Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : 1, 2  Sledeći

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 2]

Margita

avatar
Administrator
Administrator

Najbolje prijateljice Kamryn i Adele mislile su da njihov odnos ne može ništa poremetiti – sve dok Adele nije učinila glupost i ostala trudna sa Kamrynim zaručnikom. Nakon što Kamryn otkrije njihovu izdaju, zavjetuje se da će ih oboje zauvijek izbrisati iz svog života. Dvije godine kasnije, sudbina pred Kamryn postavlja novi izazov – Adele je na samrti i moli je da usvoji njezinu kćer Tegan. Kamryn ima odličnu karijeru i dinamičan društveni život i najmanje od svega joj treba da jedna petogodišnjakinja poremeti ritam njezine svakodnevice. Posebice, ne netko tko je podsjeća na Natea. No, obzirom na činjenicu da Tegan nema nikoga tko bi brinuo o njoj, i da je Adeleina smrt bila pitanje trenutka, ima li izbora? Započinje teška borba koja vodi Kamryn prema oprostu, ljubavi, odgovornosti i, najvažnije, boljem upoznavanju sebe same.

Scan,obrada: Pompeasabina



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator
PROLOG

Da budem iskrena, toliko sam dugo bila umorna da se ne sjećam, ne točno, kada sam shvatila da sa mnom nešto ozbiljno nije u redu. Ali, trpjela sam to. Rekla sam si da mi je potrebno više odmora i da će proći. Međutim, nije.
Ma koliko spavala, uvijek sam bila umorna. Stvarno umorna, umorna do srži. Nisam shvatila sve dok mi Tegan nije rekla da odem liječniku. Moja četverogodišnjakinja izrekla je ono s čime se ja nisam mogla, nisam htjela, suočiti — jednostavnu činjenicu da mi nije do¬bro. Dodijalo joj je to što sam preiscrpljena da se igram s njom, moja krvarenja iz nosa, to što sam zadihana nakon najmanjeg napora. "Mama, odeš li liječnici ona će ti pomoći da ti bude bolje", rekla je jednog dana iznebuha. Jednostavno rekla. I otišla sam.
Sjela sam u ordinaciju s liječnicom, ispričala joj što ne valja i izvadila mi je krv. Zatim me poslala na dodatne testove. Testova s imenima i riječima koje sam čula u medicinskim televizijskim serija¬ma. Zatim je uslijedilo nabacivanje riječima koje na televiziji nikada nemaju sretan svršetak. No one nisu mogle imati ništa sa mnom. Ne zbilja. Bile su to samo mogućnosti koje treba eliminirati.
A onda, primila sam poziv. Glas je govorio da odmah moram posjetiti svoju liječnicu. Čak i tada...
čak i kad mi je rekla... Kad je rekla da joj je žao pa počela pričati o liječenju i prognozi, nisam vjerovala. Ne, to nije točno. Vje¬rovala sam. Ali nisam shvaćala. Ne zašto. Ne kako. Ne ja.
Trebalo mi je dobrih nekoliko dana da mi sjedne rečeno. Možda čak i tjedan. Svaka sekunda je važna, govorili su, međutim ja i dalje nisam mogla shvatiti. Nisam izgledala tako bolesno. Malo bijeda i malo sporija — da, ali ne stvarno i istinski bolesna. Stalno sam mislila da su pogriješili. Takve stvari neprestano čuješ, pogrešne dijagnoze, lju¬di osporavaju liječničke teorije, ljudi otkriju da imaju mononukleozu umjesto...
Otprilike tjedan dana kasnije, na putu na posao, na stajalište prigradske željeznice stigla sam rano, vrlo rano, kao inače. Vidite, stvorila sam pregršt nadomjestaka u životu — stvari koje su mi olak¬šavale uobičajene aktivnosti — kako bih se prilagodila bolesti koja je napadala moje tijelo: odlazila bih rano na stajalište kako ne bih morala trčati na vlak, nosila hranu na posao kako u vrijeme ručka ne bih morala odlaziti u zalogajnicu, skratila radno vrijeme dadilji kako ne bih došla u iskušenje da nakon posla odem na piće.
Kako bilo, tog sam dana na stajalištu sjela, a neka je žena došla i stala pored mene. Izvadila je mobitel iz torbe i pozvala nekoga. Kad se osoba s druge strane javila, rekla je: "Bok, ovdje majka Felicity Halliday. Zovem jer se Felicity ne osjeća dobro pa danas neće doći u školu." Slomila sam se. Jednostavno sam briznula u plač Tek mi je tada sinulo, baš tada, da ja nikad neću imati priliku obaviti takav poziv. Neću imati priliku činiti jednostavne majčinske stvari kao na¬zvati kćerinu školu. Bilo je milijun stvari koje nikada više neću imati priliku činiti, a to je bila jedna od njih.
Svi su se ponašali tipično britanski i ignorirali me dok sam rida¬la, jecala i jaukala. Da, jaukala. Stvarala sam stravičnu buku dok sam se slamala u milijun, milijardu komadića.
A zatim mi je prišao jedan čovjek, anđeo, sjeo do mene, obgrlio me jednom rukom i držao dok sam plakala. Vlak je došao, vlak je otišao. Kao i sljedeći, i sljedeći. Ali taj je čovjek ostao sa mnom. Ostao je sa mnom dok sam plakala i plakala. Posve sam smočila i zabalavila rame njegova lijepog sakoa, ali činilo se da mu ne smeta. Čekao je i držao me zagrljenu sve dok nisam prestala jaukati. Zatim me nježno upitao što nije u redu.
Kroz jecaje, jedino što sam mogla reći bilo je: "Moram reći svo¬joj maloj djevojčici da ću umrijeti."



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator
















"Mama?"



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator
PRVO POGLAVLJE
P
oštar je poskočio kad sam naglo povukla svoja ulazna vrata i nestrpljivo ga pozdravila.
Kad bismo se inače našli licem u lice, pozvonio bi na ulazna vrata moga stana na prvom katu, a ja bih se dovukla navlačeći kućnu haljinu i istodobno pokušavajući otrti sasušene krmelje s lica. Me¬đutim, danas sam visjela pred prozorom čekajući ga. Još sam uvijek bila u svojoj uobičajenoj odjeći za primanje pošte, snom oblikovane kose, ali ovaj put oči mi nisu bile jedva otvoreni prorezi, umila sam se i osmijeh mi je krasio lice.
"Poseban dan, je li?" rekao je neraspoloženo.
Očito mu se nije sviđala ova zamjena uloga. Htio je da budem ošamućena i dezorijentirana kad mi uruči poštu. To je valjda bilo je¬dino što mu je pružalo osjećaj moći u danu. Ma neeee, nije pošteno. Bio je drag, moj poštar. Većina je poštara draga, zar ne? Zapravo, danas su svi na svijetu bili dragi.
"Rođendan mi je", široko sam se osmjehnula i pokazala niz svojih svježe opranih zuba.
"Sretan rođendan", prokomentirao je, mrk kao svećenik u vri¬jeme molitve i uručio mi poštu za četiri stana u našem ulazu. Nestr¬pljivo sam uzela svežanj povezan smeđom gumicom primjećujući da su gotovo sve koverte crvene, ljubičaste ili plave. Zapravo, boje igraćih karata. "Opet dvadeset prvi, a?" rekao je poštarčić i dalje nevoljan da se zarazi mojim dobrim raspoloženjem.
"A ne, trideset drugi i ponosim se time", odgovorila sam. "Svaki rođendan je zgoditak! A osim toga, danas ću napokon obu¬ći haljinu sa zlatnim šljokicama, visoke potpetice i napudrati dekolte zlatnim prahom."
Poštareve sitne smeđe oči munjevito su odmjerile predio mo¬jih grudi. Premda je bio vrhunac dugog, vrućeg, vlažnog ljeta, bila sam u pidžami i velikom kućnom ogrtaču od frotira pa nije vidio ništa izazovno. Bio je sretan što je uopće uspio vidjeti komadić kože na mom vratu. Iznenadilo ga je, čini se, to što su grudi koje sam spomenula bile skroz pokrivene pa je smjesta odvojio pogled. Vjerojatno mu je palo na pamet da prilikom dostavljanja pošte ne bi trebalo odmjeravati žene tim više što dama o kojoj je riječ nije bila nimalo razgolićena da bi imao što vidjeti.
Počeo se povlačiti. "Ugodan dan, srećo", rekao je. "Ovaj, dra¬ga. Ovaj, bok." A zatim požurio stazom kroz prednji vrt mnogo brže nego što bi se od čovjeka njegova obujma i godina očekivalo.
Odmicao je tako brzo da vjerojatno nije čuo kad sam zatvara¬jući vrata za njim doviknula; "I vama!" Na pod hodnika hitnula sam pisma koja nisu bila za mene, ali su se usudila danas stići na ovu adresu. Bezobzirno su sletjela povrh drugih, starijih pisama koja su ležala poput siročića, čekajući i žudeći da budu spašena. Obično bih se sažalila nad takvim pismima i poželjela da ih ljudi kojima su poslana udome, ali ona danas nisu bila moja briga. Jedva da sam im udijelila trunku svog vremena dok sam se vraćala natrag u stan penjući se dvije po dvije stepenice zaredom.
U spavaćoj sam sobi već prostrla slavljenički doručak: svježe kroasane s dimljenim lososom, tri čokoladna bombona i čašu Möeta.
Danas je sve moralo biti savršeno. Sve. Tako sam isplanirala. Nakon što smažem svoj posebni doručak, ostat ću u krevetu do podneva otvarajući rođendanske čestitke i primajući prijateljske i rodbinske pozive pune dobrih želja. Zatim kod frizera imam dogo¬voreno pranje, masku za dubinsko obnavljanje i sisanje. Odlučila sam se na radikalnu promjenu. Zamijenit ću svoju uobičajenu bob frizuru dugom slojevitom kosom s gustim šiškama. Potom ću se vratiti kući i odjenuti. Doista sam namjeravala odjenuti haljinu sa zlatnim šljokica¬ma koja je spektakularno isticala moju tamnu put, ugurati stopala u zlatne cipele visokih potpetica i napudrati dekolte zlatnim prahom. Nakon toga, nekoliko će djevojaka s posla doći k meni na piće i grickalice prije nego odemo u grad gdje ćemo plesati čitavu noć.
Pažljivo sam se uvukla pod plahtu da ne prevrnem rasprostrti svečani doručak pa otpila gutljaj šampanjca prije nego što sam ne¬strpljivo poput djeteta počela otvarati čestitke. Hrpa koverti jarkih boja rasla je oko mene dok sam izvlačila čestitke i smiješila se na¬pisanim riječima.
Zato i nije bilo glupo od mene što je nisam spazila. Bila je poput svih drugih. Kradom se uvukla među ostale izgledajući be¬zazleno i nevino. I, kao i druge, nisam je zapravo pogledala, nisam pokušala odgonetnuti rukopis na koverti, zanemarila sam sliku na prednjoj strani čestitke. Jednostavno sam je otvorila, nestrpljiva da primim poruku ljubavi nažvrljanu u njoj. Srce mi je stalo. Prepo¬znala sam rukopis prije nego što sam pročitala riječi. Riječi koje sam čitala dok mi je srce ubrzano tuklo.
Draga Kamryn, molim te, ne ignoriraj ovo.
Moram te vidjeti. Umirem. U bolnici sam
Sv. Jude u centru Londona.
Tvoja, Adele.
P. S. Nedostaješ mi.
Zatvorila sam čestitku i zapazila da umjesto jedne od uobičajenih rođendanskih poruka na njoj piše "Volim te".
Komad sjajnog kartona preletio je preko sobe kad sam ga ba¬cila kao da mi je opekao prste. Sletio je na pletenu košaru za rublje i ležao ondje piljeći u mene. Sprijeda bijel, jednostavna dizajna, s dvjema izdajničkim riječima, podrugivao mi se. Izazivao me da ga ignoriram. Izazivao me da se pretvaram kako riječi koje je sadrža¬vao nisu ostale urezane u mom umu kao što su bile zabilježene na samoj čestitci.
Otpila sam gutljaj šampanjca, ali imao je okus octa. Kroasan, pomno izrezan na kriške i punjen dimljenim lososom, imao je okus piljevine. A čokoladni bomboni, pasta na mom jeziku.
Čestitka je i dalje izazivajući me piljila u mene. Ignoriraj me ako možeš, rugala se. Hajde, da te vidim.
Zbacila sam plahtu, izašla iz kreveta, otišla do čestitke i hlad¬no je razderala napola. Zatim sam te komade opet razderala napola. Odlučno sam otišla u kuhinju, nagazila pedalu kante za smeće i bacila ostatke čestitke na trulo povrće, masne ostatke hrane i ba¬čene omote.
"Eto. Eto to mislim o tebi! A i tebi!" siknula sam na čestitku i njezina pošiljatelja.
Vratila sam se u krevet. Sad je bilo bolje. Mnogo bolje. Pijuc¬kala sam šampanjac i jela. I sve je opet bilo u redu. Savršeno, čak. Baš kao što bi i trebalo biti na moj rođendan.
Ništa ga nije moglo pokvariti. Bez obzira koliko se silno netko trudio. A trudio se, bome! Dokaz je tomu poruka zamaskirana u rođendansku čestitku. Pametno. Prokleto pametno. E pa, neće ti upaliti. Neću nasjesti na takve gluposti. Nastavit ću po planu. Moj će trideset drugi rođendan biti posebniji od mojeg osamnaestog, dvadeset prvog i tridesetog rođendana zajedno.
Jer kad navršim trideset dvije godine, obući ću zlatnu haljinu sa šljokicama, cipele s potpeticom od petnaest centimetara i napudrati dekolte zlatnim prahom, baš kao što sam si nekoć davno obećala.
Vrata su bila odškrinuta i nisu pružala otpor kad sam ih nježno gurnula. Nisam pokucala. Nikad ne kucam na već otvorena vrata jer za mene ona znače: "Uđi, kucanje nije potrebno."
Nasmiješila se s njezina mjesta među bijelim jastucima kad sam se pojavila pred njom. "Znala sam da ćeš doći", prošaptala je.


DRUGO POGLAVLJE
D
oIce&Gabbana. Čak i sad, u satima koji su vjerojatno bili naj¬mračniji sati njezina života, Adele je nosila dizajnersku odje¬ću. Bijela D&G majica kratkih rukava virila je ispod pokrivača. Uvijek je imala više stila nego pameti.
Nekoć bi ta pomisao, ma koliko nastrana bila, već izletjela iz mojih usta i bila bešćutno izrečena jer je ona to znala cijeniti. Da¬nas nije bilo tako. Stvari su se među nama drastično promijenile. Kao prvo, nisam je vidjela dvije godine. Kao drugo, zadnji put kad sam je vidjela prsti su joj bili zariveni u kosu kao da će iščupati svoje plave kovrče iz korijena, maskara joj se slijevala niz lice, a iz nosa su joj kapali šmrklji. Govorila je, spotičući se o riječi, kazuju¬ći stvari koje nisam željela čuti. Ja sam grabila svoju odjeću, svoju torbu i treptanjem pokušavala otjerati suze s očiju pokušavajući se ne slomiti u komadiće. Stvari se ne vraćaju u normalu nakon što se ljudi rastanu u takvim uvjetima. Kao treće, bila je bolesna.
Nismo pričale dok je sestra petljala oko nje bilježeći stanje na aparatima, provjeravajući cjevčice i namještajući jastuke kako bi bo¬lesnica mogla uspravno sjediti. Sestra je imala okruglo, prijateljsko lice s krupnim smeđim nasmijanim očima. Jako me podsjećala na moju majku, osobito zbog načina na koji je svoju spletenu kosu zavezala u rep. Široko mi se osmjehnula kao da me poznaje, rekla Adele da ne priča predugo i ostavila nas.
Još nismo progovorile. "Bok" se doimalo nedovoljnim da njime pozdravim osobu za koju sam se zaklela da nikad više neću razgova¬rati s njom.
"Sestra me podsjeća na tvoju mamu", rekla je Adele kad je muk počeo nadglasavati čak i brujanje aparata.
Kimnula sam glavom slažući se s njom, ali nisam se mogla natjerati da progovorim. Jednostavno nisam. To nije bila Adele, Del kako sam je ja zvala, koju sam došla vidjeti. To nije bila Adele zbog koje sam skupljala snagu da progovorim s njom nakon sveg tog vremena.
Ne znam što sam očekivala. Nisam dobro razmislila o tome kad sam ušla u vlak kako bih prešla tri stotine kilometara od Leedsa do Londona, ali nisam očekivala da će izgledati ovako. Mogla sam zatvoriti oči i vidjeti je onakvu kakvu sam je očekivala vidjeti. Ona gomila kovrčave medenoplave kose koja je uvijek bila uredno podšišana na duljinu ramena, bit će ondje. I onaj nježni, zdravi sjaj njezine mliječnobijele kože. Sto bi bila najjasnija stvar u toj pre¬dodžbi? Njezine sivoplave oči boje visokopoliranog čelika ili njezin osmijeh kojim je uvijek obasjavala sve oko sebe? Štogod se nalazilo iza mojih kapaka, prava Del bit će ondje. Tako savršena i trodimen¬zionalna da ću je moći zagrliti.
Otvorenih očiju, Del Brannon bila je drugačija. Promijenjena.
Koža ove Del koja je sjedila jastucima poduprta na krevetu bila je kolaž sivih, bijelih i žutih mrlja. Lice joj je bilo ispijeno gu¬bitkom kilograma, a upale oči, kojima su upadljivo nedostajale obr¬ve, opisane tamnim podočnjacima. Oko glave imala je zavezan šal kraljevskoplave boje, vjerojatno da sakrije gubitak kose. Tijelo mi se ohladilo. Njezine divne, divne kose više nije bilo. Otpala je zbog lijekova pomoću kojih je trebala ozdraviti.
Nisam znala da će izgledati ovako. Krhka. Poput anemičnoga jesenjeg lista. Tako suha, krhka i lomljiva da bi se jednim dodirom sasula u milijun komadića.
"Dobro te je vidjeti", rekla je slabim, hrapavim glasom koji
je vjerojatno bilo jednako bolno proizvesti koliko i čuti. "Drago mi je što si došla."
"Što ti je s glasom?" upitala sam.
"To je od terapije. Usta su mi suha, a jezik otekao kao kakva gvalja."
"Bože, sjećaš se da smo se tako osjećale nakon lude zabave kad bismo se napile večer prije?" prokomentirala sam pa ošamarila samu sebe u mislima. Nisam mislila tako kako je zvučalo. Pokuša¬vala sam biti suosjećajna, ali nekako je krivo izašlo.
Deline suhe, ispucane usne razvukle su se u osmijeh. "Mogla sam misliti", rekla je. "Nitko drugi mi se ne bi usudio reći takvo što. Od straha da se ne rasplačem, ne slomim i ne umrem. Mogla sam misliti da ćeš baš ti prekršiti to nepisano pravilo."
"Nisam namjerno", odgovorila sam primjereno posramljena. "Takva sam."
"Ne bih ni željela da si drugačija", rekla je.
"Što ti je?" upitala sam. I to je zvučalo pogrešno. Grubo. Bez¬osjećajno. Istina, dio je mene još uvijek bio ona žena koja je kupila svoje stvari i zaklinjala se da više nikad neće dopustiti da je net¬ko povrijedi, ali veći dio mene bio je slomljena srca. Navikla sam probleme rješavati akcijom, a evo me sad ovdje, gledam nekoga tko osjeća bol znajući da ne mogu učiniti ni jednu jedinu stvar da to promijenim. Zato sam zvučala tako grubo. Bila sam bespomoćna, a s tim se nisam znala najbolje nositi. "Rekla si da... Od čega boluješ?"
"Leukemije", odgovorila je.
"Mislila sam da od tog obolijevaju samo djeca", rekla sam prije nego što sam se uspjela zaustaviti.
"To sam i ja rekla!" izjavila je. "Kad mi je liječnica priopćila da imam leukemiju, rekla sam baš to. Izgledala je kao da je progu¬tala čašu hladne bljuvotine."
"Drago mi je znati da nisam jedina koja govori neumjesne stvari", glasno sam promumljala.
"Da, čak i na samrti." Rekla je to tako bezbrižno i mirno. Imala sam potrebu pružiti ruke, primiti je za ta njezina koščata
ramena i protresti. Snažno. Toliko snažno da je podsjetim što se zbiva. Kako je mogla biti tako opuštena i ležerna pri takvoj pomisli?
Još sam se uvijek mučila shvatiti kako se netko mojih godina, netko tko vježba, relativno se zdravo hrani, tko nikad nije pušio, tko pije jednako kao ja, jednog dana probudi i otkrije da joj vrije¬me ističe, da je korak bliže od mene spoznaji kada će pred Boga. Hrvala sam se s tom mišlju otkad sam pročitala čestitku koju mi je poslala.
"U redu je, znaš, prihvatila sam to što mi se događa", umiri¬vala me Del kao da mi čita misli. "Trebalo mi je neko vrijeme, ali uspjela sam. Znam da će ti trebati neko vrijeme da to prihvatiš."
"Pih, sekunda", rekla sam sarkastično.
"Ja nisam imala izbora, morala sam to brzo prihvatiti", nasta¬vila je ne zanemarujući što, već kako sam to rekla. "Morala sam napraviti planove. Ne samo za sebe. I koliko god sam se željela pre¬tvarati da se to ne događa, morala sam misliti na meni najvažniju osobu koju treba zbrinuti."
Tegan. Govorila je o svojoj kćeri, Tegan. Kako se ona nosi s ovim? Ako je meni teško, kako pametna petogodišnjakinja izlazi na kraj s tim?
"Pretpostavljam da si shvatila zašto sam te htjela vidjeti", rekla je nakon još jedne podulje šutnje.
"Da bih se osjećala krivom zato što sam te ignorirala zadnje dvije godine?" odgovorila sam.
"Osim toga", rekla je Del s vragolastim osmijehom na sivim usnama.
"Paaaa, ne."
"Kad odem..." Del je zastala i duboko udahnula, "želim da posvojiš Tegan."
"Što?"
"Želim... Ne, moram znati da ćeš posvojiti Tegan kad umrem."
Mogla sam osjetiti kako mi se čelo bora, a lice izobličava u izraz koji govori "Jesi li ti luda?".
Piljila je u mene kao da očekuje odgovor.
"Šališ se, zar ne?"
"Izgledam li kao da se šalim?" uzvratila je, ogorčena. "Da se šalim, šala bi imala poantu i bila bi smiješna. Ne, Kamryn, ne šalim se. Želim da posvojiš moju kćer kada umrem."
"Dobro, Adele, ako si ozbiljna, ozbiljno ću ti odgovoriti. Ne. Nema šanse."
"Nisi čak ni razmislila."
"Nemam o čemu razmisliti. Oduvijek znaš da ne želim djecu. Rekla sam ti stotinu puta da neću imati djece."
"Ni ne tražim da imaš svoju, samo uzmi ovo jedno moje." Del je duboko udahnula. Činilo se da joj je to oduzelo svu snagu i dodalo još sivila u njezino lice. "Teži sam dio odradila, jutarnje mučnine, debljanje, dvadeset i četiri sata porođaja... Ti se samo tre¬baš brinuti za nju. Biti joj majka. Voljeti je."
"Samo" brinuti za nju. "Samo" biti majka. Kao da je to lako. A, osim toga... "Del, nismo razgovarale dvije godine, a sada od mene tražiš da posvojim tvoje dijete? Zar ne vidiš da tu nešto ne štima? I zašto mi je to teško prihvatiti?"
"Tegan nije >bilo koje dijete<", zarežala je trenutno pobjesnjevši. Od svih neprimjerenih stvari koje sam izrekla otkad sam stigla, ta ju je razljutila, toliko razljutila da su njezine sivoplave oči pulsirale prkosom koji se nastanio u njima. "Ona je tvoje kumče. Nekoć si je voljela, odbijam vjerovati da se to promijenilo."
To nisam mogla opovrći. Voljela sam Tegan. Još je volim.
Pogledom sam okrznula sliku na njezinu ormariću. Običan stakleni okvir sa slikom Tegan i Del u krupnom planu. Teganine ruke bile su omotane oko majčina vrata stišćući njezino lice što bliže svome. Obje su se široko osmjehivale prema fotoaparatu. Te¬gan je bila mini izdanje svoje majke po svemu osim nosu. Nos je naslijedila od oca.
"Kam, još te smatram svojom najboljom prijateljicom", go¬vorila je Del. "Ti si jedina osoba, jedina osoba na svijetu kojoj bih povjerila svoju kćer."
"Nekoć je bila kao tvoja. I zbilja mi je žao što ti to moram natovariti, ali ne znam koliko mi je još vremena ostalo i nemam vre
mena za natezanje. Ako je ti ne uzmeš... što će biti s njom? Nema nikoga drugog. Nema nikog..." Bjeloočnice su joj se zacrvenjele, a prsa počela nadimati. "Ne mogu čak ni plakati", prošaptala je između dva nadimanja, "jer ne stvaram dovoljno suza." Umjesto plača počela je kašljati, a krhko joj se tijelo svakim kašljem grčilo.
Spustila sam ruku na njezinu podlakticu. "Molim te, nemoj", rekla sam očajna da je zaustavim. "Razmislit ću. Ali ništa ne obe¬ćavam, dobro?"
Del je nastavila duboko disati sve dok se nije smirila. "Zbilja ćeš razmisliti?" rekla je kad se dovoljno smirila da progovori.
"Da. Razmislit ću."
"To je sve što tražim, da razmisliš."
"Hoću. Ali samo razmisliti."
"Hvala ti", prošaptala je. "Hvala ti."
Zapale smo u šutnju. Trebala bih krenuti. Učinila je to, zatra¬žila nezamislivo od mene, što je drugo preostalo nego da odem, povučem se i razmislim kao što sam obećala?
"Kam", započne. Način na koji je izgovorila moje ime natje¬rao me da je pogledam i odmah sam znala što će sljedeće kazati. Nisam to htjela slušati. Htjela sam da to pusti. "Ono što se dogo¬dilo..."
"Nemoj", prekinula sam je s prizvukom upozorenja u glasu.
"Nikad mi nisi dala priliku da ti objasnim", odgovorila je.
"Nemoj", opet sam je upozorila.
"Kam, slušaj me. Nisam..."
"REKLA SAM NEMOJ!" viknula sam tako nenadano i grubo da sam uplašila i samu sebe. "Ne želim razmišljati o tome, ne želim slušati o tome, a najmanje želim razgovarati o tome. To je završena priča. Pusti to."
Ta rana nije zacijeljela. Čačkala je po površinskoj krasti koja je prekrivala ranu toliko duboku da bi je i najslabiji udarac mogao ponovno raskrvariti. Ali svejedno, nisam smjela tako pustiti svoj bijes. Bila je bolesna. Nije se imala snage boriti.
"Pusti to", ponovila sam smirenijim glasom. "Molim te."
Del je učinila što sam je tražila i preusmjerila pogled na sliku na svom ormariću. Napola se nasmiješila, ali mogla sam vidjeti da joj oči para tuga. Tegan je Adeli bila sve. Sve. Pretpostavljam da to nikad nisam posve razumjela. Meni je Tegan bila važna, ali doimalo se da je Adeli ona razlog za život. Sve što je činila, mislila i govorila bilo je vezano uz Tegan. Nitko i ništa nije dolazilo prije njezina djete¬ta. Pomisao da je mora ostaviti zacijelo joj je bila prestrašna. A kako objasniti djetetu da ga ostavljaš? Kako reći svom djetetu da umireš?
"Gdje je ona?" upitala sam pokušavajući raspršiti napetost u sobi i krivnju u svojoj duši.
Nakratko je zatvorila oči, kao da je boli, prije nego što je slabim glasom zadala sljedeći udarac. "S mojim ocem i njegovom ženom."
Srce mi je preskočilo udarac. Zar su stvari zbilja bile tako loše da je Tegan ostavila s njima? "I kako to funkcionira?" upitala sam diplomatski umjesto da zaurlam: "Pa dobro, jesi li ti luda?"
"Grozno", odgovorila je Adele. Bjeloočnice su joj se ponovno zacrvenjele. Plakala bi da može. "Ne daju mi da je vidim. Otkad sam ovdje, doveli su je samo jednom da me vidi. Jednom u četiri tjedna. Predaleko je, kažu. Dovode je kad im odgovara. Čujemo se telefonski, ali to nije isto."
"Tako mi nedostaje. A svaki put kad razgovaramo osjetim da je sve depresivnija. Povučenija. Ne shvaća zašto ne može biti sa mnom sada kad je najviše trebam. Moj otac i njegova žena ne žele je dovoditi ovamo i ona to zna. Kam, želim biti sa svojom kćeri. Imam još tako malo vremena i želim ga provesti s njom." Pogleda¬la me moleći me i preklinjući svojim sivoplavim očima da riješim taj problem. "Samo je želim vidjeti prije nego što... znaš..."
Ne, ne znam. Još uvijek ne shvaćam? Još nisam stigla na tu stranicu, Del, odgovorila sam u sebi. "Zar nema nikoga drugog s kim bi mogla biti?" upitala sam naglas. Znala sam da nema drugih rođaka, ali valjda ima drugih prijatelja? Bilo tko, samo ne njezin otac i njezina maćeha.
"Ne. Kad sam shvatila da sam ozbiljno bolesna pisala sam ti da te pitam hoćeš li se nakratko brinuti za Tegan, ali nisi odgovorila."
"Nisam ni otvorila pismo", iskreno sam odgovorila. Još ga imam, sigurna sam. Bačeno na dno ladice s donjim rubljem poput svih drugih pisma koje mi je poslala. Bila sam previše ogorčena da ih otvorim, a prevelika kukavica da ih bacim u kantu za smeće. Ležala su u ladici, stareći, žuteći, neotvorena i većinom ignorirana.
"Pretpostavljala sam da nisi. Pitala sam nekoliko drugih ljudi, ali nisu mogli preuzeti tako veliku odgovornost i tako nije preo¬stao nitko drugi osim mog oca." Del ga je uvijek tako zvala: "moj otac". Licem u lice, oslovljavala ga je s "oče". Nikad ga nije zvala "stari" ili "tata". Između njih je uvijek postojala formalnost, čak i sad, činilo se. "Kad smo se preselile k njima, Tegan je to vrlo teško prihvatila, ali nisam imala snage boriti se s njim i njegovom ženom. Kad bih mogla promijeniti samo jednu stvar u svom životu, nikad ne bih..."
"Žive li još uvijek na istom mjestu, u Guildfordu?" prekinula sam je. Nisam joj htjela dopustiti da nas ponovno uvuče u taj razgovor.
Neznatno je odmahnula glavom. "Tu je tvrdoglavost Tegan naslijedila od tebe", rekla je Del. "Ista je kao ti. Ne želi raditi niti pričati o čemu ne želi. Isprva sam mislila da je to preuzela od mene, ali nije, očito je da je to preuzela od tebe. Da, još uvijek žive u Guildfordu."
"Dobro." Duboko sam udahnula. Ne mogu vjerovati da ovo radim. "A da je odem onamo vidjeti?"
Delino se lice ozarilo. "Učinila bi to?"
"Ne kažem da ću je posvojiti, samo ću otići vidjeti je li dobro. U redu? Samo ću otići u posjet."
"Hvala ti", nasmijala se Del. "Hvala ti, hvala ti, hvala ti."
"Hoće li me se uopće sjećati?" upitala sam.
"Naravno. Još si uvijek na njezinim crtežima. Priča o tebi. A za sve one anonimne čestitke i darove koje si joj slala za rođendane i Božić, uvijek joj kažem da su od tebe. Stalno pita kad ćeš se vratiti s odmora."
"Odmora?"
"Otišla si tako naglo da sam joj rekla da si otišla na dug od¬mor. Kako bi mislila da ćeš se jednog dana vratiti. Ni ona ni ja ne bismo mogle živjeti bez nade da ćeš se vratiti", rekla je. Kapci su joj se najednom spustili i ostali zatvoreni.
Kako je vrijeme prolazilo, želudac mi se okretao od zabrinutosti, a Adeline oči ostajale su zatvorene. Aparati su i dalje ritmično bipkali pa sam znala da nije... Ali što ako sada počne? Što ako je ovo bio početak...
Delini kapci polako su se počeli otvarati sve dok nisu postali dva tanka proreza. Njezina je blijeda koža bila sivija nego kad sam došla. Umarala sam je. Trebala sam otići. Ali nisam željela. Htjela sam ostati s njom. Biti s njom. U slučaju da... Htjela sam sjediti ondje cijeli dan. Cijelu noć. Zauvijek.
"Bolje da odem", rekla sam govoreći samoj sebi da ne budem smiješna. Ovdje više nisam mogla učiniti išta. Učinit ću više za nju donesem li joj vijesti o njezinu djetetu. "Bolje da krenem mislim li vidjeti Tegan danas." Ustala sam i prebacila torbu preko ramena.
"Reci joj da je volim." Delin glas bio je slab poput papirne maramice. "Reci joj da je mama voli."
"Hoću", rekla sam. "Naravno da hoću."
Zastala sam na dovratku čekajući Delin odgovor. Nisam do¬čekala ništa. Okrenula sam se prema njoj i prema sporom dizanju i spuštanju grudi shvatila da spava. Nekoliko



trenutaka promatrala sam je kako spava zamišljajući da sam nekakav anđeo čuvar koji bdije nad njom, koji je čuva. Ponovno sam prekorila samu sebe go¬voreći si da ne budem smiješna, a onda izašla iz sobe. Izašla iz sobe, izašla iz bolnice pa ušla u najbliži kafić.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator
TREĆE POGLAVLJE
A
dele i ja poznavale smo se gotovo pola života, četrnaest od trideset i dvije godine koliko smo obje imale. Upoznale smo se na Sveučilištu u Leedsu na prvoj godini, kad smo izabrane za rad u paru na zadatku iz engleskog jezika.
Namjerno sam glasno zastenjala kad sam čula da ću biti u paru s Adele HamiltonMackenzie. S osamnaest sam godina bila ponosna predstavnica radničke klase, a sad sam, eto, morala raditi u paru s nekim tko je očito bio iz dobrostojeće obitelji, s dvostrukim prezi¬menom i svim ostalim dodacima. K tome je još pouzdano pohađala jednu od onih privatnih internatskih gimnazija pa joj ne gine onaj naglasak zbog kojeg ću je poželjeti odalamiti. Okrenula je svoju pla¬vu glavu i po predavaonici pogledom potražila Kamryn Matiku. Nasmiješila mi se i kimnula glavom, a ja sam učinila isto prije nego što se ponovno okrenula naprijed. Bože, ogorčeno sam pomislila, ova zacijelo misli da se cijeli svijet vrti oko nje. Sigurno će mi pokušati naređivati. To je to, ukleta sam. A kletva uključuje i to da radim u paru s nekom glupačicom s naglaskom.
Na kraju sata pokupila sam knjige i olovke namjeravajući izve¬sti najbrži bijeg u povijesti ženskog roda, ali kad sam se, potrpavši stvari u krpeni ruksak, uspravila spremna zdimiti iz predavaonice.
našla sam se licem u lice s vitkom osamnaestogodišnjakinjom odje¬venom poput pedesetogodišnjakinje u plavu dolčevitu i plave hla¬če od flanela. Bila sam zatečena brzinom kojom se pojavila preda mnom, gotovo kao da se stvorila iz zraka.
Široko mi se osmjehnula pokazujući ravne bijele zube i zaba¬cila gomilu svilene plave kose.
"Bok, ja sam Adele", rekla je svojim vedrim i živahnim puno¬krvnim glasom. Isuse, nije samo otmjena, nego usto i samouvjerena. Može li moj život biti gori? pomislila sam. "Sto kažeš da odemo na kavu i porazgovaramo o zadatku." Bila je to više maglovita zapovijed, negoli pitanje.
"Mislim da bismo trebale poći svaka na svoju stranu, razmi¬sliti o zadatku pa se naći za nekoliko dana", procijedila sam kroz stisnute zube izložene u lažni osmijeh. Neće meni nitko zapovijeda¬ti ni maglovito, ni bilo kako drugačije. Osim toga, koja bi osamnaestogodišnjakinja pri zdravoj pameti radila na zadatku istoga dana kad ga dobije? Ja sigurno ne.
Kao odgovor, Adelin se siguran nastup počeo raspadati sve dok joj se ramena nisu spustila, a oči neutješno uperile u parket. Nije bila toliko samopouzdana koliko je izigravala, a ja nisam bila toliko drska i bezobrazna koliko sam se pretvarala. Mogu započeti razgovor ostavljajući takav dojam, mogu se praviti hladnom i ne¬pristupačnom, ali uvijek prestanem kad me napadne savjest. Nisam bila prava kučka.
"Da budem iskrena, ne obožavam baš kavu", rekla sam poku¬šavajući zvučati prijateljski. "Što kažeš da umjesto kave odemo na neku cugu u kantinu?"
"Ako si sigurna da želiš..." oprezno je odgovorila.
"Naravno", promumljala sam osjećajući se prikladno izmani puliranom.
"Uostalom, kakvo je to ime Kamryn?" besramno me upitala Adele.
"Izmišljeno", glasio je moj kratak odgovor. Zamijetila sam njezinu studentsku iskaznicu ranije dok je prekapala po novčaniku tražeći sitniš pa sam bez sumnje znala da uživam u piću i razgovoru s LucindomJayne Adele HamiltonMackenzie. Imajući to u vidu, upitati na takav način o mojem imenu bilo je predrsko.
"Nije pogreška u pisanju? Tvoje ime je Kamryn. KAMRYN", odslovkala ga je. "Ne CAMERON, kao muško ime Came¬ron?"
"Zapravo, jest. Zabavlja me kad se pretvaram da se piše dru¬gačije. Super mi je kad me ljudi ispituju o imenu. Vidiš kako si ti pametna, kao da si mlađa sestra Miss Marple!"
Adele je neznatno podigla lijevu obrvu i iskrivila sjajne usne u kiseo osmijeh. "Ti nisi baš pretjerano prijazna osoba, zar ne?" primijetila je.
"Valjda nisam", složila sam se. Trebala su joj četiri pića da ot¬krije kako nisam otvoren tip osobe. Smatram da previše ljudi prebrzo otvara svoja srca i podastire svoje živote drugima. Zašto nekome da¬vati moć nad sobom? Zašto im pružiti mogućnost da te povrijede? Otvoriti se nekome je kao da tražiš emocionalne batine.
"Bar to znaš", rekla je i otpila pola rumkole profinjenim i otmjenim gutljajem. "Ali sviđaš mi se unatoč tomu."
"Počašćena sam."
"Ne, ja sam". Stavila je dlan svoje tanahne ruke iznad srca. "Iskreno jesam."
Gledala me prijateljskim, otvorenim izrazom lica pa nisam ima¬la izbora nego zagristi ponuđeni mamac. "A zašto?" upitala sam.
"Divna si." Čak je i zvučala iskreno. "Nisam upoznala mnogo divnih ljudi u svom životu pa kad upoznam nekoga takvog, osjećam se počašćenom. Čim sam te ugledala na drugoj strani predavaonice, odmah sam osjetila da si divna. Praviš se žlica, ali ispod, i to ne du¬boko ispod, jednostavno si predivna."
"Nisi lezbijka ili nešto slično?" osorno sam upitala.
"Ne, nisam", nasmijala se. "Ali da jesam, definitivno bi me privlačila."
"Ne čudim se", slagala sam. Nisam bila privlačna čak ni niskim, debelim i ružnim muškarcima. A i ne krivim ih. Nosila sam vrećastu odjeću da sakrijem debljinu, nikad nisam šminkala svoju suhu, bubuljičavu kožu, a hrpa kovrča koja je glumila kosu pripitomljavala sam pletući ih u duge pletenice do ramena. Nisam imala nikakvih iluzija oko toga da sam divna, lijepa ili čak sposobna privući pravu vrstu muške pažnje. Osobito kad povrh nedostatka dobra izgleda nisam imala ni ono nešto što privlači muškarce ruž¬nim djevojkama. Nisam bila šaljiva i srdačna i nisam se kanila služiti seksom kako bih privukla pozornost. Ukratko, i Zla vještica Zapada vjerojatno je vidjela više akcije u krevetu od mene.
"Kako sereš", nasmijala se Adele ("sereš" je iz njezinih usta zvučalo čudno i krivo). Iz mojih, uzimajući u obzir moj londonski naglasak, psovka je, ako je ne bih naglasila, zvučala poput bilo koje druge riječi. Iz Adelinih otmjenih usta zvučala je poput malene po¬bune. Kao da je umjesto "sranje" trebala reći "fuj" ili "šećer". "Kako fuj!" zvučalo bi smislenije, ne kao da se prejako trudi šoki¬rati ljude oko sebe. "Uopće ne vjeruješ u to", nastavila je. "Zato i jesi tako oštra prema drugima. Misliš da te ljudi ne vole i da im se ne sviđaš pa odaješ dojam da te nije briga što drugi misle. Vidjela sam već takav tip ljudi. Rekla bih da su te dječaci maltretirali u školi. Vjerojatno jer si drugačija od drugih. I malo je vjerojatno da ćeš se promijeniti kako bi se uklopila."
Ustuknula sam pred njom. Kako je sve to znala? Kako? Zar sve što se dogodilo piše na mom licu? Ruganja, poruke, telefonski pozivi, žvrljotine na zidovima, zar je sve to izloženo na vidjelo sva¬koj princezici u prolazu? I što ću ako jest? Studij tristo kilometara udaljen od mjesta gdje me svi poznaju bio je moj bijeg. Moj izlaz. Moja prilika da ostavim te grozne godine iza sebe i nanovo se otkri¬jem. Zar je sve to bio gubitak vremena? Zar mi je na čelu otisnuto " neprilagođena "?
Na silu sam se nasmiješila kako Adele ne bi znala koliko su njezine riječi bile blizu istini. Sto bih trebala reći? Kako da joj vratim milo za drago?
Kao odgovor na moj osmijeh rekla je: "U školi sam imala pri¬jateljicu poput tebe. Toliko su je mučili da je sasvim izgubila vjeru u sebe i isključila sve prijatelje iz svog života jer je mislila da im ne može vjerovati. Zapravo mi i nije bila prava prijateljica. Da budem iskrena, nemam baš puno prijatelja."
"I nećeš budeš li nastavila govoriti takve stvari", prekinula sam je.
"Samo sam rekla", pobunila se.
"Pa možda ne bi trebala >samo reći<, pogotovo kad ne znaš ništa o meni. Uostalom, što tebe čini stručnjakom kad je očito da si imala savršen život i bogate roditelje koji su ti mogli priuštiti najbolje privatne škole?" Ponašala sam se kao kučka i nije me bilo briga. Htjela sam da se povuče. "Ha? Sto tebe čini stručnjakom za usrane živote?"
Podigla je svoje piče, sporo ga zavrtjela u čaši, a poluotopljene su se kocke leda sudarile. Dugo me gledala, a zatim spustila pogled prema svom piću. "Moja je majka umrla nedugo nakon mog ro¬đenja od komplikacija pri porodu. Moj otac nikad nije želio djecu, kako mi je govorio gotovo svakog dana mog života, i krivio me za njezinu smrt. Nije htio imati nikakve veze sa mnom pa sam većinu vremena provodila s dadiljom, sve dok se moj otac nije ponovno oženio. Njegova me žena nikad nije previše voljela i nikad to nije krila." Adele me pogledala i nasmiješila se. "Nemam mnogo pri¬jatelja jer sam prenaporna. Previše se trudim, to mi je rekla zadnja najbolja prijateljica. Previše se trudim, a to me čini prenapornom. Ali ne mogu si pomoći. Ne znam kako da ne budem ono što jesam. Previše sam vremena provela s ljudima koji me ne vole pokušavajući ih ne uznemiriti.
"Vidiš, ipak znam nešto o usranim životima. Moj možda i nije tako loš kao neki, ali daleko je od savršenog."
Iznenada sam se osjećala kao slučajni masovni ubojica. "Opro¬sti", promrmljala sam. "Nisam znala." Najgore je što mi nije po¬kušavala nabiti grižnju savjesti što sam je krivo procijenila, samo je bila iskrena. Adele nije bila manipulatorica. Ja nisam bila prava kučka, a Adele nije bila manipulatorica. Bila je izravna i otvorena u svemu što je radila.
"U redu je", rekla je uspravljajući se, zabacivši kosu i uputivši mi velik, širok osmijeh. "Nisi to mogla znati."
"Čuj, Adele, namjeravamo li se družiti, morat ćeš prestati s tim", rekla sam.
"S čim?"
"S tim da si cijelo vrijeme tako prokleto dobra. To nije priro¬dno."
Adeline su se sivoplave oči ozarile. "Želiš se družiti sa mnom, biti moja prijateljica?" Nehajno sam slegnula ramenima.
Zauzvrat mi se široko osmjehnula. To otmjeno stvorenje ime¬na Adele, koje je govorilo kao da joj je u svakom obrazu nagurano po pet šljiva, osmjehnulo mi se. Taj joj osmijeh nije samo ozario lice, već i dodao živahnost njezinim očima i ružičasti sjaj njezinim obrazima. Sjaj tog osmijeha prešao je s nje na mene i to je bilo to
- zaljubila sam se u nju. Duboko. Nisam si mogla pomoći. Ona će postati bitan dio mog svijeta. Pomoći će me oblikovati u osobu koja ću postati. Nisam znala kako to znam, jednostavno sam znala. Iz nekog nepojmljivog razloga znala sam da će biti veoma dugo u mom životu.
Postale smo gotovo nerazdvojne jer smo odrastale zajedno. Jed¬nom kad se Adele uklopila na faksu kao da je postigla svoj unutarnji sklad. Pronašla je samu sebe i znala je tko je. Prestala se odijevati poput pedesetogodišnjakinje. Hlače od flanela nikad više nisu vidje¬le njezino tijelo i često bi imala napade deranja, psovanja i bacanja stvari. A onu bojažljivu Adele s kojom sam popila piće konačno je ubila kad je probušila pupak.
Ja sam u međuvremenu smršavjela, više se osmjehivala i ubila Kamryn s kojom je Adele popila to prvo piće kad sam se odbi¬la poševiti s prezgodnim frajerom zato jer je nosio kratke hlače s uzorkom kašmira. Ali sve će to tek doći. U tom trenutku, Adele je bila neizmjerno sretna što sam slijeganjem ramenima prihvatila mogućnost da se družimo, a ja sam potajno bila presretna što netko misli da sam divna.
"Uostalom, ja sam te ionako već smatrala prijateljicom", rekla je Adele. "Svaki je stranac prijatelj kojeg još nisi upoznao."
"Daj, začepi i donesi cugu."
Ustala sam od stola trijezna da treznijom nisam mogla biti. Na¬mjeravala sam se napiti do zaborava, rastjerati svu ovu stvarnost, povratak u London i Delinu bolest, ali umjesto da za šankom na¬ručim duplu džusvotku, piće koje naručujem kad trebam zaborav, zatražila sam džusvotku bez votke.
Konobar za šankom nije bio zadivljen, premda sam pokuša¬vala biti šaljiva, i samo me pogledao prije nego što je posegnuo za čašom. Ne pokušavam biti šaljiva, željela sam reći. Imam prijateljicu koja nikad više neće piti alkohol pa iz odanosti prema njoj sad više ni ja ne mogu piti. Ali on to ne bi shvatio. Uostalom, zašto bi za to mario?
Tako je džusvotka bez votke ostala gotovo nepopijena dok sam sjedila prisjećajući se svog prvog susreta s Del.
Nagrnula sam svoj crveni ogrtač. Morala sam u Guildford. Trebala sam krenuti onamo još prije sat vremena. Ali odgađala sam neizbježno. Onog trena kad sjednem na vlak za Surrey, bit ću još upletenija u ovo. To nije bila moja prvotna namjera. Namjeravala sam doći ovamo, vidjeti koliko je bolesna i vratiti se vlakom u Leeds čim napustim bolnicu. Ako ne stignem na zadnji vlak, pronaći ću jeftino prenoćište, prespavati i vratiti se prvim vlakom. Neću se za¬državati, posjećivati prijatelje i rođake koje nisam vidjela otkako sam otišla iz Londona prije dvije godine. A sad sam bila upletena u ovo preko glave.
Podigla sam putnu torbu na rame. Idemo, curo, bodrila sam samu sebe, Guildford ili propast.
Adele je postala članom moje obitelji. Za Božić, Uskrs i ljetne pra¬znike, ako bih išla kući, ona bi išla sa mnom. Njezin otac i njegova žena nisu puno marili za to što nikad nije dolazila kući. Zapravo, nisu ni hinili da ih je briga što se s njom događa. Ako bi ih kad i nazvala, što bi me uvijek iznenadilo, začas bi se vratila s telefona. Uvijek uplakana i na rubu mučnine, uvijek se pitajući što bi mogla učiniti, kako bi se mogla promijeniti da je otac barem malo zavoli. Bila sam se već navikla na to da je ponovno sastavljam i uvjeravam da je divna i draga, jer je meni stalo do nje i jer je gomila drugih ljudi obožava. I da će možda, jednoga dana, njezin otac doći k pamcti. Nisam ni sekunde vjerovala u svoje riječi, ali to je Adele željela čuti pa sam joj tako i govorila i zvučalo je uvjerljivo.
Gospodin HamiltonMackenzie nikad se neće promijeniti, znala sam to. Znala sam to čim sam čula koliko joj snažno zamje¬ra. Kad smo se tek upoznale, Adele se često znala opijati toliko da nije mogla stajati na nogama i pričati o tome koliko joj je život bio grozan prije nego što je došla u Leeds. Pričala bi mi o tome kako joj je otac bio brz u "kažnjavanju". O tome kako je bila u bolnici zbog slomljenih ruku, nogu, napukle čeljusti sve posljedice "kaž¬njavanja". Jednom ju je udario tako jako da je izletjela kroz prozor na prizemlju i komad stakla joj se zabio u leda za dlaku promašivši bubreg. Morali su ga kirurški ukloniti. Drugi put ju je udario kop¬čom remena i izbio komad lijevog bedra zbog čega je rijetko nosila suknje.
Nevjerojatno je, nezamislivo i deprimirajuće da baš nitko nije posumnjao u to što se zbiva. Ili, ako i jest, da je okrenuo glavu na drugu stanu ne želeći se uplitati. Činilo se da nitko ne primjećuje što se zbiva iza zatvorenih vrata rezidencije HamiltonMackenzie. Prihvatili su da gospodin HamiltonMackenzie, ugledan i jasan pri¬mjer doličnosti bjelačke srednje klase, uvijek iznova očajava zbog kćerine nespretnosti, muškobanjaste naravi zbog koje zaradi sve te ozljede i ludosti zbog koje ulazi u veze s grubijanima.
Kao i meni, Del je studij bio izlaz. Očajnički je željela da je otac voli, a jedini način na koji sam joj mogla pomoći bio je da se pretvaram da je on za to sposoban i da joj kažem da će je jednoga dana voljeti. Kad bih joj to rekla, vjerovala mi ili ne, u njoj bi to držalo budnom nadu, a čak sam i ja znala da nam je nada svima potrebna da bismo preživjeli.
Moja obitelj nije bila savršena, ali bunili bi se, i to vrlo gla¬sno, ako ne bih došla kući svakih nekoliko mjeseci. Redovno su mi telefonirali da čuju novosti, a Del su prihvatili pod svoje okrilje jer je bila moja prijateljica. Adele je pronašla novo mjesto koje je mogla zvati domom s Matikama. To nije bio njezin pravi dom i to nije bila ljubav njezina oca, ali svaki put kad bi nas mama prekorila što smo probudile cijelu kuću kad bismo se vratile iz izlaska u tri ujutro, svaki put kad bi moj tata posegnuo u novčanik i dao joj "cenera" da si nešto kupi i svaki put kad bi moja sestra zatražila od nje ljubavni savjet, bio je skoro kao pravi dom. Osjećala je da pripada nečemu.
Očito nas je samo jedna stvar mogla razdvojiti - muškarac.
ČETVRTO POGLAVLJE
Ovo je bilo nadrealno.
Biti u Londonu, gradu iz kojeg sam pobjegla prije više od dvije godine. Ne samom Londonu, nego točno ovom dijelu Lon¬dona. U Waterloou.
Lutala sam po velikom terminalu željezničkog kolodvora u Waterloou, a svakim korakom u mene su se zabijala sjećanja. Činilo se da nitko ne primjećuje koliko sam izbezumljena, koliko sporo hodam očekujući da naletim na mlađe izdanje Adele ili sebe same. Oko mene su užurbano prolazili putnici, a zvučnici nastavljali najav¬ljivati vlakove. Život je nesvjesno jurio naprijed, nesvjestan činjenice da je to mjesto gdje sam se nekoć poslije posla sastajala s Adele, prije odlaska na piće kad smo obje bile samice. Kad nije bila bolesna i mršava, sjena osobe kakva je nekoć bila i koja je sada ležala u bole¬sničkom krevetu. Radila je odmah iza ugla, a ja sam dolazila pod¬zemnom iz Ulice Oxford, gdje sam ja radila, kako bismo zajedno putovale kući nakon nekoliko pića. Waterloo je bio poseban zbog još jednog razloga. Tu sam upoznala njega, na jednoj kućnoj zabavi ma¬lo dalje niz ulicu. Njega, čovjeka koji je stao između mene i Adele.
Međutim, to nije bio bilo koji muškarac. Bio je to Nate Turner, moj zaručnik.
Nate je ušetao u moj život jedne hladne travanjske noći i re¬kao da iz njega više ne želi izići. Rekla sam mu neka taj upad iskuša na nekoj ženi koja bi ga mogla progutati. "Uvjerit ću te", ozbiljno je izjavio.
"Bolji muškarci od tebe nisu uspjeli", odgovorila sam jednako ozbiljno.
Osamnaest mjeseci kasnije odlučili smo se vjenčati. A tri go¬dine kasnije odredili smo datum sljedeće godine. Nismo imali sa¬vršenu vezu, možda prije savršeno razumijevanje. Podnosio je moje mušice, bio je primoran baviti se mojim problemima.
Moji "problemi" nisu odmah bili očiti. Do vremena kad sam upoznala Natea, izvana sam izgledala kao da me ništa ne može uznemiriti, kao da mi godine i godine nazivanja debelom i ružnom nisu učinile ništa drugo osim potakle na uspjeh. Nitko nije znao, osim možda Adele, da iza moje odrasle fasade, samopouzdanja, su¬per posla i sposobnosti spavanja sa zgodnim muškarcima kuca srce preplašene djevojčice.
Vanjski je svijet, pa čak donekle i Adele, bio zavaran mojom vanjštinom, neprobojnom, ulaštenom slikom koju sam marljivo odr¬žavala. Ljudi su zbilja vjerovali da sam hladna i arogantna, samo¬uvjerena i sposobna. Nate je vidio kroz to. Odmah je otkrio što me plaši više od bilo čega drugoga. Moja najveća fobija? Strah od ljudi.
Pojavio se prije zlostavljanja u školi. Nagađam da je potaknuo zlostavljanje oni koji su me mučili vidjeli su da sa mnom nešto nije u redu, da se ne uklapam, da je svaki moj razgovor obojen stra¬hom da će se otkriti da nisam poput drugih. Iskoristili su taj strah.
Činilo se da nemam ono nešto što nas veže, što nas čini lju¬dima. Mučila sam se stvarati veze i graditi odnose, čak i platonske. Odrasla sam u velikoj obitelji. Bila sam bliska sa svojom braćom i sestrom, ali iz nekog razloga nikad nisam točno znala kako reagirati u izvjesnim situacijama. Toliko sam se brinula da ću zabrljati, reći pogrešnu stvar ili izazvati bijes, da mi je općenje postalo čista strava. I zato sam se doimala suzdržanom i kritičnom, a kasnije bezobra¬znom kučkom. Nije da se nisam htjela povezati s drugima, nego jednostavno nisam znala kako.
Tada sam upoznala Adele i otkrila da ipak mogu komunici¬rati. Počela sam vjerovati da nisam oštećena. Pokidana. Mogla sam graditi odnose s drugima.
Viđala sam se s Nateom nekoliko tjedana kad mi je rekao da zna moju tajnu. Otišli smo na jednu od njegovih poslovnih zabava i čim sam stupila unutra, znala sam da se ne uklapam. Nisam bila odjevena otmjeno poput drugih žena, nisam zračila njihovim ležer¬nim stilom i nisam radila na radiju ili televiziji. Pokušala sam voditi uljudan razgovor, ali znala sam da svakom riječju samo potvrđujem koliko sam drugačija i koliko ne pripadam ondje. Kada je nakon tri sata mučenja Nate rekao: "Hoćemo li?" prije nego što je uspio do¬vršiti rečenicu, već sam izašla kroz vrata i pozivala taksi. Kasnije se omotao oko mene kao mačka sklupčana u vlasnikovu krilu i rekao: "Bojiš se ljudi, zar ne? Zato si tako hladna. Vidio sam te večeras. Pokušavala si razgovarati i povezati se s ljudima, ali u očima ti se vidio ogroman strah."
Ponekad mislim da ljudi mogu vidjeti da nešto nije u redu sa mnom, da u meni nema ničega. Iza posla, odjeće i šminke nema ničeg što hi se moglo upoznati. Ponekad mislim da sam prazna ljuštura i ni¬je mi jasno zašto se sviđam ljudima. A kad sam među nepoznatima, podsjetim se na to da sam manjkava. Nisam mu to rekla, naravno. Čak i da sam mogla nekako prevaliti te riječi preko usta, zar bi je¬dan prolazni ljubavnik to htio čuti?
Na moju je šutnju dodao; "Ne trebaš se bojati. Uvijek ću pa¬ziti na tebe. Mislim da si divna. Ti si mi sve, dušo." To me toliko uznemirilo da sam se odjenula i otišla kući.
Činilo se da Nateu nije važno što cijelo vrijeme nisam sto po¬sto jaka, neovisna i sposobna, što je s nekim tko ima potencijala da postane zahtjevan i ovisan. Prihvatio me onakvu kakva jesam, volio me bila dobra ili zla. Nosio se sa svime što bih mu priredila, i više od toga.
Ali to nije bilo jednostrano. I ja sam podnosila puno toga s njegove strane. Doimao se ležernim i beskrajno sigurnim u sebe, ali bio je hrpa neuroza koju sam prihvatila jednom kad sam odlučila pokušati s njim. Imali smo ravnotežu, Nate i ja. Savršenu simetriju Ijubavi, iskrenosti i povjerenja. S njim, kako sam priznala Adele otprilike šest mjeseci kasnije, "vezanje" i "zauvijek" nisu bili samo pojmovi. Bili su stvarnost.
Subota navečer.
Bila je subota navečer prije dvije godine. Del i ja spremile smo Tegan u krevet namjeravajući se pozabaviti planiranjem vjenčanja, uvidjevši da je moj "veliki dan" udaljen samo dva mjeseca, ali za¬skočile su nas četiri boce vina i pakiranje malenih hrenovki. Del je ležala na sofi od skaja, raskopčanog rasporka na tamnozelenim vojnim hlačama i u majici bez rukava naguranoj ispod donjeg ruba grudnjaka. Trbuh joj je bio zbunjujuće ravan, osobito uzimajući u obzir da je prije tri godine rodila. Na njezinoj mliječnobijeloj koži mogli su se vidjeti srebrnasti tragovi strija, ali inače se činilo kao da se sve vratilo na svoje mjesto. Čak je ponovno počela nositi polugicu od bijeloga zlata na probušenom pupku.
Ja sam bila na drugoj sofi. I ja sam otkopčala gornju dugmad na svojim trapericama i skinula grudnjak, ali moj manje ravan trbuh i grudi namreškane strijama skrivala je bijela majica kratkih rukava koju sam posudila od Del. Majicu sam morala posuditi jer su moja majica i grudnjak bili potpuno mokri od Teganina kupanja.
Umjesto da organiziramo plan sjedenja, razgovarale smo o De linu ljubavnom životu. Znala sam da će Nate poludjeti kad se vratim kući bez plana sjedenja (kad se ponudio da ga on sastavi, sva sam se napuhnula i uvrijeđeno odgovorila: "Ne obaziri se na mene, očito sam se zabunila kad sam mislila da je ovo i moje vjenčanje"), ali Delin ljubavni život bio je važan. Nedavno je upoznala muškarca i započela ritual hodanja. Onaj ritual koji je započeo tako da je željela potanko ispričati svaku pojedinost i prizvuk njihova prvog razgo¬vora, na što se nastavilo uzbuđenje drugog spoja. Zatim su na red došli dani iščekivanja koji su vodili spoju s prvim seksom. A onda se nastavljalo uzbuđenje od četvrtog do desetog spoja, praćeno samooptuživanjem ukoliko se onaj drugi ne bi javio. Del je stigla do šestog spoja s ovim novim muškarcem, a zanimanje još nije počelo kopnjeti.
"Ma, ima tu neku foru s kukovima... da poludiš!" otkrila je. "Izbezumi me svaki put."
Taj muškarac, premda ju je znao izbezumiti svaki put, nije znao da ima dijete. Stignu li do petnaestog spoja, reći će mu, ali nije bilo vjerojatno da će stići tako daleko. Sviđao joj se, ali nije bio "onaj pravi". Nije čak bio ni za vezu na dulje staze pa nije htjela uznemirivati Tegan i upoznati je s muškarcem koji će naposljetku otići. Del se veoma zaštitnički postavljala prema Tegan. Život nje¬zine kćeri morao je imati što je manje moguće smetnji, a onaj tko bi se tome našao na putu, doslovce bi se igrao sa životom. Prije bi ostala sama cijeli život, nego upoznala Tegan s nekim tko se neće zadržati dulje vrijeme u njihovim životima. A zaključila je, čim nekome kaže da ima kćer, osjećat će se obvezanim da je upozna.
"Nate ima tu neku foru s ustima", otkrila sam. "Krene polako lickajući unutarnji dio bedara, a onda ima tu neku foru s ustima... To je..." nasmijala sam se i uzdahnula. "Nevjerojatno." Rijetko kad sam dijelila intimne pojedinosti našeg seksualnog života, čak i s Del, ali kako već dugo nisam popila dvije boce vina, u tom sam joj trenutku mogla ispričati bilo što. "Trnci mi prolaze niz kralježnicu kad samo pričam o tome."
"Mmm, znam", potvrdila je Del. A zatim se smrznula. Smrz nula se iste sekunde kad su te dvije riječi izašle iz njezinih usta.
Srce mi je stalo usred otkucaja, a dah zastao u grudima. Činilo se da vrijeme stoji.
Deline oči prešle su na moj dio sobe, dva plava čelična diska u koja je sada bio urezan strah. Izdahnula sam, ali mišići mi se ni¬su opustili. Duboko sam udahnula. Ne, varam se, rekla sam samoj sebi. Zacijelo se varam. Ali čula sam je. Čula sam kako je izgovorila to "znam". Izgovorila ga je kao da je to učinila. Zbilja je znala. Učinila je to. S Nateom. Učinila je to s Nateom. Njegov je jezik lizao unutrašnjost njezinih bedara. Njegove su usne...
Sjela sam, spustila noge na pod da povratim ravnotežu, a za¬tim ponovno izdahnula. Dugo i otegnuto. Udahnula. Duboko i polako. "Kada?" upitala sam silom tiskajući riječ iz usta.
Del nije odgovorila i načas sam pomislila da će poreći i poku¬šati se iščupati. Umjesto toga, sklopila je oči na trenutak, teško pro¬gutala i onda me pogledala. "Davno", prošaptala je očiju prikovanih za moje. "Davno. Jako davno."
Dah mi je ponovno zastao u grudima i udahnula sam poku¬šavajući ga pokrenuti, ali tijelo mi je bilo nepokretno. Smrznuto. Ništa nije ulazilo, ništa nije izlazilo, previše je boljelo. "Koliko du¬go?" "Jednom. Samo taj jedan put."
Suze su me bole iza očiju, a čeljusni se mišići stegnuli. Nije mi se plakalo, ali vlaga u mojim očima, bol u mojoj čeljusti govorili su da ću zaplakati iz sveg glasa.
Del je sjela, provukla svoje vitke prste kroz kosu i dlanovima protrljala vlažne oči.
"Samo taj jedan put", ponovila je.
Jednom. Samo taj jedan put. Te riječi nisu imale nikakvog značenja. Je li jednom bolje od dvaput? Od pedeset puta? Obavili su to. Je li to bilo manje loše jer se dogodilo jedanput? Trepnula sam, ali vid mi je i dalje bio zamućen suzama.
Zašto? šutke sam je upitala.
Del je sjedila na sofi pogrbljena prema naprijed. U raskopča¬nim vojnim hlačama, lakata naslonjenih na koljena, s rukama u kosi, piljila je u laminat na podu.
Zašto? ponovila sam u sebi.
Nastavila je piljiti u lažni drveni pod očito ne čuvši moja te¬lepatska pitanja. Izgubljena u vlastitim mislima i vlastitom svijetu. Svijetu u kojem je priznala. I dalje je piljila u pod. A onda je podi¬gavši oči pogledala Teganinu sliku iznad televizora i zatim ponovno pogled vratila na pod.
Bio je to nagon, sitnica koja je sve odala. "Ne", teško sam izgovorila više sebi nego njoj. Pokušavala sam se uvjeriti da sam smiješna, da mi je srce preskočilo nekoliko otkucaja ni za što.
Delina glava munjevito se okrenula prema meni čuvši moj uz¬dah. Oči su mi letjele s Del na fotografiju pa opet na Del. Pogledi su nam se sreli i lice joj je problijedjelo. Odmahnula sam glavom pokušavajući odbaciti tu misao, pokušavajući izbaciti samu pomisao na takvo što.
Oči su mi poletjele natrag na sliku. S nasmiješene fotografije, Teganin je nos sve otkrivao. Tegan je bila Nateovo dijete.
Sve je sjelo na mjesto, kao zadnji dio slagalice. Dijelovi su sve vrijeme bili tu, naravno. Samo ih ja nisam vidjela. Nisam vidjela cijelu sliku do trenutka kad se sve spojilo. Sad sam znala zašto je Tegan izgledala tako poznato. Ne zato što je bila ista mama, što je i bila gotovo po svemu, nego zato što je imala isti prćasti nos kao njezin otac, isti oblik njegovih krupnih očiju i cinično iskrivljenu usnicu. Ta su mi obilježja cijelo vrijeme bila pred očima, ali moj ih um nije povezao.
Pitala sam Del tko je otac kad je saznala da je trudna. Kroz suze mi je rekla da se dogodilo slučajno, da on nije odavde i da je oženjen muškarac kojeg je upoznala preko posla.
"Gad", siknula sam.
"Nije", odgovorila je. "Nije to planirao. Nisam ni ja, bilo je slučajno. Nitko nije kriv."
Svaki razgovor koji smo vodile o ocu njezina djeteta projurio mi je kroz glavu. Svaki put kad je rekla da nije kadar voljeti nju, a kamoli dijete. Ponavljala je da je to pogreška, doduše najbolja stvar koja joj se ikad dogodila, ali ipak pogreška. Svi ti sati i sati izjavlji vanja da joj ne treba otac samo da joj zabrlja život. I da sam ja tu kao zamjenski otac. Ja koja sam išla na trudnički tečaj, koja sam bila u rađaonici osupnuta onime što sam vidjela, koja sam pomagala koliko god sam mogla cijelo je vrijeme ohrabrujući da kaže tatici jer je to moralno i ispravno, jer čak i ako ona ne želi da on zna, on ima pravo znati. Morao je zaraditi naziv gada odbacujući nju i dijete. A često sam govorila da bi i Tegan možda htjela znati. "A što ćeš njoj reći? Da nisi htjela da on zna pa da zato nema tatu?"
Odgovorila je: "Brinut ću o tome kad za to dođe vrijeme."
Sad je došlo vrijeme.
Bila sam glupača bez premca. Nenadmašiva glupača koja joj je neprestano solila pamet nagovarajući je da ljubavi mog života kaže da ju je napumpao.
Skočila sam sa sofe, no kad sam se našla na nogama umalo sam se presavila napola od snažne boli u želucu. Još uvijek sam bila bez daha od šoka. Lice mi se zgrčilo kad me cjelokupna situacija udarila punom snagom.
Nate je imao dijete. Napravio je dijete mojoj najboljoj prijate¬ljici.
Počela sam skupljati svoje stvari: vlažni grudnjak koji sam ski¬nula, remen koji sam odbacila jer me kopča bola u trbuh, notese koje sam izvadila da joj pokažem plan sjedenja, raspored stolova, bo¬jice. Petljajući sam ih tražila naokolo, trpajući ih u torbu, provlačeći ruku kroz svoju crnu kosu ne bih li je uredila. Spazila sam čarape bačene na pod pored druge sofe, ali nisam namjeravala ni blizu nje pa sam u tenisice ugurala bosa stopala.
Drhtavim sam rukama navukla vlažnu majicu bez rukava pre¬ko njezine bijele majice. Zatim sam se sjetila da je njezina. Moje lažljive prijateljice koja me prevarila. Strgnula sam majicu bez ruka¬va, svukla njezinu majicu i bacila je na pod pa navukla svoju vlažnu preko golih grudi.
"Kam, razgovarajmo", preklinjala me. "Molim te, Kam, raz¬govarajmo."
Bila je to malodušna molba, a ja nisam tip za razgovor kad sam izvan sebe. Više sam tip "ignoriraj i nadaj se da će proći". Uo¬stalom, o čemu se tu imalo razgovarati? O tome koliko je moj za¬ručnik dobar u krevetu? Koju bi mu ocjenu dale od jedan do deset? Zna li on da je Tegan njegova i namjerava li se još uvijek oženiti sa mnom? Učinio je nezamislivu stvar, a za dva mjeseca namjerava reći "uzimam". Za osam tjedana OSAM TJEDANA namjeravao je ustati pred svima koje znamo i izjaviti da me voli i da ostavlja sve druge. Ali neće, zar ne? Nije prije pa zašto bi u budućnosti?
"On ne zna za Tegan", rekla je Del. Glas joj je bio snažan, čist i odlučan. Nije se poigravala. Kad se radilo o Tegan, nije se zezala ni s čim. Pogotovo ne s ovim. "Ne želim da zna", nastavila je. "Ne želim da joj poremeti život. Sto god učinila, nemoj uništiti Teganin život. Ona nije kriva."
Da sam je bar mogla nazvati imenima. Pljusnuti je, vući je za kosu. Najbolje što sam mogla učiniti, bilo je izaći.
Izaći i nikada se više ne vratiti.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator
PETO POGLAVLJE

