti kako će se stvari odvijati.
Narogušila sam se. – Nekoliko puta na tjedan? Zna li ona uopće kakav one imaju raspored? Sa svim tim baletima, satovima gitare, gimnastike, odbojke, da ne spominjem poslijepodneva i večeri kod prijateljica, čak ih i mi viđamo samo nekoliko puta na tjedan.
– Morat će samo propustiti nekoliko epizoda Susjeda, nije li tako?
Što je time htio reći? A još uvijek nije spomenuo razvod.
Na putu kući nismo uopće razgovarali. Na telefonskoj sekretarici je žmirkalo svjetlo. Iako su sve cure bile kod kuće, nijedna se nije javljala na telefon. Ah, pravo je zadovoljstvo imati male, pubertetske pobunjenike.
Pritisnula sam gumb. Bila je to moja mama. – Oh Bože! Mrzim ove strojeve. Zdravo, Lorna. Tvoja majka je. Želim te samo čuti. Možeš li me nazvati kad budeš imala vremena? Bog.
Sjedila sam uz telefon, pogođena riječju koju je rekla. Rekla je – majka. Nije rekla – mama, nego – majka. Uvijek sam je zvala – mama – a ona je sebe nazivala mojom majkom. Cesto sam joj se izrugivala zbog tog prenemaganja. Ali prvi put u svom životu razumjela sam zašto je to činila.
Bila mi je dobra mama, požrtvovna, srdačna, voljela me je i ohrabrivala. Žrtvovala se bez izigravanja mučenice i podupirala me na sve moguće načine. Napravila je sve kako je najbolje znala, a ja joj to sad vraćam dajući joj najveći kompliment time što na svoje kćeri primjenjujem njezine majčinske vještine. Ona je bila moja mama. Tako sam o njoj razmišljala i tako sam je predstavljala drugim ljudima. Ali ona nije bila moja biološka majka. Iako to nije nikad spomi-njala, mora da ju je to uvijek mučilo, i otuda potječe uporaba ove riječi i neizrečena molba koju je u sebi sadržavala.
Nije mi bila rođena majka. Naravno da sam joj to puno puta dobacila kad sam bila dijete. Djeca uvijek koriste svako oružje koje im se nađe pri ruci da povrijede svoje roditelje. Nikad joj se nisam zbog toga ispričala i tek sad vidim da sam trebala. I cure su to isto bezbroj puta rekle meni, već dugo nisu, i uvijek je boljelo, čak i kad sam znala da se tako samo rješavaju svoga bola.
Prošla su dva dana otkako se prava majka mojih kćeri vratila na scenu. I mrzim što to moram priznati, što tako bolno moram otvoriti svoje srce, ali počela sam razmišljati o svojoj majci. Ne o mami, o majci. Prvi put u trideset i šest godina poželjela sam je upoznati.
Sedmo poglavlje
Moja je mama kuhala čaj. Eto, to je radila i takva je bila. To je bila njezina alternativna me-dicina, iskušavala ju je cijelog života i otkrila da je uspješnija od homeopatije protiv bolesti suvremenog života. Svi se izruguju porivu Engleza da kuhaju čaj, ali to ima i svoju praktičnu svrhu. Kuhanje čaja omogućuje osobi da se elegantno povuče iz sukoba na dobrih deset minuta (osim ako ne koristite vrećice, što se ne računa kao kuhanje čaja, ili ako imate jednu od onih kuhinja koje mame goste da vas tamo slijede). Time dobivate na vremenu i možete pažljivo razmisliti o tome što ćete reći, možete isplanirati pametan protunapad i slično, ili možete iznaći način kako ćete promijeniti temu.
Mojoj mami kuhanje čaja služi za mijenjanje teme. Sviđaju joj se samo one o kojima je sama započela razgovor. U škakljivim situacijama potrebno joj je više od deset minuta, a na ovu je situaciju bila sasvim nespremna.
A nisam joj nimalo pomogla time što sam je bez upozorenja posjetila u utorak ujutro umjesto u ponedjeljak poslijepodne, kao što sam obično činila. Nakon što se uvjerila da nitko nije umro, da nitko ne pati od neke strašne bolesti i da nitko nije doživio nesreću, počela je zvocati što je nisam na vrijeme obavijestila da ću doći, tako da može ispeći kolač. Govorila je i govorila, da bi na kraju odmrznula čokoladni gateau koji je držala u ledenici za slučaj da dođu moje cure. Nisam bila ni najmanje gladna, ali sam znala da će me, ako odbijem, optužiti za anoreksiju ili nezahvalnost, ovisno o tome kako je bila raspoložena.
Nastojala sam biti obzirna, ali to je bilo nemoguće. Naslućivala je da je iskrsnulo nešto veli-ko, pa je željela što prije saznati o čemu se radi. Nije ni pristavila vodu za čaj dok joj nisam rekla zašto sam došla. Duboko sam udahnula. – Mama, htjela bih pronaći svoju biološku majku.
Tada je otišla skuhati čaj.
Krenula sam za njom. Nisam htjela da se vrati s beskrajnim monologom o nekome tko je umro, rodio se ili s četiri pogođena broja na lutriji osvojio samo 52,45 funti. Bilo mi je dovoljno teško to reći prvi put i nimalo mi se nije sviđala pomisao da ću morati još jednom.
Promatrala sam je dok je kuhala čaj. Imala je jednu od svojih pet haljina istog kroja, samo od različitih materijala. Nije bila baš najbolja krojačica, ali je znala sašiti haljinu jednostavnog kroja s velikim patent-zatvaračem na prednjoj strani. I tako je od hobija napravila posao. Nije to radila jer je morala paziti na novac. Tata joj je nakon smrti ostavio pristojnu mirovinu i davno otplaćenu hipoteku, ali ona je svejedno mislila da je siromašna. Imala je teško djetinjstvo i nitko je nije mogao uvjeriti da negdje u zasjedi ne čeka još neka velika depresija. Smočnica joj je bila pretrpana konzervama hrane, da se nađe u teškim vremenima. Većini je davno istekao rok traja-nja, ali nisam joj to htjela reći. Izgledalo bi kao da sam maloj cendravoj bebi otela dudu varali-cu iz usta.
Jedini luksuz koji je sebi dopuštala bio je odlazak na frizuru i bojenje kose svakog petka. Ozbiljna frizura koju je na svom mjestu držao jaki lak za kosu bila je u potpunoj suprotnosti s mekoćom crta njezina lica. Lice joj je bilo umorno i naborano, a to nisu bile bore od smijeha. Ali kad se nasmijala, bila je dražesna.
Napunila je kotlić vodom i pozabavila se ritualom: zagrijala je čajnik, skinula poklopac sta-rinske posude s čajem, izvadila lijep porculanski servis. Pričekala sam da završi sa svojim stro-go utvrđenim rasporedom, a zatim rekla: – Mama, jesi li čula što sam rekla?
Okrenula se i tada sam sa zaprepaštenjem ugledala suze u njezinim očima. Mislim da je pla-kala od srdžbe, ali sam svejedno bila zapanjena. Naša obitelj nije baš od plača. Mislimo da su suze sramotne. Nismo puno plakale ni kad je tata umro, ne pred drugim ljudima. Tada smo sa-mo kuhale malo više čaja nego obično.
– Naravno da sam te čula, prasnula je. – Sto je uzrok? Nakon trideset i šest godina? Uvijek si govorila da ne namjeravaš pronaći pravu majku. Sve smo to raspravile kad si napunila osamna-est godina. Je li to zbog mene? Nešto sam pogriješila i želiš me kazniti? – Držala se za kuhinj-ske ormariće.
– Oh, mama, nije to. Molim te ne uzrujavaj se. – Natočila sam čaj umjesto nje. Znala sam da će je to umiriti.
Ispričala sam joj o Karen. Vidjelo se da joj je laknulo. Ovo je bilo nešto što je razumjela. Opet je bila moja mama koju sam trebala. Razrezala je kolač na velike kriške, kao da veličinom svake kriške pokazuje koliko me voli. Velike su porcije bile njezin način da kaže – volim te, a da to ne izgovori.
– Kad se to dogodilo? – upitala je.
– Prije tri tjedna, odgovorila sam.
Iznenađeno je odložila kolač. – I tek mi sada to kažeš?
– Mama, najprije sam morala sve srediti u svojoj glavi. Nisam te htjela opterećivati dok ne saznam što će biti. Mislila sam da se Karen neće zadržati, pa nije imalo nikakva smisla da se uzalud brineš.
– Pretpostavljam da je ona još uvijek ovdje?
Ovdje je, da. Postala je žarišna točka naših života. Ima vlastiti stupac naslovljen – Ka-ren/mama broj 2 – u našem obiteljskom kalendaru. Čini se da je nedjeljni ručak bio uspješan. Čak je i Jude nevoljko priznala da je Karen – dobra.
Karen je majstorski izvela prvi susret. Nije se obazirala na početne mrzovoljne poglede i be-zobrazne odgovore na svoja prva probna pitanja. Sjedila je i čekala dok nije prosudila da je vri-jeme da obradi svaku od cura. Mora da ju je Rob dobro pripremio. Znala je da najprije mora pridobiti Jude da bi slomila Alin otpor. Uskoro sam saznala kako je obradila inače tvrdokornu Jude. Claire je, naravno, bila najviše zadivljena savršenom šminkom svoje majke. A Phoebe... Slatka Phoebe je samo željela miran život, pa se pridružila svojim prevrtljivim sestrama.
Rob mi je rekao da je Karen vješto iskoristila pravo vrijeme, čime je pokazala svoje iskustvo dobrog psihologa. Shvatila sam ovo kao aluziju na svoju diplomu iz filozofije. – Pa, oprosti mi što sam izabrala filozofiju, rekla sam. – Možda i nemam diplomu Fakulteta za laprdanje iz Kali-fornije o tome kako treba razgovarati s djecom, ali deset godina brige o djeci dalo mi je prilično dobru predodžbu o našoj djeci.
I oprosti što te moje podučavanje ne zadivljuje, ali ono već deset godina isplaćuje polovicu rate za hipoteku, Kareninu polovicu. I voljela bih vidjeti kako se Karen priprema i predaje lek-ciju o Aristotelu nakon probdjevene noći koju je provela brinući se za djevojčice koje su dobile krup. Oh, upravo sam se sjetila, ona to neće morati. Vrijeme krupa odavno je prošlo, propustila ga je.
Mrzila sam samu sebe što se ovako ponašam i ne prestajem govoriti o Karen. Preplavio me je osjećaj samosažaljenja i jednostavno nisam mogla prestati. Htjela sam da me Rob zagrli i ohrabri. A on se uopće nije obazirao na moju sve veću gorčinu. Počeo se privikavati na nju. Nije nastavio svađu, već je otišao.
Ostalo sam čula od cura. – Tako je lijepa, ushićeno je rekla Claire. Pitala sam se nije li pri-mijetila zapanjujuću sličnost između sebe i svoje majke.
Ali je bila uzbuđena zbog novog proširenja svoje obitelji. – Nabavit će psa i mačku kad se preseli u novu kuću. Imat će i miševe. A ja ću im dati imena.
– Lijepo, rekla sam, nastojeći da zvučim sretno. Nova kuća? Kućni ljubimci? Meni to zvuči nekako trajno. Čak i ako samo unajmi kuću, to podrazumijeva dugotrajne namjere. Sto ako ne uspije u svojoj namjeri? Naravno da će uspjeti. To joj je bila profesija.
Jude je na licu imala miran, pobjednički izraz. – Sto je s tobom, Jude? Sto ti misliš?
– Pa, ona misli da ne bih trebala staviti piercing samo zato što mi nos još raste, pa bi mu pi-ercing mogao promijeniti oblik. Zato mi je predložila da probušim uši dok čekam.
Morala sam obuzdati bijes jer je ovdje bio i Rob, a ja sam se zaklela da više neću dopustiti da se vidi koliko se osjećam ugroženo, kad ga je to toliko živciralo. – A jesi li joj rekla da škola ne dopušta naušnice dok ne napunite šesnaest godina?
Jude je ispustila onaj užasni pubertetski uzdah kojim se osuđuju roditelji kao najgore i naj-gluplje osobe na cijelome svijetu. – Učitelji ih neće ni primijetiti ako ih prekrijem kosom. Svi ih imaju osim mene. – Sad nije bilo vrijeme da joj nabrojim sve djevojčice iz razreda za koje sam znala da nemaju naušnice. Tada bi me sasvim sigurno zamrzila. Hvala ti, Karen.
– Je li sve u redu, Phoebe? – Phoebe me nije ni pogledala dok je govorila. – Rekla je da će mi sljedeći put kad se vrati iz Amerike donijeti neku izvrsnu kremu od koje pristići nestaju za pet dana.
Jedva sam zatomila ogorčenje. – Ali sama si rekla da ne želiš koristiti kreme. Već te mjese-cima nagovaram da idemo liječniku. Čula sam da daju recepte za tablete i kreme koje bi ti po-mogle da središ kožu. Možda liječnik ima istu kremu kao što je ta iz Amerike.
– Ne želim ići k liječniku. Postavljat će mi svakakva pitanja. Čekat ću dok... mi majka ne donese tu kremu.
Eto. Rekla je to. Majka.
Nisam se trebala iznenaditi. Pa one su moja djeca. Naravno da su htjele oprostiti svojoj maj-ci. Sve su one imale rupe u svojim životima koje je trebalo popuniti, mjesta koja sam ja mogla prekrivati, ali ih nikad ne bih sasvim zatvorila. Nisu je mogle mrziti i nisu niti smjele. I sam dragi Bog zna da će kad odrastu imati dovoljno razloga da mrze druge ljude, pa neka uživaju u sposobnosti lakog opraštanja dokle god mogu.
Nisam namjeravala svojoj mami sve ovo ispričati, ali jednostavno je izletjelo iz mene. Najte-že sam podnijela Phoebinu izdaju. U protekla sam tri tjedna osjetila kako je polako gubim. Mo-žda sam bila sama kriva što sam se svim silama natjecala s Karen, ali osjećala sam da gubim Phoebe. Mrzila sam i samu pomisao na svaki tren koji je provela s Karen, svaki njezin savjet koji je poslušala, svaku uzgrednu rečenicu koju joj je rekla. Znam. Znam da to zvuči djetinjasto i posesivno. Vi ste možda velikodušni što se tiče vaše djece, ali ja nisam nimalo.
– Oh, ljubavi, žao mi je. – Moja mi je mama natočila još jednu šalicu čaja i odrezala mi još jedan velik komad kolača.
– Mama, stvar je u tome što razumijem kroza što prolaze. Pokušala sam se zamisliti na nji-hovu mjestu, kako bih se osjećala ja i svi mi, da se moja majka vratila kad sam bila njihove dobi.
Moja je mama ustala. – Skuhat ću još čaja.
– Ne, mama. Ne želim još čaja. Molim te sjedni. Moramo ovo riješiti. – Nevoljko je sjela. Nastavila sam. – Da se vratila kad sam bila tinejdžerica, ja bih se osjećala rastrgano između vas dvije. Bila bih zbunjena, željela bih je istodobno mrziti i upoznati, a cijelo bih vrijeme mislila na tebe i kako se ti osjećaš. Jer ti si moja mama i uvijek ćeš to biti. Željela bih poštedjeti cure ove borbe. Ne želim da ih prisilimo da biraju između nas. Nadam se da neće doći do toga. Zato se i držim u pozadini, da budem tamo kad me zatrebaju i da naš život i dalje teče uobičajeno.
– Sigurno ti je teško.
Odmahnula sam glavom. – Gotovo nepodnošljivo. Ne mogu vjerovati kako su je brzo prih-vatile nakon onoga što im je učinila. Kad su prije govorile o njoj, uvijek su govorile da je mrze. A sada kad se vratila, sve joj je oprošteno i zaboravljeno. To nema nikakva smisla.
– One su samo djeca, dušo. Zbunjene su i potrebna im je pažnja. Pogledaj sebe. Želiš pronaći pravu majku koja ti je napravila isto što i Karen svojoj djeci. I spremna si sve zaboraviti i doče-kati je raširenih ruku. Između majki i djece postoji neka veza...
Slegnula sam ramenima. – Možda si u pravu. Možda se samo želim nečim zaposliti. Možda želim proći kroza sve ovo što prolaze i cure. Nisam prestala razmišljati o tome zadnja tri tjedna. Ali moram to učiniti. Molim te, mama. Reci da nemaš ništa protiv.
Šmrcnula je. – Ne mogu te spriječiti ako si čvrsto odlučila nastaviti s time.
– Oh, hvala ti, mama! Obećavam ti da se ništa neće promijeniti, ma što se dogodilo. Moram to samo izbaciti iz sebe, to je sve. – Htjela sam je zagrliti, ali je naslutila da slijedi nepoželjno pokazivanje osjećaja, pa je ustuknula. – Da sada skuham čaj?
Kad je opet započela sa svojim ritualom, zazvonio mi je mobitel. Bila je bolnica. Odmah sam se uspaničila i nisam dopustila sestri da završi. – Nešto nije u redu s nekom od mojih kće-ri? Ili s mojim mužem Robom? Jesu li dobro? Sto se dogodilo? Oprostite. Slušam vas... Isabelle Miller? Ali ona nije moja... Razumijem. Doći ću čim prije.
– Što je to bilo? Što se dogodilo? – Mamin glas je drhtao. Čula je samo riječi – bolnica – i ostarjela pet godina.
– Sve je u redu, mama. Radi se o Isabelle, Andreinoj kćeri. Imala je prilično tešku nesreću, a bolnica ne može stupiti u vezu ni s Andreom ni s Danom. Pretpostavljam da sam ja jedina oso-ba koje se Isabelle mogla sjetiti, ali ne znam otkud joj moj broj mobitela. Moram ići. Oprosti. I hvala ti. Javit ću ti što se dogodilo. Mislim, što se tiče onoga drugoga. – Obje smo znale na što se to odnosi.
Odmahnula je glavom. – Nema potrebe.
Uzdahnula sam. Očito mi ne namjerava olakšati stvar. – Mama...
Jedva je podignula ruku. – Ne, ne razumiješ. Mislila sam na to da ne moraš to raditi preko agencije.
Bila je pravu. Nisam uopće razumjela. – Ali, zar ne postoji određena procedura, započela sam.
Mamin se glas promijenio. Zvučao je starije. 'Agencija ti neće trebati. Znam tko je tvoja majka.
Nisam vjerovala da ovo govori. – Otkud? Mislila sam da je sve to anonimno.
– Kad smo te donijeli kući onoga prvog dana, našli smo malu poruku skrivenu u tvojoj odje-ći. Naravno da to nije u skladu s pravilima, ali nisam mogla okrivljavati sirotu ženu.
– Sto je pisalo? – prošaptala sam, nastojeći da ne mrzim mamu što mi je ovo zatajila.
– Samo da želi da se brinemo za tebe. I napisala je svoje ime i adresu. Znaš, za svaki slučaj.
– Zašto mi to nisi rekla?
– Jer nije bilo potrebe. Nisi željela znati. Do danas.
– I gdje je ta poruka? – slabašno sam upitala, istodobno je želeći i ne želeći vidjeti, istodobno očajna i potpuno nespremna.
Mama je uzdahnula. – Gore negdje. Naći ću je. Zapravo, imam još nešto osim poruke. Pismo koje je napisala prije nekoliko godina.
Ovo je bilo previše. Previše tajni. Previše novosti. – Kako je mogla napisati pismo? Kako je znala gdje stanujemo?
Mama je slegnula ramenima. – Nisu bila tako stroga pravila kad si se rodila. Nije bilo raču-nala ni zaštitnih lozinki. Čini se da je tvoja majka poznavala jednu od sestara na porodiljskom odjelu, onu koja nam je tebe predala. Živjele su u istoj ulici. – Opet je slegnula ramenima da mi da do znanja kako je ostatak priče, moje priče, lako tekao.
Nismo više imale što reći. Uzela sam kaput i torbu poput automata, nastojeći se usredotočiti na to kako ću preživjeti idućih nekoliko sati sa saznanjem da će se puno toga promijeniti u mom životu.
Vidjela sam da moja mama pati zbog mene, ali mi ne može pomoći da otklonim bol. Pročis-tila je grlo. – Dobro, sredit ću ti to. Samo još nešto. Nemoj se previše nadati.
Prekasno je za to. – Neću, mama. I hvala ti još jednom. – Nisam bila sigurna zašto joj zahva-ljujem. Poljubila sam je i otišla.
– Jeste li vi Isabellina majka? – upitala me sestra.
– Nisam. Ali poznajem Isabelle gotovo cijeli njezin život. I bliska sam prijateljica njezine majke.
Sestra je izgleda zabrinuto. – Nazivali smo broj kod kuće, njezina oca na poslu, oboje rodite-lja na mobitele i sve brojeve koje nam je Isabelle dala. Oni iz škole su prilično ljuti, osobito zbog okolnosti. Uskoro će stići Isabellina učiteljica. Za vrijeme nastave trebao bi biti dostupan barem jedan od roditelja upravo radi ovakvih situacija.
Nikako nisam mogla shvatiti. Andrea je uvijek pomno pazila da joj mobitel bude uključen. I ja sam bila takva. Čak je i Phillippa pazila da školu upozna sa svim promjenama svoga kompli-ciranog radnog rasporeda, iako nisam imala pojma što bi napravila da je hitno pozovu sada kad nije imala aupair djevojku.
– Kako je Isabelle? – upitala sam.
Sestra je bila u neprilici, ne znajući koliko da mi kaže budući da nisam bila u srodstvu. – Ne mogu vam reći sve pojedinosti. Pala je s autobusa u Oxford Streetu.
– Nije mogla biti u Oxford Streetu. Radni je dan.
Sestra je upitno podigla obrve. – Imate li djece?
Nakostriješila sam se. – Imam četvero.
– Tada biste trebali znati da ne možete uvijek biti sigurni da će biti tamo gdje vi mislite.
– Uvjeravam vas da sam sasvim sigurna da su moje kćeri od ponedjeljka do petka u školi.
– Bog, mama.
Bila je to Jude. – Sto radiš ovdje, Jude? Zašto nisi u školi?
Imala je dobar razlog da izgleda plašljivo. – Oprosti.
To mi je bilo dovoljno. Sama sam dopunila ostatak priče. Ona i Isabelle su markirale i uputi-le se prema West Endu. Dovoljno sam ih dobro poznavala da zaključim kako je to vjerojatno bila Judeina ideja. Sada sam shvatila zašto su nazvali mene na mobitel.
– Razgovarat ćemo poslije. Jesi li dobro?
Jude je kimnula glavom. – Mama, Isabelle je jako ozlijedila nogu. Ja sam kriva. Ja sam se gurala i onda je ona pala. Žao mi je.
Glas joj je zadrhtao pa sam je zagrlila. Jude i ja smo se rijetko ovako grlile. Kad malo bolje razmislim, odnedavno je u našoj obitelji bilo jako malo fizičkih dodira. Istog sam joj trena sve oprostila. Nešto me je zagreblo po licu. Pogledala sam bolje i ugledala ih. Dvije zlatne naušni-ce. Dakle zato se uputila u West End. Nisam joj dopustila da probuši uši, usprkos onome što joj je Karen predložila, pa je odlučila to učiniti na svoju ruku, meni iza leđa.
Osjetila je da sam je čvršće stisnula pa se povukla, stavljajući ruke na uši. – Oprosti, mama. Ali ti mi to ne bi dopustila. A to nije pošteno. Moja je druga mama rekla...
– Sad je dosta, prasnula sam. – Razgovarat ćemo poslije.
Sestra je strpljivo čekala da završimo razgovor, a onda nas povela do Isabelle. Sirotica je bila prestravljena. Unatoč tome što je bila dvije godine starija od Jude, Jude je uvijek bila glavna. Isabelle i Phoebe rodile su se istog dana, ali nije dugo potrajalo da otkriju kako nemaju ništa zajedničkog. Zatim se pojavila Claire, tako lepršava, prava djevojčica. A kad se pojavila Jude, slobodna duha i puna želje za pobunjeničkim pustolovinama, Isabelle je napokon pronašla svo-ju srodnu dušu. A Jude je dobila svoju pomoćnicu.
Sliku su upotpunile dvije naušnice koje su svjetlucale ispod zavoja oko Isabelline glave. Sje-la sam do nje na krevet i pogladila je po licu i ruci. – Sve će biti u redu, dušo, šaptala sam umi-rujući je. – Bit ćeš opet zdrava kao dren.
Oči su joj se napunile suzama. – Gdje je moja mama? – šmrcala je.
Proklela sam Andreu što sam se zbog nje našla u ovoj situaciji. Umirivala sam je. – Uskoro će doći. Pretpostavljam da joj mobitel ne radi.
Prošao je sat dok se Andrea nije pojavila. Za to vrijeme morala sam potpisati pristanak za operaciju Isabelline noge. Liječnici nisu mogli više čekati.
Stigla je gospođica Brownlow i istog sam trena zadrhtala od straha zbog njezina impozan-tnog izgleda. Činjenica da je imala samo dvadeset i pet godina i da je bila lijepa, bila je u cije-losti zasjenjena njezinom zastrašujućom reputacijom. Očito je još davno odlučila da će njezina krhka pojava u svijetu podučavanja biti velik nedostatak. Sredila je to tako što je poprimila ka-rakteristike Margaret Thatcher. Čak je i njezina besprijekorna šminka izgledala agresivnije zbog svoje kliničke preciznosti. Bila je toliko omražena, da ste ubrzo zaboravljali na to kako je zap-ravo lijepa. Užasnula sam se da ću ovoj zastrašujućoj ženi morati objašnjavati zastranjeno po-našanje svoje kćeri. Ali ona se uputila prema sobi za posjetitelje, vjerojatno da pričeka Andreu i Dana. Hvala ti, Bože.
Nekoliko minuta poslije u bolnicu je dotrčala Andrea sva u suzama. Njezinu je histeričnu po-javu upotpunjavala kišna kabanica u stilu Dannyja De Vita i prugasti šešir koje je imala u našoj špijunskoj misiji. – Loma! Hvala Bogu da si ovdje! Što se dogodilo? Gdje je Isabelle? Je li dob-ro?
– U operacijskoj dvorani. Čekali smo te koliko smo mogli, ali su liječnici bili zabrinuti zbog unutrašnjeg krvarenja, pa su je odveli na operaciju. Gdje si bila? Zašto ti mobitel nije bio uklju-čen?
Izgledala je prilično zbunjeno. – Mislila sam da sam ga uključila. Sigurno se ispraznila bate-rija ili sam ga slučajno isključila. Možda sam sjela na njega, ne znam. Sto se dogodilo? Kako je mogla pasti iz autobusa?
Sve sam joj ispričala, nastojeći umanjiti Judein doprinos ovoj eskapadi. Moj pokušaj da zaš-titim Jude nije uspio. Andrea je očito odlučila usmjeriti sav svoj bijes na nju. – Dakle, zato što je Jude odlučila probušiti uši, morala je sa sobom vući i Isabelle?
– Čekaj malo, prosvjedovala sam, ustajući u obranu svoje kćeri koja ovo nije zaslužila. – Isabelle je starija od Jude. – Ovo je bilo malo klimavo jer smo obje znale tko je glavni u ovom ortakluku. Ali morala sam nešto reći. – Osim toga, i Isabelle je probušila uši.
– Da, jer ju je, bez ikakve sumnje, Jude na to nagovorila. Isabelle mi uopće nije spominjala da će probušiti uši. Znala je da to može učiniti kad god hoće, da bih joj to dopustila.
– Ali u školi im ne dopuštaju da imaju naušnice dok ne napune šesnaest godina, istaknula sam.
Andrea je prezirno otpuhnula. – Sve ih imaju. Učiteljima ne smeta ako ih prekriju kosom. Zar to nisi znala? Zar se sve ovo dogodilo samo zato što nisi dopustila Jude da probuši uši?
Sad sam opet ja loša majka. Opet je ispalo da sam za sve ja kriva. Mogla bih pobjeći u Kali-fomiju i osvjetlati svoj materinski obraz kao što je to učinila Karen. Mogla bih po cijele dane gledati reprize Dallasa i Dinastije dok studiram regresiju u prošle živote, ili nešto u tom smislu.
Zaokupljena ovom apsurdnom ali istodobno i primamljivom maštarijom, nisam ni primijetila da je stigao Dan. Istog su trena on i Andrea počeli predbacivati jedno drugome. – Gdje si, dov-raga, bila kad se sve to dogodilo?
zasiktao je Dan. – Rekli su mi da su te nazivali dva sata.
– Nas. Nas su nazivali dva sata. Isabelle ima dva roditelja, ako si slučajno zaboravio. Gdje si, dovraga, ti bio? – odsiktala mu je Andrea.
– Bio sam na sastanku. Radim, ako si slučajno ti zaboravila.
– Tvoja tajnica nije znala ništa o tvom sastanku.
Počela sam pomalo uživati u ovome. Već dugo nisam vidjela neku drugu obitelj u krizi. Ja sam barem uvijek znala gdje je Rob. S tužnim očajanjem uhvatila sam se za ovu malu pobjedu.
Kad sam se vratila prisluškivanju, Dan i Andrea su počeli s određenijim optužbama. – Misliš da ne znam gdje si bio i s kim si bio? – rekla je Andrea. – Znam već dugo vremena. I, da budem iskrena, uopće me nije briga, ali kad je naša kći u opasnosti...
Dan se neveselo nasmijao. – Tko mi to govori. Misliš da ne znam što znače taj šešir i ta ka-banica. – Ja nisam znala što znače šešir i kabanica pa sam čekala da to čujem, iako sam već počela razabirati o čemu se radi. Nažalost, došla je sestra. Sve je pokvarila.
– Gosp. i gđa Miller? – upitala je.
– Da, oboje su odgovorili.
– Vaša je kći dobro. Operacija je gotova i uskoro će doći liječnik i porazgovarati s vama. Sva sreća što je došla vaša prijateljica i što je bila s njom. Bila je jako uzrujana kad vi niste došli. – Odsječenim glasom pokazala je što misli o tome, i Andrea i Dan su istog trena osjetili krivnju. Dobili su ukor, a zatim ih je sestra odvela u sobu za posjetitelje gdje sam prije ja bila. Sada kad su došli pravi roditelji, surogat-rodbina više nije bila potrebna, i stoga sam bila neizmjerno zah-valna. Nisu imali pojma da ih u zlokobnoj komori čeka strašna gđica Brownlow. Mogla sam čuti glazbu iz filma Ralje dok su se približavali svojoj strašnoj sudbini.
Povikala sam za njima. – Vidjet ćemo se poslije. Moram odvesti Jude u školu na sat glazbe-noga.
Andrea se okrenula. – Dobro. I hvala ti, Loma, što si došla i za sve ostalo. I oprosti mi ono što sam rekla. Nisam tako mislila, samo sam bila uzrujana zbog Isabelle, to je sve.
S obzirom na okolnosti, zvučalo je prijazno, pa sam prihvatila ispriku. Jer smo obje znale da ona ima pravo. Jude je bila kriva za sve. Kao i uvijek, ja sam morala rješavati probleme. I to bez diplome dječjeg psihologa.
Moja srdžba bila je još veća kad Rob nije stigao na vrijeme u Keaton House na ponižavajuću lekciju ravnatelja o roditeljskoj odgovornosti. Potvrdio je Andreinu sumnju da sam ja kriva za cijelu ovu nezgodu. Sigurno sam bila kriva i zato što se Rob nije pojavio. Ravnatelj je rekao da očito nisam s njime raspravljala o ozbiljnosti cijele ove situacije. Nisam nimalo sumnjala da bi, da sam malo dulje ostala, pronašao neki način da mi natovari i odgovornost za treći svjetski rat. Sve sam podnijela zamišljajući užasnu osvetu koju ću u budućnosti prirediti Robu i Karen. Je-dan od krvavijih prizora izmamio mi je smiješak.
– Nije smiješno, gđo Danson. – Zamjerka g. Waltersa brzo me je probudila. Nije me iznena-dilo to što me je nazvao gđa Danson. Rob i ja smo odlučili da je zbog cura najbolje da oni u školi misle da smo vjenčani.
Pročistila sam grlo i pokušala zvučati ponizno. – Oprostite, g. Walters. Još sam uvijek u šoku zbog svega što se dogodilo u bolnici. Isabelle mi je poput kćeri. – Mislila sam da će ovo bolje zvučati nego da mu kažem zašto sam se zapravo smiješila.
To ga je zadovoljilo. Oho, postala sam jako dobra u laganju. Ne znam zašto sam se uvijek trudila da budem iskrena i otvorena. Život je puno lakši kad lažeš.
– Uostalom, prava je slučajnost da vas je Judeino markiranje dovelo ovamo. I tako sam mis-lio pozvati i vas i vašeg supruga. – Pretpostavila sam da mu na umu nije druženje uza šalicu čaja. Nastavio je. – Dobivam izvještaje učiteljica svih vaših kćeri, osobito gđice Brownlow, o značajnom pogoršanju i discipline i znanja u proteklih nekoliko tjedana. Osim Phoebe, naravno.
Naravno.
– Kad se tako nešto dogodi, najprije pitamo roditelje je li se Što promijenilo kod kuće, nešto što bi moglo objasniti ovu promjenu.
Prestao je govoriti. Hoću reći, to je značilo da čeka da ja nešto kažem. Robe, Robe, gdje si? Ne bih smjela sama kroz ovo prolaziti. Promeškoljila sam se na stolici od nelagode. – Pa, došlo je do nekih promjena.
G. Walters je kimnuo glavom, ali nije ništa rekao. Želio je čuti malo više. Vrag me odnio ako ću mu reći da cure nisu moja djeca i da nisam žena njihova oca. Nazovite me snobom, ali ja držim do svoga stečenog statusa koji je malo klimav zbog nedostatka zakonskih dokaza. To što me u školi prihvaćaju i priznaju, meni jako puno znači. I neću odustati od toga bez borbe.
– Bismo li moj suprug i ja mogli sljedeći tjedan doći na razgovor kod vas? – predložila sam. Ja neću doći. Pa neka Rob vidi kako je to. Došla sam do zaključka da je zrelost malo precije-njena, jer jako uživam u svojim djetinjastim maštarijama.
– Mogu pričekati do tada, nerado je pristao. – A sad moramo odlučiti što ćemo s Judith. Ne-mam drugog izbora nego je suspendirati na dva tjedna. A nakon toga ćemo razmotriti što ćemo dalje. To je prilično oštra kazna, ali je potrebna zbog ozbiljnih ozljeda Isabelle Miller.
Nisam mu mogla proturječiti. Ionako nisam više imala energije.
Jude i ja nismo razgovarale na putu kući. Jude se prepustila durenju vrijednom Oscara, a ja sam se pripremala za večerašnju lekciju o Kantu. Kad smo došle kući, ona je otišla u svoju sobu i zalupila vratima. Ja sam otišla u kuhinju i pristavila vodu — da, znam da se pretvaram u svoju majku — i pokušala iz svog umornog uma sasvim ukloniti misli o svojoj rascijepljenoj obitelji.
Telefon je opet zazvonio. Voljela bih da sam jedna od onih osoba koje puštaju telefon da zvoni, ali sam zbog urođene znatiželje i majčinskog straha od loših vijesti ipak popustila.
– Halo, jesi li ti, Lorna?
– Ja sam, odgovorila sam.
– Simon je. Simon Flynn. Iz tvog razreda. – Nije morao navoditi sve svoje kvalifikacije. Prepoznala sam njegov glas i iznenadila se uzbuđenju koje me je obuzelo kad sam shvatila tko me zove. Nisam nevjerna Robu, ali je prošlo dosta vremena otkako mi je neki drugi mladi muš-karac posvetio pažnju, iako su mu namjere bile sasvim nevine.
– Oprosti što te zovem doma, ali dala si mi broj da te nazovem ako zapnem s nečim, nastavio je.
Jesam li? Ne sjećam se da sam to učinila, ali mogla sam tako nešto učiniti kad sam bila pre-umorna da smislim bilo što drugo čime bih završila razgovor.
– Oh, da, rekla sam glupavo. 'Ali vidjet ćemo se za nekoliko sati. Ako si zapeo sa zadaćom u ovo doba, ne vjerujem da ću ti moći pomoći.
– Zapravo, to nema veze sa zadaćom. Htio sam te pitati bismo li nakon predavanja mogli malo porazgovarati. Znam da imaš obiteljske obveze pa sam mislio da se unaprijed dogovori-mo.
– Nisam sigurna. Sad su se stvari kod kuće malo zakomplicirale.
– Osjetio sam to. – Osjetio je to. Sto to znači kad (mlad i sam) muškarac počinje naslućivati neke stvari o (starijoj i udanoj) ženi? Opišite u 500 riječi. – Razumjet ću ako ne možeš. Radi se o tome da imam za tebe poslovni prijedlog.
– Kakav poslovni prijedlog? – upitala sam, zaintrigirana mogućnostima.
– Predugo bi trajalo da ti objašnjavam preko telefona. Ali ako možeš odvojiti pola sata...?
Razmislila sam samo trenutak. Znači još daljnjih trideset minuta izvan ovog obiteljskog kot-la. – Zvuči zanimljivo. Dobro, pola sata.
– Izvrsno! Odlično! – Zvučao je zaista zadovoljno. Volim kad tako utječem na ljude, nakon ove koprene jada koju sam razastirala preko svoje obitelji svakoga dana PK (poslije Karen).
Kad sam spustila slušalicu, razmotrila sam svoj život u svjetlu novih mogućnosti. Poslovni prijedlog. Pola sata s čovjekom na kojega nisu utjecale Karenine čini.
Čak i to što mi je dnevni TV-raspored poremetio golf i bilijar, nije pokvarilo moje dobro ra-spoloženje. A to je najvažnije.
Idućeg sam se jutra u osam sati teturajući spustila niza stube, jedva preživljavajući svoj put prema Alka Seltzeru. Čija li je uopće zamisao bila da tablete treba držati u kuhinji, a ne uz kre-vet, tamo gdje su najpotrebnije? Nisam se mogla sjetiti pa sam pretpostavila da je bila Robova i dodala i to popisu pritužaba koje sam skupljala protiv njega cijelu besanu noć.
Jude je već bila u kuhinji. Jela je žitne pahuljice. Prva mi je pomisao bila: oh, ne, hoću li stići do tableta prije nego što budem morala progovoriti? A druga pomisao: oh, ne, cure se nikad subotom ne dižu prije podneva. Subota je u našoj obitelji dan izležavanja koje se prekida samo povremenim pohodima na kuhinju po jelo i grickalice. Nije prošlo ni četrdeset i osam sati od Karenina pisma, a već su nestale navike i šale koje su nas određivale kao obitelj.
Jude je čitala viceve na kutiji žitnih pahuljica. Budući da nam ih je čitala svakoga dana otka-ko smo prije tjedan dana načeli kutiju, protumačila sam to kao njezinu želju da ne razgovara sa mnom. Ne moraš nositi dijete u utrobi da bi znao takve stvari, Karen, gorko sam pomislila. Do-kopala sam se Alka Seltzera upravo na vrijeme da spriječim mučninu da ne postane nešto vid-ljivije.
Okrijepljena, ili barem mrvicu pristupačnija, sjela sam za stol. Sto da joj kažem? Bit ću neut-ralna, odlučila sam. – Gdje je Ali? – upitala sam. Loše sam odabrala.
Jude me je srdito pogledala. – Zašto uvijek to radiš?
– Sto? – oprezno sam upitala.
– Zašto me uvijek pitaš gdje je Ali? Phoebe nikad ne pitaš gdje je Claire. Misliš da smo spo-jene na bokovima samo zato što smo blizanke?
Oprezno sam rekla. – Obično ste većinu vremena zajedno.
– Zato jer nemamo drugog izbora. Zajedno smo u sobi. A zajedno smo u sobi jer smo bli-zanke, pa ti misliš da ne želimo dijeliti sobu s nekom drugom sestrom.
– Zlato, ako se sjećaš, ti i Ali ste željele biti zajedno u sobi. Ako nisi zadovoljna, trebala si o tome razgovarati s nama.
– Sjećam se i ne kažem da ne želim biti u sobi s Ali, samo mi je već dosta toga da ti određu-ješ što moramo činiti. I dosta mi je toga da nas nazivaš 'blizankama' umjesto da nas zoveš ime-nima.
Ali vi uvijek same sebe nazivate blizankama. Mislila sam da voliš kad vam se tako obraćam.
– I volim. Ali katkad ne volim, a ti bi trebala znati kad volim, a kad ne volim, a sada ne vo-lim.
Ne mogu držati korak s pubertetskim tokom misli kad sam na granici svojih mentalnih spo-sobnosti. Još sam bila i mamurna, pa sam je htjela pljusnuti i poslati natrag u krevet. Isprobala sam neke od vježbi disanja koje je prikazala sestra Hathaway u nedavnoj reprizi Hitne službe kad ju je Doug Ross prevario s nekom droljom. Djelovalo je, što je opovrgnulo teorije svih onih koji vole kvariti veselje drugima, da omiljene televizijske emisije nemaju nikakve obrazovne ili odgojne vrijednosti.
Sva sreća da sam se usredotočila na disanje jer mi je to ujedno ublažilo paniku koju sam os-jetila kad mi je Jude postavila pitanje koje ju je očito mučilo još od jučer. – Hoće li mama zau-vijek ostati?
Nisam o tome ni trebala razmišljati. Jer sam većinu noći provela razmišljajući o tome i sva-đajući se s Robom. Bila bih nastavila i cijelu noć da Rob nije zaspao. Mrzim to kod njega. Ma koliko je uznemiren, samo utone u dubok i miran san.
v Cak sam i glasno uzdisala i prezirno puhala kraj njegova uha, ali nije se ni pomaknuo. Zbog toga sam bila samo još napetija pa nisam mogla nikako zaspati.
Prisilila sam ga da mi ispriča sve što mu je Karen rekla. Voljela bih da nisam. – Trebala si je vidjeti, Loma, rekao je, – bila je shrvana. – Nije mi izgledala nimalo shrvano dok je gizdavo ulazila u Pizza Express, njihov Pizza Express. Izgledala je prilično samozadovoljno.
– Plakala je. Zapravo, oboje smo plakali. – Rekao je to tako normalno, očito nemajući pojma koliko će me povrijediti. Često se smijao tome kako ja ne mogu plakati. Čak ni nad filmovima na kojima plaču prodavači nekretnina. Pripisivao je to mojoj unutrašnjoj snazi, još jednoj mojoj osobini za koju je uvijek tvrdio da ga zadivljuje. A ja sam to pripisivala emocionalnoj konstipa-ciji, jer nisam od onih koji pokazuju svoju slabost, osim ako to ne služi određenoj svrsi. A sad je zvučao sentimentalno, jadikujući o Kareninoj ranjivosti. Da, divio se mojoj snazi. Izdaleka. Ali moja ga snaga nije natjerala da me zagrli. Niti da me utješi. Ja ga nisam natjerala u plač.
Mogla sam i pretpostaviti da će Karen plakati. Ali Rob? Mislila sam da je, kao i ja, zatvoren, suzdržan, civiliziran, pravi Englez. Čak i u prvim danima dok je još uvijek bio u šoku zbog Ka-ren, održavao je masku kao da sve mirno prihvaća. Svi nemiri koji su ga nesumnjivo mučili bili su sublimirani u potrebu da pred svojom djecom izgleda snažno. Puno smo toga zadržavali za sebe na kraju svakog fizički zahtjevnog i iscrpljujućeg dana i sve su škakljive stvari ostale neiz-rečene. Preskočili smo puno rituala za vrijeme početnog udvaranja i krenuli ravno prema stadiju košare s prljavim rubljem.
Čini se da sam ovu preranu intimnost pogrešno protumačila kao jedinstvo duša. Mislila sam da ne moramo baš sve reći jedno drugome jer se puno toga među nama prešutno podrazumije-valo. A on je izgleda cijelo to vrijeme čekao da mu dopustim da plače. Oh, Bože.
Sad nije plakao. Uopće nije bio povezan sa mnom. Bio je negdje drugdje. S njom. – Otvore-no smo razgovarali. Znao sam da je imala živčani slom, ali nisam znao da je to bila posljedica postnatalne depresije nakon blizanki.
Pa, ja jesam. Meni je to bilo očito. Nisam prekidala Roba.
– I ja sam bio u neku ruku kriv. Tada mi je pokušavala reći kako se osjeća, da se ne može s time nositi, da upada u crnu rupu, a ja sam joj govorio da se razvedri, da je samo potištena, kao kad je rodila Phoebe i Claire. Kupovao sam joj cvijeće i čokolade, govorio da je volim i takve stvari.
Nisam željela ovo slušati. Već sam puno puta čula tu priču od Andree i Phillippe. I one su se osjećale krivima zbog toga. Bile su suviše umorne, iscrpljene i zaokupljene svojom djecom, da bi uvidjele kako je Karen uistinu ozbiljno bolesna. Sjećale su se kako je Rob, zabrinut za Karen, dolazio kod njih po savjet, osjećajući da je njezino psihičko stanje ozbiljnije. Te dvije mame, Karenine prijateljice, rekle su mu da se ne brine. Služi mu na čast što ih nikad za ovo nije okriv-ljavao.
– Otišla je jer je mislila da bi im mogla nauditi ako ostane š njima.
– Rob, sve to znam. Mora da joj je bilo strašno. Ali poslije joj je bilo bolje. Zašto se tada nije vratila?
– Bilo joj je bolje, ali se nije osjećala bolje. Strašno se sramila. Osjećala je da je zakazala kao majka, što se nije mogla sabrati i suočiti se s time kao sve ostale majke. Kad je konačno ispliva-la, to je samo još više pridonijelo njezinu osjećaju neuspjeha. Stalno se pitala bi li to isto učinila da je imala neki istinski nedostatak koji bi je sprječavao da bude dobra majka. Nije mogla riski-rati. A tada je čula za tebe i kako su se djevojčice sredile. Držala se podalje samo za njihovo dobro.
U glasu mu se osjetila mješavina divljenja, suosjećanja i... nije li to nagovještaj uskrsnule stare ljubavi?
Izgubila sam svaki osjećaj za oprez. – Čuješ li ti što govoriš? Prikazala je sebe kao žrtvu. Sa-svim si zaboravio što je učinila tebi i djeci.
– Naravno da nisam zaboravio! Ali, zar misliš da nije patila? Morala je živjeti bez svojih kćeri, bez kćeri koje nikad nije prestala voljeti. Morala je prihvatiti da ih je odgojila druga žena, da one više ne vole i ne trebaju svoju pravu majku. Sve što je imala bile su fotografije koje joj je slala njezina majka.
Na ovo sam skočila. – Upravo ti o tome govorim. Kako je mogla živjeti na drugom kraju svi-jeta ako se zaista brinula za njih? Mogla je izigravati žrtvu i mučenicu i u Londonu. Mogla se držati podalje i povremeno viđati djevojčice, a da one to ne znaju. – Zaista sam se razljutila. – Mogla se sakriti iza stabla i promatrati ih na igralištu. Mogla se neopaženo ušuljati na školske predstave. Mogla je stajati na vratima dućana i promatrati ih kako se vraćaju iz Škole.
Rob je bio zaprepašten. – Zar bi ti to učinila?
– Bolje i to nego da ih nikad ne vidim. Da, učinila bih to.
– Nisu svi tako nastrani kao ti, Loma. – Hvala. – A čak i da je ostala u Londonu, možeš li zamisliti kako bi joj bilo bolno povremeno viđati djevojčice a da ih ne zagrli, da ne bude dio obitelji, da ne razgovara s njima i da ne promatra svaki mali napredak u njihovim životima?
Da, mogu. Samo sam o tome razmišljala otkako se Karen vratila u naše živote i tiho mi zap-rijetila sličnom mogućnošću. Ne bih to mogla podnijeti. Nisam rekla ništa od ovoga. I nisam plakala iako bih voljela da sam mogla plakati. Ne. Započela sam istinski čin samouništenja. – Žao mi je, Rob. Razumijem da želiš oprostiti Karen jer bi time okončao mnogo toga što te mu-čilo otkako je otišla. I znam da ćemo se na kraju morati suočiti s činjenicom da će djevojčice možda opet poželjeti vidjeti svoju majku. A što poslije? Karen se postavlja kao da je sad bolja majka jer se nije vratila? Ne mogu to prihvatiti, Rob. Ne može nijedna majka.
– Odlično. Opet ti s tim 'ženskim' stvarima. Ne mogu razumjeti jer sam muškarac. Pa, jesam muškarac, ali sam i otac, a ti jesi žena, ali nisi...
Pretjerao je i znao je to. S bolom sam u mislima dovršila njegovu rečenicu. Otišla sam u ku-paonicu da se saberem. Kad sam se vratila u sobu, on je spavao.
Tako sam očito bila spriječena u nakani da nastavim temu o razvodu i odnosi li se Karenin osjećaj neuspjeha i na njezinu ulogu žene, ne samo majke.
Hoće li mama zauvijek ostati, Jude? Možeš se kladiti da hoće. – Zaista ne znam, dušo. Vidjet ćemo kako će stvari dalje teći. Ona mora razgovarati s vama i objasniti vam zašto se dogodilo to Što se dogodilo.
– Misliš, zašto nas je napustila? – prekinula me je.
– Morat ćete čuti što vam ima reći i onda odlučiti što želite.
– Mrzim je i nikad je ne želim vidjeti. – Zvučala je umorno, kao da je sva ratobornost nestala pod ovim novim nepodnošljivim teretom.
– Znam da sad misliš...
– Nije me briga što ćeš reći, ja je ne želim vidjeti, a ne želi ni Ali.
– Znaš što. Dogovorimo se nešto. Nađi se jednom s njome, poslušaj što ti ima reći, pa ako je nakon toga ne želiš više vidjeti, nećemo te tjerati. – Ne mogu vjerovati da sam to rekla, da je nagovaram da se nađe sa ženom koja u svojim koščatim rukama drži našu budućnost.
Jude je razmislila. – I onda je više nikad neću morati vidjeti?
– Takav je dogovor.
– Pa, upozoravam te. Ja je još uvijek mrzim. Ne namjeravam razgovarati s njom. Nijedna od nas ne želi.
– U redu, uvjeravala sam je.
– I kad se moramo sresti s njom?
Uronila sam u hladnjak i pretvarala se da sam jako zaokupljena sastavljanjem popisa za kup-nju. Lice bi mi sasvim sigurno otkrilo osjećaje. – Sutra, kod bake i djeda M., na nedjeljnom ručku. Tamo će biti Karen, vaša majka.
– Baš čudno. Stalno zaboravljam da je baka M. mamina mama. – Ja to nikad ne zaboravljam. – Valjda neće biti tako strašno kad se svi okupimo.
– Ja neću biti tamo.
– Zašto ne?
Jer je Rob mislio da će tako biti bolje. – Tata i ja smo se složili da će tako biti najbolje. Inače bi moglo biti malo neugodno.
– Ali ja želim da ti budeš tamo, mama. – Pročistila je grlo i obje smo se pretvarale da ne znamo da je obrisala suze. Pogladila sam je po kosi i premjestila čuperke koji su prešli na drugu stranu. Znala sam da ne želi da je zagrlim. Nismo nas dvije takve.
– Bit će sve u redu, Jude. Ništa se neće promijeniti. Vjerojatno ćeš se bolje osjećati kad opet vidiš svoju majku. Sigurna sam da ima puno toga što joj želiš reći.
Jude je zafrktala. – Možeš misliti!
Čestitala sam sebi na svojoj zrelosti i nesebičnosti. Jude je uzela žlicu i nastavila jesti. – Mama?
– Da, ljubavi?
– Mogu li staviti piercing na nos?
Malo je nedostajalo da nisam rekla: – Zašto to ne pitaš svoju pravu majku kad je vidiš?, što bi bilo jako smiješno, ali me je spasio telefon.
Bila je to Phillippa. – Bog. Željela sam ti samo zahvaliti na zanimljivoj večeri.
– Čujem li to ironiju, Phil, ili besramno sadističko zadovoljstvo nad tuđom nevoljom?
Nasmijala se. Znači, ovo drugo.
– Oprosti, Lorn. Znam da nije smiješno. Da budem iskrena, bila sam malo zatečena. Nismo ni znali da se Karen vratila dok nam Andrea to sinoć nije rekla. – U glasu joj se osjećalo nego-dovanje.
– Nazivala sam te jučer, ali te nikako nisam mogla dobiti.
Eto, malo sam slagala. Kad sam jučer razgovarala s Andreom i kad smo započele našu pus-tolovinu, više se nisam ni sjetila da nazovem Phillippu. A evo što je čudno. Žene se ponose svo-jom otvorenošću u međusobnim prijateljstvima, svojom željom da razgovaraju o najintimnijim stvarima. Ali postoji nešto o čemu ne razgovaraju jer se suviše srame priznati. Problem se po-javljuje još u osnovnoj školi i postaje sve složeniji u zrelosti: krhka hijerahija ženskih prijatelj-stava.
Vaša je prva – najbolja prijateljica – zaista specijalna osoba s kojom dijelite sve intimne po-jedinosti. Vaše prijateljstvo isključuje sve ostale, puno obećava i traje malo dulje od karamele. Dijelite svoje slatkiše, vrpce, snove i tajne. Imate svoj posebni jezik, izmišljate igre koje nitko drugi na razumije, osnivate klub sa stotinu pravila tako da vam se nitko drugi ne može pridruži-ti. Imate šest godina.
Ali tada se pojavljuje uljez. To može biti nova djevojčica u školi ili u susjedstvu. I ona vam se sviđa, ali možete imati samo jednu – najbolju prijateljicu, tako da ta druga postaje – druga prijateljica. I tada se to dogodi. Neka od – drugih prijateljica – ima rođendan. Može pozvati samo jednu prijateljicu da rođendan proslave u kinu. Poziva vas. Vi kažete – da. A u beskom-promisnim očima svoje najbolje prijateljice, vi ste izdajica jer ste izabrali novu najbolju prijate-ljicu. Kažete da to nije pošteno, da niste nikoga izdali, da se vaši osjećaji nisu promijenili. Ali je prekasno. Nekada neraskidivo prijateljstvo postaje samo prva razbijena karika u lancu koji se proteže sve do vaše budućnosti.
A kako je u zreloj dobi? Kad više niste djetinjasti? Ne nasmijavajte me. Uzmite na primjer nas tri. Andrea je moja najbolja prijateljica. Kad se nešto dogodi, najprije zovem nju. Zatim zovem Phillippu. Andrea i Phillippa su isto najbolje prijateljice. Zajedno su još od porodiljskog odjela koji su dijelile s Karen. A tada sam ja stupila na scenu. Zauzela sam mjesto koje je Karen ispraznila i postale smo novi trio u kojemu dinamika nije bila jednako uravnotežena. Nije ni mogla biti. Nikad nisam pitala Andreu i Phillippu koji je položaj Karen zauzimala u trokutu, na vrhu ili je bila jedna od sporednih točaka. Bolje da ne znam.
U početku nisu htjele ništa imati sa mnom. Osjećale su da bi izdale Karen ako mene prihva-te, a još su uvijek osjećale krivnju što nisu primijetile njezinu psihozu. Ali malo-pomalo, počele su prihvaćati da se Karen neće vratiti. A njihova i moja djeca, zapravo, Karenina djeca, već su se uvelike družila, što se nije smjelo zanemariti.
Na kraju su me prihvatile. Dobila sam njihovo druženje, roditeljske savjete i podršku. Nisam imala pojma o odgoju djece, a kad se Rob vratio na posao, ostala sam sama s njih četvero.
Stalno sam visjela na telefonu tražeći njihove savjete, dolazila u njihove kuće i napokon im se pridružila u izlascima. I tada sam odjednom primijetila da uvijek najprije nazivam Andreu. Možda je to bilo zbog otkrića da obje osjećamo gađenje prema kolačima od riže bez šećera kao omiljenom zalogaju koji su majke bez smisla za humor nametale svojoj tek prohodaloj neposlu-šnoj djeci. Možda zato jer je bila zadivljena mojom diplomom iz filozofije, iako je ona prije porođaja radila kao biokemičarka. Najvjerojatnije zato jer je, kao i ja, bila fanatični poklonik Brbljavice, tako divlje i opasne, a nije voljela Blue Petera, s onim beskonačnim predvidljivim šablonama. A televiziju je voljela gotovo jednako kao ja. A svi znamo da nema nikakve svrhe gledati televiziju ako nemaš nikoga s kime bi mogao poslije o tome razgovarati.
Andrea i ja smo jednom čak otišle na tombolu, samo iz vica. Uistinu smo se zabavile – ali nikad to nismo nikome drugome priznale. I nismo otišle drugi put. Obje smo bile svjesne svoje ovisnosti o masovnim medijima i bojale smo se da ćemo postati još gore ovisnice.
Znate one ljude koji tvrde da nikad ne gledaju televiziju, osim dokumentarce Davida Atten-borougha i dramatizacije djela Jane Austen? One kojima ne vjerujete? E, to vam je Phillippa. Ona zaista nikad ne gleda televiziju osim nekih rijetkih serija koje hvale u Daily Telegraphu. Ma molim vas lijepo, ovaj, ja volim Phillippu i njezino mi je prijateljstvo jako važno, ali zar to nije malo uvrnuto?
Nikad nisam otkrila što radi u slobodno vrijeme kojega je zasigurno bilo prilično. Nije čitala knjige ništa više od mene. Čudim se da s toliko slobodnog vremena i sama nije pisala knjige. Nije krpila čarape ni pekla domaći kruh. Jednostavno ne razumijem. Kako i mogu? Između nas dvije postoji golem zid nerazumijevanja koji nikad nećemo potpuno prijeći.
A ona i Andrea su zajedno prolazile kroz razdoblje trudnoće i porođaja. Očito je to veza koja nadmašuje sve ostale. Nevjerojatno, ali istinito. Takva je veza značajna i trajna. A ja sam zbog toga ljubomorna kao sam pas.
Netko izvana nikad ne bi primijetio suptilnu ravnotežu u našim odnosima, ali mi smo znale za nju. Nikad se na nju nismo pozivale i stalno smo održavale privid jednakostraničnog trokuta, s povremenim malim skretanjima.
Ali kad zaista odrastem, kad budem imala pedeset ili šezdeset godina, prestat ću sa svim tim glupostima i usmjeriti energiju prema nečemu korisnom, na primjer, prema Sunset Beachu koji zvuči tako veličanstveno neukusno, ali koji sad nikako ne mogu uklopiti u svoj raspored gleda-nja televizije, Eto, zato Phillippa nije sumnjala u laž. – Da budem iskrena, zapravo si nam nap-ravila uslugu. Joe i ja smo se strašno posvađali prije nego što smo došli kod vas. Ali tvoji su problemi zasjenili naše. Oboje smo se osjećali tako glupo što smo se posvađali radi novca dok ti gledaš kako ti se raspada obitelj.
Sad sam se sjetila zašto uvijek najprije zovem Andreu. – Što vam se to događa s poslom?
Osjetila joj se napetost u glasu. – Radi se o priljevu novca. Ali je prilično ozbiljno. Nagomi-lalo nam se računa, pisama s upozorenjima i prijetnjama, pa smo morali izabrati koje ćemo ra-čune platiti, a koje ćemo zanemariti. Moraš mi obećati da ovo nećeš nikome reći, ni Robu. An-drea, naravno, zna.
Naravno. – Kakva zbrka, rekla sam suosjećajno. – Pa ipak, nije teško ustanoviti prioritete. Svi mi živimo iznad svojih mogućnosti i možemo bez mnogo toga što inače kupujemo. Jedino se s hipotekom i režijama ne treba zezati. I sa školarinama. – Nije bilo odgovora. – Phil, ne namjeravaš valjda ispisati dečke iz Keaton Housea?
– Ja ne, ali Joe namjerava. Već cijelo polugodište kasnimo sa školarinom i ravnatelj je pos-tao nestrpljiv. Moramo ići k njemu ovaj tjedan. Zato smo se svađali. Joe kaže da se dečki mora-ju ispisati i da će ići u državnu školu, čime ćemo puno uštedjeti.
Htjela sam joj reći nešto ohrabrujuće. I naša su djeca išla u Keaton House. Bili su zajedno još od vrtića. Mogu zamisliti kako će dečkima biti teško napustiti prijatelje, da ne govorim o povlasticama koje im daje privatna škola sa svojim malim discipliniranim razredima, što se uvelike razlikuje od besplatnih golemih državnih škola. Jer činjenica je bila da dečki nisu bili dovoljno bistri da svojim vlastitim zaslugama upadnu u takvu vrstu škole, bez obzira na to koli-ko se Phillippa i Joe zavaravali o akademskim mogućnostima svojih sinova.
Vjerojatno je bilo još teže zamisliti Phillippine izglede kad se jednom ispiše iz školskog vi-jeća koje je ispunjavalo njezin život. Ona je bila kamen temeljac svih dobrotvornih priredaba i odbora u Keaton Houseu. Poznavala je sve majke i sve su majke poznavale nju. Njezin se druš-tveni život u cijelosti vrtio oko škole. Što će raditi ako joj i to oduzmu? Žalila sam je. – Oh, Phil, tako mi je žao. Ako bilo što mogu učiniti... – rekla sam.
Phillippa se nervozno nasmijala. – Pa, ako slučajno imaš trideset tisuća funti, to bi moglo pomoći. Samo se šalim.
Obje smo znale da se ne šali. I objema nam je bilo neugodno. Bez obzira na to što smo bile bliske prijateljice, nikad nismo razgovarale o novcu, osim općenitih primjedaba na cijene kuće i povišenje školarina. Sjetila sam se nečega. – Mogla bi otpustiti djevojku koja ti pomaže u kući.
– Otišla je prije tri mjeseca, kratko je odgovorila Phillippa.
Bila sam zapanjena. Nisam mogla zamisliti da Phillippa održava kuću i obitelj bez unajmlje-ne pomoći. Imala je dadilje s punim radnim vremenom još otkako je njezin prvi sin Elliott imao deset dana. Osamnaest mjeseci poslije rodila je Ruperta. Tako je i planirano da se učinkovito organizira briga o djeci. Kad su dječaci krenuli u vrtić, prebacila se na au pair djevojke. Andrea mi je pričala o tim prvim danima kad se Phillippa bavila Elliottom samo kad se susretala s osta-lim mamama iz svoga trudničkog kruga. Vjerojatno bi ga bila radije ostavila kod kuće, ali je znala da će izgledati malo čudno i nemarno ako se na sastanku majki i beba pojavi bez bebe.
Ne radi se o tome da nije voljela svoju djecu jednako kao mi. Samo nije znala što s njima treba raditi. Kad je bila prisiljena brinuti se za njih, primjerice kad je dadilja imala slobodan dan ili je bila bolesna, zaboravljala ih je nahraniti i promijeniti im pelene. Odvezla bi ih kolicima u park i zatim čitala časopis i povremeno protresla zvečku. Smatrala je da su djeca sretna i da im ništa ne treba ako ne vrište. Bila je jedina majka koja je izlazila bez goleme torbe s dječjim pot-repštinama. Oslanjala se na druge mame koje su joj posuđivale pelene, bočice i cijele obroke kad se pokazala potreba.
Najviše zapanjuje to što je na kraju imala dvoje dobro odgojene djece, iako smo je među so-bom smatrale krajnje nemarnom majkom. Izluđivalo nas je ne samo to što su njezina djeca us-pjela preživjeti bez majčine cjelodnevne brige, već što su jako dobro napredovala. Sto to govori o nama ostalima koje smo žrtvovale karijere i slobodno vrijeme samo da učinimo ono što smo mislile da je najbolje?
Jude je već stajala do telefona, nestrpljivo pokazujući na svoj nos. – Phil, moram ići. Nešto je iskrsnulo. Ali želim još s tobom razgovarati o ovome. Imaš li kojim slučajem mjesta za još jednu osobu na sutrašnjemu nedjeljnom ručku?
– Znaš ti mene, Lorna, uvijek previše toga skuham. Vjerojatno to ima neko frojdovsko zna-čenje, nešto u smislu nadoknađivanja nedostatka pažnje. Ali, zar nedjeljom ne idete na ručak kod djeda i bake?
– Ne sutra. Karen će biti tamo.
Phillippa je zazviždala. – Dođi kod mene. Donesi bocu nečega dobroga. Zapravo, donesi dvije boce nečeg jeftinog i odvratnog. Mislim da će nam trebati.
Odužila sam s pozdravljanjem, ne želeći se suočiti s problemom piercinga nosa. Kad sam konačno spustila slušalicu, okrenula sam se prema Jude. I prvi put u zadnja dva dana, moje su molitve uslišane jer je upravo tada Rob sišao u prizemlje.
Rob ju je nježno pogladio po licu. – Doručkovala si, Judie? Izvrsno.
Moram vam nešto objasniti u vezi s Robom. Onoga dana kad je postao otac, odlučio je da će svoju djecu odgajati onako kako se treniraju psi. Osnovna su pravila bila jednostavna, logična i učinkovita (za pse). Dva su osnovna principa: ne obazirati se na nepoželjno ponašanje i nagra-diti sve ostalo. Stoga je i pohvalio Jude samo zato što je doručkovala. To mu je ostalo još iz vremena kad je bila mala beba i kad je stavljanje žlice u njezina usta bilo pravo herojsko djelo. Ali i danas uvijek nalazi pohvale, pogotovo sada, kad nema baš puno prilika za pohvalu djela svojih kćeri u pubertetu.
Odluka da se ne osvrće na krivo ponašanje svoje djece bila je uspješna dok nije uvidio kako djevojčice upadaju u opasne situacije u kojima je djelovao samo prodoran vrisak roditelja. Ali općenito je bio zadovoljan što je ovakvim načinom odgoja dobio dobro odgojeno i društveno prihvatljivo potomstvo. Jedva sam čekala da vidim kako će njegova filozofija proći na ovom novom testu.
Slatko sam se nasmiješila Jude, a zatim Robu. – Dobro jutro, dragi. Dobro si spavao? Divno. Usput, Jude želi staviti piercing na nos. Idem se okupati.
Ostatak je dana bio grozan. Rob i ja smo kao i obično otišli u veliku kupnju. Nesumnjivo smo jako čudni, ali oboje uživamo kupovati. Oboje osjećamo djetinje zadovoljstvo u traženju novih proizvoda, sitnih delikatesa, besplatnih darova, velikih sniženja i luckastih proizvoda poput zobene kaše s okusom karamela i džin-tonika u kanticama.
Ali danas je bilo drukčije. Jedva smo i progovorili nakon onog susreta na stubama. Nisam ga pitala kako je riješio problem s piercingom. Nisam ni trebala. Tresak zalupljenih vrata i prigu-šeno gunđanje iz sobe blizanki sve mi je reklo. Možda bi Rob trebao pokušati mahati joj koma-dićima piletine pred nosom. Na pse je to djelovalo.
Rob se sinoć morao suočiti s činjenicom da se cure protive susretu s majkom. Nimalo ga se nije dojmio moj dogovor s Jude. Nije mi ništa rekao, ali znala sam.
Jude je izgleda namjeravala štrajkati glađu dok joj otac ne dopusti piercing. Štrajk glađu pot-rajao je dok nije ogladnjela. Tada je poslala Ali da joj prokrijumčari obrok za hitne slučajeve (čokoladicu Kit-Kat s okusom naranče i čokoladni Nesquiq, da je okrijepi u njezinu jadu.
Rob se vratio svom računalu, očito u namjeri da izbjegne još jedan sukob s jednom od svojih odjednom problematičnih kćeri. Kad se sve uzme u obzir, ja sam se osjećala prilično živahno. Istina, u mom je domu bio Armagedon, ali napokon sam se uspjela riješiti glavobolje koja me mučila već dva dana. Mogu izaći sa Ali na kraj, pomislila sam. Možda sam zabrljala s jednom blizankom, ali neću napraviti istu grešku i s drugom. Točno sam znala što je moram najprije pitati.
– Kako si danas, Ali? – upitala sam.
– Jude je jako ljuta, odvratila je optužujućim glasom.
Sad je red na Karen, pomislila sam.
Otada pa do kupnje s Robom, s ostale sam se dvije cure vidjela samo u prolazu. Phoebe se vukla po kući, niža za nekoliko centimetara od briga koje su se nagomilale na njezinim već op-terećenim ramenima. Izmijenile smo suosjećajne osmijehe, koji su bez riječi sve govorili. Posli-je ću s njom razgovarati.
Claireina mrzovolja prerasla je u drskost. Otkako sam prvi put vidjela Karen, u mojoj se ma-šti Claireino lice transformiralo u zrcalni odraz njezine majke. Sram me je priznati, ali počela sam prema njoj osjećati neku vrstu neprijateljstva, samo zato što ima takvo lice. To nije bilo u redu i da ispravim svoju nepravednost, zaklela sam se da ću se prema njoj ponašati još ljubazni-je. – Dušo, hoćeš da ti skuham nešto za doručak? – upitala sam. Stalno me to molila, a ja sam malo kad imala vremena.
– Pa da budem još deblja? – prasnula je i odjurila.
Ovo se nikad ne događa u Obitelji Walton.
U Sainsburyju je Rob gurao kolica, a ja sam bez ikakva užitka birala namirnice. Naše se su-morno raspoloženje vidjelo i po tome što smo umjesto čokoladnih keksa izabrali kekse koji pospješuju probavu. Čak se nismo ni zaustavili na tezgi s kolačima. Red na blagajni bio je zas-trašujući, pa nismo imali drugog izbora nego razgovarati.
Ja sam, naravno, prva započela. – I kakav je plan za sutra?
– Što ti to znači? – sumnjičavo je upitao.
Uzdahnula sam. – Voljela bih da se ne ponašaš tako. Samo sam pitala jesi li smislio kako ćeš cure predstaviti Karen. Njima će to biti važan trenutak i može biti prilično traumatično. Znaš, one se sve boje.
Rob je smekšao glas. – Karen i ja smo razgovarali o tome. – Kladim se da jeste. – Ona i oče-kuje njihovu odbojnost. Kao iskusna dječja psihologinja zna kako se treba nositi s takvim situa-cijama. Prilično je dugo radila s razorenim obiteljima i imala je prilično uspjeha u prevladava-nju dugogodišnjih problema.
– Ovo je malo drukčije, rekla sam. – Ovo je njezina obitelj. Neće moći biti tako objektivna kad su u pitanju problemi njezine vlastite djece.
– Opet si pesimistična. Slušaj, moraš se prestati brinuti. To nimalo neće utjecati na tvoj od-nos s curama. Stvari se zapravo mogu poboljšati kad jednom riješe problem sa svojom majkom.
Nisam ni znala da bi stvari trebale biti bolje. – Dakle, ona će biti u Marynom dnevnom bo-ravku, i čekati ih raširenih ruku. To je plan?
Rob je počeo slagati namirnice na pokretnu traku. – Ne. Ona će biti tamo, ali im neće prilazi-ti sve dok ne vidi da su v spremne. Želi samo razgovarati s njima.
– A poslije?
Rob nije dizao pogled. – Još nije ništa odlučila, ali bi ih voljela viđati nekoliko puta na tje-dan i vidjeti kako će se stvari odvijati.
Narogušila sam se. – Nekoliko puta na tjedan? Zna li ona uopće kakav one imaju raspored? Sa svim tim baletima, satovima gitare, gimnastike, odbojke, da ne spominjem poslijepodneva i večeri kod prijateljica, čak ih i mi viđamo samo nekoliko puta na tjedan.
– Morat će samo propustiti nekoliko epizoda Susjeda, nije li tako?
Što je time htio reći? A još uvijek nije spomenuo razvod.
Na putu kući nismo uopće razgovarali. Na telefonskoj sekretarici je žmirkalo svjetlo. Iako su sve cure bile kod kuće, nijedna se nije javljala na telefon. Ah, pravo je zadovoljstvo imati male, pubertetske pobunjenike.
Pritisnula sam gumb. Bila je to moja mama. – Oh Bože! Mrzim ove strojeve. Zdravo, Lorna. Tvoja majka je. Želim te samo čuti. Možeš li me nazvati kad budeš imala vremena? Bog.
Sjedila sam uz telefon, pogođena riječju koju je rekla. Rekla je – majka. Nije rekla – mama, nego – majka. Uvijek sam je zvala – mama – a ona je sebe nazivala mojom majkom. Cesto sam joj se izrugivala zbog tog prenemaganja. Ali prvi put u svom životu razumjela sam zašto je to činila.
Bila mi je dobra mama, požrtvovna, srdačna, voljela me je i ohrabrivala. Žrtvovala se bez izigravanja mučenice i podupirala me na sve moguće načine. Napravila je sve kako je najbolje znala, a ja joj to sad vraćam dajući joj najveći kompliment time što na svoje kćeri primjenjujem njezine majčinske vještine. Ona je bila moja mama. Tako sam o njoj razmišljala i tako sam je predstavljala drugim ljudima. Ali ona nije bila moja biološka majka. Iako to nije nikad spomi-njala, mora da ju je to uvijek mučilo, i otuda potječe uporaba ove riječi i neizrečena molba koju je u sebi sadržavala.
Nije mi bila rođena majka. Naravno da sam joj to puno puta dobacila kad sam bila dijete. Djeca uvijek koriste svako oružje koje im se nađe pri ruci da povrijede svoje roditelje. Nikad joj se nisam zbog toga ispričala i tek sad vidim da sam trebala. I cure su to isto bezbroj puta rekle meni, već dugo nisu, i uvijek je boljelo, čak i kad sam znala da se tako samo rješavaju svoga bola.
Prošla su dva dana otkako se prava majka mojih kćeri vratila na scenu. I mrzim što to moram priznati, što tako bolno moram otvoriti svoje srce, ali počela sam razmišljati o svojoj majci. Ne o mami, o majci. Prvi put u trideset i šest godina poželjela sam je upoznati.
Sedmo poglavlje
Moja je mama kuhala čaj. Eto, to je radila i takva je bila. To je bila njezina alternativna me-dicina, iskušavala ju je cijelog života i otkrila da je uspješnija od homeopatije protiv bolesti suvremenog života. Svi se izruguju porivu Engleza da kuhaju čaj, ali to ima i svoju praktičnu svrhu. Kuhanje čaja omogućuje osobi da se elegantno povuče iz sukoba na dobrih deset minuta (osim ako ne koristite vrećice, što se ne računa kao kuhanje čaja, ili ako imate jednu od onih kuhinja koje mame goste da vas tamo slijede). Time dobivate na vremenu i možete pažljivo razmisliti o tome što ćete reći, možete isplanirati pametan protunapad i slično, ili možete iznaći način kako ćete promijeniti temu.
Mojoj mami kuhanje čaja služi za mijenjanje teme. Sviđaju joj se samo one o kojima je sama započela razgovor. U škakljivim situacijama potrebno joj je više od deset minuta, a na ovu je situaciju bila sasvim nespremna.
A nisam joj nimalo pomogla time što sam je bez upozorenja posjetila u utorak ujutro umjesto u ponedjeljak poslijepodne, kao što sam obično činila. Nakon što se uvjerila da nitko nije umro, da nitko ne pati od neke strašne bolesti i da nitko nije doživio nesreću, počela je zvocati što je nisam na vrijeme obavijestila da ću doći, tako da može ispeći kolač. Govorila je i govorila, da bi na kraju odmrznula čokoladni gateau koji je držala u ledenici za slučaj da dođu moje cure. Nisam bila ni najmanje gladna, ali sam znala da će me, ako odbijem, optužiti za anoreksiju ili nezahvalnost, ovisno o tome kako je bila raspoložena.
Nastojala sam biti obzirna, ali to je bilo nemoguće. Naslućivala je da je iskrsnulo nešto veli-ko, pa je željela što prije saznati o čemu se radi. Nije ni pristavila vodu za čaj dok joj nisam rekla zašto sam došla. Duboko sam udahnula. – Mama, htjela bih pronaći svoju biološku majku.
Tada je otišla skuhati čaj.
Krenula sam za njom. Nisam htjela da se vrati s beskrajnim monologom o nekome tko je umro, rodio se ili s četiri pogođena broja na lutriji osvojio samo 52,45 funti. Bilo mi je dovoljno teško to reći prvi put i nimalo mi se nije sviđala pomisao da ću morati još jednom.
Promatrala sam je dok je kuhala čaj. Imala je jednu od svojih pet haljina istog kroja, samo od različitih materijala. Nije bila baš najbolja krojačica, ali je znala sašiti haljinu jednostavnog kroja s velikim patent-zatvaračem na prednjoj strani. I tako je od hobija napravila posao. Nije to radila jer je morala paziti na novac. Tata joj je nakon smrti ostavio pristojnu mirovinu i davno otplaćenu hipoteku, ali ona je svejedno mislila da je siromašna. Imala je teško djetinjstvo i nitko je nije mogao uvjeriti da negdje u zasjedi ne čeka još neka velika depresija. Smočnica joj je bila pretrpana konzervama hrane, da se nađe u teškim vremenima. Većini je davno istekao rok traja-nja, ali nisam joj to htjela reći. Izgledalo bi kao da sam maloj cendravoj bebi otela dudu varali-cu iz usta.
Jedini luksuz koji je sebi dopuštala bio je odlazak na frizuru i bojenje kose svakog petka. Ozbiljna frizura koju je na svom mjestu držao jaki lak za kosu bila je u potpunoj suprotnosti s mekoćom crta njezina lica. Lice joj je bilo umorno i naborano, a to nisu bile bore od smijeha. Ali kad se nasmijala, bila je dražesna.
Napunila je kotlić vodom i pozabavila se ritualom: zagrijala je čajnik, skinula poklopac sta-rinske posude s čajem, izvadila lijep porculanski servis. Pričekala sam da završi sa svojim stro-go utvrđenim rasporedom, a zatim rekla: – Mama, jesi li čula što sam rekla?
Okrenula se i tada sam sa zaprepaštenjem ugledala suze u njezinim očima. Mislim da je pla-kala od srdžbe, ali sam svejedno bila zapanjena. Naša obitelj nije baš od plača. Mislimo da su suze sramotne. Nismo puno plakale ni kad je tata umro, ne pred drugim ljudima. Tada smo sa-mo kuhale malo više čaja nego obično.
– Naravno da sam te čula, prasnula je. – Sto je uzrok? Nakon trideset i šest godina? Uvijek si govorila da ne namjeravaš pronaći pravu majku. Sve smo to raspravile kad si napunila osamna-est godina. Je li to zbog mene? Nešto sam pogriješila i želiš me kazniti? – Držala se za kuhinj-ske ormariće.
– Oh, mama, nije to. Molim te ne uzrujavaj se. – Natočila sam čaj umjesto nje. Znala sam da će je to umiriti.
Ispričala sam joj o Karen. Vidjelo se da joj je laknulo. Ovo je bilo nešto što je razumjela. Opet je bila moja mama koju sam trebala. Razrezala je kolač na velike kriške, kao da veličinom svake kriške pokazuje koliko me voli. Velike su porcije bile njezin način da kaže – volim te, a da to ne izgovori.
– Kad se to dogodilo? – upitala je.
– Prije tri tjedna, odgovorila sam.
Iznenađeno je odložila kolač. – I tek mi sada to kažeš?
– Mama, najprije sam morala sve srediti u svojoj glavi. Nisam te htjela opterećivati dok ne saznam što će biti. Mislila sam da se Karen neće zadržati, pa nije imalo nikakva smisla da se uzalud brineš.
– Pretpostavljam da je ona još uvijek ovdje?
Ovdje je, da. Postala je žarišna točka naših života. Ima vlastiti stupac naslovljen – Ka-ren/mama broj 2 – u našem obiteljskom kalendaru. Čini se da je nedjeljni ručak bio uspješan. Čak je i Jude nevoljko priznala da je Karen – dobra.
Karen je majstorski izvela prvi susret. Nije se obazirala na početne mrzovoljne poglede i be-zobrazne odgovore na svoja prva probna pitanja. Sjedila je i čekala dok nije prosudila da je vri-jeme da obradi svaku od cura. Mora da ju je Rob dobro pripremio. Znala je da najprije mora pridobiti Jude da bi slomila Alin otpor. Uskoro sam saznala kako je obradila inače tvrdokornu Jude. Claire je, naravno, bila najviše zadivljena savršenom šminkom svoje majke. A Phoebe... Slatka Phoebe je samo željela miran život, pa se pridružila svojim prevrtljivim sestrama.
Rob mi je rekao da je Karen vješto iskoristila pravo vrijeme, čime je pokazala svoje iskustvo dobrog psihologa. Shvatila sam ovo kao aluziju na svoju diplomu iz filozofije. – Pa, oprosti mi što sam izabrala filozofiju, rekla sam. – Možda i nemam diplomu Fakulteta za laprdanje iz Kali-fornije o tome kako treba razgovarati s djecom, ali deset godina brige o djeci dalo mi je prilično dobru predodžbu o našoj djeci.
I oprosti što te moje podučavanje ne zadivljuje, ali ono već deset godina isplaćuje polovicu rate za hipoteku, Kareninu polovicu. I voljela bih vidjeti kako se Karen priprema i predaje lek-ciju o Aristotelu nakon probdjevene noći koju je provela brinući se za djevojčice koje su dobile krup. Oh, upravo sam se sjetila, ona to neće morati. Vrijeme krupa odavno je prošlo, propustila ga je.
Mrzila sam samu sebe što se ovako ponašam i ne prestajem govoriti o Karen. Preplavio me je osjećaj samosažaljenja i jednostavno nisam mogla prestati. Htjela sam da me Rob zagrli i ohrabri. A on se uopće nije obazirao na moju sve veću gorčinu. Počeo se privikavati na nju. Nije nastavio svađu, već je otišao.
Ostalo sam čula od cura. – Tako je lijepa, ushićeno je rekla Claire. Pitala sam se nije li pri-mijetila zapanjujuću sličnost između sebe i svoje majke.
Ali je bila uzbuđena zbog novog proširenja svoje obitelji. – Nabavit će psa i mačku kad se preseli u novu kuću. Imat će i miševe. A ja ću im dati imena.
– Lijepo, rekla sam, nastojeći da zvučim sretno. Nova kuća? Kućni ljubimci? Meni to zvuči nekako trajno. Čak i ako samo unajmi kuću, to podrazumijeva dugotrajne namjere. Sto ako ne uspije u svojoj namjeri? Naravno da će uspjeti. To joj je bila profesija.
Jude je na licu imala miran, pobjednički izraz. – Sto je s tobom, Jude? Sto ti misliš?
– Pa, ona misli da ne bih trebala staviti piercing samo zato što mi nos još raste, pa bi mu pi-ercing mogao promijeniti oblik. Zato mi je predložila da probušim uši dok čekam.
Morala sam obuzdati bijes jer je ovdje bio i Rob, a ja sam se zaklela da više neću dopustiti da se vidi koliko se osjećam ugroženo, kad ga je to toliko živciralo. – A jesi li joj rekla da škola ne dopušta naušnice dok ne napunite šesnaest godina?
Jude je ispustila onaj užasni pubertetski uzdah kojim se osuđuju roditelji kao najgore i naj-gluplje osobe na cijelome svijetu. – Učitelji ih neće ni primijetiti ako ih prekrijem kosom. Svi ih imaju osim mene. – Sad nije bilo vrijeme da joj nabrojim sve djevojčice iz razreda za koje sam znala da nemaju naušnice. Tada bi me sasvim sigurno zamrzila. Hvala ti, Karen.
– Je li sve u redu, Phoebe? – Phoebe me nije ni pogledala dok je govorila. – Rekla je da će mi sljedeći put kad se vrati iz Amerike donijeti neku izvrsnu kremu od koje pristići nestaju za pet dana.
Jedva sam zatomila ogorčenje. – Ali sama si rekla da ne želiš koristiti kreme. Već te mjese-cima nagovaram da idemo liječniku. Čula sam da daju recepte za tablete i kreme koje bi ti po-mogle da središ kožu. Možda liječnik ima istu kremu kao što je ta iz Amerike.
– Ne želim ići k liječniku. Postavljat će mi svakakva pitanja. Čekat ću dok... mi majka ne donese tu kremu.
Eto. Rekla je to. Majka.
Nisam se trebala iznenaditi. Pa one su moja djeca. Naravno da su htjele oprostiti svojoj maj-ci. Sve su one imale rupe u svojim životima koje je trebalo popuniti, mjesta koja sam ja mogla prekrivati, ali ih nikad ne bih sasvim zatvorila. Nisu je mogle mrziti i nisu niti smjele. I sam dragi Bog zna da će kad odrastu imati dovoljno razloga da mrze druge ljude, pa neka uživaju u sposobnosti lakog opraštanja dokle god mogu.
Nisam namjeravala svojoj mami sve ovo ispričati, ali jednostavno je izletjelo iz mene. Najte-že sam podnijela Phoebinu izdaju. U protekla sam tri tjedna osjetila kako je polako gubim. Mo-žda sam bila sama kriva što sam se svim silama natjecala s Karen, ali osjećala sam da gubim Phoebe. Mrzila sam i samu pomisao na svaki tren koji je provela s Karen, svaki njezin savjet koji je poslušala, svaku uzgrednu rečenicu koju joj je rekla. Znam. Znam da to zvuči djetinjasto i posesivno. Vi ste možda velikodušni što se tiče vaše djece, ali ja nisam nimalo.
– Oh, ljubavi, žao mi je. – Moja mi je mama natočila još jednu šalicu čaja i odrezala mi još jedan velik komad kolača.
– Mama, stvar je u tome što razumijem kroza što prolaze. Pokušala sam se zamisliti na nji-hovu mjestu, kako bih se osjećala ja i svi mi, da se moja majka vratila kad sam bila njihove dobi.
Moja je mama ustala. – Skuhat ću još čaja.
– Ne, mama. Ne želim još čaja. Molim te sjedni. Moramo ovo riješiti. – Nevoljko je sjela. Nastavila sam. – Da se vratila kad sam bila tinejdžerica, ja bih se osjećala rastrgano između vas dvije. Bila bih zbunjena, željela bih je istodobno mrziti i upoznati, a cijelo bih vrijeme mislila na tebe i kako se ti osjećaš. Jer ti si moja mama i uvijek ćeš to biti. Željela bih poštedjeti cure ove borbe. Ne želim da ih prisilimo da biraju između nas. Nadam se da neće doći do toga. Zato se i držim u pozadini, da budem tamo kad me zatrebaju i da naš život i dalje teče uobičajeno.
– Sigurno ti je teško.
Odmahnula sam glavom. – Gotovo nepodnošljivo. Ne mogu vjerovati kako su je brzo prih-vatile nakon onoga što im je učinila. Kad su prije govorile o njoj, uvijek su govorile da je mrze. A sada kad se vratila, sve joj je oprošteno i zaboravljeno. To nema nikakva smisla.
– One su samo djeca, dušo. Zbunjene su i potrebna im je pažnja. Pogledaj sebe. Želiš pronaći pravu majku koja ti je napravila isto što i Karen svojoj djeci. I spremna si sve zaboraviti i doče-kati je raširenih ruku. Između majki i djece postoji neka veza...
Slegnula sam ramenima. – Možda si u pravu. Možda se samo želim nečim zaposliti. Možda želim proći kroza sve ovo što prolaze i cure. Nisam prestala razmišljati o tome zadnja tri tjedna. Ali moram to učiniti. Molim te, mama. Reci da nemaš ništa protiv.
Šmrcnula je. – Ne mogu te spriječiti ako si čvrsto odlučila nastaviti s time.
– Oh, hvala ti, mama! Obećavam ti da se ništa neće promijeniti, ma što se dogodilo. Moram to samo izbaciti iz sebe, to je sve. – Htjela sam je zagrliti, ali je naslutila da slijedi nepoželjno pokazivanje osjećaja, pa je ustuknula. – Da sada skuham čaj?
Kad je opet započela sa svojim ritualom, zazvonio mi je mobitel. Bila je bolnica. Odmah sam se uspaničila i nisam dopustila sestri da završi. – Nešto nije u redu s nekom od mojih kće-ri? Ili s mojim mužem Robom? Jesu li dobro? Sto se dogodilo? Oprostite. Slušam vas... Isabelle Miller? Ali ona nije moja... Razumijem. Doći ću čim prije.
– Što je to bilo? Što se dogodilo? – Mamin glas je drhtao. Čula je samo riječi – bolnica – i ostarjela pet godina.
– Sve je u redu, mama. Radi se o Isabelle, Andreinoj kćeri. Imala je prilično tešku nesreću, a bolnica ne može stupiti u vezu ni s Andreom ni s Danom. Pretpostavljam da sam ja jedina oso-ba koje se Isabelle mogla sjetiti, ali ne znam otkud joj moj broj mobitela. Moram ići. Oprosti. I hvala ti. Javit ću ti što se dogodilo. Mislim, što se tiče onoga drugoga. – Obje smo znale na što se to odnosi.
Odmahnula je glavom. – Nema potrebe.
Uzdahnula sam. Očito mi ne namjerava olakšati stvar. – Mama...
Jedva je podignula ruku. – Ne, ne razumiješ. Mislila sam na to da ne moraš to raditi preko agencije.
Bila je pravu. Nisam uopće razumjela. – Ali, zar ne postoji određena procedura, započela sam.
Mamin se glas promijenio. Zvučao je starije. 'Agencija ti neće trebati. Znam tko je tvoja majka.
Nisam vjerovala da ovo govori. – Otkud? Mislila sam da je sve to anonimno.
– Kad smo te donijeli kući onoga prvog dana, našli smo malu poruku skrivenu u tvojoj odje-ći. Naravno da to nije u skladu s pravilima, ali nisam mogla okrivljavati sirotu ženu.
– Sto je pisalo? – prošaptala sam, nastojeći da ne mrzim mamu što mi je ovo zatajila.
– Samo da želi da se brinemo za tebe. I napisala je svoje ime i adresu. Znaš, za svaki slučaj.
– Zašto mi to nisi rekla?
– Jer nije bilo potrebe. Nisi željela znati. Do danas.
– I gdje je ta poruka? – slabašno sam upitala, istodobno je želeći i ne želeći vidjeti, istodobno očajna i potpuno nespremna.
Mama je uzdahnula. – Gore negdje. Naći ću je. Zapravo, imam još nešto osim poruke. Pismo koje je napisala prije nekoliko godina.
Ovo je bilo previše. Previše tajni. Previše novosti. – Kako je mogla napisati pismo? Kako je znala gdje stanujemo?
Mama je slegnula ramenima. – Nisu bila tako stroga pravila kad si se rodila. Nije bilo raču-nala ni zaštitnih lozinki. Čini se da je tvoja majka poznavala jednu od sestara na porodiljskom odjelu, onu koja nam je tebe predala. Živjele su u istoj ulici. – Opet je slegnula ramenima da mi da do znanja kako je ostatak priče, moje priče, lako tekao.
Nismo više imale što reći. Uzela sam kaput i torbu poput automata, nastojeći se usredotočiti na to kako ću preživjeti idućih nekoliko sati sa saznanjem da će se puno toga promijeniti u mom životu.
Vidjela sam da moja mama pati zbog mene, ali mi ne može pomoći da otklonim bol. Pročis-tila je grlo. – Dobro, sredit ću ti to. Samo još nešto. Nemoj se previše nadati.
Prekasno je za to. – Neću, mama. I hvala ti još jednom. – Nisam bila sigurna zašto joj zahva-ljujem. Poljubila sam je i otišla.
– Jeste li vi Isabellina majka? – upitala me sestra.
– Nisam. Ali poznajem Isabelle gotovo cijeli njezin život. I bliska sam prijateljica njezine majke.
Sestra je izgleda zabrinuto. – Nazivali smo broj kod kuće, njezina oca na poslu, oboje rodite-lja na mobitele i sve brojeve koje nam je Isabelle dala. Oni iz škole su prilično ljuti, osobito zbog okolnosti. Uskoro će stići Isabellina učiteljica. Za vrijeme nastave trebao bi biti dostupan barem jedan od roditelja upravo radi ovakvih situacija.
Nikako nisam mogla shvatiti. Andrea je uvijek pomno pazila da joj mobitel bude uključen. I ja sam bila takva. Čak je i Phillippa pazila da školu upozna sa svim promjenama svoga kompli-ciranog radnog rasporeda, iako nisam imala pojma što bi napravila da je hitno pozovu sada kad nije imala aupair djevojku.
– Kako je Isabelle? – upitala sam.
Sestra je bila u neprilici, ne znajući koliko da mi kaže budući da nisam bila u srodstvu. – Ne mogu vam reći sve pojedinosti. Pala je s autobusa u Oxford Streetu.
– Nije mogla biti u Oxford Streetu. Radni je dan.
Sestra je upitno podigla obrve. – Imate li djece?
Nakostriješila sam se. – Imam četvero.
– Tada biste trebali znati da ne možete uvijek biti sigurni da će biti tamo gdje vi mislite.
– Uvjeravam vas da sam sasvim sigurna da su moje kćeri od ponedjeljka do petka u školi.
– Bog, mama.
Bila je to Jude. – Sto radiš ovdje, Jude? Zašto nisi u školi?
Imala je dobar razlog da izgleda plašljivo. – Oprosti.
To mi je bilo dovoljno. Sama sam dopunila ostatak priče. Ona i Isabelle su markirale i uputi-le se prema West Endu. Dovoljno sam ih dobro poznavala da zaključim kako je to vjerojatno bila Judeina ideja. Sada sam shvatila zašto su nazvali mene na mobitel.
– Razgovarat ćemo poslije. Jesi li dobro?
Jude je kimnula glavom. – Mama, Isabelle je jako ozlijedila nogu. Ja sam kriva. Ja sam se gurala i onda je ona pala. Žao mi je.
Glas joj je zadrhtao pa sam je zagrlila. Jude i ja smo se rijetko ovako grlile. Kad malo bolje razmislim, odnedavno je u našoj obitelji bilo jako malo fizičkih dodira. Istog sam joj trena sve oprostila. Nešto me je zagreblo po licu. Pogledala sam bolje i ugledala ih. Dvije zlatne naušni-ce. Dakle zato se uputila u West End. Nisam joj dopustila da probuši uši, usprkos onome što joj je Karen predložila, pa je odlučila to učiniti na svoju ruku, meni iza leđa.
Osjetila je da sam je čvršće stisnula pa se povukla, stavljajući ruke na uši. – Oprosti, mama. Ali ti mi to ne bi dopustila. A to nije pošteno. Moja je druga mama rekla...
– Sad je dosta, prasnula sam. – Razgovarat ćemo poslije.
Sestra je strpljivo čekala da završimo razgovor, a onda nas povela do Isabelle. Sirotica je bila prestravljena. Unatoč tome što je bila dvije godine starija od Jude, Jude je uvijek bila glavna. Isabelle i Phoebe rodile su se istog dana, ali nije dugo potrajalo da otkriju kako nemaju ništa zajedničkog. Zatim se pojavila Claire, tako lepršava, prava djevojčica. A kad se pojavila Jude, slobodna duha i puna želje za pobunjeničkim pustolovinama, Isabelle je napokon pronašla svo-ju srodnu dušu. A Jude je dobila svoju pomoćnicu.
Sliku su upotpunile dvije naušnice koje su svjetlucale ispod zavoja oko Isabelline glave. Sje-la sam do nje na krevet i pogladila je po licu i ruci. – Sve će biti u redu, dušo, šaptala sam umi-rujući je. – Bit ćeš opet zdrava kao dren.
Oči su joj se napunile suzama. – Gdje je moja mama? – šmrcala je.
Proklela sam Andreu što sam se zbog nje našla u ovoj situaciji. Umirivala sam je. – Uskoro će doći. Pretpostavljam da joj mobitel ne radi.
Prošao je sat dok se Andrea nije pojavila. Za to vrijeme morala sam potpisati pristanak za operaciju Isabelline noge. Liječnici nisu mogli više čekati.
Stigla je gospođica Brownlow i istog sam trena zadrhtala od straha zbog njezina impozan-tnog izgleda. Činjenica da je imala samo dvadeset i pet godina i da je bila lijepa, bila je u cije-losti zasjenjena njezinom zastrašujućom reputacijom. Očito je još davno odlučila da će njezina krhka pojava u svijetu podučavanja biti velik nedostatak. Sredila je to tako što je poprimila ka-rakteristike Margaret Thatcher. Čak je i njezina besprijekorna šminka izgledala agresivnije zbog svoje kliničke preciznosti. Bila je toliko omražena, da ste ubrzo zaboravljali na to kako je zap-ravo lijepa. Užasnula sam se da ću ovoj zastrašujućoj ženi morati objašnjavati zastranjeno po-našanje svoje kćeri. Ali ona se uputila prema sobi za posjetitelje, vjerojatno da pričeka Andreu i Dana. Hvala ti, Bože.
Nekoliko minuta poslije u bolnicu je dotrčala Andrea sva u suzama. Njezinu je histeričnu po-javu upotpunjavala kišna kabanica u stilu Dannyja De Vita i prugasti šešir koje je imala u našoj špijunskoj misiji. – Loma! Hvala Bogu da si ovdje! Što se dogodilo? Gdje je Isabelle? Je li dob-ro?
– U operacijskoj dvorani. Čekali smo te koliko smo mogli, ali su liječnici bili zabrinuti zbog unutrašnjeg krvarenja, pa su je odveli na operaciju. Gdje si bila? Zašto ti mobitel nije bio uklju-čen?
Izgledala je prilično zbunjeno. – Mislila sam da sam ga uključila. Sigurno se ispraznila bate-rija ili sam ga slučajno isključila. Možda sam sjela na njega, ne znam. Sto se dogodilo? Kako je mogla pasti iz autobusa?
Sve sam joj ispričala, nastojeći umanjiti Judein doprinos ovoj eskapadi. Moj pokušaj da zaš-titim Jude nije uspio. Andrea je očito odlučila usmjeriti sav svoj bijes na nju. – Dakle, zato što je Jude odlučila probušiti uši, morala je sa sobom vući i Isabelle?
– Čekaj malo, prosvjedovala sam, ustajući u obranu svoje kćeri koja ovo nije zaslužila. – Isabelle je starija od Jude. – Ovo je bilo malo klimavo jer smo obje znale tko je glavni u ovom ortakluku. Ali morala sam nešto reći. – Osim toga, i Isabelle je probušila uši.
– Da, jer ju je, bez ikakve sumnje, Jude na to nagovorila. Isabelle mi uopće nije spominjala da će probušiti uši. Znala je da to može učiniti kad god hoće, da bih joj to dopustila.
– Ali u školi im ne dopuštaju da imaju naušnice dok ne napune šesnaest godina, istaknula sam.
Andrea je prezirno otpuhnula. – Sve ih imaju. Učiteljima ne smeta ako ih prekriju kosom. Zar to nisi znala? Zar se sve ovo dogodilo samo zato što nisi dopustila Jude da probuši uši?
Sad sam opet ja loša majka. Opet je ispalo da sam za sve ja kriva. Mogla bih pobjeći u Kali-fomiju i osvjetlati svoj materinski obraz kao što je to učinila Karen. Mogla bih po cijele dane gledati reprize Dallasa i Dinastije dok studiram regresiju u prošle živote, ili nešto u tom smislu.
Zaokupljena ovom apsurdnom ali istodobno i primamljivom maštarijom, nisam ni primijetila da je stigao Dan. Istog su trena on i Andrea počeli predbacivati jedno drugome. – Gdje si, dov-raga, bila kad se sve to dogodilo?
zasiktao je Dan. – Rekli su mi da su te nazivali dva sata.
– Nas. Nas su nazivali dva sata. Isabelle ima dva roditelja, ako si slučajno zaboravio. Gdje si, dovraga, ti bio? – odsiktala mu je Andrea.
– Bio sam na sastanku. Radim, ako si slučajno ti zaboravila.
– Tvoja tajnica nije znala ništa o tvom sastanku.
Počela sam pomalo uživati u ovome. Već dugo nisam vidjela neku drugu obitelj u krizi. Ja sam barem uvijek znala gdje je Rob. S tužnim očajanjem uhvatila sam se za ovu malu pobjedu.
Kad sam se vratila prisluškivanju, Dan i Andrea su počeli s određenijim optužbama. – Misliš da ne znam gdje si bio i s kim si bio? – rekla je Andrea. – Znam već dugo vremena. I, da budem iskrena, uopće me nije briga, ali kad je naša kći u opasnosti...
Dan se neveselo nasmijao. – Tko mi to govori. Misliš da ne znam što znače taj šešir i ta ka-banica. – Ja nisam znala što znače šešir i kabanica pa sam čekala da to čujem, iako sam već počela razabirati o čemu se radi. Nažalost, došla je sestra. Sve je pokvarila.
– Gosp. i gđa Miller? – upitala je.
– Da, oboje su odgovorili.
– Vaša je kći dobro. Operacija je gotova i uskoro će doći liječnik i porazgovarati s vama. Sva sreća što je došla vaša prijateljica i što je bila s njom. Bila je jako uzrujana kad vi niste došli. – Odsječenim glasom pokazala je što misli o tome, i Andrea i Dan su istog trena osjetili krivnju. Dobili su ukor, a zatim ih je sestra odvela u sobu za posjetitelje gdje sam prije ja bila. Sada kad su došli pravi roditelji, surogat-rodbina više nije bila potrebna, i stoga sam bila neizmjerno zah-valna. Nisu imali pojma da ih u zlokobnoj komori čeka strašna gđica Brownlow. Mogla sam čuti glazbu iz filma Ralje dok su se približavali svojoj strašnoj sudbini.
Povikala sam za njima. – Vidjet ćemo se poslije. Moram odvesti Jude u školu na sat glazbe-noga.
Andrea se okrenula. – Dobro. I hvala ti, Loma, što si došla i za sve ostalo. I oprosti mi ono što sam rekla. Nisam tako mislila, samo sam bila uzrujana zbog Isabelle, to je sve.
S obzirom na okolnosti, zvučalo je prijazno, pa sam prihvatila ispriku. Jer smo obje znale da ona ima pravo. Jude je bila kriva za sve. Kao i uvijek, ja sam morala rješavati probleme. I to bez diplome dječjeg psihologa.
Moja srdžba bila je još veća kad Rob nije stigao na vrijeme u Keaton House na ponižavajuću lekciju ravnatelja o roditeljskoj odgovornosti. Potvrdio je Andreinu sumnju da sam ja kriva za cijelu ovu nezgodu. Sigurno sam bila kriva i zato što se Rob nije pojavio. Ravnatelj je rekao da očito nisam s njime raspravljala o ozbiljnosti cijele ove situacije. Nisam nimalo sumnjala da bi, da sam malo dulje ostala, pronašao neki način da mi natovari i odgovornost za treći svjetski rat. Sve sam podnijela zamišljajući užasnu osvetu koju ću u budućnosti prirediti Robu i Karen. Je-dan od krvavijih prizora izmamio mi je smiješak.
– Nije smiješno, gđo Danson. – Zamjerka g. Waltersa brzo me je probudila. Nije me iznena-dilo to što me je nazvao gđa Danson. Rob i ja smo odlučili da je zbog cura najbolje da oni u školi misle da smo vjenčani.
Pročistila sam grlo i pokušala zvučati ponizno. – Oprostite, g. Walters. Još sam uvijek u šoku zbog svega što se dogodilo u bolnici. Isabelle mi je poput kćeri. – Mislila sam da će ovo bolje zvučati nego da mu kažem zašto sam se zapravo smiješila.
To ga je zadovoljilo. Oho, postala sam jako dobra u laganju. Ne znam zašto sam se uvijek trudila da budem iskrena i otvorena. Život je puno lakši kad lažeš.
– Uostalom, prava je slučajnost da vas je Judeino markiranje dovelo ovamo. I tako sam mis-lio pozvati i vas i vašeg supruga. – Pretpostavila sam da mu na umu nije druženje uza šalicu čaja. Nastavio je. – Dobivam izvještaje učiteljica svih vaših kćeri, osobito gđice Brownlow, o značajnom pogoršanju i discipline i znanja u proteklih nekoliko tjedana. Osim Phoebe, naravno.
Naravno.
– Kad se tako nešto dogodi, najprije pitamo roditelje je li se Što promijenilo kod kuće, nešto što bi moglo objasniti ovu promjenu.
Prestao je govoriti. Hoću reći, to je značilo da čeka da ja nešto kažem. Robe, Robe, gdje si? Ne bih smjela sama kroz ovo prolaziti. Promeškoljila sam se na stolici od nelagode. – Pa, došlo je do nekih promjena.
G. Walters je kimnuo glavom, ali nije ništa rekao. Želio je čuti malo više. Vrag me odnio ako ću mu reći da cure nisu moja djeca i da nisam žena njihova oca. Nazovite me snobom, ali ja držim do svoga stečenog statusa koji je malo klimav zbog nedostatka zakonskih dokaza. To što me u školi prihvaćaju i priznaju, meni jako puno znači. I neću odustati od toga bez borbe.
– Bismo li moj suprug i ja mogli sljedeći tjedan doći na razgovor kod vas? – predložila sam. Ja neću doći. Pa neka Rob vidi kako je to. Došla sam do zaključka da je zrelost malo precije-njena, jer jako uživam u svojim djetinjastim maštarijama.
– Mogu pričekati do tada, nerado je pristao. – A sad moramo odlučiti što ćemo s Judith. Ne-mam drugog izbora nego je suspendirati na dva tjedna. A nakon toga ćemo razmotriti što ćemo dalje. To je prilično oštra kazna, ali je potrebna zbog ozbiljnih ozljeda Isabelle Miller.
Nisam mu mogla proturječiti. Ionako nisam više imala energije.
Jude i ja nismo razgovarale na putu kući. Jude se prepustila durenju vrijednom Oscara, a ja sam se pripremala za večerašnju lekciju o Kantu. Kad smo došle kući, ona je otišla u svoju sobu i zalupila vratima. Ja sam otišla u kuhinju i pristavila vodu — da, znam da se pretvaram u svoju majku — i pokušala iz svog umornog uma sasvim ukloniti misli o svojoj rascijepljenoj obitelji.
Telefon je opet zazvonio. Voljela bih da sam jedna od onih osoba koje puštaju telefon da zvoni, ali sam zbog urođene znatiželje i majčinskog straha od loših vijesti ipak popustila.
– Halo, jesi li ti, Lorna?
– Ja sam, odgovorila sam.
– Simon je. Simon Flynn. Iz tvog razreda. – Nije morao navoditi sve svoje kvalifikacije. Prepoznala sam njegov glas i iznenadila se uzbuđenju koje me je obuzelo kad sam shvatila tko me zove. Nisam nevjerna Robu, ali je prošlo dosta vremena otkako mi je neki drugi mladi muš-karac posvetio pažnju, iako su mu namjere bile sasvim nevine.
– Oprosti što te zovem doma, ali dala si mi broj da te nazovem ako zapnem s nečim, nastavio je.
Jesam li? Ne sjećam se da sam to učinila, ali mogla sam tako nešto učiniti kad sam bila pre-umorna da smislim bilo što drugo čime bih završila razgovor.
– Oh, da, rekla sam glupavo. 'Ali vidjet ćemo se za nekoliko sati. Ako si zapeo sa zadaćom u ovo doba, ne vjerujem da ću ti moći pomoći.
– Zapravo, to nema veze sa zadaćom. Htio sam te pitati bismo li nakon predavanja mogli malo porazgovarati. Znam da imaš obiteljske obveze pa sam mislio da se unaprijed dogovori-mo.
– Nisam sigurna. Sad su se stvari kod kuće malo zakomplicirale.
– Osjetio sam to. – Osjetio je to. Sto to znači kad (mlad i sam) muškarac počinje naslućivati neke stvari o (starijoj i udanoj) ženi? Opišite u 500 riječi. – Razumjet ću ako ne možeš. Radi se o tome da imam za tebe poslovni prijedlog.
– Kakav poslovni prijedlog? – upitala sam, zaintrigirana mogućnostima.
– Predugo bi trajalo da ti objašnjavam preko telefona. Ali ako možeš odvojiti pola sata...?
Razmislila sam samo trenutak. Znači još daljnjih trideset minuta izvan ovog obiteljskog kot-la. – Zvuči zanimljivo. Dobro, pola sata.
– Izvrsno! Odlično! – Zvučao je zaista zadovoljno. Volim kad tako utječem na ljude, nakon ove koprene jada koju sam razastirala preko svoje obitelji svakoga dana PK (poslije Karen).
Kad sam spustila slušalicu, razmotrila sam svoj život u svjetlu novih mogućnosti. Poslovni prijedlog. Pola sata s čovjekom na kojega nisu utjecale Karenine čini.
Čak i to što mi je dnevni TV-raspored poremetio golf i bilijar, nije pokvarilo moje dobro ra-spoloženje. A to je najvažnije.
7 Re: Francesca Clementis MOJE CURE Čet Feb 16, 2012 2:19 pm
Margita
Administrator
Osmo poglavlje
– Ohoho, što si se dotjerala! – Ali me je iznenađeno odmjeravala od glave do pete. Jedino je ona bila u kuhinji kad sam namjeravala otići. Bila sam razočarana što me nitko drugi nije mo-gao vidjeti ovako uređenu. Mogla sam otići u njihove sobe i poželjeti im laku noć, ali to bi bilo previše očito. Nikad to nisam radila kad sam odlazila na predavanja.
Napuhnula sam se od Alinih komplimenata. Pa, valjda sam se malo potrudila. Ne zbog Si-mona, znate. Ne. Već zato jer nisam znala kamo ćemo ići nakon predavanja. Tko zna. Možda u kakav stari pub ili u onaj novi otmjeni bar u blizini koledža u kojemu se poslužuju grickalice napravljene od najugroženijih vrsta na planetu. Vidjela sam da imaju vrlo visoke stolove i stoli-ce i sve su žene unutra izgledale kao da su upravo časopisu Hello! ispričale svoju najnoviju romancu s talijanskim nogometašem.
Zato valjda razumijete zašto sam umjesto svojih uobičajenih traperica i odrpanih sivih čara-pa obukla suknju i svjetlucave najlonke.
Rob je stigao na vrijeme i promatrao me s odobravanjem.
– Lijepo izgledaš. Ideš na neko posebno mjesto? – upitao je.
– Idem na koledž. Obećala sam da ću poslije nastave otići sa svima na kratko piće. Zato sam se malo potrudila. – Ono – sa svima – glatko je kliznulo. Možda sam i ja samo korak dalje od šešira i kabanice Dannyja De Vita.
Rob se zamislio. – Ne sjećam se kada sam te zadnji put vidio u suknji.
Shvatila sam ovo kao optužbu. – Ne sjećam se kad smo zadnji put išli nekamo gdje bih mog-la obući suknju. – Odjednom mi je pred očima bljesnula slika Karen kako ulazi u Pizza Express (Robov i njezin Pizza Express, ne moj), u mini-suknji koja je otkrivala njezine gotovo savršene noge. Nastojala sam je izbrisati iz pamćenja. Postajem sve bolja u pretvaranju svojih zastranje-nja u samosažaljenje i zbrkanu ljubomoru. Ili, bolje rečeno, postajem sve bolja u njihovu gomi-lanju, dok ne ulovim prigodu da porazgovaram s Andreom ili Phillippom i pustim ih na vidjelo dana.
Rob je kimnuo. – Znaš, u pravu si. Već dugo nismo nas dvoje sami izašli. Zašto to ne bismo učinili u subotu navečer? Da odemo na ono novo mjesto u Balhamu s tajlandskom kuhinjom?
– Misliš, nešto kao spoj? – čula sam sebe kako govorim.
Nasmiješio se. – Da, kao spoj. Ali samo ako obučeš onu majicu koja mi se jako sviđa, onu sa srcima i prozirnim rukavima.
– Samo ako ti obećaš da ćeš staviti svoju sretnu kravatu, odgovorila sam. Kad smo se Rob i ja upoznali, nosio je kravatu s njemačkim ovčarima u raznim pozama. Nije bio baš jako roman-tičan, ali je smatrao da će mi biti drago ako tu kravatu nosi u posebnim prigodama, da mi time pokaže kako nije zaboravio na sitne pojedinosti s našega prvog susreta.
Tijekom godina na kravati su se, osim uspomena, nagomilale i neke tvrdokorne mrlje i una-toč čestim nagovaranjima ostalih članova obitelji, nije ju htio baciti. Okrutno smo ga zadirkiva-le, osobito kad ju je želio nositi uza svoje najbolje odijelo. A sad se čvrsto hvatam za svaki os-tatak zajedničke prošlosti, u nadi da će naša obitelj ostati i dalje povezana ovim zajedništvom.
Smiješio se na naš način. Znam da će na kraju sve biti dobro.
Tada sam se sjetila. – Čekaj malo. A Što ćemo s curama? Ovaj vikend moraju dovršiti refe-rate za školu. Obećali smo da ćemo im pomoći, a one su slobodne samo navečer. Ne možemo ih iznevjeriti.
Sakrio se iza novina. – Bit će sve u redu. Karen može doći.
Sledila sam se. Ni za milijun godina ne bih pustila Karen u ovu kuću, moju kuću, iako je te-hnički polovica kuće bila njezina. Naravno da to nisam rekla, jer nova i smirena Lorna sada prije razmisli da slučajno ne kaže nešto krivo. Ipak sam na kraju završila govoreći krive stvari, samo što je to bilo puno rječitije.
– Ovamo? – Otkrila sam da su jednosložni odgovori najsigurniji.
Spustio je novine. – Zašto ne? Ona im može pomoći i biti ovdje dok ne odu u krevet – – ovo mi se nimalo ne sviđa — – ili one mogu otići kod nje. Ima pripremljene krevete, za slučaj da jednom odluče prespavati kod nje.
Ovo mi se pak još manje sviđalo. Pomislila sam na mogućnost da pronađem one koji su joj iznajmili kuću i upitam ih je li pri popunjavanju ugovora o najmu spomenula i četiri adolescen-tne delinkventice.
Misli, misli, misli. Vedro sam se nasmiješila. – Znaš što? Pustimo sad ovu subotu i izađimo neku drugu večer. Obećala sam Phoebe da ću joj pregledati referat. Karen ne zna točno što se od cura traži u pojedinom razredu.
– Siguran sam da će se snaći. I stvarno bih volio da izađemo ovu subotu.
– Zašto baš ovu subotu?
Ponovno je podigao novine. – Nema nikakva posebnog razloga. Samo što sam već rekao Ka-ren da može biti s curama cijelu večer. Dosad je s njima provela samo sat-dva, a zaista želi biti cijelu večer s njima da bi se osjećala kao... – Nije se mogao sjetiti odgovarajuće riječi kojom bi završio ovu spornu rečenicu.
– A mene se nisi sjetio ni pitati? – Oh, Bože, sad zvučim kao Pat Butcher. Čak sam i ruke presavila kao ona, samo što nemam grudi tvrde poput zida na koje bih ih naslonila, pa sam iz-gledala nekako mlitavo i pogrbljeno.
– Tek smo danas o tome razgovarali. Zvao sam te za vrijeme ručka, ali ti je mobitel bio is-ključen.
– Zato jer sam bila u bolnici usred krize. – One koju je uzrokovala tvoja žena, ako baš hoćeš znati.
– Uostalom, mislio sam da ti neće smetati. Mislio sam da smo se složili da će se ova zbrka srediti ako Karen bude više vremena provodila s djevojčicama. Da ćemo uskoro opet početi normalno živjeti.
Sviđala mi se dobra stara normalnost. Ova nova normalnost nimalo mi se ne sviđa. Iznenada sam se sjetila nečeg užasnog. Morat ću se sresti s njom. Ako bude došla u ovu kuću, srest ću je dva puta, kad stigne i kad bude odlazila. To je ipak malo prečesto za moj ukus.
Naučila sam kako ću se nositi s Kareninom slikom od onog dana kad je ulazila u Pizza Express. Tješila sam se time što sam joj dala kreštav glas, dlake ispod pazuha i problematičan ten. Nisam željela izbliza otkriti da je još savršenija od onoga kako mi je taj prvi put izgledala. A sad ću zakasniti na koledž. Mrzim kad kasnim. Ne mogu smisliti pametne odgovore kad sam u žurbi, što i Rob jako dobro zna. Proklet bio što je tako lukavo odabrao upravo ovo vrijeme da me stavi pred svršen čin.
Brzo sam se počešljala i našminkala usta pred ogledalom u hodniku. Povikala sam – doviđe-nja – curama na katu i srdačno poljubila Ali jer mi je zbog njezinih komplimenata poraslo sa-mopouzdanje. Rob me je spasio dvojbe da li da mu dam Judin poljubac ili da samo izjurim van. S novinama je ušao u zahod. Zašto muškarci to čine? To sigurno nije nimalo udobno, hoću reći, tamo nema naslona za ruke, a i noge sasvim sigurno moraju utrnuti. I je li to uopće higijenski?
U prolazu sam mu pokucala na vrata. – Idem sad. Ne zaboravi da ću doći malo kasnije.
– Oh, čuj, da ti kažem...
Mrzim ove njegove – da ti kažem – iz zahoda. Uvijek se radi o velikim stvarima o kojima se boji govoriti licem u lice. Nisam ništa rekla, nisam pustila nikakav zvuk koji bi ga mogao ohra-briti da skupi snagu i završi ovaj gem.
– Znaš onaj simpozij u New Yorku na koji sam pozvan?
Znala sam, ali svejedno nisam ništa rekla.
Pročistio je grlo. – Pa, pravo je čudo što ću moći otići.
Nisam više mogla šutjeti. – Kako? Zar nisi rekao da nemamo novca?
Opet je pročistio grlo. – To je prava sreća. Znaš, Karen je zadnjih nekoliko godina često zbog posla letjela po cijelim Sjedinjenim Državama, pa je skupila velik broj bodova za besplat-nu vožnju i ponudila ju je meni.
Rob mi je jednom objašnjavao da nema nikakva smisla vikati na pse, jer će oni čuti samo ključne riječi koje razumiju; svoje ime, određene naredbe i slično, a sve će ostalo zanemariti. Tek sam sada razumjela što je time mislio. Od svega onoga što je rekao, ja sam čula samo – Karen – i – meni.
– Zar to nije sjajno? – zdvojno je upitao.
Nisam zalupila vratima kad sam izlazila. Nadam se da je to primijetio. Jer sam se zaista jed-va obuzdala.
Ipak je to bio stari pub, a ne restoran s kuskusom od bizona. Bila sam zadovoljna što sam odabrala ovu suknju. Bila je crna (klasično), nije bila od baršuna (prenapadno) i nije bila prek-ratka (previše izazovno). Nisam osjećala nelagodu što sam se previše uredila i nitko nije zurio u mene. Potpuno sam zaboravila da se u vanjskom svijetu, izvan obitelji, normalne žene oblače u čistu i ukusnu odjeću i kad odlaze u pubove, a ne samo u otmjene barove.
Simon je donio pića. Ja sam naručila dva decilitra jabukovače i kad se vratio za šank po osta-tak novca, brzo sam progutala tri aspirina, nadajući se da ću time preduhitriti mamurluk koji je uvijek slijedio nakon jabukovače. Možda je to bilo zbog moje odjeće, možda zbog ozračja u pubu, ne znam, tek, osjećala sam da sam iskoračila izvan odnosa profesor/student koji je prije određivao moj odnos s ovim muškarcem.
– Uzdravlje! – rekla sam. Kucnuli smo se čašama malo prejako i pića su se razlila po stolu. Oboje smo posegnuli za podmetačima i prsti su nam se dodirnuli. Oboje smo se ispričavali u izobilju i na kraju došli do vrhunca nelagode kad smo se ili trebali nasmijati i smanjiti napetost, ili utonuti u bezdan jada u kojemu bismo žudjeli za nekom prirodnom ili nadnaravnom katastro-fom koja bi nas spasila iz ovakve situacije.
Simon se nasmijao. Ja sam klonula. To nikako nije bio dobar znak. Obično bih se ja smijala, a Rob bi klonuo. To vam je jedan oblik nadopunjavanja kompatibilnosti koje dobro funkcionira u parovima. A-ha! mislite sad. Ona već razmatra mogućnost da bude u paru sa Simonom. Ža-lim, ali u krivu ste. Nisam ja takva. Ne, zaista nisam. Ja sam krajnje moralna i konvencionalna. Bila bih nevjerna Robu u jednakoj mjeri u kojoj bih u javnosti skinula gaćice. Iako se čini da je nit koja me povezuje s Robom izlizana i napukla, ja se još uvijek jako čvrsto držim za nju.
Znam da me Andrea i Phillippa smatraju jednom vrstom anakronizma zbog mojega nepomir-ljivog stava prema bračnoj nevjeri, osobito kad se uzme u obzir da Rob i ja nismo u braku. Pretpostavljam da je to tako kao i sve u mom životu. Otkrijem nešto dobro, nešto što mi odgo-vara i želim zaustaviti taj trenutak, osjećaj, utjehu i sigurnost i nositi ga nepromijenjenog cijeli život. Ne želim ga ugroziti, ne želim da bude ugrožen.
Dakle, kad sam automatski razmatrala moguću budućnost s ovim muškarcem koji je sjedio nasuprot mene, to je bila samo igra, poput onih kvizova u Cosmopolitanu, u kojima otkrivate trebate li otići ili ostati sa svojim čovjekom.
Gdje sam ono stala? Ah, da, on se nasmijao, a ja sam klonula. Majstorski je zanemario moju klonulost i bacio se na posao. – Prije nego što sve pođe ukrivo, reći ću ti o čemu se radi.
Prestala sam tonuti i sa smiješkom se jedva vratila u primjereno stanje. – Moram reći da sam strašno znatiželjna, rekla sam.
– Mislim da sam ti već govorio o svojoj kompaniji. – Nastavio je. – Izrađujem websiteove za druge kompanije, savjetujem ljude kako da na Internetu zarade novac i takve stvari. Ne znam koliko znaš o Internetu.
Nasmijala sam se. – Imam četiri kćeri i muža, sve ovisnike, tako da nikad ne mogu doći do računala.
– U redu je. To zapravo i nije važno. Dakle, jedan od mojih klijenata priprema reviziju siteo-va za studente. Je li ti poznato da se danas školarci mogu služiti siteovima za sve predmete koji se nalaze u svjedodžbi i da tamo dobivaju dodatnu pomoć?
Nisam znala, ali sam se pretvarala da znam.
– Dakle, sve dosad nije postojalo ništa slično za studente. Zato ovaj moj klijent namjerava popuniti tu prazninu. Namjerava napraviti siteove za sve glavne predmete koji se predaju u Ve-likoj Britaniji i u svakom predmetu obraditi sve glavne teme.
– Mislim da razumijem, rekla sam. – Nešto poput vodiča koji sadrži osnovne činjenice pri-kazane u jednostavnom obliku.
– Upravo tako! – uzviknuo je. – A ti bi u tome bila izvanredna. Ja sam budala, ali sam na tvojim predavanjima naučio i razumio filozofiju bolje nego iz ijednog udžbenika.
Bila sam strašno polaskana time. U zadnjih deset godina posvetila sam se tomu da ponajprije budem dobra majka, pa je bilo prekrasno čuti pohvale da moj posao s nepunim radnim vreme-nom, koji sam ugurala među ostale odgovornosti, ipak pozitivno djeluje na druge ljude.
– Jesi li za? – upitao je Simon.
– Zašto?
– Hoćeš li to učiniti? Srediti website za filozofiju? Moraš mi odmah reći, jer cijeli projekt treba biti gotov za šest mjeseci.
Šest mjeseci za prenošenje cijele povijesti ljudske misli u kompjutorske bitove. – To je ne-moguće.
– A što ako ti kažem da ćeš za to dobiti 10 000 funti?
Pomislila sam na Robov rođendan i putovanje u rezervat vukova. Zatim sam se sjetila njego-ve najave kako će, zahvaljujući Karen, otići u New York. Zamalo da nisam došla u napast da namjerno zaboravim na velikodušni rođendanski dar zbog ove njegove najnovije izdaje, ali sam shvatila da to ipak ne mogu učiniti. To bi uništilo cure. One su se unaprijed radovale izrazu na očevu licu kad ga iznenade ovim veličanstvenim darom. Dakle, to je to, to smo sredili.
– Učinit ću to.
– Fantastično! – rekao je Simon. – Donijet ću još jedno piće da proslavimo. Osim ako ne žu-riš kući?
– Uopće ne žurim, odgovorila sam i ne pogledavši na sat. To što sam upravo založila sve svoje slobodno vrijeme u idućih šest mjeseci da mogu platiti Robovo prokleto putovanje života, ne znači da moram na vrijeme doći kući i biti dobra prema njemu.
Dok je Simon bio za šankom, ogledavala sam se po pubu. Bio je ispunjen prilično mladim i prilično bogatim ljudima, što je uobičajeno u ovom dijelu južnog Londona. Igrala sam svoju omiljenu igru – pogađala sam životne priče osoba koje sam promatrala, dok mi se pogled nije zaustavio na poznatom licu. I još jednome poznatom licu.
Nisam se previše iznenadila što sam u ovom pubu ugledala Joa. On i Phillippa živjeli su u blizini i znala sam da često odlazi u pub gledati sportske prijenose jer se Phillippa protivila da kupe satelitsku antenu. Iznenadilo me je njegovo društvo.
U mom zakonu postoji jedno pravilo o druženju parova. Ono glasi: prva točka kontakta je granična točka. Ako se najprije upoznaju žene, tada njihovi muževi postaju sekundarni članovi ovoga prijateljskog kruga. Prijateljstvo žena je sveto. Ako se najprije sprijatelje muž iz jednog para i žena iz drugog, tada se isto pravilo primjenjuje u još čvršćem obliku.
Dakle, iako mi se muževi Andree i Phillippe jako sviđaju, nikad ne bih izašla sama s jednim od njih. Niti bih im telefonirala prije nego njihovim ženama. Jednostavno ne bih. O tome smo već mnogo puta razgovarali na zajedničkim večerama i oni su se svi složili sa mnom.
Stoga, iako sam se jako, jako trudila da nađem nevino objašnjenje, nisam se mogla sjetiti niti jednoga valjanog razloga zašto bi Joe sjedio za stolom u kutu s Andreom i njezinom Danny De Vito kabanicom obješenom na naslonu stolice.
– Izvoli. – Simon mi je zaklonio vidik politrenom čašom. – Donio sam ti pola litre jer slavi-mo.
Znala sam da bih se trebala usprotiviti i podsjetiti ga da vozim, ali nisam. Trebalo mi je to piće i željno sam ga dočekala. Bilo mi je jako važno da me Andrea i Joe ne opaze. Morala sam smisliti kako ću se nositi s ovom novom situacijom prije nego se suočim s njima. Pogledala sam po pubu. – Da sjednemo tamo? – predložila sam Simonu, pokazujući na zaklonjen stol u slabo osvijetljenom kutu. Bio je malo iznenađen, ali kako sam već bila na pola puta, nije imao drugog izbora nego slijediti me.
