Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se
Poruka [Strana 1 od 1]
2 Re: India Knight – Moj život na tanjiru Čet Feb 16, 2012 1:51 pm
Margita
Administrator
Jeste li loša majka ako potajno maštate o kupnji seksi cipela i prozirnih majica ili ako djecu vozite u školu u donjem dijelu pidžame? Želite li redovan seks? Možete li biti udani i koketni? Smijete li od života tražiti više? Trebate li zauvijek spremiti visoke potpetice? Uz pomoć Indie Knight uvjerit ćete se da kozmetika MAC, PlayStation, ravioli s bučom i cipele Manolo imaju nešto zajedničko... Britkom duhovitošću i oštroumnim pogledom u suvremeni brak, India Knight vodi čitatelje na beskrajno zabavnu vožnju kroz nespretnu potragu jedne žene za sre-ćom. Ova neodoljivo smiješna i dirljiva, ali i pametna priča o braku i obiteljskom životu u 21. stoljeću, nasmijat će vas do suza.
3 Re: India Knight – Moj život na tanjiru Čet Feb 16, 2012 1:53 pm
Margita
Administrator
Ah, život je veleban pjesama krug,
Vrtlog ekstemporacije,
I ljubav je vječnosti najvjerniji drug;
A ja sam kraljica Dacije.
Dorothy Parker
Zapravo bih trebala nekako uhvatiti svoj odraz u zrcalu, ili izlogu, i nekih pedesetak stranica dalje opisati vam sebe. Čini mi se to pomalo nategnutim, takva metoda, a i činjenica je da bih, ako bih uhvatila svoj odraz u nekom izlogu, prije vrisnula od užasa nego što bih nagnula glavu na stranu i iznijela odmjerene i pribrane primjedbe. Osim toga, ja uvijek, od samog početka, želim znati kako ljudi izgledaju, vi ne? Prilično biste se uzrujali da otkrijete, znatno poslije, kako sam čudovište od sto kila, brkata psihopatkinja ravnih stopala ili – još gore – odvratna štaka od žene s poremećajem prehrane, koja lebdi uokolo u Pradinim krpicama smrdeći na blju-votinu.
Zato raščistimo stvar. Ja ne smrdim na bljuvotinu. (Za to je tu moja prijateljica Amber, koju ćete upoznati poslije. Njezini su hobiji bulimija i knjige za samopomoć. Moj je hobi biti puna samilosti.) I nemam sto kila, iako biste me, kao nekoga tko fino popunjava konfekcijski broj četrdeset četiri, teško opisali kao krhku ili tanahnu. Što još? Metar sedamdeset pet, tamna kosa, zelene oči – pazi sad, zvučim posve seksi, što i nije baš točno. Pa vidimo. Da pitate Kate, moju majku, ona bi tužno odmahnula glavom, kao da sam osobito dragocjeno mače preminulo pod tragičnim okolnostima, i rekla vam da – sam se gnusno opustila. Pretpostavljam da bi imala pravo. S druge strane, imam muža, kuću, djecu: zašto to ne proslaviti tako da ujutro smažem koji krafn? Ili pecivo od lisnatoga s marelicom ili, dapače, cijelo pakovanje Pringlesa... Poslje-dica je toga da su mi draže elastična pasica i široke majice, bez obzira na moju skrivenu ljubav prema vulgarnim cipelama i organdiju (što nastojim obuzdati, budući da nitko na roditeljskom sastanku ne želi izgledati kao majka drolja). Najbolji način koji mi pada na pamet da sebe opi-šem jest sljedeći: o gaćicama stezniku još nećemo govoriti, ali se nećemo ni pretvarati kako nismo primijetili da su vraški praktičan odjevni predmet.
Zovem se Clara, što mi se sviđa, a prezivam Hutt, što mi se baš i ne sviđa, iako mi pruža pri-liku da se u trenucima izrazitog samogađenja poistovjećujem s Jabba the Huttom . To je koris-no. Imam dvoje djece: Charlieja, koji ima šest godina i Jacka, kojemu su tri. Imam muža, Ro-berta, koji je misterij (zna li itko uopće što se zbiva u muževoj glavi ili samo ja živim u nezna-nju?), ali prilično zgodan. Radim pola radnog vremena pišući za jedan časopis, imam veliku kuću, lijepu odjeću i prijatelje koji ne smrde na bljuvotinu, a i neke koji smrde. Trideset tri su mi godine. Ima dana kada se probudim s podmuklim osjećajem da moj život nije baš sasvim ono što bi trebao biti.
Imajući na umu rečeno, vjerojatno vas zanima kako sam uhvatila svog muškarca. Zapravo sam poprilično zadovoljna sobom, ponekad. Gledam svoju prijateljicu Tamsin, ima trideset četiri godine, sama je i očajna, i osjećam topli sjaj snažnog samozadovoljstva. Katkad me pak toliko obuzme ljubomora – ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put ja izašla i cijelu noć ispijala martinije te očijukala sa strancima – da osjetim obvezu održati predavanje, zamaskirano u raz-govor, o svemu lošem što se može dogoditi ako netko – sasvim hipotetički, naravno – pokuša imati djecu nakon trideset pete. To je stoga što sam, usprkos vanjskim pokazateljima, a) djeti-njasta i b) ne baš preljubazna.
Uhvatiti svog muškarca: trik je biti mlada i privlačna. Ne, ne baš. Trik je u tome da ne tražiš. Robert i ja imali smo dvadeset pet godina kad smo se vjenčali, što je prilično rano za današnje pojmove, a ja sam imala osamnaest kila manje i bila mala namiguša, što je pomoglo. Mogu to priznati sada kada sam stara udana gospođa, a moje doba flerta duboko je u pozadini – poput moga celulita. Ne znam zapravo što se dogodilo. Sreli smo se, zaljubili, vjenčali. Lakše je kad nisi očajnica, kao što to volim reći Tamsin u trenucima zlobe.
Kako bilo, osam godina! Nije li to zapanjujuće? I nisam švrljala. Dobro, nisam se svukla. Poljubila sam tipa s kojim sam prije izlazila, na zabavi, prije dvije godine, ali mislim da se to ne računa. Ili da? Bio je to samo ovlaš poljubac, iako poljubac s nakanom. Nastojim ne razmišljati prečesto o tome. Kada se udane žene namjerno ljubakaju sa svojima bivšima, to je kao da otvo-rite sićušan prozor i propustite trak svjetla. Ljudi u mojoj situaciji ne bi smjeli to činiti. Ni raz-mišljati o tome zašto su to htjeli učiniti.
Moja je majka na telefonu. Robertu je rođendan idući tjedan i, kaže ona, – moramo – nešto isplanirati. Ono što bih ja voljela jest večera, u restoranu, samo ja sa svojim mužem. Život, na-žalost, nije tako jednostavan. Moja je obitelj od onih koje se vole intimno uključivati u sve as-pekte života svojih članova. Tako ćemo za Robertov rođendan na večeru izaći svi zajedno: ja, Robert, moja majka Kate, moje polusestre Evie i Flo, njihovi dečki i moj polubrat Tom. Ne slažemo se baš pretjerano dobro – osim mojih sestara – ali, budući da smo iz obitelji iz koje već jesmo (rascjepkana je pridjev koji mi pada na pamet, a i disfunkcionalna) sviđa nam se ideja zajedničkih druženja, bar u teoriji ako već ne u praksi, osobito mojoj majci, ibermatrijarhu. Na-še večere uvijek završavaju vrištavim svađama i netko se uvijek rasplače. Jedna od Robertovih osobina koje mi se sviđaju jest njegova staloženost u tim situacijama, što su njemu više zabavne nego iscrpljujuće.
Kako bilo, predstavljam vam... mamicu:
– Clara?
– Da, Kate.
– Nemoj biti tako rezignirana, Clara. Ja sam ti majka.
– Znam, Kate. Jesi. Nije li to divno? – Ne mogu si pomoći kad je riječ o mojoj majci. Jedno-stavno ne mogu.
– Vraški je neuljudno govoriti glasom punim dosade i biti sarkastična. – Kate se počinje živ-cirati. Kate se pjeni.
– Ne govorim ja nikakavim glasom, Kate. Svejedno, ti jesi divna. – I to je istina. Katkad doi-sta jest. Ali ne danas.
– Zaboga, Clara. Tako si podmukla i nepristojna. Upravo kao onaj prokleti čovjek. Geni ti izlaze na površinu. – To se odnosi na mog oca. Kate i on bili su u braku šest mjeseci. Za njim su slijedila još dva muža, a sada skupljamo snage za supruga broj četiri, koji će se uskoro poja-viti. Geni mi izlaze na površinu, očito.
– Kate. Robertov rođendan. Večera. Gdje ćemo? Jesi li razgovarala s Evie? Flo?
Stanka, a onda Kate žurno i nejasno nastavlja govoriti.
– Misliš li da ja nemam pametnijega posla nego da jurim za svima vama preko cijelog Lon-dona? To misliš! Zauzeta sam. Vrlo. Prezauzeta, Clara. Ne može se od mene očekivati da bu-dem tvoja tajnica za društvene obveze.
– Znam, Kate. I ja sam zauzeta – dječaci...
– Dječaci! Jadna ta djeca. Nemoj ih uvlačiti u ovo. – Kad god Kate spomene moju djecu, ona su uvijek jadna, vjerojatno zato što sam im majka ja, a ne ona. I većina je muškaraca koje Kate poznaje – jadna, jer nisu te sreće da budu oženjeni njom.
– Kate, to je bila tvoja zamisao, ta večera. Ali u redu. Ja ću ih sve nazvati. Budući da si ti ta-ko jako zauzeta, a moj je život golema praznina.
– Hola! – Kate mi se iznenada izdere u uho. – Hola! Ovdje gore! U primaćoj! Jeste li donijeli Chanel blijedo-ružičasti? El roza? Para los nokti? Clara, draga, Conchita je došla za manikira-nje. Što me je podsjetilo. Nokti su ti blamaža. Naježim se kad se sjetim. Želudac mi se diže. Zovi me poslije. – Prekine vezu.
***
Sve više i više razmišljam o Robertu u kupaonici, jer ondje njegova tajnovitost najviše dolazi do izražaja. Zato što moj suprug veliku nuždu obavlja u tajnosti, poput vrlo sramežljive mačke.
U osam godina braka nikada nisam primijetila da odlazi u kupaonicu zbog pražnjenja. Nije da se žalim, očito – nimalo se ne palim na sav taj društveni nje-gov-i-njezin vjetrofest, u koje-mu očito uživaju neki naši prijatelji (»Bolje van nego unutra! Hahahaha). I doista ne bih uopće bila sretna da se Robert odluči fino olakšati dok sam ja u kadi. A nije ni da žudim da me na ula-zu u kupaonicu zapahne oblak osvježivača zraka.
Svejedno, još mi se čini čudnim ta, je li, mačkasta tajnovitost oko njegove stolice. Mislim, osam godina. Naravno, tu se podrazumijeva da on ima stolicu – što u biti ne znam. Možda on nikada ne kaka. Možda je biološki jedinstven pa bih trebala o njegovu postojanju obavijestiti Britansko medicinsko udruženje, a oni bi mogli poslati ljude u bijelim ogrtačima i s analnim sondama.
Koooooooooči! Vidiš? Razbit ću auto i sve nas pobiti. Ne smijem razmišljati o analnim ispi-tivanjima na putu u školu. Da se slupam, dječji bi životi bili izgubljeni zbog jedne prizemne misli. Ne čak neke slatke majčinske prizemne misli kao, recimo, o pampersicama ili osipu od pelena ili kremici za guzu. Pomisao na sondu: ružna misao.
Katkad se osjećam potpuno izolirano, kao da poslove obavljam (kao što to već biva) iza stakla. Uopće ne poznajem svoga muža, sine mi odjednom, ne prvi put, a njegov tihi obred sa-mo je pokazatelj mojeg neznanja. Kad je već riječ o tome, zašto je moj život takav? Jutros kas-nim – opet, vozim auto odjevena u donji dio pidžame – opet, gore sam nabacila Robertov džemper – opet. Nisam se našminkala (kad je riječ o šminki, sigurno sam prestara da bi mi se nos sjajio u 8.42 ujutro – imam trideset tri, ne četrnaest godina). Ali evo nas ispred škole i svi ostali izgledaju savršeno skockani. Opet. Tu je Carmel – previše podloge za ten, ali se bar ne sjaji. Tu je Jane, izgleda savršeno u svom elegantnom kostimiću i seksi-ali-suzdržanim cipela-ma s visokom petom. Toliko je smršavjela da počinje nalikovati na lezbijku iz tridesetih.
Svakog ću trena morati u pidžami izaći iz auta.
Tu je i Naomi, svježeg izgleda, iako znam da nitko tako ne izgleda rano ujutro bez stručno nanesenog ma-quillagea.
– Maaaaaaaaamaaaaaa!
– Ne sada, dušo, parkiram se!
– Mmmmmmaaammmmaaaa!
– Parkiram se.
– Mama...
– Prestani, Charlie. Sada se parkirani. Ne tjeraj me da ti poželim polomiti noge.
Eto još nešto što nije baš u redu. Ja sa svojom djecom ne razgovaram kao mame u knjigama. Charlie ima šest godina i izražava se kriminalno. Nije toliko riječ o psovkama koliko o rječniku uvelike obogaćenom ogavnim, uznemirujućim pogrdama. – Debilu dosadni, obraća se bratu. – Vrag će doći i ubosti te u guzicu golemom vilicom. – Ili će nekom bespomoćnom, tek proho-dalom mališanu koji je navratio poslijepodne da se igra reći: – O, BOŽE, izluđuješ me. ŠTO JE? GOVORI, za ime Božje. Jebemu sveca. – Sama sam kriva. Sve je počelo s plemenitom namjerom da ne budem jedna od onih žena koje se svojoj djeci obraćaju glupavim zvukovima. Sada pak zaboravljam da su moja djeca malena pa sam čak i ja iznenađena žestinom njihova izražavanja.
Parkirala sam automobil.
– Što je bilo, Charlie?
– Mislim da imam uši, reče Charlie. – Cijela me glava svrbi.
Pogleda me molećivo krupnim plavim očima. Ne znam od koga su moja djeca – plavokosi i svijetlih očiju – pokupila svoju put. Ponekad se osjećam kao njihova ayah ili kao crnomanjasta južnoamerička dadilja.
Jacku od uzbuđenja ispada medvjedić. – S nogama? – upita. – Uši s glavama i nogama i 'lemim ZUBIMA i maleckim mišićima?
– Umukni, Jack, kaže Charlie. – Idiote puzajući. Ti si Barbie.
– Ti si Sindy, istog trena uzvraća udarac Jack.
– Uši! Kakat će ti po glavi! – Izvan sebe je od oduševljenja. – Ispuštat će plovke cijeli dan. Fuj! Smrad.
Osjećam se jako umorna katkad, pošto ih odvezem u školu, iako je tek 9 sati ujutro.
***
Ovo je jutro, s odvratnom neminovnošću grčke tragedije, Naomi izabrala da me stjera u škripac. Predlaže da odemo na kavu. Naomi je dovezla svoje troje djece – sve troje besprijekor-no u usklađenim mornarskim ka-putićima, sjajnim cipelama, prekrasno izglačanim čino-sicama (jednom sam se fizički morala baciti na Charlie-ja, zatvoriti mu usta, dok je Linusu, Nominu najstarijem sinu govorio – Moja je mama rekla mom tati da ste odjeveni ko pederi.) Pokraj ula-za Naomi pregledava svoje manikirane nokte i čeka me. Poznavajući je – a ja je poznajem i predobro – znam da potajno vježba, stišće zdjelične mišiće. Jen-dva-tri-četiri, stiiiiiiiisni. Uža-sava se postporođajne inkontinencije otkad joj je žena na tečaju za trudnice objasnila kako joj katkad pobjegne kada se smije ili kiše. Posljedica je toga da Naomi uvijek kada se smije izgleda kao da joj je pomalo neudobno, jer je stalno opterećena brigom oko – nezgoda.
– Clara! Srce! Izgledaš zabavnol Pidžama opet, ne?
Što ti je to na nozi?
– Pekmez. Kasnili smo, promrmljam nevjesto, psujući svoju majku zbog njezinih apsurdnih telefonskih poziva u zoru, a onda i sebe, jer si umišljam da bismo se bili organizirali da Kate nije nazvala.
– Zamalo smo i mi zakasnili, kaže Naomi, što nije, pretpostavljam, ni približno istina. – Pra-vila sam vafle za doručak pa smo se malo zadržali.
Naomini su doručci legendarni: domaće pecivo, vafli, palačinke, tri vrste svježe iscijeđenog soka...
Ni jedno njezino zlato malo ne ide u školu, a da je doručkovalo zgrudane pahuljice i čokola-dno mlijeko. Znam sve o Naomi i njezinim doručcima – poslu-ženim na stolu, kako treba, a ne progutanim u letu – kao što znam i o njezinim kozmetičkim tretmanima lica, epilaciji bikini zone te stalnoj dijeti i pramenovima svaka dva tjedna. Ne bi mi to trebalo smetati, ali jutros mi smeta. Kako biti prijateljica sa ženom kojoj je kivi nešto da se prigrize, za ime Božje?
– Kaka li Richard?
Naomine fino, ali efektno našminkane oči – tri nijanse smeđeg sjenila, stručno razmazanog da bi se postigao prirodni izgled – vidno se rašire.
– Clara! Kako to misliš, kaka li Richard?
– Želim reći, Nomes, obavlja li veliku nuždu?
– Ne razumijem...
– Moram znati. Pitanje je vrlo jednostavno. Obavlja li Richard veliku nuždu, draga? Šora li? Pušta li plovke?
– Naravno da... da ide na zahod. – Naomi je postiđena i pomalo ljuta. – O čemu je riječ, Cla-ra?
– I ti imaš fizičkog dokaza o tome? Zvukove? Miomirise? (Miomiris je Naomina omiljena riječ.)
– Ne budi vulgarna, Clara. Prestani me ispitivati. Htjela sam te pozvati na kavu, ali si jutros tako čudna... ne znam.
– Oh, Bože. Tako mi je žao. I bilo mi je. Trebala bih biti mnogo bolja prema svojim prijate-ljicama i ne zadirkivati ih. Da bar nisam mučila Naomi – već i zato što je sva crvena u licu, doi-sta joj je neugodno, ali i zato što mi sada pred očima nepomično stoji slika Richardove goleme guzice nasađene na zahod. – Ne znam što mi je, dodajem kao objašnjenje. – Hajde, idemo na kavu, pa ćeš mi ispričati sve o večeri. A onda se moram vratiti kući i organizirati Robertov ro-đendan.
I tako krećemo, u konvoju – majka ona, majka ja – okružene drugim majkama, u drugim au-tomobilima, na putu za neke druge kave. Osjećam se poput mrava. Poželim iskočiti iz automo-bila i trčati. Kad god se to dogodi, podsjetim se na sve dobre stvari, ovim redom:
1. Ja sam UDANA ŽENA. Sve se želimo udati. Zar ne?
2. Imam krasnu djecu, iako im je navika ići mi na živce 90 posto vremena.
3. Imam redovan seks. Kao.
4. Imam obitelj, veliku, kompliciranu, ali u konačnici punu potpore. Vrlo šarmantno, dois-ta – ne kako baš irski. Što je poneki problem s drogom i rijetki slučajevi kleptomanije među (polu)braćom?
5. Svakome je katkad dosadno. Bolje je dosađivati se s partnerom nego sama sa sobom. Ne?
Moje dobre stvari sve su mi manja i manja utjeha u zadnje vrijeme, osobito dobra stvar br. 5. Moram smisliti neke nove.
***
Robertov je rođendan organiziran: nas dvanaestero u najnovijem restoranu Olivera Pevtona, idućeg utorka u 8 navečer. Vratio se s posla, a ja mu priopćavam tu radosnu vijest i čini se da mu je drago.
Robertovo je radno vrijeme besmisleno. Urednik je luksuznoga ženskog časopisa i vječito visi u tiskari ili je na piću s oglašivačima, odnosno na groznim otvaranjima shopova gdje starle-te treće kategorije piju loš šampanjac i pokazuju svoje preduboke, dobro poduprte, dekoltee.
Prije sam odlazila s njim, prije mnogo godina, u zabludi da su ti događaji barem malko gla-murozni, ali sam se otad opametila. A i otkrila sam da su slavne osobe, bile one treće ili neke druge kategorije, nemoguće niske. Kate Moss: minijaturna. Špice Girls: mikro-bića. Tom Crui-se: pravi pravcati patuljak. Svaka njima čast i sve ostalo. Znam da to nije njihova krivnja, ali pokraj tako niske osobe ne možete se ne osjećati divovski, kao kakav golem, nespretan klipan, gromada od čovjeka. Naravno, ni Robert nije previsok. U cipelama s potpeticama nadvisujem ga. Robert, zapravo, ima tanji struk nego ja, a i ljepše jagodice. Jasno mi je da nikada neću biti jedna od onih žena s reklama koje izgledaju kao u nedjeljno jutro i seksi u širokim levisicama 501 svojih muževa i bijelim košuljama. Ja bih Robertove petstojedinice mogla navući da mi griju noge, i to ako odšijem šlic, ali to je sve; Džemperi za koje on misli da su vrećasti meni se pripijaju uz tijelo u stilu starleta iz pedesetih. Ponekad se ne mogu oduprijeti da ne maštam o tome kako bi bilo biti s nekim kršnim momkom od metra devedeset.
Robert baci svoju aktovku na kauč, odbaci cipele, poljubi me ovlaš, iako ne bez ljubavi, u nos i upita što je za večeru. Devet je sati i djeca su u krevetu. Prije Robertova dolaska pila sam bijelo vino i, zanesena, zaboravila pospremiti kuhinju, premda sam stigla ubaciti kokicu u peć-nicu. Kuhinjski je pod ostao prekriven plastelinom i lego-kockama, perilica za suđe stoji neis-pražnjena, prljavo suđe nagomilano je u sudoperu, a današnje novine porazbacane su po stolu.
– Clara, ovdje je pravi svinjac, izjavi Robert bez emocija (molim neka se podrazumijeva da je sve što moj suprug kaže izrečeno bez emocija, osim ako drugačije ne naznačim). – Što si radila cijeli dan?
Kao što sam već rekla, u braku smo osam godina. Za to vrijeme istrenirala sam Roberta da ne zijeva kao da je žensko (ispuštajući visoke vriskove na kraju zijeva), da ne kesi zube dok se gleda u zrcalu provjeravajući ima li kamenca, da ne ispuhuje nos na najodvratniji, ispitivački, istraživački način, da ne nosi najružnije moguće gaće sa šlicom. Ali ga još nisam uspjela uvjeri-ti da se ne izležavam po cijeli dan zobljući grožđe dok me masiraju nauljeni Nubijci. Zato mi je glas odrješit, s trunkom gorčine kada mu kažem: – Znaš već. Trijebila sam si mucice iz pupka. Isprobavala cipele. Grickala krekere. Što misliš, Roberte? Odvela sam dečke u školu i vrtić. Organizirala tvoj rođendan. Usisavala. Napravila krevete. Kupila dar za Charliejeva prijatelja Alexa, kojemu je u subotu rođendan. Otišla po tvoje stvari u kemijsku. Javljala se na telefon svakih trideset sekundi. Brisala pod. Otišla po djecu u školu. Spremila im užinu...
– U redu, odvrati Robert sa smiješkom, iako još nisam završila. Ne mogu ne primijetiti da iako se smješka izgleda kao da ga moja litanija izrazito davi.
– ... sat vremena igrala sam s njima killer penguins, okupala ih, vježbala čitanje s Charliejem – dosta mu dobro ide – čitala im priče, trčala gore-dolje po stubama jer se nisu htjeli smiriti, pekla tvoju jebenu kokicu...
– Kokica? – upita Robert zijevajući. – Jeo sam to za ručak. Bio sam na ručku s Richardom, nisam ti rekao?
– I onda, i onda sam sjela na nanosekundu s čašom vina, prvi put u cijelom danu, a ti me pi-taš što se zbiva? – Doista sam ljuta, to više što je ovo jedna od dobro poznatih, zamornih scena.
– Ima ljubavnicu.
– Tko?
– Richard. Ima ljubavnicu.
– Koga?
– Curu s aknama.
– Ne!
– DA!
To je nešto što volim kod Roberta: on je najbolji tračer na svijetu, gotovo ženstven u svom smislu za detalje, savršeno bezobziran. Cura s aknama Richardova je agentica za tisak i, kao što možete zamisliti, ima loš ten. Užasno mi smeta kad netko ima loš ten: zlo mi je od toga. Za cu-ru s aknama moja bi majka rekla da je drolja. Uvijek izgleda kao da se upravo seksala, možda zato što i jest – osobito ako uzmemo u obzir uzbudljiv razvoj događaja. Njezina odjeća izgleda kao da spava u njoj. Kosa joj je raskuštrana. Ne može se poreći da je seksi, na neki prljav način. Ali joj je koža užasna, za jednu dvadesettrogodišnjakinju.
Da precizirani, Richard je Naomin muž. Umirem od želje da čujem zašto se Richard odlučio za ljubavnicu, iako mi je zlo kad pomislim na Naomi. Znam da je smiješna, ali ima divno srce i jako se trudi, sa svojom kuhinjom Shaker, ulaštenim parketima, miješanjem ju-hica i djecom koja kao da su ispala iz nekoga modnog časopisa.
– Njezini zdjelični mišići! – povikala sam. – Strašno. – I jest. Tko će sada primijetiti njihovu divnu gipkost?
– On to radi zbog seksa, očito, kaže Robert paleći cigaretu i smještajući se u naslonjač.
– Kao i ona. Ne želi se popiškiti dok svršava. Neće da joj pobjegne, Roberte, i tko je može kriviti zbog toga? – Tko, doista? Izgleda, nastavi Robert, – da je seks s Naomi kao odlazak u teretanu. Rutinski. – A što je sa mnom? – poviknem. – Clara, jedva te slijedim. Što s tobom? Mislio sam da razgovaramo o Richardu.
– Je li i sa mnom rutinski? – Znam da zvuči neurotično, ali izrekla sam to.
– Seks s tobom? Ne, nije rutinski. – Robert se glupavo smijulji. Toplo se nadam da se prisje-ća neke vruće i žestoke akcije, da mu se možda čak i digao od nekoga nepodnošljivo erotskog prisjećanja.
Tupa tišina dok Robert bulji u mene, još uvijek se smijuljeći. – Nije uopće rutinski, naprotiv, rekao bih, obrazloži on umorno. – Kaotičan je. Kao i ti, srce. Kao pod u kuhinji. – Je li vatren? – Pod? – Zašto se namjerno pravi glupim? Zašto?
– Ne, nego seks. Sa mnom. – Moram znati. Meni je besmisleno da netko provede toliko vremena u životu seksajući se s istom osobom, a nikada istinski ne porazgovara s njom o tome kakav im je seks, osim u prvom naletu strasti. Iznenada se uspravim sjedeći, dok mi je najstraš-nija misao proletjela glavom: možda je seks sa mnom očajan, katastrofalan, da se pobljuješ.
– Vatren? – upita Robert. – Ponekad. Dogodi se. Hoćemo jesti?
***
Probudila sam se debela. Naravno da jesam. Robertu je rođendan, napokon, i rođendanska je proslava večeras pa bi bilo zgodno kad bih mogla izgledati bar malo glamurozno. Ali ne, ja sam se probudila debela. Još gore od toga, probudila sam se debela bez očitog razloga. Jesam li se sinoć za večerom prežderala? Ne, nisam. Jesam li pomogla djeci dokrajčiti za užinu kutiju kek-sa Jaffa? Ne. Svladavala sam se jer se nisam željela probuditi debela. A ipak jesam. Ne mogu vjerovati. Ne mogu vjerovati da sam se od svih dana baš danas probudila s licem prasice.
Oteturam do kupaonice, pretila, na svojim svinjskim nogicama, i zabuljim se u lice u zrcalu. Mogla bih za-roktati od razočaranja. Moje je lice dvaput veće nego jučer; da ne spominjem sumnjiv sjaj. I – oh, užas nad užasima – dva prišta zlobno proviruju uz rub kose. Što se zbiva? Bliže sam menopauzi nego pubertetu. Vjerovala sam da su akne i iznenadno prekonoćno dobi-vanje na težini iza mene? Jadan Robert, jutros ga je za rođendan požvalila njegova krmača od žene, pristava i sjajna lica. Nije čudo da nije imao vremena za jedan na brzaka. Sjećam se doba kada smo svaku slobodnu minutu iskoristili za seks na brzaka, ili bar ja to mislim. Izgleda ne-kako nevjerojatno, ali ponekad mi se čini da patim od izrazito akutnog sindroma lažnog sjeća-nja.
Prirodan izgled, znači, otpada. Moje novo pretilo lice zahtijeva poduzimanje krajnjih mjera, podlogu, korektor i sve trikove koje znam. Doista, čemu polica prepuna skupih krema i pomada ako se budim s izgledom korpulentne tinejdžerice? Pošto sam desetak minuta buljila u sebe, uzdišući glasno, odlučila sam ostaviti lice na miru, zasada. Treba se smiriti. Treba se slegnuti. Dobro bi mu došlo malo svježeg zraka. Mogla bih poslije otići u šetnju i prozračiti ove stare pore. (Ta me zamisao uopće ne privlači. Šetnja je za mene isto što i vježbanje, a vježbanje mi nije jača strana. Ja sam od onih koji od šesnaeste godine čeznu da imaju lift u stanu.)
U međuvremenu sam isplahnula lice hladnom vodom i svezala kosu na zatiljku. Mrzim to raditi. Uvijek postane bolno jasno da po prirodi nisam zanosna ljepotica. Bez šminke, kose smi-ješno skupljene na vrhu glave, izgledam poput križanca između staroga krumpira i maco lezbe. Ne znam nikoga tko ujutro izgleda tako stravično. Robert se budi i izgleda kao da je sišao s reklame proizvoda za njegu lica u GQ-u, što smatram netaktičnim. Nije čudo da toliko vremena u životu provedem bijesna i loše raspoložena.
Kada se probudite debeli, problem je u tome što dio vas uvijek pomisli: – Ah, jebi ga – pro-budila sam se debela, baš bih mogla cijeli dan provesti jedući. – Mučim se da ne popustim, ali jučer sam uspjela obaviti veliki šoping u Sainsbury's i hladnjak pun delicija stenje od miline. Mislim da mi jedan majušan sendvič sa šunkom i jajima ne bi trebao naškoditi, zar ne? A posli-je ću otići u onu šetnju. Malo duža šetnja i riješila sam ga se.
Dok prelistavam novine, a fin trak soka od šunkice natopljen majonezom curi mi niz bradu, osjećam se potpuno zadovoljnom. Čak se počinjem radovati večeri.
Bit će lijepo vidjeti Flo i Evie, a i Toma nisam vidjela nekoliko mjeseci, tako da ćemo imati o čemu razgovarati. Moja majka obožava Roberta i ponašat će se krajnje primjereno. Mogla bi to na kraju ispasti zabavna večer. Osim, dakako – ovdje mi je od užasa ispao sendvič sa šunkom iz ruke – što je haljina koju sam željela obući, ona mala crna samo-za-kemijsko čišćenje, lukavo krojena da pokrije višak na trbuhu, prljava. Moram, moram, moram se sjetiti da je odnesem u ekspresnu čistionicu čim završim doručak. Kad smo već pri doručku, djeca su ostavila za so-bom nekoliko napola pojedenih kolača...
***
Večer, 7.30. Klinici premlaćuju jedan drugoga. Zaboravila sam kemijsku čistionicu, nemi-novno, i sada se pokušavam ugurati u staru rastezljivu crnu haljinu. Imala sam vremena obrijati noge samo od koljena nadolje, a učinak je da izgledam kao koza ili kentaur (u skladu s mojim horoskopskim znakom), ali koga briga – teško da će mi itko proučavati noge. Provela sam sat vremena šminkajući se – djecu sam podmitila čokoladom, uspješno, ako izuzmemo činjenicu da je polovica razmazana po kauču – i izgledam OK. Manje sam debela u licu nego jutros, iako bi se teško reklo da mi se jagodice ističu. Ne mogu pronaći ni jedne čiste gaćice. Charlie i Jack stalno ih kradu i daju ih hrčku – za gnijezdo. Nekoliko sam ih puta ukrala natrag, a poslije bih trčala u prvi javni WC i strgnula ih sa sebe zgađena iznenadnom mišlju da se neki glodavac, ma kako sladak bio, gnijezdio u komadiću tkanine među mojim nogama.
Robert je spreman za polazak, u besprijekorno skrojenu klasično otkvačenu odijelu Richard James, s ružičastom košuljom i trendovskom kravatom. Zgodan je. S blagom grimasom razoča-ranja kaže: – Mislio sam da ćeš odjenuti onu crnu prozirnu stvar. – Osjetih laganu navalu ogor-čenja. Svakako da bi – mala, izgledaš opako – bila bolja primjedba za dizanje morala. Ali Ro-bert me, shvatila sam to kad me probolo nešto nalik na tugu, nije nikada zvao mala. Nikad me ne zove seksi imenima. Clara i dušo za njega su najveći izrazi ljubavi.
– Zašto me nikada ne zoveš seksi imenima? – upitala sam, navlačeći na noge svoj jedini par cipela Manolo i uvlačeći ruku u dobro znani sivi kaput. (Zaista si moram kupiti novi kaput slje-deće zime – ovaj ima koju godinu i to mu se vidi.) Prije pet godina ne bi mi palo na pamet da odjenem nešto tako očajno izvan mode – radije bih se bila smrznula od zime. Još pet godina i nema sumnje da ću prva zagovarati povratak trenirke u sklopu vlastite kampanje Udobnost po svaku cijenu, čak i ako izgledate sasvim priprosto.
– Clara, o čemu ti to trabunjaš? – zapita Robert, provjeravajući svoj odraz u zrcalu prije nego što je ovlaš pogledao na sat. – Kako to misliš, seksi imena? Kao na primjer?
– Na primjer, na primjer, na primjer, oh, tigroguza, provalim brzopleto, bez prethodna raz-mišljanja.
– Tigroguza? Tigroguza? Ti to meni ozbiljno govoriš da bi voljela da te zovem tigroguza? – Robert pravi grimase i vidim da se suzdržava od smijeha.
– Pa, ne – ne baš tigroguza, to zvuči kao da mi je guza isprugana jer se ne znam, kužiš, obri-sati...
– Clara! – Robert praktički viče, a osmijeh mu nestaje s lica. – Sposobna si izvaliti najgnus-nije riječi. – Frkne nosom nad mojim verbalnim smradom i pogleda oko sebe gadljivo Kao da ću svakog trena otkriti svoju izmetom zamazanu pozadinu. Ponekad mi Robert uistinu ide na živce.
– Pa istina je, nije li? Ne želim biti prugasta guza. Ne, mislila sam na izraze kao malena ili srce ili šećeru. Slatka imena. Za slatku mene.
Robert uzdahne. Izgleda zbunjeno. – Kiselo-slatku, promrmlja sebi u bradu dodajući: – Mo-ramo ići – i dobaci mi moju pashminu. (Kužite, to je ono na što sam mislila. Ja sam žena iz pro-šle sezone.) – Zakasnit ćemo. Idemo. Mendo. Pahuljice. Šećerko.
Nisam mislila na imena koja ljudi daju svojim medvjedićima, htjela sam dodati. I zašto mora biti sarkastičan. Nema veze. Oraspoložila sam se bacivši u hodniku zadnji pogled u zrcalo i zahvalila gospodinu St. Laurentu za najbolji korektor na svijetu. Izgledam prilično dobro, na neki kaotičan način. U sebi si dobacim: – Heeeej – komad! – Ne znam zašto sam si to rekla, budući da nisam Fonz, ali svejedno. Čudna zbivanja u očekivanje večere en famille.
***
Moja se obitelj odlično odijeva. Pradine košulje, cipele Jimmy Choo i odijela Ozwald Boa-teng s fluorescentnom postavom: šminkerska družina. Kosa im je sjajna. Daju sve od sebe da bi izgledali dotjerani do savršenstva: kod njih nema puknutih najlonki, okrznuta laka na noktima ili mrvica špinata na prednjim zubima. Koža im je nategnuta i glatka, zubi besprijekorni. Izgle-daju skupo, svi odreda. Osim mene. Uz njih se uvijek osjećam kao vesela, jednostavna cura sa sela, suknje uvučene u gaćice i ruku nakrcanih pivom.
Zašto je tako, ne znam, iako, definitivno, ima neke veze s grudima. Ako su vam grudi poza-mašne, kao meni, tvore neku vrstu robusne police posred vašeg torza. Ta polica, nasreću, služi kao spremnica za sve zalutale otpatke od obroka: mrvice, kapi umaka, jednom čak i glavu od škampa, zbog čega sam vrisnula. Ostale žene u mojoj obitelji relativno su ravne i odjeća im normalno pada. Vjerojatnost da nalete na golem škamp nasađen na dekolte kako bulji u njih svojim sablasno crnim očicama, tolika je kolika i da navuku na sebe tamno-smeđe mat najlonke s pojačanim umetkom u gaćicama.
Smeteno poravnam haljinu. Kao i inače, uspjela sam se pokapati pastom za zube i vlažna se mrlja još vidi. Stigla je Flo, u elegantnoj haljini kombineu Tocca. Tu je Evie, zabacuje tamne pramenove i u svojoj Dolce&Gabana stvari, ispod koje se ističe njezin Wonderbra, izgleda tako da bi je čovjek pojeo. Tu je i Kate. Kate izgleda kraljevski u mornarskoplavoj Pradi (»tako jed-nostavno). Već grdi konobara zbog ovoga ili onoga – vjerojatno zbog lošeg feng-shuia u prosto-riji. Uzdahnem. Progutam knedl. Duboko dišem.
– Clara! – Prijateljska ruka zmijasto mi se obavije oko struka. Pripada Tomu, mom trideset-šestogodišnjem polubratu, koji – radi – kao modni fotograf, iako se čini da zapravo fotografira tek svake prijestupne. – Izgledaš bajno, kaže mi umiljato. – Jesi li upoznala Tarku?
Pokazuje mi apsurdno mršavi visoki komad koji pun strahopoštovanja stoji nekoliko koraka iza njega. Još jedna manekenka, očito, i to Amerikanka, sudeći po tome kako zvuči. Izgleda kao seksi kukac.
Kažem joj: – Bog, Tarka. Strošno mi je drago što smo se upoznale.
Tarka izgleda zblenuta i obraća se Tomu: – Nisam znala da je Clara iz Irske.
Tom mi namigne i odvrati joj: – Zapravo, draga, ona je iz Japana.
Tarka kaže: – Hej! To je tak cool. Puno radim u Tokiju. Kako dobro govoriš engleski!
Poklonim se svečano, a nalik sam na gejšu koliko i sumo borac.
– Još jedna glupača koja je uspjela srušiti rekord... Gdje ih samo pronalaziš? – bijesno zasik-ćem na Toma, iako ne bez ljubavi. Da se trudim ne bih mogla izgledati manje japanski. Kao da zamijeniš vođu afričkog plemena s Bennyjem iz ABBA-e.
Tom slegne ramenima. – Pojma nemam, odvrati. – Ne sjećam se. Kuha za kurac. – (Tom je opsjednut hranom, paradoksalno, ako se ima na umu da su mu draže žene koje izgledaju kao da im hrana ne treba.) – Ali, hm, ima drugih kvaliteta. – Cerekamo se prijateljski. Iskreno, za To-ma ne mogu reći da mi je drag, ali zna me nasmijati.
Kate lupka nožem o rub čaše. – Voljela bih reći nekoliko riječi, kaže, – uoči ove vesele pri-gode. – Uputi Robertu širok osmijeh, iako je Robert zadubljen u razgovor s Flo. – Florence! – povikne Kate. – Prestani razgovarati s Robertom. Nije moguće da mu imaš što pametno reći, a i vidim na njemu da mu je dosta praviti se ljubazan.
Flo, navikla na takve majčinske verbalne udarce, zakoluta očima. Robert joj se nasmije oh-rabrujuće. Kate se nakašlje.
– Divno je, započne, zagledana u horizont i smiješeći se blaženo, – divno je što smo se ovdje okupili. I da volimo jedni druge. Usprkos činjenici da su vaši očevi, iskreno rečeno, uglavnom neopisiva ljudska bića sa strašnim emocionalnim problemima...
– Da i ne spominjemo fizička, zacereka se Flo, prisjećajući se Mauricea, supruga broj tri, s kojim je Kate odbila spavati pod izlikom da nije uspjela dobro vidjeti kako izgleda dok su si udvarali – bila je pretašta da nosi naočale, iako je kratkovidna. Jadan je čovjek na kraju našao utjehu u zagrljaju svoje psihijatrice. Kate otad ustraje na činjenici da je i psihijatrica slijepa. – Jadno slijepo stvorenje, govori Kate na zabavama. – Tako je hrabra, kreće se bez štapa. Dakako, kod kuće mora po cijeli dan taptapkati oko sebe.
Kate nastavlja: – Sakupili smo se i volimo se. Potpora smo jedni drugima. I u svjetlu te pot-pore ja ću vas zamoliti da pecivo držite dalje od Clare, kojoj prijeti ozbiljna opasnost da se pre-tvori u... pa, u neku vrstu pudinga na dvije noge, doista. – Kate se zamisli. – Ili možda u nilsko-ga konja. Što bi, smatram da se svi slažemo, bila grozna šteta za tako lijepu djevojku.
Okrene se prema meni, blistajući od majčinske ljubavi. – Prekrasna si, draga. Nemoj se ude-bljati. Zbog svih nas.
Vjerojatno vam se ovo čini zlobnim – a zapravo i jest – ali ja sam se naviknula na Kate i nje-zine male slatke šale, pa promrmljam: – Gubi se, ne bez ljubavi i zgrabim pecivo od konobara u prolazu. Robert mi namigne s druge strane stola. Tom kaže: – Izgledaš sjajno, Clara. – Tarka mi priskače u pomoć i doda: – Pa da, veliko je lijepo. – Mora se priznati da je Kate demokratična. Zamoli nas da podignemo čaše i proslavimo što Evie još nije otišla na zahod povraćati, kao i da nazdravimo Robertu.
Nakon nekoliko minuta ufurali smo se u nešto što je počelo nalikovati na relativno mirno druženje. Tek što smo zagrizli u predjelo – moja bruschetta izgleda osobito privlačno – kada Kate ponovno zvecne po čaši, nespretno, desnom rukom. Neobično za nju, izgleda smušena.
Iznova odlažemo pribor, ali Kate ne ispuni odmah tišinu punu iščekivanja. Nakašlje se. Iz-nenađeni tim, ne baš discipliniranim, ponašanjem – Kate je po svim pokazateljima nervozna, a nervoza nije uobičajeni dio njezina repertoara – Robert i ja se pogledamo.
Tomova se obrva podigne upitno. – Reci što imaš, Kate. Večera se hladi, kaže, zbog čega bi u normalnim okolnostima bio ukoren (Kate ne dopušta da je se dovodi u vezu s probavom). Ali ukor ne stiže i iznenada čitav stol zamire.
– Ima još nešto, kaže Kate, a zatim ponovno zašuti. Trenutak je kao iz filma. Sekunde se pre-tvaraju u dobru minutu i pol, tijekom koje se ni muha ne čuje. Kate izgleda kao da se muči.
– Oh, ne, iznenada će Tarka. – Ovo je kao scena iz Tko će voljeti moju djecu}, kada se mat-ro – ona mah-tri – mama jako razboli. I onda, ona, kao da će umrijeti. I onda ona skupi svu svo-ju djecu oko sebe i kao plače. Jer, kužiš, tko će sada njih voljeti?
Tarkina nametljivost trgne Kate iz sanjarenja. I još kako. – Ma, molim te, – kaže zagledavši se u Tarku pogledom baziliska, od čega je Tarka trenutačno dobila ozbiljan napadaj petljanja jezikom. – Za ime Božje, ta žena je kreteni To nema veze s mozgom! – Uzdahne sama za sebe. – Ne mogu vjerovati da moj pastorak hoda s djevojkom koja je ime dobila po leći. Mislim, doda povisujući glas, – možda je moja kćerka debela – i tu bezvoljno uperi prst u mene, tako da je pola restorana izvilo vrat ne bi li me dobro vidjelo, – ali barem ima mozga. Dakako, to što se njime uopće ne koristi... – Tu slijedi stanka, a zatim: – Isuse! Kako bilo. Ja, hm. Ja, eh. Ja... Pa, dragi moji, ja sam nekoga upoznala. Nekoga vrlo osobitog. Srodnu dušu, moglo bi se reći. Iz-vanredno ljudsko biće. I...
– Molim te, kažem joj najozbiljnije. – Molim te, nemoj se udati za njega. Molim te reci da se nećeš udati za njega.
Ali već je prekasno. Kate, rumena u licu i blistava od sreće, polako podigne lijevu ruku da bi svi mogli vidjeti, a na ruci, svjetlucajući u tišini, golem, četvrtasto izrezani smaragd. – On je divan, divan muškarac, kaže ona kao u usporenom filmu.
– On je vidovnjak.
– U horoskopu? – upita Evie, koja, iako slatka, nije nužno i najbistrija mala vila u šumi.
– Ne, Evie, to je vodenjak, objasnim joj ljubazno.
– Pušta vodu, kaže Flo samo da bi je zbunila.
– Vodenjak koji pušta vodu? – zatrepće okicama Evie, potpuno smušena.
– Odvratno. Što onda znači vidovnjak, Kate?
– Onaj koji vidi, draga, odgovori Kate. – Onaj koji vidi. On je mistik. Ima drevnu dušu. Kao i ja, očito... Pogledao je duboko u moju dušu i izabrao me.
Zabavljena tom vidovnjačkom lakrdijom, pogledam sve oko stola. Možda se ne mogu zagle-dati duboko u duše prisutnih – a možda i ne želim – ali primjećujem da je Tom upravo naručio dupli viski i da je Evie navalila na pecivo, pouzdan znak da je raspoložena za točku međuobro-čnog bljuvanja. Flo se zabuljila u Kate napola otvorenih usta, brzo trepćući očima. Ja pušim, žaleći što mi usta nisu veća da u njih strpam više cigareta. Čak se i Robert uhvatio za glavu.
– Zar nije kao u bajci? – upita Kate, pomalo retorički. – To je jedan izniman muškarac. – I nastavi Robertu pričati o toj savršenoj osobi – zove se, navodno, Max i Amerikanac je – sve do kraja večere.
Vrtlog ekstemporacije,
I ljubav je vječnosti najvjerniji drug;
A ja sam kraljica Dacije.
Dorothy Parker
Zapravo bih trebala nekako uhvatiti svoj odraz u zrcalu, ili izlogu, i nekih pedesetak stranica dalje opisati vam sebe. Čini mi se to pomalo nategnutim, takva metoda, a i činjenica je da bih, ako bih uhvatila svoj odraz u nekom izlogu, prije vrisnula od užasa nego što bih nagnula glavu na stranu i iznijela odmjerene i pribrane primjedbe. Osim toga, ja uvijek, od samog početka, želim znati kako ljudi izgledaju, vi ne? Prilično biste se uzrujali da otkrijete, znatno poslije, kako sam čudovište od sto kila, brkata psihopatkinja ravnih stopala ili – još gore – odvratna štaka od žene s poremećajem prehrane, koja lebdi uokolo u Pradinim krpicama smrdeći na blju-votinu.
Zato raščistimo stvar. Ja ne smrdim na bljuvotinu. (Za to je tu moja prijateljica Amber, koju ćete upoznati poslije. Njezini su hobiji bulimija i knjige za samopomoć. Moj je hobi biti puna samilosti.) I nemam sto kila, iako biste me, kao nekoga tko fino popunjava konfekcijski broj četrdeset četiri, teško opisali kao krhku ili tanahnu. Što još? Metar sedamdeset pet, tamna kosa, zelene oči – pazi sad, zvučim posve seksi, što i nije baš točno. Pa vidimo. Da pitate Kate, moju majku, ona bi tužno odmahnula glavom, kao da sam osobito dragocjeno mače preminulo pod tragičnim okolnostima, i rekla vam da – sam se gnusno opustila. Pretpostavljam da bi imala pravo. S druge strane, imam muža, kuću, djecu: zašto to ne proslaviti tako da ujutro smažem koji krafn? Ili pecivo od lisnatoga s marelicom ili, dapače, cijelo pakovanje Pringlesa... Poslje-dica je toga da su mi draže elastična pasica i široke majice, bez obzira na moju skrivenu ljubav prema vulgarnim cipelama i organdiju (što nastojim obuzdati, budući da nitko na roditeljskom sastanku ne želi izgledati kao majka drolja). Najbolji način koji mi pada na pamet da sebe opi-šem jest sljedeći: o gaćicama stezniku još nećemo govoriti, ali se nećemo ni pretvarati kako nismo primijetili da su vraški praktičan odjevni predmet.
Zovem se Clara, što mi se sviđa, a prezivam Hutt, što mi se baš i ne sviđa, iako mi pruža pri-liku da se u trenucima izrazitog samogađenja poistovjećujem s Jabba the Huttom . To je koris-no. Imam dvoje djece: Charlieja, koji ima šest godina i Jacka, kojemu su tri. Imam muža, Ro-berta, koji je misterij (zna li itko uopće što se zbiva u muževoj glavi ili samo ja živim u nezna-nju?), ali prilično zgodan. Radim pola radnog vremena pišući za jedan časopis, imam veliku kuću, lijepu odjeću i prijatelje koji ne smrde na bljuvotinu, a i neke koji smrde. Trideset tri su mi godine. Ima dana kada se probudim s podmuklim osjećajem da moj život nije baš sasvim ono što bi trebao biti.
Imajući na umu rečeno, vjerojatno vas zanima kako sam uhvatila svog muškarca. Zapravo sam poprilično zadovoljna sobom, ponekad. Gledam svoju prijateljicu Tamsin, ima trideset četiri godine, sama je i očajna, i osjećam topli sjaj snažnog samozadovoljstva. Katkad me pak toliko obuzme ljubomora – ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put ja izašla i cijelu noć ispijala martinije te očijukala sa strancima – da osjetim obvezu održati predavanje, zamaskirano u raz-govor, o svemu lošem što se može dogoditi ako netko – sasvim hipotetički, naravno – pokuša imati djecu nakon trideset pete. To je stoga što sam, usprkos vanjskim pokazateljima, a) djeti-njasta i b) ne baš preljubazna.
Uhvatiti svog muškarca: trik je biti mlada i privlačna. Ne, ne baš. Trik je u tome da ne tražiš. Robert i ja imali smo dvadeset pet godina kad smo se vjenčali, što je prilično rano za današnje pojmove, a ja sam imala osamnaest kila manje i bila mala namiguša, što je pomoglo. Mogu to priznati sada kada sam stara udana gospođa, a moje doba flerta duboko je u pozadini – poput moga celulita. Ne znam zapravo što se dogodilo. Sreli smo se, zaljubili, vjenčali. Lakše je kad nisi očajnica, kao što to volim reći Tamsin u trenucima zlobe.
Kako bilo, osam godina! Nije li to zapanjujuće? I nisam švrljala. Dobro, nisam se svukla. Poljubila sam tipa s kojim sam prije izlazila, na zabavi, prije dvije godine, ali mislim da se to ne računa. Ili da? Bio je to samo ovlaš poljubac, iako poljubac s nakanom. Nastojim ne razmišljati prečesto o tome. Kada se udane žene namjerno ljubakaju sa svojima bivšima, to je kao da otvo-rite sićušan prozor i propustite trak svjetla. Ljudi u mojoj situaciji ne bi smjeli to činiti. Ni raz-mišljati o tome zašto su to htjeli učiniti.
Moja je majka na telefonu. Robertu je rođendan idući tjedan i, kaže ona, – moramo – nešto isplanirati. Ono što bih ja voljela jest večera, u restoranu, samo ja sa svojim mužem. Život, na-žalost, nije tako jednostavan. Moja je obitelj od onih koje se vole intimno uključivati u sve as-pekte života svojih članova. Tako ćemo za Robertov rođendan na večeru izaći svi zajedno: ja, Robert, moja majka Kate, moje polusestre Evie i Flo, njihovi dečki i moj polubrat Tom. Ne slažemo se baš pretjerano dobro – osim mojih sestara – ali, budući da smo iz obitelji iz koje već jesmo (rascjepkana je pridjev koji mi pada na pamet, a i disfunkcionalna) sviđa nam se ideja zajedničkih druženja, bar u teoriji ako već ne u praksi, osobito mojoj majci, ibermatrijarhu. Na-še večere uvijek završavaju vrištavim svađama i netko se uvijek rasplače. Jedna od Robertovih osobina koje mi se sviđaju jest njegova staloženost u tim situacijama, što su njemu više zabavne nego iscrpljujuće.
Kako bilo, predstavljam vam... mamicu:
– Clara?
– Da, Kate.
– Nemoj biti tako rezignirana, Clara. Ja sam ti majka.
– Znam, Kate. Jesi. Nije li to divno? – Ne mogu si pomoći kad je riječ o mojoj majci. Jedno-stavno ne mogu.
– Vraški je neuljudno govoriti glasom punim dosade i biti sarkastična. – Kate se počinje živ-cirati. Kate se pjeni.
– Ne govorim ja nikakavim glasom, Kate. Svejedno, ti jesi divna. – I to je istina. Katkad doi-sta jest. Ali ne danas.
– Zaboga, Clara. Tako si podmukla i nepristojna. Upravo kao onaj prokleti čovjek. Geni ti izlaze na površinu. – To se odnosi na mog oca. Kate i on bili su u braku šest mjeseci. Za njim su slijedila još dva muža, a sada skupljamo snage za supruga broj četiri, koji će se uskoro poja-viti. Geni mi izlaze na površinu, očito.
– Kate. Robertov rođendan. Večera. Gdje ćemo? Jesi li razgovarala s Evie? Flo?
Stanka, a onda Kate žurno i nejasno nastavlja govoriti.
– Misliš li da ja nemam pametnijega posla nego da jurim za svima vama preko cijelog Lon-dona? To misliš! Zauzeta sam. Vrlo. Prezauzeta, Clara. Ne može se od mene očekivati da bu-dem tvoja tajnica za društvene obveze.
– Znam, Kate. I ja sam zauzeta – dječaci...
– Dječaci! Jadna ta djeca. Nemoj ih uvlačiti u ovo. – Kad god Kate spomene moju djecu, ona su uvijek jadna, vjerojatno zato što sam im majka ja, a ne ona. I većina je muškaraca koje Kate poznaje – jadna, jer nisu te sreće da budu oženjeni njom.
– Kate, to je bila tvoja zamisao, ta večera. Ali u redu. Ja ću ih sve nazvati. Budući da si ti ta-ko jako zauzeta, a moj je život golema praznina.
– Hola! – Kate mi se iznenada izdere u uho. – Hola! Ovdje gore! U primaćoj! Jeste li donijeli Chanel blijedo-ružičasti? El roza? Para los nokti? Clara, draga, Conchita je došla za manikira-nje. Što me je podsjetilo. Nokti su ti blamaža. Naježim se kad se sjetim. Želudac mi se diže. Zovi me poslije. – Prekine vezu.
***
Sve više i više razmišljam o Robertu u kupaonici, jer ondje njegova tajnovitost najviše dolazi do izražaja. Zato što moj suprug veliku nuždu obavlja u tajnosti, poput vrlo sramežljive mačke.
U osam godina braka nikada nisam primijetila da odlazi u kupaonicu zbog pražnjenja. Nije da se žalim, očito – nimalo se ne palim na sav taj društveni nje-gov-i-njezin vjetrofest, u koje-mu očito uživaju neki naši prijatelji (»Bolje van nego unutra! Hahahaha). I doista ne bih uopće bila sretna da se Robert odluči fino olakšati dok sam ja u kadi. A nije ni da žudim da me na ula-zu u kupaonicu zapahne oblak osvježivača zraka.
Svejedno, još mi se čini čudnim ta, je li, mačkasta tajnovitost oko njegove stolice. Mislim, osam godina. Naravno, tu se podrazumijeva da on ima stolicu – što u biti ne znam. Možda on nikada ne kaka. Možda je biološki jedinstven pa bih trebala o njegovu postojanju obavijestiti Britansko medicinsko udruženje, a oni bi mogli poslati ljude u bijelim ogrtačima i s analnim sondama.
Koooooooooči! Vidiš? Razbit ću auto i sve nas pobiti. Ne smijem razmišljati o analnim ispi-tivanjima na putu u školu. Da se slupam, dječji bi životi bili izgubljeni zbog jedne prizemne misli. Ne čak neke slatke majčinske prizemne misli kao, recimo, o pampersicama ili osipu od pelena ili kremici za guzu. Pomisao na sondu: ružna misao.
Katkad se osjećam potpuno izolirano, kao da poslove obavljam (kao što to već biva) iza stakla. Uopće ne poznajem svoga muža, sine mi odjednom, ne prvi put, a njegov tihi obred sa-mo je pokazatelj mojeg neznanja. Kad je već riječ o tome, zašto je moj život takav? Jutros kas-nim – opet, vozim auto odjevena u donji dio pidžame – opet, gore sam nabacila Robertov džemper – opet. Nisam se našminkala (kad je riječ o šminki, sigurno sam prestara da bi mi se nos sjajio u 8.42 ujutro – imam trideset tri, ne četrnaest godina). Ali evo nas ispred škole i svi ostali izgledaju savršeno skockani. Opet. Tu je Carmel – previše podloge za ten, ali se bar ne sjaji. Tu je Jane, izgleda savršeno u svom elegantnom kostimiću i seksi-ali-suzdržanim cipela-ma s visokom petom. Toliko je smršavjela da počinje nalikovati na lezbijku iz tridesetih.
Svakog ću trena morati u pidžami izaći iz auta.
Tu je i Naomi, svježeg izgleda, iako znam da nitko tako ne izgleda rano ujutro bez stručno nanesenog ma-quillagea.
– Maaaaaaaaamaaaaaa!
– Ne sada, dušo, parkiram se!
– Mmmmmmaaammmmaaaa!
– Parkiram se.
– Mama...
– Prestani, Charlie. Sada se parkirani. Ne tjeraj me da ti poželim polomiti noge.
Eto još nešto što nije baš u redu. Ja sa svojom djecom ne razgovaram kao mame u knjigama. Charlie ima šest godina i izražava se kriminalno. Nije toliko riječ o psovkama koliko o rječniku uvelike obogaćenom ogavnim, uznemirujućim pogrdama. – Debilu dosadni, obraća se bratu. – Vrag će doći i ubosti te u guzicu golemom vilicom. – Ili će nekom bespomoćnom, tek proho-dalom mališanu koji je navratio poslijepodne da se igra reći: – O, BOŽE, izluđuješ me. ŠTO JE? GOVORI, za ime Božje. Jebemu sveca. – Sama sam kriva. Sve je počelo s plemenitom namjerom da ne budem jedna od onih žena koje se svojoj djeci obraćaju glupavim zvukovima. Sada pak zaboravljam da su moja djeca malena pa sam čak i ja iznenađena žestinom njihova izražavanja.
Parkirala sam automobil.
– Što je bilo, Charlie?
– Mislim da imam uši, reče Charlie. – Cijela me glava svrbi.
Pogleda me molećivo krupnim plavim očima. Ne znam od koga su moja djeca – plavokosi i svijetlih očiju – pokupila svoju put. Ponekad se osjećam kao njihova ayah ili kao crnomanjasta južnoamerička dadilja.
Jacku od uzbuđenja ispada medvjedić. – S nogama? – upita. – Uši s glavama i nogama i 'lemim ZUBIMA i maleckim mišićima?
– Umukni, Jack, kaže Charlie. – Idiote puzajući. Ti si Barbie.
– Ti si Sindy, istog trena uzvraća udarac Jack.
– Uši! Kakat će ti po glavi! – Izvan sebe je od oduševljenja. – Ispuštat će plovke cijeli dan. Fuj! Smrad.
Osjećam se jako umorna katkad, pošto ih odvezem u školu, iako je tek 9 sati ujutro.
***
Ovo je jutro, s odvratnom neminovnošću grčke tragedije, Naomi izabrala da me stjera u škripac. Predlaže da odemo na kavu. Naomi je dovezla svoje troje djece – sve troje besprijekor-no u usklađenim mornarskim ka-putićima, sjajnim cipelama, prekrasno izglačanim čino-sicama (jednom sam se fizički morala baciti na Charlie-ja, zatvoriti mu usta, dok je Linusu, Nominu najstarijem sinu govorio – Moja je mama rekla mom tati da ste odjeveni ko pederi.) Pokraj ula-za Naomi pregledava svoje manikirane nokte i čeka me. Poznavajući je – a ja je poznajem i predobro – znam da potajno vježba, stišće zdjelične mišiće. Jen-dva-tri-četiri, stiiiiiiiisni. Uža-sava se postporođajne inkontinencije otkad joj je žena na tečaju za trudnice objasnila kako joj katkad pobjegne kada se smije ili kiše. Posljedica je toga da Naomi uvijek kada se smije izgleda kao da joj je pomalo neudobno, jer je stalno opterećena brigom oko – nezgoda.
– Clara! Srce! Izgledaš zabavnol Pidžama opet, ne?
Što ti je to na nozi?
– Pekmez. Kasnili smo, promrmljam nevjesto, psujući svoju majku zbog njezinih apsurdnih telefonskih poziva u zoru, a onda i sebe, jer si umišljam da bismo se bili organizirali da Kate nije nazvala.
– Zamalo smo i mi zakasnili, kaže Naomi, što nije, pretpostavljam, ni približno istina. – Pra-vila sam vafle za doručak pa smo se malo zadržali.
Naomini su doručci legendarni: domaće pecivo, vafli, palačinke, tri vrste svježe iscijeđenog soka...
Ni jedno njezino zlato malo ne ide u školu, a da je doručkovalo zgrudane pahuljice i čokola-dno mlijeko. Znam sve o Naomi i njezinim doručcima – poslu-ženim na stolu, kako treba, a ne progutanim u letu – kao što znam i o njezinim kozmetičkim tretmanima lica, epilaciji bikini zone te stalnoj dijeti i pramenovima svaka dva tjedna. Ne bi mi to trebalo smetati, ali jutros mi smeta. Kako biti prijateljica sa ženom kojoj je kivi nešto da se prigrize, za ime Božje?
– Kaka li Richard?
Naomine fino, ali efektno našminkane oči – tri nijanse smeđeg sjenila, stručno razmazanog da bi se postigao prirodni izgled – vidno se rašire.
– Clara! Kako to misliš, kaka li Richard?
– Želim reći, Nomes, obavlja li veliku nuždu?
– Ne razumijem...
– Moram znati. Pitanje je vrlo jednostavno. Obavlja li Richard veliku nuždu, draga? Šora li? Pušta li plovke?
– Naravno da... da ide na zahod. – Naomi je postiđena i pomalo ljuta. – O čemu je riječ, Cla-ra?
– I ti imaš fizičkog dokaza o tome? Zvukove? Miomirise? (Miomiris je Naomina omiljena riječ.)
– Ne budi vulgarna, Clara. Prestani me ispitivati. Htjela sam te pozvati na kavu, ali si jutros tako čudna... ne znam.
– Oh, Bože. Tako mi je žao. I bilo mi je. Trebala bih biti mnogo bolja prema svojim prijate-ljicama i ne zadirkivati ih. Da bar nisam mučila Naomi – već i zato što je sva crvena u licu, doi-sta joj je neugodno, ali i zato što mi sada pred očima nepomično stoji slika Richardove goleme guzice nasađene na zahod. – Ne znam što mi je, dodajem kao objašnjenje. – Hajde, idemo na kavu, pa ćeš mi ispričati sve o večeri. A onda se moram vratiti kući i organizirati Robertov ro-đendan.
I tako krećemo, u konvoju – majka ona, majka ja – okružene drugim majkama, u drugim au-tomobilima, na putu za neke druge kave. Osjećam se poput mrava. Poželim iskočiti iz automo-bila i trčati. Kad god se to dogodi, podsjetim se na sve dobre stvari, ovim redom:
1. Ja sam UDANA ŽENA. Sve se želimo udati. Zar ne?
2. Imam krasnu djecu, iako im je navika ići mi na živce 90 posto vremena.
3. Imam redovan seks. Kao.
4. Imam obitelj, veliku, kompliciranu, ali u konačnici punu potpore. Vrlo šarmantno, dois-ta – ne kako baš irski. Što je poneki problem s drogom i rijetki slučajevi kleptomanije među (polu)braćom?
5. Svakome je katkad dosadno. Bolje je dosađivati se s partnerom nego sama sa sobom. Ne?
Moje dobre stvari sve su mi manja i manja utjeha u zadnje vrijeme, osobito dobra stvar br. 5. Moram smisliti neke nove.
***
Robertov je rođendan organiziran: nas dvanaestero u najnovijem restoranu Olivera Pevtona, idućeg utorka u 8 navečer. Vratio se s posla, a ja mu priopćavam tu radosnu vijest i čini se da mu je drago.
Robertovo je radno vrijeme besmisleno. Urednik je luksuznoga ženskog časopisa i vječito visi u tiskari ili je na piću s oglašivačima, odnosno na groznim otvaranjima shopova gdje starle-te treće kategorije piju loš šampanjac i pokazuju svoje preduboke, dobro poduprte, dekoltee.
Prije sam odlazila s njim, prije mnogo godina, u zabludi da su ti događaji barem malko gla-murozni, ali sam se otad opametila. A i otkrila sam da su slavne osobe, bile one treće ili neke druge kategorije, nemoguće niske. Kate Moss: minijaturna. Špice Girls: mikro-bića. Tom Crui-se: pravi pravcati patuljak. Svaka njima čast i sve ostalo. Znam da to nije njihova krivnja, ali pokraj tako niske osobe ne možete se ne osjećati divovski, kao kakav golem, nespretan klipan, gromada od čovjeka. Naravno, ni Robert nije previsok. U cipelama s potpeticama nadvisujem ga. Robert, zapravo, ima tanji struk nego ja, a i ljepše jagodice. Jasno mi je da nikada neću biti jedna od onih žena s reklama koje izgledaju kao u nedjeljno jutro i seksi u širokim levisicama 501 svojih muževa i bijelim košuljama. Ja bih Robertove petstojedinice mogla navući da mi griju noge, i to ako odšijem šlic, ali to je sve; Džemperi za koje on misli da su vrećasti meni se pripijaju uz tijelo u stilu starleta iz pedesetih. Ponekad se ne mogu oduprijeti da ne maštam o tome kako bi bilo biti s nekim kršnim momkom od metra devedeset.
Robert baci svoju aktovku na kauč, odbaci cipele, poljubi me ovlaš, iako ne bez ljubavi, u nos i upita što je za večeru. Devet je sati i djeca su u krevetu. Prije Robertova dolaska pila sam bijelo vino i, zanesena, zaboravila pospremiti kuhinju, premda sam stigla ubaciti kokicu u peć-nicu. Kuhinjski je pod ostao prekriven plastelinom i lego-kockama, perilica za suđe stoji neis-pražnjena, prljavo suđe nagomilano je u sudoperu, a današnje novine porazbacane su po stolu.
– Clara, ovdje je pravi svinjac, izjavi Robert bez emocija (molim neka se podrazumijeva da je sve što moj suprug kaže izrečeno bez emocija, osim ako drugačije ne naznačim). – Što si radila cijeli dan?
Kao što sam već rekla, u braku smo osam godina. Za to vrijeme istrenirala sam Roberta da ne zijeva kao da je žensko (ispuštajući visoke vriskove na kraju zijeva), da ne kesi zube dok se gleda u zrcalu provjeravajući ima li kamenca, da ne ispuhuje nos na najodvratniji, ispitivački, istraživački način, da ne nosi najružnije moguće gaće sa šlicom. Ali ga još nisam uspjela uvjeri-ti da se ne izležavam po cijeli dan zobljući grožđe dok me masiraju nauljeni Nubijci. Zato mi je glas odrješit, s trunkom gorčine kada mu kažem: – Znaš već. Trijebila sam si mucice iz pupka. Isprobavala cipele. Grickala krekere. Što misliš, Roberte? Odvela sam dečke u školu i vrtić. Organizirala tvoj rođendan. Usisavala. Napravila krevete. Kupila dar za Charliejeva prijatelja Alexa, kojemu je u subotu rođendan. Otišla po tvoje stvari u kemijsku. Javljala se na telefon svakih trideset sekundi. Brisala pod. Otišla po djecu u školu. Spremila im užinu...
– U redu, odvrati Robert sa smiješkom, iako još nisam završila. Ne mogu ne primijetiti da iako se smješka izgleda kao da ga moja litanija izrazito davi.
– ... sat vremena igrala sam s njima killer penguins, okupala ih, vježbala čitanje s Charliejem – dosta mu dobro ide – čitala im priče, trčala gore-dolje po stubama jer se nisu htjeli smiriti, pekla tvoju jebenu kokicu...
– Kokica? – upita Robert zijevajući. – Jeo sam to za ručak. Bio sam na ručku s Richardom, nisam ti rekao?
– I onda, i onda sam sjela na nanosekundu s čašom vina, prvi put u cijelom danu, a ti me pi-taš što se zbiva? – Doista sam ljuta, to više što je ovo jedna od dobro poznatih, zamornih scena.
– Ima ljubavnicu.
– Tko?
– Richard. Ima ljubavnicu.
– Koga?
– Curu s aknama.
– Ne!
– DA!
To je nešto što volim kod Roberta: on je najbolji tračer na svijetu, gotovo ženstven u svom smislu za detalje, savršeno bezobziran. Cura s aknama Richardova je agentica za tisak i, kao što možete zamisliti, ima loš ten. Užasno mi smeta kad netko ima loš ten: zlo mi je od toga. Za cu-ru s aknama moja bi majka rekla da je drolja. Uvijek izgleda kao da se upravo seksala, možda zato što i jest – osobito ako uzmemo u obzir uzbudljiv razvoj događaja. Njezina odjeća izgleda kao da spava u njoj. Kosa joj je raskuštrana. Ne može se poreći da je seksi, na neki prljav način. Ali joj je koža užasna, za jednu dvadesettrogodišnjakinju.
Da precizirani, Richard je Naomin muž. Umirem od želje da čujem zašto se Richard odlučio za ljubavnicu, iako mi je zlo kad pomislim na Naomi. Znam da je smiješna, ali ima divno srce i jako se trudi, sa svojom kuhinjom Shaker, ulaštenim parketima, miješanjem ju-hica i djecom koja kao da su ispala iz nekoga modnog časopisa.
– Njezini zdjelični mišići! – povikala sam. – Strašno. – I jest. Tko će sada primijetiti njihovu divnu gipkost?
– On to radi zbog seksa, očito, kaže Robert paleći cigaretu i smještajući se u naslonjač.
– Kao i ona. Ne želi se popiškiti dok svršava. Neće da joj pobjegne, Roberte, i tko je može kriviti zbog toga? – Tko, doista? Izgleda, nastavi Robert, – da je seks s Naomi kao odlazak u teretanu. Rutinski. – A što je sa mnom? – poviknem. – Clara, jedva te slijedim. Što s tobom? Mislio sam da razgovaramo o Richardu.
– Je li i sa mnom rutinski? – Znam da zvuči neurotično, ali izrekla sam to.
– Seks s tobom? Ne, nije rutinski. – Robert se glupavo smijulji. Toplo se nadam da se prisje-ća neke vruće i žestoke akcije, da mu se možda čak i digao od nekoga nepodnošljivo erotskog prisjećanja.
Tupa tišina dok Robert bulji u mene, još uvijek se smijuljeći. – Nije uopće rutinski, naprotiv, rekao bih, obrazloži on umorno. – Kaotičan je. Kao i ti, srce. Kao pod u kuhinji. – Je li vatren? – Pod? – Zašto se namjerno pravi glupim? Zašto?
– Ne, nego seks. Sa mnom. – Moram znati. Meni je besmisleno da netko provede toliko vremena u životu seksajući se s istom osobom, a nikada istinski ne porazgovara s njom o tome kakav im je seks, osim u prvom naletu strasti. Iznenada se uspravim sjedeći, dok mi je najstraš-nija misao proletjela glavom: možda je seks sa mnom očajan, katastrofalan, da se pobljuješ.
– Vatren? – upita Robert. – Ponekad. Dogodi se. Hoćemo jesti?
***
Probudila sam se debela. Naravno da jesam. Robertu je rođendan, napokon, i rođendanska je proslava večeras pa bi bilo zgodno kad bih mogla izgledati bar malo glamurozno. Ali ne, ja sam se probudila debela. Još gore od toga, probudila sam se debela bez očitog razloga. Jesam li se sinoć za večerom prežderala? Ne, nisam. Jesam li pomogla djeci dokrajčiti za užinu kutiju kek-sa Jaffa? Ne. Svladavala sam se jer se nisam željela probuditi debela. A ipak jesam. Ne mogu vjerovati. Ne mogu vjerovati da sam se od svih dana baš danas probudila s licem prasice.
Oteturam do kupaonice, pretila, na svojim svinjskim nogicama, i zabuljim se u lice u zrcalu. Mogla bih za-roktati od razočaranja. Moje je lice dvaput veće nego jučer; da ne spominjem sumnjiv sjaj. I – oh, užas nad užasima – dva prišta zlobno proviruju uz rub kose. Što se zbiva? Bliže sam menopauzi nego pubertetu. Vjerovala sam da su akne i iznenadno prekonoćno dobi-vanje na težini iza mene? Jadan Robert, jutros ga je za rođendan požvalila njegova krmača od žene, pristava i sjajna lica. Nije čudo da nije imao vremena za jedan na brzaka. Sjećam se doba kada smo svaku slobodnu minutu iskoristili za seks na brzaka, ili bar ja to mislim. Izgleda ne-kako nevjerojatno, ali ponekad mi se čini da patim od izrazito akutnog sindroma lažnog sjeća-nja.
Prirodan izgled, znači, otpada. Moje novo pretilo lice zahtijeva poduzimanje krajnjih mjera, podlogu, korektor i sve trikove koje znam. Doista, čemu polica prepuna skupih krema i pomada ako se budim s izgledom korpulentne tinejdžerice? Pošto sam desetak minuta buljila u sebe, uzdišući glasno, odlučila sam ostaviti lice na miru, zasada. Treba se smiriti. Treba se slegnuti. Dobro bi mu došlo malo svježeg zraka. Mogla bih poslije otići u šetnju i prozračiti ove stare pore. (Ta me zamisao uopće ne privlači. Šetnja je za mene isto što i vježbanje, a vježbanje mi nije jača strana. Ja sam od onih koji od šesnaeste godine čeznu da imaju lift u stanu.)
U međuvremenu sam isplahnula lice hladnom vodom i svezala kosu na zatiljku. Mrzim to raditi. Uvijek postane bolno jasno da po prirodi nisam zanosna ljepotica. Bez šminke, kose smi-ješno skupljene na vrhu glave, izgledam poput križanca između staroga krumpira i maco lezbe. Ne znam nikoga tko ujutro izgleda tako stravično. Robert se budi i izgleda kao da je sišao s reklame proizvoda za njegu lica u GQ-u, što smatram netaktičnim. Nije čudo da toliko vremena u životu provedem bijesna i loše raspoložena.
Kada se probudite debeli, problem je u tome što dio vas uvijek pomisli: – Ah, jebi ga – pro-budila sam se debela, baš bih mogla cijeli dan provesti jedući. – Mučim se da ne popustim, ali jučer sam uspjela obaviti veliki šoping u Sainsbury's i hladnjak pun delicija stenje od miline. Mislim da mi jedan majušan sendvič sa šunkom i jajima ne bi trebao naškoditi, zar ne? A posli-je ću otići u onu šetnju. Malo duža šetnja i riješila sam ga se.
Dok prelistavam novine, a fin trak soka od šunkice natopljen majonezom curi mi niz bradu, osjećam se potpuno zadovoljnom. Čak se počinjem radovati večeri.
Bit će lijepo vidjeti Flo i Evie, a i Toma nisam vidjela nekoliko mjeseci, tako da ćemo imati o čemu razgovarati. Moja majka obožava Roberta i ponašat će se krajnje primjereno. Mogla bi to na kraju ispasti zabavna večer. Osim, dakako – ovdje mi je od užasa ispao sendvič sa šunkom iz ruke – što je haljina koju sam željela obući, ona mala crna samo-za-kemijsko čišćenje, lukavo krojena da pokrije višak na trbuhu, prljava. Moram, moram, moram se sjetiti da je odnesem u ekspresnu čistionicu čim završim doručak. Kad smo već pri doručku, djeca su ostavila za so-bom nekoliko napola pojedenih kolača...
***
Večer, 7.30. Klinici premlaćuju jedan drugoga. Zaboravila sam kemijsku čistionicu, nemi-novno, i sada se pokušavam ugurati u staru rastezljivu crnu haljinu. Imala sam vremena obrijati noge samo od koljena nadolje, a učinak je da izgledam kao koza ili kentaur (u skladu s mojim horoskopskim znakom), ali koga briga – teško da će mi itko proučavati noge. Provela sam sat vremena šminkajući se – djecu sam podmitila čokoladom, uspješno, ako izuzmemo činjenicu da je polovica razmazana po kauču – i izgledam OK. Manje sam debela u licu nego jutros, iako bi se teško reklo da mi se jagodice ističu. Ne mogu pronaći ni jedne čiste gaćice. Charlie i Jack stalno ih kradu i daju ih hrčku – za gnijezdo. Nekoliko sam ih puta ukrala natrag, a poslije bih trčala u prvi javni WC i strgnula ih sa sebe zgađena iznenadnom mišlju da se neki glodavac, ma kako sladak bio, gnijezdio u komadiću tkanine među mojim nogama.
Robert je spreman za polazak, u besprijekorno skrojenu klasično otkvačenu odijelu Richard James, s ružičastom košuljom i trendovskom kravatom. Zgodan je. S blagom grimasom razoča-ranja kaže: – Mislio sam da ćeš odjenuti onu crnu prozirnu stvar. – Osjetih laganu navalu ogor-čenja. Svakako da bi – mala, izgledaš opako – bila bolja primjedba za dizanje morala. Ali Ro-bert me, shvatila sam to kad me probolo nešto nalik na tugu, nije nikada zvao mala. Nikad me ne zove seksi imenima. Clara i dušo za njega su najveći izrazi ljubavi.
– Zašto me nikada ne zoveš seksi imenima? – upitala sam, navlačeći na noge svoj jedini par cipela Manolo i uvlačeći ruku u dobro znani sivi kaput. (Zaista si moram kupiti novi kaput slje-deće zime – ovaj ima koju godinu i to mu se vidi.) Prije pet godina ne bi mi palo na pamet da odjenem nešto tako očajno izvan mode – radije bih se bila smrznula od zime. Još pet godina i nema sumnje da ću prva zagovarati povratak trenirke u sklopu vlastite kampanje Udobnost po svaku cijenu, čak i ako izgledate sasvim priprosto.
– Clara, o čemu ti to trabunjaš? – zapita Robert, provjeravajući svoj odraz u zrcalu prije nego što je ovlaš pogledao na sat. – Kako to misliš, seksi imena? Kao na primjer?
– Na primjer, na primjer, na primjer, oh, tigroguza, provalim brzopleto, bez prethodna raz-mišljanja.
– Tigroguza? Tigroguza? Ti to meni ozbiljno govoriš da bi voljela da te zovem tigroguza? – Robert pravi grimase i vidim da se suzdržava od smijeha.
– Pa, ne – ne baš tigroguza, to zvuči kao da mi je guza isprugana jer se ne znam, kužiš, obri-sati...
– Clara! – Robert praktički viče, a osmijeh mu nestaje s lica. – Sposobna si izvaliti najgnus-nije riječi. – Frkne nosom nad mojim verbalnim smradom i pogleda oko sebe gadljivo Kao da ću svakog trena otkriti svoju izmetom zamazanu pozadinu. Ponekad mi Robert uistinu ide na živce.
– Pa istina je, nije li? Ne želim biti prugasta guza. Ne, mislila sam na izraze kao malena ili srce ili šećeru. Slatka imena. Za slatku mene.
Robert uzdahne. Izgleda zbunjeno. – Kiselo-slatku, promrmlja sebi u bradu dodajući: – Mo-ramo ići – i dobaci mi moju pashminu. (Kužite, to je ono na što sam mislila. Ja sam žena iz pro-šle sezone.) – Zakasnit ćemo. Idemo. Mendo. Pahuljice. Šećerko.
Nisam mislila na imena koja ljudi daju svojim medvjedićima, htjela sam dodati. I zašto mora biti sarkastičan. Nema veze. Oraspoložila sam se bacivši u hodniku zadnji pogled u zrcalo i zahvalila gospodinu St. Laurentu za najbolji korektor na svijetu. Izgledam prilično dobro, na neki kaotičan način. U sebi si dobacim: – Heeeej – komad! – Ne znam zašto sam si to rekla, budući da nisam Fonz, ali svejedno. Čudna zbivanja u očekivanje večere en famille.
***
Moja se obitelj odlično odijeva. Pradine košulje, cipele Jimmy Choo i odijela Ozwald Boa-teng s fluorescentnom postavom: šminkerska družina. Kosa im je sjajna. Daju sve od sebe da bi izgledali dotjerani do savršenstva: kod njih nema puknutih najlonki, okrznuta laka na noktima ili mrvica špinata na prednjim zubima. Koža im je nategnuta i glatka, zubi besprijekorni. Izgle-daju skupo, svi odreda. Osim mene. Uz njih se uvijek osjećam kao vesela, jednostavna cura sa sela, suknje uvučene u gaćice i ruku nakrcanih pivom.
Zašto je tako, ne znam, iako, definitivno, ima neke veze s grudima. Ako su vam grudi poza-mašne, kao meni, tvore neku vrstu robusne police posred vašeg torza. Ta polica, nasreću, služi kao spremnica za sve zalutale otpatke od obroka: mrvice, kapi umaka, jednom čak i glavu od škampa, zbog čega sam vrisnula. Ostale žene u mojoj obitelji relativno su ravne i odjeća im normalno pada. Vjerojatnost da nalete na golem škamp nasađen na dekolte kako bulji u njih svojim sablasno crnim očicama, tolika je kolika i da navuku na sebe tamno-smeđe mat najlonke s pojačanim umetkom u gaćicama.
Smeteno poravnam haljinu. Kao i inače, uspjela sam se pokapati pastom za zube i vlažna se mrlja još vidi. Stigla je Flo, u elegantnoj haljini kombineu Tocca. Tu je Evie, zabacuje tamne pramenove i u svojoj Dolce&Gabana stvari, ispod koje se ističe njezin Wonderbra, izgleda tako da bi je čovjek pojeo. Tu je i Kate. Kate izgleda kraljevski u mornarskoplavoj Pradi (»tako jed-nostavno). Već grdi konobara zbog ovoga ili onoga – vjerojatno zbog lošeg feng-shuia u prosto-riji. Uzdahnem. Progutam knedl. Duboko dišem.
– Clara! – Prijateljska ruka zmijasto mi se obavije oko struka. Pripada Tomu, mom trideset-šestogodišnjem polubratu, koji – radi – kao modni fotograf, iako se čini da zapravo fotografira tek svake prijestupne. – Izgledaš bajno, kaže mi umiljato. – Jesi li upoznala Tarku?
Pokazuje mi apsurdno mršavi visoki komad koji pun strahopoštovanja stoji nekoliko koraka iza njega. Još jedna manekenka, očito, i to Amerikanka, sudeći po tome kako zvuči. Izgleda kao seksi kukac.
Kažem joj: – Bog, Tarka. Strošno mi je drago što smo se upoznale.
Tarka izgleda zblenuta i obraća se Tomu: – Nisam znala da je Clara iz Irske.
Tom mi namigne i odvrati joj: – Zapravo, draga, ona je iz Japana.
Tarka kaže: – Hej! To je tak cool. Puno radim u Tokiju. Kako dobro govoriš engleski!
Poklonim se svečano, a nalik sam na gejšu koliko i sumo borac.
– Još jedna glupača koja je uspjela srušiti rekord... Gdje ih samo pronalaziš? – bijesno zasik-ćem na Toma, iako ne bez ljubavi. Da se trudim ne bih mogla izgledati manje japanski. Kao da zamijeniš vođu afričkog plemena s Bennyjem iz ABBA-e.
Tom slegne ramenima. – Pojma nemam, odvrati. – Ne sjećam se. Kuha za kurac. – (Tom je opsjednut hranom, paradoksalno, ako se ima na umu da su mu draže žene koje izgledaju kao da im hrana ne treba.) – Ali, hm, ima drugih kvaliteta. – Cerekamo se prijateljski. Iskreno, za To-ma ne mogu reći da mi je drag, ali zna me nasmijati.
Kate lupka nožem o rub čaše. – Voljela bih reći nekoliko riječi, kaže, – uoči ove vesele pri-gode. – Uputi Robertu širok osmijeh, iako je Robert zadubljen u razgovor s Flo. – Florence! – povikne Kate. – Prestani razgovarati s Robertom. Nije moguće da mu imaš što pametno reći, a i vidim na njemu da mu je dosta praviti se ljubazan.
Flo, navikla na takve majčinske verbalne udarce, zakoluta očima. Robert joj se nasmije oh-rabrujuće. Kate se nakašlje.
– Divno je, započne, zagledana u horizont i smiješeći se blaženo, – divno je što smo se ovdje okupili. I da volimo jedni druge. Usprkos činjenici da su vaši očevi, iskreno rečeno, uglavnom neopisiva ljudska bića sa strašnim emocionalnim problemima...
– Da i ne spominjemo fizička, zacereka se Flo, prisjećajući se Mauricea, supruga broj tri, s kojim je Kate odbila spavati pod izlikom da nije uspjela dobro vidjeti kako izgleda dok su si udvarali – bila je pretašta da nosi naočale, iako je kratkovidna. Jadan je čovjek na kraju našao utjehu u zagrljaju svoje psihijatrice. Kate otad ustraje na činjenici da je i psihijatrica slijepa. – Jadno slijepo stvorenje, govori Kate na zabavama. – Tako je hrabra, kreće se bez štapa. Dakako, kod kuće mora po cijeli dan taptapkati oko sebe.
Kate nastavlja: – Sakupili smo se i volimo se. Potpora smo jedni drugima. I u svjetlu te pot-pore ja ću vas zamoliti da pecivo držite dalje od Clare, kojoj prijeti ozbiljna opasnost da se pre-tvori u... pa, u neku vrstu pudinga na dvije noge, doista. – Kate se zamisli. – Ili možda u nilsko-ga konja. Što bi, smatram da se svi slažemo, bila grozna šteta za tako lijepu djevojku.
Okrene se prema meni, blistajući od majčinske ljubavi. – Prekrasna si, draga. Nemoj se ude-bljati. Zbog svih nas.
Vjerojatno vam se ovo čini zlobnim – a zapravo i jest – ali ja sam se naviknula na Kate i nje-zine male slatke šale, pa promrmljam: – Gubi se, ne bez ljubavi i zgrabim pecivo od konobara u prolazu. Robert mi namigne s druge strane stola. Tom kaže: – Izgledaš sjajno, Clara. – Tarka mi priskače u pomoć i doda: – Pa da, veliko je lijepo. – Mora se priznati da je Kate demokratična. Zamoli nas da podignemo čaše i proslavimo što Evie još nije otišla na zahod povraćati, kao i da nazdravimo Robertu.
Nakon nekoliko minuta ufurali smo se u nešto što je počelo nalikovati na relativno mirno druženje. Tek što smo zagrizli u predjelo – moja bruschetta izgleda osobito privlačno – kada Kate ponovno zvecne po čaši, nespretno, desnom rukom. Neobično za nju, izgleda smušena.
Iznova odlažemo pribor, ali Kate ne ispuni odmah tišinu punu iščekivanja. Nakašlje se. Iz-nenađeni tim, ne baš discipliniranim, ponašanjem – Kate je po svim pokazateljima nervozna, a nervoza nije uobičajeni dio njezina repertoara – Robert i ja se pogledamo.
Tomova se obrva podigne upitno. – Reci što imaš, Kate. Večera se hladi, kaže, zbog čega bi u normalnim okolnostima bio ukoren (Kate ne dopušta da je se dovodi u vezu s probavom). Ali ukor ne stiže i iznenada čitav stol zamire.
– Ima još nešto, kaže Kate, a zatim ponovno zašuti. Trenutak je kao iz filma. Sekunde se pre-tvaraju u dobru minutu i pol, tijekom koje se ni muha ne čuje. Kate izgleda kao da se muči.
– Oh, ne, iznenada će Tarka. – Ovo je kao scena iz Tko će voljeti moju djecu}, kada se mat-ro – ona mah-tri – mama jako razboli. I onda, ona, kao da će umrijeti. I onda ona skupi svu svo-ju djecu oko sebe i kao plače. Jer, kužiš, tko će sada njih voljeti?
Tarkina nametljivost trgne Kate iz sanjarenja. I još kako. – Ma, molim te, – kaže zagledavši se u Tarku pogledom baziliska, od čega je Tarka trenutačno dobila ozbiljan napadaj petljanja jezikom. – Za ime Božje, ta žena je kreteni To nema veze s mozgom! – Uzdahne sama za sebe. – Ne mogu vjerovati da moj pastorak hoda s djevojkom koja je ime dobila po leći. Mislim, doda povisujući glas, – možda je moja kćerka debela – i tu bezvoljno uperi prst u mene, tako da je pola restorana izvilo vrat ne bi li me dobro vidjelo, – ali barem ima mozga. Dakako, to što se njime uopće ne koristi... – Tu slijedi stanka, a zatim: – Isuse! Kako bilo. Ja, hm. Ja, eh. Ja... Pa, dragi moji, ja sam nekoga upoznala. Nekoga vrlo osobitog. Srodnu dušu, moglo bi se reći. Iz-vanredno ljudsko biće. I...
– Molim te, kažem joj najozbiljnije. – Molim te, nemoj se udati za njega. Molim te reci da se nećeš udati za njega.
Ali već je prekasno. Kate, rumena u licu i blistava od sreće, polako podigne lijevu ruku da bi svi mogli vidjeti, a na ruci, svjetlucajući u tišini, golem, četvrtasto izrezani smaragd. – On je divan, divan muškarac, kaže ona kao u usporenom filmu.
– On je vidovnjak.
– U horoskopu? – upita Evie, koja, iako slatka, nije nužno i najbistrija mala vila u šumi.
– Ne, Evie, to je vodenjak, objasnim joj ljubazno.
– Pušta vodu, kaže Flo samo da bi je zbunila.
– Vodenjak koji pušta vodu? – zatrepće okicama Evie, potpuno smušena.
– Odvratno. Što onda znači vidovnjak, Kate?
– Onaj koji vidi, draga, odgovori Kate. – Onaj koji vidi. On je mistik. Ima drevnu dušu. Kao i ja, očito... Pogledao je duboko u moju dušu i izabrao me.
Zabavljena tom vidovnjačkom lakrdijom, pogledam sve oko stola. Možda se ne mogu zagle-dati duboko u duše prisutnih – a možda i ne želim – ali primjećujem da je Tom upravo naručio dupli viski i da je Evie navalila na pecivo, pouzdan znak da je raspoložena za točku međuobro-čnog bljuvanja. Flo se zabuljila u Kate napola otvorenih usta, brzo trepćući očima. Ja pušim, žaleći što mi usta nisu veća da u njih strpam više cigareta. Čak se i Robert uhvatio za glavu.
– Zar nije kao u bajci? – upita Kate, pomalo retorički. – To je jedan izniman muškarac. – I nastavi Robertu pričati o toj savršenoj osobi – zove se, navodno, Max i Amerikanac je – sve do kraja večere.
4 Re: India Knight – Moj život na tanjiru Čet Feb 16, 2012 1:54 pm
Margita
Administrator
***
Ne mogu cijeli dan sjediti i razmišljati o svojoj obitelji. Sve je to lijepo – bolno imam na umu nedavnu noćnu moru – ali neki od nas moraju i raditi (iako, naravno, neki od nas imaju investicijske fondove, čega se sjetim svaki put kad jedna od mojih polusestara ode u šoping i vrati se cupkajući kao divokoza na novim petama Pa-tric Cox, mašući Guccijevom vrećicom.) Četvrtak ujutro zatekao me je u kuhinji dok sam slivala u sebe ogavan neskafe – uvijek mi se čini da kava pomalo ima okus na kroničan zadah iz usta, iako ne kao svijetlo pivo. U stanju sam potpune panike.
Ali ne zato što me čeka još jedan dan rintanja u rudniku. Stol za blagovanje u kuhinji prekri-ven je novinama i izrescima iz časopisa. Pisaći stroj i paketić sa šest AA duracelki čuče strplji-vo po strani, u društvu s jutros ostavljenim zdjelicama zašećerenih pahuljica, primjerkom knjige izlomljenih stranica Mališani vole učiti (sinonimi za kaku – prolazi, osnove dijeljenja – ne pro-lazi, iz mog iskustva), s Jar Jar Binksom, igračkom koja ostavlja dojam napuštenosti (još prošle godine hiroviti ju je Charlie obožavao) i ružičasto-plavim gaćicama s Elvisovim likom što su pristigle u jutarnjoj pošti, parom koji mi je poslala Amber. Volim Amber. Zbog nje mi se čini da se još uvijek zabavljam. A i brine se za moje donje rublje. Zapravo, zbog naših sporadičnih pokušaja da zajedno odemo na plivanje (kad god uspijem svladati tjeskoban dojam da u jedno-dijelnom kupaćem kostimu izgledam kao jaje), ona je jedina osoba koja to rublje vidi, osim mene.
Isječci, baterije, panika: točno, vrijeme je za intervju. Robertov rođendan i Kateine novosti pale su u zaborav kad me je sinoć nazvala Araminta, urednica Panachea, luksuzno opremljena tjednika za koji pišem. Zato tako zbrzano – istraživanje. Inače si dam više od pola sata za prou-čavanje osobe koju ću intervjuirati.
Sa šalicom u jednoj i rijetko ukusnim (ergo trećim) kroasanom u drugoj ruci ne mogu ne primijetiti, sudeći po časopisima koji su zakrčili stol, da je današnji kandidat ugodan za oči. Plesač je novoga kova, koji je, prema člancima Ismene Brown iz Daily Telegrapha, unio revo-lucionarne promjene u suvremenu plesnu scenu. Nemam vremena ispitati točno kako to postiže . (osim što primjećujem da moj sugovornik očito ne brije prsa – pitam se je li to moderno). Na-žalost, sve se moje znanje o baletu svodi na tanku knjižicu Anđelina balerina, slikovnicu o ta-lentiranoj maloj mišici, koju je Jack strašno volio sve dok nedavno nije otkrio da je balet – za djevojčice – pa je tu slikovnicu ostavio, a prednost dao onoj imena Upozna] svoga stegosauru-sa.
Kako bilo, tu je naš gospodin Dunphy – Isuse, pa on je Irac! Nadam se da nije još jedan od onih klipklapavih iz Lord of the Dance, tipa – volim keltsku kulturu – jer izgleda dosta ugodan. Dapače, vrlo ugodan, pod uvjetom da vam se sviđaju tamni i zamišljeni tipovi. Sigurna sam da ćemo ugodno razgovarati o... oh, ne znam, o baletnim suknjicama ili U2 ili već o nečemu.
Upozoravajući me na nužnost hitne intervencije, do mene dopre izrazito oštar miris iz hrč-kova kaveza i ja se nevoljno otrgnem od sumnjivo plavih očiju Sama Dunphyja (leće u boji, nesumnjivo, iako moram priznati da kombinacija tamna kosa – plave oči ostavlja dojam). Zgu-žvam ga, zapravo strpam u rezalicu, njegove oštre jagodice i sve ostalo. Nitko drag nije zgodan poput junaka iz stripa, a i bit će to odlična steljica za Binkyja i Georga Roida (Hemo Roida, kako ga je, tužno, ali istinito, nazvala zrela žena u meni). Nakon toga ostaje mi još taman vre-mena da na brzinu nanesem puder – moram promijeniti žarulju iznad umivaonika, ovdje se niš-ta ne vidi – i rumenilo pa put pod noge. Nema smisla stavljati ruž, jasno je da je baletan peder, a uostalom i tako mogu ostati samo do 3 jer moram stići do škole. Za Dunphyja je bolje da mi nema mnogo toga reći.
Dakle, to ja zovem zabavom. Moš mislit. Vjerovala sam da su Irci srdačni. Ispalo je da je g. Dunphy ozbiljan mladi čovjek – prije James Joyce nego James Yootha, nažalost, s obzirom na moj izrazito neintelektualni pristup. Trebala sam se sjetiti da su mi faksirali njegov životopis, a ne uletjeti odmah s pitanjem o dlakavim prsima. – Jeste li se prestali brijati zato što vas je svrb-je-lol – možda intelektualno i nije bio baš najzahtjevniji početak, ali sam smatrala da ćemo tako barem razbiti led. Slijedio je pogled tipa – ja čovjek, ti gljiva – kada sam zapitala nije li smiješ-no ono oko njegova sunarodnjaka, Edgea iz U2. – Što s njim? – upitao je Dunphy ledeno. Pa, odgovorila sam, nije li smiješno da je uopće živ? Čovjek ima 42 godine i sam za sebe kaže da je na rubu, a kruži i vic da je to istina. Dunphy me je prišarafio svojim ažurnim pogledom (defini-tivno leće i crni tuš, usudila bih se reći), bez riječi, bez osmijeha.
Nije čudo da mi je bilo potrebno piće. A onda i drugo i treće. Zaboravila sam kako alkohol naglašava moju iritantnu naviku da nesvjesno oponašam tuđe naglaske.
Primijetila sam da se ta nevolja ne događa svim ljudima. Neki mogu razgovarati s Ameri-kancem s Juga i pritom ne zvučati kao da su dijete ljubavi Tennessee Williamsa i Dollv Parton – ako se to uopće može zamisliti – ili s nekim s drugoga kraja svijeta, a ne pretvoriti se u Dame Kiri. Nažalost, nisam jedna od tih. Nakon drugog Black Velveta – uvjerena da ćemo se složiti oko Guinnessa i šampanjaca, ali čini se da je njemu draža mineralna voda – pretvorila sam se u Andreu Corr. Tada se Sam Dunphy nagnuo preko stola i upitao: – Vi to zajebavate? – Odgovo-rila sam, razmišljajući naglas: – Malog Irca? Svakako – i od tog je trenutka sve krenulo nizbr-do.
Opet sam za kuhinjskim stolom – usta su mi suha i osjećam početak glavobolje izazvane, vjerujem, sramom – i pokunjeno lupkam po pisaćem stroju. Čini mi se da ću se raspasti. Crvena sam u licu, pa ljubičasta, spopada me jedan predmenstrualni val topline za drugim dok iznova slušam zadnji dio našega kratkog – razgovora.
Ja (zvučim u najmanju ruku ljutito): – Dakle, čula sam da svi plesači baleta spavaju jedni s drugima, po cijeli dan.
On (odrješito): – Ja nisam baletni plesač. – Ja (neobjašnjivo agresivno, duhovito): – Doista? Kako neobično. A što onda plešete? Standardne plesove? Morris" .
On (još odrješitije): – Suvremeni ples. Radim i koreografije. Nije li vam agent poslao moj životopis? Završio sam baletnu školu, naravno...
Ja (prekidam ga smijuljeći se): – Nosili ste one ženskaste trikoe? I tapkali na prstićima?
On (kao da mu je netko hraknuo u lice): – Tapkati na prstićima? Mislite, ah, plesati na vrš-kovima prstiju? Isuse. Nisam ja žensko.
Ja: – A trikoi?
On: – Zanemarit ću to pitanje. Kako bilo, plesao sam na Akademiji za ples u Dublinu od 1987. do...
Ja: – Ma hajte, meni možete reći. Ženskasti trikoi?
On: – Isuse. Zašto ne napravimo stanku? Popijte kavu. Uzmite malo vode...
Ja: – Ne, hvala, nisam žedna. Dakle, ples. Uključuje li to mahnito drpanje ili ne? Čitatelje zanima istina.
On: – Ne želim na to niti odgovoriti.
Ja: (nježno, kao da Claire Ravner razgovara s hendikepiranom osobom): – Mislim, to vam sigurno pruža neku vrstu utjehe... mislim, vas je tako mnogo, godinama ste u progonstvu, pa je normalno da...
Na njemu je red da me prekine. – Kako to mislite, u progonstvu?
Tu sam ja iznijela mišljenje da sigurno nije lako biti homoseksualac katolik, odnosno dječak baletan, na što je on prekinuo intervju i izašao. Poput kakvog idiota, pijana i u neugodnoj situa-ciji, viknula sam za njim što sam bolje mogla afektiranim glasom: – Oooooo! Ljutimo se! – Dobacio mi je zao pogled dok je izlazio iz sobe. I zao komentar: – Drugi put napravi domaću zadaću, curo. – Nepristojan gad, u svojoj barem dva broja premalenoj ofucanoj majici. Istini za volju, izgledala je prljavo. I kao da je spavao u njoj.
Pretpostavljam da bih trebala nazvati Aramintu u redakciju i objasniti joj. Jučer mi je rekla da računa na intervju za naslovnicu – sada to više ne dolazi u obzir, dakako, no možda je ostalo dovoljno vremena da se snimi nova naslovnica. Ali Araminta, kada sam je uspjela dobiti, prili-čno je ljuta. Ne ulazeći u detalje, bjesni. Riječi poput neprofesionalna, nemarna i sjebana silaze s njezinih savršeno našminkanih usana. Pokušavam objasniti – govorim o zarukama svoje maj-ke i kako me je to bacilo u komu, o tome kako sam pobrkala datume, kako sam se ne htijući iživcirala, kako su mi hrčci oduzeli vrijeme za istraživanje – ali Arminta ne želi čuti ništa o svemu tome. Naslovnica je spremna, očito. Ne samo to već svaki časopis u zemlji pokušava doći do intervjua s Dunphyjem, koji je, kaže, – na putu da postane zvijezda. Čini se da smo bili nevjerojatno sretni što smo ga uspjeli dobiti. A ja sam uprskala. Nema isprike, kaže ona. Morat ću ga nazvati i ispričati se. Osobno. To je naredba. Izdiktira mi njegov telefonski broj i natjera me da se zakunem (»na svoj život, Clara) da ću ga smjesta nazvati.
Da, svakako. No to će morati pričekati, jer vrijeme je da dečkima dam užinu, a zatim Robert i ja idemo na večeru kod Tamsin. Tamsin je moja najstarija prijateljica, ona i Amber – znamo se još od škole. Jedna je od mojih misija u životu da joj nađem para, ako ni zbog čega drugog, onda da zaustavim njezino cmizdrenje. Njezina je misija u životu a) udati se i b) ševiti se, iako sve manje tim redom. Tamsin je, kako sama tvrdi, non plus ultra stara djevojka: nevoljena, smežurana usidjelica čije su genitalije zbog nekorištenja obavijene paučinom. Kada se napije, spopadne je panika pa trabunja o tome kako ona nikada neće imati dijete, a ako se kojim čudom to i dogodi, bit će to tužno jer će dijete sigurno biti osuđeno barem na zečju usnu. Vjeruj mi, imam trideset četiri godine – to je gerijatrija, Clara, za prvo dijete. A i ne vjerujem da bih se mogla nositi s Downovim sindromom. I onda plače. A ja se osjećam mnogo bolje.
Sram me bilo – pa, malo sram – volim slušati kada tako govori. Osjećam se superiornom. (Rekla sam vam da nisam najbolja osoba.) Pomislim tada kako sam sretna što imam Roberta i dječake. (Sreća što imam dječake neupitna je – tako zlobna nisam – iako moram priznati da katkad podmuklo čeznem za spontanim vikendom negdje daleko ili, recimo, za tim da bez mnogo razmišljanja s prijateljicom zbrišem na dva dana šopinga u Pariz... Bilo pa prošlo, kao i kratke lepršave suknjice ili prugaste vunene čarape.) Slušati Tamsin koja neprestano ponavlja kako je osamljena i kako su svi muškarci gadovi fantastično je dobro za moj moral: oralna ina-čica obiteljskog pakovanja krafna s marmeladom i kremom od vanilije sa strane (za umakanje).
U autu na putu za Belsize Park kažem Robertu za Dunphyja. Neudane djevojke, razmišljam, mogu si priuštiti život u zelenim oazama Londona (u minijaturnu, ali prelijepu stanu, kao u Tamsininu primjeru). Kada ste pristojno plaćeni i brinete se samo za sebe, velika rata za otplatu stana i ne izgleda vam poput albatrosa, kao ženama poput mene, s obitelji koju treba nahraniti i odjenuti te platiti školarinu, održavati automobile – najnepopularnije dijelove Londona zato polako koloniziraju mlade obitelji. Mi živimo u East Endu, čudnoj mješavini dilera cracka, bes-kućnika i ljudi poput nas. Meni se to zapravo sviđa, iako ne mogu poreći da volim i Belsize Park, s njegovim stablima i širokim ulicama i terasama kafića. Kod nas je najbliži kafić u sklo-pu Te-scoa, gdje možeš dobiti nedjeljni ručak za 2.99L; Tasmini je kafić pokraj ulaza u zgradu i ondje cijeli dan poslužuju latte i frappuccino te bio šunku za doručak.
– Araminta ima pravo, kaže Robert, provlačeći se potpuno kul našim prastarim Volvom kroz londonske ulice. On je najstaloženiji muškarac što sam ga ikada upoznala. – Nije baš profesio-nalno iznervirati se i izvrijeđati zvijezdu.