Došla sam vidjeti Tigu", rekla sam ženi koja je otvorila vrata peterosobne samostojeće kuće udaljene petnaest minuta vo¬žnje taksijem od centra Guildforda.
Prazno me pogledala, a onda sam se sjetila da sam jedina osoba na svijetu koja Tegan zove "Tiga". "Hoću reći, došla sam vidjeti Tegan."
U Murielinim očima zaiskrila je trunka prepoznavanja. Muriel je bila Delina pomajka. Mršava, krhka žena koja je izgledala kao da bi je jedan udarac previše mogao prepoloviti napola. Njezina kosa puna sijedih vlasi bila je uvijena velikim uvijačima i toliko nalakirana da je bila na granici pucanja. Kad sam je prvi put upoznala, bila je uniformirano odjevena. Na sebi je imala suknju od nekakvog tvida, džemper usklađen s vestom na kopćanje i bisernu ogrlicu. Ni ovaj put nije razočarala. Čak i po ovoj vrućini, usred ljeta, na sebi je ima¬la zeleni džemper i vestu, smeđu suknju od tvida, a oko naboranog vrata sjedili su mliječnobijeli biseri. Doimala se tako uglednom, nor¬malnom, čak poslušnom. Međutim, žilama te žene teklo je čisto zlo.
Del mi je pokazala za što je ta žena sposobna. Vidjela sam sre brnaste ožiljke na Delinim bedrima na kojima je njezina pomajka gasila cigarete. Mali prst na lijevoj ruci koji nije pravilno zarastao nakon što ga je ta žena izvukla iz zgloba. Ožiljak uz rub kose na čelu gdje ju je Muriel pogodila čašom.
"Ja sam Kamryn. Teganina kuma", rekla sam jednoličnim glasom da sakrijem mržnju. "Prijateljica LucindeJayne?" Del je odbacila to ime čim je došla na studij zamijenivši ga svojim sred¬njim imenom, Adele. Kad smo diplomirale, promijenila je prezime u Brannon, što je bilo majčino djevojačko prezime. Za ljude koje je upoznala poslije studija bila je Adele Brannon. Napravile smo veliko slavlje kad je konačno službeno promijenila ime. Njezin ju je otac i dalje zvao LucindaJayne, a ona ga ni u snu ne bi ispravila.
U Murielinim se očima pojavilo još prepoznavanja, premda joj je dosad već trebalo biti posve jasno tko sam jer sam bila jedina Delina prijateljica koju je upoznala tijekom godina. Del baš i nije jurila natrag u okrilje svoje obitelji svakom prilikom koja bi joj se ukazala, pa je sa sobom kući dovela samo jednu osobu mene.
"Da, sjećam se tko si." Po glasu joj se dalo zaključiti da je pila. S kim se danas družila? Šerijem, vinom ili džin-tonikom? To su joj bili najbolji prijatelji, njezini stalni pratitelji, još prije toliko godina kad smo se upoznale. Očito se ništa nije promijenilo.
"Onda, mogu li vidjeti Tegan?" upitala sam kad je postalo jasno da neće reći ništa drugo.
"Trenutno nije dostupna", odgovorila je.
"Vani je?" "Ne. Ne prima posjete."
"Petogodišnjakinja ne prima posjete?" uzvratila sam jednako uzrujana koliko i u nevjerici. "Nekako je ne mogu zamisliti da go¬vori: >Ako itko nazove, recite da sam nedostupna<."
Muriel je zavrnula nosom kao da sam nešto smrdljivo i odvrat¬no u što je zagazila. "Mala gospođica je u kazni", rekla je prezirno, "premda se to tebe ne tiče."
"I te kako me se tiče." Svaka moja riječ bila je pomno od¬mjerena kako ne bih počela galamiti. "Ja sam njezina kuma. Pozva¬na sam da pazim na nju ako se što dogodi njezinoj majci."
"Morat ćeš svratiti drugi put jer je, kao što sam objasnila, kažnjena."
žena je krenula zatvoriti vrata, a sav onaj bijes, mržnja i ljutnja koji su kuhali u meni provalili su kroz površinski sloj spokoja van na površinu. Nasrnula sam naprijed, svaki mišić moga tijela napet dok sam, udarivši dlanom o njih, držala plava vrata otvorenima. "Kažnjena za što?" rekla sam.
Neznatno se lecnuvši mojim prodiranjem naprijed, Muriel od¬vrati pogled.
"Kažnjena za što?" upitala sam osorna glasa.
Muriel nije rekla ništa.
"Voljela bih je vidjeti."
"Zabranjeno joj je ikoga vidjeti."
"Ne odlazim dok je ne vidim."
Stišala je glas. "Ne mogu te pustiti unutra. Ne znaš što će mi Ronald učiniti ako dopustim da je vidiš."
"Očito ne znaš što ću ti učiniti ako mi ne dopustiš", rekla sam prijetećim i zastrašujućim glasom koji je čak i mene uplašio. Bila sam sigurna da sam čula tu rečenicu u nekom filmu, ali izletje¬la je iz mojih usta prije nego što sam se uspjela zaustaviti.
Murieline krvave oči otrovno su se stisnule, ali iz njih je i dalje zračio strah. Znala sam za što je sposobna, ali samo kad su u pitanju bespomoćna djeca, no ona nije imala pojma za što sam ja sposobna. Da budem iskrena, nisam niti ja. U svoje trideset dvije godine, ni¬kad nikoga u bijesu nisam udarila, ali to nije značilo da neću budem li morala.
Murielin pogled je postao još otrovniji, a izraz mog lica još tvrdokorniji. Doista nije imala pojma koliko sam bijesna.
Proputovavši tristo kilometara u jednom danu, vidjevši prija¬teljicu na rubu smrti, vrativši se na ovo mjesto gdje je Del toliko propatila... Sve je to oblikovalo moje raspoloženje.
Odstupivši i pustivši vrata, Murielino se tijelo opustilo. Okre¬nula se i uputila uz veliko stubište mumljajući dovoljno glasno: "Kao da je uopće želimo ovdje."
Ispustila sam dubok, tih izdah olakšanja. Što da me zbilja na¬tjerala da se sukobim s njom? Najbolje da ne razmišljam o tome.
Kuća se nije mnogo promijenila otkad sam prije osam godina zadnji put bila ovdje. Del i ja došle smo u kratak posjet po ostatak njezine odjeće i knjige koje je tu ostavila, što je bio samo izgovor. Godinama je živjela bez tih stvari, zašto ih je baš sad tako očaj¬nički trebala? Nagađala sam da se Del vratila ne bi li se pomirila s ocem, ne bi li ga pokušala pridobiti još jedan, zadnji put. Bio je iznimno pristojan jer je došla s gošćom, ali i pretjerano hladan. Bila je to jedna od najhladnijih stvari koju sam ikad vidjela (čim sam ostala sama, nazvala sam roditelje da nakratko pročavrljamo). Kad smo ušle natrag u taksi, Del mi nije morala reći da se više nikad ne namjerava tamo vratiti. Znala sam to. Učinila je sve što je mogla da se ponovno poveže sa svojom obitelji i sada ju je morala ostaviti.
Kuća se nije promijenila od tog dana: podovi od zida do zida prekriveni istim tepisonima krem boje, zidovi obojeni istom nježno ružičastom bojom magnolije, iste depresivne slike seoskih motiva na zidovima. Jedino što je bilo drugačije bio je ugođaj. Stagnirao je. Postao je oronuo, jalov, beživotan.
Muriel se zaustavila ispred bijelih drvenih vrata. U bravi je sta¬jao ključ za kojim je posegnula. Njezina ruka prekrivena staračkim pjegama zastala je na ključu prije nego što ga je okrenula. Zaključali su Tegan? ZAKLJUČALI SU JE U SOBU? Pa dobro, gdje su mislili da će dijete koje nije dovoljno visoko da dosegne kvaku otići ako izađe iz sobe?
Teganina soba bila je dvaput veća od moga dnevnog boravka. Zidovi su i tu bili boje magnolije, ali tepison je bio kraljevskoplave boje. Dva su zida prekrivale bijele police, a na svakoj su polici sjedile lutke, kocke, plišane igračke, medvjedići i knjige. Nijedna od tih stvari nije izgledala kao da ju je netko pipnuo, a kamoli se njome igrao. To su bili ukrasi, uspomene, savršene, zabranjene za diranje, uspomene na ono što se zvalo djetinjstvo. Uredno pospremljen kre¬vet stajao je uz veliki prozor koji je gledao na veliki prostrani vrt.
Unatoč šarenim dječjim stvarima, soba je bila hladna i nije odavala osjećaj ugode. U sredini sobe nalazio se crveni plastični stolić i žuti plastični stolac, a za stolom je sjedila Tegan.
Čak sam i iz daljine mogla vidjeti da ništa nije u redu. Sjedila je nepomično na svojem stolcu, maleno tjelešce ukočeno od straha.
Blijedoplava kosa visjela joj je oko lica u prljavim, neopranim pra¬menovima, njezina ružičasta majica bila je prljava i zgužvana, a oči su joj bile uperene u tanjur s hranom koji je stajao pred njom.
Od šoka sam osjetila bol ispod solarnog pleksusa. Zadnji put kad sam vidjela Tegan, gledala me svojim velikim ushićenim očima dok sam joj čitala priču. Bila je dijete koje ništa nije činilo sjedeći, ležeći ili mirno stojeći. Sve je činila punim plućima. Uvijek je željela trčati, igrati se, čitati, smijati se ili nekoga zagrliti.
"Tiga", šapnula sam. Krenula sam polako preko sobe prema njoj. "Tiga, to sam ja, teta Kamryn, sjećaš li me se?" Sagnula sam se prema njoj i gledala je čekajući odgovor.
Prošlo je nekoliko sekundi prije no što je potvrdno kimnula glavom. Kimnula, ali nastavila gledati naprijed očiju uprtih u tanjur. Tanjur je bio natrpan kuhanim krumpirom posivjelim od starosti, suhim i smežuranim graškom i isušenim svinjskim odreskom pre¬krivenim bijelim slojem plijesni. Vonj trule hrane zapahnuo mi je nosnice i povukla sam se natrag osjećajući kako mi se diže želudac.
"Sjećaš se tete Kamryn?" rekla sam boreći se s osjećajem muč¬nine u grlu.
Tegan je ponovno kimnula glavom.
"Odlično. A je Ii ti mama rekla da možeš poći sa mnom i ostati kod mene malo?"
Kimnula je.
"I što misliš o tome?" Podigla je pa spustila ramena. Zatim je slabašan, promukli glasić rekao: "Ne znam."
Polako sam posegnula da joj zataknem uvojak neoprane kose iza desnog uha kako bih joj vidjela lice, ali prije nego što sam je uspjela dodirnuti, ustuknula je i skupila se od straha, a ruke su joj poletjele u zrak kao da se želi zaštititi od napada.
I ja sam ustuknula, a srce mi je pojurilo od straha i grozote. Mislila je da bih je mogla povrijediti. Ovo maleno, krhko stvorenje mislilo je da bih ga mogla povrijediti. Gledala sam je i osjetila kako mi se otkucaji ubrzavaju. Zatim sam ugledala njezinu desnu ruku. Tri crvene pruge pružale su se preko njezina natečenog dlana. Oko desnog zapešća modrocmoljubičaste masnice koje su izgledale kao veliki otisci prstiju, kao da joj je netko dlan držao otvorenim dok ga je šibao štapom.
Ti crveni tragovi na njezinoj mladoj koži bili su kap koja je prelila čašu. Pukla sam u sebi. Ne tako da vičem, bjesnim ili pre¬vrćem namještaj. Bila sam bijesna. Potpuno, sasvim bijesna. Bijes se slijevao kroza me sve dok nisam postala mirna. Prigušio je sve druge osjećaje sve dok nisam osjećala ništa. Svaki drugi osjećaj s kojim se moj bijes obično miješao ogorčenost, patnja, poniženje, bol, šok bili su izbrisani ovom vrstom bijesa. Tekao je kroz mene obuzdavajući sve ostalo.
Iznenada sam znala što moram učiniti.
Digla sam se, a Tegan se opustila iz grča. Velikim koracima pre¬šla sam preko sobe do bijelog ormara i bijelog ladičara pored njega. Snažno sam izvukla gornju ladicu i pogledala unutra. Bila je puna uredno složenih majica. Zgrabila sam punu šaku majica, a zatim za¬lupila ladicu, otvorila drugu i zgrabila drugu hrpu odjeće. Izvukla sam treću ladicu i izvukla potkošulje i gaćice koje su ondje stajale.
"Što to radiš?" viknula je Muriel.
Ignorirala sam je. Ruke su mi bile pune šarene odjeće. Otišla sam do svoje putne torbe, potegnula zatvarač i natrpala stvari u nju.
"Ne možeš!" Muriel je vikala na mene dok sam otvarala vrata ormara.
"Očito mogu", rekla sam posežući za jaknama i cipelama, "jer upravo to činim."
"Zvat ću policiju", zaprijetila je.
Naglo sam okrenula glavu da je pogledam. "Samo izvoli. Vo¬ljela bih čuti zašto Tegan nije okupana već danima, zašto sjedi ispred hrane u stanju raspadanja i odakle joj tragovi na dlanu. Zapravo, čekaj, ja ću ih nazvati." Bacila sam Teganinu odjeću u pravcu svoje putne torbe, posegnula u džep i izvukla mobilni telefon. "Koji je ono broj? Aha, devet, devet, devet." Pritisnula sam tipke na mobite¬lu. "Hoćeš li ti stisnuti >poziv< ili ja?"
"Vodi je, bit će nam drago da ode", ispljunula je Muriel prije nego se okrenula na petama i izjurila iz sobe glasno zalupivši vratima.
Kad su se vrata iza nje zatvorila, pričekala sam sekundu da vi¬dim hoće li ih zaključati što bi značilo da ću morati nazvati policiju da nas izvuče odavde, ali nije, samo ih je zatvorila. Okrenula sam se prema Tegan. Njezino suzama umrljano lice, njezin prćasti nos i napućene usne bili su okrenuti prema meni. Njezine kraljevskoplave oči opisane crvenilom gledale su me kao da sam poludjela.
Prišla sam joj i sagnula se. Nisam prišla preblizu jer sam se boja¬la da je opet ne uplašim. "Imaš Ii omiljenu igračku?" upitala sam je.
Sumnjičavo je kimnula glavom.
"Dobro, uzmi nju i sve drugo što voliš i donesi meni."
Oči su joj se raširile od straha.
"Ti i ja odlazimo", objasnila sam joj. "Ideš s tetom Kamryn i bit ćeš sa mnom."
Premda očigledno u iskušenju da ode odande, Tegan nije bila ničija budala i nastavila me sumnjičavo gledati. Nismo imale vre¬mena za to. Muriel je možda već telefonirala svom suprugu. Možda se već nalazio na putu kući. Ovo je njegova kuća, njegovo tlo na kojem ima prednost. A i nisam bila sigurna da neću postati nasilna.
"Hajde, Tiga, uzmi svoje stvari i idemo vidjeti tvoju mamu."
"Mamu?" Blijedo lice joj se ozarilo. "Mamu?"
"Da, mamu."
Stolac nije načinio ni zvuka kad ga je gurnula unatrag na gu¬stom tepihu i ustala. Otišla je do svoga kreveta, spustila se na pod i ispod njega izvukla šarenu torbu. Široko sam joj se osmjehnula, a ona mi je uzvratila osmijehom. Ovo dijete i ja napokon smo bili na istoj valnoj duljini.
Vrijeme je prolazilo, ne znam koliko, ali kada je prošlo, stajala sam na uglu ulice u gradu koji nisam dobro poznavala, s djetetom u rukama i pola tuceta vreća pod nogama uključujući moju torbu, njezinu torbu i četiri velike vreće s ručkama. Nisam imala pojma kamo ću, kamo ćemo. Nisam znala telefonski broj taksi službe, ni¬sam znala gdje je najbliže autobusno stajalište.
"Znaš li što je danas?" upitala sam Tegan.
Pogledala me u oči kao da je ne bi moglo iznenaditi ništa što ću reći pa je niječno odmahnula glavom.
"Danas je moj rođendan." I bio je. Premda se jutro činilo milijunima godina daleko, još uvijek mi je bio rođendan.
Kimnula je glavom i uspjela složiti mali, zbunjeni osmijeh. "Sretan rođendan", prošaptala je, a zatim spustila svoju umornu glavu na moje rame.
"Hvala", uzvratila sam.
To je bio ujedno i dan kad ću biti privedena zbog otmice.
ŠESTO POGLAVLJE
M
utna svjetlost boje prljave vode u kojoj se netko dvaput oku¬pao mukom se probijala kroz otvore bež zavjesa pokušava¬jući osvijetliti moju hotelsku sobu.
Kava koju sam držala u rukama ohladila se u ledeni crni mulj, tijelo mi se ukočilo od nekoliko sati sjedanja u istom položaju, a oči boljele dok sam piljila u svijet koji se vani budio. Mogla sam čuti ptice kako se ugađaju za jutarnji pjev, autobuse kako buče niz ulice, automobile kako jure, te tu i tamo policijsku sirenu. Prije nekoliko sati prestala sam misliti kako te policijske sirene dolaze po mene, međutim misli su mi i dalje jurile sto na sat kao i većinu noći...
Prije osam sati u sobu me pustio nosač koji je donio naše tor¬be, spustio ih na vratima, gurnuo karticu u otvor da uključi struju u sobi, upalio samo bočnu rasvjetu kako ne bi probudio usnulo dijete u mojim rukama, a zatim tiho zatvorio vrata za sobom. Pri¬javila sam nas u hotel iz kojeg se do bolnice Sv. Jude moglo doći pješice. Soba je bila oskudna i malena, ali imala je dupli krevet, ležaj za Tegan i televizor sve što smo trebale.
Kad su se vrata iza nas zatvorila, otišla sam do ležaja. Tegan je bila poput nakovnja u mojim rukama. Bicepsi, laktovi i podlaktice ukočili su mi se od boli jer sam je satima držala. Onog trena kad smo ušle u taksi koji će nas dovesti u centar Londona, Tegan mi se popela u krilo, omotala ruke koliko god su išle oko moga tije¬la, naslonila lice na moje grudi i zaspala. Cijelu šezdesetominutnu vožnju do grada suzdržavala sam se da ne dišem preduboko i da se ne premještam kako je ne bih probudila, premda je, moram reći, pri¬lično dobro glumila da je duboko uronjena u zemlju snova. Nije se uskomešala dok sam se migoljila i izvijala izlazeći iz taksija, dok sam razgovarala s recepcionarom i ispunjavala prijavu, ni dok smo se diza¬lom penjali do naše sobe. Bilo je vjerojatno da će spavati cijelu noć.
Nježno sam je spustila na dječji krevet pa gotovo umrla od straha kad su joj se oči najednom otvorile. Mom pulsu, koji je ju¬rio kao da me zaskočila iza vrata, trebalo je nekoliko trenutaka da uspori.
Ležeći na tom krevetiću prljave plave kose raširene oko nje, Tegan nije odvajala oči od mene. Bila je prestravljena. Sasvim budna i prestravljena.
Dobro došla u klub, dušo, pomislila sam. I ja sam bila prestrav¬ljena. Tek sam postajala svjesna posljedica. Učinila sam nešto veliko i glupo, i bila sam skamenjena od straha zbog toga.
"Što je?" oprezno sam upitala. Strah da bih mogla briznuti u plač prevagnuo je sve moje ostale strahove. Nisam imala pojma što učiniti s rasplakanim djetetom, osim možda viknuti "Prestani!". Sve te godine koje sam provela sa svojim nećakinjama, nećacima i Tegan, kad bi "mali čovjek" postao cendrav, vratila bih ga natrag osobi koja je bila odgovorna za njega sigurna u spoznaji da ga ništa što ja mogu učiniti ne može smiriti pa nisam morala ni pokušavati. Drugim riječima, prebacila bih odgovornost natrag na osobu koja je odlučila postati roditelj, koja je odlučila nositi se sa suzama, balama i napadajima bijesa.
Preneraženi izraz Teganina lica nije nestao ni na mikrosekundu dok je zurila u mene.
"Želiš li spavati u velikom krevetu?" upitala sam pogađaju¬ći što bi je moglo mučiti, osim činjenice što ju je iz kuće koju je zadnjih nekoliko mjeseci zvala domom otela žena koju nije vidjela dvije godine.
Tegan je potvrdno kimnula glavom.
"U redu, ali idemo se prvo okupati, dobro?" Kimnula je gla¬vom.
"I možda nešto pojesti?" Opet je kimnula glavom. "Dobro." To je bio plan. Dobar plan. S tim se već dalo raditi. Okupaj je, na¬hrani je, stavi je na spavanje. Sređeno. Ustala sam, a Tegan se na krevetu podigla u sjedeći položaj. Privukla je koljena prsima, omotala ruke oko njih i gledala me kako preko sobe odlazim do stola s tele¬fonom i jelovnikom.
Podigla sam plastificirani jelovnik i pogledom potražila ne¬što što bi joj se moglo sviđati. Bilo je jasno da neće razgovarati sa mnom pa nije bilo svrhe da ju pitam. Hamburger i prženi krumpirići činili su se najlakšim izborom.
Nije se ni pomakla dok sam, stvarajući ugođaj doma, upalila televizor, prebacivala kanale ne bih li pronašla nešto prihvatljivo i upalila još nekoliko svjetala. Pregledala sam vrećice, pronašla njezi¬nu plavu kariranu pidžamu, čiste gaćice i bijelu potkošulju. Položila sam ih na veliki krevet i otišla u kupaonicu.
Kupaonica je bila funkcionalna, s vjerojatno najmanjom ruči¬com tuša na svijetu koja je visjela nad kadom, ali bila je čista i bez plijesni što je bilo pravo čudo uzimajući u obzir da nije imala prozor nego samo ventilator u kutu. Povukla sam bijelu zavjesu za tuširanje ustranu pa sjela na rub kade da je začepim i pustim vodu. Kad je kada bila napola puna, poškropila sam vodu pjenušavom kupkom i uzburkala vodu pokušavajući stvoriti pjenu. Nije bilo dojmljivo ko¬liko bih voljela, ali nije bilo ni depresivno kao bijela hotelska kada napunjena samo običnom vodom.
Vratila sam se Tegan i kleknula ispred nje. "Hoćemo li te svu¬ći?" nježno sam upitala.
Oklijevala je, vjerojatno nesigurna bi li trebala. Potom, mireći se, odmota svoje tijelo, sklizne s kreveta i stane pred mene, mirna i pasivna. Svukla sam joj jaknu, a zatim nježno povukla prljavu ružičastu majicu preko glave. Morala sam samu sebe zaustaviti da ne ustuknem od groze. Bila je mršava kao slamčica. Tjednima nije pristojno hranjena. Ruke su joj bile poput krhkih prutića koji su visjeli s mršavih joj ramena, rebra pod kožom upadljivo izbočena, a trbuh ulegnut.
Ne samo njezino tijelo. Njezina koža... Suze su mi navrle na oči, a čeljust zadrhtala. Njezina koža, njezina divna koža bila je prekrivena mrljama i išarana prljavštinom, modricama i tragovima udaraca. Svaka modrica izgledala je kao posljedica pljuske, udarca ili grubog stiska. Svaki trag dug i ravan kao načinjen remenom.
Duša me je boljela a srce snažno bubnjalo u ušima. Kako su to mogli činiti? Kako itko može to činiti? Nisam znala da se takve stvari događaju. Hoću reći, znala sam da postoje i znala sam da je to strašno. Ali nisu bile stvarne jer ih nikad nisam vidjela. Kao kad čuješ da je sunce užareno. Znaš da je užareno, naravno da jest, sunce je užarena plinovita kugla, pa ipak, ne znam i ne vjerujem koliko sve dok ne gurnem ruku u njega. Isto je bilo i s ovime. Sve sam čula od Del, vidjela sam njezine ožiljke, ali nisam mogla znati, nisam mogla vjerovati sve do ovog trenutka. Krupne suze navrle su mi na oči.
Prestani, zapovjedila sam si. Nemoj da pomisli kako ti se gadi, nije ona kriva.
Treptanjem sam otjerala suze i duboko udahnula kroz nos. Neću se raspasti pred njom. Ne bi bilo pravedno.
Svukla sam je do kraja boreći se sa svakim novim naletom suza koje su mi navirale na oči sa svakim odjevnim predmetom koji sam ga skinula s nje. Cijela je bila prekrivena prljavštinom, modrica¬ma i tragovima udaraca. Kad sam joj skinula zadnji komad odjeće, omotala sam je velikim bijelim ručnikom i odvela u kupaonicu. Zaustavila sam se, spustila na koljena i zagrlila je. "Sve će biti u redu, dušo", rekla sam joj. "Ja ću se brinuti za tebe, dobro? Ja ću se brinuti za tebe." Morala sam joj jasno reći da će biti dobro, da se to više neće ponoviti, da je sada sigurna. Nije reagirala dok sam zagrljajem pokušala otjerati njezinu bol. Način na koji je mirno i nijemo stajala u mom zagrljaju natjerao me da privučem njezino sićušno tjelešce još bliže k sebi.
Dok sam je kupala, u sjećanje mi je stalno dolazio prizor za¬dnjeg kupanja. Kad me namočila do kože, pa sam morala posuditi
Delinu majicu. Samo me podsjetilo na to jer ovaj je put bilo to¬liko drugačije. Nije bilo bučnog pljuskanja, hihotanja zbog oblika koje su pravili mjehurići i pokušaja da mi smoči odjeću. Sjedila je mirno i dopustila mi da joj operem njezinu kožu punu modrica. Kamo sreće da mi je dala i najmanji znak da je sa mnom u sobi, no pogled joj je ostao usmjeren u jednu točku na zidu obloženom pločicama, a njezino se tijelo nije opiralo nijednom potezu ruka¬vice za kupanje.
Plava joj se kosa kad sam je osušila spuštala u ravnim zlatnim valovima do ramena i bila je prokleto slatka u toj plavoj kariranoj pidžami. Slatka, ali tiha. Obje nas je trgnulo kucanje na vratima. Pogledale smo jedna drugu pa zatim vrata. Nakon nekoliko napetih sekundi shvatila sam da nam vjerojatno donose hranu.
Ako sam i osjećala nekakvu naznaku gladi u želucu, nestala je kad sam vidjela Teganino tijelo. Ali kad je konobar spustio poslužavnik na veliki stol, Teganine su se oči ozarile kao da godinama nije vidjela pravu hranu.
Odnijela sam joj hamburger, krumpiriće i sok od crnog ribiza pa, s obzirom na to da je prihvatila tanjur i tetrapak sa sokom, sjela nasuprot nje na veliki krevet. Nekoliko sekundi nije se primicala hrani, a onda je nesigurno pružila ruku, uzela hamburger i prinijela ga ustima. Prije nego što ga je zagrizla, pogledala me nijemo pro¬vjeravajući smije li jesti.
Složila sam svoj najvedriji osmijeh i potvrdno kimnula gla¬vom. Slobodno jedi, nijemo sam odgovorila. Odgrizla je komadić hamburgera i gledala me dok je žvakala. Još me jednom pogledala prije nego je odgrizla drugi zalogaj. Složila sam ohrabrujući osmijeh na licu i držala ga ondje cijelo vrijeme dok je jela. "Ne moraš sve pojesti", više puta sam ponovila. "Ako ne želiš pojesti do kraja, ne moraš."
Ali željela je. Pojela je sve sa tanjura i iskapila sok do zadnje kapi, a zatim se naslonila gledajući me svojim velikim uplašenim očima. Nesigurna što sljedeće učiniti, Tegan se ravnala prema meni bio je to slučaj gdje jedan posve izgubljeni čovjek vodi drugog posve izgubljenog čovjeka. Ni ja nisam znala što sljedeće učiniti.
Budući da sam ja bila odrasla osoba, morala sam se pretvarati da znam što radim.
"Jesi li umorna?" upitala sam.
Kimnula je glavom. Dobro, držala se plana: kupanje, večera, krevet.
"Dobro, lezi."
Kutovi usana spustili su joj se nadolje, a čeljust zadrhtala dok su joj se oči punile suzama. Ne, ne, nemoj plakati! Sve mogu podnijeti osim plača. Na licu joj se jasno vidio umor. Crte lica su joj se objesile od iscrpljenosti, a pokreti bili spori kao u neispavana čovjeka. Pa zašto onda nije htjela leći i spavati?
" Što je, Tiga?" upitala sam.
"Bit će me strah samu", prošaptala je, a zatim se šćućurila kao da očekuje da ću pobjesnjeti zbog toga.
"Hoćeš li da legnem s tobom?" nježno sam upitala.
Opustila se iz grča, ali svejedno oprezno potvrdno kimnula glavom. Njezino iznenađenje što nisam počela vikati bilo je gotovo opipljivo.
"Dobro, ti lezi, a ja ću izuti cipele."
Tegan se ugnijezdila ispod pokrivača, provjerila ležim li okre¬nuta licem prema njoj, sklopila oči i zaspala. Samo tako. Samo se isključila. Poput svjetla. Čekala sam dok se nisam uvjerila da du¬boko spava prije nego što sam se nečujno iskrala iz kreveta i sjela u naslonjač gledajući kroz prozor.
Gnijezdila sam se u naslonjaču, izvijala leđa pokušavajući ih opustiti slijepo gledajući u prozor.
Kako sam se našla u ovome? Posvojenje je bila ozbiljna stvar.
Napustila sam Adelinu bolničku postelju odlučna da ću samo razmisliti o tome. Ali nisam razmislila. Nije se činilo kao nešto o čemu moram razmisliti odmah pa sam to spremila negdje u glavi za neki drugi put. Samo, taj "drugi put" stigao je mnogo brže nego što sam mislila. Prije manje od dvadeset četiri sata moja najvažnija odluka bila je koji će mi grudnjak najviše isticati dekolte u zlatnoj
šljokičastoj haljini. Moja zlatna šljokičasta haljina. To je sada bilo samo daleko sjećanje. Jesam li to doista bila ja? Jesam li to doista bila ja koja sam planirala posipati dekolte zlatnim prahom? Jer ako jesam, kako je onda moguće da ta ista osoba sada sjedi u hotelskom naslonjaču i razmišlja o posvojenju djeteta?
Ja i dijete.
Kamryn i dijete.
To se nikada nije trebalo dogoditi.
Djeca mi nikada nisu bila u planu. Nisu bila na popisu stvari koje želim učiniti. Ljubaznošću moja dva brata i sestre, u mojem je životu bila hrpa djece, ukupno njih osam. I premda sam ih sve do jednog voljela svim srcem, to nije bilo dovoljno da me potakne na roditeljstvo. Ono što je pojačavalo moj užitak s djecom bio je vremenski čimbenik, spoznaja da sam s njima određeno vrijeme. Sve iznad dvadeset četiri sata meni je bilo previše.
Treba biti spreman odreći se svega zbog djece. Svega. Vremena, prostora, Ijubavi. Ja nisam bila toliko nesebična i nisam se htjela pretvarati da želim djecu samo zato da bih se doimala "normal¬nom".
Kad sam bila mlada, većina ljudi mislila je da nedostatak mog zanimanja za djecu počiva u tome što nisam upoznala pravog muš¬karca. Pravi će muškarac, teoretizirali su, kao nekim čudom u meni probuditi želju za rađanjem. Kad smo Nare i ja počeli razgovarati o braku, svi su mislili, uključujući i Del, da ću promijeniti mišljenje. Ta vrla stvar po imenu "majčinski instinkt" najednom će proraditi
i počet ću gugutati djeci u kolicima, gubiti razum pred slatkom odjećicom na dječjim odjelima i planirati koja će soba u stanu po¬stati dječja. Jer je Nate, moj budući suprug, trebao biti nadahnuće zbog kojeg ću poželjeti da moja jajašca budu oplođena.
Ljudi su me neprestano ispitivali kad ćemo imati djece, a ja bih uzvraćala; "Hmm, nikad." Reakcija je uvijek bila ili iznenađe¬nje, ili sućut, a zatim neka verzija pitanja "Jesi li sigurna da se želiš udati za Natea kad ne želi imati djece?" Zapitala sam se doživljava li me itko kao osobu, a ne samo stroj za proizvodnju djece. Obično bih ih obavijestila: "Nate i ja ne želimo imati djece. To je jedna od
temeljnih stvari oko kojih se slažemo. Nećemo glasati za konzervativce, nećemo kupovati albume Oasisa i nećemo imati djece."
Nećemo imati djece.
Spustila sam šalicu s kavom na pod do naslonjača i podigla se. Oprezno, kako ne bih pomaknula madrac, uvukla sam se u kre¬vet. Legla sam licem prema Tegan proučavajući obrise njezina lica, vidjevši u njima Natea. Preko lica mi se razvukao osmijeh sjetivši se koliko sam to puta činila Nateu svih tih godina kad smo bili za¬jedno: ležala budna usred noći gledajući ga kako spava, odolijevajući porivu da mu prijeđem prstom preko nosa, poljubim mu vjeđe ili šapnem u uho "volim te". S Nateom mi je bilo gotovo nemoguće sakriti privrženost koju sam osjećala prema njemu, pogotovo kad je spavao i kad je bilo malo vjerojatno da će vidjeti koliko sam slaba na njega.
Otkazivanje vjenčanja od svih je ljudi najviše pogodilo moje roditelje.
Nisu mogli vjerovati da je dva mjeseca prije njihova velikog dana sve otkazano. Nisam se zavaravala po tom pitanju, to je doista bio njihov veliki dan. Čekali su ga većinu svog života. Mislila sam da će se baciti Nateu pod noge i klanjati mu se kao idolu kad im je rekao da ćemo se vjenčati. Napokon netko spreman da preuzme problematičnu najstariju kćer iz njihovih u svoje ruke. Jedino što sam ja trebala učiniti bilo je ne pokvariti ništa prije nego što kažem "uzimam" i bit će slobodni. Više neću biti njihova odgovornost.
Stoga je telefonski poziv koji sam obavila iz hotelske sobe u Leedsu dva dana nakon što sam saznala što se dogodilo između Natea i Del, poziv koji je glasio: "Nate i ja smo prekinuli, vjenčanje je otkazano i selim u Leeds", bio dobro primljen. Dobro primljen utoliko što nisu mogli ispružiti ruke kroz slušalicu i zadaviti me.
Po njihovu mišljenju, otkazivanje vjenčanja bilo je tipično za mene. Nikad ništa nisam mogla dobro učiniti. Nisam mogla učiniti tu jednu normalnu stvar za njih. Uvijek sam se bezvezno odijevala, nikad nisam bila lijepa, nikad nisam imala dečke, nikad se nisam uklapala, a sad je, jedna jedina stvar koja je trebala dokazati da sam normalna, otkazana.
Moja braća i sestra, jedan stariji i dvoje mlađih, svi su uspjeli. Vjenčali su se, smirili i razmnožili pa zašto onda ne mogu i ja tako? Sto sa mnom nije u redu?
Javili su svim svojim prijateljima. Rođaci iz inozemstva trebali su doletjeti u London. Odradili su svoj dio priprema. Mama je tra¬žila savršenu vjenčanicu i, eto ga sad, sve je to bilo uzalud. Sav taj trud bio je nizašto. Premda to nikad zapravo nisu rekli, znala sam da misle: Što si učinila, Kamryn?
Moja braća i sestra, kao i moji prijatelji, imali su više razumije¬vanja. Većina je rekla ako mislim da to nije to, onda bolje da se ne vjenčamo, ali znala sam da svi žele čuti pravi razlog našeg prekida. Je li me varao? Jesam li ja njega? Je li me udario? Jesam li se uspa ničila? Je li u zadnjem trenutku otkrio nešto grozno o meni? Svi su mi pružali podršku, ali znala sam da nikad neću moći biti iskrena prema njima. Nikad neću moći reći drugom ljudskom biću: "Moj je zaručnik napravio dijete mojoj najboljoj prijateljici."
To su učinili. Adele i Nate. Nisam bila samo povrijeđena time što su spavali zajedno, bila sam ponižena, osramoćena i, u konačnici, izolirana. Kad ne možeš biti iskren prema ljudima, ne možeš biti niti opušten s njima u društvu da ti slučajno nešto ne izleti. Nisam mogla ostati u Londonu medu prijateljima i sastavnim dijelovima tog života čak i da sam htjela. Bilo bi preteško iz dana u dan skri¬vati što se dogodilo.
Tegan se promeškoljila, a ja sam zadržala dah u slučaju da se probudi. Desetak različitih izraza preletjele je preko njezina lica dok se borila u snu, a zatim je ponovno čvrsto zaspala.
Del je znala kakvu ogromnu stvar traži od mene kad je zatra¬žila da posvojim Tegan. Znala je da Tegan više nikad neću moći isto gledati. Slala sam joj božićne i rođendanske darove, razglednice kad bih odlazila u inozemstvo, kupovala joj poklončiće i poštom slala u London, ali sve iz daljine. Ni u jednom trenutku nisam je morala gledati dok sam održavala tu našu vezu. Da sam je morala gledati, to bi me podsjećalo na ono što su mi dva najdraža čovjeka u mom životu učinila. I podsjetilo bi me na to koliko sam patila tog dana
kad je sve izašlo na vidjelo. Koliko sam patila svaki dan nakon toga. Nježno sam maknula zalutali pramen kose s Teganina lica.
Mogu li ja to? Mogli li posvojiti dijete čovjeka za kojeg sam se zamalo udala? U snu mu je toliko sličila. I budna je podsjećala na njega. Mogla bi izrasti u ljepoticu, mogla bi svakim danom posta¬jati sve više nalik svome tati. Hoću li to moći podnijeti? Svaki dan, dan za danom, do kraja svoga života gledati minijaturnog Natea koji će me podsjećati na to da su moja najbolja prijateljica i moj zaručnik vodili Ijubav.
Ali sve je to bilo mlaćenje prazne slame, zar ne? Sad više nije bilo povratka. Uzela sam Tegan od njezina djeda u Guildfordu. Morala sam, više ni sekunde nije mogla ostati ondje, ali ipak sam je uzela. To znači da zamolbi da je posvojim nisam rekla samo "da", već sam to iz sveg glasa uzviknula.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator
SEDMO POGLAVLJE
Dok smo bile mlađe, Kamryn i ja smo se često upuštale u seks bez Ijubavi ili bez ikakvih osjećaja.
Naravno, to nije bilo u redu, budući da se žene ne bi trebale tako ponašati i sve to, ali imale smo svoje razloge.
Moj razlog: umor. Ja, Adele Brannon, bila sam umorna. Umor¬na od upoznavanja još jednog novog muškarca, nadanja da je on "Onaj pravi", čekanja da medu nama procvjeta Ijubav, a potom otkri¬vanja da nije "Onaj pravi" i da će nas Ijubav zaobići u širokom luku. Zato sam se odlučila za mnogo privlačniji smjer potjere za požudom na putu prema Ijubavi. Budem li čekala da pronađem Ijubav kako bih se poševila, pa, nikad se neću poševiti. Kako sam ipak vjerovala u Ijubav, čekajući da uđe u moj život, usredotočila sam se na ševu s najzgodnijim muškarcima u Londonu, čisto da mi prođe vrijeme.
Kamryn, s druge strane, nije vjerovala u Ijubav. Muškarci su je zeznuli na sve moguće načine i odlučila im je vratiti milo za drago. To se dogodi nakon što vas godinama nazivaju ružnom i debelom. Nije spominjala svoju prošlost. Z,nala je reći: "Bilo pa prošlo, nema se tu 0 čemu pričati", ali ponekad bih je uhvatila nespremnu i onda bi mi otkrila koliko su duboke ožiljke ostavile uvrjede koje su joj znali izgovoriti svakodnevno u školi, da bi u završnom razredu bila doslovce podvrgnuta zlostavljanju. Kod kuće je primala nijeme telefonske pozive i poruke. Kad sam je upoznala, bila je zgodna cura, ali što je bila starija, postajala je sve zgodnijom. Poprimila je odrasle crte lica i od zgodne postala upadljivo lijepom. Imala je krupne tamne oči, duge trepavice i nevjerojatan osmijeh. Nažalost, sama to nikad nije vidjela, nikad nije povjerovala u to.
Sjećam se da je više nego jednom priznala kako bez obzira koliko smršavila i bez obzira koliko je puta nazvali lijepom, svaki put kad se pogleda u zrcalo, vidi debelu i ružnu osobu. "Nekoliko sekundi vidim ono što zapravo je, a onda to nestane i preda mnom se pojavi to neko groteskno čudovište." To me toliko šokiralo da sam briznula u plač pa me pokušala uvjeriti da pretjeruje, ali znala sam da nije tako. To su joj učinile godine i vrijeđanja i to je bilo ono što me rasplakalo. Nije učinila ništa čime bi to zaslužila, ali svejedno, to joj je mišljenje bilo duboko urezano u svijest. Nije me čudilo što je bila oprezna s ljudima i što nije znala kome vjerovati. 1 što, bez obzira koliko joj puta to rekli, nikad neće povjeravati da je lijepa.
Najgore od svega bilo je to da što je bolje izgledala, to je više privlačila muškarce za koje se činilo da žele samo jedno osjećati se pravim muškarcima tako da omalovažavaju predivnu ženu.
Oni dobri, koji su prevarili i mene, ti su boljeli najviše. Isprva bi bili divni i lijepo bi postupali prema njoj, a kasnije bi joj potkopa¬vali samopouzdanje, vrijeđali njezin izgled i pokušali ugasiti njezinu životnu iskru. Nakon što se šest mjeseci viđala s još jednim takvim gadom koji joj je predložio da ode na dijetu kako bi iz broja trideset i osam stala u haljinu broj trideset i četiri koju je želio da odjene za njegovu uredsku zabavu, Kamryn se promijenila. Bio je to zadnji muškarac zbog kojega će se osjećati jadno, zadnji muškarac kojemu će dopustiti da se ponaša prema njoj kao da bi trebala biti zahvalna samo ako pogleda u njezinu pravcu. Poslije njega, Kam svoju nježnu stranu nije pokazala više nijednom muškarcu. Nije mi to morala reći da znam kako to vuče korijene još iz njezinih školskih dana. Sva ta pogrdna imena kojima su je nazivali tijekom škole i završnog razre¬da: Anicamuškobanjica, jebena ružnjakinja, Mike Tyson, ostavila su onakvu vrstu ožiljaka koji nikada u potpunosti ne zacijele. A svi ti muškarci s kojima je izlazila tijekom i nakon studija kao da su
potvrđivali kako su učenici u osnovnjaku imali pravo. Natjerali su je da vjeruje kako s njom nešto nije u redu i kako će je Ijubav zaobići. Jedini lijek bio je da muškarce koristi za seks i da nijednome od njih više nikad ne dopusti da joj se dovoljno približi i povrijedi.
Prije otprilike osam godina, sve se promijenilo. Bile smo vani i obilazile klubove i, kao i obično, jednostavno smo se isticale. Ona svojim oblinama, tamnom puti i stanjenom slojevito ošišanom kosom, ja svojom vitkom figurom, blijedom puti i gomilom guste plave kose. Na sebi sam imala sjajne crne hlače, korzet od trapera i traper cipele s visokim potpeticama, dok je Kam imala crni baršunasti sako, ta mnoplave traperice i bijelu majicu bez rukava. Natjerala sam je da s mojim crnim antilop cipelama s visokim potpeticama upotpuni izgled.
Ovaj je klub bio nov, no činilo se da je pun tipičnih odvratnih muškaraca. Ja sam morala piti da nadoknadim nedostatak talenta, dok je Kam svakog muškarca koji joj je prišao otpravila svojim otrov¬nim jezikom i zlobnim izrazom lica. Jedan, vjerojatno najzgodniji u cijelom klubu, ipak joj se dovoljno približio da je pokuša poljubiti, ali u zadnjem trenutku okrenula mu je leđa i otišla. Nakon toga smo otišle.
Bila sam pijanija od nje pa sam na povratku u naš stan u sjever¬nom Londonu u taksiju spustila glavu na njezino bedro i zaspala, dok je ona ostala budna čekajući da se dovezemo kući.
"Učinit ću to s Nateom", rekla je Kam.
"Mislila sam da si se već poševila s njim", odgovorila sam ne otvarajući oči.
"Jesam", rekla je. "Mislila sam izaći ću s njim. Na spoj. Pravi."
"To je razlog zašto nisi zažvalila onog tipa?" upitala sam zain¬teresirano, ali nedovoljno da otvorim oči.
"Pa da", promumljala je. "Mislim... da mi se sviđa."
Oči su mi se munjevito otvorile i u trenu sam se uspravila u sjedeći položaj, ali okrenula je glavu prema prozoru prije nego što sam joj stigla pogledati u oči. Upoznala je Natea na zabavi prije nekoliko mjeseci i iz nekog mu razloga dala svoj pravi telefonski broj Vozala ga je od prvog dana. On bi je nazvao, a ona bi odbijala pozive jav¬ljajući mu se tek danima kasnije. Ako bi se i javila, bila je veoma nonšalantna i neodređena oko toga kad će se sljedeći put vidjeti. Naj šokantnije, čak i za nju, povalila ga je odmah nakon prvog službenog spoja poslijepodnevne kave u sjevernom Londonu jer je bila uvje¬rena da će ga se tako riješiti. Ali Nate nije bio takav. Nate je izdržao. Probio je njezinu obranu, a ja nisam shvatila koliko uspješno sve do tog trenutka.
"Što?" rekla sam.
"Mislim da mi se sviđa", ponovila je usredotočeno gledajući kroz prozor.
Prokletstvo! Tih pet riječi bilo je isto kao da je rekla: "Mislim da se zaljubljujem u njega." Kad je otvrdnula srce, Kamryn se odre¬kla svih neodređenosti u vezi osjećaja koje je gajila prema muškarci¬ma. Znala je s kojima želi spavati, s kojima želi samo prijateljstvo, s kojima bi izašla na spoj, ali nikad otišla u krevet.. Njezino priznanje da se koleba po pitanju nekog muškarca, značilo je da je on poseban.
"Zbilja?" upitala sam.
Potvrdno je kimnula glavom, ali nije me htjela pogledati.
"Probudi me kad stignemo kući", rekla sam. Bilo joj je neugod¬no i bila je ranjiva. Razotkrila je dio sebe koji godinama nije pokazala. Priznala je da nije sigurna glede muškaraca. Kam je sklopila oči, na slonila glavu na prozor i ubrzo utonula u san.
Gledala sam je kako spava dok je taksi vozio mračnim london¬skim ulicama. Ja sam i dalje vrtjela film u glavi. Kam je zaljubljena. Vau! Iznenada sam osjetila nalet mučnine. Što ako je gad? Što ako izgubi zanimanje nakon što zadobije njezinu potpunu pažnju? To se već događalo, što ako se opet dogodi? Kam se nikad neće oporaviti. Morala sam nešto učiniti. Bila sam strašno pijana, stravično umorna i pomalo potresena. Očito savršeno vrijeme za donošenje odluke da zaštitim Kamino srce. I to tako da prišapnem taksistu da se uputi na drugu adresu...
Nakon tri kucanja i tri zvonjenja, otvorila su se vrata kuće u Tuffnell Parku s prilaznim stubištem od osam stuba koje su vodile do njih. Dovezla sam Kam ovamo nekoliko puta pa sam znala da je to prava kuća. Zamolila sam taksista da pričeka minutu dok odem po nešto.
"Adele?" rekao je Nate kad je otvorio vrata. Bio je u traperi¬cama i majici, i premda su bila tri sata ujutro, nije izgledao kao da je spavao. Nate je bio zgodan. Ne toliko seksi kao muškarac u klubu s kojim je Kam plesala, ali imao je nešto. Izražajne crte lica, seksi raz¬barušenu smeđecmu kosu i krupne tamnoplave oči. "Je li Kamryn dobro? Što se dogodilo?"
" U taksiju je. Morala sam doći ovamo. Kažem ti", pikala sam ga prstom u prsa, "ako mi povrijediš prijateljicu, ubit ću te. Lijepo po¬stupaj s njom ili ću te ubiti. Bez zezanja." Ubola sam ga još jedanput prstom u prsa da podebljam dojam. "Namrtvo, ubit ću te namrtvo."
Nije rekao ništa, ali čak sam i ja u svom pijanom stanju mogla vidjeti da mi ne vjeruje.
"Ozbiljna sam", uvjeravala sam ga kad mi je peta lijeve cipele skliznula sa stepenice... Padala sam najduži djelić sekunde u svom životu, a zatim su se Nateove snažne ruke našle na mojim podlaktica¬ma i vukao me unutra. Noge su mi bile kao gumene pa me praktički morao donijeti do vrata dnevne sobe. Zgrabio je novčanik sa strane. "Čekaj ovdje", zapovjedio je i nestao vani. Vratio se nekoliko minuta kasnije praćen krajnje Ijutitom Kamryn. Napredovala sam od stajanja na vratima dnevne sobe do ležanja nasred poda. Noge su me prestale držati otprilike negdje u isto vrijeme kad je Nate izišao van.
Kamryn je ljutito koračala preko sobe, bacila se u jedan od na¬slonjača i sjedila piljeći u mene.
"Drago mi je vidjeti vas obje", prijazno je rekao Nate. Čak je i zvučao kao da to misli. Očito je bio muškarac mirne ćudi. Ja sigurno ne bi bila ljubazna da netko u sitne sate svrati na moja vrata i počne mi prijetiti.
"Duguješ Nathanielu za taksi", Kamryn je rekla čvrsto prekri¬ženih ruku preko grudi.
"Morala sam doći i reći Natu da lijepo postupa s tobom", obja¬snila sam joj, "ili ću ga ubiti."
"Primio sam poruku", smirivao me Nate. "Hvala ti. Dobro je znati da će te netko ubiti uvrijediš li njega ili njegove."
"Trebao si vidjeti koliko je muškaraca pokušalo zbariti našu seksi Kamryn večeras", rekla sam Nateu. "Svi su je muškarci u klubu pokušavali osvojiti. Ti joj nisi jedina mogućnost, samo da znaš. Jedan zbilja zgodan tip stavio joj je ruku na guzu."
Nateov je pogled otvrdnuo, a oči su mu netremice gledale Kamryn dok mu je ljubomora mutila crte lica. Nije bio baš toliko mirne ćudi.
"Ne, ne, ništa nije učinila", rekla sam brzo. "Pokušao ju je poljubiti, ali ona je rekla, >Neeee, imam dečka<."
"Del..." zaprijetila je Kam.
Nate se okrenuo prema meni. "To je rekla?"
"Ooo, da. Rekla je: >Imam novog dečka, zove se Nate, jako je seksi i stvarno ga volim<." Pokazala sam prstom na njega. "Voli te, voli te."
"Del! Začepi!" bijesno je rekla Kam.
"Voli te, voli te."
Kam je skočila sa stolca, zakoračila naprijed, zateturala nena¬vikla na potpetice i pala ravno na nos.
"Gle, Nate, pada na tebe!" vrisnula sam od smijeha.
Nate se tiho nasmijao. Kam je na rukama i koljenima odlučno puzala prema meni.
"Misli da si divan", viknula sam prije nego što me dohvatila. "Rekla je da si zabavan i seksi i da imaš najveći..." Kamiryn mi je dlan prekrio usta, ali nastavila sam govoriti, "Tenis. Du imuš nujvući tenis koji je vidjula!"
"ZAČEPI!" Kam je vrisnula, popela se na mene i počela me škakljati zabadajući mi Ijutito prst u rebra ne bi li me ušutkala. Vri¬skala sam za milost pokušavajući je skinuti sa sebe. Nekoliko sekundi kasnije Nate nam je prišao i odvukao je s mene.
"Dosta!" izjavio je držeći moju Ijutitu najbolju prijateljicu. "Kam, znam da Adele sve to izmišlja. Prihvatio sam činjenicu da ti je zabranjeno reći bilo što lijepo o meni. Adele, hvala što pokušavaš, ali dobro znam što Kam osjeća prema meni i zato me ne pokušavaj utješiti. Osim toga, ne želiš naljutiti osobu s kojom dijeliš stan. Ne zbog mene."
Stisnula sam usne, načinila preko njih pokret kao da ih zatvaram patentnim zatvaračem i stavila dlanove preko njih. Kam se prestala otimati u Nateovim rukama i piljila je u njega. Mislim da ju je to što je rekao uzdrmalo. Zbunila ju je činjenica što zna da nikad neće reći ništa lijepo o njemu premda joj se sviđa. Osmjehnuo joj se s puno ljubavi, ali Kam je zauzvrat odvratila pogled.
"Hajde, mislim da je vrijeme za krevet", rekao je.
"Ne!" zacvilila sam. "Ne možemo utroje!"
"Ne, srećo, ti ćeš spavati u krevetu jednog od mojih cimera jer su otputovali. Dođi."
Uzeli su me svaki pod jednu ruku, podigli, a zatim mi pomogli da se popnem uza stube jer su mi noge još uvijek bile gumene. Odlo žili su me na dupli krevet u sobi koja je vonjala na dečke, ali bila je veoma uredna. Okrenula sam se, zbacila cipele sa stopala i ugnijezdila se pod meki poplun.
"Jesi li dobro, Del?" upitao je Nate.
"Aha, dobro sam. Samo ću malo odspavati. Na ovom finom krevetu. Neću povraćati, ne brini."
"Dobro. Ako ti što treba. Kam i ja bit ćemo u mojoj sobi, vrata pored", rekao je Nate.
"Zapravo, mislim da ću ja ostati ovdje", izjavila je Kam, a svaka joj je riječ bila hladna kao led. Svatko bi pomislio da je predložio da je ošiša na ćelavo, a ne da prespava s muškarcem u kojeg se zaljubljuje.
Nate, koji je očigledno sve to već čuo, rekao je: " Nema proble¬ma. Kao što sam rekao, moja vrata su do vaših budete li išta trebale. Vidimo se ujutro."
Kam je sjela pokraj mene nakon što je zatvorio vrata, a zatim legla okrenuvši mi leđa.
"Prestani biti takva kučka", promrmljala sam.
"Začepi i spavaj."
"Samo ako budeš dobra prema Nateu. On je divan. Voli te."
"Što ti znaš o tome?"
"Voli te. Voli. Više ne moraš biti kučka prema njemu."
Zaspala sam prije nego što mi je odgovorila i sljedeće čega se sjećam jest da me netko razotkrio i drmusao me. "Hajde, glupačo, jutro je, odlazimo", Kamryn je rekla drmusajući me snažno.
"Ne, hoću spavati", odgovorila sam pokušavajući je otpiliti.
"Baš me briga. Odlazimo." Izvukla me iz kreveta. Polako sam sjela, a svakim pokretom glavu mi je probadala stravična bol Htjela sam vode i još spavati, ali Kam je željela otići pa smo morale otići. Koliko je situacija grozna, shvatila sam tek kad sam ugledala svoje ci¬pele. Preko noći su se iz seksi modnog predmeta na koji sam potrošila mjesečnu plaću preobrazile u sprave za mučenje od trapera.
"Da", rekla je Kam pokazujući na cipele na svojim nogama, "ujutro je pakao hodati u njima."
Klatile smo se ulicama koje su se razdanjivale, stisnute u tanke sakoe izgledale smo kao dvije kurve koje su radile čitavu noć. Svaki mi je korak bio agonija, a često sam nosila cipele s visokom potpeticom. Stoga je Kamryn, koja je uvijek bila u tenisicama, nedvojbeno prola¬zila kroz pakao. Pogledala sam je sa strane očekujući da ću vidjeti na njezinu licu bol i bijes, ali nije bila ljuta. Zapravo, slabi samodopadan smiješak poigravao joj je na usnama. To je moglo značiti samo jedno.
"Jesi li ga dobro sredila?" upitala sam.
"O da", rekla je samozadovoljno frknuvši nosom. "Neće nor¬malno hodati cijeli tjedan."
Otkako sam u bolnici, imam mnogo vremena za repriziranje dijelova svog života. S te sam noći često skidala prašinu i ponovno je vrtjela. Pogotovo onaj dio kad kaže: "Mislim da mi se sviđa." Meni je prvoj rekla da ga voli. Njemu je to rekla tek mjesecima kasnije. Bila sam počašćena što je meni prvoj rekla da je zaljubljena. To je pokazivalo koliko me cijenila.
Još se mrzim što sam im uništila vezu.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator
OSMO POGLAVLJE
Nasamarena.
Namagarčena. Nasanjkana. Nasamarena. Kako god to na¬zvali, to mi se dogodilo. Nisam to shvatila, nije mi ni palo na pamet da je to moguće, do jutra kad smo se Tegan i ja pojavile u bolnici.
Otvorila sam vrata Deline bolničke sobe. Tegan je utrčala i uspentrala se na krevet, a Del mi se nasmiješila na način koji je govorio da zna kako moj odgovor glasi "da". Prihvatit ću njezino dijete.
Međutim, po svemu sudeći, Del je oduvijek znala da će odgo¬vor biti potvrdan jer je drznica već dala prirediti pravne dokumente za posvojenje imenujući me zakonskom starateljicom. Pribavila je i potrebne obrasce kako bih što prije mogla pokrenuti postupak Teganina posvojenja. Ti su papiri ležali skriveni u drvenoj ladici pokraj njezina kreveta čekajući na mene da ih potpišem. Dok joj je Tegan brbljala i ljubila joj lice, Del mi je pokazala prema papirima. Kad sam otvorila ladicu, otkrila sam da je u nju obzirno stavila i kemijsku olovku.
"Možeš ih i sada potpisati", rekla je osmjehujući se.
"Pa da, mogu", odgovorila sam. Nisam rekla ništa o tome što sam zatekla u Guildfordu. Niti o tome što namjeravam poduzeti. Kad malo promislim, nisam rekla čak ni "bok".
Ovlaš sam pročitala papire znajući da me Adele ne može zeznuti više nego što je to već učinila, a zatim se oduprla porivu da kod Xova na različitim stranicama umjesto Kamryn Matika potpišem "najveći svjetski magarac".
Čak i sad, sjedeći u hodniku i stišćući plastičnu čašu iz kavo mata, malo sam kipjela. Ali samo malo. Dobro, ne baš tako malo. Bila sam uplašena. Zbunjena. Ljuta. Bila sam dovedena pred gotov čin i osjećala sam... Što sam osjećala? Većinu noći provela sam galopirajući, trčeći, hodajući, šepajući i pužući kroz cijeli niz osjećaja i na koncu završila s "prihvaćanjem" koje je uvelike bilo nalik "mi¬renju sa sudbinom". Bila sam progonjena sve dok se nisam našla stjerana u zamku, dok nisam postala taokinjom cijele te situacije: nisam mogla vratiti Tegan u Guildford, nisam je mogla ostaviti da odrasta u domu, drugog izbora nisam imala. Nije bilo izlaza.
Prema tome, bez obzira s kakvim se proturječnim osjećajima u sebi borila, morala sam to učiniti. Ipak je to bila moja mala Tiga. Držala sam je u naručju nekoliko minuta nakon rođenja, pomogla joj odabrati ime, bila sam s njom kad je napravila svoje prve korake, gotovo zaplakala kad je, nakon što ju je Adele jedne godine pitala želi li ići vidjeti Djeda Mraza, pokazala prstom na mene i rekla: "Ide Win." Morala sam to učiniti. Kako sam mogla odbiti? To je bila Tiga. Kako sam mogla ne željeti preuzeti brigu o njoj?
Zapravo, vrlo lako, pomisao mi se pojavila u glavi prije nego što sam je stigla zaustaviti. Loša si osoba, grdila sam samu sebe. Loša, loša osoba.
Tiga se potpuno preobrazila kad smo stigle. Činilo se da ne primjećuje cjevčice i aparate oko svoje majke i doslovce je skočila na krevet bacivši ruke oko majčina vrata i obasipajući joj obraze poljupcima. Jedva da je išta rekla od Guildforda, a sada je lupetala poput igračke konačno navijene nakon tjedana mirovanja. Iscrplji¬vala se super brzim brbljanjem neprestano zastajkujući kako bi po¬ljubila majčin obraz.
Iskrala sam se iz sobe i ostavila ih neko vrijeme same. Zabora¬vila sam koliko su bile povezane. Bile su najbolje prijateljice i nisu podnosile razdvojenost. Nisu bile potpune jedna bez druge. Kako će Tegan primiti...
Napravila sam još jednu napuklinu na plastičnoj čaši.
A ako se Delino stanje popravi?
Što ako se oporavi? Ako uđe u remisiju? Zgrabila sam tu po¬misao i čvrsto se uhvatila za nju kao za pojas za spašavanje u moru očaja i samosažaljenja u kojem sam se trenutačno utapala. Del će preživjeti.
Gdje je pisalo da mora umrijeti? Je li već sve pokušala? Baš sve^ Sva moguća liječenja? A i sigurna sam da si nisam umislila da izgleda bolje. Zdravije. Manje sivo, manje prošarana pjegicama i manje umorno. To je vjerojatno bio Teganin utjecaj. S Tegan uza sebe, Del se očito osjećala stotinu puta bolje pa možemo krenuti od toga. Ona i Tegan provodit će puno vremena zajedno. Ojačat će i preživjeti.
Otprilike pola sata kasnije, sestra Nancy odvela je Tegan u šetnju do kamine kako bi Del i ja mogle porazgovarati.
"Mogla bi ozdraviti", izlanula sam iste sekunde kad su se za¬tvorila vrata iza Nancy i Tegan. Još nisam savladala taktično pona¬šanje pred bolesnikom. "Hoću reći, stanje bi ti se moglo popraviti."
Del je neznatno odmahnula glavom. "Ne."
"Ali ti to ne znaš", rekla sam.
"Znam."
"Daj, Del, ne možeš odustati. Još možeš pobijediti bolest, znaš da možeš. Ti si jedna od, ne, ti si najjača osoba koju poznajem. Pogledaj koliko si sranja imala u prošlosti jer se ne možeš..."
"Kam, prekasno je", prekinula me Del.
Nisam namjeravala odustati i jednostavno sam nastavila go¬voriti. "Moraš se boriti. Možeš pobijediti tu bolest", rekla sam. "Postoji gomila novih načina liječenja, alternativnih. Nisi probala akupunkturu ili..."
"Kam", glas joj je bio dovoljno ozbiljan da zaustavi moje mah¬nito brbljanje. "Ja sam prihvatila. I ti ćeš."
"Ali moraš se boriti", prošaptala sam.
"Borila sam se. Zato i jesam još uvijek tu."
"Ne mogu vjerovati da tako lako odustaješ."
"Kam, ne razumiješ..." Glas joj se postupno razvukao i du¬boko je udahnula. "Ja želim živjeti, Bože, kako želim živjeti! Želim vidjeti svoju kćer kako odrasta. Želim prolaziti s njom kroz sve te pubertetske svađe na koje sam se pripremala. Želim pronaći cigare¬te u njezinoj sobi i posvađati se s njom radi toga. Želim je ispratiti na fakultet. Želim je odvesti pred oltar kad se bude udavala. I sama se želim udati jednog dana jer, znaš, još uvijek vjerujem u ljubav.
Želim imati vremena da riješim svoje probleme. Mislila sam da imamo cijelu vječnost. Mislila sam da ja imam cijelu vječnost. A sad znam da nemam i moram to prihvatiti. Moram..." Del je zastala i ponovno udahnula. "Želim živjeti. Ali neću. Moram to prihvatiti, inaće ću se blokirati. A moram biti aktivna. Moram sre¬diti što više toga za Tegan, učiniti sve što mogu da se pobrinem da joj život bude sređen. A to što je s tobom, početak je toga."
Udahnula sam pokušavajući povući suze iz očiju, ali oslobodile su se i skotrljale niz moje lice. Dlanovima sam otrla suze s očiju i obrisala ih o traperice.
"Napisala sam joj gomilu pisama", govorila je Del. "Dvade¬set rođendanskih čestitki. Dvadeset božićnih čestitki. Sve sam ih napisala. Čudo koliko se toga ima reći čak i kad pišeš unaprijed. Ali pisma, pisma su za događaje kao što je njezin osamnaesti rođendan. I dvadeset prvi. Kad bude odlučivala hoće li studirati. A neka su jednostavno za one trenutke kad bismo razgovarale. Znaš, zapravo, vidjet ćeš koliko voli razgovarati. Sjećaš se koliko je bila pričljiva? Vidjet ćeš..."
Zagrizla sam donju usnu i oborila glavu dok je govorila. Nje neće biti tu za koju godinu. Za dvadeset godina. Za pet godina. Čak ni za godinu. Bila je to zastrašujuća pomisao znati da netko koga voliš neće dočekati budućnost. Neće doživjeti da vidi hoće¬mo li imati drugu premijerku, ovoga puta bolju. Neće znati koliko će joj kosa posijedjeti, koliko će joj se lice naborati, koža objesiti. Neće doživjeti da vidi kakva će osoba postati njezina kći. Bila je to porazna pomisao. Stegnulo me u grudima. Svježe suze skliznule su mi iz očiju i skotrljale se niz moje lice.
Mene možda ne bude za dvadeset godina, pet godina ili za godinu, ali ja to nisam znala. Nisam u sebi imala taj sat koji otkuca¬va tako glasno da zaglušuje sve ostalo. Del će umrijeti.
"Nisam joj htjela ostaviti videosnimku. Nisam željela da me se ovakve sjeća zauvijek. Želim da me se sjeća zdrave, kao na slikama, a ne sive, stare i umorne. Pisma će pomoći. Nadam se. Nadam se." Deline su oči pocrvenjele kao jučer kad je htjela zaplakati. Previše joj se plakalo za nekoga tko je tvrdio da je pomiren sa sudbinom.
"Moraš je voljeti. Obećaj mi. Čak i kad bude stvarno zločesta ili kad kaže nešto grozno, moraš je voljeti. Obećaj mi. Obećaj mi, molim te."
Kratkom kretnjom otrla sam suze. Pa dobro, što je ona mislila, tko sam ja? Naravno da ću voljeti Tegan. Da je ne volim, bih li uopće razmatrala da je posvojim? "Del, samo zato što sam prestala razgovarati s tobom, ne znači da mi više nije stalo do vas obje."
"Bojim se da neće imati bezuvjetnu Ijubav, a to je jedino što majka želi za svoju kćer. Da zna da će uvijek imati nekoga tko je voli bez obzira na sve. Obećaj mi da ćeš joj to dati bezuvjetnu Ijubav."
Potvrdno sam kimnula glavom. "Uvijek sam je voljela. Što mi¬sliš zašto sam joj slala poklončiće? A i vidi..." rukom sam potražila crveni kožnati novčanik u torbi, izvukla ga, otvorila i pokazala joj ga.
Dok mi ga je uzimala iz ruke, primijetila sam da joj je koža na rukama tanka kao flispapir, a žile pod njom plave i zelene poput žica kabla koje vode do utičnica na njezinim prstima. Bile su pune ožiljaka na mjestima gdje su joj bile zabodene igle. Odvratila sam pogled, njezine su me ruke žalostile.
Del je otvorila moj novčanik i ugledala Teganinu sliku. Sli¬kala sam je za njezin treći rođendan, nekoliko tjedana prije nego što sam napustila London. Kosu sam joj uplela u dvije riblje kosti s razdjeljkom na sredini, a na sebi je imala ružičastu haljinicu bez l ukava i bijelu majicu. Široko se osmjehivala u fotoaparat isturene brade i stisnutih očiju.
"Stalno je imaš u novčaniku?" prošaptala je Del. "Čak i poslije..."
"Aha", prekinula sam je. Sliku sam stavila u novčanik nakon što sam se preselila u Leeds i shvatila da više nikad neću vidjeti Tegan. Bila je to jedina njezina fotografija koju sam imala, a koja nije odmah otkrivala tko joj je otac.
Željela sam, ne, trebala sam podsjetnik na nju jer u svemu to¬me, u svoj mojoj boli, bijesu i šoku, jedna mi je istina bila i ostala savršeno jasna. To nije bila njezina krivnja. Tegan nije bila odgo¬vorna što su moj zaručnik i moja najbolja prijateljica sve uništili. Uostalom, "Oduvijek sam obožavala Tigu. Znaš to. I sama si to rekla neki dan. Nisam je samo tako mogla prestati voljeti."
Delino se tijelo opustilo kao da joj je jedna briga, jedna od stva¬ri s njezina popisa svega o čemu mora brinuti, pala s vrata. "Obećaj mi još jednu stvar", rekla je i dalje piljeći u sliku ispod plastike u mom novčaniku.
"Što?"
Osjećala sam kako me njezine oči gledaju dok nisam podigla pogled prema njoj. "Kad je posvojiš, promijenit ćeš joj ime u svoje, zar ne?"
"Vjerojatno. Iskreno, nisam tako detaljno razmišljala o tome. Imala sam samo dvadeset četiri sata da donesem odluku. Trebat će mi malo više vremena do doradim pojedinosti."
"Ali kad to učiniš, promijenit ćeš joj prezime u svoje, zar ne?" ponovno je upitala Del.
"Valjda", odgovorila sam slegnuvši ramenima. "Vjerojatno."
"Dobro. Onda joj moraš dopustiti da te zove mama ako to bude željela."
" Što?" ustuknula sam u stolcu, pogođena. "Ma daj, Del, to... Ne. Ne. Ne mogu."
"Zašto ne?" "Jer nisam."
"Nisi joj ni teta pa te zove teta."
"To je sasvim drugačije. Dobro znaš da je to sasvim drugačije."
"Želim da osjeća kao da ima drugu mamu, kao da ima neko¬ga tko će raditi sve majčinske stvari s njom."
"I imat će. Ali nije u redu da me zove mama. To nije... nije prirodno!"
"To je tvoj najbolji argument?" Del je podigla ono što je nekad bila njezina lijeva obrva rugajući mi se.
Na moju sramotu, bio je. Ono što sam pokušavala reći bilo je da ne mogu tako lako zamijeniti drugo ljudsko biće i da nije u redu to pokušavati. Tegan je poznavala svoju majku, sjeća je se. Tražiti od nje da me smatra novim izdanjem žene koju je zvala majkom, na nju bi moglo ostaviti trajne posljedice. Tegan bi me mogla zavoljeti, ali nikada me ne bi mogla voljeti kao što je voljela svoju majku. Bilo bi pogrešno to od nje tražiti. Rastrgalo bi je, zbunilo na način koji ne možemo ni zamisliti. Nisam željela biti odgovorna za takvo što.
"Dobro znaš da ne pokušavam reći samo to", odgovorila sam.
"Daj, Kam, pa što misliš, što znači posvojenje? Ono znači da postaješ njezinom majkom, da prihvaćaš ulogu. Preuzimaš na mje¬stu gdje sam ja stala. Želim da te smatra svojom majkom. I želim da ti nju smatraš svojom kćeri."
"Hoću."
"Nećeš ne budeš li joj dozvolila da te zove mama." Del je najednom prestala govoriti i naslonila svoje krhko tijelo i glavu omo¬tanu šalom na bijele jastuke. Gledala sam je kako udiše nekoliko puta, a koža joj je svakim novim udahom bivala bijedom. Oči su joj se zatvorile. Udahnula je još nekoliko puta. "Ako ti netko dovoljno puta kaže da si lijepa, povjeruješ."
Glas joj je bio tanašan i krhak poput papirne maramice. I naj¬manji bi ga prekid rastrgao. Polako je otvorila oči. "Ako ti netko... ako ti dovoljno puta nešto kaže, povjeruješ u to. Samoispunjujuće proročanstvo. To želim tebi i Tegan. Bude li te dovoljno puta na¬zvala mamom, povjerovat ćeš. Postat će dio tebe koji nikad nećeš... nikad nećeš htjeti pustiti. Postat će tvoja kći."
"I bit će. Znaš ono >Što ružom zovemo pod drugim imenom bi isto mirisalo<. I dalje me može zvati tetom, a ja ću joj biti poput majke. Nikada me ne bi mogla zvati majkom, jer već ima majku, tebe. Ali ja ću biti druga najbolja stvar. Bit ču ruža i mirisati isto."
"Molim te. Samo razmisli o tome."
"Dobro. Razmislit ću o tome. Ali samo razmisliti. Ništa ne obećavam."
Tišina se spustila na nas. Tišina koju je prekinula s: "Kam, u vezi Natea..."
"Del, molim te, nemoj", prekinula sam je. "Ne mogu razgo¬varati još i o tome povrh svega ostalog. Jedva se nosim s ovim. Ne mogu razgovarati još i o tome. Dobro? Molim te. Riješit ćemo to drugi put."
"Drugi put", ponovila je. "Vrijeme tako smiješno zvuči. Bes¬konačno. Vječno. Ali nismo vječni."
"To ti kažeš, ali nitko zapravo nije dokazao da je vrijeme bes¬konačno."
Adele se nasmiješila. "Nepodnošljiva si."
"Pokušavam biti", uzvratila sam joj osmijeh. Zatim sam izre¬kla ono o čemu sam razmišljala dok sam čekala u hodniku. "Gle, rekla si da imaš još nekoliko mjeseci... Uzet ću neplaćeni dopust na poslu. Ako se liječnici slože, unajmit ću stan za nas tri i doći ćeš kući. Naučit ću se brinuti o tebi i bit ćeš kod kuće. Znaš, dok... dok..." Nisam to mogla izgovoriti. Pomislila sam, razmotrila, ali nisam mogla izgovoriti. Nisam htjela izgovoriti. "Želim biti uz tebe na..." progutala sam. "Želim biti uz tebe."
"Učinit ćeš to?" Potvrdno sam kimnula, lica izobličenog od emocija. Znala sam što nudim. Nisam to mogla izgovoriti, ali nudila sam da gledam kako umire. Gledat ću kako moja najbolja prijateljica napušta svijet. Prezala sam od pomisli da se brinem o djetetu, jesam li doista u stanju sjediti pored osobe koju volim i gledati kako iz nje istječe život? Morat ću. Naravno da ću morati. Nije imala nikoga drugog. Uostalom, ona bi učinila isto za mene da su uloge obrnute. "Naravno da hoću, Del", rekla sam. "Naravno da hoću."
Pružila je ruku prema meni i primila sam je. Bila je hladna na dodir, kože tanke poput flispapira i suha. Pomislila sam da bih je mogla smrviti budem li je prečvrsto držala. Pogledi su nam se susreli i na sekundu sam se osjećala kao da smo opet u onoj kantini na fakultetu kad me osvojila. Sve ono što je bilo dobro u njoj, sva njezina unutrašnja ljepota zračila je van prema meni.
"Ali znaj da si sretna", rekla sam s drskim osmijehom na licu. "Znaš da to ne bih učinila ni za koga drugog, zar ne?"
"Počašćena sam", uzvratila je slabašno se nasmijavši i omota¬vši prste oko mojih, "iskreno sam počašćena."
"Ne, ja sam."
DEVETO POGLAVLJE
U
Londonu sam bila tjedan dana, premda se činilo kao čitav život. Život prometom zakrčenih ulica, anonimnog življenja i naglasaka poput moga. Bilo je to gotovo kao da nikad nisam ni otišla. U to vrijeme, tih zadnjih osam dana, nas tri, Adele, Tegan i ja, ušle smo u rutinu. Labavu, ali ipak rutinu. Struktura, bez obzira koliko malena, svima nam je bila važna.
Budile bismo se petnaest sekundi nakon svitanja jer je Tegan voljela ispuzati iz pokrivača, leći na rub kreveta, upaliti televizor, pronaći program s crtićima i ostati pred njima koliko god bih joj ja to dopustila. Čim bi se televizor upalio, navukla bih jastuk na glavu pokušavajući utišati visoko skvičanje i buku koji su izbijali iz ekrana.
Nakon otprilike pola sata crtica, sva ukočena izvukla bih se iz duplog kreveta jer bih cijelu noć provela nasmrt preplašena da ću se okrenuti i zdrobiti je u snu. Nakon mog tuširanja, nagovorila bih Tegan da se okupa. Do vremena kad bismo se obje odjenule, Tegan bi već bila izvan sebe od uzbuđenja jer je znala da će uskoro vidjeti mamu.
Svratile bismo u bolnicu na sat, dva dok ne bismo iscrpile Del, a zatim išle u potragu za kućom. Nijedna kuća i stan koje smo Tegan i ja vidjele nisu nam odgovarali, ali danas, osmi dan otkako sam tu, znala sam da ćemo nešto pronaći. Lijep rrosoban stan na prizemlju, u kojem će Del imati vlastiti prostor, a Tegan i ja svaka svoju sobu. Možda čak i vrt u kojem će se Tegan moći igrati sada kada je ljeto doseglo vrhunac, zrak bio topao, a dani puni sunca i pozitivne ener¬gije. Danas je bio taj dan, osjećala sam to u duši.
Sve ostalo što sam morala uskladiti kako bih život prilagodila ovoj situaciji sjelo je na mjesto. Na poslu sam zatražila neplaćeni šestomjesečni dopust, ali predložili su mi da prethodni i sljedeća dva tjedna uzmem redovni godišnji odmor, a zatim tri dana u tjednu radim od kuće, odnosno s mjesta koje ću unajmiti s Del i Tegan. Komunicirat ćemo elektroničkom poštom, a moći ću raditi i iz londonskog ureda robne kuće čija sam voditeljica marketinga. Budem li trebala ići u Leeds, sastanke će zakazivati u podne kako bih onamo i natrag mogla stići u istom danu. Pronaći ću agenta za nekretnine da iznajmi moj stan u Leedsu. Sve će se riješiti. Samo nam je još trebalo mjesto za stanovanje.
Unatoč mom uvjerenju da ćemo pronaći odgovarajući smještaj, današnji dan nije započeo osobito dobro. Moja petogodišnja štiće¬nica još nije ustala jer je dokasna bila budna pršteći od uzbuđenja zbog budućnosti, brbljajući o tome kako ćemo nas tri živjeti zajed¬no. Zadnjih se osam dana počela opuštati uz mene. Sada se osjećala dovoljno sigurnom da čini stvari poput uključivanja televizora bez prethodnog zurenja u mene dok je ne bih pitala što nije u redu. Pretpostavljam da je i sa svojom majkom razgovarala o budućnosti jer bi pitala stvari poput: "Kakav je Leeds?" i "Mogu li imati svoju sobu?"
Teganina najnovija zamisao bila je da nabavimo mačku. Nije bilo ikakve šanse da nabavimo bilo kakvu dlakavu životinju, ni sa¬da, ni ikada. Mjesto im je u divljini, a ne u mom stanu. Ne znam odakle joj ta ideja, ali to je bila jedna od prvih stvari koje je spome¬nula jučer kad smo posjetile njezinu majku.
()tvorila je vrata Deline sobe, utrčala unutra, skočila na krevet i započela ritual ljubljenja. Počela bi ljubiti Del visoko po lijevom obrazu spuštajući se sve niže i niže preko brade, izbjegavajući cjevčice u njezinim nosnicama, pa se penjući uz desni obraz. Činilo se kako Tegan nikad nije primjećivala da joj mama ne izgleda dobro ni da je spojena na aparate. A jučer me to nije ni čudilo. Del je izgledala fantastično za vrijeme našeg večernjeg posjeta. Doimala se jačom ne¬koliko zadnjih dana, čak je jela krutu hranu uspijevajući je zadržati. Činilo se da se sve sporije umarala kad smo joj bile u posjetu, a govor joj nije bio isprekidan mnogim stankama radi toga da uhvati zraka ili odmori oči.
Jučer joj se u lice vratila boja, sive i žute mrlje su iščezle, a koža joj je sjajila zdravim ružičastim sjajem. Crvenilo iz bjeloočnica goto¬vo je potpuno nestalo, a u sivoplave prozore njezine duše vratila se iskra. Bila je gotovo normalna. Izuzev mornarskoplave marame koju je imala oko glave, mršava lica i nedostatka obrva, mogla je biti Del koju sam nekoć poznavala. Osmjehnula sam se jer je i ona učinila isto. Prihvatila je da ipak ima izbora; da bi mogla ozdraviti, živjeti.
"Kako si?" upitala je. Glas joj je zvučao krepkije nego prije tri dana pa mi se razvukao osmijeh.
"Dobro sam. Uvijek sam dobro", rekla je. "Tako dobro izgle¬daš."
"Dobro se osjećam. Ne dobro. Bolje. Puno bolje. Ti, pak, iz¬gledaš iscrpljeno."
"Dobro sam, zbilja." Bila sam umorna. Nisam se mogla sjetiti kad sam se zadnji put pošteno naspavala, ali, hej, pogledajmo stvari iz perspektive: smrtno bolesna, malo iscrpljena, tko bi se tu trebao žaliti?
"Molim te, pazi na sebe, Kam."
"Pazim", uzvratila sam.
"Kako da ne", rekla je Adele.
"Pazim."
"Možemo li nabaviti mačku?" upala je Tegan.
"To ćeš morati pitati Kamryn", rekla je Del prebacivši odgo¬vornost na mene, premda je znala kakvo je moje mišljenje o svemu što ima dlake.
"Možemo li?" upitala me Tegan.
"Ne odmah, draga. Razgovarat ćemo o tome drugi put". Kao na primjer, nikad.
Del je stisnula usne da sakrije smiješak.
"Danas smo vidjeli kuću bez kata", obavijestila je Tegan svoju majku. "Prizemnicu."
"Baš lijepo", rekla je Del.
Tegan se ispružila na krevetu i spustila glavu na majčinu desnu dojku izbjegavajući kao šestim čulom cjevčicu koja joj je izlazila iz torza, kao i onu u ruci. Del je nježno pogledala kćerinu glavu, a zatim ponovno podigla pogled prema meni. "I ona je umorna."
"Znam. Nije ni čudo nakon cjelodnevnog traženja stana."
"Mora se već jednom negdje skrasiti."
"I hoće. Kad pronađemo odgovarajuće mjesto, imat će svoju sobu i moći će te vidjeti kad god poželi. A to vam objema treba."
"Ako nabavimo mačku, možemo li je zvati Mačkica?" pospa¬no je upitala Tegan.
"Mačkica je sjajno ime za mačku", rekla je Del pokušavajući se suzdržati od smijeha.
"Pa da", rekla sam, "savršeno."
"Zamisli kako po susjedstvu dozivaš >Mačkice, Mačkice"Zašto se smijete?" upitala je Tegan dok smo se njezina majka i ja smijuljile poput dva školarca koja su otkrila prozirne grudnjake u majčinu katalogu na stranicama s donjim rubljem.
"Teta Kamryn izvodi gluposti. Ne obaziri se na nju."
"Da, draga, ne obaziri se na mene."
Sinoć kad smo se vratile u hotel, znala sam zašto Tegan nije pospa¬na. Odrijemala je dok smo Del i ja smišljale najčudnija i najprostija imena za ljubimce koja bismo mogle izvikivati hodajući po ulicama.
Omiljena su nam bila Dlakavo dupe "Dlakavo dupe. Dlakavo dupe, večera!" zbog čega se Del toliko smijala da sam mislila da će se onesvijestiti.
Po povratku u hotel, Tegan je prštala od energije uzbuđeno brbljajući kako ćemo nabaviti mačku, kako će njezina mama doći kući, kako ćemo imati riblje prstiće za večeru... Ništa joj nije bilo prebanalno za razgovor. Gledala sam je kako brblja dok skakuće po krevetu. Zatim sam je gledala kako liježe kao da će zaspati pa ponovno iznenada skače kako bi pričala o nečemu drugome. Divila sam se preobražaju. Prije manje od tjedan dana nije htjela razgova¬rati sa mnom, a sada se nije gasila. Kad je konačno zaspala, bila su gotovo tri sata ujutro i bila sam iscrpljena.
Provjerila sam u kojem položaju spava. Bio je to oblik malenog po¬lumjeseca ispod plavih deka, s plavom kosom raširenom oko lica po bijelom jastuku. Možda ću je ostaviti da spava malo duže. Del ionako jutros dolazi specijalist pa je potraga za smještajem naš prvi današnji zadatak. Htjela sam što prije krenuti u potragu, ali Tegan se očigledno trebala naspavati, a ja nisam imala želju cijeli se dan natezati s mrzovoljnim djetetom.
Trgnulo me kucanje na vrata. Oči su mi poletjele prema zaslo¬nu radio budilice koja je stajala uz krevet. 07:55. Prerano za posje¬titelje. Možda je sobarica došla po prljavo rublje. Zabrinuto sam se ugrizla za donju usnu. Nisam odvojila rublje za pranje. Posramljena, osvrnula sam se po sobi. Soba nam je bila kao da je na nju pala bomba. Stvari posvuda. Nova odjeća, koju sam morala kupiti jer ni¬sam ponijela dovoljno stvari, pomiješana sa starom, Teganina odjeća koju sam izvadila ali je nije htjela obući i nisam je spremila natrag, Teganine igračke s kojima se igrala. Nisam bila najurednija osoba na svijetu, a za život u jednoj prostoriji čovjek to doista treba biti. Morat ću je zamoliti da dođe kasnije kad sakupim rublje za pranje.
Probila sam se preko nekoliko hrpa odjeće da dođem do vrata.
Nancy, Adelina sestra, stajala je s druge strane. Na sebi je imala zakopčani ogrtač bež boje, crne tajice i ružičastobijele tenisice. Crne pletenice bile su joj raspuštene, lice nenašminkano i bez uobičajeno¬ga veselog osmijeha.
Znala sam. Čim sam joj ugledala lice, znala sam. Ali istodobno i nisam znala, nisam bila spremna.
"Bok, Kamryn", rekla je s osmijehom. Ne njezinim uobiča¬jenim veselim i vedrim osmijehom. Ovaj je osmijeh bio topao, ali prigušen.
"Bok", uzvratila sam.
"Gdje je Tegan?" upitala je.
"Spava", odgovorila sam.
"U redu, to je dobro. Mogu li razgovarati s tobom u hodniku?"
Potvrdno sam kimnula glavom, okrenula se da provjerim spava li Tegan pa uglavila cipelu kako vrata ne bi zatvorila.
Otišle smo na kraj hodnika do mjesta gdje su stajala dva kož¬nata naslonjača i stakleni stolić na kojemu je stajala vaza sa svilenim cvijećem. Nijedna od nas nije sjela, a ja sam držala jedno oko na vratima naše sobe.
"Žao mi je, Kamryn", započela je Nancy, a onaj roj leptira koji mi je lepršao u želucu navro je u moje tijelo. "Adele je noćas preminula."
"Ali jučer je dobro izgledala", istisnula sam kroz tvrdu knedlu koja mi je stajala u grlu.
"Bila je jako, jako bolesna."
"Ali jučer je izgledala bolje", uporno sam tvrdila. "Rekla je da se osjeća bolje." Uzevši u obzir to svjedočenje, svjedočenje jedi¬ne osobe koja može znati kako se Adele osjeća, kako mi ova žena može govoriti takvo što?
"Adele je izgledala bolje, ali njezino se stanje pogoršavalo već jako dugo. Svi smo se iznenadili što je toliko izdržala."
To nije imalo smisla. Uopće nije imalo smisla. Jučer smo se smijale. Šalile kako bi bilo nazvati ljubimca Dlakavo Dupe. "Nije bila sama, zar ne?" Moje oči mahnito su pretraživale Nancyno umorno lice. To je bila najvažnija stvar na svijetu u tom trenutku, da nije otišla na to novo putovanje sasvim sama. Bez ikoga da joj pomogne prijeći na to novo mjesto na koje je išla. "Adele nije bila sama dok je umirala?"
Nancy je odmahnula glavom. "Ne. Ja sam bila uz nju. Poručila Tegan da je voli, a tebi do viđenja."
"Trebala sam biti tamo. Ja sam trebala biti uz nju. Rekla sam joj da ću biti uz nju."
"Ona to nije željela", Nancy je nježno rekla i spustila ruku na moju. "Već je previše tražila od tebe. I bila je sretna."
"Izdržala je toliko dugo samo zato što nije znala što će biti s njezinim djetetom. A kad si ti došla, bila je sretna jer je znala da će njezino dijete biti zbrinuto i mogla se konačno opustiti. Zato je izgledala bolje, jer nije bila toliko zabrinuta. Jučer je znala da joj se bliži kraj. Kad ste otišle, rekla mi je da ti ne javim do jutra ako premine tijekom noći. Nije htjela da uništiš svoju zadnju uspomenu na nju veselu i nasmijanu gledajući je kako umire. Htjela je da je pamtiš nasmijanu."
"To zvuči poput Adele, sve mora imati pod kontrolom do sa¬mog kraja", prošaptala sam s primjesom ljutnje u glasu. Da sam zna¬la, mogla sam se dolično oprostiti. Mogla sam je poljubiti i zagrliti. Reći joj koliko je volim. Nisam joj to rekla. Nijednom u posljednjih devet dana nisam joj rekla da je volim. I nikad joj nisam rekla da joj opraštam. Jesam li joj oprostila? Ne znam. Nisam htjela razgovarati o tome, to znam, ali jesam li joj oprostila? Čak i da nisam, jesam li joj trebala reći da joj opraštam? Jesam li joj trebala skinuti taj teret s duše?
"Nije se mučila. Zaspala je i više se nije probudila. Ja sam je držala za ruku dok je tonula u san. Znala je da nije sama."
"Nisam htjela da bude sama", prošaptala sam. Mogla sam učiniti više. Mislila sam da su pred njom još mjeseci, a ne dani života. Trebala sam poslušati što je imala reći, dopustiti joj da se rastereti. Nisam htjela da umre misleći kako je još uvijek mrzim.
Okrenula sam se prema Nancy. Ako je bila uz Adele, vjerojat¬no je bila budna cijelu noć. I njoj je bilo stalo do Adele, zbližile su se posljednjih nekoliko mjeseci. Zacijelo joj je bilo grozno držati je za ruku dok je umirala.
"Hvala, Nancy", rekla sam želeći je zagrliti, želeći joj pokaza¬ti koliko sam joj zahvalna što je odradila moj posao. Ali nisam se mogla pomaknuti. Stajala sam kao ukopana pa sam u glas pokušala ugurati što je više moguće zahvalnosti. "Za sve. Što si joj bila ondje sve te mjesece, što si bila uz nju na kraju i što si mi osobno došla reći. Hvala ti."
"Ovo je grozan šok za tebe", uzvratila je Nancy. "Želiš li sjesti nakratko?"
Niječno sam odmahnula glavom. "Dobro sam. Očekivale smo da će se to dogoditi, samo je došlo prije nego što sam mislila."
"Želiš li da nazovem nekoga? Nekoga tko bi mogao doći i biti s tobom?"
"Ne. Dobro sam, zbilja. Ja..."
Noge su me izdale i najednom su mi se koljena našla uronjena u blijedozeleni tepih na hodniku. Tijelo se savilo naprijed, a čelo go¬tovo dodirivalo pod. Rukama sam prekrila oči dok mi se lice grčilo.
Počelo je kao grumenčić boli duboko u meni koji je rastao i rastao sve dok se nije pretvorio u golemu gušeću kuglu agonije. Umrla je. Nikad je više neću vidjeti. Nikad više neću s njom razgo¬varati. Nikad je više neću držati za ruku. Niti joj reći da je glupača. Niti će me ikad više povući za kosu i reći da prestanem biti kučka. Niti ćemo samo sjediti i gledati televizor zajedno.
Val suza izlio se iz mene. Ostavila me. Ja sam ostavila nju, ali sad je ona ostavila mene zauvijek. Moje najbolje prijateljice više nema.
Moje se tijelo ponovno savilo naprijed dok je druga poplava suza pojurila iz mene. Htjela sam ovako plakati, slomiti se i plakati, onoga dana kad sam saznala za nju i Natea, ali nisam mogla. Suze su bile tu, stajale su tik iza mojih očiju, u mome grlu, tik iza mojih grudi. U pozadini mojih osjećaja. Čak i kad sam sve pozive vezane uz otkazivanje vjenčanja preusmjeravala na svog zaručnika, čak i na sam dan vjenčanja, nisam mogla do kraja plakati jer se nije činilo stvarnim. Bio je to jedan od onih događaja i situacija koje nisam slutila pa nisam znala kako bih se nosila s njima. Nastavila sam da¬lje. Sa životom. Sa svime. Sada je sve izlazilo, jurilo mojim tijelom u bolnim valovima slijevajući mi se niz lice u vodopadima.
I sljedeći se emocionalni blok rastopio. Blok koji me spriječio da se ne slomim kada sam primila onu razglednicu na moj rođendan i našla se do grla uronjena u uspomene na Del i Natea. Rastvo¬rio se, a šok, ljutnja i zamjeranje navrli su iz mene.
Sljedeća provala osjećaja bila je potaknuta prizorom nje kako leži u bolničkoj postelji. Bilo je užasno vidjeti da je tek sjena osobe koju sam nekoć poznavala, ljuštura žene koju sam voljela. Mrzila sam se u tom trenutku. Mrzila sam se što sam je razočarala, što sam je ignorirala, što sam odbacila svaki njezin poziv u pomoć. Napusti¬la sam je. Okrenula sam joj leđa kad me najviše trebala. I na to se svela. Na ništa. Tada sam htjela plakati, ali nisam.
Zatim su navrle suze zbog onoga što se dogodilo Tegan. Mo¬gla sam je spasiti od sve te boli i svog tog nasilja da sam otvorila bar jedno Delino pismo. Da sam bar jednom razgovarala s njom i sa¬znala što se zbiva. Svaka modrica, ožiljak i trag udarca remenom na Teganinu mršavom tjelešcu ostavio je ožiljak na mojoj duši. Borila sam se protiv tih suza kad sam je prvi put kupala jer sam morala biti jaka. Nisam se smjela raspasti. Međutim sada je nestala svaka trunka moje snage i sve što je ostalo bilo je veliko jezero jecaja.
Nisam se osjećala bolje. Svaki jecaj nije otpuštao bol, nego je sa sobom donosio još. Još stvari od kojih sam se skrivala, koje sam gurala od sebe, potiskivala i ostavljala iza sebe izlijevale su se iz mene u uzburkanim slapovima. Zbrka. Pravila sam zbrku. I nisam mogla prestati.
Tegan je još spavala.
Zadnjih sat vremena gotovo se nije pomaknula i nekoliko sam se puta morala dobro zagledati da vidim je li diše. Bila je tako mir¬na u snu, vjerojatno najmirnija otkako smo stigle ovamo.
Ležala sam pokraj nje, činilo se cijelu vječnost. Nisam je htjela probuditi. Probudim li je, morat ću joj reći. Morat ću, a to će biti... Nisam znala kako ću to učiniti.
Smirila sam se. Nisam bila mirna, samo mirnija. Nisam više bila histerična. Sve dok nisam zaplakala, nisam shvaćala koliko sam bila izvan ravnoteže. Provela sam dvije godine na rubu histerije uvi¬jek želeći to pustiti iz sebe, ali nisam bila sigurna hoću li moći stati ukoliko počnem. Sad sam zaustavila poplavu suza, umila lice, oprala oči u dovoljno hladne vode da uklonim crvenilo i natečenost.
Tegan je otvorila oči tako iznenadno da sam se trgnula. Uvijek je to činila. U jednom trenutku bi čvrsto spavala, a već u sljedećem njezine bi se plave oči otvorile i prodorno gledale.
"Zašto su ti oči crvene?" upitala je. Toliko o uklanjanju crve¬nila hladnom vodom.
Maknula sam joj kosu sa čela otkrivajući nježnu bijelu kožu ispod nje.
"Plakala sam", odgovorila sam.
"Zašto?" upitala je naginjući glavu dublje u jastuk.
"Tužna sam."
"Zašto?"
Duboko sam udahnula i osjetila kako mi osjećaji stežu pluća. "Tužna sam zbog tvoje mame."
"Mame?" Tegan je sjela. "Hoćemo li vidjeti mamu danas?"
Niječno sam odmahnula glavom. "Nećemo, zlato", rekla sam.
"Želim vidjeti mamu."
Donja čeljust mi je drhtala dok sam gledala djevojčicu rašču¬pane kose i zgužvane pidžame kako me svojim velikim zbunjenim očima pita zašto je odvajam od njezine majke.
"Tiga, kad ti je tvoja mama rekla da ćeš živjeti sa mnom, što je rekla, gdje će ona tada biti?"
"U raju s Isusom i anđelima", odgovorila je Tegan. Samo ta¬ko. Kao da je raj tu odmah iza ugla, a Isus i anđeli briju u lokalnom parku.
"Je li rekla zašto?"
"Jer je bolesna pa će Isus i anđeli paziti na nju."
"Žao mi je, dušo, tvoja je mama otišla Isusu i anđelima."
Tegan je odmahnula glavom. "Nije. U bolnici je."
"Jučer je bila u bolnici, ali danas je otišla u raj."
"Kada će se vratiti?" "Žao mi je, Tiga, neće se vratiti."
"NE VJERUJEM TI!" Tegan je viknula, a ja sam se trgnula od jačine njezina glasa. Ispuzala je ispod pokrivača i skočila s kreve¬ta. "Ne vjerujem ti. Hoću vidjeti svoju mamu. Hoću vidjeti svoju mamu."
"Žao mi je, ne možeš", tiho sam rekla.
"Hoću svoju mamu", vrištala je. "Hoću vidjeti svoju mamu!"
Sjedila sam na krevetu ukočena, dok je Tegan stajala nasred poda u pidžami koja je visjela s njezina mršava tijela bacajući ruke u zrak, udarajući nogama o pod i vrišteći.
Krikovi su joj postajali sve glasniji i bolniji.
Nisam znala što da učinim. Da je pokušam zagrliti? Da je ostavim da vriskom izbaci to iz sebe? Da pobjegnem i sakrijem se? To je bio najjači nagon koji sam osjećala: zabiti lice u jastuk, pokriti uši i čekati da sve ovo prođe. Nisam znala što drugo učiniti. Nancy se ponudila da ostane dok kažem Tegan, ali odbila sam. Učinila je već dovoljno, nisam mogla tražiti više od nje. Sad sam žalila što nije ostala. Ona bi znala što da učini.
Neprestano sam ponavljala kako mi je žao, ali Tegan me nije ćula. Vrištala je i vrištala, udarala nogama i mlatila rukama uoko¬lo. Bez prestanka. "HOĆU SVOJU MAMU, HOĆU SVOJU MAMU, HOĆU SVOJU MAMU, HOĆU SVOJU MAMU."
Gazeći po odjeći, papirima i drugim predmetima na podu, prešla sam sobu i došla do nje.
"HOĆU SVOJU MAMU, HOĆU SVOJU MAMU, HO¬ĆU SVOJU MAMU, HOĆU SVOJU MAMU."
Zagrlila sam je, premda se otimala udarajući svojim sićušnim šačicama i zadajući mi udarce, ali nisu me boljeli.
"HOĆU SVOJU MAMU, HOĆU SVOJU MAMU, HO¬ĆU SVOJU MAMU, HOĆU SVOJU MAMU."
Opirala se i izvijala divlje i žestoko poput životinje stjerane u kut i dalje vrišteći, ali držala sam je u zagrljaju sve dok njezin bijes nije jenjao i dok se nije smirila u mojim rukama. Glava joj je pala na moj lijevi biceps napokon iscrpljena od plakanja, vrištanja i traženja svoje majke.
"Još uvijek imaš mene", rekla sam držeći je blizu sebe i njež¬no joj milujući leđa.
"Neću tebe", prošaptala je slabašnim, promuklim glasom, "hoću svoju mamu."