Mjesto je bilo savršeno. Čak i kad ode posljednji vjerolomni par, neće me moći vidjeti. – Ovako je bolje.
Znatiželjno me je promatrao. – Jesi li dobro? Izgledaš malo... nervozno.
Ispila sam nekoliko dugih gutljaja. – Dobro sam. Savršeno. Zapravo, nisam. Upravo sam vi-djelu jednu od dviju najboljih udanih prijateljica s mužem druge najbolje prijateljice.
Vidjela sam kako mu se oči sužavaju dok je pokušavao pohvatati složenu mrežu odnosa koje sam opisivala. – Možda su samo došli na piće.
– Oboje su u braku, ponovila sam. – S drugim ljudima. – Jesam li ja jedina razumna osoba u ovome ludom svemiru? Zar nitko osim mene ne zna za pravila i granice koji čine temelj sigur-nosti u ovom nestalnom svijetu?
Simon me je zamišljeno promatrao. – Htio sam reći da možda postoji bezazleno objašnjenje. Možda planiraju zabavu iznenađenja ili dar za njegovu ženu ili njezina muža. Možda su naletje-li jedno na drugo na ulici i svratili na brzo piće i možda će to i reći svojim supružnicima koji se neće osjećati prevarenima zbog zajedničkog pića i vrećice čipsa.
– Da se to dogodilo nekoga drugog dana, možda, možda bih i ja tako protumačila. Ali njezi-na je kći danas imala prilično tešku nezgodu. U bolnici je. – Sve sam mu ispričala, obrađujući sve činjenice onako kao što se obično priča o događaju koji i nije toliko dramatičan ako ne sud-jelujete u njemu. – Nijedna majka ne bi otišla na piće dok joj je dijete u bolnici. Čak bi i ti to trebao znati.
Činilo se kao da se zabavlja. – Čak i ja? Zato što sam muškarac, a nisam ni otac?
Pocrvenila sam. – Oprosti. Nisam tako mislila.
– Bez brige, nisam se uvrijedio. Razumijem što misliš, ali s obzirom na okolnosti, možda je i vjerojatnije da je tvoja prijateljica otišla na piće s prvim poznatim licem koje je ugledala. Čini mi se da joj je nakon takva dana uistinu treba piće.
Nije me uvjerio. Nastojala sam mu objasniti Andreino nedavno čudno ponašanje u odjeći Dannyja De Vita. Moram priznati da je zvučalo nekako slabašno kad sam podastrla sve dokaze, ali sam bila uvjerena da su moje sumnje opravdane.
– Što misliš, što bi oni rekli da te sad vide tu sa mnom? – Simonovo me je pitanje trgnulo.
Nakostriješila sam se od neugode. – Ne bi ništa rekli, objasnila bih im da si moj student.
– Eto ti! Upravo ono što sam govorio! – Nisam baš shvatila. Odmahnula sam glavom dajući mu na znanje da ga uopće ne razumijem.
Nastavio je. – Rekla si da bi im objasnila... Znači da pretpostavljaš da bi došli i o tome raz-govarali s tobom. Sto bi bilo ako to ne bi učinili nego se samo sakrili u kut i nastavili zamišljati što se događa, kao što ti upravo sada radiš? Nisi im ni pružila priliku da ti objasne.
Sad sam se sasvim oneraspoložila. Da sam željela provesti večer s muškarcem koji će mi stalno zvocati kako sam iracionalna i nelogična, mogla sam ostati kod kuće, sjesti s druge strane zahoda u kojemu se Rob ustoličio sa svojim novinama i pustiti ga da mi popuje. Ovo je trebao biti bijeg od toga.
Činilo se da je Simon osjetio moje sve veće nezadovoljstvo pa je brzo promijenio temu. – Moram ti nešto priznati. Kad si predložila da sjednemo za ovaj stol, pomislio sam da želiš da imamo malo više mira.
Shvatila sam što misli. – Misliš...?
Nasmijao se. – Da. Znam da zvuči glupo, ali već neko vrijeme mislim na tebe i stalno tražim neki znak da li i ti osjećaš nešto. Ne samo da tražim, nego se nadam.
Ako me je promjenom teme želio odvratiti od onoga što je nazivao mojim zabludama, to mu je posve uspjelo. U tom sam trenutku odlučila da neću voziti kući. Ovu ću večer punu iskušenja preživjeti jedino uz obilan unos alkohola u svoje tijelo. (Doduše, moram priznati da sam malo i uživala u ovom novom izazovu.) Ispraznila sam čašu. – Mislim da sam sad ja na redu. – Ustala sam u namjeri da odem do šanka, a onda sam se sjetila Andree i Joa. Opet sam sjela.
Simon se nasmiješio. Uzeo je moju praznu čašu i kavalirski umjesto mene donio piće.
– Sad ti je neugodno, rekao je kad se vratio s pićem.
– Naravno da nije, uvjeravala sam ga. Upitno je podignuo obrve. Ja sam brzo uzmaknula. – Pa, dobro, možda mi je malo neugodno, ali sam i polaskana. Hoću reći, pa ja sam sredovječna udana mama.
– Nisi sredovječna i nisi udana.
– Praktički jesam, počela sam se braniti.
Odmahnuo je glavom. – Ne, nisi. Ili si udana ili nisi. Ne postoji nešto između. Ako nisi uda-na, znači da to ne želiš biti, da ne želiš preuzeti tu potpunu obvezu. Ili, da barem jedno od vas dvoje to ne želi.
Ovo mi se uopće nije sviđalo. Htjela sam da se vratimo na Andreu i Joa. Sa tim sam se znala nositi, uživajući u svojoj krijeposti i tvrdokornom stavu, u crno-bijelom ogorčenju dok prekida-ju ili namjeravaju prekinuti svete bračne zavjete, zavjete koje ja nikad neću prekinuti...
Pretvorila sam se u učiteljicu. – Rekla sam već da mi nije toliko neugodno. Pa, reci mi nešto više o tom projektu. Čini se da ću se morati odmah baciti na posao.
Nekoliko me je trenutaka zamišljeno promatrao, a zatim je taktično pristao na molbu u mo-jim očima i vratio se u sigurnije vode.
Ne sjećam se o čemu smo razgovarali ostatak večeri jer smo oboje bili sve pijaniji. Mislim da sam lupetala nešto o svetosti bračnog i izvanbračnog statusa u kojemu uživamo svi mi koji nismo sasvim vjenčani. Mislim da mi je Simon tiho obznanio što osjeća prema meni, na što sam ja reagirala tako što sam po njemu prolila bocu piva kad sam se ustala i oteturala u zahod da se saberem. Mutno se sjećam da me je ugurao u taksi i da sam mu nježno taknula ruku, tako da zna da se naš odnos promijenio, ali onako kao što se on nadao.
I zatim se sjećam da sam cijelu noć provela u kupaonici i povraćala.
– Što je sinoć bilo s tobom? – upitao je Rob sa samozadovoljnom obzirnošću onoga tko nije mamuran. Mučnina je konačno prestala, a ja sam bila slaba, umorna, isušena i boljela me glava. Polako i metodično promiješala sam čaj, nadajući se da ču time srediti svoje zbrkane misli u prividan smisao.
– Samo sam malo previše popila, to je sve. Znaš kako je kad velika grupa ode na piće, svatko zove jednu rundu i na kraju, i ne znajući, popiješ desetak pića. – Laž je izgledala još gore s ob-zirom na to da sam znala za Simonove osjećaje. Osjećala sam se kao da imam ljubavnika, iako sam Simonu jasno dala do znanja (barem mislim da jesam, nadam se da jesam) da nikad ne bih prevarila Roba.
A to me je podsjetilo na nešto. – Pogodi koga sam sinoć vidjela u pubu?
Znala sam da Rob neće reći Dalaj lamu ili Davida Ginolu ili nekoga takvoga, nije on od onih koji daju apsurdne odgovore. Iznenada me je strašno ljutila njegova pouzdanost. Njegova pot-puna, prizemna pouzdanost, suha i nježna duhovitost koja me je prije privlačila, sad me je živ-cirala.
Kad sam objavila da se selim k Robu, svi moji prijatelji i obitelj bili su jako iznenađeni. Na-ravno da su ga upoznali i da im se sviđao. Sto im se nije moglo sviđati? Ali svi su za njega rekli da je... siguran. I svi su se slagali u tome da se ne moram skrasiti s nekim sigurnim. U svom sam životu imala dovoljno sigurnosti, pa su mislili da bih trebala pokušati s nekim izazovnijim. Ta je teorija prevladavala.
Svi su oni krivo shvatili. Upravo zbog sigurnosti u svom odrastanju mogla sam izabrati ne-koga samo zato što ga volim. On nije morao udovoljavati svim stavkama s popisa emocionalnih karakteristika koje bi odgovarale mojim frustracijama. Bila sam cjelovita ličnost i u njemu sam vidjela i poštovala tu istu cjelovitost. I to unatoč strašnoj nevolji koja ga je snašla. Znam da neki ljudi misle da su složeni karakteri zanimljivi, ali ja sam neuroze uvijek smatrala prenemaga-njem osoba koje uopće nisu neurotične, i kojima je jedini cilj bio da time nadoknade svoju ne-potpunu osobnost.
Sjećam se da sam svojoj tadašnjoj najboljoj prijateljici rekla nešto što sam čula od Robove mame. Rob je kao tinejdžer oblijepio svoju sobu posterima pop-zvijezda i nogometaša, kao i svi ostali – samo što je on svoje stavljao s pomoću libele. Meni je to bilo strašno smiješno. A mojoj prijateljici očajno. – Dragi Bože, bio je sredovječan kad je imao šesnaest godina! Što će tek biti kad bude imao četrdeset!
Otprilike isto, sada to znam. I zato sam mu bila jako zahvalna. Kad imate četvero djece koja se približavaju pubertetu, tada vam sigurno ne trebaju iznenađenja koja stižu od vašeg partnera. Naša je normalnost održavala nasu obitelj i jačala našu ljubav. To će nam pomoći da prebrodi-mo sadašnju krizu, tako sam se nadala.
Ali sada, upravo sada, počela sam gledati Roba drugim očima. Simon bi ga sigurno smatrao dosadnim, možda bi čak mislio da nije dovoljno dobar za mene. Promatrala sam našu vezu kao da se događa na zasebnom ekranu, Roba i sebe kao Percy Sugden i Emily Bishop koji se ubijaju ljubaznošću u malograđanskom paklu, a ja sad odjednom želim da budemo Angie i Dan koji se ubijaju strašću ili Dempsey i Makepeace koji nastoje da ih ne ubiju plaćeni ubojice. I osjećam se budalasto što je na mene ovako podmuklo djelovala zaljubljenost mog studenta.
Stvar je u tome što sam se sinoć puno smijala, nakon što smo prestali razgovarati o svim ne-ugodnim temama. S Robom sam se više smiješila nego smijala. A katkad je tako dobro kad ti se trbuh trese od smijeha. A Simon je rekao da ga privlačim. Toliko, da ne želi petljati s drugim ženama, tako je rekao. A on je svakako bio privlačan. Što to radim? Uspoređujem Roba i Simo-na i smisao toga mi je oduzela dah. Pitam se je li i ovo neka vrsta nevjere? Jer ne možete uklo-niti sumnje. Ne možete iz glave izbaciti misli, ma kako opasne bile. Ja ne mogu.
Rob nije imao pojma da sam za vrijeme ove kratke stanke razgradila cijeli naš život. Samo je odmahnuo glavom i prazno gledao. – Nemam pojma. Koga si vidjela?
– Andreu i Joa. – Sjela sam, očekujući da zine od čuda i počne ohohakati. Ništa. Počeo je maslacem premazivati još jedan tost.
– Lijepo. Kako su oni?
Sad sam bila sasvim sigurna da su svi ostali ljudi ludi. 'Andreu i Joa. Jesi li me čuo? Samo njih dvoje. Nisu bili s Danom i Phillippom.
– Pa?
Bila sam očajna. – Zar ne misliš da je to čudno?
– Ne.
Nešto mi je sinulo. – Zašto ne? Jesi li ti ikad bez mene bio na piću s Anreom i Phillippom?
– Naravno da nisam.
– A-ha! Vidiš! Rekao si 'naravno' jer znaš da bi to bilo sumnjivo.
Rob je uzdahnuo. – Rekao sam 'naravno' jer ti znaš sve što radim i kamo idem. Ako idem s nekime na piće, tada ti to i kažem. To nije nikakva tajna. Isto kao što bi i ti meni rekla da izlaziš s nekim drugim muškarcem.
Oh, oh. Ne sviđa mi se kamo ovo vodi. Odbijam osjećati se krivom zato što sam malo iskri-vila istinu o onome sinoć. Znam da se ništa nije dogodilo i da se neće dogoditi. Jednostavno se radi o tome da je sve puno lakše kad činjenice nisu zakomplicirane.
Tada sam se sjetila nečega čudesnog. Cijelo jutro nisam ni pomislila na Karen — no, dobro, tek je sedam i pol, ali vrijeme teče. Mora da je to jedna od ugodnih dodatnih pojava prijevare, usredotočenje na niz laži ne ostavlja dovoljno mjesta za druge brige. Glava me počela još jače boljeti.
Sjetila sam se što moja mama radi u ovakvim trenucima i odmah otišla pristaviti čaj.
Rob je pročistio grlo. – Sinoć sam razgovarao s Karen. – No, dobro, bilo je lijepo dok je tra-jalo. – Rekao sam joj da je u redu za subotu navečer. Da može doći ovamo, kao što smo se do-govorili.
– Dobro, iscrpljeno sam rekla.
– Zaista? – upitao je, iznenađen mojom popustljivošću.
Okrenula sam se prema njemu. – Da, zaista. Bio si u pravu. Koristit će nam da malo izađe-mo, samo nas dvoje.
– I zaista ti ne smeta što će Karen doći ovamo?
– Rob. Upravo sam rekla da može. Ne izazivaj. Nećeš me natjerati da kažem kako sam sret-na i zadovoljna sadašnjom situacijom, ali više nemam snage za borbu.
Skočio je i prišao mi. Obgrlio me je oko struka. Raznježila sam se zbog dodira i cijelo sam vrijeme pokušavala ugušiti osjećaj izdaje koji me je mučio dok su mi pred očima bile Simonove jake ruke koje su mi sinoć pomagale da uđem u taksi.
Deveto poglavlje
– Jesi li sigurna da nemaš ništa protiv? – upitao me je Rob po deseti put dok sam drhtavom rukom nanosila maškaru. Živci su me počeli izdavati kako se približavao zakazani sat.
Obuzdavala sam se da ne eksplodiram, ali nije djelovalo. – Već sam ti rekla da je u redu.
– Ne moraš vikati. Samo se brinem za tebe.
Sad se više nisam ni trudila da ne vičem. – Vičem samo zato jer me stalno isto pitaš. Odavno smo pokopali tu temu, a ti je stalno oživljavaš. Izlazimo. Karen dolazi i pomoći će curama sa zadaćom. Složila sam se. I to je kraj.
Uspio se svladati i nije još jednom pokrenuo istu temu. Došao je do mene i promatrao kako svoje lice pretvaram u nečije tuđe. Počeo mi je masirati ramena. – Vjerojatno si samo umorna, zato si tako nervozna. Bila si za računalom do iza ponoći.
Zar ne mrzite kad vam netko kaže da ste umorni, a vi ste u agoniji zbog sasvim opravdanog razloga? I to vam uvijek kaže osoba koja je uzrokovala agoniju. Možda je to obrambeni meha-nizam, način na koji se izbjegava potreba za samoanalizom, jer se time svi partnerovi problemi svaljuju na umor. Ili to rade samo muškarci. Većina je žena naviknula na to da bude kriva za sve probleme, i praktične i osobne, pa automatski sebi pripisujemo odgovornost za svaku novu krizu, ma što ju je uzrokovalo.
U ovom je slučaju Rob bio napola u pravu. A to me je još više ljutilo. Počela sam raditi na Simonovu projektu i vodila sam veliku bitku s računalom. Rob je bio oduševljen kada sam ga zamolila da mi pokaže kako ću pristupiti Internetu. Prije nisam nikad pokazivala takvo zanima-nje, pa je odmah uvidio potencijal ovoga novog zajedničkog zanimanja u kojemu nije bilo ni-kakva sukoba. Čim smo započeli, upecala sam se. Divila sam se Simonovoj dalekovidnosti i uočavanju mogućnosti da se Internet koristi u akademske svrhe. Sasvim sam zaboravila na svoj zadatak izgubivši se u siteovima diljem cijeloga svijeta posvećenima opskurnim filozofima i njihovim bizarnim teorijama. Shvatila sam koliko će studentima biti koristan jedan website koji će ih upućivati na ostale mjerodavne siteove uz pomoć putokaza za pristup svakom aspektu teme.
Objasnila sam Robu što pokušavam učiniti, spominjući Simona što sam mogla nehajnije. Ni-sam se uopće trebala brinuti. Roba je najviše zanimalo koliko ću novca dobiti. – Pet tisuća fun-ti, promrmljala sam. Laž je bila potrebna zbog mojih planova. Drugih pet tisuća trebalo mi je za njegov rođendan, za organizaciju proslave i putovanja u rezervat vukova.
Rob je bio sumnjičav. – Čini mi se da je to strašno puno posla za samo pet tisuća funti.
Eto, to se događa kad planirate iznenađenja. Zapetljate se u laži, izložite se zanovijetanjima i oštrom kriticizmu od kojih se možete obraniti samo sa još više laži. Ipak, tješila sam se sazna-njem da će se Rob osjećati krivim kad otkrije da sam sve ovo činila samo zbog njega.
– To je moja stvar, razdražljivo sam odgovorila.
Tada je otišao u krevet, ostavljajući me da istražujem virtualni život u zoni sumraka. Tek dva sata iza ponoći uspjela sam se otrgnuti od računala.
Dakle, da, jesam umorna, ali to ne znači da ne mogu istodobno osjećati ljutnju jer me živcira čovjek koji me stalno propitkuje jesam li sretna što njegova odbjegla žena dolazi u mo-ju/njezinu kuću da provede određeno vrijeme sa svojom/mojom djecom.
Zvono je zazvonilo. Trgnula sam se i maknula Robove ruke sa svojih ukočenih ramena koja su odbijala opustiti se. Sve one sate koje sam provela razmišljajući o ovome trenutku, nisam se ni sjetila toga tko će otvoriti vrata. A to nije bila beznačajna odluka. Ako Rob otvori vrata, tada neću moći vidjeti njihovu prvu reakciju, neću moći pročitati njihove izraze lica niti spriječiti svaki prisni tajni sporazum među njima, dok Rob bude puštao svoju ženu u njihov bračni dom. Oni će imati nadzor nad igrom.
S druge strane, ako ja otvorim vrata, kako ću to podnijeti? Kako ću na svoje ukočeno lice navući plastični smiješak i pustiti je u svoj svijet? Kako se mogu ugodno i civilizirano ponašati prema nekome tko je izjavio da mi namjerava poremetiti život? Sto ako je još ljepša nego što pamtim? Sto ako se ne budem mogla suzdržati i ako joj zapucam pljusku?
– Draga! Karen je stigla! – Oh, ne! Dok sam ja bila paralizirana i upetljana u – što ako, Rob joj je otvorio vrata. Kako može biti tako nepromišljen? Duboko sam udahnula, provjerila lice i frizuru u ogledalu i elegantno kliznula niza stube poput Glorije Swanson u Bulevaru sumraka. Ili bih hodala tako da nisam imala papuče. Za elegantni silazak su ipak potrebne visoke potpeti-ce. Na kraju sam tako polako hodala da sam izgledala kao da mi drhte noge. Tek kada sam sišla u prizemlje, našla sam se licem u lice s Karen.
Ona je promatrala mene, a ja nju. Obje smo nastojale da se ne vidi kako odmjeravamo jedna drugu od glave do pete. Nijednoj nije uspjelo. Ali vidjela sam dovoljno. Vidjela sam kako se pomaknula nekoliko centimetara bliže k Robu, pretvarajući se da izbjegava vrata koja su se zatvarala. Znala sam da se pretvara. Rob nije znao. On se tada trebao odmaknuti nekoliko cen-timetara dalje od nje, zbog lojalnosti prema meni. Ali nije. Nije imao pojma što Karen radi.
On nije primijetio kako je brzim pogledom napravila inventar svega onoga što je ostavila i što se ukorijenilo u mome, u mome i Robovu životu. Promatrala sam joj oči kojima je obuhvati-la stolicu uz telefon, s jastukom na kojemu je bilo utisnuto petnaest godina ispovijedi i tračanja, izlizani adresar koji nismo, ja nisam nikad stigla zamijeniti novim, podnu letvicu koja je još uvijek bila uleknuta od Karenina žestoka usisavanja. Nije ovdje ni minutu, tek je kročila u ku-ću, a već je prolila prve kapi krvi samom svojom prisutnošću.
Teško je objasniti kako u jednoj sekundi kroz glavu može proći toliko misli. U onoj jednoj sekundi, koliko je trebalo da ispružim svoju ruku prema Karen, upila sam svaku česticu njezina bića. Pretpostavljala sam da je sve na svome mjestu. Znala sam što moram tražiti.
Najprije sam joj obradila lice. Nije imala mrlja niti bora, ali je imala tešku šminku, pa sam odmah posumnjala da nešto prikriva. Najvjerojatnije tamne podočnjake. I primijetila sam tra-gove one zelene stvari koja se stavlja ispod pudera da prikrije crvene pjege.
Na prvi se pogled njezina figura činila savršenom, ali znala sam da je jako pažljivo izabrala odjeću. Jakna Donne Karan nehajno je visjela preko struka, možda zato da prikrije da i nema struk. Sjetila sam se da je ova žena u vrlo kratkom vremenu rodila četvero djece. Iznenada sam joj zavidjela što nema struka. Ja bih jako rado žrtvovala svoju figuru za pravo da budem nes-porna majka ove četvero prekrasne djece. Ili bilo koje druge djece.
I traperice su bile od Donne Karan i imale su onaj kroj koji se preporuča ženama širih boko-va i bedara. Naravno da su djelovale, šira stražnjica i visok struk optički su produžavali njezine noge. Cipele su joj bile iste plave nijanse kao i traperice. Mora da je tjednima tražila tu nijansu. A znala sam i zašto. Pročitala je da će time stvoriti iluziju duljine koja se nastavljala s tako dob-ro odabranim trapericama. Da! Znam ja sve trikove. Sve one godine gledanja preobrazbi žena na GMTV-u konačno su se isplatile. Ova je žena možda izgledala kao da je izvukla iz ormara prvu odjeću koja joj je došla pod ruku i nonšalantno je nabacila na sebe pouzdavajući se u svoju prirodnu eleganciju, ali ne može zavarati drugu ženu.
Nosila je svoju ranjivost i svoju neurozu kao etiketu poznatog kreatora. Istini za volju, obi-čan bi promatrač (tj. svaki muškarac) smatrao da izgleda fantastično, tako vitka i prekrasna. Ali iznutra je bila samo jedna zbrka nesigurnosti. Sigurno je sate i sate provela ispred ogledala, postavljajući se u različite poze pod različitim kutovima, pokušavajući otkriti kako izgleda naj-vitkije. Sigurno ima cijelu ladicu pretrpanu skupim ruževima koje je stavila samo jednom, a onda ih odbacila kad je vidjela da je ne čine nimalo nalik na Gwyneth Paltrow. Sigurno i sada uvlači trbuh, sve dok je ne zabole mišići. Niti jedan zvižduk na ulici i nikakvo divljenje neće nikad učiniti Karen lijepom. Sve sam to saznala u toj jednoj sekundi. Znala bi i svaka druga žena. I zbog toga sam se osjećala milijun puta bolje.
Moj je osmijeh bio gotovo iskren. – Zdravo, Karen. Drago mi je što smo se upoznale. – Eto. Nije bilo tako teško. Prethodno sam uvježbala ovu rečenicu koju sam izabrala zato jer nije sadr-žavala nikakvo skriveno značenje ni konotaciju. Iznenadila sam se koliko je bilo lako.
Njezin je odgovor bio jednako neusiljen. – I meni.
Bože, Bože, što smo civilizirani. Nekoliko smo trenutaka stajale u nelagodi, tražeći način kako da izađemo iz hodnika. Rob je majstorski preuzeo vodstvo i poveo nas u dnevnu sobu gdje su cure gledale televiziju s očajničkom koncentracijom, ne želeći da kažu ili učine nešto krivo. Moram reći da se sramim priznati da nisam ni pomišljala na to kako će ova večer djelovati na njih. Mora da su bile užasnute. Nisu htjele da izgledaju zadovoljno što vide Karen da me ne bi povrijedile. Sigurno su bile prestravljene da će doći do scene u kojoj će se morati opredijeliti na čiju će stranu stati.
Gotovo sam zaplakala zbog njih. One nisu ovo zaslužile. Ovo im nije trebalo. Sve je to za njih bilo suviše teško, i bez mene da dodatno zakompliciram stvari. Čvrsto sam odlučila da će-mo Rob i ja kad izađemo razgovarati o cijeloj situaciji s njihova aspekta. Još uvijek nismo poš-teno razgovarali o njihovim slabim ocjenama u školi. Jednostavno nismo znali što treba učiniti.
Pa, onda ću im barem ovo olakšati. – Stigla vam je majka, veselo sam objavila, nadajući se da neće primijetiti s kolikim su naporom izrečene ove riječi.
Cure su razmijenile nervozne poglede. Karen mi se pridružila i pokušala smanjiti napetost u sobi. – Što gledate?
Čula sam lagano američko unjkanje u njezinu glasu, što me je malo ohrabrilo. Tako je više zvučala kao stranac. Više nije bila moja prethodnica iz južnog Londona koja je nekoć živjela moj život i koja sad želi iz sporedne uloge uskočiti u glavnu. Nije krenula naprijed i nastavila se razvijati. Postala je potpuno druga osoba, ona koja drukčije govori. Mislim da je to dobro.
Claire je prva progovorila. – To je Sastanak naslijepo. Uvijek to gledamo.
Ali je zapiskutala. – Kladimo se tko će biti izabran i onaj tko u mjesec dana najviše puta po-godi, ima pravo birati nadjev za pizzu kad je naručimo.
Jude je prezirno otpuhnula, i ne skidajući pogled s ekrana. – Da, ali to nije pošteno jer goto-vo uvijek pogodi mama, pa uvijek jedemo pizzu sa šunkom i ananasom, koju najviše voli Phoe-be.
– I tata, brzo je dometnula Phoebe, ne želeći biti predmet svađe.
Karen je riješila problem. – I ja. Znate što? Jeste li već jele?
– Mama nam je napravila pastirsku pitu. U pećnici je. Bljak.
Hvala ti, Claire, prevrtljivice mala. Uvijek govoriš da voliš moju pastirsku pitu.
Karen je izgledala razočarano. – Oh! Htjela sam predložiti da naručimo pizzu. Znam jednu malu piceriju u Hampsteadu gdje supizze goleme i svatko na svom komadu može izabrati nad-jev koji želi. No dobro, možda drugi put...
Sve su cure uprle u mene molećive poglede. Sto sam drugo mogla reći? – Pa, onda možemo sutra jesti pitu. Izvadit ću je iz pećnice.
Kad sam otišla u kuhinju, iza mene je izbila eksplozija uzbuđenog brbljanja. Sve su se smija-le, i Karen s njima, i izvikivale istodobno svoje omiljene nadjeve dok im je Rob govorio da govore jedna po jedna. Čekale su da izađem iz sobe da bi mogle uživati s Karen.
Kad sam se vratila, prestale su se smijati. Htjela sam reći nešto duhovito, nešto čime bih ih natjerala da se smiju zajedno sa mnom, nešto što bi ih podsjetilo da sam ja jednom bila središte zabave u ovoj kući, dok se još nisam pretvorila u Smrt s kosom. Ali nisam se usudila riskirati. Jer bih umrla da se ne nasmiju. Umjesto toga, vedro sam se nasmiješila. – Dobro. Sada kad ste sredile večeru, tata i ja možemo otići da uživamo na miru.
Sve su se pristojno i nelagodno nasmiješile, uključujući Karen. I opet je ona razbila napetost. – Ne brinite se za nas. Cim dobijemopizzzu, bit ću nemilosrdna kao gonič robova.
Cure su se nasmijale, uvjerene da neće tako biti. Vjerovale su da će njihova nova majka pro-naći neki način da dosadne i zahtjevne referate pretvori u sjajnu zabavu. Vjerojatno će ih odves-ti van gdje će na pločniku igrati cip-cop.
Rob je intervenirao da mi se slučajno ne bi omaknulo nešto nimalo duhovito. Nježno me je primio za ruku i povukao prema vratima. – Dođi, draga, umirem od gladi.
Pustila sam da me poput automata izgara iz kuće. Usput sam obula cipele, nadajući se da ću imati priliku otmjeno kliziti do automobila.
Cure su krenule za nama. Sve su me jako srdačno poljubile, a zatim su poljubile svog tatu. Obično je Rob prvi dobivao poljupce, pa sam znala da je ovo njihov način da me ohrabre. Da sam mogla plakati, to bi sigurno bilo tada. Karen se držala u pozadini, s nelagodom promatraju-ći ovaj ritual u koji nije bila uključena. Ako je Rob poljubi, tada će mi stvarno biti dosta. Udarit ću je i nitko me neće u tome spriječiti. I njega ću udariti. Ali čak ni Rob nije toliko bezosjeća-jan. Okrenuo se prema njoj, ravnodušno rekao – zdravo – i brzo se okrenuo. Da nije malo pre-brzo? Sto to govorim? Moram prestati s ovom mučnom analizom svake riječi i svakog pokreta. Ubit će me to.
Dok smo hodali stazom, Rob me je držao za ruku. Pogledali smo se. Ljubav je još bila tu. Mogla sam je osjetiti. Mogla sam je vidjeti. Odahnula sam od olakšanja. Okrenula sam se i vid-jela Karen kako stoji na pragu, našem pragu, njezinu pragu i promatra našu prisnost. I Rob se okrenuo. Obgrlila se rukama kao da joj je hladno, kao da se brani od neke nevidljive sile. I tada sam vidjela nešto na njezinu licu. Nešto iza škrta osmijeha. Nije to bila odlučnost da opet osvoji svog muža, niti gorka, samouništavajuća zavist. Niti samosažaljenje. Već krajnja osamljenost. Pustoš. Poraz.
Znala sam što misli. Gledala je u mene i vidjela sve ono što je moglo biti njezino, a nije. Znala je da je izgubila, a da sam ja na dobitku. Što god se dogodilo u budućnosti, nikad neće moći vratiti deset godina obiteljskog i bračnog života, deset godina koje su nama bile najispu-njenije, a njoj najpraznije. Sad sam imala dužu povijest s njezinim mužem i djecom od nje. Ra-zbijena je i privremeno slijepljena skupom odjećom i šminkom.
Za Boga miloga, mrzim ovu ženu, a ipak želim otići do nje i utješiti je. Što pak Rob mora os-jećati? Pogledala sam ga, u nadi da je on neće vidjeti jednako kao ja. Možda ja ipak suviše suo-sjećam. Možda zbog svoga krhkog emocionalnog stanja prenosim svoju nesigurnost na nju. A Rob nije poznat po tome da čita između redova. Ali nemam sreće. Po izrazu njegova lica vidim da i on osjeća bol zbog nje. Naravno da osjeća. On je dobar čovjek koji ne voli da bilo tko pati.
Ovo nije ona ista žena koju sam promatrala kako ulazi u Pizza Express, puna samopouzdanja kao Leonardo DiCaprio na pramcu Tkanica. Tek sada vidim pravu Karen.
A kad sam vidjela kako Rob reagira na njezinu bol, na tamne podočnjake koje nije uspio pri-kriti nijedan korektor, na njezine drhtave usne na kojima je jedva održavala smiješak, sve se u meni slomilo. Jer ova mi je stvarna Karen bila milijun puta veća prijetnja nego ona zamišljena.
Da vidim. U kojem smo trenutku shvatili da će ova večer biti prava katastrofa? Počelo je s uobičajenom svađom o tome tko će piti, a tko voziti. Rob je čekao dok nismo stigli u restoran i pregledavali vinsku listu, a zatim je počeo. Za ovu je svađu bio samo on kriv. Ja bih bila odmah uzela taksi. Ali Rob ima neko čudno mišljenje o automobilu. On misli da je bez veze imati sku-pi automobil ako ga ne koristimo u svakoj prigodi. Ovako je išla svađa: Rob: Ja sam zadnji put vozio. Sada je na tebi red.
Ja: Ali da sam znala da je na meni red, bila bih naručila taksi.
Rob: Zašto onda imamo automobil?
Ja: Radi se o tome da ja sada ne mogu piti.
Rob: Da, ali zadnji put ja nisam pio i nisam se žalio.
Ja: Zato jer si znao da je na tebi red prije nego što smo izašli, pa si mogao birati.
Rob: I ti si trebala znati da je sad na tebi red. Ja sam znao.
Ja: Zato jer ne moraš misliti ni na što drugo. Ja imam četiri kćeri koje su na dobru putu da postanu maloljetne prijestupnice.
Rob: Nisu samo tvoja djeca.
(Evo nas na jako, jako opasnom terenu) Ja: Što bi to trebalo značiti?
Rob: Samo to da su one i moja djeca.
Ja: Zašto onda nisi u četvrtak došao u ravnateljev ured?
Rob: Već sam ti rekao. Bio sam u posjetu invalidnoj osobi sa psom. Morao sam isključiti mobitel. Kad sam dobio poruku, bilo je prekasno.
Ja: Ja ne smijem isključiti svoj mobitel. Imam četvero djece koja me mogu trebati.
Rob: Treba mi piće.
Ja: I meni, ali ne smijem piti.
Rob (nimalo ljubazno): Pa popij piće. Uzet ćemo taksi i sutra se vratiti po auto.
Ja: Zašto to nisi odmah rekao?
Bili smo u restoranu točno pet minuta kad se okončao ovaj ugodan razgovor. Dok je konobar stigao za naš stol da preuzme narudžbu, oboje smo imali laktove na stolu i brade u rukama i zurili jedno mimo drugoga utonuvši u bezdan mrzovolje. Uz velik sam napor zanemarila nedos-tatak apetita i pronašla nešto za što sam mislila da ću moći progutati. Spasit ću ovu večer. Mo-ram. Moramo raščistiti neke važne stvari, a to baš neće biti lako ako ne razgovaramo.
– Možemo li razgovarati o curama? – upitala sam prijateljskim glasom, onim koji u sebi nije sadržavao nimalo srditosti iz prijašnje svađe.
Rob me je hladno pogledao. – Misliš o tvojim curama?
Smiri se, smiri se, smiri se. Iako je za sve bio on kriv, odlučila sam biti velikodušna i zane-mariti ovu negativnu energiju.
– Čijima god, rekla sam ravnodušno. – Dakle. Imamo velik problem. Curama je očito ova si-tuacija puno teža nego što smo mislili. Možda previše tražimo od njih kad očekujemo da će samo tako prihvatiti svoju majku nakon deset godina. Možda smo sve trebali izvesti postupno.
Zar nisu dobri svi ovi – mi – koje sam upotrijebila? Mislim da sam to jako dobro izvela. Bu-dući da ništa od ovoga nije moja ideja i da bih bila jako sretna da mogu reći Karen što može učiniti sa svojim novorođenim materinskim instinktom, mogla sam biti samodopadna i uskog-rudna i pogledati ga onim – rekla sam ti – pogledom kojim se mi žene tako dobro koristimo. Ali nisam. I ja imam udjela u odgovornosti. Bio je pravi šok gledati onu sirotu preplašenu djecu u dnevnoj sobi dok su se njihove dvije majke odmjeravale u prvoj rundi emocionalnog potezanja užeta. Nisam sve ovo mogla predvidjeti, ali sam sigurno mogla malo olakšati stvar.
Rob je prepoznao ustupak u mojem glasu, pa se opustio. – Možda si u pravu. Mislim da za takve stvari nema lakog i brzog rješenja. Djevojke će sigurno imati koristi od toga da budu ma-lo s Karen. Željele su je vidjeti. I ne pokazuju neprijateljsko ponašanje prema tebi. To je dobro, zar ne?
Progutala sam sarkazam koji je bujao u mojoj nutrini kao žgaravica. – Da, to je dobro, složi-la sam se.
Nasmiješio se prvi put otkako smo izašli iz kuće. – Stoga im moramo olakšati ovo razdoblje prilagodbe. Siguran sam da će se ubrzo sve srediti.
Jako, jako pažljivo odabrala sam sljedeće riječi. – Rob, mislim da se ne mogu prilagoditi jer ne znaju što se događa.
Bio je zbunjen, znala sam da će biti zbunjen. – Što to v 3 znaci r – Znači da ne znaju kako će završiti to s Karen. – Nisam mogla izreći riječi koje sam trebala. Bile su preteške. Ali njegov je zbunjen izraz značio da nemam drugog izbora. Prisiljava me da to kažem. Pa sam i rekla.
– Rob, one se pitaju hoćete li ti i njihova majka opet biti zajedno. Zato su sada toliko nesi-gurne. Jednostavno ne znaju. – Ni ja.
Bio je zaprepašten. Ne mogu vjerovati da nije razmotrio mogućnost da opet bude s Karen, osobito kada sam ga bombardirala svojim sumnjama još od njihova prvog zajedničkog ručka. Odmahivao je glavom, više zbog sebe, nego zbog mene.
– Ne mogu vjerovati. Od početka sam ti sve jasno rekao. Rekao sam ti da te volim. Sve ovo radim samo zbog djece. – Osjetio je da bih ga mogla prekinuti, pa je brzo nastavio. – Kažem ti da mi je bilo žao Karen. Još uvijek mi je žao. Vidjela si koliko je propatila i koliko još pati. I, oprosti Lorna, ali jednom sam je volio i uopće ne uživam u tome što ona pati. Ali tako je.
Glas mi je drhtao. – Sve je to u redu, Rob. Možda bi curama trebao reći sve to. Normalno je da misle da bi opet mogao biti s njihovom majkom. Osobito... – naglo sam prekinula.
– Što osobito?
– Ništa, rekla sam, moleći se da dođe konobar i prekine nas.
– Mora biti nešto, nestrpljivo je rekao Rob.
Dala sam konobaru još nekoliko sekundi, a onda sam odustala. – Osobito zato što mi nismo u braku. – Eto. Rekla sam to. I mogu reći da mi je jako odlanulo što sam to rekla.
Sad Rob nije mogao dočekati konobara. Mogla sam i misliti. Prekrižio je noge, što čini samo kad treba otići u zahod, a mora čekati, ili kad je jako napet. I on je očito dignuo ruke od kono-bara. – Mislio sam da smo to već raščistili, rekao je, pokušavajući izbjeći izravno spominjanje ove teme kao da razgovaramo o raku ili maternici ili nečem sličnom.
– Kad smo to raščistili? – upitala sam, istinski zainteresirana za ovo imaginarno rješenje za koje je vjerovao da smo ga postigli negdje u našoj zajedničkoj prošlosti.
Sad se igrao sa začinima. – Pa, sjećam se da si rekla da nisi religiozna ali da bi se svakako udala da imaš djecu.
Čekala sam na još. Nije bilo ničega drugog. – I to je to? – upitala sam.
Pokušavao se sjetiti još nečeg. Htjela sam da se prestane truditi. – Mislio sam da smo se slo-žili da uopće nije važno jesmo li vjenčani ili ne. Volimo se. Ja sam bio oženjen i to mi nije dalo nikakvo trajno jamstvo, pa nema smisla prolaziti kroza sve to još jednom.
– Nikad se nisam složila s time. Ti si se sam složio, odgovorila sam. Smiri se, smiri se, smiri se.
Slegnuo je ramenima. – Pa, složili smo se da nećemo imati više djece kad su cure bile male i kad je tako mala dobna razlika među njima. Bilo bi ti previše. A cure su imale i vlastitih prob-lema, pokušavale su razumjeti što se dogodilo njihovoj majci. Dakle, kako nisi namjeravala imati svoju djecu, nije bio nikakva smisla da se vjenčamo.
Nisam mogla vjerovati to što sam čula. – Rob, taj smo razgovor vodili prije devet godina. Pretpostavljala sam da ćeš se u doglednoj budućnosti razvesti od Karen i da ćemo tada ponovno odrediti svoje planove. Nisam namjeravala čekati da cure dođu na pola puta do menopauze pa da nas dvoje započnemo život.
– Što to govoriš? – glas mu se pojačao. Sve je pošlo ukrivo. Konobar je bio na putu prema našem stolu kad je začuo Robov ton pa se samo okrenuo i otišao. Rob je nastavio. – Želiš se vjenčati, zar ne? Želiš vlastitu djecu? Sto je ipak malo previše budući da si zadnjih pola sata klepetala osvojim kćerima kojima ja uništavam život jer sam se usudio da ih upoznam s njiho-vom majkom. Ali to je ono što želiš, nije li tako?
Da, da, da! Htjela sam povikati. Ali nisam. Ništa nisam rekla. Jer se Rob nije zaustavljao. – Želiš da se razvedem od Karen, da se vjenčam s tobom, da ti napravim dijete i da curama nato-varim još toga, a jedva se snalaze s onime što se već događa? – Čekao je na odgovor koji nije dočekao. – Izvrsno. Učinimo to onda. Ali, naravno, morat ćemo se preseliti. Kupiti veću kuću. Ali to je u redu, zar ne? Mislim, ti ćeš i tako prestati raditi kad dođe beba, ali to nema veze. Jer će dobra vila zamahnuti svojim štapićem i dati nam novca koliko nam treba.
Nikad još nisam vidjela Roba u ovakvu stanju. I on je, kao i svi, katkad bio loše raspoložen, ali to su uvijek bili manji izljevi srdžbe. Nikad nije bio toliko ljut da bi vikao i nikad se nije toliko jadno osjećao da bi nalazio utjehu u hrani. To je doista bila prava sreća jer sam ja imala dovoljno sklonosti prema ekscesima za nas oboje.
Zato me je ovaj izljev srdžbe toliko uznemirio. Ne samo zato što to još nisam doživjela od njega, već zato što je pokazivalo da Rob nije ravnodušan prema Kareninu povratku. Pokušavala sam se uvjeriti da je samo moja paranoja uzrok ovom osjećaju da nas je sve porazila Karenina prisutnost. Mora da je Rob stalno potiskivao svoju reakciju, sve dok je večeras poput pjene šampanjaca nije prolio po meni. Na meni je bilo da ponovno vratim poklopac na mjesto, da zauzdam pjenu dok na nama ne ostavi trajne tragove.
– Prestani, tiho sam rekla. Sada su nas već slušali svi u restoranu. Rob nije primijetio ili nije mario.
– Pa ne gubimo više vrijeme. Idemo kući i svima saopćimo dobre vijesti. Mislim da negdje imamo i šampanjac. Siguran sam da će nam i Karen nazdraviti. To će joj svakako uljepšati dan. Dobar razvod, to je ono što joj treba na ovoj teškoj prekretnici. A cure će biti oduševljene. Još jedno dijete! Sada kad imaju sve veće potrebe, a mi tako malo vremena za njih. Fantastično! Možda bi mogli sve njih četiri staviti u jednu sobu, tako da beba bude sama u sobi. To je izvrs-na ideja, zar nije?
– Prestani! Prestani! – povikala sam.
Prestao je. Oboje smo sjedili zlokobno ukočeni, teško dišući i izbjegavajući pogledati jedno drugome u oči. Toliko je srdžbe bilo u meni da sam znala da je moram unutra i zadržati inače Rob i ja nećemo preživjeti. Htjela sam mu reći da se mogao bezbolno razvesti prije dosta godi-na, kad cure ne bi bile svjesne drame koja bi se događala u pozadini. Da smo mogli imati bebu koja bi nas možda sve ujedinila kao obitelj. Da cure možda ne razumiju zašto se njihov otac oženio njihovom pravom majkom, a neće se oženiti njihovom maćehom. Ja to nisam razumjela, pa zašto bi one, osim ako se radi o tome da je Rob oduvijek namjeravao provesti svoj život s Karen, dok...
– Mislim da bismo trebali otići. – Ustao je. Nismo morali čekati račun jer ništa nismo ni na-ručili. Osoblje nam neće praviti probleme što odlazimo. Unatoč improviziranoj predstavi kojom smo im zabavljali goste i unatoč izgubljenom prihodu, bili su jako sretni što odlazimo. Iako povišeni glasovi znaju biti zabavni, uvijek postoji mogućnost da se pretvore u gadnije scene.
Izašli smo i krenuli prema autu. Rob je automatski sjeo za volan. Kakve li ironije, da nakon one rasprave o vožnji/piću koja je postavila temelje žučnoj svađi, ni on ni ja nismo ništa popili, pa je sve bilo uzalud.
Oboje smo sjedili u autu, pitajući se što ćemo sad. Ja sam prekinula tišinu. – Ne možemo sad ići kući. Znat će da nešto nije u redu. – Istina je, zapravo, da nisam željela da Karen otkrije da je ona uzrokovala razdor. Iako sam je žalila i sve to, nisam imala ni najmanju namjeru pružiti joj priliku da ona žali mene. Držala sam se za taj osjećaj sažaljenja koji sam osjećala prema njoj, jer je to značilo da sam u boljem položaju. A ako ona zavidi meni, znači da je moj život vrije-dan zavisti, nešto u tom smislu.
Rob me je promatrao kao da sam stranac. – Možda to i nije tako loša zamisao. Mislio sam da se ti zalažeš za iskrenost i poštenje.
Zatvorila sam oči u nadi da će se stvari promijeniti kad ih opet otvorim. Ništa se nije promi-jenilo. – Molim te, Rob. Nemoj više. Ne mogu to više podnijeti.
Sjedili smo tako nekoliko minuta, a nama se činilo kao da su prošli sati. – I što predlažeš? – upitao je Rob. – Da se vozikamo naokolo nekoliko sati samo da bi izvana sve izgledalo u redu?
Upravo sam to mislila, ali je zvučalo nekako budalasto kad je Rob to rekao. – Mogli bismo otići u pub. Na piće. – Znam da sam zvučala jadno, ali nisam mogla drukčije.
Popustio je. – Dobro, rekao je.
I tako smo završili u istom pubu u kojemu sam vidjela Andreu i Joa. Tamo gdje sam prije dva dana provela zbrkanu pijanu večer sa Simonom. Hura!
Auto smo ostavili na parkiralištu puba i otišli kući taksijem. Proveli smo nekoliko napetih, ali mirnijih sati razgovarajući o psima, filozofiji, Tonyju Blairu i svemu, osim o našim životi-ma. Tek mi je u taksiju Rob uzgred spomenuo da odlazi u New York za četiri dana.
– Ohoho, što si se dotjerala! – Ali me je iznenađeno odmjeravala od glave do pete. Jedino je ona bila u kuhinji kad sam namjeravala otići. Bila sam razočarana što me nitko drugi nije mo-gao vidjeti ovako uređenu. Mogla sam otići u njihove sobe i poželjeti im laku noć, ali to bi bilo previše očito. Nikad to nisam radila kad sam odlazila na predavanja.
Napuhnula sam se od Alinih komplimenata. Pa, valjda sam se malo potrudila. Ne zbog Si-mona, znate. Ne. Već zato jer nisam znala kamo ćemo ići nakon predavanja. Tko zna. Možda u kakav stari pub ili u onaj novi otmjeni bar u blizini koledža u kojemu se poslužuju grickalice napravljene od najugroženijih vrsta na planetu. Vidjela sam da imaju vrlo visoke stolove i stoli-ce i sve su žene unutra izgledale kao da su upravo časopisu Hello! ispričale svoju najnoviju romancu s talijanskim nogometašem.
Zato valjda razumijete zašto sam umjesto svojih uobičajenih traperica i odrpanih sivih čara-pa obukla suknju i svjetlucave najlonke.
Rob je stigao na vrijeme i promatrao me s odobravanjem.
– Lijepo izgledaš. Ideš na neko posebno mjesto? – upitao je.
– Idem na koledž. Obećala sam da ću poslije nastave otići sa svima na kratko piće. Zato sam se malo potrudila. – Ono – sa svima – glatko je kliznulo. Možda sam i ja samo korak dalje od šešira i kabanice Dannyja De Vita.
Rob se zamislio. – Ne sjećam se kada sam te zadnji put vidio u suknji.
Shvatila sam ovo kao optužbu. – Ne sjećam se kad smo zadnji put išli nekamo gdje bih mog-la obući suknju. – Odjednom mi je pred očima bljesnula slika Karen kako ulazi u Pizza Express (Robov i njezin Pizza Express, ne moj), u mini-suknji koja je otkrivala njezine gotovo savršene noge. Nastojala sam je izbrisati iz pamćenja. Postajem sve bolja u pretvaranju svojih zastranje-nja u samosažaljenje i zbrkanu ljubomoru. Ili, bolje rečeno, postajem sve bolja u njihovu gomi-lanju, dok ne ulovim prigodu da porazgovaram s Andreom ili Phillippom i pustim ih na vidjelo dana.
Rob je kimnuo. – Znaš, u pravu si. Već dugo nismo nas dvoje sami izašli. Zašto to ne bismo učinili u subotu navečer? Da odemo na ono novo mjesto u Balhamu s tajlandskom kuhinjom?
– Misliš, nešto kao spoj? – čula sam sebe kako govorim.
Nasmiješio se. – Da, kao spoj. Ali samo ako obučeš onu majicu koja mi se jako sviđa, onu sa srcima i prozirnim rukavima.
– Samo ako ti obećaš da ćeš staviti svoju sretnu kravatu, odgovorila sam. Kad smo se Rob i ja upoznali, nosio je kravatu s njemačkim ovčarima u raznim pozama. Nije bio baš jako roman-tičan, ali je smatrao da će mi biti drago ako tu kravatu nosi u posebnim prigodama, da mi time pokaže kako nije zaboravio na sitne pojedinosti s našega prvog susreta.
Tijekom godina na kravati su se, osim uspomena, nagomilale i neke tvrdokorne mrlje i una-toč čestim nagovaranjima ostalih članova obitelji, nije ju htio baciti. Okrutno smo ga zadirkiva-le, osobito kad ju je želio nositi uza svoje najbolje odijelo. A sad se čvrsto hvatam za svaki os-tatak zajedničke prošlosti, u nadi da će naša obitelj ostati i dalje povezana ovim zajedništvom.
Smiješio se na naš način. Znam da će na kraju sve biti dobro.
Tada sam se sjetila. – Čekaj malo. A Što ćemo s curama? Ovaj vikend moraju dovršiti refe-rate za školu. Obećali smo da ćemo im pomoći, a one su slobodne samo navečer. Ne možemo ih iznevjeriti.
Sakrio se iza novina. – Bit će sve u redu. Karen može doći.
Sledila sam se. Ni za milijun godina ne bih pustila Karen u ovu kuću, moju kuću, iako je te-hnički polovica kuće bila njezina. Naravno da to nisam rekla, jer nova i smirena Lorna sada prije razmisli da slučajno ne kaže nešto krivo. Ipak sam na kraju završila govoreći krive stvari, samo što je to bilo puno rječitije.
– Ovamo? – Otkrila sam da su jednosložni odgovori najsigurniji.
Spustio je novine. – Zašto ne? Ona im može pomoći i biti ovdje dok ne odu u krevet – – ovo mi se nimalo ne sviđa — – ili one mogu otići kod nje. Ima pripremljene krevete, za slučaj da jednom odluče prespavati kod nje.
Ovo mi se pak još manje sviđalo. Pomislila sam na mogućnost da pronađem one koji su joj iznajmili kuću i upitam ih je li pri popunjavanju ugovora o najmu spomenula i četiri adolescen-tne delinkventice.
Misli, misli, misli. Vedro sam se nasmiješila. – Znaš što? Pustimo sad ovu subotu i izađimo neku drugu večer. Obećala sam Phoebe da ću joj pregledati referat. Karen ne zna točno što se od cura traži u pojedinom razredu.
– Siguran sam da će se snaći. I stvarno bih volio da izađemo ovu subotu.
– Zašto baš ovu subotu?
Ponovno je podigao novine. – Nema nikakva posebnog razloga. Samo što sam već rekao Ka-ren da može biti s curama cijelu večer. Dosad je s njima provela samo sat-dva, a zaista želi biti cijelu večer s njima da bi se osjećala kao... – Nije se mogao sjetiti odgovarajuće riječi kojom bi završio ovu spornu rečenicu.
– A mene se nisi sjetio ni pitati? – Oh, Bože, sad zvučim kao Pat Butcher. Čak sam i ruke presavila kao ona, samo što nemam grudi tvrde poput zida na koje bih ih naslonila, pa sam iz-gledala nekako mlitavo i pogrbljeno.
– Tek smo danas o tome razgovarali. Zvao sam te za vrijeme ručka, ali ti je mobitel bio is-ključen.
– Zato jer sam bila u bolnici usred krize. – One koju je uzrokovala tvoja žena, ako baš hoćeš znati.
– Uostalom, mislio sam da ti neće smetati. Mislio sam da smo se složili da će se ova zbrka srediti ako Karen bude više vremena provodila s djevojčicama. Da ćemo uskoro opet početi normalno živjeti.
Sviđala mi se dobra stara normalnost. Ova nova normalnost nimalo mi se ne sviđa. Iznenada sam se sjetila nečeg užasnog. Morat ću se sresti s njom. Ako bude došla u ovu kuću, srest ću je dva puta, kad stigne i kad bude odlazila. To je ipak malo prečesto za moj ukus.
Naučila sam kako ću se nositi s Kareninom slikom od onog dana kad je ulazila u Pizza Express. Tješila sam se time što sam joj dala kreštav glas, dlake ispod pazuha i problematičan ten. Nisam željela izbliza otkriti da je još savršenija od onoga kako mi je taj prvi put izgledala. A sad ću zakasniti na koledž. Mrzim kad kasnim. Ne mogu smisliti pametne odgovore kad sam u žurbi, što i Rob jako dobro zna. Proklet bio što je tako lukavo odabrao upravo ovo vrijeme da me stavi pred svršen čin.
Brzo sam se počešljala i našminkala usta pred ogledalom u hodniku. Povikala sam – doviđe-nja – curama na katu i srdačno poljubila Ali jer mi je zbog njezinih komplimenata poraslo sa-mopouzdanje. Rob me je spasio dvojbe da li da mu dam Judin poljubac ili da samo izjurim van. S novinama je ušao u zahod. Zašto muškarci to čine? To sigurno nije nimalo udobno, hoću reći, tamo nema naslona za ruke, a i noge sasvim sigurno moraju utrnuti. I je li to uopće higijenski?
U prolazu sam mu pokucala na vrata. – Idem sad. Ne zaboravi da ću doći malo kasnije.
– Oh, čuj, da ti kažem...
Mrzim ove njegove – da ti kažem – iz zahoda. Uvijek se radi o velikim stvarima o kojima se boji govoriti licem u lice. Nisam ništa rekla, nisam pustila nikakav zvuk koji bi ga mogao ohra-briti da skupi snagu i završi ovaj gem.
– Znaš onaj simpozij u New Yorku na koji sam pozvan?
Znala sam, ali svejedno nisam ništa rekla.
Pročistio je grlo. – Pa, pravo je čudo što ću moći otići.
Nisam više mogla šutjeti. – Kako? Zar nisi rekao da nemamo novca?
Opet je pročistio grlo. – To je prava sreća. Znaš, Karen je zadnjih nekoliko godina često zbog posla letjela po cijelim Sjedinjenim Državama, pa je skupila velik broj bodova za besplat-nu vožnju i ponudila ju je meni.
Rob mi je jednom objašnjavao da nema nikakva smisla vikati na pse, jer će oni čuti samo ključne riječi koje razumiju; svoje ime, određene naredbe i slično, a sve će ostalo zanemariti. Tek sam sada razumjela što je time mislio. Od svega onoga što je rekao, ja sam čula samo – Karen – i – meni.
– Zar to nije sjajno? – zdvojno je upitao.
Nisam zalupila vratima kad sam izlazila. Nadam se da je to primijetio. Jer sam se zaista jed-va obuzdala.
Ipak je to bio stari pub, a ne restoran s kuskusom od bizona. Bila sam zadovoljna što sam odabrala ovu suknju. Bila je crna (klasično), nije bila od baršuna (prenapadno) i nije bila prek-ratka (previše izazovno). Nisam osjećala nelagodu što sam se previše uredila i nitko nije zurio u mene. Potpuno sam zaboravila da se u vanjskom svijetu, izvan obitelji, normalne žene oblače u čistu i ukusnu odjeću i kad odlaze u pubove, a ne samo u otmjene barove.
Simon je donio pića. Ja sam naručila dva decilitra jabukovače i kad se vratio za šank po osta-tak novca, brzo sam progutala tri aspirina, nadajući se da ću time preduhitriti mamurluk koji je uvijek slijedio nakon jabukovače. Možda je to bilo zbog moje odjeće, možda zbog ozračja u pubu, ne znam, tek, osjećala sam da sam iskoračila izvan odnosa profesor/student koji je prije određivao moj odnos s ovim muškarcem.
– Uzdravlje! – rekla sam. Kucnuli smo se čašama malo prejako i pića su se razlila po stolu. Oboje smo posegnuli za podmetačima i prsti su nam se dodirnuli. Oboje smo se ispričavali u izobilju i na kraju došli do vrhunca nelagode kad smo se ili trebali nasmijati i smanjiti napetost, ili utonuti u bezdan jada u kojemu bismo žudjeli za nekom prirodnom ili nadnaravnom katastro-fom koja bi nas spasila iz ovakve situacije.
Simon se nasmijao. Ja sam klonula. To nikako nije bio dobar znak. Obično bih se ja smijala, a Rob bi klonuo. To vam je jedan oblik nadopunjavanja kompatibilnosti koje dobro funkcionira u parovima. A-ha! mislite sad. Ona već razmatra mogućnost da bude u paru sa Simonom. Ža-lim, ali u krivu ste. Nisam ja takva. Ne, zaista nisam. Ja sam krajnje moralna i konvencionalna. Bila bih nevjerna Robu u jednakoj mjeri u kojoj bih u javnosti skinula gaćice. Iako se čini da je nit koja me povezuje s Robom izlizana i napukla, ja se još uvijek jako čvrsto držim za nju.
Znam da me Andrea i Phillippa smatraju jednom vrstom anakronizma zbog mojega nepomir-ljivog stava prema bračnoj nevjeri, osobito kad se uzme u obzir da Rob i ja nismo u braku. Pretpostavljam da je to tako kao i sve u mom životu. Otkrijem nešto dobro, nešto što mi odgo-vara i želim zaustaviti taj trenutak, osjećaj, utjehu i sigurnost i nositi ga nepromijenjenog cijeli život. Ne želim ga ugroziti, ne želim da bude ugrožen.
Dakle, kad sam automatski razmatrala moguću budućnost s ovim muškarcem koji je sjedio nasuprot mene, to je bila samo igra, poput onih kvizova u Cosmopolitanu, u kojima otkrivate trebate li otići ili ostati sa svojim čovjekom.
Gdje sam ono stala? Ah, da, on se nasmijao, a ja sam klonula. Majstorski je zanemario moju klonulost i bacio se na posao. – Prije nego što sve pođe ukrivo, reći ću ti o čemu se radi.
Prestala sam tonuti i sa smiješkom se jedva vratila u primjereno stanje. – Moram reći da sam strašno znatiželjna, rekla sam.
– Mislim da sam ti već govorio o svojoj kompaniji. – Nastavio je. – Izrađujem websiteove za druge kompanije, savjetujem ljude kako da na Internetu zarade novac i takve stvari. Ne znam koliko znaš o Internetu.
Nasmijala sam se. – Imam četiri kćeri i muža, sve ovisnike, tako da nikad ne mogu doći do računala.
– U redu je. To zapravo i nije važno. Dakle, jedan od mojih klijenata priprema reviziju siteo-va za studente. Je li ti poznato da se danas školarci mogu služiti siteovima za sve predmete koji se nalaze u svjedodžbi i da tamo dobivaju dodatnu pomoć?
Nisam znala, ali sam se pretvarala da znam.
– Dakle, sve dosad nije postojalo ništa slično za studente. Zato ovaj moj klijent namjerava popuniti tu prazninu. Namjerava napraviti siteove za sve glavne predmete koji se predaju u Ve-likoj Britaniji i u svakom predmetu obraditi sve glavne teme.
– Mislim da razumijem, rekla sam. – Nešto poput vodiča koji sadrži osnovne činjenice pri-kazane u jednostavnom obliku.
– Upravo tako! – uzviknuo je. – A ti bi u tome bila izvanredna. Ja sam budala, ali sam na tvojim predavanjima naučio i razumio filozofiju bolje nego iz ijednog udžbenika.
Bila sam strašno polaskana time. U zadnjih deset godina posvetila sam se tomu da ponajprije budem dobra majka, pa je bilo prekrasno čuti pohvale da moj posao s nepunim radnim vreme-nom, koji sam ugurala među ostale odgovornosti, ipak pozitivno djeluje na druge ljude.
– Jesi li za? – upitao je Simon.
– Zašto?
– Hoćeš li to učiniti? Srediti website za filozofiju? Moraš mi odmah reći, jer cijeli projekt treba biti gotov za šest mjeseci.
Šest mjeseci za prenošenje cijele povijesti ljudske misli u kompjutorske bitove. – To je ne-moguće.
– A što ako ti kažem da ćeš za to dobiti 10 000 funti?
Pomislila sam na Robov rođendan i putovanje u rezervat vukova. Zatim sam se sjetila njego-ve najave kako će, zahvaljujući Karen, otići u New York. Zamalo da nisam došla u napast da namjerno zaboravim na velikodušni rođendanski dar zbog ove njegove najnovije izdaje, ali sam shvatila da to ipak ne mogu učiniti. To bi uništilo cure. One su se unaprijed radovale izrazu na očevu licu kad ga iznenade ovim veličanstvenim darom. Dakle, to je to, to smo sredili.
– Učinit ću to.
– Fantastično! – rekao je Simon. – Donijet ću još jedno piće da proslavimo. Osim ako ne žu-riš kući?
– Uopće ne žurim, odgovorila sam i ne pogledavši na sat. To što sam upravo založila sve svoje slobodno vrijeme u idućih šest mjeseci da mogu platiti Robovo prokleto putovanje života, ne znači da moram na vrijeme doći kući i biti dobra prema njemu.
Dok je Simon bio za šankom, ogledavala sam se po pubu. Bio je ispunjen prilično mladim i prilično bogatim ljudima, što je uobičajeno u ovom dijelu južnog Londona. Igrala sam svoju omiljenu igru – pogađala sam životne priče osoba koje sam promatrala, dok mi se pogled nije zaustavio na poznatom licu. I još jednome poznatom licu.
Nisam se previše iznenadila što sam u ovom pubu ugledala Joa. On i Phillippa živjeli su u blizini i znala sam da često odlazi u pub gledati sportske prijenose jer se Phillippa protivila da kupe satelitsku antenu. Iznenadilo me je njegovo društvo.
U mom zakonu postoji jedno pravilo o druženju parova. Ono glasi: prva točka kontakta je granična točka. Ako se najprije upoznaju žene, tada njihovi muževi postaju sekundarni članovi ovoga prijateljskog kruga. Prijateljstvo žena je sveto. Ako se najprije sprijatelje muž iz jednog para i žena iz drugog, tada se isto pravilo primjenjuje u još čvršćem obliku.
Dakle, iako mi se muževi Andree i Phillippe jako sviđaju, nikad ne bih izašla sama s jednim od njih. Niti bih im telefonirala prije nego njihovim ženama. Jednostavno ne bih. O tome smo već mnogo puta razgovarali na zajedničkim večerama i oni su se svi složili sa mnom.
Stoga, iako sam se jako, jako trudila da nađem nevino objašnjenje, nisam se mogla sjetiti niti jednoga valjanog razloga zašto bi Joe sjedio za stolom u kutu s Andreom i njezinom Danny De Vito kabanicom obješenom na naslonu stolice.
– Izvoli. – Simon mi je zaklonio vidik politrenom čašom. – Donio sam ti pola litre jer slavi-mo.
Znala sam da bih se trebala usprotiviti i podsjetiti ga da vozim, ali nisam. Trebalo mi je to piće i željno sam ga dočekala. Bilo mi je jako važno da me Andrea i Joe ne opaze. Morala sam smisliti kako ću se nositi s ovom novom situacijom prije nego se suočim s njima. Pogledala sam po pubu. – Da sjednemo tamo? – predložila sam Simonu, pokazujući na zaklonjen stol u slabo osvijetljenom kutu. Bio je malo iznenađen, ali kako sam već bila na pola puta, nije imao drugog izbora nego slijediti me.
Mjesto je bilo savršeno. Čak i kad ode posljednji vjerolomni par, neće me moći vidjeti. – Ovako je bolje.
Znatiželjno me je promatrao. – Jesi li dobro? Izgledaš malo... nervozno.
Ispila sam nekoliko dugih gutljaja. – Dobro sam. Savršeno. Zapravo, nisam. Upravo sam vi-djelu jednu od dviju najboljih udanih prijateljica s mužem druge najbolje prijateljice.
Vidjela sam kako mu se oči sužavaju dok je pokušavao pohvatati složenu mrežu odnosa koje sam opisivala. – Možda su samo došli na piće.
– Oboje su u braku, ponovila sam. – S drugim ljudima. – Jesam li ja jedina razumna osoba u ovome ludom svemiru? Zar nitko osim mene ne zna za pravila i granice koji čine temelj sigur-nosti u ovom nestalnom svijetu?
Simon me je zamišljeno promatrao. – Htio sam reći da možda postoji bezazleno objašnjenje. Možda planiraju zabavu iznenađenja ili dar za njegovu ženu ili njezina muža. Možda su naletje-li jedno na drugo na ulici i svratili na brzo piće i možda će to i reći svojim supružnicima koji se neće osjećati prevarenima zbog zajedničkog pića i vrećice čipsa.
– Da se to dogodilo nekoga drugog dana, možda, možda bih i ja tako protumačila. Ali njezi-na je kći danas imala prilično tešku nezgodu. U bolnici je. – Sve sam mu ispričala, obrađujući sve činjenice onako kao što se obično priča o događaju koji i nije toliko dramatičan ako ne sud-jelujete u njemu. – Nijedna majka ne bi otišla na piće dok joj je dijete u bolnici. Čak bi i ti to trebao znati.
Činilo se kao da se zabavlja. – Čak i ja? Zato što sam muškarac, a nisam ni otac?
Pocrvenila sam. – Oprosti. Nisam tako mislila.
– Bez brige, nisam se uvrijedio. Razumijem što misliš, ali s obzirom na okolnosti, možda je i vjerojatnije da je tvoja prijateljica otišla na piće s prvim poznatim licem koje je ugledala. Čini mi se da joj je nakon takva dana uistinu treba piće.
Nije me uvjerio. Nastojala sam mu objasniti Andreino nedavno čudno ponašanje u odjeći Dannyja De Vita. Moram priznati da je zvučalo nekako slabašno kad sam podastrla sve dokaze, ali sam bila uvjerena da su moje sumnje opravdane.
– Što misliš, što bi oni rekli da te sad vide tu sa mnom? – Simonovo me je pitanje trgnulo.
Nakostriješila sam se od neugode. – Ne bi ništa rekli, objasnila bih im da si moj student.
– Eto ti! Upravo ono što sam govorio! – Nisam baš shvatila. Odmahnula sam glavom dajući mu na znanje da ga uopće ne razumijem.
Nastavio je. – Rekla si da bi im objasnila... Znači da pretpostavljaš da bi došli i o tome raz-govarali s tobom. Sto bi bilo ako to ne bi učinili nego se samo sakrili u kut i nastavili zamišljati što se događa, kao što ti upravo sada radiš? Nisi im ni pružila priliku da ti objasne.
Sad sam se sasvim oneraspoložila. Da sam željela provesti večer s muškarcem koji će mi stalno zvocati kako sam iracionalna i nelogična, mogla sam ostati kod kuće, sjesti s druge strane zahoda u kojemu se Rob ustoličio sa svojim novinama i pustiti ga da mi popuje. Ovo je trebao biti bijeg od toga.
Činilo se da je Simon osjetio moje sve veće nezadovoljstvo pa je brzo promijenio temu. – Moram ti nešto priznati. Kad si predložila da sjednemo za ovaj stol, pomislio sam da želiš da imamo malo više mira.
Shvatila sam što misli. – Misliš...?
Nasmijao se. – Da. Znam da zvuči glupo, ali već neko vrijeme mislim na tebe i stalno tražim neki znak da li i ti osjećaš nešto. Ne samo da tražim, nego se nadam.
Ako me je promjenom teme želio odvratiti od onoga što je nazivao mojim zabludama, to mu je posve uspjelo. U tom sam trenutku odlučila da neću voziti kući. Ovu ću večer punu iskušenja preživjeti jedino uz obilan unos alkohola u svoje tijelo. (Doduše, moram priznati da sam malo i uživala u ovom novom izazovu.) Ispraznila sam čašu. – Mislim da sam sad ja na redu. – Ustala sam u namjeri da odem do šanka, a onda sam se sjetila Andree i Joa. Opet sam sjela.
Simon se nasmiješio. Uzeo je moju praznu čašu i kavalirski umjesto mene donio piće.
– Sad ti je neugodno, rekao je kad se vratio s pićem.
– Naravno da nije, uvjeravala sam ga. Upitno je podignuo obrve. Ja sam brzo uzmaknula. – Pa, dobro, možda mi je malo neugodno, ali sam i polaskana. Hoću reći, pa ja sam sredovječna udana mama.
– Nisi sredovječna i nisi udana.
– Praktički jesam, počela sam se braniti.
Odmahnuo je glavom. – Ne, nisi. Ili si udana ili nisi. Ne postoji nešto između. Ako nisi uda-na, znači da to ne želiš biti, da ne želiš preuzeti tu potpunu obvezu. Ili, da barem jedno od vas dvoje to ne želi.
Ovo mi se uopće nije sviđalo. Htjela sam da se vratimo na Andreu i Joa. Sa tim sam se znala nositi, uživajući u svojoj krijeposti i tvrdokornom stavu, u crno-bijelom ogorčenju dok prekida-ju ili namjeravaju prekinuti svete bračne zavjete, zavjete koje ja nikad neću prekinuti...
Pretvorila sam se u učiteljicu. – Rekla sam već da mi nije toliko neugodno. Pa, reci mi nešto više o tom projektu. Čini se da ću se morati odmah baciti na posao.
Nekoliko me je trenutaka zamišljeno promatrao, a zatim je taktično pristao na molbu u mo-jim očima i vratio se u sigurnije vode.
Ne sjećam se o čemu smo razgovarali ostatak večeri jer smo oboje bili sve pijaniji. Mislim da sam lupetala nešto o svetosti bračnog i izvanbračnog statusa u kojemu uživamo svi mi koji nismo sasvim vjenčani. Mislim da mi je Simon tiho obznanio što osjeća prema meni, na što sam ja reagirala tako što sam po njemu prolila bocu piva kad sam se ustala i oteturala u zahod da se saberem. Mutno se sjećam da me je ugurao u taksi i da sam mu nježno taknula ruku, tako da zna da se naš odnos promijenio, ali onako kao što se on nadao.
I zatim se sjećam da sam cijelu noć provela u kupaonici i povraćala.
– Što je sinoć bilo s tobom? – upitao je Rob sa samozadovoljnom obzirnošću onoga tko nije mamuran. Mučnina je konačno prestala, a ja sam bila slaba, umorna, isušena i boljela me glava. Polako i metodično promiješala sam čaj, nadajući se da ču time srediti svoje zbrkane misli u prividan smisao.
– Samo sam malo previše popila, to je sve. Znaš kako je kad velika grupa ode na piće, svatko zove jednu rundu i na kraju, i ne znajući, popiješ desetak pića. – Laž je izgledala još gore s ob-zirom na to da sam znala za Simonove osjećaje. Osjećala sam se kao da imam ljubavnika, iako sam Simonu jasno dala do znanja (barem mislim da jesam, nadam se da jesam) da nikad ne bih prevarila Roba.
A to me je podsjetilo na nešto. – Pogodi koga sam sinoć vidjela u pubu?
Znala sam da Rob neće reći Dalaj lamu ili Davida Ginolu ili nekoga takvoga, nije on od onih koji daju apsurdne odgovore. Iznenada me je strašno ljutila njegova pouzdanost. Njegova pot-puna, prizemna pouzdanost, suha i nježna duhovitost koja me je prije privlačila, sad me je živ-cirala.
Kad sam objavila da se selim k Robu, svi moji prijatelji i obitelj bili su jako iznenađeni. Na-ravno da su ga upoznali i da im se sviđao. Sto im se nije moglo sviđati? Ali svi su za njega rekli da je... siguran. I svi su se slagali u tome da se ne moram skrasiti s nekim sigurnim. U svom sam životu imala dovoljno sigurnosti, pa su mislili da bih trebala pokušati s nekim izazovnijim. Ta je teorija prevladavala.
Svi su oni krivo shvatili. Upravo zbog sigurnosti u svom odrastanju mogla sam izabrati ne-koga samo zato što ga volim. On nije morao udovoljavati svim stavkama s popisa emocionalnih karakteristika koje bi odgovarale mojim frustracijama. Bila sam cjelovita ličnost i u njemu sam vidjela i poštovala tu istu cjelovitost. I to unatoč strašnoj nevolji koja ga je snašla. Znam da neki ljudi misle da su složeni karakteri zanimljivi, ali ja sam neuroze uvijek smatrala prenemaga-njem osoba koje uopće nisu neurotične, i kojima je jedini cilj bio da time nadoknade svoju ne-potpunu osobnost.
Sjećam se da sam svojoj tadašnjoj najboljoj prijateljici rekla nešto što sam čula od Robove mame. Rob je kao tinejdžer oblijepio svoju sobu posterima pop-zvijezda i nogometaša, kao i svi ostali – samo što je on svoje stavljao s pomoću libele. Meni je to bilo strašno smiješno. A mojoj prijateljici očajno. – Dragi Bože, bio je sredovječan kad je imao šesnaest godina! Što će tek biti kad bude imao četrdeset!
Otprilike isto, sada to znam. I zato sam mu bila jako zahvalna. Kad imate četvero djece koja se približavaju pubertetu, tada vam sigurno ne trebaju iznenađenja koja stižu od vašeg partnera. Naša je normalnost održavala nasu obitelj i jačala našu ljubav. To će nam pomoći da prebrodi-mo sadašnju krizu, tako sam se nadala.
Ali sada, upravo sada, počela sam gledati Roba drugim očima. Simon bi ga sigurno smatrao dosadnim, možda bi čak mislio da nije dovoljno dobar za mene. Promatrala sam našu vezu kao da se događa na zasebnom ekranu, Roba i sebe kao Percy Sugden i Emily Bishop koji se ubijaju ljubaznošću u malograđanskom paklu, a ja sad odjednom želim da budemo Angie i Dan koji se ubijaju strašću ili Dempsey i Makepeace koji nastoje da ih ne ubiju plaćeni ubojice. I osjećam se budalasto što je na mene ovako podmuklo djelovala zaljubljenost mog studenta.
Stvar je u tome što sam se sinoć puno smijala, nakon što smo prestali razgovarati o svim ne-ugodnim temama. S Robom sam se više smiješila nego smijala. A katkad je tako dobro kad ti se trbuh trese od smijeha. A Simon je rekao da ga privlačim. Toliko, da ne želi petljati s drugim ženama, tako je rekao. A on je svakako bio privlačan. Što to radim? Uspoređujem Roba i Simo-na i smisao toga mi je oduzela dah. Pitam se je li i ovo neka vrsta nevjere? Jer ne možete uklo-niti sumnje. Ne možete iz glave izbaciti misli, ma kako opasne bile. Ja ne mogu.
Rob nije imao pojma da sam za vrijeme ove kratke stanke razgradila cijeli naš život. Samo je odmahnuo glavom i prazno gledao. – Nemam pojma. Koga si vidjela?
– Andreu i Joa. – Sjela sam, očekujući da zine od čuda i počne ohohakati. Ništa. Počeo je maslacem premazivati još jedan tost.
– Lijepo. Kako su oni?
Sad sam bila sasvim sigurna da su svi ostali ljudi ludi. 'Andreu i Joa. Jesi li me čuo? Samo njih dvoje. Nisu bili s Danom i Phillippom.
– Pa?
Bila sam očajna. – Zar ne misliš da je to čudno?
– Ne.
Nešto mi je sinulo. – Zašto ne? Jesi li ti ikad bez mene bio na piću s Anreom i Phillippom?
– Naravno da nisam.
– A-ha! Vidiš! Rekao si 'naravno' jer znaš da bi to bilo sumnjivo.
Rob je uzdahnuo. – Rekao sam 'naravno' jer ti znaš sve što radim i kamo idem. Ako idem s nekime na piće, tada ti to i kažem. To nije nikakva tajna. Isto kao što bi i ti meni rekla da izlaziš s nekim drugim muškarcem.
Oh, oh. Ne sviđa mi se kamo ovo vodi. Odbijam osjećati se krivom zato što sam malo iskri-vila istinu o onome sinoć. Znam da se ništa nije dogodilo i da se neće dogoditi. Jednostavno se radi o tome da je sve puno lakše kad činjenice nisu zakomplicirane.
Tada sam se sjetila nečega čudesnog. Cijelo jutro nisam ni pomislila na Karen — no, dobro, tek je sedam i pol, ali vrijeme teče. Mora da je to jedna od ugodnih dodatnih pojava prijevare, usredotočenje na niz laži ne ostavlja dovoljno mjesta za druge brige. Glava me počela još jače boljeti.
Sjetila sam se što moja mama radi u ovakvim trenucima i odmah otišla pristaviti čaj.
Rob je pročistio grlo. – Sinoć sam razgovarao s Karen. – No, dobro, bilo je lijepo dok je tra-jalo. – Rekao sam joj da je u redu za subotu navečer. Da može doći ovamo, kao što smo se do-govorili.
– Dobro, iscrpljeno sam rekla.
– Zaista? – upitao je, iznenađen mojom popustljivošću.
Okrenula sam se prema njemu. – Da, zaista. Bio si u pravu. Koristit će nam da malo izađe-mo, samo nas dvoje.
– I zaista ti ne smeta što će Karen doći ovamo?
– Rob. Upravo sam rekla da može. Ne izazivaj. Nećeš me natjerati da kažem kako sam sret-na i zadovoljna sadašnjom situacijom, ali više nemam snage za borbu.
Skočio je i prišao mi. Obgrlio me je oko struka. Raznježila sam se zbog dodira i cijelo sam vrijeme pokušavala ugušiti osjećaj izdaje koji me je mučio dok su mi pred očima bile Simonove jake ruke koje su mi sinoć pomagale da uđem u taksi.
Deveto poglavlje
– Jesi li sigurna da nemaš ništa protiv? – upitao me je Rob po deseti put dok sam drhtavom rukom nanosila maškaru. Živci su me počeli izdavati kako se približavao zakazani sat.
Obuzdavala sam se da ne eksplodiram, ali nije djelovalo. – Već sam ti rekla da je u redu.
– Ne moraš vikati. Samo se brinem za tebe.
Sad se više nisam ni trudila da ne vičem. – Vičem samo zato jer me stalno isto pitaš. Odavno smo pokopali tu temu, a ti je stalno oživljavaš. Izlazimo. Karen dolazi i pomoći će curama sa zadaćom. Složila sam se. I to je kraj.
Uspio se svladati i nije još jednom pokrenuo istu temu. Došao je do mene i promatrao kako svoje lice pretvaram u nečije tuđe. Počeo mi je masirati ramena. – Vjerojatno si samo umorna, zato si tako nervozna. Bila si za računalom do iza ponoći.
Zar ne mrzite kad vam netko kaže da ste umorni, a vi ste u agoniji zbog sasvim opravdanog razloga? I to vam uvijek kaže osoba koja je uzrokovala agoniju. Možda je to obrambeni meha-nizam, način na koji se izbjegava potreba za samoanalizom, jer se time svi partnerovi problemi svaljuju na umor. Ili to rade samo muškarci. Većina je žena naviknula na to da bude kriva za sve probleme, i praktične i osobne, pa automatski sebi pripisujemo odgovornost za svaku novu krizu, ma što ju je uzrokovalo.
U ovom je slučaju Rob bio napola u pravu. A to me je još više ljutilo. Počela sam raditi na Simonovu projektu i vodila sam veliku bitku s računalom. Rob je bio oduševljen kada sam ga zamolila da mi pokaže kako ću pristupiti Internetu. Prije nisam nikad pokazivala takvo zanima-nje, pa je odmah uvidio potencijal ovoga novog zajedničkog zanimanja u kojemu nije bilo ni-kakva sukoba. Čim smo započeli, upecala sam se. Divila sam se Simonovoj dalekovidnosti i uočavanju mogućnosti da se Internet koristi u akademske svrhe. Sasvim sam zaboravila na svoj zadatak izgubivši se u siteovima diljem cijeloga svijeta posvećenima opskurnim filozofima i njihovim bizarnim teorijama. Shvatila sam koliko će studentima biti koristan jedan website koji će ih upućivati na ostale mjerodavne siteove uz pomoć putokaza za pristup svakom aspektu teme.
Objasnila sam Robu što pokušavam učiniti, spominjući Simona što sam mogla nehajnije. Ni-sam se uopće trebala brinuti. Roba je najviše zanimalo koliko ću novca dobiti. – Pet tisuća fun-ti, promrmljala sam. Laž je bila potrebna zbog mojih planova. Drugih pet tisuća trebalo mi je za njegov rođendan, za organizaciju proslave i putovanja u rezervat vukova.
Rob je bio sumnjičav. – Čini mi se da je to strašno puno posla za samo pet tisuća funti.
Eto, to se događa kad planirate iznenađenja. Zapetljate se u laži, izložite se zanovijetanjima i oštrom kriticizmu od kojih se možete obraniti samo sa još više laži. Ipak, tješila sam se sazna-njem da će se Rob osjećati krivim kad otkrije da sam sve ovo činila samo zbog njega.
– To je moja stvar, razdražljivo sam odgovorila.
Tada je otišao u krevet, ostavljajući me da istražujem virtualni život u zoni sumraka. Tek dva sata iza ponoći uspjela sam se otrgnuti od računala.
Dakle, da, jesam umorna, ali to ne znači da ne mogu istodobno osjećati ljutnju jer me živcira čovjek koji me stalno propitkuje jesam li sretna što njegova odbjegla žena dolazi u mo-ju/njezinu kuću da provede određeno vrijeme sa svojom/mojom djecom.
Zvono je zazvonilo. Trgnula sam se i maknula Robove ruke sa svojih ukočenih ramena koja su odbijala opustiti se. Sve one sate koje sam provela razmišljajući o ovome trenutku, nisam se ni sjetila toga tko će otvoriti vrata. A to nije bila beznačajna odluka. Ako Rob otvori vrata, tada neću moći vidjeti njihovu prvu reakciju, neću moći pročitati njihove izraze lica niti spriječiti svaki prisni tajni sporazum među njima, dok Rob bude puštao svoju ženu u njihov bračni dom. Oni će imati nadzor nad igrom.
S druge strane, ako ja otvorim vrata, kako ću to podnijeti? Kako ću na svoje ukočeno lice navući plastični smiješak i pustiti je u svoj svijet? Kako se mogu ugodno i civilizirano ponašati prema nekome tko je izjavio da mi namjerava poremetiti život? Sto ako je još ljepša nego što pamtim? Sto ako se ne budem mogla suzdržati i ako joj zapucam pljusku?
– Draga! Karen je stigla! – Oh, ne! Dok sam ja bila paralizirana i upetljana u – što ako, Rob joj je otvorio vrata. Kako može biti tako nepromišljen? Duboko sam udahnula, provjerila lice i frizuru u ogledalu i elegantno kliznula niza stube poput Glorije Swanson u Bulevaru sumraka. Ili bih hodala tako da nisam imala papuče. Za elegantni silazak su ipak potrebne visoke potpeti-ce. Na kraju sam tako polako hodala da sam izgledala kao da mi drhte noge. Tek kada sam sišla u prizemlje, našla sam se licem u lice s Karen.
Ona je promatrala mene, a ja nju. Obje smo nastojale da se ne vidi kako odmjeravamo jedna drugu od glave do pete. Nijednoj nije uspjelo. Ali vidjela sam dovoljno. Vidjela sam kako se pomaknula nekoliko centimetara bliže k Robu, pretvarajući se da izbjegava vrata koja su se zatvarala. Znala sam da se pretvara. Rob nije znao. On se tada trebao odmaknuti nekoliko cen-timetara dalje od nje, zbog lojalnosti prema meni. Ali nije. Nije imao pojma što Karen radi.
On nije primijetio kako je brzim pogledom napravila inventar svega onoga što je ostavila i što se ukorijenilo u mome, u mome i Robovu životu. Promatrala sam joj oči kojima je obuhvati-la stolicu uz telefon, s jastukom na kojemu je bilo utisnuto petnaest godina ispovijedi i tračanja, izlizani adresar koji nismo, ja nisam nikad stigla zamijeniti novim, podnu letvicu koja je još uvijek bila uleknuta od Karenina žestoka usisavanja. Nije ovdje ni minutu, tek je kročila u ku-ću, a već je prolila prve kapi krvi samom svojom prisutnošću.
Teško je objasniti kako u jednoj sekundi kroz glavu može proći toliko misli. U onoj jednoj sekundi, koliko je trebalo da ispružim svoju ruku prema Karen, upila sam svaku česticu njezina bića. Pretpostavljala sam da je sve na svome mjestu. Znala sam što moram tražiti.
Najprije sam joj obradila lice. Nije imala mrlja niti bora, ali je imala tešku šminku, pa sam odmah posumnjala da nešto prikriva. Najvjerojatnije tamne podočnjake. I primijetila sam tra-gove one zelene stvari koja se stavlja ispod pudera da prikrije crvene pjege.
Na prvi se pogled njezina figura činila savršenom, ali znala sam da je jako pažljivo izabrala odjeću. Jakna Donne Karan nehajno je visjela preko struka, možda zato da prikrije da i nema struk. Sjetila sam se da je ova žena u vrlo kratkom vremenu rodila četvero djece. Iznenada sam joj zavidjela što nema struka. Ja bih jako rado žrtvovala svoju figuru za pravo da budem nes-porna majka ove četvero prekrasne djece. Ili bilo koje druge djece.
I traperice su bile od Donne Karan i imale su onaj kroj koji se preporuča ženama širih boko-va i bedara. Naravno da su djelovale, šira stražnjica i visok struk optički su produžavali njezine noge. Cipele su joj bile iste plave nijanse kao i traperice. Mora da je tjednima tražila tu nijansu. A znala sam i zašto. Pročitala je da će time stvoriti iluziju duljine koja se nastavljala s tako dob-ro odabranim trapericama. Da! Znam ja sve trikove. Sve one godine gledanja preobrazbi žena na GMTV-u konačno su se isplatile. Ova je žena možda izgledala kao da je izvukla iz ormara prvu odjeću koja joj je došla pod ruku i nonšalantno je nabacila na sebe pouzdavajući se u svoju prirodnu eleganciju, ali ne može zavarati drugu ženu.
Nosila je svoju ranjivost i svoju neurozu kao etiketu poznatog kreatora. Istini za volju, obi-čan bi promatrač (tj. svaki muškarac) smatrao da izgleda fantastično, tako vitka i prekrasna. Ali iznutra je bila samo jedna zbrka nesigurnosti. Sigurno je sate i sate provela ispred ogledala, postavljajući se u različite poze pod različitim kutovima, pokušavajući otkriti kako izgleda naj-vitkije. Sigurno ima cijelu ladicu pretrpanu skupim ruževima koje je stavila samo jednom, a onda ih odbacila kad je vidjela da je ne čine nimalo nalik na Gwyneth Paltrow. Sigurno i sada uvlači trbuh, sve dok je ne zabole mišići. Niti jedan zvižduk na ulici i nikakvo divljenje neće nikad učiniti Karen lijepom. Sve sam to saznala u toj jednoj sekundi. Znala bi i svaka druga žena. I zbog toga sam se osjećala milijun puta bolje.
Moj je osmijeh bio gotovo iskren. – Zdravo, Karen. Drago mi je što smo se upoznale. – Eto. Nije bilo tako teško. Prethodno sam uvježbala ovu rečenicu koju sam izabrala zato jer nije sadr-žavala nikakvo skriveno značenje ni konotaciju. Iznenadila sam se koliko je bilo lako.
Njezin je odgovor bio jednako neusiljen. – I meni.
Bože, Bože, što smo civilizirani. Nekoliko smo trenutaka stajale u nelagodi, tražeći način kako da izađemo iz hodnika. Rob je majstorski preuzeo vodstvo i poveo nas u dnevnu sobu gdje su cure gledale televiziju s očajničkom koncentracijom, ne želeći da kažu ili učine nešto krivo. Moram reći da se sramim priznati da nisam ni pomišljala na to kako će ova večer djelovati na njih. Mora da su bile užasnute. Nisu htjele da izgledaju zadovoljno što vide Karen da me ne bi povrijedile. Sigurno su bile prestravljene da će doći do scene u kojoj će se morati opredijeliti na čiju će stranu stati.
Gotovo sam zaplakala zbog njih. One nisu ovo zaslužile. Ovo im nije trebalo. Sve je to za njih bilo suviše teško, i bez mene da dodatno zakompliciram stvari. Čvrsto sam odlučila da će-mo Rob i ja kad izađemo razgovarati o cijeloj situaciji s njihova aspekta. Još uvijek nismo poš-teno razgovarali o njihovim slabim ocjenama u školi. Jednostavno nismo znali što treba učiniti.
Pa, onda ću im barem ovo olakšati. – Stigla vam je majka, veselo sam objavila, nadajući se da neće primijetiti s kolikim su naporom izrečene ove riječi.
Cure su razmijenile nervozne poglede. Karen mi se pridružila i pokušala smanjiti napetost u sobi. – Što gledate?
Čula sam lagano američko unjkanje u njezinu glasu, što me je malo ohrabrilo. Tako je više zvučala kao stranac. Više nije bila moja prethodnica iz južnog Londona koja je nekoć živjela moj život i koja sad želi iz sporedne uloge uskočiti u glavnu. Nije krenula naprijed i nastavila se razvijati. Postala je potpuno druga osoba, ona koja drukčije govori. Mislim da je to dobro.
Claire je prva progovorila. – To je Sastanak naslijepo. Uvijek to gledamo.
Ali je zapiskutala. – Kladimo se tko će biti izabran i onaj tko u mjesec dana najviše puta po-godi, ima pravo birati nadjev za pizzu kad je naručimo.
Jude je prezirno otpuhnula, i ne skidajući pogled s ekrana. – Da, ali to nije pošteno jer goto-vo uvijek pogodi mama, pa uvijek jedemo pizzu sa šunkom i ananasom, koju najviše voli Phoe-be.
– I tata, brzo je dometnula Phoebe, ne želeći biti predmet svađe.
Karen je riješila problem. – I ja. Znate što? Jeste li već jele?
– Mama nam je napravila pastirsku pitu. U pećnici je. Bljak.
Hvala ti, Claire, prevrtljivice mala. Uvijek govoriš da voliš moju pastirsku pitu.
Karen je izgledala razočarano. – Oh! Htjela sam predložiti da naručimo pizzu. Znam jednu malu piceriju u Hampsteadu gdje supizze goleme i svatko na svom komadu može izabrati nad-jev koji želi. No dobro, možda drugi put...
Sve su cure uprle u mene molećive poglede. Sto sam drugo mogla reći? – Pa, onda možemo sutra jesti pitu. Izvadit ću je iz pećnice.
Kad sam otišla u kuhinju, iza mene je izbila eksplozija uzbuđenog brbljanja. Sve su se smija-le, i Karen s njima, i izvikivale istodobno svoje omiljene nadjeve dok im je Rob govorio da govore jedna po jedna. Čekale su da izađem iz sobe da bi mogle uživati s Karen.
Kad sam se vratila, prestale su se smijati. Htjela sam reći nešto duhovito, nešto čime bih ih natjerala da se smiju zajedno sa mnom, nešto što bi ih podsjetilo da sam ja jednom bila središte zabave u ovoj kući, dok se još nisam pretvorila u Smrt s kosom. Ali nisam se usudila riskirati. Jer bih umrla da se ne nasmiju. Umjesto toga, vedro sam se nasmiješila. – Dobro. Sada kad ste sredile večeru, tata i ja možemo otići da uživamo na miru.
Sve su se pristojno i nelagodno nasmiješile, uključujući Karen. I opet je ona razbila napetost. – Ne brinite se za nas. Cim dobijemopizzzu, bit ću nemilosrdna kao gonič robova.
Cure su se nasmijale, uvjerene da neće tako biti. Vjerovale su da će njihova nova majka pro-naći neki način da dosadne i zahtjevne referate pretvori u sjajnu zabavu. Vjerojatno će ih odves-ti van gdje će na pločniku igrati cip-cop.
Rob je intervenirao da mi se slučajno ne bi omaknulo nešto nimalo duhovito. Nježno me je primio za ruku i povukao prema vratima. – Dođi, draga, umirem od gladi.
Pustila sam da me poput automata izgara iz kuće. Usput sam obula cipele, nadajući se da ću imati priliku otmjeno kliziti do automobila.
Cure su krenule za nama. Sve su me jako srdačno poljubile, a zatim su poljubile svog tatu. Obično je Rob prvi dobivao poljupce, pa sam znala da je ovo njihov način da me ohrabre. Da sam mogla plakati, to bi sigurno bilo tada. Karen se držala u pozadini, s nelagodom promatraju-ći ovaj ritual u koji nije bila uključena. Ako je Rob poljubi, tada će mi stvarno biti dosta. Udarit ću je i nitko me neće u tome spriječiti. I njega ću udariti. Ali čak ni Rob nije toliko bezosjeća-jan. Okrenuo se prema njoj, ravnodušno rekao – zdravo – i brzo se okrenuo. Da nije malo pre-brzo? Sto to govorim? Moram prestati s ovom mučnom analizom svake riječi i svakog pokreta. Ubit će me to.
Dok smo hodali stazom, Rob me je držao za ruku. Pogledali smo se. Ljubav je još bila tu. Mogla sam je osjetiti. Mogla sam je vidjeti. Odahnula sam od olakšanja. Okrenula sam se i vid-jela Karen kako stoji na pragu, našem pragu, njezinu pragu i promatra našu prisnost. I Rob se okrenuo. Obgrlila se rukama kao da joj je hladno, kao da se brani od neke nevidljive sile. I tada sam vidjela nešto na njezinu licu. Nešto iza škrta osmijeha. Nije to bila odlučnost da opet osvoji svog muža, niti gorka, samouništavajuća zavist. Niti samosažaljenje. Već krajnja osamljenost. Pustoš. Poraz.
Znala sam što misli. Gledala je u mene i vidjela sve ono što je moglo biti njezino, a nije. Znala je da je izgubila, a da sam ja na dobitku. Što god se dogodilo u budućnosti, nikad neće moći vratiti deset godina obiteljskog i bračnog života, deset godina koje su nama bile najispu-njenije, a njoj najpraznije. Sad sam imala dužu povijest s njezinim mužem i djecom od nje. Ra-zbijena je i privremeno slijepljena skupom odjećom i šminkom.
Za Boga miloga, mrzim ovu ženu, a ipak želim otići do nje i utješiti je. Što pak Rob mora os-jećati? Pogledala sam ga, u nadi da je on neće vidjeti jednako kao ja. Možda ja ipak suviše suo-sjećam. Možda zbog svoga krhkog emocionalnog stanja prenosim svoju nesigurnost na nju. A Rob nije poznat po tome da čita između redova. Ali nemam sreće. Po izrazu njegova lica vidim da i on osjeća bol zbog nje. Naravno da osjeća. On je dobar čovjek koji ne voli da bilo tko pati.
Ovo nije ona ista žena koju sam promatrala kako ulazi u Pizza Express, puna samopouzdanja kao Leonardo DiCaprio na pramcu Tkanica. Tek sada vidim pravu Karen.
A kad sam vidjela kako Rob reagira na njezinu bol, na tamne podočnjake koje nije uspio pri-kriti nijedan korektor, na njezine drhtave usne na kojima je jedva održavala smiješak, sve se u meni slomilo. Jer ova mi je stvarna Karen bila milijun puta veća prijetnja nego ona zamišljena.
Da vidim. U kojem smo trenutku shvatili da će ova večer biti prava katastrofa? Počelo je s uobičajenom svađom o tome tko će piti, a tko voziti. Rob je čekao dok nismo stigli u restoran i pregledavali vinsku listu, a zatim je počeo. Za ovu je svađu bio samo on kriv. Ja bih bila odmah uzela taksi. Ali Rob ima neko čudno mišljenje o automobilu. On misli da je bez veze imati sku-pi automobil ako ga ne koristimo u svakoj prigodi. Ovako je išla svađa: Rob: Ja sam zadnji put vozio. Sada je na tebi red.
Ja: Ali da sam znala da je na meni red, bila bih naručila taksi.
Rob: Zašto onda imamo automobil?
Ja: Radi se o tome da ja sada ne mogu piti.
Rob: Da, ali zadnji put ja nisam pio i nisam se žalio.
Ja: Zato jer si znao da je na tebi red prije nego što smo izašli, pa si mogao birati.
Rob: I ti si trebala znati da je sad na tebi red. Ja sam znao.
Ja: Zato jer ne moraš misliti ni na što drugo. Ja imam četiri kćeri koje su na dobru putu da postanu maloljetne prijestupnice.
Rob: Nisu samo tvoja djeca.
(Evo nas na jako, jako opasnom terenu) Ja: Što bi to trebalo značiti?
Rob: Samo to da su one i moja djeca.
Ja: Zašto onda nisi u četvrtak došao u ravnateljev ured?
Rob: Već sam ti rekao. Bio sam u posjetu invalidnoj osobi sa psom. Morao sam isključiti mobitel. Kad sam dobio poruku, bilo je prekasno.
Ja: Ja ne smijem isključiti svoj mobitel. Imam četvero djece koja me mogu trebati.
Rob: Treba mi piće.
Ja: I meni, ali ne smijem piti.
Rob (nimalo ljubazno): Pa popij piće. Uzet ćemo taksi i sutra se vratiti po auto.
Ja: Zašto to nisi odmah rekao?
Bili smo u restoranu točno pet minuta kad se okončao ovaj ugodan razgovor. Dok je konobar stigao za naš stol da preuzme narudžbu, oboje smo imali laktove na stolu i brade u rukama i zurili jedno mimo drugoga utonuvši u bezdan mrzovolje. Uz velik sam napor zanemarila nedos-tatak apetita i pronašla nešto za što sam mislila da ću moći progutati. Spasit ću ovu večer. Mo-ram. Moramo raščistiti neke važne stvari, a to baš neće biti lako ako ne razgovaramo.
– Možemo li razgovarati o curama? – upitala sam prijateljskim glasom, onim koji u sebi nije sadržavao nimalo srditosti iz prijašnje svađe.
Rob me je hladno pogledao. – Misliš o tvojim curama?
Smiri se, smiri se, smiri se. Iako je za sve bio on kriv, odlučila sam biti velikodušna i zane-mariti ovu negativnu energiju.
– Čijima god, rekla sam ravnodušno. – Dakle. Imamo velik problem. Curama je očito ova si-tuacija puno teža nego što smo mislili. Možda previše tražimo od njih kad očekujemo da će samo tako prihvatiti svoju majku nakon deset godina. Možda smo sve trebali izvesti postupno.
Zar nisu dobri svi ovi – mi – koje sam upotrijebila? Mislim da sam to jako dobro izvela. Bu-dući da ništa od ovoga nije moja ideja i da bih bila jako sretna da mogu reći Karen što može učiniti sa svojim novorođenim materinskim instinktom, mogla sam biti samodopadna i uskog-rudna i pogledati ga onim – rekla sam ti – pogledom kojim se mi žene tako dobro koristimo. Ali nisam. I ja imam udjela u odgovornosti. Bio je pravi šok gledati onu sirotu preplašenu djecu u dnevnoj sobi dok su se njihove dvije majke odmjeravale u prvoj rundi emocionalnog potezanja užeta. Nisam sve ovo mogla predvidjeti, ali sam sigurno mogla malo olakšati stvar.
Rob je prepoznao ustupak u mojem glasu, pa se opustio. – Možda si u pravu. Mislim da za takve stvari nema lakog i brzog rješenja. Djevojke će sigurno imati koristi od toga da budu ma-lo s Karen. Željele su je vidjeti. I ne pokazuju neprijateljsko ponašanje prema tebi. To je dobro, zar ne?
Progutala sam sarkazam koji je bujao u mojoj nutrini kao žgaravica. – Da, to je dobro, složi-la sam se.
Nasmiješio se prvi put otkako smo izašli iz kuće. – Stoga im moramo olakšati ovo razdoblje prilagodbe. Siguran sam da će se ubrzo sve srediti.
Jako, jako pažljivo odabrala sam sljedeće riječi. – Rob, mislim da se ne mogu prilagoditi jer ne znaju što se događa.
Bio je zbunjen, znala sam da će biti zbunjen. – Što to v 3 znaci r – Znači da ne znaju kako će završiti to s Karen. – Nisam mogla izreći riječi koje sam trebala. Bile su preteške. Ali njegov je zbunjen izraz značio da nemam drugog izbora. Prisiljava me da to kažem. Pa sam i rekla.
– Rob, one se pitaju hoćete li ti i njihova majka opet biti zajedno. Zato su sada toliko nesi-gurne. Jednostavno ne znaju. – Ni ja.
Bio je zaprepašten. Ne mogu vjerovati da nije razmotrio mogućnost da opet bude s Karen, osobito kada sam ga bombardirala svojim sumnjama još od njihova prvog zajedničkog ručka. Odmahivao je glavom, više zbog sebe, nego zbog mene.
– Ne mogu vjerovati. Od početka sam ti sve jasno rekao. Rekao sam ti da te volim. Sve ovo radim samo zbog djece. – Osjetio je da bih ga mogla prekinuti, pa je brzo nastavio. – Kažem ti da mi je bilo žao Karen. Još uvijek mi je žao. Vidjela si koliko je propatila i koliko još pati. I, oprosti Lorna, ali jednom sam je volio i uopće ne uživam u tome što ona pati. Ali tako je.
Glas mi je drhtao. – Sve je to u redu, Rob. Možda bi curama trebao reći sve to. Normalno je da misle da bi opet mogao biti s njihovom majkom. Osobito... – naglo sam prekinula.
– Što osobito?
– Ništa, rekla sam, moleći se da dođe konobar i prekine nas.
– Mora biti nešto, nestrpljivo je rekao Rob.
Dala sam konobaru još nekoliko sekundi, a onda sam odustala. – Osobito zato što mi nismo u braku. – Eto. Rekla sam to. I mogu reći da mi je jako odlanulo što sam to rekla.
Sad Rob nije mogao dočekati konobara. Mogla sam i misliti. Prekrižio je noge, što čini samo kad treba otići u zahod, a mora čekati, ili kad je jako napet. I on je očito dignuo ruke od kono-bara. – Mislio sam da smo to već raščistili, rekao je, pokušavajući izbjeći izravno spominjanje ove teme kao da razgovaramo o raku ili maternici ili nečem sličnom.
– Kad smo to raščistili? – upitala sam, istinski zainteresirana za ovo imaginarno rješenje za koje je vjerovao da smo ga postigli negdje u našoj zajedničkoj prošlosti.
Sad se igrao sa začinima. – Pa, sjećam se da si rekla da nisi religiozna ali da bi se svakako udala da imaš djecu.
Čekala sam na još. Nije bilo ničega drugog. – I to je to? – upitala sam.
Pokušavao se sjetiti još nečeg. Htjela sam da se prestane truditi. – Mislio sam da smo se slo-žili da uopće nije važno jesmo li vjenčani ili ne. Volimo se. Ja sam bio oženjen i to mi nije dalo nikakvo trajno jamstvo, pa nema smisla prolaziti kroza sve to još jednom.
– Nikad se nisam složila s time. Ti si se sam složio, odgovorila sam. Smiri se, smiri se, smiri se.
Slegnuo je ramenima. – Pa, složili smo se da nećemo imati više djece kad su cure bile male i kad je tako mala dobna razlika među njima. Bilo bi ti previše. A cure su imale i vlastitih prob-lema, pokušavale su razumjeti što se dogodilo njihovoj majci. Dakle, kako nisi namjeravala imati svoju djecu, nije bio nikakva smisla da se vjenčamo.
Nisam mogla vjerovati to što sam čula. – Rob, taj smo razgovor vodili prije devet godina. Pretpostavljala sam da ćeš se u doglednoj budućnosti razvesti od Karen i da ćemo tada ponovno odrediti svoje planove. Nisam namjeravala čekati da cure dođu na pola puta do menopauze pa da nas dvoje započnemo život.
– Što to govoriš? – glas mu se pojačao. Sve je pošlo ukrivo. Konobar je bio na putu prema našem stolu kad je začuo Robov ton pa se samo okrenuo i otišao. Rob je nastavio. – Želiš se vjenčati, zar ne? Želiš vlastitu djecu? Sto je ipak malo previše budući da si zadnjih pola sata klepetala osvojim kćerima kojima ja uništavam život jer sam se usudio da ih upoznam s njiho-vom majkom. Ali to je ono što želiš, nije li tako?
Da, da, da! Htjela sam povikati. Ali nisam. Ništa nisam rekla. Jer se Rob nije zaustavljao. – Želiš da se razvedem od Karen, da se vjenčam s tobom, da ti napravim dijete i da curama nato-varim još toga, a jedva se snalaze s onime što se već događa? – Čekao je na odgovor koji nije dočekao. – Izvrsno. Učinimo to onda. Ali, naravno, morat ćemo se preseliti. Kupiti veću kuću. Ali to je u redu, zar ne? Mislim, ti ćeš i tako prestati raditi kad dođe beba, ali to nema veze. Jer će dobra vila zamahnuti svojim štapićem i dati nam novca koliko nam treba.
Nikad još nisam vidjela Roba u ovakvu stanju. I on je, kao i svi, katkad bio loše raspoložen, ali to su uvijek bili manji izljevi srdžbe. Nikad nije bio toliko ljut da bi vikao i nikad se nije toliko jadno osjećao da bi nalazio utjehu u hrani. To je doista bila prava sreća jer sam ja imala dovoljno sklonosti prema ekscesima za nas oboje.
Zato me je ovaj izljev srdžbe toliko uznemirio. Ne samo zato što to još nisam doživjela od njega, već zato što je pokazivalo da Rob nije ravnodušan prema Kareninu povratku. Pokušavala sam se uvjeriti da je samo moja paranoja uzrok ovom osjećaju da nas je sve porazila Karenina prisutnost. Mora da je Rob stalno potiskivao svoju reakciju, sve dok je večeras poput pjene šampanjaca nije prolio po meni. Na meni je bilo da ponovno vratim poklopac na mjesto, da zauzdam pjenu dok na nama ne ostavi trajne tragove.
– Prestani, tiho sam rekla. Sada su nas već slušali svi u restoranu. Rob nije primijetio ili nije mario.
– Pa ne gubimo više vrijeme. Idemo kući i svima saopćimo dobre vijesti. Mislim da negdje imamo i šampanjac. Siguran sam da će nam i Karen nazdraviti. To će joj svakako uljepšati dan. Dobar razvod, to je ono što joj treba na ovoj teškoj prekretnici. A cure će biti oduševljene. Još jedno dijete! Sada kad imaju sve veće potrebe, a mi tako malo vremena za njih. Fantastično! Možda bi mogli sve njih četiri staviti u jednu sobu, tako da beba bude sama u sobi. To je izvrs-na ideja, zar nije?
– Prestani! Prestani! – povikala sam.
Prestao je. Oboje smo sjedili zlokobno ukočeni, teško dišući i izbjegavajući pogledati jedno drugome u oči. Toliko je srdžbe bilo u meni da sam znala da je moram unutra i zadržati inače Rob i ja nećemo preživjeti. Htjela sam mu reći da se mogao bezbolno razvesti prije dosta godi-na, kad cure ne bi bile svjesne drame koja bi se događala u pozadini. Da smo mogli imati bebu koja bi nas možda sve ujedinila kao obitelj. Da cure možda ne razumiju zašto se njihov otac oženio njihovom pravom majkom, a neće se oženiti njihovom maćehom. Ja to nisam razumjela, pa zašto bi one, osim ako se radi o tome da je Rob oduvijek namjeravao provesti svoj život s Karen, dok...
– Mislim da bismo trebali otići. – Ustao je. Nismo morali čekati račun jer ništa nismo ni na-ručili. Osoblje nam neće praviti probleme što odlazimo. Unatoč improviziranoj predstavi kojom smo im zabavljali goste i unatoč izgubljenom prihodu, bili su jako sretni što odlazimo. Iako povišeni glasovi znaju biti zabavni, uvijek postoji mogućnost da se pretvore u gadnije scene.
Izašli smo i krenuli prema autu. Rob je automatski sjeo za volan. Kakve li ironije, da nakon one rasprave o vožnji/piću koja je postavila temelje žučnoj svađi, ni on ni ja nismo ništa popili, pa je sve bilo uzalud.
Oboje smo sjedili u autu, pitajući se što ćemo sad. Ja sam prekinula tišinu. – Ne možemo sad ići kući. Znat će da nešto nije u redu. – Istina je, zapravo, da nisam željela da Karen otkrije da je ona uzrokovala razdor. Iako sam je žalila i sve to, nisam imala ni najmanju namjeru pružiti joj priliku da ona žali mene. Držala sam se za taj osjećaj sažaljenja koji sam osjećala prema njoj, jer je to značilo da sam u boljem položaju. A ako ona zavidi meni, znači da je moj život vrije-dan zavisti, nešto u tom smislu.
Rob me je promatrao kao da sam stranac. – Možda to i nije tako loša zamisao. Mislio sam da se ti zalažeš za iskrenost i poštenje.
Zatvorila sam oči u nadi da će se stvari promijeniti kad ih opet otvorim. Ništa se nije promi-jenilo. – Molim te, Rob. Nemoj više. Ne mogu to više podnijeti.
Sjedili smo tako nekoliko minuta, a nama se činilo kao da su prošli sati. – I što predlažeš? – upitao je Rob. – Da se vozikamo naokolo nekoliko sati samo da bi izvana sve izgledalo u redu?
Upravo sam to mislila, ali je zvučalo nekako budalasto kad je Rob to rekao. – Mogli bismo otići u pub. Na piće. – Znam da sam zvučala jadno, ali nisam mogla drukčije.
Popustio je. – Dobro, rekao je.
I tako smo završili u istom pubu u kojemu sam vidjela Andreu i Joa. Tamo gdje sam prije dva dana provela zbrkanu pijanu večer sa Simonom. Hura!
Auto smo ostavili na parkiralištu puba i otišli kući taksijem. Proveli smo nekoliko napetih, ali mirnijih sati razgovarajući o psima, filozofiji, Tonyju Blairu i svemu, osim o našim životi-ma. Tek mi je u taksiju Rob uzgred spomenuo da odlazi u New York za četiri dana.
8 Re: Francesca Clementis MOJE CURE Čet Feb 16, 2012 2:20 pm
Margita
Administrator
Deseto poglavlje
– Tata, koliko te neće biti? – Ali ga nije zvala tata još od svoje pete godine. Ostale su cure samo tužno promatrale svoje žitne pahuljice. I prije je odlazio na tečajeve, seminare i slično, ali tada su stvari bile drukčije. Unatoč veliku trudu koji smo Rob i ja uložili u prikrivanje naših poteškoća, nismo dobro obavili posao, a djeci se to nimalo nije sviđalo.
Kad smo te subote stigli kući, sve su još bile na nogama, umorne i uzbuđene od večeri pro-vedene s majkom. – Mama, vidi što smo napravile! – povikala je Phoebe čim smo okrenuli ključ u bravi. Bila sam neizrecivo polaskana što je svoje djelo najprije podijelila sa mnom, ne sa svojim ocem. Nisam stigla ni skinuti kaput, a već me je odvukla pred računalo. Claire, Ali i Jude bile su natiskane oko Karen koja je sjedila pred monitorom i pritiskala tipke poput Libera-cija.
Dok su nam pred očima bljeskale slike, Rob je svaku curu pogladio po glavi i svakoj uputio riječ-dvije pohvale. – Dobar rad, Phoebe, izvrsno, Claire, jesi li i ti tako napravila Ali? Izvanre-dno! Odlično, Jude, znao sam da možeš ako se potrudiš.
Karen se nasmijala i promatrala Roba s neskrivenom naklonošću. – Vidim da još uvijek ko-ristiš tehniku dresure pasa i nagrađuješ psiće!
U meni je nešto umrlo. Sjetila sam se kako mi je Rob jednom govorio o tome da su on i Ka-ren u prvim danima nazivali djevojčice psićima. Bilo mi je mučno biti svjedokom ove njihove intimnosti.
Pritisnula je zadnju tipku izvještačenom kretnjom i zavalila se u stolici, dok smo mi promat-rali kako dvadeset ilustriranih stranica izlazi iz pisača. To je bio rad školarki u jednakoj mjeri kao što je to i Bayeuxova tapiserija.
Pomislila sam na sve one referate koje sam im ja pomogla napisati. Na sve one sate koje sam provela zajedno s njima kopajući po enciklopedijama, na mnoštvo crteža koje smo zajedno na-crtale, na sve one slike koje smo izrezivale i pažljivo lijepile. Da, znala sam da se na računalu mogu napraviti zadivljujući crteži i konačno sam bila odlučila da ću se naučiti njime služiti. Ali kad sam mogla naći vremena za to? Ja sam bila zaposlena mama koja se jedva probijala kroz mnoštvo obveza velikog kućanstva. Tek sam se sada uhvatila ukoštac s tehnologijom jer mi je to sada posao i jer trebam novac. Za Roba.
Pogledala sam njihova lica. Očajnički su željele moje priznanje. A ja sam bila tako sebična kravetina da sam mislila jedino na to kako ću, ako im odam priznanje, ujedno pohvaliti i Karen. Da mi večer nije bila tako katastrofalna, možda bih bila velikodušnija. Ali večer je bila katas-trofalna i nisam mogla biti velikodušna. Nasmiješila sam se i najbolje što sam mogla ohohaka-la, ali su cure jako dobro poznavale moja raspoloženja da bih ih zavarala. Samo je Phoebe sku-pila dovoljno hrabrosti da me pita ono što su sve mislile. – Mama, što nije u redu? – Pitala je to samo zato jer je mislila da se ne radi o ničemu ozbiljnom. Vjerojatno je očekivala neku priču o problemima s parkiranjem ili o lošoj usluzi u restoranu, od čega bih ja napravila smiješnu priču.
Sve su me promatrale s velikim iščekivanjem. Bila sam umorna, jako umorna i malo pripita. Učinila sam ono što bi učinila svaka razumna osoba u danim okolnostima. Otišla sam u krevet. Moje riječi na odlasku bile su: – Pitajte oca.
Naravno da sam se grozno osjećala sljedećeg jutra i to ne samo zbog mamurluka. Napokon, one su postale svakodnevna pojava i već sam se naviknula buditi se svakog jutra s glavoboljom. Ali osjećala sam se krivom zbog toga što sam svoje loše raspoloženje natovarila curama, pa sam to pokušala popraviti ispričavajući im se za doručkom. Zaklela sam se da ću im nešto kupi-ti – da, hvala na pitanju, znam da se kupovanje dječje naklonosti ne smatra dobrom odgojnom metodom. Ali budući da se većina djece odgaja na temelju sustava nagrađivanja, to je jezik koji dobro razumiju.
Jadnice, toliko su žudjele da se u njihove živote vrati barem prividna normalnost, da su bile uporne u tome da mi nemaju što oprostiti. Napravila sam veliku stvar kad sam pročitala cijeli referat i kad sam svaku od njih pohvalila za njihov pojedinačni doprinos. I to je bilo to.
Ali kad su čule da Rob odlazi u New York, bile su izvan sebe kao nikad dotad. Nisu plakale, ne, samo su bile povučene i sumorne. Sve su izgubile apetit i prestale govoriti, osim o prijeko potrebnim stvarima tijekom dana. Kao da smo proživljavali modernu operu, sve je izgledalo tako nadrealistički i minimalistički, s neskladnim tonovima od kojih ste se osjećali neugodno i zapletom koji nije imao nikakva smisla.
Rob im je pokušavao objasniti da ga neće biti samo pet noći, ali ga nisu slušale.
– Loma, ne znam što da radim, rekao mi je. Opet smo razgovarali, jedino smo izbjegavali sporne teme. – Ne mogu sada otkazati putovanje. Pristao sam voditi seminar. A to mi je i sjajna prilika da upoznam ostale ljude. Nova poznanstva će mi se i te kako isplatiti sada kad imamo Internet. Znam da trenutačno stvari stoje malo loše – najumjereniji izraz godine – – ali ne mogu odustati. Razumiješ me, zar ne?
Razumjela sam, sada kad sam bila emocionalno isključena iz cijele situacije. Naša žestoka svađa jako me je potresla. Shvatila sam da se moram sabrati. Odlučila sam da ću postati izvor zrelosti i jakosti za cijelu obitelj. Svakoj ću curi posvetiti dio svog vremena i nastojat ću riješiti njihove probleme u školi i kod kuće. Ponašat ću se civilizirano i ljubazno prema Karen i obno-vit ću strast i ljubav koje već dugo nema u mom odnosu s Robom. To jest, kad se vrati iz New Yorka.
U međuvremenu moramo preživjeti ovo kratko i prisilno razdvajanje. Pokušavala sam nago-voriti cure da poljube Roba za oproštaj. Znala sam da će poslije žaliti ako to ne učine. Phoebe je otišla u drugu krajnjost i zagrlila ga kao da odlazi u rat i kao da se nikad više neće vratiti. Zbog toga se Rob osjećao još gore jer ga je nagrizala sumnja da je najgori otac na svijetu (osim Te-rrvja Duckwortha, naravno, koji je prodao vlastita sina u članku časopisa Coronation Street).
Dok je odlazio, ja sam bila Krystle Carrington koja ispraća Blakea na još jedan sastanak s Joan Collins. Buuhuu! Sigurno vičete žaleći za slavnim danima glamuroznih američkih sapuni-ca u kojima su jastučići na ramenima bili širi od vidnog polja i u kojima su nitkovi uvijek umi-rali strašnom smrću. (Strašnom, ali ne toliko da bi im stradalo lice, jer su ikone sapunica morale prekrasno izgledati čak i u sceni s lijesovima. Napokon, ovo je svijet u kojem je savršen fizički izgled preduvjet i za svece i za grješnike. Čak je i Pam Ewing koja se trebala zarediti, dobila trčkalicu kad je oboljela od bolesti od koje će, kako su nas pouzdano obavijestili, izgledati kao Michael Crawford u Fantomu u operi.) Ne, željela sam da Rob sa sobom ponese moju sliku krhke Krvstle, onako meko fokusirane i cvjetne. Bila sam prekrasna, slatkorječiva i puna razu-mijevanja, nježna i jaka istodobno, ona vrsta žene koja će izdržati svaku izdaju. Ne znam koliko je bila uspješna moja izvedba, ali samu sam sebe dobro uvjerila.
A tada je Rob otišao.
Vjerojatno je bio negdje iznad Atlantika kad su zaredali telefonski pozivi. Prva je bila Phil-lippa. Zvučala je mahnito. – Lorna, jesi li slobodna za ručak? Molim te reci da jesi.
I prije nego što sam razmislila, začula sam kako govorim ono što sam mislila. – Što je s An-dreom, zar ona nije slobodna? – Time sam istaknula hijerarhiju u našem prijateljstvu.
Phillippa je to odmah prepoznala i nije se ni trudila slagati kako se ne bih osjećala spored-nom. – Ne. Bila je strašno tajanstvena. Rekla je da treba nešto hitno obaviti, što ne može otka-zati.
– Možda i treba, predložila sam.
– Čini mi se da nije tako. Jer je nakon toga rekla da mora kod liječnika.
Obožavam ove kratke šifre koje se koriste među prijateljima. One uklanjaju potrebu za pro-širenjem svake trivijalne izjave i štede vrijeme koje se može korisnije upotrijebiti na zanimljivi-je stvari, poput onih zašto se nitko ne sjeća pravila za igru Cracerjac, u kojoj natjecatelji imaju pune ruke kutija kukuruznih pahuljica i kupusa. U ovom je primjeru šifru bilo lako odgonetnuti. Da je Andrea stvarno imala zakazan sastanak s liječnikom, bila bi to odmah rekla. Ali budući da je to rekla nakon onoga da je iskrsnulo nešto hitno, znači da se očito radi o nečemu drugom.
Mrmljanjem i puhanjem dala sam Phillippi do znanja da razumijem njezinu opravdanu pov-rijeđenost.
– Upravo tako! – odgovorila je na moje mrmljanje, znajući što sam joj željela priopćiti svo-jim oponašanjem Roberta De Nira. – Ne znam što se događa, ali očito je to nešto o čemu ne želi razgovarati sa mnom.
Mrzim ovo. Zaista mrzim ovo. Ja točno znam što Andrea skriva i zašto to skriva od Phillip-pe, a ne smijem ništa reći. Da Phillippa nije na telefonu već ovdje kod mene, sad bih otišla sku-hati čaj i pripremiti se na komplicirano skretanje na sigurniju temu. Na kraju bih se pretvarala da sam ljuta i zanemarila bih njezinu očitu potrebu da raspravljamo o svim mogućnostima. – Pa, kako su dečki? – veselo sam upitala, pazeći da pitanjem ne obuhvatim Joa, da nas to ne bi odvelo na jednako tako riskantno područje.
– Što? Dečki? Dobro su, dobro su. Malo izvode, ali ništa ozbiljno. – Ništa slično Judinoj za-brani pohađanja nastave, bio je tihi komentar ove izjave. – Oprosti Lorna, nisam htjela biti gru-ba. Moram ići. Joe i ja moramo na razgovor s direktorom banke. – Osjećala sam se malo bolje kad sam čula da i drugi ljudi imaju problema. Jesam li zato kučka? Nije me briga. – I, što, mo-žeš li sa mnom na ručak?
Dovraga. Trebala sam iskoristiti ono vrijeme dok je govorila o dečkima da smislim prihvat-ljiv izgovor. U svako bih drugo vrijeme voljela izaći na ručak s Phillippom. Nismo često bile zajedno bez Andree i uživala bih u tome da malo budemo same. Ali znala sam o čemu želi raz-govarati i mislila sam da neću biti dovoljno smirena i objektivna. Drugim riječima, nisam bila sigurna hoću li moći lagati i pretvarati se da ne znam za Andreu i Joa.
Prekasno. Nakon onoga kako se uhvatila za Andreine slabašne pokušaje da se izvuče, nisam mogla učiniti to isto. To bi bilo preokrutno. Morala sam se pomiriti s tim. Samo ću morati puno piti. Ne, morat ću biti potpuno trijezna da zauzdam jezičinu. – To bi bilo krasno, Phil. Jedva čekam.
– Oh, izvrsno. Stvarno sam ti zahvalna. Ići ćemo na neko jeftino mjesto, znaš, sve to s nov-cem...
Duboko sam suosjećala s njom zbog njezinih novčanih neprilika. – Uopće nije važno. McDonalds će biti sasvim u redu!
Phillippa se narogušila. – Nikako. Stvari ne stoje tako loše.
Nasmijala sam se. – Phil, nema ničega strašnog u tome da odemo u McDonalds. Rob i ja često idemo tamo nakon kupnje. Ima nešto dekadentno u tome da jedeš tamo bez djece. Osjećaš se nekako... bezbrižno.
Nisam je uvjerila. – Što ako me netko vidi?
– Stavit ćemo kabanice i tamne naočale. – Odjednom sam se sjetila Andree i njezina sastan-ka s Joem u odjeći Dannyja De Vita, pa mi je bilo zlo. – Čekat ću te u jedan ispred Marks & Sparksa. To je malo niže od McDonaldsa i, sretneš li koga poznatoga, nećeš se trebati sramiti.
Uzdahnula je. – Preumorna sam za raspravu. Puno ti hvala na ovome, Lorna. Stvarno moram razgovarati s nekim ili ću poludjeti.
– Sve će biti u redu, sigurna sam, rekla sam, a onda sam je pozdravila. Kad sam spustila slu-šalicu, opsovala sam samu sebe zbog ove zadnje rečenice. Otkud mi pravo da govorim da će sve biti u redu kad vjerojatno neće tako biti. Užasavala sam se tog ručka. Phillippa nije znala da sam izabrala McDonalds samo zato što će ručak tamo kratko trajati, pa nećemo imati prigode za intimno čavrljanje u užurbanom vrtlogu.
Čim sam si čestitala na ovom izvrsnom rješenju, telefon je opet zazvonio.
– Lorna, ja sam. Sa kim si to razgovarala? Zovem te već cijelu vječnost!
– Zao mi je, Andrea, ali da sam znala da si to ti, odmah bih bila poklopila slušalicu.
Nije ju se dojmio moj sarkazam. Zvučala je još očajnije od Phillippe. – Zašto ne nabaviš te-lefon s čekanjem, kao i svi drugi normalni ljudi?
– Da ti imaš četiri tinejdžerice umjesto te jedne, znala bi odgovor na to pitanje, suho sam joj odvratila. – U čemu je problem?
– Moramo se naći na ručku. Moram razgovarati s tobom.
Sad sam bila sasvim zbunjena. – Ne mogu danas. Moram se naći s Phillippom. Koja je, sas-vim slučajno, nazvala mene jer si joj ti rekla da imaš hitan sastanak kod liječnika, u što ni jedna od nas nije povjerovala, ako te baš zanima.
– Moraš otkazati Phillippi. Ovo je važnije. Rekla sam joj da idem kod liječnika jer nisam htjela da sazna da ću se naći s tobom.
– Nisam znala da ćemo nas dvije danas ručati zajedno.
Zvučala je razdraženo. – Zato jer sam te namjeravala nazvati upravo onda kad je Phillippa nazvala mene. A nisam joj mogla reći, u slučaju da si ti spriječena, i tada bi Phillippa otkrila da sam lagala.
Ovo je gore od razgovora s Jude kad je u svojoj najjogunastijoj fazi. – Ne znam što se doga-đa, Angie, ali ne mogu otkazati Phillippi. Grozno je zvučala i uistinu treba razgovarati s nekim. – Dobro, dobro, znam da izgleda kao da sam namjerno htjela da se Andrea osjeća krivom. – Morat ćeš pričekati do sutra, osim ako mi ne želiš reći preko telefona.