– Ne tvrdim da je, Roberte. Nisam predložila da to usvojim kao modus operandi za sve bu-duće intervjue. Dogodilo se slučajno. Nemam vremena... a sada ću još morati puzati pred njim. Oh, Bože, priznaj – izgledi su mi nikakvi. Osim toga, kada da to izvedem?... Dragi? – Nikada ne zovem Roberta dragi osim kada mi nešto treba i zato to na njega ima koban učinak, kao sada kada je stisnuo zube i podigao obrvu, istodobno izražavajući rezigniranost i nepodnošljivu zasi-ćenost. Lice mu je kao u vjeroučitelja kojega n-ti put jato raskokodakanih cerekavih školarki pita da im objasni što znači obrezivanje. – Da?
– Otkuda je onaj mali komadić kože? Oprosti – htjela sam ti reći, htjela sam te pitati, kako bi bilo da uzmemo au pair djevojku? Život bi nam bio mnogo jednostavniji. Nije tako skupo, a pomisli što bismo sve mogli napraviti. Mogla bih normalno raditi i imati vremena da sredim kuću kako treba. Mogla bih kuhati. Mogli bismo otići nekamo za vikend...
Zazvoni Robertov mobitel i dok se on upušta u razgovor o paginaciji, ja se prepuštam maš-tanju o Robertu i sebi: sami, na nekom romantičnom mjestu – Barcelona, recimo – čitavih, nep-rekinutih četrdeset i osam sati bez djece. Išli bismo u šoping, naravno, na klopu, piće, bili pod žarkim suncem. A onda – što onda? Izležavali bismo se u krevetu, naravno. Mmmm. Da. U krevetu. Sami. Vodili.... vodili bismo ljubav. (Izraz voditi ljubav uvijek mi prizove sliku špa-njolskoga konobara kako se upucava. Tužno. Čini mi se da sam zaostala u razvoju.) Ležali bis-mo zagrljeni i on bi mi čitao poeziju.
Slika je toliko nevjerojatna da se iznenada sasvim razbudim. Dio mene želi puknuti od smi-jeha – poezija! Malo sutra, rekao bi Charlie. Ali osjetim i oštru tupu bol u želucu. Koga ja zava-ravam? Ne bismo se izležavali. Ja bih, a on bi hodao naokolo, bez mene, predlagao da izađemo ili nešto slično, grdeći me što – gubim vrijeme. Ne bismo ljenčarili u krevetu, osim možda za doručak, iako bi i tada Robert sigurno potegnuo pitanje mrvica. Bismo li vodili ljubav? Možda, na onaj isti površan način na koji smo se naviknuli. Na način bračnog para, više sigurni jedno u drugo nego sa strašću. A ni taj se način ne događa baš prečesto, da budem iskrena.
Pogledam Roberta, još zadubljenog u razgovor. Moram se sabrati. Moram prestati tako raz-mišljati. Poznata je činjenica – najpoznatija, zapravo činjenica koju svi na svijetu znaju – da seks prestaje biti uzbudljiv pošto si s nekim hodao više od šest mjeseci, godinu dana ako imate sreće. Pa što onda? To je samo seks. Samo fizička stvar. Ali u tom trenutku nije ni to. Nismo se valjali kao dvogrba zvijer već... Pa već vrlo dugo.
Robert je pritisnuo – end. – Ne želim da itko živi s nama, kaže mi, budeći me iz moje depre. – Au pair djevojke žive u obitelji. Našao bih je izvaljenu na svom kauču kad se vratim kući s posla. Morala bi jesti s nama. Htjela bi razgovarati. Ne, Clara, ta mi je ideja potpuno strana.
Ja bih to mogla, poželim reći. Meni ta ideja nije strana. Ja bih mogla podnijeti da duže spa-vam. Ja bih mogla podnijeti da se izležavam. Prisilila bih se da podnesem činjenicu da ne mo-ram usisavati svakoga jebenog dana. Ali ne kažem to. Ne kažem ništa. Osjećam se umornom. Prokleti Sam Dunphy, sa svojim pederskim tušem za oči i smrdljivom majicom, pokvario mi je dan.
Ne znam što me je spopalo, ali dok Robert parkira auto, predlažem mu da odemo nekamo. Samo nas dvoje. Za vikend – i to za nekoliko tjedana, kada uspijem organizirati čuvanje djece. Mrzim svoj cmizdravi, gotovo zanovjetački ton. Ali na moje iznenađenje Robert odmah prista-ne. – Da, kaže, – to bi bilo lijepo. Volio bih to. Volio bih opet otići u Pariz...
Raspoloženje mi raste. Razgaljena sam. Mi čak jednako razmišljamo. Stvoreni smo jedno za drugo. Mi smo kao Lolek i Bolek.
Krenem poljubiti Roberta, ali on mene pm poljubi. I da, kad već pitate, to mi ulijeva sigur-nost.
***
Vjerojatno sam u maloj krizi. Jer, iskreno rečeno, nisam posebno zavidna osoba. Imam svo-jih poroka, ali, u pravilu, ne pucam od zavisti. Ne čeznem za stvarima koje ne mogu imati – u suprotnom bi, uvjerena sam, dopušteni minus na računu brzo bio prekoračen. Ne želim biti ono što nisam, želim biti ja, možda malo mršavija i – ah, nije važno. Pa ipak, evo nas u Tamsininu malom stanu i ja osjećam... ljubomoru, kao da će mi se jezik iznenada rascijepiti i zasiktati, a oči postati fluorescentno zelene. Ne traje to dugo, razumijete, tek nekoliko sekundi. Minuta, možda.
Kasno popodnevno sunce baca žuto svjetlo kroz njezine klizne prozore. Izbočine je zatrpala žardinijerama prepunim začinskog bilja. Mirisni dašak majčine dušice i lavande, bosiljka i ruž-marina širi se malenim, udobnim stanom (veličine mog dnevnog boravka, podsjetim se zlobno, nadajući se da ću tako riječ na lj ugušiti u zametku). Tamsinin debeo, pljeskav polovni kauč, nakrcan jastucima i prekrivačima, zauzima polovicu dnevnog boravka, ali izgleda kao najudob-nije mjesto na svijetu. Pored njega je malen izudaran stolić za kavu prekriven predmetima: svje-tlucavi lak za nokte, ukosnica ukrašena ružama od tkanine, kup časopisa, čaša bijelog vina. El-vis Costello cvrkuće na stereu o jadnoj Alison koju ovaj svijet ubija. Tamsin je prije našeg do-laska vjerojatno ležala na kauču i udisala miris svoje lavande, lakirajući nokte na nogama i pi-juckajući viognier. Zbog nekog razloga, od same pomisli na to poželim vrištati od zavisti. Stol nije zakrčen Playmobilima, osušene mrvice plastelina nisu se zavulde u kauč, nema buke, osim Elvisa. Osim toga, Tamsin ne čekaju dužnosti: nema hordi koje treba nahraniti, prljavog rublja koje treba oprati, torbi koje treba pripremiti za odlazak na plivanje ujutro. Tamsin si može priu-štiti da ispije cijelu bocu viogniera, pa i drugu. Neće morati ustajati usred noći zato što je netko žedan ili jer mu je, kao ekscentričnom malom Jacku, – dosadno – u 4 ujutro. Ona živi u svijetu neudane djevojke, a ja ne. Ja ne.
Ne bih se trebala tužiti. Kao što sam rekla, Tamsin stanuje u kutiji. Mi živimo u prostranoj četverosobnoj viktorijanskoj kući u nizu – jedna od onih kuća koje izgledaju dovoljno skromno izvana (čemu pridonosi i fasada što se ljušti, ali ja mrzim za vanjske radove koje ionako nitko ne primjećuje, osim možda ljudi iz Udruge za brigu o zajednici što stanuju prekoputa, dati no-vac za koji bih mogla kupiti tri baršunom presvučena kauča), a koje se poput Tardisa rastegnu čim ste u njoj. Dobro, možda nije u najljepšoj i najugodnijoj ulici koju ste ikada vidjeli, to više što su tinejdžerima iz goleme srednje škole iza ugla najdraže aktivnosti vucaranje našom uli-com, pušenje, deranje i bacanje posvuda vrećica od čipsa – ali ispred kuće je i stablo trešnje, a nitko zasada, na moje iznenađenje, nije pokušao maznuti nekoliko lončanica poredanih uz rub stuba što vode do ulaznih vrata (brave Yale i osiguravajuća kuća Chubb – dobro došli u istočni London). Zapravo ja volim tu kuću: raspoloženje mi se popravi uvijek kada zaokrenem iza ugla na povratku iz pekare i ugledam je, čvrstu i udobnu. Sam Bog zna zbog čega se tužim – cijeli Tamsinin stan stao bi u pola moje kuhinje.
Osim toga, doista mrzim takve ispade samosažaljenja od kojih poželim tiho šmrcati ili se dobro odalamiti (mogla bih i jedno i drugo istovremeno – to bi bilo zabavno). Srećom ili ne, Tamsin me spušta na zemlju. Pošto je goleme čaše napunila vinom, smješta se u kičast stari naslonjač i priča nam o svojoj prethodnoj noći, što je već tradicija.
A, i to je već tradicionalno, prošla je noć bila katastrofalna. Nije mi sasvim jasno što to ona radi – isijava očaj na način na koji ja odišem Fracasom, kopa nos i uz prijateljski, nutkajući osmijeh sadržaj nudi frajeru s kojim je izašla, pali šibice svojim prdcima... ne znam. Ne razumi-jem. Ona je, po svim standardima, zgodna djevojka: visoka, obla, zapanjujuće crvenih kovrča. (Da, znam što ste pomislili, ali rekla sam crvenih, ne narančastih. Vjerujte mi, posebna je.) Ima mliječnobijeli ten, potpuno gladak i besprijekoran, i blistave trokutaste oči boje lješnjaka. Što još da vam kažem, a da ne zvučim kao Barbara Cartland? Mislim, grudi su tu, pametna je i zna pričati viceve. Što bi čovjek još mogao poželjeti. A ipak je vrlo, vrlo osamljena. Kao što sam rekla, nije mi jasno.
– Nije mi jasno, govori Tamsin Robertu, kojega, čini se, smatra počasnom djevojkom, zbog čega je njemu pomalo neugodno. – I, znaš, ponekad se zaželim. Nisam opatica... – Još jedna Tamsinina osobina: izravna je na ugodan način.
– Sinoć me je Bili pozvao na večeru, a ondje je bio taj tip, kužiš, kojemu je na čelu praktički pisalo 'ja sam za Tamsin'. Sjedila sam pored njega i počeo mi se upucavati. Zbilja mi se upuca-vao, ne izmišljam – od samoće ljudi postaju paranoični, primijetila sam – i na kraju me je odve-zao kući.
– Slao je sve signale? – upita Robert.
– Slao je sve signale, ona potvrdno klimne glavom. – Definitivno – znakoviti pogledi, ruka oko struka dok mi je pomagao da obučem kaput, grohotao se svim mojim vicevima, znakovite šutnje u autu. U svakom slučaju, pozvala sam ga na kavu i počeli smo se ljubiti i tako, kužiš, završili u krevetu.
– GOOOOL! – zaderem se pobjednički i skočim na noge s rukama u zraku. Robert mi doba-ci pogled u kojem nazirem dozu razdraženosti pa ponovno sjednem. Previše vremena provodim s malom djecom.
– Oh, Clara, – kaže Tamsin sumorna izraza. – Ne mogu ti opisati kako je bilo. Mislim, i prije sam odlazila u krevet s katastrofama ...
– Poput Mikea, upadnem joj u riječ puna želje da pomognem.
– Da, poput Mikea, kaže Tamsin. – Kako god bilo... – I Marka, dodajem, uživivši se. – Sje-ćaš se njega? Bio je pun krasta.
– Da, tako je, kaže Tamsin, ne baš zadovoljna. – Dakle...
– Nemojmo zaboraviti Tonvja, naravno, ponovno se oglasim. Ne mogu si pomoći. – Za nje-ga si ozbiljno sumnjala da ima mazohističke sklonosti. Sjećaš li se? 'Bio sam zločest dečko. Gospođice Tamsin...' – Sjetivši ga se, zacerekam se i cerekam dulje no što bi trebalo, što čak i Tamsin uspije izmamiti kiseli osmijeh. – Nije mi jasno kako ih pronalaziš, dodam samodopad-no, kao da sam ja u životu spavala samo s finalistima državnog natjecanja pastuha.
– Clara, smijem li dovršiti? Dakle. U krevetu smo. I nakon nekoliko sekundi osjetim da me čudno ljubi.
– Kako to misliš, čudno? – upita maštoviti Robert, koji robuje detaljima.
Imam grozan osjećaj da ću opet prasnuti u smijeh.
– Pa, znaš kao kad potpuno opustiš jezik? – kaže Tamsin, demonstrirajući nam to, a jezik joj, beskrajno širok i bestidno debeo, visi iz usta poput nabrekla, gojazna puža balavca. – Ovako. Pokušaj.
Robert i ja pokušamo. Da tko sada uđe, sažalio bi se nad nama i dao nam da pletemo košare, da ne spominjem podbradače.
– Upravo tako, kaže Tamsin – Ne izgleda baš seksi. – Smijemo se dok nam slina curi, jezika obješenih kao kod retardiranih pasa. – Eto, tako se ljubio. Kužiš, nije ni pokušao dokazati da je jezik mišić. Lamatao je njime po mojim ustima kao da je jezik velika vlažna strvina. Bilo je gnusno.
– Da, vjerujem ti, odvratim fascinirana. – Jesi li mu išta spomenula?
– Pokušala sam, nježno, kaže ona. – Svoj sam jezik jako zašiljila. – Pokušavamo to izvesti. Oči ti se izbulje od toga, primjećujem. – Nakon nekog vremena shvatio je i učinio istu stvar. U neku ruku istu – kužiš, on je svog sada šiljio cijelo vrijeme. Poput bodeža. Izbo mi je usta. Jezik mu je bio krut. Nije mi se osobito svidjelo.
– Sigurno si mu se, kažem, – ispričala i otišla?
– Kužiš, bili smo u mom stanu, objasni Tamsin razborito. – Pomislila sam: kvragu sve, bit će bolje kada prijeđemo na stvar. Kužiš, teško da je moglo biti gore. – Teatralno se strese odmak-nuvši svoj naslonjač, poviri u pećnicu provjeravajući kako napreduju naše zapečene lasagne s povrćem, zatim se vrati i natoči si još jednu čašu. – Osjećala sam se vrlo, vrlo jebežljivo, objas-ni nam, sasvim nepotrebno.
– Događa se, kaže Robert, gledajući kroz prozor.
Zapanjena sam. Doista? Njemu? Kada? Ali pregrizem jezik, kojemu je bilo dosta ispada za jednu večer.
– I? – upitam umjesto toga.
– I... – Slijedi dramska pauza. – Tip je bio g. Dva centimetra, kaže Tamsin ljutito, premda pokušava, vidim to, svladati napadaj smijeha. – G. Je li već ušao7. Šalu na stranu, imao je siću-šan pimpek.
Tamsin i ja prasnemo u smijeh. I Robert, ali on istovremeno uspijeva imati prijekoran izraz.
– Sićušan pimpek! – promucam, plačući od veselja.
– Najsitniji! – grakne Tam bespomoćno.
– Sićušan pimpek i mlohava jezičina, vrisnem, izvan
sebe.
– A i volio je govoriti prostote, doda Tamsin.
– Ništa loše u tome, u teoriji, kažem pribravši se.
Na Robertu je red da me čudno pogleda.
– Nipošto, kaže Tamsin brišući oči. – Ali taj nije prestajao spominjati SP – još cerekanja – zvao ga je mali Dave – on se zove David. A moju – Clara, daj se smiri – znaš već što, tvoj šu-marak.
– Šumarak?. – skviknem očajnički.
– Šumarak. 'Reci mi da ga želiš. Reci da želiš maloga Davida u svom šumarku.' Dvostruka budalaština – Tam je vrlo logična, kao što pristoji učiteljici u osnovnoj školi – budući da je bilo jasno da ga želim, zašto bih inače podnijela onako nevjesto ljubljenje? A budalaština i zato što ni šumarak meni ne zvuči baš erotski.
– Koliko ima godina? – uspijevam upitati između napadaja hiperventilacije. – Šumarak zvuči baš kao iz sedamdesetih, naziv koji bi se našao u Readers' Wives, šumarak i mačkica, iako na-ravno, mačkica zvuči nježnije. Šumarak upućuje na zaraštenu dlakavost, zar nije tako, Tam?
– Tako je, složi se Tam ozbiljno. – Mojih je godina. U svakom slučaju, od tog trenutka sve je krenulo nizbrdo.
– Nemoj mi reći da si išla do kraja? – upita Robert, zgranut.
– Pa što sam drugo mogla? Kužiš, sićušan pimpek – šuti, Clara – bio je u šumarku, takoreći – barem mislim da je – i bilo je malo prekasno da se predomislim. Najgore je što je nakon sve-ga otišao u kupaonicu, glasno se iskenjao, izašao i rekao: 'Na tvom mjestu ne bih ulazio neko vrijeme.'
– Oh, Bože, kaže Robert. – Oh, Bože sveti, kako odvratno.
Izgleda istinski zgrožen. Ima zašto i biti, kad razmislim. Jadna, jadna Tamsin. I sretna, sretna ja.
– Jesi li još razmišljala o tome da postaneš lezbijka? – upitam Tamsin dok smo jeli desert, pošto sam se uspjela smiriti (što se zapravo nije dogodilo još nekoliko dana i zbog čega sam se iznenada kao luđakinja počela cerekati dok sam idućeg vikenda u Sainsbury's birala smrznute hrenovke.)
Jednom kada smo se Tam i ja napile sinula mi je genijalna ideja da joj predložim homosek-sualnu vezu. – Ljudi tvrde da je seksualnost promjenljiva, objasnila sam joj tada, – i da smo svi mi u dubini biseksualci. Zašto ne postaneš lezba? Danas je to jako popularno i sigurno bi imala uspjeha. Isuse, Tam, mogla bi hodati sa ženom vodoinstalaterom – znaš kako ti tvoja slavina koja uvijek curi ide na živce. Zamisli! Ili sa ženom krovopokrivačem! Oh, molim te, prohodaj sa ženom krovopokrivačem. Još mi prokišnjava u gornjoj spavaćoj sobi. – Ali Tam, iako nije odbacila ideju, nije ni zagrizla kao što sam se nadala.
Sada kaže: – Znaš, mnogo sam razmišljala. Što se to zbiva s muškarcima oko nas? Vas dvoje ste tako sretni.
Robert i ja pokušavamo izgledati sretni, što u njegovu slučaju znači sjediti uspravno izvodeći grimase kao da se guši, dok se ja smijuljim poput kakvog debila. – Iskreno, vi niste toga svjes-ni. Vani je noćna mora, izlasci i sve oko toga.
Sigurno je tako, pomislim u sebi na povratku kući. Znam da jest – kvragu, pročitala sam u knjigama. Ali biti sama ima i svojih prednosti. Ima svojih plusova. Poput sunčana stana oprem-ljenog komadima namještaja s ljubavlju pronađenim na sajmovima antikviteta, umjesto kaosa u mojoj kuhinji.
Razljutim se čim pomislim na to. Kako god bilo. Gdje sam ono stala? Oh, da. Biti sama. Prednosti, poput besposlena izležavanja dok sunce proviruje kroz prozor. Ili sloboda. Znate onu pjesmu: – Ne znaš što si imao dok to ne izgubiš. Tiho počnem pjevušiti za sebe.
– Mrzim Joni Mitchell, dobaci Robert.
***
Voljela bih da mogu bolje organizirati svoje vikende. Vikendom bismo se trebali usredotoči-ti na moje i Robertove aktivnosti s djecom. Iz nekog razloga to se nikada ne dogodi, dijelom zbog Robertove ubijajuće – iscrpljenosti. Robert (kako je mudar) radije provodi vikende izva-ljen na žuticom presvučenom kauču u dnevnom boravku (»njegovoj – prostoriji), slušajući kak-vu operu iza zatvorenih vrata. Jer on je jako umoran. Jer ga njegov život jako umara. Sudeći prema stupnju iscrpljenosti prije bi se reklo da je radom krajnje izmoren mlađi liječnik nego urednik časopisa gdje su pauze za ručak velike i koji se kući vraća u sedam.
Prije smo bolovali od sindroma natjecateljske iscrpljenosti, što znači kako se svaki razgovor sastojao od toga da jedan partner objašnjava drugom do koje je mjere on iscrpljeniji. Nakon niza godina izgubila sam bitku: odnedavno sam, protiv svoje volje, počela vjerovati u Roberto-vu iscrpljenost i gotovo se osjećati krivom zbog nje. Sada on jedva vidi djecu preko vikenda. Ja ih subotom izvodim van, često i nedjeljom, pa je u kući mirno i Robert se može – opustiti.
Povremeno mi sine da je umor te vrste – umor koji zapravo nije fizički – često simptom dep-resije. S druge strane, Robert je nadasve lijena osoba. Kako god bilo, nisam previše luda za vi-kendima. Zbog njih se osjećam usamljena. Nema ničega zbog čega ćete se osjećati gotovo pot-puno napušteni kao kad je druga osoba fizički u kući, ali do nje nemate pristup.
Kupila sam si novu odjeću, nešto što izgleda osobito prikladno za vikend. Prije nego što od-vučem Jacka i Charlieja Stelli na igranje, pitam Roberta kako mu se sviđa.
– Roberte?
Robert podigne pogled s Voguea. – Hmm? – Sviđa ti se moja odjeća? Sviđaju ti se hlače? – Vidio sam tu jedne koje se vežu oko struka od Dries van Notena, odgovori. – Izvezeni sifon, vrlo lijepo. I tvoje mi se prilično sviđaju – M&S? – premda me nekako podsjećaju na kineske lezbijke. Imaš dobre noge, a u ovima izgledaš kao da imaš balvane. – Ugodna i otvorena izraza lica zagleda se u hlače, a onda u mene. – Izgledam ti kao Kineskinja lezbijka? Budući da mi je cilj bio postići zdrav rustikalan provansalski izgled. – U teoriji, drago mi je da sa svojim mu-žem mogu bez okolišanja razgovarati o modi. Zahvalna sam što ga nikada ne moram slušati kako blebeće o pivu i nogometu. (»Bože moj, Clara – jesi mu vidjela kosu – sav je njegov ko-mentar ovog drugog). Ali moram priznati da u zadnje vrijeme nije rekao ništa lijepo o mojoj odjeći. I, duboko u sebi, ne mogu reći da ga okrivljujem zbog toga. Da je funkcionalna, jest. I trajna. Ali lijepa? Ne znam baš. Možda bih trebala otići u kupovinu ili bar pročešljati svoju gar-derobu.
– Nemoj se uzrujavati, doda Robert bezvoljno. – Nisam ja kriv. Vjerojatno je boja u pitanju – ta maoistički plava, tako praktična. I naravno oblik – odnosno, nema oblika. Oblik je nekako muški... možda s nekim drugim cipelama, s nekim drugim topom? Čuj, ta golema majica i te užasne hipijevske sandale – Robert izgovara sandale kao da kaže proljev – Mogla bi razmisliti o tome da počneš kupovati u normalnim trgovinama. Paul Smith ima broj 46 u ženskoj konfekci-ji, na primjer. Čak i 48, vjerujem.
– Znaš da ne nosim 48. Roberte, ti misliš da sam ja glomazna muškobanjasta lezba?
– Ne, najčešće ne. Ali kao i sve visoke žene moraš paziti.
– Misliš da sam tusta! – Uvijek počnem pretjerivati kad Robertu želim dati znak da bude nježniji prema meni. Jesam li debela? Jesam li rugoba? Visi li mi kosa poput štakorskih repova? Ponekad upali. A ponekad ne. – Imaš malo više kila, odgovori Robert jednolično, – Nije baš da si svinja. Nisi baš moja malena svinjica. A nisi ni moja velika prasica. – Na trenutak izgleda kao utjelovljena pakost. Zatim počne hihotati.
Velika prasica odnosi se na naš razgovor od prije dva tjedna, prije nego što su Naomi i Ric-hard stigli na večeru. Pokušavali smo smisliti najužasnija imena od milja koja ćemo si nadjenu-ti, s izričitom namjerom da zgrozimo svoje goste. Nismo bili sasvim zadovoljni s nježnim sitni zdepast starčić za Roberta, iako nam se to svidjelo jer je impliciralo a) patuljast rast i b) bespo-go-vorno prihvaćanje ponižavajućeg statusa. Ali premašili smo sami sebe kada je došao red na mene. Smislili smo velika prasica. Zamisao da svoju dobro popunjenu suprugu u javnosti nazi-vaš velika prasica učinila nam se neodoljivo užasna.
– Dodaj mi salatu, VP, rekao, bi Robert.
– Aaaa, što to znači? – pitala bi Naomi, puna znatiželje. "Vruća papričice! Voljena puslice!
– Velika prasica, odgovorila bih, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, poslužujući pile-tinu (zabavljala nas je ideja da se izderem: – VELIKA PRASICA – radi jačeg utiska). – To je Robertov poseban naziv za mene. Ja sam velika prasica.
Već samo prisjećanje na Naomino smrknuto i zgroženo lice – Ali to je tako okrutno! – nas-mijalo bi nas do suza. Kao i sada, kada se počinjemo smijati. Dok brišem oči, trgnem se od spoznaje da se osjećam histerično, u svakom pogledu. Poput kukca posebno osjetljivih ticala naslućujem da se nešto sprema, negdje. Je li on u pitanju? Ja? Ne mogu reći.
Robert nastavi čitati Vogue.
Prije nego što krenemo, moram nazvati prokletog Sama Dunphyja i pokušati popraviti štetu. Zamisao je da ga nagovorim na ponovni susret. Jack je odlučio smjestiti se na moja leđa, ruke mi je obavio oko vrata i odbija sići. Telefoniram u polučučećem položaju, s njegovom meka-nom glavicom, koje sredina još miriše na dojenče, naslonjenom na moje rame.
Broj je – počinje s 07967 – očito broj mobitela, a kada se javi, ja svejedno svojim najuljudni-jim glasom kažem: – Molim vas, mogu li razgovarati sa Samom Dunphyjem?
– Na telefonu, odgovori on.
– Charlie! – povikne Jack. – Charlie! Mama zove jebenog Dunphyja. – Nevjerojatno je što sve djeca neće upamtiti.
– Dunphy štrumf! – urliče Charlie s drugog kraja prostorije. Zapanjujuće, štoviše.
– Halo? Oprostite zbog ovoga, kažem, bijesno grabeći iza sebe i pokušavajući skinuti Jacka, koji pjevuši: – Dunphy, Dunphy/ Dunphy je štrumf/Ima plavu kapu/ Smrdi na... KAKU – i hiho-će histerično. – Ovdje Clara Hutt iz Panachea. Ja, ovaj, zovem da bih se ispričala za ono neki dan.
– Zbilja, kaže Dunphy. – Kako veliko od vas.
– Ja jesam velika, odvratim, još uvijek čupajući svog priljepka od sina. – Želim reći, ne fi-zički – iako bi se i o tome moglo raspravljati – mislim... Oh čujte, kako god bilo – žao mi je. Skini mi se, Jack. Oprostite. Halo?
– Ovdje sam, odgovori omraženi Dunphy.
– Razumijete, hrčku je trebala nova steljica i ja sam vas iskoristila – popiškili su vam se na lice, zapravo, jadni vi – i onda nisam imala vremena sve pročitati kako treba...
– Hrčci? – kaže Dunphy zbunjeno. Zatim: – Da, pa, ovaj, svejedno. Nije važno. Hvala što ste nazvali, u svakom slučaju.
– Ne, ne – halo?
– Da? – upita.
– Morala bih vas još jednom intervjuirati. Neću se napiti, obećavam. Napila sam se nehotice, razumijete, i sve je ispalo naopako. Danima ću proučavati materijale. Neću vas pitati o vašoj seksualnosti. Halo? Jeste li još tamo? Ja volim suvremeni ples, slažem. – Živim za njega.
– To je očito, odgovori on. – Odmah sam pogodio. U svakom slučaju, ne hvala. Jednom je bilo dovoljno. Sutra odlazim u Irsku zbog proba. Kakva je to buka?
– Oh, to su samo moja djeca. Oprostite. Slušajte – molim vas. Mogla bih doći tamo. Doista mi je žao...
– Vaša djeca?
– Da.
– Koliko imaju godina?
– Šest i tri. Molim vas dopustite mi da vas još jednom intervjuiram. AAAJ! – Jack eksperi-mentalno pokušava odgristi vrh inoga una. – ODLAZI, Jack. Molim vas. JOJ! Gdje je jebeni Robert? Idi i nađi ga. Isuse Kriste, to boli.
Sam? Jeste li još na vezi? Molim vas mogu li doći i porazgovarati s vama?
Stanka. – Ovdje sam, kaže. A zatim nježnijim glasom doda: – Mislim da ne. Kao što sam re-kao, sutra odlazim. Natrag u zemlju štrumfova. Trebali biste objasniti svom djetetu da u Irskoj žive mali zeleni, kad smo već kod toga, a ne mali plavi.
– Da, da, hoću, odgovorim odsutno. – Nećete se predomisliti? Slušajte, samo zapišite moj broj. Radim kod kuće. I ako ovih dana nađete koji slobodan trenutak...
– U redu, odgovori Dunphy. – Koji je broj? – Pročitam ga. – Hvala što ste nazvali, ponovno kaže, gotovo prijateljski. – Doviđenja.
Jebeno, jebeno sranje. Araminta će raspaliti po meni. Znam da Dunphy neće nazvati. Nazo-vem je na brzinu i srećom dobijem telefonsku sekretaricu (čeznutljiv ulomak iz Chopinovih Nocturnes, a zatim Araminta glasom kao da joj treba Strepsil. Vrsta poruke koja bi u maštu trebala prizvati ledenu plavušu hičkokovskog tipa i suzdržanu eleganciju. – Ne mogu odgovoriti na vaš poziv jer pijuckam martini u negližeu od 300L i čekam svog demonskog ljubavnika.
Da znate Aramintu, kojoj satovi dikcije nisu sasvim uspjeli ispeglati ravne boltonske samog-lasnike, bilo bi vam jako smiješno). Predlažem da uzme dublinsku novinarku, kako je ponekad zovemo. Dunphyju bi se više mogla svidjeti ideja da ga intervjuira neka njegova simpatična sunarodnjakinja.
Ne mogu cijeli dan sjediti i razmišljati o svojoj obitelji. Sve je to lijepo – bolno imam na umu nedavnu noćnu moru – ali neki od nas moraju i raditi (iako, naravno, neki od nas imaju investicijske fondove, čega se sjetim svaki put kad jedna od mojih polusestara ode u šoping i vrati se cupkajući kao divokoza na novim petama Pa-tric Cox, mašući Guccijevom vrećicom.) Četvrtak ujutro zatekao me je u kuhinji dok sam slivala u sebe ogavan neskafe – uvijek mi se čini da kava pomalo ima okus na kroničan zadah iz usta, iako ne kao svijetlo pivo. U stanju sam potpune panike.
Ali ne zato što me čeka još jedan dan rintanja u rudniku. Stol za blagovanje u kuhinji prekri-ven je novinama i izrescima iz časopisa. Pisaći stroj i paketić sa šest AA duracelki čuče strplji-vo po strani, u društvu s jutros ostavljenim zdjelicama zašećerenih pahuljica, primjerkom knjige izlomljenih stranica Mališani vole učiti (sinonimi za kaku – prolazi, osnove dijeljenja – ne pro-lazi, iz mog iskustva), s Jar Jar Binksom, igračkom koja ostavlja dojam napuštenosti (još prošle godine hiroviti ju je Charlie obožavao) i ružičasto-plavim gaćicama s Elvisovim likom što su pristigle u jutarnjoj pošti, parom koji mi je poslala Amber. Volim Amber. Zbog nje mi se čini da se još uvijek zabavljam. A i brine se za moje donje rublje. Zapravo, zbog naših sporadičnih pokušaja da zajedno odemo na plivanje (kad god uspijem svladati tjeskoban dojam da u jedno-dijelnom kupaćem kostimu izgledam kao jaje), ona je jedina osoba koja to rublje vidi, osim mene.
Isječci, baterije, panika: točno, vrijeme je za intervju. Robertov rođendan i Kateine novosti pale su u zaborav kad me je sinoć nazvala Araminta, urednica Panachea, luksuzno opremljena tjednika za koji pišem. Zato tako zbrzano – istraživanje. Inače si dam više od pola sata za prou-čavanje osobe koju ću intervjuirati.
Sa šalicom u jednoj i rijetko ukusnim (ergo trećim) kroasanom u drugoj ruci ne mogu ne primijetiti, sudeći po časopisima koji su zakrčili stol, da je današnji kandidat ugodan za oči. Plesač je novoga kova, koji je, prema člancima Ismene Brown iz Daily Telegrapha, unio revo-lucionarne promjene u suvremenu plesnu scenu. Nemam vremena ispitati točno kako to postiže . (osim što primjećujem da moj sugovornik očito ne brije prsa – pitam se je li to moderno). Na-žalost, sve se moje znanje o baletu svodi na tanku knjižicu Anđelina balerina, slikovnicu o ta-lentiranoj maloj mišici, koju je Jack strašno volio sve dok nedavno nije otkrio da je balet – za djevojčice – pa je tu slikovnicu ostavio, a prednost dao onoj imena Upozna] svoga stegosauru-sa.
Kako bilo, tu je naš gospodin Dunphy – Isuse, pa on je Irac! Nadam se da nije još jedan od onih klipklapavih iz Lord of the Dance, tipa – volim keltsku kulturu – jer izgleda dosta ugodan. Dapače, vrlo ugodan, pod uvjetom da vam se sviđaju tamni i zamišljeni tipovi. Sigurna sam da ćemo ugodno razgovarati o... oh, ne znam, o baletnim suknjicama ili U2 ili već o nečemu.
Upozoravajući me na nužnost hitne intervencije, do mene dopre izrazito oštar miris iz hrč-kova kaveza i ja se nevoljno otrgnem od sumnjivo plavih očiju Sama Dunphyja (leće u boji, nesumnjivo, iako moram priznati da kombinacija tamna kosa – plave oči ostavlja dojam). Zgu-žvam ga, zapravo strpam u rezalicu, njegove oštre jagodice i sve ostalo. Nitko drag nije zgodan poput junaka iz stripa, a i bit će to odlična steljica za Binkyja i Georga Roida (Hemo Roida, kako ga je, tužno, ali istinito, nazvala zrela žena u meni). Nakon toga ostaje mi još taman vre-mena da na brzinu nanesem puder – moram promijeniti žarulju iznad umivaonika, ovdje se niš-ta ne vidi – i rumenilo pa put pod noge. Nema smisla stavljati ruž, jasno je da je baletan peder, a uostalom i tako mogu ostati samo do 3 jer moram stići do škole. Za Dunphyja je bolje da mi nema mnogo toga reći.
Dakle, to ja zovem zabavom. Moš mislit. Vjerovala sam da su Irci srdačni. Ispalo je da je g. Dunphy ozbiljan mladi čovjek – prije James Joyce nego James Yootha, nažalost, s obzirom na moj izrazito neintelektualni pristup. Trebala sam se sjetiti da su mi faksirali njegov životopis, a ne uletjeti odmah s pitanjem o dlakavim prsima. – Jeste li se prestali brijati zato što vas je svrb-je-lol – možda intelektualno i nije bio baš najzahtjevniji početak, ali sam smatrala da ćemo tako barem razbiti led. Slijedio je pogled tipa – ja čovjek, ti gljiva – kada sam zapitala nije li smiješ-no ono oko njegova sunarodnjaka, Edgea iz U2. – Što s njim? – upitao je Dunphy ledeno. Pa, odgovorila sam, nije li smiješno da je uopće živ? Čovjek ima 42 godine i sam za sebe kaže da je na rubu, a kruži i vic da je to istina. Dunphy me je prišarafio svojim ažurnim pogledom (defini-tivno leće i crni tuš, usudila bih se reći), bez riječi, bez osmijeha.
Nije čudo da mi je bilo potrebno piće. A onda i drugo i treće. Zaboravila sam kako alkohol naglašava moju iritantnu naviku da nesvjesno oponašam tuđe naglaske.
Primijetila sam da se ta nevolja ne događa svim ljudima. Neki mogu razgovarati s Ameri-kancem s Juga i pritom ne zvučati kao da su dijete ljubavi Tennessee Williamsa i Dollv Parton – ako se to uopće može zamisliti – ili s nekim s drugoga kraja svijeta, a ne pretvoriti se u Dame Kiri. Nažalost, nisam jedna od tih. Nakon drugog Black Velveta – uvjerena da ćemo se složiti oko Guinnessa i šampanjaca, ali čini se da je njemu draža mineralna voda – pretvorila sam se u Andreu Corr. Tada se Sam Dunphy nagnuo preko stola i upitao: – Vi to zajebavate? – Odgovo-rila sam, razmišljajući naglas: – Malog Irca? Svakako – i od tog je trenutka sve krenulo nizbr-do.
Opet sam za kuhinjskim stolom – usta su mi suha i osjećam početak glavobolje izazvane, vjerujem, sramom – i pokunjeno lupkam po pisaćem stroju. Čini mi se da ću se raspasti. Crvena sam u licu, pa ljubičasta, spopada me jedan predmenstrualni val topline za drugim dok iznova slušam zadnji dio našega kratkog – razgovora.
Ja (zvučim u najmanju ruku ljutito): – Dakle, čula sam da svi plesači baleta spavaju jedni s drugima, po cijeli dan.
On (odrješito): – Ja nisam baletni plesač. – Ja (neobjašnjivo agresivno, duhovito): – Doista? Kako neobično. A što onda plešete? Standardne plesove? Morris" .
On (još odrješitije): – Suvremeni ples. Radim i koreografije. Nije li vam agent poslao moj životopis? Završio sam baletnu školu, naravno...
Ja (prekidam ga smijuljeći se): – Nosili ste one ženskaste trikoe? I tapkali na prstićima?
On (kao da mu je netko hraknuo u lice): – Tapkati na prstićima? Mislite, ah, plesati na vrš-kovima prstiju? Isuse. Nisam ja žensko.
Ja: – A trikoi?
On: – Zanemarit ću to pitanje. Kako bilo, plesao sam na Akademiji za ples u Dublinu od 1987. do...
Ja: – Ma hajte, meni možete reći. Ženskasti trikoi?
On: – Isuse. Zašto ne napravimo stanku? Popijte kavu. Uzmite malo vode...
Ja: – Ne, hvala, nisam žedna. Dakle, ples. Uključuje li to mahnito drpanje ili ne? Čitatelje zanima istina.
On: – Ne želim na to niti odgovoriti.
Ja: (nježno, kao da Claire Ravner razgovara s hendikepiranom osobom): – Mislim, to vam sigurno pruža neku vrstu utjehe... mislim, vas je tako mnogo, godinama ste u progonstvu, pa je normalno da...
Na njemu je red da me prekine. – Kako to mislite, u progonstvu?
Tu sam ja iznijela mišljenje da sigurno nije lako biti homoseksualac katolik, odnosno dječak baletan, na što je on prekinuo intervju i izašao. Poput kakvog idiota, pijana i u neugodnoj situa-ciji, viknula sam za njim što sam bolje mogla afektiranim glasom: – Oooooo! Ljutimo se! – Dobacio mi je zao pogled dok je izlazio iz sobe. I zao komentar: – Drugi put napravi domaću zadaću, curo. – Nepristojan gad, u svojoj barem dva broja premalenoj ofucanoj majici. Istini za volju, izgledala je prljavo. I kao da je spavao u njoj.
Pretpostavljam da bih trebala nazvati Aramintu u redakciju i objasniti joj. Jučer mi je rekla da računa na intervju za naslovnicu – sada to više ne dolazi u obzir, dakako, no možda je ostalo dovoljno vremena da se snimi nova naslovnica. Ali Araminta, kada sam je uspjela dobiti, prili-čno je ljuta. Ne ulazeći u detalje, bjesni. Riječi poput neprofesionalna, nemarna i sjebana silaze s njezinih savršeno našminkanih usana. Pokušavam objasniti – govorim o zarukama svoje maj-ke i kako me je to bacilo u komu, o tome kako sam pobrkala datume, kako sam se ne htijući iživcirala, kako su mi hrčci oduzeli vrijeme za istraživanje – ali Arminta ne želi čuti ništa o svemu tome. Naslovnica je spremna, očito. Ne samo to već svaki časopis u zemlji pokušava doći do intervjua s Dunphyjem, koji je, kaže, – na putu da postane zvijezda. Čini se da smo bili nevjerojatno sretni što smo ga uspjeli dobiti. A ja sam uprskala. Nema isprike, kaže ona. Morat ću ga nazvati i ispričati se. Osobno. To je naredba. Izdiktira mi njegov telefonski broj i natjera me da se zakunem (»na svoj život, Clara) da ću ga smjesta nazvati.
Da, svakako. No to će morati pričekati, jer vrijeme je da dečkima dam užinu, a zatim Robert i ja idemo na večeru kod Tamsin. Tamsin je moja najstarija prijateljica, ona i Amber – znamo se još od škole. Jedna je od mojih misija u životu da joj nađem para, ako ni zbog čega drugog, onda da zaustavim njezino cmizdrenje. Njezina je misija u životu a) udati se i b) ševiti se, iako sve manje tim redom. Tamsin je, kako sama tvrdi, non plus ultra stara djevojka: nevoljena, smežurana usidjelica čije su genitalije zbog nekorištenja obavijene paučinom. Kada se napije, spopadne je panika pa trabunja o tome kako ona nikada neće imati dijete, a ako se kojim čudom to i dogodi, bit će to tužno jer će dijete sigurno biti osuđeno barem na zečju usnu. Vjeruj mi, imam trideset četiri godine – to je gerijatrija, Clara, za prvo dijete. A i ne vjerujem da bih se mogla nositi s Downovim sindromom. I onda plače. A ja se osjećam mnogo bolje.
Sram me bilo – pa, malo sram – volim slušati kada tako govori. Osjećam se superiornom. (Rekla sam vam da nisam najbolja osoba.) Pomislim tada kako sam sretna što imam Roberta i dječake. (Sreća što imam dječake neupitna je – tako zlobna nisam – iako moram priznati da katkad podmuklo čeznem za spontanim vikendom negdje daleko ili, recimo, za tim da bez mnogo razmišljanja s prijateljicom zbrišem na dva dana šopinga u Pariz... Bilo pa prošlo, kao i kratke lepršave suknjice ili prugaste vunene čarape.) Slušati Tamsin koja neprestano ponavlja kako je osamljena i kako su svi muškarci gadovi fantastično je dobro za moj moral: oralna ina-čica obiteljskog pakovanja krafna s marmeladom i kremom od vanilije sa strane (za umakanje).
U autu na putu za Belsize Park kažem Robertu za Dunphyja. Neudane djevojke, razmišljam, mogu si priuštiti život u zelenim oazama Londona (u minijaturnu, ali prelijepu stanu, kao u Tamsininu primjeru). Kada ste pristojno plaćeni i brinete se samo za sebe, velika rata za otplatu stana i ne izgleda vam poput albatrosa, kao ženama poput mene, s obitelji koju treba nahraniti i odjenuti te platiti školarinu, održavati automobile – najnepopularnije dijelove Londona zato polako koloniziraju mlade obitelji. Mi živimo u East Endu, čudnoj mješavini dilera cracka, bes-kućnika i ljudi poput nas. Meni se to zapravo sviđa, iako ne mogu poreći da volim i Belsize Park, s njegovim stablima i širokim ulicama i terasama kafića. Kod nas je najbliži kafić u sklo-pu Te-scoa, gdje možeš dobiti nedjeljni ručak za 2.99L; Tasmini je kafić pokraj ulaza u zgradu i ondje cijeli dan poslužuju latte i frappuccino te bio šunku za doručak.
– Araminta ima pravo, kaže Robert, provlačeći se potpuno kul našim prastarim Volvom kroz londonske ulice. On je najstaloženiji muškarac što sam ga ikada upoznala. – Nije baš profesio-nalno iznervirati se i izvrijeđati zvijezdu.
– Ne tvrdim da je, Roberte. Nisam predložila da to usvojim kao modus operandi za sve bu-duće intervjue. Dogodilo se slučajno. Nemam vremena... a sada ću još morati puzati pred njim. Oh, Bože, priznaj – izgledi su mi nikakvi. Osim toga, kada da to izvedem?... Dragi? – Nikada ne zovem Roberta dragi osim kada mi nešto treba i zato to na njega ima koban učinak, kao sada kada je stisnuo zube i podigao obrvu, istodobno izražavajući rezigniranost i nepodnošljivu zasi-ćenost. Lice mu je kao u vjeroučitelja kojega n-ti put jato raskokodakanih cerekavih školarki pita da im objasni što znači obrezivanje. – Da?
– Otkuda je onaj mali komadić kože? Oprosti – htjela sam ti reći, htjela sam te pitati, kako bi bilo da uzmemo au pair djevojku? Život bi nam bio mnogo jednostavniji. Nije tako skupo, a pomisli što bismo sve mogli napraviti. Mogla bih normalno raditi i imati vremena da sredim kuću kako treba. Mogla bih kuhati. Mogli bismo otići nekamo za vikend...
Zazvoni Robertov mobitel i dok se on upušta u razgovor o paginaciji, ja se prepuštam maš-tanju o Robertu i sebi: sami, na nekom romantičnom mjestu – Barcelona, recimo – čitavih, nep-rekinutih četrdeset i osam sati bez djece. Išli bismo u šoping, naravno, na klopu, piće, bili pod žarkim suncem. A onda – što onda? Izležavali bismo se u krevetu, naravno. Mmmm. Da. U krevetu. Sami. Vodili.... vodili bismo ljubav. (Izraz voditi ljubav uvijek mi prizove sliku špa-njolskoga konobara kako se upucava. Tužno. Čini mi se da sam zaostala u razvoju.) Ležali bis-mo zagrljeni i on bi mi čitao poeziju.
Slika je toliko nevjerojatna da se iznenada sasvim razbudim. Dio mene želi puknuti od smi-jeha – poezija! Malo sutra, rekao bi Charlie. Ali osjetim i oštru tupu bol u želucu. Koga ja zava-ravam? Ne bismo se izležavali. Ja bih, a on bi hodao naokolo, bez mene, predlagao da izađemo ili nešto slično, grdeći me što – gubim vrijeme. Ne bismo ljenčarili u krevetu, osim možda za doručak, iako bi i tada Robert sigurno potegnuo pitanje mrvica. Bismo li vodili ljubav? Možda, na onaj isti površan način na koji smo se naviknuli. Na način bračnog para, više sigurni jedno u drugo nego sa strašću. A ni taj se način ne događa baš prečesto, da budem iskrena.
Pogledam Roberta, još zadubljenog u razgovor. Moram se sabrati. Moram prestati tako raz-mišljati. Poznata je činjenica – najpoznatija, zapravo činjenica koju svi na svijetu znaju – da seks prestaje biti uzbudljiv pošto si s nekim hodao više od šest mjeseci, godinu dana ako imate sreće. Pa što onda? To je samo seks. Samo fizička stvar. Ali u tom trenutku nije ni to. Nismo se valjali kao dvogrba zvijer već... Pa već vrlo dugo.
Robert je pritisnuo – end. – Ne želim da itko živi s nama, kaže mi, budeći me iz moje depre. – Au pair djevojke žive u obitelji. Našao bih je izvaljenu na svom kauču kad se vratim kući s posla. Morala bi jesti s nama. Htjela bi razgovarati. Ne, Clara, ta mi je ideja potpuno strana.
Ja bih to mogla, poželim reći. Meni ta ideja nije strana. Ja bih mogla podnijeti da duže spa-vam. Ja bih mogla podnijeti da se izležavam. Prisilila bih se da podnesem činjenicu da ne mo-ram usisavati svakoga jebenog dana. Ali ne kažem to. Ne kažem ništa. Osjećam se umornom. Prokleti Sam Dunphy, sa svojim pederskim tušem za oči i smrdljivom majicom, pokvario mi je dan.
Ne znam što me je spopalo, ali dok Robert parkira auto, predlažem mu da odemo nekamo. Samo nas dvoje. Za vikend – i to za nekoliko tjedana, kada uspijem organizirati čuvanje djece. Mrzim svoj cmizdravi, gotovo zanovjetački ton. Ali na moje iznenađenje Robert odmah prista-ne. – Da, kaže, – to bi bilo lijepo. Volio bih to. Volio bih opet otići u Pariz...
Raspoloženje mi raste. Razgaljena sam. Mi čak jednako razmišljamo. Stvoreni smo jedno za drugo. Mi smo kao Lolek i Bolek.
Krenem poljubiti Roberta, ali on mene pm poljubi. I da, kad već pitate, to mi ulijeva sigur-nost.
***
Vjerojatno sam u maloj krizi. Jer, iskreno rečeno, nisam posebno zavidna osoba. Imam svo-jih poroka, ali, u pravilu, ne pucam od zavisti. Ne čeznem za stvarima koje ne mogu imati – u suprotnom bi, uvjerena sam, dopušteni minus na računu brzo bio prekoračen. Ne želim biti ono što nisam, želim biti ja, možda malo mršavija i – ah, nije važno. Pa ipak, evo nas u Tamsininu malom stanu i ja osjećam... ljubomoru, kao da će mi se jezik iznenada rascijepiti i zasiktati, a oči postati fluorescentno zelene. Ne traje to dugo, razumijete, tek nekoliko sekundi. Minuta, možda.
Kasno popodnevno sunce baca žuto svjetlo kroz njezine klizne prozore. Izbočine je zatrpala žardinijerama prepunim začinskog bilja. Mirisni dašak majčine dušice i lavande, bosiljka i ruž-marina širi se malenim, udobnim stanom (veličine mog dnevnog boravka, podsjetim se zlobno, nadajući se da ću tako riječ na lj ugušiti u zametku). Tamsinin debeo, pljeskav polovni kauč, nakrcan jastucima i prekrivačima, zauzima polovicu dnevnog boravka, ali izgleda kao najudob-nije mjesto na svijetu. Pored njega je malen izudaran stolić za kavu prekriven predmetima: svje-tlucavi lak za nokte, ukosnica ukrašena ružama od tkanine, kup časopisa, čaša bijelog vina. El-vis Costello cvrkuće na stereu o jadnoj Alison koju ovaj svijet ubija. Tamsin je prije našeg do-laska vjerojatno ležala na kauču i udisala miris svoje lavande, lakirajući nokte na nogama i pi-juckajući viognier. Zbog nekog razloga, od same pomisli na to poželim vrištati od zavisti. Stol nije zakrčen Playmobilima, osušene mrvice plastelina nisu se zavulde u kauč, nema buke, osim Elvisa. Osim toga, Tamsin ne čekaju dužnosti: nema hordi koje treba nahraniti, prljavog rublja koje treba oprati, torbi koje treba pripremiti za odlazak na plivanje ujutro. Tamsin si može priu-štiti da ispije cijelu bocu viogniera, pa i drugu. Neće morati ustajati usred noći zato što je netko žedan ili jer mu je, kao ekscentričnom malom Jacku, – dosadno – u 4 ujutro. Ona živi u svijetu neudane djevojke, a ja ne. Ja ne.
Ne bih se trebala tužiti. Kao što sam rekla, Tamsin stanuje u kutiji. Mi živimo u prostranoj četverosobnoj viktorijanskoj kući u nizu – jedna od onih kuća koje izgledaju dovoljno skromno izvana (čemu pridonosi i fasada što se ljušti, ali ja mrzim za vanjske radove koje ionako nitko ne primjećuje, osim možda ljudi iz Udruge za brigu o zajednici što stanuju prekoputa, dati no-vac za koji bih mogla kupiti tri baršunom presvučena kauča), a koje se poput Tardisa rastegnu čim ste u njoj. Dobro, možda nije u najljepšoj i najugodnijoj ulici koju ste ikada vidjeli, to više što su tinejdžerima iz goleme srednje škole iza ugla najdraže aktivnosti vucaranje našom uli-com, pušenje, deranje i bacanje posvuda vrećica od čipsa – ali ispred kuće je i stablo trešnje, a nitko zasada, na moje iznenađenje, nije pokušao maznuti nekoliko lončanica poredanih uz rub stuba što vode do ulaznih vrata (brave Yale i osiguravajuća kuća Chubb – dobro došli u istočni London). Zapravo ja volim tu kuću: raspoloženje mi se popravi uvijek kada zaokrenem iza ugla na povratku iz pekare i ugledam je, čvrstu i udobnu. Sam Bog zna zbog čega se tužim – cijeli Tamsinin stan stao bi u pola moje kuhinje.
Osim toga, doista mrzim takve ispade samosažaljenja od kojih poželim tiho šmrcati ili se dobro odalamiti (mogla bih i jedno i drugo istovremeno – to bi bilo zabavno). Srećom ili ne, Tamsin me spušta na zemlju. Pošto je goleme čaše napunila vinom, smješta se u kičast stari naslonjač i priča nam o svojoj prethodnoj noći, što je već tradicija.
A, i to je već tradicionalno, prošla je noć bila katastrofalna. Nije mi sasvim jasno što to ona radi – isijava očaj na način na koji ja odišem Fracasom, kopa nos i uz prijateljski, nutkajući osmijeh sadržaj nudi frajeru s kojim je izašla, pali šibice svojim prdcima... ne znam. Ne razumi-jem. Ona je, po svim standardima, zgodna djevojka: visoka, obla, zapanjujuće crvenih kovrča. (Da, znam što ste pomislili, ali rekla sam crvenih, ne narančastih. Vjerujte mi, posebna je.) Ima mliječnobijeli ten, potpuno gladak i besprijekoran, i blistave trokutaste oči boje lješnjaka. Što još da vam kažem, a da ne zvučim kao Barbara Cartland? Mislim, grudi su tu, pametna je i zna pričati viceve. Što bi čovjek još mogao poželjeti. A ipak je vrlo, vrlo osamljena. Kao što sam rekla, nije mi jasno.
– Nije mi jasno, govori Tamsin Robertu, kojega, čini se, smatra počasnom djevojkom, zbog čega je njemu pomalo neugodno. – I, znaš, ponekad se zaželim. Nisam opatica... – Još jedna Tamsinina osobina: izravna je na ugodan način.
– Sinoć me je Bili pozvao na večeru, a ondje je bio taj tip, kužiš, kojemu je na čelu praktički pisalo 'ja sam za Tamsin'. Sjedila sam pored njega i počeo mi se upucavati. Zbilja mi se upuca-vao, ne izmišljam – od samoće ljudi postaju paranoični, primijetila sam – i na kraju me je odve-zao kući.
– Slao je sve signale? – upita Robert.
– Slao je sve signale, ona potvrdno klimne glavom. – Definitivno – znakoviti pogledi, ruka oko struka dok mi je pomagao da obučem kaput, grohotao se svim mojim vicevima, znakovite šutnje u autu. U svakom slučaju, pozvala sam ga na kavu i počeli smo se ljubiti i tako, kužiš, završili u krevetu.
– GOOOOL! – zaderem se pobjednički i skočim na noge s rukama u zraku. Robert mi doba-ci pogled u kojem nazirem dozu razdraženosti pa ponovno sjednem. Previše vremena provodim s malom djecom.
– Oh, Clara, – kaže Tamsin sumorna izraza. – Ne mogu ti opisati kako je bilo. Mislim, i prije sam odlazila u krevet s katastrofama ...
– Poput Mikea, upadnem joj u riječ puna želje da pomognem.
– Da, poput Mikea, kaže Tamsin. – Kako god bilo... – I Marka, dodajem, uživivši se. – Sje-ćaš se njega? Bio je pun krasta.
– Da, tako je, kaže Tamsin, ne baš zadovoljna. – Dakle...
– Nemojmo zaboraviti Tonvja, naravno, ponovno se oglasim. Ne mogu si pomoći. – Za nje-ga si ozbiljno sumnjala da ima mazohističke sklonosti. Sjećaš li se? 'Bio sam zločest dečko. Gospođice Tamsin...' – Sjetivši ga se, zacerekam se i cerekam dulje no što bi trebalo, što čak i Tamsin uspije izmamiti kiseli osmijeh. – Nije mi jasno kako ih pronalaziš, dodam samodopad-no, kao da sam ja u životu spavala samo s finalistima državnog natjecanja pastuha.
– Clara, smijem li dovršiti? Dakle. U krevetu smo. I nakon nekoliko sekundi osjetim da me čudno ljubi.
– Kako to misliš, čudno? – upita maštoviti Robert, koji robuje detaljima.
Imam grozan osjećaj da ću opet prasnuti u smijeh.
– Pa, znaš kao kad potpuno opustiš jezik? – kaže Tamsin, demonstrirajući nam to, a jezik joj, beskrajno širok i bestidno debeo, visi iz usta poput nabrekla, gojazna puža balavca. – Ovako. Pokušaj.
Robert i ja pokušamo. Da tko sada uđe, sažalio bi se nad nama i dao nam da pletemo košare, da ne spominjem podbradače.
– Upravo tako, kaže Tamsin – Ne izgleda baš seksi. – Smijemo se dok nam slina curi, jezika obješenih kao kod retardiranih pasa. – Eto, tako se ljubio. Kužiš, nije ni pokušao dokazati da je jezik mišić. Lamatao je njime po mojim ustima kao da je jezik velika vlažna strvina. Bilo je gnusno.
– Da, vjerujem ti, odvratim fascinirana. – Jesi li mu išta spomenula?
– Pokušala sam, nježno, kaže ona. – Svoj sam jezik jako zašiljila. – Pokušavamo to izvesti. Oči ti se izbulje od toga, primjećujem. – Nakon nekog vremena shvatio je i učinio istu stvar. U neku ruku istu – kužiš, on je svog sada šiljio cijelo vrijeme. Poput bodeža. Izbo mi je usta. Jezik mu je bio krut. Nije mi se osobito svidjelo.
– Sigurno si mu se, kažem, – ispričala i otišla?
– Kužiš, bili smo u mom stanu, objasni Tamsin razborito. – Pomislila sam: kvragu sve, bit će bolje kada prijeđemo na stvar. Kužiš, teško da je moglo biti gore. – Teatralno se strese odmak-nuvši svoj naslonjač, poviri u pećnicu provjeravajući kako napreduju naše zapečene lasagne s povrćem, zatim se vrati i natoči si još jednu čašu. – Osjećala sam se vrlo, vrlo jebežljivo, objas-ni nam, sasvim nepotrebno.
– Događa se, kaže Robert, gledajući kroz prozor.
Zapanjena sam. Doista? Njemu? Kada? Ali pregrizem jezik, kojemu je bilo dosta ispada za jednu večer.
– I? – upitam umjesto toga.
– I... – Slijedi dramska pauza. – Tip je bio g. Dva centimetra, kaže Tamsin ljutito, premda pokušava, vidim to, svladati napadaj smijeha. – G. Je li već ušao7. Šalu na stranu, imao je siću-šan pimpek.
Tamsin i ja prasnemo u smijeh. I Robert, ali on istovremeno uspijeva imati prijekoran izraz.
– Sićušan pimpek! – promucam, plačući od veselja.
– Najsitniji! – grakne Tam bespomoćno.
– Sićušan pimpek i mlohava jezičina, vrisnem, izvan
sebe.
– A i volio je govoriti prostote, doda Tamsin.
– Ništa loše u tome, u teoriji, kažem pribravši se.
Na Robertu je red da me čudno pogleda.
– Nipošto, kaže Tamsin brišući oči. – Ali taj nije prestajao spominjati SP – još cerekanja – zvao ga je mali Dave – on se zove David. A moju – Clara, daj se smiri – znaš već što, tvoj šu-marak.
– Šumarak?. – skviknem očajnički.
– Šumarak. 'Reci mi da ga želiš. Reci da želiš maloga Davida u svom šumarku.' Dvostruka budalaština – Tam je vrlo logična, kao što pristoji učiteljici u osnovnoj školi – budući da je bilo jasno da ga želim, zašto bih inače podnijela onako nevjesto ljubljenje? A budalaština i zato što ni šumarak meni ne zvuči baš erotski.
– Koliko ima godina? – uspijevam upitati između napadaja hiperventilacije. – Šumarak zvuči baš kao iz sedamdesetih, naziv koji bi se našao u Readers' Wives, šumarak i mačkica, iako na-ravno, mačkica zvuči nježnije. Šumarak upućuje na zaraštenu dlakavost, zar nije tako, Tam?
– Tako je, složi se Tam ozbiljno. – Mojih je godina. U svakom slučaju, od tog trenutka sve je krenulo nizbrdo.
– Nemoj mi reći da si išla do kraja? – upita Robert, zgranut.
– Pa što sam drugo mogla? Kužiš, sićušan pimpek – šuti, Clara – bio je u šumarku, takoreći – barem mislim da je – i bilo je malo prekasno da se predomislim. Najgore je što je nakon sve-ga otišao u kupaonicu, glasno se iskenjao, izašao i rekao: 'Na tvom mjestu ne bih ulazio neko vrijeme.'
– Oh, Bože, kaže Robert. – Oh, Bože sveti, kako odvratno.
Izgleda istinski zgrožen. Ima zašto i biti, kad razmislim. Jadna, jadna Tamsin. I sretna, sretna ja.
– Jesi li još razmišljala o tome da postaneš lezbijka? – upitam Tamsin dok smo jeli desert, pošto sam se uspjela smiriti (što se zapravo nije dogodilo još nekoliko dana i zbog čega sam se iznenada kao luđakinja počela cerekati dok sam idućeg vikenda u Sainsbury's birala smrznute hrenovke.)
Jednom kada smo se Tam i ja napile sinula mi je genijalna ideja da joj predložim homosek-sualnu vezu. – Ljudi tvrde da je seksualnost promjenljiva, objasnila sam joj tada, – i da smo svi mi u dubini biseksualci. Zašto ne postaneš lezba? Danas je to jako popularno i sigurno bi imala uspjeha. Isuse, Tam, mogla bi hodati sa ženom vodoinstalaterom – znaš kako ti tvoja slavina koja uvijek curi ide na živce. Zamisli! Ili sa ženom krovopokrivačem! Oh, molim te, prohodaj sa ženom krovopokrivačem. Još mi prokišnjava u gornjoj spavaćoj sobi. – Ali Tam, iako nije odbacila ideju, nije ni zagrizla kao što sam se nadala.
Sada kaže: – Znaš, mnogo sam razmišljala. Što se to zbiva s muškarcima oko nas? Vas dvoje ste tako sretni.
Robert i ja pokušavamo izgledati sretni, što u njegovu slučaju znači sjediti uspravno izvodeći grimase kao da se guši, dok se ja smijuljim poput kakvog debila. – Iskreno, vi niste toga svjes-ni. Vani je noćna mora, izlasci i sve oko toga.
Sigurno je tako, pomislim u sebi na povratku kući. Znam da jest – kvragu, pročitala sam u knjigama. Ali biti sama ima i svojih prednosti. Ima svojih plusova. Poput sunčana stana oprem-ljenog komadima namještaja s ljubavlju pronađenim na sajmovima antikviteta, umjesto kaosa u mojoj kuhinji.
Razljutim se čim pomislim na to. Kako god bilo. Gdje sam ono stala? Oh, da. Biti sama. Prednosti, poput besposlena izležavanja dok sunce proviruje kroz prozor. Ili sloboda. Znate onu pjesmu: – Ne znaš što si imao dok to ne izgubiš. Tiho počnem pjevušiti za sebe.
– Mrzim Joni Mitchell, dobaci Robert.
***
Voljela bih da mogu bolje organizirati svoje vikende. Vikendom bismo se trebali usredotoči-ti na moje i Robertove aktivnosti s djecom. Iz nekog razloga to se nikada ne dogodi, dijelom zbog Robertove ubijajuće – iscrpljenosti. Robert (kako je mudar) radije provodi vikende izva-ljen na žuticom presvučenom kauču u dnevnom boravku (»njegovoj – prostoriji), slušajući kak-vu operu iza zatvorenih vrata. Jer on je jako umoran. Jer ga njegov život jako umara. Sudeći prema stupnju iscrpljenosti prije bi se reklo da je radom krajnje izmoren mlađi liječnik nego urednik časopisa gdje su pauze za ručak velike i koji se kući vraća u sedam.
Prije smo bolovali od sindroma natjecateljske iscrpljenosti, što znači kako se svaki razgovor sastojao od toga da jedan partner objašnjava drugom do koje je mjere on iscrpljeniji. Nakon niza godina izgubila sam bitku: odnedavno sam, protiv svoje volje, počela vjerovati u Roberto-vu iscrpljenost i gotovo se osjećati krivom zbog nje. Sada on jedva vidi djecu preko vikenda. Ja ih subotom izvodim van, često i nedjeljom, pa je u kući mirno i Robert se može – opustiti.
Povremeno mi sine da je umor te vrste – umor koji zapravo nije fizički – često simptom dep-resije. S druge strane, Robert je nadasve lijena osoba. Kako god bilo, nisam previše luda za vi-kendima. Zbog njih se osjećam usamljena. Nema ničega zbog čega ćete se osjećati gotovo pot-puno napušteni kao kad je druga osoba fizički u kući, ali do nje nemate pristup.
Kupila sam si novu odjeću, nešto što izgleda osobito prikladno za vikend. Prije nego što od-vučem Jacka i Charlieja Stelli na igranje, pitam Roberta kako mu se sviđa.
– Roberte?
Robert podigne pogled s Voguea. – Hmm? – Sviđa ti se moja odjeća? Sviđaju ti se hlače? – Vidio sam tu jedne koje se vežu oko struka od Dries van Notena, odgovori. – Izvezeni sifon, vrlo lijepo. I tvoje mi se prilično sviđaju – M&S? – premda me nekako podsjećaju na kineske lezbijke. Imaš dobre noge, a u ovima izgledaš kao da imaš balvane. – Ugodna i otvorena izraza lica zagleda se u hlače, a onda u mene. – Izgledam ti kao Kineskinja lezbijka? Budući da mi je cilj bio postići zdrav rustikalan provansalski izgled. – U teoriji, drago mi je da sa svojim mu-žem mogu bez okolišanja razgovarati o modi. Zahvalna sam što ga nikada ne moram slušati kako blebeće o pivu i nogometu. (»Bože moj, Clara – jesi mu vidjela kosu – sav je njegov ko-mentar ovog drugog). Ali moram priznati da u zadnje vrijeme nije rekao ništa lijepo o mojoj odjeći. I, duboko u sebi, ne mogu reći da ga okrivljujem zbog toga. Da je funkcionalna, jest. I trajna. Ali lijepa? Ne znam baš. Možda bih trebala otići u kupovinu ili bar pročešljati svoju gar-derobu.
– Nemoj se uzrujavati, doda Robert bezvoljno. – Nisam ja kriv. Vjerojatno je boja u pitanju – ta maoistički plava, tako praktična. I naravno oblik – odnosno, nema oblika. Oblik je nekako muški... možda s nekim drugim cipelama, s nekim drugim topom? Čuj, ta golema majica i te užasne hipijevske sandale – Robert izgovara sandale kao da kaže proljev – Mogla bi razmisliti o tome da počneš kupovati u normalnim trgovinama. Paul Smith ima broj 46 u ženskoj konfekci-ji, na primjer. Čak i 48, vjerujem.
– Znaš da ne nosim 48. Roberte, ti misliš da sam ja glomazna muškobanjasta lezba?
– Ne, najčešće ne. Ali kao i sve visoke žene moraš paziti.
– Misliš da sam tusta! – Uvijek počnem pretjerivati kad Robertu želim dati znak da bude nježniji prema meni. Jesam li debela? Jesam li rugoba? Visi li mi kosa poput štakorskih repova? Ponekad upali. A ponekad ne. – Imaš malo više kila, odgovori Robert jednolično, – Nije baš da si svinja. Nisi baš moja malena svinjica. A nisi ni moja velika prasica. – Na trenutak izgleda kao utjelovljena pakost. Zatim počne hihotati.
Velika prasica odnosi se na naš razgovor od prije dva tjedna, prije nego što su Naomi i Ric-hard stigli na večeru. Pokušavali smo smisliti najužasnija imena od milja koja ćemo si nadjenu-ti, s izričitom namjerom da zgrozimo svoje goste. Nismo bili sasvim zadovoljni s nježnim sitni zdepast starčić za Roberta, iako nam se to svidjelo jer je impliciralo a) patuljast rast i b) bespo-go-vorno prihvaćanje ponižavajućeg statusa. Ali premašili smo sami sebe kada je došao red na mene. Smislili smo velika prasica. Zamisao da svoju dobro popunjenu suprugu u javnosti nazi-vaš velika prasica učinila nam se neodoljivo užasna.
– Dodaj mi salatu, VP, rekao, bi Robert.
– Aaaa, što to znači? – pitala bi Naomi, puna znatiželje. "Vruća papričice! Voljena puslice!
– Velika prasica, odgovorila bih, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, poslužujući pile-tinu (zabavljala nas je ideja da se izderem: – VELIKA PRASICA – radi jačeg utiska). – To je Robertov poseban naziv za mene. Ja sam velika prasica.
Već samo prisjećanje na Naomino smrknuto i zgroženo lice – Ali to je tako okrutno! – nas-mijalo bi nas do suza. Kao i sada, kada se počinjemo smijati. Dok brišem oči, trgnem se od spoznaje da se osjećam histerično, u svakom pogledu. Poput kukca posebno osjetljivih ticala naslućujem da se nešto sprema, negdje. Je li on u pitanju? Ja? Ne mogu reći.
Robert nastavi čitati Vogue.
Prije nego što krenemo, moram nazvati prokletog Sama Dunphyja i pokušati popraviti štetu. Zamisao je da ga nagovorim na ponovni susret. Jack je odlučio smjestiti se na moja leđa, ruke mi je obavio oko vrata i odbija sići. Telefoniram u polučučećem položaju, s njegovom meka-nom glavicom, koje sredina još miriše na dojenče, naslonjenom na moje rame.
Broj je – počinje s 07967 – očito broj mobitela, a kada se javi, ja svejedno svojim najuljudni-jim glasom kažem: – Molim vas, mogu li razgovarati sa Samom Dunphyjem?
– Na telefonu, odgovori on.
– Charlie! – povikne Jack. – Charlie! Mama zove jebenog Dunphyja. – Nevjerojatno je što sve djeca neće upamtiti.
– Dunphy štrumf! – urliče Charlie s drugog kraja prostorije. Zapanjujuće, štoviše.
– Halo? Oprostite zbog ovoga, kažem, bijesno grabeći iza sebe i pokušavajući skinuti Jacka, koji pjevuši: – Dunphy, Dunphy/ Dunphy je štrumf/Ima plavu kapu/ Smrdi na... KAKU – i hiho-će histerično. – Ovdje Clara Hutt iz Panachea. Ja, ovaj, zovem da bih se ispričala za ono neki dan.
– Zbilja, kaže Dunphy. – Kako veliko od vas.
– Ja jesam velika, odvratim, još uvijek čupajući svog priljepka od sina. – Želim reći, ne fi-zički – iako bi se i o tome moglo raspravljati – mislim... Oh čujte, kako god bilo – žao mi je. Skini mi se, Jack. Oprostite. Halo?
– Ovdje sam, odgovori omraženi Dunphy.
– Razumijete, hrčku je trebala nova steljica i ja sam vas iskoristila – popiškili su vam se na lice, zapravo, jadni vi – i onda nisam imala vremena sve pročitati kako treba...
– Hrčci? – kaže Dunphy zbunjeno. Zatim: – Da, pa, ovaj, svejedno. Nije važno. Hvala što ste nazvali, u svakom slučaju.
– Ne, ne – halo?
– Da? – upita.
– Morala bih vas još jednom intervjuirati. Neću se napiti, obećavam. Napila sam se nehotice, razumijete, i sve je ispalo naopako. Danima ću proučavati materijale. Neću vas pitati o vašoj seksualnosti. Halo? Jeste li još tamo? Ja volim suvremeni ples, slažem. – Živim za njega.
– To je očito, odgovori on. – Odmah sam pogodio. U svakom slučaju, ne hvala. Jednom je bilo dovoljno. Sutra odlazim u Irsku zbog proba. Kakva je to buka?
– Oh, to su samo moja djeca. Oprostite. Slušajte – molim vas. Mogla bih doći tamo. Doista mi je žao...
– Vaša djeca?
– Da.
– Koliko imaju godina?
– Šest i tri. Molim vas dopustite mi da vas još jednom intervjuiram. AAAJ! – Jack eksperi-mentalno pokušava odgristi vrh inoga una. – ODLAZI, Jack. Molim vas. JOJ! Gdje je jebeni Robert? Idi i nađi ga. Isuse Kriste, to boli.
Sam? Jeste li još na vezi? Molim vas mogu li doći i porazgovarati s vama?
Stanka. – Ovdje sam, kaže. A zatim nježnijim glasom doda: – Mislim da ne. Kao što sam re-kao, sutra odlazim. Natrag u zemlju štrumfova. Trebali biste objasniti svom djetetu da u Irskoj žive mali zeleni, kad smo već kod toga, a ne mali plavi.
– Da, da, hoću, odgovorim odsutno. – Nećete se predomisliti? Slušajte, samo zapišite moj broj. Radim kod kuće. I ako ovih dana nađete koji slobodan trenutak...
– U redu, odgovori Dunphy. – Koji je broj? – Pročitam ga. – Hvala što ste nazvali, ponovno kaže, gotovo prijateljski. – Doviđenja.
Jebeno, jebeno sranje. Araminta će raspaliti po meni. Znam da Dunphy neće nazvati. Nazo-vem je na brzinu i srećom dobijem telefonsku sekretaricu (čeznutljiv ulomak iz Chopinovih Nocturnes, a zatim Araminta glasom kao da joj treba Strepsil. Vrsta poruke koja bi u maštu trebala prizvati ledenu plavušu hičkokovskog tipa i suzdržanu eleganciju. – Ne mogu odgovoriti na vaš poziv jer pijuckam martini u negližeu od 300L i čekam svog demonskog ljubavnika.
Da znate Aramintu, kojoj satovi dikcije nisu sasvim uspjeli ispeglati ravne boltonske samog-lasnike, bilo bi vam jako smiješno). Predlažem da uzme dublinsku novinarku, kako je ponekad zovemo. Dunphyju bi se više mogla svidjeti ideja da ga intervjuira neka njegova simpatična sunarodnjakinja.
5 Re: India Knight – Moj život na tanjiru Čet Feb 16, 2012 1:56 pm
Margita
Administrator
***
U međuvremenu otišli smo do Stelle. Znate kako vas ponekad neodoljivo privlači ideja živo-tnog stila za koji u dnu srca znate da je miljama i miljama udaljen od onoga što doista volite? To mi se događa kada čitam časopise za uređenje doma koje Robert donosi kući. Na primjer, znam sigurno da mi ništa nije mrskije od odvratno sladunjavog stila kućica u cvijeću – bum! usred grada. Komu je ikada trebao štednjak Aga u centru Londona (ili spaček, za ime Božje). Pa ipak se povremeno uhvatim kako u svojoj kuhinji poželim košaru od pruća, rukom oslikane šalice i bijelo-plavi pokrivač rukotvorinu. Zateknem se kako sa žarom promatram groteskne glinene mačke u izlozima dućana naziva kakav je Trnoružičina farma.
Stella je, pretpostavljam, moja glinena mačka. Stella je svetica – Stella, u biti, jest Majčin-stvo. Pa iako duboko u sebi ne želim biti kao ona, ima nešto moćno, gotovo vrtoglavo privlačno u njezinu načinu života. Stella doista živi za svoju djecu, oni su doista središte njezina svemira. Čini ti se da je prije njih samo hodala po vodi – prirodni porođaji, naravno – i da joj nikada, nipošto ne smetaju neprospavane noći, nedostatak sna, besmisleno ran početak dana već u zoru. Stella peče kolače dok su Joy i Sadie, njezine kćeri, u školi: pogača od integralnog brašna i slatki kruh s bananom, po uzoru na njezine integralne hipijevske dane. Poslije škole Stella tegli svoje cure na balet ili dramu, francuski ili plivanje, u svom izudaranom, prastarom spačeku. Svaku večer s njima piše zadaće. Nikada im ne čita najkraću priču prije spavanja zato što žudi na dvije sekunde ostati sama, s podignutim nogama, čašom vina i Ruth Rendell. Dapače, Stella je samohrana majka, što, ako mene pitate, uzdiže njezine vrline do onih kakve inače pridajem svecima. Ona je, pretpostavljam, potpuno nesebična. Uvijek se iznova čudim kako smo nas dvije prijateljice.
Kad sam prvi put srela Stellu, a bilo je to kad sam Jacka odvela u igraonicu s roditeljima ko-ju je ona vodila, djelovala mi je kao glupava krava. Lijepa je, iako na neki neuredan, boemski, način i više se oslanja na stvari koje nađe na rasprodajama nego na šoping u Vova-geu. Ne šminka se. Urođeno sam bila sumnjičava prema nenašminkanim ženama. Sve dok nju nisam srela, nikada nisam bila prijateljica nekomu tko nije imao ruž. Kao i ja, sve su moje prijateljice, i onda i sada, u prisnoj vezi s londonskim prodavaonicama kozmetike, pa sam uvijek smatrala da su žene koje to nisu vrlo sumnjive. Zašto se, u prvom redu, lišiti zadovoljstva da izgledaš bolje – osim, naravno, ako znaš da si pravi komad, što, pretpostavljam, svi umjetno prirodni komadi misle. Pa ipak, tko normalan ne bi poludio zbog malih crnih četkica, dražesnih sjenila za oči u zgodnim kutijicama, mirisnih krema i peckavih tonika? Tko bi rekao – ne, hvala – kad mu ponude da mu oči izgledaju dvaput veće? I zašto uvijek žene obična izgleda odluče hodati naokolo neuređene? Ponekad ugledam ženu na ulici i poželim joj reći: – Isuse! Evo ti moja šminka, draga. Sam Bog zna da ti je potrebnija nego meni.
Na svojoj ljubavi prema make-upu moram zahvaliti Kate. Za moj šesnaesti rođendan povela me je preko vikenda u Pariz. Otišle smo u kupovinu u Galeries Lafayette, gdje me je, na moje iznenađenje, odvela ravno do Clarinsova odjeljka. – Imaš divan ten, rekla je, – ali ako se ne budeš bavila njime, bit će sve gori. Kupit ću ti neke proizvode koje moraš svakodnevno rabiti. A kupit ću ti ih još kada ti ovih ponestane. Znam da je dosadno, draga, ali prestara si za sapun i vodu. Na kraju ćeš mi biti zahvalna.
Nakon dugog savjetovanja s gospođom iz Clarinsa – a Kate kao Kate rekla joj je da se ona, Kate, osobno koristi Sislevjevim preparatima, ali da bi oni bili prejaki za mene te da je Clarins – dobar za tinejdžere – Kate me je povela do Chanelova pulta. – Ako se moraš šminkati, uzdah-nula je, – onda barem rabi prave stvari. Ne želim da izgledaš flundrasto poput Tamsin. Narav-no, još si premlada, ali kupit ćemo tuš za oči i maškaru, za izlaske.
Ubacila je proziran puder i, na moje zaprepaštenje, žarko crveni ruž za usne (»Crveno je kla-sika. Sve ostalo je obično, osim Vezelina – iako je, upamti, Eight Hour Cream od Elizabeth Arden najbolja mast za usnice koja postoji) i to je bio početak moje doživotne ljubavne veze s luksuznim dijelom tržišta kozmetičkih proizvoda. Osim činjenice da uz pomoć šminke izgleda-te bolje, volim i glamur kozmetike, pakovanja, nazive (coromandel crvena, vamp, schiap). A tko ne voli? Pa Stella, na primjer.
Smatrala sam je pomalo zaostalom ili u najmanju ruku jezivom babom koja preživa leću, grli stabla i plete si odjeću od recikliranih hulahupki. U jednoj sam fazi, zapravo, čak skupljala hra-brost da joj održim predavanje o priklanjanju stereotipnom, patrijarhalnom shvaćanju ženske ljepote, ali se to nikada nije dogodilo. Stella ne želi ništa dokazati time što se ne šminka. Sada kad sam je upoznala sumnjam da joj je ikada palo na pamet staviti na usnice ruž.
Kako god bilo, kada sam je upoznala, okruženu djecom koja nisu bila njezina, postavljala je neku vrstu drvenog okvira za penjanje. Pozdravila me je, uputila Jacku umilan pogled, a zatim sa mnom čavrljala o igraonici dojeći trogodišnju Joy. Nisam pristalica dojenja kada djeci već jednom izrastu zubi, ali Stellom sam bila fascinirana i još uvijek sam. Ona je moja dijametralna suprotnost – od onih osoba za koje obično čuvam svoj najdublji prezir. Ipak, malenim, sićušnim dijelom sebe voljela bih biti kao ona.
***
Njezin dom, naravno, prije pripada Cotswoldsu nego Crouch Endu. Stari popluni i pokrivači sašiveni od krpica, prebačeni preko naslona kauča što ga je izgrebla mačka, poljsko cvijeće u bezobličnim keramičkim vazama, na zidovima slike u blatnim bojama Farrow&Ball, stila koji pomalo podsjeća na blumsberijevce. Stellin je vrt guštara sljeza i potočarke, a poveći dio zau-zima povrće. Njezina je kuhinja raj za kućanske aparate Aga. U kupaonici ima kadu od lijeva-nog željeza i goleme ružama oslikane vrčeve za vodu, po čemu bi se zaključilo da po vodu od-lazi na malen čaroban izvor, umjesto da je toči iz vodovoda.
Zbog svega toga trebala bih dobiti ospice – taj look djeluje lažno u urbanom središtu sjever-nog Londona – ali, protiv svoje volje, obožavam ga. Što je još teže objasniti, vole ga i Jack i Charlie, koji su, kada smo kod nje, neobjašnjivo tihi, kao bubice, i ne zanovijetaju zato što se igrati mogu samo drvenim igračkama i slikovnicama za bojenje – budući da Stelli ne bi palo na pamet da ima PlayStation, jednako kao ni da za večeru golim rukama rasčetvori živu kokoš. Osim toga, ona ne vjeruje u televiziju. Veselje za Joy i Sadie puzzle je prije spavanja, a ne Toy Story na videu.
Sjedimo u kuhinji dok Stella podgrijava juhu i domaći kruh koji je ranije ispekla. Vodimo vrlo čudan razgovor, Stella i ja. Obzirna sam prema njoj. Pretpostavljam da se uz nju osjećam zaštitnički. Sigurno je da se uz nju kontroliram. Dok na primjer ja i Amber razgovaramo o tome bismo li mogle imati ljubavnika ili ne – pa zaključujemo da ne, ne bismo, jer bi to između osta-log značilo pred nekim novim i nepoznatim izložiti svoj gumasti trbuh – Stella i ja vodimo sr-dačne razgovore o školi, vrtu, kolačima, aditivima u namirnicama. Ona je tako materinski tip da uhvatim sebe kako se prema njoj ponašam onako kako sam se ponašala prema nemoguće srda-čnoj majci jedne školske prijateljice kada mi je bilo trinaest godina. Nikada mi u životu neće biti jasno zašto je Stellu njezin muž – koji je zbrisao sa scene u vrijeme kada sam je tek bila upoznala, a Sadie mora da je imala oko godinu dana – uopće napustio.
U zadnje vrijeme osjećam se čudno i ne mogu suvislo razmišljati pa zato, prekinuvši razgo-vor u stilu plemenite udovice, prirodno pun poštovanja, odlučim upitati je: – Zašto te je Mark ostavio, Stella? Ne razumijem. Da sam se ja oženila tobom, nikada te ne bih napustila.
– Oh, srce si, kaže Stella. – Otišao je jer sam ga varala. Gledaj, ovo je zeleni minestrone iz prve kuharice River Cafea. Bilo bi mi draže da ne navode količine kao za restoran, ne misliš? Pa, pretpostavljam i zato što mi nije bilo prvi put. Može li Jack jesti velikom žlicom? Možeš, srce, ili bi radije žličicu?
– Žličicu molim, hvala, odgovori Jack, tajanstveno dobivši napadaj besprijekorno uljudna ponašanja. Stella mu doda žličicu i otpravi djecu u sobu za igranje.
Jedva mogu govoriti, u šoku sam. – Varala si ga? Kako to misliš, varala? Ti nisi u stanju va-rati!
– Ne jednom, odgovori Stella. – Sadie nije Markovo dijete, razumiješ.
– Isuse! Nisam znala – mislim, nisam mogla pretpostaviti. Ti – i ljubavnik! Isuse!
Stella se smije. – Stalno se događa. Zar se tebi to još nije dogodilo?
U glavi mi je čudan osjećaj, vrućina, a osjećam i slabost u želucu.
– NE! – poviknem. "Naravno da ne. Ne bih mogla – ne želim. Ne bih nikada mogla to učiniti Robertu. – Srce mi lupa i šok koji osjećam nije u razmjeru sa Stellinim otkrićem. – Što se do-godilo? – upitam, otpivši gutljaj vode. – Ja... pa, žao mi je što zvučim tako, hm, malograđanski. Ali mislila sam da ste se vas dvoje razumjeli, da ste bili bliski.
– Dogodilo se to da je meni bilo dosadno, odgovori Stella. – Probudila sam se jedno jutro i učinilo mi se da moj život nije ono što bi trebao biti. Voda, sok ili liker od bazge? Domaći je.
Dio mene najradije bi pao u komu, naravno – nije baš svaki dan da ti najzdravija prijateljica prizna kako je serijska jebačica. Drugi dio mene, prirodno, umire od znatiželje. A treći se osjeća vrlo nelagodno, jer mi je Stella otela riječ iz usta, kao što bi rekao dobri stari Meatloaf. Mislim, kako često se događa da vam netko u lice doslovno citira vašu tjeskobu? I – Isuse – kakav sam ja sadist kada mi u trenucima krize Meatloafovo djelo pada na pamet?
Stella se smije. Ona se, zapravo, meni smije. – Vrlo si staromodna, Clara, kaže. – Nikada ne bih to pomislila. Od svih ljudi da si baš ti tako šokirana. Pojedi juhu. Ohladit će se.
– Ljubavi, doviknem Charlieju u drugu sobu, – odvedi Jacka i djevojčice u vrt. Možete tamo dovršiti ručak. Napravite si piknik.
Sve četvero pokupe se vrlo polako, krajnje pažljivo držeći posudice s juhom, trudeći se da je ne proliju. Odjednom se slomim od pogleda na ta četvera krhka mala leđa koja odlaze i moram si ispuhati nos.
– Clara, saberi se, nasmiješi se Stella. – Trebaš dobiti menzis? Kapi echinacee vrlo su djelot-vorne. Dat ću ti ih. Imala sam ljubavnike. Razumiješ, i što onda? Nisam samo ja takva.
– Ali ti si udana, odgovorim plaho. – Bila si udana. Mislim, jesi li se udala u crkvi? – osje-ćam se kao da mi je dvanaest godina.
– Da, udala sam se u crkvi. Molim te, Clara, nemoj mi samo reći da si nekakva religiozna luda? – Sada se doista smije, mašući glavom od nevjerice, kao da ću iznenada rastrgnuti majicu i otkriti istetovirano Presveto Srce Isusovo od pola metra.
– Pa ne, naravno da ne. Mislila sam više na tvoja obećanja. Mislim, ponekad se molim... .
– Što!
– Oh, za ime Božje, Stella – ne želim reći da provodim sate na koljenima recitirajući kruni-cu. Mislim, ako istinski, istinski želim da se nešto dogodi ili ako očajnički želim da se ne dogo-di, ja se, hm, pomolim. Odnosno, na neki način prijateljski razgovaram. Znaš. Molim te, molim te, molim te, nemoj da se ikada išta loše dogodi mojoj djeci. Molim te, molim te da ne obolim od raka i umrem i ostavim ih. Na to sam mislila.
– 'Molim te, molim te da ne obolim od raka'? – Sada Stella izgleda uzbuđena, primijetim pomalo uzrujana, iako me to i zabavlja.
– Pa da, očito. – Nestrpljivo slegnem ramenima. – Ne želim umrijeti od raka i ostaviti dječa-ke bez majke.
– Pa ne. Ali zašto bi?
– Oh, ne znam, odgovorim, prilično razdražena. – Zašto bi itko? Događa se, znaš, bez nekog očitog razloga. A ja bih radije da se ne dogodi meni. Zato se ponekad pomolim. I, dodam pob-jednički, – očito djeluje. Jer evo me, tu sam, cijela i bez kvržica. To je dokaz.
– Ako ti kažeš, draga. Naravno, uvijek bi mogla prestati pušiti, uzvraća Stella, glasno se na-smijavši.
Počinjem se živcirati, dijelom jer ima potpuno pravo. Promiješam juhu u tišini.
– Što se dogodilo? – upitam, ne mogavši izdržati.
Stella iz smočnice vadi kolač od malina. – Rekla sam ti, kaže, čudno nezainteresirana, kao da govori o poznanici prije nego o sebi. – Dosadilo mi je. Upoznala sam jednog muškarca. Popod-nevom bismo se žestoko seksa-li – sjećaš se kad mi je sestra pomagala oko Joy. Neko je vrije-me bilo uzbudljivo, to da me netko toliko želi. Viđali smo se – kako se ono kaže – skrivećki. Osjećala sam se kao tinejdžerica.
– Otrcane fore, kažem neljubazno.
– Da, pretpostavljam, odgovori Stella ravnodušno. – Želiš li šlaga? Ali nisam mogla prekinu-ti. Volim muškarce. Naravno, voljela sam i Marka. Uvijek mi je seks više trebao nego njemu. Nije trebao saznati.
– Ali je.
– Ne, ispočetka nije. Ali kad se dogodilo treći puta zatrudnjela sam. Nisam željela pobaciti. Volim djecu. Tako da sam mu rekla. Upitao me je li mi to prva veza, a ja sam rekla ne, treća. Pokušao je ostati još neko vrijeme, ali nije mogao podnijeti. Rekao je da ga Sadie stalno pod-sjeća na to. Kao što si sama rekla, otrcano. Tako je on otišao i evo me.
– Što se dogodilo sa Sadienim ocem?
– Oh, on nije nikada saznao. Studirao je u Londonu preko ljeta, radio svakakve poslove. Bio nam je došao srediti vrt, i tako smo se upoznali.
– Narajcani Mellors u gospinim odajama, kažem deprimirano. – I nikada mu nisi rekla?
– Ne. Kakvog bi smisla imalo? Imao je dvadeset jednu godinu i studirao je. Zašto mu uništiti život?
– Pretpostavljam. A Sadie?
– Sadie ima dvije godine i presretna je. Ja sam dobra majka, Clara, bolja od mnogih. Meni su moja djeca sve. Zašto me tako osuđuješ? Uostalom, ti si htjela znati. I rekla sam ti. Nije važno. Ja sam sretna, a i djevojčice su. Zašto bi to bio problem? Otvori oči, Clara. Nisam ja prva kuća-nica kojoj je bilo dosadno. Uostalom, doda oštro me pogledavši, – nisam ni zadnja.
– Ako ti je dosadno, kažem pompozno, – ne znači da treba juriti naokolo i spuštati gaćice.
– Ne, odgovori Stella, opet se smijući. – Uvijek ti ostaje makrame.
Vozeći se kući, prisiljena sam razmotriti sve izvjesniju mogućnost da sam staromodna i zao-stala. Jesam li doista jedina osoba koja je – budite mu vjerna, dio iz ceremonije vjenčanja, shva-tila ozbiljno? Jesam li zato smiješna7. Čini mi se kao da se sve odvija pod šifrom koju ne uspi-jevam odgonetnuti. Sve je okrenuto naglavačke, sve je nepovezano. Sve je iskrivljeno – ja ne bih trebala biti od onih kojima dovikuju: – Trgni se, bakice! – Mislim, ja sam svjetska žena. Znam da ljudi imaju avanture. Znam da se brakovi raspadaju. Imam dva očuha, tri ako se Kate doista uda za Maxa. A i ja teško da sam prije udaje za Roberta bila ono što obično zovu nevin cvijetak. Uvijek kada čitam o ispitivanjima seksualnog života u ženskim časopisima iznenađena sam, ruku na srce, jadnim brojem muškaraca s kojima su žene bile. Čini mi se da je nacionalni prosjek nešto oko četiri. Četiri! Ja sam s četvoricom bila na prvom semestru na fakultetu. Pret-postavljam da sam zato duboko licemjerna kada Stellu nazivam flička. Ali ja sam barem bila flička koja se nije vezivala, što je, podsjećam samu sebe, nešto sasvim drugo. Ima razlike – zar ne? – između odlaska u krevet s nekim zato što sunce sja pa zvuči dobro valjati se u visokoj travi i toga da prevariš muža jer to popodne pada kiša? Oh, kako ljigavo. Tko želi biti seksualno inkontinentan?
Parkiram djecu pred Bug's Life i odmarširam u dnevnu sobu. Okružen subotnjim tiskom, Robert je zabio nos u Hello!.
– Želim da znaš, kažem, – da bih te najprije ostavila. Da želim imati vezu, najprije bih te os-tavila.
– Udala se ona ružnjikava iz Corriesa. Ne znam tko joj je šivao haljinu, ali ne pristaje joj. Bog. Je li bilo dobro na ručku? Gdje su moji dječaci? – Robert zuri u mene kao da plod njegove strasti skrivam u svojim prostranim, praktičnim džepovima.
– Dolje su. Roberte, slušaj me. Ne bih te varala i prljavo igrala. Rekla bih ti. Rekla bih: 'Roberte, volim nekog drugog' i prva otišla. Dobro, možda bih to drugačije sročila. Ali u sva-kom slučaju ne bih te varala.
– Ne bi?
– Ne, Roberte. Sigurno te ne bih varala.
– Dobro, to je utješno. – Robert mi se smješka kao da sam rekla nešto strašno veselo.
– Zašto se tako smiješ? Isuse, Roberte. Dođem ti i kažem – vrlo nježno, zapravo – da te ne bih prevarila na nekakvom odurnom uskom krevetu, vjerojatno na najlonskim plahtama i mad-racima natopljenim znojem stotina ljudi i sa smradom sperme u zraku...
– Kako bijedno, Clara. Misliš li pobjeći s 'beskućnikom'? – upita Robert citirajući Charlieja. – Mislio sam da si ti više djevojka za apartman u Claridge's.
– Kamo god da pobjegnem, kažem, na izgled nesposobna za normalan govor, – bit će to čiste savjesti. Bilo bi, želim reći. Hipotetski. Kad bih pobjegla. Što neću, jer te, em, jer, em. Jer te volim.
– Doista? – upita Robert, još uvijek, očito se boreći da ne umre od smijeha od neke samo njemu dokučive šale. – Kako slatko. I ja tebe volim.
– Strašno?
– Molim?
– Mislim, kako me voliš? Strasno ili kao kućnog ljubimca?
Robert prasne u smijeh. – Ti si zbilja nešto posebno, Clara. – Uozbilji se. – Volim te strasno. Boli me kad nisi u blizini. Vučem se naokolo zavijajući poput ranjene zvijeri. – Sklizne s kauča i počne se grčiti na podu zavijajući. – Ovako. Dogodilo se to dok si bila kod Stelle. Bio sam sav, da ne ulazimo u detalje, izvan sebe. A sada imam nekoliko stvari koje bih trebao napraviti. Možeš li ti dati dečkima užinu?
Zbunjeno buljim u njega. Nikada u životu nije mi pomogao dečkima pripremiti užinu.
– Dobro, kaže Robert bezrazložno. – Dobro.
Ustane i površno mi izmasira ramena. – Usput, imaš nekoliko poruka na sekretarici.
Dug i teatralan način da mi ne kaže – kao kućnog ljubimca.
Araminta je ostavila poruku kako je Dunphy pristao da ga intervjuira Niamh Malone u Dub-linu, hvala Bogu, što znači da sam se izvukla, barem što se krivnje tiče. Jedna je poruka na francuskom. Nju izbrišem – krivi broj. Dvije su od Kate: – Za ime Božje, Clara, gdje si nestala? Smjesta me nazovi. – Jedna je pak od Tamsin, koja bi željela popričati, a jedna od moje sestre Flo. Pretpostavljam da bih trebala nazvati Kate.
Prije toga, međutim, obuzme me neodoljiva potreba da se ispružim na trenutak. Moram raz-misliti. Mislim, ne možeš prezirati prijatelje ako vode privatan život kakav ti ne odobravaš. Na stranu sve, ono što Stella radi sa svojim životom mene se uopće ne tiče. Tko sam ja da se tek tako postavim kao moralni arbitar? A ima i pravo: bolja je majka nego što ću ja ikada biti. Zašto me
je onda pogodio naš razgovor? Jer sam očekivala da je savršena, pretpostavljam. Željela sam vjerovati da ima ljudi kao ona i da su oni nadomjestak za ljude kao što sam ja.
Ali ona ipak postoji, kažem sama sebi ljutito. Ona je još uvijek ista – i dalje mačka od gline, iako ne nužno uškopljena. Ne znam. Ne znam što misliti. Uz Stellu sve izgleda jednostavno – čak i nevjera. Možda i jest. Možda su svi u tome osim mene. Telefon zazvoni.
– Tu si, Clara. Kako možeš biti tako lijena i ne javljati se na telefon.
– Kate! Bila sam vani. Dogodi se i da nisam kod kuće, znaš.
– Doista? – Kate probavi tu iznenađujuću činjenicu, a zatim promrmlja: – Sam Bog zna ka-mo odlaziš.
– Bila sam kod Stelle na ručku.
Kate počne prodiku. – Je li Stella ona hipijevka koja se ne pere? I, draga moja, znaš da ne bi smjela ručati. Već sam ti ranije rekla – jedeš jednom na dan i to odlično funkcionira. Ja sam za ručak pojela jednu zelenu jabuku. Divna voćka, jabuka. Tako zelena. Tako svježa. Bila je to samo obična jabuka, ali za mene – prava gozba.
Svakog trena osjećam se sve umornije. Naslonim se na jastuke.
– Što si trebala, Kate?
– Usput, pričala sam neki dan s Lady Dalston i ona se naprosto rastopila na Hayevoj dijeti. To bi ti trebala probati.
– Da. I to je bilo sve? Još jedna dijeta?
– Jako si neprijazna, Clara. Nadam se da si sa svojim mužem ljubaznija nego sa mnom. Ne, nazvala sam te da te u utorak pozovem na ručak, da upoznaš Maxa.
– Naravno. Može.
– U Ivyju, u jedan sat. Pokušaj izgledati pristojno, Clara. Obuci haljinu.
– Bog, Kate.
– Imaš li ženske probleme? – upita Kate.
– Ne, u kurac, nemam. Vidimo se u utorak. Bog.
– Gospode Bože, tvoja prostačka narav, odvrati Kate. – Bog.
Moram priznati da sam – izmorena, izmorena, kao onaj komad iz Tennysonove pjesme – ne onaj koji kaže – zle su me stvari zadesile, što je sigurno razveseljavalo učenike na satovima engleskog, a moglo je poslužiti i kao odličan, književni, elegantni, izgovor za bježanje sa satova plivanja. Kako bilo, ne ta pjesma, ona druga. Ona umorna. Nije mi jasno zašto tuđu nevjeru doživljavam kao osobnu uvredu, ali tako je. Mislim, ulažem jebeni napor, umjesto da jurim naokolo iz jedne ljigave veze u drugu i ako ja u tom uspijevam, onda može svatko, za ime Bož-je. Nije da želim zvučati ogorčeno ili nešto slično...
Kad smo već kod slabića koji rado spuštaju hlače, krajnje je vrijeme da odem na ručak s Na-omi, koju će, zbog one budale od Richarda, prijatelji odsada zauvijek zvati jadna Nomes (za razliku od bogate Elves, pretpostavljam). Pitam se je li već saznala o Richardovoj avanturi s curom s aknama. Nadam se da nije. Ne mogu podnijeti pomisao da bi se Naomi mogla uživjeti u ulogu ostavljene supruge ili patnice. Mogu je zamisliti – faunovski pogledi, stisnuta (iako pomalo drhtava) gornja usnica, krajnji očaj kojim bi bila sposobna potpuno se i ne bez smisla uhvatiti u koštac sa životom, na način kakvim se u ratu dobivaju medalje, blijeda naznaka re-dovničkog vela oko glave. Pretpostavljam da bi takav pristup mogao imati učinka -stoicizam i tihi prijekor – iako moram priznati da bih se ja na njezinu mjestu (u cipelama Ferragamo, ravne pete, kruta grosgrain mašna) uvijek opredijelila za smušenu, potpunu histeriju.
Nijedna od ovih misli nije dobra za Doris Day u meni, koja je zadnjih dana, skakućući u ka-riranoj haljinici, izbila na površinu. Mrzim taj dio sebe, ali ne mogu pobjeći od Doris, niti ona od mene pa sam već odustala od nastojanja da je se riješim. Doris u meni – dobar dan, drveće! dobar dan, nebo! dobar dan, em, planino! – neizbježna je popratna pojava moje porodične situ-acije. To se događa kad vam je najbliža porodica zamršena masa razvoda i rastajanja. Na koncu, duboko u sebi, poželiš biti onaj koji će prekinuti tradiciju (mučeći se zarobljen uz Doris, ne pomišljaš da nitko od tvoje rodbine, lude, zle ili jadne kakve već jest, nije planirao da se rasta-vi).
Doris je odgovorna za moju fiksaciju da budem majka svoje djece i ničije više, da budem udana za svog muža sve dok nas smrt ne rastavi. Ona me tjera da budem uredna, da budem sre-dište svoje obitelji. Ponekad zbog nje čak pomislim kako mi ne bi smetalo da budem žena iz predgrađa. Očito, Doris je često u raskoraku s ostatkom mene ili barem onim dijelom koji puši i pije te povremeno provede sretnih pola sata odsutno brišući suđe i razmišljajući kako bi bilo ljubiti se s neznancem kojemu se zaista, zaista sviđam i koji stenje od požude pri pomisli na ljubljenje sa mnom. Pod uvjetom da takvog ima. I da ga poznajem. Hipotetski.
Kada je Doris posebno jaka, tada ponekad vežem vrpcom kosu na zatiljku i hodam naokolo odjevena u pregačicu (što loše, vrlo loše izgleda na ženi koja nosi br. 46, logično) razmišljajući bi li bilo komplicirano smutiti kolače za užinu i pjevušeći za sebe: – Dođi k meni, dragi. I baš će se to sada dogoditi. Vrijeme je, očito, da je zaustavim na samom početku, bez oklijevanja.
Nešto drugo ju je zaustavilo umjesto mene. Telefon zazvoni. Zove me moj očuh – odnosno moj bivši bivši očuh, da budemo precizniji.
– Zdravo, Clara, kaže. – Kako si? Vrlo dobro, vrlo dobro, nastavlja ne čekajući moj odgovor, što je razumljivo, budući da bih ionako odgovorila – pod utjecajem Doris ili ne – dobro.
– Dečki su u redu? – upita. – Robert?
– Dobro je.
– Fiiino. Slušaj, trebamo te ovdje.
– Zaista?
– Apsolutno, kaže Julian.
Pokušavam zamisliti. Pokušavam zamisliti kako bi bilo da je to istina: trebamo te ovdje. Kao da kaže: nedostaješ mi ponekad. Ili: volim tvoju djecu. Trebamo te ovdje.
– Klan se sastaje, izgleda, kaže Julian.
– Oprosti? Nisam razumjela.
– Klan se sastaje. Preko vikenda. Mala svečanost.
– Kako lijepo, odgovaram plaho. Sastanci su klana sastanci bez kojih mogu. – Što vi – mi – slavimo?
– Francisovo krštenje, odgovori Julian. – Mislio sam da bismo trebali proslaviti. Prvi unuk i sve to.
Znam da on nije moj biološki otac, ali Julian me je odgojio. Ja imam dvoje djece, želim ga podsjetiti, pa iako nisu zaista njegovi unuci, moji ga dječaci vole kao da jesu. Uvijek kad mi Julian kaže da je Francis njegov prvi unuk, moje se srce zgrči. Iako je to istina.
Ne želim ići. Ne želim da me podsjećaju kako nisam među prvima. Ne želim da se moja dje-ca pitaju zašto je Francis u Julianovim očima toliko posebniji, toliko vredniji nego što će oni ikada biti. I ne želim mrziti Francisa koji je samo malo dijete.
– Ako dođeš u petak navečer, Clara, doći ću po vas na kolodvor. Javi mi kojim vlakom...
– Julian. Julian, ne znam da li ćemo moći. Moram razgovarati s Robertom...
– Naravno da ćeš moći, kaže Julian. – Nazovi me da mi javiš kojim vlakom stižete. Doviđe-nja.
Poklopila sam slušalicu i zagledala se u prazno. Lijepo je kod Juliana. Živi u veličanstvenu georgijanskom zdanju u srcu Somerseta. Ima vrtove (u množini). Julian ima poslugu koja će vam odnijeti prljavu odjeću, oprati je i izglačati, namjestiti krevet i svaki dan u vašu sobu doni-jeti svježe cvijeće, poput vrlo vrijednih malih vilenjaka ili miševa. Ima veliku knjižnicu, vatra u kaminu plamti u svakoj sobi, a ima na svakom stolu i crvene lakirane posude s karamelama. Ima kuhara, koji je potpun promašaj, budući da mu je najdraže jelo kuhana šunka – dobra en-gleska hrana, kako on kaže, – ne ona cifrasta jela.
Svejedno mi se ne ide.
Na stranu moja emocionalna dobrobit, ima drugih kvaka, priroda na primjer. Priroda i ja, re-klo bi se, nismo baš kompatibilne. Prirode ima jebeno puno, a prodavaonica jako malo. Više bi mi se sviđala nepregledna polja ustalasala žita kad bi usred svakoga bila barem jedna sićušna trgovina. Ništa pretjerano luksuzno: mislim na poneki malen, nenametljiv butik s potrepština-ma, prije nego na, recimo, golem Harvey Nicks. Malen kiosk s ruževima, tako nešto ili, recimo prodavaonica podloga za ten koja nudi i naušnice.