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator
DESETO POGLAVLJE
K
vaka se na vratima moje bivše spavaće sobe spustila i vrata su se sporo otvorila. Vidjela sam hodnik roditeljske kuće i Tegan u njemu. Na sebi je imala crnu satensku haljinu, izvezene prednjice i dugih rukava koju joj je kupila moja mama. Na nogama je imala crne lakirane cipelice i bijele dokoljenke. Moja joj je mama zavezala i crne mašne u kosu razdijeljenu po sredini i zavezanu u kike. Cr¬nina se doimala tragično upadljivom naspram njezine svjetle puti i blijedozlatne kose. Isticala je njezine plave oči podarivši joj kraljev¬ski izgled. Zbog njezine ljepota osjetila sam knedlu u grlu umjesto osmijeha na licu budući da nije išla na zabavu oboriti ljude s nogu, nego na majčin pogreb.
Kako više nismo imale razloga da ostanemo u gradu dan po¬slije Adeline... Dan poslije toga, Tegan i ja spakirale smo stvari i preselile se u kuću mojih roditelja u Ealingu, predgrađu zapadnog Londona. Plan je bio da se vratimo u Leeds nekoliko dana poslije pogreba. Poslije danas.
Tegan se vratila strahovitoj šutnji koja ju je obavijala kad sam je odvela iz Guildforda. Ova je, međutim, bila raskoljena tugom i zabrinutošću oko toga što će se sada s njom zbiti. Što će bez svoje mame.
Sa mnom je razgovarala samo kada je to bilo apsolutno neop¬hodno, a obroci su bili igra pogađanja: kimanjem glave potvrdila bi da nešto želi, ali ne bi odmahnula glavom ako nešto nije željela. Unatoč tomu što nije razgovarala sa mnom, uvijek sam morala biti negdje u njezinu vidokrugu, a ako bih je predugo ostavila samu, tražila bi me uplašena pogleda, dok me ne bi mogla dodirnuti. Slab dodir njezinih prstića na mom dlanu, nježno milovanje po kosi, nježno gurkanje u trbuh, samo da se uvjeri da sam stvarna. Da sam tu. Kad bih se tuširala, našla bih je kako sjedi pred kupaonicom. Onoga dana kad sam skočila u dućan po bocu vode i obaviti neke telefonske razgovore, na povratku sam je zatekla kako sjedi pokraj ulaznih vrata čvrsto stišćući koljena na prsa, očiju uprtih u daljinu poput dva tamna safira na snježnoj ravnici.
Kad sam ušla, omotala je ruke oko mog bedra i naslonila gla¬vu na njega. Tada sam prihvatila da je više ne mogu ostavljati samu.
Spavale smo u istom krevetu. Ako bismo gledale televiziju, po¬pela bi mi se u krilo, obgrlila me rukama i spustila glavu na moja prsa često tako zaspavši. Bile smo gotovo nerazdvojne. Nijemi dvojac jer i meni se nije pričalo. Moj uobičajen način nošenja s teškoćama bilo je spavanje, a jedino što sam sada željela bilo je pobjeći u neku drugu stvarnost, pogotovo kad sam dogovarala pogreb. Pogreb moje najbolje prijateljice. Žene s kojom se nisam dolično oprostila. Svaki put kad bih se toga sjetila, želudac bi mi se skvrčio sve dok ne bi postao tvrda, kruta lopta boli. Nisam se stigla oprostiti s njom. Ni¬sam se mogla prisjetiti posljednjeg izraza njezina lica. Je li se smije¬šila? Jesam li se ja njoj osmjehnula? Nisam mogla predočiti njezino lice. Nisam mogla zadržati njezinu sliku pred očima, ne tu bolesnu sliku. Kad bih u bolnici pogledala Adele, nisam vidjela bolesnicu. Preobrazila bi se u ljepoticu mliječnobijele puti, kovrčave plave kose, sivoplavih očiju i ubojita osmijeha. Jesam li vidjela taj osmijeh prije nego što sam otišla? Nisam se mogla sjetiti. Nisam mogla zadržati njezinu sliku pred očima jer nisam vidjela Adele onakvu kakva je bila, samo sjećanje na ženu kakva je nekoć bila.
Sada i ovdje, Tegan je stajala u kutu sobe desnim ramenom naslonjena na zid gledajući me i čekajući da se spremim. Moja halji¬na nije bila ni izbliza tako lijepa kao njezina. Bila je to jednostavna ravna lanena haljina do gležnjeva, s Vizrezom i kratkim rukavima. U žurbi sam je kupila u trgovačkom centru u Ealingu. Nisam ponije¬la dovoljno odjeće za duži boravak u Londonu, a za pogreb uopće nisam bila pripremljena.
"Sviđa mi se tvoja haljina", rekla sam joj.
Tegan nije rekla ništa, premda su me njezine ravnodušne plave oči i dalje gledale.
"Sviđaju mi se tvoje kikice. I meni je mama vezala kosu u kikice, ali napravila bi tri, dvije naprijed i jednu straga."
Nije skidala oči s moga lica.
"Na svaku bi mi zavezala mašnu druge boje. I mojoj sestri, znaš, Sheridan. Moja mama bi ih zaplela pa oko njih svezala mašnu. Sjećaš se kako sam ja nekad tebi plela kosu?"
Ništa. Njezine su me plave oči gledale, ali usta se nisu pomak¬nula.
Pogledala sam u svoje sjajne crne cipele pokušavajući kontroli¬rati izraz lica. Bilo mi je već dovoljno teško nositi se sa svim ostalim. Pogreb će biti prava noćna mora, ali bit će milijun puta gore nastavi li me Tegan bojkotirati šutnjom.
Ali nije ona bila kriva za to. Nije znala kako bi se drugači¬je ponašala. Kako se ponašati kad si petogodišnjakinja i umre ti majka, a umjesto nje dobiješ nepoznatu ženu koju nisi vidjela dvije godine i koja tvrdi da će se brinuti za tebe?
Ispravila sam se namještajući osmijeh na lice. "Sto misliš o mojoj haljini?" upitala sam.
Oči su joj lutale s moga lica do mojih stopala, pa natrag na li¬ce ne odajući njezine misli, a kako je odgovor na pitanje zahtijevao više od kimanja glavom, nije mi rekla što misli.
"Sviđa li ti se?" preformulirala sam pitanje.
Potvrdno je kimnula glavom i podigla kutove usana nagore gotovo se uspjevši nasmiješiti. Zamalo sam je zgrabila u zagrljaj za¬hvalna što je potvrdila moju prisutnost, što je učinila taj malen, ali značajan korak na našem putu prema verbalnoj komunikaciji.
"Nije tako lijepa kao tvoja", ustvrdila sam.
Teganine su se usne vratile u ravnu crtu, ali sjećala sam se tr¬zaja njezinih usana kad mi se nasmiješila. To će mi dati snage da izdržim nekoliko sati. "Dobro, konačno sam spremna. Idemo."

JEDANAESTO POGLAVLJE

Adele Brannon (prvobitno Lucinda Jayne Hamilton Mackenzie) preminula je nakon hrabre borbe s leukemijom.
Iza nje ostaje kći, Tegan Brannon.
Posljednji ispraćaj održat će se 31. srpnja u 16 sati u Crkvi svete Agneze u Ealingu.
U katoličkoj crkvi od sive cigle, Tegan je sjedila pokraj mene nepomično i ravnodušno gledajući ljude za propovjedaoni¬com kako govore o njezinoj majci. Nisam bila sigurna zna li što se događa. Objasnila sam joj da je pogreb ispraćaj na kojem se ljudi opraštaju od nekoga tko je umro. Ali poput svega ostalog što sam joj rekla nakon njezina plača u hotelskoj sobi, nije dala znak da ra¬zumije što govorim. Pa ipak, bila je tiha i mirna, kao da je osjećala ozbiljnost prigode.
Ja, pak, nisam mogla i nisam htjela mirno sjediti. Moje tijelo, vruće i prekriveno slojem znoja ispod crne lanene haljine i sakoa, nije se htjelo prestati vrpoljiti. Drvena klupa poda mnom, tijekom godina ulaštena stotinama, ako ne i tisućama stražnjica, bila je neudobna i neprikladna za dugo sjedenje. Ali i da je bila riječ o udobnom na¬slonjaču, ne bih mirno sjedila. Mirno sjediti značilo bi da sam se pomirila s tim što se dogodilo. Govorila bih svijetu da odobravam to što Adele više nema. Da prihvaćam njezinu smrt i ovaj pogreb.
Crkva je podrhtavala prisutnošću stotina ljudi. Stotina. Stotine su joj došle odati posljednju počast. Adele je mislila da će biti sret¬na ako ih dođe dovoljno za nogometnu momčad.
"Kažem ti, leukemija ti pomogne da vidiš tko su ti prijatelji", rekla je uza svoj osebujni osmijeh. Bila je puna crnog humora tih zadnjih nekoliko dana, uvijek govoreći stvari koje prolaze samo smr¬tno bolesnima. Obično sam se smijala, ali neke stvari koje su joj pa¬dale na pamet zgrozile su čak i mene. "Ne krivim ljude što mi ne dolaze u posjet. Tko želi sjediti u bolničkoj sobi i misliti na smrt?" nastavila je. "Osim toga, kako reagirati kad saznaš da je netko koga ne poznaješ baš najbolje na pragu smrti? Ne možeš ga oplakivati kad ga ne poznaješ, nije li tako? I što ćeš mu reći kad mu dođeš u posjet? >Oprosti nismo se stigli bolje upoznati, a sad je ionako prekasno<."
"Valjda", promrmljala sam nestrpljiva da promijenimo temu, očajnički je pokušavajući zaustaviti da ne izgovori riječ na slovo "S".
"Jedna od stvari zbog kojih najviše žalim je ta što ne poznajem baš mnogo ljudi. Žao mi je što se nisam potrudila dotaknuti više života."
Dotaknula je mnogo života, željela sam da to zna. Crkva je bila dupkom puna, a u pozadini su stajala još dva reda ljudi. Lju¬dima je bilo stalo i sjećali su je se, jer su oprašili svoja crna odijela, haljine, suknje i majice i poput jata žalobnih gavrana sjatili se u Crkvu svete Agneze. Kontaktirala sam samo nekoliko mjesta na kojima je radila te stavila oglase u mjesne novine, nekoliko časopisa i jedan na internetsku stranicu našeg sveučilišta. Vijest se zacijelo proširila od usta do usta.
Cijela je moja obitelj bila ondje, čak je i moj stariji brat, koji je živio i radio u Japanu i nije baš dobro poznavao Del, doletio na sprovod. Sestrina obitelj dovezla se iz Manchestera. Došla je i Nancy, Adelina medicinska sestra, i povela supruga.
Adelin otac nije došao. Nije došao, nije htio biti ondje, nije čak ni poslao cvijeće. Nije ga bilo briga. To je bila bolna stvarnost.

Od svega što se dogodilo proteklih nekoliko tjedana, njegova mi je reakcija zadala najviše boli.
Istog dana kad je Adele umrla, nazvala sam gospodina HamiltonMackenzija da mu kažem što se dogodilo. Nakon duge je šutnje rekao: "Hvala što si me obavijestila." Nije pitao za Tegan niti vi¬kao na mene što sam upala u njihov dom pa sam pretpostavila da je u šoku. Umrlo mu je jedino dijete i to ga je potreslo jednako kao i mene. Podsjetilo ga je da je nije vidio tjednima prije njezine smrti i da neće imati drugu priliku.
"Javim ću vam kada će biti sprovod", rekla sam i ponovno mi se zahvalio prije nego što je spustio slušalicu.
Tjedan dana kasnije, prije tri dana, opet sam ga nazvala.
"Kamryn", toplo je rekao javivši se na telefon, "kako si?"
Zbunio me. Na trenutak sam pomislila da sam nazvala po¬grešan broj. "Onoliko dobro koliko se može očekivati u ovakvim okolnostima", rekla sam oprezno. Čula sam nešto u njegovu glasu kad je rekao: "Znam. I ja se još pokušavam pomiriti s tim."
"Zovem u vezi sprovoda", rekla sam dok su se loše misli koje sam imala o njemu topile poput leda na podnevnom suncu. Bila sam u pravu, smrt ga je natjerala da prihvati da je volio svoju kćer. Iskupit će se. "Sprovod, ah, da."
"U petak je. Dogovorila sam gotovo sve što Del nije dogovo¬rila sama."
"Del?" prekinuo me gruba glasa.
"Hoću reći, Lucinda Jayne. Ona je obavila većinu priprema s pogrebnikom željela je biti kremirana ja sam sredila pojedino¬sti. Ali ako želite dodati koje čitanje ili pjesmu, recite mi pa ćemo to dogovoriti."
Muk. Zamišljala sam da ga mogu čuti kako skuplja snagu po¬kušavajući potisnuti suze prije nego što mi bude mogao reći što želi. "Neću doći. Ni supruga ni ja nećemo doći."
"Zašto?" izletjelo je iz mog grla kao protest, ali na vrijeme sam se zaustavila. Zamalo sam nasjela. Nasjela na njegovu igru. Zato je
Del bila slomljena nakon svakog telefonskog razgovora. Zato je svaki put kad je razgovarala s njim povjerovala da se možda promijenio, jer znao je namamiti, prevariti te da povjeruješ kako razgovaraš s pristojnom osobom, a onda bi se okomio na tebe poput zmije koja hipnotizira svoju lovinu prije kobnog ugriza i nisi mu se mogao odu¬prijeti čak i ako si sve to već doživio.
Duboko sam udahnula. "Dobro", izdahnula sam. Nisam se imala snage svađati s njim, čak ni razgovarati s njim. Što sam mo¬gla reći tom čovjeku? Na koji sam način mogla doprijeti do njega? Jesam li ga trebala moliti da dođe na sprovod vlastite kćeri?
Nije imao pojma koliko mi je prošli tjedan bio težak. I da je jedno od mnoštva mojih zaduženja bilo identificirati Adelino mrt¬vo tijelo. Nisam ni trepnula u mrtvačnici kad su me pitali da po¬tvrdim je li osoba koja nepomično leži preda mnom žena koja je nekoć znala zabacivati glavu dok bi se smijala, prijateljica s kojom sam jednom prilikom u našem stanu igrala ragbi za zadnju vrećicu čipsa istom tom vrećicom čipsa umjesto lopte, djevojka koja bi ne¬rijetko namještala naramenice grudnjaka, petljala s gornjim pucetom traperica, zakopčavala pojas, motala kosu oko prstiju istodobno se široko osmjehujući.
Osoba preda mnom bila je beživotna. Bez izraza na blijedosivu licu. Usnice su joj bile stisnute, oči zatvorene, kosa tek tanki plavi pramenovi na glavi. Piljila sam u nju na bolničkim kolicima, spo¬kojnu i krhku. Hoće li biti hladna ako je dodirnem? pitala sam se. Bi li bila tako hladna i krhka kakvom se doimala? Jer tako je izgledala, ukočena i slabunjava, nimalo nalik mojoj prijateljici.
Ne, zamalo sam rekla bolničaru, to nije LucindaJayne Adele HamiltonMackenzie. I nije Adele Brannon. A ponajmanje Del. Ja tu osobu ne poznajem.
Učinila sam to. Prvo mrtvo tijelo koje sam vidjela u svom ži¬votu bilo je tijelo moje najbolje prijateljice. Je li gospodin HamiltonMackenzie mislio da ću nakon nečega toliko razarajućeg u sebi smo¬ći snage da ga molim da dođe na kćerin sprovod?
"Ne bih trebao pokapati još jednog člana svoje obitelji", govo¬rio je glasom koji bi slomio srce svakome tko nije znao koliko je pu¬ta zbog njega Adele završila u bolnici. "Pokopao sam njezinu majku. Zar to nije dovoljno? Zar nisam već dovoljno učinio?" Zastao je da proguta nekoliko čujnih i stručno izvedenih jecaja. "Samo sam nju još imao od obitelji, ne mogu se oprostiti od nje. Ti to razumiješ, zar ne, Kamryn? Zar ne?"
"A što je s Tegan?" uzvratila sam ujednačena glasa. "Zar tvoja unuka nije član tvoje obitelji?"
Zastao je. Stanka se otegla u muk koji je postao zjapeći ponor arogantne pravičnosti: bio je u pravu i ništa ga nije moglo natjerati da promijeni mišljenje, čak ni očita istina.
"Doviđenja", rekla sam na koncu i spustila slušalicu. To je bilo to. Kraj. Nikad neće pokušati osporiti Teganino posvojenje budem li je pokušala posvojiti. Nikad neće pokušati stupiti u dodir s njom i, premda mi je laknulo i premda sam bila zahvalna zbog toga, u tom me trenutku počela probadati tuga. Zašto nije volio svo¬je dijete? zatekla sam se kako pitam samu sebe. Kako itko može ne voljeti svoje dijete? Ne mora ti se cijelo vrijeme sviđati, ali kad umre...
Jednom sam rukom obgrlila Tegan oko ramena i privukla je k sebi htijući je podsjetiti da još uvijek ima mene. Držala sam je uza se nadajući se da joj blizinom dodira mogu prenijeti koliko mi je stalo do nje. Nije reagirala, nije se čak ni opirala, stajala je mirno i nijemo.
Preusredotočila sam se na svećenika slušajući njegov govor o životu, smrti i Adele. Nije poznavao moju prijateljicu, ponavljao je ono što sam mu ja napisala. Ali otišao je dalje od mojih bilješki, go¬vorio je o toplini koju je osjećao kad je razgovarao s ljudima koji su je poznavali. Kako je zacijelo bila divna prijateljica jer je toliko ljudi iz cijele zemlje doputovalo da joj oda posljednju počast. Nastavio je objašnjavajući kako je bila majka, govoreći kako svaki roditelj želi doživjeti da vidi kako mu je dijete postalo odrasla osoba, ali da je siguran kako će Adelina kći, Tegan, biti u dobrim rukama.
Ne bih na to računala, stari, pomislila sam prije nego što sam sr uspjela zaustaviti. Adele bi se na to nasmijala. "Mogla sam i misliti", rekla bi prasnuvši u smijeh, "takvo što samo tebi može pasti na pamet na mom sprovodu."
Izmoljene su zadnje molitve, ispjevane zadnje pjesme. Ustala sam s ostatkom okupljenih i okrenula se da pođem za četvoricom muškaraca dvojica od njih bila su moja braća koji su primili hra¬stov lijes s mjedenom pločicom na kojoj je pisalo ADELE BRAN¬NON, podigli ga na ramena i iznijeli iz crkve.
Odvratila sam pogled, nisam mogla gledati, nije se činilo stvarnim. Adele u lijesu. Ne hoda i ne govori. Nema je. Usmjerila sam pogled prema dnu crkve, podalje od lica ljudi koji su sjedili oko mene. Nisam ih mogla pogledati u oči i ostati čvrsta. Da sam vidjela samo jedno uplakano lice, ne bih uspjela. Sva bol koju sam potisnula negdje duboko u sebe otkad sam se rasplakala u hotel¬skom hodniku, izletjela bi van i ne bih je mogla obuzdati.
Vrata su se na dnu crkve otvorila i odjednom je opet bilo ljeto, toplo i vedro. Tmurna zima pogreba topila se pod svjetlošću koja je obasjavala mračni ugođaj u unutrašnjosti crkve. Sabirući misli, tra¬žeći nešto među crnim odijelima na što bih se mogla usredotočiti, ugledala sam njega. Njegovo visoko tijelo odjeveno u crno odijelo, crnu košulju i kravatu, njegovu kožu izblijedjelu od tuge, izmučene crte lica, smeđu kosu razbarušenu u šiljke. Zgranula sam se, a tijelo mi se istog časa ukočilo od šoka.
Izvila sam se prema naprijed ne bih li ga bolje vidjela prije ne¬go što je izišao kroz otvorena vrata. To je bio on. To je definitivno bio on.
Nate.
U ealinškom krematoriju održan je kratak obred na kojem je pri¬sustvovala samo moja obitelj. Izgovorene su riječi koje nisam čula. Lijes se polako odmaknuo od nas, otišao iza teške crne zavjese nestajući centimetar po centimetar sve dok iza njega nije ostala samo zanjihana crna zavjesa.
Bilo je gotovo. Pogledala sam pogrebnika koji je sve uredio. Ponovno. Molim vas, ponovno. Preklinjala sam pogledom. Nisam bi¬la spremna. Molim vas premotajte kako bih ovaj put bila pažljivija. Na trenutak sam izašla iz svog tijela, a sad je više nije bilo. Zagrizla sam donju usnu, nisam se pomaknula dok su svi ostali nagrnuli van. Kad sam ostala sama Tegan je otišla s mojom mamom i tatom ustala sam iz klupe i stala pred zavjesu iza koje je nestala.
Milijun mi je misli jurilo kroz glavu, svaka ostavljajući užarenu brazdu na mjestu kojim je prošla. Adele. Tegan. Posao. Raj. Smrt. Život. Leukemija. Hoteli. Nate.
Sramila sam se priznati da razmišljam o Nateu.
Što je on tu radio? Bio je na prijateljičinom pogrebu. Kako je znao da je umrla? Vjerojatno je vidio osmrtnicu u časopisu. Radio je kao producent na radiju. Što je to značilo? Znači li to išta? Je li bio zaljubljen u nju? Oboje su rekli da se dogodilo samo jednom, a i pretpostavljala sam da se nisu vidjeli posljednje dvije godine otkad sam ih ostavila.
Naravno, to nikad neću znati sa sigurnošću. Nikad neću saznati što se stvarno događalo... Sto je sa mnom? Zašto razmišljam o tome? Trebala bih razmišljati o Del. Ali Nate se nastavio silom gurati u moje misli.
Jasnije sam se sjećala posljednjeg puta kad sam vidjela Natea nego posljednjeg puta kad sam vidjela Del. Sjećam se šutnje. Sjećam se kako me gledao pogledom koji progoni dok sam izlazila kroz vrata. Očekivala sam da će sve završiti svađom, ali bilo je depre¬sivno tiho. I sporo. Uvijek sam mislila da čovjek, kad otkrije da je prevaren i namagarčen, bijesni, ali ja nisam. Nisam to imala u sebi. Izašla sam iz našeg stana onog dana kad sam došla po svoje stvari i znajući da je to zadnji put da ga vidim, osvrnula se da pogledam njegovu neobrijanu bradu, neopranu kosu i neispavane oči. Čula sam kako govori: "Ne idi", a onda sam izašla.
S Adele nisam imala veliki oproštaj, nije bilo bisa. Samo još je¬dan u nizu "vidimo se" koje smo izmijenile tijekom godina. Premda sam time razbijala glavu, nisam se mogla sjetiti što sam joj zadnje rekla. Jesam li se pozdravila? Jesam li je zagrlila? Jesam li joj rekla taj uobičajeni "vidimo se"? Nisam se mogla sjetiti i to mi je kidalo srce. Znala sam da mi nije ostalo puno vremena s njom, zašto onda nisam zapamtila svaku pojedinost? Zašto nisam zapamtila svaku sekundu?
Lopta boli u mom se trbuhu odjednom stisnula, kao da mi se duboko ispod solarnog pleksusa zarila čelična šaka. Presavila sam
se hvatajući se za trbuh, pokušavajući se ne raspasti u komadiće. Kako bih se oprostila od nje da sam znala da je to posljednji put da je vidim? Ne znam. Pogledala bih je, to znam. Jesam li to učinila? Jesam Ii se okrenula i pogledala je? Ne mogu se sjetiti. Mogla sam se prisjetiti kako je izgledala davno prije, za vrijeme studija, poslije studija, kad smo počele raditi, ali ne i prije samo nekoliko tjedana.
Nate. Razmišljala sam i o Nateu, jer nisam željela razmišljati o onome što predstoji.
Da sam barem bolji čovjek i da se mogu suočiti s tim uzdi¬gnuta čela, da iskoristim dan, da iskoristim ostatak svoga života. Da spremno prihvatim preuzimanje brige o djetetu. Del je to uči¬nila. Kad je saznala da je trudna, isprva je bila u šoku, naravno, i kukala kako ona to neće moći, ali nakon nekoliko dana prihvatila je stvarnost, očigledno razmislila o svemu i zaključila da ona to može. I činila je to. Izvrsno. Ja sam razmislila o svemu, pogledala u budućnost i jedino što sam vidjela bila su teška vremena. Teškoće. Žrtvovanja. Godine i godine odgovornosti za drugu osobu.
Bila sam tip žene koja bi ponekada za ručak pojela vrećicu čo¬koladnih okruglica. Žena koja se grozila povratka kući jer joj je stan izgledao kao smetlište. Otišla sam u žurbi prije nekoliko tjedana misleći se vratiti idući dan, što je značilo da je posvuda bilo odjeće, računa, papira, časopisa, čestitki i djelomice otvorenih rođendanskih darova na podu spavaće i dnevne sobe. U hladnjaku su rasle nove vrste plijesni, možda i na radnim plohama. Žarulje su vjerojatno pre¬gorjele. Povrh svega toga, stotinu i jedna stvar u mom životu morat će se promijeniti kako bih mogla ugurati Tegan u njega. Kako bih joj mogla pružiti novi dom.
Ne zaboravimo da Tegan nije pričala sa mnom. Bit ćemo ona i ja u kući tišine. Mama mi je predložila da ostavim Tegan nekoliko dana u Londonu dok ne uredim sve u Leedsu, ali ne. Čak i kad se ona ne bi raspala pri pomisli da me nema pokraj nje, ja nisam mogla bez nje. Ona je bila moja zadnja veza s Adele i nisam je mogla pustiti razgovarala ona sa mnom ili ne.
Koraci na svijetlom drvenom podu natjerali su me da se uspra¬vim i hitro obrišem suze s očiju. Pročistila sam grlo i udahnula.
nastojeći iznova stvoriti privid spokoja koji sam prikazivala u javno¬sti zadnjih nekoliko dana. Svi su mislili da sam jaka, hrabra i neo beshrabrena. Ali u stvarnosti, Kamryn Matika je glumila. Glumila sam i svi su oko mene nasjeli. Zategnula sam ramena, ispravila leđa i drugim dubokim udahom osjetila kako mi spokoj miruje mišiće.
Neznatno sam se trznula osjetivši ruku u svojoj. Spustila sam pogled prema ruci, malenoj, savršeno oblikovanoj i iznenađujuće hla¬dnoj. Debeljuškasti ružičasti prsti kojima sam se toliko divila kad se rodila. Začuđeno sam ih gledala iznenađena što joj ruke nakon sa¬mo nekoliko sati izgledaju kao da je proživjela pedeset godina. Imale su crtice na zglobovima i dlanovima, baš kao ruke odraslog čovjeka.
Pogled mi se podigao s Teganine ruke na njezino lice. Na¬gnute glave, gledala je gore prema meni, a plave su joj kike visjele unatrag. Njezine velike plave oči gledale su ravno u mene. Pokušala sam joj se nasmiješiti dok me proučavala. Otvorila je usta, oblizala suhe usnice i progovorila, a slabašan joj je glasić podrhtavao svakom riječju koja je iz njih izašla: "Jesi li ti moja nova mama?"
Potvrdno sam kimnula glavom. "Da, Ijubavi, jesam."



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator





"Zauvijek, dok nas smrt ne rastavi, amen?"



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator
DVANAESTO POGLAVLJE

Što misliš o svom novom domu?" upitala sam Tegan.
Sjedila je na samoj sredini moje krem sofe u traper haljini i bijeloj majici kratkih rukava ispod nje. Modrice na njezinim rukama izblijedjele su pa je sada bez kompleksa mogla nositi kratke rukave, a i meni se više nije plakalo zbog onoga što je preživjela. Teganina pla¬va kosa bila je povezana u kike, a u rukama je stiskala krpenu lutku imena Meg koju je imala od svoje prve godine života. Meg je imala crnu vunenu kosu, narančasto lice i tijelo, krupne smeđe oči okruže¬ne šiljastim trepavicama i mornarskoplavu haljinu. I Megina je kosa gumicama bila povezana u kike.
"Smrdi", iskreno je odgovorila Tegan.
Djevojčica na sofi bila je u pravu. Stan mi je smrdio na ribu i ostalo smeće iz kante koje se dan za danom raspadalo u miomirisne sastavne dijelove kao da je kivno radi toga što je bilo zanemareno šest tjedana koliko sam bila u Londonu. Pogledala sam sobu. Stan kao da je postao još neuredniji: papiri i časopisi razbacani po podu, izvrnuta cipela u kutu, neotvorena rođendanska pošta nesigurno balansira na rukohvatu sofe.
"A zanemarimo li smrad?" rekla sam Tegan potiskujući kaos i sram negdje u pozadinu uma.
Izraz Teganina lica kao da me pitao jesam li luda. Kako da zamisli da nema nečega čega ima? To je kao da joj kažem da odleti na Mjesec.
" Čekaj ", rekla sam. Izašla sam iz dnevne sobe, uspentrala se preko torbi ostavljenih u uskom dugom hodniku i ušla u kuhinju. Ustuknula sam od smrada. Bio je toliko nesnosan da je mogao oljuštiti boju sa zidova, a iznad kante za smeće zrak se ljeskao na kolovoškoj vrućini.
Zadržavajući dah, iznijela sam smeće van u veliku crnu kantu, vratila se i oprala ruke u kupaonici. Ponovno me probo sram kad sam ugledala tragove paste za zube na slavini i konac za zube prilije¬pljen na umivaoniku. Toj je neurednosti morao doći kraj, shvatila sam dok sam brisala ruke bijelim ručnikom. Sad sam morala misliti na još nekoga i urednost je umjesto rijetke pojave morala postati navika. Morat ću naučiti biti uredna. Ponavljat ću mantru "postoji mjesto za sve i sve ima svoje mjesto" dok ne postane dijelom moga života jednako kao pranje zubi. Vratila sam se u kuhinju i otvorila veliki klizni pozor puštajući u sobu teški, ljetni zrak bez vjetra. Vonj će se ubrzo razići i zamijenit će ga normalan miris stana.
Na sofi, Tegan je radila ono što je radila jako dobro sjedi¬la mirno i nijemo. Čekala. Čekala da preuzmem vodstvo, da joj kažem što je sljedeće. Tragično je bilo to što ja to zapravo nisam znala. Nisam još sve razradila. Život mi je postao popis stvari koje moram preživjeti: identifikacija tijela, sprovod, preuzimanje Adeline imovine, povratak u Leeds. Korak po korak, dok nisam precrtala zadnju stvar na popisu. I evo nas tu, u Leedsu. To je ujedno značilo i da više nema plana. Nisam znala što sljedeće. Život, da. Ali kako?
"Ovo će biti tvoja soba", kazala sam Tegan.
Pogledala je u sofu, pa natrag u mene. O čemu ti to pričaš? govorio je njezin izraz lica.
"Iznijet ćemo sofu, stavit ćemo je u smrdljivu kuhinju koja, nadam se, dotad više neće smrdjeti. Nabavit ćemo ti krevet, možeš imati televizor. Ne ovaj televizor, jer je prevelik. I njega ćemo sta¬viti u kuhinju. Nabavit ćemo ti maleni televizor i videorekorder da možeš gledati filmove. A zidove možeš obojiti u koju god boju želiš.
žao mi je, tapete ne možeš imati jer bi njihovo postavljanje završilo suzama kad sam bila malena, moji mama i tata skoro su se ra¬zveli zbog postavljanja tapeta..." Tegan me gledala kako nesuvislo brbljam. "Zato odluči koju boju želiš, ali izaberi onu s kojom ćeš moći dugo živjeti, ne neku strašnu od koje ćeš imati noćne more. Ne kažem da ne smiješ imati noćne more, smiješ, samo ne želim učiniti ništa što bi ih moglo potaknuti."
"Nego, vratimo se na sobu. Da. Obojit ćemo zidove, nabavit ćemo tepih ili nešto drugo zbog laminata na podu. Izgleda lijepo, ali zna biti poprilično hladan ujutro. Iznijet ću stol i staviti ga u svoju spavaću sobu. Trebao bi stati ondje. A kuhinja će nam biti i dnevna soba i kuhinja. Na svu sreću dovoljno je velika. Kako ti to zvuči?"
Tegan je piljila u mene.
"Govorim li prebrzo?"
Stisnula je nos i usta i kimnula glavom, a kike su joj poskočile potvrđujući da sam brbljiva budala.
Duboko sam izdahnula i bacila se do nje na sofu. "Oprosti", rekla sam. "Samo sam htjela da se..." To je zvučalo kao da joj stvaram pritisak. Kao da govorim da nije u redu ne bude li se od¬mah osjećala kao kod kuće. Kao da me uzrujala time. "Oprosti", ponovila sam premda nije znala zašto se ispričavam.
Ujutro smo sjele na vlak za Leeds. Moji su se roditelji ponudi¬li da nas odvezu, ali odbila sam. Željela sam čist početak, da započ¬nemo onako kako ćemo nastaviti živjeti nas dvije same. "Bit će jednostavnije budemo li išle vlakom", rekla sam. "Možete nas doći posjetiti neki drugi put." Unajmila sam čovjeka s kombijem koji je krenuo prije nas s Adelinim kutijama, našim najvećim torbama i svim ostalim što nismo mogle nositi. Pojavio se pred mojom zgradom toč¬no u trenutku kad je taksi koji nas je vozio s kolodvora skrenuo
u moju ulicu. Kutije su se trenutačno nalazile naslagane dolje u zajedničkom hodniku čekajući mjesto u stanu. Prije dvije godine kad sam se uselila, stan mi se činio golem, ali otad sam skupila mno toga; knjige, CDove, videokasete, DVDove, časopise, električne aparate, drangulije od kojih se nisam htjela rastati, pa je sada prostor
bio problem. Morat ću pronaći mjesta za nekolicinu stvari koje su ostale iza Adele. Kad sam stigla u skladište, zaprepastilo me što je njezin odjeljak bio najmanji. Cijeli njezin život, njezine trideset dvije godine, stale su u deset kutija. Većina ih je sadržavala stvari koje je htjela ostaviti Tegan. Adele nikada nije bila hrčak, nikada nije sakupljala drangulije i suvenire, a sad kad je više nije bilo, pobrinula se da zauzima samo onoliko mjesta koliko je stvarno neophodno. Nije da je baš sasvim nije bilo tu. Imala sam njezin pepeo u jednoj od mojih torbi. Nisam ga namjeravala rasuti, već pohraniti blizu nas kako bismo Tegan i ja imale kamo otići položiti cvijeće ili je posjetiti.
"Sviđaju mi se prozori", tiho je prokomentirala Tegan. Na moju sreću, stan nije imao samo velike sobe, nego i gotovo dva metra visoke klizne prozore u spavaćoj sobi i kuhinji, te dva velika prozora u sobi koja će biti Teganina. Bili su predivni... No možda predstavljaju opasnost?
Prestani brinuti, upozorila sam samu sebe. Tegan je dosad neka¬ko uspjela izbjeći ispadanje kroz prozor, zašto bi sada ispala?
"Hvala ti", odgovorila sam. "I meni se sviđaju. Nego, treba nam hrane i još nekih sitnica, na primjer nova četkica za zube, šam¬pon za kosu i neke stvari za tebe, pa što kažeš da odemo u kupnju? Kako ti to zvuči?" "Sviđa mi se ta ideja", rekla je Tegan svojim slabim glasićem.
"Nisi umorna od puta?" Bile smo u stanu samo nekoliko minuta, ali htjela sam izaći. Neprestano kretanje sprečavalo me da razmišljam o tome što bi moglo krenuti krivo, što smo izgubile i što ova situacija doista znači.
"Ne", nasmiješila se, "nisam umorna."
"E, baš sam to htjela čuti."
Urota. Tu je postojala nekakva urota.
Šamponska urota. Tko bi znao da ima toliko različitih šam¬pona?
Šetala sam goredolje po prolazima supermarketa tražeći šam¬pon za Teganinu kosu i otkrila da postoji gomila šampona. Kako sam ja svoj šampon nabavljala u frizerskom salonu u Roundhayu gdje sam ravnala kosu svakih šest tjedana, nikad nisam prolazila kroz ove police nikad nisam morala znati kakve vrste šampona postoje za svijetlu kosu i koji su od njih dobri za kosu djevojčice. Pregledavajući police, primijetila sam većinu bočica pomodnih naziva kojih sam se sjećala iz televizijskih reklama za odrasle. Sadr¬žavali su keramide, voćna ulja i druge stvari o kojima nisam ništa znala. Hoće li biti dobri za dječju kosu? U hotelu sam upotreblja¬vala bočice šampona koje je sobarica ostavljala svako jutro, ali nisam bila sigurna je li to dugoročno dobro za Teganinu kosu. A ni moj šampon vjerojatno nije bio dobar za njezinu kosu. Kad smo živjele zajedno i kad bi ostala bez svog, Adele mi je često znala maznuti šampon, ali to se nije događalo prečesto. Uostalom, Adelina je kosa bila kovrčava i jaka i trebalo joj je puno hidratacije, tako mi je rekla. Teganina je kosa bila sasvim ravna, a svaka vlas tanka i lomljiva poput osjetljivih svilenih niti. Nisam je htjela oštetiti i zamijeniti bujnu glatku svilenu grivu ptičjim gnijezdom slamastih pramenova.
Zašto mi Adele nije rekla takve stvari? pomislila sam dok se u mene uvlačio nemir. Hoće li to biti stvar koja će razbiti moj pri¬vidan spokoj? Ne identifikacija tijela, ne sprovod, ne preuzimanje urne s Adelinim pepelom, nego nesposobnost pronalaženja odgo¬varajućeg šampona.
Premda se nije radilo samo u šamponu. Predstavljalo je mno¬go više, koliko malo znam o svojoj mladoj štićenici. Nisam imala pojma što joj se sviđa, a što ne. Koje televizijske emisije ne želi pro¬pustiti, a bez kojih bi mogla živjeti do kraja svog života. Na koju je hranu alergična, a koju ne želi jesti jer je jednostavno ne voli. Stvari i izjave zbog kojih će planuti. Proizvode koji su dobri za njezinu kosu. Tegan je bila cijeli jedan kozmos misli, osjećaja, potreba i želja kojima ja nisam imala pristupa.
Naslonila sam se na kolica predočavajući si kako prevrćem po¬lice u potrazi za nečim što će joj odgovarati, a svaka sekunda koja je prošla raspirivala je plamenove nesigurnosti koji su gorjeli u meni. "Sjećaš li se koji si šampon prije koristila?" upitala sam Tegan koja je stajala pored mene čvrsto držeći Meg. Podigla je pogled prema meni i niječno odmahnula glavom.
Kako je moguće da je to toliko teško? upitala sam samu sebe.
Pa to je samo šampon. To je doslovno samo šampon. Trebala bih jednostavno odabrati jedan i završiti s tim. Ali za sebe ne bih "jednostavno odabrala jedan". Trebale su mi godine da pronađem odgovarajući šampon pa bih isto poštovanje trebala iskazati i prema Tegan. Saberi se, Matika, to je samo šampon, uplela sam se u vlastiti unutarnji monolog.
Krajičkom oka ugledala sam prodavačicu kako nam se približa¬va. Bila je mlađa od mene, nije izgledala kao da ima djece, ali je imala ravnu kosu slične blijedoplave nijanse poput Teganine. Možda bi me mogla usmjeriti. "Ispričavam se", rekla sam zakoračivši pred nju.
Njezine sitne smeđe oči ostale su neprijateljski raspoložene unatoč osmijehu koji joj se pojavio na licu kad je upitala: "Da, gospođo?"
"Možete li mi, molim vas, pomoći? Pokušavam pronaći od¬govarajući šampon za dječju kosu", pokazala sam na Tegan koja se po dužnosti nasmiješila, "pa bih vam bila zahvalna ako biste mi rekli koji je najbolji?"
"O, ovaj..." rekla je počevši pregledavati police.
Prije no što je stigla odgovoriti do kraja, glas se ubacio: "A ti ne znaš?"
Pogledale smo prema mjestu s kojeg je dopirao, a žena majčin¬skog izgleda, četrdesetak godina stara, okruglasta tijela, odjevena u košulju i suknju na cvjetove zurila je u nas.
"Oprostite, meni govorite?" upitala sam.
"Da. Zar ne znaš koji šampon trebaš kupiti?"
Što se to tebe tiče? pomislila sam. "Pa, nikad ga prije nisam kupovala", odgovorila sam pokušavajući se suzdržati da ne budem izravno otresita. Okrenula sam se natrag trgovkinji isključujući nametljivicu iz razgovara.
"Zašto niste pitali poslodavca prije nego što ste izašli u kup¬nju?" nastavila je žena zanemarujući činjenicu da sam je isključila iz razgovora.
Na trenutak sam je ignorirala dok u glavi nisam obradila što je rekla. Okrenula sam se prema njoj. "A zašto bih direktora mar¬ketinga pitala o dječjem šamponu?" upitala sam mršteći se.
"Njezini roditelji sigurno znaju koji šampon koristi."
Najednom je sve postalo jasno. Crnkinja s malom bijelom dje¬vojčicom može značiti samo jedno: da sam dadilja. Izgledam li ja kao dadilja? Pogledala sam se; na sebi sam imala vrećaste mornar skoplave traperice, crvenu majicu izrezanih rukava i "lađa" izreza, crne tenisice i na leđima crni kožnati ruksak. Onaj tko me ne po¬znaje, na prvi pogled ne bi pomislio da sam uspješna tridesetdvogodišnja marketinška menadžerica. To je istina. Međutim, svatko tko me pogledao ne bi pomislio da imam narav za dadilju. Više ljudi mi je reklo da djelujem hladno i da im dobroćudnost ne pada na um kad pomisle na mene. Pa, tko bi meni platio da mu čuvam dijete? Uostalom, zašto joj ja ne bih mogla biti roditelj? Zašto me ova žena pogledala i smjesta pomislila da sam dadilja? Mogla bih biti Tega nina pomajka.
"E pa, ne znaju", procijedila sam kroz stisnuta usta. Trgovki¬nja se plaho povukla, možda kako bi dovela čuvara u slučaju da se svađa pretvori u fizički sukob, ali vjerojatnije je da se nije htjela naći u unakrsnoj vatri počnemo li se gađati bočicama šampona.
"Gdje su njezini roditelji?" upitala je žena kao da od mene očekuje da ću spontano priznati da sam otela dijete koje stoji po¬kraj mene samo zato što je ona zatražila objašnjenje.
"Što se to tebe tiče?" rekla sam mirno, premda mi se kroz riječi provlačio potočić jarosne pakosti.
"Što radiš s tim djetetom?"
"Ako baš moraš znati", odbrusila sam joj, "ona je moje dijete, ja sam joj roditelj."
"Ti?"
"Da, ja."
"Znaju li njezini roditelji da se pretvaraš da je tvoja kći?" že¬na je podigla glas privlačeći pozornost na nas. Ostali su kupci istog trena namjestili radare pretvarajući se da gledaju pelene, vatu, dječju branu i bočice, a zapravo nas pomno gledajući.
"Ne pretvaram se ja ništa", siknula sam na nju.
"A što onda radiš?" rekla je jednako glasno.
Što radim? Svim se snagama borim da izađem na kraj sa svim ovim, eto to radim. Dajem sve od sebe da se ne slomim i ne rasplačem jer ne mogu pronaći odgovarajući šampon. Jedva se uspijevam zausta¬viti da svake večeri ne otvorim bocu votke i napijem se do zaborava sve dok moja najbolja prijateljica nije mrtva, moj zaručnik nije preljubnik, a ja živim u Londonu kao regionalna voditeljica marketinga tvrtke kojoj sam dala sedam godina svog života.
Tegan me cukala za traperice malo iznad koljena dok nisam spustila pogled prema njoj.
"Ovaj mi se sviđa", rekla je dižući prema meni bočicu šampo¬na jarko narančaste boje. Nisam ni primijetila da je odlutala. Uzela sam bočicu i, svjesna da me svi u prolazu gledaju, dala si vremena da pročitam što na njoj piše. Nisam čitala s razumijevanjem niti sam čitala sastojke, samo nisam htjela dopustiti da budem zaplašena. Ni od koga neću pobjeći i sakriti se, bez obzira koliko to željela. Široko sam se osmjehnula Tegan koja mi je, začudo, uzvratila osmijehom prije nego što sam šampon spustila u kolica.
Ženino pitanje "A što onda radiš?" još je uvijek visjelo u zra¬ku. Okrenula sam se prema njoj i slatko se nasmiješila.
"Što radim? Kupujem šampon."
Tegan je gurnula svoju ruku u moju i, gurajući kolica, velikim koracima i visoko uzdignutih glava izašle smo iz proreda.
Srce mi je užurbano nabijalo u grudima glasno odzvanjajući u ušima. To će se često događati sljedećih tjedana, mjeseci i vjero¬jatno godina. Neupućeni će se pitati što sam ja Tegan, neće smjesta povjerovati da sam njezina zakonska starateljica, njezin "roditelj". Otkako sam poslala dokumentaciju za Teganino posvojenje, otkrila sam da je neću moći tako lako posvojiti. Trebat će mjeseci, mož¬da i godine. Morala sam proći kroz cijeli niz službenih zavrzlama, ispuniti brdo formulara, iznijeti masu osobnih podataka svakom neznancu koji to zatraži i opet, sve to možda neće biti dovoljno. Međurasna posvojenja bila su vrlo, vrlo rijetka, osobito kad crnkinja usvaja bijelo dijete. Ali morala sam to učiniti.
Kad je Teganin plač jenjao onog dana u hotelu dok je stajala mlitava i bespomoćna u mom naručju saznavši da joj je majka otišla u raj, doživjela sam trenutak prosvjetljenja. Postojao je način da na¬doknadim Adele što nisam bila uz nju na kraju, što joj nisam pomo¬gla, a mogla sam. Postojao je način da dokažem Tegan da me zbilja ima morala sam je posvojiti. Ne tek preuzeti brigu o njoj ili biti njezina zakonska starateljica, nego je učiniti dijelom moje obitelji. Biti joj majkom, kao što je Adele htjela. Međutim, na temelju onoga sam dosad saznala, možda mi to neće dopustiti.
"Mama Ryn", rekla je Tegan zbog čega sam naglo iskočila iz misli u koje sam bila uronjena. Namrštena, spustila sam pogled prema njoj.
"Kako si me nazvala?"
"Mama Ryn", ponovila je Tegan kao da sam luda i kao da me svaki dan zvala "mama", a ne teta Ryn kako me zvala većinu svog života.
"Zašto si me nazvala >mamaNjezino se lišće na trenutak zgrčilo kao da će briznuti u plač. "Rekla si da si moja nova mama", prošaptala je dok su se njezine kraljevskoplave oči punile suzama, a glas optuživao da sam joj lagala.
Spustila sam se na njezinu visinu moleći je da se ne rasplače. Zadnje iskustvo s njezinim plačem bilo je mučno i objema nam je zadalo psihičku bol. Trebali su nam sati da se smirimo. Nisam željela da joj se usred supermarketa slomi srce zbog nečeg tako tri¬vijalnog poput ovoga. "Jesam", uvjeravala sam njezino blijedo lice, pomilovala joj kosu i pokušala je smiriti osmijehom.
Niječno je odmahnula glavom: "Ali ti nisi moja prava mama. Moja prava mama je otišla u raj i neće se vratiti."
U grlu mi se stvorila knedla. "Tako je", tiho sam se složila.
"Onda mi više nisi teta Ryn."
"Valjda nisam."
"Sada si mi mama Ryn", zaključila je. Zadivila me njezina moć zaključivanja, dokazivala je koliko je bistra. To u vezi nje ni¬sam zaboravila. Već je s tri godine iznosila dobre razloge ne bi li promijenila vrijeme odlaska u krevet.
"Dobro, ja sam mama Ryn. Sto si me htjela pitati?"
Tegan je šmrcnula i obrisala jedno suzno oko naličjem dlana: "Mogu li..." progutala je. "Mogu li dobiti čokoladu?"
"Da, ali samo ako pojedeš i sve povrće." Odgovorni odrasli trebaju govoriti takve stvari, zar ne?
Osmijeh je iznenada ozario njezino srcoliko lice. Odmahnula je glavom: "Ali nemamo povrće", zahihotala se pokazujući na hra¬nu u našim kolicima.
Odlučila sam da danas nećemo kupiti povrće. Prošlo je toliko vremena otkako sam čula kako joj iz grla dopire prigušeno hihotanje i vidjela osmijeh razvučen na njezinu licu da nije bilo šanse da sada forsiram povrće. "Uhvatila si me", složila sam se osmjehujući se. "Danas nema povrća. Ali od sutra počinjemo zdravo jesti, dobro?"
Potvrdno je kimnula glavom. Potom, prije nego što sam uspje¬la ustati, zagrlila me rukama oko vrata, kratko stisnula, pa pustila. Vratila se na svoje mjesto pokraj kolica i stajala ondje zibajući Meg objema rukama i zureći u daljinu kao da me uopće nije zagrlila.
Uspravljajući se, prisjetila sam se jedinog puta kada sam bila na brodu, kada sam se držala za ogradu osjećajući kako mi se utroba bućka u otopini žuči i rasola. Ta mi se strahovita mučnina ponovno digla i spustila u želucu. Što ćemo učiniti ako mi ne budu dali da je posvojim?
TRINAESTO POGLAVLJE
P
rije nego što sam dobila Delinu čestitku, otišla u London i naslijedila Tegan, moj se život svodio na posao. Samo posao. On mi je pomogao da ne poludim kad sam se preselila u Leeds.
Po zanimanju sam bila nacionalna voditeljica marketinga rob¬ne kuće Angeles, lanca koji je započeo s radom prije stotinu godina kao trgovina galanterije u Leedsu i sjedište je još bilo ondje, a ne u Londonu. Imali smo trgovine u svim većim gradovima, a dugoročni nam je cilj bio preuzeti najveći britanski lanac robnih kuća John Lewis. S radom sam započela u Londonu kao pomoćnica regional¬nog voditelja marketinga i dospjela na sadašnji položaj zamjenice di¬rektora marketinga cijele tvrtke. Moj posao: vođenje specijaliziranog časopisa kuće Living Angeles. Ja sam radila sve, od odabira mjesečne teme, do odobravanja tekstova koji će biti objavljeni. Pomogla sam ga urediti glavnom direktoru marketinga Tedu Payneu i dva mje¬seca uoči mog nevjenčanja trebala provesti mjesec dana u Leedsu koordinirajući njegovo pokretanje. Nakon što sam ostavila Natea i Adele, pitala sam Teda mogu li dobiti mjesto nacionalne vodite¬ljice marketinga koje mi je nudio otkako smo se upoznali. Kad je pristao, usudila sam se pitati i bih li otkazni rok mogla odraditi u Leedsu.
Zadnjih nekoliko godina, časopis je od godišnjaka prerastao u mjesečnik. Opseg posla mi se utrostručio, ali nije mi smetalo. Posao je bio moj život.
Kad sam konačno kupila stan u Horsforthu, predgrađu Leedsa, tri mjeseca po odlasku iz Londona, morala sam samu sebe tjerati da se iz večeri u večer vračam u njega. Cijeli sam svoj život živjela s ljudima: sa svojom obitelji, s Adele pa s Nateom. Jeka trajno pra¬znog stana bilo je nešto na što sam se morala psihički pripremati svaki put kad sam odlazila iz ureda. Doimao se prevelikim za mene. Nisam dobro pazila kad sam ga kupila. Prostrana kuhinja koja je imala visok zaobljeni strop bila je duga sedam i pol metara, ali či¬nilo se da se pruža kilometrima. Dnevna i spavača soba bile su iste, ne dulje od četiri metra, ali bile su depresivno prostranstvo u kojem sam boravila samo ja. Te večeri kad sam napokon dobila ključeve svoga novog stana, sjela sam na pod dnevne sobe i osjetila kako me obuzima strava. Stan je bio nenamješten jer se nisam sjetila kupiti namještaj, zidovi su bili obojeni u nijansu bijele koju sam mrzila, ali najužasnije od svega bila je tišina. Imala je onaj tamni oblik kojeg si se kao dijete uvijek bojao vani u mraku iza prozora svoje sobe. Čudovište u ormaru. Ono nešto bezimeno što živi ispod stepenica. Nisam bila stvorena za život u tišini i samoći. Nisam bila stvorena za to. Strava se preobrazila u suze, a ja sam se pognula naprijed. Bila sam posve sama u ogromnom stanu. Morala sam početi ispočetka.
Znala sam da u tom trenutku imam dva izbora: popustiti pod pritiskom svega toga ili provoditi što više vremena na poslu. Mjesecima nisam vidjela stan danju. Odlazila bih na posao u sedam ujutro i odlazila s njega oko deset navečer, a tada bih bila preumorna za bilo što drugo osim da se uvučem u krevet. Radila sam čak i vikendima samo kako ne bih morala biti sama u stanu.
Dakako, kako se vrijeme vuklo, smanjila sam manijakalni rad i stekla nekolicinu pravih prijatelja na poslu. Jedna od njih bila je Betsy Dawali s kojom sam dijelila stakleni ured. Drugi je bio moj šef, Ted Payne. S Tedom sam bila bliža nego s ikim drugim na poslu.
Ted je imao pedesetak godina i bio jedan od onih starijih muš¬karaca kojeg su uredna sijeda kosa, istaknuta donja čeljust i glatko lice gotovo bez ijedne bore činili iznimno privlačnim. Nije stvar bila samo u izgledu. Njegova nepokolebljiva pristojnost i smiren, izravan način govora činili su Teda nevjerojatno seksipilnim.
Kada me došao posjetiti one večeri našeg povratka u Leed, na sebi je imao skupo besprijekorno izglačano tamnoplavo odijelo, bijelu košulju i crvenu kravatu. Sjeo je na moju sofu piljeći u čašu bijelog vina. Uništio je svoj svakodnevni uredni radni izgled olaba¬vivši kravatu i provukavši ruku kroz svoju sijedu kosu. Međutim premda je opustio vanjštinu, iznutra je bio nemiran otkako je ušao. Nije me gledao u oči i spustio je pogled čim je iz moje ruke uzeo čašu bijelog vina slabašno se osmjehujući. Sjela sam s čašom vina na svoju veliku crvenu vreću za sjedenje i promatrala kako izbjegava gledati u mene.
Nije mi bilo drago vidjeti ga takvog. Uvijek je bio čvrst i jak, nikad neizravan i napet. U svakoj situaciji uvijek je znao što treba učiniti. Ted je bio taj koji je sve uredio kad sam zatražila šestomje¬sečni neplaćeni dopust kako bih se mogla brinuti o Adele. Zamisao da tri dana u tjednu radim od kuće bila je njegova. Kad sam ga nazvala nakon što je Adele umrla kako bih mu rekla da ću usvo¬jiti dijete, dogovorio mi je slobodne dane za žalovanje i porodiljni dopust.
Ted je podigao glavu dugo me proučavajući. "Kamryn", za¬počeo je, a ja sam zadržala dah bojeći se onoga što će reći. "Imam novosti. Nisam htio da brineš dok te nije bilo. Ja... ja odlazim." Čaša mi je skliznula iz ruke pa sam je čvršće stisnula kako ne bih prolila vino po tepihu. Napuštao me, odlazio je iz mog života. Te dove tamne oči gledale su u moje mnogo dulje nego što je bilo po¬trebno ima tu još nečeg. Nečeg konačnog. "Zašto imam osjećaj da te više nikad neću vidjeti?" oprezno sam upitala.
"Ava i ja selimo u Italiju. Počet ćemo ispočetka ondje."
Ne odlazi samo s posla, odlazi iz zemlje. "Pa to je... sjajno. Oprosti, znam da zvuči neistinito, ali nije. Zbilja mi je drago zbog tebe, ali istodobno mi je žao zbog mene. Nedostajat ćeš mi."
"Nećeš ni primijetiti da me nema", rekao je uza smijeh.
Ja se nisam smijala. Ted je znao koliko mi znači.
Otkako smo se upoznali prije šest godina radeći na projektu u Londonu, Ted mi je nudio mjesto svoje zamjenice. Premda je znao da živim u Londonu, ponudio mi je posao govoreći; "Jednog dana, Matika, jednog ću ti dana dodijati i prihvatit ćeš."
Nešto malo više od dvije godine kasnije, tri dana nakon što sam saznala za Natea i Adele, pozvala sam se na njegovu redovitu ponudu i pitala ga je li mjesto još slobodno. Bio je šokiran. Vidjelo mu se na licu. Slabo se namrštio, ali nije mi postavljao pitanja. Sa¬mo mi je rekao da podnesem službenu zamolbu i gotovo mi smje¬sta dao posao. Kad sam zakoračila u svoju novu ulogu, pokretali smo Living Angeles i često zajedno provodili noći radeći dokasna, naručivali hranu u ured, a poslije bi me pratio do mog hotela.
Jednog petka navečer otpratio me do hotela, poželio mi ugo¬dan vikend i ostavio pred recepcijom. Otišla sam u sobu koja mi je bila domom dok sam kao tražila stan i u mraku sjela na rub kreveta. Uplašena i sama, ne mogavši ništa drugo osim stiskati ru¬ke. Nekoliko minuta kasnije, na vratima se začulo kucanje. Nisam se odmah javila, jer jedva da sam se mogla pomaknuti. Bio je Ted.
"Kamryn", rekao je lica naboranog brigom, "jesi li dobro? Zadnjih nekoliko tjedana bila si neraspoložena, ali danas se činiš još neraspoloženijom... Što je?"
"Sutra je dan mog vjenčanja", priznala sam. Breme toga osje¬ćala sam većinu tjedna. Sutradan sam se trebala udati za Natea. "Sutra sam se trebala udati."
Sakrio je iznenađenje iza izraza duboke zabrinutosti tiho proz¬borivši: "O, Kamryn."
Kimnula sam glavom. "Ali gotovo je. Ne udajem se. Sama sam."
Primio me u svoje naručje i srušila sam se u njegovu zagrljaju. Doveo me do kreveta i ležao pored mene cijelu noć držeći me za¬grljenu i milujući mi kosu, dok su se izmjenjivali tišina i tihi jecaji. Ujutro sam pogledala prema njemu da mu zahvalim i zatekla ga kako me snažno gleda istim onim pogledom punim duboke zabri¬nutosti koji je imao na licu kad sam otvorila vrata. Šutnja i razu¬mijevanje rasli su među nama, a zatim je nagnuo glavu i poljubio me. Poljubio me, a ja sam odlučila prihvatiti poljubac. Znala sam da je oženjen i da on i njegova žena Ava, premda su odnedavno razvedeni, razgovaraju o tome da se ponovno pomire, ali ipak sam odlučila pristati na to što se zbiva. Bila sam umorna od toga da se osjećam izgubljenom, od boli i samoće koje sam osjećala prote¬klih tjedana, htjela sam osjetiti nešto drugo. Bilo što drugo. Makar nekoliko minuta. Makar to samo zakompliciralo moje probleme. Posegnula sam za dugmetom njegove košulje, ali zaustavio me. "Ja, ja..." mucao je. "Oprosti. Pomirio sam se s Avom. Oprosti."
Laknulo mi je. Riješila sam se brige. Nisam bila sigurna bih li se mogla upustiti u seks, a sada, hvala bogu, nisam morala. Po¬novno me primio u svoje naručje i rekao da će ostati dokle god ga trebam. Proveli smo većinu subote ležeći u krevetu i čak sam zaspala. Otišao je u nedjelju i, premda više nikad nismo spomenuli tu noć, bili smo bliskiji. Vidio je moju slabu stranu, a ja sam tu istu njegovu stranu vidjela šest mjeseci kasnije kad ga je žena opet osta¬vila, gledajući ga kako se cijelu noć opija i pobrinuvši se da sigurno stigne kući. Naše se prijateljstvo temeljilo na uzajamnoj podršci. Kada ode, uvijek ću primjećivati da ga nema.
"Znači, uspjet ćete, ti i Ava?" upitala sam.
"Apsolutno."
Zabrinut izraz lica poricao je uvjerljivost njegova odgovora. "To je ono što želiš, zar ne, Tede?" upitala sam zabrinuta da ga je na tu odluku nagovorila njegova žena. Ostavljala ga je nekoliko puta u dvadeset godina njihova braka, ali uvijek bi je primao natrag jer, kako je rekao: "Volim je."
"Da, Kamryn, to je ono što želim."
"Pa, što se zbiva? Što mi želiš reći?"
"Nema lakog načina da se to kaže..."
"Onda samo reci."
"Već su našli čovjeka koji će me zamijeniti. Zadnjih nekoliko tjedana uvodim ga u posao."
Čaša s vinom ponovno mi je skliznula iz ruke. "Hoćeš reći da mi nije dana čak ni mogućnost da se prijavim na to mjesto? Misle da nisam tome dorasla?"
"Ne radi se o tome, Kamryn, znaš da ne možeš raditi taj po¬sao sad kad imaš dijete. Ne možeš raditi do kasno u noć i putovati u London i Edinburgh."
Ogorčenje je poput vala vrućine krenulo iz mojih stopala probi¬jajući se naviše kroz moje tijelo do samih vrhova kose. "Zato znači? Zato što imam dijete?"
"To nitko nije službeno rekao. Žele nekoga novog, nekoga tko će moći raditi ne obazirući se na satnicu, nekoga s novim pogledom na našu marketinšku strategiju, tko će napraviti velike promjene. Ti to ne možeš budeš li morala odlaziti na vrijeme svaku večer, to znaš i sama, Kamryn."
"Ovo se ne bi događalo da sam muškarac, zar ne? Nitko ne prosuđuje muškarčevu predanost poslu kad postane otac. Muškarac može raditi koliko god treba i opet se na njega gleda kao na dobrog oca jer priskrbljuje za svoju obitelj, a može i odlaziti s posla na vri¬jeme svaku večer a da njegov šef ne dovodi u pitanje njegovu pre¬danost poslu i naprosto ga smatra dobrim ocem koji želi provoditi vrijeme sa svojom djecom. Ako si muškarac, dobivaš u oba slučaja."
"Svi mi donosimo odluke, Kamryn", mirno je izjavio Ted neuzrujan mojom govorancijom. "Ne govorim da je to što su uči¬nili u redu, ali bi li zbilja željela propustiti vrijeme s Tegan? Samo će jednom biti dijete, zar želiš to propustiti? Pogotovo uzimajući u obzir da je upravo izgubila majku i da će te trebati. Kako bi se osjećala da sate koje si mogla provesti s njom protratiš na posao?"
Premda je muškarac u plavom odijelu imao pravo, ljutnja je i dalje tutnjala mojim žilama. "To je trebala biti moja odluka. Na¬posljetku, riječ je o mom životu. Ljuti me što nisam imala čak ni mogućnost da se prijavim, da dokažem da sam dorasla. Tko su oni da donose odluke o mom životu? Radim za Angeles sedam godina i to mi je hvala? Što si oni zamišljaju tko su? Sto misle tko sam ja? Zar misle da ću to prihvatiti samo tako, bez borbe?"
"Dokaz koliko te poštuju i vole u tvrtki je taj što su ti bili voljni dopustiti da radiš iz Londona, dali su ti sve ovo vrijeme za žalovanje, a onda još i porodiljni dopust", argumentirao je Ted.
"A upravo ih je to i upozorilo na činjenicu da su mi se prioriteti možda promijenili." Otpila sam gutljaj vina, zadržala ga u ustima dopuštajući da mi se trpka aroma blijede tekućine uvuče u okusne pupoljke prije nego što sam ga progutala. "Bože, kako sam ljuta", rekla sam i cijelo mi je tijelo klonulo zbog predaje. Stvar nije bila samo u poslu, nego u osjećaju nemoći koji mi je preplavio život. Sve je izmaknulo kontroli. Prvo nisam mogla učiniti ništa da spriječim Adele da... ode. Onda nisam spriječila Teganino mučenje u kući njezina djeda i bake. Na silu sam gurnuta u majčinstvo, a sada još i moj posao, jedino što me držalo psihički zdravom, jedino na što sam se mogla osloniti da će ostati konstanta u mom životu. I to mi je oduzeto. Više nisam bila gospodarica vlastite sudbine. Okolnosti su rasturile sve moje savršene planove. Nisam imala kontrolu ni nad jednim dijelom svog života. I nisam čak ni smjela prigovarati zbog toga. Nisam smjela reći nikome kolika mi je nepravda nanesena, koliko je sve bilo nepošteno, morala sam trpjeti i šutjeti po dobrom starom britanskom običaju.
"I kakav je taj novi direktor marketinga?"
"Luke Wiseman? Ambiciozan je", diplomatski je izjavio Ted. Postalo je još gore. "Došao je preko agencije za pronalaženje ka¬drova." I gore. "Prije je radio u jednoj konzultantskoj firmi." I gore. "Diplomirao je na Harvardskoj poslovnoj školi. Pun je ideja, a upravo to treba Angelesu."
"Valjda si u pravu."
Ted se naslonio, opušten sada kad mi je priopćio nezgodnu vijest o mom poslovnom životu. "Kako roditeljstvo?" upitao je za¬interesirano. Ted i Ava nisu imali djece i upravo im je neplodnost uništila brak. Ava nije mogla ostati trudna, a protivila se posvojenju, ali je željela da Ted ima djecu pa ga je uvijek iznova ostavljala kako bi pronašao neku drugu.
"Dobro je", rekla sam. Nisam mogla reći Tedu koliko se mučim. On bi dao sve da bude na mom mjestu, da bude roditelj, da ima usnulo dijete u drugoj sobi znajući da će se brinuti za nj.
"Znači li to >dobro< da se jedva snalaziš?"
"Ne, nije tako loše. Samo imam hrpu drugih stvari s kojima se moram nositi."
"Teganina majka?"
"Da, između ostalog."
"Želiš li razgovarati o tome?" Njegove smeđe oči bile su prot¬kane istom onom zabrinutošću koju je pokazao one noći kad smo se poljubili.
"Da budem iskrena, ne. Pričaj mi o svojim planovima o pre¬seljenju u Italiju i, najvažnije, kad mogu doći u posjet."
Nekoliko sati kasnije, dok ga je taksi čekao ispred vrata, ispratila sam ga van i izmijenili smo kratak, prijateljski zagrljaj.
"Bit ćeš dobar roditelj", rekao je Ted dok smo se razdvajali. Uzvratila sam mu slabim smiješkom. "Hvala."
"Hoćeš, znam da hoćeš. Imam povjerenja u tebe."
"Hvala, šefe. Vidimo se za koji tjedan."
"Da, vidimo se." Krenuo je niza stube pa zastao. "O", rekao je i okrenuo se. "Zaboravio sam ti reći da te tražio netko dok si bila u Londonu. Veoma prijazan mladi muškarac. Htio je znati ideš li na sprovod. Kako se ono zvao?" Ted je pucnuo prstima poku¬šavajući se prisjetiti imena. Nije se morao truditi, znala sam točno što će reći.
"O, da, Nathaniel Turner.


ČETRNAESTO POGLAVLJE

Moji zidovi. Moji predivni zidovi nijansirane bijele s natruhom krem boje.
To me boljelo najviše od svega. Zidovi. Zidovi. To što sam ostala bez dnevne sobe nije bilo tako strašno nisam je sama zi¬dala. Gubitak zidova na čije sam ličenje potrošila sate i sate, e to je boljelo. Učinila sam cigle i žbuku svojima ličivši te zidove. A sad će sve to otići.
Tegan je stajala s četkom u jednoj ruci, kanticom crvene boje u drugoj, tenisicama na nogama, i mješavinom sreće, uzbuđenja i bojazni na svom malom lišcu. Omotala sam joj plavobijeli šal oko glave da joj zaštitim kosu. Bila je zabrinuta za svoju ružičastu majicu dugih rukava i plave traperice koje je odjenula za ličenje, ali uvjerila sam je da odrasli to nose kada uređuju. Samo kako bih joj to do¬kazala, oprašila sam svoju staru opravu za uređivanje: tamnoplave vojne hlače, ružičastu majicu kratkih rukava i žutobijeli šal koji sam namjeravala omotati oko glave.
"Stvarno smijem bojiti po ziđu?" opet je provjerila Tegan.
"Aha, kojom god bojom želiš."
Jučer smo otišle u trgovinu "Uradi sam" i kupile gomilu ša¬blona životinja, zvijezda, mjeseca, sunca, dupina, riba i boja - crvenu, plavu, smeđu, žutu i zelenu. To je bilo neznatno jeftinije nego ponovno ličiti cijelu sobu. Ne toliko financijski gledano, koli¬ko će biti korisno u smislu mog vremena i mojih živaca.
"Mogu li tamo staviti ribu?"
Pokazala je na prostor ispod prozora. Morala sam leći na pod kako bih prefarbala staru boju na zidu ispod te prozorske klupice. Sad će ga resiti riba. "Kojom bojom ćeš je obojiti?"
Pogledala je u otvorenu kanticu crvene boje koja je isparavala u vrućoj sobi. Prozori su bili širom otvoreni, ali platneni se zastori krem boje koji su visjeli na njima nisu micali jer u zraku nije bilo ni najslabašnijeg komešanja vjetra. "Crvenom."
"Pa hajde onda", rekla sam. Uzela sam šablonu ribe, pričvr¬stila je za zid ljepljivom trakom i zakoračila ustranu da umjetnica obavi svoj posao.
Tegan me još jednom pogledala da potvrdi kako je u redu bojiti po zidu i povukla potez kistom posred šablone. Svaki njezin potez kista bio je kratak i tupast, plašljiv i neodlučan, brižljivo izveden da ne bi prešla rubove šablone, sve dok riba nije bila ispunjena bojom.
Riba je na zidu izgledala izgubljeno. Usamljena mrlja boje u širokom oceanu krem bijele.
"Dobro, tko je sljedeći?" upitala sam.
"Slon", odlučila je Tegan.
"Kojom bojom?"
"Plavom?"
"Ako dama želi plavu, dobit će plavu." Spustila sam se na koljena, uzela odvijač, umetnula ga pod poklopac kante s plavom bojom, podigla ga i otvorila je. Duboka je tamnoplava boja zaljeskala pred mojim očima. Pažljivo sam spustila poklopac na novinski papir koji je prekrivao pod.
Dok je Tegan bojila slona, otišla sam do linije i uključila ra¬dio. Pronašla sam radiopostaju s lako slušljivom glazbom koja će pristajati uz sunce koje se ulijevalo kroz otvorene prozore i topao, vlažan zrak. Kad sam otvorila prozor, zapanjilo me koliko je zrak bio mirisan i zatvorila sam oči udišući vanjski svijet. London, ma koliko sam ga voljela toliko da nikome nisam dopuštala da ga blati preda mnom bio je zasićen brzinom života. Mahnita užurbanost glavnoga grada kao da je prljala zrak. Leeds je bio grad, ali bez mahnitosti.
Krenuli su početni akordi Solsbury Hilla Petera Gabriela pa sam još malo pojačala zvuk koji je ispunio sobu i stan. Sinoć dok je Tegan spavala u mojoj sobi, sav sam namještaj pomaknula na sre¬dinu sobe. Rastavila sam radni stol i spustila iMac na pod u kut moje spavaće sobe. Stare bijele i krem plahte prekrivale su namještaj. Pogledala sam prema Tegan čije je majušno tijelo bilo pogrbljeno prema naprijed, napeto, dok je pažljivo bojila svog slona. Prije sam mogla osjetiti negoli vidjeti usredotočenost na njezinu licu. Mogla sam zamisliti njezin maleni jezik kako izviruje između ružičastih usana, namrštene obrve, stisnute oči u koncentraciji, dok povlači plave poteze kistom po zidu. Nasmiješila sam se i pojačala zvuk još malo.
Trebala nam je većina poslijepodneva da okružimo sobu životinja¬ma. Tegan je bila veoma pedantna i željela je biti sigurna da će sve životinje biti jednako razmaknute jedna od druge i na jednakoj visini od poda, što je značilo da sam morala izvaditi ravnalo i po¬brinuti se da svaka životinja bude jednako udaljena od svog susjeda. Ja sam mogla živjeti sa svakakvim nesavršenostima, ali Tegan nije. Bila je određena gotovo u svemu: noću je morala spavati na istoj strani kreveta, hranu je jela od sredine tanjura prema van, kad bi izula cipele po ulasku u stan, svaki put bi ih uredno stavila na isto mjesto uz kuhinjska vrata. Ja bih svoje jednostavno zbacila sa sto¬pala i gurnula ustranu da se ne spotaknem preko njih.
Stajale smo uz prekriveni namještaj i gledale u naših ruku djelo. Bilo je lijepo. Teganina arka šarenih životinja. Bila je dobra u bojenju, to joj se moralo priznati. Vjerojatno je to naslijedila od majke. Mada joj i otac ima umjetničku žicu. Nate je uvijek nešto črčkao po papirićima.
Sjedili bismo u pubu i na koncu večeri otkrili da je na pod¬metaču nacrtao nekoga s druge strane šanka. Kod kuće kad bismo gledali televiziju, čulo bi se struganje olovke po papiru dok bi črčkao.
To je bio njegov način oslobađanja od napetosti. Neki su ljudi pušili, drugi grizli nokte, a Nate je crtkarao.
Otkad sam ga vidjela na sprovodu, Nate mi nije izlazio iz gla¬ve. Ono malo mjesta koje nije bilo zaokupljeno razmišljanjima o Tegan, Adele i svim problemima, zaokupljao je Nate. Nisam mnogo razmišljala o njemu odonda kad sam pokupila svoje stvari iz Lon¬dona. Dodijelila sam mu pretinac u svom mozgu gdje sam ga mogla ignorirati, ali sada kad je izišao iz njega, zadirao je u svaki njegov slobodni kutak. Nazvao me. Saznao je da Adele više nema i nazvao me. Je li se nadao pomirenju? Ili je to namjeravao iskoristiti kao razlog da ponovno počnemo razgovarati? Ili je samo htio saznati idem li na sprovod?
Na radiju je zasvirala Like A Virgin i gurnula sam Natea ustra nu zamijenivši sliku njega u crnini slikom Madonne u bijelom, izvi¬jajući se nimalo djevičanski kao ona u videospotu. Pojačavala sam zvuk sve dok glasnoća gotovo nije izobličila Madonnin glas. Pogle¬dala sam Tegan koja je zbunjeno piljila u mene. Je li ovo primjerena pjesma za petogodišnjakinju? upitala sam se. Ma dobro, prekasno, ionako je sad čula već većinu pjesme. Ni ja nisam razumjela riječi kad sam je prvi put čula prije toliko godina, a bila sam tinejdžerica.
Pružila sam joj ruku, a ona je tutnula svoje prste poprskane plavom, crvenom, zelenom i žutom bojom u moj dlan. Zanjihala sam kukovima i glavom u ritmu glazbe. Pomicala sam njezinu ruku svojom i slijedila je moj primjer. Tijela su nam se kretala u ritmu glazbe. Plesale smo i kretale se u vrućoj sobi ispunjenoj isparinama boja. Podigla sam joj jednu ruku u zrak, pustila je da se okrene ne¬koliko puta, pa je zgrabila za obje njezine majušne ruke i zanjihala je. Neočekivano, zabacila je glavu i nasmijala se zvonkim hihotom. Srce mi je poskočilo od sreće. Zgrabila sam je, privukla u zagrljaj i počela s njom skakutati po sobi. Bila je lagana u mom naručju.
Počela se još više smijati zabacujući glavu unatrag i njišući tijelo u mom naručju, kao da i ona pleše.
Like A Virgin prešlo je u Girls Just Wanna Have Fun Cyndi Lauper. Spustila sam Tegan pa smo obje istodobno digle ruke u zrak i zanjihale tijela s jedne na drugu stranu. Tegan je čak znala i djelomično tekst pa je zapjevala uz refren.
"Ovo je mamina najdraža pjesma", rekla je uz smijeh. A zatim stala shvativši što je učinila. Spomenula je svoju majku, a nijedna je od nas nije spomenula zadnjih tjedan dana.
Prestala sam plesati. Srce mi je snažno tuklo u grudima. Cyn di je nastavila pjevati iz sveg glasa, a Tegan i ja stajale smo zureći jedna u drugu dok nam je svaka riječ pjesme razdirala kožu poput krhotina stakla.
Brzo sam otišla do linije i ugasila je. Muk je bio iznenadan i brutalan. Nisam znala kako postupati u trenucima iznenadnog prisje¬ćanja poput ovog. Potrudila sam se pročitati što više članaka o tome kako pomoći djetetu da se nosi sa smrću bliske osobe, međutim čita¬nje nije bila zamjena za iskustvo kojeg uopće nisam imala. A nijedan od tih članaka nije objašnjavao što učiniti u trenucima iznenadnog prisjećanja. Sto u trenutku kad se zabavljaš, premda ti je majka ili naj¬bolja prijateljica umrla. Nijedan članak nije objašnjavao kako se nositi s dvojnim osjećajima krivnje i zamjeranja. Krivnje što si na minutu zaboravila da se ta užasna stvar dogodila i pronašla mrvu veselja, i za¬mjeranja voljenoj osobi što te napustila. A zatim još krivnje jer osjećaš to zamjeranje. A zatim još zamjeranja zbog osjećaja te krivnje. Ostala sam s vanjske strane te spirale zaobilazeći razmišljati o njima kao što bi zaobišao lokvu na cesti: znao si da je ondje, ali ne bi joj prišao blizu. Zaobilaženje tih osjećaja, međutim, značilo je samo da nemam riječi kojima bih razgovarala s Tegan o tome. Nisam znala kako da joj objasnim da su osjećaji normalni, da smije biti i Ijutita i uzrujana i zbunjena i povrijeđena. I da, unatoč boli koja nas je okruživala, tuga nije obvezna dvadeset četiri sata dnevno i da je smijanje dopušteno.
Pokazala sam na bijeli zid na kosini dimnjaka nad kaminom. "Dobro, a što ćemo ondje staviti?" upitala sam očvrsnuvši glas lažnom hrabrošću. Nijedna od nas nije zaplakala pa smo morale nastaviti dalje bez zastoja i čekati dok ne postanemo spremne po¬nešto od tih naših osjećaja pustiti van.
Tegan je slegnula svojim koščatim ramenima, prekrižila nogu preko noge i sjela na pod pored kantica s bojama.
"Ma daj, možeš ti bolje od toga", nagovarala sam je sjedeći do nje. Kako sam joj mogla objasniti da je u redu ponekad biti sretan budući da sam se i sama mučila s tim?
Njezine velike kraljevskoplave oči svjetlucale su na njezinu bli¬jedom srcolikom licu dok je gledala u mene. Krajevi usana koji su prije samo nekoliko sekundi gledali prema gore, sada su bili okrenuti prema dolje.
"Što kažeš na sunce?" rekla sam. Njezine su me oči gledale. "Veliko žuto sunce. I možda kuću?" niječno je odmahnula glavom. "Dobro, veliko žuto sunce. A koje zeleno brdašce?" Potvrdno je kimnula. "Dobro, veliko žuto sunce, zelena brdašca. Još nešto?"
"Drvo", prošaptala je.
"Dobro, drveće. Mislim da znam naslikati drveće. Sto još?"
"Čokoladno cvijeće."
"Dobro. Znači veliko žuto sunce, zelena brdašca, drveće i čo¬kolada. Hoće Ii ti smetati ako umjesto čokoladnog cvijeća nacrtam crvenobijele bombone", rekla sam. Nismo se mogle pretvarati da Del nije postojala. Morale smo pronaći načina da razgovaramo o njoj, bez obzira koliko to bilo bolno. "Ona bi ih znala naslikati puno bolje od mene", dodala sam.
Teganine vlažne, ispitivačke oči gledale su me dugu, nijemu mi¬nutu. "Moja je mama naslikala puno slika", naposljetku je kazala.
"Da, to je istina. I bila je veoma dobra u tome. Hajde onda", rekla sam ustavši na noge. "Kad završimo, idemo ti kupiti krevet."
"Je li ovo stvarno moja soba?" upitala je Tegan s vrata. Stajala sam iza nje gledajući je kako sporo okreće glavu pazeći da joj ništa ne promakne, dok je očima upijala svoj novi prostor. Trebalo je još tjedan dana da se sredimo, da stigne Teganin krevet, da Betsy, že¬na s kojom sam dijelila ured na poslu, pošalje svoga brata Brada
- mrzovoljnog petnaestogodišnjaka koji je iz nekog razloga činio štogod bi mu Betsy zapovjedila da mi pomogne s premještanjem namještaja. Krem sofu prebacili smo u dio kuhinje u kojem se bla¬govalo, stražnjom stranom okrenutu prema vratima. Moja vreća za sjedenje završila je u kutu, na dnu nadsvođena prostora gdje sam ugradila police za knjige. Brad mi je pomogao u kuhinju prenijeti i televizor ekrana promjera sedamdeset dva centimetara. Stajao je nasuprot sofe. Betsy je bila zahvalan primatelj velikog stola koji je nekoć nastanjivao dio kuhinje u kojem se blagovalo. Stajao je cije¬lo bogatstvo, čak i s popustom za zaposlenike koji sam dobila od Angelesa. Imao je noge od javorovine, gornju plohu od neprozirnog stakla i došao u kompletu sa šest stolaca. Nikako ga nisam mogla zadržati. Umjesto njega kupila sam mali drveni stol koji je sada obilježavao kuhinju.
Računalo, štampač i ostala oprema otpravljeni su u moju sobu. Najveći su problem bile moje knjige. Imala sam ih preko petsto, a stajale su na tri niza bijelih polica u dnevnoj sobi. Trebalo mi je go¬tovo osamnaest mjeseci da se privolim da krenem u potragu za tim policama i na njih stavim svoje knjige, i vrlo sam se nerado odricala svega toga tako brzo. Na koncu je sve ono što nije stalo na police završilo naslagano na podu do televizora. Kosi toranj knjiga. S druge strane televizora stajala je hrpa mojih videokaseta i DVD-ova. Jedini drugi skladišni prostor u stanu bilo je pet ormara u ravnini zida u hodniku, ali pola ih je bilo zauzeto Adelinim kutijama. Mali tele¬vizor koji je prije stajao u kuhinji sada se nalazio u Teganinoj sobi.
U sobi koju je stajala i gledala. Krevet joj je prekrivala navlaka za poplun s prizorom oblaka na svijedoplavom nebu koja je došla u kompletu s jastučnicama. Do prozora je stajao garderobni ormar od svijetlog drva. Ispod prozora stajale su iste takve ladice za njezino donje rublje, čarape i odjeću. Ljepljivom trakom za tepihe fiksirala sam za laminat dva velika tepiha, crveni i bijeli, jedan ispod stolića za TV, a drugi ispod kreveta.
S druge strane kamina stajala je velika kutija za igračke. I ona je imala policu za knjige koje sam joj čitala jer sam znala da ih vo¬li. Za kraj sam na vrata sobe šarenim slovima jarkih boja napisala "Tegan".
"Da, cijela je tvoja. Tu možeš raditi što god želiš", odgovorila sam zaključivši da se podrazumijeva "u razumnim granicama".
"Stvarno? Najstvarnije?" Još se nije maknula s vrata.
"Najstvarnije. Hoćeš li ući?"
Načinila je nekoliko nesigurnih koraka pa sjela na krevet.
"Mislila sam da večeras možda želiš probati spavati u svom krevetu, ali ako još uvijek želiš spavati sa mnom, u redu je."
"Sviđa mi se ovaj krevet", izjavila je. "Dovoljno je velik za Tegan."
"Super. Idem nam sad napraviti neki topli napitak. Zašto ne isprobaš svoj televizor i video?"
Tegan je nestrpljivo kimnula glavom, skočila s kreveta pa sitnim koracima odjurila preko sobe do malenog televizora koji je zajedno s novim videom stajao na polici koju sam postavila za to.
U zadnje sam vrijeme provodila poprilično vremena postavlja¬jući police i plašilo me koliko je sve skupo. S novcem nisam znala najbolje. Kredit sam plaćala na vrijeme, račune uglavnom na vri¬jeme, a na izlaske trošila daleko previše. Ali, unatoč dobroj plaći, nisam baš štedjela. Uvijek sam živjela zahvaljujući kreditnoj kartici i u dozvoljenom minusu. (Nate je bio taj koji je bio razuman s nov¬cem, međutim malo je njegovih štedljivih navika prešlo na mene.) Sada kad sam morala hraniti, odijevati i brinuti se za dvoje, jedva sam natezala kraj s krajem.
Del, koliko god je ja voljela, bila je grozna s novcem. Tek kad je umrla shvatila sam koliko je bila nemarna. I, priznajem, neodgo¬vorna. Neodgovorna. Eto, pomislila sam to. Del je bila neodgovorna. Voljela je svoju kćer, tu nije bilo nikakve sumnje, ali nije joj osigu¬rala nikakvu financijsku budućnost. Živjele su u stanu koji smo Del i ja unajmile kad smo se doselile u London. Izašle su iz njega tek kad je Delino stanje postalo kronično pa se preselile u kuću Delina oca i njegove žene.
Nije imala nimalo ušteđevine, samo fantastičnu kolekciju odje¬će. Većinu svoga radnog vijeka bila je slobodnjak jer joj je trebala fleksibilnost zbog djeteta pa nije imala životno osiguranje niti bilo kakav drugi rezervni financijski plan. Jedina razborita stvar koju je učinila bila je ta što je kao korisnica kreditnih kartica bila osigura¬na od nezgode i smrtnog slučaja pa su isplatili osiguranu svotu kad sam im poslala smrtovnicu.
Valjda je, kao i ja, mislila da ima dovoljno vremena da se počne financijski odgovorno ponašati. Da me Nate nije tri puna mjeseca davio time, ni ja ne bih uplaćivala mirovinsko osiguranje. Ne shva¬ćajući, mislila sam da ću živjeti vječno i da ću u jednom trenutku.
kad budem starija, prihvatiti činjenicu da neću živjeti vječno, početi uplaćivati osiguranje, štedjeti, čitati stranice o financijama u dnev¬nim novinama i ne padati u nesvijest kad netko spomene ulaganje.
To se još nije dogodilo. A nije se dogodilo ni Del.
Živjet ćemo oskudno.
Nisam se žurila s napicima pružajući Tegan priliku da se upo¬zna sa svojim novim prostorom, a kad sam se vratila, ušuškala je Meg u krevet i sve svoje knjige složila po visini na policu.
"Sviđa mi se ova soba", obavijestila me uzimajući mi iz ruke šalicu čokoladnog napitka koji sam napravila i sjela na pod nasred sobe. Sjela sam nasuprot nje i osvrnula se uokolo. Ova soba nije bila toliko profinjena poput one koju je imala u Guildfordu, ali bila je njezina i nije imala loših uspomena. Kad smo kod uspomena...
"Drago mi je što ti se sviđa soba, Tiga", rekla sam. "Imam nešto za tebe."
"Dar?" Oči su joj se zasjajile.
"Tako nešto", rekla sam. Skočila sam i otišla u kuhinju po uspomenu koju sam iskopala sinoć dok je Tegan spavala.
"Znam da bi te ovo isprva moglo rastužiti, ali mislim da bi je svejedno trebala negdje staviti." Pružila sam joj sliku nje i Adele koju je Del držala na ormariću do svog bolesničkog kreveta u bol¬nici. Glave su im bile čvrsto stisnute jedna uz drugu, Teganine ruke bile su omotane oko majčina vrata i obje su se široko osmjehivale iza običnog staklenog okvira.
Tegan je oklijevala razrogačenih očiju ispunjenih strahom gle¬dajući sliku u mojoj ruci. Najzad je spustila šalicu i uzela mi je iz ruke. Držala ju je objema rukama i premda joj je raspuštena kosa gotovo skrivala lice dok je gledala dolje u nju, ipak sam mogla vi¬djeti da su joj usne povijene nadolje.
"Tvoja je mama bila veoma lijepa, zar ne?" usudila sam se prozboriti.
Kimnula je glavom ne podižući pogled.
"Ne moraš je staviti negdje, draga", rekla sam joj uplašena da prebrzo vršim prevelik pritisak na nju. "Stavit ću je nekamo na stranu ako želiš."
što sam mislila? Ni ja nisam željela cijeli dan gledati Adeline slike pa zašto bi ona?
Tegan je ustala, otišla do televizora i iznad njega stavila sliku. "Mislim da bi trebala ovdje stajati. Dobro, mama Ryn?"
Potvrdno sam kimnula glavom i nasmiješila se. "Savršeno, draga."