Ako je zvučalo samozadovoljno, to je bilo stoga što sam bila uvjerena da znam što će mi re-ći. Bila sam uvjerena da raspolažem sa svim činjenicama i da mogu predvidjeti svaki mogući ishod. Bila sam u krivu.
Neko sam vrijeme čula samo kako Andrea diše, sve dok nisam shvatila da plače. – Bože, Ange, što se dogodilo? – Naslućivala sam da je nešto pošlo po zlu u vezi s Joem. Prekinuo je ili je Dan saznao ili je ostala u drugom stanju s Joem ili nešto u tom smislu. Kad se konačno pres-tala gušiti, saznala sam što stvarno znači fraza – ostati bez riječi.
– Radi se o Danu. Ima ljubavnicu!
Tek dok sam hodala prema McDonaldsu shvatila sam koliko sam krivo vodila razgovor s Andreom. Zaklela sam se da nikad više neću pretpostaviti da raspolažem sa svim činjenicama i unaprijed pripremiti svoju reakciju.
Nisam imala nikakvu reakciju na Andreinu objavu. Već sam se danima borila sa saznanjem da su Andrea i Joe ljubavnici i obuhvatila sam sve moguće pristupe tom problemu kad jednom budem načela tu temu s Andreom.
Mislila sam na to kako ću biti suosjećajna i dati joj odlučan savjet da se okani te ludosti dok nekoga ne povrijede. To je bio razuman pristup, glas razuma novih laburista. Smislila sam i moralnu lekciju koja će je slomiti zbog toga što sam zamijetila njezin moralni pad. Sve sam sama smislila, samo što je sve jako podsjećalo na Anne Robinson u Psu čuvaru kako kori Bri-tanske željeznice. Čak sam se zatekla kako na kraju oponašam njezin zaštitni znak, namigiva-nje. I, naravno da sam iskonstruirala uravnoteženu raspravu u kojoj sam je natjerala da sagleda sve neizbježne posljedice nastavka veze, tj. razvod, borbu oko skrbništva, štetu koju će nanijeti Joevoj djeci i svojoj kćeri, izgnanstvo iz školskog odbora za pečenje kolača i takve stvari. Sve previše dosadno u usporedbi s uzbuđenjem i strašću u kojoj je trenutačno uživala, zaključila sam.
Namjeravala sam procijeniti njezino raspoloženje kad mi se konačno povjeri, jer sam pretpo-stavljala da će na kraju to ipak učiniti, i dati joj prikladan savjet. Ali nisam imala nikakva savje-ta za ovaj histeričan proglas da Dan ima ljubavnicu.
Obuzdavala sam se da joj ne kažem – A-ha! Dobila si što si zaslužila, ti Jezabel, spletkarice jedna! Sada znaš kako je to! – Jer Andrea, naravno, nije imala pojma da znam za njezina lju-bavnika.
Možda je sad pogodan trenutak da vam kažem nešto o sebi. Jedan od razloga zašto odbijam kabelsku televiziju, iako znam da će uskoro to biti neizbježno, jest moj strašan strah da ću neg-dje na njezinim programima nabasati na farse Briana Rixa kojima nas povremeno znaju mučiti. Mrzim farse. Prezirem ih. Ne mogu podnijeti sva ona vrata koja se stalno otvaraju i zatvaraju. Tada samo želim da se sva scenografija uruši, da svi navuku hlače i poprave košulje i da konač-no dođe do raspleta. Ne mogu se ni smijati, jednostavno sam pod stresom zbog svega toga.
A ovo postaje sve apsurdnije, s Andreom koja ne zna da ja nešto znam, i Phillippom koja vjerojatno sumnja da nešto znam, i Andreom koja je izbjegava tako da Phillippa ne otkrije da je upravo Andrea uzrok onome što sumnja da ja znam. Ako me možete pratiti.
– Oh, Bože! – To je bio moj odgovor. – Oh, Bože! – Kao da je poderala čarapu. Kao da se nije radilo o velikom problemu. Srećom je Andrea moju reakciju protumačila kao šok. Što je zaista i bio. Ali zbog nečega drugoga.
Da smo ovaj razgovor vodile prije nekoliko tjedana, prije mog otkrića, tada bi Andrea sigur-no osjetila kako moj gnjev pulsira kroz telefonsku žicu. Prije navale na vino i kolače, točno bismo razradile što bi sad Andrea trebala osjećati i učiniti. Ja bih kiptjela od srdžbe zbog toga što je moja sestra po duši povrijeđena. Ali sada je sve bilo drukčije. Andrea nije bila žrtva, a njezin se brak pomaknuo nekamo gdje ga nisam mogla vidjeti. Njezina nevjera obojila je moje prosuđivanje cijele ove situacije u sivu boju, kao kad se čista bijela krpa opere u perilici zajed-no s tamnom čarapom.
Mislim reći, tko je tu prvi bio nevjeran? Ako je Dan bio prvi, tada bi bilo razumljivo što se i Andrea okrenula na drugu stranu. S druge strane, takvo je opravdanje potpuno ništavno zbog toga što je odabrala muža najbolje prijateljice.
Trebalo mi je vremena da sve ovo sredim u glavi i imala sam savršen izgovor. – Gledaj, An-ge, zaista mi je žao, ali ne mogu sad razočarati Phil. – Za razliku od tebe, rekla sam u sebi, že-leći da mi može pročitati misli.
Čini se da su moje riječi djelovale na nju. Bila je puno pitomija kad je opet progovorila. – U pravu si. Možeš li onda svratiti nakon što se nađeš s njom?
Sigurno da mogu. Ali prije će mi trebati piće. Od ribljih fileta i frapea od jagoda neću dobiti baš puno alkoholizirane snage. Možda bih se mogla pridružiti kroničarima na uglu High Streeta i popiti nekoliko kantica piva. Nastojala sam da mi se u glasu osjeti optimizam. – Naravno. Bit će sve u redu, sigurna sam, dodala sam. Nije zvučalo uvjerljivo kad sam isto to rekla Phillippi, ali sam mislila da će ponavljanjem dobiti na zvučnosti. Ili samo želim naći nešto pozitivno u ovoj očajnoj situaciji i svom očajnom nošenju s cijelom ovom zbrkom?
Phillippa je stajala pred M & S, skrivajući se. Običnom bi promatraču izgledala kao pomno uređena žena neodređenih godina iz srednje klase. Svakome tko je doista pozna, izgledala bi grozno. Kosa joj je ravno visjela, čista i lijepa, ali je više odražavala svoj prirodni oblik nego vješte ruke glavnog stilista u salonu ljepote Harvey Nichols. Nije bila našminkana, a pod time mislim da je stavila samo toniranu hidratantnu kremu, ruž za usne i maškaru — ovo je bilo nje-zino lice za hitne slučajeve koje sam imala priliku samo jednom vidjeti, kad je Elliott završio u bolnici zbog upale slijepog crijeva. Ne znam što bi joj se trebalo dogoditi da svijetu pokaže sasvim golo lice, ali sam barem bila sigurna da njezina nevolja još nije dostigla razinu nuklear-ne apokalipse.
– Bogu hvala što si stigla! – prošaptala je, zgrabila me za ruku i počela vući dolje prema Starbuc\su.
– Mislila sam da idemo uMcDonaldsl – rekla sam.
– Ne budi smiješna. Znala sam da se šališ. Možda i jesam u lošem stanju, ali nisam toliko sluđena da vjerujem kako si zaista htjela da idemo onamo.
To mi je sve reklo. No, Starbuc\s je bio u redu. Poticali su brzu izmjenu gostiju tako što su odnosili šalice čim ste potajno s prstiju polizali posljednje ostatke pjene od mlijeka s dna svoga kapucina. Tamo je uvijek bila gužva, zbog čega se mogao voditi samo najpovršniji razgovor, što sam uglavnom i činila, u svojoj novoj ulozi donositelja mira. Nastojala sam postavite stabil-ne temelje za škakljiv razgovor koji je trebao uslijediti. To ju je samo živciralo.
Kad smo konačno sjele, Phillippa sa svojim espressom bez kofeina i ja sa svojim kapucinom (s puno čokolade) i kolačem, skrenula sam razgovor na vlastite probleme, nastojeći dodati malo perspektive Phillippinom sve većem osjećaju neizbježne kobi. Pogrešno.
– Sve su cure uznemirene, rekla sam, – Rob je otišao u New York na nekoliko dana. Nije mogao izabrati gore vrijeme.
– Barem znaš gdje je, sjetno je odgovorila.
Evo ga. – Kako to misliš? – upitala sam, pretvarajući se da ne znam o čemu govori.
– Ima ljubavnicu.
– Oh, Bože, rekla sam. I to ne prvi put danas. Phillippa me zapanjeno promatrala.
– Jesi li čula što sam rekla? Joe ima ljubavnicu. Trebala si se nasmijati i reći mi da ne govo-rim gluposti.
– Oprosti. Zaprepaštena sam. Nisam znala što bih drugo rekla. Ne znam što bi se trebalo reći u takvoj situaciji. – To ju je smirilo. – Nisam to očekivala, dodala sam slabašno.
Phillippa je s damskom manirom otpila kavu, pa sam istog trena prestala noktom skupljati čokoladnu pjenu i stavljati je u usta. – Ni ja to nisam očekivala. Zapravo, ne govorim istinu. Sumnjam već neko vrijeme, ali sam se tek jučer osvjedočila.
Namjestila sam svoj ozbiljan izraz. Onaj koji upotrebljavam kad predajem simboličku logi-ku, predavanje u kojemu sam naslabija i koje zahtijeva svu moju vještinu izvedbe da prikrije moje neznanje. – Reci mi točno sve što znaš, rekla sam.
Uzdahnula je. – Znam da s nekime odlazi na ručkove i večere. Govori mi da odlazi s klijen-tima. Ali sve je postalo nekako čudno. Znaš da zajedno radimo, pa mi ne može mutiti. Pozna-jem sve klijente, oni su i moji klijenti. Čak i potencijalni klijenti razgovaraju sa mnom preko telefona. Joe to radi prilično pametno. Uvijek mi kaže s kime će se naći, ali svi su ti klijenti nedavno u usputnom razgovoru spomenuli kako je ranije otišao zbog nekog hitnog sastanka. A nije bilo nikakvih hitnih sastanaka. Znam to jer sam mu ja neplaćena tajnica koja ih ugovara.
Uhvatila sam se za rupu u njezinu razlaganju. – Možda radi na nečemu o čemu će ti pričati tek kada sve bude gotovo. Mora da vam je teško kad tako stalno radite zajedno. Možda se upus-tio u nešto preambiciozno i ne želi ti o tome govoriti za slučaj da ne uspije. Nešto u tom smislu? – Sebe sam uvjerila, a znam da je to laž.
Tražila sam trunku nade u Phillippinim mrtvim očima. Nije je bilo.
– Možda, nerado je rekla. – Progutala bih to. Sve do danas. Joe je prošlog četvrtka primio ta-janstveni poziv. Rekao mi je da se radi o novom poslu i da će mi sve ispričati kad se ostvari. – Nisam se ni trudila govoriti joj kako sam joj to već rekla i da bi to moglo biti zadovoljavajuće objašnjenje. Da budem precizna, ja sam točno znala gdje je Joe bio prošlog četvrtka. – Nije ga bilo cijelo poslijepodne. Bio je kod kuće sat vremena, a onda ga je opet netko zvao i opet je nestao. A jutros sam ovo našla u njegovu džepu.
Izvukla je račun za telefon na kojemu je preko uputa o plaćanju bilo nešto naškrabano. Dugo je potrajalo dok nisam dešifrirala što piše. Rukopis je izgledao kao da je netko pisao usred olu-je. Bio je naheren prema rubu papira i zamrljan poput umirućeg kukca. Na njemu nije pisalo ništa uzbudljivo, nikakva izjava o vječnoj ljubavi, nikakve vruće šifre, samo ime i telefonski broj.
– Vidiš li sad što mislim? – nestrpljivo me je upitala. Da budem iskrena, nisam vidjela. – To je Joev rukopis. Račun smo primili jučer. Reci mi, zašto je na njega napisao ime i telefonski broj?
A ja joj nisam mogla reći, ili, mogla sam, ali ne na način koji bi otklonio njezine sumnje. Jer je bilo napisano ime i telefonski broj Tare Brownlow, lijepe i grozne učiteljice.
Sad sam točno znala što se dogodilo. Andrea i Joe su bili zajedno (pokušavam ne misliti na to što su radili – vjerovat ću da su vodili žučnu raspravu o uzaludnosti svoje veze, kao u Krat-kom susretu). Kad je Andrea konačno uključila mobitel, primila je nemilu poruku od Isabelline učiteljice. U panici je povikala na Joa da zapiše broj mobitela gđice Brownlow (nisam znala da se zove Tara, izgledala mi je kao ona vrsta učiteljica za koje mislite da im je krsno ime – gos-pođica"). U cijeloj toj drami, Joe je strpao račun natrag u džep i zaboravio uništiti dokaz.
Eto. Misterij je riješen. Sad još samo moram pronaći nevino objašnjenje. Prekasno.
– Vidiš! I triput je podcrtano. Ne možeš smisliti razlog zbog kojega bi zapisao to ime i broj, nije li tako?
– Mogu, Phil. Jer je očito da gđica Brownlow nije žena nego android, monstruozna prikaza žene koju su stvorile demonske sile koje su pogrešno protumačile naše bizarno robovanje kon-vencionalnoj ljepoti. Ona ili ono, što li već je, ne bi privukla niti jednog normalnog muškarca.
– Ne budi apsurdna, Lorna. Prekrasna je. Svaki bi se normalan muškarac bacio pred njezine noge kad bi mu dopustila da samo poliže njezine cipele.
Ah, da, upravo sam se sjetila. Phillippa isto živi u paralelnom svemiru u kojemu cijena koju ste spremni platiti za hidratantnu kremu određuje vašu istinsku vrijednost u društvu. Neupitna posvećenost gđice Brownlow vlastitu dotjerivanju, odmah ju je odvojila od ostalih smrtnika poput mene i svrstala u klasu ubermensch u kojoj se ljudi poput Phillippe i Joa mogu nesmeta-no miješati i družiti. To je bio svijet iz kojega sam se isključivala kada sam god na usne stavlja-la grožđanu mast.
Gđica Brownlow bila je u Phillippinim očima najgora vrsta suparnice, netko kome se treba diviti i na koga se treba ugledati, netko tko je bio poput nje same.
Bila sam zadivljujuće smirena kad se sve ovo uzme u obzir. Phillippa je uvjerena da je Joeva ljubavnica učiteljica njihova sina. Još samo moram odlučiti je li ovo bolje ili gore od toga što je vara s njezinom najboljom prijateljicom. Nije mi dala puno vremena.
– Uostalom, znam što ću učiniti, odlučno je objavila Phillippa. Oh, Bože! Što će ova sluđe-na, prevarena žena učiniti? Rekla mi je. – Otići ću u školu i prijaviti je ravnatelju.
Sad još samo da iz zahoda iznikne Brian Rix s hlačama spuštenim sve do gležnja.
Pokušala sam je odvratiti od njezine nakane. Uzalud. Bila je poremećena i sasvim nepristu-pačna razumnim argumentima. – Ali, Phillippa, zar ne bi trebala najprije razgovarati s Joem?
Prezirno je zafrktala. – Zašto? Ionako će sve poreći.
Sad sam se hvatala za slamku. – A kako bi bilo da prije razgovaraš s gđicom Brownlow? Da čuješ i njezinu stranu priče. Možda stvarno postoji bezazleno objašnjenje. Sjeti se da je ona Elliottova učiteljica. Možda Joe mora razgovarati s njom o nečemu u vezi sa Školom.
Po pogledu koji mi je uputila, znala sam da sam rekla nešto krajnje glupo. – Joe i ne zna tko su dečkima učitelji. Nije on kao Rob. Uvijek sam se ja za to brinula.
Zgrabila sam priliku. – Eto ti, onda! Kako Joe može biti u vezi s nekom od učiteljica, ako ni-kad s njima nije bio u kontaktu?
Ovo je konačno rasklimalo njezinu sigurnost. – Ne znam. Ali ne mogu se sjetiti nikakva dru-gog razloga. – Zvučala je manje uvjereno.
Žurno sam pojela posljednje ostatke čokoladnog kolača, ispraznila šalicu opekavši jezik i je-dva se suzdržala da ne viknem od bola. Zaista, zaista želim otići odavde dok ne kažem nešto krivo. – No, eto ti. Razgovaraj s Joem prije nego što napraviš neku glupost. Molim te!
– Dobro.
Postigla sam nešto! Sada još samo moram upozoriti Joa i Andreu i, po mogućnosti, gđicu Brownlow, da budu spremni. U svemu ovome samo želim zaštititi Phillippu. Ostale ću srediti poslije. A zatim ću biti spremna na rješavanje onih smiješnih rječkanja o globalnome nuklear-nom razoružanju.
Navukla sam kaput, usput ispuštajući jedan od onih zvukova koji se obično tumače kao da je provedeno vrijeme bilo lijepo, ali sad morate otići. Phillippa nije ni primijetila. Obrve su joj se namrštile kao da se iznenada sjetila nečega zbunjujućeg. – Rekla si da je Rob u New Yorku?
Sigurno tlo. – Da, na simpoziju o psima. Sve se dogodilo u zadnji tren.
Phil je zamišljeno kimala glavom, ali nije ništa rekla. Ovo je stvarno iritantno. Sad ja moram nju ispitivati. – Zašto tako kimaš glavom?
Nelagodno se nasmiješila. – Oh, ništa. Valjda je to tek slučajnost.
Radi li ona to samo zato da me živcira? – Sto je samo slučajnost?
Počela je oblačiti kaput, vjerojatno se nadajući da će me time omesti. – Ništa, zaista ništa. Jutros sam nazvala Karen i na njezinoj je telefonskoj sekretarici bila poruka...
Dobro. Ovo joj je zadnja šansa. Ako konačno to ne ispljune, pljusnut ću je. – I?
– Poruka je glasila da je neće biti nekoliko dana, ali da je se može dobiti na mobitel. Rekla je da će biti u New Yorku.
Jedanaesto poglavlje
Jeste li znali da mozak kad dobije dvije užasne informacije, najprije obrađuje onu manje va-žnu. Moj da.
Sa zadivljujućim samopouzdanjem uspjela sam se iskobeljati iz Starbucksa neokrnjena dos-tojanstva. Zajedno s Phillippom smijala sam se ovoj – slučajnosti – i još sam bila toliko zla da sam joj usmjerila pažnju na njezine probleme, samo da pobjegnem od svojih. – Kad malo bolje razmislim, sjećam se da mi je Rob govorio nešto o tome da će i Karen biti u New Yorku, glatko sam slagala. – Nisam obraćala pažnju. Neću se brinuti sve dok mu u džepu ne nađem telefonske brojeve! – To nije bilo baš lijepo. Lice joj se namrštilo i istog sam trena osjetila krivnju. A ja sam žudjela za tim da u Robovom džepu nađem broj gđice Brownlow. Ili bilo čiji broj, samo ne Karenin.
Nakon što smo se Phil i ja nezgrapno oprostile, krenula sam prema Andrei, puštajući da ove dvije nove činjenice isplivaju na površinu moje svijesti.
Ogorčenje i samosažaljenje natezali su se za prvo mjesto. Nisam mogla vjerovati s kolikom je lakoćom Phil spomenula da je jutros nazvala Karen. To je značilo dvoje: prvo, da je bila u stalnoj vezi s njom i da mi to nije rekla. Znači li to da je i Andrea bila u vezi s Karen? Drugo, to je značilo da je nazvala Karen prije nego mene. Nisam joj bila drugo rame za plakanje, nakon Andree, već treće. I, da, smeta mi to. Karen se znači opet vratila u naš mali krug. Zar je to mo-guće?
Htjela sam još malo razmišljati o ovome. Htjela sam srediti sve u glavi prije nego što se na-đem s Andreom. Ali morala sam se suočiti sa još većim problemom.
Možda sam sama kriva što sam bila tako glupa. Kad mi je i Rob objašnjavao o Kareninim bodovima, ili kako li se to već ne zove, koje je prikupila čestim letenjem, trebala sam ga pitati kako to funkcionira, može li ih iskoristiti sam ili mora letjeti zajedno s Karen. Ja se još nikad nisam vozila avionom. Sto se čudite, nisam ja jedina. Oduvijek sam imala pse i zato sam praz-nike uvijek provodila u Velikoj Britaniji, tamo gdje sam mogla otići sa psima. Zato su mi ti bodovi sasvim nepoznati. Vidjela sam to jedino u reklamama, ali se nikad nisam trudila saznati detalje.
Nekako se mutno sjećam da sam u reklamama vidjela kako možeš sa sobom uzeti suputnika koji ima besplatan let u bilo koje odredište na svijetu ako ste milijardu puta preletjeli cijeli svi-jet ili neka takva glupost. Možda je na to mislio Rob, pa je mogao otputovati jedino s Karen.
Ali nešto sigurno znam. Znam da mi to nije rekao. Pamtim svaku prigodu u kojoj je spome-nuto Karenino ime. Upila sam svaku sitnicu koja se odnosila na njezino upletanje u naš život, jer mi je to saznanje djelovalo kao protuteža svim zamišljenim užasima koji su me mučili otka-ko se vratila. Da je Rob spomenuo da ide s Karen u New York, sigurno bih to bila zapamtila. Slomila bih se zbog toga što će njih dvoje zajedno otići u Ameriku. Teško bih disala ili bih ima-la napadaje bijesa. Jer to bi bila velika stvar.
Nisam glupa. Znam da mi je Rob – zaboravio – spomenuti taj mali dodatak jer ga je bilo strah moje reakcije. Znao je da bih poludjela i imao je dovoljno pameti da zna i zašto. I zato mi ništa nije rekao. Možda i jesam paranoična kad je se radi o Karen, ali to ne znači da sad auto-matski podrazumijevam kako je ovo dokaz da se Robova veza s Karen razvija u nekom zlokob-nom smjeru. Mislim reći, možda i jest tako, ali čisto sumnjam da mi zbog toga nije rekao. Pa valjda je znao da ću na kraju otkriti i da će slijediti strašna svađa. On se jednostavno s time nije htio suočiti prije puta, osobito zato jer je među nama vladala napetost.
Ne, nije me brinula namjera, već zbilja, što su njih dvoje zajedno u New Yorku. Mogla sam se samo nadati da će se njihov kontakt svesti samo na zajedničke letove tamo i natrag. Simpozi-ji su općenito vrlo zahtjevni, s točno određenim rasporedom od doručka do razgovora nakon večere. A obično je i hotel pun. Tako da vjerojatno neće biti slobodne sobe za Karen. A ona vjerojatno ima prijatelje u New Yorku, možda čak i svoj stan.
Sad sam vas zadivila, zar ne? Svojim optimizmom. Svojim pozitivnim razmišljanjem. To uopće nije nalik na mene. Jer sada bih imala potpuno pravo osjećati se histerično zbog izdaje i ljubomore. Nijedna normalna žena ne može biti sretna kad joj muž ode sa svojom neke vrste bivšom ženom. Pa što se to onda događa sa mnom, zašto izigravam da sam sretna i vedra? Ne znam što mi je. Doduše, mislim da bi to mogla biti neka vrsta ludila. Današnji je dan očito bio previše za moju opterećenu psihu koja se još uvijek bori s lažima koje su Phillippa i Andrea iscijedile iz mene. Jednostavno više nemam dovoljno energije za suočavanje s vlastitom trau-mom.
Da, mora da je tako. Poludjela sam. A moja se ludost očituje u mirnom prihvaćanju svih na-pada kojima me život u ovom trenutku obdaruje. Ipak, svjesna sam toga da će ova neprirodna smirenost s vremenom neizbježno nestati. A sad uživam u ovome novom iskustvu.
I tako sam se dovukla do Andree. Na mojoj se smirenoj maski u sekundi stvorila napuklina.
– Kasniš, tako me je pozdravila. Hvala. Pretpostavljam da si me nazvala tek iza Phillippe i Karen, ti nelojalna kraVetino, pomislila sam. Smiri se, smiri se, smiri se. Slijedila sanji je u kuhinju gdje je preko stolice stajala prebačena njezina Danny De Vito-kabanica, poput rekvizita u jednom od onim igrokaza Igra generacija. Stvarno sam očekivala da ću u rukavu naći svoj tekst.
Pristavila je vodu za čaj. Za razliku od moje mame koja kuha čaj na prvi navještaj krize, An-drea drži ovaj postupak u pričuvi samo za najozbiljnije situacije. Uglavnom su joj za uobičajene izazove modernog života dovoljni džin i tonik te kutija keksa. Kad je Andrei potrebna potpuna pažnja, tada kuha čaj. Kao ovo sada.
– Zar me nećeš pitati kako je Phil? – upitala sam je. Pretpostavljam da je bilo malo okrutno.
Nije me gledala u oči. – Upravo sam namjeravala. Pa, kako je?
– Grozno. Jedva da je bila našminkana. – To ju je zaprepastilo. Ali nisam se zaustavila na tome već sam nastavila dalje, vođena time da ona zna drugu stranu priče i da će to imati na umu kad bude tražila suosjećanje. – Joe ima ljubavnicu.
Odvažno sam to izgovorila, a zatim čekala na njezinu reakciju. Pretvorila se u moju majku, u svačiju majku, i počela nasumce otvarati ormariće, koristeći se ovom potragom za nepostoje-ćom hranom kao izgovorom da odgodi svoju reakciju. – Koga?
Ovo je bio trenutak, sasvim neplanirani trenutak, kad sam donijela spontanu odluku da ću zavarati Andreu. Budući da je bilo neplanirano, nisam imala pojma koje su moje dugoročne namjere, osim da joj uputim lagan, dobro ciljani udarac u njezinu emocionalnu pozadinu. – Ta-ru Brownlow, odgovorila sam.
Uspjelo je. Ustuknula je, zinuvši od čuda. – Sto? – upitala je. – O čemu ti to govoriš?
Ustala sam da joj pomognem oko čaja, nastavljajući se pretvarati da je ona žrtva podle brač-ne prijevare. – Joe ima ljubavnicu, Taru Brownlow. Gđicu Taru Brownlow, Isabellinu učitelji-cu, dovršila sam.
– Znam tko je ona, prasnula je Andrea. 'A znam i da ona nije Joeva ljubavnica. – A-ha! Evo nas! Sada će sve razjasniti.
Ali, očito, ne još. – Zbog čega Phil misli da mu je ona ljubavnica?
Glumila sam tajnovitost. – Ne misli, nego zna. Ima dokaz. Vidjela sam ga vlastitim očima.
– Kakav dokaz? Kompromitirajuće fotografije? – upitala je, napola u šali, dok joj je glas ne-sumnjivo drhtao.
– To bi ti sama morala pitati Phil. Rekla mi je to u povjerenju. – Kakvo li je ovo divno i zlo-bno poigravanje. Pitala sam se hoće li Andrea imati petlje razgovarati o tome s Phillippom. Po prirodi nisam kuja, pa sam počela osjećati krivicu. Ali prije nego što odlučim hoću li nastaviti s varkom ili joj pomoći u njezinu jadu, morala sam nešto znati.
– Andrea, jesi li bila u vezi s Karen otkako se vratila?
Njezino mi je oklijevanje sve reklo. I nemojte se ni truditi da me podsjetite kako u tome ne-ma ničega lošeg, da može biti u vezi sa starom prijateljicom koju nije vidjela deset godina. Znam to i prihvaćam to. Radi se samo o tome što mi to nije rekla. Ni Andrea ni Phillippa. A to me podsjetilo na one naljepnice na automobilima, znate one na kojima piše: – Samo zato što si paranoičan ne misli da te NEĆE uhvatiti.
Andrea je imala dobar razlog da bude posramljena. – Oprosti, Lorn. Htjela sam ti reći, ali ni-kad nije bilo pravo vrijeme. Znam kako se osjećaš zbog nje, i ja bih se isto osjećala na tvome mjestu. Nazvala me je. I što sam joj trebala reći?
Trebala si joj reći da joj više ne želiš biti prijateljica, da sam sada ja tvoja prijateljica. Uspje-la sam se suzdržati i nisam ovo rekla naglas jer sam bila svjesna da bi to zvučalo komično iz usta svakoga tko je stariji od šest godina. – Razumiješ me, zar ne?
Sto sam trebala reći? Jer sam je zaista razumjela. Vjerojatno je to razumije ona luda ja, ne prava ja, ali što ću, trenutačno sam takva. – Da, razumijem. Voljela bih da si mi rekla.
Lice joj se razvedrilo na moje neočekivano razumijevanje njezina teška položaja. – Uosta-lom, vidjela sam je svega nekoliko puta, a i tada je bilo malo neugodno.
Nisam to željela pitati, ali ipak jesam. – O čemu ste razgovarale?
– Ne znam. Općenito. Prisjećale smo se starih vremena, kad su djeca bila bebe.
O stvarima koje ja nikad neću razumjeti ni doživjeti.
– I što ti se čini?
Andrea je oprezno odgovorila, na što je, s obzirom na okolnosti, imala potpuno pravo. – Promijenila se. Jako se promijenila. Čini mi se da se izliječila. Nije joj bilo lako, čak i ti to mo-raš priznati.
– Priznajem, Ange. Samo što ne mogu progutati to kako sebe prikazuje kao mučenicu i bolju majku zato što je ostavila djecu.
– Mislim da to i ne pokušava. Puno se raspitivala o tebi.
Ne znam zašto sam se iznenadila jer je to bilo tako prirodno. – Sto te je pitala?
– Htjela je znati sve o tebi. Kako se slažeš s curama, kakva si osoba.
– I što si joj rekla?
– Ne brini se, Lorn. Ja sam na tvojoj strani, ako uopće treba zauzimati strane. Ti i ja smo pri-jateljice već deset godina i Karen to zna.
Teškom sam se mukom nasmijala. – Znači da si izostavila ono kako ih tučem štapom i zak-ljučavam u podrum kad su zločeste.
Uzvratila mi je osmijeh. – Toliko je ljubomorna na tebe da je to bolno gledati. – Izvrsno. – Ali moram reći da mi je bilo drago što sam je vidjela. Sve ove godine nisam imala prilike ispri-čati joj se što sam je iznevjerila. Sad sam to učinila.
– I što sad? Opet ćete biti nerazdvojne prijateljice? – Sad sam ja počela kopati po ormarići-ma, nastojeći zvučati nonšalantno.
– Nikako. Obje smo krenule dalje. Pretpostavljam da ćemo se povremeno sretati, ali nećemo više kao nekad visjeti po deset puta na dan na telefonu.
– Znači, vratila se zauvijek?
Djelovala je zbunjeno. – Zar ne znaš?
Prekrasno. Još nešto što ne znam. I nesumnjivo će to biti nešto što ne želim znati. – Što?
– Dobila je posao ovdje. Vodit će jutarnji talk-show na televiziji. Malo ozbiljniji od onog smeća Kilroy – — smeće koje smo Andrea i ja voljele gledati prije Kareninih dana – – o emo-cionalnim i obiteljskim problemima, nešto u tom smislu.
Sad sam počela vjerovati u Boga. Ne u onoga dobronamjernog, ali u svakom slučaju u nat-prirodno biće. Previše je simetrije u svemu ovome da se ne bi uzelo u obzir djelovanje nekoga vanjskog manipulatora. Morala je dobiti posao u jutarnjem programu, zar ne? Moje područje. Područje zbog kojega sam godinama izložena izrugivanju. I nekako je uspjela da to izgleda profinjeno, stručno i uspješno.
Slijedi još jedna moja mala ispovijed. Ovo ne zna čak ni Andrea. Jednom sam pisala uredni-ku jutarnjeg programa BBC-ja i predložila mu da naprave seriju kratkih obrazovnih emisija za odrasle o važnim događajima u povijesti znanosti, prikazanima jednostavno, zabavno i pristu-pačno. Nešto slično onome na čemu sad radim sa Simonom. Nikad nisam podržavala općeprih-vaćeno uvjerenje da su kućanice imbecili mrtvih mozgova, koje znanost zanima jedino kada trebaju doznati pjeni li se deterdžent u tabletama u ladici ili u perilici.
Istinu govoreći, u jutarnjim satima GMTV-a kljukaju ih dijetama, sve do poslijepodneva kad prevladava dječji program, u kojemu čak i uživaju (znam da ja uživam), ali to nikako nije nji-hov izbor. Ja vjerujem da žene imaju jednako otvoren um kao i svi drugi. Dva mjeseca poslije dobila sam sljedeće pismo: Draga gđice Fitzwilliam (nisam se ni trudila pretvarati da sam uda-na. Je li to znakovito? Napišite u petsto riječi).
Zahvaljujemo na vašem prijedlogu u kojemu spominjete emisije o znanosti i filozofiji. Dosta smo razmišljali o vašoj ideji i zaključili da takve emisije ne bi bile u skladu s politikom jutar-njeg programa BBC-ja. Istraživanja su pokazala da gledatelji koji prate jutarnji program više vole zabavne teme koje su sasvim suprotnog sadržaja od zahtjevnog života prosječne kućanice. Gledatelji koji su zainteresirani za svoje daljnje obrazovanje mogu pogledati emisiju Otvoreno sveučilište koja se daje u kasnim večernjim satima.
Ovakvom programskom politikom ne potičemo – zatupljivanje – za što nas se često optužu-je. Želim vam skrenuti pažnju na emisiju S U Irisom, u kojoj je Ulrika Jonsson nedavno bila pozvana u dom Anne Widdecombe i u kojoj su razgovarale o politici i feminizmu (a imali ste prigodu vidjeti i rijetku zbirku glasovitih plišanih medvjedića).
Hvala vam na prijedlogu. Uvijek nam je drago kad čujemo reakciju naših gledatelja.
Vaš itd. itd.
Nigel Bla-de-bla-bla-Nećak-Člana-Parlamenta To mi je sve reklo. Odmah sam uvidjela svo-ju pogrešku. Trebala sam se koncentrirati na prikladne ličnosti. Možda čak i na niz ličnosti. Potencijal je neograničen: Lorraine Kelly predstavlja recepte koji su bili omiljeni u doba Wittgensteina; Carol Vorderman u groznim hlačama ispred ploče objašnjava Einsteina; Richard raspravlja s Judy o Jean-Paulu Sartreu; i, naravno, Rosemary Conley predstavlja predsokratov-sku dijetu za bokove i bedra.
Da, znam da sam puna ogorčenja. Nije me briga. Imam pravo biti ogorčena. Nakon deset godina Karen dopleše u zemlju, nemajući nikakva pojma o jutarnjem programu i dobije posao snova, prikazujući se na televiziji ljudima poput mene, mojoj vrsti ljudi, ne njezinoj. Nije bila kvalificirana za taj posao. Kladim se da nikad nije čula za Potragu za zlatom, a kamoli odgleda-la pet serija te emisije. Kako uopće očekuje da će naći dodirnu točku s gledateljima koji su pro-šli sasvim suprotan životni put od njezinoga?
– Nije ti to drago, zar ne? – primijetila je Andrea, koristeći se eufemizmom, zbog čega sam počela sumnjati u same temelje našeg odnosa. Budući da je svaki aspekt mog života trenutačno bio ugrožen, odlučila sam da ću se ipak držati svakog prijateljstva koje mi je dostupno, pa joj nisam ništa odgovorila. – Doduše, imaš pravo. – Nastavila je. – Čini se da je istu takvu emisiju imala u Americi, pa nije imala nikakvih problema prodati im tu ideju. – Krivo je protumačila moju tišinu kao ohrabrenje da nastavi.
– U to sam sigurna, složila sam se, nadajući se da će je moja otresitost uvjeriti da prestane s ovom temom. – Uostalom, dosta o Karen. – Molim te. Dosta o Karen. – Što se to događa s to-bom i Danom?
Djelovala je zbunjeno, kao da je zaboravila zbog čega me je pozvala. Brzo se vratila na pravi kolosijek, onaj na kojemu je njezin život bio prava zbrka, a ja uravnotežena prijateljica čije je i samo postojanje bila dovoljna kvalifikacija za britak um. – Oh, da! Oprosti. Govorila si o Jou i Phillippi i... Tari Brownlow. Odlutala sam na trenutak. – Mogla sam vidjeti kako joj mozak obrađuje ovu novu neočekivanu informaciju, pokušavajući je shvatiti, dok se istodobno trudila da izgleda kao da joj to nije važno.
– Radi se o Danu. – Da, to sam već i prije znala. Umorna sam i izmoždena i jako bih cijenila da mi netko, bilo t\o, jasno i glasno izloži svoje probleme, a da ja ne moram popunjavati praz-nine naslijepo postavljajući očita pitanja. Ali to se danas, čini se, neće dogoditi, pa sam nastavi-la igru. – Rekla si da misliš da ima ljubavnicu, rekla sam.
– Znam da ima ljubavnicu, ispravila me je. – Znam već neko vrijeme, ali sam tek nedavno otkrila o kome se radi. – Zastala je radi efekta, ne znajući da bih ja više voljela da se ovaj raz-govor vodi bez hiperbola, rimovanih dvostiha i čega li sve ne, i bez dramatskih pauza. Umorna sam, rekla sam vam.
Andrea je konačno prestala čekati na moj tekst. – Zar me nećeš pitati tko je Danova druga žena? – Rekla je to uz zloban sjaj u očima, što me je navelo da bih trebala slutiti o kojoj se ženi radi. I zato sam je morala upitati.
– Reci već jednom. Tko?
– Tara Brownlow.
Sad je još samo trebalo da Phillippa ima tajnu vezu s Robom i da očekuje njegovo dijete pa bi ova mini-serija bila upotpunjena. Pokušavala sam se sjetiti kad sam zadnji put uzela parace-tamol i kad ga opet mogu uzeti. Na kraju sam se prestala brinuti, misleći kako lagana predozi-ranost možda i ne bi bila tako loša, jer bih time dobila toliko potrebno vrijeme za razmišljanje u krevetu. Dok sam kopala po torbici tražeći bilo kakvu tabletu protiv bolova, započela sam s nužnim ispitivanjem.
– Šališ se, zar ne?
Srdito me je pogledala. – Misliš li da je to smiješno?
Da upravo to, na neki shadenfreude način, što je jedini Freude koji mi je tih dana bio dostu-pan. – Ne, naravno da ne. Samo teško održavam korak sa svim tim događajima. – Sinulo mi je nešto. – Ovo nije neka psina koju ste smislile ti i Phillippa samo da ne mislim na vlastite prob-leme?
Bijesno me je pogledala. Znači da nije. Opa! – Oprosti, Ange. Slušaj, moraš mi malo pomo-ći. Phillippa mi je pokazala sasvim zadovoljavajući dokaz da je gđice Brownlow Joeva ljubav-nica. – Držala sam prekrižene prste iza leđa dok sam ovo govorila. 'A sad mi ti govoriš da imaš dokaz da je ona i Danova ljubavnica. Mislim, ovaj, što se tu događa? Zar je ona obojici ljubav-nica?
– Ne budi smiješna. – Voljela bih da mi prijateljice prestanu to govoriti. – Nije ona Joeva ljubavnica.
– Kako možeš biti tako sigurna? – brzo sam upitala.
Duboko je udahnula, a zatim me dugo promatrala. – Moj Bože, ti znaš, zar ne?
Htjela sam slagati, ali je njezina bol bila tako opipljiva, da više nisam mogla gledati kako se muči. – Oprosti, Ange. Da, znam već neko vrijeme.
– Zašto nisi rekla, da tu ne izigravam budalu?
– Oh, znači, ja sam ona koja ne valja? Zašto ti nisi meni rekla, da ne moram otkrivati na ovakav način?
– Zato jer sam znala da ćeš biti zaprepaštena. Bila sam u pravu, nije li tako? Zaprepaštena si.
Nasmijala sam se bez imalo radosti. – Zvučiš kao da je moja reakcija čudna, kao da imam viktorijanska moralna načela. Phil ti je najbolja prijateljica! Prema svačijim standardima, to je najniže od najnižeg. Kako si joj to mogla učiniti?
Klonula je na stolicu i počela miješati čaj u čajniku. – Ne znam. Dogodilo se.
– Ma, daj Ange. Jedino se na televiziji takve stvari tek tako događaju. I to samo zato što sce-naristi ne mogu smisliti bolje opravdanje. Potresi se događaju. A kad žena uskoči u krevet s mužem svoje najbolje prijateljice, to je samo posljedica zaista loše odluke.
Ramena su joj još više klonula. – Znam. Nema nikakva opravdanja. Samo što sam bila jako usamljena. I preplašena.
– O čemu ti to govoriš? Prvi put to čujem. Razgovaramo deset puta na dan. Ja tebi kažem sve, osim pojedinosti o svom osujećenom pokušaju da dobijem emisiju u jutarnjem programu, – i ti meni kažeš sve. Kad si uopće spomenula da si usamljena i da se bojiš. Čega se bojiš? – Kao da sam razgovarala sa strancem. Ljutila sam se što mi je toliko toga zatajila. Mislila sam da je naše prijateljstvo duboko, pravo i sveobuhvatno, a sad se ispostavilo da smo bile tek nešto više od poznanica koje su razmjenjivale nevažne činjenice.
– Otkad ti to meni sve govoriš? – grubo me je upitala.
Osupnuo me je njezin ton, što me je nagnalo da pažljivo razmislim prije nego što se počnem braniti. Ona je odgovorila umjesto mene. – Jesi li mi ikad rekla da se tako očajnički želiš udati za Roba? I kako mu zamjeraš što neće da se razvede od Karen? I kako očajnički želiš i trebaš svoju vlastitu djecu?
Ovo mi se ne sviđa. Ovo mi se nimalo ne sviđa. Ona ne govori o meni. Došla sam k svojim prijateljicama da potvrde moju trenutačnu stvarnost, a ne da zajedno sa mnom gledaju kroz slomljeno staklo u nemoguću budućnost.
Andrea je prestala miješati čaj koji se pretvorio u potpuno nepitku tekućinu i nježno je stavi-la svoju ruku na moju. – Oprosti, Lorn, nisam to smjela reći. Ali istina je, zar ne?
– Sto i ako jest? Nema nikakva smisla razgovarati o tome, pa se i ne moraš uznemiravati. Ni-sam ti to tajila, već jednostavno nisam vidjela svrhe u tome da diram u osjećaje kojih se ne mo-gu riješiti. To je uzaludno i strašno depresivno.
Otišla je do hladnjaka i izvadila bocu bijelog vina. Očito se bolje osjećala. A ja sam se osje-ćala puno gore. – Pa, isto je tako i sa mnom, Loma. Kakva bi smisla imalo da ti govorim o tome koliko je moj brak loš, kad obje znamo da upravo to i tebe muči? A ti imaš nekakvu nevjerojat-nu i nerealnu predodžbu o braku. Stvorila si mit od njega samo zato što ga toliko želiš i doživ-ljavaš ga kao neosvojivu tvrđavu. Misliš da ćeš cijeli život biti sigurna ako se Rob oženi s to-bom, da ti se ništa ne može dogoditi.
Ne sjećam se da sam ikad rekla nešto slično, pa me je pogodilo njezino instinktivno zapaža-nje. Zbog toga sam se osjećala još gore, jer ja nisam imala takav oštroumni uvid u njezin unut-rašnji život. – Pa, moraš priznati da ti brak daje određenu sigurnost, nije li tako? – istaknula sam.
Odmahnula je glavom. – Brak je ugovor kao i svaki drugi poslovni ugovor. I kao što je to u cijelome svijetu, ne jamči ti nikakve doživotne poslove.
– Ali ti i Dan ste izgledali sretni.
Natočila je vino u dvije velike čaše i glasno se nasmijala, ovaj se put istinski zabavljajući. – Kako to možeš reći? Stalno se svađamo. Čak se više ni pred drugim ljudima ne pretvaramo da je sve u redu.
– Da, ali to je zato što ste takvi, zar nije tako? Toliko ste dugo zajedno da te svađe ne znače baš ništa. Nije li tako?
– Lorna, ti i Rob ste zajedno deset godina. I ne svađate se cijelo vrijeme, zar ne?
Sada da. Ali to joj nisam rekla. Shvatila sam da ima dosta toga što joj nisam rekla. Ponovno odmjeravam naše prijateljstvo i uopće mi se ne sviđa što sam otkrila. Ali kako se Joe uklapa u sve to? Čak i da je bila toliko jadna, mogla je naći nekoga drugoga, bilo koga.
Otpila je gutljaj vina. – Obećaj mi da se nećeš naljutiti kad ti ovo kažem.
– Zašto bih se naljutila?
Nisam je uvjerila. – Kad sam rekla da se jednostavno dogodilo, to sam stvarno i mislila. Ali to nije bila tek slučajnost. Jednoga smo dana naletjeli jedno na drugo ispred puba. Da se to do-godilo bilo kojega drugog dana, pozdravili bismo se i otišli svojim putem, ali tog se dana nešto dogodilo. Toga me je jutra nazvala Karen.
Gotovo sam se onesvijestila kad sam to čula. – Kad se to dogodilo? – upitala sam s napetoš-ću u glasu.
Djelovala je posramljeno. – Prije nekoliko mjeseci. Rekla je da dolazi u London na razgovor o poslu i htjela je da se nađemo. Zaprepastila sam se! Nisam je čula deset godina!
– I što si joj rekla? – upitala sam.
– Ništa određeno. Morala sam po Isabelle i tvoje cure u školu, pa sam nešto promrmljala da me nazove i to je bilo sve.
A zatim? – upitala sam suviše mirno.
– Ništa. Nismo se čule dok nisi rekla da se vratila. A tada sam naletjela na Joa i morala sam s nekim razgovarati.
Sama sam popunila praznine. – Jer, naravno, o tome nisi mogla razgovarati sa mnom?
– Očito da nisam. Zao mi je, ali htjela sam te zaštititi. Nije imalo nikakva smisla da te uzne-miravam zbog nečega iz čega na kraju ne bi ništa ispalo.
– Mogla si mi reći poslije, kad se Karen vratila.
– Tada bi se razbjesnila što ti nisam prije rekla.
Bila je u pravu. Krava. – Pretpostavljam da je i Phil sve to znala?
– Nazivala sam je tog dana, ali je cijeli dan bila u svom klubu zdravlja. I tako, kad sam nalet-jela na Joa...
Nisam mogla disati. Ovo je previše. – Jedna je stvar vodila prema drugoj, pa ste ti i Joe po-mislili da, ako već morate razgovarati o Karen, to možete isto tako i u krevetu? – zaključila sam.
– Bilo je još toga. Oboje smo bili nesretni i svega nam je bilo dosta. Znala sam da se Dan već mjesecima viđa s nekim i nisam znala što da radim.
– Zašto meni nisi rekla? Bila bih te saslušala i pomogla ti, upitala sam.
– Jer mi je bilo neugodno. Bilo me je sram. Kao da sam ja na neki način kriva što naš brak ne štima. Znam da zvuči suludo, ali tako sam se osjećala. Tek sam tada razumjela zašto žene i dalje ostaju s muškarcima koji ih tuku. – Mora da sam izgledala zaprepašteno jer je brzo nasta-vila. – Ne, nisam to htjela reći. Naravno da Dan nikad nije učinio ništa slično. Ali, kada sam prvi put posumnjala, bilo mi je kao da me je udario. Boljelo je, stvarno je fizički boljelo. – Poz-navala sam taj bol i željela sam da i na njega djeluje aspirin.
– Joe je bio u depresiji zbog posla i novčanih problema. Znam da mi je Phil najbolja prijate-ljica, ali da budem iskrena, od prošle se godine prema Jou ponaša kao kravetina.
– Nemoj, Angie. I njoj je isto teško. Morala je otpustiti au pair djevojku. – Čim sam to izrek-la i meni je samoj zvučalo malo klimavo u usporedbi s cijelim nizom ljudskih patnji.
– Kako li samo uspijeva? – sarkastično je primijetila Andrea. – Valjda kao i mi ostale.
– To ipak nije razlog da je vara, rekla sam.
– Nije to ni namjeravao, odgovorila je, – samo...
– Se tako dogodilo, dovršila sam.
Šutjele smo neko vrijeme. Andrea je prekinula tišinu. – Nadala sam se da me nećeš osuđiva-ti, čak i ako me ne budeš razumjela. Prijateljice se ne bi smjele međusobno osuđivati, zar ner – Žao mi je, ali mislim da je katkad to potrebno. Postoje neke apsolutne vrijednosti. Ne bih te osudila da imaš ljubavnika, iako to ne bih odobravala. Svatko od nas mora sam odabrati kako će živjeti i ja bih ti pružila potporu, iako ne bih odobravala tvoj izbor. Ali spavanje s mužem najbolje prijateljice? Oprosti, Ange. To nije u redu i ja to nikako ne mogu podržati, bez obzira na okolnosti. Time potkopavaš i prijateljstvo, jer sad vidim da se tvoje shvaćanje odanosti prija-teljici jako razlikuje od moga. A ako to možeš učiniti svojoj najboljoj prijateljici... – Nisam se ni trudila završiti rečenicu. Nije bilo potrebe.
Tužno je kimnula glavom. – Još si više šokirana nego što sam pretpostavljala. Sad barem ra-zumiješ zašto ti se nisam usudila reći. – Zao mi je.
Samo sam to mogla reći. Zaista mi je bilo žao. Sve sam jako dobro razumjela. Samo što mi se to nimalo nije sviđalo. Naše prijateljstvo, moje, Andreino i Phillippino, zauvijek se promije-nilo. Uvijek će biti laži koje ćemo morati podržavati i istina koje ćemo morati zakopavati. Ni-kad se više nećemo moći zajedno napiti da se previše ne opustimo. Ravnoteža se pomaknula, odanost se promijenila i nikad se više nećemo osjećati potpuno opušteno kad budemo zajedno. A najgore je od svega što Phillippa nije imala pojma što se događa. Pokušavala je srediti svoj brak koji se raspadao, borila se za ugodan život koji se raspuknuo i uskoro će primijetiti kako se od nje udaljuju dvije najbliže prijateljice zbog razloga o kojima i ne sluti. Barem se nadam da nikada neće otkriti razloge.
No, barem je imala Karen. Hura za Karen koja dolazi kao spasitelj na bijelome konju. Kad malo bolje razmislim, možda bih se i ja trebala sprijateljiti s Karen. Napokon, imamo toliko toga zajedničkog.
Htjela sam pitati Andreu voli li Joa, voli li on nju. Ali nisam. Ono što sam maloprije rekla, da sve govorimo jedna drugoj, to je sve samo pusti dim. Nikad nismo razgovarale o ljubavi. Zapravo, o ljubavi nisam nikad ni sa kim razgovarala, osim s Robom. Ja bih mu rekla da ga volim i on bi rekao da voli mene. Ali, razgovarati o tome? Ne. Previše je rizično, previše bi se toga otkrilo. Mogu razgovarati s čistačem ulica o seksu, ali neću pitati Andreu voli li nekog drugog muškarca. I mislim da ona misli jednako kao i ja. I Phil. Možda nas zajedno veže obzir-nost koju osjećamo prema zatomljivanju svojih osjećaja. Ipak bih voljela znati vole li se ona i Joe. Jako bih voljela naći neki pouzdani kriterij za ljubav jer je trenutačno moje poimanje lju-bavi malo zamagljeno. Nedostaje mi sigurnost koju sam nekad imala prema svojim osjećajima.
Sjedile smo u tišini, pile vino i razmišljale o svojim otkrićima. Andrea mi se nasmiješila. – Znači, sve ono što si govorila o tome kako Phillippa sumnja da je Tara Brownlow Joeva ljubav-nica, sve si to govorila samo da me zavaraš?
I ja sam se nasmiješila njoj. Laknulo mi je što smo se vratile na manje sklizak teren, ma ko-liko varav bio. Iako mi se ni najmanje nije sviđalo to što radi, neću je napustiti. Trebale smo jedna drugu. – Oprosti, to je bilo malo zlobno s moje strane. Živciralo me je što mi ništa nisi rekla o Jou i sebi. Nasjela si!
– Nisi mi rekla otkud Phil uopće ta ideja.
Ispričala sam joj cijelu sagu o broju na telefonskom računu. Priznala sam joj i da sam je one večeri vidjela u pubu zajedno s Joem. Nisam joj rekla da sam bila sa Simonom. Nije imalo ni-kakva smisla zamagljivati problem ovom površnom informacijom. Časna riječ, samo joj zbog toga nisam rekla.
Andrea je u čudu odmahivala glavom. – Nećeš vjerovati, ali upravo me je taj broj naveo da počnem sumnjati na Dana i Taru Brownlow. Vidjela sam Danov račun za mobitel i uočila da se isti broj stalno ponavlja zadnjih nekoliko mjeseci. Kada god sam ga nazvala, dobila sam snim-ljenu poruku i nikako nisam mogla otkriti čiji je to broj. Naučila sam ga napamet i kada sam ga vidjela napisanog...
Zato je bio tri puta podcrtan. Pravo je zadovoljstvo povezati razvezane dijelove čak i u tako zbrkan komplet. Pitala sam se što se događalo u sobi za posjetitelje u bolnici između Andree, Dana i gđice Brownlow. Pretpostavljam da je ipak briga za Isabelle prevladala sve primitivne nagone i da se vodio civiliziran razgovor. Moram se sjetiti da pitam Andreu što se tamo doga-đalo kad budemo manje napete.
Tada mi je nešto sinulo. – Čekaj malo. Ako je Tara Brownlow Danova ljubavica, gdje je on bio kad je Isabelle imala nezgodu? Nije bio s gđicom Brownlow jer je ona bila u školi. A ni njega kao ni tebe nisu mogli dobiti na mobitel.
– Slijedio me je, potišteno je rekla Andrea. – I zatekao me je – Šališ se! Znači da zna za tebe i Joa?
– To svakako. Zato sam se i morala naći s Joem te večeri. Dan je negdje odjurio i morala sam upozoriti Joa da zna za nas. Bojala sam se što bi mogao učiniti.
– I što je učinio?
Slegnula je ramenima. – Još ništa. Spava u radnoj sobi i ne razgovaramo. Dobro je dok je Isabelle u bolnici, ali sutra dolazi kući i ne znam što Dan namjerava.
– Jesi li mu spočitnula Taru Brownlow?
– Naravno da jesam, ali budući da ne razgovara sa mnom, nismo daleko stigli. Teško se je svađati s nekim tko ne govori. – Zapamtit ću ovaj biser za ubuduće.
Sad je na meni bio red da je primim za ruku. – Kakva zbrka. Voljela bih da ti mogu nekako pomoći.
Jako se trudila da ne zaplače. Ja sam se pretvarala da nisam primijetila. – Drago mi je da na-pokon znaš. Zaista mi je trebao netko za razgovor.
I dok sam se osjećala vrlo neugodno zbog toga što sam sudjelovala u nečemu što sam osuđi-vala, pustila sam je da govori. Sto sam drugo mogla učiniti?
Kad malo bolje razmislim, nisam trebala popiti treću čašu vina. Pojela sam samo kolač u Starbucksu i šaku aspirina. Kad je zazvonio moj mobitel, najprije sam s olakšanjem pomislila na to kako je Jude još uvijek suspendirana iz škole. Ako ništa drugo, neće biti škola s daljnjim problemima.
– Halo, je li to gđa Danson?
Zasmijuljila sam se, što je bilo sasvim neprikladno. – Da. Tko je to?
– G. Walters iz Keaton Housea.
Istog sam se trena otrijeznila. – Nešto se dogodilo? Nešto s curama?
G. Walter je uzdahnuo. – Možete li odmah doći ovamo? Radi se o Claire.
– Tata, koliko te neće biti? – Ali ga nije zvala tata još od svoje pete godine. Ostale su cure samo tužno promatrale svoje žitne pahuljice. I prije je odlazio na tečajeve, seminare i slično, ali tada su stvari bile drukčije. Unatoč veliku trudu koji smo Rob i ja uložili u prikrivanje naših poteškoća, nismo dobro obavili posao, a djeci se to nimalo nije sviđalo.
Kad smo te subote stigli kući, sve su još bile na nogama, umorne i uzbuđene od večeri pro-vedene s majkom. – Mama, vidi što smo napravile! – povikala je Phoebe čim smo okrenuli ključ u bravi. Bila sam neizrecivo polaskana što je svoje djelo najprije podijelila sa mnom, ne sa svojim ocem. Nisam stigla ni skinuti kaput, a već me je odvukla pred računalo. Claire, Ali i Jude bile su natiskane oko Karen koja je sjedila pred monitorom i pritiskala tipke poput Libera-cija.
Dok su nam pred očima bljeskale slike, Rob je svaku curu pogladio po glavi i svakoj uputio riječ-dvije pohvale. – Dobar rad, Phoebe, izvrsno, Claire, jesi li i ti tako napravila Ali? Izvanre-dno! Odlično, Jude, znao sam da možeš ako se potrudiš.
Karen se nasmijala i promatrala Roba s neskrivenom naklonošću. – Vidim da još uvijek ko-ristiš tehniku dresure pasa i nagrađuješ psiće!
U meni je nešto umrlo. Sjetila sam se kako mi je Rob jednom govorio o tome da su on i Ka-ren u prvim danima nazivali djevojčice psićima. Bilo mi je mučno biti svjedokom ove njihove intimnosti.
Pritisnula je zadnju tipku izvještačenom kretnjom i zavalila se u stolici, dok smo mi promat-rali kako dvadeset ilustriranih stranica izlazi iz pisača. To je bio rad školarki u jednakoj mjeri kao što je to i Bayeuxova tapiserija.
Pomislila sam na sve one referate koje sam im ja pomogla napisati. Na sve one sate koje sam provela zajedno s njima kopajući po enciklopedijama, na mnoštvo crteža koje smo zajedno na-crtale, na sve one slike koje smo izrezivale i pažljivo lijepile. Da, znala sam da se na računalu mogu napraviti zadivljujući crteži i konačno sam bila odlučila da ću se naučiti njime služiti. Ali kad sam mogla naći vremena za to? Ja sam bila zaposlena mama koja se jedva probijala kroz mnoštvo obveza velikog kućanstva. Tek sam se sada uhvatila ukoštac s tehnologijom jer mi je to sada posao i jer trebam novac. Za Roba.
Pogledala sam njihova lica. Očajnički su željele moje priznanje. A ja sam bila tako sebična kravetina da sam mislila jedino na to kako ću, ako im odam priznanje, ujedno pohvaliti i Karen. Da mi večer nije bila tako katastrofalna, možda bih bila velikodušnija. Ali večer je bila katas-trofalna i nisam mogla biti velikodušna. Nasmiješila sam se i najbolje što sam mogla ohohaka-la, ali su cure jako dobro poznavale moja raspoloženja da bih ih zavarala. Samo je Phoebe sku-pila dovoljno hrabrosti da me pita ono što su sve mislile. – Mama, što nije u redu? – Pitala je to samo zato jer je mislila da se ne radi o ničemu ozbiljnom. Vjerojatno je očekivala neku priču o problemima s parkiranjem ili o lošoj usluzi u restoranu, od čega bih ja napravila smiješnu priču.
Sve su me promatrale s velikim iščekivanjem. Bila sam umorna, jako umorna i malo pripita. Učinila sam ono što bi učinila svaka razumna osoba u danim okolnostima. Otišla sam u krevet. Moje riječi na odlasku bile su: – Pitajte oca.
Naravno da sam se grozno osjećala sljedećeg jutra i to ne samo zbog mamurluka. Napokon, one su postale svakodnevna pojava i već sam se naviknula buditi se svakog jutra s glavoboljom. Ali osjećala sam se krivom zbog toga što sam svoje loše raspoloženje natovarila curama, pa sam to pokušala popraviti ispričavajući im se za doručkom. Zaklela sam se da ću im nešto kupi-ti – da, hvala na pitanju, znam da se kupovanje dječje naklonosti ne smatra dobrom odgojnom metodom. Ali budući da se većina djece odgaja na temelju sustava nagrađivanja, to je jezik koji dobro razumiju.
Jadnice, toliko su žudjele da se u njihove živote vrati barem prividna normalnost, da su bile uporne u tome da mi nemaju što oprostiti. Napravila sam veliku stvar kad sam pročitala cijeli referat i kad sam svaku od njih pohvalila za njihov pojedinačni doprinos. I to je bilo to.
Ali kad su čule da Rob odlazi u New York, bile su izvan sebe kao nikad dotad. Nisu plakale, ne, samo su bile povučene i sumorne. Sve su izgubile apetit i prestale govoriti, osim o prijeko potrebnim stvarima tijekom dana. Kao da smo proživljavali modernu operu, sve je izgledalo tako nadrealistički i minimalistički, s neskladnim tonovima od kojih ste se osjećali neugodno i zapletom koji nije imao nikakva smisla.
Rob im je pokušavao objasniti da ga neće biti samo pet noći, ali ga nisu slušale.
– Loma, ne znam što da radim, rekao mi je. Opet smo razgovarali, jedino smo izbjegavali sporne teme. – Ne mogu sada otkazati putovanje. Pristao sam voditi seminar. A to mi je i sjajna prilika da upoznam ostale ljude. Nova poznanstva će mi se i te kako isplatiti sada kad imamo Internet. Znam da trenutačno stvari stoje malo loše – najumjereniji izraz godine – – ali ne mogu odustati. Razumiješ me, zar ne?
Razumjela sam, sada kad sam bila emocionalno isključena iz cijele situacije. Naša žestoka svađa jako me je potresla. Shvatila sam da se moram sabrati. Odlučila sam da ću postati izvor zrelosti i jakosti za cijelu obitelj. Svakoj ću curi posvetiti dio svog vremena i nastojat ću riješiti njihove probleme u školi i kod kuće. Ponašat ću se civilizirano i ljubazno prema Karen i obno-vit ću strast i ljubav koje već dugo nema u mom odnosu s Robom. To jest, kad se vrati iz New Yorka.
U međuvremenu moramo preživjeti ovo kratko i prisilno razdvajanje. Pokušavala sam nago-voriti cure da poljube Roba za oproštaj. Znala sam da će poslije žaliti ako to ne učine. Phoebe je otišla u drugu krajnjost i zagrlila ga kao da odlazi u rat i kao da se nikad više neće vratiti. Zbog toga se Rob osjećao još gore jer ga je nagrizala sumnja da je najgori otac na svijetu (osim Te-rrvja Duckwortha, naravno, koji je prodao vlastita sina u članku časopisa Coronation Street).
Dok je odlazio, ja sam bila Krystle Carrington koja ispraća Blakea na još jedan sastanak s Joan Collins. Buuhuu! Sigurno vičete žaleći za slavnim danima glamuroznih američkih sapuni-ca u kojima su jastučići na ramenima bili širi od vidnog polja i u kojima su nitkovi uvijek umi-rali strašnom smrću. (Strašnom, ali ne toliko da bi im stradalo lice, jer su ikone sapunica morale prekrasno izgledati čak i u sceni s lijesovima. Napokon, ovo je svijet u kojem je savršen fizički izgled preduvjet i za svece i za grješnike. Čak je i Pam Ewing koja se trebala zarediti, dobila trčkalicu kad je oboljela od bolesti od koje će, kako su nas pouzdano obavijestili, izgledati kao Michael Crawford u Fantomu u operi.) Ne, željela sam da Rob sa sobom ponese moju sliku krhke Krvstle, onako meko fokusirane i cvjetne. Bila sam prekrasna, slatkorječiva i puna razu-mijevanja, nježna i jaka istodobno, ona vrsta žene koja će izdržati svaku izdaju. Ne znam koliko je bila uspješna moja izvedba, ali samu sam sebe dobro uvjerila.
A tada je Rob otišao.
Vjerojatno je bio negdje iznad Atlantika kad su zaredali telefonski pozivi. Prva je bila Phil-lippa. Zvučala je mahnito. – Lorna, jesi li slobodna za ručak? Molim te reci da jesi.
I prije nego što sam razmislila, začula sam kako govorim ono što sam mislila. – Što je s An-dreom, zar ona nije slobodna? – Time sam istaknula hijerarhiju u našem prijateljstvu.
Phillippa je to odmah prepoznala i nije se ni trudila slagati kako se ne bih osjećala spored-nom. – Ne. Bila je strašno tajanstvena. Rekla je da treba nešto hitno obaviti, što ne može otka-zati.
– Možda i treba, predložila sam.
– Čini mi se da nije tako. Jer je nakon toga rekla da mora kod liječnika.
Obožavam ove kratke šifre koje se koriste među prijateljima. One uklanjaju potrebu za pro-širenjem svake trivijalne izjave i štede vrijeme koje se može korisnije upotrijebiti na zanimljivi-je stvari, poput onih zašto se nitko ne sjeća pravila za igru Cracerjac, u kojoj natjecatelji imaju pune ruke kutija kukuruznih pahuljica i kupusa. U ovom je primjeru šifru bilo lako odgonetnuti. Da je Andrea stvarno imala zakazan sastanak s liječnikom, bila bi to odmah rekla. Ali budući da je to rekla nakon onoga da je iskrsnulo nešto hitno, znači da se očito radi o nečemu drugom.
Mrmljanjem i puhanjem dala sam Phillippi do znanja da razumijem njezinu opravdanu pov-rijeđenost.
– Upravo tako! – odgovorila je na moje mrmljanje, znajući što sam joj željela priopćiti svo-jim oponašanjem Roberta De Nira. – Ne znam što se događa, ali očito je to nešto o čemu ne želi razgovarati sa mnom.
Mrzim ovo. Zaista mrzim ovo. Ja točno znam što Andrea skriva i zašto to skriva od Phillip-pe, a ne smijem ništa reći. Da Phillippa nije na telefonu već ovdje kod mene, sad bih otišla sku-hati čaj i pripremiti se na komplicirano skretanje na sigurniju temu. Na kraju bih se pretvarala da sam ljuta i zanemarila bih njezinu očitu potrebu da raspravljamo o svim mogućnostima. – Pa, kako su dečki? – veselo sam upitala, pazeći da pitanjem ne obuhvatim Joa, da nas to ne bi odvelo na jednako tako riskantno područje.
– Što? Dečki? Dobro su, dobro su. Malo izvode, ali ništa ozbiljno. – Ništa slično Judinoj za-brani pohađanja nastave, bio je tihi komentar ove izjave. – Oprosti Lorna, nisam htjela biti gru-ba. Moram ići. Joe i ja moramo na razgovor s direktorom banke. – Osjećala sam se malo bolje kad sam čula da i drugi ljudi imaju problema. Jesam li zato kučka? Nije me briga. – I, što, mo-žeš li sa mnom na ručak?
Dovraga. Trebala sam iskoristiti ono vrijeme dok je govorila o dečkima da smislim prihvat-ljiv izgovor. U svako bih drugo vrijeme voljela izaći na ručak s Phillippom. Nismo često bile zajedno bez Andree i uživala bih u tome da malo budemo same. Ali znala sam o čemu želi raz-govarati i mislila sam da neću biti dovoljno smirena i objektivna. Drugim riječima, nisam bila sigurna hoću li moći lagati i pretvarati se da ne znam za Andreu i Joa.
Prekasno. Nakon onoga kako se uhvatila za Andreine slabašne pokušaje da se izvuče, nisam mogla učiniti to isto. To bi bilo preokrutno. Morala sam se pomiriti s tim. Samo ću morati puno piti. Ne, morat ću biti potpuno trijezna da zauzdam jezičinu. – To bi bilo krasno, Phil. Jedva čekam.
– Oh, izvrsno. Stvarno sam ti zahvalna. Ići ćemo na neko jeftino mjesto, znaš, sve to s nov-cem...
Duboko sam suosjećala s njom zbog njezinih novčanih neprilika. – Uopće nije važno. McDonalds će biti sasvim u redu!
Phillippa se narogušila. – Nikako. Stvari ne stoje tako loše.
Nasmijala sam se. – Phil, nema ničega strašnog u tome da odemo u McDonalds. Rob i ja često idemo tamo nakon kupnje. Ima nešto dekadentno u tome da jedeš tamo bez djece. Osjećaš se nekako... bezbrižno.
Nisam je uvjerila. – Što ako me netko vidi?
– Stavit ćemo kabanice i tamne naočale. – Odjednom sam se sjetila Andree i njezina sastan-ka s Joem u odjeći Dannyja De Vita, pa mi je bilo zlo. – Čekat ću te u jedan ispred Marks & Sparksa. To je malo niže od McDonaldsa i, sretneš li koga poznatoga, nećeš se trebati sramiti.
Uzdahnula je. – Preumorna sam za raspravu. Puno ti hvala na ovome, Lorna. Stvarno moram razgovarati s nekim ili ću poludjeti.
– Sve će biti u redu, sigurna sam, rekla sam, a onda sam je pozdravila. Kad sam spustila slu-šalicu, opsovala sam samu sebe zbog ove zadnje rečenice. Otkud mi pravo da govorim da će sve biti u redu kad vjerojatno neće tako biti. Užasavala sam se tog ručka. Phillippa nije znala da sam izabrala McDonalds samo zato što će ručak tamo kratko trajati, pa nećemo imati prigode za intimno čavrljanje u užurbanom vrtlogu.
Čim sam si čestitala na ovom izvrsnom rješenju, telefon je opet zazvonio.
– Lorna, ja sam. Sa kim si to razgovarala? Zovem te već cijelu vječnost!
– Zao mi je, Andrea, ali da sam znala da si to ti, odmah bih bila poklopila slušalicu.
Nije ju se dojmio moj sarkazam. Zvučala je još očajnije od Phillippe. – Zašto ne nabaviš te-lefon s čekanjem, kao i svi drugi normalni ljudi?
– Da ti imaš četiri tinejdžerice umjesto te jedne, znala bi odgovor na to pitanje, suho sam joj odvratila. – U čemu je problem?
– Moramo se naći na ručku. Moram razgovarati s tobom.
Sad sam bila sasvim zbunjena. – Ne mogu danas. Moram se naći s Phillippom. Koja je, sas-vim slučajno, nazvala mene jer si joj ti rekla da imaš hitan sastanak kod liječnika, u što ni jedna od nas nije povjerovala, ako te baš zanima.
– Moraš otkazati Phillippi. Ovo je važnije. Rekla sam joj da idem kod liječnika jer nisam htjela da sazna da ću se naći s tobom.
– Nisam znala da ćemo nas dvije danas ručati zajedno.
Zvučala je razdraženo. – Zato jer sam te namjeravala nazvati upravo onda kad je Phillippa nazvala mene. A nisam joj mogla reći, u slučaju da si ti spriječena, i tada bi Phillippa otkrila da sam lagala.
Ovo je gore od razgovora s Jude kad je u svojoj najjogunastijoj fazi. – Ne znam što se doga-đa, Angie, ali ne mogu otkazati Phillippi. Grozno je zvučala i uistinu treba razgovarati s nekim. – Dobro, dobro, znam da izgleda kao da sam namjerno htjela da se Andrea osjeća krivom. – Morat ćeš pričekati do sutra, osim ako mi ne želiš reći preko telefona.
Ako je zvučalo samozadovoljno, to je bilo stoga što sam bila uvjerena da znam što će mi re-ći. Bila sam uvjerena da raspolažem sa svim činjenicama i da mogu predvidjeti svaki mogući ishod. Bila sam u krivu.
Neko sam vrijeme čula samo kako Andrea diše, sve dok nisam shvatila da plače. – Bože, Ange, što se dogodilo? – Naslućivala sam da je nešto pošlo po zlu u vezi s Joem. Prekinuo je ili je Dan saznao ili je ostala u drugom stanju s Joem ili nešto u tom smislu. Kad se konačno pres-tala gušiti, saznala sam što stvarno znači fraza – ostati bez riječi.
– Radi se o Danu. Ima ljubavnicu!
Tek dok sam hodala prema McDonaldsu shvatila sam koliko sam krivo vodila razgovor s Andreom. Zaklela sam se da nikad više neću pretpostaviti da raspolažem sa svim činjenicama i unaprijed pripremiti svoju reakciju.
Nisam imala nikakvu reakciju na Andreinu objavu. Već sam se danima borila sa saznanjem da su Andrea i Joe ljubavnici i obuhvatila sam sve moguće pristupe tom problemu kad jednom budem načela tu temu s Andreom.
Mislila sam na to kako ću biti suosjećajna i dati joj odlučan savjet da se okani te ludosti dok nekoga ne povrijede. To je bio razuman pristup, glas razuma novih laburista. Smislila sam i moralnu lekciju koja će je slomiti zbog toga što sam zamijetila njezin moralni pad. Sve sam sama smislila, samo što je sve jako podsjećalo na Anne Robinson u Psu čuvaru kako kori Bri-tanske željeznice. Čak sam se zatekla kako na kraju oponašam njezin zaštitni znak, namigiva-nje. I, naravno da sam iskonstruirala uravnoteženu raspravu u kojoj sam je natjerala da sagleda sve neizbježne posljedice nastavka veze, tj. razvod, borbu oko skrbništva, štetu koju će nanijeti Joevoj djeci i svojoj kćeri, izgnanstvo iz školskog odbora za pečenje kolača i takve stvari. Sve previše dosadno u usporedbi s uzbuđenjem i strašću u kojoj je trenutačno uživala, zaključila sam.
Namjeravala sam procijeniti njezino raspoloženje kad mi se konačno povjeri, jer sam pretpo-stavljala da će na kraju to ipak učiniti, i dati joj prikladan savjet. Ali nisam imala nikakva savje-ta za ovaj histeričan proglas da Dan ima ljubavnicu.
Obuzdavala sam se da joj ne kažem – A-ha! Dobila si što si zaslužila, ti Jezabel, spletkarice jedna! Sada znaš kako je to! – Jer Andrea, naravno, nije imala pojma da znam za njezina lju-bavnika.
Možda je sad pogodan trenutak da vam kažem nešto o sebi. Jedan od razloga zašto odbijam kabelsku televiziju, iako znam da će uskoro to biti neizbježno, jest moj strašan strah da ću neg-dje na njezinim programima nabasati na farse Briana Rixa kojima nas povremeno znaju mučiti. Mrzim farse. Prezirem ih. Ne mogu podnijeti sva ona vrata koja se stalno otvaraju i zatvaraju. Tada samo želim da se sva scenografija uruši, da svi navuku hlače i poprave košulje i da konač-no dođe do raspleta. Ne mogu se ni smijati, jednostavno sam pod stresom zbog svega toga.
A ovo postaje sve apsurdnije, s Andreom koja ne zna da ja nešto znam, i Phillippom koja vjerojatno sumnja da nešto znam, i Andreom koja je izbjegava tako da Phillippa ne otkrije da je upravo Andrea uzrok onome što sumnja da ja znam. Ako me možete pratiti.
– Oh, Bože! – To je bio moj odgovor. – Oh, Bože! – Kao da je poderala čarapu. Kao da se nije radilo o velikom problemu. Srećom je Andrea moju reakciju protumačila kao šok. Što je zaista i bio. Ali zbog nečega drugoga.
Da smo ovaj razgovor vodile prije nekoliko tjedana, prije mog otkrića, tada bi Andrea sigur-no osjetila kako moj gnjev pulsira kroz telefonsku žicu. Prije navale na vino i kolače, točno bismo razradile što bi sad Andrea trebala osjećati i učiniti. Ja bih kiptjela od srdžbe zbog toga što je moja sestra po duši povrijeđena. Ali sada je sve bilo drukčije. Andrea nije bila žrtva, a njezin se brak pomaknuo nekamo gdje ga nisam mogla vidjeti. Njezina nevjera obojila je moje prosuđivanje cijele ove situacije u sivu boju, kao kad se čista bijela krpa opere u perilici zajed-no s tamnom čarapom.
Mislim reći, tko je tu prvi bio nevjeran? Ako je Dan bio prvi, tada bi bilo razumljivo što se i Andrea okrenula na drugu stranu. S druge strane, takvo je opravdanje potpuno ništavno zbog toga što je odabrala muža najbolje prijateljice.
Trebalo mi je vremena da sve ovo sredim u glavi i imala sam savršen izgovor. – Gledaj, An-ge, zaista mi je žao, ali ne mogu sad razočarati Phil. – Za razliku od tebe, rekla sam u sebi, že-leći da mi može pročitati misli.
Čini se da su moje riječi djelovale na nju. Bila je puno pitomija kad je opet progovorila. – U pravu si. Možeš li onda svratiti nakon što se nađeš s njom?
Sigurno da mogu. Ali prije će mi trebati piće. Od ribljih fileta i frapea od jagoda neću dobiti baš puno alkoholizirane snage. Možda bih se mogla pridružiti kroničarima na uglu High Streeta i popiti nekoliko kantica piva. Nastojala sam da mi se u glasu osjeti optimizam. – Naravno. Bit će sve u redu, sigurna sam, dodala sam. Nije zvučalo uvjerljivo kad sam isto to rekla Phillippi, ali sam mislila da će ponavljanjem dobiti na zvučnosti. Ili samo želim naći nešto pozitivno u ovoj očajnoj situaciji i svom očajnom nošenju s cijelom ovom zbrkom?
Phillippa je stajala pred M & S, skrivajući se. Običnom bi promatraču izgledala kao pomno uređena žena neodređenih godina iz srednje klase. Svakome tko je doista pozna, izgledala bi grozno. Kosa joj je ravno visjela, čista i lijepa, ali je više odražavala svoj prirodni oblik nego vješte ruke glavnog stilista u salonu ljepote Harvey Nichols. Nije bila našminkana, a pod time mislim da je stavila samo toniranu hidratantnu kremu, ruž za usne i maškaru — ovo je bilo nje-zino lice za hitne slučajeve koje sam imala priliku samo jednom vidjeti, kad je Elliott završio u bolnici zbog upale slijepog crijeva. Ne znam što bi joj se trebalo dogoditi da svijetu pokaže sasvim golo lice, ali sam barem bila sigurna da njezina nevolja još nije dostigla razinu nuklear-ne apokalipse.
– Bogu hvala što si stigla! – prošaptala je, zgrabila me za ruku i počela vući dolje prema Starbuc\su.
– Mislila sam da idemo uMcDonaldsl – rekla sam.
– Ne budi smiješna. Znala sam da se šališ. Možda i jesam u lošem stanju, ali nisam toliko sluđena da vjerujem kako si zaista htjela da idemo onamo.
To mi je sve reklo. No, Starbuc\s je bio u redu. Poticali su brzu izmjenu gostiju tako što su odnosili šalice čim ste potajno s prstiju polizali posljednje ostatke pjene od mlijeka s dna svoga kapucina. Tamo je uvijek bila gužva, zbog čega se mogao voditi samo najpovršniji razgovor, što sam uglavnom i činila, u svojoj novoj ulozi donositelja mira. Nastojala sam postavite stabil-ne temelje za škakljiv razgovor koji je trebao uslijediti. To ju je samo živciralo.
Kad smo konačno sjele, Phillippa sa svojim espressom bez kofeina i ja sa svojim kapucinom (s puno čokolade) i kolačem, skrenula sam razgovor na vlastite probleme, nastojeći dodati malo perspektive Phillippinom sve većem osjećaju neizbježne kobi. Pogrešno.
– Sve su cure uznemirene, rekla sam, – Rob je otišao u New York na nekoliko dana. Nije mogao izabrati gore vrijeme.
– Barem znaš gdje je, sjetno je odgovorila.
Evo ga. – Kako to misliš? – upitala sam, pretvarajući se da ne znam o čemu govori.
– Ima ljubavnicu.
– Oh, Bože, rekla sam. I to ne prvi put danas. Phillippa me zapanjeno promatrala.
– Jesi li čula što sam rekla? Joe ima ljubavnicu. Trebala si se nasmijati i reći mi da ne govo-rim gluposti.
– Oprosti. Zaprepaštena sam. Nisam znala što bih drugo rekla. Ne znam što bi se trebalo reći u takvoj situaciji. – To ju je smirilo. – Nisam to očekivala, dodala sam slabašno.
Phillippa je s damskom manirom otpila kavu, pa sam istog trena prestala noktom skupljati čokoladnu pjenu i stavljati je u usta. – Ni ja to nisam očekivala. Zapravo, ne govorim istinu. Sumnjam već neko vrijeme, ali sam se tek jučer osvjedočila.
Namjestila sam svoj ozbiljan izraz. Onaj koji upotrebljavam kad predajem simboličku logi-ku, predavanje u kojemu sam naslabija i koje zahtijeva svu moju vještinu izvedbe da prikrije moje neznanje. – Reci mi točno sve što znaš, rekla sam.
Uzdahnula je. – Znam da s nekime odlazi na ručkove i večere. Govori mi da odlazi s klijen-tima. Ali sve je postalo nekako čudno. Znaš da zajedno radimo, pa mi ne može mutiti. Pozna-jem sve klijente, oni su i moji klijenti. Čak i potencijalni klijenti razgovaraju sa mnom preko telefona. Joe to radi prilično pametno. Uvijek mi kaže s kime će se naći, ali svi su ti klijenti nedavno u usputnom razgovoru spomenuli kako je ranije otišao zbog nekog hitnog sastanka. A nije bilo nikakvih hitnih sastanaka. Znam to jer sam mu ja neplaćena tajnica koja ih ugovara.
Uhvatila sam se za rupu u njezinu razlaganju. – Možda radi na nečemu o čemu će ti pričati tek kada sve bude gotovo. Mora da vam je teško kad tako stalno radite zajedno. Možda se upus-tio u nešto preambiciozno i ne želi ti o tome govoriti za slučaj da ne uspije. Nešto u tom smislu? – Sebe sam uvjerila, a znam da je to laž.
Tražila sam trunku nade u Phillippinim mrtvim očima. Nije je bilo.
– Možda, nerado je rekla. – Progutala bih to. Sve do danas. Joe je prošlog četvrtka primio ta-janstveni poziv. Rekao mi je da se radi o novom poslu i da će mi sve ispričati kad se ostvari. – Nisam se ni trudila govoriti joj kako sam joj to već rekla i da bi to moglo biti zadovoljavajuće objašnjenje. Da budem precizna, ja sam točno znala gdje je Joe bio prošlog četvrtka. – Nije ga bilo cijelo poslijepodne. Bio je kod kuće sat vremena, a onda ga je opet netko zvao i opet je nestao. A jutros sam ovo našla u njegovu džepu.
Izvukla je račun za telefon na kojemu je preko uputa o plaćanju bilo nešto naškrabano. Dugo je potrajalo dok nisam dešifrirala što piše. Rukopis je izgledao kao da je netko pisao usred olu-je. Bio je naheren prema rubu papira i zamrljan poput umirućeg kukca. Na njemu nije pisalo ništa uzbudljivo, nikakva izjava o vječnoj ljubavi, nikakve vruće šifre, samo ime i telefonski broj.
– Vidiš li sad što mislim? – nestrpljivo me je upitala. Da budem iskrena, nisam vidjela. – To je Joev rukopis. Račun smo primili jučer. Reci mi, zašto je na njega napisao ime i telefonski broj?
A ja joj nisam mogla reći, ili, mogla sam, ali ne na način koji bi otklonio njezine sumnje. Jer je bilo napisano ime i telefonski broj Tare Brownlow, lijepe i grozne učiteljice.
Sad sam točno znala što se dogodilo. Andrea i Joe su bili zajedno (pokušavam ne misliti na to što su radili – vjerovat ću da su vodili žučnu raspravu o uzaludnosti svoje veze, kao u Krat-kom susretu). Kad je Andrea konačno uključila mobitel, primila je nemilu poruku od Isabelline učiteljice. U panici je povikala na Joa da zapiše broj mobitela gđice Brownlow (nisam znala da se zove Tara, izgledala mi je kao ona vrsta učiteljica za koje mislite da im je krsno ime – gos-pođica"). U cijeloj toj drami, Joe je strpao račun natrag u džep i zaboravio uništiti dokaz.
Eto. Misterij je riješen. Sad još samo moram pronaći nevino objašnjenje. Prekasno.
– Vidiš! I triput je podcrtano. Ne možeš smisliti razlog zbog kojega bi zapisao to ime i broj, nije li tako?
– Mogu, Phil. Jer je očito da gđica Brownlow nije žena nego android, monstruozna prikaza žene koju su stvorile demonske sile koje su pogrešno protumačile naše bizarno robovanje kon-vencionalnoj ljepoti. Ona ili ono, što li već je, ne bi privukla niti jednog normalnog muškarca.
– Ne budi apsurdna, Lorna. Prekrasna je. Svaki bi se normalan muškarac bacio pred njezine noge kad bi mu dopustila da samo poliže njezine cipele.
Ah, da, upravo sam se sjetila. Phillippa isto živi u paralelnom svemiru u kojemu cijena koju ste spremni platiti za hidratantnu kremu određuje vašu istinsku vrijednost u društvu. Neupitna posvećenost gđice Brownlow vlastitu dotjerivanju, odmah ju je odvojila od ostalih smrtnika poput mene i svrstala u klasu ubermensch u kojoj se ljudi poput Phillippe i Joa mogu nesmeta-no miješati i družiti. To je bio svijet iz kojega sam se isključivala kada sam god na usne stavlja-la grožđanu mast.
Gđica Brownlow bila je u Phillippinim očima najgora vrsta suparnice, netko kome se treba diviti i na koga se treba ugledati, netko tko je bio poput nje same.
Bila sam zadivljujuće smirena kad se sve ovo uzme u obzir. Phillippa je uvjerena da je Joeva ljubavnica učiteljica njihova sina. Još samo moram odlučiti je li ovo bolje ili gore od toga što je vara s njezinom najboljom prijateljicom. Nije mi dala puno vremena.
– Uostalom, znam što ću učiniti, odlučno je objavila Phillippa. Oh, Bože! Što će ova sluđe-na, prevarena žena učiniti? Rekla mi je. – Otići ću u školu i prijaviti je ravnatelju.
Sad još samo da iz zahoda iznikne Brian Rix s hlačama spuštenim sve do gležnja.
Pokušala sam je odvratiti od njezine nakane. Uzalud. Bila je poremećena i sasvim nepristu-pačna razumnim argumentima. – Ali, Phillippa, zar ne bi trebala najprije razgovarati s Joem?
Prezirno je zafrktala. – Zašto? Ionako će sve poreći.
Sad sam se hvatala za slamku. – A kako bi bilo da prije razgovaraš s gđicom Brownlow? Da čuješ i njezinu stranu priče. Možda stvarno postoji bezazleno objašnjenje. Sjeti se da je ona Elliottova učiteljica. Možda Joe mora razgovarati s njom o nečemu u vezi sa Školom.
Po pogledu koji mi je uputila, znala sam da sam rekla nešto krajnje glupo. – Joe i ne zna tko su dečkima učitelji. Nije on kao Rob. Uvijek sam se ja za to brinula.
Zgrabila sam priliku. – Eto ti, onda! Kako Joe može biti u vezi s nekom od učiteljica, ako ni-kad s njima nije bio u kontaktu?
Ovo je konačno rasklimalo njezinu sigurnost. – Ne znam. Ali ne mogu se sjetiti nikakva dru-gog razloga. – Zvučala je manje uvjereno.
Žurno sam pojela posljednje ostatke čokoladnog kolača, ispraznila šalicu opekavši jezik i je-dva se suzdržala da ne viknem od bola. Zaista, zaista želim otići odavde dok ne kažem nešto krivo. – No, eto ti. Razgovaraj s Joem prije nego što napraviš neku glupost. Molim te!
– Dobro.
Postigla sam nešto! Sada još samo moram upozoriti Joa i Andreu i, po mogućnosti, gđicu Brownlow, da budu spremni. U svemu ovome samo želim zaštititi Phillippu. Ostale ću srediti poslije. A zatim ću biti spremna na rješavanje onih smiješnih rječkanja o globalnome nuklear-nom razoružanju.
Navukla sam kaput, usput ispuštajući jedan od onih zvukova koji se obično tumače kao da je provedeno vrijeme bilo lijepo, ali sad morate otići. Phillippa nije ni primijetila. Obrve su joj se namrštile kao da se iznenada sjetila nečega zbunjujućeg. – Rekla si da je Rob u New Yorku?
Sigurno tlo. – Da, na simpoziju o psima. Sve se dogodilo u zadnji tren.
Phil je zamišljeno kimala glavom, ali nije ništa rekla. Ovo je stvarno iritantno. Sad ja moram nju ispitivati. – Zašto tako kimaš glavom?
Nelagodno se nasmiješila. – Oh, ništa. Valjda je to tek slučajnost.
Radi li ona to samo zato da me živcira? – Sto je samo slučajnost?
Počela je oblačiti kaput, vjerojatno se nadajući da će me time omesti. – Ništa, zaista ništa. Jutros sam nazvala Karen i na njezinoj je telefonskoj sekretarici bila poruka...
Dobro. Ovo joj je zadnja šansa. Ako konačno to ne ispljune, pljusnut ću je. – I?
– Poruka je glasila da je neće biti nekoliko dana, ali da je se može dobiti na mobitel. Rekla je da će biti u New Yorku.
Jedanaesto poglavlje
Jeste li znali da mozak kad dobije dvije užasne informacije, najprije obrađuje onu manje va-žnu. Moj da.
Sa zadivljujućim samopouzdanjem uspjela sam se iskobeljati iz Starbucksa neokrnjena dos-tojanstva. Zajedno s Phillippom smijala sam se ovoj – slučajnosti – i još sam bila toliko zla da sam joj usmjerila pažnju na njezine probleme, samo da pobjegnem od svojih. – Kad malo bolje razmislim, sjećam se da mi je Rob govorio nešto o tome da će i Karen biti u New Yorku, glatko sam slagala. – Nisam obraćala pažnju. Neću se brinuti sve dok mu u džepu ne nađem telefonske brojeve! – To nije bilo baš lijepo. Lice joj se namrštilo i istog sam trena osjetila krivnju. A ja sam žudjela za tim da u Robovom džepu nađem broj gđice Brownlow. Ili bilo čiji broj, samo ne Karenin.
Nakon što smo se Phil i ja nezgrapno oprostile, krenula sam prema Andrei, puštajući da ove dvije nove činjenice isplivaju na površinu moje svijesti.
Ogorčenje i samosažaljenje natezali su se za prvo mjesto. Nisam mogla vjerovati s kolikom je lakoćom Phil spomenula da je jutros nazvala Karen. To je značilo dvoje: prvo, da je bila u stalnoj vezi s njom i da mi to nije rekla. Znači li to da je i Andrea bila u vezi s Karen? Drugo, to je značilo da je nazvala Karen prije nego mene. Nisam joj bila drugo rame za plakanje, nakon Andree, već treće. I, da, smeta mi to. Karen se znači opet vratila u naš mali krug. Zar je to mo-guće?
Htjela sam još malo razmišljati o ovome. Htjela sam srediti sve u glavi prije nego što se na-đem s Andreom. Ali morala sam se suočiti sa još većim problemom.
Možda sam sama kriva što sam bila tako glupa. Kad mi je i Rob objašnjavao o Kareninim bodovima, ili kako li se to već ne zove, koje je prikupila čestim letenjem, trebala sam ga pitati kako to funkcionira, može li ih iskoristiti sam ili mora letjeti zajedno s Karen. Ja se još nikad nisam vozila avionom. Sto se čudite, nisam ja jedina. Oduvijek sam imala pse i zato sam praz-nike uvijek provodila u Velikoj Britaniji, tamo gdje sam mogla otići sa psima. Zato su mi ti bodovi sasvim nepoznati. Vidjela sam to jedino u reklamama, ali se nikad nisam trudila saznati detalje.
Nekako se mutno sjećam da sam u reklamama vidjela kako možeš sa sobom uzeti suputnika koji ima besplatan let u bilo koje odredište na svijetu ako ste milijardu puta preletjeli cijeli svi-jet ili neka takva glupost. Možda je na to mislio Rob, pa je mogao otputovati jedino s Karen.
Ali nešto sigurno znam. Znam da mi to nije rekao. Pamtim svaku prigodu u kojoj je spome-nuto Karenino ime. Upila sam svaku sitnicu koja se odnosila na njezino upletanje u naš život, jer mi je to saznanje djelovalo kao protuteža svim zamišljenim užasima koji su me mučili otka-ko se vratila. Da je Rob spomenuo da ide s Karen u New York, sigurno bih to bila zapamtila. Slomila bih se zbog toga što će njih dvoje zajedno otići u Ameriku. Teško bih disala ili bih ima-la napadaje bijesa. Jer to bi bila velika stvar.
Nisam glupa. Znam da mi je Rob – zaboravio – spomenuti taj mali dodatak jer ga je bilo strah moje reakcije. Znao je da bih poludjela i imao je dovoljno pameti da zna i zašto. I zato mi ništa nije rekao. Možda i jesam paranoična kad je se radi o Karen, ali to ne znači da sad auto-matski podrazumijevam kako je ovo dokaz da se Robova veza s Karen razvija u nekom zlokob-nom smjeru. Mislim reći, možda i jest tako, ali čisto sumnjam da mi zbog toga nije rekao. Pa valjda je znao da ću na kraju otkriti i da će slijediti strašna svađa. On se jednostavno s time nije htio suočiti prije puta, osobito zato jer je među nama vladala napetost.
Ne, nije me brinula namjera, već zbilja, što su njih dvoje zajedno u New Yorku. Mogla sam se samo nadati da će se njihov kontakt svesti samo na zajedničke letove tamo i natrag. Simpozi-ji su općenito vrlo zahtjevni, s točno određenim rasporedom od doručka do razgovora nakon večere. A obično je i hotel pun. Tako da vjerojatno neće biti slobodne sobe za Karen. A ona vjerojatno ima prijatelje u New Yorku, možda čak i svoj stan.
Sad sam vas zadivila, zar ne? Svojim optimizmom. Svojim pozitivnim razmišljanjem. To uopće nije nalik na mene. Jer sada bih imala potpuno pravo osjećati se histerično zbog izdaje i ljubomore. Nijedna normalna žena ne može biti sretna kad joj muž ode sa svojom neke vrste bivšom ženom. Pa što se to onda događa sa mnom, zašto izigravam da sam sretna i vedra? Ne znam što mi je. Doduše, mislim da bi to mogla biti neka vrsta ludila. Današnji je dan očito bio previše za moju opterećenu psihu koja se još uvijek bori s lažima koje su Phillippa i Andrea iscijedile iz mene. Jednostavno više nemam dovoljno energije za suočavanje s vlastitom trau-mom.
Da, mora da je tako. Poludjela sam. A moja se ludost očituje u mirnom prihvaćanju svih na-pada kojima me život u ovom trenutku obdaruje. Ipak, svjesna sam toga da će ova neprirodna smirenost s vremenom neizbježno nestati. A sad uživam u ovome novom iskustvu.
I tako sam se dovukla do Andree. Na mojoj se smirenoj maski u sekundi stvorila napuklina.
– Kasniš, tako me je pozdravila. Hvala. Pretpostavljam da si me nazvala tek iza Phillippe i Karen, ti nelojalna kraVetino, pomislila sam. Smiri se, smiri se, smiri se. Slijedila sanji je u kuhinju gdje je preko stolice stajala prebačena njezina Danny De Vito-kabanica, poput rekvizita u jednom od onim igrokaza Igra generacija. Stvarno sam očekivala da ću u rukavu naći svoj tekst.
Pristavila je vodu za čaj. Za razliku od moje mame koja kuha čaj na prvi navještaj krize, An-drea drži ovaj postupak u pričuvi samo za najozbiljnije situacije. Uglavnom su joj za uobičajene izazove modernog života dovoljni džin i tonik te kutija keksa. Kad je Andrei potrebna potpuna pažnja, tada kuha čaj. Kao ovo sada.
– Zar me nećeš pitati kako je Phil? – upitala sam je. Pretpostavljam da je bilo malo okrutno.
Nije me gledala u oči. – Upravo sam namjeravala. Pa, kako je?
– Grozno. Jedva da je bila našminkana. – To ju je zaprepastilo. Ali nisam se zaustavila na tome već sam nastavila dalje, vođena time da ona zna drugu stranu priče i da će to imati na umu kad bude tražila suosjećanje. – Joe ima ljubavnicu.
Odvažno sam to izgovorila, a zatim čekala na njezinu reakciju. Pretvorila se u moju majku, u svačiju majku, i počela nasumce otvarati ormariće, koristeći se ovom potragom za nepostoje-ćom hranom kao izgovorom da odgodi svoju reakciju. – Koga?
Ovo je bio trenutak, sasvim neplanirani trenutak, kad sam donijela spontanu odluku da ću zavarati Andreu. Budući da je bilo neplanirano, nisam imala pojma koje su moje dugoročne namjere, osim da joj uputim lagan, dobro ciljani udarac u njezinu emocionalnu pozadinu. – Ta-ru Brownlow, odgovorila sam.
Uspjelo je. Ustuknula je, zinuvši od čuda. – Sto? – upitala je. – O čemu ti to govoriš?
Ustala sam da joj pomognem oko čaja, nastavljajući se pretvarati da je ona žrtva podle brač-ne prijevare. – Joe ima ljubavnicu, Taru Brownlow. Gđicu Taru Brownlow, Isabellinu učitelji-cu, dovršila sam.
– Znam tko je ona, prasnula je Andrea. 'A znam i da ona nije Joeva ljubavnica. – A-ha! Evo nas! Sada će sve razjasniti.
Ali, očito, ne još. – Zbog čega Phil misli da mu je ona ljubavnica?
Glumila sam tajnovitost. – Ne misli, nego zna. Ima dokaz. Vidjela sam ga vlastitim očima.
– Kakav dokaz? Kompromitirajuće fotografije? – upitala je, napola u šali, dok joj je glas ne-sumnjivo drhtao.
– To bi ti sama morala pitati Phil. Rekla mi je to u povjerenju. – Kakvo li je ovo divno i zlo-bno poigravanje. Pitala sam se hoće li Andrea imati petlje razgovarati o tome s Phillippom. Po prirodi nisam kuja, pa sam počela osjećati krivicu. Ali prije nego što odlučim hoću li nastaviti s varkom ili joj pomoći u njezinu jadu, morala sam nešto znati.
– Andrea, jesi li bila u vezi s Karen otkako se vratila?
Njezino mi je oklijevanje sve reklo. I nemojte se ni truditi da me podsjetite kako u tome ne-ma ničega lošeg, da može biti u vezi sa starom prijateljicom koju nije vidjela deset godina. Znam to i prihvaćam to. Radi se samo o tome što mi to nije rekla. Ni Andrea ni Phillippa. A to me podsjetilo na one naljepnice na automobilima, znate one na kojima piše: – Samo zato što si paranoičan ne misli da te NEĆE uhvatiti.
Andrea je imala dobar razlog da bude posramljena. – Oprosti, Lorn. Htjela sam ti reći, ali ni-kad nije bilo pravo vrijeme. Znam kako se osjećaš zbog nje, i ja bih se isto osjećala na tvome mjestu. Nazvala me je. I što sam joj trebala reći?
Trebala si joj reći da joj više ne želiš biti prijateljica, da sam sada ja tvoja prijateljica. Uspje-la sam se suzdržati i nisam ovo rekla naglas jer sam bila svjesna da bi to zvučalo komično iz usta svakoga tko je stariji od šest godina. – Razumiješ me, zar ne?
Sto sam trebala reći? Jer sam je zaista razumjela. Vjerojatno je to razumije ona luda ja, ne prava ja, ali što ću, trenutačno sam takva. – Da, razumijem. Voljela bih da si mi rekla.
Lice joj se razvedrilo na moje neočekivano razumijevanje njezina teška položaja. – Uosta-lom, vidjela sam je svega nekoliko puta, a i tada je bilo malo neugodno.
Nisam to željela pitati, ali ipak jesam. – O čemu ste razgovarale?
– Ne znam. Općenito. Prisjećale smo se starih vremena, kad su djeca bila bebe.
O stvarima koje ja nikad neću razumjeti ni doživjeti.
– I što ti se čini?
Andrea je oprezno odgovorila, na što je, s obzirom na okolnosti, imala potpuno pravo. – Promijenila se. Jako se promijenila. Čini mi se da se izliječila. Nije joj bilo lako, čak i ti to mo-raš priznati.
– Priznajem, Ange. Samo što ne mogu progutati to kako sebe prikazuje kao mučenicu i bolju majku zato što je ostavila djecu.
– Mislim da to i ne pokušava. Puno se raspitivala o tebi.
Ne znam zašto sam se iznenadila jer je to bilo tako prirodno. – Sto te je pitala?
– Htjela je znati sve o tebi. Kako se slažeš s curama, kakva si osoba.
– I što si joj rekla?
– Ne brini se, Lorn. Ja sam na tvojoj strani, ako uopće treba zauzimati strane. Ti i ja smo pri-jateljice već deset godina i Karen to zna.
Teškom sam se mukom nasmijala. – Znači da si izostavila ono kako ih tučem štapom i zak-ljučavam u podrum kad su zločeste.
Uzvratila mi je osmijeh. – Toliko je ljubomorna na tebe da je to bolno gledati. – Izvrsno. – Ali moram reći da mi je bilo drago što sam je vidjela. Sve ove godine nisam imala prilike ispri-čati joj se što sam je iznevjerila. Sad sam to učinila.
– I što sad? Opet ćete biti nerazdvojne prijateljice? – Sad sam ja počela kopati po ormarići-ma, nastojeći zvučati nonšalantno.
– Nikako. Obje smo krenule dalje. Pretpostavljam da ćemo se povremeno sretati, ali nećemo više kao nekad visjeti po deset puta na dan na telefonu.
– Znači, vratila se zauvijek?
Djelovala je zbunjeno. – Zar ne znaš?
Prekrasno. Još nešto što ne znam. I nesumnjivo će to biti nešto što ne želim znati. – Što?
– Dobila je posao ovdje. Vodit će jutarnji talk-show na televiziji. Malo ozbiljniji od onog smeća Kilroy – — smeće koje smo Andrea i ja voljele gledati prije Kareninih dana – – o emo-cionalnim i obiteljskim problemima, nešto u tom smislu.
Sad sam počela vjerovati u Boga. Ne u onoga dobronamjernog, ali u svakom slučaju u nat-prirodno biće. Previše je simetrije u svemu ovome da se ne bi uzelo u obzir djelovanje nekoga vanjskog manipulatora. Morala je dobiti posao u jutarnjem programu, zar ne? Moje područje. Područje zbog kojega sam godinama izložena izrugivanju. I nekako je uspjela da to izgleda profinjeno, stručno i uspješno.
Slijedi još jedna moja mala ispovijed. Ovo ne zna čak ni Andrea. Jednom sam pisala uredni-ku jutarnjeg programa BBC-ja i predložila mu da naprave seriju kratkih obrazovnih emisija za odrasle o važnim događajima u povijesti znanosti, prikazanima jednostavno, zabavno i pristu-pačno. Nešto slično onome na čemu sad radim sa Simonom. Nikad nisam podržavala općeprih-vaćeno uvjerenje da su kućanice imbecili mrtvih mozgova, koje znanost zanima jedino kada trebaju doznati pjeni li se deterdžent u tabletama u ladici ili u perilici.
Istinu govoreći, u jutarnjim satima GMTV-a kljukaju ih dijetama, sve do poslijepodneva kad prevladava dječji program, u kojemu čak i uživaju (znam da ja uživam), ali to nikako nije nji-hov izbor. Ja vjerujem da žene imaju jednako otvoren um kao i svi drugi. Dva mjeseca poslije dobila sam sljedeće pismo: Draga gđice Fitzwilliam (nisam se ni trudila pretvarati da sam uda-na. Je li to znakovito? Napišite u petsto riječi).
Zahvaljujemo na vašem prijedlogu u kojemu spominjete emisije o znanosti i filozofiji. Dosta smo razmišljali o vašoj ideji i zaključili da takve emisije ne bi bile u skladu s politikom jutar-njeg programa BBC-ja. Istraživanja su pokazala da gledatelji koji prate jutarnji program više vole zabavne teme koje su sasvim suprotnog sadržaja od zahtjevnog života prosječne kućanice. Gledatelji koji su zainteresirani za svoje daljnje obrazovanje mogu pogledati emisiju Otvoreno sveučilište koja se daje u kasnim večernjim satima.
Ovakvom programskom politikom ne potičemo – zatupljivanje – za što nas se često optužu-je. Želim vam skrenuti pažnju na emisiju S U Irisom, u kojoj je Ulrika Jonsson nedavno bila pozvana u dom Anne Widdecombe i u kojoj su razgovarale o politici i feminizmu (a imali ste prigodu vidjeti i rijetku zbirku glasovitih plišanih medvjedića).
Hvala vam na prijedlogu. Uvijek nam je drago kad čujemo reakciju naših gledatelja.
Vaš itd. itd.
Nigel Bla-de-bla-bla-Nećak-Člana-Parlamenta To mi je sve reklo. Odmah sam uvidjela svo-ju pogrešku. Trebala sam se koncentrirati na prikladne ličnosti. Možda čak i na niz ličnosti. Potencijal je neograničen: Lorraine Kelly predstavlja recepte koji su bili omiljeni u doba Wittgensteina; Carol Vorderman u groznim hlačama ispred ploče objašnjava Einsteina; Richard raspravlja s Judy o Jean-Paulu Sartreu; i, naravno, Rosemary Conley predstavlja predsokratov-sku dijetu za bokove i bedra.
Da, znam da sam puna ogorčenja. Nije me briga. Imam pravo biti ogorčena. Nakon deset godina Karen dopleše u zemlju, nemajući nikakva pojma o jutarnjem programu i dobije posao snova, prikazujući se na televiziji ljudima poput mene, mojoj vrsti ljudi, ne njezinoj. Nije bila kvalificirana za taj posao. Kladim se da nikad nije čula za Potragu za zlatom, a kamoli odgleda-la pet serija te emisije. Kako uopće očekuje da će naći dodirnu točku s gledateljima koji su pro-šli sasvim suprotan životni put od njezinoga?
– Nije ti to drago, zar ne? – primijetila je Andrea, koristeći se eufemizmom, zbog čega sam počela sumnjati u same temelje našeg odnosa. Budući da je svaki aspekt mog života trenutačno bio ugrožen, odlučila sam da ću se ipak držati svakog prijateljstva koje mi je dostupno, pa joj nisam ništa odgovorila. – Doduše, imaš pravo. – Nastavila je. – Čini se da je istu takvu emisiju imala u Americi, pa nije imala nikakvih problema prodati im tu ideju. – Krivo je protumačila moju tišinu kao ohrabrenje da nastavi.
– U to sam sigurna, složila sam se, nadajući se da će je moja otresitost uvjeriti da prestane s ovom temom. – Uostalom, dosta o Karen. – Molim te. Dosta o Karen. – Što se to događa s to-bom i Danom?
Djelovala je zbunjeno, kao da je zaboravila zbog čega me je pozvala. Brzo se vratila na pravi kolosijek, onaj na kojemu je njezin život bio prava zbrka, a ja uravnotežena prijateljica čije je i samo postojanje bila dovoljna kvalifikacija za britak um. – Oh, da! Oprosti. Govorila si o Jou i Phillippi i... Tari Brownlow. Odlutala sam na trenutak. – Mogla sam vidjeti kako joj mozak obrađuje ovu novu neočekivanu informaciju, pokušavajući je shvatiti, dok se istodobno trudila da izgleda kao da joj to nije važno.
– Radi se o Danu. – Da, to sam već i prije znala. Umorna sam i izmoždena i jako bih cijenila da mi netko, bilo t\o, jasno i glasno izloži svoje probleme, a da ja ne moram popunjavati praz-nine naslijepo postavljajući očita pitanja. Ali to se danas, čini se, neće dogoditi, pa sam nastavi-la igru. – Rekla si da misliš da ima ljubavnicu, rekla sam.
– Znam da ima ljubavnicu, ispravila me je. – Znam već neko vrijeme, ali sam tek nedavno otkrila o kome se radi. – Zastala je radi efekta, ne znajući da bih ja više voljela da se ovaj raz-govor vodi bez hiperbola, rimovanih dvostiha i čega li sve ne, i bez dramatskih pauza. Umorna sam, rekla sam vam.
Andrea je konačno prestala čekati na moj tekst. – Zar me nećeš pitati tko je Danova druga žena? – Rekla je to uz zloban sjaj u očima, što me je navelo da bih trebala slutiti o kojoj se ženi radi. I zato sam je morala upitati.
– Reci već jednom. Tko?
– Tara Brownlow.
Sad je još samo trebalo da Phillippa ima tajnu vezu s Robom i da očekuje njegovo dijete pa bi ova mini-serija bila upotpunjena. Pokušavala sam se sjetiti kad sam zadnji put uzela parace-tamol i kad ga opet mogu uzeti. Na kraju sam se prestala brinuti, misleći kako lagana predozi-ranost možda i ne bi bila tako loša, jer bih time dobila toliko potrebno vrijeme za razmišljanje u krevetu. Dok sam kopala po torbici tražeći bilo kakvu tabletu protiv bolova, započela sam s nužnim ispitivanjem.
– Šališ se, zar ne?
Srdito me je pogledala. – Misliš li da je to smiješno?
Da upravo to, na neki shadenfreude način, što je jedini Freude koji mi je tih dana bio dostu-pan. – Ne, naravno da ne. Samo teško održavam korak sa svim tim događajima. – Sinulo mi je nešto. – Ovo nije neka psina koju ste smislile ti i Phillippa samo da ne mislim na vlastite prob-leme?
Bijesno me je pogledala. Znači da nije. Opa! – Oprosti, Ange. Slušaj, moraš mi malo pomo-ći. Phillippa mi je pokazala sasvim zadovoljavajući dokaz da je gđice Brownlow Joeva ljubav-nica. – Držala sam prekrižene prste iza leđa dok sam ovo govorila. 'A sad mi ti govoriš da imaš dokaz da je ona i Danova ljubavnica. Mislim, ovaj, što se tu događa? Zar je ona obojici ljubav-nica?
– Ne budi smiješna. – Voljela bih da mi prijateljice prestanu to govoriti. – Nije ona Joeva ljubavnica.
– Kako možeš biti tako sigurna? – brzo sam upitala.
Duboko je udahnula, a zatim me dugo promatrala. – Moj Bože, ti znaš, zar ne?
Htjela sam slagati, ali je njezina bol bila tako opipljiva, da više nisam mogla gledati kako se muči. – Oprosti, Ange. Da, znam već neko vrijeme.
– Zašto nisi rekla, da tu ne izigravam budalu?
– Oh, znači, ja sam ona koja ne valja? Zašto ti nisi meni rekla, da ne moram otkrivati na ovakav način?
– Zato jer sam znala da ćeš biti zaprepaštena. Bila sam u pravu, nije li tako? Zaprepaštena si.
Nasmijala sam se bez imalo radosti. – Zvučiš kao da je moja reakcija čudna, kao da imam viktorijanska moralna načela. Phil ti je najbolja prijateljica! Prema svačijim standardima, to je najniže od najnižeg. Kako si joj to mogla učiniti?
Klonula je na stolicu i počela miješati čaj u čajniku. – Ne znam. Dogodilo se.
– Ma, daj Ange. Jedino se na televiziji takve stvari tek tako događaju. I to samo zato što sce-naristi ne mogu smisliti bolje opravdanje. Potresi se događaju. A kad žena uskoči u krevet s mužem svoje najbolje prijateljice, to je samo posljedica zaista loše odluke.
Ramena su joj još više klonula. – Znam. Nema nikakva opravdanja. Samo što sam bila jako usamljena. I preplašena.
– O čemu ti to govoriš? Prvi put to čujem. Razgovaramo deset puta na dan. Ja tebi kažem sve, osim pojedinosti o svom osujećenom pokušaju da dobijem emisiju u jutarnjem programu, – i ti meni kažeš sve. Kad si uopće spomenula da si usamljena i da se bojiš. Čega se bojiš? – Kao da sam razgovarala sa strancem. Ljutila sam se što mi je toliko toga zatajila. Mislila sam da je naše prijateljstvo duboko, pravo i sveobuhvatno, a sad se ispostavilo da smo bile tek nešto više od poznanica koje su razmjenjivale nevažne činjenice.
– Otkad ti to meni sve govoriš? – grubo me je upitala.
Osupnuo me je njezin ton, što me je nagnalo da pažljivo razmislim prije nego što se počnem braniti. Ona je odgovorila umjesto mene. – Jesi li mi ikad rekla da se tako očajnički želiš udati za Roba? I kako mu zamjeraš što neće da se razvede od Karen? I kako očajnički želiš i trebaš svoju vlastitu djecu?
Ovo mi se ne sviđa. Ovo mi se nimalo ne sviđa. Ona ne govori o meni. Došla sam k svojim prijateljicama da potvrde moju trenutačnu stvarnost, a ne da zajedno sa mnom gledaju kroz slomljeno staklo u nemoguću budućnost.
Andrea je prestala miješati čaj koji se pretvorio u potpuno nepitku tekućinu i nježno je stavi-la svoju ruku na moju. – Oprosti, Lorn, nisam to smjela reći. Ali istina je, zar ne?
– Sto i ako jest? Nema nikakva smisla razgovarati o tome, pa se i ne moraš uznemiravati. Ni-sam ti to tajila, već jednostavno nisam vidjela svrhe u tome da diram u osjećaje kojih se ne mo-gu riješiti. To je uzaludno i strašno depresivno.
Otišla je do hladnjaka i izvadila bocu bijelog vina. Očito se bolje osjećala. A ja sam se osje-ćala puno gore. – Pa, isto je tako i sa mnom, Loma. Kakva bi smisla imalo da ti govorim o tome koliko je moj brak loš, kad obje znamo da upravo to i tebe muči? A ti imaš nekakvu nevjerojat-nu i nerealnu predodžbu o braku. Stvorila si mit od njega samo zato što ga toliko želiš i doživ-ljavaš ga kao neosvojivu tvrđavu. Misliš da ćeš cijeli život biti sigurna ako se Rob oženi s to-bom, da ti se ništa ne može dogoditi.
Ne sjećam se da sam ikad rekla nešto slično, pa me je pogodilo njezino instinktivno zapaža-nje. Zbog toga sam se osjećala još gore, jer ja nisam imala takav oštroumni uvid u njezin unut-rašnji život. – Pa, moraš priznati da ti brak daje određenu sigurnost, nije li tako? – istaknula sam.
Odmahnula je glavom. – Brak je ugovor kao i svaki drugi poslovni ugovor. I kao što je to u cijelome svijetu, ne jamči ti nikakve doživotne poslove.
– Ali ti i Dan ste izgledali sretni.
Natočila je vino u dvije velike čaše i glasno se nasmijala, ovaj se put istinski zabavljajući. – Kako to možeš reći? Stalno se svađamo. Čak se više ni pred drugim ljudima ne pretvaramo da je sve u redu.
– Da, ali to je zato što ste takvi, zar nije tako? Toliko ste dugo zajedno da te svađe ne znače baš ništa. Nije li tako?
– Lorna, ti i Rob ste zajedno deset godina. I ne svađate se cijelo vrijeme, zar ne?
Sada da. Ali to joj nisam rekla. Shvatila sam da ima dosta toga što joj nisam rekla. Ponovno odmjeravam naše prijateljstvo i uopće mi se ne sviđa što sam otkrila. Ali kako se Joe uklapa u sve to? Čak i da je bila toliko jadna, mogla je naći nekoga drugoga, bilo koga.
Otpila je gutljaj vina. – Obećaj mi da se nećeš naljutiti kad ti ovo kažem.
– Zašto bih se naljutila?
Nisam je uvjerila. – Kad sam rekla da se jednostavno dogodilo, to sam stvarno i mislila. Ali to nije bila tek slučajnost. Jednoga smo dana naletjeli jedno na drugo ispred puba. Da se to do-godilo bilo kojega drugog dana, pozdravili bismo se i otišli svojim putem, ali tog se dana nešto dogodilo. Toga me je jutra nazvala Karen.
Gotovo sam se onesvijestila kad sam to čula. – Kad se to dogodilo? – upitala sam s napetoš-ću u glasu.
Djelovala je posramljeno. – Prije nekoliko mjeseci. Rekla je da dolazi u London na razgovor o poslu i htjela je da se nađemo. Zaprepastila sam se! Nisam je čula deset godina!
– I što si joj rekla? – upitala sam.
– Ništa određeno. Morala sam po Isabelle i tvoje cure u školu, pa sam nešto promrmljala da me nazove i to je bilo sve.
A zatim? – upitala sam suviše mirno.
– Ništa. Nismo se čule dok nisi rekla da se vratila. A tada sam naletjela na Joa i morala sam s nekim razgovarati.
Sama sam popunila praznine. – Jer, naravno, o tome nisi mogla razgovarati sa mnom?
– Očito da nisam. Zao mi je, ali htjela sam te zaštititi. Nije imalo nikakva smisla da te uzne-miravam zbog nečega iz čega na kraju ne bi ništa ispalo.
– Mogla si mi reći poslije, kad se Karen vratila.
– Tada bi se razbjesnila što ti nisam prije rekla.
Bila je u pravu. Krava. – Pretpostavljam da je i Phil sve to znala?
– Nazivala sam je tog dana, ali je cijeli dan bila u svom klubu zdravlja. I tako, kad sam nalet-jela na Joa...
Nisam mogla disati. Ovo je previše. – Jedna je stvar vodila prema drugoj, pa ste ti i Joe po-mislili da, ako već morate razgovarati o Karen, to možete isto tako i u krevetu? – zaključila sam.
– Bilo je još toga. Oboje smo bili nesretni i svega nam je bilo dosta. Znala sam da se Dan već mjesecima viđa s nekim i nisam znala što da radim.
– Zašto meni nisi rekla? Bila bih te saslušala i pomogla ti, upitala sam.
– Jer mi je bilo neugodno. Bilo me je sram. Kao da sam ja na neki način kriva što naš brak ne štima. Znam da zvuči suludo, ali tako sam se osjećala. Tek sam tada razumjela zašto žene i dalje ostaju s muškarcima koji ih tuku. – Mora da sam izgledala zaprepašteno jer je brzo nasta-vila. – Ne, nisam to htjela reći. Naravno da Dan nikad nije učinio ništa slično. Ali, kada sam prvi put posumnjala, bilo mi je kao da me je udario. Boljelo je, stvarno je fizički boljelo. – Poz-navala sam taj bol i željela sam da i na njega djeluje aspirin.
– Joe je bio u depresiji zbog posla i novčanih problema. Znam da mi je Phil najbolja prijate-ljica, ali da budem iskrena, od prošle se godine prema Jou ponaša kao kravetina.
– Nemoj, Angie. I njoj je isto teško. Morala je otpustiti au pair djevojku. – Čim sam to izrek-la i meni je samoj zvučalo malo klimavo u usporedbi s cijelim nizom ljudskih patnji.
– Kako li samo uspijeva? – sarkastično je primijetila Andrea. – Valjda kao i mi ostale.
– To ipak nije razlog da je vara, rekla sam.
– Nije to ni namjeravao, odgovorila je, – samo...
– Se tako dogodilo, dovršila sam.
Šutjele smo neko vrijeme. Andrea je prekinula tišinu. – Nadala sam se da me nećeš osuđiva-ti, čak i ako me ne budeš razumjela. Prijateljice se ne bi smjele međusobno osuđivati, zar ner – Žao mi je, ali mislim da je katkad to potrebno. Postoje neke apsolutne vrijednosti. Ne bih te osudila da imaš ljubavnika, iako to ne bih odobravala. Svatko od nas mora sam odabrati kako će živjeti i ja bih ti pružila potporu, iako ne bih odobravala tvoj izbor. Ali spavanje s mužem najbolje prijateljice? Oprosti, Ange. To nije u redu i ja to nikako ne mogu podržati, bez obzira na okolnosti. Time potkopavaš i prijateljstvo, jer sad vidim da se tvoje shvaćanje odanosti prija-teljici jako razlikuje od moga. A ako to možeš učiniti svojoj najboljoj prijateljici... – Nisam se ni trudila završiti rečenicu. Nije bilo potrebe.
Tužno je kimnula glavom. – Još si više šokirana nego što sam pretpostavljala. Sad barem ra-zumiješ zašto ti se nisam usudila reći. – Zao mi je.
Samo sam to mogla reći. Zaista mi je bilo žao. Sve sam jako dobro razumjela. Samo što mi se to nimalo nije sviđalo. Naše prijateljstvo, moje, Andreino i Phillippino, zauvijek se promije-nilo. Uvijek će biti laži koje ćemo morati podržavati i istina koje ćemo morati zakopavati. Ni-kad se više nećemo moći zajedno napiti da se previše ne opustimo. Ravnoteža se pomaknula, odanost se promijenila i nikad se više nećemo osjećati potpuno opušteno kad budemo zajedno. A najgore je od svega što Phillippa nije imala pojma što se događa. Pokušavala je srediti svoj brak koji se raspadao, borila se za ugodan život koji se raspuknuo i uskoro će primijetiti kako se od nje udaljuju dvije najbliže prijateljice zbog razloga o kojima i ne sluti. Barem se nadam da nikada neće otkriti razloge.
No, barem je imala Karen. Hura za Karen koja dolazi kao spasitelj na bijelome konju. Kad malo bolje razmislim, možda bih se i ja trebala sprijateljiti s Karen. Napokon, imamo toliko toga zajedničkog.
Htjela sam pitati Andreu voli li Joa, voli li on nju. Ali nisam. Ono što sam maloprije rekla, da sve govorimo jedna drugoj, to je sve samo pusti dim. Nikad nismo razgovarale o ljubavi. Zapravo, o ljubavi nisam nikad ni sa kim razgovarala, osim s Robom. Ja bih mu rekla da ga volim i on bi rekao da voli mene. Ali, razgovarati o tome? Ne. Previše je rizično, previše bi se toga otkrilo. Mogu razgovarati s čistačem ulica o seksu, ali neću pitati Andreu voli li nekog drugog muškarca. I mislim da ona misli jednako kao i ja. I Phil. Možda nas zajedno veže obzir-nost koju osjećamo prema zatomljivanju svojih osjećaja. Ipak bih voljela znati vole li se ona i Joe. Jako bih voljela naći neki pouzdani kriterij za ljubav jer je trenutačno moje poimanje lju-bavi malo zamagljeno. Nedostaje mi sigurnost koju sam nekad imala prema svojim osjećajima.
Sjedile smo u tišini, pile vino i razmišljale o svojim otkrićima. Andrea mi se nasmiješila. – Znači, sve ono što si govorila o tome kako Phillippa sumnja da je Tara Brownlow Joeva ljubav-nica, sve si to govorila samo da me zavaraš?
I ja sam se nasmiješila njoj. Laknulo mi je što smo se vratile na manje sklizak teren, ma ko-liko varav bio. Iako mi se ni najmanje nije sviđalo to što radi, neću je napustiti. Trebale smo jedna drugu. – Oprosti, to je bilo malo zlobno s moje strane. Živciralo me je što mi ništa nisi rekla o Jou i sebi. Nasjela si!
– Nisi mi rekla otkud Phil uopće ta ideja.
Ispričala sam joj cijelu sagu o broju na telefonskom računu. Priznala sam joj i da sam je one večeri vidjela u pubu zajedno s Joem. Nisam joj rekla da sam bila sa Simonom. Nije imalo ni-kakva smisla zamagljivati problem ovom površnom informacijom. Časna riječ, samo joj zbog toga nisam rekla.
Andrea je u čudu odmahivala glavom. – Nećeš vjerovati, ali upravo me je taj broj naveo da počnem sumnjati na Dana i Taru Brownlow. Vidjela sam Danov račun za mobitel i uočila da se isti broj stalno ponavlja zadnjih nekoliko mjeseci. Kada god sam ga nazvala, dobila sam snim-ljenu poruku i nikako nisam mogla otkriti čiji je to broj. Naučila sam ga napamet i kada sam ga vidjela napisanog...
Zato je bio tri puta podcrtan. Pravo je zadovoljstvo povezati razvezane dijelove čak i u tako zbrkan komplet. Pitala sam se što se događalo u sobi za posjetitelje u bolnici između Andree, Dana i gđice Brownlow. Pretpostavljam da je ipak briga za Isabelle prevladala sve primitivne nagone i da se vodio civiliziran razgovor. Moram se sjetiti da pitam Andreu što se tamo doga-đalo kad budemo manje napete.
Tada mi je nešto sinulo. – Čekaj malo. Ako je Tara Brownlow Danova ljubavica, gdje je on bio kad je Isabelle imala nezgodu? Nije bio s gđicom Brownlow jer je ona bila u školi. A ni njega kao ni tebe nisu mogli dobiti na mobitel.
– Slijedio me je, potišteno je rekla Andrea. – I zatekao me je – Šališ se! Znači da zna za tebe i Joa?
– To svakako. Zato sam se i morala naći s Joem te večeri. Dan je negdje odjurio i morala sam upozoriti Joa da zna za nas. Bojala sam se što bi mogao učiniti.
– I što je učinio?
Slegnula je ramenima. – Još ništa. Spava u radnoj sobi i ne razgovaramo. Dobro je dok je Isabelle u bolnici, ali sutra dolazi kući i ne znam što Dan namjerava.
– Jesi li mu spočitnula Taru Brownlow?
– Naravno da jesam, ali budući da ne razgovara sa mnom, nismo daleko stigli. Teško se je svađati s nekim tko ne govori. – Zapamtit ću ovaj biser za ubuduće.
Sad je na meni bio red da je primim za ruku. – Kakva zbrka. Voljela bih da ti mogu nekako pomoći.
Jako se trudila da ne zaplače. Ja sam se pretvarala da nisam primijetila. – Drago mi je da na-pokon znaš. Zaista mi je trebao netko za razgovor.
I dok sam se osjećala vrlo neugodno zbog toga što sam sudjelovala u nečemu što sam osuđi-vala, pustila sam je da govori. Sto sam drugo mogla učiniti?
Kad malo bolje razmislim, nisam trebala popiti treću čašu vina. Pojela sam samo kolač u Starbucksu i šaku aspirina. Kad je zazvonio moj mobitel, najprije sam s olakšanjem pomislila na to kako je Jude još uvijek suspendirana iz škole. Ako ništa drugo, neće biti škola s daljnjim problemima.
– Halo, je li to gđa Danson?
Zasmijuljila sam se, što je bilo sasvim neprikladno. – Da. Tko je to?
– G. Walters iz Keaton Housea.
Istog sam se trena otrijeznila. – Nešto se dogodilo? Nešto s curama?
G. Walter je uzdahnuo. – Možete li odmah doći ovamo? Radi se o Claire.
9 Re: Francesca Clementis MOJE CURE Čet Feb 16, 2012 2:22 pm
Margita
Administrator
Dvanaesto poglavlje
– Oh, izvanredno, dvije doma, a dvije u školi, veselo sam obznanila, navlačeći Claire prema autobusnoj stanici. Claire se trebala pridružiti Jude u dvotjednoj zabrani pohađanja nastave. – Još samo da Phoebe spali školski laboratorij i da Ali oslobodi razrednog kunića, pa će sve moje prekrasne četiri kćerkice opet biti sa mnom kod kuće.
– Ne moraš biti sarkastična, mama, nisam ja kriva.