A možda i da ima manje krava? Jer iako umiljate četveronošce mogu cijeniti u estetskom smislu – zaista su vrlo lijepe sa svojim crno-bijelim uzorcima pomalo u stilu osamdesetih, a i doimaju se poput back pjevača za Specials – zabrinem se kada im stojim preblizu. Krave znaju izgledati kao da vas potpuno ignoriraju dok klipšu poljem, a onda se iznenada skupe u stado i u sekundi ugledate desetke njih kako kreću ravno prema vama, možda ne baš agresivno, ali ni isijavajući kršćansku dobrotu. Krave – a to im je zajedničko s vrlo glupim ljudima – mogu u tisućinki sekunde promijeniti izraz iz tupe dražesti u žestoku pakost na način koji (nasreću) ne uspijeva ostalim sisavcima.
Osim toga, ja jedem govedinu. Tako da se, kada sam u društvu krava – a to je kod Juliana većina dana— pitam mogu li one namirisati onih nekoliko odrezaka koje sam pojela tijekom godina. A kad grupna akcija krene – kad počnu nasrtati na mene poput gomile tromih, glomaz-nih psihopata – uvjerim se da mogu, da su superosjetljivi njuškači spremni na osvetu, spremni da za primjer drugima nasrnu na smrdljivog mesoždera među njima. I tada me, razumljivo, obuzme panika i počnem trčati mahnito, gazeći po hrpicama koje su ostavile podle krave, ska-čući preko ograda i (oh, sramote) skvičeći od straha, sve dok ne stignem do kuće gdje šmrkom moram isprati cipele. To je kod Juliana gotovo ritual, kojemu se ne radujem previše.
Kate je bila udana za Juliana petnaest godina i on je otac Evie i Flo. On je i, iz prethodnog braka, otac Hester i Digbyja – slijedite me? – i trenutačno očuh Jasmine.
Imala sam šest godina kad su se Kate i Julian upoznali, a dvadeset jednu kad su se razveli. Moj pravi otac, Felbc, nije baš imao veliku ulogu – otišao je u Kaliforniju 1968. g., pustio bra-du, kupio bicikl, a oglasio bi se, razglednicom, jednom ili dvaput godišnje – i zato bi bilo poš-teno reći da me je Julian odgojio. Hester i Digbyja odgojila je njihova majka, tako da ih nismo često viđali.
Čudno je to, razvod. Jednog trena – odnosno jedno desetljeće, u biti, nečiji ste pastorak, pra-vo posvojče, dijete po obitelji, ako već ne po krvi, a sljedeće – pa, sljedeće niste ništa. Teško je zato znati kako se ponašati na duge staze, jednom kad prestanete plakati (jer plačete – ona vrsta nefotogeničnog ua-ua plakanja koja podrazumijeva šmrcanje, jecanje i nateklo lice).
Sjećanja su problem, pretpostavljam. Sjećanje na sve nas zajedno – mene, Evie, Floe, Kate, Juliana – dok se smijemo jašući na ponijima u Lake Districtu na primjer. Sjećanje na mene, kad sam se s petnaest godina opila jabukovačom i Juliana, smrknuta lica, ali nježna srca. Sjećanje na to da mi je nedostajao, koliko god to sentimentalno zvučalo – ne da je Julian bio neki uzoran otac, ali svejedno. Barem je bio dobar.
Jasno mi je da se on, na nesreću, ne želi na to podsjećati, dijelom jer je razvod s Kate redefi-nirao pojam gorčine. Zbog takvih sjećanja mogla bih se osjećati prokleto čudno kad se pripita nađem za Julianovim stolom za blagovanje Armitage. Već je stol problem za sebe, budući da je nov i nepoznat, a ne stol moga djetinjstva. Julian je kuću kupio nakon razvoda s Kate, tako da iako izgleda donekle poznata – tepiha, zdjela i nešto porculana uz koje sam odrasla ima još tu i tamo – u biti je to tuđa kuća, kuća koja nema ništa sa mnom. Više od hotela, a manje od doma.
Ipak nastojim i uspijevam odagnati ovo preispitivanje. Ako si u nedoumici, kreni naprijed, kažem uvijek, stupajući velikim koracima i pretvarajući se da točno znaš kamo ideš.
Sve će biti u redu. Mala proslava krštenja neće me ubiti. Bit će u redu. Volim Juliana. A on, zauzvrat... ma, nije bitno. Robert će me držati za ruku i sve će biti u redu.
Jack se s neskrivenim neprijateljstvom zablenuo u svoju zobenu kašu.
– Grudice, kaže. – Grudaste grudaste grudice.
– Od njih možeš pošiziti, kaže Charlie.
– Da, odgovori Jack, – možeš. Mogu dobiti Frosties?
– Ne, zarežim, pljusnuvši pastrami na kruh sa sjemenkama, Charliejev ručak u školi. – Sto godina sam je pripremala i bilo bi mi drago da je pojedete. Ili barem pokušajte. Zobena kaša je super ukusna. To je hrana za mišiće. Batman plače ako mu mama svako jutro ne pripremi zobe-nu kašu.
– Batman nema mamu, kaže Jack. – I Batman nikada ne plače, ludice. – Počne se smijuljiti od glupave pomisli na plačljiva Brucea Waynea.
– Svatko ima mamu, krele, kaže Charlie. – Svi dolaze iz maminog trbuha.
– Zaista? – upita Jack, fasciniran. – Čak i Batman? 'Ko te tamo stavi?
– Tata, odgovori Charlie znalački. – Tata da sjeme mami. Ti si bio sjeme. Malecko sjeme.
– Nisam! – kaže Jack. – Ti si bio glupo sjeme. Ja sam bio fora beba-kauboj s fora pištoljima. Ma – ma, Charlie kaže da sam bio sjeme.
Oba dječaka s iščekivanjem zure u mene. – Bili ste neka vrsta sjemena, odgovorim neodre-đeno, pitajući se je li 7.45 ujutro pravo vrijeme za ovakvu raspravu. – Svi smo bili neka vrsta sjemena.
– Ovakva, kaže Charlie autoritativno, mašući staklenkom prastarih suncokretovih sjemenki koje sam jednom kupila oponašajući Stellu – sjemenčice umjesto kolačića, puno su bolje za zubiće. Nepotrebno je reći kako su pokrenule cijelu lavinu odgovora – ne.
Odgovorim: – Hmm.
Dječaci se sa zanimanjem zagledaju u sjemenke, zatim u moj trbuh (moram raditi trbušnjake, moram raditi trbušnjake), a ja zaposleno trčkaram naokolo, teatralnije nego inače, tražeći što bih stavila u njihove kutije za ručak, nadajući se kako će opća strka biti dovoljna da zatre njiho-ve istraživačke namjere. Nasreću, Charlie sklizne sa stolca u potrazi za svojim kazićem, a Jacka zaokupi Solid Torso Action Man na poleđini kutije zobenih pahuljica, pa tako obojica zasad zaborave nastaviti razgovor o sjemenu.
(Ja sam o razmnožavanju štošta naučila kad mi je bilo sedam godina iz knjige koja je, čini mi se, bila namijenjena starijoj djeci – ili možda čak studentima medicine – a kupila mi ju je Kate. Kate se, s pravom, užasava sentimentalnosti, a ta je knjiga bila neka vrsta udžbenika iz biologije, prepuna shema nabubrelih penisa u erekciji, koji su izgledali, sjećam se da sam tada tako mislila, poput veoma ružičastih, najvjerojatnije ofurenih lemura. U mojoj knjizi ljubavni čin bio je prikazan s pomoću dijagrama sa siluetom žene (ružičasto) i siluetom muškarca (pla-vo) što leži na njoj. Jasno je bilo prikazano kako njegov membrum virile penetrira u ženu. Kako su to bili samo obrisi, nijedan od naših sretnih protagonista nije imao lice, a budući da su bili tek crteži, nisu uspjeli ni približno naznačiti kako bi se u sličnoj situaciji trebalo ponašati. To je bio razlog zašto sam, na veliku nelagodu Johnnyja Edwardesa, koji me je razdjevičio, uvijek vjerovala da za seksanja, nakon penetracije, oboje trebamo mirno ležati. Mislim da ću se zasada držati objašnjenja o sjemenu.
Deset minuta kasnije, umotani u kapute, Charlie i Jack spremni su za Naomi, koja je ljubaz-no ponudila da ih jutros odveze u školu. Nismo se uspjele vidjeti zadnjih tjedan ili dva, samo smo si mahnule iz auta i jučer nakratko pročavrljale preko telefona. Bilo je dana kad je bolje izgledala, s tim da ona jutros izgleda kao što ja inače izgledam ujutro, tj. kao anti ona: podignu-ta masna kosa, ni traga od šminke i crvenilo oko očiju koje u njezinu slučaju sugerira da joj muževa nevjera više nije tajna. Kaže mi: – Kako si, Clara? – tužnim glasom i ja je poželim za-grliti. Umjesto toga – jer što ja znam, možda tako izgleda zato što se otrovala hranom, a ja je nipošto ne želim ispitivati pred djecom – pozovem je da sutra dođe k meni na ručak. Htjela sam je već danas pozvati, ali danas je dan za Kate i Maxa. – Vrlo rado, odgovara Naomi, skupljajući dječake. – Zaista bih voljela.
Nisam imala pravo što se tiče Naomi. Nema u njoj ništa stoičko dok na mršavim nogama te-turavo silazi stubama, noseći četiri kutije s ručkom i vodeći po dvoje djece u svakoj ruci.
Robert se vjerojatno šalio kad sam ga jutros pitala za Somerset. Možda ga nisam trebala pita-ti istog trena kad je otvorio oči, ali jučer navečer nisam imala priliku, a stvar me neugodno mu-či. Kako bilo, Robert je ležao poduprt jastucima, mirno razgledavajući sobu, što obično čini rano ujutro, promatrajući stare slike iz staretinarnica, koje sam ostavila naslonjene uza zidove, primjećujući starinske šalove nabacane preko naslonjača, nakit koji visi sa zrcala – promatrajući nered, jednom riječju. Dosada sam se uspjela oduprijeti njegovim nastojanjima da ogoli sobu, tj. da se riješi namještaja i sve oliči u bijelo. Robert kaže da bi to sobu pretvorilo u – oazu. Ja ne kažem ništa. Ali to će se pitanje opet postaviti i ja ću morati nešto reći, jer Robert zna biti vrlo uporan. Ne bih se iznenadila da jednog dana, u mojoj odsutnosti, dade preurediti sobu.
– Jučer sam razgovarala s Julianom, rekla sam. Htio bi da dođemo za vikend.
– Ne mogu, odgovorio je Robert.
– Slušaj, Roberte, krste Francisa. Bit će neka proslava. Znaš kako se čudno osjećam kad odem tamo.
– Nisam ja kriv, rekao je Robert. – I nije mi sasvim jasno zašto se čudno osjećaš – nikada ne moraš ni prstom maknuti kad si tamo.
– Roberte, rekla sam tiho. – Molim te. Puno bi mi značilo da ideš s nama.
– Ne mogu, Clara, ponovio je Robert, ustajući iz kreveta. – Mrtav sam umoran i moram mnogo toga obaviti.
– Kao na primjer?
– Svašta. Oprosti, Clara, sama to moraš riješiti.
Moram li? Večeras moram još jednom pokušati.
Tek što sam se pripremila za namakanje u kadi kada zazvoni telefon. Niamh Malone zove, žena koja je intervjuirala Sama Dunphyja za Panache. Trebaju joj izresci iz novina koje mi je časopis poslao. Ranije joj nisu trebali, kaže. Budući da obožava ples, zna sve o njemu, ali ako mi ne bi smetalo neka ih ubacim u poštu jer bi voljela provjeriti nekoliko stvari. Naravno, ka-žem, tražeći komad papira na koji ću naškrabati njezinu adresu.
– Zar nije predivan? – uzdahne Niamh. – Kakav šarmer.
– Misliš? – kažem. – Zezaš me.
– Ma kakvi, presladak je. I, Bože sveti, kako je seksi, doda Niamh, zvučeći, što je neobično za nju, nedvojbeno vragolasto. – Dao mi je pozivnicu za premijeru svoje nove predstave – znaš, londonsku premijeru. Doći ću samo zbog toga. Poslije je velika zabava. Imam i nekoliko poziv-nica za tebe. Da ti ih pošaljem?
– Nekoliko čega? – upitam glupavo.
– Nekoliko pozivnica, odgovori Niamh. – Sad sam ti objasnila, znaš, za predstavu, a zatim i zabavu. Ako mi Panache plati navrijeme, možda ću si moći kupiti jednu prekrasnu haljinu Joh-na Rocha, koju sam vidjela i koju bih htjela odjenuti. Crna je, vrlo jednostavna, s...
– Ne vjerujem, kažem, prekinuvši je. – Ne za haljinu, mislim. Haljina zvuči prekrasno. Ali mislim da si pogriješila, Niamh. Dunphy i ja nismo se baš dobro složili.
– Zbilja? – upita Niamh, iznenađena što je itko mogao odoljeti – figurativno govoreći – vr-toglavo zgodnom baletanu. – Čuj, svejedno – dao mi ih je i rekao da ti ih proslijedim.
– Sigurna si? – upitam, pomalo zbunjena.
– Pa da, kaže Niamh. – Poslat ću ti ih. Nemoj se brinuti – mislim da su pozvali oko 600 lju-di! Vidimo se onda na predstavi, zacvrkuće uzbuđeno.
– Em, da. Pretpostavljam. Možda. Vidimo se. Sretno s haljinom, kažem prije nego što spus-tim slušalicu.
Vrlo čudno, razmišljam u kadi. Možda Dunphy ima dojam da sam neki kritičar ili da pišem osvrte (nije previše pogriješio, jer bih briljirala u osobnoj kritici njega, umišljeni drkadžija). Ili ga možda nitko ne voli pa ne bi želio da na njegovoj predstavici bude previše praznih mjesta. Možda je opsesivni obratitelj koji izgara misionarskom strašću ne bi li se ljudi poput mene odu-ševili suvremenim plesom. Ipak, pretpostavljam da je, ako pozoveš 600 ljudi, vrlo vjerojatno kako će kroz mrežu skliznuti i poneki nepoželjnik.
Kako bilo, Kate. Već pomisao na predstojeću svadbu moje majke natjera me da utonem u mirisnu kupku i ostanem ondje dokle god moja pluća ne izdrže. Jako bih željela da Kate bude sretna. Ništa ne želim više od toga, zapravo. Ali Kate, kao i sve žene prije nje što su se serijski udavale, toliko voli ideju Ljubavi da zbog nje pravi strašne pogreške. (Uvijek sam mislila da osobe koje ulaze u seriju brakova nitko ne razumije. To su očajni romantici, zapravo, prije nego očajni avanturisti.) Ne mogu reći da sam u duši oduševljena idejom o Maxu, Amerikancu vi-dovnjaku. Tvrd je orah Kate u mnogim stvarima, ali i jako lakovjerna u ostalima. Iznenađujuće dobro procjenjuje ljude i neshvatljivo glupo nasjeda na njihovo laskanje.
Ipak, jedna od prednosti kada imaš trideset tri, za razliku od šest godina, jest da barem možeš braniti majčine interese, razmišljam zaposlena šamponiranjem. Moji detektori prijevare bolje su razvijeni od Kateinih. Preispitat ću tog muškarca i rezultate podijeliti s njom, za njezino i moje dobro. A sada je vrijeme za temeljito dotjerivanje. Kate mi nikada ne bi oprostila da se na ručku ne pojavim besprijekorno uređena. Zbog toga je Naomi odvela dječake u školu: znam se ja dob-ro izribati, ali mi treba minimum tri sata za sve ono u kupaonici. Nije čudo da potpun kozme-tički tretman uspijem izvesti svega dvaput godišnje.
Obožavam Ivy. Dolazim ovamo zbog užitka, za razliku od Kate, koja dolazi u ponoć i tjera ih da joj pripreme jaja i pomfrit, kao da je najduže popularni londonski restoran neki slatki mali lokalni birc. Volim kako miriše, po uspjehu, jajima Benedict i zabavi.
Jedna od mnogih nevjerojatnih stvari vezanih uz Kate način je na koji dominira prostorijom. Jednostavno ti privuče pogled, čak i u Ivyju, gdje je uobičajeno vidjeti pokoju zvijezdu ili poz-natu osobu. Sjedi sasvim uspravno na klupici, lica okrenuta prema dvorani, dok je njezin prati-lac, moj novi možda-budući-očuh, okrenut leđima (pozamašnim).
Prekrasna je Kate, pravi komad, nježne građe ispod glatke kože, nevidljivih pora, krupnih kosih sivih očiju, glatke sjajne kose, širokog osmijeha. Uvijek me podsjeća na jednu od zvijez-da francuskog nouvelle vague. Otmjena klasičnog izgleda, izvnserijska je. Da je malo viša – visoka je metar šezdeset pet – bila bi zastrašujuća: prelijepa, presigurna u sebe, jednostavno bi bilo previše. Ali ovakvu kakva je poželiš je zaštititi, zakloniti je. Što ću i učiniti. Jer iako me da popizdiš dovodi do ludila, ona jest moja majka.
Kate je danas obukla Jil Sander: mekana, krem bijela košulja koja se doima kao da je od tu-čene pjene, ispod mekana mornarskog kostima s hlačama koji izgleda seksi i gotovo prevelik, gotovo presvečan, na njezinu djevojačkom stasu (za nju se ne bi reklo da je Kineskinja lezbij-ka). Nalakirala je nokte, savršeni crveni bademi, i namazala usnice. Ne nosi nakit, osim golema zaručničkog smaragda.
– Izgledaš fantastično, Kate, kažem i dok se saginjem da je poljubim, zapahne me ugodan miris Mitsouko.
– Hvala, Clara. I ti izgledaš lijepo, odgovori Kate uz širok osmijeh. – Draga, vidiš, zar ne – uvijek se isplati malo potruditi.
– Tri sata, zapravo, odgovorim. – Ne baš malo.
– Da, dobro, kaže Kate. – Trebalo bi ti puno manje da redovito odlaziš na njegu lica i jednos-tavno svaki dan vodiš računa o sebi.
U međuvremenu otišli smo do Stelle. Znate kako vas ponekad neodoljivo privlači ideja živo-tnog stila za koji u dnu srca znate da je miljama i miljama udaljen od onoga što doista volite? To mi se događa kada čitam časopise za uređenje doma koje Robert donosi kući. Na primjer, znam sigurno da mi ništa nije mrskije od odvratno sladunjavog stila kućica u cvijeću – bum! usred grada. Komu je ikada trebao štednjak Aga u centru Londona (ili spaček, za ime Božje). Pa ipak se povremeno uhvatim kako u svojoj kuhinji poželim košaru od pruća, rukom oslikane šalice i bijelo-plavi pokrivač rukotvorinu. Zateknem se kako sa žarom promatram groteskne glinene mačke u izlozima dućana naziva kakav je Trnoružičina farma.
Stella je, pretpostavljam, moja glinena mačka. Stella je svetica – Stella, u biti, jest Majčin-stvo. Pa iako duboko u sebi ne želim biti kao ona, ima nešto moćno, gotovo vrtoglavo privlačno u njezinu načinu života. Stella doista živi za svoju djecu, oni su doista središte njezina svemira. Čini ti se da je prije njih samo hodala po vodi – prirodni porođaji, naravno – i da joj nikada, nipošto ne smetaju neprospavane noći, nedostatak sna, besmisleno ran početak dana već u zoru. Stella peče kolače dok su Joy i Sadie, njezine kćeri, u školi: pogača od integralnog brašna i slatki kruh s bananom, po uzoru na njezine integralne hipijevske dane. Poslije škole Stella tegli svoje cure na balet ili dramu, francuski ili plivanje, u svom izudaranom, prastarom spačeku. Svaku večer s njima piše zadaće. Nikada im ne čita najkraću priču prije spavanja zato što žudi na dvije sekunde ostati sama, s podignutim nogama, čašom vina i Ruth Rendell. Dapače, Stella je samohrana majka, što, ako mene pitate, uzdiže njezine vrline do onih kakve inače pridajem svecima. Ona je, pretpostavljam, potpuno nesebična. Uvijek se iznova čudim kako smo nas dvije prijateljice.
Kad sam prvi put srela Stellu, a bilo je to kad sam Jacka odvela u igraonicu s roditeljima ko-ju je ona vodila, djelovala mi je kao glupava krava. Lijepa je, iako na neki neuredan, boemski, način i više se oslanja na stvari koje nađe na rasprodajama nego na šoping u Vova-geu. Ne šminka se. Urođeno sam bila sumnjičava prema nenašminkanim ženama. Sve dok nju nisam srela, nikada nisam bila prijateljica nekomu tko nije imao ruž. Kao i ja, sve su moje prijateljice, i onda i sada, u prisnoj vezi s londonskim prodavaonicama kozmetike, pa sam uvijek smatrala da su žene koje to nisu vrlo sumnjive. Zašto se, u prvom redu, lišiti zadovoljstva da izgledaš bolje – osim, naravno, ako znaš da si pravi komad, što, pretpostavljam, svi umjetno prirodni komadi misle. Pa ipak, tko normalan ne bi poludio zbog malih crnih četkica, dražesnih sjenila za oči u zgodnim kutijicama, mirisnih krema i peckavih tonika? Tko bi rekao – ne, hvala – kad mu ponude da mu oči izgledaju dvaput veće? I zašto uvijek žene obična izgleda odluče hodati naokolo neuređene? Ponekad ugledam ženu na ulici i poželim joj reći: – Isuse! Evo ti moja šminka, draga. Sam Bog zna da ti je potrebnija nego meni.
Na svojoj ljubavi prema make-upu moram zahvaliti Kate. Za moj šesnaesti rođendan povela me je preko vikenda u Pariz. Otišle smo u kupovinu u Galeries Lafayette, gdje me je, na moje iznenađenje, odvela ravno do Clarinsova odjeljka. – Imaš divan ten, rekla je, – ali ako se ne budeš bavila njime, bit će sve gori. Kupit ću ti neke proizvode koje moraš svakodnevno rabiti. A kupit ću ti ih još kada ti ovih ponestane. Znam da je dosadno, draga, ali prestara si za sapun i vodu. Na kraju ćeš mi biti zahvalna.
Nakon dugog savjetovanja s gospođom iz Clarinsa – a Kate kao Kate rekla joj je da se ona, Kate, osobno koristi Sislevjevim preparatima, ali da bi oni bili prejaki za mene te da je Clarins – dobar za tinejdžere – Kate me je povela do Chanelova pulta. – Ako se moraš šminkati, uzdah-nula je, – onda barem rabi prave stvari. Ne želim da izgledaš flundrasto poput Tamsin. Narav-no, još si premlada, ali kupit ćemo tuš za oči i maškaru, za izlaske.
Ubacila je proziran puder i, na moje zaprepaštenje, žarko crveni ruž za usne (»Crveno je kla-sika. Sve ostalo je obično, osim Vezelina – iako je, upamti, Eight Hour Cream od Elizabeth Arden najbolja mast za usnice koja postoji) i to je bio početak moje doživotne ljubavne veze s luksuznim dijelom tržišta kozmetičkih proizvoda. Osim činjenice da uz pomoć šminke izgleda-te bolje, volim i glamur kozmetike, pakovanja, nazive (coromandel crvena, vamp, schiap). A tko ne voli? Pa Stella, na primjer.
Smatrala sam je pomalo zaostalom ili u najmanju ruku jezivom babom koja preživa leću, grli stabla i plete si odjeću od recikliranih hulahupki. U jednoj sam fazi, zapravo, čak skupljala hra-brost da joj održim predavanje o priklanjanju stereotipnom, patrijarhalnom shvaćanju ženske ljepote, ali se to nikada nije dogodilo. Stella ne želi ništa dokazati time što se ne šminka. Sada kad sam je upoznala sumnjam da joj je ikada palo na pamet staviti na usnice ruž.
Kako god bilo, kada sam je upoznala, okruženu djecom koja nisu bila njezina, postavljala je neku vrstu drvenog okvira za penjanje. Pozdravila me je, uputila Jacku umilan pogled, a zatim sa mnom čavrljala o igraonici dojeći trogodišnju Joy. Nisam pristalica dojenja kada djeci već jednom izrastu zubi, ali Stellom sam bila fascinirana i još uvijek sam. Ona je moja dijametralna suprotnost – od onih osoba za koje obično čuvam svoj najdublji prezir. Ipak, malenim, sićušnim dijelom sebe voljela bih biti kao ona.
***
Njezin dom, naravno, prije pripada Cotswoldsu nego Crouch Endu. Stari popluni i pokrivači sašiveni od krpica, prebačeni preko naslona kauča što ga je izgrebla mačka, poljsko cvijeće u bezobličnim keramičkim vazama, na zidovima slike u blatnim bojama Farrow&Ball, stila koji pomalo podsjeća na blumsberijevce. Stellin je vrt guštara sljeza i potočarke, a poveći dio zau-zima povrće. Njezina je kuhinja raj za kućanske aparate Aga. U kupaonici ima kadu od lijeva-nog željeza i goleme ružama oslikane vrčeve za vodu, po čemu bi se zaključilo da po vodu od-lazi na malen čaroban izvor, umjesto da je toči iz vodovoda.
Zbog svega toga trebala bih dobiti ospice – taj look djeluje lažno u urbanom središtu sjever-nog Londona – ali, protiv svoje volje, obožavam ga. Što je još teže objasniti, vole ga i Jack i Charlie, koji su, kada smo kod nje, neobjašnjivo tihi, kao bubice, i ne zanovijetaju zato što se igrati mogu samo drvenim igračkama i slikovnicama za bojenje – budući da Stelli ne bi palo na pamet da ima PlayStation, jednako kao ni da za večeru golim rukama rasčetvori živu kokoš. Osim toga, ona ne vjeruje u televiziju. Veselje za Joy i Sadie puzzle je prije spavanja, a ne Toy Story na videu.
Sjedimo u kuhinji dok Stella podgrijava juhu i domaći kruh koji je ranije ispekla. Vodimo vrlo čudan razgovor, Stella i ja. Obzirna sam prema njoj. Pretpostavljam da se uz nju osjećam zaštitnički. Sigurno je da se uz nju kontroliram. Dok na primjer ja i Amber razgovaramo o tome bismo li mogle imati ljubavnika ili ne – pa zaključujemo da ne, ne bismo, jer bi to između osta-log značilo pred nekim novim i nepoznatim izložiti svoj gumasti trbuh – Stella i ja vodimo sr-dačne razgovore o školi, vrtu, kolačima, aditivima u namirnicama. Ona je tako materinski tip da uhvatim sebe kako se prema njoj ponašam onako kako sam se ponašala prema nemoguće srda-čnoj majci jedne školske prijateljice kada mi je bilo trinaest godina. Nikada mi u životu neće biti jasno zašto je Stellu njezin muž – koji je zbrisao sa scene u vrijeme kada sam je tek bila upoznala, a Sadie mora da je imala oko godinu dana – uopće napustio.
U zadnje vrijeme osjećam se čudno i ne mogu suvislo razmišljati pa zato, prekinuvši razgo-vor u stilu plemenite udovice, prirodno pun poštovanja, odlučim upitati je: – Zašto te je Mark ostavio, Stella? Ne razumijem. Da sam se ja oženila tobom, nikada te ne bih napustila.
– Oh, srce si, kaže Stella. – Otišao je jer sam ga varala. Gledaj, ovo je zeleni minestrone iz prve kuharice River Cafea. Bilo bi mi draže da ne navode količine kao za restoran, ne misliš? Pa, pretpostavljam i zato što mi nije bilo prvi put. Može li Jack jesti velikom žlicom? Možeš, srce, ili bi radije žličicu?
– Žličicu molim, hvala, odgovori Jack, tajanstveno dobivši napadaj besprijekorno uljudna ponašanja. Stella mu doda žličicu i otpravi djecu u sobu za igranje.
Jedva mogu govoriti, u šoku sam. – Varala si ga? Kako to misliš, varala? Ti nisi u stanju va-rati!
– Ne jednom, odgovori Stella. – Sadie nije Markovo dijete, razumiješ.
– Isuse! Nisam znala – mislim, nisam mogla pretpostaviti. Ti – i ljubavnik! Isuse!
Stella se smije. – Stalno se događa. Zar se tebi to još nije dogodilo?
U glavi mi je čudan osjećaj, vrućina, a osjećam i slabost u želucu.
– NE! – poviknem. "Naravno da ne. Ne bih mogla – ne želim. Ne bih nikada mogla to učiniti Robertu. – Srce mi lupa i šok koji osjećam nije u razmjeru sa Stellinim otkrićem. – Što se do-godilo? – upitam, otpivši gutljaj vode. – Ja... pa, žao mi je što zvučim tako, hm, malograđanski. Ali mislila sam da ste se vas dvoje razumjeli, da ste bili bliski.
– Dogodilo se to da je meni bilo dosadno, odgovori Stella. – Probudila sam se jedno jutro i učinilo mi se da moj život nije ono što bi trebao biti. Voda, sok ili liker od bazge? Domaći je.
Dio mene najradije bi pao u komu, naravno – nije baš svaki dan da ti najzdravija prijateljica prizna kako je serijska jebačica. Drugi dio mene, prirodno, umire od znatiželje. A treći se osjeća vrlo nelagodno, jer mi je Stella otela riječ iz usta, kao što bi rekao dobri stari Meatloaf. Mislim, kako često se događa da vam netko u lice doslovno citira vašu tjeskobu? I – Isuse – kakav sam ja sadist kada mi u trenucima krize Meatloafovo djelo pada na pamet?
Stella se smije. Ona se, zapravo, meni smije. – Vrlo si staromodna, Clara, kaže. – Nikada ne bih to pomislila. Od svih ljudi da si baš ti tako šokirana. Pojedi juhu. Ohladit će se.
– Ljubavi, doviknem Charlieju u drugu sobu, – odvedi Jacka i djevojčice u vrt. Možete tamo dovršiti ručak. Napravite si piknik.
Sve četvero pokupe se vrlo polako, krajnje pažljivo držeći posudice s juhom, trudeći se da je ne proliju. Odjednom se slomim od pogleda na ta četvera krhka mala leđa koja odlaze i moram si ispuhati nos.
– Clara, saberi se, nasmiješi se Stella. – Trebaš dobiti menzis? Kapi echinacee vrlo su djelot-vorne. Dat ću ti ih. Imala sam ljubavnike. Razumiješ, i što onda? Nisam samo ja takva.
– Ali ti si udana, odgovorim plaho. – Bila si udana. Mislim, jesi li se udala u crkvi? – osje-ćam se kao da mi je dvanaest godina.
– Da, udala sam se u crkvi. Molim te, Clara, nemoj mi samo reći da si nekakva religiozna luda? – Sada se doista smije, mašući glavom od nevjerice, kao da ću iznenada rastrgnuti majicu i otkriti istetovirano Presveto Srce Isusovo od pola metra.
– Pa ne, naravno da ne. Mislila sam više na tvoja obećanja. Mislim, ponekad se molim... .
– Što!
– Oh, za ime Božje, Stella – ne želim reći da provodim sate na koljenima recitirajući kruni-cu. Mislim, ako istinski, istinski želim da se nešto dogodi ili ako očajnički želim da se ne dogo-di, ja se, hm, pomolim. Odnosno, na neki način prijateljski razgovaram. Znaš. Molim te, molim te, molim te, nemoj da se ikada išta loše dogodi mojoj djeci. Molim te, molim te da ne obolim od raka i umrem i ostavim ih. Na to sam mislila.
– 'Molim te, molim te da ne obolim od raka'? – Sada Stella izgleda uzbuđena, primijetim pomalo uzrujana, iako me to i zabavlja.
– Pa da, očito. – Nestrpljivo slegnem ramenima. – Ne želim umrijeti od raka i ostaviti dječa-ke bez majke.
– Pa ne. Ali zašto bi?
– Oh, ne znam, odgovorim, prilično razdražena. – Zašto bi itko? Događa se, znaš, bez nekog očitog razloga. A ja bih radije da se ne dogodi meni. Zato se ponekad pomolim. I, dodam pob-jednički, – očito djeluje. Jer evo me, tu sam, cijela i bez kvržica. To je dokaz.
– Ako ti kažeš, draga. Naravno, uvijek bi mogla prestati pušiti, uzvraća Stella, glasno se na-smijavši.
Počinjem se živcirati, dijelom jer ima potpuno pravo. Promiješam juhu u tišini.
– Što se dogodilo? – upitam, ne mogavši izdržati.
Stella iz smočnice vadi kolač od malina. – Rekla sam ti, kaže, čudno nezainteresirana, kao da govori o poznanici prije nego o sebi. – Dosadilo mi je. Upoznala sam jednog muškarca. Popod-nevom bismo se žestoko seksa-li – sjećaš se kad mi je sestra pomagala oko Joy. Neko je vrije-me bilo uzbudljivo, to da me netko toliko želi. Viđali smo se – kako se ono kaže – skrivećki. Osjećala sam se kao tinejdžerica.
– Otrcane fore, kažem neljubazno.
– Da, pretpostavljam, odgovori Stella ravnodušno. – Želiš li šlaga? Ali nisam mogla prekinu-ti. Volim muškarce. Naravno, voljela sam i Marka. Uvijek mi je seks više trebao nego njemu. Nije trebao saznati.
– Ali je.
– Ne, ispočetka nije. Ali kad se dogodilo treći puta zatrudnjela sam. Nisam željela pobaciti. Volim djecu. Tako da sam mu rekla. Upitao me je li mi to prva veza, a ja sam rekla ne, treća. Pokušao je ostati još neko vrijeme, ali nije mogao podnijeti. Rekao je da ga Sadie stalno pod-sjeća na to. Kao što si sama rekla, otrcano. Tako je on otišao i evo me.
– Što se dogodilo sa Sadienim ocem?
– Oh, on nije nikada saznao. Studirao je u Londonu preko ljeta, radio svakakve poslove. Bio nam je došao srediti vrt, i tako smo se upoznali.
– Narajcani Mellors u gospinim odajama, kažem deprimirano. – I nikada mu nisi rekla?
– Ne. Kakvog bi smisla imalo? Imao je dvadeset jednu godinu i studirao je. Zašto mu uništiti život?
– Pretpostavljam. A Sadie?
– Sadie ima dvije godine i presretna je. Ja sam dobra majka, Clara, bolja od mnogih. Meni su moja djeca sve. Zašto me tako osuđuješ? Uostalom, ti si htjela znati. I rekla sam ti. Nije važno. Ja sam sretna, a i djevojčice su. Zašto bi to bio problem? Otvori oči, Clara. Nisam ja prva kuća-nica kojoj je bilo dosadno. Uostalom, doda oštro me pogledavši, – nisam ni zadnja.
– Ako ti je dosadno, kažem pompozno, – ne znači da treba juriti naokolo i spuštati gaćice.
– Ne, odgovori Stella, opet se smijući. – Uvijek ti ostaje makrame.
Vozeći se kući, prisiljena sam razmotriti sve izvjesniju mogućnost da sam staromodna i zao-stala. Jesam li doista jedina osoba koja je – budite mu vjerna, dio iz ceremonije vjenčanja, shva-tila ozbiljno? Jesam li zato smiješna7. Čini mi se kao da se sve odvija pod šifrom koju ne uspi-jevam odgonetnuti. Sve je okrenuto naglavačke, sve je nepovezano. Sve je iskrivljeno – ja ne bih trebala biti od onih kojima dovikuju: – Trgni se, bakice! – Mislim, ja sam svjetska žena. Znam da ljudi imaju avanture. Znam da se brakovi raspadaju. Imam dva očuha, tri ako se Kate doista uda za Maxa. A i ja teško da sam prije udaje za Roberta bila ono što obično zovu nevin cvijetak. Uvijek kada čitam o ispitivanjima seksualnog života u ženskim časopisima iznenađena sam, ruku na srce, jadnim brojem muškaraca s kojima su žene bile. Čini mi se da je nacionalni prosjek nešto oko četiri. Četiri! Ja sam s četvoricom bila na prvom semestru na fakultetu. Pret-postavljam da sam zato duboko licemjerna kada Stellu nazivam flička. Ali ja sam barem bila flička koja se nije vezivala, što je, podsjećam samu sebe, nešto sasvim drugo. Ima razlike – zar ne? – između odlaska u krevet s nekim zato što sunce sja pa zvuči dobro valjati se u visokoj travi i toga da prevariš muža jer to popodne pada kiša? Oh, kako ljigavo. Tko želi biti seksualno inkontinentan?
Parkiram djecu pred Bug's Life i odmarširam u dnevnu sobu. Okružen subotnjim tiskom, Robert je zabio nos u Hello!.
– Želim da znaš, kažem, – da bih te najprije ostavila. Da želim imati vezu, najprije bih te os-tavila.
– Udala se ona ružnjikava iz Corriesa. Ne znam tko joj je šivao haljinu, ali ne pristaje joj. Bog. Je li bilo dobro na ručku? Gdje su moji dječaci? – Robert zuri u mene kao da plod njegove strasti skrivam u svojim prostranim, praktičnim džepovima.
– Dolje su. Roberte, slušaj me. Ne bih te varala i prljavo igrala. Rekla bih ti. Rekla bih: 'Roberte, volim nekog drugog' i prva otišla. Dobro, možda bih to drugačije sročila. Ali u sva-kom slučaju ne bih te varala.
– Ne bi?
– Ne, Roberte. Sigurno te ne bih varala.
– Dobro, to je utješno. – Robert mi se smješka kao da sam rekla nešto strašno veselo.
– Zašto se tako smiješ? Isuse, Roberte. Dođem ti i kažem – vrlo nježno, zapravo – da te ne bih prevarila na nekakvom odurnom uskom krevetu, vjerojatno na najlonskim plahtama i mad-racima natopljenim znojem stotina ljudi i sa smradom sperme u zraku...
– Kako bijedno, Clara. Misliš li pobjeći s 'beskućnikom'? – upita Robert citirajući Charlieja. – Mislio sam da si ti više djevojka za apartman u Claridge's.
– Kamo god da pobjegnem, kažem, na izgled nesposobna za normalan govor, – bit će to čiste savjesti. Bilo bi, želim reći. Hipotetski. Kad bih pobjegla. Što neću, jer te, em, jer, em. Jer te volim.
– Doista? – upita Robert, još uvijek, očito se boreći da ne umre od smijeha od neke samo njemu dokučive šale. – Kako slatko. I ja tebe volim.
– Strašno?
– Molim?
– Mislim, kako me voliš? Strasno ili kao kućnog ljubimca?
Robert prasne u smijeh. – Ti si zbilja nešto posebno, Clara. – Uozbilji se. – Volim te strasno. Boli me kad nisi u blizini. Vučem se naokolo zavijajući poput ranjene zvijeri. – Sklizne s kauča i počne se grčiti na podu zavijajući. – Ovako. Dogodilo se to dok si bila kod Stelle. Bio sam sav, da ne ulazimo u detalje, izvan sebe. A sada imam nekoliko stvari koje bih trebao napraviti. Možeš li ti dati dečkima užinu?
Zbunjeno buljim u njega. Nikada u životu nije mi pomogao dečkima pripremiti užinu.
– Dobro, kaže Robert bezrazložno. – Dobro.
Ustane i površno mi izmasira ramena. – Usput, imaš nekoliko poruka na sekretarici.
Dug i teatralan način da mi ne kaže – kao kućnog ljubimca.
Araminta je ostavila poruku kako je Dunphy pristao da ga intervjuira Niamh Malone u Dub-linu, hvala Bogu, što znači da sam se izvukla, barem što se krivnje tiče. Jedna je poruka na francuskom. Nju izbrišem – krivi broj. Dvije su od Kate: – Za ime Božje, Clara, gdje si nestala? Smjesta me nazovi. – Jedna je pak od Tamsin, koja bi željela popričati, a jedna od moje sestre Flo. Pretpostavljam da bih trebala nazvati Kate.
Prije toga, međutim, obuzme me neodoljiva potreba da se ispružim na trenutak. Moram raz-misliti. Mislim, ne možeš prezirati prijatelje ako vode privatan život kakav ti ne odobravaš. Na stranu sve, ono što Stella radi sa svojim životom mene se uopće ne tiče. Tko sam ja da se tek tako postavim kao moralni arbitar? A ima i pravo: bolja je majka nego što ću ja ikada biti. Zašto me
je onda pogodio naš razgovor? Jer sam očekivala da je savršena, pretpostavljam. Željela sam vjerovati da ima ljudi kao ona i da su oni nadomjestak za ljude kao što sam ja.
Ali ona ipak postoji, kažem sama sebi ljutito. Ona je još uvijek ista – i dalje mačka od gline, iako ne nužno uškopljena. Ne znam. Ne znam što misliti. Uz Stellu sve izgleda jednostavno – čak i nevjera. Možda i jest. Možda su svi u tome osim mene. Telefon zazvoni.
– Tu si, Clara. Kako možeš biti tako lijena i ne javljati se na telefon.
– Kate! Bila sam vani. Dogodi se i da nisam kod kuće, znaš.
– Doista? – Kate probavi tu iznenađujuću činjenicu, a zatim promrmlja: – Sam Bog zna ka-mo odlaziš.
– Bila sam kod Stelle na ručku.
Kate počne prodiku. – Je li Stella ona hipijevka koja se ne pere? I, draga moja, znaš da ne bi smjela ručati. Već sam ti ranije rekla – jedeš jednom na dan i to odlično funkcionira. Ja sam za ručak pojela jednu zelenu jabuku. Divna voćka, jabuka. Tako zelena. Tako svježa. Bila je to samo obična jabuka, ali za mene – prava gozba.
Svakog trena osjećam se sve umornije. Naslonim se na jastuke.
– Što si trebala, Kate?
– Usput, pričala sam neki dan s Lady Dalston i ona se naprosto rastopila na Hayevoj dijeti. To bi ti trebala probati.
– Da. I to je bilo sve? Još jedna dijeta?
– Jako si neprijazna, Clara. Nadam se da si sa svojim mužem ljubaznija nego sa mnom. Ne, nazvala sam te da te u utorak pozovem na ručak, da upoznaš Maxa.
– Naravno. Može.
– U Ivyju, u jedan sat. Pokušaj izgledati pristojno, Clara. Obuci haljinu.
– Bog, Kate.
– Imaš li ženske probleme? – upita Kate.
– Ne, u kurac, nemam. Vidimo se u utorak. Bog.
– Gospode Bože, tvoja prostačka narav, odvrati Kate. – Bog.
Moram priznati da sam – izmorena, izmorena, kao onaj komad iz Tennysonove pjesme – ne onaj koji kaže – zle su me stvari zadesile, što je sigurno razveseljavalo učenike na satovima engleskog, a moglo je poslužiti i kao odličan, književni, elegantni, izgovor za bježanje sa satova plivanja. Kako bilo, ne ta pjesma, ona druga. Ona umorna. Nije mi jasno zašto tuđu nevjeru doživljavam kao osobnu uvredu, ali tako je. Mislim, ulažem jebeni napor, umjesto da jurim naokolo iz jedne ljigave veze u drugu i ako ja u tom uspijevam, onda može svatko, za ime Bož-je. Nije da želim zvučati ogorčeno ili nešto slično...
Kad smo već kod slabića koji rado spuštaju hlače, krajnje je vrijeme da odem na ručak s Na-omi, koju će, zbog one budale od Richarda, prijatelji odsada zauvijek zvati jadna Nomes (za razliku od bogate Elves, pretpostavljam). Pitam se je li već saznala o Richardovoj avanturi s curom s aknama. Nadam se da nije. Ne mogu podnijeti pomisao da bi se Naomi mogla uživjeti u ulogu ostavljene supruge ili patnice. Mogu je zamisliti – faunovski pogledi, stisnuta (iako pomalo drhtava) gornja usnica, krajnji očaj kojim bi bila sposobna potpuno se i ne bez smisla uhvatiti u koštac sa životom, na način kakvim se u ratu dobivaju medalje, blijeda naznaka re-dovničkog vela oko glave. Pretpostavljam da bi takav pristup mogao imati učinka -stoicizam i tihi prijekor – iako moram priznati da bih se ja na njezinu mjestu (u cipelama Ferragamo, ravne pete, kruta grosgrain mašna) uvijek opredijelila za smušenu, potpunu histeriju.
Nijedna od ovih misli nije dobra za Doris Day u meni, koja je zadnjih dana, skakućući u ka-riranoj haljinici, izbila na površinu. Mrzim taj dio sebe, ali ne mogu pobjeći od Doris, niti ona od mene pa sam već odustala od nastojanja da je se riješim. Doris u meni – dobar dan, drveće! dobar dan, nebo! dobar dan, em, planino! – neizbježna je popratna pojava moje porodične situ-acije. To se događa kad vam je najbliža porodica zamršena masa razvoda i rastajanja. Na koncu, duboko u sebi, poželiš biti onaj koji će prekinuti tradiciju (mučeći se zarobljen uz Doris, ne pomišljaš da nitko od tvoje rodbine, lude, zle ili jadne kakve već jest, nije planirao da se rasta-vi).
Doris je odgovorna za moju fiksaciju da budem majka svoje djece i ničije više, da budem udana za svog muža sve dok nas smrt ne rastavi. Ona me tjera da budem uredna, da budem sre-dište svoje obitelji. Ponekad zbog nje čak pomislim kako mi ne bi smetalo da budem žena iz predgrađa. Očito, Doris je često u raskoraku s ostatkom mene ili barem onim dijelom koji puši i pije te povremeno provede sretnih pola sata odsutno brišući suđe i razmišljajući kako bi bilo ljubiti se s neznancem kojemu se zaista, zaista sviđam i koji stenje od požude pri pomisli na ljubljenje sa mnom. Pod uvjetom da takvog ima. I da ga poznajem. Hipotetski.
Kada je Doris posebno jaka, tada ponekad vežem vrpcom kosu na zatiljku i hodam naokolo odjevena u pregačicu (što loše, vrlo loše izgleda na ženi koja nosi br. 46, logično) razmišljajući bi li bilo komplicirano smutiti kolače za užinu i pjevušeći za sebe: – Dođi k meni, dragi. I baš će se to sada dogoditi. Vrijeme je, očito, da je zaustavim na samom početku, bez oklijevanja.
Nešto drugo ju je zaustavilo umjesto mene. Telefon zazvoni. Zove me moj očuh – odnosno moj bivši bivši očuh, da budemo precizniji.
– Zdravo, Clara, kaže. – Kako si? Vrlo dobro, vrlo dobro, nastavlja ne čekajući moj odgovor, što je razumljivo, budući da bih ionako odgovorila – pod utjecajem Doris ili ne – dobro.
– Dečki su u redu? – upita. – Robert?
– Dobro je.
– Fiiino. Slušaj, trebamo te ovdje.
– Zaista?
– Apsolutno, kaže Julian.
Pokušavam zamisliti. Pokušavam zamisliti kako bi bilo da je to istina: trebamo te ovdje. Kao da kaže: nedostaješ mi ponekad. Ili: volim tvoju djecu. Trebamo te ovdje.
– Klan se sastaje, izgleda, kaže Julian.
– Oprosti? Nisam razumjela.
– Klan se sastaje. Preko vikenda. Mala svečanost.
– Kako lijepo, odgovaram plaho. Sastanci su klana sastanci bez kojih mogu. – Što vi – mi – slavimo?
– Francisovo krštenje, odgovori Julian. – Mislio sam da bismo trebali proslaviti. Prvi unuk i sve to.
Znam da on nije moj biološki otac, ali Julian me je odgojio. Ja imam dvoje djece, želim ga podsjetiti, pa iako nisu zaista njegovi unuci, moji ga dječaci vole kao da jesu. Uvijek kad mi Julian kaže da je Francis njegov prvi unuk, moje se srce zgrči. Iako je to istina.
Ne želim ići. Ne želim da me podsjećaju kako nisam među prvima. Ne želim da se moja dje-ca pitaju zašto je Francis u Julianovim očima toliko posebniji, toliko vredniji nego što će oni ikada biti. I ne želim mrziti Francisa koji je samo malo dijete.
– Ako dođeš u petak navečer, Clara, doći ću po vas na kolodvor. Javi mi kojim vlakom...
– Julian. Julian, ne znam da li ćemo moći. Moram razgovarati s Robertom...
– Naravno da ćeš moći, kaže Julian. – Nazovi me da mi javiš kojim vlakom stižete. Doviđe-nja.
Poklopila sam slušalicu i zagledala se u prazno. Lijepo je kod Juliana. Živi u veličanstvenu georgijanskom zdanju u srcu Somerseta. Ima vrtove (u množini). Julian ima poslugu koja će vam odnijeti prljavu odjeću, oprati je i izglačati, namjestiti krevet i svaki dan u vašu sobu doni-jeti svježe cvijeće, poput vrlo vrijednih malih vilenjaka ili miševa. Ima veliku knjižnicu, vatra u kaminu plamti u svakoj sobi, a ima na svakom stolu i crvene lakirane posude s karamelama. Ima kuhara, koji je potpun promašaj, budući da mu je najdraže jelo kuhana šunka – dobra en-gleska hrana, kako on kaže, – ne ona cifrasta jela.
Svejedno mi se ne ide.
Na stranu moja emocionalna dobrobit, ima drugih kvaka, priroda na primjer. Priroda i ja, re-klo bi se, nismo baš kompatibilne. Prirode ima jebeno puno, a prodavaonica jako malo. Više bi mi se sviđala nepregledna polja ustalasala žita kad bi usred svakoga bila barem jedna sićušna trgovina. Ništa pretjerano luksuzno: mislim na poneki malen, nenametljiv butik s potrepština-ma, prije nego na, recimo, golem Harvey Nicks. Malen kiosk s ruževima, tako nešto ili, recimo prodavaonica podloga za ten koja nudi i naušnice.
A možda i da ima manje krava? Jer iako umiljate četveronošce mogu cijeniti u estetskom smislu – zaista su vrlo lijepe sa svojim crno-bijelim uzorcima pomalo u stilu osamdesetih, a i doimaju se poput back pjevača za Specials – zabrinem se kada im stojim preblizu. Krave znaju izgledati kao da vas potpuno ignoriraju dok klipšu poljem, a onda se iznenada skupe u stado i u sekundi ugledate desetke njih kako kreću ravno prema vama, možda ne baš agresivno, ali ni isijavajući kršćansku dobrotu. Krave – a to im je zajedničko s vrlo glupim ljudima – mogu u tisućinki sekunde promijeniti izraz iz tupe dražesti u žestoku pakost na način koji (nasreću) ne uspijeva ostalim sisavcima.
Osim toga, ja jedem govedinu. Tako da se, kada sam u društvu krava – a to je kod Juliana većina dana— pitam mogu li one namirisati onih nekoliko odrezaka koje sam pojela tijekom godina. A kad grupna akcija krene – kad počnu nasrtati na mene poput gomile tromih, glomaz-nih psihopata – uvjerim se da mogu, da su superosjetljivi njuškači spremni na osvetu, spremni da za primjer drugima nasrnu na smrdljivog mesoždera među njima. I tada me, razumljivo, obuzme panika i počnem trčati mahnito, gazeći po hrpicama koje su ostavile podle krave, ska-čući preko ograda i (oh, sramote) skvičeći od straha, sve dok ne stignem do kuće gdje šmrkom moram isprati cipele. To je kod Juliana gotovo ritual, kojemu se ne radujem previše.
Kate je bila udana za Juliana petnaest godina i on je otac Evie i Flo. On je i, iz prethodnog braka, otac Hester i Digbyja – slijedite me? – i trenutačno očuh Jasmine.
Imala sam šest godina kad su se Kate i Julian upoznali, a dvadeset jednu kad su se razveli. Moj pravi otac, Felbc, nije baš imao veliku ulogu – otišao je u Kaliforniju 1968. g., pustio bra-du, kupio bicikl, a oglasio bi se, razglednicom, jednom ili dvaput godišnje – i zato bi bilo poš-teno reći da me je Julian odgojio. Hester i Digbyja odgojila je njihova majka, tako da ih nismo često viđali.
Čudno je to, razvod. Jednog trena – odnosno jedno desetljeće, u biti, nečiji ste pastorak, pra-vo posvojče, dijete po obitelji, ako već ne po krvi, a sljedeće – pa, sljedeće niste ništa. Teško je zato znati kako se ponašati na duge staze, jednom kad prestanete plakati (jer plačete – ona vrsta nefotogeničnog ua-ua plakanja koja podrazumijeva šmrcanje, jecanje i nateklo lice).
Sjećanja su problem, pretpostavljam. Sjećanje na sve nas zajedno – mene, Evie, Floe, Kate, Juliana – dok se smijemo jašući na ponijima u Lake Districtu na primjer. Sjećanje na mene, kad sam se s petnaest godina opila jabukovačom i Juliana, smrknuta lica, ali nježna srca. Sjećanje na to da mi je nedostajao, koliko god to sentimentalno zvučalo – ne da je Julian bio neki uzoran otac, ali svejedno. Barem je bio dobar.
Jasno mi je da se on, na nesreću, ne želi na to podsjećati, dijelom jer je razvod s Kate redefi-nirao pojam gorčine. Zbog takvih sjećanja mogla bih se osjećati prokleto čudno kad se pripita nađem za Julianovim stolom za blagovanje Armitage. Već je stol problem za sebe, budući da je nov i nepoznat, a ne stol moga djetinjstva. Julian je kuću kupio nakon razvoda s Kate, tako da iako izgleda donekle poznata – tepiha, zdjela i nešto porculana uz koje sam odrasla ima još tu i tamo – u biti je to tuđa kuća, kuća koja nema ništa sa mnom. Više od hotela, a manje od doma.
Ipak nastojim i uspijevam odagnati ovo preispitivanje. Ako si u nedoumici, kreni naprijed, kažem uvijek, stupajući velikim koracima i pretvarajući se da točno znaš kamo ideš.
Sve će biti u redu. Mala proslava krštenja neće me ubiti. Bit će u redu. Volim Juliana. A on, zauzvrat... ma, nije bitno. Robert će me držati za ruku i sve će biti u redu.
Jack se s neskrivenim neprijateljstvom zablenuo u svoju zobenu kašu.
– Grudice, kaže. – Grudaste grudaste grudice.
– Od njih možeš pošiziti, kaže Charlie.
– Da, odgovori Jack, – možeš. Mogu dobiti Frosties?
– Ne, zarežim, pljusnuvši pastrami na kruh sa sjemenkama, Charliejev ručak u školi. – Sto godina sam je pripremala i bilo bi mi drago da je pojedete. Ili barem pokušajte. Zobena kaša je super ukusna. To je hrana za mišiće. Batman plače ako mu mama svako jutro ne pripremi zobe-nu kašu.
– Batman nema mamu, kaže Jack. – I Batman nikada ne plače, ludice. – Počne se smijuljiti od glupave pomisli na plačljiva Brucea Waynea.
– Svatko ima mamu, krele, kaže Charlie. – Svi dolaze iz maminog trbuha.
– Zaista? – upita Jack, fasciniran. – Čak i Batman? 'Ko te tamo stavi?
– Tata, odgovori Charlie znalački. – Tata da sjeme mami. Ti si bio sjeme. Malecko sjeme.
– Nisam! – kaže Jack. – Ti si bio glupo sjeme. Ja sam bio fora beba-kauboj s fora pištoljima. Ma – ma, Charlie kaže da sam bio sjeme.
Oba dječaka s iščekivanjem zure u mene. – Bili ste neka vrsta sjemena, odgovorim neodre-đeno, pitajući se je li 7.45 ujutro pravo vrijeme za ovakvu raspravu. – Svi smo bili neka vrsta sjemena.
– Ovakva, kaže Charlie autoritativno, mašući staklenkom prastarih suncokretovih sjemenki koje sam jednom kupila oponašajući Stellu – sjemenčice umjesto kolačića, puno su bolje za zubiće. Nepotrebno je reći kako su pokrenule cijelu lavinu odgovora – ne.
Odgovorim: – Hmm.
Dječaci se sa zanimanjem zagledaju u sjemenke, zatim u moj trbuh (moram raditi trbušnjake, moram raditi trbušnjake), a ja zaposleno trčkaram naokolo, teatralnije nego inače, tražeći što bih stavila u njihove kutije za ručak, nadajući se kako će opća strka biti dovoljna da zatre njiho-ve istraživačke namjere. Nasreću, Charlie sklizne sa stolca u potrazi za svojim kazićem, a Jacka zaokupi Solid Torso Action Man na poleđini kutije zobenih pahuljica, pa tako obojica zasad zaborave nastaviti razgovor o sjemenu.
(Ja sam o razmnožavanju štošta naučila kad mi je bilo sedam godina iz knjige koja je, čini mi se, bila namijenjena starijoj djeci – ili možda čak studentima medicine – a kupila mi ju je Kate. Kate se, s pravom, užasava sentimentalnosti, a ta je knjiga bila neka vrsta udžbenika iz biologije, prepuna shema nabubrelih penisa u erekciji, koji su izgledali, sjećam se da sam tada tako mislila, poput veoma ružičastih, najvjerojatnije ofurenih lemura. U mojoj knjizi ljubavni čin bio je prikazan s pomoću dijagrama sa siluetom žene (ružičasto) i siluetom muškarca (pla-vo) što leži na njoj. Jasno je bilo prikazano kako njegov membrum virile penetrira u ženu. Kako su to bili samo obrisi, nijedan od naših sretnih protagonista nije imao lice, a budući da su bili tek crteži, nisu uspjeli ni približno naznačiti kako bi se u sličnoj situaciji trebalo ponašati. To je bio razlog zašto sam, na veliku nelagodu Johnnyja Edwardesa, koji me je razdjevičio, uvijek vjerovala da za seksanja, nakon penetracije, oboje trebamo mirno ležati. Mislim da ću se zasada držati objašnjenja o sjemenu.
Deset minuta kasnije, umotani u kapute, Charlie i Jack spremni su za Naomi, koja je ljubaz-no ponudila da ih jutros odveze u školu. Nismo se uspjele vidjeti zadnjih tjedan ili dva, samo smo si mahnule iz auta i jučer nakratko pročavrljale preko telefona. Bilo je dana kad je bolje izgledala, s tim da ona jutros izgleda kao što ja inače izgledam ujutro, tj. kao anti ona: podignu-ta masna kosa, ni traga od šminke i crvenilo oko očiju koje u njezinu slučaju sugerira da joj muževa nevjera više nije tajna. Kaže mi: – Kako si, Clara? – tužnim glasom i ja je poželim za-grliti. Umjesto toga – jer što ja znam, možda tako izgleda zato što se otrovala hranom, a ja je nipošto ne želim ispitivati pred djecom – pozovem je da sutra dođe k meni na ručak. Htjela sam je već danas pozvati, ali danas je dan za Kate i Maxa. – Vrlo rado, odgovara Naomi, skupljajući dječake. – Zaista bih voljela.
Nisam imala pravo što se tiče Naomi. Nema u njoj ništa stoičko dok na mršavim nogama te-turavo silazi stubama, noseći četiri kutije s ručkom i vodeći po dvoje djece u svakoj ruci.
Robert se vjerojatno šalio kad sam ga jutros pitala za Somerset. Možda ga nisam trebala pita-ti istog trena kad je otvorio oči, ali jučer navečer nisam imala priliku, a stvar me neugodno mu-či. Kako bilo, Robert je ležao poduprt jastucima, mirno razgledavajući sobu, što obično čini rano ujutro, promatrajući stare slike iz staretinarnica, koje sam ostavila naslonjene uza zidove, primjećujući starinske šalove nabacane preko naslonjača, nakit koji visi sa zrcala – promatrajući nered, jednom riječju. Dosada sam se uspjela oduprijeti njegovim nastojanjima da ogoli sobu, tj. da se riješi namještaja i sve oliči u bijelo. Robert kaže da bi to sobu pretvorilo u – oazu. Ja ne kažem ništa. Ali to će se pitanje opet postaviti i ja ću morati nešto reći, jer Robert zna biti vrlo uporan. Ne bih se iznenadila da jednog dana, u mojoj odsutnosti, dade preurediti sobu.
– Jučer sam razgovarala s Julianom, rekla sam. Htio bi da dođemo za vikend.
– Ne mogu, odgovorio je Robert.
– Slušaj, Roberte, krste Francisa. Bit će neka proslava. Znaš kako se čudno osjećam kad odem tamo.
– Nisam ja kriv, rekao je Robert. – I nije mi sasvim jasno zašto se čudno osjećaš – nikada ne moraš ni prstom maknuti kad si tamo.
– Roberte, rekla sam tiho. – Molim te. Puno bi mi značilo da ideš s nama.
– Ne mogu, Clara, ponovio je Robert, ustajući iz kreveta. – Mrtav sam umoran i moram mnogo toga obaviti.
– Kao na primjer?
– Svašta. Oprosti, Clara, sama to moraš riješiti.
Moram li? Večeras moram još jednom pokušati.
Tek što sam se pripremila za namakanje u kadi kada zazvoni telefon. Niamh Malone zove, žena koja je intervjuirala Sama Dunphyja za Panache. Trebaju joj izresci iz novina koje mi je časopis poslao. Ranije joj nisu trebali, kaže. Budući da obožava ples, zna sve o njemu, ali ako mi ne bi smetalo neka ih ubacim u poštu jer bi voljela provjeriti nekoliko stvari. Naravno, ka-žem, tražeći komad papira na koji ću naškrabati njezinu adresu.
– Zar nije predivan? – uzdahne Niamh. – Kakav šarmer.
– Misliš? – kažem. – Zezaš me.
– Ma kakvi, presladak je. I, Bože sveti, kako je seksi, doda Niamh, zvučeći, što je neobično za nju, nedvojbeno vragolasto. – Dao mi je pozivnicu za premijeru svoje nove predstave – znaš, londonsku premijeru. Doći ću samo zbog toga. Poslije je velika zabava. Imam i nekoliko poziv-nica za tebe. Da ti ih pošaljem?
– Nekoliko čega? – upitam glupavo.
– Nekoliko pozivnica, odgovori Niamh. – Sad sam ti objasnila, znaš, za predstavu, a zatim i zabavu. Ako mi Panache plati navrijeme, možda ću si moći kupiti jednu prekrasnu haljinu Joh-na Rocha, koju sam vidjela i koju bih htjela odjenuti. Crna je, vrlo jednostavna, s...
– Ne vjerujem, kažem, prekinuvši je. – Ne za haljinu, mislim. Haljina zvuči prekrasno. Ali mislim da si pogriješila, Niamh. Dunphy i ja nismo se baš dobro složili.
– Zbilja? – upita Niamh, iznenađena što je itko mogao odoljeti – figurativno govoreći – vr-toglavo zgodnom baletanu. – Čuj, svejedno – dao mi ih je i rekao da ti ih proslijedim.
– Sigurna si? – upitam, pomalo zbunjena.
– Pa da, kaže Niamh. – Poslat ću ti ih. Nemoj se brinuti – mislim da su pozvali oko 600 lju-di! Vidimo se onda na predstavi, zacvrkuće uzbuđeno.
– Em, da. Pretpostavljam. Možda. Vidimo se. Sretno s haljinom, kažem prije nego što spus-tim slušalicu.
Vrlo čudno, razmišljam u kadi. Možda Dunphy ima dojam da sam neki kritičar ili da pišem osvrte (nije previše pogriješio, jer bih briljirala u osobnoj kritici njega, umišljeni drkadžija). Ili ga možda nitko ne voli pa ne bi želio da na njegovoj predstavici bude previše praznih mjesta. Možda je opsesivni obratitelj koji izgara misionarskom strašću ne bi li se ljudi poput mene odu-ševili suvremenim plesom. Ipak, pretpostavljam da je, ako pozoveš 600 ljudi, vrlo vjerojatno kako će kroz mrežu skliznuti i poneki nepoželjnik.
Kako bilo, Kate. Već pomisao na predstojeću svadbu moje majke natjera me da utonem u mirisnu kupku i ostanem ondje dokle god moja pluća ne izdrže. Jako bih željela da Kate bude sretna. Ništa ne želim više od toga, zapravo. Ali Kate, kao i sve žene prije nje što su se serijski udavale, toliko voli ideju Ljubavi da zbog nje pravi strašne pogreške. (Uvijek sam mislila da osobe koje ulaze u seriju brakova nitko ne razumije. To su očajni romantici, zapravo, prije nego očajni avanturisti.) Ne mogu reći da sam u duši oduševljena idejom o Maxu, Amerikancu vi-dovnjaku. Tvrd je orah Kate u mnogim stvarima, ali i jako lakovjerna u ostalima. Iznenađujuće dobro procjenjuje ljude i neshvatljivo glupo nasjeda na njihovo laskanje.
Ipak, jedna od prednosti kada imaš trideset tri, za razliku od šest godina, jest da barem možeš braniti majčine interese, razmišljam zaposlena šamponiranjem. Moji detektori prijevare bolje su razvijeni od Kateinih. Preispitat ću tog muškarca i rezultate podijeliti s njom, za njezino i moje dobro. A sada je vrijeme za temeljito dotjerivanje. Kate mi nikada ne bi oprostila da se na ručku ne pojavim besprijekorno uređena. Zbog toga je Naomi odvela dječake u školu: znam se ja dob-ro izribati, ali mi treba minimum tri sata za sve ono u kupaonici. Nije čudo da potpun kozme-tički tretman uspijem izvesti svega dvaput godišnje.
Obožavam Ivy. Dolazim ovamo zbog užitka, za razliku od Kate, koja dolazi u ponoć i tjera ih da joj pripreme jaja i pomfrit, kao da je najduže popularni londonski restoran neki slatki mali lokalni birc. Volim kako miriše, po uspjehu, jajima Benedict i zabavi.
Jedna od mnogih nevjerojatnih stvari vezanih uz Kate način je na koji dominira prostorijom. Jednostavno ti privuče pogled, čak i u Ivyju, gdje je uobičajeno vidjeti pokoju zvijezdu ili poz-natu osobu. Sjedi sasvim uspravno na klupici, lica okrenuta prema dvorani, dok je njezin prati-lac, moj novi možda-budući-očuh, okrenut leđima (pozamašnim).
Prekrasna je Kate, pravi komad, nježne građe ispod glatke kože, nevidljivih pora, krupnih kosih sivih očiju, glatke sjajne kose, širokog osmijeha. Uvijek me podsjeća na jednu od zvijez-da francuskog nouvelle vague. Otmjena klasičnog izgleda, izvnserijska je. Da je malo viša – visoka je metar šezdeset pet – bila bi zastrašujuća: prelijepa, presigurna u sebe, jednostavno bi bilo previše. Ali ovakvu kakva je poželiš je zaštititi, zakloniti je. Što ću i učiniti. Jer iako me da popizdiš dovodi do ludila, ona jest moja majka.
Kate je danas obukla Jil Sander: mekana, krem bijela košulja koja se doima kao da je od tu-čene pjene, ispod mekana mornarskog kostima s hlačama koji izgleda seksi i gotovo prevelik, gotovo presvečan, na njezinu djevojačkom stasu (za nju se ne bi reklo da je Kineskinja lezbij-ka). Nalakirala je nokte, savršeni crveni bademi, i namazala usnice. Ne nosi nakit, osim golema zaručničkog smaragda.
– Izgledaš fantastično, Kate, kažem i dok se saginjem da je poljubim, zapahne me ugodan miris Mitsouko.
– Hvala, Clara. I ti izgledaš lijepo, odgovori Kate uz širok osmijeh. – Draga, vidiš, zar ne – uvijek se isplati malo potruditi.
– Tri sata, zapravo, odgovorim. – Ne baš malo.
– Da, dobro, kaže Kate. – Trebalo bi ti puno manje da redovito odlaziš na njegu lica i jednos-tavno svaki dan vodiš računa o sebi.
6 Re: India Knight – Moj život na tanjiru Čet Feb 16, 2012 1:56 pm
Margita
Administrator
Pregrizem jezik – ovo nije ni trnu tak ni mjesto za raspravu o vremenu, trudu i fenomenal-nom, istini za volju, neizvedivom trošku koji uključuje vrsta dotjerivanja što ga Kate smatra dnevnom nužnošću. Umjesto toga okrenem se prema Maxu pruživši mu ruku. – Dobar dan, kažem, – ja sam Clara.
Moram priznati da izgleda prijazan. Preko pedeset godina, pretpostavljam, kratko ošišana bi-jela kosa zbog koje bi djelovao razbijački da nije njegova šaljiva nježna lica. Na sebi ima ispra-no blijedu ružičastu košulju, prekrasno krojenu, ali staru, ispod pomalo ofucana džempera boje zobenog brašna, koji bi mogao biti od kašmira. Dok ustaje, vidim što ima dolje: rebraste samte-rice boje kestena. Laknulo mi je, budući da sam se pripremila na valovitu bijelu bradu i odjeću u prikladnu stilu, jer vidovnjaci se, po mom shvaćanju, fizički ne razlikuju od druida u Asterhai – ili sam u najmanju ruku očekivala šašavu košulju i luckaste naočale veoma omiljene kod ot-kvačenih frajera određenih godina. Stisak ruke mu je čvrst i čini se kao da se zabavlja, što je uvijek pozitivno.
– Max Tilby, kaže. – Veoma mi je drago da smo se upoznali.
– Gotovo kao šešir, kaže Kate, nagnuvši glavu na stranu. – Prilično komično. Mislim da je zaista dobra zamisao obrijati glavu kada počneš ćelaviti, doda razdragano, otkinuvši komadić grisina. – Zar nije tako, Clara, srce? Nema ništa gore od muškarca s velikim čuperkom. Ili s teh.com (pate) . Što je moja bivša svekrva – tvoja baka, vjerojatno, zaboravljam, draga, – uvi-jek izgovarala – pate , oda odsutno. – Ćelavi pate. Kakva pomisao. Sav ružičast i pjenast, kao foie gras.
– Baš, kažem, nastojeći se ne nasmijati i pogledavajući Maxa ne bih li primijetila znakove nezadovoljstva, razmišljajući ujedno, ne prvi put, o činjenici da je Kate, iako ekscentrična, više nego sposobna oduševiti.
Max se glasno smije. – Odvratila si me od predjela, draga, kaže, hvatajući je za ruku na na-čin od kojega bi mi se inače bljuvalo, ali koji mi se u tom kontekstu neočekivano učini dražes-tan.
– Tako mi je žao, kaže Kate. – A i foie gras čini mi se čudan izbor. Zar ne vidiš guskama u dušu, Max? Jadna stvorenja, tako poremećena. Možda si izabrao da ne vidiš. Veoma nesavjesno od tebe. Uzmi radije palačinke s rajčicom i bosiljkom. Očisti savjest. Dobro – za Claru ćemo tanjur bistre juhe. – Kate mi se unese u lice. – Oko 100 kalorija po porciji. Pomisli, draga, mo-žeš uzeti i desert.
– Mislim da ću radije uzeti rižoto, Kate.
– Kad bi barem prestala jesti kao talijanski seljak, draga. Vidi što se dogodilo tvom ocu.
– Mom ocu7. – upitam. – Što mu se dogodilo?
– Pa pretvorio se u jednog takvog. U talijanskog seljaka, želim reći. U samo nekoliko mjese-ci. Pretvorio se u gromadu i ogrubio, a bio je tako zgodan. – Uzdahne tužno i odmahne glavom. – Zato što je cijelo vrijeme jeo rižoto i mozzarella in carrozza. A ti si iste građe, draga.
– Kate! Pojesti ću jednu porciju rižota. Neću se pretvoriti u nekakvu pretilu madre. Isuse! Bismo li mogli prestati razgovarati o mojoj dijeti? Naročito pred tvojim prijateljem kojega ni-sam nikada prije vidjela?
– Predebela mama, predebeo papa, uzdahne Kate razdraženo. – Kakva dijeta? – upita reto-rički. – Nema nikakve dijete. A to je zaista sramota.
– Oprostite zbog ovoga, kažem Maxu, prije nego što se obratim Kate. – Zašto? Zašto je to takva sramota? Ja to ne smatram sramotom. Ja sam sretna. To je samo za tebe sramota. Za mene nije. Ostavimo se toga, Kate, može? Jednostavno, pustimo to.
– Sramota je jer se skrivaš, kaže Kate nepokolebljivo. – Skrivaš se iza hrane. Hrana ti je zamjena za nešto i to me rastužuje. To mi govori da nisi sasvim sretna, draga. To je sve.
– Poštedi me usranog psihoblebetanja, Kate, odgovorim uvrijeđeno, boreći se sa strašnom pomisli da Kate, kako god suludo to bilo, nije potpuno promašila.
– Sama si pitala, kaže Kate. – Sada bismo mogli naručiti, šampanjac, predlažem, budući da slavimo.
– Vi ste svejedno vrlo zgodna djevojka, Clara, kaže Max veoma srdačno.
– Ona je prekrasna, kaže Kate jednolično. – Ali nije u tome stvar.
Ispalo je da je Max vidovnjak samo u slobodno vrijeme. I nije, kako se činilo, sveznajući. Koliko ja mogu ustanoviti, što nije baš puno budući da, na svu sreću, ne želi o tome -detaljno raspravljati, on je otprilike osoba koja zbog čudnog predosjećaja prije polijetanja aviona otka-zuje kartu i zatim na vijestima doznaje da se taj avion srušio. Uvjerljivo neka vrsta medija, mo-glo bi se reći, prije nego neki današnji Nostradamus. Ali izgleda da Kate ima – prekrasnu auru. Boje lavande, kaže (Kate: – Draga, boje lavande, zamisli samo! Zar nisi mogao reći ružičasta?). Što je lijepo.
Takav je Max, na moje iznenađenje. Jasno je da je lud za Kate, a ona je, za uzvrat, prilično očarana njime. On podnosi predavanja o guskama, oduševljeno se smije njezinim pomalo čud-nim vicevima, čini se nježan... mislim da je Kate ovaj put nešto uhvatila.
Kada ne proučava aure, Max je neka vrsta ambicioznog biznismena – bavi se nečim u vezi s Internetom, ako sam dobro razumjela. Sada mi je jasno zašto je Kate inzistirala na tome da je on vidovnjak. Alergična je na samu pomisao na muškarce u odijelima koji nešto rade u uredi-ma, pomisao koja je njoj istovremeno beskrajno dosadna i očajno malograđanska – da ne spo-minjemo kao je pomalo i ponižava. Ona zaslužuje svirače na liri i trubadure, smatra Kate, a ne neko dosadno staro piskaralo. Zato je Juliana na primjer uvijek opisivala kao – farmera, a ne industrijalca, jer je znala kako se njemu sviđa ideja da jednog dana živi na selu. Mau-rice, sup-rug broj tri, za Kateine je prijatelje i rodbinu bio – kipar, samo zato što je kad bi mu bilo dosad-no volio za stolom dok bi večerali modelirati u razmekšanoj voštanici. U stvarnom životu, na-ravno – za razliku od života u Kateinoj zemlji – Maurice je bio (tiho da se ne čuje) računovođa, iako strašno pametan i cijenjen. Moj pravi otac, neprikladno nazvan (jer je ponekad manijakal-no depresivan) Felbc, nikada nije imao posao, zbog čega sam ja jedina od svoje braće, i po krvi i po ženidbama, koja mora raditi da bi zaradila za život i koja se uzrujava zbog hipoteka na ku-ći. Felbc je, kaže Kate, bio – biker, u čemu je tek malo pretjerala.
Kako bilo, Max nas je sve pozvao u svoju – vikendicu – na ljetovanje. Kate: – Ispričaj Clari o svojoj slatkoj vikendici. – Tek što je Max otvorio usta, ona odluči – što je čest slučaj – nasta-viti umjesto njega.
– Max ima zgodnu vikendicu u preslatkom malom ribarskom selu, objašnjava mi i smiješi se prisjećajući se. – Mjestašce puno jednostavnih ribara: bila sam tamo prije tri tjedna. Svidjet će ti se, Clara. Lijepe barčice, krasni ljudi – siromašni kao crkveni miševi, ali uvijek spremni da s tobom podijele svoje jastoge.
– Jastoge? – kažem. – Kakve jastoge?
– To je Amerika, draga, jastozi su posvuda, objašnjava Kate ne razmišljajući više o tome, prizivajući u svijest sliku jadnih stanovnika Manhattana kako se na svakom uglu bore protiv Velikih Kliješta. – Max i ja otišli smo u šetnju i shvatili da kod kuće nemamo ništa za večeru, pa smo pokucali na vrata jedne kuće u selu, a preslatka staričica koja je otvorila vrata dala nam je dva jastoga! Ti ljudi su tako jednostavni, ali, Bože moj – znaju živjeti. – Odmahne glavom u znak divljenja. – To je stil, Clara, ne misliš? Siromašni da siromašniji ne mogu biti, beskućnici gotovo, a goste se jastozima.
Max se sada već razdragano cereka, što je razumljivo kad imaš selo puno širokogrudnih se-ljaka, ljubitelja rakova. – Moraš doći do nas, Clara, kaže. – Dovedi dječake.
– Voljela bih, kažem. – Zvuči kao u raju. Gdje je točno to vaše seoce na obali?
– Na Istočnoj obali, u mjestu koje se zove Martha's Vineyard, kaže Kate. – Preslatko. Draga, za tebe bi to bio odmor. Mogli bismo zamoliti susjede da pričuvaju djecu, zar ne, Max? Sigurno bi im bilo drago da mogu nešto zaraditi, jadni ljudi. A mi bismo onda mogli otići na večeru u jednu od onih ribarskih konoba. Neugla-đeno je i imaju samo gotova jela, ali tako je zgodno.
Poželim reći: – Molim? Martha's Vineyar d? Misliš na zabavni park za milijunaše? Mali bis-troi, misliš ondje gdje te homard l'Americaine dođe 200 $ po glavi? Susjedi, možda Kennedyjevi? – Umjesto toga zatomim hihotanje. Iznenada me ispuni snažna ljubav prema Ka-te. Ja sam se, kako bi to Elvis rekao, hunka, hunka, privremeno pretvorila u ljubav koja izgara. Neosporna je činjenica da je zbog nje moj život bolji. Max mi se saveznički smiješi zaljubljeno pogledavajući Kate. Da, pomislim u sebi, da. Dobit će je. Hoće.
Nisam znala da pošta iz Irske tako brzo stiže. Jutrošnja dostava, tek pristigla, zaista sadrži dvije ulaznice, izgleda baš kao za mondeno društvo, za premijeru Konvulzija Sadlera Welsa, predstavu komična naslova Sama Dunphyja. Mislim, zbilja – mogli su je nasloviti i Sav sam skrivljen, jadan. Pozivnice su otisnute ljigavo mondiš slovima na crno-bijeloj fotografiji Dunphyja u skoku – vjerojatno ima neki tehnički naziv za to, ali je ga ne znam. Koža mu se sjaji od znoja, a na sebi ima neku vrstu tijesno pripijene bijele majice, kroz koju se – Isuse blagi – naziru njegove naježene bradavice. Prekrasne noge, moram reći. I ruke, zapravo – nekako žilave. Priznajem da je, sudim li isključivo kao nepristran promatrač, tj. estetski gledano, Dunphy priličan komad. Seksi čak. Sudim li, međutim, kao promatrač koji je neko vrijeme pro-veo s njim, onda mi, u istoj mjeri, izgleda točno ono što i jest: tašta ljiga pederski namazanih očiju u pripijenoj majici.
Dva manja lista papira ispadnu iz pisma. To su pozivnice za zabavu poslije predstave, u ne-kom mondenom baru u Hoxtonu – molimo vas da ponesete pozivnice sa sobom, bla, bla. Upamtivši datum – premijera predstave: kraj idućeg tjedna – strpam cijeli snop pod zdjelu s voćem (gdje se pridružio prošlogodišnjem poreznom računu, pozivnici za zabavu za Jacka, opomeni za telefon, dopisnici iz Selfridges koja mi javlja o nekoj posebnoj ponudi mojeg naj-dražeg sredstva za čišćenje, razglednici od Amber na kojoj piše: – Bog! Gdje si? Pusa – i naša obiteljska propusnica za londonski zoološki vrt.)
Ne mogu vjerovati što je ono Kate rekla o mom – odnosu, da upotrijebim školski izraz, pre-ma hrani, razmišljam dok na brzinu prolazim usisavačem preko pogledu izloženih dijelova ku-će. Kako ima obraza. Kakva jebena drskost Kakva, em, pomalo psihološka pronicavost. Ili ne. Mislim, jednostavno je preglupo misliti da su svi ljudi prekomjerne težine nesretni. Nije li to rekla? – Nisi baš sretna. Zar je tako? Sjednem nasred stuba, poput gigantskog Christophera Ro-bina (»Tiho, tiho, nek' ne šapne nitko/ najdeblja od svih mama/ stubama stupa sama) i isključim usisivač.
Dobro. Možda i nisam – sasvim sretna. Možda ovo nije baš ono što sam planirala za sebe dok sam sanjarila kao tinjedžerica. Možda je ovo... svakodnevica. Ali nije – i to veliki ali – ni tisućama kilometara daleko od onoga što jesam planirala. Jer moje su težnje uvijek bile veoma postojane: biti sretna i sigurna i ne morati se cijelo vrijeme nekamo micati (Kate i ja smo to činile, muvale se po cijeloj Europi sve dok nije upoznala Julia-na). Željela sam živjeti u kući koja bi bila dom, zauvijek, sa svojom djecom. I živim. Živim. Sjedim u njoj.
To je dakle razjašnjeno. Ali svejedno mi je teško ustati. Moja kuća, moja djeca... Ima još ne-što što ne stavljam u središte pozornosti: moj muž. Moj muž kojeg volim. Jer ja ga volim, kao što mislim da on voli mene. Osim što ga ne volim onako. Nisam luda za njim. Ne padam u nes-vijest svaki put kad ga vidim. Ne moram leći svaki put kad pomislim na njega. A to nije bilo na mojoj listi. Htjela sam onesvješćivanje. Barem malene nesvjestice. Mrvice čežnje. Htjela sam se osjećati usamljeno u svom krevetu kad on nije u blizini.
– Nitko to nema, kažem sama sebi ljutito, sjetivši se jadne Naomi i onog pohotnog govna od njezina muža. Govorim naglas, povisujući ton na sebe. – Htjela sam nesvjestice jer sam imala petnaest godina, za ime Božje. Bilo je nesvjestica, u početku, ako ništa drugo. Trebala bih se smatrati iznimno sretnom osobom. Kako se uopće usuđujem razmišljati na ovaj način? Što da radim – ostaviti Roberta zato što me ne siluje svaku večer? Jebemu, Clara. Daj se, pizda mu, sredi, hoćeš li?
Najčudnije od svega je što bih željela nazvati Kate. Ali se ne usuđujem. Jednom, prije tri mjeseca, Kate i ja popile samo malo više vina za večeru pa sam joj rekla – zato što me je gleda-la kao da zna – da se osjećam malko... kao da su mi crvi u dupetu, mislim da sam tako rekla. – Odrasti, Clara, rekla je. – To znači sazreti. Tjeraj dalje. Sretnija si od mnogih. Sretnija si od mene. – Bilo mi je neugodno pa sam potvrdno klimnula glavom. Kate kao Kate, doduše, nije bila još završila. – Ono što se uvijek pokazalo točnim, rekla je nonšalantno, – to je da će se, ako vam je seks jako dobar, većina problema usput riješiti. – Nisam joj ništa odgovorila – možda sam u nevjerici zurila u nju, možda. – Seks vam je dobar, jelda, draga? – upita Kate. – Shvati da mi je muka što te to moram pitati – ja sam ti majka, za ime Božje, ne tvoja najbolja prijateljica. Ali to jest važno.
Odgovorila sam, ne sasvim iskreno: – Da. Da. U redu je. – Činilo se kao da će Kate još nešto dodati, ali je umjesto toga zapalila cigaretu pa smo promijenile temu razgovora. Ne mogu je sada nazvati. Znam da treba biti moderan, ali ne pada mi na pamet da sa svojom majkom raz-govaram o svom seksualnom životu. Imala je pravo: tome služe prijateljice.
Ipak, teško da mogu pitati Naomi, koja bi trebala stići na ručak. Bog, Nomes, kako tvoj sek-sualni život? Ups, ne tako dobro, pretpostavljam, kad ti mužić ševi svoju agenticu za tisak... Okrenem Amberin broj, ali dobijem samo njezinu telefonsku sekretaricu. Stella? Ne, ne Stella. Mislim da znam koji bi bio Stellin savjet i znam da mi se ne bi svidio. Tamsin je na poslu. Uh-vatim se kako bez puno mozganja biram Robertov broj.
– Bog, Clara, kaže. Uvijek na poslu zvuči žustro, energično. – Budi brza – sastanak će poče-ti.
– U biti ti nemam što reći, kažem, pomalo patetično. – Pozvani samo na predstavu Sama Dunphyja i na zabavu. Naomi dolazi na ručak.
– Prestani! – kaže Robert. – Smjesta prestani. Previše je uzbudljivo. Neću se moći cijeli dan koncentrirati. Naomi dolazi na ručak! Baletna predstava! Što još, baby?
– Da, kažem, smiješeći se protiv svoje volje. – Usisala sam kuću. I čini se da je vani sunčan dan.
– Očaran sam, kaže Robert. – Akcija, akcija, akcija, jelda? Kakav dinamičan društveni život. Jesi li išta isplanirala za danas poslijepodne? – Glas mu se stiša do hiperuzbuđena šaptanja. – Sainsbury's! – Možda.
– Ludnica. – Čuje se buka u pozadini i Robert kaže: – Moram sada ići, Clara. Nazvat ću te poslije.
– Bog, kažem. – Pozdrav iz mog veselog svijeta, od vesele mene.
– Bog, kaže Robert. – Zaboravila si svoje veselo malo lice.
I ja se nasmijem.
***
Naomi se pojavi u 12.30, točno na sekundu. Drago mi je primijetiti da nevjera nije utjecala na njezinu točnost (»Točnost je vrlina kraljeva, rekla mi je jednom s takvim kraljevskim izra-zom na licu da sam je zamalo upitala nema li kakve uzbudljive tajne pretke). Izgleda bolje nego jučer ujutro: sivosmeđe sjenilo opet je tu, kao i dnevna krema u boji te nježno iscrtane i sjajne usnice – prirodne – boje. Baci pogled po mojoj kuhinji, mini verzija pogleda koji je popularizi-rala moja majka – onaj – o, vidi, neizglačana kuhinjska krpa, sigurno smo u po-tleušici, u ko-jem se miješa sociološki kuriozitet i blago gađenje – pa odmah poseže za viledom. Naomina bi krilatica, da je ima, bila: Malo ti se prolilo.
Ali Naomi je stvorenje puno suprotnosti pa zato kaže: – Volim tvoju kuhinju – i uzdahne. I ja volim svoju kuhinju. Možda izgleda kao da je bomba pala, s konopom za sušenje rublja pri-bijenim uza strop – s kojega kao girlande vise komadi odjeće koji i nisu baš za slikanje, poput mojih posivjelih gaćica, umjesto da se recimo suše svežnjevi lavande i žita ili vise starinske čipkane krpice – te sveprisutnim komadićima lego-kocaka. A i nisam sasvim sigurna da je na-rančasta najbolja boja za ovakvu prostoriju – dio mene stalno iščekuje muškarce mrzovoljna izgleda s boćarskim kapicama na glavi da uđu pjevajući irske narodne – ali je moja kuhinja ba-rem dovoljno velika da u nju stane (pomalo kičasta) sofa. Dobro, kavez u kojem su hrčci ne odiše baš higijenom, a i zidovima prijeti opasnost da ih potpuno prekriju dječji suludi i ne nuž-no jako estetski crteži – Chewbacca, naročito, izgleda kao govno s nogama – ali je kuhinja ned-vojbeno udobna.
Volim razmišljati kako ima i drugih dobrih strana, poput profesionalnog štednjaka i zgodna, iako minijaturna i sasvim nepraktična hladnjaka iz pedesetih. Vidim po slovima magnetima složenim u JAZAVAC i HERAKALO da su dječaci vježbali pisanje. Iako sam impresionirana Charliejevom grafijskom neustrašivošću, riječi ne djeluju baš elegantno. Nije to dekoracija nad kojom bi slinili čitatelji Svijeta interijera, čini mi se. A i zašto – jazavac?
Za razliku od mene, Naomi veoma zanima bijela tehnika. Čita Dobro vođenje kućanstva i za usporedbu izrezuje slike perilica, sušilica i pećnica, tako da bude potpuno pripremljena kada joj sljedeća zatreba. – Kako uspijevaš bez malog zamrzivača? – upitala me jednom, bez veze, kao da sam ja od onih koje, čim imaju koji sat na raspolaganju, automatski pomisle – hej, znam, pripremit ću jednostavne, ali sofisticirane večere za cijeli tjedan i zamrznuti ih. – Nikada nisam sasvim povjerovala da takvih ljudi uopće ima, sve dok nisam upoznala Nomes, koja također izrađuje adventske vijence i sama ukrašava torte životinjicama od marcipana pomalo zastrašu-jućih očiju.
Obožava je i Svijet interijera. Lani su fotografirali njezinu kuhinju. Kao što bi se moglo oče-kivati, Naomina je kuhinja – sva u bijelom ispranom drvu, elementi Shaker i kuhala Le Creuzet u sukladnoj boji – od onih za kakvom mnogi od nas čeznu. Često me zbunjuje, jer nikada ne izgleda kao da se netko zaista njome i koristi. Uvijek je besprijekorno čista, iako pouzdano znam da Naomi sama peče kruh, svaku večer skuha večeru s predjelom i desertom te svojoj djeci kreira takve ekstravagancije za ručak da mi moja često cvile kako su njihovi sendviči sa šunkom i sirom nepravda. (Linus je imao namaz od gljiva i neki poseban seljački sir koji izgle-da kao čizma, kaže Charlie barem dvaput tjedno. – Danas je Linus imao nekakvu tortu od limu-na. Linus ima platnenu salvetu. Linus ima sok od mrkve. Linus voli masline, ali ne grčke. On kaže da sok od ribiza uništava zube. – I tako dalje.)
– Kako ti se čini moja kuhinja, kaže Naomi. – Izgleda sterilno, ne čini ti se?
– Ne, kažem. – Lijepa je. Tako je čista. Možeš jesti s poda, da se praviš da si psić. Voljela bih takvu kuhinju.
– Saznala si, jelda? – kaže Naomi neutralnim glasom, rujući po svojoj torbi u potrazi za Canderelom dok ja stavljam kavu ispred nje. – Sigurno znaš.
U škripcu sam. Znam puno toga, kao što uvijek kažem dječacima. Sveprisutna sam i do zuba naoružana informacijama, koje svakog prosinca podijelim s Djedom Mrazom. Imam oči čak i na leđima. Ali znam u ovim okolnostima i previše pa nisam sasvim sigurna na koji dio mog dubokog i opsežnog znanja misli Naomi. Na poteškoće oko održavanja kuhinje besprijekor-nom? Na cijenu navedene kuhinje? Na recept za losos pečen u soli sa začinskim travama? Ili na činjenicu da je njezin muž ljigavi ženskar?
Kuhana sam i opcija A čini se najsigurnija. – Cijeli dan moraš provesti čisteći, kažem. – Mislim, sam Bog zna da se ja trudim – ne bi vjerovala koja nam količina Mr. Muscola ode u tjedan dana – a i dalje izgleda ovako. – Rukom pokažem hrpu novina na stolu i nježni toranj od mrvica ispod Jackova stolca, potvrdu njegove ljubavi prema Jammvju Dodgersu. – Tako da da, znam. Ne znam kako tebi uspijeva, ipak. Da bar imamo pomoćnice, zar ne? Robert smatra da je to bacanje novca, ali ja ne mislim tako.
– Mislila sam, kaže Nomes, žustro dvaput pritisnuvši na zaponac kutijice sa saharinom, – na Richarda.
Sranje. Što sad? Da lažem? Da se pretvaram kako ništa ne znam i odglumim šok i ogorčenje kada mi kaže? Da kimnem smrknuto i pokušam se izvući kada me upita kakva sam ja usrana prijateljica koja joj to nije rekla čim je saznala? Sranje. Sranje. Veliko, golemo, gigantsko sra-nje – Richardovo sranje u biti. Raz-mislivši na brzinu, odlučim se uhvatiti za mogućnost da vijest o Richardu nije vezana za seks. Možda su ga unaprijedili ili mu dali veći službeni auto, ili golem bonus (u skladu s veličinom njegove pozadine). Možda je dobio nogu, pomislim malici-ozno, što je i zavrijedio.
– Što sada? – kažem klonulo, zakopavši lice u hladnjak. – Tražim raviole s bučom. Gdje bi mogli biti?
A doslovce su mi pod nosom, ali meni se prilično sviđa u hladnjaku i osjećam izrazitu želju da ondje i ostanem. Posebno kada Naomi kaže: – Znaš da ima ljubavnicu. – Osjećam strašnu ljubav prema unutrašnjosti svog hladnjaka u ovom trenutku. Gotovo strast. Žudim za arktičkim zagrljajem. – Hmm? – odgovorim grčeći se, dok panika u meni raste. A zatim: – Gdje su jebeni ravioli, jebemu7.
– Rječnik, Clara, kaže Naomi automatski.
Nevoljko zatvorim vrata hladnjaka. Srce mi lupa užasno jako i dio nesebične Clare, dobre prijateljice pita se nisam li kandidat za srčani udar. Mislim, nisam baš neka kraljica fitnessa.
Gospode, o čemu ja razmišljam u ovakvim trenucima! Za kaznu joj neću lagati.
– Da, znam, kažem što nježnije mogu, iako više zvuči kao dreka. – S parmezanom, crnim paprom, vrhnjem ili zelenim maslinama?
– Bez ičega, molim. Kalorije, objašnjava Naomi. – Otkad znaš?
– Unatrag tjedan dana, promucam nervozno. – Gade mi se. Stavi barem ulja. Imam malo bo-siljka negdje. Mogu ga nasjeckati? Chiffonade de basilic, Nomes – to će ti podići moral. Zvuči prilično šik. Ne?
– Ne, kaže Naomi, odbacivši moje kulinarske prijedloge za pomoć.
– Slušaj, Nomes, bila bih ti rekla, ali – pa, znaš, nitko ne želi priopćiti takve vijesti. Misli na jadnog glasnika, znaš, kad ga upucaju. Bang, bang. Aj. – Zgrabim se za grudi melodramatično i zateturam.
– Clara..., kaže Naomi. – Za ime Božje.
'Oprosti, kažem, pribravši se. – Žao mi je. Znam već nekoliko dana. Robert mi je rekao. Žao mi je.
– Što je rekao?
Moram priznati da Naomi izgleda vrlo pribrano. Na njezinom mjestu ja bih pocrvenjela u li-cu i već bih imala napadaj hiperventilacije.
– Rekao je da Richard ima, em, zaista patetičnu i potpuno nevažnu avanturu s akne... sa svo-jom agenticom za tisak.
– Upravo je toliko važno, kaže Nomes, očigledno zadovoljna. – Avantura.
– Kako si ti saznala, Nomes?
– Uobičajeno – preko računa za kreditnu karticu, odgovori. – Imamo zajednički račun i kao što ti je poznato ja uvijek provjeravam račune – što bih i tebi toplo preporučila, Clara, usput. Primijetila sam iznos iz prodavaonice Ann Summers.
– Čega?
– Znaš, onaj seks shop. Mislila sam da mi je Richard možda kupio nekakav poklon za zafr-kanciju...
Prekinem je, uzbuđena od radoznalosti. – Često ti kupuje poklone za zafrkanciju u seks sho-pu?
– Događalo se. Kako bilo, čekala sam tjedan ili dva...
– Što na primjer? – upitam, opet je prekidajući. – Što ti kupuje?
– Pusti me da završim, Clara. Oh, jednom je kupio podstavljene lisičine – nasmiješi se pris-jećajući se – a jednom providnu spavaćicu. Pa uniformu sobarice. Jeftin materijal, zapravo. Iz-nenađujući šavovi.
– Baš, kažem malaksalo.
– Kako bilo, poklon se nije pojavio i ja sam ponovno provjerila izvode te otkrila niz računa iz restorana, na iznose koji su jasno bili za dvoje – sedamdesetak funti tu i tamo, a čak ni Ric-hard ne jede toliko. Reprezentaciju plaća drugom karticom. Tako da sam ga upitala zašto je išao u Anne Summers.
– I?
– Rekao je da je otišao kupiti zezantski poklon za ženu iz ureda – odlazila je u penziju. Znala sam da laže. Pitala sam ga kakav poklon i on je rekao vibrator.
Naomi si dopusti malen kratak smiješak.
– Vibrator?
– Da. Teško da je to za Veru iz računovodstva, rekla sam.
– Pa, em, slažem se. Nije baš idealan poklon za stariju nepoznatu gospođu.
– Ne. Kako bilo, rekla sam mu da sam primijetila neke čudne račune iz restorana koji nisu spadali u njegovu reprezentaciju – provjerila sam datume i svi su bili u dane kada je trebao radi-ti dokasna. Richard ne zna lagati. Tako da mi je rekao. Rekao je da se viđa s tom... ženom... nekoliko tjedana.
Cijelo sam vrijeme okrenuta leđima Naomi, prčkam po štednjaku i petljam oko onoga što bi ona bez sumnje nazvala mirodije.
– Dakle, kaže. – Moramo napraviti plan. – Napraviti plan? – ponovim glupavo. – Kakav plan? – Pa, kaže Naomi, dopustivši si pravi osmijeh. – Moramo odlučiti što ću napraviti, očito. – U kom smislu, Nomes?
– Znaš, kaže. – Plan akcije. Moramo se organizirati. – Opet prekopava po svojoj torbi. – Sas-tavila sam listu ranije. Gdje sam je stavila?
– Kako to misliš, sastavila si listu? Kakvu listu? – Listu opcija. Za sada nisam još ništa učini-la. Kada mi je Richard rekao, kazala sam: 'Razumijem'. – Pogleda u mene tražeći odobravanje, ali ja gledam u nju poput zapanjene ribe. – Nisam napravila scenu, Clara. On mrzi scene. Ali moram odlučiti što ću dalje.
– Odrezati mu jaja? – promrmljam sebi u bradu. Na moje potpuno zaprepaštenje, učini mi se da Naomi u biti prilično uživa u svemu tome. Njoj je nevjera njezina muža novi zadatak – a sam Bog zna da obožava zadatke. Majku koja odluči ostati kod kuće, uvijek sam mislila, prok-letstvo prvi put pogađa kada djeca krenu u školu, kada se dotad pažljivo orkestrirani dani – nut-ricionistički izbalansiran ručak u 1 h, plivanje za predškolce u 3, kreativna igra u 4, satovi kla-vira u 5 – protegnu prazni pred tobom pa se žene poput Naomi počinju pitati čemu one uopće služe. Bez posla, bez hobija i bez djece veći dio dana, Naomi treba nešto što će je okupirati. A Richard – o kako je samo pažljiv! – to joj je omogućio.
– Mogla bi otići u šoping, kažem. – Njegovom karticom, naravno. To te uvijek raspoloži. Je-si sigurna za ove raviole?
– Da, hvala, kaže Naomi dok stavljam tanjur što se puši pred nju. – Je li salata začinjena?
– Vrlo lagano. Naravno, uvijek se za osvetu možeš jako udebljati. Udebljaj se kao prasica i pusti brkove. Mogla bi se cijeli dan izležavati i jesti. Pravo mu budi! – Ta me ideja strašno priv-lači – na trenutak mi bude žao da Robert nije taj koji je skrenuo.
– Ne vjerujem, Clara, kaže Naomi. – Daj pokušaj biti ozbiljna.
– Što drugo? Naći ljubavnika? – Moš mislit.
– Čekaj malo, uzet ću svoju listu. Evo. Da vidimo. Ovo su moje opcije. Slušaš me? OK. Pr-vo, napraviti mu pakao od života.
– To mi zvuči dobro.
– Ne. Izgledalo je primamljivo samo tri sekunde, ali u biti – razmisli, Clara. Ako mu napra-vim pakao od života, teško da će mi se vratiti podvijena repa.
– Želiš da ti se vrati?
Naomi odloži vilicu. – Ja ga volim, Clara, kaže ona, tonom koji bi izabrala osoba što je odlu-čila dati usmrtiti svoga starog psa. – Navikla sam se na njega. Ugodno nam je zajedno. I onda, naravno, djeca...
– Pa da, djeca, kažem, uhvativši se za to – zato što mi pomisao da ostanem s nekim jer sam se – navikla na njega – nije ni najmanje privlačna. Mislim, navikla sam se na svoje prastare birkenstokice, ali to ne znači da sam prestala kupovati cipele ili obilaziti izloge.
– Druga stvar, Clara, kaže Naomi zagrijavajući se za svoju temu, – jest da sam ja puno in-vestirala u Richarda.
Ah? – Kako misliš, investirala. upitam.
– Ja sam se doista željela udati, Clara. Ja nisam kao ti. Željela sam se udati, željela sam to još kao djevojčica. Znala sam kakvu haljinu želim obući već u dvanaestoj godini... Izabrala sam pjesme koje će se pjevati u crkvi i razradila cijelu ceremoniju. Razmišljala sam o cvijeću. Želje-la sam živjeti u kući u kakvoj živimo, s muškarcem uz kojeg bih se osjećala... ugodno. Nikada nisam željela raditi, kao što znaš – nemam takvih ambicija – i željela sam djecu. Sve što imam uložila sam u to da dobijem Richarda. Bio je dobar ulov. – Podigne pogled. – Još uvijek je.
– Ne razumijem 'investirala', kažem, pitajući se nije li sada pravi trenutak da joj objasnim osnove feminizma. Pokušat ću ukratko. – Nekada, Naomi, ne tako davno kao što misliš, žene nisu imale pravo glasa...
– Koga briga? – kaže Naomi. – Ja nikada ne glasujem. Nemoj mi samo početi priču o onoj dosadnoj ženi Pankhurst. Pokušavam ti objasniti da sam dugo proučavala muškarce poput Ric-harda. Shvatila sam što žele. Mukotrpno rade, znaš, i kad završe svojih nekoliko godina napor-ne igre žele ženu koja će im život učiniti lagodnim.
– Ne mogu vjerovati da to slušam, kažem. – Ne vjerujem.
– Tako da sam ja od sebe napravila tu vrstu žene, nastavlja Nomes. – Ja sam na samom po-četku već bila pomalo takva, što je pomoglo. Uvijek sam bila na dijeti. Odlazim frizeru jednom tjedno. Idem na kozmetičke tretmane. Naučila sam kuhati. Znam razgovarati s njegovim kole-gama. Njemu sam odgojila dragu djecu. Naš dom je zapravo besprijekoran. Dvaput tjedno ku-pujem cvijeće i sama laštim parkete. Kuham mu fine večere i pitam ga kako mu je prošao dan. Nikada se ne tužim jer imam menzis ili jer sam depresivna. Znaš.
– Naomi, kažem, a apetit me je – jedinstven slučaj – napustio. – Slušaj. Znam da razmišlja-mo različito. Svatko se želi osjećati siguran, to mogu razumjeti. Ali zaista – nije potrebno sebe iznova izmisliti. Ne moraš biti hausfrau, čak ni glamurozna. Koliko imaš godina – trideset pet, maksimalno? Je li to doista ono što želiš? Jer možda ti se ovo dogodilo kako bi te natjeralo da ponovno procijeniš stvari. Mislim, ne želim zvučati kao Kate, ali to jest moguće. Ne poželiš li ludu ljubav? Strast? Rizik? To da s vremena na vrijeme možeš o sebi razgovarati? Kada su zah-tjevi u pitanju, taj i nije baš neki nemoguć. Ne poželiš li da ne moraš cijelo vrijeme na tome raditi7.
– Ne, odgovara Naomi. – Apsolutno ne. Želim ono što imam. Želim Richarda. Uvijek sam to željela i tu se ništa nije promijenilo.
– U redu, kažem. Osjećam se malaksalo, iako joj se pomalo divim.
– Da čujem listu?
– OK. Da vidimo. Prvo, napraviti mu pakao od života. To ne valja. Drugo, upoznati tu ženu i sve joj objasniti.
– Objasniti što?
– To da me neće nikada ostaviti. Da voli boeuf en crote i donje rublje Janet Reger, a ne... oh, ne znam, špagete iz konzerve i gaće iz BHS-a. Da se možda s njom jebe – Naomi se blago za-crveni, iako manje od mene – ali da sa mnom vodi ljubav. To da voli svoju djecu...
– OK, kažem. – Jasno mi je. Ja to ne bih još napravila. Izgleda kao iz neke sapunice, taj pris-tup, a i implicira da je ona veća prijetnja nego što je.
– Da, mislim da imaš pravo, kaže Nomes. – Sto nas dovodi do opcije broj tri. Da budem više kao ona.
– Kako, kao cura s aknamal
– To ti je dobro ime za nju. Da. Da budem običnija. Što misliš o tome?
– Mislim da si mi upravo rekla kako te on voli zbog onoga što jesi.
– Hmm. Stavlja neki jeftin parfem. Primijetila sam. Broj četiri: ne poduzeti ništa.
– Baš ništa?
– Nada. Ništa. Nastaviti sasvim uobičajeno.
– Razumijem. I što bi time postigla?
– To bi mu pokazalo da nisam ponižena. Značilo bi da neću histerizirati.
– Ali zar nisi ponižena?
– Ne toliko koliko sam mislila da ću biti.
– Dobro. Ti ćeš kod kuće nastaviti pripremati odreske, kao i obično, dok se on ne zasiti hamburgera?
– Da.
– Što ako pomisli: hej, mogao bih i dalje imati i jedno i drugo?
– Neće.
– Vrlo si sigurna u sebe.
– Poznajem Richarda, Clara. Proučavala sam ga. Znam ga iznutra i izvana i skroz naskroz. U biti, mislim da se tu možda radi o krizi srednjih godina. Muškarcima se to događa, znaš.