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator
PETNAESTO POGLAVLJE
R
avnateljica je prelistavala papire koji su šuškali. Sjedila sam u tišini i gledala je, dok je Tegan, naravno, mirno i tiho sjedila u udobnom stolcu pokraj mene. Nesvjesna naših napetih pogleda, ravnateljica je zastala na jednoj stranici, škiljnula u nju premda je imala naočale na licu, pa podigla glavu i procjenjivački me pogleda¬la. Osjetila sam kako mi se lice grči od brige. Ispalila je prema meni profesionalan, uvježban osmijeh koji je dodao širinu njezinu izduže¬nom licu, a zatim spustila glavu i nastavila proučavati dokumente pred sobom. Prateći njezin pogled dok je čitala stranice umetnute u fascikl bež boje, rad srca mi se ubrzao. Odakle im toliko papira i informacija, kad im ništa nisam donijela? Ni ti sam ispunila bilo kakav obrazac. Zapravo, kad sam nazvala školu kako bih saznala kako da prijavim dijete u sljedeću školsku godinu, rekli su mi da im moram reći djetetovo ime, bivšu adresu i ime bivše škole, ali nisam morala ispuniti nijedan obrazac.
"Baš nijedan?" upitala sam.
"Ne", došao je odgovor.
"Ali zar to ne znači da vam se može javiti bilo tko i reći: >Imam dijete i želim da ide u ovu školu?<"
"Moraju stanovati na upisnom području naše škole i, narav¬no, mora biti mjesta", uzvratila je školska tajnica.
"Znači, bilo tko tko stanuje na upisnom području škole može se pojaviti i reći: >Imam dijete i želim da ide u ovu školu<."
"Zapravo, da."
"To mi se ne čini ispravnim", rekla sam.
"Zašto?"
"Zato jer je teže dobiti karticu Kluba potrošača nekog super marketa. Što ako se pojavi prevarant?"
"Dijete prevarant?" Tako izrečeno, zvučalo je kao da sam lu¬da, ali zbilja se u temelju činilo pogrešnim. Odrastala sam spoznajući da je teško priključiti se bilo kojoj skupini: izviđačima, studentskom sindikatu, banci, poslu. Uvijek je trebalo ispunjavati obrasce, davati informacije, dijeliti komadiće sebe širokoj javnosti. Upisati dijete u školu trebalo je biti teže. Kao posljedica toga, bila sam zamoljena sastati se s ravnateljicom jer sam morala samoj sebi otežati život. A i zato što sam htjela upoznati školu. Nisam htjela Tegan samo tako pustiti u novu okolinu koja će postati velik dio njezina svijeta bez da je prvo sama vidim. Htjela sam si moći predočiti o čemu govori kad mi bude pričala kako je provela dan, htjela sam provjeriti jesu li sve stvari koje sam pročitala o školi, da je pristojna i sigurna, istinite, da u stvarnosti nigdje ne zjape otvorena kanalizacijska okna i da se niza zidove ne slijeva voda. Taj sam zahtjev iznijela prije tjedan dana dok sam još uvijek vjerovala da moram provjeriti zadovoljava li škola moje standarde. Kako su dani prolazili, taj se osjećaj rasplinuo i po¬čela me mučiti mogućnost odbijanja i da ću učiniti nešto zbog čega će odlučiti da ipak ne žele Tegan. Taj je strah rastao dok se konačno nije otjelovio u mojoj glavi, ne samo kao mogućnost, već kao sigur¬nost. Jutros sam nas dvaput, ili možda čak deset puta, natjerala da se presvučemo konačno se odlučivši za crnu suknju i bijelu majicu s naramenicama za mene i crvenu traper haljinu s bijelom majicom kratkih rukava ispod nje za Tegan. Izravnala sam kosu i počešljala je u svoju uobičajenu bob frizuru s razdjeljkom na stranu. Teganinu sam kosu začešljala u rep i na vrh zavezala crvenu mašnu.
Neprestano sam morala puštati Teganinu ruku kako bih obri¬sala znoj s dlanova dok smo pješačile od stana do osnovne škole. Ne sjećam se da sam ikad išla na neki sastanak s ovolikom količi¬nom strepnje, međutim snažan udarac u želudac dok smo ulazile u ravnateljičin ured potvrdio je da sam u stanju osjećati još više straha.
Gospođa Hollaby, ravnateljica, imala je pedesetak godina su¬deći po borama na njezinu duguljastom licu i sijedoj kosi zamota¬noj u nisku pundžu. Međutim, njezina odjeća, bijela majica kratkih rukava s jarkim otiskom imena škole koji je izgledao kao da je na majicu nanesen prskanjem, odudarala je od njezina izgleda i zbog nje sam se osjećala neadekvatnom i pretjerano otmjeno odjevenom.
Uspravila sam se u stolcu prisiljavajući se zračiti pouzdanjem koje je uvjerilo Upravni odbor Angelesa da odobri moju zamisao
o časopisu. Međutim, oči su me vjerojatno izdale otkrivajući da se uzrujavam razmišljanjem odakle joj taj dosje i što u njemu piše. Je li u njemu pisalo da je Adele umrla? Je Ii pisalo tko je Teganin otac? Je li navodio da ih je žena koja se nekoć navodila kao najbliži rođak napustila?
"Gospođo Matika..." započela je gospođa Hollaby podigavši glavu prema meni.
"Gospođica", prekinula sam je.
"Gospođica?" uzvratila je sumnjičavo. Jesam li razvedena ili jedna od onih liberalnih.
"Gospođica", odgovorila sam. "Nisam se udavala, premda to ne volim razglašavati na sva zvona. To je osobna stvar. Muškarci ne moraju isticati svoj bračni status pa zašto bi mi onda trebale", rekla sam poprativši svoju izjavu nervoznim smijehom koji je zvu¬čao nekako šuplje, samo potvrđujući moju nesigurnost.
"Vidim", izjavila je.
"Zovite me Kamryn."
Lice joj je prekrio još jedan profesionalan, uvježban osmijeh, ali umjesto da me njime smiri, osjetila sam kako mi od njega niz kralježnicu prolaze trnci. "Kamryn." Izašavši iz njezinih usta, moje je ime zvučalo kao izjava. "Šteta što vaš partner nije mogao doći."
"Nemam partnera", tiho sam dogovorila.
Gospođa Hollaby se namrštila. "Vi ste, onda, Teganin rodi¬telj?"
"Da, ja sam."
"Njezin jedini roditelj?"
"Da", rekla sam.
Papiri su šuškali dok je "gospođica" ponovno kopala po nji¬ma pokušavajući naći odgovor, pokušavajući objasniti zašto Tegan bijele puti i plave kose za roditelja ima Kamryn tamne puti i garave kose.
Gledala sam je kako traga za tim bitnim podatkom i na trenu¬tak se pitala bih li je trebala ostaviti da tapka po mraku poput tek probuđene žene u potrazi za prekidačem. Naravno, nisam to mogla učiniti. Morala sam je upoznati sa situacijom, odgovorne osobe mo¬rale su znati što se dogodilo, zbog Tegan.
"Ja sam Teganina zakonska starateljica", izjavila sam jasno i glasno obznanjujući da ne želim raspravljati o tome pred Tegan.
Da potkrijepim tu svoju tvrdnju, nakratko sam pogledala Te¬gan. Sjedila je na sredini stolca, ruku obavijenih oko Meg držeći je u zagrljaju, napeto promatrajući "gospođicu". Doimala se očarana tom ženom, kao da je pripadala novoj vrsti koju je tek otkrila.
"Gospođica" je shvatila moju suzdržanost i ispružila ruku prema telefonu. Gledala sam njezine prste kako ukucavaju broj, a zatim slušala kako traži nekoga da dođe u ured. Nekoliko minuta kasnije, u sobu je ušla mlada žena duge smeđe kose, odjevena u istu majicu kratkih rukava s otiskom imena škole i plave traperice. Nakon kraćeg razgovora s gospođom Hollaby, nagnula se prema Tegan i predstavila kao Maya. Pitala je Tegan želi li poći s njom i upoznati drugu djecu iz grupe.
Tegan je munjevito okrenula glavu prema meni, očiju raširenih od onoga što mi se isprva učinilo strahom.
"Ne moraš ići ako ne želiš", umirila sam je.
Oči su joj se još malo povećale, ali crne zjenice u njezinim kraljevskoplavim šarenicama i dalje su bile velike, što je značilo da se ne boji, da želi ići, ali da nema dovoljno hrabrosti da to izgovori pred dvije neznanke.
"Smiješ ići ako želiš. Želiš li?" upitala sam je osmjehnuvši se.
Potvrdno je kimnula glavom.
"Onda idi", rekla sam. "Potražit ću te kasnije, dobro?"
Usne su joj se podigle u osmijeh. "Dobro", odgovorila je prije nego što je skliznula sa stolca. Držeći Mayinu ruku, izašla je iz sobe.
Dok sam gledala kako odlaze, obuzeo me drugi nalet straha: što ako je više nikad ne budem vidjela? Nisam znala ništa o toj Mayi, što ako odvede Tegan iz škole?
"Bit će dobro", rekla je gospođa Hollaby meni u zatiljak.
Ponovno sam se namjestila na stolcu i pogledala je. "Znam. Samo brinem."
"To vidim", rekla je zabrinuta izraza lica.
Uzdahnula sam duboko, ispuštajući sav zrak iz pluća, jer sam u svoj život odlučila pustiti potpunog stranca. Od Natea i Adele, nisam se otvarala ljudima. Ted je znao ponešto o meni, ali pazila sam da ne otkrijem previše. Podijeliš li previše, netko bi te mogao povrijediti. "Ja sam Teganina zakonska starateljica", započela sam. Udahnula sam. Mali koraci. Morala sam krenuti malim koracima. "Njezina majka, moja najbolja prijateljica, nedavno je preminula. Tegan je pripala meni. Ja sam odgovorna za nju."
"Gospođica" je ustala, obišla stol i sjela na Teganin stolac. Sjedalo stolca, koje se doimalo golemim dok je Tegan sjedila na njemu, činilo se manjim ispod odrasle osobe. Sklopila je svoje velike ruke pomno me proučavajući kao što je proučavala Teganin dosje, pretražujući mi lice kao da će se riječi moje priče polako pojaviti na obrisima mog lica. Držala se kao da će me zagrliti pa sam ma¬lo ustuknula. "Posvojit ću je jer sam to obećala njezinoj majci." To nitko drugi nije znao. Svi su mislili da se samo brinem za nju, nitko nije znao da ću je učiniti Matikom. "Njezina je majka u... Napustila nas je prije nekoliko tjedana, ali moram što prije nastaviti s posvojenjem."
"Zacijelo vam je veoma teško", rekla je.
"Zar je tako očito?" Drhtaj emocija uništio je svu smjelost u mom glasu. Ovo je bilo teže nego što sam mislila.
Obrve su joj se namrštile od zabrinutosti, a na usne smjestio suosjećajni smiješak. Odvratila sam pogled štiteći se od njezine suosjećajnosti. Suosjećajnost je bila zadnje što mi je trebalo u životu.
Suočena s Ijubaznošću neznanaca, neću smoći snage. Usmjerila sam pogled u točku iza njezina ramena, u veliki prozor i svijet iza njega. Danas je sve bilo tako blistavo. Blistavo i sunčano. Bilo je ljeto, sve je bilo živo, veselo i sretno zbog sunčeva sjaja.
"Imate li socijalnu radnicu?" upitala me.
"Mmmm, nisam se još stigla s time pozabaviti", rekla sam i dalje je ne gledajući. "Pokušavala sam urediti stan kako bi Tegan imala svoju sobu, onda sam imala tu sagu sa šamponom u koju ne želim ulaziti, a osim ličenja, seljenja, premještanja namještaja i šampona, stigla sam još samo ovo. Prijaviti je u školu. Mislila sam da biste mi, kad je upišem u školu, mogli preporučiti neku grupu u koju bi mogla ići tijekom ljetnih praznika kad se budem morala vratiti na posao. Ali zvat ću socijalnu radnicu. Obećavam."
Dodirnula mi je ruku i poskočila sam od iznenađenja, a zatim se ukočila u slučaju da me pokuša zagrliti. "Ne grdim vas, Kamryn. Pitala sam zato što oni mogu pomoći. To im je posao. Ne samo s posvojenjem, nego i s bilo kakvim drugim teškoćama koje imate. Po¬moći će vam i pronaći će nekoga s kim će Tegan moći razgovarati."
O čemu to Tegan mora razgovarati? pitala sam se čuvši zvono za uzbunu u svojim ušima. "Žalost je svima teška", izjavila je. "Ako Tegan ima teškoća s izražavanjem svoje tuge, možda će joj trebati netko drugi s kim će moći razgovarati o tome. Uostalom, socijalni radnik će vam trebati i zbog posvojenja."
"Dobro. Da. To znam."
"A djelatnik zdravstvene zaštite?" "Tegan nije bolesna", od¬govorila sam opet osjetivši kako u meni vrije nemir.
"Djelatnik zdravstvene zaštite razgovarat će s vama o kojeka¬kvim stvarima. Tu su zbog vas koliko i zbog vašeg djeteta. Ako vas brine bilo što u vezi roditeljstva, oni vam mogu pomoći."
"Dobro."
"Pomoć je tu, samo je trebate zatražiti."
Nisam mogla zatražiti pomoć. Objasniti situaciju u kojoj se nalazim bilo je jedino što sam mogla učiniti. Otkriti da se k tomu još i mučim, bilo bi nemoguće.
"Još jedan naš roditelj prolazi kroz postupak posvojenja", dodala je. "Mogu porazgovarati s njom i vidjeti je li voljna svoja iskustva podijeliti s vama."
Ponovno sam ustuknula.
"Niste osoba koja voli izmjenjivati svoja iskustva s drugima, pretpostavljam?" pronicljivo je primijetila.
Nasmiješila sam se. "Ne, nisam."
"Dobro onda."
"Pa, jesmo li, ovaj, je li Tegan upala? Imate li mjesta za nju?"
Potvrdno je kimnula glavom. "Da, stanuje u upisnom području škole i bilo je zadovoljstvo upoznati je, doima se dražesnom."
"I jest. Nego, u vezi grupe?"
"Da, naravno. Škola ima predškolsku grupu. Radno vrijeme je od osam ujutro do pola sedam navečer. Djeca dobiju doručak, ručak i laganu poslijepodnevnu užinu prije nego roditelji dođu po njih. Imamo redovite aktivnosti i radionice tijekom dana, vrijeme za čitanje, crtanje i spavanje..."
"Plaća se, naravno?" "Da."
Bez obzira na cijenu, neće biti skuplje od dadilje. Računala sam smanjujući kućni proračun sve dok nova odjeća nije došla na red svake druge godine i dok nismo jele išta drugo osim tjestenine i domaćeg umaka od rajčice, ali i dalje smo bile u financijskoj stisci. Predškolska grupa bilo je jedino što sam si mogla priuštiti. Jedno¬stavno ću se morati potruditi da radim tijekom stanke za ručak ka¬ko bih svake večeri mogla odlaziti kući na vrijeme i morat ću nositi posao sa sobom kući pa raditi kad Tegan zaspi. "Ima li mjesta?"
Gospođa Hollaby se osmjehnula, a bore su joj se produbile. "Za Tegan ćemo napraviti mjesta."
Bacila sam joj ruke oko vrata i stisnula je od zahvalnosti uskliknuvši: "Hvala vam! Velika vam hvala!" Nešto je napokon prošlo kako treba. Nešto maleno, ali značajno. Gospođa Hollaby se uko¬čila u mom zagrljaju pa sam je, kad sam shvatila što radim, pustila. "Ovaj, hvala, to je sjajno", mirno sam rekla. "Idemo sada potražiti Tega n?" rekla sam. Ravnateljičinu uredu i svijetu koji je on obuhva¬ćao nešto je nedostajalo, a to je bila Tegan. Bila sam toliko naviknuta na to da je pored mene ili na drugom kraju sobe, da je negdje u mom vidokrugu (dok je bila budna, nikad se nismo razdvajale duže od vre¬mena potrebnog da se istuširam) da sam se bez nje osjećala nemirno.
Hodale smo duž hodnika obloženog plavim gumenim podo¬vima i sa zidova krem boje. Panoi s dječjim umjetničkim radovima popunjavali su prostore između velikih prozora. U prolazu sam pri¬stojno preletjela pogledom preko slika, zadovoljna što sam s onih boljih uspjela razabrati kravu, konja ili zmaja.
Sunce me gotovo zaslijepilo kad sam prekoračila prag i zakora¬čila na igralište. Zbog njegova sam blještavila bila prisiljena škiljiti. Pažljivo sam pregledala kutove igrališta tražeći Tegan. Znala sam da će biti sama, grčevito stišćući Meg i moleći se da dođem po nju. Nisam je vidjela. Pogledom sam ponovno preletjela preko igrališta. Nije bila kraj fontane s vodom za piće. Niti u podnožju tobogana. Niti uz rub nogometnog terena. Niti je izgubljeno stajala uz cigleni zid. Srce mi je zadrhtalo od straha. Što je Maya učinila s Tegan? Je li ju ukrala? Zamalo sam zgrabila ravnateljicu za ramena zahtijevajući da smjesta stvori moje dijete, kad sam ugledala Tegan kako stoji u društvu s četiri djevojčice. Njih pet posve su zaokupljeno razgovarale prigušenim glasovima, lica ozbiljnih kao u porotnika pri suđenju za ubojstvo. Sve su bile iste visine, dvije kosa crnih kao ebanovina, jed¬na plave, a druga crvenkastozlatne. Tegan je bila najljepša, zaključila sam, premda sam dvije njezine družice mogla vidjeti samo s leđa. Nije joj trebalo vremena da postane lijepa, već je sada bila prava lje¬potica. Kao da pogađa da je u mislima krunim ljepoticom školskog dvorišta, Tegan me pogledala. Pogledi su nam se sreli i široko mi se osmjehnula mašući krpenom lutkom prema meni pa, ne čekajući odgovor, ponovno uronila u razgovor.
"Izgleda da se uklopila", ustvrdila je gospođa Hollaby.
"Upoznala sam puno ljudi", rekla je Tegan. Držala se za moju ruku i njihala je skakućući po pločniku. Meg se njihala u ritmu u Teganinoj drugoj ruci.
"To je lijepo", rekla sam. Spustila sam pogled prema njoj i zatekla je kako me pomno gleda.
"Upoznala sam Crystal. Ima brata koji se zove Cosmo. On nije velik kao ona. I upoznala sam Ingrid, ona ima velikog brata koji se zove Lachlan. Ja nemam brata, zar ne?" "Nemaš", odgovorila sam.
"I upoznala sam Matildu. Ona ima puno braće i sestara. Ima sestru koja se zove Marlene. I sestru koja se zove Maree."
"Pa to je isto ime."
"Ne, nije. Jedna se zove Marlene, a druga se zove Maree. To nije isto ime."
"Ah, tako. Dobro."
"I ima brata koji se zove Declan. I brata koji se zove Dorian. I brata koji se zove Dryl."
"To je puno braće i sestara."
Kimnula je glavom, a rep joj je skakutao. "Znam. Matilda je pitala hoću li doći i sutra. Hoću li doći sutra, mama Ryn? Smijem li ići sutra?"
"Sutra ne, ali ići ćeš sljedeći tjedan. Znači, svidjelo ti se ondje?" upitala sam.
"Da."
"Nemaš ništa protiv da opet dođeš?"
"Ne. Želim opet doći." Bila je uzbuđena. "Imam puno prija¬teljica. Crystal, Ingrid i Matildu."
Ja nisam tako brzo sklapala prijateljstva kao dijete. Ali Tiga? Bez problema.
"Dobro, onda ćeš ići."
Na licu joj se pojavio širok osmijeh koji je probudio iskru lju¬bomore u mojim grudima. Grizla sam se jer je nisam vidjela deset minuta, a ona nije mogla dočekati da bude bez mene.
"Hoćeš li se i ti igrati s nama idući tjedan?" upitala je Tegan.
"Ne, ići ću na posao."
Nasred pločnika Tegan je prestala njihati moju ruku i skakuta¬ti. "Zašto ne?" upitala je panično, užasnuta što neću biti u blizini. Željela sam da osjeća nešto, da joj barem malo nedostajem, ali ne ovaj užas.
"Moram ići raditi."
"Zašto ne možeš ići sa mnom?"
"Jer sam odrasla, a odrasli moraju ići na posao i raditi. Ali ti se cijeli dan možeš igrati sa svojim prijateljicama i poslije mi ispri¬čati što ste sve radile."
"Hoćeš li doći poslije?"
"Da, navečer. I moći ćeš mi ispričati koga si još upoznala i imaju li braću i sestre."
"Obećavaš da ćeš doći poslije?" upitala je.
"Da, obećavam."
"Čvrsto obećavaš? Do neba i natrag?"
"Da", odgovorila sam. Piljila je u mene dok nisam rekla: "Da, čvrsto obećavam, do neba i natrag."
Tegan mi se široko osmjehnula i ponovno počela skakutati. Nogu pred nogu, skok, skok, hop, hop, po pločniku. Njezine gole noge ukrašene crvenim sandalama otvorenih prstiju plesale su goredolje.
"A što kažeš da kupimo nešto za pojesti i ostatak dana prove¬demo u parku?" upitala sam je.
"Da", rekla je Tegan. "Ali prvo moramo kući, zar ne?"
"Zašto?" upitala sam je.
"Jer moraš presvući svoju lijepu odjeću."
"Da, vjerojatno trebam."
Usne su joj se razvukle preko bijelih zubića, a obrazi posta¬li punašniji i okrugliji dok joj se osmijeh širio preko lica. Oči su joj se stisnule i zasjale. Ružičasti sjaj njezinih obraza i sjaj u očima podsjetili su me na Adele. Na onaj prvi pravi osmijeh koji mi je uputila. Koliki je dojam na mene ostavio taj njezin osmijeh. A onda sam postala svjesna toga što je Tegan rekla: "Prvo moramo kući." Kući. Rekla je to bez da sam je ja na to navela, što je značilo da se udomaćila u stanu. Sa mnom.
"Pogodi što?" upitala je Tegan.
"Što?"
"Crystal ima mačku."
"Ne izgleda kao čudovište."


ŠESNAESTO POGLAVLJE
Oklijevala sam pred uredom na devetom katu, ruke spremne na kucanje.
S druge strane vrata nalazio se Luke Wiseman, novi direktor marketinga Angelesa. Pozvao me mejlom u svoj ured "da pročavrljamo" (njegov izraz, ne moj) treći dan nakon mog povratka na posao.
Sama pomisao povratka na posao pretvorila je moje osjećaje u klatno koje se neprestano klatilo između straha i uzbuđenja. Strah bi me obuzeo svaki put kad bih se sjetila da sam izbivala toliko dugo da se možda više neću sjećati što i kako raditi. Zatim bi se klatno prebacilo na uzbuđenje što sam izbivala toliko dugo da se možda više neću sjećati što i kako raditi, jer to je značilo da će mi posao biti nova vrsta izazova. Zatim bi me ponovno obuzeo strah jer ću biti kilometrima daleko od Tegan. Provela sam dva dana bez nje dok je bila u školi, ali kad se budem vratila na posao, više neću biti odmah iza ugla od nje, ovisit ću o prometu i javnom prijevo¬zu. Zatim bi me ponovno obuzelo uzbuđenje jer više neću morati satima gledati dječji televizijski program i jer ću moći prestati pre¬naglašeno govoriti i razmišljati kako to čine roditelji.
Negdje između zabrinutosti i očekivanja nalazila se spoznaja da ću upoznati Lukea Wisemana. On je bio moj šef, osoba s kojom ću najuže surađivati, ali i moj prvi poslovni suparnik. Jedini kolega za kojeg sam znala da je dobio posao koji je trebao pripasti meni. Njegova prisutnost u Angelesu bit će konstantan podsjetnik mog neuspjeha da stignem na vrh.
Prvog dana odlaska na posao, Tegan (bila je uzbuđena na putu do škole, a navečer nevjerojatno pričljiva), udijelila mi je ekstra velik zagrljaj pred školskim vratima. "Zabavi se na poslu", rekla mi je kao da sam ja dijete, a ona odrasla.
Poslije toga, tijekom vožnje vlakom u centar Leedsa, živci su mi bili napeti kao strune. Jedino o čemu sam mogla razmišljati bilo je kako Lukeu Wisemanu neću dopustiti da me zaplaši. Po dolasku u svoj ured na desetom katu, kolebala sam se između toga da po¬vraćam od muke ili da ga ošamarim iste sekunde kad ga upoznam ne bih li mu pokazala tko je ovdje pravi šef. Deset minuta kasnije, saznala sam da je u Londonu do petka.
Do petka. To je bilo danas.
Kad sam saznala da se neću morati pozabaviti svojim smrtnim neprijateljem, opustila sam se i uživali u ljudima koji su svraćali u moj ured da mi ispričaju novosti i saznaju što sam ja radila. Betsy, koja je skoro dva mjeseca bila sama u našem uredu, pozdravila me kao da sam zadnjih godinu dana provela u inozemstvu. Provela je dan nutkajući me čajem i svako malo trčkarajući oko stola da me zagrli. "Mogla bi me tužiti za seksualno zlostavljanje", rekla je u jednom trenutku, "u iskušenju sam da te zažvalim."
"Osjećaj je uzajaman, stara", uzvratila sam pomalo iznena¬đena, ali neizmjerno sretna što sam nekome nedostajala. Bile smo prijateljice, Betsy i ja, ali oduvijek sam mislila da je to samo poslov¬no prijateljstvo. Bilo je lijepo znati da joj je doista stalo do mene. "Samo, molim, bez žvaljenja."
Ted je otišao jučer na svoj uobičajeno dostojanstven, nedovolj¬no iskazan način. Za vrijeme ručka zamolio me da odem s njim u zalogajnicu. Kad smo stigli onamo, priznao je da se ne vraća u ured i da ne podnosi pretjerane oproštaje koje zaposlenici Angelesa obično priređuju, pa: "Doviđenja, Kamryn. Javit ću ti se." I to je bilo to, Ted je otišao.
Sada sam morala pobijediti Lukea. Duboko sam udahnula, psihički se pripremila, pa pokucala na vrata. Nekoliko sekundi kasnije glas u rasponu baritona pozvao me da uđem.
Još sam jednom duboko udahnula prije nego što sam zako¬račila u prostrani bijeli ured. Zastori na prozoru iza stola bili su spušteni zaklanjajući računalo od sunčeve svjetlosti. Osvrnula sam se uokolo ispitujući što je Luke promijenio u uredu. Velika juka i dalje je stajala u kutu, radni stol ostao je na istom mjestu, zastori su i dalje bili krem boje, stol za sastanke u drugom kutu i dalje je bio okružen plavim stolcima. Prostoru nije dao vlastiti štih, gotovo kao da nije imao potrebu pokazivati da je to njegov teritorij. Da sam ga ja dobila, na zidove bih stavila naslovnice Living Angelesa, dodala još koju lončanicu, stavila bih... Stani! Prekorila sam samu sebe. Luke je dobio posao i ured, moraš se pomiriti s tim.
Čovjek iza radnoga stola nije ustao kad sam ušla. Štoviše, za¬valio se u stolac, istegnuo svoje dugo tijelo ne pokušavajući sakriti činjenicu da me odmjerava. Ja sam njega diskretnije proučila. Nje¬gove crte lica, snažne i dobro definirane, izgledale su kao da ih je umjetnik klesao satima sve dok nisu postale sasvim glatke na njego¬voj čistoj, preplanuloj puti. Nos mu je bio ravan i jak, oči jednako razmaknute, glatka linija čeljusti blago se zavijala prema bradi. Crna mu je kosa bila obrijana na jedinicu, zbog čega mu se lice doimalo još upadljivijim. Oko mesnatih su se usana tanki brkovi okomito spuštali niz lice prelazeći u bradu. Međutim, ono što se isticalo na njemu bile su njegove oči, sjajne, jasne oči boje lješnjaka zlatnog od¬sjaja, koje su me podsjetile na smeđi jantar ulašten do visokog sjaja. Na sebi je imao bijelu košulju otkopčanog gornjeg dugmeta i rukava zavrnutih do lakata te elegantne svijetle hlače. Prema rastezljivosti tijela znala sam da ide u teretanu. Poznavala sam takav tip muškara¬ca. Radila sam s hrpom takvih tijekom godina, bio je čisti karijerist. Dinamičan, nasrtljiv, ružan ambiciozan i svi koji su s njim radili morali su davati sto pedeset posto sebe, jer ako nisu, shvatio bi to kao osobnu uvredu i uništio im karijeru. Dok sam ga procjenjivala, njegove oči boje lješnjaka preletjele su preko mene, zapazile moju do brade dugu crnu kosu, tamnosmeđe oči, neprimjetno našminkane usne, vitak vrat, tijelo skriveno ispod obične crvene košulje i crnih hlača ravnih nogavica i nenalakirane nokte koji su izvirivali iz otvo¬renih sandala visokih potpetica. Nakon što me odmjerio od glave do pete, pogled mu je otvrdnuo od odbojnosti. Očito ga se nije dojmilo to što je vidio.
"Sjednite", zapovjedio je.
"Zašto, zar će ovo potrajati?" uzvratila sam istim neprijatelj¬skim tonom.
Iznenada se nasmiješio uhvativši me nespremnu tim neočekiva¬nim izljevom šarma. "Molim vas, Kamryn", toplo je rekao pokazu¬jući na stolac nasuprot njegova radnog stola, "sjednite." Prekasno je za šarm, pomislila sam. Vidjela sam gnušanje u tvojim očima, znam što misliš 0 meni.
"Radije ću stajati", rekla sam uzvrativši mu širokim, premda sto posto lažnim, osmijehom razvučenim preko cijelog lica. "Imam puno posla."
Moj odgovor izbrisao je sjaj s njegova sjajnog osmijeha. Tre¬nutak me proučavao, očito pokušavajući smisliti kako da se postavi prema meni. "Sto radite večeras?" upitao je.
"Molim?" odgovorila sam zbunjeno. Poziva li on to mene da izađemo? Jesam li ga posve pogrešno procijenila? Je li zapravo onim izrazom pokušavao sakriti činjenicu da ga privlačim?
"Dosad sam večerao s voditeljima svih odjela kako bih vidio što misle o marketingu Angelesa i imaju li ideja kako poboljšati si¬tuaciju. Vi ste zadnji na mom popisu... Kao voditeljica marketinškog odjela. Stoga sam mislio da bismo to mogli odraditi, ako večeras niste zauzeti."
Bila sam zadivljena brojem uvreda koje je uspio ugurati u taj minijaturni monolog.
1. "Zadnji na mom popisu." U slučaju da imam ikakvih sum¬nji da neću biti zadnja na bilo kojem njegovu popisu.
2. "Ako večeras niste zauzeti." Naravno, petke navečer zacijelo provodim sama bez dečka i prijatelja.
3. "Odraditi." Ja mu dođem neko kao uzimanje brisa; neugo¬dno, ali neophodno.
"Odgovara mi večeras", rekla sam kroz lažan osmijeh.
"Vidimo se u predvorju u šest i trideset", rekao je pokušava¬jući ga nadmašiti.
"To bi moglo biti zabavno."
"Svakako", promumljao je dok sam zatvarala vrata za sobom.
Stigla sam u predvorje u šest i trideset i dvije minute prema velikom satu koji je visio iznad recepcije. Luke je stajao ondje sa svih svo¬jih metar i osamdeset osam centimetra visine u bež ogrtaču preko trendi odjeće. Kad sam izišla iz dizala, podigao je ruku i pogledao na sat prije nego što je ispalio prema meni još jedan lažan osmijeh
- svatko bi pomislio da kasnim nekoliko sati.
"Nije valjda da kasnim", izjavila sam zaustavivši se ispred njega.
"Samo nekoliko minuta", kratko je odgovorio.
"Da. Pa, dizalu je trebalo malo duže nego što sam mislila."
"Nisam ni mislio da će to biti vaša krivnja", rekao je.
"Drago mi je što me tako dobro poznajete."
"Rezervirao sam nam stol u restoranu iza ugla za..." zastao je da pogleda na svoj Rolex, "sedam minuta. Bolje požurimo kako ne bismo zakasnili još više."
"Dobro."
Izašavši iz zgrade Angelesa koja se nalazila na uglu ulice skre¬nuli smo desno, hodajući ulicom Headrow stigli do pješačkog prije¬laza, prešli cestu i ušli u Vicar Lane pa skrenuli lijevo u Ulicu kralja Edwarda. Zrak je bio gust, težak i vlažan. Svi pokraj kojih smo pro¬šli na ulici doimali su se savladano i sneno, spremni sklupčati se i zaspati u nekom mirnom kutku. Nosila sam u rukama svoj crveni ogrtač boreći se protiv poriva da zatvorim oči i popustim pospanosti koja mi je obuzimala čula.
Stigli smo u maleni francuski restoran pored kojeg sam više puta prošla, ali nikad u njega nisam ušla. Zrak je mirisao po češnjaku i rajčicama. Svirala je nježna glazba kad smo zakoračili u slabo osvi¬jetljen interijer. Sve je odisalo intimom. To me iznenadilo. Nekako sam očekivala da će me odvesti u neki jadni fast food restoran u kojem će mi naručiti najjeftiniji hamburger i reći mi da ču si sama morati platiti gazirani sok budem li ga htjela.
Predavši ogrtače glavnom konobaru. Luke i ja dobili smo stol za dvoje na sredini dupkom punog restorana. Čim smo dobili je¬lovnike, oboje smo se sagnuli iza njih skrivajući se jedno od drugog. Pregledala sam jelovnik ispisan na kartonu boje slonovače zaključiv¬ši da, ako već moram provesti vrijeme s tim čovjekom, onda će ga skupo platiti. Pronašla sam najskuplje jelo na jelovniku jastoga i odlučila se za njega. I raka za predjelo.
Kad je konobar došao, Luke je, pohvalno, zatražio skupu bocu crnog vina. Za pokudu, nije me pitao želim li piti vino, a kamoli koje. Crno vino sam mrzila pa sam zatražila vodu. Naručili smo
- jedna Lukeova obrva se podigla kad je čuo moj izbor predali jelovnike konobaru pa se naslonili na naslone stolaca.
"Pa, Kamryn, pričaj mi o sebi", rekao je Luke. U glavi sam pokušavala razmrsiti geografske niti njegova naglaska. Bio je to splet američkog engleskog (Istočna obala/New York), južnoengleskog (London) i, ako se nisam varala, srednjoengleskog, vjerojatno Bir¬mingham.
"Što želiš znati?" upitala sam držeći pogled usmjeren na no¬žicu svoje vinske čaše izbjegavajući ga gledati u oči. Svaki put kad sam ga pogledala, na njegovu licu vidjela sam čisto gnušanje. Nešto u vezi mene mu se gadilo. Moj izgled? Moje tijelo? To što postojim? Nisam bila sigurna što ga je toliko razljutilo i zašto se u tako krat¬kom vremenu okrenuo protiv mene, osobito jer je on bio taj koji je dobio posao, međutim nije pokušavao sakriti činjenicu da mu se ne sviđam. Zapravo, to je bilo jasno poput pločice s imenom, nešto po čemu je htio biti prepoznatljiv: "Zovem se Luke i od Kamryn mi se povraća."
"Štogod mi želiš reći."
"U redu. Imam trideset dvije godine. Radim za Angeles već sedam godina. Pet u Londonu, dvije ovdje. Pokrenula sam Living Angeles s Tedom, zapravo, zamisao je bila moja, premda se ne vo¬lim time hvaliti. Miran, to je otprilike to. Osim toga da volim svoj posao i da mi je žao što je Ted otišao."
Wisemanova lijeva obrva sporo se podigla dok me gledao s istim gađenjem kojim bi gledao slinavoga zelenog izvanzemaljca. "Htio sam da mi pričaš o sebi", rekao mi je svisoka. "O svom ži¬votu. Ne o svom poslu. Jesi li udana? U dugoj vezi? Imaš li djece?"
A ja sam trebala, znati da si na to mislio?, pomislila sam. "Ne, nisam udana", sarkastično sam uzvratila, "nemam dečka i nemam - ISUSE!" Skočila sam prevrnuvši stolac. Ostali gosti u restoranu prestali su jesti, piti i razgovarati i iznenađeno me gledali. Nisam se osvrtala na njih, kopala sam pod stolom dok nisam pronašla torbu, zgrabila je i istrčala iz restorana ne trudeći se reći Lukeu više ni riječi.
Tegan. Zaboravila sam je. Sasvim sam je zaboravila.
Istrčala sam na pločnik prekapajući jednom rukom po kožna¬toj crnoj torbi tražeći mobitel. Prsti su mi se omotali oko njega i iščupala sam ga iz torbe namjeravajući nazvati školu. Pritisnula sam tipku da ga uključim, ali ništa se nije dogodilo. Baterija se isprazni¬la, a to je očito bio razlog zašto oni nisu nazvali mene.
U grudima me stiskala panika, trčala sam Ulicom Vicar Lane u smjeru stajališta gradske željeznice računajući u glavi koliko će mi trebati vremena da stignem onamo.
Što će učiniti s njom? Hoće li je ostaviti da stoji vani na pločniku dok netko ne dođe po nju? Nisam znala nikoga od roditelja koga bih mogla nazvati i zamoliti da je preuzme. Sjedit će ondje i čekati misleći da sam je zaboravila. Što i jesam.
Spazila sam žuto svjetlo na taksiju i gotovo mu se bacila pod kotače urlajući: "TAKSI!" Zakočio je ispred mene i uskočila sam na stražnje sjedište govoreći mu kamo da ide. Dodala sam: "Platit ću vam dvostruko ako stignemo za manje od petnaest minuta."
"Hitan slučaj, srećo?" upitao je krupan vozač.
"Glupača koja je trebala pokupiti moje dijete poslije škole zaboravila je pa je malena još ondje. Posve sama. Moram k njoj."
"Prokletstvo!" uzvratio je i pojurio.
Jureći ulicama, vozač je stisnuo gas kad god je mogao, a ja sam po prstima vrtjela svoj beskorisni mobitel grizući donju usnu.
"Sve će biti u redu", umirivao me.
Nisam mu mogla odgovoriti, gušio me osjećaj krivnje. Zabora¬vila sam Tegan. Kako? Kako sam je mogla zaboraviti? Kako?
Golema školska zgrada od crvene cigle bila je pusta kad smo stigli. Pred njom nije bilo parkiranih automobila, djece i roditelja koji bi stvarali gužvu. Željezna kapija bila je zatvorena i strah mi je probo trbuh. Pružila sam vozaču dvadeset pet funti, sav novac koji sam imala uza se i iskočila na pločnik. Krivnja mi je pritiskala gru¬di. Otrčala sam do kapije, za probu gurnula jednu stranu i otkrila da nije zaključana. Pretrčala sam kratku udaljenost do velikih plavih vrata i nježno ih gurnula, otvorila su se.
"Tegan?" pozvala sam. Moj glas odjekivao je praznim prosto¬rom i ponovno me spopao strah. Što ako nije tu? Što ako ju je netko vani vidio kako stoji sama i uzeo? "Tegan?" ponovno sam pozvala.
Njezina plava glavica provirila je iz učionice na kraju hodnika. Lice joj se ozarilo i široko se osmjehnula iznenada oduševljena što me vidi, a zatim je osmijeh ispario i lice joj se razočarano objesilo nadolje. Otrčala sam do nje, bacila se na koljena i zagrlila je i po¬digla.
"Žao mi je", rekla sam u njezinu kosu zahvalna što opet imam priliku držati je u naručju, što je njezino maleno tjelešce sigurno u mojim rukama. "Jako mi je žao." Tegan je nijemo i nepomično stajala u mom zagrljaju.
Maya, asistentica koja je bila tu prvi put kad smo posjetile školu, izašla je iz učionice. "Mislila je da vam se nešto dogodilo", objasnila je. "Pogotovo kad vas nije mogla dobiti na mobitel."
"Baterija se ispraznila. Jako mi je žao. Zadržala sam se na po¬slu. Žao mi je. Neće se ponoviti. Nisam shvatila koliko je sati dok nije bilo prekasno. Žao mi je." Odmaknula sam Tegan od sebe i pogledala je ravno u lice. "Jako mi je žao, Tiga."
Maya se nagnula na našu visinu i pomilovala Tegan po kosi. "Bilo nam je dobro, zar ne, Tegan? Crtale smo."
"Žao mi je što sam vam oduzela vrijeme", rekla sam Mayi.
"Događa se", uzvratila je Maya uz intonaciju bolje da se ne ponovi.
"Dobro, Tiga, hajde, idemo kući. Naručit ćemo pizzu i gledati DVD. Zvuči li ti dobro ova ideja?"
Glavom je kimnula automatski, kao da joj je svejedno. Maya mi je pružila Teganinu ružičastoljubičastu školsku torbu, a zatim smo obje ustale.
"Hvala što ste je čuvali", rekla sam.
"Nema problema."
Tegan mi je pružila ruku, nasmiješila se Mayi koja nas je po¬zdravila i krenule smo niz hodnik. Prije nego što sam otvorila vrata, stala sam i ponovno je zagrlila. "Tegan, jako mi je žao. Učinila sam groznu stvar i obećavam, obećavam, obećavam da se više neće po¬noviti. Dobro?"
Kimnula je glavom, ali nije progovorila.
Gledala sam u njezino petogodišnje lice, u plave oči ispunjene tugom i strahom. Ja sam to učinila. Prestravila sam je. Natjerala je da pomisli da je napuštena. "Obećavam ti da to više nikad neću ponoviti."
Muk. Muk poput onog dana kad sam je odvela iz Guildforda, kad nije znala može li mi vjerovati. Sad me se opet bojala. Pitala se hoću li ju iznevjeriti, hoću li otići i ostaviti je, pogotovo kad sam joj obećala, čvrsto obećala, do neba i natrag, da ću se vraćati po nju svaku večer. Tegan nije bila sigurna hoću li biti ondje za nju kad me bude trebala. Niti hoće li se i ovaj dio njezina života raspasti poput života koji je imala sa svojom mamom prije nego što su se preselile u Guildford gdje je mutirao u noćnu moru. Tegan je iznenada plutala u ovom novom životu nesigurna hoće li ikad više vidjeti čvrsto do, a sve to jer ja nisam imala naviku razgovarati o svojim planovima ni s kim. Prošlo je toliko dugo otkad sam drugi¬ma morala govoriti što radim da nisam ni pomislila... To se moralo promijeniti, jer ovo se nikako nije smjelo ponoviti.
Utisnula sam poljubac u Teganino čelo, uspravila se i krenule smo kući.


SEDAMNAESTO POGLAVLJE
Zbilja mi je žao, dobro?" rekla sam Tegan istresajući pahuljice u bijelu zdjelicu i stavljajući je pred nju. "Neće se ponoviti." Ništa nije rekla, samo je piljila u svoj doručak i čekala da ga zalijem mlijekom. Kad sam to učinila, uzela je žlicu, trpala pahuljice u usta i žvakala kao da ne postojim.
Imala je pet godina i već je bila stručnjakinja u ignoriranju. Bila sam izvrgnuta njezinoj tvrdoglavoj i nadutoj šutnji već četr¬naest sati. Njezina je šutnja izražavala ogorčenje, bol, ljutnju, sve u jednom. Bilo mi je žao. Prošlu noć radi krivnje nisam spavala, ali to nisam mogla objasniti Tegan. Ništa što sam rekla nije joj moglo prenijeti koliko žalim zbog toga što se dogodilo i da se neće po¬noviti. Nisam mogla podnijeti više ni sekundu te šutnje, a kamoli ostatak vikenda. Š,to ako mi nikad ne oprosti? pitala sam se gledajući je kako jede. Živjet ćemo u ovoj atmosferi najmanje idućih petnaest godina. Godina!
"Vidi", privukla sam stolac do njezina, "žao mi je. Iskreno mi je žao. Iz sveg srca. Neće se ponoviti. Obećavam. Znaš, na poslu je taj jedan grozan muškarac po imenu Luke kojem se ne sviđam. Ali to nije važno, jer ni on se meni ne sviđa, ali ipak moram raditi s njim. On mi je šef i bo... grozim se toga."
Tegan je nehajno žlicom stavila mlijeko i narančastožute pa¬huljice u usta. "Morala sam ići s njim na večeru, a grozan je. Pun je sebe. Grozan."
"Kao čudovište?" upitala je napokon potvrdivši moju prisut¬nost. Očito smo govorile istim jezikom.
U glavi mi je na trenutak zabljesnula slika Lukea kosmatih obrva, kandža umjesto ruku i golemih slinavih očnjaka. "Da, baš kao čudovište."
"Oh", rekla je i kimnula glavom suosjećajući s mojom nevo¬ljom.
Kucanje na vrata obje nas je trgnulo, pogledale smo se pitajući se tko bi to mogao biti. Nismo imale goste otkako se Tegan uselila, osobito ne takve koji nisu zvonili prije dolaska na vrata stana. Osoba je ponovno zakucala i požurila sam otvoriti.
Pred mojim vratima, visok i impozantan, stajao je Luke. Usko¬čio je u udobne plave traperice i bijelu majicu kratkih rukava koja mu se pripila uz mišićava prsa. Za okovratnik majice bile su zata¬knute D&G sunčane naočale.
"Luke! K vr... vrapcu!" Potpuno sam zaboravila da sam ga ostavila u restoranu nakon što sam naručila skup obrok.
"Da, to je dojam koji volim ostavljati na žene. Osobito one koje toliko uživaju u mom društvu da pobjegnu iz restorana glavom bez obzira." U rukama je držao crveni ogrtač, po nedostajućem dugmetu na rukavu veoma nalik mome.
Prije nego što sam uspjela išta reći, pored mene se stvorila Te¬gan, obavila ruke oko mog desnog bedra i zapiljila se u Lukea.
"Tko je ovo?" upitao je Luke čučnuvši na Teganinu visinu.
"Ovo je Tegan", odgovorila sam. "Tegan, ovo je Luke s mog posla."
Luke se nasmiješio iskrenim osmijehom koji mu je u očima probudio blagonaklonost koju sam ja tek trebala steći. Tegan je tako djelovala na odrasle. Pogledali bi je i široko se nasmiješili, jer su joj oči bile neobično plave, put savršeno bijela, a usne ružičaste poput šećerne vune. Ljudi bi pogledali Tegan i nasmiješili se jer si ne bi mogli pomoći. "Drago mi je što smo se upoznali, Tegan."

Tegan je trepnula, proučila njegovo lice, kratko ošišanu kosu, snažne crte lica i oči boje lješnjaka. Zatim je podigla glavu prema meni blago namrštenog čela. "Ne izgleda kao čudovište, mama Ryn", obavijestila me. I Luke je okrenuo svoje lice prema meni upi¬tno podigavši obrvu. Odvratila sam pogled, cijelo mi je tijelo bridjelo od srama.
"Tako si naglo sinoć otišla pa sam htio provjeriti jesi li dobro", rekao je Luke uspravljajući se i ponovno me nadvisujući. "Pokušao sam te nazvati na mobitel, ali bio je isključen pa sam zamolio tvoju prijateljicu Betsy da mi da tvoju adresu. Nadam se da se ne ljutiš. O, da, i htio sam ti ovo vratiti."
Oslobodila sam ga svoga crvenog ogrtača koji sam sinoć odla¬zeći iz restorana u žurbi zaboravila. "Hvala, i da, dobro smo."
"Idemo u zoološki", piskavim je glasom rekla Tegan netremice gledajući Lukea.
"Zbilja?" upitao ju je Luke.
"Da? Idemo?" upitala sam.
"Da, rekla si da bismo mogle ići u zoološki", optužila me Tegan.
"Da, jednom. Ne danas."
"Pa, prepuštam vas onda tome", rekao je Luke.
"Mama Ryn", rekla je Tegan, "Luke nas svojim autom može odvesti u zoološki."
"Ne može", hitro sam odgovorila.
"Zašto ne mogu?" ozlojeđeno je upitao Luke.
"Jer možda nemaš auto."
"A što misliš kako sam došao ovamo?"
"Sigurna sam da subotom ujutro imaš pametnijeg posla nego nas voziti u zoološki."
"Ništa što ne može čekati."
Morala sam to učiniti, zar ne? Morala sam joj popustiti i dati joj da bude po njezinu zbog onoga jučer. Dan gledanja životinja bilo je najmanje što sam mogla učiniti za nju. "Hvala, Luke, lijepo od tebe što si se ponudio da nas odvezeš", uspjela sam protisnuti kroz stisnute zube.
"Koja je tvoja omiljena životinja. Luke?" veselo ga je upitala Tegan.
"Slon", odgovorio je zadržavajući pogled na meni trenutak dulje nego što se pristoji.
"Hoće li biti slonova u zoološkome vrtu, mama Ryn?"
"Valjda hoće."
"Možeš vidjeti slonove, Luke", rekla je hihoćući se, premda i dalje pripijena za moju nogu koristeći me kao ljudski štit.
"Sigurna sam da Luke ima pametnijeg posla nego ići s nama u zoološki", ponovila sam ne nadajući se previše.
"Kao što sam rekao, ništa što ne može čekati."
Malecka me dobrano prešla. Podsjetila sam samu sebe da je više nikad ne uzrujam. "Bolje uđi dok se spremimo", popustila sam.
Kao što je bilo za očekivati u sunčanu subotu za ljetnih praznika, prema zoološkom vrtu, koji se nalazio petnaestak minuta vožnje izvan Yorka, sjatile su se horde ljudi a još nije bilo ni podne kad se Luke zaustavio na prepunom parkiralištu.
Ljudi u ljetnoj odjeći odrezanim trapericama, kratkim hlača¬ma, majicama s naramenicama, majicama kratkih rukava posvu¬da. Slijedeći staze oko životinjskih nastambi, posjetitelji su krivudali jedni oko drugih stvarajući neobične obrasce kretanja. Tegan, kojoj sam odjenula široke ružičaste hlače s ljubičastim leptirima, ružiča¬stu majicu kratkih rukava i ružičaste sandale, veselo je skakutala između mene i Lukea držeći me za ruku. Svaki centimetar njezine kože koji nije bio zaštićen odjećom prekrivao je debeli sloj zaštitne kreme za sunčanje. Kosa joj je bila povezana u visoki rep oko kojeg sam zavezala crveni svileni cvijet. Bila je izvan sebe od sreće i neprestance trčala pred zrcalo u mojoj spavaćoj sobi da ga pogleda. Nije ni slutila da je to način da je trenutačno spazim ako se razdvojimo u gužvi.
Većinu razgovora tijekom devedesetominutne automobilske vožnje odradila je Tegan postavljajući Lukeu pitanja u vezi zoološkog
vrta. Ja sam šutjela na prednjem sjedalu pokušavajući ne potonuti u neraspoloženje što dan moram provesti s tim kretenom. Luke i ja smo razgovarali samo kad je to bilo sasvim neophodno, i to kad sam ga zamolila da stane kako bih nam kupila nešto za piće i kad sam mu po izlasku iz automobila zahvalila na vožnji.
S pahuljastom ružičastom šećernom vunom u ruci, Tegan je odlepršala u vlastiti svijet promatrajući životinje iza stakla i visokih ograda.
"Pretpostavljam da je ona razlog zašto si jučer tako naglo otišla", promrmljao je Luke dok smo odmarali tijela naslonjeni na stakleni zid koji nas je odvajao od jarka oko lavljeg brloga.
"Aha", odgovorila sam.
Provjerio je sluša li Tegan, nagnuo se prema meni pritišćući svoje tijelo uz moje kako bi mi mogao šapnuti u uho: "Zaboravila si na nju?"
Kimnula sam glavom, a on se munjevito s gađenjem povukao natrag. "Izgleda da u ovome nisi jako dugo."
Okrenula sam glavu i pogledala ga ravno u lice. Već me posra¬mila petogodišnjakinja, nije mogao učiniti ništa što bi me natjeralo da se osjećam još gore. "Dobro pretpostavljaš."
Uzvratio mi je izravnim pogledom. Uz dječji smijeh, razgo¬vore odraslih, plač dojenčadi, životinjska glasanja u pozadini, naša je netrpeljivost uzajamno rasla. Sjeme posijano jučer poslijepodne, a zaliveno navečer, sada je proklijalo i njegovi snažni zeleni izdanci izbijali su iz zemlje. Još koji sat i naš bi uzajamni osjećaj procvjetao u voćnjak mržnje.
"Mama Ryn", pozvala me Tegan vukući me za ruku i prisilja¬vajući da odvratim sukobljeni pogled.
"Da, ljepotice?" rekla sam. Pojela je svoju šećernu vunu do kraja i jedini dokaz da je ikad postojala bile su sitne ružičaste pa¬hulje pri vrhu štapića koji je držala u ruci. Nije imala mrljica na ustima i licu, ni trunčice na majici.
"Možemo li vidjeti majmune?" "Naravno", odgovorila sam.
Krenuli smo prema nastambi majmuna na drugoj strani zoološ¬kog vrta, po krivudavoj kamenoj stazi pa lijevo.
"u vezi posla", rekao je Luke dok smo hodali.
"Aha?" odgovorila sam.
"Smeta li ti da sada razgovaramo budući da smo jučerašnji razgovor naglo prekinuli?"
"Nipošto", promrmljala sam. Zapravo, smetalo mi je. Jako mi je smetalo. Ovo je bilo Teganino vrijeme, ali to nisam mogla reći. Morala sam dokazati svom novom šefu da me dijete nije usporilo, da sam učinkovita i sposobna.
"Ti i Ted imali ste blizak odnos..." Luke je zastao dopuštaju¬ći da izjava ostane visjeti u zraku kao velika crna optužujuća mrlja za koju je očekivao da ću je očajnički htjeti ukloniti.
"Da, jesmo", odgovorila sam bez srama.
"Vidim."
Nije bio zadivljen, jer, po svemu sudeći, moj je odgovor potvr¬đivao njegove sumnje.
"Naravno, većina ljudi mislila je da se drpamo u svakoj uka¬zanoj prilici", prošaptala sam da me Tegan ne čuje. Lukeove oči zadržale su se nekoliko sekundi na mome licu. "Neki čak idu toliko daleko da govore da sam promaknuće zaradila preko kreveta i prije nego što sam se preselila ovamo."
"Nikad te nisam ni za što optužio", branio se Luke.
"Nisam to ni rekla."
"Samo sam zabrinut da marketinški odjel neće tako dobro funkcionirati sada kad je Ted otišao."
"Hoćeš reći, čuo si zlobne primjedbe o tome kako me Ted doveo na položaj i pretpostavio da sam spavala s njim da dobijem posao."
Zaustavili smo se ispred čimpanzi, a Teganine su se oči skoro udvostručile na začuđenom joj licu.
"Majmuni", šapnula je.
"Očekivala sam da ćeš se kao direktor marketinga potruditi slagati sa svojom zamjenicom, a ne da ćeš je prosuđivati prije nego , sto je upoznaš", prigušeno sam rekla.
"Da si bila ondje, možda se za procjenu ne bih morao osla¬njati na priče iz druge ruke i tračeve o tvom moralu", zajedljivo je procijedio.
"Da, u pravu si", priznala sam.
Iznenađen, suzio je pogled pokušavajući pronaći skriveni smi¬sao u izrečenom. Nije ga bilo. Bio je u pravu. Nisam namjeravala koristiti Adele kao izgovor.
"Znaš što je najgore u vezi tih tračeva? Ted jest, i oduvijek je bio odan svojoj ženi", rekla sam. Dugim pogledom odmjerila sam ga od glave do pete. "On je pošten čovjek."
Luke me pokušao namamiti na još jedno sučeljavanje pogledi¬ma i bio dočekan onim "Ma daj, molim te" izrazom. Ignorirajući ga, čučnula sam pored Tegan.
Nastamba čimpanzi bila je puna drveća čije su se guste, jake grane izdizale u nebo. Na jednoj strani stajala je koliba nalik pećini. Pet čimpanzi sjedilo je na granama drveća. Dva para i jedan samac. Parovi su bili zauzeti međusobnim njegovanjem prebirući gnjide po partnerovom gustom crnom dlakavom pokrivaču. Peti je sjedio mirno gledajući u daljinu.
"Beba čimpanza", Tegan je pokazala prstom. Slijedila sam nje¬zin prst do kolibe gdje je ženka u naručju držala mladunče. Majka je gledala u mladunče, zamišljala sam da vidim osmijeh na njezinu majmunskom licu.
"To joj je mama, zar ne?" upitala je Tegan.
"Da, draga", odgovorila sam. Sve oko mene počelo se skuplja¬ti. Postala sam svjesna svega: prodornog smrada životinja, sparine dana, vlažne ljepljivosti moje kože... Sve je nagrtalo na mene gušeći me. Utapala sam se uronjena u sjećanje na moju najbolju prijateljicu
i ono što joj se dogodilo. Na njezino sivo, iznureno tijelo kako leži na bolničkim kolicima, ugašene iskre koja je nekoć u njemu sjala. Na njezinu smrt.
"Njezina mama nije otišla u raj Isusu i anđelima", promr mljala je Tegan tiho ustvrdivši.
"Ne, draga, nije."
Sićušna je plavuša udahnula, njezina malena ramena podigla su se kako joj je zrak proširio grudni koš, a zatim pala kad ga je iz¬bacila dubokim izdisajem. Gledala je prema njima tupim, staklenim pogledom kao da prebire po mislima. Poželjela sam da razgovara sa mnom, da mi kaže što osjeća. Snažna agonija gušenja izazvana sjećanjem na Adelinu smrt koju sam maločas osjetila vjerojatno nije ništa u usporedbi s onime što je Tegan osjećala. Htjela sam da mi kaže, da podijeli sa mnom što osjeća. Bol, ljutnju, tugu, povrije¬đenost. Možda riječima ne bude mogla izraziti sve svoje osjećaje, ali ako pokuša... Ma, kao da ja to mogu. Kada sam ja zadnji put spontano podijelila osjećaje s nekim?
"Možemo li vidjeti zmije?" Tegan je upitala izlazeći iz dubo¬kog štovanja.
"Moramo li?" zacvilila sam.
"Da", odgovorila je, "ja volim zmije."
Kako i gdje je vidjela dovoljno zmija da donese takvu odluku, to nisam znala. "Dobro", rekla sam ustajući, "možemo vidjeti zmi¬je." Proučila sam prospekt u svojoj ruci planirajući put od našeg trenutačnog položaja prema carstvu gmazova.
"Ja ću donijeti sladolede", rekao je muškarac do mene. Jedan čas sam gledala, a onda shvatila da je to progovorio Luke.
"Mama Ryn želi čokoladu", priopćila mu je Tegan. "Ona voli čokoladu."
Luke me obezvredujuće odmjerio. "Da, to vidim."
"Dobro onda, u carstvo zmija", rekla sam, "hajde. Luke, vodi nas svome vođi."



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator
OSAMNAESTO POGLAVLJE
T
ako smo proveli većinu dana: Tegan diktirajući redoslijed kojim ćemo gledati životinje, Luke i ja prigušenim glasom raspravlja¬jući o poslu i koristeći svaku priliku za međusobno prepucavanje. Tegan nije bila svjesna ugođaja između dvije odrasle osobe u svojoj pratnji, vesela što je okružena neljudskim stvorenjima.
U automobilu na povratku u Leeds, Tegan je došla na zami¬sao da odemo u park na piknik. Bilo je kasno poslijepodne i bila je previše ushićena da jednostavno ide kući. Htjela je u dan ugurati što je više moguće uzbuđenja.
"A da ostavimo piknik za neki drugi dan, Ijubavi?" odgovo¬rila sam. "Možemo napraviti mini izlet kod kuće." Tamo bih se mogla riješiti ovog čovjeka pored sebe.
"Do... dobro", razočarano je odgovorila. "Može li i Luke s nama?"
"Može, ako želi", uzvratila sam znajući da će željeti. Znajući da se ne moram previše nadati da će se pokunjeno odšuljati.
"Želiš li doći na piknik u naš stan?" Tegan je upitala Lukeov zatiljak.
Pogledao je u retrovizor, a lice mu je još jednom ozario iskreni smiješak gledajući djevojčicu u ružičastoljubičastom s crvenim cvi¬jetom u kosi. "Vrlo rado, hvala ti, Tegan", rekao je.Pustila sam nas u stan i Tegan je odvela Luka u kuhinju. Ja sam pripremala piknik, dok su Tegan i Luke sjedili za stolom i igra¬li se. Slagali su slagalicu od stotinu komada, nakon čega je Tegan Luku pokazala kolekciju svojih deset automobila. Zatim je izvadila svoju kutiju s papirima i crvenu plastičnu kanticu s bojicama i flo¬masterima pa su crtali životinje koje smo vidjeli u zoološkom vrtu. Zadubljeni u igru, zaboravili su na piknik. Ostavila sam sendviče, salatu i sok na stolu pokraj njih i zavalila se na sofa da gledam te¬leviziju. Tu i tamo podigla bih pogled i ugledala ih: njega, odraslog muškarca, pognutog, s bojicom u ruci, usredotočenog na crtanje, i nju, manjeg stasa, jednako usredotočenu na svoje umjetničko djelo. Ozbiljno je shvaćao ovo. Dao se u igru s Tegan jednakom jačinom kojom bi predlagao novu marketinšku strategiju za Angeles. Da je bio bilo tko drugi, njegovo bi mi zanimanje bilo dražesno, među¬tim, zato što je to bio on, zaključila sam da je lijepo što Tegan za igru ima nekoga na svojoj mentalnoj razini.
Čim je kazaljka pokazala osam, ugasila sam televizor, ustala i najavila: "Dobro, Tiga, vrijeme je za spavanje."
"Moram li baš?" zacendrala je pa široko zijevnula. Njezino je sićušno lišće bilo blijedo od umora, a oči gotovo zatvorene.
"Jedva držiš oči otvorene. Dođi, idemo u krevet." Okrenula sam se Lukeu. "Morat ćeš otići. Tegan zbilja mora u krevet."
"Dobro", rekao je Luke spuštajući svoju crvenu bojicu i ustajući.
"Hoćeš li doći sutra?" pitala ga je Tegan umornih očiju upe¬renih ravno u njega.
"Budem li smio", odgovorio je Luke.
Dva para očiju okrenula su se prema meni. "Vrijeme je", rekla sam lupkajući po satu vješto zaobilazeći odgovor na pitanje. Nitko od mene neće praviti žlicu samo zato što slobodno vrijeme ne želim provoditi s nekim s posla. Pogotovo ne s nekim tko mi se i ne sviđa.
"Moraš pitati mamu Ryn smiješ li", Tegan je izvijestila Lu kca. Usta su joj se otvorila u zijev, a sićušne ručice stisnule u šačice dok se protezala. "Neće se ljutiti. Mama Ryn se nikada ne ljuti, čak ni kad crtam po zidovima."
"Smijem li doći sutra?" upitao je Luke.
"Ako doista nemaš pametnijeg posla", odgovorila sam ne po¬gledavši ga.
"Ništa što ne može čekati", potvrdio je.
Ne čini nam usluge, stari, OK? pomislila sam. "Dobro, to je riješeno. Onda, bok, Luke." Došla sam do Tige i podigla je sa stol¬ca. Stisnula je noge oko moga struka, omotala ruke oko mog vrata
i priljubila svoje lice uz moj vrat.
Nevoljko, Luke se zaputio prema vratima. "Bok, Tegan", rekao je.
"Bok", prošaptala je. "Vidimo se sutra."
Dok su se vrata iza Lukea zatvarala, spustila sam Tegan u kre¬vet. Bila je poput mlohave krpene lutke dok sam joj skidala odjeću
i mijenjala je kariranom crvenobijelom pidžamom. Povukla sam bijelu gornju plahtu s njezina kreveta i pomogla joj da se uvuče is¬pod nje. Lice joj se udobno smjestilo u bijeli jastuk, a kosa valovito okruživala lice.
"Noćkić", rekla sam
"Noćkić", šapnula je.
Posegnula sam prema noćnoj svjetiljci spremna utrnuti naran častožuti sjaj koji je osvjetljavao sobu.
"Ne sviđa ti se Luke", Tegan je rekla.
U ruci sam držala prekidač svjetiljke. Možda ipak nije bila ta¬ko nesvjesna neprijateljstva između nas. "Ma, dobar je", rekla sam.
"Meni se sviđa."
"Znam, Tiga."
"Može Ii biti moj prijatelj?" Ako baš mora, željela sam reći, ali šutjela sam umjesto toga.
Čekala sam i čekala... Ubrzo joj se grudni koš počeo polako dizati i spuštati. Pričekala sam još koju minutu da budem sigurna da je zaspala, a zatim se iskrala iz mračne sobe zatvorivši vrata go¬tovo do kraja.
Zabavili smo se danas. Činilo se da je zaboravila koliko sam je jučer iznevjerila. Bacila sam se na sofu, spustila glavu na naslon za ruke i sklopila oči. Unatoč Lukeu, ovo je bio prvi put da smo se zabavile otkako nas je Adele napustila. Ponovno sam pomislila na Lukea. Visok, zgodan, nevjerojatno šarmantan u Teganinim očima. Morala sam priznati, zabavila se zbog Lukea. Odmah joj se svidio. Ugledala ga je i odlučila da ga želi u blizini, nešto poput Ijubavi na prvi pogled. Možda je u njemu bilo dobrote, možda se negdje ispod te arogancije i antipatije prema meni krije pristojna osoba. Osoba za koju bih se mogla zagrijati. Ako se svidio Tegan, možda se može svidjeti i meni.
Probudila sam se, a kuća je bila obavljena noćnom tišinom. Ljudi su se dovukli iz pubova, klubova i gdje god su već bili i skrasili se noćas. Vanjski je svijet bio tih i miran; nijem i spokojan. Trepnula sam, omamljena snom i iscrpljena, zbunjena, ne znajući gdje sam. Postala sam svjesna da mi je lice vlažno. Pridigla sam ruku obrazu
i obrisala vlažnost od suza. Plakala sam u snu. Opet. Prošlo je ne¬koliko sekundi prije nego što sam kroz maglu sna uspjela shvatiti zašto: Adele.
Sjela sam na sofu uspravno kao svijeća. Tegan. Jesu li kuća i svijet tako tihi jer joj se nešto dogodilo? Ustala sam, izašla iz dnevne sobe i došla do Teganinih vrata. Pažljivo sam ih gurnula i turnula glavu unutra. Tegan je bila u istom položaju u kojem sam je ostavila. Lice iz profila na jastuku prekrivenom oblacima, kosa raširena oko nje, ruke pored glave. Spokojno je spavala. Barem se činilo kao da spava. A možda je... Zurila sam prema njoj prisiljavajući je snagom volje da se pokrene, da proizvede zvuk kako bih znala da je još uvi¬jek sa mnom. Konačno je udahnula, pa sporo izdahnula. I ja sam izdahnula. Bila je dobro. Još je bila tu.
Izvukla sam glavu, zatvorila vrata pa se posrćući vratila u dnev¬nu sobu ugasiti svjetla.
Iscrpljujuće je biti roditelj. Nisam znala kako itko tko ima di¬jete navečer zatvori oči i zaspi kad je svijet prepun opasnosti. Kako da se čovjek opusti i na sekundu kad nad njim, poput Damoklova mača, visi strah da bi se njegovu djetetu nešto moglo dogoditi?
Oteturala sam do kupaonice na kraju hodnika, pogledala u ogledalo iznad umivaonika. Oči su mi bile natečene od plakanja, koža na desnom obrazu zategnuta od dugog ležanja na vlažnom, slanom dijelu naslona za ruke. Umila sam lice hladnom vodom pa posegnula za gelom za čišćenje lica na staklenoj polici. Istisnula sam malo na dlan, protrljala dlanove da ga zapjenim i oprala tragove jada s lica. Uspravila sam se i uhvatila svoj odraz u ogledalu. Lice mi je bilo čisto, ali na obrazima sam i dalje mogla osjetiti glatkoću koja ostaje iza suza, ostatak boli koja je curila dok sam spavala.
Ovo plakanje u snu moralo je prestati. Nije bilo dobro za moje oči, nije bilo dobro za moj ten i nije bilo dobro za moj um jer bu¬dila sam se iscrpljenija nego što sam bila prije odlaska na spavanje.
Potočići suza curili su niz moje obraze, čelo, nos, usne i bradu skupljajući se u kapi koje su ostavljale mrlje po mojoj bijeloj maji¬ci. Plakanje je u snu, naravno, dolazilo, jer se u snu nisam mogla kontrolirati. U zemlji snova nisam bila u mogućnosti preusmjeriti svoju pozornost na nešto drugo. Nisam mogla ignorirati osjećaj kriv¬nje koji je zasjenjivao svaku moju misao. Pustila sam je da umre, a između nas je ostalo neriješenih pitanja. Pustila sam je da ode, a nisam joj dopustila da mi ispriča. Tjeskoba bi me stegnula svaki put kad bih pomislila da su Adelini zadnji trenuci na zemlji možda bili ispunjeni žaljenjem što joj nisam dopustila da mi objasni. Boljela me pomisao da se, kad je zamolila Nancy da kaže Tegan da je voli, a meni do viđenja, na djelić trenutka zapitala mrzim li je još. Krivim li je još.
Pomisao da su zbog mog ponosa i tvrdoglavosti njezini zadnji trenuci možda bili ispunjeni tim sumnjama bila je toliko nepodno¬šljiva da se nisam mogla predugo njome baviti. Morala sam je gur¬nuti ustranu, zakopati se u misli o poslu, zarađivanju, budućnosti, u gledanje televizije, spremanje stana. Bilo što samo da izbjegnem taj mučan osjećaj od kojeg mi se stiskao želudac, osjećaj da sam sagriješila u vezi svoje najbolje prijateljice, da sam uspjela smrtno povrijediti osobu do koje mi je stalo.
Čak i da joj nisam mogla oprostiti, mogla sam je barem sa¬slušati. Dopustiti joj da objasni. Jer nikad nisam vjerovala da je bila zaljubljena u Natea kad je spavala s njim. Niti da joj se sviđao. Nate je bio predobar u Adelinim očima. Ona je željela gada kojeg bi mogla pripitomiti, a Nateu, onakvom kakvog ga je ona poznavala, nije trebalo pripitomljavanje.
Zatvorila sam slavinu, posegnula za blazinicama u duguljastom pakiranju na polici i dugim potezima obrisala vodu s lica.
Loše sam postupila što nisam Adele dala priliku da mi objasni. Prestala sam se gledati u zrcalu, više nisam mogla gledati lice tako grozne osobe, sam loša osoba. Bez obzira što učinila, ja sam loša, loša osoba.
DEVETNAESTO POGLAVLJE
Znači, tu vise kul klinci", prokomentirao je Luke naslanjajući se na moju košaru za piknik. Razlomio je integralni sendvič
sa salatom od piletine napola i strpao komad u usta.
Naravno, Luke je to mislio doslovno. Zadnju subotu ljetnih praznika nekolicina odabranih članova Teganine grupe imala je pi¬knik u Horsforth Parku. Igrali su rounders*, jeli, pili sokove i opće¬nito uživali prije početka novog polugodišta. Uživala sam u odrazu Teganine popularnosti. Osobno nikad nisam bila kul ili popularna, ali Tiga jest. Srž grupe činile su ona, Crystal, Matilda i Ingrid, a s njihovom braćom i sestrama sakupilo se gotovo dvadesetero djece. Moje je uživanje trajalo sve dok nije zatražila Lukeov broj da ga pozove na piknik.
"Mora li baš?" zacvilila sam.
"Da, jako će mu se svidjeti", odgovorila je. Naravno da je pri¬hvatio. Rekao je da će on donijeti hranu. Imao je više novca nego pameti jer se doimalo da je ispraznio lokalni supermarket istresavši u košaru hrpu različitih sendviča, umaka, grickalica, hrenovki u tijestu, mini hrenovki, čokoladnih grickalica i keksa. Hrane je bilo dovoljno za sve na pikniku, plus ostaci za večeru dostatni do kraja tjedna.
* Engl. igra loptom slična bejzbolu, (op. prev).
Unatoč tome, to me nije privoljelo da mi se svidi. Malo toga je moj šef mogao učiniti da stekne moju naklonost. Tješila me či¬njenica da je osjećaj uzajaman. Međusobni odnosi pogoršavali su se proporcionalno količini vremena koju smo provodili zajedno. "Ni¬kad nisam vidjela dvoje ljudi koji se toliko ne trpe", komentirala je Betsy poslije sastanka s Lukeom.
"Znači, to nije samo stvar moje mašte? Ipak je obostrano?" upitala sam.
"Još i kako! To nije čak ni ona prikrivena mržnja iza koje se skriva želja za ludim seksom, nego prava, istinska mržnja."
"Da, znam."
"Jesi li mu učinila što u nekom prošlom životu?" razmišljala je Betsy.
"Koliko se sjećam, ne."
"Prema svima ostalima je sasvim fin... Zašto tebe toliko mrzi?"
"Jer misli da sam ružna k’o pas", odgovorila sam. Želudac mi se okrenuo kad sam izrekla tu pomisao. Oduvijek sam to znala, vidjela sam to u njegovim očima prvi put kad smo se sreli, ali nisam izgovorila. Sada kad jesam, nisam to mogla poreći. Jedini razlog zbog kojeg mu se nisam sviđala bio je taj što je mislio da sam ružna.
Najgore od svega, nisam ga mogla jednostavno zaboraviti po¬slije posla, nije bilo načina da mislim na njega samo dok sam u Angelesu, jer ga je Tegan neprestano pozivala. Tri subote i dvije nedjelje zaredom navraćao je slagati slagalice ili crtati s Tegan. A jedini vikend kad nije mogao doći, nadomjestio je svrativši jedne večeri idućeg tjedna. Nagađala sam da nas je počeo posjećivati jer je htio provjeriti postupam li prema Tegan primjereno, ali sada je jednostavno volio navraćati da je vidi. Tegan nikad nije bila tako naklonjena nekome pa ga jednostavno nisam mogla otjerati.
Zaglavila sam s njim. Naučila sam poštovati njegovo prijatelj¬stvo s mojom petogodišnjakinjom. Nije postojalo ništa što bi uka¬zivalo na to da ima skriveni motiv za druženje s njom, premda ih nisam ostavljala same, a to je bilo uglavnom zato što u mom stanu nije bilo previše mjesta, a ne zato što sam se bojala da bi joj mogao nešto učiniti. Unatoč količini antipatije koju je osjećao prema meni, mogla sam zaključiti da je Luke dobar čovjek. Prepucavanje smo Ij ograničili na radno vrijeme izvan devetdopet razgovarali smo veoma rijetko. Ili uopće nismo razgovarali. Kao sada.
Izvalila sam se na crvenozelenoplavu kariranu deku podu¬prta laktovima, ispruženih nogu i podignute glave kako bih mogla vidjeti djecu koja su trčala uokolo. Većina drugih roditelja uključila se u igru sa svojim djetetom, udarala i lovila loptu trseći se da op¬trče krug. Ja sam više bila sjedeći tip roditelja. "Znači tu vise kul klinci", ponovio je Luke.
"Aha, moja mala je naj-kul", odgovorila sam.
Luke nije rekao ništa i zapali smo u šutnju uobičajenu kad bismo bili izvan posla. Nekoliko minuta kasnije ponovno je poku¬šao: "Znači..."
Ako opet ponoviš "tu vise kul klinci", udarit ću te, pomislila sam. Ali nije. Rečenica je ostala na toj jednoj riječi. Toj jednoj jed¬nostavnoj riječi: "Znači..."
"Znači...?" pitala sam okrećući se prema njemu. I njegovo vit¬ko tijelo, odjeveno u hlače do koljena i bijelu majicu kratkih rukava, bilo je ispruženo na leđima i poduprto laktovima. Njegove D&G sunčane naočale skrivale su mu pola lica.
Načas mu je neugoda zasjenila lice. Nismo imali ništa pamet¬no za reći jedno drugome, čak ni isprazno. Ponovno sam usmjeri¬la pažnju na igru. Tiga je na sebi imala plavi donji dio trenirke s bijelim prugama, crvenu majicu kratkih rukava i plavu bejzbolsku kapu nabijenu na glavu. Stajala je blizu prve baze, tijela spremnog da uhvati loptu kad je bacač baci prema udaraču. Bila sam toliko ponosna na nju u tom trenutku. Nije bila samo dobra u sportu, uklopila se bez najmanjeg problema i cijela se dala u igru. Tegan nije radila ništa napola, davala je sto posto sebe u sve što je radila. "Zašto te Tegan zove mama Ryn?" upitao je Luke.
Preusmjerila sam pogled na njega. "Jer to jesam. Nisam je rodila, ali smatra me majkom."
"Mislio sam na Ryn. Zašto Ryn, a ne Kamryn ili Kam?"
"Kad je Tegan bila još jako malena, ljudi su me često zvali Kam, što mrzim", čim su te riječi napustile moja usta, znala sam da će me zvati Kam dok ne umrem. "Ja sam ih uvijek ispravljala govoreći: >Ryn. Moje ime je K.amryn.< A kako me toliko puta čula da to govorim, Tegan je mislila da se zovem Ryn. I tako, kad je pro¬govorila, prvo me zvala Win, a zatim je to prešlo u Ryn. I ostalo."
"Dobra priča", rekao je Luke i čak uspio namjestiti maleni, iskreni osmijeh. "Kako te zovu njezini prijatelji?"
"Ne znam. >Ona čudna žena što živi s TeganLukeovo se lice nabrale i nasmijao se naglas, zbog čega sam se i ja nasmijala. Možda nije bio tako loš. "Znaš, trebala bi se češće smijati", glasno je razmišljao. "Smijeh ti pristaje. I još kad bi malo smršavjela..."
Kako je široki osmijeh ispario, izraz lica mi je otvrdnuo. Na¬glo sam se uspravila, pridigla koljena i zgrbila se prema naprijed pokušavajući sakriti svoju figuru. Gledala sam u deku lica crvenog od neugode, očiju koje su pekle od očaja da zaplačem. Osim što je mislio da sam ružna, mislio je i da sam debela. Samo, nije mi bilo jasno zašto me boljelo kad bi mi on govorio takve stvari. Slušala sam ih cijeli svoj život. Otvoreno i profinjeno muškarci su mi go¬vorili takve stvari i ja ih ne bih čula. Ne bi mi značile baš ništa. Ali ovaj me muškarac mogao povrijediti. Je li to zato što već godinama nitko tako otvoreno nije pokazivao odbojnost prema meni ? Ili zato što sam se toliko snažno trudila ostati jaka da sam ostala bez prave obrane od ovakve vrste napada.
"Nisam to mislio onako kako je zvučalo", opravdao se ne povukavši to što je rekao. Možda nije mislio onako kako je zvučalo, ali svejedno je mislio.
Sakrila sam od njega svoje lice i svoju bol. Nisam opet htjela krenuti tim putem. Trebale su mi godine da steknem nešto samo¬pouzdanja i da povjerujem da nešto vrijedim, nisam morala dopu¬štati ovom čovjeku da mi to radi.
Pokušavajući ga treptanjem izbaciti iz glave, podigla sam pogled baš u trenutku kad je prema meni zrakom jurila žuta teniska loptica. Sagnula sam glavu ustranu, ali Luke nije bio tako brz i loptica mu je okrznula lice tako da su mu se naočale naherile prije nego što je pala na deku. Nažalost, to mu nije moglo zadati ozbiljniju bol, nego ga tek neznatno zapeckati.
Ukočenih tijela, svi sudionici igre u očekivanju su čekali da vide kako će Luke reagirati. Skinuo je naočale pridignuvši ruku licu, a zatim se široko osmjehnuo prema igračima. Svi su se nasmijali, a Luke je skočio na noge i uzeo loptu. Dobacivši mi pogled koji je govorio "samo ću vratiti loptu", otrčao je preko trave da se priključi igri. Kad je otišao, opustila sam se i tijelo mi se odmotalo. Jedno¬stavno je tako djelovao na mene. Svaki put kad sam bila s njim, bila sam u iščekivanju, čekajući sljedeću uvredu, sljedeći pogled. Legla sam na bok poduprta jednim laktom gledajući Tigu. Svakih nekoli¬ko minuta prestala bi paziti na igru i potražila me pogledom. Kad bi nam se pogledi sreli, preko lica bi joj se razvukao osmijeh otkrivajući joj zube, podigla bi desnu ruku, hitro mi mahnula, pričekala da joj uzvratim mahanjem pa se vratila igri.
Možda ima boljih načina da se provede subota, ali u tom tre¬nutku nisam se mogla sjetiti baš nijednoga.
Čeka nas duga šetnja do kuće, pomislila sam kad je igra završila. Tegan je izgledala kao da će zaspati na mjestu na kojem je klečala pomažući mi da spremim ostatke hrane. Zapitala sam se kako će¬mo sve to vratiti kući bez Lukeove pomoći. Rekao je: "Odmah se vraćam", i kad je igra završila odjurio u pravcu zahoda. Htjela sam otići prije nego što se vrati.
Možda sam jednostavno trebala ostaviti košaru. Pogledala sam Tigu, čupava kosa izvirivala joj je ispod plave bejzbolske kape dok je usredotočeno zatvarala pakiranja hrane. Ne bi dala da ostavim bilo što Lukeovo, nema šanse.
"Oprostite, gospođo Brannon?" rekao je ženski glas negdje iznad nas. Tiga i ja obje smo pogledale gore.
Do nas je stajala jedna majka, jedna od ljudi koje sam često viđala kad bih došla pred školu po Tigu. Onih dana kada bi nam se pogledi sreli, samo bismo izmijenile osmijehe. Lice joj je bilo mršavo, naglašenih jagodica i toplih smeđih očiju, okruženo gara¬vom, do ramena dugom kosom. Bila je nesmanjeno izdanje jedne od Teganinih prijateljica.
"Gospođo Brannon?" ponovila je.
Ustala sam otresavši ostatke trave i sasušene zemlje s ruku. "Nije Brannon. Matika. Kamryn Matika. Teganina zakonska starateljica."
"Ah, tako", odgovorila je, premda joj je pogled ispunila zbu njenost.
"Komplicirano je", rekla sam. "A vi ste?" "Gospođa Kaye, Della Kaye", zastala je. "Htjela sam vas pitati... Vidite, Matilda, usput ja sam njezina majka, Matilda stalno pita može li Tegan doći k njoj, odnosno k nama kući."
"Naravno", rekla sam pa shvatila da sam prenaglila. Tko je ova žena? Gdje je njihova kuća? "Zapravo, Tegan mi to nije spo¬menula..." Teganine oči ispunile su se strahom dok je gledala u gospodu Kaye. Svi koji nisu čuli razgovor pomislili bi da ju je upravo ukorila ravnateljica.
"Tegan?" Preusmjerila je svoj pogled pun bojazni na mene.
"Znam da imaš jako puno posla", Tegan je odvratila.
"Ne smeta mi ako želiš ići k prijateljicama", rekla sam. "Smi¬ješ ići kad god želiš." Okrenula sam se gospodi Kaye. "Kad god želi. Kada bi vama odgovaralo?" "Pa, mislila sam", započela je gos¬pođa Kaye, "kako su Matilda i Tegan najbolje prijateljice, mogla bih je pokupiti poslije škole kad dolazim po svoje cure i mogla bi biti kod nas nekoliko sati svako poslijepodne dok se ne vratite s posla. Tako će i vama biti lakše sljedeći tjedan kad počne škola i kad nastava bude trajala do četiri."
"Mmm", odgovorila sam iznenađena ljubaznom ponudom.
"Zbilja nije problem. Bit će nam drago da Tegan bude kod nas."
"A vama neće smetati?"
"Ionako već čuvam šestero djece, još jedno neće napraviti ni¬kakvu razliku."
Tegan je i dalje izgledala zabrinuto. Možda nije željela ići k Matildi. Možda je to bio pravi razlog zašto mi to nije spomenula. "A što kažete da Tegan i ja prvo porazgovaramo o tome pa vam se javimo poslije toga?"
činilo se da se gospođa Kaye zadovoljila tim odgovorom i na¬kon što mi je dala svoj telefonski broj i pozdravila nas na odlasku, otišla je.
Gledajući je kako odlazi, težak i olovan osjećaj ispunio mi je usta i pritisnuo grudi. Zašto me Tegan to nije pitala? Što još taji od mene?
Poravnala sam deku, sjela i rukom potapšala mjesto pored sebe. "Sjednimo i razgovarajmo malo", rekla sam pokušavajući prikriti povrijeđenost u glasu. Tegan se ugrizla za donju usnicu dok je, pre¬križivši lijevu nogu preko desne, sjedala.
"Tiga, znaš da meni sve možeš reći, zar ne?" rekla sam. Raz¬mislila sam o tome što sam upravo rekla, rekla sam joj da me se ne boji. "Znaš, Tiga, ne smeta mi ako želiš ići k prijateljicama na nekoliko sati poslije škole. U jednom ćeš trenutku..." oblizala sam usne, "možeš čak i prespavati kod njih. Samo mi moraš reći i sve ćemo se dogovoriti."
"Ali znam da imaš jako puno posla", rekla je slabašnim glasi¬ćem.
"To nije važno. Već ćemo to nekako riješiti. Ako želiš ići k prijateljicama ili..." Glas mi se razvukao shvativši da je vjerojatno propustila već podosta rođendanskih zabava jer mi nije rekla za njih. "Ili bilo što drugo. Samo mi reci i smislit ćemo kako ćemo te dove¬sti onamo. Dobro?"
Tiga je razmislila trenutak, dva, tri... A zatim kimnula glavom. "Dobro", rekla je još tiše.
"Nisam ljuta", pojasnila sam. "Čak ni mrvicu."
Ramena su joj naglo pala kako se opustila.
"Onda, želiš li ići k Matildi poslije škole?" upitala sam. Tako bismo uštedjele dosta novca koji bismo inače morale dati za produ¬ženi boravak. Usto, bila bih malo opuštenija po pitanju povratka s posla. Ne bih iskorištavala velikodušnost Kayevih, ali više ne bih psovala cijeli britanski željeznički sustav svaki put kad bi vlak i mr¬vicu kasnio. Imala bih prostora za disanje.
"Smijem li?" upitala je.
"Da, draga. Ako želiš, smiješ. Ako ne želiš, samo mi trebaš reći i ostat ćeš na produženom boravku kao što smo planirale."
"Dobro, želim ići."
Široko sam joj se osmjehnula. Željela sam više od ičega da ima i drugih prijatelja osim mene. Ne samo Lukea. Tegan je trebala lju¬de izvan našeg malog stana, to sam čak i ja mogla vidjeti. Premda sam ja bila zadovoljna svojim ograničenim krugom prijatelja i do¬sadašnjim načinom života koji je uglavnom bio usmjeren na posao, nametati takav život jednom društvenom djetetu kakva je bila Te¬gan bio bi zločin. Morala sam je nekako navesti da vjeruje ljudima, a poslije njezinih nedavno proživljenih iskustava to neće biti lako.
"Dobro, drago mi je", rekla sam na njezinu odluku da poslije škole ide k Matildi.
"Nisi tužna?" upitala je Tiga.
"Nisam, ako ćeš ti biti sretna. I pobrinut ću se da gospoda Kaye zna da me moraš nazvati svaki dan u pola pet." To je bio naš dogovor od onog nemilog slučaja kad sam je zaboravila. Zvala me svaki dan da čuje kad dolazim po nju, što ćemo imati za večeru i da mi ispriča što je dotad radila. Drugim riječima, da se pobrine da je više nikad ne zaboravim.
"Dobro, hajde", rekla sam primičući se košari za piknik. "Ide¬mo se spakirati prije nego što se vrati Luke."
"Smije li Luke doći kod mene na večeru?"
"Ako želi, smije", odgovorila sam.
"Sigurna sam da želi", odlučno je rekla Tegan. Kad je Luke bio u pitanju, bila je neobično smiona. Nije me se usudila pitati smije li ići k prijateljici, ali bez oklijevanja je pitala smije li Luke doći na večeru.
"Kao što sam rekla, vidjet ćemo želi li."
"Voli li Luke dolaziti kod nas?" upitala je Tegan.
"Valjda voli kad tako često dolazi."
"Onda će htjeti doći na večeru." Bilo je to takvo logično zaključivanje da sam se morala podsjetiti da to dijete ima samo pet godina.
"Vidjet ćemo želi li."
"Sto ćete to vidjeti?" upitao je Luke, od čega mi je srce po¬skočilo. S glavom u košari mogla sam praviti grimase da Tegan ne vidi i nisam ga čula kako dolazi.
Odmaknula sam se od košare i pogledala ga. Čak i nakon igre, izgledao je besprijekorno dotjeran. Majica mu je i dalje bila sjajno bijela, hlače bez ijedne mrlje od trave, noge prekrivene kovrčavim svijedosmeđim dlakama dobile su malo boje na umirućoj žeravici ljetnog sunca.
"Paaa, pitale smo se bi li želio doći k nama na večeru?"
Lukeovo je lice prekrilo neprikriveno oduševljenje i načas sam vidjela kako je izgledao kao dijete kada je dobio dugo željeni božič¬ni dar. Kako bi mu se obrazi zaokružili kad bi mu se punašne usne razvukle u osmijeh, a oči napunile srećom dok bi gledao roditelje ne mogavši govoriti od veselja. Što se to dogodilo, pitala sam se, da se taj veseljem ispunjen dječak pretvorio u tako arogantnog muškarca?
"Zbilja smijem doći?" upitao je Luke.
"Da, svakako, zašto ne?" odgovorila sam.
"Sjajno", razveselio se. Okrenuo je svoj široki osmijeh prema Tegan koja mu ga je uzvratila.
"Samo da znate, imat ćemo ostatke s piknika, ništa posebno", upozorila sam u slučaju da je njegovo veselje nagovještavalo da oče¬kuje nekakav poseban obrok.
"Znam", odgovorio je sretno slegnuvši ramenima. "Daj da pomognem." Kleknuo je i završili smo pakiranje. Kad smo bili gotovi spremio je košaru, složio deku i pokupio sve naše smeće ustali smo, a Luke je podigao pletenu košaru na rame. "Premjestio sam auto bliže rubu parka kako bismo lakše prenijeli stvari."
Potvrdno sam kimnula glavom i pružila Tegan ruku. Stavila je svoju ruku u moju, drugom čvrsto držeći svoju palicu. Prije nego što smo se zaputile preko trave za Lukeom, cimnula me za ruku da se spustim da mi nešto šapne.
"Vidiš", rekla je, "rekla sam ti da će htjeti doći na večeru."