– Oh, baš sam smiješna! Naravno da nisi ti kriva. To je u ormariću zajedno s Elliottom Jack-sonom bila tvoja polugola dvojnica.
Claire je jedva održavala korak sa mnom. Nažalost, nisam mogla usporiti jer mi je bilo zlo i jedva sam čekala da stignem kući. (Me smijem zaboraviti: previše tableta protiv bolova plus alkohol, minus konkretna hrana = mučnina.) – Nisam bila polugola, samo sam otkopčala neko-liko gumba jer je tamo bilo vruće i zagušljivo. – Zadivila me je njezina pubertetska pedanterija.
– U ormarićima je uvijek vruće i zagušljivo i zato se većina ljudi obično ne zaključava unut-ra, istaknula sam.
Claire je postala još drskija. – Nismo se zaključali. Netko nas je zaključao izvana.
Počela sam vikati. – Tko? Reci, tko? I kako je taj uopće namamio dvoje jakih i zdravih tinej-džera u ormarić? Mrvicama hrane? I zašto niste otvorili vrata iznutra, ako vas je već netko prisi-lio da uđete? I zašto ste, kad vas je našla gđica Brownlow oboje bili, citiram, raščupani i zajapu-reni, završen citat?
Ni sama ne znam zašto sam se ljutila. Kao da ja nikad nisam bila tinejdžerica. Nikad mi nije smetalo kad su vikali na mene, to mi je čak i godilo jer je upotpunjavalo moj osjećaj neshvaće-nosti i glumljenja žrtve. Ali uvijek sam mrzila kad mi je mama (uvijek su to radile mame) do-bacivala niz pitanja na koja se nije moglo odgovoriti. Time me je uvijek stjerala u kut iz kojega sam mogla pobjeći jedino dugim razdobljima durenja koje bi prestajalo samo kada sam odlazila u krevet ili jesti, ovisno o tome što je prvo slijedilo.
A sada sam to isto radila Claire. Dobacivala sam joj neoborive dokaze o nedjelu za koje smo obje znale da ga je počinila. Ali kako je nastavljala ovu farsu glumljenja nevinosti, bila sam prisiljena da je nastavim napadati logičnim argumentima dok ne prizna poraz (to se još nikad nije dogodilo, a vjerojatno i neće), ili dok se ne povuče u svoj svijet durenja, što bi bilo jako dobro jer bismo tako obje imale barem malo mira. Da je barem Claire češće gledala Optužbu, znala bi da se priznanjem zločina dobiva manja kazna (a katkad i dobro plaćeno mjesto policij-skog doušnika).
Ali ona se previše ukopala u svoju uzaludnu obranu da bi odstupila. Srećom se na kraju od-lučila za durenje. Rekla sam srećom, jer sam bila sigurna da ću povratiti ako još jednom otvo-rim usta. Zapravo sam baš tada dobila nadahnuće da pošaljem još jedno pismo svom najboljem novom prijatelju Nigelu-Bla-de-Bla-Nećaku-člana-Parlamenta na BBC-ju, s novom idejom.
– Dragi Nigel, tako bih napisala, – već sam vidjela sve moguće zanimljive priče kojima do iznemoglosti mučite svoje gledatelje o tužnim, usamljenim ljudima čije prazne živote ispunjava jedino pojava na televiziji i prema kojima se pokroviteljski odnose vaši voditelji. Vidjela sam preljubnike, ljubavnice, bigamiste, one koji kompulzivno jedu, narkomane, one koji tuku svoje žene, kleptomane i sve ostale vrste manijaka kako otvaraju svoje duše pred mikrofonima. Ipak, postoji jedna tema koju ste, nažalost, sasvim zanemarili.
Mislim na ono što je većina ljudi iskusila, a što je potpuno i nepravedno sasvim zanemareno — na fizičku mučninu koju uzrokuje previše tableta protiv bolova koje se obično uzimaju zbog mamurluka koji slijede nakon dugotrajnih opijanja uzrokovanih ponašanjem partnera, njegove odbjegle žene i prijatelja koji stalno remete vaš sretan život svojim neprihvatljivim ponašanjem.
Pretpostavljam da ovo nije tako izazovno kao 'SPAVALA SAM S DIREKTOROM BANKE SVOG OČUHA!' ili 'JA SAM PROVALNIK-BISEKSUALAC!', ali vjerujem da ćete znati po-goditi pravu žicu.
Vaša ponizna itd. itd.
Možda bih ovo mogla predložiti Karen. Napokon, pa ona radi u jutarnjem programu.
Dobro sam se osjećala dok nisam stigla u ured g. – Waltersa. Nije mi rekao nikakve pojedi-nosti, a budući da nije spominjao policiju i bolnicu, bila sam uvjerena da se ništa strašno nije dogodilo. Pogriješila sam. Kad sam stigla tamo, činilo mi se kao da sam ušla na set postavljen za novi misterij gđice Marple. Svi su osumnjičeni bili okupljeni i sad će se razotkriti pravi kri-vac.
Bila je tamo Tara Brownlow, lijepa i hladna, sa svojim savršenim i beživotnim licem i poda-tnim, skupo odjevenim tijelom. I Joe, koji je izgledao deset godina stariji nego kad sam ga vid-jela prošlog tjedna. Zbog tamnih podočnjaka ispod očiju izgledao je kao osuđenik na smrt koji čeka da mu krvnik zalupa na vrata ćelije. Jer ovaj je čovjek sasvim sigurno bio u zatvoru. I Phillippa je bila tamo i naizmjenično odašiljala ubojite poglede Jou i Tari.
Nisam znala što oni tamo rade. Znala sam da je Tara Brownlow Elliottova učiteljica (i Phoe-bina i Isabellina), ali ona je Claire predavala samo engleski. Nešto mi je govorilo da će ovaj sastanak imati naslov – Ono što biste najmanje željeli da se dogodi baš danas. Zaželjela sam da sam sama, da živim sama, bez prijateljica koje isprepleću svoje živote i muževe, bez djece koja se još više međusobno isprepleću, dok se svi zajedno ne spojimo u nerazmrsiv čvor. Molim te, Bože, neka za ovo ne bude kriva Claire, molila sam.
Ali Claire je bila kriva. Ili, da budem preciznija, sve je to bila njezina ideja. Ispostavilo se da Elliott nije želio sudjelovati i da je bio samo nesvjestan ortak. Čini se da se Claire okladila sa svojim društvom (u koje nije spadala niti jedna moja druga kći) u dvadeset funti da će namamiti Elliotta u ormarić u svlačionici i natjerati ga da skine hlače. A psina se sastojala u tome što su svi u školi znali da je Elliott potajno zaljubljen u Claire, ali je bio suviše povučen da bilo što učini.
Da, bilo je to okrutno, tinejdžeri su okrutni. Zašto ste se tako iznenadili? A Claire se pokaza-la puno domišljatijom i dubokoumnijom nego što sam mislila. Nimalo plaho, u stilu Lolite, na-mamila je pogledima i obećanjima Elliotta koji ništa nije sumnjao, u spomenuti ormarić, rekav-ši mu da će s njime podijeliti okladu ako bude surađivao. Nevoljko sam morala priznati da je ovo bila vrlo mudra taktika, s obzirom na senzibilnost odabranog subjekta.
Tijesni ormarić sa svojim opojnim zovom bliskoga fizičkog dodira bacio je čini na ovaj nes-retni par. A kad je Elliott napokon skinuo hlače, par se upustio u ozbiljniju komunikaciju. Gđi-ca Brownlow naslutila je da se nešto događa po okupljenoj gomili ispred ormarića, koja se smi-juljila i skvičala. Na svu sreću, otvorila je vrata prije nego što su stigli skinuti još više odjeće i tako spriječila još veću štetu, ali im je ovaj događaj svakako osigurao mjesto u školskoj mitolo-giji.
Možda sam bila suviše iscijeđena zbog ostalih drama koje su se dogodile tog dana, ali meni cijeli taj incident nije izgledao tako ozbiljno. Naravno da sam se uživjela u glumu, uzdišući i izgledajući razočarana svojom grješnom kćeri, izjavljujući da ću se svakako ozbiljnije pozaba-viti ovim problemom, ali zapravo nisam bila jako zabrinuta. Claire je bila malo premlada da se upusti u bilo kakvu fizičku vezu i nisam mislila da je to njezino tipično ponašanje. Da znate Claire onako dobro kao ja, znali biste da ju je na ovaj čin potaknuo jedino ponuđeni novac. Prodala bi dušu za Nike majicu.
Bilo mi je dosta ovih školskih problema, osobito sada kad sam opet sve morala riješiti sama, bez Roba, ali nisam to shvaćala kao znak da je Claire započela svoj moralni pad. Da se to do-godilo mjesec dana prije, i Phillippa bi mislila isto. Ali sada je sve bilo drukčije. Sve je bilo obojeno nevjerom njezina muža.
Čekala sam da g. Walters završi sa još jednom propovijedi o roditeljstvu i potrebi da se djeci usade moralne vrijednosti. Neprestano sam ponavljala da ćemo sve to bolje raspraviti kad do-đem k njemu zajedno s Robom. Zahvalno sam prihvatila kaznu za Claire od dva tjedna suspen-zije, iako sam smatrala da je kazna malo preoštra. I u tom bih trenu bila ustala i otišla. Ali Phil-lippa je bila ispunjena bijesom kao balon. Znala sam da sam trebala prije pustiti Phillippu da na nekom neutralnijem terenu ispuše tjeskobu i frustracije iz svog sustava. No to je bilo jako teško izvesti u Starbucksu.
Nikad nisam bila ni u jednom Starbucksu u kojemu barem za jednim stolom nije sjedila maj-ka koja doji dijete, tako da ni onaj u Claphamu nije bio iznimka. Ako želite vrištati i bjesnjeti o spolnim sklonostima svoga muža, bilo bi najbolje da izbjegavate svaku javnu ustanovu. Uvijek misleći na društvene konvencije, Phillippa je progutala svoje gorke osjećaje zajedno sa svojim espressom.
Mora da se poslije kod kuće bjesomučno ushodala, napajajući svoj jad beskonačnim ispro-bavanjem svih onih strašnih stvari koje će reći Jou kad ga vidi. A kad ga je konačno vidjela, s njim je bila, nitko drugi do njegova konkubina! Poznavajući užasnu, ali preciznu sinkronizira-nost slijeda događaja, nagađala sam da su Joe i Tara već bili ovdje kad je stigla Phil.
Samo ju je njezin odgoj (i možda osjećaj odgovornosti prema svojim noktima) spriječio da ih napadne, tu i tada, i obori ih na tlo. Umjesto toga, dok je ravnatelj gudio o Elliottovoj nepo-dopštini, u njoj je kiptio bijes, prijeteći svakog trena eksplozijom žuči.
– Mogu li nešto upitati? – slatko je upitala.
Molim te nemoj, Phil. Umiješala sam se. – Phillippa, idemo svi kući da se smirimo. Doživje-li smo šok i mislim da nam treba malo vremena da razmislimo. – Tiho sam je molila da ne nas-tavlja dalje.
Uzaludno sam trošila vrijeme. – Ne brini se, Lorna. Neću napraviti scenu, ako to misliš. Ne, samo želim s g. Waltersom razjasniti nešto vezano za školsku politiku.
– Naravno da to možete, gđo Jackson, rekao je g. Walters, nemajući pojma kakvu je raketu zapalio. – Pitajte što god hoćete. Keaton House se oduvijek drži politike otvorenih vrata. – I zaslužio je da mu uništi dan. Prema mojim pravilima, svatko tko koristi frazu – politika otvore-nih vrata – zaslužuje sve što ga snađe.
Phillippa je namjestila najširi osmijeh koji sam ikada vidjela na ubogu licu. Samo sam ja (možda i Joe) naslućivala što se krije ispod. – Hvala. Nedavno ste nam poslali pismo u kojemu pišete o tome kako kasnimo s plaćanjem školarine za Elliotta i Ruperta.
G. Walters je izgledao zbunjeno. Joe je izgledao kao da mu je neugodno. Tara je izgledala kao da se dosađuje. Ja sam gledala u pod.
– Radi se o tome što sam primijetila da djeca nastavnika plaćaju upola manju školarinu. Je li to točno?
– Daaa, oprezno je odgovorio g. Walters.Nije micala osmijeh s lica. – Pitala sam se odnosi li se to i na djecu roditelja koji spavaju s nastavnicima?
Prvi sam put vidjela da lice gđice Brownlow pokazuje nešto više od naduta omalovažavanja svih i svakoga. Činilo se kao da će joj pozliti. Sada znaš kako je meni, moja gospodična. Joe je bio zbunjen. Pričekaj malo, Joe, ubrzo ćeš razumjeti. Malo je zbunjujuće, moram priznati, ali ubrzo ćeš saznati.
Phillippa je bila u punom zamahu. – Znate što mislim. U današnjem svijetu proširenih i razo-renih obitelji i otvorenih brakova, poremetile su se sve granice. Čini se da samo spavanje s ne-kim dulje od nekoliko tjedana, daje paru određen ugled. Brak i izmjena bračnih zavjeta izgleda da više nisu preduvjeti za obveze. – Ajme, Phil. Znam da si suviše obuzeta svojom fiksnom idejom da bi pažljivo promislila što ćeš reći, ali ovo je ipak malo previše osobno.
– Sto točno mislite, gđo Jackson?
Niste to trebali pitati g. Walters. Postoje neke stvari za koje je bolje da ostanu nerazjašnjene. Vjerujte mi, ja to znam.
– Sto mislim? Nisam ja ona koja bi trebala na to odgovoriti. Pogledajte lice svoje nastavnice i recite mi što ono znači.
Svi smo pogledali u gđicu Brownlow čije je lice poprimilo ružnu nijansu tamnocrvene boje. Morala bih je upoznati s Karen. Karen će joj reći marku korektora koji upotrebljava da prikrije crvenilo kože. Žene bi trebale pomagati jedna drugoj.
– Zašto me svi tako gledate? – rekla je, braneći se.
Phillippa je odgovorila neprekidno se smiješeći, pa je izgledala poput manijaka. – Svi smo jako zainteresirani za vaše mišljenje o ovoj stvari, gđice Brownlow. Što mislite o djeci s čijim očevima spavate? Koristim množinu, jer ako ste to jednom učinili, očito nemate nikakvih nače-la i mora da ste obradili prilično velik broj muževa za vrijeme svog službovanja ovdje.
Tara Brownlow se očajnički borila da nađe nešto, bilo što, prikladno za odgovor. Phillippa joj je pomogla. – Želite li reći da niste u vezi s ocem nekog od učenika?
Uskočio je g. Walters. – Sad je dosta. Ovdje su iznijete neke ozbiljne optužbe i volio bih da to možemo riješiti oprezno i profesionalno.
– Što je s tobom, Joe? Želiš li ti nešto dodati? – Phillippa je okrenula svoj smiješak prema njemu. On nije imao pojma što bi trebao reći. Znao je o čemu govori Phil, barem je mislio da zna. Znala sam da mu je Andrea rekla za Dana i Taru Brownlow, pa je mislio da je Phillippa u pogrešno vrijeme stala u obranu svoje prijateljice. S druge strane, nije bio baš siguran kakve to veze ima sa školarinom i Elliottom.
Pročistio je grlo. – Mislim da je g. Walters u pravu. Mislim da bi to trebale riješiti profesio-nalne osobe. – Zavalio se u stolici, zadovoljan što se nije konkretno izjasnio. Poput većine mu-škaraca, mrzio je kad ga se uvlačilo u emocionalne situacije u koje nije bio osobno umiješan. A još je uvijek mislio da ovdje nije umiješan. Žudjela sam za tim da redatelj iskoči na scenu i po-viče – Stanite! – svim protagonistima, tako da mogu nafilati Joa informacijama o najnovijem zapletu, da ne bi u neznanju dokrajčio svoj vlastiti lik.
Phillippa ga je ljubopitljivo promatrala. – Zaista tako misliš, Joe? Zaista misliš da ovo mo-ramo prepustiti profesionalci. Konačno je shvatio njezin ton pa je pomislio da je ovdje prečuo nešto važno. Nije znao što i trebao mu je još neki trag.
Phil mu ga je pravodobno pružila. – Pozvani smo ovamo na razgovor o zastranjenom pona-šanju našeg sina, tvog sina. Dosad se ništa sličnog nije dogodilo. Čuo si što je g. Walters rekao Lomi. – Molim te, ne uvlači me u to. Želim doma. – Rekao je da iz iskustva zna da djeca poči-nju pokazivati asocijalno ponašanje koje nije u skladu s njihovim karakterom, zbog problema kod kuće. Pa, razmislimo malo o problemima u našoj obitelji. Česta, neobjašnjiva odsutnost jednog od roditelja, na primjer, nakon čega slijede laži i isprike.
Sad je Joe shvatio. Još se uvijek nije povezao s Tarom Brownlow, ali je shvatio da je njego-va nevjera otkrivena i da je javno izložena. – Idemo kući, Phil. Tamo ćemo razgovarati.
Nije se dala smesti. – Želim razgovarati ovdje. I sada. Želim da pred svima priznaš da si za sve ti kriv jer imaš ljubavnicu. Ili ćeš to možda poreći?
Nije rekao ništa.
– Vidite! – uzviknula je Phillipppa uz besmislenu pobjedničku kretnju. – Priznao je!
Joe me je molećivo gledao. Stavila sam ruku na Phillippina ukočena ramena. Primijetila sam da se trese i bilo mi ju je žao. – Dođi, Phil. Idi kući. Idi i sredi se. Nemoj raditi scenu. Zbog Elliotta.
Tek je ovo pozivanje na njezina sina razbilo njezin otpor. Sasvim je zaboravila da on vani čeka zajedno s Claire. Odmah je stišala glas. – Oprostite. Da. Dobro. Naravno. Elliott.
Dopustila mi je da joj pomognem obući kaput i nekoliko je puta duboko udahnula da joj se na lice, samo radi sina, vrati njezina uobičajena maska. Čak je ispružila ruku g. – Waltersu, kao da se oprašta nakon ugodno provedena vremena u zajedničkom ispijanju čaja. On ju je oprezno primio i ništa nije rekao, bojeći se da ne potakne još jedan iracionalni ispad ove poremećene majke. I Joe mu je ispružio ruku, a zatim je krenuo prema gđici Brownlow da se i s njome poz-dravi. Phillippa je gledala u drugom smjeru pa sam ga pljusnula po ruci, opominjući ga pogle-dom. Shvatio je, i iako nije razumio razlog, prestao se približavati Tari. Uskoro ćeš saznati, pomislila sam. Samo se nadam da će biti dovoljno pametan da ne kaže Phil tko mu je zaista ljubavnica, kad je na kraju uvjeri da to nije Elliottova učiteljica.
Pri rukovanju s g. Waltersom osjetila sam u njegovu stisku toplinu. Mislim da je cijenio to što sam ga spasila od potencijalnoga strašnog obračuna. Je li naslutio što o kompliciranim od-nosima na koje je aludirala Phillippa, ne znam. Isto tako ne znam ni jesam li ovom zaslugom poništila svoj glas loše majke, no svejedno se nadam. Ali sasvim sigurno znam da od ovog po-podneva u Keaton Houseu više neće biti politike otvorenih vrata.
I Claire i Elliott bili su jako pitomi kad smo ih pokupili pred ravnateljevim vratima. Sigurno su čuli nešto od onoga što se događalo unutra. Koliko ja poznam djecu, sigurno su prisluškivali kroz ključanicu. Elliott se doimao potpuno zatvoreno. I u najbolja vremena bio je sramežljiv i povučen. Ova rabota s Claire sigurno ga je prestravila, a poslije kad je čuo majku i oca kako viču... Ne, nisam željela razmišljati o tome. Moram prestati vlastitom bolu pridodavati i tuđu. Nemam dovoljno mjesta. Ni vremena.
Utješno sam ga potapšala po leđima. – Ne brini se, Elliotte, sve će biti u redu. Obećajem ti. – Buljio je u moje ruke, tražeći neki dokaz da će stvarno biti tako. Još je uvijek bio dovoljno mlad da misli kako odrasli imaju sva rješenja koja djeci nisu dostupna. Želio mi je vjerovati, a ja sam se osjećala kao varalica.
Zgrabila sam Claire malo grublje nego što sam namjeravala i odvukla je prema vratima. – Gdje je auto? – upitala je.
– Došla sam taksijem, odgovorila sam, iznervirana što nije svjesna kakvu je nevolju uzroko-vala.
– Znači, doma idemo taksijem?" Počela sam još brže hodati, potaknuta ljutnjom. – Ne, ne idemo taksijem. To bi me stajalo osam funti i pedeset. Idemo na autobus.
Zastenjala je onako užasno kako to samo pubertetlije znaju, dajući mi na znanje kakva joj je strašna nepravda učinjena od ovoga bezosjećajnog svijeta. – Ali stanica je kilometrima daleko, a isto je tako i kad se iskrcamo.
– Znači da ćemo obje biti u dobroj formi kad stignemo kući, zar ne?
Nisam sigurna kako sam to učinila, ali nekako sam joj uspjela prenijeti poruku da sam stigla do krajnje granice, pa je prestala prosvjedovati. Kad smo stigle na autobusnu stanicu, obje smo bile bez daha. Navalio je endorfin (osim ako to nije bio neki sastojak u mom koktelu različitih tableta protiv bolova) i osjećala sam se prilično dobro što sam sredila stvari kako sam najbolje mogla. Odlučila sam da neću kažnjavati Claire.
– Što ste čuli dok ste čekali pred vratima g. Waltersa?
– Ništa, malo prebrzo je odgovorila Claire.
– Ma daj, znam da ste prisluškivali. Brinem se zbog Elliotta. Je li čuo nešto od onoga što je govorila njegova majka?
Claire je nesretno kimnula glavom. – Bilo je grozno, mama. Mislila sam da će zaplakati. Mi-slim, kad je govorila o gđici Brownlow, oboje smo se cerekali. Mislili smo da je to i zaslužila jer je gđice Brownlow prava drolja.
– Claire! – Nastojala sam zvučati ozlojeđeno, iako sam se potpuno slagala s njom. Meni je, kao majci, bila dužnost da podržavam opće uvjerenje da učenici moraju poštovati sve nastavni-ke i nastavnice, čak i ako su drolje. Međutim, ja nisam učenik i mogu je nazivati kako me volja. Čak i droljom. Obožavam biti odrasla.
– Žao mi je, promrmljala je Claire ni za trenutak ne misleći ono što je govorila. Dobro da je tako. 'Ali, kada, kada je počela vikati na Elliottova tatu, bilo je strašno. Je to istina? To da ima ljubavnicu?
– Ne znam, Claire. To se nas ne tiče. To moraju srediti Elliottovi roditelji. A ti bi trebala El-liottu biti dobra prijateljica. Trebat će mu prijatelji, bez obzira na to što se dogodilo.
Razrogačila je oči. – Ne misliš valjda da će se razvesti?
Glasno sam uzdahnula. – Ne znam, Claire, zaista ne znam. Pustimo sad to. O ovome ne smi-ješ govoriti nikome. Uvjerena sam da se Elliott i sada dovoljno srami.
Ali ona me nije slušala. Razmišljala je o svojoj posljednjoj rečenici. – To bi bilo najgore, to da se razvedu. Svi to govore. Kažu da je to gore nego da ti umru tata ili mama.
Zadrhtala sam zbog smjera kojim je krenuo naš razgovor. – Dušo, ne smiješ se brinuti zbog toga. Sigurna sam da će na kraju sve ispasti dobro. – Moram prestati ovo govoriti. Svaki put zvuči sve manje uvjerljivo.
– Ti i tata se nećete razvesti, zar ne? – uznemireno je upitala.
– Mi i nismo u braku, kako se onda možemo razvesti? – nježno sam odgovorila.
– Znaš što mislim.
Pažljivo sam birala riječi. – Claire, zar si zabrinuta zbog nečega. Gledala je dolje u svoje no-ge, u zidove uz koje smo prolazile, svuda, samo ne meni u oči. – Ti i tata se dosta svađate. Ču-jemo vas.
Uzvratila sam joj veselim glasom. – Svi se roditelji svađaju. To je normalno. Pitaj prijatelje u školi, svi će ti reći isto.
– Ali sada je drukčije, zar ne? Zbog druge mame?
– Da, drukčije je, neću se pretvarati da nije. Ali to nimalo nije promijenilo ljubav koju osje-ćam prema tebi i tvojim sestrama.
'A je li promijenilo tvoje osjećaje prema tati?
Naravno da jest. – Naravno da nije! Tata i ja se samo prilagođavamo povratku vaše majke u naše živote. A kad se tata vrati iz New Yorka, svi ćemo sjesti, razgovarati i dogovoriti se, tako da više ne bude svađa. Bi li to voljela?
– Što? Misliš na tebe i drugu mamu?
Nisam na to mislila. – Ako tako želiš. Ako ti to bude imalo pomoglo, onda da. – Auuu, zar nisam prava gđica Zrelost? – Ne mogu obećati da će sve glatko teći, ali bit će bolje, to ti obeća-vam. – Zaista sam tako mislila. Vidjela sam kako su obje moje najbolje prijateljice učinile prve korake prema propasti svojih brakova. Ona jadna djeca. To se neće dogoditi mojoj djeci. Ma što se dogodilo, namjeravam ovu obitelj održati na okupu.
Te smo večeri sve jele valjuške i raviole iz konzervi, a zatim Angel Delight s razmrvljenim čokoladicama. Jele smo na krilu, ispred televizora i pile kolu iz velike boce koju smo dodavale jedna drugoj, suzdržavajući se od podrigivanja s različitim uspjehom. Kad je nazvao Rob, zap-repastio ga je smijeh koji se čuo u pozadini, kao i zborno izvikivanje – Bog, tata! – popraćeno skladnim podrigivanjem. – Vidim da se dobro zabavljate bez mene, suho je primijetio.
– Izgubljene smo bez tebe, ali se nekako snalazimo, odgovorila sam.
– Drago mi je što uživate. Zaista. Lijepo je opet čuti smijeh u kući.
– Mi smo razgovarale i odlučile da se više nećemo svađati i da svakog jutra, prije izlaska iz kuće, svatko mora ispričati barem jednu lošu šalu.
– Slažem se. – Osjetila sam kako mu je iz glasa nestala napetost.
– Pa, kako je tamo? – upitala sam.
– Znaš i sama, ista gomila, isti govornici. Ali uspostavio sam neke dobre veze. – I tada su se opet vratile one tišine. A ja sam se sjetila Karen. Ali ga ništa nisam pitala. Zato da ne bi morao lagati, okolišati ili zaobilaziti. Jer sam čula svoje kćeri kako se smiju u dnevnom boravku i bilo mi je jako važno da to ne ugrozim još jednom svađom u kojoj nitko ne bi pobijedio. Ispričat će mi sve kad se vrati. A ja ću tada biti spremna. Bit ću smirena i puna razumijevanja, pa će znati da će sve biti u redu. Oboje ćemo znati da će sve biti u redu.
– Volim te, nespretno sam rekla.
– I ja tebe, nježno je odgovorio.
Nikad nismo ove riječi izgovarali samo tako i to mi se sviđalo. Te su nam riječi nešto značile i izgovarali smo ih samo u značajnijim prigodama. Već ih dugo nismo izrekli, pa su nam sada ulile novu snagu koja će mi jako trebati u idućim danima. Kada se god ubuduće budem osjećala nesigurnom radi Roba, nastojat ću se sjetiti koliko su mi u ovome trenutku trebale te riječi da ponovno učvrste moje osjećaje. Kad sam spustila slušalicu, osjećala sam se puno bolje i sretnije nego ikad dosad, otkako se pojavila Karen.
Strašan vrisak natjerao me je da potrčim u dnevni boravak. Sve su cure bile na podu, presa-vijajući se od smijeha i stišćući nosove. Nije mi dugo trebalo da shvatim što se dogodilo. Psi su u kutu pili ostatke kole i lizali omote čokoladica. Njihov doprinos obiteljskoj provali puštanja vjetrova natjerao nas je trčećim korakom u kuhinju da izbjegnemo smrad. Bio je to luckast, predivan i glup mali incident koji nas je opet sve povezao. Šteta je napravljena, ožiljci su još uvijek bili tu, ali će nas ovakav oporavak održati. Preživjet ćemo.
– Oh, izvanredno, dvije doma, a dvije u školi, veselo sam obznanila, navlačeći Claire prema autobusnoj stanici. Claire se trebala pridružiti Jude u dvotjednoj zabrani pohađanja nastave. – Još samo da Phoebe spali školski laboratorij i da Ali oslobodi razrednog kunića, pa će sve moje prekrasne četiri kćerkice opet biti sa mnom kod kuće.
– Ne moraš biti sarkastična, mama, nisam ja kriva.
– Oh, baš sam smiješna! Naravno da nisi ti kriva. To je u ormariću zajedno s Elliottom Jack-sonom bila tvoja polugola dvojnica.
Claire je jedva održavala korak sa mnom. Nažalost, nisam mogla usporiti jer mi je bilo zlo i jedva sam čekala da stignem kući. (Me smijem zaboraviti: previše tableta protiv bolova plus alkohol, minus konkretna hrana = mučnina.) – Nisam bila polugola, samo sam otkopčala neko-liko gumba jer je tamo bilo vruće i zagušljivo. – Zadivila me je njezina pubertetska pedanterija.
– U ormarićima je uvijek vruće i zagušljivo i zato se većina ljudi obično ne zaključava unut-ra, istaknula sam.
Claire je postala još drskija. – Nismo se zaključali. Netko nas je zaključao izvana.
Počela sam vikati. – Tko? Reci, tko? I kako je taj uopće namamio dvoje jakih i zdravih tinej-džera u ormarić? Mrvicama hrane? I zašto niste otvorili vrata iznutra, ako vas je već netko prisi-lio da uđete? I zašto ste, kad vas je našla gđica Brownlow oboje bili, citiram, raščupani i zajapu-reni, završen citat?
Ni sama ne znam zašto sam se ljutila. Kao da ja nikad nisam bila tinejdžerica. Nikad mi nije smetalo kad su vikali na mene, to mi je čak i godilo jer je upotpunjavalo moj osjećaj neshvaće-nosti i glumljenja žrtve. Ali uvijek sam mrzila kad mi je mama (uvijek su to radile mame) do-bacivala niz pitanja na koja se nije moglo odgovoriti. Time me je uvijek stjerala u kut iz kojega sam mogla pobjeći jedino dugim razdobljima durenja koje bi prestajalo samo kada sam odlazila u krevet ili jesti, ovisno o tome što je prvo slijedilo.
A sada sam to isto radila Claire. Dobacivala sam joj neoborive dokaze o nedjelu za koje smo obje znale da ga je počinila. Ali kako je nastavljala ovu farsu glumljenja nevinosti, bila sam prisiljena da je nastavim napadati logičnim argumentima dok ne prizna poraz (to se još nikad nije dogodilo, a vjerojatno i neće), ili dok se ne povuče u svoj svijet durenja, što bi bilo jako dobro jer bismo tako obje imale barem malo mira. Da je barem Claire češće gledala Optužbu, znala bi da se priznanjem zločina dobiva manja kazna (a katkad i dobro plaćeno mjesto policij-skog doušnika).
Ali ona se previše ukopala u svoju uzaludnu obranu da bi odstupila. Srećom se na kraju od-lučila za durenje. Rekla sam srećom, jer sam bila sigurna da ću povratiti ako još jednom otvo-rim usta. Zapravo sam baš tada dobila nadahnuće da pošaljem još jedno pismo svom najboljem novom prijatelju Nigelu-Bla-de-Bla-Nećaku-člana-Parlamenta na BBC-ju, s novom idejom.
– Dragi Nigel, tako bih napisala, – već sam vidjela sve moguće zanimljive priče kojima do iznemoglosti mučite svoje gledatelje o tužnim, usamljenim ljudima čije prazne živote ispunjava jedino pojava na televiziji i prema kojima se pokroviteljski odnose vaši voditelji. Vidjela sam preljubnike, ljubavnice, bigamiste, one koji kompulzivno jedu, narkomane, one koji tuku svoje žene, kleptomane i sve ostale vrste manijaka kako otvaraju svoje duše pred mikrofonima. Ipak, postoji jedna tema koju ste, nažalost, sasvim zanemarili.
Mislim na ono što je većina ljudi iskusila, a što je potpuno i nepravedno sasvim zanemareno — na fizičku mučninu koju uzrokuje previše tableta protiv bolova koje se obično uzimaju zbog mamurluka koji slijede nakon dugotrajnih opijanja uzrokovanih ponašanjem partnera, njegove odbjegle žene i prijatelja koji stalno remete vaš sretan život svojim neprihvatljivim ponašanjem.
Pretpostavljam da ovo nije tako izazovno kao 'SPAVALA SAM S DIREKTOROM BANKE SVOG OČUHA!' ili 'JA SAM PROVALNIK-BISEKSUALAC!', ali vjerujem da ćete znati po-goditi pravu žicu.
Vaša ponizna itd. itd.
Možda bih ovo mogla predložiti Karen. Napokon, pa ona radi u jutarnjem programu.
Dobro sam se osjećala dok nisam stigla u ured g. – Waltersa. Nije mi rekao nikakve pojedi-nosti, a budući da nije spominjao policiju i bolnicu, bila sam uvjerena da se ništa strašno nije dogodilo. Pogriješila sam. Kad sam stigla tamo, činilo mi se kao da sam ušla na set postavljen za novi misterij gđice Marple. Svi su osumnjičeni bili okupljeni i sad će se razotkriti pravi kri-vac.
Bila je tamo Tara Brownlow, lijepa i hladna, sa svojim savršenim i beživotnim licem i poda-tnim, skupo odjevenim tijelom. I Joe, koji je izgledao deset godina stariji nego kad sam ga vid-jela prošlog tjedna. Zbog tamnih podočnjaka ispod očiju izgledao je kao osuđenik na smrt koji čeka da mu krvnik zalupa na vrata ćelije. Jer ovaj je čovjek sasvim sigurno bio u zatvoru. I Phillippa je bila tamo i naizmjenično odašiljala ubojite poglede Jou i Tari.
Nisam znala što oni tamo rade. Znala sam da je Tara Brownlow Elliottova učiteljica (i Phoe-bina i Isabellina), ali ona je Claire predavala samo engleski. Nešto mi je govorilo da će ovaj sastanak imati naslov – Ono što biste najmanje željeli da se dogodi baš danas. Zaželjela sam da sam sama, da živim sama, bez prijateljica koje isprepleću svoje živote i muževe, bez djece koja se još više međusobno isprepleću, dok se svi zajedno ne spojimo u nerazmrsiv čvor. Molim te, Bože, neka za ovo ne bude kriva Claire, molila sam.
Ali Claire je bila kriva. Ili, da budem preciznija, sve je to bila njezina ideja. Ispostavilo se da Elliott nije želio sudjelovati i da je bio samo nesvjestan ortak. Čini se da se Claire okladila sa svojim društvom (u koje nije spadala niti jedna moja druga kći) u dvadeset funti da će namamiti Elliotta u ormarić u svlačionici i natjerati ga da skine hlače. A psina se sastojala u tome što su svi u školi znali da je Elliott potajno zaljubljen u Claire, ali je bio suviše povučen da bilo što učini.
Da, bilo je to okrutno, tinejdžeri su okrutni. Zašto ste se tako iznenadili? A Claire se pokaza-la puno domišljatijom i dubokoumnijom nego što sam mislila. Nimalo plaho, u stilu Lolite, na-mamila je pogledima i obećanjima Elliotta koji ništa nije sumnjao, u spomenuti ormarić, rekav-ši mu da će s njime podijeliti okladu ako bude surađivao. Nevoljko sam morala priznati da je ovo bila vrlo mudra taktika, s obzirom na senzibilnost odabranog subjekta.
Tijesni ormarić sa svojim opojnim zovom bliskoga fizičkog dodira bacio je čini na ovaj nes-retni par. A kad je Elliott napokon skinuo hlače, par se upustio u ozbiljniju komunikaciju. Gđi-ca Brownlow naslutila je da se nešto događa po okupljenoj gomili ispred ormarića, koja se smi-juljila i skvičala. Na svu sreću, otvorila je vrata prije nego što su stigli skinuti još više odjeće i tako spriječila još veću štetu, ali im je ovaj događaj svakako osigurao mjesto u školskoj mitolo-giji.
Možda sam bila suviše iscijeđena zbog ostalih drama koje su se dogodile tog dana, ali meni cijeli taj incident nije izgledao tako ozbiljno. Naravno da sam se uživjela u glumu, uzdišući i izgledajući razočarana svojom grješnom kćeri, izjavljujući da ću se svakako ozbiljnije pozaba-viti ovim problemom, ali zapravo nisam bila jako zabrinuta. Claire je bila malo premlada da se upusti u bilo kakvu fizičku vezu i nisam mislila da je to njezino tipično ponašanje. Da znate Claire onako dobro kao ja, znali biste da ju je na ovaj čin potaknuo jedino ponuđeni novac. Prodala bi dušu za Nike majicu.
Bilo mi je dosta ovih školskih problema, osobito sada kad sam opet sve morala riješiti sama, bez Roba, ali nisam to shvaćala kao znak da je Claire započela svoj moralni pad. Da se to do-godilo mjesec dana prije, i Phillippa bi mislila isto. Ali sada je sve bilo drukčije. Sve je bilo obojeno nevjerom njezina muža.
Čekala sam da g. Walters završi sa još jednom propovijedi o roditeljstvu i potrebi da se djeci usade moralne vrijednosti. Neprestano sam ponavljala da ćemo sve to bolje raspraviti kad do-đem k njemu zajedno s Robom. Zahvalno sam prihvatila kaznu za Claire od dva tjedna suspen-zije, iako sam smatrala da je kazna malo preoštra. I u tom bih trenu bila ustala i otišla. Ali Phil-lippa je bila ispunjena bijesom kao balon. Znala sam da sam trebala prije pustiti Phillippu da na nekom neutralnijem terenu ispuše tjeskobu i frustracije iz svog sustava. No to je bilo jako teško izvesti u Starbucksu.
Nikad nisam bila ni u jednom Starbucksu u kojemu barem za jednim stolom nije sjedila maj-ka koja doji dijete, tako da ni onaj u Claphamu nije bio iznimka. Ako želite vrištati i bjesnjeti o spolnim sklonostima svoga muža, bilo bi najbolje da izbjegavate svaku javnu ustanovu. Uvijek misleći na društvene konvencije, Phillippa je progutala svoje gorke osjećaje zajedno sa svojim espressom.
Mora da se poslije kod kuće bjesomučno ushodala, napajajući svoj jad beskonačnim ispro-bavanjem svih onih strašnih stvari koje će reći Jou kad ga vidi. A kad ga je konačno vidjela, s njim je bila, nitko drugi do njegova konkubina! Poznavajući užasnu, ali preciznu sinkronizira-nost slijeda događaja, nagađala sam da su Joe i Tara već bili ovdje kad je stigla Phil.
Samo ju je njezin odgoj (i možda osjećaj odgovornosti prema svojim noktima) spriječio da ih napadne, tu i tada, i obori ih na tlo. Umjesto toga, dok je ravnatelj gudio o Elliottovoj nepo-dopštini, u njoj je kiptio bijes, prijeteći svakog trena eksplozijom žuči.
– Mogu li nešto upitati? – slatko je upitala.
Molim te nemoj, Phil. Umiješala sam se. – Phillippa, idemo svi kući da se smirimo. Doživje-li smo šok i mislim da nam treba malo vremena da razmislimo. – Tiho sam je molila da ne nas-tavlja dalje.
Uzaludno sam trošila vrijeme. – Ne brini se, Lorna. Neću napraviti scenu, ako to misliš. Ne, samo želim s g. Waltersom razjasniti nešto vezano za školsku politiku.
– Naravno da to možete, gđo Jackson, rekao je g. Walters, nemajući pojma kakvu je raketu zapalio. – Pitajte što god hoćete. Keaton House se oduvijek drži politike otvorenih vrata. – I zaslužio je da mu uništi dan. Prema mojim pravilima, svatko tko koristi frazu – politika otvore-nih vrata – zaslužuje sve što ga snađe.
Phillippa je namjestila najširi osmijeh koji sam ikada vidjela na ubogu licu. Samo sam ja (možda i Joe) naslućivala što se krije ispod. – Hvala. Nedavno ste nam poslali pismo u kojemu pišete o tome kako kasnimo s plaćanjem školarine za Elliotta i Ruperta.
G. Walters je izgledao zbunjeno. Joe je izgledao kao da mu je neugodno. Tara je izgledala kao da se dosađuje. Ja sam gledala u pod.
– Radi se o tome što sam primijetila da djeca nastavnika plaćaju upola manju školarinu. Je li to točno?
– Daaa, oprezno je odgovorio g. Walters.Nije micala osmijeh s lica. – Pitala sam se odnosi li se to i na djecu roditelja koji spavaju s nastavnicima?
Prvi sam put vidjela da lice gđice Brownlow pokazuje nešto više od naduta omalovažavanja svih i svakoga. Činilo se kao da će joj pozliti. Sada znaš kako je meni, moja gospodična. Joe je bio zbunjen. Pričekaj malo, Joe, ubrzo ćeš razumjeti. Malo je zbunjujuće, moram priznati, ali ubrzo ćeš saznati.
Phillippa je bila u punom zamahu. – Znate što mislim. U današnjem svijetu proširenih i razo-renih obitelji i otvorenih brakova, poremetile su se sve granice. Čini se da samo spavanje s ne-kim dulje od nekoliko tjedana, daje paru određen ugled. Brak i izmjena bračnih zavjeta izgleda da više nisu preduvjeti za obveze. – Ajme, Phil. Znam da si suviše obuzeta svojom fiksnom idejom da bi pažljivo promislila što ćeš reći, ali ovo je ipak malo previše osobno.
– Sto točno mislite, gđo Jackson?
Niste to trebali pitati g. Walters. Postoje neke stvari za koje je bolje da ostanu nerazjašnjene. Vjerujte mi, ja to znam.
– Sto mislim? Nisam ja ona koja bi trebala na to odgovoriti. Pogledajte lice svoje nastavnice i recite mi što ono znači.
Svi smo pogledali u gđicu Brownlow čije je lice poprimilo ružnu nijansu tamnocrvene boje. Morala bih je upoznati s Karen. Karen će joj reći marku korektora koji upotrebljava da prikrije crvenilo kože. Žene bi trebale pomagati jedna drugoj.
– Zašto me svi tako gledate? – rekla je, braneći se.
Phillippa je odgovorila neprekidno se smiješeći, pa je izgledala poput manijaka. – Svi smo jako zainteresirani za vaše mišljenje o ovoj stvari, gđice Brownlow. Što mislite o djeci s čijim očevima spavate? Koristim množinu, jer ako ste to jednom učinili, očito nemate nikakvih nače-la i mora da ste obradili prilično velik broj muževa za vrijeme svog službovanja ovdje.
Tara Brownlow se očajnički borila da nađe nešto, bilo što, prikladno za odgovor. Phillippa joj je pomogla. – Želite li reći da niste u vezi s ocem nekog od učenika?
Uskočio je g. Walters. – Sad je dosta. Ovdje su iznijete neke ozbiljne optužbe i volio bih da to možemo riješiti oprezno i profesionalno.
– Što je s tobom, Joe? Želiš li ti nešto dodati? – Phillippa je okrenula svoj smiješak prema njemu. On nije imao pojma što bi trebao reći. Znao je o čemu govori Phil, barem je mislio da zna. Znala sam da mu je Andrea rekla za Dana i Taru Brownlow, pa je mislio da je Phillippa u pogrešno vrijeme stala u obranu svoje prijateljice. S druge strane, nije bio baš siguran kakve to veze ima sa školarinom i Elliottom.
Pročistio je grlo. – Mislim da je g. Walters u pravu. Mislim da bi to trebale riješiti profesio-nalne osobe. – Zavalio se u stolici, zadovoljan što se nije konkretno izjasnio. Poput većine mu-škaraca, mrzio je kad ga se uvlačilo u emocionalne situacije u koje nije bio osobno umiješan. A još je uvijek mislio da ovdje nije umiješan. Žudjela sam za tim da redatelj iskoči na scenu i po-viče – Stanite! – svim protagonistima, tako da mogu nafilati Joa informacijama o najnovijem zapletu, da ne bi u neznanju dokrajčio svoj vlastiti lik.
Phillippa ga je ljubopitljivo promatrala. – Zaista tako misliš, Joe? Zaista misliš da ovo mo-ramo prepustiti profesionalci. Konačno je shvatio njezin ton pa je pomislio da je ovdje prečuo nešto važno. Nije znao što i trebao mu je još neki trag.
Phil mu ga je pravodobno pružila. – Pozvani smo ovamo na razgovor o zastranjenom pona-šanju našeg sina, tvog sina. Dosad se ništa sličnog nije dogodilo. Čuo si što je g. Walters rekao Lomi. – Molim te, ne uvlači me u to. Želim doma. – Rekao je da iz iskustva zna da djeca poči-nju pokazivati asocijalno ponašanje koje nije u skladu s njihovim karakterom, zbog problema kod kuće. Pa, razmislimo malo o problemima u našoj obitelji. Česta, neobjašnjiva odsutnost jednog od roditelja, na primjer, nakon čega slijede laži i isprike.
Sad je Joe shvatio. Još se uvijek nije povezao s Tarom Brownlow, ali je shvatio da je njego-va nevjera otkrivena i da je javno izložena. – Idemo kući, Phil. Tamo ćemo razgovarati.
Nije se dala smesti. – Želim razgovarati ovdje. I sada. Želim da pred svima priznaš da si za sve ti kriv jer imaš ljubavnicu. Ili ćeš to možda poreći?
Nije rekao ništa.
– Vidite! – uzviknula je Phillipppa uz besmislenu pobjedničku kretnju. – Priznao je!
Joe me je molećivo gledao. Stavila sam ruku na Phillippina ukočena ramena. Primijetila sam da se trese i bilo mi ju je žao. – Dođi, Phil. Idi kući. Idi i sredi se. Nemoj raditi scenu. Zbog Elliotta.
Tek je ovo pozivanje na njezina sina razbilo njezin otpor. Sasvim je zaboravila da on vani čeka zajedno s Claire. Odmah je stišala glas. – Oprostite. Da. Dobro. Naravno. Elliott.
Dopustila mi je da joj pomognem obući kaput i nekoliko je puta duboko udahnula da joj se na lice, samo radi sina, vrati njezina uobičajena maska. Čak je ispružila ruku g. – Waltersu, kao da se oprašta nakon ugodno provedena vremena u zajedničkom ispijanju čaja. On ju je oprezno primio i ništa nije rekao, bojeći se da ne potakne još jedan iracionalni ispad ove poremećene majke. I Joe mu je ispružio ruku, a zatim je krenuo prema gđici Brownlow da se i s njome poz-dravi. Phillippa je gledala u drugom smjeru pa sam ga pljusnula po ruci, opominjući ga pogle-dom. Shvatio je, i iako nije razumio razlog, prestao se približavati Tari. Uskoro ćeš saznati, pomislila sam. Samo se nadam da će biti dovoljno pametan da ne kaže Phil tko mu je zaista ljubavnica, kad je na kraju uvjeri da to nije Elliottova učiteljica.
Pri rukovanju s g. Waltersom osjetila sam u njegovu stisku toplinu. Mislim da je cijenio to što sam ga spasila od potencijalnoga strašnog obračuna. Je li naslutio što o kompliciranim od-nosima na koje je aludirala Phillippa, ne znam. Isto tako ne znam ni jesam li ovom zaslugom poništila svoj glas loše majke, no svejedno se nadam. Ali sasvim sigurno znam da od ovog po-podneva u Keaton Houseu više neće biti politike otvorenih vrata.
I Claire i Elliott bili su jako pitomi kad smo ih pokupili pred ravnateljevim vratima. Sigurno su čuli nešto od onoga što se događalo unutra. Koliko ja poznam djecu, sigurno su prisluškivali kroz ključanicu. Elliott se doimao potpuno zatvoreno. I u najbolja vremena bio je sramežljiv i povučen. Ova rabota s Claire sigurno ga je prestravila, a poslije kad je čuo majku i oca kako viču... Ne, nisam željela razmišljati o tome. Moram prestati vlastitom bolu pridodavati i tuđu. Nemam dovoljno mjesta. Ni vremena.
Utješno sam ga potapšala po leđima. – Ne brini se, Elliotte, sve će biti u redu. Obećajem ti. – Buljio je u moje ruke, tražeći neki dokaz da će stvarno biti tako. Još je uvijek bio dovoljno mlad da misli kako odrasli imaju sva rješenja koja djeci nisu dostupna. Želio mi je vjerovati, a ja sam se osjećala kao varalica.
Zgrabila sam Claire malo grublje nego što sam namjeravala i odvukla je prema vratima. – Gdje je auto? – upitala je.
– Došla sam taksijem, odgovorila sam, iznervirana što nije svjesna kakvu je nevolju uzroko-vala.
– Znači, doma idemo taksijem?" Počela sam još brže hodati, potaknuta ljutnjom. – Ne, ne idemo taksijem. To bi me stajalo osam funti i pedeset. Idemo na autobus.
Zastenjala je onako užasno kako to samo pubertetlije znaju, dajući mi na znanje kakva joj je strašna nepravda učinjena od ovoga bezosjećajnog svijeta. – Ali stanica je kilometrima daleko, a isto je tako i kad se iskrcamo.
– Znači da ćemo obje biti u dobroj formi kad stignemo kući, zar ne?
Nisam sigurna kako sam to učinila, ali nekako sam joj uspjela prenijeti poruku da sam stigla do krajnje granice, pa je prestala prosvjedovati. Kad smo stigle na autobusnu stanicu, obje smo bile bez daha. Navalio je endorfin (osim ako to nije bio neki sastojak u mom koktelu različitih tableta protiv bolova) i osjećala sam se prilično dobro što sam sredila stvari kako sam najbolje mogla. Odlučila sam da neću kažnjavati Claire.
– Što ste čuli dok ste čekali pred vratima g. Waltersa?
– Ništa, malo prebrzo je odgovorila Claire.
– Ma daj, znam da ste prisluškivali. Brinem se zbog Elliotta. Je li čuo nešto od onoga što je govorila njegova majka?
Claire je nesretno kimnula glavom. – Bilo je grozno, mama. Mislila sam da će zaplakati. Mi-slim, kad je govorila o gđici Brownlow, oboje smo se cerekali. Mislili smo da je to i zaslužila jer je gđice Brownlow prava drolja.
– Claire! – Nastojala sam zvučati ozlojeđeno, iako sam se potpuno slagala s njom. Meni je, kao majci, bila dužnost da podržavam opće uvjerenje da učenici moraju poštovati sve nastavni-ke i nastavnice, čak i ako su drolje. Međutim, ja nisam učenik i mogu je nazivati kako me volja. Čak i droljom. Obožavam biti odrasla.
– Žao mi je, promrmljala je Claire ni za trenutak ne misleći ono što je govorila. Dobro da je tako. 'Ali, kada, kada je počela vikati na Elliottova tatu, bilo je strašno. Je to istina? To da ima ljubavnicu?
– Ne znam, Claire. To se nas ne tiče. To moraju srediti Elliottovi roditelji. A ti bi trebala El-liottu biti dobra prijateljica. Trebat će mu prijatelji, bez obzira na to što se dogodilo.
Razrogačila je oči. – Ne misliš valjda da će se razvesti?
Glasno sam uzdahnula. – Ne znam, Claire, zaista ne znam. Pustimo sad to. O ovome ne smi-ješ govoriti nikome. Uvjerena sam da se Elliott i sada dovoljno srami.
Ali ona me nije slušala. Razmišljala je o svojoj posljednjoj rečenici. – To bi bilo najgore, to da se razvedu. Svi to govore. Kažu da je to gore nego da ti umru tata ili mama.
Zadrhtala sam zbog smjera kojim je krenuo naš razgovor. – Dušo, ne smiješ se brinuti zbog toga. Sigurna sam da će na kraju sve ispasti dobro. – Moram prestati ovo govoriti. Svaki put zvuči sve manje uvjerljivo.
– Ti i tata se nećete razvesti, zar ne? – uznemireno je upitala.
– Mi i nismo u braku, kako se onda možemo razvesti? – nježno sam odgovorila.
– Znaš što mislim.
Pažljivo sam birala riječi. – Claire, zar si zabrinuta zbog nečega. Gledala je dolje u svoje no-ge, u zidove uz koje smo prolazile, svuda, samo ne meni u oči. – Ti i tata se dosta svađate. Ču-jemo vas.
Uzvratila sam joj veselim glasom. – Svi se roditelji svađaju. To je normalno. Pitaj prijatelje u školi, svi će ti reći isto.
– Ali sada je drukčije, zar ne? Zbog druge mame?
– Da, drukčije je, neću se pretvarati da nije. Ali to nimalo nije promijenilo ljubav koju osje-ćam prema tebi i tvojim sestrama.
'A je li promijenilo tvoje osjećaje prema tati?
Naravno da jest. – Naravno da nije! Tata i ja se samo prilagođavamo povratku vaše majke u naše živote. A kad se tata vrati iz New Yorka, svi ćemo sjesti, razgovarati i dogovoriti se, tako da više ne bude svađa. Bi li to voljela?
– Što? Misliš na tebe i drugu mamu?
Nisam na to mislila. – Ako tako želiš. Ako ti to bude imalo pomoglo, onda da. – Auuu, zar nisam prava gđica Zrelost? – Ne mogu obećati da će sve glatko teći, ali bit će bolje, to ti obeća-vam. – Zaista sam tako mislila. Vidjela sam kako su obje moje najbolje prijateljice učinile prve korake prema propasti svojih brakova. Ona jadna djeca. To se neće dogoditi mojoj djeci. Ma što se dogodilo, namjeravam ovu obitelj održati na okupu.
Te smo večeri sve jele valjuške i raviole iz konzervi, a zatim Angel Delight s razmrvljenim čokoladicama. Jele smo na krilu, ispred televizora i pile kolu iz velike boce koju smo dodavale jedna drugoj, suzdržavajući se od podrigivanja s različitim uspjehom. Kad je nazvao Rob, zap-repastio ga je smijeh koji se čuo u pozadini, kao i zborno izvikivanje – Bog, tata! – popraćeno skladnim podrigivanjem. – Vidim da se dobro zabavljate bez mene, suho je primijetio.
– Izgubljene smo bez tebe, ali se nekako snalazimo, odgovorila sam.
– Drago mi je što uživate. Zaista. Lijepo je opet čuti smijeh u kući.
– Mi smo razgovarale i odlučile da se više nećemo svađati i da svakog jutra, prije izlaska iz kuće, svatko mora ispričati barem jednu lošu šalu.
– Slažem se. – Osjetila sam kako mu je iz glasa nestala napetost.
– Pa, kako je tamo? – upitala sam.
– Znaš i sama, ista gomila, isti govornici. Ali uspostavio sam neke dobre veze. – I tada su se opet vratile one tišine. A ja sam se sjetila Karen. Ali ga ništa nisam pitala. Zato da ne bi morao lagati, okolišati ili zaobilaziti. Jer sam čula svoje kćeri kako se smiju u dnevnom boravku i bilo mi je jako važno da to ne ugrozim još jednom svađom u kojoj nitko ne bi pobijedio. Ispričat će mi sve kad se vrati. A ja ću tada biti spremna. Bit ću smirena i puna razumijevanja, pa će znati da će sve biti u redu. Oboje ćemo znati da će sve biti u redu.
– Volim te, nespretno sam rekla.
– I ja tebe, nježno je odgovorio.
Nikad nismo ove riječi izgovarali samo tako i to mi se sviđalo. Te su nam riječi nešto značile i izgovarali smo ih samo u značajnijim prigodama. Već ih dugo nismo izrekli, pa su nam sada ulile novu snagu koja će mi jako trebati u idućim danima. Kada se god ubuduće budem osjećala nesigurnom radi Roba, nastojat ću se sjetiti koliko su mi u ovome trenutku trebale te riječi da ponovno učvrste moje osjećaje. Kad sam spustila slušalicu, osjećala sam se puno bolje i sretnije nego ikad dosad, otkako se pojavila Karen.
Strašan vrisak natjerao me je da potrčim u dnevni boravak. Sve su cure bile na podu, presa-vijajući se od smijeha i stišćući nosove. Nije mi dugo trebalo da shvatim što se dogodilo. Psi su u kutu pili ostatke kole i lizali omote čokoladica. Njihov doprinos obiteljskoj provali puštanja vjetrova natjerao nas je trčećim korakom u kuhinju da izbjegnemo smrad. Bio je to luckast, predivan i glup mali incident koji nas je opet sve povezao. Šteta je napravljena, ožiljci su još uvijek bili tu, ali će nas ovakav oporavak održati. Preživjet ćemo.
10 Re: Francesca Clementis MOJE CURE Čet Feb 16, 2012 2:26 pm
Margita
Administrator
Trinaesto poglavlje
Tako smo preživjele još četiri iduća dana. Kao da smo živjele u romanu Enid Blyton. Jude i Claire su bile kod kuće, pa smo njihovu suspenziju pretvorile u neslužbene praznike, preždera-vale se keksima i održavale maraton u kompjutorskim igrama. Nastojale smo to sakriti od ostale dvije, da ne dođu u napast i počine kakvo nedjelo samo da se pridruže svojim sestrama u ovom predivnom zabavljanju. Tražila sam da ih Phoebe i Ali, kad dođu iz škole, zateknu kako uče u svojim sobama. Nikoga nismo zavarale tim pretvaranjem, ali je ovakvo ozračje prevladavalo do kraja ove lakrdije.
Claire se prva dva dana posvetila traženju informacija za Robovo putovanje u rezervat vuko-va. Ispostavilo se da je puno složenije nego što smo mislile. Nije bilo izravnih letova i rezervat je bio otvoren za posjetitelje samo u određeno doba godine. Ulagivala sam se Robovoj tajnici pa mi je dala Robov rokovnik. Zajedno s Claire uspjela sam pronaći deset slobodnih dana u studenome, pa smo preko Interneta rezervirale kartu za to razdoblje.
Claire je nazvala zrakoplovnu kompaniju i izradila cijeli plan putovanja za Roba. Bio je to rad iz ljubavi i ja sam se jako ponosila njome što je sve sama organizirala. Znala sam da će Rob biti dirnut njezinim trudom. To će mu značiti više od novca koji je bio potreban za financiranje puta, ali se pokazalo da je prava zabava zaraditi ga.
Nakon što bi cure otišle u krevet, ostajala sam budna do kasnih sati i radila na Simonovu projektu. Bilo je naporno, ali i jako zabavno. Postala sam pravi znalac u razvrstavanju zbrke korisnih i suvišnih informacija na Internetu, u sažimanju najnovijih postignuća i ponovnom iznošenju podataka u prihvatljivom obliku.
Gotovo sam se svaki dan nalazila sa Simonom na ručku. To je bilo lakše nego da sam mu dvadeset puta na dan telefonirala i propitkivala ga o tehničkim stvarima u koje se nisam razum-jela. Nakon razgovora s Robom preko telefona, osjećala sam se nekako ugodnije u Simonovu društvu. Bila sam samouvjerenija jer je moj život opet tekao ujednačenom kolotečinom. Ništa me nije moglo potresti. Njegovi osjećaji prema meni kojima je stalno odisala atmosfera oko nas, nisu me više uznemiravali.
I znate što? Osjećala sam se ugodno u društvu s privlačnim muškarcem kojega sam zaludila, sada kad sam bila sigurna u svoju vezu s Robom. Više nego ugodno. To mi je ulijevalo nekakvu sigurnost. Kao kad u pričuvi svoga vrhunskog tima imate vrhunskoga svjetskog igrača.
A i u proteklim mi je danima trebao prijatelj. Njemu je to bilo zabavno.
– Drago mi je što sam ti od neke koristi. U kakvu me god obliku želiš. – Spustio je čaše na stol. Pronašli smo miran pub na pola puta između naših domova, u kojemu su posluživali gole-me odreske i pitu od bubrega, i u kojemu su imali ekskluzivno pravo prodaje izvanredne jabu-kovače iz obiteljskog voćnjaka u Devonu.
Zaprepastila sam se. – Ne misliš valjda da te iskorištavam?
Nasmijao se. – Ti sve shvaćaš previše ozbiljno. Nemoj. Drago mi je što ti mogu biti prijatelj. Mislim da griješiš što si isključila Andreu i Phillippu.
Narogušila sam se zbog kritike. – Nisam ih isključila. Samo sam im dala malo prostora. Mis-lim da im ne mogu baš puno pomoći u ovome što sada proživljavaju.
Zaprepastilo me je koliko ga je ovo zabavljalo. – To nije razlog što ih ne zoveš i oboje to znamo. Jednostavno ne želiš znati što se događa, u slučaju da su stvari krenule loše.
Nimalo se nisam zabavljala. – Nekoliko smo puta zajedno ručali i sad me najednom bolje poznaš od mene same. Kakav klišej. – Ne volim kad se netko upliće u moje motive, imam već dovoljno poteškoća da ih objasnim samoj sebi.
Dan nakon Crne srijede, kako sam je nazivala, probudila sam se u okrutnoj stvarnosti. Imala sam samo dvije prijateljice na cijelome svijetu, a nisam mogla nazvati nijednu od njih.
Postoje ljudi koji imaju prijatelje i oni koji imaju poznanike. Razlika između prijatelja i poz-nanika obično se uočava u njihovu broju. Ne možete imati stotinu prijatelja. Ne vjerujem ni da ih možete imati dvadeset. Jednostavno nemate dovoljno vremena da se posvetite stvaranju pra-vog prijateljstva s dvadesetero ljudi. Možete ih susresti nekoliko puta na godinu, razmijeniti s njima bitne događaje u životu i popuniti velike praznine, ali ne možete na takav način pružati jedno drugome potporu ili uhvatiti se za ruke i tumarati kroz svakodnevne događaje koji vas istinski određuju.
Uvijek sam imala poznanike, dok nisam srela Roba. Poznavala sam desetke dobrih ljudi, drugara za svaku prigodu. Imala sam prijatelje za opijanje, prijatelje za ples, prijatelje za kino (podijeljene na one koji vole umjetničke filmove, strane i hitove), prijatelje za pizzu, prijatelje za odlazak na praznike, prijatelje za potištenost. Naravno da ih nisam namjerno tako svrstala, jednostavno je tako ispalo.
Tek kada sam se doselila k Robu, spoznala sam da je on pravi muškarac za mene. I tada sam napravila ono što je učinilo bezbroj žena prije mene i što će i one poslije mene raditi do svršet-ka svijeta: prestala sam viđati stare prijatelje. Naravno, ne istog trena. Nitko to ne radi odmah. No ja sam svoj život posvetila Robu i djevojčicama. Točno sam znala kako ću provoditi svoje vrijeme. Ako je igrao film koji sam željela pogledati, željela sam ga gledati s Robom. Htjela sam jesti s njime, piti s njime, sasvim ga upoznati. A tu su bile i djevojčice. Nisu znale što se događa. Njihova je mamica otišla i sad je stalno neka nova gospođa bila u kući. Ne bi bilo poš-teno prema njima samo tako dolepršati i odlepršati iz njihovih života. Bila im je potrebna sigur-nost i stabilnost, a tu sam ja morala odigrati glavnu ulogu.
Tako sam ispočetka održavala veze samo s najbližim prijateljima. Ali tada sam primijetila da im oči vrludaju dok sam im pričala beskrajno duge priče o djevojčicama. I kada je svima posta-lo očito da sam se smirila, činilo se kao da sam emigrirala. Osjetila sam kako se udaljavam od starih veza i ulazim u pravi, obiteljski život. Povremena pića s prijateljicama, postala su doista povremena. Zatim tu i tamo pokoja božićna čestitka i na kraju ništa.
Čim sam zaronila u svoje instant-materinstvo, počela sam tražiti pomoć od Andree i Phillip-pe. Trebala sam ih, trebali su mi njihovi praktični savjeti, njihovo znanje i iskustvo. Sate i sate provela sam s njima, na telefonu, u parku, u kupnji, u njihovim kućama, u mojoj kući. I iz toga su izrasla moja prva prava prijateljstva. Jer, kako se smanjivala moja ovisnost o njihovim prak-tičnim savjetima, tako sam ih počela prihvaćati kao postojane osobe u svome novom životu.
Sviđalo mi se upoznavati ih, pričati naše životne priče, postavljati temelje zajedničkim us-pomenama i privatnim Šalama, govoriti im (gotovo) sve i učeći (gotovo) sve od njih. Počela sam prezirati one koji su se zadovoljavali površnim poznanstvima i propustili iskusiti duboko, pravo i sveobuhvatno prijateljstvo.
A sad se osjećam malo glupo. Nekako precijenjeno. Malo pretenciozno. Malo nalik na sebe. Jer, kad osim svog partnera imate samo dvije prijateljice, neizbježno će doći vrijeme kad ćete se morati suočiti sa svojom glupošću što niste predvidjeli izvanredne situacije.
Roba nema. Phillippa sređuje svoj brak i ne usuđujem se nazvati je da ne kažem nešto krivo. Znam previše toga da bih izigravala samo nepristrana promatrača. I nemam pojma što Andrea radi. Nije me nazvala od srijede. Možda čeka da ja nazovem nju. Možda je to što ne odobravam njezinu vezu s Joem, pogoršalo naše odnose. Ne znam. Ne znam ni što bih joj rekla, pa ne go-vorim ništa. Ako me treba, nazvat će me.
Sve mi je tako mutno izgledalo. Ne mogu se ni sjetiti kako je završio moj razgovor s Andre-om. Čini mi se da je bilo sve u redu kad sam morala naglo otići zbog poziva iz škole. Mučila me ona neugodna sumnja da sam možda na odlasku dobacila neku vrstu propovijedi o braku i prijateljstvu. To ju je sigurno strašno razljutilo i to bi moglo biti objašnjenje zašto me nije naz-vala.
I iako još uvijek mislim da je njezina veza s Joem nešto najniže što mogu zamisliti, osjećam se nekako nelagodno u svom osjećaju krijeposti dok sjedim ovdje sa Simonom i nosim svoj omiljeni ljubičasti džemper za koji svi govore da mi jako dobro stoji. I našminkala sam se.
To je uistinu čudno. Nakon šoka zbog burnih događaja u brakovima mojih prijateljica koji su potresli i temelje moga vlastitog života i prisili me da ponovno preispitam svoje vrijednosti i ciljeve, i ja se isto mijenjam. Očajnički želim svoje misli podijeliti s nekime, razglabati o njima i pokušati naći mrvicu razuma koja bi razjasnila sve ovo ludilo. Ali nemam s kime razgovarati. Jer su upravo ti odnosi koji su mi sve do sada pružali spas, bili područja u kojima su vladali najveći konflikti i gdje je meni bio zabranjen pristup.
Nisam imala nikoga osim Simona. Iskreno vam kažem, jedino sam se zbog toga okrenula k njemu. Ima i drugih mama u školi s kojima sam znala razgovarati, ali ni s jednom od njih nisam bila bliska. A i teško da bih im mogla govoriti o Andreinom i Phillippinom braku, nije li tako? Ne, kad ih jako dobro poznaju. A tu je i moja mama. Ali naš odnos majke i kćeri nije takav. Moja mama pohrani svaku informaciju koju joj pružim, bez obzira na to koliko ona uzgredna bila. Svaka naznaka nečega čime nisam zadovoljna u svom životu ukorijenit će se u njezinoj glavi i strahovito rasti dok ne bude mogla spavati zbog brige za moju budućnost.
Mama pozna Andreu i Phillippu i obje ih voli, iako misli da je Phil malo previše uobražena za njezin ukus. Da zna kroz kakve krize trenutačno prolaze, više nikad ne bi mogla sjesti s nji-ma za stol, a da ne ne izreče kakav indiskretni komentar o njihovim životima. Osjećala bi obve-zu da Andrei podari lekciju o svetosti braka (naravno, da usput i ja čujem, jer je to što nisam bila udana bila njezina bolna točka) i tražila bi da Phillippi skuha puno čaja.
Bilo bi neugodno. A ako se sve samo od sebe sredi, za što sam se stalno molila, tada bismo bez razloga poremetile naše odnose.
I tako se nisam imala kome obratiti. Simon je bio moj prvi muški prijatelj, mislim reći, pravi prijatelj. Pretpostavljam da mi je i Rob prijatelj, ali malo drukčiji. S Robom ne mogu razgova-rati o problemima koje imam u svojoj najvažnijoj životnoj vezi, tj. u vezi s Robom. Znam da neki parovi razgovaraju o svemu, ali nisam baš sigurna da je to zdravo. Ja sam uvijek svjesna toga da se ono što je izrečeno ne može smatrati neizrečenim i zato mislim da je bolje neke stvari izgovoriti izvan braka, tamo gdje neće uzrokovati trajnu štetu.
Sve do sada nisam razumjela zašto žene tako visoko cijene muško prijateljstvo. Simon je potpuno drukčiji od Andree. Dobro, dobro, ne morate se smijati, znam da je to očito. Ali on mi je ukazao na potpuno drukčije aspekte svih mojih iskustava. Nije automatski suosjećao sa mnom, niti uzastopce slijedio tok mojih misli. Poveo me je u neistražene kutove, postavljao teška pitanja i igrao se vražjeg odvjetnika, nimalo se ne brinući hoće li me to uznemiriti ili iz-nervirati.
No postoji važna razlika između Simona i ostalih muških prijatelja. Čini se da me Simon vo-li. Eto. Rekla sam to. A rekao je i on. Samo jednom, u četvrtak za ručkom. I to ne previše ro-mantično.
– Moram samo raščistiti nešto prije nego što počnemo, rekao je dok je prelijevao krumpir smeđim umakom. – Reći ću to samo jednom, a onda možeš zaboraviti, ali ja to moram reći. Volim te. Eto. Rekao sam to. Znam da ti ne osjećaš isto prema meni. Hoću reći, sada, trenutač-no. Zato mi ne moraš ništa reći. Ja tako osjećam. Tako da u slučaju kada i ti budeš počela osje-ćati nešto slično, ne bude nesporazuma. Znat ćeš da ja osjećam isto, tako da možeš odmah doći i reći mi, bez straha da ćeš biti odbijena. Dakle, to smo sredili. – Zatim je pojeo krumpir. – A sad mi ispričaj o svojim ludim prijateljicama.
To što je rekao nije bilo baš u Shellyjevu stilu, ali je bilo nešto najdirljivije što mi je netko rekao. Nismo više raspravljali o tome. Imao je pravo, nije bilo potrebe. Začudo, nisam se osje-ćala ni neugodno, ni zbunjeno, ni satjerana u kut. Osjećala sam se drukčije, iako je to bila jed-nostrana ljubav. Stvarno je bila. Gotovo sam sigurna u to.
Simonov osjećaj za poštenje je zadivljujući. Uvijek je stajao u obranu Roba čim je saznao da imaju nešto zajedničko – to da me obojica vole. Nije srozavao Roba, ni uzdizao sebe. Samo je slušao, zapažao, davao savjete, nasmijavao me i mijenjao temu u pravom trenutku.
U četiri je dana uspješno ispunio prazninu koju su mi ostavili Rob, Andrea i Phillippa. Malo sam uznemirena kako se sve to tako brzo događalo. Iz toga se može zaključiti da sam površnija nego što sam mislila. Ili je već možda postojalo prazno mjesto koje je samo on mogao ispuniti, mjesto koje sam očistila za njega. Ne. To bi bilo previše promišljeno, ne mogu to prihvatiti. No čim sam tako počela razmišljati, Simon je primijetio moje skretanje s teme i nelagodu i usmje-ravao me natrag na neutralni teritorij našeg projekta.
– Zadovoljan sam kako napreduješ, rekao mi je danas.
– Premašila si normu.
– Trenutačno imam puno slobodnog vremena. Čim se Rob vrati, opet će monopolizirati ra-čunalo, pa ću početi zaostajati.
– Kad bi se trebao vratiti? – ljubazno je upitao, dobro znajući da je to danas.
Pogledala sam na sat. – Sletjet će za otprilike pet sati.
– Hoćete li ga dočekati na Gatwicku?
Odmahnula sam glavom. – Ne. Previše mi je komplicirano, s Phoebinim i Alinim raspore-dom u školi i s time što moram paziti da Claire i Jude ne zaostanu s gradivom, takve stvari.
– Ne znam kako sve to uspijevaš, rekao je, diveći mi se.
– Ni ja. Tajna je u tome da nikad ne smiješ misliti na to što moraš učiniti jer bi te to moglo paralizirati. Treba samo prionuti na ono što iskrsne. Katkad sve ide ukrivo, pa se samo pokuša-vam probiti.
– Uvijek ideš po djecu u školu?
Nasmijala sam se. – Misliš, jesam li jedna od onih neurotičnih majki koje ne puštaju djecu samu van i koje svuda vide dilere droge i zlostavljače djece?
Podignuo je ruke kao da se brani. – Samo me zanimalo, to je sve. Znam da su se klincima iz moje srednje škole po koje su dolazili roditelji svi izrugivali.
– U pravu si. Ali sada je drukčije. To nema nikakve veze sa zaštitom. Kad završi škola poči-nje vrlog izvanškolskih aktivnosti. To je beskrajno putovanje od satova glazbe, do satova plesa i sportskih treninga. Roditelji se izmjenjuju u vožnji, tako da to nije svakog dana. Pretpostav-ljam da si ti, kad si dolazio iz škole, odmah odlazio van igrati nogomet.
Podignuo je obrve. – Ne, nego sam sjedao pred računalo. Nisam bio neki sportski tip.
Besramno sam ga odmjerila od glave do pete. – Iznenađuješ me. – I sebe sam iznenadila tim komentarom. Čini mi se da sam koketirala.
On se zabavljao. – Loma, da te ne poznajem, mislio bih da koketiraš.
– Ne budi smiješan. – Dobro sam se osjećala što sam sad ja ovo govorila nekome, nakon što su meni to isto rekli toliko puta.
Nakrivio je glavu da me pogleda iz drukčijeg kuta. – Ako ti tako kažeš. No ova gomila miši-ća kojoj se tako kradomice diviš, nije oduvijek bila ovakva.
– Sad mi se izruguješ.
Lagano i kratko dotaknuo mi je ruku. Nije to često radio. Bilo mi je drago jer je njegov dodir otvorio mnoga vrata u meni. – Oprosti. Tako te je lako zadirkivati. Poštedjet ću te daljnjeg cr-venjenja. Ja sam bio štreber kada ta riječ još nije postojala. U to vrijeme nije bilo baš puno kompjutorskih zanesenjaka, pa smo se držali zajedno. Nije me bilo briga, mene su zanimali samo kompjutori, ne ljudi.
– Pravi si sretnik, rekla sam. – Prištedio si sebi puno bola time što si ljude držao na udalje-nosti.
– Ne znam. Na kraju ipak probiju put, ma koliko su visoki zidovi. Sto prije naučiš kako se treba odnositi prema drugim ljudima, kako živjeti želeći nešto što ne možeš imati, to ćeš prije razviti obrambeni mehanizam protiv boli. Tražio je ili ne tražio, bol će doći i pronaći te. I jed-nako je bolno ako se to prvi put dogodi kad imaš šesnaest, dvadeset i šest ili pedeset i šest godi-na.
I tada sam to napravila. Taknula sam mu ruku. Dobro, znam da to nije isto kao kad William Hurt baca Jessicu Lange preko kuhinjskog stola i siluje je u Poštar uvijek zvoni dvaput, ali je to za mene bio korak u jednom drugom smjeru. U smjeru prema naprijed. Ne poduzimam puno koraka naprijed, izvanredna sam u tapkanju na mjestu, opiranju plimi i održavanju svog smjera. Stoga mi je da se pokrenem naprijed potrebna golema pokretna sila. A emocionalnu je pokretnu silu teško predvidjeti i nadzirati. Ne znam kuda smjeram, ali već sam nervozna. Pitam se bi li me osoblje puba pustilo u kuhinju da skuham čaj?
Nevjera je čudna stvar. Ima ljudi koji su imali bezbroj jednodevnih izleta, a smatraju da nisu bili nevjerni svojim partnerima jer je veza bila samo fizička. Da se računa samo ono što se do-gađa u glavi. Sve do sada nisam razumjela tu razliku. Jer, iako sam samo pogladila Simona po ruci, u meni se nešto dogodilo. Nisam od onih žena koje se stalno dotiču i grle, ne mogu spon-tano pokazivati emocije. Zato je to što sam dodirnula Simona onako kako sam prije dodirivala Roba, u mojim očima izgledalo kao najgora nevjera, kao što je to za nekoga kratka ševa u mote-lu. Znaš li to, Simon? upitala sam se.
Simon je primijetio da sam se uznemirila, pa me je spasio. Vješto je skrenuo u sigurnije vo-de. – Po onome što si govorila o svojoj djeci, htio sam ti reći da si dobra majka, najbolja, po mome mišljenju.
Rekao je pravu stvar, trebalo mi je da ovo češće čujem. Još sam se uvijek držala za njegove riječi kad sam stigla kući i na kuhinjskom stolu našla omotnicu naslovljenu na mene. Phoebin rukopis. Mora da je u pauzi za ručak došla kući samo da to isporuči. Odjednom mi je bilo jako hladno. U našoj kući poruke se obično pišu na rasparanim komadićima papira koji se pričvršću-ju magnetima na vrata hladnjaka. U njima obično piše – mliječni desert, jogurt i onaj sok od naranče s komadićima unutra, ili – otišla sam do B., a mi ne znamo nikoga čije ime počinje sa slovom B.
Ovo je bilo pravo pismo u omotnici. Nikad jedni drugima nismo ostavljali omotnice. One spadaju u filmove Mikea Leigha, u njima su oproštajna pisma samoubojica i uvredljive ispovi-jedi. Nisam željela znati što piše u ovoj, ali sam je jako brzo poderala. Molim te, samo neka više ne bude problema. Već sam ih imala više nego što sam ih mogla podnijeti. Iz omotnice je na pod ispao mali list papira koji nisam uspjela uhvatiti. Dok je lepršao u zraku, vidjela sam da je napisano samo nekoliko riječi od kojih nijedna nije bila – smrt – ni – zbogom. Malo sam se smirila i podignula ga s poda. Zbunilo me je ono što je Phoebe napisala. I onda sam se sjetila razgovora koji smo jutros vodile.
– Nekako si tiha jutros, Phoebe. Je li sve u redu?
Čudno mi se nasmiješila. Nije to bio tužan osmijeh, već nekako dubok, misaoni. Nešto je imala na umu i brinula sam se da nije nešto ozbiljno. Zapamtila sam ono što je g. Walters rekao kako djevojčice zadnjih tjedana pokazuju promjene u ponašanju, pa sam tražila neke naznake takva ponašanja i kod Phoebe i kod Ali.
Zasad Ali nije pokazivala nikakvo nastrano ponašanje, osim sve veće opsjednutosti pravima životinja. Stalno je govorila da će postati veganka, čim otkrije koliko su stroga njihova pravila. Iz toga sam shvatila da prije konačnog donošenja odluke namjera ispitati jesu li dopuštene gric-ka-lice od slanine i sirni namaz. Zasad se njezin prosvjed sastojao samo u odbijanju svega na čemu nije pisalo ime Linde McCartney i u prezirnu puhanju kada smo god prolazili uz mesnicu. Mislim da ju je tome najviše privuklo kad je čula kako je jedan glasoviti borac za prava životi-nja izjavio da se nikad ne pere jer ne postoji sapun koji u sebi nema sastojka koji se dobiva na-siljem nad životinjama. Sad još samo čekam da mi počne davati naznake kako želi da joj kupim vojnu odoru i beretku.
Phoebe je, s druge strane, tiša no ikad. I dalje udovoljava visokim standardima koje od nje očekujemo u školi, puno uči, kao i uvijek, ali izgleda nekako neobično opušteno. Uspravnije drži glavu, s više samopouzdanja zabacuje kosu s lica, češće se smiješi. Ova blaga metamorfoza natjerala me je da se upitam ne uzima li možda droge. No ubrzo sam shvatila da je to glupo. Droge bi sasvim suprotno djelovale na ovako osjetljivu djevojku.
Ali, na nju jest nešto pozitivno utjecalo, a ja iz toga mogu zaključiti samo jedno: Karen. Ka-ren je iskoristila svoju stručnost psihologa i uzrokovala Phoebinu promjenu, i to me je jako raz-bjesnilo. Godinama sam strpljivo uvjeravala Phoebe i dospjela jedino do toga da se može suo-čavati sa svijetom, a da se ne slomi pod pritiskom. Nisam očekivala da ću je pretvoriti u Bonnie Langford, no bila sam zadovoljna što sklapa prijateljstva, što se uspješno nosi sa školskim ob-vezama i prolazi kroz proces odrastanja bez previše suza. To je sve čemu sam se nadala na ovome stupnju.
A Karen se vratila i moja je najdraža kći (evo, opet sam to rekla) počela isijavati vedrinu. Dok smo mi ostali laprdali, ne znajući kako se postaviti prema Novom Poretku koji nam je us-postavio Karenin povratak, Phoebe je procvjetala. To jednostavno nije u redu.
Eto, tako sam razmišljala to jutro. Phoebe me je zabrinuto pogledala. – Ja sam dobro, mama. No jesi li ti?
U zadnje su me vrijeme cure često ovo pitale, zabrinute za moj i Robov odnos. Stalno sam ih uvjeravala da je sve u redu i napokon sam vidjela da im je laknulo. Činilo se da je Phoebe bilo potrebno više uvjeravanja.
– Phoebe, dušo, dobro sam. Tata se vraća popodne i vidjet ćeš da će sve biti u redu. Sve će biti u redu. Ne brini se.
Zaškiljila je na jedno oko, kao da sluša bezvezno djetinje tepanje. – Nisam na to mislila. Že-lim znati jesi li ti dobro. Ti.
Nisam bila sigurna na što cilja. – Dobro sam. Časna riječ, dobro sam. – Nisam mogla prikriti nestrpljenje u glasu. Nisam htjela biti tako otresita, ali toliko je toga kuhalo u meni.
Tužno me je pogledala. – Mislim da nisi.
Htjela sam je pitati zašto tako misli, ali nije bilo vremena. Jutarnju nam je rutinu poremetila suspenzija Jude i Claire. Kasno smo se probudile i morat ćemo jako žuriti da stignemo na vri-jeme u školu. Bila mi je puna kapa poziva iz ureda g. Waltersa. Uživala sam u tome što je sus-pendirano samo pedeset posto moje djece, što i nije loš prosjek ako to usporedite s prosječnom obitelji i ako još uvijek imate smisla za humor. Zabrinjavalo me je jedino to što ću, kad se Rob vrati, morati tvrditi da sam barem Ali i Phoebe sačuvala od nevolje. Bit će to velik izazov, ali što drugo mogu?
I tako nisam imala prigodu dalje razgovarati s Phoebe i saznati što joj je na umu. A sada je tu njezina poruka i čitam što je napisala. Nije čak ni prava poruka. Nego uputa. Uputa na citat iz Biblije. Pisalo je: – Draga mama, Petar 5:7, voli te Phoebe.
Izvanredno. Postala je religiozna. Toliko sam se brinula da se možda ne drogira, a ona je po-stala religiozna. Pretpostavljam da je religija ipak bolja od droga, ali nisam sasvim sigurna. Mi-slim reći, ako vam se dijete drogira, dobijete brošure i letke. Postoje li brošure i leci za roditelje čija djeca ostavljaju poruke s uputama na biblijske citate na kuhinjskom stolu? Ako ne, mislim da bi trebali postojati.
Izgledala mi je sretno, znači da je to zapravo dobro. Ali ipak se osjećam nekako nelagodno. Nikad nisam bila religiozna, a koliko znam, ni Rob. Upravo sam se sjetila nečega zapanjujućeg. Ja uopće ne znam vjeruje li Rob u Boga. Mislim reći, znam što misli o politici, o novcu, seksu, odgoju. Ali mi se čini da nikad nismo spomenuli riječ – Bog. Pomislili biste da smo u deset godina zajedničkog života razgovarali o tome kako svatko od nas zamišlja Veliku Sliku. Ja, zapravo, nemam pojma u što vjeruju članovi moje obitelji i moje prijateljice. Na večeri mogu pitati potpunog neznanca koliko zarađuje, ali se nikad ne bih sjetila upitati ga vjeruje li u raj. To bi izgledalo kao povraćanje na sag. Jednostavno se ne pristoji. Morat ću pitati Roba kad se vra-ti. Ili možda neću. Ne dok se još uvijek njišemo na rubu.
Ali svakako želim znati što Rob misli o ovom Phoebinu koketiranju s crkvom. Nimalo ne sumnjam da će i Karen imati svoje mišljenje. Ili možda Karen to već zna? Bila bih jako zado-voljna da za ovo mogu okriviti Karen.
I pitam se o čemu se uopće govori u tom citatu. Pokušavala sam se sjetiti gdje u kući držimo Bibliju. Mora biti negdje u kući, zar ne? Zar nema svaka kuća po primjerak? Imala sam jednu staru, još iz Škole, ali sam je ostavila kod kuće kad sam se preselila k Robu. Cure sigurno imaju Bibliju za školu. Moram potražiti jednu da vidim o čemu govori citat. Samo zbog znatiželje. Ali nisam imala prilike. Zazvonio je telefon.
– Ja sam, ljubavi, bila je to moja mama. Zvučala je bolesno ili umorno ili drukčije.
– Što je? – uznemireno sam upitala. – Zar se nešto dogodilo? Jesi li dobro? – Oh, ne, čujete li kako paničarim? Pretvorila sam se u svoju mamu. Napokon se dogodilo ono što su svi rekli da će se dogoditi. Sad ću početi gomilati limenke s govedinom.
Spremno je preuzela moju ulogu smirivanja paničara. – Sve je u redu. Htjela sam ti samo re-ći da sam ono našla.
Nije mi morala reći što je to – ono. Nisam zaboravila na poruku. Ne sasvim. Bila je u mome manje istaknutom dijelu svijesti gdje se neće miješati s ostalim, hitnim problemima koji su iz sata u sat zahtijevali svu moju pažnju. Pronašla ju je. Bila je stvarna. Moja je majka bila stvar-na. Napokon sam mogla sebi dopustiti da ova osoba, ova neznanka ispliva na površinu i popri-mi oblik.
Sad znam što ljudi misle kad govore o tome kako im je pred očima proletio cijeli život. Sa-mo što se u mom slučaju radilo 0 prvom tjednu mog života. U onim ranim danima pokušavala sam zamisliti svoju pravu majku, kakva je, kroza što je prolazila kad me se morala odreći. I onda sam brzo premotala trideset i šest godina, na zamišljeni susret. Drukčije izgleda svaki put kad je zamislim. Ali uvijek je lijepa. Ja nisam lijepa, a ona će sličiti na mene, na moju lijepu verziju.
I smiješit će mi se. I odmah će se među nama pojaviti iskra obostranog razumijevanja i lju-bavi. Tako sam to oduvijek zamišljala.
– Oh, rekla sam.
– Poslat ću ti je poštom. Samo sam ti to htjela reći.
– Dobro, tiho sam rekla. – Puno ti hvala. – Zadivljuje me što sam uopće mogla izgovoriti i jednosložne riječi. Tijelo mi se sasvim ukočilo, pa sam se začudila što je neki djelić moga bića mogao suvislo reagirati na ovu vijest.
– Ljubavi, je li sve u redu? – upitala je mama, očito zabrinuta zbog moje reakcije.
– Da. Samo sam malo umorna, to je sve, uspjela sam odgovoriti. Sad sam već mogla obliko-vati riječi. – Hvala ti, opet sam ponovila, da ne bih zvučala nezahvalno. Nisam sigurna jesam li je pozdravila prije nego što sam spustila slušalicu. To nije bilo najhitnije u mojim prioritetima. Da je ovo bio film, bila bih utonula u stolicu, ili čak pala na tlo. Ali ja sam svoje mame kći, pa sam pristavila vodu za čaj. Moram zapamtiti da pitam svoju pravu majku kuha li i ona kompul-zivno čaj u stresnim situacijama. Bila bi to zanimljiva lakmus-tema za raspravu – priroda protiv odgoja. Smirena sam. Zaista sam smirena. Ne iznutra gdje mi misli zuje poput zapletene vrpce kasete, već izvana, jer mi se ruke ne tresu i ne bubnja u glavi. Ovo mi je jedno sasvim novo iskustvo.
I onda je telefon opet zazvonio. Mislila sam da sam sada na sve spremna. Tako sam mislila. Stvari sigurno ne mogu biti gore. Sigurno. Imala sam ne baš pravi brak koji je stavljen na oz-biljnu kušnju, ali se činilo da sam preživjela prvu rundu. Imala sam dvoje djece koja su se nji-hala na rubu maloljetne delinkvencije, i dvoje druge, od kojih je jedna imala terorističke aspira-cije, a druga je zaglavila u religiji. Imala sam dvije prijateljice koje su namjeravale uništiti vlas-tite brakove i brak one druge. Imala sam dvije majke, jednu pravu i jednu koju sam tek trebala upoznati. Dobila sam Karen, nepozvanu gošću, koja me je prisilila da preispitam i branim sve svoje uloge. I tu je još bio Simon. Ne, nisam još spremna Simona strpati u neku kategoriju. Pre-više je škakljivo.
Zar to nije dosta?
Rob je bio na telefonu. Odahnula sam od olakšanja. Očito nije poginuo u avionskoj nesreći, Što je bilo vrlo vjerojatno kad sam pomislila kako sam u zadnje vrijeme epicentar zlih sila.
– Jesi li dobro? – upitala sam bez daha.
– Dobro sam. Ne mogu biti bolje! – zvučao je pomalo histerično. – Pogodi gdje sam?
Pogledala sam na sat. – Na aerodromu Gatwick, nadam se, nervozno sam odgovorila. Nešto nije u redu. Sasvim sigurno znam da mi se ovo neće ni najmanje sviđati.
– Pogodi! – rekao je Rob, smijući se.
Nije dobro. Uopće nije dobro. Imam jako, jako loš predosjećaj. Nastojala sam zvučati vedro, u slučaju da griješim i da se uzaludno brinem. Ha, ha. – Ne znam. Reci mi. Odmah.
– Kamo sam uvijek htio ići? Više nego na bilo koje drugo mjesto na svijetu?
Ne. Molim te, ne.
– Zar ne možeš pogoditi? Ni ja ne mogu vjerovati, ali zaista sam tu. To je rani Karenin ro-đendanski dar, ali nemoj se ljutiti. Rekao sam joj da ti neće smetati jer si uvijek govorila da želiš da tamo odem. A ovo je bila prigoda koja se pruža samo jednom u životu. Nisam mogao odbiti. Znam da ti to ne bi htjela. Jesi li sad pogodila?
Ne. Molim te, ne.
– Ja sam u rezervatu vukova!
Intermeco Ja i Barry Manilow Nijedna ljubav nije tako prolazna i prevrtljiva kao ljubav ti-nejdžera prema pop-ikoni. Jednom sam voljela Davida Cassidya. Mislim, zaista sam ga voljela. Znala sam izrezivati njegovo lice sa slika i lijepiti ga na obiteljske fotografije tako da izgleda kao da je stvarni dio rnog života. Vidite, ovo smo ja i David u Colwyn Bayu! A evo ga na pros-lavi šezdesetog rođendana tete Iris!
No preko noći je došao uzurpator. Prvu ploču Barryja Manilowa čula sam kad mi je bilo pet-naest godina, prije dvadeset i jednu godinu. Čula sam je na prvom programu radija (da, nekad se izvodio na prvom programu) i odmah sam je kupila sljedećeg dana. Istog sam časa nogirala Davida Cassidya. Ionako je imao užasan ten.
Čim sam stigla kući, potrčala sam uza stube, izvukla ploču iz omota još u trku, ne želeći ni trena gubiti vrijeme. Navukla sam zavjese, upalila jeftinu svijeću koju sam ukrala iz mamina ormarića za hitne slučajeve (koja je bila spremna na poslijeratni i mogući prednuklearni holo-kaust), pažljivo stavila gramofonsku iglu na prvi utor i izgubila se u nekome drugom svijetu.
Da, znam, znam, pa, zaboga, imala sam petnaest godina!
Petnaest. U toj sam dobi dostigla vrhunac samosvijesti, zatvorena u ispraznost vlastite bez-nadne egzistencije. Nikad još nisam imala dečka. Nikad me nitko nije poljubio. Moj život nije imao nikakva smisla. Nije bilo nikakve svrhe ni pokušavati uliti mi osjećaj perspektive, jer ti-nejdžeri nemaju pojma o ostalim gledištima; svaki od njih zauzima središnje mjesto u svome vlastitome jednodimenzionalnom svemiru.
Otada smo postojali samo Barry Manilow i ja. Čak i tada, on me je razumio. Njegove pjes-me, lišene strašnih seksualnih aluzija i prepune patosa, ublažile su moju usamljenost. Pjevao je o stvarima u koje se ostale pop-zvijezde nisu dirale. Pjevao je o hrabrom prihvaćanju napušta-nja, o ponosu u preživljavanju, o plemenitosti nesebične ljubavi. Istinabog, pjevao je i o Loli, ona je bila zabavljačica, ali da nije pjevao tu pjesmu, svi bismo bili prerezali žile.
On, naravno nikad nije bio cool. A meni se to sviđalo. (Još uvijek mi se sviđa.) Kad sam imala petnaest godina, bila sam pametna i bucmasta i nisam imala braće. Zbog tih sam svojsta-va u djevojačkim krugovima bila društveno mrtva. Drugim riječima, bila sam rođena da posta-nem obožavateljica Barryja Manilowa. Bas u vrijeme kad sam tražila svoj vlastiti glas, stil i smjer, pronašla sam Njega. Mogle su to jednako tako biti i droge. Ili religija. I tako su moji ro-ditelji prilično glatko prošli.
No, ova faza nije prolazila. Prvi se put posijalo sjeme moje prve i jedine doživotne posveće-nosti kad sam čula Trying To Get The Filhng. Barry je bio veličanstven jer nije pjevao o neu-zvraćenoj ljubavi niti o tome kako ljubavi uopće nema. Pjevao je o divljoj ljubavi koja je posto-jala, pošla ukrivo, ostavila ožujke i zahtijevala nesebično junačko djelo da se razriješi. A to je potpuno odgovaralo mojoj žudnji za složenošću i komplikacijama. Pomisao da je život igra nije bila nimalo uvjerljiva ni prihvatljiva tinejdžerici koja je naizmjenično čitala AJberta Camusa i Barbaru Cartland.
Cak i kada sam napokon kao odrasla iskusila ljubav o kojoj sam maštala kao romantična ti-nejdžerica, još sam uvijek tražila onu čeznutljivu, nijemu bol koju sam osjećala kao petnaesto-godišnjakinja. Jer sam, kad sam odrasla, shvatila da je ona zamišljena bol puno podnošljivija od prave. I upravo sada žudim za onim danima kad mi je najveća briga bila da možda nikad neću iskusiti užitak držanja za ruke iznad pljeskavice i krumpirića u Wimpy Baru.
A mi koje smo odrasle s Barryjem postale smo pravi klub, posestrime koje su nadživjele prosječne žene. Otišla sam na svoj prvi koncert kad mi je bilo osamnaest godina. Tada je publi-ka bila puno pitomija i ozbiljnija. Tiho je pjevušila, ne želeći ispasti nepristojno i ometati ga svojim neskladnim pjevanjem.
I tada je to počelo. Jedne smo mu se večeri pridružili u pjevanju. I činilo se da mu se sviđa. Ne sjećam se kad se počelo mahati svijećama. Ja, naravno, nikad nisam mahala svijećom. Ni-sam ja od tih. Niti sam od onih koji stalno nešto uzvikuju i vrište. Čak nisam ni od onih koji puno plješću. Samo tapkam nogama, nadajući se da nitko neće primijetiti i izbaciti me ako vidi da upadljivo uživam. A kad je Barry zapjevao Can't Smile Without You i kad su svi podignuli zastave moleći ga da ih pozove na pozornicu da zapjevaju zajedno s njim u duetu, ja sam se još više pognula u svom sjedalu i nervozno smiješila. Radije bih popila otrov nego uzela mikrofon i zapjevala pod svjetlima reflektora.
Ali izjedala me je zavist prema spontanosti i potpunoj nemogućnosti obuzdavanja, koji su karakterizirali moje posestrime-obožavateljice. Htjela sam da i ja mogu ispružiti ruke, mahati svijećom i pjevati punim glasom. I ja sam željela da mogu povikati: – Izaberi mene! – Ali ni-sam. Ja to ne radim.
Već sedamnaest godina odlazim na koncerte i svaki je put kao da se vraćam kući. K onima kojima je prioritet rezervirati karte i uvijek sjediti u prvim redovima. Poznamo se i pozdravlja-mo kao da smo stare prijateljice, iako ne znamo jedna drugoj ime. I pretpostavljam da ne bismo imale ništa zajedničko da se nađemo negdje izvan ovoga zatvorenog svijeta. Zajednička nam je samo upornost i stalnost odlaženja na koncerte.
Ali stvari su se promijenile. Više ne mašu svijećama već štapićima od optičkih vlakana koje lukavi preprodavači prodaju pred dvoranom. Nose bliješteće broševe na kojima piše BARRY. Iz plastičnih šalica piju suho bijelo vino. I starije su. Sve smo mi starije.
Trenutačno se borim da opet pronađem svoju ravnotežu i treba mi nešto za što ću se uhvatiti. Sjećam se koncerta prije otprilike jedanaest godina. Za vrijeme pauze promatrala sam publiku i otkrila nešto zanimljivo – jako malo prisutnih muškaraca. Nekolicina pravih muških obožavate-lja držala se na okupu. Nekolicina drugih izgledala je kao da je slučajno zalutala ovamo i izgle-dali su nekako smeteno. Uvijek dođe nekoliko takvih. A tu su bili i oni ostali.
Došli su kao podrška svojim partnericama koje su uistinu obožavale Barryja. Imali su zbu-njene izraze na licima, pridržavali su kapute i torbice dok su njihove žene stajale u dugim redo-vima. Za vrijeme koncerta pažljivo su sve promatrali i nastojali učiniti pravu stvar. Ustajali bi kad se činilo da bi bilo nepristojno da ostanu sjediti, pljeskali i smijali se u pravim trenucima i vješto skrivali zijevanje.
Najviše mi je upadalo u oči njihovo ponašanje kad su im se partnerice okrenule u trenucima čistog zadovoljstva. Jer je svaki od tih muškaraca uzvraćao svojoj ženi smiješak pun ljubavi, zajedništva i nerazumijevanja. Nisu imali pojma čime ovaj čudan, mali pjevač usrećuje njihove žene, ali one su bile jako sretne. Ovi su muškarci i sami osjećali zadovoljstvo zbog toga što su njihove žene bile sretne. A žene su imale nekoga s kime su mogle podijeliti svoju sreću.
Kad sam ih na kraju gledala kako odlaze držeći se za ruke, znala sam da želim upravo tak-vog muškarca. Nije mi trebao netko da me razumije, to bi bilo traženje nemogućega, samo sam željela nekoga tko će mi praviti društvo, nekoga tko će me željeti vidjeti nasmijanu, iako ne razumije zašto se smiješim.
I kad sam srela Roba, pronašla sam takvog muškarca. Sam se ponudio da me prati na sljede-ći koncert, a ja sam se pribojavala jer sam znala da će mu glazba izgledati bljutava i pekmezas-ta. Ali to je bila čarobna večer. Kupio mi je čokoladne oraščiće i apsurdno skup program koji je stajao deset funti.
Pitala sam se vide li me ostale žene, jesu li primijetile da sam se premjestila u drugu katego-riju, u onu bolju, i našla jednog od onih rijetkih muškaraca o kojima maštamo. Iako sam se us-redotočila na koncert, ipak sam osjećala kako se njegove oči smiješe svaki put kad bih se i ja nasmiješila. Dok su svi ostali pljeskali, ja sam suzdržano tapkala nogama, a on se nasmijao i gurkao me laktom dok im se nisam i ja pridružila. A kad smo svi ustali i njihali se u ritmu Co-uld It Be Magic, i on se njihao. Nažalost, nismo uspjeli uskladiti svoje njihanje, pa nam je cijela pjesma prošla u nastojanju da se ne sudaramo bokovima. U ovih deset godina, još uvijek nije uhvatio ritam. Ali uvijek odlazi sa mnom na koncerte. I uvijek se trudi da svoj ritam uskladi s mojim.
Te sam večeri, upravo na tome prvom koncertu, shvatila da volim Roba. I nemojte mi tu pre-zirno puhati i uzdisati i govoriti mi da sam patetična, jer se kladim da ni vaša priča nije ništa manje čudna. Kad ste prvi put shvatili da volite nekoga? Onda kada ste gledali kako se zalazak sunca ocrtava na njegovu licu ispred Taj Mahala? Ili onda kad je preplivao Zambezi da vam donese gardeniju? Naravno da to nije bilo tada. Nego onda kad se smijao lošim šalama vašeg oca ili kad je stavio vašu pidžamu na radijator da se ugrije. Nešto u tom stilu, sigurna sam. Neš-to što vam je puno značilo. Tako to ide kod prave ljubavi.
Volim Roba. Toliko znam. Imam muškarca koji je vrijedan toga da ga zadržim. Ali duboko u sebi osjećam kao da mi izmiče, kao da se udaljava od mene. A to je strašno. Možda čak i gore od toga da se ja udaljavam od njega. Prema Simonu.
Ja sam glupa, djetinjasta, opsjednuta i blesava, jako blesava žena koja se izgubila na putu od odbijanja do prihvatljive promjene. Pokušavam se držati Roba tako da nas vezujem lancima prošlosti. Nervozno i ispod oka pogledavam Simona, posižem za njime, povlačim se, posižem, povlačim se. Nemam nikakva plana, samo sam se prepustila. Budućnost, Karen, nas je sve po-vukla naprijed i više joj se ne mogu opirati. Morat ću krenuti dalje ako mislim osvojiti neki po-ložaj, bez obzira na to za koji se odlučim.
Stare su pjesme izvanredne, ali one me guše i sputavaju. Vrijeme je da naučim neke nove, one u kojima ćemo oboje znati ritam. Ne one ljubavne, već borbene.
Četrnaesto poglavlje
Moja je odlučnost da napravim radikalnu promjenu u svom životu završila maratonom puš-tanja starih ploča. Kao i većina mojih pokušaja oslobađanja u prošlosti. Recite mi da nisam je-dina. S tavana sam donijela svoj stari gramofon i odsvirala sve svoje izgrebane ploče do daske.
Claire i Jude su se zaklele da nikad više neće učiniti nikakvu nepodopštinu ako obećam da više nikad neću puštati svog Barrvja Manilowa dok su one u blizini. Da sam barem prije znala da im je najbolja terapija za motivaciju averzija prema mojoj glazbi. To u cijelosti obara Robov odgojni sustav nagrađivanja. Aha!
A zatim sam upropastila sve što sam postigla tako što sam im dala novac za kino. Sad će žarko željeti da budu suspendirane iz škole i nesumnjivo će vrijeđati moj glazbeni ukus u sva-koj budućoj prilici, samo da vide kakvu će nagradu dobiti. Vjerojatno će ovo isto isprobati na svom ocu. Ovako osvetoljubivo raspoložena, jedva sam čekala da vidim kako će Rob protuma-čiti zašto njegovo dobro istrenirano potomstvo očekuje gladenje po glavi nakon omalovažava-nja njegovih cijenjenih CD-a grupe Status Quo.
Isprva nisu htjele izaći. – Želimo biti ovdje kad se tata vrati. – Claire je to rekla. Ona Claire koja se toliko posvetila daru za svog oca. Tiho sam se nakašljala. – Ono prije je na telefonu bio tata. Neće se vratiti danas.
Jude i Claire su zagunđale. Odjednom su opet izgledale kao bespomoćna djeca kakvu sam zatekla prije deset godina. Jude je jedva suzdržavala suze. – Zašto ne? Obećao je!
– Nešto je iskrsnulo. Ostat će u Americi još nekoliko dana.
Sve će vam ispričati kad se vrati za vikend. Stvarno mu je žao. – Ali ne dovoljno.
Znam da sam se kukavički ponijela, ali nema šanse da im ja kažem gdje im je otac. To sam jasno dala Robu na znanje prije nego što sam mu zalupila slušalicu. Nisam mu rekla zašto sam se tako razbjesnila. Neka misli da sam ljubomorna na Karen. Baš me briga. Ubrzo će saznati što je učinio. A to što nije namjerno uništio plan svojih kćeri, to ne znači da je napravio manji gri-jeh. Da je Karen prije razgovarala s bilo kojom od nas, ne bi do toga došlo. Ali, ne, ona kuje planove u hodu. Uostalom, to mi je sad najmanja briga.
Boljelo me je kad sam vidjela kako u tišini izlaze iz kuće. Ali trebalo mi je malo mira da do-bro promislim. Za dobro svih nas. A imala sam samo pola sata za razmišljanje jer onda moram po one druge dvije u školu. Vrijeme je za poziv u nuždi. Nisam imala drugog izbora. Morala sam nazvati Andreu.
– Halo? – Zvučala je sumnjičavo i umorno. Trebala sam je prije nazvati. Dovraga.
Izigravala sam vedrinu, nadajući se da će je veseli glas prenuti iz tmurnog raspoloženja. – Bog, ja sam.
– Oh, bog. – Sad je zvučala ogorčeno. Mogla bih se kladiti da ću ja morati spašavati situaci-ju. – Kako si? – upitala je, iako je nije suviše zanimalo.
– Dobro, rekla sam, pretvarajući se da ne znam da je nije briga.
– Dobro, onda, rekla je, svjesna toga da se ja pretvaram da ne znam da je nije briga.
Ovo nema smisla. – Oh, za Boga miloga, Ange, ovo je tako glupo. Čak i ne znam zbog čega ne razgovaramo. Ali budući da sam ja kriva za sve drugo, pretpostavljam da sam i za ovo. Zato, što god da sam učinila, oprosti mi. A sad mi, molim te, reci kako stoje stvari.
Nije me tako lako pustila s udice, što je ipak bilo malo previše, jer još uvijek mislim da ni-sam ja ta koja je u krivu. No što ja uopće znam? Znam samo to da mi upravo sada treba prijate-ljica i ako to znači da moram progutati malo ponosa i pustiti Andreu da odigra neke psihološke igrice, onda neka tako bude.
I tako sam se ulagivala i ulizivala, pa je Andrea puhala i gunđala. Na kraju joj je ponestalo razloga da me nastavi kažnjavati. – Oh, neka sve ide k vragu, Lorn. Zaista si mi nedostajala. Nemam nikoga s kime bih mogla razgovarati.
– Zar ni s Joem? – nisam se mogla suzdržati da ovo ne izlanem. Trebala sam se više truditi.
– Ako si me nazvala samo zato da mi opet držiš propovijedi, znaj da samo gubiš vrijeme, prasnula je.
– Oprosti, Ange, oprosti. Htjela bih znati što se događa. Znaš.
Znala je. – Želiš znati viđam li se još uvijek s Joem. I što Phil zna. – Upravo sam na to misli-la.
– Ne, želim znati kako si ti. I Dan. Kako se držite. Potpuno te razumijem ako ne želiš razgo-varati o Jou.
Nasmijala se. – Nedostajala mi je tvoja beznadna nesposobnost za laganje. To ti je jedna od najboljih odlika. – U svjetlu mojih nedavnih mlakih izgovora, to je značilo da me pozna manje nego što smo obje mislile. – Poštedjet ću te muke. – Naglo se prestala smijati. – Nisam vidjela Joa od prošle srijede. Razgovaramo telefonom, ali se drži suzdržano. Ispričao mi je što se do-godilo u ravnateljevom uredu.
– Bilo je strašno, Ange.
– Kako je ona?
– Grozno. Skroz je slomljena. Mislila sam da će početi bacati stolice. Tek kad sam joj spo-menula Elliotta, tek se tada smirila, a onda...
– Oprosti, govoriš o Phillippi?
Zaprepastila me njezina upadica. – Naravno. Zašto? Na koga si ti...? – Naravno. Ona je htje-la znati kako je Tara Brownlow. Nije je ni najmanje zanimalo kako se drži njezina najbolja pri-jateljica dok joj se ruši svijet. Ako Andrea osjeća i mrvicu krivnje zato što je uništila prijatelji-čin brak, ipak taj osjećaj nije bio toliko jak kao želja da sazna sve o svojoj protivnici. Vise ni-sam poznavala ovu osobu na telefonu. Kad je Andrea odlučila da će izdati Phillippu, nije samo zatrovala naše prijateljstvo svojim shvaćanjem cijelog koncepta prijateljstva, već je počela živ-jeti prema pravilima koja su me zbunjivala. Kao da se radi o gangreni koja neprimjetno napada i uništava sve što je nekad bilo zdravo.
Ne samo da nije marila za posljedice onoga što je učinila, već je bila toliko drska da je isto-dobno bjesnjela zbog Danove nevjere. Nije mislila da su ova dva stanja nespojiva. Ona je u svojoj glavi bila žena kojoj je učinjeno nažao, prezrena žena koja je branila svoje gnijezdo od napadača. Imala je pravo učiniti sve što je potrebno da obrani svoj kut. Ne mogu zamisliti kak-va ju je perverzna logika navela da to opravdava njezinu ljubavnu vezu s Joem.
Mora da je osjetila da je prešla granicu. – Sigurno misliš da sam grozna, brzo je rekla. – Ne radi se o tome da me ne zanima kako je Phil. Samo trenutačno ne mogu previše misliti na nju. Jedino mi je zbog Joa ova situacija s Danom podnošljiva. Ako se i njega odreknem, neću imati nikoga.
– Znači, ti se držiš Joa u slučaju da Dan ode zauvijek?
Po glasu joj se naslutilo da joj se gadi ovaj prijedlog. – Rekla si to kao da sam prava manipu-latorica. Uopće se ne radi o tome. Ja... osjećam nešto prema Jou. Ali isto tako ne želim odustati od svog braka ako postoji i najmanja šansa da ga spasim.
– Znači da igraš na sigurno? – skeptično sam zaključila. Ovo nije bila strast koju sam očeki-vala od žene koja je jedanaest puta gledala Truly Madly Deeply. Naš razgovor nije tekao kako treba. Nazvala sam Andreu prije svega zato da je zamolim da pokupi Phoebe i Ali i odveze ih na satove klavira u zabačenom dijelu Streathama gdje nisu vozili autobusi. Morat ću biti ljuba-zna, a uopće se nisam tako osjećala.
– Opet to radiš, uzvratila je.
– Što opet radim?
– Osuđuješ me. A nisi u položaju da me osuđuješ.
Sad sam seja narogušila. – Sto bi to trebalo značiti?
– Ma, zaboravi. – Zvučala je kao da joj je bilo žao što je načela ovu temu.
– Ne želim to zaboraviti.
Uzdahnula je. – Phil i ja smo te jučer vidjele kako šećeš s vrlo privlačnim muškarcem. Izgle-dali ste jako bliski.
– Ti i Phil? Zajedno ste izašle? – Htjela sam dobiti na vremenu. Nadala sam se da ne zvučim kao da se branim. Zašto i bih? Ništa se neprilično nije dogodilo, ama baš ništa. Teško da bi na naslovnici Netvs ofthe World izašao naslov: – DJEVOJKA DRESERA PASA U SKANDA-LOZNOJ VEZI SA SVOJIM KOLEGOM! – Ali ja nisam željela o tome razgovarati s njom. Mislim, razgovarala sam. Naravno da jesam, ali nisam mogla. Satjerala sam samu sebe u mo-ralni kut osuđivanjem Andree i više nisam imala pravo da se izjašnjavam o sličnoj sumnjivoj situaciji. Moram zapamtiti: čak i kad znaš da si u pravu, ubuduće drži jezik za zubima kad se radi o moralnom izboru tvojih prijateljica – nemaš dovoljno prijateljica da bi mogla riskirati da izgubiš ijednu od njih, a i izgledat ćeš zaista licemjerno kad sljedeći put napraviš krivi korak.
Odvraćanje pažnje je upalilo. Andrea se zbunila. – Morala sam. Stalno me naziva, ostavlja poruke na sekretarici. Bilo bi jako sumnjivo da je i dalje izbjegavam. Još sam joj uvijek najbo-lja prijateljica.
Nemoj, Lorna, nemoj to reći. Uspjela si je skrenuti s teme 0 tebi i Simonu, budi na miru. – Pa, kako je ona? Stoje s njom i Joem? – Ovo je ipak malo previše uvrnuto. Morat ću strogo odi-jeliti Andreu i Joa kad razgovaramo o Phillippi, i isto tako Phil i Joa kad razgovaramo o Andrei. Tko zna gdje završava drama i počinje stvarnost? Sad barem znam zašto se Andrea nije raspiti-vala o Phil. Već je znala. Zbog toga se iskupila u mojim očima i zato sam se osjećala puno bo-lje.
– Nije baš najbolje. Jedini način na koji ju je Joe uvjerio da mu Tara Brownlow nije ljubav-nica bio je da joj kaže kako je ona Danova ljubavnica. Stalno joj govori da uopće nema ljubav-nice, da se tajanstveno ponašao samo jer je pomagao Danu i da ga je Dan natjerao da joj ne ka-že zbog toga što smo ona i ja prijateljice.
Fuj. Ovo je bio samo jedan korak do – pilule otrova koja se usitnjava u avanu i stavlja u pe-har s napitkom istine. – Kako Andrea drži korak sa svim tim velikim i malim prijevarama koje obilježavaju njezinu ljubavnu vezu? A ja imam poteškoća sa svojim tričavim skretanjem koja se čak niti ne računa budući da nisam učinila ništa strašno. – I je li Phil povjerovala?
– Ne bih rekla, nesretno je odgovorila. – Želi u to vjerovati, ali joj instinkt govori da Joe la-že. – Tako i treba biti. – Ali, nije me zbog toga željela vidjeti. Ona želi suosjećati sa mnom zbog Dana i Tare, pružiti mi podršku i rame za plakanje. Ostavila se svojih sumnji jer misli da je moj problem veći. Sto misliš, kako sam se tad osjećala?
Grozno, kako i zaslužuješ, pomislila sam. – Sto si joj rekla?
– Lorn, bila je to nemoguća situacija. Nisam joj mogla pogledati u oči. Ali moram priznati da sam joj bila jako zahvalna što mogu s nekim razgovarati o Danovoj nevjeri. Znam da nećeš vjerovati, ali zaista me muči ta njihova veza. I ne zaboravi da je Dan prvi bio nevjeran. I nemoj misliti da to nije velika razlika.
Da barem Dan nije bio nevjeran... I da Karen nije telefonirala tog dana... I da Phil nije bila u svom klubu...
– No, to ne znači da već prije toga oboje nismo bili nesretni, ali ja nisam namjeravala ništa učiniti. Valjda sam mislila da će se sve riješiti samo od sebe ako samo izdržimo dok Isabelle ne završi školu.
– Ali? – potaknula sam je, istinski želeći shvatiti kako se sve to dogodilo, sada kad smo se napokon prestale pretvarati da se – jednostavno dogodilo.
– Bilo mi je preteško, Lorn. Ja sama. I saznanje da je Dan s njom. Isabelle me više ne treba, jedva da je i vidim zbog svih tih njezinih obveza. Znaš kako je. – Znam. – Znam da to nije smio biti Joe. Ali ja nemam neki velik krug prijatelja i poznanika pa da mogu izabrati nekog muškar-ca koji će mi pomoći da ovo prebrodim. Gdje udane mame poput nas nalaze muškarce? – U glasu joj se osjetio zlurad prizvuk. – Kad malo bolje razmislim, trebala sam tebe pitati.
Joj, opet se vraća na mene. – Ciljaš na krivu osobu. Ono je bio moj student. Ja mu samo po-mažem u projektu. Nema ničega među nama.
– Znači da Rob zna za njega? – upitala je. Vrlo lukavo, Angie. Postaješ sve bolja.
– Ne sasvim. Ali samo zato jer nema što znati. Ne pričam mu puno o svojim studentima. A proteklih smo tjedana, ako se sjećaš, imali puno važnije stvari na umu.
– Ako ti tako kažeš. – Nije mi vjerovala i ne zamjeram joj. Ni ja sebi nisam vjerovala. Nasta-la je kratka tišina, a ja sam čvrsto odlučila da je neću prva prekinuti. Pobijedila sam.
– Znači, nećeš mi ništa reći o njemu? Pošteno. Ali, neću ti to zaboraviti. Gdje sam ono stala?
– Ti i Phil, podsjetila sam je. Laknulo mi je što je neizbježno ispitivanje odgođeno za neko drugo vrijeme.
– Oh, da. Grozno sam se osjećala. Toliko je suosjećala sa mnom zbog Dana, govorila mi da je Tara Brownlow prava kuja i da se nada da će Dan pokupiti neku boleštinu. I svako toliko bi uzgredno spomenula Joa, očajnički želeći da je uvjerim da njezine sumnje nisu opravdane i da svi njegovi izgovori imaju smisla.
– I jesi li? – upitala sam.
– Mislim da jesam, iako samo dragi Bog zna kako sam to uspjela.
– Ange, učinila si pravu stvar. Phil treba zaštititi dok ti ne odlučiš što ćeš. Ne želim ti držati propovijedi, časna riječ, ali u svemu ovome ona je zaista žrtva.
Progutala je suze. – Ja želim da se i mene zaštiti. Ne želim se razvesti. Ne želim da se bilo što promijeni. Želim da sve bude kao što je bilo kad je Isabelle bila mala. Tada smo stvarno bili sretni.
I tada mi je sinulo. Riješila sam jednu od tajni života. Sad znam zašto vrijeme ne teče unat-rag, zašto Bog, tko god on bio, nikad ne vraća kazaljke. Jer bi svaka osoba vratila sat u sasvim drugo vrijeme. Vjerojatno u cijeloj povijesti čovječanstva ne postoji ista sekunda u kojoj je dvo-je ljudi iskusilo apsolutnu sreću. Kada se god rodilo neko dijete, negdje drugdje je netko umro. Za svaki prvi poljubac, negdje je drugdje udijeljena pljuska i za svaki je trenutak ukradene sreće netko drugi patio zbog izdaje. Ne postoji nikakav optimalni vremenski džep u koji bi se moglo vratiti. I upravo zato u neizbježivom toku vremena u kojemu se koprcamo, uvijek tražimo neki dragocjen trenutak za koji ćemo se uhvatiti. Što ne znači da ne treba tražiti utjehu u razmišlja-nju o prošlosti, o snovima i željama.
– Morala bi izvaditi sve svoje stare ploče, mudro sam predložila.
– Molim?
– Nema veze. I što vi svi radite? – Pod – svi – mislila sam na sve u najširem smislu: na An-dreu, Dana, Phil, Joa i središnju osobu, Taru.
Shvatila je na što mislim. Duboko je udahnula. – Phil i Joe pokušavaju živjeti normalno, Dan i ja spavamo u odvojenim sobama, a Isabelle to ne zna, Dan se više ni ne trudi izmišljati izlike da se iskrade i nađe s njom, a Joe i ja, pa mi smo se malo primirili. – Gotovo sam mogla čuti kako se bori da održi ravnotežu, kao da joj je netko izmaknuo sag pod nogama.
Još sam se nečega sjetila. – Nisi li rekla da je Dan saznao za tebe i Joa? Je li što poduzeo?
– Uspjela sam ga spriječiti da ne ode tamo i napravi scenu. Rekla sam mu da misli na Phil i to ga je zaustavilo.
– Lijepo od njega, rekla sam.
Prezirno je zafrktala. – Zaista?
– Kako to misliš? – upitala sam.
– Razmisli malo, Lorn.
Razmislila sam, ništa nisam smislila. Dan je očito pokrenuo lanac događaja upuštajući se u vezu s učiteljicom svoje kćeri. Mogla sam zamisliti kako se razbjesnio kad je saznao za Andreu i Joa. Svi smo znali što Dan osjeća prema Jou, onu duboko ukorijenjenu netrpeljivost zbog nje-gova podrijetla. Vjerojatno je Andrein izbor protumačio kao izravnu pljusku. I on se osjećao izdanim – i to od jednog člana iz svog uskog kruga prijatelja. Bilo bi sasvim razumljivo — ok-rutno, ali ipak razumljivo — da je otišao ravno do Jacksonovih i suočio se s Joem pred njego-vom ženom i djecom.
Ali nije. I, da, mislim da je to lijepo od njega. Andrea je postala nestrpljiva. – Sjeti se Phil, Lorn.
– I mislim na nju. Sto misliš reći?
– Na koga te ona podsjeća?
Tada sam shvatila. Žaruljica se upalila. Tara Brownlow i Phillippa. Izgledale su kao jedno-jajčane blizanke, od glave pa do svojih pasmina od devine dlake. Ne mogu vjerovati da to i sa-ma nisam primijetila. Mislim reći, vidjela sam među njima neke sličnosti, ali nisam shvatila važnost toga, s obzirom na to da je Dan izabrao Taru Brownlow. Andrea je imala pravo. Apso-lutno pravo.
– Andrea, griješiš. Apsolutno griješiš.
– Ne, ne griješim, a po tvom glasu znam da se i ti slažeš sa mnom. Izgleda da se Danu oduvi-jek sviđa Phil i zato je našao neku koja je ista ona.
Nisam više imala snage suprotstavljati joj se. Njezina mi je sugestija zvučala gotovo inces-tuozno i to me je jako uzrujalo. Mogli su lijepo svi zajedno otići na neku swingersku zabavu u Yorkshire, ispuhati to što su imali iz sebe i vratiti se čili i veseli u naš mali nedirnuti krug. Je-sam li bezumna? Mislim da nisam. – Čak i da si u pravu...
– A-ha! Vidiš, bila sam u pravu! I ti to misliš!
– ...Čak i akp si u pravu, barem nije ništa poduzeo. Ima dovoljno poštovanja prema tvom i Phillippinu prijateljstvu i nije ništa poduzeo.
– Za razliku od mene i Joa. Pretpostavljam da si to htjela reći.
Evo je opet, opet me počinje boljeti glava. Sad sam već u svom organizmu imala dovoljno tableta protiv bolova koje su trebale paralizirati sve moje živčane završetke. No bol se ipak vra-tila. Smiri se, smiri se, smiri se.
– Vrtimo se u krugu, Ange. Slušaj, žao mi je što ti to moram natovariti, ali možeš li mi učini-ti jednu veliku uslugu? – Molim te, nemoj reći ne.
– Valjda mogu, mrzovoljno je promrmljala. Možeš se duriti koliko hoćeš, Andrea. Ja imama četiri kćeri i svjetska sam prvakinja u ignoriranju durenja. Ako me glatko ne odbiješ, protuma-čit ću to kao radosni pristanak.
– Znam da je na meni red da popodne odvezem cure na satove klavira, ali nešto mi je iskrs-nulo. Možeš li umjesto mene? Samo ovaj put? Molim te?
Ispustila je velik, mrzovoljan uzdah, vrijedan onog Judeina (nesporna kraljica mrzovoljnih uzdaha). – Dobro. – A zatim je iz nje provalila znatiželja. – A što je to tako hitno iskrsnulo?
Navela sam cijeli naš razgovor tako da steknete točnu predodžbu koliko je neprijateljstvo Andrea osjećala prema meni.
Tako da vidite u kakvoj sam neprilici bila jer se odnos s mojim prijateljicama nije nimalo približio rješenju. Tako da razumijete da nisam mogla gnjaviti Phillippu zbog stanja u kojemu se nalazila. Tako da vam odmah bude jasno zašto sam morala sama na miru razmisliti. Tako da razumijete zašto sam svoje sve veće probleme morala podijeliti s nekime izvan našega kruga. Tako da me ne osuđujete što sam otišla k Simonu. Ni za sve ono što se tamo dogodilo. Nisam ja kriva, jednostavno se dogodilo.
Tako smo preživjele još četiri iduća dana. Kao da smo živjele u romanu Enid Blyton. Jude i Claire su bile kod kuće, pa smo njihovu suspenziju pretvorile u neslužbene praznike, preždera-vale se keksima i održavale maraton u kompjutorskim igrama. Nastojale smo to sakriti od ostale dvije, da ne dođu u napast i počine kakvo nedjelo samo da se pridruže svojim sestrama u ovom predivnom zabavljanju. Tražila sam da ih Phoebe i Ali, kad dođu iz škole, zateknu kako uče u svojim sobama. Nikoga nismo zavarale tim pretvaranjem, ali je ovakvo ozračje prevladavalo do kraja ove lakrdije.
Claire se prva dva dana posvetila traženju informacija za Robovo putovanje u rezervat vuko-va. Ispostavilo se da je puno složenije nego što smo mislile. Nije bilo izravnih letova i rezervat je bio otvoren za posjetitelje samo u određeno doba godine. Ulagivala sam se Robovoj tajnici pa mi je dala Robov rokovnik. Zajedno s Claire uspjela sam pronaći deset slobodnih dana u studenome, pa smo preko Interneta rezervirale kartu za to razdoblje.
Claire je nazvala zrakoplovnu kompaniju i izradila cijeli plan putovanja za Roba. Bio je to rad iz ljubavi i ja sam se jako ponosila njome što je sve sama organizirala. Znala sam da će Rob biti dirnut njezinim trudom. To će mu značiti više od novca koji je bio potreban za financiranje puta, ali se pokazalo da je prava zabava zaraditi ga.
Nakon što bi cure otišle u krevet, ostajala sam budna do kasnih sati i radila na Simonovu projektu. Bilo je naporno, ali i jako zabavno. Postala sam pravi znalac u razvrstavanju zbrke korisnih i suvišnih informacija na Internetu, u sažimanju najnovijih postignuća i ponovnom iznošenju podataka u prihvatljivom obliku.
Gotovo sam se svaki dan nalazila sa Simonom na ručku. To je bilo lakše nego da sam mu dvadeset puta na dan telefonirala i propitkivala ga o tehničkim stvarima u koje se nisam razum-jela. Nakon razgovora s Robom preko telefona, osjećala sam se nekako ugodnije u Simonovu društvu. Bila sam samouvjerenija jer je moj život opet tekao ujednačenom kolotečinom. Ništa me nije moglo potresti. Njegovi osjećaji prema meni kojima je stalno odisala atmosfera oko nas, nisu me više uznemiravali.
I znate što? Osjećala sam se ugodno u društvu s privlačnim muškarcem kojega sam zaludila, sada kad sam bila sigurna u svoju vezu s Robom. Više nego ugodno. To mi je ulijevalo nekakvu sigurnost. Kao kad u pričuvi svoga vrhunskog tima imate vrhunskoga svjetskog igrača.