Zurim u napola pojedene raviole na svom tanjuru. Vrhnje i parmezan malo su se stvrdnuli; rukola, iako se još sjaji, počela je venuti. Ne izgleda privlačno. Nije da ništa ne valja. Ali moglo bi izgledati bolje. Tako da poželim još. Tako da mi otvori pravi apetit. Izgleda kao moj život, pomislim na onaj omamljen i polubudan način u kojem se ponekad zateknem usred razgovora. To je na tanjuru moj život.
– Sretna si što tako dobro poznaješ Richarda, kažem ustajući. – Doista to mislim. Ne znam što bih napravila na tvom mjestu. Sretno, Nomes. Učinit ću sve da ti pomognem. – Ustanem i raspremim stol. Držim naše tanjure pod slavinom, a voda ispire ostatke hrane. Miješalica za otpatke nakratko živo zareži, drobeći ostatke našega ručka.
– Hvala, Clara, draga. Doista mislim da je ne činiti ništa najbolje, ne misliš? Znaš da me to skoro veseli, kaže mi smijuljeći se. – Što tako stojiš, Clara! Da nam napravim kavu?
– Mrzim kavu, odgovorim.
– Znam. Dobro, onda čaj. Earl Grey?
Držim tanjure u rukama, spremna da ih ubacim u perilicu za suđe. Neka mi malo skliznu i razbit će se, poput kostiju bijele krhotine rasprsnut će se po cijelom podu. Ali ja ne puštam da skliznu.
– Može čaj, kažem umjesto toga. – Kocku šećera, neću zaslađivač koji izaziva rak.
– Bila je još jedna opcija, znaš, kaže Naomi, stisnuvši me za ruku dok stojimo pored čajnika. – Ima opcija broj pet, ali mi je bilo previše neugodno da ti kažem. Puno sam veselija sada kada znam što ću učiniti. Da ti kažem što je bilo?
– Što?
– Da budem više kao ti, kaže Naomi pogledavši me s ljubavlju.
– Više kao ja?
– Da. Prepustiti se stvarima, znaš, i otkriti veselu stranu.
– Veselu stranu? Preljuba?
– Razumiješ što mislim – mislim, razljutiti se i onda se osvetiti pa se zezati na račun toga. Jednostavno – da budem više kao ti.
– Ne vjerujem da to zaista želiš, kažem. – Ne vjerujem... mislim... čuj, ha-ha, ne vjerujem, točka. Idemo gore popiti čaj?
Moram priznati da izgleda prijazan. Preko pedeset godina, pretpostavljam, kratko ošišana bi-jela kosa zbog koje bi djelovao razbijački da nije njegova šaljiva nježna lica. Na sebi ima ispra-no blijedu ružičastu košulju, prekrasno krojenu, ali staru, ispod pomalo ofucana džempera boje zobenog brašna, koji bi mogao biti od kašmira. Dok ustaje, vidim što ima dolje: rebraste samte-rice boje kestena. Laknulo mi je, budući da sam se pripremila na valovitu bijelu bradu i odjeću u prikladnu stilu, jer vidovnjaci se, po mom shvaćanju, fizički ne razlikuju od druida u Asterhai – ili sam u najmanju ruku očekivala šašavu košulju i luckaste naočale veoma omiljene kod ot-kvačenih frajera određenih godina. Stisak ruke mu je čvrst i čini se kao da se zabavlja, što je uvijek pozitivno.
– Max Tilby, kaže. – Veoma mi je drago da smo se upoznali.
– Gotovo kao šešir, kaže Kate, nagnuvši glavu na stranu. – Prilično komično. Mislim da je zaista dobra zamisao obrijati glavu kada počneš ćelaviti, doda razdragano, otkinuvši komadić grisina. – Zar nije tako, Clara, srce? Nema ništa gore od muškarca s velikim čuperkom. Ili s teh.com (pate) . Što je moja bivša svekrva – tvoja baka, vjerojatno, zaboravljam, draga, – uvi-jek izgovarala – pate , oda odsutno. – Ćelavi pate. Kakva pomisao. Sav ružičast i pjenast, kao foie gras.
– Baš, kažem, nastojeći se ne nasmijati i pogledavajući Maxa ne bih li primijetila znakove nezadovoljstva, razmišljajući ujedno, ne prvi put, o činjenici da je Kate, iako ekscentrična, više nego sposobna oduševiti.
Max se glasno smije. – Odvratila si me od predjela, draga, kaže, hvatajući je za ruku na na-čin od kojega bi mi se inače bljuvalo, ali koji mi se u tom kontekstu neočekivano učini dražes-tan.
– Tako mi je žao, kaže Kate. – A i foie gras čini mi se čudan izbor. Zar ne vidiš guskama u dušu, Max? Jadna stvorenja, tako poremećena. Možda si izabrao da ne vidiš. Veoma nesavjesno od tebe. Uzmi radije palačinke s rajčicom i bosiljkom. Očisti savjest. Dobro – za Claru ćemo tanjur bistre juhe. – Kate mi se unese u lice. – Oko 100 kalorija po porciji. Pomisli, draga, mo-žeš uzeti i desert.
– Mislim da ću radije uzeti rižoto, Kate.
– Kad bi barem prestala jesti kao talijanski seljak, draga. Vidi što se dogodilo tvom ocu.
– Mom ocu7. – upitam. – Što mu se dogodilo?
– Pa pretvorio se u jednog takvog. U talijanskog seljaka, želim reći. U samo nekoliko mjese-ci. Pretvorio se u gromadu i ogrubio, a bio je tako zgodan. – Uzdahne tužno i odmahne glavom. – Zato što je cijelo vrijeme jeo rižoto i mozzarella in carrozza. A ti si iste građe, draga.
– Kate! Pojesti ću jednu porciju rižota. Neću se pretvoriti u nekakvu pretilu madre. Isuse! Bismo li mogli prestati razgovarati o mojoj dijeti? Naročito pred tvojim prijateljem kojega ni-sam nikada prije vidjela?
– Predebela mama, predebeo papa, uzdahne Kate razdraženo. – Kakva dijeta? – upita reto-rički. – Nema nikakve dijete. A to je zaista sramota.
– Oprostite zbog ovoga, kažem Maxu, prije nego što se obratim Kate. – Zašto? Zašto je to takva sramota? Ja to ne smatram sramotom. Ja sam sretna. To je samo za tebe sramota. Za mene nije. Ostavimo se toga, Kate, može? Jednostavno, pustimo to.
– Sramota je jer se skrivaš, kaže Kate nepokolebljivo. – Skrivaš se iza hrane. Hrana ti je zamjena za nešto i to me rastužuje. To mi govori da nisi sasvim sretna, draga. To je sve.
– Poštedi me usranog psihoblebetanja, Kate, odgovorim uvrijeđeno, boreći se sa strašnom pomisli da Kate, kako god suludo to bilo, nije potpuno promašila.
– Sama si pitala, kaže Kate. – Sada bismo mogli naručiti, šampanjac, predlažem, budući da slavimo.
– Vi ste svejedno vrlo zgodna djevojka, Clara, kaže Max veoma srdačno.
– Ona je prekrasna, kaže Kate jednolično. – Ali nije u tome stvar.
Ispalo je da je Max vidovnjak samo u slobodno vrijeme. I nije, kako se činilo, sveznajući. Koliko ja mogu ustanoviti, što nije baš puno budući da, na svu sreću, ne želi o tome -detaljno raspravljati, on je otprilike osoba koja zbog čudnog predosjećaja prije polijetanja aviona otka-zuje kartu i zatim na vijestima doznaje da se taj avion srušio. Uvjerljivo neka vrsta medija, mo-glo bi se reći, prije nego neki današnji Nostradamus. Ali izgleda da Kate ima – prekrasnu auru. Boje lavande, kaže (Kate: – Draga, boje lavande, zamisli samo! Zar nisi mogao reći ružičasta?). Što je lijepo.
Takav je Max, na moje iznenađenje. Jasno je da je lud za Kate, a ona je, za uzvrat, prilično očarana njime. On podnosi predavanja o guskama, oduševljeno se smije njezinim pomalo čud-nim vicevima, čini se nježan... mislim da je Kate ovaj put nešto uhvatila.
Kada ne proučava aure, Max je neka vrsta ambicioznog biznismena – bavi se nečim u vezi s Internetom, ako sam dobro razumjela. Sada mi je jasno zašto je Kate inzistirala na tome da je on vidovnjak. Alergična je na samu pomisao na muškarce u odijelima koji nešto rade u uredi-ma, pomisao koja je njoj istovremeno beskrajno dosadna i očajno malograđanska – da ne spo-minjemo kao je pomalo i ponižava. Ona zaslužuje svirače na liri i trubadure, smatra Kate, a ne neko dosadno staro piskaralo. Zato je Juliana na primjer uvijek opisivala kao – farmera, a ne industrijalca, jer je znala kako se njemu sviđa ideja da jednog dana živi na selu. Mau-rice, sup-rug broj tri, za Kateine je prijatelje i rodbinu bio – kipar, samo zato što je kad bi mu bilo dosad-no volio za stolom dok bi večerali modelirati u razmekšanoj voštanici. U stvarnom životu, na-ravno – za razliku od života u Kateinoj zemlji – Maurice je bio (tiho da se ne čuje) računovođa, iako strašno pametan i cijenjen. Moj pravi otac, neprikladno nazvan (jer je ponekad manijakal-no depresivan) Felbc, nikada nije imao posao, zbog čega sam ja jedina od svoje braće, i po krvi i po ženidbama, koja mora raditi da bi zaradila za život i koja se uzrujava zbog hipoteka na ku-ći. Felbc je, kaže Kate, bio – biker, u čemu je tek malo pretjerala.
Kako bilo, Max nas je sve pozvao u svoju – vikendicu – na ljetovanje. Kate: – Ispričaj Clari o svojoj slatkoj vikendici. – Tek što je Max otvorio usta, ona odluči – što je čest slučaj – nasta-viti umjesto njega.
– Max ima zgodnu vikendicu u preslatkom malom ribarskom selu, objašnjava mi i smiješi se prisjećajući se. – Mjestašce puno jednostavnih ribara: bila sam tamo prije tri tjedna. Svidjet će ti se, Clara. Lijepe barčice, krasni ljudi – siromašni kao crkveni miševi, ali uvijek spremni da s tobom podijele svoje jastoge.
– Jastoge? – kažem. – Kakve jastoge?
– To je Amerika, draga, jastozi su posvuda, objašnjava Kate ne razmišljajući više o tome, prizivajući u svijest sliku jadnih stanovnika Manhattana kako se na svakom uglu bore protiv Velikih Kliješta. – Max i ja otišli smo u šetnju i shvatili da kod kuće nemamo ništa za večeru, pa smo pokucali na vrata jedne kuće u selu, a preslatka staričica koja je otvorila vrata dala nam je dva jastoga! Ti ljudi su tako jednostavni, ali, Bože moj – znaju živjeti. – Odmahne glavom u znak divljenja. – To je stil, Clara, ne misliš? Siromašni da siromašniji ne mogu biti, beskućnici gotovo, a goste se jastozima.
Max se sada već razdragano cereka, što je razumljivo kad imaš selo puno širokogrudnih se-ljaka, ljubitelja rakova. – Moraš doći do nas, Clara, kaže. – Dovedi dječake.
– Voljela bih, kažem. – Zvuči kao u raju. Gdje je točno to vaše seoce na obali?
– Na Istočnoj obali, u mjestu koje se zove Martha's Vineyard, kaže Kate. – Preslatko. Draga, za tebe bi to bio odmor. Mogli bismo zamoliti susjede da pričuvaju djecu, zar ne, Max? Sigurno bi im bilo drago da mogu nešto zaraditi, jadni ljudi. A mi bismo onda mogli otići na večeru u jednu od onih ribarskih konoba. Neugla-đeno je i imaju samo gotova jela, ali tako je zgodno.
Poželim reći: – Molim? Martha's Vineyar d? Misliš na zabavni park za milijunaše? Mali bis-troi, misliš ondje gdje te homard l'Americaine dođe 200 $ po glavi? Susjedi, možda Kennedyjevi? – Umjesto toga zatomim hihotanje. Iznenada me ispuni snažna ljubav prema Ka-te. Ja sam se, kako bi to Elvis rekao, hunka, hunka, privremeno pretvorila u ljubav koja izgara. Neosporna je činjenica da je zbog nje moj život bolji. Max mi se saveznički smiješi zaljubljeno pogledavajući Kate. Da, pomislim u sebi, da. Dobit će je. Hoće.
Nisam znala da pošta iz Irske tako brzo stiže. Jutrošnja dostava, tek pristigla, zaista sadrži dvije ulaznice, izgleda baš kao za mondeno društvo, za premijeru Konvulzija Sadlera Welsa, predstavu komična naslova Sama Dunphyja. Mislim, zbilja – mogli su je nasloviti i Sav sam skrivljen, jadan. Pozivnice su otisnute ljigavo mondiš slovima na crno-bijeloj fotografiji Dunphyja u skoku – vjerojatno ima neki tehnički naziv za to, ali je ga ne znam. Koža mu se sjaji od znoja, a na sebi ima neku vrstu tijesno pripijene bijele majice, kroz koju se – Isuse blagi – naziru njegove naježene bradavice. Prekrasne noge, moram reći. I ruke, zapravo – nekako žilave. Priznajem da je, sudim li isključivo kao nepristran promatrač, tj. estetski gledano, Dunphy priličan komad. Seksi čak. Sudim li, međutim, kao promatrač koji je neko vrijeme pro-veo s njim, onda mi, u istoj mjeri, izgleda točno ono što i jest: tašta ljiga pederski namazanih očiju u pripijenoj majici.
Dva manja lista papira ispadnu iz pisma. To su pozivnice za zabavu poslije predstave, u ne-kom mondenom baru u Hoxtonu – molimo vas da ponesete pozivnice sa sobom, bla, bla. Upamtivši datum – premijera predstave: kraj idućeg tjedna – strpam cijeli snop pod zdjelu s voćem (gdje se pridružio prošlogodišnjem poreznom računu, pozivnici za zabavu za Jacka, opomeni za telefon, dopisnici iz Selfridges koja mi javlja o nekoj posebnoj ponudi mojeg naj-dražeg sredstva za čišćenje, razglednici od Amber na kojoj piše: – Bog! Gdje si? Pusa – i naša obiteljska propusnica za londonski zoološki vrt.)
Ne mogu vjerovati što je ono Kate rekla o mom – odnosu, da upotrijebim školski izraz, pre-ma hrani, razmišljam dok na brzinu prolazim usisavačem preko pogledu izloženih dijelova ku-će. Kako ima obraza. Kakva jebena drskost Kakva, em, pomalo psihološka pronicavost. Ili ne. Mislim, jednostavno je preglupo misliti da su svi ljudi prekomjerne težine nesretni. Nije li to rekla? – Nisi baš sretna. Zar je tako? Sjednem nasred stuba, poput gigantskog Christophera Ro-bina (»Tiho, tiho, nek' ne šapne nitko/ najdeblja od svih mama/ stubama stupa sama) i isključim usisivač.
Dobro. Možda i nisam – sasvim sretna. Možda ovo nije baš ono što sam planirala za sebe dok sam sanjarila kao tinjedžerica. Možda je ovo... svakodnevica. Ali nije – i to veliki ali – ni tisućama kilometara daleko od onoga što jesam planirala. Jer moje su težnje uvijek bile veoma postojane: biti sretna i sigurna i ne morati se cijelo vrijeme nekamo micati (Kate i ja smo to činile, muvale se po cijeloj Europi sve dok nije upoznala Julia-na). Željela sam živjeti u kući koja bi bila dom, zauvijek, sa svojom djecom. I živim. Živim. Sjedim u njoj.
To je dakle razjašnjeno. Ali svejedno mi je teško ustati. Moja kuća, moja djeca... Ima još ne-što što ne stavljam u središte pozornosti: moj muž. Moj muž kojeg volim. Jer ja ga volim, kao što mislim da on voli mene. Osim što ga ne volim onako. Nisam luda za njim. Ne padam u nes-vijest svaki put kad ga vidim. Ne moram leći svaki put kad pomislim na njega. A to nije bilo na mojoj listi. Htjela sam onesvješćivanje. Barem malene nesvjestice. Mrvice čežnje. Htjela sam se osjećati usamljeno u svom krevetu kad on nije u blizini.
– Nitko to nema, kažem sama sebi ljutito, sjetivši se jadne Naomi i onog pohotnog govna od njezina muža. Govorim naglas, povisujući ton na sebe. – Htjela sam nesvjestice jer sam imala petnaest godina, za ime Božje. Bilo je nesvjestica, u početku, ako ništa drugo. Trebala bih se smatrati iznimno sretnom osobom. Kako se uopće usuđujem razmišljati na ovaj način? Što da radim – ostaviti Roberta zato što me ne siluje svaku večer? Jebemu, Clara. Daj se, pizda mu, sredi, hoćeš li?
Najčudnije od svega je što bih željela nazvati Kate. Ali se ne usuđujem. Jednom, prije tri mjeseca, Kate i ja popile samo malo više vina za večeru pa sam joj rekla – zato što me je gleda-la kao da zna – da se osjećam malko... kao da su mi crvi u dupetu, mislim da sam tako rekla. – Odrasti, Clara, rekla je. – To znači sazreti. Tjeraj dalje. Sretnija si od mnogih. Sretnija si od mene. – Bilo mi je neugodno pa sam potvrdno klimnula glavom. Kate kao Kate, doduše, nije bila još završila. – Ono što se uvijek pokazalo točnim, rekla je nonšalantno, – to je da će se, ako vam je seks jako dobar, većina problema usput riješiti. – Nisam joj ništa odgovorila – možda sam u nevjerici zurila u nju, možda. – Seks vam je dobar, jelda, draga? – upita Kate. – Shvati da mi je muka što te to moram pitati – ja sam ti majka, za ime Božje, ne tvoja najbolja prijateljica. Ali to jest važno.
Odgovorila sam, ne sasvim iskreno: – Da. Da. U redu je. – Činilo se kao da će Kate još nešto dodati, ali je umjesto toga zapalila cigaretu pa smo promijenile temu razgovora. Ne mogu je sada nazvati. Znam da treba biti moderan, ali ne pada mi na pamet da sa svojom majkom raz-govaram o svom seksualnom životu. Imala je pravo: tome služe prijateljice.
Ipak, teško da mogu pitati Naomi, koja bi trebala stići na ručak. Bog, Nomes, kako tvoj sek-sualni život? Ups, ne tako dobro, pretpostavljam, kad ti mužić ševi svoju agenticu za tisak... Okrenem Amberin broj, ali dobijem samo njezinu telefonsku sekretaricu. Stella? Ne, ne Stella. Mislim da znam koji bi bio Stellin savjet i znam da mi se ne bi svidio. Tamsin je na poslu. Uh-vatim se kako bez puno mozganja biram Robertov broj.
– Bog, Clara, kaže. Uvijek na poslu zvuči žustro, energično. – Budi brza – sastanak će poče-ti.
– U biti ti nemam što reći, kažem, pomalo patetično. – Pozvani samo na predstavu Sama Dunphyja i na zabavu. Naomi dolazi na ručak.
– Prestani! – kaže Robert. – Smjesta prestani. Previše je uzbudljivo. Neću se moći cijeli dan koncentrirati. Naomi dolazi na ručak! Baletna predstava! Što još, baby?
– Da, kažem, smiješeći se protiv svoje volje. – Usisala sam kuću. I čini se da je vani sunčan dan.
– Očaran sam, kaže Robert. – Akcija, akcija, akcija, jelda? Kakav dinamičan društveni život. Jesi li išta isplanirala za danas poslijepodne? – Glas mu se stiša do hiperuzbuđena šaptanja. – Sainsbury's! – Možda.
– Ludnica. – Čuje se buka u pozadini i Robert kaže: – Moram sada ići, Clara. Nazvat ću te poslije.
– Bog, kažem. – Pozdrav iz mog veselog svijeta, od vesele mene.
– Bog, kaže Robert. – Zaboravila si svoje veselo malo lice.
I ja se nasmijem.
***
Naomi se pojavi u 12.30, točno na sekundu. Drago mi je primijetiti da nevjera nije utjecala na njezinu točnost (»Točnost je vrlina kraljeva, rekla mi je jednom s takvim kraljevskim izra-zom na licu da sam je zamalo upitala nema li kakve uzbudljive tajne pretke). Izgleda bolje nego jučer ujutro: sivosmeđe sjenilo opet je tu, kao i dnevna krema u boji te nježno iscrtane i sjajne usnice – prirodne – boje. Baci pogled po mojoj kuhinji, mini verzija pogleda koji je popularizi-rala moja majka – onaj – o, vidi, neizglačana kuhinjska krpa, sigurno smo u po-tleušici, u ko-jem se miješa sociološki kuriozitet i blago gađenje – pa odmah poseže za viledom. Naomina bi krilatica, da je ima, bila: Malo ti se prolilo.
Ali Naomi je stvorenje puno suprotnosti pa zato kaže: – Volim tvoju kuhinju – i uzdahne. I ja volim svoju kuhinju. Možda izgleda kao da je bomba pala, s konopom za sušenje rublja pri-bijenim uza strop – s kojega kao girlande vise komadi odjeće koji i nisu baš za slikanje, poput mojih posivjelih gaćica, umjesto da se recimo suše svežnjevi lavande i žita ili vise starinske čipkane krpice – te sveprisutnim komadićima lego-kocaka. A i nisam sasvim sigurna da je na-rančasta najbolja boja za ovakvu prostoriju – dio mene stalno iščekuje muškarce mrzovoljna izgleda s boćarskim kapicama na glavi da uđu pjevajući irske narodne – ali je moja kuhinja ba-rem dovoljno velika da u nju stane (pomalo kičasta) sofa. Dobro, kavez u kojem su hrčci ne odiše baš higijenom, a i zidovima prijeti opasnost da ih potpuno prekriju dječji suludi i ne nuž-no jako estetski crteži – Chewbacca, naročito, izgleda kao govno s nogama – ali je kuhinja ned-vojbeno udobna.
Volim razmišljati kako ima i drugih dobrih strana, poput profesionalnog štednjaka i zgodna, iako minijaturna i sasvim nepraktična hladnjaka iz pedesetih. Vidim po slovima magnetima složenim u JAZAVAC i HERAKALO da su dječaci vježbali pisanje. Iako sam impresionirana Charliejevom grafijskom neustrašivošću, riječi ne djeluju baš elegantno. Nije to dekoracija nad kojom bi slinili čitatelji Svijeta interijera, čini mi se. A i zašto – jazavac?
Za razliku od mene, Naomi veoma zanima bijela tehnika. Čita Dobro vođenje kućanstva i za usporedbu izrezuje slike perilica, sušilica i pećnica, tako da bude potpuno pripremljena kada joj sljedeća zatreba. – Kako uspijevaš bez malog zamrzivača? – upitala me jednom, bez veze, kao da sam ja od onih koje, čim imaju koji sat na raspolaganju, automatski pomisle – hej, znam, pripremit ću jednostavne, ali sofisticirane večere za cijeli tjedan i zamrznuti ih. – Nikada nisam sasvim povjerovala da takvih ljudi uopće ima, sve dok nisam upoznala Nomes, koja također izrađuje adventske vijence i sama ukrašava torte životinjicama od marcipana pomalo zastrašu-jućih očiju.
Obožava je i Svijet interijera. Lani su fotografirali njezinu kuhinju. Kao što bi se moglo oče-kivati, Naomina je kuhinja – sva u bijelom ispranom drvu, elementi Shaker i kuhala Le Creuzet u sukladnoj boji – od onih za kakvom mnogi od nas čeznu. Često me zbunjuje, jer nikada ne izgleda kao da se netko zaista njome i koristi. Uvijek je besprijekorno čista, iako pouzdano znam da Naomi sama peče kruh, svaku večer skuha večeru s predjelom i desertom te svojoj djeci kreira takve ekstravagancije za ručak da mi moja često cvile kako su njihovi sendviči sa šunkom i sirom nepravda. (Linus je imao namaz od gljiva i neki poseban seljački sir koji izgle-da kao čizma, kaže Charlie barem dvaput tjedno. – Danas je Linus imao nekakvu tortu od limu-na. Linus ima platnenu salvetu. Linus ima sok od mrkve. Linus voli masline, ali ne grčke. On kaže da sok od ribiza uništava zube. – I tako dalje.)
– Kako ti se čini moja kuhinja, kaže Naomi. – Izgleda sterilno, ne čini ti se?
– Ne, kažem. – Lijepa je. Tako je čista. Možeš jesti s poda, da se praviš da si psić. Voljela bih takvu kuhinju.
– Saznala si, jelda? – kaže Naomi neutralnim glasom, rujući po svojoj torbi u potrazi za Canderelom dok ja stavljam kavu ispred nje. – Sigurno znaš.
U škripcu sam. Znam puno toga, kao što uvijek kažem dječacima. Sveprisutna sam i do zuba naoružana informacijama, koje svakog prosinca podijelim s Djedom Mrazom. Imam oči čak i na leđima. Ali znam u ovim okolnostima i previše pa nisam sasvim sigurna na koji dio mog dubokog i opsežnog znanja misli Naomi. Na poteškoće oko održavanja kuhinje besprijekor-nom? Na cijenu navedene kuhinje? Na recept za losos pečen u soli sa začinskim travama? Ili na činjenicu da je njezin muž ljigavi ženskar?
Kuhana sam i opcija A čini se najsigurnija. – Cijeli dan moraš provesti čisteći, kažem. – Mislim, sam Bog zna da se ja trudim – ne bi vjerovala koja nam količina Mr. Muscola ode u tjedan dana – a i dalje izgleda ovako. – Rukom pokažem hrpu novina na stolu i nježni toranj od mrvica ispod Jackova stolca, potvrdu njegove ljubavi prema Jammvju Dodgersu. – Tako da da, znam. Ne znam kako tebi uspijeva, ipak. Da bar imamo pomoćnice, zar ne? Robert smatra da je to bacanje novca, ali ja ne mislim tako.
– Mislila sam, kaže Nomes, žustro dvaput pritisnuvši na zaponac kutijice sa saharinom, – na Richarda.
Sranje. Što sad? Da lažem? Da se pretvaram kako ništa ne znam i odglumim šok i ogorčenje kada mi kaže? Da kimnem smrknuto i pokušam se izvući kada me upita kakva sam ja usrana prijateljica koja joj to nije rekla čim je saznala? Sranje. Sranje. Veliko, golemo, gigantsko sra-nje – Richardovo sranje u biti. Raz-mislivši na brzinu, odlučim se uhvatiti za mogućnost da vijest o Richardu nije vezana za seks. Možda su ga unaprijedili ili mu dali veći službeni auto, ili golem bonus (u skladu s veličinom njegove pozadine). Možda je dobio nogu, pomislim malici-ozno, što je i zavrijedio.
– Što sada? – kažem klonulo, zakopavši lice u hladnjak. – Tražim raviole s bučom. Gdje bi mogli biti?
A doslovce su mi pod nosom, ali meni se prilično sviđa u hladnjaku i osjećam izrazitu želju da ondje i ostanem. Posebno kada Naomi kaže: – Znaš da ima ljubavnicu. – Osjećam strašnu ljubav prema unutrašnjosti svog hladnjaka u ovom trenutku. Gotovo strast. Žudim za arktičkim zagrljajem. – Hmm? – odgovorim grčeći se, dok panika u meni raste. A zatim: – Gdje su jebeni ravioli, jebemu7.
– Rječnik, Clara, kaže Naomi automatski.
Nevoljko zatvorim vrata hladnjaka. Srce mi lupa užasno jako i dio nesebične Clare, dobre prijateljice pita se nisam li kandidat za srčani udar. Mislim, nisam baš neka kraljica fitnessa.
Gospode, o čemu ja razmišljam u ovakvim trenucima! Za kaznu joj neću lagati.
– Da, znam, kažem što nježnije mogu, iako više zvuči kao dreka. – S parmezanom, crnim paprom, vrhnjem ili zelenim maslinama?
– Bez ičega, molim. Kalorije, objašnjava Naomi. – Otkad znaš?
– Unatrag tjedan dana, promucam nervozno. – Gade mi se. Stavi barem ulja. Imam malo bo-siljka negdje. Mogu ga nasjeckati? Chiffonade de basilic, Nomes – to će ti podići moral. Zvuči prilično šik. Ne?
– Ne, kaže Naomi, odbacivši moje kulinarske prijedloge za pomoć.
– Slušaj, Nomes, bila bih ti rekla, ali – pa, znaš, nitko ne želi priopćiti takve vijesti. Misli na jadnog glasnika, znaš, kad ga upucaju. Bang, bang. Aj. – Zgrabim se za grudi melodramatično i zateturam.
– Clara..., kaže Naomi. – Za ime Božje.
'Oprosti, kažem, pribravši se. – Žao mi je. Znam već nekoliko dana. Robert mi je rekao. Žao mi je.
– Što je rekao?
Moram priznati da Naomi izgleda vrlo pribrano. Na njezinom mjestu ja bih pocrvenjela u li-cu i već bih imala napadaj hiperventilacije.
– Rekao je da Richard ima, em, zaista patetičnu i potpuno nevažnu avanturu s akne... sa svo-jom agenticom za tisak.
– Upravo je toliko važno, kaže Nomes, očigledno zadovoljna. – Avantura.
– Kako si ti saznala, Nomes?
– Uobičajeno – preko računa za kreditnu karticu, odgovori. – Imamo zajednički račun i kao što ti je poznato ja uvijek provjeravam račune – što bih i tebi toplo preporučila, Clara, usput. Primijetila sam iznos iz prodavaonice Ann Summers.
– Čega?
– Znaš, onaj seks shop. Mislila sam da mi je Richard možda kupio nekakav poklon za zafr-kanciju...
Prekinem je, uzbuđena od radoznalosti. – Često ti kupuje poklone za zafrkanciju u seks sho-pu?
– Događalo se. Kako bilo, čekala sam tjedan ili dva...
– Što na primjer? – upitam, opet je prekidajući. – Što ti kupuje?
– Pusti me da završim, Clara. Oh, jednom je kupio podstavljene lisičine – nasmiješi se pris-jećajući se – a jednom providnu spavaćicu. Pa uniformu sobarice. Jeftin materijal, zapravo. Iz-nenađujući šavovi.
– Baš, kažem malaksalo.
– Kako bilo, poklon se nije pojavio i ja sam ponovno provjerila izvode te otkrila niz računa iz restorana, na iznose koji su jasno bili za dvoje – sedamdesetak funti tu i tamo, a čak ni Ric-hard ne jede toliko. Reprezentaciju plaća drugom karticom. Tako da sam ga upitala zašto je išao u Anne Summers.
– I?
– Rekao je da je otišao kupiti zezantski poklon za ženu iz ureda – odlazila je u penziju. Znala sam da laže. Pitala sam ga kakav poklon i on je rekao vibrator.
Naomi si dopusti malen kratak smiješak.
– Vibrator?
– Da. Teško da je to za Veru iz računovodstva, rekla sam.
– Pa, em, slažem se. Nije baš idealan poklon za stariju nepoznatu gospođu.
– Ne. Kako bilo, rekla sam mu da sam primijetila neke čudne račune iz restorana koji nisu spadali u njegovu reprezentaciju – provjerila sam datume i svi su bili u dane kada je trebao radi-ti dokasna. Richard ne zna lagati. Tako da mi je rekao. Rekao je da se viđa s tom... ženom... nekoliko tjedana.
Cijelo sam vrijeme okrenuta leđima Naomi, prčkam po štednjaku i petljam oko onoga što bi ona bez sumnje nazvala mirodije.
– Dakle, kaže. – Moramo napraviti plan. – Napraviti plan? – ponovim glupavo. – Kakav plan? – Pa, kaže Naomi, dopustivši si pravi osmijeh. – Moramo odlučiti što ću napraviti, očito. – U kom smislu, Nomes?
– Znaš, kaže. – Plan akcije. Moramo se organizirati. – Opet prekopava po svojoj torbi. – Sas-tavila sam listu ranije. Gdje sam je stavila?
– Kako to misliš, sastavila si listu? Kakvu listu? – Listu opcija. Za sada nisam još ništa učini-la. Kada mi je Richard rekao, kazala sam: 'Razumijem'. – Pogleda u mene tražeći odobravanje, ali ja gledam u nju poput zapanjene ribe. – Nisam napravila scenu, Clara. On mrzi scene. Ali moram odlučiti što ću dalje.
– Odrezati mu jaja? – promrmljam sebi u bradu. Na moje potpuno zaprepaštenje, učini mi se da Naomi u biti prilično uživa u svemu tome. Njoj je nevjera njezina muža novi zadatak – a sam Bog zna da obožava zadatke. Majku koja odluči ostati kod kuće, uvijek sam mislila, prok-letstvo prvi put pogađa kada djeca krenu u školu, kada se dotad pažljivo orkestrirani dani – nut-ricionistički izbalansiran ručak u 1 h, plivanje za predškolce u 3, kreativna igra u 4, satovi kla-vira u 5 – protegnu prazni pred tobom pa se žene poput Naomi počinju pitati čemu one uopće služe. Bez posla, bez hobija i bez djece veći dio dana, Naomi treba nešto što će je okupirati. A Richard – o kako je samo pažljiv! – to joj je omogućio.
– Mogla bi otići u šoping, kažem. – Njegovom karticom, naravno. To te uvijek raspoloži. Je-si sigurna za ove raviole?
– Da, hvala, kaže Naomi dok stavljam tanjur što se puši pred nju. – Je li salata začinjena?
– Vrlo lagano. Naravno, uvijek se za osvetu možeš jako udebljati. Udebljaj se kao prasica i pusti brkove. Mogla bi se cijeli dan izležavati i jesti. Pravo mu budi! – Ta me ideja strašno priv-lači – na trenutak mi bude žao da Robert nije taj koji je skrenuo.
– Ne vjerujem, Clara, kaže Naomi. – Daj pokušaj biti ozbiljna.
– Što drugo? Naći ljubavnika? – Moš mislit.
– Čekaj malo, uzet ću svoju listu. Evo. Da vidimo. Ovo su moje opcije. Slušaš me? OK. Pr-vo, napraviti mu pakao od života.
– To mi zvuči dobro.
– Ne. Izgledalo je primamljivo samo tri sekunde, ali u biti – razmisli, Clara. Ako mu napra-vim pakao od života, teško da će mi se vratiti podvijena repa.
– Želiš da ti se vrati?
Naomi odloži vilicu. – Ja ga volim, Clara, kaže ona, tonom koji bi izabrala osoba što je odlu-čila dati usmrtiti svoga starog psa. – Navikla sam se na njega. Ugodno nam je zajedno. I onda, naravno, djeca...
– Pa da, djeca, kažem, uhvativši se za to – zato što mi pomisao da ostanem s nekim jer sam se – navikla na njega – nije ni najmanje privlačna. Mislim, navikla sam se na svoje prastare birkenstokice, ali to ne znači da sam prestala kupovati cipele ili obilaziti izloge.
– Druga stvar, Clara, kaže Naomi zagrijavajući se za svoju temu, – jest da sam ja puno in-vestirala u Richarda.
Ah? – Kako misliš, investirala. upitam.
– Ja sam se doista željela udati, Clara. Ja nisam kao ti. Željela sam se udati, željela sam to još kao djevojčica. Znala sam kakvu haljinu želim obući već u dvanaestoj godini... Izabrala sam pjesme koje će se pjevati u crkvi i razradila cijelu ceremoniju. Razmišljala sam o cvijeću. Želje-la sam živjeti u kući u kakvoj živimo, s muškarcem uz kojeg bih se osjećala... ugodno. Nikada nisam željela raditi, kao što znaš – nemam takvih ambicija – i željela sam djecu. Sve što imam uložila sam u to da dobijem Richarda. Bio je dobar ulov. – Podigne pogled. – Još uvijek je.
– Ne razumijem 'investirala', kažem, pitajući se nije li sada pravi trenutak da joj objasnim osnove feminizma. Pokušat ću ukratko. – Nekada, Naomi, ne tako davno kao što misliš, žene nisu imale pravo glasa...
– Koga briga? – kaže Naomi. – Ja nikada ne glasujem. Nemoj mi samo početi priču o onoj dosadnoj ženi Pankhurst. Pokušavam ti objasniti da sam dugo proučavala muškarce poput Ric-harda. Shvatila sam što žele. Mukotrpno rade, znaš, i kad završe svojih nekoliko godina napor-ne igre žele ženu koja će im život učiniti lagodnim.
– Ne mogu vjerovati da to slušam, kažem. – Ne vjerujem.
– Tako da sam ja od sebe napravila tu vrstu žene, nastavlja Nomes. – Ja sam na samom po-četku već bila pomalo takva, što je pomoglo. Uvijek sam bila na dijeti. Odlazim frizeru jednom tjedno. Idem na kozmetičke tretmane. Naučila sam kuhati. Znam razgovarati s njegovim kole-gama. Njemu sam odgojila dragu djecu. Naš dom je zapravo besprijekoran. Dvaput tjedno ku-pujem cvijeće i sama laštim parkete. Kuham mu fine večere i pitam ga kako mu je prošao dan. Nikada se ne tužim jer imam menzis ili jer sam depresivna. Znaš.
– Naomi, kažem, a apetit me je – jedinstven slučaj – napustio. – Slušaj. Znam da razmišlja-mo različito. Svatko se želi osjećati siguran, to mogu razumjeti. Ali zaista – nije potrebno sebe iznova izmisliti. Ne moraš biti hausfrau, čak ni glamurozna. Koliko imaš godina – trideset pet, maksimalno? Je li to doista ono što želiš? Jer možda ti se ovo dogodilo kako bi te natjeralo da ponovno procijeniš stvari. Mislim, ne želim zvučati kao Kate, ali to jest moguće. Ne poželiš li ludu ljubav? Strast? Rizik? To da s vremena na vrijeme možeš o sebi razgovarati? Kada su zah-tjevi u pitanju, taj i nije baš neki nemoguć. Ne poželiš li da ne moraš cijelo vrijeme na tome raditi7.
– Ne, odgovara Naomi. – Apsolutno ne. Želim ono što imam. Želim Richarda. Uvijek sam to željela i tu se ništa nije promijenilo.
– U redu, kažem. Osjećam se malaksalo, iako joj se pomalo divim.
– Da čujem listu?
– OK. Da vidimo. Prvo, napraviti mu pakao od života. To ne valja. Drugo, upoznati tu ženu i sve joj objasniti.
– Objasniti što?
– To da me neće nikada ostaviti. Da voli boeuf en crote i donje rublje Janet Reger, a ne... oh, ne znam, špagete iz konzerve i gaće iz BHS-a. Da se možda s njom jebe – Naomi se blago za-crveni, iako manje od mene – ali da sa mnom vodi ljubav. To da voli svoju djecu...
– OK, kažem. – Jasno mi je. Ja to ne bih još napravila. Izgleda kao iz neke sapunice, taj pris-tup, a i implicira da je ona veća prijetnja nego što je.
– Da, mislim da imaš pravo, kaže Nomes. – Sto nas dovodi do opcije broj tri. Da budem više kao ona.
– Kako, kao cura s aknamal
– To ti je dobro ime za nju. Da. Da budem običnija. Što misliš o tome?
– Mislim da si mi upravo rekla kako te on voli zbog onoga što jesi.
– Hmm. Stavlja neki jeftin parfem. Primijetila sam. Broj četiri: ne poduzeti ništa.
– Baš ništa?
– Nada. Ništa. Nastaviti sasvim uobičajeno.
– Razumijem. I što bi time postigla?
– To bi mu pokazalo da nisam ponižena. Značilo bi da neću histerizirati.
– Ali zar nisi ponižena?
– Ne toliko koliko sam mislila da ću biti.
– Dobro. Ti ćeš kod kuće nastaviti pripremati odreske, kao i obično, dok se on ne zasiti hamburgera?
– Da.
– Što ako pomisli: hej, mogao bih i dalje imati i jedno i drugo?
– Neće.
– Vrlo si sigurna u sebe.
– Poznajem Richarda, Clara. Proučavala sam ga. Znam ga iznutra i izvana i skroz naskroz. U biti, mislim da se tu možda radi o krizi srednjih godina. Muškarcima se to događa, znaš.
Zurim u napola pojedene raviole na svom tanjuru. Vrhnje i parmezan malo su se stvrdnuli; rukola, iako se još sjaji, počela je venuti. Ne izgleda privlačno. Nije da ništa ne valja. Ali moglo bi izgledati bolje. Tako da poželim još. Tako da mi otvori pravi apetit. Izgleda kao moj život, pomislim na onaj omamljen i polubudan način u kojem se ponekad zateknem usred razgovora. To je na tanjuru moj život.
– Sretna si što tako dobro poznaješ Richarda, kažem ustajući. – Doista to mislim. Ne znam što bih napravila na tvom mjestu. Sretno, Nomes. Učinit ću sve da ti pomognem. – Ustanem i raspremim stol. Držim naše tanjure pod slavinom, a voda ispire ostatke hrane. Miješalica za otpatke nakratko živo zareži, drobeći ostatke našega ručka.
– Hvala, Clara, draga. Doista mislim da je ne činiti ništa najbolje, ne misliš? Znaš da me to skoro veseli, kaže mi smijuljeći se. – Što tako stojiš, Clara! Da nam napravim kavu?
– Mrzim kavu, odgovorim.
– Znam. Dobro, onda čaj. Earl Grey?
Držim tanjure u rukama, spremna da ih ubacim u perilicu za suđe. Neka mi malo skliznu i razbit će se, poput kostiju bijele krhotine rasprsnut će se po cijelom podu. Ali ja ne puštam da skliznu.
– Može čaj, kažem umjesto toga. – Kocku šećera, neću zaslađivač koji izaziva rak.
– Bila je još jedna opcija, znaš, kaže Naomi, stisnuvši me za ruku dok stojimo pored čajnika. – Ima opcija broj pet, ali mi je bilo previše neugodno da ti kažem. Puno sam veselija sada kada znam što ću učiniti. Da ti kažem što je bilo?
– Što?
– Da budem više kao ti, kaže Naomi pogledavši me s ljubavlju.
– Više kao ja?
– Da. Prepustiti se stvarima, znaš, i otkriti veselu stranu.
– Veselu stranu? Preljuba?
– Razumiješ što mislim – mislim, razljutiti se i onda se osvetiti pa se zezati na račun toga. Jednostavno – da budem više kao ti.
– Ne vjerujem da to zaista želiš, kažem. – Ne vjerujem... mislim... čuj, ha-ha, ne vjerujem, točka. Idemo gore popiti čaj?
7 Re: India Knight – Moj život na tanjiru Čet Feb 16, 2012 1:57 pm
Margita
Administrator
***
Petak je i spremamo se k Julianu. Bez Roberta. Ali nije važno, nije važno. Premda je, među nama rečeno, jako važno – važnije nego što mogu izreći. Najčešće od Roberta ne tražim puno u smislu emocionalne potpore. Ponižavajuće je već i to što moram tražiti. Kad si s nekim proveo osam godina, vjerojatno znaš što ga uznemiruje i potresa, a što ga nasmijava. Ne? Pa izgleda da ne.
Već sam spomenula neke od problema – krave, prirodu – s kojima se susrećem na selu. Glavni je problem, trenutačno ipak odjevni. Charlie i Jack već su navukli gumene čizmice i nataknuli grozne vunene kape ManU na okrugle glavice, nestrpljivo pozivajući na polazak.
Lako je njima, sumorno razmišljam zureći u sadržaj svoje garderobe već četvrti put jutros. Garderoba mi je neporecivo problematično urbana. Sastoji se od odjeće za mame – veliki džemperi, rastezljive hlače, dosadne košulje, suknje od tvida (kako ironično). Ne volim odjeću za mame, ma kako praktična bila. Daje krivu sliku, na način koji mi se, u devet i osamnaest minuta ovog petka ujutro, iznenada učini duboko uvredljivim. Nisam ja takva, željela bih reći odjeći. Nekad sam bila komad – ali zaista. Ponesena trenutkom, zavirim pod prostrani gornji dio svoje pidžame. Hej, grudi. Sjećate se kad sam vas djelomično izlagala na zabavama, kad ste izazovno virile iz dubokih dekoltea satenskih haljina? Grudi šute, kako i ne bi. Toliko je vre-mena prošlo od njihovih izlazaka da su vjerojatno zaradile Alzheimera.
Svejedno, još uvijek su tu i nisu loše, ako volite te stvari. Kad se vratim od Juliana, mislim da bih mogla otići u šoping potražiti – što? svoju izgubljenu mladost? Pa da.
Na prozoru pokraj kreveta stoji Kateina uokvirena fotografija. Sjedim joj u krilu, imam oko dvije godine. Ne mogu ne primijetiti da je Kate, iako nedvojbeno mama, odjevena u malu usku Puccijevu haljinu koja prilično otkriva njezine čvrste, zlatne noge. Bacim ponovno pogled na svoju odjeću, osjećajući se pritom točno – ali točno – kao Demis Roussos.
U garderobi se tu i tamo nađe i pokoji odjevni predmet iz predmaterinskih dana: seksi krpice od materijala koji poželite pomilovati, zvonolike suknje do koljena, pripijene veste na kopčanje od kašmira, kaput uz tijelo. U glavi si pribilježim da sve to odnesem na čišćenje kad se vratim. Ako uopće još mogu stati u to, naravno.
Tjeskobu na stranu, moram se pozabaviti činjenicom da u mojoj garderobi nema apsolutno ni jedne jedine stvari prikladne za selo. Jedan je od najvećih misterija, ako mene pitate, to kako se ljudi – žene – odijevaju na selu, a da pritom ne izgledaju kao debele goleme lezbijke. To bih voljela znati. Ta mi je informacija nužno potrebna. Jer dok posežem u ormar i vadim pleteni komplet Nicol Farhi koji se sastoji od širokih – gaća – (smiješak) antracit boje i primjereno ši-rokog gornjeg dijela nalik na tuniku, razmišljam kako takvo što ide samo uz potpetice. A čak i ja znam da su elegantne potpetice alergične na blato.
Znači da ću uz ovaj, inače sasvim pristojan, komplet morati obuti jedini par robusnih ravnih cipela koje imam: antilop cipele na vezivanje boje kože. Probam ih: instant lezba. Odbacim cipele na vezivanje i probam komplet s elegantnim 5-centimetarskim potpeticama: noge dobro izgledaju, a i prilično seksi. Obuvam ponovno ravne: lezbača. Potpetice: gotovo koketno. Rav-ne: Pat iz EastEnders, pritom još i lezbos – nasmijem se, oduševljena svojim štosom.
Što još? Možda haljina. Izvučem pripijenu haljinu Ghost iz kolekcije Bivša ja, a iznad naba-cim velik šlampast džemper. Nije baš laskavo, ali nije ni loše. U blijedim naznakama tinejdžer-ski, možda. Ali s cipelama na vezivanje, kada ih obujem, sve izgleda smiješno. Teni-sice? Ne mogu reći da sam luda za golemim stopalima nalik na šapu, ali ako je nužno... U tenisicama izgledam groteskno. Nema ništa gore nego kad se žena konfekcijskog broja 46 pretvara da je stalno spremna za fitness. To je kao da vam je na ruci istetovirano – ja sam potpuno poremeće-na.
Traperice? Nemojte me nasmijavati (ili rasplakati). Dakle suknja. Gracilno prekoračivši pre-ko odbačene hrpe odjeće na podu, krenem prema suknjama. Možda ova od tvida: vrlo ruralno. Odjenem je. Ono što u gradu djeluje pomalo otkvačeno, mene je istog trena pretvorilo u rođaki-nju gospođice Marple, s ponekom karakteristikom starije mljekarice, dodanom za dobru mjeru. Jedina alternativa ravnim cipelama moje su pouzdane birkenstokice, u kojima izgledam kao kakva sadistica što – kreira – umjetnička djela koristeći se lukavom kombinacijom menstrualne krvi i saća.
– Jebiga, kažem, skupivši cijelu hrpu i strpavši je u kofer, uz nekoliko večernjih krpica – kod Juliana se presvlačimo za večeru – par gaćica, nekoliko monstruozno neseksi grudnjaka i neko-liko pari čarapa. – Idemo u Somerset, a ne na milanske modne piste.
– Rekla si riječ s /, kaže Charlie oduševljeno. – Znam tu riječ s /. Znam i riječ s k i sa s.
Znam da bih ga zbog njegova znanja trebala ukoriti, ali znatiželjna sam. – Dođi i šapni mi na uho, kažem. – Reci mi.
– Vrijedi, kaže Charlie šepireći se. – Šapnut ću ti jako tiho, jer je Jack premali za te riječi.
– Kao i ti, srce, kažem, dok Jack odlazi u potragu za Bunom, svojim najdražim medvjedi-ćem. Kleknem, moje uho na razini Charliejevih usta. – Reci mi, mišiću, i onda ih više nikada nećemo izgovoriti.
– Kurac, kaže Charlie, a zatim ispusti krik histeričnog ushita. – Jaja. – Gleda me ispitivački, nije siguran bi li nastavio. – Dupe. Sranje. Sranje. Govno.
– Charlie! – poviknem šokirana. – To je užasno. Gdje si čuo te riječi?
Charlie ponosno slegne ramenima. – U školi. Ali je to nikada ne govorim. Mama, za što su ružne riječi?
– Kad narasteš i kad budeš jako, jako, jako ljut, srce.
– Nekad kažem guzica, kaže Charlie uslužno, – kad me onaj dosadni Milo ne prestaje gnjavi-ti.
– Čuj, guzica nije tako strašno, kažem mu, zagrlim ga i kradomice udahnem njegov miris preslatka malog dječaka – slatkiši i prljave ručice, oboje izmiješano s toplim tijelom. – Sada otiđi u svoju sobu i nađi knjige koje ćemo ponijeti.
– To je naša tajna, jelda, mamice? – kaže Charlie sjajeći od sreće, krčeći si put iz sobe karate udarcima. – Tajna o ružnim riječima.
– Tako je, srce, potvrdim mu i zaputim se u kupaonicu. Evo još nešto u vezi sa selom: ne ide uz šminku. Izgleda smiješno otići u šetnju žarko crvenih usna dok kiša pada. A kao što smo vidjeli ne pristaje mi čisto lice i prirodan izgled – osim ako nije umjetno postignut. Sadržaj svog ormarića prebacim u kozmetičku torbicu i svejedno ubacim nekoliko ruževa, sjenilo za oči i tekući puder. Sad sam sasvim sigurna da ću cijeli vikend izgledati smiješno, ali imam li izbora? Ili lezba izribana lica ili namazana drolja u neprikladnoj odjeći pa premda u normalnom životu ne težim osobito ni jednom od ta dva imidža, ovaj drugi ipak mi se čini prikladnijim.
Putovanje nam nije posebno ugodno. Vlakovi znaju biti zaguljeni kad putujete s dvoje male djece koja trče u svim smjerovima kad god im se prohtije ili su, što je još gore, sklona druženju sa svakim čudakom kojeg spaze. Moja djeca ne mogu bez haračenja uzduž i poprijeko vagona, pri čemu se nimalo ne obaziru na umiljate stare gospođe i dječake svojih godina. Umjesto toga obožavaju zapodjenuti duge, srdačne razgovore sa skinhedsima, nogometnim navijačima i mor-tus pijancima – njihov omiljeni prijatelj bio bi nadrkani navijač Milhvalsa, obrijane glave, premda ni prema skitnicama nisu ravnodušni.
Nosim našu golemu, tešku putnu torbu, košaru s medvjedićima i knjigama, papirnatu vrećicu sa sendvičima i pregršt novina (slabi izgledi). Nekoliko sati kasnije izranjam iz vlaka i izgledam (pretpostavljam) onako kako se i osjećam – mučno. Na licu su mi mrvice od čipsa, a na rukavu mrlja od voćnog soka.
Julian nas čeka na kolodvoru. Dječaci ga prvi spaze.
– Julian! – poviknu izvan sebe. – Bog, Julian! Volimo te! Nacrtali smo ti miša, jelda, Jack?
Jack kimne sramežljivo, pružajući Julianu ruku da je drži.
– Julian, počeo sam igrati nogomet u školi. Kao ManU, cikne Charlie.
– Ja volim miševe i Davida Beckhama, kaže Jack. – A ti? – Ali kaže to tako tiho, zureći u vrhove svojih cipela, iako je presretan, da ga Julian ne čuje, pa su tako prve riječi koje upuću-jem Julianu prigovor: – Jack kaže da on voli Davida Beckhama. I miševe.
– Zbilja, zagrmi Julian. – Je li, momčino? – S ljubavlju promrsi Jackovu pahuljičastu kosicu. – A zašto ga voliš?
– Jer ga volim, kaže Jack, dobro razmislivši. – On može brzo trčati.
– Može, kaže Julian. – Bog, Clara, doda, poljubivši me u obraz. – Dobro ste putovali?
– U redu, kažem. – Smeća ima posvuda – pokažem na svoj pulover umrljan sokom – ali dob-ro.
– Fiiino, kaže Julian. – Ti si specijalist za prljanje hranom.
Što bih trebala odgovoriti na to? – Čuj, Julian, znaš već mene i moj Downov sindrom. – Ali on ne očekuje odgovor, a i nemam razloga postaviti se tako obrambeno. Primjedba nije bila zlobna.
– Dobro, kaže, pokazujući prema autu. – Idemo.
Kuća je prekrasna: čvrsta, gregorijanska, obrasla glicini-jom. Put koji vodi do kuće dug je. Dječaci dovikuju pozdrave ovcama i kravama pored kojih prolazimo. Julian i ja ćaskamo, po-malo u stilu kao da sam ja njegova neudana tetka: prekrasno vrijeme, krasna djetelina, o, gledaj, fazan. Kaže mi da je kuća puna: tu smo dječaci i ja, Evie i Floe stižu poslije ručka, a stići će i Digby, otac djetešceta Francisa i Digbyjeva supruga Magdalen. I gospođica Johnson, Julianova najbliža susjeda, dolazi danas na ručak, što me je obradovalo. Hester, Digbyjeva sestra, možda stigne sutra sa svojom djecom.
Kad smo se konačno iskobeljali iz lendrovera na šljunčanu stazu pozdravilo nas je frenetično lajanje gomile Julianovih pasa. Julianova treća žena, Anna, stoji na vratima, odjevena u traperi-ce i džemper od kašmira. Izgled joj je neusiljeno ruralan i jasno heteroseksualan. Pitam se kako uspijeva i istog trena osjetim se neprikladno odjevena.
– Dobro došla, kaže ljubeći nas. – Ručak je za pola sata. Ti si u istoj sobi kao i obično. Treba ti pomoć oko stvari?
– Dobro je, hvala, kažem. – Idemo, dečki. Charlie, možeš ponijeti košaru, srce?
– Mi bi ostali s Julianom, cendra Jack. – Hoćemo vidjeti kokoši.
Pogledam u Juliana, koji, zabavljen, potvrdno kimne. – Ja ću odvesti ova stvorenja da upoz-naju moju živad, kaže. – Popit ćemo piće prije ručka, pretpostavljam – u salonu, za petnaestak minuta otprilike.
– Štima, kažem. – Hvala. I dečki, dodam strogo, – molim vas da se ponašate...
– Hoćemo, odgovore jednoglasno i odmarširaju prema kokošinjcu, skakućući i trčkarajući oko Juliana poput dvaju štenaca.
Smješteni smo u Trešnjevoj sobi, grimiznoj ekstravaganciji, koju krase zavjese s uzorkom trešnje i trešnjama protkani prekrivači na krevetu. Soba je prostrana i netko je na jednom kraju postavio dva pomoćna ležaja za dječake. Neće nam trebati. Kako Roberta nema, mogu spavati sa mnom u golemu krevetu, ispod baldahina na stupovima. Osjetim kako me bol probada – du-boka tuga, da se tehnički ispravno izrazim – zbog njegove odsutnosti, ali je otjeram od sebe. Sada zaista nije trenutak.
Operem zube – nakon vlakova i aviona uvijek imam osjećaj da su mi usta puna naslaga – i ruke. Sjednem na krevet. Željela bih se presvući, ali to ne činim. Pored mene stoji malena vaza sa zvončićima. Pogledam na sat. Još deset minuta. Poželim da se ne osjećam uvijek kao gost. Uzdahnem, poskočim na krevetu kao da ispitujem opruge, pogledam opet na sat: osam minuta. Mogla bih se i ranije spustiti.
Već godinama dolazim Julianu i premda poznajem kuću još uvijek ne znam gdje je što. Dok ukočeno silazim stubama, kuća je tiha i miriše na sredstvo za laštenje namještaja i cvijeće. Iz kuhinje dopire prigušena buka, ali ja skrenem lijevo i uputim se prema salonu.
Čim uđem, prva stvar koju primjećujem, kao i uvijek, niz je obiteljskih fotografija načička-nih posvud, gdje god je to bilo moguće. Ne znam zašto svaki put registriram (razdraženo) da ima desetak fotografija Julianove rođene djece i jedna moja (s vjenčanja). To se neće promijeni-ti, ta izložba fotografija, pa ipak, ja svaki put bacim pogled pun nade.
Stojeći pored kamina, Julian, nježne građe, sive kose, pomalo divlji, ali aristokratskog izgle-da, razgovara s gospođicom Johnson, koja na sebi ima trodijelno odijelo i sjedi u naslonjaču raširenih nogu kao u čučnju, poput lika s neke grafika iz 18. stoljeća kakve vise u Garrick klu-bu, kao netko tko će svakog časa podrignuti. Niska i nabijena, gotovo kockasta, gospođica Jo-hnson nosi odijela, puši cigarilose i najviše uživa u jutarnjem upucavanju zečeva što jurcaju njezinim travnjakom, a poznati su kao – lopuže.
– Clara, kaže, pogledavši me svojim zacakljenim očima boje ribiza. – Vraški mi je drago da te vidim, curo.
– Zdravo, Myrtle, uzvraćam, sagnuvši se da je poljubim. Draga mi je gospođica Johnson, o čijoj se seksualnoj opredijeljenosti nikada ne razgovara.
– Žestica? – upita gospođica Johnson. Ona, primjećujem, pije viski s ledom. – Daj curi neku žesticu, Boga mu, Jules.
– Nešto lagano, molim te, inače ću zaspati.
– To ne smijemo dopustiti. Nadala sam se da ćemo s dečkima otići u šetnju, kaže gospođica Johnson.
– Em, da, kažem, zbunjena. – Gdje su oni, Julian?
– U štenari – zagrmi gospođica Johnson.
– Ja, em, zašto? – upitam, osjećajući se – što mi se tu često događa – kao da ne znam tekst ili čak jezik. Osjećam se poput stranca, kao da bih prstom trebala upirati u stvari, ili čak ljude, s glupavim smiješkom i pitati: – Molim, što ovo?
– Najbolje mjesto za njih, odgovori gospođica Johnson.
Zurim u nju lagano otvorenih usta.
– Jack i Charlie su u kuhinji s Annom. Našli su nekoliko jaja, kaže Julian široko se osmjehu-jući. – Myrtle je mislila na svoje pse, Clara.
– Ah, razumijem, gotovo' poviknem, omamljena od olakšanja. – Mislila sam...
– Mislila sam malo mulce zatvorit, pakosno se smješka Myrtle.
– Pa da.
– Niš im ne bi bilo, kaže Myrtl. – Ni mrvu im ne bi škodilo. Štošta se da naučiti od naše pse-će braće.
– Svejedno...
– Gdje je onaj tvoj, Clara? – upita Julian, pružajući mi čašu soka od brusnica. – Stiže večer-njim vlakom?
– Nije mogao doći – sto stvari mora obaviti, kažem, primjećujući dok još govorim kako to zvuči neuvjerljivo. Julian podigne obrvu, ali ništa ne rekne. Često to radi kad je riječ o Robertu. Smeta mi to.
– Ručak je gotov, kaže Anna koja je upravo ušla. Draga je ta Anna – ista je kao i Julian, sa-mo što nema pimpek. Ljepša, pretpostavljam, ali svaka ptica svome jatu leti: Julian i ona toliko su fino usklađeni kad je riječ o nečujnim zakučastostima života comme-il-faut više srednje kla-se na selu da gotovo i ne trebaju komunicirati.
Annina su djeca u internatu. Nedostaju joj, kaže, dok nas vodi do kuhinje. – Ali znaš kako je. I mene su poslali sa sedam godina. Čovjek se navikne na to. Zapravo zavoli nakon nekog vre-mena, doda potvrdno, a potom zaključi: – Obožavaš, na kraju.
Odavno sam prestala zuriti u nju razjapljenih usta kad spomene tu temu – što čini iznenađu-juće često za nekog u biti suzdržanog – ali stresem se svaki put kad zamislim Charlieja kako u ovo vrijeme iduće godine čeka vlak na postaji Paddington, spakiran, spreman za polazak, grče-vito držeći vrećicu s klopom, golih koljena i drhtave usne, pripravan na desetljeće internata pred sobom.
– Danas ti je to divno, znaš, nastavlja Anna sama od sebe. – Nije kao kad sam ja išla – ili ti, Clara. Imaju mobilne telefone i većinu vremena nose svoju odjeću.
Nasmiješim joj se, nadam se utješno, ali ne kažem kako je teško zagrliti mobilni telefon. Po-kušam odagnati vlastite uspomene na lacrosse, posivjelo meso i ona kišovita jutra kada mi je kuća toliko nedostajala da sam osjećala bol u grudima.
Ručak je – odresci, pita s bubrezima, pire, mrkva i pita od jabuka – prošao veselo, najviše zbog dječaka te bučne i vedre naravi gospođice Johnson. Jedem spokojno, brzo, laskavo obasi-pajući hvalospjevima svaki zalogaj.
Nakon ručka Julian opet odlazi na kolodvor, dočekati Digby i Magdalen. Ležim na travnja-ku, a djeca lutaju naokolo i donose mi zanimljive predmete – kamenje, grančice, komadiće ov-čje vune – na ispitivanje. Njihovi pohodi toliko su istraživački iscrpni da je Jack uskoro prekri-ven blatom iz potoka koji lijeno teče kroz vrt, a čizmice su im prekrivene guščjim drekom. Vra-ćamo se u sobu da presvučem Jacka.
– Jesu već crtici? – upita Charlie, bacajući svoje blatnjavo ja na krevet i paleći televizor.
– Ne još, ne vjerujem, kažem, odvlačeći strašno nevoljnog Jacka u kupaonicu. – I skini se s kreveta, Charlie, za ime Božje. Odvratno si prljav.
Kako nekom blato može ući u nosnice?
Izribam Jacka trljačicom, ne obazirući se na njegove vriskove negodovanja, pa se vratim u sobu i potražim čistu odjeću. Titravi TV ekran privuče mi pažnju.
– A nakon stanke, kaže najavljivačica, – prilog o najnovijoj senzaciji suvremenog plesa, Sa-mu Dunphyju. Ostanite s nama.
– Ziiiiiiima mi je, urliče Jack iz kupaonice. – Di mi je rooooooba.
– Jack je gol? – upita Charlie. – Kad će crtici? Mogu se igrati Gamebovem, mama?
– Maaaaaamaaa, dere se Jack.
– Da. Evo me, odgovorim, prekopavajući po torbi u potrazi za majicom i hlačama pa trčim natrag u kupaonicu.
– Brzo, Jack, navuci ovo, kažem mu. – Brzo! Hoću nešto pogledati na TV-u.
– Mama, ja se zovem Squirtle, kaže Jack, stavljajući jednu nogu u nogavicu hlača, a zatim zastane. – Kao u Pokemonima. Jer ja najviše volim Digleta i Squirtla. – Hmmmm, kažem, – možeš dalje sam, Squirtle? – Da, kaže Jack. – Imam skoro četiri godine. – Viči ako zapneš – ja sam tu prijeko. – Charlie sjedi na krevetu u potkošulji i hlačama, držeći svoj Gamebov, koji ispušta izrazito jaku buku. – Charlie, možeš to stišati? Pokušavam čuti. – Bi-bip, bip, BI-BI-BIP, Charlie pridonosi buci. Ne vjerujem da me je čuo.
Jack se vrati u sobu. – Digle-ti, digle-ti, kaže. – Tako Diglet kaže u Pokemonima. – To mu se tako strašno sviđa da ponovi još jednom. – Digle-ti, digle-ti, kaže ovaj put glasnije. Telefon pored kreveta zazvoni. – BIP! – viče Charlie. – Jesam te! – Digle-ti – urliče Jack dok Dunphyjevo lice ispunja ekran.
Zašto se nitko ne javi na jebeni telefon? Pritisnem gumb za glasnoću na daljincu. – Koji ko-mad, kažem na glas.
– Ja sam komad nomad, kaže Charlie. – Ja sam komad bomad, kaže Jack, koji obožava rime. – Ja sam komad momad.
Ne uspijevam dobro čuti, ali je barem telefon prestao zvoniti. – Divno je biti u Londonu, go-vori Dunphy. – Zastrašujuće... veliki događaj... vidjeti prijatelje. – Ponovno pritisnem gumb za glasnoću, ali uzalud. Dečki su se razmahali i čini se kao da smo u zoološkom vrtu. – Šetati se uz rijeku, govori Dunphy, – nešto... nešto... restorani. – Vani pas Elvis (Evie mu je nadjenula ime) počne lajati.
– Sad je dosta, kriknem na djecu. – Potpuna tišina, istog trena. – Pogledaju me, nimalo im-presionirani.
– Potpuna tišina, ponovim. – 'Ko prvi pisne, taj je beba curica.
– S pelenama? – upita Jack.
– S pelenama i dudicom. Sad tišina.
Jack sjedi na krevetu, rukama je poklopio usta. Charlie je zario lice u jastuk i isključio zvuk na svom Gamebovu.
– Koji vam je bio najupečatljiviji doživljaj u Londonu dosada? – upita Dunphyja novinarka koja se zove Candy.
– Pa; kaže Dunphy. – Zgrade mi se jako sviđaju. Obožavam i Kew Gardens.
– Pretpostavljam da tamo odlazite da biste bili sami, kaže Candy. – Mediji su navalili na vas...
– Kad smo kod toga, kaže Dunphy, – imao sam a, ah, jedan nezaboravan intervju. Možda ne bih trebao o tome pričati...
– Izvolite, kaže Candy.
– Od te djevojke, žene, dobio sam uši.
– Uši? – kaže Candy.
– Da, kaže Dunphy pokazujući svoj bijeli osmijeh. – Izvrijeđala me je i još mi prenijela uši.
Candy, nanjušivši dobru anegdotu, nagne se naprijed. I ja.
– Kako je to uspjela?
– Vrijeđanje? Pitale me je jesam li plesač morrisa. – Razjapim usta. – Zapravo jesam li ho-mić plesač morris. – Candy podigne obrvu bodreći ga, ali je Dunphy zaposlen tihim smijulje-njem za sebe.
– Malo sam pobjesnio, kaže, još uvijek se smijuljeći
– To, dobro – seksi se smijuljeći. – Nisam trebao, zaista. Smiješno je, kad odvrtite film, ne mislite? A onda
— slegne ramenima – slijedeći dan glava me je počela svrbjeti. Mislim da sam od nje dobi-o.
– Pa, kaže Candy. – Tako to biva. Profesionalizam tiska. Ne vjerujem da ćete nam odati tko je to bio?
– Mm, kaže Dunphy. – Ne.
O, Bože moj. O, majčice Božja, Isuse Kriste. O, jebe-mu.
– Ej, kaže Charlie. – Je 1' to bio onaj štrumf?
– Da, srce, on je. – Glava me iznenada počne svrbjeti kao luda. Ugasim televizor, skočim s kreveta i počnem hodati po sobi.
– Dobio je naše uši? – kaže Charlie.
– Čini se.
Charlie sjaše s kreveta i uhvati me za ruku. – Ne brini se mamice. Nemoj se uzrujavati. Nije se ljutio.
– Da, kažem. – Da, izgleda da nije.
– Bio je sretan, kaže Jack. – Digle-ti.
– Moramo do ljekarne, kažem, birajući broj Floina mobitela.
Ostavim joj poruku na sekretarici: – Losion protiv ušiju, Flo, hitno mi treba. Molim te, stani na putu ovamo.
Isuse. Kako neugodno. I kako... poziva na razmišljanje, na neki način.
Nedugo zatim začuje se zvuk šljunka koji škripuće pod Julianovim gumama.
Znate kako ste mislili da Sloane Rangers nisu više među živima? E pa jesu. Još uvijek ima ljudi koji misle da je zabava gađati se hranom i zafrkavati nekoga tko se zove Piggy ili Fruity ili Jumbo. Digby, kojega volim protiv svoje volje, jedina je osoba što je znam koja se znakovito potapša po nosu kad nekom priopćava da je taj i taj Židov, iako ga nitko to nije pitao. Digby se rasplače kad se sjeti Imperije. On poštuje Churchilla. Smatra da su ratovi – seksi, a kad on sma-tra da je nešto – seksi, ne može se suzdržati i ne poviknuti – vau, popraćajući taj neprivlačan uzvik loše koordiniranim njihanjem kukova – njihanjem koje vam sve govori o njegovim eks-hibicijama na plesnom podiju ili – Bože nas sačuvaj – u krevetu.
Kad smo već kod toga, koji je vrag muškarcima iz visokog društva?
Zašto svaki plesni podij s dobro odgojenim frajerima nalikuje na konvenciju spastičara crve-nih lica i mlohava jezika? Što se – nemojmo okolišati – zapravo događa s finim muškarcima i seksom? Zašto im ne ide? Ljubljenje: temeljito labradorsko oblizivanje lica. Predigra: po jedan stisak za svaku cicu, kao da provjeravaju je li avokado zreo. Svršavanje: – Dovraga, dovraga, aaa-ah! – Jednostavno ne kuže stvari. A zatim, šest sekundi kasnije, samodopadno i samozado-voljno pitanje: – Jesi li svršila?, retorički postavljeno, kao da je odgovor – Da, dragi, da, da, žestoko – tako očit te implicira da si zahvaljujući Jumbu ili Fruityjevim, odnosno Piggyjevim ekspertnim uslugama prvi put shvatila kako žena može imati višestruke orgazme pa si sada na rubu plača od sreće i zadovoljstva.
Gdje sam ono stala? Ah, da, Digby. Dakle, evo ga: hura, hura, hura. Metar osamdeset pet, crven u licu, nosi hlače od vražje kože, košulju Thomasa Pinka i – fora – prsluk na kojem su izvezene – hm, gole crnkinje u banana suknjicama, čini se, mada to nije moguće. Ne želim ga opisati kao da je lik iz crtica (bio bi Foghorn Leghorn da jest). Priđem mu sa strane da bih ga bolje pogledala.
– Bog, Dig.
– Clara! Divno da si došla. Kako si?
– Vrlo dobro. Bog, Magdalen. – Poljubim Digbyjevu ozbiljnu, namirisanu ženu i pomilujem Francisa po čelu. – Tvoj prsluk, Digby. Nekako je, hm, neobičan. Odakle ti?
– Savršen je, nije li. Zbilja savršen. Magdalen mi ga je – pokaže na svoju ženu – poklonila prošlog Božića. To ti je neka ptičica zvana Josephine Baker, slavna plesačica, navodno, u Pari-zu, dvadesetih godina. – Zakoluta očima i zamahne dlanovima. Sad će reći, pomislim. Svakog trena će to izreći. Svakog trena... – Odličan smisao za ritam, kaže, kao na šlagvort, a ja zabrek-ćem od smijeha – davno sam se prestala zgražati. – Ti ljudi, Johnny, em, Bongo, znam da voliš kad ih tako zovem, Clara. Genijalni plesači.
– Dobri plesači? Moraš sam biti jedan od njih da bi to uvidio, kažem umilno.
– Da, Dig ti je pravi vrag na plesnom podiju, kaže Magdalen pucajući od ponosa.
Digby povikne: – Si! – i počne izvoditi svoju vlastitu koreografiju, mrdajući pozamašnom pozadinom naprijed-natrag i pumpajući rukama gore-dolje na neku zamišljenu melodiju, i tako sve do salona. Mi ga pokorno slijedimo.
– Queen, kaže. – Genijalni su. I Bryan Adams, iako je on bolji za polagane stvari. – Još je-dan okret pun obećanja.
– Digby, kaže Julian, – daj se sredi.
– Sorry, stari. Samo pokazujem curama kako se to radi. – Namigne mi, na moj užas. – Ej, Clara? Napajaš stare oči? A?
– Vau! – kažem. – Vau, Digby.
– Smiri se, kaže Digby oduševljeno.
– Stari, kaže Julian, uzevši me za ruku. – Stari! Trebao bi se obuzdati – Odmahne glavom, ali mu u očima vidim sjaj, a prigovor je umotao u opipljivu dozu ljubavi. – Stari, ponovi smiju-ljeći se za sebe. – Faca je, jelda, Clara?
– U svakom pogledu, Julian, odgovorim.
***
Evie i Floe stižu nedugo nakon Digbyja, a Anna i ja trčimo van pozdraviti ih. Nakon zagrlja-ja i pošto mi Flo došapne: – Evie me izluđuje, primjećujem da je stražnje sjedalo automobila prekriveno papirnatim vrećicama i poklon-papirima.
– Bile ste u šopingu? – upitam, prstom pokazujući kroz prozor.
– Da! – viče Flo otključavajući prtljažnik. – Darovi! Imamo darove za sve vas. – Na sebi ima najkraću suknju koju sam ikada vidjela – široka je kao neke od mojih gaćica, istini za volju – uz koju je odjenula majicu s bliještećim natpisom – Isus me voli – i par golemih krznom podstav-ljenih čizama, onakvih kakve Eskimi obožavaju.
– Da, kaže Evie bezazleno. – Clara će svoj dobiti prva jer je gošća. Mi ćemo svoje dobiti za-dnje jer smo doma. Dome, slatki dome, napola otpjevuši i malo zapleše.
– Šššš, bestaktna Evie, kaže Flo, dobacivši mi zabrinut pogled. Junački joj se nasmijem. – Clara će, nastavlja Flo, – svoj dobiti prva jer će joj se strašno svidjeti. – I izvadi golem paket s vrpcom iz Crossa u Londonu – moje najdraže trgovine, a i njezine. – Otvori ga kad uđemo, ka-že i počne čupati golemu košaru od pruća na čijoj jednoj strani stoji otisnuto Fortnum&Mason.
– A ovo je još jedan dar, dar hrane. – One se zaista tako izražavaju, moje sestre (polu): dije-lom kao Nancy Mitford, dijelom kao neko razdražljivo, pomalo ozbiljno dijete.
– Mm, kaže Evie, – volim hranu. – Izgleda poput male slatke gljive. Njeno srcoliko lice s mačjim očima viri ispod ruba široka baršunastog šešira boje lavande što se slaže s pletenom haljinom Missoni stila sedamdesetih. Uz ovaj komplet obula je par svjetlucavih srebrnih naj-kica. – Hrana je mljac.
– Ne razmišljaš tako dok je povraćaš, kaže Flo bezobzirno. – Ovo je dar za Annu. Poklon-košara. Iz Fortnum's. Za Božić. Osim što nije Božić, tako da su je specijalno morali pripremiti, a i nema pudinga s grožđicama.
– Više ne povraćam, kaže Evie, povrijeđena izraza lica.
– Najljepša vam hvala, djevojke, kaže Anna oduševljeno. – Kako divno.
– Tražila sam da dodaju nekoliko praščića od marcipana, kaže Flo. – Toga nema u original-noj košari. Tako da ćeš se, kad zagrizeš u marcipanskog praščića, sjetiti mene dobra srca. Nas dobra srca, u biti – prasci su bili Eviena zamisao.
– Marcipan je pun kalorija, kaže Evie. – Ali meni ne smeta. A i strašno mi se sviđaju te slat-ke face na praščićima, zar ne Anna? Gdje je Robert? I gdje su dečki, Clara?
– Robert je u Londonu. A dečki se igraju skrivača, mislim. Stići će svakog trena.
– Ali mi ih želimo sada, kaže Evie, koja je izrazito požrtvovna teta. – Dečki! DEČKI! – viče poput časne sestre koja je odustala od svog zvanja. – GDJE STE?
– Tu smo, Jack i Charlie odvikuju, galopirajući preko šljunka i bacajući se u naručje svojim tetama. – Vidjeli smo patka.
– Opa, kaže Evie na svoj vedar način dvadesettrogodišnjakinje. – Čijeg?
– Ma ne, ženski patak, kaže Jack. – Zovu ga patka. – O, kaže Evie. – Fora. Ajmo unutra da podijelimo ostale darove, Flo. Umirem od gladi.
Ruku punih pažljivo umotanih kutija s poklonima ote-turamo u prostranu, kamenom poplo-čenu kuhinju gdje na stol odlažemo darove koje su donijele djevojke. Otvorim svoj dar. Prvi sloj sadrži bogato izvezen ružičasti pulover ukrašen cvijećem od šljokica. Drugi sloj skriva fan-tastičnu srebrnu čipkanu suknju (pasica s lastikom, o veselja), a treći – ajme meni, ima još – desetak veoma tankih, svjetlucavih narukvica s perlicama.
– Sviđaju ti se naši darovi? – upita Evie.
– Prekrasni su, odgovorim najiskrenije. – Divne ste, pravi anđeli.
Dječaci počnu trčati po kuhinji, pucajući jedan na drugoga svojim novim pištoljima, odjeve-ni u kostime stegosaurusa (Jack je izvan sebe od sreće) i gusara ekstravagantnih brkova (a i Charlie). Gospođica Johnson, koju je Evie našla kako drijema i probudila je, dobiva tri boce votke raznih okusa i srebrnu plošku za prelijevanje (»Sjajno! – zagrmi, zbog čega sam se, ne prvi put, zapitala nisam li upala u dramu iz tridesetih). Elvis, labrador, dobio je crvenu baršu-nastu ogrlicu s dijamantnim zakovicama. Anna je dobila golem buket ljiljana i poklon-košaru. Gospođa Dunn, spremačica i starija gospođa, papuče od kašmira – za vaše jadne noge. Gospođa Hop-py, kuharica, dobila je kandirano voće iz Carluccio's. I tako dalje. Digby, koji je otišao s Julianom u šetnju, dobio je par gaća s natpisom OPREZ: OPASAN TERET.
Umiremo od smijeha, kadli se pojavi Julian.
– Kako vas je veselo vidjeti, kaže, skidajući sa sebe svoj Barbour. – Zdravo, najdraže moje djevojčice. Je 1' već Božić?
– Tata! – Pohrle ga poljubiti. – Ne, ali kako možda nećemo biti ovdje za Božić – Julian po-digne obrvu – mislile smo vam sada donijeti darove. A ako dođemo, donijet ćemo još, tako da, vidiš, u svakom slučaju dobivate, objašnjava Flo. – Svejedno – dođi otvoriti svoje.
Julian izgleda oduševljen prvom edicijom Ničijeg dnevnika, knjige koju gotovo cijelu zna napamet. Prvi put kad sam Juliana vidjela da se do suza histerično smije bilo je kada je Kate citirao ulomke iz knjige. U drugom su poklonu Tri muškarca u čamcu, knjiga koja na Juliana jednako dramatično djeluje i zbog koje je u više navrata hiperventilirao, a jednom čak pao s WC-školjke uz glasan udarac.
– Briljantno! – uzvikuje. – Moje dvije najdraže knjige od moje dvije najdraže djevojke! Em, doda, pogledavši me i tražeći Magdalen, koja je odnijela dijete da ga nahrani. – Pa. Em. Da.
– Obožavam tu knjižaru Heywood Hill, kaže Evie. – Tako su profesionalni. Odmah ti znaju broj kreditne kartice napamet.
– Čudno, kažem. – Ti baš ne patiš od čitanja, Evie, draga. Kako često odlaziš tamo? – Pomi-sao na Evie kao knjiškog moljca sasvim je nova i ne jako uvjerljiva. Ne vjerujem da je Evie išta pročitala otkako ju je uništila Charlotteina mreža kad joj je bilo jedanaest godina, iako se čini da joj nisu nepoznati katalozi za narudžbu poštom namijenjeni malo ekskluzivnijim kupcima.
– Ma ne – htjela sam reći da znaju tatin broj kreditne kartice.
– A joj, kaže Flo. – Joj, joj, joj. Hoćete igrati nogomet, dečki? – Pokupi ih i odmagli iz kuhi-nje.
– A zašto bi im trebao broj moje kreditne kartice? – upita Julian, kojem se pomalo pali lam-pica.
– Pa da platimo darove, naravno, kaže Evie.
– Teško da se od mene i Flo može očekivati da svojim bijednim džeparcem kupujemo kod Tiffanvja. Gospođice, pokažite Julianu prekrasnu plošku.
Što gospođica Johnson i učini.
– Otmjeno, kaže Julian. – Dakle, srce, ispravi me, ovi divni darovi su – papuče izgledaju udobno, gospođo Dunn. Kašmir? Hmm – efektivno, em, od mene?
– Pa, efektivno, kaže Evie. – Mislim, logično je da su od nas. Od mene i Flo. Mi smo ih iza-brale, znaš. Ali ti si ih platio.
– Ja... – počne Julian.
– O, tata, kaže Evie, prilazeći mu sa strane. – Nemoj stvarati probleme. Mislim, ti imaš naj-više koristi. Najviše od košare u kojoj su praščići od marcipana s preslatkim licima. Vidi. – Unese mu prase od marcipana u lice. – Daj pogledaj kako su slatki.
– Valjda, uzdahne Julian, priznajući da su, istina, njuškice posebno dražesne i da je, naravno, nijansa ružičaste osobito lijepa. – Valjda ima nekog smisla. Ali zaista, Evie, bio bih jednako zadovoljan i nekim starim džepnim izdanjem.
– Ja ne bih bila jednako zadovoljna nekom krpom iz Oxfama, kažem puna podrške. – Gos-pođa Dunn ne bi bila jednako sretna s nekakvim šlapama, zar nije tako, gospođo D.?
– Tako je, Clara, kaže gospođa Dunn, zaljubljeno gledajući svoje tople, udobne papuče.
– Radi se o tome, kaže Julian – da morate prestati kupovati ovako pretjerane poklone. Iste ste kao vaša majka. Ovo je zaista pretjerano.
– Vraga pretjerano, kaže Evie. – Prekrasno je. Tko ne voli lijepe velike darove? Neka taj di-gne ruku.
Svi držimo ruke spuštene – Evie na svojima zapravo sjedi— uključujući i Juliana, koji izgle-da kao da se smekšao.
– O, u redu, kaže. – U redu. Nije baš prvi put da se ovo dogodilo. Ali u redu. Pretpostavljam. Idem sada srediti svoju papirologiju. – I ode, s Pooterom pod miškom.
Krštenje Francisa Corneliusa Xaviera, tijekom kojega se djetešce dražesno smješkalo, ljupko u staroj krsnoj haljinici što ju je i Digby imao na krštenju, proteklo je bez zastoja. Ja sam se čak i rasplakala. Kumovi su neki Digbyjevi i Magdalenini unjkajući prijatelji. Na zabavi koja je slijedila otkrila sam da nijedna od žena nije zaposlena i da svi muškarci rade u Citvju. Francis je dobio raskošne poklone od čistog srebra, a i fotografirali su ga u njegovoj haljinici u naručju ponosnih roditelja i djeda. Cijelo sam vrijeme svoje dječake držala čvrsto zagrljene.
Rano idućeg jutra vratili smo se kući vlakom.
Petak je i spremamo se k Julianu. Bez Roberta. Ali nije važno, nije važno. Premda je, među nama rečeno, jako važno – važnije nego što mogu izreći. Najčešće od Roberta ne tražim puno u smislu emocionalne potpore. Ponižavajuće je već i to što moram tražiti. Kad si s nekim proveo osam godina, vjerojatno znaš što ga uznemiruje i potresa, a što ga nasmijava. Ne? Pa izgleda da ne.
Već sam spomenula neke od problema – krave, prirodu – s kojima se susrećem na selu. Glavni je problem, trenutačno ipak odjevni. Charlie i Jack već su navukli gumene čizmice i nataknuli grozne vunene kape ManU na okrugle glavice, nestrpljivo pozivajući na polazak.
Lako je njima, sumorno razmišljam zureći u sadržaj svoje garderobe već četvrti put jutros. Garderoba mi je neporecivo problematično urbana. Sastoji se od odjeće za mame – veliki džemperi, rastezljive hlače, dosadne košulje, suknje od tvida (kako ironično). Ne volim odjeću za mame, ma kako praktična bila. Daje krivu sliku, na način koji mi se, u devet i osamnaest minuta ovog petka ujutro, iznenada učini duboko uvredljivim. Nisam ja takva, željela bih reći odjeći. Nekad sam bila komad – ali zaista. Ponesena trenutkom, zavirim pod prostrani gornji dio svoje pidžame. Hej, grudi. Sjećate se kad sam vas djelomično izlagala na zabavama, kad ste izazovno virile iz dubokih dekoltea satenskih haljina? Grudi šute, kako i ne bi. Toliko je vre-mena prošlo od njihovih izlazaka da su vjerojatno zaradile Alzheimera.
Svejedno, još uvijek su tu i nisu loše, ako volite te stvari. Kad se vratim od Juliana, mislim da bih mogla otići u šoping potražiti – što? svoju izgubljenu mladost? Pa da.
Na prozoru pokraj kreveta stoji Kateina uokvirena fotografija. Sjedim joj u krilu, imam oko dvije godine. Ne mogu ne primijetiti da je Kate, iako nedvojbeno mama, odjevena u malu usku Puccijevu haljinu koja prilično otkriva njezine čvrste, zlatne noge. Bacim ponovno pogled na svoju odjeću, osjećajući se pritom točno – ali točno – kao Demis Roussos.
U garderobi se tu i tamo nađe i pokoji odjevni predmet iz predmaterinskih dana: seksi krpice od materijala koji poželite pomilovati, zvonolike suknje do koljena, pripijene veste na kopčanje od kašmira, kaput uz tijelo. U glavi si pribilježim da sve to odnesem na čišćenje kad se vratim. Ako uopće još mogu stati u to, naravno.
Tjeskobu na stranu, moram se pozabaviti činjenicom da u mojoj garderobi nema apsolutno ni jedne jedine stvari prikladne za selo. Jedan je od najvećih misterija, ako mene pitate, to kako se ljudi – žene – odijevaju na selu, a da pritom ne izgledaju kao debele goleme lezbijke. To bih voljela znati. Ta mi je informacija nužno potrebna. Jer dok posežem u ormar i vadim pleteni komplet Nicol Farhi koji se sastoji od širokih – gaća – (smiješak) antracit boje i primjereno ši-rokog gornjeg dijela nalik na tuniku, razmišljam kako takvo što ide samo uz potpetice. A čak i ja znam da su elegantne potpetice alergične na blato.
Znači da ću uz ovaj, inače sasvim pristojan, komplet morati obuti jedini par robusnih ravnih cipela koje imam: antilop cipele na vezivanje boje kože. Probam ih: instant lezba. Odbacim cipele na vezivanje i probam komplet s elegantnim 5-centimetarskim potpeticama: noge dobro izgledaju, a i prilično seksi. Obuvam ponovno ravne: lezbača. Potpetice: gotovo koketno. Rav-ne: Pat iz EastEnders, pritom još i lezbos – nasmijem se, oduševljena svojim štosom.
Što još? Možda haljina. Izvučem pripijenu haljinu Ghost iz kolekcije Bivša ja, a iznad naba-cim velik šlampast džemper. Nije baš laskavo, ali nije ni loše. U blijedim naznakama tinejdžer-ski, možda. Ali s cipelama na vezivanje, kada ih obujem, sve izgleda smiješno. Teni-sice? Ne mogu reći da sam luda za golemim stopalima nalik na šapu, ali ako je nužno... U tenisicama izgledam groteskno. Nema ništa gore nego kad se žena konfekcijskog broja 46 pretvara da je stalno spremna za fitness. To je kao da vam je na ruci istetovirano – ja sam potpuno poremeće-na.
Traperice? Nemojte me nasmijavati (ili rasplakati). Dakle suknja. Gracilno prekoračivši pre-ko odbačene hrpe odjeće na podu, krenem prema suknjama. Možda ova od tvida: vrlo ruralno. Odjenem je. Ono što u gradu djeluje pomalo otkvačeno, mene je istog trena pretvorilo u rođaki-nju gospođice Marple, s ponekom karakteristikom starije mljekarice, dodanom za dobru mjeru. Jedina alternativa ravnim cipelama moje su pouzdane birkenstokice, u kojima izgledam kao kakva sadistica što – kreira – umjetnička djela koristeći se lukavom kombinacijom menstrualne krvi i saća.
– Jebiga, kažem, skupivši cijelu hrpu i strpavši je u kofer, uz nekoliko večernjih krpica – kod Juliana se presvlačimo za večeru – par gaćica, nekoliko monstruozno neseksi grudnjaka i neko-liko pari čarapa. – Idemo u Somerset, a ne na milanske modne piste.
– Rekla si riječ s /, kaže Charlie oduševljeno. – Znam tu riječ s /. Znam i riječ s k i sa s.
Znam da bih ga zbog njegova znanja trebala ukoriti, ali znatiželjna sam. – Dođi i šapni mi na uho, kažem. – Reci mi.
– Vrijedi, kaže Charlie šepireći se. – Šapnut ću ti jako tiho, jer je Jack premali za te riječi.
– Kao i ti, srce, kažem, dok Jack odlazi u potragu za Bunom, svojim najdražim medvjedi-ćem. Kleknem, moje uho na razini Charliejevih usta. – Reci mi, mišiću, i onda ih više nikada nećemo izgovoriti.
– Kurac, kaže Charlie, a zatim ispusti krik histeričnog ushita. – Jaja. – Gleda me ispitivački, nije siguran bi li nastavio. – Dupe. Sranje. Sranje. Govno.
– Charlie! – poviknem šokirana. – To je užasno. Gdje si čuo te riječi?
Charlie ponosno slegne ramenima. – U školi. Ali je to nikada ne govorim. Mama, za što su ružne riječi?
– Kad narasteš i kad budeš jako, jako, jako ljut, srce.
– Nekad kažem guzica, kaže Charlie uslužno, – kad me onaj dosadni Milo ne prestaje gnjavi-ti.
– Čuj, guzica nije tako strašno, kažem mu, zagrlim ga i kradomice udahnem njegov miris preslatka malog dječaka – slatkiši i prljave ručice, oboje izmiješano s toplim tijelom. – Sada otiđi u svoju sobu i nađi knjige koje ćemo ponijeti.
– To je naša tajna, jelda, mamice? – kaže Charlie sjajeći od sreće, krčeći si put iz sobe karate udarcima. – Tajna o ružnim riječima.
– Tako je, srce, potvrdim mu i zaputim se u kupaonicu. Evo još nešto u vezi sa selom: ne ide uz šminku. Izgleda smiješno otići u šetnju žarko crvenih usna dok kiša pada. A kao što smo vidjeli ne pristaje mi čisto lice i prirodan izgled – osim ako nije umjetno postignut. Sadržaj svog ormarića prebacim u kozmetičku torbicu i svejedno ubacim nekoliko ruževa, sjenilo za oči i tekući puder. Sad sam sasvim sigurna da ću cijeli vikend izgledati smiješno, ali imam li izbora? Ili lezba izribana lica ili namazana drolja u neprikladnoj odjeći pa premda u normalnom životu ne težim osobito ni jednom od ta dva imidža, ovaj drugi ipak mi se čini prikladnijim.
Putovanje nam nije posebno ugodno. Vlakovi znaju biti zaguljeni kad putujete s dvoje male djece koja trče u svim smjerovima kad god im se prohtije ili su, što je još gore, sklona druženju sa svakim čudakom kojeg spaze. Moja djeca ne mogu bez haračenja uzduž i poprijeko vagona, pri čemu se nimalo ne obaziru na umiljate stare gospođe i dječake svojih godina. Umjesto toga obožavaju zapodjenuti duge, srdačne razgovore sa skinhedsima, nogometnim navijačima i mor-tus pijancima – njihov omiljeni prijatelj bio bi nadrkani navijač Milhvalsa, obrijane glave, premda ni prema skitnicama nisu ravnodušni.
Nosim našu golemu, tešku putnu torbu, košaru s medvjedićima i knjigama, papirnatu vrećicu sa sendvičima i pregršt novina (slabi izgledi). Nekoliko sati kasnije izranjam iz vlaka i izgledam (pretpostavljam) onako kako se i osjećam – mučno. Na licu su mi mrvice od čipsa, a na rukavu mrlja od voćnog soka.
Julian nas čeka na kolodvoru. Dječaci ga prvi spaze.
– Julian! – poviknu izvan sebe. – Bog, Julian! Volimo te! Nacrtali smo ti miša, jelda, Jack?
Jack kimne sramežljivo, pružajući Julianu ruku da je drži.
– Julian, počeo sam igrati nogomet u školi. Kao ManU, cikne Charlie.
– Ja volim miševe i Davida Beckhama, kaže Jack. – A ti? – Ali kaže to tako tiho, zureći u vrhove svojih cipela, iako je presretan, da ga Julian ne čuje, pa su tako prve riječi koje upuću-jem Julianu prigovor: – Jack kaže da on voli Davida Beckhama. I miševe.
– Zbilja, zagrmi Julian. – Je li, momčino? – S ljubavlju promrsi Jackovu pahuljičastu kosicu. – A zašto ga voliš?
– Jer ga volim, kaže Jack, dobro razmislivši. – On može brzo trčati.
– Može, kaže Julian. – Bog, Clara, doda, poljubivši me u obraz. – Dobro ste putovali?
– U redu, kažem. – Smeća ima posvuda – pokažem na svoj pulover umrljan sokom – ali dob-ro.
– Fiiino, kaže Julian. – Ti si specijalist za prljanje hranom.
Što bih trebala odgovoriti na to? – Čuj, Julian, znaš već mene i moj Downov sindrom. – Ali on ne očekuje odgovor, a i nemam razloga postaviti se tako obrambeno. Primjedba nije bila zlobna.
– Dobro, kaže, pokazujući prema autu. – Idemo.
Kuća je prekrasna: čvrsta, gregorijanska, obrasla glicini-jom. Put koji vodi do kuće dug je. Dječaci dovikuju pozdrave ovcama i kravama pored kojih prolazimo. Julian i ja ćaskamo, po-malo u stilu kao da sam ja njegova neudana tetka: prekrasno vrijeme, krasna djetelina, o, gledaj, fazan. Kaže mi da je kuća puna: tu smo dječaci i ja, Evie i Floe stižu poslije ručka, a stići će i Digby, otac djetešceta Francisa i Digbyjeva supruga Magdalen. I gospođica Johnson, Julianova najbliža susjeda, dolazi danas na ručak, što me je obradovalo. Hester, Digbyjeva sestra, možda stigne sutra sa svojom djecom.
Kad smo se konačno iskobeljali iz lendrovera na šljunčanu stazu pozdravilo nas je frenetično lajanje gomile Julianovih pasa. Julianova treća žena, Anna, stoji na vratima, odjevena u traperi-ce i džemper od kašmira. Izgled joj je neusiljeno ruralan i jasno heteroseksualan. Pitam se kako uspijeva i istog trena osjetim se neprikladno odjevena.
– Dobro došla, kaže ljubeći nas. – Ručak je za pola sata. Ti si u istoj sobi kao i obično. Treba ti pomoć oko stvari?
– Dobro je, hvala, kažem. – Idemo, dečki. Charlie, možeš ponijeti košaru, srce?
– Mi bi ostali s Julianom, cendra Jack. – Hoćemo vidjeti kokoši.
Pogledam u Juliana, koji, zabavljen, potvrdno kimne. – Ja ću odvesti ova stvorenja da upoz-naju moju živad, kaže. – Popit ćemo piće prije ručka, pretpostavljam – u salonu, za petnaestak minuta otprilike.
– Štima, kažem. – Hvala. I dečki, dodam strogo, – molim vas da se ponašate...
– Hoćemo, odgovore jednoglasno i odmarširaju prema kokošinjcu, skakućući i trčkarajući oko Juliana poput dvaju štenaca.
Smješteni smo u Trešnjevoj sobi, grimiznoj ekstravaganciji, koju krase zavjese s uzorkom trešnje i trešnjama protkani prekrivači na krevetu. Soba je prostrana i netko je na jednom kraju postavio dva pomoćna ležaja za dječake. Neće nam trebati. Kako Roberta nema, mogu spavati sa mnom u golemu krevetu, ispod baldahina na stupovima. Osjetim kako me bol probada – du-boka tuga, da se tehnički ispravno izrazim – zbog njegove odsutnosti, ali je otjeram od sebe. Sada zaista nije trenutak.
Operem zube – nakon vlakova i aviona uvijek imam osjećaj da su mi usta puna naslaga – i ruke. Sjednem na krevet. Željela bih se presvući, ali to ne činim. Pored mene stoji malena vaza sa zvončićima. Pogledam na sat. Još deset minuta. Poželim da se ne osjećam uvijek kao gost. Uzdahnem, poskočim na krevetu kao da ispitujem opruge, pogledam opet na sat: osam minuta. Mogla bih se i ranije spustiti.
Već godinama dolazim Julianu i premda poznajem kuću još uvijek ne znam gdje je što. Dok ukočeno silazim stubama, kuća je tiha i miriše na sredstvo za laštenje namještaja i cvijeće. Iz kuhinje dopire prigušena buka, ali ja skrenem lijevo i uputim se prema salonu.
Čim uđem, prva stvar koju primjećujem, kao i uvijek, niz je obiteljskih fotografija načička-nih posvud, gdje god je to bilo moguće. Ne znam zašto svaki put registriram (razdraženo) da ima desetak fotografija Julianove rođene djece i jedna moja (s vjenčanja). To se neće promijeni-ti, ta izložba fotografija, pa ipak, ja svaki put bacim pogled pun nade.
Stojeći pored kamina, Julian, nježne građe, sive kose, pomalo divlji, ali aristokratskog izgle-da, razgovara s gospođicom Johnson, koja na sebi ima trodijelno odijelo i sjedi u naslonjaču raširenih nogu kao u čučnju, poput lika s neke grafika iz 18. stoljeća kakve vise u Garrick klu-bu, kao netko tko će svakog časa podrignuti. Niska i nabijena, gotovo kockasta, gospođica Jo-hnson nosi odijela, puši cigarilose i najviše uživa u jutarnjem upucavanju zečeva što jurcaju njezinim travnjakom, a poznati su kao – lopuže.
– Clara, kaže, pogledavši me svojim zacakljenim očima boje ribiza. – Vraški mi je drago da te vidim, curo.
– Zdravo, Myrtle, uzvraćam, sagnuvši se da je poljubim. Draga mi je gospođica Johnson, o čijoj se seksualnoj opredijeljenosti nikada ne razgovara.
– Žestica? – upita gospođica Johnson. Ona, primjećujem, pije viski s ledom. – Daj curi neku žesticu, Boga mu, Jules.
– Nešto lagano, molim te, inače ću zaspati.
– To ne smijemo dopustiti. Nadala sam se da ćemo s dečkima otići u šetnju, kaže gospođica Johnson.
– Em, da, kažem, zbunjena. – Gdje su oni, Julian?
– U štenari – zagrmi gospođica Johnson.
– Ja, em, zašto? – upitam, osjećajući se – što mi se tu često događa – kao da ne znam tekst ili čak jezik. Osjećam se poput stranca, kao da bih prstom trebala upirati u stvari, ili čak ljude, s glupavim smiješkom i pitati: – Molim, što ovo?
– Najbolje mjesto za njih, odgovori gospođica Johnson.
Zurim u nju lagano otvorenih usta.
– Jack i Charlie su u kuhinji s Annom. Našli su nekoliko jaja, kaže Julian široko se osmjehu-jući. – Myrtle je mislila na svoje pse, Clara.
– Ah, razumijem, gotovo' poviknem, omamljena od olakšanja. – Mislila sam...
– Mislila sam malo mulce zatvorit, pakosno se smješka Myrtle.
– Pa da.
– Niš im ne bi bilo, kaže Myrtl. – Ni mrvu im ne bi škodilo. Štošta se da naučiti od naše pse-će braće.
– Svejedno...
– Gdje je onaj tvoj, Clara? – upita Julian, pružajući mi čašu soka od brusnica. – Stiže večer-njim vlakom?
– Nije mogao doći – sto stvari mora obaviti, kažem, primjećujući dok još govorim kako to zvuči neuvjerljivo. Julian podigne obrvu, ali ništa ne rekne. Često to radi kad je riječ o Robertu. Smeta mi to.
– Ručak je gotov, kaže Anna koja je upravo ušla. Draga je ta Anna – ista je kao i Julian, sa-mo što nema pimpek. Ljepša, pretpostavljam, ali svaka ptica svome jatu leti: Julian i ona toliko su fino usklađeni kad je riječ o nečujnim zakučastostima života comme-il-faut više srednje kla-se na selu da gotovo i ne trebaju komunicirati.
Annina su djeca u internatu. Nedostaju joj, kaže, dok nas vodi do kuhinje. – Ali znaš kako je. I mene su poslali sa sedam godina. Čovjek se navikne na to. Zapravo zavoli nakon nekog vre-mena, doda potvrdno, a potom zaključi: – Obožavaš, na kraju.
Odavno sam prestala zuriti u nju razjapljenih usta kad spomene tu temu – što čini iznenađu-juće često za nekog u biti suzdržanog – ali stresem se svaki put kad zamislim Charlieja kako u ovo vrijeme iduće godine čeka vlak na postaji Paddington, spakiran, spreman za polazak, grče-vito držeći vrećicu s klopom, golih koljena i drhtave usne, pripravan na desetljeće internata pred sobom.
– Danas ti je to divno, znaš, nastavlja Anna sama od sebe. – Nije kao kad sam ja išla – ili ti, Clara. Imaju mobilne telefone i većinu vremena nose svoju odjeću.
Nasmiješim joj se, nadam se utješno, ali ne kažem kako je teško zagrliti mobilni telefon. Po-kušam odagnati vlastite uspomene na lacrosse, posivjelo meso i ona kišovita jutra kada mi je kuća toliko nedostajala da sam osjećala bol u grudima.
Ručak je – odresci, pita s bubrezima, pire, mrkva i pita od jabuka – prošao veselo, najviše zbog dječaka te bučne i vedre naravi gospođice Johnson. Jedem spokojno, brzo, laskavo obasi-pajući hvalospjevima svaki zalogaj.
Nakon ručka Julian opet odlazi na kolodvor, dočekati Digby i Magdalen. Ležim na travnja-ku, a djeca lutaju naokolo i donose mi zanimljive predmete – kamenje, grančice, komadiće ov-čje vune – na ispitivanje. Njihovi pohodi toliko su istraživački iscrpni da je Jack uskoro prekri-ven blatom iz potoka koji lijeno teče kroz vrt, a čizmice su im prekrivene guščjim drekom. Vra-ćamo se u sobu da presvučem Jacka.
– Jesu već crtici? – upita Charlie, bacajući svoje blatnjavo ja na krevet i paleći televizor.
– Ne još, ne vjerujem, kažem, odvlačeći strašno nevoljnog Jacka u kupaonicu. – I skini se s kreveta, Charlie, za ime Božje. Odvratno si prljav.
Kako nekom blato može ući u nosnice?
Izribam Jacka trljačicom, ne obazirući se na njegove vriskove negodovanja, pa se vratim u sobu i potražim čistu odjeću. Titravi TV ekran privuče mi pažnju.
– A nakon stanke, kaže najavljivačica, – prilog o najnovijoj senzaciji suvremenog plesa, Sa-mu Dunphyju. Ostanite s nama.
– Ziiiiiiima mi je, urliče Jack iz kupaonice. – Di mi je rooooooba.
– Jack je gol? – upita Charlie. – Kad će crtici? Mogu se igrati Gamebovem, mama?
– Maaaaaamaaa, dere se Jack.
– Da. Evo me, odgovorim, prekopavajući po torbi u potrazi za majicom i hlačama pa trčim natrag u kupaonicu.
– Brzo, Jack, navuci ovo, kažem mu. – Brzo! Hoću nešto pogledati na TV-u.
– Mama, ja se zovem Squirtle, kaže Jack, stavljajući jednu nogu u nogavicu hlača, a zatim zastane. – Kao u Pokemonima. Jer ja najviše volim Digleta i Squirtla. – Hmmmm, kažem, – možeš dalje sam, Squirtle? – Da, kaže Jack. – Imam skoro četiri godine. – Viči ako zapneš – ja sam tu prijeko. – Charlie sjedi na krevetu u potkošulji i hlačama, držeći svoj Gamebov, koji ispušta izrazito jaku buku. – Charlie, možeš to stišati? Pokušavam čuti. – Bi-bip, bip, BI-BI-BIP, Charlie pridonosi buci. Ne vjerujem da me je čuo.
Jack se vrati u sobu. – Digle-ti, digle-ti, kaže. – Tako Diglet kaže u Pokemonima. – To mu se tako strašno sviđa da ponovi još jednom. – Digle-ti, digle-ti, kaže ovaj put glasnije. Telefon pored kreveta zazvoni. – BIP! – viče Charlie. – Jesam te! – Digle-ti – urliče Jack dok Dunphyjevo lice ispunja ekran.
Zašto se nitko ne javi na jebeni telefon? Pritisnem gumb za glasnoću na daljincu. – Koji ko-mad, kažem na glas.
– Ja sam komad nomad, kaže Charlie. – Ja sam komad bomad, kaže Jack, koji obožava rime. – Ja sam komad momad.
Ne uspijevam dobro čuti, ali je barem telefon prestao zvoniti. – Divno je biti u Londonu, go-vori Dunphy. – Zastrašujuće... veliki događaj... vidjeti prijatelje. – Ponovno pritisnem gumb za glasnoću, ali uzalud. Dečki su se razmahali i čini se kao da smo u zoološkom vrtu. – Šetati se uz rijeku, govori Dunphy, – nešto... nešto... restorani. – Vani pas Elvis (Evie mu je nadjenula ime) počne lajati.
– Sad je dosta, kriknem na djecu. – Potpuna tišina, istog trena. – Pogledaju me, nimalo im-presionirani.