DVADESETO POGLAVLJE
O
tkako sam se vratila na posao, primijetila sam da je ured koji sam dijelila s Betsy postao okupljalište žena sa svih odjela osim maloprodajnog. Mislim da je to počelo dok sam bila odsutna, ljudi su dolazili praviti Betsy društvo, i nije prestalo. Pogotovo kad su shvatili da su moji dani bjesomučnog rada završili i da ih neću prijekorno gledati ako se predugo zadrže u našem uredu raspravlja¬jući o stvarima nevezanim za posao. Nisam bik tako bliska sa še¬fom kao što sam bila s Tedom pa više nisam bila šefova produžena ruka. A i promijenila sam se. Nisam više bila toliko predana poslu. Ležerna bi pak bio pogrešan izraz, jer znala sam da dobro obavljam svoj posao da nisam brzo bih letjela. Luke bi se za to postarao jednostavno se nisam cijela davala u njega. Ne onako kao prije. To što je Lukeu pripalo mjesto direktora marketinga bio je samo dio razloga. Glavnina, ostalih devedeset posto, bio je osjećaj uzaludnosti i besmislenosti. Znala sam da je to povezano s Adele, ali nisam si dopuštala da to pobliže ispitam, ili ispitam uopće. Nastavila sam snalazeći se i ne nalazeći ispunjenje u poslu kao prije. Posao koji mi je tako dugo bio život, sada je bio samo nešto što radim kako bih platila račune i prehranila Tegan. A to je pak značilo da je svako odvlačenje pažnje, ma koliko maleno, dobrodošlo."Stvar je u tome", govorila je Betsy u ponedjeljak poslije Teganina školskog piknika, "što mislim da bih se mogla zaljubiti u njega." Govorila je o muškarcu kojeg je upoznala prije tjedan dana. Upravo je pokazala Ruby iz računovodstva, koja je bila jedna od naših najčešćih posjetiteljica, poruku koju je primila od njega. Ja sam je već triput vidjela i bila je i dalje prosta, ma koliko je puta vidjela. "Tako smo dobro kliknuli", nastavila je Betsy. "Još nikad nisam osjetila takvo što prema nekome."
|To je rekla i za prošlog muškarca kojeg je upoznala dva tjedna ranije. I za onog prije njega. Za nekog tako pronicljivog i realnog kad je riječ o poslu, Betsy je bila nevjerojatno nestalna. Njezine tamnosmeđe oči odsutno su gledale u daljinu dok je vrtjela pramen svoje do ramena duge sjajne crne kose oko kažiprsta. "Mislim da bi on mogao biti onaj pravi."
Sjećanje mi je probolo grudi dok sam gledala Betsy. Adele je to rekla više od jednom s tim istim izrazom lica. Toliko smo puta vodile takve razgovore. "Predivan je. Nikad nisam upoznala nekog tako divnog kao što je on." I Adele bi rekla takvo što.
"Daj, molim te, uvijek to kažeš", odgovorila joj je Ruby.
"Ne kažem, doista!" pobunila se Betsy podigavši svoje noge na stol.
"Kažeš. Isuse Bože, nikad nisam upoznala curu koja se zalju¬bljuje tako često kao ti! Pogledaš muškarca i već počneš planirati vjenčanje."
"Kamryn, reci joj da to ne radim uvijek", bunila se Betsy.
"Ne radi to uvijek", ozbiljno sam priopćila Ruby.
"Dajte vas dvije! Čovjek bi pomislio da nikad niste bile za¬ljubljene."
"Nemoj nas podcjenjivati samo zato", uzvratila je Ruby, "što nismo zaljubljive glupačice."
Moja cimerica prekrižila je ruke preko grudi i malo uvrijeđena napućila donju usnu.
"Ma, daj", rekla sam s osmijehom. "Naravno da znam o če¬mu pričaš. A ako je tip k tome još i lijep, to je onda pun pogodak.
Premda nije sve u izgledu", zastala sam radi dojma, "nego u spret¬nosti i maštovitosti u krevetu."
"Drago mi je što radno vrijeme provodiš raspravljajući o važ¬nim marketinškim pitanjima, Kamryn", izjavio je dubok Lukeov glas. Nijedna od nas nije ga čula kako prilazi, ni kako ulazi u naš ured, jer nije se potrudio pokucati. Samo se stvorio, niotkud, kao zlurad crn oblak koji čeka da izađeš iz kuće bez kaputa ili kišobrana pa te zaskoči pljuskom.
Srce mi je preskočilo i nešto me presjeklo u želucu pogledavši prema prilici u tamnosivom koja je stajala na dovratku našeg ureda. Prvi put u bogzna koliko vremena izvalim takvo što na poslu, prvi put se ne ponašam strogo profesionalno unutar zidova Angelesa i on se, dakako, mora naći u blizini da tomu posvjedoči. To će biti još jedan dokaz moje neprofesionalnosti i neprikladnosti za ovaj posao koji će samo potvrditi da me se mora riješiti.
Betsy je skinula noge sa svog stola i uspravila se na stolcu. Ruby je poskočila i zgrabila komad papira pretvarajući se da je po njega došla. Obje su me suosjećajno pogledale, obje su znale što sli¬jedi: u najboljem slučaju sarkastična primjedba, u najgorem usmeno upozorenje o tome kako trebam osigurati odgovarajući standard profesionalnog ponašanja medu svojim zaposlenicima.
Ruby je odjurila iz ureda ne prozborivši ni riječi, a Betsy je ukočeno sjedila zureći u mene. "Betsy, možeš li, molim te, ostaviti Kamryn i mene načas same?" rekao je Luke ispalivši prema njoj šarmantan osmijeh.
Nevoljko i na rubu suza, Betsy je ustala i izašla iz ureda osta¬vivši za sobom otvorena vrata. Luke je ušao u prostran stakleni ured i stao do mog radnog stola učinkovito me nadvisujući. Ustati, shvatila sam, značilo bi isto što i izravno osporiti njegov položaj alfa gada u ovom uredu i imalo za posljedicu stroži ukor od neophod¬nog. Ostati sjediti značilo bi priznati njegovu dominaciju. Izabrala sam treću mogućnost, ustati i otići zatvoriti vrata.
Kad sam se vratila, činilo se da zauzima cijeli prostor uz radni stol stojeći razmaknutih nogu i ruku prekriženih na prsima. Kao obično, hladno me odmjerio i smjesta sam se osjećala ofucano: crna kosa neukrotiva poput žice, crne hlače i crvena svilena majica, tijelo nezgrapno i neprivlačno. Uz njega sam se osjećala neurednom i ne¬privlačnom, budila bi mi se sjećanja na školu, na sve ono što su mi govorili, na osjećaj da su riječi ružna i debela kao vodenim žigom utisnute u moju kožu jedva uočljive, ali prisutne.
"Da?" upitala sam prekriživši ruke preko grudi i ispravivši se da pokažem samopouzdanje. Ovo je bio moj ured, moja utvrda više od dvije godine prije njegova dolaska, u njemu nikome nisam dopuštala da se tako odnosi prema meni.
"Čuj, Kamryn", krenuo je, "loše smo započeli."
Zastala sam, iznenađeno ga pogledala i u glavi prevrtjela što je rekao. Kao da mi je um odbio vjerovati u to što sam upravo čula, rekla sam: "Molim?"
"Rekao sam, loše smo započeli."
"Da, valjda jesmo", odgovorila sam pitajući se kad će početi prekoravanje. "Ali tko je za to kriv?"
Udahnuo je i zastao. "Ja."
"Ni ja nisam sasvim nedužna", priznala sam.
"Zajedno radimo, a viđamo se i izvan posla jer Tegan voli da dolazim."
Pomno sam ga proučavala u opreznoj tišini.
"Poslije subote... kad si me pozvala na večeru... bio sam silno dirnut. Počeo sam razmišljati o svemu ovome, kako je sve to glupo i nadao sam se da bismo mogli riješiti naše probleme, pokušati naći način da se slažemo." Zasigurno sam izgledala sumnjičavo jer je dodao: "Dobro, možda ne baš da se slažemo, ali da se ne prepu¬cavamo."
"U redu", uzvratila sam.
"Onda dobro." Zastao je, udahnuo i duboko izdahnuo. "Oprosti što sam se ponašao kao da dobro ne obavljaš svoj posao. Ali toliko sam toga čuo o tebi da sam očekivao kako se radi o zgod¬noj, mladoj, dinamičnoj slatkici koja jedva čeka da ugodi, a umjesto toga..." Glas mu se razvukao i načinio je blagu grimasu kao da ne može vjerovati da će opet razotkriti svoje prikrivene misli.
"Molim te, nemoj sad stati, želim čuti sve. "A umjesto to¬ga...?"
"Umjesto toga pojavila si se i izgledala nekako vjetropirasto. Sasvim drugačije od onoga što sam očekivao. I zato, oprosti, nisam te smio tako procijeniti."
Ništa nisam rekla.
"I žao mi je što sam slušao sve one smiješne glasine o tebi i Tedu. To inače nije moj način."
"Hvala što si sve to rekao, to je vrlo ljubazno od tebe. A ja se želim ispričati što sam te nazvala ograničenim arogantnim drkadžijom koji ima malenog pišu i dobio je posao prije zahvaljujući uvlačenju nego debelom podmićivanju", uzvratila sam premda ni¬sam baš tako mislila.
To što je Luke rekao zaboljelo me i gadila sam se samoj sebi što sam si dopustila da me to pogodi.
"Nikad mi to nisi rekla", istaknuo je.
"O, jesam, jesam. U mislima. Mnogo puta. Zapravo... Ups, oprosti, opet sam to učinila."
Izraz lica malo mu se opustio, a oko usana dao se zamijetiti tračak zabave. "Ali nije bila stvar samo u meni", rekao je. "Ni ti nisi bila previše prijateljski raspoložena kad smo se upoznali."
"Nisam, ali sigurna sam da bi mnogo brže prešao preko toga da sam zanosna plavuša ili slatka brineta."
Oči su mu netremice promatrale moje lice na takav način da sam znala kako se očajnički pokušava spriječiti da me ponovo ne odmjeri. "Dijete ti je kul", rekao je mijenjajući temu.
"Je li to podbadanje?" upitala sam. "Ja nisam kul, ali Tegan
je?"
"Jesi li uvijek ovako paranoična?" upitao je.
"Samo zato jer si paranoičan ne znači da te ne progone", uzvratila sam.
"Samo sam iznosio činjenicu. Dijete ti je kul. Ne možeš si pomoći, moraš je voljeti... I to nije podbadanje nego činjenično stanje."
"Da, krasna je", složila sam se.
"Dobro. Onda, bolje da te pustim da se vratiš poslu. I skratiš muke Betsy i Ruby." Oboje smo pogledali van u Betsy koja si je lomila ruke pretvarajući se da za stolom razgovara s Ruby, dok su obje zapravo gledale u ured. Kad su spazile da gledamo u njihovu pravcu, obje su se svom snagom trsile izgledati kao da rade nešto drugo.
"Onda, brišemo sve i počinjemo ispočetka?" rekao je okrećući se prema vratima.
"Dogovoreno."
Luke mi je uputio osmijeh koji nije bio šarmantan, ali ni za¬jedljiv. "Doista to mislim, znaš."
Uzvratila sam mu osmijehom. "I ja."
Kad sam se kasnije toga dana vratila sa sastanka sa šefom dječjeg odjela, na svom radnom stolu zatekla sam Twix čokoladicu s po¬rukom:
Tegan je rekla da voliš čokoladu.
Luke



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator





"I ti moraš poljubiti Lukea."



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator
DVADESET PRVO POGLAVLJE
Svjetlost mi je prepravila čula kad sam samo malo otvorila oči. Smjesta sam ih morala ponovno zatvoriti. Bilo je prebolno. Čak i zatvorenih očiju, kao da su mi se kroz glavu probijali snopovi svjetla gnječeći mi mozak u smrtonosnom stisku.
Posegnula sam za jastukom da pokrijem glavu, ali moji ga prsti nisu mogli napipati. Čudno. Obično sam imala hrpu jastuka u krevetu. Polako sam postala svjesna da uopće nisam pomaknula ruku. Ostala sam bez udova. Usta, glava i oči bili su mi natečeni i osjetljivi. Od boli mi se povraćalo. Bio je to početak migrene. Još sam uvijek mogla razmišljati što znači da me nije uhvatila do kraja. Još uvijek.
Nisam imala vremena za migrenu. Morala sam spremiti dijete u školu i sebe na posao. Šaka oko moje sljepoočnice se stegnula.
Možda bi gospođa Kaye mogla doći po Tegan i odvesti je u ško¬lu? upitala sam se pa odmah odbacila tu pomisao. Imala je šestero vlastite djece koje je morala spremiti, nije mogla uzeti još jedno u tako kratkom roku. Morat ću izdržati, prisiliti se da nakratko gur¬nem migrenu na stranu.
Bolno sam udahnula kako mi je šaka čvršće stegnula glavu.
Ili možda Luke? On će sigurno doći i odvesti Tigu u školu. Učinio bi sve za nju. I za mene, činilo se.
Iskreno je mislio da počnemo ispočetka i zadnja dva tjedna nakon piknika nije se nijednom otresao na mene niti unaprijed od¬bacio moje poslovne ideje. Također je predložio svakodnevne sastan¬ke u svom uredu na kojima smo raspravljali o novoj marketinškoj strategiji. S veseljem sam ih očekivala jer bilo je to gotovo jednako dobro kao kad sam radila s Tedom. Osjećala sam se kao dio tima, ponovno uključena. A apatija i uzaludnost nakratko su popustili. Bila sam ona stara Kamryn, pola sata usredotočena na posao i sa¬mo posao. Luke i ja nismo bili prijatelji ili išta slično, samo kolege. Počeo je vjerovati mojem mišljenju, prihvaćati da doista znam raditi svoj posao i to da bih bila ozbiljan kandidat za njegovo mjesto da sam dobila priliku da se prijavim. Izvan radnog vremena razgovarali smo o stvarima nevezanim za posao. Negdje usput, naša bi veza mo¬gla postati prijateljska. U duhu našeg novosklopljenog mira i sklada, nisam ni najmanje sumnjala da će, podignem li slušalicu, smjesta doći i odvesti Tegan u školu. Jedino što sam trebala bilo je pružiti ruku i uzeti slušalicu.
Vrijeme je prolazilo. I dalje se nisam mogla pomaknuti. Ni u krevetu, a kamoli otići i uzeti slušalicu. Budilica se uključila i tijelo mi se zgrčilo od boli. Nisam imala snage da je isključim pa sam morala čekati da prestane. Zacijelo sam zaspala, jer sljedeće čega se sjećam je Tegan koja je stajala pored moga kreveta.
"Mama Ryn", rekla je uhvativši me za ruku i vukući je.
"Haaa", odgovorila sam.
"Vrijeme je da ustanemo", otpjevušila je.
"Nn... Ne mogu", odgovorila sam.
"Ali moram u školu."
Uspjela sam otvoriti oči i pogledati djevojčicu u crvenoj karira¬noj pidžami. Gledala me s dubokim neodobravanjem i blago iživcirana isto kao moja mama kad sam ujutro odugovlačila s ustajanjem za školu.
"Ne osjećam se dobro", uspjela sam protisnuti kroz natečena usta teškim jezikom.
"Jesi li bolesna?" upitala je.
"Da, Tiga, bolesna sam. Žao mi je."
Oči su joj se udvostručile, okrenula se i pobjegla. Istrčala je iz moje spavaće sobe prije nego što sam uspjela oblikovati riječ: "Če¬kaj." Premda sam jedva mogla podići kapke, morala sam poći za njom i vidjeti što nije u redu.
Skupivši svu snagu, podigla sam ruku, uhvatila rub plahte i povukla je sa sebe. Od tog neznatnog pokreta, osjetila sam kako mi se u oči zabadaju šiljci. Morala sam se odmoriti nekoliko sekundi prije nego što sam spustila noge s kreveta i sjela. Noge su mi do dirnule pod, a meki tepih bio je poput igala na mojim tabanima. Ustajući, zanjihala sam se i morala se uhvatiti za noćni ormarić da povratim ravnotežu.
Uhvatila sam se za zid i krenula preko sobe naslanjajući se dla¬novima na zid i odgurujući se prema naprijed. Stigavši do prozora, morala sam se uhvatiti za radijator kako bih nastavila hodati, nakon čega sam se ponovno vratila naslanjanju dlanovima na hladne, bi¬jele zidove. Hajde, hajde, požurivala sam samu sebe. Napokon sam došla do vrata, uhvatila se za dovratak i izbacila se iz spavaće sobe u hodnik.
Zaputila sam se niz hodnik koji je hvala Bogu bio ravan. Pri¬državala sam se za pročelje ormara dok se u daljini naziralo moje odredište, Teganina soba, svjetionik nade u mračnoj noći.
Još jedan korak, i još jedan. Odgurnula sam se dalje od zida i uspjela. Konačno sam stajala na Teganinim vratima.
Sjedila je na krevetu prekriženih nogu stišćući Meg kao da joj
o tome ovisi život, njišući se naprijednatrag lica izobličenog od boli neisplakanih suza.
"Tegan, što nije u redu?" upitala sam naslanjajući se na do¬vratak kako bih ostala uspravna.
"Bolesna si", rekla je i dalje se njišući i piljeći u točku na podu. "Bolesna si i otići ćeš u raj Isusu i anđelima i mojoj mami."
"Što?" upitala sam.
"Otići ćeš u raj kao moja mama", optužila me.
"Tiga, neću, to je samo migrena, glavobolja, proći će. Ne..." Moje riječi prekinulo je zvono koje se oglasilo prouzročivši provalu snažne boli u mojoj glavi. Nisam se mogla ne javiti, jer ako se po¬novno oglasi, vjerojatno će me dokrajčiti. "Čekaj me ovdje", kazala sam Tegan.
"Da", rekla sam u bijeli interfon.
"Luke je", rekao je glas na drugom kraju.
Što on radi ovdje u cik zore? Nisam ga nazvala premda sam nešto ranije pomislila na to. Pustila sam ga u zgradu i otvorila mu ulazna vrata stana.
Pojavio se za nekoliko sekundi u istoj plavoj košulji, tamnopla voj kravati i crnom odijelu koje je imao jučer na poslu. Lice mu je resio samozadovoljni cerek, a oči sjajile.
"Bok, bio sam u blizini i pomislio da bi vam mogao dobro doći prijevoz do škole i po... Isuse, izgledaš užasno", rekao je kad sam zakoračila ustranu da ga pustim u stan.
"Mislila sam da smo se dogovorili da me više nećeš nazivati ružnom k’o pas", našalila sam se. Tegan je izašla iz svoje sobe za čuvši Lukeov glas.
"Kamryn?" kazao je Luke. Glas mu je zvučao kao da mi šapće s drugog kraja dugog tunela. "Hoćeš li se..."
Nesnosna bol rasparala mi je glavu i svijet se najednom pre¬tvorio u pulsirajući niz ružičastih, plavih, zelenih i žutih bljeskova. Zatim je sve postalo bijelo.
Polako, podigla sam kapke teško kao polugom i nisam ih smjesta zatvorila. Od svjetla mi se nisu stvorile zvjezdice boli u glavi kao maločas. I dalje sam osjećala probadanje iza desnog oka, ali mučnina je prošla. Nešto hladno i vlažno ležalo mi je na čelu upijajući vrućinu od migrene. Podigla sam ruku da je dodirnem, krpa za kupanje.
"Aaaa, budna si." Pored moga kreveta na kuhinjskom stolcu s knjigom u rukama sjedio je Luke, nogu podignutih na drveni okvir moga kreveta. Odložio je knjigu na noćni ormarić i proučio me svojim zabrinutim očima boje lješnjaka.
"Gdje je Tegan?" nejasno sam istisnula.
Pokazao je na mjesto do mene na krevetu. Okrenula sam gla¬vu. Tegan je ležala pored mene u pidžami sklupčana poput mačke ne ispuštajući Meg iz ruku čak ni u dubokom snu.
"Nije te htjela ostaviti."
"Onesvijestila sam se?" Potvrdno je kimnuo glavom. "Ja sam se uplašio kad si pala na koljena, ali ona je bila izvan sebe. Počela je vrištati da ćeš otići u raj kao njezina mama. Nije htjela ići u školu. Rekla je da ćeš, ode li, otići u raj bez nje."
Gledala sam u nju i njezino zabrinuto lišce dok je spavala. Naje¬dnom, oči su joj se otvorile i malo sam se trgnula. Sjela je trepćući prema meni.
"Je li ti bolje?" upitala je napeta lica i tijela čekajući moj od¬govor.
"Malo, da", odgovorila sam bezuspješno pokušavajući da mi glas zvuči normalno.
"Hej, T, hoćeš li otići u kuhinju i donijeti Kamryn nešto za piti? Čaša je na stolu", rekao je Luke, a meni dodao: "T je rekla da imaš migrenu pa sam nazvao liječnicu koja je rekla da trebaš piti puno tekućine."
Tegan se otkoprcala na dno kreveta i okrenuvši se natraške, sišla s njega pronašavši jednim stopalom oslonac na drvenom okvi¬ru i spustivši drugo na pod. Stopala su joj tapkala po tepihu dok je žurila u kuhinju.
Čim je nestala, Luke se u stolcu nagnuo naprijed. "Je li Teganina majka nedavno umrla?" rekao je stišanim glasom.
Kimnula sam glavom.
"Koliko nedavno?" "Veoma."
"Kamryn, možeš razgovarati sa mnom."
Prestali smo s neprijateljstvom, počeli voditi ugodne razgovore i u jednom trenutku u budućnosti, on i ja mogli bismo postati pra¬vi prijatelji, međutim, sada, u ovom trenutku, iz mene nije mogao izvući ništa.
Tegan se vratila u sobu objema rukama držeći ravnu čašu. Jezik joj je izvirivao iz kuta usana dok je hodala prema meni sitnim kora¬cima, sporo i oprezno, kako ne bi prolila sadržaj čaše. S mukom sam se uspravila, a krpa mi je pala s čela.
Luke je podigao krpu i izašao. Sekundu kasnije se iz kupao¬nice začuo mlaz. Uzela sam čašu od Tegan, spustila glavu i popila vodu. Voda je umirivala i hladila nadirući u moja usta pa niz grlo. Progutala sam još koji gutljaj. "Hvala ti", rekla sam,
"Hoćeš li ozdraviti?" upitala je njišući se s noge na nogu i izvrćući svoje malene ručice. Nije mi palo na pamet da će moju bolest povezati sa smrću. Da će pomisliti da ću završiti kao njezina mama. Ali zašto ne bi? Kolike sam se noći budila i u strahu juri¬la u njezinu sobu da provjerim je li dobro. Iracionalni strah kao posljedica nedavne smrti bliske osobe i nije bio tako iracionalan, i nipošto nije bio rezerviran samo za odrasle.
"Uz ovu vodu i krpu na glavi, začas će mi biti bolje", kazala sam. Usta su joj se nakrivila na jednu stranu i sumnjičavo me pogle¬dala uvjerena da to ne čini. Dok sam promatrala njezinu reakciju na moj odgovor, shvatila sam da treba nekoga na koga će se moći osloniti. Nekoga tko će biti ondje za nju kad ja ne budem. Luke se vratio noseći narančastu krpu. Krenuo ju je staviti na moje čelo, ali predomislio se. "Evo", pružio ju je meni.
"Bit će mi dobro", umirivala sam Tegan pružajući slobodnu ruku prema njoj. Stavila je svoju ručicu u moju i to me odmah vrati¬lo u prošlost na dan sprovoda. Dan kad sam je držala za ruku izne¬nada uplašena zbog te nove odgovornosti. Odgovornosti za nečiji život. Morala sam osigurati da dosegne odraslu dob, da na tom putu bude sretna, zdrava i intelektualno zadovoljena. Samohrane roditelje društvo smatra parijama, a trebalo bi ih veličati kao junake odga¬jati djecu sam i ostati psihički jak, to je za mene bilo čudo. Radila sam to samo nekoliko mjeseci i mučila se. Ma koliko to vrijeđalo moj samodostatni um, morala sam si priznati da trebam nekog.
Luke se potapšao po nogama. "Dođi, T, čitat ćemo Kamryn prije nego što ponovno zaspi." Učinila je kako joj je rečeno i Luke je otvorio moju knjigu Potopljeni svijet Grahama Ballarda
- na mjestu gdje sam u nju ubacila straničnik.
Počeo je čitati potičući Tegan da prstom slijedi riječi. Zatvori¬la sam oči. Ugodnim glasom izgovarao je riječi koje je napisao moj omiljeni pisac. Luke mi je uzeo čašu iz ruke kad sam počela tonuti u krevet osjećajući kako me ponovno obuzima san. Zatreperivši kapcima, oči su mi se načas otvorile i zadnje što je u san utonulo sa mnom bila je slika Tegan kako, zagledana u knjigu, sjedi na Lukeovu krilu dok nam on čita.
Kad sam se sljedeći put probudila. Luke je i dalje sjedio uz moj krevet čitajući. Maknula sam vlažnu krpu s čela i taj ga je po¬kret upozorio da sam budna. Na licu mu se pojavio nježan osmijeh, obično rezerviran za Tegan. "Bok", rekao je. Pomaknula sam ru¬ku, ali Tegan nije bila pored mene.
"Uvjerio sam je da ode gledati televiziju", kazao je kad je pri¬mijetio što radim. "Pristala je uz uvjet da ja ostanem tu i da svakih nekoliko minuta dođe provjeriti jesi li otišla nekamo."
Oštra bol sad je otupjela i samo je tupo nabijanje ukazivalo na prijašnju muku, ali u sjedeći položaj i dalje sam se uspravljala ukočenim kretnjama. "Hvala, Luke. Hvala na svemu."
Nagnuo se naprijed, uzeo čašu vode i dodao mi je. Gledao me kako pijem i uzeo čašu kad sam završila.
"Nazvao sam Teganinu školu, objasnio situaciju i javio na po¬sao da nas neće biti nekoliko dana. Bolesna si, u to nema sumnje. Radit ću od kuće."
"Zašto?"
"Očigledno je da vam je potreban netko tko će se brinuti za vas obje."
"Ja ne trebam nikoga", brecnula sam se.
Luke je stisnuo usne ne želeći razjariti moj bijes. "Pa, ipak bih ostao, ako se slažeš."
"Sad će svi na poslu misliti da se ševimo." Povukla sam plah¬tu do vrata. Bila sam bez grudnjaka u bijeloj majici kratkih rukava pred čovjekom kojemu se nije sviđalo moje tijelo.
"Ima i gorih stvari od toga."
"Zbilja?"
Posramljen, Luke je spustio pogled. Nešto mi je palo na pamet. Živio je u dvosobnom stanu u Alwoodleyu pa je to što je u Horsforthu značilo da na posao putuje u pogrešnom pravcu. "A, gdje si ono bio?"
"Ovaj, u posjetu."
"U jučerašnjoj si odjeći."
"Da, nisam se vraćao kući." Pogledali smo se i točno sam znala što je time mislio.
"Plavuša ili brineta?"
"Plavuša. Slatka. Fantastično tijelo. I ne boji ga se koristiti."
"Odlično za tebe."
"Mislim da bismo trebali razgovarati."
"A što upravo radimo?"
"Kamryn, svjestan sam da sam se ponašao prema tebi kao gad, ali dosta si teška osoba. A sada počinjem shvaćati zašto. Jer tuguješ."
Prestala sam ga gledati i zagledala se u ugašeni televizor.
"Ne pravim se da shvaćam kroz što prolaziš, ali to što sve držiš u sebi nije dobro ni za tebe, ni za Tegan." Sad je pogodio krivu žicu. Zar je to što svoje osjećaje i bol skrivam pred Tegan njoj štetilo?
"Oduvijek sam mislio da si Tegan posvojila prije nego što si dovoljno dobro razmislila o tome. A čini se kako te na poslu nitko dobro ne poznaje, što je čudno s obzirom da ondje radiš već godina¬ma. Ted nije rekao ništa, tvoja prijateljica Betsy ne želi mi reći ništa, premda ionako imam dojam da ona ne zna previše toga o tebi."
"Zašto onda misliš da ću razgovarati s tobom?"
"Jer mi duguješ."
"Za što?"
"Pa, uhvatio sam te kad si se onesvijestila. Odnio te u krevet. Smirio Tegan. Nazvao liječnicu da vidim što treba učiniti. Čak sam i na posao javio da si bolesna. Ako to nije vrijedno nagrade, ne znam što jest."
"Dobro. Imaš cugu od mene."
"Ozbiljno, Kamryn, sa mnom možeš razgovarati. Sve što mi budeš rekla neće ići dalje od mene." Zastao je čekajući da otvorim dušu. Ništa nisam rekla.
"Dobro", rekao je uzdahnuvši. "Bio sam zaručen. Upoznao sam je na Harvardu. Mnogo sam putovao i s prekidima bili smo zajedno deset godina. Kadgod bih se vratio u New York, pomirili bismo se. Zadnji put smo tri godine bili zajedno." Luke je gur¬nuo ruku u unutrašnji džep sakoa, izvukao novčanik, otvorio ga i pokazao mi njezinu sliku. Bila je lijepa, naravno. Duga plava kosa, besprijekorna koža, oštre obrve, pune ružičaste usne. Nije bila samo lijepa, bila je zanosna. A po načinu na koji su njezine smeđe oči sjale prema fotoaparatu, bilo je očito da je zaljubljena u osobu koja ju je slikala. U mog šefa. Zatvorio je novčanik i vratio ga u džep. "Zove se Nicole i već smo bili dogovorili datum vjenčanja. A onda mi je ponuđen posao u Londonu. Pretpostavio sam da će htjeti po¬ći sa mnom, ali odbila je. Kad sam odlučio odbiti posao, rekla je da to ne činim jer problem nije u Londonu nego njezinim osjećajima prema meni. Voli me, ali nije sigurna želi li se preseliti sa mnom na drugi kraj svijeta. Nije sigurna hoće li naša veza uspjeti. I tako sam došao sam. Čujemo se svaki tjedan i još nosim njezinu sliku u novčaniku, kao što vidiš, i..." Prestao je govoriti i na nekoliko se sekundi zagledao u tepih. Zatim je podigao svoje oči boje lješnjaka. "Još se nadam da će se predomisliti. Eto. Sad znaš nešto što ne zna nitko drugi u Engleskoj. Vjerujem da ćeš to zadržati za sebe jer me zaboli nanovo svakih osamnaest mjeseci. I poželim da mi se vrati."
Dok je govorio, morala sam sakriti grozu koji sam osjećala zato što gledam Lukea, svog šefa, kako se očovječljuje pred mojim očima. Ogolio je dušu preda mnom. Preda mnom. Od svih ljudi. Jamačno mu nije bilo lako. Ali učinio je to ne bi li me nagovorio da učinim isto.
Ali otvoriti se nekome... To me silno plašilo. Pogotovo njemu. Ali on se meni otvorio. A i nije se radilo o meni, radilo se o Tegan. Ona ga je voljela. Uostalom, danas se pokazalo da trebam nekoga kao rezervu, u koga ću se moći pouzdati da će se brinuti o njoj kada me ne bude. On je bio taj. Gledala sam ga čas, srce mi je nabijalo u grudima. Činim ovo za Tegan. "Dobro", započela sam. Ispričala sam mu cijelu priču počevši od noći kad sam saznala za Adele i Natea, do trenutka kad je ušao u naše živote. Luke nije rekao ništa, nije postavljao pitanja niti tražio pojašnjenja, jednostavno je slušao kamena lica, povremeno milujući udubljenje ispod usana na svojoj bradi. Kad sam završila, kimnuo je glavom.
"Sama si se pokušavala nositi sa svim ovim?" upitao je. Ispu¬stio je dug, slab zvižduk. "Čudim se da nisi doživjela živčani slom. Nije ni čudo što si bila razdražljiva kučka."
"A koji je tvoj izgovor što si bio arogantan gad?" odvratila
sam.
"To mi je u prirodi", uzvratio je.
Nasmiješila sam se na to.
I on se nasmiješio i rekao: "Ubrzo ću nam napraviti ručak."
"Ne moraš. Možeš otići, osjećam se bolje."
"Ne moram, ali želim. Volio bih pomoći ako mi dopustiš." Njegova me iskrenost iznenadila. Da, njegova ga je priča učinila čovjekom, ranjivim čovjekom štoviše, ali ovo ga je učinilo dobrim čovjekom.
"Zašto?"
"Zato što mi se sviđa Tegan."
"Sigurno je još nešto u pozadini toga."
"Možda je, možda nije. Ispričat ću ti jednom."
Lukea je od daljnjeg ispitivanja spasila Tegan koja je uskakutala u sobu i skočila na krevet.
"Je li ti bolje?" upitala je smjestivši se uz mene.
"Puno, puno bolje. Čak mogu i ustati iz kreveta i doći u dnev¬nu sobu."
Tegan se široko osmjehnula. "Stvarno? Najstvarnije? Luke je rekao da će ti biti bolje."
"Ovo iz mojih usta nećeš često čuti, ali Luke je bio u pravu."
Spuznula je na pod. "Mogu nam pustiti jedan moj DVD."
Zbacivši prekrivače, ustala sam. Morala sam napraviti dobru predstavu od toga nisam je željela ponovno uplašiti. Luke je ustao namjeravajući mi pomoći, ali namrštila sam se dajući mu do znanja da to ne čini.
Tegan me primila za ruku i polako odvela u dnevnu sobu gdje smo se zajedno srušile na sofu. "Kad si već na nogama, zagrij vodu za čaj, Luke", rekla sam.
"Da, zagrij vodu za čaj, Luke", zahihotala se Tegan. Priljubila se uz mene, obgrlila sam je rukom.
"Od čega je umro vaš zadnji rob?" promrmljao je čineći kako mu je rečeno.
"Od odgovaranja", uzvratila sam.
Pogledao me preko ramena, a ja sam se uspjela osmjehnuti. Gledajući me u oči, osmjehnuo se natrag. S vremenom, ovaj bi mi se muškarac mogao svidjeti, shvatila sam. Mogao bi mi se jako svidjeti.
DVADESET DRUGO POGLAVLJE
M
olim vas, pričekajte nakratko u drugoj sobi dok Tegan i ja porazgovaramo." Socijalna radnica je bila dobra. Rekla je to tako da je nalikovalo zamolbi, premda smo obje znale da je u pitanju naredba.
Izašla sam iz dnevne sobe koja je, kao sve drugo u stanu, bila pospremljena i ulickana gotovo do neprepoznatljivosti. Uzela sam slobodan dan, premda je posjet bio zakazan za poslijepodne kako bih ujutro mogla dovršiti pospremanje. Poslije pospremanja, odje¬nula sam blijedoružičastu svilenu haljinu, najskuplji odjevni pred¬met u mom ormaru, haljinu za koju sam znala da mi lijepo stoji, izvučenu da zadivim tu socijalnu radnicu. Tegan je imala kike na glavi i svoju trenutačno omiljenu odjevnu kombinaciju: plavu tra¬per haljinu Akroja preko bijele majice dugih rukava. I na nogama čupave papuče u obliku zeca.
U svojoj spavaćoj sobi, sjela sam na krevet i privukla koljena na prsa prihvaćajući činjenicu da socijalna radnica mora saznati zlo¬stavljam li Tegan, sviđa li se Tegan biti sa mnom i jesam li dovoljno dobra, a to nije mogla učiniti sa mnom u sobi. Ali hoće li Tiga išta reći čak i ako nisam u istoj sobi s njima? Bila je zabavna, dobro¬ćudna i društvena, ali izuzetno zatvorena. U tom smo pogledu bile slične. Dok je njezina majka za sebe uvijek govorila da je u svemu "previše otvorena" Tegan je bila suzdržana. Vrlo oprezna glede otkrivanja onoga što se odvija u njoj. Nikad nije spomenula što se dogodilo u Guildfordu i koliko je propatila u rukama djeda i bake. Hoće li priznati ako nije sretna sa mnom?
Želudac mi se stisnuo pri pomisli što će ju ta žena pitati. Hoće li joj postavljati pitanja koja sam navela, hoće li pokušati iz nje izvući stvari koje bi se mogle shvatiti kao razumljivi dijelovi svakodnevnih roditeljskih omaški? Kao onda kad sam zaboravila doći po nju? To se dogodilo samo jedanput, ali ja to nisam zaboravila pa sumnjam da Tiga jest. Pa onda kad sam je nasmrt preplašila padanjem u nesvijest prije nekoliko tjedana? Ni to nisam učinila namjerno, ali to ne znači da je nisam gadno uplašila.
Grizla sam donju usnu. Što ako Tegan ne voli biti sa mnom? To nikad nisam razmotrila, ne valjano. Uvijek me brinulo da joj nedostaje mama, ali što ako cijelo to vrijeme jednostavno nije že¬ljela biti sa mnom? Što ako bi Tegan, bez obzira što ja učinila ili rekla, radije bila bilo gdje drugdje nego ovdje sa mnom? Jedino što je sama izabrala u svom životu bio je Luke. On je postao dijelom njezina života našeg života na njezino inzistiranje, nitko joj ga nije nametnuo kao što sam joj ja bila nametnuta. A i voljela ga je. Svaku sekundu svakog dana koju bi proveo s njom, bila je naprosto oduševljena njime. On je bio poput ljetnih praznika predstavljao je zabavu i slobodu. Ja sam bila poput škole predstavljala sam raspored i disciplinu. Hoće li to reći socijalnoj radnici ?
Nakon tridesetominutnog mučenja, puštena sam natrag u so¬bu. Tiga se široko osmjehnula dok sam sjedala na sofu. Uspentraia mi se u krilo i pridigla Meg mom obrazu da me poljubi. "Meg te voli danas", rekla je silazeći mi s krila i izgubila se negdje u sobi. Usmjerila sam pažnju na socijalnu radnicu koja tu izjavu nije za¬bilježila u svoj blok. Zapravo, spremila je blok i kemijsku olovku i samo me gledala. Imala je tridesetak godina, ravnu smeđu kosu do uha, tanke usne i bezizražajne oči. Nisam mogla pročitati ni nju ni njezin govor tijela ruke su joj bile spuštene u krilu jedna preko druge, ni njezino lice polusmiješak na usnama, a smeđe oči postojano uprte u mene, ali to je moglo značiti bilo što.
"Pa, prolazim li ispit?" upitala sam.
"To nije razlog mog posjeta", odgovorila je. Pogled joj je uzna¬predovao od nejasno ravnodušnog do onog koji navodi na zaključak da vidi svaku zlu pomisao koju sam ikad pomislila.
"A što je onda razlog vašeg posjeta?" Uputili su je da izbje¬gava činjenicu da je Tegan bjelkinja? Nisu mogli ništa protiv toga jer je Adele oporučno zatražila da joj budem skrbnica, ali mogli su odbiti moj zahtjev za posvojenjem. Mogli su spriječiti da Tegan postane Matika i nikad ne reći da je pravi razlog tome drugačija boja kože.
"Kako se snalazite sa svime?" uzvratila je stručno izbjegavajući moje pitanje.
"Dobro", odgovorila sam.
"Nije vam naporno?"
"Ne, ne pretjerano."
"Bilo bi razumljivo da je, Kamryn, ovo je sigurno teško i za vas."
Što je Tegan rekla? "Ništa teže nego što bi bilo ikome drugo¬me," uzvratila sam.
"A kako izlazite na kraj s poslom s punim radnim vremenom i brigom za Tegan?"
"Dobro."
"Sigurno je zamarajuće?"
"Mislite?" odgovorila sam šaljivo pa se sjetila tko je i dodala: "Dobro je."
"S obzirom na vaše radno vrijeme, nemate problema s preuzi¬manjem Tegan poslije škole?"
"Ne, poslije škole ide k prijateljici pa je preuzmem ondje."
"Djeca se često znaju posvađati. Što ako se to dogodi? Što ćete onda?"
"Škola ima produženi boravak. Morat ću odlaziti s posla ne¬što ranije da je preuzmem do šest, ali radit ću tijekom stanke za ručak pa to neće biti problem."
"I to vam neće smetati?"
"želite li reći da bih trebala prestati raditi? Jer ne mogu si to priuštiti. A uz skraćeno radno vrijeme, financijski bi nam bilo teže nego sad."
"Imate li financijskih poteškoća?"
"A tko nema u današnje vrijeme?" postajala sam razdražljiva. Zašto je ova žena bila odlučna u namjeri da izvrne sve što kažem? Da izazove u meni osjećaj da sve što učinim neće biti dovoljno dobro?
"Tko je Luke?" upitala je mijenjajući pristup.
"On je moj šef", oprezno sam odgovorila. "Tegan ga je jed¬nom prilikom upoznala i zbilja su se dobro složili."
Obrve su joj se neznatno podigle.
"Luke je dobar čovjek", brzo sam dodala. "Ne bih ga pustila blizu Tegan da mi je imalo sumnjiv."
"Tegan je rekla da joj je on najbolji prijatelj", izjavila je soci¬jalna radnica.
"Hmmm, istina je da se slažu..." Znači, on joj je najbolji pri¬jatelj, ha? Obuzela me ljubomora. A što sam ja? Dječak psećeg lica?
"A rekla je i da se nikad ne naljutite na nju."
"Je li?" odgovorila sam. "Je li to loše?"
"Ne, samo neobično. Zbilja se nikad ne naljutite ili se suzdr¬žavate?"
"Tiga je najodgojenije dijete na svijetu, nije učinila ništa zbog čega bih se trebala ljutiti na nju. Nikad." Zastala sam da razmislim
o tome. "Da, to je istina, zbilja se primjereno ponaša."
"Mislite Ii da se suzdržava?"
"Moguće..." Probo me strah. "Nisam razmišljala o tome. Jednostavno uvijek učini ono što joj se kaže. Bez pitanja, bez od¬govaranja. Nikad nisam pomislila da se ne bi složila sa mnom oko nečega jer me se boji. To mislite, zar ne? Da me se boji. Ali ja je ne bih povrijedila. Nikad je ne bih povrijedila."
"Ni jedan tren nisam pomislila da biste je povrijedili", rekla je socijalna radnica. "Samo se pitam treba li joj psihološko savjeto¬vanje da prebrodi majčinu smrt."
"To nije samo pomisao, zar ne? To je naredba", rekla sam.
Osmijeh bi joj bio prijateljski da me nije nastavila gledati tim prodornim pogledom. "Ne bih to baš tako rekla."
"A kako biste onda rekli? Ne budem li je vodila na savjeto¬vanje, nećete mi dati preporuku za posvojenje?"
"Samo razmislite o tome", rekla je ne odgovorivši na moje pitanje. Namjerno ne odgovorivši na moje pitanje. Po drugi put. Ustala je. "Zakazat ćemo još jedan susret za nekoliko mjeseci da vidimo kako napredujete. Bilo vas je lijepo upoznati, obje."
Kuja! nisam mogla prestati misliti. Htjela sam stati nasred dnevne sobe i vikati iz sveg glasa, dok ne izbacim sav otrov iz sebe. KUJA! KUJA! KUJA! Neizgovorivši to, rekla je da nisam dovoljno dobra i da se ne brinem dobro o Tegan. Da trebam uvesti više ljudi, savjet¬nike, u naše živote. I da će me zajebati ako ne poslušam. U prisebnijim trenucima, dakako, znala sam da samo misli na Teganino dobro i da će joj savjetovanje pomoći, ali većinu vremena otkako je otišla imala sam potrebu vikati "KUJA". Prije njezina posjeta znala sam da se ne snalazim baš najbolje, ali sada sam znala da sve radim po¬grešno. Nisam pomagala Tegan da se nosi s majčinom smrću, nisam je odgajala da postane zdrava i sretna odrasla osoba, sprečavala sam je, potencijalno joj štetila.
"Mama Ryn", pozvala me Tegan.
"Da?" brecnula sam se, a zatim čula svoj glas i stala. Duboko sam udahnula, prestala piljiti u ormar s namirnicama i okrenula se prema njoj. Otkad je socijalna radnica otišla, sjedila je za stolom i slikala, a sada me gledala držeći kist u jednoj, a Meg u drugoj ruci. Nije izgledala zakinuta za bilo što. Tijelo joj nije bilo napeto, oči joj nisu bile ispunjene strahom, koža joj nije bila siva od tuge. Ali tko bi znao što se nalazi ispod površine i koliko sam joj već štete nanijela. "Da, Tiga", ponovila sam.
"Kada se vraća Luke?"
"Oko deset."
Spustila je kist i nečujno brojala na prste: "Osam, devet, de¬set", a zatim se pobunila: "Ali to je kad ja idem na spavanje."
"Znam, ali vozi iz Londona, nikako ne može stići prije."
"To nije fer."
"Možda dođe sutra."
"Ali slikam mu sliku."
"Dat ću mu je kad stigne. Sigurna sam da će mu se svidjeti."
"Ali ja mu je želim dati."
"Onda mu je daj sutra." Vratila sam se pretraživanju ormara, piljeći u limenke i vrećice, boce i staklenke, čekajući nadahnuće. Iza sebe sam začula zvukove silaženja sa stolca.
Pomislila sam da mi se možda dolazi pridružiti, sjesti na šank i gledati u ormar kao inače prije nego što počnem kuhati. Umjesto toga, rekla je: "A što ako ne dođe sutra?"
"Vjerojatno će doći", dobacila sam preko ramena. "Obično dođe subotom."
"Ali što ako ne dođe?"
Ne znam! skoro sam viknula. Duboko sam udahnula. Pod¬sjetila sam se da ona nije kriva za ovo. Da moje raspoloženje nije njezina krivica. Okrenula sam se prema njoj i otkrila kako nije na drugoj strani kuhinje nego kraj mene, sa zdjelicom vode prljave od boje u rukama. Kako sam se okrenula, noge su udarile u njezine ruke i zdjelica joj se oslobodila iz prstiju. Sadržaj je navro van, a mokra siva voda razlila se po mojim bedrima. Tegan je ispustila tih šokiran uzdah prije nego što je uplašena zapala u muk.
Gledala sam svoju haljinu. Toliko sam novca potrošila na nju. Bila je to prva stvar koju sam kupila nakon preseljenja u Leeds i nakon što sam ostavila Natea i Adele. Predstavljala je za mene novi početak, vraćanje normalnim, jednostavnim stvarima poput odlaska u kupnju. Voljela sam je. A sada je bila upropaštena. Kao i ostatak mog života. Upropašten. Uništen. I nije bilo načina da ga popravim.
"DOSTA MI TE JE!" izderala sam se. "POPELA SI MI SE NA VRH GLAVE!"
Osjetila sam kako se Teganino tijelo trgnulo od jačine mog glasa, a zatim se ukočila doslovno skamenila od mog bijesa.
Htjela sam da ode. Trebala sam da ode, da se makne od mene prije nego što kažem nešto što neću moći povući.
"Idi u svoju sobu", prošaptala sam kontrolirajući glas.
Bez prigovora, čula sam Tigine korake kako se povlače u sobu. Ali nisam se pomaknula, ostala sam smrznuta od straha. Straha od onoga što sam zamalo izgovorila... Zamalo sam izgovorila da me socijalni radnici ne bi poprijeko gledali da nema nje. Da nema nje, bila bih direktor marketinga Angelesa i sad bih se ja vraćala iz Londona, a ne Luke. Da nema nje, mogla bih raditi što želim a da prije toga ne moram razmišljati što ću s djetetom. Dan mi ne bi bio organiziran prema njoj i ne bih se stalno pitala hoću li pokleknuti na sljedećoj prepreci.
Suze su mi navrle na oči, skupile se na trepavicama i kapnule na pod. Nisam osjetila kako mi koljena dodiruju linoleum, ali našla sam se na podu, a moja svilena haljina žedno je upijala lokvu zamuljane vode. Prekrila sam lice rukama i ljuljanjem se pokušala umiriti zbog pomisli na koliko bih još načina ovo mogla uprskati.
"Tiga", šapnula sam nešto kasnije otvarajući njezina vrata. " Tiga, oprosti mi."
Sjedila je na svom krevetu, koljena privučenih na prsa, stišćući Meg.
"Nisam to mislila. Stvarno mi je..", prestala sam govoriti kad sam primijetila da je njezina inače uredna soba u stanju urednog nereda: ladice i ormar s odjećom bili su prazni, a ispred njih staja¬le su hrpice uredno posložene odjeće. Njezina šarena torba bila je izvučena ispod kreveta i stajala otvorena na podu, a nešto odjeće već je bilo u njoj. Srce mi je tuklo, a želudac se stisnuo. Je li joj socijalna radnica rekla da može živjeti negdje drugdje ako joj se ne sviđa živjeti sa mnom? Ostavlja li me?
"Što se događa", upitala sam uspaničena. "Zašto si se počela spremati?" prekoračila sam torbu i kleknula pred Tegan. "Žao mi je", rekla sam tražeći na njezinu malenom srcolikom lišcu i u pla¬vim očima nešto što bi nalikovalo razumijevanju. Neki nagovještaj, koliko god malen, da je mogu nagovoriti da ostane. "Nisam htjela vikati na tebe. Bila sam ljuta na sebe, ne na tebe. Žao mi je." Nije se pomaknula, samo je držala Meg, gotovo kao da nisam rekla ništa. "Tiga, molim te, vjeruj mi, žao mi je. Stvarno i iskreno mi je žao."
"Molim te", prošaptala je pa zastala, očito uplašena onime što dolazi sljedeće.
"Molim te..." ponovila sam.
"Molim te nemoj me poslati natrag baki Muriel", rekla je, a zatim se skupila spustivši glavu da bude bliže Meg.
"Zašto bih te poslala natrag baki Muriel?" upitala sam. Od svih stvari za koje sam mislila da će ih reći, na tu nikad nisam po¬mislila.
"Jer sam bila zločesta", odgovorila je. "Ne želim ići natrag baki Muriel. Želim ostati s tobom."
"Jesi li zato izvadila odjeću?" upitala sam.
Potvrdno je kimnula glavom. Nikad nisam pomislila da bi Tegan mogla misliti kako je povratak u pakao Surreyja moguć. Mislila sam da zna da je zaglavila sa mnom, u dobru ili zlu. Je li zato bila tako dobra? Je li zato nikad nije ništa propitivala, svađala se, imala ispade bijesa? Jer je mislila da bih je mogla poslati natrag da je tuku
i izgladnjuju?
"Tiga, ti i ja..." Stala sam primijetivši da joj je lice obuzeo potpuni užas čekajući da dovršim rečenicu. Počela sam ispočetka, glasa mekog poput želje: "Tiga, ti ćeš ostati sa mnom sve dok ne odrasteš, dok ne budeš velika."
Napetost u njezinim očima popustila je i konačno me pogle¬dala.
"Ja ću se zauvijek brinuti o tebi", dala sam joj do znanja, a ta mi je pomisao ponovno odaslala nalet panike u grudi. "Tiga, ovo je tvoj dom. Čak i kad odrasteš, ondje gdje sam ja, tu će biti i tvoj dom. Ja... Ja ću se uvijek htjeti brinuti o tebi. Razumiješ li?"
"I ako sam zločesta?"
"I tada", rekla sam. "Ne potičem te na to", brzo sam poja¬snila, " ako budeš zločesta, pronaći ćemo način da to riješimo, ali i dalje ćeš ostati sa mnom."
"Žao mi je što sam bila zločesta", rekla je.
"Nisi bila zločesta, to se dogodilo slučajno."
"Žao mi je."
"Bilo je slučajno, nisi to namjerno učinila i meni je žao što sam vikala na tebe."
"Luke sada neće vidjeti tvoju lijepu haljinu", izjavila je.
Na trenutak sam se zbunila i proučila joj lice da vidim je li zna. Je Ii primijetila da su se moji osjećaji prema njezinu najboljem prijatelju, mom šefu, promijenili. Gledala me posve nesvjesna toga. Nije znala da se od moje migrene prije četiri tjedna između mene
i Lukea nešto iz temelja promijenilo. Nije postao samo čovjek, po¬stao je muškarac u mojim očima. Naši su sastanci na poslu prerasli u razgovore, vikendima bi često ostajao nakon što bi Tegan otišla na spavanje pa bismo pili čaj i razgovarali do tri, četiri sata ujutro. Tegan nije znala da su me počele uznemirivati misli o njemu. Misli na mene i njega, dobro, priznajem, na seks. Ne, neće me vidjeti u mojoj lijepoj haljini i to je bilo dobro. Te moje misli nije trebalo poticati, a kamoli im udovoljavati. "Tako je vjerojatno i najbolje", priznala sam joj.
"Onda, hoćeš li ostati sa mnom?" upitala sam izbacujući gos¬podina Wisemana iz glave.
Tegan je nabrala nos istodobno kimnuvši glavom.
"Dobro. Jako, jako mi je drago."
Tiga je ispružila ruku u kojoj je držala Meg i natjerala krpenu lutku da me poljubi u obraz. "Meg te danas jako voli", objasnila je.
"Počinjem to shvaćati. Hoćemo li pospremiti tvoju odjeću, mišiću?" Još jedno kimanje glavom. Tegan je spuznula sa svog kre¬veta. "A za nagradu večeras možeš ostati budna i dočekati Lukea."
Oči su joj se raširile od oduševljenja. "Stvarno? Najstvarnije?"
"Da", uzvratila sam znajući da će zaspati prije pola devet. Devet, najkasnije.
DVADESET TREĆE POGLAVLJE
V
eselje da će vidjeti Lukea, za Tegan je bio najjači stimulans: u deset i petnaest kad je pozvonio bila je sasvim budna. Poslala sam mu poruku da ga pitam može li navratiti na putu kući jer će ga Tegan čekati i odgovorio je da nema problema.
Ustala sam s kreveta da mu otvorim vrata. Umor me pritiskao poput nakovnja dok je Tegan, u svojoj crvenoj kariranoj pidžami počela skakati goredolje po krevetu.
Luke je ušao noseći darove. Poput oca koji je osjećao krivnju što mora ići na poslovni put, koji misli da igračke i ostale drangulije mogu nadoknaditi njegovo odsustvo. Luke bi uvijek kad bi otišao na put pa makar i na jednu noć kupio nešto Tegan. Međutim, ovo je bila najveća hrpa darova dosad. Nosio je po pet plastičnih vrećica u svakoj svojoj golemoj ruci.
"Isuse, koliko si na to potrošio?" upitala sam dok je žureći prolazio pored mene.
"Ma, ne puno. Imam vezu u tvrtki za maloprodaju igračaka."
Gledajući ga, podigla sam obrvu. "Ma nemoj ? Baš ti je dobra ta tvoja veza", rekla sam.
Luke je odvratio pogled čim sam to rekla pa otad pomno iz¬bjegavao ponovno pogledati u mom smjeru. Očito je kriv po točki optužnice, premda to nisam mislila tako.
"Dođi, T", rekao je, "da vidimo čega ima u vrećicama." Tiga je prestala skakati i držeći se za Lukeovu ruku spustila na pod pred vrećice. Sreća joj je sjajila iz očiju nalik dvama svjeti¬onicima u oluji. Svu ljubomoru koju sam osjetila kad je ušao s tim obiljem zamijenila je zahvalnost. Trebalo joj je to, trebalo joj je da netko pravi pompu oko nje, kupuje joj darove, učini da se osjeća posebnom.
Stvar po stvar, Luke je praznio vrećice ispred nje i (mogla sam ga zbog toga poljubiti) većina ih je bila edukativna. Ako ne edu kativna, onda su to bile knjige ponešto prezahtjevne za njezin uzrast, ali svidjet će joj se jer se potpuno uživljavala u priču (što zamršenije, to bolje) crtaći blokovi i bojice, flomasteri, krede i
drvene bojice, nekoliko medvjedića i Scrabble junior.
"To je sve za mene? Stvarno? Najstvarnije?" upitala je Tiga. "A za koga drugoga?" odgovorio je.
"Smijem li ih zadržati?" upitala me pogleda zamućenog od bojazni da bih mogla reći ne.
"Naravno, mišiću", odgovorila sam.
"Hvala ti!" ciknula je i bacila se na Lukea koji je pao na leđa uhvaćen na prepad kao i ja. Počela mu je skakati po trbuhu izgle¬dajući kao da ne čuje "Au!" koji bi ispustio svaki put kad bi joj se stopala spojila s njegovim trbuhom.
"Vidi, mama Ryn! Skačem po Lukeu!" veselila se. Nasmiješila sam se. To je bila ona stara Tiga. Puna Ijubavi, živahna, skakutava. Luke je to izvukao iz nje. Djelovao je poput vremeplova na njezinu osobnost. Nikakvo čudo što je htjela biti s njim cijelo vrijeme uz njega je opet bila vesela. "Mama Ryn, smijem li poljubiti Lukea da mu zahvalim?" rekla je ubrzavajući skakutanje.
"Ako Lukeu ne smeta."
Tiga je pogledala Lukea. "Naravno da mi ne smeta", rekao je i presavio se, "samo mi više nemoj skakati po trbuhu, može?"
"Može", razočarano je rekla Tegan. Nagnula se naprijed i prili¬jepila mu glasnu pusu posred čela, baš kao on njoj kadgod bi je polju¬bio za laku noć ili doviđenja. Sjela je i pogledala me očekujući nešto.
"Što?" upitala sam pitajući se što sam propustila.
Tegan je dramatično uzdahnula kao da sam namjerno tupava. "I ti moraš poljubiti Lukea", rekla je pomalo razdražljivim glasom.
Prestrašeno sam ustuknula korak, slučajno uspostavivši kon¬takt pogledom s Lukeom.
"Meni ne smeta", rekao je Luke zafrkantski.
"Njemu ne smeta", poticala me Tegan.
"Paaa, sigurna sam da ne želi pokvariti tvoju posebnu pusu."
"Kukavice", rekao mi je Luke.
"Mislim da bi trebala još koji put skočiti po Lukeovu trbuhu, Tiga." Tigino se lice ozarilo, a Lukeovo zgrčilo od straha. "Ali pravi, veliki skok, dobro?"
"Dobro!" Bacila se na zadatak sa zavidnim oduševljenjem.
"Jesi li plakala?" upitao me Luke više od sat vremena kasnije. Pro¬čitao je Tigi četiri priče za laku noč i slušao njezino brbljanje do¬brih deset minuta prije nego što je konačno zaspala. Sad je maknuo knjigu koju sam ostavila na krevetu spustivši je na pod prije nego što je sjeo. Bila sam na drugom kraju sofe, napola gledala televizi¬ju, napola se pitala bih li trebala oprati suđe, potpuno udubljena u Lukeov i Tigin razgovor u drugoj sobi.
Okrenula sam se prema Lukeu. Bio je iznuren; u očima mu se vidio umor, plava košulja bila mu je zgužvana, a bore na njegovu tridesetpetogodišnjem licu činile su se naglašenijima nego inače. Ni¬sam odgovorila na njegovo pitanje, zatečena što mi ga je postavio.
"Jesi li?" ponovio je.
Provjerila sam lice u ogledalu prije nego što je došao i oči mi nisu bile ni crvene, ni natečene. "Zašto pitaš?"
"Zbog tog pogleda. Kad sam te upoznao, često si imala taj po¬gled. Isprva sam mislio da se radi o preziru, ali sada znam da je to jer si tih dana mnogo plakala. Zbog Adele. Sad imaš taj isti pogled."
Nisam mu mogla reći zašto sam plakala, to nitko nije smio znati. Osobito ne on koji je toliko usrećivao Tegan. Nisam htjela da zna da ja nemam tu vještinu.
"I, tko je ta ženska iz Londona s kojom spavaš?" upitala sam.
Luke je zastao, a na licu mu se izmjenjivalo mnoštvo emocija: sram, ushit, nelagoda, krivica. "Pretpostavljam da posjet socijalne radnice nije prošao najbolje", zarovao je pod površinu odlučan da me nagovori da se otvorim.
Ali ne toliko kao ja da ne zucnem. "Nagađam da je ona tvoj najnoviji uspjeh, sudeći po tome koliko te očarala."
Luke me trenutak gledao kao da nešto smišlja. "Nisam to imao u planu", rekao je, čini se, priznavši poraz. "Ma... znaš ono kad ti se neke stvari zbrkaju u glavi? Sviđa mi se, ali inače nije moj tip, zapra¬vo, u zadnje vrijeme dosta sam razmišljao o tome koji je uopće moj tip i kako se malo prestrogo pridržavam jednog tipa žena. Mislim da mi je ta logika zbrkala osjećaje i... ma, jedna stvar vodila je drugoj. Ništa vrijedno spomena..."
"Izderala sam se na Tegan", izvalila sam iznebuha. Nisam to više mogla slušati.
"Zato si plakala?"
Potvrdno sam kimnula glavom.
"U redu je, znaš, svi mi s vremena na vrijeme izgubimo živce."
"Ne shvaćaš. Skroz sam pukla. Rekla sam joj da mi je dosta i da mi se popela na vrh glave. Ja... zamalo sam joj rekla da mi je uništila život."
"Ali nisi, to je jedino važno."
"Znači, nije važno što to mislim?"
To ga je zbunilo. "Ryn", sviđalo mi se što me i on počeo zvati Ryn otkad smo se sprijateljili, "ovo neće biti lako. "Teško je i kad planiraš dijete, a kad ga ne planiraš, stotinu je puta teže. I gro¬zna je činjenica da ti je ona doista uništila život. Život koji si imala okrenuo se naglavačke, promijenio se. Ali to ne znači da se promi¬jenio na loše. Uostalom, ima i dobrih ruševina. Pogledaj Akropolu. To je dobra ruševina. Ljudi daju lijepe pare da bi je vidjeli."
Blažen bio što se trudi.
"Što je rekla socijalna radnica?"
Ukratko sam mu ispričala.
"Kučka", rekao je na kraju. Ah, mogla sam mu ispričati i punu verziju, onako kako je to izgledalo u mojoj glavi.
"Možda nije to baš tako rekla, nije stvarno rekla da me Tegan voli samo zato što nema drugog izbora i da samo žali za majkom pa bi joj savjetovanje moglo pomoći da to uvidi", priznala sam.
Luke se nasmiješio. "Nisam ni mislio, ali očito si se zbog nje uzrujala. Zato sam je nazvao kučkom."
Zadnjih nekoliko tjedana saznala sam još ponešto o Lukeovu životu. Odrastao je u Birminghamu, ali je studirao u Londonu. Poslije toga odselio se u Boston gdje je pohađao poslovnu školu na Harvardu, a zatim se skrasio u New Yorku namjeravajući se baviti bankarstvom. Vratio se u London, da bi se potom preselio u Škotsku na nekoliko godina pa je godinu dana radio u Japanu, nakon čega se opet odlučio vratiti u New York i baviti konzultantskim menadžmentom, a onda se, prekinuvši s Nicole, vratio u London raditi za istu američku tvrtku. Tada mu je ponuđen posao u Angelesu. Iz sve¬ga toga dalo se zaključiti da je njegov tridesetpetogodišnji život bio nemiran, da se stalno selio i iskušavao nove stvari. Dio mene divio se njegovu istraživačkom duhu, dio mene želio ga je pitati od čega je bježao. Ali nisam mogla. Tek smo se nedavno prestali neprijateljski ponašati jedno prema drugome pa postavljanje previše osobnih pita¬nja nije bilo dopušteno. Međutim davanje je podrške bilo dopušteno. A on mi je nudio svoju.
"Bila je tako uplašena", rekla sam pokušavajući odmahiva¬njem iz glave izbaciti njezinu sliku. "Ja sam za to kriva. Zamalo je zbog mene doživjela živčani slom."
Luke se privukao bliže i prislonio svoj dlan na moje lice umi¬rujući mi glavu.
"Sve će biti u redu", umirivao me stavivši točku na tu rečeni¬cu svojom toplom rukom na mom licu. "Ti si dobra osoba." Glas mu je postao neznatno dublji. "Super osoba."
Pogledom sam proučavala obrise njegova lica upijajući dva pra¬vilna luka iznad njegovih krupnih očiju, kosine njegovih usana, pravi¬lan nos. Sviđa mi se. Ta me pomisao udarila kao malj u glavu. Sviđao mi se. Napadale su me seksualne misli o njemu, ali pretpostavila sam da je razlog tomu to što je jedini muškarac u mom životu. To je bilo više od seksualne privlačnosti. Sviđao mi se. Njegov dlan na mome obrazu ubrzao mi je otkucaje srca. Sviđao mi se taj tjelesni dodir, bio je ugodan i utješan.
I Luke je pogledom proučavao konture moga lica. Pitala sam se vidi li nešto drugo od onoga što je vidio kad smo se tek upo¬znali. Moja crna kosa sada je bila duža, slojevito ošišana sa šiškama koje su mi padale zdesna nalijevo preko lica, oči su mi i dalje bile kestenjastosmeđe, premda s nešto izraženijim podočnjacima, nos mi je i dalje bio jednako malen, plosnat i širok, usne i dalje punašne. Nisam se puno promijenila, ali nije me gledao kao prije. Gađenje je nestalo. Zamijenilo ga je nešto što bi nevještom oku, oku koje nije poznavalo našu povijest, izgledalo kao sklonost.
Tišina je kiptjela od očekivanja. Trebali smo se poljubiti. Nje¬gova se glava trebala približiti mojoj, a njegove usne susresti moje i dan bi mi bio potpuna... Potpuna katastrofa. Bila sam poprilično sigurna da ga ne privlačim. Sviđala sam mu se kao prijateljica, mo¬gao bi čak i spavati sa mnom, ali nisam ga privlačila onako kao on mene. Uostalom, još je volio Nicole. Bez obzira što se sad događalo, još je volio svoju bivšu.
"Moram oprati suđe", rekla sam odmaknuvši glavu i ustavši. Nije se pomaknuo dok sam odlazila u dio sobe koji je služio kao kuhinja. "Jesi li jeo?" upitala sam ga preko ramena ne osvrćući se da vidim njegovu reakciju na moj bijeg s mjesta događaja.
"Ne", odgovorio je. Čula sam kako ustaje.
"Ostalo je tjestenine, hoćeš?" Izvukla sam tanjur iz kuhinj¬skog ormarića i natrpala ga pennama s domaćim umakom od rajči¬ce. Luke je uzeo svoju večeru iz moje ruke i otišao za stol. Krenuo je podići vilicu, shvatio da je nema i okrenuo se upravo u trenutku kad sam mu je pružala. Izmijenili smo prisan osmijeh kakav izmje¬njuju parovi i opet me pogodio onaj osjećaj: više od požude, manje od ljubavi. Lakoumna mješavina osjećaja koja bi završila fantastič¬nim seksom pa nevoljom.
Dvije minute kasnije, navukla sam gumene rukavice i izvadila tanjure iz sudopera. Umetnula sam u sudoper čep od nehrđajućeg čelika i pustila toplu vodu. Dok sam vraćala tanjure u sudoper, Luke se pojavio pored mene držeći svoj tanjur, posve prazan, s tek gdje kojim tragom umaka.
"Ti kao da si to usisao", rekla sam uzimajući tanjur od njega i potapajući ga u pjenušavu vodu.
"Nisam znao koliko sam gladan dok nisam počeo jesti. I premda tvoja tjestenina zaslužuje da se u njoj uživa, nisam si mogao pomoći. Kad god je okusim, ne mogu prestati jesti i dovoljno je brzo pojesti, jednostavno je moram utrpati u sebe."
Što?Uputila sam mu sumnjičav postranični pogled. "Je li to tvoj način da mi kažeš da dobro kuham?"
Luke se cijeli okrenuo prema meni, nedužna i slatka lica, osobi¬to sad kad je obrijao bradu. "Ne dobro, izvrsno."
Pa on očijuka sa mnom, pomislila sam smijući se u mislima. To je već samo po sebi bilo smiješno. A činjenica da je bio toliko loš u tome činila je cijelu stvar još smješnijom.
"Pranje ili brisanje?" upitao je nakon što nisam odgovorila na njegovu smiješnu izjavu. Njegovi veliki, ali okretni prsti raskopčali su bisernu dugmad na rukavima plave košulje i zatim je zavrnuo rukave.
"Nijedno, sigurno si mrtav, slobodno idi kući." Najbolje da sad ode i poštedi nas oboje neugodnosti, mene zbog mojih osjećaja, a njega zbog njegova očijukanja.
"Nema teorije. Jeo sam pa ću pomoći i s pranjem."
"Dobro, brisanje." Dodala sam mu krpu, oprala prvi tanjur zeleno bijelom spužvicom, isprala ga i dodala Lukeu koji ga je obrisao.
Radili smo u tišini punih trideset sekundi prije nego što ju je prekinuo s: "Ti si tako dobra majka, ne znam kako bi itko ikad mogao sumnjati u to."
Uputila sam mu još jedan pogled i primijetila da žustro briše tanjur. Bio je nervozan. Gospodin arogantni, glavom i bradom, bio je nervozan što flertuje sa mnom.
"Tegan je krasno dijete i to uglavnom zahvaljujući tebi. Izvr¬sno utječeš na nju, brižna si, poticajna. To je..."
"Dobro", rekla sam ispuštajući tanjur koji sam prala u sudoper, "sad prestani. To zvuči kao da sam Mary Poppins, Maria iz Moje pjesme, moji snovi i Supermama u jednom. Nisam. Ja sam Kamryn. Kamryn koja stalno nešto uprska."
"Veoma si stroga prema sebi", primijetio je odmahujući gla¬vom. "To sam u vezi tebe prilično rano primijetio. Izrazito si kritič¬na prema sebi, a za to nema potrebe. Zbilja si divna osoba i majka."
"Luke..." zaprijetila sam mu.
"Istina je", pobunio se. Njegovo je lice gledalo ravno u mene bez nagovještaja osmijeha.
"Ako ti tako kažeš", popustila sam, podigla tanjur i počela ga iznova sapunati. Isprala sam ga i dodala njemu. Za nekoliko se¬kundi ispalio je: "Ne uzimaš sebi dovoljno zasluga. Ne priznaješ si koliko si dobar roditelj i koliki utjecaj imaš na Teganin život. A i na moj. Jako sam se promijenio i to tvojom..."
"Očijukate li vi to sa mnom, gospodine Wiseman?" preki¬nula sam ga mrtva hladna, nehajno spužvicom trljajući posudu u rukama. "Jer ugurate li još koji kompliment u taj vaš monolog, mogla bih to pomisliti."
Spustio je tanjur na radnu površinu. "Izrugujete li se vi to meni, gospođice Matika?"
"Laka ste meta kad se nabacujete takvim pretjeranim kom¬plimentima", rekla sam. Prije nego što sam se uopće stigla zapitati što će on ili što ću ja sljedeće učiniti, osjetila sam Lukeove snažne ruke na svom struku kako me okreću prema njemu i odjednom su se njegove usne našle na mojima stopljene u žustrom poljupcu koji oduzima dah. Zatečena, trebalo mi je nekoliko sekundi da reagiram, da mu uzvratim, podignem ruke i stavim ih oko njego¬va vrata. Dok je usnama razmicao moje i gurao svoj jezik u moja usta, Lukeovo mišićavo tijelo pritisnulo je moje na sudoper, ruka mu se uvukla ispod moje majice sporo mi milujući donji dio leđa, a koljeno skliznule između mojih nogu. Gumene su rukavice bile prilijepljene za njegovu kožu, sapunasta voda kapala je niz moje podlaktice, ali nijedno nije marilo za to dok smo se ljubili.
Razdvojili smo se, a prsa su nam se ujednačeno nadimala gle¬dajući jedno drugome ravno u oči. Imao je predivne oči, to sam mislila čak i kad mi se nije sviđao. Boja smeđeg jantara davala im je neobičan žar koji kao da se rasplamsao dok me gledao. Podigla sam glavu, nježno usnama okrznula njegova usta i odmaknula se. Osmjehnuo se osmijehom snenim od žudnje, pa nagnuo glavu i okrznuo svojim usnama moje. "Krevet?" prošaptao je odmičući se.
Kimnula sam glavom.
Razmotao je moje ruke sa svog vrata, skinuo mi rukavice i ispustio ih na ocjedivač. Još jedan zadnji poljubac i primio me za ruku izvodeći me kroz vrata dnevne sobe. Oboje smo nagonski skre¬nuli prema Teganinoj sobi kako bih se kroz odškrinuta vrata mogla uvjeriti da je dobro. Spavala je na trbuhu, lica na jastuku prekrive¬nom oblacima, a malene ručice odmarale su joj pored glave dlanova stisnutih u čvrste šačice. Pričekala sam da joj se prsa dignu i padnu kako bih znala da spava. Još sam malo privukla vrata, a zatim smo se zaputili niz hodnik na drugi kraj stana u moju spavaću sobu.
Čim sam zatvorila vrata sobe, Luke me ponovno zgrabio že¬stoko me ljubeći, dok su moje ruke istraživale glatke i čvrste obrise njegova tijela. Svaki dodir u mojim je žilama oslobodio novi nalet žudnje. Tako su često počinjala moja maštanja milujem mu tijelo dok me ljubi, zatim razodijevamo jedno drugo, a onda...
Nije bilo sumnje što sljedeće dolazi kad je Luke skinuo svoju košulju otkrivajući definirane mišiće prsa i ruku. Uzdahnula sam u sebi ne samo zbog savršenog izgleda njegova tijela, nego i zbog pomisli da ću voditi Ijubav. S Lukeom. Sefom. Sve glasine koje su na poslu kružile u vezi njega i mene za otprilike pet minuta postat će istinite.
Popeo se na mene, zadigao moju bijelu majicu kratkih rukava
i utisnuo mi poljubac u pupak. Moje tijelo trznulo se od snažnog užitka zato što sam osjetila muške usne na svojoj koži i ovoga puta nisam mogla zadržati uzdah. Luke je podigao glavu osmjehnuvši se na moj odgovor prije nego što mi je povukao majicu preko glave. Bacio ju je ustranu pa vratio svoje usne na moj trbuh i njegovi su se poljupci penjali sve više i više, sve dok mu usta nisu prekrila moju lijevu dojku. Zatvorila sam oči, izvila tijelo i uzdahnula predajući se blaženstvu, zahvaljujući Lukeu Wisemanu...