A i u proteklim mi je danima trebao prijatelj. Njemu je to bilo zabavno.
– Drago mi je što sam ti od neke koristi. U kakvu me god obliku želiš. – Spustio je čaše na stol. Pronašli smo miran pub na pola puta između naših domova, u kojemu su posluživali gole-me odreske i pitu od bubrega, i u kojemu su imali ekskluzivno pravo prodaje izvanredne jabu-kovače iz obiteljskog voćnjaka u Devonu.
Zaprepastila sam se. – Ne misliš valjda da te iskorištavam?
Nasmijao se. – Ti sve shvaćaš previše ozbiljno. Nemoj. Drago mi je što ti mogu biti prijatelj. Mislim da griješiš što si isključila Andreu i Phillippu.
Narogušila sam se zbog kritike. – Nisam ih isključila. Samo sam im dala malo prostora. Mis-lim da im ne mogu baš puno pomoći u ovome što sada proživljavaju.
Zaprepastilo me je koliko ga je ovo zabavljalo. – To nije razlog što ih ne zoveš i oboje to znamo. Jednostavno ne želiš znati što se događa, u slučaju da su stvari krenule loše.
Nimalo se nisam zabavljala. – Nekoliko smo puta zajedno ručali i sad me najednom bolje poznaš od mene same. Kakav klišej. – Ne volim kad se netko upliće u moje motive, imam već dovoljno poteškoća da ih objasnim samoj sebi.
Dan nakon Crne srijede, kako sam je nazivala, probudila sam se u okrutnoj stvarnosti. Imala sam samo dvije prijateljice na cijelome svijetu, a nisam mogla nazvati nijednu od njih.
Postoje ljudi koji imaju prijatelje i oni koji imaju poznanike. Razlika između prijatelja i poz-nanika obično se uočava u njihovu broju. Ne možete imati stotinu prijatelja. Ne vjerujem ni da ih možete imati dvadeset. Jednostavno nemate dovoljno vremena da se posvetite stvaranju pra-vog prijateljstva s dvadesetero ljudi. Možete ih susresti nekoliko puta na godinu, razmijeniti s njima bitne događaje u životu i popuniti velike praznine, ali ne možete na takav način pružati jedno drugome potporu ili uhvatiti se za ruke i tumarati kroz svakodnevne događaje koji vas istinski određuju.
Uvijek sam imala poznanike, dok nisam srela Roba. Poznavala sam desetke dobrih ljudi, drugara za svaku prigodu. Imala sam prijatelje za opijanje, prijatelje za ples, prijatelje za kino (podijeljene na one koji vole umjetničke filmove, strane i hitove), prijatelje za pizzu, prijatelje za odlazak na praznike, prijatelje za potištenost. Naravno da ih nisam namjerno tako svrstala, jednostavno je tako ispalo.
Tek kada sam se doselila k Robu, spoznala sam da je on pravi muškarac za mene. I tada sam napravila ono što je učinilo bezbroj žena prije mene i što će i one poslije mene raditi do svršet-ka svijeta: prestala sam viđati stare prijatelje. Naravno, ne istog trena. Nitko to ne radi odmah. No ja sam svoj život posvetila Robu i djevojčicama. Točno sam znala kako ću provoditi svoje vrijeme. Ako je igrao film koji sam željela pogledati, željela sam ga gledati s Robom. Htjela sam jesti s njime, piti s njime, sasvim ga upoznati. A tu su bile i djevojčice. Nisu znale što se događa. Njihova je mamica otišla i sad je stalno neka nova gospođa bila u kući. Ne bi bilo poš-teno prema njima samo tako dolepršati i odlepršati iz njihovih života. Bila im je potrebna sigur-nost i stabilnost, a tu sam ja morala odigrati glavnu ulogu.
Tako sam ispočetka održavala veze samo s najbližim prijateljima. Ali tada sam primijetila da im oči vrludaju dok sam im pričala beskrajno duge priče o djevojčicama. I kada je svima posta-lo očito da sam se smirila, činilo se kao da sam emigrirala. Osjetila sam kako se udaljavam od starih veza i ulazim u pravi, obiteljski život. Povremena pića s prijateljicama, postala su doista povremena. Zatim tu i tamo pokoja božićna čestitka i na kraju ništa.
Čim sam zaronila u svoje instant-materinstvo, počela sam tražiti pomoć od Andree i Phillip-pe. Trebala sam ih, trebali su mi njihovi praktični savjeti, njihovo znanje i iskustvo. Sate i sate provela sam s njima, na telefonu, u parku, u kupnji, u njihovim kućama, u mojoj kući. I iz toga su izrasla moja prva prava prijateljstva. Jer, kako se smanjivala moja ovisnost o njihovim prak-tičnim savjetima, tako sam ih počela prihvaćati kao postojane osobe u svome novom životu.
Sviđalo mi se upoznavati ih, pričati naše životne priče, postavljati temelje zajedničkim us-pomenama i privatnim Šalama, govoriti im (gotovo) sve i učeći (gotovo) sve od njih. Počela sam prezirati one koji su se zadovoljavali površnim poznanstvima i propustili iskusiti duboko, pravo i sveobuhvatno prijateljstvo.
A sad se osjećam malo glupo. Nekako precijenjeno. Malo pretenciozno. Malo nalik na sebe. Jer, kad osim svog partnera imate samo dvije prijateljice, neizbježno će doći vrijeme kad ćete se morati suočiti sa svojom glupošću što niste predvidjeli izvanredne situacije.
Roba nema. Phillippa sređuje svoj brak i ne usuđujem se nazvati je da ne kažem nešto krivo. Znam previše toga da bih izigravala samo nepristrana promatrača. I nemam pojma što Andrea radi. Nije me nazvala od srijede. Možda čeka da ja nazovem nju. Možda je to što ne odobravam njezinu vezu s Joem, pogoršalo naše odnose. Ne znam. Ne znam ni što bih joj rekla, pa ne go-vorim ništa. Ako me treba, nazvat će me.
Sve mi je tako mutno izgledalo. Ne mogu se ni sjetiti kako je završio moj razgovor s Andre-om. Čini mi se da je bilo sve u redu kad sam morala naglo otići zbog poziva iz škole. Mučila me ona neugodna sumnja da sam možda na odlasku dobacila neku vrstu propovijedi o braku i prijateljstvu. To ju je sigurno strašno razljutilo i to bi moglo biti objašnjenje zašto me nije naz-vala.
I iako još uvijek mislim da je njezina veza s Joem nešto najniže što mogu zamisliti, osjećam se nekako nelagodno u svom osjećaju krijeposti dok sjedim ovdje sa Simonom i nosim svoj omiljeni ljubičasti džemper za koji svi govore da mi jako dobro stoji. I našminkala sam se.
To je uistinu čudno. Nakon šoka zbog burnih događaja u brakovima mojih prijateljica koji su potresli i temelje moga vlastitog života i prisili me da ponovno preispitam svoje vrijednosti i ciljeve, i ja se isto mijenjam. Očajnički želim svoje misli podijeliti s nekime, razglabati o njima i pokušati naći mrvicu razuma koja bi razjasnila sve ovo ludilo. Ali nemam s kime razgovarati. Jer su upravo ti odnosi koji su mi sve do sada pružali spas, bili područja u kojima su vladali najveći konflikti i gdje je meni bio zabranjen pristup.
Nisam imala nikoga osim Simona. Iskreno vam kažem, jedino sam se zbog toga okrenula k njemu. Ima i drugih mama u školi s kojima sam znala razgovarati, ali ni s jednom od njih nisam bila bliska. A i teško da bih im mogla govoriti o Andreinom i Phillippinom braku, nije li tako? Ne, kad ih jako dobro poznaju. A tu je i moja mama. Ali naš odnos majke i kćeri nije takav. Moja mama pohrani svaku informaciju koju joj pružim, bez obzira na to koliko ona uzgredna bila. Svaka naznaka nečega čime nisam zadovoljna u svom životu ukorijenit će se u njezinoj glavi i strahovito rasti dok ne bude mogla spavati zbog brige za moju budućnost.
Mama pozna Andreu i Phillippu i obje ih voli, iako misli da je Phil malo previše uobražena za njezin ukus. Da zna kroz kakve krize trenutačno prolaze, više nikad ne bi mogla sjesti s nji-ma za stol, a da ne ne izreče kakav indiskretni komentar o njihovim životima. Osjećala bi obve-zu da Andrei podari lekciju o svetosti braka (naravno, da usput i ja čujem, jer je to što nisam bila udana bila njezina bolna točka) i tražila bi da Phillippi skuha puno čaja.
Bilo bi neugodno. A ako se sve samo od sebe sredi, za što sam se stalno molila, tada bismo bez razloga poremetile naše odnose.
I tako se nisam imala kome obratiti. Simon je bio moj prvi muški prijatelj, mislim reći, pravi prijatelj. Pretpostavljam da mi je i Rob prijatelj, ali malo drukčiji. S Robom ne mogu razgova-rati o problemima koje imam u svojoj najvažnijoj životnoj vezi, tj. u vezi s Robom. Znam da neki parovi razgovaraju o svemu, ali nisam baš sigurna da je to zdravo. Ja sam uvijek svjesna toga da se ono što je izrečeno ne može smatrati neizrečenim i zato mislim da je bolje neke stvari izgovoriti izvan braka, tamo gdje neće uzrokovati trajnu štetu.
Sve do sada nisam razumjela zašto žene tako visoko cijene muško prijateljstvo. Simon je potpuno drukčiji od Andree. Dobro, dobro, ne morate se smijati, znam da je to očito. Ali on mi je ukazao na potpuno drukčije aspekte svih mojih iskustava. Nije automatski suosjećao sa mnom, niti uzastopce slijedio tok mojih misli. Poveo me je u neistražene kutove, postavljao teška pitanja i igrao se vražjeg odvjetnika, nimalo se ne brinući hoće li me to uznemiriti ili iz-nervirati.
No postoji važna razlika između Simona i ostalih muških prijatelja. Čini se da me Simon vo-li. Eto. Rekla sam to. A rekao je i on. Samo jednom, u četvrtak za ručkom. I to ne previše ro-mantično.
– Moram samo raščistiti nešto prije nego što počnemo, rekao je dok je prelijevao krumpir smeđim umakom. – Reći ću to samo jednom, a onda možeš zaboraviti, ali ja to moram reći. Volim te. Eto. Rekao sam to. Znam da ti ne osjećaš isto prema meni. Hoću reći, sada, trenutač-no. Zato mi ne moraš ništa reći. Ja tako osjećam. Tako da u slučaju kada i ti budeš počela osje-ćati nešto slično, ne bude nesporazuma. Znat ćeš da ja osjećam isto, tako da možeš odmah doći i reći mi, bez straha da ćeš biti odbijena. Dakle, to smo sredili. – Zatim je pojeo krumpir. – A sad mi ispričaj o svojim ludim prijateljicama.
To što je rekao nije bilo baš u Shellyjevu stilu, ali je bilo nešto najdirljivije što mi je netko rekao. Nismo više raspravljali o tome. Imao je pravo, nije bilo potrebe. Začudo, nisam se osje-ćala ni neugodno, ni zbunjeno, ni satjerana u kut. Osjećala sam se drukčije, iako je to bila jed-nostrana ljubav. Stvarno je bila. Gotovo sam sigurna u to.
Simonov osjećaj za poštenje je zadivljujući. Uvijek je stajao u obranu Roba čim je saznao da imaju nešto zajedničko – to da me obojica vole. Nije srozavao Roba, ni uzdizao sebe. Samo je slušao, zapažao, davao savjete, nasmijavao me i mijenjao temu u pravom trenutku.
U četiri je dana uspješno ispunio prazninu koju su mi ostavili Rob, Andrea i Phillippa. Malo sam uznemirena kako se sve to tako brzo događalo. Iz toga se može zaključiti da sam površnija nego što sam mislila. Ili je već možda postojalo prazno mjesto koje je samo on mogao ispuniti, mjesto koje sam očistila za njega. Ne. To bi bilo previše promišljeno, ne mogu to prihvatiti. No čim sam tako počela razmišljati, Simon je primijetio moje skretanje s teme i nelagodu i usmje-ravao me natrag na neutralni teritorij našeg projekta.
– Zadovoljan sam kako napreduješ, rekao mi je danas.
– Premašila si normu.
– Trenutačno imam puno slobodnog vremena. Čim se Rob vrati, opet će monopolizirati ra-čunalo, pa ću početi zaostajati.
– Kad bi se trebao vratiti? – ljubazno je upitao, dobro znajući da je to danas.
Pogledala sam na sat. – Sletjet će za otprilike pet sati.
– Hoćete li ga dočekati na Gatwicku?
Odmahnula sam glavom. – Ne. Previše mi je komplicirano, s Phoebinim i Alinim raspore-dom u školi i s time što moram paziti da Claire i Jude ne zaostanu s gradivom, takve stvari.
– Ne znam kako sve to uspijevaš, rekao je, diveći mi se.
– Ni ja. Tajna je u tome da nikad ne smiješ misliti na to što moraš učiniti jer bi te to moglo paralizirati. Treba samo prionuti na ono što iskrsne. Katkad sve ide ukrivo, pa se samo pokuša-vam probiti.
– Uvijek ideš po djecu u školu?
Nasmijala sam se. – Misliš, jesam li jedna od onih neurotičnih majki koje ne puštaju djecu samu van i koje svuda vide dilere droge i zlostavljače djece?
Podignuo je ruke kao da se brani. – Samo me zanimalo, to je sve. Znam da su se klincima iz moje srednje škole po koje su dolazili roditelji svi izrugivali.
– U pravu si. Ali sada je drukčije. To nema nikakve veze sa zaštitom. Kad završi škola poči-nje vrlog izvanškolskih aktivnosti. To je beskrajno putovanje od satova glazbe, do satova plesa i sportskih treninga. Roditelji se izmjenjuju u vožnji, tako da to nije svakog dana. Pretpostav-ljam da si ti, kad si dolazio iz škole, odmah odlazio van igrati nogomet.
Podignuo je obrve. – Ne, nego sam sjedao pred računalo. Nisam bio neki sportski tip.
Besramno sam ga odmjerila od glave do pete. – Iznenađuješ me. – I sebe sam iznenadila tim komentarom. Čini mi se da sam koketirala.
On se zabavljao. – Loma, da te ne poznajem, mislio bih da koketiraš.
– Ne budi smiješan. – Dobro sam se osjećala što sam sad ja ovo govorila nekome, nakon što su meni to isto rekli toliko puta.
Nakrivio je glavu da me pogleda iz drukčijeg kuta. – Ako ti tako kažeš. No ova gomila miši-ća kojoj se tako kradomice diviš, nije oduvijek bila ovakva.
– Sad mi se izruguješ.
Lagano i kratko dotaknuo mi je ruku. Nije to često radio. Bilo mi je drago jer je njegov dodir otvorio mnoga vrata u meni. – Oprosti. Tako te je lako zadirkivati. Poštedjet ću te daljnjeg cr-venjenja. Ja sam bio štreber kada ta riječ još nije postojala. U to vrijeme nije bilo baš puno kompjutorskih zanesenjaka, pa smo se držali zajedno. Nije me bilo briga, mene su zanimali samo kompjutori, ne ljudi.
– Pravi si sretnik, rekla sam. – Prištedio si sebi puno bola time što si ljude držao na udalje-nosti.
– Ne znam. Na kraju ipak probiju put, ma koliko su visoki zidovi. Sto prije naučiš kako se treba odnositi prema drugim ljudima, kako živjeti želeći nešto što ne možeš imati, to ćeš prije razviti obrambeni mehanizam protiv boli. Tražio je ili ne tražio, bol će doći i pronaći te. I jed-nako je bolno ako se to prvi put dogodi kad imaš šesnaest, dvadeset i šest ili pedeset i šest godi-na.
I tada sam to napravila. Taknula sam mu ruku. Dobro, znam da to nije isto kao kad William Hurt baca Jessicu Lange preko kuhinjskog stola i siluje je u Poštar uvijek zvoni dvaput, ali je to za mene bio korak u jednom drugom smjeru. U smjeru prema naprijed. Ne poduzimam puno koraka naprijed, izvanredna sam u tapkanju na mjestu, opiranju plimi i održavanju svog smjera. Stoga mi je da se pokrenem naprijed potrebna golema pokretna sila. A emocionalnu je pokretnu silu teško predvidjeti i nadzirati. Ne znam kuda smjeram, ali već sam nervozna. Pitam se bi li me osoblje puba pustilo u kuhinju da skuham čaj?
Nevjera je čudna stvar. Ima ljudi koji su imali bezbroj jednodevnih izleta, a smatraju da nisu bili nevjerni svojim partnerima jer je veza bila samo fizička. Da se računa samo ono što se do-gađa u glavi. Sve do sada nisam razumjela tu razliku. Jer, iako sam samo pogladila Simona po ruci, u meni se nešto dogodilo. Nisam od onih žena koje se stalno dotiču i grle, ne mogu spon-tano pokazivati emocije. Zato je to što sam dodirnula Simona onako kako sam prije dodirivala Roba, u mojim očima izgledalo kao najgora nevjera, kao što je to za nekoga kratka ševa u mote-lu. Znaš li to, Simon? upitala sam se.
Simon je primijetio da sam se uznemirila, pa me je spasio. Vješto je skrenuo u sigurnije vo-de. – Po onome što si govorila o svojoj djeci, htio sam ti reći da si dobra majka, najbolja, po mome mišljenju.
Rekao je pravu stvar, trebalo mi je da ovo češće čujem. Još sam se uvijek držala za njegove riječi kad sam stigla kući i na kuhinjskom stolu našla omotnicu naslovljenu na mene. Phoebin rukopis. Mora da je u pauzi za ručak došla kući samo da to isporuči. Odjednom mi je bilo jako hladno. U našoj kući poruke se obično pišu na rasparanim komadićima papira koji se pričvršću-ju magnetima na vrata hladnjaka. U njima obično piše – mliječni desert, jogurt i onaj sok od naranče s komadićima unutra, ili – otišla sam do B., a mi ne znamo nikoga čije ime počinje sa slovom B.
Ovo je bilo pravo pismo u omotnici. Nikad jedni drugima nismo ostavljali omotnice. One spadaju u filmove Mikea Leigha, u njima su oproštajna pisma samoubojica i uvredljive ispovi-jedi. Nisam željela znati što piše u ovoj, ali sam je jako brzo poderala. Molim te, samo neka više ne bude problema. Već sam ih imala više nego što sam ih mogla podnijeti. Iz omotnice je na pod ispao mali list papira koji nisam uspjela uhvatiti. Dok je lepršao u zraku, vidjela sam da je napisano samo nekoliko riječi od kojih nijedna nije bila – smrt – ni – zbogom. Malo sam se smirila i podignula ga s poda. Zbunilo me je ono što je Phoebe napisala. I onda sam se sjetila razgovora koji smo jutros vodile.
– Nekako si tiha jutros, Phoebe. Je li sve u redu?
Čudno mi se nasmiješila. Nije to bio tužan osmijeh, već nekako dubok, misaoni. Nešto je imala na umu i brinula sam se da nije nešto ozbiljno. Zapamtila sam ono što je g. Walters rekao kako djevojčice zadnjih tjedana pokazuju promjene u ponašanju, pa sam tražila neke naznake takva ponašanja i kod Phoebe i kod Ali.
Zasad Ali nije pokazivala nikakvo nastrano ponašanje, osim sve veće opsjednutosti pravima životinja. Stalno je govorila da će postati veganka, čim otkrije koliko su stroga njihova pravila. Iz toga sam shvatila da prije konačnog donošenja odluke namjera ispitati jesu li dopuštene gric-ka-lice od slanine i sirni namaz. Zasad se njezin prosvjed sastojao samo u odbijanju svega na čemu nije pisalo ime Linde McCartney i u prezirnu puhanju kada smo god prolazili uz mesnicu. Mislim da ju je tome najviše privuklo kad je čula kako je jedan glasoviti borac za prava životi-nja izjavio da se nikad ne pere jer ne postoji sapun koji u sebi nema sastojka koji se dobiva na-siljem nad životinjama. Sad još samo čekam da mi počne davati naznake kako želi da joj kupim vojnu odoru i beretku.
Phoebe je, s druge strane, tiša no ikad. I dalje udovoljava visokim standardima koje od nje očekujemo u školi, puno uči, kao i uvijek, ali izgleda nekako neobično opušteno. Uspravnije drži glavu, s više samopouzdanja zabacuje kosu s lica, češće se smiješi. Ova blaga metamorfoza natjerala me je da se upitam ne uzima li možda droge. No ubrzo sam shvatila da je to glupo. Droge bi sasvim suprotno djelovale na ovako osjetljivu djevojku.
Ali, na nju jest nešto pozitivno utjecalo, a ja iz toga mogu zaključiti samo jedno: Karen. Ka-ren je iskoristila svoju stručnost psihologa i uzrokovala Phoebinu promjenu, i to me je jako raz-bjesnilo. Godinama sam strpljivo uvjeravala Phoebe i dospjela jedino do toga da se može suo-čavati sa svijetom, a da se ne slomi pod pritiskom. Nisam očekivala da ću je pretvoriti u Bonnie Langford, no bila sam zadovoljna što sklapa prijateljstva, što se uspješno nosi sa školskim ob-vezama i prolazi kroz proces odrastanja bez previše suza. To je sve čemu sam se nadala na ovome stupnju.
A Karen se vratila i moja je najdraža kći (evo, opet sam to rekla) počela isijavati vedrinu. Dok smo mi ostali laprdali, ne znajući kako se postaviti prema Novom Poretku koji nam je us-postavio Karenin povratak, Phoebe je procvjetala. To jednostavno nije u redu.
Eto, tako sam razmišljala to jutro. Phoebe me je zabrinuto pogledala. – Ja sam dobro, mama. No jesi li ti?
U zadnje su me vrijeme cure često ovo pitale, zabrinute za moj i Robov odnos. Stalno sam ih uvjeravala da je sve u redu i napokon sam vidjela da im je laknulo. Činilo se da je Phoebe bilo potrebno više uvjeravanja.
– Phoebe, dušo, dobro sam. Tata se vraća popodne i vidjet ćeš da će sve biti u redu. Sve će biti u redu. Ne brini se.
Zaškiljila je na jedno oko, kao da sluša bezvezno djetinje tepanje. – Nisam na to mislila. Že-lim znati jesi li ti dobro. Ti.
Nisam bila sigurna na što cilja. – Dobro sam. Časna riječ, dobro sam. – Nisam mogla prikriti nestrpljenje u glasu. Nisam htjela biti tako otresita, ali toliko je toga kuhalo u meni.
Tužno me je pogledala. – Mislim da nisi.
Htjela sam je pitati zašto tako misli, ali nije bilo vremena. Jutarnju nam je rutinu poremetila suspenzija Jude i Claire. Kasno smo se probudile i morat ćemo jako žuriti da stignemo na vri-jeme u školu. Bila mi je puna kapa poziva iz ureda g. Waltersa. Uživala sam u tome što je sus-pendirano samo pedeset posto moje djece, što i nije loš prosjek ako to usporedite s prosječnom obitelji i ako još uvijek imate smisla za humor. Zabrinjavalo me je jedino to što ću, kad se Rob vrati, morati tvrditi da sam barem Ali i Phoebe sačuvala od nevolje. Bit će to velik izazov, ali što drugo mogu?
I tako nisam imala prigodu dalje razgovarati s Phoebe i saznati što joj je na umu. A sada je tu njezina poruka i čitam što je napisala. Nije čak ni prava poruka. Nego uputa. Uputa na citat iz Biblije. Pisalo je: – Draga mama, Petar 5:7, voli te Phoebe.
Izvanredno. Postala je religiozna. Toliko sam se brinula da se možda ne drogira, a ona je po-stala religiozna. Pretpostavljam da je religija ipak bolja od droga, ali nisam sasvim sigurna. Mi-slim reći, ako vam se dijete drogira, dobijete brošure i letke. Postoje li brošure i leci za roditelje čija djeca ostavljaju poruke s uputama na biblijske citate na kuhinjskom stolu? Ako ne, mislim da bi trebali postojati.
Izgledala mi je sretno, znači da je to zapravo dobro. Ali ipak se osjećam nekako nelagodno. Nikad nisam bila religiozna, a koliko znam, ni Rob. Upravo sam se sjetila nečega zapanjujućeg. Ja uopće ne znam vjeruje li Rob u Boga. Mislim reći, znam što misli o politici, o novcu, seksu, odgoju. Ali mi se čini da nikad nismo spomenuli riječ – Bog. Pomislili biste da smo u deset godina zajedničkog života razgovarali o tome kako svatko od nas zamišlja Veliku Sliku. Ja, zapravo, nemam pojma u što vjeruju članovi moje obitelji i moje prijateljice. Na večeri mogu pitati potpunog neznanca koliko zarađuje, ali se nikad ne bih sjetila upitati ga vjeruje li u raj. To bi izgledalo kao povraćanje na sag. Jednostavno se ne pristoji. Morat ću pitati Roba kad se vra-ti. Ili možda neću. Ne dok se još uvijek njišemo na rubu.
Ali svakako želim znati što Rob misli o ovom Phoebinu koketiranju s crkvom. Nimalo ne sumnjam da će i Karen imati svoje mišljenje. Ili možda Karen to već zna? Bila bih jako zado-voljna da za ovo mogu okriviti Karen.
I pitam se o čemu se uopće govori u tom citatu. Pokušavala sam se sjetiti gdje u kući držimo Bibliju. Mora biti negdje u kući, zar ne? Zar nema svaka kuća po primjerak? Imala sam jednu staru, još iz Škole, ali sam je ostavila kod kuće kad sam se preselila k Robu. Cure sigurno imaju Bibliju za školu. Moram potražiti jednu da vidim o čemu govori citat. Samo zbog znatiželje. Ali nisam imala prilike. Zazvonio je telefon.
– Ja sam, ljubavi, bila je to moja mama. Zvučala je bolesno ili umorno ili drukčije.
– Što je? – uznemireno sam upitala. – Zar se nešto dogodilo? Jesi li dobro? – Oh, ne, čujete li kako paničarim? Pretvorila sam se u svoju mamu. Napokon se dogodilo ono što su svi rekli da će se dogoditi. Sad ću početi gomilati limenke s govedinom.
Spremno je preuzela moju ulogu smirivanja paničara. – Sve je u redu. Htjela sam ti samo re-ći da sam ono našla.
Nije mi morala reći što je to – ono. Nisam zaboravila na poruku. Ne sasvim. Bila je u mome manje istaknutom dijelu svijesti gdje se neće miješati s ostalim, hitnim problemima koji su iz sata u sat zahtijevali svu moju pažnju. Pronašla ju je. Bila je stvarna. Moja je majka bila stvar-na. Napokon sam mogla sebi dopustiti da ova osoba, ova neznanka ispliva na površinu i popri-mi oblik.
Sad znam što ljudi misle kad govore o tome kako im je pred očima proletio cijeli život. Sa-mo što se u mom slučaju radilo 0 prvom tjednu mog života. U onim ranim danima pokušavala sam zamisliti svoju pravu majku, kakva je, kroza što je prolazila kad me se morala odreći. I onda sam brzo premotala trideset i šest godina, na zamišljeni susret. Drukčije izgleda svaki put kad je zamislim. Ali uvijek je lijepa. Ja nisam lijepa, a ona će sličiti na mene, na moju lijepu verziju.
I smiješit će mi se. I odmah će se među nama pojaviti iskra obostranog razumijevanja i lju-bavi. Tako sam to oduvijek zamišljala.
– Oh, rekla sam.
– Poslat ću ti je poštom. Samo sam ti to htjela reći.
– Dobro, tiho sam rekla. – Puno ti hvala. – Zadivljuje me što sam uopće mogla izgovoriti i jednosložne riječi. Tijelo mi se sasvim ukočilo, pa sam se začudila što je neki djelić moga bića mogao suvislo reagirati na ovu vijest.
– Ljubavi, je li sve u redu? – upitala je mama, očito zabrinuta zbog moje reakcije.
– Da. Samo sam malo umorna, to je sve, uspjela sam odgovoriti. Sad sam već mogla obliko-vati riječi. – Hvala ti, opet sam ponovila, da ne bih zvučala nezahvalno. Nisam sigurna jesam li je pozdravila prije nego što sam spustila slušalicu. To nije bilo najhitnije u mojim prioritetima. Da je ovo bio film, bila bih utonula u stolicu, ili čak pala na tlo. Ali ja sam svoje mame kći, pa sam pristavila vodu za čaj. Moram zapamtiti da pitam svoju pravu majku kuha li i ona kompul-zivno čaj u stresnim situacijama. Bila bi to zanimljiva lakmus-tema za raspravu – priroda protiv odgoja. Smirena sam. Zaista sam smirena. Ne iznutra gdje mi misli zuje poput zapletene vrpce kasete, već izvana, jer mi se ruke ne tresu i ne bubnja u glavi. Ovo mi je jedno sasvim novo iskustvo.
I onda je telefon opet zazvonio. Mislila sam da sam sada na sve spremna. Tako sam mislila. Stvari sigurno ne mogu biti gore. Sigurno. Imala sam ne baš pravi brak koji je stavljen na oz-biljnu kušnju, ali se činilo da sam preživjela prvu rundu. Imala sam dvoje djece koja su se nji-hala na rubu maloljetne delinkvencije, i dvoje druge, od kojih je jedna imala terorističke aspira-cije, a druga je zaglavila u religiji. Imala sam dvije prijateljice koje su namjeravale uništiti vlas-tite brakove i brak one druge. Imala sam dvije majke, jednu pravu i jednu koju sam tek trebala upoznati. Dobila sam Karen, nepozvanu gošću, koja me je prisilila da preispitam i branim sve svoje uloge. I tu je još bio Simon. Ne, nisam još spremna Simona strpati u neku kategoriju. Pre-više je škakljivo.
Zar to nije dosta?
Rob je bio na telefonu. Odahnula sam od olakšanja. Očito nije poginuo u avionskoj nesreći, Što je bilo vrlo vjerojatno kad sam pomislila kako sam u zadnje vrijeme epicentar zlih sila.
– Jesi li dobro? – upitala sam bez daha.
– Dobro sam. Ne mogu biti bolje! – zvučao je pomalo histerično. – Pogodi gdje sam?
Pogledala sam na sat. – Na aerodromu Gatwick, nadam se, nervozno sam odgovorila. Nešto nije u redu. Sasvim sigurno znam da mi se ovo neće ni najmanje sviđati.
– Pogodi! – rekao je Rob, smijući se.
Nije dobro. Uopće nije dobro. Imam jako, jako loš predosjećaj. Nastojala sam zvučati vedro, u slučaju da griješim i da se uzaludno brinem. Ha, ha. – Ne znam. Reci mi. Odmah.
– Kamo sam uvijek htio ići? Više nego na bilo koje drugo mjesto na svijetu?
Ne. Molim te, ne.
– Zar ne možeš pogoditi? Ni ja ne mogu vjerovati, ali zaista sam tu. To je rani Karenin ro-đendanski dar, ali nemoj se ljutiti. Rekao sam joj da ti neće smetati jer si uvijek govorila da želiš da tamo odem. A ovo je bila prigoda koja se pruža samo jednom u životu. Nisam mogao odbiti. Znam da ti to ne bi htjela. Jesi li sad pogodila?
Ne. Molim te, ne.
– Ja sam u rezervatu vukova!
Intermeco Ja i Barry Manilow Nijedna ljubav nije tako prolazna i prevrtljiva kao ljubav ti-nejdžera prema pop-ikoni. Jednom sam voljela Davida Cassidya. Mislim, zaista sam ga voljela. Znala sam izrezivati njegovo lice sa slika i lijepiti ga na obiteljske fotografije tako da izgleda kao da je stvarni dio rnog života. Vidite, ovo smo ja i David u Colwyn Bayu! A evo ga na pros-lavi šezdesetog rođendana tete Iris!
No preko noći je došao uzurpator. Prvu ploču Barryja Manilowa čula sam kad mi je bilo pet-naest godina, prije dvadeset i jednu godinu. Čula sam je na prvom programu radija (da, nekad se izvodio na prvom programu) i odmah sam je kupila sljedećeg dana. Istog sam časa nogirala Davida Cassidya. Ionako je imao užasan ten.
Čim sam stigla kući, potrčala sam uza stube, izvukla ploču iz omota još u trku, ne želeći ni trena gubiti vrijeme. Navukla sam zavjese, upalila jeftinu svijeću koju sam ukrala iz mamina ormarića za hitne slučajeve (koja je bila spremna na poslijeratni i mogući prednuklearni holo-kaust), pažljivo stavila gramofonsku iglu na prvi utor i izgubila se u nekome drugom svijetu.
Da, znam, znam, pa, zaboga, imala sam petnaest godina!
Petnaest. U toj sam dobi dostigla vrhunac samosvijesti, zatvorena u ispraznost vlastite bez-nadne egzistencije. Nikad još nisam imala dečka. Nikad me nitko nije poljubio. Moj život nije imao nikakva smisla. Nije bilo nikakve svrhe ni pokušavati uliti mi osjećaj perspektive, jer ti-nejdžeri nemaju pojma o ostalim gledištima; svaki od njih zauzima središnje mjesto u svome vlastitome jednodimenzionalnom svemiru.
Otada smo postojali samo Barry Manilow i ja. Čak i tada, on me je razumio. Njegove pjes-me, lišene strašnih seksualnih aluzija i prepune patosa, ublažile su moju usamljenost. Pjevao je o stvarima u koje se ostale pop-zvijezde nisu dirale. Pjevao je o hrabrom prihvaćanju napušta-nja, o ponosu u preživljavanju, o plemenitosti nesebične ljubavi. Istinabog, pjevao je i o Loli, ona je bila zabavljačica, ali da nije pjevao tu pjesmu, svi bismo bili prerezali žile.
On, naravno nikad nije bio cool. A meni se to sviđalo. (Još uvijek mi se sviđa.) Kad sam imala petnaest godina, bila sam pametna i bucmasta i nisam imala braće. Zbog tih sam svojsta-va u djevojačkim krugovima bila društveno mrtva. Drugim riječima, bila sam rođena da posta-nem obožavateljica Barryja Manilowa. Bas u vrijeme kad sam tražila svoj vlastiti glas, stil i smjer, pronašla sam Njega. Mogle su to jednako tako biti i droge. Ili religija. I tako su moji ro-ditelji prilično glatko prošli.
No, ova faza nije prolazila. Prvi se put posijalo sjeme moje prve i jedine doživotne posveće-nosti kad sam čula Trying To Get The Filhng. Barry je bio veličanstven jer nije pjevao o neu-zvraćenoj ljubavi niti o tome kako ljubavi uopće nema. Pjevao je o divljoj ljubavi koja je posto-jala, pošla ukrivo, ostavila ožujke i zahtijevala nesebično junačko djelo da se razriješi. A to je potpuno odgovaralo mojoj žudnji za složenošću i komplikacijama. Pomisao da je život igra nije bila nimalo uvjerljiva ni prihvatljiva tinejdžerici koja je naizmjenično čitala AJberta Camusa i Barbaru Cartland.
Cak i kada sam napokon kao odrasla iskusila ljubav o kojoj sam maštala kao romantična ti-nejdžerica, još sam uvijek tražila onu čeznutljivu, nijemu bol koju sam osjećala kao petnaesto-godišnjakinja. Jer sam, kad sam odrasla, shvatila da je ona zamišljena bol puno podnošljivija od prave. I upravo sada žudim za onim danima kad mi je najveća briga bila da možda nikad neću iskusiti užitak držanja za ruke iznad pljeskavice i krumpirića u Wimpy Baru.
A mi koje smo odrasle s Barryjem postale smo pravi klub, posestrime koje su nadživjele prosječne žene. Otišla sam na svoj prvi koncert kad mi je bilo osamnaest godina. Tada je publi-ka bila puno pitomija i ozbiljnija. Tiho je pjevušila, ne želeći ispasti nepristojno i ometati ga svojim neskladnim pjevanjem.
I tada je to počelo. Jedne smo mu se večeri pridružili u pjevanju. I činilo se da mu se sviđa. Ne sjećam se kad se počelo mahati svijećama. Ja, naravno, nikad nisam mahala svijećom. Ni-sam ja od tih. Niti sam od onih koji stalno nešto uzvikuju i vrište. Čak nisam ni od onih koji puno plješću. Samo tapkam nogama, nadajući se da nitko neće primijetiti i izbaciti me ako vidi da upadljivo uživam. A kad je Barry zapjevao Can't Smile Without You i kad su svi podignuli zastave moleći ga da ih pozove na pozornicu da zapjevaju zajedno s njim u duetu, ja sam se još više pognula u svom sjedalu i nervozno smiješila. Radije bih popila otrov nego uzela mikrofon i zapjevala pod svjetlima reflektora.
Ali izjedala me je zavist prema spontanosti i potpunoj nemogućnosti obuzdavanja, koji su karakterizirali moje posestrime-obožavateljice. Htjela sam da i ja mogu ispružiti ruke, mahati svijećom i pjevati punim glasom. I ja sam željela da mogu povikati: – Izaberi mene! – Ali ni-sam. Ja to ne radim.
Već sedamnaest godina odlazim na koncerte i svaki je put kao da se vraćam kući. K onima kojima je prioritet rezervirati karte i uvijek sjediti u prvim redovima. Poznamo se i pozdravlja-mo kao da smo stare prijateljice, iako ne znamo jedna drugoj ime. I pretpostavljam da ne bismo imale ništa zajedničko da se nađemo negdje izvan ovoga zatvorenog svijeta. Zajednička nam je samo upornost i stalnost odlaženja na koncerte.
Ali stvari su se promijenile. Više ne mašu svijećama već štapićima od optičkih vlakana koje lukavi preprodavači prodaju pred dvoranom. Nose bliješteće broševe na kojima piše BARRY. Iz plastičnih šalica piju suho bijelo vino. I starije su. Sve smo mi starije.
Trenutačno se borim da opet pronađem svoju ravnotežu i treba mi nešto za što ću se uhvatiti. Sjećam se koncerta prije otprilike jedanaest godina. Za vrijeme pauze promatrala sam publiku i otkrila nešto zanimljivo – jako malo prisutnih muškaraca. Nekolicina pravih muških obožavate-lja držala se na okupu. Nekolicina drugih izgledala je kao da je slučajno zalutala ovamo i izgle-dali su nekako smeteno. Uvijek dođe nekoliko takvih. A tu su bili i oni ostali.
Došli su kao podrška svojim partnericama koje su uistinu obožavale Barryja. Imali su zbu-njene izraze na licima, pridržavali su kapute i torbice dok su njihove žene stajale u dugim redo-vima. Za vrijeme koncerta pažljivo su sve promatrali i nastojali učiniti pravu stvar. Ustajali bi kad se činilo da bi bilo nepristojno da ostanu sjediti, pljeskali i smijali se u pravim trenucima i vješto skrivali zijevanje.
Najviše mi je upadalo u oči njihovo ponašanje kad su im se partnerice okrenule u trenucima čistog zadovoljstva. Jer je svaki od tih muškaraca uzvraćao svojoj ženi smiješak pun ljubavi, zajedništva i nerazumijevanja. Nisu imali pojma čime ovaj čudan, mali pjevač usrećuje njihove žene, ali one su bile jako sretne. Ovi su muškarci i sami osjećali zadovoljstvo zbog toga što su njihove žene bile sretne. A žene su imale nekoga s kime su mogle podijeliti svoju sreću.
Kad sam ih na kraju gledala kako odlaze držeći se za ruke, znala sam da želim upravo tak-vog muškarca. Nije mi trebao netko da me razumije, to bi bilo traženje nemogućega, samo sam željela nekoga tko će mi praviti društvo, nekoga tko će me željeti vidjeti nasmijanu, iako ne razumije zašto se smiješim.
I kad sam srela Roba, pronašla sam takvog muškarca. Sam se ponudio da me prati na sljede-ći koncert, a ja sam se pribojavala jer sam znala da će mu glazba izgledati bljutava i pekmezas-ta. Ali to je bila čarobna večer. Kupio mi je čokoladne oraščiće i apsurdno skup program koji je stajao deset funti.
Pitala sam se vide li me ostale žene, jesu li primijetile da sam se premjestila u drugu katego-riju, u onu bolju, i našla jednog od onih rijetkih muškaraca o kojima maštamo. Iako sam se us-redotočila na koncert, ipak sam osjećala kako se njegove oči smiješe svaki put kad bih se i ja nasmiješila. Dok su svi ostali pljeskali, ja sam suzdržano tapkala nogama, a on se nasmijao i gurkao me laktom dok im se nisam i ja pridružila. A kad smo svi ustali i njihali se u ritmu Co-uld It Be Magic, i on se njihao. Nažalost, nismo uspjeli uskladiti svoje njihanje, pa nam je cijela pjesma prošla u nastojanju da se ne sudaramo bokovima. U ovih deset godina, još uvijek nije uhvatio ritam. Ali uvijek odlazi sa mnom na koncerte. I uvijek se trudi da svoj ritam uskladi s mojim.
Te sam večeri, upravo na tome prvom koncertu, shvatila da volim Roba. I nemojte mi tu pre-zirno puhati i uzdisati i govoriti mi da sam patetična, jer se kladim da ni vaša priča nije ništa manje čudna. Kad ste prvi put shvatili da volite nekoga? Onda kada ste gledali kako se zalazak sunca ocrtava na njegovu licu ispred Taj Mahala? Ili onda kad je preplivao Zambezi da vam donese gardeniju? Naravno da to nije bilo tada. Nego onda kad se smijao lošim šalama vašeg oca ili kad je stavio vašu pidžamu na radijator da se ugrije. Nešto u tom stilu, sigurna sam. Neš-to što vam je puno značilo. Tako to ide kod prave ljubavi.
Volim Roba. Toliko znam. Imam muškarca koji je vrijedan toga da ga zadržim. Ali duboko u sebi osjećam kao da mi izmiče, kao da se udaljava od mene. A to je strašno. Možda čak i gore od toga da se ja udaljavam od njega. Prema Simonu.
Ja sam glupa, djetinjasta, opsjednuta i blesava, jako blesava žena koja se izgubila na putu od odbijanja do prihvatljive promjene. Pokušavam se držati Roba tako da nas vezujem lancima prošlosti. Nervozno i ispod oka pogledavam Simona, posižem za njime, povlačim se, posižem, povlačim se. Nemam nikakva plana, samo sam se prepustila. Budućnost, Karen, nas je sve po-vukla naprijed i više joj se ne mogu opirati. Morat ću krenuti dalje ako mislim osvojiti neki po-ložaj, bez obzira na to za koji se odlučim.
Stare su pjesme izvanredne, ali one me guše i sputavaju. Vrijeme je da naučim neke nove, one u kojima ćemo oboje znati ritam. Ne one ljubavne, već borbene.
Četrnaesto poglavlje
Moja je odlučnost da napravim radikalnu promjenu u svom životu završila maratonom puš-tanja starih ploča. Kao i većina mojih pokušaja oslobađanja u prošlosti. Recite mi da nisam je-dina. S tavana sam donijela svoj stari gramofon i odsvirala sve svoje izgrebane ploče do daske.
Claire i Jude su se zaklele da nikad više neće učiniti nikakvu nepodopštinu ako obećam da više nikad neću puštati svog Barrvja Manilowa dok su one u blizini. Da sam barem prije znala da im je najbolja terapija za motivaciju averzija prema mojoj glazbi. To u cijelosti obara Robov odgojni sustav nagrađivanja. Aha!
A zatim sam upropastila sve što sam postigla tako što sam im dala novac za kino. Sad će žarko željeti da budu suspendirane iz škole i nesumnjivo će vrijeđati moj glazbeni ukus u sva-koj budućoj prilici, samo da vide kakvu će nagradu dobiti. Vjerojatno će ovo isto isprobati na svom ocu. Ovako osvetoljubivo raspoložena, jedva sam čekala da vidim kako će Rob protuma-čiti zašto njegovo dobro istrenirano potomstvo očekuje gladenje po glavi nakon omalovažava-nja njegovih cijenjenih CD-a grupe Status Quo.
Isprva nisu htjele izaći. – Želimo biti ovdje kad se tata vrati. – Claire je to rekla. Ona Claire koja se toliko posvetila daru za svog oca. Tiho sam se nakašljala. – Ono prije je na telefonu bio tata. Neće se vratiti danas.
Jude i Claire su zagunđale. Odjednom su opet izgledale kao bespomoćna djeca kakvu sam zatekla prije deset godina. Jude je jedva suzdržavala suze. – Zašto ne? Obećao je!
– Nešto je iskrsnulo. Ostat će u Americi još nekoliko dana.
Sve će vam ispričati kad se vrati za vikend. Stvarno mu je žao. – Ali ne dovoljno.
Znam da sam se kukavički ponijela, ali nema šanse da im ja kažem gdje im je otac. To sam jasno dala Robu na znanje prije nego što sam mu zalupila slušalicu. Nisam mu rekla zašto sam se tako razbjesnila. Neka misli da sam ljubomorna na Karen. Baš me briga. Ubrzo će saznati što je učinio. A to što nije namjerno uništio plan svojih kćeri, to ne znači da je napravio manji gri-jeh. Da je Karen prije razgovarala s bilo kojom od nas, ne bi do toga došlo. Ali, ne, ona kuje planove u hodu. Uostalom, to mi je sad najmanja briga.
Boljelo me je kad sam vidjela kako u tišini izlaze iz kuće. Ali trebalo mi je malo mira da do-bro promislim. Za dobro svih nas. A imala sam samo pola sata za razmišljanje jer onda moram po one druge dvije u školu. Vrijeme je za poziv u nuždi. Nisam imala drugog izbora. Morala sam nazvati Andreu.
– Halo? – Zvučala je sumnjičavo i umorno. Trebala sam je prije nazvati. Dovraga.
Izigravala sam vedrinu, nadajući se da će je veseli glas prenuti iz tmurnog raspoloženja. – Bog, ja sam.
– Oh, bog. – Sad je zvučala ogorčeno. Mogla bih se kladiti da ću ja morati spašavati situaci-ju. – Kako si? – upitala je, iako je nije suviše zanimalo.
– Dobro, rekla sam, pretvarajući se da ne znam da je nije briga.
– Dobro, onda, rekla je, svjesna toga da se ja pretvaram da ne znam da je nije briga.
Ovo nema smisla. – Oh, za Boga miloga, Ange, ovo je tako glupo. Čak i ne znam zbog čega ne razgovaramo. Ali budući da sam ja kriva za sve drugo, pretpostavljam da sam i za ovo. Zato, što god da sam učinila, oprosti mi. A sad mi, molim te, reci kako stoje stvari.
Nije me tako lako pustila s udice, što je ipak bilo malo previše, jer još uvijek mislim da ni-sam ja ta koja je u krivu. No što ja uopće znam? Znam samo to da mi upravo sada treba prijate-ljica i ako to znači da moram progutati malo ponosa i pustiti Andreu da odigra neke psihološke igrice, onda neka tako bude.
I tako sam se ulagivala i ulizivala, pa je Andrea puhala i gunđala. Na kraju joj je ponestalo razloga da me nastavi kažnjavati. – Oh, neka sve ide k vragu, Lorn. Zaista si mi nedostajala. Nemam nikoga s kime bih mogla razgovarati.
– Zar ni s Joem? – nisam se mogla suzdržati da ovo ne izlanem. Trebala sam se više truditi.
– Ako si me nazvala samo zato da mi opet držiš propovijedi, znaj da samo gubiš vrijeme, prasnula je.
– Oprosti, Ange, oprosti. Htjela bih znati što se događa. Znaš.
Znala je. – Želiš znati viđam li se još uvijek s Joem. I što Phil zna. – Upravo sam na to misli-la.
– Ne, želim znati kako si ti. I Dan. Kako se držite. Potpuno te razumijem ako ne želiš razgo-varati o Jou.
Nasmijala se. – Nedostajala mi je tvoja beznadna nesposobnost za laganje. To ti je jedna od najboljih odlika. – U svjetlu mojih nedavnih mlakih izgovora, to je značilo da me pozna manje nego što smo obje mislile. – Poštedjet ću te muke. – Naglo se prestala smijati. – Nisam vidjela Joa od prošle srijede. Razgovaramo telefonom, ali se drži suzdržano. Ispričao mi je što se do-godilo u ravnateljevom uredu.
– Bilo je strašno, Ange.
– Kako je ona?
– Grozno. Skroz je slomljena. Mislila sam da će početi bacati stolice. Tek kad sam joj spo-menula Elliotta, tek se tada smirila, a onda...
– Oprosti, govoriš o Phillippi?
Zaprepastila me njezina upadica. – Naravno. Zašto? Na koga si ti...? – Naravno. Ona je htje-la znati kako je Tara Brownlow. Nije je ni najmanje zanimalo kako se drži njezina najbolja pri-jateljica dok joj se ruši svijet. Ako Andrea osjeća i mrvicu krivnje zato što je uništila prijatelji-čin brak, ipak taj osjećaj nije bio toliko jak kao želja da sazna sve o svojoj protivnici. Vise ni-sam poznavala ovu osobu na telefonu. Kad je Andrea odlučila da će izdati Phillippu, nije samo zatrovala naše prijateljstvo svojim shvaćanjem cijelog koncepta prijateljstva, već je počela živ-jeti prema pravilima koja su me zbunjivala. Kao da se radi o gangreni koja neprimjetno napada i uništava sve što je nekad bilo zdravo.
Ne samo da nije marila za posljedice onoga što je učinila, već je bila toliko drska da je isto-dobno bjesnjela zbog Danove nevjere. Nije mislila da su ova dva stanja nespojiva. Ona je u svojoj glavi bila žena kojoj je učinjeno nažao, prezrena žena koja je branila svoje gnijezdo od napadača. Imala je pravo učiniti sve što je potrebno da obrani svoj kut. Ne mogu zamisliti kak-va ju je perverzna logika navela da to opravdava njezinu ljubavnu vezu s Joem.
Mora da je osjetila da je prešla granicu. – Sigurno misliš da sam grozna, brzo je rekla. – Ne radi se o tome da me ne zanima kako je Phil. Samo trenutačno ne mogu previše misliti na nju. Jedino mi je zbog Joa ova situacija s Danom podnošljiva. Ako se i njega odreknem, neću imati nikoga.
– Znači, ti se držiš Joa u slučaju da Dan ode zauvijek?
Po glasu joj se naslutilo da joj se gadi ovaj prijedlog. – Rekla si to kao da sam prava manipu-latorica. Uopće se ne radi o tome. Ja... osjećam nešto prema Jou. Ali isto tako ne želim odustati od svog braka ako postoji i najmanja šansa da ga spasim.
– Znači da igraš na sigurno? – skeptično sam zaključila. Ovo nije bila strast koju sam očeki-vala od žene koja je jedanaest puta gledala Truly Madly Deeply. Naš razgovor nije tekao kako treba. Nazvala sam Andreu prije svega zato da je zamolim da pokupi Phoebe i Ali i odveze ih na satove klavira u zabačenom dijelu Streathama gdje nisu vozili autobusi. Morat ću biti ljuba-zna, a uopće se nisam tako osjećala.
– Opet to radiš, uzvratila je.
– Što opet radim?
– Osuđuješ me. A nisi u položaju da me osuđuješ.
Sad sam seja narogušila. – Sto bi to trebalo značiti?
– Ma, zaboravi. – Zvučala je kao da joj je bilo žao što je načela ovu temu.
– Ne želim to zaboraviti.
Uzdahnula je. – Phil i ja smo te jučer vidjele kako šećeš s vrlo privlačnim muškarcem. Izgle-dali ste jako bliski.
– Ti i Phil? Zajedno ste izašle? – Htjela sam dobiti na vremenu. Nadala sam se da ne zvučim kao da se branim. Zašto i bih? Ništa se neprilično nije dogodilo, ama baš ništa. Teško da bi na naslovnici Netvs ofthe World izašao naslov: – DJEVOJKA DRESERA PASA U SKANDA-LOZNOJ VEZI SA SVOJIM KOLEGOM! – Ali ja nisam željela o tome razgovarati s njom. Mislim, razgovarala sam. Naravno da jesam, ali nisam mogla. Satjerala sam samu sebe u mo-ralni kut osuđivanjem Andree i više nisam imala pravo da se izjašnjavam o sličnoj sumnjivoj situaciji. Moram zapamtiti: čak i kad znaš da si u pravu, ubuduće drži jezik za zubima kad se radi o moralnom izboru tvojih prijateljica – nemaš dovoljno prijateljica da bi mogla riskirati da izgubiš ijednu od njih, a i izgledat ćeš zaista licemjerno kad sljedeći put napraviš krivi korak.
Odvraćanje pažnje je upalilo. Andrea se zbunila. – Morala sam. Stalno me naziva, ostavlja poruke na sekretarici. Bilo bi jako sumnjivo da je i dalje izbjegavam. Još sam joj uvijek najbo-lja prijateljica.
Nemoj, Lorna, nemoj to reći. Uspjela si je skrenuti s teme 0 tebi i Simonu, budi na miru. – Pa, kako je ona? Stoje s njom i Joem? – Ovo je ipak malo previše uvrnuto. Morat ću strogo odi-jeliti Andreu i Joa kad razgovaramo o Phillippi, i isto tako Phil i Joa kad razgovaramo o Andrei. Tko zna gdje završava drama i počinje stvarnost? Sad barem znam zašto se Andrea nije raspiti-vala o Phil. Već je znala. Zbog toga se iskupila u mojim očima i zato sam se osjećala puno bo-lje.
– Nije baš najbolje. Jedini način na koji ju je Joe uvjerio da mu Tara Brownlow nije ljubav-nica bio je da joj kaže kako je ona Danova ljubavnica. Stalno joj govori da uopće nema ljubav-nice, da se tajanstveno ponašao samo jer je pomagao Danu i da ga je Dan natjerao da joj ne ka-že zbog toga što smo ona i ja prijateljice.
Fuj. Ovo je bio samo jedan korak do – pilule otrova koja se usitnjava u avanu i stavlja u pe-har s napitkom istine. – Kako Andrea drži korak sa svim tim velikim i malim prijevarama koje obilježavaju njezinu ljubavnu vezu? A ja imam poteškoća sa svojim tričavim skretanjem koja se čak niti ne računa budući da nisam učinila ništa strašno. – I je li Phil povjerovala?
– Ne bih rekla, nesretno je odgovorila. – Želi u to vjerovati, ali joj instinkt govori da Joe la-že. – Tako i treba biti. – Ali, nije me zbog toga željela vidjeti. Ona želi suosjećati sa mnom zbog Dana i Tare, pružiti mi podršku i rame za plakanje. Ostavila se svojih sumnji jer misli da je moj problem veći. Sto misliš, kako sam se tad osjećala?
Grozno, kako i zaslužuješ, pomislila sam. – Sto si joj rekla?
– Lorn, bila je to nemoguća situacija. Nisam joj mogla pogledati u oči. Ali moram priznati da sam joj bila jako zahvalna što mogu s nekim razgovarati o Danovoj nevjeri. Znam da nećeš vjerovati, ali zaista me muči ta njihova veza. I ne zaboravi da je Dan prvi bio nevjeran. I nemoj misliti da to nije velika razlika.
Da barem Dan nije bio nevjeran... I da Karen nije telefonirala tog dana... I da Phil nije bila u svom klubu...
– No, to ne znači da već prije toga oboje nismo bili nesretni, ali ja nisam namjeravala ništa učiniti. Valjda sam mislila da će se sve riješiti samo od sebe ako samo izdržimo dok Isabelle ne završi školu.
– Ali? – potaknula sam je, istinski želeći shvatiti kako se sve to dogodilo, sada kad smo se napokon prestale pretvarati da se – jednostavno dogodilo.
– Bilo mi je preteško, Lorn. Ja sama. I saznanje da je Dan s njom. Isabelle me više ne treba, jedva da je i vidim zbog svih tih njezinih obveza. Znaš kako je. – Znam. – Znam da to nije smio biti Joe. Ali ja nemam neki velik krug prijatelja i poznanika pa da mogu izabrati nekog muškar-ca koji će mi pomoći da ovo prebrodim. Gdje udane mame poput nas nalaze muškarce? – U glasu joj se osjetio zlurad prizvuk. – Kad malo bolje razmislim, trebala sam tebe pitati.
Joj, opet se vraća na mene. – Ciljaš na krivu osobu. Ono je bio moj student. Ja mu samo po-mažem u projektu. Nema ničega među nama.
– Znači da Rob zna za njega? – upitala je. Vrlo lukavo, Angie. Postaješ sve bolja.
– Ne sasvim. Ali samo zato jer nema što znati. Ne pričam mu puno o svojim studentima. A proteklih smo tjedana, ako se sjećaš, imali puno važnije stvari na umu.
– Ako ti tako kažeš. – Nije mi vjerovala i ne zamjeram joj. Ni ja sebi nisam vjerovala. Nasta-la je kratka tišina, a ja sam čvrsto odlučila da je neću prva prekinuti. Pobijedila sam.
– Znači, nećeš mi ništa reći o njemu? Pošteno. Ali, neću ti to zaboraviti. Gdje sam ono stala?
– Ti i Phil, podsjetila sam je. Laknulo mi je što je neizbježno ispitivanje odgođeno za neko drugo vrijeme.
– Oh, da. Grozno sam se osjećala. Toliko je suosjećala sa mnom zbog Dana, govorila mi da je Tara Brownlow prava kuja i da se nada da će Dan pokupiti neku boleštinu. I svako toliko bi uzgredno spomenula Joa, očajnički želeći da je uvjerim da njezine sumnje nisu opravdane i da svi njegovi izgovori imaju smisla.
– I jesi li? – upitala sam.
– Mislim da jesam, iako samo dragi Bog zna kako sam to uspjela.
– Ange, učinila si pravu stvar. Phil treba zaštititi dok ti ne odlučiš što ćeš. Ne želim ti držati propovijedi, časna riječ, ali u svemu ovome ona je zaista žrtva.
Progutala je suze. – Ja želim da se i mene zaštiti. Ne želim se razvesti. Ne želim da se bilo što promijeni. Želim da sve bude kao što je bilo kad je Isabelle bila mala. Tada smo stvarno bili sretni.
I tada mi je sinulo. Riješila sam jednu od tajni života. Sad znam zašto vrijeme ne teče unat-rag, zašto Bog, tko god on bio, nikad ne vraća kazaljke. Jer bi svaka osoba vratila sat u sasvim drugo vrijeme. Vjerojatno u cijeloj povijesti čovječanstva ne postoji ista sekunda u kojoj je dvo-je ljudi iskusilo apsolutnu sreću. Kada se god rodilo neko dijete, negdje drugdje je netko umro. Za svaki prvi poljubac, negdje je drugdje udijeljena pljuska i za svaki je trenutak ukradene sreće netko drugi patio zbog izdaje. Ne postoji nikakav optimalni vremenski džep u koji bi se moglo vratiti. I upravo zato u neizbježivom toku vremena u kojemu se koprcamo, uvijek tražimo neki dragocjen trenutak za koji ćemo se uhvatiti. Što ne znači da ne treba tražiti utjehu u razmišlja-nju o prošlosti, o snovima i željama.
– Morala bi izvaditi sve svoje stare ploče, mudro sam predložila.
– Molim?
– Nema veze. I što vi svi radite? – Pod – svi – mislila sam na sve u najširem smislu: na An-dreu, Dana, Phil, Joa i središnju osobu, Taru.
Shvatila je na što mislim. Duboko je udahnula. – Phil i Joe pokušavaju živjeti normalno, Dan i ja spavamo u odvojenim sobama, a Isabelle to ne zna, Dan se više ni ne trudi izmišljati izlike da se iskrade i nađe s njom, a Joe i ja, pa mi smo se malo primirili. – Gotovo sam mogla čuti kako se bori da održi ravnotežu, kao da joj je netko izmaknuo sag pod nogama.
Još sam se nečega sjetila. – Nisi li rekla da je Dan saznao za tebe i Joa? Je li što poduzeo?
– Uspjela sam ga spriječiti da ne ode tamo i napravi scenu. Rekla sam mu da misli na Phil i to ga je zaustavilo.
– Lijepo od njega, rekla sam.
Prezirno je zafrktala. – Zaista?
– Kako to misliš? – upitala sam.
– Razmisli malo, Lorn.
Razmislila sam, ništa nisam smislila. Dan je očito pokrenuo lanac događaja upuštajući se u vezu s učiteljicom svoje kćeri. Mogla sam zamisliti kako se razbjesnio kad je saznao za Andreu i Joa. Svi smo znali što Dan osjeća prema Jou, onu duboko ukorijenjenu netrpeljivost zbog nje-gova podrijetla. Vjerojatno je Andrein izbor protumačio kao izravnu pljusku. I on se osjećao izdanim – i to od jednog člana iz svog uskog kruga prijatelja. Bilo bi sasvim razumljivo — ok-rutno, ali ipak razumljivo — da je otišao ravno do Jacksonovih i suočio se s Joem pred njego-vom ženom i djecom.
Ali nije. I, da, mislim da je to lijepo od njega. Andrea je postala nestrpljiva. – Sjeti se Phil, Lorn.
– I mislim na nju. Sto misliš reći?
– Na koga te ona podsjeća?
Tada sam shvatila. Žaruljica se upalila. Tara Brownlow i Phillippa. Izgledale su kao jedno-jajčane blizanke, od glave pa do svojih pasmina od devine dlake. Ne mogu vjerovati da to i sa-ma nisam primijetila. Mislim reći, vidjela sam među njima neke sličnosti, ali nisam shvatila važnost toga, s obzirom na to da je Dan izabrao Taru Brownlow. Andrea je imala pravo. Apso-lutno pravo.
– Andrea, griješiš. Apsolutno griješiš.
– Ne, ne griješim, a po tvom glasu znam da se i ti slažeš sa mnom. Izgleda da se Danu oduvi-jek sviđa Phil i zato je našao neku koja je ista ona.
Nisam više imala snage suprotstavljati joj se. Njezina mi je sugestija zvučala gotovo inces-tuozno i to me je jako uzrujalo. Mogli su lijepo svi zajedno otići na neku swingersku zabavu u Yorkshire, ispuhati to što su imali iz sebe i vratiti se čili i veseli u naš mali nedirnuti krug. Je-sam li bezumna? Mislim da nisam. – Čak i da si u pravu...
– A-ha! Vidiš, bila sam u pravu! I ti to misliš!
– ...Čak i akp si u pravu, barem nije ništa poduzeo. Ima dovoljno poštovanja prema tvom i Phillippinu prijateljstvu i nije ništa poduzeo.
– Za razliku od mene i Joa. Pretpostavljam da si to htjela reći.
Evo je opet, opet me počinje boljeti glava. Sad sam već u svom organizmu imala dovoljno tableta protiv bolova koje su trebale paralizirati sve moje živčane završetke. No bol se ipak vra-tila. Smiri se, smiri se, smiri se.
– Vrtimo se u krugu, Ange. Slušaj, žao mi je što ti to moram natovariti, ali možeš li mi učini-ti jednu veliku uslugu? – Molim te, nemoj reći ne.
– Valjda mogu, mrzovoljno je promrmljala. Možeš se duriti koliko hoćeš, Andrea. Ja imama četiri kćeri i svjetska sam prvakinja u ignoriranju durenja. Ako me glatko ne odbiješ, protuma-čit ću to kao radosni pristanak.
– Znam da je na meni red da popodne odvezem cure na satove klavira, ali nešto mi je iskrs-nulo. Možeš li umjesto mene? Samo ovaj put? Molim te?
Ispustila je velik, mrzovoljan uzdah, vrijedan onog Judeina (nesporna kraljica mrzovoljnih uzdaha). – Dobro. – A zatim je iz nje provalila znatiželja. – A što je to tako hitno iskrsnulo?
Navela sam cijeli naš razgovor tako da steknete točnu predodžbu koliko je neprijateljstvo Andrea osjećala prema meni.
Tako da vidite u kakvoj sam neprilici bila jer se odnos s mojim prijateljicama nije nimalo približio rješenju. Tako da razumijete da nisam mogla gnjaviti Phillippu zbog stanja u kojemu se nalazila. Tako da vam odmah bude jasno zašto sam morala sama na miru razmisliti. Tako da razumijete zašto sam svoje sve veće probleme morala podijeliti s nekime izvan našega kruga. Tako da me ne osuđujete što sam otišla k Simonu. Ni za sve ono što se tamo dogodilo. Nisam ja kriva, jednostavno se dogodilo.
11 Re: Francesca Clementis MOJE CURE Čet Feb 16, 2012 2:27 pm
Margita
Administrator
Petnaesto poglavlje
– Oprosti.
– Ne, ti oprosti.
– Nemaš se zašto ispričavati, ništa se nije dogodilo.
– Da je tako, tada se ni ti ne bi trebala ispričavati, a ti si prva počela.
Imao je pravo. Prestala sam se ispričavati. I on isto. Zatim smo se opet našli u mučnoj nepri-lici sličnoj onoj nakon koje smo se počeli ispričavati.
Moram istaknuti da nismo skinuli niti jedan dio odjeće, iako smo bili prilično blizu. Bili smo podjednako krivi za počinjeno djelo kao Claire i Elliott Jackson u ormariću i, ono što mi ide u prilog, ja sam bila ta koja je prestala. Nije mi trebala nikakva gđica Brownlow da obuzda moje ponašanje. Imam ja dovoljno samokontrole.
Koga ja to zavaravam? Prestali smo – ja sam prestala – jer sam bila užasnuta. Užasnuta da ne budem povrijeđena. Užasnuta da me ne uhvate na djelu. Užasnuta zbog posljedica. Užasnuta što sam otišla predaleko nepoznatom cestom s koje se ne bih znala vratiti.
I da, – jednostavno se dogodilo. Mogu to i dokazati. Mogu dokazati da sam otišla u Simonov stan bez ikakve namjere da ga namamim u ormarić u svlačionici. Pogledajte me. Imam tajice. Vidite? Sad valjda razumijete. Znam da su sve žene odmah razumjele.
– Nekako drukčije izgledaš. Sto to, za ime svijeta, imaš na sebi? – Odmjeravao me je od gla-ve do pete, zabavljajući se.
– O čemu govoriš? – Pogledala sam svoju odjeću. Tamo nije bilo ničega neobičnog. Ili, bolje rečeno, ničega neobičnog za ženu koja je namjeravala provesti popodne u kućnim poslovima, a zatim otići po djecu u školu. Čim sam stigla kući, nakon ručka sa Simonom, skinula sam svoj najbolji džemper i suknju i presvukla se u tajice i stari Robov džemper.
Imam pitanje za vas. Zapravo, dva pitanja. Ne, tri. Kad ste zadnji put kupili tajice? Gdje ste ih kupili? Na što ste tada mislili? Ne možete odgovoriti niti na jedno, zar ne? I to zato jer ih, kao prvo, niste ni kupili. Zato jer tajice dolaze u naše ormare nekom natprirodnom osmozom koju smrtnici ne mogu shvatiti.
Uzmite, na primjer, ove moje najdraže, mornarskoplave. Nema teorije da sam ih sama kupi-la. Mislim da mi ih je jednog dana u sušilici ostavila tajić-vila jer su već bile rastegnute na ko-ljenima i rasparane po šavu, a likra je iz njih već davno otišla u svoj elastični raj. Nikad takve ne bih izabrala. Nijedna razborita ni razumna žena s mrvicom samopoštovanja ne bi nikad svje-sno izabrala odjeću koja ističu njezine nedostatke i skriva njezine prednosti.
Opće je prihvaćeno mišljenje da nitko ne izgleda dobro u tajicama. Žene sa savršenim no-gama u njima izgledaju krivonoge, prosječne žene podsjećaju na slonove, a ako ste slučajno žena malo obilnijih proporcija koja misli da će u uskoj odjeći izgledati vitkije, reći ću vam neš-to: prošećite malo u tajicama po nekom gradilištu, pa vidite što će vam tamo dobacivati oni radnici.
Ja, međutim, nimalo ne sumnjam u to da negdje u zakonskim propisima postoji presedan po kojemu je nošenje tajica nepobitan dokaz nevinosti u svakom zločinu iz strasti. Sto je sasvim u redu.
Ali prije nego što prošećete u svojoj sramnoj i poderanoj kolekciji nekom ulicom gdje vas nitko ne pozna, reći ću vam nešto. Tajice su jedinstveno i pouzdano sredstvo koje će vam po-moći da nađete istinsku ljubav. Tu bih zamisao mogla čak i patentirati.
Možda ste imali sreće pa ste našli partnera koji vam je kao dokaz svoje bezgranične i nesebi-čne ljubavi darovao sportski kabriolet ili svoj bubreg. No za nas ostale, od neprocjenjive je vri-jednosti jedan drugi, praktičniji pribor za testiranje. Nudim vam besplatan pribor – ako vas zais-ta voli, svidjet ćete mu se i u svojim starim tajicama.
Većina nas može se preobraziti u nešto prilično prihvatljivo ako se posvetimo šesterosatnim pripremama. Na početku veze radimo sve ono što možemo i čime raspolažemo: stavljamo mas-ku na lice, depiliramo noge, manikiramo nokte, ispiremo usta, čupamo dlačice u nosu, uklanja-mo kožicu s noktiju na nogama, skidamo sloj mrtvih stanica s cijelog tijela, stavljamo kremu protiv celulita. Oblačimo onu crnu suknju u kojoj nam guzica izgleda manja, utežemo se, feni-ramo kosu sve dok je ne dovedemo u stanje koje se protivi zakonima fizike, nanosimo šminku s preciznošću jednakoj onoj kod operacije na otvorenom srcu. On pada na koljena pred vaše no-ge. Naravno da pada.
Šest mjeseci poslije, ispod pazuha vam je cijela šuma, a za krevet oblačite izblijedjelu maji-cu na kojoj piše Ibiza '79.
Ako je još uvijek s vama, sad je vrijeme za odluku. Sad morate otkriti je li još uvijek s vama zato što se ne može opet suočiti sa samačkim odreskom i pitom od bubrega iz mikrovalne peć-nice ili zato što vas voli i želi biti s vama. Udaljavate ga od sebe što više možete, a on vas još uvijek nije napustio, ali vi se stalno pitate Što bi se dogodilo kad bi ostali unakaženi u nekoj nesreći ili nabacili tridesetak kilograma.
Ne morate se više mučiti. Iskušajte njegov stupanj estetske izdržljivosti. Skupite hrabrost, duboko udahnite i uskočite u onu groznu stvar na dnu najniže ladice koju ste zadnji put nosili kad ste plesali na balu metodističke crkve. Više se i ne trudite nazivati ih tajicama jer njihov oblik ne sliči niti jednim nogama koje bi u ovom Sunčevom sustavu prepoznao bilo koji orto-ped.
Kad ga sljedeći put vidite, samo hladnokrvno ušetajte, kao da se ništa neobično nije dogodi-lo. Možda bi bilo dobro da obučete kaput ili nešto slično, tako da doživite potpuni osjećaj otkri-venja kad sa sebe oljuštite gornji dio i kad vaša stražnjica u svom punom užasu prodre do same srži njegova bića. Ako ne pobjegne glavom bez obzira, tada ste u osnovi postigli zgoditak.
– Što to, za ime Boga, imaš na sebi? – U glasu mu se više osjetilo zabavljanje nego odvrat-nost, što je samo potvrdilo ono što sam već i prije naslućivala. To je bila prava stvar za Simona. Kao što je bila, ovaj, jest, i za Roba, prisjetila sam se.
Brzo sam sjela i navukla džemper preko koljena da prikrijem sram. – Oprosti, nisam imala dovoljno vremena za presvlačenje, promrmljala sam.
Simon je neuspješno pokušao prikriti veselje. – Ne želim biti bezobrazan, zapravo, jesam bezobrazan, no, jesi li se pogledala u ogledalu kad si to obukla?
To je bilo to. Ustala sam, šepireći se svojim jadno formuliranim shvaćanje mode. – Ako baš želiš znati, ovo je neizbježan odjevni predmet za majke. One svakoj ženi odmah daju majčinski identitet, bez obzira na to ima li strije ili ne. Genealozi ne moraju odlaziti u knjižnice da utvrde veze među članovima obitelji, samo moraju pregledati mrlje na ovom komadu odjeće. Svaki odjevni predmet nosi na sebi povijest obitelji. Vidi. – Pokazala sam mu ispranu mrlju na kolje-nu. – Tu je Phoebe povratila kad je imala šest godina i kad je pojela ciklu, a ja sam je pokušala skinuti sredstvom za uklanjanje mrlja. A ono tamo? – Pokazala sam mu loše zakrpljenu rupu na stražnjici. – To sam pala kad smo se godinu dana poslije igrali u igraonici.
– A ti si tako siromašna da nisi mogla kupiti nove hlače? – Blagoslovljen bio što ih je nazvao hlačama i time mi pokazao krajnje poštovanje. Ovo je sigurno ljubav.
– Stare se tajice ne bacaju! To bi bilo kao da si dao uspavati psa samo zato što je prljav. One su svjedočanstvo godina i godina podnošenja žrtvi na oltar majčinstva. – Sad smo se oboje na-smijali. Bilo je lijepo opet se smijati. A i osjećala sam da ne radim ništa zlo kad sam bila ovako obučena.
– Čaj ili kavu? – ponudio je, pozivajući me da ga slijedim u kuhinju.
– Čaj, molim, odgovorila sam. Zanimalo me kako on kuha čaj, s neurotičnim tendencijama ili bez njih.
Sjela sam za stol, čudeći se zašto se osjećam tako ugodno u kuhinji ovog muškarca. Nisam bila u kuhinji nekog muškarca još otkako sam upoznala Roba. A to i nije bila njegova kuhinja nego Karenina. Ali ova je definitivno bila Simonova. Pogledom sam gutala raznovrsne sprave poredane jedne do drugih: aparat za prženje kokica, aparat za espresso, električni wok i aparat za sladoled. Računi zlatne kartice American Expressa bili su pričvršćeni za hladnjak magnetima u obliku Teletubbija.
Vidio je da sam se iznenadila pa je šaljivo podignuo obrvu. – Uhvatila si me na djelu. Znao sam da ćeš svratiti pa sam sve posložio kako bi mislila da je moj životni stil jako profinjen.
– Znam da to ne bi učinio, rekla sam odlučno.
– U pravu si, ne bih. To si zaista oštroumno zaključila.
Razmislila sam malo. – Zapravo i nisam. Ti ne skrivaš svoju pravu prirodu kao većina ljudi. Onakav si kako i izgledaš, zar __ Stavio je vrećice čaja u šalice. Laknulo mi je kad sam vidjela kako je to ležerno napravio. Mislim reći, to da mu nije bilo neugodno u ovoj situaciji. Ni meni nije bilo neugodno.
– Nisam previše razmišljao o tome. Radi se samo o tome da je život puno jednostavniji ako si iskren. Oduvijek sam htio da sve bude jednostavno, bez ikakvih komplikacija, bez stresa, bez onih sindroma kojima se ostali ponose, kao da im život ima smisla jedino onda kad se više ne mogu s njim nositi.
– Mislim da je to malo pregrubo rečeno. Većina nas želi isto što i ti. Samo što događaji vla-daju nama, odvlače nas tamo gdje ne želimo, pa se moramo snalaziti s onime što nas snađe.
Nisam ga uvjerila. – Misliš li time reći da nikad ne možeš predvidjeti svoje probleme? Mora-la si znati da neće ići sve glatko kad si počela živjeti s Robom i četvero male djece. Osobito zato što je njegova žena uvijek bila tu negdje u pozadini i što se mogla pojaviti u najnezgodni-jem trenutku.
Osjećala sam se napadnutom. – Naravno da nisam mislila da će sve biti lako. Ali, ne možeš izabrati koga ćeš voljeti. – Ne mogu vjerovati da govorim o ljubavi. Nikad to nisam radila, osim onih uistinu rijetkih sentimentalnih trenutaka na početku veze s Robom.
Simon me je gledao ravno u oči. – Naravno da možeš. Možeš izabrati koga ćeš voljeti i koga nećeš. Ne kažem da je lako, ali je apsolutno potrebno zbog preživljavanja.
Sto on to govori? Sigurno misli na neku drugu vrstu ljubavi. Ne misli na onaj nemir u želucu koji većina nas prepoznaje kao ljubav. Taj osjećaj ne možeš uključiti i isključiti. On dopuže do tebe i obuzme svaki dio tvog bića dok se sasvim ne izgubiš. No nisam to rekla. Nisam morala. Znao je što mislim.
– Daj da ti dokažem. Jesi li se na prvi pogled zaljubila u Roba?
– Nisam. On mi je pomogao kad se moj pas problematično ponašao. Mislila sam da je zgo-dan, ali nije se zato zemlja preokrenula.
– A jesi li otpočetka znala za njegove obiteljske prilike?
Razmislila sam. – Jesam. Morala sam doći s psom do njegove kuće jer mu tada nije imao tko čuvati djecu. Karen ga je bila napustila prije nekoliko dana i on se još uvijek nadao da će se vratiti. Tamo je bio pravi kaos.
– I kad te je prvi put pozvao van?
– Mjesec dana poslije. Prihvatio je činjenicu da se Karen neće vratiti, a on je bio raspet iz-među posla i brige za djecu. Zapravo... – zastala sam.
– Zapravo što? – upitao je.
Ma, je li to istina? Kako sam mogla na to zaboraviti? – Zapravo sam ja njega pozvala van. Bilo mi ga je žao, bio je pod strašnim pritiskom. Mislim da sam mu predložila da unajmi neku djevojku da pričuva djecu i da izađe sa mnom na pizzu. Nije to bio pravi spoj. Samo sam ga htjela izvući van iz kuće.
Ovo je nevjerojatno. Sigurno svi pamte svaku pojedinost svoga prvog susreta s partnerom, zar ne? Kada sam se god toga prisjećala, Rob je bio taj koji je mene pozvao van, samo da izađe iz kuće, nije to bio nikakav spoj. A sada mi je sve bilo pred očima. Ja sam njega pozvala. Čud-no da sam se tek sada toga sjetila.
– No, eto ti.
– Kako to misliš? – razdražljivo sam upitala, još uvijek se ne mogavši suočiti s činjenicom da me je svih ovih godina sjećanje varalo u jednoj tako važnoj stvari.
– Mislim reći da si izabrala moguću vezu u jednoj od najzamršenijih situacija, izabrala si osobu u koju bi se mogla zaljubiti ili ne zaljubiti. Svatko zna da će osoba koja se upusti u oz-biljnu vezu s takvim čovjekom imati velikih problema. Ali ti si svejedno nastavila.
Zavalio se na stolici, zadovoljan svojim obrazloženjem.
– Ali, kako sam mogla znati da ću se zaljubiti u njega? Samo smo izašli na pizzu. Nisam znala da će se iz toga nešto razviti.
– Lažeš samu sebe. Ne vjerujem da nisi pomišljala da bi to moglo biti i nešto više od pizze. Kladim se da si stalno pomišljala na ono 'što ako?' Kladim se da si stalno mislila na one četiri jadne djevojčice bez majke i na sirotoga napuštenog čovjeka. Kladim se da si zamišljala sebe kako ih spašavaš.
Mislila si na kuhanje za cijelu obitelj, liječenje otvorenih dječjih rana, ispunjavanje strašne praznine u Robovu uništenom životu...
Više bih voljela da moji prijatelji nisu tako pronicavi. (I više bih voljela one koji ne spavaju s muževima drugih, no možda sam samo previše izbirljiva.) Ne vjerujem da sam na bilo što od ovoga pomišljala, no možda me je opet prevarilo moje selektivno pamćenje. – Čak i da jesam, zašto to ne bi bilo u redu? Trebali su me. Možda ne mene, ali nekoga su trebali. I žao mi je ako zvuči kao da pušem u svoj rog, ali ja sam ih stvarno spasila. Zato su i opstale i tako bezbolno odrasle, samo zbog čvrstog oslonca koji smo im pružili Rob i ja. Želiš li mi reći da sam trebala pretpostaviti da će situacija jednom postati škakljiva i da sam ih trebala ostaviti da se sami sna-laze?
– Da, upravo to hoću reći. I znaš li što bi se onda dogodilo?
– Ne. Što?
– Ne znam. Ne znaš ni ti. Nitko ne zna. Rob bi možda sreo neku drugu. Ili bi se jako potru-dio da mu se Karen vrati. Ili bi se možda sam snašao dok se Karen ne vrati. Zar nisi rekla da je Karen rekla Robu da se toliko dugo držala po strani jer je znala da je djevojčicama dobro s to-bom?
Nisam razumjela sve ovo. – Znači, misliš da bi se obitelj bila i sama sredila, bez mene? Da bi se Karen možda vratila i da bi zauvijek živjeli sretno?
Slegnuo je ramenima. – Samo te pokušavam suočiti s tvojim izborom ovakvog kraja tvoje ljubavne priče. Jer tako je moralo ispasti. Svi to mogu vidjeti, čak i ti.
Stajala sam blizu njega, cijedeći vrećicu čaja o stranu šalice dok je on dolijevao mlijeko. Ti-ho smo uspostavili radni ritam. Tek mi je poslije palo na pamet kako smo uspjeli zajedno sku-hati čaj u maloj kuhinji, a da se nismo sudarali bokovima i žličicama.
Uprla sam prstom u njegovu bijelu majicu.
– Sad si krivo shvatio. Ja sam se zaljubila u Roba. I on se zaljubio u mene. Nije to bio nika-kav bezazleni flert, već desetogodišnje teško putovanje s djecom, problemima i svime ostalim. Dokazali smo da je ljubav bila stvarna. A ti mi kažeš da sam trebala prestati i prije nego što je počelo. Jer sam trebala znati da će biti teško? I što poslije? Koliko netko dobije pravih šansi?
– Koliko god hoće. – Rekao je to samo tako, kao da govori o kupnji novih tapeta za staru ku-ću. Nježno me je uhvatio za prst. Nisam ga povukla, bila sam zaokupljena onime što je rekao.
Sumnjičavo sam ga pogledala. – Ne možeš samo tako odlučiti da ćeš pronaći pravu ljubav. Nije to samo tako.
Sad je držao cijelu moju lijevu ruku i igrao se mojim prstima, okrećući moj prsten koji sam nosila kao znak da sam vjenčana. – Jest, lako je. Mislim da si bila odlučila da ćeš se zaljubiti u Roba. I da si se onda zaljubila. Kao što sam i ja odlučio da ću se zaljubiti u tebe. I jesam.
Sad me je gladio po dlanu. Nisam se mogla pomaknuti. Nisam ni željela. – Evo, vidiš, tu tvoji argumenti padaju! Po tvome mišljenju ti si izabrao da ćeš se zaljubiti u nekoga tko će ti neizbježno nanijeti bol. Mislim, pa ja sam udana...
– Ne, nisi.
– Isto je kao da sam udana. Imam četvero djece...
– Koja imaju drugu majku.
Izvukla sam ruku. – To nije bilo lijepo. Ipak sam im ja majka.
Opet je uzeo moju ruku, ovaj put malo čvršće. – I uvijek ćeš biti. To se neće promijeniti ni ako ih napustiš. Ali to ih ne bi niti ubilo.
Kako smo mi to došli na napuštanje? Tko je uopće govorio o napuštanju? Pustila sam mu da me gladi po dlanu, i sad odjednom napuštam obitelj? To je suludo. Pokušala sam ga opet vratiti na ovaj planet. Ali moja ruka nije. – Ne želim ih napustiti. Nisam sigurna ni želim li napustiti Roba.
Opet me je pogledao ispod oka. – To baš nije zvučalo kao prava predanost.
– Htjela sam reći da znam da ne želim napustiti Roba. Samo, sve to s Karen i sve ostalo... Uostalom, ne govorimo o tome što se događa u mom životu. – Za promjenu. – Već o tvom kr-šenju pravila i odabiru osobe koja će ti sa sobom, bez obzira na to što se dogodilo, donijeti go-lemu prtljagu. To jest, ako se uopće nešto dogodi.
– Znam ja s prtljagom. Ona mi uopće ne smeta. Završetak je važan. Ta tvoja priča s Robom, uvijek će imati nesretan završetak. Oduvijek sam osjećao, i još uvijek osjećam, da bismo ti i ja imali veliki finale, pljuštale bi ovacije i buketi cvijeća. Možda sada to i ne izgleda tako, ali du-goročne su nam šanse jako dobre.
Sad sam ja gladila njegovu ruku. – Zašto si uopće to rekao? Sto sam to učinila da si stekao dojam kako tražim nekoga ili nešto drugo?
– Jer smo nas dvoje isti, ti i ja. Želimo iste stvari. Brak, pravi brak, ne onaj hinjeni, djecu, pravu djecu, ne nečiju tuđu, iako ne podcjenjujem ono što osjećaš prema svojim kćerima, ali ti želiš vlastitu djecu, zar ne? Voliš normalne i jednostavne stvari kao i ja. Želiš nekoga predstavi-ti kao svog muža, ne kao partnera. Želiš držati u naručju svoju bebu dok te muž slika. Želiš svo-ju vlastitu obitelj u koju se neće dirati nitko izvana i postavljati zahtjeve, onu koja neće biti ug-rožena i koja ti neće uzrokovati bol. Ne želiš svu tu zbrku.
S godinama sam se naviknula zakapati sve ove skrivene želje, misleći da se radi o glupim djevojačkim snovima koji nemaju veze sa složenošću modernog života. Nijedna se inteligentna djevojka ne nada nepomućenom životu bez ikakvih ožiljaka s časnim muškarcem. Tako nešto se više ne događa.
Parovi žive nevjenčano zbog bezbroj razloga od kojih meni niti jedan ne izgleda uvjerljivo, već samo kao izbjegavanje obveza. Obiteljske su zajednice sve šire i kompliciranije, s djecom iz prijašnjih veza i neizbježnim kontaktima s bivšim partnerima koji su neumoljivo povezani samo time što slučajno imaju zajedničku djecu. Vjenčani prsteni se stavljaju i skidaju bez zavje-ta. Roditelji bivših partnera šalju rođendanske čestitke, a djeca mijenjaju prezimena kao čarape.
Nikad nisam željela takav život. Simon je bio u pravu. Sama sam ga izabrala i prigrlila, iako sam znala sve one zbrkane činjenice. Nisam bila neka ružna vještica koja nije imala nikakve šanse da nađe pristojnog muškarca. Imala sam dvadeset i šest godina kad sam upoznala Roba, za Boga miloga. Upoznala sam i druge muškarce. Doduše, nijedan od njih se nikad nije ponu-dio da me prati na koncert Barryja Manilowa, ali su bili dobri i zgodni muškarci, samci, bez tereta prošlosti. Vjerojatno sam i njih mogla voljeti.
Ali sad je prekasno. Štogod Simon mislio o tome kako bi djevojčice preživjele i bez mene, sada kad se Karen vratila, moj je život nedvojbeno vezan za moju obitelj. Moju obitelj. Bez obzira na to koliko ja izbjegavala istinu o Robu, a moram priznati da sam malo zbunjena, ljubav koju osjećam prema curama je nepokolebljiva i neuništiva. Neizrecivo ih volim i sve što sam ikad iskusila u životu nije ništa u usporedbi s ovim što osjećam prema njima.
Ta jadna, jadna stvorenja nemaju pojma što se sada događa. Troje ljudi koji upravljaju nji-hovim životima igraju se svojim odlukama zasnovanim na sebičnim željama i potrebama, odlu-kama koje će utjecati na njih. Ja ih ne mogu isključiti iz svoje jednadžbe dok procjenjujem svo-je mogućnosti. One su najvažniji dio mog života, jedini prijeko potreban dio, onaj bitni.
Moja je ljubav prema njima stvarna i apsolutna i nikada neće nestati, ostala ja ili otišla. A osim tih osjećaja, imam i odgovornost koje se ne namjeravam odreći samo zato što je iskrsnulo nešto jednostavno. Još uvijek vjerujem da više trebaju mene nego Karen. Možda moja biološka majka nije ozbiljno shvaćala svoju obvezu prema djeci, ali ja je shvaćam.
Iskobeljala sam se iz Simonova stiska, ali se nisam odmaknula. – Nisi u pravu i nisi pošten ni prema sebi ni prema meni. Ništa se neće promijeniti u bliskoj budućnosti. Ako se uopće ika-da i promijeni. Ne znam što će se dogoditi kad se Rob vrati iz toga prokletog vučjeg rezervata, ali znam da ću biti ovdje i da ću ga čekati.
Nekako su se moje ruke opet našle u njegovima, kao da su živjele samostalnim vlastitim ži-votom. – Loma, znam ja sve to, i to je još jedan od razloga zašto te volim, taj tvoj osjećaj duž-nosti, što je pravo i što krivo, tvoju vjernost.
Otvoreno sam ga pogledala u oči. – Sada se ne osjećam suviše vjerno.
– Učinit ćeš ono što moraš. Ali već si se počela udaljavati od Roba.
– Nisam tako htjela. On je taj koji sad ostvaruje svoju životnu želju zajedno sa svojom biv-šom ženom, ovaj, ženom.
Uzvratio mi je pogled. – A ti si ovdje sa mnom.
– Znaš zašto sam došla. Rekla sam ti preko telefona. Morala sam s nekime razgovarati.
– Željela si biti sa mnom.
I tako se to dogodilo. Tako me je sram. Ne znam što me je spopalo. Ponašali smo se kao pet-naestogodišnjaci, onako isprepleteni, s nosovima koji su se sudarali i rukama s kojima nismo znali kamo. On je disao dok sam ga ljubila, a ja sam disala kad je on mene ljubio. Ispuštali smo one zvukove koje u filmovima obično prigušuje seksi glazba. Trebali smo biti u ormariću u svlačionici, s mnoštvom školaraca koji se smijulje ispred njega. U pipkanju nema ničeg odras-log ni značajnog. Moje su tajice spriječile da stvari ne krenu nepopravljivim tokom.
Njegovi su prsti bili iznad lastike na struku, a ja sam mislila samo na to gdje se nalaze raspa-rani rubovi iz kojih je na bezbroj mjesta virila lastika. Nije se radilo o tome da sam se pred svo-jim kavalirom sramila svoje šlampavosti, već sam ponovno postala svjesna toga tko sam ja zap-ravo u ovoj standardnoj uniformi: svima koji su bili upoznati s pravilima, ovo je govorilo da sam žena i majka, da sam sigurna i pouzdana, da ne tražim promjenu, da ostajem tamo gdje jesam.
Skočila sam s kauča (nisam sigurna kako smo došli do dnevnog boravka — pretpostavljam da je to bilo istim onim procesom osmoze kojim su tajice došle u moj posjed) i sabrala se. Osta-la sam bez daha, i to ne zato što za vrijeme onoga kratkog razdoblja ljubljenja nismo uspjeli uskladiti disanje. U glavi su mi se komešale lude, proturječne misli pa je pravilno disanje bilo stavljeno u drugi plan.
Simonov posljednji pokušaj da me dotakne djelovao je na mene kao da je pritisnuo gumb i izbacio sve proturječne misli iz moje glave, ostavljajući u njoj samo sliku brzog bijega.
Uhvatila sam se za vrat koji je sigurno bio tamnocrvene boje. Počela sam normalno razmiš-ljati, ali još uvijek nisam mogla oblikovati suvisle riječi. Tada se Simon počeo smijati, pa sam se i ja smijala. I tada smo se počeli ispričavati jedno drugomu.
– Što ćeš učiniti? – upitao je Simon dok je kuhao još jedan čaj.
Ovo je bilo nešto najčudnije što mi je netko rekao u zadnje vrijeme. Brzo sam se sjetila sto-tinjak ozbiljnih situacija koje su zahtijevale pažnju u mome sve većem kompletu životnih prob-lema. – Na što si mislio?
Shvatio je na što ciljam, pa je bio toliko pristojan da izgleda smeteno. – Oprosti. Bio sam malo neodređen, rekao je bez daljnjeg objašnjavanja.
Opet sam se počela ispričavati. Mislim da sad znate kako je to izgledalo. A on je više puta od mene rekao – oprosti. A zatim smo se počeli ispričavati što smo se ispričavali. Oboje smo bili zbunjeni i nikako se nismo mogli iskobeljati iz ove mučne scene.
Popila sam svoj čaj dok je još bio goruće vruć, želeći što prije i taktičnije otići odavde. – Što ću učiniti? Da vidim. Stupit ću u vezu sa svojom biološkom majkom, pripremiti cure na to da im je propalo rođendansko iznenađenje za Roba, odlučiti želim li spasiti svoj br..., svoju vezu, a zatim iznaći način da to i učinim ako odgovor bude potvrdan, pokušat ću pomoći Phillippi i Jou...
Nježno me je prekinuo dotaknuvši moju ruku. Evo nas opet s tim diranjem ruke. – Shvatio sam! – rekao je.
Sad je definitivno bilo vrijeme da odem. Ovaj sam put, kada sam izvukla ruku, čvrsto stisnu-la prste tako da opet ne izmigolje kao što su to činili prije. Da sam imala poštene hlače, stavila bih ruke u džepove. Moram malo preinačiti svoj koncept višenamjenske opreme za testiranje ljubavi.
Počela sam natraške hodati prema vratima, žaleći što nemam kaput i torbicu koje bih mogla uzeti i tako prekinuti ovo dugo putovanje kroz Simonov stan. – Moram ići, promrmljala sam, izbjegavajući ga pogledati u oči.
Slijedio me do vrata. – Vidimo se sutra? – upitao je.
Je li on lud? Treba nam vremena da smirimo loptu. Morala sam ga obzirno razočarati. Na-ravno da se sutra nećemo vidjeti.
– Naravno.
Šesnaesto poglavlje
Ako su prva četiri dana od Robova odlaska bila kao u romanima Enid Blvton, tada su pos-ljednja četiri bila kao u Kući užasa. I da su cure bile mlađe, sigurno bih na namirnicama potra-žila udio emulgatora da na njih svalim malo krivnje. Kao da su ih oteli izvanzemaljci i zamije-nili identičnim replikantima u kojima su se nalazili nekakvi odvratni mutanti koji nisu imali nikakvih saznanja o društvenim i obiteljskim pravilima.
Naša ljupka kuća u edvardijanskom stilu postala je prava mračna barokna grobnica. Phoebi-na se koža osula pjegama i bila je povučenija nego ikada. – Jesi li pogledala citat, mama? – op-tužujući me je upitala tog jutra.
Samouvjereno sam se nakašljala. – Namjeravala sam, ali ne znam gdje mi je Biblija. Zašto mi ne kažeš o čemu je citat? – veselo sam upitala.
Na to se još više povukla u sebe. Povrijedila sam njezine osjećaje, kao da već nije bila pod dovoljnim pritiskom. – Htjela sam da ga ti sama pročitaš, prošaptala je. I tada sam shvatila. Že-ljela je da znam, da osjetim, da još uvijek možemo doprijeti jedna do druge našom ekskluziv-nom komunikacijom. Nisam znala sadržaj citata, ali sam znala što će mi reći: Phoebe razumije kako se osjećam. A to što sam to propustila potvrditi, govorilo joj je samo jedno: da ja više ne marim kako se ona osjeća. Prekrasno.
Jude je imala drukčiji problem u komunikaciji. Na nokte je lakom napisala k-u-č-k-a. Samo što je – u – izgledalo kao – o, pa je njezina objava besmisleno izgledala. I kosu je obojila u cr-no. Nisam komentirala ništa. To ju je još više razljutilo, pa sam se zapitala koliko bi daleko otišla samo da privuče moju pažnju. Ali se pak prestala prati i nije više htjela s nama jesti, go-voreći da je sva hrana koju pripremim zatrovana mojom sklonošću da jedem meso. Claire je prestala uvijati trepavice i uvlačiti majicu u traperice. Ovo je bila njezina verzija zapuštanja izgleda, koja neće uzrokovati trajnu štetu njezinu statusu u društvu. Sve su bile ljute na svog oca, iako nijedna od njih nije znala koliko zapravo stvari stoje loše.
Rekla sam Robu za dar – iznenađenja – koji mu je planirala Claire. Bio je izvan sebe, kao što sam i pretpostavljala. Mora da sam luda jer mi ga je bilo žao. Saznanje da će toliko razočarati svoju djecu, sigurno je bilo poražavajuće. Sve zadovoljstvo koje je osjećao što se nalazi u re-zervatu vukova, ugasilo se zbog skora suočavanja koje ga je čekalo kod kuće.
Razgovarali smo o mogućnosti da im ne kaže istinu o tome gdje je bio, da im kaže da je bio kod nekog dresera pasa u Idahou ili tako nešto. No nismo bili uvjereni da će upaliti. Svi koji su bili na simpoziju u New Yorku znali su da je otišao u rezervat vukova, a mnogi od njih znali su svratiti k nama. Bilo bi puno riskantinije da cure tako saznaju istinu. A za djecu toliko nesigur-nu kao što su sada u ovome prijelaznom razdoblju njih četiri, bilo bi najgore da saznaju kako im roditelji lažu. Ne, morali smo im reći istinu i pokušati im pomoći da prebole ovaj udarac. Morat ćemo izmisliti nešto što će im odvratiti pažnju od ovog razočaranja. Nakon određenoga skupog vremena provedenog u prekooceanskom telefonskom razgovoru, došli smo do jedne jasne mo-gućnosti: Disnevworld, Florida.
O tome smo često razgovarali kad smo planirali odmore koje smo na kraju uvijek provodili u Norfolku. Cure su držale da to ne mislimo ozbiljno. Znale su da smo kratki s novcem dok sve četiri idu u privatnu školu. I nisu nam nimalo zamjerale. Dobra djeca.
Ali Disneyworld je bio fantazija i ono o čemu se stalno sanjarilo: – jednog ćemo dana.... Pu-tovanje smo mogli platiti mojim novcem koji ću dobiti od Simonova projekta, osobito sada kad ga nećemo morati utrošiti na Robov rođendanski dar. Reći ćemo im kad se Rob večeras vrati kući.
Jedino je iščekivanje trenutka kad ćemo im priopćiti ovo fantastično iznenađenje učinilo ove dane podnošljivima. I Robu i meni. Ne, lažem. Jedino zbog čega su mi ovi dani bili zaista pod-nošljivi bio je Simon. Ono pomalo mračno, šeprtljavo poslijepodne u njegovu stanu bila je pre-kretnica za nas oboje. Konačno sam priznala samoj sebi da nešto osjećam prema njemu, ne lju-bav, barem nisam mislila da je to ljubav, ali ipak nešto opipljivo. I zabranjeno.
Svakog smo se dana nalazili na ručku, kao i prije, ali se više nisam pretvarala da se radi o poslovnim dogovorima. Za svaki sam se susret pažljivo oblačila, kao i prije, ali sam sada bila svjesna da se oblačim za njega. Kad sam se našminkala, promatrala sam se u ogledalu, zamiš-ljajući kako će to izgledati gledano Simonovim očima. Nosila sam cipele s najvišim petama da bih se što više približila njegovoj visini od metar osamdeset. Nisam doručkovala jer mi je želu-dac od uzbuđenja bio zavezan u čvor. Da Claire ovako opisuje svoj spoj, ozbiljno bih porazgo-varala s njom, upozoravajući je na opasnost da se upušta u ozbiljnu vezu. Ali ja sam odrasla i nitko me ne može zaustaviti. Znam da se glupo ponašam, kao tinejdžerica, zapravo, gore od tinejdžerice, jer bih morala biti razumnija. Pokazujem sve znakove četrnaestogodišnjakinje koja je na mukama zbog strasti.
Nisam izgubila objektivnost. Na jednom sam oku držala sve činjenice, čak i kad su moji os-jećaji bili nabijeni hormonima kao u pubertetu. Imali smo nekoliko zajedničkih pića, nekoliko ručkova, nekoliko predavanja, nekoliko držanja za ruke i jedno nespretno pipkanje. Čak i ja mogu shvatiti da bilo kakvi osjećaji proizašli iz ovakve osnove i tako mršave povijesti ne mogu biti pouzdani. Snažni da, ali ne i pouzdani.
I, na neki sam način bila zadovoljna što je tako. Time što sam na sebe gledala kao na glupu ženu koja se upustila u bezazleni flert, što je kod ostalih izazivalo prezirno puhanje i prijetnje prstom, spriječila sam suočavanje s potencijalnom ozbiljnošću onoga što činim.
Da sam samo za trenutak pomislila da se možda istinski zaljubljujem u Simona, počela bih vagati posljedice. A već sam imala i previše problema koje sam morala odvagnuti, pa sam ovaj ostavila po strani. Možda samo zavaravam samu sebe, ali dok se Rob ne vrati i dok ne otkrijem kako stoje stvari među nama, ne namjeravam donositi čvrste odluke niti poduzimati bilo kakve radnje koje bi se mogle protumačiti kao obveza. Andrea bi me optužila da – sjedim na dvije stolice – da zna što se događa. Voljela bih da mogu razgovarati s njom.
Nisam se više vraćala u Simonov stan i on nije navaljivao. Nakon toga više ga nisam ni dir-nula, iako se nisam mogla povući kad me je držao za ruku. Nisam govorila o ljubavi i on nije govorio o Robu. Naš je projekt s websiteom naišao na određene zapreke pa smo većinu vreme-na provodili razgovarajući o praktičnim problemima. Do danas.
Obećala sam samoj sebi da neću dopustiti da stvari sa Simonom krenu dalje, ali sam morala nešto raščistiti. Nadala sam se da moje zanimanje za najintimnije pojedinosti o njegovu životu neće protumačiti kao znak da razmišljam o njemu kao o potencijalnom partneru.
Mrzim tu riječ. Partner. Simon je imao pravo. Iako nisam vjerovala da brak ima neko sveto značenje, jedan od razloga što sam se željela udati bio je da mogu Roba nazvati mužem. Mrzim kad ga moram predstavljati kao svog partnera. Uvijek se moram suzdržavati od toga da ne obja-šnjavam i opravdavam naše nevjenčano stanje. Sigurno sam samo previše osjetljiva, ali u tim sam prigodama uvijek osjećala kao da me ljudi žale. – Sirotica. On je dobio što je htio. Ne mora se ženiti s njom. A kad konačno sretne neku koju će zaista voljeti i htjeti se njome oženiti, samo će se rukovati s ovom i izbaciti je, bez ikakvih potpisa i odvjetnika. – Dobro, dobro, razotkrili ste me, to je ono što ja mislim kad upoznam nevjenčani par. Vjerojatno sam jedina osoba koja tako misli, pa me možete zanemariti.
Jako me zanimala Simonova posljednja djevojka. Mora da su prekinuli prije otprilike sedam mjeseci, jer je tada došao na moja predavanja. Sjetila sam se da tada nije izgledao suviše trau-matizirano zbog prekida.
– Ne bih htjela biti indiskretna... – počela sam.
– Što znači da ćeš me pitati nešto besramno indiskretno, točno je preveo Simon.
Nije imalo smisla raspravljati. – Zanima me ono kad si se počeo ići na moja predavanja.
– Zanima te Sophie i zašto smo prekinuli. Želiš sve sočne detalje i želiš znati zašto nikad ne govorim o njoj dok ti ne govoriš ni o čemu drugom nego o Robu i djevojčicama.
Čekaj malo! – Ne! Zapravo, da, jako sam znatiželjna, ali ne bih htjela zabadati nos u tvoje stvari. Razumjet ću ako ne želiš o tome govoriti.
'Ali? – suho je uzvratio.
Odustala sam od pretvaranja. – No dobro. Ali se sjećam da si na početku tečaja rekao da si upravo prekinuo s djevojkom i da je bilo teško.
Potvrdno je kimnuo. – Tako je. Ostavila me je u utorak i ja sam se u srijedu prijavio na tečaj.
Zaprepastila sam se. – Ali, izgledao si tako veselo. Kako to da si prekid istog trena prebolio i samo nastavio dalje? I kad si uopće odlučio da ću ja biti tvoja sljedeća... što li već jesam? Tada to sa Sophie i nije bilo nešto osobito, zar ne?
Povukao je svoju ruku, uzeo čašu i otpio malo vina, ali sam... primijetila da svoju ruku više nije vratio na moju kad je završio. Počela sam zamjećivati te male pojedinosti. Pretpostavljam da je to paranoja u početnim danima nove veze, kad stalno očekujete da će nešto poći po zlu, da će vas pogledati i shvatiti da je užasno pogriješio, da će otići i naći neku ljepšu. Ili sam samo ja takva? Jesu li svi ostali smireni i samouvjereni? I što to govorim o novoj vezi? Ovo nije veza.
Simon se počeo igrati s gornjom usnom, što je bio jedini znak stresa koji sam primijetila kod njega. – Sasvim si u krivu.
Hvala. Oduvijek sam se ponosila svojom intuicijom. Predivno je otkriti da sam se cijelo vri-jeme samo zavaravala. Zaista mi je trebalo da ovo čujem upravo sada kad sam otkrila da ima toliko stvari koje ne želim čuti o sebi.
– Prvo, volio sam Sophie. I to jako. Bila je to prava stvar, kako si rekla neki dan. Bila je lije-pa, pametna, duhovita, ljubazna, nježna i osjećajna. Bila je prva djevojka koju sam zaista volio i želio sam cijeli život provesti s njom.
Bilo je prekasno da mu kažem da sam se predomislila, da ne želim sve ovo slušati, samo one dijelove o tome kako je bila okrutna, nepoštena, neiskrena i pomalo ružna.
– Bili smo zajedno dvanaest godina, ajme, – a zatim mi je rekla da se želi sterilizirati.
Užasnula sam se. – Zašto? Zar je toliko mrzila djecu?
Sad je tako jako cupkao svoju gornju usnicu da su mu vrhovi prstiju pobijelili. – Ne tako strašno. Djeca je uopće nisu zanimala. Dobro se slagala s djecom svojih prijatelja i rođaka, ali nije željela vlastitu djecu.
– Ali, sterilizirati se? A što da se poslije predomisli?
– Zato je i došlo do toga. Uvijek je tvrdila da ne želi imati djecu. A ja sam joj uvijek govorio da će ih jednom poželjeti. No bili smo mladi kad smo se upoznali i mislio sam da će se promi-jeniti. Znam mnoge žene koje su mrzile i samu pomisao na djecu kad su imale dvadeset godina, a zatim su u tridesetima postale najpožrtvovnije majke. I mislio sam da će tako biti i sa Sophie.
Nježno sam mu odmaknula ruku od usnice koja je već počela krvariti. Nisam se namjeravala držati s njim za ruke, to se protivilo pravilima koja sam si zadala, ali ovo je bio hitni slučaj. Trebao me je, a ja još nikad u životu nisam uspjela zanemariti nekoga tko me je trebao.
– I što ju je nagnalo na konačnu odluku? – upitala sam.
– Zaprosio sam je. Mislim reći, već sam je prije zaprosio milijardu puta. Ja sam se htio ože-niti. Ona nije. Rekla je da je zadovoljna s time da zajedno živimo, da se ništa neće promijeniti ako se vjenčamo. Stalno smo se svađali zbog toga.
– I što je bio drukčije taj zadnji put?
– Oboje smo znali da je to bio ultimatum. To je bila prekretnica i morali smo konačno odlu-čiti kako ćemo dalje. Ona je započela s planovima. Govorila je o putovanju, o zapošljavanju u inozemstvu, o vlastitoj tvrtki. Govorila je o tome kao da joj je sljedećih trideset godina zauzeto.
– A ti se nisi uklapao u njezine planove?
– Naprotiv. Isplanirala je i moj život. Imao bih svoju website kompaniju kojom bih mogao upravljati iz bilo kojeg mjesta na svijetu. Tako da bismo životne troškove namirivali iz mojih prihoda, a ona bi radila za novac koji bismo trošili na zabavu. Čak je napravila i raspored puto-vanja.
Povukao je ruku i opet počeo cupkati usnicu. Ja sam mu je opet odmaknula. – To nije bilo ono što si ti želio?
Djelovao je ljutito. – Naravno da nije! Jako smo se posvađali. Pitao sam je gdje se u taj nje-zin ekstravagantni plan uklapaju djeca. Buljila je u mene kao da sam glup. Rekla je da znam da ona ne želi djecu jer mi je to toliko puta rekla. Tada sam joj rekao da će možda s vremenom promijeniti mišljenje. Podivljala je. Rekla je da se nikad neće promijeniti. Da je oduvijek znala što želi u životu i da bi joj obitelj samo stajala na putu da to ostvari.
No čak je ni tada nisam slušao. Kleknuo sam i molio je da se uda za mene. Rekao sam joj da možemo putovati nekoliko godina da vidimo kako će poslije razmišljati.
– Nije bila zainteresirana?
Razrogačio je oči od nevjerice. – Šališ se? Jesi li ikad čula da je neka žena koju je muškarac upravo zaprosio objavila da sljedećeg dana ide na podvezivanje jajnika?
– Možda nije tako mislila.
– Mislila je. Rekla je da je to jedini način da me uvjeri kako je njezina odluka konačna. Tada me je upitala da li bih se oženio njome nakon operacije.
– I?
– I rekao sam da ne bih. Brak za mene znači obitelj. Bez obitelji možeš skakutati po svijetu, mijenjati partnere, stalno pronalaziti samog sebe. Ali kad si u braku, tada prestaneš s tim igra-ma, sabereš se i skrasiš s osobom koju si izabrao. Imate djecu. To za mene znači brak.
– Je li bila uznemirena? – upitala sam, znatiželjna kako je reagirala ova jedinstvena žena ko-ju nikad nisam upoznala.
– Histerična. Rekla je da je očito nisam volio jer bih je inače prihvatio takvom kakva jest i oženio se njome. Da je ne bih pokušavao promijeniti tako da odgovara mojim potrebama.
– Da pokušam pogoditi: ti si rekao da se to onda odnosi i na nju i da stoga ona tebe ne voli dovoljno?
Stidljivo se nasmiješio. – Već si gledala taj film? Da, natjecali smo se u vikanju tko koga vi-še voli, a onda je izjurila. Dva sata poslije došao je njezin brat s kombijem i spakirao njezine stvari. I to je bio kraj.
– Nakon dvanaest godina? – zgranula sam se. Nisam htjela ni pomisliti na posljedice toga da se iselim nakon deset godina provedenih s Robom. A najmanje na to da bih svoje stvari stavila u kombi. – I idućeg si dana došao na moj tečaj kao da si najsretniji čovjek na svijetu i započeo novi život? Je li to bila samo gluma? Zar nisi bio u šoku?
Nasmiješio se. – Nisam. Trajalo je dvanaest godina ali to nije bila prava ljubav, u to sam bio uvjeren. Nije ni mogla biti. Zato sam to morao zaboraviti i započeti potragu za pravom stvari.
Prestrašila me njegova hladnoća. – Ali sigurno si patio? Možda za nju nije bila prava ljubav, ali je bila za tebe. Sam si to rekao. Ne možeš samo tako isključiti taj osjećaj.
– Da, možeš. I moraš. To je savršen rez. Prema mojoj definiciji, prava je ljubav samo ona koja je uzajamna. Ako ti osjećaj nije uzvraćen, tada se ne radi o pravoj ljubavi. Zavaravao sam se time da sam zaljubljen. I tada sam shvatio. I zato sam morao nastaviti dalje.
Još nikad nikoga nisam čula da ovako govori. To mi je bilo... strano. Definiranje ljubavi i za-tim podešavanje osjećaja da se uklope u definiciju? – I tako si to prebolio za jedan dan?
Pitanje mu je zvučalo šaljivo. – Zašto? Koliko je trebalo trajati? Tjedan dana? Mjesec? Tri dana za svaku godinu?
– Ne znam.
– Eto ti. Ne znam ni ja. Ali, osjećao bih se glupo da sam potratio još jedan dan na ljubav koja to nije bila i na koju sam već potrošio velik postotak svog života – Nastavi, odgovorila sam, ne suviše sigurna želim li to čuti.
– Pet mjeseci poslije zaručila se i sad je trudna.
Rekao je to tako ravnodušno kao da govori o promjeni posla, a ne o potpunom preokretanju života. Bila sam zaprepaštena. Ne samo čudnim ponašanjem te žene već i time što Simon nakon te vijesti nije poludio.
– Pa to je nevjerojatno! – rekla sam. – Mora da si bio zapanjen.
Osjetila sam kako mu se ruka opušta u mojoj. Priča se bližila svom kraju i činilo se da se po-čeo smirivati. Nisam shvaćala kako se uspijeva smiriti. Ja bih na njegovu mjestu osjećala ubi-lački instinkt.
– Nisam uopće. Nisam se čak ni iznenadio.
– Ali, morao si se iznenaditi. Nakon svega onoga što ti je rekla jer si želio djecu. I nakon dvanaest godina provedenih s tobom, odjednom se skrasila uz nekoga drugog! Kako se mogla samo tako promijeniti?
– Zar ne razumiješ? Cijelo sam vrijeme bio u pravu. I znao sam da jesam. Nije me voljela. Ne dovoljno. Da me je Sophie voljela, udala bi se za mene i imali bismo djecu. Nakon dvanaest godina krenuli smo svaki svojim putem. Odrasli smo i dali najviše što možemo. Ona ne bi drukčije osjećala ni da smo zaglavili još daljnjih dvanaest godina.
Tada je srela nekoga drugog koga jest voljela dovoljno. Dovoljno da s njime poželi djecu. Nije se promijenila. Ista je onakva kakva je bila i sa mnom. Samo što je sada zaljubljena. Sada drukčije vidi svoj život, ali se nije nimalo promijenila.
– Još uvijek ne razumijem kako je mogla samo tako isključiti ono što je cijelo to vrijeme os-jećala prema tebi i zatim se, nakon samo nekoliko mjeseci, 'priključiti' na novu ljubav prema strancu.
– To je zato što se tako očajnički držiš one slike tebe i Roba kao dvoje ljudi koji su predod-ređeni jedno drugome. Slike ljubavnika u pravom smislu te riječi. I to samo zato da bi spriječila sebe u pokušaju da nađeš potpuno ispunjenje zbog okolnosti koje su izvan tvoje kontrole. Mis-liš da ćeš samo upornošću i tvrdoglavošću dobiti ono što želiš. I misliš da su svi kao ti. Ali ja nisam, a ni ti ne bi trebala biti. Ne, ako misliš biti sretna.
Sad je na meni bio red da povučem ruku, a na Simonu da mi je opet uzme. – To sam ti poku-šavao objasniti. Mrzim što to moram reći jer zvuči tako okrutno, ali to se ipak mora reći. Ti se želiš vjenčati. I nakon deset godina nisi vjenčana.
Postoji samo jedan razlog, a taj je da se Rob ne želi vjenčati s tobom. Ne voli te dovoljno. Znam da ti se više sviđa da to izgleda melodramatično, ti i on protiv cijeloga svijeta, ali to ti ne drži vodu i znam da duboko u sebi i ti to znaš. Ne voli te dovoljno, Lorna. Suoči se s time. A zatim odluči što ćeš dalje.
Čekala sam da mi suze počnu teći. Jer sam željela plakati. Slamao mi je srce, srušio sve zi-dove isprika koje su me štitile da tolike godine ne vidim istinu. Moj se život temeljio na laži, na laži koju sam sama sebi nametnula. Sad se jasno sjećam da Rob nikad nije konkretno govorio o tome da će se vjenčati sa mnom. Nikad. Uvijek je zaobilazio temu, nejasno govorio o poteško-ćama i komplikacijama i pustio me da to protumačim kako me volja. Ja sam bila ta koja je iz-među redaka pročitala neodređena obećanja.
Svih onih razgovora u kojima se zaklinjao da će se oženiti sa mnom čim se razvede od Ka-ren, uopće nije bilo. Osim u mojoj mašti. Uvjerio me je da je razvod nemoguć. A nikad nije bio nemoguć. Samo što je njemu bio nepojmljiv.
Rob je na sve imao odgovor. Govorio je da će razvod povrijediti cure, da će ih njegova ko-načnost uznemiriti, sada kad se osjećaju sigurnima ovako kako trenutačno stvari stoje. Govorio je da će se uskomešati stare uspomene, da će Karen stvarati probleme, da će cure opet morati proživljavati još jedno napuštanje svoje majke, da bi sve moglo završiti u novinama, osobito otkad je Karen (jako malo) poznata u Americi. Pustila sam da me uvjeri u to jer sam se suviše bojala bolje proanalizirati te argumente.
Ovu sam poruku čula puno puta, ali je sve dosad nisam pravo shvaćala. Ne voli me dovoljno da bi se vjenčao sa mnom. Samo se o tome radi. Nakon deset godina, moj se svijet počeo raspa-dati. Sad bih konačno trebala plakati. Ali, naravno da nisam.
Ovo se dogodilo prije sat i pol i ja sam još uvijek smlavljena. Kad sam došla kući, pokupila sam poštu i pregledala kuću, tek toliko da se uvjerim da je sve na svome mjestu, da nema neke veće štete, nikakvih golih tinejdžera u spavaonicama, nikakvih plahti zavezanih za prozore, nikakve djece koja bez svijesti leže na podu u kupaonici. Takve stvari.
Sve je bilo zlokobno mirno. A onda sam se sjetila da su cure otišle na čaj kod djeda i bake. U Robovoj sam odsutnosti izgubila svaki nadzor nad svojim normalnim instinktivnim svakodnev-nim rasporedom. Ne moram pogledati u kalendar da bih znala gdje se svakog trenutka u danu i to sedam dana u tjednu nalaze članovi moje obitelji. Ja to jednostavno znam. Mora da je to ve-zano uz hormone jer će vam ovo isto reći svaka žena, dok muškarci imaju problema i da se drže vlastita rasporeda.
Ispala sam iz svoje uobičajene kolotečine jer sam se usudila živjeti i izvan obiteljskog kalen-dara. Nalazila sam se na ručkovima s drugim muškarcem. Bila sam u njegovu stanu. Radila sam stvari koje se ne bi smjele upisati u službeni rokovnik obitelji Danson i sad se cijeli sustav uru-šio. Moja je stara rutina bila tako predvidljiva da sam postala središte samozadovoljne galaksi-je. Rob i cure, pa čak i psi, okretali su se oko mene, pouzdavajući se u moju stalnost koja je njihovim orbitama predstavljala stabilnu točku.
Srijedom sam obično prala prostirače za pse i njihove igračke. Ako sam ja ovdje, oni moraju biti tamo. Tako to ide. Ali ja više ne znam gdje sam. Znam gdje bih trebala biti, ali zanemaru-jem dužnosti i radim nešto po vlastitoj volji. Natežem se na kauču s muškarcem koji želi da napustim svoju obitelj, znači li to da je...? Vraćam se s ručka na kojemu sam upravo čula da me Rob ne voli, znači li to da je...? Bog dragi zna. Voljela bih da me nije briga Što se sve poremeti-lo. Ali briga me je. Osjećat ću neuspjeh ako snizim svoje standarde. I, da, znam da sam to i zas-lužila kad sam ih postavila tako visoko.
Samo što je katkad strašno iscrpljujuće to što toliko ovise o meni. Većinom volim to što me toliko trebaju. A katkad me to guši. Kao ovo sad. Sada samo želim potpuno sama sjesti na plažu i sastaviti popis onoga što ja želim, što ja trebam, što ja moram učiniti.
Tako sam umorna. Rasporedi, zahtjevi, problemi drugih, potrebe drugih, sve se zamrsilo. Poput većine žena, i ja sam glavna osoba u obitelji, onaj dio koji sve ostale drži na okupu. Ako ja ne nastavljam dalje, sve ostalo staje. No i da stane sada, nisam sigurna bi li me bilo briga. A trebalo bi me biti.
Iskreno govoreći, ne znam zašto sam dopustila da me toliko usisaju. Phillippa je odgojila dva savršeno prilagođena sina i to uz blago zanemarivanje. Čak i kad je otpustila au pair djevojku, još je uvijek nalazila vremena za odlazak pedikeru. A ja sam se sva predala obitelji. I ništa nije ostalo za mene. Sto sam uopće očekivala da ću dobiti zauzvrat od takva ulaganja cijele sebe?
A onda sam to vidjela. Na kuhinjskom stolu. Još jedna Phoebina poslanica. Mora da ju je os-tavila nakon našega jutrošnjeg razgovora. Prokletstvo! Namjeravala sam potražiti i onaj prvi citat. Ali sam bila u žurbi. Nalazi se na mojem popisu, časna riječ.
Otvorila sam poruku s malo manje zle slutnje nego prvi put. Još jedan navod.
Draga mama,
2 Korinćanima 9: 6-7.
Voli te Phoebe
Uhvatila me blaga panika kad sam pomislila da to možda na neki način odražava njezin očaj. Prva je poruka mogla biti obzirna komunikacija. A kada sam je razočarala time da uopće nisam pogledala o čemu se u navodu govori, odlučila je ići dalje. Možda je ova poruka bila o smrti ili nečem sličnom. Ili o sotoni. Možda je to bio poziv u pomoć. To je tako tipično za nju, to da ne želi privući suviše pažnje.
Više ne razgovaramo. Pokušala sam. Kad dođe iz škole, sjednem do nje i nastojim je ohrab-riti da mi se pridruži onako kao nekad. Ali ona uvijek mora nekamo ići. Ne znam što osjeća. Imam samo ove poruke, sada već dvije. Zaista moram naći Bibliju.
I potražila bih neku, zaista bih, da nisam letimice pregledala poštu i našla paket. Od moje mame. Brzo sam rasparala omot. Najprije sam ugledala omotnicu koja je ispala van. Jako sam sumnjičava kad netko tvrdi za sebe da ima parapsihološke moći. Ne vjerujem u te netv-age stvari, niti u natprirodne bedastoće (osim u Tajić-vilu — za nju znam da postoji). I ako mi kaže-te da ću kad pogledam omotnicu odmah znati od koga je, nemilosrdno ću vam se izrugivati.
Ali ovo je pismo bilo od moje majke. Znala sam to. Jednostavno sam znala. Ne samo zato što nisam primala puno rukom pisanih pisama, osim onih pisama zahvale od djece koju su pro-tiv njihove volje silili da mi napisu nakon rođendana ili Božića. I ne zato što je svima jasno da bi to moralo biti pismo moje biološke majke jer mi je moja mama rekla da će mi ga poslati. Zapravo, ona nije ni rekla da je pismo naslovljeno na mene. Sigurna sam da nije.
Uostalom, sve to i nije važno. Odbijam podcijeniti svoju intuiciju. Jednostavno sam znala da je pismo od nje. Pogledala sam rukopis. Dodirnula ga. Pomirisala ga. Bilo je to nešto poput antiklimaksa. Pisala je kemijskom slabe kvalitete koja je na sredini slova ostavljala mrlje tinte. A njezin rukopis – nemojte mi sad skočiti za vrat, samo vam govorim kako sam ga ja vidjela, moj prvi dojam — izgledao je pomalo nepismeno. Sad sigurno mislite da sam strašan snob. Radi se samo o tome što sam ja već stvorila sliku o svojoj majci, i u toj je slici njezin rukopis bio izražajan, sa zavijucima, napisan obojenom tintom, rukopis koji je odražavao njezinu osob-nost i otmjenost. Nešto specijalno. A ovo? Ovo je bio rukopis žene poodmaklih godina. Neke obične žene.
Nisam ga željela otvoriti. Bilo mi je previše važno. Toliko je toga to pismo objašnjavalo. Ali ovo nije bila sapunica u kojoj inače razumne osobe ostavljaju pisma na stolovima da ih poslije otvore. Ma tko to uopće radi? Upravo sam se sjetila – cijeli tjedan nisam gledala televiziju. Ni-sam imala vremena kad se sve ovo događalo. Pitam se što ima novog u Summer Bayu? I Erin-sboroughu? I na Albert Squareu i u Weatherfieldu. Ne, ne pitam se. Uopće me nije briga. Uopće me ne zanima da budem u toku. Kako zabrinjavajuće!
Morat ću razmisliti što to znači kad pročitam pismo. Oh, ne, trebala sam najprije naći Bibliju i otkriti petlja li Phoebe sa satanizmom. Tako je. A poslije ću razmišljati o svome najnovijem odnosu prema sapunicama.
Papir se nije slagao s omotnicom. Nije za mene mogla kupiti ni pravi papir. Ovo nije dobro počelo.
Razmotala sam običan bijeli list papira. Pismo nije bilo dugo i činilo se da je pisano u žurbi. Ili joj možda rukopis uvijek tako izgleda? Adresa je iz Essexa. Dakle, nije daleko. Počela sam čitati.
16. ožujka 1995.
Draga Nancy,
Znam da se sada tako ne zoveš, ali za mene ćeš uvijek biti Nancy. Pišem ti u nadi da ćeš me jednog dana htjeti upoznati. Šaljem ti ovo preko tvoje mame. Po onome što sam čula, čini se da je draga gospođa, pa sam sigurna da zna što će s ovim pismom.
Bit ću kratka za prvi put. Ako želiš da stupimo u kontakt, napisat ću drugi put duže pismo. Ili bismo se možda mogle naći.
Nikad nisam prestala misliti na tebe i nadam se da si sretna sa svojom obitelji. Zao mi je što sam te morala napustiti. Nisam imala izbora. Nismo imali novca. Otac ti je bio nezaposlen i ostali smo bez stana. Mislili smo da će tako biti najbolje za tebe. Otac ti je umro prije dvadeset godina i znam da je uvijek žalio što se nikad više nije sreo s tobom.
Ako mi možeš oprostiti, voljela bih da mi pružiš priliku da te upoznam i da ti objasnim zašto smo te dali na usvojenje. Možda bi željela znati nešto više i o ostalim članovima svoje obitelji. Nakon tebe imali smo još četvero djece, dva sina i dvije kćeri.
Ako želiš, poslat ću ti slike. Oprosti mi još jednom.
Voli te Betty Speck
Nancy Speck? Tko je, dovraga, Nancy Speck? Netko s glupim imenom. Netko sa dva brata i dvije sestre. Netko tko se pojavio kad financije nisu najbolje stajale, pa su ga dali na usvojenje. Netko čija je majka čekala više od trideset godina da stupi u kontakt. Nancy Speck?
To nisam ja. Nema šanse. Zgužvala sam papir i bacila ga u smeće. Jedva sam disala, toliko me obuzela mržnja prema Betty Speck, tko god ona bila. Može trunuti u paklu s ostalo četvero djece koja su imala dovoljno sreće da se rode u povoljnijim ekonomskim uvjetima. A zatim sam izvadila pismo iz smeća, izravnala ga na stolu i opet pročitala. I opet i opet i opet.
– Oprosti.
– Ne, ti oprosti.
– Nemaš se zašto ispričavati, ništa se nije dogodilo.
– Da je tako, tada se ni ti ne bi trebala ispričavati, a ti si prva počela.
Imao je pravo. Prestala sam se ispričavati. I on isto. Zatim smo se opet našli u mučnoj nepri-lici sličnoj onoj nakon koje smo se počeli ispričavati.