– Potpuna tišina, ponovim. – 'Ko prvi pisne, taj je beba curica.
– S pelenama? – upita Jack.
– S pelenama i dudicom. Sad tišina.
Jack sjedi na krevetu, rukama je poklopio usta. Charlie je zario lice u jastuk i isključio zvuk na svom Gamebovu.
– Koji vam je bio najupečatljiviji doživljaj u Londonu dosada? – upita Dunphyja novinarka koja se zove Candy.
– Pa; kaže Dunphy. – Zgrade mi se jako sviđaju. Obožavam i Kew Gardens.
– Pretpostavljam da tamo odlazite da biste bili sami, kaže Candy. – Mediji su navalili na vas...
– Kad smo kod toga, kaže Dunphy, – imao sam a, ah, jedan nezaboravan intervju. Možda ne bih trebao o tome pričati...
– Izvolite, kaže Candy.
– Od te djevojke, žene, dobio sam uši.
– Uši? – kaže Candy.
– Da, kaže Dunphy pokazujući svoj bijeli osmijeh. – Izvrijeđala me je i još mi prenijela uši.
Candy, nanjušivši dobru anegdotu, nagne se naprijed. I ja.
– Kako je to uspjela?
– Vrijeđanje? Pitale me je jesam li plesač morrisa. – Razjapim usta. – Zapravo jesam li ho-mić plesač morris. – Candy podigne obrvu bodreći ga, ali je Dunphy zaposlen tihim smijulje-njem za sebe.
– Malo sam pobjesnio, kaže, još uvijek se smijuljeći
– To, dobro – seksi se smijuljeći. – Nisam trebao, zaista. Smiješno je, kad odvrtite film, ne mislite? A onda
— slegne ramenima – slijedeći dan glava me je počela svrbjeti. Mislim da sam od nje dobi-o.
– Pa, kaže Candy. – Tako to biva. Profesionalizam tiska. Ne vjerujem da ćete nam odati tko je to bio?
– Mm, kaže Dunphy. – Ne.
O, Bože moj. O, majčice Božja, Isuse Kriste. O, jebe-mu.
– Ej, kaže Charlie. – Je 1' to bio onaj štrumf?
– Da, srce, on je. – Glava me iznenada počne svrbjeti kao luda. Ugasim televizor, skočim s kreveta i počnem hodati po sobi.
– Dobio je naše uši? – kaže Charlie.
– Čini se.
Charlie sjaše s kreveta i uhvati me za ruku. – Ne brini se mamice. Nemoj se uzrujavati. Nije se ljutio.
– Da, kažem. – Da, izgleda da nije.
– Bio je sretan, kaže Jack. – Digle-ti.
– Moramo do ljekarne, kažem, birajući broj Floina mobitela.
Ostavim joj poruku na sekretarici: – Losion protiv ušiju, Flo, hitno mi treba. Molim te, stani na putu ovamo.
Isuse. Kako neugodno. I kako... poziva na razmišljanje, na neki način.
Nedugo zatim začuje se zvuk šljunka koji škripuće pod Julianovim gumama.
Znate kako ste mislili da Sloane Rangers nisu više među živima? E pa jesu. Još uvijek ima ljudi koji misle da je zabava gađati se hranom i zafrkavati nekoga tko se zove Piggy ili Fruity ili Jumbo. Digby, kojega volim protiv svoje volje, jedina je osoba što je znam koja se znakovito potapša po nosu kad nekom priopćava da je taj i taj Židov, iako ga nitko to nije pitao. Digby se rasplače kad se sjeti Imperije. On poštuje Churchilla. Smatra da su ratovi – seksi, a kad on sma-tra da je nešto – seksi, ne može se suzdržati i ne poviknuti – vau, popraćajući taj neprivlačan uzvik loše koordiniranim njihanjem kukova – njihanjem koje vam sve govori o njegovim eks-hibicijama na plesnom podiju ili – Bože nas sačuvaj – u krevetu.
Kad smo već kod toga, koji je vrag muškarcima iz visokog društva?
Zašto svaki plesni podij s dobro odgojenim frajerima nalikuje na konvenciju spastičara crve-nih lica i mlohava jezika? Što se – nemojmo okolišati – zapravo događa s finim muškarcima i seksom? Zašto im ne ide? Ljubljenje: temeljito labradorsko oblizivanje lica. Predigra: po jedan stisak za svaku cicu, kao da provjeravaju je li avokado zreo. Svršavanje: – Dovraga, dovraga, aaa-ah! – Jednostavno ne kuže stvari. A zatim, šest sekundi kasnije, samodopadno i samozado-voljno pitanje: – Jesi li svršila?, retorički postavljeno, kao da je odgovor – Da, dragi, da, da, žestoko – tako očit te implicira da si zahvaljujući Jumbu ili Fruityjevim, odnosno Piggyjevim ekspertnim uslugama prvi put shvatila kako žena može imati višestruke orgazme pa si sada na rubu plača od sreće i zadovoljstva.
Gdje sam ono stala? Ah, da, Digby. Dakle, evo ga: hura, hura, hura. Metar osamdeset pet, crven u licu, nosi hlače od vražje kože, košulju Thomasa Pinka i – fora – prsluk na kojem su izvezene – hm, gole crnkinje u banana suknjicama, čini se, mada to nije moguće. Ne želim ga opisati kao da je lik iz crtica (bio bi Foghorn Leghorn da jest). Priđem mu sa strane da bih ga bolje pogledala.
– Bog, Dig.
– Clara! Divno da si došla. Kako si?
– Vrlo dobro. Bog, Magdalen. – Poljubim Digbyjevu ozbiljnu, namirisanu ženu i pomilujem Francisa po čelu. – Tvoj prsluk, Digby. Nekako je, hm, neobičan. Odakle ti?
– Savršen je, nije li. Zbilja savršen. Magdalen mi ga je – pokaže na svoju ženu – poklonila prošlog Božića. To ti je neka ptičica zvana Josephine Baker, slavna plesačica, navodno, u Pari-zu, dvadesetih godina. – Zakoluta očima i zamahne dlanovima. Sad će reći, pomislim. Svakog trena će to izreći. Svakog trena... – Odličan smisao za ritam, kaže, kao na šlagvort, a ja zabrek-ćem od smijeha – davno sam se prestala zgražati. – Ti ljudi, Johnny, em, Bongo, znam da voliš kad ih tako zovem, Clara. Genijalni plesači.
– Dobri plesači? Moraš sam biti jedan od njih da bi to uvidio, kažem umilno.
– Da, Dig ti je pravi vrag na plesnom podiju, kaže Magdalen pucajući od ponosa.
Digby povikne: – Si! – i počne izvoditi svoju vlastitu koreografiju, mrdajući pozamašnom pozadinom naprijed-natrag i pumpajući rukama gore-dolje na neku zamišljenu melodiju, i tako sve do salona. Mi ga pokorno slijedimo.
– Queen, kaže. – Genijalni su. I Bryan Adams, iako je on bolji za polagane stvari. – Još je-dan okret pun obećanja.
– Digby, kaže Julian, – daj se sredi.
– Sorry, stari. Samo pokazujem curama kako se to radi. – Namigne mi, na moj užas. – Ej, Clara? Napajaš stare oči? A?
– Vau! – kažem. – Vau, Digby.
– Smiri se, kaže Digby oduševljeno.
– Stari, kaže Julian, uzevši me za ruku. – Stari! Trebao bi se obuzdati – Odmahne glavom, ali mu u očima vidim sjaj, a prigovor je umotao u opipljivu dozu ljubavi. – Stari, ponovi smiju-ljeći se za sebe. – Faca je, jelda, Clara?
– U svakom pogledu, Julian, odgovorim.
***
Evie i Floe stižu nedugo nakon Digbyja, a Anna i ja trčimo van pozdraviti ih. Nakon zagrlja-ja i pošto mi Flo došapne: – Evie me izluđuje, primjećujem da je stražnje sjedalo automobila prekriveno papirnatim vrećicama i poklon-papirima.
– Bile ste u šopingu? – upitam, prstom pokazujući kroz prozor.
– Da! – viče Flo otključavajući prtljažnik. – Darovi! Imamo darove za sve vas. – Na sebi ima najkraću suknju koju sam ikada vidjela – široka je kao neke od mojih gaćica, istini za volju – uz koju je odjenula majicu s bliještećim natpisom – Isus me voli – i par golemih krznom podstav-ljenih čizama, onakvih kakve Eskimi obožavaju.
– Da, kaže Evie bezazleno. – Clara će svoj dobiti prva jer je gošća. Mi ćemo svoje dobiti za-dnje jer smo doma. Dome, slatki dome, napola otpjevuši i malo zapleše.
– Šššš, bestaktna Evie, kaže Flo, dobacivši mi zabrinut pogled. Junački joj se nasmijem. – Clara će, nastavlja Flo, – svoj dobiti prva jer će joj se strašno svidjeti. – I izvadi golem paket s vrpcom iz Crossa u Londonu – moje najdraže trgovine, a i njezine. – Otvori ga kad uđemo, ka-že i počne čupati golemu košaru od pruća na čijoj jednoj strani stoji otisnuto Fortnum&Mason.
– A ovo je još jedan dar, dar hrane. – One se zaista tako izražavaju, moje sestre (polu): dije-lom kao Nancy Mitford, dijelom kao neko razdražljivo, pomalo ozbiljno dijete.
– Mm, kaže Evie, – volim hranu. – Izgleda poput male slatke gljive. Njeno srcoliko lice s mačjim očima viri ispod ruba široka baršunastog šešira boje lavande što se slaže s pletenom haljinom Missoni stila sedamdesetih. Uz ovaj komplet obula je par svjetlucavih srebrnih naj-kica. – Hrana je mljac.
– Ne razmišljaš tako dok je povraćaš, kaže Flo bezobzirno. – Ovo je dar za Annu. Poklon-košara. Iz Fortnum's. Za Božić. Osim što nije Božić, tako da su je specijalno morali pripremiti, a i nema pudinga s grožđicama.
– Više ne povraćam, kaže Evie, povrijeđena izraza lica.
– Najljepša vam hvala, djevojke, kaže Anna oduševljeno. – Kako divno.
– Tražila sam da dodaju nekoliko praščića od marcipana, kaže Flo. – Toga nema u original-noj košari. Tako da ćeš se, kad zagrizeš u marcipanskog praščića, sjetiti mene dobra srca. Nas dobra srca, u biti – prasci su bili Eviena zamisao.
– Marcipan je pun kalorija, kaže Evie. – Ali meni ne smeta. A i strašno mi se sviđaju te slat-ke face na praščićima, zar ne Anna? Gdje je Robert? I gdje su dečki, Clara?
– Robert je u Londonu. A dečki se igraju skrivača, mislim. Stići će svakog trena.
– Ali mi ih želimo sada, kaže Evie, koja je izrazito požrtvovna teta. – Dečki! DEČKI! – viče poput časne sestre koja je odustala od svog zvanja. – GDJE STE?
– Tu smo, Jack i Charlie odvikuju, galopirajući preko šljunka i bacajući se u naručje svojim tetama. – Vidjeli smo patka.
– Opa, kaže Evie na svoj vedar način dvadesettrogodišnjakinje. – Čijeg?
– Ma ne, ženski patak, kaže Jack. – Zovu ga patka. – O, kaže Evie. – Fora. Ajmo unutra da podijelimo ostale darove, Flo. Umirem od gladi.
Ruku punih pažljivo umotanih kutija s poklonima ote-turamo u prostranu, kamenom poplo-čenu kuhinju gdje na stol odlažemo darove koje su donijele djevojke. Otvorim svoj dar. Prvi sloj sadrži bogato izvezen ružičasti pulover ukrašen cvijećem od šljokica. Drugi sloj skriva fan-tastičnu srebrnu čipkanu suknju (pasica s lastikom, o veselja), a treći – ajme meni, ima još – desetak veoma tankih, svjetlucavih narukvica s perlicama.
– Sviđaju ti se naši darovi? – upita Evie.
– Prekrasni su, odgovorim najiskrenije. – Divne ste, pravi anđeli.
Dječaci počnu trčati po kuhinji, pucajući jedan na drugoga svojim novim pištoljima, odjeve-ni u kostime stegosaurusa (Jack je izvan sebe od sreće) i gusara ekstravagantnih brkova (a i Charlie). Gospođica Johnson, koju je Evie našla kako drijema i probudila je, dobiva tri boce votke raznih okusa i srebrnu plošku za prelijevanje (»Sjajno! – zagrmi, zbog čega sam se, ne prvi put, zapitala nisam li upala u dramu iz tridesetih). Elvis, labrador, dobio je crvenu baršu-nastu ogrlicu s dijamantnim zakovicama. Anna je dobila golem buket ljiljana i poklon-košaru. Gospođa Dunn, spremačica i starija gospođa, papuče od kašmira – za vaše jadne noge. Gospođa Hop-py, kuharica, dobila je kandirano voće iz Carluccio's. I tako dalje. Digby, koji je otišao s Julianom u šetnju, dobio je par gaća s natpisom OPREZ: OPASAN TERET.
Umiremo od smijeha, kadli se pojavi Julian.
– Kako vas je veselo vidjeti, kaže, skidajući sa sebe svoj Barbour. – Zdravo, najdraže moje djevojčice. Je 1' već Božić?
– Tata! – Pohrle ga poljubiti. – Ne, ali kako možda nećemo biti ovdje za Božić – Julian po-digne obrvu – mislile smo vam sada donijeti darove. A ako dođemo, donijet ćemo još, tako da, vidiš, u svakom slučaju dobivate, objašnjava Flo. – Svejedno – dođi otvoriti svoje.
Julian izgleda oduševljen prvom edicijom Ničijeg dnevnika, knjige koju gotovo cijelu zna napamet. Prvi put kad sam Juliana vidjela da se do suza histerično smije bilo je kada je Kate citirao ulomke iz knjige. U drugom su poklonu Tri muškarca u čamcu, knjiga koja na Juliana jednako dramatično djeluje i zbog koje je u više navrata hiperventilirao, a jednom čak pao s WC-školjke uz glasan udarac.
– Briljantno! – uzvikuje. – Moje dvije najdraže knjige od moje dvije najdraže djevojke! Em, doda, pogledavši me i tražeći Magdalen, koja je odnijela dijete da ga nahrani. – Pa. Em. Da.
– Obožavam tu knjižaru Heywood Hill, kaže Evie. – Tako su profesionalni. Odmah ti znaju broj kreditne kartice napamet.
– Čudno, kažem. – Ti baš ne patiš od čitanja, Evie, draga. Kako često odlaziš tamo? – Pomi-sao na Evie kao knjiškog moljca sasvim je nova i ne jako uvjerljiva. Ne vjerujem da je Evie išta pročitala otkako ju je uništila Charlotteina mreža kad joj je bilo jedanaest godina, iako se čini da joj nisu nepoznati katalozi za narudžbu poštom namijenjeni malo ekskluzivnijim kupcima.
– Ma ne – htjela sam reći da znaju tatin broj kreditne kartice.
– A joj, kaže Flo. – Joj, joj, joj. Hoćete igrati nogomet, dečki? – Pokupi ih i odmagli iz kuhi-nje.
– A zašto bi im trebao broj moje kreditne kartice? – upita Julian, kojem se pomalo pali lam-pica.
– Pa da platimo darove, naravno, kaže Evie.
– Teško da se od mene i Flo može očekivati da svojim bijednim džeparcem kupujemo kod Tiffanvja. Gospođice, pokažite Julianu prekrasnu plošku.
Što gospođica Johnson i učini.
– Otmjeno, kaže Julian. – Dakle, srce, ispravi me, ovi divni darovi su – papuče izgledaju udobno, gospođo Dunn. Kašmir? Hmm – efektivno, em, od mene?
– Pa, efektivno, kaže Evie. – Mislim, logično je da su od nas. Od mene i Flo. Mi smo ih iza-brale, znaš. Ali ti si ih platio.
– Ja... – počne Julian.
– O, tata, kaže Evie, prilazeći mu sa strane. – Nemoj stvarati probleme. Mislim, ti imaš naj-više koristi. Najviše od košare u kojoj su praščići od marcipana s preslatkim licima. Vidi. – Unese mu prase od marcipana u lice. – Daj pogledaj kako su slatki.
– Valjda, uzdahne Julian, priznajući da su, istina, njuškice posebno dražesne i da je, naravno, nijansa ružičaste osobito lijepa. – Valjda ima nekog smisla. Ali zaista, Evie, bio bih jednako zadovoljan i nekim starim džepnim izdanjem.
– Ja ne bih bila jednako zadovoljna nekom krpom iz Oxfama, kažem puna podrške. – Gos-pođa Dunn ne bi bila jednako sretna s nekakvim šlapama, zar nije tako, gospođo D.?
– Tako je, Clara, kaže gospođa Dunn, zaljubljeno gledajući svoje tople, udobne papuče.
– Radi se o tome, kaže Julian – da morate prestati kupovati ovako pretjerane poklone. Iste ste kao vaša majka. Ovo je zaista pretjerano.
– Vraga pretjerano, kaže Evie. – Prekrasno je. Tko ne voli lijepe velike darove? Neka taj di-gne ruku.
Svi držimo ruke spuštene – Evie na svojima zapravo sjedi— uključujući i Juliana, koji izgle-da kao da se smekšao.
– O, u redu, kaže. – U redu. Nije baš prvi put da se ovo dogodilo. Ali u redu. Pretpostavljam. Idem sada srediti svoju papirologiju. – I ode, s Pooterom pod miškom.
Krštenje Francisa Corneliusa Xaviera, tijekom kojega se djetešce dražesno smješkalo, ljupko u staroj krsnoj haljinici što ju je i Digby imao na krštenju, proteklo je bez zastoja. Ja sam se čak i rasplakala. Kumovi su neki Digbyjevi i Magdalenini unjkajući prijatelji. Na zabavi koja je slijedila otkrila sam da nijedna od žena nije zaposlena i da svi muškarci rade u Citvju. Francis je dobio raskošne poklone od čistog srebra, a i fotografirali su ga u njegovoj haljinici u naručju ponosnih roditelja i djeda. Cijelo sam vrijeme svoje dječake držala čvrsto zagrljene.
Rano idućeg jutra vratili smo se kući vlakom.
8 Re: India Knight – Moj život na tanjiru Čet Feb 16, 2012 1:59 pm
Margita
Administrator
***
Vrativši se iz Somerseta, trgnula sam se shvativši da me očekuje seksi vikend nasamo s Ro-bertom, što mi, moram priznati, ne zvuči baš zamamno. Nisam spremna. Kad god bih nas zami-šljala kako veselo klipšemo Parizom – u biti, bizarno, više sam zamišljala sebe kako izvodim neku vrstu sumnjiva tuluzlotrekovskog kankana, s crvenom ružom među zubima, dok me Ro-bert promatra, zalizan briljantinom – uvijek sam vidjela jednu novu Claru: sređenu, šik, elegan-tnu... i, ma kako mi teško to bilo priznati, malo mršaviju.
Pa ako se nešto vrlo dramatično ne dogodi u sljedećih šest dana, napast ću Pariz u punom iz-danju Jabba the Hutt, s dva podvoljka i donjim dijelom trenirke kao svojom najseksi odjećom – osim možda one lezbo-seosko-sportske kombinacije u koju se mogu presvući za večeru, a zbog koje ću izgledati depresivno jadno kad svom dragom mužu na uho šapnem: – Kava, čaj... ili ja? – Više (Roseanne) Barr nego Bardot, što će, nesumnjivo, izazvati trenutačno splašnjavanje.
Sasvim je jasno da moram krenuti u napad na trgovine. Jednako je jasno da mala dijeta ne bi škodila. Ima samo jedna kvaka, pozamašna, poput opsega moga struka: ja ne vjerujem u dijete. Ja sam kontra. Zbog iskrenog stava da je život prekiatak (stav koji primjenjujem i na aerobik, skupljanje dreka iza svog psa i analni seks) ja bih ustavom zabranila svaki režim mršavljenja.
Najviše na svijetu prezirem žene koje milo gledaju keks, a zatim, osjećajući krivnju, uzmu griz skvičeći dražesno: – Ooo, ovo mi ide ravno u bokove. Takve poželim odalamiti kad lica zgrčena od panike potapšaju svoj ravan trbuh i kažu: – Masno je, – nakon što si im rekla da je u salati jedna puna žlica ulja ili u desertu nekoliko kapi vrhnja. Problijedim od bijesa od tih žena koje jedu tužne nemasne večere i pitu od sira bez šećera, ne shvaćajući – jadnice! – da konzu-miraju kancerogene zamjene za šećer i podmukle aditive od kojih će se razboljeti tako da će zauvijek ostanati mršave.
Dijeta! Ha! Pretpostavljam da o tome treba razmišljati tek ako imaš sto trideset kila te ploč-nik puca pod tvojim nogama pa te proganja zvuk drobljenja betona i zapomaganja pješaka nes-talih u pukotinama, koji odzvanja u tvojim ušima crvenim od srama. Inače, tko se želi pretvoriti u zastrašujućeg golema zeca što gricka zelenje?
Pa, zapravo, hm... možda ja. Ništa drastično. Radi se o nekoliko kilograma. Premda još ni-sam drobilica za pločnike, osjećam da Pariz – i kraljevski krevet sa svilenim plahtama, i – apar-tman za mladence – koji nam je Robert rezervirao – zaslužuje mali napor. Naznaka jagodica ili dobro istaknuta, odnosno barem nešto istaknutija brada ne bi bila suvišna. Možda si kupim i nove gaćice, neke bez onog – s dodatkom stretcha – i koje nisu – trajne i udobne. Ne znam kad sam zadnji put imala gaćice koje nisu dosezale do struka, dijelom zbog udobnosti, a dijelom zbog čvrstog uvjerenja da su žene u čipkastim gaćicama što im se usijecaju u dupe žene čija je definicija – erotičnog – u svakom pogledu tipična za one iz predgrađa. Provincijska, čak. – Barry, večeras imam iznenađenje za tebe, iza čega slijedi – ta-daa! – rastvaranje satenskog, ne-zapaljiva penjoara koji otkriva najlonske haltere i jeftin, duboko izrezan grudnjak, vjerojatno boje trule višnje i – gaćice – u prikladnu stilu. – Rrrrr, kaže Barry. – Hi, hi, hi, kaže žena. – Da večeras odemo ranije u krpe? – Živa, kaže Barry, koji se kasnije obriše papirnatom maramicom ili možda zaboravljenim ubrusom. Takav me scenarij nimalo ne nadahnjuje. Zbog takvog sam scenarija i dalje u velikim gaćama.
Ali hej – daj malo života! pomislim, prekopavajući po kupu časopisa i tražeći adresu Agent Provocateura. Pretpostavljam da svoje odjevne predmete izrađuju od neumjetnih tkanina i neak-rilne čipke, ne? A moram i nazvati Evie da mi da dijetu na bazi juhe od kupusa. I – zašto ne? – zakazat ću si tretman lica o kojem Kate uvijek toliko trubi. I depilaciju nogu. Možda probam i depilaciju bikini zone, da malo začinim odlazak na spavanje.
Od pomisli na spavanje, donje rublje, depilaciju i začin obuzme me vrtoglavi osjećaj koji bih, da ne znam bolje, opisala kao... pa, zabrinutost. Ali to ne može biti zabrinutost. U braku smo osam godina, imajte to na umu. Imamo dvoje djece. Seksamo se. Ponekad, iako ne u zad-nje vrijeme. Nismo od... Isuse. Svejedno, nisam zabrinuta. Zabrinuta? Ja? Ha! Zašto bih bila?
Amber je konačno locirana i svratit će jutros na kavu – S mojim groznim kumčetom, ne sme-ta ti? Rekla sam da ću ga pričuvati, ali Bože, Clara, on je jednostavno na/ružnije dijete koje postoji. Ne mogu podnijeti da ga gledam, jadan mali. – Preko telefona osjetim kako se teatralno stresla.
– Nije tako grozan, kažem neiskreno, budući da zapravo jest. – Jadan mali, ima kumu koja ga mrzi.
– Daj, nemoj, nemoj da se osjećam gore nego što jest. Uostalom, ne mrzim ga. Samo mi se malo gadi.
– Amber, to je užasno. Dobro, dovedi ga. Jesi mu stavila vrećicu?
– Kakvu vrećicu?
– Smeđu papirnatu vrećicu s izrezanim rupama za oči, onu koju mu natakneš na glavu čim mu mama ode.
– Clara, odvratna si, kaže Amber, a njezin bijes ublaži hihotanje. – Ima slatku kapu Babar, jelda Sammy?
– Da, odvrati Sammy u pozadini. Čovjek se zbuni kad čuje kako mu je glas dubok za dvogo-dišnjaka. – Babar.
Amber uzdahne. – Možemo odmah doći? Ne znam što ću s njim. Odvela bih ga u park, ali bi netko mogao pomisliti da je moj.
– Naravno, kažem suosjećajno. – Dođi odmah.
– Vidimo se za minutu, kaže Amber uvelike olakšano.
Ako ovo čitate kao roditelj, onda će vam gornji razgovor biti savršeno jasan, a ako ne, bit će bolje da vam objasnim.
Uvijek se pretpostavlja kako će onaj tko voli svoju djecu voljeti i djecu drugih ljudi ili će ba-rem biti neograničeno strpljiv s njima. – Ona je tako dobra s djecom, kažu ljudi diveći se. To jednostavno nije istina. Neki od nas, umjesto toga, dobro glumimo. OK, lažemo.
Charlie ima neke prijatelje koje jedva podnosim u svojoj kući (»William je bio kao anđeo! Tako je sladak! Neka uskoro opet dođe!), a i naišla sam u životu na tako puno stravično nepriv-lačne dojenčadi (»O! Kako je meden! Preplave me majčinski osjećaji kad ga vidim!) da bi mi trebali dodijeliti počasni doktorat iz pretvaranja. Jednom smo Robert i ja otišli posjetiti novoro-đenče veoma dragih prijatelja u bolnici Queen Mary na Paddingtonu, šokantno ružno dijete zastrašujuće odraslih crta lica, čudan spoj nezdrave mršavosti, golema nosa i, umjesto usta, si-ćušna proreza kao u vodozemca te riđih čuperaka oko (goleme) glave.
Gotovo smo pukli, unatoč dugogodišnjoj praksi, ali smo se u zadnjem trenu pribrali i uspjeli proizvesti gugutave uzvike, pa čak i s dužnim poštovanjem reći: – Mogu je malo uzeti? – Na-kon što su se vrata odjela zatvorila za nama, okrenuli smo se jedno prema drugom osjećajući se kao da ćemo povratiti. Da, znam da nije baš lijepo, ali vjerujte mi – događa se. Prilično često, zapravo. Ima mnogo zaista groteskne djece, bilo izgledom bilo ponašanjem. A mnoga su od njih, na veliku tugu svih kojih se to tiče, djeca prijatelja.
Dijete koje su povjerili Amber, Sammy, niti je slatko niti simpatično. Golem je i ima velik podvoljak, što nije njegova krivnja, već prije njegove majke koja je bila toliko ponosna na dje-tetov robusni apetit da mu je bočice futrala rižinim pahuljicama i hranila ga krutom hranom nekih tri mjeseca prerano. Jedan je od mnogih nesretnih rezultata takvog majčinskog žara da Sammy – koji prije izgleda kao Dave ili Terry, vjerojatno zato što mu cijelo vrijeme proviruje dobar komad debele guzice, odnosno zato što mu je najdraža riječ – Dha – ima bizarno zreo ukus za hranu. Ne želim reći da u sebe slijeva rakijice i vrišti za pestom, već da mu nije svejed-no kad je u pitanju... no, poslije ćete već vidjeti o čemu govorim.
Nije prošlo deset minuta, a Amber i Sammy su na vratima. Sammy zaista nosi kapu s likom Babara, koja ne uspijeva sakriti njegove izrazito praseće crte lica: gledate mu ravno kroz nos.
– Babar kapa, promrmlja, pokazujući prema gore i dodatno otkrivajući svoju nečistu nosni-cu.
– Kako lijepo, kažem. – Uđi, Sammy, daj da ti skinem kaputić.
Sammy se ugega u kuću. – Pi-pi, kaže pokazujući na svoje međunožje. – Radio pi-pi.
Pokušavam ga izbaviti iz kaputića – njegova majka odbija prihvatiti da bi mu trebala kupo-vati odjeću za djecu od pet-šest godina, tako da mi bude žao kako je uvijek kao kobasica stisnut u svojoj odjeći.
– Zašto je, kaže Amber, – ovo dijete u pelenama ako zna da treba piškiti.
– Ne znam, Amber. Možda ti je njegova majka htjela olakšati. Možda se tek uči na tutu.
– Ali nije mi olakšala, cvili Amber, – jer mu sada moram promijeniti pelenu.
– Pelena, kaže Sammy i uvijajući se izvede mali, neobično zreo ples, kao da disko-podiji su-botnjih večeri njemu nisu nikakvo iznenađenje: hvala, hvala, curo, jesi za ples? – Sammyjeva pelena puna.
– Isuse, šapne Amber. – Vidiš sad? Zašto nije jednostavno rekao: 'Moram na zahod', prije nego što je obavio.
– Zato što ima dvije godine, odgovorim ozbiljno, uzevši Sammyja za ruku. – Prestani biti zla. Dodaj mi njegovu torbu s odjećom za presvlačenje. Ja ću. Dođi, Sammy.
Odvedem ga u dječju sobu i obavim što treba. Ima li išta odvratnije od mijenjanja pelena tu-đem djetetu, posebno kad je zaista jako, kao što je Sammy naglasio, – puna? Nakon što sam mu promijenila pampersicu i obrisala vlažnim maramicama s aloe vera (potrošila sam pola kutije od straha da ne dođem u doticaj sa njegovom kakom), kratko mu se nasmiješim, a on mi odvrati blaženim smiješkom i kaže: – Bolje – pa pokaže na svoje međunožje i uzme moju ruku u svoju mesnatu – prilično dirljivo – da odemo dolje.
– Jesi li gladan? – upitam. – Možeš pojesti rani ručak.
– Ocu čaj, kaže svojim zvučnim basso profondo.
Iskreno govoreći, to bi dijete bilo ponos bilo kojeg velškog zbora. – Oću svoj čaj.
Da to nije i prije radio, ja bih jednostavno pretpostavila da ima kontinentalne krvi i dala mu tanjur pašte. Ovako znam što treba: Sammy želi šalicu čaja. Ne znam zašto mi kod djece ispija-nje čaja – ili kave smeta, ali tako je. Čini se da Sammyjev čaj PG Tips nije tako bezazlen. Kak-va je to žena koja svojem dvogodišnjaku daje krigle čaja?
Pokušam ono što uvijek pokušavam: – Sokić, Sammy? Sok od jabuke, mlijeko, voda, kola?
Ali Sammy mi odgovori ono što i uvijek: – Oću svoj čaj.
Amber, koja si je u kuhinji napravila čaj i iskopala voćni kolač iz limene kutije, doslovce se baci na mene. – Uspjela si! Uspjela si! Clara, zlatna si! Tebi je sigurno lakše kad imaš svoju djecu, naravno. Navikla si. Ja jednostavno ne mogu podnijeti svu tu kaku. Hoćeš ga opet promi-jeniti ako to opet napravi?
– A da se malo mijenjamo? Jer shvati, Amber, meni nije ništa lakše, odgovorim. – Nemojmo zaboraviti da je drek – drek. Jedva se uspiješ nositi sa svojom djecom, ali vjeruj mi, sva druga jednako mi se gade kao i tebi.
– Oću čaj, kaže Sammy, koji je sjeo na pod i počeo skidati cipele.
– Stiže, uzdahnem, ponovo pristavljajući lonac za vodu. Odem u sobu za igranje – odnosno, do ormara u kojem su igračke – i vratim se s drvenim kockama, psićem koji klima glavom i hrpom slikovnica. – Evo, em, srce, kažem, položivši sve to na pod pored Sammyja, koji se sada bori s čarapicama. – Ti se malo igraj dok ja pričam s tetom Amber. Želiš keks?
– Di je moj ČAJ? – viče Sammy, na trenutak ometen u poslu oko svojih ekstremiteta. – Oću svoj ČAJ.
– Nemoj se živcirati, promrmljam, napustivši ton – ja sam draga gospođa, koji sam prije bila usvojila. – Strpi se malo.
– Ooo, grlo mi je suho, kaže Sammy kojega obično čuva starija teta čiji vokabular zna zab-razditi na način Mavis Riley. – Ooo.
– Stiže, ponovim, vraćajući se za stol k Amber, koja promatra Sammyja i odmahuje glavom. – Nikada neću imati djecu, kaže. – Zamisli da ispadne sammoidan. I da je tvoj! I da ga moraš voljeti! Ja bih pošizila.
– Ne bi ni primijetila, da je tvoj, kažem.
– Naravno da bih. Od majčinstva ne oslijepiš, za ime Božje.
Amber i ja se uvijek svađamo oko toga. Ona tvrdi da nikada ne bi mogla voljeti obično dijete kao neko ljepuškasto. Ja tvrdim da bi, iako, u biti, to tvrdim u razgovoru, jer nisam baš uvjere-na. Istina je da sam dječake, kad su se rodili, detaljno pregledala. I zaključila sam da su divni – veličanstvene bebice kraljevići. Međutim ja sam im mama.
– Clara, kaže Amber, trpajući u sebe četvrti komad kolača, – savršeno dobro znaš da bi bila izbezumljena da imaš ružno dijete.
– Ali ja to ne bih znala, kažem. – Osim ako mi ti ne bi rekla. Rekla bi mi, Amber?
Amber mljacka zamišljeno. – Uvijek smo govorile da bismo si rekle, sjećaš se, prije nego što si rodila Charlie-ja? Ali tako si ga voljela... i hvala Bogu, bio je sladak.
– Još uvijek je.
– Da, naravno da je. Ne, ne bih ti rekla, ali bih ti potvrdila da me pitaš.
Ustanem, pripremim Sammyju čaj pa tekućinu ulijem u dječju šalicu s dvije drške i slikom Petera Rabbita, ne bih li se osjećala bolje jer malom djetetu dajem kofein i tanin.
– Dva šećera, kaže Sammy.
– Šećer kvari zube, odgovorim žustro. – Neću ti dati dva šećera, Sammy.
– Mlijeka i dva šećera, molim, kaže Sammy nepopustljivo, gledajući u mene bez straha, po-malo nalik na psa koji se sprema ugristi.
– Bože blagi, promrmljam. – Prošli put je htio jedan. Što da radim, Amber? Ti mu daš dva?
– Da, kaže Amber. – Inače će se razbjesnjeti.
– Hvala, kaže Sammy kad sam odložila šalicu na niski stolić pored njega. – Čaj.
– Molim, kažem, primijetivši da možda izgleda kao prase/pas, ali je barem dobro odgojen.
– Cara, kaže, kao da je slatkorječiv Talijan rukoljubac ili – ne tako šarmantno – kao da sam ja sorta krumpira. – Cara?
– Da?
– Smrde mi noge, kaže Sammy otvorenih usta, lagano dašćući.
Nagnem se natrag, zlo mi je. – Sigurna sam da ne, Sammy, promrmljam.
– Smrde, kaže on flegmatično i trijezno. – Jako mi smrde, mama je rekla.
– Amber! – kažem bijesno. – Daj popričaj s njegovom mamom! Kako može nešto takvo reći malom djetetu. Mislim, ja svojoj djeci ljubim stopala.
– Valjda je samo rekla istinu, Clara.
– Gluposti. Djeci od dvije godine ne smrde noge.
– Nemoj mi sada tu prodavati neke fore dr. Spocka, kaže Amber. – Ne znam ništa o nogama dvogodišnje djece i ne želim znati.
– Fore Penelope Leach, u biti, kažem. – Daj izdrži. – Iznenada me preplave osjećaji za veli-kog ružnog Sammyja smrdljivih stopala te ga podignem u naručje. Gleda u mene svojim krup-nim, pomalo telećim smeđim očima. Horuknem ga sebi na bok i donesem do stola. – Da proči-tamo priču? – upitam.
– Dha, kaže Sammy. – Lijepi čaj, ovo. Volim čaj, ovo, kaže osjetivši potrebu da svoju šalu poprati glasnim – aah, kao što bi to učinio zidar koji se upravo najeo, popio čaj, popušio pljugu i podrignuo se raskošno i glasno.
Nakon tri minute dosadne sage o motorima moram priznati da je Sammyjeva mama imala pravo.
– Sva si se oneraspoložila, jelda, otkad smo došli, izjavi Amber, što je donekle točno.
– Ma osjećam se tako kriva, Am, jer o njemu ne razmišljam plemenito i kršćanski. Osjećam se kao najgore, monstruozno, ljudsko biće.
– Sammy prdnuo, kaže Sammy u mom krilu.
– A sad mi se i isprdio na nogu, bijesno prozborim, spustivši Sammyja. – I moje su misli sve ružnije i ružnije.
– Možda bi htio malo odspavati, kaže Amber puna nade. – Obično odspava kasnije tijekom jutra.
– Hm, ne izgleda nimalo pospan, kažem. – Pogotovo dok još može pregledavati stopala i is-puštati vjetrove.
– Odvest ću ga onda u park, kaže Amber, neutješna izgleda. – Nismo uspjele ni pošteno pop-ričati, a nisam te tjednima vidjela. Hajde s nama do parka, hoćeš?
– Mm – znaš koliko volim prirodu. Ali vrijedi, da se ispričamo.
– Sammy je radio pi-pi, kaže Sammy držeći se za međunožje.
***
Dok ostale majke u parku predano obavljaju svoju dužnost, zadovoljno se smješkajući i nat-ječući se u izgradnji složenih kula od pijeska s tornjićima i opkopom, mi smo se zaputile ravno prema klupi u kutu, gdje možemo pušiti i razgovarati. Amber se pobrinula da Sam-mvja uvali u ljuljačku za najmanju djecu s koje sam ne može sići i gledamo ga kako se zadovoljno njiše na zraku prošaranom suncem dok mi brbljamo, od uzbuđenja ispuštajući glasne, duboke, juhuuue (Sammy, želim reći, ne nas dvije).
Razlog zbog kojeg Amber nije navraćala, ili barem ne kad sam ja bila kod kuće, jest da je upoznala muškarca. Ne bilo kakvog muškarca, objašnjava, nego Muškarca, Pravu Ljubav, Onog Pravog. Upoznala ga je na večeri, što samo dokazuje da grozomorne večere koje smišlja-ju bračni parovi za svoju okrutnu zabavu (»Dragi, kojeg ćemo ružnog daveža ovaj put posjesti pored tvoje neudane prijateljice, one očajnice koju napušta samopoštovanje? Patuljka sa zada-hom ili pohotnog debeljka s peruti? Odluke, odluke...) ponekad daju rezultate.
Amber je tvrd orah i ne pada lako. Pogledam je i moram priznati da izgleda zaljubljeno. Zra-či onim blistavim sjajem koji obično pripisujemo trudnicama. – Savršen je, kaže. – Nevjeroja-tan. Kao da smo jedna osoba, rascijepljena na dvoje – gle, čak sam počela govoriti neukusne stvari, toliko sam zaljubljena, fuj, ali i ju-huuu! – osim što je puno više seksi od mene. Bože, Clara, tako je seksi. Nevjerojatno je dobar u krevetu – a seks, seks, Bože moj... – Odluta i zag-leda se u daljinu s pomalo iritirajućim smiješkom na licu, tako da je moram uštinuti.
– Ej, Clara, zašto me štipaš? Kako bilo – ne mogu vjerovati, a ti? Zgodan je – nevjerojatno zgodan, zapravo. Abnormalno. Užasno je zgodan. Duhovit. Dobar u krevetu. Pametniji je od mene, što mi se sviđa. Ima čak i love!
Jasno mi je da je to privlači, budući da je Amber velik dio života provela izdržavajući uboge, beznadne tipove, koji su svi tvrdili da su – umjetnici. (Moš mislit, zajebi umjetnike, jednom je jezgrovito rekla Tamsin.) – A za vikend ću se preseliti k njemu.
– Što, tako brzo? Koliko dugo ga znaš?
– Dva tjedna. Ali je četiri dana bio odsutan. Zapravo dva tjedna, šest sati, jedanaest minuta – zaškilji prema svom satu – i...
– Da, OK, shvatila sam, kažem smijući se. – Ne čini ti se da si se malo zaletjela?
– Znam da nisam, kaže Amber, uhvativši me za ruku prilično čvrsto. – Nisam se još nikada ni s kim ovako osjećala. Jedva čekam da ga upoznaš.
– Još uvijek mi se čini...
– Ustala sam gola iz kreveta! – kaže Amber pobjednički, povisujući glas.
– Molim? Bez umatanja u divovski poplun koji se vuče iza tebe? Ništa plahta? Ništa deka? Nisi dobila cistitis jer si umirala od želje da odeš piškiti, ali nisi htjela da ti vidi bedra? – Mo-ram priznati da sam impresionirana.
– Ništa od toga. Gola.
– Gola kao od majke rođena? Bez varanja? Baš si mu pokazala bedra? Otkrila guzicu?
– Gola golcata. Potpuno. Nisam čak ni hodala natraške da sakrijem bedra. Zaista sam se ok-renula, Clara. Vjeruješ mi sada?
– Sad je sve malo jasnije, priznam.
Amber ima, ajmo reć, loše tijelo, čemu su pridonijele i godine bulimije. Na njezinu žalost, građena je kao kruška, klasičan primjer kruškolike Engleskinje, tako da koliko god bila na dijeti ili ma kako se tjerala na povraćanje još uvijek izgleda kao da na sebi ima jahaće hlače, čak i kad joj se rebra vide. Iznosim samo činjenice, razumijete, nisam zlobna. To je jednostavno istina. Amber je slatka, ali ima najveće dupe na svijetu – tako veliko dupe da je prisiljena njihati se s jedne strane na drugu dok hoda.
Ja ne bih nikada gola ustala iz kreveta, pomislim, da se ikada nađem u situaciji koja to zahti-jeva, što se naravno neće dogoditi. Osjećam samo divljenje prema Amber, uz primjesu, možda mrve ljubomore. Kako to da ona ustaje iz kreveta gola, a ja se ne usudim, iako je moje dupe manje? Hvala Bogu na braku i udobnim pidžamama, pomislim protrnuvši. Svejedno, nema smi-sla poricati da je to dobra vijest za Amber.
– Bože, Amber, to je sjajno. Čestitke! – Zagrlim je. – Jesi li rekla svom terapeutu?
– O Marku? Još nisam.
– Znaš kakav je to skok naprijed, to da gola ustaješ iz kreveta. Tako mi je drago zbog tebe.
– Da, nasmiješi se – zaista izgleda luđački sretna. – I meni je drago. Nevjerojatno je da se njemu doista sviđa moja stražnjica. O, BOŽE, povikne, lupajući se po čelu, – O, BOŽE, zabo-ravila sam ti reći drugu novost.
– Koju drugu novost? Nisi valjda trudna?
– Nisam... ali pogodi tko je?
Jedna od majici ide prema nama zabrinuta izgleda. – Oprostite, kaže, rukom pokazujući prema ljuljačkama, – je li ono vaše dijete?
– NE! – poviknemo u glas.
– Zapravo je na neki način, kaže Amber.
Odjednom shvatim i želudac mi se stisne. – Zaboravile smo Sammyja! – zavrištim užasnuta.
– Čujte, ljulja se već petnaest minuta, kaže majka. – Sam samcat. – Ne bi se reklo da žena baš sjaji od odobravanja. Gleda nas onako kako sam ja gledala Sammyjevu pelenu.
– O, Bože, o, jebemu, o, jebemu život, kaže Amber, čime nije baš pridonijela da se popravi izraz na ženinu licu. – Jebeno sranje, u kurac, doda da bi naglasila, ugasi cigaretu zgnječivši je i otrči prema ljuljačkama.
Potrčim za njom. Skupina male djece okupila se oko Sammyja, nevjerojatnog mališana na ljuljački – On se ljulja i ljulja i ljulja – koji, nasreću, kao da uživa u njihovoj pažnji, iako izgle-da pomalo ošamućen.
– Sammy! Sammy! Jadno moje malo, kaže Amber, čupajući ga iz ljuljačke i ljubeći vrh nje-gove kape Babar. – O, srce moje, Sammy, tako mi je žao.
– Sammy ljulja, objasni Sammy.
– Bože, kaže Amber, – jadan mali. – Podigne pogled i shvati da je ostale majke gledaju pa ne mogavši si pomoći doda: – Nije moj, znate. Ja ga samo čuvam. Vidite? – Pritisne svoje lice uz njegovo. – Uopće ne sličimo. Jer on nije moj.
– Čudan način čuvanja djeteta, zafrkće nosom žena u radnom odijelu. (Došle smo u Stoke Nevvington, ipak, gdje se jede pogača s orasima i proso, kao da zadnjih trideset godina nije ni bilo, a negiranje se proteže i na odjeću. Želite kupiti batik majicu i isusovke uz nju? Volite za-pečenu leću? Na pravom ste mjestu.)
– Jadno malo stvorenje, kaže druga. – Mislile smo da ga je netko ostavio.
– E pa nije, kaže Amber. – Samo sam se zapričala sa svojom prijateljicom. Idemo, Sammy, ajmo se igrati.
– Leti, kaže Sammy neuvjeren. – Sammy ide letiti! Ljulja.
Pokunjeno se pokupimo s dječjeg igrališta, obuzete krivnjom. Amber stavi Sammyja u koli-ca i sveže ga. On za minutu zaspi, iscrpljen prekomjernom dozom nehotične vježbe.
– Mislim da bi bilo bolje da nikoga ne posjećuješ kad si s njim, kažem Amber. – Usredotoči se na njega. Ja sam jednako kriva kao i ti, svejedno – Bože, kako grozno.
– Sad mu je dobro, kaže Amber. – Nisu ga kidnapirali. To je najvažnije.
– Toliko me zaokupiralo ono što si mi pričala, kažem, sjetivši se iznenada našeg razgovora. – Onda, tko je trudan?
– O, da, kaže Amber. – Ovo nećeš vjerovati. – Daj Amber. Reci mi. – Pogodi, kaže Amber. – Ne, neću pogađati. Daj. – Tamsin. – NE!
– Tako je! Saznala je prije nekoliko dana. – Čije je dijete?
– Ah, kaže Amber. – Ah, da. Pitanje očinstva.
– Molim te nemoj mi samo reći da ne zna, kažem prestravljena. – Odrasla je žena. Odrasle žene znaju s kim su zatrudnjele. Isuse. Poludim na to. Kao kad žena od trideset godina kaže muškarcu kojeg želi zadržati: 'Možda sam trudna.' Mislim, glupače. Popišaš se na štapić i znaš. Ne moraš okolišati kao jebena Mavis Riley.
– Tamsin je piškila na štapić. I zna s kim je trudna, kaže Amber.
– Onda? Onda!
– Tip s kojim je bila samo jednu noć.
O, ne. O, ne. Ščepam Amber za ruku. – Molim te, reci mi da se šališ, Amber. Onaj sa sićuš-nim pimpekom? Faca koja se iskenjala u njezinom zahodu? Ne. Ne. Molim te, Amber, šališ se?
– Kunem ti se da ne.
– U pičku. Što će učiniti?
– Ne zna. Izvan sebe je. Mislim, znaš dobro kao i ja da se već godinama pali na djecu – ali, znaš, čak i u tom slučaju, tko bi želio da mu Pimpek bude tata?
Ostavim Amber na taksipostaji – zašto nitko od mojih prijatelja ne vozi? – i na putu kući prođem pored pekare u kojoj prodaju vruć kruh. Kod kuće povučem stari zgužvani prekrivač sa svog kreveta, napravim si vrč čaja, uzmem komadinu kruha koji sam spomenula, smjestim se i nazovem Tamsin. – Zašto mi nisi rekla?
– Bog, Clara. Izbezumila sam se. A i stalno dobivam tvoju sekretaricu. – Koliko si već? – Samo šest tjedana. – Što ćeš napraviti? Jesi li mu rekla? – Ne znam. I ne. Ne, nisam.
– Je 1' ti slabo, draga? Ako je, uzmi kekse od đumbira.
– Što?
– Drži kekse od đumbira pokraj kreveta – pomažu kod mučnina, a i mljac su, plus, ako se od njih udebljaš, nitko neće primijetiti. Još uvijek će te željeti potapšati.
– Nije mi toliko mučno – zapravo mi se povraća samo navečer – ali, hvala, upamtit ću.
– O, Tamsin.
– O, Clara. – Slijedi dugačka stanka. Zatim: – Što da
napravim?
– Jebiga. Ne znam.
– Znaš koliko sam željela dijete... Clara, jesi li u tunelu?
– Ne, uvukla sam se ispod popluna. I brinem se, Tam. Zavukla sam se u jazbinu. Da, narav-no da znam koliko želiš dijete.
– Ali nije baš da želim dijete sama. Mislim, kako ću to izvesti? Dati nekom svu svoju plaću tako da mogu raditi i dijete nikada ne vidjeti? Prestati raditi i ne moći platiti kredit za stan? Si-gurno je da neću biti prva samohrana majka – Clara, kako drugi uspijevaju?
– Uspijevaju jer si nikada ne postavljaju ta pitanja. Iskreno, Tam, nijedno se dijete ne bi ni-kada rodilo da tomu prilaziš s bilo kakvom logikom. Odnosno, djecu bi rađali samo ljudi koji si uplaćuju penziju i životno osiguranje i imaju ušteđevinu – zamisli grozote.
– Ušteđevinu! – kaže Tamsin čeznutljivo. – Ha!
Iznova ušutimo, maštajući kako bi izgledalo ne biti u minusu.
– Ne misliš da bi mu trebala reći – kako se ono zvao?
– David. A svoj je penis zvao Mali David.
– Nemoj me podsjećati, Tam, niti sebe. O, Bože, ne znam što da ti kažem. – Razmišljam na-kratko. – Ipak, bio je zgodan, ne?
– Tako-tako.
– Inteligentan? Mislim, ne neki glupan? – Ne, inteligentan, koliko sam uspjela vidjeti. – Pa dobro. Odgoj je važniji od prirode. – Ali, Clara, što ako je prenio gen za sranje-od-ševe? Ili jednostavno gen za sranje, točka? Da budem preciznija, kako zamišljaš da ću biti mama bez igdje ikoga? – Zvuči kao da će se rasplakati. – O, Tamsin. – O, Clara.
Osjećam kako me zbog nje hvata panika, najiskrenije. Izvirim glavom ispod popluna i pose-gnem za cigaretama.
Tišina. Obje uzdišemo, ja posebno glasno, da bih joj izrazila, svoju podršku.
– Razbijam glavu, Tam.
– I ja.
Uzmem gutljaj čaja i ispljunem ga od uzbuđenja. – Hej!, kažem, – Tamsin! Znam što će po-moći. Moraš izvesti Madonnu.
– Ne izgleda mi...
– Draga, trik Madonna nikada nas nije iznevjerio. Sjećaš se?
– Kako bih mogla zaboraviti? Godinama smo to izvodile. To nam je bio život.
– Tako je. I uvijek bi upalilo, zar ne?
– Mmm... Da, pretpostavljam, osim onda kad si na pedeseti rođendan mog oca došla u prlja-voj spavaćici s krunicom oko vrata, sjećaš se?
– To sam zaboravila, vidiš. Bože, zamisli staviti to na sebe.
– To je bila Madonnina fora.
– Da, ali to je bilo slijepo oponašanje odijevanja, Tam, što nije isto. Trik Madonna nikada nas nije iznevjerio. A nismo ga izvele već godinama. Zbilja mislim da nam je to najbolja opcija.
– Vrijedi, kaže Tamsin, uzdahnuvši. Barem je prestala zvučati plačljivo. – Ajmo izvesti Ma-donnu. Sad odmah. Ili želiš da dođem do tebe?
Sjednem uspravno, povlačeći prekrivač na sebe.
– Ne. Mislim da je u hitnim slučajevima OK i preko telefona.
Osjećam se kao da putujem kroz vrijeme. Tamsin i ja provele smo svoje tinejdžerske godine – u biti, to se nastavilo i dalje u dvadesetim – izvodeći Madonnu. Veoma jednostavno: otpjevaš malo Express Yourself da te oraspoloži, i zatim se upitaš: Što bi Madonna učinila na mom mjestu?
Fantastično je bilo to što si to jednostavno pitanje mogao primijeniti na bilo što i uvijek bi dalo ispravan odgovor. Prvi put kad smo Tam i ja to izvele bio je ujedno i zadnji put da se neki znojni kreten pokušao prilijepiti uz nas u podzemnoj na putu za srednju školu. Prije Madonne, suočene s takvom, nažalost čestom, situacijom, mi bismo se maknule ili ga preplašeno, ali zlo-bno pogledale. U fazi Madonne, a i poslije, počele bismo vrlo glasno psovati (a nakon nekoliko puta shvatile smo da nema potrebe govoriti američkim naglaskom): – Da nisi to više nikada napravio. Nemoj se zajebavat sa mnom jer bi mogao ostati bez jaja.
Upalilo je. Ali to je samo jedan primjer od doslovce desetaka njih. Ako nam se neki dečko sviđao, a previše smo se stidjele da nešto poduzmemo, izvele bismo Madonnu i odmah ga poz-vale na spoj. I to bi upalilo, češće da nego ne. A ako se neki prijatelj ili dečko ponio ružno pre-ma nama? Pa, Madonna ne bi ostala u sobi cmizdreći na svom Snoopy poplunu. Tako nismo ni mi. Trik Madonna i poslije je izvrsno palio, kad god bi nas netko maltretirao u školi, pa čak i kasnije kad bi ljudi na poslu bili bezobrazni prema nama. Taj nam je trik doslovce uobličio ži-vote. Zadnji put kad sam ga izvela bilo je ujutro uoči mog vjenčanja.
– Nikad nas ranije nije iznevjerila, Tamsin. Spremna?
– Spremna. Ali, Clara, i ona je malo sazrela otada, ne čini ti se? Možda više ne trza koljenom kao prije. Mislim, možda je prestala govoriti 'Jebiga!', napadati i gurati ruku ljudima u hlače.
– Drek. U suštini je ostala ista, osim što je starija. Kao i nas dvije.
– Glupo mi je pjevati.
– OK, pjevaj u sebi. Ili ću ja. Ja ću to izvesti, Tamsin.
Riječi izviru iz moje podsvijesti potpuno jasne. Započnem pjevati, isprva tiho. I premda mi je neugodno, vjerujem u to. Pjevajući izgovaram Madonnine riječi – u ovakvim situacijama o njoj više razmišljam kao o Maddie ili čak Madge – kao da su moje vlastite.
– U – je, bejbi, kažem Tamsin. – Idemo skupa. – I zapjevam prvi stih. Sigurna sam da znate kako ide? Express Yourselfl Ružičasti korzet koji proviruje ispod odijela s tankim bijelim pru-gama? Plavi uvojci? Dani naše mladosti, ako ste negdje otprilike mojih godina. Naravno da se sjećate. Osim ako u to vrijeme niste bili zaposleni seciranjem žaba, disali na usta i proklinjali drsku Maddie, koja bi ionako izgledala puno bolje u jednostavnom kompletu od praktičnog crimplena. U tom slučaju molim vas da prestanete čitati: pristup vam je zabranjen.
Tamsin mi se pridruži, pjevušeći tiho. Zatim prekine.
– Clara?
– Uhh, mmm, mmm, kažem i nastavljam.
– Zašto tako cijučeš? Zvučiš kao Michael Jackson.
– Ma ne, kažem. – Stenjem provokativno, Tamsin. Zar se ničega ne sjećaš? Provokativno uzdisanje sastavni je dio Maddie iskustva.
– Malo je odbojno, kaže Tamsin. – Osim toga, u Ex-press Youiself ona ne uzdiše. Uzdiše u Like a Vhgin.
– Što nije baš prikladna stvar za tebe, draga. Malo si zakasnila.
– Ne budi zlobna, kaže Tamsin smijuljeći se.
– Dimi mal-og Davea, pjevam na melodiju Like a Viige, kako je mi obožavatelji među so-bom nazivamo. – Hajde, znaš da že-e-e-e-liš... on je penis... ima i – i – i – i – me. I-i-i-me. – Ispustim muževan, dejvovski – pretpostavljam – roktaj.
– Ti si najdjetinjasti)a osoba koju poznajem, kaže Tamsin grohotom se smijući. – Možemo sad nastaviti?
– Samo te pokušavam razveseliti, draga. Osim toga, ona uvijek uzdiše, kažem. – Ali sada ti prva. Slušam te, dodam poput Frasiera Cranea.
Nastavlja, isprva sramežljivo, zatim sa sve većim žarom, dok ne dođe do dijela u kojem će ga natjerati – parafraziram otprilike – da zapjeva i podijeli svoje osjećaje. Pridružim joj se, ne-koliko sekundi urlam u telefon i vrtim se na svom kauču.
– Clara? – kaže Tamsin prekidajući drugi put.
– Što je sad?
– Pjevamo krivi dio. To je onaj dio o dečkima. Nisam u škripcu zbog dečki.
– Jesi, na neki način, upozorim je. – Nema dečki, nema ni penisa. Bez penisa nema spermi-ća. Bez sper-mića nema klinaca. Quod est demonstrandum. Izrazi se! Express Yourself! – srdito promrmljam, prilično dojmljivo imitirajući gospođicu Ciccone.
Ušle smo dokraja u štos oko trećeg stiha, koji kaže – iznova parafraziram, zbog razloga koji su prezamorni da bih ih tu navodila – da sve što nam je potrebno jest to da se cijelo vrijeme osjećamo kao kraljice na prijestolju. – Više nego istinito, Mads, spontano izjavi Tamsin.
– Tako je! – vrisnemo u jedan glas na završetku pjesme.
– Osjećam se puno bolje, kaže Tamsin.
Ja ne, trenutačno. Zbog nekog razloga riječi pjesme natjerale su me da se zamislim nad svo-jim brakom. Hm, kažem površno – a zapravo me tjeraju na razmišljanje, razmišljanje i razmiš-ljanje, sve dok ne osjetim da će mi se glava raspuknuti.
Jesam li ja zaista tako postupala, nisam vjerovala u izbor broj dva?
– Clara? – kaže Tamsin. – Clara? Jesi otišla pronaći svoju korzet-haljinu Gaultier? Clara? Staru ruski crvenu šminku MAC?
Mučno mi je – mogla bih se ispovraćati, kad već pitate – ali prolazi, kao i mladenačka naiv-na dvodimenzionalnost. Prolazi. Samilosno povraćanje... Mora da jako volim Tamsin.
– Tu sam, kažem. – Dakle. Prijeđimo na stvar. Što bi Madonna napravila?
– Clara, ona bi rodila dijete, kaže Tamsin sretno. – Znam to. Da želi imati dijete, imala bi di-jete i odjebala posljedice.
– Isto to mislim, složim se. – Ne bi išla na AB, u svakom slučaju – katolkinja je. Rodila bi dijete i na kraju bi sve ispalo divno.
– Rodit ću! – kaže Tamsin. – Fm gonna keep my baby, ooo, eee.
– Druga pjesma, ali ista stvar, valjda. Jesi li se oraspoložila, draga?
– Itekako, kaže Tamsin. – Možeš biti kuma, ako me Madonna odbije.
– Vidimo se poslije, draga. Rekla sam ti da će upaliti.
– O da, o da, o da, kaže Tamsin, zvučeći kao da stepa. – Još uvijek može upaliti.
Dijete! Tamsin će dobiti slatko djetešce. Što ne mijenja činjenicu, po mom osobnom mišlje-nju, da su riječi pjesme adolescentske i simplicističke, razmišljam dok vraćam slušalicu na mjesto.
Bože! Pomislim. Bože, bile smo tako strašno šašave djevojke. Hvala nebesima da smo od-rasle.
To je sređeno. Zadržati će dije-te, oo, ee. A ja idem u Pariz sa svojim mužem, s kojim sam već osam godina, oo, emm. Moram se srediti. Moram se pozabaviti sobom. A kad smo kod... oooa, što je ovo? Titra mi u želucu i teško dišem... i, dakle, kad ne bih znala da nije, rekla bih da imam napadaj panike! Ha! Zamislite. Ja – napadaj panike. Moš mislit. Moš mislit. Zaista bih trebala smanjiti pušenje. Odvratno je kad ovako dišem, malim udasima, kao da me je netko odalamio.
Kako bilo. Kako bilo. Govoreći o pjesmama, Le jour de gloire est(piesque) arrive. Moram svoje pariško ja ubaciti u brzinu. U 4h imam depilaciju nogu, plus bikini, a Robert me izvodi na večeru u Islington. Robert, Robert, Robert, kojeg volim i koji mene voli, a i pogledajte naš ži-vot, kako me ne bi volio, kako ga ne bih voljela?
Kad smo kod večere, čini se da sam zadnjih nekoliko dana prevarila svoj apetit. Živci, vjero-jatno. Francuski živci. Lice mi, odraženo u zrcalu u hodniku, izgleda prilično dobro.
Telefoniram mami Charliejeva prijatelja Rolloa da provjerim može li ona pokupiti oba dje-čaka i odvesti ih da se igraju, na brzinu obrišem i usisam kuhinju – ne razumijem što se događa mojoj kuhinji, jednostavno mi nije jasno: nije da provodim vrijeme režirajući vlastite prljave proteste – i sjednem u auto.
Čudno. Nekada sam bila djevojka koja je jako držala do sebe, po mojim standardima, ako već ne onima moje majke. Kad smo se Robert i ja upoznali, imala sam pravu težinu i lijepe ruke s udubinom na unutrašnjoj strani, a na manikiranje sam odlazila kad god sam si to mogla priuš-titi. Uvijek sam bila dobro odjevena. Provodila bih cijele subote u šopingu tražeći nešto što ću odjenuti te večeri – pothvat koji sam prezrela čim sam se udala, dobila djecu i umjesto toga zaokupirala se loncima i pedagoškim zvučnim igračkama, kao prava odrasla osoba.
A sada više nisam sasvim sigurna. Bile su jako zabavne te šoping ekspedicije, kad bih spis-kala polovicu tjedne plaće na kakvu malu vruću haljinu zbog koje sam mislila da će me on po-željeti poljubiti. Običavao mi je govoriti koliko mu se sviđa kako se odijevam te koliko me voli.
Je 1' trebam dobit mengu ili što mi je?
Jebemu. Jebemu. Nesimetrična sam. Imam grešku ondje dolje. Što sad?
U svijetu ima mnogo zavjere šutnje – da ti nitko, čak ni vlastita majka, nikada ne kaže kako je rađanje bolno, činjenica je koja mi pada na pamet, za početak. A sad i ovo: depilacija bikini zone. Zašto mi nitko nije rekao? Zašto mi Amy, kozmetičarka nije rekla: – A sada ću vaše spo-lovilo mučiti vrućim voskom? Zašto se ljudi uopće podvrgavaju tom glupom tretmanu, osim ako nisu jetiji?
Kako bilo, nisam mogla podnijeti do kraja. Previše je boljelo. Boljelo je toliko da sam uhva-tila Amy za ruku i povukla je, ispustivši pravrisak.
Amy je rekla: – Uh, Bože, zar je tako strašno? Pokušat ću drugu stranu brže.
Ja sam rekla: – Amy, jebemu mater, ako ikad više to pokušaš, kunem se da ću te ubiti. Ne prilazi mi. Dodaj mi gaćice. – (Tu zadnju rečenicu, usput rečeno, teško je izgovoriti dostojan-stveno.)
Amy: – Ali ne mogu te pustiti doma s jednom stranom obrađenom, a drugom ne.
Ja: – Zabranjujem ti da središ drugu stranu. Dat ću te na sud ako pokušaš.
Amy: – Ali, Clara...
Ja: – Rekla sam, dodaj mi gaćice.
Uslijedila je mučna tišina dok sam se mučila s dotičnim gaćicama, a jedna je moja strana još uvijek bila ljepljiva od toplog voska.
– Clara?
– Molim te, ne obraćaj mi se, Amy. Ovo je bilo gore od rađanja.
– Ali izgledat ćeš čudno... – Nije me briga.
U biti, briga me je. Izgledam munjena u predjelu, em, sredine. Ne vjerujem da se ovaj prob-lem može riješiti škaricama za nokte ili kreme za depilaciju Immac. Možda da se sasvim obri-jem? Čini se kao jedino razumno rješenje. Samo što ću tada izgledati groteskno, kao iz pornića. Što da radim?
Zazvoni telefon. Neka ženska koja se zove Electra, iz neke agencije za odnose s javnošću. Jedna je od opasnosti kad radite kod kuće da ste uvijek izloženi takvim pozivima. Ne mogu sasvim pratiti o čemu govori jer razmišljam o svom pubesu i osjećam se depresivno. – Nešto... nešto... zabava, – kaže, zvučeći prijekorno. – Dolazite li? Niste odgovorili. – Kakva zabava?
Electra ne zvuči kao da ima nesimetrične stidne dlake. Zvuči kao da stoji na Guccijevim potpeticama i na sebi ima zgodan mali top za žene bez grudi, veličine 36, a u kosi najvjerojatni-je nekoliko leptirić-ukosnica sa šljokicama. Istini za volju, sva sam potištena. – U Hoxtonu? Povodom Konvulzija! – O, sjećam se, poželim se nasmijati. – G. Dunphy. Ne vjerujem, Electra. – Nepozvana, Dunphyjeva se slika iznenada pojavi u mojoj glavi. Nasmijani Dunphy u majici kratkih rukava. – Nećete moći doći?
– Ne, neću. – Još uvijek je tu. Protrljam sljepoočnicu desnom rukom.
– Ah.
– Sigurna sam da će biti divno, ali, znate...
– Ah, opet uzdahne. – Onda ću morati prepraviti plan sjedenja.
– Pretpostavljam. Sada bih vas zamolila, ako... kakav plan sjedenja? Ja sam mislila da se radi o koktelu. Za 600 ljudi.
Ovako nesimetrična odem do stola i pokušavam pronaći pozivnicu. Evo je. Piše: šampanjac, kanapei.
– To je koktel, kažem. Zašto su uvijek tako nejasni? – Piše: šampanjac, kanapei. Nema raz-loga da me okrivljujete zbog rasporeda sjedenja. A sada, Electra, zaista moram ići.
– Ne govorim o piću, kaže Electra, vjerojatno jednako toliko sigurna u sebe koliko je i mrša-va. – Poslije će biti mala večera u Groucho Clubu. Predstava je u 7, zabava u 9, a večera u po-noć.
Usidrim se ispred zrcala u kuhinji. Definitivno imam jagodice. Mirakul! Pitam se koliko će mi trajati. Kako sam patetična, uzbuđivati se zbog jagodica. Naročito sad kad imam grozno deformirane stidne dlake.
– Pogriješili ste, odgovorim bezbojno. – Nisam pozvana na večeru. Sada zbilja, zbilja moram nastaviti posao, pa vas molim...
– Slušajte, vi ste na mom popisu, kaže Electra zbunjeno. – Vi ste na mom popisu za večeru. Što sad da radim?
– O, za ime Božje. Jednostavno je došlo do pogreške.
– Nije.
– Sigurno jest. – Nije li? Zašto bi on želio da ja dođem na večeru? I zašto bih ja željela otići? Opet protrljam lice i glasno uzdahnem. – Electra, sigurni ste da niste pogriješili?
– Sigurna sam. Imam popis.
– Koliko će ljudi biti na večeri?
– Dvadeset.
– I ja sam na popisu?
– Da, kaže Electra. – To vam stalno govorim.
– Hm... Onda me nemojte još prekrižiti, kažem veoma žustro, iako ne razumijem previše što govorim, odnosno zašto. – Nastojat ću doći.
– Cool, kaže Electra. – Vidimo se na zabavi.
Srce mi lupa i sva gorim.
– Electra? – kažem, protiv svoje volje.
– Hmm?
– Je li, ovaj, Sam Dunphy gay?
Tišina. Ja je ispunim. – Nije važno, kažem. – Zaboravite da sam pitala. Molim vas.
– Gay! – promuca Electra. – Gay. Ne, Clara. Ne. Nije gej. – Zagrcne se od smijeha. – Zaš-to...
– Vidimo se, kažem i poklopim slušalicu.
Samo je jedna mogućnost, pomislim, ali ne želim o tome niti razmišljati. Ne želim o tome ni razmišljati.
Mrzim se time hvalisati, ali kosti moga lica definitivno su krenule u akciju. Bez razmišljanja nazovem Kate kako bih dogovorila sastanak s njezinom kozmetičar-kom – kojoj je, kakva slu-čajnost, otkazan jedan termin za petak ujutro. Kate je ispunjena srećom, zbog proljeća i zbog Maxa. Kate je sretna (»Draga moja, nije li život prekrasan!) Ne znam zašto, ali sam zbog toga pomalo zbunjena.
Odem po Jacka i Charlieja kod Rolloa i čim ih ugledam, ispuni me strasna ljubav koju pone-kad bezrazložno osjetite prema svojoj djeci usred obične sredine običnog dana. Za užinu prip-remimo tjesteninu sa sirom i izgradimo prije spavanja cijelo lego-selo. Gotovo poželim otkazati večeru s Robertom kako bih više vremena provela s njima. Jack oduševljeno skviči od straha zbog priče za laku noć u kojoj ja glumim čudovište što reži; Charlie sjedi na svom krevetu, kov-rčajući si kosu kao kad je bio sasvim mali.
Zvuk Robertovih ključeva na ulaznim vratima znak je da je vrijeme da se odem okupati. Imam pola sata za uređivanje do vremena za kada smo rezervirali stol za večeru. Naravno, da vjerujem onom što pročitam u ženskim časopisima, jednostavno bih nataknula visoke potpetice, nanijela tamniji ruž – podignula kosu, možda – i hej, presto, eto sofisticiranog večernjeg izgle-da, samo tako. Pitam se, ne prvi put, tko piše ta sranja. (Odgovor je, naravno, budući da sam to ja – ja pišem ta sranja: – Pokušajte s tamnijim sjenilom na kapcima i crnim tušem za večernji izlazak. Izgledat ćete i sofisticirano i seksi. – Ha!)
Dok ležim u kadi, čujem Roberta i dječake kako se dolje smiju. On je sada čudovište koje škaklja i reži. Nema ničeg boljeg, zaista, od obiteljskog života kada je ovako. Ničeg. Sad zaista mislim da ću dobiti, jer od pomisli na takvu sreću, neobjašnjivo, poželim zaplakati.
Ne vjerujem da sam vam točno rekla kako Robert izgleda. Kosa mu je nekako prljavo plava, nekako raščupana; visok je metar sedamdeset pet – otprilike moje visine, a crte su mu lica na pravi način (za muškarca) zgodne. Ima nešto pomalo okrutno u obrisu njegovih usana, ali to nadoknađuju oči: najmilije oči koje sam ikada vidjela, no – morate biti oprezni s takvim očima, u suprotnom će vas obuzeti, budući da Robert, u biti, nije posebno mio. Oči su mu tamne, kre-menasto sive, što njihovu blagost čini još frapantnijom, s vrlo dugačkim trepavicama. Ima ista-knut, kukast nos, premda nikako orlovski. (Iako smatram da je bolji orlovski nego peki-nezerski, kada je riječ o nosovima na muškarcima.) Vitak je i odjeća mu, besprijekorno krojena, stoji kako treba, kao na manekenu.
Zgodan je taj Robert, pomislim dok sjedamo za naš stol za dvoje na kojem gori svijeća. Zgodan je, ali nije moj tip. Ima vrlo lijepe ruke. Izgleda čisto. Da ga poližeš, osjetio bi samo losion poslije brijanja Creed Green Irish Tweed tiens!
Moj čisti, mirisni muž i ja sjedimo veoma uspravno i naručujemo dvije čaše šampanjca. – Raduješ se Parizu? – upita Robert. – Da. Bože, Roberte, išla sam na depilaciju bikinija i nije uspjelo. – Kako to?
– Nisam mogla izdržati da mi sredi i drugu stranu. Tako da sam sad deformirana. – Zaboga, Clara, zar tako boli? – Ne bi vjerovao. Ali svejedno – ako u Parizu budemo, znaš već, daj poku-šaj skrenuti pogled.
Robert mi uputi dugačak pogled, kombinaciju – ako mene pitate – i radosti i blagog gađenja. Ali me zatim iznenadi kada kaže: – Ne smeta mi, Clara. Zbilja mi ne smeta. Ne brini se zbog toga. Sve će biti u redu.
Lijepo je to što je rekao, slaže mu se s očima. Iako se zbog toga ne osjećam baš dobro, zap-ravo se osjećam jadno, kao da sam osoba za koju stalno imaš razumijevanja. Osoba s kojom ne spavaš često, možda.
– Roberte, misliš li da nam je brak sretan? – upitam dodajući mu jelovnik. – Sjećaš se rižota s limunom koji smo tu jeli zadnji put? Bio je izvrstan.
– Da, kaže Robert. – Da, bio je – ali ga danas nemaju, imaju zato onaj s bučom i kaduljom. Ja ću to uzeti. I antipasto za početak. – Pogledom dozove konobara. Robert je od onih osoba koje uvijek uhvate konobarov pogled. On je i osoba koja nikada nema špinata među zubima, odnosno neće se zateći bez maramice u koju će kihnuti dok pokušava ostaviti utisak na svoga sugovornika.
– Ja bih lignje i salatu od rajčice, molim, kažem. – I porciju pommes allumettes, dodaje Ro-bert automatski, u moje ime.
– Ne, ne danas, hvala, kažem konobaru. – Samo salata i lignje.
– Predjelo – kaže Robert, opirući se leđima o svoj stolac. – Zašto ne uzmeš malo? To najviše voliš.
– Ne znam – ne umirem od gladi u zadnje vrijeme, odgovorim. – Zaista čudno. Nekako ne žudim za najdražim stvarima.
– Pa, kaže Robert, još više se oprijevši i stisnuvši oči, – čini mi se da si malo smršavjela. – Napravi stanku. – Lijepo izgledaš.
– Hmm. Brzo će se vratiti, nemoj se zato previše na to obazirati, reknem, otresita zbog iz-ravnog komplimenta.
– Nije me briga koliko kila imaš, Clara, kaže Robert, rezignirano i ne baš nježno.
– Nisi mi odgovorio na pitanje. Misliš li da je naš brak sretan?
Zavaljen u stolcu, Robert prođe besprijekornom, kao izmanikiranom rukom kroz besprije-korno raskuštranu kosu.
– Što ti misliš? – upita, živcirajući me i fiksirajući svojim blagim kremenim očima punim protuslovlja.
Ima situacija u kojima je jednostavno nedopustivo oklijevati i meni se čini da je ovo jedna od njih. Premda njemu očito nije.
Kažem: – U principu, da.
– Zašto? – upita Robert. – Zašto to kažeš?
– Jako smo dobri prijatelji, kažem, a Robert potvrdno kimne. – Ti si mi praktički najbolji pri-jatelj. Volimo iste šale, iste stvari i istu hranu.
– I istu djecu, doda Robert suhoparno.
– I volimo našu djecu.
– A volimo li svoje živote? – upita. – Istinski.
Konobar pred mene stavi drugu čašu šampanjca.
– Ti voliš svoj, mislim, kažem mu. – I ja volim svoj. Zapravo ne znam što to znači, to – vo-ljeti svoj život. Ne znam s čime bih ga usporedila. Nema nekog drugog ja i ti s kojima bih nas mogla usporediti.
– Ali si sretna?
– Da, naravno, Roberte. Zar ti nisi?
– Jesam, odgovori polagano, rastežući riječ kao da je vlasnik plantaže s Juga. – Dovoljno sam sretan.
Mrzim to – dovoljno sretan. Mrzim, mrzim to polovično, kompromisno, mlako, odvratno, uskogrudno – dovoljno sretan.
Svejedno kažem: – To je zrela stvar, nije li, biti dovoljno sretan? Ni u deliriju ni depresivan, već dovoljno sretan. To pokazuje da si sređen, da si emocionalno sređena, odrasla osoba. – Na-dam se da mi je lice smireno, jer Robert uspijeva otkriti i najmanju laž. Iako sam njome zbunje-na, sljedeća rečenica nije laž, pretpostavljam. Kažem: – I ja sam dovoljno sretna.
– Nisi u deliriju..., kaže Robert, zagledavši se u daljinu. – Clara, znaš da te volim.
– Nikada te ne bih povrijedio. – Kao ni ja tebe. Je 1' se mi to igramo ljubica? – pitam, poku-šavajući razvedriti mučnu atmosferu.
– Da. Sad ću te stisnuti na svoja muževna prsa, kaže Robert, prihvaćajući šalu. – Osjetit ćeš snažno lupanje moga srca, a utroba će ti se rastopiti od žudnje. – Roberte, pokušavaš mi nešto reći? – Ne, Clara, kaže gurajući svoj antipasto po tanjuru. – Ništa ne pokušavam reći. Osim da smo razmaženi i da ponekad mislim kako bismo trebali razmišljati o onome što imamo. Čin-čin. – Podigne čašu.
– Živjeli! Ja to stalno radim, izlanem, otpivši gutljaj. – Stalno o tome razmišljam.
– Zaista? – kaže Robert, podignuvši obrvu. – Dobro, aj-mo pričati o nečem drugom.
Ja započnem priču o Tamsin, a on mi ispriča novosti o Richardovoj avanturi (još uvijek tra-je) i druge tračeve. Ustali smo od stola uli, pomalo nacvrckani (ja). Stigavši kući, oboje smo otišli u dječju sobu da uspavane glavice poljubimo za laku noć. Robert stoji u vratima, dok ja milujem Jackovu pahuljičastu glavicu, a kad podignem pogled, Robert mi se nasmiješi tako milo da bih, da se još uvijek igramo ljubica, mogla reći nešto o srcima i lomljenju.
Odlučila sam uzeti slobodan dan. Četvrtak je, dan prije Dunphyjeve zabave, i idem u šoping. Flo mi je došla pričuvati dječake. Imam sate, sate i sate samo za sebe. Kupit ću si lijepu haljinu, make-up i cipele. Nisam, da ne pretjerujem, izvan sebe od uzbuđenja. Neću kupiti nijednu prak-tičnu stvar. Neću ni gledati cijene. Otići ću u šoping u kakvom nisam bila već godinama.
Flo mi je dala popis trgovina. Ne želim reći da sam seljak koji ne zna gdje se nalazi Selfrid-ges, ali, kao što sam rekla, nisam bila u ovakvom šopingu već godinama i trendovski butici za kojima tragam već dugo nisu u mom adresaru. Ne želim izgledati kao svi ostali. Želim najljepšu stvar koju moji novci – odnosno novci gospode iz Banke Barclay's – mogu kupiti. Prošlo je već barem osam godina otkako nisam potrošila 100L na haljinu. Jedva čekam.
Slijedeći Floine upute, pronađem usku uličicu u neukusnu Covent Gardenu i, doista, na po-lovici, kao što mi je obećano, nalazi se točno onakva trgovina kakvu sam tražila. Sićušan izlog svjetluca pun obećanja. Lepršave, perjaste haljine, haljine s perlicama ili šljokicama vise na blijedoružičastim, satenom presvučenim vješalicama poredane po bojama: ažurne, bombon-ružičaste, grimizne, ljubičaste. S ulice ugledam kao grašak zelenu haljinu koja izgleda kao da je od morske vile.
Vidim i sićušne pomoćnice, sićušnih ruku grančica, i iznenada, na pločniku, mutiram u Two-Ton Tessie, uništavačicu lijepih haljina, pod kojom šavovi pucaju. Na svu sreću, Madonna, još od Tamsin čila u mojim mislima, galantno mi opet priskoči u pomoć. Bi li Madonna stajala na pločniku, srameći se pred nekoliko kosturski mršavih kreatura što sve skupa posjeduju tek ne-koliko moždanih stanica? Ne, ne bi. Bogme neću ni ja. Širom otvorim vrata i uteturam u Aliba-binu pećinu.
Što se zbiva? Ni jedan zao pogled, ni šapat ili – Jeste li probali u Evansu? – na vidiku (ne da mi je itko ikada to rekao, hvala Bogu, ali u trenucima paranoje čini mi se da je samo pitanje vremena kada će se to dogoditi). Umjesto toga jedna od mršavica doškljoca do mene na svojim sitnim potpeticama i pita: – Mogu li vam pomoći?
– Želim izgledati kao iz bajke, kažem, osjećajući se kao jedna od onih bakutanera koje preo-bražavaju u jutarnjim emisijama: hodajući puding koji bi želio izgledati poput M. Monroe – Želim da iz mene pršti seks, Brian, kažu kao da su poremećene.
Ali ja ne posustajem. – Želim izgledati fantastično. Treba mi haljina, cipele i možda neka vestica ili šal. Možete mi pomoći?
– Pričekajte trenutak, kaže mi anđeo u topu veličine 36 i uputi me prema sobi za isprobava-nje. Vrati se nekoliko minuta kasnije, ruku punih prekrasnih haljina. – Ovdje ih imam nekoliko među kojima možete izabrati, kaže, – ali moje kolegice i ja predlažemo zelenu. To smo pomisli-le čim ste ušli. Želite li nju prvu isprobati? – Zelena haljina je ona prozračna, svjetlucava haljina morske vile što sam je vidjela u izlogu. To je najljepša haljina koju sam ikada vidjela. Pomoć-nica se diskretno povuče dok se ja pokušavam iskoprcati iz svoje stare odjeće. Haljina – veliči-na 44, primijetim iznenađena – pristaje kao salivena. Trbuh mi malo strši, ali što onda, uosta-lom? Jednostavno izgleda kao normalan trbuh, za razliku od konkavnih tijela koja se pojavljuju u Vogueu.
– Prekrasno vam stoji, kaže prodavačica odobravajući. – Krojena je koso, zato vam tijelo iz-gleda izduženo.
– Nevjerojatno, kažem iskreno. – Što ćemo s rukama? Ne hodam naokolo razgolićenih ruku.
– Donijela sam vam nekoliko šalova i ovu vešticu, kaže, – koja mi se čini prelijepa. – Raz-mota smotuljak krem satena s perlicama. Svjetlucave perlice prave sićušne ružičaste ružice. Ne znam što se zbiva, ali i to mi pristaje.
– Pristaje! – poviknem, luda od sreće.
– Krasno vam stoji. I onda, mislila sam, neke cipele s potpeticom, nešto profinjeno, kaže djevojka. – Ne želimo da izgleda kako se boje previše slažu. Imam jedne krasne sandale s re-menčićima od vrpci, ali mi se čini da smo ih prodali. Koji broj cipela nosite?
– Trideset devet, kažem. A zatim u sebi: – Ako imaju sandale, moj će se život promijeniti, na način na koji bih kad mi je bilo petnaest godina bila rekla: – Ako je do trgovine na uglu paran broj koraka, X će me pozvati van.
Sa sandalama bi komplet izgledao savršeno. Moram dobiti sandale. – Mogu možda navući i 38, dobacim za prodavačicom.
– Imate sreće, kaže, vraćajući se s kutijom. – Ostao nam je jedan par, ružičaste – u skladu s ružicama – broj 38.
– Neću ih probati, kažem, u panici da mi mogle ne pristajati. – Uzimam ih.
– Jeste li sigurni? – kaže djevojka. – Ne biste li pogledali sve zajedno?
Otišla sam sat vremena kasnije. Osim haljine – Bože, haljina, mogla bih je izljubiti – veštice i cipela s vrpcama, nosim i ruže za kosu od tkanine krem boje s ukosnicama, sićušne naušnice s perlicama i kristalićima te bočicu parfema koji sami proizvode, mirisa zgnječena manga.
– Izgledat ćete prelijepo, kaže druga prodavačica dok potpisujem Visin odrezak. Pogled joj se zaustavi na mom vjenčanom prstenu. – Svidjet će mu se.
– Nadam se, kažem, iznova uspaničena. – To mi je i bila zamisao.
– Sutra je ono Dunphyjevo, kažem Robertu kasnije te večeri. Dečki su okupani i očešljani, spremni za spavanje. Dopustili smo im petnaest minuta PlayStationa za nagradu. – Bila sam u šopingu. Želiš vidjeti?
– To je dvoje povezano? – upita Robert, smijuljeći se pomalo. – Je 1' se to posebno trudiš za posebnu zabavu? – Molim te, ne razgovaraj sa mnom kao s debilom, odbrusim mu, osjećajući kako ljutnja raste u meni. – Dovoljno je grozno što uopće tako sa mnom razgovaraš. Ali nemoj sada. Zaista nisam raspoložena.
– Ooo! – kaže Robert, glasom Frankija Howerda. – Vratila si se iz trgovine sva ljutita.
– Ne. Vratila sam se iz kupovine dobro raspoložena. Ne kvari mi raspoloženje. – Ali već je uspio, neprimjetno. Uvijek to radi neprimjetno.
Robert nasadi svoju savršeno oblikovanu stražnjicu na bok naslonjača, zapali cigaretu i nato-či si piće s poslužavnika na kojem je iz kuhinje donio džin, tonik, led i visoku čašu. – OK, kaže. – Da vidimo.
Sjedim na podu prekriženih nogu, okružena vrećicama. Toliko sam uzbuđena zbog svoje ku-povine da mi durenje ne pada na pamet.
– Kupila sam neku šminku, kažem. – Pogledaj ovo. Crni gusti tuš. Sjećaš se, nekad sam to stalno upotrebljavala?
– Vrlo Dolce Vita, kaže Robert. – Da. Sjećam se.
– A ovo su nekakva svjetlucava sjenila. Vidiš – hvataju svjetlo. Vidi ovo srebrno, lijepo je. – Vrlo lijepo. – Lažne trepavice...
– Vidim da se ide na snažan efekt u stilu Fellinijevih zvijezda, ne?
– Pa, da. Zbilja nema smisla biti malodušan. Kužiš, ako se hoćeš ušminkati, onda se ušmin-kaj.
– Baš. Što je ovo?
– Svjetlucavi puder. Za udovice.
– Lijo, kaže Robert kratko oponašajući, kao u Way-ne's Worldu, lisičje uši svojim prstima, zbog čega se odmah grohotom nasmijem. – Što da ja odjenem?
– Ti?
– Ja. Moi. Što da je odjenem. Treba li smoking?
– Oh. Da. Ne. Ne znam. Dolje sam negdje stavila pozivnicu. – Kako sam mogla zaboraviti na Roberta? Ode potražiti pozivnicu i vrati se mašući njome. – Piše: odjeća: večernja, najavi. Ti si u svakom slučaju dobro odabrala. Ja bih mogao staviti novo odijelo.
Znaš, ono s ljubičastom podstavom. Mogu u njemu otići u ured i doći ravno s posla.
– Lijepo. – kimnem. – Znači, doći ćeš, ne?
– Da, kaže Robert, dobacivši mi dugačak pogled. – Zašto? Radije bi da ne dođem?
– Ne, ne – voljela bih da dođeš. Sto godina nismo bili na nekoj zabavi.
– Clara, kaže Robert, – o čemu pričaš? Bili smo na zabavi prije nekoliko tjedana. Stalno idemo na zabave.
– Ne. Mislila sam na pravu, glamuroznu, ušminkanu zabavu, za razliku od zabava prepunih parova koji jadikuju jer se više ne seksaju i gdje se razgovora o nekretninama.
– To je bila glamurozna zabava, kaže Robert zbunjeno. – S plesom. S cateringom iz restora-na. Zar se ne sjećaš? Fred je slavio trideset peti? – Svejedno, uzvraćam mutno. – Nije da moram ići, kaže Robert, sada ljutito. – Ako bi radije išla sama.
– O, Roberte, daj se smiri. Želim da ideš. Izgledat ćemo kao s naslovnice i bit će čarobno. A sad pazi, evo haljine. – Počnem odmatati slojeve papira u koji je umotana i osjetim još jedan val strasne ljubavi kad se pojavi kao grašak zeleni komadić tkanine. – Ta-daa! – poviknem, možda preuzbuđeno, dok izvlačim haljinu.
– Isuse! – kaže Robert, – Isuse, Clara. Ovo je fenomenalno. Čija je... – Skoči s fotelje da bi došao do mene i pogledao markicu. – Da, to sam i mislio – bila je u Vogueu. – Pogladi materi-jal. – Prekrasan kroj, Clara, vidiš? – doda, pokazujući ušitke. – Koso krojena, naravno. Staneš u nju?
– Da, jebemu, stanem, kažem, da budem potpuno iskrena, jako povrijeđena.
– Obuci je, onda, i podigni kosu. Samo sam pitao. Uzela si i cipele?
– Da, kažem, pokazujući mu. – I probala, naravno. Morat ćeš se strpjeti do sutra. Ne želim je sad opet isprobavati.
– Savršene cipele, kaže Robert kimajući s odobravanjem. – Savršen komplet, zaista. Odlič-no, Clara. Odavno si nisi kupila nešto ovako lijepo. Mjesecima. Godinama.
– Gotovo jedno desetljeće, pretpostavljam, kažem.
– Gotovo od vjenčanja.
– Teško da sam ja kriv, draga. Uvijek ti govorim da odeš i kupiš si nešto.
– Uvijek mi govoriš tko prodaje veličinu 56, što nije baš isto, Roberte. Kako bilo, drago mi je da ti se sviđa.
Primjećujete da me Robert nije pitao koliko je sve to koštalo. To je jedna od stvari zbog koje ga volim. Još jedna dobra stvar na mom popisu, zapravo, jer sigurna sam kako bih umrla da se spetljam s nekom škrticom, a Robert je najmanje škrta osoba koju poznajem. Financijski, u svakom slučaju.
Čovjek bi pomislio da nikada prije nisam bila na zabavi. Ne mogu spavati. Smišljam najraz-ličitije scenarije dok u mraku ležim pokraj Roberta: moje veličanstveno grašak-zeleno pojavlji-vanje, a boja moje haljine odgovara boji lica svih ostalih žena u prostoriji. Ponovno i ponovno vrtim istu scenu u glavi, sve dok na kraju ne postanem Madame de Pompadour spram koje bla-zirani Versilles djeluje kao zbor serafina. Zatim osjetim krivnju i uključim Roberta u svoje maš-tarije. On postaje neodoljiv pastuh, žigolo-premda-otmjeniji tip, s očima -naravno – samo za mene, usprkos molećivim preklinjanjima okupljene svjetine, koja kao jedan odvrati pogled od Dunphyja.
Oh. Otkud sad to? Da barem mogu zaspati. Okrenem glavu i u mraku zurim u Roberta. On čak i spava uredno. Legne u krevet i do jutra ne promijeni položaj. Izgleda kao slika osobe koja spava. Njegova je majica izrazito bijela. Donji mu je dio pidžame— podignem poplun i zavirim – netaknut: isprana svila. Robert nikada ne slini ili balavi u snu. Ne hrče. Mogao bi biti i mrtav.
Mora da sam u neko doba zaspala – zadnja stvar koje se sjećam jest da sam prebrojavala sve nijanse Chanelova laka za nokte koje imam, kakva intelektualka – jer sad je jutro. Ustaj svijete!
Robert je već pod tušem, nakratko se pojavi da bi me poljubio u obraz prije nego što odjuri mumljajući nešto o neizbježnim susretima. – Vidimo se tamo, kaže.
– Možda ne stignem u Sadler's Wells, ali se vidimo poslije na zabavi. Pozivnica mi je u dže-pu.
U istom trenu kad su se zalupila ulazna vrata pojave se Jack i Charlie, prvi melodramatski se držeći za trbuh cvileći kako – umire od gladi.
– Molim te, mamice, nahrani me, moli me. – Probudio sam se tako slab. Mamice moraju hraniti svoju dječicu, doda prijekorno.
– Jack! – kažem. – Tek si se probudio. Ja ti ne uskraćujem hranu, ti šašavo dijete.
– Ja sam izgladnjelo dijete, uzdahne Jack i malaksalo legne na tepih u hodniku. – Ja sam di-jete koje stalno stalno gladuje.
– Ti si glupan, kaže Charlie. – Mama, mogu dobiti CocoPops za doručak? A trebaju mi i stvari za plivanje. Mogu dobiti sendviče sa šunkom umjesto sa sirom? U zadnje vrijeme zbilja mrzim sir. – Otkad to?
– Od jučer. Ali zato zbilja volim šunku. – Šunka je iz dupeta od prasca, viče Jack skačući. Njegovo izgladnjelo stanje privremeno je zaboravljeno. – Ti si dupe, kaže Charlie. – Ružičasto svinjsko dupe.
– Maaaaama..., počne Jack, udarajući nogama.
– Sad je dosta. Oblačenje, lice i zubi, i dolje, zalajem.
– Charlie, ne zafrkavaj Jacka. Jack, prestani cmizdriti.
Idemo, dodam pljesnuvši rukama – zašto? iz iskustva znam da će ih to jedva pokrenuti – po-put narednika.
– Idemo. – Imam osjećaj, uzevši sve u obzir, da će ovo biti dugačak dan.
Nisam provela ovoliko vremena spremajući se još otkako sam bila tinejdžerica, kada je išče-kivanje zabave bile daleko uzbudljivije od tjeskobne što-ako-se-boca-pre-stane-okretati-na-meni stvarnosti: duga popodneva u Woolwortb.su provedena u usporedbama ružičastog, najče-šće sedefastog ruža Rimmel (usprkos Kateinim naredbama); sati provedeni u odlučivanju na koje će plastične, svjetlucave naušnice Miss Selfridge tog tjedna biti potrošen džeparac (opet Kate: – Biserne, draga moja, vrlo klasično),- maske od 35p iz Bootsa, koje su praktički skidale sloj kože s lica; beskrajno prčkanje po kosi gelom i uvijačem Babybliss – sve to izvodilo se u prisutnosti najmanje dviju prijateljica, svaka od nas, poput Diane Vreeland, u prugastim hula-hupkama. (»Ne, ovdje ćeš staviti sedefasti tuš. To zaista otvara oko). Tamsin, koja je uvijek bila s nama, ludjela je za perika-ma. Sve vikende od trinaeste do šesnaeste godine provela je odlaze-ći na tulume, nalikujući na Dolly Parton po slapu sjajnih bijelih kovrča i grudnjaku napunjenom papirnatim maramicama.
Baš bih mogla pozvati Tamsin da mi se pridruži večeras, razmišljam, na putu za svoj stravi-čno skup tretman lica. Možda bi htjela doći do mene pa da se zajedno spremimo, u ime dobrih starih vremena. Ostavim joj poruku na sekretarici prije nego što uskočim u kola, a zatim vozim četrdeset minuta, koliko mi treba da stignem do Knightsbridgea.
Čuvam se tretmana lica. U prošlosti sam doživjela kojekakve čudne katastrofe. U biti, da sli-jepo ne vjerujem Kate kad su u pitanju tretmani, ne bih sada bila tu. I prije sam odlazila na tre-tmane lica, prije neke zabave ili izlaska, ali otuda bih izašla... pa, mislim da deformirana nije prejaka riječ. U svakom slučaju trebala mi je papirnata vrećica za glavu. Crvena, natečena, s nabu-brelim, žestokim masnicama po cijelom svježe tretiranom licu, bila sam ostavljena da poput Johna Merricka lutam londonskim ulicama cvileći: – Ja sam ljudsko biće. Patila sam. Bila sam Djevojka Slon.
Većina tretmana lica, razmišljam dok parkiram auto, prokleta je sramota. A tu su naravno i spike: – Onda, s tim vašim golemim porama morat ćemo primijeniti nas specijalni losion Veli-ko okruglo prištavo lice. – Ili možda: – Oko nosa imate
Vrativši se iz Somerseta, trgnula sam se shvativši da me očekuje seksi vikend nasamo s Ro-bertom, što mi, moram priznati, ne zvuči baš zamamno. Nisam spremna. Kad god bih nas zami-šljala kako veselo klipšemo Parizom – u biti, bizarno, više sam zamišljala sebe kako izvodim neku vrstu sumnjiva tuluzlotrekovskog kankana, s crvenom ružom među zubima, dok me Ro-bert promatra, zalizan briljantinom – uvijek sam vidjela jednu novu Claru: sređenu, šik, elegan-tnu... i, ma kako mi teško to bilo priznati, malo mršaviju.
Pa ako se nešto vrlo dramatično ne dogodi u sljedećih šest dana, napast ću Pariz u punom iz-danju Jabba the Hutt, s dva podvoljka i donjim dijelom trenirke kao svojom najseksi odjećom – osim možda one lezbo-seosko-sportske kombinacije u koju se mogu presvući za večeru, a zbog koje ću izgledati depresivno jadno kad svom dragom mužu na uho šapnem: – Kava, čaj... ili ja? – Više (Roseanne) Barr nego Bardot, što će, nesumnjivo, izazvati trenutačno splašnjavanje.
Sasvim je jasno da moram krenuti u napad na trgovine. Jednako je jasno da mala dijeta ne bi škodila. Ima samo jedna kvaka, pozamašna, poput opsega moga struka: ja ne vjerujem u dijete. Ja sam kontra. Zbog iskrenog stava da je život prekiatak (stav koji primjenjujem i na aerobik, skupljanje dreka iza svog psa i analni seks) ja bih ustavom zabranila svaki režim mršavljenja.
Najviše na svijetu prezirem žene koje milo gledaju keks, a zatim, osjećajući krivnju, uzmu griz skvičeći dražesno: – Ooo, ovo mi ide ravno u bokove. Takve poželim odalamiti kad lica zgrčena od panike potapšaju svoj ravan trbuh i kažu: – Masno je, – nakon što si im rekla da je u salati jedna puna žlica ulja ili u desertu nekoliko kapi vrhnja. Problijedim od bijesa od tih žena koje jedu tužne nemasne večere i pitu od sira bez šećera, ne shvaćajući – jadnice! – da konzu-miraju kancerogene zamjene za šećer i podmukle aditive od kojih će se razboljeti tako da će zauvijek ostanati mršave.
Dijeta! Ha! Pretpostavljam da o tome treba razmišljati tek ako imaš sto trideset kila te ploč-nik puca pod tvojim nogama pa te proganja zvuk drobljenja betona i zapomaganja pješaka nes-talih u pukotinama, koji odzvanja u tvojim ušima crvenim od srama. Inače, tko se želi pretvoriti u zastrašujućeg golema zeca što gricka zelenje?
Pa, zapravo, hm... možda ja. Ništa drastično. Radi se o nekoliko kilograma. Premda još ni-sam drobilica za pločnike, osjećam da Pariz – i kraljevski krevet sa svilenim plahtama, i – apar-tman za mladence – koji nam je Robert rezervirao – zaslužuje mali napor. Naznaka jagodica ili dobro istaknuta, odnosno barem nešto istaknutija brada ne bi bila suvišna. Možda si kupim i nove gaćice, neke bez onog – s dodatkom stretcha – i koje nisu – trajne i udobne. Ne znam kad sam zadnji put imala gaćice koje nisu dosezale do struka, dijelom zbog udobnosti, a dijelom zbog čvrstog uvjerenja da su žene u čipkastim gaćicama što im se usijecaju u dupe žene čija je definicija – erotičnog – u svakom pogledu tipična za one iz predgrađa. Provincijska, čak. – Barry, večeras imam iznenađenje za tebe, iza čega slijedi – ta-daa! – rastvaranje satenskog, ne-zapaljiva penjoara koji otkriva najlonske haltere i jeftin, duboko izrezan grudnjak, vjerojatno boje trule višnje i – gaćice – u prikladnu stilu. – Rrrrr, kaže Barry. – Hi, hi, hi, kaže žena. – Da večeras odemo ranije u krpe? – Živa, kaže Barry, koji se kasnije obriše papirnatom maramicom ili možda zaboravljenim ubrusom. Takav me scenarij nimalo ne nadahnjuje. Zbog takvog sam scenarija i dalje u velikim gaćama.
Ali hej – daj malo života! pomislim, prekopavajući po kupu časopisa i tražeći adresu Agent Provocateura. Pretpostavljam da svoje odjevne predmete izrađuju od neumjetnih tkanina i neak-rilne čipke, ne? A moram i nazvati Evie da mi da dijetu na bazi juhe od kupusa. I – zašto ne? – zakazat ću si tretman lica o kojem Kate uvijek toliko trubi. I depilaciju nogu. Možda probam i depilaciju bikini zone, da malo začinim odlazak na spavanje.
Od pomisli na spavanje, donje rublje, depilaciju i začin obuzme me vrtoglavi osjećaj koji bih, da ne znam bolje, opisala kao... pa, zabrinutost. Ali to ne može biti zabrinutost. U braku smo osam godina, imajte to na umu. Imamo dvoje djece. Seksamo se. Ponekad, iako ne u zad-nje vrijeme. Nismo od... Isuse. Svejedno, nisam zabrinuta. Zabrinuta? Ja? Ha! Zašto bih bila?
Amber je konačno locirana i svratit će jutros na kavu – S mojim groznim kumčetom, ne sme-ta ti? Rekla sam da ću ga pričuvati, ali Bože, Clara, on je jednostavno na/ružnije dijete koje postoji. Ne mogu podnijeti da ga gledam, jadan mali. – Preko telefona osjetim kako se teatralno stresla.
– Nije tako grozan, kažem neiskreno, budući da zapravo jest. – Jadan mali, ima kumu koja ga mrzi.
– Daj, nemoj, nemoj da se osjećam gore nego što jest. Uostalom, ne mrzim ga. Samo mi se malo gadi.
– Amber, to je užasno. Dobro, dovedi ga. Jesi mu stavila vrećicu?
– Kakvu vrećicu?
– Smeđu papirnatu vrećicu s izrezanim rupama za oči, onu koju mu natakneš na glavu čim mu mama ode.
– Clara, odvratna si, kaže Amber, a njezin bijes ublaži hihotanje. – Ima slatku kapu Babar, jelda Sammy?
– Da, odvrati Sammy u pozadini. Čovjek se zbuni kad čuje kako mu je glas dubok za dvogo-dišnjaka. – Babar.
Amber uzdahne. – Možemo odmah doći? Ne znam što ću s njim. Odvela bih ga u park, ali bi netko mogao pomisliti da je moj.
– Naravno, kažem suosjećajno. – Dođi odmah.
– Vidimo se za minutu, kaže Amber uvelike olakšano.
Ako ovo čitate kao roditelj, onda će vam gornji razgovor biti savršeno jasan, a ako ne, bit će bolje da vam objasnim.
Uvijek se pretpostavlja kako će onaj tko voli svoju djecu voljeti i djecu drugih ljudi ili će ba-rem biti neograničeno strpljiv s njima. – Ona je tako dobra s djecom, kažu ljudi diveći se. To jednostavno nije istina. Neki od nas, umjesto toga, dobro glumimo. OK, lažemo.
Charlie ima neke prijatelje koje jedva podnosim u svojoj kući (»William je bio kao anđeo! Tako je sladak! Neka uskoro opet dođe!), a i naišla sam u životu na tako puno stravično nepriv-lačne dojenčadi (»O! Kako je meden! Preplave me majčinski osjećaji kad ga vidim!) da bi mi trebali dodijeliti počasni doktorat iz pretvaranja. Jednom smo Robert i ja otišli posjetiti novoro-đenče veoma dragih prijatelja u bolnici Queen Mary na Paddingtonu, šokantno ružno dijete zastrašujuće odraslih crta lica, čudan spoj nezdrave mršavosti, golema nosa i, umjesto usta, si-ćušna proreza kao u vodozemca te riđih čuperaka oko (goleme) glave.
Gotovo smo pukli, unatoč dugogodišnjoj praksi, ali smo se u zadnjem trenu pribrali i uspjeli proizvesti gugutave uzvike, pa čak i s dužnim poštovanjem reći: – Mogu je malo uzeti? – Na-kon što su se vrata odjela zatvorila za nama, okrenuli smo se jedno prema drugom osjećajući se kao da ćemo povratiti. Da, znam da nije baš lijepo, ali vjerujte mi – događa se. Prilično često, zapravo. Ima mnogo zaista groteskne djece, bilo izgledom bilo ponašanjem. A mnoga su od njih, na veliku tugu svih kojih se to tiče, djeca prijatelja.
Dijete koje su povjerili Amber, Sammy, niti je slatko niti simpatično. Golem je i ima velik podvoljak, što nije njegova krivnja, već prije njegove majke koja je bila toliko ponosna na dje-tetov robusni apetit da mu je bočice futrala rižinim pahuljicama i hranila ga krutom hranom nekih tri mjeseca prerano. Jedan je od mnogih nesretnih rezultata takvog majčinskog žara da Sammy – koji prije izgleda kao Dave ili Terry, vjerojatno zato što mu cijelo vrijeme proviruje dobar komad debele guzice, odnosno zato što mu je najdraža riječ – Dha – ima bizarno zreo ukus za hranu. Ne želim reći da u sebe slijeva rakijice i vrišti za pestom, već da mu nije svejed-no kad je u pitanju... no, poslije ćete već vidjeti o čemu govorim.
Nije prošlo deset minuta, a Amber i Sammy su na vratima. Sammy zaista nosi kapu s likom Babara, koja ne uspijeva sakriti njegove izrazito praseće crte lica: gledate mu ravno kroz nos.
– Babar kapa, promrmlja, pokazujući prema gore i dodatno otkrivajući svoju nečistu nosni-cu.
– Kako lijepo, kažem. – Uđi, Sammy, daj da ti skinem kaputić.
Sammy se ugega u kuću. – Pi-pi, kaže pokazujući na svoje međunožje. – Radio pi-pi.
Pokušavam ga izbaviti iz kaputića – njegova majka odbija prihvatiti da bi mu trebala kupo-vati odjeću za djecu od pet-šest godina, tako da mi bude žao kako je uvijek kao kobasica stisnut u svojoj odjeći.
– Zašto je, kaže Amber, – ovo dijete u pelenama ako zna da treba piškiti.
– Ne znam, Amber. Možda ti je njegova majka htjela olakšati. Možda se tek uči na tutu.
– Ali nije mi olakšala, cvili Amber, – jer mu sada moram promijeniti pelenu.