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator
DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE
Zašto si obučena?" začula sam Teganin glas.
"Hmmmm?" uzvratila sam.
"Mama Ryn", nije odustajala. "Zašto si obučena?"
Nikad se više neću moći izležavati. Pomislila sam očajnički tuž¬na. Ovo će trajati sljedećih deset godina. A onda će biti tinejdžerica i neću spavati jer ću biti zabrinuta što izlazi i kasno se vraća kući ili, još gore, uopće se ne vraća.
Teganini prstići uhvatili su moju podlakticu i prodrmali me. "Mama Ryn, zašto si obučena? Jesi li tako spavala?"
Ne znam, jesam li?
Spustila sam ruku i opipala svoje noge. Zbilja su bile u trape¬ricama. Grudnjak sam sigurno imala jer sam ga osjećala zabijenog u rebrima. A imala sam i majicu. Čekaj, zar mi Luke nije skinuo majicu? Snena, zamislila sam se. LUKE! Munjevitom brzinom sjela sam na krevet uspravna kao svijeća, a Tegan je u šoku poskočila unatrag. Pogledala sam desno od sebe očekujući da ugledam njego¬vo uspavano tijelo, ali umjesto toga, ta je strana kreveta bila prazna i besprijekorno poravnana. Izgledala je kao da se nisam ni prevrnula na nju tijekom noći.
"Spavaš li uvijek odjevena?" upitala je Tegan i započela se pentrati na krevet: desno stopalo na drveni okvir pa podizanje na madrac hvatanjem za pokrivače. Odsutno sam joj pomogla da se popne pretražujući sjećanje. Zadnje čega se sjećam, Luke je prekri¬vao moje tijelo gladnim poljupcima. Trebali smo se poševiti. To se očito nije dogodilo uzevši u obzir stanje kreveta i mene.
"Ne, ljubavi, ne spavam uvijek odjevena. Vidjela si me u pi¬džami", rekla sam. Tegan se mukom uvukla ispod mog pokrivača.
"A zašto si onda odjevena?"
"Jer sam bila preumorna da se presvučem." I to je bilo to, neugodna istina. Bilo mi je neugodno od same pomisli: zaspala sam pod božanstvenim polugolim muškarcem. To je već bilo dovoljno loše. Da bude još gore, još je više ponižavala činjenica da su prošle godine otkad sam zadnji put spavala s nekim. Zadnja osoba koju sam poljubila bio je Ted u mojoj hotelskoj sobi. Zadnja osoba s kojom sam spavala bio je Nate dan prije nego što sam saznala za njega i Adele. Ta oba događaja zbila su se prije više od dvije godine.
Tada mi seks nije bio prioritet. Bila sam usmjerena na to da pronađem sebe otkad sam postala Kamryn Matika, samica, bez naj¬bolje prijateljice, misleći kako će seks ponovno postati dijelom mog života kad se ponovno sastavim iz komadića na koje sam se raspala. A Ijubav, koja mi je uvijek bila na drugom mjestu, poslije seksa, ni¬sam čak ni razmatrala. Prva prepreka koju sam namjeravala savladati bila je da ponovno počnem sa seksom, da dopustim sebi da budem intimna s nekim novim nakon što me više od pola desetljeća samo jedan muškarac vidio golu. Dopustiti nekome da me ljubi, dodiruje, ude u mene. Dopustiti sebi da opet budem ranjiva. Mislila sam da će to biti lako, ali očito nije. Jer kad je seks zakucao na vrata, ja sam se onesvijestila.
"Od koga si dobila pismo?" Tegan je upitala pokazavši na noćni ormarić. List presavijenog papira bio je prislonjen uz dno noćne svjetiljke s mojim imenom nažvrljanim na njemu. Podigla sam ga i našla dva lista papira. Na donjem je pisalo Tegan. Dodala sam joj poruku i Tegan ju je pročitala naglas.
"Draga T,
hvala ti na slici mene u zoološkom vrtu. Stavit ću je na zid u svojoj kući. Nadam se da ćemo se uskoro vidjeti. Pazi na Ryn, jako je umoma. Voli te, Luke."
Pogledala sam svoju poruku i pročitala je u sebi.
Bok Ryn,
odlučio sam otići u slučaju da Tegan uđe u sobu morali bismo puno toga objasniti da nas je zatekla kako spa¬vamo zajedno. Hvala na večeri. Veselim se ponovnom zajedničkom pranju posuđa! Vidimo se, Luke.
"Je li i tvoje od Lukea?" upitala je Tegan.
Ugrizla sam donju usnu i s polusmiješkom kimnula glavom. Svaki put kad bih pomislila na naš prvi poljubac, utroba bi mi se rastopila od požude. Mogla sam spavati s Lukeom. Unatoč brigama koje sam sinoć imala, mogla sam iznova započeti sa svojim seksu¬alnim životom. Bila je to oslobađajuća pomisao. Značila je da sam korak bliže tome da prebolim Natea.
Tegan je iskrivila usta i namrštila se prema meni. "Sviđa li ti se Luke?" najzad je upitala.
"Da, sviđa mi se Luke", odgovorila sam omotavajući ruku oko nje i privlačeći je sebi pod pazuh.
"Jako, jako?" upitala je.
"Mmmm, da", odgovorila sam gledajući je.
"Više od mene?" upitala je.
"Naravno da ne!" zakričala sam zaprepaštena da joj je takvo što uopće moglo pasti na pamet. Privukla sam je još bliže. "Tiga, ja te volim." To je bio prvi put da sam joj to rekla. "Luke mi se sviđa, ali tebe VOLIM. Nikoga neću voljeti kao što volim tebe. Nikada."
"Stvarno? Najstvarnije?"
"Da. To ti obećavam. Ti si moje prvo i jedino dijete."
Široko se osmjehnula. "I ti se meni sviđaš", potvrdila je. "Ali Luke mi se sviđa više."


DVADESET PETO POGLAVLJE
"Nećemo ništa napraviti", Tegan je rekla.
Podignute obrve, pogledala sam djevojčicu koja je sjedila u Lukeovu krilu, koji je pak sjedio na mojoj velikoj crvenoj vreći za sjedenje. Oboje su netremice piljili u mene na vratima dnevne sobe/kuhinje.
"I očekujete da ja u to povjerujem?" odgovorila sam u slučaju da ne zna što znači podignuta obrva.
"Stvarno nećemo ništa napraviti", rekao je Luke istim tonom kao i ona. Prošla su dva tjedna otkako smo se Luke i ja prvi put poljubili i kad se nismo poševili jer sam ja zaspala.
Sljedećeg jutra pojavio se i ponašao kao da se između nas nije dogodilo ništa neugodno. Izveo nas je u vožnju i brbljao kao i obič¬no. Kupila sam nam sladolede i nahranili smo već ionako punašne patke u Roundhayskom parku. Čak i kad je Tegan zaspala dok smo se vozili natrag kući, izbjegavao je svaki razgovor o prethodnoj ve¬čeri. Do vremena kad sam nas uvela u stan, već sam se počela pitati je li zbilja očijukao sa mnom, jesmo li se poljubili nad mojim prlja¬vim posuđem, je li me počeo razodijevati. Jedini dokaz da se nešto dogodilo bila je poruka nagurana ispod moga jastuka, ali čak se i ona činila dvosmislenom nakon njegove cjelodnevne nonšalancije.
Postajala sam sve paranoičnija, sve dok za vrijeme Teganinih pri¬prema za kupanje nisam zaključila da sam sve to umislila. Moja si je mašta dala maha do te mjere da više nisam znala gdje završavaju moje fantazije, a počinje stvarnost.
Nakon Teganina kupanja, čitanja knjige i uvjeravanja da mora spavati, Luke se zavalio pokraj mene na sofu. "Iscrpljujuća je, po¬gotovo kad je umorna", rekao je.
"Znam", odgovorila sam. "Dobro, bolje da se prihvatim po¬suđa."
Prije nego što sam uspjela ustati, zgrabio me za zapešće i po¬vukao natrag govoreći: "E, nećeš." Pritisnuo me uz naslon za ruke i poljubio čvrsto i nepopustljivo prislonivši svoja usta na moja. "Znao sam da danas moram ostati pribran", objasnio je dok smo hvatali zrak između poljubaca. "Da sam išta spomenuo ili te samo predugo pogledao, ne bih se mogao suzdržati."
Uzdahnula sam od olakšanja. "Oh, hvala Bogu! Već sam se počela pitati nisam li sve to umislila."
"Nisi." Ponovno me poljubio, sočno i polako. "Volio bih da odemo u krevet, ali samo ako nećeš zaspati."
"Zauvijek ćeš mi to predbacivati."
"Ne zauvijek, ali mislim da imam pravo na to barem neko vrijeme."
I to je bilo to. Otišli smo u krevet i nisam zaspala sve dok Luke nije otišao. Nisam mu dopustila da ostane jer nisam željela da nas Tegan nađe zajedno u krevetu.
Adele je bila vrlo oprezna po tom pitanju. Malo koji je muš¬karac upoznao njezinu kćer. Da bi se to dogodilo, morao je imati potencijala za vezu na duge staze. Adele je željela što je manje mo¬guće pometnji u Teganinu životu, nije htjela da joj se kći veže za muškarca koji će nestati ako veza pukne. A ja sam i tu zabrljala. Krivo sam postupila. "Moj" je muškarac ušao u naše živote prije nego što sam spavala s njim. Ako veza ne uspije, i dalje ćemo se morati viđati jer će se Tegan inače srušiti cijeli svijet. I tako, čak i poslije dva tjedna, nastavili smo sve skrivati pokušavajući odgonet¬nuti ima li osim seksa ičega što bi moglo ići u prilog našoj
Nije mi se sviđalo što joj lažem, premda se zapravo radilo o laganju izostavljanjem, ali to je bilo bolje nego da misli da ćemo se igrati sretne obitelji pa da za nekoliko tjedana uvidim kako Luke i ja ne osjećamo bogznašto jedno za drugo.
Premda, svi su znakovi bili dobri. Najmanje tri noći tjedno pro¬vodio je kod nas. Uživala sam u njegovu društvu. I njegovu tijelu. I njegovim poljupcima. Bio je pun ljubavi i nije škrtario na dodirima kad smo razgovarali u krevetu. Kad smo bili sami, svu je pažnju usmjeravao na mene i često mi slao poruke da mi kaže kako misli na mene. Uživala sam u tome. Uzvratila sam, ali to je bio samo seks. Ništa više. No dobro, to baš i nije potpuna istina. Bilo je više od golog fizičkog seksa, bio je to seks s osjećajima. Mješavina požude i sviđanja, što je značilo da sam razmišljala o njemu kad ne bi bio pored mene, ali svaki poljubac, svaki dodir, svaka lijepa riječ samo su okrznuli moje srce, nisu prodrli u njega. Još mu je ostalo da prodre u mene i sazna tko sam ja. Pa ipak, bilo je lijepo imati ga u blizini. Osobito u ovakvim trenucima kad sam namjeravala prati kosu. Tegan je obično sjedila na zahodskoj školjci čitajući mi nešto ili razgovaraju¬ći sa mnom kako bih bila sigurna da se neće zapaliti ili nešto slomiti dok perem kosu. Danas se Luke ponudio da pazi na nju.
"Sigurno ćete biti dobro?" ponovno sam upitala.
"Da", odgovorili su uglas. Ono što me činilo nervoznom bili su njihovi nevini pogledi i mirna lica. Nisam bila pretjerano povjer¬ljiva ni u manje sumnjivim situacijama, a pogotovo ne u ovakvoj kad su izgledali kao da me se jedva čekaju riješiti...
"Ništa nećemo razbiti", uvjeravao me Luke.
Zašto je to morao reći?
"Obećavamo", dometnula je Tegan. "Stvarno. Najstvarnije."
Tiho sam uzdahnula i odvukla se u kupaonicu. Morala sam im vjerovati, nisam imala izbora. Ako se Luke bude dulje vrijeme zadržao u mom životu, ako bude postao većim dijelom mog života, morat ću im vjerovati.
Iz kromirane ručice tuša šiknula je voda i gledala sam kako tanak mlaz u luku pada u kadu ispunjavajući kupaonicu šištanjem vode. Kleknula sam, spustila glavu iznad kade i namočila kosu.
Spustila sam ručicu tuša u kadu i nanijela šampon na mokre crne kovrče. Bože. Obuzela me pomisao dok sam šamponirala kosu. Bo¬že. Bila sam opuštena. Mirna iznutra. Bio je to tako stran osjećaj.
Uvijek sam bila luda od žurbe, stalno u jurnjavi pokušavajući u glavi organizirati što više stvari dok sam razmišljala o Tegan i o tome što želi za večeru, treba li joj nove odjeće, osjeća li se dobro, dosađuje li se, pati li, bih li je trebala upisati na satove karatea su¬botom ujutro kao što je željela. Opuštanje nije bila česta pojava u mom svijetu. Ni opuštanje u uredu nije bilo moguće, posebice otka¬ko je novi direktor marketinga (Luke) uveo gomilu novih inicijativa i zamisli, udvostručivši moj opseg posla. Namjeravali smo proširiti Living Angeles pokretanjem zasebnih časopisa za odjel tekstila, odjel "Sve za dom" i dječji odjel. Plus vodič za kupnju na našim internetskim stranicama. A kao osoba zadužena za publikacije, ja sam nadgledala sve te stvari. Otkad je počeo sav taj dodatni posao, ri¬jetko kad sam odlazila na stanku za ručak, a kad bi Tegan zaspala, provodila bih nekoliko sati za računalom sve dok me Luke ne bi namamio u krevet. Katkad bih čak ustajala nakon što bi on otišao i još radila. Život mi je bio ludnica. Spokoj, kao u ovom trenutku, bio je stanje koje sam rijetko kad osjećala.
Žustro sam isprala šampon, na brzinu ručnikom posušila kosu i bacila se na regeneriranje. Morala sam čekati deset minuta da se is¬puni obećano djelovanje, odnosno da se kovrče zaglade i kosa dobije visoki sjaj. Pogledala sam na radio sat koji se nalazio u kupaonici. Deset minuta. To sam vrijeme mogla iskoristiti da se sklupčam na svom krevetu ili provjerim ono dvoje...
To što sam bosonoga hodala po mekom tepihu značilo je da nisu mogli čuti kako se približavam dnevnoj sobi ili primijetiti da sam stala i gledala ih kroz prorez između dovratka i šarki. I dalje su sjedili u istom položaju kao i prije deset minuta Luke na vreći za sjedenje, Tegan naslonjena na njegova prsa sjedeći u njegovu kri¬lu. Na krilu joj je stajao moj plavozeleni globus. Luke je pritisnuo desni kažiprst na globus pokazujući nešto.
"Bilo je veoma vruće", govorio je. "Toliko vruće da sam za¬radio sunčanicu."
"Što je sunčanica?" upitala je Tegan.
"To je kad ne piješ dovoljno vode i provedeš previše vremena na suncu bez prikladne zaštite pa se razboliš. Morao sam provesti nekoliko dana u krevetu da se oporavim."
"Jesi li skoro umro?"
"Ne, ali bilo mi je jako loše."
"Moja mama je umrla", rekla je Tegan.
Srce mi je stalo. Meni gotovo nikad nije spominjala svoju ma¬mu. Pitala sam se nakon posjeta socijalne radnice izbjegava li razgo¬varati sa mnom o svojoj majci jer se boji da će mi dozlogrditi pa ću je poslati natrag u Guildford. A nisam bila sigurna ni bih li ja prva trebala spomenuti Adele. U svemu što sam pročitala o djeci i gubitku roditelja pisalo je da dijete treba pustiti da samo priđe s pitanjima, međutim katkad sam htjela provjeriti kako je Tegan. Pitati je želi li razgovarati o Adele. Želi li podijeliti sa mnom neke osjećaje ili sjeća¬nja. Ali u tome me sprečavao kukavičluk, strah da je ne uznemirim, strah da ne uznemirim sebe. Uostalom, ne bih znala što da joj ka¬žem. Hoće li Luke znati?
"Otišla je u raj Isusu i anđelima", nadodala je.
"Znam," odgovorio je Luke, "Ryn mi je rekla. Nedostaje ti?"
Tegan se ugrizla za donju usnicu pa potvrdno kimnula glavom. "Ponekad joj želim", rekla je slabim glasićem, "nešto reći, a ne mo¬gu. Željela sam joj pokazati zadaću za koju sam dobila zvjezdicu jer sam je jako dobro napisala. Ali ne mogu. Moja mama je ne može vidjeti."
"Jesi li to rekla Ryn?"
"Ne", rekla je tako tihim šaptom da sam morala primaknuti glavu bliže vratima da je čujem. "Ona plače zato što je moja mama otišla u raj. Ne želim da bude tužna."
Kako zna da plačem za Adele? Nikad nisam plakala pred njom. Nikad nisam plakala u javnosti, točka. Uvijek sam plakala usred noći kad sam bila sama. Zakopala bih lice u jastuk da prigušim zvukove i plač. Nikad nisam glasno plakala. Možda ipak nisam bila tako dis¬kretna kao što sam mislila. A možda je, poput Lukea, primijetila prazninu u mojim očima nakon što sam plakala.
"Znam da je Ryn tužna, ali bila bi još ružnija da zna da joj ne govoriš srvari koje re uznemiruju. Ako želiš razgovarati o svojoj mami, reci joj. Neće joj smetati. Ona te voli. Obećaj mi da ćeš raz¬govarati s njom?"
Tegan isprva nije rekla ništa, a potom je potvrdno kimnula glavom, kratko i odlučno.
"Stvarno? Najstvarnije?" upitao ju je.
"Da, Luke", rekla je.
"Dobra djevojčica."
Tegan je zavrtjela globus i zaustavila ga prstom. "Jesi Ii bio ovdje?" Pokazala je drugo zeleno mjesto na globusu.
"Australija", pročitao je Luke. "Ne, ali namjeravao sam otići onamo jednog dana. Možda bismo nas troje mogli otići zajedno."
"Ti i ja i mama Ryn?" uzbuđeno je rekla Tegan. "Avionom?"
"Da, ako Ryn bude htjela."
Tegan se vidno rastužila. "Ona neće htjeti ići."
"Zašto ne?"
"Jer ne može urediti kosu."
Luke se nasmijao.
Lukeovo metar i osamdeset osam oko mog metar i sedamdeset viso¬kog tijela postalo je nešto na što sam se počela navikavati. Osjećati njegovu hladnu i vlažnu kožu na mojoj, njegove duge, oblikovane udove omotane oko mojih, postalo je tako normalno. Njegova ruka lijeno bi mi milovala podlakticu dok je gurao nos u moj vrat. Te se noći još više pripio uz mene, zakopao svoje lice u moj vrat. I seks je bio drugačiji. Gledao me cijelo vrijeme, velikim i tužnim očima, kao na rubu plača. Poslije me držao u zagrljaju kao da bih mogla ispariti ne bude Ii me dovoljno čvrsto držao. "Ryn", započeo je.
"Hmmm?" odgovorila sam. Smrznula sam se jer mi je nje¬gov glas, dubok i ispunjen oklijevanjem, govorio da će reći nešto strašno. Uzeo je moju ruku u svoju ljubeći mi svaki prsta. Ovo će biti vrlo loše vijesti.
"žao mi je što sam se onako ponašao prema tebi", ispalio je.
"Ha?" odgovorila sam. To je bila zadnja stvar koju sam očeki¬vala čuti. Pripremala sam se na smrtnu bolest, premještaj u inozem¬stvo ili čak otkaz, ali ne "Žao mi je".
"Sve te stvari koje sam ti rekao, kako sam te gledao, što sam mislio o tebi..." Zastao je trepćući kao da ih ponovno vrti u glavi. "Žao mi je. Tako mi je žao. Jako sam pogriješio. Ti si divna. Iznu¬tra i izvana. Ne znam zašto to prije nisam mogao vidjeti. Divna si. Gledam što si učinila za Tegan i kako se odnosiš prema meni unatoč tome što sam bio... žao mi je, iskreno mi je žao."
"Ma to je prošlost. I vjerojatno si bio u pravu. Ja znam biti malo..."
"Nemoj", strogo me prekinuo stavivši svoje prste na moja usta da prestanem govoriti. "Ne okreći ovo na šalu. Ne bih to mo¬gao podnijeti. Mrzim sebe što sam bio takav."
"U redu je", umirivala sam ga. "Nisi bio prvi, a sumnjam da ćeš biti posljednji."
"Kako to podnosiš?"
"Cijelog mog života bilo je tako. Jednostavno ne dam da me to dira."
Lukeove su me ruke čvršće stegnule. "Zbilja, ne doživljavam to kao problem. S vremenom sam postala debelokožac, neosjetljiva na uvrede. Ne vjerujem ničemu što mi ljudi kažu. Tako me nitko ne može povrijediti, jer kad nešto nije istina, ne može te povrijediti." "Vrijedi li to i za dobre stvari?"
Razmislila sam o tome. O tome kako su mi trebale godine da prihvatim išta što mi je Nate govorio a uvijek je govorio najdivni¬je stvari. Od prvoga dana mi je govorio da sam lijepa. Govorio je da može osjetiti toplinu mog osmijeha. Više puta mi je rekao da sam žena njegovih snova. Ali, prošle su godine prije nego što sam mu povjerovala, prije nego što mi je sjelo da to stvarno misli, a kad sam prihvatila da me iskreno voli, počela sam se oslanjati na njegove komplimente pa je bilo tim bolnije kad su prestali stizati. "Valjda." "To znači da sebi ne dopuštaš da išta osjećaš."
"Ne, osjećam ja hrpu toga. Samo ne dam da me tuđa uvjerenja i stavovi diraju."
"Znači ne vjeruješ da se sviđaš drugima?" upitao je.
"Nisam to rekla, rekla sam da ne dam da me to dira. Ako se nekome sviđam, to je fantastično, ali i dalje živim svoj život. A ako se nekome ne sviđam, i to je fantastično jer baš me briga i dalje živim svoj život."
"Žalosno je tako živjeti."
"Luke, kad odrastaš tako da ti svakog dana govore da si debela, glupa, muškobanjasta i ružna k’o pas, možeš ili postati debelokožac i za svoju se sreću i osjećaje ne oslanjati ni na koga drugoga osim na samoga sebe ili dopustiti da te to pokopa. Pogodi što sam ja učinila? Morala sam. To je bio čisti nagon za preživljavanjem."
"Ali taj ti nagon više ne treba."
"Da, to ti kažeš, ali nedavno sam upoznala tipa kojem se ni¬sam svidjela jer nisam dovoljno lijepa i mršava. Da sam odbacila svoj nagon za preživljavanjem, bila bih emotivno zbrkana u trenutku kad sam morala biti jaka.
"Žao mi je. I jesi lijepa. Prekrasna si. I imaš božanstveno tijelo. Cijela si božanstvena."
"Ne moraš to govoriti. U redu je. Ne smeta mi." Odveć. Ne smeta mi odveć. Nikad to nisam naglas izgovorila jer nisam željela da ta pobliža oznaka postane stvarna, a ako je izgovorim naglas, postat će stvarna. I onda bi mi smetalo više, mnogo više.
"Ja sam odrastao u domu za nezbrinutu djecu", rekao je Luke.
To je bio jedan od brojnih razloga zašto su se Luke i Tegan tako dobro slagali oboje su bili skloni da nešto provale iznenada. Kad bih je navečer spremala na spavanje, Tegan je skakala s teme na temu, s onoga što je radila u školi, na sastojke koje bih trebala staviti u vilinsku pitu odlučim li je praviti jednog dana, na to kako bih trebala prati zube dvaput na dan i slično. Sada je Luke radio isto.
"Zbilja?"
"Zato znam da je živjeti s nagonom za preživljavanje žalosno." A zato si tako spremno priskočio u pomoć
"Oh."
"Moj su oba roditelja živa, znaš? Ali dali su me u dom. Ma¬ma je Engleskinja iz vrlo imućne obiteiji. Upoznala je tatu, koji je Španjolac, kad je imala šesnaest godina. Prije trideset šest godina to nije bilo društveno prihvatljivo pa ju je obitelj, kad je zatrudnjela, izbacila. Tata je imao samo osamnaest godina, ali svejedno su po¬kušali. Međutim bilo je preteško pa je mama, kad sam imao negdje dvije godine, otišla i vratila se svojim roditeljima. Tata nije bio tako sposoban kao ona. Pokušao je, ali i sam je bio premlad. Godinama sam ostao s njim i bilo je lijepih trenutaka. Bilo je zabavno živjeti s njim, radili smo zabavne stvari. Sjećam se da me vodio u zoološki vrt. I odlazili bismo u posjet njegovim rođacima koji su živjeli u bli¬zini i jeli fantastičnu španjolsku hranu. To je bilo nevjerojatno, znaš, jezik, smijeh, miris hrane... Osjećao sam kao da nekamo pripadam. Pred rođacima se uvijek pravio da se snalazi. Ja bih katkad išao u školu, a katkad bih ostao kod kuće i čekao da tata ustane. Danima ne bi izlazio iz kreveta, ne bi se prao, odijevao. Sad, naravno, znam da je bio deprimiran, ali onda to nisam znao. Pokušao sam nastaviti dalje. Kad mi je bilo sedam godina socijalna me služba uzela jer tjednima nisam bio u školi. Nikad neću zaboraviti taj dan, plakao sam i dozivao tatu, ali on nije ništa učinio. Samo je sjedio i gledao ih kako me odvode."
U meni se probudila iznenadna potreba da zaštitim Lukea, tog malog dječaka odvedenog od obiteiji. Okrenula sam se prema njemu i zagrlila ga, držala ga blizu sebe, milovala mu obraz dok je nastavljao priču.
"Kad su me odveli u dom, bio sam izvan sebe od straha. Pre¬stao sam plakati, ali nisam mogao pričati. Slali su me udomiteljima, promijenio sam ih mnogo. Neki su bili dobri, neki grozni ne znam kako dopuštaju da djeca borave s takvim ljudima. Ali to nije bilo važno jer sam se uvijek ponašao loše kako bi me vratili u dom. Glupo, znam, ali mislio sam da će, budem li u domu, tata doći po mene. Znao je gdje sam. Nijednom me nije došao posjetiti sve vrijeme koliko sam bio ondje, ali i dalje sam vjerovao da bi mo¬gao doći. Kad sam navršio deset godina, više me nitko nije htio udomiti. Nitko nije htio problematičnog desetogodišnjaka miješane
nacionalnosti pa sam ostao u domu. Tada sam shvatio da tata neće doći po mene. I smirio sam se. Postao sam dobar dječak. Ne zato što sam htio da me netko posvoji, nego zato što sam znao da je to jedini način da se izvučem. Odlučio sam se ne oslanjati ni na koga i usredotočio se samo na uspjeh. I kad sam sa šesnaest godina otišao iz doma, bio sam na dobrom putu: završio srednju školu, otišao iz doma, unajmio sobu, našao posao sa skraćenim radnim vremenom, položio razliku potrebnu za upis na fakultet i upisao ga. U međuvremenu sam saznao još ponešto. Primjerice, da me mama ne želi." Zastao je i udahnuo nekoliko puta da se smiri. "Saznao sam tko je i da se već odavno preselila u Australiju, u Perth. Pisao sam joj o sebi i odgovorila mi je da je krenula dalje, da je sve te stvari doslovce me nazvala "stvari" ostavila iza sebe i da joj se više ne javljam."
Oteo mi se uzdah čuvši za njezinu okrutnost.
"To me poprilično pogodilo. Nisam shvaćao što to sa mnom ne valja. Zašto me ne želi. Prošle su još dvije godine prije nego što sam skupio hrabrosti da nazovem tatu. Pristao je da se vidimo, što sam smatrao dobrim znakom, ali ni on nije bio zainteresiran. Po¬novno se oženio, imao dvoje mlade djece i nije me trebao ili želio u svom životu. To je bilo još gore, znaš, Ryn. Toliko sam vremena proveo s njim, sjećao se lijepih trenutaka koje smo proveli zajedno, a jedva da se iznenadio kad sam mu rekao da studiram."
"Jesi li ga vidio otad?"
"Da, odem ga vidjeti kad god mogu. Ali tijekom godina nije postalo ništa bolje, samo gore. Mislim da se osjeća krivim što me nije upoznao kad je imao priliku, a sad je preponosan da pokuša."
"Ali ne smiješ odustati."
"Ah, Ryn, ne razumiješ, on ne voli da ga obilazim. Čak svojoj djeci ne želi reći da sam im polubrat. Rekao mi je da sam sin nekog čovjeka kojeg je davno poznavao."
Ponovno mi se oteo uzdah.
"Bojim se da će me potpuno isključiti budem li im što rekao, a to ne bih mogao podnijeti. Sad se barem viđa sa mnom. Bolje išta nego ništa..." Lukeov glas je puknuo.
"Oh, dragi..." rekla sam držeći ga blizu sebe. To je objašnja¬valo toliko toga o Lukeu. Njegovu aroganciju, stalni poriv za savršenošću, zašto se toliko selio Luke se nikada nije osjećao željenim. Sad sam shvatila zašto je bio tako ljut na mene kad je mislio da sam malodušno prihvatila Tegan znao je kako je to kad netko dijete odgaja s pola srca.
"Zao mi je", rekao je.
"Ne mora ti biti žao, razumijem."
"Ne, ne razumiješ. Toliko sam zadivljen time što činiš. Una¬toč svemu što si mi ispričala, unatoč tome kako je Tegan došla na svijet, svejedno se brineš o njoj."
"Hvala."
Primio me prstima za lice i pogledao ravno u mene svojim prozračnim očima boje lješnjaka. "Stvarno to mislim. Želim da mi vjeruješ. Sjajna si. Zbog tebe Tegan neće biti kao ja."
"Nisi tako loš", uzvratila sam. Luke je bio oštećen muškarac, shvatila sam. Nikad nije imao dom, nikad se nije osjećao željenim. Nikad nije osjećao da pripada negdje pa su mu posao i uspjeh po¬stali razlogom za život.
Utisnula sam utješni poljubac na Lukeova usta, a on mi je snažno uzvratio. S tim poljupcem u mene su prodrli sav njegov očaj i tuga. Malo kasnije nježno me okrenuo na leđa i počeo voditi Ijubav sa mnom.
Poslije sam se našla u iskušenju da ga pitam da ostane. Nije trebao biti sam nakon što je otkrio toliko toga o sebi, nakon što mi je pokazao dio sebe koji je vidjelo tako malo ljudi. Ali Tegan... nisam mogla riskirati da nas nađe zajedno. Luke me oslobodio dile¬me ustavši se i obukavši se. "Vidimo se", dobacio je preko ramena dok je izlazio kroz vrata. Bio je to usputan pozdrav koji bi uputio strancu kojeg ne očekuješ ikad više sresti, pozdrav za koji sam se bojala da sam dobacila Adele zadnji put kad sam je vidjela. Ode li Luke ovako, mogla bih ga izgubiti. Mogao bi se osjećati toliko ranjivim da se odluči udaljiti od mene kako bi se zaštitio.
S prozora moje spavaće sobe gledala sam Lukea kako izlazi iz moje zgrade. Otvorio je vrata svog crnog automobila i ušao. Umjesto da upali auto, nagnuo se nad upravljač, spustio glavu u ruke i zapla¬kao.
Gledajući njegova široka ramena kako se tresu, polako sam se vratila nekoliko mjeseci unatrag. Natrag u hotelsku sobu držeći Te gan u naručju dok je vrištala iz sveg glasa jer ju je mama ostavila, jer se iznenada našla suočena s gorkom stvarnošću da nema više nikoga na svijetu. Tada me obuzela potreba da je zaštitim, da joj dokažem da je netko voli posvajajući je. Taj se osjećaj vratio. Željela sam štititi Lukea, zagrliti ga, otrti suze s njegovih očiju. Željela sam da zna da ga netko želi. Tegan i ja bile bismo izgubljene bez njega. Uzela sam mobitel i pozvala njegov broj. Javio se nakon četvrte zvonjave. Šmrcnuvši, promrmljao je: "Halo?"
"Vrati se", rekla sam.
"Ali Tegan..." usprotivio se.
"Možeš otići prije nego što se probudi. Samo se vrati."
Vratio se i zaspao u mom naručju. Ja sam ostala budna milu¬jući mu lice.
DVADESET ŠESTO POGLAVLJE
J
e li Luke tvoj dečko?"
Stavljala sam Tegan na spavanje. Okupala sam je, obukla joj pidžamu, a zatim je u tom prijepornom trenutku otišla u dnevnu sobu/kuhinju reći: "Noćkić, Luke", i pružiti mu glavu na polju¬bac. Prijepornom utoliko što ju je uvijek Luke morao otpremiti u zemlju snova kad bi bio tu. Nakon što je rekla laku noć i primila poljubac, uzela me za ruku i povela u svoju sobu. Sad, kad je ležala ušuškana pod pokrivačima, shvaćala sam i zašto htjela mi je po¬staviti nekoliko odraslih pitanja.
"Zašto to pitaš?" upitala sam odlažući ustranu roman koji smo čitale. Bila je ušuškana ispod svog pokrivača, duge, čiste kose skrivene pod ružičastom svilenom maramom. Poput većine crnki¬nja, nosila sam maramu da zaštitim kosu za vrijeme spavanja. Kad je Tegan ugledala moju i ona je poželjela jednu. Nije mi vjerovala kad sam joj rekla da njoj marama ne treba, a kad sam shvatila da ću se morati upustiti u podužu raspravu o različitim tipovima kose kako bih je odvratila od tog nauma, zaključila sam da je jedno¬stavnije dati joj maramu. Gornji dio njezine plavobijele pidžame s ovčicama izvirivao je ispod pokrivača. Njezino lice, poput ostatka nje, nešto se kasnije popunilo pa je imala obraze petogodišnjakinje koji bi natekli kad se smijala.
"Jer je Regina Matheson rekla ako su muškarac i žena cijelo vrijeme zajedno da su dečko i cura."
"Da?" odgovorila sam. Sada više nije bilo načina da se izvu¬čem, morala sam reći Tegan istinu. Ali kako? Drugi razlog zašto sam to odgadala, zašto sam pustila da prođe još šest tjedana, bio je taj što nisam znala kako bih joj to objasnila. "Bi li ti smetalo da je Luke moj dečko?" upitala sam.
"Ne!" ciknula je skrivajući lice iza ruku.
"Dobro... Ali da ti smeta, rekla bi mi, zar ne?"
Maknula je ruke s lica i gotovo se melodično zahihotala. "Lju¬bite li se?" upitala je. "Kao na televiziji?"
"Ponekad", oprezno sam odgovorila ne znajući bih li trebala voditi ovakav razgovor s djetetom.
"Voliš li se ljubiti s njim?"
Doista ne bih trebala voditi ovakav razgovor s petogodišnjakinjom. "Ne bih to radila da mi se ne sviđa." Krenula sam ugasiti svjetlo. "A sada, laku noć, Tiga."
"Je li Luke još uvijek moj prijatelj?" upitala je. Zastala sam usred pokreta i naslonila se leđima na naslon stolca.
"Naravno da je Luke još uvijek tvoj prijatelj", izjavila sam. "Luke će uvijek biti tvoj prijatelj."
"Jesi li ti još uvijek moja nova mama?"
"Da, draga."
"Ali nisi moja prava mama, je li tako?"
"Zašto me to pitaš?" odgovorila sam puna straha što bi sljede¬će mogla reći. Hoće li me optužiti da pokušavam zamijeniti njezinu mamu? Hoće li mi reći da nisam uspješna u svojoj novoj ulozi? Ili će pitati zašto se njezina mama više nikad neće vratiti?
"Jer je Regina Matheson rekla da ti ne možeš biti moja prava mama jer nismo iste boje."
"Da?"
"Da. Ti si crna." "Tako je."
"A ja sam bijela."
"Tako je."
"Regina Matheson je rekla da ti ne možeš biti moja prava mama."
Duboko u sebi, negdje ispod rebara, a iznad želuca, u meni se rasplamsao bijes. Htjela sam upoznati tu Reginu Matheson. Čučnu¬ti, pogledati je ravno u lice i narediti joj da ne puni Teganinu glavu takvim glupostima. I da su stvari već dovoljno loše i bez toga što Tegan govori da nigdje ne pripada.
"I rekla je da nemam pravu obitelj jer nemam tatu."
Bijes se razbuktao u vatru. Ta je mala bila nevjerojatna. Ka¬kvim joj je još poluistinama napunila glavu?
"Pa, znaš što, kladim se da Regina Matheson ne zna želi li je njezina mama cijelo vrijeme", rekla sam. Negdje sam to čula i namjeravala to zloupotrijebiti u vlastite svrhe.
Tegan je u čudu razrogačila oči.
"Njezina je mama zaglavila s njom. A i tata, kad smo kod toga. Bez obzira što ti ona rekla, moraju je imati, nemaju izbora, a ja sam, eto, tebe izabrala. Ne moram te imati, ali želim te. Želim te cijelo vrijeme i bez obzira što se dogodilo, uvijek ću te željeti imati uza se. Razumiješ li?"
Tegan je potvrdno kimnula glavom.
"Nemoj me pogrešno shvatiti, sigurna sam da Reginina mama jako voli Reginu, ali nije ju izabrala. Dobila je ono što joj je dano, a ja sam tebe izabrala."
"Je li ti drago što si me izabrala?" upitala je slabašnim glasi¬ćem.
"Nije mi samo drago, ODUŠEVLJENA SAM!" ciknula sam i škakljajući je bacila se na nju. Tjelešce joj se zgrčilo od škakljanja, a divan zvuk njezina smijeha ispunio je sobu. "O Bože, mislim da Tigi treba još škakljanja!" Ponovno sam posegnula za njom. Udarala je nogama i odmahivala glavom vrpoljeći se cijelim tijelom.
Sjela sam na stolac i pustila je da dođe do daha. Još se malo hihotala dok sam pokrivač navlačila natrag preko njezina tijela.
"I mama me škakljala", rekla je Tegan.
"Znam", rekla sam pokušavajući se nasmijati. Odjednom me nešto stisnulo u grlu, a oči zapekle kao svaki put kad bih mislila na Adele. Progutala sam osjećaje čineći što i uvijek, misleći na nešto drugo. Bilo što, samo ne na Adele.
"Kako izgleda raj?" upitala je Tegan težeg pogleda i pospanijeg glasa nego prije minutu.
Sporo sam odmahnula glavom. "Ne znam", uzvratila sam.
"Možda ovako?" Pokazala je prema slici na kosini dimnjaka iznad kamina nasuprot njezina kreveta. Prošla je čitava vječnost otkako smo to naslikale da sam je doslovce prestala gledati, ali sad sam je vidjela svježim očima. Smaragdna polja, smeđe drveće zelenih krošnji, veliko žuto sunce, bijeli oblaci na modrom nebu i cvijeće u obliku crvenobijelih bombona. Bila je to dobra slika, unatoč tome što sam je ja naslikala. Bilo bi divno kad bi raj bio takav, premda nikad nisam mnogo razmišljala o njemu. Čak ni poslije Adeline smrti. Imala sam svoj stav o vjeri vjerovala sam da postoji Bog ili neka viša sila ali uvijek sam mislila da su raj možda oblaci. Ne, nisam to mislila. Nisam znala što sam mislila jer nikad nisam razmišljala o tome. Ova je slika jednako dobro prikazivala raj kao bilo koja druga, valjda.
"Možda, Ijubavi, Ali ne znam."
"Mojoj bi se mami sviđalo da je takav."
"Da, sviđalo bi joj se, ali mislim da bi voljela da ima i pokoju trgovinu s odjećom."
Teganino se lice stisnulo u grimasu dok je kimala glavom i smijala se.
"Dobro, gospođice, jeste li spremni za spavanje? Tvoje vrije¬me za spavanje već je odavno prošlo."
"Dobro", rekla je pospano.
Nagnula sam se naprijed, pritisnula svoje usne na njezino hladno čelo. "Laku noć, ljepotice."
"Noćkić, mama Ryn."
Doteturala sam do dnevne sobe i prenula se zatekavši Lukea ispru¬ženog na sofi kako gleda televiziju. Bila sam toliko iznenađena da mi se iz usta otelo: "Oh."
"Oh?" oprezno je ponovio.
Imali smo iskreno prijateljstvo vezu ali nikome ne bi bilo drago čuti da si zaboravio da postoji. A ja sam učinila upravo to. Razgovarajući o Adele, zaboravila sam da je u stanu.
"Oh, oprao si posuđe", zataškala sam.
"Zar nisam trebao?"
"Ma ne... Umorna sam."
Ugasio je televizor, spustio svoje duge noge sa sofe na pod i ustao. "Drugim riječima, želiš da odem."
Luke je ispružio svoje tijelo zabacujući glavu i izbacujući ru¬ke. Bijela majica kratkih rukava podigla mu se otkrivajući mišićavi trbuh.
"Nisam to rekla", malodušno sam uzvratila.
"Nisi ni morala, tvoje lice sve govori."
"Da? E pa moje lice laže već godinama pa ne znam zašto si mu baš sada odlučio vjerovati."
Luke je nakrivio glavu i njegove oči boje lješnjaka neznatno su se suzile. "A da se odeš isplakati u kupaonicu, ja ću pričekati da se smiriš pa da počnemo ispočetka?"
"Nemoj mi popovati", frknula sam.
"Ili mi možeš zadati još koju ogrebotinu svojim kandžama, ali učinimo to u tvojoj spavaćoj sobi da T ne čuje."
"Ili bi mogao odjeb... kući."
"Ili bih mogao odjeb... kući."
I Nate je to radio. Stoički je trpio moja raspoloženja ne do¬puštajući da ga uvučem u svađu. I dalje nakrivljene glave, Luke je gurnuo ruke u džepove traperica čekajući da odlučim koji bi potez bio najbolji.
"Osjećam se tako krivom", započela sam. Govoriti. To je bio najbolji potez. Podijeliti svoje osjećaje sa svojim dečkom.
"Za što?"
"Za sve. Što nisam bila uz Adele kad me trebala. Što nisam prije preuzela brigu o Tegan. Što sam dvojila je li da je uzmem k sebi. Što nisam bila uz Adele kad je umirala. Što sam bila tako loša majka da sam zaboravila na Tegan onaj put. Što je ne mogu oras¬položiti kako bi to učinila njezina mama.
A ima i tu jednu malu glupačicu u školi koja joj cijelo vrijeme govori da joj ja nisam i nikad neću biti njezina prava mama. I sad će se osjećati napušteno jer joj nisam prava obitelj... Misliš li da bih se trebala otići u školu žaliti?"
"Sad odmah, ne", rekao je Luke.
"Nastaviš li mi popovati..."
"Oprosti", rekao je. "Dobro, jedno po jedno. Znam da ne želiš ovo čuti, ali savjetovanje bi moglo biti upravo ono što trebaš."
"Savjetovanje za mene?" rekla sam kad sam konačno shvatila što je mislio.
Potvrdno je kimnuo glavom.
"A zašto bi meni trebalo savjetovanje?"
"Nije samo Tegan izgubila nekoga bliskog. A za razliku od Tegan, ti imaš hrpu nerazriješenih pitanja. Moraš o njima govoriti i to s nekim drugim osim mene... I prije nego što pomisliš da te kao vrući krumpir prebacujem nekom drugom, znaj da to govorim zato što pretpostavljam da sa mnom nećeš razgovarati o svom bivšem i svemu onome u vezi s njim što nisi riješila s Adele. Stručnjak bi ti mogao pomoći da sve to posložiš u suvislu cjelinu. A to bi pak moglo ublažiti dio krivice koju osjećaš.
Nadalje, to što Tegan nedostaje mama je prirodno. Tu nitko ništa ne može i ti nisi ništa posebno zanemarena po tom pitanju. I, zadnje, brineš se da te ne doživljava kao svoju mamu pa zove te mama!"
"Zato što joj je prava mama rekla da me tako zove."
"Ali ipak to čini. I, kako se čini, ne zove te tako samo pred tobom. Kad te zove u ured, traži mamu Ryn, zar ne?" Potvrdno sam kimnula glavom. "A ako joj je ta djevojčica u školi rekla da joj ti nisi prava mama, zacijelo te zove mama Ryn i kad nisi pored nje. Doista te doživljava svojom drugom majkom." Zasigurno sam se doimala neuvjerenom jer je nadodao: "Po tom pitanju ne možeš ništa učiniti."
"Što? Misliš kao vratiti se natrag u prošlost i roditi je?"
Luke je prevrnuo očima. "Ryn, znam da te socijalna radnica izbezumila, ali mislim da bi se ponovno trebala usredotočiti na to da je posvojiš. Dogovori joj savjetovanje, pribavi potrebne papire, učini sve što je potrebno da joj daš svoje prezime."
U sebi sam uzdahnula. Lako je njemu bilo reći "učini sve što je potrebno". On nije znao. Čak ni Luke koji je odrastao u sustavu socijalne skrbi nije znao što će "učini sve što je potrebno" uključiva¬ti. Nije shvaćao da ću morati stupiti u doticaj s Nateom da posvojim Tegan.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator





"Reci mi opet, molim te, reci mi opet."



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator
DVADESET SEDMO POGLAVLJE
Čija je zamisao bila subotom doći u grad?
Čak i kad nisam imala partnera i dijete, izbjegavala sam odlazak u centar vikendom, osim ako nisam imala drugog izbora. Raditi u velikoj robnoj kući značilo je da imam pristup svemu, od odjeće i kućanskih potrepština, do knjiga i računalne opreme. Sve ostalo nabavljala sam u Morrisonsu u Horsforthu, a čak sam i tada pazila da ne idem kad je najveća gužva.
Danas, međutim, probijali smo se kroz gomilu u trgovačkom centru St John’s došavši u grad na nagovor Njegove Kraljevske Visosti Lukea Wisemana. On je odlučio da bismo tu trebali pro¬vesti dan. "Bit će zabavno", rekao je dovoljno glasno da ga čuje, glavom i bradom, "Miss hedonizma" Tegan Brannon, znajući da, kad jednom stane na njegovu stranu, neću odbiti. Čak se ni uspro¬tiviti. Bila sam u najgorem mogućem raspoloženju, ali suzdržavala sam se pokušavajući ne pokazati ljutnju što mi idiotkinja u minici
- unatoč tome što samo što nije započeo mjesec STUDENI nije rekla "oprostite" kako bi prošla, nego me samo grunula. Čak sam se pokušala i nasmiješiti kad se muškarac s plavim tupeom iznad smeđih kovrča zabio u mene a da to nije ni opazio.
"Želim pogledati namještaj u Johnu Lewisu", doviknuo je
Luke noseći Tegan na ramenima dok sam otvarala staklena vrata St John’s centra izlazeći iz njega.
Vani je zrak bio zasićen hladnoćom. Bijele perjanice izdahnutog zraka izdizale su se iznad ljudi zgurenih u kaputima, ruku duboko gurnutih u džepove, glava spuštenih zbog vjetra koji je ledio svaki izloženi dio tijela. U manje od dvadeset koraka prešla sam skliski pločnik i otvorila staklena vrata najvećeg Angelesova takmaca na sjeveru Britanije. Pridržala sam vrata Tegan i Lukeu, koji je bio odmah iza mene, i otišla do sljedećih staklenih vrata. Otvorivši i ta vrata te prošavši kroz njih, pridržala sam ih njima dvoma pa nasta¬vila dalje. Opet su me napali ljudi. Hladnoća koja mi se bila prili¬jepila za kožu i odjeću isparila je i istog mi je časa postalo prevruće.
Koračala sam prema dizalu kad se još jedna žena koja, čini se, nije znala da je zima, u mikro minici i velikoj vunenoj vesti zabi¬la svojim ramenom u moje rame, a istodobno je njezina plastična "Tesco" vrećica, u kojoj se nalazilo nešto teško i stakleno, ostvarila dodir s mojom cjevanicom. Zvuk puknuća kosti odzvanjao mi je u ušima, a pred očima su mi se od boli pojavile zvijezde. Umjesto da se ispriča, kao što bi učinila većina ljudi, bezobrazno me pogledala i nastavila dalje. "Hoćeš mi slomiti i drugu jebenu nogu?" okrenula sam da viknem, ali spazila sam Tegan i Lukea kako se probijaju kroz gomilu smiješeći se kupcima pored kojih su prolazili. Uvreda mi je isparila iz glave. Nisam više mogla raditi takve stvari bila sam odgovoran roditelj koji treba biti primjer svom djetetu.
Vratila sam se svojoj nozi i dopustila si napadan, ali nijem "Au!", saginjući se da protrljam ozlijeđenu cjevanicu. Mogla bih zauvijek ostati ćopava, zaključila sam kad su mi prsti dotaknuli uda¬reno područje, a bol pojurila naviše uz nogu. "Kuja, trebala sam joj vratiti istom mjerom", siknula sam, a zatim se ispravila uspjevši se zabiti u drugog čovjeka.
Pa dobro, što je ovo? Želi li me još tko ozlijediti? Vrisnula sam u sebi okrećući svoj bijesni pogled prema najnovijoj osobi koja je upravo dospjela na moju listu za odstrel. Tijelo mi se ponovno trznulo, ali ovoga puta ne od boli, već od šoka. Srce mi je prestalo udarati, a dah zastao u prsima dok su mi oči fokusirale muškarca koji je stajao preda mnom.
Nate.
Nalik bljesku dvaju svjetionika u kojem se odražavalo zapre¬paštenje, moje ime bljesnulo je u njegovim očima: Kam. I rekao ga je, izgovorio je tu jednosložnu riječ svojim punim, ružičastim usnama: "Kam."
Prošli su tjedni otkad me Luke uvjerio da se usredotočim na Teganino posvojenje, a ja još uvijek nisam poduzela korake da stu¬pim u doticaj s Nateom. Nisam mogla. Svaki put kad sam mislila na njega, na njegovo lice na sprovodu, na pronalaženje riječi kojima ću s njime razgovarati, mozak bi mi se ispraznio i povukla bih se u poticanje. Nisam to mogla.
Nate je bio točno onakav kakvog sam ga se sjećala: vršci njego¬ve smeđecrne kose nježno izvučeni u smjeru od lica. Koža još uvijek glatka. Tamnoplave oči koje bi mogle otkriti moje najskrovitije tajne. Usta, meni omiljeni dio njegova lica, poput tvrdih sljezovih kolačića izlivenih iz kalupa Kupidova luka. Pogledom sam ponovno obuhva¬tila njegovo lice. Nije se nimalo promijenio.
"To si stvarno ti", rekao je kad nisam progovorila. "Ne privi¬đa mi se, zar ne?"
Niječno sam odmahnula glavom ne mogavši potaknuti gla¬snice na govor.
"Nisi se nimalo promijenila", nastavio je.
Navlažila sam usne spremna da mu pokušam odgovoriti kad se Luke noseći Tegan na ramenima koja se rukama u rukavicama držala za vrške prstiju njegovih golih ruku stvorio pokraj mene. Pogledao me, opazio šok na mom licu i okrenuo se prema osobi ko¬ju sam gledala. Pogledom je obuhvatio Nateovo široko čelo, njegove krupne oči, puna usta i nesmanjeno izdanje Teganina nosa. Srčani otkucaji gotovo su mu se primjetno utrostručili. "Čekamo te tamo", promrmljao je moj ljubavnik, a potom odjedrio dalje prije nego što je Tegan dobila priliku da progovori.
Gledajući me Nate je nekoliko puta trepnuo. "Kolika je vjerojatnost da naletim na tebe?" upitao je kao da nismo bili prekinuti.
"Nathaniel", najzad sam izgovorila.
"Nate", ispravio me tražeći u mojim očima trag sjećanja. "Ti si me prva počela tako zvati, ne možeš se sad vratiti na staro." Osmjeh¬nuo mi se i želudac mi se rastopio drhteći pri dnu trbušne šupljine.
"Nathaniel", ponovila sam čvršćim glasom boreći se da za dobijem kontrolu nad situacijom. Prije sprovoda, zadnji put sam ga vidjela onog dana kad sam se vratila u London po svoje stvari i ostavila ga dana kada su mi oči bile suhe, poput crvenih rupa u glavi, a on je izgledao kao da nije spavao godinama. U ovom trenut¬ku postojala je opravdana opasnost da će me šok ovog susreta satrti. "Što radiš ovdje?" upitala sam.
"Živim ovdje", odgovorio je.
"U Leedsu?" zaprepastila sam se. To ne može biti istina, to jednostavno ne može biti istina. To što nas dijeli tristotinjak kilome¬tara uvijek mi je bila utjeha nije bilo izgleda da naletim na njega.
"Da. Ne. Zapravo ne. Živim u Tadcasteru. Na pola puta izme¬đu Leedsa i Yorka." Pokazao je preko ramena kao da se Tadcaster nalazi na odjelu pozamanterije. "Ja, ovaj, dobio sam posao na dvjema lokalnim radiopostajama, Yorkshire i Pennine. Ma, ima tome već godinu i nešto."
"Dobro", rekla sam izvana nehajna, iznutra zgrožena: provela sam zadnjih dvanaest mjeseci hodajući uokolo i igrajući ruski rulet da naletim na njega. Ta mi je pomisao bila mučna.
"Očito još živiš ovdje", rekao je.
"Očito."
Nateov se izraz lica promijenio. Iznenađenje je isparilo i zami¬jenila ga je tuga. "Kako se snalaziš otkad...?" Glas mu se razvukao. Otkad... Nate je poput svih drugih, uključujući i mene, izbjegavao tu riječ obilazeći oko nje kao oko rupe na cesti. Pretvarajući se da nije tu i ne izgovarajući tu riječ, smrt nije tako loša i tako surova.
Slegnula sam ramenima. "Dobro, valjda. Kako si ti?"
"Višemanje isto." Pogledi su nam se spojili kao kad ključ sjedne u bravu. Padala sam slobodnim padom nošena vremenom. Nisam znala gdje sam, jesam li četiri godine unatrag, gledam li u Nateove tamnoplave oči pitajući se voli li me i zašto je tako dobar prema meni. Zatim sam opet padala još dalje u prošlost, na naš prvi "spoj" njegove oči nabrale su se u kutovima kad me ugle¬dao. Gotovo sam se prepustila padanju. Gotovo sam zakoračila pre¬ma njemu očekujući da obavije svoje ruke oko mene dok zaranjam u prisnost njegova toplog tijela. To bi bilo tako lako. Jedino što sam trebala učiniti bilo je pustiti rub stvarnosti za koji sam se držala i strovaliti se u prošlost kao Alica u zečju rupu. Pustiti da se dogodi. Sve ponovno osjetiti. Saberi se! Prekorila sam samu sebe silom po¬vlačeći svoje osjećaje natrag u sadašnjost.
"Razmišljao sam o tome da ti se javim", oprezno je rekao Nate. "Ali nisam znao kako ćeš reagirati, hoće Ii te to još više opteretiti."
Dosta priče o Adele, odlučila sam spuštajući glavu prema svo¬jim prljavim svijetlosmeđim kožnatim čizmama. Podigla sam lijevu nogu i otrljala prljavštinu s vrha čizme o stražnji dio desne nogavice traperica učinkovito se distancirajući od njega. Nate nije mogao razumjeti koliko sam duboko patila većinu vremena. Nitko, osim možda Tegan, to nije mogao razumjeti. Da je svaki dan kad ne bih jednostavno stala savladana tugom bio odličan dan. Da sam se drža¬la na okupu povezana nitima poticanja i ignoriranjem boli. Kad bih mogla predočiti svoje osjećaje, njihova bi bol bila poput dugih dubo¬kih brazdi urezanih krivnjom i žaljenjem u površinu moga mozga. A da sam predugo o njima razmišljala, da sam si dopustila samo načas spaziti silnu, neizmjernu žestinu svojih osjećaja, skamenila bih se. Da sam si dopustila iskusiti samo trunku onoga što sam slutila da osjećam, ne bih mogla nastaviti živjeti. To bi me satrlo. Stoga sam osjećaje stalno gurala na neko drugo mjesto, u neko drugo vri¬jeme, kao dug koji ću platiti kasnije. Kamate su se gomilale, ali sad ih nisam imala čime platiti. A Nate, samim time što je bio tu, trljao mi je sol krivnje na ranu zlobno tražeći da platim barem nešto od tog duga. Razgovarati o tome, završilo bi mojim živčanim slomom.
Odmah shvativši da više ne pričam o tome, Nate je promijenio temu. "Tvoj dečko?" upitao je.
Podigla sam glavu. "Oprosti?" "Onaj tip." Nakrivio je glavu u smjeru Lukea i Tegan. Pratila sam njegov pogled. Malo dalje stojeći ispred izložbene vitrine sa skupim, profinjenim srebrnim nakitom. Luke je nesebično plesao poskakujući s noge na nogu, držeći Tegan za ruke i njišući je na ramenima u ritmu Elvisove Little Less Con¬versation koja je dopirala iz zvučnika u trgovačkom centru. Glasno se hihotala dok joj je ispod crnog krznenog šeširića raspuštena kosa plesala oko lica poput zlatnih valova u ritmu pjesme. Bili su dvoje najsretnijih ljudi ondje. Čak su se i najmrzovoljniji kupci nasmiješili prolazeći pored tog rasplesanog para. "Je li ti ono dečko?"
"Da", nasmiješila sam se ponosna što je bio moj i što je tako bezrezervno volio Tegan.
"A ono je njegova kći?"
Otrgla sam pogled s njih i namrštila se Nateu tražeći na nje¬govu licu znak da ju je prepoznao. Ništa. Njegovo je pitanje bilo popraćeno praznim izrazom lica dok je čekao moj odgovor. Nisam se iznenadila što nije prepoznao Adelinu kćer. Premda smo gotovo živjeli zajedno, Natea nisu zanimala djeca nije se mogao zasititi društva odraslih, volio se družiti i biti s ljudima, ali s djecom, s kojom nije znao komunicirati, ništa. Gledao bi Tegan kako izvodi jedan od svojih plesova ako bismo ga natjerale, ali uvijek jednim okom gledajući televizor, novine ili piljeći u prazno. Kad bih mu rekla da je izgovorila svoju prvu riječ, rekao bi "Zbilja?" na takav način da me gotovo uvjerio da ga to zanima.
"Ne", odgovorila sam na njegovo pitanje o Lukeu i Tegan. "Samo je čuva."
"Oh." Slabašno se nasmiješio. "Slatka je."
Navlažila sam usne spremna izgovoriti, Tvoja je, pa shvatila da ovo nije pravo mjesto: John Lewis subotom poslijepodne sa stoti¬nama ljudi uokolo nije bilo najbolje mjesto da saznaš da si otac. Zapravo, vrlo malo mjesta bi se moglo nazvati savršenima za takvo što, ali ovo je bilo manje savršeno od drugih.
Da mu svejedno kažem? pitala sam se gledajući ga. Što ako Nate bude htio postati dijelom njezina života? Malo vjerojatno uzi¬majući u obzir njegovu antipatiju prema djeci, ali ipak me zabrinja¬valo. Nagon mi je govorio da mu uopće ne kažem, da ga ostavim u sretnom neznanju u kojem je živio zadnjih šest godina. Međutim, ipak je bio Teganin otac i Tegan je imala pravo da ga upozna i ima u svom životu, osobito nakon što je izgubila majku.
Godinama prije nego što sam otišla, uvijek sam iznova solila Adele pamet o Teganinoj potrebi da upozna svojeg oca. Sad sam znala koliko je taj moj stav bio priprost i neupućen. Nisam znala, nisam shvaćala kako je živjeti s prijetnjom da Tegan ima oca. Čak i da je "tatica" nije želio pridobiti, mogao ju je odbaciti trajno je oštetivši. Roditeljsko odbacivanje nije bilo veće izdaje od toga. Osim toga, Tegan je sada imala cjelovitu obitelj. Moji su joj roditelji bili baka i djed, zvala ih je baka Faith i djed Hector, moji braća i sestra bili su joj ujaci i teta, a njihova djeca bratići i sestrične. Kad je odlazila u posjet sestrinoj djeci, uvijek se odande vraćala prepuna priča o tome kako su se zajedno lijepo zabavili. Nije joj nedostajalo rođaka i ljudi kojima je do nje stalo. Ali Nate je bio njezina krv. Krv i geni, njezina veza s velikim biološkim bazenom života. Ko¬dove njezinih molekula ispisalo je Nateovo tijelo i tijela njegovih roditelja prije njega. Mi joj to nismo mogli dati. Ni ja, ni moja obitelj, ni Luke. Ona i Nate imali su neizbrisivu vezu. Čak i ako ga ja više nisam željela u svom životu, dugovala sam Tegan da mu to i kažem.
" Čuj ", rekla sam uspijevajući ga netremice gledati u oči, "tre¬bali bismo razgovarati, onako kako treba... o svemu."
Iznenađenje je zaskočilo Nateovo lice. "Zbilja želiš razgovarati?" oprezno je upitao pitajući se poigravam li se s njim.
Želim? Ne. Moram? Da. Potvrdno sam kimnula glavom. "Na koji te broj mogu dobiti?"
Prekopao je po unutrašnjem džepu svoga svijetlosmeđeg vu¬nenog kaputa boje devine dlake, izvukao pohabani crni novčanik, izvadio iz njega posjetnicu i dodao mi je. Mala bijela kartica sadrža vala je sve njegove podatke: telefonski broj na poslu, broj mobitela i mejl adresu. Spremila sam je u džep dok smo izmjenjivali kratak i uštogljen pozdrav na odlasku. Istodobno smo se okrenuli i otišla sam prema Tegan i Lukeu bez osvrtanja.
"Tko je taj čovjek?" Tegan je pitala dok sam im prilazila. Luke je prestao plesati i pogledao me.
Gledala sam u Tegan. Obrazi su joj bili ružičasti od smijeha, kraljevskoplave oči plesale od znatiželje i uzbuđenja, a usne razdvojene u blaženi poluosmijeh. Za Tegan život nije mogao biti mnogo bolji od ovoga. "Jedan moj stari prijatelj", uzvratila sam.
"Ne izgleda tako jako star", mudro je primijetila. "Ne tako kao Luke."
"Najljepša vam hvala, gospođice", promrmljao je podigavši svoje smeđe kao jantar oči prema njezinima zlovoljno se šaleći.
"Htjela sam reći da je to jedan moj prijatelj kojeg poznajem jako dugo."
"Je li on znao moju mamu?" neočekivano je upitala.
"Da, znao je."
"Zna li da je otišla u raj Isusu i anđelima?" Kad je Tegan pričala o Adelinoj smrti, to je uvijek zvučalo kao da se otišla pri¬družiti nekom pop bendu i kao da bismo mogli očekivati njihov improvizirani nastup na kojem će u jednoj pjesmi nastupati i Adele Brannon pjevajući poseban refren.
"Da, draga, zna. I bio je tužan, ali drago mu je što ju je pozna¬vao prije nego što je otišla u raj."
Tegan mi se široko osmjehnula, što me zbunilo. Očekivala sam da će biti uznemirena, ali umjesto toga doimala se sretnom, nimalo zbunjenom. "On je dobar čovjek. Mogu li ga ponovno vidjeti?"
Osjetila sam kako mi Luke pogledom prži dvije simetrične rupe na licu dok mu je izraz lica ponavljao: "Pa, možemo li?"
"Možda", odgovorila sam ignorirajući Lukeov nepokolebljiv pogled. "Vidjet ćemo."
Prije osam godina ušla sam u jedan kafić u sjevernom Londonu zatekavši ga gotovo praznim, izuzev muškarca, koji je prljavom kr¬pom brisao stolove, i žene koja je sjedila otraga izmjenjujući gutljaje kave i dim cigarete dok je piljila u prazno. Treća osoba ondje bio je Nate. Dečko s kojim sam imala dogovoren "spoj". Sjedio je za stolom spuštene glave, zadubljen u novine velikog formata. Pogledala sam na sat da potvrdim kako ne kasnim, jer sudeći po tome koliko je već pročitao i praznoj bijeloj velikoj šalici kave na stolu do novina, bilo je očito da već neko vrijeme sjedi ondje.
želudac mi se stisnuo neočekivano obuzet nervozom. Nisam bila nimalo nervozna dok sam dolazila na naš prvi sastanak upo¬znavši ga mjesec dana ranije, ali sada sam u trbuhu osjećala gomilu uzvrpoljenih, uznemirenih leptirića kako mile jedan preko drugoga. "Bok", rekla sam.
Dečko s kojim sam imala dogovoren spoj podigao je pogled prema meni. Širok osmijeh rastegnuo je njegovo prijateljsko lice saku¬pljajući mu oči. Iznenadilo me kako se razveselio što me vidi. Ustao je i moje metar sedamdeset centimetara visoko tijelo nadvisio svojim vitkim, metar osamdeset osam centimetara visokim.
"Bok", rekao je ne skidajući osmijeh s lica.
"Ne kasnim, zar ne?" upitala sam.
"Ne." Slegnuo je ramenima skrivenim ispod kratkih rukava crne majice. "Bio sam previše uzbuđen pa sam stigao ranije."
"Oh", uzdahnula sam ne znajući što da kažem na to.
"Ljepša si nego što te se sjećam", rekao je.
Zaustavila sam se da se ne osvrnem preko ramena ne bih li vi¬djela kome se to obraća pa si dopustila prihvatiti kompliment. Nije zvučao ljigavo ni usiljeno, njegova ga je iskrenost učinila slatkim. "Što? Lice, misliš?" našalila sam se. "Ma imam ga već godinama."
Nasmijao se, toplo i nesputano, iz trbuha, a zatim obišao oko četvrtastog stola da mi izvuče podstavljeni crni stolac. Dojmljivo, ali ne previše. Nisam zbog toga namjeravala pasti u nesvijest u Adelinu stilu i prije sam upoznavala šarmere, i ispod sjajnog osmijeha i uglađenih manira i dalje su bili obični gadovi.
Naručili smo kavu i čokoladni muffin s komadićima čokolade koji je Nate izrezao na osam dijelova, kao što bi izrezao jabuku, ka¬ko bismo ga mogli podijeliti. I razgovarali smo. Kad sam konačno stigla kući, nisam se mogla sjetiti o čemu. Bila je to onakva vrsta razgovora koji je bio prekinut jedino smijehom i stankama da probavimo dragocjene informacije koje smo upravo primili.
Kad je nešto kasnije skočio do toaleta, uhvatila sam se kako se smješkam dok je odlazio i bila sam užasnuta. Zaljubljivala sam se u njega. Pridobivao me svojim šarmom i duhovitošću. Međutim, znala sam kako će to završiti. U jednom će se trenutku promijeniti.
Htjet će me mijenjati, kontrolirati ili ostaviti, i samo će mi biti još gore unesem li prije toga u vezu osjećaje.
Dok se vratio, iskapila sam svoj treći kapučino do dna i smisli¬la plan. U zadnjih nekoliko godina naučila sam ponešto o takvom tipu muškaraca i znala sam kako da ga otjeram iz svog života. Spu¬stila sam veliku šalicu na stol i pogledala ga ravno u oči. "A sad idemo k tebi na kavu", izjavila sam.
Nate se zavalio na naslon stolca. "Ovaj..." promrmljao je na¬pravivši slabu grimasu i odvrativši pogled. Nakon tolikog me samo¬pouzdanja i tolikih "tako si lijepa" odbijao?
I ja sam se zavalila na naslon stolca. "Ovaj?" ponovila sam.
Grimasa na licu pretvorila se u grč. Dobro sam mislila, odbijao me. Jesam li umislila očijukanje, stidljive osmijehe i duge poglede?
"Ne želiš da idemo k tebi?" upitala sam.
"Ma ne! Bože, ne! Ovaj, hoću reći, da! Želim! Više od svega, želim. Samo kuća mi je u potpunom neredu i ne želim da me po tome prosuđuješ. A nemam ni mlijeka, šećera, kave... Nisam bio u kupnji nekoliko dana. Ali mogli bismo stati usput..."
"Nate", prekinula sam ga, "imaš li kondoma?"
Potvrdno je kimnuo glavom.
"Onda me briga čega imaš, a čega nemaš u kuhinji. Idemo se poševiti. Ili, da to ovako kažem, ako odem k tebi, posrećit će ti se."
"O, dobro", rekao je. "Dobro. Želiš li da sada odemo?"
Načinila sam pokret glavom goredolje.
"Konobar, račun!" doviknuo je Nate zamalo se polomivši od žurbe da plati.
Kasnije, dosta kasnije, Nate me privukao k sebi želeći se maziti pri¬je nego što utone u san. Ja sam, u međuvremenu, htjela pobjeći što je dalje moguće od njega. Moj se plan malo izjalovio. Poševiti ga, ostaviti, čekati da više nikad ne nazove, nije upalilo. Umjesto otu¬đenja koje je obično popratna reakcija seksa za jednu noć, ja sam osjećala. Osjećaji su strujali kroz mene. Privrženost. Strast. Nježnost. Svaki put kad bih pogledala Nateovo lice na pamet mi je padala riječ inamorato, "ljubavnik". U svom punom značenju. Onaj kojeg voliš svim svojim tijelom, svim svojim umom. Svom svojom dušom. Onaj kojemu daješ cijelu sebe. Sto je bila ludost vidjela sam ga dvaput u životu.
Ali, nikad u životu nisam imala takav seks. Prvi su poljupci bili probni sjedili smo na rubu njegova kreveta znajući što slijedi. Nakon drugog poljupca, palcem je sporo pomilovao moje usnice erotično usijecajući dodir na moja usta dok sam ga gledala u oči. Nakon toga je uslijedio jednosmjerni put u užitak. Prekrio je moje tijelo poljupcima, usporio me stručnom predigrom i do vremena kad smo stigli do glavnog dijela, grizla sam donju usnu da se spri¬ječim dozivati njegovo ime.
Nisam željela tu zbrku. Nisam željela imati osjećaje prema nje¬mu. Željela sam da sve bude jasno kao što je uvijek bilo. Izvukla sam se iz njegova zagrljaja, izbezumljeno pokupila odjeću i počela se odijevati. Gurnula sam noge u crne pamučne gaćice i navukla ih te zakopčala crni grudnjak. Zatim su se na meni našle traperice, pa sam ih zakopčala. Zakopčavala sam remen kad je Nate shvatio što radim i uspravio se. "Zar ideš?"
Navlačenje majice preko glave prigušilo je moj odgovor.
"Oprosti, ništa nisam čuo."
"Rekla sam da, idem. Moram obići mjesta, vidjeti ljude."
"O, dobro."
Odmarao se na laktovima gledajući me kako tražim svoju ča¬rapu. "Super mi je bilo s tobom, Kamryn. Cijelo poslijepodne bilo je nevjerojatno. Godinama nisam tako razgovarao."
"Aha", odgovorila sam pronašavši zalutalu čarapu pod nje¬govim krevetom, izvukavši je i navukavši na svoje lijevo stopalo.
"U National Film Theatreu prikazuje se retrospektiva filmova o Sherlocku Holmesu", rekao je dok sam hvatala jaknu i navlačila je na sebe, "znam da ga voliš, možda bismo mogli otići i pogledati koji? I možda na večeru i šetnju uz rijeku poslije toga...?" Vezala sam vezice na cipelama dok je govorio.
"Kamryn", rekao je ozbiljno kao da mu je konačno sinulo što je moj odlazak značio. "Hoću li te ikad više vidjeti?"
To me zbunilo. Očekivala sam da će cijela ta priča završiti ovim. Da će misliti da sam drolja jer sam spavala s njim na prvom spoju
- pa ponudila sam mu seks prije nego što smo se uopće poljubili, za¬boga! i zatim taktično izbjegavala spominjanje ponovnog stupanja u kontakt. Što je bio razlog tomu zašto sam bila toliko uznemirena, jer uživala sam u seksu s njim. Jer ga neću više vidjeti. A to je boljelo više nego što sam očekivala da će boljeti.
"Hoću li te ikad više vidjeti?" ponovio je. Sporo sam se okre¬nula da pogledam muškarca na krevetu. Bio je presladak: njegova obično uredno razbarušena kosa sada je bila raštrkana, njegove plave oči teške od nedavnog snošaja, a usne neznatno natečene od ljublje¬nja. Inamorato. Mogla bih opet. Iste sekunde. Zagrizla sam donju usnu načas, uplašena. Što ako se poigrava sa mnom? upitala sam se. Ne bih to mogla podnijeti. Ne od njega. Prisjetila sam se kako je pal¬cem prešao preko mojih usana i pomislila, vrijedan je rizika.
Poljubila sam dlan pa mu otpuhnula poljubac.
"Vidjet ćemo", rekla samo prije nego što sam uzela svoju torbu
i otišla.
"To je bio on, zar ne?" rekao je Luke kad sam se srušila pored nje¬ga na sofu. Odradili smo svatko svoj uobičajeni dio posla s Tegan (ja kupanje, Luke priču), ali morala sam se vratiti poslije priče da je uvjerim kako ću razmisliti o tome da joj kupim ružičaste tenisice koje smo vidjeli toga dana. Nisam znala kako ću ih kupiti, ali smislit ću nešto. Sada smo Luke i ja mogli razgovarati. Ne sudeći samo prema onome što je rekao, nego i prema njegovu ukočenom držanju, činilo se da to neće biti lako.
"To je bio Teganin otac." Šapnuo je zadnje dvije riječi u slu¬čaju da je gospođica Superuho još uvijek budna.
"Da", potvrdila sam.
"Jesi li mu rekla?"
"Nazovi me čudnom, ali ne vjerujem da je John Lewis pravo mjesto da nekome kažeš da ima kćer."
"Hoćeš li mu reći?"
"Vjerojatno."
"Znači, opet ćeš ga vidjeti?"
"Da", odgovorila sam.
Odmah je zatvorio oči. "Zašto?"
"Za posvojenje Tegan treba mi Nateova suglasnost."
"Njegova suglasnost?" ponovio je uvrijeđen. "Šališ se?" "Ni¬sam znala sve dok nisam preuzela Adeline stvari, ali njegovo se ime nalazi na Teganinu rodnom listu. A budući da znam gdje se nalazi
- i da je još živ trebat ću njegovu suglasnost. Kako je on Teganin živući roditelj, morat će se odreći svojih prava na nju. Socijalna skrb trudi se koliko je god moguće obitelji održati na okupu. Danas se velika važnost pridaje pripadanju i poznavanju podrijetla. A ne ide mi u prilog ni to što je bijela. Zato moram prikupiti što je više mo¬guće pisanih dokaza kojima ću potvrditi da oba Teganina roditelja žele da je posvojim. Tako će me teže odbiti."
"Zašto to nisi prije spomenula?"
"Jer je zadnje na svijetu što sam željela bilo stupiti u doticaj s Nateom. Uvijek sam znala da ću, budem li to željela, do njega moći doći preko njegovih roditelja, ali nisam željela."
"Još imaš snažne osjećaje prema njemu", izjavio je Luke. "Za¬to nisi htjela stupiti s njim u doticaj, jer si se bojala svojih osjećaja."
"To je smiješno", odgovorila sam. "Da smo još uvijek zajed¬no, bili bismo oženjeni već dvije godine i u tom se slučaju moji osjećaji prema njemu ne bi promijenili. Ali nismo oženjeni, nismo čak ni zajedno i zato su osjećaji koje imam prema njemu drugačiji."
Luke je proučavao moje lice, u očima mu se vidjela nesigur¬nost prije nego što je odvratio pogled. Promatrala sam njegov profil i njegovu vilicu kako pulsiraju poput ubrzanog otkucavanja srca dok je stiskao zube. Znala sam kako se osjeća. Ljubomorno. Uplašeno. Nedostojno. I ja sam se katkad tako osjećala kad bi otvorio novča¬nik da nešto plati, a ja sam u njemu ugledala Nicolinu sliku, sliku njegove prelijepe zaručnice kako se široko osmjehuje prema meni, podsjećajući me da još uvijek gaji osjećaje prema nekom drugom. Da mu je Nicole, unatoč fantastičnom seksu i vremenu koje pro¬vodimo zajedno, na prvom, a ja na drugom mjestu. Prije nekoliko tjedana, ne znam točno kad, primijetila sam da je Nicole nestala
iz njegova novčanika. I njezina je sjena prestala visjeti nad našom vezom. Mogla sam se opustiti, usredotočiti na izgradnju veze, raditi na tome da ga pustim u svoje srce. I jesam. Sada se on nalazio u sličnom položaju, mada u nepovoljnijoj situaciji. Jer dok sam se ja borila protiv slike i uspomena, Luke će se boriti s čovjekom od krvi i mesa.
"To ne mijenja ništa među nama, znaš", rekla sam očajna da ga uvjerim. "Ja... ja volim tebe."
Nisam ga voljela. Naravno da nisam. Bilo mi je stalo do njega, ali bilo je prerano da znam je li to Ijubav. Od Natea sam naučila što je Ijubav i znala sam da ovo nije to Ijubav nije stalna sumnja. S Lukeom sam uvijek osjećala nemir. Bismo li trebali biti zajedno? Što bi za Tegan značilo da nismo? Nijedno od nas nije se zavarava¬lo, Tegan je bila naš Amor da nema nje, još bismo napadali jedno drugo čineći sve oko sebe nesretnima uzajamnom mržnjom. A i da nije odlučio promijeniti svoj tip žene, ne bi me poljubio. Nisam bila sigurna što se dogodilo prvo: je li prvo promijenio tip žene ili sam mu se prvo svidjela pa je zato odlučio promijeniti svoj tip žene. A nikad nisam skupila dovoljno hrabrosti da ga to pitam.
Općenito, gajila sam snažne osjećaje prema Lukeu. Ne bih ga pogledala i pomislila inamorato, nisam mu željela dati cijelu sebe, ali bio mi je drag i bili smo sada i ovdje. Zajedno. Bez obzira na to kako smo tu stigli, biti smo tu, bio je dio mog života. Života koji bih mogla zavoljeti. Mogla sam ga voljeti. Ali sada nisam. Među¬tim, morala sam mu to reći. Kako je Adele često znala reći: "Što se mora, mora se."
"Istina je, znaš?" ponovila sam u njegovo utihnulo lice i sum¬njičave oči. "Volim te."
"To je dobro znati", rekao je i tijelo mu se konačno opustilo. Sagnuo se i utisnuo mi poljubac na usta i još jedan na čelo, pa me privukao u svoj zagrljaj i zavalio se na naslon sofe.
Postoji mnogo toga što se može reći kad ti netko kaže da te voli, a "to je dobro znati" nije se ubrajalo u to. Prošla me jeza. Možda sam se prevarila, možda sam još uvijek u drugom planu.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator
DVADESET OSMO POGLAVLJE
S
viđa mi se tvoja narančasta haljina", izjavila je Tegan skačući po mom krevetu. Skakala je kao da se opruge nalaze u njezi¬nim nogama, a ne u madracu visoko, ali kontrolirano.
"Hvala", uzvratila sam sa svog mjesta na rubu kreveta. Želu¬dac mi se okretao od nervoze kao perilica na centrifugi, a ruke bi mi svako malo zadrhtale.
"Izgledaš jako lijepo", zaključila je Tegan dok je skakala ma¬šući rukama goredolje poput ptića koji pokušava poletjeti.
"Dobro, T, dosta", rekao je Luke prilazeći krevetu, uzimajući je i stavljajući pod jednu ruku. "Pusti Ryn da se spremi na miru."
"Ne smeta mi", rekla sam mu, a pogledi su nam se sreli pa munjevito razdvojili.
Zadnjih nekoliko dana nismo se uspijevali gledati u oči dulje vrijeme. Čak se ni u krevetu nismo predugo gledali od straha da ne izdamo svoje prave osjećaje; on strah, ja nesigurnost.
"Kamo ideš ?" upitala je Tegan veselo se klateći pod Lukeovom rukom.
"Već sam ti rekla", odgovorila sam.
"Opet mi reci." Zabacila je glavu unatrag, sve dok jedino što sam vidjela nije bila mliječnobijela koža njezina vrata. "Molim te! Reci mi opet."
"Idem na večeru s čovjekom kojeg smo sreli u John Lewi su", rekla sam svjesna da svaka moja riječ nagriza Lukeov ionako već nagrizen ego. Teganina se glava vratila. Bila je ružičasta u licu. "Hoćete li pričati o mami?" upitala je.
"Malo."
"Hoćeš li mi poslije ispričati što je rekao?" nabrala je nos i usta kimajući glavom, nagovarajući me da joj pristanem ispričati sve.
Ali neću joj ispričati sve. Nisam joj mogla pričati o tome što je mog zaručnika i moju najbolju prijateljicu nagnalo da spavaju zajedno, niti joj objasniti da joj je on otac ili joj prenijeti kako je reagirao na vijest da je otac.
"Bude li mogla, ispričat će ti", rekao je Luke. "Dobro?" "Dobro", odgovorila je.
Mrko sam ga pogledala zamjerajući mu što se imenovao mo¬jim glasnogovornikom. Slegnuo je ramenima na taj moj pogled i upitao: "Želiš li da te odvezemo u grad?"
Niječno sam odmahnula glavom.
"Nećemo ući, samo ćemo te ostaviti pred restoranom."
"Radije bih išla vlakom." Za mene je ta stvar bila završena.
"Gdje te on vodi?"
"Rekla sam ti, naći ćemo se u restoranu u kojem smo ti i ja imali onaj fijasko, sjećaš se?"
Moj dečko to nije rekao, ali zadnja dva dana ponašao se kao da je moj dogovor s Nateom obnavljanje naše veze. Bojao se da ću izaći iz stana kao njegova djevojka, a vratiti se kao Nateova zaručni¬ca. Zato me htio odvesti u grad da me bar još pola sata podsjeti na to da postoji, da ima odličan odnos s Tegan, da ću se svega toga odreći vratim li se Nateu. Pitanjem me testirao da vidi doživljavam
li taj sastanak kao spoj. Nisam. Od šminke sam nanijela samo malo maškare na trepavice, a moja "lijepa haljina" bila je duga haljina okruglog izreza koju mi je Luke kupio da zamijeni onu uništenu Teganinom prljavom vodom od boje. Nisam je odjenula zato što je bila laskava jer nije bila osobito laskava nego zato što ju je Luke kupio. Noseći njegov poklon na svom tijelu, pokazivala sam mu da ću misliti na njega. Obula sam cipele s potpeticom jer bi tenisice s haljinom izgledale glupo i to je bio sav trud koji sam uložila u dotjerivanje. Ništa drugo nisam mogla učiniti da razuvjerim Lukea. Išla sam na taj sastanak. Morala sam vidjeti Natea.
"Dobro, pa bolje da krenem." Ustala sam i Lukeu iz ruke uzela Tegan. Stisnula me nogama oko struka šampionskim zahva¬tom. Bila je već okupana i u pidžami pa joj je koža mirisala na čisto¬ću i pjenušavu kupku, a u kosi joj se osjetio miris šampona. Iznijela sam je iz kupaonice u hodnik.
"Dobro, Ijubavi, budi dobra Lukeu... Zapravo, kad malo bolje razmislim, nemoj!" urotnički smo se nasmijale dok sam je spuštala do kuhinjskih vrata. "A sad ozbiljno, budi na vrijeme u krevetu i neka ti Luke opere zube prije spavanja."
Opet se zahihotala zvonkim hihotom. Skinula sam svoj dugi crni kaput s vješalice, zakopčala ga pa se sagnula i zagrlila Tegan. Stavila je ruke oko mog vrata i poljubila me u lice. "Mirišeš na sunce", rekla je prije nego što me pustila.
"A ti mirišeš na čokoladni puding i moram te poškakljati!" nasmijala sam se nježno je škakljajući po rebrima. To je bila naša stvar, naša interna šala koja je značila da smo bliske. Da smo par. S mamom je imala mnoštvo takvih, a sad smo i mi imale jednu, što je u našoj vezi bio divovski korak naprijed povezivale smo se, približavale se tomu da postanemo majka i kći.
Tegan se iskoprcala, otrčala Lukeu i omotala ruke oko njego¬vih nogu. Uspravila sam se i našla licem u lice s Teganinim neve¬selim zaštitnikom. "Hvala što ćeš čuvati Tegan, Luke, zbilja sam ti zahvalna."
Kratko je kimnuo glavom. "Zabavi se", dobacio je dok sam prstima hvatala kvaku.
Ne izlazim zbog zabave, htjela sam se izderati na njega. Nje¬gova nijema zabrinutost sada je prešla sve granice. Samo još jedna stvar i spavat ću s Nateom samo da mu to dokažem.
"Zabavi se", ponovila je Tegan.
"Hvala", odgovorila sam i izašla na stubište. "Bok."
"T, pusti neki DVD, ja ću ispratiti Ryn."
Tegan je učinila kako joj je rečeno, a Luke je izašao sa mnom na mračno stubište. Nijedno nije krenulo upaliti svjetlo dok sam čekala da nešto kaže. Sekunde su se vukle, a on je šutio i samo me gledao. "Vidimo se", konačno sam rekla i okrenula se.
"Ryn", rekao je, uhvatio me za ruku i povukao natrag. U stanci koja je uslijedila usadio je nježan poljubac na moja usta. "Vo¬lim te", rekao je odmičući se. To prije nije rekao. Ne otkad sam ja njemu rekla da ga volim. Zapravo, nisam ni očekivala da mi to kaže. Zaključila sam da njegov odgovor, "To je dobro znati", jasno pokazuje što osjeća prema meni: ne voli me i na to bih se trebala naviknuti. Drugog objašnjenja nije bilo, barem koliko sam ja mogla shvatiti. Sada je, izrekavši te dvije riječi, narušio moju sigurnost u njegove osjećaje i time sve pokvario. Jer, bez obzira na to što će se sljedeće dogoditi, uvijek ću se pitati zašto je to rekao. Je li bio pota¬knut iskrenim osjećajima ili se bojao da ću spavati s nekim drugim. Je li me zaista volio ili me samo htio kontrolirati?
Luke je stajao mirno, šutke, čekajući moj odgovor i znala sam da mu moram uzvratiti. Da mu moram potvrditi da ga volim. Otvorila sam usta i rekla: "To je dobro znati." Moj je odgovor bio podsjetnik na to da, bez obzira što oboje osjećali, voljeli se ili ne, on nije jedini koji može biti okrutan i suzdržan po pitanju osjećaja. Da nema samo on osjećaje.
Ustuknuo je, iznenađen i povrijeđen, i prsti su mu skliznuli s moje ruke. A ja sam otišla ne osvrćući se.