Moram istaknuti da nismo skinuli niti jedan dio odjeće, iako smo bili prilično blizu. Bili smo podjednako krivi za počinjeno djelo kao Claire i Elliott Jackson u ormariću i, ono što mi ide u prilog, ja sam bila ta koja je prestala. Nije mi trebala nikakva gđica Brownlow da obuzda moje ponašanje. Imam ja dovoljno samokontrole.
Koga ja to zavaravam? Prestali smo – ja sam prestala – jer sam bila užasnuta. Užasnuta da ne budem povrijeđena. Užasnuta da me ne uhvate na djelu. Užasnuta zbog posljedica. Užasnuta što sam otišla predaleko nepoznatom cestom s koje se ne bih znala vratiti.
I da, – jednostavno se dogodilo. Mogu to i dokazati. Mogu dokazati da sam otišla u Simonov stan bez ikakve namjere da ga namamim u ormarić u svlačionici. Pogledajte me. Imam tajice. Vidite? Sad valjda razumijete. Znam da su sve žene odmah razumjele.
– Nekako drukčije izgledaš. Sto to, za ime svijeta, imaš na sebi? – Odmjeravao me je od gla-ve do pete, zabavljajući se.
– O čemu govoriš? – Pogledala sam svoju odjeću. Tamo nije bilo ničega neobičnog. Ili, bolje rečeno, ničega neobičnog za ženu koja je namjeravala provesti popodne u kućnim poslovima, a zatim otići po djecu u školu. Čim sam stigla kući, nakon ručka sa Simonom, skinula sam svoj najbolji džemper i suknju i presvukla se u tajice i stari Robov džemper.
Imam pitanje za vas. Zapravo, dva pitanja. Ne, tri. Kad ste zadnji put kupili tajice? Gdje ste ih kupili? Na što ste tada mislili? Ne možete odgovoriti niti na jedno, zar ne? I to zato jer ih, kao prvo, niste ni kupili. Zato jer tajice dolaze u naše ormare nekom natprirodnom osmozom koju smrtnici ne mogu shvatiti.
Uzmite, na primjer, ove moje najdraže, mornarskoplave. Nema teorije da sam ih sama kupi-la. Mislim da mi ih je jednog dana u sušilici ostavila tajić-vila jer su već bile rastegnute na ko-ljenima i rasparane po šavu, a likra je iz njih već davno otišla u svoj elastični raj. Nikad takve ne bih izabrala. Nijedna razborita ni razumna žena s mrvicom samopoštovanja ne bi nikad svje-sno izabrala odjeću koja ističu njezine nedostatke i skriva njezine prednosti.
Opće je prihvaćeno mišljenje da nitko ne izgleda dobro u tajicama. Žene sa savršenim no-gama u njima izgledaju krivonoge, prosječne žene podsjećaju na slonove, a ako ste slučajno žena malo obilnijih proporcija koja misli da će u uskoj odjeći izgledati vitkije, reći ću vam neš-to: prošećite malo u tajicama po nekom gradilištu, pa vidite što će vam tamo dobacivati oni radnici.
Ja, međutim, nimalo ne sumnjam u to da negdje u zakonskim propisima postoji presedan po kojemu je nošenje tajica nepobitan dokaz nevinosti u svakom zločinu iz strasti. Sto je sasvim u redu.
Ali prije nego što prošećete u svojoj sramnoj i poderanoj kolekciji nekom ulicom gdje vas nitko ne pozna, reći ću vam nešto. Tajice su jedinstveno i pouzdano sredstvo koje će vam po-moći da nađete istinsku ljubav. Tu bih zamisao mogla čak i patentirati.
Možda ste imali sreće pa ste našli partnera koji vam je kao dokaz svoje bezgranične i nesebi-čne ljubavi darovao sportski kabriolet ili svoj bubreg. No za nas ostale, od neprocjenjive je vri-jednosti jedan drugi, praktičniji pribor za testiranje. Nudim vam besplatan pribor – ako vas zais-ta voli, svidjet ćete mu se i u svojim starim tajicama.
Većina nas može se preobraziti u nešto prilično prihvatljivo ako se posvetimo šesterosatnim pripremama. Na početku veze radimo sve ono što možemo i čime raspolažemo: stavljamo mas-ku na lice, depiliramo noge, manikiramo nokte, ispiremo usta, čupamo dlačice u nosu, uklanja-mo kožicu s noktiju na nogama, skidamo sloj mrtvih stanica s cijelog tijela, stavljamo kremu protiv celulita. Oblačimo onu crnu suknju u kojoj nam guzica izgleda manja, utežemo se, feni-ramo kosu sve dok je ne dovedemo u stanje koje se protivi zakonima fizike, nanosimo šminku s preciznošću jednakoj onoj kod operacije na otvorenom srcu. On pada na koljena pred vaše no-ge. Naravno da pada.
Šest mjeseci poslije, ispod pazuha vam je cijela šuma, a za krevet oblačite izblijedjelu maji-cu na kojoj piše Ibiza '79.
Ako je još uvijek s vama, sad je vrijeme za odluku. Sad morate otkriti je li još uvijek s vama zato što se ne može opet suočiti sa samačkim odreskom i pitom od bubrega iz mikrovalne peć-nice ili zato što vas voli i želi biti s vama. Udaljavate ga od sebe što više možete, a on vas još uvijek nije napustio, ali vi se stalno pitate Što bi se dogodilo kad bi ostali unakaženi u nekoj nesreći ili nabacili tridesetak kilograma.
Ne morate se više mučiti. Iskušajte njegov stupanj estetske izdržljivosti. Skupite hrabrost, duboko udahnite i uskočite u onu groznu stvar na dnu najniže ladice koju ste zadnji put nosili kad ste plesali na balu metodističke crkve. Više se i ne trudite nazivati ih tajicama jer njihov oblik ne sliči niti jednim nogama koje bi u ovom Sunčevom sustavu prepoznao bilo koji orto-ped.
Kad ga sljedeći put vidite, samo hladnokrvno ušetajte, kao da se ništa neobično nije dogodi-lo. Možda bi bilo dobro da obučete kaput ili nešto slično, tako da doživite potpuni osjećaj otkri-venja kad sa sebe oljuštite gornji dio i kad vaša stražnjica u svom punom užasu prodre do same srži njegova bića. Ako ne pobjegne glavom bez obzira, tada ste u osnovi postigli zgoditak.
– Što to, za ime Boga, imaš na sebi? – U glasu mu se više osjetilo zabavljanje nego odvrat-nost, što je samo potvrdilo ono što sam već i prije naslućivala. To je bila prava stvar za Simona. Kao što je bila, ovaj, jest, i za Roba, prisjetila sam se.
Brzo sam sjela i navukla džemper preko koljena da prikrijem sram. – Oprosti, nisam imala dovoljno vremena za presvlačenje, promrmljala sam.
Simon je neuspješno pokušao prikriti veselje. – Ne želim biti bezobrazan, zapravo, jesam bezobrazan, no, jesi li se pogledala u ogledalu kad si to obukla?
To je bilo to. Ustala sam, šepireći se svojim jadno formuliranim shvaćanje mode. – Ako baš želiš znati, ovo je neizbježan odjevni predmet za majke. One svakoj ženi odmah daju majčinski identitet, bez obzira na to ima li strije ili ne. Genealozi ne moraju odlaziti u knjižnice da utvrde veze među članovima obitelji, samo moraju pregledati mrlje na ovom komadu odjeće. Svaki odjevni predmet nosi na sebi povijest obitelji. Vidi. – Pokazala sam mu ispranu mrlju na kolje-nu. – Tu je Phoebe povratila kad je imala šest godina i kad je pojela ciklu, a ja sam je pokušala skinuti sredstvom za uklanjanje mrlja. A ono tamo? – Pokazala sam mu loše zakrpljenu rupu na stražnjici. – To sam pala kad smo se godinu dana poslije igrali u igraonici.
– A ti si tako siromašna da nisi mogla kupiti nove hlače? – Blagoslovljen bio što ih je nazvao hlačama i time mi pokazao krajnje poštovanje. Ovo je sigurno ljubav.
– Stare se tajice ne bacaju! To bi bilo kao da si dao uspavati psa samo zato što je prljav. One su svjedočanstvo godina i godina podnošenja žrtvi na oltar majčinstva. – Sad smo se oboje na-smijali. Bilo je lijepo opet se smijati. A i osjećala sam da ne radim ništa zlo kad sam bila ovako obučena.
– Čaj ili kavu? – ponudio je, pozivajući me da ga slijedim u kuhinju.
– Čaj, molim, odgovorila sam. Zanimalo me kako on kuha čaj, s neurotičnim tendencijama ili bez njih.
Sjela sam za stol, čudeći se zašto se osjećam tako ugodno u kuhinji ovog muškarca. Nisam bila u kuhinji nekog muškarca još otkako sam upoznala Roba. A to i nije bila njegova kuhinja nego Karenina. Ali ova je definitivno bila Simonova. Pogledom sam gutala raznovrsne sprave poredane jedne do drugih: aparat za prženje kokica, aparat za espresso, električni wok i aparat za sladoled. Računi zlatne kartice American Expressa bili su pričvršćeni za hladnjak magnetima u obliku Teletubbija.
Vidio je da sam se iznenadila pa je šaljivo podignuo obrvu. – Uhvatila si me na djelu. Znao sam da ćeš svratiti pa sam sve posložio kako bi mislila da je moj životni stil jako profinjen.
– Znam da to ne bi učinio, rekla sam odlučno.
– U pravu si, ne bih. To si zaista oštroumno zaključila.
Razmislila sam malo. – Zapravo i nisam. Ti ne skrivaš svoju pravu prirodu kao većina ljudi. Onakav si kako i izgledaš, zar __ Stavio je vrećice čaja u šalice. Laknulo mi je kad sam vidjela kako je to ležerno napravio. Mislim reći, to da mu nije bilo neugodno u ovoj situaciji. Ni meni nije bilo neugodno.
– Nisam previše razmišljao o tome. Radi se samo o tome da je život puno jednostavniji ako si iskren. Oduvijek sam htio da sve bude jednostavno, bez ikakvih komplikacija, bez stresa, bez onih sindroma kojima se ostali ponose, kao da im život ima smisla jedino onda kad se više ne mogu s njim nositi.
– Mislim da je to malo pregrubo rečeno. Većina nas želi isto što i ti. Samo što događaji vla-daju nama, odvlače nas tamo gdje ne želimo, pa se moramo snalaziti s onime što nas snađe.
Nisam ga uvjerila. – Misliš li time reći da nikad ne možeš predvidjeti svoje probleme? Mora-la si znati da neće ići sve glatko kad si počela živjeti s Robom i četvero male djece. Osobito zato što je njegova žena uvijek bila tu negdje u pozadini i što se mogla pojaviti u najnezgodni-jem trenutku.
Osjećala sam se napadnutom. – Naravno da nisam mislila da će sve biti lako. Ali, ne možeš izabrati koga ćeš voljeti. – Ne mogu vjerovati da govorim o ljubavi. Nikad to nisam radila, osim onih uistinu rijetkih sentimentalnih trenutaka na početku veze s Robom.
Simon me je gledao ravno u oči. – Naravno da možeš. Možeš izabrati koga ćeš voljeti i koga nećeš. Ne kažem da je lako, ali je apsolutno potrebno zbog preživljavanja.
Sto on to govori? Sigurno misli na neku drugu vrstu ljubavi. Ne misli na onaj nemir u želucu koji većina nas prepoznaje kao ljubav. Taj osjećaj ne možeš uključiti i isključiti. On dopuže do tebe i obuzme svaki dio tvog bića dok se sasvim ne izgubiš. No nisam to rekla. Nisam morala. Znao je što mislim.
– Daj da ti dokažem. Jesi li se na prvi pogled zaljubila u Roba?
– Nisam. On mi je pomogao kad se moj pas problematično ponašao. Mislila sam da je zgo-dan, ali nije se zato zemlja preokrenula.
– A jesi li otpočetka znala za njegove obiteljske prilike?
Razmislila sam. – Jesam. Morala sam doći s psom do njegove kuće jer mu tada nije imao tko čuvati djecu. Karen ga je bila napustila prije nekoliko dana i on se još uvijek nadao da će se vratiti. Tamo je bio pravi kaos.
– I kad te je prvi put pozvao van?
– Mjesec dana poslije. Prihvatio je činjenicu da se Karen neće vratiti, a on je bio raspet iz-među posla i brige za djecu. Zapravo... – zastala sam.
– Zapravo što? – upitao je.
Ma, je li to istina? Kako sam mogla na to zaboraviti? – Zapravo sam ja njega pozvala van. Bilo mi ga je žao, bio je pod strašnim pritiskom. Mislim da sam mu predložila da unajmi neku djevojku da pričuva djecu i da izađe sa mnom na pizzu. Nije to bio pravi spoj. Samo sam ga htjela izvući van iz kuće.
Ovo je nevjerojatno. Sigurno svi pamte svaku pojedinost svoga prvog susreta s partnerom, zar ne? Kada sam se god toga prisjećala, Rob je bio taj koji je mene pozvao van, samo da izađe iz kuće, nije to bio nikakav spoj. A sada mi je sve bilo pred očima. Ja sam njega pozvala. Čud-no da sam se tek sada toga sjetila.
– No, eto ti.
– Kako to misliš? – razdražljivo sam upitala, još uvijek se ne mogavši suočiti s činjenicom da me je svih ovih godina sjećanje varalo u jednoj tako važnoj stvari.
– Mislim reći da si izabrala moguću vezu u jednoj od najzamršenijih situacija, izabrala si osobu u koju bi se mogla zaljubiti ili ne zaljubiti. Svatko zna da će osoba koja se upusti u oz-biljnu vezu s takvim čovjekom imati velikih problema. Ali ti si svejedno nastavila.
Zavalio se na stolici, zadovoljan svojim obrazloženjem.
– Ali, kako sam mogla znati da ću se zaljubiti u njega? Samo smo izašli na pizzu. Nisam znala da će se iz toga nešto razviti.
– Lažeš samu sebe. Ne vjerujem da nisi pomišljala da bi to moglo biti i nešto više od pizze. Kladim se da si stalno pomišljala na ono 'što ako?' Kladim se da si stalno mislila na one četiri jadne djevojčice bez majke i na sirotoga napuštenog čovjeka. Kladim se da si zamišljala sebe kako ih spašavaš.
Mislila si na kuhanje za cijelu obitelj, liječenje otvorenih dječjih rana, ispunjavanje strašne praznine u Robovu uništenom životu...
Više bih voljela da moji prijatelji nisu tako pronicavi. (I više bih voljela one koji ne spavaju s muževima drugih, no možda sam samo previše izbirljiva.) Ne vjerujem da sam na bilo što od ovoga pomišljala, no možda me je opet prevarilo moje selektivno pamćenje. – Čak i da jesam, zašto to ne bi bilo u redu? Trebali su me. Možda ne mene, ali nekoga su trebali. I žao mi je ako zvuči kao da pušem u svoj rog, ali ja sam ih stvarno spasila. Zato su i opstale i tako bezbolno odrasle, samo zbog čvrstog oslonca koji smo im pružili Rob i ja. Želiš li mi reći da sam trebala pretpostaviti da će situacija jednom postati škakljiva i da sam ih trebala ostaviti da se sami sna-laze?
– Da, upravo to hoću reći. I znaš li što bi se onda dogodilo?
– Ne. Što?
– Ne znam. Ne znaš ni ti. Nitko ne zna. Rob bi možda sreo neku drugu. Ili bi se jako potru-dio da mu se Karen vrati. Ili bi se možda sam snašao dok se Karen ne vrati. Zar nisi rekla da je Karen rekla Robu da se toliko dugo držala po strani jer je znala da je djevojčicama dobro s to-bom?
Nisam razumjela sve ovo. – Znači, misliš da bi se obitelj bila i sama sredila, bez mene? Da bi se Karen možda vratila i da bi zauvijek živjeli sretno?
Slegnuo je ramenima. – Samo te pokušavam suočiti s tvojim izborom ovakvog kraja tvoje ljubavne priče. Jer tako je moralo ispasti. Svi to mogu vidjeti, čak i ti.
Stajala sam blizu njega, cijedeći vrećicu čaja o stranu šalice dok je on dolijevao mlijeko. Ti-ho smo uspostavili radni ritam. Tek mi je poslije palo na pamet kako smo uspjeli zajedno sku-hati čaj u maloj kuhinji, a da se nismo sudarali bokovima i žličicama.
Uprla sam prstom u njegovu bijelu majicu.
– Sad si krivo shvatio. Ja sam se zaljubila u Roba. I on se zaljubio u mene. Nije to bio nika-kav bezazleni flert, već desetogodišnje teško putovanje s djecom, problemima i svime ostalim. Dokazali smo da je ljubav bila stvarna. A ti mi kažeš da sam trebala prestati i prije nego što je počelo. Jer sam trebala znati da će biti teško? I što poslije? Koliko netko dobije pravih šansi?
– Koliko god hoće. – Rekao je to samo tako, kao da govori o kupnji novih tapeta za staru ku-ću. Nježno me je uhvatio za prst. Nisam ga povukla, bila sam zaokupljena onime što je rekao.
Sumnjičavo sam ga pogledala. – Ne možeš samo tako odlučiti da ćeš pronaći pravu ljubav. Nije to samo tako.
Sad je držao cijelu moju lijevu ruku i igrao se mojim prstima, okrećući moj prsten koji sam nosila kao znak da sam vjenčana. – Jest, lako je. Mislim da si bila odlučila da ćeš se zaljubiti u Roba. I da si se onda zaljubila. Kao što sam i ja odlučio da ću se zaljubiti u tebe. I jesam.
Sad me je gladio po dlanu. Nisam se mogla pomaknuti. Nisam ni željela. – Evo, vidiš, tu tvoji argumenti padaju! Po tvome mišljenju ti si izabrao da ćeš se zaljubiti u nekoga tko će ti neizbježno nanijeti bol. Mislim, pa ja sam udana...
– Ne, nisi.
– Isto je kao da sam udana. Imam četvero djece...
– Koja imaju drugu majku.
Izvukla sam ruku. – To nije bilo lijepo. Ipak sam im ja majka.
Opet je uzeo moju ruku, ovaj put malo čvršće. – I uvijek ćeš biti. To se neće promijeniti ni ako ih napustiš. Ali to ih ne bi niti ubilo.
Kako smo mi to došli na napuštanje? Tko je uopće govorio o napuštanju? Pustila sam mu da me gladi po dlanu, i sad odjednom napuštam obitelj? To je suludo. Pokušala sam ga opet vratiti na ovaj planet. Ali moja ruka nije. – Ne želim ih napustiti. Nisam sigurna ni želim li napustiti Roba.
Opet me je pogledao ispod oka. – To baš nije zvučalo kao prava predanost.
– Htjela sam reći da znam da ne želim napustiti Roba. Samo, sve to s Karen i sve ostalo... Uostalom, ne govorimo o tome što se događa u mom životu. – Za promjenu. – Već o tvom kr-šenju pravila i odabiru osobe koja će ti sa sobom, bez obzira na to što se dogodilo, donijeti go-lemu prtljagu. To jest, ako se uopće nešto dogodi.
– Znam ja s prtljagom. Ona mi uopće ne smeta. Završetak je važan. Ta tvoja priča s Robom, uvijek će imati nesretan završetak. Oduvijek sam osjećao, i još uvijek osjećam, da bismo ti i ja imali veliki finale, pljuštale bi ovacije i buketi cvijeća. Možda sada to i ne izgleda tako, ali du-goročne su nam šanse jako dobre.
Sad sam ja gladila njegovu ruku. – Zašto si uopće to rekao? Sto sam to učinila da si stekao dojam kako tražim nekoga ili nešto drugo?
– Jer smo nas dvoje isti, ti i ja. Želimo iste stvari. Brak, pravi brak, ne onaj hinjeni, djecu, pravu djecu, ne nečiju tuđu, iako ne podcjenjujem ono što osjećaš prema svojim kćerima, ali ti želiš vlastitu djecu, zar ne? Voliš normalne i jednostavne stvari kao i ja. Želiš nekoga predstavi-ti kao svog muža, ne kao partnera. Želiš držati u naručju svoju bebu dok te muž slika. Želiš svo-ju vlastitu obitelj u koju se neće dirati nitko izvana i postavljati zahtjeve, onu koja neće biti ug-rožena i koja ti neće uzrokovati bol. Ne želiš svu tu zbrku.
S godinama sam se naviknula zakapati sve ove skrivene želje, misleći da se radi o glupim djevojačkim snovima koji nemaju veze sa složenošću modernog života. Nijedna se inteligentna djevojka ne nada nepomućenom životu bez ikakvih ožiljaka s časnim muškarcem. Tako nešto se više ne događa.
Parovi žive nevjenčano zbog bezbroj razloga od kojih meni niti jedan ne izgleda uvjerljivo, već samo kao izbjegavanje obveza. Obiteljske su zajednice sve šire i kompliciranije, s djecom iz prijašnjih veza i neizbježnim kontaktima s bivšim partnerima koji su neumoljivo povezani samo time što slučajno imaju zajedničku djecu. Vjenčani prsteni se stavljaju i skidaju bez zavje-ta. Roditelji bivših partnera šalju rođendanske čestitke, a djeca mijenjaju prezimena kao čarape.
Nikad nisam željela takav život. Simon je bio u pravu. Sama sam ga izabrala i prigrlila, iako sam znala sve one zbrkane činjenice. Nisam bila neka ružna vještica koja nije imala nikakve šanse da nađe pristojnog muškarca. Imala sam dvadeset i šest godina kad sam upoznala Roba, za Boga miloga. Upoznala sam i druge muškarce. Doduše, nijedan od njih se nikad nije ponu-dio da me prati na koncert Barryja Manilowa, ali su bili dobri i zgodni muškarci, samci, bez tereta prošlosti. Vjerojatno sam i njih mogla voljeti.
Ali sad je prekasno. Štogod Simon mislio o tome kako bi djevojčice preživjele i bez mene, sada kad se Karen vratila, moj je život nedvojbeno vezan za moju obitelj. Moju obitelj. Bez obzira na to koliko ja izbjegavala istinu o Robu, a moram priznati da sam malo zbunjena, ljubav koju osjećam prema curama je nepokolebljiva i neuništiva. Neizrecivo ih volim i sve što sam ikad iskusila u životu nije ništa u usporedbi s ovim što osjećam prema njima.
Ta jadna, jadna stvorenja nemaju pojma što se sada događa. Troje ljudi koji upravljaju nji-hovim životima igraju se svojim odlukama zasnovanim na sebičnim željama i potrebama, odlu-kama koje će utjecati na njih. Ja ih ne mogu isključiti iz svoje jednadžbe dok procjenjujem svo-je mogućnosti. One su najvažniji dio mog života, jedini prijeko potreban dio, onaj bitni.
Moja je ljubav prema njima stvarna i apsolutna i nikada neće nestati, ostala ja ili otišla. A osim tih osjećaja, imam i odgovornost koje se ne namjeravam odreći samo zato što je iskrsnulo nešto jednostavno. Još uvijek vjerujem da više trebaju mene nego Karen. Možda moja biološka majka nije ozbiljno shvaćala svoju obvezu prema djeci, ali ja je shvaćam.
Iskobeljala sam se iz Simonova stiska, ali se nisam odmaknula. – Nisi u pravu i nisi pošten ni prema sebi ni prema meni. Ništa se neće promijeniti u bliskoj budućnosti. Ako se uopće ika-da i promijeni. Ne znam što će se dogoditi kad se Rob vrati iz toga prokletog vučjeg rezervata, ali znam da ću biti ovdje i da ću ga čekati.
Nekako su se moje ruke opet našle u njegovima, kao da su živjele samostalnim vlastitim ži-votom. – Loma, znam ja sve to, i to je još jedan od razloga zašto te volim, taj tvoj osjećaj duž-nosti, što je pravo i što krivo, tvoju vjernost.
Otvoreno sam ga pogledala u oči. – Sada se ne osjećam suviše vjerno.
– Učinit ćeš ono što moraš. Ali već si se počela udaljavati od Roba.
– Nisam tako htjela. On je taj koji sad ostvaruje svoju životnu želju zajedno sa svojom biv-šom ženom, ovaj, ženom.
Uzvratio mi je pogled. – A ti si ovdje sa mnom.
– Znaš zašto sam došla. Rekla sam ti preko telefona. Morala sam s nekime razgovarati.
– Željela si biti sa mnom.
I tako se to dogodilo. Tako me je sram. Ne znam što me je spopalo. Ponašali smo se kao pet-naestogodišnjaci, onako isprepleteni, s nosovima koji su se sudarali i rukama s kojima nismo znali kamo. On je disao dok sam ga ljubila, a ja sam disala kad je on mene ljubio. Ispuštali smo one zvukove koje u filmovima obično prigušuje seksi glazba. Trebali smo biti u ormariću u svlačionici, s mnoštvom školaraca koji se smijulje ispred njega. U pipkanju nema ničeg odras-log ni značajnog. Moje su tajice spriječile da stvari ne krenu nepopravljivim tokom.
Njegovi su prsti bili iznad lastike na struku, a ja sam mislila samo na to gdje se nalaze raspa-rani rubovi iz kojih je na bezbroj mjesta virila lastika. Nije se radilo o tome da sam se pred svo-jim kavalirom sramila svoje šlampavosti, već sam ponovno postala svjesna toga tko sam ja zap-ravo u ovoj standardnoj uniformi: svima koji su bili upoznati s pravilima, ovo je govorilo da sam žena i majka, da sam sigurna i pouzdana, da ne tražim promjenu, da ostajem tamo gdje jesam.
Skočila sam s kauča (nisam sigurna kako smo došli do dnevnog boravka — pretpostavljam da je to bilo istim onim procesom osmoze kojim su tajice došle u moj posjed) i sabrala se. Osta-la sam bez daha, i to ne zato što za vrijeme onoga kratkog razdoblja ljubljenja nismo uspjeli uskladiti disanje. U glavi su mi se komešale lude, proturječne misli pa je pravilno disanje bilo stavljeno u drugi plan.
Simonov posljednji pokušaj da me dotakne djelovao je na mene kao da je pritisnuo gumb i izbacio sve proturječne misli iz moje glave, ostavljajući u njoj samo sliku brzog bijega.
Uhvatila sam se za vrat koji je sigurno bio tamnocrvene boje. Počela sam normalno razmiš-ljati, ali još uvijek nisam mogla oblikovati suvisle riječi. Tada se Simon počeo smijati, pa sam se i ja smijala. I tada smo se počeli ispričavati jedno drugomu.
– Što ćeš učiniti? – upitao je Simon dok je kuhao još jedan čaj.
Ovo je bilo nešto najčudnije što mi je netko rekao u zadnje vrijeme. Brzo sam se sjetila sto-tinjak ozbiljnih situacija koje su zahtijevale pažnju u mome sve većem kompletu životnih prob-lema. – Na što si mislio?
Shvatio je na što ciljam, pa je bio toliko pristojan da izgleda smeteno. – Oprosti. Bio sam malo neodređen, rekao je bez daljnjeg objašnjavanja.
Opet sam se počela ispričavati. Mislim da sad znate kako je to izgledalo. A on je više puta od mene rekao – oprosti. A zatim smo se počeli ispričavati što smo se ispričavali. Oboje smo bili zbunjeni i nikako se nismo mogli iskobeljati iz ove mučne scene.
Popila sam svoj čaj dok je još bio goruće vruć, želeći što prije i taktičnije otići odavde. – Što ću učiniti? Da vidim. Stupit ću u vezu sa svojom biološkom majkom, pripremiti cure na to da im je propalo rođendansko iznenađenje za Roba, odlučiti želim li spasiti svoj br..., svoju vezu, a zatim iznaći način da to i učinim ako odgovor bude potvrdan, pokušat ću pomoći Phillippi i Jou...
Nježno me je prekinuo dotaknuvši moju ruku. Evo nas opet s tim diranjem ruke. – Shvatio sam! – rekao je.
Sad je definitivno bilo vrijeme da odem. Ovaj sam put, kada sam izvukla ruku, čvrsto stisnu-la prste tako da opet ne izmigolje kao što su to činili prije. Da sam imala poštene hlače, stavila bih ruke u džepove. Moram malo preinačiti svoj koncept višenamjenske opreme za testiranje ljubavi.
Počela sam natraške hodati prema vratima, žaleći što nemam kaput i torbicu koje bih mogla uzeti i tako prekinuti ovo dugo putovanje kroz Simonov stan. – Moram ići, promrmljala sam, izbjegavajući ga pogledati u oči.
Slijedio me do vrata. – Vidimo se sutra? – upitao je.
Je li on lud? Treba nam vremena da smirimo loptu. Morala sam ga obzirno razočarati. Na-ravno da se sutra nećemo vidjeti.
– Naravno.
Šesnaesto poglavlje
Ako su prva četiri dana od Robova odlaska bila kao u romanima Enid Blvton, tada su pos-ljednja četiri bila kao u Kući užasa. I da su cure bile mlađe, sigurno bih na namirnicama potra-žila udio emulgatora da na njih svalim malo krivnje. Kao da su ih oteli izvanzemaljci i zamije-nili identičnim replikantima u kojima su se nalazili nekakvi odvratni mutanti koji nisu imali nikakvih saznanja o društvenim i obiteljskim pravilima.
Naša ljupka kuća u edvardijanskom stilu postala je prava mračna barokna grobnica. Phoebi-na se koža osula pjegama i bila je povučenija nego ikada. – Jesi li pogledala citat, mama? – op-tužujući me je upitala tog jutra.
Samouvjereno sam se nakašljala. – Namjeravala sam, ali ne znam gdje mi je Biblija. Zašto mi ne kažeš o čemu je citat? – veselo sam upitala.
Na to se još više povukla u sebe. Povrijedila sam njezine osjećaje, kao da već nije bila pod dovoljnim pritiskom. – Htjela sam da ga ti sama pročitaš, prošaptala je. I tada sam shvatila. Že-ljela je da znam, da osjetim, da još uvijek možemo doprijeti jedna do druge našom ekskluziv-nom komunikacijom. Nisam znala sadržaj citata, ali sam znala što će mi reći: Phoebe razumije kako se osjećam. A to što sam to propustila potvrditi, govorilo joj je samo jedno: da ja više ne marim kako se ona osjeća. Prekrasno.
Jude je imala drukčiji problem u komunikaciji. Na nokte je lakom napisala k-u-č-k-a. Samo što je – u – izgledalo kao – o, pa je njezina objava besmisleno izgledala. I kosu je obojila u cr-no. Nisam komentirala ništa. To ju je još više razljutilo, pa sam se zapitala koliko bi daleko otišla samo da privuče moju pažnju. Ali se pak prestala prati i nije više htjela s nama jesti, go-voreći da je sva hrana koju pripremim zatrovana mojom sklonošću da jedem meso. Claire je prestala uvijati trepavice i uvlačiti majicu u traperice. Ovo je bila njezina verzija zapuštanja izgleda, koja neće uzrokovati trajnu štetu njezinu statusu u društvu. Sve su bile ljute na svog oca, iako nijedna od njih nije znala koliko zapravo stvari stoje loše.
Rekla sam Robu za dar – iznenađenja – koji mu je planirala Claire. Bio je izvan sebe, kao što sam i pretpostavljala. Mora da sam luda jer mi ga je bilo žao. Saznanje da će toliko razočarati svoju djecu, sigurno je bilo poražavajuće. Sve zadovoljstvo koje je osjećao što se nalazi u re-zervatu vukova, ugasilo se zbog skora suočavanja koje ga je čekalo kod kuće.
Razgovarali smo o mogućnosti da im ne kaže istinu o tome gdje je bio, da im kaže da je bio kod nekog dresera pasa u Idahou ili tako nešto. No nismo bili uvjereni da će upaliti. Svi koji su bili na simpoziju u New Yorku znali su da je otišao u rezervat vukova, a mnogi od njih znali su svratiti k nama. Bilo bi puno riskantinije da cure tako saznaju istinu. A za djecu toliko nesigur-nu kao što su sada u ovome prijelaznom razdoblju njih četiri, bilo bi najgore da saznaju kako im roditelji lažu. Ne, morali smo im reći istinu i pokušati im pomoći da prebole ovaj udarac. Morat ćemo izmisliti nešto što će im odvratiti pažnju od ovog razočaranja. Nakon određenoga skupog vremena provedenog u prekooceanskom telefonskom razgovoru, došli smo do jedne jasne mo-gućnosti: Disnevworld, Florida.
O tome smo često razgovarali kad smo planirali odmore koje smo na kraju uvijek provodili u Norfolku. Cure su držale da to ne mislimo ozbiljno. Znale su da smo kratki s novcem dok sve četiri idu u privatnu školu. I nisu nam nimalo zamjerale. Dobra djeca.
Ali Disneyworld je bio fantazija i ono o čemu se stalno sanjarilo: – jednog ćemo dana.... Pu-tovanje smo mogli platiti mojim novcem koji ću dobiti od Simonova projekta, osobito sada kad ga nećemo morati utrošiti na Robov rođendanski dar. Reći ćemo im kad se Rob večeras vrati kući.
Jedino je iščekivanje trenutka kad ćemo im priopćiti ovo fantastično iznenađenje učinilo ove dane podnošljivima. I Robu i meni. Ne, lažem. Jedino zbog čega su mi ovi dani bili zaista pod-nošljivi bio je Simon. Ono pomalo mračno, šeprtljavo poslijepodne u njegovu stanu bila je pre-kretnica za nas oboje. Konačno sam priznala samoj sebi da nešto osjećam prema njemu, ne lju-bav, barem nisam mislila da je to ljubav, ali ipak nešto opipljivo. I zabranjeno.
Svakog smo se dana nalazili na ručku, kao i prije, ali se više nisam pretvarala da se radi o poslovnim dogovorima. Za svaki sam se susret pažljivo oblačila, kao i prije, ali sam sada bila svjesna da se oblačim za njega. Kad sam se našminkala, promatrala sam se u ogledalu, zamiš-ljajući kako će to izgledati gledano Simonovim očima. Nosila sam cipele s najvišim petama da bih se što više približila njegovoj visini od metar osamdeset. Nisam doručkovala jer mi je želu-dac od uzbuđenja bio zavezan u čvor. Da Claire ovako opisuje svoj spoj, ozbiljno bih porazgo-varala s njom, upozoravajući je na opasnost da se upušta u ozbiljnu vezu. Ali ja sam odrasla i nitko me ne može zaustaviti. Znam da se glupo ponašam, kao tinejdžerica, zapravo, gore od tinejdžerice, jer bih morala biti razumnija. Pokazujem sve znakove četrnaestogodišnjakinje koja je na mukama zbog strasti.
Nisam izgubila objektivnost. Na jednom sam oku držala sve činjenice, čak i kad su moji os-jećaji bili nabijeni hormonima kao u pubertetu. Imali smo nekoliko zajedničkih pića, nekoliko ručkova, nekoliko predavanja, nekoliko držanja za ruke i jedno nespretno pipkanje. Čak i ja mogu shvatiti da bilo kakvi osjećaji proizašli iz ovakve osnove i tako mršave povijesti ne mogu biti pouzdani. Snažni da, ali ne i pouzdani.
I, na neki sam način bila zadovoljna što je tako. Time što sam na sebe gledala kao na glupu ženu koja se upustila u bezazleni flert, što je kod ostalih izazivalo prezirno puhanje i prijetnje prstom, spriječila sam suočavanje s potencijalnom ozbiljnošću onoga što činim.
Da sam samo za trenutak pomislila da se možda istinski zaljubljujem u Simona, počela bih vagati posljedice. A već sam imala i previše problema koje sam morala odvagnuti, pa sam ovaj ostavila po strani. Možda samo zavaravam samu sebe, ali dok se Rob ne vrati i dok ne otkrijem kako stoje stvari među nama, ne namjeravam donositi čvrste odluke niti poduzimati bilo kakve radnje koje bi se mogle protumačiti kao obveza. Andrea bi me optužila da – sjedim na dvije stolice – da zna što se događa. Voljela bih da mogu razgovarati s njom.
Nisam se više vraćala u Simonov stan i on nije navaljivao. Nakon toga više ga nisam ni dir-nula, iako se nisam mogla povući kad me je držao za ruku. Nisam govorila o ljubavi i on nije govorio o Robu. Naš je projekt s websiteom naišao na određene zapreke pa smo većinu vreme-na provodili razgovarajući o praktičnim problemima. Do danas.
Obećala sam samoj sebi da neću dopustiti da stvari sa Simonom krenu dalje, ali sam morala nešto raščistiti. Nadala sam se da moje zanimanje za najintimnije pojedinosti o njegovu životu neće protumačiti kao znak da razmišljam o njemu kao o potencijalnom partneru.
Mrzim tu riječ. Partner. Simon je imao pravo. Iako nisam vjerovala da brak ima neko sveto značenje, jedan od razloga što sam se željela udati bio je da mogu Roba nazvati mužem. Mrzim kad ga moram predstavljati kao svog partnera. Uvijek se moram suzdržavati od toga da ne obja-šnjavam i opravdavam naše nevjenčano stanje. Sigurno sam samo previše osjetljiva, ali u tim sam prigodama uvijek osjećala kao da me ljudi žale. – Sirotica. On je dobio što je htio. Ne mora se ženiti s njom. A kad konačno sretne neku koju će zaista voljeti i htjeti se njome oženiti, samo će se rukovati s ovom i izbaciti je, bez ikakvih potpisa i odvjetnika. – Dobro, dobro, razotkrili ste me, to je ono što ja mislim kad upoznam nevjenčani par. Vjerojatno sam jedina osoba koja tako misli, pa me možete zanemariti.
Jako me zanimala Simonova posljednja djevojka. Mora da su prekinuli prije otprilike sedam mjeseci, jer je tada došao na moja predavanja. Sjetila sam se da tada nije izgledao suviše trau-matizirano zbog prekida.
– Ne bih htjela biti indiskretna... – počela sam.
– Što znači da ćeš me pitati nešto besramno indiskretno, točno je preveo Simon.
Nije imalo smisla raspravljati. – Zanima me ono kad si se počeo ići na moja predavanja.
– Zanima te Sophie i zašto smo prekinuli. Želiš sve sočne detalje i želiš znati zašto nikad ne govorim o njoj dok ti ne govoriš ni o čemu drugom nego o Robu i djevojčicama.
Čekaj malo! – Ne! Zapravo, da, jako sam znatiželjna, ali ne bih htjela zabadati nos u tvoje stvari. Razumjet ću ako ne želiš o tome govoriti.
'Ali? – suho je uzvratio.
Odustala sam od pretvaranja. – No dobro. Ali se sjećam da si na početku tečaja rekao da si upravo prekinuo s djevojkom i da je bilo teško.
Potvrdno je kimnuo. – Tako je. Ostavila me je u utorak i ja sam se u srijedu prijavio na tečaj.
Zaprepastila sam se. – Ali, izgledao si tako veselo. Kako to da si prekid istog trena prebolio i samo nastavio dalje? I kad si uopće odlučio da ću ja biti tvoja sljedeća... što li već jesam? Tada to sa Sophie i nije bilo nešto osobito, zar ne?
Povukao je svoju ruku, uzeo čašu i otpio malo vina, ali sam... primijetila da svoju ruku više nije vratio na moju kad je završio. Počela sam zamjećivati te male pojedinosti. Pretpostavljam da je to paranoja u početnim danima nove veze, kad stalno očekujete da će nešto poći po zlu, da će vas pogledati i shvatiti da je užasno pogriješio, da će otići i naći neku ljepšu. Ili sam samo ja takva? Jesu li svi ostali smireni i samouvjereni? I što to govorim o novoj vezi? Ovo nije veza.
Simon se počeo igrati s gornjom usnom, što je bio jedini znak stresa koji sam primijetila kod njega. – Sasvim si u krivu.
Hvala. Oduvijek sam se ponosila svojom intuicijom. Predivno je otkriti da sam se cijelo vri-jeme samo zavaravala. Zaista mi je trebalo da ovo čujem upravo sada kad sam otkrila da ima toliko stvari koje ne želim čuti o sebi.
– Prvo, volio sam Sophie. I to jako. Bila je to prava stvar, kako si rekla neki dan. Bila je lije-pa, pametna, duhovita, ljubazna, nježna i osjećajna. Bila je prva djevojka koju sam zaista volio i želio sam cijeli život provesti s njom.
Bilo je prekasno da mu kažem da sam se predomislila, da ne želim sve ovo slušati, samo one dijelove o tome kako je bila okrutna, nepoštena, neiskrena i pomalo ružna.
– Bili smo zajedno dvanaest godina, ajme, – a zatim mi je rekla da se želi sterilizirati.
Užasnula sam se. – Zašto? Zar je toliko mrzila djecu?
Sad je tako jako cupkao svoju gornju usnicu da su mu vrhovi prstiju pobijelili. – Ne tako strašno. Djeca je uopće nisu zanimala. Dobro se slagala s djecom svojih prijatelja i rođaka, ali nije željela vlastitu djecu.
– Ali, sterilizirati se? A što da se poslije predomisli?
– Zato je i došlo do toga. Uvijek je tvrdila da ne želi imati djecu. A ja sam joj uvijek govorio da će ih jednom poželjeti. No bili smo mladi kad smo se upoznali i mislio sam da će se promi-jeniti. Znam mnoge žene koje su mrzile i samu pomisao na djecu kad su imale dvadeset godina, a zatim su u tridesetima postale najpožrtvovnije majke. I mislio sam da će tako biti i sa Sophie.
Nježno sam mu odmaknula ruku od usnice koja je već počela krvariti. Nisam se namjeravala držati s njim za ruke, to se protivilo pravilima koja sam si zadala, ali ovo je bio hitni slučaj. Trebao me je, a ja još nikad u životu nisam uspjela zanemariti nekoga tko me je trebao.
– I što ju je nagnalo na konačnu odluku? – upitala sam.
– Zaprosio sam je. Mislim reći, već sam je prije zaprosio milijardu puta. Ja sam se htio ože-niti. Ona nije. Rekla je da je zadovoljna s time da zajedno živimo, da se ništa neće promijeniti ako se vjenčamo. Stalno smo se svađali zbog toga.
– I što je bio drukčije taj zadnji put?
– Oboje smo znali da je to bio ultimatum. To je bila prekretnica i morali smo konačno odlu-čiti kako ćemo dalje. Ona je započela s planovima. Govorila je o putovanju, o zapošljavanju u inozemstvu, o vlastitoj tvrtki. Govorila je o tome kao da joj je sljedećih trideset godina zauzeto.
– A ti se nisi uklapao u njezine planove?
– Naprotiv. Isplanirala je i moj život. Imao bih svoju website kompaniju kojom bih mogao upravljati iz bilo kojeg mjesta na svijetu. Tako da bismo životne troškove namirivali iz mojih prihoda, a ona bi radila za novac koji bismo trošili na zabavu. Čak je napravila i raspored puto-vanja.
Povukao je ruku i opet počeo cupkati usnicu. Ja sam mu je opet odmaknula. – To nije bilo ono što si ti želio?
Djelovao je ljutito. – Naravno da nije! Jako smo se posvađali. Pitao sam je gdje se u taj nje-zin ekstravagantni plan uklapaju djeca. Buljila je u mene kao da sam glup. Rekla je da znam da ona ne želi djecu jer mi je to toliko puta rekla. Tada sam joj rekao da će možda s vremenom promijeniti mišljenje. Podivljala je. Rekla je da se nikad neće promijeniti. Da je oduvijek znala što želi u životu i da bi joj obitelj samo stajala na putu da to ostvari.
No čak je ni tada nisam slušao. Kleknuo sam i molio je da se uda za mene. Rekao sam joj da možemo putovati nekoliko godina da vidimo kako će poslije razmišljati.
– Nije bila zainteresirana?
Razrogačio je oči od nevjerice. – Šališ se? Jesi li ikad čula da je neka žena koju je muškarac upravo zaprosio objavila da sljedećeg dana ide na podvezivanje jajnika?
– Možda nije tako mislila.
– Mislila je. Rekla je da je to jedini način da me uvjeri kako je njezina odluka konačna. Tada me je upitala da li bih se oženio njome nakon operacije.
– I?
– I rekao sam da ne bih. Brak za mene znači obitelj. Bez obitelji možeš skakutati po svijetu, mijenjati partnere, stalno pronalaziti samog sebe. Ali kad si u braku, tada prestaneš s tim igra-ma, sabereš se i skrasiš s osobom koju si izabrao. Imate djecu. To za mene znači brak.
– Je li bila uznemirena? – upitala sam, znatiželjna kako je reagirala ova jedinstvena žena ko-ju nikad nisam upoznala.
– Histerična. Rekla je da je očito nisam volio jer bih je inače prihvatio takvom kakva jest i oženio se njome. Da je ne bih pokušavao promijeniti tako da odgovara mojim potrebama.
– Da pokušam pogoditi: ti si rekao da se to onda odnosi i na nju i da stoga ona tebe ne voli dovoljno?
Stidljivo se nasmiješio. – Već si gledala taj film? Da, natjecali smo se u vikanju tko koga vi-še voli, a onda je izjurila. Dva sata poslije došao je njezin brat s kombijem i spakirao njezine stvari. I to je bio kraj.
– Nakon dvanaest godina? – zgranula sam se. Nisam htjela ni pomisliti na posljedice toga da se iselim nakon deset godina provedenih s Robom. A najmanje na to da bih svoje stvari stavila u kombi. – I idućeg si dana došao na moj tečaj kao da si najsretniji čovjek na svijetu i započeo novi život? Je li to bila samo gluma? Zar nisi bio u šoku?
Nasmiješio se. – Nisam. Trajalo je dvanaest godina ali to nije bila prava ljubav, u to sam bio uvjeren. Nije ni mogla biti. Zato sam to morao zaboraviti i započeti potragu za pravom stvari.
Prestrašila me njegova hladnoća. – Ali sigurno si patio? Možda za nju nije bila prava ljubav, ali je bila za tebe. Sam si to rekao. Ne možeš samo tako isključiti taj osjećaj.
– Da, možeš. I moraš. To je savršen rez. Prema mojoj definiciji, prava je ljubav samo ona koja je uzajamna. Ako ti osjećaj nije uzvraćen, tada se ne radi o pravoj ljubavi. Zavaravao sam se time da sam zaljubljen. I tada sam shvatio. I zato sam morao nastaviti dalje.
Još nikad nikoga nisam čula da ovako govori. To mi je bilo... strano. Definiranje ljubavi i za-tim podešavanje osjećaja da se uklope u definiciju? – I tako si to prebolio za jedan dan?
Pitanje mu je zvučalo šaljivo. – Zašto? Koliko je trebalo trajati? Tjedan dana? Mjesec? Tri dana za svaku godinu?
– Ne znam.
– Eto ti. Ne znam ni ja. Ali, osjećao bih se glupo da sam potratio još jedan dan na ljubav koja to nije bila i na koju sam već potrošio velik postotak svog života – Nastavi, odgovorila sam, ne suviše sigurna želim li to čuti.
– Pet mjeseci poslije zaručila se i sad je trudna.
Rekao je to tako ravnodušno kao da govori o promjeni posla, a ne o potpunom preokretanju života. Bila sam zaprepaštena. Ne samo čudnim ponašanjem te žene već i time što Simon nakon te vijesti nije poludio.
– Pa to je nevjerojatno! – rekla sam. – Mora da si bio zapanjen.
Osjetila sam kako mu se ruka opušta u mojoj. Priča se bližila svom kraju i činilo se da se po-čeo smirivati. Nisam shvaćala kako se uspijeva smiriti. Ja bih na njegovu mjestu osjećala ubi-lački instinkt.
– Nisam uopće. Nisam se čak ni iznenadio.
– Ali, morao si se iznenaditi. Nakon svega onoga što ti je rekla jer si želio djecu. I nakon dvanaest godina provedenih s tobom, odjednom se skrasila uz nekoga drugog! Kako se mogla samo tako promijeniti?
– Zar ne razumiješ? Cijelo sam vrijeme bio u pravu. I znao sam da jesam. Nije me voljela. Ne dovoljno. Da me je Sophie voljela, udala bi se za mene i imali bismo djecu. Nakon dvanaest godina krenuli smo svaki svojim putem. Odrasli smo i dali najviše što možemo. Ona ne bi drukčije osjećala ni da smo zaglavili još daljnjih dvanaest godina.
Tada je srela nekoga drugog koga jest voljela dovoljno. Dovoljno da s njime poželi djecu. Nije se promijenila. Ista je onakva kakva je bila i sa mnom. Samo što je sada zaljubljena. Sada drukčije vidi svoj život, ali se nije nimalo promijenila.
– Još uvijek ne razumijem kako je mogla samo tako isključiti ono što je cijelo to vrijeme os-jećala prema tebi i zatim se, nakon samo nekoliko mjeseci, 'priključiti' na novu ljubav prema strancu.
– To je zato što se tako očajnički držiš one slike tebe i Roba kao dvoje ljudi koji su predod-ređeni jedno drugome. Slike ljubavnika u pravom smislu te riječi. I to samo zato da bi spriječila sebe u pokušaju da nađeš potpuno ispunjenje zbog okolnosti koje su izvan tvoje kontrole. Mis-liš da ćeš samo upornošću i tvrdoglavošću dobiti ono što želiš. I misliš da su svi kao ti. Ali ja nisam, a ni ti ne bi trebala biti. Ne, ako misliš biti sretna.
Sad je na meni bio red da povučem ruku, a na Simonu da mi je opet uzme. – To sam ti poku-šavao objasniti. Mrzim što to moram reći jer zvuči tako okrutno, ali to se ipak mora reći. Ti se želiš vjenčati. I nakon deset godina nisi vjenčana.
Postoji samo jedan razlog, a taj je da se Rob ne želi vjenčati s tobom. Ne voli te dovoljno. Znam da ti se više sviđa da to izgleda melodramatično, ti i on protiv cijeloga svijeta, ali to ti ne drži vodu i znam da duboko u sebi i ti to znaš. Ne voli te dovoljno, Lorna. Suoči se s time. A zatim odluči što ćeš dalje.
Čekala sam da mi suze počnu teći. Jer sam željela plakati. Slamao mi je srce, srušio sve zi-dove isprika koje su me štitile da tolike godine ne vidim istinu. Moj se život temeljio na laži, na laži koju sam sama sebi nametnula. Sad se jasno sjećam da Rob nikad nije konkretno govorio o tome da će se vjenčati sa mnom. Nikad. Uvijek je zaobilazio temu, nejasno govorio o poteško-ćama i komplikacijama i pustio me da to protumačim kako me volja. Ja sam bila ta koja je iz-među redaka pročitala neodređena obećanja.
Svih onih razgovora u kojima se zaklinjao da će se oženiti sa mnom čim se razvede od Ka-ren, uopće nije bilo. Osim u mojoj mašti. Uvjerio me je da je razvod nemoguć. A nikad nije bio nemoguć. Samo što je njemu bio nepojmljiv.
Rob je na sve imao odgovor. Govorio je da će razvod povrijediti cure, da će ih njegova ko-načnost uznemiriti, sada kad se osjećaju sigurnima ovako kako trenutačno stvari stoje. Govorio je da će se uskomešati stare uspomene, da će Karen stvarati probleme, da će cure opet morati proživljavati još jedno napuštanje svoje majke, da bi sve moglo završiti u novinama, osobito otkad je Karen (jako malo) poznata u Americi. Pustila sam da me uvjeri u to jer sam se suviše bojala bolje proanalizirati te argumente.
Ovu sam poruku čula puno puta, ali je sve dosad nisam pravo shvaćala. Ne voli me dovoljno da bi se vjenčao sa mnom. Samo se o tome radi. Nakon deset godina, moj se svijet počeo raspa-dati. Sad bih konačno trebala plakati. Ali, naravno da nisam.
Ovo se dogodilo prije sat i pol i ja sam još uvijek smlavljena. Kad sam došla kući, pokupila sam poštu i pregledala kuću, tek toliko da se uvjerim da je sve na svome mjestu, da nema neke veće štete, nikakvih golih tinejdžera u spavaonicama, nikakvih plahti zavezanih za prozore, nikakve djece koja bez svijesti leže na podu u kupaonici. Takve stvari.
Sve je bilo zlokobno mirno. A onda sam se sjetila da su cure otišle na čaj kod djeda i bake. U Robovoj sam odsutnosti izgubila svaki nadzor nad svojim normalnim instinktivnim svakodnev-nim rasporedom. Ne moram pogledati u kalendar da bih znala gdje se svakog trenutka u danu i to sedam dana u tjednu nalaze članovi moje obitelji. Ja to jednostavno znam. Mora da je to ve-zano uz hormone jer će vam ovo isto reći svaka žena, dok muškarci imaju problema i da se drže vlastita rasporeda.
Ispala sam iz svoje uobičajene kolotečine jer sam se usudila živjeti i izvan obiteljskog kalen-dara. Nalazila sam se na ručkovima s drugim muškarcem. Bila sam u njegovu stanu. Radila sam stvari koje se ne bi smjele upisati u službeni rokovnik obitelji Danson i sad se cijeli sustav uru-šio. Moja je stara rutina bila tako predvidljiva da sam postala središte samozadovoljne galaksi-je. Rob i cure, pa čak i psi, okretali su se oko mene, pouzdavajući se u moju stalnost koja je njihovim orbitama predstavljala stabilnu točku.
Srijedom sam obično prala prostirače za pse i njihove igračke. Ako sam ja ovdje, oni moraju biti tamo. Tako to ide. Ali ja više ne znam gdje sam. Znam gdje bih trebala biti, ali zanemaru-jem dužnosti i radim nešto po vlastitoj volji. Natežem se na kauču s muškarcem koji želi da napustim svoju obitelj, znači li to da je...? Vraćam se s ručka na kojemu sam upravo čula da me Rob ne voli, znači li to da je...? Bog dragi zna. Voljela bih da me nije briga Što se sve poremeti-lo. Ali briga me je. Osjećat ću neuspjeh ako snizim svoje standarde. I, da, znam da sam to i zas-lužila kad sam ih postavila tako visoko.
Samo što je katkad strašno iscrpljujuće to što toliko ovise o meni. Većinom volim to što me toliko trebaju. A katkad me to guši. Kao ovo sad. Sada samo želim potpuno sama sjesti na plažu i sastaviti popis onoga što ja želim, što ja trebam, što ja moram učiniti.
Tako sam umorna. Rasporedi, zahtjevi, problemi drugih, potrebe drugih, sve se zamrsilo. Poput većine žena, i ja sam glavna osoba u obitelji, onaj dio koji sve ostale drži na okupu. Ako ja ne nastavljam dalje, sve ostalo staje. No i da stane sada, nisam sigurna bi li me bilo briga. A trebalo bi me biti.
Iskreno govoreći, ne znam zašto sam dopustila da me toliko usisaju. Phillippa je odgojila dva savršeno prilagođena sina i to uz blago zanemarivanje. Čak i kad je otpustila au pair djevojku, još je uvijek nalazila vremena za odlazak pedikeru. A ja sam se sva predala obitelji. I ništa nije ostalo za mene. Sto sam uopće očekivala da ću dobiti zauzvrat od takva ulaganja cijele sebe?
A onda sam to vidjela. Na kuhinjskom stolu. Još jedna Phoebina poslanica. Mora da ju je os-tavila nakon našega jutrošnjeg razgovora. Prokletstvo! Namjeravala sam potražiti i onaj prvi citat. Ali sam bila u žurbi. Nalazi se na mojem popisu, časna riječ.
Otvorila sam poruku s malo manje zle slutnje nego prvi put. Još jedan navod.
Draga mama,
2 Korinćanima 9: 6-7.
Voli te Phoebe
Uhvatila me blaga panika kad sam pomislila da to možda na neki način odražava njezin očaj. Prva je poruka mogla biti obzirna komunikacija. A kada sam je razočarala time da uopće nisam pogledala o čemu se u navodu govori, odlučila je ići dalje. Možda je ova poruka bila o smrti ili nečem sličnom. Ili o sotoni. Možda je to bio poziv u pomoć. To je tako tipično za nju, to da ne želi privući suviše pažnje.
Više ne razgovaramo. Pokušala sam. Kad dođe iz škole, sjednem do nje i nastojim je ohrab-riti da mi se pridruži onako kao nekad. Ali ona uvijek mora nekamo ići. Ne znam što osjeća. Imam samo ove poruke, sada već dvije. Zaista moram naći Bibliju.
I potražila bih neku, zaista bih, da nisam letimice pregledala poštu i našla paket. Od moje mame. Brzo sam rasparala omot. Najprije sam ugledala omotnicu koja je ispala van. Jako sam sumnjičava kad netko tvrdi za sebe da ima parapsihološke moći. Ne vjerujem u te netv-age stvari, niti u natprirodne bedastoće (osim u Tajić-vilu — za nju znam da postoji). I ako mi kaže-te da ću kad pogledam omotnicu odmah znati od koga je, nemilosrdno ću vam se izrugivati.
Ali ovo je pismo bilo od moje majke. Znala sam to. Jednostavno sam znala. Ne samo zato što nisam primala puno rukom pisanih pisama, osim onih pisama zahvale od djece koju su pro-tiv njihove volje silili da mi napisu nakon rođendana ili Božića. I ne zato što je svima jasno da bi to moralo biti pismo moje biološke majke jer mi je moja mama rekla da će mi ga poslati. Zapravo, ona nije ni rekla da je pismo naslovljeno na mene. Sigurna sam da nije.
Uostalom, sve to i nije važno. Odbijam podcijeniti svoju intuiciju. Jednostavno sam znala da je pismo od nje. Pogledala sam rukopis. Dodirnula ga. Pomirisala ga. Bilo je to nešto poput antiklimaksa. Pisala je kemijskom slabe kvalitete koja je na sredini slova ostavljala mrlje tinte. A njezin rukopis – nemojte mi sad skočiti za vrat, samo vam govorim kako sam ga ja vidjela, moj prvi dojam — izgledao je pomalo nepismeno. Sad sigurno mislite da sam strašan snob. Radi se samo o tome što sam ja već stvorila sliku o svojoj majci, i u toj je slici njezin rukopis bio izražajan, sa zavijucima, napisan obojenom tintom, rukopis koji je odražavao njezinu osob-nost i otmjenost. Nešto specijalno. A ovo? Ovo je bio rukopis žene poodmaklih godina. Neke obične žene.
Nisam ga željela otvoriti. Bilo mi je previše važno. Toliko je toga to pismo objašnjavalo. Ali ovo nije bila sapunica u kojoj inače razumne osobe ostavljaju pisma na stolovima da ih poslije otvore. Ma tko to uopće radi? Upravo sam se sjetila – cijeli tjedan nisam gledala televiziju. Ni-sam imala vremena kad se sve ovo događalo. Pitam se što ima novog u Summer Bayu? I Erin-sboroughu? I na Albert Squareu i u Weatherfieldu. Ne, ne pitam se. Uopće me nije briga. Uopće me ne zanima da budem u toku. Kako zabrinjavajuće!
Morat ću razmisliti što to znači kad pročitam pismo. Oh, ne, trebala sam najprije naći Bibliju i otkriti petlja li Phoebe sa satanizmom. Tako je. A poslije ću razmišljati o svome najnovijem odnosu prema sapunicama.
Papir se nije slagao s omotnicom. Nije za mene mogla kupiti ni pravi papir. Ovo nije dobro počelo.
Razmotala sam običan bijeli list papira. Pismo nije bilo dugo i činilo se da je pisano u žurbi. Ili joj možda rukopis uvijek tako izgleda? Adresa je iz Essexa. Dakle, nije daleko. Počela sam čitati.
16. ožujka 1995.
Draga Nancy,
Znam da se sada tako ne zoveš, ali za mene ćeš uvijek biti Nancy. Pišem ti u nadi da ćeš me jednog dana htjeti upoznati. Šaljem ti ovo preko tvoje mame. Po onome što sam čula, čini se da je draga gospođa, pa sam sigurna da zna što će s ovim pismom.
Bit ću kratka za prvi put. Ako želiš da stupimo u kontakt, napisat ću drugi put duže pismo. Ili bismo se možda mogle naći.
Nikad nisam prestala misliti na tebe i nadam se da si sretna sa svojom obitelji. Zao mi je što sam te morala napustiti. Nisam imala izbora. Nismo imali novca. Otac ti je bio nezaposlen i ostali smo bez stana. Mislili smo da će tako biti najbolje za tebe. Otac ti je umro prije dvadeset godina i znam da je uvijek žalio što se nikad više nije sreo s tobom.
Ako mi možeš oprostiti, voljela bih da mi pružiš priliku da te upoznam i da ti objasnim zašto smo te dali na usvojenje. Možda bi željela znati nešto više i o ostalim članovima svoje obitelji. Nakon tebe imali smo još četvero djece, dva sina i dvije kćeri.
Ako želiš, poslat ću ti slike. Oprosti mi još jednom.
Voli te Betty Speck
Nancy Speck? Tko je, dovraga, Nancy Speck? Netko s glupim imenom. Netko sa dva brata i dvije sestre. Netko tko se pojavio kad financije nisu najbolje stajale, pa su ga dali na usvojenje. Netko čija je majka čekala više od trideset godina da stupi u kontakt. Nancy Speck?
To nisam ja. Nema šanse. Zgužvala sam papir i bacila ga u smeće. Jedva sam disala, toliko me obuzela mržnja prema Betty Speck, tko god ona bila. Može trunuti u paklu s ostalo četvero djece koja su imala dovoljno sreće da se rode u povoljnijim ekonomskim uvjetima. A zatim sam izvadila pismo iz smeća, izravnala ga na stolu i opet pročitala. I opet i opet i opet.
12 Re: Francesca Clementis MOJE CURE Čet Feb 16, 2012 2:28 pm
Margita
Administrator
Sedamnaesto poglavlje
Pomislili biste da sam odgledala dovoljno drama s lošim scenarijem na televiziji, krcatih klišeja i stereotipova i da bih trebala znati da spontano planiranje iznenađenja voljenim osoba-ma uvijek završi katastrofom. Simon bi sigurno rekao da sam znala da će završiti u suzama i da sam podsvjesno željela ubrzati asteroid zle kobi koji je nezaustavljivo padao na naše glave.
Budući da je u svemu ostalom bio u pravu, priklonit ću se njegovu mišljenju. No, dakle, mis-lila sam da će biti lijepo od mene da dočekam Roba na Gatwicku. Sjajne li ideje! Ili se barem tada tako činila. Pismo Betty Speck me je jako uznemirilo i kad su se cure vratile s čaja, ja sam razgovarala sama sa sobom.
– Jesi li dobro, mama? – upitala je Phoebe. Izgledala je zabrinuto i snažno me je zagrlila. Ni-je izgledala kao da je u savezu sa sotonom, pa sam odlučila da se neću previše brinuti zbog nje-zina koketiranja s religijom. No bila bih joj jako zahvalna da mi u bliskoj budućnosti više ne ostavlja poruke.
– Dobro sam! Nikad bolje! – glasno sam odgovorila. Joj! Stišaj se.
Čak je i Claire, koja inače nije bila poznata po pronicavosti, osim one u vezi s odjećom i dje-čacima, bila zabrinuta. – Zar se nešto dogodilo? Je li tata? Nešto se dogodilo njegovu avionu? Dolazi večeras, zar ne, mama?
v Pridružile su se i Ali i Jude. – Sto se dogodilo tati? Zar ne dolazi kući? Obećao je!
Galama je bila nepodnošljiva. – Ušutite! – povikala sam. Odmah je nastala tišina. Malo kad vičem i one se uvijek prestraše. Nekoliko sam puta duboko udahnula i namjestila lice u majčin-ski izraz na koji su navikle. – Oprostite. Ali ne date mi da dođem do riječi. Koliko ja znam, vaš je otac dobro. Provjerila sam na aerodromu i potvrdili su da nema nikakva zakašnjenja. Njegov je avion poletio na vrijeme i na vrijeme se treba spustiti, pogledala sam na sat, – za otprilike dva sata.
– Hoće li s njime biti i naša druga mama? – upitala je Ali.
Ostale su joj cure dobacile optužujuće poglede i zasiktale. Ali je pocrvenila. Spasila sam je. – U redu je. Znam da je Karen išla s vašim ocem. Morala je, da tata dobije besplatnu kartu.
– Vidiš, rekla sam ti da zna! – povikala je Ali na Jude.
– Ne, nisi, nego si se izlajala. – Claire i Phoebe izgledale su kao da će se onesvijestiti od olakšanja.
– Tebi to ne smeta, zar ne, mama? – uznemireno je upitala Phoebe.
Jadne moje, tako opterećene tajnama zbog razloga koje nisu razumjele. Kako sam uopće mogla pomisliti na to da bih ih mogla ostaviti zbog Simona? Sto ne znači da sam na to pomiš-ljala. Ne ozbiljno. Ne stvarno. Mislim reći, pa one se jedva nose i s ovim Kareninim povratkom. A ja jedva da i poznam Simona. Bilo bi to glupo i brzopleto. I ako uopće odem, zbog čega? Ja sam sa svojom stabilnošću utjecala na njihove živote otkad pamte, ja sam ona koja je bila uz njih dvadeset i četiri sata na dan. Uvijek pri ruci, uvijek tu. Ako odem?
Kako mogu otići?
I tako sam učinila ono u čemu sam najbolja. Uvjeravala sam ih da je sve u redu, da je sve kako je i bilo i kako treba biti. – Naravno da mi ne smeta. Već sam se naviknula da je Karen stalno u blizini. Znam da sam isprva bila malo nesigurna, ali sad mislim da će sve biti u redu. Drago mi je što upoznajete svoju majku. Zaista. I ne želim da ikad pomislite kako morate birati jednu od nas. Ili da me morate štititi. – Način na koji su izdahnule rekao mi je da sam ovo dob-ro shvatila. One su me štitile. Prokleta Karen, što im je i ovo natovarila! Postavljala je klinove tamo gdje ne bi smjeli biti. Da barem ona i Rob nisu bili zajedno na ovom putovanju, sve bi nas poštedjeli ove muke. Nije čudno što su cure bile tako naporne.
– Želite li znati jednu tajnu? – upitala sam ih.
Sve su povikale – Da! – kao da su opet bile male djevojčice, a ne smežurani Bude preoptere-ćeni prevelikim znanjem. Odlučila sam to u djeliću sekunde, ali sam instinktivno osjetila da je ovo pravi čas.
– Znam da vam je sve ovo teško i da ste rastrzane osjećajem odanosti, jer sam i ja u istoj si-tuaciji.
Djelovale su zbunjeno i zainteresirano. – Znači da i ti osjećaš odanost prema našoj drugoj mami? – upitala je Jude koja je sve krivo shvatila.
Nasmijala sam se. I one su se nasmijale. Ne zato što je ovo bilo šaljivo, već zato što su se u zadnje vrijeme hvatale za svaku priliku da se nasmiju, ma koliko bila neprikladna. Eto, toliko je naš dom bio jadan. – Ne. Ja sam sasvim u istom položaju kao i vi.
Pustila sam ih da same dokuče. Znale su da sam usvojena, ali nismo puno o tome razgovara-le. Nije to bilo zbog nekog posebnog razloga, već ih to nije jako zanimalo. Phoebe se prva dos-jetila. – Našla si svoju pravu majku!
Kimnula sam, zadovoljna što je Phoebe još uvijek intuitivno vezana za mene. Ostale su cure počele govoriti u jedan glas. – Šališ se! Kakva je? Je li bogata? – upitala je Claire.
– Claire, to je grozno! – uzviknula je Phoebe.
– Mora da je jako stara, istaknula je Ali.
Izgleda da je Jude slijedila drugi tok misli. Imala je jako ozbiljan izraz na licu kad je napo-kon progovorila. – Sto o svemu tome misli baka F? – upitala je.
To je prilično uspješno probušilo balon uzbuđenja. Pokušala sam ih zavarati. – Oh, znate ba-ku F. Kuha puno čaja, nema ništa protiv. Uopće se nije uznemirila. Zašto i bi? Ona je moja pra-va majka i uvijek će to biti.
Mislim da nisam bila baš uvjerljiva. Nisam unijela dovoljno srca. Ono je prebrzo udaralo dok sam razmišljala što ću reći svojoj mami. Znala je da razmišljam o svojoj biološkoj majci, ali to je bilo nešto sasvim različito od izravna dodira s tom ženom.
O svemu sam ovome puno razmišljala. Oduvijek sam znala da je Karen tu negdje. Oduvijek sam znala da će se jednom vratiti u živote djevojčica. I to mi nije predstavljalo nikakav prob-lem. Ali kad je postala osoba od krvi i mesa koja razgovara s mojom djecom, koja se upleće u njihov razvoj, dodiruje ih, e, to je bio drugi par rukava.
Ona je postala prijetnja, čista i jednostavna prijetnja svemu što sam postigla i čega sam se držala. Ona će razvodniti moj odnos s kćerima, utjecat će na njihov životni odabir, voditi ih u drugim smjerovima. To je ono očito. A tu je i ono nespomenuto, brige koje ne mogu izreći jer me otkrivaju u jadnom svjetlu.
Briga da će cure možda više voljeti Karen nego mene. Da će smatrati njezine savjete bolji-ma. Da će nas natjerati na natjecanje. Da će me možda vidjeti kao privremenu zamjenu i otpra-viti me da preuzmem dužnost u nekoj drugoj napuštenoj obitelji. Pa-pa, bila si izvrsna, ali više nam ne trebaš.
Ali tako neće biti i mojoj mami. Kao prvo, ja sam odrasla, proces materinstva je završen i sada smo u fazi održavanja dobrih donosa. Trebala bih biti i dovoljno zrela da hladno analizi-ram ovu situaciju i budem oprezna kako ću s obje žene podijeliti informacije tako da se nitko ne uvrijedi i ne bude povrijeđen. Ne bi trebalo biti tajni ni priča sa strane.
Pa ako je sve tako jednostavno, zašto se onda užasavam toga da joj saopćim najnovije vijes-ti?
I zato idem na aerodrom da dočekam Roba. Samo da mogu odgoditi poziv mojoj mami. Uči-nit ću to sutra. A idem i zato što želim čim prije vidjeti Robovo lice, vidjeti je li se što promije-nilo. Ili, ako je on ostao isti, jesam li se ja promijenila. Da vidim u čemu sam pogriješila kad sam vjerovala da u njegovim očima vidim ljubav, da vidim u čemu sam se zavaravala.
I cure su mislile da je to dobra ideja. Najprije su htjele ići sa mnom. I htjele su povesti i pse. Shvatila sam to kao njihovu potrebu da opet vide cijelu obitelj zajedno, u pravom smislu te rije-či. Odgovarala sam ih zbog praktičnih razloga. U autu nije bilo mjesta za sve nas, tatine kovče-ge i torbu s dokumentima, a nijedna od nas nije znala montirati portapak.
Tada su htjele da idu dvije od njih. Možete zamisliti kako je tekao razgovor. Svaka je za sebe tvrdila da treba ići, zbog jakih razloga: jer je najstarija, najmlađa, najmanja, tatina miljenica (jako opasna zona, Claire), nije suspendirana itd. Lista se nastavljala i iskre su počele frcati.
– Dobro, dosta je! Idem sama! – Pograbila sam ključeve od auta i uputila se prema vratima.
Sve su zacvilile. – Oh, mama! To nije pošteno. – Jude je izrekla ovu klasičnu rečenicu. Ne znaš ni sama koliko si u pravu, pomislila sam.
Nisam sigurna kad mi je prvi put sinulo. Sigurno nije za vrijeme vožnje prema Gatwicku. Tada sam većinu vremena provela razmišljajući o Simonu i potiskujući te misli s osjećajem krivnje. Znači da se nisam sjetila Karen dok sam se približavala aerodromu.
Bila sam previše obuzeta drugim brigama da bih je se sjetila. Pokušavala sam je istisnuti iz misli kada god sam mogla, to je bila moja taktika preživljavanja. Ali tada me je poput pljuske pogodilo to da će vjerojatno i ona biti na aerodromu.
Očito. Ona i Rob su otputovali zajedno, znači da će se zajedno i vratiti. Htjela sam se okre-nuti i otići ravno kući, ali nisam mogla. Kako bih to objasnila curama? A i ja sam odrasla žena. Mogu s time izaći na kraj.
Promet je bio gust, pa sam stigla tamo upravo u trenutku kad je avion slijetao. Parkirala sam auto i otišla u čekaonicu. Pitala sam se kako li samo izgledam budući da sam iz kuće izašla u žurbi. U ženskom sam se zahodu na brzinu pregledala u ogledalu. Rob me neće prepoznati, po-mislila sam. Imala sam novu haljinu koju sam obukla radi ručka sa Simonom. Jesam li to spo-menula? Sigurna sam da jesam. I našminkana sam, a obično nisam nikad danju. Izgledam kao neka druga žena. Sto i jesam. Pitam se što li će Rob misliti. Više sam znatiželjna nego zabrinu-ta. Još jedan loš znak.
Ali najveća je promjena bila u mojim očima. Sigurno će to primijetiti jer osjećam kako iz njih isijava kao iz lasera. Ljubav koju sam osjećala prema njemu, nestala je. Izgubila se. Umrla. Ili, barem ona stara ljubav. Ona za koju sam mislila da je uzajamna.
Zamijenilo ju je nešto više provizorno, sumnjičavije, više istraživalačko. Mislim da ga još uvijek volim. Ali se ne mogu otresti Simonove definicije da je ljubav prava jedino kad je uzvra-ćena. Jer i ja u to vjerujem. I iako sam pokušavala opet osjetiti onu ljubav koju sam osjećala prema Robu kad je prošlog tjedna odlazio, nisam mogla. Nema je više. A još uvijek ne znam što je na njezinu mjestu.
Uputila sam se prema vratima i promatrala kako se pojavljuju prvi putnici. Pomno sam zag-ledala u svako lice, razmatrajući apsurdnu mogućnost da se u zadnjih osam dana Robov izgled drastično promijenio. Svako toliko se skupina putnika pojavljivala iza ugla, tako da nisam mog-la vidjeti lica onih koji su se nalazili na sredini jer su ih skrivale naprtnjače i smiješni šeširi. Ogledavala sam se lijevo i desno, izbjegavajući izravne poglede u oči. Gomila se smanjivala, sve dok se na kraju nisu počeli pojavljivati oni zaostali.
I onda sam ih ugledala. Puno prije nego što su oni vidjeli mene. Bili su zajedno, stvarno za-jedno, svatko je to mogao vidjeti. Ne, ne baš svatko. Morali biste poznavati Roba, njegovu oso-binu da mrzi intimnosti u javnosti i njegovu suzdržanost pri fizičkom dodiru sa svojim kćerima i sa mnom. I sa psima. To nam je bilo zajedničko, nismo voljeli da nas grle i ljube neki strani ljudi koje smo poznavali desetak minuta.
I Rob i ja smo bili strašno užasnuti na posljednjem roditeljskom sastanku kad su učitelji poz-dravljali roditelje glađenjem ruku i cmakanjem zraka. Uspjeli smo izbjeći najgore tako što smo im mahnuli iz daljine. Zbog svoje nevoljkosti da se uklopimo, očito su nas svrstali u društveno prezrene osobe. Ne mogu baš reći da smo zbog toga proveli mnoge neprospavane noći Stoga, ako ovo imate na umu, razumjet ćete zašto mi se želudac zgrčio kad sam vidjela da Karen drži Roba za ruku. Rob joj je dopustio da ga drži za ruku. Izgledali su tako... opušteno, tako smire-no. Razgovarali su i iako nisu izgledali sretno, bili su na istoj valnoj dužini. Pogledi koje su izmjenjivali bili su puni zajedništva, razgovarali su u kraticama, bez potrebe da svoj razgovor poprate suvišnim gestama. Nisu se baš smijali. O čemu god da su razgovarali, mora da je bilo nešto ozbiljno.
Izgledali su kao par. Izgledali su kao bračni par. To se moglo pročitati na njegovu licu. I na njezinu. Tamo nije bilo nikakve nužnosti, nikakva očaja da ponovno uhvate nešto izvan svog dohvata. Sto god bilo u prošlosti, sada toga više nije bilo. Vratilo se u zemlju živih. U moj ži-vot.
Netom prije nego što su prošli pregradu, dogodilo se nešto što je potvrdilo moje sumnje. Oboje su nosili torbe, ali on je zastao i odložio svoju. Zatim je i nju zaustavio, okrenuo joj lice prema sebi i nježno odmaknuo uvojak kose koji joj je pao preko očiju. Zataknuo ga je iza njezi-na uha bez ikakva ispričavanja, bez ikakva govora. Nije mi ova Robova gesta rekla da je spavao sa svojom ženom, mislim reći, sad nedavno, već to što se ona nije iznenadila niti je pokazala zahvalnost. Jednostavno je to prihvatila. Očekivala je to. A onda su me ugledali.
Lica su im se istodobno objesila. Kladim se da se ne bi sudarao s njezinim bokovima na koncertu Barrvja Manilowa, pomislila sam. Kladim se da bi se njihali u savršenu skladu poput spojena ljudskog metronoma. Razmjerno su se brzo oporavili, kad se sve uzme u obzir. Gledala sam sa sadističkim zadovoljstvom kako su bacili brze poglede na svoje stvari da provjere da se slučajno ne vidi nešto inkriminirajuće. Ništa, nikakve hulahopke ne vise iz njegova džepa, ni-kakve kovrče njegove kose nisu omotane oko njezinih gumba na kaputu. Kosa im je bila u redu i Robove usne nisu bile zamrljane njezinim (skupim) ružom.
Nisam se namjeravala sukobiti s Robom ovdje i sada. Morala sam razmisliti prije nego što kažem nešto zbog čega ću poslije požaliti. I, što je još važnije, morala sam otkriti što osjećam. Više mi ništa nije bilo jasno.
Imala sam prednost jer su pretpostavili da su se glatko izvukli zbog nedostatka materijalnih dokaza. Jadna, prevarena stvorenja, nisu imali pojma da bi se njihova intimnost vidjela i da je među njima zid. Toliko mi se toga komešalo u glavi da nisam rekla ništa i Rob me je porazio svojim prvim riječima.
– Zdravo! Izgledaš... prekrasno! Kakvo iznenađenje! Nismo te očekivali.
Oh, Rob, slušaj kako ti se omaklo ovo – mi. Ne znaš što govoriš, ali ako odmah ne ušutiš, nećeš više moći uzmaknuti. A Karen je to odmah primijetila, čim je to izgovorio. I trebala je, budući da je udana za njega.
Ona i ja još nismo uspjele postići razinu tečne komunikacije. Nismo se jako ni trudile, ako baš želite znati istinu. Obje smo bile zadovoljne time da naše susrete ograničimo na civiliziranu razmjenu podataka. Držale smo da smo postigle dobar rezultat samim time što smo uspjele iz-bjeći podmukle uvrede i neiskrena pretvaranja da se sviđamo jedna drugoj.
I zato sada nismo znale kako bismo se trebale ponašati jedna prema drugoj u ovom neplani-ranom susretu. Mora da je bila prestravljena misleći da ću je udariti, što bih bila i učinila da me nije bilo sram napraviti scenu u javnosti. Znala je da ja znam. Mogla sam to osjetiti. Vidjela je kako gledam Roba i onda nju. Rob nije imao pojma ni b čemu. Blagoslovljen bio, nema niti jedne od osobina serijskog ženskara. Dobro će spavati, uvjeren da, ako nema videozapisa nje-gova preljuba (kada sad razmislim o tome, budući da je još uvijek oženjen s Karen, tada je činio preljub samo kad je bio sa mnom), da ga se ne može optužiti za zlodjelo.
Ali Karen i ja smo bile bolje upućene. Mi znamo kako se zjenice šire kad se ljubavnik nađe u vidnom polju, kako se glas mijenja kad se izgovori laž, kako muškarac ne može sakriti svoju prošlost nijednoj ženi kojoj je dovoljno stalo da pronađe dokaz.
Nije se moglo reći ništa nakon čega ne bi slijedio niz eksplozija na koje nitko od nas nije bio spreman. Ne još.
Karen je preuzela inicijativu i vješto zaobišla sve mine. – Rob me je morao pričekati dok ne prođem provjeru putovnica. Imala sam problema jer dugo radim u Americi, a sada sam se odje-dnom vratila. U računalima me vode kao mogućeg ilegalnog useljenika.
Ovo je trebalo biti smiješno. Svi smo se nasmijali gromoglasnim, neveselim smijehom koji je uznemirio zaštitara na vratima.
I zatim je slijedila tišina. Očito je na meni bio red da kažem nešto isprazno. – Htjela sam ti prirediti iznenađenje, time da te dočekam, rekla sam. Da. Isprazno kako se i pristoji.
Rob je skočio na ovo kao pas na kobasicu. – I jesi me iznenadila. Ugodno iznenadila.
– Mislila sam da će ti biti potreban prijevoz, nastavila sam, pogledavajući prtljagu. Tada sam primijetila da nijedna torba nije Robova. – Gdje su tvoje torbe, Rob? – upitala sam. Moj Bože, Karen je imala tri kovčega za osmodnevno putovanje. Mora da se presvlačila svaka tri sata.
Doimao se tužno. – Ukrcali su ih na krivi avion. Pozvao me je netko iz avionske kompanije kad smo već bili u zraku. Poslali su ih sljedećim avionom iz New Yorka. Neće stići još barem pet sati.
On je od mene očekivao odgovor. Kao da sam mu majka. Odustao je od čekanja kad je vidio tvrd izraz na mome licu. – No radi se samo o maloj neprilici. Morat ću ostati ovdje dok ne stig-nu torbe. Ali mi avionska kompanija plaća taksi. Sto je lijepo od njih, zar ne?
– Zašto ne možeš sad otići sa mnom kući, Rob, a oni neka ti taksijem pošalju torbe? Zašto moraš i ti sjediti s torbama u taksiju?
– Zbog politike avionske kompanije. Sam moram preuzeti prtljagu.
Počela sam gubiti strpljenje. – Za Boga miloga. Rob, oni su pogriješili i oni to moraju sredi-ti. Oni će dovesti torbe našoj kući gdje ih ti možeš preuzeti.
Izbjegavao je moj pogled. – Stvar je u tome što sam rekao da ću čekati ovdje. Pogriješila je djevojka za pultom. Nazvala me je sva u suzama. Zamolila je jednu od stjuardesa na sljedećem letu da dobro provjeri prtljagu i da mi je osobno preda tako da ne bude službene obavijesti o njezinoj pogrešci. Nisam htio da ima neprilika.
Dobrodošla glavoboljo, moja stara prijateljice. – Pa, ako nije službeno, kako ti onda organi-ziraju taksi-prijevoz?
Nije odgovorio. Udarila sam se po glavi. – Razumijem.
Nema nikakva organiziranog prijevoza. To si samo izmislio da ne bih pomislila kako si to-talni idiot. Znači, sad si sasvim zadovoljan što si curama uništio večeru kojom te čekaju kod kuće, sada kad si ih već strašno povrijedio, i zadovoljan si što sam tri sata potrošila na uzaludno putovanje. A kad na drugoj strani svijeta neka nesposobna djevojka za pultom plače, ne mariš za svoje obveze samo da bi joj pomogao.
Ništa nije rekao. Pretpostavljam da je Karen htjela reći nešto u njegovu obranu, a zatim je malo bolje promislila. Počela je kopati po svojoj torbici. To je ono što žene rade u kriznim situ-acijama kad im nije dostupno kuhanje čaja.
Rob je slabašno ispružio ruku i taknuo moju. To je trebala biti pomirbena gesta, ali mene je samo razbjesnila. Nestrpljivo sam mu je maknula. – Na to padaš, zar ne? Na suze. Ne možeš ih podnijeti i svaki put podlegneš. Kao kad je tvoja žena plakala u Pizza Expressu, u našem Pizza Expressu, ili možda u vašem} Ona je plakala i to je bilo to. Sve joj je oprošteno! Bez obzira na proteklih deset godina kad je otišla i ostavila djecu. Bez obzira na sve ono Što si rekao o njoj kad se više nije javljala.
Karen je oštro pogledala Roba kad je ovo čula. Htjela nas je prekinuti, ali nije bila dovoljno brza. Ja sam iza sebe imala mjesece neizgovorenih zamjerki koje sam morala ispuhati, a gdje bi to bilo bolje učiniti nego u čekaonici na Gatwicku, pred publikom očaranih stranaca? Bilo gdje, kad malo bolje razmislim. No sad je ionako prekasno da se za to brinem.
– Dakle, to želiš od mene? To moram učiniti? Plakati? Rasplakati se i jecati i onda pasti na tvoje muževno rame? A ja sam mislila da me voliš zbog moje snage. Tako si barem uvijek go-vorio. No možda nisi baš tako rekao, ali si me naveo da u to povjerujem. Ali ako ću plakanjem privući tvoju pažnju, tada ću to početi raditi. Hoćeš li mi se tada vratiti?
– Nisam te ni napustio, nježno je rekao Rob.
Zatim je prodorna škripa iz mikrofona zaglušila ono što je nakon toga rekao. Nisam sigurna, ali mi se čini da je rekao nešto kao – volim te, ili – trebam te, ili možda – napuštam te. Trebala sam reći – molim?, ali nisam. Nisam bila spremna za velike istine. Ne znam je li znao da ga nisam čula, ali više nije ponovio ono što je rekao.
– I što bi željela da napravim? – oprezno je upitao.
Opet sve na mene. Htjela bih da netko drugi donosi odluke, to bih željela, to bih stvarno i ui-stinu željela. Uzdahnula sam. – Pretpostavljam da sad moraš čekati prtljagu kad si se tako do-govorio. Ja ne mogu tu čekati s tobom. Moram se vratiti k curama. – Cure. Znači, ja ću biti ta koja će im reći da će tata doći kasno. Predivno.
– A što je s tobom? – Sa mnom? Sto bi pak to trebalo značiti? Ali on nije govorio meni. Ob-raćao se Karen. Za predivnih pet sekundi zaboravila sam da je i ona ovdje. Koga briga što će ona? Sto se mene tiče, sve dok ne plače, može lijepo izaći odavde bez fizičkog napada.
Karen se kolebala. Nisam je smatrala kolebljivicom i bilo mi je drago kad sam dodala još je-dnu recku na svoj popis. – Ne znam. Nemam kod sebe ništa gotovine. Pretpostavljam da ću morati čekati na tvoj taksi.
Osjetila sam kako me Rob upitno promatra. Ovo je stvarno jako zabavno. Gore i od emisije Vi odaberite. U tim se emisijama barem jedan izbor pokaže dobrim. Sad je opet sve na meni. Točno znam što ovo znači. Mogu odvesti Karen kući i time biti nasamo s njom sat i nešto, ili je mogu ostaviti da provede još pet sati s Robom. Njih dvoje sami. S hotelima nadomak aerodro-ma.
Jedva sam procijedila. – Ja bih mogla odvesti Karen. – Karen je izgledala kao da bi radije provela mjesec dana s Jehovinim svjedocima nego sat vremena sa mnom. To me je odmah raz-vedrilo. Ako će Karen zbog ovoga patiti, tada to i nije tako strašno.
Čekala sam, pustivši je da se malo muči tražeći isprike i neko drugo rješenje. – Možeš li mi posuditi novac za taksi? – preklinjući je upitala Roba.
Počešao se po glavi. – Žao mi je, ni ja nemam gotovine. Htio sam unajmiti taksi koji se može platiti karticom.
– To mogu i ja! – veselo je uskliknula.
Rob je odmahnuo glavom. – Ti imaš samo American Express. To ne uzimaju.
Jedan sam trenutak promatrala kako se dvoumi da li da pita mene da joj posudim novac. Ni ne pomišljaj na to, Karen. Bila je dovoljno pametna da odmah odustane od te zamisli.
Koliko okrutna mogu biti? Mogu li stajati ovdje još sat vremena dok ona ne prožvače cijeli katalog još nepraktičnijih mogućnosti, sve dok ne dođe do toga da će prodavati svoje tijelo ili možda stopirati?
Pogledala sam na sat. Nisam se mogla više zadržavati. Morala sam se vratiti curama. Ja sam donijela odluku umjesto Karen. – Oh, za Boga miloga, ja sad odlazim, a ti ako hoćeš možeš ići sa mnom. Vidjet ćeš cure i objasniti im zašto se njihov otac zadržao. Možda ćeš ih moći umiriti.
Oklijevala je. Bacila je još jedan zabrinuti pogled prema Robu. Vjerojatno se pitala bi li upa-lilo još jedno plakanje. Niti ne pokušavaj, sestro. Nisam sada za to raspoložena. Rob nije reagi-rao. Pametno, Rob.
– Dobro, onda, rekla je Karen što je prijaznije mogla, što i nije bilo nešto osobito. – Idemo.
Nas troje stajali smo tamo kao likovi u Bergmanovu filmu, onako nestvarno i sablažnjivo nepokretni. Nismo se mogli ni pozdraviti kako treba. Budući da sam jedino ja bila u žurbi, pre-uzela sam inicijativu.
– Vidimo se poslije, Rob, rekla sam. – Nazovi me ako ćeš se još duže zadržati. Znaš da te cure žele dočekati budne.
Nisam ga poljubila. Zgrabila sam Karenina kolica samo da je požurim. – Ideš li? – nestrplji-vo sam je upitala.
Trgnula se. – Dobro. Hvala ti. Dobro. Ovaj, zdravo, Rob. Ja... javit ću ti se.
Pomno sam promatrala Roba, da vidim kako će se oprostiti od nje. Nosio je osjećaj krivnje poput bedža i skrenuo pogled, pretvarajući se da traži nešto u jakni. – Da. Bog.
Karen je čekala, ali Rob nije ništa više rekao. Čvršće je oko sebe stegnula kaput i krenula za mnom prema izlazu.
– Karen! – Obje smo se okrenule na Robov povik. – Hvala. Za sve. Znaš.
Znala je. I ja sam znala. Svi smo znali. Kad je Karen ušla u moj auto, obje smo točno znale na čemu smo.
Osamnaesto poglavlje
– Jesi li spavala s njim prije ili za vrijeme putovanja? – upitala sam. Još nismo ni otišle s parkirališta, ali mi se činilo glupim da gubim vrijeme na sitnice. Zaglavila sam ovdje s njom, pa bih usput mogla srediti neke stvari.
Gledala me je s nevjericom. – O čemu ti to govoriš?
Uzdahnula sam, već mi je dojadila. – Znaš što, Karen, daj da preskočimo uvodni razgovor, pa nam ova vožnja neće biti tako duga. Reći ćeš da ne spavaš s Robom, a ja ću reći da znam da spavaš. Tada ćeš proći kroz sve standardne reakcije, od zgražanja i obrane do prave ispovijedi i razumnih i nerazumnih isprika i obećanja da se to više nikad neće dogoditi.
Uspravila se, namjeravajući izraziti svoje zgražanje, ali je opet naglo utonula na sjedalo. – Nije to što misliš.
– Naravno da je to što mislim. Mislim da spavaš s Robom. Samo to mislim i to je istina. – to je više...
Pomogla sam joj. – Komplicirano? Zamršeno? Podlo? Banalno?
– Ako i dalje tako nastaviš, nećemo daleko stići. – Stekla sam dojam da joj je ovo bio profe-sionalni ton koji je koristila sa svojim ludim klijentima.
– Nemam nikakve iluzije da ćemo nas dvije nekamo stići. Nisam ti drage volje ponudila pri-jevoz, već ste me na to natjerali. Nadam se da nikad više neću morati provesti toliko vremena u tvojoj prisutnosti. Ali budući da sam prisiljena na ovo, mogu barem srediti one neugodne stvari tako da među nama više ne bude nesporazuma. A sada reci, jesi li spavala s njim prije ili za vrijeme putovanja?
– Ne želiš to znati, žalosno je rekla.
Primijetila sam kako se brzinomjer brzo penje, pa sam malo usporila. Ne bih baš htjela slu-pati auto, osim ako tako mogu ubiti jedino svoju suputnicu. – Da, želim, i postavljat ću ti to pitanje sve dok mi ne odgovoriš.
– Bilo je to samo jednom.
– Prije ili za vrijeme? – upitala sam je po stoti put.
– Za vrijeme. – Eto. Nije bilo tako strašno, zar ne? Pozlilo mi – Kad? – upitala sam.
– Kako to misliš?
Jako me je ljutila sa svim tim protupitanjima. – Hoću reći, je li to bilo u New Yorku ili u re-zervatu vukova?
Nelagodno se promeškoljila na sjedalu. – U rezervatu.
Udarila sam po volanu s takvom silinom za koju nisam ni znala da je posjedujem. – Znala sam! Znala sam. Znala si da će to upaliti, zar ne? I nakon svih ovih godina, znaš koji gumb tre-ba pritisnuti. Molim te, molim te, nemoj me sada vrijeđati govoreći da se jednostavno dogodilo, da to nisi namjeravala. Obje znamo da je to laž. Zbog čega bi mu drugog platila put?
– Rekao ti je, zar nije? Bio je to moj rođendanski dar.
– Da, da. Putovanje od pet tisuća dolara. Ne znam baš kakva su pravila ponašanja pri kupnji dara otuđenim supružnicima, ali mislim da bi privjesak za ključeve bio puno prikladniji.
– Misli što god hoćeš, nadureno je rekla. A-ha! Sad znam od koga je Jude naslijedila svoj ta-lent za durenje.
– No, dakle, zanemarit ćemo sve tvoje nijekanje da to nije bilo planirano, jer obje znamo da je bilo. Sljedeće pitanje. Sto želiš?
– Kako to misliš?
– Voljela bih da me prestaneš ispitivati kako to mislim. Da želim psihijatra, našla bih nekoga u oglasniku koji se bavi analizom mrlja tinte. Znaš ti dobro što ja mislim. I zato odgovori na moje pitanje. Molim te.
Počela je kuckati noktima. – Pretpostavljam da te zanima želim li opet Roba?
– Upravo to, rekla sam, nadajući se da će je moj kratak odgovor odvratiti od blebetanja koje-štarija iz kojih neću ništa saznati.
– Da, rekla je. Samo tako.
Nisam očekivala takvu netaktičnost i njezin me je odgovor zapanjio.
– Zar me nećeš pitati želi li on mene} – upitala je. Nisam to namjeravala. Nisam tako daleko razmišljala. Ali sad se ne mogu povući.
– Pa, želi li? – upitala sam, ne uspijevajući zvučati nonšalantno.
– Ne, rekla je. Samo tako.
I tu smo stale. Imala sam puno informacija koje sam morala obraditi. Nisam imala dovoljno tableta za sve njih. Svoju sam reakciju svela na osuđujuće otpuhivanje, za koje mislim da je bilo prilično izražajno. Potisnula sam bijes jer mislim da ne bih mogla voziti da sam mu dala maha. Morala sam se kontrolirati barem dok sam za volanom. Htjela sam da zašuti pa da mogu razmišljati. Ali ona je nastavila govoriti.
– Ne mogu predvidjeti ishod, a ne možeš ni ti, ali uvjeravam te da će moja glavna briga uvi-jek biti djevojčice. Znam koliko ih voliš i da si jako zabrinuta kako će sve ovo djelovati na njih. Pa, i ja osjećam to isto. Oduvijek sam osjećala, rekla je tiho.
– Ma nemoj! Toliko si bila zabrinuta da ih nisi željela vidjeti deset godina?
– Naravno da sam ih vidjela, uzvratila je. – Svake sam godine dolazila desetak puta. Bila je to prava tortura, ali nisam se mogla držati po strani. Satima sam stajala iza drveća i promatrala te kako se igraš u parku s mojom djecom. Stavljala sam glupe perike i potajno dolazila na škol-ske priredbe. Sportska natjecanja gledala sam kroz dalekozor s obližnjeg polja. Kad su slavile rođendane, sakrivala sam se u grmlju i virila kroz prozore da vidim kako gase svijeće na svojim tortama. Stalno sam bila ovdje. A što misliš, kako sam sakupila toliko poena u avionskoj kom-paniji?
Gotovo sam skrenula s ceste. Sjetila sam se onoga što mi je Rob rekao kad sam mu rekla što bih ja učinila. – Nisu svi tako nastrani kao ti, tako mi je rekao. Ova je žena sa svakim novim otkrićem postajala sve stvarnija. Nije ju se moglo samo tako zanemariti. Učinila je upravo ono za što sam mislila da prava majka treba učiniti. Nije bila luda ni nezainteresirana. Bila je razbo-rita, normalna i usredotočena.
Sad moram sve nanovo razmotriti. Činilo mi se kao da se Rob vratio s potpunom stranki-njom i ja sam otkrila da mi je ipak suparnica. Nisam bila spremna za ovu vrstu borbe. Trebala mi je nova taktika, novo oružje.
Karen je još uvijek čekala moju reakciju na svoju ispovijed. – Jesi li se iznenadila?
Podignula sam obrve. – Zapanjena sam. Ne mogu vjerovati da misliš da ću u to povjerovati. Nismo imali pojma da si dolazila. Tvoji roditelji nisu ništa rekli.
Okrenula se opet prema cesti. – Zato jer nisu ni znali. Mislili bi da opet imam živčani slom. Nisam im mogla to prirediti. I tako sam dolazila bez njihova znanja i odsjedala u hotelima. To je postao uobičajen način mog života.
Nije mi to imalo smisla. – Pa zašto onda nisi pokušala stupiti u kontakt na pravi način? Zašto si toliko čekala da stupiš u vezu s Robom?
– Nisi mi vjerovala kad sam ti prije rekla, ali možda ćeš mi sad vjerovati. Tada sam zaista mislila da je za cure najbolje da me nema. Vidjela sam da su sretne s Robom. I s tobom. Protek-lih sam godina puno naučila o tome kako radi dječja psiha. Iako su izgledale sigurne i stabilne odmah nakon što si se ti doselila, dugo je potrajalo dok im rane nisu stvarno zacijelile. Svaki dodatni teret prouzročio bi nepopravljivu štetu.
– Ali mogla si biti u kontaktu s Robom. On bi ti rekao kako su cure. On bi ti rekao stvari ko-je nisi mogla vidjeti šuljajući se okolo po grmlju. Razumio bi.
– A što bi onda bilo s vas dvoje?
– Kako to misliš? – Oh, ne, sad ja to govorim. No, ja imam opravdanje. Ja nisam profesio-nalni čitač misli i inkvizitor. Ja mogu postavljati glupa pitanja.
– Razmisli malo. Da sam svakih pet minuta telefonirala Robu, on bi pomislio da se namjera-vam vratiti. A ti...
A ja bih mislila da se ne može posvetiti meni dok njegova žena cijelo vrijeme lebdi nad na-ma. Ne bih dugo ostala. Sjetila sam se Simonove teorije i morala sam je to upitati.
– A da mene nije bilo, bi li se vratila Robu?
Ponašala se kao da joj treba malo vremena da razmisli, iako sam bila sigurna da je godinama o tome razmišljala. – Možda. Na kraju. Bila sam bolesna, znaš. Mentalno bolesna. Bila je to prava bolest. I iako sam se oporavila nakon nekoliko mjeseci tako da sam mogla donekle nor-malno funkcionirati, još dugo vremena nisam mogla biti majka svojim kćerima.
– Nisam te to pitala. – Sada sam bila manje agresivna.
– Ne, nisi. Možda ti se to neće svidjeti, ali odgovor je da. Vjerojatno bih mu se vratila, osobi-to one prve godine dok su djevojčice bile još tako male. O tome sam razgovarala i s liječnicima. Složili su se da im ne bih naudila, da sam prevladala taj problem. Mislili su da bih se bolje opo-ravljala kod kuće, da uz nečiju pomoć budem uz djecu i da nastavim liječenje. I kad bi mi se snaga vratila, postupno bih se počela brinuti za djecu i tako sve dok se ne bih sasvim osamosta-lila.
Dobar plan. Nisam nikakav psihijatar, ali čak i ja vidim da je ovo bio najrazumniji način za ozdravljenje ove problematične majke. Koji bi profesionalni liječnik rekao majci: – Evo jedne dobre ideje. Otiđite na deset godina. Ne stupajte u vezu ni s mužem ni s djecom. Zanemarite svoj materinski instinkt. Prestanite voljeti muža. Začas čete se osjećati puno bolje.
Pa zašto smo onda svi mi vjerovali da je najbolje za Karen i za sve nas ako zaboravimo na nju i ako isplaniramo svoju budućnost bez nje? Zato jer je tako bilo najbolje za nas, eto zašto. Nije nas bilo briga za Karen, samo smo se pretvarali da nas je briga, da bismo tako izgledali manje sebično. Napokon, ona je ovdje bila negativac, majka koja je napustila i zanemarila svoju djecu, odbjegla žena. Čak ni saznanje da je bila bolesna nije ju oslobađalo krivnje, jer se njezina bolest krivo tumačila. Mentalna bolest nikad ne izaziva toliko suosjećanja kao ona fiziološka. Sigurno bi bolje prošla da se bacila niza stube i slomila masu kostiju.
– Izgubila sam se. Ne znam kamo idem, razdražljivo sam rekla.
Karen mi je dotaknula ruku koja se nalazila na mjenjaču. Brzo sam promijenila brzinu i ma-knula ruku. Sto je to s mojim rukama da ih svi žele dirati? Mogu proći dani i dani, čak i godine, a da ja ne osjetim potrebu da nekoga pogladim po ruci. Ako Karen i ja ikad prevladamo među-sobnu nelagodu, morat ću je pitati za profesionalno mišljenje o skrivenom psihološkom znače-nju toga što svatko koga sretnem osjeća nagon da me pogladi po ruci.
Poprimila je svoj najsuosjećajniji ton. – Naravno da se osjećaš izgubljeno. Svatko na tvome mjestu bi se tako osjećao. Mogu misliti kroza što sad prolaziš. Želiš me mrziti. I vjerojatno me mrziš. Moraš me mrziti ako se namjeravaš boriti protiv mene. I lakše je ako me vidiš kao bezos-jećajno čudovište s odvratnim, paklenim motivima. Stvorila si sliku o meni kao o nekome tko ne zaslužuje ni najmanje priznanje, a kamoli ljubav četiri tinejdžerice na koje si ti s pravom ponosna što si ih odgojila.
– Potpuno si u pravu, htjela sam reći. Ali ona nije završila. Cijelo sam vrijeme vozila u trećoj brzini, ne usuđujući se ubaciti u neku drugu da me opet ne bi pogladila po ruci. Zapravo sam već počela dobivati kompleks zbog toga.
'A sad si čula nešto što nisi željela znati, nastavila je.
– Da, da ti spavaš s mojim mužem, rekla sam, izazivajući je da me ispravi što sam upotrije-bila riječ – muž.
– I mogla bi se i s time nositi da upravo nisi shvatila da ti se sviđam.
I na tu sam apsurdnu izjavu zaustavila auto uza zaglušujuće cviljenje kočnica (a da nisam promijenila brzinu).
– Molim?
– Zato se osjećaš izgubljeno, Loma. Izgubila si ravnotežu, izgubila si svoj put. Ti si bila ov-dje, a ja tamo, a sada smo obje na istome mjestu. Mislila si da imaš svoj kurs, a ja sam ti izma-knula sag ispod nogu. I sad više ne znaš kamo ćeš krenuti.
Govorila sam što sam jasnije mogla. – Karen. Razlog zbog kojega sam rekla da sam izgub-ljena je taj što se jesam izgubila. Izgubila u smislu što ne znam kamo vodi ova cesta, znam sa-mo da je A217. U smislu da sam promašila skretanje i da već osam kilometara nisam vidjela nikakva znaka. U smislu da ću se morati okrenuti i potražiti pravu cestu.
Ubacila sam u brzinu za vožnju unatrag, uvjerena da se Karen više neće usuditi taknuti moju ruku. – Oprosti, rekla je posramljeno. – Krivo sam te razumjela.
– Naravno da jesi. Ali u redu je. Jer ja tebe nisam krivo razumjela, Karen. Moram priznati da nisi puno promašila u svojoj procjeni. Malo sam se iznenadila što nisi onakva osoba kakvom sam te zamišljala. Ovo je bilo jako poučno. Bilo ti je teško. Znala sam to. Čak i kad sam se skamenila nakon tvog povratka, ipak sam mislila na tebe, na tvoju bol. Žalim te, svaka osjećaj-na žena bi te žalila. I vjerujem ti ono što si rekla zašto si se držala podalje. Mora da je prošlo dosta vremena dok nisi osjetila da svojim kćerima uistinu možeš nešto ponuditi. A do tada sam se ja već bila uselila. I mi smo svi bili sretni. I zato si nas promatrala izdaleka, čekala da prođe vrijeme.
Zasoptala je. – Zar misliš da sam se držala po strani jer sam mislila da ih u tom trenutku ne mogu ponovno pridobiti? Jer nisam bila dovoljno dobra?
– Da, upravo to govorim. I mislim da si se sada vratila jer misliš da imaš više šanse, da je povoljnija klima. I vjerojatno si u pravu. Svojim majstorskim manevrom s rezervatom vukova uvjerila si se da je Rob slab.
– Ako smjeraš na to da moje ponašanje nije motivirano ljubavlju prema kćerima, tada si u krivu.
Približavale smo se crvenom svjetlu. Usporila sam i na trenutak je pogledala u lice. Na obra-zima su joj bile suze. Nisam pogriješila, plakala je! Nimalo ne sumnjam da nisam trebala reći to što sam rekla, jer to sam danas stalno imala na umu i to je bilo jedino ispravno. – Znam da voliš svoje kćeri. Ali se nisi prije vratila da se boriš za njih. A to znači samo jedno – ne voliš ih do-voljno. E, pa ja ih volim.
Cure su nam dojurile u susret. Iznenadile su se kad su vidjele Karen i nisu znale kako će se ponašati prema njoj. No, njihovu su nesigurnost prevladali pokušaji da ugledaju oca na stazi. – Ne paničarite, tata će zakasniti... – Počele su prosvjedovati pa sam podignula ruku da ih smirim. – Slušajte me. Mora čekati na aerodromu da preuzme prtljagu jer su je ukrcali na krivi avion.
Ali je zacvrkutala: – To se isto dogodilo tati Sandre Cross i avionska je kompanija sljedećeg dana limuzinom poslala njegove kovčege dala mu pedeset funti. Zašto onda tata mora čekati na aerodromu?
Namjestila sam mudro lice Julie Andrews. – To ćete ga morati pitati kad dođe kući. Ali bo-jim se da će doći jako kasno. – Opet su sve zastenjale. Ušle smo u dnevni boravak, a Karen nas je slijedila kao trgovački putnik koji nije bio siguran je li dobrodošao.
– Zato bi bilo bolje da odete na spavanje i da ga sutra pozdravite, odvažila sam se.
Znala sam da će ovo biti popraćeno daljnjim urlicima protesta. – Dobro, dobro, pobijedile ste, možete ostati budne. – Napokon veselje. Opet sam ispala dobra duša. – Hoćemo li sada naručiti pizzu? – Nisu bile toliko oduševljene kao što bi bile da je i njihov otac bio ovdje, ali je na kraju pobijedio njihov mladenački apetit, pa smo naručile apsurdnu količinu pizza, kruha s češnjakom i sladoleda.
Dok smo čekale, Karen je otvorila svoje torbe. – Pretpostavljam da čekate svoje darove, rek-la je, dodajući im male pakete. Cure su zacvilile od radosti, a ja sam sa zanimanjem promatrala dok su razmotavale svoje darove. Nisam odmah vidjela što su dobile. Izgledalo je kao radio ili kompjutorske igrice.
Phoebe je dojurila do mene. – Vidi, mama! To je minijaturna televizija! Zar to nije fantastič-no! – Malu mi je utjehu donijelo olakšanje što se Phoebe može toliko oduševiti radi televizije. To je bilo savršeno normalno. Znači da ipak religija nije na nju negativno utjecala. (Moram pogledati one citate u Bibliji.) A zatim se sve cure odjurile u svoje sobe da vide rade li televizo-ri. Naravno da će raditi.
Razmislila sam o tome što je Karen učinila. Pažljivo sam birala riječi. – Svakoj si kupila te-levizor?
Mislila je da mislim na njezinu velikodušnost. – To su samo mali aparati. U Americi ne staju gotovo ništa. A znam kako ste svi u ovoj kući ludi za televizijom. Stalno o tome govore!
Lagano sam kimnula glavom. – Pa si mislila da ću odobriti da svaka od njih ima svoju vlasti-tu?
Sad je već izgledala nervozno. – Pa rekla sam da su to samo mali aparati. Jesam li te time na neki način uvrijedila?
Nikad neće razumjeti, ni za milijun godina. Moja generacija koja je odrasla uz televiziju drukčije gleda na to. Televizori su bili članovi obitelji, imali su svoju osobnost i prava. U sva-koj je obitelji bio samo jedan. Videa nije bilo, naravno. Oni su došli nakon puno godina.
Obitelji su zajedno gledale televiziju. Ugovarale su vlastita pravila u biranju programa. Obi-čno su mame imale zadnju riječ što će se gledati. Osim ako se nije radilo o sportu koji su tate uvijek htjeli gledati. I zbog toga su djeca poprimala navike svojih roditelja, što je postala kultu-ra gledanja televizije. Djeca su gledala filmove koje su voljeli njihovi roditelji i tako su se upo-znavala s klasicima. Programi su sastavljeni za cijelu obitelj, za cijelu naciju, zato su komedije situacije vječne i besklasne.
To se ponavljalo generacijama. Ujedinilo je zemlju. A ako mislite da sam sentimentalna, možda i jesam. Ali moje kćeri znaju više o svjetskoj kinematografiji nego njihovi vršnjaci, jer gledaju filmove zajedno sa mnom. A ja znam više o Hollyoawysu od svojih vršnjaka jer ja to gledam zajedno s njima.
To je dio našeg obiteljskoga života i onoga trena kad se poremeti obiteljska rutina, i sve osta-lo postaje ugroženo. Možda zvuči ludo, ali to se uistinu odnosi na nas. Sad one imaju svoje ma-le aparate. Ostat će u svojim sobama i gledati smeće namijenjeno tinejdžerima. Neće se sljede-ćeg tjedna gnjaviti dokumentarcem o femisticama, iako znam da bi uživale da ga gledaju zajed-no sa mnom. Same će gledati sapunice, i ja isto, i više se nećemo zabavljati.
Jesi li me uvrijedila, Karen? Nemaš pojma koliko. A ja tu ne mogu ništa, jer im ne mogu oduzeti televizore. I iako mi ovo puno znači, ne mogu se previše uzrujavati. To je samo još jed-na stvar, ali nije ona najvažnija. Ako je nama kao obitelji najveći problem višak televizora, bit će sve u redu s nama. Pogledajte me, mogu se čak i nasmiješiti.
Jer, znate li što je stvarno smiješno? To što je Karen izabrala ove darove misleći da će mi biti drago kao i curama, da ću cijeniti njezin doprinos provođenju slobodnog vremena naše obitelji. I to je ono predivno što je pogriješila! Denise Robertson ne bi nikad napravila takvu grešku. Richard i Judy ne bi tako mislili. I ona sebe naziva psihijatrom jutarnjeg programa? Malo sutra!
– U redu je, zaista. Samo sam se malo iznenadila. Darovi su zaista lijepi, Karen. – Otišla sam u kuhinju, popila tabletu i smirila se.
Kad je stigla hrana, počela sam je žaliti. Cure su joj pokazivale nešto na svojim minijaturnim televizorima, ali se ona nije mogla opustiti. Razgovor u autu nije riješio naš sukob. Razgovarale smo do kuće, ali se meni po glavi motalo samo jedno — ono kad je rekla da ona opet želi Roba, ali da on ne želi nju. Zvučala je poraženo. Pa iako nisam znala što sve ovo znači, u njezinim sam očima ja bila pobjednica, pa sam si mogla priuštiti da budem malo velikodušna.
A ona je bila i majka mojih kćeri i ostat će ovdje zauvijek. Zarekla sam se da neću cure opte-rećivati našim međusobnim problemima i to zaista mislim. To je tako iscrpljujuće, a ja nisam toliko okrutna koliko sam mislila da jesam.
Zamolila sam je da mi pomogne u kuhinji. Izgledala je toliko umorno kao što sam se ja osje-ćala. Psihički se pripremala na još jedan napad na svoje motive.
– Ne brini se, rekla sam, – neću opet započeti.
Odahnula je od olakšanja. – Bogu hvala, rekla je. – Ne bih to mogla podnijeti. Tako me boli glava. – Protrljala je sljepoočice.
– Hoćeš tabletu? – upitala sam je.
– Što imaš? – upitala je. Otvorila sam svoju ladicu s tabletama protiv mamurluka i Karen je prasnula u smijeh. – Cura po mom ukusu!
Vidjela je kako sam razrogačila oči, pa se udarila po ustima.
– Nisam tako mislila! Nimalo ne sličiš na mene! Je li tako bolje?
– Puno bolje, odgovorila sam, zahvalna što je jenjalo naše neprijateljstvo. (Ova je žena spa-vala s mojim mužem — zar sam to zaboravila? Zašto je ne tučem njezinim, mojim, batićem za meso?) – Posluži se, rekla sam joj.
Pregledala je sve tablete i našla one s najvišom dozom aktivnih sastojaka, pa je popila četiri. Ona je cura po mom ukusu. (Ja to mogu reći, jer sam ja omalovažena žena u ovom malom tro-kutu. Ona ne može, jer je ona ta koja omalovažava. Takva su pravila.) Živnula je malo kad je popila tablete. Tomu je najviše pridonijelo uvjerenje da će tablete početi djelovati, tako sam mislila, a čini se i Karen.
– Bolje? – upitala sam je.
– Puno bolje. Mogu li ti kako pomoći?
– Možeš. Ali ne u kuhinji. – Progutala sam svu mržnju koju sam osjećala prema njoj i rekla joj o čemu razmišljam. Jedino sam s njom ovo mogla podijeliti. – Zabrinuta sam za Phillippu. I Andrea isto, iako zbog drugih razloga.
Kimnula je glavom. – Obje sam ih zvala iz Amerike. – Mora da je moje iznenađenje bilo očito. – Možda jesam najgora majka na svijetu, i najgora prijateljica, ali činim sve da to popra-vim. – Primijetila sam notu samoizrugivanja u njezinu glasu.
– I kako su? – upitala sam, ne znajući koliko ona zna.
Oklijevala je. Shvatila sam. – Ne znaš koliko ja znam, naslutila sam.
Iskrivila je lice kad je vidjela da sam je razotkrila.
– U redu je, rekla sam, – i ja sam se to isto pitala za tebe.
– Hoćemo li pretpostaviti da obje sve znamo? To će olakšati stvar, predložila je.
– Dobra ideja, složila sam se. – Sve što olakšava stvari mi odgovara. I što se s njima događa?
– Obje su u groznom stanju. Najprije sam razgovarala s Andreom da otkrijem koliko Philly zna, ako uopće zna, za nju i Joa.
Philly?
– Je li Phil još uvijek u mraku neznanja? – upitala sam.
– Na svu sreću, jest. Ali ne znam koliko će to još potrajati. Dan je u svemu ovome bure baru-ta. Izgara od ljubomore zbog Andree i Joa. Ne znam koliko će se još uspjeti svladavati.
Složila sam se. – Nadajmo se samo da će Andrea shvatiti u čemu se ona i Dan razilaze i po-kušati popraviti stvar. Nakon toga bi ubrzo riješila stvar s Joem.
– Misliš li da je to moguće? – tužno je upitala Karen.
– Ne, odgovorila sam.
– Slažem se. Andrea se najviše uznemirila kad je otkrila da se Danova veza s učiteljicom pomalo hladi. Ali kad je on saznao za nju i Joa, stvari su se pogoršale. Sad jedva da i dolazi kući. ZnaŠ, čak i da se dogodi čudo i da prevladaju svoje probleme, ova dva para neće više mo-ći biti prijatelji. A ne znam kako će to onda objasniti Phillippi.
– Kako je bila Phil kad si razgovarala s njome? – polako sam rezalapizzu, ne obazirući se na gladne povike iz dnevne sobe. Nisam htjela da cure čuju nešto od ovoga.
– Užasno, odgovorila je Karen. – Zna da se Joe viđa s nekime i da to nije učiteljica. I nastav-lja se pretvarati da vjeruje u Joevu nevinost, nadajući se da će to samo od sebe proći.
Osjetila sam koliko se ražalostila nad ovim uništenim životima. To je čudno. Trebala bih je mrziti, mislim reći, ja je stvarno mrzim. Spavala je s Robom. Rekla mi je da ga želi natrag. Ra-njiva je i nastrana i slomljena i stvarna i biološka majka mojih kćeri. Naravno da je mrzim.
Samo što je ne mrzim. Ne mrzim ni Roba. Bijesna sam na njih oboje jer još više zatežu lance i uzrokuju mi još jednu glavobolju. Da budem iskrena, više se ljutim zato što su curama pokva-rili rođendansko iznenađenje. Pomisao na njih dvoje zajedno? Da, malo boli, ali to sam i tako očekivala već deset godina. Jer Rob nikad nije bio moj, sad to znam. A ono Što nikad nije bilo vaše, ne može vam nedostajati.
Rob je konačno stigao kući u četiri i trideset ujutro. Ne pitajte me ništa. Ni ja nisam ništa pi-tala. Sigurno je taksist plakao. Ja sam u to vrijeme spavala. Probudio me je, što baš nije bilo uviđavno. Bila sam iscrpljena i imala sam probavne smetnje. Nisam se nalazila u odgovaraju-ćem stanju svijesti da bih mogla reagirati na njegovo saopćenje. Odlučila sam da mu neću dava-ti poticaja da govori. Držala sam zatvorene oči, nadajući se da će shvatiti mig.
– U redu je, dušo, šaptao je. – Samo ti spavaj. Razgovarat ćemo ujutro. Samo ti moram nešto reći. – Onda požuri da zaista mogu opet zaspati. – Htio bih da znaš da će odsad sve biti drukči-je. – Iznenađenje, iznenađenje. – Shvatio sam nešto dok me nije bilo. – I ja isto. – Shvatio sam da ono što sam prije osjećao prema tebi, nije bilo ono pravo, ne stopostotno, ne tisućupostotno, kao što si ti osjećala prema meni. Mislio sam da te volim, ali je nešto nedostajalo. – Znam. I sama sam to dokučila. Mogu li sada spavati? – Ali to nije sve što sam shvatio. – Zar nije bilo dosta? Zar ne može čekati do jutra?
– Promijenio sam se. Sad jasno vidim stvari. Volim te. Žar to nije divno? Volim te. Čuješ li kako to sada zvuči drukčije? Zato jer napokon tako mislim. Eto, to sam shvatio. Volim te. Neće biti lako. Moram ti nešto reći i molim se da mi oprostiš. Ali uskoro će biti puno bolje. Vidjet ćeš. Sve će se promijeniti. Volim te. Ne mogu prestati to govoriti.
Voljela bih da možeš.
Pomislili biste da sam odgledala dovoljno drama s lošim scenarijem na televiziji, krcatih klišeja i stereotipova i da bih trebala znati da spontano planiranje iznenađenja voljenim osoba-ma uvijek završi katastrofom. Simon bi sigurno rekao da sam znala da će završiti u suzama i da sam podsvjesno željela ubrzati asteroid zle kobi koji je nezaustavljivo padao na naše glave.
Budući da je u svemu ostalom bio u pravu, priklonit ću se njegovu mišljenju. No, dakle, mis-lila sam da će biti lijepo od mene da dočekam Roba na Gatwicku. Sjajne li ideje! Ili se barem tada tako činila. Pismo Betty Speck me je jako uznemirilo i kad su se cure vratile s čaja, ja sam razgovarala sama sa sobom.
– Jesi li dobro, mama? – upitala je Phoebe. Izgledala je zabrinuto i snažno me je zagrlila. Ni-je izgledala kao da je u savezu sa sotonom, pa sam odlučila da se neću previše brinuti zbog nje-zina koketiranja s religijom. No bila bih joj jako zahvalna da mi u bliskoj budućnosti više ne ostavlja poruke.
– Dobro sam! Nikad bolje! – glasno sam odgovorila. Joj! Stišaj se.
Čak je i Claire, koja inače nije bila poznata po pronicavosti, osim one u vezi s odjećom i dje-čacima, bila zabrinuta. – Zar se nešto dogodilo? Je li tata? Nešto se dogodilo njegovu avionu? Dolazi večeras, zar ne, mama?
v Pridružile su se i Ali i Jude. – Sto se dogodilo tati? Zar ne dolazi kući? Obećao je!
Galama je bila nepodnošljiva. – Ušutite! – povikala sam. Odmah je nastala tišina. Malo kad vičem i one se uvijek prestraše. Nekoliko sam puta duboko udahnula i namjestila lice u majčin-ski izraz na koji su navikle. – Oprostite. Ali ne date mi da dođem do riječi. Koliko ja znam, vaš je otac dobro. Provjerila sam na aerodromu i potvrdili su da nema nikakva zakašnjenja. Njegov je avion poletio na vrijeme i na vrijeme se treba spustiti, pogledala sam na sat, – za otprilike dva sata.
– Hoće li s njime biti i naša druga mama? – upitala je Ali.
Ostale su joj cure dobacile optužujuće poglede i zasiktale. Ali je pocrvenila. Spasila sam je. – U redu je. Znam da je Karen išla s vašim ocem. Morala je, da tata dobije besplatnu kartu.
– Vidiš, rekla sam ti da zna! – povikala je Ali na Jude.
– Ne, nisi, nego si se izlajala. – Claire i Phoebe izgledale su kao da će se onesvijestiti od olakšanja.
– Tebi to ne smeta, zar ne, mama? – uznemireno je upitala Phoebe.
Jadne moje, tako opterećene tajnama zbog razloga koje nisu razumjele. Kako sam uopće mogla pomisliti na to da bih ih mogla ostaviti zbog Simona? Sto ne znači da sam na to pomiš-ljala. Ne ozbiljno. Ne stvarno. Mislim reći, pa one se jedva nose i s ovim Kareninim povratkom. A ja jedva da i poznam Simona. Bilo bi to glupo i brzopleto. I ako uopće odem, zbog čega? Ja sam sa svojom stabilnošću utjecala na njihove živote otkad pamte, ja sam ona koja je bila uz njih dvadeset i četiri sata na dan. Uvijek pri ruci, uvijek tu. Ako odem?
Kako mogu otići?
I tako sam učinila ono u čemu sam najbolja. Uvjeravala sam ih da je sve u redu, da je sve kako je i bilo i kako treba biti. – Naravno da mi ne smeta. Već sam se naviknula da je Karen stalno u blizini. Znam da sam isprva bila malo nesigurna, ali sad mislim da će sve biti u redu. Drago mi je što upoznajete svoju majku. Zaista. I ne želim da ikad pomislite kako morate birati jednu od nas. Ili da me morate štititi. – Način na koji su izdahnule rekao mi je da sam ovo dob-ro shvatila. One su me štitile. Prokleta Karen, što im je i ovo natovarila! Postavljala je klinove tamo gdje ne bi smjeli biti. Da barem ona i Rob nisu bili zajedno na ovom putovanju, sve bi nas poštedjeli ove muke. Nije čudno što su cure bile tako naporne.
– Želite li znati jednu tajnu? – upitala sam ih.
Sve su povikale – Da! – kao da su opet bile male djevojčice, a ne smežurani Bude preoptere-ćeni prevelikim znanjem. Odlučila sam to u djeliću sekunde, ali sam instinktivno osjetila da je ovo pravi čas.
– Znam da vam je sve ovo teško i da ste rastrzane osjećajem odanosti, jer sam i ja u istoj si-tuaciji.
Djelovale su zbunjeno i zainteresirano. – Znači da i ti osjećaš odanost prema našoj drugoj mami? – upitala je Jude koja je sve krivo shvatila.
Nasmijala sam se. I one su se nasmijale. Ne zato što je ovo bilo šaljivo, već zato što su se u zadnje vrijeme hvatale za svaku priliku da se nasmiju, ma koliko bila neprikladna. Eto, toliko je naš dom bio jadan. – Ne. Ja sam sasvim u istom položaju kao i vi.
Pustila sam ih da same dokuče. Znale su da sam usvojena, ali nismo puno o tome razgovara-le. Nije to bilo zbog nekog posebnog razloga, već ih to nije jako zanimalo. Phoebe se prva dos-jetila. – Našla si svoju pravu majku!
Kimnula sam, zadovoljna što je Phoebe još uvijek intuitivno vezana za mene. Ostale su cure počele govoriti u jedan glas. – Šališ se! Kakva je? Je li bogata? – upitala je Claire.
– Claire, to je grozno! – uzviknula je Phoebe.
– Mora da je jako stara, istaknula je Ali.
Izgleda da je Jude slijedila drugi tok misli. Imala je jako ozbiljan izraz na licu kad je napo-kon progovorila. – Sto o svemu tome misli baka F? – upitala je.
To je prilično uspješno probušilo balon uzbuđenja. Pokušala sam ih zavarati. – Oh, znate ba-ku F. Kuha puno čaja, nema ništa protiv. Uopće se nije uznemirila. Zašto i bi? Ona je moja pra-va majka i uvijek će to biti.
Mislim da nisam bila baš uvjerljiva. Nisam unijela dovoljno srca. Ono je prebrzo udaralo dok sam razmišljala što ću reći svojoj mami. Znala je da razmišljam o svojoj biološkoj majci, ali to je bilo nešto sasvim različito od izravna dodira s tom ženom.
O svemu sam ovome puno razmišljala. Oduvijek sam znala da je Karen tu negdje. Oduvijek sam znala da će se jednom vratiti u živote djevojčica. I to mi nije predstavljalo nikakav prob-lem. Ali kad je postala osoba od krvi i mesa koja razgovara s mojom djecom, koja se upleće u njihov razvoj, dodiruje ih, e, to je bio drugi par rukava.
Ona je postala prijetnja, čista i jednostavna prijetnja svemu što sam postigla i čega sam se držala. Ona će razvodniti moj odnos s kćerima, utjecat će na njihov životni odabir, voditi ih u drugim smjerovima. To je ono očito. A tu je i ono nespomenuto, brige koje ne mogu izreći jer me otkrivaju u jadnom svjetlu.
Briga da će cure možda više voljeti Karen nego mene. Da će smatrati njezine savjete bolji-ma. Da će nas natjerati na natjecanje. Da će me možda vidjeti kao privremenu zamjenu i otpra-viti me da preuzmem dužnost u nekoj drugoj napuštenoj obitelji. Pa-pa, bila si izvrsna, ali više nam ne trebaš.
Ali tako neće biti i mojoj mami. Kao prvo, ja sam odrasla, proces materinstva je završen i sada smo u fazi održavanja dobrih donosa. Trebala bih biti i dovoljno zrela da hladno analizi-ram ovu situaciju i budem oprezna kako ću s obje žene podijeliti informacije tako da se nitko ne uvrijedi i ne bude povrijeđen. Ne bi trebalo biti tajni ni priča sa strane.
Pa ako je sve tako jednostavno, zašto se onda užasavam toga da joj saopćim najnovije vijes-ti?
I zato idem na aerodrom da dočekam Roba. Samo da mogu odgoditi poziv mojoj mami. Uči-nit ću to sutra. A idem i zato što želim čim prije vidjeti Robovo lice, vidjeti je li se što promije-nilo. Ili, ako je on ostao isti, jesam li se ja promijenila. Da vidim u čemu sam pogriješila kad sam vjerovala da u njegovim očima vidim ljubav, da vidim u čemu sam se zavaravala.
I cure su mislile da je to dobra ideja. Najprije su htjele ići sa mnom. I htjele su povesti i pse. Shvatila sam to kao njihovu potrebu da opet vide cijelu obitelj zajedno, u pravom smislu te rije-či. Odgovarala sam ih zbog praktičnih razloga. U autu nije bilo mjesta za sve nas, tatine kovče-ge i torbu s dokumentima, a nijedna od nas nije znala montirati portapak.
Tada su htjele da idu dvije od njih. Možete zamisliti kako je tekao razgovor. Svaka je za sebe tvrdila da treba ići, zbog jakih razloga: jer je najstarija, najmlađa, najmanja, tatina miljenica (jako opasna zona, Claire), nije suspendirana itd. Lista se nastavljala i iskre su počele frcati.
– Dobro, dosta je! Idem sama! – Pograbila sam ključeve od auta i uputila se prema vratima.
Sve su zacvilile. – Oh, mama! To nije pošteno. – Jude je izrekla ovu klasičnu rečenicu. Ne znaš ni sama koliko si u pravu, pomislila sam.
Nisam sigurna kad mi je prvi put sinulo. Sigurno nije za vrijeme vožnje prema Gatwicku. Tada sam većinu vremena provela razmišljajući o Simonu i potiskujući te misli s osjećajem krivnje. Znači da se nisam sjetila Karen dok sam se približavala aerodromu.
Bila sam previše obuzeta drugim brigama da bih je se sjetila. Pokušavala sam je istisnuti iz misli kada god sam mogla, to je bila moja taktika preživljavanja. Ali tada me je poput pljuske pogodilo to da će vjerojatno i ona biti na aerodromu.
Očito. Ona i Rob su otputovali zajedno, znači da će se zajedno i vratiti. Htjela sam se okre-nuti i otići ravno kući, ali nisam mogla. Kako bih to objasnila curama? A i ja sam odrasla žena. Mogu s time izaći na kraj.
Promet je bio gust, pa sam stigla tamo upravo u trenutku kad je avion slijetao. Parkirala sam auto i otišla u čekaonicu. Pitala sam se kako li samo izgledam budući da sam iz kuće izašla u žurbi. U ženskom sam se zahodu na brzinu pregledala u ogledalu. Rob me neće prepoznati, po-mislila sam. Imala sam novu haljinu koju sam obukla radi ručka sa Simonom. Jesam li to spo-menula? Sigurna sam da jesam. I našminkana sam, a obično nisam nikad danju. Izgledam kao neka druga žena. Sto i jesam. Pitam se što li će Rob misliti. Više sam znatiželjna nego zabrinu-ta. Još jedan loš znak.
Ali najveća je promjena bila u mojim očima. Sigurno će to primijetiti jer osjećam kako iz njih isijava kao iz lasera. Ljubav koju sam osjećala prema njemu, nestala je. Izgubila se. Umrla. Ili, barem ona stara ljubav. Ona za koju sam mislila da je uzajamna.
Zamijenilo ju je nešto više provizorno, sumnjičavije, više istraživalačko. Mislim da ga još uvijek volim. Ali se ne mogu otresti Simonove definicije da je ljubav prava jedino kad je uzvra-ćena. Jer i ja u to vjerujem. I iako sam pokušavala opet osjetiti onu ljubav koju sam osjećala prema Robu kad je prošlog tjedna odlazio, nisam mogla. Nema je više. A još uvijek ne znam što je na njezinu mjestu.
Uputila sam se prema vratima i promatrala kako se pojavljuju prvi putnici. Pomno sam zag-ledala u svako lice, razmatrajući apsurdnu mogućnost da se u zadnjih osam dana Robov izgled drastično promijenio. Svako toliko se skupina putnika pojavljivala iza ugla, tako da nisam mog-la vidjeti lica onih koji su se nalazili na sredini jer su ih skrivale naprtnjače i smiješni šeširi. Ogledavala sam se lijevo i desno, izbjegavajući izravne poglede u oči. Gomila se smanjivala, sve dok se na kraju nisu počeli pojavljivati oni zaostali.
I onda sam ih ugledala. Puno prije nego što su oni vidjeli mene. Bili su zajedno, stvarno za-jedno, svatko je to mogao vidjeti. Ne, ne baš svatko. Morali biste poznavati Roba, njegovu oso-binu da mrzi intimnosti u javnosti i njegovu suzdržanost pri fizičkom dodiru sa svojim kćerima i sa mnom. I sa psima. To nam je bilo zajedničko, nismo voljeli da nas grle i ljube neki strani ljudi koje smo poznavali desetak minuta.
I Rob i ja smo bili strašno užasnuti na posljednjem roditeljskom sastanku kad su učitelji poz-dravljali roditelje glađenjem ruku i cmakanjem zraka. Uspjeli smo izbjeći najgore tako što smo im mahnuli iz daljine. Zbog svoje nevoljkosti da se uklopimo, očito su nas svrstali u društveno prezrene osobe. Ne mogu baš reći da smo zbog toga proveli mnoge neprospavane noći Stoga, ako ovo imate na umu, razumjet ćete zašto mi se želudac zgrčio kad sam vidjela da Karen drži Roba za ruku. Rob joj je dopustio da ga drži za ruku. Izgledali su tako... opušteno, tako smire-no. Razgovarali su i iako nisu izgledali sretno, bili su na istoj valnoj dužini. Pogledi koje su izmjenjivali bili su puni zajedništva, razgovarali su u kraticama, bez potrebe da svoj razgovor poprate suvišnim gestama. Nisu se baš smijali. O čemu god da su razgovarali, mora da je bilo nešto ozbiljno.
Izgledali su kao par. Izgledali su kao bračni par. To se moglo pročitati na njegovu licu. I na njezinu. Tamo nije bilo nikakve nužnosti, nikakva očaja da ponovno uhvate nešto izvan svog dohvata. Sto god bilo u prošlosti, sada toga više nije bilo. Vratilo se u zemlju živih. U moj ži-vot.
Netom prije nego što su prošli pregradu, dogodilo se nešto što je potvrdilo moje sumnje. Oboje su nosili torbe, ali on je zastao i odložio svoju. Zatim je i nju zaustavio, okrenuo joj lice prema sebi i nježno odmaknuo uvojak kose koji joj je pao preko očiju. Zataknuo ga je iza njezi-na uha bez ikakva ispričavanja, bez ikakva govora. Nije mi ova Robova gesta rekla da je spavao sa svojom ženom, mislim reći, sad nedavno, već to što se ona nije iznenadila niti je pokazala zahvalnost. Jednostavno je to prihvatila. Očekivala je to. A onda su me ugledali.
Lica su im se istodobno objesila. Kladim se da se ne bi sudarao s njezinim bokovima na koncertu Barrvja Manilowa, pomislila sam. Kladim se da bi se njihali u savršenu skladu poput spojena ljudskog metronoma. Razmjerno su se brzo oporavili, kad se sve uzme u obzir. Gledala sam sa sadističkim zadovoljstvom kako su bacili brze poglede na svoje stvari da provjere da se slučajno ne vidi nešto inkriminirajuće. Ništa, nikakve hulahopke ne vise iz njegova džepa, ni-kakve kovrče njegove kose nisu omotane oko njezinih gumba na kaputu. Kosa im je bila u redu i Robove usne nisu bile zamrljane njezinim (skupim) ružom.
Nisam se namjeravala sukobiti s Robom ovdje i sada. Morala sam razmisliti prije nego što kažem nešto zbog čega ću poslije požaliti. I, što je još važnije, morala sam otkriti što osjećam. Više mi ništa nije bilo jasno.
Imala sam prednost jer su pretpostavili da su se glatko izvukli zbog nedostatka materijalnih dokaza. Jadna, prevarena stvorenja, nisu imali pojma da bi se njihova intimnost vidjela i da je među njima zid. Toliko mi se toga komešalo u glavi da nisam rekla ništa i Rob me je porazio svojim prvim riječima.
– Zdravo! Izgledaš... prekrasno! Kakvo iznenađenje! Nismo te očekivali.
Oh, Rob, slušaj kako ti se omaklo ovo – mi. Ne znaš što govoriš, ali ako odmah ne ušutiš, nećeš više moći uzmaknuti. A Karen je to odmah primijetila, čim je to izgovorio. I trebala je, budući da je udana za njega.
Ona i ja još nismo uspjele postići razinu tečne komunikacije. Nismo se jako ni trudile, ako baš želite znati istinu. Obje smo bile zadovoljne time da naše susrete ograničimo na civiliziranu razmjenu podataka. Držale smo da smo postigle dobar rezultat samim time što smo uspjele iz-bjeći podmukle uvrede i neiskrena pretvaranja da se sviđamo jedna drugoj.
I zato sada nismo znale kako bismo se trebale ponašati jedna prema drugoj u ovom neplani-ranom susretu. Mora da je bila prestravljena misleći da ću je udariti, što bih bila i učinila da me nije bilo sram napraviti scenu u javnosti. Znala je da ja znam. Mogla sam to osjetiti. Vidjela je kako gledam Roba i onda nju. Rob nije imao pojma ni b čemu. Blagoslovljen bio, nema niti jedne od osobina serijskog ženskara. Dobro će spavati, uvjeren da, ako nema videozapisa nje-gova preljuba (kada sad razmislim o tome, budući da je još uvijek oženjen s Karen, tada je činio preljub samo kad je bio sa mnom), da ga se ne može optužiti za zlodjelo.
Ali Karen i ja smo bile bolje upućene. Mi znamo kako se zjenice šire kad se ljubavnik nađe u vidnom polju, kako se glas mijenja kad se izgovori laž, kako muškarac ne može sakriti svoju prošlost nijednoj ženi kojoj je dovoljno stalo da pronađe dokaz.
Nije se moglo reći ništa nakon čega ne bi slijedio niz eksplozija na koje nitko od nas nije bio spreman. Ne još.
Karen je preuzela inicijativu i vješto zaobišla sve mine. – Rob me je morao pričekati dok ne prođem provjeru putovnica. Imala sam problema jer dugo radim u Americi, a sada sam se odje-dnom vratila. U računalima me vode kao mogućeg ilegalnog useljenika.
Ovo je trebalo biti smiješno. Svi smo se nasmijali gromoglasnim, neveselim smijehom koji je uznemirio zaštitara na vratima.
I zatim je slijedila tišina. Očito je na meni bio red da kažem nešto isprazno. – Htjela sam ti prirediti iznenađenje, time da te dočekam, rekla sam. Da. Isprazno kako se i pristoji.
Rob je skočio na ovo kao pas na kobasicu. – I jesi me iznenadila. Ugodno iznenadila.
– Mislila sam da će ti biti potreban prijevoz, nastavila sam, pogledavajući prtljagu. Tada sam primijetila da nijedna torba nije Robova. – Gdje su tvoje torbe, Rob? – upitala sam. Moj Bože, Karen je imala tri kovčega za osmodnevno putovanje. Mora da se presvlačila svaka tri sata.
Doimao se tužno. – Ukrcali su ih na krivi avion. Pozvao me je netko iz avionske kompanije kad smo već bili u zraku. Poslali su ih sljedećim avionom iz New Yorka. Neće stići još barem pet sati.
On je od mene očekivao odgovor. Kao da sam mu majka. Odustao je od čekanja kad je vidio tvrd izraz na mome licu. – No radi se samo o maloj neprilici. Morat ću ostati ovdje dok ne stig-nu torbe. Ali mi avionska kompanija plaća taksi. Sto je lijepo od njih, zar ne?
– Zašto ne možeš sad otići sa mnom kući, Rob, a oni neka ti taksijem pošalju torbe? Zašto moraš i ti sjediti s torbama u taksiju?
– Zbog politike avionske kompanije. Sam moram preuzeti prtljagu.
Počela sam gubiti strpljenje. – Za Boga miloga. Rob, oni su pogriješili i oni to moraju sredi-ti. Oni će dovesti torbe našoj kući gdje ih ti možeš preuzeti.
Izbjegavao je moj pogled. – Stvar je u tome što sam rekao da ću čekati ovdje. Pogriješila je djevojka za pultom. Nazvala me je sva u suzama. Zamolila je jednu od stjuardesa na sljedećem letu da dobro provjeri prtljagu i da mi je osobno preda tako da ne bude službene obavijesti o njezinoj pogrešci. Nisam htio da ima neprilika.
Dobrodošla glavoboljo, moja stara prijateljice. – Pa, ako nije službeno, kako ti onda organi-ziraju taksi-prijevoz?
Nije odgovorio. Udarila sam se po glavi. – Razumijem.
Nema nikakva organiziranog prijevoza. To si samo izmislio da ne bih pomislila kako si to-talni idiot. Znači, sad si sasvim zadovoljan što si curama uništio večeru kojom te čekaju kod kuće, sada kad si ih već strašno povrijedio, i zadovoljan si što sam tri sata potrošila na uzaludno putovanje. A kad na drugoj strani svijeta neka nesposobna djevojka za pultom plače, ne mariš za svoje obveze samo da bi joj pomogao.
Ništa nije rekao. Pretpostavljam da je Karen htjela reći nešto u njegovu obranu, a zatim je malo bolje promislila. Počela je kopati po svojoj torbici. To je ono što žene rade u kriznim situ-acijama kad im nije dostupno kuhanje čaja.
Rob je slabašno ispružio ruku i taknuo moju. To je trebala biti pomirbena gesta, ali mene je samo razbjesnila. Nestrpljivo sam mu je maknula. – Na to padaš, zar ne? Na suze. Ne možeš ih podnijeti i svaki put podlegneš. Kao kad je tvoja žena plakala u Pizza Expressu, u našem Pizza Expressu, ili možda u vašem} Ona je plakala i to je bilo to. Sve joj je oprošteno! Bez obzira na proteklih deset godina kad je otišla i ostavila djecu. Bez obzira na sve ono Što si rekao o njoj kad se više nije javljala.
Karen je oštro pogledala Roba kad je ovo čula. Htjela nas je prekinuti, ali nije bila dovoljno brza. Ja sam iza sebe imala mjesece neizgovorenih zamjerki koje sam morala ispuhati, a gdje bi to bilo bolje učiniti nego u čekaonici na Gatwicku, pred publikom očaranih stranaca? Bilo gdje, kad malo bolje razmislim. No sad je ionako prekasno da se za to brinem.
– Dakle, to želiš od mene? To moram učiniti? Plakati? Rasplakati se i jecati i onda pasti na tvoje muževno rame? A ja sam mislila da me voliš zbog moje snage. Tako si barem uvijek go-vorio. No možda nisi baš tako rekao, ali si me naveo da u to povjerujem. Ali ako ću plakanjem privući tvoju pažnju, tada ću to početi raditi. Hoćeš li mi se tada vratiti?
– Nisam te ni napustio, nježno je rekao Rob.
Zatim je prodorna škripa iz mikrofona zaglušila ono što je nakon toga rekao. Nisam sigurna, ali mi se čini da je rekao nešto kao – volim te, ili – trebam te, ili možda – napuštam te. Trebala sam reći – molim?, ali nisam. Nisam bila spremna za velike istine. Ne znam je li znao da ga nisam čula, ali više nije ponovio ono što je rekao.
– I što bi željela da napravim? – oprezno je upitao.
Opet sve na mene. Htjela bih da netko drugi donosi odluke, to bih željela, to bih stvarno i ui-stinu željela. Uzdahnula sam. – Pretpostavljam da sad moraš čekati prtljagu kad si se tako do-govorio. Ja ne mogu tu čekati s tobom. Moram se vratiti k curama. – Cure. Znači, ja ću biti ta koja će im reći da će tata doći kasno. Predivno.
– A što je s tobom? – Sa mnom? Sto bi pak to trebalo značiti? Ali on nije govorio meni. Ob-raćao se Karen. Za predivnih pet sekundi zaboravila sam da je i ona ovdje. Koga briga što će ona? Sto se mene tiče, sve dok ne plače, može lijepo izaći odavde bez fizičkog napada.
Karen se kolebala. Nisam je smatrala kolebljivicom i bilo mi je drago kad sam dodala još je-dnu recku na svoj popis. – Ne znam. Nemam kod sebe ništa gotovine. Pretpostavljam da ću morati čekati na tvoj taksi.
Osjetila sam kako me Rob upitno promatra. Ovo je stvarno jako zabavno. Gore i od emisije Vi odaberite. U tim se emisijama barem jedan izbor pokaže dobrim. Sad je opet sve na meni. Točno znam što ovo znači. Mogu odvesti Karen kući i time biti nasamo s njom sat i nešto, ili je mogu ostaviti da provede još pet sati s Robom. Njih dvoje sami. S hotelima nadomak aerodro-ma.
Jedva sam procijedila. – Ja bih mogla odvesti Karen. – Karen je izgledala kao da bi radije provela mjesec dana s Jehovinim svjedocima nego sat vremena sa mnom. To me je odmah raz-vedrilo. Ako će Karen zbog ovoga patiti, tada to i nije tako strašno.
Čekala sam, pustivši je da se malo muči tražeći isprike i neko drugo rješenje. – Možeš li mi posuditi novac za taksi? – preklinjući je upitala Roba.
Počešao se po glavi. – Žao mi je, ni ja nemam gotovine. Htio sam unajmiti taksi koji se može platiti karticom.
– To mogu i ja! – veselo je uskliknula.
Rob je odmahnuo glavom. – Ti imaš samo American Express. To ne uzimaju.
Jedan sam trenutak promatrala kako se dvoumi da li da pita mene da joj posudim novac. Ni ne pomišljaj na to, Karen. Bila je dovoljno pametna da odmah odustane od te zamisli.
Koliko okrutna mogu biti? Mogu li stajati ovdje još sat vremena dok ona ne prožvače cijeli katalog još nepraktičnijih mogućnosti, sve dok ne dođe do toga da će prodavati svoje tijelo ili možda stopirati?
Pogledala sam na sat. Nisam se mogla više zadržavati. Morala sam se vratiti curama. Ja sam donijela odluku umjesto Karen. – Oh, za Boga miloga, ja sad odlazim, a ti ako hoćeš možeš ići sa mnom. Vidjet ćeš cure i objasniti im zašto se njihov otac zadržao. Možda ćeš ih moći umiriti.
Oklijevala je. Bacila je još jedan zabrinuti pogled prema Robu. Vjerojatno se pitala bi li upa-lilo još jedno plakanje. Niti ne pokušavaj, sestro. Nisam sada za to raspoložena. Rob nije reagi-rao. Pametno, Rob.
– Dobro, onda, rekla je Karen što je prijaznije mogla, što i nije bilo nešto osobito. – Idemo.
Nas troje stajali smo tamo kao likovi u Bergmanovu filmu, onako nestvarno i sablažnjivo nepokretni. Nismo se mogli ni pozdraviti kako treba. Budući da sam jedino ja bila u žurbi, pre-uzela sam inicijativu.
– Vidimo se poslije, Rob, rekla sam. – Nazovi me ako ćeš se još duže zadržati. Znaš da te cure žele dočekati budne.
Nisam ga poljubila. Zgrabila sam Karenina kolica samo da je požurim. – Ideš li? – nestrplji-vo sam je upitala.
Trgnula se. – Dobro. Hvala ti. Dobro. Ovaj, zdravo, Rob. Ja... javit ću ti se.
Pomno sam promatrala Roba, da vidim kako će se oprostiti od nje. Nosio je osjećaj krivnje poput bedža i skrenuo pogled, pretvarajući se da traži nešto u jakni. – Da. Bog.
Karen je čekala, ali Rob nije ništa više rekao. Čvršće je oko sebe stegnula kaput i krenula za mnom prema izlazu.
– Karen! – Obje smo se okrenule na Robov povik. – Hvala. Za sve. Znaš.
Znala je. I ja sam znala. Svi smo znali. Kad je Karen ušla u moj auto, obje smo točno znale na čemu smo.
Osamnaesto poglavlje
– Jesi li spavala s njim prije ili za vrijeme putovanja? – upitala sam. Još nismo ni otišle s parkirališta, ali mi se činilo glupim da gubim vrijeme na sitnice. Zaglavila sam ovdje s njom, pa bih usput mogla srediti neke stvari.
Gledala me je s nevjericom. – O čemu ti to govoriš?
Uzdahnula sam, već mi je dojadila. – Znaš što, Karen, daj da preskočimo uvodni razgovor, pa nam ova vožnja neće biti tako duga. Reći ćeš da ne spavaš s Robom, a ja ću reći da znam da spavaš. Tada ćeš proći kroz sve standardne reakcije, od zgražanja i obrane do prave ispovijedi i razumnih i nerazumnih isprika i obećanja da se to više nikad neće dogoditi.
Uspravila se, namjeravajući izraziti svoje zgražanje, ali je opet naglo utonula na sjedalo. – Nije to što misliš.
– Naravno da je to što mislim. Mislim da spavaš s Robom. Samo to mislim i to je istina. – to je više...
Pomogla sam joj. – Komplicirano? Zamršeno? Podlo? Banalno?
– Ako i dalje tako nastaviš, nećemo daleko stići. – Stekla sam dojam da joj je ovo bio profe-sionalni ton koji je koristila sa svojim ludim klijentima.
– Nemam nikakve iluzije da ćemo nas dvije nekamo stići. Nisam ti drage volje ponudila pri-jevoz, već ste me na to natjerali. Nadam se da nikad više neću morati provesti toliko vremena u tvojoj prisutnosti. Ali budući da sam prisiljena na ovo, mogu barem srediti one neugodne stvari tako da među nama više ne bude nesporazuma. A sada reci, jesi li spavala s njim prije ili za vrijeme putovanja?
– Ne želiš to znati, žalosno je rekla.
Primijetila sam kako se brzinomjer brzo penje, pa sam malo usporila. Ne bih baš htjela slu-pati auto, osim ako tako mogu ubiti jedino svoju suputnicu. – Da, želim, i postavljat ću ti to pitanje sve dok mi ne odgovoriš.
– Bilo je to samo jednom.
– Prije ili za vrijeme? – upitala sam je po stoti put.
– Za vrijeme. – Eto. Nije bilo tako strašno, zar ne? Pozlilo mi – Kad? – upitala sam.
– Kako to misliš?
Jako me je ljutila sa svim tim protupitanjima. – Hoću reći, je li to bilo u New Yorku ili u re-zervatu vukova?
Nelagodno se promeškoljila na sjedalu. – U rezervatu.
Udarila sam po volanu s takvom silinom za koju nisam ni znala da je posjedujem. – Znala sam! Znala sam. Znala si da će to upaliti, zar ne? I nakon svih ovih godina, znaš koji gumb tre-ba pritisnuti. Molim te, molim te, nemoj me sada vrijeđati govoreći da se jednostavno dogodilo, da to nisi namjeravala. Obje znamo da je to laž. Zbog čega bi mu drugog platila put?
– Rekao ti je, zar nije? Bio je to moj rođendanski dar.
– Da, da. Putovanje od pet tisuća dolara. Ne znam baš kakva su pravila ponašanja pri kupnji dara otuđenim supružnicima, ali mislim da bi privjesak za ključeve bio puno prikladniji.
– Misli što god hoćeš, nadureno je rekla. A-ha! Sad znam od koga je Jude naslijedila svoj ta-lent za durenje.
– No, dakle, zanemarit ćemo sve tvoje nijekanje da to nije bilo planirano, jer obje znamo da je bilo. Sljedeće pitanje. Sto želiš?
– Kako to misliš?
– Voljela bih da me prestaneš ispitivati kako to mislim. Da želim psihijatra, našla bih nekoga u oglasniku koji se bavi analizom mrlja tinte. Znaš ti dobro što ja mislim. I zato odgovori na moje pitanje. Molim te.
Počela je kuckati noktima. – Pretpostavljam da te zanima želim li opet Roba?
– Upravo to, rekla sam, nadajući se da će je moj kratak odgovor odvratiti od blebetanja koje-štarija iz kojih neću ništa saznati.
– Da, rekla je. Samo tako.
Nisam očekivala takvu netaktičnost i njezin me je odgovor zapanjio.
– Zar me nećeš pitati želi li on mene} – upitala je. Nisam to namjeravala. Nisam tako daleko razmišljala. Ali sad se ne mogu povući.
– Pa, želi li? – upitala sam, ne uspijevajući zvučati nonšalantno.
– Ne, rekla je. Samo tako.
I tu smo stale. Imala sam puno informacija koje sam morala obraditi. Nisam imala dovoljno tableta za sve njih. Svoju sam reakciju svela na osuđujuće otpuhivanje, za koje mislim da je bilo prilično izražajno. Potisnula sam bijes jer mislim da ne bih mogla voziti da sam mu dala maha. Morala sam se kontrolirati barem dok sam za volanom. Htjela sam da zašuti pa da mogu razmišljati. Ali ona je nastavila govoriti.
– Ne mogu predvidjeti ishod, a ne možeš ni ti, ali uvjeravam te da će moja glavna briga uvi-jek biti djevojčice. Znam koliko ih voliš i da si jako zabrinuta kako će sve ovo djelovati na njih. Pa, i ja osjećam to isto. Oduvijek sam osjećala, rekla je tiho.
– Ma nemoj! Toliko si bila zabrinuta da ih nisi željela vidjeti deset godina?
– Naravno da sam ih vidjela, uzvratila je. – Svake sam godine dolazila desetak puta. Bila je to prava tortura, ali nisam se mogla držati po strani. Satima sam stajala iza drveća i promatrala te kako se igraš u parku s mojom djecom. Stavljala sam glupe perike i potajno dolazila na škol-ske priredbe. Sportska natjecanja gledala sam kroz dalekozor s obližnjeg polja. Kad su slavile rođendane, sakrivala sam se u grmlju i virila kroz prozore da vidim kako gase svijeće na svojim tortama. Stalno sam bila ovdje. A što misliš, kako sam sakupila toliko poena u avionskoj kom-paniji?
Gotovo sam skrenula s ceste. Sjetila sam se onoga što mi je Rob rekao kad sam mu rekla što bih ja učinila. – Nisu svi tako nastrani kao ti, tako mi je rekao. Ova je žena sa svakim novim otkrićem postajala sve stvarnija. Nije ju se moglo samo tako zanemariti. Učinila je upravo ono za što sam mislila da prava majka treba učiniti. Nije bila luda ni nezainteresirana. Bila je razbo-rita, normalna i usredotočena.
Sad moram sve nanovo razmotriti. Činilo mi se kao da se Rob vratio s potpunom stranki-njom i ja sam otkrila da mi je ipak suparnica. Nisam bila spremna za ovu vrstu borbe. Trebala mi je nova taktika, novo oružje.
Karen je još uvijek čekala moju reakciju na svoju ispovijed. – Jesi li se iznenadila?
Podignula sam obrve. – Zapanjena sam. Ne mogu vjerovati da misliš da ću u to povjerovati. Nismo imali pojma da si dolazila. Tvoji roditelji nisu ništa rekli.
Okrenula se opet prema cesti. – Zato jer nisu ni znali. Mislili bi da opet imam živčani slom. Nisam im mogla to prirediti. I tako sam dolazila bez njihova znanja i odsjedala u hotelima. To je postao uobičajen način mog života.
Nije mi to imalo smisla. – Pa zašto onda nisi pokušala stupiti u kontakt na pravi način? Zašto si toliko čekala da stupiš u vezu s Robom?
– Nisi mi vjerovala kad sam ti prije rekla, ali možda ćeš mi sad vjerovati. Tada sam zaista mislila da je za cure najbolje da me nema. Vidjela sam da su sretne s Robom. I s tobom. Protek-lih sam godina puno naučila o tome kako radi dječja psiha. Iako su izgledale sigurne i stabilne odmah nakon što si se ti doselila, dugo je potrajalo dok im rane nisu stvarno zacijelile. Svaki dodatni teret prouzročio bi nepopravljivu štetu.
– Ali mogla si biti u kontaktu s Robom. On bi ti rekao kako su cure. On bi ti rekao stvari ko-je nisi mogla vidjeti šuljajući se okolo po grmlju. Razumio bi.
– A što bi onda bilo s vas dvoje?
– Kako to misliš? – Oh, ne, sad ja to govorim. No, ja imam opravdanje. Ja nisam profesio-nalni čitač misli i inkvizitor. Ja mogu postavljati glupa pitanja.
– Razmisli malo. Da sam svakih pet minuta telefonirala Robu, on bi pomislio da se namjera-vam vratiti. A ti...
A ja bih mislila da se ne može posvetiti meni dok njegova žena cijelo vrijeme lebdi nad na-ma. Ne bih dugo ostala. Sjetila sam se Simonove teorije i morala sam je to upitati.
– A da mene nije bilo, bi li se vratila Robu?
Ponašala se kao da joj treba malo vremena da razmisli, iako sam bila sigurna da je godinama o tome razmišljala. – Možda. Na kraju. Bila sam bolesna, znaš. Mentalno bolesna. Bila je to prava bolest. I iako sam se oporavila nakon nekoliko mjeseci tako da sam mogla donekle nor-malno funkcionirati, još dugo vremena nisam mogla biti majka svojim kćerima.
– Nisam te to pitala. – Sada sam bila manje agresivna.
– Ne, nisi. Možda ti se to neće svidjeti, ali odgovor je da. Vjerojatno bih mu se vratila, osobi-to one prve godine dok su djevojčice bile još tako male. O tome sam razgovarala i s liječnicima. Složili su se da im ne bih naudila, da sam prevladala taj problem. Mislili su da bih se bolje opo-ravljala kod kuće, da uz nečiju pomoć budem uz djecu i da nastavim liječenje. I kad bi mi se snaga vratila, postupno bih se počela brinuti za djecu i tako sve dok se ne bih sasvim osamosta-lila.
Dobar plan. Nisam nikakav psihijatar, ali čak i ja vidim da je ovo bio najrazumniji način za ozdravljenje ove problematične majke. Koji bi profesionalni liječnik rekao majci: – Evo jedne dobre ideje. Otiđite na deset godina. Ne stupajte u vezu ni s mužem ni s djecom. Zanemarite svoj materinski instinkt. Prestanite voljeti muža. Začas čete se osjećati puno bolje.
Pa zašto smo onda svi mi vjerovali da je najbolje za Karen i za sve nas ako zaboravimo na nju i ako isplaniramo svoju budućnost bez nje? Zato jer je tako bilo najbolje za nas, eto zašto. Nije nas bilo briga za Karen, samo smo se pretvarali da nas je briga, da bismo tako izgledali manje sebično. Napokon, ona je ovdje bila negativac, majka koja je napustila i zanemarila svoju djecu, odbjegla žena. Čak ni saznanje da je bila bolesna nije ju oslobađalo krivnje, jer se njezina bolest krivo tumačila. Mentalna bolest nikad ne izaziva toliko suosjećanja kao ona fiziološka. Sigurno bi bolje prošla da se bacila niza stube i slomila masu kostiju.
– Izgubila sam se. Ne znam kamo idem, razdražljivo sam rekla.
Karen mi je dotaknula ruku koja se nalazila na mjenjaču. Brzo sam promijenila brzinu i ma-knula ruku. Sto je to s mojim rukama da ih svi žele dirati? Mogu proći dani i dani, čak i godine, a da ja ne osjetim potrebu da nekoga pogladim po ruci. Ako Karen i ja ikad prevladamo među-sobnu nelagodu, morat ću je pitati za profesionalno mišljenje o skrivenom psihološkom znače-nju toga što svatko koga sretnem osjeća nagon da me pogladi po ruci.
Poprimila je svoj najsuosjećajniji ton. – Naravno da se osjećaš izgubljeno. Svatko na tvome mjestu bi se tako osjećao. Mogu misliti kroza što sad prolaziš. Želiš me mrziti. I vjerojatno me mrziš. Moraš me mrziti ako se namjeravaš boriti protiv mene. I lakše je ako me vidiš kao bezos-jećajno čudovište s odvratnim, paklenim motivima. Stvorila si sliku o meni kao o nekome tko ne zaslužuje ni najmanje priznanje, a kamoli ljubav četiri tinejdžerice na koje si ti s pravom ponosna što si ih odgojila.
– Potpuno si u pravu, htjela sam reći. Ali ona nije završila. Cijelo sam vrijeme vozila u trećoj brzini, ne usuđujući se ubaciti u neku drugu da me opet ne bi pogladila po ruci. Zapravo sam već počela dobivati kompleks zbog toga.
'A sad si čula nešto što nisi željela znati, nastavila je.
– Da, da ti spavaš s mojim mužem, rekla sam, izazivajući je da me ispravi što sam upotrije-bila riječ – muž.
– I mogla bi se i s time nositi da upravo nisi shvatila da ti se sviđam.
I na tu sam apsurdnu izjavu zaustavila auto uza zaglušujuće cviljenje kočnica (a da nisam promijenila brzinu).
– Molim?
– Zato se osjećaš izgubljeno, Loma. Izgubila si ravnotežu, izgubila si svoj put. Ti si bila ov-dje, a ja tamo, a sada smo obje na istome mjestu. Mislila si da imaš svoj kurs, a ja sam ti izma-knula sag ispod nogu. I sad više ne znaš kamo ćeš krenuti.
Govorila sam što sam jasnije mogla. – Karen. Razlog zbog kojega sam rekla da sam izgub-ljena je taj što se jesam izgubila. Izgubila u smislu što ne znam kamo vodi ova cesta, znam sa-mo da je A217. U smislu da sam promašila skretanje i da već osam kilometara nisam vidjela nikakva znaka. U smislu da ću se morati okrenuti i potražiti pravu cestu.
Ubacila sam u brzinu za vožnju unatrag, uvjerena da se Karen više neće usuditi taknuti moju ruku. – Oprosti, rekla je posramljeno. – Krivo sam te razumjela.
– Naravno da jesi. Ali u redu je. Jer ja tebe nisam krivo razumjela, Karen. Moram priznati da nisi puno promašila u svojoj procjeni. Malo sam se iznenadila što nisi onakva osoba kakvom sam te zamišljala. Ovo je bilo jako poučno. Bilo ti je teško. Znala sam to. Čak i kad sam se skamenila nakon tvog povratka, ipak sam mislila na tebe, na tvoju bol. Žalim te, svaka osjećaj-na žena bi te žalila. I vjerujem ti ono što si rekla zašto si se držala podalje. Mora da je prošlo dosta vremena dok nisi osjetila da svojim kćerima uistinu možeš nešto ponuditi. A do tada sam se ja već bila uselila. I mi smo svi bili sretni. I zato si nas promatrala izdaleka, čekala da prođe vrijeme.
Zasoptala je. – Zar misliš da sam se držala po strani jer sam mislila da ih u tom trenutku ne mogu ponovno pridobiti? Jer nisam bila dovoljno dobra?
– Da, upravo to govorim. I mislim da si se sada vratila jer misliš da imaš više šanse, da je povoljnija klima. I vjerojatno si u pravu. Svojim majstorskim manevrom s rezervatom vukova uvjerila si se da je Rob slab.
– Ako smjeraš na to da moje ponašanje nije motivirano ljubavlju prema kćerima, tada si u krivu.
Približavale smo se crvenom svjetlu. Usporila sam i na trenutak je pogledala u lice. Na obra-zima su joj bile suze. Nisam pogriješila, plakala je! Nimalo ne sumnjam da nisam trebala reći to što sam rekla, jer to sam danas stalno imala na umu i to je bilo jedino ispravno. – Znam da voliš svoje kćeri. Ali se nisi prije vratila da se boriš za njih. A to znači samo jedno – ne voliš ih do-voljno. E, pa ja ih volim.
Cure su nam dojurile u susret. Iznenadile su se kad su vidjele Karen i nisu znale kako će se ponašati prema njoj. No, njihovu su nesigurnost prevladali pokušaji da ugledaju oca na stazi. – Ne paničarite, tata će zakasniti... – Počele su prosvjedovati pa sam podignula ruku da ih smirim. – Slušajte me. Mora čekati na aerodromu da preuzme prtljagu jer su je ukrcali na krivi avion.
Ali je zacvrkutala: – To se isto dogodilo tati Sandre Cross i avionska je kompanija sljedećeg dana limuzinom poslala njegove kovčege dala mu pedeset funti. Zašto onda tata mora čekati na aerodromu?
Namjestila sam mudro lice Julie Andrews. – To ćete ga morati pitati kad dođe kući. Ali bo-jim se da će doći jako kasno. – Opet su sve zastenjale. Ušle smo u dnevni boravak, a Karen nas je slijedila kao trgovački putnik koji nije bio siguran je li dobrodošao.
– Zato bi bilo bolje da odete na spavanje i da ga sutra pozdravite, odvažila sam se.
Znala sam da će ovo biti popraćeno daljnjim urlicima protesta. – Dobro, dobro, pobijedile ste, možete ostati budne. – Napokon veselje. Opet sam ispala dobra duša. – Hoćemo li sada naručiti pizzu? – Nisu bile toliko oduševljene kao što bi bile da je i njihov otac bio ovdje, ali je na kraju pobijedio njihov mladenački apetit, pa smo naručile apsurdnu količinu pizza, kruha s češnjakom i sladoleda.
Dok smo čekale, Karen je otvorila svoje torbe. – Pretpostavljam da čekate svoje darove, rek-la je, dodajući im male pakete. Cure su zacvilile od radosti, a ja sam sa zanimanjem promatrala dok su razmotavale svoje darove. Nisam odmah vidjela što su dobile. Izgledalo je kao radio ili kompjutorske igrice.
Phoebe je dojurila do mene. – Vidi, mama! To je minijaturna televizija! Zar to nije fantastič-no! – Malu mi je utjehu donijelo olakšanje što se Phoebe može toliko oduševiti radi televizije. To je bilo savršeno normalno. Znači da ipak religija nije na nju negativno utjecala. (Moram pogledati one citate u Bibliji.) A zatim se sve cure odjurile u svoje sobe da vide rade li televizo-ri. Naravno da će raditi.
Razmislila sam o tome što je Karen učinila. Pažljivo sam birala riječi. – Svakoj si kupila te-levizor?
Mislila je da mislim na njezinu velikodušnost. – To su samo mali aparati. U Americi ne staju gotovo ništa. A znam kako ste svi u ovoj kući ludi za televizijom. Stalno o tome govore!
Lagano sam kimnula glavom. – Pa si mislila da ću odobriti da svaka od njih ima svoju vlasti-tu?
Sad je već izgledala nervozno. – Pa rekla sam da su to samo mali aparati. Jesam li te time na neki način uvrijedila?
Nikad neće razumjeti, ni za milijun godina. Moja generacija koja je odrasla uz televiziju drukčije gleda na to. Televizori su bili članovi obitelji, imali su svoju osobnost i prava. U sva-koj je obitelji bio samo jedan. Videa nije bilo, naravno. Oni su došli nakon puno godina.
Obitelji su zajedno gledale televiziju. Ugovarale su vlastita pravila u biranju programa. Obi-čno su mame imale zadnju riječ što će se gledati. Osim ako se nije radilo o sportu koji su tate uvijek htjeli gledati. I zbog toga su djeca poprimala navike svojih roditelja, što je postala kultu-ra gledanja televizije. Djeca su gledala filmove koje su voljeli njihovi roditelji i tako su se upo-znavala s klasicima. Programi su sastavljeni za cijelu obitelj, za cijelu naciju, zato su komedije situacije vječne i besklasne.
To se ponavljalo generacijama. Ujedinilo je zemlju. A ako mislite da sam sentimentalna, možda i jesam. Ali moje kćeri znaju više o svjetskoj kinematografiji nego njihovi vršnjaci, jer gledaju filmove zajedno sa mnom. A ja znam više o Hollyoawysu od svojih vršnjaka jer ja to gledam zajedno s njima.
To je dio našeg obiteljskoga života i onoga trena kad se poremeti obiteljska rutina, i sve osta-lo postaje ugroženo. Možda zvuči ludo, ali to se uistinu odnosi na nas. Sad one imaju svoje ma-le aparate. Ostat će u svojim sobama i gledati smeće namijenjeno tinejdžerima. Neće se sljede-ćeg tjedna gnjaviti dokumentarcem o femisticama, iako znam da bi uživale da ga gledaju zajed-no sa mnom. Same će gledati sapunice, i ja isto, i više se nećemo zabavljati.
Jesi li me uvrijedila, Karen? Nemaš pojma koliko. A ja tu ne mogu ništa, jer im ne mogu oduzeti televizore. I iako mi ovo puno znači, ne mogu se previše uzrujavati. To je samo još jed-na stvar, ali nije ona najvažnija. Ako je nama kao obitelji najveći problem višak televizora, bit će sve u redu s nama. Pogledajte me, mogu se čak i nasmiješiti.
Jer, znate li što je stvarno smiješno? To što je Karen izabrala ove darove misleći da će mi biti drago kao i curama, da ću cijeniti njezin doprinos provođenju slobodnog vremena naše obitelji. I to je ono predivno što je pogriješila! Denise Robertson ne bi nikad napravila takvu grešku. Richard i Judy ne bi tako mislili. I ona sebe naziva psihijatrom jutarnjeg programa? Malo sutra!
– U redu je, zaista. Samo sam se malo iznenadila. Darovi su zaista lijepi, Karen. – Otišla sam u kuhinju, popila tabletu i smirila se.
Kad je stigla hrana, počela sam je žaliti. Cure su joj pokazivale nešto na svojim minijaturnim televizorima, ali se ona nije mogla opustiti. Razgovor u autu nije riješio naš sukob. Razgovarale smo do kuće, ali se meni po glavi motalo samo jedno — ono kad je rekla da ona opet želi Roba, ali da on ne želi nju. Zvučala je poraženo. Pa iako nisam znala što sve ovo znači, u njezinim sam očima ja bila pobjednica, pa sam si mogla priuštiti da budem malo velikodušna.
A ona je bila i majka mojih kćeri i ostat će ovdje zauvijek. Zarekla sam se da neću cure opte-rećivati našim međusobnim problemima i to zaista mislim. To je tako iscrpljujuće, a ja nisam toliko okrutna koliko sam mislila da jesam.
Zamolila sam je da mi pomogne u kuhinji. Izgledala je toliko umorno kao što sam se ja osje-ćala. Psihički se pripremala na još jedan napad na svoje motive.
– Ne brini se, rekla sam, – neću opet započeti.
Odahnula je od olakšanja. – Bogu hvala, rekla je. – Ne bih to mogla podnijeti. Tako me boli glava. – Protrljala je sljepoočice.
– Hoćeš tabletu? – upitala sam je.
– Što imaš? – upitala je. Otvorila sam svoju ladicu s tabletama protiv mamurluka i Karen je prasnula u smijeh. – Cura po mom ukusu!
Vidjela je kako sam razrogačila oči, pa se udarila po ustima.
– Nisam tako mislila! Nimalo ne sličiš na mene! Je li tako bolje?
– Puno bolje, odgovorila sam, zahvalna što je jenjalo naše neprijateljstvo. (Ova je žena spa-vala s mojim mužem — zar sam to zaboravila? Zašto je ne tučem njezinim, mojim, batićem za meso?) – Posluži se, rekla sam joj.
Pregledala je sve tablete i našla one s najvišom dozom aktivnih sastojaka, pa je popila četiri. Ona je cura po mom ukusu. (Ja to mogu reći, jer sam ja omalovažena žena u ovom malom tro-kutu. Ona ne može, jer je ona ta koja omalovažava. Takva su pravila.) Živnula je malo kad je popila tablete. Tomu je najviše pridonijelo uvjerenje da će tablete početi djelovati, tako sam mislila, a čini se i Karen.
– Bolje? – upitala sam je.
– Puno bolje. Mogu li ti kako pomoći?
– Možeš. Ali ne u kuhinji. – Progutala sam svu mržnju koju sam osjećala prema njoj i rekla joj o čemu razmišljam. Jedino sam s njom ovo mogla podijeliti. – Zabrinuta sam za Phillippu. I Andrea isto, iako zbog drugih razloga.
Kimnula je glavom. – Obje sam ih zvala iz Amerike. – Mora da je moje iznenađenje bilo očito. – Možda jesam najgora majka na svijetu, i najgora prijateljica, ali činim sve da to popra-vim. – Primijetila sam notu samoizrugivanja u njezinu glasu.
– I kako su? – upitala sam, ne znajući koliko ona zna.
Oklijevala je. Shvatila sam. – Ne znaš koliko ja znam, naslutila sam.
Iskrivila je lice kad je vidjela da sam je razotkrila.
– U redu je, rekla sam, – i ja sam se to isto pitala za tebe.
– Hoćemo li pretpostaviti da obje sve znamo? To će olakšati stvar, predložila je.
– Dobra ideja, složila sam se. – Sve što olakšava stvari mi odgovara. I što se s njima događa?
– Obje su u groznom stanju. Najprije sam razgovarala s Andreom da otkrijem koliko Philly zna, ako uopće zna, za nju i Joa.
Philly?
– Je li Phil još uvijek u mraku neznanja? – upitala sam.
– Na svu sreću, jest. Ali ne znam koliko će to još potrajati. Dan je u svemu ovome bure baru-ta. Izgara od ljubomore zbog Andree i Joa. Ne znam koliko će se još uspjeti svladavati.
Složila sam se. – Nadajmo se samo da će Andrea shvatiti u čemu se ona i Dan razilaze i po-kušati popraviti stvar. Nakon toga bi ubrzo riješila stvar s Joem.
– Misliš li da je to moguće? – tužno je upitala Karen.
– Ne, odgovorila sam.
– Slažem se. Andrea se najviše uznemirila kad je otkrila da se Danova veza s učiteljicom pomalo hladi. Ali kad je on saznao za nju i Joa, stvari su se pogoršale. Sad jedva da i dolazi kući. ZnaŠ, čak i da se dogodi čudo i da prevladaju svoje probleme, ova dva para neće više mo-ći biti prijatelji. A ne znam kako će to onda objasniti Phillippi.
– Kako je bila Phil kad si razgovarala s njome? – polako sam rezalapizzu, ne obazirući se na gladne povike iz dnevne sobe. Nisam htjela da cure čuju nešto od ovoga.
– Užasno, odgovorila je Karen. – Zna da se Joe viđa s nekime i da to nije učiteljica. I nastav-lja se pretvarati da vjeruje u Joevu nevinost, nadajući se da će to samo od sebe proći.
Osjetila sam koliko se ražalostila nad ovim uništenim životima. To je čudno. Trebala bih je mrziti, mislim reći, ja je stvarno mrzim. Spavala je s Robom. Rekla mi je da ga želi natrag. Ra-njiva je i nastrana i slomljena i stvarna i biološka majka mojih kćeri. Naravno da je mrzim.
Samo što je ne mrzim. Ne mrzim ni Roba. Bijesna sam na njih oboje jer još više zatežu lance i uzrokuju mi još jednu glavobolju. Da budem iskrena, više se ljutim zato što su curama pokva-rili rođendansko iznenađenje. Pomisao na njih dvoje zajedno? Da, malo boli, ali to sam i tako očekivala već deset godina. Jer Rob nikad nije bio moj, sad to znam. A ono Što nikad nije bilo vaše, ne može vam nedostajati.
Rob je konačno stigao kući u četiri i trideset ujutro. Ne pitajte me ništa. Ni ja nisam ništa pi-tala. Sigurno je taksist plakao. Ja sam u to vrijeme spavala. Probudio me je, što baš nije bilo uviđavno. Bila sam iscrpljena i imala sam probavne smetnje. Nisam se nalazila u odgovaraju-ćem stanju svijesti da bih mogla reagirati na njegovo saopćenje. Odlučila sam da mu neću dava-ti poticaja da govori. Držala sam zatvorene oči, nadajući se da će shvatiti mig.
– U redu je, dušo, šaptao je. – Samo ti spavaj. Razgovarat ćemo ujutro. Samo ti moram nešto reći. – Onda požuri da zaista mogu opet zaspati. – Htio bih da znaš da će odsad sve biti drukči-je. – Iznenađenje, iznenađenje. – Shvatio sam nešto dok me nije bilo. – I ja isto. – Shvatio sam da ono što sam prije osjećao prema tebi, nije bilo ono pravo, ne stopostotno, ne tisućupostotno, kao što si ti osjećala prema meni. Mislio sam da te volim, ali je nešto nedostajalo. – Znam. I sama sam to dokučila. Mogu li sada spavati? – Ali to nije sve što sam shvatio. – Zar nije bilo dosta? Zar ne može čekati do jutra?
– Promijenio sam se. Sad jasno vidim stvari. Volim te. Žar to nije divno? Volim te. Čuješ li kako to sada zvuči drukčije? Zato jer napokon tako mislim. Eto, to sam shvatio. Volim te. Neće biti lako. Moram ti nešto reći i molim se da mi oprostiš. Ali uskoro će biti puno bolje. Vidjet ćeš. Sve će se promijeniti. Volim te. Ne mogu prestati to govoriti.
Voljela bih da možeš.
13 Re: Francesca Clementis MOJE CURE Čet Feb 16, 2012 2:29 pm
Margita
Administrator
Devetnaesto poglavlje
– Zar vi niste nedavno bili ovdje? – upitala me sestra, pokušavajući smjestiti moje lice.
– Jesam, prije nekoliko tjedana. Kći moje prijateljice je pala iz autobusa.
Nije se nasmijala. Ne znam zašto se ja jesam nasmijala. Uopće nije bilo smiješno. Bila sam malo histerična pa sam mislila da je smijanje u neprikladnoj situaciji puno bolje od vrištanja. Htjela sam vidjeti Claire. Bila je ovdje satima dok me Karen nije uspjela dobiti na telefon. Ka-ren je meni telefonirala da je moja kći iščašila prst u tučnjavi s Elliottom Jacksonom i Isabel-lom, Andreinom kćeri! Pobrinut ću se da Tara Brownlow dobije otkaz zato što je najprije naz-vala Karen.
Sestra je kimnula kad se sjetila incidenta s Isabelle. – No, dobro, barem ste ovdje, rekla je dok me vodila prema pregradi gdje se nalazila Claire.
Sto bi pak to trebalo značiti? Je li to opet nekakva kritika moje roditeljske dužnosti? Nešto u smislu kako sam stigla kod njezine prave majke? Možda sam samo malo preosjetljiva, ali tko me za to može kriviti? To što sam opet u ovoj bolnici podsjetilo me da ja nisam ničija prava majka, ni Isabellina ni Claireina. Sa svakim novim danom to postaje sve očitije.
Dobro mi ide. Dobro se nosim sa svim tim. Teškom mukom. Samo što je ovaj incident ipak malo previše. I ništa se od toga ne bi dogodilo da nije bilo moga mobitela.
Bila sam kod mame i promatrala je kako kuha četvrti čaj. Mjehur mi je već vrištao, a ja ni-sam bila nimalo bliže tomu da joj saopćim vijesti. A bilo je još jednako važnih vijesti.
Kad sam sinoć ležala u krevetu, kipteći od bijesa što će Rob još više zakasniti zbog nekog apsurdnog razloga, pokušavala sam razjasniti zamršene misli koje su se uskomešale u mojoj svijesti i koje mi nisu dale da utonem u okrepljujući san za kojim sam žudjela.
Ono najvažnije: pomislila sam na Roba i Karen kako spavaju zajedno. Nije mi bilo važno je li se to dogodilo jedanput ili deset puta. Dogodilo se. A ja sam bila još uvijek živa. I što je još gore, nisam bila smlavljena tugom, što bih sigurno bila da se to dogodilo u tjednu kad se Karen vratila.
Ovo je imalo tri značenja. Možda više ne volim Roba, to je mogućnost broj jedan. Broj dva, možda sam zaljubljena u Simona, što je glupo, ali ipak moguće. Broj tri, možda su mi osjetila preopterećena pa više ne mogu reagirati kao normalna osoba. Možda imam jedan od onih sin-droma kod kojih ne možete prestati blebetati bizarnosti u najneprikladnijem trenutku. Ukratko, možda sam sasvim poludjela.
Razmišljala sam o prvim dvjema mogućnostima, jer čak i da sam poludjela, ipak moram sre-diti ove probleme. Da sam se odljubila od Roba, to bi u potpunosti objasnilo zašto mi ne smeta njegova nevjera. Ali da sam se zaljubila u Simona, tada bi sve bilo složenije. Jer bih tada još uvijek mogla voljeti Roba i ne imati pravo na ljubomoru kad sam i ja sama bila nevjerna (jer svi znamo da su me samo moje tajice spriječile u potpunoj fizičkoj izdaji).
Morala sam to sve proanalizirati, ali sam zaspala od silnih pokušaja. I nemojte, molim vas, upitno podizati obrve i govoriti da ništa od toga nije važno. Sve je važno. Rob me prisiljava na odluku.
Dan nakon Robova povratka bio je pun napetosti. Cure su kasnile u školu, a ja sam pretjerala pokušavajući ih na silu nahraniti za doručak i doslovno sam ih oblačila dok su one sve htjele zagrliti svog tatu. Dogovorili smo se da nećemo razgovarati o rezervatu vukova do večeri, kad budemo imali više vremena, ali naš plan nije upalio. Ništa ne pali u zadnje vrijeme.
Cure su željele znati što je radio posljednja četiri dana u Americi. Obuvao ih je na svom kri-lu i dao im znak da se umire. Claire nije mogao nagovoriti. – Ne idem u školu dok nam sve ne ispričaš. Zašto je to tako velika tajna?
Ali se nakašljala. – Ima li ta tajna veze s nama, tata?
Čak je i Jude odbacila svoje hladnokrvno ponašanje i pridružila im se. – Daj, tata, reci nam!
Phoebe se samo smiješila. Ona se ujutro prva ustala i provela dragocjenih pet minuta nasamo s Robom prije nego što su ostale izašle iz svojih soba.
Slegnula sam ramenima pogledavši Roba. Ovisi o tebi, govorila sam mu. Promatrala sam ga kako brzo razmišlja. – Dobro. Ako baš hoćete. Dakle, imam dobru i lošu vijest. Koju želite prvo čuti?
Sve su povikale u glas. – Dobru! Dobru! – Podignuo je ruku da se smire.
– Zao mi je, ali najprije vam moram reći onu lošu.
Zagunđale su. Robove su oči blistale, ali je imao ozbiljan izraz lica. – Loša je vijest da ove godine za praznike ne idemo u Norfolk. – Nije bilo nikakve reakcije, osim male iskre uzbuđenja koje je raslo u njima dok su se pitale znači li to... ne, ne misli tako. Zar ne?
– Želite li čuti dobru vijest? – upitao je, nemilosrdno produžavajući napetost.
– Da! – povikale su.
Sad sam se ja smiješila, unatoč nemiru u želucu. Rob je duboko udahnuo. – Dobra je vijest što ne idemo u Norfolk, već u... Vladala je potpuna tišina dok su četiri lica sjajila zadržavajući dah i zureći u Roba, umalo se ne onesvijestivši od iščekivanja.
– ...Disneyworld!
Vrištanje koje je popratilo ovu njegovu riječ preplašilo je pse koji su pobjegli u Robovu rad-nu sobu. Cure su se bacile na Roba. A zatim na mene. Čak je i Phoebe sudjelovala. Nikad ih nisam vidjela tako sretne. Zapravo, sve nas skupa. Bili smo zajedno, bliski, cijela se obitelj za-jedno smijala, s praznicima iz snova ispred sebe i teškim vremenima iza. Bili smo zajedno, ne-dirnuti. Tako je to izgledalo i tako mora ostati. Samo bi čudovište moglo učiniti nešto što bi razbilo ovaj obiteljski portret. A ja nisam bila čudovište.
Rob je ponovno podignuo ruku. – Ima još nešto, što baš i nije najbolja vijest. – Cure se nisu suviše zabrinjavale. Njihovi mama i tata bili su zajedno i svi će ići u Disneyworld. To ne može ništa pokvariti. – Možda se pitate kako si to možemo priuštiti, rekao je Rob. Tupi pogledi. Na-ravno da se nisu to pitale, Rob. Djeca se ne brinu za takve stvari. Kad im se ponudi ostvarenje snova, ona ga samo zgrabe, ne postavljaju nikakva pitanja. Ona postavljaju pitanja za ono što nemaju, ne za ono što imaju.
– No sve vi znate da vaša pametna mama s jednim od svojih učenika radi na nečemu za In-ternet. S tim ćemo novcem moći otputovati u Ameriku.
Uljudno su mi se nasmiješile, odavši tako priznanje mojemu malom doprinosu. Prihvatila sam to naklonom glave.
– Je li gotovo? Možemo li sad ići? – upitala je Ali.
Tada je Jude zapiskutala: – Želimo ići u školu i svima reći.
– Još malo pa sam gotov, rekao je Rob. – Novac koji će zaraditi vaša mama bio je prije na-mijenjen za nešto drugo. – Oklijevao je, nastojeći smoći hrabrost za nastavak. – Vaša mi je mama rekla za iznenađenje koje ste mi spremale. – Hvala ti, Rob. Sad će mrziti mene. Čini se da su više razočarane nego ljute. Sto je još gore. – Ne ljutite se na nju. Morala mi je reći. Nisam znao ništa o vašem iznenađenju kad sam odlazio na put. A nije ni vaša druga majka. I tako, kad smo već bili u Americi, ona je mislila da bi bilo lijepo da me na nekoliko dana pošalje u rezer-vat vukova, što je bio njezin rođendanski dar.
Naša je kuća još jednom postala Kuća užasa. Florida je bila zaboravljena. Rob se gadno pre-vario. Požurio je da se iskupi. Cure su već imale vlažne oči. – Razgovarat ćemo večeras. Otići ćemo u Pizza Express budući da sam sinoć propustio vaš doček. – Odlično Rob, i na to si ih podsjetio. – Strašno, strašno mi je žao što sam vam pokvario iznenađenje. I vašoj je drugoj maj-ci žao. Ne bi to učinila da je znala za vaš plan. – Primjećujem li to malu optužbu uperenu prema meni?
– Nisam više uživao tamo kad sam saznao da ću vas razočarati. Zaista mi je žao i učinit ću sve da se iskupim. I zato ćemo novac koji ste htjele potrošiti na moj rođendanski dar, iskoristiti za praznike.
Phoebe, slatka Phoebe je prekinula tišinu. – Ne brini se, tata. Nisi ti kriv. Trebale smo reći našoj drugoj majci pa se ovo ne bi dogodilo.
I Jude se smekšala. – Bit će krasno otići u Floridu, zar ne?
– Imaju li vegansku hranu u avionu? – upitala je Ali.
Rob je ljubopitljivo promatrao Claire. – Slažeš li se i ti, Claire?
Claire je polako podignula lice okupano suzama. Rob je priskočio da je utješi, ali ga je ona odgurnula. – To je bila moja ideja. Ne njihova. Jer sam znala da će ti se to svidjeti. To je trebao biti poseban dar za tebe, tata!
I Rob se uznemirio. Još nikad nije natjerao svoju djecu u plač. – Ali, Claire, to je još uvijek najposebniji dar. Zato što si se toga sjetila. I zbog truda koji si uložila u njegovo planiranje. Nikad to neću zaboraviti.
– Za sve je ona kriva, jadno je zagunđala. Svi smo znali na koga se to odnosi. – Da nisi s njom otišao u Ameriku, to se ne bi dogodilo.
Rob nije znao što da kaže niti učini da bi se ona osjećala bolje. Bespomoćno me je pogledao. Hvala ti. Zagrlila sam Claire i lagano naslonila njezinu glavu na svoje grudi. – Dušo, znam ka-ko se osjećaš. Ali nije Karen za to kriva."Grubo me je odgurnula. – Jest, kriva je! Da se nije vratila, sve bi bilo u redu. Bili bismo sretni i sve bi bilo kako je uvijek i bilo. Tata ne bi otišao u Ameriku s njom i pokvario moje iznenađenje, a ti se ne bi počela šminkati i izlaziti svaki dan na ručak.
Budući da nitko nije progovorio, svi smo jasno čuli objavu vremena na radiju, što nas je za-panjilo jer je sad bilo sigurno da će cure zakasniti u školu. Za Claire i Jude sam dogovorila s ravnateljem da prekinu suspenziju i da se prije vrate u školu. Ravnatelj mi je najbolji prijatelj otkako sam iz njegova ureda na vrijeme izvukla Phillippu da ne počini ozbiljniju štetu.
Claire je žalila zbog svojih nepromišljenih riječi i izjurila je iz kuće ne pozdravivši nikoga. Ostale su je cure slijedile, spustivši užurbane poljupce na Robov i moj obraz. A zatim smo nas dvoje ostali sami.
Rob je sjeo za stol i pomno razmazivao maslac po komadu hladnog tosta. Ovo je bio pred-znak čišćenja ormarića, njegova lijeka protiv stresa. Čekala sam na pitanje. I došlo je. – O čemu je to ona govorila? – napokon je upitao.
Budući da sam sličan razgovor vodila prethodnog dana s Karen, cijenila sam to što smo pre-skočili sve one – o ničemu – i – svakako – i – ma, daj, nisam glup. – Govorila je o tome da sam se nalazila sa Simonom na ručkovima.
– Simonom? – nije prekinuo ritam mazanja maslaca.
– Simon Flynn. Student s kojim radim na websiteu. Govorila sam ti o njemu.
– Ne, nisi. Nikad mi nisi spomenula to ime.
Postala sam nestrpljiva. – Ne budi smiješan. – Ovo mi je postala poštapalica. Univerzalna je. Njome se možete obraniti od velikog raspona optužbi. – Naravno da jesam. Samo što ti nikad ne slušaš.
Hladno me je promatrao. – Uvijek slušam. Znam sve o tvom radu. Zaista sam ponosan na tvoj rad. Ali sigurno znam da nikad nisi spomenula Simona Flvnna. A siguran sam i da s njime nisi odlazila na ručkove prije mog puta. Ili možda jesi? – Ne budi smiješan. – Shvaćate li sad što mislim?
– Prestani to govoriti. – Problem sa poštapalicom je u tome što je morate prestati koristiti kad počne živcirati ljude. No djelovala je dok je trajala, a ima još mnogo ljudi kod kojih je mo-gu primijeniti.
Morala sam se uteći puno konzervativnijoj obrani – detaljnom objašnjavanju. – Ako baš že-liš znati, počela sam se viđati s njim prošli tjedan jer mi je trebao netko s kime mogu razgovara-ti. – Mogla sam reći da smo Simon i ja razgovarali samo o poslu i Rob bi to prihvatio. Ali bila sam raspoložena da s njime podijelim neke činjenice. Stavimo svoje ispovijedi na stol, pa da vidimo tko se tu loše ponašao.
– Kako to misliš? – upitao je. Evo ga opet.
– Prošli mi je tjedan bio užasan. Tebe nije bilo, pa nisam mogla razgovarati s tobom. Andrea ne razgovara sa mnom jer sam joj rekla da ne odobravam njezinu vezu s Joem. – Podignuo je nož da me prekine. – I prije nego što kažeš da ti o tome nisam ništa rekla, znaj da. jesam. Rekla sam ti da sam ih vidjela zajedno u pubu i ti si mi rekao da sam glupa.
– Sjećam se toga, priznao je.
– Hvala, rekla sam. – Drago mi je da je nešto od onoga što sam ti rekla doprlo do tebe. Što još? Oh, da. S Phillippom isto nisam mogla razgovarati jer se osjećam grozno što joj nisam rek-la za Andreinu i Joevu aferu, osobito u svjetlu svega onoga s gđicom Brownlow.
Više nije mazao tost, sva mu je koncentracija bila potrebna za praćenje zapleta. – Čega s gđicom Brownlow? Nije me bilo samo osam dana. Godinama se ništa nije događalo ni nama ni našim prijateljima. A sad me nema osam dana i ovaj se dio Londona pretvorio u Broohside – Ti nikad ne gledaš Broohside, istaknula sam.
– I ne moram. I po samim najavama može se odmah vidjeti da su svi likovi žrtve užasnih slučajnosti i prirodnih i nadnaravnih katastrofa dok se upuštaju u nevjerojatne seksualne veze. – Nije puno promašio.
– No, bilo je grozno. Bila sam sama i morala sam razgovarati s nekim izvan našeg kruga. Radila sam sa Simonom i on je bio ljubazan, pa sam mu dosađivala svojim problemima.
– Zvuči logično. Pa čemu onda sva ta tajnovitost?
Bila sam ogorčena. – Nije bilo nikakve tajnovitosti. Nisam ni znala da cure znaju da izlazim na ručak. Ni da im to smeta. Nikad mi nisu ništa rekle. Čini se da nas je sve obuzela ova atmos-fera zavjere. Boje se postavljati pitanja da nekome ne stanu na žulj. Nisi ih smio natjerati da taje kako Karen putuje zajedno s tobom u Ameriku. Ovako su se samo još više brinule.
Morao je ustati da donese još tosta. – To nema nikakve veze sa mnom. Karen im je morala reći jer su htjele znati zašto se neće vidjeti sljedećeg tjedna. Karen im nije rekla da je to tajna. Kladim se da su to same odlučile. Ti si ih učinila neurotičnima, ne Karen. Kada su god spome-nule njezino ime, lice ti se namrštilo i ponašala si se hladno prema njima. I zato je nisu ni spo-minjale. Ti si ih natjerala u taj položaj, da svakog trenutka moraju paziti što će misliti i što će reći.
Opet moja greška. Stavite i to na popis ako još ima mjesta. No bio je u pravu. I sama sam to znala i već sam poduzela prve korake da ublažim rane naše proširene obitelji. Sinoć je vrijeme provedeno s Karen ispalo dosta dobro. Sve smo sjedile zajedno, sve smo jele zajedno, smijale se zajedno.
Obećala sam curama da će tako biti i tako je i bilo. To je bila moja zasluga.
A najčudnije je što to nije bilo tako teško postići. Nije bilo neugodnih pauza ni nezgodnih pogleda. Do kraja života neću shvatiti kako to da je sada bilo sve lakše, sada kad je spavala s Robom, čega sam se jedino pribojavala otkako se vratila u naše živote.
– Što je ovo? – upitao je Rob, pokazujući na pismo Betty Speck koje sam tutnula iza tostera. Nije mi se dalo još i o ovome govoriti, ali nisam imala izbora.
– Od moje biološke majke. Moja je mama imala njezino pismo i odlučila mi ga je dati kad sam joj rekla da bih htjela stupiti u vezu s njom.
Gledao me je u nevjerici. – Ali nikad ništa nisi rekla. I nemoj me ni pokušavati uvjeriti da je-si i da ja nisam slušao. Znam da nikad nisi ništa rekla o tome da želiš pronaći svoju pravu maj-ku. Milijun smo puta o tome razgovarali i uvijek si govorila da te uopće ne zanima. Kako si mogla ne reći mi nešto tako važno?
– Nisi bio baš pristupačan u zadnje vrijeme, tiho sam rekla.
Oboje smo sjeli. To je bilo to. Znali smo.
– Znam, rekao je Rob. Iznenadio me je. Mislila sam da je on muškarac bez samospoznaje, da posrče naokolo radeći greške i velike propuste, nesvjestan posljedica koje će imati na živote drugih, što bi ga možda oslobodilo krivnje, ali ga ne bi opravdalo kao ljudsko biće.
Ali on je znao. Čekala sam da proširi temu. Nije bio od onih razgovorljivih. Ali ovo je bio neki drugi Rob.
– Zbog Karen. – Nije neko zapanjujuće opažanje. Ali je za Roba bilo puno jer je dosad odlu-čno odbijao činjenicu da je Karen, otkako se vratila, na bilo koji način utjecala na njegov život. Voljela bih da uskoro počne koristiti malo dulje rečenice. Počela me boljeti glava, a nisam htje-la ustati i otići po tablete da ne prekinem njegov trenutak.
Nisam mogla znati koliko će čudna biti njegova ispovijed. Činilo mi se kao da slušam radio i pokušavam zamisliti lice koje stoji iza toga glasa, ali nisam baš uspijevala jer su se slike stalno mijenjale. Ja nisam poznavala ovog čovjeka.
– Kad se vratila i kad sam joj čuo glas... – Trebalo mu je dosta vremena da se staloži. – De-set je godina nestalo. Znam da to nema smisla, ali to nije nimalo utjecalo na ono što osjećam prema tebi. Još uvijek sam te volio jednako kao i dotad. Ali istina je... istina je da prema tebi nikad nisam osjećao jednako duboko u ljubav kao prema Karen.
Oh, Bože! Mrzim ovo. Ne čini mi to. Dosta mi je ove prave i nebaš-prave ljubavi. Nikad više neću moći vjerovati riječima.
– Nastojao sam se sabrati i biti objektivan, promotriti sve s aspekta djevojčica. Jedino su one važne. I ti, naravno. – Zamalo si me zaboravio, Rob. Zamalo.
– A tada sam je opet vidio. Nakon svih ovih godina, bila je upravo onakva kakvu sam pamti-o. Samo što je bila malo starija i tužnija. Ne pametnija. Nitko od nas nije pametniji, samo izgle-damo tako kao da znamo što radimo. Vidio sam je. I...
Nije to mogao izgovoriti, pa sam ja rekla umjesto njega. – I opet si se zaljubio u nju?
– Ne, nije bilo tako. Rekla si to kao da je to bilo nešto novo, svježe i različito. Nije bilo. Bila je to ista ljubav. Nikad nije prestala, samo sam je tutnuo u ladicu da ne skuplja prašinu i sad sam je opet mogao izvući. Opet se ponavljalo ono otprije deset godina. Samo što su djevojčice bile starije i Karen je bila dobro, a...
– Ja sam stajala na putu.
Uzeo je moju ruku. Opet to s tim rukama. – Nisam to mogao zanemariti, ali kunem ti se da nisam namjeravao ništa poduzeti. Kad sam rekao da te volim i da ću ostati s tobom, zaista sam tako mislio. Nisam te htio varati.
Povukla sam svoju ruku, ali ne grubo. – Pa zašto onda jesi?
Zaprepastio se. – Znam sve o tome, Rob. Jučer smo Karen i ja razgovarale.
Sad je bio sasvim u nedoumici. 'Ali, kako? Ne razumijem.
– Ne razumiješ kako sam mogla provesti večer s Karen nakon onoga što mi je rekla? Zašto, kad si se vratio kući, nisi našao svoje stvari pred vratima? Zašto sam još uvijek ovdje, planiram praznike u Disneyworldu i slušam kako opravdavaš svoju vezu sa svojom ženom} – Što ti je rekla?
– Ne puno. Želim to čuti od tebe. Rekla je da se to jednostavno dogodilo. Da te želi natrag. Da ti ne želiš nju. I to je to.
Ohrabrio ga je moj ozbiljan nastup pa je htio riješiti cijelu stvar prije nego što se pojavi his-terija.
– Da, i to je sve! Nemam puno toga za dodati. Dogodilo se samo jednom. I odmah sam zna-o... znao sam...
– Sto? – požurivala sam ga, nadajući se da mi neće reći nešto slikovito. Još uvijek nisam to-liko zrela da to čujem.
– Znao sam da je više ne volim.
Upitno sam podignula obrve. – I jesi li joj u tom trenutku to rekao? – Šalim li se ja to? Mo-žete slobodno brisati one prve dvije mogućnosti, sasvim sigurno sam luda.
Promatrao me je s užasom. – Kako možeš tako mirno razgovarati o svemu ovome? Čak se i šaliti? Prevario sam te. S Karen. Nakon svih onih uvjeravanja da ne osjećam više ništa prema njoj. Lagao sam i prevario te!
Njegov prikaz nemilog događaja više me je povrijedio nego što sam mogla predvidjeti. Pred očima su mi se odvijale televizijske slike i ukorjenjivale se u mojoj mašti gdje su mogle napra-viti neku ozbiljnu dugoročnu štetu. Htjela sam se vratiti natrag u svoj jučerašnji položaj, u ono vrijeme kad sam se s ovim mogla objektivno suočiti. Trudila sam se, jako sam se trudila. – Zna-la sam da lažeš. I nisam se zaprepastila kad si me prevario. Nije bilo ugodno i voljela bih da to nisi učinio, ali oduvijek sam znala da će se to dogoditi.
To je bila istina, ali više nije odzvanjalo u mom srcu. Moja se racionalna analiza neopozivo raspadala zbog nagle fizičke reakcije koja se dizala iz želuca. Duboko sam disala i spriječila erupciju.
Rob je spustio glavu među ruke. – Tako me je sram. Način na koji se to dogodilo bio je... smiješan. – Sasvim neprikladna uporaba dobre riječi, Rob. – Upravo sam bio završio razgovor s tobom kad si mi rekla za rođendansko iznenađenje. Osjećao sam se grozno, a način na koji si mi to rekla...
– Zao mi je zbog toga. – Ne, nije. Ali sam se smirila kad sam to rekla.
– I kad sam to rekao Karen, bila je neutješna. Znala je da će cure nju kriviti. I bila je ljuta što joj nijedna nije odala tajnu. Bili smo umorni, let je dugo trajao, sa svim tim presjedanjima. Ni-smo stigli na večeru i počeli smo piti.
Podignula sam ruku. – Ostalo mogu naslutiti, hvala, nisu mi potrebni detalji. Ne želim čuti detalje.
– Sramim se i mogu se samo nadati da ćeš mi oprostiti i da Karen neće povrijediti moja ne-smotrenost. Nije baš onako čvrsta kao što se na prvi pogled čini.
Shvatila sam to. Jedna mi je stvar smetala. No, zapravo, puno toga, ali jedna posebno. – Iz-gledali ste tako bliski kad ste sišli s aviona. A zatim ste izgledali kao krivci.
– Znam. Satima smo razgovarali. Ili, bolje rečeno, ja sam satima govorio o tebi, o nama. Ona je bila strašno povrijeđena. Mislila je da ćemo opet biti zajedno. Dugo mi je trebalo da je uvje-rim da se to neće dogoditi. Ono što smo učinili... – Vidio je kako sam se zgrabila, pa mi je stis-nuo ruku. – Zadnji ću put to spomenuti, ali moram, jer je važno. Tada je sve bilo gotovo. Ona je to odmah znala. Vidjela je to na mom licu. Tako mi je žao, Lorna. Ostatak života provest ću u nastojanju da ti se iskupim. No to je ujedno bio i početak i kraj. U vrijeme kad smo stigli na Gatwick, Karen i ja smo postigli sporazum. Morali smo misliti na djecu. Ono što si vidjela na aerodromu bio je prijateljski kraj braka. A krivnja? Pa i imali smo se zašto osjećati krivima!
– Znam. Ti prokleti televizori za cure!
– Oh, Bože, sasvim sam na to zaboravio! Rekao sam joj da ti se to neće svidjeti, ali me nije htjela slušati.
– Hvala što barem znaš što ne odobravam.
Neko smo vrijeme proveli probavljajući sve ono što smo rekli i čuli.
Tada se Rob sjetio nečega. – U svemu ovome je najluđe to što mi je tvoj telefonski poziv pomogao da sredim zbrku u glavi. Mislio sam samo na tebe i cure kako planirate moje putova-nje. Na vas pet zajedno, nisam vas mogao odijeliti u mislima. I na bol koju sam vam svima za-dao. I odjednom je sve bilo jednostavno. Vi ste bile moja stvarnost. Karen je bila tek nedovrše-na priča koja je postajala sve veća fantazija kako sam se udaljavao od rješenja.
Kad se vratila ovamo, mašta je proradila. Htio sam da zakorači upravo na ono mjesto koje je napustila prije deset godina, da odigra priču do sretnog završetka, da poveže sve krajeve.
– I što bi bilo onda? – upitala sam.
– Tada bih znao. Mogao bih izabrati. – Zamislio se.
– Između mene i nje?
– Između ljubavi koju osjećam prema njoj i ljubavi koju osjećam prema tebi.
Znala sam što hoće reći. Simon mi je pomogao da to uvidim. Postojale su dvije različite vrs-te ljubavi, ljubav koja je dovoljna i ljubav koja nije dovoljna. Nije znao koju osjeća prema me-ni, dok se ne uvjeri koju osjeća prema Karen.
– I ja sam pobijedila? – mirno sam rekla, bez ikakva osjećaja trijumfa.
Zaobišao je moju stolicu i kleknuo na pod držeći me za obje ruke. – Ono što sam osjećao prema njoj bilo je zbog djece. Sada to znam. Rodila mi je četvero djece. Ne znaš kakav je to osjećaj. – Zurila sam u njega. Još je čvršće stisnuo moje ruke. – Oprosti, nisam tako mislio. Ali ja sam bio zaljubljen u cijelu obitelj, ne samo u nju. Kroz terapiju je spoznala da je to oduvijek znala i ta je spoznaja pridonijela njezinu živčanom slomu. Jadnica. Sad je žalim. Znaš, dala mi je ono što sam oduvijek htio i zbog toga sam je volio. Ali ti, Lorna, ti. Ti si mi dala samo sebe. I u tebe sam se zaljubio. Ti si nam donijela obitelj, ti si prva i jedina koju sam volio. Koju volim.
Vjerovala sam mu cijelim srcem, osjećala sam tu ljubav kao fizičku silu koja me pritišće. Ono što je rekao imalo je savršen smisao. To je ono za čime sam prije stalno žudjela da čujem. Ali...
– Udaj se za mene, Lorna. Želim se oženiti s tobom i imati dijete s tobom.
Tada je zazvonio moj mobitel. Morala sam ustati da ga nađem. Po broju na ekranu vidjela sam da me zove Simon. Prokletstvo. Već me je dva puta zvao od sedam sati ujutro. – Zdravo, rekla sam.
– Možeš li razgovarati? – nestrpljivo je upitao.
– Ne baš, odgovorila sam, pogledavajući Roba koji nije skidao oči s mene.
– Rekla si da ćeš nazvati i reći mi kako je bilo jučer. S Robom.
Što sam trebala reći na to? – Oh, dobro. – Obećaj mi da ćeš me nazvati čim budeš mogla. – Obećajem. Bog. – Prekinula sam, ne davši mu priliku da me pozdravi. Tada sam isključila mo-bitel. – Tko je to bio? – znatiželjno je upitao Rob. – Simon, odgovorila sam, osjećajući se čudno što sam ovo ime tako nehajno izgovorila u našem domu. Nakon što me je Rob zaprosio. Rob me je zaprosio.
Ustao je i krenuo prema meni, pa me zagrlio. – Imam jednu izvanrednu ideju. Napravimo zabavu za moj četrdeseti rođendan. – Izvrsno. Ode još jedno iznenađenje. – Ali ćemo dvostruko slaviti: moj rođendan i naše zaruke. Što misliš?
– Oh, Lorna, to su najbolje vijesti koje sam čula u zadnje vrijeme! Čekaj da pristavim čaj!
– Mama, još nisam pristala, prosvjedovala sam.
– Ne budi smiješna! – Molim? – Naravno da ćeš pristati. To je ono što si oduvijek željela i nemoj mi se tu pretvarati da nije. Tunara da si uvijek govorila da sam smiješna stara luda koja želi vidjeti svoju kćer u braku, ali to je bilo samo zato što sam znala da i ti to želiš. Srce mi se slamalo kako su prolazile godine, a ti još nisi bila vjenčana.
– Mama, rekla sam ti da još nisam pristala.
Moja je mama zamahnula cjedilom za čaj prema meni, lukavo mi namigujući. – Uopće ti ne zamjeram, moja curo. Neka se malo znoji. Ti si na njega čekala cijelo vrijeme, neka sada vidi kako je to. Ali ne čekaj predugo. Rođendan mu je za deset tjedana, zar ne? – Pogledavala je u kalendar dok je govorila.
Deset tjedana. Činilo mi se kao deset godina. Voljela bih da joj nisam to spomenula. Rekla sam to samo da odgodim pravi razlog mojega posjeta.
Znala sam da to moram brzo reći, jer inače neće nikad izaći iz mojih usta. – Mama, pročitala sam pismo.
Zastala je, sasvim ukočena. Već je kuhala čaj, ja sam već bila u kuhinji. Što će sad učiniti?
– Samo ću skočiti gore i malo smanjiti grijanje. – Dobar pokušaj.
– Mama, molim te, ostani gdje jesi. Samo me slušaj što ću ti reći.
Počela je prati čiste šalice, ribajući nepostojeće mrlje u njihovoj unutrašnjosti. – Ne moram ni slušati. Znam što ćeš reći. Namjeravaš se naći s njom. I treba ti moj blagoslov. Pa, već sam ti rekla da nemam ništa protiv. Dala sam ti i pismo da bi je lakše našla, pa što još želiš da kažem? Nadam se da će sve dobro ispasti.
Zaobišla sam sudoper i maknula joj ruke s čajnika. To je za nas bilo previše prisno, pa je zgrabila kuhinjsku krpu i počela brisati šalice. Nisam popuštala. – U krivu si, jednostavno sam rekla.
Tada je obratila pažnju. – Kako to misliš? – Zar nešto nije u redu s mojim izgovorom? Zar ne govorim dovoljno razgovijetno? Nisam neki filozof koji govori u šiframa, pa mu treba obja-šnjavati rečenice.
– U krivu si, ponovila sam. – Mislim reći da sam pomišljala na to da stupim u vezu s... njom, ali ipak neću.
Moja se mama okrenula prema meni. – Ali, ne razumijem. Zašto ne? Zašto si nas obje izvrg-la ovome, a ne želiš je vidjeti? Je li to zbog mene? Zbog mene si odustala? Pokušavaš me zašti-titi? Je li to? Ili zbog nečega što je pisalo u pismu? Znaš, nikad ga nisam otvorila, ne ono nas-lovljeno na tebe.
Nalila sam čaj jer je ona bila previše šokirana. – Ne radi se tome. Zaista. Pismo je zaista kratko i puno sam razmišljala i odlučila da se ne isplati otvarati stare rane. Drago mi je što znam tko je ona i što si mi ti pomogla da to otkrijem. Da ima ime i adresu. Drago mi je što to znam. Ali to je sve što mi je bilo potrebno.
To sam odlučila kad je Rob otišao na posao. Sjedila sam sat vremena za kuhinjskim stolom i razmišljala o događajima u proteklih nekoliko mjeseci. I svaka mi je misao uvijek započinjala s Karen. Vratila se u naše živote samo da zadovolji materinske potrebe za koje je mislila da ih ima i razorila našu obitelj. Jer, ne mogu se samo tako otvoriti vrata nečijih života, mahnuti zdravo i doviđenja i zatim otići. Ostaju tragovi, golemi krateri u njihovim dnevnim sobama.
Pogledajte samo što nam je Karen ostavila u nasljedstvo. Čak i prije nego što je došla, njezin je telefonski poziv povukao okidač koji je potaknuo Andreinu i Joevu ljubavnu vezu, što je pak vodilo tome da Dan pojača svoju vezu s Tarom Brownlow. Uništena su dva braka i jedna pos-lovna karijera. A kad se ovdje pojavila, zaista je sve uskomešala. Naše su kćeri, jedna po jedna, osjetile kako im ispod nogu izmiče sigurnost dok su promatrale kako se svađam s Robom, kako se svađam s Karen, kako Rob odlazi s Karen, spava s njom, vraća se, uništava im snove, pruža im jedan novi. I bih li ja ikad tako daleko otišla sa Simonom da nije bilo nje?
Ne, ne smije se samo tako ulaziti u nečije života ako niste spremni prihvatiti sve posljedice koje možda niste predvidjeli. Posljedice koje ne želite ostaviti na strancima povezanim krvnom vezom koji su jednom bili sretni kao mi. I zato će Betty Speck i moje četvero braće i sestara (ajme, imam četvero braće i sestara, koji nisu polubraća i polusestre, već pravi) morati ostati fantomi moje prošlosti.
Rekla sam mami nešto od ovoga. Ne sve. Nema na svijetu dovoljno čaja da bi mogla čuti ci-jelu sagu.
Iznenada sam se sjetila da nisam ponovno uključila mobitel. Čim sam to učinila, zazvonio je. Nakon razgovora s Karen, ispričala sam se mami što moram ići.
– Opet bolnica, ljubavi? To ti je već prešlo u naviku, rekla je. Čak je i ona mislila da je to već smiješno.
Kad sam stigla u bolnicu, Karen i Claire već su izlazile iz bolesničke sobe. – Je li sve u redu, dušo? – upitala sam, prilazeći prema Claire. Plakala je.
– Gdje si bila? Nazivali su te cijelu vječnost! Ni tate nije bilo. Na kraju su morali njoj telefo-nirati.
– Ona – je bila Karen i izgledala je jako potišteno. – Zao mi je zbog svega. Zaista su se trudi-li da te dobiju. Ja sam im bila posljednje utočište.
– Natjerali su me da im dam njezin broj, jecala je Claire. – Želim ići doma, mama. – I tada je poletjela u moj zagrljaj.
– Dođi onda, drago moje, umirivala sam je. – Sve ćeš mi ispričati kod kuće.
Dok smo odlazile, prošle smo uz Andreu i Isabellu koja je jecala i Phillipu i Elliotta koji je jadno izgledao. Nitko nije progovorio ni riječi.
Dvadeseto poglavlje
– Ovo je jako neugodno, uzdahnuo je g. Walters. Sjela sam na stolicu koju sam već počela nazivati svojom, sada kad su ova mala prženja postala redovita pojava.
Promatrala sam kako Rob, Andrea, Dan, Phillippa i Joe traže svoje stolice, neugodno se os-jećajući u društvu drugih i nezadovoljni cijelom situacijom. Ja sam bila prillično opuštena. I trebala sam biti. Već sam treći put bila ovdje. Ja sam stara kuka.
Ovo smo sad prvi put nakon one večere nas šestero bili zajedno. Je li to bilo prije sto godina? Mora da jest, jer ja se sjećam šestero potpuno drukčijih ljudi. Andrea i Dan sjedili su svatko na svom kraju dvosjeda. Joe je izgledao zlovoljno, a Phillippa dvadeset godina starije. Dan je do-bacivao ubilačke poglede prema Jou koji je tužno pogledavao Andreu. Rob je, s druge strane, izgledao pomlađeno. Sjeo je do mene i čvrsto me uhvatio za ruku. Ostali su izgledali kao da će povratiti od pogleda na ovaj izljev osjećaja.
Zašto stalno pokušavam dokučiti o čemu razmišljaju? Osim Phillippe, svi su ostali jako us-pješno skrivali svoje prave misli. Pogledala sam Andreu i sjetila se svih laži koje je morala iz-reći. Naravno da je najveći zločin napravila Phillippi. Ali se sramim priznati da me više boli ono što je učinila meni.
A znate li što me najviše boli? Sto nikako ne mogu zaboraviti? Onaj ručak u Debenhamsu prije nekoliko tjedana kad sam prvi put rekla Andrei da se Karen vratila. Gotovo se onesvijesti-la od iznenađenja, na čemu joj sada mogu samo čestitati zbog majstorske glume. Jer ona je i prije znala. Karen joj je telefonirala i rekla da se namjerava vratiti. Ali ona mi to nije mogla reći, pa je glumila iznenađenje. Vjerovala sam joj. I zato joj vjerojatno nikad više neću moći vjerovati. Toliki gubitak neću moći podnijeti.
– Gdje da počnemo? – promrmljao je g. Walters, gledajući izvještaj pred sobom. Mumljao je i ispustio nekoliko iritantnih aaha, a zatim je tvrdo pogledao u mene i Roba.
– G. i gđo Danson, zagrmio je, od čega smo se oboje trgnuli. – U ovom je slučaju vaša kći bila miritelj. – Oboje smo se ponosno nasmiješili. Ako vam kći već sudjeluje u tučnjavi, zvuči ohrabrujuće kad vam kažu da ju je pokušala prekinuti.
– S druge strane, ozbiljno je nastavio, – kad nije uspjela pomiriti zaraćene strane, i sama se upustila u tučnjavu i nanijela ozbiljne ozljede ostalima, samoj sebi i školskoj imovini. – Naš ponos nije bio ništa manji. Ako vam se kći već tuče, zvuči ohrabrujuće kad čujete da je dobar mali borac. No zbog školske smo imovine ipak osjetili mali sram.
Ravnatelj je okrenuo glavu prema Andrei i Danu. – A ovo nije prvi incident u kojemu sudje-luje Isabelle...
Andrea je skočila. – Da, ali prošli put ona nije bila kriva, na to ju je nagovorila Judith Dan-son!
Ništa nisam rekla. Mirna sam, mirna sam, mirna sam. Isto tako, sebe smatram jednom vrs-tom stručnjaka u manipuliranju g. Waltersom, osobito kad se uzmu u obzir nedavni pregovori. Nije znao zašto mi se smiješi, ali je to ipak učinio. Vjerovao mi je. Ja sam bila jedina u ovoj grupi roditelja malih delinkvenata koja je mogla spriječiti potencijalnu krizu u njegovu uredu.
Pročistio je grlo. – Želim samo reći da Isabelle očito reagira na neke probleme u svom domu, iskazujući to nedruštvenim ponašanjem u školi koje, iskreno govoreći, nije dio njezina karakte-ra.
Dan se nelagodno promeškoljio na dvosjedu. – Sto time mislite reći? – promrmljao je.
– Želi reći da si za sve ti kriv, umiješala se Andrea. Dan ju je bijesno pogledao. Otvorio je usta da nešto kaže.
G. Walters je brzo okrenuo svoju stolici prema Phillippi i Jou, žurno govoreći da prereze Dana i prije nego što je počeo govoriti. 'A mladi gospodin Jackson? Sto da kažem? Incident u ormariću bio je neočekivan, ali sam procijenio da je za to bila kriva Claire Danson koja ga je nagovorila na takvo nedolično ponašanje.
I opet smo Rob i ja osjetili ponos. Kakva li će savršena djevojka postati naša Claire, tako us-pješna u mnogim vještinama koje će joj dobro poslužiti u svemu što odabere u životu – recimo, na primjer, u služenju robije od trideset godina u meksičkom zatvoru.
G. Walters je još uvijek napadao nesretnog Elliotta. – Ali, tučnjava s curicama! Zaista. To je potpuno neprihvatljivo, bez obzira na to kakva je bila provokacija. – Joe i Phillippa su se na ovaj napad šćućurili uza svoga tihog, sramežljivog sina.
A tada se ravnatelj okrenuo prema svima nama. – Što me navodi na to da spomenem rečenu provokaciju. Imam malo problema u razumijevanju svega toga. Ali mislim da svi vi znate o čemu se radi. Hoće li me netko od vas prosvijetliti?
Ne, nećemo. Oh, ne, ne, ne Phil, ne opet. Nemoj to raditi.
Phillippa se malo uspravila, ali je ipak pognuto sjedila na stolici. – Mislim da ja mogu malo razjasniti stvar. – Mi smo se ostali svi uspravili, pokušavajući odgonetnuti lica ostalih i ne zna-jući što drugi znaju. Mislim da je ovo bio znak da završim ovaj sastanak. Morala sam još jed-nom prije erupcije izgurati Phil iz sobe. Ali nisam mogla. Ovo se moralo dogoditi.
Phillippa je pažljivo razmislila prije nego što je progovorila. – Naša se djeca druže još otka-ko su bili male bebe. – Pokazala je rukom na sve nas. – Mi smo svi prijatelji. – Blagoslovljena budi što si i mene uključila, Phil.
– Ali nedavno se nešto dogodilo. – Zastala je, nastojeći smiriti drhtanje u glasu. Zatim je nastavila. – Naši brakovi proživljavaju određenu krizu, što utječe na naše prijateljstvo. Nastojali smo zaštititi djecu od svega, ali ona nisu glupa. Čuju povišene glasove i šaputanja na telefonu. Sama su izvela zaključke kao i mi ostali. – I tada je jedva primjetno prostrijelila pogledom An-dreu. Zapravo, neprimjetno za one koji nisu ništa znali. A mi smo svi znali.
Bože! Ona zna! Svi smo to mogli vidjeti. Joe je držao pognutu glavu. Danov je izraz na licu bio nečitljiv. Iz Andreina je lica nestala sva boja. Rob je ohrabrujući stisnuo moju ruku. I volim ga zbog toga. Volim ga što je ovdje sa mnom. Volim ga.
G. Walters je promatrao Phillippu ne znajući, kao ni itko od nas, je li završila s govorom. Završila je. Ničega više u njoj nije bilo. Bila je prazna.
Morala sam nešto reći, morala sam. Nisam smjela pustiti da sve ovo ostane visjeti nad nama. To bi bilo previše strašno.
– Mislim da smo svi svjesni da smo sami krivi za ponašanje svoje djece. Iznevjerili smo ih jer smo dopustili da na njihove živote utječu naši vlastiti problemi. Pa to su još uvijek djeca. Užasavaju se promjena kao i sva ostala djeca. – I neki odrasli. – Morali smo ih ili potpuno zaš-titi od toga što se događalo, ili ih s time upoznati. Ono što smo učinili sasvim je neodgovorno i nije u redu. No mi to shvaćamo i namjeravamo poboljšati stvar.
Pogledala sam ostale da vidim slažu li se sa mnom, i oni su se nerado složili. Još sam jed-nom ja preuzela vodstvo na sastanku i još mi je jednom g. Walters bio neizmjerno zahvalan. Ja sam bila ta koja je prva ustala i time ohrabrila ostale da učine isto. Ja sam bila ta koja je rekla doviđenja i pružila mu ruku, Rob je stajao iza mene, odajući mi priznanje zbog preuzimanja vodstva u ovoj zgodi. Ostali su me slijedili poput robota. Još su uvijek bili izgubljeni svaki u svojoj noćnoj mori. Mogla sam osjetiti kako me mrze. Činilo im se kao da sam pobijedila u svojoj osobnoj bitki i mahala im svojom pobjedom pred nosom. A nije bilo baš tako.
Simona sam mogla izbjegavati samo dva dana. Poslala sam mu e-mail sa svim informacija-ma koje su mu trebale za projekt i dodala kratki post scriptum moleći ga da bude strpljiv. Pres-tao je nazivati jer je znao da će me uskoro vidjeti na koledžu. Imala sam dva dana da odlučim što ću mu reći. Dva dana da odlučim što ću reći Robu. Dva dana da odlučim što, dovraga, že-lim.
Kad mi je Rob rekao da će odsad sve biti drukčije, nije se šalio. Ponašao se kao derviš, mo-tao se za mnom po kući, obasipajući me ljubaznošću, obzirnošću i pomnom pažnjom. Izluđivao me. Uvjeravala sam ga da mi ništa ne mora dokazivati. No, dobro, dobro, zapravo sam vrištala da me pusti na miru, ali ishod je bio isti.
Ta je prva večer bila napeta zbog toga što su cure još uvijek bile zbunjene onom jutrošnjom objavom. Ispostavilo se da je Claireina tučnjava bila pravi Božji dar. Milijun nam je puta ispri-čala sve o tučnjavi koja je u svakoj novoj verziji bivala sve opakija i krvavija. Sudeći prema njezinoj priči, pravo je čudo da nitko nije poginuo.
'Ali zašto su se tukli? – upitala je Ali. – Zašto nam ne kažete?
– Nemoj se upletati, Ali. Grozno je. Bolje da ne znaš. – To je bilo Phoebino mišljenje.
Jude je samozadovoljno rekla: – Ja znam sve. Isabelle mi je rekla." Ali se razbjesnila. – On-da mi moraš reći. Ja sam ti blizanka, blizanci bi trebali sve govoriti jedno drugom.
Uskočila sam. – Sad je dosta. Možda mislite da sve znate, ali vas uvjeravam da nitko od nas ne zna sve činjenice. Znajte samo da su Elliott i Isabelle trenutačno jako nesretni kod kuće i da biste zbog toga trebale biti zabrinute za njih, a ne se tući s njima ili ih ogovarati.
Sve su se doimale prikladno posramljene. Ali kad sam izašla iz sobe, jasno sam čula kako je Jude šapnula: – Reći ću ti poslije. Pikantno je!
Rano smo otišli na pizzu, uglavnom da se riješimo napete atmosfere u kući. Bila je to idilič-na večer. Restoran je rasplinuo sve negativne osjećaje i vratio utješne sretne uspomene i obitelj-sku intimnost. Nisam bila u pravu da se satovi ne mogu vratiti unatrag, jer su se te večeri za nas vratili. Nije bilo važno što smo morali toliko toga prebroditi i što smo jedva preživjeli. Nije bilo važno ni to što se svi moramo radikalno promijeniti.
Jer nam se vratilo ono što smo smatrali važnim, ono što smo voljeli i trebali. Natezali smo se oko nadjeva pizze, ogovarali ostale goste, zadirkivali Phoebe, vikali na Claire, ignorirali Ali, tolerirali Jude, začepljivali uši na Robove šale. Trebalo nam je biti čudno što se nalazimo ovdje kao da se ništa nije dogodilo, ali nije nam bilo. Bilo je upravo onako kao što treba.
A kad su cure otišle u krevet, Rob i ja smo razgovarali kao što smo prije običavali. O curama i onome što su rekle i učinile tog dana. O tome kako smo mi proveli dan. O užasnom prizoru u ravnateljevom uredu. Rob je prelistao pregled programa i rekao da propuštam Pea\ Practice. Rekla sam da nije važno.
Zatim me je opet pitao: – Hoćeš li se udati za mene? – I opet mu nisam odgovorila, ali sada sam oklijevala zbog drugog razloga. Današnji mi je dan nešto potvrdio. Volim naš zajednički život. Silno volim i trebam naše kćeri i prevarila sam se kad sam mislila da one mene toliko ne vole i ne trebaju. Promatrala sam kako pucaju Andreina i Phillippina obitelj, kako se otvara ponor iz kojega im nema izlaza. Nisam to željela svojoj obitelji. Bilo je tako strašno jednostav-no, da ne mogu vjerovati kako sam mislila da mi je teško izabrati.
I to sam rekla i Robu. Zamišljeno me je gledao. – Nešto si izostavila.
Oboje smo znali na što misli. Ali sam ga ipak natjerala da to kaže. – Voliš li me? – hrabro je upitao.
Znam da sam mu to već rekla. Dosta sam se puta koristila tom riječju otkako je sve ovo za-počelo. Ali nije me to pitao. Pitao me volim li ga dovoljno. Nije to baš tako rekao, ali mislim da je to htio znati.
– Oduvijek te volim, rekla sam.
– To nije ono što mislim i sama znaš.
Dakle, u pravu sam. Evo onda: – Što bi bilo da kažem da te ne volim?
Nije nimalo oklijevao. – Svejedno bih te volio i čekao dok god ti ne zavoliš mene. Želim se oženiti s tobom jer si to oduvijek željela i zato jer sad i ja to želim. I imat ćemo još jedno dijete jer si to oduvijek željela i jer sad i ja to želim. Ako ti treba vremena da mi oprostiš i da dobro razmisliš, razumjet ću. Ali, uvijek ćeš znati da te volim i da te čekam dok ne budeš spremna da mi odgovoriš.
Prije nismo nikad ovako razgovarali i osjećala sam se malo suzdržano. Ovakve sam razgovo-re vodila sa Simonom. Rob mi je, zapravo, izjavio isto što i Simon. Promišljenu, nepristranu, a opet krajnje strastvenu izjavu o svojim osjećajima i namjerama.
Da sve to zapišem na papir, moj bi izbor bio rutinski. Dvojica muškaraca koji me vole. Do-voljno vole. Ali jedan je u paketu s četvero djece koja nude i zahtijevaju jednaku količinu lju-bavi. Drugi dolazi s obećanjem ekskluzivnosti i tihom kupaonicom ujutro. Jedan kojega volim deset godina i jedan kojega poznajem deset minuta.
Ali odluke se ne donose na temelju toga koliko plusova i minusa ima svaki kandidat. Konač-na odluka, ona velika, dolazi iz mjesta gdje ne vladaju zakoni logike.
I kad sam to jednom prihvatila, bilo je lako. Jer me je cijeli dan, cijeli cijelcati dan, sa svim onim problematičnim telefonskim pozivima, brigama i konfliktima, samo jedno mučilo. Karen.
Mislila sam samo na to kako je grozno manipulirala u pokušaju da vrati Roba, da uništi našu vezu, da razbije stabilnost svojih kćeri. Mogla sam vidjeti samo Karen i Roba zajedno u Ameri-ci. Taj se film neprestano ponavljao. Utroba mi je izgarala od osjećaja koji je prodro do svakog mog živca, pržeći me na vatri osnovne, elementarne, primitivne ljubomore.
Jučer na aerodromu nisam se tako osjećala jer se nisam usudila. Nisam se usudila nadati da bih mogla pobijediti Karen koja je u Robovu sjećanju zauzimala mitološki status. Odustala sam od njega. Jadno, zar ne? Nisam ga prestala voljeti. Uopće. Ali sam odustala od njegove ljubavi. Kad sam išla na aerodrom, mislila sam da sam izgubila. Da sam zaustavljena unatoč nadljuds-kom naporu. Da je gotovo sa svim mojim osjećajima (mora da je to opet bila ona mistična moć mojih tajica).
A samo su me zavaravali. Karen. Simon. I ja samu sebe. E, pa sad imam na raspolaganju sve činjenice. Volim Roba i on voli mene. Eto, jednostavno je tako i tako je oduvijek i bilo. I ta je spoznaja oslobodila sav moj bol koji sam jučer potiskivala, ljubomoru koja je upalila posljednje plamičke moje odluke. Rob je bio moj i ništa mi ga neće oteti. Zadržat ću ga.
Sad još samo moram to reći Simonu.
Sjedili smo u pubu, u onome istome u kojemu smo popili naše prvo zajedničko piće. U ono-me u kojemu sam prvi put vidjela Andreu i Joa. Nismo došli ovamo zbog nostalgije nego zbog praktičnosti. Bio je najbliži koledžu.
Simon je bio povučen. Oboje smo bili. Nismo ni razgovarali sve dok nismo sjeli. Donio mi je piće, a da me nije pitao, jer je znao što ću naručiti, što želim. Možete muškarcu dati svoje tijelo, ali je posljednji čin intimnosti kad on zna vaše želje, od onih svjetovnih do onih skrive-nih. Nikad nisam spavala s njim, ali sam mu dopustila da zna što osjećam i želim. Bila sam jed-nako nevjerna kao i Rob.
Znao je što mu namjeravam reći i vjerojatno je isplanirao obrambenu strategiju protiv sva-kog mog argumenta.
– Ostat ćeš s njim. – Nije to bilo pitanje, već izjava.
– Nikad nisam ni govorila da ću ga napustiti, ako malo bolje razmisliš.
Tražio je moju ruku, ali sam obje ruke zabila u džepove hlača. – Samo smo o tome i govorili, ako ti malo bolje razmisliš. Ne tim riječima, ali o tome smo govorili. Napustila si ga prošli tje-dan. Napustila si ga zbog mene, iako nisi spakirala svoje stvari. Uselila si se u moj stan i prem-ještala moj namještaj. Vidio sam kako to radiš. Dala si imena našoj djeci i posadila stabla u naš vrt.
Bio je u pravu. Simon je u svemu bio u pravu. Simon je bio najgora moguća osoba koju biste izabrali za prijatelja. On je vidio sve što želite i što skrivate, rekao bi vam kad lažete, čak i kad lažete sami sebe. Odvukao bi vas na svjetlo kada bi god vi sjedili u mračnoj sobi. Nisam ja do-voljna jaka za njega. Nisam baš sigurna je li itko.
– Da, jesam. I drago mi je što jesam. Drago mi je što sam imala priliku iskusiti slobodu bez preuzimanja rizika. Napustila sam Roba i prepustila se tebi onoliko koliko sam mogla u svom izmučenom stanju. Htjela sam odustati od ljubavi prema Robu i dati je tebi. Ali nije išlo. Nije bilo dovoljno. Ne za mene. Da je bilo, ne bih se bila vratila Robu.
– Dobro sam te podučio, zar ne? – neveselo se nasmijao. – I što se promijenilo?
– Svi smo se promijenili. Zapravo, nismo se mi promijenili već naše perspektive. Pomaknula su se naša uporišta, tako da slika sad sasvim drukčije izgleda.
– Dakle, misliš da te sada voli dovoljno? – upitao je.
– Zaprosio me je. Želi da imamo dijete. Po tvojoj definiciji, voli me dovoljno, nježno sam rekla.
Simon je dramatično zabio zamišljeni nož u svoje srce. – Ulovljen sam u vlastitu zamku!
Nisam se nasmijala. Bilo je previše tragično. Donio mi je pola litre jabukovače, znajući da ću tako više vremena provesti s njim. Nikad ne ostavljam ništa u čaši ili na tanjuru. To vam je jedan od mojih hirova.
Nisam žurila s pićem. Morala sam pustiti Simona da kaže ono što mora. Ovo mu je bila zad-nja prilika.
– Sto da kažem da promijeniš mišljenje?
Tužno sam se nasmiješila. – Nema se što reći. Ti si mi zapravo pomogao da se odlučim. Ti si me natjerao da sve jasno vidim.
– Kao što sam već rekao, dobro sam te podučio. – Zurio je u svoje piće. – Mora da sam ti glupo izgledao nakon onih mojih samouvjerenih izjava da smo ti i ja zajedno predodređeni za nešto veliko. Da te poznam bolje od tebe same.
– Simon, nikad nećeš znati koliko je malo trebalo da tako i bude. Nisi mi izgledao glupo. Ni-si bio ni u krivu. Samo što postoje varijable koje nisi mogao predvidjeti. Uostalom, prebolio si svoju dvanaestogodišnju vezu za jedan dan, znači da će ti za ovaj mali interludij trebati nešto oko pet sekundi.
– Pretpostavljam da želiš da promijenim razred? – rekao je.
To je bila zadnja stvar koju sam željela. – Možda bi to bilo najbolje. Što ćeš učiniti?
Nije me čuo. Izgubio se u mislima. Čekala sam da mi povjeri o čemu razmišlja. Znala sam da hoće. Ono Što je rekao bilo je predivno u svojoj jednostavnosti i istinitosti.
– Nikad nisam mogao pobijediti. Suprotno onome što ti misliš, ja sam ipak predvidio sve va-rijable. U tome sam jako dobar, to mi je posao. Krivo sam ocijenio njihovu težinu.
– Ne razumijem.
– Ma koliko me ti voljela, ma koliko ti poniženja natovario Rob s Karen, ma što se dogodilo, nikad ništa neće nadvladati tvoju ljubav prema kćerima. Nikad ih ne bi napustila. I nikad nećeš. Da sam te pažljivije slušao, bio bih to uvidio. Roba sam mogao pobijediti, ali nikad ne bih te cure.
Ali zamalo jesi. Zamalo. Bio si blizu, ali ne dovoljno.
– Zar vi niste nedavno bili ovdje? – upitala me sestra, pokušavajući smjestiti moje lice.
– Jesam, prije nekoliko tjedana. Kći moje prijateljice je pala iz autobusa.
Nije se nasmijala. Ne znam zašto se ja jesam nasmijala. Uopće nije bilo smiješno. Bila sam malo histerična pa sam mislila da je smijanje u neprikladnoj situaciji puno bolje od vrištanja. Htjela sam vidjeti Claire. Bila je ovdje satima dok me Karen nije uspjela dobiti na telefon. Ka-ren je meni telefonirala da je moja kći iščašila prst u tučnjavi s Elliottom Jacksonom i Isabel-lom, Andreinom kćeri! Pobrinut ću se da Tara Brownlow dobije otkaz zato što je najprije naz-vala Karen.
Sestra je kimnula kad se sjetila incidenta s Isabelle. – No, dobro, barem ste ovdje, rekla je dok me vodila prema pregradi gdje se nalazila Claire.
Sto bi pak to trebalo značiti? Je li to opet nekakva kritika moje roditeljske dužnosti? Nešto u smislu kako sam stigla kod njezine prave majke? Možda sam samo malo preosjetljiva, ali tko me za to može kriviti? To što sam opet u ovoj bolnici podsjetilo me da ja nisam ničija prava majka, ni Isabellina ni Claireina. Sa svakim novim danom to postaje sve očitije.
Dobro mi ide. Dobro se nosim sa svim tim. Teškom mukom. Samo što je ovaj incident ipak malo previše. I ništa se od toga ne bi dogodilo da nije bilo moga mobitela.
Bila sam kod mame i promatrala je kako kuha četvrti čaj. Mjehur mi je već vrištao, a ja ni-sam bila nimalo bliže tomu da joj saopćim vijesti. A bilo je još jednako važnih vijesti.
Kad sam sinoć ležala u krevetu, kipteći od bijesa što će Rob još više zakasniti zbog nekog apsurdnog razloga, pokušavala sam razjasniti zamršene misli koje su se uskomešale u mojoj svijesti i koje mi nisu dale da utonem u okrepljujući san za kojim sam žudjela.
Ono najvažnije: pomislila sam na Roba i Karen kako spavaju zajedno. Nije mi bilo važno je li se to dogodilo jedanput ili deset puta. Dogodilo se. A ja sam bila još uvijek živa. I što je još gore, nisam bila smlavljena tugom, što bih sigurno bila da se to dogodilo u tjednu kad se Karen vratila.
Ovo je imalo tri značenja. Možda više ne volim Roba, to je mogućnost broj jedan. Broj dva, možda sam zaljubljena u Simona, što je glupo, ali ipak moguće. Broj tri, možda su mi osjetila preopterećena pa više ne mogu reagirati kao normalna osoba. Možda imam jedan od onih sin-droma kod kojih ne možete prestati blebetati bizarnosti u najneprikladnijem trenutku. Ukratko, možda sam sasvim poludjela.
Razmišljala sam o prvim dvjema mogućnostima, jer čak i da sam poludjela, ipak moram sre-diti ove probleme. Da sam se odljubila od Roba, to bi u potpunosti objasnilo zašto mi ne smeta njegova nevjera. Ali da sam se zaljubila u Simona, tada bi sve bilo složenije. Jer bih tada još uvijek mogla voljeti Roba i ne imati pravo na ljubomoru kad sam i ja sama bila nevjerna (jer svi znamo da su me samo moje tajice spriječile u potpunoj fizičkoj izdaji).
Morala sam to sve proanalizirati, ali sam zaspala od silnih pokušaja. I nemojte, molim vas, upitno podizati obrve i govoriti da ništa od toga nije važno. Sve je važno. Rob me prisiljava na odluku.
Dan nakon Robova povratka bio je pun napetosti. Cure su kasnile u školu, a ja sam pretjerala pokušavajući ih na silu nahraniti za doručak i doslovno sam ih oblačila dok su one sve htjele zagrliti svog tatu. Dogovorili smo se da nećemo razgovarati o rezervatu vukova do večeri, kad budemo imali više vremena, ali naš plan nije upalio. Ništa ne pali u zadnje vrijeme.
Cure su željele znati što je radio posljednja četiri dana u Americi. Obuvao ih je na svom kri-lu i dao im znak da se umire. Claire nije mogao nagovoriti. – Ne idem u školu dok nam sve ne ispričaš. Zašto je to tako velika tajna?
Ali se nakašljala. – Ima li ta tajna veze s nama, tata?
Čak je i Jude odbacila svoje hladnokrvno ponašanje i pridružila im se. – Daj, tata, reci nam!
Phoebe se samo smiješila. Ona se ujutro prva ustala i provela dragocjenih pet minuta nasamo s Robom prije nego što su ostale izašle iz svojih soba.
Slegnula sam ramenima pogledavši Roba. Ovisi o tebi, govorila sam mu. Promatrala sam ga kako brzo razmišlja. – Dobro. Ako baš hoćete. Dakle, imam dobru i lošu vijest. Koju želite prvo čuti?
Sve su povikale u glas. – Dobru! Dobru! – Podignuo je ruku da se smire.
– Zao mi je, ali najprije vam moram reći onu lošu.
Zagunđale su. Robove su oči blistale, ali je imao ozbiljan izraz lica. – Loša je vijest da ove godine za praznike ne idemo u Norfolk. – Nije bilo nikakve reakcije, osim male iskre uzbuđenja koje je raslo u njima dok su se pitale znači li to... ne, ne misli tako. Zar ne?
– Želite li čuti dobru vijest? – upitao je, nemilosrdno produžavajući napetost.
– Da! – povikale su.
Sad sam se ja smiješila, unatoč nemiru u želucu. Rob je duboko udahnuo. – Dobra je vijest što ne idemo u Norfolk, već u... Vladala je potpuna tišina dok su četiri lica sjajila zadržavajući dah i zureći u Roba, umalo se ne onesvijestivši od iščekivanja.
– ...Disneyworld!
Vrištanje koje je popratilo ovu njegovu riječ preplašilo je pse koji su pobjegli u Robovu rad-nu sobu. Cure su se bacile na Roba. A zatim na mene. Čak je i Phoebe sudjelovala. Nikad ih nisam vidjela tako sretne. Zapravo, sve nas skupa. Bili smo zajedno, bliski, cijela se obitelj za-jedno smijala, s praznicima iz snova ispred sebe i teškim vremenima iza. Bili smo zajedno, ne-dirnuti. Tako je to izgledalo i tako mora ostati. Samo bi čudovište moglo učiniti nešto što bi razbilo ovaj obiteljski portret. A ja nisam bila čudovište.
Rob je ponovno podignuo ruku. – Ima još nešto, što baš i nije najbolja vijest. – Cure se nisu suviše zabrinjavale. Njihovi mama i tata bili su zajedno i svi će ići u Disneyworld. To ne može ništa pokvariti. – Možda se pitate kako si to možemo priuštiti, rekao je Rob. Tupi pogledi. Na-ravno da se nisu to pitale, Rob. Djeca se ne brinu za takve stvari. Kad im se ponudi ostvarenje snova, ona ga samo zgrabe, ne postavljaju nikakva pitanja. Ona postavljaju pitanja za ono što nemaju, ne za ono što imaju.
– No sve vi znate da vaša pametna mama s jednim od svojih učenika radi na nečemu za In-ternet. S tim ćemo novcem moći otputovati u Ameriku.
Uljudno su mi se nasmiješile, odavši tako priznanje mojemu malom doprinosu. Prihvatila sam to naklonom glave.
– Je li gotovo? Možemo li sad ići? – upitala je Ali.
Tada je Jude zapiskutala: – Želimo ići u školu i svima reći.
– Još malo pa sam gotov, rekao je Rob. – Novac koji će zaraditi vaša mama bio je prije na-mijenjen za nešto drugo. – Oklijevao je, nastojeći smoći hrabrost za nastavak. – Vaša mi je mama rekla za iznenađenje koje ste mi spremale. – Hvala ti, Rob. Sad će mrziti mene. Čini se da su više razočarane nego ljute. Sto je još gore. – Ne ljutite se na nju. Morala mi je reći. Nisam znao ništa o vašem iznenađenju kad sam odlazio na put. A nije ni vaša druga majka. I tako, kad smo već bili u Americi, ona je mislila da bi bilo lijepo da me na nekoliko dana pošalje u rezer-vat vukova, što je bio njezin rođendanski dar.
Naša je kuća još jednom postala Kuća užasa. Florida je bila zaboravljena. Rob se gadno pre-vario. Požurio je da se iskupi. Cure su već imale vlažne oči. – Razgovarat ćemo večeras. Otići ćemo u Pizza Express budući da sam sinoć propustio vaš doček. – Odlično Rob, i na to si ih podsjetio. – Strašno, strašno mi je žao što sam vam pokvario iznenađenje. I vašoj je drugoj maj-ci žao. Ne bi to učinila da je znala za vaš plan. – Primjećujem li to malu optužbu uperenu prema meni?
– Nisam više uživao tamo kad sam saznao da ću vas razočarati. Zaista mi je žao i učinit ću sve da se iskupim. I zato ćemo novac koji ste htjele potrošiti na moj rođendanski dar, iskoristiti za praznike.
Phoebe, slatka Phoebe je prekinula tišinu. – Ne brini se, tata. Nisi ti kriv. Trebale smo reći našoj drugoj majci pa se ovo ne bi dogodilo.
I Jude se smekšala. – Bit će krasno otići u Floridu, zar ne?
– Imaju li vegansku hranu u avionu? – upitala je Ali.
Rob je ljubopitljivo promatrao Claire. – Slažeš li se i ti, Claire?
Claire je polako podignula lice okupano suzama. Rob je priskočio da je utješi, ali ga je ona odgurnula. – To je bila moja ideja. Ne njihova. Jer sam znala da će ti se to svidjeti. To je trebao biti poseban dar za tebe, tata!
I Rob se uznemirio. Još nikad nije natjerao svoju djecu u plač. – Ali, Claire, to je još uvijek najposebniji dar. Zato što si se toga sjetila. I zbog truda koji si uložila u njegovo planiranje. Nikad to neću zaboraviti.
– Za sve je ona kriva, jadno je zagunđala. Svi smo znali na koga se to odnosi. – Da nisi s njom otišao u Ameriku, to se ne bi dogodilo.
Rob nije znao što da kaže niti učini da bi se ona osjećala bolje. Bespomoćno me je pogledao. Hvala ti. Zagrlila sam Claire i lagano naslonila njezinu glavu na svoje grudi. – Dušo, znam ka-ko se osjećaš. Ali nije Karen za to kriva."Grubo me je odgurnula. – Jest, kriva je! Da se nije vratila, sve bi bilo u redu. Bili bismo sretni i sve bi bilo kako je uvijek i bilo. Tata ne bi otišao u Ameriku s njom i pokvario moje iznenađenje, a ti se ne bi počela šminkati i izlaziti svaki dan na ručak.
Budući da nitko nije progovorio, svi smo jasno čuli objavu vremena na radiju, što nas je za-panjilo jer je sad bilo sigurno da će cure zakasniti u školu. Za Claire i Jude sam dogovorila s ravnateljem da prekinu suspenziju i da se prije vrate u školu. Ravnatelj mi je najbolji prijatelj otkako sam iz njegova ureda na vrijeme izvukla Phillippu da ne počini ozbiljniju štetu.
Claire je žalila zbog svojih nepromišljenih riječi i izjurila je iz kuće ne pozdravivši nikoga. Ostale su je cure slijedile, spustivši užurbane poljupce na Robov i moj obraz. A zatim smo nas dvoje ostali sami.
Rob je sjeo za stol i pomno razmazivao maslac po komadu hladnog tosta. Ovo je bio pred-znak čišćenja ormarića, njegova lijeka protiv stresa. Čekala sam na pitanje. I došlo je. – O čemu je to ona govorila? – napokon je upitao.
Budući da sam sličan razgovor vodila prethodnog dana s Karen, cijenila sam to što smo pre-skočili sve one – o ničemu – i – svakako – i – ma, daj, nisam glup. – Govorila je o tome da sam se nalazila sa Simonom na ručkovima.
– Simonom? – nije prekinuo ritam mazanja maslaca.
– Simon Flynn. Student s kojim radim na websiteu. Govorila sam ti o njemu.
– Ne, nisi. Nikad mi nisi spomenula to ime.
Postala sam nestrpljiva. – Ne budi smiješan. – Ovo mi je postala poštapalica. Univerzalna je. Njome se možete obraniti od velikog raspona optužbi. – Naravno da jesam. Samo što ti nikad ne slušaš.
Hladno me je promatrao. – Uvijek slušam. Znam sve o tvom radu. Zaista sam ponosan na tvoj rad. Ali sigurno znam da nikad nisi spomenula Simona Flvnna. A siguran sam i da s njime nisi odlazila na ručkove prije mog puta. Ili možda jesi? – Ne budi smiješan. – Shvaćate li sad što mislim?
– Prestani to govoriti. – Problem sa poštapalicom je u tome što je morate prestati koristiti kad počne živcirati ljude. No djelovala je dok je trajala, a ima još mnogo ljudi kod kojih je mo-gu primijeniti.
Morala sam se uteći puno konzervativnijoj obrani – detaljnom objašnjavanju. – Ako baš že-liš znati, počela sam se viđati s njim prošli tjedan jer mi je trebao netko s kime mogu razgovara-ti. – Mogla sam reći da smo Simon i ja razgovarali samo o poslu i Rob bi to prihvatio. Ali bila sam raspoložena da s njime podijelim neke činjenice. Stavimo svoje ispovijedi na stol, pa da vidimo tko se tu loše ponašao.
– Kako to misliš? – upitao je. Evo ga opet.
– Prošli mi je tjedan bio užasan. Tebe nije bilo, pa nisam mogla razgovarati s tobom. Andrea ne razgovara sa mnom jer sam joj rekla da ne odobravam njezinu vezu s Joem. – Podignuo je nož da me prekine. – I prije nego što kažeš da ti o tome nisam ništa rekla, znaj da. jesam. Rekla sam ti da sam ih vidjela zajedno u pubu i ti si mi rekao da sam glupa.
– Sjećam se toga, priznao je.
– Hvala, rekla sam. – Drago mi je da je nešto od onoga što sam ti rekla doprlo do tebe. Što još? Oh, da. S Phillippom isto nisam mogla razgovarati jer se osjećam grozno što joj nisam rek-la za Andreinu i Joevu aferu, osobito u svjetlu svega onoga s gđicom Brownlow.
Više nije mazao tost, sva mu je koncentracija bila potrebna za praćenje zapleta. – Čega s gđicom Brownlow? Nije me bilo samo osam dana. Godinama se ništa nije događalo ni nama ni našim prijateljima. A sad me nema osam dana i ovaj se dio Londona pretvorio u Broohside – Ti nikad ne gledaš Broohside, istaknula sam.
– I ne moram. I po samim najavama može se odmah vidjeti da su svi likovi žrtve užasnih slučajnosti i prirodnih i nadnaravnih katastrofa dok se upuštaju u nevjerojatne seksualne veze. – Nije puno promašio.
– No, bilo je grozno. Bila sam sama i morala sam razgovarati s nekim izvan našeg kruga. Radila sam sa Simonom i on je bio ljubazan, pa sam mu dosađivala svojim problemima.
– Zvuči logično. Pa čemu onda sva ta tajnovitost?
Bila sam ogorčena. – Nije bilo nikakve tajnovitosti. Nisam ni znala da cure znaju da izlazim na ručak. Ni da im to smeta. Nikad mi nisu ništa rekle. Čini se da nas je sve obuzela ova atmos-fera zavjere. Boje se postavljati pitanja da nekome ne stanu na žulj. Nisi ih smio natjerati da taje kako Karen putuje zajedno s tobom u Ameriku. Ovako su se samo još više brinule.
Morao je ustati da donese još tosta. – To nema nikakve veze sa mnom. Karen im je morala reći jer su htjele znati zašto se neće vidjeti sljedećeg tjedna. Karen im nije rekla da je to tajna. Kladim se da su to same odlučile. Ti si ih učinila neurotičnima, ne Karen. Kada su god spome-nule njezino ime, lice ti se namrštilo i ponašala si se hladno prema njima. I zato je nisu ni spo-minjale. Ti si ih natjerala u taj položaj, da svakog trenutka moraju paziti što će misliti i što će reći.
Opet moja greška. Stavite i to na popis ako još ima mjesta. No bio je u pravu. I sama sam to znala i već sam poduzela prve korake da ublažim rane naše proširene obitelji. Sinoć je vrijeme provedeno s Karen ispalo dosta dobro. Sve smo sjedile zajedno, sve smo jele zajedno, smijale se zajedno.
Obećala sam curama da će tako biti i tako je i bilo. To je bila moja zasluga.
A najčudnije je što to nije bilo tako teško postići. Nije bilo neugodnih pauza ni nezgodnih pogleda. Do kraja života neću shvatiti kako to da je sada bilo sve lakše, sada kad je spavala s Robom, čega sam se jedino pribojavala otkako se vratila u naše živote.
– Što je ovo? – upitao je Rob, pokazujući na pismo Betty Speck koje sam tutnula iza tostera. Nije mi se dalo još i o ovome govoriti, ali nisam imala izbora.
– Od moje biološke majke. Moja je mama imala njezino pismo i odlučila mi ga je dati kad sam joj rekla da bih htjela stupiti u vezu s njom.
Gledao me je u nevjerici. – Ali nikad ništa nisi rekla. I nemoj me ni pokušavati uvjeriti da je-si i da ja nisam slušao. Znam da nikad nisi ništa rekla o tome da želiš pronaći svoju pravu maj-ku. Milijun smo puta o tome razgovarali i uvijek si govorila da te uopće ne zanima. Kako si mogla ne reći mi nešto tako važno?
– Nisi bio baš pristupačan u zadnje vrijeme, tiho sam rekla.
Oboje smo sjeli. To je bilo to. Znali smo.
– Znam, rekao je Rob. Iznenadio me je. Mislila sam da je on muškarac bez samospoznaje, da posrče naokolo radeći greške i velike propuste, nesvjestan posljedica koje će imati na živote drugih, što bi ga možda oslobodilo krivnje, ali ga ne bi opravdalo kao ljudsko biće.
Ali on je znao. Čekala sam da proširi temu. Nije bio od onih razgovorljivih. Ali ovo je bio neki drugi Rob.
– Zbog Karen. – Nije neko zapanjujuće opažanje. Ali je za Roba bilo puno jer je dosad odlu-čno odbijao činjenicu da je Karen, otkako se vratila, na bilo koji način utjecala na njegov život. Voljela bih da uskoro počne koristiti malo dulje rečenice. Počela me boljeti glava, a nisam htje-la ustati i otići po tablete da ne prekinem njegov trenutak.
Nisam mogla znati koliko će čudna biti njegova ispovijed. Činilo mi se kao da slušam radio i pokušavam zamisliti lice koje stoji iza toga glasa, ali nisam baš uspijevala jer su se slike stalno mijenjale. Ja nisam poznavala ovog čovjeka.
– Kad se vratila i kad sam joj čuo glas... – Trebalo mu je dosta vremena da se staloži. – De-set je godina nestalo. Znam da to nema smisla, ali to nije nimalo utjecalo na ono što osjećam prema tebi. Još uvijek sam te volio jednako kao i dotad. Ali istina je... istina je da prema tebi nikad nisam osjećao jednako duboko u ljubav kao prema Karen.
Oh, Bože! Mrzim ovo. Ne čini mi to. Dosta mi je ove prave i nebaš-prave ljubavi. Nikad više neću moći vjerovati riječima.
– Nastojao sam se sabrati i biti objektivan, promotriti sve s aspekta djevojčica. Jedino su one važne. I ti, naravno. – Zamalo si me zaboravio, Rob. Zamalo.
– A tada sam je opet vidio. Nakon svih ovih godina, bila je upravo onakva kakvu sam pamti-o. Samo što je bila malo starija i tužnija. Ne pametnija. Nitko od nas nije pametniji, samo izgle-damo tako kao da znamo što radimo. Vidio sam je. I...
Nije to mogao izgovoriti, pa sam ja rekla umjesto njega. – I opet si se zaljubio u nju?
– Ne, nije bilo tako. Rekla si to kao da je to bilo nešto novo, svježe i različito. Nije bilo. Bila je to ista ljubav. Nikad nije prestala, samo sam je tutnuo u ladicu da ne skuplja prašinu i sad sam je opet mogao izvući. Opet se ponavljalo ono otprije deset godina. Samo što su djevojčice bile starije i Karen je bila dobro, a...
– Ja sam stajala na putu.
Uzeo je moju ruku. Opet to s tim rukama. – Nisam to mogao zanemariti, ali kunem ti se da nisam namjeravao ništa poduzeti. Kad sam rekao da te volim i da ću ostati s tobom, zaista sam tako mislio. Nisam te htio varati.
Povukla sam svoju ruku, ali ne grubo. – Pa zašto onda jesi?
Zaprepastio se. – Znam sve o tome, Rob. Jučer smo Karen i ja razgovarale.
Sad je bio sasvim u nedoumici. 'Ali, kako? Ne razumijem.
– Ne razumiješ kako sam mogla provesti večer s Karen nakon onoga što mi je rekla? Zašto, kad si se vratio kući, nisi našao svoje stvari pred vratima? Zašto sam još uvijek ovdje, planiram praznike u Disneyworldu i slušam kako opravdavaš svoju vezu sa svojom ženom} – Što ti je rekla?
– Ne puno. Želim to čuti od tebe. Rekla je da se to jednostavno dogodilo. Da te želi natrag. Da ti ne želiš nju. I to je to.
Ohrabrio ga je moj ozbiljan nastup pa je htio riješiti cijelu stvar prije nego što se pojavi his-terija.
– Da, i to je sve! Nemam puno toga za dodati. Dogodilo se samo jednom. I odmah sam zna-o... znao sam...
– Sto? – požurivala sam ga, nadajući se da mi neće reći nešto slikovito. Još uvijek nisam to-liko zrela da to čujem.
– Znao sam da je više ne volim.
Upitno sam podignula obrve. – I jesi li joj u tom trenutku to rekao? – Šalim li se ja to? Mo-žete slobodno brisati one prve dvije mogućnosti, sasvim sigurno sam luda.
Promatrao me je s užasom. – Kako možeš tako mirno razgovarati o svemu ovome? Čak se i šaliti? Prevario sam te. S Karen. Nakon svih onih uvjeravanja da ne osjećam više ništa prema njoj. Lagao sam i prevario te!
Njegov prikaz nemilog događaja više me je povrijedio nego što sam mogla predvidjeti. Pred očima su mi se odvijale televizijske slike i ukorjenjivale se u mojoj mašti gdje su mogle napra-viti neku ozbiljnu dugoročnu štetu. Htjela sam se vratiti natrag u svoj jučerašnji položaj, u ono vrijeme kad sam se s ovim mogla objektivno suočiti. Trudila sam se, jako sam se trudila. – Zna-la sam da lažeš. I nisam se zaprepastila kad si me prevario. Nije bilo ugodno i voljela bih da to nisi učinio, ali oduvijek sam znala da će se to dogoditi.
To je bila istina, ali više nije odzvanjalo u mom srcu. Moja se racionalna analiza neopozivo raspadala zbog nagle fizičke reakcije koja se dizala iz želuca. Duboko sam disala i spriječila erupciju.
Rob je spustio glavu među ruke. – Tako me je sram. Način na koji se to dogodilo bio je... smiješan. – Sasvim neprikladna uporaba dobre riječi, Rob. – Upravo sam bio završio razgovor s tobom kad si mi rekla za rođendansko iznenađenje. Osjećao sam se grozno, a način na koji si mi to rekla...
– Zao mi je zbog toga. – Ne, nije. Ali sam se smirila kad sam to rekla.
– I kad sam to rekao Karen, bila je neutješna. Znala je da će cure nju kriviti. I bila je ljuta što joj nijedna nije odala tajnu. Bili smo umorni, let je dugo trajao, sa svim tim presjedanjima. Ni-smo stigli na večeru i počeli smo piti.
Podignula sam ruku. – Ostalo mogu naslutiti, hvala, nisu mi potrebni detalji. Ne želim čuti detalje.
– Sramim se i mogu se samo nadati da ćeš mi oprostiti i da Karen neće povrijediti moja ne-smotrenost. Nije baš onako čvrsta kao što se na prvi pogled čini.
Shvatila sam to. Jedna mi je stvar smetala. No, zapravo, puno toga, ali jedna posebno. – Iz-gledali ste tako bliski kad ste sišli s aviona. A zatim ste izgledali kao krivci.
– Znam. Satima smo razgovarali. Ili, bolje rečeno, ja sam satima govorio o tebi, o nama. Ona je bila strašno povrijeđena. Mislila je da ćemo opet biti zajedno. Dugo mi je trebalo da je uvje-rim da se to neće dogoditi. Ono što smo učinili... – Vidio je kako sam se zgrabila, pa mi je stis-nuo ruku. – Zadnji ću put to spomenuti, ali moram, jer je važno. Tada je sve bilo gotovo. Ona je to odmah znala. Vidjela je to na mom licu. Tako mi je žao, Lorna. Ostatak života provest ću u nastojanju da ti se iskupim. No to je ujedno bio i početak i kraj. U vrijeme kad smo stigli na Gatwick, Karen i ja smo postigli sporazum. Morali smo misliti na djecu. Ono što si vidjela na aerodromu bio je prijateljski kraj braka. A krivnja? Pa i imali smo se zašto osjećati krivima!
– Znam. Ti prokleti televizori za cure!
– Oh, Bože, sasvim sam na to zaboravio! Rekao sam joj da ti se to neće svidjeti, ali me nije htjela slušati.
– Hvala što barem znaš što ne odobravam.
Neko smo vrijeme proveli probavljajući sve ono što smo rekli i čuli.
Tada se Rob sjetio nečega. – U svemu ovome je najluđe to što mi je tvoj telefonski poziv pomogao da sredim zbrku u glavi. Mislio sam samo na tebe i cure kako planirate moje putova-nje. Na vas pet zajedno, nisam vas mogao odijeliti u mislima. I na bol koju sam vam svima za-dao. I odjednom je sve bilo jednostavno. Vi ste bile moja stvarnost. Karen je bila tek nedovrše-na priča koja je postajala sve veća fantazija kako sam se udaljavao od rješenja.
Kad se vratila ovamo, mašta je proradila. Htio sam da zakorači upravo na ono mjesto koje je napustila prije deset godina, da odigra priču do sretnog završetka, da poveže sve krajeve.
– I što bi bilo onda? – upitala sam.
– Tada bih znao. Mogao bih izabrati. – Zamislio se.
– Između mene i nje?
– Između ljubavi koju osjećam prema njoj i ljubavi koju osjećam prema tebi.
Znala sam što hoće reći. Simon mi je pomogao da to uvidim. Postojale su dvije različite vrs-te ljubavi, ljubav koja je dovoljna i ljubav koja nije dovoljna. Nije znao koju osjeća prema me-ni, dok se ne uvjeri koju osjeća prema Karen.
– I ja sam pobijedila? – mirno sam rekla, bez ikakva osjećaja trijumfa.
Zaobišao je moju stolicu i kleknuo na pod držeći me za obje ruke. – Ono što sam osjećao prema njoj bilo je zbog djece. Sada to znam. Rodila mi je četvero djece. Ne znaš kakav je to osjećaj. – Zurila sam u njega. Još je čvršće stisnuo moje ruke. – Oprosti, nisam tako mislio. Ali ja sam bio zaljubljen u cijelu obitelj, ne samo u nju. Kroz terapiju je spoznala da je to oduvijek znala i ta je spoznaja pridonijela njezinu živčanom slomu. Jadnica. Sad je žalim. Znaš, dala mi je ono što sam oduvijek htio i zbog toga sam je volio. Ali ti, Lorna, ti. Ti si mi dala samo sebe. I u tebe sam se zaljubio. Ti si nam donijela obitelj, ti si prva i jedina koju sam volio. Koju volim.
Vjerovala sam mu cijelim srcem, osjećala sam tu ljubav kao fizičku silu koja me pritišće. Ono što je rekao imalo je savršen smisao. To je ono za čime sam prije stalno žudjela da čujem. Ali...
– Udaj se za mene, Lorna. Želim se oženiti s tobom i imati dijete s tobom.
Tada je zazvonio moj mobitel. Morala sam ustati da ga nađem. Po broju na ekranu vidjela sam da me zove Simon. Prokletstvo. Već me je dva puta zvao od sedam sati ujutro. – Zdravo, rekla sam.
– Možeš li razgovarati? – nestrpljivo je upitao.
– Ne baš, odgovorila sam, pogledavajući Roba koji nije skidao oči s mene.
– Rekla si da ćeš nazvati i reći mi kako je bilo jučer. S Robom.
Što sam trebala reći na to? – Oh, dobro. – Obećaj mi da ćeš me nazvati čim budeš mogla. – Obećajem. Bog. – Prekinula sam, ne davši mu priliku da me pozdravi. Tada sam isključila mo-bitel. – Tko je to bio? – znatiželjno je upitao Rob. – Simon, odgovorila sam, osjećajući se čudno što sam ovo ime tako nehajno izgovorila u našem domu. Nakon što me je Rob zaprosio. Rob me je zaprosio.
Ustao je i krenuo prema meni, pa me zagrlio. – Imam jednu izvanrednu ideju. Napravimo zabavu za moj četrdeseti rođendan. – Izvrsno. Ode još jedno iznenađenje. – Ali ćemo dvostruko slaviti: moj rođendan i naše zaruke. Što misliš?
– Oh, Lorna, to su najbolje vijesti koje sam čula u zadnje vrijeme! Čekaj da pristavim čaj!
– Mama, još nisam pristala, prosvjedovala sam.
– Ne budi smiješna! – Molim? – Naravno da ćeš pristati. To je ono što si oduvijek željela i nemoj mi se tu pretvarati da nije. Tunara da si uvijek govorila da sam smiješna stara luda koja želi vidjeti svoju kćer u braku, ali to je bilo samo zato što sam znala da i ti to želiš. Srce mi se slamalo kako su prolazile godine, a ti još nisi bila vjenčana.
– Mama, rekla sam ti da još nisam pristala.
Moja je mama zamahnula cjedilom za čaj prema meni, lukavo mi namigujući. – Uopće ti ne zamjeram, moja curo. Neka se malo znoji. Ti si na njega čekala cijelo vrijeme, neka sada vidi kako je to. Ali ne čekaj predugo. Rođendan mu je za deset tjedana, zar ne? – Pogledavala je u kalendar dok je govorila.
Deset tjedana. Činilo mi se kao deset godina. Voljela bih da joj nisam to spomenula. Rekla sam to samo da odgodim pravi razlog mojega posjeta.
Znala sam da to moram brzo reći, jer inače neće nikad izaći iz mojih usta. – Mama, pročitala sam pismo.
Zastala je, sasvim ukočena. Već je kuhala čaj, ja sam već bila u kuhinji. Što će sad učiniti?
– Samo ću skočiti gore i malo smanjiti grijanje. – Dobar pokušaj.
– Mama, molim te, ostani gdje jesi. Samo me slušaj što ću ti reći.
Počela je prati čiste šalice, ribajući nepostojeće mrlje u njihovoj unutrašnjosti. – Ne moram ni slušati. Znam što ćeš reći. Namjeravaš se naći s njom. I treba ti moj blagoslov. Pa, već sam ti rekla da nemam ništa protiv. Dala sam ti i pismo da bi je lakše našla, pa što još želiš da kažem? Nadam se da će sve dobro ispasti.
Zaobišla sam sudoper i maknula joj ruke s čajnika. To je za nas bilo previše prisno, pa je zgrabila kuhinjsku krpu i počela brisati šalice. Nisam popuštala. – U krivu si, jednostavno sam rekla.
Tada je obratila pažnju. – Kako to misliš? – Zar nešto nije u redu s mojim izgovorom? Zar ne govorim dovoljno razgovijetno? Nisam neki filozof koji govori u šiframa, pa mu treba obja-šnjavati rečenice.
– U krivu si, ponovila sam. – Mislim reći da sam pomišljala na to da stupim u vezu s... njom, ali ipak neću.
Moja se mama okrenula prema meni. – Ali, ne razumijem. Zašto ne? Zašto si nas obje izvrg-la ovome, a ne želiš je vidjeti? Je li to zbog mene? Zbog mene si odustala? Pokušavaš me zašti-titi? Je li to? Ili zbog nečega što je pisalo u pismu? Znaš, nikad ga nisam otvorila, ne ono nas-lovljeno na tebe.
Nalila sam čaj jer je ona bila previše šokirana. – Ne radi se tome. Zaista. Pismo je zaista kratko i puno sam razmišljala i odlučila da se ne isplati otvarati stare rane. Drago mi je što znam tko je ona i što si mi ti pomogla da to otkrijem. Da ima ime i adresu. Drago mi je što to znam. Ali to je sve što mi je bilo potrebno.
To sam odlučila kad je Rob otišao na posao. Sjedila sam sat vremena za kuhinjskim stolom i razmišljala o događajima u proteklih nekoliko mjeseci. I svaka mi je misao uvijek započinjala s Karen. Vratila se u naše živote samo da zadovolji materinske potrebe za koje je mislila da ih ima i razorila našu obitelj. Jer, ne mogu se samo tako otvoriti vrata nečijih života, mahnuti zdravo i doviđenja i zatim otići. Ostaju tragovi, golemi krateri u njihovim dnevnim sobama.
Pogledajte samo što nam je Karen ostavila u nasljedstvo. Čak i prije nego što je došla, njezin je telefonski poziv povukao okidač koji je potaknuo Andreinu i Joevu ljubavnu vezu, što je pak vodilo tome da Dan pojača svoju vezu s Tarom Brownlow. Uništena su dva braka i jedna pos-lovna karijera. A kad se ovdje pojavila, zaista je sve uskomešala. Naše su kćeri, jedna po jedna, osjetile kako im ispod nogu izmiče sigurnost dok su promatrale kako se svađam s Robom, kako se svađam s Karen, kako Rob odlazi s Karen, spava s njom, vraća se, uništava im snove, pruža im jedan novi. I bih li ja ikad tako daleko otišla sa Simonom da nije bilo nje?
Ne, ne smije se samo tako ulaziti u nečije života ako niste spremni prihvatiti sve posljedice koje možda niste predvidjeli. Posljedice koje ne želite ostaviti na strancima povezanim krvnom vezom koji su jednom bili sretni kao mi. I zato će Betty Speck i moje četvero braće i sestara (ajme, imam četvero braće i sestara, koji nisu polubraća i polusestre, već pravi) morati ostati fantomi moje prošlosti.
Rekla sam mami nešto od ovoga. Ne sve. Nema na svijetu dovoljno čaja da bi mogla čuti ci-jelu sagu.
Iznenada sam se sjetila da nisam ponovno uključila mobitel. Čim sam to učinila, zazvonio je. Nakon razgovora s Karen, ispričala sam se mami što moram ići.
– Opet bolnica, ljubavi? To ti je već prešlo u naviku, rekla je. Čak je i ona mislila da je to već smiješno.
Kad sam stigla u bolnicu, Karen i Claire već su izlazile iz bolesničke sobe. – Je li sve u redu, dušo? – upitala sam, prilazeći prema Claire. Plakala je.
– Gdje si bila? Nazivali su te cijelu vječnost! Ni tate nije bilo. Na kraju su morali njoj telefo-nirati.
– Ona – je bila Karen i izgledala je jako potišteno. – Zao mi je zbog svega. Zaista su se trudi-li da te dobiju. Ja sam im bila posljednje utočište.
– Natjerali su me da im dam njezin broj, jecala je Claire. – Želim ići doma, mama. – I tada je poletjela u moj zagrljaj.
– Dođi onda, drago moje, umirivala sam je. – Sve ćeš mi ispričati kod kuće.
Dok smo odlazile, prošle smo uz Andreu i Isabellu koja je jecala i Phillipu i Elliotta koji je jadno izgledao. Nitko nije progovorio ni riječi.
Dvadeseto poglavlje
– Ovo je jako neugodno, uzdahnuo je g. Walters. Sjela sam na stolicu koju sam već počela nazivati svojom, sada kad su ova mala prženja postala redovita pojava.
Promatrala sam kako Rob, Andrea, Dan, Phillippa i Joe traže svoje stolice, neugodno se os-jećajući u društvu drugih i nezadovoljni cijelom situacijom. Ja sam bila prillično opuštena. I trebala sam biti. Već sam treći put bila ovdje. Ja sam stara kuka.
Ovo smo sad prvi put nakon one večere nas šestero bili zajedno. Je li to bilo prije sto godina? Mora da jest, jer ja se sjećam šestero potpuno drukčijih ljudi. Andrea i Dan sjedili su svatko na svom kraju dvosjeda. Joe je izgledao zlovoljno, a Phillippa dvadeset godina starije. Dan je do-bacivao ubilačke poglede prema Jou koji je tužno pogledavao Andreu. Rob je, s druge strane, izgledao pomlađeno. Sjeo je do mene i čvrsto me uhvatio za ruku. Ostali su izgledali kao da će povratiti od pogleda na ovaj izljev osjećaja.
Zašto stalno pokušavam dokučiti o čemu razmišljaju? Osim Phillippe, svi su ostali jako us-pješno skrivali svoje prave misli. Pogledala sam Andreu i sjetila se svih laži koje je morala iz-reći. Naravno da je najveći zločin napravila Phillippi. Ali se sramim priznati da me više boli ono što je učinila meni.
A znate li što me najviše boli? Sto nikako ne mogu zaboraviti? Onaj ručak u Debenhamsu prije nekoliko tjedana kad sam prvi put rekla Andrei da se Karen vratila. Gotovo se onesvijesti-la od iznenađenja, na čemu joj sada mogu samo čestitati zbog majstorske glume. Jer ona je i prije znala. Karen joj je telefonirala i rekla da se namjerava vratiti. Ali ona mi to nije mogla reći, pa je glumila iznenađenje. Vjerovala sam joj. I zato joj vjerojatno nikad više neću moći vjerovati. Toliki gubitak neću moći podnijeti.
– Gdje da počnemo? – promrmljao je g. Walters, gledajući izvještaj pred sobom. Mumljao je i ispustio nekoliko iritantnih aaha, a zatim je tvrdo pogledao u mene i Roba.
– G. i gđo Danson, zagrmio je, od čega smo se oboje trgnuli. – U ovom je slučaju vaša kći bila miritelj. – Oboje smo se ponosno nasmiješili. Ako vam kći već sudjeluje u tučnjavi, zvuči ohrabrujuće kad vam kažu da ju je pokušala prekinuti.
– S druge strane, ozbiljno je nastavio, – kad nije uspjela pomiriti zaraćene strane, i sama se upustila u tučnjavu i nanijela ozbiljne ozljede ostalima, samoj sebi i školskoj imovini. – Naš ponos nije bio ništa manji. Ako vam se kći već tuče, zvuči ohrabrujuće kad čujete da je dobar mali borac. No zbog školske smo imovine ipak osjetili mali sram.
Ravnatelj je okrenuo glavu prema Andrei i Danu. – A ovo nije prvi incident u kojemu sudje-luje Isabelle...
Andrea je skočila. – Da, ali prošli put ona nije bila kriva, na to ju je nagovorila Judith Dan-son!
Ništa nisam rekla. Mirna sam, mirna sam, mirna sam. Isto tako, sebe smatram jednom vrs-tom stručnjaka u manipuliranju g. Waltersom, osobito kad se uzmu u obzir nedavni pregovori. Nije znao zašto mi se smiješi, ali je to ipak učinio. Vjerovao mi je. Ja sam bila jedina u ovoj grupi roditelja malih delinkvenata koja je mogla spriječiti potencijalnu krizu u njegovu uredu.
Pročistio je grlo. – Želim samo reći da Isabelle očito reagira na neke probleme u svom domu, iskazujući to nedruštvenim ponašanjem u školi koje, iskreno govoreći, nije dio njezina karakte-ra.
Dan se nelagodno promeškoljio na dvosjedu. – Sto time mislite reći? – promrmljao je.
– Želi reći da si za sve ti kriv, umiješala se Andrea. Dan ju je bijesno pogledao. Otvorio je usta da nešto kaže.
G. Walters je brzo okrenuo svoju stolici prema Phillippi i Jou, žurno govoreći da prereze Dana i prije nego što je počeo govoriti. 'A mladi gospodin Jackson? Sto da kažem? Incident u ormariću bio je neočekivan, ali sam procijenio da je za to bila kriva Claire Danson koja ga je nagovorila na takvo nedolično ponašanje.
I opet smo Rob i ja osjetili ponos. Kakva li će savršena djevojka postati naša Claire, tako us-pješna u mnogim vještinama koje će joj dobro poslužiti u svemu što odabere u životu – recimo, na primjer, u služenju robije od trideset godina u meksičkom zatvoru.
G. Walters je još uvijek napadao nesretnog Elliotta. – Ali, tučnjava s curicama! Zaista. To je potpuno neprihvatljivo, bez obzira na to kakva je bila provokacija. – Joe i Phillippa su se na ovaj napad šćućurili uza svoga tihog, sramežljivog sina.
A tada se ravnatelj okrenuo prema svima nama. – Što me navodi na to da spomenem rečenu provokaciju. Imam malo problema u razumijevanju svega toga. Ali mislim da svi vi znate o čemu se radi. Hoće li me netko od vas prosvijetliti?
Ne, nećemo. Oh, ne, ne, ne Phil, ne opet. Nemoj to raditi.
Phillippa se malo uspravila, ali je ipak pognuto sjedila na stolici. – Mislim da ja mogu malo razjasniti stvar. – Mi smo se ostali svi uspravili, pokušavajući odgonetnuti lica ostalih i ne zna-jući što drugi znaju. Mislim da je ovo bio znak da završim ovaj sastanak. Morala sam još jed-nom prije erupcije izgurati Phil iz sobe. Ali nisam mogla. Ovo se moralo dogoditi.
Phillippa je pažljivo razmislila prije nego što je progovorila. – Naša se djeca druže još otka-ko su bili male bebe. – Pokazala je rukom na sve nas. – Mi smo svi prijatelji. – Blagoslovljena budi što si i mene uključila, Phil.
– Ali nedavno se nešto dogodilo. – Zastala je, nastojeći smiriti drhtanje u glasu. Zatim je nastavila. – Naši brakovi proživljavaju određenu krizu, što utječe na naše prijateljstvo. Nastojali smo zaštititi djecu od svega, ali ona nisu glupa. Čuju povišene glasove i šaputanja na telefonu. Sama su izvela zaključke kao i mi ostali. – I tada je jedva primjetno prostrijelila pogledom An-dreu. Zapravo, neprimjetno za one koji nisu ništa znali. A mi smo svi znali.
Bože! Ona zna! Svi smo to mogli vidjeti. Joe je držao pognutu glavu. Danov je izraz na licu bio nečitljiv. Iz Andreina je lica nestala sva boja. Rob je ohrabrujući stisnuo moju ruku. I volim ga zbog toga. Volim ga što je ovdje sa mnom. Volim ga.
G. Walters je promatrao Phillippu ne znajući, kao ni itko od nas, je li završila s govorom. Završila je. Ničega više u njoj nije bilo. Bila je prazna.
Morala sam nešto reći, morala sam. Nisam smjela pustiti da sve ovo ostane visjeti nad nama. To bi bilo previše strašno.
– Mislim da smo svi svjesni da smo sami krivi za ponašanje svoje djece. Iznevjerili smo ih jer smo dopustili da na njihove živote utječu naši vlastiti problemi. Pa to su još uvijek djeca. Užasavaju se promjena kao i sva ostala djeca. – I neki odrasli. – Morali smo ih ili potpuno zaš-titi od toga što se događalo, ili ih s time upoznati. Ono što smo učinili sasvim je neodgovorno i nije u redu. No mi to shvaćamo i namjeravamo poboljšati stvar.
Pogledala sam ostale da vidim slažu li se sa mnom, i oni su se nerado složili. Još sam jed-nom ja preuzela vodstvo na sastanku i još mi je jednom g. Walters bio neizmjerno zahvalan. Ja sam bila ta koja je prva ustala i time ohrabrila ostale da učine isto. Ja sam bila ta koja je rekla doviđenja i pružila mu ruku, Rob je stajao iza mene, odajući mi priznanje zbog preuzimanja vodstva u ovoj zgodi. Ostali su me slijedili poput robota. Još su uvijek bili izgubljeni svaki u svojoj noćnoj mori. Mogla sam osjetiti kako me mrze. Činilo im se kao da sam pobijedila u svojoj osobnoj bitki i mahala im svojom pobjedom pred nosom. A nije bilo baš tako.
Simona sam mogla izbjegavati samo dva dana. Poslala sam mu e-mail sa svim informacija-ma koje su mu trebale za projekt i dodala kratki post scriptum moleći ga da bude strpljiv. Pres-tao je nazivati jer je znao da će me uskoro vidjeti na koledžu. Imala sam dva dana da odlučim što ću mu reći. Dva dana da odlučim što ću reći Robu. Dva dana da odlučim što, dovraga, že-lim.
Kad mi je Rob rekao da će odsad sve biti drukčije, nije se šalio. Ponašao se kao derviš, mo-tao se za mnom po kući, obasipajući me ljubaznošću, obzirnošću i pomnom pažnjom. Izluđivao me. Uvjeravala sam ga da mi ništa ne mora dokazivati. No, dobro, dobro, zapravo sam vrištala da me pusti na miru, ali ishod je bio isti.
Ta je prva večer bila napeta zbog toga što su cure još uvijek bile zbunjene onom jutrošnjom objavom. Ispostavilo se da je Claireina tučnjava bila pravi Božji dar. Milijun nam je puta ispri-čala sve o tučnjavi koja je u svakoj novoj verziji bivala sve opakija i krvavija. Sudeći prema njezinoj priči, pravo je čudo da nitko nije poginuo.
'Ali zašto su se tukli? – upitala je Ali. – Zašto nam ne kažete?
– Nemoj se upletati, Ali. Grozno je. Bolje da ne znaš. – To je bilo Phoebino mišljenje.
Jude je samozadovoljno rekla: – Ja znam sve. Isabelle mi je rekla." Ali se razbjesnila. – On-da mi moraš reći. Ja sam ti blizanka, blizanci bi trebali sve govoriti jedno drugom.
Uskočila sam. – Sad je dosta. Možda mislite da sve znate, ali vas uvjeravam da nitko od nas ne zna sve činjenice. Znajte samo da su Elliott i Isabelle trenutačno jako nesretni kod kuće i da biste zbog toga trebale biti zabrinute za njih, a ne se tući s njima ili ih ogovarati.
Sve su se doimale prikladno posramljene. Ali kad sam izašla iz sobe, jasno sam čula kako je Jude šapnula: – Reći ću ti poslije. Pikantno je!
Rano smo otišli na pizzu, uglavnom da se riješimo napete atmosfere u kući. Bila je to idilič-na večer. Restoran je rasplinuo sve negativne osjećaje i vratio utješne sretne uspomene i obitelj-sku intimnost. Nisam bila u pravu da se satovi ne mogu vratiti unatrag, jer su se te večeri za nas vratili. Nije bilo važno što smo morali toliko toga prebroditi i što smo jedva preživjeli. Nije bilo važno ni to što se svi moramo radikalno promijeniti.
Jer nam se vratilo ono što smo smatrali važnim, ono što smo voljeli i trebali. Natezali smo se oko nadjeva pizze, ogovarali ostale goste, zadirkivali Phoebe, vikali na Claire, ignorirali Ali, tolerirali Jude, začepljivali uši na Robove šale. Trebalo nam je biti čudno što se nalazimo ovdje kao da se ništa nije dogodilo, ali nije nam bilo. Bilo je upravo onako kao što treba.
A kad su cure otišle u krevet, Rob i ja smo razgovarali kao što smo prije običavali. O curama i onome što su rekle i učinile tog dana. O tome kako smo mi proveli dan. O užasnom prizoru u ravnateljevom uredu. Rob je prelistao pregled programa i rekao da propuštam Pea\ Practice. Rekla sam da nije važno.
Zatim me je opet pitao: – Hoćeš li se udati za mene? – I opet mu nisam odgovorila, ali sada sam oklijevala zbog drugog razloga. Današnji mi je dan nešto potvrdio. Volim naš zajednički život. Silno volim i trebam naše kćeri i prevarila sam se kad sam mislila da one mene toliko ne vole i ne trebaju. Promatrala sam kako pucaju Andreina i Phillippina obitelj, kako se otvara ponor iz kojega im nema izlaza. Nisam to željela svojoj obitelji. Bilo je tako strašno jednostav-no, da ne mogu vjerovati kako sam mislila da mi je teško izabrati.
I to sam rekla i Robu. Zamišljeno me je gledao. – Nešto si izostavila.
Oboje smo znali na što misli. Ali sam ga ipak natjerala da to kaže. – Voliš li me? – hrabro je upitao.
Znam da sam mu to već rekla. Dosta sam se puta koristila tom riječju otkako je sve ovo za-počelo. Ali nije me to pitao. Pitao me volim li ga dovoljno. Nije to baš tako rekao, ali mislim da je to htio znati.
– Oduvijek te volim, rekla sam.
– To nije ono što mislim i sama znaš.
Dakle, u pravu sam. Evo onda: – Što bi bilo da kažem da te ne volim?
Nije nimalo oklijevao. – Svejedno bih te volio i čekao dok god ti ne zavoliš mene. Želim se oženiti s tobom jer si to oduvijek željela i zato jer sad i ja to želim. I imat ćemo još jedno dijete jer si to oduvijek željela i jer sad i ja to želim. Ako ti treba vremena da mi oprostiš i da dobro razmisliš, razumjet ću. Ali, uvijek ćeš znati da te volim i da te čekam dok ne budeš spremna da mi odgovoriš.
Prije nismo nikad ovako razgovarali i osjećala sam se malo suzdržano. Ovakve sam razgovo-re vodila sa Simonom. Rob mi je, zapravo, izjavio isto što i Simon. Promišljenu, nepristranu, a opet krajnje strastvenu izjavu o svojim osjećajima i namjerama.
Da sve to zapišem na papir, moj bi izbor bio rutinski. Dvojica muškaraca koji me vole. Do-voljno vole. Ali jedan je u paketu s četvero djece koja nude i zahtijevaju jednaku količinu lju-bavi. Drugi dolazi s obećanjem ekskluzivnosti i tihom kupaonicom ujutro. Jedan kojega volim deset godina i jedan kojega poznajem deset minuta.
Ali odluke se ne donose na temelju toga koliko plusova i minusa ima svaki kandidat. Konač-na odluka, ona velika, dolazi iz mjesta gdje ne vladaju zakoni logike.
I kad sam to jednom prihvatila, bilo je lako. Jer me je cijeli dan, cijeli cijelcati dan, sa svim onim problematičnim telefonskim pozivima, brigama i konfliktima, samo jedno mučilo. Karen.
Mislila sam samo na to kako je grozno manipulirala u pokušaju da vrati Roba, da uništi našu vezu, da razbije stabilnost svojih kćeri. Mogla sam vidjeti samo Karen i Roba zajedno u Ameri-ci. Taj se film neprestano ponavljao. Utroba mi je izgarala od osjećaja koji je prodro do svakog mog živca, pržeći me na vatri osnovne, elementarne, primitivne ljubomore.
Jučer na aerodromu nisam se tako osjećala jer se nisam usudila. Nisam se usudila nadati da bih mogla pobijediti Karen koja je u Robovu sjećanju zauzimala mitološki status. Odustala sam od njega. Jadno, zar ne? Nisam ga prestala voljeti. Uopće. Ali sam odustala od njegove ljubavi. Kad sam išla na aerodrom, mislila sam da sam izgubila. Da sam zaustavljena unatoč nadljuds-kom naporu. Da je gotovo sa svim mojim osjećajima (mora da je to opet bila ona mistična moć mojih tajica).
A samo su me zavaravali. Karen. Simon. I ja samu sebe. E, pa sad imam na raspolaganju sve činjenice. Volim Roba i on voli mene. Eto, jednostavno je tako i tako je oduvijek i bilo. I ta je spoznaja oslobodila sav moj bol koji sam jučer potiskivala, ljubomoru koja je upalila posljednje plamičke moje odluke. Rob je bio moj i ništa mi ga neće oteti. Zadržat ću ga.
Sad još samo moram to reći Simonu.
Sjedili smo u pubu, u onome istome u kojemu smo popili naše prvo zajedničko piće. U ono-me u kojemu sam prvi put vidjela Andreu i Joa. Nismo došli ovamo zbog nostalgije nego zbog praktičnosti. Bio je najbliži koledžu.
Simon je bio povučen. Oboje smo bili. Nismo ni razgovarali sve dok nismo sjeli. Donio mi je piće, a da me nije pitao, jer je znao što ću naručiti, što želim. Možete muškarcu dati svoje tijelo, ali je posljednji čin intimnosti kad on zna vaše želje, od onih svjetovnih do onih skrive-nih. Nikad nisam spavala s njim, ali sam mu dopustila da zna što osjećam i želim. Bila sam jed-nako nevjerna kao i Rob.
Znao je što mu namjeravam reći i vjerojatno je isplanirao obrambenu strategiju protiv sva-kog mog argumenta.
– Ostat ćeš s njim. – Nije to bilo pitanje, već izjava.
– Nikad nisam ni govorila da ću ga napustiti, ako malo bolje razmisliš.
Tražio je moju ruku, ali sam obje ruke zabila u džepove hlača. – Samo smo o tome i govorili, ako ti malo bolje razmisliš. Ne tim riječima, ali o tome smo govorili. Napustila si ga prošli tje-dan. Napustila si ga zbog mene, iako nisi spakirala svoje stvari. Uselila si se u moj stan i prem-ještala moj namještaj. Vidio sam kako to radiš. Dala si imena našoj djeci i posadila stabla u naš vrt.
Bio je u pravu. Simon je u svemu bio u pravu. Simon je bio najgora moguća osoba koju biste izabrali za prijatelja. On je vidio sve što želite i što skrivate, rekao bi vam kad lažete, čak i kad lažete sami sebe. Odvukao bi vas na svjetlo kada bi god vi sjedili u mračnoj sobi. Nisam ja do-voljna jaka za njega. Nisam baš sigurna je li itko.
– Da, jesam. I drago mi je što jesam. Drago mi je što sam imala priliku iskusiti slobodu bez preuzimanja rizika. Napustila sam Roba i prepustila se tebi onoliko koliko sam mogla u svom izmučenom stanju. Htjela sam odustati od ljubavi prema Robu i dati je tebi. Ali nije išlo. Nije bilo dovoljno. Ne za mene. Da je bilo, ne bih se bila vratila Robu.
– Dobro sam te podučio, zar ne? – neveselo se nasmijao. – I što se promijenilo?
– Svi smo se promijenili. Zapravo, nismo se mi promijenili već naše perspektive. Pomaknula su se naša uporišta, tako da slika sad sasvim drukčije izgleda.
– Dakle, misliš da te sada voli dovoljno? – upitao je.
– Zaprosio me je. Želi da imamo dijete. Po tvojoj definiciji, voli me dovoljno, nježno sam rekla.
Simon je dramatično zabio zamišljeni nož u svoje srce. – Ulovljen sam u vlastitu zamku!
Nisam se nasmijala. Bilo je previše tragično. Donio mi je pola litre jabukovače, znajući da ću tako više vremena provesti s njim. Nikad ne ostavljam ništa u čaši ili na tanjuru. To vam je jedan od mojih hirova.
Nisam žurila s pićem. Morala sam pustiti Simona da kaže ono što mora. Ovo mu je bila zad-nja prilika.
– Sto da kažem da promijeniš mišljenje?
Tužno sam se nasmiješila. – Nema se što reći. Ti si mi zapravo pomogao da se odlučim. Ti si me natjerao da sve jasno vidim.
– Kao što sam već rekao, dobro sam te podučio. – Zurio je u svoje piće. – Mora da sam ti glupo izgledao nakon onih mojih samouvjerenih izjava da smo ti i ja zajedno predodređeni za nešto veliko. Da te poznam bolje od tebe same.
– Simon, nikad nećeš znati koliko je malo trebalo da tako i bude. Nisi mi izgledao glupo. Ni-si bio ni u krivu. Samo što postoje varijable koje nisi mogao predvidjeti. Uostalom, prebolio si svoju dvanaestogodišnju vezu za jedan dan, znači da će ti za ovaj mali interludij trebati nešto oko pet sekundi.
– Pretpostavljam da želiš da promijenim razred? – rekao je.
To je bila zadnja stvar koju sam željela. – Možda bi to bilo najbolje. Što ćeš učiniti?
Nije me čuo. Izgubio se u mislima. Čekala sam da mi povjeri o čemu razmišlja. Znala sam da hoće. Ono Što je rekao bilo je predivno u svojoj jednostavnosti i istinitosti.
– Nikad nisam mogao pobijediti. Suprotno onome što ti misliš, ja sam ipak predvidio sve va-rijable. U tome sam jako dobar, to mi je posao. Krivo sam ocijenio njihovu težinu.
– Ne razumijem.
– Ma koliko me ti voljela, ma koliko ti poniženja natovario Rob s Karen, ma što se dogodilo, nikad ništa neće nadvladati tvoju ljubav prema kćerima. Nikad ih ne bi napustila. I nikad nećeš. Da sam te pažljivije slušao, bio bih to uvidio. Roba sam mogao pobijediti, ali nikad ne bih te cure.
Ali zamalo jesi. Zamalo. Bio si blizu, ali ne dovoljno.
14 Re: Francesca Clementis MOJE CURE Čet Feb 16, 2012 2:33 pm
Margita
Administrator
Dvadeset i prvo poglavlje
– Mama! Claire mi je potrošila sav šampon!
– To nije bio njezin šampon, mama, već zajednički. Karen je tako rekla!
– Meni ga je dala!
– Uzmi Alin, ona ga ima puno!
– Šališ se, Jude, njezin smrdi!
– Ne smrdi. Barem ne smrdi na leševe životinja!
– Mama, gdje mi je zelena majica?
– Znam zašto ćeš je obući. Zato jer je Steven Billings rekao da u njoj izgledaš kao Melinda Messenger!
– Nije to rekao!
– Mama, imaš li vegetarijanske kobasice?
– Mama, na ovoj bluzi nedostaje gumb...
Nalazim se u kuhinji okružena hranom. Gledam podnevnu reprizu Kod kuće i daleko na te-levizoru koji sam dovukla iz dnevnog boravka. Čujem ih kako viču i obožavam taj zvuk. Ne moram im odgovoriti jer će na kraju doći k meni i opet me isto pitati. Dotad će se njihovi zah-tjevi promijeniti. A ja ću biti pošteđena uzaludne intervencije u još desetak okršaja koji će nes-tati kad izgube daljnje zanimanje.
Sići će kad shvate da gledam Kod kuće i daleko. Svi moji strahovi da ću ih izgubiti zbog nji-hovih minijaturnih televizora, pokazali su se neopravdanima. Iako su ih katkad koristile kasno noću ispod pokrivača kao što sam ja svojedobno koristila radio, nisu bile zadovoljne njima jer su bili premali. Dobro, dobro, nagovorila sam Roba da za dnevni boravak kupimo jedan golemi. Dobra ideja, ha?
Rob će kupiti piće, a zatim će otići po svoju majku. Karen će dovesti svoje roditelje, a moja će mama doći vlakom.
Morala sam misliti na milijun stvari i bila sam opijena radošću što se moram brinuti za sve te tričarije. Dosta mi je onih velikih i značajnih stvari. Otkako sam se posvetila tričarijama, glava mi se razbistrila i račun prepolovio.
Sve je išlo prema planu. Zapravo, prema konačnoj završnici, nakon određenih prilagodbi plana. Dok je naš život ponovno išao svojim starim tokom, morali smo se suočiti s nekim veli-kim preokretima.
Strašno mi je nedostajala Phillippa. Znam da mi nikad nije bila jako bliska prijateljica, ali sam se naviknula da je uvijek tu negdje u blizini. Ona je bila pouzdana karika u našem lancu. Ovisila sam o njoj. I zato sam osjećala strašno poštovanje prema načinu na koji je sredila sve što ju je snašlo. I zato sam tako žalosna što je tako završilo.
Bila sam kod kuće dan nakon sastanka u ravnateljevu uredu. G. Walters je bio toliko pome-ten mojim veličanstvenim sređivanjem neugodne situacije, da je sasvim zaboravio odrediti sus-penziju sudionicima tučnjave. Pomislila sam da bi ovo konačno mogao biti normalan dan. Ne-ma više vrućih telefonskih poziva. Ni ručaka. Nisam namjeravala izaći van, pa nisam ni uklju-čivala mobitel. Taj je mobitel ionako uzrokovao mnogo jada.
Ali nikad niste sigurni, trebala sam to već dosad naučiti. Ovaj je put nevolja došla ravno me-ni doma. Zazvonilo je zvono. Kad sam otvorila vrata, Phil je ušetala ravno unutra, ne obazirući se na pse koji su slinili oko nje, mahnito zahtijevajući pažnju. Odustali su i otišli potražite mr-vice na kuhinjskom podu. Bili su jako zahvalni što imaju šlampavu gospodaricu.
Slijedila sam Phil u dnevni boravak. Zastala je i zurila u naše obiteljske fotografije na okviru kamina. Tek kad se okrenula, vidjela sam joj na licu goli bijes. I to uperen prema meni. Možda bih opet trebala uključiti mobitel. Možda bi me mogla nazvati ona ljubazna sestra iz bolnice. Imam još dvije kćeri koje nije upoznala.
– Otkad znaš? – Glas joj je bio opor i ružan.
– Kako to misliš? – upitala sam. Sada znam zašto mnogi ljudi koriste ovo pitanje. Njime se kupuje vrijeme, to je to. I uvijek upali. Jedina mu je mana što zaista živcira ljude kojima ga upućujete.
– Ne budi glupa, Lorna! – Oho! Ovo je nadogradnja onoga – ne budi smiješna. Grubo, ali, u ovoj prigodi, primjereno. Sjela sam na stolicu, nadajući se da će to isto i ona učiniti. Nije. Pa sam i ja ustala.
– Oprosti, Phil.
– Hvala. I koliko dugo znaš?
– Ne dugo. Nekoliko tjedana. – Tiho sam rekla. Mislila sam da će se tako ublažiti značenje rečenog. Nije djelovalo.
Eksplodirala je. Bol i bijes slijevali su se u njezinim suzama. – Zašto mi nisi rekla? – plakala je. – I ti si mi neka prijateljica! Zašto mi nisi rekla?
Htjela sam joj se približiti, ali sam znala da ne želi da učinim bilo što da bi se ona bolje osje-ćala. Izgledalo bi to kao nametanje. A i nalazila se u stanju u kojemu umirivanje ne bi djelova-lo. – Tako mi je žao, Phil. Htjela sam ti reći. Ali kako? Bila bi skroz smlavljena.
Ispružila je ruku da mi pokaže koliko je uništen njezin život. – Ionako sam smlavljena! Saz-nala bih kad-tad. Ali da si mi rekla, još bih uvijek imala prijateljicu! – Jecala je, a glava joj se tresla od očaja.
Zaprepastilo me je stanje u kojemu se nalazila i optužbe koje mi je dobacivala. Znam da bih se na njezinu mjestu i ja osjećala isto, ali ovo je svejedno bilo potpuno iracionalno. Nisam mog-la pobijediti. Da sam joj rekla, mogla sam uzrokovati patnju i kraj njezina braka, a možda bi se sve sredilo, a da ona ne sazna. I mrzila bi me, bez obzira na to što sada govori, jer sve to znam. To bi samo još više pridonijelo njezinu poniženju.
Ali sad je sve gotovo. Zna da sam ja znala i da joj nisam rekla. I to joj je bilo još teže s obzi-rom na to tko je umiješan. I ona, kao i ja, ima samo dvije prijateljice (ovdje ne uključujem Ka-ren — pitam se da li Phil zna za malu, katalizatorsku ulogu koju je odigrala Karen u ovoj priči sa svojim zlokobnim telefonskim pozivom). Imala je dvije prijateljice, od kojih je jedna spavala s njezinim mužem, a druga skrivala njihovu vezu. Tako je to njoj izgledalo.
Sama je. A ja znam kako je to. Ja sam imala Simona u vrijeme kad sam bila najusamljenija i najočajnija. Željela bih da u bliskoj budućnosti i Phillippa nađe takvu utjehu, takva prijatelja. Simon. Još uvijek na njega mislim s toplinom u srcu. Više nego s toplinom.
– Da pristavim čaj? – ponudila sam joj uza slabašan smiješak.
– Ne trudi se. Neću ostati. – Njezina me je hladnoća pogodila. – Samo sam htjela znati znaš li što si napravila.
– Ja? To nije pošteno. Rekla sam već da mi je žao. Andrea se odvratno ponašala i to sam joj stalno govorila.
– Znači da ubuduće nećeš imati ništa s njom budući da je tako odvratna osoba? – podrugljivo je rekla.
– Neće biti isto. Ni za koga od nas. Previše se toga dogodilo.
– Ne, za tebe nije! Ti imaš sve! Dobila si Roba, imaš opet obitelj oko sebe, svoju lijepu kuću i budućnost, svu slatku i ružičastu.
Zapelo mi je za uho nešto što je spomenula. – S tvojom je kućom sve u redu?
Izvještačeno se nasmiješila. – Sve! To je prekrasna kuća u dobrom stanju u mirnoj ulici, ka-ko to kažu prodavači nekretnina. Tako da neće biti nikakvih problema pri prodaji.
– Oh, Phil. Žao mi je.
– Voljela bih da prestaneš to govoriti. Ne pomaže. Ništa ne pomaže.
– Mogu li nešto učiniti? – beznadno sam je upitala.
– Mogla si učiniti samo jedno – biti mi prijateljica. Ali ti ni to malo nisi učinila za mene, da-kle, ne možeš više ništa.
– Dopusti mi da se nekako iskupim, Phil! Toliko smo toga zajedno prošle, nemoj samo tako otići, jer... – Nisam se mogla sjetiti što bih mogla reći a da je ne uznemirim, pa nisam dovršila rečenicu. Zaigrala sam na drugu kartu. – Pomisli na djecu. Cijeli su život prijatelji. Ne možemo dopustiti da se naši problemi ispriječe među njima.
Još je čvršće stegnula kaput oko sebe. – To neće biti nikakav problem. Selimo se u Yorkshire.
Uzdahnula sam. – Ne možeš to napraviti dečkima samo zato što želiš otići odavde. To je se-bično! Njima je ovdje lijepo i tu imaju prijatelje.
– Zaista si glupa, zar ne? – Ovaj je put stvarno tako mislila. – Zar misliš da bih dopustila da dečki pate zato što je njihov otac... Moramo se preseliti. Nemamo novca. Nemamo novca za školarinu. Čak ni za iznajmljeni stan. Nemamo drugog izbora nego se doseliti k mojim rodite-ljima.
– Oh, Bože! Tako mi je... – brzo sam zaŠutjela. – Znači, ti i Joe ste još uvijek zajedno.
– Samo zato jer ga dečki trebaju. I zato jer nema novca da bude sam. – Mržnja je izbijala iz svake njezine riječi.
– I zato sam ti došla reći zbogom. I hvala ni na čemu. – I tako je otišla, gorko plačući i zalu-pivši vrata za sobom.
Nakon njezina odlaska nisam ni za što bila sposobna. Bila sa iscijeđena. Stalno sam ponav-ljala naš razgovor, tražeći što sam propustila. Zar je stvarno došla samo da me napadne i ode, ostavljajući me s osjećajem krivnje, beskorisnosti i praznine? Sigurno će se smiriti i vratiti. Ta-da će nekoliko prvih minuta biti škakljivo, ali ćemo sve popraviti. Početi iznova. Ne može se samo tako izbrisati deset godina prijateljstva, zar ne?
Očito da može. Jer otad je nisam ni čula ni vidjela. Kuća joj se prodaje, a dečki su otišli iz Keaton Housea. Nema nikakva načina da stupim s njom u kontakt u Yorkshireu. Mobitel joj je isključen, a čini se i naše prijateljstvo.
I jedino je tako i moglo završiti. Možda će mi jednog dana poslati božičnu čestitku, a ja ću njoj poslati rođendansku čestitku, i jednog će dana doći u London, za nekoliko godina, i otići ćemo na neugodan ručak. Možda bi tako moglo završiti. Jedino se time mogu tješiti, što i nije nešto.
Andrea i ja smo opet na probnom roku. Hajde, recite mi. Recite mi da sam šugava licemjerka zbog svega onoga što sam rekla o njoj. Pa, mogu vam reći da je naš sporazum zasnovan ponaj-prije na nužnosti. Ili, tako smo barem počele. Prije svih ovih događaja imale smo vojnički pre-cizno razrađen školski raspored. Kad je Phil otišla, raspored se raspao. Nije nam preostalo dru-go nego se sastati i popuniti šupljine u dječjoj satnici. Naš je prvi susret bio prilično trnovit. Izabrale smo neutralan teren i našle se u Starbucf^su.
Kad smo sredile satnicu, morale smo ispuniti preostalo vrijeme dok ne popijemo pića. Ni Andrea nikad ne ostavlja ništa u čaši ni na tanjuru. Još nešto što nam je zajedničko. Bože, evo opet one nostalgije. Strašno mi je trebala prijateljica. (Nedostaje mi Simon.) Pogledala je ostale goste i kao i svakog četvrtka ujutro, tu su većinom bile majke i dadilje s hiperaktivnim bebama i tek prohodalom djecom. Iznenada se uhvatila za grudi. – Oh, ne, mislim da mi je počelo cije-diti mlijeko! To mi se uvijek događa ovdje. Sigurna sam da nam ovdje nešto stavljaju u espres-so.
I na to sam se nasmijala. Ne jako, ali jesam. A ona se nasmiješila, zahvalna na mojem prija-teljstvu i znajući da ne može samo tako odustati od njega. Postale smo nove prijateljice, počele iznova. Nadam se da ćemo izgraditi nešto jače i iskrenije. Još smo daleko od toga. Ali barem razgovaramo.
Ne o Jou. To je još uvijek svježa rana. Otišao je i jako joj nedostaje. Ali je barem Dan preki-nuo s Tarom. Dobila je otkaz. Ili su je zamolili da ode, kako se to lijepo kaže. Dan nije bio nje-zin jedini trofej. Čula sam kako cure šapuću o glasinama kako je gđica Brownlow zatečena s dečkom iz šestog razreda na stolu u knjižnici. Mora da je i Dan to čuo jer je počeo više vremena provoditi kod kuće.
– Pa, to je dobar znak, rekla sam puna nade.
Andrea se nasmijala. Ali to nije bio njezin stari smijeh. To nije bila ni ona stara Andrea. – Zapravo i nije, rekla je. – Hodamo na prstima jedno oko drugog, izbjegavajući sve teške teme. Što se odnosi gotovo na sve. Sve u vezi s Isabelle i škole podsjeća me na Taru, a sve u vezi s prijateljem podsjeća Dana na Joa. No ipak smo još uvijek zajedno. Pokušavamo srediti stvari. Bit će sve u redu.
Mogla sam misliti što proživljavaju. Možda nikad neće moći popraviti svoj brak, ne bez ruž-nih ožiljaka. Rana je bila preduboka za lagan popravak. Nastavit će dalje zbog Isabelle, a mož-da i nisu sasvim odbacili mogućnost da spase i svoju zajedničku budućnost. Nisu imali drugih veza. Kad je to dobra osnova za ostale brakove, valjda će biti dobra i za njihov. Možda nisu o tome sanjali kad su se vjenčali, no sve u svemu, mislim da će to biti dovoljno za početak.
Morala sam je nešto pitati. – Je li se isplatilo? – Nisam mislila onako kako je zvučalo.
Andrea se trgnula. – Isplatilo? Misliš da sam odvagala sve moguće ishode i donijela odluku uzimajući u obzir sve činioce?
Pokušala sam se ispraviti. – Nisam mislila...
Nije mi dopustila da dovršim. – A što je s tobom, Loma? Je li se tebi isplatilo?
Nikad nisam s Andreom razgovarala o Simonu. Htjela sam da razumije koliko sam od njega naučila o sebi, koliko mi je ta veza koja se zamalo dogodila pomogla da jasnije vidim svoju vezu s Robom. Kako sam se zbog Simona osjećala lijepom i voljenom. Kako to jest bilo vrijed-no truda. I kako mi je to prouzročilo još veću zbrku. Kako još uvijek mislim na njega kad uti-šam svog unutrašnjeg stražara. Čak i kad sam s Robom. Kako se nije isplatilo.
Ali ništa od ovoga nisam rekla. – Recimo samo da te nisam smjela tako glatko osuditi. Znam da se može lako... skrenuti. Znam da se mogu donijeti krive odluke kad si umoran i kad život ne ide onim tokom kako si zamislio. Znam da se može prestati razmišljati kad se ima puno toga na umu. – Zastala sam na trenutak. Govorila sam o sebi, ne o Andrei. – Ali kad sam vidjela kako dovodiš u opasnost svoju obitelj...
Oči su joj bile vlažne. – Nije se isplatilo. Eto. Rekla sam to. I znaš koja je najveća tragedija?
– Kapučino sa skorupom bez čokolade na vrhu?
Nasmiješila se, ovaj put na svoj stari način. Stara Andrea. – Prilično blizu. Tragedija je u tome što mi ne nedostaje moj brak već prijateljstvo. S tobom i Phil. Istinu govoreći, moj brak već dugo vremena nije bio kao treba. Ali s time se mogu pomiriti. Imala sam Isabelle. Imala sam dobar život. Imala sam prijateljice. A sad sam sve izgubila. Zar to nije strašno? Brak koji ti ne nedostaje? Isplati li se to, Lorna?
Ovo je možda bila prva istina, prva prava istina koju mi je Andrea povjerila. A to je bio te-melj našeg novog prijateljstva. Trebat će nam još puno vremena, ali isplati se čekati.
U sedam je sati počelo zvoniti zvono na vratima. Sve su cure, popraćene cviljenjem pasa, uzbuđeno potrčale prema vratima. I psi su pomahnitali u svoj toj ludnici. Sad je prekasno da ih smirim. A i ne želim to. Lijepo je vidjeti da se djeca opet ponašaju kao djeca, da uživaju u uz-buđenju zbog proslave, okružene svim onim osobama koje nešto znače u njihovim životima.
Prva je stigla Karen sa svojim roditeljima. – Bako! Djede! – zavrištale su cure, lijepeći po-ljupce na obraze razdraganog para. – Zdravo, Karen, veselo su dodale. Karen im je predložila da je zovu imenom. Tako nam je svima život bio lakši jer smo se riješili bolnog određivanja tko je – majka, a tko – druga majka.
Otprilike tjedan dana nakon njezina i Robova povratka iz Amerike sredile smo stvar. Jednog jutra dok su cure bile u školi, pozvao ju je da svrati kod nas. Ja sam se potrudila da ne budem kod kuće kad ona stigne i da se vratim sat poslije, kad joj već bude rekao da želi razvod.
Vidjela sam da je bilo plača kad sam se vratila, ali to me više nije ni ljutilo ni živciralo, niti sam se osjećala ugroženom. Više nisam nimalo sumnjala u Roba. Sjela sam za stol. Rob je us-tao da skuha kavu.
Karen se hrabro nasmiješila. – Znači, smijem ti čestitati?
– Rekao ti je?
Kimnula je glavom, još uvijek sa suzama u očima. – Znala sam da će tako biti. Rekla sam ti kad smo se vozile s aerodroma da me ne želi. Zato sam i očekivala ovo.
– Ipak ti je to bio udarac. Nadam se da to neće biti prepreka između tebe i cura. I ti im tre-baš.
– Lijepo od tebe što to kažeš. Ali to, naravno, nije istina. Ne trebaju me. Ne trebaju me od dana kad sam ih napustila. Vole da sam tu negdje u blizini, osobito sada kad su sve neugodnosti iza nas. Ali me ne vole, niti me trebaju.
Primila sam je za ruku. To mi je postao zaštitni znak. Znam svaku varijaciju tehnike držanja za ruke, od one erotične, do pažljive i utješne. I izvanredna sam u tome da iskoristim svačija iskustva, ma koliko čudna bila, da poboljšam nečiji život. Očito sam oduvijek bila predodređe-na da se držim za ruke.
Izgleda da je to utješilo Karen. Vidite, rekla sam vam da sam jako dobra u tome.
– Vole te i trebaju te. Drukčije od onoga što osjećaju prema meni. Ali ti ćeš uvijek biti majka koja ih je rodila, uvijek ćeš imati tu uspomenu. Oduvijek sam ti zavidjela na tome.
Lagano me potapšala po ruci, a onda ju je nježno maknula. Možda mi treba malo više vjež-be. – Po onome Što mi je Rob rekao, i ti ćeš jednog dana imati takvu uspomenu.
Nisam znala da će joj Rob to reći i voljela bih da nije.
Osjetila je moju nelagodu. – U redu je, ja sam ga pitala. Brinula sam se kako će cure reagira-ti na vaše dijete. Znam da ćeš ti to sve srediti kako treba. Izvrsna si majka. – Nestašno se nasmi-ješila. – Zato te toliko mrzim!
Suze su prestale teći i obje smo odmarale svoje mišiće na licu, koji su nam se ukočili u ovih pet stresnih minuta. – I što ćeš sada učiniti? – upitala sam je, ne bojeći se više njezina odgovora.
– Ispunit ću ugovor s BBC-jem, rekla je. Da nisam osvojila sve ono što je ona željela, bila bih ljubomorna. Sto to govorim? Svejedno sam ljubomorna! Sutra ću napisati pismo BBC-ju.
Nastavila je: – Kupit ću negdje malu kuću, ali dovoljno veliku da cure mogu ostati kod mene kada to zažele. I svako toliko vraćat ću se u Ameriku. Tamo je jedan muškarac...
Znala sam! Kladim se da se posvađala s njim i da je zato došla ovamo. Jednog ću je dana pi-tati. Ali ne danas.
– Vidjet ćemo što će biti, rekla je. – Sve se promijenilo, zar ne? Zato bi bilo dobro da sredi-mo to s nazivanjem.
Nisam shvatila na Što cilja. – Te mame, majke, te stvari, objasnila je. – No, mislim da će za sve biti najbolje da me cure zovu Karen. Sto ti misliš?
Cure su to odmah prihvatile. I tako je završena nova struktura u njihovim životima koja je izgrađena samo zato da udovolji Karen; kad je stigla na proslavu, bilo im je drago što je vide, kao da im je došla draga rođakinja.
Kerenini roditelji su me poljubili, ne s previše oduševljenja, ali onako kako se priliči. – Čes-titamo na zarukama, rekli su pristojno. Mora da im je bilo teško. Tim su riječima rekli zbogom mnogim svojim snovima. Kad su ušli sa svojom kćeri u kuću koja je nekad bila njezina, izgle-dali su kao da su se snizili za nekoliko centimetara.
Došlo je još nekoliko ljudi. Uglavnom oni koji su se bavili psima, a zatim je došla moja ma-ma zajedno s Robovom mamom. Nisam shvaćala. – A što je s Robom? – upitala sam gđu Dan-son. – Zar vas nije trebao on dovesti?
Slegnula je ramenima. – Ne pitaj mene. Radi se o nekakvom iznenađenju. Nije mi htio reći. Došla sam vlakom zajedno s tvojom majkom.
– I bilo je to vrlo ugodno putovanje. Razgovarale smo o vjenčanju, uskliknula je moja mama i pridružila se curama koje su se natjecale sa psima tko će pojesti više kobasica.
Otišla sam u kuhinju da dovršim desert. Kad je zvono opet zazvonilo, nisam mogla otvoriti vrata jer sam do laktova bila u tučenom vrhnju. Čula sam da ih je otvorio netko drugi, a zatim je nastupila tišina. – Tko je to? – povikala sam.
– Tata je došao, viknula je Jude. – Dođi i vidi! – Obrisala sam ruke i krenula prema vratima.
Tamo je stajao Rob s golemim osmijehom na licu. Do njega je stajala žena koju nikad prije nisam vidjela. Ali to i nije bilo važno. Znala sam da je to moja majka.
Dvadeset i drugo poglavlje
Pojavila se niotkuda. Mislim reći, došla je s Robom, sad znam kako se to dogodilo, ali mi se ipak činilo kao da je prikazanje. Jedan tren je bila samo ime i izblijedjeli komad papira s poru-kom, a već sljedećeg stvarna osoba koja me prisiljavala da je vidim cijelu, da vidim svoje osje-ćaje.
Gledala sam je i ona je gledala mene. A zatim sam uznemireno pogledom potražila svoju mamu. Stajala je na vratima dnevnog boravka. I ona je znala tko je to. A izraz na njezinu licu govorio mi je da je za nju ovo bio jednak šok kao i za mene.
– Pogodi tko je to, ponosno je objavio Rob.
Nisam se mogla pomaknuti. Samo sam zurila u nju i gutala je očima. To nikako nije bila že-na koja bi trebala biti moja majka. Bila je, ne znam, netko, bilo tko. Svakog sam dana mogla pored nje proći na ulici, a da ne uočim njezino lice.
Bila je mršava kao i ja. I tu je sva naša sličnost prestajala. Bila je viša od mene, ali je izgle-dala krupnija, jer je na glavi imala golemu trajnu koja je izgledala kao vojnička šubara. Lice joj je bilo grublje i starije nego što sam zamišljala. To me nije trebalo iznenaditi. Žena je rodila petero djece i imala je težak život, tako je rekla. Nikad neće biti Jane Asher.
Ali ipak. Rob je sad već bio zabrinut, bilo mu je i neugodno. Ali ne tako kao Betty Speck. Morala sam nešto učiniti. Idem gore da... Ispružila sam ruku prema njoj da se rukujemo. Na moj užas, ona me zagrlila. Zagrljaj nije bio kako treba. Naša se tijela nisu slagala. Ja sam se ukočila, a ona me prejako povukla prema sebi, tako da smo zateturale i gotovo pale na pod. Tada se nasmijala.
Bio je to smijeh koji čujete u kinima i na raznim događanjima. Glasan, grlen i prost. Onaj smijeh koji je zabavan kod djeteta, seksi kod mlade sirene, ali je pravo prokletstvo kod sredov-ječne žene. Oh, Bože, što ako se i ja budem tako smijala u njezinim godinama. Ubit ću se ako se to dogodi.
Ovo nije pisalo u člancima koje čitate o ponovnom susretu s biološkim roditeljima. U njima se govori o mogućnosti emocionalnog razočaranja, ili iskazivanju potisnutog bijesa. Ništa ne piše o tome da bi vaše genetske kopije mogle imati smijeh Alberta Steptoa.
I jedino što osjećam je gnjev. Bijesna sam na Roba što mi je ovo priredio. Rekla sam mu da ne namjeravam stupiti u vezu s majkom. Možda nisam rekla – nikad'. Možda sam tu pogriješila. Ali ipak je on za sve kriv. I ne mogu je izbaciti. Ona je to meni učinila, ali joj ne mogu uzvratiti istom mjerom. Nisam tako ogorčena. Malo jesam. Ali ne jako.
Hvala nebesima na mojoj predivnoj mami. Pristupila nam je i primila nas za ruke. – Ne mo-žemo ovdje stajati. Idemo u sobu gdje ćemo moći na miru razgovarati.
Hvala, mama, šapnula sam joj. Po njezinu sam osmijehu znala da će mi pomoći da ovo preb-rodim.
Dok smo hodale, moja je mama nastavljala razgovor. – Ja sam Rose Fitzwilliam. Pisali ste mi. Ja sam Lornina usvojiteljica. – Divila sam joj se kako je to rekla bez zapinjanja. Bilo je to uobičajeno upoznavanje, ali sam znala koliko je to staje. Moja je mama nastavila: – Mogu li vam donijeti piće?
Betty je pogledala što ostali piju. – Ja bih seri, ako je to u redu, nervozno je rekla. Nastojala je govoriti izvještačenim naglaskom, i bila sam dirnuta njezinim žalosnim pokušajem da se uk-lopi u svijet u koji nije pripadala. Odlučila sam da ću nastojati sve ovo olakšati, koliko je u mo-joj moći. Za dobro svih nas.
– Znači, Rob je išao skroz do...
– Braintreeja, da! Blagoslovljen bio. Bio je uporan kad sam mu rekla da ne vozim. Rekla sam da će me dovesti netko od djece, ali je on rekao da će doći po mene. Pretpostavljam da je htio biti siguran da ću doći.
Hvala ti barem na tome, Rob. Braća i sestre, moja braća i moje sestre, bili bi mi previše. I ovo sada je dovoljno teško, iako je samo jedna od njih u mojoj obitelji. U mojoj obitelji.
– Dobar je to momak, tvoj Rob, nastavila je Betty. – Rekao mi je da ćete se vjenčati. Deset godina! Trebalo ti je vremena, ha? Tvoja su se braća i sestre vjenčali prije dvadeset i prve godi-ne. Nema tu gluparenja. Zašto ti je tako dugo trebalo?
Pričinja li mi se to samo ili se Rob zasmijuljio kad je to rekla? To nije nimalo smiješno, Rob. Ne još. Promijeni temu. – Žao mi je što vam nisam uzvratila pismo, ovaj, Betty. Mogu li vas zvati Betty?
Dotaknula mi je ruku. Samo što me zbog nervoze nije taknula nego udarila. – Naravno da možeš, ljubavi! Tako se zovem! – rekla je.
Poznajem je samo pet minuta i već sam zlostavljano dijete. Ako je bila ovakva sa svom svo-jom djecom, pravo je čudo da su uopće uspjeli odrasti. – Dobro. Namjeravala sam vam pisati, ali sam bila jako zauzeta pripremom proslave i svega ostalog.
Moja je mama upitno podignula obrve na ovu laž. Dovoljno me je dobro poznavala da zna da je sva hrana došla iz M & S. Ali je to zadržala za sebe. Noćas ću morati razmisliti o nekim svojim velikim dugovanjima.
Betty me žboknula u rebra tako da sam skoro pala. – U redu je, ljubavi. Ni ja ti nisam baš od pisanja. Možda si to naslijedila od mene.
Sačuvaj me Bože da bilo što naslijedim od nje.
I još jednom me je spasila moja mama. – Čujem da imate četvero djece, Betty. – Primijetila sam da mama nije rekla – ostale djece. Betty nije primijetila. Znači, nisam od nje naslijedila svoju sposobnost zapažanja. – Imate li kakve slike? – upitala je mama.
Betty je začas otvorila svoju torbicu i izvadila hrpu slika koje je pridržavala elastična gumi-ca. Nas smo tri sjedile kao da će nas sada povesti kroz živopisnu povijest Betty Speck. Unatoč prvotnoj nevoljkosti, očarale su me slike. Brzo sam upamtila imena i odnose. – To je nas Adam kad je išao u školu i Rebecca kad se pridružila skautima. Dean, oduvijek je bio grozan... a ovo je Sam, štedjela je za taj bicikl cijelu godinu...
Na svakoj sam slici pokušavala zamisliti sebe u pozadini ili u prvom planu. Kako se igram na razbijenoj njihaljci. Kako sjedim na tetinom krilu ili na ujakovim ramenima. Kako jedem jednu od onih mliječnih karamela. I Betty se mijenjala sa svakom novom fotografijom. Crte lica su joj omekšavale i glas joj je bio nježniji. Ovo je bio njezin svijet, onaj koji je mogao biti i moj. I počela sam polako shvaćati da mi i ne bi bilo tako strašno. Dok sam se borila s ovom novom spoznajom, primijetila sam da je prestala okretati fotografije. Gledala je u jednu crno-bijelu.
– To je tvoj tata. – Stavila mi je sliku pred oči. Nisam je htjela uzeti, ali ona je bila uporna. Moj tata. Mlad čovjek koji u rukama drži malu bebu. Na licu su mu se vidjele uklesane bore od briga. Tražila sam sebe u njemu. Nisam se našla. Ili samo nisam vidjela sličnost? – Tko je be-ba? – znatiželjno sam upitala.
Betty je nježno pogladila fotografiju. – To si ti, zlato, kad si imala samo tri dana. Znali smo da te ne možemo zadržati, ali smo te svejedno doveli kući. Pomogla mi je jedna od sestara. – Sjetila sam se da je moja mama spomenula da je Betty imala prijateljicu u bolnici. – Nismo trebali. Bilo nam je još teže odvojiti se od tebe. Ali imali smo ovu fotografiju za uspomenu. Samo ovu jednu. Ona na kojoj smo ti i ja koju je snimio tvoj tata, nije ispala dobro. No bolje jedna nego nijedna.
Ja i moj tata, mislim reći, moj otac. Moj je tata bio netko drugi. Nisam mogla skinuti oči s li-ca ovoga čovjeka. – Možeš je zadržati, ako želiš, nježno je rekla Betty. Gotovo s puno ljubavi. Tada sam je prvi put pogledala. Onako kako zaslužuje.
Prestala sam je gledati očima djeteta koje se moralo suočiti s činjenicom da nije središte ne-čijeg svemira. Djeteta koje je na samom početku svog života spoznalo da ga njegovi roditelji ne vole dovoljno. Zlovoljnog djeteta koje osuđuje i koje misli da je sve crno-bijelo, da ništa nije važno sve dok nekoga voliš.
Takvo je bilo dijete. I, da, znam, dio mene (veći dio mene) je prije nekoliko mjeseci u to čak i vjerovao. Ali sada drukčije gledam na to. Ja sam drukčija. Ja sam majka četvero djece. Znam kako je ljubav složena, kako dovoljno nije uvijek dovoljno. Kako je sve zbrkano, kako je lako pogriješiti. I kako bi grozan bio moj život da su me osuđivali za svaku moju grešku onako kao što sam ja osuđivala svoju majku.
Kad mi je pružila podsjetnik na dijete koje je voljela, koje još voli i koje će uvijek voljeti, razumjela sam je. Davala mi je nešto što mi prije nije mogla dati. A ako ja to prihvatim, to će biti znak da prihvaćam i nju. A to bi značilo oprost. I ponovno rođenje.
Požudno sam još jednom pogledala sliku, a zatim u Betty. – Ne mogu je uzeti. To je jedina koju imate.
– Hajde. Zadrži je. Znaš što, ima mjesta na kojima se mogu napraviti kopije bez negativa, vidjela sam u oglasima. Napravi sebi kopiju, pa mi pošalji sliku natrag. Ili mi je donesi. Kako god želiš.
Znala sam da od mene želi samo dvoje. Htjela je znati je li postupila ispravno kad me je dala na usvojenje i jesam li sretna.
Nije puno tražila. Mogla sam joj to dati. Stavila sam fotografiju u džep. Potapšala sam neko-liko puta po džepu tako da zna da je nisam olako primila. – Hvala. Sljedećeg ću tjedna napraviti kopiju i poslije ću vam je donijeti.
Tko je to rekao? Jesam li to bila ja? Kao da je fotografija mojeg oca i prisutnost moje majke otključala hrabri i odvažni dio mene, dio koji se nije bojao posljedica, dio koji je instinktivno reagirao na ljubav. Sviđao mi se taj osjećaj.
Lice joj se razvedrilo. – To bi bilo jako lijepo. Zaista lijepo. – Pogledala je moju mamu. – Ne bih vam htjela stati na žulj, gđo Fitzwilliam. Napokon, vi ste joj mama. Ne bih se usudi...
Moja ju je mama prekinula. – Gluposti! Bit će dobro i za Lomu i za vas da se upoznate. Zna-te, ona je posebna cura.
Obje su me pogledale onim pogledom koji uvijek prethodi analizi moga stasa, kose i kože. I prije nego što su mogle započeti, zazvonilo je zvono. Brzo sam napravila inventar svojih gostiju i vidjela da nitko ne nedostaje. Andrea i Dan neće doći. Pozvala sam ih, ali je Andrea odbila.
Dan se još uvijek sramio što su svi znali sve mračne detalje njegove i Andreine izvanbračne veze. Neće se pojavljivati u društvu dok se opet ne budu međusobno ugodno osjećali. Tada će opet izlaziti. Nadam se da će imati dovoljno povjerenja u nas da mi budemo prvi koje će posje-titi kad za to dođe vrijeme. Nadam se da će se to dogoditi prije mog vjenčanja.
Čula sam kako Rob otvara vrata i opet me zove. Dok sam se približavala, opet sam vidjela kako se smiješi. Onaj je prijašnji smiješak bio popraćen velikim iznenađenjem. Koliko još izne-nađenja skriva u rukavu? Pa ovo je njegova proslava.
Ovim je iznenađenjem nadmašio samog sebe. – Pokušavaš shvatiti kako sam ovo uspio! – Ne baš. Mislila sam kako je ovo zadnja osoba na svijetu za koju sam mislila da ću je vidjeti u svojoj kući. Bilo gdje drugdje, samo ne ovdje. On je spadao u moj drugi svijet, onaj svijet bez obiteljskog kalendara.
– Bog, Simon.
– Bog, Lorna.
Bila sam svjesna da me Rob čudno promatra. Nisam pozdravila svoga poslovnog partnera s iznenađenjem i zadovoljstvom kako je on očekivao. Brzo sam se sabrala i baš sam se spremala započeti normalnu konverzaciju, kad sam shvatila da nije sam.
Simon je slijedio moje oči. Bila je to najljepša djevojka koju sam ikad vidjela. Nije bila ni-malo nalik meni. Bila je mlađa, tamnija, manje zatvorena. Moglo se vidjeti da je dobra djevoj-ka. Kladim se da sam samo ja primijetila prsten na njezinu prstu.
Simon ju je primio za ruku. – Lorna, ovo je Cara. Cara, Lorna. – Rukovale smo se. Moja je ruka bila vlažna i drhtava, njezina mirna i ugodna.
Rob nije mogao dočekati da mi ispriča kako je organizirao ovo iznenađenje. – Našao sam ga preko websitea na kojemu oboje radite. Pametno, ha?
– Jako, uspjela sam reći.
Cara se nagnula naprijed. – Možete li mi pokazati gdje je kupaonica, molim vas?
Trgnula sam se kad je došla preblizu. Rob je preuzeo. – Pokazat ću vam onu na katu. Naše kćeri čekaju u redu za onu dolje, što znači da biste mogli prilično čekati.
Cara se zahvalno nasmiješila. – Nisam baš strpljiva, rekla je uz čudan osmijeh i krenula za Robom. Tako sam ostala sama sa Simonom u hodniku. Ni on ni ja nismo ni mrdnuli.
– Pa, kako si? – upitala sam.
– Dobro, odgovorio je. – A ti?
– Dobro. Dok te nisam ugledala. Sto ti radiš ovdje? – zasiktala sam.
– Čula si Roba. Tražio je da dođem. Nisam mu mogao reći ne.
– Naravno da si mogao. Mogao si reći da si zauzet ili bolestan ili bilo što.
– Možda sam te htio vidjeti.
– S novom djevojkom? – upitala sam.
– Sjetio sam se da si ti riješila svoj odnos s Robom tako što si se suočila sa svim duhovima i onda odlučila koji je pravi.
– Znači ja sam jedan od tvojih duhova, a Cara je ona prava?
– Da. Vjenčat ćemo se, ali ti to znaš. Vidio sam kako si gledala u njezin prsten. – Proklet bio što tako dobro opaža.
– Koliko ti je trebalo vremena nakon našeg zadnjeg pića da je upoznaš?
Odgovorio je bez razmišljanja: – Dva dana. – Ovo me je zaprepastilo. I on je to primijetio. – Da, dobrih trideset i šest duže nego što mi je trebalo da prebolim Sophie. To se po mojim pravi-lima praktički može kvalificirati kao slomljeno srce. Takoreći, kao rekord.
– Ali ono među nama je bilo labavo, nestvarno.
– Upravo suprotno. Bilo je nabijeno stvarnošću, to jest potencijalnom stvarnošću. Ali i to sam smatrao stvarnim.
Nedostajali su mi ovi apstraktni razgovori. Govorila sam brzo, da kažem što više prije Cari-na povratka. Htjela sam dobiti što više od ovog muškarca prije nego što ode zauvijek. – I, voliš li je?
Simon je komično suzio oči. – Pravo je pitanje: volim li je dovoljno. I odgovor je: da. Samo dovoljno. Ništa više.
Ne znam zašto sam se sjetila priče o Sophie, a onda me je odjednom pogodilo ravno u želu-dac. Morala je trčati u zahod. – Trudna je, zar ne?
– Da, odgovorio je. – Danas smo saznali i oboje smo oduševljeni.
Ovo je bilo jako, jako teško. – Onda mi je drago zbog tebe. Trebalo bi mi biti. – Čula sam Caru kako silazi niza stube. To mi je možda zadnja prilika da budem nasamo s njim. Što da mu kažem? Promatrala sam ga da u sjećanju zadržim sliku njegova lica, pazeći na svaku točkicu u njegovim očima.
– Kako možeš? – očajnički sam ga upitala. Samo je on mogao razumjeti što sam ga sve pita-la ovim jedinim, posljednjim pitanjem.
Prošao je uz mene da dočeka svoju zaručnicu na dnu stuba. Dok je prolazio, okrznuo je svo-jom rukom moju. Kad su mu usta došla nadomak moga uha, čula sam njegov odgovor: – Jed-nako kao i ti.
Ostatak je proslave prošao u magli mnogobrojnih aktivnosti. Ja sam dolazila i odlazila s hra-nom i pićem, razgovarala sa svakime. Još sam malo vremena provela s Betty. Uvijek ću na nju misliti kao na Betty, kao što i moje cure na svoju biološku majku misle kao na Karen. Tako su granice čiste i određene.
Bila sam tako zahvalna Robu što ju je uveo u moj život. Bio je u pravu, ja nisam. S njom ne-će biti kao s Karen. Stekla sam dojam da je Bettyina obitelj dovoljno snažna da izdrži tragove koje će u njihovu svijetu ostaviti moji veliki otisci. Susret s njom nije bio onakav kako sam zamišljala, već bolji. Neće biti nikakve boli u odnosu koji sam namjeravala stvoriti s njom, u ljubavi koju ću možda naći za nju. Vrijeme je da napokon prihvatim da ljubav ne donosi uvijek samo bol.
Svim je curama bilo zlo nakon što su miješale kolu s Bacardijem, tako da sam svakog časa išla na kat da vidim kako im je. Nisam vidjela kad su Simon i Cara otišli. Jednog je trenutka bio ovdje, stalno sam ga promatrala krajičkom oka. Namjeravala sam još razgovarati s njim, ali stalno me je nešto sprječavalo. Uglavnom Rob, kad malo bolje razmislim.
A zatim je Simon otišao. Nije se ni oprostio. Nije ni trebao.
Betty je bila pripita i ganuta kad je Rob organizirao da je taksi odveze natrag u Essex. Pono-vila sam obećanje da ću je posjetiti i to sam stvarno namjeravala učiniti. Nekoliko sati prije mrzila sam Roba što mi je nametnuo ovu ženu, što me je prisilio da se suočim sa svojom proš-lošću i uklopim je u svoju budućnost. A sada ga samo volim. Jer je bio u pravu. I što se nije bojao da će pogriješiti. Što je znao da ima kockanja koja su vrijedna rizika.
Nije mi trebala moja biološka majka. Nije ispunila nikakvu rupu u mom životu. To bi bio klišej koji bi vrijeđao moju mamu i tatu. Ne. Betty Speck dala mi je nešto što nisam trebala. Dar. I prvi put u svom životu vidjela sam sebe kao nekoga kome je namijenjeno nešto malo više. Nisam se više morala zadovoljavati dovoljnim.
Ta me je mogućnost oslobodila, uzbudila i nasmrt prestrašila.
I onda je sve bilo gotovo. Rob je pospremio razbijene čaše i vidio kako sam se nagnula nad sudoper. Prišao mi je i nježno me zagrlio. – Hvala ti za sve što si učinila, rekao je. – Ovo je bila predivna proslava.
I ja sam njega zagrlila. – Ali ti si meni priredio iznenađenja.
– Je li ti drago zbog toga? Ne izgledaš kao da ti je drago. – Izgledao je nesretno.
– Bilo mi je jako drago. Samo što nisam reagirala kako treba. Bilo je to lijepo od tebe.
Pogladio me je po licu. – Volim činiti nešto za tebe. Volim te.
– I ja tebe volim.
Oboje smo to ozbiljno mislili i to mi je saznanje dalo snage da se popnem na kat. – Vidimo se u krevetu, umorno sam rekla.
Na svakoj su mi stubi pred očima sijevnula lica s večere. Betty i Simon. Karen i Simon. Rob i Simon. Betty i mama. Cara i Simon. Rob. Simon. Betty. Mama. Simon. Rob. Rob. Rob.
Ne mogu misliti kako treba. Razmišljat ću sutra.
Sjela sam za toaletni stolić, namjeravajući skinuti šminku, da ujutro ne izgledam kao rakun. A onda sam je vidjela.
Phoebe mi već neko vrijeme nije ostavljala poruke. Pretpostavila sam da misli kako mi više ne treba poduka. Ili je možda prerasla religioznu fazu. I to baš kad sam rekla mami da mi potra-ži moju školsku Bibliju!
Još uvijek nisam potražila one prijašnje citate jer ne znam kamo sam stavila poruke, ali ako je ovo još jedna, svakako ću ih potražiti. Otvorila sam poruku. Aha. Još jedna.
Draga mama,
Ivan 11:35
Voli te Phoebe
Biblija je bila u mom noćnom ormariću. Stavila sam je tamo u slučaju da mi zatreba. Razo-čarala sam Phoebe što nisam sudjelovala u ovoj maloj igri dopisivanja i zato sam odlučila da ću se s ovom porukom odmah pozabaviti. Potrajalo je dok se nisam snašla u Bibliji koju nisam uzela u ruke dvadeset i pet godina. A na kraju se ispostavilo da imam tri. Našla sam knjigu i poglavlje i počela prstom kliziti niz stranicu da dođem do odgovarajućeg stiha.
Zatim sam sjela na krevet i čitala iznova i iznova. Pisale su samo tri riječi.
Pisalo je: – Isus je plakao.
I napokon sam i ja zaplakala.
– Mama! Claire mi je potrošila sav šampon!
– To nije bio njezin šampon, mama, već zajednički. Karen je tako rekla!
– Meni ga je dala!
– Uzmi Alin, ona ga ima puno!
– Šališ se, Jude, njezin smrdi!
– Ne smrdi. Barem ne smrdi na leševe životinja!
– Mama, gdje mi je zelena majica?
– Znam zašto ćeš je obući. Zato jer je Steven Billings rekao da u njoj izgledaš kao Melinda Messenger!
– Nije to rekao!
– Mama, imaš li vegetarijanske kobasice?
– Mama, na ovoj bluzi nedostaje gumb...
Nalazim se u kuhinji okružena hranom. Gledam podnevnu reprizu Kod kuće i daleko na te-levizoru koji sam dovukla iz dnevnog boravka. Čujem ih kako viču i obožavam taj zvuk. Ne moram im odgovoriti jer će na kraju doći k meni i opet me isto pitati. Dotad će se njihovi zah-tjevi promijeniti. A ja ću biti pošteđena uzaludne intervencije u još desetak okršaja koji će nes-tati kad izgube daljnje zanimanje.
Sići će kad shvate da gledam Kod kuće i daleko. Svi moji strahovi da ću ih izgubiti zbog nji-hovih minijaturnih televizora, pokazali su se neopravdanima. Iako su ih katkad koristile kasno noću ispod pokrivača kao što sam ja svojedobno koristila radio, nisu bile zadovoljne njima jer su bili premali. Dobro, dobro, nagovorila sam Roba da za dnevni boravak kupimo jedan golemi. Dobra ideja, ha?
Rob će kupiti piće, a zatim će otići po svoju majku. Karen će dovesti svoje roditelje, a moja će mama doći vlakom.
Morala sam misliti na milijun stvari i bila sam opijena radošću što se moram brinuti za sve te tričarije. Dosta mi je onih velikih i značajnih stvari. Otkako sam se posvetila tričarijama, glava mi se razbistrila i račun prepolovio.
Sve je išlo prema planu. Zapravo, prema konačnoj završnici, nakon određenih prilagodbi plana. Dok je naš život ponovno išao svojim starim tokom, morali smo se suočiti s nekim veli-kim preokretima.
Strašno mi je nedostajala Phillippa. Znam da mi nikad nije bila jako bliska prijateljica, ali sam se naviknula da je uvijek tu negdje u blizini. Ona je bila pouzdana karika u našem lancu. Ovisila sam o njoj. I zato sam osjećala strašno poštovanje prema načinu na koji je sredila sve što ju je snašlo. I zato sam tako žalosna što je tako završilo.
Bila sam kod kuće dan nakon sastanka u ravnateljevu uredu. G. Walters je bio toliko pome-ten mojim veličanstvenim sređivanjem neugodne situacije, da je sasvim zaboravio odrediti sus-penziju sudionicima tučnjave. Pomislila sam da bi ovo konačno mogao biti normalan dan. Ne-ma više vrućih telefonskih poziva. Ni ručaka. Nisam namjeravala izaći van, pa nisam ni uklju-čivala mobitel. Taj je mobitel ionako uzrokovao mnogo jada.
Ali nikad niste sigurni, trebala sam to već dosad naučiti. Ovaj je put nevolja došla ravno me-ni doma. Zazvonilo je zvono. Kad sam otvorila vrata, Phil je ušetala ravno unutra, ne obazirući se na pse koji su slinili oko nje, mahnito zahtijevajući pažnju. Odustali su i otišli potražite mr-vice na kuhinjskom podu. Bili su jako zahvalni što imaju šlampavu gospodaricu.
Slijedila sam Phil u dnevni boravak. Zastala je i zurila u naše obiteljske fotografije na okviru kamina. Tek kad se okrenula, vidjela sam joj na licu goli bijes. I to uperen prema meni. Možda bih opet trebala uključiti mobitel. Možda bi me mogla nazvati ona ljubazna sestra iz bolnice. Imam još dvije kćeri koje nije upoznala.
– Otkad znaš? – Glas joj je bio opor i ružan.
– Kako to misliš? – upitala sam. Sada znam zašto mnogi ljudi koriste ovo pitanje. Njime se kupuje vrijeme, to je to. I uvijek upali. Jedina mu je mana što zaista živcira ljude kojima ga upućujete.
– Ne budi glupa, Lorna! – Oho! Ovo je nadogradnja onoga – ne budi smiješna. Grubo, ali, u ovoj prigodi, primjereno. Sjela sam na stolicu, nadajući se da će to isto i ona učiniti. Nije. Pa sam i ja ustala.
– Oprosti, Phil.
– Hvala. I koliko dugo znaš?
– Ne dugo. Nekoliko tjedana. – Tiho sam rekla. Mislila sam da će se tako ublažiti značenje rečenog. Nije djelovalo.
Eksplodirala je. Bol i bijes slijevali su se u njezinim suzama. – Zašto mi nisi rekla? – plakala je. – I ti si mi neka prijateljica! Zašto mi nisi rekla?
Htjela sam joj se približiti, ali sam znala da ne želi da učinim bilo što da bi se ona bolje osje-ćala. Izgledalo bi to kao nametanje. A i nalazila se u stanju u kojemu umirivanje ne bi djelova-lo. – Tako mi je žao, Phil. Htjela sam ti reći. Ali kako? Bila bi skroz smlavljena.
Ispružila je ruku da mi pokaže koliko je uništen njezin život. – Ionako sam smlavljena! Saz-nala bih kad-tad. Ali da si mi rekla, još bih uvijek imala prijateljicu! – Jecala je, a glava joj se tresla od očaja.
Zaprepastilo me je stanje u kojemu se nalazila i optužbe koje mi je dobacivala. Znam da bih se na njezinu mjestu i ja osjećala isto, ali ovo je svejedno bilo potpuno iracionalno. Nisam mog-la pobijediti. Da sam joj rekla, mogla sam uzrokovati patnju i kraj njezina braka, a možda bi se sve sredilo, a da ona ne sazna. I mrzila bi me, bez obzira na to što sada govori, jer sve to znam. To bi samo još više pridonijelo njezinu poniženju.
Ali sad je sve gotovo. Zna da sam ja znala i da joj nisam rekla. I to joj je bilo još teže s obzi-rom na to tko je umiješan. I ona, kao i ja, ima samo dvije prijateljice (ovdje ne uključujem Ka-ren — pitam se da li Phil zna za malu, katalizatorsku ulogu koju je odigrala Karen u ovoj priči sa svojim zlokobnim telefonskim pozivom). Imala je dvije prijateljice, od kojih je jedna spavala s njezinim mužem, a druga skrivala njihovu vezu. Tako je to njoj izgledalo.
Sama je. A ja znam kako je to. Ja sam imala Simona u vrijeme kad sam bila najusamljenija i najočajnija. Željela bih da u bliskoj budućnosti i Phillippa nađe takvu utjehu, takva prijatelja. Simon. Još uvijek na njega mislim s toplinom u srcu. Više nego s toplinom.
– Da pristavim čaj? – ponudila sam joj uza slabašan smiješak.
– Ne trudi se. Neću ostati. – Njezina me je hladnoća pogodila. – Samo sam htjela znati znaš li što si napravila.
– Ja? To nije pošteno. Rekla sam već da mi je žao. Andrea se odvratno ponašala i to sam joj stalno govorila.
– Znači da ubuduće nećeš imati ništa s njom budući da je tako odvratna osoba? – podrugljivo je rekla.
– Neće biti isto. Ni za koga od nas. Previše se toga dogodilo.
– Ne, za tebe nije! Ti imaš sve! Dobila si Roba, imaš opet obitelj oko sebe, svoju lijepu kuću i budućnost, svu slatku i ružičastu.
Zapelo mi je za uho nešto što je spomenula. – S tvojom je kućom sve u redu?
Izvještačeno se nasmiješila. – Sve! To je prekrasna kuća u dobrom stanju u mirnoj ulici, ka-ko to kažu prodavači nekretnina. Tako da neće biti nikakvih problema pri prodaji.
– Oh, Phil. Žao mi je.
– Voljela bih da prestaneš to govoriti. Ne pomaže. Ništa ne pomaže.
– Mogu li nešto učiniti? – beznadno sam je upitala.
– Mogla si učiniti samo jedno – biti mi prijateljica. Ali ti ni to malo nisi učinila za mene, da-kle, ne možeš više ništa.
– Dopusti mi da se nekako iskupim, Phil! Toliko smo toga zajedno prošle, nemoj samo tako otići, jer... – Nisam se mogla sjetiti što bih mogla reći a da je ne uznemirim, pa nisam dovršila rečenicu. Zaigrala sam na drugu kartu. – Pomisli na djecu. Cijeli su život prijatelji. Ne možemo dopustiti da se naši problemi ispriječe među njima.
Još je čvršće stegnula kaput oko sebe. – To neće biti nikakav problem. Selimo se u Yorkshire.
Uzdahnula sam. – Ne možeš to napraviti dečkima samo zato što želiš otići odavde. To je se-bično! Njima je ovdje lijepo i tu imaju prijatelje.
– Zaista si glupa, zar ne? – Ovaj je put stvarno tako mislila. – Zar misliš da bih dopustila da dečki pate zato što je njihov otac... Moramo se preseliti. Nemamo novca. Nemamo novca za školarinu. Čak ni za iznajmljeni stan. Nemamo drugog izbora nego se doseliti k mojim rodite-ljima.
– Oh, Bože! Tako mi je... – brzo sam zaŠutjela. – Znači, ti i Joe ste još uvijek zajedno.
– Samo zato jer ga dečki trebaju. I zato jer nema novca da bude sam. – Mržnja je izbijala iz svake njezine riječi.
– I zato sam ti došla reći zbogom. I hvala ni na čemu. – I tako je otišla, gorko plačući i zalu-pivši vrata za sobom.
Nakon njezina odlaska nisam ni za što bila sposobna. Bila sa iscijeđena. Stalno sam ponav-ljala naš razgovor, tražeći što sam propustila. Zar je stvarno došla samo da me napadne i ode, ostavljajući me s osjećajem krivnje, beskorisnosti i praznine? Sigurno će se smiriti i vratiti. Ta-da će nekoliko prvih minuta biti škakljivo, ali ćemo sve popraviti. Početi iznova. Ne može se samo tako izbrisati deset godina prijateljstva, zar ne?
Očito da može. Jer otad je nisam ni čula ni vidjela. Kuća joj se prodaje, a dečki su otišli iz Keaton Housea. Nema nikakva načina da stupim s njom u kontakt u Yorkshireu. Mobitel joj je isključen, a čini se i naše prijateljstvo.
I jedino je tako i moglo završiti. Možda će mi jednog dana poslati božičnu čestitku, a ja ću njoj poslati rođendansku čestitku, i jednog će dana doći u London, za nekoliko godina, i otići ćemo na neugodan ručak. Možda bi tako moglo završiti. Jedino se time mogu tješiti, što i nije nešto.
Andrea i ja smo opet na probnom roku. Hajde, recite mi. Recite mi da sam šugava licemjerka zbog svega onoga što sam rekla o njoj. Pa, mogu vam reći da je naš sporazum zasnovan ponaj-prije na nužnosti. Ili, tako smo barem počele. Prije svih ovih događaja imale smo vojnički pre-cizno razrađen školski raspored. Kad je Phil otišla, raspored se raspao. Nije nam preostalo dru-go nego se sastati i popuniti šupljine u dječjoj satnici. Naš je prvi susret bio prilično trnovit. Izabrale smo neutralan teren i našle se u Starbucf^su.
Kad smo sredile satnicu, morale smo ispuniti preostalo vrijeme dok ne popijemo pića. Ni Andrea nikad ne ostavlja ništa u čaši ni na tanjuru. Još nešto što nam je zajedničko. Bože, evo opet one nostalgije. Strašno mi je trebala prijateljica. (Nedostaje mi Simon.) Pogledala je ostale goste i kao i svakog četvrtka ujutro, tu su većinom bile majke i dadilje s hiperaktivnim bebama i tek prohodalom djecom. Iznenada se uhvatila za grudi. – Oh, ne, mislim da mi je počelo cije-diti mlijeko! To mi se uvijek događa ovdje. Sigurna sam da nam ovdje nešto stavljaju u espres-so.
I na to sam se nasmijala. Ne jako, ali jesam. A ona se nasmiješila, zahvalna na mojem prija-teljstvu i znajući da ne može samo tako odustati od njega. Postale smo nove prijateljice, počele iznova. Nadam se da ćemo izgraditi nešto jače i iskrenije. Još smo daleko od toga. Ali barem razgovaramo.
Ne o Jou. To je još uvijek svježa rana. Otišao je i jako joj nedostaje. Ali je barem Dan preki-nuo s Tarom. Dobila je otkaz. Ili su je zamolili da ode, kako se to lijepo kaže. Dan nije bio nje-zin jedini trofej. Čula sam kako cure šapuću o glasinama kako je gđica Brownlow zatečena s dečkom iz šestog razreda na stolu u knjižnici. Mora da je i Dan to čuo jer je počeo više vremena provoditi kod kuće.
– Pa, to je dobar znak, rekla sam puna nade.
Andrea se nasmijala. Ali to nije bio njezin stari smijeh. To nije bila ni ona stara Andrea. – Zapravo i nije, rekla je. – Hodamo na prstima jedno oko drugog, izbjegavajući sve teške teme. Što se odnosi gotovo na sve. Sve u vezi s Isabelle i škole podsjeća me na Taru, a sve u vezi s prijateljem podsjeća Dana na Joa. No ipak smo još uvijek zajedno. Pokušavamo srediti stvari. Bit će sve u redu.
Mogla sam misliti što proživljavaju. Možda nikad neće moći popraviti svoj brak, ne bez ruž-nih ožiljaka. Rana je bila preduboka za lagan popravak. Nastavit će dalje zbog Isabelle, a mož-da i nisu sasvim odbacili mogućnost da spase i svoju zajedničku budućnost. Nisu imali drugih veza. Kad je to dobra osnova za ostale brakove, valjda će biti dobra i za njihov. Možda nisu o tome sanjali kad su se vjenčali, no sve u svemu, mislim da će to biti dovoljno za početak.
Morala sam je nešto pitati. – Je li se isplatilo? – Nisam mislila onako kako je zvučalo.
Andrea se trgnula. – Isplatilo? Misliš da sam odvagala sve moguće ishode i donijela odluku uzimajući u obzir sve činioce?
Pokušala sam se ispraviti. – Nisam mislila...
Nije mi dopustila da dovršim. – A što je s tobom, Loma? Je li se tebi isplatilo?
Nikad nisam s Andreom razgovarala o Simonu. Htjela sam da razumije koliko sam od njega naučila o sebi, koliko mi je ta veza koja se zamalo dogodila pomogla da jasnije vidim svoju vezu s Robom. Kako sam se zbog Simona osjećala lijepom i voljenom. Kako to jest bilo vrijed-no truda. I kako mi je to prouzročilo još veću zbrku. Kako još uvijek mislim na njega kad uti-šam svog unutrašnjeg stražara. Čak i kad sam s Robom. Kako se nije isplatilo.
Ali ništa od ovoga nisam rekla. – Recimo samo da te nisam smjela tako glatko osuditi. Znam da se može lako... skrenuti. Znam da se mogu donijeti krive odluke kad si umoran i kad život ne ide onim tokom kako si zamislio. Znam da se može prestati razmišljati kad se ima puno toga na umu. – Zastala sam na trenutak. Govorila sam o sebi, ne o Andrei. – Ali kad sam vidjela kako dovodiš u opasnost svoju obitelj...
Oči su joj bile vlažne. – Nije se isplatilo. Eto. Rekla sam to. I znaš koja je najveća tragedija?
– Kapučino sa skorupom bez čokolade na vrhu?
Nasmiješila se, ovaj put na svoj stari način. Stara Andrea. – Prilično blizu. Tragedija je u tome što mi ne nedostaje moj brak već prijateljstvo. S tobom i Phil. Istinu govoreći, moj brak već dugo vremena nije bio kao treba. Ali s time se mogu pomiriti. Imala sam Isabelle. Imala sam dobar život. Imala sam prijateljice. A sad sam sve izgubila. Zar to nije strašno? Brak koji ti ne nedostaje? Isplati li se to, Lorna?
Ovo je možda bila prva istina, prva prava istina koju mi je Andrea povjerila. A to je bio te-melj našeg novog prijateljstva. Trebat će nam još puno vremena, ali isplati se čekati.
U sedam je sati počelo zvoniti zvono na vratima. Sve su cure, popraćene cviljenjem pasa, uzbuđeno potrčale prema vratima. I psi su pomahnitali u svoj toj ludnici. Sad je prekasno da ih smirim. A i ne želim to. Lijepo je vidjeti da se djeca opet ponašaju kao djeca, da uživaju u uz-buđenju zbog proslave, okružene svim onim osobama koje nešto znače u njihovim životima.
Prva je stigla Karen sa svojim roditeljima. – Bako! Djede! – zavrištale su cure, lijepeći po-ljupce na obraze razdraganog para. – Zdravo, Karen, veselo su dodale. Karen im je predložila da je zovu imenom. Tako nam je svima život bio lakši jer smo se riješili bolnog određivanja tko je – majka, a tko – druga majka.
Otprilike tjedan dana nakon njezina i Robova povratka iz Amerike sredile smo stvar. Jednog jutra dok su cure bile u školi, pozvao ju je da svrati kod nas. Ja sam se potrudila da ne budem kod kuće kad ona stigne i da se vratim sat poslije, kad joj već bude rekao da želi razvod.
Vidjela sam da je bilo plača kad sam se vratila, ali to me više nije ni ljutilo ni živciralo, niti sam se osjećala ugroženom. Više nisam nimalo sumnjala u Roba. Sjela sam za stol. Rob je us-tao da skuha kavu.
Karen se hrabro nasmiješila. – Znači, smijem ti čestitati?
– Rekao ti je?
Kimnula je glavom, još uvijek sa suzama u očima. – Znala sam da će tako biti. Rekla sam ti kad smo se vozile s aerodroma da me ne želi. Zato sam i očekivala ovo.
– Ipak ti je to bio udarac. Nadam se da to neće biti prepreka između tebe i cura. I ti im tre-baš.
– Lijepo od tebe što to kažeš. Ali to, naravno, nije istina. Ne trebaju me. Ne trebaju me od dana kad sam ih napustila. Vole da sam tu negdje u blizini, osobito sada kad su sve neugodnosti iza nas. Ali me ne vole, niti me trebaju.
Primila sam je za ruku. To mi je postao zaštitni znak. Znam svaku varijaciju tehnike držanja za ruke, od one erotične, do pažljive i utješne. I izvanredna sam u tome da iskoristim svačija iskustva, ma koliko čudna bila, da poboljšam nečiji život. Očito sam oduvijek bila predodređe-na da se držim za ruke.
Izgleda da je to utješilo Karen. Vidite, rekla sam vam da sam jako dobra u tome.
– Vole te i trebaju te. Drukčije od onoga što osjećaju prema meni. Ali ti ćeš uvijek biti majka koja ih je rodila, uvijek ćeš imati tu uspomenu. Oduvijek sam ti zavidjela na tome.
Lagano me potapšala po ruci, a onda ju je nježno maknula. Možda mi treba malo više vjež-be. – Po onome Što mi je Rob rekao, i ti ćeš jednog dana imati takvu uspomenu.
Nisam znala da će joj Rob to reći i voljela bih da nije.
Osjetila je moju nelagodu. – U redu je, ja sam ga pitala. Brinula sam se kako će cure reagira-ti na vaše dijete. Znam da ćeš ti to sve srediti kako treba. Izvrsna si majka. – Nestašno se nasmi-ješila. – Zato te toliko mrzim!
Suze su prestale teći i obje smo odmarale svoje mišiće na licu, koji su nam se ukočili u ovih pet stresnih minuta. – I što ćeš sada učiniti? – upitala sam je, ne bojeći se više njezina odgovora.
– Ispunit ću ugovor s BBC-jem, rekla je. Da nisam osvojila sve ono što je ona željela, bila bih ljubomorna. Sto to govorim? Svejedno sam ljubomorna! Sutra ću napisati pismo BBC-ju.
Nastavila je: – Kupit ću negdje malu kuću, ali dovoljno veliku da cure mogu ostati kod mene kada to zažele. I svako toliko vraćat ću se u Ameriku. Tamo je jedan muškarac...
Znala sam! Kladim se da se posvađala s njim i da je zato došla ovamo. Jednog ću je dana pi-tati. Ali ne danas.
– Vidjet ćemo što će biti, rekla je. – Sve se promijenilo, zar ne? Zato bi bilo dobro da sredi-mo to s nazivanjem.
Nisam shvatila na Što cilja. – Te mame, majke, te stvari, objasnila je. – No, mislim da će za sve biti najbolje da me cure zovu Karen. Sto ti misliš?
Cure su to odmah prihvatile. I tako je završena nova struktura u njihovim životima koja je izgrađena samo zato da udovolji Karen; kad je stigla na proslavu, bilo im je drago što je vide, kao da im je došla draga rođakinja.
Kerenini roditelji su me poljubili, ne s previše oduševljenja, ali onako kako se priliči. – Čes-titamo na zarukama, rekli su pristojno. Mora da im je bilo teško. Tim su riječima rekli zbogom mnogim svojim snovima. Kad su ušli sa svojom kćeri u kuću koja je nekad bila njezina, izgle-dali su kao da su se snizili za nekoliko centimetara.
Došlo je još nekoliko ljudi. Uglavnom oni koji su se bavili psima, a zatim je došla moja ma-ma zajedno s Robovom mamom. Nisam shvaćala. – A što je s Robom? – upitala sam gđu Dan-son. – Zar vas nije trebao on dovesti?
Slegnula je ramenima. – Ne pitaj mene. Radi se o nekakvom iznenađenju. Nije mi htio reći. Došla sam vlakom zajedno s tvojom majkom.
– I bilo je to vrlo ugodno putovanje. Razgovarale smo o vjenčanju, uskliknula je moja mama i pridružila se curama koje su se natjecale sa psima tko će pojesti više kobasica.
Otišla sam u kuhinju da dovršim desert. Kad je zvono opet zazvonilo, nisam mogla otvoriti vrata jer sam do laktova bila u tučenom vrhnju. Čula sam da ih je otvorio netko drugi, a zatim je nastupila tišina. – Tko je to? – povikala sam.
– Tata je došao, viknula je Jude. – Dođi i vidi! – Obrisala sam ruke i krenula prema vratima.
Tamo je stajao Rob s golemim osmijehom na licu. Do njega je stajala žena koju nikad prije nisam vidjela. Ali to i nije bilo važno. Znala sam da je to moja majka.
Dvadeset i drugo poglavlje
Pojavila se niotkuda. Mislim reći, došla je s Robom, sad znam kako se to dogodilo, ali mi se ipak činilo kao da je prikazanje. Jedan tren je bila samo ime i izblijedjeli komad papira s poru-kom, a već sljedećeg stvarna osoba koja me prisiljavala da je vidim cijelu, da vidim svoje osje-ćaje.
Gledala sam je i ona je gledala mene. A zatim sam uznemireno pogledom potražila svoju mamu. Stajala je na vratima dnevnog boravka. I ona je znala tko je to. A izraz na njezinu licu govorio mi je da je za nju ovo bio jednak šok kao i za mene.
– Pogodi tko je to, ponosno je objavio Rob.
Nisam se mogla pomaknuti. Samo sam zurila u nju i gutala je očima. To nikako nije bila že-na koja bi trebala biti moja majka. Bila je, ne znam, netko, bilo tko. Svakog sam dana mogla pored nje proći na ulici, a da ne uočim njezino lice.
Bila je mršava kao i ja. I tu je sva naša sličnost prestajala. Bila je viša od mene, ali je izgle-dala krupnija, jer je na glavi imala golemu trajnu koja je izgledala kao vojnička šubara. Lice joj je bilo grublje i starije nego što sam zamišljala. To me nije trebalo iznenaditi. Žena je rodila petero djece i imala je težak život, tako je rekla. Nikad neće biti Jane Asher.
Ali ipak. Rob je sad već bio zabrinut, bilo mu je i neugodno. Ali ne tako kao Betty Speck. Morala sam nešto učiniti. Idem gore da... Ispružila sam ruku prema njoj da se rukujemo. Na moj užas, ona me zagrlila. Zagrljaj nije bio kako treba. Naša se tijela nisu slagala. Ja sam se ukočila, a ona me prejako povukla prema sebi, tako da smo zateturale i gotovo pale na pod. Tada se nasmijala.
Bio je to smijeh koji čujete u kinima i na raznim događanjima. Glasan, grlen i prost. Onaj smijeh koji je zabavan kod djeteta, seksi kod mlade sirene, ali je pravo prokletstvo kod sredov-ječne žene. Oh, Bože, što ako se i ja budem tako smijala u njezinim godinama. Ubit ću se ako se to dogodi.
Ovo nije pisalo u člancima koje čitate o ponovnom susretu s biološkim roditeljima. U njima se govori o mogućnosti emocionalnog razočaranja, ili iskazivanju potisnutog bijesa. Ništa ne piše o tome da bi vaše genetske kopije mogle imati smijeh Alberta Steptoa.
I jedino što osjećam je gnjev. Bijesna sam na Roba što mi je ovo priredio. Rekla sam mu da ne namjeravam stupiti u vezu s majkom. Možda nisam rekla – nikad'. Možda sam tu pogriješila. Ali ipak je on za sve kriv. I ne mogu je izbaciti. Ona je to meni učinila, ali joj ne mogu uzvratiti istom mjerom. Nisam tako ogorčena. Malo jesam. Ali ne jako.
Hvala nebesima na mojoj predivnoj mami. Pristupila nam je i primila nas za ruke. – Ne mo-žemo ovdje stajati. Idemo u sobu gdje ćemo moći na miru razgovarati.
Hvala, mama, šapnula sam joj. Po njezinu sam osmijehu znala da će mi pomoći da ovo preb-rodim.
Dok smo hodale, moja je mama nastavljala razgovor. – Ja sam Rose Fitzwilliam. Pisali ste mi. Ja sam Lornina usvojiteljica. – Divila sam joj se kako je to rekla bez zapinjanja. Bilo je to uobičajeno upoznavanje, ali sam znala koliko je to staje. Moja je mama nastavila: – Mogu li vam donijeti piće?
Betty je pogledala što ostali piju. – Ja bih seri, ako je to u redu, nervozno je rekla. Nastojala je govoriti izvještačenim naglaskom, i bila sam dirnuta njezinim žalosnim pokušajem da se uk-lopi u svijet u koji nije pripadala. Odlučila sam da ću nastojati sve ovo olakšati, koliko je u mo-joj moći. Za dobro svih nas.
– Znači, Rob je išao skroz do...
– Braintreeja, da! Blagoslovljen bio. Bio je uporan kad sam mu rekla da ne vozim. Rekla sam da će me dovesti netko od djece, ali je on rekao da će doći po mene. Pretpostavljam da je htio biti siguran da ću doći.
Hvala ti barem na tome, Rob. Braća i sestre, moja braća i moje sestre, bili bi mi previše. I ovo sada je dovoljno teško, iako je samo jedna od njih u mojoj obitelji. U mojoj obitelji.
– Dobar je to momak, tvoj Rob, nastavila je Betty. – Rekao mi je da ćete se vjenčati. Deset godina! Trebalo ti je vremena, ha? Tvoja su se braća i sestre vjenčali prije dvadeset i prve godi-ne. Nema tu gluparenja. Zašto ti je tako dugo trebalo?
Pričinja li mi se to samo ili se Rob zasmijuljio kad je to rekla? To nije nimalo smiješno, Rob. Ne još. Promijeni temu. – Žao mi je što vam nisam uzvratila pismo, ovaj, Betty. Mogu li vas zvati Betty?
Dotaknula mi je ruku. Samo što me zbog nervoze nije taknula nego udarila. – Naravno da možeš, ljubavi! Tako se zovem! – rekla je.
Poznajem je samo pet minuta i već sam zlostavljano dijete. Ako je bila ovakva sa svom svo-jom djecom, pravo je čudo da su uopće uspjeli odrasti. – Dobro. Namjeravala sam vam pisati, ali sam bila jako zauzeta pripremom proslave i svega ostalog.
Moja je mama upitno podignula obrve na ovu laž. Dovoljno me je dobro poznavala da zna da je sva hrana došla iz M & S. Ali je to zadržala za sebe. Noćas ću morati razmisliti o nekim svojim velikim dugovanjima.
Betty me žboknula u rebra tako da sam skoro pala. – U redu je, ljubavi. Ni ja ti nisam baš od pisanja. Možda si to naslijedila od mene.
Sačuvaj me Bože da bilo što naslijedim od nje.
I još jednom me je spasila moja mama. – Čujem da imate četvero djece, Betty. – Primijetila sam da mama nije rekla – ostale djece. Betty nije primijetila. Znači, nisam od nje naslijedila svoju sposobnost zapažanja. – Imate li kakve slike? – upitala je mama.
Betty je začas otvorila svoju torbicu i izvadila hrpu slika koje je pridržavala elastična gumi-ca. Nas smo tri sjedile kao da će nas sada povesti kroz živopisnu povijest Betty Speck. Unatoč prvotnoj nevoljkosti, očarale su me slike. Brzo sam upamtila imena i odnose. – To je nas Adam kad je išao u školu i Rebecca kad se pridružila skautima. Dean, oduvijek je bio grozan... a ovo je Sam, štedjela je za taj bicikl cijelu godinu...
Na svakoj sam slici pokušavala zamisliti sebe u pozadini ili u prvom planu. Kako se igram na razbijenoj njihaljci. Kako sjedim na tetinom krilu ili na ujakovim ramenima. Kako jedem jednu od onih mliječnih karamela. I Betty se mijenjala sa svakom novom fotografijom. Crte lica su joj omekšavale i glas joj je bio nježniji. Ovo je bio njezin svijet, onaj koji je mogao biti i moj. I počela sam polako shvaćati da mi i ne bi bilo tako strašno. Dok sam se borila s ovom novom spoznajom, primijetila sam da je prestala okretati fotografije. Gledala je u jednu crno-bijelu.
– To je tvoj tata. – Stavila mi je sliku pred oči. Nisam je htjela uzeti, ali ona je bila uporna. Moj tata. Mlad čovjek koji u rukama drži malu bebu. Na licu su mu se vidjele uklesane bore od briga. Tražila sam sebe u njemu. Nisam se našla. Ili samo nisam vidjela sličnost? – Tko je be-ba? – znatiželjno sam upitala.
Betty je nježno pogladila fotografiju. – To si ti, zlato, kad si imala samo tri dana. Znali smo da te ne možemo zadržati, ali smo te svejedno doveli kući. Pomogla mi je jedna od sestara. – Sjetila sam se da je moja mama spomenula da je Betty imala prijateljicu u bolnici. – Nismo trebali. Bilo nam je još teže odvojiti se od tebe. Ali imali smo ovu fotografiju za uspomenu. Samo ovu jednu. Ona na kojoj smo ti i ja koju je snimio tvoj tata, nije ispala dobro. No bolje jedna nego nijedna.
Ja i moj tata, mislim reći, moj otac. Moj je tata bio netko drugi. Nisam mogla skinuti oči s li-ca ovoga čovjeka. – Možeš je zadržati, ako želiš, nježno je rekla Betty. Gotovo s puno ljubavi. Tada sam je prvi put pogledala. Onako kako zaslužuje.
Prestala sam je gledati očima djeteta koje se moralo suočiti s činjenicom da nije središte ne-čijeg svemira. Djeteta koje je na samom početku svog života spoznalo da ga njegovi roditelji ne vole dovoljno. Zlovoljnog djeteta koje osuđuje i koje misli da je sve crno-bijelo, da ništa nije važno sve dok nekoga voliš.
Takvo je bilo dijete. I, da, znam, dio mene (veći dio mene) je prije nekoliko mjeseci u to čak i vjerovao. Ali sada drukčije gledam na to. Ja sam drukčija. Ja sam majka četvero djece. Znam kako je ljubav složena, kako dovoljno nije uvijek dovoljno. Kako je sve zbrkano, kako je lako pogriješiti. I kako bi grozan bio moj život da su me osuđivali za svaku moju grešku onako kao što sam ja osuđivala svoju majku.
Kad mi je pružila podsjetnik na dijete koje je voljela, koje još voli i koje će uvijek voljeti, razumjela sam je. Davala mi je nešto što mi prije nije mogla dati. A ako ja to prihvatim, to će biti znak da prihvaćam i nju. A to bi značilo oprost. I ponovno rođenje.
Požudno sam još jednom pogledala sliku, a zatim u Betty. – Ne mogu je uzeti. To je jedina koju imate.
– Hajde. Zadrži je. Znaš što, ima mjesta na kojima se mogu napraviti kopije bez negativa, vidjela sam u oglasima. Napravi sebi kopiju, pa mi pošalji sliku natrag. Ili mi je donesi. Kako god želiš.
Znala sam da od mene želi samo dvoje. Htjela je znati je li postupila ispravno kad me je dala na usvojenje i jesam li sretna.
Nije puno tražila. Mogla sam joj to dati. Stavila sam fotografiju u džep. Potapšala sam neko-liko puta po džepu tako da zna da je nisam olako primila. – Hvala. Sljedećeg ću tjedna napraviti kopiju i poslije ću vam je donijeti.
Tko je to rekao? Jesam li to bila ja? Kao da je fotografija mojeg oca i prisutnost moje majke otključala hrabri i odvažni dio mene, dio koji se nije bojao posljedica, dio koji je instinktivno reagirao na ljubav. Sviđao mi se taj osjećaj.
Lice joj se razvedrilo. – To bi bilo jako lijepo. Zaista lijepo. – Pogledala je moju mamu. – Ne bih vam htjela stati na žulj, gđo Fitzwilliam. Napokon, vi ste joj mama. Ne bih se usudi...
Moja ju je mama prekinula. – Gluposti! Bit će dobro i za Lomu i za vas da se upoznate. Zna-te, ona je posebna cura.
Obje su me pogledale onim pogledom koji uvijek prethodi analizi moga stasa, kose i kože. I prije nego što su mogle započeti, zazvonilo je zvono. Brzo sam napravila inventar svojih gostiju i vidjela da nitko ne nedostaje. Andrea i Dan neće doći. Pozvala sam ih, ali je Andrea odbila.
Dan se još uvijek sramio što su svi znali sve mračne detalje njegove i Andreine izvanbračne veze. Neće se pojavljivati u društvu dok se opet ne budu međusobno ugodno osjećali. Tada će opet izlaziti. Nadam se da će imati dovoljno povjerenja u nas da mi budemo prvi koje će posje-titi kad za to dođe vrijeme. Nadam se da će se to dogoditi prije mog vjenčanja.
Čula sam kako Rob otvara vrata i opet me zove. Dok sam se približavala, opet sam vidjela kako se smiješi. Onaj je prijašnji smiješak bio popraćen velikim iznenađenjem. Koliko još izne-nađenja skriva u rukavu? Pa ovo je njegova proslava.
Ovim je iznenađenjem nadmašio samog sebe. – Pokušavaš shvatiti kako sam ovo uspio! – Ne baš. Mislila sam kako je ovo zadnja osoba na svijetu za koju sam mislila da ću je vidjeti u svojoj kući. Bilo gdje drugdje, samo ne ovdje. On je spadao u moj drugi svijet, onaj svijet bez obiteljskog kalendara.
– Bog, Simon.
– Bog, Lorna.
Bila sam svjesna da me Rob čudno promatra. Nisam pozdravila svoga poslovnog partnera s iznenađenjem i zadovoljstvom kako je on očekivao. Brzo sam se sabrala i baš sam se spremala započeti normalnu konverzaciju, kad sam shvatila da nije sam.
Simon je slijedio moje oči. Bila je to najljepša djevojka koju sam ikad vidjela. Nije bila ni-malo nalik meni. Bila je mlađa, tamnija, manje zatvorena. Moglo se vidjeti da je dobra djevoj-ka. Kladim se da sam samo ja primijetila prsten na njezinu prstu.
Simon ju je primio za ruku. – Lorna, ovo je Cara. Cara, Lorna. – Rukovale smo se. Moja je ruka bila vlažna i drhtava, njezina mirna i ugodna.
Rob nije mogao dočekati da mi ispriča kako je organizirao ovo iznenađenje. – Našao sam ga preko websitea na kojemu oboje radite. Pametno, ha?
– Jako, uspjela sam reći.
Cara se nagnula naprijed. – Možete li mi pokazati gdje je kupaonica, molim vas?
Trgnula sam se kad je došla preblizu. Rob je preuzeo. – Pokazat ću vam onu na katu. Naše kćeri čekaju u redu za onu dolje, što znači da biste mogli prilično čekati.
Cara se zahvalno nasmiješila. – Nisam baš strpljiva, rekla je uz čudan osmijeh i krenula za Robom. Tako sam ostala sama sa Simonom u hodniku. Ni on ni ja nismo ni mrdnuli.
– Pa, kako si? – upitala sam.
– Dobro, odgovorio je. – A ti?
– Dobro. Dok te nisam ugledala. Sto ti radiš ovdje? – zasiktala sam.
– Čula si Roba. Tražio je da dođem. Nisam mu mogao reći ne.
– Naravno da si mogao. Mogao si reći da si zauzet ili bolestan ili bilo što.
– Možda sam te htio vidjeti.
– S novom djevojkom? – upitala sam.
– Sjetio sam se da si ti riješila svoj odnos s Robom tako što si se suočila sa svim duhovima i onda odlučila koji je pravi.
– Znači ja sam jedan od tvojih duhova, a Cara je ona prava?
– Da. Vjenčat ćemo se, ali ti to znaš. Vidio sam kako si gledala u njezin prsten. – Proklet bio što tako dobro opaža.
– Koliko ti je trebalo vremena nakon našeg zadnjeg pića da je upoznaš?
Odgovorio je bez razmišljanja: – Dva dana. – Ovo me je zaprepastilo. I on je to primijetio. – Da, dobrih trideset i šest duže nego što mi je trebalo da prebolim Sophie. To se po mojim pravi-lima praktički može kvalificirati kao slomljeno srce. Takoreći, kao rekord.
– Ali ono među nama je bilo labavo, nestvarno.
– Upravo suprotno. Bilo je nabijeno stvarnošću, to jest potencijalnom stvarnošću. Ali i to sam smatrao stvarnim.
Nedostajali su mi ovi apstraktni razgovori. Govorila sam brzo, da kažem što više prije Cari-na povratka. Htjela sam dobiti što više od ovog muškarca prije nego što ode zauvijek. – I, voliš li je?
Simon je komično suzio oči. – Pravo je pitanje: volim li je dovoljno. I odgovor je: da. Samo dovoljno. Ništa više.
Ne znam zašto sam se sjetila priče o Sophie, a onda me je odjednom pogodilo ravno u želu-dac. Morala je trčati u zahod. – Trudna je, zar ne?
– Da, odgovorio je. – Danas smo saznali i oboje smo oduševljeni.
Ovo je bilo jako, jako teško. – Onda mi je drago zbog tebe. Trebalo bi mi biti. – Čula sam Caru kako silazi niza stube. To mi je možda zadnja prilika da budem nasamo s njim. Što da mu kažem? Promatrala sam ga da u sjećanju zadržim sliku njegova lica, pazeći na svaku točkicu u njegovim očima.
– Kako možeš? – očajnički sam ga upitala. Samo je on mogao razumjeti što sam ga sve pita-la ovim jedinim, posljednjim pitanjem.
Prošao je uz mene da dočeka svoju zaručnicu na dnu stuba. Dok je prolazio, okrznuo je svo-jom rukom moju. Kad su mu usta došla nadomak moga uha, čula sam njegov odgovor: – Jed-nako kao i ti.
Ostatak je proslave prošao u magli mnogobrojnih aktivnosti. Ja sam dolazila i odlazila s hra-nom i pićem, razgovarala sa svakime. Još sam malo vremena provela s Betty. Uvijek ću na nju misliti kao na Betty, kao što i moje cure na svoju biološku majku misle kao na Karen. Tako su granice čiste i određene.
Bila sam tako zahvalna Robu što ju je uveo u moj život. Bio je u pravu, ja nisam. S njom ne-će biti kao s Karen. Stekla sam dojam da je Bettyina obitelj dovoljno snažna da izdrži tragove koje će u njihovu svijetu ostaviti moji veliki otisci. Susret s njom nije bio onakav kako sam zamišljala, već bolji. Neće biti nikakve boli u odnosu koji sam namjeravala stvoriti s njom, u ljubavi koju ću možda naći za nju. Vrijeme je da napokon prihvatim da ljubav ne donosi uvijek samo bol.
Svim je curama bilo zlo nakon što su miješale kolu s Bacardijem, tako da sam svakog časa išla na kat da vidim kako im je. Nisam vidjela kad su Simon i Cara otišli. Jednog je trenutka bio ovdje, stalno sam ga promatrala krajičkom oka. Namjeravala sam još razgovarati s njim, ali stalno me je nešto sprječavalo. Uglavnom Rob, kad malo bolje razmislim.
A zatim je Simon otišao. Nije se ni oprostio. Nije ni trebao.
Betty je bila pripita i ganuta kad je Rob organizirao da je taksi odveze natrag u Essex. Pono-vila sam obećanje da ću je posjetiti i to sam stvarno namjeravala učiniti. Nekoliko sati prije mrzila sam Roba što mi je nametnuo ovu ženu, što me je prisilio da se suočim sa svojom proš-lošću i uklopim je u svoju budućnost. A sada ga samo volim. Jer je bio u pravu. I što se nije bojao da će pogriješiti. Što je znao da ima kockanja koja su vrijedna rizika.
Nije mi trebala moja biološka majka. Nije ispunila nikakvu rupu u mom životu. To bi bio klišej koji bi vrijeđao moju mamu i tatu. Ne. Betty Speck dala mi je nešto što nisam trebala. Dar. I prvi put u svom životu vidjela sam sebe kao nekoga kome je namijenjeno nešto malo više. Nisam se više morala zadovoljavati dovoljnim.
Ta me je mogućnost oslobodila, uzbudila i nasmrt prestrašila.
I onda je sve bilo gotovo. Rob je pospremio razbijene čaše i vidio kako sam se nagnula nad sudoper. Prišao mi je i nježno me zagrlio. – Hvala ti za sve što si učinila, rekao je. – Ovo je bila predivna proslava.
I ja sam njega zagrlila. – Ali ti si meni priredio iznenađenja.
– Je li ti drago zbog toga? Ne izgledaš kao da ti je drago. – Izgledao je nesretno.
– Bilo mi je jako drago. Samo što nisam reagirala kako treba. Bilo je to lijepo od tebe.
Pogladio me je po licu. – Volim činiti nešto za tebe. Volim te.
– I ja tebe volim.
Oboje smo to ozbiljno mislili i to mi je saznanje dalo snage da se popnem na kat. – Vidimo se u krevetu, umorno sam rekla.
Na svakoj su mi stubi pred očima sijevnula lica s večere. Betty i Simon. Karen i Simon. Rob i Simon. Betty i mama. Cara i Simon. Rob. Simon. Betty. Mama. Simon. Rob. Rob. Rob.
Ne mogu misliti kako treba. Razmišljat ću sutra.
Sjela sam za toaletni stolić, namjeravajući skinuti šminku, da ujutro ne izgledam kao rakun. A onda sam je vidjela.
Phoebe mi već neko vrijeme nije ostavljala poruke. Pretpostavila sam da misli kako mi više ne treba poduka. Ili je možda prerasla religioznu fazu. I to baš kad sam rekla mami da mi potra-ži moju školsku Bibliju!
Još uvijek nisam potražila one prijašnje citate jer ne znam kamo sam stavila poruke, ali ako je ovo još jedna, svakako ću ih potražiti. Otvorila sam poruku. Aha. Još jedna.
Draga mama,
Ivan 11:35
Voli te Phoebe
Biblija je bila u mom noćnom ormariću. Stavila sam je tamo u slučaju da mi zatreba. Razo-čarala sam Phoebe što nisam sudjelovala u ovoj maloj igri dopisivanja i zato sam odlučila da ću se s ovom porukom odmah pozabaviti. Potrajalo je dok se nisam snašla u Bibliji koju nisam uzela u ruke dvadeset i pet godina. A na kraju se ispostavilo da imam tri. Našla sam knjigu i poglavlje i počela prstom kliziti niz stranicu da dođem do odgovarajućeg stiha.
Zatim sam sjela na krevet i čitala iznova i iznova. Pisale su samo tri riječi.
Pisalo je: – Isus je plakao.
I napokon sam i ja zaplakala.
Poruka [Strana 1 od 1]
Similar topics
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|
|