– Pelena, kaže Sammy i uvijajući se izvede mali, neobično zreo ples, kao da disko-podiji su-botnjih večeri njemu nisu nikakvo iznenađenje: hvala, hvala, curo, jesi za ples? – Sammyjeva pelena puna.
– Isuse, šapne Amber. – Vidiš sad? Zašto nije jednostavno rekao: 'Moram na zahod', prije nego što je obavio.
– Zato što ima dvije godine, odgovorim ozbiljno, uzevši Sammyja za ruku. – Prestani biti zla. Dodaj mi njegovu torbu s odjećom za presvlačenje. Ja ću. Dođi, Sammy.
Odvedem ga u dječju sobu i obavim što treba. Ima li išta odvratnije od mijenjanja pelena tu-đem djetetu, posebno kad je zaista jako, kao što je Sammy naglasio, – puna? Nakon što sam mu promijenila pampersicu i obrisala vlažnim maramicama s aloe vera (potrošila sam pola kutije od straha da ne dođem u doticaj sa njegovom kakom), kratko mu se nasmiješim, a on mi odvrati blaženim smiješkom i kaže: – Bolje – pa pokaže na svoje međunožje i uzme moju ruku u svoju mesnatu – prilično dirljivo – da odemo dolje.
– Jesi li gladan? – upitam. – Možeš pojesti rani ručak.
– Ocu čaj, kaže svojim zvučnim basso profondo.
Iskreno govoreći, to bi dijete bilo ponos bilo kojeg velškog zbora. – Oću svoj čaj.
Da to nije i prije radio, ja bih jednostavno pretpostavila da ima kontinentalne krvi i dala mu tanjur pašte. Ovako znam što treba: Sammy želi šalicu čaja. Ne znam zašto mi kod djece ispija-nje čaja – ili kave smeta, ali tako je. Čini se da Sammyjev čaj PG Tips nije tako bezazlen. Kak-va je to žena koja svojem dvogodišnjaku daje krigle čaja?
Pokušam ono što uvijek pokušavam: – Sokić, Sammy? Sok od jabuke, mlijeko, voda, kola?
Ali Sammy mi odgovori ono što i uvijek: – Oću svoj čaj.
Amber, koja si je u kuhinji napravila čaj i iskopala voćni kolač iz limene kutije, doslovce se baci na mene. – Uspjela si! Uspjela si! Clara, zlatna si! Tebi je sigurno lakše kad imaš svoju djecu, naravno. Navikla si. Ja jednostavno ne mogu podnijeti svu tu kaku. Hoćeš ga opet promi-jeniti ako to opet napravi?
– A da se malo mijenjamo? Jer shvati, Amber, meni nije ništa lakše, odgovorim. – Nemojmo zaboraviti da je drek – drek. Jedva se uspiješ nositi sa svojom djecom, ali vjeruj mi, sva druga jednako mi se gade kao i tebi.
– Oću čaj, kaže Sammy, koji je sjeo na pod i počeo skidati cipele.
– Stiže, uzdahnem, ponovo pristavljajući lonac za vodu. Odem u sobu za igranje – odnosno, do ormara u kojem su igračke – i vratim se s drvenim kockama, psićem koji klima glavom i hrpom slikovnica. – Evo, em, srce, kažem, položivši sve to na pod pored Sammyja, koji se sada bori s čarapicama. – Ti se malo igraj dok ja pričam s tetom Amber. Želiš keks?
– Di je moj ČAJ? – viče Sammy, na trenutak ometen u poslu oko svojih ekstremiteta. – Oću svoj ČAJ.
– Nemoj se živcirati, promrmljam, napustivši ton – ja sam draga gospođa, koji sam prije bila usvojila. – Strpi se malo.
– Ooo, grlo mi je suho, kaže Sammy kojega obično čuva starija teta čiji vokabular zna zab-razditi na način Mavis Riley. – Ooo.
– Stiže, ponovim, vraćajući se za stol k Amber, koja promatra Sammyja i odmahuje glavom. – Nikada neću imati djecu, kaže. – Zamisli da ispadne sammoidan. I da je tvoj! I da ga moraš voljeti! Ja bih pošizila.
– Ne bi ni primijetila, da je tvoj, kažem.
– Naravno da bih. Od majčinstva ne oslijepiš, za ime Božje.
Amber i ja se uvijek svađamo oko toga. Ona tvrdi da nikada ne bi mogla voljeti obično dijete kao neko ljepuškasto. Ja tvrdim da bi, iako, u biti, to tvrdim u razgovoru, jer nisam baš uvjere-na. Istina je da sam dječake, kad su se rodili, detaljno pregledala. I zaključila sam da su divni – veličanstvene bebice kraljevići. Međutim ja sam im mama.
– Clara, kaže Amber, trpajući u sebe četvrti komad kolača, – savršeno dobro znaš da bi bila izbezumljena da imaš ružno dijete.
– Ali ja to ne bih znala, kažem. – Osim ako mi ti ne bi rekla. Rekla bi mi, Amber?
Amber mljacka zamišljeno. – Uvijek smo govorile da bismo si rekle, sjećaš se, prije nego što si rodila Charlie-ja? Ali tako si ga voljela... i hvala Bogu, bio je sladak.
– Još uvijek je.
– Da, naravno da je. Ne, ne bih ti rekla, ali bih ti potvrdila da me pitaš.
Ustanem, pripremim Sammyju čaj pa tekućinu ulijem u dječju šalicu s dvije drške i slikom Petera Rabbita, ne bih li se osjećala bolje jer malom djetetu dajem kofein i tanin.
– Dva šećera, kaže Sammy.
– Šećer kvari zube, odgovorim žustro. – Neću ti dati dva šećera, Sammy.
– Mlijeka i dva šećera, molim, kaže Sammy nepopustljivo, gledajući u mene bez straha, po-malo nalik na psa koji se sprema ugristi.
– Bože blagi, promrmljam. – Prošli put je htio jedan. Što da radim, Amber? Ti mu daš dva?
– Da, kaže Amber. – Inače će se razbjesnjeti.
– Hvala, kaže Sammy kad sam odložila šalicu na niski stolić pored njega. – Čaj.
– Molim, kažem, primijetivši da možda izgleda kao prase/pas, ali je barem dobro odgojen.
– Cara, kaže, kao da je slatkorječiv Talijan rukoljubac ili – ne tako šarmantno – kao da sam ja sorta krumpira. – Cara?
– Da?
– Smrde mi noge, kaže Sammy otvorenih usta, lagano dašćući.
Nagnem se natrag, zlo mi je. – Sigurna sam da ne, Sammy, promrmljam.
– Smrde, kaže on flegmatično i trijezno. – Jako mi smrde, mama je rekla.
– Amber! – kažem bijesno. – Daj popričaj s njegovom mamom! Kako može nešto takvo reći malom djetetu. Mislim, ja svojoj djeci ljubim stopala.
– Valjda je samo rekla istinu, Clara.
– Gluposti. Djeci od dvije godine ne smrde noge.
– Nemoj mi sada tu prodavati neke fore dr. Spocka, kaže Amber. – Ne znam ništa o nogama dvogodišnje djece i ne želim znati.
– Fore Penelope Leach, u biti, kažem. – Daj izdrži. – Iznenada me preplave osjećaji za veli-kog ružnog Sammyja smrdljivih stopala te ga podignem u naručje. Gleda u mene svojim krup-nim, pomalo telećim smeđim očima. Horuknem ga sebi na bok i donesem do stola. – Da proči-tamo priču? – upitam.
– Dha, kaže Sammy. – Lijepi čaj, ovo. Volim čaj, ovo, kaže osjetivši potrebu da svoju šalu poprati glasnim – aah, kao što bi to učinio zidar koji se upravo najeo, popio čaj, popušio pljugu i podrignuo se raskošno i glasno.
Nakon tri minute dosadne sage o motorima moram priznati da je Sammyjeva mama imala pravo.
– Sva si se oneraspoložila, jelda, otkad smo došli, izjavi Amber, što je donekle točno.
– Ma osjećam se tako kriva, Am, jer o njemu ne razmišljam plemenito i kršćanski. Osjećam se kao najgore, monstruozno, ljudsko biće.
– Sammy prdnuo, kaže Sammy u mom krilu.
– A sad mi se i isprdio na nogu, bijesno prozborim, spustivši Sammyja. – I moje su misli sve ružnije i ružnije.
– Možda bi htio malo odspavati, kaže Amber puna nade. – Obično odspava kasnije tijekom jutra.
– Hm, ne izgleda nimalo pospan, kažem. – Pogotovo dok još može pregledavati stopala i is-puštati vjetrove.
– Odvest ću ga onda u park, kaže Amber, neutješna izgleda. – Nismo uspjele ni pošteno pop-ričati, a nisam te tjednima vidjela. Hajde s nama do parka, hoćeš?
– Mm – znaš koliko volim prirodu. Ali vrijedi, da se ispričamo.
– Sammy je radio pi-pi, kaže Sammy držeći se za međunožje.
***
Dok ostale majke u parku predano obavljaju svoju dužnost, zadovoljno se smješkajući i nat-ječući se u izgradnji složenih kula od pijeska s tornjićima i opkopom, mi smo se zaputile ravno prema klupi u kutu, gdje možemo pušiti i razgovarati. Amber se pobrinula da Sam-mvja uvali u ljuljačku za najmanju djecu s koje sam ne može sići i gledamo ga kako se zadovoljno njiše na zraku prošaranom suncem dok mi brbljamo, od uzbuđenja ispuštajući glasne, duboke, juhuuue (Sammy, želim reći, ne nas dvije).
Razlog zbog kojeg Amber nije navraćala, ili barem ne kad sam ja bila kod kuće, jest da je upoznala muškarca. Ne bilo kakvog muškarca, objašnjava, nego Muškarca, Pravu Ljubav, Onog Pravog. Upoznala ga je na večeri, što samo dokazuje da grozomorne večere koje smišlja-ju bračni parovi za svoju okrutnu zabavu (»Dragi, kojeg ćemo ružnog daveža ovaj put posjesti pored tvoje neudane prijateljice, one očajnice koju napušta samopoštovanje? Patuljka sa zada-hom ili pohotnog debeljka s peruti? Odluke, odluke...) ponekad daju rezultate.
Amber je tvrd orah i ne pada lako. Pogledam je i moram priznati da izgleda zaljubljeno. Zra-či onim blistavim sjajem koji obično pripisujemo trudnicama. – Savršen je, kaže. – Nevjeroja-tan. Kao da smo jedna osoba, rascijepljena na dvoje – gle, čak sam počela govoriti neukusne stvari, toliko sam zaljubljena, fuj, ali i ju-huuu! – osim što je puno više seksi od mene. Bože, Clara, tako je seksi. Nevjerojatno je dobar u krevetu – a seks, seks, Bože moj... – Odluta i zag-leda se u daljinu s pomalo iritirajućim smiješkom na licu, tako da je moram uštinuti.
– Ej, Clara, zašto me štipaš? Kako bilo – ne mogu vjerovati, a ti? Zgodan je – nevjerojatno zgodan, zapravo. Abnormalno. Užasno je zgodan. Duhovit. Dobar u krevetu. Pametniji je od mene, što mi se sviđa. Ima čak i love!
Jasno mi je da je to privlači, budući da je Amber velik dio života provela izdržavajući uboge, beznadne tipove, koji su svi tvrdili da su – umjetnici. (Moš mislit, zajebi umjetnike, jednom je jezgrovito rekla Tamsin.) – A za vikend ću se preseliti k njemu.
– Što, tako brzo? Koliko dugo ga znaš?
– Dva tjedna. Ali je četiri dana bio odsutan. Zapravo dva tjedna, šest sati, jedanaest minuta – zaškilji prema svom satu – i...
– Da, OK, shvatila sam, kažem smijući se. – Ne čini ti se da si se malo zaletjela?
– Znam da nisam, kaže Amber, uhvativši me za ruku prilično čvrsto. – Nisam se još nikada ni s kim ovako osjećala. Jedva čekam da ga upoznaš.
– Još uvijek mi se čini...
– Ustala sam gola iz kreveta! – kaže Amber pobjednički, povisujući glas.
– Molim? Bez umatanja u divovski poplun koji se vuče iza tebe? Ništa plahta? Ništa deka? Nisi dobila cistitis jer si umirala od želje da odeš piškiti, ali nisi htjela da ti vidi bedra? – Mo-ram priznati da sam impresionirana.
– Ništa od toga. Gola.
– Gola kao od majke rođena? Bez varanja? Baš si mu pokazala bedra? Otkrila guzicu?
– Gola golcata. Potpuno. Nisam čak ni hodala natraške da sakrijem bedra. Zaista sam se ok-renula, Clara. Vjeruješ mi sada?
– Sad je sve malo jasnije, priznam.
Amber ima, ajmo reć, loše tijelo, čemu su pridonijele i godine bulimije. Na njezinu žalost, građena je kao kruška, klasičan primjer kruškolike Engleskinje, tako da koliko god bila na dijeti ili ma kako se tjerala na povraćanje još uvijek izgleda kao da na sebi ima jahaće hlače, čak i kad joj se rebra vide. Iznosim samo činjenice, razumijete, nisam zlobna. To je jednostavno istina. Amber je slatka, ali ima najveće dupe na svijetu – tako veliko dupe da je prisiljena njihati se s jedne strane na drugu dok hoda.
Ja ne bih nikada gola ustala iz kreveta, pomislim, da se ikada nađem u situaciji koja to zahti-jeva, što se naravno neće dogoditi. Osjećam samo divljenje prema Amber, uz primjesu, možda mrve ljubomore. Kako to da ona ustaje iz kreveta gola, a ja se ne usudim, iako je moje dupe manje? Hvala Bogu na braku i udobnim pidžamama, pomislim protrnuvši. Svejedno, nema smi-sla poricati da je to dobra vijest za Amber.
– Bože, Amber, to je sjajno. Čestitke! – Zagrlim je. – Jesi li rekla svom terapeutu?
– O Marku? Još nisam.
– Znaš kakav je to skok naprijed, to da gola ustaješ iz kreveta. Tako mi je drago zbog tebe.
– Da, nasmiješi se – zaista izgleda luđački sretna. – I meni je drago. Nevjerojatno je da se njemu doista sviđa moja stražnjica. O, BOŽE, povikne, lupajući se po čelu, – O, BOŽE, zabo-ravila sam ti reći drugu novost.
– Koju drugu novost? Nisi valjda trudna?
– Nisam... ali pogodi tko je?
Jedna od majici ide prema nama zabrinuta izgleda. – Oprostite, kaže, rukom pokazujući prema ljuljačkama, – je li ono vaše dijete?
– NE! – poviknemo u glas.
– Zapravo je na neki način, kaže Amber.
Odjednom shvatim i želudac mi se stisne. – Zaboravile smo Sammyja! – zavrištim užasnuta.
– Čujte, ljulja se već petnaest minuta, kaže majka. – Sam samcat. – Ne bi se reklo da žena baš sjaji od odobravanja. Gleda nas onako kako sam ja gledala Sammyjevu pelenu.
– O, Bože, o, jebemu, o, jebemu život, kaže Amber, čime nije baš pridonijela da se popravi izraz na ženinu licu. – Jebeno sranje, u kurac, doda da bi naglasila, ugasi cigaretu zgnječivši je i otrči prema ljuljačkama.
Potrčim za njom. Skupina male djece okupila se oko Sammyja, nevjerojatnog mališana na ljuljački – On se ljulja i ljulja i ljulja – koji, nasreću, kao da uživa u njihovoj pažnji, iako izgle-da pomalo ošamućen.
– Sammy! Sammy! Jadno moje malo, kaže Amber, čupajući ga iz ljuljačke i ljubeći vrh nje-gove kape Babar. – O, srce moje, Sammy, tako mi je žao.
– Sammy ljulja, objasni Sammy.
– Bože, kaže Amber, – jadan mali. – Podigne pogled i shvati da je ostale majke gledaju pa ne mogavši si pomoći doda: – Nije moj, znate. Ja ga samo čuvam. Vidite? – Pritisne svoje lice uz njegovo. – Uopće ne sličimo. Jer on nije moj.
– Čudan način čuvanja djeteta, zafrkće nosom žena u radnom odijelu. (Došle smo u Stoke Nevvington, ipak, gdje se jede pogača s orasima i proso, kao da zadnjih trideset godina nije ni bilo, a negiranje se proteže i na odjeću. Želite kupiti batik majicu i isusovke uz nju? Volite za-pečenu leću? Na pravom ste mjestu.)
– Jadno malo stvorenje, kaže druga. – Mislile smo da ga je netko ostavio.
– E pa nije, kaže Amber. – Samo sam se zapričala sa svojom prijateljicom. Idemo, Sammy, ajmo se igrati.
– Leti, kaže Sammy neuvjeren. – Sammy ide letiti! Ljulja.
Pokunjeno se pokupimo s dječjeg igrališta, obuzete krivnjom. Amber stavi Sammyja u koli-ca i sveže ga. On za minutu zaspi, iscrpljen prekomjernom dozom nehotične vježbe.
– Mislim da bi bilo bolje da nikoga ne posjećuješ kad si s njim, kažem Amber. – Usredotoči se na njega. Ja sam jednako kriva kao i ti, svejedno – Bože, kako grozno.
– Sad mu je dobro, kaže Amber. – Nisu ga kidnapirali. To je najvažnije.
– Toliko me zaokupiralo ono što si mi pričala, kažem, sjetivši se iznenada našeg razgovora. – Onda, tko je trudan?
– O, da, kaže Amber. – Ovo nećeš vjerovati. – Daj Amber. Reci mi. – Pogodi, kaže Amber. – Ne, neću pogađati. Daj. – Tamsin. – NE!
– Tako je! Saznala je prije nekoliko dana. – Čije je dijete?
– Ah, kaže Amber. – Ah, da. Pitanje očinstva.
– Molim te nemoj mi samo reći da ne zna, kažem prestravljena. – Odrasla je žena. Odrasle žene znaju s kim su zatrudnjele. Isuse. Poludim na to. Kao kad žena od trideset godina kaže muškarcu kojeg želi zadržati: 'Možda sam trudna.' Mislim, glupače. Popišaš se na štapić i znaš. Ne moraš okolišati kao jebena Mavis Riley.
– Tamsin je piškila na štapić. I zna s kim je trudna, kaže Amber.
– Onda? Onda!
– Tip s kojim je bila samo jednu noć.
O, ne. O, ne. Ščepam Amber za ruku. – Molim te, reci mi da se šališ, Amber. Onaj sa sićuš-nim pimpekom? Faca koja se iskenjala u njezinom zahodu? Ne. Ne. Molim te, Amber, šališ se?
– Kunem ti se da ne.
– U pičku. Što će učiniti?
– Ne zna. Izvan sebe je. Mislim, znaš dobro kao i ja da se već godinama pali na djecu – ali, znaš, čak i u tom slučaju, tko bi želio da mu Pimpek bude tata?
Ostavim Amber na taksipostaji – zašto nitko od mojih prijatelja ne vozi? – i na putu kući prođem pored pekare u kojoj prodaju vruć kruh. Kod kuće povučem stari zgužvani prekrivač sa svog kreveta, napravim si vrč čaja, uzmem komadinu kruha koji sam spomenula, smjestim se i nazovem Tamsin. – Zašto mi nisi rekla?
– Bog, Clara. Izbezumila sam se. A i stalno dobivam tvoju sekretaricu. – Koliko si već? – Samo šest tjedana. – Što ćeš napraviti? Jesi li mu rekla? – Ne znam. I ne. Ne, nisam.
– Je 1' ti slabo, draga? Ako je, uzmi kekse od đumbira.
– Što?
– Drži kekse od đumbira pokraj kreveta – pomažu kod mučnina, a i mljac su, plus, ako se od njih udebljaš, nitko neće primijetiti. Još uvijek će te željeti potapšati.
– Nije mi toliko mučno – zapravo mi se povraća samo navečer – ali, hvala, upamtit ću.
– O, Tamsin.
– O, Clara. – Slijedi dugačka stanka. Zatim: – Što da
napravim?
– Jebiga. Ne znam.
– Znaš koliko sam željela dijete... Clara, jesi li u tunelu?
– Ne, uvukla sam se ispod popluna. I brinem se, Tam. Zavukla sam se u jazbinu. Da, narav-no da znam koliko želiš dijete.
– Ali nije baš da želim dijete sama. Mislim, kako ću to izvesti? Dati nekom svu svoju plaću tako da mogu raditi i dijete nikada ne vidjeti? Prestati raditi i ne moći platiti kredit za stan? Si-gurno je da neću biti prva samohrana majka – Clara, kako drugi uspijevaju?
– Uspijevaju jer si nikada ne postavljaju ta pitanja. Iskreno, Tam, nijedno se dijete ne bi ni-kada rodilo da tomu prilaziš s bilo kakvom logikom. Odnosno, djecu bi rađali samo ljudi koji si uplaćuju penziju i životno osiguranje i imaju ušteđevinu – zamisli grozote.
– Ušteđevinu! – kaže Tamsin čeznutljivo. – Ha!
Iznova ušutimo, maštajući kako bi izgledalo ne biti u minusu.
– Ne misliš da bi mu trebala reći – kako se ono zvao?
– David. A svoj je penis zvao Mali David.
– Nemoj me podsjećati, Tam, niti sebe. O, Bože, ne znam što da ti kažem. – Razmišljam na-kratko. – Ipak, bio je zgodan, ne?
– Tako-tako.
– Inteligentan? Mislim, ne neki glupan? – Ne, inteligentan, koliko sam uspjela vidjeti. – Pa dobro. Odgoj je važniji od prirode. – Ali, Clara, što ako je prenio gen za sranje-od-ševe? Ili jednostavno gen za sranje, točka? Da budem preciznija, kako zamišljaš da ću biti mama bez igdje ikoga? – Zvuči kao da će se rasplakati. – O, Tamsin. – O, Clara.
Osjećam kako me zbog nje hvata panika, najiskrenije. Izvirim glavom ispod popluna i pose-gnem za cigaretama.
Tišina. Obje uzdišemo, ja posebno glasno, da bih joj izrazila, svoju podršku.
– Razbijam glavu, Tam.
– I ja.
Uzmem gutljaj čaja i ispljunem ga od uzbuđenja. – Hej!, kažem, – Tamsin! Znam što će po-moći. Moraš izvesti Madonnu.
– Ne izgleda mi...
– Draga, trik Madonna nikada nas nije iznevjerio. Sjećaš se?
– Kako bih mogla zaboraviti? Godinama smo to izvodile. To nam je bio život.
– Tako je. I uvijek bi upalilo, zar ne?
– Mmm... Da, pretpostavljam, osim onda kad si na pedeseti rođendan mog oca došla u prlja-voj spavaćici s krunicom oko vrata, sjećaš se?
– To sam zaboravila, vidiš. Bože, zamisli staviti to na sebe.
– To je bila Madonnina fora.
– Da, ali to je bilo slijepo oponašanje odijevanja, Tam, što nije isto. Trik Madonna nikada nas nije iznevjerio. A nismo ga izvele već godinama. Zbilja mislim da nam je to najbolja opcija.
– Vrijedi, kaže Tamsin, uzdahnuvši. Barem je prestala zvučati plačljivo. – Ajmo izvesti Ma-donnu. Sad odmah. Ili želiš da dođem do tebe?
Sjednem uspravno, povlačeći prekrivač na sebe.
– Ne. Mislim da je u hitnim slučajevima OK i preko telefona.
Osjećam se kao da putujem kroz vrijeme. Tamsin i ja provele smo svoje tinejdžerske godine – u biti, to se nastavilo i dalje u dvadesetim – izvodeći Madonnu. Veoma jednostavno: otpjevaš malo Express Yourself da te oraspoloži, i zatim se upitaš: Što bi Madonna učinila na mom mjestu?
Fantastično je bilo to što si to jednostavno pitanje mogao primijeniti na bilo što i uvijek bi dalo ispravan odgovor. Prvi put kad smo Tam i ja to izvele bio je ujedno i zadnji put da se neki znojni kreten pokušao prilijepiti uz nas u podzemnoj na putu za srednju školu. Prije Madonne, suočene s takvom, nažalost čestom, situacijom, mi bismo se maknule ili ga preplašeno, ali zlo-bno pogledale. U fazi Madonne, a i poslije, počele bismo vrlo glasno psovati (a nakon nekoliko puta shvatile smo da nema potrebe govoriti američkim naglaskom): – Da nisi to više nikada napravio. Nemoj se zajebavat sa mnom jer bi mogao ostati bez jaja.
Upalilo je. Ali to je samo jedan primjer od doslovce desetaka njih. Ako nam se neki dečko sviđao, a previše smo se stidjele da nešto poduzmemo, izvele bismo Madonnu i odmah ga poz-vale na spoj. I to bi upalilo, češće da nego ne. A ako se neki prijatelj ili dečko ponio ružno pre-ma nama? Pa, Madonna ne bi ostala u sobi cmizdreći na svom Snoopy poplunu. Tako nismo ni mi. Trik Madonna i poslije je izvrsno palio, kad god bi nas netko maltretirao u školi, pa čak i kasnije kad bi ljudi na poslu bili bezobrazni prema nama. Taj nam je trik doslovce uobličio ži-vote. Zadnji put kad sam ga izvela bilo je ujutro uoči mog vjenčanja.
– Nikad nas ranije nije iznevjerila, Tamsin. Spremna?
– Spremna. Ali, Clara, i ona je malo sazrela otada, ne čini ti se? Možda više ne trza koljenom kao prije. Mislim, možda je prestala govoriti 'Jebiga!', napadati i gurati ruku ljudima u hlače.
– Drek. U suštini je ostala ista, osim što je starija. Kao i nas dvije.
– Glupo mi je pjevati.
– OK, pjevaj u sebi. Ili ću ja. Ja ću to izvesti, Tamsin.
Riječi izviru iz moje podsvijesti potpuno jasne. Započnem pjevati, isprva tiho. I premda mi je neugodno, vjerujem u to. Pjevajući izgovaram Madonnine riječi – u ovakvim situacijama o njoj više razmišljam kao o Maddie ili čak Madge – kao da su moje vlastite.
– U – je, bejbi, kažem Tamsin. – Idemo skupa. – I zapjevam prvi stih. Sigurna sam da znate kako ide? Express Yourselfl Ružičasti korzet koji proviruje ispod odijela s tankim bijelim pru-gama? Plavi uvojci? Dani naše mladosti, ako ste negdje otprilike mojih godina. Naravno da se sjećate. Osim ako u to vrijeme niste bili zaposleni seciranjem žaba, disali na usta i proklinjali drsku Maddie, koja bi ionako izgledala puno bolje u jednostavnom kompletu od praktičnog crimplena. U tom slučaju molim vas da prestanete čitati: pristup vam je zabranjen.
Tamsin mi se pridruži, pjevušeći tiho. Zatim prekine.
– Clara?
– Uhh, mmm, mmm, kažem i nastavljam.
– Zašto tako cijučeš? Zvučiš kao Michael Jackson.
– Ma ne, kažem. – Stenjem provokativno, Tamsin. Zar se ničega ne sjećaš? Provokativno uzdisanje sastavni je dio Maddie iskustva.
– Malo je odbojno, kaže Tamsin. – Osim toga, u Ex-press Youiself ona ne uzdiše. Uzdiše u Like a Vhgin.
– Što nije baš prikladna stvar za tebe, draga. Malo si zakasnila.
– Ne budi zlobna, kaže Tamsin smijuljeći se.
– Dimi mal-og Davea, pjevam na melodiju Like a Viige, kako je mi obožavatelji među so-bom nazivamo. – Hajde, znaš da že-e-e-e-liš... on je penis... ima i – i – i – i – me. I-i-i-me. – Ispustim muževan, dejvovski – pretpostavljam – roktaj.
– Ti si najdjetinjasti)a osoba koju poznajem, kaže Tamsin grohotom se smijući. – Možemo sad nastaviti?
– Samo te pokušavam razveseliti, draga. Osim toga, ona uvijek uzdiše, kažem. – Ali sada ti prva. Slušam te, dodam poput Frasiera Cranea.
Nastavlja, isprva sramežljivo, zatim sa sve većim žarom, dok ne dođe do dijela u kojem će ga natjerati – parafraziram otprilike – da zapjeva i podijeli svoje osjećaje. Pridružim joj se, ne-koliko sekundi urlam u telefon i vrtim se na svom kauču.
– Clara? – kaže Tamsin prekidajući drugi put.
– Što je sad?
– Pjevamo krivi dio. To je onaj dio o dečkima. Nisam u škripcu zbog dečki.
– Jesi, na neki način, upozorim je. – Nema dečki, nema ni penisa. Bez penisa nema spermi-ća. Bez sper-mića nema klinaca. Quod est demonstrandum. Izrazi se! Express Yourself! – srdito promrmljam, prilično dojmljivo imitirajući gospođicu Ciccone.
Ušle smo dokraja u štos oko trećeg stiha, koji kaže – iznova parafraziram, zbog razloga koji su prezamorni da bih ih tu navodila – da sve što nam je potrebno jest to da se cijelo vrijeme osjećamo kao kraljice na prijestolju. – Više nego istinito, Mads, spontano izjavi Tamsin.
– Tako je! – vrisnemo u jedan glas na završetku pjesme.
– Osjećam se puno bolje, kaže Tamsin.
Ja ne, trenutačno. Zbog nekog razloga riječi pjesme natjerale su me da se zamislim nad svo-jim brakom. Hm, kažem površno – a zapravo me tjeraju na razmišljanje, razmišljanje i razmiš-ljanje, sve dok ne osjetim da će mi se glava raspuknuti.
Jesam li ja zaista tako postupala, nisam vjerovala u izbor broj dva?
– Clara? – kaže Tamsin. – Clara? Jesi otišla pronaći svoju korzet-haljinu Gaultier? Clara? Staru ruski crvenu šminku MAC?
Mučno mi je – mogla bih se ispovraćati, kad već pitate – ali prolazi, kao i mladenačka naiv-na dvodimenzionalnost. Prolazi. Samilosno povraćanje... Mora da jako volim Tamsin.
– Tu sam, kažem. – Dakle. Prijeđimo na stvar. Što bi Madonna napravila?
– Clara, ona bi rodila dijete, kaže Tamsin sretno. – Znam to. Da želi imati dijete, imala bi di-jete i odjebala posljedice.
– Isto to mislim, složim se. – Ne bi išla na AB, u svakom slučaju – katolkinja je. Rodila bi dijete i na kraju bi sve ispalo divno.
– Rodit ću! – kaže Tamsin. – Fm gonna keep my baby, ooo, eee.
– Druga pjesma, ali ista stvar, valjda. Jesi li se oraspoložila, draga?
– Itekako, kaže Tamsin. – Možeš biti kuma, ako me Madonna odbije.
– Vidimo se poslije, draga. Rekla sam ti da će upaliti.
– O da, o da, o da, kaže Tamsin, zvučeći kao da stepa. – Još uvijek može upaliti.
Dijete! Tamsin će dobiti slatko djetešce. Što ne mijenja činjenicu, po mom osobnom mišlje-nju, da su riječi pjesme adolescentske i simplicističke, razmišljam dok vraćam slušalicu na mjesto.
Bože! Pomislim. Bože, bile smo tako strašno šašave djevojke. Hvala nebesima da smo od-rasle.
To je sređeno. Zadržati će dije-te, oo, ee. A ja idem u Pariz sa svojim mužem, s kojim sam već osam godina, oo, emm. Moram se srediti. Moram se pozabaviti sobom. A kad smo kod... oooa, što je ovo? Titra mi u želucu i teško dišem... i, dakle, kad ne bih znala da nije, rekla bih da imam napadaj panike! Ha! Zamislite. Ja – napadaj panike. Moš mislit. Moš mislit. Zaista bih trebala smanjiti pušenje. Odvratno je kad ovako dišem, malim udasima, kao da me je netko odalamio.
Kako bilo. Kako bilo. Govoreći o pjesmama, Le jour de gloire est(piesque) arrive. Moram svoje pariško ja ubaciti u brzinu. U 4h imam depilaciju nogu, plus bikini, a Robert me izvodi na večeru u Islington. Robert, Robert, Robert, kojeg volim i koji mene voli, a i pogledajte naš ži-vot, kako me ne bi volio, kako ga ne bih voljela?
Kad smo kod večere, čini se da sam zadnjih nekoliko dana prevarila svoj apetit. Živci, vjero-jatno. Francuski živci. Lice mi, odraženo u zrcalu u hodniku, izgleda prilično dobro.
Telefoniram mami Charliejeva prijatelja Rolloa da provjerim može li ona pokupiti oba dje-čaka i odvesti ih da se igraju, na brzinu obrišem i usisam kuhinju – ne razumijem što se događa mojoj kuhinji, jednostavno mi nije jasno: nije da provodim vrijeme režirajući vlastite prljave proteste – i sjednem u auto.
Čudno. Nekada sam bila djevojka koja je jako držala do sebe, po mojim standardima, ako već ne onima moje majke. Kad smo se Robert i ja upoznali, imala sam pravu težinu i lijepe ruke s udubinom na unutrašnjoj strani, a na manikiranje sam odlazila kad god sam si to mogla priuš-titi. Uvijek sam bila dobro odjevena. Provodila bih cijele subote u šopingu tražeći nešto što ću odjenuti te večeri – pothvat koji sam prezrela čim sam se udala, dobila djecu i umjesto toga zaokupirala se loncima i pedagoškim zvučnim igračkama, kao prava odrasla osoba.
A sada više nisam sasvim sigurna. Bile su jako zabavne te šoping ekspedicije, kad bih spis-kala polovicu tjedne plaće na kakvu malu vruću haljinu zbog koje sam mislila da će me on po-željeti poljubiti. Običavao mi je govoriti koliko mu se sviđa kako se odijevam te koliko me voli.
Je 1' trebam dobit mengu ili što mi je?
Jebemu. Jebemu. Nesimetrična sam. Imam grešku ondje dolje. Što sad?
U svijetu ima mnogo zavjere šutnje – da ti nitko, čak ni vlastita majka, nikada ne kaže kako je rađanje bolno, činjenica je koja mi pada na pamet, za početak. A sad i ovo: depilacija bikini zone. Zašto mi nitko nije rekao? Zašto mi Amy, kozmetičarka nije rekla: – A sada ću vaše spo-lovilo mučiti vrućim voskom? Zašto se ljudi uopće podvrgavaju tom glupom tretmanu, osim ako nisu jetiji?
Kako bilo, nisam mogla podnijeti do kraja. Previše je boljelo. Boljelo je toliko da sam uhva-tila Amy za ruku i povukla je, ispustivši pravrisak.
Amy je rekla: – Uh, Bože, zar je tako strašno? Pokušat ću drugu stranu brže.
Ja sam rekla: – Amy, jebemu mater, ako ikad više to pokušaš, kunem se da ću te ubiti. Ne prilazi mi. Dodaj mi gaćice. – (Tu zadnju rečenicu, usput rečeno, teško je izgovoriti dostojan-stveno.)
Amy: – Ali ne mogu te pustiti doma s jednom stranom obrađenom, a drugom ne.
Ja: – Zabranjujem ti da središ drugu stranu. Dat ću te na sud ako pokušaš.
Amy: – Ali, Clara...
Ja: – Rekla sam, dodaj mi gaćice.
Uslijedila je mučna tišina dok sam se mučila s dotičnim gaćicama, a jedna je moja strana još uvijek bila ljepljiva od toplog voska.
– Clara?
– Molim te, ne obraćaj mi se, Amy. Ovo je bilo gore od rađanja.
– Ali izgledat ćeš čudno... – Nije me briga.
U biti, briga me je. Izgledam munjena u predjelu, em, sredine. Ne vjerujem da se ovaj prob-lem može riješiti škaricama za nokte ili kreme za depilaciju Immac. Možda da se sasvim obri-jem? Čini se kao jedino razumno rješenje. Samo što ću tada izgledati groteskno, kao iz pornića. Što da radim?
Zazvoni telefon. Neka ženska koja se zove Electra, iz neke agencije za odnose s javnošću. Jedna je od opasnosti kad radite kod kuće da ste uvijek izloženi takvim pozivima. Ne mogu sasvim pratiti o čemu govori jer razmišljam o svom pubesu i osjećam se depresivno. – Nešto... nešto... zabava, – kaže, zvučeći prijekorno. – Dolazite li? Niste odgovorili. – Kakva zabava?
Electra ne zvuči kao da ima nesimetrične stidne dlake. Zvuči kao da stoji na Guccijevim potpeticama i na sebi ima zgodan mali top za žene bez grudi, veličine 36, a u kosi najvjerojatni-je nekoliko leptirić-ukosnica sa šljokicama. Istini za volju, sva sam potištena. – U Hoxtonu? Povodom Konvulzija! – O, sjećam se, poželim se nasmijati. – G. Dunphy. Ne vjerujem, Electra. – Nepozvana, Dunphyjeva se slika iznenada pojavi u mojoj glavi. Nasmijani Dunphy u majici kratkih rukava. – Nećete moći doći?
– Ne, neću. – Još uvijek je tu. Protrljam sljepoočnicu desnom rukom.
– Ah.
– Sigurna sam da će biti divno, ali, znate...
– Ah, opet uzdahne. – Onda ću morati prepraviti plan sjedenja.
– Pretpostavljam. Sada bih vas zamolila, ako... kakav plan sjedenja? Ja sam mislila da se radi o koktelu. Za 600 ljudi.
Ovako nesimetrična odem do stola i pokušavam pronaći pozivnicu. Evo je. Piše: šampanjac, kanapei.
– To je koktel, kažem. Zašto su uvijek tako nejasni? – Piše: šampanjac, kanapei. Nema raz-loga da me okrivljujete zbog rasporeda sjedenja. A sada, Electra, zaista moram ići.
– Ne govorim o piću, kaže Electra, vjerojatno jednako toliko sigurna u sebe koliko je i mrša-va. – Poslije će biti mala večera u Groucho Clubu. Predstava je u 7, zabava u 9, a večera u po-noć.
Usidrim se ispred zrcala u kuhinji. Definitivno imam jagodice. Mirakul! Pitam se koliko će mi trajati. Kako sam patetična, uzbuđivati se zbog jagodica. Naročito sad kad imam grozno deformirane stidne dlake.
– Pogriješili ste, odgovorim bezbojno. – Nisam pozvana na večeru. Sada zbilja, zbilja moram nastaviti posao, pa vas molim...
– Slušajte, vi ste na mom popisu, kaže Electra zbunjeno. – Vi ste na mom popisu za večeru. Što sad da radim?
– O, za ime Božje. Jednostavno je došlo do pogreške.
– Nije.
– Sigurno jest. – Nije li? Zašto bi on želio da ja dođem na večeru? I zašto bih ja željela otići? Opet protrljam lice i glasno uzdahnem. – Electra, sigurni ste da niste pogriješili?
– Sigurna sam. Imam popis.
– Koliko će ljudi biti na večeri?
– Dvadeset.
– I ja sam na popisu?
– Da, kaže Electra. – To vam stalno govorim.
– Hm... Onda me nemojte još prekrižiti, kažem veoma žustro, iako ne razumijem previše što govorim, odnosno zašto. – Nastojat ću doći.
– Cool, kaže Electra. – Vidimo se na zabavi.
Srce mi lupa i sva gorim.
– Electra? – kažem, protiv svoje volje.
– Hmm?
– Je li, ovaj, Sam Dunphy gay?
Tišina. Ja je ispunim. – Nije važno, kažem. – Zaboravite da sam pitala. Molim vas.
– Gay! – promuca Electra. – Gay. Ne, Clara. Ne. Nije gej. – Zagrcne se od smijeha. – Zaš-to...
– Vidimo se, kažem i poklopim slušalicu.
Samo je jedna mogućnost, pomislim, ali ne želim o tome niti razmišljati. Ne želim o tome ni razmišljati.
Mrzim se time hvalisati, ali kosti moga lica definitivno su krenule u akciju. Bez razmišljanja nazovem Kate kako bih dogovorila sastanak s njezinom kozmetičar-kom – kojoj je, kakva slu-čajnost, otkazan jedan termin za petak ujutro. Kate je ispunjena srećom, zbog proljeća i zbog Maxa. Kate je sretna (»Draga moja, nije li život prekrasan!) Ne znam zašto, ali sam zbog toga pomalo zbunjena.
Odem po Jacka i Charlieja kod Rolloa i čim ih ugledam, ispuni me strasna ljubav koju pone-kad bezrazložno osjetite prema svojoj djeci usred obične sredine običnog dana. Za užinu prip-remimo tjesteninu sa sirom i izgradimo prije spavanja cijelo lego-selo. Gotovo poželim otkazati večeru s Robertom kako bih više vremena provela s njima. Jack oduševljeno skviči od straha zbog priče za laku noć u kojoj ja glumim čudovište što reži; Charlie sjedi na svom krevetu, kov-rčajući si kosu kao kad je bio sasvim mali.
Zvuk Robertovih ključeva na ulaznim vratima znak je da je vrijeme da se odem okupati. Imam pola sata za uređivanje do vremena za kada smo rezervirali stol za večeru. Naravno, da vjerujem onom što pročitam u ženskim časopisima, jednostavno bih nataknula visoke potpetice, nanijela tamniji ruž – podignula kosu, možda – i hej, presto, eto sofisticiranog večernjeg izgle-da, samo tako. Pitam se, ne prvi put, tko piše ta sranja. (Odgovor je, naravno, budući da sam to ja – ja pišem ta sranja: – Pokušajte s tamnijim sjenilom na kapcima i crnim tušem za večernji izlazak. Izgledat ćete i sofisticirano i seksi. – Ha!)
Dok ležim u kadi, čujem Roberta i dječake kako se dolje smiju. On je sada čudovište koje škaklja i reži. Nema ničeg boljeg, zaista, od obiteljskog života kada je ovako. Ničeg. Sad zaista mislim da ću dobiti, jer od pomisli na takvu sreću, neobjašnjivo, poželim zaplakati.
Ne vjerujem da sam vam točno rekla kako Robert izgleda. Kosa mu je nekako prljavo plava, nekako raščupana; visok je metar sedamdeset pet – otprilike moje visine, a crte su mu lica na pravi način (za muškarca) zgodne. Ima nešto pomalo okrutno u obrisu njegovih usana, ali to nadoknađuju oči: najmilije oči koje sam ikada vidjela, no – morate biti oprezni s takvim očima, u suprotnom će vas obuzeti, budući da Robert, u biti, nije posebno mio. Oči su mu tamne, kre-menasto sive, što njihovu blagost čini još frapantnijom, s vrlo dugačkim trepavicama. Ima ista-knut, kukast nos, premda nikako orlovski. (Iako smatram da je bolji orlovski nego peki-nezerski, kada je riječ o nosovima na muškarcima.) Vitak je i odjeća mu, besprijekorno krojena, stoji kako treba, kao na manekenu.
Zgodan je taj Robert, pomislim dok sjedamo za naš stol za dvoje na kojem gori svijeća. Zgodan je, ali nije moj tip. Ima vrlo lijepe ruke. Izgleda čisto. Da ga poližeš, osjetio bi samo losion poslije brijanja Creed Green Irish Tweed tiens!
Moj čisti, mirisni muž i ja sjedimo veoma uspravno i naručujemo dvije čaše šampanjca. – Raduješ se Parizu? – upita Robert. – Da. Bože, Roberte, išla sam na depilaciju bikinija i nije uspjelo. – Kako to?
– Nisam mogla izdržati da mi sredi i drugu stranu. Tako da sam sad deformirana. – Zaboga, Clara, zar tako boli? – Ne bi vjerovao. Ali svejedno – ako u Parizu budemo, znaš već, daj poku-šaj skrenuti pogled.
Robert mi uputi dugačak pogled, kombinaciju – ako mene pitate – i radosti i blagog gađenja. Ali me zatim iznenadi kada kaže: – Ne smeta mi, Clara. Zbilja mi ne smeta. Ne brini se zbog toga. Sve će biti u redu.
Lijepo je to što je rekao, slaže mu se s očima. Iako se zbog toga ne osjećam baš dobro, zap-ravo se osjećam jadno, kao da sam osoba za koju stalno imaš razumijevanja. Osoba s kojom ne spavaš često, možda.
– Roberte, misliš li da nam je brak sretan? – upitam dodajući mu jelovnik. – Sjećaš se rižota s limunom koji smo tu jeli zadnji put? Bio je izvrstan.
– Da, kaže Robert. – Da, bio je – ali ga danas nemaju, imaju zato onaj s bučom i kaduljom. Ja ću to uzeti. I antipasto za početak. – Pogledom dozove konobara. Robert je od onih osoba koje uvijek uhvate konobarov pogled. On je i osoba koja nikada nema špinata među zubima, odnosno neće se zateći bez maramice u koju će kihnuti dok pokušava ostaviti utisak na svoga sugovornika.
– Ja bih lignje i salatu od rajčice, molim, kažem. – I porciju pommes allumettes, dodaje Ro-bert automatski, u moje ime.
– Ne, ne danas, hvala, kažem konobaru. – Samo salata i lignje.
– Predjelo – kaže Robert, opirući se leđima o svoj stolac. – Zašto ne uzmeš malo? To najviše voliš.
– Ne znam – ne umirem od gladi u zadnje vrijeme, odgovorim. – Zaista čudno. Nekako ne žudim za najdražim stvarima.
– Pa, kaže Robert, još više se oprijevši i stisnuvši oči, – čini mi se da si malo smršavjela. – Napravi stanku. – Lijepo izgledaš.
– Hmm. Brzo će se vratiti, nemoj se zato previše na to obazirati, reknem, otresita zbog iz-ravnog komplimenta.
– Nije me briga koliko kila imaš, Clara, kaže Robert, rezignirano i ne baš nježno.
– Nisi mi odgovorio na pitanje. Misliš li da je naš brak sretan?
Zavaljen u stolcu, Robert prođe besprijekornom, kao izmanikiranom rukom kroz besprije-korno raskuštranu kosu.
– Što ti misliš? – upita, živcirajući me i fiksirajući svojim blagim kremenim očima punim protuslovlja.
Ima situacija u kojima je jednostavno nedopustivo oklijevati i meni se čini da je ovo jedna od njih. Premda njemu očito nije.
Kažem: – U principu, da.
– Zašto? – upita Robert. – Zašto to kažeš?
– Jako smo dobri prijatelji, kažem, a Robert potvrdno kimne. – Ti si mi praktički najbolji pri-jatelj. Volimo iste šale, iste stvari i istu hranu.
– I istu djecu, doda Robert suhoparno.
– I volimo našu djecu.
– A volimo li svoje živote? – upita. – Istinski.
Konobar pred mene stavi drugu čašu šampanjca.
– Ti voliš svoj, mislim, kažem mu. – I ja volim svoj. Zapravo ne znam što to znači, to – vo-ljeti svoj život. Ne znam s čime bih ga usporedila. Nema nekog drugog ja i ti s kojima bih nas mogla usporediti.
– Ali si sretna?
– Da, naravno, Roberte. Zar ti nisi?
– Jesam, odgovori polagano, rastežući riječ kao da je vlasnik plantaže s Juga. – Dovoljno sam sretan.
Mrzim to – dovoljno sretan. Mrzim, mrzim to polovično, kompromisno, mlako, odvratno, uskogrudno – dovoljno sretan.
Svejedno kažem: – To je zrela stvar, nije li, biti dovoljno sretan? Ni u deliriju ni depresivan, već dovoljno sretan. To pokazuje da si sređen, da si emocionalno sređena, odrasla osoba. – Na-dam se da mi je lice smireno, jer Robert uspijeva otkriti i najmanju laž. Iako sam njome zbunje-na, sljedeća rečenica nije laž, pretpostavljam. Kažem: – I ja sam dovoljno sretna.
– Nisi u deliriju..., kaže Robert, zagledavši se u daljinu. – Clara, znaš da te volim.
– Nikada te ne bih povrijedio. – Kao ni ja tebe. Je 1' se mi to igramo ljubica? – pitam, poku-šavajući razvedriti mučnu atmosferu.
– Da. Sad ću te stisnuti na svoja muževna prsa, kaže Robert, prihvaćajući šalu. – Osjetit ćeš snažno lupanje moga srca, a utroba će ti se rastopiti od žudnje. – Roberte, pokušavaš mi nešto reći? – Ne, Clara, kaže gurajući svoj antipasto po tanjuru. – Ništa ne pokušavam reći. Osim da smo razmaženi i da ponekad mislim kako bismo trebali razmišljati o onome što imamo. Čin-čin. – Podigne čašu.
– Živjeli! Ja to stalno radim, izlanem, otpivši gutljaj. – Stalno o tome razmišljam.
– Zaista? – kaže Robert, podignuvši obrvu. – Dobro, aj-mo pričati o nečem drugom.
Ja započnem priču o Tamsin, a on mi ispriča novosti o Richardovoj avanturi (još uvijek tra-je) i druge tračeve. Ustali smo od stola uli, pomalo nacvrckani (ja). Stigavši kući, oboje smo otišli u dječju sobu da uspavane glavice poljubimo za laku noć. Robert stoji u vratima, dok ja milujem Jackovu pahuljičastu glavicu, a kad podignem pogled, Robert mi se nasmiješi tako milo da bih, da se još uvijek igramo ljubica, mogla reći nešto o srcima i lomljenju.
Odlučila sam uzeti slobodan dan. Četvrtak je, dan prije Dunphyjeve zabave, i idem u šoping. Flo mi je došla pričuvati dječake. Imam sate, sate i sate samo za sebe. Kupit ću si lijepu haljinu, make-up i cipele. Nisam, da ne pretjerujem, izvan sebe od uzbuđenja. Neću kupiti nijednu prak-tičnu stvar. Neću ni gledati cijene. Otići ću u šoping u kakvom nisam bila već godinama.
Flo mi je dala popis trgovina. Ne želim reći da sam seljak koji ne zna gdje se nalazi Selfrid-ges, ali, kao što sam rekla, nisam bila u ovakvom šopingu već godinama i trendovski butici za kojima tragam već dugo nisu u mom adresaru. Ne želim izgledati kao svi ostali. Želim najljepšu stvar koju moji novci – odnosno novci gospode iz Banke Barclay's – mogu kupiti. Prošlo je već barem osam godina otkako nisam potrošila 100L na haljinu. Jedva čekam.
Slijedeći Floine upute, pronađem usku uličicu u neukusnu Covent Gardenu i, doista, na po-lovici, kao što mi je obećano, nalazi se točno onakva trgovina kakvu sam tražila. Sićušan izlog svjetluca pun obećanja. Lepršave, perjaste haljine, haljine s perlicama ili šljokicama vise na blijedoružičastim, satenom presvučenim vješalicama poredane po bojama: ažurne, bombon-ružičaste, grimizne, ljubičaste. S ulice ugledam kao grašak zelenu haljinu koja izgleda kao da je od morske vile.
Vidim i sićušne pomoćnice, sićušnih ruku grančica, i iznenada, na pločniku, mutiram u Two-Ton Tessie, uništavačicu lijepih haljina, pod kojom šavovi pucaju. Na svu sreću, Madonna, još od Tamsin čila u mojim mislima, galantno mi opet priskoči u pomoć. Bi li Madonna stajala na pločniku, srameći se pred nekoliko kosturski mršavih kreatura što sve skupa posjeduju tek ne-koliko moždanih stanica? Ne, ne bi. Bogme neću ni ja. Širom otvorim vrata i uteturam u Aliba-binu pećinu.
Što se zbiva? Ni jedan zao pogled, ni šapat ili – Jeste li probali u Evansu? – na vidiku (ne da mi je itko ikada to rekao, hvala Bogu, ali u trenucima paranoje čini mi se da je samo pitanje vremena kada će se to dogoditi). Umjesto toga jedna od mršavica doškljoca do mene na svojim sitnim potpeticama i pita: – Mogu li vam pomoći?
– Želim izgledati kao iz bajke, kažem, osjećajući se kao jedna od onih bakutanera koje preo-bražavaju u jutarnjim emisijama: hodajući puding koji bi želio izgledati poput M. Monroe – Želim da iz mene pršti seks, Brian, kažu kao da su poremećene.
Ali ja ne posustajem. – Želim izgledati fantastično. Treba mi haljina, cipele i možda neka vestica ili šal. Možete mi pomoći?
– Pričekajte trenutak, kaže mi anđeo u topu veličine 36 i uputi me prema sobi za isprobava-nje. Vrati se nekoliko minuta kasnije, ruku punih prekrasnih haljina. – Ovdje ih imam nekoliko među kojima možete izabrati, kaže, – ali moje kolegice i ja predlažemo zelenu. To smo pomisli-le čim ste ušli. Želite li nju prvu isprobati? – Zelena haljina je ona prozračna, svjetlucava haljina morske vile što sam je vidjela u izlogu. To je najljepša haljina koju sam ikada vidjela. Pomoć-nica se diskretno povuče dok se ja pokušavam iskoprcati iz svoje stare odjeće. Haljina – veliči-na 44, primijetim iznenađena – pristaje kao salivena. Trbuh mi malo strši, ali što onda, uosta-lom? Jednostavno izgleda kao normalan trbuh, za razliku od konkavnih tijela koja se pojavljuju u Vogueu.
– Prekrasno vam stoji, kaže prodavačica odobravajući. – Krojena je koso, zato vam tijelo iz-gleda izduženo.
– Nevjerojatno, kažem iskreno. – Što ćemo s rukama? Ne hodam naokolo razgolićenih ruku.
– Donijela sam vam nekoliko šalova i ovu vešticu, kaže, – koja mi se čini prelijepa. – Raz-mota smotuljak krem satena s perlicama. Svjetlucave perlice prave sićušne ružičaste ružice. Ne znam što se zbiva, ali i to mi pristaje.
– Pristaje! – poviknem, luda od sreće.
– Krasno vam stoji. I onda, mislila sam, neke cipele s potpeticom, nešto profinjeno, kaže djevojka. – Ne želimo da izgleda kako se boje previše slažu. Imam jedne krasne sandale s re-menčićima od vrpci, ali mi se čini da smo ih prodali. Koji broj cipela nosite?
– Trideset devet, kažem. A zatim u sebi: – Ako imaju sandale, moj će se život promijeniti, na način na koji bih kad mi je bilo petnaest godina bila rekla: – Ako je do trgovine na uglu paran broj koraka, X će me pozvati van.
Sa sandalama bi komplet izgledao savršeno. Moram dobiti sandale. – Mogu možda navući i 38, dobacim za prodavačicom.
– Imate sreće, kaže, vraćajući se s kutijom. – Ostao nam je jedan par, ružičaste – u skladu s ružicama – broj 38.
– Neću ih probati, kažem, u panici da mi mogle ne pristajati. – Uzimam ih.
– Jeste li sigurni? – kaže djevojka. – Ne biste li pogledali sve zajedno?
Otišla sam sat vremena kasnije. Osim haljine – Bože, haljina, mogla bih je izljubiti – veštice i cipela s vrpcama, nosim i ruže za kosu od tkanine krem boje s ukosnicama, sićušne naušnice s perlicama i kristalićima te bočicu parfema koji sami proizvode, mirisa zgnječena manga.
– Izgledat ćete prelijepo, kaže druga prodavačica dok potpisujem Visin odrezak. Pogled joj se zaustavi na mom vjenčanom prstenu. – Svidjet će mu se.
– Nadam se, kažem, iznova uspaničena. – To mi je i bila zamisao.
– Sutra je ono Dunphyjevo, kažem Robertu kasnije te večeri. Dečki su okupani i očešljani, spremni za spavanje. Dopustili smo im petnaest minuta PlayStationa za nagradu. – Bila sam u šopingu. Želiš vidjeti?
– To je dvoje povezano? – upita Robert, smijuljeći se pomalo. – Je 1' se to posebno trudiš za posebnu zabavu? – Molim te, ne razgovaraj sa mnom kao s debilom, odbrusim mu, osjećajući kako ljutnja raste u meni. – Dovoljno je grozno što uopće tako sa mnom razgovaraš. Ali nemoj sada. Zaista nisam raspoložena.
– Ooo! – kaže Robert, glasom Frankija Howerda. – Vratila si se iz trgovine sva ljutita.
– Ne. Vratila sam se iz kupovine dobro raspoložena. Ne kvari mi raspoloženje. – Ali već je uspio, neprimjetno. Uvijek to radi neprimjetno.
Robert nasadi svoju savršeno oblikovanu stražnjicu na bok naslonjača, zapali cigaretu i nato-či si piće s poslužavnika na kojem je iz kuhinje donio džin, tonik, led i visoku čašu. – OK, kaže. – Da vidimo.
Sjedim na podu prekriženih nogu, okružena vrećicama. Toliko sam uzbuđena zbog svoje ku-povine da mi durenje ne pada na pamet.
– Kupila sam neku šminku, kažem. – Pogledaj ovo. Crni gusti tuš. Sjećaš se, nekad sam to stalno upotrebljavala?
– Vrlo Dolce Vita, kaže Robert. – Da. Sjećam se.
– A ovo su nekakva svjetlucava sjenila. Vidiš – hvataju svjetlo. Vidi ovo srebrno, lijepo je. – Vrlo lijepo. – Lažne trepavice...
– Vidim da se ide na snažan efekt u stilu Fellinijevih zvijezda, ne?
– Pa, da. Zbilja nema smisla biti malodušan. Kužiš, ako se hoćeš ušminkati, onda se ušmin-kaj.
– Baš. Što je ovo?
– Svjetlucavi puder. Za udovice.
– Lijo, kaže Robert kratko oponašajući, kao u Way-ne's Worldu, lisičje uši svojim prstima, zbog čega se odmah grohotom nasmijem. – Što da ja odjenem?
– Ti?
– Ja. Moi. Što da je odjenem. Treba li smoking?
– Oh. Da. Ne. Ne znam. Dolje sam negdje stavila pozivnicu. – Kako sam mogla zaboraviti na Roberta? Ode potražiti pozivnicu i vrati se mašući njome. – Piše: odjeća: večernja, najavi. Ti si u svakom slučaju dobro odabrala. Ja bih mogao staviti novo odijelo.
Znaš, ono s ljubičastom podstavom. Mogu u njemu otići u ured i doći ravno s posla.
– Lijepo. – kimnem. – Znači, doći ćeš, ne?
– Da, kaže Robert, dobacivši mi dugačak pogled. – Zašto? Radije bi da ne dođem?
– Ne, ne – voljela bih da dođeš. Sto godina nismo bili na nekoj zabavi.
– Clara, kaže Robert, – o čemu pričaš? Bili smo na zabavi prije nekoliko tjedana. Stalno idemo na zabave.
– Ne. Mislila sam na pravu, glamuroznu, ušminkanu zabavu, za razliku od zabava prepunih parova koji jadikuju jer se više ne seksaju i gdje se razgovora o nekretninama.
– To je bila glamurozna zabava, kaže Robert zbunjeno. – S plesom. S cateringom iz restora-na. Zar se ne sjećaš? Fred je slavio trideset peti? – Svejedno, uzvraćam mutno. – Nije da moram ići, kaže Robert, sada ljutito. – Ako bi radije išla sama.
– O, Roberte, daj se smiri. Želim da ideš. Izgledat ćemo kao s naslovnice i bit će čarobno. A sad pazi, evo haljine. – Počnem odmatati slojeve papira u koji je umotana i osjetim još jedan val strasne ljubavi kad se pojavi kao grašak zeleni komadić tkanine. – Ta-daa! – poviknem, možda preuzbuđeno, dok izvlačim haljinu.
– Isuse! – kaže Robert, – Isuse, Clara. Ovo je fenomenalno. Čija je... – Skoči s fotelje da bi došao do mene i pogledao markicu. – Da, to sam i mislio – bila je u Vogueu. – Pogladi materi-jal. – Prekrasan kroj, Clara, vidiš? – doda, pokazujući ušitke. – Koso krojena, naravno. Staneš u nju?
– Da, jebemu, stanem, kažem, da budem potpuno iskrena, jako povrijeđena.
– Obuci je, onda, i podigni kosu. Samo sam pitao. Uzela si i cipele?
– Da, kažem, pokazujući mu. – I probala, naravno. Morat ćeš se strpjeti do sutra. Ne želim je sad opet isprobavati.
– Savršene cipele, kaže Robert kimajući s odobravanjem. – Savršen komplet, zaista. Odlič-no, Clara. Odavno si nisi kupila nešto ovako lijepo. Mjesecima. Godinama.
– Gotovo jedno desetljeće, pretpostavljam, kažem.
– Gotovo od vjenčanja.
– Teško da sam ja kriv, draga. Uvijek ti govorim da odeš i kupiš si nešto.
– Uvijek mi govoriš tko prodaje veličinu 56, što nije baš isto, Roberte. Kako bilo, drago mi je da ti se sviđa.
Primjećujete da me Robert nije pitao koliko je sve to koštalo. To je jedna od stvari zbog koje ga volim. Još jedna dobra stvar na mom popisu, zapravo, jer sigurna sam kako bih umrla da se spetljam s nekom škrticom, a Robert je najmanje škrta osoba koju poznajem. Financijski, u svakom slučaju.
Čovjek bi pomislio da nikada prije nisam bila na zabavi. Ne mogu spavati. Smišljam najraz-ličitije scenarije dok u mraku ležim pokraj Roberta: moje veličanstveno grašak-zeleno pojavlji-vanje, a boja moje haljine odgovara boji lica svih ostalih žena u prostoriji. Ponovno i ponovno vrtim istu scenu u glavi, sve dok na kraju ne postanem Madame de Pompadour spram koje bla-zirani Versilles djeluje kao zbor serafina. Zatim osjetim krivnju i uključim Roberta u svoje maš-tarije. On postaje neodoljiv pastuh, žigolo-premda-otmjeniji tip, s očima -naravno – samo za mene, usprkos molećivim preklinjanjima okupljene svjetine, koja kao jedan odvrati pogled od Dunphyja.
Oh. Otkud sad to? Da barem mogu zaspati. Okrenem glavu i u mraku zurim u Roberta. On čak i spava uredno. Legne u krevet i do jutra ne promijeni položaj. Izgleda kao slika osobe koja spava. Njegova je majica izrazito bijela. Donji mu je dio pidžame— podignem poplun i zavirim – netaknut: isprana svila. Robert nikada ne slini ili balavi u snu. Ne hrče. Mogao bi biti i mrtav.
Mora da sam u neko doba zaspala – zadnja stvar koje se sjećam jest da sam prebrojavala sve nijanse Chanelova laka za nokte koje imam, kakva intelektualka – jer sad je jutro. Ustaj svijete!
Robert je već pod tušem, nakratko se pojavi da bi me poljubio u obraz prije nego što odjuri mumljajući nešto o neizbježnim susretima. – Vidimo se tamo, kaže.
– Možda ne stignem u Sadler's Wells, ali se vidimo poslije na zabavi. Pozivnica mi je u dže-pu.
U istom trenu kad su se zalupila ulazna vrata pojave se Jack i Charlie, prvi melodramatski se držeći za trbuh cvileći kako – umire od gladi.
– Molim te, mamice, nahrani me, moli me. – Probudio sam se tako slab. Mamice moraju hraniti svoju dječicu, doda prijekorno.
– Jack! – kažem. – Tek si se probudio. Ja ti ne uskraćujem hranu, ti šašavo dijete.
– Ja sam izgladnjelo dijete, uzdahne Jack i malaksalo legne na tepih u hodniku. – Ja sam di-jete koje stalno stalno gladuje.
– Ti si glupan, kaže Charlie. – Mama, mogu dobiti CocoPops za doručak? A trebaju mi i stvari za plivanje. Mogu dobiti sendviče sa šunkom umjesto sa sirom? U zadnje vrijeme zbilja mrzim sir. – Otkad to?
– Od jučer. Ali zato zbilja volim šunku. – Šunka je iz dupeta od prasca, viče Jack skačući. Njegovo izgladnjelo stanje privremeno je zaboravljeno. – Ti si dupe, kaže Charlie. – Ružičasto svinjsko dupe.
– Maaaaama..., počne Jack, udarajući nogama.
– Sad je dosta. Oblačenje, lice i zubi, i dolje, zalajem.
– Charlie, ne zafrkavaj Jacka. Jack, prestani cmizdriti.
Idemo, dodam pljesnuvši rukama – zašto? iz iskustva znam da će ih to jedva pokrenuti – po-put narednika.
– Idemo. – Imam osjećaj, uzevši sve u obzir, da će ovo biti dugačak dan.
Nisam provela ovoliko vremena spremajući se još otkako sam bila tinejdžerica, kada je išče-kivanje zabave bile daleko uzbudljivije od tjeskobne što-ako-se-boca-pre-stane-okretati-na-meni stvarnosti: duga popodneva u Woolwortb.su provedena u usporedbama ružičastog, najče-šće sedefastog ruža Rimmel (usprkos Kateinim naredbama); sati provedeni u odlučivanju na koje će plastične, svjetlucave naušnice Miss Selfridge tog tjedna biti potrošen džeparac (opet Kate: – Biserne, draga moja, vrlo klasično),- maske od 35p iz Bootsa, koje su praktički skidale sloj kože s lica; beskrajno prčkanje po kosi gelom i uvijačem Babybliss – sve to izvodilo se u prisutnosti najmanje dviju prijateljica, svaka od nas, poput Diane Vreeland, u prugastim hula-hupkama. (»Ne, ovdje ćeš staviti sedefasti tuš. To zaista otvara oko). Tamsin, koja je uvijek bila s nama, ludjela je za perika-ma. Sve vikende od trinaeste do šesnaeste godine provela je odlaze-ći na tulume, nalikujući na Dolly Parton po slapu sjajnih bijelih kovrča i grudnjaku napunjenom papirnatim maramicama.
Baš bih mogla pozvati Tamsin da mi se pridruži večeras, razmišljam, na putu za svoj stravi-čno skup tretman lica. Možda bi htjela doći do mene pa da se zajedno spremimo, u ime dobrih starih vremena. Ostavim joj poruku na sekretarici prije nego što uskočim u kola, a zatim vozim četrdeset minuta, koliko mi treba da stignem do Knightsbridgea.
Čuvam se tretmana lica. U prošlosti sam doživjela kojekakve čudne katastrofe. U biti, da sli-jepo ne vjerujem Kate kad su u pitanju tretmani, ne bih sada bila tu. I prije sam odlazila na tre-tmane lica, prije neke zabave ili izlaska, ali otuda bih izašla... pa, mislim da deformirana nije prejaka riječ. U svakom slučaju trebala mi je papirnata vrećica za glavu. Crvena, natečena, s nabu-brelim, žestokim masnicama po cijelom svježe tretiranom licu, bila sam ostavljena da poput Johna Merricka lutam londonskim ulicama cvileći: – Ja sam ljudsko biće. Patila sam. Bila sam Djevojka Slon.
Većina tretmana lica, razmišljam dok parkiram auto, prokleta je sramota. A tu su naravno i spike: – Onda, s tim vašim golemim porama morat ćemo primijeniti nas specijalni losion Veli-ko okruglo prištavo lice. – Ili možda: – Oko nosa imate
9 Re: India Knight – Moj život na tanjiru Čet Feb 16, 2012 2:00 pm
Margita
Administrator
Većina tretmana lica, razmišljam dok parkiram auto, prokleta je sramota. A tu su naravno i spike: – Onda, s tim vašim golemim porama morat ćemo primijeniti nas specijalni losion Veli-ko okruglo prištavo lice. – Ili možda: – Oko nosa imate nakupine masnoća, naravno i brada... nismo baš previše čistili, jelda? Utrljat ću vam malo kreme Radije se ubij Uljna Mrljo na najgo-re dijelove.
Kate se, međutim, kune u Karin i ja joj vjerujem. Zaista, sat vremena kasnije pojavim se nevjerojatno glatka lica, čvrstih obraza kakvih prije nije bilo. Ne znam što je izvela – bez sum-nje je bilo savršeno gnusno – ali izgleda kao da više nemam pora. Razmišljam, još jednom, ka-ko se novac baca na bogate. Uvijek o tome razmišljam dok hodam niz Sloane Street (što, priz-najem, nije baš često): sve te stare rokse zategnutih lica, s kojih vrište nakit, markice i osobni treneri – i dalje izgledaju jezivo. Da sam ja udana za inkontinentna, starijeg milijunaša, izgleda-la bih fantastično – i ne bih ljude mjerkala ovako kako ova žena mene sad gleda, krava jedna. Iako mi najvjerojatnije zavidi na izgledu, licu bez pora, ako već ne na mojoj kombinaciji gole-ma džempera i udobna donjeg dijela trenirke.
Kate se, međutim, kune u Karin i ja joj vjerujem. Zaista, sat vremena kasnije pojavim se nevjerojatno glatka lica, čvrstih obraza kakvih prije nije bilo. Ne znam što je izvela – bez sum-nje je bilo savršeno gnusno – ali izgleda kao da više nemam pora. Razmišljam, još jednom, ka-ko se novac baca na bogate. Uvijek o tome razmišljam dok hodam niz Sloane Street (što, priz-najem, nije baš često): sve te stare rokse zategnutih lica, s kojih vrište nakit, markice i osobni treneri – i dalje izgledaju jezivo. Da sam ja udana za inkontinentna, starijeg milijunaša, izgleda-la bih fantastično – i ne bih ljude mjerkala ovako kako ova žena mene sad gleda, krava jedna. Iako mi najvjerojatnije zavidi na izgledu, licu bez pora, ako već ne na mojoj kombinaciji gole-ma džempera i udobna donjeg dijela trenirke.
10 Re: India Knight – Moj život na tanjiru Čet Feb 16, 2012 2:00 pm
Margita
Administrator
Vrativši se kući na sekretarici nađem poruku od Tamsin te jednu od Charliejeve razrednice koja me moli da je nazovem. Okrećem broj u panici, a najgori mi, najsablasniji scenariji iskaču nepozvani pred oči – rascijepljena, poput jaja otvorena lubanja na igralištu, zubi koji lete, mali udovi slomljeni i iskrivljeni, ljubičaste usne. Gospođica Robarts, školska tajnica, što zvuči kao da ima dvanaest godina, ostavi me da čekam neko vrijeme. Konačno se začuju gromoglasni, lajavi tonovi gospođice Fitzgerald, dovodeći me, kao i uvijek, u stanje smušena blebetanja.
Mene strašno impresioniraju ostali roditelji – oni koji se u školi ne pojavljuju u donjem dije-lu pidžame i s mrljama od marmelade – jer izgledaju sposobni normalno, kao odrasle osobe, komunicirati s gospođicom F., dok se ja istog trena vraćam na svoje neanđeosko dvanaestogo-dišnje ja. Osim što me tjeme već kad samo stojim u njezinoj blizini počne svrbjeti na stari poz-nati način, uvijek poželim izlanuti da mi je žao i da se to više neće dogoditi. A zatim poželim pobjeći vičući – guzica, iako sam se do sada uspjela kontrolirati, bar što se toga tiče.
Ali gospođica Fitzgerald ima još zlokobniji ispovjednički utjecaj na mene. Natjera me da joj u rano jutro sama priznam takve, za uši jedne razrednice, nepoćudne informacije koje bih zaista trebala zadržati za sebe. – Bože, gospođice Fitzgerald, kako sam mamurna, te vrste. Mislim da me ne voli – a zašto i bi, kad se svaki put čim je spazim crvenim i mucam poput švercera droge guzice pune kondoma s kokainom?
– Ah, kaže. – Gospođa Hutt.
– Dobar dan, gospođice Fitzgerald. Upravo sam bila na tretmanu lica. – Vidite na što mis-lim? Zašto sam joj to rekla?
– Da, potvrdi, kao da joj je, budući da je sveznajuća, sve o tome već poznato. – Dakle, gos-pođo Hutt...
– Da, gospođice Fitzgerald. Je li sve u redu? Charlie je dobro? Žao mi je zbog njegova izra-žavanja, usput...
– Zovem vas zbog Charlieja, kaže, ne žureći se da me izbavi iz neizvjesnosti.
– Barem ne psuje, kažem, osjećajući duboku krivnju. – On samo govori, em, robusno.
– Ne zovem zbog njegova izražavanja, gospođo Hutt, kaže tonom koji zvuči pomalo – zaista ne baš dojmljivo za jednu učiteljicu u osnovnoj školi – razdraženo. – Zovem zbog njegove gla-ve.
Budući da se zbog gospođice Fitzgerald osjećam luda ili loša, ili oboje, nisam u stanju logič-ki razmišljati.
– Je li u pri svijesti? – upitam. Osjećam kako postajem žustro učinkovita, iako sam očito sle-đena. – Dolazim
odmah.
– On je potpuno u redu, gospođo Hutt. Ali ima uši.
– Uši?
– Da. Gnjide u kosi. Kao što vam je vjerojatno poznato, u školama više nemamo medicinske sestre za to, tako da ćete problem ušiju morati riješiti kod kuće. Charliejeva učiteljica izvijestila me je da on uši ima već nekoliko tjedana.
– Ali prošli smo se tjedan podvrgli tretmanu protiv ušiju!
– Neuspješno, izgleda. Ona vam je poslala nekoliko obavijesti, misleći da je to prikladnije nego da vas proziva pred svima.
– Nisam ih nikada dobila. Te obavijesti. – To je i ona shvatila. Moram vas podsjetiti, gospo-đo Hutt, kako se od roditelja zahtijeva da jednom tjedno isprazne ladicu svog djeteta. Tamo se mogu nalaziti i obavijesti iz škole. Izgleda da Charlie u svojoj ima radnih listova od dobra dva tjedna. Plus, naravno, obavijesti od njegove učiteljice.
– O, Bože, oprostite. Uvijek mislim da je nova zadaća zanimljivija od onoga što je već zavr-šio, kažem besmisleno. Gospođica Fitzgerald šuti. – Kako bilo, dodam, osjetivši iznenada kako me stravično svrbi tjeme, – hvala Bogu da je dobro. Odmah idem kupiti šampon protiv ušiju i ponovno ću ga večeras podvrgnuti tretmanu.
– Bili bismo vam jako zahvalni, gospođo Hutt, kaže kraljevski. – Morat ćete, naravno, i cije-lu obitelj. Doviđenja.
Glava me jako svrbi, ali to je vjerojatno psihosomatski. Bože, pomislim, dok sjedim u naslo-njaču u kuhinji (prljavom). Ja sam užasan roditelj. Ja sam stravična majka. Jadan moj mali deč-ko, ima uši i meni treba sto godina da nešto poduzmem, a kada to i učinim, ne uspijem. Zapalim cigaretu da se opustim (loše mame su kao zli likovi u američkim hit-filmovima: mi svi pu-šimo). Kakav sam ja jadan roditelj, pomislim, da i ne primjećujem što se događa na glavi mog vlastitog djeteta. Ja sam čudovište. Ja sam monstrum. Opsjednuta sam lakom za nokte, tretma-nom lica i zabavama, dok glava mog sina u isto vrijeme može – urgh, što? Pitam se što bi se dogodilo da se tretmanu protiv ušiju ne podvrgnete mjesecima? Bi li problem postao interni! Mogu li sive stanice postati plijen zlih tjemenih gnjida? Tamsin prekine moj unutarnji monolog baš kad sam počela razmišljati da li da izostanem s večerašnje zabave i odradim protuušnu kaz-nu.
– Tamsin, ja sam ušljiva majka. Doslovce, ha! Smislila sam vic. Sam Bog zna kako mi to uspijeva u ovakvim trenucima. Tamsin, dječaci imaju uši, gotovo zajecam.
– Daj, Clara, za ime Božje. Sva djeca dobivaju uši. Stalno. Znam iz škole – nitko nije za to kriv.
– Ali ima ih već tjednima. I rekao mi je nekoliko puta da ga glava svrbi, ali ja sam samo nat-rackala ono na glavu i više se nisam obazirala na njega.
– Nije važno, Clara. Sad znaš. Ulje od čajevca je dobro, kad smo već kod toga. Čuj, ona za-bava...
– Molim te, idi. Mogla bi doći ovamo pa da se zajedno spremimo. Mislila sam da bi te to ra-zveselilo – pod uvjetom da se trebaš razveseliti, naravno. Hoćeš,
Tam?
– Pa dobro bi mi došla zabava. Iako nije da baš ležim u krevetu i plačem nad svojom sudbi-nom, ako si to mislila.
– Još uvijek si sretna zbog svoje odluke – u vezi s djetetom, mislim?
– Da. Na neki način. Malo je zastrašujuće to prihvatiti. Mislim, osjećaj je sasvim nestvaran. Izgledam jednako... osjećam se jednako, a u meni raste dijete. – Fuj, zvuči kao Alien. – Fetusi jesu paraziti, Clara.
– Molim te, poštedi me predavanja o ljudskom tijelu, Tamsin. Nisu paraziti, nego slatke ma-le buci-buci pahuljice od bebica. A ako ćemo biti sitničave, zar se ne kaže foetusi. Jesi rekla na poslu?
– Još ne. Moram odlučiti što ću napraviti, financijski i sve ostalo. Nadam se da ću dobiti pola radnog vremena. Svejedno, uzdahne. – Rado bih pošla na zabavu s tobom. Doista, posvuda či-tam o tvom gospodinu Dunphyju. Prilično je jebozovan, ne misliš?
– Ako voliš takve, kažem nadmeno. – On je izrazito neugodno ljudsko biće, dodam, zvučeći kao udovica kakvog vojvode. – Ali zbog nekog razloga koji ja apsolutno ne mogu dokučiti, pozvana sam na tu večeru kasnije, u Grouchu.
– Kako neobično, kaže Tamsin zbunjeno. – Nesimpatija dakle nije toliko uzajamna?
– Pojma. – Ne znam, ne znam, ne želim znati. – Da dođeš oko 6? Na pozivnici piše: odjeća: večernja, tako da, znaš. Obuci neku pristojnu haljinu. Stavi periku.
– Vidimo se kasnije, kaže Tamsin smijući se. – Neće mi trebati papirnate maramice, u sva-kom slučaju, grudi su mi natprosječno velike. Sad sam praktički H-košarica.
– Smršavila si, kaže Tamsin s optužbom u glasu pojavivši se na ulaznim vratima nekoliko sati kasnije. – Zašto mi nisi rekla?
– Svega nekoliko kila, čini mi se, odgovorim. – Ništa spektakularno. Zar sam ti trebala pos-lati telegram?
– Svejedno se vidi, kaže mršteći se. – Naročito na licu.
– Sve će se to vratiti za nekoliko dana. – Slegnem ramenima. – Kako bilo, oko struka još uvijek izgledam kao trudnica. Kao da sam ja trudna, a ne ti.
– Istina, kaže Tamsin i uđe razveselivši se. – Onda, što se nosi večeras?
– Bila sam u šopingu, kažem, vodeći je u dnevnu sobu. – Oh, opet zvono. To je sigurno Flo – ona je babysitterica, Bog je blagoslovio. Društvo iz kafića s Notting Hilla vjerojatno je prog-lasilo dan žalosti.
Zaista je Flo, odjevena u nešto što djeluje kao ljubičasta spavaćica obrubljena prilično lije-pom narančastom čipkom, s natikačama od konjske kože i golemim, čupavim kaputom koji izgleda kao da je napravljen od majmunjeg krzna. – Zar nisam najbrižnija sestra u povijesti čov-ječanstva? – upita retorički, poljubivši me umjesto pozdrava. – Da, jesam. Ja sam paradigma, Clara, i, usput, Evie ne zna što to znači.
– Kako je Evie? Nisam s njom razgovarala otkad smo se zadnji put vidjele.
Flo uzdahne i odloži ključeve automobila u malenu plastičnu torbicu Hello Kitty. Na nokte je nalijepila sićušne maćuhice. – Malo je u depresiji, zapravo, Clara, a ja sam kriva.
– Zašto?
– Jučer sam joj objasnila pojam apartheida – pitala me je što je to – i sama ju je ideja bacila u očaj. – Kimnem s razumijevanjem. Ista stvar dogodila se kada sam joj prije nekoliko godina objasnila što je holokaust. – Sjećaš se kad smo bile male, kaže Flo, dok joj smijeh navire, – i ti si imala ploču koja se zvala Fiee Nelson Mandela, a ona ti je rekla da bi se trebala žaliti jer je nisi dobila besplatno? – Glasno se nasmije, a i ja, prisjećajući se dvanaestogodišnje Evie, koja srdita umjesto mene mlatara omotnicom od ploče i, zgadena, govori: – Vjerojatno ju je netko oštetio. Sto je uopće Mandela, uostalom?
– O, divna je. Moram je nazvati, uskliknem. Dovoljno je grozno što sam loša majka, ne mo-ram još biti i jadna sestra. – Svejedno, Flo, hvala ti što si došla. Dečki se gore igraju. Okupala sam ih i očistila od ušiju...
– Ljiga, kaže Flo.
– Da, bilo je. Jack ih je imao oko šest, ali ih je kod Charlieja bilo na stotine. Slabo mi je doš-lo, milili su po češlju na najodvratniji način. Moraju spavati s tom tekućinom na glavi, zato provjeri da su ručnici na jastučnicama i ne daj im da se valjaju po naslonjačima.
– Bože, nemoj reći Kate, kaže Flo. – Pričat će ti o prljavim dijelovima grada i pitati nemaju li tuberkulozu. Nema veze, idem gore, onda, idem se igrati s njima, doda, odbacivši majmunje krzno. – Hoćeš da ti pomognem oko šminkanja? Čitala sam jednu sjajnu knjigu.
– Ah, možda, kažem, dirnuta njezinom ponudom premda ne i s povjerenjem.
– Vrijedi, kaže Flo stupajući uza stube.
Ponovno sam u dnevnoj sobi i Tamsin me još jednom dobro pogleda. – Moram ti priznati da jako dobro izgledaš, kaže.
– Zašto si tako oduševljena? Piće? Onda se idem okupati. Možeš i ti, ako želiš.
– Moramo zajedno? – kaže Tamsin. – Jedino što možda nećemo stati.
– Mislila sam na dječju kupaonicu, kažem. – S patkicama i mjehurićima koji mijenjaju boju.
– Vrijedi, kaže Tamsin. – Moram obrijati noge. Imaš džina?
– Samo ako ti treba za opravdane svrhe, šalim se, tren kasnije shvativši da vic i nije jako smiješan. Ali čini se da Tamsin ne mari pa se kucnemo čašama prije no što se svaka uputi pre-ma svojoj kadi.
Osim što sam se mrvu namučila s ljepilom za trepavice – na rubu lijevog oka imam komadić koji upućuje na očnu perut – moram priznati da sam dosta dobro uspjela. Izgledam kao nekada, ocijenim, radosno skviknuvši.
Ne želim vas razočarati. Volim preobražaje iz knjiga kao i bilo koja druga žena – od spike – bila sam velika debela gusjenica, ali sam zato sada pre-di-van mali leptir – protrnem do srži – ali budimo realni. Još uvijek sam broj 46 (ili veliki 44 ako ćemo vjerovati mojoj haljini), noge mi se nisu produžile, a kovrče mi ne padaju u slapu niz leđa, iako, kao što je netko rekao, zaista je privilegija pripadati istoj eri kojoj i Frizz-Ease, serum za kroćenje kose Johna Frieda. Ipak izgledam prilično lijepo, iako malo zaobljeno. Pri prigušenom svjetlu mogli bi me zamijeniti s malo prasičastijom sestrom Sophije Loren u početnoj trudnoći. Dobar izgled, sve u svemu – zelena haljina, zelene oči, crna kosa, crne, nevjerojatno dugačke trepavice, a podloga koju su mi prodali u specijaliziranoj trgovini kozmetike čudesno ističe moj, privremeno bez pora, ten.
Odmigoljim u spavaću sobu – haljina je malo tijesna – isprobati divne cipele s vrpcama re-menčićima. Pristaju kao salivene. Nisu najudobnija stvar na svijetu i boli kada hodam, ali izgle-daju bajno. Moraš malo trpjeti – ili mi je barem Kate tako uvijek govorila – da bi bila lijepa (»II faut souffrir pour tre belle – njezine su riječi). Nisam razmišljala o tome da ću s potpeticama biti visoka gotovo metar osamdeset pet, ali što je, tu je. Bolje nego metar dvadeset, tako barem mislim, iako je dosadno i osjećaš se pomalo poput žirafe ako stalno moraš saginjati glavu da bi poljubila svog malenog muža.
Ipak, ono što je bitno jest da je način na koji mi cipele izvijaju stopala polučio apsolutno avionski efekt na području poprsja i stražnjice. Stojim pred zrcalom, diveći se samoj sebi baš kao što bih se divila nekom drugom. Mislim, znam da sam to ja, ali, doista, vau. Mrzim kad se ljudi pretvaraju da izgledaju bezvezno, a savršeno dobro znaju da nije tako. Pa se još malo di-vim samoj sebi. Kvragu i skromnost, iskreno govoreći, u ovakvim trenucima.
– Jebote! – povikne Tamsin koja je ušla tražeći sušilo za kosu. – Izgledaš fenomenalno.
– O, hvala ti, smijuckam se. – Doista misliš? Nije malo, znaš, malo previše? Moram biti op-rezna sa šminkom – znaš i sama. Što se tiče šminke, moj glavni uzor su transvestiti.
– Savršeno je, ponovi Tamsin mršteći se. – Ništa transvestitski, ne – više izgledaš kao starle-ta, kao da bi trebala imati perje navrh glave. Godinama te nisam vidjela da tako izgledaš.
Hoda oko mene, kao što bi hodala oko konja prije nego što će ga kupiti – spremna sam iske-ziti desni i zabaciti kopita na pregled. – Kakve su to cipele? – upita sumnjičavo.
– Nove su. Sviđaju ti se?
– Seksi su, kaže istim tonom.
– To je zato što sam prekrasan komad, maksimalno samo-naprijed-sine seksepilan, kažem, osjećajući se čudesno poletna i neozbiljna pa popijem još jedan gutljaj džina.
– A i haljina ti je seksi, nastavlja Tamsin.
– To je dopušteno, znaš, Tam, svake prijestupne. – Hmm, kaže Tamsin. – Nije se lako navi-knuti.
– Zašto?
– Ne znam. Zato što se nisam navikla. Zato što sam se navikla vidjeti te kako se vučeš nao-kolo u gaćama od trenirke.
– Molim te ne govori gaće, kažem. – Nismo u Americi. Govoriš kao da lutam Londonom u podstavljenom donjem rublju. I ne vučem se. Ja sam opuštena. – Tamsin podigne obrvu. – Isti-na je! Osim toga, ponekad se i ušminkam.
– Ne ovako. I nikada se prije nisi ovako našminkala. – Jesam. Uvijek sam se ovako šminka-la. Tamsin, zašto se ponašaš kao potpuni seronja? – upitam. – Pokušavaš li mi na nježan način reći da ne izgledam dobro? Izgledam li kao ovca?
– Ne, kaže Tamsin. – Izgledaš jako dobro. Zaista jako dobro. Janješce. Jednostavno sam u šoku, to je sve. Ti si mama. Udana si. Ti si – oprosti, draga – malo dosadna. – Tamsin!
– Ali istina je. Što se odjeće tiče, mislim. Od tebe se ne očekuje da se tako odijevaš i da iz-gledaš dobro. Ne bi se trebala odijevati kao da ideš u lov.
– O, začepi. I daj odrasti. Ovo je novi milenij, draga. Udane žene ne moraju nositi pregače i četke od perja za brisanje prašine. A i ne idem ni u kakav prokleti lov. – Naravno da ne, kaže Tamsin. – Ali svejedno. – Što svejedno? Želiš reći da si ljubomorna? Kao kad sam ja imala Sindy koja pliva, a ti nisi? Kao kad sam se žvalila s Georgeom Hartleyem Jezičinom?
Tamsin se istrgne iz svog napadaja mrzovolje. – Malčice, nasmije se i dođe me zagrliti. – Malo. Ali proći će me. Dođi mi pomoći da se obučem kad budeš spremna. A, da znaš, i ja sam se žvalila s Georgeom Hartleyem Jezičinom. – Ne! Gdje?
– Kino Ritz u Brbttonu 1983., kaže pobjednički. – Osim toga, doda krenuvši prema vratima, – ti bi... – Bi, što?
– Ulovila. Ulovila bi nekoga, a ja bih se doma morala vratiti busom i sva tužna slušati pjes-me Barryja Manilowa i vježbati žvaljenje sa svojim jastukom, zamišljajući da je Gospodar Je-zika.
– Tamsin, ne pričaj gluposti, kažem, uistinu oduševljena tim velikodušnim komplimentom. – Idem samo pronaći neke naušnice i dolazim. – Konačno, i ja sam više puta bila ljubomorna na nju, a nisam bila toliko iskrena da joj to kažem. Valjda smo ovim izravnale račune.
Pjevušim za sebe Copacabanu dok prekopavam po stvarima tražeći svoje nove kristalne nau-šnice. Pričvrstim ih na resice (koje svjetlucaju od, em, svjetlucavog pudera, kao što bi i ključne kosti svjetlucale da se uopće naziru) i odem se pokazati Flo. Ona je, zadovoljna sam da to mogu reći, još ushićenija od Tamsin.
– Predivno izgledaš, kaže Flo dobrohotno. – Poput bombona u sjajnom papiru. Naravno, i kosa. Mljac. Odnosno, ne mljac za kosu, ali inače – mljac. Mogao bi te netko pokušati pojesti.
– Jako si lijepa, mama, kaže Charlie tiho.
– Izgledaš kao Robinova Marian, kaže Jack, tražeći superlative. – Sva si cool i nabrijana. – Zauzme pozu Ro-bina Hooda, zamišljeni luk čeka da bude odapet, i gleda me. To je, iskreno, najveće javno priznanje. Oteturam iz njihove sobe osjećajući se kao da imam milijun dolara.
Preskočile smo Konvulzije, predstavu, dijelom zato što je Tamsin dobila napadaj zbog svoje – neugledne – haljine (u biti je sve samo ne to, budući da se radi o haljini od crvenog i ružičas-tog baršuna koja nevjerojatno dobro pristaje uz njezinu crvenu kosu – a i raskošno izloženo, od trudnoće povećano poprsje ne škodi), dijelom zato što sam dječacima željela pročitati priču za laku noć, kako bih ublažila krivnju jer ih ostavljam da odem na zabavu koja bi mogla biti seksi, nije dosadna i stoga nemajčinskog tipa, pa izgledam kao da odlazim u lov, a i dijelom... dijelom zato što je, kad je došao trenutak da se krene, mene uhvatio strah.
Flo me je fizički morala spriječiti da ne ogulim trepavice i odjurim gore presvući se u nešto manje napadno. (Tamsin: – Presvući se, u svakom slučaju, ako ćeš se osjećati udobnije. – Flo: – Umukni, Tamsin. – Ja, jadno: – Možda bismo trebale ostati gledati EastEnders i naručiti pizzu. Možda smo prestare za ovo.)
Flo nas je doslovce morala izgurati kroz vrata i ugurati u taksi koji je čekao. Sad smo stigle pred neljudski pomodni bara u Hoxtonu, gdje se zabava održava, a mene prolaze trnci.
– Kako... . – upitam Tamsin.
– Odlično izgledaš, odgovori otresito.
– I ti, kažem joj iskreno, na što ona ružno otpuhne. – Daj opet to napravi, Tamsin, zbilja je seksi, kažem joj dok me nervoza svladava kao da sam neka šepava tinejdžerica pristigla u škol-ski disko.
Tamsin mi dobaci još jedan bijesan pogled.
– Daj, ajmo, zacvilim – najradije bih, zapravo, bjesnila uzduž i poprijeko da se ne trudim iz-gledati barem približno cool – idemo.
Zakasnile smo oko pola sata i bar je – boemsko mjesto u East Endu, opisala bih ga ovako: prigušena rasvjeta, polovni kožnati naslonjači, zakrivljen, ofucan drveni šank, šljunak u kami-nu, ljiljani Casablanka u golemim prozirnim vazama – već prepun. Stojimo na vrhu stubišta koje vodi u bar i gledamo dolje.
Plesači, Dunphyjeva plesna trupa, odmah se prepoznaju. Mjesto je načičkano ljudima du-gačkih, mišićavih udova nalik na grančice, odjevenim u oskudnu odjeću, što iznova budi onaj – ja sam Žena Slon i mogu se mirno pokupiti odavde, ja i moja surla – osjećaj klonuća. Tu su djevojke, čija tijela prepuna šljokica svjetlucaju u djelomičnom mraku, i muškarci – ooo, hej – odjeveni u bijele pamučne majice i umješno krojene vojničke hlače koje im ističu stražnjicu. Jedan prepla-nuo muškarac, oštrih jagodica, nazire se iza općeg meteža, odjeven u sjajno, kruto bijelo odijelo, pomalo inspirirano shahvar kameezom. Uvijen u ekstravagantan šal boje fuksije djeluje poput pomalo umornog blaziranog ljepotana, kao da je sišao s crteža Harolda Actona.
Mnogo ljudi u crnom, onih s uniseks dlakama na licu – kozja bradica kod muškaraca, tek na-znaka brčića kod žena. To su najvjerojatnije kritičari ili uobičajeno jato zagriženih baletomana. Tu je i raštrkana šačica zvijezda iz umjetničkog svijeta: nekoliko pomalo avangardnih modnih kreatora, vlasnici galerija ironično naoružani naočalama, nekoliko već pijanih umjetnika što posrću, od kojih jedan ima najmršavije noge koje sam ikada vidjela, nekoliko pop-zvijezda koje vole izlaziti u privatne klubove jer se tako osjećaju intelektualno, komičar koji si umišlja da je nešto poput suvremenog Marcela Duchampa.
– Bože, kaže Tamsin dok se probijamo stubištem. – Noćas ih je zbilja nagurao. Zastrašujuće. Ovo se ne viđa u Belsize Parku. Ili kad odemo na cugu nakon roditeljskog sastanka.
– Život na rubu, ha, Tam? To ti je samo rent-a-rulja, kažem, iako sam, iskreno, pomalo im-presionirana da je Nasmijani Dečko naručio slavne obožavatelje ovakvog kalibra.
Siđemo niza stube, krajnje polako i oprezno u mom slučaju – jedva hodam i u potpeticama koje mi odgovaraju, a kamoli u cipelama napravljenim za osobe iritantno uskih stopala (moja su gotovo savršeni četverokuti – da se malo manje zavaravam, odbacila bih cipele i navukla kuti-je). Krajnje oprezno brodim svakom stubom podižući stopala kao da sam poni. Nije najdražes-niji ulazak dosad... moje cipele na metalnom stubištu proizvode groznu klepetavu buku – ali što se mora.
Robert stoji u podnožju, držeći dvije čaše šampanjca. – Izgledaš fantastično, Clara, kaže ši-roko se osmjehnuvši, iako se lagano mršti od zbunjenosti. – Ovako dobro nisi godinama izgle-dala. Cijelu vječnost. – Pruži mi visoku šampanjsku čašu uz blistav osmijeh, a drugu ponudi Tamsin. – Bog, Tam, kaže, poljubivši je u obraz. – I ti izgledaš nevjerojatno. Prekrasna haljina. Kako se osjećaš?
– Nemam mučnine, ako si na to mislio, kaže Tamsin. – Dobro sam. Bože, vidi sve ove ljude. Jesi već dugo tu?
– Oko deset minuta, kaže Robert. – Ima mnogo ljudi koje donekle znam preko posla.
– Zdravo, Clara – kaže mi glas odozdo, pored moje desne sise – sva sreća da nisam sasvim pijana, jer bih pomislila da imam magične brbljave grudi. Pogledam dolje i pozdravim Niamh Malone, novinarku iz Dubli-na koja je malo uspješnije od mene intervjuirala Dunphyja.
– Bog, Niamh. Kako je bilo u Sadler's Wellsu? Nismo uspjele stići.
– O, bilo je nevjerojatno, kaže. – On je briljirao. Znaš, čitavo je gledalište ustalo i pljeskalo mu. Ej, pogledaj, kaže, uštinuvši me za ruku nepotrebno snažno. – Eno ga tamo. Da ga odemo pozdraviti?
Pogledam u smjeru u kojem Niamh pokazuje. Dunphy stoji na drugom kraju prostorije okru-žen mnoštvom ljudi. Preodjenuo se – izgleda mi, osim ako se suvremeni ples ne izvodi, što pre-poznajem iz Robertove stručne poduke, u odijelima Helmut Lang – u crne vrlo uske hlače i pripijen sako koji nosi s bijelom košuljom otvorenom oko vrata i bez kravate. Kosa mu je zali-zana unatrag, ali pada naprijed nekako smiješno raspušteno, pomalo ljigavo. Zubi su mu jako bijeli i smije se. Smotano oko njega poput zmije dugonogo je i dugo-ruko, plavokoso stvorenje koje se grohoće svemu što Dunphy kaže.
Nemam želuca za to. – Kasnije, Niamh – ali ti idi sada ako želiš, kažem joj.
– Mislim da hoću, kaže ona, gotovo dašćući od iščekivanja. – Vraćam se za sekundu. – Kre-ne uvijajući se kroz gomilu, iako prije toga, primijetim oduševljeno, ispod svojih popriličnih (pravih) trepavica, dobaci Robertu dug, odobravajući pogled.
Tamsin je odlutala da popriča s nekim koga poznaje, a mene Robert uzme za ruku dok ho-damo kroz okupljeno mnoštvo. Jako je zgodan i volim kad osjetim – zadnjih mjeseci, da ne kažem godina, manje-više zaboravljen osjećaj – kako nas dvoje dobro izgledamo zajedno. Iz-gledamo kao seksi par. Ispadne da znamo neke ljude na zabavi, a ja sam uskoro pri četvrtoj, pa onda petoj, čaši šampanjca i osjećam se veoma raspoložena. Vraški me to iritira, ali otkako smo stigli odlažem odlazak u zahod. To mi se uvijek događa na zabavama. Ne želim ništa propustiti i gnjavi me da moram proći kroz beskrajno dugačak hodnik u potrazi za ružnim zahodom u kojem, neizbježno, nema toaletnog papira. Tako da trpim i trpim, dok mi se iznenada ne učini da ću se popisati tu, na licu mjesta.
To upravo prijeti da se dogadi. Odlijepim se od Roberta, čiju sam ruku držala, i zaputim se prema velikom fluorescentnom znaku TOILETTE, dizajniranom, izgleda, da maksimalno poni-zi, tako da kad pijete piće, a razgovor grca možete znalački pogledati svaku jadnu dušu koja se vraća iz zahoda. Prije mnogo godina Amber se jednom jako napila pa je omraženoj suparnici, koja se malo zadržala, doviknula: – Velika nužda, jel-da?, a zatim se složila u histeričnu hrpu.
Zahodi su, neuobičajeno, čisti i dobro osvijetljeni, a ima i toaletnog papira. Popišam se, iza-đem i ugledam gipku plavušu koja se Dunphyju bila objesila o ruku, kao i o svaku njegovu ri-ječ, kako zuri u svoj odraz u zrcalu. Veoma je lijepa – ako takvo što voliš, rekla bi moja majka – a ovdje to nešto izgleda kao Pamela Anderson, samo otmjenije. Djevojka je odjevena u maju-šnu kožnatu suknjicu boje maslaca i top otvorenih leđa koji izgleda kao da je od kašmira: ona vrsta seksi, ali ležerne odjeće što ju je nemoguće staviti na sebe, osim ako ne nosite broj 38 i ne živite u fitness-centru.
Nagne se nad umivaonik, nanoseći nov bogat namaz sivosmeđog ruža na svoje pomalo upale usnice, obrubivši ih najprije olovkom – prepoznajem da se radi o olovci Špice MAC, onako usput. Ponovo iscrta usnice, dodajući dragocjen milimetar da im podeblja obujam, zatim se odmakne da bi se opet pogledala. Nasmije se. Okrene glavu, protrese kosu. A zatim – pretpos-tavljam da me nije vidjela – podigne najprije jednu prekrasno oblikovanu ruku, a zatim drugu pa pomiriše vlastita pazuha.
U tom trenutku, protiv svoje volje, počnem se smijati poput luđakinje. Djevojka upravi svoj laserski pogled na mene i počne bijesno zuriti, zatim protrese grivu od kose, okrene se na lije-pim malenim potpeticama – i odtiptiptapa niz hodnik po nepravilnim kamenim pločicama.
Vrativši se u bar, nađem Roberta kako vrišti od smijeha zbog nečega što je jedan od umjet-nika rekao pa odem sama napraviti krug, bodreći se još jednom čašom šampanjca. Odjeća je čudna stvar, razmišljam filozofski. Većina ljudi koja me inače ne bi dvaput pogledala prilazi pozdraviti me, predstavljajući se i nudeći mi piće. Jedan upravo pristupa, u preelegantnom odi-jelu i s kilogramom voska u kosi: g. Slatkorječivi, g. Zemzo, g. Prestar-sam-da-bih-se-tako-češljao, g. Vozim-veliki-auto-obrnuto-proporcionalan-veličini-mog-penisa. Znate na kakav tip mislim.
– Bog, ljepotice, rastegne. Usta su mu nekako mlohava i labava. – Ja sam Gus.
– Zdravo, kažem nevoljko, bez osmijeha.
– Sve super? – upita, šmrčući glasno i brišući nos rukom (kokain, rekla bih, prije nego dobra prehlada).
– Valjda.
Moj novi prijatelj glasno zazviždi da bi privukao pozornost konobara u prolazu. Mrzim ljude koji su nepristojni prema konobarima.
– Onda, ljepotice...
– Mogu vas zamoliti da me tako ne zovete? – kažem, smiona zbog pića. – Ne poznajem vas, a vrlo je prisno. I prilično vulgarno. Osim ako mi nećete prodati pola kilograma krumpira Mariš Pipers. U tom je slučaju u redu. Time se bavite – povrćem?
– Ooopaa, kaže Gus, što se rimuje s gnus. Nagne se naprijed. – Samo sam želio biti srdačan. Imate preeedivne oči.
– Vaše su nekako sitne, kažem, razvedrena vlastitom nepristojnošću. – Uspijevate li uopće vidjeti kroz njih? – Zgrčim lice i odglumim kako očajnički pokušavam gledati svojim novim sitnim očima, zbog čega se, ružno, počnem smijati i smijati. Uvijek imam isti problem s vlasti-tim vicevima, naročito – iako ne isključivo – kad sam pijana. Groteskno je i zbog tog se sra-mim, ali si ne mogu pomoći.
Gus ode. Još uvijek hihoćem, grohotam od smijeha, kad glas iza mene kaže: – Clara.
– O, Roberte, poviknem, tražeći u torbici papirnatu maramicu da obrišem oči prije negoli se moj raskošni tuš počne razlijevati, – došao je neki tip, koje strašilo, koja ljiga, i rekao mi da imam jako lijepe oči, a ja sam ga pitala može li on vidjeti kroz svoje jer su njegove vrlo sitne. – Sjetivši se svog bon mot ponovno me spopadne smijeh. Okrenem se. Nije Robert, naravno, ali to ste vjerojatno već pogodili.
– Zdravo, kaže Dunphy. – Vic je dobar, ali zar uvijek morate biti tako prokleto neugodni?
– Bila sam na neki način eksperimentalno neugodna, kažem. – Znate, neugodna onako kako možete biti kad se ušminkate. – Odmjerim Dunphyja od glave do pete i registriram njegovo zbunjeno lice. – Vjerojatno ne možete to razumjeti. Kako bilo, tip je doista bio očajan. Pogle-dajte, tamo je. Izgleda kao neki gmaz. Od onih koji kupuju jestive gaćice s voćnim okusom. Kivi, najvjerojatnije. O, Bože. Čini mi se da sam zaista previše popila. – Zove se Gus, dodam. Izgleda da nisam u stanju prestati govoriti. – Skraćeno za gusan, pretpostavljam.
Dunphy me iznenadi grleno se nasmijavši. – O, zaboga, taj, kaže. – Prema njemu možete biti neugodni koliko vam drago. To je brat moje, em, prijateljice – i nije baš pozvan. Zabavljate se?
– Da, hvala vam, govorim trijezno. – A vi? Kako su vaše, em, uši?
– Nestale, kaže. – Šampon od čajevca. Još malo?
– Zašto ne? – uzviknem. Konobar napuni čaše. – Za, em, onaj vaš ples, kažem, kucnuvši svojom čašom o njegovu, što me se, ako vas baš zanima, dojmilo kao nešto neobično intimno.
– Moja predstava?
– Da. Čujem da je bilo sjajno.
Dunphy slegne ramenima. – Izgleda da se svima svidjelo – kaže, uz prilično blistav osmijeh.
Stojimo u tišini nekoliko sekundi.
– Sviđa mi se vaša haljina, kaže Dunphy.
– Fiiino, glas mi zavibrira. Osjećam se ošamućeno, zapravo. Pripita, istini za volju. – Fiiino, ponovim, kao neki od prijatelja mojih polusestara koje prepoznajete po prugastim košuljama i crvenim naramenicama karakterističnim za londonski City.
– Vaau, kažem i opet se počnem cerekati. – Izgledate veoma, em... veoma, em... lijepo, osmjehne se Dunphy.
– Kompliment! – poviknem. – Od vas. Tko bi to pomislio?
– Vi ne, smješka se. – Što se tiče večere... – Pomislila sam da se radi o pogrešci, kažem, os-jetivši se iznenada potpuno trijezna. – Što, ne možete doći? Kakva šteta. – Vi ste me u biti poz-vali2. A zašto zaboga? – Mislio sam da će biti lijepo, kaže Dunphy. – Lijepo? – odjeknem glu-pavo. – Lijepo? Kako? – Ne znam, kaže, gledajući me ravno u oči. Plave, plave, plave. Oči su mu jako plave. – Ali vi ne možete doći?
Želim otići. Iznenada, ne znam zapravo zašto (ne, doista, ne znam, kategorički tvrdim da ne znam), ništa ne želim više nego otići na Dunphyjevu večeru.
– Možda bih mogla, kažem. – Samo, mislila sam da se radi o pogrešci.
– Pokušajte, kaže veoma tiho pa iznenada pomislim kako bi Dunphy bio veoma dobar na ra-diju. Zvuči kao med, ali veoma muški med, ako me razumijete: med koji su napravile muške pčelice. Da sam kućanica koja ga sluša, vjerojatno bih se rastopila. U biti, ja jesam kućanica koja ga sluša. – Pokušajte, ponovo kaže. – Hoću, kažem, trudeći se da ne trepćem previše.
– Odlično, reče upravo kada se pojavila plavuša od ranije.
– Sam! Tu si, kaže ona, poljubivši ga u obraz. – Hodi ovamo, pričaj sa mnom, dragi. – Uzme Dunphyja za ruku i odvede ga u gužvu.
Stojim i zurim u svoju čašu. Naravno, irski je naglasak seksi per se. Osoba koja govori nema ništa s tim, stvar je u akcentu. Irci si ne mogu pomoći ako zvuče seksi, osim lana Paislevja. To je činjenica. Pa sama pokušam: – Begorrah, promuklo promrmljam. – Jay-sus. – Da, veoma seksi. Radi se smo o akcentu, kužiš.
Akcent.
Sada zaista moram naći Roberta i malo vode, ne nužno tim redom.
Robert sa mnom hoda oko Hoxton Squarea, dajući mi upute da duboko dišem. – Duboko di-ši, Clara, na usta, kaže želeći mi pomoći. – Drži, popij Eviana. Kako si tako pijana?
– Nisam pijana, Roberte, odgovorim oštro. – Samo mi se malo vrti.
– Jer si pijana, kaže Robert, ali kaže to nježno i pogladi me po kosi.
– Sad bih trebala otići na tu večeru, Roberte. Što da radim?
– Kakvu večeru?
– O, Bože. Čini mi se da ti nisam rekla. Večeru kod Groucha za Dunphyja. Za Sama Dunphyja.
– Daj, popij malo vode. Želiš li otići?
– Tko je ono rekao 'Nikada ne pij vodu, ribe se ševe u njoj'? Na večeru – ne znam. Nisam htjela ići, ali sada nisam sigurna. Zavisi pored koga ću sjediti. Ako pored onog tipa Gusana, onda neću.
– Moglo bi biti zabavno, kaže Robert. – Kako odvratno, ono za vodu.
– Jelda? Hoćeš radije da ostanem s tobom? – Kako želiš, Clara. Možemo nas dvoje otići ne-kamo na večeru ili ja mogu otići kući izbaviti Flo.
– Želiš da nas dvoje odemo na večeru? Želiš li to? – Naravno, kaže Robert. Sjednemo na klupu i ja ugnijezdim glavu u njegovo rame. – Premda često večeramo zajedno, a i bit će ti za-bavno. Mislim da bi trebala otići. – Ne ljutiš se?
– Ne, nikako. U svakom slučaju, mrtav sam umoran.
– Dobro, idem. Kako izgledam? – Nos ti se malo sjaji, inače izgledaš odlično. – To je zato što mi je šminka industrijske postojanosti i nanesena profesionalnim alatima, kažem i oboje se nasmijemo.
Robert me povede u posljednji krug oko trga, držeći me za ruku. – Odvest ću te, kaže, a tako i bude. Kad smo stigli, poljubi me za laku noć. Kako treba, ako znate što želim reći.
Mene strašno impresioniraju ostali roditelji – oni koji se u školi ne pojavljuju u donjem dije-lu pidžame i s mrljama od marmelade – jer izgledaju sposobni normalno, kao odrasle osobe, komunicirati s gospođicom F., dok se ja istog trena vraćam na svoje neanđeosko dvanaestogo-dišnje ja. Osim što me tjeme već kad samo stojim u njezinoj blizini počne svrbjeti na stari poz-nati način, uvijek poželim izlanuti da mi je žao i da se to više neće dogoditi. A zatim poželim pobjeći vičući – guzica, iako sam se do sada uspjela kontrolirati, bar što se toga tiče.
Ali gospođica Fitzgerald ima još zlokobniji ispovjednički utjecaj na mene. Natjera me da joj u rano jutro sama priznam takve, za uši jedne razrednice, nepoćudne informacije koje bih zaista trebala zadržati za sebe. – Bože, gospođice Fitzgerald, kako sam mamurna, te vrste. Mislim da me ne voli – a zašto i bi, kad se svaki put čim je spazim crvenim i mucam poput švercera droge guzice pune kondoma s kokainom?
– Ah, kaže. – Gospođa Hutt.
– Dobar dan, gospođice Fitzgerald. Upravo sam bila na tretmanu lica. – Vidite na što mis-lim? Zašto sam joj to rekla?
– Da, potvrdi, kao da joj je, budući da je sveznajuća, sve o tome već poznato. – Dakle, gos-pođo Hutt...
– Da, gospođice Fitzgerald. Je li sve u redu? Charlie je dobro? Žao mi je zbog njegova izra-žavanja, usput...
– Zovem vas zbog Charlieja, kaže, ne žureći se da me izbavi iz neizvjesnosti.
– Barem ne psuje, kažem, osjećajući duboku krivnju. – On samo govori, em, robusno.
– Ne zovem zbog njegova izražavanja, gospođo Hutt, kaže tonom koji zvuči pomalo – zaista ne baš dojmljivo za jednu učiteljicu u osnovnoj školi – razdraženo. – Zovem zbog njegove gla-ve.
Budući da se zbog gospođice Fitzgerald osjećam luda ili loša, ili oboje, nisam u stanju logič-ki razmišljati.
– Je li u pri svijesti? – upitam. Osjećam kako postajem žustro učinkovita, iako sam očito sle-đena. – Dolazim
odmah.
– On je potpuno u redu, gospođo Hutt. Ali ima uši.
– Uši?
– Da. Gnjide u kosi. Kao što vam je vjerojatno poznato, u školama više nemamo medicinske sestre za to, tako da ćete problem ušiju morati riješiti kod kuće. Charliejeva učiteljica izvijestila me je da on uši ima već nekoliko tjedana.
– Ali prošli smo se tjedan podvrgli tretmanu protiv ušiju!
– Neuspješno, izgleda. Ona vam je poslala nekoliko obavijesti, misleći da je to prikladnije nego da vas proziva pred svima.
– Nisam ih nikada dobila. Te obavijesti. – To je i ona shvatila. Moram vas podsjetiti, gospo-đo Hutt, kako se od roditelja zahtijeva da jednom tjedno isprazne ladicu svog djeteta. Tamo se mogu nalaziti i obavijesti iz škole. Izgleda da Charlie u svojoj ima radnih listova od dobra dva tjedna. Plus, naravno, obavijesti od njegove učiteljice.
– O, Bože, oprostite. Uvijek mislim da je nova zadaća zanimljivija od onoga što je već zavr-šio, kažem besmisleno. Gospođica Fitzgerald šuti. – Kako bilo, dodam, osjetivši iznenada kako me stravično svrbi tjeme, – hvala Bogu da je dobro. Odmah idem kupiti šampon protiv ušiju i ponovno ću ga večeras podvrgnuti tretmanu.
– Bili bismo vam jako zahvalni, gospođo Hutt, kaže kraljevski. – Morat ćete, naravno, i cije-lu obitelj. Doviđenja.
Glava me jako svrbi, ali to je vjerojatno psihosomatski. Bože, pomislim, dok sjedim u naslo-njaču u kuhinji (prljavom). Ja sam užasan roditelj. Ja sam stravična majka. Jadan moj mali deč-ko, ima uši i meni treba sto godina da nešto poduzmem, a kada to i učinim, ne uspijem. Zapalim cigaretu da se opustim (loše mame su kao zli likovi u američkim hit-filmovima: mi svi pu-šimo). Kakav sam ja jadan roditelj, pomislim, da i ne primjećujem što se događa na glavi mog vlastitog djeteta. Ja sam čudovište. Ja sam monstrum. Opsjednuta sam lakom za nokte, tretma-nom lica i zabavama, dok glava mog sina u isto vrijeme može – urgh, što? Pitam se što bi se dogodilo da se tretmanu protiv ušiju ne podvrgnete mjesecima? Bi li problem postao interni! Mogu li sive stanice postati plijen zlih tjemenih gnjida? Tamsin prekine moj unutarnji monolog baš kad sam počela razmišljati da li da izostanem s večerašnje zabave i odradim protuušnu kaz-nu.
– Tamsin, ja sam ušljiva majka. Doslovce, ha! Smislila sam vic. Sam Bog zna kako mi to uspijeva u ovakvim trenucima. Tamsin, dječaci imaju uši, gotovo zajecam.
– Daj, Clara, za ime Božje. Sva djeca dobivaju uši. Stalno. Znam iz škole – nitko nije za to kriv.
– Ali ima ih već tjednima. I rekao mi je nekoliko puta da ga glava svrbi, ali ja sam samo nat-rackala ono na glavu i više se nisam obazirala na njega.
– Nije važno, Clara. Sad znaš. Ulje od čajevca je dobro, kad smo već kod toga. Čuj, ona za-bava...
– Molim te, idi. Mogla bi doći ovamo pa da se zajedno spremimo. Mislila sam da bi te to ra-zveselilo – pod uvjetom da se trebaš razveseliti, naravno. Hoćeš,
Tam?
– Pa dobro bi mi došla zabava. Iako nije da baš ležim u krevetu i plačem nad svojom sudbi-nom, ako si to mislila.
– Još uvijek si sretna zbog svoje odluke – u vezi s djetetom, mislim?
– Da. Na neki način. Malo je zastrašujuće to prihvatiti. Mislim, osjećaj je sasvim nestvaran. Izgledam jednako... osjećam se jednako, a u meni raste dijete. – Fuj, zvuči kao Alien. – Fetusi jesu paraziti, Clara.
– Molim te, poštedi me predavanja o ljudskom tijelu, Tamsin. Nisu paraziti, nego slatke ma-le buci-buci pahuljice od bebica. A ako ćemo biti sitničave, zar se ne kaže foetusi. Jesi rekla na poslu?
– Još ne. Moram odlučiti što ću napraviti, financijski i sve ostalo. Nadam se da ću dobiti pola radnog vremena. Svejedno, uzdahne. – Rado bih pošla na zabavu s tobom. Doista, posvuda či-tam o tvom gospodinu Dunphyju. Prilično je jebozovan, ne misliš?
– Ako voliš takve, kažem nadmeno. – On je izrazito neugodno ljudsko biće, dodam, zvučeći kao udovica kakvog vojvode. – Ali zbog nekog razloga koji ja apsolutno ne mogu dokučiti, pozvana sam na tu večeru kasnije, u Grouchu.
– Kako neobično, kaže Tamsin zbunjeno. – Nesimpatija dakle nije toliko uzajamna?
– Pojma. – Ne znam, ne znam, ne želim znati. – Da dođeš oko 6? Na pozivnici piše: odjeća: večernja, tako da, znaš. Obuci neku pristojnu haljinu. Stavi periku.
– Vidimo se kasnije, kaže Tamsin smijući se. – Neće mi trebati papirnate maramice, u sva-kom slučaju, grudi su mi natprosječno velike. Sad sam praktički H-košarica.
– Smršavila si, kaže Tamsin s optužbom u glasu pojavivši se na ulaznim vratima nekoliko sati kasnije. – Zašto mi nisi rekla?
– Svega nekoliko kila, čini mi se, odgovorim. – Ništa spektakularno. Zar sam ti trebala pos-lati telegram?
– Svejedno se vidi, kaže mršteći se. – Naročito na licu.
– Sve će se to vratiti za nekoliko dana. – Slegnem ramenima. – Kako bilo, oko struka još uvijek izgledam kao trudnica. Kao da sam ja trudna, a ne ti.
– Istina, kaže Tamsin i uđe razveselivši se. – Onda, što se nosi večeras?
– Bila sam u šopingu, kažem, vodeći je u dnevnu sobu. – Oh, opet zvono. To je sigurno Flo – ona je babysitterica, Bog je blagoslovio. Društvo iz kafića s Notting Hilla vjerojatno je prog-lasilo dan žalosti.
Zaista je Flo, odjevena u nešto što djeluje kao ljubičasta spavaćica obrubljena prilično lije-pom narančastom čipkom, s natikačama od konjske kože i golemim, čupavim kaputom koji izgleda kao da je napravljen od majmunjeg krzna. – Zar nisam najbrižnija sestra u povijesti čov-ječanstva? – upita retorički, poljubivši me umjesto pozdrava. – Da, jesam. Ja sam paradigma, Clara, i, usput, Evie ne zna što to znači.
– Kako je Evie? Nisam s njom razgovarala otkad smo se zadnji put vidjele.
Flo uzdahne i odloži ključeve automobila u malenu plastičnu torbicu Hello Kitty. Na nokte je nalijepila sićušne maćuhice. – Malo je u depresiji, zapravo, Clara, a ja sam kriva.
– Zašto?
– Jučer sam joj objasnila pojam apartheida – pitala me je što je to – i sama ju je ideja bacila u očaj. – Kimnem s razumijevanjem. Ista stvar dogodila se kada sam joj prije nekoliko godina objasnila što je holokaust. – Sjećaš se kad smo bile male, kaže Flo, dok joj smijeh navire, – i ti si imala ploču koja se zvala Fiee Nelson Mandela, a ona ti je rekla da bi se trebala žaliti jer je nisi dobila besplatno? – Glasno se nasmije, a i ja, prisjećajući se dvanaestogodišnje Evie, koja srdita umjesto mene mlatara omotnicom od ploče i, zgadena, govori: – Vjerojatno ju je netko oštetio. Sto je uopće Mandela, uostalom?
– O, divna je. Moram je nazvati, uskliknem. Dovoljno je grozno što sam loša majka, ne mo-ram još biti i jadna sestra. – Svejedno, Flo, hvala ti što si došla. Dečki se gore igraju. Okupala sam ih i očistila od ušiju...
– Ljiga, kaže Flo.
– Da, bilo je. Jack ih je imao oko šest, ali ih je kod Charlieja bilo na stotine. Slabo mi je doš-lo, milili su po češlju na najodvratniji način. Moraju spavati s tom tekućinom na glavi, zato provjeri da su ručnici na jastučnicama i ne daj im da se valjaju po naslonjačima.
– Bože, nemoj reći Kate, kaže Flo. – Pričat će ti o prljavim dijelovima grada i pitati nemaju li tuberkulozu. Nema veze, idem gore, onda, idem se igrati s njima, doda, odbacivši majmunje krzno. – Hoćeš da ti pomognem oko šminkanja? Čitala sam jednu sjajnu knjigu.
– Ah, možda, kažem, dirnuta njezinom ponudom premda ne i s povjerenjem.
– Vrijedi, kaže Flo stupajući uza stube.
Ponovno sam u dnevnoj sobi i Tamsin me još jednom dobro pogleda. – Moram ti priznati da jako dobro izgledaš, kaže.
– Zašto si tako oduševljena? Piće? Onda se idem okupati. Možeš i ti, ako želiš.
– Moramo zajedno? – kaže Tamsin. – Jedino što možda nećemo stati.
– Mislila sam na dječju kupaonicu, kažem. – S patkicama i mjehurićima koji mijenjaju boju.
– Vrijedi, kaže Tamsin. – Moram obrijati noge. Imaš džina?
– Samo ako ti treba za opravdane svrhe, šalim se, tren kasnije shvativši da vic i nije jako smiješan. Ali čini se da Tamsin ne mari pa se kucnemo čašama prije no što se svaka uputi pre-ma svojoj kadi.
Osim što sam se mrvu namučila s ljepilom za trepavice – na rubu lijevog oka imam komadić koji upućuje na očnu perut – moram priznati da sam dosta dobro uspjela. Izgledam kao nekada, ocijenim, radosno skviknuvši.
Ne želim vas razočarati. Volim preobražaje iz knjiga kao i bilo koja druga žena – od spike – bila sam velika debela gusjenica, ali sam zato sada pre-di-van mali leptir – protrnem do srži – ali budimo realni. Još uvijek sam broj 46 (ili veliki 44 ako ćemo vjerovati mojoj haljini), noge mi se nisu produžile, a kovrče mi ne padaju u slapu niz leđa, iako, kao što je netko rekao, zaista je privilegija pripadati istoj eri kojoj i Frizz-Ease, serum za kroćenje kose Johna Frieda. Ipak izgledam prilično lijepo, iako malo zaobljeno. Pri prigušenom svjetlu mogli bi me zamijeniti s malo prasičastijom sestrom Sophije Loren u početnoj trudnoći. Dobar izgled, sve u svemu – zelena haljina, zelene oči, crna kosa, crne, nevjerojatno dugačke trepavice, a podloga koju su mi prodali u specijaliziranoj trgovini kozmetike čudesno ističe moj, privremeno bez pora, ten.
Odmigoljim u spavaću sobu – haljina je malo tijesna – isprobati divne cipele s vrpcama re-menčićima. Pristaju kao salivene. Nisu najudobnija stvar na svijetu i boli kada hodam, ali izgle-daju bajno. Moraš malo trpjeti – ili mi je barem Kate tako uvijek govorila – da bi bila lijepa (»II faut souffrir pour tre belle – njezine su riječi). Nisam razmišljala o tome da ću s potpeticama biti visoka gotovo metar osamdeset pet, ali što je, tu je. Bolje nego metar dvadeset, tako barem mislim, iako je dosadno i osjećaš se pomalo poput žirafe ako stalno moraš saginjati glavu da bi poljubila svog malenog muža.
Ipak, ono što je bitno jest da je način na koji mi cipele izvijaju stopala polučio apsolutno avionski efekt na području poprsja i stražnjice. Stojim pred zrcalom, diveći se samoj sebi baš kao što bih se divila nekom drugom. Mislim, znam da sam to ja, ali, doista, vau. Mrzim kad se ljudi pretvaraju da izgledaju bezvezno, a savršeno dobro znaju da nije tako. Pa se još malo di-vim samoj sebi. Kvragu i skromnost, iskreno govoreći, u ovakvim trenucima.
– Jebote! – povikne Tamsin koja je ušla tražeći sušilo za kosu. – Izgledaš fenomenalno.
– O, hvala ti, smijuckam se. – Doista misliš? Nije malo, znaš, malo previše? Moram biti op-rezna sa šminkom – znaš i sama. Što se tiče šminke, moj glavni uzor su transvestiti.
– Savršeno je, ponovi Tamsin mršteći se. – Ništa transvestitski, ne – više izgledaš kao starle-ta, kao da bi trebala imati perje navrh glave. Godinama te nisam vidjela da tako izgledaš.
Hoda oko mene, kao što bi hodala oko konja prije nego što će ga kupiti – spremna sam iske-ziti desni i zabaciti kopita na pregled. – Kakve su to cipele? – upita sumnjičavo.
– Nove su. Sviđaju ti se?
– Seksi su, kaže istim tonom.
– To je zato što sam prekrasan komad, maksimalno samo-naprijed-sine seksepilan, kažem, osjećajući se čudesno poletna i neozbiljna pa popijem još jedan gutljaj džina.
– A i haljina ti je seksi, nastavlja Tamsin.
– To je dopušteno, znaš, Tam, svake prijestupne. – Hmm, kaže Tamsin. – Nije se lako navi-knuti.
– Zašto?
– Ne znam. Zato što se nisam navikla. Zato što sam se navikla vidjeti te kako se vučeš nao-kolo u gaćama od trenirke.
– Molim te ne govori gaće, kažem. – Nismo u Americi. Govoriš kao da lutam Londonom u podstavljenom donjem rublju. I ne vučem se. Ja sam opuštena. – Tamsin podigne obrvu. – Isti-na je! Osim toga, ponekad se i ušminkam.
– Ne ovako. I nikada se prije nisi ovako našminkala. – Jesam. Uvijek sam se ovako šminka-la. Tamsin, zašto se ponašaš kao potpuni seronja? – upitam. – Pokušavaš li mi na nježan način reći da ne izgledam dobro? Izgledam li kao ovca?
– Ne, kaže Tamsin. – Izgledaš jako dobro. Zaista jako dobro. Janješce. Jednostavno sam u šoku, to je sve. Ti si mama. Udana si. Ti si – oprosti, draga – malo dosadna. – Tamsin!
– Ali istina je. Što se odjeće tiče, mislim. Od tebe se ne očekuje da se tako odijevaš i da iz-gledaš dobro. Ne bi se trebala odijevati kao da ideš u lov.
– O, začepi. I daj odrasti. Ovo je novi milenij, draga. Udane žene ne moraju nositi pregače i četke od perja za brisanje prašine. A i ne idem ni u kakav prokleti lov. – Naravno da ne, kaže Tamsin. – Ali svejedno. – Što svejedno? Želiš reći da si ljubomorna? Kao kad sam ja imala Sindy koja pliva, a ti nisi? Kao kad sam se žvalila s Georgeom Hartleyem Jezičinom?
Tamsin se istrgne iz svog napadaja mrzovolje. – Malčice, nasmije se i dođe me zagrliti. – Malo. Ali proći će me. Dođi mi pomoći da se obučem kad budeš spremna. A, da znaš, i ja sam se žvalila s Georgeom Hartleyem Jezičinom. – Ne! Gdje?
– Kino Ritz u Brbttonu 1983., kaže pobjednički. – Osim toga, doda krenuvši prema vratima, – ti bi... – Bi, što?
– Ulovila. Ulovila bi nekoga, a ja bih se doma morala vratiti busom i sva tužna slušati pjes-me Barryja Manilowa i vježbati žvaljenje sa svojim jastukom, zamišljajući da je Gospodar Je-zika.
– Tamsin, ne pričaj gluposti, kažem, uistinu oduševljena tim velikodušnim komplimentom. – Idem samo pronaći neke naušnice i dolazim. – Konačno, i ja sam više puta bila ljubomorna na nju, a nisam bila toliko iskrena da joj to kažem. Valjda smo ovim izravnale račune.
Pjevušim za sebe Copacabanu dok prekopavam po stvarima tražeći svoje nove kristalne nau-šnice. Pričvrstim ih na resice (koje svjetlucaju od, em, svjetlucavog pudera, kao što bi i ključne kosti svjetlucale da se uopće naziru) i odem se pokazati Flo. Ona je, zadovoljna sam da to mogu reći, još ushićenija od Tamsin.
– Predivno izgledaš, kaže Flo dobrohotno. – Poput bombona u sjajnom papiru. Naravno, i kosa. Mljac. Odnosno, ne mljac za kosu, ali inače – mljac. Mogao bi te netko pokušati pojesti.
– Jako si lijepa, mama, kaže Charlie tiho.
– Izgledaš kao Robinova Marian, kaže Jack, tražeći superlative. – Sva si cool i nabrijana. – Zauzme pozu Ro-bina Hooda, zamišljeni luk čeka da bude odapet, i gleda me. To je, iskreno, najveće javno priznanje. Oteturam iz njihove sobe osjećajući se kao da imam milijun dolara.
Preskočile smo Konvulzije, predstavu, dijelom zato što je Tamsin dobila napadaj zbog svoje – neugledne – haljine (u biti je sve samo ne to, budući da se radi o haljini od crvenog i ružičas-tog baršuna koja nevjerojatno dobro pristaje uz njezinu crvenu kosu – a i raskošno izloženo, od trudnoće povećano poprsje ne škodi), dijelom zato što sam dječacima željela pročitati priču za laku noć, kako bih ublažila krivnju jer ih ostavljam da odem na zabavu koja bi mogla biti seksi, nije dosadna i stoga nemajčinskog tipa, pa izgledam kao da odlazim u lov, a i dijelom... dijelom zato što je, kad je došao trenutak da se krene, mene uhvatio strah.
Flo me je fizički morala spriječiti da ne ogulim trepavice i odjurim gore presvući se u nešto manje napadno. (Tamsin: – Presvući se, u svakom slučaju, ako ćeš se osjećati udobnije. – Flo: – Umukni, Tamsin. – Ja, jadno: – Možda bismo trebale ostati gledati EastEnders i naručiti pizzu. Možda smo prestare za ovo.)
Flo nas je doslovce morala izgurati kroz vrata i ugurati u taksi koji je čekao. Sad smo stigle pred neljudski pomodni bara u Hoxtonu, gdje se zabava održava, a mene prolaze trnci.
– Kako... . – upitam Tamsin.
– Odlično izgledaš, odgovori otresito.
– I ti, kažem joj iskreno, na što ona ružno otpuhne. – Daj opet to napravi, Tamsin, zbilja je seksi, kažem joj dok me nervoza svladava kao da sam neka šepava tinejdžerica pristigla u škol-ski disko.
Tamsin mi dobaci još jedan bijesan pogled.
– Daj, ajmo, zacvilim – najradije bih, zapravo, bjesnila uzduž i poprijeko da se ne trudim iz-gledati barem približno cool – idemo.
Zakasnile smo oko pola sata i bar je – boemsko mjesto u East Endu, opisala bih ga ovako: prigušena rasvjeta, polovni kožnati naslonjači, zakrivljen, ofucan drveni šank, šljunak u kami-nu, ljiljani Casablanka u golemim prozirnim vazama – već prepun. Stojimo na vrhu stubišta koje vodi u bar i gledamo dolje.
Plesači, Dunphyjeva plesna trupa, odmah se prepoznaju. Mjesto je načičkano ljudima du-gačkih, mišićavih udova nalik na grančice, odjevenim u oskudnu odjeću, što iznova budi onaj – ja sam Žena Slon i mogu se mirno pokupiti odavde, ja i moja surla – osjećaj klonuća. Tu su djevojke, čija tijela prepuna šljokica svjetlucaju u djelomičnom mraku, i muškarci – ooo, hej – odjeveni u bijele pamučne majice i umješno krojene vojničke hlače koje im ističu stražnjicu. Jedan prepla-nuo muškarac, oštrih jagodica, nazire se iza općeg meteža, odjeven u sjajno, kruto bijelo odijelo, pomalo inspirirano shahvar kameezom. Uvijen u ekstravagantan šal boje fuksije djeluje poput pomalo umornog blaziranog ljepotana, kao da je sišao s crteža Harolda Actona.
Mnogo ljudi u crnom, onih s uniseks dlakama na licu – kozja bradica kod muškaraca, tek na-znaka brčića kod žena. To su najvjerojatnije kritičari ili uobičajeno jato zagriženih baletomana. Tu je i raštrkana šačica zvijezda iz umjetničkog svijeta: nekoliko pomalo avangardnih modnih kreatora, vlasnici galerija ironično naoružani naočalama, nekoliko već pijanih umjetnika što posrću, od kojih jedan ima najmršavije noge koje sam ikada vidjela, nekoliko pop-zvijezda koje vole izlaziti u privatne klubove jer se tako osjećaju intelektualno, komičar koji si umišlja da je nešto poput suvremenog Marcela Duchampa.
– Bože, kaže Tamsin dok se probijamo stubištem. – Noćas ih je zbilja nagurao. Zastrašujuće. Ovo se ne viđa u Belsize Parku. Ili kad odemo na cugu nakon roditeljskog sastanka.
– Život na rubu, ha, Tam? To ti je samo rent-a-rulja, kažem, iako sam, iskreno, pomalo im-presionirana da je Nasmijani Dečko naručio slavne obožavatelje ovakvog kalibra.
Siđemo niza stube, krajnje polako i oprezno u mom slučaju – jedva hodam i u potpeticama koje mi odgovaraju, a kamoli u cipelama napravljenim za osobe iritantno uskih stopala (moja su gotovo savršeni četverokuti – da se malo manje zavaravam, odbacila bih cipele i navukla kuti-je). Krajnje oprezno brodim svakom stubom podižući stopala kao da sam poni. Nije najdražes-niji ulazak dosad... moje cipele na metalnom stubištu proizvode groznu klepetavu buku – ali što se mora.
Robert stoji u podnožju, držeći dvije čaše šampanjca. – Izgledaš fantastično, Clara, kaže ši-roko se osmjehnuvši, iako se lagano mršti od zbunjenosti. – Ovako dobro nisi godinama izgle-dala. Cijelu vječnost. – Pruži mi visoku šampanjsku čašu uz blistav osmijeh, a drugu ponudi Tamsin. – Bog, Tam, kaže, poljubivši je u obraz. – I ti izgledaš nevjerojatno. Prekrasna haljina. Kako se osjećaš?
– Nemam mučnine, ako si na to mislio, kaže Tamsin. – Dobro sam. Bože, vidi sve ove ljude. Jesi već dugo tu?
– Oko deset minuta, kaže Robert. – Ima mnogo ljudi koje donekle znam preko posla.
– Zdravo, Clara – kaže mi glas odozdo, pored moje desne sise – sva sreća da nisam sasvim pijana, jer bih pomislila da imam magične brbljave grudi. Pogledam dolje i pozdravim Niamh Malone, novinarku iz Dubli-na koja je malo uspješnije od mene intervjuirala Dunphyja.
– Bog, Niamh. Kako je bilo u Sadler's Wellsu? Nismo uspjele stići.
– O, bilo je nevjerojatno, kaže. – On je briljirao. Znaš, čitavo je gledalište ustalo i pljeskalo mu. Ej, pogledaj, kaže, uštinuvši me za ruku nepotrebno snažno. – Eno ga tamo. Da ga odemo pozdraviti?
Pogledam u smjeru u kojem Niamh pokazuje. Dunphy stoji na drugom kraju prostorije okru-žen mnoštvom ljudi. Preodjenuo se – izgleda mi, osim ako se suvremeni ples ne izvodi, što pre-poznajem iz Robertove stručne poduke, u odijelima Helmut Lang – u crne vrlo uske hlače i pripijen sako koji nosi s bijelom košuljom otvorenom oko vrata i bez kravate. Kosa mu je zali-zana unatrag, ali pada naprijed nekako smiješno raspušteno, pomalo ljigavo. Zubi su mu jako bijeli i smije se. Smotano oko njega poput zmije dugonogo je i dugo-ruko, plavokoso stvorenje koje se grohoće svemu što Dunphy kaže.
Nemam želuca za to. – Kasnije, Niamh – ali ti idi sada ako želiš, kažem joj.
– Mislim da hoću, kaže ona, gotovo dašćući od iščekivanja. – Vraćam se za sekundu. – Kre-ne uvijajući se kroz gomilu, iako prije toga, primijetim oduševljeno, ispod svojih popriličnih (pravih) trepavica, dobaci Robertu dug, odobravajući pogled.
Tamsin je odlutala da popriča s nekim koga poznaje, a mene Robert uzme za ruku dok ho-damo kroz okupljeno mnoštvo. Jako je zgodan i volim kad osjetim – zadnjih mjeseci, da ne kažem godina, manje-više zaboravljen osjećaj – kako nas dvoje dobro izgledamo zajedno. Iz-gledamo kao seksi par. Ispadne da znamo neke ljude na zabavi, a ja sam uskoro pri četvrtoj, pa onda petoj, čaši šampanjca i osjećam se veoma raspoložena. Vraški me to iritira, ali otkako smo stigli odlažem odlazak u zahod. To mi se uvijek događa na zabavama. Ne želim ništa propustiti i gnjavi me da moram proći kroz beskrajno dugačak hodnik u potrazi za ružnim zahodom u kojem, neizbježno, nema toaletnog papira. Tako da trpim i trpim, dok mi se iznenada ne učini da ću se popisati tu, na licu mjesta.
To upravo prijeti da se dogadi. Odlijepim se od Roberta, čiju sam ruku držala, i zaputim se prema velikom fluorescentnom znaku TOILETTE, dizajniranom, izgleda, da maksimalno poni-zi, tako da kad pijete piće, a razgovor grca možete znalački pogledati svaku jadnu dušu koja se vraća iz zahoda. Prije mnogo godina Amber se jednom jako napila pa je omraženoj suparnici, koja se malo zadržala, doviknula: – Velika nužda, jel-da?, a zatim se složila u histeričnu hrpu.
Zahodi su, neuobičajeno, čisti i dobro osvijetljeni, a ima i toaletnog papira. Popišam se, iza-đem i ugledam gipku plavušu koja se Dunphyju bila objesila o ruku, kao i o svaku njegovu ri-ječ, kako zuri u svoj odraz u zrcalu. Veoma je lijepa – ako takvo što voliš, rekla bi moja majka – a ovdje to nešto izgleda kao Pamela Anderson, samo otmjenije. Djevojka je odjevena u maju-šnu kožnatu suknjicu boje maslaca i top otvorenih leđa koji izgleda kao da je od kašmira: ona vrsta seksi, ali ležerne odjeće što ju je nemoguće staviti na sebe, osim ako ne nosite broj 38 i ne živite u fitness-centru.
Nagne se nad umivaonik, nanoseći nov bogat namaz sivosmeđog ruža na svoje pomalo upale usnice, obrubivši ih najprije olovkom – prepoznajem da se radi o olovci Špice MAC, onako usput. Ponovo iscrta usnice, dodajući dragocjen milimetar da im podeblja obujam, zatim se odmakne da bi se opet pogledala. Nasmije se. Okrene glavu, protrese kosu. A zatim – pretpos-tavljam da me nije vidjela – podigne najprije jednu prekrasno oblikovanu ruku, a zatim drugu pa pomiriše vlastita pazuha.
U tom trenutku, protiv svoje volje, počnem se smijati poput luđakinje. Djevojka upravi svoj laserski pogled na mene i počne bijesno zuriti, zatim protrese grivu od kose, okrene se na lije-pim malenim potpeticama – i odtiptiptapa niz hodnik po nepravilnim kamenim pločicama.
Vrativši se u bar, nađem Roberta kako vrišti od smijeha zbog nečega što je jedan od umjet-nika rekao pa odem sama napraviti krug, bodreći se još jednom čašom šampanjca. Odjeća je čudna stvar, razmišljam filozofski. Većina ljudi koja me inače ne bi dvaput pogledala prilazi pozdraviti me, predstavljajući se i nudeći mi piće. Jedan upravo pristupa, u preelegantnom odi-jelu i s kilogramom voska u kosi: g. Slatkorječivi, g. Zemzo, g. Prestar-sam-da-bih-se-tako-češljao, g. Vozim-veliki-auto-obrnuto-proporcionalan-veličini-mog-penisa. Znate na kakav tip mislim.
– Bog, ljepotice, rastegne. Usta su mu nekako mlohava i labava. – Ja sam Gus.
– Zdravo, kažem nevoljko, bez osmijeha.
– Sve super? – upita, šmrčući glasno i brišući nos rukom (kokain, rekla bih, prije nego dobra prehlada).
– Valjda.
Moj novi prijatelj glasno zazviždi da bi privukao pozornost konobara u prolazu. Mrzim ljude koji su nepristojni prema konobarima.
– Onda, ljepotice...
– Mogu vas zamoliti da me tako ne zovete? – kažem, smiona zbog pića. – Ne poznajem vas, a vrlo je prisno. I prilično vulgarno. Osim ako mi nećete prodati pola kilograma krumpira Mariš Pipers. U tom je slučaju u redu. Time se bavite – povrćem?
– Ooopaa, kaže Gus, što se rimuje s gnus. Nagne se naprijed. – Samo sam želio biti srdačan. Imate preeedivne oči.
– Vaše su nekako sitne, kažem, razvedrena vlastitom nepristojnošću. – Uspijevate li uopće vidjeti kroz njih? – Zgrčim lice i odglumim kako očajnički pokušavam gledati svojim novim sitnim očima, zbog čega se, ružno, počnem smijati i smijati. Uvijek imam isti problem s vlasti-tim vicevima, naročito – iako ne isključivo – kad sam pijana. Groteskno je i zbog tog se sra-mim, ali si ne mogu pomoći.
Gus ode. Još uvijek hihoćem, grohotam od smijeha, kad glas iza mene kaže: – Clara.
– O, Roberte, poviknem, tražeći u torbici papirnatu maramicu da obrišem oči prije negoli se moj raskošni tuš počne razlijevati, – došao je neki tip, koje strašilo, koja ljiga, i rekao mi da imam jako lijepe oči, a ja sam ga pitala može li on vidjeti kroz svoje jer su njegove vrlo sitne. – Sjetivši se svog bon mot ponovno me spopadne smijeh. Okrenem se. Nije Robert, naravno, ali to ste vjerojatno već pogodili.
– Zdravo, kaže Dunphy. – Vic je dobar, ali zar uvijek morate biti tako prokleto neugodni?
– Bila sam na neki način eksperimentalno neugodna, kažem. – Znate, neugodna onako kako možete biti kad se ušminkate. – Odmjerim Dunphyja od glave do pete i registriram njegovo zbunjeno lice. – Vjerojatno ne možete to razumjeti. Kako bilo, tip je doista bio očajan. Pogle-dajte, tamo je. Izgleda kao neki gmaz. Od onih koji kupuju jestive gaćice s voćnim okusom. Kivi, najvjerojatnije. O, Bože. Čini mi se da sam zaista previše popila. – Zove se Gus, dodam. Izgleda da nisam u stanju prestati govoriti. – Skraćeno za gusan, pretpostavljam.
Dunphy me iznenadi grleno se nasmijavši. – O, zaboga, taj, kaže. – Prema njemu možete biti neugodni koliko vam drago. To je brat moje, em, prijateljice – i nije baš pozvan. Zabavljate se?
– Da, hvala vam, govorim trijezno. – A vi? Kako su vaše, em, uši?
– Nestale, kaže. – Šampon od čajevca. Još malo?
– Zašto ne? – uzviknem. Konobar napuni čaše. – Za, em, onaj vaš ples, kažem, kucnuvši svojom čašom o njegovu, što me se, ako vas baš zanima, dojmilo kao nešto neobično intimno.
– Moja predstava?
– Da. Čujem da je bilo sjajno.
Dunphy slegne ramenima. – Izgleda da se svima svidjelo – kaže, uz prilično blistav osmijeh.
Stojimo u tišini nekoliko sekundi.
– Sviđa mi se vaša haljina, kaže Dunphy.
– Fiiino, glas mi zavibrira. Osjećam se ošamućeno, zapravo. Pripita, istini za volju. – Fiiino, ponovim, kao neki od prijatelja mojih polusestara koje prepoznajete po prugastim košuljama i crvenim naramenicama karakterističnim za londonski City.
– Vaau, kažem i opet se počnem cerekati. – Izgledate veoma, em... veoma, em... lijepo, osmjehne se Dunphy.
– Kompliment! – poviknem. – Od vas. Tko bi to pomislio?
– Vi ne, smješka se. – Što se tiče večere... – Pomislila sam da se radi o pogrešci, kažem, os-jetivši se iznenada potpuno trijezna. – Što, ne možete doći? Kakva šteta. – Vi ste me u biti poz-vali2. A zašto zaboga? – Mislio sam da će biti lijepo, kaže Dunphy. – Lijepo? – odjeknem glu-pavo. – Lijepo? Kako? – Ne znam, kaže, gledajući me ravno u oči. Plave, plave, plave. Oči su mu jako plave. – Ali vi ne možete doći?
Želim otići. Iznenada, ne znam zapravo zašto (ne, doista, ne znam, kategorički tvrdim da ne znam), ništa ne želim više nego otići na Dunphyjevu večeru.
– Možda bih mogla, kažem. – Samo, mislila sam da se radi o pogrešci.
– Pokušajte, kaže veoma tiho pa iznenada pomislim kako bi Dunphy bio veoma dobar na ra-diju. Zvuči kao med, ali veoma muški med, ako me razumijete: med koji su napravile muške pčelice. Da sam kućanica koja ga sluša, vjerojatno bih se rastopila. U biti, ja jesam kućanica koja ga sluša. – Pokušajte, ponovo kaže. – Hoću, kažem, trudeći se da ne trepćem previše.
– Odlično, reče upravo kada se pojavila plavuša od ranije.
– Sam! Tu si, kaže ona, poljubivši ga u obraz. – Hodi ovamo, pričaj sa mnom, dragi. – Uzme Dunphyja za ruku i odvede ga u gužvu.
Stojim i zurim u svoju čašu. Naravno, irski je naglasak seksi per se. Osoba koja govori nema ništa s tim, stvar je u akcentu. Irci si ne mogu pomoći ako zvuče seksi, osim lana Paislevja. To je činjenica. Pa sama pokušam: – Begorrah, promuklo promrmljam. – Jay-sus. – Da, veoma seksi. Radi se smo o akcentu, kužiš.
Akcent.
Sada zaista moram naći Roberta i malo vode, ne nužno tim redom.
Robert sa mnom hoda oko Hoxton Squarea, dajući mi upute da duboko dišem. – Duboko di-ši, Clara, na usta, kaže želeći mi pomoći. – Drži, popij Eviana. Kako si tako pijana?
– Nisam pijana, Roberte, odgovorim oštro. – Samo mi se malo vrti.
– Jer si pijana, kaže Robert, ali kaže to nježno i pogladi me po kosi.
– Sad bih trebala otići na tu večeru, Roberte. Što da radim?
– Kakvu večeru?
– O, Bože. Čini mi se da ti nisam rekla. Večeru kod Groucha za Dunphyja. Za Sama Dunphyja.
– Daj, popij malo vode. Želiš li otići?
– Tko je ono rekao 'Nikada ne pij vodu, ribe se ševe u njoj'? Na večeru – ne znam. Nisam htjela ići, ali sada nisam sigurna. Zavisi pored koga ću sjediti. Ako pored onog tipa Gusana, onda neću.
– Moglo bi biti zabavno, kaže Robert. – Kako odvratno, ono za vodu.
– Jelda? Hoćeš radije da ostanem s tobom? – Kako želiš, Clara. Možemo nas dvoje otići ne-kamo na večeru ili ja mogu otići kući izbaviti Flo.
– Želiš da nas dvoje odemo na večeru? Želiš li to? – Naravno, kaže Robert. Sjednemo na klupu i ja ugnijezdim glavu u njegovo rame. – Premda često večeramo zajedno, a i bit će ti za-bavno. Mislim da bi trebala otići. – Ne ljutiš se?
– Ne, nikako. U svakom slučaju, mrtav sam umoran.
– Dobro, idem. Kako izgledam? – Nos ti se malo sjaji, inače izgledaš odlično. – To je zato što mi je šminka industrijske postojanosti i nanesena profesionalnim alatima, kažem i oboje se nasmijemo.
Robert me povede u posljednji krug oko trga, držeći me za ruku. – Odvest ću te, kaže, a tako i bude. Kad smo stigli, poljubi me za laku noć. Kako treba, ako znate što želim reći.
11 Re: India Knight – Moj život na tanjiru Čet Feb 16, 2012 2:01 pm
Margita
Administrator
Godinama nisam bila u Grouchou. Ništa se nije promijenilo: još uvijek se svi vratovi izviju kada uđe netko nov; još uvijek ima previše proćelavih sredovječnih muškaraca u košuljama razdrljenim do pupka u pratnji mnogo mlađih prsatih žena, još uvijek dolaze poznati, još uvijek ima kokaina. Proguram se – prilično teturavo, ali ovo nije mjesto gdje bi to itko mogao primije-titi pored bara u prizemlju, pa stubama do privatne sale.
Netko zviždi za mnom, što mi se svidi – zašto nekim ženama smeta kad za njima zvižde? Meni to razvedri život – a onda shvatim da je iza mene grozni Gus.
Malo mi to zasmeta, naročito zato što dok ulazimo u blagovaonicu – petnaestak gostiju je već zauzelo svoja mjesta – ostavljamo dojam kao da smo par.
– Skompali ste se, znači, kaže Dunphy, kome je to očito jako komično. Pokaže mi na prazno sjedalo i ja primijetim da ima lijepe ruke. – A i uspjeli ste doći. Ovo je vaše mjesto, kaže. – Po-kraj Christiana.
Ispadne da je Christian, na moje veselje i radost, besprijekorno skockan muškarac sa šalom boje malina a šal je, otkrijem nakon pobliže inspekcije, izvezeni sari prepun perlica. Chistiano-ve su obrve divno počupane.
– Zdravo, kaže. – Vi ste pravili intervju. – Zahihoće. – Mislio sam da će mi pozliti od smije-ha kad mi je Sam pričao, doda. – Najsmješnija stvar koju sam ikada čuo. – Strašno brzo govori.
– Bilo je grozno, kažem crveneći se. – A i prenijela sam mu uši.
– Ha! – cikne Christian, još uvijek se smijući. – Draga moja, ne brinite se zbog toga. Razve-drili ste mi tjedan. I njegov – nekoliko puta su ga zbog toga pozvali na večeru.
– Lijepo, kažem. Osjećam se mrvu povrijeđena, ali ne mogu ne pomisliti kako je to što sam Dunphyju prenijela uši doista pomalo komično, a i prilično je lijepo od njega – Dunphyja – što je to doživio kao vic.
– Postanem histeričan kad god se toga sjetim, kaže Christian, paleći ovalnu tursku cigaretu bez filtera što ju je izvadio iz reljefom ukrašene tirkizne kartonske kutije. – Posebno to da ste mislili da je tetka. – Puca od smijeha. – A gdje je mužić? – upita, smirivši se
– Kod kuće.
– A imate i djecu, pretpostavljam? Obožavam zabadati nos u tuđe stvari.
– Da. Dvoje. Tko vam je to rekao?
– Vaš obožavatelj, kaže Christian pomalo sarkastično. – Seks?
– Ponekad, dodam podrugljivo.
– Moja sestra ima djecu, zamišljeno će Christian, izdahnuvši. – Uvijek joj govorim da pazi na svoje zdjelične mišiće.
– Zbilja?
– Mm. Žene su zaista sretne što imaju zdjelične mišiće. S tim mišićima bilo tko može postati odlična jebačica. Osim ako nisi rodila šestoro djece, kada je to pretpostavljam kao pikulanje na Wemblyju.
– Christian! – kažem napola zgrožena, a napola želeći vrištati od smijeha. Zbog nekog razlo-ga podsjeća me na Kate. Bila bi upravo ovakva da je tip homoseksualca koji voli Baudelairea. – Grozno je tako nešto reći. A i nije istina.
– Otkud vi to znate, gospođice?
– Pa imam dvoje djece i volim misliti da nije kao pikulanje.
– Carski? – upita Christian, sa znalačkim izrazom.
– Pa, da, slučajno, ali zaista ne mislim da...
– Vaš je prolaz SVJEŽ KAO PRVE BRAČNE NOĆI, kaže Christian izrazito glasno, pre-pavši ženu preko puta mene. – Budite ljubazni i prestanite izigravati odvratnu feministicu. Po-sebno ne u toj haljini. Nitko vam neće vjerovati. Dobro, koktel sa šampanjcem?
– Mljac. Ali svi već piju bijelo vino.
– Budale! – uzdahne, pozivajući konobara malaksalim zamahom ruke i naruči nam svakome dva koktela (da uštedimo dragocjeno vrijeme).
Ispadne, kako nevjerojatno, da je Christian Dunphyjev najbolji prijatelj – ili mi bar tako kaže – a njihovo prijateljstvo datira još iz osnovne baletne škole. Christian mi ispriča da je i sam po-kazivao velik talent – sklona sam povjerovati mu: izgleda kao muškarac koji dobije ono što želi – ali je na kraju shvatio da ples nije za njega.
– Dobro, kaže Christian. – Budi dobra djevojčica i pojedi svoje kamenice i ispričaj me na trenutak. – Okrene se prema ženi s lijeve strane, onoj blago brkatoj koju smo ranije spomenuli. – Ja sam Christian, kaže. – Ne čini vam se da kamenice uvijek izgledaju točno kao pepeljare na koje je netko kihnuo?
Učinim kako mi je rečeno i sve pojedem, čavrljajući s muškarcem s moje desne strane, koji je plesni kritičar jednih irskih novina. Govorim veoma polako, ne želeći zabunom oponašati njegov naglasak. Dok ga slušam kako mi govori sve o Dunphyjevu talentu, pogledavam našeg domaćina. Djevojka, ona plavuša, sjedi mu zdesna, smijuljeći se, uvijajući se i previše pokazu-jući dekolte. Svako toliko okrene se cijelim tijelom prema njemu i... hm, ne treba biti stručnjak za govor tijela da biste pročitali znakove.
Osjećam se pomalo deprimirana, odjednom. Mislim da me hvata mini mamurnost od ranije.
– Vratio sam se, prosikće Christian, baš kad sam se pitala da li da se vratim kući Robertu. – Jesam li vam nedostajao? Apsolutno sam dignuo ruke od stvorenja s moje lijeve strane. Nisam stvoren da bih razgovarao s ljudima koji misle da stil čini par golemih drvenih naušnica s papi-gom. – Zadnje riječi izgovori kao što bi netko rekao – lica umazana izmetom – i frkne vragolas-to kada se počnem smijati – zaista ga moram upoznati s Kate. – Dakle, opet sam samo vaš. Nije li vam drago?
– Jako. – Zatim, nakon stanke: – Mislite li da vaš prijatelj Sam uživa u večeri? Izgleda sre-tan.
Pogledamo Dunphyja, koji se smije nečemu što je plavuša rekla.
– Izvan sebe je, kaže Christian. – Tko ne bi bio? Jeste li vidjeli novine?
– Noćna izdanja? Nisam.
– Jednoglasni su. Obožavaju ga, kaže Christian. – A i trebaju.
– Odlično, kažem, misleći to.
– A tu je i njegova prijateljica koja mu pravi društvo, doda Christian.
– To je najvažnije, kažem, osjećajući se potišteno i slažući školjke kamenica u malen toranj. – Da je on sretan. Nije me posebno briga, očito, budući da ga jedva poznajem. Govorim više općenito, zaista. O ljudima. O višem dobru. Čovjek im želi da budu sretni. Čovječanstvo. To je najvažnije.
– Oči su vam jako zelene, kaže Christian.
– Pokušavate biti metaforični kojim slučajem? – upitam, zabavljena.
– Možda. Znate li tko je njegova prijateljica?
– O, zaboga, kažem. – Što se to mene tiče?
– Zaista, što? – kaže Christian. – Svejedno ću vam reći. To je Caitlin O'Riordan, sada pozna-ta kao Faberge. – Još jedan podsmijeh. – A njezin brat, shvatio sam da ste ga upoznali, zove se Fergus, po novome Gus.
Tupo zurim u Christiana.
– Draga moja, kaže. – Tako je smiješno. Zar ne kužite vic. Dragi O'Riordanovi djeca su sus-jede Samvjeve mame iz Irske. Sam ih poznaje cijeli život. A Fergus, koji ima smisla za šalu, shvatio je kako je vrijeme da on i njegova sestra uspiju u Londonu. Vidi se da gleda filmove i čita knjige.
– Još uvijek ne kužim, kažem.
– Gus je, kako ga moramo zvati, odlučio, budući da je seksi biti Irac, da bi baš bilo zgodno malo doći ovamo i tu, pa, postići nešto. – Christian se ceri. – Zaraditi lovu. Zabaviti se. Pojaviti se u Tatleru. Sve je dobro smislio. Premda mi se čini da je Faberge ipak malo pretjerano, kaže zamišljeno. – Ja sam im savjetovao Emerald, kao kod Cunarda i Islea.
– Razumijem, kažem. – Blago njima. Kladim se da će uspjeti. Ona u svakom slučaju dobro izgleda, iako za njega nisam baš sigurna...
– O, tjedan dana nakon što je stigla odmah su je angažirali u Models One, kaže Christian. – Moja ideja.
– Super, velim.
– A Sam je pravi anđeo prema njima, kaže Christian. – Strpljiv kao anđeo, s obzirom da ga izluđuju. Pazi na njih i brine se da ne umru od gladi. Našao im je stan. Večeras ih je pozvao... Premekanog je srca za nekog tako zgodnog. Naravno da, doda i povuče dim, – misli da su naj-veći prevaranti.
– Vrlo su lijep par, kažem.
– Draga! Gus je strava! – veli Christian.
– Ne, mislila sam, ovaj, Faberge i Dunphy.
– Draga moja djevojko, kaže Christian. – Nisu oni nikakav par. Otkud vam to pada na pa-met?
Ne mogu smisliti što da kažem. Ne mogu uopće misliti.
– Naravno da joj se on luđački sviđa. Kome ne bi? – doda Christian, dobacivši mi vragolast pogled i namignuvši mi. – Ali Clara, ona ima petnaest godina! Mogla bi mu biti nećakinja. Ne, njezina ga je mama zamolila da je čuva, to je sve.
– Christian, kažem. – Želite još malo šampanjca?
– Da, odgovori Christian. – Mislim da ćemo biti prijatelji.
Kasnije, dok u baru ispijamo čašicu za laku noć prije – Christianova ideja – odlaska na ples, kaže: – Pričaj mi o svom mužu. Je 1' on onaj ludo zgodni komad koji te je izveo van sa zabave kad si se urokala od cuge?
– Da, kažem, blistajući zbog komplimenta. – Zove se Robert.
– I?
Uvijek padnem u iskušenje da lažem kada me ljudi – nepoznati – pitaju za Roberta. Pa ne baš da potpuno lažem, više uljepšavam. On radi to i to, izgleda ovako i mi smo ludi od sreće. Nikada nisam prozrela tu englesku metodu kada je u pitanju opisivanje nečijeg partnera ili dje-ce: izgleda da je apsolutno omalovažavanje de rigueur. – Jadan moj sin, tako običan, potpuno bez prijatelja i tako spastično nespretan, zaboga, tako bi netko opisao nekog ludo popularnog Adonisa koji je slučajno i kapetan momčadi. – Moje dijete izgleda baš kao Winston Churchill – golema glava, jadničak. Hrče kao svinja i nikada ne spava. Strašno je malen za svoju dob, autis-tičan, pretpostavljam, bio bi pravi način govoriti o savršenu, anđeoskom, ljubljenom novoro-đenčetu. A primijetila sam i da sretno udane žene rado svijetu govore o – jadnom starom Geor-geu, tako debelom, s užasnom kostoboljom, strašnoj dosadi od čovjeka, o seksualnom životu da se i ne govori – s ponosnim odsjajem u oku. Kao što sam rekla, nikada mi nije bilo jasno.
Poznajem Christiana tek nekoliko sati, ali osjećam da bi te oštroumne tamne oči prozrele svako uljepšavanje, koje, na koncu, i nije potrebno. – Uređuje časopis, kažem. – Imamo dvoje djece. Živimo u istočnom Londonu. Ja pišem, honorarno. To je to, u biti.
– A ne, neće ići, kaže Christian. – Nemoj me zafrkavati. Da čujem. Zahtijevam potpuno izvješće. – Imaš li dečka?
– Na desetke, kaže Christian odmahnuvši rukom, ne želeći o tome razgovarati. – Nastavi. – Ponekad se dosađujem, izlanem. – Svi se ponekad dosađujemo, draga moja. Meni je na primjer ponekad tako dosadno da jedva mogu disati. Popij još jedno piće. Martini?
– Molim, potvrdno kimnem. – Jako suh. Nije to ta vrsta dosade, u biti, kažem osjećajući krivnju, pitajući se zašto, zaboga, pričam ovo nekom strancu. – Nezadovoljstvo?
– Na neki način, pretpostavljam. Ponekad jednostavno osjetim da... pa, da bismo trebali uz-buđivati jedno drugo.
– Strast! Misliš fizički?
– Djelomično. Ali i općenito. Znaš – kad ti se želudac stisne dok ležiš na kauču sanjareći ka-ko se ljubite i toliko iščekuješ izlazak da si spreman šest sati ranije...
– To je zatelebanost, draga moja, ne brak.
– Znam, uzdahnem, neobjašnjivo potpuno deprimirana. – Ali je to ono što ja želim. Ja želim stalno biti zatelebana.
– Događa se, naravno, kaže Christian zamišljeno, tapšući me po ruci. – Iako rijetko.
– Ne vjerujem da toga ima u stvarnom životu, kažem. – Nešto uvijek pođe naopako. Uvijek završava... druženjem. Udobnost. Lakoća. Ja... ja, ponekad se osjećam kao da živim s bratom.
– Fuj, incest! – povikne Christian. – Ili se radi o tome da se ne igrate skrivanja kobase?
– Ne, ne. Ovaj, skrivamo mi kobasu. Ali većinu vremena, kad se ne igramo, to je – takoreći bratski.
– Draga moja, većina bi ljudi ubila za bratski odnos. Svađate se?
– Gotovo nikada.
– Varaš ga? – upita Christian, proučavajući nokte. Rekao je to u trenutku kad je zamrla kon-verzacija za stolom i nastala grobna tišina pa su svi mogli čuti.
– Ne, kažem osornije nego što sam željela. – Ne varam ga. Dakle, kad ćemo plesati?
– Mogli bismo sada, kaže Sam Dunphy, pojavivši se niotkuda.
Moja glava. Moja glava. Mozak mi se otkvačio i udara poput gomile kugličnih ležajeva. Na-krivi se svaki put kad pomaknem glavu. O, moja glava. I moja usta. Usta su mi obložena krz-nom i ptičjim izmetom. Grlo mi se steglo, ne mogu gutati i zlo mi je kad pokušam. Zašto sam toliko pušila? Prsti me bole od prokletih cipela koje nisu cipele za ples, dobar su broj premalene i vrtoglavih potpetica.
Jutro, 7.30.
Kući sam stigla oko tri. Robert još uvijek spava. Nije želio otplesati cha-cha-cha kad sam uš-la,-rekao mi je da budem tiho i da odem spavati. Rekao je – ššššš! – kad sam zapjevala La Cu-carachu. Prestao me je voljeti, čini mi se.
Dječaci će se svakog časa probuditi. Otkud mi blato na nozi? Možda sam pala. O, Bože. O, Bože. Zlo mi je. Što da radim? Večeras idemo u Pariz. Let je u 6 sati. Stići ćemo tamo u vrije-me večere. I aperitiva. Koji ću ispovraćati, jer neću više nikada piti alkohol.
Promeškoljim se ispod popluna. Nije sve tako loše. Barem sam u Christianu našla novog najboljeg prijatelja. A čini mi se i da užasni Dunphy nije više tako užasan. Čini mi se da mu se sada malo više sviđam. I ja sam njemu oprostila. Da, jesam. Plesao je sa mnom i s Christianom. Dobro pleše. Što se moglo i očekivati.
Ostalo je prilično mutno. Što se tada dogodilo? Taksi, očito. Ne sjećam se da sam ikoga poz-dravila. Jesam li? Glava me boli od razmišljanja. Zlo mi je, zlo, zlo od toga koliko se osjećam kriva. Dunphy je plesao sa mnom.
– Mama je bolesna, graknem na dječake koji ulaze u skokovima poput para bijesnih, vrište-ćih Tiggersa.
– Ja sam jedan dan bio bolestan, kaže Jack. – Plakao sam. Povratio sam Bobu Builderu na kapu.
– Nisam tako bolesna, milo. Samo se ne osjećam dobro. Možeš prestati skakati na trenutak? Treseš krevet.
– Mama, zašto si bolesna? – upita Charlie. – Jer sam popila previše vina, Charlie. – Vino! Bljak! To se pravi od ljudskih stopala, učili smo u školi.
Uzdahnem i pokušam, neuspješno, sjesti. – Vino se ne pravi od ljudskih stopala, Charlie. Pravi se od grožđa.
– Ne, od ljudskih stopala, kaže Charlie, ozbiljna i pomalo ogađena izraza pri pomisli na to – razumljivo. – Gaze po nečem drvenom okruglom, bačvom, mislim da se zove, dok ne izađe crveni sok od stopala.
– Milo, bit će mi zlo kao Jacku ako nastaviš. Ljudi gaze po grožđu. Sok od grožđa izlazi van. Kako bilo, vino se tako više ne pravi.
– Ooo, ja bih mogao nekog zgaziti, kaže Robert otvorivši jedno oko. – 'Jutro, dečki. Kako se osjećaš, voljena moja?
– Jadno, odvratim. – Veoma jadno, u biti. Jadno i bolesno i ne želim razmišljati o odvratnim ljudskim stopalima.
– Dobra zabava?
– Pjevala sam pjesme Barryja Manilowa i plesala, kažem jadno.
Robert se grohotom nasmije. – Krasno, veli. – To mora da je bilo dobro. Tvojim milozvuč-nim glasom...
– Nismo svi mogli biti dječaci u crkvenom zboru, Roberte, kažem mrzovoljno. – Znam da imam užasan glas. Nisam ja kriva.
– Jesu im uši otpale?
– Ne, nisu. Uši su im poskakivale od radosti.
– Izgledaš divlje, nastavlja Robert. – Oči su ti crvene kao u zeca.
– Spavala sam s lećama, reknem, odgurnuvši sa svog trbuha Jacka koji oponaša zeca.
– Mrzim mjehuriće, kaže Jack bez povoda.
– Mama voli vino s mjehurićima, kaže Robert netaktično.
– Mama pije samo čaj, uzvraćam. – A tata će vam danas pripremiti doručak.
– Kako? – kaže Robert, koji mi zaista počinje ići na živce.
– Tako da staviš malo pahuljica u zdjelice, dodaš mlijeko i napraviš tost, ako si u stanju, ve-lim. – I čaša soka ne bi bila suvišna.
– Ali ja im nikada ne pripremam doručak, kaže Robert. – Vikend je. Umoran sam.
– Odlazite, svi skupa. Koje si ti patetično stvorenje, kažem Robertu. – Svaki muškarac jed-nom svojoj djeci pripremi doručak. Mamurna sam. Što se ne događa često. Molim te pomozi.
– Teško da sam ja kriv jer si se ti napila, kaže Robert. Zašto je tako neotesan? – Nisam ja bio tamo i prisilio te.
– Roberte. Molim te. Pripremi im doručak. – Za ime Božje, razljuti se Robert, ustavši iz kre-veta i idući preko sobe po kućni ogrtač. – Žena. mi je cugerica. Nije baš ženstveno, znaš, Clara, s nepoznatima se tako opijati po cijelom Londonu. Nimalo privlačno. – Roberte, odlazi, kažem. I on ode, na koncu.
I onda, naravno, nazove Kate.
– Kako to zvučiš? – pita me. – Imaš gripu? Stalno ti govorim da uzmeš echinaceu. Jača imu-nološki sustav. Tvoj je veoma slab, od prejedanja i nedostatka tjelovježbe. Ja već dvije godine nisam bila prehlađena.
– Muči me mamurluk, Kate.
– Mamurluk? – (Marama) – Kako odvratno. Zašto si zaboga mamurna?
– Jer sam se napila.
– Clara! Moraš uzeti život u svoje ruke. Previše jedeš, opijaš se... loše ćeš završiti. Imaš nuxvom?
– Što?
– Ne kaže se 'što' nego 'molim'. Nux vomica. Homeopatski lijek za dipsomane. Pomaže. Zaš-to si se napila?
– Bila sam na zabavi.
– Ja stalno idem na zabave, ali se ne opijam, kaže Kate. – Pijane žene, draga moja, – nema ničeg neprivlačnijeg, poput uličarki su što smrde na mokraću. Jadan Robert. Gdje je on bio?
– Ne smrdim na mokraću, Kate. Robert je bio tamo neko vrijeme. Ali onda sam otišla plesa-ti.
– S kime, zaboga?
– S mojim novim prijateljem Christianom, koji bi ti se svidio, usput. Upoznat ću te s njim idući tjedan.
– Za Boga miloga, Clara. Što ti pada na pamet da usred noći odeš plesati s nepoznatim muš-karcem? Mogao te ubiti. – Protrne naglas. – Ili nešto gore.
– Što ima gore od ubojstva?
– Silovanje, Clara, kaže Kate strogo. – Zbilja mislim da ne bi trebala lutati ulicama grada i izlagati se silovateljima. Imaš velik problem. Nađimo se na ručku.
– Ne mogu, Kate. Idemo u Pariz i moram se spakirati.
– Poslat ću nekoga da ti donese nux vom, kaže. – Nazvat ću te kasnije da vidim kako si. Bo-že, kako si sebična, doda, iznenada razbješnjena koliko i užasnuta. – Nazvala sam te da ti ka-žem da smo Max i ja dogovorili datum.
– Odlično, drago mi je. Simpatičan je.
– Simpatičan? Simpatičan? To je sve što možeš reći?
– Daj, Kate, molim te, nemoj sada.
– Lear je bio u pravu, kaže Kate.
– Koji Lear?
– KRALJ Lear, povikne Kate. – Kriste, čuj se samo. Potrošila sam bogatstvo na tvoje obra-zovanje, a tebi ni osnove nisu poznate.
– Nije, nego si rekla Lear kao da se radi o nekom bliskom prijatelju. Možda imaš prijatelja koji se zove Leah, ne znam.
– Lear jest blizak prijatelj, kaže Kate bijesno. – Lear i ja smo srodne duše.
– 'Kako bolnije od ugriza zmije...' – kažem, nadljudskim snagama pokušavajući kontrolirati se.
– '... imati je nezahvalno dijete!' – da, Clara. Bolnije. Zbogom.
Uspijem konačno isteturati iz kreveta – cijela soba kao da se naginje na jednu stranu – i uba-citi se u kupku koja će me umiriti i očistiti, ali koju ubrzo moram napustiti jer Charlie i Jack zvuče kao da u prizemlju kolju jedan drugog – njihovo vrištanje dopire sve do drugog kata. Umotam se u ručnik i strčim dolje, a u kuhinji na podu nađem Jacka kako leži, vrišteći i krva-reći iz usta.
– O, Bože moj, poviknem. – Charlie, što se dogodilo?
– Samo smo se tukli, kaže Charlie tihim glasom. Problijedio je poput malenog duha. – I ja sam ga slučajno gurnuo i on je pao i onda je krv išla.
– Boli, jeca Jack, a krv mi prska lice. Prstom mu otvorim usta i opipam unutra. Nema slom-ljenih zuba. Jezik mu je u redu. Vjerojatno se jako ugrizao za usnicu.
Njišem Jacka u naručju i ljubim ga. – Sve će biti u redu, srce, kažem više puta. Nakon neko-liko minuta Jack se počinje smirivati. – Charlie je govno i mrzim ga, jauče.
– Ja mrzim tebe, kaže Charlie. – Zbilja? – upita Jack potpuno normalnim glasom, bez suza. Očito je živnuo fasciniran spoznajom o Charliejevoj mržnji. Nakrivio glavu na stranu i privre-meno zaboravio svoju boljku.
– Malo, kaže Charlie. – Ponekad. – Ja tebe volim ponekad, kaže Jack, složivši tužno lice i vrteći kosu kao što je to činio kad je bio manji. – Ali ne kad padnem zbog tebe. Jako me boli.
– Mamice? – kaže Charlie tihim glasom. – Jack je nekad jako dobar, jelda? – Ode do svog brata i ozbiljno ga pogladi po kosi, šapnuvši: – Oprosti.
– Obojica ste jako dobri ponekad, kažem s knedlom u grlu. – I ja vas volim. A gdje je tata?
– Gore je, sluša glazbu. – Charlie slegne ramenima. – Ajmo, Jack. Ti budi Friar Tuck, ako hoćeš.
– Kao da sam samohrana majka, govorim Amber preko telefona pola sata kasnije i nakon dva Neofena. – Ne, zaista. Kao da sam apsolutno sama, jer upravo je tako. Pripremio im je do-ručak triput u životu. Nikad, nikad, nijednom nije ustao usred noći, čak ni kad se Jack rodio. Ja sam ustajala svakih sat vremena i gotovo sam poludjela od umora. Kad mu dosade, on se jedno-stavno izgubi i ode slušati Biserare na svoje jebene slušalice. Mislim, mogli su doista završiti u bolnici. On to nikada ne bi čuo. Samo sam se pokušavala u miru okupati, kvragu.
– Ali ti bi, Clara, kaže Amber. – Ti bi ih čula. – Upravo tako. Samo ja ih čujem. Kao da sam sama, ponovim. – Mislim, on ih voli, očito, ali zaista – još nisam srela nekoga tko bi mi manje želio pomoći oko njih.
– Čudno, kaže Amber. – A doima se kao tako suvremen muškarac.
– Pa jest, pretpostavljam, na neki način. U dodiru je sa svojom ženskom stranom u nekim stvarima, npr. kod odjeće. Ali ništa drugo, ne bi taj kojiput gurnuo jebenu kokicu u pećnicu. A sinoć je bio tako drag kad sam se napila – šetao se sa mnom i davao mi da pijem Evian. Ali, znaš, svaki bi prijatelj to učinio, ne bi? Ti bi.
– Naravno da bih, kaže Amber. – I jesam.
– Kao i ja, uzdahnem. – Kao da živim s prijateljem, Amber. Da li zaista to želimo?
– Pa s prijateljem s kojim se seksaš, kaže Amber.
– Nemojmo uopće počinjati o tome, Amber. Ne sada. A čak i da ima seksa, ne znači nužno da je sve u redu, kažem. – To ne popravlja stvar. Seksaš se isto kao da pereš zube. Dobro je, lijepo, ali ne baš...
– Što? – veli Amber. – Izbaci to.
– Pa, kažem. – Vjerojatno ne razmišljam kako treba jer sam se, čini mi se, otrovala alkoho-lom. Ali ja tako ne zamišljam brak. Ja tako ne zamišljam timski rad. Ja ne zamišljam da se tako dijeli život.
– Zaboga, kaže Amber tihim glasom.
– Tako zamišljam da se savršeno dijeli stan, kažem. – Da smo cimeri, živjeli bismo kao bub-reg u loju. Ali on je moj muž.
– Da, kaže Amber. – I otac tvoje djece. A ti znaš, Clara, bolje nego itko drugi što se događa kad se roditelji rastave.
– O, nisam govorila o rastavi... – ostanem bez daha, zgranuta.
– Da, jesi.
– Nisam.
– Jesi, uporno će Amber. – Znaš da jesi.
Stanka. Podugačka.
– Da, pretpostavljam da jesam, kažem.
Osjećam se kao da sam izvukla prst iz rupice na brani. Sve sada navire kroz nju. Mogla bih se utopiti. Svi bi se mogli utopiti.
– Odlazimo za nekoliko minuta, kažem. – Javit ću ti se od tamo.
– Lijepo se provedi, kaže Amber. – On te voli, znaš.
– Znam. Spustim slušalicu i odvučem naš golem kofer – puno veći nego što je potrebno za vikend: Robert voli biti spreman za svaku odjevnu eventualnost – dolje u predvorje.
– Spremna? – kaže Robert. – Idemo.
Hotel je jedan od onih nad kojim ćete sliniti dok kod frizerke slučajno listate CondeNast Traveller. dovoljno staromodan da u njemu sretnete starije gospođe kako ispijaju čaj u mramor-nom predvorju s fontanom i kristalnim lusterima, ali i dovoljno prijateljski da se ne osjećate kao da vas je mačka dovukla sa smetlišta. Ima jedan hotel u Londonu kamo ponekad odlazim pravi-ti intervjue, hram minimalizma, u kojem se osjećam kao da sam otpadak, kao da prljam, samo zato što stojim pored recepcije. Ovaj hotel nije takav. Sjajan je, raskošan: francuski Claridge's. Očaravajući je pa se Robert i ja široko smješkamo jedan drugom na putu do naše sobe.
Livrirani hotelski pomoćnik okrene ključ u bravi i rukom nam da znak da uđemo. – Kriste! – kažem bez daha. – Ovo je kao palača.
– Apartman za mladence, madame, kaže pomoćnik. – Ovo je vaš salon – pokaže na dva prostrana prenapuhana brokatna kauča, elegantan pisaći stolić krhkih nožica, ormarić s pićem, golemi najsuvremeniji televizor sa širokim ekranom, tepih Aubusson i tako dalje. – A ovdje je, kaže, pokazujući nam dalje, – spavaća soba. Glazba je ovdje, doda. – Tu je šampanjac, ohlađen. Kupaonica je – opet nam domahne – ovdje. – Golema kupaonica, uređena u stilu tridesetih, sva je u mramoru i ima žutu rasvjetu, ručnike veličine plahti i kozmetiku Floris. Kada je jako dubo-ka. – Jacuzzi – kaže, – ako pritisnete ovaj gumb.
– Hvala, veli Robert, utisnuvši mu novčanicu u ruku. – Merci.
– Zovite me ako vam bilo što zatreba, kaže pomoćnik na svom pedantnom engleskom. – Ho-ćete li danas večerati u restoranu?
– Da, kaže Robert. – Clara? Da, pretpostavljam. U devet, molim vas.
– U redu, kaže pomoćnik. – Želim vam ugodan boravak. I čestitam!
– Misli da smo se vjenčali! – kažem i sjednem na krevet.
– Jesmo, kaže Robert.
– Mislim, upravo vjenčali. Misli da smo na medenom mjesecu.
– To je dobro, kaže Robert. – Dobit ćemo bolju uslugu.
– Idem se raspakirati i okupati, reknem – Sva smrdim na avion. Koliko imamo do večere?
– Oko sat vremena. Ja ću poslije tebe.
Ode u dnevnu sobu i pritisne tipke. – Glazba? – povik-ne. – Ima masa CD-a. Što ti se sluša?
– Ti izaberi, Roberte. Nešto lijepo dok se kupam. Ali ne preglasno – moram nazvati kući.
– Zašto?
– Da vidim kako su dečki, kažem, prigušivši uzdah ogorčenja. – A i tvoja majka. – Roberto-va majka čuva dječake – veselje koje su iščekivali cijeli tjedan.
– Zar ne možeš sutra nazvati?
– Ne. Želim ih nazvati sada.
– U redu, kaže Robert tihim napetim glasom. – Ali otišli smo da bismo bili sami, Clara. Mis-lio sam da je ovo radi nas. – Dvije zadnje riječi izgovori američkim naglaskom kako bi naglasio činjenicu da kuži vic. U biti je ljut.
– I je radi nas, kažem službeno. – Ali i djeca su naša.
– Zovi onda, veli Robert. – Reci mi kad završiš. – Zar ne želiš razgovarati s njima? – Ne baš, kaže. – Ostavili smo ih tek prije pet sati. – Nije u tome stvar, reknem. – O, nema veze.
Razodjenem se, zaključam vrata i uživam u božanstvenoj dugotrajnoj kupki, koja s mene spere sve tragove mamurnosti. Operem kosu i zamotam je u ručnik. Stojim ispred zrcala, ispitu-jući lice, kada se okrene kvaka na vratima.
– Zaključano je, poviknem.
– Pa otvori, kaže Robert.
– U kadi sam, slažem.
– Izađi onda. Donio sam ti čašu šampanjca.
Umotam se u ručnik, bešumno doklizim do vrata i otvorim ih.
– Možeš se vratiti, kaže Robert.
– Ne, u redu je.
– Već sam te vidio golu, znaš, Robert se smješka.
– Da, znam. Ali upravo sam se kupala.
– Izvoli šampanjca.
– Malo poslije, Roberte. Ne želim još jedan mamurluk.
Robert sjedne na zahod i zamišljeno pijucka svoj šampanjac. – Pričaj mi još kako je bilo si-noć, kaže.
– Oh, nemam ti što puno pričati, kažem, osjećajući se iscrpljena, dok nanosim vlažnu kremu. – Jako mi se svidio onaj tip Christian. Sjećaš se, vrlo feminiziran, s ružičastim šalom?
– O, da, kaže Robert, – bio se dobro skockao. – Prilično. Sjedila sam pokraj njega i stalno me je nasmijavao. Ispijali smo koktele i onda smo pjevali, a zatim smo otišli plesati. – Kamo?
– U neko mjesto, Mirni, u željezničkom prolazu ispod nekog mosta. Plesali smo mambo.
– Nisam znao da znaš.
– Naučila sam. – Nacerim se pomislivši kako sam, zaboga, morala izgledati. – Bilo je jako zabavno.
– Očito, kaže Robert mlohavo. – Gdje je bio Sam Dunphy?
– Tamo.
– Sviđaš mu se, kaže Robert, došuljavši se iza mene. – Vidio sam kako te je gledao. I on se tebi sviđa.
– Nije istina! – povičem. – Jedva da me podnosi. Pa dobro – moguće je da mu se malo svi-đam. Ali to je sve. Kao prijatelj. Ni on se meni ne sviđa.
– Da, kaže Robert, promatrajući me u zrcalu. – Sviđa ti se.
– Nije istina, ponovim. – Jednostavno je večer bila ugodna. Nitko me nije ispitivao o osnov-noj školi i cijenama nekretnina, odnosno sviđa li mi se više Tesco's ili Sainsbury's. To je sve.
– Hmm, kaže Robert, smiješeći se, neuvjeren. – Prestani, više se braniš.
– Daj, začepi, kažem uznemirena. – Pusti me da se spremim u miru.
– Čin-čin, kaže Robert podižući čašu. Za muškarca koji je upravo optužio svoju ženu da joj se netko sviđa izgleda iznenađujuće veselo.
Prije večere popijemo piće u baru. Robert mi naruči Bloody Mary. Izgleda posve opušteno, taj Robert, u bilo kojem ambijentu. East London prošle noći, sada hotel s pet zvjezdica. Nikada ne iskače ili izgleda nezgrapno, sumnjivo ili odbojno. Nikada ne izgleda kao da ne pripada ovamo. Uvijek zna što treba učiniti, kako se ponašati.
Kao djeca provodili smo praznike u nekima od boljih hotela Europe i Sjeverne Amerike, ta-ko da se ni ja ne osjećam kao zadnji seljak. Ali, za razliku od Roberta, ne izgledam kao da ovamo pripadam. Izgledam kao netko tko se samo pretvara, tko se dotjerao tek tako, za zabavu. Izgledam kao netko kome je društvo u kojem se nalazi priuštilo sav taj luksuz. Izgledam, u biti, kao ono što jesam: kao osoba koja će se vratiti kući i presvući u udobnu mucastu trenirku. On ne.
Ulazimo u salu za večeru, lijepu i bogato ukrašenu – pozlata, kolonade, opipljiva raskoš – kao malo koja koju sam dosada vidjela. Na stol nam stiže boca šampanjca, poslužena uz naj-ljepše želje direktora hotela, za seksi mladence.
– Lijepo je opet biti ovdje. Znam da zvuči otrcano, ali zaista volim Pariz. Jelda, Roberte? Ima nešto tako očaravajuće u njemu.
– Sjećaš se našeg medenog mjeseca? – pita Robert, nazdravljajući mi drugi put te večeri. – Živjeli. Za Pariz.
– Bili smo tako mladi, kažem odsutno. – Mislim, relativno govoreći – ljudi se danas kasnije žene. Imali smo...
– Dvadeset četiri, pet, kaže Robert. – Ne baš prva mladost.
– O, ne znam. Nisam imala sijede. Znaš, bila sam jako impresionirana. Sjećaš se, motali smo se po onom mondenom hotelu među ljudima s Vuiton koferima i natapiranim frizurama, a ja u štiklama i malim Ivera haljinama...
– I s jarko crvenim ružem, Robert se nasmije tužnim smiješkom.
– Da, i s naušnicama veličine Eifellova tornja. Izgledala sam kao da pripadam profesional-kama iz ulice St. Denis.
– Izgledala si sjajno, kaže Robert natmureno. "'Zabavljali smo se.
– Bože, zbilja. – Utonem u tišinu nakratko. – Čudno da poslije nismo više dolazili, sve dosa-da.
– Hmm, kaže Robert – Nisam nam opet htio rezervirati u George V.
– A, ne, nikako, složim se, kimnuvši veoma brzo, jer – hej – osjećam se mrvu kao da ću se rasplakati. Neka on misli što želi, ali bili smo mladi. Mladi, ludi i puni nade.
– Kako tvoj mamurluk? – upita Robert. – Želiš malo vina?
– Apsolutno, kimnem. – Crno. Osobito, dodam smješkajući se i pokušavajući razvedriti at-mosferu, – ako ćeš inzistirati na svojim bračnim pravima.
– Draže ti je kad si pijana? – upita Robert. Ne izgleda veselo. Igra se mrvicama kruha, mete ih rukom na jednu pa na drugu stranu, zatim ih skuplja u hrpice, pomno ispitujući vinsku kartu.
– Naravno da ne, nasmijem se. – Šalila sam se. Pa, malo. Čudno je, znaš, kad neko vrijeme nismo to radili...
– Nije prošlo baš puno vremena, kaže Robert, još uvijek zaokupljen s carte des vins. – Neko-liko tjedana. – Tri mjeseca, točnije. – Robert ne kaže ništa. – Nisam bila u kadi, kažem. – Kada?
– Prije. Nisam bila u kadi. Nisam željela da uđeš u kupaonicu. Pa sam ti rekla da sam u kadi. Što nije bilo istina.
– Zašto nisi željela da uđem? – Jer mi je tijelo prekriveno gnojnim čirevima, pokušam se na-šaliti, ne baš oduševljena smjerom u kojem, protiv svoje volje, vodim razgovor.
– Zašto nisi željela da uđem? – ponovi Robert. – Nisam željela da pomisliš kako sam debela, ili ružna, ili... preobična, kažem plaho, praveći od ugla svog ubrusa sitne pravokutnike. – Ne mislim tako.
Jednim gutljajem ispijem ostatak svog šampanjca.
– Iznenadio si se sinoć, jelda? – kažem. – Zato što sam dobro izgledala. Zato što sam izgle-dala – seksi. – Neugodno mi je što sam to rekla i izvlačim se. – Jako seksi. Seksi bejbi. Ha, ha, Roberte. Što sam izgledala poželjno.
Robert se ne nasmije i ne pomogne mi. Napravi stanku, a zatim kaže: – Da.
– Namučila sam se, znaš. Trebalo mi je nekoliko sati. I ja bih voljela da uvijek mogu tako izgledati, ali ne mogu. Vrijeme...
– Znam. Nemaš vremena, kaže tonom kao da mu je izrazito dosadno.
Ovo nije u redu. Ne gleda me. Znam što bi trebao reći. Možda da ja to kažem umjesto njega. Mogao bi reći: – Ali meni to nije važno, draga. Meni si ti uvijek lijepa. Volim tvoje lice, razu-miješ, i volim tebe. Volim tebe u tvom licu. – Mogao bi citirati Yeatsa i reći mi da će voljeti i mene, i moje lice, i moje tijelo kad ostarim i kad posijedim, i kad budem puna sna. Mogao bi reći – ja bih to rekla da sam na njegovu mjestu – kad vidiš osobu koju voliš, kako plače i znoji se i drhti, i izgleda veoma obično dok je odvoze u operacijsku salu gdje će roditi tvoje dijete, tvoje divno dijete, koje ste iz ljubavi napravili – da nakon toga ništa više nije važno. Nikakva običnost. Nikakav nedostatak šminke. To što ne izgledam uvijek seksi. Učinio me je majkom i ja ću mu uvijek biti zahvalna. Mogao bi me sada ubiti, a ja bih mu još uvijek bila zahvalna zbog toga. Ali mi je nešto i oduzeo: svoju žudnju i moje staro ja. Moje staro ja umrlo je kada se po-javila Charliejeva mokra, mekana glavica. Nije me briga, nikada me i nije bilo. No Robert bi to želio natrag. A sada je prekasno. I to ne bi trebalo biti važno, ali jest.
– Roberte? – upitam ga i odmah se osjetim toliko ponižena da poniženija ne mogu biti. – Roberte, zašto ne želiš spavati sa mnom?
– Clara. Zaboga. – Robert stiša glas i šapne kroz zube: – Prošlo je nekoliko tjedana, to je sve.
– Tri mjeseca. Nikada ranije nije bilo tri mjeseca. Jedno tromjesečje. Četvrtina godine. – Događalo se ponekad. – Ne, nije.
Robert skrene razgovor. – Ne primjećujem baš da ti prštiš od oduševljenja, kaže. – Bojim se odbijanja.
Robert se grohotom nasmije. – Ooooo, kaže izvještačenim američkim naglaskom kao u gru-pama za samopomoć. – Siroto moje. Jesi u posljednje vrijeme uspostavila kontakt s djetetom u sebi, Clara? Zbilja! – Opet se nasmije. – Boji se odbijanja! Ti grizeš, Clara. Ti se ne bojiš. Od-bijanja ili bilo čega drugoga. – Pogleda me i široko se nasmije, kao da sam provalila zaista oso-bito sjajan vic.
– Nisam se šalila, kažem. – Ja se doista bojim odbijanja. Svi se bojimo. Draže mi je da ne spavaš sa mnom nego da ja to pokušam pa me odbiješ.
– Ti nisi svi, kaže, praveći se da ne shvaća što sam željela reći. – Ti si – lecne se zbog te rije-či, ali čini se da nije u stanju smisliti drugu – neuništiva.
– Za ime Božje, Roberte. – Bijes raste u meni. – Nitko se ne probudi ujutro i zato što to hoće pomisli: hej, nebo, hej, stabla, danas ću biti jebeno neuništiva. Danas ću se pretvarati da sam sama samcata na svijetu, jer je to ona vrsta genijalnog, ludog izazova u kojem uživam i potpuno je kretenski od tebe – nakon osam godina! OSAM GODINA! – misliti da jesam. Kakvim me ti to stvorenjem smatraš?
– Jakim, pokuša Robert. – Jaka sam postala, kažem. – Ne neslomljiva. – U tišini žvačemo predjelo – nešto jednostavno i oku ugodno i slasno za njega: salata od krumpira i tartufa; neure-dno i posvuda razbacano za mene: linguini s komadićima jastoga, koji se slažu s mojim užare-nim licem i mrljaju mi obraze.
– To je ono što volim kod tebe, kaže Robert tiho. – Što?
– To da si jaka. Da ne cmizdriš. Da tjeraš dalje.
– To voliš kod mene?
– Da.
– To voliš?
– Clara, molim te.
– Pa voliš krivu stvar. Ne želim da me voliš zbog toga. Voliš me jer ne plačem, zapravo, na-smijem se, a krupna mi suza sklizne niz obraz. – Velika pogreška, Roberte. Bolje da me presta-neš voljeti.
– Nikada te neću prestati voljeti, bez obzira... Nemoj plakati, Clara. – Nagne se i obriše mi suzu – zašto se ne odvažim na još koju? potoci bi bili krasni – svojim grubim lanenim ubrusom. Primijetim da je tkanina obrisala i malo umaka od tjestenine i moju suzu. Plakala sam lica umr-ljana jastogom.
– Molim te, ne budi tužna, kaže. – Tužna sam, kažem. – I umorna. – Možemo otići u sobu...
– Ne! Mislim, dosta mi je pretvaranja da je sve u redu. Da se ovakve stvari događaju kad si u braku već neko vrijeme. Da svi kroz to prolaze. Da je OK i normalno i potpuno jebeno u redu da te tvoj muž ne želi. Da je dobro, dobro, dobro kad tvoj muž misli da si jaka i da ti uopće ne treba sna ili pomoći ili, sačuvaj Bože, bilo kakve podrške. Da je normalno za tebe da me poni-žavaš...
– Ta te ne ponižavam.
– Velika pusica. Trgovine u kojima prodaju broj 56. Kad se pretvaraš da ćeš zaspati dok ti ja pričam kako sam provela dan. Kad puštaš dečke da se ozlijede. Jer si ti umoran. Ha! Mogla bih nastaviti. Da je sasvim jebeno uobičajeno da nikada ne pričamo ni o čemu važnom. Npr. o našoj djeci O tome koju ćemo školu izabrati. Ili o tome kako je tebi, što ne znaš kako je Charliejevoj učiteljici ime. Ili zašto nisi želio otići u Somerset sa mnom. Ih... – Gnjavim te manje nego ti mene, Clara. – Ja nisam okrutna, Roberte. Ne prema tebi. – Robert stavi glavu među ruke dok konobar odnosi naša predjela.
– To je normalno, kaže Robert. – To se zove brak. Slažemo se, nije li tako? Volimo jedno drugo. Guramo naprijed.
– Poštedi me, poviknem. – Poštedi me. Imam trideset tri godine. Kao i ti. Ne želim jebeno guranje. Ne želim da moja djeca imaju majku koja gura sasvim sama.
– Tako to ljudi rade, kaže Robert tiho.
Moj bijes se rastopi. – Znam, kažem. – Sto nije u redu sa mnom?
– Sebična si. Kao i ja, Clara.
– Jesam li? – zapitam se glasno. – Jesam li tako grozna? Jesam li tako užasno, jedinstveno sebična?
– Da, kaže Robert, usiljeno se nasmiješivši. – Ali nisi onoliko koliko ja.
– Ne mislim da sam tako strašna, kažem, a posljednja mrva samoomalovažavanja nestaje. – Ne mislim da Trn takvo čudovište. Ja to mogu, Roberte. Mogu tako nastaviti, dalje, i dalje, i dalje, desetljećima – dok nas smrt ne rastavi. Mogla bih ja to, kad se ne bih osjećala tako... tako sama. Tako osamljena. I, dodam, uhvativši izraz njegova lica, – znam da to zvuči slabo, i pog-rešno, i odvratno. I puno samosažaljenja. Ali ja jesam sama, Roberte, s tobom. Potpuno sama s tobom. Znaš tu pjesmu?
– Kriste. Kakvu pjesmu? – Robert se namršti. – Zaista mi moraš sada nešto citirati?
Ne obazirem se na njegove riječi. – Spavam s tobom i budim se s tobom, a ipak tebe nema / U naručje uzmem svoje misli ispunjene tobom – i zagrlim samo zrak. – Otpijem gutljaj vina. – John Clare. Ne recitiram dobro. Ali tako se osjećam.
– Žao mi je, kaže Robert. – Žao mi je ako se tako osjećaš.
– I meni je, velim. – I žao mi je da nikada nisi primijetio.
– Nisam, kaže Robert. – Uvijek sam mislio da ti je prilično dobro.
– Bilo je. Još je uvijek. – Oh, nije važno. Ne mogu se ovim zamarati, pomislim. Mogu i bez melodrame. Mogu i bez toga da se osjećam preplašena. Svejedno. Nije važno. Bit će u redu. Kažem: – Nije važno, Roberte. Pustimo to. Sada znaš, u svakom slučaju. Budimo sretni da sad znaš i provedimo lijep vikend.
– Vrijedi, kaže Robert, glasno uzdahnuvši. – Što ćemo raditi sutra?
– Ne znam. Da odemo u Louvre? Šoping? Na ručak? Da odemo na buvljak?
– Morao bih otići u Versailles, kaže Robert.
– Zaista? Zašto?
– Moram vidjeti da li bismo malen dio prostora mogli iskoristiti za jedno modno snimanje, odgovori Robert.
– Šećeru, kažem.
Oboje se nacerimo prijateljski.
– Ne, reknem. – Ne bih. Umorna sam. Možda samo kava.
– Ali ti mrziš kavu, kaže Robert.
A ja ne odgovorim: da, ali se bojim dijeliti krevet s tobom i ne želim još otići u sobu. Ka-žem: – Uvijek postoji prvi put.
Po povratku u naš ekstravagantno lijep, seksi luksuzan apartman još se jednom okupam. Či-tam knjigu ležeći u mirisnoj vodi. Zgodna knjiga, o nekim dragim ljudima koji su sretni jer gu-raju dalje te zaboravljaju sitne preljube i velike nepodopštine.
Izašavši, otprilike sat vremena kasnije, odjevena u stari donji dio pidžame i vrlo komotnu majicu kratkih rukava umjesto u crnu čipkanu spavaćicu koju sam bila predvidjela – ne, nije previše privlačno – nađem Roberta kako prebacuje kanale, sa CNN-a na MTV, kao što to muš-karci njegove dobi običavaju. Jesam li star ili mlad, pitaju se sa svakim pritiskom na gumb. Jesam li još zabavan ili već spadam među one koji novinama pišu pisma? Želim biti oboje, mo-lim te, daj da budem i jedno i drugo. Stis, stis. Opa, bejbi. Stis. O, fino, izvješće s burze.
Ništa se ne događa. Uđem u krevet, maknuvši čokoladicu Godiva umotanu u foliju, ostavlje-nu na mom jastuku. Upalim svjetlo pored svog uzglavlja i umigoljim u krevet. Zatvorim oči. Potpuno sam budna.
– Clara, osjećaš se bolje? – upita Robert, ne skidajući oči s vrtoglavih okretanja Britney Spe-ars. – Da, hvala ti, kažem pristojno. Što bi se dogodilo da postane živahan? Bi li pomoglo? Ne, da budem potpuno iskrena prema vama, ne bi. Ima ona vrsta seksa koja zacjeljuje sve rane, vrs-ta seksa koja popravlja stvari, koja vas tako preplavi intimnošću da oprašta. Ali naš seks nije takav. Nije to pritužba, već činjenica. Naš je seks od one vrste koja nasmijava. Hihotav, pajdaš-ki seks. Kompa seks. Hm, to i nije sasvim točno. Trenutačno, naravno, nema seksa.
Netko zviždi za mnom, što mi se svidi – zašto nekim ženama smeta kad za njima zvižde? Meni to razvedri život – a onda shvatim da je iza mene grozni Gus.
Malo mi to zasmeta, naročito zato što dok ulazimo u blagovaonicu – petnaestak gostiju je već zauzelo svoja mjesta – ostavljamo dojam kao da smo par.
– Skompali ste se, znači, kaže Dunphy, kome je to očito jako komično. Pokaže mi na prazno sjedalo i ja primijetim da ima lijepe ruke. – A i uspjeli ste doći. Ovo je vaše mjesto, kaže. – Po-kraj Christiana.
Ispadne da je Christian, na moje veselje i radost, besprijekorno skockan muškarac sa šalom boje malina a šal je, otkrijem nakon pobliže inspekcije, izvezeni sari prepun perlica. Chistiano-ve su obrve divno počupane.
– Zdravo, kaže. – Vi ste pravili intervju. – Zahihoće. – Mislio sam da će mi pozliti od smije-ha kad mi je Sam pričao, doda. – Najsmješnija stvar koju sam ikada čuo. – Strašno brzo govori.
– Bilo je grozno, kažem crveneći se. – A i prenijela sam mu uši.
– Ha! – cikne Christian, još uvijek se smijući. – Draga moja, ne brinite se zbog toga. Razve-drili ste mi tjedan. I njegov – nekoliko puta su ga zbog toga pozvali na večeru.
– Lijepo, kažem. Osjećam se mrvu povrijeđena, ali ne mogu ne pomisliti kako je to što sam Dunphyju prenijela uši doista pomalo komično, a i prilično je lijepo od njega – Dunphyja – što je to doživio kao vic.
– Postanem histeričan kad god se toga sjetim, kaže Christian, paleći ovalnu tursku cigaretu bez filtera što ju je izvadio iz reljefom ukrašene tirkizne kartonske kutije. – Posebno to da ste mislili da je tetka. – Puca od smijeha. – A gdje je mužić? – upita, smirivši se
– Kod kuće.
– A imate i djecu, pretpostavljam? Obožavam zabadati nos u tuđe stvari.
– Da. Dvoje. Tko vam je to rekao?
– Vaš obožavatelj, kaže Christian pomalo sarkastično. – Seks?
– Ponekad, dodam podrugljivo.
– Moja sestra ima djecu, zamišljeno će Christian, izdahnuvši. – Uvijek joj govorim da pazi na svoje zdjelične mišiće.
– Zbilja?
– Mm. Žene su zaista sretne što imaju zdjelične mišiće. S tim mišićima bilo tko može postati odlična jebačica. Osim ako nisi rodila šestoro djece, kada je to pretpostavljam kao pikulanje na Wemblyju.
– Christian! – kažem napola zgrožena, a napola želeći vrištati od smijeha. Zbog nekog razlo-ga podsjeća me na Kate. Bila bi upravo ovakva da je tip homoseksualca koji voli Baudelairea. – Grozno je tako nešto reći. A i nije istina.
– Otkud vi to znate, gospođice?
– Pa imam dvoje djece i volim misliti da nije kao pikulanje.
– Carski? – upita Christian, sa znalačkim izrazom.
– Pa, da, slučajno, ali zaista ne mislim da...
– Vaš je prolaz SVJEŽ KAO PRVE BRAČNE NOĆI, kaže Christian izrazito glasno, pre-pavši ženu preko puta mene. – Budite ljubazni i prestanite izigravati odvratnu feministicu. Po-sebno ne u toj haljini. Nitko vam neće vjerovati. Dobro, koktel sa šampanjcem?
– Mljac. Ali svi već piju bijelo vino.
– Budale! – uzdahne, pozivajući konobara malaksalim zamahom ruke i naruči nam svakome dva koktela (da uštedimo dragocjeno vrijeme).
Ispadne, kako nevjerojatno, da je Christian Dunphyjev najbolji prijatelj – ili mi bar tako kaže – a njihovo prijateljstvo datira još iz osnovne baletne škole. Christian mi ispriča da je i sam po-kazivao velik talent – sklona sam povjerovati mu: izgleda kao muškarac koji dobije ono što želi – ali je na kraju shvatio da ples nije za njega.
– Dobro, kaže Christian. – Budi dobra djevojčica i pojedi svoje kamenice i ispričaj me na trenutak. – Okrene se prema ženi s lijeve strane, onoj blago brkatoj koju smo ranije spomenuli. – Ja sam Christian, kaže. – Ne čini vam se da kamenice uvijek izgledaju točno kao pepeljare na koje je netko kihnuo?
Učinim kako mi je rečeno i sve pojedem, čavrljajući s muškarcem s moje desne strane, koji je plesni kritičar jednih irskih novina. Govorim veoma polako, ne želeći zabunom oponašati njegov naglasak. Dok ga slušam kako mi govori sve o Dunphyjevu talentu, pogledavam našeg domaćina. Djevojka, ona plavuša, sjedi mu zdesna, smijuljeći se, uvijajući se i previše pokazu-jući dekolte. Svako toliko okrene se cijelim tijelom prema njemu i... hm, ne treba biti stručnjak za govor tijela da biste pročitali znakove.
Osjećam se pomalo deprimirana, odjednom. Mislim da me hvata mini mamurnost od ranije.
– Vratio sam se, prosikće Christian, baš kad sam se pitala da li da se vratim kući Robertu. – Jesam li vam nedostajao? Apsolutno sam dignuo ruke od stvorenja s moje lijeve strane. Nisam stvoren da bih razgovarao s ljudima koji misle da stil čini par golemih drvenih naušnica s papi-gom. – Zadnje riječi izgovori kao što bi netko rekao – lica umazana izmetom – i frkne vragolas-to kada se počnem smijati – zaista ga moram upoznati s Kate. – Dakle, opet sam samo vaš. Nije li vam drago?
– Jako. – Zatim, nakon stanke: – Mislite li da vaš prijatelj Sam uživa u večeri? Izgleda sre-tan.
Pogledamo Dunphyja, koji se smije nečemu što je plavuša rekla.
– Izvan sebe je, kaže Christian. – Tko ne bi bio? Jeste li vidjeli novine?
– Noćna izdanja? Nisam.
– Jednoglasni su. Obožavaju ga, kaže Christian. – A i trebaju.
– Odlično, kažem, misleći to.
– A tu je i njegova prijateljica koja mu pravi društvo, doda Christian.
– To je najvažnije, kažem, osjećajući se potišteno i slažući školjke kamenica u malen toranj. – Da je on sretan. Nije me posebno briga, očito, budući da ga jedva poznajem. Govorim više općenito, zaista. O ljudima. O višem dobru. Čovjek im želi da budu sretni. Čovječanstvo. To je najvažnije.
– Oči su vam jako zelene, kaže Christian.
– Pokušavate biti metaforični kojim slučajem? – upitam, zabavljena.
– Možda. Znate li tko je njegova prijateljica?
– O, zaboga, kažem. – Što se to mene tiče?
– Zaista, što? – kaže Christian. – Svejedno ću vam reći. To je Caitlin O'Riordan, sada pozna-ta kao Faberge. – Još jedan podsmijeh. – A njezin brat, shvatio sam da ste ga upoznali, zove se Fergus, po novome Gus.
Tupo zurim u Christiana.
– Draga moja, kaže. – Tako je smiješno. Zar ne kužite vic. Dragi O'Riordanovi djeca su sus-jede Samvjeve mame iz Irske. Sam ih poznaje cijeli život. A Fergus, koji ima smisla za šalu, shvatio je kako je vrijeme da on i njegova sestra uspiju u Londonu. Vidi se da gleda filmove i čita knjige.
– Još uvijek ne kužim, kažem.
– Gus je, kako ga moramo zvati, odlučio, budući da je seksi biti Irac, da bi baš bilo zgodno malo doći ovamo i tu, pa, postići nešto. – Christian se ceri. – Zaraditi lovu. Zabaviti se. Pojaviti se u Tatleru. Sve je dobro smislio. Premda mi se čini da je Faberge ipak malo pretjerano, kaže zamišljeno. – Ja sam im savjetovao Emerald, kao kod Cunarda i Islea.
– Razumijem, kažem. – Blago njima. Kladim se da će uspjeti. Ona u svakom slučaju dobro izgleda, iako za njega nisam baš sigurna...
– O, tjedan dana nakon što je stigla odmah su je angažirali u Models One, kaže Christian. – Moja ideja.
– Super, velim.
– A Sam je pravi anđeo prema njima, kaže Christian. – Strpljiv kao anđeo, s obzirom da ga izluđuju. Pazi na njih i brine se da ne umru od gladi. Našao im je stan. Večeras ih je pozvao... Premekanog je srca za nekog tako zgodnog. Naravno da, doda i povuče dim, – misli da su naj-veći prevaranti.
– Vrlo su lijep par, kažem.
– Draga! Gus je strava! – veli Christian.
– Ne, mislila sam, ovaj, Faberge i Dunphy.
– Draga moja djevojko, kaže Christian. – Nisu oni nikakav par. Otkud vam to pada na pa-met?
Ne mogu smisliti što da kažem. Ne mogu uopće misliti.
– Naravno da joj se on luđački sviđa. Kome ne bi? – doda Christian, dobacivši mi vragolast pogled i namignuvši mi. – Ali Clara, ona ima petnaest godina! Mogla bi mu biti nećakinja. Ne, njezina ga je mama zamolila da je čuva, to je sve.
– Christian, kažem. – Želite još malo šampanjca?
– Da, odgovori Christian. – Mislim da ćemo biti prijatelji.
Kasnije, dok u baru ispijamo čašicu za laku noć prije – Christianova ideja – odlaska na ples, kaže: – Pričaj mi o svom mužu. Je 1' on onaj ludo zgodni komad koji te je izveo van sa zabave kad si se urokala od cuge?
– Da, kažem, blistajući zbog komplimenta. – Zove se Robert.
– I?
Uvijek padnem u iskušenje da lažem kada me ljudi – nepoznati – pitaju za Roberta. Pa ne baš da potpuno lažem, više uljepšavam. On radi to i to, izgleda ovako i mi smo ludi od sreće. Nikada nisam prozrela tu englesku metodu kada je u pitanju opisivanje nečijeg partnera ili dje-ce: izgleda da je apsolutno omalovažavanje de rigueur. – Jadan moj sin, tako običan, potpuno bez prijatelja i tako spastično nespretan, zaboga, tako bi netko opisao nekog ludo popularnog Adonisa koji je slučajno i kapetan momčadi. – Moje dijete izgleda baš kao Winston Churchill – golema glava, jadničak. Hrče kao svinja i nikada ne spava. Strašno je malen za svoju dob, autis-tičan, pretpostavljam, bio bi pravi način govoriti o savršenu, anđeoskom, ljubljenom novoro-đenčetu. A primijetila sam i da sretno udane žene rado svijetu govore o – jadnom starom Geor-geu, tako debelom, s užasnom kostoboljom, strašnoj dosadi od čovjeka, o seksualnom životu da se i ne govori – s ponosnim odsjajem u oku. Kao što sam rekla, nikada mi nije bilo jasno.
Poznajem Christiana tek nekoliko sati, ali osjećam da bi te oštroumne tamne oči prozrele svako uljepšavanje, koje, na koncu, i nije potrebno. – Uređuje časopis, kažem. – Imamo dvoje djece. Živimo u istočnom Londonu. Ja pišem, honorarno. To je to, u biti.
– A ne, neće ići, kaže Christian. – Nemoj me zafrkavati. Da čujem. Zahtijevam potpuno izvješće. – Imaš li dečka?
– Na desetke, kaže Christian odmahnuvši rukom, ne želeći o tome razgovarati. – Nastavi. – Ponekad se dosađujem, izlanem. – Svi se ponekad dosađujemo, draga moja. Meni je na primjer ponekad tako dosadno da jedva mogu disati. Popij još jedno piće. Martini?
– Molim, potvrdno kimnem. – Jako suh. Nije to ta vrsta dosade, u biti, kažem osjećajući krivnju, pitajući se zašto, zaboga, pričam ovo nekom strancu. – Nezadovoljstvo?
– Na neki način, pretpostavljam. Ponekad jednostavno osjetim da... pa, da bismo trebali uz-buđivati jedno drugo.
– Strast! Misliš fizički?
– Djelomično. Ali i općenito. Znaš – kad ti se želudac stisne dok ležiš na kauču sanjareći ka-ko se ljubite i toliko iščekuješ izlazak da si spreman šest sati ranije...
– To je zatelebanost, draga moja, ne brak.
– Znam, uzdahnem, neobjašnjivo potpuno deprimirana. – Ali je to ono što ja želim. Ja želim stalno biti zatelebana.
– Događa se, naravno, kaže Christian zamišljeno, tapšući me po ruci. – Iako rijetko.
– Ne vjerujem da toga ima u stvarnom životu, kažem. – Nešto uvijek pođe naopako. Uvijek završava... druženjem. Udobnost. Lakoća. Ja... ja, ponekad se osjećam kao da živim s bratom.
– Fuj, incest! – povikne Christian. – Ili se radi o tome da se ne igrate skrivanja kobase?
– Ne, ne. Ovaj, skrivamo mi kobasu. Ali većinu vremena, kad se ne igramo, to je – takoreći bratski.
– Draga moja, većina bi ljudi ubila za bratski odnos. Svađate se?
– Gotovo nikada.
– Varaš ga? – upita Christian, proučavajući nokte. Rekao je to u trenutku kad je zamrla kon-verzacija za stolom i nastala grobna tišina pa su svi mogli čuti.
– Ne, kažem osornije nego što sam željela. – Ne varam ga. Dakle, kad ćemo plesati?
– Mogli bismo sada, kaže Sam Dunphy, pojavivši se niotkuda.
Moja glava. Moja glava. Mozak mi se otkvačio i udara poput gomile kugličnih ležajeva. Na-krivi se svaki put kad pomaknem glavu. O, moja glava. I moja usta. Usta su mi obložena krz-nom i ptičjim izmetom. Grlo mi se steglo, ne mogu gutati i zlo mi je kad pokušam. Zašto sam toliko pušila? Prsti me bole od prokletih cipela koje nisu cipele za ples, dobar su broj premalene i vrtoglavih potpetica.
Jutro, 7.30.
Kući sam stigla oko tri. Robert još uvijek spava. Nije želio otplesati cha-cha-cha kad sam uš-la,-rekao mi je da budem tiho i da odem spavati. Rekao je – ššššš! – kad sam zapjevala La Cu-carachu. Prestao me je voljeti, čini mi se.
Dječaci će se svakog časa probuditi. Otkud mi blato na nozi? Možda sam pala. O, Bože. O, Bože. Zlo mi je. Što da radim? Večeras idemo u Pariz. Let je u 6 sati. Stići ćemo tamo u vrije-me večere. I aperitiva. Koji ću ispovraćati, jer neću više nikada piti alkohol.
Promeškoljim se ispod popluna. Nije sve tako loše. Barem sam u Christianu našla novog najboljeg prijatelja. A čini mi se i da užasni Dunphy nije više tako užasan. Čini mi se da mu se sada malo više sviđam. I ja sam njemu oprostila. Da, jesam. Plesao je sa mnom i s Christianom. Dobro pleše. Što se moglo i očekivati.
Ostalo je prilično mutno. Što se tada dogodilo? Taksi, očito. Ne sjećam se da sam ikoga poz-dravila. Jesam li? Glava me boli od razmišljanja. Zlo mi je, zlo, zlo od toga koliko se osjećam kriva. Dunphy je plesao sa mnom.
– Mama je bolesna, graknem na dječake koji ulaze u skokovima poput para bijesnih, vrište-ćih Tiggersa.
– Ja sam jedan dan bio bolestan, kaže Jack. – Plakao sam. Povratio sam Bobu Builderu na kapu.
– Nisam tako bolesna, milo. Samo se ne osjećam dobro. Možeš prestati skakati na trenutak? Treseš krevet.
– Mama, zašto si bolesna? – upita Charlie. – Jer sam popila previše vina, Charlie. – Vino! Bljak! To se pravi od ljudskih stopala, učili smo u školi.
Uzdahnem i pokušam, neuspješno, sjesti. – Vino se ne pravi od ljudskih stopala, Charlie. Pravi se od grožđa.
– Ne, od ljudskih stopala, kaže Charlie, ozbiljna i pomalo ogađena izraza pri pomisli na to – razumljivo. – Gaze po nečem drvenom okruglom, bačvom, mislim da se zove, dok ne izađe crveni sok od stopala.
– Milo, bit će mi zlo kao Jacku ako nastaviš. Ljudi gaze po grožđu. Sok od grožđa izlazi van. Kako bilo, vino se tako više ne pravi.
– Ooo, ja bih mogao nekog zgaziti, kaže Robert otvorivši jedno oko. – 'Jutro, dečki. Kako se osjećaš, voljena moja?
– Jadno, odvratim. – Veoma jadno, u biti. Jadno i bolesno i ne želim razmišljati o odvratnim ljudskim stopalima.
– Dobra zabava?
– Pjevala sam pjesme Barryja Manilowa i plesala, kažem jadno.
Robert se grohotom nasmije. – Krasno, veli. – To mora da je bilo dobro. Tvojim milozvuč-nim glasom...
– Nismo svi mogli biti dječaci u crkvenom zboru, Roberte, kažem mrzovoljno. – Znam da imam užasan glas. Nisam ja kriva.
– Jesu im uši otpale?
– Ne, nisu. Uši su im poskakivale od radosti.
– Izgledaš divlje, nastavlja Robert. – Oči su ti crvene kao u zeca.
– Spavala sam s lećama, reknem, odgurnuvši sa svog trbuha Jacka koji oponaša zeca.
– Mrzim mjehuriće, kaže Jack bez povoda.
– Mama voli vino s mjehurićima, kaže Robert netaktično.
– Mama pije samo čaj, uzvraćam. – A tata će vam danas pripremiti doručak.
– Kako? – kaže Robert, koji mi zaista počinje ići na živce.
– Tako da staviš malo pahuljica u zdjelice, dodaš mlijeko i napraviš tost, ako si u stanju, ve-lim. – I čaša soka ne bi bila suvišna.
– Ali ja im nikada ne pripremam doručak, kaže Robert. – Vikend je. Umoran sam.
– Odlazite, svi skupa. Koje si ti patetično stvorenje, kažem Robertu. – Svaki muškarac jed-nom svojoj djeci pripremi doručak. Mamurna sam. Što se ne događa često. Molim te pomozi.
– Teško da sam ja kriv jer si se ti napila, kaže Robert. Zašto je tako neotesan? – Nisam ja bio tamo i prisilio te.
– Roberte. Molim te. Pripremi im doručak. – Za ime Božje, razljuti se Robert, ustavši iz kre-veta i idući preko sobe po kućni ogrtač. – Žena. mi je cugerica. Nije baš ženstveno, znaš, Clara, s nepoznatima se tako opijati po cijelom Londonu. Nimalo privlačno. – Roberte, odlazi, kažem. I on ode, na koncu.
I onda, naravno, nazove Kate.
– Kako to zvučiš? – pita me. – Imaš gripu? Stalno ti govorim da uzmeš echinaceu. Jača imu-nološki sustav. Tvoj je veoma slab, od prejedanja i nedostatka tjelovježbe. Ja već dvije godine nisam bila prehlađena.
– Muči me mamurluk, Kate.
– Mamurluk? – (Marama) – Kako odvratno. Zašto si zaboga mamurna?
– Jer sam se napila.
– Clara! Moraš uzeti život u svoje ruke. Previše jedeš, opijaš se... loše ćeš završiti. Imaš nuxvom?
– Što?
– Ne kaže se 'što' nego 'molim'. Nux vomica. Homeopatski lijek za dipsomane. Pomaže. Zaš-to si se napila?
– Bila sam na zabavi.
– Ja stalno idem na zabave, ali se ne opijam, kaže Kate. – Pijane žene, draga moja, – nema ničeg neprivlačnijeg, poput uličarki su što smrde na mokraću. Jadan Robert. Gdje je on bio?
– Ne smrdim na mokraću, Kate. Robert je bio tamo neko vrijeme. Ali onda sam otišla plesa-ti.
– S kime, zaboga?
– S mojim novim prijateljem Christianom, koji bi ti se svidio, usput. Upoznat ću te s njim idući tjedan.
– Za Boga miloga, Clara. Što ti pada na pamet da usred noći odeš plesati s nepoznatim muš-karcem? Mogao te ubiti. – Protrne naglas. – Ili nešto gore.
– Što ima gore od ubojstva?
– Silovanje, Clara, kaže Kate strogo. – Zbilja mislim da ne bi trebala lutati ulicama grada i izlagati se silovateljima. Imaš velik problem. Nađimo se na ručku.
– Ne mogu, Kate. Idemo u Pariz i moram se spakirati.
– Poslat ću nekoga da ti donese nux vom, kaže. – Nazvat ću te kasnije da vidim kako si. Bo-že, kako si sebična, doda, iznenada razbješnjena koliko i užasnuta. – Nazvala sam te da ti ka-žem da smo Max i ja dogovorili datum.
– Odlično, drago mi je. Simpatičan je.
– Simpatičan? Simpatičan? To je sve što možeš reći?
– Daj, Kate, molim te, nemoj sada.
– Lear je bio u pravu, kaže Kate.
– Koji Lear?
– KRALJ Lear, povikne Kate. – Kriste, čuj se samo. Potrošila sam bogatstvo na tvoje obra-zovanje, a tebi ni osnove nisu poznate.
– Nije, nego si rekla Lear kao da se radi o nekom bliskom prijatelju. Možda imaš prijatelja koji se zove Leah, ne znam.
– Lear jest blizak prijatelj, kaže Kate bijesno. – Lear i ja smo srodne duše.
– 'Kako bolnije od ugriza zmije...' – kažem, nadljudskim snagama pokušavajući kontrolirati se.
– '... imati je nezahvalno dijete!' – da, Clara. Bolnije. Zbogom.
Uspijem konačno isteturati iz kreveta – cijela soba kao da se naginje na jednu stranu – i uba-citi se u kupku koja će me umiriti i očistiti, ali koju ubrzo moram napustiti jer Charlie i Jack zvuče kao da u prizemlju kolju jedan drugog – njihovo vrištanje dopire sve do drugog kata. Umotam se u ručnik i strčim dolje, a u kuhinji na podu nađem Jacka kako leži, vrišteći i krva-reći iz usta.
– O, Bože moj, poviknem. – Charlie, što se dogodilo?
– Samo smo se tukli, kaže Charlie tihim glasom. Problijedio je poput malenog duha. – I ja sam ga slučajno gurnuo i on je pao i onda je krv išla.
– Boli, jeca Jack, a krv mi prska lice. Prstom mu otvorim usta i opipam unutra. Nema slom-ljenih zuba. Jezik mu je u redu. Vjerojatno se jako ugrizao za usnicu.
Njišem Jacka u naručju i ljubim ga. – Sve će biti u redu, srce, kažem više puta. Nakon neko-liko minuta Jack se počinje smirivati. – Charlie je govno i mrzim ga, jauče.
– Ja mrzim tebe, kaže Charlie. – Zbilja? – upita Jack potpuno normalnim glasom, bez suza. Očito je živnuo fasciniran spoznajom o Charliejevoj mržnji. Nakrivio glavu na stranu i privre-meno zaboravio svoju boljku.
– Malo, kaže Charlie. – Ponekad. – Ja tebe volim ponekad, kaže Jack, složivši tužno lice i vrteći kosu kao što je to činio kad je bio manji. – Ali ne kad padnem zbog tebe. Jako me boli.
– Mamice? – kaže Charlie tihim glasom. – Jack je nekad jako dobar, jelda? – Ode do svog brata i ozbiljno ga pogladi po kosi, šapnuvši: – Oprosti.
– Obojica ste jako dobri ponekad, kažem s knedlom u grlu. – I ja vas volim. A gdje je tata?
– Gore je, sluša glazbu. – Charlie slegne ramenima. – Ajmo, Jack. Ti budi Friar Tuck, ako hoćeš.
– Kao da sam samohrana majka, govorim Amber preko telefona pola sata kasnije i nakon dva Neofena. – Ne, zaista. Kao da sam apsolutno sama, jer upravo je tako. Pripremio im je do-ručak triput u životu. Nikad, nikad, nijednom nije ustao usred noći, čak ni kad se Jack rodio. Ja sam ustajala svakih sat vremena i gotovo sam poludjela od umora. Kad mu dosade, on se jedno-stavno izgubi i ode slušati Biserare na svoje jebene slušalice. Mislim, mogli su doista završiti u bolnici. On to nikada ne bi čuo. Samo sam se pokušavala u miru okupati, kvragu.
– Ali ti bi, Clara, kaže Amber. – Ti bi ih čula. – Upravo tako. Samo ja ih čujem. Kao da sam sama, ponovim. – Mislim, on ih voli, očito, ali zaista – još nisam srela nekoga tko bi mi manje želio pomoći oko njih.
– Čudno, kaže Amber. – A doima se kao tako suvremen muškarac.
– Pa jest, pretpostavljam, na neki način. U dodiru je sa svojom ženskom stranom u nekim stvarima, npr. kod odjeće. Ali ništa drugo, ne bi taj kojiput gurnuo jebenu kokicu u pećnicu. A sinoć je bio tako drag kad sam se napila – šetao se sa mnom i davao mi da pijem Evian. Ali, znaš, svaki bi prijatelj to učinio, ne bi? Ti bi.
– Naravno da bih, kaže Amber. – I jesam.
– Kao i ja, uzdahnem. – Kao da živim s prijateljem, Amber. Da li zaista to želimo?
– Pa s prijateljem s kojim se seksaš, kaže Amber.
– Nemojmo uopće počinjati o tome, Amber. Ne sada. A čak i da ima seksa, ne znači nužno da je sve u redu, kažem. – To ne popravlja stvar. Seksaš se isto kao da pereš zube. Dobro je, lijepo, ali ne baš...
– Što? – veli Amber. – Izbaci to.
– Pa, kažem. – Vjerojatno ne razmišljam kako treba jer sam se, čini mi se, otrovala alkoho-lom. Ali ja tako ne zamišljam brak. Ja tako ne zamišljam timski rad. Ja ne zamišljam da se tako dijeli život.
– Zaboga, kaže Amber tihim glasom.
– Tako zamišljam da se savršeno dijeli stan, kažem. – Da smo cimeri, živjeli bismo kao bub-reg u loju. Ali on je moj muž.
– Da, kaže Amber. – I otac tvoje djece. A ti znaš, Clara, bolje nego itko drugi što se događa kad se roditelji rastave.
– O, nisam govorila o rastavi... – ostanem bez daha, zgranuta.
– Da, jesi.
– Nisam.
– Jesi, uporno će Amber. – Znaš da jesi.
Stanka. Podugačka.
– Da, pretpostavljam da jesam, kažem.
Osjećam se kao da sam izvukla prst iz rupice na brani. Sve sada navire kroz nju. Mogla bih se utopiti. Svi bi se mogli utopiti.
– Odlazimo za nekoliko minuta, kažem. – Javit ću ti se od tamo.
– Lijepo se provedi, kaže Amber. – On te voli, znaš.
– Znam. Spustim slušalicu i odvučem naš golem kofer – puno veći nego što je potrebno za vikend: Robert voli biti spreman za svaku odjevnu eventualnost – dolje u predvorje.
– Spremna? – kaže Robert. – Idemo.
Hotel je jedan od onih nad kojim ćete sliniti dok kod frizerke slučajno listate CondeNast Traveller. dovoljno staromodan da u njemu sretnete starije gospođe kako ispijaju čaj u mramor-nom predvorju s fontanom i kristalnim lusterima, ali i dovoljno prijateljski da se ne osjećate kao da vas je mačka dovukla sa smetlišta. Ima jedan hotel u Londonu kamo ponekad odlazim pravi-ti intervjue, hram minimalizma, u kojem se osjećam kao da sam otpadak, kao da prljam, samo zato što stojim pored recepcije. Ovaj hotel nije takav. Sjajan je, raskošan: francuski Claridge's. Očaravajući je pa se Robert i ja široko smješkamo jedan drugom na putu do naše sobe.
Livrirani hotelski pomoćnik okrene ključ u bravi i rukom nam da znak da uđemo. – Kriste! – kažem bez daha. – Ovo je kao palača.
– Apartman za mladence, madame, kaže pomoćnik. – Ovo je vaš salon – pokaže na dva prostrana prenapuhana brokatna kauča, elegantan pisaći stolić krhkih nožica, ormarić s pićem, golemi najsuvremeniji televizor sa širokim ekranom, tepih Aubusson i tako dalje. – A ovdje je, kaže, pokazujući nam dalje, – spavaća soba. Glazba je ovdje, doda. – Tu je šampanjac, ohlađen. Kupaonica je – opet nam domahne – ovdje. – Golema kupaonica, uređena u stilu tridesetih, sva je u mramoru i ima žutu rasvjetu, ručnike veličine plahti i kozmetiku Floris. Kada je jako dubo-ka. – Jacuzzi – kaže, – ako pritisnete ovaj gumb.
– Hvala, veli Robert, utisnuvši mu novčanicu u ruku. – Merci.
– Zovite me ako vam bilo što zatreba, kaže pomoćnik na svom pedantnom engleskom. – Ho-ćete li danas večerati u restoranu?
– Da, kaže Robert. – Clara? Da, pretpostavljam. U devet, molim vas.
– U redu, kaže pomoćnik. – Želim vam ugodan boravak. I čestitam!
– Misli da smo se vjenčali! – kažem i sjednem na krevet.
– Jesmo, kaže Robert.
– Mislim, upravo vjenčali. Misli da smo na medenom mjesecu.
– To je dobro, kaže Robert. – Dobit ćemo bolju uslugu.
– Idem se raspakirati i okupati, reknem – Sva smrdim na avion. Koliko imamo do večere?
– Oko sat vremena. Ja ću poslije tebe.
Ode u dnevnu sobu i pritisne tipke. – Glazba? – povik-ne. – Ima masa CD-a. Što ti se sluša?
– Ti izaberi, Roberte. Nešto lijepo dok se kupam. Ali ne preglasno – moram nazvati kući.
– Zašto?
– Da vidim kako su dečki, kažem, prigušivši uzdah ogorčenja. – A i tvoja majka. – Roberto-va majka čuva dječake – veselje koje su iščekivali cijeli tjedan.
– Zar ne možeš sutra nazvati?
– Ne. Želim ih nazvati sada.
– U redu, kaže Robert tihim napetim glasom. – Ali otišli smo da bismo bili sami, Clara. Mis-lio sam da je ovo radi nas. – Dvije zadnje riječi izgovori američkim naglaskom kako bi naglasio činjenicu da kuži vic. U biti je ljut.
– I je radi nas, kažem službeno. – Ali i djeca su naša.
– Zovi onda, veli Robert. – Reci mi kad završiš. – Zar ne želiš razgovarati s njima? – Ne baš, kaže. – Ostavili smo ih tek prije pet sati. – Nije u tome stvar, reknem. – O, nema veze.
Razodjenem se, zaključam vrata i uživam u božanstvenoj dugotrajnoj kupki, koja s mene spere sve tragove mamurnosti. Operem kosu i zamotam je u ručnik. Stojim ispred zrcala, ispitu-jući lice, kada se okrene kvaka na vratima.
– Zaključano je, poviknem.
– Pa otvori, kaže Robert.
– U kadi sam, slažem.
– Izađi onda. Donio sam ti čašu šampanjca.
Umotam se u ručnik, bešumno doklizim do vrata i otvorim ih.
– Možeš se vratiti, kaže Robert.
– Ne, u redu je.
– Već sam te vidio golu, znaš, Robert se smješka.
– Da, znam. Ali upravo sam se kupala.
– Izvoli šampanjca.
– Malo poslije, Roberte. Ne želim još jedan mamurluk.
Robert sjedne na zahod i zamišljeno pijucka svoj šampanjac. – Pričaj mi još kako je bilo si-noć, kaže.
– Oh, nemam ti što puno pričati, kažem, osjećajući se iscrpljena, dok nanosim vlažnu kremu. – Jako mi se svidio onaj tip Christian. Sjećaš se, vrlo feminiziran, s ružičastim šalom?
– O, da, kaže Robert, – bio se dobro skockao. – Prilično. Sjedila sam pokraj njega i stalno me je nasmijavao. Ispijali smo koktele i onda smo pjevali, a zatim smo otišli plesati. – Kamo?
– U neko mjesto, Mirni, u željezničkom prolazu ispod nekog mosta. Plesali smo mambo.
– Nisam znao da znaš.
– Naučila sam. – Nacerim se pomislivši kako sam, zaboga, morala izgledati. – Bilo je jako zabavno.
– Očito, kaže Robert mlohavo. – Gdje je bio Sam Dunphy?
– Tamo.
– Sviđaš mu se, kaže Robert, došuljavši se iza mene. – Vidio sam kako te je gledao. I on se tebi sviđa.
– Nije istina! – povičem. – Jedva da me podnosi. Pa dobro – moguće je da mu se malo svi-đam. Ali to je sve. Kao prijatelj. Ni on se meni ne sviđa.
– Da, kaže Robert, promatrajući me u zrcalu. – Sviđa ti se.
– Nije istina, ponovim. – Jednostavno je večer bila ugodna. Nitko me nije ispitivao o osnov-noj školi i cijenama nekretnina, odnosno sviđa li mi se više Tesco's ili Sainsbury's. To je sve.
– Hmm, kaže Robert, smiješeći se, neuvjeren. – Prestani, više se braniš.
– Daj, začepi, kažem uznemirena. – Pusti me da se spremim u miru.
– Čin-čin, kaže Robert podižući čašu. Za muškarca koji je upravo optužio svoju ženu da joj se netko sviđa izgleda iznenađujuće veselo.
Prije večere popijemo piće u baru. Robert mi naruči Bloody Mary. Izgleda posve opušteno, taj Robert, u bilo kojem ambijentu. East London prošle noći, sada hotel s pet zvjezdica. Nikada ne iskače ili izgleda nezgrapno, sumnjivo ili odbojno. Nikada ne izgleda kao da ne pripada ovamo. Uvijek zna što treba učiniti, kako se ponašati.
Kao djeca provodili smo praznike u nekima od boljih hotela Europe i Sjeverne Amerike, ta-ko da se ni ja ne osjećam kao zadnji seljak. Ali, za razliku od Roberta, ne izgledam kao da ovamo pripadam. Izgledam kao netko tko se samo pretvara, tko se dotjerao tek tako, za zabavu. Izgledam kao netko kome je društvo u kojem se nalazi priuštilo sav taj luksuz. Izgledam, u biti, kao ono što jesam: kao osoba koja će se vratiti kući i presvući u udobnu mucastu trenirku. On ne.
Ulazimo u salu za večeru, lijepu i bogato ukrašenu – pozlata, kolonade, opipljiva raskoš – kao malo koja koju sam dosada vidjela. Na stol nam stiže boca šampanjca, poslužena uz naj-ljepše želje direktora hotela, za seksi mladence.
– Lijepo je opet biti ovdje. Znam da zvuči otrcano, ali zaista volim Pariz. Jelda, Roberte? Ima nešto tako očaravajuće u njemu.
– Sjećaš se našeg medenog mjeseca? – pita Robert, nazdravljajući mi drugi put te večeri. – Živjeli. Za Pariz.
– Bili smo tako mladi, kažem odsutno. – Mislim, relativno govoreći – ljudi se danas kasnije žene. Imali smo...
– Dvadeset četiri, pet, kaže Robert. – Ne baš prva mladost.
– O, ne znam. Nisam imala sijede. Znaš, bila sam jako impresionirana. Sjećaš se, motali smo se po onom mondenom hotelu među ljudima s Vuiton koferima i natapiranim frizurama, a ja u štiklama i malim Ivera haljinama...
– I s jarko crvenim ružem, Robert se nasmije tužnim smiješkom.
– Da, i s naušnicama veličine Eifellova tornja. Izgledala sam kao da pripadam profesional-kama iz ulice St. Denis.
– Izgledala si sjajno, kaže Robert natmureno. "'Zabavljali smo se.
– Bože, zbilja. – Utonem u tišinu nakratko. – Čudno da poslije nismo više dolazili, sve dosa-da.
– Hmm, kaže Robert – Nisam nam opet htio rezervirati u George V.
– A, ne, nikako, složim se, kimnuvši veoma brzo, jer – hej – osjećam se mrvu kao da ću se rasplakati. Neka on misli što želi, ali bili smo mladi. Mladi, ludi i puni nade.
– Kako tvoj mamurluk? – upita Robert. – Želiš malo vina?
– Apsolutno, kimnem. – Crno. Osobito, dodam smješkajući se i pokušavajući razvedriti at-mosferu, – ako ćeš inzistirati na svojim bračnim pravima.
– Draže ti je kad si pijana? – upita Robert. Ne izgleda veselo. Igra se mrvicama kruha, mete ih rukom na jednu pa na drugu stranu, zatim ih skuplja u hrpice, pomno ispitujući vinsku kartu.
– Naravno da ne, nasmijem se. – Šalila sam se. Pa, malo. Čudno je, znaš, kad neko vrijeme nismo to radili...
– Nije prošlo baš puno vremena, kaže Robert, još uvijek zaokupljen s carte des vins. – Neko-liko tjedana. – Tri mjeseca, točnije. – Robert ne kaže ništa. – Nisam bila u kadi, kažem. – Kada?
– Prije. Nisam bila u kadi. Nisam željela da uđeš u kupaonicu. Pa sam ti rekla da sam u kadi. Što nije bilo istina.
– Zašto nisi željela da uđem? – Jer mi je tijelo prekriveno gnojnim čirevima, pokušam se na-šaliti, ne baš oduševljena smjerom u kojem, protiv svoje volje, vodim razgovor.
– Zašto nisi željela da uđem? – ponovi Robert. – Nisam željela da pomisliš kako sam debela, ili ružna, ili... preobična, kažem plaho, praveći od ugla svog ubrusa sitne pravokutnike. – Ne mislim tako.
Jednim gutljajem ispijem ostatak svog šampanjca.
– Iznenadio si se sinoć, jelda? – kažem. – Zato što sam dobro izgledala. Zato što sam izgle-dala – seksi. – Neugodno mi je što sam to rekla i izvlačim se. – Jako seksi. Seksi bejbi. Ha, ha, Roberte. Što sam izgledala poželjno.
Robert se ne nasmije i ne pomogne mi. Napravi stanku, a zatim kaže: – Da.
– Namučila sam se, znaš. Trebalo mi je nekoliko sati. I ja bih voljela da uvijek mogu tako izgledati, ali ne mogu. Vrijeme...
– Znam. Nemaš vremena, kaže tonom kao da mu je izrazito dosadno.
Ovo nije u redu. Ne gleda me. Znam što bi trebao reći. Možda da ja to kažem umjesto njega. Mogao bi reći: – Ali meni to nije važno, draga. Meni si ti uvijek lijepa. Volim tvoje lice, razu-miješ, i volim tebe. Volim tebe u tvom licu. – Mogao bi citirati Yeatsa i reći mi da će voljeti i mene, i moje lice, i moje tijelo kad ostarim i kad posijedim, i kad budem puna sna. Mogao bi reći – ja bih to rekla da sam na njegovu mjestu – kad vidiš osobu koju voliš, kako plače i znoji se i drhti, i izgleda veoma obično dok je odvoze u operacijsku salu gdje će roditi tvoje dijete, tvoje divno dijete, koje ste iz ljubavi napravili – da nakon toga ništa više nije važno. Nikakva običnost. Nikakav nedostatak šminke. To što ne izgledam uvijek seksi. Učinio me je majkom i ja ću mu uvijek biti zahvalna. Mogao bi me sada ubiti, a ja bih mu još uvijek bila zahvalna zbog toga. Ali mi je nešto i oduzeo: svoju žudnju i moje staro ja. Moje staro ja umrlo je kada se po-javila Charliejeva mokra, mekana glavica. Nije me briga, nikada me i nije bilo. No Robert bi to želio natrag. A sada je prekasno. I to ne bi trebalo biti važno, ali jest.
– Roberte? – upitam ga i odmah se osjetim toliko ponižena da poniženija ne mogu biti. – Roberte, zašto ne želiš spavati sa mnom?
– Clara. Zaboga. – Robert stiša glas i šapne kroz zube: – Prošlo je nekoliko tjedana, to je sve.
– Tri mjeseca. Nikada ranije nije bilo tri mjeseca. Jedno tromjesečje. Četvrtina godine. – Događalo se ponekad. – Ne, nije.
Robert skrene razgovor. – Ne primjećujem baš da ti prštiš od oduševljenja, kaže. – Bojim se odbijanja.
Robert se grohotom nasmije. – Ooooo, kaže izvještačenim američkim naglaskom kao u gru-pama za samopomoć. – Siroto moje. Jesi u posljednje vrijeme uspostavila kontakt s djetetom u sebi, Clara? Zbilja! – Opet se nasmije. – Boji se odbijanja! Ti grizeš, Clara. Ti se ne bojiš. Od-bijanja ili bilo čega drugoga. – Pogleda me i široko se nasmije, kao da sam provalila zaista oso-bito sjajan vic.
– Nisam se šalila, kažem. – Ja se doista bojim odbijanja. Svi se bojimo. Draže mi je da ne spavaš sa mnom nego da ja to pokušam pa me odbiješ.
– Ti nisi svi, kaže, praveći se da ne shvaća što sam željela reći. – Ti si – lecne se zbog te rije-či, ali čini se da nije u stanju smisliti drugu – neuništiva.
– Za ime Božje, Roberte. – Bijes raste u meni. – Nitko se ne probudi ujutro i zato što to hoće pomisli: hej, nebo, hej, stabla, danas ću biti jebeno neuništiva. Danas ću se pretvarati da sam sama samcata na svijetu, jer je to ona vrsta genijalnog, ludog izazova u kojem uživam i potpuno je kretenski od tebe – nakon osam godina! OSAM GODINA! – misliti da jesam. Kakvim me ti to stvorenjem smatraš?
– Jakim, pokuša Robert. – Jaka sam postala, kažem. – Ne neslomljiva. – U tišini žvačemo predjelo – nešto jednostavno i oku ugodno i slasno za njega: salata od krumpira i tartufa; neure-dno i posvuda razbacano za mene: linguini s komadićima jastoga, koji se slažu s mojim užare-nim licem i mrljaju mi obraze.
– To je ono što volim kod tebe, kaže Robert tiho. – Što?
– To da si jaka. Da ne cmizdriš. Da tjeraš dalje.
– To voliš kod mene?
– Da.
– To voliš?
– Clara, molim te.
– Pa voliš krivu stvar. Ne želim da me voliš zbog toga. Voliš me jer ne plačem, zapravo, na-smijem se, a krupna mi suza sklizne niz obraz. – Velika pogreška, Roberte. Bolje da me presta-neš voljeti.
– Nikada te neću prestati voljeti, bez obzira... Nemoj plakati, Clara. – Nagne se i obriše mi suzu – zašto se ne odvažim na još koju? potoci bi bili krasni – svojim grubim lanenim ubrusom. Primijetim da je tkanina obrisala i malo umaka od tjestenine i moju suzu. Plakala sam lica umr-ljana jastogom.
– Molim te, ne budi tužna, kaže. – Tužna sam, kažem. – I umorna. – Možemo otići u sobu...
– Ne! Mislim, dosta mi je pretvaranja da je sve u redu. Da se ovakve stvari događaju kad si u braku već neko vrijeme. Da svi kroz to prolaze. Da je OK i normalno i potpuno jebeno u redu da te tvoj muž ne želi. Da je dobro, dobro, dobro kad tvoj muž misli da si jaka i da ti uopće ne treba sna ili pomoći ili, sačuvaj Bože, bilo kakve podrške. Da je normalno za tebe da me poni-žavaš...
– Ta te ne ponižavam.
– Velika pusica. Trgovine u kojima prodaju broj 56. Kad se pretvaraš da ćeš zaspati dok ti ja pričam kako sam provela dan. Kad puštaš dečke da se ozlijede. Jer si ti umoran. Ha! Mogla bih nastaviti. Da je sasvim jebeno uobičajeno da nikada ne pričamo ni o čemu važnom. Npr. o našoj djeci O tome koju ćemo školu izabrati. Ili o tome kako je tebi, što ne znaš kako je Charliejevoj učiteljici ime. Ili zašto nisi želio otići u Somerset sa mnom. Ih... – Gnjavim te manje nego ti mene, Clara. – Ja nisam okrutna, Roberte. Ne prema tebi. – Robert stavi glavu među ruke dok konobar odnosi naša predjela.
– To je normalno, kaže Robert. – To se zove brak. Slažemo se, nije li tako? Volimo jedno drugo. Guramo naprijed.
– Poštedi me, poviknem. – Poštedi me. Imam trideset tri godine. Kao i ti. Ne želim jebeno guranje. Ne želim da moja djeca imaju majku koja gura sasvim sama.
– Tako to ljudi rade, kaže Robert tiho.
Moj bijes se rastopi. – Znam, kažem. – Sto nije u redu sa mnom?
– Sebična si. Kao i ja, Clara.
– Jesam li? – zapitam se glasno. – Jesam li tako grozna? Jesam li tako užasno, jedinstveno sebična?
– Da, kaže Robert, usiljeno se nasmiješivši. – Ali nisi onoliko koliko ja.
– Ne mislim da sam tako strašna, kažem, a posljednja mrva samoomalovažavanja nestaje. – Ne mislim da Trn takvo čudovište. Ja to mogu, Roberte. Mogu tako nastaviti, dalje, i dalje, i dalje, desetljećima – dok nas smrt ne rastavi. Mogla bih ja to, kad se ne bih osjećala tako... tako sama. Tako osamljena. I, dodam, uhvativši izraz njegova lica, – znam da to zvuči slabo, i pog-rešno, i odvratno. I puno samosažaljenja. Ali ja jesam sama, Roberte, s tobom. Potpuno sama s tobom. Znaš tu pjesmu?
– Kriste. Kakvu pjesmu? – Robert se namršti. – Zaista mi moraš sada nešto citirati?
Ne obazirem se na njegove riječi. – Spavam s tobom i budim se s tobom, a ipak tebe nema / U naručje uzmem svoje misli ispunjene tobom – i zagrlim samo zrak. – Otpijem gutljaj vina. – John Clare. Ne recitiram dobro. Ali tako se osjećam.
– Žao mi je, kaže Robert. – Žao mi je ako se tako osjećaš.
– I meni je, velim. – I žao mi je da nikada nisi primijetio.
– Nisam, kaže Robert. – Uvijek sam mislio da ti je prilično dobro.
– Bilo je. Još je uvijek. – Oh, nije važno. Ne mogu se ovim zamarati, pomislim. Mogu i bez melodrame. Mogu i bez toga da se osjećam preplašena. Svejedno. Nije važno. Bit će u redu. Kažem: – Nije važno, Roberte. Pustimo to. Sada znaš, u svakom slučaju. Budimo sretni da sad znaš i provedimo lijep vikend.
– Vrijedi, kaže Robert, glasno uzdahnuvši. – Što ćemo raditi sutra?
– Ne znam. Da odemo u Louvre? Šoping? Na ručak? Da odemo na buvljak?
– Morao bih otići u Versailles, kaže Robert.
– Zaista? Zašto?
– Moram vidjeti da li bismo malen dio prostora mogli iskoristiti za jedno modno snimanje, odgovori Robert.
– Šećeru, kažem.
Oboje se nacerimo prijateljski.
– Ne, reknem. – Ne bih. Umorna sam. Možda samo kava.
– Ali ti mrziš kavu, kaže Robert.
A ja ne odgovorim: da, ali se bojim dijeliti krevet s tobom i ne želim još otići u sobu. Ka-žem: – Uvijek postoji prvi put.
Po povratku u naš ekstravagantno lijep, seksi luksuzan apartman još se jednom okupam. Či-tam knjigu ležeći u mirisnoj vodi. Zgodna knjiga, o nekim dragim ljudima koji su sretni jer gu-raju dalje te zaboravljaju sitne preljube i velike nepodopštine.
Izašavši, otprilike sat vremena kasnije, odjevena u stari donji dio pidžame i vrlo komotnu majicu kratkih rukava umjesto u crnu čipkanu spavaćicu koju sam bila predvidjela – ne, nije previše privlačno – nađem Roberta kako prebacuje kanale, sa CNN-a na MTV, kao što to muš-karci njegove dobi običavaju. Jesam li star ili mlad, pitaju se sa svakim pritiskom na gumb. Jesam li još zabavan ili već spadam među one koji novinama pišu pisma? Želim biti oboje, mo-lim te, daj da budem i jedno i drugo. Stis, stis. Opa, bejbi. Stis. O, fino, izvješće s burze.
Ništa se ne događa. Uđem u krevet, maknuvši čokoladicu Godiva umotanu u foliju, ostavlje-nu na mom jastuku. Upalim svjetlo pored svog uzglavlja i umigoljim u krevet. Zatvorim oči. Potpuno sam budna.
– Clara, osjećaš se bolje? – upita Robert, ne skidajući oči s vrtoglavih okretanja Britney Spe-ars. – Da, hvala ti, kažem pristojno. Što bi se dogodilo da postane živahan? Bi li pomoglo? Ne, da budem potpuno iskrena prema vama, ne bi. Ima ona vrsta seksa koja zacjeljuje sve rane, vrs-ta seksa koja popravlja stvari, koja vas tako preplavi intimnošću da oprašta. Ali naš seks nije takav. Nije to pritužba, već činjenica. Naš je seks od one vrste koja nasmijava. Hihotav, pajdaš-ki seks. Kompa seks. Hm, to i nije sasvim točno. Trenutačno, naravno, nema seksa.
12 Re: India Knight – Moj život na tanjiru Čet Feb 16, 2012 2:01 pm
Margita
Administrator
Kasnije, mnogo kasnije – još uvijek sam budna, iako tiha i zatvorenih očiju – Robert konač-no ugasi svoje svjetlo. Leži ukočen – ne, ne onako ukočen – udova uredno složenih. Miriše na Extract of Limes i sapun. Njegova ruka se ispruži i pogladi me po kosi. A zatim Robert uzdah-ne. Oh, kakav uzdah.
Ujutro je sve bolje. Uvijek. Noću sve izgleda gore: crnje, oštrije, histeričnije, konačno. Iako se ne budim ispunjena deliričnim veseljem a la Hajdi, blizu sam mu. Za početak bez mamurnos-ti. Jutarnja šetnja i poslijepodnevni šoping, ručak u La Coupole. Moglo bi biti i gore, zar ne? Kriste, moglo bi biti gore. Sve bi moglo biti gore, cijelo vrijeme. I to je pouka priče. To je ono što treba upamtiti.
Do doručka mi je gotovo već neugodno zbog sinoćnjeg malog ispada. Nije me toliko stid da bih se baš ispričala, odlučim razmislivši – ne predugo – ali svejedno me je sram. Mora da sam svoju melodramsku crtu naslijedila od Kate. Ne mogu vjerovati da sam onako plakala, kao neki debil, s komadićima jastoga na licu. Nije bilo potrebe, govorim si strogo, zanovijetati i gunđati, prigovarati. Što sam mislila da činim? Što sam mislila da će se dogoditi?
Sve, sve za lagodan život.
Robert, s druge strane, jutros nije posebno pričljiv. Za doručkom lista francuski Vogue, pog-ledavajući me svako toliko u tišini. Možda me uspoređuje s manekenkama, pomislim, dok pr-kosno zagrizam u izrazito ohrabrujuće – ukusan brioš. Nije važno. Ništa nije važno. Nasmije-šim mu se. Podigne pogled i uzvrati mi osmijeh. Čudan osmijeh: sjetan.
Nekoliko se sati šećemo oko St. Germaina razgledavajući slike i precijenjene antikvitete. Je-dnom ili dvaput zaustavimo se da popijemo kavu. Ne držimo se za ruku, ja ga čak ne držim ispod ruke, premda su pločnici veoma uski. Natjeram ga da odemo u trgovinu neprivlačna nazi-va Plavi patuljak i kupimo poklone za dječake. Ne kažem ništa zlobno kada Robert upita: – Što Jack voli?. Ručak protječe veoma civilizirano i gotovo je bez kalorija: hladno bijelo vino i ka-menice te osvježavajući sorbet za desert. Osjećam se pomalo kao Parižanaka, nakon ovog mini ručka, dijete. Robert čita Glamour koji je, bizarno, ponio sa sobom čak iz Londona. Nisam zna-la da čita i sve francuske i sve engleske časopise.
Konačno se odlijepi od stranice. – Kamo ćeš ići? – upita galski ljubazno.
– Idem malo lunjati, odgovorim. – Nemam neki detaljan plan. Šminku i papir sigurno ću pot-ražiti, možda i neku odjeću.
– Kupi odjeću, kaže Robert. – Imaš na tone šminke i papira.
– Možda. Ne znam dade li mi se gnjaviti i isprobavati stvari.
– Nije baš da iscrpljuje. Uzmi, kaže, odvajajući nekoliko velikih novčanica iz debelog svež-nja francuskih franaka, – kupi si poklon, od mene.
– Divan si! – uskliknem. – Kako ljubazno Roberte. Hvala ti. Hoću. – Otpuhnem mu polju-bac. Stariji muškarac za stolom preko puta, koji sam ruča, primijeti to i nasmiješi mi se. I ja se njemu nasmiješim. Moj mi muž čak daje novac za darove: nova dobra stvar.
– Kome se smješkaš? – upita Robert.
– Onom slatkom starčiću, tamo, odgovorim. – Iza tebe. Nasmijao se kad sam ti otpuhnula poljubac.
– Vjerojatno je vidio kad sam ti dao novac, kaže Robert. – Valjda misli da si prostitutka. Na njemu je red da se nasmije.
Ne, uopće ne mislim da je to jako smiješno.
Robert odlazi u velikom stilu u jednom od hotelskih automobila s vozačem. I odjeven je u velikom stilu, da ostavi utisak na, nesumnjivo, ibersnobove koji vode Versailles. Odmahne mi kraljevski. Netko će ondje izgubiti glavu, pomislim, poput luđakinje. A mogao mi je i ponuditi prijevoz.
Kupujem. I kupujem, i kupujem, i kupujem. Do sita se nauživam mirisa i dodira u La Pape-terie, mojoj najdražoj prodavaonici pisaćih potrepština. Kupim parfem, nešto više nego poseb-no, i veoma staro, i nedostupno u Londonu, u Guerlainovu butiku (slažem se s Kate: moderni mirisi svi mirišu na plastiku ili gore). Kupim malene snježne kugle s Eiffelovim tornjem za dje-čake. (»Trebaju im dva poklona? – Da, Roberte. – Kužite? Čak i razgovaram s njim u mislima. Zato što smo u braku!) Na Chanelovu odjeljku u Galeries Lafayette kupim šminku i dam da me našminkaju: tamne, tamne oči, crvene, crvene usne. Osjećam se sve više i više francuski, sa svojim karmin usnama i praznim želucem. Spazim visoke, visoke, komične cipele od ružičaste zmijske kože u Christianu Loboutinu, obrubljene perjem (»Mislio je da si prostitutka) i dok sjedam da ih isprobam, sjetim se na trenutak Dunphyjeve zabave. Ni ovo nisu cipele za ples, pomislim, a zatim: plesali smo vrlo blizu jedno drugog. I onda kupim cipele.
Želite još? Može. Kupim i upaljač s bubamarama, jednostavnu crnu haljinu veoma duboka izreza {»Mon Dieu, comme c'est chei. – Oui, Madame. Mais c'est d'une beaute!), svileni lampi-on oslikan bademovim cvjetovima, malenu kamenu kornjaču veoma slatka izraza, šest mirisnih svijeća (tuberoza), čarapice Tintin za dječake (»Tri poklona?), kekse Fauchon za Robertovu majku, paket Gauloises Blondes za sebe, zvonasti šešir od filca (pogreška), primjerak Maupas-santovih pripovijetki iz antikvarijata. Nakrcala sam se vrećicama. Kupujem, i kupujem, i kupu-jem. Da, znam da je gotovo sve to za mene.
A onda je 4:55 pa pozovem taksi da me odveze do Angeline. U taksiju stavim šešir od filca, koji niti odgovara sezoni niti mi previše pristaje, pretpostavljajući da će nasmijati Roberta.
Angelina je dugačak, uzak, napučen prostor, ne predobro osvijetljen – pretpostavljam iz mi-losti prema licima koje ovamo redovito dolaze na čaj: iz milosti prema ocvalim gospođama. Krivudam kroz čajanu udarajući svojim vrećicama po malenim pozlaćenim stolcima, osjećajući se kao netko iz dvadesetih – kakvim se, naravno, jedino ne osjeća moj stas – u novom šeširu i s novim ružem. Dobar osjećaj, na neki komičan način.
Robert je već tu.
Ne nasmije se mom šeširu.
Ne nasmije se niti me pozdravi.
Kaže: – Clara. Sjedni.
Uzvratim: – Nisam namjeravala prestajati.
– Slušaj, kaže i tada primijetim da izgleda kao da će svakog trena povratiti.
– Roberte! Zašto ignoriraš moj šešir? – Sjednem. – Nije li smiješan? Pomalo smiješan, ali fo-ra? Vidi. – Okrenem glavu kako bi vidio šešir iz profila. – Dala sam da me našminkaju, Rober-te. Kupila sam stotinu stvari. Nadam se da se ne ljutiš. Pitam se zašto su upaljači Bic tako slatki u Francuskoj – vidi, bubamare – a tako dosadni u Engleskoj. I dječacima sam kupila neke stva-ri...
Upaljač s bubamara stoji između nas.
– Slušaj, ponovi Robert.
– Što? – pitam. – Što?
– Dobio sam novi posao, kaže Robert. – Ovdje. U Parizu. Upravo sam potpisao ugovor. Stu-pa na snagu sljedeći ponedjeljak.
Preneražena sam. Otvorim usta, kao riba, i opet zatvorim. Zatim pitam: – Kakav posao?
– Uređivanje muškog Voguea, kaže Robert. – Zove se Vogue Hommes.
– Teško da će se zvati Vogue Chiens. Ja ću vruću čokoladu i jednu religieuse, kažem kono-barici. Na francuskom, očigledno. Hvala Bogu da govorim francuski.
– Hvala Bogu da govorim francuski, kažem.
Robert ne kaže ništa. Robert ne dit rien.
Posegnem za svojim cigaretama i upaljačem s bubamarama pa dok s tim petljam postajem nevjerojatno bijesna.
– Mogao si mi reći! – kažem. – Mogao si reći.
– Ništa nije bilo sigurno, dosad.
– Svejedno si mogao to sa mnom raspraviti. Kriste. Jebemu. Mislim, gdje ćemo živjeti? Gdje ću ja raditi? Što je još bitnije, gdje će dječaci ići u školu? O, postoji engleska škola, jelda? Ali što ako su popunjeni? O, Roberte, doista, za ime Božje. I što ćemo s kućom u Londonu? Pret-postavljam da ćemo je iznajmiti? – Vrti mi se u glavi. Čujem glas koji kaže: hm, evo malo uz-buđenja, budi zadovoljna. A onda drugi glas, sićušan, prosikće: e, pizda, htio je doći u Pariz zbog razgovora o poslu. Ne na seksi vikend s tobom, gospođice. Obmanuta. Zbog posla. Kužiš?
Ali ja ne kužim.
I zato sam jako, jako iznenađena kada Robert kaže:
– Ne.
Pitam: – Ne? Nećemo iznajmiti? Ali ja volim našu kuću. Ne želim je prodati.
Robert kaže: – Ja se sam selim. Našli su mi stan. Dolazim živjeti u Pariz bez tebe.
Ja još uvijek ne kužim. Kažem: – Ali zašto? – HA! Ja doista kažem: – Ali zašto?, sva zbu-njena.
– Zato što odlazim, kaže Robert. – Odlazim, Clara.
Ništa se ne zacrni. Ništa se ne okrene. Ne hvata me vrtoglavica, ili napad žuči, ili mučnina. Ne poželim plakati, zasad, ili vikati. Kažem prilično tiho: – Ali ja sam mislila da guramo.
– Ni ja ne želim to, kaže Robert. – Guranje. – Voliš li me? Ili radije, kada si prestao? – Na-ravno da te volim, Robert uzdahne. – Kao kućnog ljubimca, kažem. – Voliš me kao kućnog ljubimca.
– Da, potvrdi Robert, ali ne grubo. – Pretpostavljam da da.
– I to nije dovoljno?
– Ne nakon prošle noći. Zbog toga sam se odlučio. Potvrdilo se sve o čemu razmišljam mje-secima. Godinama, da budem iskren. Hm, barem nekoliko.
– Bila sam histerična, kažem histerično, zbog čega bih se mogla ošamariti. – Nemoj me os-taviti zato što sam bila histerična.
– Nisi. Imala si pravo. Nije mi dovoljno stalo do tebe. Ne na način na koji želiš. – Poliže ma-lo creme patissiere sa svog kažiprsta.
– Ne želim da me ostaviš, kažem.
– Žao mi je, kaže Robert. I slegne komedijaški ramenima.
– Moja dječica, velim. – Ostavljaš svoju djecu. – Počnem plakati, kako treba. – Ostavljaš svoju djecu, ponovim. – Kao pizda.
Robert pritisne dlanove kao da moli. Možda i moli. Što ja znam?
– Znam, Clara, kaže Robert. – Ali viđat ću ih svaki vikend. Vlakom sam začas tamo. Neće ni primijetiti.
U biti, to je istina. Ali ne pomaže.
– Koja si ti jebena svinja, Roberte, kažem. – Usrana jebena svinja. Glava ti je toliko daleko od guzice da ne znaš ni da si se rodio.
Robert zapali cigaretu. – Oink, kaže tužno.
Razumljivo, nastojim napustiti čajanu što je moguće žustrije i arogantnije, ali sam sputana mnogobrojnim vrećicama. U domeni dramskih izlazaka ovo je bio prilično jadan pokušaj.
Moj suprug me ostavlja. Moj suprug osam godina. Moj me prepredeni, tajnoviti, podmukli suprug ostavlja. Pitam se ima li ljubavnicu. Zapalit ću mu odjeću. Uništit ću mu život.
Ridam i ridam, proizvodim nevjerojatnu količinu sline. Ridam na krevetu za mladence, ur-lam na zahodu. Osjećam se postiđena, osramoćena, ponižena. Moj me muž ne voli – nisam mu čak ni draga – i nogirao me je. Koja pizda. Koja pizda.
– Nemoj se brinuti zbog novca, kaže Robert nekoliko sati kasnije. Sam se pustio u sobu i skida jaknu od odijela. – Ili zbog kuće. Prepisat ćemo je na tvoje ime. – Ne brinem se zbog je-benog novca. – Zašto onda?
– Zbog sebe. Brinem se zbog sebe. – Quelle surprise, kaže Robert. Što ne smatram posebno dobrodošlom primjedbom. Mislim, čini mi se da se moj život raspada. Ako mi nije dopušteno u ovom se trenutku samosažalno valjati u blatu poput nilskog konja, onda bih željela znati zašto. Trebala bih se još više valjati, u biti. Imala bih puno pravo (bračno) da u vrućoj kupki prerežem vene na zapešćima ili na neko vrijeme zabijem glavu u pećnicu, kad bi samo postojala jedna u apartmanu ove klase. Kad sve zbrojimo, ne smatram da je ovaj potok sline de trop u bilo kojem pogledu. Mislim da se prilično obuzdajem, u danim okolnostima.
– Zašto? – upitam Roberta ispuhujući nos i, jednom u životu, nije me briga što nisam u sta-nju to izvesti, a ne zvučati kao svirač fagota. – Zašto mi neprestano ponavljaš kako sam sebič-na?
– Ti jesi sebična, kaže Robert. – U kom smislu, točno? Mislim, ovog trena brinem se a) za dječake, b) za svoju emocionalnu dobrobit, c) za to što će ljudi reći. –
– Nemoj biti takva malograđanka, kaže Robert. – Koga briga što će ljudi reći?
– Mene, kretenu, vičem. – Ja sam ta koja će svima morati reći – ti, naravno, budući da si ta-ko jebeno nesposoban, ti ćeš, kako prikladno, biti u drugoj zemlji. – Robert se lecne. – Ja sam ta koja će morati podnositi samilosne poglede i naklapanja. – Ustala bih i hodala po sobi, ali sama pomisao na nadolazeću poplavu žaljenja, žaljenje zbilja nadasve teško podnosim – natjera me da ostanem sjediti. – Ja sam ta za koju će ljudi govoriti 'Pa, naravno, meni se činilo da neko vrijeme nešto nije u redu.' Ja sam ta koju će ljudi žaliti, kojoj će govoriti bljezgarije poput 'Budi jaka'... Ali to je u redu, pretpostavljam, podrugljivo se nasmijem – jer ja jesam u biti snažna. Jer ja sam neuništiva. Jer, zajecam, – ja nikada ne plačem.
– Clara, prestani, kaže Robert nježno. – Bit će s tobom sve u redu. Kao i s dječacima.
– Ovo je kao ružan san ili ružan film. 'Dečki, tatica i ja se jako volimo, ali ne možemo više biti skupa.' Suludo. Nikada nas čak nisu čuli da se svađamo. Mislit će da se šalimo. A i naši prijatelji. Mislit će da sam jedna od onih žena koje ne mogu funkcionirati bez krize – da sam jedna od onih jadnica koje ni iz čega prave dramu, zato da bi mogle osjećati kako im je život uzbudljiv i vrijedan življenja.
– Ti ćeš, od svih ljudi koje znam, jedina naći načina da im objasniš. Pitaj Kate za savjet, zaš-to ne? A i, Clara, činjenica je da ja dječake ionako nikada ne vidim preko tjedna.
– Neobično za jednog oca.
– Nije. Prilično normalno.
– Jako neuobičajeno dapače, osim ako nisi noćni čuvar. Većina muškaraca uspije izvesti brz poljubac prije doručka. Većina muškaraca u biti prilično voli ideju da stigne kući malo ranije i okupa djecu svake prijestupne.
– Ja nisam većina muškaraca, kaže Robert, što bi bilo nepodnošljivo da nema srceparajućeg izraza na njegovu inače mirnom, bijelom licu. – Stvar je u tome da me oni i onako vide samo vikendom, a to se neće promijeniti.
– Znat će da fizički nisi u kući, što je veoma uznemirujuće i što bi bilo tko uvidio da mu gu-zica nije opsjednuta sama sobom. Sada su sretni jer te možda ne vide, ali znaju da si tu i zbog toga se osjećaju sigurni. A sada se više neće osjećati sigurni. A ja sam se toliko trudila – suze iznova naviru, čudno obilne – da im pružim taj osjećaj sigurnosti. To je sve što sam ikada htjela za njih. Nije me bilo briga ni za što drugo, za školska izvješća ili... ili bilo što. Željela sam da se osjećaju sigurni. Željela sam da osjete da su stvari postojane, nepromjenjive i čvrste. Čvrste, Roberte. A ti – okrenem se, vrišteći kao da sam luda, i unesem svoje lice u njegovo – ti si sve sjebao. Sjebao si jedinu stvar koju sam željela za njih.
– Zbog mene se nikada nisu osjećali sigurni, kaže Robert tiho. – Ni oni ni ti.
– To su maleni dječaci, Roberte, vičem. – Nijanse im nisu jasne. Osjećali su se sigurni jer su imali mamu i tatu, i lijepu kuću, i par hrčaka.
– Ti sve pojednostavnjuješ, uzdahne Robert, odlazeći potražiti naš kofer. Zbog tebe su se os-jećali sigurni.
A ti ne odlaziš.
– Kao da bih mogla! Ti znaš koji je to jebeni luksuz, Roberte. I samo si ga ti možeš priuštiti. – Kao da bi ti to htjela, Clara, ikada. – Ležim na krevetu dok Robert hoda od garderobe do ko-fera, pakirajući se. Pakira se veoma uredno. Ne trpa stvari, nego ih slaže, poravnava, umotava, cipele stavlja u vrećice – izgleda kao meksička sluškinja kakvog američkog milijunaša koja se nervira i ljutito psuje na španjolskom jer nema papira s monogramom kojima bi odvojila sloje-ve odjeće.
Toliko mi je same sebe žao da mi se čini kako bih mogla umrijeti. U prednjem dijelu glave osjećam strašnu bol. Sklupčana sam na krevetu poput čudovišna gigantskog fetusa, nije baš da se ljuljam naprijed-natrag, ali umalo. Robert je tih.
I tada, iznenada, bez suvisla objašnjenja, više se ne osjećam kao da bih mogla umrijeti.
Da, znam kako se od mene očekuje da budem shrvana dobrih nekoliko tjedana – mjeseci? godina? više? – i da izgubim zadovoljavajući broj kilograma kao rezultat bolne agonije koja me izjeda, ne da mi spavati, koja mi je oduzela apetit i slomila me. Od mene se očekuje da tijekom tih mjeseci ili godina pronađem sebe, kao da sam se zagubila. Trebala bih uvidjeti važnost žen-skih prijateljstava i misliti da su svi muškarci govna, sve dok jedne zlatne zore ne upoznam neki osjećajni mali cvijet muževnog torza koji će mi dokazati da možda, samo možda, ima iznimaka. Očekuje se da počnem ići na fitness. Očekuje se da kupim psa.
Pa, žao mi je, ali neće ići. Postoje, nakon svega, granice.
Ne želim reći da sam, nakon što sam ležala kao fetus i davila se u šmrkljima, iznenada pos-kočila, otpjevala pjesmu, zaplesala živahno i otrčala počasni krug oko sobe. Ali pojavio se tra-čak svjetla. A on kaže: o, daj, prestani cmizdriti. To si željela. Dobro, možda ti ponižavajući dio nije trebao – slažem se, to je pušiona. Ali ovo je prirodni vrhunac svega, a poniženje je cijena koju plaćaš jer si se pokušala pretvarati. Zato se prestani pretvarati. Ne pretvaraj se da je ovo palo s neba, ideja o rastavi. Jer savršeno dobro znaš da nije. Savršeno dobro znaš – da, znaš, lažljivice – da je i tebi to palo na pamet. Zato, idemo, ustani. Operi lice. U tom se trenutku og-lasi Katein glas: – Draga moja, strašno je to, vidim i sama, ali doista nema potrebe da izgledaš baš toliko ružno. – Sve će biti dobro. Naravno da hoće. Kako ne bi bilo? Nitko nije umro. Sve će biti u redu. Stvari mogu biti i gore, znaš? Stvari uvijek mogu biti gore.
Robert je zaplijenio kofer. Ispalo je da je to njegov kofer. Mi smo obitelj s dva kofera. Zavr-šio je pakirati sebe, a zatim je otrčao iz hotela kupiti novi kofer, prazan, potpuno nov kofer za mene u koji sam spakirala svoje stvari. Neće se vratiti sa mnom u London – on to – ne može podnijeti u ovom trenutku. Rezervirao si je sobu za nekoliko noći u manjem, jeftinijem hotelu. Stan će mu biti spreman za nekoliko dana. Poslat ću njegove stvari. Iz gornjeg džepa izvuče Smythson karticu na koju je uredno napisao broj Vogue Hommes Fed Exa i da mi je. Uskoro ćemo se vidjeti. Ne sljedeći vikend – u ponedjeljak počinje raditi – već vikend nakon toga. Na-zvat će večeras i razgovarati s dječacima.
Miris zračnih luka uvijek mi izaziva mučninu – dizel, plastika i guma – ali na Orlyju se osje-ća miris pekare, miris kroasana, u 8.30 navečer. Sjednemo i naručimo kavu. Gladna sam.
– Žao mi je, znaš, kaže Robert. – Iskreno i istinski mi je žao.
– Ima li netko drugi?
– Ne, Clara. Uvijek si bila samo ti, kaže Robert, i ja mu vjerujem. Raspori njegovih odijela spašeni su od mojih škara. – Ali više nije išlo, Clara, jelda?
– Ne znam. Ne. Valjda nije. Ali ne znam s čim se uspoređujemo.
– Želim biti sretan, veli Robert. – I želim da ti budeš sretna, cijelo vrijeme.
– Onda mi kupi kroasan, kažem, a Robert se nasmije najširim osmijehom u posljednja dva dana i kupi mi kroasan. Kupi mi dva: jedan obični, jedan s bademima, oba umotana u salvetu, da ih ponesem u avion.
Pozdravimo se na carini.
– Žao mi je, kaže Robert iznova.
– I meni, kažem. – Zbog... što god da je to bilo. Zbog svega. Ili ničega. – Nasmijem se ner-vozno – hiihiihii, kao u stripu.
– Neka ti ne bude žao, kaže Robert. – I poljubi dječake za mene, šapne, – njihove mekane glavice. – Pogladi me po obrazu i snažno zagrli. – Zbogom, Clara.
– Zbogom, Roberte.
Nikada prije nisam vidjela svog muža da plače. Uvijek postoji prvi put. I posljednji, razmiš-ljam, kad se on okrene i ode, a zatim maše, i opet maše, a njegovi se prsti otvaraju nemoćno, polagano, bez snage. Ne okrene se više.
EPILOG
Tri mjeseca poslije
– Jel neko treba ići na zahod?
– Ne, viknu obojica.
– Sigurno?
– Nije, kaže Jack. – Moram razmisliti.
– Stavi cipele, kažem Charlieju.
– Razmislio sam, kaže Jack. – Idem na pi-pi. Radit ću pi-pi stojeći, najavi, kao što bi netko najavio da će u sljedećem triku osobu raspiliti napola.
– Požuri, kažem mu, impresionirana novim pomakom u razvoju. – Knap smo s vremenom.
– Hoće li nas čekati u crkvi? – pita Charlie.
– Da, srce, hoće.
– Jupi! – kaže Charlie. – Mogu sjediti pokraj njega?
– Možda, kažem. – Vidjet ćemo.
Jack bezglavo stiže iz WC-a u prizemlju. Kako voli piškiti uz otvorena vrata, sigurno je čuo.
– Jesi li ga otresao? – pita Charlie zabrinuto. – Upamti, Jack, moraš ga otresti poslije.
– Tresao sam, kaže Jack. – Mama? Ja hoću sjediti pokraj njega, zavapi glasom punim tuge. – Hoću sjediti na njemu. U njegovom krilu.
– Nešto ćemo smisliti, kažem. – Ne brinite se. – Zatim: – Idemo, gurajući djecu iz kuće.
Stube gradske vijećnice u Chelseau već su prekrivene nečijim konfetima. Od njih su stube pastelne: sićušne točkice bebi ružičaste, nebesko plave i svijetlo žute. Jurimo uza stube prema matičnom uredu slijedeći znak – Vjenčanja.
Svi su ovdje, čekaju vani. Flo zgrabi Charlieja u naručje. – Ja ću istuširati ovog dječaka po-ljupcima, kaže na njegovu nelagodu i oduševljenje. Evie pokupi Jacka i ispusti poklike pohvale kad joj kaže: – Bog, teta Evie. Ja radim pi-pi stojeći.
Max je tu, i Tom, i Maxova djeca, sudeći po njihovim krasnim zubima – muškarac i žena slična izgleda – on plav, ona žuta – i predstavljaju se svima prijateljski. Ima nas petnaestero, sve zajedno, uključujući prijatelje i kumove.
Robert uleti unutra nekoliko sekundi kasnije. – Tata! – vrište dječaci, bacajući mu se oko vrata. – Zdravo, ljubavi moje, kaže Robert, čvrsto ih stisnuvši. – Nedostajali ste mi. Donio sam vam poklone. – Podigne pogled. – Zdravo, Clara.
– Zdravo, Roberte, kažem uz pozdravni poljubac.
– Kako je?
– Ništa se drastično nije dogodilo otkad smo jučer razgovarali, naceri se. – Ali odlično. – Us-tane, sa svakim djetetom u jednoj ruci, gotovo se rušeći pod njihovom težinom. – Još uvijek volim posao, što je dobro, i još uvijek volim Pariz.
– I mi ga volimo, zar ne dečki? – Oui, oui! – skviče djeca, a zatim se počnu kidati od predvi-dljive navale hihotanja.
Robertova tvrtka dvaput nam mjesečno, za vikend, plaća Eurostar do Pariza, a Robert dolazi u London druga dva vikenda. Ja ponekad ne idem, nego pošaljem Helenu, našu dugo priželjki-vanu, dražesnu au pair djevojku. Helena mi je promijenila život. A znam i da je dečki vole, jer mi tako kažu.
– Radio sam pi-pi stojeći! – Jack kaže Robertu, pucajući od ponosa.
– I jesi se sjetio da ga tres-tres? – upita Robert, ne pokazujući znakove svoje uobičajene uš-togljenosti. – Roberte! – kažem iznenađena. – Otkud ti znaš za tres-tres?
– I ja radim pi-pi, znaš, nasmije se.
– Uvijek sam se pitala što radiš u kupaonici, kažem mu i smijuljim se prisjećajući se. Kao da je bilo prije milijun godina.
– Ja sam tresao-tresao, kaže Robert. – Pa učim i Jacka da ga otrese. – Poljubi Jacka i promrsi Charliejevu kosu. – Zbilja su preslatki dječaci, kaže. – Obavljaš super posao, Clara. Ranije uis-tinu nisam to shvaćao.
Nasmiješim mu se. – Hvala.
Kate izgleda nevjerojatno. Na sebi ima dugačku, grimiznu, uz tijelo kao isklesanu haljinu. U sjajnoj, blistavoj, kosi ima vijenac divljih ruža. Veoma polagano ide prema nama, držeći glavu vrlo visoko, i zaustavi se pokraj djece. Podsjeća me, ne prvi put, na Audrey Hepburn u haljini visoke mode.
– Dobro jutro. Kako ti se čini? – upita.
– Izgledaš prekrasno, kaže Jack. – Kao kraljica.
– Kraljica? – upita Kate. – Ne valjda kao naša njemačka patuljčica, srce, kaže Jacku, – s li-cem domaćice. Jelda?
– Ne, kaže Jack. – Mislio sam na kraljicu iz priče. Onu Snježnu.
– To je već bolje, nasmije se poljubivši ga u glavicu.
– Izgledaš božanstveno, Kate, kaže Flo.
– Tako sam ponosna na tebe, Kate, kaže Evie, koja, jasno mi je, neće još dugo moći suzdr-žavati svoje svadbene suze.
– Opa! – kaže Robert. – Ovo je najbolja vjenčanica koju sam ikada vidio.
– Zdravo, Roberte srce, dezerteru od moje kćeri, kaže Kate. – Zaista tako misliš. Htjela sam boju kamenice ili možda sirove svile, ali to su tako sumorne boje – više pristaju tepisima, čini mi se. U pansionima, koje vode žene velikih prsa i s grudnjacima koji ne podupiru. Ali ipak, kaže, gledajući oko sebe i šaljući osmijehe snage megavata prijateljima i rodbini. – Nisam si mogla dopustiti ni babilonsku kurvu. Mislim da je konačni rezultat prilično šik, ne?
– Apsolutno, kaže Robert. – Božanski je šik.
– Da, kaže Kate. – Potpuno se slažem. Dobro, gdje je moj mladoženja?
– Ovdje, odazove se Max, koji se pojavio niotkuda u besprijekorno uštirkanom jutarnjem odijelu. Zagrli je.
– Ti si priviđenje, Kate, kaže sa suzama u očima. – I volim te.
Kate nasloni svoju glavu Nefretite na njegovo rame. – Nemoj biti intiman pred djecom, kaže, ali veoma nježno, skliznuvši svojom rukom u njegovu.
Evie se rasplakala, a moram reći da i ja osjećam kako mi oči suze.
Po završetku ceremonije – ne, Robert i ja nismo se kradom pogledali i protrnuli, žustro, sa žaljenjem – nagruvali smo se u taksije koji su nas čekali i koje je promišljeno naručio Max te odjurili u crkvu na službu blagoslova. Dvjesto gostiju već je sjedilo unutra. Od ranije znam da će crveni božuri kojima smo Evie, Flo i ja ukrasile crkvu na kasnom jutarnjem suncu sjati ruži-často. Idemo stazicom kroz zbrkanu gomilu šešira, visokih potpetica i raskuštrane kose.
Sam Dunphy naslonio se na stablo, u jutarnjem odjelu, pušeći cigaretu. Djeca ga prva spaze i otrče k njemu raširenih ruku. Dok sam stigla do njega, oni mu se već drže za noge i mole ga da skoči.
– O, molim te skoči, kaže Jack. – Skači s nama. – Daj, kaže Charlie, – molim te. Nitko nika-da ne skače s nama, doda, složivši tragičnu facu. – Nitko živ neće skakati.
Dunphy se naceri i napravi nekoliko elegantnih skokova, popraćen njihovim ushićenim vris-kovima. – Zdravo, Clara, kaže kad mu priđemo dovoljno blizu. – I Roberte. Zdravo.
– Zdravo, kažem i pogladim mu ruku jednim prstom u znak pozdrava.
– Ponovno zdravo. Lijepo odijelo, kaže Robert rukujući se.
– Ovo su moje sestre, Evie i Flo, kažem.
– Ooo, veli Evie. – Clara, vraže jedan. O, em, zdravo.
– Evie! – kaže Flo. – Za ime Božje. Zdravo. Uopće se ne zna ponašati, jadnica. Ja sam Flo-rence. Začeta tamo, znate. Veoma romantično mjesto. Moji su se tamo bili ludo razigrali.
– Doista, kaže Dunphy, smješkajući se ležerno. – Drago mi je da sam vas obje upoznao. A gdje je Kate? – Ona je u zadnjem automobilu, stići će za minutu. – Evie, veli Flo, – i Roberte i g. Dunphy, zašto ne uđete? Ja i Clara moramo se dogovoriti oko rasporeda. – A ne, ne moramo, kažem, znajući što se sprema. – Da, kaže Flo, pokazujući im da odu. – Moramo. – Zapute se stazom, Robert i Dunphy živo razgovarajući.
Flo me ščepa za ruku. – Clara, kaže poput Kate. – Činjenice. Podaci. Tračevi. Reci, želim čuti svaku sitnicu.
– Nemam ti što puno reći, odgovorim slabašno, poželjevši da se Kate požuri.
– Kate je rekla da je božanstven i istina je, kaže Flo.
– Hmm.
– Kako možeš nekoga predstaviti Kate ovako rano? Jesi li ludo zaljubljena? – Stane da bi uhvatila zraka i uzdahne teatralno. – Sad sam se sjetila, Clara! O, Bože. Vjerojatno je on dio oporavka. O, ne.
– Nisam ga predstavila. Predstavila sam njegova prijatelja Christiana prije nekoliko mjeseci. On se jednostavno nekako pojavio na kavi. I nije dio nikakvog oporavka, molim lijepo.
– Onoga kojeg ona zove Christian-moj-brat? – kaže Flo.
– To je taj, nasmijem se. – Christian-moj-blizanac. Znala sam da će se složiti.
– I?
– Što i?
Flo uzdahne. – Ako ti ne pomaže da se oporaviš, jesi li onda, kao što sam rekla, ludo zaljub-ljena? Je li vam cijelo vrijeme luđački seksi pa mu moraš govoriti: 'Polako, tigre', jer stalno navaljuje na tebe grr-grr, znaš, seksi?
– Možda, kažem. – A možda i ne.
Flo uzdahne.
– Nemoj uzdisati, Flo. Ne treba mi nitko da pravi grr-grr. Moj mi se život vratio. Probudim se i poželim se smijati. I zbog toga sam sretna. A sada moramo ući.
– Kako glamurozno, kaže Flo, uopće se ne obazirući na moje riječi. – Mogla bi se razvesti i udati u istom danu.
– Ne bih! – kažem. – Nismo čak ni spavali skupa.
– Ne! – kaže Flo izbečenih očiju. – Kako slatko! Kao stari ljudi u filmovima.
Suspregnem poriv da zahihoćem. – Sviđa mi se, Flo. Prijatelj mi je. Djeci je prijatelj. Kate ga je danas pozvala. I to je sve.
– Kako romantično! – kaže Flo sanjarski.
– Ne skači pred rudo, Florence, i prestani govoriti u uzvicima.
– Što je s dragim Robertom? – upita Flo.
– Dragi Robert je presretan. I kaže da mu se Dunphy sviđa. I nema razloga da mu ne vjeru-jem.
Katein Bentley krem boje zaustavi se ispred crkve.
– Grozno kasnimo, povikne. – Ali dragi otac Bernard neće se ljutiti. Jesu li svi unutra?
– Da, kažem. – Idemo i mi sada.
– Je li tvoj dečko ovdje? – upita Kate, pogladivši me straga po vratu kao što je to činila kad sam bila dijete.
Uzdahnem. – Nije mi on..., započnem.
Kate me znakovito pogleda.
– Možda, kažem, poljubivši je u obraz za sreću i uzevši je za ruku. – Hajdemo te sada vjen-čati.
– Četvrta sreća, kaže Flo.
Što je, naravno, uvijek moguće.
Ujutro je sve bolje. Uvijek. Noću sve izgleda gore: crnje, oštrije, histeričnije, konačno. Iako se ne budim ispunjena deliričnim veseljem a la Hajdi, blizu sam mu. Za početak bez mamurnos-ti. Jutarnja šetnja i poslijepodnevni šoping, ručak u La Coupole. Moglo bi biti i gore, zar ne? Kriste, moglo bi biti gore. Sve bi moglo biti gore, cijelo vrijeme. I to je pouka priče. To je ono što treba upamtiti.
Do doručka mi je gotovo već neugodno zbog sinoćnjeg malog ispada. Nije me toliko stid da bih se baš ispričala, odlučim razmislivši – ne predugo – ali svejedno me je sram. Mora da sam svoju melodramsku crtu naslijedila od Kate. Ne mogu vjerovati da sam onako plakala, kao neki debil, s komadićima jastoga na licu. Nije bilo potrebe, govorim si strogo, zanovijetati i gunđati, prigovarati. Što sam mislila da činim? Što sam mislila da će se dogoditi?
Sve, sve za lagodan život.
Robert, s druge strane, jutros nije posebno pričljiv. Za doručkom lista francuski Vogue, pog-ledavajući me svako toliko u tišini. Možda me uspoređuje s manekenkama, pomislim, dok pr-kosno zagrizam u izrazito ohrabrujuće – ukusan brioš. Nije važno. Ništa nije važno. Nasmije-šim mu se. Podigne pogled i uzvrati mi osmijeh. Čudan osmijeh: sjetan.
Nekoliko se sati šećemo oko St. Germaina razgledavajući slike i precijenjene antikvitete. Je-dnom ili dvaput zaustavimo se da popijemo kavu. Ne držimo se za ruku, ja ga čak ne držim ispod ruke, premda su pločnici veoma uski. Natjeram ga da odemo u trgovinu neprivlačna nazi-va Plavi patuljak i kupimo poklone za dječake. Ne kažem ništa zlobno kada Robert upita: – Što Jack voli?. Ručak protječe veoma civilizirano i gotovo je bez kalorija: hladno bijelo vino i ka-menice te osvježavajući sorbet za desert. Osjećam se pomalo kao Parižanaka, nakon ovog mini ručka, dijete. Robert čita Glamour koji je, bizarno, ponio sa sobom čak iz Londona. Nisam zna-la da čita i sve francuske i sve engleske časopise.
Konačno se odlijepi od stranice. – Kamo ćeš ići? – upita galski ljubazno.
– Idem malo lunjati, odgovorim. – Nemam neki detaljan plan. Šminku i papir sigurno ću pot-ražiti, možda i neku odjeću.
– Kupi odjeću, kaže Robert. – Imaš na tone šminke i papira.
– Možda. Ne znam dade li mi se gnjaviti i isprobavati stvari.
– Nije baš da iscrpljuje. Uzmi, kaže, odvajajući nekoliko velikih novčanica iz debelog svež-nja francuskih franaka, – kupi si poklon, od mene.
– Divan si! – uskliknem. – Kako ljubazno Roberte. Hvala ti. Hoću. – Otpuhnem mu polju-bac. Stariji muškarac za stolom preko puta, koji sam ruča, primijeti to i nasmiješi mi se. I ja se njemu nasmiješim. Moj mi muž čak daje novac za darove: nova dobra stvar.
– Kome se smješkaš? – upita Robert.
– Onom slatkom starčiću, tamo, odgovorim. – Iza tebe. Nasmijao se kad sam ti otpuhnula poljubac.
– Vjerojatno je vidio kad sam ti dao novac, kaže Robert. – Valjda misli da si prostitutka. Na njemu je red da se nasmije.
Ne, uopće ne mislim da je to jako smiješno.
Robert odlazi u velikom stilu u jednom od hotelskih automobila s vozačem. I odjeven je u velikom stilu, da ostavi utisak na, nesumnjivo, ibersnobove koji vode Versailles. Odmahne mi kraljevski. Netko će ondje izgubiti glavu, pomislim, poput luđakinje. A mogao mi je i ponuditi prijevoz.
Kupujem. I kupujem, i kupujem, i kupujem. Do sita se nauživam mirisa i dodira u La Pape-terie, mojoj najdražoj prodavaonici pisaćih potrepština. Kupim parfem, nešto više nego poseb-no, i veoma staro, i nedostupno u Londonu, u Guerlainovu butiku (slažem se s Kate: moderni mirisi svi mirišu na plastiku ili gore). Kupim malene snježne kugle s Eiffelovim tornjem za dje-čake. (»Trebaju im dva poklona? – Da, Roberte. – Kužite? Čak i razgovaram s njim u mislima. Zato što smo u braku!) Na Chanelovu odjeljku u Galeries Lafayette kupim šminku i dam da me našminkaju: tamne, tamne oči, crvene, crvene usne. Osjećam se sve više i više francuski, sa svojim karmin usnama i praznim želucem. Spazim visoke, visoke, komične cipele od ružičaste zmijske kože u Christianu Loboutinu, obrubljene perjem (»Mislio je da si prostitutka) i dok sjedam da ih isprobam, sjetim se na trenutak Dunphyjeve zabave. Ni ovo nisu cipele za ples, pomislim, a zatim: plesali smo vrlo blizu jedno drugog. I onda kupim cipele.
Želite još? Može. Kupim i upaljač s bubamarama, jednostavnu crnu haljinu veoma duboka izreza {»Mon Dieu, comme c'est chei. – Oui, Madame. Mais c'est d'une beaute!), svileni lampi-on oslikan bademovim cvjetovima, malenu kamenu kornjaču veoma slatka izraza, šest mirisnih svijeća (tuberoza), čarapice Tintin za dječake (»Tri poklona?), kekse Fauchon za Robertovu majku, paket Gauloises Blondes za sebe, zvonasti šešir od filca (pogreška), primjerak Maupas-santovih pripovijetki iz antikvarijata. Nakrcala sam se vrećicama. Kupujem, i kupujem, i kupu-jem. Da, znam da je gotovo sve to za mene.
A onda je 4:55 pa pozovem taksi da me odveze do Angeline. U taksiju stavim šešir od filca, koji niti odgovara sezoni niti mi previše pristaje, pretpostavljajući da će nasmijati Roberta.
Angelina je dugačak, uzak, napučen prostor, ne predobro osvijetljen – pretpostavljam iz mi-losti prema licima koje ovamo redovito dolaze na čaj: iz milosti prema ocvalim gospođama. Krivudam kroz čajanu udarajući svojim vrećicama po malenim pozlaćenim stolcima, osjećajući se kao netko iz dvadesetih – kakvim se, naravno, jedino ne osjeća moj stas – u novom šeširu i s novim ružem. Dobar osjećaj, na neki komičan način.
Robert je već tu.
Ne nasmije se mom šeširu.
Ne nasmije se niti me pozdravi.
Kaže: – Clara. Sjedni.
Uzvratim: – Nisam namjeravala prestajati.
– Slušaj, kaže i tada primijetim da izgleda kao da će svakog trena povratiti.
– Roberte! Zašto ignoriraš moj šešir? – Sjednem. – Nije li smiješan? Pomalo smiješan, ali fo-ra? Vidi. – Okrenem glavu kako bi vidio šešir iz profila. – Dala sam da me našminkaju, Rober-te. Kupila sam stotinu stvari. Nadam se da se ne ljutiš. Pitam se zašto su upaljači Bic tako slatki u Francuskoj – vidi, bubamare – a tako dosadni u Engleskoj. I dječacima sam kupila neke stva-ri...
Upaljač s bubamara stoji između nas.
– Slušaj, ponovi Robert.
– Što? – pitam. – Što?
– Dobio sam novi posao, kaže Robert. – Ovdje. U Parizu. Upravo sam potpisao ugovor. Stu-pa na snagu sljedeći ponedjeljak.
Preneražena sam. Otvorim usta, kao riba, i opet zatvorim. Zatim pitam: – Kakav posao?
– Uređivanje muškog Voguea, kaže Robert. – Zove se Vogue Hommes.
– Teško da će se zvati Vogue Chiens. Ja ću vruću čokoladu i jednu religieuse, kažem kono-barici. Na francuskom, očigledno. Hvala Bogu da govorim francuski.
– Hvala Bogu da govorim francuski, kažem.
Robert ne kaže ništa. Robert ne dit rien.
Posegnem za svojim cigaretama i upaljačem s bubamarama pa dok s tim petljam postajem nevjerojatno bijesna.
– Mogao si mi reći! – kažem. – Mogao si reći.
– Ništa nije bilo sigurno, dosad.
– Svejedno si mogao to sa mnom raspraviti. Kriste. Jebemu. Mislim, gdje ćemo živjeti? Gdje ću ja raditi? Što je još bitnije, gdje će dječaci ići u školu? O, postoji engleska škola, jelda? Ali što ako su popunjeni? O, Roberte, doista, za ime Božje. I što ćemo s kućom u Londonu? Pret-postavljam da ćemo je iznajmiti? – Vrti mi se u glavi. Čujem glas koji kaže: hm, evo malo uz-buđenja, budi zadovoljna. A onda drugi glas, sićušan, prosikće: e, pizda, htio je doći u Pariz zbog razgovora o poslu. Ne na seksi vikend s tobom, gospođice. Obmanuta. Zbog posla. Kužiš?
Ali ja ne kužim.
I zato sam jako, jako iznenađena kada Robert kaže:
– Ne.
Pitam: – Ne? Nećemo iznajmiti? Ali ja volim našu kuću. Ne želim je prodati.
Robert kaže: – Ja se sam selim. Našli su mi stan. Dolazim živjeti u Pariz bez tebe.
Ja još uvijek ne kužim. Kažem: – Ali zašto? – HA! Ja doista kažem: – Ali zašto?, sva zbu-njena.
– Zato što odlazim, kaže Robert. – Odlazim, Clara.
Ništa se ne zacrni. Ništa se ne okrene. Ne hvata me vrtoglavica, ili napad žuči, ili mučnina. Ne poželim plakati, zasad, ili vikati. Kažem prilično tiho: – Ali ja sam mislila da guramo.
– Ni ja ne želim to, kaže Robert. – Guranje. – Voliš li me? Ili radije, kada si prestao? – Na-ravno da te volim, Robert uzdahne. – Kao kućnog ljubimca, kažem. – Voliš me kao kućnog ljubimca.
– Da, potvrdi Robert, ali ne grubo. – Pretpostavljam da da.
– I to nije dovoljno?
– Ne nakon prošle noći. Zbog toga sam se odlučio. Potvrdilo se sve o čemu razmišljam mje-secima. Godinama, da budem iskren. Hm, barem nekoliko.
– Bila sam histerična, kažem histerično, zbog čega bih se mogla ošamariti. – Nemoj me os-taviti zato što sam bila histerična.
– Nisi. Imala si pravo. Nije mi dovoljno stalo do tebe. Ne na način na koji želiš. – Poliže ma-lo creme patissiere sa svog kažiprsta.
– Ne želim da me ostaviš, kažem.
– Žao mi je, kaže Robert. I slegne komedijaški ramenima.
– Moja dječica, velim. – Ostavljaš svoju djecu. – Počnem plakati, kako treba. – Ostavljaš svoju djecu, ponovim. – Kao pizda.
Robert pritisne dlanove kao da moli. Možda i moli. Što ja znam?
– Znam, Clara, kaže Robert. – Ali viđat ću ih svaki vikend. Vlakom sam začas tamo. Neće ni primijetiti.
U biti, to je istina. Ali ne pomaže.
– Koja si ti jebena svinja, Roberte, kažem. – Usrana jebena svinja. Glava ti je toliko daleko od guzice da ne znaš ni da si se rodio.
Robert zapali cigaretu. – Oink, kaže tužno.
Razumljivo, nastojim napustiti čajanu što je moguće žustrije i arogantnije, ali sam sputana mnogobrojnim vrećicama. U domeni dramskih izlazaka ovo je bio prilično jadan pokušaj.
Moj suprug me ostavlja. Moj suprug osam godina. Moj me prepredeni, tajnoviti, podmukli suprug ostavlja. Pitam se ima li ljubavnicu. Zapalit ću mu odjeću. Uništit ću mu život.
Ridam i ridam, proizvodim nevjerojatnu količinu sline. Ridam na krevetu za mladence, ur-lam na zahodu. Osjećam se postiđena, osramoćena, ponižena. Moj me muž ne voli – nisam mu čak ni draga – i nogirao me je. Koja pizda. Koja pizda.
– Nemoj se brinuti zbog novca, kaže Robert nekoliko sati kasnije. Sam se pustio u sobu i skida jaknu od odijela. – Ili zbog kuće. Prepisat ćemo je na tvoje ime. – Ne brinem se zbog je-benog novca. – Zašto onda?
– Zbog sebe. Brinem se zbog sebe. – Quelle surprise, kaže Robert. Što ne smatram posebno dobrodošlom primjedbom. Mislim, čini mi se da se moj život raspada. Ako mi nije dopušteno u ovom se trenutku samosažalno valjati u blatu poput nilskog konja, onda bih željela znati zašto. Trebala bih se još više valjati, u biti. Imala bih puno pravo (bračno) da u vrućoj kupki prerežem vene na zapešćima ili na neko vrijeme zabijem glavu u pećnicu, kad bi samo postojala jedna u apartmanu ove klase. Kad sve zbrojimo, ne smatram da je ovaj potok sline de trop u bilo kojem pogledu. Mislim da se prilično obuzdajem, u danim okolnostima.
– Zašto? – upitam Roberta ispuhujući nos i, jednom u životu, nije me briga što nisam u sta-nju to izvesti, a ne zvučati kao svirač fagota. – Zašto mi neprestano ponavljaš kako sam sebič-na?
– Ti jesi sebična, kaže Robert. – U kom smislu, točno? Mislim, ovog trena brinem se a) za dječake, b) za svoju emocionalnu dobrobit, c) za to što će ljudi reći. –
– Nemoj biti takva malograđanka, kaže Robert. – Koga briga što će ljudi reći?
– Mene, kretenu, vičem. – Ja sam ta koja će svima morati reći – ti, naravno, budući da si ta-ko jebeno nesposoban, ti ćeš, kako prikladno, biti u drugoj zemlji. – Robert se lecne. – Ja sam ta koja će morati podnositi samilosne poglede i naklapanja. – Ustala bih i hodala po sobi, ali sama pomisao na nadolazeću poplavu žaljenja, žaljenje zbilja nadasve teško podnosim – natjera me da ostanem sjediti. – Ja sam ta za koju će ljudi govoriti 'Pa, naravno, meni se činilo da neko vrijeme nešto nije u redu.' Ja sam ta koju će ljudi žaliti, kojoj će govoriti bljezgarije poput 'Budi jaka'... Ali to je u redu, pretpostavljam, podrugljivo se nasmijem – jer ja jesam u biti snažna. Jer ja sam neuništiva. Jer, zajecam, – ja nikada ne plačem.
– Clara, prestani, kaže Robert nježno. – Bit će s tobom sve u redu. Kao i s dječacima.
– Ovo je kao ružan san ili ružan film. 'Dečki, tatica i ja se jako volimo, ali ne možemo više biti skupa.' Suludo. Nikada nas čak nisu čuli da se svađamo. Mislit će da se šalimo. A i naši prijatelji. Mislit će da sam jedna od onih žena koje ne mogu funkcionirati bez krize – da sam jedna od onih jadnica koje ni iz čega prave dramu, zato da bi mogle osjećati kako im je život uzbudljiv i vrijedan življenja.
– Ti ćeš, od svih ljudi koje znam, jedina naći načina da im objasniš. Pitaj Kate za savjet, zaš-to ne? A i, Clara, činjenica je da ja dječake ionako nikada ne vidim preko tjedna.
– Neobično za jednog oca.
– Nije. Prilično normalno.
– Jako neuobičajeno dapače, osim ako nisi noćni čuvar. Većina muškaraca uspije izvesti brz poljubac prije doručka. Većina muškaraca u biti prilično voli ideju da stigne kući malo ranije i okupa djecu svake prijestupne.
– Ja nisam većina muškaraca, kaže Robert, što bi bilo nepodnošljivo da nema srceparajućeg izraza na njegovu inače mirnom, bijelom licu. – Stvar je u tome da me oni i onako vide samo vikendom, a to se neće promijeniti.
– Znat će da fizički nisi u kući, što je veoma uznemirujuće i što bi bilo tko uvidio da mu gu-zica nije opsjednuta sama sobom. Sada su sretni jer te možda ne vide, ali znaju da si tu i zbog toga se osjećaju sigurni. A sada se više neće osjećati sigurni. A ja sam se toliko trudila – suze iznova naviru, čudno obilne – da im pružim taj osjećaj sigurnosti. To je sve što sam ikada htjela za njih. Nije me bilo briga ni za što drugo, za školska izvješća ili... ili bilo što. Željela sam da se osjećaju sigurni. Željela sam da osjete da su stvari postojane, nepromjenjive i čvrste. Čvrste, Roberte. A ti – okrenem se, vrišteći kao da sam luda, i unesem svoje lice u njegovo – ti si sve sjebao. Sjebao si jedinu stvar koju sam željela za njih.
– Zbog mene se nikada nisu osjećali sigurni, kaže Robert tiho. – Ni oni ni ti.
– To su maleni dječaci, Roberte, vičem. – Nijanse im nisu jasne. Osjećali su se sigurni jer su imali mamu i tatu, i lijepu kuću, i par hrčaka.
– Ti sve pojednostavnjuješ, uzdahne Robert, odlazeći potražiti naš kofer. Zbog tebe su se os-jećali sigurni.
A ti ne odlaziš.
– Kao da bih mogla! Ti znaš koji je to jebeni luksuz, Roberte. I samo si ga ti možeš priuštiti. – Kao da bi ti to htjela, Clara, ikada. – Ležim na krevetu dok Robert hoda od garderobe do ko-fera, pakirajući se. Pakira se veoma uredno. Ne trpa stvari, nego ih slaže, poravnava, umotava, cipele stavlja u vrećice – izgleda kao meksička sluškinja kakvog američkog milijunaša koja se nervira i ljutito psuje na španjolskom jer nema papira s monogramom kojima bi odvojila sloje-ve odjeće.
Toliko mi je same sebe žao da mi se čini kako bih mogla umrijeti. U prednjem dijelu glave osjećam strašnu bol. Sklupčana sam na krevetu poput čudovišna gigantskog fetusa, nije baš da se ljuljam naprijed-natrag, ali umalo. Robert je tih.
I tada, iznenada, bez suvisla objašnjenja, više se ne osjećam kao da bih mogla umrijeti.
Da, znam kako se od mene očekuje da budem shrvana dobrih nekoliko tjedana – mjeseci? godina? više? – i da izgubim zadovoljavajući broj kilograma kao rezultat bolne agonije koja me izjeda, ne da mi spavati, koja mi je oduzela apetit i slomila me. Od mene se očekuje da tijekom tih mjeseci ili godina pronađem sebe, kao da sam se zagubila. Trebala bih uvidjeti važnost žen-skih prijateljstava i misliti da su svi muškarci govna, sve dok jedne zlatne zore ne upoznam neki osjećajni mali cvijet muževnog torza koji će mi dokazati da možda, samo možda, ima iznimaka. Očekuje se da počnem ići na fitness. Očekuje se da kupim psa.
Pa, žao mi je, ali neće ići. Postoje, nakon svega, granice.
Ne želim reći da sam, nakon što sam ležala kao fetus i davila se u šmrkljima, iznenada pos-kočila, otpjevala pjesmu, zaplesala živahno i otrčala počasni krug oko sobe. Ali pojavio se tra-čak svjetla. A on kaže: o, daj, prestani cmizdriti. To si željela. Dobro, možda ti ponižavajući dio nije trebao – slažem se, to je pušiona. Ali ovo je prirodni vrhunac svega, a poniženje je cijena koju plaćaš jer si se pokušala pretvarati. Zato se prestani pretvarati. Ne pretvaraj se da je ovo palo s neba, ideja o rastavi. Jer savršeno dobro znaš da nije. Savršeno dobro znaš – da, znaš, lažljivice – da je i tebi to palo na pamet. Zato, idemo, ustani. Operi lice. U tom se trenutku og-lasi Katein glas: – Draga moja, strašno je to, vidim i sama, ali doista nema potrebe da izgledaš baš toliko ružno. – Sve će biti dobro. Naravno da hoće. Kako ne bi bilo? Nitko nije umro. Sve će biti u redu. Stvari mogu biti i gore, znaš? Stvari uvijek mogu biti gore.
Robert je zaplijenio kofer. Ispalo je da je to njegov kofer. Mi smo obitelj s dva kofera. Zavr-šio je pakirati sebe, a zatim je otrčao iz hotela kupiti novi kofer, prazan, potpuno nov kofer za mene u koji sam spakirala svoje stvari. Neće se vratiti sa mnom u London – on to – ne može podnijeti u ovom trenutku. Rezervirao si je sobu za nekoliko noći u manjem, jeftinijem hotelu. Stan će mu biti spreman za nekoliko dana. Poslat ću njegove stvari. Iz gornjeg džepa izvuče Smythson karticu na koju je uredno napisao broj Vogue Hommes Fed Exa i da mi je. Uskoro ćemo se vidjeti. Ne sljedeći vikend – u ponedjeljak počinje raditi – već vikend nakon toga. Na-zvat će večeras i razgovarati s dječacima.
Miris zračnih luka uvijek mi izaziva mučninu – dizel, plastika i guma – ali na Orlyju se osje-ća miris pekare, miris kroasana, u 8.30 navečer. Sjednemo i naručimo kavu. Gladna sam.
– Žao mi je, znaš, kaže Robert. – Iskreno i istinski mi je žao.
– Ima li netko drugi?
– Ne, Clara. Uvijek si bila samo ti, kaže Robert, i ja mu vjerujem. Raspori njegovih odijela spašeni su od mojih škara. – Ali više nije išlo, Clara, jelda?
– Ne znam. Ne. Valjda nije. Ali ne znam s čim se uspoređujemo.
– Želim biti sretan, veli Robert. – I želim da ti budeš sretna, cijelo vrijeme.
– Onda mi kupi kroasan, kažem, a Robert se nasmije najširim osmijehom u posljednja dva dana i kupi mi kroasan. Kupi mi dva: jedan obični, jedan s bademima, oba umotana u salvetu, da ih ponesem u avion.
Pozdravimo se na carini.
– Žao mi je, kaže Robert iznova.
– I meni, kažem. – Zbog... što god da je to bilo. Zbog svega. Ili ničega. – Nasmijem se ner-vozno – hiihiihii, kao u stripu.
– Neka ti ne bude žao, kaže Robert. – I poljubi dječake za mene, šapne, – njihove mekane glavice. – Pogladi me po obrazu i snažno zagrli. – Zbogom, Clara.
– Zbogom, Roberte.
Nikada prije nisam vidjela svog muža da plače. Uvijek postoji prvi put. I posljednji, razmiš-ljam, kad se on okrene i ode, a zatim maše, i opet maše, a njegovi se prsti otvaraju nemoćno, polagano, bez snage. Ne okrene se više.
EPILOG
Tri mjeseca poslije
– Jel neko treba ići na zahod?
– Ne, viknu obojica.
– Sigurno?
– Nije, kaže Jack. – Moram razmisliti.
– Stavi cipele, kažem Charlieju.
– Razmislio sam, kaže Jack. – Idem na pi-pi. Radit ću pi-pi stojeći, najavi, kao što bi netko najavio da će u sljedećem triku osobu raspiliti napola.
– Požuri, kažem mu, impresionirana novim pomakom u razvoju. – Knap smo s vremenom.
– Hoće li nas čekati u crkvi? – pita Charlie.
– Da, srce, hoće.
– Jupi! – kaže Charlie. – Mogu sjediti pokraj njega?
– Možda, kažem. – Vidjet ćemo.
Jack bezglavo stiže iz WC-a u prizemlju. Kako voli piškiti uz otvorena vrata, sigurno je čuo.
– Jesi li ga otresao? – pita Charlie zabrinuto. – Upamti, Jack, moraš ga otresti poslije.
– Tresao sam, kaže Jack. – Mama? Ja hoću sjediti pokraj njega, zavapi glasom punim tuge. – Hoću sjediti na njemu. U njegovom krilu.
– Nešto ćemo smisliti, kažem. – Ne brinite se. – Zatim: – Idemo, gurajući djecu iz kuće.
Stube gradske vijećnice u Chelseau već su prekrivene nečijim konfetima. Od njih su stube pastelne: sićušne točkice bebi ružičaste, nebesko plave i svijetlo žute. Jurimo uza stube prema matičnom uredu slijedeći znak – Vjenčanja.
Svi su ovdje, čekaju vani. Flo zgrabi Charlieja u naručje. – Ja ću istuširati ovog dječaka po-ljupcima, kaže na njegovu nelagodu i oduševljenje. Evie pokupi Jacka i ispusti poklike pohvale kad joj kaže: – Bog, teta Evie. Ja radim pi-pi stojeći.
Max je tu, i Tom, i Maxova djeca, sudeći po njihovim krasnim zubima – muškarac i žena slična izgleda – on plav, ona žuta – i predstavljaju se svima prijateljski. Ima nas petnaestero, sve zajedno, uključujući prijatelje i kumove.
Robert uleti unutra nekoliko sekundi kasnije. – Tata! – vrište dječaci, bacajući mu se oko vrata. – Zdravo, ljubavi moje, kaže Robert, čvrsto ih stisnuvši. – Nedostajali ste mi. Donio sam vam poklone. – Podigne pogled. – Zdravo, Clara.
– Zdravo, Roberte, kažem uz pozdravni poljubac.
– Kako je?
– Ništa se drastično nije dogodilo otkad smo jučer razgovarali, naceri se. – Ali odlično. – Us-tane, sa svakim djetetom u jednoj ruci, gotovo se rušeći pod njihovom težinom. – Još uvijek volim posao, što je dobro, i još uvijek volim Pariz.
– I mi ga volimo, zar ne dečki? – Oui, oui! – skviče djeca, a zatim se počnu kidati od predvi-dljive navale hihotanja.
Robertova tvrtka dvaput nam mjesečno, za vikend, plaća Eurostar do Pariza, a Robert dolazi u London druga dva vikenda. Ja ponekad ne idem, nego pošaljem Helenu, našu dugo priželjki-vanu, dražesnu au pair djevojku. Helena mi je promijenila život. A znam i da je dečki vole, jer mi tako kažu.
– Radio sam pi-pi stojeći! – Jack kaže Robertu, pucajući od ponosa.
– I jesi se sjetio da ga tres-tres? – upita Robert, ne pokazujući znakove svoje uobičajene uš-togljenosti. – Roberte! – kažem iznenađena. – Otkud ti znaš za tres-tres?
– I ja radim pi-pi, znaš, nasmije se.
– Uvijek sam se pitala što radiš u kupaonici, kažem mu i smijuljim se prisjećajući se. Kao da je bilo prije milijun godina.
– Ja sam tresao-tresao, kaže Robert. – Pa učim i Jacka da ga otrese. – Poljubi Jacka i promrsi Charliejevu kosu. – Zbilja su preslatki dječaci, kaže. – Obavljaš super posao, Clara. Ranije uis-tinu nisam to shvaćao.
Nasmiješim mu se. – Hvala.
Kate izgleda nevjerojatno. Na sebi ima dugačku, grimiznu, uz tijelo kao isklesanu haljinu. U sjajnoj, blistavoj, kosi ima vijenac divljih ruža. Veoma polagano ide prema nama, držeći glavu vrlo visoko, i zaustavi se pokraj djece. Podsjeća me, ne prvi put, na Audrey Hepburn u haljini visoke mode.
– Dobro jutro. Kako ti se čini? – upita.
– Izgledaš prekrasno, kaže Jack. – Kao kraljica.
– Kraljica? – upita Kate. – Ne valjda kao naša njemačka patuljčica, srce, kaže Jacku, – s li-cem domaćice. Jelda?
– Ne, kaže Jack. – Mislio sam na kraljicu iz priče. Onu Snježnu.
– To je već bolje, nasmije se poljubivši ga u glavicu.
– Izgledaš božanstveno, Kate, kaže Flo.
– Tako sam ponosna na tebe, Kate, kaže Evie, koja, jasno mi je, neće još dugo moći suzdr-žavati svoje svadbene suze.
– Opa! – kaže Robert. – Ovo je najbolja vjenčanica koju sam ikada vidio.
– Zdravo, Roberte srce, dezerteru od moje kćeri, kaže Kate. – Zaista tako misliš. Htjela sam boju kamenice ili možda sirove svile, ali to su tako sumorne boje – više pristaju tepisima, čini mi se. U pansionima, koje vode žene velikih prsa i s grudnjacima koji ne podupiru. Ali ipak, kaže, gledajući oko sebe i šaljući osmijehe snage megavata prijateljima i rodbini. – Nisam si mogla dopustiti ni babilonsku kurvu. Mislim da je konačni rezultat prilično šik, ne?
– Apsolutno, kaže Robert. – Božanski je šik.
– Da, kaže Kate. – Potpuno se slažem. Dobro, gdje je moj mladoženja?
– Ovdje, odazove se Max, koji se pojavio niotkuda u besprijekorno uštirkanom jutarnjem odijelu. Zagrli je.
– Ti si priviđenje, Kate, kaže sa suzama u očima. – I volim te.
Kate nasloni svoju glavu Nefretite na njegovo rame. – Nemoj biti intiman pred djecom, kaže, ali veoma nježno, skliznuvši svojom rukom u njegovu.
Evie se rasplakala, a moram reći da i ja osjećam kako mi oči suze.
Po završetku ceremonije – ne, Robert i ja nismo se kradom pogledali i protrnuli, žustro, sa žaljenjem – nagruvali smo se u taksije koji su nas čekali i koje je promišljeno naručio Max te odjurili u crkvu na službu blagoslova. Dvjesto gostiju već je sjedilo unutra. Od ranije znam da će crveni božuri kojima smo Evie, Flo i ja ukrasile crkvu na kasnom jutarnjem suncu sjati ruži-často. Idemo stazicom kroz zbrkanu gomilu šešira, visokih potpetica i raskuštrane kose.
Sam Dunphy naslonio se na stablo, u jutarnjem odjelu, pušeći cigaretu. Djeca ga prva spaze i otrče k njemu raširenih ruku. Dok sam stigla do njega, oni mu se već drže za noge i mole ga da skoči.
– O, molim te skoči, kaže Jack. – Skači s nama. – Daj, kaže Charlie, – molim te. Nitko nika-da ne skače s nama, doda, složivši tragičnu facu. – Nitko živ neće skakati.
Dunphy se naceri i napravi nekoliko elegantnih skokova, popraćen njihovim ushićenim vris-kovima. – Zdravo, Clara, kaže kad mu priđemo dovoljno blizu. – I Roberte. Zdravo.
– Zdravo, kažem i pogladim mu ruku jednim prstom u znak pozdrava.
– Ponovno zdravo. Lijepo odijelo, kaže Robert rukujući se.
– Ovo su moje sestre, Evie i Flo, kažem.
– Ooo, veli Evie. – Clara, vraže jedan. O, em, zdravo.
– Evie! – kaže Flo. – Za ime Božje. Zdravo. Uopće se ne zna ponašati, jadnica. Ja sam Flo-rence. Začeta tamo, znate. Veoma romantično mjesto. Moji su se tamo bili ludo razigrali.
– Doista, kaže Dunphy, smješkajući se ležerno. – Drago mi je da sam vas obje upoznao. A gdje je Kate? – Ona je u zadnjem automobilu, stići će za minutu. – Evie, veli Flo, – i Roberte i g. Dunphy, zašto ne uđete? Ja i Clara moramo se dogovoriti oko rasporeda. – A ne, ne moramo, kažem, znajući što se sprema. – Da, kaže Flo, pokazujući im da odu. – Moramo. – Zapute se stazom, Robert i Dunphy živo razgovarajući.
Flo me ščepa za ruku. – Clara, kaže poput Kate. – Činjenice. Podaci. Tračevi. Reci, želim čuti svaku sitnicu.
– Nemam ti što puno reći, odgovorim slabašno, poželjevši da se Kate požuri.
– Kate je rekla da je božanstven i istina je, kaže Flo.
– Hmm.
– Kako možeš nekoga predstaviti Kate ovako rano? Jesi li ludo zaljubljena? – Stane da bi uhvatila zraka i uzdahne teatralno. – Sad sam se sjetila, Clara! O, Bože. Vjerojatno je on dio oporavka. O, ne.
– Nisam ga predstavila. Predstavila sam njegova prijatelja Christiana prije nekoliko mjeseci. On se jednostavno nekako pojavio na kavi. I nije dio nikakvog oporavka, molim lijepo.
– Onoga kojeg ona zove Christian-moj-brat? – kaže Flo.
– To je taj, nasmijem se. – Christian-moj-blizanac. Znala sam da će se složiti.
– I?
– Što i?
Flo uzdahne. – Ako ti ne pomaže da se oporaviš, jesi li onda, kao što sam rekla, ludo zaljub-ljena? Je li vam cijelo vrijeme luđački seksi pa mu moraš govoriti: 'Polako, tigre', jer stalno navaljuje na tebe grr-grr, znaš, seksi?
– Možda, kažem. – A možda i ne.
Flo uzdahne.
– Nemoj uzdisati, Flo. Ne treba mi nitko da pravi grr-grr. Moj mi se život vratio. Probudim se i poželim se smijati. I zbog toga sam sretna. A sada moramo ući.
– Kako glamurozno, kaže Flo, uopće se ne obazirući na moje riječi. – Mogla bi se razvesti i udati u istom danu.
– Ne bih! – kažem. – Nismo čak ni spavali skupa.
– Ne! – kaže Flo izbečenih očiju. – Kako slatko! Kao stari ljudi u filmovima.
Suspregnem poriv da zahihoćem. – Sviđa mi se, Flo. Prijatelj mi je. Djeci je prijatelj. Kate ga je danas pozvala. I to je sve.
– Kako romantično! – kaže Flo sanjarski.
– Ne skači pred rudo, Florence, i prestani govoriti u uzvicima.
– Što je s dragim Robertom? – upita Flo.
– Dragi Robert je presretan. I kaže da mu se Dunphy sviđa. I nema razloga da mu ne vjeru-jem.
Katein Bentley krem boje zaustavi se ispred crkve.
– Grozno kasnimo, povikne. – Ali dragi otac Bernard neće se ljutiti. Jesu li svi unutra?
– Da, kažem. – Idemo i mi sada.
– Je li tvoj dečko ovdje? – upita Kate, pogladivši me straga po vratu kao što je to činila kad sam bila dijete.
Uzdahnem. – Nije mi on..., započnem.
Kate me znakovito pogleda.
– Možda, kažem, poljubivši je u obraz za sreću i uzevši je za ruku. – Hajdemo te sada vjen-čati.
– Četvrta sreća, kaže Flo.
Što je, naravno, uvijek moguće.
Poruka [Strana 1 od 1]
Similar topics
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|
|