DVADESET DEVETO POGLAVLJE
M
aglovito. To najbolje opisuje događaje koji su uslijedili po¬slije mog odlaska iz Adelina stana, nakon njezina slučajnog priznanja.
Sjećam se da sam posrćući izletjela iz njezina stana u prize¬mlju, zbunjena, ne znajući što ću i kamo ću. Sjećam se da sam se uputila kući jer sam znala da je Nate izašao piti sa svojim bivšim cimerima. Nejasno se sjećam da sam odlučila otići u Leeds, jer sam za nekoliko dana ionako morala otići onamo na četiri tjedna zbog pokretanja časopisa Living Angeles.
Pakiranja se uopće ne sjećam, ali sigurno sam se spakirala jer sam sa sobom ponijela odjeću. Najjasnije sam se sjećala poruke koju sam naškrabala plavom tintom na blok:
Znam što si učinio.
Četiri riječi koje će objasniti sve: zašto sam morala otići i za¬što se ne vraćam.
Znam da sam na kolodvor Victoria stigla taksijem, ali ne sje¬ćam se tri stotine kilometara dugog puta do Leedsa, ni kako sam ih u Holiday Innu uvjerila da se prijavim dva dana ranije. Sljedeći put kad sam došla k sebi, ležala sam potpuno odjevena na krevetu u svojoj hotelskoj sobi prazna pogleda zureći u televizor. Telefon je zvonio nekoliko minuta prije nego što sam registrirala tu buku i posegnula za telefonskom slušalicom da se javim.
"Gospodin Turner za vas, gospođo", obavijestio me recepcio¬nar. Stigla sam po mraku, ali iz nekog razloga bio je dan. Pogled na sat govorio mi je da je rano poslijepodne. Nisam imala pojma gdje je nestalo zadnjih petnaest sati. Svijet je nastavio dalje bez mog znanja.
Zamalo sam rekla; "Ne želim ga vidjeti", a onda se predomi¬slila. Nate je bio toliko tvrdoglav da bi sjedio pred recepcijom dok ga ne primim. Nisam se mogla ostatak života skrivati u sobi, a on će ostati ondje dok ga ne primim. "Odmah silazim", promumljala sam.
Kad sam pogledala svoje lice u ogledalu u kupaonici, zapre¬pastila sam se ugledavši ženu koja je gledala natrag u mene. Imala je crvene oči i neujednačen ten zbog neispavanosti. Kosa joj je bila raščupana, a lice natečeno. Izgledala je klonulo. Provukla sam češalj kroz svoju crnu kosu prije nego što sam se vratila u sobu i otvorila srebrni kovčeg koji je neraspremljen ležao na podu pored kreveta. Izabrala sam crveni džemper, navukla ga pa na njega dodala crnu vestu na kopčanje kao dodatni sloj oklopa.
Nate je ustao dok sam mu prilazila pred recepcijom. Imao je tamne podočnjake, kosa mu je bila neuredno razbarušena a lice podbuhlo. Odjeća mu je bila zgužvana, vjerojatno od vožnje. Doi¬mao se krhko, kao da bi ga jedna gruba riječ mogla slomiti.
"Zvao sam svaki hotel u Leedsu dok te nisam našao", obja¬snio je.
"Hajdemo u bar", odgovorila sam mirnim, kontroliranim gla¬som.
Sjeli smo u naslonjače, jedno nasuprot drugom, u stražnjem dijelu maloga hotelskog bara. Rasvjeta u baru bila je prigušena, a zrak ustajao od mirisa cigareta.
"Dođi kući", rekao je Nate iste sekunde kad smo sjeli. "Dođi kući, razgovarat ćemo i riješit ćemo to."
"Nema se što riješiti. Znam što se dogodilo između tebe i... i..." glas mi je popustio dok mi se to što govorim odigravalo u glavi. Bilo je prestrašno izgovoriti ime.
"Kam, nije ono što misliš", rekao je.
"A što mislim?" upitala sam.
"Nismo imali... Dogodilo se jednom. Samo jednom."
"Nisam to mislila, Nathaniel", siknula sam, "nego da si me prevario i da je s nama svršeno."
"Dođi kući i razgovarat ćemo o tome onako kako treba."
"Ne, ne mogu. Ne mogu razgovarati s tobom. Ne o tome. Ti nisi onaj kojim sam te smatrala. I ono nije moj dom. Više ne."
Posegnuo je preko stola da me primi za ruku, a ja sam naglim trzajem povukla cijelo tijelo dalje od njega. Nekoć sam voljela da mi drži ruku i način na koji su njegovi snažni prsti obavijali moju ruku, a palac milovao sredinu dlana. Nate me mogao dirnuti na toliko načina, učiniti da se osjećam ugodno, smiriti me. Ali više ne.
"Ne možeš samo tako prekinuti", preklinjao me. "Zajedno smo šest godina, ženimo se za dva mjeseca. Ne možeš samo tako prekinuti. Moramo razgovarati."
"Dobro, razgovarajmo. Je li bila bolja od mene? Privlačnija? Voljnija? Je li brže svršila? Je li pristala..."
"Prestani", prekinuo me, "nije bilo tako."
"O čemu još imamo razgovarati?"
"O tome koliko te volim? O tome koliko želim da mi se vra¬tiš? O tome kako ću učiniti sve da popravim stvari. Sve."
"Sve?"
"Sve."
"Onda odi i pusti me na miru." Ustala sam, glava mi je bila prazna od umora, a u ušima jeka. "Ne želim imati više ništa s to¬bom."
Nate je sklopio oči kao da ne može vjerovati da je nasjeo na to.
"Doći ću po svoje stvari uskoro. Još ne znam kad, ali uskoro. Ostavit ću namještaj i sve što smo zajedno kupili. Uzet ću samo svoje knjige, CDove, DVDove i preostalu odjeću. Moje stvari koje sam donijela sa sobom kad smo uselili. I želim pola novca od stana da mogu kupiti vlastiti. Nastavit ću otplaćivati hipoteku sve dok sve ne podijelimo kako se uplate ne bi prekidale. To možemo riješiti pomoću odvjetnika, komunicirat ćemo pomoću njih da ne moramo više razgovarati. Riješimo li to dovoljno brzo, možemo nastaviti sa životima. I, molim te, ako si ikad osjećao išta prema meni, molim te, ne govori mojim roditeljima zašto je vjenčanje otkazano. Ja ću ih nazvati, ali nemoj im reći zašto... Molim te. Umrijet ću bude li još tko znao. Reci bilo što, samo ne to. I, i, mislim da je to sve. Bok, Nate."
I on je ustao. "To ne može biti sve. Vjenčanje je isplanirano. Zašto ne bismo pričekali nekoliko mjeseci dok ne riješimo stvari? Ovo ne mora biti kraj."
"Mora. Znaš da mora. Zato mi nikad i nisi rekao. Znao si da će to biti naš kraj jer više nikad nećemo moći..." Lice mi se zgrčilo. Željela sam da ovo prođe bez plakanja. Odmahnula sam glavom i pribrala se. Dok sam brisala oči, spazila sam da mi je platinasti zaručnički prsten s rubinom još uvijek na prstu. Nate ga je osmi¬slio. Masivan, s heksagonskim rubinom u sredini. Unatoč tomu što su mu svi govorili da bi zaručnički prsten trebao imati dijamant, izabrao je rubin jer je crvena bila moja omiljena boja. Nisam čak ni pomislila da ga skinem, bio je dio mene u tolikoj mjeri da sam zaboravila da ga imam. Strgnula sam ga i stavila na stakleni stol do Nateova naslonjača. "Bok, Nate."
Srušio se svom težinom natrag u naslonjač dok sam odlazila. Zadnji put vidjela sam ga tri mjeseca kasnije kad sam se vratila u stan po svoje stvari. Bio je ondje dok sam se pakirala, ali ništa nije govorio. Kasnije, kad su ljudi za selidbe došli po moje kutije, i da¬lje nije ništa govorio. Progovorio je tek na odlasku. Rekao je dvije riječi: "Ne idi." Stala sam i okrenula se da ga pogledam jer sam znala da je to zadnji put da ga vidim, a onda izašla.
Učinio je što sam željela i pustio me na miru. To je bila moja. želja. Trebalo mi je da me oboje puste na miru kako bih nanovo izgradila svoj život bez njih. Adele je pokušala stupiti u kontakt sa mnom, ali nisam shvatila zašto sve dok je nisam vidjela. Sad sam išla na večeru s Nateom. I bila sam prestravljena.


TRIDESETO POGLAVLJE
K
ao i u onom hotelskom predvorju, Nate je ustao dok sam mu prilazila u restoranu. Srce mi je nabijalo u grudima i bubnjalo u ušima u stakato izvedbi blokirajući mi grlo.
Stigavši do njega, njegove su tamnoplave oči susrele moje, a usne mu se neznatno podigle u nervozan osmijeh. "Bok", rekao je prilazeći mi oko stola, stavljajući ruku oko mog struka i ljubeći me u obraz.
"Bok", uzvratila sam primajući poljubac. Šest smo godina proveli upražnjavajući svakovrsne oblike fizičke Ijubavi da bi nam sada jedini dopušteni oblik fizičkog dodira bilo davanje i primanje površnih poljubaca. To se činilo nekako pogrešnim.
Kad smo zauzeli mjesta, uslijedile su sekunde šutnje dok smo se zabavljali razmotavanjem ubrusa nevješto kradomice pogledavaju¬ći jedan drugoga. Dobro je izgledao. Njegovo tridesetpetogodišnje lice bilo je snažno i bez viška masnih naslaga. Njegova smeđecrna kosa doimala se crnjom nego zadnji put kad sam ga vidjela jer ju je gelom podigao u naglašenije šiljke. Ten mu je bio ujednačene zlatnosmeđe boje, što me uvijek čudilo jer imao je tamnoplave oči, a njegovi roditelji i Tegan bili su upečatljivo blijedoputi.
Došao je konobar s jelovnicima, natočio nam vodu u čaše, na¬brojao specijalitete i prije no što je imao priliku otići, naručili smo.
Nate i ja naručivali smo najbrže na svijetu. Nismo gubili dragocje¬no vrijeme petljajući, donijeli bismo odluku i držali je se. Konobar je zapisao narudžbe pa otišao ostavivši nas same. Ostavivši nas našoj zajedničkoj večeri.
Nate je otpio gutljaj vode, ja sam se igrala s dnom vinske čaše. Oboje smo šutjeli čekajući ono drugo da progovori.
"Ovo je kao da smo na prvom spoju", kroz slab smijeh rekao je Nate podižući pogled prema meni.
"Pa da, osim što nas dvoje zapravo nikad nismo išli na prave spojeve."
"Bili smo na kavi!" pobunio se Nate.
"Koja je završila odlaskom k tebi."
"Bilo je to kao da su mi svi božićni darovi stigli odjednom", rekao je Nate. "Doslovce. Kad si se pozvala k meni, kao da su mi se ostvarile sve želje bolje nisam mogao zamisliti."
"Nisam mogla vjerovati da stvarno misliš da se pozivam na kavu."
"Nisam to mislio, samo sam bio toliko iznenađen što si uopće izašla sa mnom da me pomisao da ćeš mi dati da te diram..."
"Aha", složila sam se.
"Čak smo i tada oboje znali da nam je suđeno da budemo zajedno, zar ne?" Bio je ozbiljan. Kad se radilo o nama, Nate je uvijek govorio takve stvari i mislio ih, jer, prema njegovu mišljenju, spojila nas je Sudbina. Na zabavu na kojoj smo se upoznali, rekao mi je, uopće nije želio ići. Prijatelji su ga nagovorili, a kad je stigao i ugledao mene, znao je da je upoznao srodnu dušu. Ženu s kojom će se vjenčati.
"Ne, Nate, ti si to znao", pojasnila sam. "Ja sam imala sa¬svim drugačije motive, a glavni je bio da te odbijem od sebe."
"Sto?" ustuknuo je jednako uznemiren i potresen.
"Mislila sam nadala se, valjda da ćeš pomisliti da sam laka jer sam odmah spavala s tobom i da ćeš se izgubiti."
"Oh." Nate se naslonio na naslon stolca, zagledao u bijeli stolnjak i otpio drugi gutljaj vode smišljajući što da odgovori. To je bilo okrutno i nepotrebno, shvatila sam. Namjerno sam uništila za njega očito dobru uspomenu. Otvorila sam usta kako bih nado¬dala da sam to učinila samo zato što mi se toliko svidio da me to uplašilo, ali podigao je pogled od stola ušutkujući me. "Ništa što si učinila nije me moglo odbiti od tebe", rekao je. "Već sam bio gadno zaljubljen u tebe."
Sad je bio moj red da piljim u bijeli pamučni stolnjak. To je bilo tipično Nateovo ponašanje: kad ne bi stoički podnosio neko moje raspoloženje, iskreno bi rekao što osjeća. A ja bih se zbog toga osjećala grozno. Imali smo tri velike svađe u šest godina koliko smo bili zajedno i sve je tri započeo on jer, kad bi se on otresao na mene, ja to ne bih samo tako pustila otresla bih se natrag i stvari bi postale gadne. Kad bih se pak ja prva otresla na njega, bila bih dočekana strpljenjem i iskrenošću.
"Ne mora ti biti neugodno", zadirkivao me. "To je istina. Znaš da je."
Stigla su predjela i šutke smo promatrali konobara kako pred nas stavlja velike bijele tanjure. Ja sam naručila dimljenog lososa sa salatom od rukole, dok se Nate odlučio za juhu od pečenog povrća posutu prženim bademima. Nijedno nije posegnulo prema hrani čak i kad je konobar otišao. Čekao je da nešto kažem nakon nje¬gove iskrene, mirne reakcije na moju okrutnost. Čekao je da vidi hoću li pribjeći kučki kakva sam bila kad me upoznao ili sporadič¬noj gaduri s kojom se zamalo oženio.
"Ta je večer bila zbunjujuća i meni", priznala sam usredotočiv¬ši se na način na koji je rukola svojim šiljastim vršcima obuhvaćala ružičaste prutiće lososa. "Zapravo, pokolebala sam se." Napokon sam ga pogledala u oči. "Kad sam došla kući te večeri, znala sam da te moram ponovno vidjeti i to brzo, jer nitko me nikad nije dirnuo na način na koji si me ti dirnuo. Poslije te večeri više nisam spavala ni s jednim drugim muškarcem."
"Mislio sam..."
"Da, dala sam ti dojam da imam još nekoliko njih sa strane, ali nisam imala. Nisam mogla zamisliti da budem s nekim drugim
- poslije te kave, za mene si postojao samo ti."
Nateovo se lice smekšalo u iznenađeni osmijeh. I dalje se osmje¬hujući, uzeo je žlicu i počeo jesti. Podigla sam vilicu i igrala se njome s prutićima lososa, ali nijednom je nisam prinijela ustima. Nisam mogla jesti dok mi se okretao želudac. Gledala sam kako žlica puna guste svijetle juhe nestaje u Nateovim ustima.
Prisjetila sam se svojih suza kad smo se odlučili vjenčati jer sam napokon osjetila kako je to imati bezuvjetnu Ijubav. Ne samo davati je, nego i primati. Znala sam da već neko vrijeme volim Natea, ali kad je prihvatio moj prijedlog, konačno sam prihvatila što to znači. Da nisam oštećena, da sam kao drugi, da mogu osjećati, da mogu ostvariti vezu. A moje srce bilo je dovoljno povlašteno da osjeti Ijubav. Moje srce bilo je odabrano da nađe tog jednog muškar¬ca kojeg sam mogla voljeti. I bio je moj da ga volim do kraja života.
Nate je maknuo pogled s juhe, uhvatio me kako ga gledam i široko mi se osmjehnuo, a oči su mu se skupile kao onog dana na kavi. Uzvratila sam mu osmijehom, napetost je isparila i zapali smo u lakoću i ugodu kakvu smo imali na našem prvom spoju.
TRIDESET PRVO POGLAVLJE
R
azgovarali smo i razgovarali ni o čemu. Znam da je bilo ni o čemu, jer kad nam je konobar donio račun i kapute (nismo ih zatražili, jednostavno je želio da odemo kući jer je vrijeme za¬tvaranja već odavna prošlo) nismo znali gotovo ništa novo jedno o drugom: on nije znao za Tegan, niti da sam ga vidjela na sprovodu, ni da se moj dečko zove Luke. Ja nisam znala kako je saznao za sprovod, viđa li se s kim ili zašto je spavao s Adele.
"Smijem li te otpratiti kući?" Nate je upitao kad su prigušili svjetla i naslonili zadnjih nekoliko stolaca uza stolove.
"Ne možeš me otpratiti sve do Horsfortha, kilometrima je daleko. Uostalom, kako ćeš se vratiti u Tadcaster?"
"Ne zamarajmo se pojedinostima", rekao je odmahnuvši ru¬kom. "Prekasno je za piće bilo gdje drugdje osim u nekom klubu, a ondje se ne može razgovarati. Ali dok hodamo, možemo razgo¬varati."
"Dobro. Kompromis hodamo dok se ne umorimo, a onda uzmemo taksi."
Zakoračili smo na ulicu, u mračnu crnu noć isprekidanu ne¬onskim uličnim svjetlima. Duboko sam udahnula, a prohladni mi je zrak pojurio kroz nos i ispunio mi utrobu hladnoćom. Šutke smo
hodali niz praznu ulicu, zastali na raskrižju da provjerimo ima li prometa pa prešli cestu. Prošla je ponoć, a mi nismo došli blizu onome što sam namjeravala učiniti tu večer. Nastavljajući cestom prema Hyde Parku, krišom sam pogledala Natea. Oči su mu bile uperene prema obzoru, ruke duboko gurnute u džepove.
"Mogu osjetiti da me gledaš", rekao je pa zastao i okrenuo se prema meni. I ja sam stala. "Sjećam se koliko si često to činila, pogotovo kad si mislila da spavam."
"Znao si?"
Kratko kimanje glavom, slabašan osmijeh na njegovim usnama.
"Zašto mi nisi rekao?"
"Jer mi se sviđalo. Zašto bih okončao nešto što mi se sviđa?"
Nate je zakoračio korak bliže, i dalje me gledajući i pružajući ruke. "Pogledaj ti nju", promrmljao je, a bijeli mu se dah u kovitla¬cu uzdizao u noć dok je govorio. Očekivala sam da će mi rukama obujmiti lice, ali umjesto toga izvukao mi je presavijeni ovratnik iz kaputa. Zagladio je široke trokute ovratnika cijelo me vrijeme gledajući ravno u oči. Bila sam skamenjena i hipnotizirana njime. Slabo se nasmijao, a onda mu se osmijeh raširio pretvarajući ga u muškarca s kojim sam živjela. "Pogledaj ti nju", ponovio je. Ruke su mu spuznule preko moje ključne kosti naniže, između grudi, do prvog gumba kaputa. "Nakrivo si zakopčala kaput." Spustila sam pogled. U žurbi da izađem iz restorana nisam se dobro zakopčala. Podigla sam pogled i pogledala ga u oči.
"Oh", rekla sam kroz smiješak i umrla negdje na pola njegova kratkog trajanja.
Očiju uperenih u moje, Nateovi otupjeli prsti nježno su otkop¬čali prvo dugme mog kaputa. Po mješavini vune i kašmira spuznuli su do sljedećeg. I njega je otkopčao. Prsti su mu se nastavili spuštati niz moje tijelo dok nije dosegnuo sljedeće, pa sljedeće, sve dok napo¬sljetku i zadnje nije bilo otkopčano. Kad mi je kaput bio raskopčan, ponovno je privukao obje strane kaputa pa ga sporo zakopčao.
"Hvala", promrmljala sam otežano dišući od, rekla sam si, rijetkog hladnog zraka. Ne od požude i čežnje. Ne od čekanja da me poljubi.
"u redu je", rekao je. Približio mi se. Dovoljno blizu da osje¬tim miris losiona poslije brijanja na njegovoj koži, da osjetim nadima nje i spuštanje njegovih prsa. Podigao je ruku, namjestio mi revere i zagladio ih, ali nije povukao ruke. Spustio je glavu. "Kam", šapnuo je usnama dodirujući moje.
"Ryn", rekla sam automatski uzmičući.
I Nate je povukao svoju glavu, pogledom ispitujući moje oči: "Nećeš me valjda tjerati da te zovem punim imenom?" upitao je.
"Ne, samo, više me nitko ne zove Kam nego Ryn."
"Ne želim te zvati onako kako te on zove."
"Nije me on počeo tako zvati", uzvratila sam.
Nateove usnice opet su okrznule moje i načas sam se htjela prepustiti. Pustiti da se dogodi. Poljubiti ga.
Ponovno sam ustuknula. "Nate", prekinula sam ga, "moram ti nešto reći."
"Poslije", odgovorio je naginjući se da nastavi poljubac.
"Ne." Pomaknula sam glavu i usta su mu dodirnula moju bradu. "Moram ti nešto reći", bila sam ustrajna.
Nate je stisnuo oči i spustio glavu. Maknuo je ruke s mene i protrljao lice. Uvijek je to činio kad je bio nervozan ili uzrujan. Na koncu mi se ponovno otvorio. "Ne želim slušati o tome kako ćeš se udati za njega", rekao je stišćući šake. "NE MOGU čuti da ćeš se udati za njega."
"To nema nikakve veze s Lukeom", rekla sam i spazila kako se trgnuo na spomen imena mog ljubavnika.
"Onda pričaj", rekao je.
"Ne znam kako bih ti rekla... Mislim da bismo trebali sjesti", rekla sam.
"U redu", složio se. "Niže niz cestu je park."
Šutke smo hodali deset minuta do Hyde Parka pa sjeli na klupu nedaleko ulaza. Vjetar je vijorio oko nas štipajući nam već hladnu kožu. Nate je sjedio okrenut prema naprijed, ali blizu mene, pokuša¬vajući upiti nešto moje tjelesne topline. Ja sam sjedila tijela neznatno okrenutog prema njemu.
"Radi se o Tegan", započela sam.
Nate se okrenuo prema meni namrštena lica. "Adelinoj kćeri?"
Potvrdno sam kimnula glavom, zastala i ponadala se da je od¬mah shvatio. Bio je pametan čovjek, zašto bih uopće spominjala Tegan da joj on nije otac?
Oči su mu iznenada zasjale spoznajom, raspršivši namrgođenost. "O, Bože", promrmljao je. "Baš sam glup." Pljesnuo se po čelu. "To je bila ona, zar ne? Ona mala djevojčica neki dan, to je bila Tegan. Nisam je ni prepoznao. Ma, bio sam..."
Odmahnuo je rukom po zraku blizu glave. "Bio sam sav zbu¬njen jer si ti bila tamo. Sranje. To je bila ona. Kako je velika. Kako se nosi s...? Znaš, sa svim?" Iznenadila me njegova briga. Nikad pri¬je nije pokazao previše zanimanja za Tegan. Ponekad bi je čuvao sa mnom, tu i tamo joj pročitao priču za laku noć, ali on i ona nikad nisu imali puno toga zajedničkog. "Dobro je. Imamo boljih i lošijih dana. Trebala bih joj dogovoriti psihološko savjetovanje."
"Ti bi joj trebala dogovoriti savjetovanje?"
Potvrdno sam kimnula glavom. "Tegan živi sa mnom. Ja je odgajam. Njezina sam zakonska starateljica."
" Ti?" rekao je s nevjericom.
Nakostriješila sam se. "Da, ja. Što želiš reći time?"
Pružio je ruku i smirujući me položio je na moju podlakticu. "Ništa ne želim reći, samo, oboje smo bili tako sigurni da ne že¬limo imati djece, a sad kažeš da si njezina zakonska starateljica. Ja to ne bih mogao."
"Nije imala nikoga drugog. A i ja sam joj kuma. Morala sam je uzeti bez obzira na to kako sam mislila da će mi život izgledati. Uvijek mi je bila posebna, a i nije imala nikoga drugog."
"Bolja si osoba od mene. Jesi li mi to htjela reći?"
Odmahnula sam niječno glavom. "Radi se o Teganinu ocu."
Obrve su mu se digle od iznenađenja. "Njezinu ocu? Tu je? Saznala si tko je?" Potvrdno sam kimnula glavom.
"I želi biti uključen u Teganin život?" "Ne znam, nisam mu još rekla. Ne nalazim prave riječi. Ne znam kako će to primiti."
"Držim, ne najbolje", naglas je razmišljao. "Želiš li da idem s tobom? To mi pokušavaš reći? Jer ići ću. To je zadnje što mogu učiniti. Za tebe i za... Adele."
"O, Bože, Nathaniel, kad si postao tako glup?" puknula sam. "Ne razumijem", rekao je.
"Nate, ti si joj otac. Ti si Teganin otac."



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator
TRIDESET DRUGO POGLAVLJE
Teganino se lice pomaknulo u snu. Usnice su joj bile neznatno rastvorene, a kosa skrivena pod ružičastom svilenom mara¬mom. Voljela sam je gledati kako spava. Ponekad, na povratku sa zahoda usred noći, ušuljala bih se ovamo i gledala kako joj tamno plave trepavice titraju po nježnoj bijeloj koži ispod očiju, kako joj se dok spava zjenice ubrzano miču ispod kapaka. To je bila jedna od mojih povlastica sada kada sam se brinula o njoj. Mogla sam znatiželjno bdjeti nad njezinim snom. Uživati u njezinoj ljepoti. U njezinu spokoju. U tome kako lijepo raste.
Okrenula sam se s knedlom u grlu. Kad je spavala nalikovala je Nateu. Budna je bila miniAdele, ali u snu je imala očevo lice.
Prošlo je četiri ujutro. Ušavši u stan prije nekoliko minuta, od¬mah sam se ušuljala u Teganinu sobu provjeriti je li dobro. Bila je, naravno. Šmrcnuvši, uvukla sam sluz u nos nahladila sam se od predugog boravka vani. No, nije bilo samo to posrijedi. Proturječni, zbunjujući osjećaji koji su jurili kroza me brzinom rijeke koja je probila branu borili su se da ih oslobodim u bujici suza. Prsti su mi se žarili u najlonke kad sam posegnula u džep po maramicu koju sam žureći se nagurala onamo prije nego što sam ušla u taksi izašav¬ši iz Nateova stana. Na oči mi je navro novi val suza prisjećajući se hrabrog osmijeha na njegovu licu dok me ljubio na rastanku. Kako ću to objasniti Lukeu?
Nate je zurio u mene ukočenog izraza lica od onog trena kad su mu riječi "Ti si joj otac" doprle do mozga. Njegove su me jasne oči gledale kao da čeka da to poreknem. Zrak mu nije izlazio ni iz usta, ni iz nosa pa sam znala da ne diše. Iznenada mu se gornji dio tijela zanio i počeo je udisati snažno gutajući zrak poput muškarca bačenog u veliki nepregledni ocean roditeljstva koji je tek izronio na površinu.
"Mo...? Što...?" započeo je.
"Nate", pružila sam ruku da ga dodirnem, ali naglo se po¬vukao.
" Što to govoriš?" rekao je. "Što mi to govoriš?"
"Nate, istina je. Ti si joj otac."
Nate je skočio s klupe, jedan tren nepomično stajao, zario ru¬ke u kosu pa opet sjeo. Ruke, iste one ruke koje su prije nekoliko minuta erotično otkopčavale moj kaput, krenule su prema njegovu problijedjelom licu.
"Bez djece", rekao je Nate. "Uvijek smo govorili bez djece. A sad mi govoriš, što? Da imam dijete?"
Potvrdno sam kimnula glavom.
"Varaš se. To je zasigurno neka pogreška."
Niječno sam odmahnula glavom.
"Mora biti. Ja joj ne mogu biti otac. To nije moguće."
"Jesi li koristio kontracepciju kad si spavao s Adele?" upitala
sam.
Nate je napravio grimasu, zatvorio oči i posramljen niječno odmahnuo glavom.
"Onda je moguće", kratko i hladno sam odgovorila.
"Ali uvijek je govorila da je otac oženjen muškarac kojeg je upoznala preko posla. Da je to bio seks za jednu noć, da nije ka¬dar voljeti..." Nateov se glas razvukao kad mu je sinulo da je tim riječima uglavnom opisala njega. Čak i onaj dio o poslu bio je točan jer su naletjeli jedno na drugo nekoliko puta na poslovnim zabava¬ma prije nego što sam ga upoznala.
"Nije ti palo na pamet da je rodila dijete devet mjeseci nakon što si spavao s njom?" "Ne. Zašto bi? Nikad mi nije rekla. Nikad mi nije dala ni najmanji znak..." ponovno je stavio ruke na lice. "Koliko dugo znaš?" naposljetku je upitao kroz prste.
Spustila sam glavu, usredotočila se na svoje ruke koje su mi hladne i nepomične sjedile u krilu.
"Koliko dugo?" ponovio je malo glasnije, a ja odugovlačila još malo čekajući da shvati.
"Zato si otišla", rekao je. "Nikad nisam shvaćao zašto nisi željela razgovarati sa mnom, zašto mi nisi dala da objasnim. Saznala si i nisi mi rekla, samo si... Kako si mogla!" Opet je skočio na noge.
"Adele nije htjela da znaš", izjavila sam.
Nagnuo se prema meni. "Adele nije htjela da znam i ti si se složila s tim?"
"Ona joj je majka. Željela je što je manje moguće pometnji u Teganinu životu. Rekla mi je da ti ne kažem."
"Oh, ako je tako, onda dobro", rekao je. "ŠTO TO, DO VRAGA, GOVORIŠ?" izderao se. "TI SI BILA SA MNOM U VEZI, NE S NJOM, SA MNOM! TREBALA SI MI REĆI!"
Sad sam i ja ustala s klupe i odlučno otkoračala do njega, a tijela su nam se u srdžbi sudarila. "MISLIŠ KAO ŠTO SI TI ME¬NI REKAO DA SI POJEBAO MOJU NAJBOLJU PRIJATELJI¬CU?" izderala sam se natrag.
Prostrijelio me pogledom, a gornja mu se usnica izvila u posmijeh. "Odjebi", rekao je i bijesnim hodom počeo odlaziti dok ga je pohlepno gutala tamna noć.
Nagon mi je govorio da ga pustim da ode jer trebalo mu je vremena da se privikne na situaciju. Dobro, i jer nitko tako sa mnom ne može razgovarati. Čak ni on. A onda mi se vratio razum: bila sam sama u mračnom parku punom drveća i živica iza kojih bi mogli vrebati napadači ili čak socijalni radnici koji su mi pokušavali uzeti dijete. Pojurila sam za svojim bivšim zaručnikom.
Nije mi trebalo dugo da ga sustignem. Koračao je stazom, bi¬jesnim i odlučnim koracima. "Nate", dozvala sam ga. "Molim te! Stani! Molim te!"
Ali, Nate se promijenio otkako smo se razdvojili nije stao. Kako je bio nekoliko godina stariji od mene i mirne naravi, uvijek je stvari radije rješavao razgovorom negoli bijesno odjurio. Smatrao je da će se problemi samo pogoršati ne raspravimo li ih odmah. To se sada očito promijenilo.
"Nate", ponovno sam doviknula. Pričinja li mi se ili on to...? Da, ubrzavao je. "Nate! Daj da ti..." potpetica mi se okliznula na led, a noge poletjele u zrak nesvečano me otpremajući na zemlju.
Složila sam se na kamenito do. Kroz odjeću mi se trenutač¬no počela uvlačiti hladnoća. Nekoliko sekundi kasnije pomaknula sam nogu i uhvatila bolni lijevi gležanj. Moje desno koljeno, koje je nekako prvo udarilo o tlo, unatoč tome što me lijeva noga iz¬dala prva, boljelo je dovoljno da mi suze navru na oči. Moje crne najlonke bile su rastrgane na koljenu zamrljanom krvlju, na mjestu gdje mi je hladno do razderalo kožu. Još je suza navrlo kad mi je strelovita bol pojurila uz noge. Inače nisam bila sklona plaču, čak ni kad bi me ovako jako boljelo, ali što je sada u mom životu bilo kao inače? Što je u zadnjih šest mjeseci u mom životu bilo kao inače?
Ovo je bio savršen završetak traumatične večeri: napuštena u parku ne znajući kako da se vratim kući, osoba koja me pratila kući mrzila me i odjurila je, a i osjećala sam nevjerojatno jaku bol s obzirom na tako naizgled bezazlen pad.
Razmišljala sam još nekoliko trenutaka o tome koliko je cijela situacija smiješna i dopustila si da se valjam u samosažaljenju prije nego što sam se pomirila s tim da ću morati nazvati Lukea do dođe po mene. Podigla sam svoju crnu kožnatu torbu i kopala po njoj dok nisam pronašla mobitel. Dok sam ga izvlačila, iz torbe je na zemlju izletio crtež. Tegan ga je nacrtala prošlog utorka ujutro dok me čekala da je odvedem u školu. Bila je to kuća sa žutim suncem na nebu i crvenim cvijećem u vrtu. Na donjem prozoru stajale smo nas dvije, nacrtane kao štapići, kako mašemo. Impresioniralo me kako je pogodila moju frizuru iza duža, naprijed kraća sa šiškama
preko lica. Gotovo savršeno ju je skinula. Sebe je nacrtala sa žutim kikama, a obje smo imale crvene haljine. Dala mi je taj crtež dok smo pješačile prema školi govoreći: "Možeš ga držati negdje na poslu." Bio je to način da se poveže s mojim životom kojem nije imala pristup. Bila je opčinjena tom stvari koja se zvala "posao". Htjela je znati baš sve što sam radila kad nije bila sa mnom. Kad bih došla po nju, često bi pitala jesam li imala dobar dan na "svom poslu", ispitivala me s kim sam razgovarala i što sam radila toga dana, koliko sam telefonskih razgovora obavila, koliko elektroničke pošte poslala. Bio je to svijet kojem je željela imati pristup na bilo koji način.
Gurnula sam crtež natrag u torbu i ponovno potražila mo¬bitel. Pritisnula sam tipku za zvanje svog kućnog broja pa zastala prije nego što sam ga pozvala. Luke će doći, naravno, ali morat će probuditi Tegan, staviti je u auto, dovesti se...
"Jesi li dobro?" upitao je Nate zaustavivši se preda mnom.
Kimnula sam mu spustivši glavu kako ne bi vidio suze u mo¬jim očima. Nisam htjela da zna da sam plakala ne samo jer sam se ozlijedila, nego i zato što me uzrujao. Spremila sam mobitel dok mi je pomagao ustati. Držeći se za Natea, odšepala sam do obližnje klupe koja je, poput tla, bila skliska od mraza. Sjedili smo jedan čas šutke jedno pored drugog, a onda je pružio ruke prema meni. Prsti su mu obujmili donji dio mojih bedara i nježno mi je podigao noge na svoje krilo. Zadigao mi je haljinu, zagledao se u moje rasječeno koljeno i natečeni gležanj.
"Pogledaj ti nju", rekao je s uzdahom kajanja.
"Bolje ne bih ako ne moram." Krišom sam obrisala oči.
Iz džepa je izvukao papirnu maramicu. "Ne brini, čista je", rekao je brišući kamenčiće i krv s rane.
Sjedili smo u tišini: ja zureći u tamne brežuljke parka i vrhove drveća koji su probadali crno nebo, on čisteći moje koljeno.
"Adele je bila i moja prijateljica, znaš", rekao je tiho glasa punog tuge. "Bila mi je jedna od najbližih prijatelja i sad je nema. A nitko mi nije javio. Pročitao sam u nekim novinama. Bila je toli¬ko velik dio našeg života, mog života, a onda je umrla." Prestao je
tapkati po mom koljenu. "Zašto mi nisi javila?" Zurio je u mene sve dok ga nisam pogledala. "Zar me toliko mrziš?"
"Ne mrzim te, Nate, nisam razmišljala. Kad je umrla, mučila sam se preživjeti svaki dan i nisam se sjetila gomile toga. Jedno od toga je bilo i javiti tebi da je umrla. Sve se dogodilo tako iznenada. Znala sam da je smrtno bolesna, ali nisam mislila da će umrijeti. Rekla mi je da će umrijeti, ali nisam posve vjerovala u to. Još uvijek donekle ne vjerujem."
Nate je kimnuo glavom. "Zadnje što sam joj rekao bilo je da mi je uništila život. I da ću je mrziti zbog toga dokle god je živa." Nate je zatvorio oči. "Kad si otišla, nazvao sam je i pitao je zašto ti je rekla. Kazala je da je bilo slučajno, ali nisam je slušao. Derao sam se na nju, rekao joj... rekao joj da je ljubomorna kučka, da je mrzim. Da nam je svima uništila živote." Odmahnuo je glavom očiju i dalje zatvorenih. "Ona je prva osoba koju poznajem a da je umrla. Čak su mi i bake i djedovi još živi. Ja..." Ganut, ostao je bez glasa. Primila sam ga za ruku. Prsti su mu se omotali oko mojih i čvrsto me držali. "Želim da znaš da nismo planirali."
Podigla sam glavu prema noćnom nebu, hladan vjetar projurio mi je preko lica, a njegova oštrina ohladila kožu. "Nate, ne želim razgovarati o tome." Prsti su mu se čvršće stegnuli oko mojih i spustila sam glavu prema njemu. "Muka mi je svaki put kad mi¬slim na to. Kad sam se doselila ovamo, povraćala sam svaki put kad sam razmišljala o tebi i Adele... Ponekad mi još uvijek dođe da povraćam. Povremeno pogledam Tegan i sjetim se tko je ona zapra¬vo, što znači to što postoji i moram se okrenuti od nje jer budem preplavljena spoznajom kako je nastala. Ne zbog nje nju volim zbog okolnosti. I to me boli. Ne tako da me tjera na plač. Ne tjera. Nego me kida iznutra... Ne mogu razgovarati o tome. Mislila sam da ću moći, ali ne mogu. I zato nemojmo sada o tome, dobro?" "Zašto si mi onda rekla za Tegan?"
"Jer zaslužuješ da znaš."
"Mogla si mi reći preko telefona."
"Ne, nisam. Još nešto..."
"Što?"
"Moram zatražiti nešto od tebe. Adele je željela da posvojim Tegan. Pokušavam to provesti. Ali ako posvojenik ima živućeg rodi¬telja s poznatim prebivalištem, tada posvojitelj mora dobiti njegovu suglasnost. Trebam da se u moju korist odrekneš svih prava na Te¬gan kako bih je mogla posvojiti."
Nate je odmahnuo glavom. "Tek sam saznao da imam dijete, a tražiš od mene da ga se odreknem?"
"Ti ne želiš djecu. I sam si to rekao prije nepunih pet minuta."
"Ni ti nisi željela pa si je prihvatila."
"Morala sam. Oduvijek sam bila druga osoba u Teganinu ži¬votu, to znaš. Ali ti ne moraš. Možeš samo..."
"Ne", prekinuo me. "Ne možemo ovdje razgovarati o tome. Hladno je i umorni smo. Moramo to raspraviti kako treba. Uosta¬lom, koljeno ti treba očistiti, a gležanj poviti."
"Dobro. Hajdemo vidjeti možemo li dozvati taksi."
Nate se nagnuo prema meni, prislonio mi ruku na lice i zagle¬dao se ravno u moje oči. "Dođi k meni", rekao je. "Molim te."
"Mama Ryn", inzistirao je Teganin glas dok me povlačila za ruku.
Htjela sam zaplakati i prije nego što sam otvorila oči. Toliko dugo nisam spavala, a sad me bude iz dubina ovog predivnog sna.
"Mama Ryn", ponovila je Tegan.
"Da?" promrmljala sam.
"Zašto si odjevena? Jesi li opet tako spavala?"
Prostenjala sam. Nisam valjda opet zaspala za vrijeme seksa? To bi bilo veoma glupo s moje strane uzevši u obzir da se već go¬dinama nisam ševila s Nateom. NATE! Oči su mi se munjevito otvorile i zatekla sam se kako ne gledam u prozor svoje spavaće sobe, nego u televizor i crvenu vreću za sjedenje jer mi je tijelo bilo skvrčeno na sofi.
Kroz glavu su mi proletjele slike protekle noći: kako odlazim k Nateu, kako mi čisti koljeno i stavlja flaster na ranu, kako mi njegovi snažni prsti utrljavaju Deep Heat u gležanj koji nije izgledao tako loše da trebam zavoj, kako pijemo čaj sjedeći jedno pored drugog gledajući televizor, ali ne pričajući, kako mi poziva taksi. Sjetila sam se i da me pokušao nagovoriti da prespavam kod njega govoreći da će me odvesti kući ujutro kad bude manje umoran, ali bila sam ustrajna da odem. Zbog oboje. Provjerivši Tegan kad sam se vratila, stajala sam u hodniku ne znajući bih li se uvukla u krevet k Lukeu ili ne. To bi ga probudilo pa bismo razgovarali ili vodili Ijubav, a nijedno od toga nije me privlačilo. Završila sam sklupčana na sofi i zaspala posluživši se kaputom kao dekom.
Luke je stajao za štednjakom i pripremao po mirisu reklo bi se slaninu i jaja. I prepečenac uz to. Prema načinu na koji je stajao visoko tijelo ukočeno, leđa savršeno ravna izbjegavao me gledati.
"Vidiš? Imaš odjeću na sebi", potvrdila je Tegan.
"Da, vidim", odsutno sam rekla.
"Pusti Ryn na miru", Luke je rekao Tegan. "Sigurno je mrtva umorna. Dodi sjesti i doručkovati."
Tegan, koja bi odletjela na Mjesec da Luke to zatraži od nje, odskakutala je do njega i uzela tanjur s hranom koju je za nju pri¬premio.
"A da odeš još malo u krevet?" Luke mi je rekao zaposlen stavljanjem jaja i slanine na svoj tanjur. "Donijet ću ti šalicu čaja i doručak za sat vremena." I dalje me nije gledao. Ustala sam. Mo¬rala sam to s njim raspraviti, morao je shvatiti da mu nisam bila nevjerna.
"Tvoja narančasta haljina cijela je zgužvana", prokomentirala je Tegan.
"Pa da", rekla sam pogledavajući Lukeov crvenonarančasti svileni dar. "Morat ću je izglačati."
"Morat ćeš", prekorila me.
Luke se usudio potražiti me pogledom obuhvaćajući njime mo¬ju zgužvanu pojavu pa ustuknuo od boli ugledavši nagurane najlonke u džepu mog kaputa. Munjevito je odvratio pogled opržen mišlju što najlonke imaju raditi u džepu kaputa. "Hajde, idi u krevet", naredio
je Luke. "Donijet ću ti sendvič sa slaninom i prepečeni kruh s ke¬čapom."
"Hvala", promrmljala sam. Trenutak da ga razuvjerim je pro¬šao, a drugi mi se možda ne ukaže. Možda nastavi vjerovati da sam ga izdala.
"Tost počinje na T!" oduševljeno je ciknula Tegan kad je ugledala svoj tanjur.
"Da, T kao >Trpaj taj doručak<."
"Ne!" zahihotala se Tegan. "Nego T kao Tegan!"
"Može biti i to", nasmijao se Luke, "ali meni znači >Trpaj taj doručak<•"
Ponekad se bolje slaže s njom nego ja, pomislila sam dok sam se vukla u krevet.
Iz sna me ponovno probudilo nježno drmanje. Otvorila sam oči i ugledala Lukea na rubu kreveta. Na ormariću pored kreveta stajala je velika šalica čaja i tanjur sa sendvičem. Zar sam spavala samo sat vremena? Imala sam osjećaj da sam spavala danima.
"Mislio sam da je najbolje da te probudim prije nego što odem", rekao je Luke izbjegavajući me gledati u oči.
"Odeš?" rekla sam zijevajući i uspravljajući se.
"Da, moram nešto obaviti. T se igra u svojoj sobi, dobra je. Ali mislio sam da bih ti trebao reći prije nego što odem jer znaš kakve joj sve vragolije znaju pasti na pamet."
"Što moraš obaviti?" upitala sam ga.
"Raditi, u svom stanu. Vidimo se kasnije." Luke se podigao s kreveta, ali pružila sam ruku, uhvatila ga i zadržala.
"Što se zbiva?"
Teško je sjeo na krevet napokon me pogledavši. "Ti reci meni."
Nisam rekla ništa, ne znajući što da kažem. Koliko bi želio znati? Zacijelo ne sve. A uostalom, kako bih mu objasnila? Nije znao koliko je složen moj i Nateov odnos i da gospodin Turner nije samo bivši, ni bivši "onaj pravi", nego da je... Nate.Jednostavno i složeno u isti mah.
"Gle, Ryn", rekao je nakon moje podulje šutnje, "bit ću iskren, ne znam kako da se nosim s ovim. Nikad prije nisam bio u takvoj si¬tuaciji. Znaš što osjećam prema tebi i Tegan, vas dvije postale ste moj život. Ali on joj je pravi otac i očito je da između vas ima nečeg."
"Nema!" usprotivila sam se.
"Ne? A zašto me onda ne možeš gledati u oči duže od dvije sekunde? Zašto sinoć nisi došla u krevet? Zašto čudno hodaš? Na¬dam se da se nisi pojebala s njim, ali ne bih se iznenadio da jesi jer znam da ga još voliš."
"Rekla sam ti, ne volim ga više."
Luke je razmotrio to što sam rekla. "Ne mogu se nositi s tim. Najbolje da odem, razgovarat ćemo kad budem manje ljut. Da, ta¬ko se osjećam, ljut sam. Nije pošteno." Stao je. "Ne želim sad o tome. Ne s Tegan u drugoj sobi i prije nego što razmislim."
"Dobro", promrmljala sam. Nije bilo načina da mu utuvim u glavu da nisam bila nevjerna.
Umjesto da ode, nepomično je sjedio zureći u vrata pa upi¬tao: "Jesi li?" "Nisam", odgovorila sam. Neki bi se uvrijedili da im partner postavi to pitanje, ali i ja bih pitala da sam na njegovu mjestu. Nije se radilo o nedostatku povjerenja, nego o potrebi da znaš. Potrebi da ne izluđuješ samog sebe pitajući se što ako su...? Jesu li...? Nisu li...? To je također bio način da drugoj osobi kažeš da joj vjeruješ. Da joj vjeruješ da će ti reći istinu. "Nisam ga ni poljubila, Luke."
"Jesi li željela s njim spavati?" upitao je.
Bez oklijevanja odgovorila sam: "Ne."
" Zbilja? "
"Da, zbilja. Rekla sam mu za Tegan, posvađali smo se na uli¬ci, onda sam pala i povrijedila noge zbog toga šepam, a ne zato što sam imala maratonski seks. Otišla sam k njemu da se sredim to je sve, ništa se nije dogodilo. Onda sam uzela taksi i došla kući. Nisam došla u krevet jer su bila četiri sata ujutro i nisam te htjela probuditi. To je sve. Ništa se drugo nije dogodilo."
"Hoće li potpisati?"
"Ne znam. Bio je toliko izvan sebe kad sam mu rekla da je Teganin otac da nije mogao razmišljati ni o čemu drugome."
"Ozbiljno nisi željela spavati s njim?" "Ozbiljno."
"Dobro. Dobro. Mrdni se", rekao je i legao pored mene. Omotala sam ruke oko njega i stisnula se uz njegovo čvrsto tijelo odmarajući lice na njegovim leđima. Sklopila sam oči i pustila da utonem u stan.
Rekla sam mu istinu. Nisam željela spavati s Nateom. Ni naj¬manje. Željela sam ga ljubiti. Željela sam ga grliti. Željela sam voditi Ijubav s njim. I poslije, željela sam ga opet gledati kako tone u san. Ali ni u jednom trenutku nisam željela spavati s njim.
Nisam to mogla reći Lukeu. Luke ne bi shvatio da je sinoć bi¬lo kao da sam zakoračila natrag u sjećanje, kao da sam postala ona stara Kamryn koju nikad nisam imala priliku prerasti. Događaji koji su se zbili nakon Adelina priznanja ukrali su mi život i ličnost koje sam voljela. Da, voljela. Svi moji sinoćnji osjećaji prema Nateu bili su takvi zbog toga. Zato što sam se prisjećala vremena kad sam bila s muškarcem kojeg sam obožavala, vremena kad sam znala kako je to biti neupitno željena i voljena. Zato što sam se prisjećala vreme¬na kad je moja najbolja prijateljica bila živa, a Tiga nepovrijeđena zlostavljanjem i gubitkom. To što sam sinoć poželjela Natea nije nimalo nikakve veze sa žudnjom prema drugom muškarcu, nego za žudnjom prema drugoj meni. Željela sam biti u drugom vremenu i bila sam spremna žrtvovati ovo što imam sad da to dobijem.
Luke to ne bi shvatio. Ni ja ne bih shvatila da je on meni pokušao reći to isto za svoju bivšu zaručnicu, Nicole. Vidjela bih to kao izdaju, bez obzira koliko iskren bio. Uostalom, nisam više namjeravala vidjeti Natea. Namjeravala sam mu samo poslati do¬kumente i to će biti to. Stoga ionako nije bilo važno što sam sinoć osjećala, važno je bilo samo ovo sad.


TRIDESET TREĆE POGLAVLJE
Kuc, kuc, kuc!
Pogledala sam ulazna vrata stana pitajući se tko kuca. Luke, koji je bio vani s Tegan, imao je ključ, a Betsy, s kojom sam dijelila ured na poslu, više me nije posjećivala zbog straha da ne sretne Tegan nije znala što bi s malenom djecom. I tu je završa¬vao popis ljudi koji bi navratili bez prethodne najave.
Zakvačila sam debeli lanac koji sam postavila otkad je moj stan postao i Teganin dom, oprezno otvorila vrata i provirila.
Nate.
Nisam ga ni čula ni vidjela tjedan dana od večere, rekla sam samoj sebi da ču mu poslati dokumente neki drugi dan, a taj neki drugi dan još nije stigao. Zalupila sam vrata, drhtavim rukama ski¬nula lanac pa ih opet otvorila. "Sto ti radiš ovdje?" upitala sam, a drhtavica iz ruku preselila mi se u glas.
"Želio sam te vidjeti."
"Ne možeš se pojaviti tek tako, nenajavljen."
"Mogu, jer jesam", uzvratio je.
"Kako si znao gdje živim?"
"Čuo sam kad si taksistu rekla svoju adresu." Potapšao se po sljepoočnici. "Mozak mi radi k'o urica."
"što želiš?" upitala sam ga glasa obojenog neprijateljstvom i strahom. Ovo neće završiti dobro. Luke je samo tražio povod da nasrne na njega. A Nate, ljubomorni muškarac s kojim sam bila u vezi šest godina, vjerojatno bi jedva dočekao priliku da dobrano namlati muškarca s kojim spavam.
"Kao što sam ti rekao, želim te vidjeti. I Tegan."
Tijelo mi se napelo od navale straha. "Zašto?"
"Ona je... Gle, moramo li o tome pred vratima?"
"Ne, naravno da ne." Zakoračila sam ustranu da ga pustim unutra i pokazala ravno naprijed prema dnevnoj sobi/kuhinji.
Nate, odjeven u plave traperice i crni džemper visokog ovrat¬nika, nije sjeo. Promotrio je moj dnevni boravak obuhvativši pogle¬dom policu za knjige, krem sofu zamrljanu mnoštvom boja tijekom proteklih nekoliko mjeseci, veliku crvenu vreću za sjedenje koja je živjela pokraj televizora, crveni tepih koji je završavao kod malog stola za ručanje odvajajući kuhinjski prostor od prostora dnevnog boravka. Nastavio je promatrati bijele kuhinjske ormariće s radnom pločom od imitacije prirodnog drveta, zatrpanom stvarima od do¬ručka i ručka koje sam namjeravala oprati čim skupim dovoljno snage da odlijepim svoje umorno tijelo sa sofe.
"Gdje je ona?" Smanjio je udaljenost između nas pa sam mo¬rala podići pogled uz njegovo metar i osamdeset osam centimetara visoko tijelo da mu vidim lice.
"Ona... Luke ju je odveo u park da nahrane patke, odnosno, bolje rečeno, ona je odvela Lukea. Sinoć je zaključila da će patke umrijeti od gladi ne bude li ih osobno nahranila i nije nam dala mira sve dok je nismo pristali odvesti onamo danas poslije karatea. Luke se dobrovoljno javio kako bi se izvukao od pranja suđa."
Lice mog bivšeg zaručnika izobličilo se od kivnje. "Često je vo¬di van, a?" oštro je upitao. Nikad nisam čula taj duboki, optužujući, zlobni prizvuk u njegovu glasu. Malo me plašio. "Pravi obiteljski čovjek, je li?"
"Nate, prestani." Dotaknula sam mu ruku. "To nisi ti."
Duboko izdahnuvši, cijelo mu se tijelo opustilo. "Ne, nisam, zar ne?" odmahnuo je glavom. "Sav sam izvan sebe, većinu vremena ne
znam što radim i osjećam." Udaljio se od mene i smjestio na sofu. Sjela sam pored njega.
"Što radiš ovdje?" ponovno sam upitala.
"Nisam lagao, želim vidjeti Tegan."
Panično sam ponovno ustala. "Ali zašto?" "Bez obzira na to kako je došla na svijet, ona je moja kći. Moram prihvatiti odgo¬vornost za nju."
0, ne. Ne. Možda je isprva nisam željela, ali to ne znači da bih sada mogla živjeti bez nje. Ona je bila moja jedina veza s Adele. Obećala sam joj da ću se brinuti o njoj, da ću je posvojiti. A i voljela sam je, trebala sam je. Što ako se Nate zaljubi u nju pa je bude želio?
"Zašto? Ti ne želiš djecu. Hoćeš li zatražiti skrbništvo?"
Nate se užasnut odmaknuo, a crte njegova lica izražavale su da je pogođen time što sam rekla. "Ma, ne!"
"Zašto je onda želiš vidjeti?"
"Kamryn, ona je moja kći."
"Ali ti ne želiš djecu."
"To je prijeporno, zar ne? Imam dijete i moram se nositi s tim."
"Ali ako ne želiš skrbništvo, zašto je onda želiš vidjeti?"
"Kakva bih ja to osoba bio kad je ne bih ni pokušao upoznati prije nego što je se odreknem?"
"Ne razumiješ, neće mi dati da je posvojim ako si prisutan u njezinu životu. Mogli bi zaključiti da si sposoban brinuti se za nju, a to znači da mi neće dati da je posvojim."
Njegove su me oči proučavale nekoliko sekundi. "Zar si oče¬kivala da se odreknem svojih roditeljskih prava i odem samo tako?"
Tako sročeno, to što sam tražila od njega zvučalo je bešćutno a on nije bio takav. "Ne, naravno da ne... Ne znam."
"Kam... Ryn, nismo ni počeli razgovarati o onome što se do¬godilo između nas. Ne odlazim dok to ne riješimo."
"Ne možemo stvari ostaviti ovakvima." Nate je provukao pr¬ste kroz moju kosu, milovanjem ulijevajući utjehu u moje vene. Znao je da će me to smiriti, katkad bi me uspavalo. Moje dvije najomilje¬nije stvari bile su milovanje po kosi i ljubljenje vrata. Nate je to znao, Luke nije. "Želim popraviti stvari. I, koliko god to bilo neočekivano, moram prihvatiti tu novu odgovornost... Kako stojite s novcem? Tre¬bao bih početi davati novac za nju."
To nije bilo ono što sam željela čuti. Željela sam da bude neza¬interesiran jer mi neće dopustiti da je posvojim ako je on prisutan u njezinu životu. Ali, takav je bio Nate: iskren i plemenit. Dobar čovjek.
"Mogao bih odvojiti dvjesto pedeset funti mjesečno. Je li to u redu?"
Ponovno sam se skupila. Taj bi nam novac bio dar s neba. Premda nam je Luke pokušao financijski pomoći, odbijala sam od njega uzimati novac za Tegan. Ja sam bila odgovorna za nju, ne on, i nisam se htjela oslanjati na nekoga tko bi u jednom trenutku mo¬gao nestati. Nisam živjela na sedmom nebu, znala sam da postoji mogućnost da Luke i ja ne ostanemo zauvijek zajedno.
Nate je skliznuo sa sofe, kleknuo pred mene i zagrlio me. "Ho¬će li to biti dovoljno? Možda da ti usto dam i određenu svotu sa štednje, možda onda tih dvjesto pedeset bude dovoljno. Tri tisuće, recimo. Ne brini, neću ih tražiti natrag, dat ću ti ih bez obveza. Zauvijek, bez obzira što se dogodi s nama. Otvorit ću račun za nju
o kojem ćeš ti voditi brigu dok ne navrši osamnaest godina, a kako bude rasla, vidjet ću hoću li moći odvajati više. Zapravo, morat ću davati više kako bude odrastala, tu nema sumnje, zar ne?"
"Nate, ja... Hvala ti."
Podigao mi je glavu i zagledao se u moje oči palčevima mi obrisavši suze. "Ryn..." otpočeo je, ali ga je ušutkao zvuk ključa u bravi. Oboje smo nagonski skočili na noge okrenuvši se prema vratima. Hitro sam obrisala suze s očiju.
"Vratili smo se!" otpjevušila je Tegan dok su ona i Luke upa¬dali kroz ulazna vrata pa ušli u dnevnu sobu. Tegan, u svom crve¬nom zimskom kaputiću, s crnim čupavim šeširićem na glavi, crnim šalom oko vrata i crnim čupavim rukavicama na rukama, zastala je na vratima kad je ugledala visokog bijelog muškarca kako stoji po¬red mene. Luke, koji je bio dva koraka iza nje, također je stao kao ukopan.
"Jeste li se lijepo zabavili?" upitala sam šmrcanjem uklanjajući ostatke suza.
"Da", Tegan se široko osmjehnula, a njezine znatiželjne plave oči preletjele su s mene na Natea. "Tko je to?" upitala je kad je napetost za nju postala prevelika.
"Ovo je Nate. Sjećaš se kad sam ti rekla da je on moj stari prijatelj?"
"Imala si lijepu haljinu", rekla je Nateu.
Nate se komično namrštio. "Ne, svojevremeno sam vidio kra¬snih haljina, ali nikad ih nisam nosio. To ti mogu obećati."
Tegan se nasmijala premda je načinila korak unatrag i prilije¬pila se uz Lukeovu nogu tražeći sigurnost, prisutnost nekoga po¬znatog. "Ne ti!" zahihotala se. "Mama Ryn. Ona je imala lijepu haljinu jer se trebala udati." Podigla je ruku u čupavoj rukavici upirući u njega. "Za tebe."
Zavladao je šok. Činjenica da smo Nate i ja bili zaručeni bila je tema koju nitko od nas ne bi spomenuo da Tegan to nije izgovo¬rila.
"Tako je", rekla sam oporavljajući se prva. "Nisam znala da se sjećaš toga."
Tegan se široko osmjehnula. "Sjećam se." Podigla je pogled prema Lukeu tražeći pohvalu. Široko joj se osmjehnuo pa se spu¬stio na koljena i posegnuo prema njezinim tenisicama. "Kako si ti pametna curica", rekao je Luke odvezujući i izuvajući joj tenisice.
Kad je ustao, Luke me upitno pogledao. "Luke, ovo je Nate. Nate, ovo je moj dečko, Luke." Nate je obišao sofu i ispružio ruku. Luke ju je nerado stisnuo.
"Drago mi je", rekao je Nate.
"Također", uzvratio je Luke. Dobro sam znala taj izraz lica i boju glasa kao onog trenutka kad smo se upoznali.
"Jesi li ti dečko mame Ryn?" upitala je Tegan, čisto u slučaju da nas dosad već nije dovoljno uznemirila.
"Bio sam, davno", odgovorio je Nate. "Ali više nisam. Sad je Luke."
Tegan se doimala zadovoljna time, nabrala je nos i usta i slažu¬ći se kimnula glavom. Luke je izgledao kao da bi mogao odalamiti Natea iz čiste razonode.
"Hranili smo patke, zar ne, Luke?" rekla je Tegan.
"Nego što", Luke je odgovorio.
Nateovo se lice raznježilo, sasvim se usredotočio na Tegan, a na licu mu se pojavio osjećajan osmijeh. "Zbilja?" rekao je Nate. "A koje su boje bile?"
"Boje patke", zahihotala se Tegan.
"O, jarko žute znači?"
"Ne!" ciknula je Tegan.
"Pa, te je boje patka u mojoj kadi."
Odakle Nateu ova sposobnost razgovaranja s djecom? Prije bi pobjegao glavom bez obzira kad bih ga, kad bismo je čuvali, zamo¬lila da je samo pripazi dok odem na zahod.
"Nije ih bilo jako puno. Bile su smeđe. I zelene i ljubičaste sa žutim oko vrata. Luke je rekao da odlete nekamo preko zime."
"Dobro, bolje da krenem", rekao je Luke.
Nate je odvojio pogled od Tegan, načas nelagodno pogledao Lukea u oči pa se okrenuo prema meni. "Idem ja. Večeras moram raditi." Nagnuo se i pritisnuo svoje tople usne na moj obraz. Srce mi se ubrzalo kad me dodirnuo. "Bok", rekao mi je. "Luke." Ispružio je ruku i on i Luke su se rukovali. "I Tegan", sagnuo se na njezinu visinu, "jako mi je drago što sam te opet vidio. Vidjet ćemo se opet uskoro, dobro?" Ispružio je ruku i rukovali su se, a na licu joj se vidjelo veselje što se odnosi prema njoj kao prema odrasloj osobi.
Luke je stiskao zube na rubu da odalami Natea dok je ovaj prilazio vratima. Zadržala sam dah uplašena da će to i učiniti s tim otrovnim pogledom u očima, ali onda je zakoračio ustranu. Nateov odlazak obilježilo je zaključavanje brave kad su se vrata za njim zatvorila.
"Baš je drag", rekla je Tegan ušavši u sobu i skočivši na sofu. I dalje je bila u kaputu, šalu, šeširu i rukavicama. "Ali ne tako kao Luke."
Strgnula je rukavicu, podigla daljinski upravljač i počela preba¬civati televizijske programe nezainteresirana za ovaj svijet sada kad je prošlo uzbuđenje posjeta.
Lukeove oči preletjele su s mene na hodnik uza slabo nagi¬njanje glave. Otišla sam za njim u svoju spavaću sobu i zatvorio je vrata za mnom.
"Ne sviđa mi se što dolazi ovamo", siknuo je Luke.
"Nisam ga zvala da dođe, sam je došao."
"Ma nemoj."
"A ne, Luke, čekala sam da ti odeš na neodređeno vrijeme pa da ga pozovem na ševu."
"Ne sviđa mi se što dolazi ovamo", ponovio je.
"Ovo je moj stan."
"Je li pokušao što?"
"Konačno prelaziš na stvar. Ne, nije pokušao ništa, a čak i da je što nije ništa se ne bi dogodilo. Sad sam s tobom."
" Što je htio?"
"Vidjeti Tegan."
Luke se trgnuo. "Želi je?" zvučao je jednako uspaničeno kao što sam se ja osjećala.
"Ne znam. Zato sam plakala kad ste ušli. Ti to, naravno, nisi primijetio. Nismo si zaljubljeno gugutali, bila sam prestravljena jer želi preuzeti odgovornost za nju, što bi moglo imati svakakvih im¬plikacija na moj zahtjev za posvojenje."
"Sranje." Luke je sjeo na krevet.
"Nikad ga nisam vidjela takvog s djetetom, čak ni s Tegan. Ali nikad ga prije nisam vidjela s vlastitim djetetom. Bojim se, Lu¬ke." Sjela sam do njega i zagrlio me. "Bojim se da će se zaljubiti u nju, da će je htjeti uzeti, da ću je izgubiti, da ću iznevjeriti Adele." Stavila sam dlan na čelo. "Bojim se, Luke."
"Sve će biti u redu", neuvjerljivo je rekao. "Obećavam, sve će biti u redu."
Nije shvaćao da se nisam samo bojala da ću izgubiti Tegan, bojala sam se i Natea. Vidjevši ga s Tegan, kako se trudio oko nje, zapitala sam se bismo li mogli uspjeti kao obitelj Nate, Tegan i ja. Bojala sam se, jer sam po prvi put dvojila o Lukeovu mjestu u našim životima.


TRIDESET ČETVRTO POGLAVLJE
R
ulja poslije posla, ljudi koji posrćući izlaze iz ureda, trgovina, željezničkih postaja, raznih mjesta na kojima rade i ulaze u najbliži kafić, bilo je nešto čemu sam nekoć i ja pripadala. Betsy, Ruby, ja i još nekolicina ljudi iz Angelesa često bismo se uputili u obližnji kafić zapiti teško zarađene plaće. Otkad sam naslijedila Tegan, krug prijatelja koje sam viđala izvan posla spao je na... Lukea.
Prijatelji su me rijetko viđali izvan radnog vremena. Jedno¬stavan razlog tome bio je taj što nisam voljela izlaziti i ostavljati Tegan. Njoj to možda ne bi smetalo, ali ipak nisam. Čak i kad sam bila kod kuće, ionako sam veoma rijetko bila posve prisutna. Raz¬mišljala sam o poslu koji moram odraditi. Kupnji. Pranju. Glačanju. Pospremanju. Kako rastegnuti plaću na nas dvije. Činjenica je bila da joj nisam posvećivala dovoljno pažnje, ali trudila sam se koliko sam mogla. Također, pomisao da ostavim Tegan samu s nekim koga ne poznajem bila mi je prestrašna. Zato i jesam bila tako sretna što imam Lukea u situacijama poput večerašnje odlazak na moje prvo piće poslije posla nakon dugo vremena. Oni su sada bili kod kuće i vjerojatno pripremali večeru, okrećući cijeli stan naglavačke. Uvijek kad bi kuhali izvukli bi sve lonce i sav pribor. Obično su pripremali "sve u lonac". Recept smo smislile Adele i ja kad smo studirale. Doslovce bismo uzele sve što bismo našle u hladnjaku.
ubacile to u lonac i nadale se najboljem. Katkad bi bilo izvrsno, katkad odvratno. Ali uvijek smo se zabavile pripremajući ga. Tegan ga je vratila u život kada su ona i Luke prvi put pripremali večeru za mene. Najvjerojatnije će me kad se vratim kući dočekati kombi¬nacija luka, rajčice i kukuruza i, naravno, najbolji dio večeri provest ću pospremajući za njima. Ali nije mi to smetalo jer bi se uvijek zabavili kad bi kuhali, a to je bilo najvažnije.
Probijala sam se kroz gomilu tjelesa koja su stajala u Paragonu, pomodnom kafiću u centru Leedsa. Neki ljudi pored kojih sam se provukla još su na sebi imali zimske kapute, većina ih je zaštit nički stajala iznad svojih torbi, a svi su imali neko piće u rukama. Zaboravila sam kako ta mjesta znaju biti krcata, kako zrak bruji razgovorom, a prostor je preplavljen dimom. U prazninama između tijela tražila sam Natea. Dogovorili smo se naći na kratkom piću jer se te večeri u Leedsu nalazio s prijateljima. Spazila sam ga kako sjedi za stolom u kutu zureći u poluispijenu čašu piva. Čaša bijelog vina za mene stajala je njemu nasuprot. To me vratilo unatrag u vrijeme kad smo se nalazili poslije posla. On bi stigao prvi i kupio mi piće, onda bih došla ja i kupila Adele piće, a onda bi se pojavila ona jer je zadnja završavala s poslom.
Tek što sam otpila prvi gutljaj prve čaše vina nakon dugo vre¬mena, Nate je upitao: "Hoćeš li reći Tegan da sam joj otac?"
Njegovo me pitanje podsjetilo na to zašto volim biti s Lukeom. Luke je predstavljao normalnost. S njim nije bilo velikih oscilacija osjećaja. Normalnost nije bila začinjena uzbuđenjem, no kad ti je život stalna poniruća spirala osjećaja, gdje jednu minutu imaš na¬pad grčevitog smijeha od kojeg se hvataš za bok, a već drugu zarivaš nokte u dlanove da prestaneš jecati, mnogo joj je toga išlo u prilog. Običnost je bila tražena roba. Roba kojom Nate i ja više nismo trgo¬vali. Uvijek smo bili usred nečega velikog i dramatičnog, poput ovog.
"Ne znam", odgovorila sam. Spustila sam čašu na stol i pr¬stom pratila teksturu kvrgavog drveta na površini stola. "Tegan je pametna curica, zna da visiš kod nas s nekim razlogom." Nate je dvaput navratio k nama od onog neočekivanog posjeta prošle nedjelje ponajprije da mi da pojedinosti o bankovnom računu koji je otvorio za Tegan. Položio je na njega tri tisuće funti kao što je obećao. Dvije večeri poslije donio je gotovinsku karticu računa. Tegan je bila oprezna u njegovu društvu, pomno ga je držala na oku dok mu je postavljala pitanja o poslu i oprezno odgovarala na njegova pitanja o školi. Luke nije bio sretan što Nate dolazi, ali nije prigovarao jer je očajnički želio da Nate potpiše potrebne dokumente i izađe iz naših života.
"Tako to vidiš, kao da visim kod vas?" upitao je Nate. "Kao gadan vonj?"
"Ne budi takav, Nate. Samo ne znam je li spremna čuti da si joj otac."
Nate je iskapio pivo i nije krenuo zatražiti još jedno. S njim je jedno piče uvijek značilo jedno.
"Tegan nije imala >tatu< prvih godina svog života i sad je..."
Nije odvojio pogled od čaše i dalje zureći u nju. "Hajde, reci."
"I sad joj je >tata< Luke, premda to nikad nije rekla. Jednosta¬vno je zakoračio u tu ulogu. Potpuno mu je privržena."
Nate je podigao glavu i zalijepio me svojim tamnoplavim po¬gledom. Namjeravao me pitati za Lukea. Namjeravao me pitati jesam li i ja privržena Lukeu. Volim li ga. Ali nije rekao ništa, samo se neočekivano zavalio na naslon stolca istežući svoje mišićavo tijelo. Usta su mu bila posve ravna, lice prazno, jedini dio njega koji je išta činio bile su njegove oči koje su me netremice gledale.
Progutala sam i osjetila kako mi srce preskače nekoliko otku¬caja. Malo me ljudi moglo uznemiriti kao Nate.
"Viđam se s nekim."
Čuvši ovo otkrivenje, čaša s vinom koju sam upravo prinosila ustima udarila mi je o zube. Nisam to očekivala. U sebi sam se uvijek nekako nadala da nikad neće prići drugoj ženi uzaludno se nadajući da ću mu se vratiti. Spustila sam čašu vidljivo potresena viješću da je krenuo dalje. I ja sam krenula dalje. Imala sam dečka i dijete, gdje ćeš dalje od toga? "Oh", rekla sam.
"Viđamo se tek nekoliko tjedana", otkrio je.
Otkad me ponovno vidio. O, Bože. Je li to značilo da ga je to što me vidio podsjetilo da stvarnost nije jednaka mašti, da nisam sve ono što je mislio da jesam?
"Radi kao producentica na radiopostaji." Viđala ga je svaki dan. Vjerojatno su očijukali dok su kuhali kavu, ljubakali se pod pauzama za ručak, ševili se poslije večernjih pića. "Draga je, svidjela bi ti se."
"Nemojmo igrati tu igru, Nate, samo ćemo oboje izgledati patetično", odbrusila sam mu.
"U redu", složio se popustivši pogled.
Sjedili smo šutke, a brujanje glasova vibriralo je iznad nas. Ni¬sam pitala Natea što je radio proteklih godina. Pretpostavila sam da nema nikoga jer me pokušao poljubiti one večeri kad smo izašli na večeru. Ali što je radio svih tih godina otkad smo se razišli? Je li ševio uokolo ili se skrasio s nekim? Nisam ga to imala pravo pitati. To nije bila moja stvar. Viđala sam ga samo zbog jednog razloga
- da ga nagovorim da se odrekne svojih prava na Tegan, a ne zato da se mučim s kim je spavao. "Čemu to, Nate?" upitala sam gurkajući razgovor u sigurnijem pravcu. "Čemu tolika zainteresiranost za Tegan?"
"Sigurno ne iz razloga koji ti i, bez sumnje, svi ostali imate na umu."
"A taj je?"
"Da te pokušavam pridobiti preko nje."
"Ja to ne mislim."
"Dakako. I nikad ti nije palo na pamet."
Sram mi je oprljio lice i spustila sam pogled. Imao je pravo, naravno. Ta mi je pomisao pala na pamet, i to više nego jedanput, jer Nate obično nije pokazivao nikakvo zanimanje za djecu. Ne¬koliko puta zapitala sam se zanima li se za Tegan da bi se uvukao natrag u moj život, u moj krevet. Pomislila sam to, ali duboko u sebi znala sam da to nije istina. To je samo bio način da si pojedno¬stavim život. Misleći to, Nate je u mojim očima postajao proraču¬nati gad koji nikad neće biti dobar kao Luke jer iskorištava vlastito dijete za svoje ciljeve. U stvarnosti, znala sam da Nate nije takav. Po prirodi nije bio neiskren. Zato me slomilo to što je učinio. Nisam mogla shvatiti, nisam mogla pojmiti da me Nate čvrsti, pouzdani, obožavani Nate prevario. To jednostavno nije bio on.
"činim to jer je ona moja odgovornost", prosvijetlio me Nate. "Znaš da ozbiljno shvaćam svoje odgovornosti. Preuzimam odgo¬vornost i za onu večer s Adele. Pokušala je okriviti sebe, ali i ja sam bio ondje. Ja..." Nate je prestao govoriti, vjerojatno jer sam drhtala. Pomisao na Adele u meni je pokrenula reakciju. Posrtala sam u tugu, klatila se nesigurno na rubu provalije boli. Do ovog trenutka nisam shvatila da je danas loš dan. Dan boli. Dan kad me i najmanja sitnica može slomiti. Ovakvi su dani bili rijetki. Većinu sam vremena tugo¬vanje mogla staviti na stranu i nastaviti dalje. Ali za ovakvih dana čak i sama pomisao na Adele mogla me paralizirati. Sjećanje na nju, kako leži nepomična, hladna, nadvladalo bi sve druge misli i počela bih drhtati, želudac bi mi ispunila mučnina, a oči suze.
"Oprosti", prošaptao je Nate. "Nisam te htio uzrujati."
"Znači, puno ste razgovarali o tome?" upitala sam smirujući se.
"Ne, nije bilo tako. Htio sam te..." Opet je stao, ali njegov izraz lica šokiran onime što je izašlo iz njegovih usta otkrio je sve što sam trebala znati.
"Htio si me ostaviti."
"Stavimo stvari u kontekst, Kam. Ryn. Osjećaji su mi bili van kontrole, glava puna, nisam znao što da učinim. Ja i ti smo..."
"Htio si prekinuti sa mnom? Zbog Adele? Htio si biti s Ade¬le?" glas mi je svakom riječju bivao sve glasniji. Ljudi oko nas su nas pogledavali, ali nije me bilo briga. Nikad mi to nije rekla. Kad me zatražila da prihvatim njezino dijete, njegovo dijete, nije mi rekla da je Nate htio biti s njom, a ne sa mnom.
"Kamryn, prestani", Nate je zapovjedio strogim glasom jedva suzdržavajući srdžbu. "Htio sam prekinuti s tobom, jer si bila zalju¬bljena u drugog. Ili si to zaboravila?" Bila sam poput zeca uhvaćenog u svjetlo farova: nisam se mogla pomaknuti, nisam mogla vjerovati što je rekao. "Eto zato moramo pošteno razgovarati o tome", njež¬no je rekao Nate. "Ne želiš sad razgovarati, u redu, ali ne možemo raspravljati o stvarima izvan konteksta. Toliko se toga događalo u to vrijeme, bio sam veoma potišten."
"Ali..." započela sam, a zatim shvatila da ne mogu poreći bez laganja.
Bio je to glupi flert s nekim tipom s posla. (Toliko je bio be¬značajan da mu se više ne sjećam imena.) Došao je u London iz naše podružnice iz Edinburgha kako bi radio kod nas šest mjeseci. Gotovo smjesta smo kliknuli, imali smo isti smisao za humor, hrpu zajedničkih stavova i sprijateljili smo se. Odlazili smo zajedno na ručkove, na piće poslije posla, očijukali, ali ništa više. Kad se vratio u Škotsku, nismo čak ni ostali u kontaktu. Nije mi ništa značio i nisam znala da je Nate išta naslutio. Da je imalo sumnjao da osje¬ćam nešto za nekoga drugog. "Nisam ništa učinila", uvjeravala sam ga. "Nikad te nisam prevarila."
"Znam da nisi", uzvratio je Nate. "Ali nije bila stvar u tome. Mislio sam da sam te izgubio, htio sam se izvući na vrijeme, prije nego što me ostaviš. Adele me uvjerila da to ne činim."
Tako što je spavala s tobom?
"\ ne, ne tako što je spavala sa mnom, znam da to misliš. Re¬kla mi je nekoliko jednostavnih, ali istinitih stvari. I zbog toga sam odlučio i dalje pokušavati i ne odustati od tebe. Tako je mudra... Bila mudra. Bila... Stalno zaboravljam da je nema. Da je..."
Umrla. Ta hladna, teška riječ, tako neumoljiva i konačna. "Preminula", "otišla", sve su to bili prijevodi koji su govorili da je učinila nešto zbog čega je više nema ovdje. Da nije samo stala. Da je završila putovanje. Umrla.
"I ja. Ne kod kuće nego, znaš, na poslu. Sve teče normalno, a onda me nazove Tegan i sjetim se i dođe mi da stanem. Katkad mi se čini nepošteno nastaviti život po starom. Smijati se, zabavljati, čak i odlaziti na posao kad ona ne može. Ne znam kako bih to opi¬sala. Nikad više neću moći razgovarati s njom. A čovjek ne shvaća što uistinu znači >nikad više<, sve dok nešto >nikad više< ne može činiti. Pogotovo kad je..." Kad je sam za to kriv, trebala sam na¬dodati. Kad sam joj zadala toliko boli ne razgovarajući s njom, kad mi se želja ispunila i nisam morala više nikad razgovarati s njom.
Imala sam apsolutno pravo izbaciti je iz svog života. Povrijedila me i nisam mogla razgovarati s njom. Ali Adele nije imala nikoga drugog. I ja sam to znala. Ja sam imala svoju obitelj koja me, kakva god bila, voljela, koja bi mi dala podršku da mi je bila potrebna.
Ali Adele nije. Ukrala sam joj jedinu osobu na koju se oslanjala. Adelinih zadnjih nekoliko mjeseci bili su prazni i usamljeni, a nisu trebali biti takvi. Ja sam bila kriva za to.
Tjeskoba se spustila na Nateovo lice. "Moram ti nešto reći..." ozbiljno je rekao. Nagnuo se naprijed u stolcu i spustio laktove na stol skrivajući rukama lice. "Adele mi je poslala SMS poruku šest mjeseci prije nego što je umrla moleći me da je dođem vidjeti. Ni¬sam htio, bio sam ovdje, ali čak i da sam bio u Londonu ne bih je otišao vidjeti nakon svega. Poslije toga me zvala, ali nisam se javljao. Na koncu je sakrila svoj broj pa sam se javio. Pitala me mogu li se brinuti za Tegan jer ona mora u bolnicu. Rekla je da će Tegan htjeti ostati sa mnom jer me poznaje i da nema nikoga drugog. Preklinjala me, a ja nisam htio." Zastao je i progutao knedlu u grlu. "Rekao sam joj da nema šanse da išta učinim za nju, pogoto¬vo da se brinem za njezino dijete. Još dok sam to govorio mogao sam čuti kakav sam gad, ali nisam mogao prestati. Nisam. Stalno je ponavljala kako joj je žao i da će učiniti sve što može da to ispravi ako joj dam priliku i učinim joj samo tu jednu stvar."
Nisam mogla zamisliti da Nate može biti tako grozan. Ali očito je mogao. Oboje smo mogli. Kad smo se svađali govorio je gadne stvari, ali nije ih stvarno mislio. On i ja bili smo grozni jedno prema drugome jer smo pouzdano znali da nas to neće razdvojiti. Ali biti tako okrutan prema nekome i to stvarno misliti... Nisam mogla zamisliti da je Nate takvo što u stanju napraviti.
"To je drugi razlog zašto ovo činim. Ne znam što bih učinio da mi je Adele rekla da umire, ali želim nekako nadoknaditi to što sam je toliko iznevjerio. Nekoć smo bili kao obitelj, nas četvero, i jedino što sada mogu učiniti je olakšati život njezinoj kćeri."
"Ne činiš to zbog toga jer je tvoja kći? Tvoja krv?"
Nate je spustio pogled na stol. "Volio bih reći da činim to zato", priznao je. "I mislio sam da ću nešto osjetiti kad je budem vidio i razgovarao s njom znajući da sam joj otac. Ali nisam. Sviđa mi se, dobro je dijete, ali ne osjećam duboku privrženost. Kad je pogledam, ne osjećam kao da je čudo života prešlo s mene na nju... Ali to se može promijeniti budem li provodio više vremena s njom."
"Znači, ostaješ?"
Sporo je kimnuo glavom. "Zasad."
Iskapila sam zadnje ostatke vina, spustila čašu, a Nate je od¬gurnuo svoj stolac. "Zar se ne moraš vratiti? Tegan i Luke će se pitati gdje si."
Gledajući Natea kako navlači svoj kaput i omotava crni šal oko vrata, u mislima mi je zabljesnula riječ inamorato. To me uzdrmalo. Pomisao na tu riječ u sjećanje mi je dozvala prvi put kad smo zajed¬no spavali i kako je izgledao poslije toga, prije toliko godina. Usne otekle od ljubljenja, raštrkana kosa, rumenilo u licu dok je sjedio na krevetu i gledao me. Bio je presladak tada. Bio je presladak i sada, na drugačiji način. Kosina njegovih usana, oblik njegovih plavih očiju i neznatno prćast nos i dalje su mi slali trnce niz tijelo i, premda to nije bio, i dalje sam osjećala da je moj inamorato. Ljubavnik. Kladim se da je i ta nova žena osjećala isto. Kladim se da je osjećala nalet uzbuđenja svaki put kad bi ušao u sobu. Znala sam da joj klecaju koljena svaki put kad pomisli na njihov prvi poljubac. Bila sam sigur¬na da, kad vode ljubav, duboko u sebi osjeća da je on "onaj pravi".
Je li i on osjećao isto? Je ii i on bio zaljubljen u nju? Zapravo, shvatila sam, vjerojatno je to razlog zašto je htio da se nađemo na piću da ubije vrijeme do spoja. Prije nego što odjuri voditi Ijubav i stvoriti novi niz uspomena s novom ženom.
"Znači, čeka te vrući spoj večeras?" upitala sam nasmijavši se. Uspjela sam zvučati iskreno, kao da mi ne smeta da mu susret sa mnom služi za ubijanje vremena.
"Ne bih ga nazvao baš >vrućim<. Idemo na večeru."
"Oho."
"Samo ćemo večerati. Ne završavaju svi spojevi u mom stanu, znaš."
"Dobro, lijepo se zabavi."
"Ne očekujem da će biti lijepo. Moram joj reći da to što ima¬mo neće ići."
"Zašto ne?" uzvratila sam ne uspjevši prikriti prizvuk nade u svom glasu.
"Znaš zašto", odgovorio je Nate piljeći ravno u mene. "Jer postoji netko drugi."



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator
TRIDESET PETO POGLAVLJE

Ne volim ga.
Volim ga.
Ne volim.
Volim.
Svijet je bio miran. Bila je sredina noći i sve je odmaralo. Sve, osim mene. Ja nisam mogla spavati. Nisam mogla spavati već da¬nima. Ne od one večeri kad sam se našla s Nateom na piću. Ne otkad sam naletjela na njega u John Lewisu, ako ćemo iskreno. Ili još ranije? Jesam li dobro spavala otkad je Adele umrla? Nisam se mogla sjetiti.
No loše je stanje postalo još gore. Trebali su mi sati da zaspim, a zatim bi se nakon sat, ili tako nešto, probudila i ležala u noćnoj tišini piljeći u bijeli strop, pokušavajući srediti misli i osjećaje. Po¬kušavajući odgonetnuti što mislim, a ne što osjećam; što osjećam, a ne što mislim. Pokušavajući odgonetnuti volim Ii Lukea ili ne.
Lukeovo umjereno disanje usijecalo mi se u misli. To što je bio pokraj mene otežavalo mi je razmišljanje. Ili bi disao ili bi se prevr¬tao u krevetu kao da se razmeće svojim čvrstim snom. Da nije bio tu, da mu nisam zavidjela što može spavati, možda ne bih bila toliko kivna na njega. Možda ne, a možda i da. U zadnje smo vrijeme koračali trnovitim putem. Ništa nije bilo izrečeno, sve je stajalo pod površinom svakog razgovora, pogleda i dodira. Stvari između nas ni¬su dobro stajale. Znala sam da je sumnjičav prema onome što sam osjećala prema Nateu, a ja sam zauzvrat bila sumnjičava prema ono¬me što je Luke osjećao prema meni.
Za mene su se stvari promijenile kad sam mu rekla "volim te", a on je čekao tjedan dana sve do izlaska na večeru s bivšim - da mi uzvrati. Istina, rekla sam to jer je u tom trenutku to trebao čuti, ali rekla sam. Prva. Postala sam ranjiva, otvorila mu se, a on čak nije mogao ni protisnuti "i ja tebe". Samo je to trebao reći da mi pokaže da mu nešto značim. I nije to mogao učiniti. Zato sam posumnjala u sve što sam mislila da osjeća prema meni.
Ne volim ga.
Volim.
Ne volim.
Moje umorne oči bile su uperene u strop dok sam ležala rav¬no na leđima, teških ruku, teških nogu, teškog trupa. Pokušavala sam izaći iz svog tijela. Pokušavala sam se udaljiti od ove stvarnosti, otplutati. Je li se Adele osjećala tako kad je umirala? Je li osjećala da se udaljuje, molekulu po molekulu? Ili je bilo brzo? Je li bila svjesna da umire? Je li trenutak prije znala da više neće biti sljedećeg trenutka?
Luke je disanjem prekinuo tišinu i okrenuo se u krevetu nježno se sudarivši sa mnom. Ruke su mu posegnule za mnom i privukao me k sebi. Zadržala sam dah nadajući se da se neće probuditi. Da se probudi, mogao bi, kao inače, poželjeti seks. Ni sama nisam htjela biti u svom tijelu, a još manje da netko drugi bude u njemu. Nisam htjela da me dira. Nisam htjela da me itko dira, a on pogotovo.
Volim ga.
Ne volim ga.
Volim.
Ne volim.
Privio se uz mene, gurnuo lice u moj vrat, svojim tijelom ukalupljujući moje. "Hmmm", promrmljao mi je u vrat. Htjela sam ga gurnuti od sebe.
Samo želim biti sama.
Ubrzo je ponovno utonuo duboko u zemlju snova. Maknu¬la sam njegovu ruku sa sebe, izvukla se iz njegova zagrljaja pa se iskrala iz spavaće sobe. Na pol hodnika stala sam i otvorila vrata ormara. Hodnik mi je bio uzak jer su duž zida stajali ugradbeni ormari bijelih vrata koja samo što nisu iskočila koliko su bili pre¬trpani. Nagurala sam Adeline kutije u njih po povratku u Leeds i otad ih nisam ni pogledala.
Izvukla sam kutiju na kojoj je Adele napisala "odjeća" i od¬nijela je na sofu. Nakon što sam upalila bočnu rasvjetu, zatvorila sam vrata i sjela do kutije. Trebala bih pregledati sve kutije, pogoto¬vo zato što ih nema mnogo. I hoću, s vremenom, ali počela sam s ovom. Otvorila sam smeđu kartonsku kutiju i pogledala unutra.
Predmet na vrhu bio je od crnog pliša i odmah sam znala o čemu se radi. Izvukla sam ga. Tkanina meka i dlakava pod prstima. To je bilo moje, moj crni plišani sako. Davno sam ga posudila Del za neku poslovnu zabavu. Bio joj je poprilično velik, ali čeznula je za njim od prvog dana kad sam ga kupila pa nije marila za veliči¬nu. Nosila ga je uz tamnocrveni satenski grudnjak i najuže sjajne tamnocrvene hlače koje sam ikad vidjela. Isticao je polugicu od bi¬jelog zlata na probušenom joj pupku.
Pred očima mi je zabljesnula njezina slika kako je tada izgle¬dala: raspuštena plava kosa padala joj je niz lice i na ramena, šmin¬ka joj je naglašavala duge trepavice i isticala oči, a u ruci je držala moju sjajnu crnu torbicu. Iznenada me zaboljela činjenica koliko je bila krasna. Te večeri i svake večeri. Pred očima mi je zabljesnula i slika kako je izgledala kad se vratila pet sati kasnije: cipele u ruci, šminka razmazana na jednom oku, ruž oblizan od ljubljenja, kosa prošarana mirisima dima različitih vrsta cigareta. Posrćući, upala je u dnevnu sobu i završila strovalivši se na pod. Bila je raščupana, ali i dalje lijepa. I dalje krasna.
Zavukla sam lice u tkaninu očekujući da će mirisati na Del. Onako kako je mirisala te noći. Možda malo njezina opojnog par¬fema pomiješanog s mirisom njezine kože.
Naravno da nije. Ta je zabava bila prije više od četiri godine i sako je mirisao na deterdžent kako i dolikuje.
Kad sam pomaknula sako, nešto je zašuškalo. Ponovno sam ga pomaknula i opet se začulo suho, papirasto šuškanje. Gurnula sam ruke u džepove i u lijevom pronašla presavijenu omotnicu. Razmotala sam bijelu omotnicu, a na prednjoj je strani čitkim slovima pisalo:
Kamryn Matika.
Srce mi je stalo snažno tući i nekoliko sam sekundi piljila u debelu bijelu omotnicu u svojoj ruci. Nisam bila sigurna kako je to moguće. A zatim sam bila uplašena zbog njezina značenja. I sadržaja. Jer to je bila Adele. Pismo je bilo poput svih drugih pisama koje mi je poslala, onih koja su ležala nepročitana i uglavnom zaboravljena na dnu moje ladice s donjim rubljem.
Prst mi je drhtao dok sam ga gurala ispod krilca omotnice otvarajući pismo.
Rasprostda sam petnaest listova papira, svi ispisani Adelinim urednim, pažljivim rukopisom. Premda šizika, Adele je bila veoma uredna po pitanju određenih stvari.
Bok, ljepotice,
počinjalo je pismo. Gotovo sam joj mogla čuti glas. Gotovo sam mogla osjetiti kako leži pokraj mene na podu, poduprta lak¬tom, nogu sklupčanih pod sobom.
Dopusti mi da započnem time da ti kažem da te volim. Sigurna sam da za to nisam dobila priliku prije svoje smrti. Da, ovo je čud¬no. Sjedim u kući svog oca i pišem ove retke znajući da me neće biti kad ih budeš čitala. Znam da sam mrtva jer, kao što znaš i sama, ovaj sako ne bi dobila da je drukčije.
Volim te. Kam. U životu me voljelo samo dvoje ljudi, ti i Tegan. I ja vas obje volim više od svega.
Ali znam kakva si, Kamryn Matika, tvrdoglava si kučka koja se zatvori kad god stvari postanu teške. Zato znam da mi nećeš dopustiti da ti objasnim što se dogodilo s Nateom. Ali ti to moraš znati. Kam, zbilja moraš. Nije bilo to što si mislila da je, nije bila afera, nikad nismo doživljavali jedno drugo na taj način...



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator
TRIDESET ŠESTO POGLAVLJE
Nije bilo to što je Kamryn mislila, nije bila afera, nikad nismo doživljavali jedno drugo na taj način. Nikad nisam čeznula za Nateom, ni romantično ni seksualno, bio mi je drag, vrijedan prijatelj, gotovo jednako blizak kao Kam. Jednostavno se dogodilo u vrijeme kad je sve bilo tako zbrkano. Toliko toga se događalo. Već je na početku bilo zapetljano, a na kraju je bilo, koji je ono jači izraz od zapetljano? Ne pada mi na pomet, ali bilo je tako.
Kamryn nikad nije shvaćala koliko ju je Nate volio. I ona je njega voljela, naravno, ali on bi za nju učinio sve. Njegova Ijubav prema njoj bila je neizmjerna. Bezuvjetna. Mogla mu je učiniti gotovo bilo što i on bi joj oprostio. Nisam sigurna koliko je to dobro, ali bilo je tako.
Uvijek bih pomalo osjećala strahopoštovanje kad bih pomislila na to koliko je Nathaniel voli. I zacijelo je od samog početka to bila Ijubav i s njezine strane, jer bila je grozna prema njemu. Čak i kad su zapra¬vo prohodali. Sranje kroz koje sam ja morala proći kako bih joj postala prijateljicom nije bilo ništa naspram onoga kako se odnosila prema njemu. Kako je sarkastična bila, nezainteresirana, brza na jeziku i izravno gruba. Ali, izdržao je. Pretrpio je sva njezina sranja i svaki joj dan dokazivao koliko je voli. Često je znala reći da ga ne poznajem, da ne znam kakav zna biti, da ju je često trebao da mu bude oslonac.
no to nije govorila sa zamjeranjem. Mislim da je to bio njezin način da pokaže da je njihova Ijubav dvostrana. Dok on nju voli bezuvjetno, ona njega voli na načine koji nisu odmah vidljivi. Mislila sam da ću umrijeti od sreće onog dana kad mi je rekla da su se odlučili vjenčati.
Ali, Kamryn čak ni tada nije posve vjerovala da je Nate stvaran. Katkad sam to mogla vidjeti u zabrinutosti koja bi joj se pojavila na licu kad bi odlazio od stola. Uvijek bi se pitala zavitlava lije, hoće li mutirati u gada koji je želi kontrolirati poput muškaraca iz prijašnjih veza. Brinula je, stalno i bespotrebno, da će naći drugu. Započinjala bi razgovore o tome traje li Ijubav doista zauvijek. "Što se dogodi s ljubavlju kad je dvoje ljudi toliko dugo zajedno da se ne mogu sjetiti razloga zbog kojih su ušli u vezu?" jednom je rekla. "Dobro je biti zajedno, ali to nije najvažnija stvar na svijetu." Kad je spazila moj izraz lica, kazala je: "Samo se pitam. Smijem se valjda pitati?"
Taj put kad se to dogodilo, Nathaniel je bio rastrgan. Upravo je odvezao Kam u Leeds, otišla je onamo poslom. Često je to činio, vozio je onamo pa se vračao natrag u istom danu, jer tako je mogao provesti sve to vrijeme s njom. A kad je bila spremna vratiti se, opet bi se odvezao onamo po nju. Nikad to od njega nije tražila, on je to jed¬nostavno želio. Kako bilo, odvezao ju je onamo pa navratio do mene na povratku, jer mu je Kamryn rekla da to učini. Vidite, brinula se što sam sama kad je nema pa mu je rekla da, kad se vrati u London, ode provjeriti jesam li dobro. Bio je iscrpljen. Umor mu se odražavao na svakoj crti lica, odjeća mu je bila zgužvana i koža blijeda, ali bilo je tu još nešto posrijedi. Nešto ga je mučilo, zadavalo mu bol. Vidjela sam to čim sam mu otvorila vrata.
Srušio se na sofu i odbio piče koje sam mu ponudila. Rekao je da ne može ostati dugo, samo se htio uvjeriti da sam dobro.
"Ja sam dobro, ali ti očito nisi. Što je, Nathaniel, što te muči?" upitala sam.
"Ništa."
"Ma nemoj. A zašto onda izgledaš kao smrt?"
Protrljao je rukom oči i načas se zagledao u prazno. Zatim je ispustio glasan izdah. "Mislim da će me Kamryn ostaviti. Našla je drugog."
"Ne budi smiješan", rekla sam pokušavajući hiti iskrena.
"Istina je. Znam. Poznajem svoju zaručnicu, znam kakva je kad je zaljubljena i nema sumnje da je upoznala drugog. U zadnje me vrijeme jedva može pogledati u oči, ne želi sa mnom razgovarati, ne želi se čak ni svađati. Vožnja do Leedsa bila je pakao doslovce petosatna šutnja."
"Nathaniel, ako išta znam sigurno, to je da Kamryn nikad ne bi ugrozila vašu vezu. Ne bi ni pogledala drugog."
Odmahnuo je glavom. "Užasno loše lažeš, Adele. Ali hvala ti što se trudiš Moram smisliti što ču učiniti, ali čini se da mi razmi¬šljanje baš i ne ide."
"Zbilja nije ništa učinila", uvjeravala sam ga. "I neće. Kam nije takav tip."
"Ne, nije. Moja bivša je bila. Godinama me varala, i ja sam to podnosio. Ne bih mogao podnijeti da je Kam takva. Ne poslije... Znam da me ne bi fizički prevarila, ali mislim da je bolje da preki¬nem s njom prije nego što me ostavi."
Bila sam zgranuta. Beznadnošću u njegovu glasu, činjenicom da namjerava okončati vezu. Morala sam ga natjerati da shvati da je to pogreška. "Gle, Nate, neće te ostaviti. Evo, pretpostavimo da je doista upoznala nekog. Recimo na poslu. Zapamti, samo pretpostavljamo. I recimo da je kliknula s tom osobom, da su provodili pauze za ručak zajedno i zabavili se koji put. I to bi bilo to. Ne bi išlo dalje od toga. Možda bi počela preispitivati neke svoje životne stavove, ali nikad te ne bi ostavila. Ni zbog koga. Oboje znamo da je u cijelom svom životu voljela samo tebe."
"Da", rekao je Nate. Provukao je prste kroz kosu. "Zbunjen sam... Hoće li ti smetati ako nakratko prilegnem prije nego što odem kući?"
"Naravno da neće. Legni, odmori se."
Nathaniel je otišao leći u Kamrynu staru sobu, a ja sam gledala televiziju. Nekoliko sati kasnije, otišla sam provjeriti kako je. Čvrsto je spavao kad sam čučnula pokraj kreveta. Izgledao je tako spokojan. Anđeoski. Malo sam se prepala kad su mu se oči odjednom otvorile i iznenada je bio posve budan i gledao me. Ne znam je li to zato što je izgledao tako prelijep u snu, jesam li zaboravila tko je ili me jednostavno ostavila pamet, ali učinila sam to. Ja sam kriva za sve.
Poljubila sam ga.
Nathaniel je izgledao iznenađen, a onda je naglo povukao glavu. Od šoka sam se vratila u stvarnost i sjetila se tko je i da me ne privla¬či, da sam učinila glupu, groznu stvar. Okrenula sam se da pobjegnem odande zgrožena činjenicom što sam poljubila zaručnika svoje najbolje prijateljice, ali uhvatio me za ruku i zaustavio. Bojala sam se dok sam se okretala jer sam znala da neće vikati na mene, znala sam što će se dogoditi. Ponovno smo se poljubili i tada se dogodilo. Nije bilo neobuzdano i potaknuto požudom. Bilo je polako. Nježno, s ljubav¬lju, prelijepo. Žao mi je, znam da to nije ono što bi Kamryn htjela čuti, ali samo želim objasniti da nije bilo potaknuto privlačnošću, niti osjećajima koji su se nakupljali vremenom pa ih više nismo mogli ignorirati. Bili smo dvoje ljudi koji su učinili to što jesu iz različitih razloga. Nijedan muškarac nije bio tako dobar prema meni već jako dugo. I to kratko vrijeme mogla sam se pretvarati da je osobi s kojom sam bila stalo do mene i da vodi Ijubav sa mnom, a ne da me samo tuca. Takva je bila većina seksa koji sam dotad iskusila karanje, seks bez osjećaja. Znam da je Kamryn to mogla i da je to nije previše boljelo, ali to je zato što je Kam od ranih dana tako uredila svoj život. Morala je isključiti dijelove sebe kako ne bi patila zbog tiraniziranja i zlostavljanja koje je doživjela od muškaraca. Meni to nikad nije pošlo za rukom. Uvijek sam bila previše, kako sam jednom rekla Kam. Do¬ista jesam previše. Previše svega cijelo vrijeme. Nisam mogla isključiti dijelove sebe bez obzira koliko holi doživjela. I tako bih se svaki put kad sam imala seks bez Ijubavi jedva uspjela uvjeriti da je to u redu kako se poslije ne bih osjećala bezvrijedno i usamljeno. S Nateom, tih nekoliko trenutaka, mogla sam se pretvarati da mu je stalo do mene. To nije bilo stvarno, ali činilo se stvarnim, to kratko vrijeme.
Kad sam se probudila, Nathaniel je bio potpuno odjeven i sjedio je na rubu kreveta. "Žao mi je", prošaptao je. "Jako, jako mi je žao."
Čak sam i u mraku mogla vidjeti koliko se srami. I ja sam se sramila. " Što sam učinio? Kako ću sad ovo popraviti? Učinio sam najgoru moguću stvar", rekao je. Znala sam koliko se loše osjeća, jer sam i ja osjećala tu istu tjeskobu. Samo, meni je bilo puno gore. Ja sam Kam poznavala duže, vidjela sam kako su se svi ti drugi muš¬karci prema njoj odnosili kao prema smeću, a sad sam napravila nešto puno gore od toga, prvo ga poljubivši, a potom vodeći Ijubav s njim. "Kad se vrati, prekinut ću s njom i iseliti se iz stana. Ionako više ne želi biti sa mnom pa ću joj reći što sam učinio, ali neću reći da si to bila ti, nego neka cura koju sam upoznao u kafiću i onda ću otići. Ne mora znati za tebe, ovo ne mora uništiti vaše prijateljstvo."
Nisam mu mogla dopustiti da preuzme krivicu za to. Oboje smo to učinili. A bio je toliko dobar da je jedino o čemu je razmišljao u svojoj muci bilo kako da ne upetlja mene. Razgovarali smo i razgo¬varali dok se nismo složili da to stavimo iza sebe. Da jednostavno zaboravimo. I upalilo je. Nismo bili privlačni jedno drugom, nijedno nije imalo želju ponoviti to što se dogodilo pa nije bilo teško.
A onda sam saznala da sam trudna. Odmah sam znala da je on otac i znala sam da nikome ne mogu reći. Nisam mogla reći Kamryn. A njemu pogotovo. Priznao bi joj i ostavila bi me.
Sebično, znam, ali nisam to mogla podnijeti, nisam mogla podni¬jeti da me Kam ostavi. Kad je otišla, to mi je slomilo srce. Znala sam kakva je i da me nikad neće saslušati. Da će to vidjeti samo kao izda¬ju, što je i bila. Ali Nathaniel i ja nikad se nismo voljeli na taj način. Samo smo učinili nezamislivu glupost. I ne mogu reći da želim da se nije dogodilo, jer bih time željela da nemam Tegan. Bi li Tegan bila Tegan bez svog nosa, bez dara za crtanje, bez svojih neobično tamno plavih očiju da nije Nateovo dijete? Naravno da ne hi. Nakon svega što sam proživjela sa svojom obitelji, imati krvnog srodnika koji me voli koliko i ja volim nju bila je najvažnija stvar u mom životu. Nisam namjeravala zatrudnjeti, ali nijednom nisam požalila zbog toga.
To zvuči grozno i ne krivim Kamryn što je toliko ljuta. Samo se želim ispričati. Voljela bih da imam vremena da joj to objasnim. Voljela bih da imam dovoljno vremena da pokušam barem malo po¬praviti stvari.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator
TRIDESET SEDMO POGLAVLJE
K
ad je pismo završilo, sjela sam na sofu zureći negdje u sredinu sobe. Nisam se mogla pomaknuti.
Adele je bila ondje sa mnom. Mogla sam je osjetiti. Kao da je sjedila pored mene, a sada, nakon što je ispričala svoju priču, kao da je čekala moju reakciju. Čekala da čuje što imam reći, da osjeti što imam izraziti.
Okrenula sam glavu i više je nije bilo. Nije sjedila pored mene na podu, kose raštrkane oko lica. Majice pripijene uza zategnuto joj tijelo. Nije me gledala sa strahom i iščekivanjem u svojim sivoplavim očima. Osjećaj da je tu polako je nestao, ispario u eter, i opet sam sjedila sama u svojoj dnevnoj sobi.
Zašto? Zašto je Nate to učinio? Sad sam znala da je Adele rea¬girala impulzivno. Bila je takva, impulzivna i spontana. Prvo djeluj, a poslije razmišljaj. Ali Nate je uvijek prvo promislio o svemu. Čak i kad je izrekao misao koja se činila trenutačnom, u glavi bi je već dobrano pretresao. Neki dan je rekao da je bio veoma potišten kad se to dogodilo. Je li to bio način da si popravi raspoloženje? Vodeći Ijubav s Adele? Je li samo čekao priliku koja se naposljetku ukazala?
i Lukeom u stanu. Mahnito sam skočila na noge, odjurila do vješa¬lice, zgrabila kaput, utrpala pismo u džep zgnječivši ga u loptu pa gurnula stopala u Lukeove tenisice ne mareći za to što su mi preveli¬ke. Spuštajući ključeve u džep, otvorila sam vrata. Nečujno zatvorivši vrata za sobom, iskrala sam se iz stubišta u pustu zimsku noć.
Stojeći vani u plavocrnoj noći, pozvala sam Nateov broj. Na¬kon pete zvonjave, javio se snenim glasom: "Halo?"
"Zašto si to učinio?" upitala sam glasnije nego što sam na¬mjeravala.
" Što? " uzvratio je. Čuli su se prigušeni zvukovi dok se micao u krevetu.
"Zašto si to učinio?" ponovila sam. "Zašto?"
"Kam?" zakašljao se da pročisti grlo. "Četiri su sata ujutro, što radiš?"
"Moram znati. Rekla mi je. Rekla mi je što se dogodilo, znam zašto je ona to učinila. Ali ne znam zašto si ti. Zašto?"
"Zaboga, Kam, što to radiš? Gdje si?"
"Na ulici."
"Sto?" mogla sam čuti kako se budi i naglo sjeda. "Na kojoj ulici?"
Šmrcnuvši, uvukla sam sluz koja mi je krenula iz nosa zbog hladnoće. "Morala sam izaći jer spavaju... Zašto? Zašto si to uči¬nio? Jesam li bila tako grozna? Bila sam, zar ne?" Odjednom sam osjetila kao da mi uteg gnječi unutrašnje organe. Čvršće sam stisnu¬la slušalicu kako se bol pojačavala. "Žao mi je", uzdahnula sam. "Bila sam grozna kučka. Znala sam da ćeš me jednog dana htjeti ostaviti jer sam takva kučka."
"Kam, dolazim. Ostani tu gdje jesi. Stižem odmah, dobro?" Potvrdno sam kimnula glavom.
"Kam?"
Šmrcnula sam. "Da", rekla sam slabim glasom.
"Dobro." Glas mu je bio jasniji i čvršći, očito je stajao. "Sti¬žem odmah."
Gotovo trideset pet minuta kasnije, srebrni Audi koji je vozio moj bivši zaručnik zaustavio se pred mojom zgradom. Stojeći dotad sku¬pljena uz nadsvođeni cigleni ulaz, sad sam se ispravila. Sve sam se vrijeme čvrsto držala rukama pokušavajući se zagrijati.
Očito se odjenuo na brzinu: crni donji dio trenirke, zgužvana crna majica i tamnoplavi flis. Iz tenisica mu nisu izvirivale čarape, nije čak stigao ni razbarušiti kosu u svoju uobičajenu frizuru pa mu je djelomice bila ulegnuta od sna. Dok sam mu stazom išla u susret, prešao je pločnik prema mojoj zgradi. Susreli smo se kraj ograde, a na licu mu se vidjela mješavina zbunjenosti, brige i sna. Nepozvan, divlji, nekontrolirani bijes pojurio je kroza me. Prije nego što sam znala što radim, ruka mi se podigla i pljusnula sam ga.
Na licu mu se primjećivao nedostatak iznenađenja kad mu se glava neznatno pomaknula od udarca i samo je spustio pogled na tlo. Nakratko nismo rekli ništa, a onda je Nate podigao ruku pre¬ma pljusnutom lijevom obrazu. "Ovo se dugo spremalo", rekao je.
Gurnula sam ga i zateturao je unatrag. "I ovo."
Opet sam ga gurnula i ponovno je zateturao unatrag, ovoga puta završivši na autu. Htjela sam ga udariti, ali bojala sam se da ga ne ozlijedim. Jer mogla sam, imala sam to u sebi. Bijes koji je kolao kroza me mogao mu je uzrokovati trajno oštećenje. "Zašto?" upitala sam. "Zašto si je povukao natrag? Znam kakva je. Znam da je impulzivna. Znam da bi te poljubila i da time ništa ne bi mislila. Ali zašto si je povukao natrag? Kako si mogao? Zašto si to učinio?"
Nate je ostao skupljen u svojoj šutnji.
"Zašto, Nate? Zašto si to učinio? Jesam li bila toliko grozna? Nisam htjela. Samo sam... Bila sam kučka."
Nate je ponovno podigao pogled i zagrlio me. "Ššššš", umi¬rivao me govoreći mi u uho. "Ššššš", nastavio me umirivati dok nisam prestala govoriti.
"Uvijek sam mislio da ti nije toliko stalo", rekao je Nate i dalje me držeći u zagrljaju. "U ono vrijeme nikad nisi ovako reagi¬rala. Mislio sam da si otišla jer si se osjećala izdanom, nisam mislio da te ovoliko povrijedilo. Katkad te teško razumjeti."
"Naravno da mi je bilo stalo. Samo nisam mogla pričati o
tome. Dulje od dvije godine nisam mogla pričati o tome jer bi me to satrlo. I znala sam da sam ja kriva. Ja sam vas natjerala jedno drugom u naručje."
"Kam, Adele i ja se nikad nismo međusobno privlačili. Bili smo samo prijatelji."
"Ali zašto si je povukao natrag? Zašto si je poljubio? Vodio Ijubav s njom? Rekla mi je, znaš? Rekla mi je da te poljubila i da je htjela pobjeći, a ti si je povukao natrag. Zašto?"
"Jer..."
Napela sam se u njegovim rukama znajući da će reći da je to učinio jer sam bila đubre. U krevetu i izvan njega. Da sam bila toli¬ko odvratna prema njemu da mi je morao nekako vratiti. Toga sam se uvijek bojala, užasavala, zato nisam mogla razgovarati o tome: to što se dogodilo potvrđivalo je da sam drugačija. Oštećena. Adele i Nate povezali su se jer sam bila grozna.
"Jer je, nakon što me poljubila, a ja se odmaknuo od nje, izgledala uplašeno. Ugrizla se za donju usnu, oči su joj se raširile i ta me mala gesta podsjetila na tebe. Na prvi put kad smo bili zajedno. Poslije si se odjenula i krenula kući, a ja sam te pitao hoću li te ikada više vidjeti, sjećaš li se ? Okrenula si se, otpuhnula mi poljubac, rekla: >Vidjet ćemo< i otišla. Trenutak prije nego što si mi otpuhnula taj poljubac imala si taj isti izraz lica. Izgledala si tako uplašeno i iznenađeno. Ne znam je li ta gesta bila prvo tvoja ili njezina navika, ali ugrizla si se za donju usnu i premda kratka, bila je iskrena i zaljubio sam se u tebe. Te večeri s Adele bio sam toliko zbunjen, znao sam da je s nama skoro gotovo i kad sam ponovno ugledao taj pogled, podsjetio me na trenutak kad sam se zaljubio u tebe. Htio sam to opet osjetiti. Htio sam voditi Ijubav s tobom kakva si bila kad sam se zaljubio u tebe, a ne sa ženom s kojom sam živio proteklih šest mjeseci. Znam da je to bilo pogrešno, ali učinio sam to. Zato sam ti neki dan rekao da preuzimam svu odgovornost. Učinio sam sebičnu stvar, mislio sam samo na sebe, pokušavao sam vratiti ono što nisam mogao. Mrzim se zbog toga, ali sve sam vri¬jeme mislio na tebe. I ne kažem to samo tako, to je istina. Imala je drugačije tijelo od tvog pa sam se skoro i osjećao kao taj prvi put s tobom. Eto, to sam učinio Adele. Iskoristio sam je iz sebičnosti, da meni bude bolje. A onda sam se ponio kao zadnji gad kad ti je rekla što je učinila. Nije shvaćala da je krivim za nešto što je bila moja krivica. Ne možeš ni zamisliti koliko se mrzim što nisam riješio te stvari s njom prije nego što je umrla."
"Mogu", uzvratila sam. "Jer ja se mrzim više."
Nate se malo odmaknuo od mene. "Ni ti nisi? Ali uzela si Tegan... Kako si znala što se dogodilo one noći?" Izvukla sam zgu¬žvano pismo iz džepa. "Tek sam saznala", objasnila sam. "Mislila sam da znaš. Pa, zašto bih te zvala u ova doba? Tek sam saznala."
"Nikad s njom nisi razgovarala o tome?" Niječno sam od¬mahnula glavom.
"O, Bože, Kam..." Privukao me bliže. "Zašto?" "Nisam mo¬gla ni razmišljati o tome, a kamoli razgovarati. A i zbog Tegan. Vi ste je stvorili. Imali ste nešto svoje, nešto čijim ja dijelom nikad nisam mogla postati. Mrzila sam vas zbog toga. Imali ste dijete. Nikad ni¬sam željela dijete, ali da jesam, željela bih tvoje. Ti si jedina osoba na svijetu s kojom sam željela imati dijete, a napravio si ga s drugom. I to onom koju sam voljela. Zato sam morala otići. Nisam mogla ostati znajući da imaš dijete i da si napravio novi život, s drugom ženom." Bila sam nesuvisla. Sve misli u mojoj glavi željele su iz mene izletjeti istodobno. "A i mislila sam da imam vremena. Mislila sam da imam nekoliko mjeseci da se naviknem na pomisao da je opet u mom ži¬votu i da ćemo kadtad obaviti taj razgovor. Ali umrla je. Umrla je tako iznenada. Znala sam da će se to dogoditi, ali kad se dogodilo... Nisam joj rekla ni zbogom. Nisam joj rekla da mi je žao. Da je ne mrzim. Nisam joj rekla da je volim. Otišla sam od nje ne znajući da je to posljednji put da je vidim." Nate me uhvatio dok se ono malo snage koja me držala na okupu, koja je susprezala moju tugu, rasplinulo. "Grozna sam osoba. Umirala je, a ja joj nisam dopustila da mi objasni. Previše sam se bojala čuti ono što mi je imala reći. Ali željela sam se oprostiti od nje. Samo sam se željela oprostiti od nje."
Nate nije rekao ništa dok me držao. Nikad prije to nije mo¬rao raditi. Uvijek sam ja bila ta koja je bila snažna. Brinuo se za mene, sređivao mi život, vodio najdivniju Ijubav sa mnom. Pružio mi pouzdanje kakvo nikad nisam mislila da ću imati. Ali kad je došla kriza, ja sam bila ta koja ju je sredila. Ja, koja sam uvijek imala praktično rješenje. Nate i ja imali smo ravnotežu i premda je vidio one dijelove mene koje nitko drugi nije, nikad se nije morao nositi s Kamryn u suzama. Kamryn pred slomom.
"Dušo", šapnuo mi je u uho dok sam plakala, dok se sve što sam tjednima osjećala izlijevalo iz mene u plimnom valu osjećaja. Nisam to više mogla susprezati i izlilo se iz mene sve odjednom. "U redu je", smirivao me Nate. "U redu je."
Naposljetku su suze stale i drhtala sam cijelim tijelom. Zatim se i ono smirilo pa sam stajala prazna i presahnula, u Nateovim snažnim rukama.
"Oprosti mi", šapnula sam toliko umorna da sam jedva obli¬kovala riječi. "Nisam htjela." Skupila sam dovoljno snage da ga odgurnem i protrljam crvene oči, stideći se same sebe. Nisam znala zašto sam se tako slomila pred njim. To se dugo spremalo, ali nisam znala zašto sam se slomila pred njim. Ako sam se pred ikim trebala slomiti, onda je to trebao biti Luke.
"U redu je", rekao je Nate zabrinutog lica i glasa. "Možeš razgovarati sa mnom kad god poželiš." Krenuo je prema meni da me ponovno zagrli, ali zakoračila sam izvan njegova dohvata i ispru¬žila ruke da ga zaustavim, da ga spriječim.
"Ma, sve je ovo sjebano. Ne mogu se ovako slamati pred to¬bom. Imam dečka kojeg volim. Pred njim bih trebala plakati, ne pred tobom. Samo sam htjela znati, to je sve. Nisam se htjela slomiti pred tobom. Ne znam zašto sam se slomila. Valjda zato što si bio tu, sa mnom."
"Ne odguruj me od sebe", molio me.
"To sam već davno učinila, Nate. Što se prije oboje priviknemo na to, to bolje." Čak sam i sama ustuknula od hladnoće svoga glasa.
Slabo je kimnuo glavom, jad i bijeda odražavali su mu se na licu dok se okretao.
"Oprosti", izletjelo mi je. Nisam mogla dopustiti da tako ode. Što ako je to zadnji put da ga vidim? Što ako se ponovi ista stvar kao s Adele? "Nisam to htjela reći. Žao mi je, u redu? Žao mi je što sam to rekla. Žao mi je što sam te udarila. I što sam te gurala. Žao mi je zbog svega. Žao mi je."
Stao je otvarajući vrata automobila, okrenuo se prema meni i rekao: "I meni je žao. Nikad to nisam rekao, ali žao mi je. Žao mi je zbog toga što sam učinio. Što sam uništio naše prijateljstvo. Što sam uništio tvoje i Adeline prijateljstvo. Što sam te toliko povrije¬dio. Iskreno mi je žao."
Kimnula sam glavom. Nate je ostario otkad sam ga zadnji put vidjela. Na licu mu se odražavalo vrijeme. Bio je umoran. Oči su mu bile krvave, a njegova usta, predivna usta koja su me upitala da ponovim svoju prosidbu, bila su nevesela ravna crta.
"Uskoro ćemo razgovarati", rekao je.
"U redu", odgovorila sam. Upalio je automobil kad sam otvo¬rila vrata ulaza.
Gore pred stanom, tiho sam otvorila ulazna vrata. Nisam čak ni primijetila da je svjetlo u dnevnoj sobi ugašeno. Objesila sam kaput na vješalicu i zbacila Lukeove tenisice s nogu. Bosa, ušuljala sam se u spavaću sobu.
Uplašila sam se kad sam zatekla Lukea, potpuno odjevenog u traperice i debeli plavi džemper, kako sjedi na ki'evetu. Soba je bila mračna, ali izgledao je kao da me čekao da se vratim kako bi mogao otići. Primijetila sam da je obuo čarape, ali nije imao cipele. Nije mogao otići jer sam ja bila u njima.
"Vidio sam Natea vani", tiho je otpočeo Luke. "Sto se doga¬đa?" Lice mu je bilo Ijutito, ali i uplašeno. Ako je gledao s prozora, onda je vjerojatno vidio kako me Nate držao i milovao mi kosu dok me tješio. Luke je vjerojatno mislio da ćemo se Nate i ja pomi¬riti. To nije bilo ni blizu istini. Polako sam krenula prema krevetu, popela se na njega, legla i sklupčala se u fetalni položaj.
"Zagrli me", zatražila sam.
Luke je oklijevao, a zatim učinio što sam tražila i sklupčao se oko mene. Opustila sam se uz njega, bio je topao i utješan nakon one hladnoće vani. Stavila sam svoje ruke na njegove i prsti su mi se počeli odmrzavati.
"Što se događa?" promrmljao je zabrinuta glasa.
Ukratko sam mu ispričala.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator





"Ja nisam Zlata, ja sam Tegan."



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Margita

avatar
Administrator
Administrator
TRIDESET OSMO POGLAVLJE
Mama Ryn", rekla je Tegan tiho. Toliko tiho da je ne bih ni čula da to nisam čekala.
Znala sam što će reći jer se u zadnja dva tjedna Tegan promi¬jenila. Postala je nemirna. Navečer joj je trebalo gotovo sat vremena da se smiri. Često bi usred noći došla u moju sobu i vratila bi se u svoj krevet jedino ako bih sjedila s njom sve dok ne bi ponovno zaspala. Apetit joj se prepolovio, povukla se u svoj svijet i posvetila crtanju žene koja je mogla biti jedino njezina majka, ali ako bih je pitala tko je na slici, slegnula bi ramenima i šapnula: "Ne znam." Znala sam o čemu razmišlja jer i ja sam razmišljala o istom. I ja sam postala razdražljiva i nemirna moja je nesanica prerasla iz kronič¬ne u kritičnu, noću sam spavala najviše četiri sata danju bih jedva skupila dovoljno energije da otvorim mejlove. Nisam odgovorila ni na jedan Nateov mejl i poziv.
"Da, Tiga?" odgovorila sam.
Ležala je ispružena na podu ispred televizora bojeći sliku Lukea na poslu. Spustila je plavi flomaster kojim je punila Lukeovu majicu i oprezno me pogledala. Ružičaste su joj usne bile zamišljeno iskrivljene, oči blago sužene i zataknula je pramen svoje plave kose iza uha. Nije ništa rekla, samo me gledala. Potapšala sam se po krilu pokazujući joj da se popne.
"Znaš li da je Božić?" rekla je oprezno dok se smještala u mojem krilu. Ovila sam ruke oko njezina tijela i potvrdno kimnula glavom. Božić će biti za nešto manje od tri tjedna, za pet će dana za¬vršiti škola i preko dana će ići Kayeovima. Božićni se ugođaj osjećao vani, ali i u stanu imali smo maleno drvce koje je stajalo pokraj televizora gdje je nekad bila vreća za sjedenje; ukrasi su bili postavlje¬ni, žaruljice visjele na prozorima, čestitke na svakoj ravnoj površini, a Tegan je svakoga dana otvarala čokoladni adventski kalendar koji joj je kupio Luke ali u nama nije bilo blagdanskog duha. Ondje gdje je trebalo biti božično uzbuđenje, bila je bol. Uspomene. Još ni¬smo razgovarali o tome što ćemo raditi na taj veliki dan i svaki put kad bi ga Luke pokušao spomenuti, promijenila bih temu ili rekla da nisam stigla razmišljati hoćemo li putovati u London mojima ili nećemo. Božić u Londonu nije dolazio u obzir samo sam mu mazala oči dok Tegan i ja ne budemo razgovarale kako treba. Nismo to mogle učiniti sve dosada kad je Luke otišao na tjedan dana u New York poslom (Angeles je razmišljao o otvaranju trgovine ili franšize ondje, a zbog svojeg je iskustva na američkom tržištu Luke dobio zadatak pregovarati s velikim dečkima). Odlučila sam pustiti da Tegan prva potegne razgovor, pričekati i vidjeti sjeća li se dobro ili sam se nepotrebno brinula.
"Da, dušo. Znam da je uskoro Božić", odgovorila sam.
"To je..." Glas joj je zastao u suhom grlu.
"Rođendan tvoje mame", završila sam umjesto nje.
Kimnula je.
"Znam", rekla sam. Adelin je rođendan bio na Božić. Kad je Tegan bila vrlo malena, imali smo dvostruko slavlje ujutro Adelin rođendan, za ručak Božić, a kad bi Tegan otišla na spavanje, po¬novno bi bio Adelin rođendan pa bismo se Nate, Adele i ja napili do besvijesti.
"Postoje li u raju rođendani?" pitala je.
"Hm..." Nisam znala. Nikad nisam znala odgovore na ta pita¬nja. Nisam razmišljala o njima. Bila sam religiozna, ali nikad nisam razmišljala o tjelesnosti života nakon smrti. Ako sam i razmišljala o raju, to je bilo u kontekstu toga da bih jednog dana mogla završiti ondje. Ali nisam razmišljala o tome prolazi li ondje vrijeme. Postoje li rođendani. A kako nisam razmišljala o tome, nisam znala odgo¬voriti na ta pitanja. Je li raj mjesto s velikim bijelim oblacima ili je poput ovoga, samo bolje? Je li to šareni svijet gdje je sve fantastično i svi su sretni ili je ono što ti želiš da bude? "Hm... Možda", oprezno sam odgovorila. "Ne vidim razloga zašto ne."
"Ako joj pošaljem čestitku, hoće li je dobiti?"
"Mislim da neće", odgovorila sam nježno.
Tegan mi se privila uz tijelo zakopavši glavu u moja prsa. Ra¬mena su joj se počela tresti, a onda i cijelo tijelo. Njezini su jecaji polako postajali sve glasniji. Nije plakala preda mnom otkad joj je mama umrla, od onog dana u hotelu. Nisam znala da će to biti ono što će potaknuti njezine osjećaje i otkriti rijeke boli koje su tekle kroz nju.
"Žao mi je, srce, ali smislit ćemo neki drugi način da joj po¬kažemo da mislimo na nju, dobro?"
Tegan mi je spuznula iz krila i istrčala iz sobe. Stopala su joj lupala tepihom kroz hodnik do njezine sobe, ali nije zalupila vrati¬ma. Nakon što sam se nekoliko minuta smirivala, ustala sam i pošla za njom do njezine sobe.
Na svom plavobijelom prekrivaču, Tegan je bila skupljena u maleni ružičastoljubičasti polumjesec koji je podrhtavao dugim i snažnim jecajima. Niz lice su joj se slijevale suze, a njezine sitne ručice neprestano su ih brisale. Na jastuk pokraj sebe stavila je sliku sebe i Adele koja je inače stajala na njezinu televizoru.
"Tiga..." započela sam, a onda shvatila da ne znam što bih rekla.
Sjela sam pored nje na krevet i pomilovala joj leđa. Gledala sam u Adelinu sliku, sliku žene koja se sretno smiješila pokraj svoje kćeri. Gotovo sam zaboravila da je tako izgledala. Sad kada bih se sjetila Adele, sjetila bih se one sive sjene iz bolničke mrtvačnice.
"Zašto se moja mama neće vratiti?" upitala je Tegan kroz jecavi plač. "Jesam li bila zločesta?"
"Nisi, dušo", rekla sam. "Tvoja je mama bila bolesna."
"I ti si bila bolesna", rekla je.
"Znam, ali ja sam imala drugačiju vrstu bolesti. Tvoja je mama bila jako, jako bolesna i nije mogla ozdraviti. Željela je biti ovdje, ali bila je previše bolesna."
"Želim da se vrati", bila je uporna.
"I ja to želim." U glavi mi je zaiskrila misao. "Tiga, jesi li ti mislila da će se tvoja mama vratiti?"
"Da", šapnula je kimnuvši glavom i ispustivši još koji jecaj. "Možda joj se u raju ne svidi pa se vrati. Možda joj se Leeds svidi više."
Adele i ja smo joj odlično objasnile što je smrt, zar ne? "Žao mi je, srce, tvoja se mama neće vratiti. Nikada."
Jecanje i popratno naricanje postali su još glasniji i žalosniji. Boljelo me jer sam znala kako se osjeća. Znala sam da je ta spozna¬ja, to konačno prihvaćanje činjenice da više nećeš vidjeti tu osobu, poput mača koji probija srce. Uhvatila sam Tegan u zagrljaj, držala njezino toplo tijelo uza se pokušavajući je omotati utjehom. U glavi mi je zabljesnulo sjećanje, koje se potom polako oblikovalo u čvr¬sti stup svjetla među mojim uspomenama: Tegan je imala mjesec dana. Adele me zatražila da joj pripazim kćer dok se ona tušira. Smjestila sam se na krevet u Adelinoj spavaćoj sobi zureći u bijelo plavu dječju nosiljku. Tegan je još uvijek bila ružičasta i naborana, s najfinijim pokrovom svijetle kose na glavi prekrivenoj mrljama. Adele ju je odjenula u plavo odijelce. Spavala je pokrivena dvje¬ma bijelim dekama. Uskomešala se čim je njezina majka zatvorila vrata kupaonice, gotovo kao da je znala da je mama otišla na dalje od metra. Upalio se tuš, Tegan se probudila i ispustila najglasniji plač koji sam ikad čula. Na trenutak sam se zaledila uvjerena da će prestati, ali nije njezina razjapljena usta nisu pokazivala znakove popuštanja, oči su joj bile sasvim stisnute, a lice joj se punilo crveni¬lom od plača. Posegnula sam u nosiljku, maknula deke i podigla je. Bila je nevjerojatno lagana. Već sam je bila držala u tih mjesec da¬na od rođenja, ali stalno sam zaboravljala kako je lagana. Smjestila sam vrišteći zavežljaj u svoje naručje i ljuljala je utišavajući je, želeći da shvati da će joj se mama brzo vratiti pa će moći još jesti bude Ii htjela. Do vremena kad se Adele, mokre kose, vratila, Tegan se prestala derati i micala usnama prema meni, zureći u mene svojim nefokusiranim očima kao da ću joj otkriti tajne svemira. "Opet mi reci da ne želiš djecu", prošaptala je Adele vraćajući se u krevet, liježući i pokušavajući malo odspavati.
"Ovako sam te ljuljala kad si se rodila", izgovorila sam u Teganinu kosu. "Izgledala si tako smiješno kad si se tek rodila, kad si bila mala beba, u bolnici. Pomislila sam, Bože, jesu li nam dali pra¬vu bebu? Zbilja izgleda smiješno. Ali onda si se nasmijala i izgledala si baš poput svoje mame, lijepa poput nje, i znala sam da si sigurno njezina. Naša. Jer bila si i moja, znaš? Bila si moja mala Tiga. Čak i dok me nije bilo, cijelo sam vrijeme mislila na tebe. Nosila sam tvoju sliku u novčaniku i kad bi me ljudi pitali >Tko je to?<, rekla bih: >To je moja mala Tiga<. Zao mi je što tvoja mama nije ovdje, Tiga. Voljela bih da jest. Svakog dana poželim da jest i znam da će se biti teško naviknuti na to da je nema. Zašto ne bismo Božić prozvale Adelinim danom? Tvoja se mama zvala Adele, to znaš, zar ne?"
"Da", prošaptala je.
"Dobro, onda ćemo imati Adelin dan. Izradit ćemo posebne čestitke za Adelin dan i poslati ih svima koje znamo. Možemo je nacrtati, pokazat ću ti slike iz svojih fotoalbuma. Možemo čak i napraviti posebni >Sve u lonac< samo za tu priliku? Što kažeš?"
"Hoće li Luke doći?" Prestala je plakati i to je već bilo nešto.
"Neće. Bit ćemo samo ti i ja. Dečkima je ulaz zabranjen!"
"A što je s gospodinom Nateom?" upitala je.
"Bljak! Ne! On je dečko! Dečkima je ulaz zabranjen! A da ne bismo sasvim propustile Božić, slavit ćemo ga idući dan. I tada ćemo otvarati darove."
"Luke može doći taj dan, zar ne?" pitala je Tegan.
"Ako ti to želiš", rekla sam.
"Želim. I gospodin Nate."
"Zbilja? Zašto?" To nisam očekivala čuti od nje. Nate je bio ljubazan prema njoj onih tri ili četiri puta kad ga je vidjela nakon njihova prvog susreta, ali nije bio Luke. I svaki put kad je navratio, nije se zadržao duže od deset minuta. Zašto bi željela tako važan dan provesti s njim?
"Tebi se sviđa", rekla je jednostavno, šmrcajući suze.
"Ali on ne mora doći na naš Božić ako se tebi ne sviđa", rekla sam s prizvukom panike u glasu. Nisam ga vidjela od našeg sukoba na ulici prije dva tjedna. Nisam razgovarala s njim niti sam mu odgovarala na mejlove aktivno sam ga izbjegavala. A ni Luke ga sasvim sigurno ne bi htio ovdje.
"Sviđa mi se. Smiješan je." To me je još više iznenadilo. Sto je učinio da je ona zaključila da je smiješan?
"U redu. Vidjet ću može li doći. Ali možda neće biti slobo¬dan pa se ne smijemo uzrujati ne bude li mogao doći."
Privukla sam je još bliže k sebi. Mirisala je po cimetu i treš¬njama iz pjenušave kupke koju joj je Luke kupio. Nisam je voljela vidjeti uzrujanu. Nisam voljela znati da je boli. Dakako da ju je boljelo, ali život je bio lakši kad bih se pretvarala da Tegan ne ra¬zumije što se događa.
"U redu je plakati, znaš", rekla sam. Prekinula sam je u to¬me. Nisam to učinila namjerno, ali osjećala sam se bolje kad je pre¬stala. Plakanje je dobro može biti neugodno za onoga tko sluša, može učiniti nemoćnim i nemirnim onoga tko svjedoči slomu ali plakanje je dobro. Plakanje je prihvatljiv ispušni ventil, čak i ako se zbog njega osjećate sirovo i prazno iznutra, ipak je bolje od gomi¬lanja jada u sebi. Nisam htjela da Tegan izraste u Ijutitu i ogorčenu osobu jer joj je uskraćena mogućnost da izrazi svoju tugu. "Ako si tužna zbog svoje mame ili ako ti nedostaje, možeš plakati kad god želiš. A možeš i pričati o njoj kad god poželiš." Milovala sam duge, fine niti njezine kose. "U redu je da ti mama nedostaje. Znaš, ja to razumijem i slušat ću te što god budeš željela reći."
"Idem sad spavati", promrmljala je.
"Dobro, zlato."
Niječno je odmahnula glavom i neveselo se zahihotala. "Ja nisam Zlata, ja sam Tegan."
To je bila njihova šala, nje i njezine majke. "Jesi li sigurna? Zaklela bih se da se zoveš Zlata."
"Ne, zovem se Tegan."
"Dobro, Tegan, pođi na spavanje. Ja ću još malo sjediti ovdje, ako ti ne smeta, a onda nam idem spremiti ručak."
"Dobro." Spuznula je s mog krila i zavukla se pod pokrivač okrenuvši mi leđa. Otišla sam do prozora i navukla plave zavjese kako bih zamračila sobu od podnevnog sunca. Sjela sam na pod uz njezin krevet gledajući je kako spava, kao što sam znala činiti usred noći. Išla je na satove karatea, priključila se nogometnom klubu, razgovarala sa mnom i s Lukeom kao odrasla, ali neprestano sam zaboravljala da je krhka. Oduprla sam se nagonu da joj maknem kosu s blijedog, uskog lica i samo gledala kako joj se crte lica opu¬štaju dok joj se disanje usporava i tone u san. Jadna krhka Tegan. Moja jadna, jadna beba.
"Molim? I molim?" glasio je Lukeov odgovor kad sam mu priopći¬la plan za Božić i Stjepanje. Nismo ga vidjele dva dana od povratka iz Amerike jer je bio u Londonu na sastancima u vezi New Yorka. Grozila sam se toga da mu kažem i odlučila da je najbolje obaviti to bez Tegan, što je značilo na poslu.
Stajao je iznad mog stola, prekriženih ruku, markantan u ta mnosivom odijelu, bijeloj košulji i plavoj kravati. Uvijek me čudilo što unatoč broju sati provedenih na poslu i vremenu provedenom kod nas doma i dalje uspijeva održati uredan izgled. Glava mi se polako dizala do Lukeova lica, a kad su nam se oči susrele, mo¬ji su se strahovi ostvarili neobična jantarna boja njegovih očiju dodavala je plamen pogledu koji je prema meni ispaljivao optužbu
i nezadovoljstvo. Nije bio samo ljut, bio je i duboko povrijeđen vilica mu se počela sporo pomicati lijevodesno.
"Ne mogu provesti Božić s vas dvije, ali Stjepanje mogu pro¬vesti s tvojim bivšim?" zaključio je Luke nakon što nisam odgovo¬rila na njegova pitanja. Pogledao je preko ramena prema staklenom zidu mog ureda, zatim u strop, a potom vratio svoj neoduševljeni pogled na mene. "Je li ovo možda skrivena kamera? To je jedino objašnjenje za ovo što se događa."
"Moram to učiniti za Tegan. Moramo biti same na Božić. A ona je predložila da Nate dođe na Stjepanje, ne ja."
"A da svratim navečer?" upitao je američkim nazalnim gla¬som tjedan dana u New Yorku opet je izvuklo tragove njegova američkog naglaska.
"Luke, ne. Ovo činim za Tegan. To je rođendan njezine ma¬me, prvi veliki događaj otkad je Adele... otkad je Adele... umrla. Ne mogu vjerovati da ne shvaćaš koliko je to važno."
"Vidim. Samo što... Ni ja nemam obitelj, sjećaš se? Božić naj¬češće provodim u New Yorku s prijateljima, ali ove sam ih godine odbio jer sam mislio da imam obitelj s kojom ću ga provesti."
"I imaš, samo ne dvadeset petog."
Lukeovo se lice namrštilo, a usne razvukle u Ijutitu ravnu liniju.
"Što želiš da učinim. Luke? Da te stavim ispred svog djeteta?"
Na trenutak je mislio reći da. Vidjela sam mu to na licu, u očima, u načinu na koji su mu se usne trznule.
"Želiš li da budem takva osoba? Želiš li hodati s takvom že¬nom?" dometnula sam kako bih ga zaustavila da ne kaže nešto što ne misli. "Ne treba mi ovo, znaš? Taj će dan biti dovoljno težak i bez toga da se brinem hoćeš li me ostaviti zato što ne možeš biti ta¬mo. Žao mi je, Luke, ali Tegan je na prvom mjestu. Tek sad postaje svjesna činjenice da se njezina majka neće vratiti, neću je iznevjeriti kršeći obećanje. I nije mi žao što sam to obećala."
Crni telefon na mom stolu zazvonio je, pogledala sam zaslon da vidim broj. Nisam ga prepoznala pa sam podigla slušalicu i pri¬nijela je uhu. "Kamryn Matika, kako vam mogu pomoći?" Luke je stajao i gledao me.
"Ja sam", rekao je Nate.
"Oh, bok", rekla sam. Temperatura u prostoriji iznenada je porasla. Stisnula sam telefon jače uz uho kako Luke ne bi čuo nje¬gov glas ili ono što govori.
"Znam da si na poslu pa ne možeš dugo razgovarati, ali ne javljaš se na mobitel kad te zovem i ne odgovaraš na mejlove", rekao je. Govorio je bez optuživanja i, zapravo, jedino što sam prepoznala u tonu njegova glasa bilo je razumijevanje. "Želio sam razgovarati s tobom u vezi Božića."
"Oh", uzdahnula sam.
"Znam da je Adclin rođendan, odnosno, ovaj, bio bi Ade lin rođendan pa sam se pitao što ćete raditi? Tebi i Tegan će biti teško pa sam te htio pitati želiš li da provedemo dan zajedno kao nekad?"
"Zapravo sam te baš mislila nazvati u vezi toga", pogledala sam u Lukea koji je izgledao poput reklame za nezainteresiranost, naslonjen na rub stola, listajući stranice za novi broj časopisa koje su stajale u mojoj košarici za spise.
"Doista?" Nateov je glas živnuo.
"Da, Tegan i ja provest ćemo dvadeset peti same, ali ona je pitala jesi li slobodan dvadeset šestog kad slavimo Božić."
Luke je zastao na posebno zanimljivoj probnoj stranici s popi¬som koncesija koje imamo u raznim Angeles trgovinama i pročitao je više puta čekajući Nateov odgovor.
"Hoće li Luke biti tamo?" pitao je Nate.
"Naravno."
"Onda ne mislim da je to dobra ideja. Sto ti kažeš? Premda bih to volio, mislim da se nas četvero ne bismo dobro proveli. A što misliš o tome da dođem na Badnjak i donesem vam darove?"
"Može", rekla sam s olakšanjem. S velikim olakšanjem. Ne samo zato što bi Luke proveo cijeli dan i vjerojatno cijeli pred¬stojeći mjesec u lošem raspoloženju, nego i zato što nisam željela biti s Nateom. Elementi naše veze naše pokojne veze promije¬nili su se sa spoznajom zašto je spavao s drugom. Nije to učinio iz zlobe, na to ga je potaknula usamljenost. Mogla sam razumjeti te osjećaje. Osjećala sam se tako mnogo puta u životu, a to što je on bio usamljen dok je bio sa mnom... To je govorilo mnogo o meni. Moj stalni strah da sam ga ja natjerala na taj čin bio je opravdan, ali bila sam u krivu u vezi načina na koji sam to učinila. Ne svo¬jim zanovijetanjem, nego povlačenjem od njega. Napustila sam ga, učinila da se osjeća usamljenim. Naravno, to ne znači da je morao spavati s drugom, ali i on je samo čovjek. Svi smo činili glupe stvari u trenucima slabosti: ja sam koketirala s muškarcem iz Škotske s kojim sam se zbližila na poslu; zamalo sam spavala s Tedom onaj put u hotelskoj sobi. Sad sam znala malo više o Nateu, a ta je mr¬vica znanja bila opasna.
"Onda, Badnjak", rekao je. "Mogu li te vidjeti prije toga?"
"Hm, ne znam je li to dobra ideja", odgovorila sam nakon što sam postrance pogledala Lukea koji je još uvijek čitao popis koncesija Angelesa.
"A Tegan? Mogu li nju vidjeti prije toga?"
"Ako želiš. Mogu je dovesti kod tebe doma na sat ili dva." Nije bilo nikakve šanse da to učinim, no ovo je bio test je li doi¬sta želio vidjeti Tegan? Ili je želio vidjeti mene?
"A mogu i ja doći do vas, a ti izađi na sat vremena?" odgovo¬rio je. "Bit će lakše radi nje."
"Znaš da neću pristati na to."
"Možda ne sad, ali s vremenom bi mogla. Doista je iskreno želim vidjeti. I tebe, naravno."
"Nate, zauzeta sam."
"On je tu, zar ne?"
Uzdahnula sam. "U redu, nazvat ću te, možda možeš doći za vikend, vidjet ću je li Tegan raspoložena."
"Dobro. Vidimo se uskoro."
"Bok, Nate."
"OK, malena, volim te, bok." Kad je poklopio, telefon je učinio klik. BUM! učinila je moja glava dok sam u sebi ponavljala što je rekao. Drhtavom sam rukom spustila slušalicu.
"Dolazi li on za Božić?" pitao je Luke.
Odmahnula sam glavom bojeći ga se pogledati u slučaju da mu moje lice ne oda ono što mi se zbivalo u glavi. Nate je to re¬kao tako Iako. Kao da to nije velika stvar. Dvije riječi ubačene u razgovor. To je uvijek govorio dok smo bili zajedno, uvijek je tako završavao naše razgovore. "On je, hm, zauzet, vjerojatno ide kod roditelja. Doći će na Badnjak samo da Tegan donese darove."
"Ryn?" otpočeo je Luke. Okrenula sam se prema njemu na¬dajući se da moje lice neće odati što mi je Nate učinio. Lice mog dečka nabralo se u stidljivi osmijeh, a ljutnja je nestala. "Žao mi je što sam maloprije bio takav glupan. Razumijem, samo sam razoča¬ran, to je sve."
"Znam."
"Ne, ne znaš. Prvi put u životu imam obitelj, imam tebe i dijete, a nikad nisam imao dijete koje mogu razmaziti za Božić. Znaš li koliko sam bio uzbuđen? Božić je vrijeme za obitelji i želio sam biti s vama dvjema. Ali i dvadeset šesti će biti u redu. Bit će sjajan, zapravo."
Potvrdno sam kimnula glavom.
Provjerivši da se netko ranije nije vratio s ručka i gledao u moj i Betsyn ured. Luke se nagnuo naprijed i hitro me poljubio. "Vidimo se večeras, malena."
"Da, vidimo se večeras."
Izašao je iz ureda. A kad je otišao, udaranje se mog srca zbog onoga što je Nate rekao povećalo. Mogla sam to ponoviti u svojoj glavi, staviti pod svjetlo poput dragocjenog dragulja pregledavajući njegove savršene plohe. "Volim te, malena, bok." Nateov mirni glas koji mi govori da još osjeća ono što je prije osjećao, to nisam očekivala. Pretpostavljala sam da još uvijek osjeća nešto prema me¬ni, ali rekao je da me voli. Volim li ja njega? Ako ga volim, što će to značiti za naš život? A bit će naš život. Koga ću izabrati nije bilo samo pitanje s kim ja želim biti, Teganini su osjećaji bili jednako važni kao i moji. Da nje nema, znam koga bih izabrala. Odlučila bih u sekundi.
Oglasio mi se mobitel na stolu pokraj miša. Kad sam otvorila Lukeovu poruku, pisalo je:
Zaboravio sam reći, volim te : )
Izbrisala sam poruku i zamalo bacila mobitel natrag na stol.
Znam li doista koga bih izabrala? Znam li?


TRIDESET DEVETO POGLAVLJE
O
svanuo je Adelin dan i Tegan je ustala iz kreveta prije nego što se svjetlo uspjelo probiti i proviriti kroz noćno nebo.
Zvuk njezinih koraka niz hodnik prenuo me iz laganog sna nakon što sam većinu noći tonula u njega pa se opet budila. A kad se na vratima pojavila njezina glava, s mukom sam se uspravila i žmirkajući dolazila k sebi.
"Smijem li ući?" upitala je Tegan.
Sve vrijeme koje smo živjele zajedno nikad nije pitala smije li ući u moju sobu pa mi nije bilo jasno odakle se pojavila ta iznenad¬na rezerviranost. "Naravno", odvratila sam. Polako je ušla, popela se na krevet i uvukla pod moj pokrivač.
"Želiš li prvo doručak ili svoj dar?" obgrlila sam je rukom dok sam govorila povlačeći je u zagrljaj u koji se tako skladno uklapala.
"Dobit ću dar?" pitala je.
"Da, naravno, gospođice. Danas je Adelin dan što, naravno, podrazumijeva dar. Kasnije možemo doručkovati i možeš nazvati baku Faith. Kako god ti odlučiš."
Teganine su se oči raširile dok je razmišljala što učiniti. Obilje mogućnosti. "Dar", prošaptala je nakon mnogo mozganja i zavrta¬nja usnica.
"Dobro", rekla sam. Pomaknula sam se u krevetu, otvorila ladicu na vrhu noćnog ormarića i izvadila njezin dar, zlatnu kutijicu omotanu crvenom vrpcom. "Izvoli."
Teganine su se oči još malo raširile dok je objema rukama uzimala kutijicu. Sjela je zureći u nju, s blagim iščekivanjem na srcolikom licu. "Što je to?" upitala je.
Bilo koje drugo dijete dosad bi već otvorilo kutiju, ali ne i Tegan. Ona je morala promisliti i saznati sve što može prije nego što zaroni naglavačke. I ja sam bila takva, uvijek pomalo oprezna, a Adele, Adele bi otvorila kutiju istog trena kad bi shvatila da je za nju. To se događa kad si romantičan u duši, nagađala sam. Vjeruješ u stvari poput Ijubavi na prvi pogled i savršenih poklona.
"Otvori i saznaj", savjetovala sam je.
Tegan se nekoliko sekundi nije pomakla, a zatim se počela igrati vrpcom pokušavajući je odvezati, dok nije shvatila da će se cijela stvar sama razvezati, poput bijelih vezica na njezinim omi¬ljenim tenisicama, ako povuče za jedan kraj. Pažljivo je podigla poklopac kutijice i pogledala u nju.
"Je li to stvarno za mene?" upitala je, a glava joj se podigla pogledavajući moje lice u potrazi za naznakom koja bi govorila da bih se mogla predomisliti. Potvrdno sam kimnula glavom.
Posegnula je u kutijicu pažljivo, kao što čini većinu stvari, i s podloge od plave svile podigla zlatni lančić s kojeg je visjela pločica. Netremice je gledala u pločicu, podigla je sve do lica pa pomno proučila tamnu, holografsku sliku na njoj.
"To smo ja i moja mama", rekla je konačno.
"Tako je", odgovorila sam. Dala sam kopirati sliku Tegan i Adele na pločicu.
"Mogu li ga stalno nositi?" pitala je zureći u lančić u svojim rukama.
"Ako želiš. Ti odluči."
Pružila mi ga je da joj ga stavim. Uzela sam lančić od nje i rekla; "Podigni kosu da ti ga mogu zakvačiti odostraga", a onda ga stavila oko njezina tankog vrata.
"Evo", rekla sam kad sam završila. Pustila je kosu da padne natrag na svoje mjesto i dok su joj plavi pramenovi dodirivali rame¬na, zapitala sam se bih li je trebala odvesti na sisanje.
Nisam to učinila zadnjih nekoliko mjeseci jer mi, da budem potpuno iskrena, nije palo na pamet. Ja sam svakih osam tjedana išla na ravnanje i šišanje kose, ali nisam zapazila da bi Tegan isto mogla trebati šišanje. Nisam primijetila da su joj ispucali vrhovi, a kad sam joj navečer prala kosu, uvijek bih stavila regenerator. Uo¬stalom, pristajala joj je tako duga kosa koja joj je padala do polovice leđa. Kad se bavila sportom, zavezala bih joj je u rep, zamotala u punđu i učvrstila ukosnicama. Kad bi je nosila raspuštenu, odgo¬varala je obliku njezina lica i blagoj nakrivljenosti očiju čineći je ljepšom, ako je to bilo moguće. Katkad je tražila da joj spletem riblje kosti (naposljetku sam shvatila da je mislila na pletenice koje sam joj plela kad je bila mala). Čuvala sam ih za posebne prigode jer je pletenje pletenica u pravilne redove oko lica oduzimalo mno¬go vremena. Stajale su joj bolje nego Bo Derek u Desetki, a Tegan se sviđalo kad bih joj ih rasplela pa joj je kosa bila valovita.
Pomilovala sam joj kosu i osmjehnula se dok je ona gledala u medaljon. Sviđala mi se Tegan s dugom kosom, ali što bi Adele željela? Što bi Adele mislila o tome da Tegan ima kosu dulju od ramena? Ona bi kćerinu kosu uvijek odrezala kad bi dosegla bradu. Tegan se nije žalila, a nije se žalila ni sad kad joj je kosa bila duga, ali što bi Adele rekla?
Je li to važnot pomislila sam buntovnički. Kad se sve zbroji i oduzme, je li važno što bi Adele željela? Ona nije ovdje. Brzo iza tih buntovnih misli pojavila se krivnja. Luke mi je prije nekoliko dana posadio to sjeme pobune u glavu.
Naglas sam razmišljala u koju školu bih trebala upisati Te¬gan, hoću li se morati preseliti da budem u odgovarajućoj četvrti
i trebam li to učiniti sad? Ali zar Horsforth nije bila dobra četvrt Leedsa? Objasnila sam Lukeu da nisam uopće razgovarala o tome s Adele, nisam znala želi li Adele da njezina kći ide u žensku školu gdje su učenice navodno postizale bolje rezultate nego u miješanim školama ili u miješanu školu gdje će naučiti da će se u stvarnom svijetu ionako morati natjecati s muškarcima.
Luke je poslušao sve što sam imala reći na tu temu, a onda je odgovorio: "Ti nisi Adele."
Bila sam uvrijeđena. Je li doista mislio da sam toliko glupa da vjerujem da bih je mogla zamijeniti u Teganinu životu? Zar mu nisam već mnogo pura objasnila da je moja najveća briga upravo ta što ne mogu biti Adelina zamjena? "Znam to", odgovorila sam.
"Pa onda prestani pokušavati biti ona", rekao je iz mojeg kre¬veta. Radio je na laptopu, a ja na računalu. "Zoveš Tegan svojom kćeri, onda se i tako ponašaj. Prestani nagađati što bi Adele željela i učini ono što ti želiš. Ona je sada tvoja odgovornost, ne Adelina."
Namrštila sam mu se pa je odmaknuo laptop i podigao obrvu čekajući odgovor. "Znam da je moja odgovornost", najposlije sam rekla.
"Ne kažem da ne preuzimaš odgovornost za nju, Ijubavi, nego želim reći da se čovjek ponekad vrlo lako zablokira. Možeš toliko brinuti o tome što bi Adele učinila da u stvarnosti ne napraviš ni¬šta. I, mrzim što ću to reći, ali to je krajnji uzmak, zar ne? Ako stvari pođu po zlu, ne moraš prihvatiti da si donijela lošu odluku nego reći da je to ono što bi Adele htjela, a ne da si zabrljala."
Ugrizla sam se za donju usnicu i odvratila pogled. "Ne činim to."
"Ja bih, da sam na tvom mjestu", priznao je. Protegnuo se i počešao svoja gola prsa. "To je pravi džoker. Ne znam tko ga ne bi iskoristio da ima nekoga koga može okriviti svaki put kad nešto pođe po zlu?"
"Dajem sve od sebe", odgovorila sam osjećajući se kritizirano i prozvano premda uistinu to nikad nisam pomislila. Tegan je bila Adelina kći pa naravno da ću napraviti što god treba da je odgojim onako kako bi to Adele htjela. Ali imao je pravo sad je bila moje dijete. Moje breme. Moja nada. Moja Ijubav. Sve, dobro i loše, ovi¬silo je o meni. Odsad pa nadalje, crte osobnosti koje razvije, navike, slabosti, način na koji obavlja stvari bit će rezultat onoga što će uslijediti. Rezultat života sa mnom.
Ponovno sam pogledala Tegan i strah mi je izazvao metež u glavi i grudima. Kad sam previše razmišljala o tome, imala sam se potrebu sakriti. Zavući se ispod pokrivača i sakriti dok sve ne pro¬đe. Nikad nisam imala potrebu biti tako definirana. Biti nečijom majkom. Nikad nisam imala nagon ili potrebu za rađanjem; nekoga da ovisi o meni. Da, brinula sam se o Nateu, ali jedino zato što se on zauzvrat brinuo o sebi. Ako bih ga zaboravila jednu večer i izaš¬la van, ne bi skapao od gladi. Znala sam sve to kad sam se pristala brinuti o Tegan, ali u ovakvim bi me trenucima, trenucima kad bi bila potpuno ovisna o meni, ne samo zbog svoje tjelesne dobrobiti, nego i emocionalne, sve to ponovno pogodilo. Ja sam odgovorna. Za sve. Sve vrijeme. Zauvijek.
"Idemo onda, gospođice, moramo mnogo toga obaviti, ne možemo cijeli dan ležati u krevetu."
Teganino je lice nestalo iza osmijeha. Zbacila sam prekrivače i Tegan je skliznula s kreveta, a nakon nje i ja. "Idemo obaviti pozive i doručkovati."
"Dobro", odgovorila je.
U dnevnoj sam sobi dodala Tegan telefon. Pritisnula je tipku za brzo biranje s oznakom "M&T". Bilo je tek šest sati ujutro, no moja je mama očito čekala njezin poziv jer je Tegan gotovo odmah rekla: "Halo, bako Faith... Dobro..." Nasmijala se svojim zvonkim smijehom i odgovorila: "Rekla si sretan Adelin dan." Osmijeh joj je postao još širi dok sam slušala blage zvuke majčina glasa u telefonu.
Kad sam rekla majci za Adelin dan, podržala me više nego Luke. Rekla je da će nam ispeći tortu ako želimo, ali odbila sam ponudu. To je bilo lijepo, ali nepotrebno. Baš kad sam je pozdravljala, mama mi je rekla: "Znaš, Kamryn, tvoj otac i ja smo jako ponosni na tebe."
"Molim?" odgovorila sam šokirana što je moja mama rekla ta¬kvo nešto o meni. Naš je odnos bio definiran mojim nevjenčanjem. Činjenicom da sam ih osramotila pred prijateljima i širom obitelji tako što se nisam udala, nikad im zapravo ne objasnivši zašto.
"Tegan je velika odgovornost", nastavila je mama. "Veoma sam se iznenadila kad si nam rekla da ćeš se brinuti o njoj. Ali ide ti vrlo dobro. Vrlo dobro." Mama bi često nazvala kako bi popričala s Tegan i Tegan je često zvala moje roditelje. Prošlog su ljeta moji
roditelji išli u Manchester posjetiti moju sestru i vozili su preko Leedsa da bi usput pokupili Tegan kako bi s njima i sestrinom obi telji provela dan. Voljeli su Tigu. Svi su voljeli Tigu.
"Hvala", promrmljala sam.
"Još otkad se nisi udala..." Nikad nismo pričali o tome, a kad bi jedno od mojih roditelja to pokušalo, promijenila bih temu. "... brinuli smo se za tebe. Što ćeš učiniti. I nije nam bilo jasno zašto si se tako iznenada odselila tako daleko, ali sad nismo više toliko zabrinuti. Sad imaš nekoga."
"Misliš Lukea?" upitala sam.
"Tegan. Sad imaš obitelj. I zato sam jako sretna."
"Hvala", promrmljala sam opet ne znajući što bih rekla. Ro¬ditelji mi nikad nisu priznali da se brinu zato što sam sama.
Čak i da su htjeli, kad bi imali priliku? Nikad ne bih ostala na telefonu dovoljno dugo da mi otkriju bilo što važno. U razdoblju otkad sam naslijedila Tegan, razgovarala sam s njima više nego ikad.
Tegan je završila razgovor s mojom majkom i zatim razgovara¬la s djedom Hectorom. Onda je upitala može li nazvati moju sestru Sheridan i njezine klince. Dok je ona razgovarala s cijelom mojom obitelji, ja sam nam za doručak pripremila prepečenac i kajganu.
Adele je ležala na leđima, podupirući jednom rukom glavu dok joj je druga ležala na golom trbuhu. Oči su joj bile skrivene iza sunčanih naočala, a koža sjajna od kreme za sunčanje. Napućila je usne prema kameri, a njezina duga kosa koja joj je zaokruživala lice gomilom kovrča bilo je jedino, prema njezinu mišljenju, što ju je razlikovalo od Marilyn Monroe. "Zamisli da mi je ona majka", rekla je Adele kad je vidjela tu fotografiju koju sam slikala onog ljeta kad je bilo toliko vruće da je jedino što smo mogli raditi bilo ležati na ručnicima u vr¬tu mojih roditelja, prebirati časopise i piti hladnu vodu, pretvarajući se da nam ne smeta što nemamo dovoljno novca za početak idućeg semestra. "Zamisli da mi je Marilyn Monroe majka, kako bi mi život bio drukčiji." I zamišljale smo, a onda nam je objema u istom trenutku palo na pamet da bi Marilyn morala spavati s Adelinim ocem što je bila prestrašna pomisao da bismo je dalje analizirali.
Tegan je okrenula stranicu u jednom od mojih fakultetskih fotoalbuma. Naišla je na moju sliku gdje sam nagnuta nad stolom, s glavom doslovce na knjizi i s pletenicama do struka koje su mi skri¬vale lice. Nosila sam veliki, bezoblični bijeli džemper i crne hlače do koljena. Učila sam za završne ispite i Adele me je uhvatila kako spavam dok učim. Na istoj smo stranici Adele i ja kao hijeroglifi ispred piramida u Egiptu u sumrak, moje pletenice skrivene ispod tamnocrvenog šala, u bijeloj majici i plavim hlačama. Adele je na sebi imala haljinicu od ružičastog džerseja s tankim naramenicama koja joj se spuštala do bokova preko širokih bijelih hlača. Kosa joj je bila skupljena ukosnicama i nosila je naočale.
Na idućoj stranici, Adele i ja smo diplomirale. Bile smo u zele¬nim i crnim odorama s kockastim kapama i usklađenim osmijesima. U pozadini moji roditelji zbunjeno razgovaraju s Adelinim ocem i njegovom ženom. Kad je Tegan zapazila svog djeda i Muriel, brzo je preskočila stranicu i iduće tri stranice sa slikama s naše diplome. Prešle smo na sljedeći album, novije fotografije Adele, mene i Natea. Zadržala sam te slike, premda ih nisam pogledala cijelu vječnost. Na jednoj smo bili Nate i ja kako sjedimo na kauču u Adelinu i mom stanu. Ljubili smo se i Adele nas je slikala. Još jedna fotografija me¬ne i Adele kako igramo Twister, uslikao ju je Nate. Adele se nagnula unatrag kako bi stopala i ruke zadržala na suprotnim krugovima, a onda je uspjela pomaknuti desnu ruku na drugi krug sa svoje lijeve strane. Glava joj je bila zabačena unatrag, a kosa padala na podlogu. Ja sam bila na sve četiri jer se nisam pravila važna. Na jednoj smo Nate i ja, pokazujemo zaručnički prsten s rubinom. Zatim Adele u drugom mjesecu trudnoće kako pokazuje prema trbuhu, Nate u pozadini gleda televiziju. Adele u devetom mjesecu trudnoće. Te¬gan u Adelinim rukama, nekoliko minuta nakon rođenja Adele znojna kao da je trčala maraton. Ja držim Tegan. Nate drži Tegan nakon što sam mu zaprijetila da neće biti seksa tjedan dana ako to ne učini.
Tegan je od svih ljudi na fotografijama najuočljivije starjela. Na licima odraslih pojavile su se bore, ali Tegan je napredovala od ležanja, do sjedenja, puzanja, hodanja, trčanja i plesanja. Cijelo se vrijeme smijući i hihoćući. Sretna.
Pregledale smo sve slike, skuhale "Sve u lonac", a onda je iscrpljena Tegan u šest sati poslijepodne rekla da ide u krevet. Nije trebala kupku, priču ni razgovor. Samo se presvukla u pidžamu, uvukla pod pokrivač i zaklopila oči.
"Laku noć, Tiga", rekla sam utrnuvši svjetlo uz njezin krevet.
"Hoću svoju mamu", prošaptala je.
Odlučila sam joj ne pročitati čestitku koju joj je Adele ostavila za Božić niti ijedno od pisama koja joj je ostavila. Ne još. Samo bi je zbunilo, potaklo je da pomisli da postoji vjerojatnost da će se Adele vratiti. Možda ju je ovaj dan također zbunio. Možda joj je bilo previše.
Mali joj je jecaj pobjegao s usana. "Hoću svoju mamu", po¬novila je tiše.
Nisam znala što da joj kažem pa sam prešla rukom po njezi¬noj pokrivenoj glavi. Jesam li danas učinila pogrešnu stvar? Jesam li zabrljala i time opet naškodila Tegan? "Hoću svoju mamu", bio je njezin zadnji šapat dok je tonula u san.
Nakon što sam pogasila sva svjetla osim onoga u hodniku, od¬vukla sam se u krevet dovukavši sa sobom i svoju savjest. Umjesto da pomognem Tegan, povrijedila sam je. Trebam se vratiti onome što sam prije činila ne pričati o Adele. Nije ovako utjecalo na nju kad nismo pričale o Adele. Uvukla sam se u krevet, premda nije bilo još ni sedam sati.
Opet sam se probudila kad me nešto gurnulo na stranu u kre¬vetu. Malo sam otvorila oči: Tegan. Stavila je stopalo na rub kreveta i popela se na njega. Maknula je pokrivač i smjestila se pored mene. Zagrlila sam je i malko se pomakla da mi se približi. Za nekoliko minuta disala je tiho i sporo, spavajući.
Barem je znala da ima mene. Nisam bila njezina mama, ali bila sam tu.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 2]

Idi na stranu : 1, 2  Sledeći

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu