Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1 Trejsi Ševalije - Pali anđeli taj Čet Apr 26, 2012 9:26 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator

Siječanj 1901., dan nakon smrti kraljice Viktorije: dvije obitelji posjećuju susjedne grobove na londonskom groblju. Jedan je grob ukrašen sentimentalnim anđelom, a drugi kitnjastom urnom. Waterhousevi obožavaju pokojnu kraljicu i drže se viktorijanskih tradicija; Colemanovi su okrenuti prema modernijem društvu. Iako se to ni jednoj obitelji ne sviđa, postaju nerazdvojno povezane kada se njihove kćeri sprijatelje iza nadgrobnih spomenika i sklope prijateljstvo s blatnjavim sinom grobara. Kako djevojčice odrastaju i novo stoljeće napreduje...



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

2 Re: Trejsi Ševalije - Pali anđeli taj Čet Apr 26, 2012 9:27 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
KITTY COLEMAN
Jutros sam se probudila pokraj stranca. Plavokosa glava pokraj mene definitivno nije pripadala mome mužu. Nisam znala jesam li bila šokirana ili me je to zabavljalo.
Pa, pomislila sam, to je novi način da se započne novo stoljeće. Tada sam se sjetila prošle večeri i skoro mi je pozlilo. Pitala sam se gdje li je Richard u ovoj golemoj kući i kako bi se trebali ponovno zamijeniti. Svi ostali ovdje – uključujući i muškarca pokraj mene – bili su puno iskusniji u tome kako ovo funkcionira nego ja. Nego mi. Bez obzira na to koliko je Richard sinoć blefirao, bio je jednako neiskusan kao i ja, iako ga je to više oduševljavalo. Puno više oduševljavalo. Jednostavno sam se počela pitati.
Gurnula sam spavača laktom, isprva nježno, a potom jače, dok se na kraju nije gunđajući probudio.
– Van, rekoh. I on je izašao, bez prosvjeda. Bogu hvala, nije me pokušao poljubiti. Nikad mi neće biti jasno kako sam sinoć mogla podnijeti tu bradu – pretpostavljam daje claret pomogao. Obrazi su mi crveni od ogrebotina.
Kada je nekoliko trenutaka kasnije ušao Richard, s odjećom zgužvanom u rukama, jedva sam ga mogla pogledati. Bilo mi je neugodno i bila sam ljuta – ljuta stoje meni neugodno i što ne očekujem da se i on tako osjeća. Još me više razbjesnjelo to što me samo poljubio, rekao – Zdravo, draga – i počeo se oblačiti. Osjećala sam miris njezina parfema na njegovom vratu.
No, nisam mogla ništa reći. Kao što sam sama često govorila, ja sam liberalna – ponosim se time. Sada te riječi bole.
Ležeći i promatrajući Richarda kako se oblači, pomislila sam na svoga brata. Harry me uvijek zadirkivao da previše razmišljam – iako je odbijao preuzeti ikakvu odgovornost za to što me je na to poticao. Sve one večeri koje je proveo ponavljajući sa mnom ono što su ga učitelji naučili ujutro – govorio je da mu to pomaže zapamtiti gradivo – naučile su me razmišljati i otvoreno govoriti što mislim. Možda je to kasnije zažalio. Sada to nikad neću doznati. Upravo sam izašla iz korote za njim, ali ponekad mi se čini da još uvijek držim taj telegram u ruci.
Harry bi se užasnuo da vidi kamo me njegova poduka dovela. Iako za ovakve stvari nije potrebno biti pametan – većina ovih dolje su glupi kao bukve, uključujući i mog svjetlobradog. Ni s kim od njih nisam mogla normalno razgovarati. Morala sam se okrenuti vinu.
Iskreno, drago mi je da to nije moje društvo – povremeno se družiti s tako plitkim ljudima sasvim mije dosta. Bojim se da Richard ima drukčije mišljenje, ali ako je želio taj tip života, oženio se krivom ženom. Ili sam možda ja krivo izabrala – iako to ranije nikad ne bih pomislila, dok smo još bili ludi jedno za drugim.
Mislim da me Richard prisilio na ovo kako bi mi pokazao da nije tako konvencionalan kao što sam se bojala. No, na mene je to imalo upravo suprotan učinak. Postao je sve ono za što sam, kad smo se vjenčali, mislila da nikada neće postati. Postao je običan.
Jutros se osjećam tako praznom. Tata i Harry bi mi se smijali, ali tajno sam se nadala da će promjena stoljeća donijeti promjenu u svima nama; da će Engleska nekim čudom odbaciti svoj pohabani crni kaput i otkriti nešto sjajno i novo. Od početka dvadesetoga stoljeća prošlo je samo jedanaest sati, ali dobro znam da se nije promijenilo ništa osim broja.
Dosta. Oni će danas jahati, a to nije za mene – ja ću sa svojom kavom pobjeći u knjižnicu. Ona će sigurno biti prazna.
RICHARD COLEMAN
Mislio sam da će mi to što sam bio s drugom ženom vratiti Kitty. Da će mi ljubomora ponovno otvoriti vrata njezine spavaonice. No prošla su dva tjedna, a ništa se nije promijenilo.
Ne volim pomisao da sam očajnik, ali ne razumijem zašto je moja žena tako naporna. Osigurao sam joj pristojan život, a ona je i dalje nesretna iako mi ne može – ili ne želi – reći zašto.
To je dosta da svaki čovjek poželi promijeniti ženu, pa makar samo za jednu noć.
MAUDE COLEMAN
Kada je tata vidio anđela na grobu do našega, uzviknuo je – Koji užas!
Mama se samo nasmijala.
Gledala sam ga sve dok me vrat nije zabolio. Nadvijao se nad nama istupivši jednom nogom i pokazujući jednom rukom prema nebu. Nosio je dugu haljinu s četvrtastim izrezom oko vrata i imao je dugu raspuštenu kosu koja se pružala preko njegovih krila. Gledao je dolje prema meni, no koliko god da sam ga uporno gledala, izgledalo je da me ne vidi.
Mama i tata su se počeli svađati. Tati se anđeo ne sviđa. Ne znam sviđa li se mami ili ne – nije rekla. Mislim daje uma koju je tata dao postaviti na naš grob više smeta.
Željela sam sjesti, ali se nisam usudila. Bilo je vrlo hladno, prehladno za sjediti na kamenu, osim toga, Kraljica je mrtva, – mislim da to znači da nitko ne smije sjesti, igrati se ili činiti bilo što ugodno.
Jučer navečer, kada sam legla, čula sam zvonjavu zvona, a kad je jutros došla dadilja, rekla mi je da je sinoć umrla Kraljica. Vrlo sam polako jela kašu, da vidim ima li drukčiji okus nego jučer, sad kad više nema Kraljice. No okus je bio isti – preslan. Gospođa Baker je uvijek tako radi.
Svi koje smo vidjeli na putu do groblja bili su obučeni u crninu. Ja sam bila obučena u sivu vunenu haljinu i bijelu pregačicu, što bih obukla i inače, a za koje je dadilja rekla da su odjeća kakvu bi djevojčica trebala nositi kada netko umre. Djevojčice ne moraju nositi crninu. Dadilja mije pomogla pri oblačenju. Dopustila mije da obučem crno-bijeli karirani kaput i odgovarajući šešir, ali nije bila sigurna za moj muf od zečjega krzna pa sam morala pitati mamu, koja je rekla da nije bitno što nosim. Mama je obukla plavu svilenu haljinu i ogrtač, čime tata nije bio zadovoljan.
Dok su se svađali oko anđela, sakrila sam lice u svoj muf. Krzno je vrlo meko. Tada sam začula zvuk, kao da netko kucka po kamenu. Kada sam podigla glavu, ugledala sam dva plava oka kako me promatraju iza nadgrobnoga spomenika pored našeg. Gledala sam u njih, a onda se lice dječaka pojavilo iza kamena. Kosa mu je bila puna blata, a i obrazi su mu bili uprljani blatom. Namignuo mi je i nestao iza nadgrobnoga spomenika.
Pogledala sam mamu i tatu koji su šetali stazom kako bi promotrili anđela s drugoga mjesta. Oni nisu vidjeli dječaka. Hodala sam unatrag između grobova gledajući ih. Kada sam bila sigurna da ne gledaju, sklonila sam se iza spomenika.
Dječak se naslonio na njega sjedeći na petama.
– Zašto ti je kosa blatnjava? – upitah.
– Bio sam u grobu, reče.
Pažljivo sam ga pogledala. Posvuda je bio blatnjav – po jakni, po koljenima, po cipelama. Čak je i u trepavicama imao blata.
– Smijem li dodirnuti krzno? – upitao je.
– To je muf, rekoh. – Moj muf.
– Smijem li ga dodirnuti?
– Ne. – Onda sam požalila što sam to rekla pa sam mu pružila muf.
Dječak je pljunuo na prste i obrisao ih o svoju jaknu, zatim ispružio ruku i pomilovao krzno.
– Što si radio u grobu? – upitah.
– Pomagao svom ocu.
– Što tvoj otac radi?
– Kopa grobove, naravno. Ja mu pomažem.
Tada smo začuli zvuk poput mačjeg mijaukanja. Provirili smo preko nadgrobnoga spomenika i djevojčica koja je stajala na stazi pogledala je ravno u moje oči, baš kao što sam ja bila pogledala u dječakove. Bila je obučena u crno i bila je vrlo lijepa, sa živahnim smeđim očima, dugim trepavicama i nježnom kožom. Njezina je smeđa kosa bila duga i kovrčava i puno ljepša od moje, koja opušteno visi kao mokro rublje i nema nikakve određene boje. Baka je zove prljavoplava, što može biti istina, ali nije odveć ljubazno. Baka uvijek kaže ono što misli.
Djevojčica me podsjećala na moje omiljene čokolade s kremom od lješnjaka i čim sam je vidjela, znala sam da želim da mi ona postane najbolja prijateljica. Nemam najbolju prijateljicu i molila sam Boga da mije pošalje. Često sam se, dok sjedim u crkvi Svete Ane, a postaje sve hladnije i hladnije (zašto su crkve uvijek hladne?), pitala pomažu li molitve doista, ali čini se da mije Bog ovaj put uslišao molitve.
– Upotrijebi maramicu, Livy dušo, tako. – Djevojčičina je majka dolazila stazom držeći za ruku mlađu djevojčicu. Visoki čovjek s narančastom bradom ih je slijedio. Mlađa djevojčica nije bila tako lijepa. Iako je izgledala kao druga djevojčica, njezina brada nije bila tako zašiljena, kosa tako kovrčava, ni usne tako velike. Njezine su oči bile boje lješnjaka, a ne smeđe, i sve je gledala kao da je ništa ne iznenađuje. Odmah je ugledala dječaka i mene.
– Lavinia, rekla je starija djevojčica slegnuvši ramenima i zabacivši glavu, tako da su joj kovrčice poskočile. – Majko, želim da me ti i otac zovete Lavinia, a ne Livy.
Smjesta sam odlučila daje ja nikada neću zvati Livy.
– Ne budi nepristojna prema svojoj majci, Livy, reče muškarac. – Za nas si ti Livy i to je tako. Livy je lijepo ime. Kada budeš starija, zvat ćemo te Lavinia.
Lavinia se namrštila prema tlu.
– Prestani sad s tim plakanjem, nastavio je. – Bila je dobra kraljica i dugo je živjela, ali nije potrebno da petogodišnja djevojčica baš toliko plače. Osim toga, uplašit ćeš Ivy May. – Pokazao je glavom prema njezinoj sestri.
Ponovno sam pogledala Laviniu. Koliko sam ja mogla vidjeti, ona uopće nije plakala, iako je gužvala rupčić u rukama. Mahnula sam joj da dođe.
Lavinia se nasmiješila. Kada su nam njezini roditelji okrenuli leđa, sišla je sa staze i došla iza nadgrobnog kamena.
– I ja imam pet godina, rekla sam kada je stala pokraj nas. – Iako ću u ožujku navršiti šest.
– Doista? – reče Lavinia. – Ja ću navršiti šest godina u veljači.
– Zašto ti svoje roditelje zoveš majko i oče? Ja svoje zovem mama i tata.
– Majko i oče je puno elegantnije. – Lavinia se zagledala u dječaka koji je klečao uz nadgrobni spomenik. – Kako se ti zoveš, molim?
– Maude, odgovorila sam prije no što sam shvatila da govori dječaku.
– Simon.
– Ti si vrlo prljav dječak.
– Prestani, rekoh.
Lavinia me pogleda. – Da prestanem s čime?
– On je grobar, zato je blatnjav.
Lavinia ustuknu.
– Pripravnik za grobara, reče Simon. – U početku sam bio unajmljeni žalbenik kod pogrebnika, ali me moj otac preuzeo kada sam bio u stanju koristiti lopatu.
– Na pogrebu moje bake bila su tri unajmljena žalbenika, reče Lavinia. – Jednog od njih su izbičevali jer se nasmijao.
– Moja majka kaže da više nema puno takvih pogreba, rekoh. – Kaže da su preskupi i da bi se novac trebao trošiti na žive.
– Moja obitelj uvijek ima unajmljene žalbenike na svojim pogrebima. Ja ću imati unajmljene žalbenike na svojem.
– Zar umireš? – upita Simon.
– Naravnodane!
– Je li i tvoja dadilja ostala kod kuće? – upitah, misleći kako bi trebali razgovarati o nečem drugom prije nego što se Lavinia uznemiri i ode.
Porumenjela je. – Mi nemamo dadilju. Majka je sasvim sposobna sama se brinuti o nama.
Nisam poznavala ni jedno dijete koje nije imalo dadilju.
Lavinia je gledala moj muf. – Sviđa li ti se moj anđeo? – upita. – Otac mi je dopustio da ga izaberem.
– Mojem ocu se ne sviđa, izjavila sam iako sam znala da ne bih trebala ponavljati što je tata rekao. – On ga je nazvao sentimentalnom besmislicom.
Lavinia se namršti. – Pa, moj otac mrzi vašu urnu. Osim toga, što ne valja s mojim anđelom?
– Meni se sviđa, reče dječak.
– I meni“, lagala sam.
– Mislim da je predivan, uzdahnu Lavinia. – Kada krenem u raj, želim da me povede baš takav anđeo.
– To je najljepši anđeo na groblju, reče dječak. – A ja ih sve poznajem. Ima ih trideset i jedan. Želite li da vam ih pokažem?
– Trideset i jedan je primaran broj, rekoh. – Ne može se dijeliti ni s čim osim s jedan i sa samim sobom. – Tata mi je upravo objasnio primarne brojeve iako nisam baš sve razumjela.
Simon uze komad ugljena iz svoga džepa i poče crtati na pozadini nadgrobnoga spomenika. Ubrzo je nacrtao lubanju i prekrižene kosti – okrugle očne duplje, crni trokut za nos, redove četvrtastih zubi i sjenu načrčkanu na jednoj strani lica.
– Ne čini to, rekoh. Ignorirao me. – Ne smiješ to činiti.
– Jesam. Puno puta. Pogledaj na spomenike oko nas.
Pogledala sam na naš obiteljski grob. Na samom dnu postolja koje je držalo urnu bila je načrčkana mala lubanja s prekriženim kostima. Tata bi bio bijesan da zna daje tamo. Vidjela sam daje svaki kamen oko nas na sebi imao lubanju i prekrižene kosti. Nikada ih prije nisam vidjela.
– Nacrtat ću po jednu na svakom grobu na groblju, nastavio je.
– Zašto ih crtaš? – upitah. – Zašto lubanju i prekrižene kosti?
– Podsjeća te na ono što leži ispod, zar ne? Tamo dolje su samo kosti, što god da se stavi na grob.
– Zločesti dječače, reče Lavinia.
Simon ustade. – Nacrtat ću ti jednu, reče. – Nacrtat ću jednu odzada tvog anđela.
– Da se nisi usudio, reče Lavinia.
Simon odmah ispusti svoj komad ugljena.
Lavinia se osvrnu kao da će otići.
– Znam jednu pjesmu, iznenada reče Simon.
– Kakvu pjesmu? Od Tennysona?
– Ne znam čijeg sina“. Ide ovako:
Bio jedan mladić u Nunheadu Koji se probudio u lijesu olovnu;
'Dostaje udobno',
Primijeti ljutito, 'No ne bijah svjestan da mrtav sam'.
– Fuj! To je odvratno! – viknu Lavinia. Simon i ja samo smo se nasmijali.
– Moj otac kaže da mnogi ljudi budu živi zakopani, reče Simon. – Kaže da ih je čuo kako grebu u svojim lijesovima dok ih on prekriva zemljom.
– Zaista? Mama se boji da ne bude živa zakopana, rekoh.
– Ne mogu to više slušati, uzviknu Lavinia prekrivajući uši. – Vraćam se. – Uputila se između grobova prema svojim roditeljima. Željela sam je slijediti, ali Simon je ponovno počeo pričati.
– Moj djed je zakopan ovdje na livadi.
– Nije mogao biti.
– Jest.
– Pokaži mi njegov grob.
Simon pokaza prema redu drvenih križeva s druge strane staze. Grobovi siromaha – mama mije pričala o njima, objašnjavajući daje za ljude koji nemaju novca platiti za pravu parcelu bila izdvojena zemlja.
– Koji je križ njegov? – upitah.
– Nema ga. Križevi ne traju. Zasadili smo ružin grm tamo, tako da uvijek znamo gdje je. Ukrali smo ga iz jednoga od vrtova dolje s podnožja brda.
Vidjela sam batrljak grma odrezan skoro do kraja za zimu. Mi živimo u podnožju brda i ispred kuće imamo puno ruža. Možda je taj ružin grm bio naš.
– I on je ovdje radio, reče Simon. – Isto kao i moj otac i ja. Govorio je da je to najljepše groblje u Londonu. Ne bi želio biti pokopan ni najednom drugom. Znao je pričati priče o drugima. Gomile kostiju posvuda. Tijela zakopana sa samo jednom vrećom zemlje nad njima. Fuj, smrad! – Simon mahnu rukom ispred nosa. – I ljudi koji kradu tijela tijekom noći. Ovdje je bar bio siguran jer su granični zidovi tako visoki i imaju šiljke na vrhu.
– Sada moram ići, rekoh. Nisam željela izgledati uplašeno kao Lavinia, ali nije mi se sviđalo slušati o smradu tijela.
Simon slegnu ramenima. – Mogao bih ti pokazati neke stvari.
– Možda drugom prilikom. – Potrčala sam da dostignem naše obitelji koje su hodale jedna pored druge. Lavinia me primila za ruku i stisnula je, a ja sam bila tako zadovoljna da sam je poljubila.
Dok smo hodale uz brdo držeći se za ruke, krajičkom sam oka mogla vidjeti lik koji je kao duh skakao od kamena do kamena slijedeći nas i onda jureći ispred nas. Poželjela sam da ga nismo napustile.
Gurnula sam Laviniu. – Neobičan je on dječak, zar ne? – upitah klimajući glavom prema njegovoj sjeni dok je nestajao iza obeliska.
– Sviđa mi se, reče Lavinia, – iako govori o užasnim stvarima.
– Zar ne poželiš da možemo otrčati kao on?
Lavinia mi se nasmiješila.
– Hoćemo li ga slijediti?
Nisam očekivala da to kaže. Pogledala sam ostale – jedino nas je Laviniina sestra gledala.
– Hajdemo, prošaputala sam.
Stisnula mi je ruku i potrčale smo ga potražiti.
KITTY COLEMAN
Ne usuđujem se nikome reći jer bi me optužili za izdaju, ali bila sam jako uzbuđena kada sam čula da je Kraljica umrla. Otupljenost koju sam osjećala od Nove godine je iščeznula i morala sam se jako truditi da djelujem staloženo. Prijelaz stoljeća bila je samo promjena brojeva, ali sada ćemo imati pravu promjenu u vodstvu, i ja jednostavno ne mogu a da ne mislim kako je Edward bolji kao naš stvarni predstavnik od njegove majke.
Za sada se, doduše, ništa nije promijenilo. Od nas se očekivalo da odemo na groblje i pokažemo svoju žalost, iako ni jedan član Kraljevske obitelji nije tamo pokopan, a ni Kraljica neće biti. Tamo je smrt, i pretpostavljam daje to dosta.
To prokleto groblje. Nikada ga nisam voljela.
Da budem iskrena, nije za to krivo samo to mjesto, koje ima nekog tužnoga šarma sa svojim nasipima grobova nanizanih jedan na drugi – granitno nadgrobno kamenje, egipatski obelisci, gotički tornjevi, podnožja sa stupovima, rasplakanim damama, anđelima i naravno, urnama – koj i su se penjali uz brdo do prekrasnog libanonskog cedra na vrhu. Čak sam voljna progledati neke smiješne spomenike – razmetljive prikaze statusa obitelji. No, osjećaji koje to mjesto potiče u žalbenika su pretjerani za moj ukus. Osim toga, to je groblje Colemanovih, a ne moje obitelji. Nedostaje mi malo groblje u Linconshireu gdje su pokopani mama i tata i gdje se sada nalazi spomenik za Harrvja, iako njegovo tijelo leži negdje u južnoj Africi.
Pretjeranost svega toga – kojoj sada doprinosi i naša vlastita smiješna urna – je previše. Kako li je samo izvan proporcija svoje okoline! Da se bar Richard prvo savjetovao sa mnom. Bilo je to u suprotnosti s njime – uza sve svoje mane on je racionalan čovjek i sigurno je vidio da je urna prevelika. Sumnjam u to da je njegova majka imala svoje prste u tom izboru. Njezin je ukus uvijek bio zastrašujući.
Danas gaje bilo zabavno gledati kako se ražestio zbog anđela kojeg su podigli na grobu pokraj urne (preblizu urni – izgleda kao da bi se mogli ubrzo sudariti). Jedva sam uspjela zadržati ozbiljan izraz lica.
– Kako se usuđuju prisiljavati nas da trpimo njihov ukus, rekao je. – Pozli mi od same pomisli da ćemo morati gledati ovu sentimentalnu besmislicu svaki put kada dođemo u posjet.
– To je sentimentalno, ali bezopasno, odgovorila sam. – Bar je od talijanskog mramora.
– Baš me briga za mramor! Ne želim tog anđela pokraj našega groba.
– Jesi li pomislio da možda oni govore to isto o urni'?
– Naša urna je posve u redu!
– A oni bi rekli da je njihov anđeo posve u redu.
– Anđeo izgleda smiješno pokraj urne. Preblizu joj je.
– Točno, rekoh. – Nisi im ostavio prostora ni za što.
– Naravno da jesam. Druga urna bi izgledala posve u redu. Možda malo manja.
Podigla sam obrve kao što to činim kada Maude kaže nešto glupo. – Ili čak i iste veličino), popustio je Richard. – Da, to bi izgledalo prilično impresivno, dvije urne. Umjesto toga imamo ovu glupost.
I sve u tom stilu. Iako mi se baš ne sviđaju bezizražajni anđeli koji se mogu vidjeti ponegdje po groblju, oni me manje smetaju od urni, za koje mi se čini da ih je vrlo neobično stavljati na grob kada se sjetimo da su ih Rimljani koristili za pohranjivanje ljudskog pepela. Poganski simbol za kršćansko društvo. No s druge strane, isto je tako i s egipatskim simbolima koji se mogu ovdje vidjeti. Kada sam na to ukazala Richardu, on je gunđao i puhao, ali nije imao drugoga odgovora doli: – Ta urna daje dostojanstvo i sklad grobu Colemanovih.
Nisam baš sigurna u to. Prije bih rekla da je riječ o potpunoj banalnosti i pogrešnom simbolizmu. No, bila sam dovoljno razumna da mu to ne kažem.
Još uvijek je prosvjedovao protiv anđela kad su se odjednom pojavili njegovi vlasnici, odjeveni u punu žalbenu odjeću. Albert i Gertruda Waterhouse – nisu ni u kakvom rodu sa slikarom, priznali su. (To je dobro – dođe mi da vrištim kada vidim njegove prezrele slike u Tate galeriji. Gospa od Shalotta u svojem čamcu izgleda kao daje upravo uzela opijum.) Nikada ih prije nismo sreli iako su vlasnici svojega groba već nekoliko godina. Prilično su neugledni – on je jedan od onih nasmiješenih ljudi s narančastom bradom, a ona od onih niskih žena čije su strukove uništili porodi, tako da im njihove haljine nikada ne pristaju kako treba. Kosa joj je prije valovita nego kovrčasta, i bježi iz ukosnica.
Njezina starija kći, Lavinia, koja izgleda kao da je Maudine dobi, ima divnu kosu, sjajnosmeđu i kovrčavu. Ona je nametljiva, razmažena djevojčica – izgleda da je njezin otac kupio anđela na njezino inzistiranje. Richard se skoro ugušio kad je to čuo. Imala je na sebi crnu haljinu porubljenu krepom – prilično vulgarno i nepotrebno za tako mlado dijete.
Naravno da se ona Maude odmah svidjela. Dok smo se svi zajedno šetali grobljem, Lavinia je brisala oči rupčićem s crnim obrubom, plačući dok smo prolazili pokraj groba dječaka koji je umro prije pedeset godina. Samo se nadam da je Maude neće početi oponašati. Ne mogu podnijeti takve gluposti, Maude je vrlo razumna, ali bilo je očito kako je privlači ponašanje te djevojčice. Nestale su zajedno – Bog zna što su radile. Vratile su se kao najbolje prijateljice. Mislim da je krajnje nevjerojatno da bismo Gertrude Waterhouse i ja ikada mogle postati najbolje prijateljice. Kada je opet ponovila kako je ružno to s Kraljicom, nisam mogla a da ne primijetim kako se čini da Lavinia strašno uživa u svom žalbovanju.
Gertrude Waterhouse je na trenutak šutjela, a onda primijetila: – To je prekrasna haljina. Tako neobična nijansa plave.
Richard se nakašljao. Ozbiljno smo se posvadili oko moje haljine. U stvari mije sada bilo prilično neugodno zbog moga izbora – niti jedna odrasla osoba koju sam vidjela otkad smo izašli iz kuće nije nosila ništa osim crnine. Moja je haljina bila tamnoplava, ali sam se ipak isticala daleko više nego što sam namjeravala.
Odlučila sam biti hrabra. – Da, nisam mislila daje crno ono što treba odjenuti za kraljicu Viktoriju, objasnila sam. – Sada će se sve promijeniti. S njezinim sinom će biti drukčije. Sigurna sam da će Edward biti dobar kralj. Dovoljno je dugo čekao.
– I predugo, ako se mene pita, reče gospodin Waterhouse. – Jadan momak, već su mu prošle najbolje godine. – Izgledao je posramljeno, kao daje iznenađen stoje izrazio vlastito mišljenje. – Izgleda da nisu što se žena tiče, rekoh. Nisam mogla odoljeti. – Oh! – Gertruda Waterhouse djelovala je užasnuto. – Za Boga miloga, Kitty! – prosiktao je Richard. – Moja žena uvijek govori ono što ne treba, ispričavao se Albertu Waterhouseu, koji se nelagodno nasmijao.
– Nema veze, siguran sam da to kompenzira na druge načine, rekao je.
Nastala je tišina dok smo svi shvaćali tu primjedbu. U jednom vrtoglavom trenutku pitala sam se je li moguće da se to odnosi na novogodišnju večer. No, naravno da on ne može znati ništa o tome – to nije bilo njegovo društvo. Ja sam se jako trudila ne misliti o tome. Richard je nije kasnije spomenuo, ali sada osjećam da sam te noći umrla malom smrću i ništa više nikada neće biti isto kao prije, bez obzira na novoga kralja.
Tada su se djevojčice vratile, posve zadihane, skrećući našu pažnju baš u pravom trenutku. Waterhouseovi su se brzo ispričali i otišli, stoje svima osim djevojčicama bilo veliko olakšanje. Lavinia se rasplakala i bojala sam se da će se i Maude. Kasnije nije mogla prestati govoriti o svojoj novoj prijateljici sve dok joj na kraju nisam obećala da ću im pokušati dogovoriti sastanak. Nadam se da će jednom zaboraviti, s obzirom na to da su Waterhouseovi upravo onaj tip obitelji koji u meni pobuđuje osjećaj krivnje.
LAVINIA WATERHOUSE
Danas sam na groblju doživjela avanturu sa svojom novom prijateljicom i zločestim dječakom. Puno sam puta već bila na groblju, ali nikada se nisam smjela maknuti iz majčinoga vidokruga. Ali danas su majka i otac sreli obitelj koja posjeduje grob pokraj našega, i dok su oni pričali o stvarima o kojima odrasli pričaju, Maude i ja smo otišle sa Simonom, dječakom koji radi na groblju. Protrčali smo duž Egipatske avenije i oko grobnica koje okružuju libanonski cedar. Tamo je tako lijepo da sam se skoro onesvijestila od uzbuđenja.
Tada nas je Simon poveo u obilazak anđela. Pokazao nam je prekrasno dijete anđela blizu terrace katakombi. Nikada ga prije nisam vidjela. Nosilo je malu tuniku i imalo kratka krila, a njegova je glava bila okrenuta od nas kao da se ljuti i kao daje upravo lupilo nogom. Bilo je tako lijepo da sam zamalo poželjela da sam ga izabrala za naš grob. Ali nije ga bilo u knjizi anđela kod klesara. No, sigurna sam da se majka i otac slažu daje onaj kojega sam izabrala za naš grob najbolji. Simon nas je poveo do drugih obližnjih anđela i onda rekao da nam želi pokazati grob koji su on i njegov otac upravo iskopali. Ja ga nisam željela vidjeti, ali je Maude rekla da ga ona želi vidjeti, a ja nisam htjela da pomisli da se bojim. Stoga smo otišli i pogledali u njega. Iako je to bilo zastrašujuće, imala sam neobičan osjećaj da želim leći u tu rupu. Naravno da to nisam učinila, ne u svojoj prekrasnoj haljini.Kada smo krenuli odatle, pojavio se grozan čovjek. Imao je vrlo crveno lice i čekinje na obrazima i smrdio je na piće. Nisam se mogla suzdržati pa sam vrisnula, iako sam odmah znala da je to Simonov otac budući da imaju iste plave oči koje izgledaju kao djelići neba. Počeo je strašno vikati na Simona o tome gdje je bio i zašto smo mi tu, i koristio se užasnim riječima. Otac bi nas izbičevao kada bismo Ivy May i ja upotrijebile takve riječi. A otac nije čovjek sklon bičevanju. Tako su grozne bile.
Onda je on naganjao Simona oko groba sve dok Simon nije uskočio ravno u grob! Nisam htjela više gledati – Maude i ja smo trčale iz sve snage cijelim putem nizbrdo. Maude se pitala ne bismo li se trebale vratiti i provjeriti je li Simon dobro, ali ja sam odbila rekavši .da će se naši roditelji zabrinuti gdje smo. Ali uistinu nisam htjela ponovno vidjeti tog čovjeka jer me gaje bilo strah. Zločesti se dječak može brinuti sam za sebe. Sigurna sam da puno vremena provodi u grobovima.
I tako je Maude moja nova prijateljica i ja njezina – iako ne vidim zašto bi takva obična djevojčica imala prekrasan muf i dadilju, kad ja nemam ni jedno od toga dvoga. I prekrasnu majku s takvim tankim strukom i velikim tamnim očima. Nisam mogla pogledati svoju majku a da se ne osjetim pomalo postiđeno. To je tako nepravedno.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

3 Re: Trejsi Ševalije - Pali anđeli taj Čet Apr 26, 2012 9:27 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
GERTRUDE WATERHOUSE
Nakon što smo čuli novosti, ležala sam budna cijelu noć brinući se o našoj odjeći. Albert može nositi svoje crno radno odijelo s ahatnim manžetama i crnom trakom na šeširu. Corota je uvijek bila jednostavnija za muškarce. A Ivy May je premlada da bi njezina odjeća bila bitna.
Ali Livy i ja smo trebale biti propisno obučene za smrt naše Kraljice. Nije mi bilo toliko bitno što ću ja nositi, ali Livy je tako izbirljiva i teška ako ne dobije upravo ono što želi. Mrzim kada radi scene – osjećam se kao da me netko vodi u plesu u kojem ja ne znam ni jedan korak a ona sve, tako da se na kraju osjećam glupavo. A tek joj je pet godina! Albert kaže da sam previše popustljiva prema njoj, ali on je taj koji joj je kupio anđela kojeg je željela za grob iako zna kako malo novaca imamo za tako nešto, s obzirom da štedimo kako bismo se preselili. No, ne mogu ga za to kriviti. Tako je važno da grob bude pravi odraz osjećaja naše obitelji prema našim voljenima. Livy to dobro zna i bila je u pravu – grobu je trebalo posvetiti malo pažnje, posebno nakon što se pored njega pojavila ta užasna uma.
Ovoga sam se jutra vrlo rano ustala i uspjela naći komadić krepa koji sam sačuvala nakon korote za svojom tetom. Sakrila sam ga jer sam ga trebala spaliti i znala sam da bi Livy bila užasnuta da ga je našla u kući. Nije ga bilo dovoljno da obrubim obje naše haljine, pa sam obrubila njezinu i ostalo mi je malo za moj, šešir. Kada sam dovršila šivanje, Livy je ustala i bila je tako oduševljena s učinkom krepa da me nije pitala otkud mi.
S obzirom na to da sam malo spavala i da sam se rano probudila, bila sam tako umorna kada smo došli do groblja da sam se skoro rasplakala vidjevši plavu svilu koju je nosila Kitty Coleman. Bila je to uvreda za oči, kao paun koji širi svoje perje na pogrebu. Osjećala sam se pohabano i bilo mi je neugodno čak i stajati pokraj nje, kao da je to poticalo usporedbe i podsjećalo me da moja figura nije više tako dobra kao stoje nekad bila.
Jedina utjeha mije bila – a sramotna je, i molit ću Boga da mi to oprosti – daje njezina kćerka Maude tako obična. Bila sam ponosna vidjevši kako Livy lijepo izgleda pored neugledne male Maude.
Naravno, bila sam pristojna koliko je to bilo moguće, ali bilo je očito da sam Kitty Coleman dosadna. A onda je ružno govorila o Livy i s nepoštovanjem se izraza valapa, ne baš o samoj Kraljici, ali sam ipak osjećala daje na neki način uvrijedila Viktoriju. I toliko je zbunila mog jadnoga Alberta daje rekao nešto potpuno u suprotnosti s njegovim uobičajenim ponašanjem. Kasnije se nisam mogla prisiliti da ga pitam što je time mislio.
Nije bitno – ona i ja se nećemo morati ponovno vidjeti. Svih ovih godina što smo posjedovali susjedne grobove na groblju ovo je prvi put da samo se sreli. Uz malo sreće to se neće ponoviti, iako ću uvijek biti zabrinuta da će se ponoviti. Bojim se da mi se groblje sada više neće toliko sviđati.
ALBERT WATERHOUSE
Prokleto zgodna žena. Doduše, ne znam što mije bilo da sam rekao to što sam rekao. Sutra ću to nadoknaditi Trudy tako što ću joj donijeti malo njenih omiljenih ljubičastih slatkiša.
Drago mi je što sam sreo Richarda Colemana, unatoč urni i svemu tome. (Stoje gotovo, gotovo je, rekoh Trudy. Tamo je i sada se nema smisla žaliti.) Ima dosta dobar posao u banci. Oni žive u podnožju brda i prema onome što mi je rekao, moglo bi to biti pravo mjesto za nas odlučimo li se preseliti iz Islingtona. Imaju i dobru ekipu za cricket u koju bi me mogao uključiti. Koristan momak.
Ne zavidim mu na njegovoj ženi, ma kako daje lijepa. Teža je nego što se meni sviđa. Dosta mi je problema i s Livy.
SIMON FIELD
Neko vrijeme ostajem u grobu nakon što djevojčice odu. Nema razloga da iziđem. Otac se ne trudi da me slijedi, niti da stoji na vrhu rupe i viče. On zna gdje me može naći kada želi. – Oko ovoga groblja je visok zid, uvijek govori. – Možeš se popeti preko njega i pobjeći, ali na kraju se uvijek vraćaš kroz glavna vrata, s nogama prema naprijed.
Nebo je lijepo s dubine od dva i pol metra. Izgleda kao da je boje krzna one djevojčice. Njezin muf, zvala gaje. Krzno je bilo tako meko. Želio sam zaroniti lice u njega kao što sam nju vidio činiti.
Liježem na tlo i gledam nebo. Ponekad preko njega preleti ptica, visoko iznad mene. Komadići zemlje se osipaju s ruba rupe i padaju na moje lice. Ne bojim se da će se rupa urušiti. Kod dubljih grobova koristimo grobne daske kako bi učvrstili strane, ali s ovako malima se ne trudimo. Ovaj je od gline, dobre i vlažne, pa se dobro drži. Već se znalo dogoditi da se rupa uruši, ali to se uglavnom događa s pijeskom ili ako se glina osuši. Ljudi su znali umrijeti stojeći u grobu. Otac mi uvijek govori da stavim ruku preko lica i izbacim drugu ruku prema gore ako sam u grobu i on se počne urušavati. Tako ću imati rupu za zrak u tlu i oni će po mojim prstima moći vidjeti gdje sam.
Tada netko dolazi i gleda u grob. On je crna sjena naspram svjetlosti pa ne mogu vidjeti tko je to. Ali znam da to nije moj otac – ovaj ne smrdi po piću.
– Što radiš tamo dolje, Simon? – pita čovjek.
Sada znam tko je to. Skačem na noge i brišem prljavštinu sa svojih leda, stražnjice i nogu.
– Samo se odmaram, gospodine.
– Nisi plaćen da se odmaraš.
– Ja uopće nisam plaćen, gospodine, kažem prije no što se mogu zaustaviti.
– Da? Mislio sam daje sve ono što ovdje naučiš prilična zarada. Učiš zanat.
– Učenje me ne hrani, gospodine.
– Dosta tvoje drskosti, Simon. Ti si samo službenik Poduzeća londonskih groblja. Pred vratima čeka puno onih koji bi rado zauzeli tvoje mjesto. Nemoj to zaboraviti. Reci sad, jesi li dovršio taj grob?
– Da, gospodine.
– Onda ga pokrij i potraži svoga oca. Trebao bi pospremati alat. Bog zna damu je potrebna pomoć. Ne znam zašto mu dopuštam da i dalje radi.
Ja znam zašto. Moj otac poznaje ovo mjesto bolje nego itko drugi. On može rastaviti svaki grob, sjetiti se tko je zakopan koliko duboko i je li tlo kod groba pjeskovito ili glineno. Sve je to naučio od moga djeda. I brzo kopa kada hoće. Njegove su ruke čvrste kao kamen.
Najbolji je kada malo popije, ali ne previše. Tada on i Joe kopaju i smiju se, a ja dižem i praznim kantu sa zemljom. Ali kada previše popije, onda Joe i ja moramo sami obavljati sve: i kopanje i pražnjenje.
Osvrnem se tražeći dugu granu s kvrgama koju koristim za izlazak iz malih grobova. Mora da ju je otac izvadio.
– Gospodine Jackson, zovnem, ali on je već otišao. Viknem ponovno, ali on se ne vraća. Otac će misliti da sam izašao i prekrio grob – ni on se neće vratiti.
Pokušavam iskopati udubljenja za prste na rubovima rake kako bih se mogao popeti van, ali nemam lopate, samo svoje ruke, a tlo je tvrdo. Osim toga, sada je čvrsto, ali nisam siguran da će to potrajati. Ne želim da se obruši na mene.
Sada kad se ne mogu izvući iz rake, postaje mi hladno. Čučnem na pete i omotam ruke oko nogu. Svako malo zovnem. Danas se iskopava još četiri groba i podiže nekoliko spomenika, ali nijedan od njih nije blizu mene. Ipak, možda će me čuti netko od posjetitelja, ili se možda jedna od djevojčica vrati. Ponekad čujem glasove i zovnem – Upomoć! Upomoć! – Ali nitko ne dolazi. Ljudi se drže dalje od upravo iskopanih grobova. Misle da će nešto iskočiti iz rake i zgrabiti ih.
Nebo iznad mene postaje tamnosivo i čujem kako zvono zvoni obavještavajući posjetitelje da se groblje zatvara. Jedan dječak ide svakoga dana naokolo i zvoni. Vičem dok me grlo ne zaboli, ali zvuk zvona je jači.
Nakon nekog vremena zvonjava prestaje i noć je pala. Skačem gore-dolje kako bih se ugrijao, a onda ponovno čučnem i obgrlim koljena.
U mraku rupa počinje jače mirisati na glinu i vlagu. Podzemni pritok rijeke Fleet protiče kroz groblje. Čini se daje blizu.
Oblaci nestaju s neba i počinju se pojavljivati male točkice zvijezda, sve više i više njih, sve dok komadić neba iznad mene nije pun, kao daje netko posuo nebo brašnom i sada se sprema na njemu razvaljati tijesto.
Čitave noći promatram zvijezde. U grobu se ništa drugo i ne može raditi. U njima vidim stvari – konja, pijuk, žlicu. Ponekad skrenem pogled pa ga vratim i vidim da su se malo pomaknule. Nakon nekog vremena konj nestaje iza ruba neba, a onda i žlica. Jednom vidim zvijezdu kako pada preko neba. Pitam se kamo li ide.
Razmišljam o onim djevojčicama, onoj s mufom i onoj s lijepim licem. Ušuškane su u svojim krevetima, gdje im je lijepo i toplo. Želio bih da sam poput njih.
Nije tako strašno dok se ne pomičem. Kada se pomaknem, boli me kao da me netko udara drvenom daskom. Nakon nekog vremena više se uopće ne mogu micati. Mora da mi se krv smrznula.
Najteži dio je pri kraju noći, kada bi se moglo razdanjivati, ali još nije počelo. Otac kaže daje to vrijeme kad većina ljudi umire jer više ne mogu čekati da dan započne. Gledam zvijezde. Pijuk nestaje i malo plačem, no onda sam morao zaspati jer kad sam sljedeći put pogledao, zvijezde su nestale i danje, a suze su se smrznule na mojim obrazima.
Sve je svjetlije, no nitko ne dolazi. Usta su mi slijepljena od žeđi.
Tada začujem crkvenu pjesmu – Svet, svet, svet – koju moj otac običava zviždukati kada radi. Čudno je to, jer on godinama nije bio u crkvi. Zviždukanje se približava i ja pokušavam zazvati, ali mi je previše bolno proizvesti zvuk.
Čujem kako hoda oko rake, polaže daske i zatim zelene tepihe koji izgledaju kao trava, kako bi tlo oko groba izgledalo lijepo i uredno. Tada preko rupe polaže spljoštenu užad koja će ići ispod lijesa za njegovo polaganje, i onda dva drvena nosača na koje polažu lijes, svaki na svojoj strani rupe. Nije pogledao unutra i vidio me. Iskopao je toliko raka da mu nije potrebno gledati u njih.
Pokušavam otvoriti usta, ali ne mogu. Onda čujem rzanje konja i škripu njihovih uzdi i kotača na stazi i znam da ako sada ne iziđem, to više nikada neću moći. Uspravljam noge vrišteći od boli, ali ne čuje se nikakav zvuk jer još uvijek ne mogu otvoriti usta. Uspijevam ustati, otvoriti usta i zazvati: – Oče! Oče!. Zvučim kao jedna od vrana na drveću. U početku se ništa ne događa. Ponovno zovnem i otac se naginje nad rupu i škilji prema meni.
– Isuse, dečko! Što ti tu radiš?
– Izvuci me, oče! Izvuci me!
Otac liježe na rub rupe i pruža mi ruke. – Požuri, dječače! Primi me za ruke. – Noja ga ne mogu doseći. Otac gleda prema zvuku konja i odmahuje glavom. – Nemamo vremena, dječače. Nemamo vremena. – Ustaje i odlazi i ja ponovno vičem.
Otac se vraća s gospodinom Jacksonom koji zuri u mene s groznim izrazom lica. Ništa ne govori, ali odlazi dok otac samo stoji gledajući za njim. Tada se gospodin Jackson vraća i dobacuje mi uže kojim mjerimo koliko smo duboku rupu iskopali. Na svakih trideset centimetara je čvor. Hvatam se za čvor i čvrsto se držim, a on i otac me izvlače iz rupe, tako da se nađem na zelenom tepihu koji sliči travi. Skočim, iako me sve boli, i stojim tamo pred pogrebnicima u njihovim cilindrima i unajmljenim dječacima žalbenicima u njihovim sitnim crnim kaputima i konjima koji tresu glavama tako da se crno perje pričvršćeno na njihovim glavama miče. Iza kočije u kojoj se nalazi lijes su ožalošćeni u crnini, i svi zure u mene. Želim se nasmijati na njihove poglede, ali vidim stravično lice gospodina Jacksona i bježim.
Kasnije, nakon što me otac natjerao da popijem ruma i posjeo me uz vatru s pokrivačem, pljuska me. – Da to više nikada nisi učinio, dječače, govori – kao da sam planirao ostati u raci cijelu noć. – Izgubit ću posao i što će onda biti s nama? – Onda dolazi gospodin Jackson i bičuje me, kako bi bio siguran da sam naučio svoju lekciju. No, to me ne smeta, jedva da i osjećam bič. Ništa me više nikada neće tako boljeti kao hladnoća u tom grobu.
Prosinac 1901.
RICHARD COLEMAN
Rekao sam Kitty da smo ponovno pozvani na novogodišnju proslavu kod istih ljudi s kojima smo slavili prošle godine. Šutjela je i gledala me onim tamnim smeđim očima koje su me zavele prije mnogo godina, ali koje me sada samo osuđuju. Da me nije tako gledala, možda ne bih dodao ono što sam tada rekao.
– Već sam im rekao da prihvaćamo, rekoh, iako to još nisam bio učinio. – Sa zadovoljstvom.
Nastavit ćemo prihvaćati njihove pozive svake godine, sve dok mi Kitty ponovno ne postane žena.
Ožujak 1903.
LAVINIA WATERHOUSE
Bilo je to pravo čudo. Moja najbolja prijateljica u dnu našega vrta! Može li išta biti bolje od toga?
Jutros, dok sam se češljala, osjećala sam se jako melankolično gledajući kroz prozor u naš novi vrt. Iako je vrlo lijep, i Ivy May i ja imamo divnu spavaću sobu koja gleda na njega, nisam mogla a da ne osjećam žaljenje za našom starom kućom. Bila je manja i na prometnoj ulici, a ne na ovako lijepom mjestu kao stoje Hampstead Heath. Ali tamo sam bila rođena, i bila je puna sjećanja iz moga djetinjstva. Željela sam ponijeti s nama komad tapete iz predsoblja gdje je otac označavao koliko smo Ivy May i ja porasle svake godine, ali rekao je da ne smijem jer bi to oštetilo zid. Na odlasku sam plakala.
Tada sam krajičkom oka ugledala neki pokret i kada sam pogledala prema kući pokraj naše, vidjela sam djevojčicu koja se nagnula kroz prozor i maše! Zaškiljila sam i ubrzo je prepoznala – bila je to Maude, djevojčica s groblja. Znala sam da smo se preselili u blizinu groblja, ali nisam znala da je i ona ovdje. Uzela sam svoj rupčić i mahala sve dok me ruka nije zaboljela. Čak je i Ivy May, koja nikada ne obraća pažnju ako je ne uštipnem (a ponekad čak ni tada), ustala s kreveta da vidi o čemu je riječ.
Maude mi je nešto do viknula, ali bila je predaleko i nisam je mogla čuti. Tada je pokazala na ogradu između naših vrtova i podigla deset prstiju. Takve smo srodne duše da sam odmah shvatila da je htjela reći da ćemo se naći tamo za deset minuta. Poslala sam joj poljubac i uvukla se u sobu kako bih se što prije obukla.
– Majko! Majko! – vikala sam silazeći niz stepenice. Majka je istrčala iz kuhinje misleći da sam bolesna ili da sam se povrijedila. Ali kada sam joj rekla za Maude, nije bila ni najmanje zainteresirana. Nije željela da se vidim s Colemanovima, iako mi nikada ne bi rekla zašto. Možda ih je do sada zaboravila, ali ja nikada nisam zaboravila Maude, čak ni nakon toliko vremena. Znala sam da nam je suđeno da budemo zajedno.
Istrčala sam van, do vrtne ograde koja je bila previsoka da bi se preko nje moglo vidjeti. Zazvala sam Maude i ona je odgovorila. Trenutak kasnije njezino se lice pojavilo na vrhu ograde.
– O! Kako si se popela tamo? – uzviknula sam.
– Stojim na bazenčiću za ptice, rekla je ljuljajući se. Onda se uspjela popeti i u trenutku se prebacila preko ograde na tlo! Dok je padala, ruže su je prilično izgreble. Zagrlila sam je i izljubila te je povela majci, za koju s ponosom mogu reći da je bila vrlo ljubazna prema njoj i dezinficirala joj ogrebotine jodom.
Tada sam je povela u svoju spavaću sobu kako bi mogla vidjeti moje lutke.
– Nisam te zaboravila, rekoh. – Tražila sam te svaki put kada smo posjetili groblje u nadi da ću te vidjeti.
– I ja tebe, reče ona.
– Ali nikada te nisam vidjela. Samo onoga zločestoga dječaka, povremeno.
– Simona. Kako kopa sa svojim ocem.
– Sada kada sam ovdje, možemo se zajedno vratiti i on nam može pokazati sve ostale anđele. To bi bilo lijepo.
– Da.
Tada je Ivy May pokušala pokvariti trenutak lupajući glavama mojih lutaka jednom o drugu tako jako da sam mislila da će se smrskati. Rekla sam joj da izađe, ali Maude je rekla da joj ne smeta ako Ivy May ostane s nama, budući da ona nema ni brata ni sestru s kojima bi se igrala. Ivy May je djelovala vrlo zadovoljna time – onoliko zadovoljna koliko ona uopće može izgledati.
Nema veze. Onda je Maude doručkovala s nama i nismo mogle prestati pričati.
Pravo je nebesko čudo da su nas anđeli doveli do ove kuće i mene do moje najbolje prijateljice.
MAUDE COLEMAN
Neobično je što se sve zna dogoditi. Tata uvijek kaže da su slučajnosti sve samo ne slučajne ako se potrudimo pažljivo ih proučiti. Danas je to i dokazao.
Gledala sam kroz prozor kada sam ugledala djevojčicu koja stoji na svojem prozoru preko puta i češlja se. Nikada je prije nisam tamo vidjela; u toj su kući prije živjele dvije usidjelice, ali su se prije nekoliko tjedana iselile. Onda je zabacila kosu i slegnula ramenima, a ja sam shvatila daje to Lavinia. Bila sam tako iznenađena stoje vidim da sam samo stajala i gledala.
Tako je dugo nisam vidjela – sve od Kraljičine smrti prije više od dvije godine. Iako sam nekoliko puta pitala mamu bismo li se mogle vidjeti, ona je uvijek našla neku izliku. Obećala je da će na groblju pitati za adresu Waterhouseovih, ali mislim da to nikada nije učinila. Nakon nekog vremena prestala sam je moliti jer sam znala da je to njezin način da me odbije. Nisam znala zašto ona ne želi da ja imam najbolju prijateljicu, ali nisam ništa mogla učiniti, osim da se zadržavam na groblju kad god smo tamo išli, nadajući se da će i Waterhouseovi odlučiti tada doći. Ali nikada nisu. Već sam odustala od nade da ću ikad imati najbolju prijateljicu. A nisam upoznala ni jednu drugu djevojčicu koja bi željela ići sa mnom po groblju kao što je to činila Lavinia.
Sada je bila ovdje, odmah preko puta. Počela sam joj mahati, i kada me na kraju spazila, oduševljeno mi je odmahnula. Jako me veselilo to daje ona bila tako sretna što me vidi. Znakovima sam joj objasnila da ćemo se sresti u vrtu i zatim potrčala niz stepenice ispričati roditeljima o toj nevjerojatnoj slučajnosti.
Mama i tata su doručkovali i čitali novine – tata Mail, a mama St. Pancreas Gazette. Kada sam im rekla tko su naši novi susjedi, tata uopće nije bio zapanjen, nego mi je objasnio da je on rekao Waterhouseovima za tu kuću.
Mama ga je čudno pogledala. – Nisam znala da si u tako prijateljskim odnosima s njima, reče.
– Javio mi se u banku, reče tata, – prije nekog vremena. Rekao je da razmišljaju o preseljenju ovamo i pitao znam li za neki posjed. Kada se ta kuća počela prodavati, javio sam mu to.
– Znači, sad ćemo biti susjedi i u životu, a ne samo u smrti, reče mama. Vrlo je jako lupila žličicom po ljusci jajeta.
– Izgleda da je dobar udarač, reče tata. – Timu bi dobro došao.
Kada je postalo sasvim jasno da to nije slučajnost, nego daje tata doveo Waterhouseove ovamo, osjećala sam se pomalo razočarano. Željela sam vjerovati u sudbinu, ali mi je tata ponovno pokazao da ona ne postoji.
GERTRUDE WATERHOUSE
Ne pada mi na pamet da kritiziram Albertove odluke. On zna najbolje o tim stvarima, i naravno da sam vrlo zadovoljna našom novom kućicom koja ima jedan kat više od one koju smo imali u Islingonu, i čiji je vrt pun ruža, a ne susjedovih pilića koji kljucaju po zemlji.
Ali bila sam razočarana kada sam doznala da ne samo što su nam Colemanovi susjedi, nego je njihova kuća odmah pored naše. I naravno da je još jedan kat viša od naše i ima nevjerojatan vrt. Kada nikoga nije bilo, stala sam na stolicu i provirila. Imaju vrbu, jezerce, rododendrone i prekrasnu tratinu na kojoj će djevojčice sigurno igrati kroket cijelo ljeto.
Kitty Coleman je radila u vrtu presađujući jaglace. Njezina je haljina bila iste nježnožućkaste boje i nosila je divan veliki šešir pričvršćen šalom od sifona. Bila je tako dobro obučena čak i pri vrtlarenju. Nije me vidjela, Bogu hvala, jer bi mi bilo tako neugodno da bih možda pala sa stolice. Ovako sam brzo skočila sa stolice i povrijedila gležanj.
Ne bih to nikome priznala, pa čak ni Albertu, ali smeta mi što tako dobro održava vrt. Njezin je okrenut prema jugu i vrlo osunčan, što olakšava stvari. I sigurno ima nekog čovjeka koji joj pomaže – barem s tratinom, koja djeluje izvaljano. Trudit ću se oko naših ruža, ali meni biljke tako lako propadnu. Vrtlarenje mi baš nikako ne ide. A to stoje naš vrt okrenut prema sjeveru, čini stvari još gorima. Za sada si ne možemo priuštiti da plaćamo ispomoć. Nadam se da neće ponuditi da nam posudi svojega pomagača – ne bih znala što učiniti u toj situaciji.
Nakon što se Maude prebacila preko stražnje ograde, osjećala sam da bismo ih trebali posjetiti, pa makar samo da objasnimo ogrebotine. Pročelje njihove kuće je tako elegantno – vrt je pun ruža, a stepenice koje vode do vrata popločene su crno-bijelim pločicama. (Vrata naše kuće otvaraju se direktno na pločnik. Ali moram se truditi da ne uspoređujem.)
Nadala sam se da ću samo ostaviti svoju karticu, ali Kitty Coleman nas je vrlo otmjeno primila u svom jutarnjem salonu. Iznenađeno sam se zagledala u boje u kojima gaje dala urediti – žuta poput senfa s tamnosmeđim detaljima. Pretpostavljam da je to sada moderno. Ona ih je nazvala 'zlatnožutom' i 'čokoladnosmeđom', što zvuči puno bolje nego što one izgledaju. Više mi se sviđa naš bordo salon. Ništa se ne može usporediti s jednostavnim bordo salonom. S druge strane, ja nemam jutarnji salon – možda bih je, da ja imam takvu svijetlu sobu kao što je njezina na prvom katu, i ja obojila u žuto.
No, ne vjerujem.
Njezin je ukus vrlo profinjen – izvezeni svileni šalovi preko sofe, sobno bilje, vaze s osušenim cvijećem i mali koncertni klavir. Poprilično me šokirao moderni servis za kavu, koji ima uzorak malih crno-žutih kvadratića od kojih mi se vrti u glavi. Meni se više sviđa običan ružin uzorak. No chacun f son goiit. Oh! Pogriješila sam što sam to rekla naglas jer mi je ona odgovorila na francuskom. Nisam razumjela ni jednu jedinu riječ! Sama sam si kriva što sam se htjela praviti važnom.
Ipak, našla sam jednu utjehu. Ne, dvije. Bar su djevojčice oduševljene jedna drugom, a Livy bi dobro došla razumna prijateljica. Bar će Maude umirujuće utjecati na nju, ako Livy i nju ne opčini, kao što je sve nas ostale – sve osim drage Ivy May, koja je otporna na sestrino pretjerivanje. Ona me uvijek iznenađuje. Iako je tako mirna, ne dopušta Livy da radi što hoće.
I druga utjeha: Kitty Coleman prima posjete utorkom popodne, baš kao i ja. Kada smo to otkrile, ona se lagano nasmiješila i rekla: – Oh, kakva šteta. – Ja, međutim, neću promijeniti svoje vrijeme za posjete – neke tradicije neću mijenjati. A znam da ni ona neće promijeniti svoje. Tako ćemo barem biti u stanju izbjeći tu društvenu obavezu.
Ne mogu objasniti zašto mi se ne sviđa. Savršeno je uljudna, lijepo se ponaša i vrlo je lijepa. Ima dobru kuću, zgodnoga muža i pametnu kćer. Ali ne bih htjela biti na njezinom mjestu. U njoj postoji neko nezadovoljstvo koje remeti sve oko nje. I znam daje nepristojno tako nešto pomisliti, ali sumnjam da je dobra kršćanka. Bojim se da previše misli, a premalo se moli. No, oni su jedini ljudi koje poznajemo ovdje u blizini, i djevojčice su već sklone jedna drugoj, pa se bojim da ćemo se morati mnogo susretati.
Kada smo se vratili doma i sjedili u svom stražnjem salonu, jednostavno sam morala pogledati kroz prozor prema njihovoj veličanstvenoj kući u daljini. Uvijek će biti tamo i podsjećati me na njihov viši status. To me je toliko uznemirilo da mi je šalica ispala iz ruke u tanjurić, i pritom napukla. Tada sam se rasplakala, čak me ni to što me Ivy May zagrlila (ona uglavnom ne voli zagrljaje) nije utješilo.
Lipanj 1903.
MAUDE COLEMAN
Lavinia i ja očajnički želimo ići na groblje. Sada kad možemo ići zajedno, bit će to zabavnije nego prije. Ali otkad su se Waterhouseovi doselili u kuću u podnožju našega vrta, nismo uspjele otići. Stalno bi se nešto ispriječilo: mi smo išli na selo teti Šarah za Uskrs, zatim je Lavinia bila bolesna, a onda su ili mama ili gospođa Waterhouse morale ići u posjete ili obavljati neke poslove. Koja gnjavaža – živimo jedna pored druge a ne možemo nikoga nagovoriti da nas povede i nije nam dopušteno da odemo tamo same. Šteta što je dadilja otišla brinuti o svojoj staroj majci jer bi nas inače ona povela.
Jučer sam pitala mamu bi li ona išla s nama.
– Imam previše posla, rekla je. Meni baš i nije djelovala zauzeto – samo je čitala knjigu. No, nisam to rekla. Sada kad više nema dadilje, mama bi se trebala brinuti o meni. Ali uglavnom provodim vrijeme s Jenny i gospođom Baker.
Pitala sam je bi li Jenny mogla povesti Laviniu i mene.
– Jenny ima previše posla da bi vas vodila tamo.
– Molim_te, mama. Samo na kratko.
– Ne nagovaraj me tim laskavim glasom. To si naučila od Lavinie i ne pristaje ti.
– Oprosti. Ali možda – možda bi Jenny mogla obaviti neki poslić za tebe u Villageu. Onda bi nas mogla povesti.
– Ne trebaš li učiti za sutra?
– Gotova sam.
Mama uzdahnu. – Dobro je da ćeš na jesen krenuti u školu. Tvoj tutor ne može održati korak s tobom.
Pokušala sam biti korisna. – Možda imaš neke knjige koje bi trebalo vratiti u knjižnicu?
– U stvari, imam. U redu, reci Jenny da dođe ovamo. Dok je u Villageu, može usput provjeriti je li stigao materijal koji sam naručila.
Lavinia i ja smo trčale uzbrdo, vukući Jenny s nama. Cijelim se putem žalila i kad smo došli do vrha, bila je prilično zapuhana, iako vjerojatno ne bi bila da nije trošila zrak na prigovaranje. No, sva je naša žurba bila uzalud – Ivy May je odbila trčati i Jenny je natjerala Laviniu da se vrati po nju. Ponekad je naporno voditi Ivy May sa sobom, ali gospoda Waterhouse je inzistirala na tome. Kad smo došli do groblja, Jenny nam je dopustila da radimo što hoćemo, dok god pazimo daje Ivy May s nama. Odmah smo otrčale potražiti Simona.
Bio je takav užitak biti na groblju bez ikoga tko bi pazio na nas. Kad god idem s mamom i tatom ili bakom osjećam da moram biti vrlo mirna i svečana, iako samo želim učiniti ono što smo Lavinia i ja učinile – trčati naokolo i istraživati. Tražeći Simona, igrale smo se raznih igara: skakale smo od groba do groba ne dodirujući zemlju (što i nije teško, budući da su grobovi tako blizu jedan drugome); svaka sa svoje strane staze tražile obeliske, žene koje se naslanjaju na urnu ili životinje, i brojale bodove koje bi time dobile; igrale se lovice oko libanonskog kruga. Lavinia vrišti kada je lovim pa su nam neki odrasli rekli da budemo tiho i pristojno se ponašamo. Nakon toga pokušale smo biti tiho, ali tako smo se lijepo igrale daje to bilo teško.
Naposljetku smo pronašle Simona, na vrhu groblja nedaleko od sjevernoga ulaza. U početku ga nismo vidjele, ali njegov je otac stajao pored novoiskopanoga groba i izvlačio kantu sa zemljom koristeći uže i kolotur u okviru postavljenom preko rake. Praznio je zemlju u veliku drvenu kutiju na kotačima, visoku metar i nešto i pretrpanu zemljom.
Prišuljale smo se bliže i sakrile iza nadgrobnoga kamena, ne želeći da nas Simonov tata vidi jer je prljav, crven ulicu i ima zaliske, a mogle smo osjetiti kako zaudara po piću, čak i odavde. Lavinia kaže daje on kao lik iz Dickensovih djela. Pretpostavljam da su svi grobari takvi.
Čule smo Simona kako pjeva u grobu, pjesmu koju Jenny ponekad pjeva s gomilom ljudi na Heathu kada je praznik:
– Želiš li se dobro provesti prihvati savjet moj ti, Hampstead, sretni Hampstead je pravo mjesto za provode.
Simonov otac nije ni gledao u našem smjeru, ali nekako je znao da smo tamo jer je pozvao: – Mlade dame, a što vi želite?
Simon je prestao pjevati. Njegov otac reče: – Iziđite odatle, sve tri.
Lavinia i ja smo se pogledale, ali prije no što smo stigle odlučiti što da učinimo, Ivy May je izišla iza nadgrobnoga spomenika, ne ostavljajući nam drugoga izbora nego daje slijedimo.
– Molimo vas, gospodine, željele bismo vidjeti Simona. – Iznenadila sam se da sam ga nazvala gospodinom.
I on je djelovao iznenađeno, promatrajući nas kao da ne vjeruje da smo doista tamo. Onda je iznenada viknuo u raku: – Dječače, došli su ti posjetitelji!
Trenutak kasnije Simonova se glava pojavila iz groba. Zagledao se u nas.
– Pa, zločesti dječače, reče Lavinia, – zar nećeš ništa reći? – Možemo malo zamijeniti mjesta, oče? – upita on. – Tamo dolje baš i nema dosta mjesta za mene i Joea, reče Simonov otac. Simon nije ništa rekao pa se njegov otac nasmijao. – Ma, dobro, budi sa svojim curicama.
Simon se popeo, a njegov otac sišao, smiješeći nam se prije nego što je nestao u grobu. Simon izvuče kantu i isprazni je u drvenu kutiju. Bio je vrlo blatan.
– Što je to? – upitah pokazujući na kutiju. – Lambova kutija, reče Simon. – Staviš u nju ono što si iskopao, a onda kada je lijes u rupi, dokotrljaš je i otvoriš sa strane – vidite, ima šarke – i pustiš zemlju da padne u grob. Tamo su još dvije, već pune. – Mahnuo je prema drugim kutijama naslonjenima na rubni zid groblja. – Samo ostaviš gomilicu zemlje pokraj groba za ožalošćene da bace u grob.
– Možemo li pogledati u grob?
Simon kimnu glavom i mi oprezno priđosmo raci. Bila je dublja nego što sam očekivala. Simonov otac bio je na dnu s još jednim čovjekom. Vidjela sam samo vrhove njihovih glava – ona Simonova oca bila je poput čelične vune, a ona drugoga čovjeka posve ćelava. Lopatama su proširivali raku. Jedva da jebilo dovoljno mjesta za njih da se okrenu. Ćelavi nas je čovjek pogledao. Imao je dugoljasto lice i nos poput kobasice. Izgledalo je da su on i Simonov otac partneri u kopanju, a Simon njihov pomagač.
Simon je izvukao još jednu kantu punu grumenova gline. Na vrhu sam ugledala crva kako se izvija.
– Nađete li kada nešto dok kopate, upitah, – osim crva? – Simon je ispraznio glinu u Lambovu kutiju i spustio kantu natrag u grob. – Komade porculana. Pera. Zvrk. Ovdje je bila škola prije nego što je područje pretvoreno u groblje. A još prije je tu bio vrt velike kuće.
Simonov otac pogleda prema gore. – Ovdje treba još poduprijeti, dječače.
Simon mu poče dodavati drvene daske s gomile. Tada sam primijetila daje u pravilnim razmacima oko rubova rake utisnuto drvo.
– Koliko je duboka? – upitah.
– Za sada 3 i pol metra, reče Simon. – Kopat ćemo dok ne dođemo do pet metara, zar ne, oče?
Zurila sam dolje. – Tako duboko?
– Tijekom vremena treba pokopati puno ljudi. Jedan lijes ima četrdeset i šest centimetara. Između dva lijesa se ostavlja trideset centimetara. To je dosta prostora za šest lijesova, a to čini jednu obitelj.
Zbrojila sam sve u svojoj glavi – bilo je to poput zagonetke koju bi mi dao moj tutor. – Sedam lijesova.
– Ne, na vrhu se ostavlja više od trideset centimetara.
– Naravno. Dva metra.
– Ne baš, reče Simon. – Tako se samo kaže. Ostavljamo samo pola metra iznad zadnjega lijesa.
– O čemu to vas dvoje razgovarate? – upita Lavinia.
Simonov otac poče maljem zabijati komad drveta.
– Jesu li na sigurnom tamo dolje? – upitah.
Simon slegnu ramenima. – Dovoljno sigurni. Drvo učvršćuje grob. A ovo je glina, pa se vjerojatno neće urušiti. Ona se dobro drži. Pijesak je taj koga se treba bojati. Pijesak je lakše kopati, ali se on ne drži. On je smrtonosan.
– Oh, prestanite govoriti o tako zamornim stvarima! – uzviknu Lavinia. – Želimo da nam pokažeš anđele.
– Pusti ga na miru, Lavinia, rekoh. – Zar ne vidiš da radi? – Iako volim Laviniu – na kraju krajeva, ona je moja najbolja prijateljica – rijetko je kada zanima isto što i mene. Ona, na primjer, nikada ne želi pogledati kroz teleskop koji tata postavlja u vrtu ili tražiti po Encvclopaediai Britannicai u biblioteci. Htjela sam još pitati Simona o grobovima i kopanju, ali mi Lavinia nije dopustila.
– Možda kasnije, kada budemo gotovi, reče Simon.
– Imamo samo pola sata, objasnila sam. – Jenny je tako rekla.
– Tko je Jenny?
– Naša sluškinja.
– Gdje je ona sada?
– Gore u Villageu. Napustili smo je na ulazu.
– Srela je muškarca, reče Ivy May.
Simon je pogleda. – A tko je ovo?
– Ivy May. Moja mlađa sestra, reče Lavinia. – Ali pogriješila je. Ti nisi vidjela nikakvoga muškarca, zar ne, Maude?
Odmahnula sam glavom, ali nisam bila sigurna.
– Imao je kolica i ona ga je slijedila na groblje, inzistirala je Ivy May.
– Je li bio crvenokos? – upita Simon.
Ivy May kimnu glavom.
– A, on. Onda je on praši.
– Što, zar netko tuče Jenny? – viknuh. – Onda je moramo spasiti!
– Ne, ne tuče je, reče Simon. – To je ... – Pogledao je mene i Laviniu i zaustavio se. – Nema veze. Nije bitno.
Simonov se otac smijao iz rake. – Posve si se zapetljao, dječače! Zaboravio si s kime razgovaraš. Moraš paziti što govoriš ako ćeš se družiti s tim djevojčičama!
– Tiho, oče.
– Najbolje da krenemo, rekoh budući da sam sad bila zabrinuta zbog Jenny. – Sigurna sam daje već prošlo pola sata. Koji je najkraći put do glavnoga ulaza?
Simon pokaza kip konja nedaleko odatle. – Samo dolje stazom koja vodi pored konj a.
– Ne tim putem! – uzviknu Lavinia. – To je ravno kroz disentere!
– Pa? – reče Simon. – Neće te ugristi. Mrtvi su.
Odio disentera je mjesto gdje su pokopani svi ljudi koji nisu bili vjernici Anglikanske crkve: uglavnom katolici, ali i baptisti, metodisti i drugi. Čula sam da tamo pokapaju i samoubojice, iako to nisam rekla Laviniji. Ja sam kroz taj dio prošla svega dva puta. Nije bio naročito različit od ostatka groblja, ali sam se osjećala neobično, kao da se nalazim u stranoj zemlji. – Dođi, Lavinia, rekoh, ne želeći da Simon pomisli da osuđujemo disentere, – nije bitno. Osim toga, nije li tvoja majka bila katolkinja prije udaje za tvoga oca? – Nedavno sam našla krunicu pod jastučićem u Laviniinoj kući i njihova dvorkinja Elizabeth mi je to rekla.
Lavinia porumeni. – Ne! A kakve to ima veze čak i da jest? – To uopće nije bitno – upravo ti to i želim reći.
– Znam, prekinu Simon. – Ako želite, možete ići pored zaspalog anđela. Jeste li ga vidjele? On je na glavnoj stazi, a ne u dijelu za disentere.
Odmahnule smo glavama.
– Pokazat ću vam – nije daleko. Idem samo na trenutak, oče, doviknu on u raku.
Simonov otac zagunđa.
– Dođite, brzo. – Simon je potrčao niz stazu, a mi smo požurile za njim. Ovaj je put čak i Ivy May trčala.
Nikada nismo vidjele anđela kojega nam je pokazao. Svi su drugi anđeli na groblju hodali ili letjeli ili pokazivali ili bar stajali sa sagnutim glavama. Ovaj je ležao na boku, s krilima sklopljenim ispod njega, u dubokom snu. Nisam znala da i anđeli trebaju spavati kao i ljudi.
Lavinia se oduševila njime, naravno. Meni bi se više sviđalo još pričati o kopanju grobova, ali kada sam se okrenula pitati Simona o Lambovoj kutiji, nije ga više bilo. Otrčao je do svoga groba, a da se nije ni oprostio od nas.
Na kraju sam uspjela odvući Laviniu od anđela, ali kada smo stigle do glavnoga ulaza, Jenny nije bila tamo. Još uvijek nisam shvaćala što je Simon mislio s onim o njoj i muškarcu, i bila sam pomalo zabrinuta. Lavinia, međutim, nije bila zabrinuta.
– Hajdemo do klesara pokraj da pogledamo anđele, reče ona. – Samo na trenutak.
Nikada prije nisam bila kod klesara. Bilo je puno svih vrsta kamenja, velikih blokova i gromada, neispisanih nadgrobnih ploča, podnožja, pa čak i gomila obeliska koji su se naslanjali jedan na drugoga u kutu. Bilo je vrlo prašnjavo i tlo je bilo pješčano. Svuda se čuo zveckajući zvuk klesanja kamena.
Lavinia nas je povela u radnju. – Molim vas, možemo li pogledati knjigu anđela? – rekla je čovjeku koji je stajao iza pulta. Mislila sam daje vrlo smjela.
On, međutim, uopće nije djelovao iznenađeno. Izvukao je s police iza njega veliku prašnjavu knjigu i položio je na pult.
– Iz ovoga smo mi izabrali svog anđela, objasni Lavinia. – Obožavam je gledati. Ima na stotine anđela. Nisu li prekrasni? – Počela je okretati stranice. Bili su tamo crteži svih vrsta anđela – onih koji su stajali, klečali, gledali prema gore, gledali prema dolje, imali zatvorene oči, držali vijence, trube, nabore odjeće. Bile su tamo bebe anđeli, anđeli blizanci, kerubini i male anđeoske glave s krilcima.
– Lijepi su, rekoh. Ne znam zašto, ali ne volim baš posebno grobne anđele. Vrlo su glatki i pravilni, a njihove su oči tako prazne, čak i kada stojim točno tamo kamo gledaju, čini se da me nikada ne gledaju. Kakva je korist od glasnika koji te ni ne primjećuje?
Tata mrzi anđele jer kaže da su sentimentalni. Mama ih zove ispraznim. Morala sam potražiti tu riječ u rječniku – znači daje nešto dosadno, plitko ili prazno. Mislim daje u pravu. Njihove su oči svakako takve. Mama kaže da anđeli privlače više pažnje nego što zaslužuju. Kada se na nekom grobu na groblju nalazi anđeo, svi gledaju prije na njega nego na ostale spomenike oko njega, ali tamo nema ničega doista vrijednoga gledanja.
– Zašto toliko voliš anđele? – upitala sam Laviniu. Nasmijala se. – A tko ih ne bi volio? Oni su Božji glasnici i donose nam ljubav. Kad god pogledam u njihova nježna lica, osjećam se mimo i sigurno.
Mislim da je to primjer onoga što tata naziva sentimentalnim razmišljanjem.
– A gdje je točno Bog? – upitah, misleći o anđelima koji lete između nas i Njega.
Lavinia je djelovala šokirano i prestala okretati stranice. – Pa, tamo gore, naravno. – Pokazala je na nebo van radionice. – Zar ne paziš na vjeronauku?
– Ali tamo gore se nalaze zvijezde i planeti, rekoh. – Znam da je tako – vidjela sam ih kroz tatin teleskop.
– Pripazi malo, Maude Coleman, reče Lavinia, – ili ćeš počiniti bogohulje.
– Nemoj! – Lavinia je začepila uši. – Ne mogu podnijeti da to slušam!
Ivy May se nasmijala.
Odustala sam. – Vratimo se po Jenny.
Ovoga nas je puta Jenny čekala kod glavnih ulaznih vrata, rumena i zadihana kao da se upravo ponovno popela uz brdo, ali, kao što sam sa zadovoljstvom primijetila, neozlijeđena.
– Gdje ste bile? – uzviknula je. – Bila sam tako zabrinuta!
Upravo smo se bile uputile niz brdo kada sam je upitala je li provjerila za maminu tkaninu.
– Knjiga! – uzviknula je i potrčala natrag na groblje daje donese. Ne želim ni misliti gdje ju je ostavila.
JENNY WHITBY
Mogu vam reći da nisam bila nimalo sretna što trebam obavljati posliće za gospođu. Ona dobro zna koliko sam zaposlena. Od prokletih šest u jutro do devet na večer – i duže ako imaju prijatelje na večeri. Ako se izuzmu Božić i državni praznici, imam samo jedan slobodan dan godišnje. A ona očekuje da joj vraćam knjige i donesem tkaninu – što sasvim fino može i sama učiniti'. Ja nemam vremena čitati knjige, čak i kad bih to htjela – a ne želim.
No, bio je lijep sunčan dan i priznat ću daje bilo lijepo izići iako baš i ne volim to brdo prema Villageu. Došle smo do groblja i namjeravala sam ostaviti djevojčice tamo dok ja skoknem do dućana i natrag. Onda sam ga vidjela, samoga, kako gura kolica preko dvorišta pomalo skakućući. Uzvratio mi je pogled i nasmiješio se. Pomislila sam: 'Čekaj malo'.
Zato sam ušla s djevojčicama i rekla im da rade što hoće nekih pola sata, ne više. Željele su pronaći nekoga dječaka s kojim se igraju. Rekla sam im da budu pažljive i da mu ne dopuštaju da bude previše nepristojan. I da paze na malu djevojčicu, Ivy May. Čini se da nju često ostavljaju po strani – iako se kladim da joj se tako sviđa. Natjerala sam ih da se sve tri drže za ruke. I tako su one otrčale jednim putem, a ja drugim.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

4 Re: Trejsi Ševalije - Pali anđeli taj Čet Apr 26, 2012 9:28 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Studeni 1903.
KITTY COLEMAN
Večeras smo išli s Waterhouseovima na kresove na Heathu. Djevojčice su to željele, a muškarci se dovoljno dobro slažu (iako Richard privatno ismijava Alberta Waterhousea kao ludu). To znači da Gertrudi Waterhouse i meni preostaje da se smješkamo i podnosimo jedna drugu što bolje možemo. Stajali smo oko golemoga krijesa na Parliament Hillu, držeći u rukama svoje kobasice i pečene krumpire i diveći se tome kako smo okupljeni na onom istom brdu gdje je Guy Fawkes čekao da vidi kako parlament gori. Gledala sam kako se ljudi primiču toplini plamena ili se odmiču od nje, pokušavajući naći mjesto gdje im je ugodno. Iako su nam lica bila užarena, bilo nam je hladno za leđa. Bili smo poput krumpira: sprženi izvana, sirovi iznutra.
Ja podnosim vrućinu puno bolje nego Richard ili Maude – ili većina drugih ljudi, uostalom. Približavala sam se sve dok mi obrazi nisu bili zažareni. Kad sam se osvrnula, krug ljudi nalazio se daleko iza mene – stajala sam sama na rubu vatre.
Richard nije ni gledao vatru, nego jasno nebo. To je tako tipično za njega – on ne voli toplinu, nego hladnu udaljenost – svemira. Kada je naše udvaranje još bilo na početku, običavao me povesti, s Harrvjem kao pratnjom, na zajednička promatranja zvijezda. Tada sam to smatrala nevjerojatno romantičnim. Noćas, međutim, kada sam pratila njegov pogled prema zvjezdanom nebu, osjećala sam samo prazan prostor između tih točaka i mene, a on je bio kao težak pokrivač koji čeka da me poklopi. To me gotovo jednako gušilo kao i moj strah od toga da ću biti živa pokopana.
Ne razumijem što on vidi u zvijezdama – on, a sada i Maude, jer ju je počeo voditi sa sobom kada odlazi da provede noć na Heathu sa svojim teleskopom. Ništa nisam rekla jer se ni na što ne mogu doista požaliti, a Maude očito uživa u njegovoj pažnji. Ali to me rastužuje, jer vidim kako u njoj potiče istu hladnu racionalnost kakvu sam ja otkrila u njemu kada smo se vjenčali.
Smiješno se ponašam, znam. I mene je moj otac odgojio da budem logična i prezirem sentimentalnost našega vremena, koju Waterhouseovi tako dobro utjelovljuju. Ali potajno mije drago što su Maude i Lavinia prijateljice. Ma koliko iritantna i melodramatična da je Lavinia, ona ipak nije hladna, i na neki je način protuteža hladnoj ruci astronomije.
Stajala sam pokraj vatre, dok su svi oko mene bili tako veseli, i razmišljala kako sam ja neobično biće – čak sam i ja toga svjesna. Previše prostora me plaši, a i premalo prostora isto tako. Uistinu, za mene nema ugodnoga mjesta – ili sam preblizu vatri ili predaleko od nje.
Iza mene je Gertruda Waterhouse stajala s jednom rukom oko svake kćeri. Maude je stajala pored Lavinie i sve su se nečemu smijale – Maude pomalo stidljivo, kao da nije sigurna bi li se trebala smijati s njima. Bilo mije žao zbog nje.
Ponekad je bolno biti pored Waterhouseovih. Lavinia je možda gruba sa svojom majkom, ali između njih očito postoji nježnost koju ja ne uspijevam stvoriti s Maude. Nakon nekoliko sati provedenih s njima donosim odluku da primim Maude pod ruku dok hodamo, kao što Gertrude radi s Laviniom. I da provodim više vremena s njom – čitam joj, pomognem joj kod šivanja, povedeni je sa sobom u vrt, odvedeni je u grad.
S njom nikada nije bilo tako. Maudeino rođenje je za mene bilo šok od kojega se nikada nisam oporavila. Kada sam se probudila iz narkoze i po prvi je put držala u rukama, osjećala sam se kao da sam pribijena za krevet, zarobljena njezinim ustima na mojoj dojci. Naravno da sam je voljela – i volim je – ali je moj život, onakav kakvim sam ga ja bila zamišljala, završio na taj dan. To je u meni pobudilo depresivan osjećaj koji se povremeno pojavljuje, i to sve češće.
Barem sam imala sreće s doktorom. Kada je nekoliko dana nakon poroda došao da me obiđe, poslala sam bolničarku iz sobe i rekla mu da više ne želim imati djece. Smilovao mi se i objasnio mi određivanje vremena i znakove na koje trebam paziti, i što bih mogla reći mužu kako bih ga zadržala na udaljenosti u to vrijeme. To ne funkcionira za svaku ženu, ali za mene jest, i Richard nikada nije pogodio – iako sada više i nije često u mom krevetu. Naravno, morala sam platiti doktoru, ironičnu naknadu – – kako bismo bili sigurni da ste razumjeli moju lekciju – kako je on to rekao. Platila sam samo jednom, kada mi se tijelo oporavilo. Držala sam oči zatvorenima pa nije bilo tako strašno. Palo mije na pamet da bi to mogao upotrijebiti protiv mene, ucjenjivati me za daljnja plaćanja u naturi, ali nikada to nije učinio. Za to i za njegovu lekciju iz biologije uvijek sam mu bila zahvalna. Čak sam i zaplakala kada sam kasnije čula daje umro. Doktor koji ima razumijevanja za takve stvari ponekad može biti koristan.
Da budem poštena prema Maude, taj osjećaj zarobljenosti pojavio se dobrano prije njezinoga rođenja. Prvi sam ga put osjetila jednog jutra kada smo se Richard i ja tek vratili s našeg medenog mjeseca i tek se uselili u svoju londonsku kuću. Poljubio me na oproštaju u mojem novom jutarnjem salonu – za koji sam izabrala da bude u prednjem dijelu kuće i gleda na ulicu, a ne na vrt, kako bih mogla gledati vanjski svijet – i otišao na vlak koji će ga odvesti na posao. Gledala sam kroz prozor kako se udaljavao i osjećala istu ljubomoru od koje sam patila kad sam gledala brata kako odlazi u školu. Kada je zašao za ugao, okrenula sam se i pogledala mirnu, tihu sobu koja se nalazila na rubu grada koji je središte svijeta, i zaplakala. Imala sam dvadeset godina, a moj je život ušao u dugu, polaganu kolotečinu nad kojom ja nisam imala nikakve kontrole.
Oporavila sam se, naravno. Dobro sam znala da sam u mnogo čemu sretna: što sam dobila obrazovanje i imala liberalnog oca, što imam zgodnog i dovoljno imućnog muža, tako da si možemo priuštiti kuharicu i sluškinju koja živi kod nas, muža koji nema ništa protiv da se usavršavam, iako mi ne može dati veći svijet za kojim čeznem. Toga sam jutra osušila svoje suze, zahvalna što barem moja svekrva nije bila tamo da me vidi kako plačem. Male milosti – na njima zahvaljujem Bogu.
Moj brak više nije ono što je bio. Sada se užasavam Richardove objave za proslavu Nove godine. Mislim da on sam ne uživa u tom iskustvu. Prije to čini zato da bi mene kaznio. No, mislim da ja nisam sposobna biti osoba kakvu bi on želio, ponovno postati živahna žena koja misli daje svijet pristojno mjesto, a on zadovoljavajući muž.
Kada bih to mogla učiniti, ili se barem pretvarati da je tako, mogli bismo provesti svoju Novu godinu kod kuće. Alija to nisam u stanju.
Noćas sam pokušala prevladati svoje nezadovoljstvo i barem ne zapostaviti Maude. Kada smo napuštali kriješ, prišla sam joj, uzela njezinu ruku i provukla je kroz svoju. Maude je odskočila kao da sam je ugrizla, a onda se postidjela takve svoje reakcije. Nespretno me se držala, ali uspjele smo tako ostati nekoliko minuta prije nego stoje smislila neku izliku i potrčala da dostigne svoju prijateljicu. Iako me je toga sram, laknulo mije.
Svibanj
MAUDE COLEMAN
Znam da ne bih trebala govoriti tako nešto, ali baka nam uvijek uspije upropastiti dan kada nam dođe u posjet, čak i prije nego što dođe. Dok jučer nije stiglo njezino pismo, odlično smo se zabavljali, sjedeći oko stola na trijemu i čitajući jedno drugome članke iz novina. To su moji omiljeni trenuci s mamom i tatom. Bio je topao proljetni dan, cvijeće u maminom vrtu je upravo počinjalo cvjetati i mama je napokon djelovala sretnom.
Tata je čitao kratke članke iz Maila, a mama je iz lokalnih novina čitala o svim zločinima koji su počinjeni u ovom tjednu – prijevare, mlaćenje žene i sitne krađe bili su među najčešćima. Ona obožava crnu kroniku.
– Slušajte ovo, rekla je. – James Smithson optužen je za krađu susjedove mačke. U svoju obranu gospodin Smithson je izjavio daje mačka ukrala komad mesa pripremljen za nedjeljni ručak i da je samo pokušavao vratiti svoju imovinu, koja se sada nalazila u mački.
Svi smo se troje nasmijali, ali kada je Jenny donijela pismo, mama se prestala smiješiti.
– Što li ću s njom raditi cijeli dan? – rekla je kada je pročitala pismo.
Tata nije odgovorio, nego se namrštio i nastavio čitati svoje novine.
Tada sam ja predložila da posjetimo kolumbarij. Nisam bila posve sigurna štoje to kolumbarij, ali na groblju se otvorio jedan, i to je zvučalo dovoljno impresivno za baku.
– Dobra ideja, Maude, reče mama. – Ako se ona složi.
Tata je podigao pogled s Maila. – Bio bih jako iznenađen ako se ona složi da ide vidjeti nešto tako neugodno.
– O, nisam tako sigurna, reče mama. – Mislim daje to prilično pametna ideja. Iznenađena sam da se ti ne slažeš s time budući da toliko voliš urne.
Kada sam čula riječ urna, znala sam da će se svađati pa sam potrčala do donjeg dijela vrta javiti Lavinii da ćemo možda sutra ići na groblje. Tata i gospodin Waterhouse su postavili ljestve kako bismo se lakše mogle penjati na ogradu, nakon što sam jednom iščašila zglob od pada.
Prilično se bojim bake. Ona izgleda kao daje progutala riblju kost i nikako je ne može izvaditi, i govori stvari zbog kojih bih ja bila kažnjena da ih kažem. Kada je danas stigla, pogledala me i rekla: – Zaboga, dijete, tako prosječno izgledaš. Nitko ne bi pogodio da si Kittyina kći. Ili moja unuka, uostalom. – Uvijek sve voli podsjećati da je bila ljepotica kad je bila mlađa.
Otišli smo u jutarnji salon i baka je ponovno rekla kako ne odobrava boje u kojima je mama uredila sobu. Meni se te boje prilično sviđaju. Podsjećaju me na radničku kavanu u koju me Jenny ponekad odvede za nagradu, gdje na svakom stolu imaju po lončić senfa i bočicu smeđeg umaka. Možda ih je mama tamo vidjela i odlučila ih upotrijebiti u svojem jutarnjem salonu – iako mi je teško zamisliti mamu u radničkoj kavani, sa svim tim dimom, masnoćom i neobrijanim muškarcima. Mama uvijek govori da joj se više sviđa muškarac s glatkom kožom kao stoje tatina.
Mama je ignorirala bakine primjedbe. – Kavu, molim, Jenny, naredila je.
– Ja je neću, reče baka. – Samo šalicu tople vode i krišku limuna.
Stajala sam iza njih pored prozora kako bih mogla gledati van kroz žaluzine. Vani je bilo prašnjavo zbog svega onoga što se događalo na ulici – konji su vukli kočije pune mlijeka, ugljena, leda; pekarov je pomoćnik raznosio kruh od kuće do kuće, djecaci.su donosili pisma, sluškinje obavljale razne poslove. Jenny uvijek govori da je u ratu s prašinom i da gubi bitku.
Sviđalo mi se gledati van. Kada sam ponovno pogledala u sobu, u kojoj je prašina lebdjela u zracima sunčeve svjetlosti, izgledala je vrlo mirno.
– Zašto se skrivaš tamo u pozadini? – upita baka. – Izađi da te možemo vidjeti. Odsviraj nam nešto na klaviru.
Užasnuto sam pogledala mamu. Ona zna da ja mrzim svirati.
Nije mi pomogla. – Hajde, Maude, rekla je. – Odsviraj nam nešto iz svoje zadnje lekcije.
Sjela sam za klavir i obrisala ruke o svoju pregačicu. Znala sam da bi baka više voljela crkvenu pjesmu nego Mozarta pa sam počela svirati – Ostani sa mnom, za koju znam da je mama mrzi. Nakon nekoliko taktova baka reče: – Zaboga, dijete, to je grozno. Zar ne umiješ bolje svirati?
Prestala sam i zagledala se u tipke; ruke su mi drhtale. Mrzila sam bakine posjete.
– Nemojte tako, majko Coleman, pa ona ima samo devet godina, naposljetku me mama počela braniti. – Tek je nedavno počela učiti svirati.
– Djevojke trebaju naučiti te stvari. Kako joj ide šivanje?
– Ne baš dobro, iskreno odgovori mama. – To je naslijedila od mene. Ali vrlo dobro čita. Sada čita Razum i osjećaje, zar ne, Maude?
Kimnula sam glavom. – I ponovno Alisu s onu stranu ogledala. Tata i ja pokušavamo rekonstruirati partiju šaha opisanu u toj knjizi.
– Čitanje, reče baka, još više izgledajući kao daje nešto guši. – To djevojkama nije potrebno. Samo će si umisliti svašta. Pogotovo od takvoga smeća kao što su te knjige o Alisi.
Mama se ukočila. Ona stalno čita. – A što ne valja s time da djevojka misli svojom glavom, majko Coleman?
– Ako misli svojom glavom, neće biti zadovoljna sa svojim životom, reče baka. – Kao ti. Uvijek sam govorila svome sinu da nećete biti sretni. 'Oženi je ako već moraš,' govorila sam, 'ali ona nikada neće biti zadovoljna.' Bila sam u pravu. Ti uvijek želiš nešto više, ali ti ni sva tvoja razmišljanja ne mogu pomoći da odlučiš što je to.
Mama nije ništa rekla, ali je sjedila s rukama tako čvrsto stegnutim u krilu da sam mogla vidjeti kako su od toga pobijelile.
– Ali ja znam što ti je potrebno.
Mama je bacila pogled prema meni, a zatim odmahnula glavom prema baki, što je značilo da baka želi reći nešto što ja ne bih trebala čuti. – Trebala bi imati još djece, rekla je ignorirajući mamu. Ona uvijek ignorira mamu. – Doktor je rekao da nema nikakvog tjelesnog razloga zbog kojega ne bi mogla imati još djece. Ti bi voljela imati brata ili sestru, zar ne, Maude?
Pogledala sam baku pa mamu. – Da, rekla sam kako bih kaznila mamu što me natjerala da sviram klavir. Požalila sam čim sam to rekla, ali bila je to istina, na kraju krajeva. Često zavidim Lavinii na Ivy May iako Ivy May može biti gnjavaža jer mora svuda ići s nama.
U tom trenutku je Jenny stigla s pladnjem i sve smo odahnule. Nakon što ih je poslužila, uspjela sam se iskrasti za njom kad je odlazila. Mama je govorila nešto o ljetnoj izložbi na Kraljevskoj akademiji. – To će sigurno biti nešto bez veze, govorila je baka u trenutku kada sam zatvarala vrata.
– Bez veze, ponovila je Jenny kad smo došle do kuhinje, odmahujući glavom i namreškavši nos. Zvučala je tako slično baki da sam se smijala sve dok me trbuh nije zabolio.
Ponekad se pitam zašto se baka uopće trudi dolaziti u posjet. Ona i mama imaju različita mišljenja o skoro svemu, a baka to ne zna prihvatiti na pristojan način. Uvijek je mama ta koja mora prijeći preko toga. – Privilegija starijih, kaže tata kad god se mama žali.
Na trenutak sam se osjećala krivom što sam mamu gore ostavila samu, ali još uvijek sam se ljutila na nju stoje rekla da šivam jednako loše kao što sviram klavir. Stoga sam ostala u kuhinji i pomagala gospođi Baker oko ručka. Za ručak smo trebali imati hladan kravlji jezik i salatu, i piškote za desert. Ručkovi s bakom nikada nisu naročito zanimljivi.
Kada se Jenny vratila donijevši suđe od kave, rekla je da je čula kako baka kaže da želi posjetiti kolumbarij, – iako je to za nevjernike. – Nisam Čekala da završi, nego sam odmah otrčala po Laviniu.
KITTY COLEMAN
Iskreno rečeno, iznenadilo me je da je gospođa Coleman bila tako zainteresirana vidjeti kolumbarij. Pretpostavljam da joj se to sviđa zbog njezine urednosti i ekonomičnosti, iako je odmah izjavila da to nikada ne bi bilo prikladno za kršćane.
U svakom slučaju, bilo mi je drago što imamo nešto raditi. Uvijek se užasavam njezinih posjeta iako mi sada lakše padaju nego kada sam se tek udala. Trebalo mije deset godina braka da se naučim kako postupati s njom – kao s konjem, jedino što nikada nisam upravljala konjem – oni su tako veliki i nespretni.
Ali naučila sam kako s njom. Portreti, na primjer. Za vjenčanje nam je poklonila nekoliko tamnih portreta u ulju koji su prikazivali različite Colemane tijekom zadnjega stoljeća, sve s istim strogim izrazom lica kao što je i njezin – što je neobično jer se ona udala u tu obitelj, a ne naslijedila taj izgled.
Turobni su, ali je gospođa Coleman inzistirala da ih objesimo u predsoblju gdje će ih svaki posjetitelj moći vidjeti i diviti im se; a Richard nije učinio ništa da je razuvjeri. On joj se rijetko odlučuje usprotiviti. Njegov jedini buntovnički čin bio je da se oženi kćerkom doktora iz Linconshirea, i vjerojatno će provesti ostatak svoga života izbjegavajući druge konflikte. I tako smo postavili portrete. Šest mjeseci kasnije našla sam neke slike napravljene vodenom bojom koje su prikazivale botaničke motive i bile točno iste veličine. Objesila sam njih umjesto portreta, a portrete sam vraćala na ta mjesta kad god je gospođa Coleman dolazila u posjet. Na svu sreću, ona nije od onih žena koje dolaze u nenajavljene posjete – uvijek najavi svoj dolazak dan ranije, dajući mi time dovoljno vremena da zamijenim slike.
Nakon nekoliko godina tih zamjena prikupila sam više samopouzdanja i napokon sam se usudila ostaviti svoje slike. Naravno, to je bilo ono stoje prvo primijetila kada je došla, čak i prije no stoje otkopčala kaput. – Gdje su obiteljski portreti? – zahtijevala je. – Zašto nisu na svojim mjestima?
Na sreću, bila sam spremna na to. – Majko Coleman – (kako li je mrzim tako zvati – ona nije moja majka), – bojala sam.se da bi ih propuh od vrata mogao oštetiti pa sam ih dala objesiti u Richardovoj radnoj sobi, da može uživati u društvu svojih predaka.
Njezin je odgovor bio tipičan. – Ja doista ne znam zašto si ih tako dugo držala ovdje. Željela sam ti to napomenuti, ali ovo je, naposljetku, ipak tvoj dom i nije na meni da ti govorim što trebaš raditi.
Jenny je zamalo ispustila kaput gospođe Coleman na pod od smijeha – ona je dobro znala kakav smo cirkus imali oko slika jer mi ih je ona pomagala svaki puta zamijeniti.
Na početku sam odnijela jednu pobjedu nad gospođom Coleman, i to mi je pomoglo da preživim mnoga naporna popodneva s njom. Nakon njezina posjeta morala sam leći i uzeti lijek protiv glavobolje. Gospođa Baker je bila moja pobjeda. Izabrala sam je za kuharicu zbog njezinoga imena – lakomislenost razloga bila je neodoljiva. I nisam mogla odoljeti – rekla sam to i gospođi Coleman.
Kada je to čula, ispljunula je svoj čaj, užasnuta. – Izabrala sije zbog imena? Ne budi smiješna! Zar se tako vodi kućanstvo?
Na moje veliko zadovoljstvo, gospođa Baker – mala, povučena žena koja me podsjeća na svežanj grančica – pokazala se kao pravi dragulj, štedljiva, dobra kuharica koja instinktivno razumije neke stvari, tako da joj ih ne moram objašnjavati. Na primjer, kad joj kažem da će gospođa Coleman biti na ručku, ona napravi goveđu juhu, a ne jako začinjenu juhu i poširana jaja, a ne omlet. Da, ona je pravi dragulj.
Jenny nije tako dobra, ali ona mi je draža od gospođe Baker, koja ljude gleda nekako postrance i tako uvijek djeluje sumnjičavo. Jenny ima velika usta i široke obraze – njezino lice kao da je napravljeno za smijanje. Uvijek obavlja svoje poslove sa smiješkom na licu, kao da će se upravo nasmijati nekoj odličnoj šali. A to i čini – mogu je čuti kako se smije čak i kad je u kuhinji. Pokušavam ne misliti na to, ali ponekad se pitam je li taj smijeh nekad i na moj račun. Sigurna sam da jest.
Gospođa Coleman kaže da joj ne treba vjerovati. Mislim daje možda u pravu. U Jenny ima nekog nemira koji kao da ukazuje na to da će jednoga dana pasti, a svi ćemo mi osjetiti posljedice toga. Ali odlučila sam je zadržati, pa makar samo zato što to smeta gospođi Coleman.
I dobra je za Maude – ona je osjećajna djevojka. (Gospođa Baker je hladna kao kositar.) Otkad je Maudeina dadilja otišla, a ja bih se trebala brinuti o njoj, Jenny je postala nezamjenjiva što se tiče brige o Maude. Često je vodi na groblje – Laviniin hir koji je Maude nažalost također prihvatila, a koji ja nisam osujetila u početku kao što sam trebala učiniti. Jenny se ne žali previše – pretpostavljam da joj dobro dođe odmor. Uvijek dolazi s groblja dobro raspoložena.
Maude je rekla da bi i Waterhouseovi rado išli s nama vidjeti kolumbarij, što i nije tako loše. Pretpostavljam da je Gertruda Waterhouse, ako već ne ona vrsta žene s kojim bi gospođa Coleman voljela da se njezin sin oženio (ni ja to nisam bila), bar tip koji se s njom bolje slaže. Ako ništa drugo, barem mogu razgovarati o zajedničkom obožavanju pokojne Kraljice.
Kolumbarij se nalazi u jednoj od grobnica u Libanonskom krugu, gdje je iskopana neka vrsta kanala oko velikoga Libanonskog cedra i oko njega su poredana dva reda obiteljskih grobnica. Da bi se tamo stiglo, treba proći Egipatskom avenijom, koju čini turobni red grobnica nad kojima rastu rododendroni i čiji su ulazi izrađeni u egipatskom stilu, s otmjenim stupovima ukrašenim lotosovim cvjetovima. Sve to izgleda prilično teatralno – sigurna sam da se u četrdesetim godinama devetnaestoga stoljeća to smatralo vrlo otmjenim, ali sada mi to izgleda smiješno. Barem je drvo lijepo. Njegove su grane savijene i šire se skoro horizontalno, kao kišobran plavozelenih iglica. Doista može oduševiti čovjeka naspram pozadine plavoga neba, kao stoje danas.
Možda sam djevojčice trebala bolje pripremiti na ono što će vidjeti. Maude je prilično flegmatična i čvrsta, a Ivy May, mlađa djevojčica Waterhouseovih koja ima velike oči boje lješnjaka, povučena je. Ali Lavinia spada u onaj tip djevojčica koje će iskoristiti svaki izgovor da se onesvijeste, a to je i učinila čim je provirila kroz željeznu ogradu u kolumbarij. Nije da se tamo ima nešto posebno za vidjeti – to je mala, visoka grobnica puna pretinaca veličine nekih 30 .x 45 centimetara. Svi su pretinci prazni osim dva pri vrhu, koji su prekriveni kamenim pločama i još jednoga u kojem se nalazi urna, a na koji još nije postavljena ploča. S obzirom na to da se ovdje posvuda nalaze urne na grobovima, nije mi jasno zašto se Lavinia toliko uznemirila.
To mije donijelo i malo zadovoljstvo, moram priznati, jer dotada su se Gertruda Waterhouse i gospođa Coleman odlično slagale. Nikada ne bih rekla da sam ljubomorna, ali osjećala sam se manjkavo. Međutim, kada se Gertruda morala pobrinuti za svoju onesviještenu kćer, mašući joj pred nosom mirišljavim solima dok ju je Ivy May hladila rupčićem, gospođa Coleman je sve više negodovala. – U čemu je problem s djevojčicom? – odsječe.
– Bojim se daje malo osjetljiva, odgovori jadna Gertruda. – Ne bi trebala gledati takve prizore.
Gospođa Coleman prezirno otpuhnu. Njezina su otpuhivanja često bila gora od njezinih riječi.
Dok smo čekali da se Lavinia osvijesti, Maude me upitala zašto se to zove kolumbarij.
– To je latinski izraz za golubinjak, gdje ptice žive.
– Ali ovdje ne žive ptice.
– Ne. Kao što možeš vidjeti ovi pretinčići su za urne, poput one koju mi imamo na našem grobu, samo puno manje.
– Ali zašto ovdje drže urne?
– Većina ljudi bude zakopana u lijesovima kada umru. Ali neki ljudi izaberu da budu spaljeni. Njihov se pepeo čuva u urnama, a one se mogu staviti ovdje.
– Spaljeni? – Maude je djelovala pomalo šokirano. – U stvari, pravi izraz je kremirani, rekoh. – To je sasvim u redu. Na neki je način to manje zastrašujuće nego biti zakopan. Barem je puno brže. Sada to postaje nešto popularnije. Možda bih ja voljela biti kremirana. – Ovo zadnje sam rekla pomalo brzopleto jer nikada prije nisam razmišljala o tome. Ali sada, gledajući urnu u jednom od pretinaca, počelo me je to privlačiti – iako ne bih željela da moj pepeo bude stavljen u urnu. Radije bih da ga se negdje prospe, kako bi pomogao rastu cvijeća.
– Gluposti! – prekinu me gospođa Coleman. – I posve je neprikladno da se djevojci Maudeinih godina govore takve stvari. – Međutim, kada je to rekla, nije mogla odoljeti a da ne nastavi. – Osim toga, to je nekršćanski i nezakonito. Pitam se je li uopće dopušteno izgraditi tako nešto, mahnula je rukom prema kolumbariju, – ako to potiče protuzakonito ponašanje.
Dok je govorila, po stepenicama koje su prolazile pored kolumbarija i vodile od gornjega do doljnjega nivoa kruga spustio se čovjek. Iznenada se zaustavio čuvši je. – Oprostite, gospođo, rekao je, naklonivši se gospođi Coleman. – Slučajno sam čuo vašu primjedbu. Doista, kremiranje nije protuzakonito. Nikada nije bilo protuzakonito u Engleskoj – samo nije bilo društveno prihvaćeno, i zbog toga se nije provodilo. Ali krematoriji postoje već mnogo godina – prvi je bio izgrađen u Wokingu 1885. godine.
– Tko ste vi? – zahtijevala je gospođa Coleman. – I što se vas tiče što ja govorim?
– Oprostite, gospođo, ponovi čovjek uz još jedan naklon. – Ja sam gospodin Jackson, upravitelj groblja. Samo sam vas želio ispraviti u vezi kromiranja jer sam vam želio objasniti da kolumbarij nije protuzakonit. Zakon o kremiranju donesen prije dvije godine regulira procedure i samu djelatnost u čitavoj Britaniji. Groblje samo zadovoljava javne potrebe i odražava javno mnijenje u tom pogledu.
– Vi sasvim sigurno ne odražavate moje mišljenje o tome, mladiću, otpuhnu gospođa Coleman, – a ja sam vlasnik groba ovdje – i to već skoro pedeset godina.
Nasmiješila sam se pri pomisli na to koga je ona smatrala mladićem – izgledao je kao da ima bar četrdeset godina i sijede vlasi u svojim gustim brkovima. Bio je prilično visok i nosio je tamno odijelo i polucilindar. Da se nije predstavio, smatrala bih da je jedan od ožalošćenih. Vjerojatno sam ga već bila vidjela, ali ga se nisam sjećala.
– Ne kažem da se kremiranje nikada ne bi trebalo primjenjivati, nastavi gospođa Coleman. – To može biti mogućnost za nekršćane: za Hinduse i Židove, ateiste i samoubojice, one kojima nije stalo do njihovih duša. Ali doista sam šokirana kada vidim da se tako nešto nalazi na posvećenoj zemlji. Trebalo ga je postaviti u područje s disenterima, gdje tlo nije blagoslovljeno. Ovdje je to uvreda prema kršćanstvu.
– Oni čiji ostaci leže u kolumbariju su sasvim sigurno kršćani, gospođo, reče gospodin Jackson.
– Ali stoje s ponovnim sastavljanjem? Kako tijelo i duša mogu ponovno biti ujedinjeni na Dan uskrsnuća ako je tijelo... – gospođa Coleman nije dovršila svoju rečenicu, nego je samo mahnula rukom prema pretincima.
– U potpunosti spaljeno, dovršila je Maude umjesto nje. Prigušila sam hihot.
Umjesto da ga njezin napad skrši, izgledalo je da on gospodina Jacksona samo čini jačim. Sasvim je mirno stajao, s rukama prekriženim na leđima, kao da raspravljaju o nekoj matematičkoj jednadžbi, a ne o neugodnom teološkom pitanju. Maude, ja i Waterhouseovi – Lavinia se dosad oporavila – smo se zagledali u njega, očekujući što će reći.
– Sigurno ne postoji neka razlika između istrunulih ostataka zakopanoga tijela i pepela onoga koje je bilo spaljeno, reče.
– Golema je to razlika! – zapjenila se gospođa Coleman. – Ali ovo je posve neukusna rasprava, pogotovo pred ovim našim djevojčicama, jedna se tek oporavila od napadaja.
Gospodin Jackson se ogledao kao da tek sada vidi nas ostale. – Oprostite, moje dame, naklonio se (ponovno). – Nisam vas htio uvrijediti. – Ali nije time prekinuo raspravu, kao stoje to očito željela gospođa Coleman. – Jednostavno bih rekao daje Bog u stanju učiniti sve što hoće i da ga ništa što mi učinimo neće spriječiti ako želi ponovno ujediniti naše duše s našim tijelima.
Tada je nastala kratka tišina, prekinuta samo tihim uzvikom zaprepaštenja Gertrude Waterhouse. Shvatila je dublji smisao njegovih riječi – da sa svojim argumentom gospođa Coleman možda sumnja u moć samoga Boga. Gospođa Coleman je to isto shvatila, i po prvi put otkad sam je ja znala, ostala je bez riječi. Naravno, to nije dugo potrajalo, ali je taj trenutak bio vrlo zadovoljavajuć.
– Mladiću, naposljetku je rekla gospođa Coleman, – da je Bog želio da spaljujemo svoje mrtve, bio bi to rekao u Bibliji. Dođi, Maude, rekla je okrećući mu leđa, – vrijeme je da obiđemo naš grob.
Dok je odvodila nevoljnu Maude, gospodin Jackson me je pogledao i ja sam mu se nasmiješila. Naklonio se po četvrti put, promrmljao nešto o tome kako ima puno posla i odjurio, poprilično crven u licu.
Tako znači, pomislih. Tako.
LAVINIA WATERHOUSE
Nisam se namjeravala onesvijestiti, doista nisam. Znam da Maude misli da to namjerno činim, ali nisam – ne ovoga puta. Ali, kada sam pogledala u kolumbarij, učinilo mi se da sam vidjela neki pokret. Pomislila sam da bi to mogao biti duh jedne od jadnih duša čiji pepeo leži ondje, koji se vrti naokolo u potrazi za svojim tijelom. Tada sam osjetila kako nešto dodiruje moj vrat i znala sam da to mora biti duh, pa sam se onesvijestila.
Kada sam kasnije rekla Maude što se dogodilo, rekla je da je to vjerojatno bila sjena cedra na stražnjem zidu kolumbarija. Alija znam što sam vidjela, a to nije bilo ništa s ovoga svijeta.
Poslije sam se jadno osjećala, ali nitko nije obraćao pažnju na mene, čak ni toliko da bi mi donio čašu vode – svi su zurili u tog čovjeka koji je pričao o spaljivanju i sličnim stvarima. Nisam uopće bila u stanju pratiti što je pričao, tako je dosadno bilo.
Onda je Maudeina baka odvukla Maude, i naše su majke krenule za njima, a samo je Ivy May čekala mene. Ona ponekad zna biti tako draga. Ustala sam i otresala svoju haljinu kada sam iznad nas začula zvuk, pogledala sam prema gore. Ugledala sam Simona na krovu kolumbarija. S obzirom na duha i sve to, nisam se mogla suzdržati pa sam vrisnula. Mislim da me nije čuo nitko osim Ivy May – nitko se nije vratio da provjeri što se dogodilo.
Kada sam se oporavila, rekla sam: – Što radiš tamo gore, zločesti dječače?
– Promatram te, rekao je bezobrazno.
– Znači li to da ti se sviđam? – upitala sam.
– Naravno.
– Više nego Maude? Ja sam ljepša.
– Njezina je majka ljepša od svih vas, reče on.
Namrštila sam se. To nije bilo ono što sam htjela čuti od njega. – Dođi, Ivy May, rekoh, – moramo pronaći ostale. – Ispružila sam ruku prema njoj, ali je ona nije htjela prihvatiti. Samo je gledala prema Simonu, držeći ruke iza leđa kao da nešto nadgleda.
– Ivy May baš ne govori puno, zar ne? – rekao je.
– Ne, ne govori.
– Ponekad govorim, reče ona.
– Eto, kimnu Simon. Nasmiješio joj se i, na moje iznenađenje, Ivy May mu je uzvratila osmijeh.
Tada se čovjek vratio – gospodin Jackson, onaj koji je govorio o spaljivanju. Brzo je zaokrenuo iza ugla, ugledao Simona i mene i zaustavio se.
– Što ti ovdje radiš, Simone? Trebao bi pomagati svome ocu. I što radiš s ovim djevojčicama? Nisu one za nekoga poput tebe. Je li vas gnjavio, mlada damo? – upitao me je.
– O, da, strašno me je gnjavio, rekoh.
– Simone! Tvoj će otac zbog ovoga izgubiti posao. Idi mu reći da prestane kopati. Gotovo je s tobom, mladiću.
Nisam bila sigurna blefira li. Ali Simon je ustao i zagledao se u čovjeka. Izgledao je kao da želi nešto reći, ali me je onda pogledao i nije ništa rekao. Zatim se povukao nekoliko koraka unatrag i u trenu skočio preko naših glava s krova kolumbarija u krug s njegovim cedrom. Bila sam toliko iznenađena da sam samo stajala razjapljenih usta. Sigurno je skočio neka tri metra.
– Simone! ponovno je viknuo čovjek. Simon se popeo na cedar i počeo puzati duž jedne grane. Kada je bio dosta visoko, zaustavio se i sjeo na granu nama okrenut leđima, njišući nogama. Bio je bos.
– Ona je lagala. Nije nas gnjavio.
Ivy May često odlučuje govoriti upravo onda kad ja to ne želim. Željela sam je uštipnuti.
Gospodin Jackson je podigao obrve. – Što je radio?
Nisam se mogla sjetiti što da kažem pa sam pogledala Ivy May.
– Pokazivao nam je kamo trebamo ići, reče Ivy May.
Kimnula sam glavom. – Izgubile smo se, znate.
Gospodin Jackson uzdahnu. Čeljust mu se pomicala kao da nešto žvače. – Kako bi bilo da ja otpratim vas dvije mlade dame do vaše majke. Znate li gdje je ona?
– Kod našega groba, rekoh.
– A kako se ti zoveš?
– Lavinia Ermyntrude Waterhouse.
– Ah, na livadi, s anđelom na grobu.
– Da. Ja sam izabrala tog anđela, znate.
– Dođite sa mnom.
Kad smo se okrenule da ga slijedimo, jako sam uštipnula Ivy May, ali mi to nije donijelo nikakvo zadovoljstvo jer ona nije uzviknula. Pretpostavljam daje mislila kako je dovoljno koristila usta za jedan dan.
EDITH COLEMAN
Skratila sam svoj posjet. Namjeravala sam ostati na večeri i vidjeti Richarda, ali mi je posjet groblju bio tako naporan da sam, kad smo se vratili kući moga sina, zatražila od sluškinje da mi pozove taksi. Djevojka je stajala u predsoblju s lijekom protiv glavobolje na pladnju. Bio je to jedini put da se ona potrudila predvidjeti nečije potrebe. Aromatizirala je napitak s limetom, što uopće nije bilo potrebno, a to sam joj i rekla, na što se ona zahihotala. Drska djevojka. Ja bih je odmah otpustila, ali Kitty nije obraćala pažnju.
Bilo je krajnje neugodno to što mi Kitty nije rekla tko su Waterhouseovi – tako bih bila u stanju izbjeći neugodan trenutak. (Pitam se nije li to namjerno učinila.) Kada smo došli do našega groba, prokomentirala sam anđela na susjednom grobu. Richard je već neko vrijeme davao naslutiti da namjerava pitati vlasnike groba da zamijene tog anđela s umom poput naše. Samo sam pitala Gertrude Waterhouse što ona misli o tome – pritom ne obraćajući pažnju na ime na grobu. Ja sam bila jednako iznenađena doznavši da je to njihov anđeo kao stoje ona bila time što nam se on ne sviđa. Kako bi se istina iznijela na vidjelo – netko to mora učiniti, a taj netko uvijek ispadnem ja – zanemarila sam društvenu nelagodu koju sam osjećala i objasnila da bi svima bilo draže da se na grobovima nalaze podjednake urne. No, onda je Kitty potkopala moj argument rekavši da joj se sada anđeo prilično sviđa, a Gertrude Waterhouse je istovremeno priznala da se njima uopće ne sviđa naša urna. (Tko bi to pomislio!)
Tada se javila ona zamorna djevojčica Waterhouseovih, govoreći kako bi, da grobovi imaju podjednake urne, ljudi pomislili da su naše obitelji u rodu. Moram priznati da sam se na to zamislila. Mislim da takva povezanost s Waterhouseovima uopće ne bi bila dobra za Colemanove.
I ne sviđa mi se utjecaj djevojčice Waterhouseovih na moju unuku. Nema osjećaja za mjeru, a mogla bi uništiti i Maudein. Maude bi si mogla naći puno bolju prijateljicu.
Odustajem od cijele te stvari s anđelom i urnom. Pokušala sam, ali to muškarci trebaju raščistiti, dok mi žene snosimo posljedice. Nije vjerojatno da će Richard sada više išta učiniti budući daje prošlo već tri godine otkada je anđeo postavljen, a izgleda da su on i Albert Waterhouse prilično bliski u ekipi za cricket.
Bilo je to vrlo neugodno, i bila sam bijesna na Kitty što je to prouzročila. Za nju je tako tipično da mi izaziva neugodnosti. Nikada s njom nije bilo lako, ali sam bila sklonija tome da budem tolerantna prema njoj kad su se ona i Richard tek vjenčali, jer gaje tada usrećivala. Međutim, zadnjih par godina se očito ne slažu. Naravno, ne mogu s Richardom razgovarati o tome, ali iskreno rečeno sigurna sam da nije dobrodošao u njezin krevet – inače bi imali više djece i Richard ne bi izgledao tako nesretno. Ne mogu ništa učiniti, samo natuknuti Kitty da bi to trebalo biti drukčije, ali to nema učinka – više ne usrećuje Richarda i čini se da me neće ponovno učiniti bakom.
Onda sam, kako bih izgladila situaciju s Gertrude Waterhouse, promijenila temu i počela govoriti o održavanju groblja, za što sam bila sigurna da ćemo se oko toga sve složiti. Kada smo se moj muž i ja vjenčali, on me je doveo na groblje da mi pokaže obiteljski grob Colemanovih, i osjećala sam s još većom sigurnošću da sam izabrala pravoga muža. Izgledalo je daje to pouzdano, sigurno i uređeno mjesto: granični zidovi bili su visoki, cvjetne gredice i staze dobro održavane, osoblje neprimjetno i profesionalno. Vrlo hvaljeno uređenje okoliša me nije zanimalo i nije mi bilo stalo do pretjerivanja Egipatske avenije i Libanonskog kruga, ali sam ih priznavala kao karakteristike koje su uspostavile reputaciju toga groblja kao omiljenoga mjesta za pokapanje ljudi naše klase. Nisam se žalila.
Sada se, međutim, ti standardi ne održavaju kako treba. Danas sam vidjela uvele tulipane u cvjetnim gredicama. To se nikada ne bi moglo dogoditi prije trideset godina – onda su cvijeće zamjenjivali čim bi prestala njegova najljepša rascvalost. I nije riječ samo o upravi. Neki vlasnici grobova čak sade poljsko cvijeće oko svojih grobova! Nastavi li se tako, dovesti će i kravu da pase zlatice.
Kao primjer nižih standarda spomenula sam neki bršljan sa susjednoga groba (ne onog Waterhouseovih) koji se počeo penjati po našem grobu. Ne učini li se nešto, ubrzo će prekriti urnu i srušiti je. Kitty ga je htjela iščupati, ali sam je zaustavila, rekavši da je posao uprave groblja pobrinuti se da bršljan drugih ljudi ne raste po našem vlasništvu. Inzistirala sam na tome da ostavi taj bršljan kao dokaz i da se samog upravitelja treba obavijestiti o toj situaciji.
Na moje iznenađenje, Kitty je smjesta otišla naći upravitelja, ostavljajući Gertrudu Waterhouse i mene da nespretno nastavimo razgovor dok se ona ne vrati – a to je poprilično potrajalo. Sigurno se prošetala oko čitavoga groblja.
Da budem poštena, Gertruda Waterhouse je prilično ugodna osoba. Ono što joj nedostaje je odlučnost. Trebala bi uzeti dio odlučnosti moje snahe, koja je ima puno više nego što joj treba.
SIMON FIELD
Sviđa mi se na drvetu. Može se vidjeti čitavo groblje i dalje u grad. Može se na miru sjediti, a da te nitko ne vidi. Jedna od onih velikih crnih vrana doletjela je i sjela na granu pokraj mene. Nisam ništa bacio na nju ili se izderao. Dopustio sam joj da sjedi pored mene.
Nisam dugo ostao. Kada je prošlo nekoliko minuta otkada su djevojčice otišle, sišao sam da ih potražim. Trčao sam niz glavnu stazu kada sam ugledao gospodina Jacksona kako dolazi iz drugoga smjera i morao se sakriti iza groba.
Razgovara s jednim od vrtlara. – Tko je ta žena s djevojčicama? – upita. – Ona koja nosi kao jabuka zelenu haljinu?
– To je gospoda Coleman, šefe. Kitty Coleman. Znate onaj grob pored siromašnih grobova koji ima veliku urnu? To je njihovo.
– Da, naravno. Urna i anđeo koji su preblizu jedno drugome.
– Upravo taj. Ljepotica je, zar ne?
– Pazi se.
Vrtlar se nasmija. – Naravno, šefe. Naravno da ću paziti.
Kada su otišli, krenuo sam prema grobovima. Moram se skrivati od vrtlara koji rade na livadi. Ovdje je uredno i sva je trava podrezana, korov isplijevljen i stazice pograbljane. Na nekim mjestima na groblju se više ne trude toliko, ali na livadi uvijek ima nekoga tko nešto radi. Gospodin Jackson kaže da ona mora biti lijepa zbog posjetitelja, jer inače neće kupiti mjesta na groblju i neće biti dovoljno novca da nas se plati. Naš otac kaže da su to gluposti – ljudi umiru svakoga dana i potrebno im je mjesto gdje će biti pokopani, pa će platiti bila trava podrezana ili ne. On kaže da je jedino bitno daje grob dobro iskopan.
Čučim iza groba s anđelom. Livynoga groba. Na njemu i dalje nema lubanje i prekriženih kostiju, iako me prsti svrbe kada ga vidim tako praznoga. Održao sam riječ.
Dame stoje ispred svoja dva groba razgovarajući, a Livy i Maude sjede u travi, praveći vjenčiće od tratinčica. Povremeno provirim, ali me one ne vide. Samo me Ivy May vidi. Zagledala se u mene svojim velikim zelenosmeđim očima poput mačke koja te hipnotizira da staneš kada te vidi i čeka da vidi što ćeš napraviti – lupiti je nogom ili je pogladiti. Ništa nije rekla i ja stavljam prst na usta daje upozorim da ostane tiho. Dugujem joj što je spasila posao moga oca.
Tada čujem kako dama u zelenoj haljini kaže: – Potražit ću upravitelja, gospodina Jacksona. On bi mogao naći nekoga tko će se pobrinuti za ovo.
– To neće ništa promijeniti, kaže stara dama. – Stav se promijenio. Stav ovoga novoga doba koje ne poštuje mrtve.
– Unatoč tome, on barem može poslati nekoga da ukloni bršljan budući da mi vi ne dopuštate da to ja učinim, reče dama u zelenom. Ona nogom odguruje svoju suknju. Sviđa mi se kada to čini. Izgleda kao da je se želi riješiti. – Potražit ću ga. Odmah se vraćam. – Ona odlazi uz stazu i ja je slijedim šuljajući se od groba do groba.
Volio bih da joj mogu reći gdje se sada nalazi gospodin Jackson, ali ni sam to ne znam. Danas se kopaju tri groba i imamo četiri pogreba. Pored čileanskoga bora se postavlja stup, a neki su se svježi grobovi slegli i treba im dodati zemlje. Gospodin Jackson može biti na bilo kojem od tih mjesta i nadgledati radove. Ili možda ispija čašicu pića u kolibi ili nekome prodaje grob. No, ona to ne zna.
Na glavnoj stazi su je skoro pregazili konji koji vuku granitnu ploču. Odskočila je, ali nije vikala kao što bi mnoge žene učinile. Samo stoji tamo, blijeda. Moram se sakriti iza tise dok ona vadi rupčić i njime briše čelo i vrat.
Pored Egipatske avenije u susret joj dolazi druga grupa kopača s lopatama preko ramena. Oni su grubi ljudi – otac i ja ih se uvijek klonimo. Ali kada ih je zaustavila i nešto rekla, pogledali su u pod, obojica, kao da su začarani. Jedan pokazuje uz stazu i na desno, ona im zahvaljuje i kreće u smjeru koji su joj pokazali. Kada je odmaknula, oni se pogledaju i jedan kaže nešto što ne mogu čuti, pa se obojica nasmiju.
Ne vide me kako je slijedim. Skačem od groba do groba, skrivajući se iza nadgrobnih ploča. Pod nogama osjećam toplinu granitnih ploča na grobovima na mjestima koja su bila na suncu. Ponekad na minutu stanem kako bih osjećao tu toplinu. Onda potrčim da je ne izgubim. Odzada njezina leđa izgledaju poput pješčanoga sata. Ovdje imamo na grobovima pješčane satove s krilima. Moj otac kaže da oni znače da vrijeme leti. Misliš da imaš puno vremena na ovom svijetu, ali to nije tako.
Pored kipa konja skreće na stazu prema području s disenterima, a ja se prisjećam da danas tamo podrezuju grane divljih kestena. Skrećemo iza ugla i tamo je gospodin Jackson s četiri vrtlara – dvojica su na tlu, a dvojica su se popela na veliki kesten. Jedan od njih sjedi na grani i povlači se po njoj, čvrsto se držeći nogama. Vrtlar na tlu se šali o tome kako je grana poput žene, i svi se smiju osim gospodina Jacksona i dame, za koju još nitko ne zna daje tamo. No, nasmiješila se.
Svezali su užad oko grane i dvojica na drvetu je pokušavaju prepiliti velikom pilom. Povremeno se zaustavljaju ne bi li obrisali znoj s lica i oslobodili pilu kada se zaglavi.
Neki od njih su ugledali damu u zelenoj haljini. Gurkaju jedan drugoga, ali nitko ništa ne govori gospodinu Jacksonu. Ona djeluje sretnije dok promatra ljude na drvetu nego dok je bila s drugim damama. Njezine su oči tamne, kao daje oko njih razmazan ugljen, i pramenovi kose joj bježe iz ukosnica.
Odjednom se začuje prasak i grana se prelomi tamo gdje su je pilili. Dama uzvikne, a gospodin Jackson se okrenu i ugleda je. Ljudi spuštaju granu uz pomoć užadi, a kada je spuštena na tlo, počinju je piliti na komade.
Gospodin Jackson prilazi dami. Crven je u licu kao daje on taj koji je sve to vrijeme pilio granu, a ne samo govorio drugima što da rade.
– Žao mi je, gospođo Coleman, nisam vas vidio. Jeste li već dugo ovdje?
– Dovoljno dugo da čujem usporedbu grane sa ženom.
Gospodin Jackson se zakašljao kao da se zagrcnuo pivom.
Gospođa Coleman se nasmija. – U redu je, reče. – Bilo je to u stvari prilično osvježavajuće.
Izgleda da gospodin Jackson ne zna što bi rekao. Na njegovu sreću jedan od ljudi na drvetu dovikne: – Treba li ovdje odrezati još neku granu, šefe?
– Ne, samo odnesite ovu do područja za lomače. Onda smo ovdje gotovi.
– Palite li vatre ovdje? – pita gospođa C.
– Da, po noći, kako bismo spalili drvo, lišće i drugi otpad. Recite, gospođo, kako vam mogu pomoći?
– Htjela sam vam zahvaliti što ste s mojom svekrvom razgovarali o kremiranju, kaže ona. – Bilo je to vrlo poučno iako vjerujem daje bila prilično šokirana time što ste joj tako izravno odgovorili.
– S onima koji imaju čvrste stavove treba se čvrsto postupati.
– Koga citirate?
– Sebe.“
– Oh.
Na trenutak ništa ne govore. Onda ona kaže: – Mislim da bih voljela da me kremiraju, sada kad znam da to Bogu ne bi predstavljalo ništa veći izazov od pokapanja.
– To je nešto o čemu morate pažljivo razmisliti i sami se odlučiti, gospođo. To nije odluka koja se donosi olako.
– Ne znam baš, reče ona. – Ponekad mi se čini da to što ja činim ili ne činim, ili što netko meni čini, ama baš ništa ne mijenja.
Pogledao ju je šokirano, kao daje upravo opsovala. Tada jedan od vratara dotrči stazom i reče: – Šefe, Andersonova povorka je pri dnu Swain's Lanea.
– Već? – kaže gospodin Jackson. Izvlači sat iz džepa. – Dođavola, uranili su. Pošaljite dječaka do groba da obavijesti kopače da budu spremni. Odmah ću doći.
– Dobro, šefe. – Čovjek je otrčao natrag stazom.
– Je li uvijek tako puno posla? – upita gospođa C. – Ta silna aktivnost baš i ne potiče na mirno razmišljanje. Iako pretpostavljam daje ovdje, u području disentera, nešto mirnije.
– Groblje je posao, kao i svaki drugi, kaže gospodin Jackson. – Ljudi to obično zaboravljaju. Danas u stvari imamo relativno malo pokopa. Ali bojim se da ne možemo garantirati mir i tišinu, osim nedjeljom. To je u prirodi posla – nije moguće predvidjeti kada će ljudi umrijeti. Moramo biti spremni brzo djelovati – ništa se ne može isplanirati unaprijed. Znalo nam se dogoditi da imamo po dvadeset pokopa u jednom danu. A onda da nemamo nijedan. Recite, gospođo, jeste li još nešto trebali? Mislim da moram krenuti.
– O, sada se to čini tako trivijalnim u usporedbi sa svim ovim. – Zaokruži rukom oko sebe. Morat ću pitati oca što znači trivijalno.
– Ovdje ništa nije trivijalno. O čemu je riječ?
– Riječ je o našem grobu na livadi. Bršljan s drugoga groba raste po rubu našega. Iako mislim daje naša dužnost odrezati ga, to jako smeta mojoj svekrvi, koja misli da bi uprava groblja trebala o tome razgovarati s vlasnikom susjednoga groba.
Sada shvaćam što znači trivijalno.
Gospodin Jackson se nasmiješi osmijehom koji se može vidjeti samo kada je s posjetiteljima, kao da ga bole leđa i to pokušava sakriti. Gospođa C. izgleda kao da joj je neugodno.
– Poslat ću nekoga da to odmah ukloni, reče on, – i porazgovarat ću s drugim vlasnicima. – Ogleda se kao da traži dječaka kome bi mogao dati naredbe, pa ja istupam iza spomenika. To je riskantno jer znam da se još uvijek ljuti na mene zbog toga što sam se vrtio oko Livy i Ivy May umjesto da radim. Ali želim da me gospođa C. vidi.
– Ja ću to učiniti, gospodine, kažem.
Gospodin Jackson djeluje iznenađeno. – Simone, što ti tu radiš? Jesi li dodijavao gospođi Coleman?
– Ne znam što dodijavanje znači, gospodine, ali nisam to činio. Samo sam se ponudio da uklonim taj bršljan.
Gospodin Jackson se spremao nešto reći, ali ga gospođa C. prekinu. – Hvala, Simone. To bi bilo vrlo lijepo od tebe. – I nasmiješi mi se.
Nijedna dama mi nikada nije tako nešto lijepo rekla, niti mi se nasmiješila. Toliko sam se zagledao u njezin osmijeh da se ne mogu ni pomaknuti.
– Idi, dječače. Idi, tiho reče gospodin Jackson.
Uzvratih joj osmijeh. Onda pođoh.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

5 Re: Trejsi Ševalije - Pali anđeli taj Čet Apr 26, 2012 9:29 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Siječanj 1905.
JENNY WHITBY
Bila je to prava gnjavaža. Ušli smo u rutinu, on i ja. Svi smo bili zadovoljni – gospođa, djevojčice, on i ja. (Ja sam uvijek zadnja na popisu.) Otprilike jednom tjedno vodila sam djevojčice u brdo. Ja bih se zabavila na svoj način, one na svoj, a gospođa nije trebala ništa raditi nego je samo sjedila kod kuće i čitala.
Ali onda je odlučila da će ih ona sama voditi na groblje. Tijekom ljeta počela je ići tamo po dva, tri puta tjedno. Djevojčice su bile u sedmom nebu, ali sam ja vraški patila.
Onda je prestala i ponovno počela slati mene, pomislila sam: ponovno po starom. Ali sad kad je zima, djevojčice ne idu tako često, a kada i idu, ona ih ponovno želi voditi. Ponekad ih vodi i kada one nisu toliko zainteresirane. Na groblju je hladno zbog tolikog kamena koji se tamo nalazi. Moraju trčati da im ne bude hladno. Ja pak znam kako se zagrijati kad sam tamo.
Jedan ili dva puta uvjerila sam gospodu da bih ja trebala ići umjesto nje. Inače se moram potajno iskrasti popodne. Navečer nije tamo. Vrtlari imaju kraće radno vrijeme od sluškinja, kao što gaja često podsjećam.
– Da, a i plaćaju nas duplo više, reče on. – Život je baš nepravedan, zar ne?
Pitala sam ga zna li u čemu je stvar s gospođom – zašto ona tako često zalazi na groblje.
– Možda iz istoga razloga kao i ti, reče on.
– Nikada! – nasmijala sam se. – A radi koga bi ona i mogla ići – radi grobara?
– Vjerojatnije radi šefa, reče on.
Ponovno sam se nasmijala, ali on je to ozbiljno mislio – rekao je da su ih svi vidjeli zajedno kako razgovaraju u području disentera.
– Samo razgovaraju?
– Da, baš kao i mi, reče on. – U stvari, mi previše razgovaramo, ti i ja. Sada zatvori usta i raširi noge.
Bezobraznik jedan.
Listopad 1905
GERTRUDE WATERHOUSE
Kad primam posjete, volim se potruditi oko toga. Uvijek ih primam u prednjem salonu, koristim servis za čaj s uzorkom ruža, a Elizabeth ispeče kolač – ovoga tjedna od limuna.
Albert ponekad pita ne bismo li umjesto toga trebali koristiti prednji salon kao blagovaonicu, umjesto da jedemo u stražnjem salonu u kojem nema dosta mjesta kada je stol razvučen. Albert je uglavnom u pravu, ali kada je riječ o vođenju domaćinstva, stvari trebaju biti po mome. Uvijek se osjećam bolje zato što imam 'najbolju' sobu u kojoj mogu primati posjetitelje, iako je koristim samo jednom ili dvaput tjedno. Zato sam inzistirala da ostavimo sobe onako kako jesu, iako priznajem daje pomalo nespretno tri puta dnevno skupljati stol.
Znam daje to djetinjasto, i nikada to ne bih rekla Albertu, ali također radije održavam svoja primanja posjeta u prednjem salonu zato što se iz njega ne vidi kuća Colemanovih. To je posve nepotrebno jer, prema Livy, koja je nekoliko puta bila na njima s Maude (ja, naravno, nikad nisam bila), Kitty Coleman prima svoje posjetitelje u jutarnjem salonu koji je na drugoj strani kuće, onoj koja gleda na ulicu a ne prema nama. A čak i da je na ovoj strani, ona sigurno ne bi imala vremena gledati kroz prozor prema nama. Unatoč tome, ne volim misliti kako mije iza leđa i ocjenjuje ono što činim. To bi me učinilo nervoznom i ne bih se bila u stanju posvetiti svojim posjetiteljima.
Uvijek se osjećam pomalo napeto kada Lavinia ide kod Kitty Coleman na dane kada ona prima posjetitelje. S olakšanjem mogu reći da to nije jako često. Doista, djevojčice najčešće dolaze ovamo nakon nastave. Maude kaže da je ovdje ugodnije. Ona je draga djevojčica i trudim se promatrati je odvojeno od njezine majke.
Drago mije što, unatoč veličini i eleganciji kuće Colemanovih, djevojčice radije borave ovdje. Livy kaže da je njihova kuća vrlo hladna i da ima propuha svuda osim u kuhinji, pa se boji da će se prehladiti – iako je, s izuzetkom njezinih nesvjestica, ona čvrsta i zdrava i ima zdrav apetit. Također kaže da su joj milije naše udobne tamne sofe, stolice i baršunasti zastori nego namještaj od trstike i žaluzine koje je izabrala Kitty Coleman.
Ivy May mi pomaže oko primanja gostiju dok se djevojčice ne vrate iz škole, poslužujući kolač i noseći čajnik Elizabeth u kuhinju da ga napuni. Dame koje dolaze – susjede iz ulice i iz crkve, i pouzdane prijateljice koje dolaze iz Islintona da bi me vidjele, Bog ih blagoslovio – joj se sve smiješe, iako ih ona često ostavlja zbunjenima.
Ona je doista neobična. Prvo me je njezino odbijanje da često govori uznemiravalo, ali sam se s vremenom naviknula na to i sada je zbog toga još više volim. Tišina Ivy May može biti velika utjeha nakon Livynih drama i suza. I ništa joj ne nedostaje u glavi – čita i piše sasvim pristojno za djevojčicu od sedam godina, a i računanje joj dobro ide. Iduće ću je godine poslati u školu s Livy i Maude, i možda će joj tada biti teže – možda njezine učiteljice neće imati toliko strpljenja s njom kao mi.
Jednom sam je upitala zašto tako malo govori, a moje je malo srce odgovorilo: – Zato što kad nešto kažem, onda to čujete. – Iznenađujuće je daje netko tako mlad uspio doći do takvoga zaključka. Meni bi takva lekcija koristila – ja samo pričam i pričam, zbog nervoze i da popunim tišinu. Ponekad mije tako neugodno pred Kitty Coleman zbog toga što klepećem bez prestanka kao navijena, da bih najradije propala u zemlju. Kitty Coleman se samo smiješi kao da joj je strahovito dosadno, ali to uljudno pokušava prikriti.
Kada djevojčice dođu doma, Livy odmah preuzima dijeljenje kolača damama, a mala Ivy May tiho sjedi u kutu. Ponekad me duša boli zbog toga. Ipak, drago mi je što su djevojčice uz mene, i pokušavam sve učiniti što ugodnijim. Ovdje bar mogu utjecati na njih. Ne znam što Kitty Coleman čini kada su kod Maude. Livy kaže da ih ona uglavnom ignorira.
One vole dolaziti ovamo, ali najviše od svega vole ići na groblje. Moram odrediti koliko često Livy smije ići, inače bi bila tamo svakoga dana. Čini mi se da mi laže o tome. Susjeda je rekla da joj se čini daje vidjela Livy i Maude kako trče između grobova s jednim dječakom na dan kada su se trebale igrati kod Maude. Kada sam pitala Livy o tome, ona je to zanijekala i rekla da susjeda vjerojatno treba nove naočale! Nisam baš djelovala uvjereno i Livy se rasplakala misleći da ja vjerujem kako mi laže. I tako doista ne znam što da mislim.
Željela sam porazgovarati s Kitty Coleman o učestalosti njihovih posjeta – budući da ih najčešće ona vodi. Kako je to bio neugodan razgovor! Uz nju se osjećam kao prava budala. Kada sam predložila daje možda nezdravo da tako često odlaze na groblje, odgovorila je: – Djevojčice dobivaju mnogo svježega zraka, stoje vrlo zdravo za njih. Ali doista, to što žele ići tamo je krivnja kraljice Viktorije. Ona je toliko cijenila i naglašavala žalovanje da se djevojčice s romantičnim idejama opijaju time.
Osjećala sam se strahovito posramljeno i bijesno. Bila je to uvreda upućena Livy, a osim toga, Kitty Coleman zna koliko mi je pokojna Kraljica, Bog je blagoslovio, još prirasla srcu. Ne treba kritizirati mrtve. Rekla sam to Kitty Coleman u lice.
Samo se nasmiješila i rekla: – Ako je sad ne možemo kritizirati, kada ćemo to moći? Da smo to učinile kada je bila živa, vjerojatno bismo završile u zatvoru i bile optužene za izdaju.
– Monarhija je iznad svake kritike, odgovorila sam s onoliko dostojanstva koliko sam mogla prikupiti. – Oni su naši vrhovni ' predstavnici i trebali bismo ih poštivati, jer u suprotnom sramotimo .sami sebe.
Ubrzo sam se ispričala i otišla, još uvijek ljuta na nju. Tek sam se kasnije sjetila da nismo raspravile pitanje ograničavanja Livynih posjeta groblju. Ona je nemoguća – nikada je neću moći razumjeti. Da budem iskrena, to ni ne želim.
Veljača 1906.
MAUDE COLEMAN
Sada već poznajem svaki centimetar groblja. Poznajem ga bolje od vlastitoga vrta. Mama nas stalno tamo vodi, čak i zimi nakon škole, kada se već mrači i kada ni ne tražimo da idemo.
Naravno, vrlo je zabavno tamo se igrati. Prvo potražimo Simona i, ako ima slobodnoga vremena, on nam se priključi na neko vrijeme. Igramo se skrivača i obilazimo anđele (imaju dva nova), a ponekad sjedimo na našim grobovima i Lavinia nam priča priče o ljudima koji su pokopani na groblju. Ima stari vodič kroz groblje iz kojega nam voli čitati, o djevojčici čija se haljina zapalila ili potpukovniku koji je umro u Burskom ratu i kojega opisuju kao – hrabroga i dobrodušnoga, ili o čovjeku koji je umro u željezničkoj nesreći. Ili jednostavno izmisli priče, što je meni poprilično dosadno, ali Simon to voli. Ja nemam takvu maštu kao ona. Mene više zanimaju biljke i drveće, ili vrsta kamena koja se koristi za nadgrobne spomenike; ili, ako je Ivy May s nama, provjeravam kako dobro čita, koristeći riječi na grobovima.
Ne znam što mama radi dok se mi igramo. Ona odluta i rijetko je vidimo dok ne dođe po nas kada je vrijeme da krenemo natrag. Kaže daje za nas dobro da budemo na svježem zraku, i pretpostavljam da je u pravu, ali ponekad mi je hladno i priznajem da mi zna biti dosadno. Čudno kad se sjetim kako sam očajnički željela ići na groblje dok mi to nije bilo dopušteno, a sada kad tamo mogu ići kad god želim, više nije tako posebno.
KITTY COLEMAN
On me ne želi. Luda sam za njim, ali me on ne želi.
Već skoro dvije godine posjećujem groblje gotovo samo zato da bih ga vidjela. A on me neće uzeti.
U početku sam bila pažljiva – iako sam ga tražila, nisam željela da se to vidi. Uvijek sam vodila djevojčice sa sobom, a onda bih ih pustila da se odu igrati i pretvarala se da ih tražim iako sam u stvari tražila njega. Šetala bih se amo-tamo po stazama, praveći se da me fasciniraju odlike rimskih križeva u usporedbi s običnima, ili obeliska napravljenih od finoga vapnenca u usporedbi s granitnim, ili imena koja su uklesana u kamen groba u usporedbi s onima koja su napravljena od metalnih slova pričvršćenih na grob. Ne znam što radnici tamo misle o meni, ali navikli su se na moje prisustvo i uvijek mi pristojno kimnu.
Naučila sam puno toga o groblju što ranije nisam znala. Znam gdje istovaruju suvišnu zemlju iz grobova, gdje drže drvo za učvršćivanje dubokih grobova i zelene prostirke koje postavljaju oko svježe iskopanih grobova kako bi izgledalo daje to trava. Znam koji grobari pjevaju dok rade i gdje sakrivaju svoje boce s pićem. Vidjela sam poslovne knjige i detaljne karte na kojima je svaka parcela obrojčena, a koriste se za bilježenje grobova. Navikla sam se na konje koji vuku kamenje naokolo. Upoznala sam groblje kao poslovnu djelatnost, a ne kao mjesto za duhovnu kontemplaciju.
On njime upravlja kao daje riječ o besprijekornom putničkom brodu koji putuje preko oceana. Ako je potrebno, zna biti grub i oštar s osobljem – neki od tih ljudi su vrlo grubi. Ali mislim da je pošten i da poštuje dobar rad.
Iznad svega, dobar je prema meni, a da pritom ne čini da se osjećam manje sposobnom.
Razgovaramo o svačemu – o svijetu i o tome kako on funkcionira, o Bogu i o njegovim djelima. On me pita za mišljenje i ne smije mi se kad mu ga kažem, nego ga ozbiljno razmotri. Onakav je kakvim sam se nadala da će Richard biti. No, ja sam pogriješila misleći da će se moj muž promijeniti kada se vjenčamo; umjesto toga, postao je još neprilagodljiviji.
John Jackson nije zgodan muškarac. On nije imućan čovjek, iako nije ni siromašan. Ne potječe iz dobre obitelji. Ne posjećuje večernje zabave, kazalište ili otvaranja izložbi. Nije obrazovan čovjek, iako zna puno toga: kada mi je pokazao grob Michaela Faradaya u području za disentere znatno bolje mije objasnio njegove eksperimente s magnetskim poljima nego što bi to Richard ili čak i moj brat bili u stanju.
On je iskren čovjek, religiozan čovjek, čovjek od principa, moralan čovjek. Ta zadnja svojstva bila su moja propast.
Nisam naviknuta da me se odbije. To ne znači da sam se već nudila na takav način, nego da uživam u koketiranju i da očekujem reakciju, inače to ne bih činila. Ali on ne koketira. Kada sam to pokušala s njime, na samom početku, rekao mije da ne voli kokete, da samo želi istinu, pa sam prestala. I tako sam mu tijekom nekoliko mjeseci – uz stalne prekide zbog njegovih dužnosti na groblju – ispričala ono stoje vrijedno priče u mom jednostavnom životu: koliko mi nedostaju moji pokojni roditelji i brat, koliko sam očajna, kako bezuspješno tražim mjesto pokraj vatre gdje nije ni pretopio ni prehladno. (Samo sam mu nekoliko stvari zatajila – svoje znanje o tome kako izbjeći začeće djeteta, moj samotan krevet, novogodišnju proslavu na kojoj Richard inzistira. Ovo zadnje bi mu se gadilo. Meni se ne gadi toliko, više sam postala ravnodušna.)
Kada sam mu naposljetku, na jesen, nakon ljeta koje sam doživjela kao vrijeme udvaranja, nedvosmisleno rekla što sam spremna učiniti, odbio me je.
Neko sam vrijeme prestala ići na groblje i slala sam Jenny s djevojčicama kada su one željele ići. Ali nisam se mogla držati dalje od njega. I tako sam ga u zadnjih godinu dana ponovno viđala, ali ne tako često i bez nerealističnih očekivanja. To je bolno, no on se drži svojih principa, a ja sam se morala pomiriti s time da su mu oni važniji od mene.
I tako se sastajemo, on ljubazno razgovara sa mnom. Danas mi je rekao da je uvijek želio imati sestru, i da je sada ima. Nisam mu odgovorila da sam ja već imala brata i da ne želim drugoga.
Travanj 1906.
LAVINIA WATERHOUSE
Tako je lijepo imati nekoga koga se može pošteno oplakivati. Tim bolje sada kad imam jedanaest godina i dovoljno sam stara da mogu nositi pravu žalbeničku haljinu. Draga strina bi sigurno bila dirnuta da me vidi ovako obučenu, i tata se skoro rasplakao kada je vidio – koliko sličim njegovoj dragoj sestri.
Vrlo sam pažljivo proučila Kraljicu i Cassella' kako ne bih napravila neku pogrešku, čak sam napisala svoj vlastiti priručnik kako bih pomogla drugim djevojčicama u svom položaju koje bi mogle imati pitanja o ispravnom ponašanju pri koroti. Pitala sam Maude da mi pomogne, ali nije bila zainteresirana. Ponekad ona govori o sazviježđima, planetima, kamenju koje je našla na Heathu ili biljkama u vrtu svoje majke sve dok ne želim vrištati od dosade.
I tako sam to sve morala obaviti sama. Mislim da je sasvim dobro ispalo – barem majka tako kaže. Napisala sam to svojim najljepšim rukopisom na papiru s crnim obrubom, i nagovorila sam Ivy May da mi nacrta anđela na koricama. Ona vrlo lijepo crta, i knjiga izgleda vrlo zgodno. Prepisat ću sljedeći tekst tako da ću ga uvijek imati.

Potpuni vodič za ispravno ponašanje pri koroti
Napisala gospođica Lavinia Ermyntrude Waterhouse

Vrlo je tužan događaj kad netko umre. Tu priliku obilježavamo korotom. Nosimo posebnu crnu odjeću i crni nakit, koristimo poseban papir za pisma i koverte i ne idemo na zabave i na koncerte.
Vrijeme trajanja korote razlikuje se prema tome tko je od naših voljenih umro.
Korota je najdulja za udovicu jer je ona najžalosnija. Kako je užasno izgubiti muža! Ona žaluje dvije godine – 18 mjeseci potpune korote i 6 mjeseci djelomične korote. Neke dame žaluju duže. Naša pokojna Kraljica nosila je crninu za svojim mužem Albertom do kraja svoga života – četrdeset godina!
Kako li je tužno za majku izgubiti dijete ili za dijete izgubiti majku. Oni su u koroti godinu dana.
Za braću i sestre – šest mjeseci
Za baku i djeda – šest mjeseci
Za stričeve i strine, ujake i tete – dva mjeseca
Za prastričeve i prastrine, praujaka i pratete – šest tjedana
Za rođake u prvom koljenu – četiri tjedna
Za rođake u drugom koljenu – tri tjedna
Odjeća
Vrlo je važno nabaviti pravilnu žalbenu odjeću. Odjeća mora biti nova i mora se spaliti nakon isteka razdoblja korote, jer držanje takve odjeće u kući donosi nesreću.
Jay na Regent Streetu je dućan u kojem sve dobre londonske obitelji kupuju svoju žalbenu odjeću.
Dame nose haljine napravljene od najbolje paramatta svile i obrubljene krepom za punu korotu za svojim muževima, roditeljima ili djecom. Za bakama i djedovima te braćom i sestrama dame nose običnu crnu svilu obrubljenu krepom. Za svima ostalima dame nose crninu bez krepa.
Dame nose crne rukavice i koriste bijele rupčiće s crnim porubom.
Nakon nekog vremena mogu skinuti krep. To se zove 'umanjivanjem' korote.
Osim toga, postoji i djelomična korota. Dame nose odjeću u sivom, boji lavande ili ljubičastoj, ili na crno-bijele pruge. Njihove rukavice su također sive.
Nakit
Za vrijeme pune korote dame mogu nositi ahatne broševe i naušnice. Broševi mogu biti ukrašeni kosom voljene osobe. U djelomičnoj koroti dame mogu nositi malo zlata, srebra, bisera i dijamanata.
Pribor za pisma
Papir za pisanje mora imati crni rub. Vrlo je važno da rub bude dovoljno širok kako bi iskazivao poštovanje prema voljenoj osobi, ali ne toliko širok da bi to bilo vulgarno.
Gospoda
Gospoda nose ono što inače nose na posao, ali uz to nose i crne trake /a šešire, crne kravate i crne rukavice. Oni ne nose nakit.
Djeca (mlađa od deset godina)
Djeca mogu nositi crninu ako žele, ali najčešće ona nose bijele haljine, ponekad boje lavande, svjetloljubičaste ili sive. Mogu nositi rukavice. Djeca starija od deset godina trebala bi biti u punoj koroti.
MAUDE COLEMAN
Kada smo danas otišli na groblje, otvarali su grob Waterhouseovih. Znala sam da će sutra biti pokop Laviniine strine, ali sam mislila da će grob kopati kasnije tijekom dana. Bilo je neobično vidjeti Simona i njegova oca kako rade najednom od naših grobova, a ne na grobu nekog stranca. Uvijek sam mislila da su naši grobovi čvrsti i neuništivi, ali sada znam da ih se polugom može otvoriti, i čak pritom srušiti i anđela.
Lavinia me je primila za ruku kada je ugledala skupinu ljudi oko groba, pitala sam se hoće li napraviti scenu. Moram priznati da me ona već poprilično zamara. Otkad joj je strina umrla, ne govori ni o čemu drugom doli o crnini i o tome kada će ponovno moći početi nositi nakit – iako joj i inače jedva dopuštaju nositi neki nakit! Prema onome što ona kaže, pravila ponašanja u koroti su vrlo striktna. Bojim se da ja baš ne bih bila dobra u tome. Cijelo bih vrijeme kršila pravila a da to ne bih ni znala.
Onda je mama iznenada viknula: – John!. Nikada je nisam čula tako glasno vikati. Svi smo poskočili, u sljedećem je trenutku Simonov otac gurnuo gospodina Jacksona u stranu. A onda je anđeo Waterhouseovih pao na tlo.
Bilo je to vrlo čudno. Dugo vremena nisam mogla povezati ono što sam vidjela. Nisam shvatila zašto je Simonov otac gurnuo gospodina Jacksona i zašto mu je gospodin Jackson, vrlo blijed u licu, zahvalio na tome. Nisam shvaćala zašto je anđeo pao. I nisam shvaćala zašto je mama znala ime gospodina Jacksona.
Kada sam vidjela da se anđelova glava odvojila od tijela, jedva sam se suzdržala da se ne nasmijem. Lavinia se, naravno, onesvijestila. Zatim je Simon otrčao s anđelovom glavom ispod pazuha, a ja sam se nasmijala – to me je podsjetilo na pjesmu o tome kako Isabella zakapa glavu svoga ljubavnika u lonac s bosiljkom.
Na svu sreću, Lavinia me nije čula kako se smijem – osvijestila se i pozlilo joj je. Mama se nevjerojatno trudila oko nje, obgrlivši je i dodavši joj rupčić.
Lavinia se zagledala u mamin rupčić. – O, ne. Moram koristiti svoj vlastiti žalbeni rupčić, rekla je.
– Nije bitno, reče mama. – Doista nije.
– Jeste li sigurni?
– Bog te neće smožditi zato što koristiš običan rupčić.
– Ali to nema veze s Bogom, reče Lavinia vrlo ozbiljno. – Riječ je o poštovanju prema mrtvima. Moja bi strina bila tako povrijeđena kada bi mislila da ja ne mislim na nju u svemu što činim.
– Mislim da tvoja strina ne bi željela da misliš na nju dok brišeš usta nakon što si povraćala.

Ivy May se zahihota. Lavinia se namršti na nju. – Stvari se mijenjaju, reče mama. – Nitko više ne očekuje od tebe, tvoga oca ili tvoje majke da se pridržavate pune korote. Možda se toga ne sjećaš, ali kralj Edward je ograničio razdoblje žalosti za svojom majkom na tri mjeseca.
– Sjećam se. Ali moja je majka nosila crninu dulje od svih ostalih. I mene bi bilo sram da ne nosim crninu za svojom strinom. – Mogu li vam pomoći, gospođo? – upita gospodin Jackson nadnijevši se nad njih.
– Molim vas, možete li nam naručiti taksi da nas odveze doma, reče mama ne pogledavši ga.
Gospodin Jackson je otišao pozvati taksi. Dok se vratio, Lavinia je bila na nogama, ali je još uvijek bila blijeda i potresena.
– Da je dovedemo do dvorišta? – upita gospodin Jackson. – Možete li hodati, mlada damo, ili biste voljeli da vas nosim?
– Mogu hodati, reče Lavinia. Napravila je nekoliko nesigurnih koraka.
Mama je obgrlila Laviniina ramena, a gospodin Jackson ju je primio za lakat. Počeli su polako ići niz stazu prema ulazu. Kako smo Ivy May i ja išle za njima, primijetila sam da se ruke mame i gospodina Jacksona dodiruju ispod Laviniine nadlaktice. Nisam bila posve sigurna i na trenutak sam pomislila da bih mogla pitati Ivy May što ona vidi, ali sam odlučila da to ne učinim.
Gospodin Jackson je morao nositi Laviniu niz stepenice do dvorišta, a onda je ona inzistirala daje dovoljno dobro da može sama hodati. Kada smo došle do prednjih vrata, već nas je čekala kočija za dvoje, koja nije bila naročito velika za četvero ljudi, iako smo nas tri bile djevojčice. Pretpostavljam daje to bio prvi taksi koji je naišao. Gospodin Jackson je pomogao Laviniiući-u stvari ju je morao podići jer je bila tako slaba. Onda se okrenuo i pomogao meni ući, pa Ivy May. Ivy May mije sjela u krilo kako bi bilo dosta mjesta za mamu. Sjedila je vrlo mirno, bez vrpoljenja. Ona je prilično teška, ali sviđalo mi se imati je na krilu, i obuhvatila sam je rukama kako ne bi pala. Poželjela sam da imam brata ili sestru koja bi povremeno sjedila na mome krilu.
Gospodin Jackson je pomogao mojoj mami u kočiju i zatvorio vrata za njom. Ona je otvorila prozor, a on se na trenutak nagnuo unutra da bi rekao: – Doviđenja, mlade dame. Nadam se da se bolje osjećate, gospođice, dodao je kimnuvši glavom prema Lavinii. – Odmah ćemo ponovno uspraviti vašeg anđela.
Lavinia ga je jedva i pogledala, samo se naslonila i zatvorila oči.
Onda, kad su se kotači počeli okretati, začula sam kako netko govori tihim glasom: – Sutra. – Mislila sam da mora da to gospodin Jackson dodaje da će anđeo biti spreman na vrijeme za sutrašnji pogreb.
Mora daje i mama to čula jer se odjednom uspravila kao daje u školi gospođica Linden došla do nje s ravnalom i bocnula je sa strane, kao što nama zna učiniti na lekcijama iz pravilnog držanja.
Onda smo jurili nizbrdo i ugledala sam Simona kako dolazi iz klesarova dvorišta, bez anđelove glave. I on je nas vidio, krajičkom oka sam ga gledala kako trči pored kočije dok god nas je mogao pratiti.
SIMON FIELD
Evo što se dogodilo. Sve sam vidio.
Kad smo podizali mramornu ploču s groba Waterhouseovih, morali smo je odvojiti od osnove postolja na kojem anđeo stoji. To smo radili Joe i ja, a moj otac i gospodin Jackson su promatrali. Gospodin Jackson je davao savjete kao što on voli činiti. Želio sam mu reći da znamo što radimo, ali on je šef – on može reći što god hoće.
Joe radi oko ploče s polugom i naslanja se na postolje kako bi lakše iskoristio svoju težinu za potisak na polugu. Joe je velik i jak čovjek i njegova leđa guraju postolje. Odjednom se postolje počinje pomicati. Mora da su klesari zaista loše napravili podnožje kada su ga postavljali, jer se inače ovo ne bi moglo dogoditi. Šest godina kopam na groblju i još nikada nisam vidio da se neko postolje ovako pomaknulo.
Da stvari budu još gore, žbuka koja pričvršćuje anđela za podnožje postolja nije čvrsta. Vidim kako se anđeo lagano klati naprijed-natrag.
– Joe, kažem, – stani.
Joe prestaje pritiskati polugu, ali se i dalje naslanja na postolje, a anđeo se ponovno pomiče. Sada već mogu vidjeti pukotinu u žbuci, ali prije no što mogu išta reći, anđeo se počinje rušiti. Čujem ženski povik u trenutku kada anđeo pada postrance i udara o urnu Colemanovih. Glava se odlomila i pada u jednom smjeru a tijelo u drugom. U stvari, tijelo pada ravno prema mjestu gdje stoji gospodin Jackson, ali on više nije tamo jer gaje otac odgurnuo u stranu.
Sve se događa istovremeno, i brzo i sporo. Onda nam pritrčavaju Kitty Coleman i djevojčice. Livy pogleda obezglavljenog anđela, vrisnu i onesvijesti se, kao i obično. Gospođa C. pomaže gospodinu Jacksonu da ustane – njegovo je lice blijedo i obliveno znojem. Teško diše. On vadi rupčić i briše svoje lice. Zatim baca pogled prema podnožju postolja i napukloj žbuci, pročisti grlo i kaže: – Zadavit ću toga klesara vlastitim rukama.
Znam što želi reći.
Zatim tiho i svečano kaže ocu: – Hvala ti, Paul. To zvuči neobično jer on nikada ne zove oca imenom.
Otac samo sliježe ramenima. – Ne znam što im je uopće bio potreban anđeo tamo gore, reče on. – Urne, anđeli, stupovi i druge svaštarije. Obične gluposti. Kada si mrtav, mrtav si. Nije ti potreban anđeo da ti to kaže. Puno više volim sirotinjske grobove. – Otac kucne po jednom od sirotinjskih drvenih križeva. – Moj je otac pokopan u jednom od njih, a to će i meni biti dosta.
– Dobro daje tako, kaže gospodin Jackson, – jer ćeš vjerojatno u takvom i završiti.
Mogli biste pomisliti da će se otac uvrijediti, ali nešto u načinu na koji je to gospodin Jackson rekao čini da se otac nasmiješi. I šef se također smiješi, to je neobičan prizor, s obzirom da je za dlaku izbjegao smrt. Izgleda kao da su prijatelji koji sjede nad kriglom piva u pubu i smiju se nekoj šali.
– No, najbolje da se pobrinemo za djevojčicu, kaže otac kimnuvši glavom prema Livy. Maude čuči pokraj nje i gospođa C. joj također prilazi. Livy sjeda. Dobro je – ona je uvijek dobro.
Ivy May stoji pokraj mene. – Trebao si označiti toga anđela, kaže ona.
Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da misli na lubanju i prekrižene kosti. – Ne mogu, kažem. – Livy mi ne dopušta.
Ivy May odmahuje glavom i ja se osjećam posramljeno, kao da sam je razočarao. No, nemam vremena ništa više reći jer mi gospodin Jackson kaže: – Simone, otrči do klesara i reci gospodinu Watsonu da ga odmah trebamo ovdje. Ako se požali, daj mu ovo. – Predaje mi anđelovu glavu na kojoj se odlomio nos. Teška je i skoro sam je ispustio zbog čega je Livy ponovno vrisnula. Stavio sam je pod ruku i potrčao.
JENNY WHITBY
Upravo sam u vrtu isprašivala tepihe kada se on prebacio preko ograde i pao mi ravno pred noge. – Joj! – viknula sam. – Što taj dječak radi ovdje? Ti mali blatnjavi nitkove, preskačeš preko ograde kao da je tvoja. Da se nisi usudio raznositi to blato iz groba po ovom vrtu.
Bezobrazni mi se dječak samo smiješio. – Zašto da ne? – reče. – Ti ga sasvim dovoljno doneseš ovamo na skutima svoje suknje. Iako se u zadnje vrijeme nisi često pojavljivala na groblju.
– Začepi, rekoh. O, da, on je bio bezobrazan. Zove se Simon. Nikada nisam puno razgovarala s njime na groblju, ali djevojčice stalno govore o njemu. Uvijek mislim daje on brat kojeg Maude nikada nije imala.
Vidjela sam ga kako se šulja iza grobova kako bi gledao kada sam seja zabavljala s tim vrtlarom. Mislio je da se dobro sakrio, noja sam ga vidjela. Želio je vidjeti kako to izgleda. Mene nije smetalo – mislila sam daje to zabavno. Ali više to ne mislim. Vrtlar više ne želi imati nikakve veze sa mnom. Gad jedan.
– Nikada nisam imao dobro mišljenje o njemu, reče Simon, kao daje točno znao na što mislim. – Ja bih rekao daje dobro što si ga se riješila.
– Šuti, rekoh. – Nitko te nije pitao za mišljenje. – Ali nisam se doista ljutila na dječaka. Razgovor s njime davao mi je priliku da odmorim leđa – u zadnje vrijeme mi isprašivanje tepiha strašno teško pada. – Uostalom, po što si ti tu došao?
– Želio sam vidjeti gdje djevojčice žive.
– Kako si nas našao?
– Trčao sam za njihovim taksijem. Na neko vrijeme sam ga izgubio iz vida, pa sam jednostavno nastavio hodati dok ga nisam ponovno ugledao kada su Maude i njezina mama izlazile iz njega ovdje. Mora da se Livy već iskrcala.
– Naravno, ona živi ondje, gospođica Livy i njezina sestra. – Pokazala sam na kuću preko puta.
Simon se dobro zagledao u nju. On je mršav dječak, unatoč kopanju. Ima duguljasto lice, a njegovi zglobovi su crveni i kvrgavi, vire iz jakne koja mu je premalena.
– Sačekaj malo, rekoh. Otišla sam u kuhinju gdje je gospođa Baker rezala pile.
– Tko je taj dječak? – odmah je upitala. Ona ništa ne propušta . primijetiti ovdje. Nemoguće joj je nešto sakriti. Vidjela sam kako me postrance promatra u zadnje vrijeme, iako ništa ne govori.
Ignorirala sam je, odrezala krišku kruha i namazala je putrom. Zatim sam je odnijela Simonu koji se razveselio ugledavši je. Brzo ju je pojeo. Odmahnula sam glavom i otišla po još. Dok sam mazala putar, ovaj put debije, gospođa Baker je rekla: – Daješ li lutalici ostatke, nikada te neće ostaviti na miru.
– Ovo se tebe ne tiče, odrezah joj.
– Taj kruh me se tiče. Ispekla sam ga jutros i neću više peći danas.
– Onda ću seja odreći svoga dijela.
– Ne, nećeš, rekla je ona. – Da ti dopustim, u zadnje bi vrijeme pojela cijelu kuhinju. Pazi se, Jenny Whitby.
– Ostavi me na miru, rekoh i istrčah prije no što je mogla još nešto reći.
Dok je Simon jeo kruh, ja sam ponovno počela prašiti tepihe.
– Vidi, rekao je nešto kasnije, – eno Livy na prozoru. Što to radi?
Pogledala sam. – Njih dvije to stalno čine. Stoje na prozorima svojih dječjih soba i signaliziraju jedna drugoj. Smislile su svoj vlastiti jezik koji nitko osim njih ne razumije.
– Kladim se da bih ga ja razumio.
Otpuhnula sam. – Što ona onda govori? – Gospođica Livy je pokazivala prema gore i pognula glavu. Onda je prešla prstom preko grla i nadurila se.
– Govori o groblju, reče Simon.
– Kako to znaš?
– Anđeo na njezinu grobu izgleda tako. – Simon je pognuo glavu i pokazao. – Ili je bar tako izgledao. Glava je otpala – zato je napravila ono sa svojim vratom.
Onda mije ispričao što se dogodilo s anđelom i kako je njegov otac spasio šefov život. Bilo je to uzbudljivo.
– Vidi, reče Simon tada. – Livy me je ugledala.
Gospođica Livy je pokazivala prema Simonu.
Čula sam kako se iznad nas otvara prozor i kada sam pogledala, gospođica Maude je provirila kroz prozor da pogleda prema dolje.
– Trebao bih krenuti, reče Simon. – Moram pomoći ocu oko groba.
– Ma ne, ostani. Gospođica Maude će sići da te vidi.
– Hvala za kruh, reče Simon, ustajući usprkos tome.
– Kad god dođeš, ovdje će uvijek biti kruha za tebe, rekoh gledajući preko vrta a ne u njega. – I ne moraš se penjati preko ograde da bi ušao ovamo. Ako su vrata zaključana, ključ je sakriven ispod labavog kamena pored otvora za ugljen.
Simon je kimnuo glavom i izašao kroz vrata.
Trebala sam mu dati nešto za ponijeti. Ne mogu gledati dječaka kako tako gladuje. Ogladnjela sam već i od pogleda na to. Ušla sam si uzeti malo kruha. Baš me briga za gospođu Baker.
LAVINIA WATERHOUSE
Večeras sam išla s Maude i njezinim ocem promatrati zvijezde na Heathu. Nisam bila sigurna smijem li učiniti tako nešto noć prije dana kada je pogreb drage strine, ali mama i tata su rekli da bih trebala ići. Oboje su djelovali vrlo umorno – mama je čak bila oštra prema meni. Provjerila sam u Cassellu i Kraljici što piše pod promatranjem zvijezda, no nijedan priručnik ne spominje ništa o tome, što sam prihvatila kao znak da mogu ići, dok god ne uživam previše u tome.
A u početku i nisam. Krenuli smo u sumrak jer je Maudin otac želio vidjeti mjesec čim se pojavi nad horizontom. Tražio je nešto što se zove Copernicus. Mislila sam da je to bila osoba, ali je Maude rekla da je riječ o krateru koji je nekada bio vulkan. Nikada sa sigurnošću ne znam na što ona i njezin otac misle kada govore o mjesecu i zvijezdama. Dopuštaju mi da gledam kroz teleskop i pitaju me mogu li vidjeti kratere – što god daje to. Iako u stvari nisam ništa mogla vidjeti, rekla sam da mogu kako bi bili zadovoljni.
Više mi se sviđa gledati mjesec bez teleskopa – onda ga puno bolje vidim. Bio je prekrasan, svijetlonarančasti polumjesec koji se nalazio odmah nad horizontom.
Onda sam legla na deku koju su donijeli sa sobom i gledala zvijezde koje su se upravo počele pojavljivati na nebu. Mora da sam zaspala jer je, kada sam se probudila, bilo mračno i bilo je puno više zvijezda. A onda sam vidjela anđela kako pada, i zatim još jednog! Pokazala sam ih Maude, iako su oni naravno nestali dok je ona pogledala.
Maude je rekla da se oni zovu zvijezde padalice, ali da su u stvari mali dijelići stare komete koji izgaraju i koji se zovu meteoriti. Noja znam što su oni doista – to su anđeli koji posrću dok nam donose poruke od Boga. Njihova krila povlače crte preko neba dok ne povrate ravnotežu.
Kada sam to pokušala objasniti, Maude i njezin otac su me pogledali kao da sam luda. Ponovno sam legla da potražim još kojega i kada sam ga vidjela, zadržala sam to za sebe.
RICHARD COLEMAN
Noćas je mjesec bio prekrasan, i Copernicus se mogao jasno vidjeti. Podsjećalo me to na onu noć od prije mnogo godina kada sam poveo Kitty i njezina brata da promatraju mjesec. Tada smo skoro jednako dobro mogli vidjeti Copernicusa. Kitty je na mjesečini izgledala tako divno i bio sam sretan, čak i uz Harryja koji je u pozadini klepetao o čovjeku Koperniku, pokušavajući me impresionirati. Te sam noći odlučio da ću je zaprositi.
Noćas, po prvi put nakon dugo vremena, poželio sam da je Kitty s nama, umjesto što sjedi doma uz knjigu. Sada ona više nikada ne dolazi promatrati zvijezde. Barem je Maude zainteresirana. Ponekad mislim daje moja kći spas naše obitelji.
KITTY COLEMAN
Kada se to napokon dogodilo, uopće nije oklijevao. Polegao me je na gredicu ocvalih jaglaca, koje je moje tijelo gnječilo tako daje njihov bademasti miris ispunio zrak oko nas. Iznad nas se nadvio anđeo, ali se on nije htio pomaknuti. Izazivao ga je da ga uplaši kao što je to jučer učinio onaj drugi anđeo. Nije mi smetalo stoje anđeo bio tamo, s pognutom glavom tako da je gledao ravno u moje oči – imala sam razloga biti zahvalna anđelu što mi gaje doveo u naručje.
Podigla sam suknju svoje sive haljine i otkrila svoje noge. U slabašnoj su svjetlosti izgledale kao peteljke gljive ili prašini nekog egzotičnog cvijeta, orhideje ili ljiljana. Dotaknuo me rukama, otvorio moje donje usne i ušao u mene. To mije bilo poznato. Ono stoje bilo novo bilo je da su njegove ruke ostale tamo, uporno me trljajući. Privukla sam njegovu glavu na svoje grudi i on me je ugrizao kroz haljinu.
Naposljetku je težina koja je stalno bila prisutna otkada sam se udala – možda čak i otkada sam se rodila – nestala, polako se podižući poput golemog mjehurića. Anđeo je promatrao, praznim pogledom, i ovaj put mi je bilo drago da me njegove oči ne mogu osuđivati, čak ni kada sam uzviknula kad je mjehurić puknuo.
Dok sam tamo kasnije ležala u njegovu naručju, gledala sam kroz grane čempresa koji se nadvio nad nama. Polumjesec je još uvijek bio nisko na nebu, ali su se iznad mene pojavile zvijezde i vidjela sam jednu kako pada, kao da me želi podsjetiti na posljedice koje me čekaju. Vidjela sam i osjetila znakove u meni toga dana, i ignorirala sam ih.
Naposljetku sam doživjela sreću i znala sam da ću to platiti. Neću mu reći, ali to će biti kraj za nas.
Svibanj 1906.
ALBERT WATERHOUSE
Ne razumijem zašto sam primio dvije fakture od klesara s groblja. – Za popravak opreme groba, pisalo je na jednoj. To je bilo odvojeno od fakture za urezivanje imena moje sestre na postolje. Na pogrebu nisam primijetio da s grobom ima nekih problema. Trudy kaže da ne zna ništa o tome, ali se Livy jako uznemirila kada sam to spomenuo r istrčala iz sobe. Kasnije je rekla da je istrčala jer ju je uhvatio jaki kašalj, ali ja nisam čuo nikakav kašalj. A Ivy May me je gledala kao da zna odgovor, ali mi ga neće reći.
Moje su mi kćeri još tajnovitije nego ta neobjašnjena faktura – koju sam poslao upravitelju groblja s upitom. Neka se on pobrine za to – on djeluje kao sposoban čovjek.
Srpanj 1906.
EDITH COLEMAN
Često se događa da sam ja ta koja mora riješiti neugodne situacije. Ovo je doba postalo popustljivo. To se svuda vidi: od glupave mode u ženskim haljinama, do šokantnoga kazališta u kojem se svašta dopušta, do ovoga smiješnoga pokreta za davanje prava glasa ženama o kojem se govori u zadnje vrijeme. Pa čak i, jedva se to usuđujem reći, u ponašanju našeg vlastitog kralja. Samo se nadam da njegova majka nikada nije naslutila trikove s gospođom Keppel.
Mladima nedostaje čvrsti moral njihovih starijih, i moja generacija sve češće mora posredovati. Ne žalim se zbog toga – naravno da ću učiniti što god daje potrebno ako to može pomoći, iz kršćanskog milosrđa. No, kada se to događa u kući moga vlastitoga sina, doživljavam to kao osobniji napad – kao ocrnjivanje njega i imena Colemanovih.
Čini se da je Kitty jednostavno slijepa. Ja sam bila ta koja ju je morala prosvijetliti o tome što se zbiva.
Došla sam na ručak, koji je bio poslužen na užasnom crno-žutom servisu s kockastim uzorkom – još jedan primjer lakomislenosti ovoga doba. Međutim, još je puno gore bilo stanje u kojem je bila njihova sluškinja. Nakon što je svako jelo s nespretnim treskom položila na stol i ponovno odgegala van, ostala sam zapanjena. Kitty nije susrela moj pogled, nego je po tanjuru gurala poširanu ribu i mladi krumpir. Ne odobravam nedostatak apetita – to je sebično ponašanje kada ne svijetu ima toliko onih koji nemaju dosta. Bila bih to i rekla, ali mi je bilo više stalo do toga da riješim problem u vezi Jenny.
U početku sam pokušala biti obzirna. – Draga moja, rekoh, – Jenny baš ne djeluje najbolje. Jesi li razgovarala s njom o tome?
Kitty me je zbunjeno pogledala. – Jenny? – ponovila je odsutna duhom.
– Tvoja sluškinja, rekoh odlučnije, – nije dobro. Sigurno to možeš vidjeti.
– Aštojojje?
– Ma hajde, dušo, otvori oči. Sasvim je jasno u čemu je problem.
– Jeste.
Na to sam počela gubiti strpljenje s Kitty. Uistinu, rado bih je bila protresla kao da je mala djevojčica poput Maude. U nekim je stvarima Maude zrelija od svoje majke. Razočarala sam se što nam se ona nije pridružila za ručkom – ponekad je jednostavnije razgovarati s njom nego s Kitty. No rečeno mi je da je kod prijateljice. Barem sam mogla biti otvorenija s Kitty nego što bih mogla biti daje Maude bila s nama.
– Upala je u nevolje. S muškarcem, dodala sam kako ne bi bilo nikakve sumnje oko toga na kakve nevolje mislim.
Kitty je neprilično lupila priborom za jelo i zagledala se u mene svojini tamnosmeđim očima kojima je namagarčila moga sina godinama ranije. Bila je vrlo blijeda.
– Mora da je već najmanje u šestom mjesecu, nastavila sam jer se činilo da Kitty nije u stanju govoriti. – Vjerojatno i duže. Oduvijek sam znala da će ta djevojka loše završiti. Nikada mi nije bila draga – previše je bezobrazna. To se moglo vidjeti već na prvi pogled. I pjeva dok radi – ne podnosim to kod sluga. Pretpostavljam daje taj muškarac neće oženiti, a čak i kad bi to učinio, ona ne može ostati ovdje. Ne želiš da ti taj posao obavlja udana žena i majka. Potrebna ti je djevojka bez obaveza.
Moja je snaha još uvijek zaprepašteno gledala u mene. Bilo je vrlo jasno da ona to nije u stanju učiniti – morat ću ja preuzeti stvari u svoje ruke.
– Govorit ću s njom nakon ručka, rekoh. – Prepusti to meni.
Kitty je neko vrijeme šutjela. Naposljetku je kimnula glavom.
– Pojedi sada svoju ribu, rekoh.
Gurala ju je još malo po tanjuru, a zatim rekla da ima glavobolju. Ne volim vidjeti takvo razbacivanje, ali u ovom slučaju nisam ništa rekla budući daje ona očito doživjela šok i izgledala je kao da joj je zlo. Na svu sreću, ja sam boljega zdravlja i dovršila sam svoju ribu, koja je bila vrlo dobra, jedino je umak bio dosta mastan. Bogu hvala na gospođi Baker – sad će ona neko vrijeme morati voditi računa o kući dok ne nađemo zamjenu. Kad ju je Kitty tek bila zaposlila sumnjala sam u nju, ali ona je dobra jednostavna kuharica i dobra kršćanka. Dobro je zaposliti udovicu – kao ni ja, ni ona ne očekuje mnogo od života.
Jenny je došla raščistiti stol, a ja sam odmahnula glavom na njezinu bezobraštinu. Zapanjujuće je kako je mislila da može hodati po kući tako debela u struku, a da to nitko ne primijeti. S druge strane, pretpostavljam da poznaje svoju gospodaricu. Da ja nisam upozorila Kitty, ona možda ne bi primijetila sve dok djevojka ne bi u rukama držala rasplakano dijete! Vidjela sam kako Kitty promatra Jenny dok se ona naginjala da pokupi naše tanjure, i lice joj je privremeno poprimilo prestrašen izraz. Ona definitivno nije bila u stanju otpustiti Jenny. Ja se nisam nimalo bojala, nego sam samo bila pravednički odlučna.
Kitty nije rekla ništa osim: – Ja neću kavu, Jenny. – Niti ja toplu vodu, dodala sam. Nije bilo razloga odgađati ono što je trebalo uslijediti.
Djevojka je zagunđala. Dok je odlazila, pomislila sam kako je to u stvari pravi blagoslov – prilika da se riješimo lošeg primjera.
Rekla sam Kitty da se ode odmoriti, a onda malo sačekala prije silaska do kuhinje, gdje je gospođa Baker brisala stol od brašna. Ne zalazim tamo često pa pretpostavljam da je imala razloga izgledati iznenađeno. Ali bilo je još nečega u njezinom pogledu. Gospođa Baker nije budala – ona je znala zašto sam došla.
– Riba je bila vrlo dobra, gospođo Baker, rekla sam ljubazno. – Možda biste sljedeći put mogli staviti malo manje putra u umak.
– Hvala, gospođo, odgovorila je ispravno, uspijevajući pritom zvučati i uvrijeđeno.
– Gdje je Jenny? Želim razgovarati s njom. – Gospođa Baker je prestala brisati stol. – U praonici, gospođo. – ZnaČi, ti znaš.
Gospođa Baker slegnu ramenima i poče ponovno brisati stol. – Svatko sa zdravim očima to može vidjeti.
Dok sam kretala prema praonici, iznenadila me dodavši: – Pustite je, gospođo. Samo je pustite.
– Govorite li vi to meni kako treba voditi ovu kuću? – upitah. Nije mi odgovorila.
– Ovdje nema mjesta sentimentalnom ponašanju, gospođo Baker. Ovo je za njezino vlastito dobro.
Gospođa Baker je ponovno slegnula ramenima. To me iznenadilo – ona je inače razumna žena. Ona naravno potječe iz drukčije sredine nego ja, ali ponekad sam znala pomisliti kako ona i ja i nismo tako različite.
Nije dugo trajalo. Jenny je viknula i istrčala iz sobe, naravno, ali moglo je biti i gore. Sigurno joj je na neki način laknulo da je naposljetku sve izašlo na vidjelo. Dobro je znala da će se to jednom doznati. Čekanje je moralo biti mučno i volim misliti kako sam joj ja prikratila muke.
Jedino mije žao stoje Maude bila tamo. Mislila sam daje kod Waterhouseovih, ali kada sam izišla iz praonice, ona je stajala u dovratku smočnice. S Jenny sam govorila tihim glasom i mislim da Maude nije čula što sam rekla, ali čula je Jennyin uzvik i bilo bi mi draže da nije bila tamo.
– Je li Jenny bolesna? – upitala je.
– Da, odgovorila sam misleći daje to najbolji način da objasnim situaciju. – Morat će otići.
Maude je djelovala zabrinuto. – Umire li?
– Ne budi smiješna. – Bilo je to upravo onakvo dramatično pitanje kakvo bi njezina prijateljica Lavinia pitala – Maude ju je samo oponašala. Znala sam da ta djevojčica loše utječe na nju.
– Ali što ...
– Nedostajala si nam na ručku, prekinula sam je. – Mislila sam da si kod prijateljice.
Maude pocrveni. – Bila – bila sam, promucala je, – ali Lavinia ima – kašlje, pa sam se vratila. Pomagala sam gospođi Baker da napravi kruh sa sodom.
Nikada nije dobro lagala. Mogla sam je raskrinkati u laži, ali bila sam previše iscrpljena od cijele te stvari s Jenny pa sam odustala. A da budem iskrena, radije ne bih ni znala. Boljela me pomisao da moja vlastita unuka radije peče kruh s kuharicom nego ruča sa mnom.
MAUDE COLEMAN
Nikada ne bih pomislila da će baka sići u kuhinju. Bilo je to jedino mjesto na kojem sam se osjećala sigurnom i mislila sam da ću tamo moći ostati dok ne ode – tada ne bih morala ručati s njom. Čak je i mama mislila da sam kod Lavinie. Bila bih tamo, ali je Lavinia otišla u posjet svojim rođacima.
Skoro sam se uspjela sakriti od bake. Spremala sam u smočnicu zob, brašno i sodu za gospođu Baker kada sam čula daje baka došla u kuhinju i da razgovara s njom. Povukla sam se natrag u smočnicu, ali se nisam usudila zatvoriti vrata kako ih ona ne bi vidjela da se miču.
Prošla je pored a da nije pogledala unutra i ušla je u praonicu gdje je počela govoriti s Jenny tihim glasom od koga su me prošli trnci duž leđa. Bio je to glas koji ona koristi kada ima nešto užasno za reći – daje otkrila kako si razbila vazu ili da nisi išla u crkvu, ili da ti loše ide u školi. Jenny je počela plakati, i iako sam imala priliku tada zatvoriti vrata smočnice, nisam to učinila – željela sam čuti što govore. Prišla sam otvorenim vratima i čula baku kako govori: – ... plaću do kraja tjedna, ali se odmah moraš spakirati. – Onda je Jenny uzviknula i istrčala iz praonice i uz stepenice. Baka je izišla iz praonice i ugledala me na vratima, s pregačicom zaprljanom od brašna.
Bila sam iznenađena kada mi je baka tada rekla da je Jenny bolesna, ali ona je doista postala spora i debela, kao da ima začepljenje želuca. Možda bi trebala uzimati riblje ulje. Onda je baka rekla da će zbog toga morati otići. Mislila sam da je onda sigurno jako bolesna, ali baka nije htjela više ništa reći o tome.
Na svu sreću baka je tada odlučila otići, inače bih morala provesti zamorno poslijepodne sama s njom jer je rekla daje mama otišla u krevet zbog glavobolje. Otpratila sam je do vrata. Pri odlasku je rekla da kasnije kažem mami kako je sve zadovoljavajuće sređeno. Znala sam daje ne smijem pitati o čemu je riječ.
Kada je otišla, ponovno sam sišla i umjesto bake upitala gospođu Baker. – Hoće li nas Jenny napustiti?
Nastala je stanka, a onda je gospođa Baker odgovorila: – Vjerojatno hoće.
– Je li onda jako bolesna?
– Bolesna? Ona je to tako nazvala?
Začulo se kucanje na vanjskim kuhinjskim vratima.
– Možda je to Lavinia, rekla sam glasom punim nade i potrčala prema vratima.
– Nemoj joj reći ništa o ovome, upozorila me gospođa Baker.
– Zašto ne?
Gospođa Baker uzdahnu i odmahnu glavom. – Nije bitno. Reci joj što god želiš. Ionako će uskoro saznati.
Bio je to Simon. Nije pozdravio; on nikada ne pozdravi. Ušao je i ogledao se. – Gdje je Jenny? Je li gore?
Pogledala sam gospođu Baker koja je sakupljala zdjelu i sito koje smo koristili za kruh. Namrštila se, ali nije odgovorila.
– Bolesna je, rekoh. – Izgleda da će morati otići.
– Nije bolesna, reče Simon. – Napumpana je.
– Napumpana – je li to poput prašenja? – upitala sam s nelagodom. Nadala sam se da nitko nije povrijedio Jenny.
– Maude! – viknula je gospođa Baker, a ja sam poskočila. Ona nikada nije vikala na mene – samo na mesareva dječaka ako je meso bilo loše ili na pekara kojeg je jednom optužila da koristi piljevinu u štrucama. Okrenula se Simonu. – Ti si taj koji je uči tim prostotama, zar ne? Pogledaj je – ona čak ni ne zna što govori. Stid te bilo, dječače!
Simon me je čudno pogledao.
– Oprosti, reče. Kimnula sam glavom iako nisam zaista znala zbog čega se ispričava. U mnogo je pogleda on znao vrlo malo – nikada nije išao u školu, jedva da je znao čitati, a i to je naučio s grobova. No, očito je znao o stvarima koje su postojale u svijetu, a o kojima ja ništa nisam znala.
Simon se okrenuo gospođi Baker. – Ima li kruha?
– U pećnici je, mali prosjače, odreza gospoda Baker. – Morat ćeš pričekati.
Simon ju je samo promatrao. Izgleda da ga uopće nije smetalo što gaje nazvala prosjakom. Ona uzdahnu, a onda odloži zdjelu i sito i ode do kredenca gdje je našla okrajak kruha.
– Namaži putra na to, reče dodajući mu ga. – Znaš gdje stoji.
Simon nestade u smočnici.
– Maude, napravi mu šalicu čaja, naredila je, ponovno podigavši svoje suđe i uputivši se prema praonici. – Samo jednu kockicu šećera, dodala je preko ramena.
Dala sam mu dvije kockice.
Simon je namazao kruh velikim komadima putra, kao da je riječ o siru. Gledala sam ga kako jede za stolom i kako njegovi zubi ostavljaju četvrtaste tragove u putni.
– Simone, prošaputah. – Što znači biti napumpan? – Osjećala sam se zločestom zato što izgovaram te riječi sada kad sam znala da su šokantne,
Simon odmahnu glavom. – Ne smijem ti to reći. Najbolje je da to pitaš svoju mamu.
Znala sam da to nikada neću učiniti.
SIMON FIELD
Kruh sa sodom dobro miriši dok se peče u pećnici. Želim ga pričekati, ali znam da sam sretan što sam išta dobio od gospođe Baker. Ona nije tako velikodušna s kruhom kao moja Jenny.
Želim vidjeti Jenny. Maude misli daje gore u svojoj sobi. Stoga se kad pojedem kruh, pretvaram da odlazim, ali ne zatvaram stražnja vrata za sobom. Čekam i virim kroz prozor dok ne vidim da Maude i gospođa B. zajedno odlaze u praonicu. Onda se tiho ušuljam natrag i potrčim uz stepenice dok me nitko nije opazio.
Nikada nisam bio u ostatku kuće. Velika je, s mnogo stepenica na kojima se zaustavljam jer ima toliko toga za vidjeti. Na zidovima se nalaze slike i crteži svakakvih stvari, zgrada i ljudi, ali na većini su ptice i cvijeće. Neke ptice poznajem s groblja, i neko cvijeće također. To su pravi crteži, koji pokazuju sve djeliće biljke, a ne samo cvijet. U jednoj knjizi gospodina Jacksona u kolibi vidio sam takve slike.
Tepisi na stepenicama i u hodnicima su uglavnom zeleni, s malo žutih, plavih i crvenih dijelova u uzorku. Na svakom odmorištu nalazi se biljka, one s dugim uskim listovima koji se uzbibaju kada prolazim. Jenny ih mrzi jer mora čistiti sve listiće i to dugo traje. – Mene nitko nije pitao kakve bi biljke trebali imati, rekla je jednom. – Zašto ne nabavi jednu od onih aspidistri s nekoliko velikih listova koje je lako oprati?
Nastavljam prema gore dok ne dođem do najvišeg odmorišta. Tamo su dvoja vrata, oboja zatvorena. Moram izabrati, otvaram jedna i ulazim. To je Maudeina soba. Dugo stojim i gledam. Ima toliko igračaka i knjiga, više no što sam ih ikada vidio u sobi. Ima cijelu policu punu lutaka, sve raznih veličina, i drugu policu punu igara – kutije pune stvari, slagalica i sličnih stvari. Ima puno polica s knjigama. Ima i smeđe-bijelog drvenog konjića s crnim kožnim sedlom koji se pomiče naprijed-natrag na valjcima. Ima i drvenu kućicu za lutke s lijepim namještaj em u svim sobama, minijaturnim tepisima, stolicama i stolovima. Na zidovima Maudeine sobe nalaze se slike djece, pasa i mačaka, i nešto što izgleda kao karta neba, na kojoj su sve zvijezde povezane crtama tako da tvore slike poput onih koje sam ja vidio na nebu one hladne noći u grobu.
U sobi je ugodno toplo – u kaminu gori vatra, a pred njim se nalazi zaštitna ograda na kojoj se zrači odjeća. Želim tu ostati, ali ne mogu – moram naći Jenny.
Izlazim iz sobe, odlazim do drugih vrata i kucam.
– Odlazi, kaže ona.
– To sam ja, Jenny.
– Odlazi.
Kleknuh i pogledah kroz ključanicu. Jenny leži na krevetu, s licem u rukama. Oči su joj crvene, ali ne plače. Pokraj nje je njezin korzet. Vidim oblik njezinoga velikog trbuha ispod njezine suknje.
Ulazim bez obzira na njezine riječi. Ne viče na mene pa sjedam na stolicu. U sobi nema puno namještaja, samo stolica i krevet, noćna posuda i kanta s ugljenom, zeleni tepih na podu i niz klinova na kojima visi njezina odjeća. Na prozorskoj dasci nalazi se nekoliko obojenih boca, plavih i zelenih. Soba je mračna jer ima samo mali prozor koji gleda prema sjeveru preko ulice.
– Jenny, moja Jenny, kažem, – što ćeš sada učiniti?
– Ne znam, kaže ona. – Pretpostavljam da ću se vratiti svojoj majci. Moram otići do kraja dana.
– Tebala bi otići mojoj majci – ona se time bavi, porađa djecu. Nellie iz Leytonstone High Streeta, pored Ruže i krune. Svi znaju za nju. Znaš, trebala si ranije otići k njoj pa bi ti pomogla da ga se riješiš.
– Ne bih to mogla učiniti! – Jenny zvuči šokirano.
– Zašto ne? Ne želiš dijete, zar ne?
– To je grijeh. To je ubojstvo!
– Ali ti si već zgriješila, zar ne? U čemu je razlika?
Ne odgovara mi, ali odmahuje glavom i grči noge tako da su zaštitnički ovijene oko njezina trbuha. – U svakom slučaju, prekasno je, kaže ona. – Beba će se uskoro roditi, i to je to. – Počinje plakati, velikim, ružnim jecajima. Pogledam naokolo i vidim smeđi pleteni šal na stolici. Ogrnem je njime.
– O, Bože, što da radim? – plače Jenny. – Mati će me ubiti. Veći dio svoje zarade sam slala njoj – kako će preživjeti bez toga?
– Morat ćeš naći novi posao, a tvoja mati može brinuti o bebi. – Ali nitko me neće zaposliti kada doznaju što se dogodilo. Ona mi nikada neće dati preporuku. Ovo je jedini posao koji sam ikada imala. Neophodna mije njezina preporuka.
Na trenutak razmišljam. – Gospođa C. će ti dati preporuku ako je natjeraš, kažem naposljetku. Žao mi je što sam to rekao jer mi je Maudeina mama draga. Još se sjećam kako mi se nasmiješila onoga dana kada je na sebi imala zelenu haljinu.
Jenny me radoznalo pogleda. – Kako to misliš? – Ti znaš nešto o njoj, kažem. – O tome kako su se ona i gospodin Jackson sastajali na groblju. Mogla bi reći nešto o tome. – Jenny se podiže u sjedeći položaj. – To je zlobno. Osim toga, . nema grijeha u razgovoru. A oni su samo razgovarali. Zar ne? – Slegnem ramenima.
Zabacila je kosu s lica gdje se bila priljepila za njezine obraze. – A što da kažem?
– Reci joj da ćeš reći njezinom mužu kako se sastajala s gospodinom Jacksonom ako ti ne da dobre preporuke.
– Oh, to je zlobno. – Jenny neko vrijeme razmišlja. Onda joj lice poprimi čudan izraz, kao daje lopov koji je upravo ugledao otvoren prozor na kući bogataša. – Možda bih čak mogla zadržati svoj posao. Morat će me zadržati ako ne želi da kažem njenom mužu o tome.
Gadi mi se to stoje rekla. Draga mije Jenny, ali ona je pohlepna. – Ne znam, kažem. – Moj otac uvijek kaže da se nikada ne smije previše tražiti. Treba tražiti samo ono što ti je potrebno, jer ti se u suprotnom može dogoditi da ne dobiješ ništa.
– I vidi što je tvoj otac postigao – cijeli je život samo grobar, kaže Jenny.
– Ne vidim zašto bi biti grobar bilo lošije nego biti sluškinja. – Svejedno, izlazi. Ako ću razgovarati s njom, bit će najbolje da ponovno obučem svoj korzet.
Po izrazu njezina lica znam da ne mogu reći ništa što bi je zaustavilo. I zato izlazim i silazim niz stepenice. Dolazim do odmorišta na kojem se nalaze četvora zatvorena vrata. Na trenutak osluškujem, ali ne čujem nikoga. Nikada nisam bio u ovakvoj kući. Moja mati i moje sestre dijele jednu od spojenih kuća, pet ih živi u dvije sobe. U ovoj bi kući moglo živjeti pet do šest obitelji. Promatram vrata. Od hrastovine su, sa sjajnim mjedenim kvakama – Jenny ih je ulaštila. Izabirem jedna i otvaram ih.
Čuo sam za ovakve sobe, ali nikada nisam vidio ni jednu od njih. Posvuda su pločice, bijele pločice po podu i uz zidove sve do iznad moje glave. Najviši red pločica ima na sebi cvjetove, poput tulipana, crvene i zelene. Unutra se nalaze velika bijela kada i bijeli umivaonik sa srebrnim cijevima i slavinama koje je Jenny tako očistila da se sjaje. Veliki bijeli ručnici vise na prečkama. Dodirnem jedan. Gdje sam ga dodirnuo ostao je crni trag, žao mi je jer je ovdje inače tako čisto.
U maloj sobi pokraj ove je zahod, također bijel, s daskom od mahagonija, poput lijesova nekih bogatih ljudi koje sam vidio na groblju. Pomislim na nužnik i kantu koje koristimo ja i otac, i oni su toliko različiti od ovoga da se čini kao da nisu ni namijenjeni istoj svrsi.
Izlazim i biram sljedeća vrata koja vode u sobu na prednjoj strani kuće. Zidovi su žuti i iako gleda na sjever kao i Jennyina soba, ova ima dva velika prozora s balkonima na koje se može izići. Svjetlo koje ulazi u sobu postaje zlatno u dodiru sa zidovima. U sobi se nalaze dvije sofe postavljene tako da zajedno čine slovo L, a preko njih su rašireni šalovi ukrašeni leptirima i cvijećem. Tu su još i klavir i stolići s knjigama i časopisima, i kredenc sa slikama na kojima se nalaze ona, Maude, Maudein tata i neki drugi ljudi.
Onda čujem kako Jenny razgovara s nekim na odmorištu. Nema vremena da iziđem iz sobe, a nekako znam da će ona i gospođa C. ući ovamo. Brzo čučnem iza jedne sofe. Da se igram skrivača sa svojim sestrama, to bi bilo prvo mjesto na kojem bi me potražile. Ali Jenny i gospođa C. me neće tražiti.
JENNY WHITBY
Iako sam se pred Simonom pravila hrabrom, bojala sam se razgovora s gospođom. Ona nije bila loša prema meni tijekom godina, a znam da sam ja zgriješila. A nije mi se sviđalo ni posezati za ucjenom. Ali potreban mi je ovaj posao – potrebna mi je moja plaća. Osjećala sara se kao da sam prala pod i nisam obraćala pažnju pa sam sada zarobljena u uglu, a posvuda oko mene je mokar pod. Morat ću napraviti veliki skok da bih se izvukla.
Kada sam popravila odjeću, stavila svoju kapicu i umila se, sišla sam. Upravo kad sam stigla do odmorišta ona je izišla iz spavaće sobe i znala sam da to moram odmah učiniti. Otvorila sam usta, no prije nego što sam uopće mogla progovoriti ona reče: – Jenny, molim te, željela bih razgovarati s tobom. Hajdemo u jutarnji salon.
Slijedila sam je unutra. – Sjedni, reče ona. Sjela sam na sofu. Svakoga dana ovdje čistim, ali nikada prije nisam sjela. Lijepa je to soba.
Otišla je do prozora i pogledala kroz žaluzine. Nosila je haljinu boje slonove kosti, s kamejom pribodenom na ovratniku. Ta joj boja ne odgovara – izgledala je blijedo i umorno.
Progutala sam jer mi je grlo bilo suho i nisam još mogla govoriti. Nisam još smislila što da kažem.
Ali stvari se nisu odigrale kao što sam ja očekivala. Ni najmanje tako. Niti u milijun godina ne bih pogodila ono stoje rekla.
Okrenula se od prozora. – Žao mi je zbog tvojih problema, Jenny, rekla je na početku. – I žao mije zbog načina na koji se gospođa Coleman sigurno ponijela prema tebi. Ona zna biti vrlo gruba.
– Ona je gadura, izlanuh. Nakon što sam to rekla, bilo mi je jednostavnije nastaviti. – Moram vam nešto reći, gospođo.
– Molim te, prvo me saslušaj. Možda uzmognemo pomoći jedna drugoj.
– Ja pomoći vama? Mislim da to nije moguće, gospođo. Ne postoji ništa ...
– Jenny, potrebna mije tvoja pomoć.
– Vi trebate mene? Nakon što ste me izbacili na ulicu kao istrošenu metlu, nakon svega što sam učinila za vas, gospođicu Maude , i gospodina Colemana, samo zato što sam – zato što sam... – Nisam se mogla suzdržati. Rasplakala sam se.
Pustila me je da neko vrijeme plačem. Onda je rekla nešto vrlo tiho. Nisam to mogla čuti i morala je ponoviti. – Dijelim tvoju nevolju.
Nisam znala na što misli, ali zvučalo je dovoljno ozbiljno da sam prestala plakati.
– Nije toliko – uznapredovalo, reče ona. – I zato ja još mogu nešto poduzeti u vezi toga. Ali ne znam kamo da odem. Ne znam koga bih mogla pitati. Ni u kom slučaju ne mogu pitati svoje prijateljice. I zato te molim da mi pomogneš time što ćeš mi reći kamo da odem da – to obavim. Razumiješ li o čemu govorim?
Pogledala sam je i pomislila na sve one obroke koje je propustila, glavobolje koje je imala, brojne prilike kada bi prilegla popodne i na to da joj već nekoliko mjeseci nisam trebala pomoći oko kupanja, i odjednom sam shvatila. Jednostavno nisam prije primijetila jer sam bila isuviše zaokupljena svojim vlastitim problemima.
– Da, rekoh tihim glasom. – Razumijem.
– Ne želim ići nekamo gdje me mogu prepoznati. To mora biti negdje daleko, ali ne predaleko, tako da bih tamo mogla lako doći. Znaš li kamo mogu poći?
Odjednom sam shvatila i ostatak, sada sam znala što hoće od mene. – To je grijeh, rekoh.
Ponovno je pogledala kroz prozor. – Ja ću odgovarati za njega, a ne ti.
Pustila sam je da čeka. Sama mije servirala priliku za ucjenu na pladnju kao što ja njoj svakoga dana na pladnju donosim poštu u ovu sobu. Čak neću ni morati ništa reći o njoj i gospodinu Jacksonu. Baš dobro da je tako ispalo jer zapravo nisam ni znala što su radili – sve do sada.
Znala sam i zašto me to sada pita. Mislila je da će se mene ionako riješiti pa nikada neću nikome reći. Ali moja je šutnja imala svoju cijenu. U tome je bila ucjena.
– To će vas stajati, rekla sam.
– Koliko tražiš? – Rekla je to kao da je očekivala da navedem iznos. No, iznenadila sam je.
– Moj posao ovdje.
Zurila je u mene. – A kako bi bilo da ti dam nešto novca? Za tebe i bebu, tako da imate od čega živjeti dok ne nađeš drugi posao?
– Ne.
– Naravno, dala bih ti dobre preporuke. Ne bi morale spomenuti bebu. Mogle bismo smisliti drugi razlog zbog kojega si morala otići – da ti se majka razboljela i da si se morala brinuti o njoj.
– Ostavite moju majku po strani.
– Ne predlažem ...
– Želim ostati ovdje.
– Ali – što ću reći gospodi Coleman? Ona je ta koja te je otpustila. Ja ne mogu opovrći njezinu odluku. – Zvučala je očajno.
– Vi ste gospodarica ove kuće, gospođo. Vjerujem da možete raditi što god hoćete. Ionako ste to već i učinili.
Neko je vrijeme šutjela. Beba se micala u meni – osjećala sam kako me udara svojom nožicom.
– U redu, rekla je na kraju. – Kad jednom rodiš dijete, možeš se vratiti na posao. Ali moraš otići već danas i ne možeš se vratiti s djetetom, niti ti ga itko smije dovesti ovamo da te vidi. Ti ga možeš ići posjetiti nedjeljom.
– I subotom popodne. Želim dobiti i slobodna subotnja popodneva. – Samu sam sebe iznenadila – uspjeh ucjene me ohrabrio.
– U redu, i subotom popodne. Ali nikome ne smiješ reći ništa o svemu ovome ili ću se pobrinuti da ti oduzmu dijete. Jesmo li se razumjele?
– Da, gospođo. – Bilo je neobično čuti je kako pokušava zvučati prijeteće – to joj baš i nije ležalo.
– Dobro. Kamo onda da odem?
– U Leytonstone, rekoh. – K Nellie iz High Streeta, pored Ruže i krune.
Tada sam začula zvuk iza moje sofe i znala sam daje netko iza nje. No, ona to izgleda nije primijetila – ponovno je gledala kroz prozor. Pogledala sam iza sebe i vidjela Simona kako tamo čuči. Nije me iznenadilo što je prisluškivao – bilo je to tipično za tog maloga nitkova. Ljutito me gledao jer sam spomenula njegovu majku. Slegnula sam ramenima – a što sam drugo mogla reći?
– Idi sad, rekla je tada ne pogledavši me. – Odi se spakirati. Naručit ću ti taksi.
– Da, gospođo. – Ustala sam. Sada kad je sve bilo gotovo željela sam joj nešto reći, ali nisam znala što. Pa sam samo rekla: – Doviđenja, gospođo, a ona je odvratila: – Dovidenja, Jenny. – Otišla sam do vrata i otvorila ih. Neposredno prije nego što sam izišla, pogledala sam je. Još je uvijek stajala uz prozor, zatvorenih očiju, s rukama skupljenim u šaku kojom je pritiskala trbuh.
– Oh, tiho je uzdahnula sebi u bradu.
Simon se i dalje skrivao iza sofe.
Nadam se da će njegova majka biti nježna prema njoj.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

6 Re: Trejsi Ševalije - Pali anđeli taj Čet Apr 26, 2012 9:30 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Rujan 1906.
ALBERT WATERHOUSE
Mislim da to neću nikome reći, čak ni Trudy, ali neku sam večer otpratio Kitty Coleman doma. Vraćao sam se sa sportske partije na Heathu s Richardom Colemanom kada sam se sjetio daje Trudy željela da vikaru u crkvi Sv. Ane predam poruku – neku sitnicu u vezi cvijeća za oltar ili tako nečega. Ne obraćam pažnju na takve detalje – najbolje ih je prepustiti Trudy. Rekao sam Richardu da ćemo se naći kod Bika i tereta i otrčao obaviti svoj zadatak kao dobar mali pomoćnik.
Kada sam se poslije vraćao prema pubu, pogledao sam uz Svyainovu ulicu i ugledao Kitty Coleman kako polako hoda pognute glave, gurajući nogom suknju. Mislio sam da djeluje neobično, s obzirom daje bio sumrak, a ona je bila sama i činilo se da besciljno luta.
– Dobra večer, gospođo Coleman, rekao sam dignuvši kapu. – Lijepa večer za šetnju, zar ne? Izgleda daje to zadnji izljev ljeta. – Pocrvenio sam zbog riječi koje sam upotrijebio. Ne znam što je to u Kitty Coleman što me inspirira da govorim ono što ne bih smio.
Izgleda da to nije opazila – samo je zurila u mene kao da sam duh. Šokirao me je njezin izgled. Richard je spomenuo da je bila bolesna i da ne izgleda baš dobro. Ali bilo je to više od toga. Sa žaljenjem moram reći daje njezina ljepota posve nestala.
– Idete li nekamo?
Kitty Coleman je oklijevala. – Bila sam-željela sam se popeti uz brdo, ali nisam bila u stanju.
– Strmo je to brdo prema groblju. A ako vam nije dobro, mora da vam djeluje kao planina. Želite li da vas odvedeni vašem mužu? Baš sam se s njime trebao naći u pubu.
– Ne želim vidjeti Richarda, brzo reče Kitty Coleman.
Nisam znao što bih na to rekao, ali nisam je mogao ostaviti tamo samu – izgledala je tako bespomoćno i kao da joj je jako loše. – Da vas onda otpratim kući?
Pružio sam joj ruku, osjećajući se pomalo smiješno i pitajući se što bi Trudy rekla da nas sada vidi. Znam da nema dobro mišljenje o Kitty Coleman. Na svu sreću, Trudy je bila doma s našim djevojčicama. Maude je isto bila tamo, trebala je prespavati kod nas.
Nakon nekog vremena Kitty Coleman je prihvatila moju ruku.
Najbrži put do njezine kuće bio bi ravno pored Bika i tereta, ali nisam krenuo tim putem. Bilo bi neobično da me Richard Coleman vidi kako prolazim pored puba ruku pod ruku s njegovom ženom kada bih trebao biti kod vikara. Mogao bih to objasniti, ali ipak ne bi bilo u redu. Zato sam krenuo drugim putem, a ona nije prosvjedovala. Pokušao sam putem razgovarati s njom, ali ona nije puno govorila, samo – Da – i – Hvala, kad zahvaljivanje uopće nije bilo potrebno.
Nije bitno. Otpratio sam je kući osjećajući se pomalo smiješno, ali i ponosno – lice joj možda više nije tako lijepo, ali se i dalje dobro drži i imala je na sebi lijepu sivu haljinu, iako je bila malo izgužvana. Nekoliko se prolaznika zagledalo u nas, a ja sam se uspravio.
– Jeste li dalje u stanju sami, gospođo Coleman? – pitao sam kad smo došli do njezinih vrata.
– Naravno. Hvala.
– Pobrinite se za sebe sada. Popijte šalicu toplog mlijeka i odite rano na spavanje.
Kimnula je glavom i ušla. Tek kad sam već krenuo natrag prema pubu, shvatio sam da nijednom nije izgovorila moje ime. Počeo sam se pitati je li me uopće prepoznala.
Kod Bika i tereta me Richard zadirkivao što sam se toliko zadržao kod vikara. Samo sam kimnuo glavom i naručio još jedno pivo.
Listopad 1906.
LAVINIA WATERHOUSE
Bila sam doista šokirana kada sam ugledala Maudeinu majku.
Skoro je nismo primijetile. Zastale smo kod Maudeine kuće na povratku iz škole samo zato što sam željela da mi Maude posudi knjigu o biljkama, tako da iz nje mogu prepisati neke dijelove za školski esej. Maude je oklijevala da mi je donese, a ja sam mislila da je to zato što ona ne odobrava to što prepisujem, budući da bi eseji trebali biti originalni. (Tako je zamorno smišljati što napisati, pogotovo o 'životnom ciklusu lišća'!) Ali sada mislim daje to bilo zato što nije željela da vidim njezinu majku. Uistinu, kad bolje razmislim, Maude već mjesecima dolazi k meni skoro svaki dan – čak i češće nego prije.
Požurila me je prema svojoj sobi da mi da knjigu i isto me tako žurno pratila dolje. No, upravo je tada gospoda Coleman izišla iz jutarnjeg salona. Tako nas je odsutno promatrala da nisam bila sigurna vidi li nas uopće, sve dok Maude nije vrlo nježno rekla: – Zdravo, mamice, na stoje ona lagano kimnula glavom.
Njezin me je izgled toliko iznenadio da nisam ništa o tome rekla Maude – što me poprilično rastužilo jer sam mislila da mi dijelimo sve naše misli. Ali nisam se mogla natjerati da je upitam zašto joj je majka tako mršava i ima sijede vlasi u kosi, a njezina koža djeluje bezbojno i sivkasto. Još gore od toga – jer se sijeda kosa uvijek može obojiti ili iščupati (kao što čini moja majka), a za bezbojnu se kožu može uzeti tonik – gospođa Coleman nema svoje uobičajene živosti. Njezina je živost doduše nekada bila pomalo zlobna – zbog čega je moja majka ne voli – ali bez nje je vrlo bezizražajna.
Očito nešto ne valja kod Colemanovih. Ne samo da Maudeina majka nije ista kao prije, nego je prije nekoliko mjeseci njihova sluškinja Jenny iznenada oboljela i morala otići. Možda boluju od iste bolesti. Maude kaže da se Jenny ubrzo vraća. Morat ću pažljivo gledati kako bih provjerila ima li i ona sijedih vlasi. Dobro je da se vraća jer su privremene dvorkinje bile užasne. Maude nije voljela ni jednu od njih, a i kuća baš ne djeluje čisto, onoliko koliko sam uopće uspjela vidjeti. Biljke na odmorištima su strašno prašnjave.
Ništa od toga nisam spomenula jadnoj Maude. Bila je vrlo potištena dok smo išle k meni. Pokušala sam biti posebno ljubazna prema njoj pa sam čak predložila da odemo na službeno otvaranje naše lokalne javne biblioteke. Cijelo su je ljeto gradili na Chester Roadu i u četvrtak popodne će biti ceremonija otvaranja. Meni se baš i ne ide – bit će to samo dosadni govori – ali možda bi to razveselilo Maude budući da ona toliko voli biblioteke. A osim toga, to znači da bi mogle ranije otići s nastave i propustiti zadnji školski sat, a to je matematika. Ne podnosim matematiku – svi ti dosadni brojevi. U stvari, ne volim nijedan predmet osim domaćinstva i pisanja sastavaka, iako gospođica Johnson kaže da moju maštu treba obuzdati – mislim da je to kompliment.
Majka će morati dobiti dozvolu za nas dvije da ranije napustimo nastavu budući daje Maudeina majka očito nesposobna urediti tako nešto. I pretpostavljam da će moja majka i Ivy May morati ići s nama iako je to svega nekoliko minuta hoda od kuće. Maude i ja već imamo jedanaest godina, ali nam i dalje ne dopuštaju da ikuda idemo same, osim da zajedno odemo u školu. Majka kaže da se nikada ne zna što se može dogoditi i čita nam razne grozne stvari iz novina – o bebama koje su ostavili da se smrznu na Heathu, o ljudima koji su se utopili u jezercima ili grubim muškarcima koji napadaju djevojčice.
Kada samo došle k meni doma, pitala sam majku možemo li sve otići na ceremoniju otvaranja biblioteke. Draga majčica, pristala je. Ona uvijek pristaje na ono što ja predložim.
Onda je Maude zamolila nešto čudno. – Molim vas, gospođo Waterhouse, rekla je, – možete li pozvati moju majku da ide s nama? Zadnjih joj mjeseci nije bilo dobro i dobro bi joj došlo da udahne malo svježeg zraka.
Majka je bila zbunjena ovim zahtjevom – sigurno je Maude mogla sama pitati svoju majku! – ali rekla je da će to učiniti. Ja sam bila malo loše volje jer nisam uopće sigurna da želim biti viđena pored nekoga tko se tako očito zapustio. Bez obzira na to, moram pružiti podršku svojoj prijateljici. Osim toga, majka možda neće biti u stanju uvjeriti gospođu Coleman da nam se priključi – one baš i nisu bliske prijateljice. Međutim, uspije li, možda ću se iskrasti jedne noći do njihove kuće i ostaviti na pragu bočicu boje za kosu.
GERTRUDE WATERHOUSE
Nisam imala srca odbiti Maude. Užasavajuća je pomisao da djevojčica ne može zamoliti svoju majku da je negdje otprati. Željela sam se raspitati zastoje osjećala da to ne može, ali djelovala je tako krotko i tužno da sam samo rekla kako ću se potruditi i nisam dalje ispitivala. Mislila sam da neću moći puno pomoći, čak i kad je riječ o nečemu tako beznačajnom kao stoje dogovaranje izlaska. Nikada nisam imala nikakvog utjecaja na Kitty Coleman, i ako je Maude ne može nagovoriti da dođe na mali lokalni događaj, ne vidim kako bih ja to bila u stanju.
Unatoč tome, sljedećeg jutra, dok su djevojčice bile u školi, . posjetila sam Kitty. Čim sam je vidjela, osjetila sam se strašno krivom što je već prije nisam posjetila. Izgledala je strašno – mršavo i iscrpljeno – a njezina divna kosa više nije imala sjaja. Takvo je iznenađenje vidjeti život isisan iz nekoga tko je prije bio tako vitalan. Da sam zlobnija osoba, vjerojatno bih se bolje osjećala vidjevši takvu ljepotu uništenu. Umjesto toga osjetila sam samilost prema njoj. Čak sam joj stegnula ruku što ju je iznenadilo, iako je nije povukla. Ruka joj je bila hladna.
– O, tako ste hladni, dušo! – uzviknuh.
– Jesam li? – upitala je odsutno.
Povukla sam žuti svileni šal s naslona sofe i omotala ga oko nje. – Žao mi je što ste bili bolesni.
– Je li netko rekao da sam bila bolesna?
– O, ja... – zbunila sam se. – Maude – ona je rekla da ste prije nekog vremena imali upalu pluća. – To je bar bila istina, ili sam ja tako mislila, iako je reakcija Kitty Coleman bila takva da sam se počela pitati je li to doista tako.
– A to je Maude rekla? – upitala je. Pitala sam se hoće li Kitty na kraju odgovoriti na pitanje umjesto da postavlja pitanja. No, onda je slegnula ramenima. – Pretpostavljam da i to može poslužiti, promrmljala je, što nije imalo nikakvog smisla, ali je nisam pokušala ispitivati. Pozvonila je, ali kada se djevojka pojavila – to nije bila njihova uobičajena sluškinja – Kitty ju je zbunjeno pogledala kao da je zaboravila zašto ju je pozvala. Djevojka je uzvratila jednako praznim pogledom.
– Možda čaj za tvoju gospodaricu, predložila sam.
– Da, promrmljala je Kitty. – To bi bilo dobro.
Kada je djevojka otišla, pitala sam: – Jeste li nedavno bili kod doktora?
– Zašto?
– Pa, radi oporavka. Možda postoji nešto što biste mogli uzimati – neki napitak. Ili otići u toplice. – Uzalud sam pokušavala spomenuti lijekove za ono što ju je mučilo. Mogla sam se samo sjetiti romana koje sam čitala i u kojima je junakinja odlazila u toplice u Njemačkoj ili na jug Francuske radi klime.
– Doktor je rekao da moram obnoviti svoju snagu s dosta hrane i svježim zrakom, ponovila je Kitty mehanički. Izgledala je kao da je jedva jela po zalogaj hrane dnevno, i ne vjerujem da je uopće izlazila iz kuće.
– Upravo sam o tome došla razgovarati s vama. Namjeravala sam povesti djevojčice u mali posjet novoj knjižnici koja će se otvoriti na Chester Roadu, i pitala sam se biste li nam se vi i Maude priključile. Nakon toga bismo mogle otići na čaj u parku Waterlow. – Osjećala sam se pomalo smiješno jer je to zvučalo kao da predlažem ekspediciju na Antarktiku, a ne samo izlet odmah iza ugla.
– Ne znam, odgovorila je. – To je malo daleko.
– Sama knjižnica je vrlo blizu, brzo sam rekla, – i ne moramo ići skroz do vrha brda radi čaja – možemo izabrati i neko bliže mjesto. Ili biste vi mogle doći k meni. – Kitty nikada nije bila u mojoj kući. Nisam željela da ona sjedi u mom malom salonu, ali sam osjećala da to moram ponuditi.
– Ja nisam...
Čekala sam da Kitty dovrši rečenicu, ali nije. Nešto joj se dogodilo – bila je poput janjeta koje je izgubilo put i sada besciljno luta poljem. Nije mi se sviđalo igrati njezinog pastira, ali sam isto tako znala da Bog nije planirao da pastir kritizira Njegovo stado. Ponovno sam je primila za ruku. – Što ne valja, dušo? Što te je toliko uznemirilo?
Kitty se zagledala u mene. Njezine su oči bile tako duboke da se činilo kao da gledam u bunar. – Cijeloga sam života čekala da se nešto dogodi, rekla je. – A shvatila sam da se ništa neće dogoditi. Ili se to već dogodilo, a ja sam upravo tada trepnula i sada je to već prošlo. Ne znam što bi bilo gore – znati da sam to propustila ili da nema ničega što bih mogla propustiti.
Nisam znala što reći jer je uopće nisam razumjela. Unatoč tome, morala sam pokušati odgovoriti. – Mislim da ste vrlo sretni, rekoh onoliko strogo koliko sam se usudila. – Imate dobroga muža i kćer, lijepu kuću i vrt. Imate hrane ne stolu i kuharicu koja je kuha. Mnogi bi vam pozavidjeli na takvom životu. – Iako ja nisam jedna od njih, dodala sam u sebi.
– Da, ali... – Kitty se ponovno prekinula tražeći nešto na mojem licu. Izgleda da to nije našla jer je spustila pogled.
Pustila sam njezinu ruku. – Poslat ću vam sredstvo za jačanje koje je moja majka pripremala za mene kada sam se loše osjećala, s brandyjem, žumanjkom i malo šećera. Sigurna sam da će vas ojačati. I imate li malo briljantina? Ako ga malo stavite na četku, uvelike će vam proljepšati kosu. I dušo, dođite s nama na ceremoniju otvaranja biblioteke u četvrtak. – Kitty je otvorila usta da odgovori, ali sam ja hrabro nastavila govoriti. – Inzistiram na tome. Maude će biti jako sretna jer ona toliko želi ići s vama. Ne želite je razočarati. Ona je tako dobra djevojčica – najbolja je u razredu.
– Je li?
Sigurno Kitty mora znati kako joj je kći dobra učenica! – Doći ćemo po vas u dva i pol u četvrtak. Godit će vam svježi zrak. – Ustala sam i navukla rukavice prije nego što je mogla prigovoriti tome, i nisam sačekala ni da stigne čaj (njihova djevojka je vrlo spora), nego sam odmah otišla.
Po prvi put otkada sam upoznala Kitty Coleman, ja sam imala priliku određivati kakav će biti odnos među nama. Umjesto da uživam u toj moći, osjećala sam se jadno.
Nitko nikada nije rekao da je kršćanska dužnost laka.
MAUDE COLEMAN
Ne znam zašto je Lavinia toliko zainteresirana da ide na otvaranje biblioteke. Izgleda da je mislila da ću i ja biti oduševljena time da idemo, ali je pobrkala proslavu s funkcijom. Iako mije, naravno, drago što ćemo dobiti lokalnu javnu biblioteku, više me zanima posuđivanje knjiga nego ceremonija. S Laviniom je suprotno – uvijek je više voljela zabave nego ja, ali ne može mirno sjediti u biblioteci ni pet minuta.
Čak ni ne voli knjige naročito – iako voli Dickensa, naravno, i ona i njezina majka vole naglas čitati Sir Waltera Scotta. Ona zna i neke pjesme napamet – Tennysonovu – Lady of Shalott – i Keatsovu – La Belle Dame sans Merci.
Ali kako bi ona bila sretna, pristala sam ići, a gospođa Waterhouse je nekako uvjerila moju mamu da ide s nama – bit će to prvi put da izlazi iz kuće nakon bolesti. Voljela bih daje obukla nešto malo veselije – ona ima toliko lijepih haljina i šešira, ali izabrala je smeđu haljinu i crni pusteni šešir s tri crne rozete. Izgledala je kao žalbenik među slavljenicima. No, barem je došla – bilo mi je zadovoljstvo već i samo ići s njom.
Mislim da nije dobro shvatila gdje je nova biblioteka. Tata i ja samo često u ljetnim večerima išli vidjeti kako napreduje izgradnja, ali mama nikada nije išla s nama. Kad smo skrenuli iz Swain's Lanea u Chester Road, jako se uznemirila ugledavši južni zid groblja koji se pruža do Chester Roada. Čak je i stisnula moju ruku. Iako nisam uistinu znala zašto, rekla sam: – Ne brini mama, nećemo ući. – Malo se opustila i jako se držala za mene dok nismo prošli pokraj južnih vrata i stigli do gomile ljudi ispred biblioteke.
Biblioteka je lijepa ciglena zgrada, s ukrasima od bež kamena, ulaznim vratima s četiri korintska stupa i krilima s visokim lučnim prozorima. Za otvaranje je prednji dio bio ukrašen bijelom ukrasnom tkaninom, a na ulaznim stepenicama postavljena je mala platforma. Puno ljudi se šetalo po pločniku, pa čak i po samoj ulici. Bio je to vjetrovit dan, vjetar je lepršao ukrasnom tkaninom i nosio muške polucilindre i ženska pera i cvijeće.
Ubrzo nakon što smo stigle, počeli su govori. Jedan se čovjek popeo na platformu i rekao: – Dobar dan, dame i gospodo. Veliko mi je zadovoljstvo, kao predsjednika Odbora za obrazovanje i knjižnice Vijeća okruga St Pancras poželjeti vam dobrodošlicu pri ovoj divnoj prigodi, otvaranju prve besplatne knjižnice u okrugu, što čini prvi korak ka usvajanju Zakona o javnim knjižnicama u St Pancrasu. Zahvaljujemo vijećniku T. H. W. Idrisu, saborniku, i pokojnom gradonačelniku za njegovo uspješno nastojanje da nagovori gospodina Andrewa Carnegiea iz Pittsburgha, Sjedinjene Države, da donira 40.000 funti za usvajanje Zakona ...
U tom sam trenutku osjetila kako me netko gurnuo laktom u rebra. – Vidi! – prošapta Lavinia pokazujući. Duž Chester Roada dolazila je pogrebna povorka. Predsjednik je na platformi prestao govoriti kada je ugledao kočije, ljudi u masi su skinuli šešire, a žene pognule glave. I ja sam pognula glavu, ali sam kroz trepavice gledala i izbrojala sam pet kočija iza one u kojoj se nalazio lijes.
Onda je jak zapuh vjetra natjerao sve žene da prime svoje šešire. Lavinia, Ivy May i ja smo nosile naše zelene školske beretke, koje obično ostaju čvrsto na našim glavama, ali je Lavinia skinula svoju kao da joj ju je vjetar olabavio, zabacila kosu i slegnula ramenima. Sigurna sam daje to učinila samo zato kako bi pokazala ljepotu svojih kovrčica.
Pogrebnikovi ljudi koji su hodali pored prednje kočije rukom su čvrsto držali svoje cilindre na glavama; no, jedan je unatoč tome odletio i čovjek je morao potrčati za njim u svome dugom crnom kaputu. Crne perjanice koje su konji imali lelujale su se i jedan je konj zarzao i počeo se propinjati kada mu je vjetar ušao u nos, tako da je vozač morao zapucketati bičem, stoje natjeralo neke dame da vrisnu i zaustavilo povorku. Mama je zadrhtala i primila se za moju ruku.
Vjetar je toliko olabavio ukrasnu tkaninu na knjižnici da je sljedeći zapuh uhvatio jedan dio tkanine i odnio je u zrak. Dugačka je bijela tkanina lebdjela nad našim glavama i izvela neku vrstu plesa iznad pogrebne povorke, dok odjednom vjetar nije oslabio, a tkanina pala i sletjela na kočiju koja je nosila lijes. Gomila je zinula – Lavinia je naravno vrisnula – a nervozni se konj ponovno propeo.
Sve je to bilo strašno zbunjujuće. Ali kroz uzvike, vjetar i njištanje konja čula sam ženski smijeh. Ogledala sam se i ugledala je kako stoji na rubu gomile, obučena potpuno u bijelo, s puno čipke na obrubima. Čipka se uzlelujala tako daje izgledala poput ptice. Njezin smijeh nije bio baš glasan, ali je prodirao kroz sve, kao glas sakupljača krpa koji hoda duž naše ulice i viče – Dajte staro željezo!
Gospodin Jackson je izašao iz groblja i potrčao da skine tkaninu s kočije. – Nastavite voziti! – viknuo je. – Brzo, prije nego što se konji otrgnu! – Potrčao je natrag do vrata i otvorio ih, pozivajući vodeću kočiju. Nakon stoje zadnja kočija ušla na groblje, zatvorio je vrata i podigao ukrasnu tkaninu. Dok ju je slagao, pogledao je gomilu pred bibliotekom, ugledao moju mamu i prestao slagati tkaninu. Mama se trznula kao da ju je netko dotaknuo po ramenu i ispustila moju ruku.
Onda je predsjednik sišao s platforme i prešao ulicu da uzme ukrasnu tkaninu natrag. Gospodin Jackson je bio prisiljen okrenuti se k njemu i mama se odjednom zgurila. Još je jedan nalet vjetra prošao kroz gomilu i ona je izgledala kao da će se srušiti. U trenutku je nasmijana žena bila pokraj nje, ležerno primajući ruku moje majke i pridržavajući je.
– Ovo je prava predstava, zar ne? – rekla je ponovno se nasmijavši. – A govori jedva da su i započeli!
Bila je to sitna žena, manja od moje mame ali se držala tako uspravno daje izgledala samouvjereno poput bitno više žene. Imala je velike smeđe oči koje su djelovale kao da su smještene na samoj površini njezina lica, tako da se njezin pogled nije mogao izbjeći. Kada se nasmiješila, na rubu usta joj je provirio zub, što me podsjetilo na konja koji pokazuje zube.
Odmah sam znala da mi ona neće biti draga.
– Ja sam Caroline Black, rekla je pružajući ruku.
Mama se zagledala u njezinu ruku. Malo kasnije ju je prihvatila. – Kitty Coleman, rekla je.
S užasom sam prepoznala ime iako je bilo očito da ga mama nije prepoznala. Caroline Black je bila sufražetkinja koja je vodila dugotrajnu borbu s raznom gospodom o temi ženskog prava glasa na dopisnoj stranici lokalnih novina.
Tata je vrlo prezirno govorio o sufražetkinjama. Kaže da ta riječ zvuči poput izraza za jednu vrstu tehnike zamotavanja koja je razvijena tijekom krimskog rata. Sufražetkinje ispisuju znakove o svojim sastancima na pločnicima blizu nas, i tata im je ponekad znao zaprijetiti – možda čak i samoj Caroline Black – s kantama vode.
Predsjednik je ponovno počeo pričati. – ...vijeće je osiguralo otvorena vrata kroz koja svaki stanovnik St Pancrasa može ući bez plaćanja naknade i bez zabrane, kako bi uživao u blagu književnosti koje je pohranjeno u ovoj zgradi i ovdje se čuva kao svetinja.
Gomila je počela pljeskati. No, Caroline Black nije pljeskala, a nije ni moja mama.
Potražila sam pogledom Laviniu, ali je nisam mogla naći. Gospoda Waterhouse i Ivy May su i dalje bile u blizini, pa sam slijedila pogled Ivy May preko ceste. Lavinia je stajala pokraj vrata groblja. Ugledala me je i pozvala pokretom, povukavši vrata kako bi mi pokazala da nisu zaključana. Oklijevala sam – nisam željela ostaviti mamu nasamo s Caroline Black. S druge strane, govori su bili dosadni, kao što sam i znala da će biti, i groblje bi bilo puno zanimljivije. Zakoračila sam prema Lavinii.
– Sve je to u redu, gospodine Ashby, iznenada reče Caroline Black. Zaustavila sam se na mjestu. – Odobravam inicijativu za besplatan pristup književnosti i obrazovanju. Ali možemo li doista iskreno slaviti takvu priliku kada pola stanovništva ne može primijeniti svoje upravo ponuđeno znanje u onom dijelu života koji nam je svima tako važan? Ako žene nemaju pravo glasa, zašto se uopće truditi čitati blaga književnosti?
Kako je počela govoriti, ljudi oko nje su se povukli za nekoliko koraka, tako da je sada bila sama u krugu gledatelja, i jedino smo moja mama i ja s nelagodom stajale pokraj nje.
Gospodin Ashby ju je pokušao prekinuti, ali je Caroline Black nastavila staloženim glasom koji se daleko čuo i koji nije bilo moguće prekinuti. – Sigurna sam da bi se naš saborski zastupnik, gospodin Dickinson, da je ovdje, složio sa mnom da problem davanja prava glasa ženama spada zajedno s pitanjima kao što su javne knjižnice i opće obrazovanje. On se upravo sada nada da će mu dopustiti na saboru iznijeti prijedlog zakona o davanju prava glasa ženama. Obraćam vam se ... – pokazala je na krug ljudi oko sebe – – kao zainteresiranim, obrazovanim članovima društva: svaki put kada uđete u ovu zgradu, razmislite o tome daje vama – ili, ako ste muškarac, vašim ženama, sestrama ili kćerkama – uskraćena prilika da budete odgovorni građani davanjem svoga glasa onima koji će vas predstavljati. Ali možete učiniti nešto u vezi toga. Dođite na sastanke svog lokalnog Ženskog društvenog i političkog udruženja, svakog utorka popodne u četiri sata u Birch Cottageu, na West Hillu u Highgateu. Glasovi ženama! – Lagano se naklonila kao da zahvaljuje na pljesku, koji je samo ona mogla čuti, i povukla se jedan korak unatrag, ostavljajući moju mamu i mene same u krugu.
Lica oko nas su nas radoznalo gledala, vjerojatno se pitajući jesmo li i mi sufražetkinje. Barem mi je gospođa Waterhouse uputila pogled užasnutog suosjećanja. Ivy May, koja je stajala pored nje, gledala je u moju majku. Mama je pak gledala Caroline Black i po prvi put u nekoliko mjeseci se smiješila.
Pogledala sam preko ceste prema vratima groblja, ali Lavinia više nije bila tamo. Tada sam je na trenutak ugledala unutar groblja, prije nego što je nestala između dva groba.
KITTY COLEMAN
Njezin je smijeh odjeknuo poput zvuka trublje i trgnuo me tako da sam širom otvorila oči. Mislila sam da je još jedan maglovit, prigušen dan, ali kada sam se ogledala u potrazi za izvorom tog smijeha, otkrila sam da je bio jedan od onih svježih, vjetrovitih jesenjih dana koje volim, na koje sam kao djevojčica željela jesti jabuke i nogom gurati suho lišće.
Onda sam preko puta pored ulaza u groblje ugledala Johna Jacksona i morala sam se pritajiti kako me ne bi vidio. Ugledao me unatoč tome. Mnogo sam puta pokušala krenuti uzbrdo da ga vidim i da mu objasnim. Ali nikada mi to nije pošlo za rukom. Pretpostavljam daje razumio – on uglavnom razumije stvari.
Ponovno sam začula smijeh, odmah pokraj mene. Caroline me je primila za ruku, i znala sam da ništa više nikada neće biti kao prije.
SIMON FIELD
Nalazio sam se u grobu i stajao na lijesu kada se ona pojavila. Pogrebna je povorka upravo otišla i ja raspoređujem zemlju kako bi ispunila pukotine oko lijesa. Onda moram čekićem izbiti najniži sloj drva kojim se učvršćuju rubovi rake, a moj otac i Joe će ga izvući konopom. Ovaj je grob dubok tri i pol metra.
Otac i Joe pjevaju:

– Ona je moja ljubav,
ona je moja golubica, moja mala ljubica
ona nije djevojka što sanjari
jedina je kraljica što je Laguna zna.

Prestali su, ali ja nastavljam:

– Znam da sam joj drag,
znam da sam joj drag
jer ona tako kaže,
ona je cvijet Lagune
ona je moj cvijet i moja ruža.

Onda sam podigao pogled i ugledao Livy kako stoji na rubu groba smijući mi se.
– Dođavola, Livy, rekoh. – Što ti ovdje radiš?
Ona zatrese kosom i slegne ramenima. – Gledam tebe, zločesti dječače, reče. – Ne smiješ govoriti 'dođavola'.
– Oprosti.
– Sada ću doći dolje k tebi.
– Ne možeš to učiniti.
– Da, mogu. – Okrenula se mom ocu. – Hoćete li mi pomoći?
– O, ne, gospođice, vi ne želite sići dolje. To nije mjesto za vas. Osim toga, uprljat ćete svoju lijepu haljinu i cipele.
– Nije bitno – kasnije ih mogu dati očistiti. Kako se spuštate – ljestvama?
– Ne, ne, ne ljestvama, reče otac. – Kod dubokih grobova kao stoje ovaj imamo drvo koje je zabijeno na svakih trideset do šezdeset centimetara, kako se strane rake ne bi urušile. Penjemo se gore i dolje po tome. Ali vi to nemojte činiti, dodaje on, ali prekasno jer se Livy već spušta po tome. Od nje mogu vidjeti samo dvije noge koje vire iz haljine i podsuknji.
– Ne silazi, Livy, kažem, ali ne mislim tako. Spušta se po drvenom okviru kao da je to činila cijeli život. A onda je na lijesu zajedno sa mnom. – Eto, reče. – Je li ti drago što me vidiš?
– Naravno.
Livy zadrhti. – Hladno je ovdje dolje. I jako blatnjavo!
– A što si očekivala? Ovo je ipak grob.
Livy grebe nožnim prstima po glini na lijesu. – Tko je tu unutra?
Slegnem ramenima. – Ne znam. Tko je u lijesu, oče? – pitam.
– Ne, pusti me da pogađam, reče Livy. – Mala djevojčica koja je umrla od upale pluća. Ili čovjek koji se utopio u jednom od jezeraca na Heathu pokušavajući spasiti svoga psa. Ili ...
– Riječ je o jednom starcu, dovikne moj otac. – Prirodna smrt. – Otac voli doznati nešto o onome koga pokapamo, obično tako što sluša što ožalošćeni pričaju stojeći uz grob.
Livy djeluje razočarano. – Mislim da ću leći ovdje, kaže.
– Ne želiš to učiniti, rekoh. – Blamjavo je, kao što si rekla.
Ne sluša me. Sjeda na poklopac lijesa i potom se ispruži uprljavši kosu blatom. – Eto, reče prekriživši ruke preko prsa kao da je mrtva. Pogleda u nebo.
Ne mogu povjerovati da joj blato ne smeta. Možda je prolupala. – Ne čini to, Livy, kažem. – Ustani.
I dalje tamo leži zatvorenih očiju, a ja zurim u njezino lice. Neobično je vidjeti nešto tako lijepo kako leži u blatu. Ima usne koje me podsjećaju na trešnje u čokoladi koje mi je Maude jednom dala. Pitam se imaju li joj usne takav okus.
– Gdje je Maude? – pitam kako bih prestao misliti na njih.
Livy se namršti, ali su joj oči i dalje zatvorene. – U knjižnici sa svojom majkom.
– Gospođa C. se kreće naokolo?
Nisam ništa trebao reći, niti zvučati iznenađeno. Livy je otvorila oči, poput iznenada oživjelog mrtvaca. – Što ti znaš o Maudeinoj majci?
– Ništa, brzo rekoh. – Samo daje bila bolesna. To je sve.
Prebrzo sam to rekao. Livy je primijetila. Čudno je to – ona nije poput Ivy May koja sve vidi. Ali kada želi, i ona primjećuje stvari.
– Gospoda Coleman je bila bolesna, ali to je bilo prije dva mjeseca, kaže. – Izgleda strašno loše, ali još nešto nije u redu. Znam to. – Livy sjeda. – A i ti to znaš.
Prebacujem se sjedne noge na drugu. – Ništa ja ne znam.
– Znaš. – Livy se nasmiješi. – Laganje ti nikako ne ide, Simon. Reci, što to znaš o Maudeinoj majci?
– Ništa što bih ti rekao.
Livy djeluje zadovoljno. Žao mije što sam rekao makar i toliko.
– Znala sam da postoji nešto, reče ona. – A znam i da ćeš mi reći.
– Zašto bih ti išta rekao?
– Jer ću ti, ako mi kažeš, dopustiti da me poljubiš.
Zagledah se u njezina usta. Upravo je oblizala usne i one se sjaje poput kiše na lišću. Zarobila me je. Prilazim joj, ali ona odmiče svoje lice.
– Prvo mi reci.
Odmahujem glavom. Ne volim to reći, ali ne vjerujem Livy. Moram dobiti svoj poljubac prije nego što išta kažem. – Reći ću ti tek poslije.
– Ne, poljubac dolazi poslije.
Ponovno odmahujem glavom i Livy vidi da ozbiljno mislim. Liježe natrag u blato. – U redu, onda. Ali moram se pretvarati da sam uspavana ljepotica i da si ti princ koji me budi. – Ona zatvara oči i ponovno prekriži ruke preko prsa kao daje mrtva. Otac se ne nadvija nad grob – sigurno je sjeo da pričeka uz bocu. Ne znam koliko će moja sreća još potrajati pa se brzo naginjem i dodirujem svojim usnama Livyne. Ona se ne pomiče. Usne su joj meke. Dodirujem ih jezikom – nemaju okus po trešnjama u čokoladi, nego po soli. Uspravljam se, a Livy otvara oči. Gledamo se, ali ništa ne govorimo. Ona se malko smiješi.
– Hajde, Simone, mladiću, pokreni se. Moramo iskopati još jedan nakon ovoga, dovikuje moj otac. On stoji na vrhu groba i naginje se kao da će upasti. Ne znam je li nas vidio kako se ljubimo – ništa nije rekao. – Trebate li pomoć pri penjanju, gospođice? – upita.
Ne želim da se spušta ovamo kad je Livy sa mnom. Troje je previše u grobu. – Ostavi je ne miru, doviknem. – Ja ću je dovesti.
– Sama ću se popeti čim mi Simon odgovori na pitanje, reče Livy.
Čini se da će se otac spustiti pa to moram brzo reći. – Gospođa C. je posjetila moju majku, šapnuh.
– Je li to bio posjet iz milostinje?
– Tko kaže da nam je potrebna milostinja?
Livy ne odgovara.
– U svakom slučaju, bio je to poslovni posjet, a ne zbog milostinje.
– Tvoja je majka babica, zar ne?
– Da, ali...
– Hoćeš li reći daje ona ponovno rodila? – Livyne oči se raširiše. – Maude negdje ima tajnoga brata ili sestru? Kako uzbudljivo! Nadam se da je riječ o bratu.
– Nije bilo tako, rekoh brzo. – Nema brata niti išta slično. Bilo je to ono drugo. Riješiti se brata ili sestre prije no što se rodi. Inače bi to bilo kopile, znaš.
– Oh! – Livy se sjedeći uspravi i zabulji se u mene i dalje raširenih očiju. Volio bih da ništa nisam rekao. Neki bi ljudi trebali cijeloga života ostati nevinašca, a Livy je jedna od njih. – Oh! – reče ona ponovno i zaplače. Ponovno je legla u blato.
– U redu je, Livy. Moja je majka bila nježna. Ali trebalo joj je neko vrijeme da se oporavi.
– Što li ću reći Maude? – jeca ona.
– Nemoj joj ništa reći, brzo kažem ne želeći dopustiti da se stvari još pogoršaju. – Ona to ne treba znati.
– Ali ona nikako ne može nastaviti živjeti sa svojom majkom u tim okolnostima.
– A zašto ne?
– Može doći živjeti s nama. Pitat ću svoju majku. Sigurna sam da će pristati, pogotovo kada čuje zašto. – Livy je sad prestala plakati.
– Nemoj joj ništa reći, Livy, kažem.
Onda čujem vrisak iznad naših glava i podižem pogled. Livyna majka nas gleda, a Maude viri preko njezina ramena. Ivy May stoji sama na drugoj strani rake.
– Lavinia, što zaboga radiš tamo dolje? – uzviknu njezina majka. – Smjesta izlazi!
– Zdravo, majko, reče Livy smireno, kao da nije malo prije plakala. Sjeda. – Jeste li me tražile?
Livyina majka pada na koljena i počinje plakati, ne tiho kao što je Livy plakala, nego bučno, uz puno jecanja.
– Sve je u redu, gospodo Waterhouse, reče Maude tapšajući je po ramenu. – Lavinia je dobro. Odmah dolazi, zar ne, Lavinia? – Ljutito nas gleda.
Livy se čudno nasmiješi i ja znam da razmišlja o Maudeinoj majci.
– Da joj se nisi usudila reći, Livy, šapnuh. Livy ništa ne govori, niti me gleda. Samo se popela po drvu i nestala prije no što sam išta više mogao reći.
Ivy May baca grumen gline u grob. On pada do mojih nogu.
Nakon što su svi otišli, nastala je tišina. Počinjem gurati blato u pukotine oko lijesa.
Otac dolazi i sjeda uz rub groba, a noge mu vise preko ruba. Mogu namirisali alkohol.
– Hoćeš li mi pomoći ili ne, oče? – pitam. – Sada možeš ovamo donijeti Lambovu kutiju.
Otac odmahuje glavom. – Nema smisla ljubiti djevojke poput nje, reče on.
Znači, vidio je. – Zašto ne? – upitah.
Otac ponovno odmahuje glavom. – Takve djevojke nisu za tebe, dječače. Znaš daje tako. Sviđaš im se jer si različit od njih, to je sve. Čak će ti jednom dopustiti i da ih poljubiš. Ali to neće voditi ničemu s njima.
– Ne pokušavam s njima ništa postići.
Otac se počinje smijati. – Naravno da ne, dječače. Naravno da ne.
– Šuti, oče. Samo šuti. – Vraćam se svome blatu – to je jednostavnije nego razgovarati s njime.
LAVINIA WATERHOUSE
Napokon sam donijela odluku. Loše sam se osjećala otkad mije Simon to rekao. Majka misli da sam se prehladila u grobu, ali nije riječ o tome. Patim od moralnog zgražanja. Čak mi ni Simonov poljubac – za koji nikada nikom neću reći – nije mogao ublažiti užas koji sam doživjela čuvši za Kitty Coleman.
Kada su došle po mene na groblju, jedva da sam mogla pogledati Maude. Znala sam da joj to smeta, ali doista mi je bilo loše i nisam mogla govoriti. Tada smo se vratile do biblioteke i bilo mi je još gore kada sam vidjela Maudeinu majku. Na svu sreću, ona nije obraćala pažnju na mene – bila ju je uhvatila zastrašujuća žena za koju mi je Maude rekla daje lokalna sufražetkinja. (Ne razumijem čemu sva ta strka oko glasanja. Politika je tako dosadna – koja bi žena uopće poželjela glasati?) Otišle su kući držeći se pod ruku, razgovarajući intimno kao da su se poznavale godinama i ignorirajući me, što je bilo dobro. Zaista je nevjerojatno kako je Maudeina majka besramna, s obzirom na to stoje učinila.
Od toga se dana nisam mogla opustiti uz Maude, i neko sam se vrijeme osjećala previše loše daje vidim ili da idem u školu. Znam da je mislila da se samo pretvaram, ali osjećala sam se tako opterećenom. A onda su, Bogu hvala, došli praznici i Maude je otišla posjetiti svoju strinu u Lincolnshireu, pa sam je neko vrijeme mogla izbjeći. No, sada se vratila i teret mojeg znanja veći je nego ikada. Mrzim pomisao da joj tako nešto tajim, a i svima ostalima, i od toga mije zlo.
Nisam rekla svojoj majci jer je ne mogu šokirati. Jako su mi dragi moja majka i otac, pa čak i Ivy May. Oni su obični ljudi, za razliku od mene, koja sam kompliciranija, ali bar znam da su pošteni. Ovo nije Kuća tajni.
Moram nešto učiniti. Ne mogu samo sjediti i gledati kako se pokvarenost u srcu kuće Colemanovih širi na dragu Maude. I tako sam, nakon tri tjedna premišljanja, danas popodne sjela u svojoj sobi napisati iskrivljenim rukopisom sljedeće pismo:

Cijenjeni gospodine Coleman,
Moja je kršćanska dužnost obavijestiti vas o nedoličnom ponašanju koje se zbilo u vašem kućanstvu, vezano uz vašu ženu. Gospodine, potičem vas da upitate svoju ženu od čega je doista bolovala ranije tijekom ove godine. Mislim da će vas to duboko šokirati.
Pišem ovo kao što je prilično nekome koga interesira moralna dobrobit vaše kćeri, gospođice Maude Coleman. Mislim samo na njezine interese.

S uljudnom zabrinutošću,
Pozdravljam vas vrlo srdačno, Anoniman.

Večeras ću se prišuljati i gurnuti to pod njihova vrata. Sigurna sam da ću se nakon toga početi bolje osjećati.
Studeni 1906.
JENNY WHITBY
Kao prvo, kuća je bila prljava. Morala sam je dvaput očistiti od vrha do dna. Jedina dobra stvar bilo je to što nisam imala vremena razmišljati o Jacku. To, i to daje gospođi Baker na kraju bilo drago što me ponovno vidi. Pretpostavljam da joj je bilo dosta zamjena. Te dvorkinje bile su beskorisne.
Osim toga, bio je tu problem mojih grudi. Svakih nekoliko sati bi nabreknule i počelo bi teći mlijeko za Jacka po mojoj odjeći. Morala sam nositi pamučne uloške i stalno ih mijenjati, a i tada mi se to znalo dogoditi. Na svu sreću, gospođa to nikada nije vidjela – iako i da jest, to ne bi primijetila. No, jednom mi se to dogodilo dok sam sređivala ostatke ugljena od vatre u sobi gospođice Maude. Ušla je, a ja sam morala brzo uhvatiti kup rublja i skloniti se iza njega, bez obzira na to što sam bila sva garava od ugljena, ispričati se i pobjeći. Čudno me je pogledala, ali nije ništa rekla. Tako joj je drago što sam se vratila da se neće buniti.
Ne znam koliko ona zna – gospođa Baker misli da ne zna puno, da je još uvijek nevina kao janje. Alija nisam sigurna – ponekad je uhvatim kako gleda u mene ili u svoju majku i pomislim: ona nije glupa.
Njezina majka – e, to je stvarno neobično. Vratila sam se oprezno, bojeći se kako će reagirati kad me vidi s obzirom na to kako smo se rastale. Mislila sam da će biti neugodna prema meni, ali kada sam došla, stegnula mije ruku i rekla: – Baš mije drago ponovno te vidjeti, Jenny. Uđi, uđi! – Uvela me u jutarnji salon u kojem je živahna ženica, gospođica Black, žustro ustala i također se rukovala sa mnom.
– Jenny je naše blago, reče gospođa gospođici Black. Čuvši to, porumenjela sam, misleći da me zadirkuje. Ali činilo se da to doista misli, kao daje posve zaboravila na ucjenu.
– Raspakirat ću se i odmah započeti s radom, rekoh.
– Gospođica Black i ja planiramo velike stvari, zar ne, Caroline? – rekla je gospođa kao da me nije čula. – Sigurna sam da nam ti možeš biti od velike pomoći.
– O, ne znam, gospođo. Možda da vam donesem čaja?
– Reci mi, Jenny, reče gospođica Black, – što misliš o ženskom pravu glasa?
– Pa, svi se mi glasamo, zar ne? – rekla sam oprezno, ne znajući o čemu se tu može pričati.
– Ne, mislila sam na pravo žena da glasaju, objasni gospođica Black.
– Ali žene ne glasaju, rekoh.
– Ženama nije dopušteno glasati, ali trebale bi imati ista prava na to kao i muškarci. To je ono za što se mi borimo, znaš. Ne smatraš li da imaš jednako pravo kao i tvoj otac, brat ili muž izabrati tko će vladati ovom zemljom?
– Nemam ni oca, ni brata, ni muža. – Nije spomenula sinove.
– Jenny, mi se borimo za ravnopravnost, reče gospođa.
– To je vrlo ljubazno od vas, gospođo. Želite li kavu ili čaj?
– Kavu, mislim, zar ne Caroline?
Sada su njih dvije stalno skupa i smišljaju neku zavjeru protiv vlade ili tako nešto. Trebalo bi mi biti drago zbog gospođe jer sada djeluje sretnije nego prije. Ali nije mi drago. Ima nešto u vezi nje što nije kako treba, kao zvrk kojeg su previše navili – vrti se kao što bi trebao, ali bi se mogao raspasti.
Nije da mi je to sada toliko važno – moram misliti na druge. Prvu subotu kada sam otišla majci, rasplakala sam se kad sam vidjela Jacka. Svega se pet dana nismo vidjeli i već je izgledao kao tuđe dijete. Tada sam još uvijek imala malo mlijeka u sebi, ali ga on više nije htio – htio je da ga doji djevojka s druge strane ulice koja ga doji nakon stoje izgubila vlastito dijete. Ponovno sam se rasplakala kad sam ga ugledala na njezinim grudima.
Kako li ću joj platiti za sve te mjesece, pojma nemam. Da sam se bar toga sjetila kada sam s gospođom pregovarala o svom poslu ovdje. Prije četiri mjeseca bi mi bila dala što god hoću, ali ako je sad pitam za bolju plaću, vjerojatno bi mi samo održala predavanje o glasanju žena. Jednu sam stvar naučila – osoba se treba bojati ucjene da bi ona funkcionirala. Mislim da nju sada nije briga ni za što osim za žensko pravo glasa.
Dogodila se još jedna čudna stvar – gospođa se ponaša kao da joj se ljetos nije ništa dogodilo, ali netko nije zaboravio. Slagala sam cipele u hodniku, ulaštene i spremne za sutrašnji dan, kada je pod vrata bilo gurnuto pismo naslovljeno na gospodina Colemana. Podigla sam ga i pogledala. Bilo je pisano čudnim rukopisom, kao da gaje pisala djevojčica koja sjedi na stolici koja se trese. Otvorila sam vrata i pogledala van. Bila je maglovita noć i jedva sam uspjela razaznati gospođicu Laviniu kako trči duž ulice prije nego što je nestala.
Nisam stavila pismo na poslužavnik za gospodara, nego sam ga zadržala. Sljedeće sam jutro sjela popiti šalicu čaja u kuhinji i pokazala ga gospođi Baker. Neobično je koliko se bolje slažemo otkad imam Jacka. Ona ne zna ništa o ucjeni, ali sigurno to naslućuje. Nikada me nije pitala kako sam se vratila na posao.
– Ako ona piše gospodaru, sigurno želi izazvati neke nevolje, rekoh.
Gospođa Baker je proučila pismo, zatim ga prinijela loncu i u trenutku ga otvorila parom. To je ono što mi se kod nje sviđa – ona ponekad zna biti strašno zlobna, ali je odlučna.
Čitala sam preko njezina ramena. Kada smo pročitale, pogledale smo se. – Kako li je ona sve to doznala? – upitala sam se naglas, prije nego što mi je palo na pamet da možda gospođa Baker nije znala za gospodaričinu situaciju.
Ali znala je. Gospođa Baker nije glupa. Mora daje to sama shvatila.
– Ta glupa djevojčica, rekla je. – Pokušava stvoriti probleme. – Otvorila je vratašca kuhinjske peći i bacila pismo u vatru.
Kao što sam rekla, ona je odlučna.
EDITH COLEMAN
Kada je ona otvorila vrata, na trenutak sam mislila da sanjam. Ali dobro sam znala da sam budna-ja nisam od onih koje sanjare. Naravno da je na njezinom licu bio zadovoljan smiješak koji mije govorio da zna kako sam iznenađena.
– Što li, zaboga, ti radiš ovdje? – upitah. – Gdje je dvorkinja koju sam uposlila? – Ja sam bila preuzela vođenje kuće dok je Kitty bila bolesna, i unajmljivala sam dvorkinje dok ne nađemo odgovarajuću sluškinju.
– Ponovno radim ovdje, gospođo, odgovorila je drska djevojka.
– Tko je to odlučio?
– Najbolje je da pitate moju gospodaricu, gospođo. Mogu li preuzeti vaš kaput, gospođo?
– Ne diraj moj kaput. Idi u kuhinju i čekaj tamo. Sama ću ući.
Djevojka je slegnula ramenima i učinilo mi se da sam je čula kako govori: – Po volji vam.
Željela sam nešto reći, ali sam odustala – ona nije bila ta s kojom sam morala razgovarati. Jenny očito ne bi bila ovdje da je Kitty nije pustila da se vrati – iza mojih leđa i protivno mojim naredbama.
Nenajavljena sam ušla u jutarnji salon. Kitty je sjedila s gospođicom Black, koju sam nakratko već upoznala jednom prilikom. Tada baš i nisam stekla dobro mišljenje o njoj. Neprekidno je pričala samo o ženskom pravu glasa, temi koja je meni nepodnošljiva.
Obje su ustale i Kitty mije prišla i poljubila me. – Dopustite da vam preuzmem kaput, majko Coleman, rekla je. – Zašto ga Jenny nije preuzela na ulazu?
– O tome bih željela razgovarati s tobom, odgovorila sam i dalje u kaputu – nisam više bila sigurna hoću li ostati. Nezgodno je bilo što Kitty nije bila sama jer mi je bilo neugodno razgovarati o Jenny pred drugima.
– Majko Coleman, već ste upoznali Caroline Black, reče Kitty. – Caroline, sjećaš se moje svekrve, gospođe Coleman.
– Naravno, reče gospođica Black. Drago mije ponovno vas vidjeti, gospođo Coleman.
– Hoćete li nam se pridružiti? – upita Kitty pokazujući prema sofama. – Jenny je upravo donijela čaj, a gospođa Baker nam je napravila kolače.
Sjela sam osjećajući se neugodno u kaputu. Nijedna od njih to nije primijetila.
– Caroline i ja samo razgovarale o Ženskoj socijalnoj i političkoj uniji, reče Kitty. – Jeste li znali da su otvorili ured u Londonu kod Aldwycha? Blizu je novinskih kuća, a mogu i lakše utjecati na parlament u vezi ženskog prava glasa ako imaju sjedište ovdje, a ne u Manchesteru.
– Ja ne odobravam ideju o ženama koje bi glasale, prekinula sam. – Nije im to potrebno – njihovi muževi su sasvim sposobni to učiniti u njihovo ime.
– Postoji mnogo neudatih žena – i ja sam jedna od njih – koje zaslužuju pravo predstavljanja, reče gospođica Black. – Osim toga, žena ne mora uvijek imati iste stavove kao i njezin muž.
– U svakom dobrom braku žena se u potpunosti slaže sa svojim mužem. U suprotnom se nisu ni trebali vjenčati.
– Doista? Bi li ti uvijek glasala jednako kao i tvoj muž, Kitty? – upita gospođica Black.
– Najvjerojatnije bih glasala za Konzervativnu stranku, reče Kitty.
– Vidite? – rekla sam gospođici Black. – Colemani uvijek glasaju za Konzervativnu stranku.
– Ali ja bih tako glasala samo zato što sada kandidat Konzervativne stranke djeluje kao da bi prije pristao aktivno podržati žensko pravo glasa, doda Kitty. – Ako bi kandidati Liberalne ili Radničke stranke otvoreno iskazivali svoju podršku, glasala bih za.
Takva me izjava užasnula. – Ne budi luda. Naravno da ne bi.
– Mene ne zanimaju političke stranke. Meni zanima moralno pitanje.
– Trebala bi te zanimati moralna pitanja koja su bliže tvom domu, rekoh.
– Na što mislite? – Primijetila sam da me Kitty ne gleda dok govori.
– Zašto je Jenny ovdje? Otpustila sam je u srpnju.
Kitty je slegnula ramenima i nasmiješila se gospođici Black kao da se ispričava zbog mene. – A ja sam je ponovno zaposlila u listopadu.
– Kitty, prije četiri mjeseca sam otpustila tvoju sluškinju jer je njezino ponašanje bilo nemoralno. Takvo se ponašanje ne može promijeniti, ona nije dostojna raditi u ovoj kući.
Naposljetku me snaha pogledala u oči. Izgledala je skoro kao da joj je dosadno. – Zamolila sam Jenny da se vrati jer je vrlo dobra sluškinja, slobodna je, a nama je potrebna dobra sluškinja. Dvorkinje koje ste vi bili uposlili bile su neprihvatljive.
Nešto u izrazu njezina lica reklo mi je da laže, ali nisam znala u čemu je laž.
– Jesi li zaboravila što je ona bila učinila? – upitah.
Kitty uzdahnu. – Ne, nisam zaboravila. Samo ne mislim daje to vrlo važno. Bavim se drugim stvarima i jednostavno sam željela zaposliti nekoga za koga sam znala da će dobro brinuti o kući.
Uspravila sam se. – To je smiješno, rekoh. – Ne možeš ovdje držati djevojku koja je ... – zaustavila sam se i pogledala gospođicu Black, koja me je smireno gledala. Nisam željela koristiti eufemizme, ali bilo bi neprilično biti tako iskren pred strancem. Nisam dovršila rečenicu znajući daje Kitty može dovršiti u glavi. Umjesto toga sam rekla: – Kakav to primjer pruža Maude i mome sinu?
– Oni za to ne znaju. Misle da je Jenny bila bolesna.
– Moralni temelji ove kuće bit će potkopani njezinim prisustvom, bez obzira na to znaju li oni za te okolnosti ili ne.
Kitty se nasmiješila, stoje meni djelovalo kao posve nepriličan odgovor. – Majko Coleman, rekla je, – znate da sam vam vrlo zahvalna što ste se brinuli o ovoj kući dok sam ja bila bolesna. Velikodušno ste nam posvetili svoje vrijeme i napore. Međutim, sada je vrijeme da ja ponovno preuzmem brigu o svojoj kući. Odlučila sam da Jenny može ponovno raditi za nas i tu se više nema o čemu raspravljati.
– Što moj sin kaže na to?
– Richard je blaženo neupućen u stvari koje se tiču kućanstva. Mislim daje to ono što ste me vi naučili o vođenju kućanstva: nikada ne smetaj svoga muža.
Ignorirala sam njezinu primjedbu, ali je nisam zaboravila. – Morat ću porazgovarati s njim.
– Mislite li da bi mu to bilo drago?
– Mislim da bi svaki muškarac želio znati ako mu je kuća moralno ugrožena.
– Hoćete li ostati na čaju? – Kitty je to dosta ugodno rekla, ali njezine su riječi implicirale da misli kako bih možda željela otići.
Željela sam otići. – Neću ostati na čaju, rekoh ustavši. – Neću nogom kročiti u ovu kuću dok je ona ovdje. Doviđenja, Kitty. – Okrenula sam se i izišla. Kitty me nije slijedila, i bilo je dobro što ta drska sluškinja nije bila u hodniku da me isprati jer ne znam što bih joj bila rekla.
Jedna od neugodnih posljedica toga što, kako ja to kažem, imam čvrste stavove, je da se ponekad nađem u dilemi. Nisam imala problema s prekidanjem veza s Kitty ako je to potrebno, ali nisam mogla to isto reći za svoga sina i unuku. Uostalom, nije njihova krivnja ako Kitty ima slabe moralne principe. Međutim, oklijevala sam umiješati Richarda u ono što su, kako me sama Kitty podsjetila, ženska posla.
Bez obzira na to, osjećala sam da bi trebao znati nešto o ženinoj nedoličnosti – ako ne o njezinoj odluci da ponovno zaposli Jenny, onda o njezinom prijateljstvu s tom sumnjivom ženom. Jedne večeri sam ga pozvala da me sam posjeti, pretvarajući se da trebam s njime razgovarati o imovini njegova pokojnog oca. Međutim, čim sam ga vidjela, znala sam da mu neću reći ništa ni o Jenny ni o Caroline Black. Sav je sjajio, čak i nakon cjelodnevnog rada, i to me podsjetilo kako je izgledao kada su se Kitty i on vratili s medenog mjeseca.
Znači, tako stvari stoje, pomislila sam. Ponovno ga prima u svoj krevet kako bi mogla raditi što hoće van kreveta.
Moja snaha nije glupa. Jako se promijenila otkad mi ju je Richard prvi put predstavio kao sitnu, nespretnu djevojku iz provincije koja je nosila haljine u stilu od prije dvije godine. Ne volim igrati igre, i kad sam sada pogledala svoga sina, znala sam daje u ovoj ona pobijedila.
RICHARD COLEMAN
Ove godine ćemo za Novu godinu ostati doma.
Veljača 1907.
GERTRUDE WATERHOUSE
O, bože! Upravo sam se s groznom glavoboljom vratila s jednog primanja Kitty Coleman.
U siječnju se dogodilo ono za što sam se uvijek bojala da će se jednom dogoditi. Kitty Coleman je promijenila termin svog tjednog primanja gostiju na srijedu popodne, kako bi utorkom mogla ići na neke sastanke na Highgateu. (To bar znači da ona neće dolaziti na moja tjedna primanja!) Sada sam osjećala da moram ići – nadam se ne svaki tjedan, ali bar jedan ili dva puta mjesečno. Uspjela sam se izvući od prvih nekoliko rekavši da sam prehlađena, ili da djevojčicama nije dobro, ali nisam stalno mogla koristiti takve izlike.
Tako sam danas otišla, vodeći Laviniu i Ivy May sa sobom kao podršku. Kada smo stigle, soba je već bila puna žena. Kitty Coleman nam je poželjela dobrodošlicu i onda odletjela na drugi kraj sobe, a da nas ni s kim nije upoznala. Moram reći da je to bilo najglasnije tjedno primanje gostiju na kojem sam ikada bila. Sve su govorile u isto vrijeme, i nisam sigurna da je i jedna doista slušala. Ali ja sam slušala, i s vremenom su mi se oči raširile, a usne skupile. Nisam se usudila ništa reći. Soba je bila puna sufražetkinja.
Dvije su razgovarale o mitingu na koji su mislile ići u Whitechapelu. Treća je slala naokolo nacrt za poster žene koja s prozora vlaka maše natpisom – Žensko pravo glasa. Kada sam to vidjela, okrenula sam se svojim kćerima. – Lavinia, rekla sam, – idi pomoći Maude. – Maude je posluživala čaj na drugoj strani prostorije i izgledala je jednako nesretno kao što sam se i ja osjećala. – I ne slušaj što bilo tko oko tebe govori, dodala sam.
Lavinia je zurila u Kitty Coleman. – Lavinia, jesi li me čula? – upitala sam. Odmahnula je glavom i slegnula ramenima, kao da želi otresti moje riječi, a onda se namrštila i prešla sobu k Maude.
– Ivy May, rekla sam, – bi li otišla dolje i pitala kuharicu treba li joj pomoć, molim te?
Ivy May je kimnula glavom i nestala. Ona je dobra djevojčica.
Žena pored mene je pričala o tome kako je baš bila govorila na skupu u Manchesteru i kako su je gađali trulim rajčicama.
– Bar nije bila riječ o pokvarenim jajima! – doviknula je druga žena i sve su se nasmijale.
Pa, skoro sve. Nekoliko je žena poput mene šutjelo i izgledalo jednako šokirano kao što sam se i ja osjećala. To su sigurno bile Kittyne stare prijateljice koje su došle na primanje očekujući ugodan razgovor i ukusne kolače gospođe Baker.
Jedna od njih, koja je bila manje plaha od mene, napokon je progovorila. – A o čemu govorite na tim skupovima u Manchesteru?
Žena s rajčicama zapanjeno ju je pogledala. – Naravno, o tome kako bi ženama trebalo dati pravo glasa!
Jadna je žena žarko pocrvenjela, kao da ju je pogodila rajčica, i bilo mije strašno neugodno zbog nje.
Na svoju čast, Caroline Black joj je priskočila u pomoć. – Ženska socijalna i politička unija vodi kampanju da se pred parlament iznese prijedlog zakona kojim bi se ženama dalo pravo da glasaju u izborima za vladu, kao što to muškarci čine, objasnila je. – Prikupljamo podršku žena i muškaraca u čitavoj zemlji svojim javnim govorima, pisanjem pisama novinama, nagovaranjem saborskih predstavnika i potpisivanjem peticija. Jeste li vidjeli pamflet ŽSPU-a? Uzmite jedan i pročitajte ga – tako je informativan. Možete na odlasku ostaviti dobrovoljan prilog za to na stoliću uz vrata. I ne zaboravite dati pamflet drugima kada ga pročitate – zaista je nevjerojatno koliko života ima u malom pamfletu kada ga se proslijedi drugima.
Bila je u svome elementu, govoreći tako tečno i nježno, a istovremeno i tako silovito daje nekoliko žena uistinu uzelo pamflete i ostavilo novac na izlasku – uključujući i mene, posramljeno priznajem. Kada je hrpica pamfleta došla do mene, Caroline Black me gledala s tako umilnim osmijehom na licu da sam morala uzeti jedan. Nisam se mogla natjerati da ga gurnem iza jastuka sofe kao što sam željela učiniti. To sam učinila kasnije, kod kuće.
Kitty Coleman nije plijenila pažnju baš tako uspješno kao Caroline Black, ali je također bila uzbuđena, oči su joj svjetlucale, obrazi se rumenjeli kao daje na balu i pritom neprestano pleše. Nije baš djelovala zdravo.
Znam da ovo ne bih trebala reći, ali voljela bih da se ona i Caroline Black nikada nisu srele. Kittyina je transformacija bila dramatična i nedvojbeno ju je izvukla iz lošeg stanja u kojem je bila, ali se ona nije vratila na staro – promijenila ju je na vrlo radikalan način. Nije da mi se njezino nekadašnje ponašanje jako sviđalo, no sviđalo mi se više od stanja u kojem je sada bila. Čak i kad ne prima posjete okružena sufražetkinjama, stalno govori o politici i ženama, tako da poželim začepiti uši. Kupila sije bicikl i vozi se naokolo i po vjetru i kiši, prljajući suknje uljem, kao da nisu već dovoljno prekrivene kredom od svih natpisa koje je pisala po pločnicima o sastancima, skupovima i sličnim stvarima. Kad god je ugledam kako negdje čuči s komadom krede u ruci, prelazim cestu i pretvaram se da je nisam vidjela.
Više nikada nije popodne doma, nego uvijek ide na neki sastanak, i bestidno zanemaruje jadnu Maude. Ponekad doživljavam Maude kao svoju treću kćer, toliko je često u našoj kući. Nije da se ja zbog toga žalim – Maude je vrlo pažljiva i pomaže mi oko čaja ili pomaže Ivy May sa zadaćom. Ona Lavinii pruža dobar primjer, premda na svoje žaljenje moram reći da ga Lavinia ne slijedi. Vrlo je neobično da jedna kćer može imati majku koja joj uopće ne posvećuje pažnju i pritom ispasti tako dobra, a druga dobiva svu pažnju ovog svijeta i unatoč tome je tako naporna i sebična.
Bilo je olakšanje napustiti Kittyno primanje. Lavinia je također djelovala kao da jedva čeka da odemo. Kada smo se vratile kući, bila je veoma pažljiva prema meni i poslala me je u krevet da odmorim glavu inzistirajući da će ona napraviti večeru. Čak me nije smetalo ni to što joj je juha zagorjela.
JENNY WHITBY
Bože, nadam se da ova primanja posjeta neće potrajati. Padam s nogu otkad ih je gospodarica prebacila na srijedu. Barem mi Maude pomaže – iako nisam sigurna da će to potrajati. Čitavo je poslijepodne izgledala kao da želi pobjeći, čak i kada joj je Lavinia došla praviti društvo.
Ona mije tako smiješna. Kada je ovdje, promatra gospodaricu sa zgroženim izrazom lica. A kada je gospodar doma, gleda ga zbunjeno i sa žaljenjem. No, nije ništa rekla niti je pokušala poslati novo pismo – pazila sam na to. Nemam namjeru dopustiti joj da razori ovu kuću – potrebna mi je moja plaća. I ovako ne uspijevam platiti za Jacka. U stvari uspijevam, ali sam bila prisiljena učiniti nešto za što sam mislila da nikada neću – uzimam žlice od starog srebrnog servisa za jelo, koji je gospodarici ostavila njezina majka i prodajem ih. Oni ih ne koriste i nitko osim mene ih nikada ne čisti. Znam da to nije u redu, ali jednostavno nemam izbora.
Danas sam napokon poslušala što sufražetkinje govore dok sam im posluživala pogačice. Ono što sam čula strašno me razbjesnjelo. One pričaju o tome kako žele pomoći ženama, ali ispada da su izbirljive u vezi toga koje bi žene trebale dobiti pomoć. One se ne bore za moje pravo glasa – samo za pravo glasa onih žena koje imaju svoje vlasništvo ili su išle na sveučilište. Ali je ona Caroline Black bila toliko drska pitati me da doniram dio svoje plaće 'za naš cilj'. Rekla sam joj da neću dati ni novčića dok taj cilj ne bude imao veze i sa mnom!
Bila sam tako ljutita da sam morala to ispričati gospođi Baker dok smo kasnije prale suđe.
– I stoje ona na to odvratila? – upita gospođa Baker.
– Ah, da se muškarci nikada ne bi složili da odjednom daju pravo glasa svima, da moraju početi s nekim ženama, a da će se onda kada one dobiju pravo glasa, boriti za sve. No, nije li uvijek tako da sebe stavljaju na prvo mjesto? Zašto se ne bi prvo borile za nas, kažem ja. Neka dopuste radnicama da odluče što je što.
Gospođa Baker se nasmija. – Ti ne bi znala za koga da glasaš sve i da te ugrizu za stražnjicu, znaš daje tako.
– Znala bih! – uzviknuh. – Nisam glupa. Za Radničku stranku, naravno. Radnička stranka za radne žene. Ali te dame gore neće glasati za Radničku stranku, pa čak ni za Liberalnu. One su sve za Konzervativnu stranicu, kao i njihovi muževi, a Konzervativna stranka nikada neće dati pravo glasa ženama, bez obzira na to što govore.
Gospođa Baker nije ništa rekla. Možda je bila iznenađena što ja govorim o politici. Da budem iskrena, i ja sam sama bila iznenađena. Previše sam se kretala oko sufražetkinja – zato sam počela govoriti gluposti.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

7 Re: Trejsi Ševalije - Pali anđeli taj Čet Apr 26, 2012 9:31 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Srpanj 1907.
MAUDE COLEMAN
Tata i ja smo bili na Heathu kada sam to osjetila. Bio je to petak navečer koji smo provodili zajedno i postavili smo teleskop na Parliament Hillu. Pogledali smo nekoliko zvijezda i čekali smo da se pojavi Mars. Nije mi smetalo čekanje. Ponekad smo pričali, ali smo uglavnom samo sjedili i promatrali. Dok sam ispijala šalicu čaja iz naše boce, počela sam osjećati tupu bol u utrobi, kao da sam previše pojela. No jedva da sam i probala prženi sir gospođe Baker za večeru – nikada nisam gladna kada je vruće. Premjestila sam se na svojem sklopivom stolcu i pokušala se koncentrirati na ono stoje tata govorio.
– Nedavno je netko na sastanku Udruženja rekao da će opozicija Marsa vjerojatno biti vrlo dobra ovaj mjesec, rekao je. – Ne znam je li ovaj teleskop dovoljno jak. Trebali smo posuditi teleskop Udruženja, iako je moguće da ga noćas ima netko drugi. Sve će to biti puno jednostavnije kada se sagradi zvjezdarnica.
– Ako se izgradi, podsjetila sam ga. Znanstveno udruženje Hampsteada pokušavalo je pronaći mjesto na Heathu gdje bi moglo izgraditi zvjezdarnicu, ali za svako su mjesto postojali prigovori, a rasprava o tome se živo vodila na stranici za pisma čitatelja u lokalnim novinama.
Mjesto između mojih nogu je svrbjelo: tamo je bilo vlažno, kao da sam prolila čaj u krilo. Odjednom sam shvatila što se događa. – Oh“, rekla sam ne uspjevši se zaustaviti.
Tata je podigao obrve.
– Ništa nije. To je ... – prekinula sam se trgnuvši se od boli.
– Jesi li dobro, Maude?
Bolje odjednom bila tako jaka da sam jedva mogla disati. Na trenutak je prestala, a onda ponovno počela, kao daje netko položio ruku na moju utrobu pa je onda stezao i otpuštao.
– Tata, zastenjala sam, – bojim se da mi nije dobro. Jako mi je žao, ali moram se vratiti.
Tata se namrštio. – Što je? Što te muči?
Bilo mi je tako neugodno da nisam znala što da mu kažem. – Riječ je o nečemu za što mi je potrebna mamina pomoć. – Odmah sam poželjela da sam jednostavno rekla da me boli želudac. Ne umijem baš lagati.
– Zašto ...”tata se prekinuo. Mislim daje shvatio. Barem me više nije ispitivao. – Otpratit ću te kući, rekao je posegnuvši prema navrtnju koji je držao teleskop pričvršćenim za njegovo postolje.
– Mogu se sama vratiti. Nije daleko, i nema potrebe da sve ponovno postavljaš.
– Naravno da ću te otpratiti. Neću da moja kćer noću sama luta po Heathu.
Htjela sam mu reći da sam otkada je mama počela provoditi toliko vremena sa sufražetkinjama ja počela svuda ići sama – na groblje, u Village, pa čak i preko Heatha u Hampstead. Ponekad je Lavinia išla sa mnom, ali je često bila previše uplašena da bi otišla daleko. Ali sada nije bio pravi trenutak da tako nešto kažem tati. Osim toga, on nije znao koliko se intenzivno mama bavila time – ona je govorila o ženskom pravu glasa svima osim njemu i svoje je aktivnosti unutar Ženskog socijalnog i političkog pokreta uglavnom ograničila na dane i one noći kada je znala da će tata biti zauzet. Koliko je on znao, ona je svaki dan sjedila kod kuće čitajući i uređujući vrt, kao što je prije običavala činiti.
Spakirali smo se u tišini. Bilo mije drago stoje bilo premračno da bi tata mogao vidjeti moje lice, jer sam jako pocrvenjela. Slijedila sam ga nizbrdo, prisiljena usporiti kada bi bol postala prejaka. Izgledalo je da tata to ne primjećuje. Nastavio je niz put kao daje sve u redu. Kada sam mogla, požurila bih da ga dostignem.
Došli smo do ruba Heatha, gdje su ljudi s pićem izlazili na cestu iz Bika i tereta. – Odavde se mogu sama vratiti doma, tata, rekla sam. – Nije daleko, a na ulici ima puno ljudi. Sve će biti u redu.
– Glupost. – Tata je nastavio hodati.
Kada smo došli doma, otključao je vrata. Na stolu u predvorju bila je upaljena svjetiljka. Tata je pročistio grlo. – Tvoja majka je vani, otišla je u posjet prijateljici koja se razboljela, ali Jenny će se pobrinuti za tebe.
– Dobro. – Stajala sam leđima okrenuta zidu, za slučaj daje na stražnjem dijelu haljine nastala mrlja. Umrla bih od srama da ju je tata vidio.
– Dobro, onda. – Tata se okrenuo i zastao na ulazu. – Hoćeš li sada biti dobro?
– Da.
Zastenjala sam kada su se vrata zatvorila za njime. Bedra su mi bila ljepljiva i nažuljana, i željela sam leći. Međutim, prvo mi je bila potrebna pomoć. Upalila sam svijeću i pošla uz stepenice, zastavši pred maminim jutarnjim salonom. Možda je ipak tamo i sjedi na sofi čitajući knjigu. Pogledat će me i reći: – Zdravo, ti, kakve si nebeske prizore vidjela? – kao stoje običavala.
Otvorila sam vrata. Naravno da mama nije bila tamo. Ponekad sam imala osjećaj da to više nije mamina soba, nego od pokreta. Stari tragovi mame – žuti svileni šal na sofi, klavir s vazom suhoga cvijeća na njemu, slike bilja – i dalje su bili tamo. Ali ono što sam umjesto toga uočila bila je napola dovršena zastavica položena preko sofe na kojoj je pisalo DJELA, ANERIJEČI; hrpa pamfleta Ženske socijalne i političke unije na klaviru; bilježnica s isječcima iz novina na stoliću, izresci iz novina, pisma i fotografije složeni pored nje zajedno sa škaricama i zdjelicom s ljepilom; kutijica s kredom, letci, listovi papira ispisani popisima. Tata nikada nije ovamo ulazio. Da je, bio bi vrlo iznenađen.
Zatvorila sam vrata, popela se stepenicama do Jennyne sobe i pokucala na vrata. – Jenny? – zazvala sam. U početku nije odgovarala, ali kada sam ponovno pokucala začula sam uzdah i Jenny je otvorila vrata škiljeći, s crvenim naborom na licu gdje je bilo pritisnuto uz jastuk. Nosila je dugu bijelu spavaćicu i bila je bosa. – Što ne valja, gospođice Maude? – promrmljala je trljajući lice.
Zabuljila sam se u Jennyne debele žute nokte na nožnim prstima. – Molim te, potrebna mi je tvoja pomoć, prošaputala sam.
– Zar to ne može pričekati do jutra? Spavala sam, znaš. Ja moram ustati ranije nego vi.
– Žao mi je. Riječ je o – moj ciklus je započeo i ne znam što da učinim.
– Što?
Ponovila sam to i ponovno pocrvenjela.
– Ah, Bože, menstruacija, promrmlja Jenny. Premjerila me pogledom. – Zaboga, gospođice Maude, dvanaest godina je dosta rano za to – još nemate ni traga grudi!
– Nisam baš toliko mlada. Navršit ću trinaest godina za – za osam mjeseci. – Znala sam kako to smiješno zvuči i rasplakala sam se.
Jenny je širom otvorila vrata. – No, no, ne treba plakati. – Zagrlila me je. – Najbolje je da uđete – to se neće riješiti ako tamo stojite i plačete.
Jennyna soba bila je soba moje dadilje kada sam bila mala. Iako sam u njoj bila svega jedan ili dva puta otkada se Jenny uselila u nju, i dalje mi je bila bliska. Mirisala je na toplu kožu, vunene prekrivače i ulje s kamforom, kao oblozi koje je dadilja običavala zagrijati za moja prsa kada sam bila prehlađena. Jennyna haljina, pregača i kapica bile su obješene na klinovima. Njezina četka za kosu nalazila se na malom okviru od kamina iznad vatre, a tamo je bila i fotografija Jenny s bebom u krilu. Sjedili su pred pozadinom s palminim lišćem i Jenny je nosila svoju najbolju haljinu. Oboje su djelovali ozbiljno i iznenađeno, kao da nisu očekivali da će fotoaparat škljocrniti.
– Tko je to? – upitala sam. Nikada nisam vidjela tu fotografiju.
Jenny se oblačila u ogrtač i jedva daje podigla pogled. – Moj nećak.
– Nisam čula da ga spominješ. Kako se zove?
– Jack. – Jenny je prekrižila ruke. – Reci mi sada, je li ti mama išta rekla ili bilo što pripremila za tebe?
Odmahnula sam glavom.
– Naravno da nije. Mogla sam znati. Tvoja je majka toliko zauzeta spašavanjem žena da nema vremena pobrinuti se ni za vlastitu obitelj.
– Znam što se događa. Čitala sam o tome u knjigama.
– Ali ne znaš što trebaš učiniti, zar ne? To je ono važno, što treba učiniti u vezi toga. Koga je briga što je to? 'Djela, a ne riječi,' nije li to ono što tvoja majka uvijek govori?
Namrštila sam se.
Jenny je skupila usne. – Oprostite, gospođice Maude, rekla je. – U redu – posudit ću vam neke svoje dok vam ne nabavimo ono što vam treba. – Kleknula je pored male škrinje u kojoj je držala svoje stvari i izvadila nekoliko dugačkih, debelih komada tkanine i neobičan pojas kakav nikad nisam vidjela. Pokazala mije kako da složim tkaninu u tri sloja i pričvrstim je na pojas. Objasnila mije o kanti i slanoj vodi u kojoj treba natapati tkaninu, koju treba staviti pod krevet pored noćne posude. Onda je otišla dolje po kantu i termofor protiv boli, dok sam se ja prala i isprobavala tkaninu i pojas u svojoj sobi. Imala sam osjećaj kao da su mi se podsuknje i gaće smotale i zaglavile između nogu pa se moram gegati kao patka. Bila sam sigurna da će svi to vidjeti.
Koliko god daje bilo strašno što se to dogodilo kada sam bila s tatom, bilo mi je drago što bar Lavinia nije bila s nama. Ona mi nikada ne bi mogla oprostiti što sam ja prva počela. Ona je uvijek bila ljepša i ženstvenija – čak i kada smo bile mlađe, podsjećala me na žene na pred-Rafaelitskim slikama, sa svojom kovrčavom kosom i punašnim oblinama. Jenny je bila u pravu – ja sam ravna i, kao stoje baka jednom rekla, moja odjeća na meni visi kao oprano rublje na konopcu. Lavinia i ja smo uvijek mislile da će ona prva dobiti ciklus, prva nositi korzet, prva se udati i prva imati djecu. Ponekad mi je to smetalo, ali sam često zato osjećala olakšanje. Nikada joj to nisam rekla, ali nisam posve sigurna da se želim udati i imati djecu.
Sada ću morati sakrivati svoj pojas, uloške i bol od nje. Nije mi se sviđalo imati tajne pred svojom najboljom prijateljicom. No, naposljetku, ona je imala tajnu preda mnom. Otkada se mama počela družiti s Caroline Black, Lavinia se čudno ponaša prema njoj, ali mi ne želi reći zašto. Kada je pitam, samo kaže da su sufražetkinje zločeste, ali sam sigurna da tu ima nešto više od toga. To ima veze sa Simonom i time što je bila u grobu. Ali ona mi neće reći, a neće ni Simon. Sama sam otišla na groblje i pitala ga, ali on je samo slegnuo ramenima i nastavio kopati.
Kada se Jenny vratila s kantom, zagrlila me je. – Sada si žena, znaš. Ubrzo ćeš nositi korzet. Sutra to trebaš ispričati mami.
Kimnula sam glavom. Ali znala sam da sutra neću ništa reći mami. Nije bila ovdje sada kada mi je bila najpotrebnija. Sutra više nije bilo važno.
Veljača 1908.
KITTY COLEMAN
Na moje veliko iznenađenje teže mije bilo suočiti se s Maude nego s Richardom.
Richardova reakcija bila je predvidljiva – bijes koji je potisnuo pred policijom, ali iskalio u taksiju na putu kući. Vikao je o obiteljskom imenu, o sramoti za njegovu majku, o besmislenosti našega cilja. Znala sam da sve to trebam očekivati jer sam čula o reakcijama muževa drugih žena. Doista, imala sam sreću što se Richard tako dugo nije žalio. Mislio je da su moje aktivnosti u vezi Ženske socijalne i političke unije samo bezazleni hobi kojim se bavim između čajanki. Tek je sada zaista shvatio da sam i ja sufražetkinja.
Jedna stvar koju je rekao u taksiju iznenadila me je. – A što će biti s tvojom kćerkom? – viknuo je. – Sad kad je čvrsto na putu ženskosti, treba joj bolji primjer nego što ga ti pružaš.
Namrštila sam se – fraza koju je upotrijebio bila je tako nezgrapna daje morala nešto prikrivati. – Kako to misliš?
Richard se zaprepašteno zabuljio u mene s nelagodom. – Zar ti nije rekla?
– Rekla što?
– Da su joj počeli njezini ... njezini ... – Mahnuo je rukom neodređeno prema mojoj suknji.
– Počeli su joj? – uzviknula sam. – Kada?
– Prije više mjeseci.
– Kako to da ti to znaš ako ja ne znam?
– Bio sam s njom kada se to dogodilo, zato! I to je bio ponižavajući trenutak za nas oboje. Morala je na kraju otići k Jenny – ti nisi bila kod kuće. Trebao sam tada pogoditi koliko si duboko zaglibila u ovu smiješnu besmislicu.
Richard je mogao nastaviti, ali mora da je osjetio da to nije bilo potrebno. Prisjećala sam se kako je to bilo kada sam ja prvi put dobila menstruaciju – kako sam plačući otrčala svojoj majci i kako me je ona utješila.
Šutjeli smo ostatak puta kući. Kada smo došli doma, uzela sam svijeću sa stolića u predsoblju i otišla ravno u Maudeinu sobu. Sjela sam na njezin krevet i gledala je u prigušenoj svjetlosti pitajući se, koje još tajne krije od mene i kako da joj kažem ono što joj moram reći.
Otvorila je oči i sjela u krevetu prije no što sam išta rekla. – O čemu je riječ, mama? – pitala je tako jasno da nisam bila sigurna daje spavala.
Najbolje je bilo reći to iskreno i izravno. – Znaš li gdje sam bila danas dok si ti bila u školi?
– U sjedištu Ženske socijalne i političke unije?
– Bila sam u Caxton Hallu zbog Ženskog parlamenta. Ali onda sam s još nekim ženama otišla na Parliament Square kako bismo pokušale ući u Donji dom parlamenta.
– I – jeste li uspjele?
– Ne. Uhitili su me. Upravo sam se vratila iz policijske stanice Cannon Row s tvojim ocem. Koji je, naravno, bijesan.
– Ali zašto su te uhitili? Što si učinila?
– Nisam ništa učinila. Jednostavno smo se probijale kroz gomilu kada su nas policajci uhvatili i gurnuli nas na tlo. Kada smo ustale, ponovno su nas gurnuli, a zatim ponovno. Modrice na mojim ramenima i rebrima su prilično spektakularne. Sve ih imamo.
Nisam dodala da su mnoge od tih modrica rezultat vožnje u Crnoj marici – kako je vozač skretao tako naglo da nas je to bacalo naokolo ili kako su odjeljci u kamionu bili tako mali da sam imala dojam da sam zatvorena u lijesu koji stoji, ili kako je sve smrdjelo na mokraću, za što sam sigurna da su se sami policajci pobrinuli kako bi nas još više kaznili.
– Je li i Caroline Black bila uhićena? – upita Maude.
– Ne. Ona je zastala da popriča s nekim koga je poznavala, i do trenutka kada nas je dostigla, policija nas je već uhvatila. Bila je strašno uznemirena što i ona nije bila uhićena. Čak je sama došla u Cannon Row i sjedila s nama.
Maude je šutjela. Htjela sam je pitati o onome što mi je Richard rekao u taksiju dok smo se vozili kući, ali nisam bila u stanju. Jednostavnije je bilo pričati o tome što se dogodilo meni.
– Sutra rano moram ići na sud, nastavila sam. – Može se dogoditi da me pošalju ravno u Holloway. Željela sam se sada oprostiti od tebe.
– Ali – koliko ćeš dugo biti u – u zatvoru?
– Ne znam. Možda čak i tri mjeseca.
– Tri mjeseca! Ali kako ćemo mi bez tebe?
– Vi? Sve će biti u redu s vama. Međutim, ima nešto što bih željela da ti učiniš za mene.
Maude me čeznutljivo pogledala.
Čak i prije nego što sam izvukla karticu i počela joj pričati o tjednu samoodricanja – kampanji koju je Ženska socijalna i politička unija inicirala za prikupljanje novca – znala sam da činim pogrešnu stvar. Trebala sam je tješiti i ohrabrivati kao majka. Ali i dok joj je lice postajalo snuždeno, nastavila sam objašnjavati da bi trebala pitati sve naše susjede i sve posjetitelje da ostave donacije na kartici i da bi ona sve to trebala poslati u ured Ženske socijalne i političke unije na kraju tjedna.
Ne znam zašto sam bila tako okrutna.
DOROTHY BAKER
U pravilu se ne miješam u to što se u obitelji događa. Ja dolazim u pola sedam u jutro. Kuham za njih i odlazim u sedam na večer – šest ako imaju hladnu večeru. Ne miješam se i nemam svoje stavove. A ako ih imam, ne izražavam ih. Imam svoju vlastitu kućicu, svoju odraslu djecu s njihovim dramama – više od toga mi ne treba. Nisam kao Jenny koja, kada joj se pruži prilika, gura nos u sve što se događa. Pravo je čudo da je još nitko nije lupio po nosu.
Ali žao mi je gospođice Maude. Prije neku večer sam se vraćala kući kroz gustu maglu kada sam je vidjela kako ide preda mnom. Nikada je još nisam vidjela u Tufnell Parku. Nema razloga da dolazi ovamo – njezin se život kreće u drugim smjerovima, sjeverno i zapadno prema Highgateu i Hampsteadu, a ne istočno prema Tufhell Parku i Hollowayu. To je i za očekivati od obitelji iz te klase.
Ulice ovdje nisu tako opasne, ali unatoč tome nije mi bilo drago vidjeti je samu, pogotovo u ovoj gustoj magli. Čovjek može zauvijek nestati u takvoj magli. Smatrala sam da je trebam slijediti kako bih se pobrinula da joj se ništa ne dogodi. Bilo je jasno kamo je krenula. Ne mogu je kriviti – i ja bih učinila isto na njezinu mjestu, iako, budući da živim tako blizu toga, baš i ne osjećam želju da ga vidim. No, meni se tamo ne nalazi član obitelji. Moja djeca odigravaju svoje drame u okvirima zakona.
Gospođica Maude je uspješno stigla tamo – čak i uz maglu i nepoznate ulice ona ima bistru glavu. Kada je stigla tamo, stala je i gledala. Mora da ju je uplašio izgled tog mjesta kad je onako izronilo iz magle. Zamak, zovu ga ovdje. Doista i sliči zamku, s velikim lukom nad ulazom i kamenim kulama s bedemima. Krajnje neobično za zatvor. Moja su se djeca običavala pred njim igrati viteza i dama, kada su se usudila. U zidu od cigli također se nalaze redovi prozorčića dalje od ceste, gdje se zatvorenici sigurno nalaze.
Onda smo obje doživjele iznenađenje – ona Blackova je marširala pred ulazom. Ona je sitna žena, ali nosila je dugi sivi kaput koji je lepršao oko njezinih gležnjeva i činio da se doima višom. Pjevala je ovo:
Pjevaj pjesmu o Christabelinom bistrom malom planu dvadeset i četiri sufražetkinje zbijene u kamionu. Kad su kamion otvorili, one pojuriše u Donji dom, nije li to bilo lijepo iznenađenje za Campbell-Bannermana? Asquith je bio u riznici i brojio novac, Lloyd George se ulagivao ženama liberalima, I onda svim tim malim ljudima sinu dobra ideja – ”Dajmo ženama pravo glasa, viknuše, – i budimo opet prijatelji.
Tada se okrenula prema prozorčićima i viknula: – Samo hrabro, draga moja – pola vremena si već odsjedila. Trebaš izdržati još samo ni tjedna! A toliko toga trebamo učiniti kada iziđeš! – Njezin se glas jedva mogao čuti u magli – ne znam kako je mislila daje itko tamo unutra može čuti.
Gospođica Maude je vidjela dosta – okrenula se i potrčala. Slijedila sam je, ali ja više nisam u stanju trčati i izgubila sam je iz vida. Sada je već bio sumrak i počela sam se brinuti. Dućani su bili zatvoreni, ubrzo na ulicama neće više biti pristojnih ljudi koje bi ona mogla zamoliti da joj pokažu put.
Onda sam skrenula iza ugla i ona je izjurila iz magle prema meni, djelujući vrlo uplašeno.
– Gospođice Maude, što vi zaboga radite ovdje? – rekla sam, pretvarajući se da ne znam.
– Gospođo Baker! – Toliko joj je laknulo što me vidi da se uhvatila za moju ruku.
– Trebali biste biti doma, prekorila sam je, – a ne lutati ulicama.
– Krenula sam – u šetnju i izgubila se.
Pogledala sam je. Nije bilo smisla pretvarati se. – Željeli ste vidjeti gdje se ona nalazi?
– Da. – Gospođica Maude pognu glavu.
Zadrhtala sam. – Sumorno mjesto. Nikada mi se nije sviđalo što živim blizu njega. Hej, ti! – do viknula sam prolazniku.
– Zdravo, gospođo Baker.
– Gospođice Maude, ovo je Jimmy, sin moga susjeda. Jimmy, molim te, otprati je do Boston Armsa, hoćeš li? Odatle će znati put kući.
– Hvala vam, gospođo Baker, prošaputala je gospođica Maude.
Slegnula sam ramenima. – To se mene ne tiče, rekoh. – Nikome neću ništa reći. Pazi kamo ideš u magli.
Ja ispunjavam svoja obećanja.
Ožujak 1908.
SIMON FIELD
Pada kiša pa me Jenny pušta u kuću. Gospođa Baker ništa ne kaže kad me vidi – samo zagunđa. No, napravila mi je meko kuhano jaje.
– Bože, reče Jenny gledajući kroz prozor dok ja sjedim za stolom i jedem. – Kakav dan za posjet zatvoru.
– Tko ide u zatvor? – pitam.
Gospođa B. s treskom odlaže lonac s vodom na štednjak i upozoravajuće pogleda Jenny. Jenny je ignorira – ona govori što god hoće.
– Gospodar i gospođica Maude. Do sada nisu smjeli ići u posjet – sufražetkinje ne smiju primati posjete prvih četiri tjedna. Isprva je samo gospodar trebao ići u posjet, ali sam ih čula kako se svađaju i gospođica Maude je pobijedila, Bog je blagoslovio. Nedostaje joj nje/ina majka. Iako mi doista nije jasno zašto, ionako jedva daje bila ovdje prije toga.
– Dosta, Jenny, reče gospođa B.
– Nije važno – to je samo Simon.
– Što nije važno? – Maude je sišla po stepenicama i stoji s rukama omotanim oko trbuha. Djeluje mi slabašno.
Jenny i gospođa B. se brzo okreću kako bi je pogledale. – Ništa, gospođice Maude, reče Jenny. – Jeste li se najeli?
– Nisam baš jako gladna, hvala.
– Zaista nemate sreće što ste uz kišu još dobila i menstruaciju na dan posjeta.
Maude me pogleda i dobaci ljutit pogled Jenny.
– Za Boga miloga, Jenny, pusti je na miru! – Gospođa B. rijetko kada viče. – Odi gore i raščisti stol.
Jenny odjuri. Dovoljno sam pametan da ništa ne kažem o menstruaciji. Kažem samo: – Zdravo.
– Zdravo.
Teško je zamisliti Maudeinu majku u zatvoru. Tko bi ikada pomislio da će ona završiti tamo? Kada sam to tek doznao od Jenny, usput sam jedan dan spomenuo gospodinu Jacksonu daje gospođa C. u Hollowayu. Poskočio je kao da ga je netko uštipnuo.
– Za Boga miloga. Zastoje tamo?
Iskreno rečeno, nisam zaista znao zašto je tamo. – Ženske stvari, gospodine.
– Misliš na sufražetkinje?
– Pretpostavljam da da, gospodine.
– Dragi Bože, rekao je ponovno. – Zatvor je grozno mjesto za ženu. Nadam se da prema njoj ne postupaju loše.
– Vjerojatno ništa lošije nego prema bilo kome drugome u zatvoru, gospodine. Moja rođakinja je izišla nakon šest mjeseci, a da joj se nije dogodilo ništa gore od ugriza buha.
– To baš i nije neka utjeha, Simone.
– Žao mije, gospodine.
Želio sam sada nešto reći Maude, ali nisam se mogao sjetiti ničega što bi joj moglo pomoći. Onda se začulo kucanje na stražnjim vratima i Livy je ušla potpuno mokra, pa više nisam imao prilike ništa reći. Maude nije bila baš sretna što je vidi. Livy je pojurila k njoj i snažno je zagrlila. Vidi me preko Maudinog ramena, ali ništa ne govori. Čudno se ponaša prema meni otkada sam je poljubio. To je bilo prije više od godinu dana i stvari više nikada nisu bile kao prije. Pretpostavljam daje moj otac bio u pravu.
Činjenica je daje ovo prvi put nakon dugo vremena da smo svi troje zajedno. Nije više kao nekada kad su djevojčice bile mlađe i običavale stalno posjećivati groblje.
– O, draga moja, tako si blijeda! – kaže Livy. – Mora da si strašno uznemirena zbog posjeta.
Livy je takva da će reći tako nešto, ali uistinu misli nešto posve drugo. Ona ne misli kako je strašno to što je gospođa C. u Hollowayu – njoj je to vrlo zabavno, iako to nikada ne bi priznala. Sada djeluje tako uzbuđeno, da već znam što će sljedeće reći.
Posjela je Maude za stol. – Znaš, reče ona, – želim ti nešto predložiti. – Ponaša se kao da su same – kao da ja ne sjedim za istim stolom, gospođa B. ne guli krumpire za radnom plohom, a Jenny ne nosi poslužavnik sa suđem od doručka u praonicu. Ali ona zna da smo mi tamo i da slušamo. – Znam da ćeš me odbiti, pa zato želim da mi obećaš da ćeš šutjeti dok ti ne kažem sve što želim reći. Obećaješ?
– U redu, reče Maude.
– Želim sada ići s tobom u posjet tvojoj majci.
– Nemožeš ...
– Još nisam završila.
Maude se namršti, ali ništa ne govori.
– Znaš da će to biti strašno i da će te uznemiriti. Zar ne želiš da tvoja prijateljica bude tamo s tobom, drži te za ruku i pomaže ti da budeš onoliko hrabra koliko je to moguće pred majkom?
Svi čekamo da vidimo što će Maude reći – Jenny stojeći na ulazu u praonicu, gospođa B. mršteći se na lupine od krumpira, kao da ne sluša. – Ali što će na to reći tvoja majka? – kaže Maude. – I tata? Sigurna sam da te on neće pustiti.
Livy se nasmiješi. – Moja majka ne treba doznati za to, a što se tiče tvoga oca, ne brini. Pristat će – pobrinut ću se za to.
I hoće. Livy može natjerati muškarca da učini što god ona hoće. Vidio sam je na groblju, kako koluta očima i maše suknjom, i muškarci uvijek učine što ona hoće. Čak joj i gospodin Jackson donosi kanticu za zalijevanje cvijeća ako je želi – iako on to možda čini jer se još uvijek osjeća krivim zbog njezinog polomljenog anđela. Ako vrlo pažljivo ne promatraš, nije moguće vidjeti spoj na vratu gdje je klesar ponovno namjestio glavu, ali kod nosa su zabrljali. Vjerojatno gaje trebalo ostaviti odlomljenog. Jednom sam poveo Livy u obilazak anđela i pokazao joj sva otkrhnuća i pukotine u njima. Učinio sam to ne bi li se bolje osjećala, ali izgleda da ju je to samo još više uznemirilo.
– Maude, jesi li spremna?
Svi su se okrenuli da bi gledali Maudeina oca kako silazi niz stepenice. Po načinu na koji su Jenny i gospođa B. reagirale – Jennyne su se oči raširile, a gospođa B. je ispustila nož, tako da se porezala po palcu i morala ga cuclati – bilo je jasno da on nikada ne silazi ovamo. Sigurno je nervozan zbog odlaska u Holloway, ili mu se ne sviđa to stoje cijela kuća gore prazna pa je došao potražiti ljude.
Čak je i Maude poskočila ugledavši ga ovdje. – Da, tata, samo trebam – uzeti nešto iz svoje sobe. Odmah se vraćam. – Ona pogleda Livy, provuče se pored oca i pojuri uz stepenice. On i dalje stoji na dnu stepenica i sam djelujući iznenađen time što se nalazi ovdje dolje.
Livy se priprema za šarmiranje. – Gospodine Coleman ...
Ali me je gospodin Coleman primijetio. – Gospođo Baker, tko je taj dječak koji jede naš kruh?
Gospođa B. se nije ni trznula. – Vrtlarev dječak, gospodine. – Dobro je izabrala – vrt je područje gospođe C. Gospodin C. vjerojatno ni ne izlazi u vrt osim popušiti cigaretu. On neće znati tko je vrtlarev dječak.
Gospodin C. baci pogled van na kišu. – Pa, nije baš izabrao neki dan, zar ne?
– Tako je, gospodine. Jesi li čuo, Simone? Danas nema vrtlarskih poslova. Hajde, idi.
Progutah ostatak svog čaja, navlačim kapu i izlazim na kišu. Nisam uspio ništa reći Maude niti čuti Livyno nagovaranje. Nema veze – bar mi je trbuh pun.
LAVINIA WATERHOUSE
Uopće nije bilo teško. Samo sam apelirala na njegovu nježniju stranu. A on je uistinu ima. Očito je sav slomljen time što mu je žena u zatvoru – to se jasno može vidjeti, samo ako se gleda. Ali čini mi se da nitko osim mene ne gleda. Osim toga, osjećam da između nas postoji i posebna veza, zbog pisma. Iako on ne zna da sam gaja napisala, sigurno zna da netko brine o njemu.
Dugo vremena nisam mogla razumjeti zašto nije izbacio svoju ženu iz kuće kada je pročitao pismo, ali sada kada sam starija i počinjem bolje shvaćati muškarce, vidim daje vrlo galantno zanemario vlastite osjećaje kako bi zaštitio obiteljsko ime od skandala.
Pristao je kada sam ga zamolila da s njima idem u Holloway. Uglavnom sam ponovila ono što sam rekla i Maude – da ću joj biti izvor utjehe u teškim okolnostima – ali sam uz to natuknula i da je divan otac i džentlmen zato što toliko brine o potrebama svoje kćeri.
Nekako mislim daje pristao djelomično i zato što mu je milije moje društvo od Maudeinog. Ja sam svakako bila živahnija u taksiju na putu tamo. Ali kako i ne bih bila – vidjet ćemo zatvor iznutra! Nije mi padalo na pamet ništa što bi bilo uzbudljivije i fascinantnije.
Jedino što mi je kvarilo raspoloženje (osim kiše), bilo je to što sam kada je taksi prolazio pored naše kuće, vidjela kako je Ivy May razgrnula zavjese i gledala kroz prozor. Izgledalo je da je pogledala ravno u mene, morala sam se moliti Bogu da me ne izda – moja majka misli da smo Maude i ja u biblioteci.
Nikada ranije nisam vidjela zatvor Holloway. Dok smo prilazili drvenim vratima glavnog ulaza, stisnula sam Maudeinu ruku. – Izgleda kao zamak! – prošaputala sam.
Na moje zaprepaštenje, Maude je izvukla svoju ruku iz moje. – Ovo nije bajka! – oštro je odvratila.
To mi je malo zasmetalo, ali sam se ubrzo oporavila kada sam vidjela ženu koja je otvorila mala vrata da nas pusti unutra. Bila je mala i debela i nosila je sivu uniformu, s velikim snopom ključeva koji joj je visio oko struka. A što je bilo najbolje, imala je veliki madež na gornjoj usni. Izgledala je kao lik iz nekog Dickensova djela, iako to nisam rekla Maude. Morala sam pokriti usta rukom kako me žena ne bi vidjela da se smijem. Unatoč tome, vidjela me, ta vještica.
Ušli smo u predvorje, Maude i ja smo sjele na usku klupu, a vještica je otvorila glavnu knjigu i zapisala podatke gospodina Colemana. Bila sam zapanjena time stoje znala čitati i pisati.
Vještica nas je pogledala. – Samo dvoje od vas može ući, rekla je. – Dopušteno je troje posjetitelja istovremeno, a već ima jednoga. Jedno od vas će morati pričekati ovdje. – Zagledala se u mene svojim žutim okom.
– Još neki posjetitelj? – Gospodin Coleman je djelovao zbunjeno. – Tko?
Vještica je prstom pokazala na stranicu glavne knjige. – Gospođica C. Black.
– Prokleta bila! Što li ona, dovraga, radi ovdje?
– Dogovorila je posjet, isto kao i vi.
– Ona nije nikakav rod mojoj ženi. Recite joj da mora otići.
Vještica se lukavo nasmiješila. – Ima pravo da je vidi, isto kao i svatko drugi. Vaša žena je ta koja odlučuje koga želi vidjeti, a koga ne.
Jadni je gospodin Coleman bio bijesan, ali nije ništa mogao učiniti. – Vas dvije me ovdje pričekajte, rekao nam je.
– Ali ja sam došla vidjeti mamu! – viknu Maude.
– Najbolje je da ostaneš ovdje s Laviniom. Ne možemo je ostaviti samu.”Okrenuo se prema ženi. – Mogu li me djevojčice ovdje pričekati?
Vještica je samo zagunđala.
Nasmiješila sam se, osjećajući olakšanje zbog njegove kavalirštine.
– Ali Lavinii će ovdje biti posve dobro samoj, inzistirala je Maude. – Zar ne, Lavinia?
Otvorila sam usta da se požalim, ali ta grozna žena je uskočila. – Ne želim da mi vas dvije stvarate gužvu na klupi. – Pokazala je na Maude. – Ti uđi sa svojim ocem, a ti... – pokazujući na mene – – čekaj tu gdje jesi. – Otišla je do vrata i viknula nešto u hodnik.
Bila sam tako šokirana da nisam mogla progovoriti. Ostati sama u zatvoru s užasnom vješticom? I to zbog tako smiješnog razloga kao što je mjesto na tvrdoj klupi? Očito je vještica to rekla samo da me povrijedi. Okrenula sam se gospodinu Colemanu nadajući se pomoći. Nažalost, ispostavilo se da on nije baš toliko galantan kao što sam mislila – samo je kimnuo vještici glavom.
Ušla je druga žena, ovaj put visoka, koja je također nosila sivu uniformu i zveckala ključevima na vrlo iritirajući način.
– H 15, drugi odjel, rekla joj je vještica. – Netko je već tamo.
Čuvarica je kimnula glavom i pokazala gospodinu Colemanu i Maude daje slijede – što su i učinili, a da me ni jedno od njih nije pogledalo.
Dakle. Kada su otišli, vještica mi se nasmijala s druge strane stola. Iznenadilo me to što je imala sve zube – očekivala sam da će biti crni i da će ispadati. Ignorirala sam je i vrlo mirno sjedila, kao mišić. Bila sam vrlo prestrašena.
No, mišići ne mogu a da ne gledaju naokolo tražeći neke mrvice koje bi grickali. U sobi nije bilo baš puno toga za vidjeti – samo stol i nekoliko klupa koje su sve bile prazne – i ja sam se ulovila kako proučavam vješticu. Sjedila je za stolom upisujući nešto u knjigu. Bila je vrlo odbojna, čak i gora od nekoga koga bi Dickens mogao smisliti. Madež joj se presijavao na usnici. Pitala sam se rastu li iz njega dlake. Od te sam se pomisli nasmijala. Nisam vjerovala da me može vidjeti kako je potajno promatram – gledala sam je kroz trepavice pretvarajući se da proučavam nokte na svojim rukama – ali je zarežala: – Čemu se smiješ, curo?
– Svojoj maloj šali, rekla sam hrabro. – To nema nikakve veze s vama. I zaista, bolje bi bilo da me zovete gospođica Waterhouse.
Bila je toliko drska da se nasmijala pa sam se osjećala obveznom objasniti da sam skoro sigurna kako smo u rodu sa slikarom J. W. Waterhouseom, iako moj otac misli da nismo, i da sam mu pisala ne bih li otkrila u kakvoj smo vezi. (Nisam joj rekla da mi gospodin Waterhouse nikada nije odgovorio na to pismo.) Naravno da sam očekivala previše od zatvorske vratarice s madežom na usni, unatoč tome što umije pisati – očito nikada nije bila čula za JWW-a, čak ni kad sam opisala njegovu sliku dame od Shalotta koja visi u galeriji Tate. Čak nije bila ni čula za nju! Sad će me još pitati i tko je bio Tennyson.
Na svu sreću, taj je neuspješan razgovor bio prekinut dolaskom još jedne čuvarice. Vještica je rekla da joj je drago što je druga došla jer sam ja u stanju 'pričati toliko da bi i slonu otpale uši, i pritom pričam same besmislice'.
Bila sam u iskušenju da joj isplazim jezik – što sam dulje tamo sjedila, manje sam se bojala. Ali onda se začulo zvonce i ona je otišla otvoriti vrata. Druga čuvarica je samo stajala tamo i zurila u mene kao da sam eksponat u muzeju. Ljutito sam je gledala, ali je to izgleda uopće nije smetalo. Pretpostavljam da ne vide često djevojčice poput mene na ovoj klupi – ništa čudno što je zurila.
Vještica se vratila s muškarcem, obučenim u tamno odijelo i polucilindar. On je stajao uz stol dok je vještica gledala u svoju knjigu i onda rekla: – Danas su je već posjetili svi koji smiju. Popularna dama. Jeste li pisali unaprijed da to dogovorite? – Ne, rekao je čovjek.
– Morate unaprijed pisati kako biste dobili dopuštenje, rekla je vještica sa zadovoljstvom. Uživala je u tuđoj nesreći. – I onda ona može odlučiti želi li vas vidjeti.
– Razumijem. – Čovjek se okrenuo da ode. Dakle. U tom me trenutku više ništa nije moglo iznenaditi. Stoga sam se kada je bacio pogled prema meni i iznenađeno se trznuo, poput plahog konja, samo nasmiješila svojim najslađim smiješkom i rekla: – Zdravo, gospodine Jackson,
Na svu sreću, otišao je prije nego što su se Maude i njezin otac vratili, jer bi u suprotnom došlo do neugodne scene. Za promjenu, vještica je šutjela umjesto da još pogorša situaciju, a ni ja ništa nisam rekla. Baš je bilo čudno to što je gospodin Jackson želio posjetiti Maudeinu majku.
Bio je to tako naporan dan da sam kada sam došla doma, morala prileći na dulje vrijeme i pojesti kruha i putra kako bih se utješila, kao da sam bolesna. Cijelo mi je vrijeme glava bila puna misli koje su se pokušavale uklopiti u cjelinu. Bila je riječ o Maudeinoj majci i gospodinu Jacksonu. Jako sam se trudila da im ne dopustim da se uklope, i mislim da mi je to pošlo za rukom.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

8 Re: Trejsi Ševalije - Pali anđeli taj Čet Apr 26, 2012 9:32 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
MAUDE COLEMAN
Tata i ja smo slijedili čuvaricu niz hodnik i u veliko unutarnje dvorište. S tla smo mogli vidjeti sve do krova. Zidovi su bili obloženi redovima vrata. Iza vrata nalazili su se prolazi od crnoga željeza, duž kojih su hodale čuvarice odjevene u sivo.
Naša nas je čuvarica povela uz dva niza stepenica i kroz jedan prolaz. Između željezne ograde pored mene i one na drugoj strani dvorišta bila je razapeta žičana mreža preko praznoga prostora. U njoj su se nalazile čudne stvari – drvena žlica, bijela kapica, ispucana kožna cipela.
Svaka vrata ćelije imala su kožnu zavjesicu. Dok sam prolazila pored jedne, osjećala sam neodoljivu želju daje podignem. Usporila sam, tako da su tata i čuvarica bili nekoliko koraka ispred mene, a onda brzo podigla zavjesicu i prislonila oko uz špijunku.
Ćelija je bila vrlo mala – možda nekih metar i pol s jedne i dva i pol s druge strane, ne puno veća od naše praonice. Vrlo malo sam mogla vidjeti – drvenu dasku uza zid, ručnik koji je visio na čavlu i ženu koja je sjedila na stolcu u kutu. Imala je tamnosmeđu kosu koja je bila podignuta, maslinastu kožu, jaku čeljust i usta koja su izgledala poput usta vojnika koji stupa u paradi. Držala se vrlo uspravno, kao što je baka uvijek gnjavila da bih se ja trebala držati. Imala je tamnozelenu haljinu na kojoj su bile prišivene bijele strelice – oznaka zatvorenika – kariranu pregaču i bijelu kapicu poput one koja se nalazila u mreži ispred ćelija. U krilu je imala klupko vune i pletače igle.
Željela sam da me pogleda. Kada je naposljetku srela moj pogled, znala sam točno tko je ona. Nikada prije nisam vidjela gospođu Pankhurst – izuzetnu Emmelinu Pankhurst, vođu sufražetkinja. Mama se uvijek nadala da će doći na jedno od njezinih tjednih primanja, ali se ona nikada nije pojavila. Čula sam jednom kako Caroline Black opisuje oči svojeg vođe kao 'tamnoplave i tako prodorne da bi za njih bila u stanju sve učiniti – pokušati lopatom ukloniti planinu, ako bi rekla da joj smeta pogledu.
Gospođa Pankhurst mi se nasmiješila. – Maude!
Odskočila sam od špijunke. Tata je zgroženo zurio u mene. Čuvarica je i dalje jurila naprijed, ali je zastala kada je čula tatin uzvik.
Potrčala sam k njemu.
– Što si to dođavola radila? – prošaputao je uhvativši me za ruku.
– Žao mi je, prošaputala sam.
Čuvarica je zagunđala. – Pazite i slijedite me jer je inače uopće nećete vidjeti.
Dalje duž prolaza dvije su žene stajale na vratima ćelije – jedna je bila čuvarica, a druga Caroline Black. Ispod svog sivog kaputa nosila je blistavo bijelu haljinu s nekoliko redova čipkastog obruba preko prsa i šešir ukrašen uvelim jaglacima. Izgledala je kao da se šeće Hyde Parkom. Moj obični plavi kaput i stari slamnati šešir djelovali su vrlo jadno u usporedbi s njom.
Dok smo se približavali, govorila je u ćeliju: – Boje će biti grimizna za dostojanstvo, bijela za čistoću i zelena za nadu. Nije li to odlična ideja? Bila bih ih danas obukla, ali sam željela imati na sebi jaglace radi tebe. Pomisli kako će to biti upečatljivo na javnim okupljanjima kada se sve pojavimo u istim bojama! – Bacila je pogled prema nama, nasmiješila se i najavila: – Novi posjetitelji! – Tko je došao? – čula sam glas iz ćelije. – Mama! – viknula sam. Pojurila sam naprijed, ali sam onda stala – iako su vrata bila otvorena, preko ulaza su se i dalje nalazile rešetke. Došlo mi je da zaplačem.
Mamina ćelija bila je ista kao gospođe Pankhurst, sve do klupka sive vune na stolcu i skoro dovršene sive čarape s crvenim prugama na vrhu, između pletaćih igli. Mama je stajala uz stražnji zid. – Zdravo, Maude, rekla je. – Došla si vidjeti svoju staru, zatvorenu majku? – Kao i gospođa Pankhurst, i ona je bila obučena u tamnozeleni serž posut bijelim strelicama. Haljina je bila prevelika za nju – prekrivala joj je stopala i skrivala struk. Koliko god daje bila velika, mogla sam po njezinom iscrpljenom licu vidjeti daje smršavjela. Imala je tamne kolutove oko očiju, a njezina je koža bila sva pokrivena mrljama i žuta. Oči su joj bile sjajne, kao da ima temperaturu.
– Zdravo, Richarde, rekla je tati koji je stajao iza mene i Caroline Black.
Sve troje smo stajali nelagodno na vratima, pomičući se amo-tamo i vireći jedno preko drugoga, kao da smo pokušavali gledati životinju u zoološkom vrtu. Dvije čuvarice stajale su svaka na svojoj strani ulaza kao stražari.
– Za Boga miloga, Kitty, zar ne jedeš? – upita tata.
Trznula sam se, a Caroline Black je lagano odmahnula glavom, od čega su joj se jaglaci na šeširu zatresli. Voljela bih da je rekao nešto drugo, a ne samo izlanuo prvo što mu je palo na pamet, ali mije i njega bilo vrlo žao – izgledao je tako napeto i nelagodno.
Izgleda da to mami nije smetalo jer se nasmiješila kao da je ispričao šalu. – Da možeš vidjeti što dobivamo za jelo, ni ti ne bi jeo. Neki dan sam okrhnula zub na komadiću šljunka u svom kruhu. Od toga sam poprilično izgubila apetit.
– Mama, pisala sam ti, rekla sam brzo, – ali su mi vratili pismo.
– Prva četiri tjedna nam ne dopuštaju pisma, reče mama. – Caroline ti je to mogla reći. A koliko si uspjela sakupiti tijekom tjedna samoodricanja? Nadam se daje bila riječ o pristojnom iznosu.
– Ne – ne sjećam se, prošaputala sam.
– Ne sjećaš se? Naravno da se sjećaš. Bilo je to prije svega četiri tjedna, a ti dobro pamtiš brojke. Ili ti je možda neugodno što to nije bilo baš puno? Nije bitno – nisam očekivala da ćeš ti prikupiti onoliko koliko bih ja bila prikupila. Koliko si dobila – deset funti?
Pognula sam glavu. Uspjela sam sakupiti jedva desetinu toga. Trebala sam pitati susjede i posjetitelje za priloge, ali se nisam mogla natjerati da to učinim. Umjesto toga odrekla sam se čitavog svog mjesečnog džeparca, i gospođa Baker i gospođa Waterhouse su mi dale po nekoliko šilinga. Zamrzila sam tu karticu za sakupljanje.
– Znaš li, reče Caroline Black, – da su neke žene jele samo crni kruh i kašu cijeli tjedan, u čast vas koje ste završile ovdje? Donirale su sav novac koji su uštedjele takvom 'zatvorskom prehranom' Ženskoj socijalnoj i političkoj uniji!
Ona i mama su se nasmijale, pri čemu su se vidjeli kutnjaci Caroline Black.
– Kako je gospođa Pankhurst? – upitala je. – Jesi lije vidjela? – Malo smo zabrinute, reče mama. – Jučer nije došla na vježbu, a ni jutros na misu. Nadam se da nije bolesna.
– Vidjela sam je, izjavila sam zadovoljna što mogu reći nešto korisno.
– Vidjela je? Kada sije vidjela? – zatražila je mama.
– Malo prije. Nekoliko ćelija prije tvoje.
Mama i Caroline Black su me oduševljeno pogledale. Naša se Čuvarica, međutim, namrštila.
– Kako je izgledala? – upita mama žudno. – Što je radila?
– Plela je.
– Je li nešto rekla?
– Ne, ali mi se nasmiješila.
– Smjesta prestanite s time! – uzviknula je naša čuvarica. – Ne smijete razgovarati o takvim stvarima. Trebala bih vas odmah izbaciti odavde.
– To su dobre vijesti, izjavi mama ignorirajući čuvaricu. – Plela je, znači? Baš kao i ja. – Bacila je pogled na vunu na svojem stolcu i nasmijala se. – Tjeraju me da radim ono u čemu sam najlošija. Kada me puste van, bit ću stručnjak u tome, ili bar u pletenju čarapa.
– Jesu li te čarape za tebe? – Nisam mogla zamisliti mamu kako nosi sive čarape s crvenim prugama.
– Ne, ne! One su za muške zatvorenike. Zanimacija da nam ne bude dosadno. Inače je ovdje strahovito dosadno. U početku sam mislila da ću izludjeti. Ali nisam. I, da, dali su mi čitati Bibliju. – Pokazala je na policu na kojoj su se nalazile dvije knjige i limeni tanjur i šalica, drvena soljenka, komadić žutog sapuna i mala četka i češalj. – I vidi što su nam još dali! – Podigla je drugu knjigu. Zaškiljila sam prema naslovu: Zdrav dom i kako ga održavati. – Pročitala sam je od korica do korica. I znate li što tu piše – spavajte uz otvoren prozor! – Mama je pogledala mali, zatvoreni prozor visoko nad njezinom glavom i ponovno se počela smijati. Caroline Black joj se priključila. – Kitty, rekao je tata tiho.
Na moje olakšanje, mama se prestala smijati.
– Jesi li naučila svoju lekciju boravkom ovdje? – upita tata.
Mama se namrštila. – Kako to misliš 'lekciju'?
– Bilo je dosta toga. Kada izađeš, stvari bi se trebale vratiti na ono kako je bilo prije.
– Pa, to ovisi o tome na što misliš.
Tata nije odgovorio.
– Predlažeš li ti to da odustanem od borbe kada izađem?
– Pa valjda nećeš nastaviti s time?
– Baš tako, Richarde, mislim da me je zatvor očvrsnuo. Neobično, ali dosada me učinila čvrstom kao čelik. 'Ono što me ne uništi, čini me jačim.' Nietzche je to rekao, znaš.
– Previše čitaš, reče tata.
Mama se nasmiješila. – Nisi tako mislio kada smo se prvi put sreli. U svakom slučaju, kada izađem odavde, imat ću previše posla da bih čitala.
– O tome ćemo razgovarati kada se vratiš kući, reče tata bacivši pogled prema Caroline Black. – Ne može se očekivati da ovdje razumno razmišljaš.
– Nemamo o čemu razgovarati. To je odluka koju sam donijela. Ona nema nikakve veze s tobom.
– Itekako ima veze sa mnom – ja sam tvoj muž!
– Oprosti, Richarde, ali ništa što sam učinila u svom malom životu nije bilo od značaja sve dok se nisam priključila Ženskoj socijalnoj i političkoj uniji.
– Kako možeš reći tako nešto pred Maude?
Mama me je pogledala. Djelovala je iskreno zbunjeno. – Kakve to veze ima s Maude?
– Želiš li reći da to što si rodila dijete nije imalo nikakvoga značaja?
– Naravno da jest. Maude je razlog što se nalazim u ovoj zatvorskoj ćeliji. Činim to kako bi ona imala pravo glasa.
– Ne, ti to činiš kako bi se mogla šepiriti po gradu, osjećati se važnom, držeći besmislene govore i zanemarujući svoj dom i obitelj.
– Istina je da se osjećam važnom, odgovorila je mama. – Možda po prvi put u svome životu imam nešto raditi, Richarde. Ja radim! Možda nisam optimist kao Caroline i ljudi poput Pankhurstove koji misle da ćemo za svojih života vidjeti kako žene dobivaju pravo glasa. Ali naš će rad jednog dana dovesti do toga. Maude će vidjeti rezultate toga, čak i ako ih ja ne vidim.
– Ma, prestani lebdjeti u oblacima! – uzviknu tata. – Tvrdiš da to činiš za svoju kćer. Jesi li ikada pitala Maude što ona osjeća zato što je tako ostavljaš samu? Jesi li?
Pet pari očiju okrenulo se prema meni. Tatine su bile ljutite, mamine radoznale. Dvije čuvarice su me promatrale sa zanimanjem. Samo se u psolikim smeđim očima Caroline Black moglo vidjeti suosjećanje. Pocrvenjela sam. Boljela me utroba.
Koraknula sam unatrag, i ponovila to, i prije no što sam to stigla shvatiti, okrenula sam se i potrčala natrag.
– Hej! Stani! – čula sam čuvaricu kako viče.
Nastavila sam trčati prolazom, natrag putem kojim smo došli – niz stepenice, preko dvorišta, duž hodnika, a cijelim su me putem pratili uzvici žena u sivim uniformama, koje me nisu uspjele uhvatiti. Stigla sam do vrata, otvorila ih, dotrčala do klupe i bacila se u Laviniino naručje.
– O, jadnice moja, reče Lavinia tapšući me po leđima dok sam plakala. – Hajde, hajde. Pretpostavljam daje ipak dobro što sam došla s vama.
RICHARD COLEMAN
Kada smo se vratili iz Hollowaya, otišao sam ravno u Kittyn jutarnji salon, gdje drži svoje knjige. Onda sam vidio koliko je duboko ona zaglibila u crnoj rupi toga cilja.
Planirao sam naći i spaliti Nietzchea, ali sam umjesto toga spalio sve letke, novine i zastavice koje sam mogao naći.
Svibanj 1908.
ALBERT WATERHOUSE
Jadni Richard. Nisam nikada mislio da ću se stidjeti zbog tog momka, ali stidim se. Uvijek sam govorio da mu je žena svojeglava.
Noćas smo on i ja trebali urediti travu oko vratašaca na terenu za kriket, i baš smo išli prema Heathu kada smo je ugledali. Moram reći da mi je drago što Trudy nikada nije zatražila bicikl. Kitty Coleman se veselo vozila naokolo, i dok je okretala pedale, suknja joj se podizala do koljena. Imao sam priliku dobro pogledati njezin gležanj – a ima doista lijep gležanj – prije no što sam uspio skrenuti pogled.
Richard se pretvarao daje nije vidio pa sam se i ja pretvarao, ali onda je ona pritisnula zvonce i morali smo je pozdraviti podizanjem šešira. Odmahnula nam je i onda produžila svojim putem, pokazujući pri tome i drugi gležanj.
Smatrao sam da izgleda nevjerojatno dobro za nekoga tko je proveo šest tjedana u Hollowayu, ali to nisam rekao Richardu. U stvari, činilo mi se najboljim da ništa ne kažem.
Ali Richard je progovorio o tome, što me je iznenadilo, jer se inače ne povjeravamo jedan drugome. – Reci mi, Alberte, kako ti kontroliraš svoju ženu?
Spotaknuo sam se preko kamena za popločivanje. – Kako kontroliram svoju ženu? – S odlučnom nježnošću, pomislio sam, povrativši ravnotežu. Nisam to rekao naglas – postoje stvari koje muškarci ne govore naglas.
– Kitty me je ucijenila, nastavi Richard.
– Kako to?
– Kaže da će, pokušam li joj zabraniti da radi za sufražetkinje, početi držati govore na skupovima. Možeš li zamisliti ime Colemanovih po onim prokletim letcima koje dijele naokolo? Ili ispisano na posterima ili kredom na pločniku? Moja je majka skoro umrla od sramote već i zbog Hollowaya – ovo bije sigurno dokrajčilo. Što bi ti učinio na mom mjestu?
Pokušavao sam zamisliti Trudy kako se prijeti tako nečim, ali to nije bilo moguće zamisliti. Ona još više brine o imenu Waterhouseovih nego ja sam. I radije bi pojela tanjur ugljena nego održala govor u javnosti. Stvari kojima ona meni zna prijetiti su vezane uz boju zavjesa u prednjem salonu ili uz izbor grada u koji ćemo ići na more za praznike.
Richard me je gledao kao da očekuje odgovor. – Možda je to samo faza kroz koju prolazi tvoja žena, predložio sam. – Možda će pokret sufražetkinja odumrijeti. One planiraju demonstraciju u Hyde Parku u lipnju, zar ne? Čak je i Trudy čula za to, a ona nije sufražetkinja. Možda će ih to zadovoljiti pa će se nakon toga tvoja žena smiriti.
– Možda, odgovori Richard, ali bojim se da baš i nije zvučao uvjereno.
KITTY COLEMAN
Maude me sad već tjednima izbjegava, otkada sam izišla iz Hollowaya. U početku to nisam primijetila jer sam imala toliko posla oko organizacije marša za lipanj. Bit će to najveće javno okupljanje ljudi u povijesti, najveće na svijetu. Padamo s nogu od posla – rezerviranje vlakova iz čitave zemlje, dobivanje dozvole za rute marširanja i upotrebu Hyde Parka, dogovaranje s policijom, pronalaženje govornika i limene glazbe, izrada zastavica. To je kao da planiramo bitku. Ne, ne samo bitku – čitav rat.
U vezi s tim, Caroline je imala divnu ideju o tome kako bi se ona i ja mogle obući za procesiju. To bi trebalo biti vrlo dramatično i ja planiram proslaviti svoje oslobođenje i od Hollowaya i od svog očaja slobodoumnim kostimom. Bit će to veliki dan.
Međutim, usred sve te aktivnosti, primijetila sam da Maude izlazi iz sobe čim ja u nju uđem i da češće jede kod Waterhouseovih nego kod kuće.
Richard je samo slegnuo ramenima kada sam mu to spomenula. – A što si očekivala? – rekao je. Sada je teško s njime razgovarati – otkada sam izišla iz Hollowaya i on me izbjegava. Dobro da sam postala manje osjetljiva!
Nisam se naročito iznenadila kad sam vidjela što je učinio s mojim jutarnjim salonom. Muževi drugih sufražetkinja radili su i gore stvari. Kako bih zaustavila takvo ponašanje, morala sam se poslužiti ucjenom. Nisam ponosna zbog toga, ali to je bilo neophodno. I pomoglo je – on možda mrzi to što radim, ali se još više boji svoje majke.
U subotu ujutro uhvatila sam Maude kako se povlači po salonu i pala mije na pamet ideja. – Dođi sa mnom u grad, predložila sam. – Tamo je auto koji će nas odvesti. Vidiš? – Pokazala sam kroz prozor prema autu Jenkinsovih koji je čekao pred kućom. Gospođa Jenkins, bogata članica Ženske socijalne i političke unije iz Highgatea ga je ljubazno donirala za potrebe obavljanja poslova Ženske socijalne i političke unije po gradu. Njezin muž to ne zna – koristimo ga samo kada je on na poslu ili odsutan – i morale smo podmititi Freda, vozača, kako bismo se osigurale da neće ništa reći. Vrijedilo je svakog novčića. Maude je zurila u auto, koji se presijavao na suncu. Vidjela sam da želi reći da, ali da osjeća da bi trebala odbiti.
– Dođi, rekla sam. – Prekrasan je dan – možemo se voziti sa spuštenim krovom. – Kamo ideš?
– U Clements Inn. Ali ne na dugo, brzo sam dodala, znajući da ona ne voli Žensku socijalnu i političku uniju. – A onda u Bond Street. Nakon toga mogle bismo stati kod slastičarnice kod Fortnuma i Masona – već dugo tamo nismo jele sladoled.
Ne znam zašto sam se toliko trudila. Nikada nisam bila pažljiva majka, ali sada sam osjećala kao da se borim za nešto u Maudeino ime i željela sam je uključiti u to, pa makar to značilo da je moram podmititi sladoledom.
– U redu, rekla je naposljetku.
Zamolila sam nju i Jenny da mi pomognu iznijeti hrpe zastavica koje sam šivala – ili, bolje rečeno, koje sam započela šivati, a onda otkrila da nemam dovoljno vremena za to pa sam dodatno platila Jenny i gospođu Baker da ih šasiju. Još uvijek je to daleko manje od broja koji sam bila obećala napraviti. Morat ću regrutirati Maude, iako ona šije još gore od mene.
Bilo je uzbudljivo voziti se po Londonu. Dosad sam to već puno puta doživjela, ali i dalje to obožavam. Fred nosi naočale kada vozi, ali ja to odbijam – imam osjećaj da nikada ništa ne vidim ako ih imam na sebi. Privezale smo svoje šešire šalovima – ja sam svoj vezala grimizno-zeleno-bijelim šalom na kojem piše – Dajte glasove ženama – (ponudila sam jedan takav Maude, ali je ona odbila) – unatoč tome sve je lepršalo na vjetru kao ludo, a prašina s ulice ulijetala je u našu odjeću i kosu. Bilo je to strašno uzbudljivo. Brzina je tako oduševljavajuća – projurili smo pored kola s mlijekom, omnibusa koje su vukli konji, ljudi na biciklima, i utrkivali se s motornim taksijima i drugim privatnim autima. Pubovi, praonice, čajane, sve je to prolazilo pored nas u izmaglici brzine.
Čak je i Maude uživala u tome, iako to nije rekla – ionako nije moguće govoriti kroz buku motora. Po prvi put u više mjeseci činilo se da se opustila, udobno smještena na stražnjem sjedalu između mene i zastavica. Dok smo se vozili kroz aveniju platana čiji su listovi stvarali svod iznad naših glava, naslonila je glavu unazad i pogledala u nebo.
Pomogla mi je da istovarim zastavice kod Clements Inna – Fred nam nikada ne pomaže jer se ne slaže sa sufražetkinjama – ali nije htjela ostati u uredu, nego je radije čekala vani s Fredom. Pokušala sam se požuriti, ali tamo je bilo toliko kolegica koje sam trebala pozdraviti, pitanja na koja sam trebala odgovoriti i pitanja o kojima je trebalo raspraviti, da su se do trenutka kada sam se vratila do auta, i Maude i Fred ljutili.
– Žao mi je! – viknula sam veselo. – Nema veze, nastavimo. Do Collingwoodove zlatarne na Bond Streetu, molim te, Fred. – Ovo nije bilo striktno vezano uz posao Ženske socijalne i političke unije, ali je imalo veze sa ženskim pravom glasa.
Maude je djelovala iznenađeno. – Zar ti je tata kupio nešto novo? – Collingwood je bila zlatarna u kojoj mi je Richard nabavljao nakit.
Nasmijala sam se. – U neku ruku. Vidjet ćeš.
Ali kada je vidjela ogrlicu u crnoj satenskoj kutijici koju mi je zlatar ponosno pružio, nije reagirala baš na onaj način na koji sam ja bila očekivala. Nije ništa rekla.
Ogrlica je bila sačinjena od smaragda, ametista i bisera, grupiranih tako da su činili grimizno-bijele cvjetove sa zelenim lišćem. Drago kamenje bilo je u potpunosti iz ogrlica koje sam već posjedovala: bisere sam bila dobila za krizmu, ametiste sam naslijedila od svoje majke, a smaragdi su bili iz ogrlice koju sam dobila od gospođe Coleman za vjenčanje.
– Odlično ste to napravili, rekla sam zlataru. – Prekrasna je!
Maude je i dalje zurila u ogrlicu.
– Zar ti se ne svida? – upitala sam je. – Riječ je o bojama, zar ne vidiš? Boje Ženske socijalne i političke unije. Mnoge žene si daju napraviti nakit u tim bojama.
– Mislila sam... – Maude se prekinula.
– U čemu je problem?
– Pa – jesam lija trebala naslijediti ogrlice od kojih sije dala napraviti?
– Zaboga, zar je o tome riječ? Pa, sada ćeš naslijediti ovu umjesto njih.
– Tata će biti bijesan, reče Maude tiho. – A i baka. To su bili njezini smaragdi.
– Dala mije tu ogrlicu da s njom činim što hoću. Sada je moja . – ona nema prava određivati što ću s njom učiniti.
Maude je šutjela i taje tišina bila gora od njezine ranije ljutnje.
– Hoćemo li sada do Fortnum i Masona na sladoled? – predložila sam.
– Ne, hvala, mama. Mislim da bih sada radije otišla kući, rekla je Maude prigušenim glasom.
Mislila sam da će je ogrlica oduševiti. Čini se da je nikada ne mogu zadovoljiti.
RICHARD COLEMAN
Odmah sam ih primijetio. Kitty je bila u hodniku dotjerujući se pred ogledalom prije no što smo krenuli na zabavu moje majke. Jenny je stajala pored nje i držala njezin ogrtač dok je Maude promatrala sa stepenica. Kittyna haljina je imala nizak dekolte, bacivši pogled na njezin dekolte prepoznao sam smaragde. Puno sam ih puta vidio na svojoj majci kada su ona i moj otac odlazili na zabave i ceremonije, jednom čak i kada su sreli kraljicu. Sada su izgledali užasno, složeni u novu ogrlicu s drugim dragim kamenjem.
Ništa nisam rekao – Kittyna ucjena me je efikasno ušutkala.
Umjesto toga bjesnim na sebe što sam toliko bespomoćan kad je moja žena u pitanju. Sigurno muž ne bi trebao biti takav, tako bespomoćan i bez autoriteta. Kitty je točno znala što radi.
Kasnije, kada sam vidio izraz lica svoje majke kada je bacila pogled na Kittynu ogrlicu, bio bih u stanju zadaviti svoju lijepu ženu.
EDITH COLEMAN
Mislim da ona uživa u tome da me muči.
Dovoljno je bilo strašno nekoliko puta ove godine kada sam, kako bih zadovoljila formu, morala posjetiti sina kod kuće. Još je gore bilo kada je bila u Hollowayu i kada se ime Colemanovih pojavilo u novinama. Bilo mi je strašno neugodno, ali to je prošlo puno brže nego što sam očekivala. Moji prijatelji – moji dobri prijatelji – to nisu spominjali kako bi me poštedjeli dalje sramote. Samo mije bilo drago što James više nije živ i ne mora vidjeti takvo ponižavanje svoga imena.
Ali najgore je bilo to sa smaragdima. Jamesova majka mi ih je bila dala noć prije našega vjenčanja, i podrazumijevalo se da ću ih paziti i čuvati, i onda ih predati ženi svoga sina. U to se doba tako nešto podrazumijevalo, nije se o tome govorilo. Meni nikada ne bi bilo palo na pamet da s njima učinim nešto drugo, nego samo da ih ponosno nosim i dobrovoljno ih predam kada dođe vrijeme za to. Niti jednoj od nas žena Colemanovih ne bi bilo palo na pamet da ih obeščastimo na takav način kako je to Kitty učinila.
Nosila ih je na mojoj godišnjoj svibanjskog zabavi, uz tamnozelenu svilenu haljinu s predubokim dekolteom. Odmah sam znala da su to oni, iako mi sama ogrlica nije bila poznata. Svugdje bih prepoznala svoje smaragde. I ona je vidjela da sam ih prepoznala. Jadni Richard je stajao pored nje i nije imao pojma o tome. Smaragdi spadaju u žensko područje, a ne muško. Nikada mu neću reći.
Nisam napravila scenu – nisam to mogla napraviti pred svima, i ne bih joj bila priuštila takvo zadovoljstvo. Umjesto toga sam čekala dok svi gosti nisu otišli. Onda sam sjela u mračni kutak i zaplakala.
Lipanj1908.
LAVINIA WATERHOUSE
U početku sam odbijala pomoći Maude. Nisam željela imati nikakve veze sa zastavicama sufražetkinja. Ali Maude nije neka švelja, i kada sam jednoga dana vidjela njezine jadne prste u školi, izbodene od igle (netko je mora naučiti kako treba koristiti naprstnjak!), sažalila mi se i počela sam odlaziti preko tijekom popodneva kako bih joj pomogla.
I dobro da sam to učinila! Ona je tako spora, dušica, a njezina ju je grozna majka ostavila s nemoguće velikim kupom zastavica koje treba sašiti. Prvi put kada sam joj došla pomoći oko toga u jutarnjem salonu, bilo mije neobično – stalno sam se bojala da će svakog trenutka Maudeina majka ući u salon, a ne osjećam se ugodno pored nje otkada sam saznala. Međutim, ona je rijetko kada doma, a i onda razgovara na telefon koji je dala instalirati, i uopće nas ne primjećuje. Taj telefon me nervira – uvijek poskočim kada zazvoni, i ne bih se željela javljati na njega. Maude to mora stalno činiti kada joj majka nije doma, i stalno prima poruke o sastancima, peticijama i drugim glupostima.
Na svu sreću, ja vrlo dobro šijem – napravim tri zastavice dok Maude napravi jednu, i njezini se šavovi mogu vidjeti. A moram priznati da je i zabavno tamo sjediti zajedno – pričamo i pjevamo, i ponekad Maude posve prestane šivati kada joj prsti previše krvare, pa mi čita knjigu naglas doje ja radim. Jenny nam donosi beskrajne šalice čaja, a jedan ili dva puta nam je čak donijela i kavu, kad smo je to zamolile.
Mi samo trebamo šivati, Bogu hvala. Tkaninu i slova dobivamo već iskrojene, a slogane napisane na komadu papira koji je priboden na tkaninu. Slova su obično bijela, a tkanina zelena ili cma. Mislim da ja ne bih mogla smisliti slogan sve i da mi se to plati. Neki od njih su tako komplicirani da ih uopće ne mogu razumjeti. Što li zaboga znači OPOREZIVANJE BEZ PREDSTAVLJANJA JE TIRANIJA? Ili još gore, ŽENSKO 'HOĆE' JAČE JE OD ASQUITHOVOG ' NEĆE ' . Kakve veze premijer ima s time?
Najbolje su mi pogreške. Prvi put mi se to dogodilo kada sam prišivala slova za jednu od brojnih zastavica na kojima piše DJELA A NE RIJEČI. (Ne mogu više podnijeti te riječi!) Dok sam slagala dovršenu zastavicu, bacila sam pogled na nju i otkrila da sam napisala RIJEČI, A NE DJELA . Bila sam već spremna odšiti slova, ali sam pogledala Maude i vidjela da nije to primijetila – mrštila se na svoju zastavicu, cuclajući prst koji je opet ubola. I tako sam tiho složila zastavicu, stavila je na hrpu i nasmiješila se sama sebi. Izgleda da će biti na tisuće tih zastavica – šivale su ih žene duž čitave zemlje. Svakih nekoliko dana Maudeina mama bi dojurila, zgrabila gomilu dovršenih zastavica i ponovno odjurila bez da se makar i zahvali. Sumnjam da će itko ikada doznati da sam ja odgovorna za tu pogrešku. Nakon toga počela sam raditi nove 'pogreške' – još nekoliko RIJEČI A NE DJELA, a onda sam napisala ČINIJE, A DE JELA, i preostalo R ubacila u džep svoje pregače. Bilo je vrlo zabavno stvarati pogreške: RADNE ŽENE TRAŽE PRAVO GLASA postalo je GLASNE ŽENE TRAŽE PRAVO RADA; NADA JE JAKA postalo je: JANA JE KADA.
Napravila sam nekih šest zastavica s pogreškama kada me je Maude ulovila. Pomagala mije složiti jednu, kada je odjednom rekla: – Stani malo – i raširila zastavicu. Na njoj je pisalo ONAJ TKO ŽELI ROBITI, MORA OBOD NABITI
– Lavinia! Tu bi trebalo pisati 'Onaj tko želi biti slobodan, mora se boriti.' Znaš iz Byrona?
– O, Bože! – rekla sam i počela se smijati.
– Zar uopće nisi čitala što šiješ? I gdje-su ti S i L iz 'SLOBODAN'?
Nevino sam se nasmiješila i izvukla slova iz svoga džepa. – Mislila sam da su višak ili pogreška, rekla sam.
– Dobro ti znaš što je trebalo pisati, promrmlja Maude. – Što ćemo učiniti s time? Prekasno je daje ispravimo, a ne možemo je ni sakriti – mama će ih sigurno izbrojati i htjet će znati zašto je jedna manje.
– Oh, Bože, najbolje da nabijem obod, rekla sam. Bilo je to besmisleno, ali je nasmijalo Maude. Ubrzo smo se toliko smijale da su nam suze počele curiti niz lice. Bio je dobar osjećaj vidjeti je kako se smije. Bila je tako ozbiljna u zadnje vrijeme. Na kraju smo jednostavno složile zastavicu i dodale je na hrpicu.
Nisam mislila ići na marš u Hyde Parku – stresla bih se od same pomisli da ću biti okružena tisućama sufražetkinja. Ali nakon tolikih dana šivanja i slušanja o tome, počela sam se pitati ne bi li to moglo biti prilično zabavno. Tamo će biti žene iz čitave zemlje, ne samo sufražetkinje, i bit će orkestara i govora, spektakli posvuda. A onda mi je Maude rekla da će svi nositi bijelo, zeleno i grimizno, i smislila sam savršenu odjeću za nas. Nosile bismo naše bijele haljine i ukrasile svoje slamnate šešire cvijećem iz vrta Colemanovih. Maudeina majka je možda grešnica, ali je uzgojila najfantastičnije cvijeće.
– Kokotić, različak, bijeli jasmin i crnjika, sve omotano zelenim lišćem, odlučila sam. – To će tako lijepo izgledati.
– Ali rekla si da ne želiš ići, rekla je Maude. – A osim toga, što će tvoja majka reći na to?
– Majka će ići s nama, rekla sam. – A i mi ne moramo marširati, možemo biti promatrači.
Maude misli da moja majka nikada neće pristati na to, ali ona uvijek pristane na sve što ja želim.
GERTRUDE WATERHOUSE
Osjećala sam se vrlo glupo zbog toga, ali nisam vidjela drugog načina da je zaustavim. Kada su se Livy i Ivy May vratile iz škole, moj je gležanj bio omotan zavojem i podignut na stolac. – Spotaknula sam se preko praga, rekla sam kada je Livy zabrinuto uzviknula ugledavši ga. – Samo sam ga istegnula, na sreću, ništa nije slomljeno.
– O, majko, ti si tako nespretna, rekla je.
– Da, znam.
– Koliko dugo je doktor rekao da ne smiješ stati na tu nogu?
– Barem tjedan dana.
– Ali to znači da nas ne možeš voditi na marš u nedjelju!
– Da, znam. Žao mi je, dušo – znam koliko si se tome radovala. – A ja sam se toga užasavala.
Livy uzviknu. – Ali mi moramo ići! Ne možemo to propustiti, zar ne, Ivy May?
Ivy May je gledala zavoj. Trebala sam ga više stegnuti.
– Možda nas otac može odvesti, predloži Livy.
– Ne, rekla sam brzo. Nisam željela da umiješaju Alberta.
– Ujutro ćete s njime ići u crkvu, a poslije podne on igra kriket. Ne, mislim daje najbolje da ostanete doma.
– Pa, onda možemo ići s Maude i njezinom majkom.
– Ne, ponovno sam rekla, još brže.
– Ništa nam se neće dogoditi.
– Ne. – '
Livy me tako ljutite promatrala da to skoro nisam mogla podnijeti. – Zaista, Livy, dušo, rekla sam onoliko blago koliko sam to mogla, – ne razumijem zašto toliko želiš ići. To nije nešto za što se ti inače zanimaš; a ne bi ni trebalo biti. Sigurna sam da će onaj za kojeg se udaš biti potpuno u stanju u tvoje ime odlučiti za koga bi ti trebala glasati.
– Naprotiv, izjavi Livy, – ja podržavam žensko pravo glasa.
Ivy May se nasmijala. – Livy ne želi biti izostavljena, rekla je:
– Tiho, Ivy May, sigurna sam da i ti želiš ići u Hyde Park, reče Livy.
– Podržavaš li zaista borbu za davanje prava glasa ženama? – upitala sam, iznenađena svojom kćerkom.
– Da! Mislim da su izabrale prekrasne boje – šalovi i nakit u ljubičastoj, zelenoj i bijeloj boji. I žene jure naokolo u automobilima, tako živahne i strastvene... – Livy se zaustavila kad je ugledala moj izraz lica.
– Ja ne odobravam ni sufražetkinje ni taj marš, rekla sam strogo, nadajući se da ću time prekinuti dalji razgovor na tu temu.
Naravno da nije bilo tako. Livy je dva dana plakala i nije htjela govoriti sa mnom, dok na kraju, noć prije marša, ja nisam popustila. Ništa nju ne sprječava da ostvari ono što želi, pa čak ni šašavi planovi njezine majke. Nisam htjela da Livy otkrije kako sam je pokušala prevariti, pa na kraju nisam mogla ni ići s njima, nego sam ih morala predati na brigu Kitty Coleman.
Ivy May me je uhvatila kako hodam na nozi s 'istegnutim' gležnjem. Bog je blagoslovio, nije rekla ni riječ.
MAUDE COLEMAN
Sišle smo s omnibusa kod stanice Euston i počele se probijati kroz gomile ljudi koje su se već bile okupile na pločniku. Žene su u gomilama izlazile sa stanice, dovezavši se posebnim vlakovima sa sjevera. Lavinia i ja smo svaka primile po jednu ruku Ivy May i čvrsto se držale dok nas je gomila ljudi iz svih krajeva zemlje gurala amo-tamo.
Mama se brzo kretala kroz gomilu – čini se da joj gužva nije smetala, što me iznenadilo s obzirom na to koliko ona mrzi biti zatvorena na jednom mjestu. Kada smo se probile do ceste pred stanicom St. Pancreas, počela je tražiti poznata lica među ženama u bijelim haljinama koje su se okupile na cesti sa svojim zastavicama. – A, eno ih! – uzviknula je i progurala se kroz gomilu na pločnik kako bi se probila do same ceste.
Tamo mi je bilo lakše disati jer je bilo više mjesta. Bilo je neobično stajati posred tako velike ceste i ne trebati izbjegavati kočije, kola ili taksije – samo dugačak red žena u bijelim haljinama koji se pružao ispred i iza nas, dok su nas muškarci i žene na pločniku promatrali.
Mama nas je odvela do grupe žena, od kojih sam mnoge prepoznala s maminih tjednih primanja. – Evo ih, Eunice, rekla je mama stavivši ruku na ruku visoke žene s licem punim pjegica, koja je imala na sebi lentu na kojoj je pisalo VOĐA ZASTAVICA. – A tamo je Caroline! – uzviknula je mama mašući. – Caroline!
Caroline Black je požurila natrag, rumena, s kosom koja joj je ispadala iz šešira. Preko ramena je nosila veliki svežanj na štapu. Mama ju je poljubila. – Imaš li sve?
– Da, mislim da imam, prostenjala je Caroline Black, – iako sam, na svu sreću, jučer dala oklop dječaku da ga donese ovamo. Inače nikada ne bih uspjela doći.
Nisam znala o čemu govore, ali prije no što sam mogla pitati, mama se okrenula prema meni. – Čuj, Maude, ja ću vas ostaviti s Eunice, ona će se brinuti o vama.
– Ali i ti marširaš, zar ne? – upitala sam, pokušavajući zatomiti paniku koja se mogla čuti u mom glasu. – Ti marširaš s nama.
– Da, ja ću biti u procesiji, ali moj je zadatak da nešto radim na drugom dijelu procesije. S vama će ovdje biti sve u redu – ionako poznaješ većinu ovih žena.
– Kamo ti ideš? Što ćeš raditi?
– To je iznenađenje.
– Ali mi smo mislile da ćemo biti s tobom. Rekle smo gospođi Waterhouse da ćeš se ti brinuti o nama.
Mama je nestrpljivo odmahnula glavom. – Ono što ja moram obaviti puno je važnije nego briga o vama. I, iskreno rečeno, Eunice će to vjerojatno bolje obaviti nego što bih ja bila u stanju. Ona je vođa zastavica za ovaj dio procesije i vrlo je sposobna. Bit ćete u dobrim rukama. Naći ćemo se na kraju dana, nakon Velikog uzvika u pet sati. Dođite do pozornice pet gdje će govoriti gospođa Pankhurst. Tamo ćemo se naći. Sada doista moramo ići. Dobro se zabavite, djevojke! Maude, upamti, pozornica pet nakon Velikog uzvika. – Primila je Caroline Black za ruku i odjurila u gomilu. Pokušala sam ih pratiti pogledom, ali nisam to mogla – bilo je to kao da pokušavam pratiti kretanje grančice u brzom potoku.
Lavinia je problijedjela. – Kako ćemo bez nje? – zastenjala je, što je bilo prilično licemjerno s obzirom na to da ona ne voli moju majku.
– Pa, djevojke, divno ćemo se provesti, zar ne? – uzviknula je Eunice pomažući dvjema ženama pored nas da pričvrste svoju zastavicu na kojoj je pisalo NADA JE JAKA . – Moram provjeriti ostale zastavice u svome dijelu. Vi ostanite ovdje uz ovu zastavicu dok se ne vratim. – Otišla je prije nego što smo stigle odgovoriti.
– Prokletstvo, rekla sam tiho. Bile smo napuštene.
Lavinia me je pogledala podjednako šokirana time što sam opsovala kao i situacijom u kojoj smo se našle, pretpostavljam. – Možda je moja majka bila u pravu, rekla je. – Možda sam trebala ostati kod kuće. Osjećam se prilično loše.
– Prestani, rekla sam strogo. – Snaći ćemo se. – Bit će to naporno poslijepodne, i još puno gore ako se ona uz to i onesvijesti. Pogledala sam naokolo tražeći nešto čime bih joj mogla skrenuti pažnju. – Pogledaj orkestar – Limeni orkestar okruga, Hackney, pročitala sam s njihove zastavice. – Nemaju li prekrasne uniforme? – Znala sam da Lavinia više voli muškarce koji nose uniforme. Već je govorila kako se želi udati za vojnika. Glazbenici su se smijuljili okolnim ženama. Svirač bas trube mi je namignuo prije no što sam stigla skrenuti pogled.
Lavinia je zurila u zastavicu koje smo se trebale držati. – Jana je kada, odjednom je izjavila i počela se smijati.
– Što si rekla?
– Ništa, ništa.
Nakon nekog vremena počele smo se bolje osjećati. Žene oko nas su pričale i smijale se, očito uzbuđene što su ovdje. Opći dojam bio je veliko brujanje ženskih glasova, ponekad u visokim tonovima, glasno ali ne zastrašujuće kao što bi moglo biti da je bila riječ o muškarcima. Bilo bi teško oduprijeti se tome da nas ponese opće oduševljenje. I izgleda da nisu sve bile sufražetkinje. Mnoge su bile poput nas, došle su tamo to poslijepodne iz radoznalosti, i nisu uvijek nosile zastavicu i vikale. Bilo je puno žena s kćerima, neke od kojih su bile vrlo mlade. Čak su tamo bile i tri male djevojčice, obučene u bijelo sa zelenim i grimiznim vrpcama u kosi, koje su sjedile na kolima koja je vukao poni nedaleko od nas.
Lavinia je slegnula moju ruku i rekla:”Strašno je uzbudljivo, zar ne? Svi su ovdje!
Svi osim moje mame, pomislila sam. Pitala sam se što to ona i Caroline Black rade.
Onda je orkestar, pod vodstvom čovjeka s gustim brkovima, počeo svirati marš iz Aide i svi su se uspravili kao daje netko zategnuo žicu preko čitave procesije. Žamor pun iščekivanja začuo se iz gomile. Eunice se iznenada ponovno pojavila i poviknula: – Dobro, podignite zastavice! – Žene oko nje su podigle svoje motke i postavile ih u držače sa strane; zatim su one koje su vidjele njihove podignute zastavice, podigle svoje vlastite, dok se posvuda i ispred i iza nisu vidjele zastavice koje su se nadvijale nad gomilom glava. Po prvi put sam poželjela da i ja nosim zastavicu.
Žamor je utihnuo nakon nekoliko minuta, još se uvijek nismo pomaknulo.
– Zar nikada nećemo krenuti? – uzviknula je Lavinia skakućući s noge na nogu. – Neću to moći podnijeti ako uskoro ne krenemo!
A onda smo odjednom krenule. Zastavice ispred nas su se pomaknule i ispred nas se pojavio prazan prostor.
– Naprijed! – viknula je Eunice. – Dođite, djevojke! – Kada smo počele hodati, gledatelji na pločniku su nas počeli bodriti i osjetila sam trnce po leđima. Osim naše procesije išlo ih je još šest, koje su stizale sa svih strana Londona, vodeći marširante prema Hyde Parku. Bilo je strašno uzbudljivo osjećati se dijelom veće cjeline, sastavljene od tisuće i tisuće žena koje su istovremeno činile to isto.
Potrajalo je neko vrijeme dok procesija nije uhvatila pravi ritam koraka. Zastajali smo i ponovno kretali, prolazili pored St. Pancreasa, i onda pored stanice Euston. S obje strane muškarci su nas promatrali kako prolazimo. Neki od njih su se mrštili, neki su nas vrijeđali, ali većina ih se smiješila na onaj način na koji se moj stric smiješi kada misli da sam rekla nešto budalasto. Žene koje su stajale sa strane više su podržavale ono što činimo, smiješile su se i mahale. Nekoliko ih je čak prišlo i priključilo se maršu.
U početku je Lavinia bila vrlo uzbuđena i pjevušila je uz glazbu koju je orkestar svirao, smijući se kad bi vjetar napeo i ponio zastavicu ispred nas. Ali kada smo počeli hodati u stalnom ritmu, kada smo prošle pored Eustona i krenule prema stanici Great Portland, počela je uzdisati i vući noge. – Je li to sve što ćemo raditi? Samo hodati? – žalila se.
– U Hyde Parku će se držati govori. Nije to tako daleko. I proći ćemo Oxford Streetom pa ćeš moći vidjeti dućane. – Rekla sam to autoritativno, iako nisam zaista znala kamo nas – naša ruta vodi. Moje poznavanje Londona je dosta loše – nisam često išla u grad, a i onda sam samo slijedila mamu ili tatu. Bolje sam znala glavne rijeke u Africi nego ulice Londona.
– Eno Simona. – Pokazala je Ivy May.
Bilo je olakšanje vidjeti poznato lice u gomili stranaca. – Simone! – istovremeno smo uzviknule Lavinia i ja.
Kada nas je ugledao, lice mu se ozarilo i istupio je iz gomile da nam se priključi.
– Što ti ovdje radiš, zločesti dječače? – pitala je Lavinia stegnuvši mu ruku.
Simon je pocrvenio. – Došao sam vas potražiti.
– Hoćeš li marširati s nama? – upitala sam.
Simon se ogledao. – Nema muškaraca, zar ne?
– U orkestru su samo muškarci. Ostani s nama.
– Pa, možda na kratko. Ali moram ići po konja u Hyde Park.
– Kakvog konja?
Simon je djelovao iznenađeno. – Konja za dame. Za tvoju majku. Zar ti nije rekla?
– Mama nema konja. Ona mrzi konje.
– Prijatelj gospodina Jacksona ima konja. One su ga samo posudile za danas.
– Gospodin Jackson? Kakve veze on ima s time?
Simon je izgledao kao da najradije ne bi ništa rekao. – Tvoja majka je pitala gospodina Jacksona zna li nekoga od koga bi mogla posuditi konja. To je morao biti bijeli konj. A on ima prijatelja koji ima bijeloga konja, gore na Baker Streetu. Pa joj ga je posudio i zamolio me da ga dovedem ovamo i vratim. Platio mi je za to.
Orkestar je počeo svirati Pjesmu gusarskog kralja iz Penzanških gusara. Pokušavala sam shvatiti stoje Simon govorio, ali bilo je teško razmišljati među tolikim ljudima i uz toliko buke. – Mama nikada ne ide na groblje. Kako je mogla vidjeti gospodina Jacksona?
Simon slegnu ramenima. – Posjetio ju je u Hollowayu. I čuo sam ih prije nekog vremena kako razgovaraju na groblju – o pravu žena da glasaju i tome sličnim temama.
– Ali ona neće jahati na konju, zar ne? Gdje se točno nalazi?
Simon ponovno slegnu ramenima. – Vidi sama. One su na početku procesije.
– Je li to daleko?
– Pokazat ću ti. – Simon je odmah ponovno uronio u gomilu na pločniku, vjerojatno osjećajući olakšanje što napušta žensku procesiju.
Htjela sam ga slijediti, ali me Lavinia uhvatila za ruku. – A što će biti sa mnom? – uzviknula je.
– Ostani ovdje. Vratit ću se k vama.
– Ali ne možeš me ostaviti samu!
– Nisi sama – ti si s Ivy May. Ostani uz zastavicu, dodala sam pokazujući zastavicu s natpisom NADA JE JAKA . – Vratit ću se. I Eunice će se sigurno ubrzo vratiti. Reci joj da sam otišla pogledati zastavice. Nemoj joj reći da sam otišla vidjeti mamu.
– Idemo s tobom! – viknula je Lavinia, ali sam ja istrgnula svoju ruku iz njezine i uronila u gomilu, tako da me nije mogla slijediti. Što god da moja mama radi, nisam željela da to Lavinia vidi.
SIMON FIELD
Mogu samo reći da gospođa C. nije to imala na sebi kada sam joj ranije predao konja. Mora daje to nosila ispod haljine.
Iznenađen sam, ali to pokušavam ne pokazati. Ne mogu skrenuti pogled s njezinih nogu. Samo sam jednom vidio ženske noge na pantomimi Dicka Whittingtona, a i onda je žena nosila tajice i tunika joj je sezala do koljena. Gospođa C., međutim, nije obučena kao Dick nego kao Robin Hood. Nosi kratku zelenu tuniku u sredini vezanu pojasom, male zelene čizmice i zelenu i grimiznu kapu s bijelim perom u njoj. Noge su joj gole od gležnjeva pa sve do – pa, poprilično visoko.
Vodi bijeloga konja na kojemu jaše gospođica Black. Očekivali biste da će gospođica Black biti obučena kao gospa Marian ili fratar Tuck ili tako netko, ali umjesto toga ona ima potpuni oklop i srebrnu kacigu s bijelim perom na njoj koje se njiše u ritmu konjskog hoda, baš kao nojevo perje na konjima u pogrebnoj povorci. Ona nosi uzde u jednoj ruci, a zastavu u drugoj. Na zastavi piše nešto što ne mogu pročitati.
Maude samo zuri. Ne mogu je kriviti – svi zure u noge Kitty Coleman. Moram priznati – to su lijepe noge. Žarko sam pocrvenio samo ih gledajući, i digao mi se među svim tim ljudima. Morao sam prekrižiti ruke ispred sebe kako bih to sakrio.
– Tko bi gospođica Black trebala biti? – pitam pokušavajući skrenuti misli.
– Ivana Orleanska, reče Maude kao da pljuje te riječi.
Nikada nisam čuo za tu Ivanu, ali to nisam rekao Maude. Znam da ne želi razgovarati.
Stajali smo na pločniku malo ispred njih, tako da smo ih mogli promatrati kako dolaze.
Dok prolaze pored nas, Maude izgleda kao da bi htjela nešto reći svojoj majci, ali to ne čini. Gospođa C. ne gleda prema njoj – ima neobičan osmijeh na licu i čini se da gleda daleko naprijed, kao da vidi nešto na obzorju i jedva čeka da stigne tamo.
I onda su prošle. Maude ništa ne govori, a niti ja. Samo gledamo kako procesija prolazi. Onda Maude otpuhne.
– Što je? – kažem.
– Zastavica Caroline Black ima pogrešku, kaže ona, ali mi ne želi reći o kakvoj je pogrešci riječ.
KITTY COLEMAN
Veći dio vremena za vrijeme marša osjećala sam se kao da mjesečarim.
Bila sam tako uzbuđena da sam jedva išta čula. Žamorenje gledatelja, zveckanje i pucketanje uzdi, zveckanje Carolinina oklopa – sve je to bilo prisutno, ali kao iz daljine. Konjska kopita zvučala su prigušeno kao da su omotana pokrivačima, ili kao daje po putu bila posuta piljevina, kao što to ponekad čine za pogrebe.
Nisam mogla ništa pravo vidjeti. Pokušala sam fokusirati pogled na lica duž puta, ali su mi sva bila mutna. Činilo mi se da vidim ljude koje poznajem – Richarda, Johna Jacksona, Maude, čak i moju mrtvu majku – ali to su samo bila slična lica. Bilo je jednostavnije gledati prema naprijed, prema našem odredištu, kakvo god ono bilo.
Ono što sam jasno osjećala bili su sunce i zrak na mojim nogama. Nakon cijelog života ispod teških haljina, s naslagama tkanine koje su se obavijale oko mojih nogu poput zavoja, bio je to nevjerojatan osjećaj.
Tada sam začula prasak koji nije bio prigušen. Pogledala sam u gomilu, iznenada jasno videći, i tamo sam na pločniku preko puta mene ugledala nekoga tko je izgledao kao moj pokojni brat. On je zurio u Caroline s tako zbunjenim izra/om lica da sam mu morala prići ne bih li vidjela što to gleda.
Začuo se još jedan prasak. Neposredno prije no što se konj propeo vidjela sam Carolininu zastavicu – na njoj je pisalo RIJEČI, A NE DJELA .
Dovraga, pomislila sam, tko li je napravio takvu glupu pogrešku? A onda me kopito udarilo u prsa.
LAVINIA WATERHOUSE
Isprva nisam htjela razgovarati s Maude kada su se ona i Simon vratili – sve dok nismo došli do Portland Placea ili Upper Regent Streeta, a niti kada smo na kratko zastali u Oxford Streetu. Nisam joj mogla oprostiti što me je tako napustila.
Ni ona nije govorila, samo je marširala s tmurnim izrazom lica, i nije primjećivala da seja ljutim na nju. Ne postoji ništa iritantnije nego kada netko ne shvaća da ga kažnjavate. Ustvari, imala sam osjećaj kao da sam ja ta koju se kažnjava – naravno, bila sam radoznala da saznam više o Maudeinoj majci i konju, ali pošto nisam govorila s njom, nisam je mogla pitati o tome. Željela sam da Ivy May govori sa mnom, kako bi moja šutnja uperena prema Maude bila uočljivija. Poravnala sam joj šešir, koji se bio opasno nakrivio unazad, ali Ivy May mi je samo kimnula glavom u znak zahvalnosti. Nije običavala govoriti kada bi to netko želio od nje.
Onda je procesija ponovno zastala. Simon je otrčao preuzeti konja, a mi smo krenule prema Marble Arch ulazu u Hyde Park. Gužva nas je pritiskala sve bliže jedne drugima jer se mnogo ljudi na pločniku uguralo u gomilu kako bi i oni ušli. Osjećala sam se kao zrnce pijeska u pješčaniku, koje čeka da procuri kroz usku rupicu. Gužva je postala tako velika da sam primila i Maude i Ivy May za ruke.
Onda smo prošle kroz ulaz i odjednom je bilo otvorenog prostora, sunčanog, zelenog i punog svježeg zraka. Gutala sam zrak kao da je voda.
Veliko se more ljudi okupilo u daljini oko raznih kola na kojima su se nalazile šačice sufražetkinja. U svojim bijelim haljinama poslagane nad gomilom podsjećale su me na nježne oblačiće na obzorju.
– Krećite se, krećite se, govorila je žena iza nas koja je nosila lentu s natpisom GLAVNI REDAR. – Iza vas čekaju još tisuće ljudi koji žele ući. Krećite se prema pozornicama, molim vas, i ostanite u redu.
Procesija je trebala nastaviti sve do pozornica, ali kada su se našli u parku ljudi su odjednom počeli juriti amo-tamo, i reda je nestalo. Muškarci koji su duž puta bili gledatelji, sada su se miješali sa svim damama koje su marširale, i kako smo se silom prilika pomicale prema pozornicama, gužva se opet sve više povećavala jer su nas gurali prema naprijed. Mama bi bila užasnuta da nas je mogla vidjeti, bez nadzora, stisnute među svim tim muškarcima. Na trenutak sam ugledala onu blesavu Eunice, kako nekome dovikuje da joj donese njezinu zastavicu. Bila je posve nesposobna da se brine o nama.
Posvuda su bile zastavice. Tražila sam one koje sam ja sašila, ali bilo ih je toliko da su moje pogreške nestale u mnoštvu. Nisam mislila da se toliko ljudi može okupiti na jednom mjestu u jednom trenutku. Bilo je to zastrašujuće ali i fascinantno, kao kada tigar u zoološkom vrtu zuri ravno u tebe svojim žutim očima.
– Vidiš li pozornicu pet? – upitala je Maude.
Nigdje nisam mogla vidjeti brojeve, ali je Ivy May pokazala prema jednoj pozornici i počele smo se probijati prema njoj. Maude me stalno vukla tako da sam se sudarala s ljudima, i morala sam jače stegnuti ruku Ivy May jer je postajala znojnija.
– Ne idimo dalje, doviknula sam Maude. – Prevelika je gužva.
– Samo još malo – tražim mamu. – Maude je nastavila povlačiti moju ruku.
Odjednom je bilo previše ljudi oko nas. Mali prostori u koje smo se uspijevale ugurati odjednom su postali neprobojan zid nogu i leđa. Ljudi su se gurali u nas odozada, i mogla sam osjetiti kako mi nepoznati ljudi guraju ruke i ramena.
Onda sam osjetila ruku na svojoj stražnjici, prste koji me lagano glade. Bila sam toliko iznenađena da na trenutak nisam reagirala. Ruka je zadigla moju haljinu i počela mi svlačiti gaćice, usred svih tih ljudi. Nisam mogla vjerovati da to nitko nije primijetio.
Kada sam se pokušala odmaknuti, ruka me je slijedila. Osvrnula sam se – čovjek koji je stajao iza mene bio je otprilike očevih godina, visok, sijede kose, s tankim brkovima i naočalama. Njegove su oči bile usredotočene na pozornicu. Nisam mogla povjerovati daje to bila njegova ruka – izgledao je tako pristojno. Podigla sam petu i jako zagazila na nogu iza mene. Čovjek se trznuo i ruka je nestala. Trenutak poslije odmaknuo se i nestao, a netko je drugi zauzeo njegovo mjesto.
Stresla sam se i prošaputala Maude: – Hajdemo odavde, ali je moj glas nadjačao zvuk roga. Gomila je pojurila prema naprijed i Maude je bila gurnuta u leđa žene ispred nje, pri tome ispustivši moju ruku. Tada me je netko gurnuo jako u lijevo. Ogledala sam se, ali nisam mogla vidjeti Maude.
– Pažnja, molim. Ovime otvaram ovaj značajan sastanak u Hyde Parku, čula sam kako je viknuo glas. Jedna se žena popela na kutiju koja je bila viša od onih ostalih žena na pozornici. U svojoj je svijetloljubičastoj haljini izgledala kao zdjelica sladoleda od vanilije posuta lavandom. Stajala je vrlo uspravno i mirno.
– Eno gospođe Pankhurst, promrmljale su žene oko mene.
– Oduševljena sam što pred sobom vidim toliki broj ljudi, pristalica – i ženskih i muških – jednostavnog prava žena da zauzmu svoje mjesto kraj muškaraca i pristupe glasanju. Premijer Asquith je rekao da mora biti uvjeren da ljudi podržavaju zahtjev za davanjem prava glasa ženama. Pa, gospodine Asquith, kažem vam da vas, da sada stojite ovdje gdje sam ja, i vidite golemo more ljudi pred sobom kao što gaja vidim, više ne bi trebalo uvjeravati!
Gomila je podivljala. Stavila sam ruke na ramena žene pored mene i skočila, pokušavajući vidjeti preko gomile. – Maude! – viknula sam, ali buka je bila toliko glasna da me ona nikada ne bi mogla čuti. Žena se namrštila i odgurnula moje ruke.
Gospođa Pankhurst je čekala da se zvuk utiša. – Imamo dovoljno govornika za cijelo poslijepodne, započela je kada se buka stišala, – i zato ćemo bez daljnjih uvoda ...
– Maude! Maude ! – vikala sam.
Gospođa Pankhurst je zastala i lagano kimnula glavom. – Dopustite da vam predstavim ...
– Maude!
– Lavinia! – začula sam i ugledala kako ruka maše iznad gomile s moje desne strane. Odmahnula sam i nastavila mahati dok sam se probijala prema ruci.
Gospoda Pankhurst je ponovno prestala govoriti. – Pst! Pst! – počele su siktati žene na pozornici. Nastavila sam se gurati praveći si prostora i ignorirajući ono što se događalo na pozornici. Onda sam ispred sebe ugledala vijenac kokotića i bijelog jasmina koji sam to jutro splela za Maudein slamnati šešir, i zadnjim proguravanjem došla sam do nje.
Čvrsto smo se držale jedna za drugu. Maudeino je srce jako lupalo, a ja sam drhtala.
– Maknimo se od svih tih ljudi, prošaputala je Maude.
Kimnula sam glavom i, još se uvijek držeći za Maude, pustila je da nas odvede od pozornice i iz gužve ljudi koji su slušali gospođu Pankhurst.
Naposljetku smo se opet našle na otvorenom prostoru. Kada smo stigle do drveća na rubu gomile, zaustavila sam se. – Zlo mi je, rekla sam.
Maude me je odvela do drveta gdje sam mogla kleknuti podalje od ostalih. Kasnije smo našle mjesto u sjeni malo dalje od samog drveta gdje smo sjele. Nismo ništa govorile nekoliko minuta, nego smo samo promatrale ljude kako prolaze pored nas, polako ili u žurbi, odvajajući se od jednog kruga gledatelja pored jedne pozornice i priključujući drugom. S mjesta na kojem smo sjedile mogle smo vidjeti četiri pozornice. U daljini su žene koje su govorile na njima bile sitni likovi čije su se ruke kretale naokolo kao vjetrenjače.
Bila sam jako žedna.
Znala sam da će Maude naposljetku progovoriti i postaviti pitanje koje mora biti postavljeno. Užasavala sam se toga.
– Lavinia, rekla je na kraju, – gdje je Ivy May?
Prvi put toga dana, počela sam plakati. – Ne znam.
MAUDE COLEMAN
Mama je sjedila samo dva drveta dalje. Nismo to otkrile dok sastanak nije završio.
Nije bilo svrhe tražiti nekoga dok su govori trajali i gomila bila toliko nabijena. Lavinia je očajavala, ali ja sam znala daje Ivy May razumna djevojčica – možda ona govori malo, ali čula je sve i znat će da se trebamo naći s mojom majkom kod pozornice pet nakon Velikog uzvika, ma što to bilo.
To sam si stalno govorila i ponavljala to Lavinii, kad god je htjela slušati. Na kraju je ona položila svoju glavu u moje krilo i zaspala, što je bilo tipično za nju u dramatičnom trenutku. Ona voli melodramu – prava drama joj je dosadna. Vrpoljila sam se čekajući da govori završe i da se Lavinia probudi.
Na kraju se oglasio rog. Kada se oglasio po drugi put, Lavina je ustala, crvenog i zgužvanog lica. – Koliko je sati? – upitala je zijevajući.
– Nisam sigurna. Vjerojatno oko pet sati.
Udaljene su gomile mahale rukama i vikale. Još se jedanput oglasio rog. Pjev je dobivao na jačini kao orkestar koji se približava krešendu u simfoniji. Zvučalo je kao da svi govore: – Ženskoga li stasa. Tek sam treći put shvatila da viču: – Žensko pravo glasa! – Zadnji povik bio je glasan poput grmljavine, a uzvici i smijeh koji su uslijedili poslije toga bili su poput kiše iz oblaka.
Onda, iznenada, gomila se raspala i val je ljudi krenuo prema nama. Tražila sam poznato lice u gomili onih koji su prolazili pored nas. Primijetila sam Eunice, koja je projurila pored nas sa zalutalom zastavicom i motkom. Nije nas vidjela i nismo je pokušale zaustaviti.
– Trebale bismo otići do pozornice pet, rekla sam. – Netko će sigurno biti tamo.
Primile smo se za ruke i počele se probijati kroz gomilu, ali bilo je vrlo teško pošto su se svi kretali u smjeru od pozornice, a ne prema njoj. Posvuda su bila iscrpljena lica – žedna djeca, nestrpljive žene, zabrinuti muškarci koji su se pitali kako će se vratiti doma u takvoj gužvi. Sada kada ljudi nisu marširali u organiziranim povorkama, ulice ispred Hyde Parka bit će u kaosu, prepune ljudi i taksija i prepunih omnibusa. Povratak kućama trajat će satima.
Naposljetku smo se približili onome što sam upamtila kao pozornicu pet, ali je zastavica s brojem pet već bila skinuta. Gospođa Pankhurst i ostale žene su sišle s kola, a čovjek je u njih uprezao konja.
– Odvoze pozornicu! – uzviknula sam. – Kako ćemo se naći s mamom bez nje?
– Eno Caroline Black, reče Lavinia vukući me za rukav. – Što to zaboga ima na sebi?
Caroline Black je poskakivala s noge na nogu i dalje obučena u svoj oklop Ivane Orleanske. Bijelo pero u njezinoj kacigi išlo je gore-dolje kako se kretala. Izgledala je vrlo sumorno, a želudac mi se stegnuo kada sam vidjela daje sama.
– Tu ste! – uzviknula je, ne nasmiješivši mi se lijepo kao stoje obično činila. – Gdje ste bile? Već vas odavno tražim!
– Gdje je mama? – upitala sam.
Caroline Black je izgledala kao da bi mogla zaplakati. – Tvoja majka – imala je malu nezgodu. – Što se dogodilo?
– Sve je išlo tako dobro, prava šteta. – Caroline Black je odmahnula glavom. – Divno smo se zabavljale, uz takvu podršku naših kolegica i gledatelja. I konj je bio tako divan, tako nježan i bio ga je užitak jahati. Da bar ...
– Što se dogodilo? Gdje je ona? – Jedva sam se obuzdavala da ne vičem.
– Netko je zapalio petarde u gomili u Oxford Streetu. Konj se propeo, i u tom je trenutku Kitty iskoračila pred njega da pogleda moju zastavicu – ne znam zašto. Konj se propeo – jedva sam uspjela ostati u sedlu. Kada se spustio, udario ju je u prsa. – Gdje je ona sada?
– Šašavica je inzistirala na tome da završi marš, vodeći pritom konja, kao da se ništa nije dogodilo. Rekla je daje dobro, daje samo ostala bez daha. A ja sam bila dovoljno luda da joj to dopustim. Onda nije htjela otići za vrijeme govora – rekla je da mora biti ovdje kako bi vas našla nakon toga.
– Gdje je ona, za Boga miloga? – viknula sam. Lavinia je poskočila na moj ton i ljudi oko nas su zurili. Ali Caroline Black se nije ni trznula.
– Sjedi tamo među drvećem. – Pokazala je natrag u smjeru iz kojeg smo došle.
Lavinia me uhvatila za ruku i krenule smo prema drveću. – A što ćemo s Ivy May? – uzviknula je. – Moramo je naći!
– Idemo prvo do moje mame, a onda ćemo je potražiti. – Znala sam da se Lavinia ljuti na mene, ali sam je ignorirala i nastavila hodati. Mama je bila naslonjena na deblo drveta, sjedeći na jednoj nozi dok je druga gola noga bila ispružena ispred nje.
– O, dragi Bože, promrmljala je Lavinia. Zaboravila sam da ona nije vidjela moju mamu u njezinom kostimu.
Mama se nasmiješila kada smo joj prišle, ali lice joj je bilo napeto, kao da se bori da nešto sakrije. Teško je disala. – Bok, Maude, rekla je. – Jeste li uživale u procesiji? – Kako se osjećaš, mama? – Mama se potapšala po prsima. – Boli. – Moramo te odvesti doma, dušo, rekla je Caroline Black.
– Možeš li hodati?
– Ona ne smije hodati, prekinula sam, prisjećajući se svoje lekcije iz prve pomoći u školi. – To joj može pogoršati stanje.
– Ti ćeš postati doktorica, zar ne? – reče mama. – To je dobro. Mislila sam da ćeš postati astronom, ali i ja znam pogriješiti. Dok god postaneš nešto, nije mi bitno što će to biti. Osim možda supruga. Ali nemoj to reći tati. – Trgnula se udahnuvši. – Idi na sveučilište.
– Tiho, mama. Ne govori.
Ogledala sam se. Caroline Black i Lavinia su me promatrale kao da sam ja glavna.
Onda sam ugledala kako nam se približava poznati lik.
– Hvala Bogu da ste ovdje, gospodine Jackson! – uzviknula je Lavinia hvatajući ga za ruku. – Možete li nam pronaći Ivy May?
– Ne, prekinula sam je. – Morate odnijeti mamu do taksija. Ona hitno treba doktora.
Gospodin Jackson je pogledao mamu. – Što se dogodilo, Kitty?
– Ritnuo ju je konj i ne može disati, rekla sam.
– Zdravo, Johne, promrmljala je mama. – To ti se događa, vidiš – obučem se kao Robin Hood i onda me ritne konj iz predstave.
– Ivy May se izgubila, gospodine Jackson! – viknu Lavinia. – Moja sestrica je izgubljena u toj groznoj gomili!
Gospodin Jackson je pogledao mamu pa onda Laviniu. Znala sam da ne može sam odlučiti – morala sam to učiniti ja. – Gospodine Jackson, odite pronaći taksi, naredila sam. – Vjerojatnije je da ćete u tome uspjeti vi nego ja ili Lavinia, i vi ste u stanju odnijeti mamu do taksija. Caroline, vi ovdje čekajte s mamom, a Lavinia i ja ćemo potražiti Ivy May.
– Ne! – viknula je Lavinia, ali gospodin Jackson je već otrčao.
Mama je kimnula glavom. – Tako je Maude. Ti si posve sposobna pobrinuti se za sve. – Ostala je naslonjena na drvo, a Caroline Black je nespretno klečala pored nje u svom oklopu.
Ja sam primila Laviniu za ruku. – Naći ćemo je, rekla sam. – Obećajem.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

9 Re: Trejsi Ševalije - Pali anđeli taj Čet Apr 26, 2012 9:33 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
LAVINIA WATERHOUSE
Nismo je našle. Posvuda smo tražile, ali je nismo našle.
Hodale smo amo-tamo preko parka gdje su se prije nalazile gomile, pa je trava bila izgažena kao daje prošlo stado stoke. Sada je bilo puno manje ljudi pa je trebalo biti jednostavno naći djevojčicu koja negdje stoji sama. Ali nije bilo ni jedne. Umjesto toga, bile su tamo grupe mladića koji su tumarali uokolo. Plašila sam ih se, pogotovo kada bi nam nešto dovikivali. Maude i ja smo se čvrsto primile za ruke dok smo hodale.
Bilo je to tako frustrirajuće – nismo mogle naći ni jednog policajca, pa čak niti jednu sufražetkinju koje su prije jurile naokolo za vrijeme procesije s lentama na kojima je pisalo VOĐA ZASTAVICA ili GLAVNI REDAR. Nije bilo ni jedne odgovorne odrasle osobe koja bi nam mogla pomoći.
Tada je grupa vrlo grubih muškaraca viknula: – Zdravo tamo, djevojke! Jeste li za piće? – i krenuli su prema nama. Dakle. Maude i ja smo skoro pale s nogu u pokušaju da izađemo iz parka. Muškarci nas nisu slijedili, ali sam seja odbila vratiti – bilo je to previše opasno. Stajale smo kod ulaza Marble Arch i gledale preko trave, zaklonivši oči od rano večernjeg sunca.
Nisam tražila samo Ivy May nego i Simona. Nismo ga vidjele otkad je napustio procesiju kako bi otišao po konja (kojeg je vodila Maudeina majka u tom kostimu! Ostala sam bez riječi. Ništa čudno da ju je konj ritnuo). Rekao je da će se možda kasnije vratiti u park. Dok sam tražila, stalno sam mislila da su možda zajedno – da će se Simon pojaviti vodeći Ivy May za ruku. Jest će sladoled i nositi sladolede za mene i Maude. Ivy May će me drsko pogledati, s osmijehom i svjetlucavim očima, a ja ću je uštipnuti što me je tako prestrašila.
– Nije ovdje, rekla je Maude. – Već bismo je vidjele do sada. Možda je otišla kući. Možda se vratila putem kojim smo došle, otišla do Eustona i onda se ukrcala na omnibus. Ivy May nije glupa.
Podigla sam malu lisnicu koja je visjela o mojoj ruci. – Nema novca za omnibus, prošaputala sam. – Natjerala sam je da ga da meni na čuvanje, kako ga ne bi izgubila.
– Možda se uspjela vratiti, ponovila je Maude. – Možda bismo se trebale vratiti putem kojim je išla procesija i tražiti je tamo.
– Tako sam umorna. Ne vjerujem da sam više u stanju hodati. Ostanimo ovdje još samo malo.
A onda smo ga vidjele kako ide prema nama. Djelovao je tako malen na tom velikom travnatom prostranstvu, s rukama sa strane, šutirajući stvari koje su ljudi ostavili – komadiće papira, cvijeće, damsku rukavicu. Nije djelovao iznenađen time što nas vidi, a ni kada je Maude rekla: – Ivy May je nestala.
– Ivy May više nema, rekla sam. – Nema je. – Počela sam plakati.
– Nestala je, ponovila je Maude.
Simon nas je pogledao. Nikada ga nisam vidjela tako ozbiljnog.
– Mislimo da se možda vratila putem kojim smo marširale, reče Maude. – Dođi je s nama tražiti.
– Što je imala obučeno? – upita Simon. – Prije to nisam primijetio.
Maude uzdahnu. – Bijelu haljinu. Bijelu haljinu kao i sve ostale. I slamnati šešir s cvijećem po obodu, kao što su naši.
Simon nam se priključio i počeli smo se vraćati po Oxford Streetu. Ovaj put nismo mogli hodati sredinom ulice, jer je bila puna taksi kočija, omnibusa i automobila. Ostali smo na pločniku, gurajući se s ljudima koji su se vraćali s demonstracija. Simon je prešao na drugu stranu ulice, tražeći po ulazima i uličicama, i među licima oko njega.
Nisam mogla vjerovati da ćemo se morati vratiti cijelim putem – bila sam tako žedna i toliko su me boljele noge da nisam mislila da ću to biti u stanju. Ali sam onda, kad smo se penjali Upper Regent Streetom, u konjušnici ugledala pumpu za napajanje konja, pa sam otišla tamo i gurnula cijelo lice pod mlaz vode koji je suknuo iz nje. Nije mi bilo bitno je li voda čista i hoće li mi se kosa smočiti – bila sam toliko žedna da sam morala piti.
Zvono na zvoniku stanice St. Pancreas otkucalo je osam sati kada smo napokon stigli natrag na polazište.
– Majka će izludjeti od brige, rekla sam. Koliko god da sam bila umorna, užasavala sam se povratka kući kada ću se morati suočiti s majkom i ocem.
– Vani je još svjetlo, reče Maude. – Danas je najduži dan u godini – jesi li to znala? Pa, možda drugi po redu najduži, nakon jučerašnjeg.
– Oh, zaboga, Maude, ušuti.“ Nisam mogla podnijeti da je čujem kako govori kao učiteljica u razredu. Osim toga, imala sam groznu glavobolju.
– Najbolje je da odemo doma, rekla je Maude ignorirajući me. – Onda možemo reći tvojim roditeljima i oni mogu javiti policiji. A ja mogu doznati kako je moja mama.
– Tvoja majka, počela sam. Odjednom sam bila strašno ljuta. Maude je poslala gospodina Jacksona sa svojom majkom umjesto da ga zamoli da nam pomogne. On bi bio pronašao Ivy May, bila sam sigurna u to. – Tvoja prokleta majka nas je i uvalila u ove nevolje.
– Ne krivi nju! – viknula je Maude. – Ti si ta koja je tako željela . doći na marš.
– Tvoja majka, ponovila sam. – Ništa ti ne znaš o njoj. – Nemoj, Livy, upozorio me Simon. – Da se nisi usudila. – Maude je pogledala prvo mene pa njega. – O čemu god da je riječ, ne želim to čuti, rekla mije. – Da se nikada nisi usudila reći mi išta o tome.
– Idite doma, obje! – reče Simon. Nikada ga prije nisam čula da je podigao glas. – Tamo vam je omnibus. – Čak nas je i gurnuo prema njemu.
– Ne možemo napustiti Ivy May, izjavila sam zaustavivši se na mjestu. – Ne možemo se samo ukrcati na omnibus i ostaviti je na milost i nemilost ovog groznoga grada.
– Ja ću se vratiti i tražiti je, reče Simon. Bila bih ga mogla poljubiti za to, ali već se počeo trkom vraćati natrag niz Euston Road.
JENNY WHITBY
Nikada ne bih pomislila da ću tako nešto vidjeti.
Nisam znala tko bi to mogao biti, tko bi zvonio na vratima u nedjelju navečer. Upravo sam se vratila od svoje majke, nisam još stigla ni staviti svoju kapicu i pregaču. Normalno ne bih ni bila tamo – obično sam se vraćala kasnije, nakon što bi Jack zaspao, ali danas je bio tako umoran od trčkaranja naokolo da je odmah nakon popodnevnoga čaja otišao u krevet.
Možda su to bile gospodarica i gospođica Maude, ako im je netko ukrao ključ u gomili. Ili netko od susjeda kome treba posuditi poštansku marku ili mu je ponestalo ulja za svjetiljku. Ali kada sam otvorila vrata, na njima je bio čovjek s groblja i u rukama je nosio gospodaricu. I ne samo to – ona nije bila obučena u propisnu haljinu! Noge su joj bile gole kao bebi. Oči su joj bile lagano otvorene, kao da se probudila iz drijemeža.
Samo sam stajala tamo izbuljenih očiju, i prije no što sam se mogla pribrati i nešto reći, gospodin Jackson se progurao unutra, a ona sufražetkinja, gospođica Black, uletjela je za njim. – Moramo je odnijeti u krevet, rekao je. – Gdje joj je muž?
– Kod Bika i tereta, rekla sam. – On uvijek ide tamo nakon kriketa. – Povela sam ih gore u njezinu sobu. Gospođica Black nosila je neku vrstu metalnog odijela koje je zveckalo dok se penjala stepenicama. Izgledala je tako neobično da sam se počela pitati sanjam li ja to.
Gospodin Jackson je položio gospodaricu na krevet i rekao. – Ostani s njom-ja ću dovesti njezina muža.
– A ja ću pozvati doktora, reče gospođica Black.
– Jedan se nalazi na Highgate Roadu, nedaleko od puba, rekoh. – Mogu ...
Ali oni su otišli prije no što sam stigla ponuditi da ja odem kako bi gospođica Black mogla ostati sa svojom prijateljicom. Djelovalo je kao da nije željela ostati.
I tako smo gospodarica i ja ostale same. Ležala je tamo buljeći u mene. Nisam mogla smisliti Što da učinim. Zapalila sam svijeću i upravo sam htjela zagrnuti zavjese kada je prošaputala: – Ostavi ih odgrnute. I otvori prozor.
Izgledala je tako smiješno u svom zelenom kostimu, s golim nogama. Gospodin Coleman će poludjeti kada je vidi takvu. Kada sam otvorila prozor, sjela sam na krevet i počela izuvati njezine zelene čizmice.
– Jenny, hoću te nešto pitati, rekla je vrlo tiho.
– Da, gospođo.
– Zna li itko o onome što se zbilo sa mnom? – O onome što se zbilo s vama, gospođo? – ponovila sam. – Samo ste imali malu nezgodu, to je sve.
Gospodaričine oči su se zažarile i odmahnula je glavom. – Jenny, nemamo vremena za gluposti. Budimo jednom iskrene jedna s drugom – zna li itko za ono što mi se dogodilo prije dvije godine? – I prije sam znala o čemu govori, iako sam se pretvarala da ne znam. Odložila sam čizme na pod. – Nitko osim mene. I gospođe Baker – ona je pogodila. I, da, Simona.
– Dječaka s groblja? Kako bi on mogao znati? – Otišli ste k njegovoj majci. – I to su svi – nitko drugi ne zna?
Nisam je pogledala u oči, nego sam povukla zelenu kapu u njezinoj kosi. – Ne. – Nisam rekla ništa o pismu gospođice Livy. Nije imalo smisla uznemiravati je u njezinom stanju. Simon, gospođa Baker i ja, mi smo mogli čuvati tajnu, ali nije se moglo pogoditi što bi gospođica Livy mogla reći jednoga dana – ili je možda već rekla, što je bilo prilično vjerojatno. Ali gospodarica to nije trebala znati. – Ne želim da muškarci to saznaju.
– Ne. – Posegnula sam iza njezinih leđa i počela joj otkopčavati tuniku.
– Obećaj mi da neće saznati. – Neće.
– Obećaj mi još nešto. – Da, gospođo.
– Obećaj mi da nećeš dopustiti mojoj svekrvi da se dočepa Maude.
Skinula sam joj tuniku i uzdahnula. Prsa su joj bila jedna velika tamna modrica. – Bože dragi, što vam se to dogodilo, gospođo? – Obećaj mi.“
Sada sam shvaćala zašto tako govori. – O, gospođo, oporavit ćete se vi za dan-dva. Uskoro će stići doktor i on će vam pomoći. Gospođica Black je otišla po njega. I gospodin – džentlmen je otišao po vašega muža. – Gospodarica je pokušala nešto reći, ali joj ja to nisam dopustila – nastavila sam pričati, govoreći bilo što što bi mi palo na pamet. – Sada je u pubu, ali će se ubrzo vratiti. Hajde da vam sada obučemo ovu spavaćicu prije nego što oni dođu, može? Tako je lijepa, ova, s čipkom na rukavima. Hajde daje sad navučemo preko vaše glave i obučemo vas. Tako. I još vaša kosa, tako. Sada je bolje, zar ne?
Ponovno je legla, kao da je preslaba da se bori s mojim riječima. Teško je i vlažno disala. Nisam mogla podnijeti da to slušam. – Samo ću otrčati upaliti svjetiljke, rekla sam. – Za gospodara i doktora. Odmah se vraćam. – Pobjegla sam prije no što je išta mogla reći.
Gospodin Coleman se vratio doma dok sam ja palila svjetiljke u predvorju, a onda su stigli i doktor i gospođica Black. Otišli su gore i onda je tamo sve utihnulo. Nisam si mogla pomoći – morala sam se popeti i prisluškivati uz vrata.
Doktor je imao tako dubok glas da sam uspjela čuti samo – unutarnje krvarenje.
Onda je gospodin Coleman napao gospođicu Black. – Zaboga, zašto niste potražili doktora čim ju je konj ritnuo? – viknuo je. – Hvalile ste se da će biti velika gomila ljudi – sigurno je među 200 000 ljudi bio i neki doktor!
– Ne shvaćate, rekla je Caroline Black. – Bila je takva gužva da se bilo teško i pomaknuti ili progovoriti, a kamoli pronaći doktora.
– Zašto je niste odmah doveli doma? Da ste se bar malo razumno ponašali, sada je mogla biti dobro, i imati samo nekoliko modrica.
– Zar mislite da je ja to nisam molila? Očito ne poznajete svoju ženu tako dobro ako mislite da bi ona učinila ono što sam je ja molila. Željela je doći do Hyde Parka i čuti govore u toj povijesnoj prilici, i ništa što sam ja ili bilo tko drugi – pa čak ni vi, gospodine – mogli reći ne bi je razuvjerilo.
– Hiperbola! – viknu gospodin Coleman. – Čak i u ovakvom trenutku vi sufražetkinje služite se hiperbolama. Prokleta bila vaša povijesna prilika! Jeste li joj makar pogledali prsa kada se to dogodilo? Jeste li makar vidjeli koliko je oštećenje? I tko je, za Boga miloga, rekao Kitty da vodi konja? Ona je stravična šeprtlja s konjima!
– Bila je to njezina ideja. Nitko je nije natjerao. Nikada mi nije rekla da ne voli konje.,
– A gdje je Maude? – reče gospodin Coleman. – Što se dogodilo s mojom kćerkom?
– Ona – ona je na putu kući, sigurna sam. – Caroline Black se rasplakala.
Nisam čekala da čujem ostatak. Sišla sam u kuhinju i pristavila vodu na štednjak. Onda sam sjela za stol i počela i sama plakati.
IVY MAY WATERHOUSE
Preko njegova ramena vidjela sam zvijezdu kako pada. Bila sam to ja.
SIMON FIELD
Nikada prije nisam vidio mrtvaca. Čudno je kada to kaže grobar. Po cijele dane su oko mene mrtvaci, ali nalaze se u lijesovima, sa zakucanim poklopcima i prekriveni zemljom. Ponekad stojim na lijesu u grobu, a između mene i tijela nalaze se samo dva centimetra drva. Ali nikada ga nisam vidio. Da provodim više vremena van groblja, stalno bih viđao mrtvace. Čudno je to. Moja majka i sestre su ih vidjele na stotine, sve one žene i djecu koji umiru pri porodu, ili susjede koji su umrli od gladi ili zime.
Čudno je tako vidjeti nekoga koga poznajem. Da je nisam tražio, ne bih je bio prepoznao. Nije riječ o tome da je rasječena, zdrobljena ili tako nešto. Jednostavno ona nije tamo. Tamo su noge, ruke, glava, sve to tamo gdje spada, leži iza konjušnice iza hrpe cigli. Čak je i lice čisto i smireno, usta zatvorena, a oči otvorene kao da kroz trepavice gleda i ne želi da znaš da gleda. Ali kad pogledam njezino lice, ne vidim je. Ona više nije osoba, nego stvar kao vreća krumpira.
– Ivy May, dozivam je tiho čučeći pored nje. Govorim to iako znam daje mrtva. Možda se nadam da će se vratiti izgovorim li njezino ime.
Ali ne vraća se. Ne otvara oči i ne gleda me tim njezinim pogledom koji kazuje da zna sve što se događa, ali da to nikada neće reći. Ne sjeda s nogama ispruženim ravno ispred nje, kako je voljela sjediti. Ne stoji čvrsto, izgledajući kao daje nitko nikada ne bi mogao srušiti, ma koliko gurao.
Tijelo jednostavno leži tamo. I ja ga moram nekako vratiti, od konjušnice pored Edgware Roada do Dartmouth Parka.
Kako ću je odnijeti cijelim tim putem, a da me nitko ne vidi? Pitam se. Ako me itko vidi, mislit će da sam je ja ubio.
Onda bacam pogled do drugog kraja konjušnice i vidim čovjeka koji tamo stoji. Visokog čovjeka. Ne mogu mu jasno vidjeti lice, samo odsjaj svjetla ulične svjetiljke u njegovim naočalama i tanke brčiće. Zuri u mene, i kada vidi da ga gledam, povlači se iza zgrade.
Možda misli da sam ja to učinio, pa će me nekome prijaviti. Ali znam da nije tako. On je to učinio. Otac kaže da ljudi ne mogu ostaviti svoje zločine – moraju se ponovno vratiti njuškati, kao da diraju zub koji se klima ili trgaju krastu.
Istrčao sam iz konjušnice kako bih ga potražio, ali već je nestao. Međutim, ja znam da će se on ponovno vratiti i, ako je ja sada ne odnesem, on će to učiniti.
Popravio sam joj haljinu i kosu, ponovno joj obuo jednu cipelu koja je ispala. Kada sam je podigao na svoja leđa, ugledao sam slamnati šešir koji je ležao ispod nje. Sav je polomljen i cvijeće je zdrobljeno, i previše gaje teško pokupiti s Ivy May ovako teškom na mojim leđima pa ga ostavljam na tlu.
Ako me itko pita, reći ću daje moja sestra i daje zaspala. Ali držim se dalje od pubova i krećem se uličicama i parkovima, Regentsom pa onda Primmers Hillom i na kraju donjim dijelom Heatha, pa ne susrećem puno ljudi. I nitko ništa ne pita. U to doba noći ljudi koji se nalaze vani su ili previše pijani da bi primijetili, ili i sami nešto loše smjeraju pa ne žele privlačiti pažnju na sebe.
Cijelim putem razmišljam o šeširu. Volio bih da ga nisam ostavio. Ne volim išta njezino ostaviti tamo. I zato se, kada je sve gotovo, kada je odnesem doma, vraćam cijelim putem natrag kroz parkove i ulice. Brzo sam tamo, sada kada više nema njezine težine na mojim leđima. No, kada sam došao do konjušnice i pogledao iza cigli, šešir je već bio nestao, zajedno s cvijećem.
MAUDE COLEMAN
Čekala sam na stepenicama od kovanog željeza koje su vodile od staklenih vrata u vrt. Zrak je mirisao na jasmin i mentu, a trava je bila rosna. Čula sam kako žabe krekeću u jezercu pri dnu vrta i, kroz prozor ispod mene, kako Jenny plače u kuhinji.
Nikada nisam znala čekati – uvijek mi se to činilo takvim gubitkom vremena i uvijek sam se osjećala krivom, kao da bih trebala raditi nešto drugo. Ali sada nisam mogla učiniti ništa drugo – ništa se nije moglo učiniti. Baka je stigla i sjedila je u jutarnjem salonu žustro pletući, no ja se nisam željela baviti tako nečim. Umjesto toga pogledala sam zvijezde i tražila sazviježđa – Velikog Medvjeda, Vranu, Vuka.
U ponoć su se oglasila crkvena zvona u blizini.
Tata je došao, stao u otvoru staklenih vrata i zapalio cigaretu. Nisam ga gledala.
– Jasna je noć, rekao je.
– Da.
– Šteta što ne možemo postaviti teleskop u vrtu – možda bismo čak vidjeli i Jupiterove mjesece. Ali to ne bi bilo u redu, zar ne?
Nisam odgovorila, iako sam i sama to bila pomislila.
– Žao mi je što sam se derao na tebe kada si došla doma, Maude. Bio sam uznemiren.
– U redu je.
– Bojao sam se da sam i tebe izgubio.
Pomaknula sam se na hladnom metalu. – Ne govori tako, tata.
Nakašljao se. – Ne, u pravu si.
Onda smo začuli vrisak, dug i visok, iz smjera kuće Waterhouseovih. Zadrhtala sam.
– Što je zaboga bilo to? – upita tata.
Odmahnula sam glavom. Nisam mu ispričala o tome kako je Ivy May nestala.
Iza nas je netko pročistio grlo. Doktor je sišao po nas. Sada kad je čekanje bilo gotovo, nisam se htjela maknuti sa stepenica. Nisam željela vidjeti svoju majku. Čekala sam je cijeloga života i sada bih je radije zauvijek čekala, ako je to bila jedina alternativa.
Tata je bacio svoju cigaretu u vrt i okrenuo se kako bi krenuo za doktorom. Čula sam je kako cvrči u rosnoj travi. Kada je prestala, i ja sam ušla.
Mama je ležala vrlo mimo, blijedoga lica, otvorenih neobično sjajnih očiju. Sjela sam pored nje. Zagledala se u mene. Znala sam da čeka da progovorim.
Nisam znala što da kažem ili učinim. Lavinia i ja smo puno puta uvježbavale takve scene kada smo glumile, ali ništa od toga nije djelovalo ispravnim sada kada sam doista bila ovdje s mamom. Bilo je smiješno reći nešto melodramatično, glupavo, reći nešto banalno.
Na kraju sam se, međutim, poslužila banalnim. – Vrt noćas lijepo miriše. Posebno jasmin.
Mama je kimnula glavom. – Uvijek sam voljela jasmine u ljetnim večerima, rekla je. Zatim je zatvorila oči.
Je li to bilo sve o čemu ćemo govoriti – jasmini? Izgledalo je tako. Čvrsto sam joj stegnula ruku i dobro joj pogledala lice, kao da će mi to pomoći daje bolje upamtim. Nisam se mogla natjerati da se oprostim od nje.
Doktor mi je dodirnuo rame. – Najbolje je da sada odete, gospođice.
Pustila sam maminu ruku i krenula dolje i natrag van u vrt, probijajući se kroz mokru travu do stražnje ograde. Ljestvice su i dalje bile tamo, iako se Lavinia i ja sada više nismo toliko sastajale preko ograde. Popela sam se na vrh zida. Ljestvica Waterhouseovih nije bila postavljena. Neko sam vrijeme tako balansirala, a onda sam skočila i pala u mokru travu zaprljavši haljinu. Kada sam povratila dah, prešla sam vrt do staklenih vrata koja su se otvarala direktno u stražnji salon Waterhouseovih.
Obitelj je stajala u polukružnom rasporedu kakva bi slikar vjerojatno smislio. Ivy May ležala je u naslonjaču, s kosom raširenom oko glave i zatvorenim očima. Lavinia je ležala pored nogu svoje sestre, s glavom naslonjenom na rub naslonjača. Gospođa Waterhouse je sjedila u drugom naslonjaču pored glave Ivy May, držeći je za ruku. Gospodin Waterhouse se oslonio na kamin, prekrivši rukom oči. Simon je stajao pored vrata, pognute glave.
Znala sam čim sam ih vidjela, tako okupljene ali odvojene njihovom tugom, daje Ivy May mrtva.
Osjećala sam se kao da mi je otkinuto srce, a sad sam imala dojam da mi se isto dogodilo i sa želucem.
Kada sam ušla, svi su me pogledali. Lavinia je skočila i bacila mi se u naručje plačući. Bacila sam pogled preko njezina ramena prema gospođi Waterhouse. Činilo mi se da u njezinom licu vidim odraz svoga vlastitog. Oči su joj bile posve suhe, a izraz njezina lica bio je izraz lica nekoga tko je primio udarac od kojeg se neće oporaviti.
Zbog toga, uputila sam svoje riječi njoj. – Moja majka je mrtva.
KITTY COLEMAN
Cijeloga svoga života Maude je bila pored mene, bilo da se stvarno tamo nalazila ili ne. Ja sam je odgurivala, ali ona je uvijek ostajala uz mene.
Sada sam je držala za ruku i nisam je željela pustiti. Ona je bila ta koja je morala pustiti mene. Kada je to naposljetku učinila, znala sam da sam sama i da je vrijeme da odem.
SIMON FIELD
Sljedećeg je daha gospodin Jackson izišao i ubio tog bijelog konja pucnjem u glavu.
Kasnije, dok smo otac, Joe i ja kopali, došla je policija i odvela me na ispitivanje. Otac nije čak ni djelovao iznenađeno. Samo je odmahnuo glavom i znao sam na što misli – nikada se nisam trebao petljati s tim djevojčicama.
Policija me je pitala svašta o tome što sam radio toga dana – ne samo o tome kako sam tražio Ivy May ili kako sam je našao, nego i o konju i Kitty Coleman i gospodinu Jacksonu. Činilo mi se da traže u posve krivom smjeru, i nisu pri tome uopće bili ljubazni. Činilo se kao da si žele olakšati živote i reći da sam ja kriv za taj zločin.
Kada se činilo da su me spremni optužiti, rekao sam: – Tko bi bio tako glup da učini tako nešto djevojčici i onda je donese kući njezinim roditeljima?
– Iznenadio bi se da znaš što sve kriminalci znaju učiniti, rekao je jedan od policajaca.
Pomislio sam na visokog čovjeka s naočalama na kraju konjušnice. Ali kada je došlo vrijeme da opišem kako sam našao Ivy May, nisam im ga spomenuo. Vjerojatno bi bili ljubazniji prema meni da jesam – dao bih im nekog drugog koga mogu tražiti.
Ali znao sam da je on odavno nestao – te šeprtlje ga nikada ne bi našli.
No ja ću ga naći, jednoga dana. Naći ću ga. Za Ivy May.
JOHN JACKSON
Dogovorio sam se s gospođicom Coleman da se nađemo kod njezina obiteljskog groba. Razmišljao sam daje zamolim da dođe u Faraday, gdje smo se njezina majka i ja običavali sastajati. Ali bila je to glupa, sentimentalna pomisao, a i riskantna – netko bi mogao početi zapitkivati ako bi nas vidjeli same u dijelu za disentere, dok bi, ako bi nas vidjeli na livadi, mogli pomisliti kako dogovaramo detalje oko pogreba.
Bila je obučena u crninu, a kosu je imala podignutu ispod crnog slamnatog šešira. Nikada je prije nisam vidio s podignutom kosom – izgledala je nekoliko godina starije. Ona to ne zna, ali počinje sličiti Kitty.
– Hvala vam što ste došla, gospođice Coleman, rekao sam dok smo stajali jedno pored drugoga uz grob. – Žao mije zbog vašeg gubitka. Bio je to veliki šok za sve nas. Ali vaša je majka sada s Bogom. – Ubrzano sam zatreptao prema tlu. Često izražavam sućut ožalošćenima na groblju, ali sam ovaj put osjetio kako su riječi neadekvatne.
– Moja majka nije vjerovala u raj, reče Maude. – Vi to znate. – Pitao sam se što su te zadnje tri riječi trebale značiti. Koliko je ona znala o mojoj intimnosti s njezinom majkom? Izraz njezina lica bio je tako kontroliran daje to bilo nemoguće pogoditi.
– Simon mi nije rekao o čemu ste željeli razgovarati kada mi je predao poruku, rekla je. – Pretpostavljam da to ima veze s pokopom moje majke, a mislila sam daje moj otac to dogovorio s vama.
– Da, on je jučer bio ovdje. Postoji nešto o čemu sam želio razgovarati s njime, ali to nisam učinio. Mislio sam da biste to možda mogli učiniti vi.
Maude je podigla obrve, ali ništa nije rekla. Nije bilo jednostavnog načina da to kažem – nikakvog standardnog izraza ili pažljivog eufemizma kojim bih mogao ublažiti šok te ideje. – Vaša mije majka rekla da bi radije bila kremirana nego pokopana.
Maude je pogledala urnu Colemanovih, proučavajući je kao daje nikada prije nije vidjela. – Znam to. Uvijek se brinula dane bude živa pokopana.
– Onda biste možda mogli reći svojem ocu što vam je rekla. – Zašto mu vi to niste jučer rekli?
Zastao sam. – Samo je neslužbeno govorila o tome – nije to zapisala ili rekla svome mužu. Ne bi bilo prilično da mu ja to kažem.
Maude je napućila usne. – Tata već zna da je ona željela biti kremirana. Običavali su se svađati oko toga. On smatra da bismo trebali učiniti ono što društvo određuje u vezi pohranjivanja – tijela.
– Neće se složiti s time iako zna daje to bila žarka želja njegove žene?
– On će učiniti ono što smatra najboljim. – Maude je zastala. – Izgubio ju je i sada kada ju je dobio natrag, želi se osigurati da će je zadržati.
– Ono što ljudi čine sa svojim mrtvima obično je odraz njih samih prije nego njihovih voljenih, rekao sam. – Misliš li da sve te ume i anđeli nešto znače mrtvima? Potrebno je biti vrlo nesebičan čovjek da bi se napravilo upravo ono što njegova žena želi, ne uzimajući u obzir vlastite želje i ukuse ili želje i ukuse društva. Nadao sam se daje tvoj otac takav čovjek.
– Ali ako svi ti spomenici ništa ne znače mrtvima, onda im ništa ne znači ni ono što mi učinimo za njih? – odgovori Maude. – Ako njima nije stalo, ne bismo li onda trebali učiniti ono stoje nama bitno? Mi smo ti koji ostaju za njima, na kraju krajeva. Često sam mislila da je ovo mjesto uistinu za žive, a ne za mrtve. Mi smislimo grob koji će nas podsjećati na mrtve i na ono po čemu ih pamtimo.
– Hoće li te urna na vašem obiteljskom grobu podsjećati na tvoju majku – na ono što je ona bila i što je željela?
– Ne, tu nema ničega što bi podsjećalo na moju majku, priznala je Maude. – Da je moja majka sama birala svoj grob, na njemu bi se nalazio kip gospođe Pankhurst i ispod njezina imena pisalo bi 'Žensko pravo glasa'.
Odmahnuo sam glavom. – Da je tvoja majka sama birala svoj grob, na njemu ne bi bilo ni spomenika niti ikakvih riječi. Bila bi to gredica poljskog cvijeća.
Maude se namrštila. – Ali mama je mrtva, zar ne? Ona je uistinu mrtva. Neće birati svoj grob.
Bila je izuzetna mlada dama – ima vrlo malo ljudi koji bi mogli reći tako nešto, a da se pri tome ne trgnu.
– I zato što je mrtva, nastavila je, – sigurno joj nije bitno što će se dogoditi s njezinim tijelom. Neće biti živa pokopana – to znamo. Mi smo ti kojima je stalo – mojem ocu najviše od svih. On predstavlja sve nas i on mora odlučiti stoje najbolje.
Nagnuo sam se i odgurnuo pauka s groba Waterhouseovih. Znao sam da nije u redu da to tražim od nje – na kraju krajeva, imala je samo trinaest godina i upravo joj je umrla majka. Ali morao sam to učiniti zbog Kitty. – Samo vas molim, gospođice Coleman, rekao sam nježno, – da podsjetite svoga oca na ono što znate – ono što on već zna – o željama vaše majke. Naravno, na njemu je da odluči što će onda učiniti.
Maude je kimnula glavom i okrenula se da pođe.
– Maude, rekoh.
– Da?
– Ima još nešto.
Nakratko je zatvorila oči, a onda me pogledala.
– Pogreb tvoje majke ... – naglo sam se prekinuo. Nisam joj mogao reći – bilo bi to kršenje mojih profesionalnih dužnosti, a mogao bih izgubiti i posao ako joj išta kažem. Ali želio sam je nekako upozoriti. – Najbolje će biti razgovaraš li sa svojim ocem što prije.
– Dobro.
– To je hitna stvar. Možda i hitnije nego što ti misliš.
– Razgovarat ću s njime danas. – Maude se okrenula i požurila niz put koji je vodio do ulaza.
Neko sam vrijeme tamo stajao proučavajući grob Colemanovih. Teško je bilo zamisliti da će Kitty biti tamo pokopana. Htio sam prasnuti u smijeh pri pogledu na tu apsurdnu urnu.
RICHARD COLEMAN
Došla je u moju radnu sobu dok sam pregledavao papire kako bi razgovarala sa mnom. – O čemu je riječ, Maude?
Duboko je udahnula – očito je bila vrlo uznemirena. – Mama mi je jednom rekla kako želi da je se kremira i njezin pepeo raspe naokolo.
Spustio sam pogled na svoje ruke. Na manšeti moje košulje bila je mrlja od tinte. – Tvoja je majka govorila mnoge stvari koje se nisu dogodile. Jednom je rekla da želi imati četvero djece. Vidiš li nekog brata ili sestru pored sebe? Ponekad ono što mislimo i ono što činimo nije isto.
– Dosta je bilo, Maude. Više nemamo o čemu razgovarati na tu temu.
Maude je zadrhtala. Rekao sam to grublje nego što sam namjeravao. Zadnjih sam dana imao problema s kontroliranjem svoga tona.
– Žao mije, tata, prošaputala je. – Samo sam mislila na mamu.
Nisam te mislila uznemiriti.
– Nisi me uznemirila! – pritisnuo sam svoje pero tako jako o papir da se vrh iznenada slomio. – Prqkletstvo! – bacio sam pero.
Maude se išuljala ne rekavši više ni riječ.
Što prije ovaj tjedan završi, to bolje.
LAVINIA WATERHOUSE
Kupljeno kod Jaya u Regent Streetu, 22. lipnja 1908.

1. Jedna crna haljina od paramata svile za mene – za pogreb i za nedjelje; moja stara vunena haljina je za obične dane. Bila je tamo i ljepša svilena haljina, s krepom oko vrata, ali je bila previše skupa.
2. Jedna crna haljina od bombazina za moju majku. Izgleda tako jeftino i sjajno da sam je pokušala nagovoriti da kupi haljinu od paramata svile umjesto toga, ali je rekla da nemamo dovoljno novca i da joj je draže da ja dobijem svilenu haljinu postoje to meni važnije nego njoj. Kako lijepo od nje.
3. Jedna crna pamučna podsuknja za mene, dva para gaćica prošitih crnom vrpcom.
4. Jedan crni pusteni šešir s velom za mene. Ja sam inzistirala na velu – izgledam tako grozno kada plačem i morat ću često spustiti veo kako bih sakrila svoje crvene oči i nos. Mama nije kupila šešir za sebe, nego je rekla da će prebojati jedan od svojih šeširića. Barem je kupila nekoliko nojevih pera s kojima će ga ukrasiti.
5. Dva para crnih pamučnih rukavica za moju majku i mene. Imaju četiri divna ahatna gumbića na manšeti. Majka je izabrala obične, bez gumbića, ali nije primijetila kada sam ih ja zamijenila. Također, par rukavica, vrpca za šešir i crna kravata za oca.
Sedam rupčića s crnim obrubom – dva za majku, pet za mene. Željela sam ih kupiti još puno više, ali mi majka nije dopustila.
Ona uopće nije plakala, ali sam inzistirala da mora dobiti nekoliko, za slučaj da se rasplače.
Dvjesto listova papira s crnim obrubom srednje širine.
Sto kartica sjećanja napravljenih prema narudžbi, na kojima je pisalo sljedeće:

LAVINIA WATERHOUSE STARA 10 GODINA
– Prekrasan cvijet, što prerano nas je napustio,
da cvate u kraljevstvu nebeskom;
Na Sudnji dan, mnogi poželjet će,
da njihovi životi kratki kao moj bijaše.

Ja sam izabrala epitaf. Majku je u dućanu shrvala tuga pa je morala izići na zrak. Prodavač je rekao daje taj epitaf namijenjen za bebe, a ne za nekoga dobi naše Ivy May, ali mislim daje prekrasan, pogotovo fraza – da cvate u kraljevstvu nebeskom, pa sam inzistirala da ga zadržimo.
Mogla sam kod Jaya provesti cijeli dan – tako je utješno nalaziti se u dućanu koji je potpuno posvećen onome što čovjek proživljava. Ali majka se odbijala dulje zadržavati tamo i počela se ljutiti na mene. Ne znam što da učinim s njom – jako je blijeda, jadnica, i jedva da nešto govori, osim da se suprotstavi. Najveći dio vremena ostaje u svojoj sobi, ležeći u krevetu kao daje bolesna. Rijetko kada izlazi radi posjetitelja, i tako sam se ja morala brinuti za primanje gostiju-točiti šalice čaja, pitati Elizabeth da donese još kolača. Toliko je rodbine danas stiglo da nam je ponestalo kolača pa sam morala poslati Elizabeth do pekare da kupi još. Ja nisam ništa u stanju jesti, osim pokoju kriškicu slatkog kruha s grožđicama koji kraljev doktor preporučuje za održavanje snage.
Pokušala sam zainteresirati majku za izraze sućuti koje smo primili, ali čini se da ih ona ne čita. Morala sam sama odgovarati na njih jer se bojim da će ih majka, ostavim li ih njoj, jednostavno zaboraviti, a nije pristojno odgađati odgovaranje na pisma.
Ljudi su izjavili najneobičnije stvari o Ivy May – kako je bila anđeosko dijete, kako je bila savršena kćer i velika potpora majci, kako je sve to tragično za nas i koliko će im svima nedostajati. Uistinu, ponekad ih u odgovoru želim upitati misle li da sam ja ta koja je umrla. Ali umjesto toga jednostavno se pobrinem da jasno potpišem svoje ime velikim slovima, tako da ne bude nikakve sumnje.
Majka mi je za doručkom rekla da ne želi da se vratim u školu, da mogu dovršiti semestar učeći kod kuće. (Slažem se s time jer nisam raspoložena za pohađanje nastave. Vjerojatno bih sve prekidala plačući u pogrešnim trenucima.) A sljedeći semestar bih trebala promijeniti školu i krenuti u Sainte Union na Highgate Roadu. Srce mi je malo poskočilo jer te djevojčice imaju tako lijepe uniforme. Naravno, to me iznenadilo jer je to katolička škola, ali možda se i nisam trebala iznenaditi – majka je zamolila svećenika iz Svetog Josipa na Highgateu da je dođe posjetiti sinoć. Moj otac nije ništa rekao. Ako joj je povratak na katoličanstvo utjeha, što se tu može reći?
Otac je bio vrlo zauzet organiziranjem svega, i mislim da je to dobro. Ja sam mu pomagala kada sam mogla, pošto majka to nije bila u stanju. Kada nam je došao pogrebnik, ja sam bila ta koja je odabrala koju će haljinu obući Ivy May (bijelu pamučnu s napuhnutim rukavima, koja je nekada bila moja) i cvijeće (ljiljane) te što treba napraviti s njezinom kosom (kovrčice koje slobodno padaju i krunu upletenu od bijelih ruža). Otac je odgovarao na druga pitanja o lijesu, konjima i takvim stvarima. Također se sastao s ljudima s groblja, s vikarom i s policijom.
Ovo zadnje me je prilično šokiralo jer je otac doveo policajca kući da me ispita! Bio je prilično ljubazan, ali me je pitao toliko toga o tom užasnom poslijepodnevu u Hyde Parku da sam postala zbunjena oko toga kada je točno Ivy May nestala. Pokušala sam biti hrabra, ali se bojim da sam potrošila sve rupčiće koje smo upravo kupili. Na svu sreću majka je bila na katu pa nije morala slušati sve detalje. Ocu su oči bile suzne u trenutku kada sam završila.
Policajac me je stalno pitao o muškarcima u gomili. Čak me je pitao i o Simonu, kao daje Simon netko u koga sumnjaju. Tu sam ga odmah ispravila. I ispričala sam mu za muškarce koji su gonili Maude i mene nakon demonstracije, i kako smo se prestrašile.
Nisam mu ispričala za muškarca koji mi je dirao stražnjicu. Znala sam da sam to trebala učiniti, da je to bilo upravo ono što je tražio. Ali bilo mije previše neugodno spomenuti to. I ne bih mogla podnijeti pomisao da je taj čovjek uhvatio moju sestru. Ispričati policajcu o njemu bilo bi kao priznati da ju je on uhvatio. Željela sam zaštititi Ivy May od njega, pa makar samo u svom umu.
Nitko nije govorio o tome što se doista dogodilo s Ivy May. Ali mogu pogoditi. Nisam glupača. Vidjela sam tragove na njezinom vratu.
Danas sam stajala uz prozor kada sam ugledala Maude kako stoji na svom prozoru. Mahnule smo jedna drugoj, ali sam se pri tome čudno osjećala i malo kasnije sam se odmakla od prozora. Nije nam dopušteno da posjetimo jedna drugu jer ljudi koji su u koroti ne smiju ići u posjete. Osim toga, mislim da mi sada ne bi puno pomoglo da vidim Maude – stalno mislim na to kako nas je njezina majka napustila u onoj golemoj gomili i kako je znojna ruka Ivy May iskliznula iz moje.
Sjedila sam na krevetu i gledala Ivy Mayin mali bijeli krevetić u kutu. Nikada više nećemo ležati u svojim krevetima po noći i šaputati i pričati jedna drugoj priče – točnije, ja sam ih pričala, a ona je slušala. Sada sam posve sama.
Toliko me je boljelo gledati njezin krevet da sam odmah sišla i zamolila oca da ga ukloni.
GERTRUDE WATERHOUSE
Krivnja me toliko pritišće da nisam u stanju ustati iz kreveta. Došao je svećenik i doktor, ni jedan mi ne može pomoći.
Nisam im rekla, a ni Albertu, da sam se pretvarala da sam istegnula gležanj. Albert, Bog ga blagoslovio, misli da sam ga doista bila istegnula. Da se nisam pretvarala, da sam ja odvela djevojčice na marš – ili da sam se bar suprotstavila Livy i nisam joj dopustila da ide – Ivy May bi sada sjedila ovdje pored mene.
Svojom sam vlastitom glupošću ubila svoju kćer, i ako ona nije ovdje, ni ja više ne želim živjeti.
EDITH COLEMAN
Prva stvar koju sam učinila bila je da toj drskoj sluškinji dam otkaz. Žao mije priznati da mije nešto u toj kući tada pružilo zadovoljstvo, ali to jest. Naravno da je jaukala i kršila nike, ali njezino glumatanje nije imalo nikakvog utjecaja na mene – naprotiv, učinilo me je još sigurnijom da sam ispravno postupila, i to u zadnji čas.
Jenny se usudila spomenuti Maude. – Što će biti s njom? – stalno je govorila.
– Maude će nastaviti živjeti isto onako kao stoje to uvijek činila. Ja ću se brinuti za nju – ostat ću ovdje dok god sam im potrebna. Ali to se tebe ne tiče.
Jenny je izgledala povrijeđeno.
– Prije dvije godine sam te otpustila, podsjetila sam je, – i sigurna sam da se sjećaš iz kojih je to razloga bilo. Moja te snaha nikada nije trebala ponovno zaposliti. Spakiraj svoje stvari i odlazi. Poslat ćemo ti tvoju zadnju plaću.
– A što je s mojim preporukama?
Nasmijala sam se. – Zar misliš da bih dala preporuke djevojci kao što si ti?
– Ali kako ću dobiti drugi posao?
– O tome si trebala razmišljati kada si spavala s onim čovjekom.
Djevojka je istrčala iz sobe. Na moje iznenađenje, malo kasnije se pojavila gospođa Baker i zamolila me da zadržim Jenny.
– Zašto bih trebala zadržati tako nemoralnu djevojku? – odgovorila sam. – Vjerujte mi, bolje će joj biti da ostane doma i brine se za svoje dijete, jadnička maloga.
– A kako će ga hraniti – zrakom?
– Molim?
– Nemojmo sada o Jennynom sinu, gospođo, reče gospođa Baker. – Ja vas molim da zadržite Jenny zbog gospođice Maude. Jadna je djevojčica upravo izgubila svoju majku – ne bih je željela vidjeti kako gubi još bliskih ljudi. Jenny ovdje radi otkad je gospođica Maude bila beba. Ona joj je kao član obitelji.
– Ta djevojka nije ništa takvoga Maude! – bila sam tako bijesna da sam se morala naprezati kako ne bih vikala. – Kako se samo usuđujete uspoređivati je s Colemanovima! I Maude je ne treba – ona ima mene. – Skoro sam rekla daje Maude izgubivši majku dobila baku, ali sam se ipak suzdržala.
I tako je Jenny otišla. Maude nije rekla ni riječ, iako je stajala u predvorju i vrlo je blijeda lica promatrala kako odlazi.
Onda sam zbog nje i Richarda donijela još jednu odluku. Već je dan nakon Kittyne smrti počelo pristizati cvijeće – bogati aranžmani ljiljana, irisa, različaka i bijelih ruža, svi povezani grimiznim, zelenim i bijelim vrpcama. Na karticama su pisale stvari poput – Našoj poginuloj prijateljici, – Nada je jaka – na nebu, kao i na zemlji – i – Dala je svoj život za naš cilj. I taj prokleti telefon je toliko zvonio da sam pozvala majstora da ga isključi. Onda su sufražetkinje počele dolaziti na vrata i ispitivati o pogrebu, dok nisam rekla djevojci koju sam zaposlila umjesto Jenny da ih otjera. Bilo je jasno da Kitty u njihovim očima postaje mučenica. Užasavala sam se pomisli o tome što će se dogoditi ako se sufražetkinje masovno pojave na pogrebu – mogle bi ga preuzeti i pretvoriti u politički skup. Nikada si ne bih oprostila da dopustim da se ponovno blati Jamesovo ime.
Nisam htjela dopustiti da se to dogodi. Rekla sam Richardu što planiram i on se rado složio. Nakon toga nije bilo teško urediti stvari onako kako smo mi željeli – na kraju krajeva, diskrecija je najvažnija u pogrebničkom zanatu.
JENNY WHITBY
Dotrčala je za mnom na ulicu dok sam se udaljavala sa svojom torbom. Ja sam do tada već prestala plakati – bila sam previše uplašena onoga što me čeka da bih mogla plakati. Nije ništa rekla, samo me je čvrsto zagrlila.
Ona ne može ništa učiniti – trinaestogodišnja djevojčica protiv takve bake? Osjećam se grozno zbog toga što kršim obećanje koje sam dala njezinoj majci u vezi te vještice, ali ja nemam utjecaja na nekoga poput nje – gospodarica je to trebala znati. I nisam u stanju ništa učiniti kako muškarci ne bi doznali njezinu tajnu. To je sada u Božjim rukama – ili, vjerojatnije, u rukama gospođice Livy.
No, sada se ne bih trebala brinuti oko tih stvari – imam dovoljno vlastitih problema, npr. kako ću uzdržavati svoju majku, sina i sebe bez plaće i bez preporuka. Nemam vremena za plakanje. U torbi imam ostatak gospodaričine srebmine, ali to neće vječno trajati.
ALBERT WATERHOUSE
Prilično se sramim svoje kćeri. Znam da su ovo teški dani za nju, kao što su i za sve nas; doista, pitao sam se hoće li ona izdržati takav pritisak. Ali želio bih da Livy i Maude nisu rekle tako užasne stvari jedna drugoj u javnosti, i to baš na grobu Ivy May – moje jadne Ivy May, koju nisam mogao zaštititi od zlih ljudi. Samo mije drago daje Trudy tješila njezina sestra pa ih ona nije čula – bila bi užasnuta da je čula kako se svađaju oko nje.
U početku je to bilo u vezi Maudeine haljine. Nije da sam ja stručnjak u tim stvarima, ali nosila je prilično finu svilenu haljinu na kojoj joj je Livy očito zavidjela. Livy je rekla nešto u stilu kao daje ta haljina previše napadna za djevojčicu od trinaest godina.
Maude je onda odgovorila: – Lavinia, ti ni ne znaš kako se ta riječ piše, a još manje razumiješ njezino značenje. Žalbena odjeća po definiciji ne može biti napadna.
To me pomalo iznenadilo budući daje Maude inače tako fina. Ali, s druge strane, upravo je izgubila majku. I Livy je bila šokirana – i bijesna, moram priznati.
– Znam dovoljno da bih znala kako ne smiješ nositi čvrsti slamnati šešir s takvom haljinom, reče Livy. – A ne bi smjela ni kosu podići ispod takvoga šešira – to izgleda smiješno. I odozada ti bježi ispod šešira. Tvoja kosa nije dovoljno gusta da bi se mogla podići kao moja.
– Možda zaboravljaš da ja nemam majku koju bih mogla pitati za savjet, reče Maude. – Niti sestru, pa čak niti sluškinju, sada.
– Ni ja nemam sestru! Jesi li to zaboravila?
Maude je izgledala kao da joj je strašno neugodno zbog toga što joj je to izletjelo i da joj je Livy dopustila da se ispriča, kao stoje željela, njihova svađa bi bila gotova. Ali naravno da se Livy nije mogla obuzdati, nego je morala još naglasiti svoj argument. – Ti misliš samo na sebe. Jesi li pomislila na moju jadnu majku koja je izgubila kćer? Postoji li išta gore od toga da se izgubi vlastito dijete?
– Možda gubitak vlastite majke, odgovorila je Maude tihim glasom.
Te usporedbe bile su tako grozne da sam na kraju morao intervenirati – i bilo mi je žao što to nisam prije učinio. (Često to poželim kada je već kasno.) – Livy, hoćeš li molim te biti uz svoju majku na putu do kočije? – zamolio sam, istovremeno dobacujući Maude pogled suosjećanja.
– Oče, koliko te puta moram podsjetiti – zovi me Lavinia. – Livy je okrenula leđa Maude i otišla svojoj majci. Želio sam nešto reći – ne znam što – ali prije no što sam to stigao učiniti, Maude je otišla i potrčala stazom dalje na groblje.
Kasnije te noći nisam mogao spavati pa sam sišao u prizemlje sa svijećom i izvadio Cassella i Kraljicu. Nikada prije nisam tražio nešto u ženskim priručnicima – na svu sreću nemam puno veze s kućanskim problemima. No, naposljetku sam pronašao ono što sam tražio: oba priručnika su spominjala da dijete oplakuje svojeg roditelja i roditelj svoje dijete jednako dugo – godinu dana.
Ostavio sam obje knjige na stolu, otvorene na tim stranicama, ali kada sam sljedeće jutro sišao, bile su pospremljene.
MAUDE COLEMAN
Nisam se mogla prestati tresti. Nikada nisam bila toliko bijesna.
Najviše sam mrzila užasne stvari koje sam ja isto tako rekla njoj. Lavinia je izvukla na površinu moju najgoru stranu i bilo mi je puno teže živjeti s time nego s njezinim primjedbama. Naučila sam od nje očekivati da će reći šašave i glupe stvari, i obično sam uspijevala ne srozati se na njezin nivo, sve do sada.
Dugo sam sjedila pored zaspalog anđela. Nisam znala kamo bježim dok nisam stigla ovamo. I tu me je on našao. Pretpostavljam da sam znala da će me pronaći. Sjeo je na kraj mramorne ploče, ali me nije pogledao niti je išta rekao. To je njegov način.
Pogledala sam u jasno plavo nebo. Bio je to neprilično sunčan dan za pogreb, kao da nam se Bog svima ruga.
– Mrzim Laviniu, rekla sam drobeći neku grahoricu koja je rasla uz temelj anđelova postolja.
Simon je zagunđao. – Zvuči kao nešto što bi Lavinia rekla.
Bio je u pravu.
– Ali ti nisi Livy, dodao je.
Slegnula sam ramenima.
– Slušaj, Maude, rekao je, a onda se zaustavio.
– Štoje?
Simon je prstom kucnuo po mramoru. – Sada kopamo grob tvoje majke.
– Oh. – Nisam mogla smisliti što drugo reći.
– Prerano je da ga se sada kopa. Za pogreb koji će se održati prekosutra, u pjeskovitom tlu. Trebali bismo ga kopati sutra popodne. Inače se može urušiti čekajući tamo još jedan dan. I ovako je opasno. Potpornji nisu uvijek dovoljni za pijesak. I grob Ivy May je tako blizu. Ne volimo kopati dva groba tako blizu jedan drugome u isto vrijeme – tlo se ne drži dovoljno dobro na toj strani. No, nemamo izbora, zar ne?
– Tko vam je rekao da ćete sada kopati grob moje majke, a ne sutra?
– Šef. Rekao nam je jutros. Moj se otac pokušao prepirati s njim, ali je samo rekao da se toga primimo kada bude gotov pogreb Ivy May. Rekao je da će on biti odgovoran za posljedice.
Čekala sam da Simon nastavi. Na licu sam mu mogla vidjeti da ima nešto što će mi naposljetku reći, izlažući to malo po malo u ritmu koji njemu odgovara.
– Zato sam malo provjerio. Prema nacrtu radova nisam ništa mogao zaključiti. Onda sam čuo da je naša kapelica rezervirana za sutra ujutro. Znam da za sve druge grobove koje smo kopali za sutra lijesovi dolaze izvana. Ne piše za koga je kapelica rezervirana.
Odmahnula sam glavom. – Mamina misa je u crkvi Svete Ane u petak popodne. Tata mi je rekao.
– Onda mi je jedan od plaćenih žalbenika na pogrebu Ivy May sada rekao da će sutra ovdje u kapelici imati pogreb. – Simon je nastavio kao da ja nisam ništa rekla. – Sigurno je riječ o tvojoj majci. Jedino je njezin grob spreman, a da u njega ništa ne treba staviti.
Ustala sam – boljelo me je što tako govori o mojoj mami, ali nisam htjela da vidi kako su me njegove riječi uznemirile. – Hvala ti što si mi to rekao, rekoh. – Pokušat ću od tate doznati je li nešto promijenjeno.
Simon kimnu glavom. – Mislio sam da bi voljela znati, rekao je nespretno.
Pitala sam se zna li Simon da me je gospodin Jackson pitao za kremiranje – izgleda da je uspijevao doznati sve ostalo. Međutim, ako je znao, nije ništa rekao. Na grobu Ivy May gospodin Jackson je uhvatio moj pogled i na njegovo neizgovoreno pitanje samo sam odmahnula glavom. Mora daje do tada već pogodio daje tata to odbio – inače bismo mu se bili javili.
Umjesto toga sam Simona pitala nešto drugo – nešto za što sam bila sigurna da zna. – Što se onoga dana dogodilo Ivy May? – pitala sam gledajući ravno u njega. – Nitko mi ne želi reći.
Simon se pomaknuo na mramoru. Dugo vremena nije ništa govorio i pitala sam se hoću li morati ponoviti pitanje. Onda je pročistio grlo. – Netko ju je ugušio.
Njegov je odgovor bio tako jasan da sam mogla osjetiti kako se moje vlastito grlo steže. – Je li to učinio muškarac? – uspjela sam protisnuti.
Simon je kimnuo glavom i vidjela sam iz njegova izraza lica da ne bih trebala dalje postavljati pitanja.
Na trenutak smo sjedili ne govoreći ništa. – Žao mi je zbog tvoje mame, iznenada reče Simon. Nagnuo se i brzo me poljubio u obraz, a onda skočio s groba i nestao.
Kod kuće sam naletjela na baku u predsoblju kako razgledava buket cvijeća koji je stigao – ljiljani povezani zelenim, bijelim, grimiznim i crnim vrpcama. – Sufražetkinje! – mrmljala je. – Baš dobro da smo ... – Zaustavila se kada me je ugledala. – Već si se vratila s karmina?
– Nisam još bila kod Waterhouseovih, priznala sam.
– Nisi bila! Onda požuri tamo. Izrazi im sućut. Majka tog jadnog djeteta je posivjela od tuge. Takva grozna smrt. Nadam se da će uloviti čovjeka koji ju je ... – Zaustavila se.
– Otići ću, slagala sam. – Samo – prije moram porazgovarati s gospodom Baker. – Potrčala sam niz stepenice kako joj ne bih trebala reći zašto ne idem na karmine. Jednostavno nisam mogla podnijeti da vidim lice gospođe Waterhouse onako beživotno. Nisam mogla zamisliti kakav je osjećaj izgubiti dijete i to na tako strašan i misteriozan način. Mogla sam to usporediti samo s onim što sam ja osjećala zbog gubitka majke: bolna praznina i nesigurnost života sada kada je jedna od stvari koje su uvijek bile dio njega nestala. Mama je možda zadnjih nekoliko godina bila odsutna ili nekako distancirana, ali je barem bila živa. Bilo je to kao da me mama štitila od vatre, a onda je iznenada nestala pa sam sada osjećala vrućinu plamena na svome licu.
Za gospođu Waterhouse, međutim, mora daje to bio jednostavno osjećaj užasa kakav nikada ne bih mogla opisati.
Je li jedno bilo gore od drugoga, kao što je Lavinia mislila? Nisam znala. Samo sam znala da ne mogu podnijeti da vidim mrtav pogled gospođe Waterhouse, a da pri tome ne osjetim kako se i u meni otvara ponor.
Umjesto da odem na karmine Waterhouseovih, sišla sam do gospođe Baker da je priupitam o našima. Pošto je ona pripremala hranu, ona bi prva trebala znati je li došlo do nekih promjena u dogovoru.
Na štednjaku je ukuhavala hladetinu. – Zdravo, gospođice Maude, rekla je. – Trebali biste jesti – zadnjih nekoliko dana niste ništa jeli.
– Nisam gladna. Ja – željela sam vas pitati hoće li sve biti spremno za petak. Baka je željela da to provjerim.
Gospođa Baker me je čudno pogledala. – Naravno da hoće. – Ponovno se okrenula prema loncu. – Baš sam jutros razgovarala s tvojom bakom. Ništa se nije promijenilo u ova dva sata. Hladetina će se ukrutiti preko noći, šunku će donijeti danas popodne. Sve bi trebalo biti spremno do kraja današnjeg dana. Gospođa Coleman je željela da sve ranije pripremim kako bih mogla pomoći oko drugih stvari sutra – nije zadovoljna s privremenom ispomoći. Iako ja ne bih pristala raditi bilo što. Neću raditi na koljenima, bez obzira na sve. – Ljutito se zagledala u lonac. Znala sam da joj nedostaje Jenny, iako ona to nikada ne bi priznala.
Očito je mislila da će pogreb biti u petak. Ako je tata promijenio dan, za to nije znao nitko osim njega i vjerojatno bake. Nisam se mogla natjerati da pitam nekoga od njih, a i znala sam da mi ni onda ne bi rekli.
Kada sam iduće jutro sišla na doručak, i tata i baka su sjedili za stolom u svojoj najboljoj žalbenoj odjeći, a pred njima su se nalazile netaknute šalice s kavom. Imali su neobične izraze lica, ali su samo rekli: – Dobro jutro, Maude, kada sam sjela i uzela zdjelu ohlađene kaše. Pokušala sam jesti, ali nisam mogla gutati pa sam jednostavno gurala kašu žlicom.
Zazvonilo je na vratima. Tata i baka su poskočili. – Ja ću, rekla je baka unajmljenoj dvorkinji koja je stajala uz kredenac. Namrštila sam se prema tati, ali me on nije htio pogledati – gledao je u novine, iako ne vjerujem da ih je doista čitao.
Čula sam tihe glasove u predvorju i onda teške korake na stepenicama, kao i škripu. Uskoro su se gore začuli koraci, u maminoj sobi, i znala sam daje Simon bio u pravu.
– Zašto si to učinio, tata?
I dalje me nije htio pogledati. – Pojedi svoju kašu, Maude.
– Nisam gladna. Zašto si promijenio dan pogreba?
– Idi se presvući u svoju novu haljinu, Maude, rekla je baka s vrata.
Nisam se pomakla iz svoje stolice. – Želim znati zašto ste ovo učinili. Imam pravo na to.
– Ti nemaš nikakvih prava! – zaurlao je moj otac lupivši rukom tako jako po stolu da se kava prolila iz obje šalice. – Da te više nikada nisam čuo da kažeš tako nešto. Ti si moja kći i činit ćeš kako ti se kaže! Sada se idi presvući!
Nisam se pomakla sa svoje stolice.
Tata me je ljutilo gledao. – Zar nemam nikakvog autoriteta u vlastitoj kući? Zar me nitko ne sluša? Je li se njezin utjecaj toliko proširio da ni moja vlastita kći neće poslušati što joj kažem?
Nisam se pomakla sa svoje stolice.
Tata je pružio ruku prema meni i bacio moju zdjelu s kašom na pod. Razbila se do nogu prestrašene sluškinje.
– Richarde, upozorila ga je baka. Okrenula se prema meni, a njezino je lice djelovalo starije nego inače, kao da nije dobro spavala.
– Pogreb tvoje majke bit će danas ujutro. Smatrali smo daje najbolje imati privatnu misu kako je ne bi preuzele pogrešne osobe. Sada, idi gore i obuci se. Brzo, sada, dok ja razgovaram s gospođom Baker. Ubrzo će stići kočija.
– Nisam htio da sufražetkinje otmu njezin pogreb, iznenada je rekao tata. – Vidjela si što se dogodilo kada su je pustili iz zatvora – to je bilo pretvoreno u pobjedničku proslavu. Proklet bio ako im dopustim da od nje naprave mučenicu. Zovu je poginulom prijateljicom. Neka idu dođavola! – Ponovno je sjeo s tako bolnim izrazom lica da sam mu skoro mogla oprostiti kako se ponio.
Znala sam da ne mogu ništa učiniti pa sam potrčala gore. Dok sam prolazila pored mamine sobe – koju sam cijeli tjedan izbjegavala, prepuštajući bilo što što se tamo trebalo obaviti baki – čula sam kuckanje. Zakucavali su poklopac na lijes.
U svojoj sam se sobi brzo odjenula. Onda mi je palo na pamet da postoji nešto što mogu učiniti. Našla sam papir i olovku i napisala poruku, zastajući na trenutak da se prisjetim adrese koju sam tako često vidjela otisnutu na stranici za pisma čitatelja naših lokalnih novina. Onda sam, dohvativši šešir i rukavice, pojurila natrag dolje, prolazeći pored iznenađenih lica tate i bake u predsoblju i produžujući u kuhinju.
Gospođa Baker je stajala uz stol, prekriženih ruku, ljutito gledajući svu pripremljenu hranu, veliku šunku koja se sjajila od hladetine u sredini.
– Gospođo Baker, prošaputala sam, – ako ste ikada voljeli moju majku, molim vas nađite nekoga tko će ovo odmah odnijeti. Molim vas, radi nje. Što prije možete, inače će biti prekasno.
Gospođa Baker je pogledala adresu i onda bez riječi otišla do stražnjih vrata i otvorila ih. Dok sam ulazila u kočiju s tatom i bakom, vidjela sam kako je zaustavila dječaka na ulici i dala mu poruku. Što god da mu je rekla, navelo gaje da potrči kao da lovi svoj šešir nošen vjetrom.
Kiša je lijevala. Pogrebnik je raširio slamu pred našom kućom kako bi prigušio zvuk konjskih kopita, ali to nije bilo potrebno – kiša je ionako prigušivala zvukove. Nekoliko je susjeda vidjelo pogrebne kočije pa su stajali na ulaznim vratima, ali većina ih to nije očekivala do sutra.
U kočiji nitko nije govorio. Ja sam gledala kroz prozor u kuće pored kojih smo prolazili, a onda u dugačku ogradu od cigle i željeznu ogradu koja je odvajala grobove od ceste. Kočija pred nama, sa staklenim stranama, u kojoj se nalazio lijes, bila je poprskana kišom. Cijelim putem su ljudi na trenutak skidali šešire dok smo prolazili.
Na groblju je gospodin Jackson pristupio kočiji s velikim kišobranom i pomogao sići prvo baki, a onda i meni. Nakratko mi je kimnuo glavom, ja sam mu uspjela odvratiti. Onda nas je poveo kroz ulazna vrata do ulaza u kapelicu gdje nas je čekala ujna Šarah. Ona je bila dvanaest godina starija od mame i živjela je u Lincolnshireu. Nikada nisu bile bliske. Lagano me poljubila u obraz i rukovala se s tatom. A onda smo ušli u kapelicu na misu zadušnicu.
Sjedila sam u prvom redu između tate i ujne Šarah, a baka je sjedila uz tatu. U početku smo tu bili samo nas četvero i vikar crkve Sv. Ane, koji je vodio misu, ali kada smo započeli prvu pjesmu, začula sam kako su nam se odozada u pjevanju 'Bliže Tebi, Gospodine' priključili još neki glasovi. Okrenula sam se i vidjela da odozada stoje gospodin Jackson i Simon.
Upravo smo dovršili drugu pjesmu, 'Ostani sa mnom' (koju je mama, naravno, mrzila), kada su se vrata otvorila uz tresak. Caroline Black je stajala na ulazu, teško dišući, s nakrivljenim šeširom i kosom koja je ispala iz frizure. Tata se ukočio. – Prokleta bila, promrmljao je. Caroline Black je sjela u sredinu crkve i uhvatila moj pogled. Kimnula sam joj glavom. Kada sam se ponovno okrenula prema naprijed, osjećala sam tatin bijes pored sebe pa sam se lagano nasmiješila i podigla glavu, kao što je mama običavala činiti kada je prkosila.
Proklet bio ti, pomislila sam. Sam si se prokleo. Kada je sve bilo gotovo – kada je lijes odnesen na groblje i položen u grob s golemom urnom koja se nadvijala nad njega; kada su Simon i njegov otac počeli popunjavati grob, radeći neprestano pod kišom koja je lijevala; kada sam se odmakla od svoje majke kako bih krenula kući – Caroline Black je posegnula i primila moju ruku. Tada sam naposljetku počela plakati.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

10 Re: Trejsi Ševalije - Pali anđeli taj Čet Apr 26, 2012 9:34 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
DOROTHV BAKER
Razbacivanje svom tom hranom bio je zločin. Nije se čak ni ispričala – samo je rekla da je došlo do promjene u planovima i da će na karminama biti prisutno samo četvero ljudi. A ja sam pripremala hranu za pedesetero!
Skoro sam tada dala otkaz, suzdržala sam se samo zbog gospođice Maude. U tjedan dana izgubila je svoju majku i Jenny – i najbolju prijateljicu, ako je vjerovati onome što dvorkinja Waterhouseovih kaže. Nije joj potrebno da je još i ja napustim.
SIMON FIELD
Ono što se danas dogodilo nikada neću reći Maude. Vjerojatno to neću nikome reći.
Nakon pogreba Kitty Coleman otac, Joe i ja počeli smo puniti grob. Tlo je bilo pjeskovito, pa ga je zato bilo teško puno ubaciti odjednom, čak i uz kišu. Uvijek je teže kopati na livadi, u pijesku. Glinu treba više rezati lopatom, ali se ona drži zajedno, tako da ju je lakše prebacivati nego pijesak.
Bili smo vrlo pažljivi s tim grobom, pošto je bio tako blizu onoga Ivy May. Dubok je tri i pol metra, tako da Maude, njezin otac i baka mogu stati unutra kada dođe njihovo vrijeme. Dodatno smo ga učvrstili potpornjima i osigurali se da drvo bude onoliko čvrsto naspram pijeska koliko je to moguće. Pijesak može ubiti čovjeka ako se ne postupa na pravi način.
Neko smo vrijeme ubacivali pijesak, grob je bio napola pun. Padala je kiša i bili smo skroz mokri. Onda je upala očeva kapa.
– Izvadit ću je, rekao sam ocu.
– Ne, sine, ja ću, reče on i uskoči kao da je dječak. Pao je ravno na svoju kapu i počeo se smijati. – Točno u sredinu, reče. – Duguješ mi piće.
– Gdje ćeš dobiti piće? – nasmijao sam se. – Morat ćeš daleko hodati da bi ga dobio.
Jedini pub u okolici koji poslužuje grobare je Vojvoda od St. Albansa na dnu Swain's Lanea, a oni više ne puštaju oca jer se tako napio daje pokušao poljubiti gazdaricu, a zatim je slomio stolicu.
Onda se začuo prasak i potpornji sa strane prema grobu Ivy May su ispali. To se zna dogoditi kada se pomiče tlo oko njih. Otac se jedva stigao izmaknuti drvima koja su poletjela naokolo kad se ta strana groba urušila.
To se moralo dogoditi brzo, ali se meni nije tako činilo. Činilo se kao da sam imao puno vremena da promatram oca kako podiže pogled kao daje upravo čuo grmljavinu iznad sebe i čeka da se pojavi sljedeća munja. – Oh, učinilo mi se da sam ga čuo kako kaže.
Onda se zemlja obrušila na njega, zasuvši ga do struka. Onda je nakratko stala, ali ne dugo jer se Joe i ja još uopće nismo pomaknuli, nismo ništa rekli, nismo čak ni udahnuli.
Otac je na trenutak uhvatio moj pogled i čini mi se da mi se nasmiješio. Onda se obrušila gomila zemlje i srušila ga.
– Čovjek je zatrpan! – viknuo sam najglasnije što sam mogao s obzirom na kišu. – Čovjek je zatrpan! – To su riječi koje ovdje nitko ne voli čuti.
Zemlja se još miče kao daje živa, ali sada više ne mogu vidjeti svoga oca. Kao da ni nije ondje. Joe i ja se pentramo oko groba, pokušavajući ne pokrenuti još više zemlje. Raka je sad tri četvrtine puna. Treba nam veliko drvo ili ljestvice da bismo ih položili preko groba, kako bismo imali stabilan oslonac s kojeg možemo raditi, ali nema ničeg takvog uokolo. Imali smo ljestvice, ali ih je netko posudio.
Nema vremena da se čeka kada je čovjek tako zakopan. Ako ne dođe do zraka, umrijet će za nekoliko minuta. Uskačem u rupu, iako to ne bih trebao činiti, i dočekujem se na sve četiri u blatu, kao mačka. Tražim i tražim, i naposljetku vidim ono što me otac naučio. Vidim njegov prst kako strši iz zemlje, samo njegov vršak kako se miče. Sjetio se izbaciti ruku prema gore. Počinjem kopati rukama oko prsta. Ne usuđujem se koristiti lopatu. Kopam tako jako da mi se pijesak zaglavio ispod noktiju i jako boli.
– Drži se, oče, govorim kopajući. – Izvući ćemo te. Vidim ti prste. Izvući ćemo te.
Ne znam može li me čuti, ako može, možda će se osjećati bolje.
Kopam i kopam, pokušavajući pronaći njegovo lice, nadajući se daje drugu ruku stavio pred lice. Nema vremena, čak ni da podignem pogled. Međutim, znam da bih, da podignem pogled, vidio Joea kako stoji na rubu groba i promatra me, s rukama uz tijelo. On je veliki čovjek i može satima kopati bez da se zaustavi, ali ne zna misliti. Ne zna kako činiti osjetljive stvari. Bolje daje tamo gore.
– Joe, počni brojati, kažem kopajući po pijesku. – Počni od deset i nastavi brojati. – Mislim da sam kopao deset sekundi.
– Deset, kaže Joe. (Jedanaest. Dvanaest.
Ako dođe do dvjesto i ja do tada još nisam našao očevo lice, bit će prekasno.
– Trideset i dva.
– Šezdeset i pet.
– Sto dvadeset i jedan.
Osjećam nešto nad sobom i podižem pogled. Sada se preko groba pružaju ljestvice. Ako se obruši još zemlje, moći ću posegnuti i dohvatiti prečke tako da me ne zatrpa. Onda je netko uskočio u grob pored mene. To je gospodin Jackson. Poseže svojim aikama u širinu i dohvati gomilu zemlje koju sam iskopao. Nisam mislio da je tako jak, ali on pomiče hrpu prema natrag, tako da imam više mjesta. Učinio je upravo ono što mije trebalo, a da mu to nisam morao reći.
– Sto sedamdeset i osam.
Moji prsti su nešto dotakli. To je druga očeva ruka. Kopam oko ruke i pronalazim njegovu glavu, a onda kopam oko nje i podižem njegovu ruku tako da su mu usta i nos slobodni. Njegove su oči zatvorene i blijed je. Prislanjam uho pored njegova nosa, ali ne osjećam njegov dah.
Onda me gospodin Jackson odgurnuo i stavio usta preko očevih kao da ga ljubi. Upuhuje zrak u njegova usta nekoliko puta, a onda vidim kako se očeva prsa dižu i spuštaju.
Podižem pogled. Oko groba, svi tihi i mirni, stoji krug muškaraca – drugi grobari, vrtlari, klesari, čak i smetlari. Brzo se pročulo i svi su dotrčali. Svi su skinuli kape, čak i uz kišu koja lije, promatraju i čekaju.
Joe i dalje broji. – Dvjesto dvadeset i šest, dvjesto dvadeset i sedam, dvjesto dvadeset i osam.
– Joe, možeš prestati brojati, kažem brišući svoje lice. – Otac diše.
Joe prestaje. Ljudi se pomiču, prebacuju s noge na nogu, kašlju, tiho razgovaraju – čine sve ono što nisu činili dok su čekali. Neki od njih ne vole oca zbog njegove ljubavi prema kapljici, ali nitko ne želi vidjeti čovjeka tako ubijenog u grobu.
– Joe, dodaj nam lopatu, kaže gospodin Jackson. – Još imamo puno posla.
Još nikada nisam bio u grobu s gospodinom Jacksonom. On nije tako spretan s lopatom kao ja ili drugi grobari, ali inzistira na tome da ostane tamo sa mnom dok ne izvučemo oca. I ne govori drugim ljudima da se vrate na posao. Zna da žele vidjeti kako će ovo završiti.
Sviđa mi se raditi s njime.
Otkopavanje dugo traje. Moramo pažljivo kopati kako ga ne bi ozlijedili. Neko vrijeme ima zatvorene oči, kao da spava, ali ih onda otvara. Počinjem mu pričati dok radim kako se ne bi uplašio.
– Upravo te iskopavamo, oče, kažem. – Potpornji su se urušili dok si bio u grobu. Ali pokrio si lice kad što si mene učio, i sve je u redu. Odmah ćemo te maknuti.
On ništa ne odgovara, samo gleda u nebo, iako kiša pada tako jako i curi mu po cijelom licu. Čini se da to ne primjećuje. Počinjem imati loš predosjećaj, ali ništa ne govorim o tome jer ne želim nikoga uplašiti.
– Vidi, kažem pokušavajući ga natjerati da nešto kaže. – Vidi, gospodin Jackson kopa. Kladim se da nikada nisi pomislio da će šef kopati za tebe, zar ne?
Otac i dalje ništa ne govori. Boja mu se vraća u lice, ali nešto i dalje nedostaje u njegovim očima.
– Pretpostavljam da ti dugujem to piće, oče, kažem sada već očajnički.
– Mislim da će ti puno njih željeti kupiti piće danas. Kladim se da će te čak ponovno pustiti u Vojvodu od St. Albansa. Možda ti čak i gazdarica dopusti daje poljubiš.
– Ostavi ga na miru, dječače, reče gospodin Jacksnon nježno. – Upravo je prošao tešku kušnju. Trebat će mu neko vrijeme da se oporavi.
Dalje radimo bez riječi. Kada smo naposljetku otkopali oca, gospodin Jackson provjerava ima li slomljenih kostiju. Onda uzima oca u ruke i dodaje ga Joeu. Joe ga stavlja u kola koja koriste za prijevoz kamenja, i dva čovjeka ga odvuku nizbrdo do ulaza. Gospodin Jackson i ja smo se ispenjali iz groba, obojica posve blatnjavi, gospodin Jackson kreće za kolima. Ja stojim tamo, ne znajući što da učinim – grob nije ispunjen, a naš je posao to učiniti. Ali onda druga dva grobara prilaze i uzimaju lopate. Oni ništa ne govore – oni i Joe samo počinju popunjavati ostatak groba.
Slijedim gospodina Jacksona i kola niz stazu. Kada sam ga dostigao, želim mu nešto reći ne bih li mu zahvalio, nešto što će nas povezati, tako da neću biti samo još jedan grobar. Bio sam mu blizak u grobu Kitty Coleman i želim ga na to podsjetiti. I zato mu kažem jedinu stvar koju znam o njemu i njoj, tako da će upamtiti vezu i znati kako sam mu zahvalan stoje spasio oca.
– Žao mi je zbog bebe, gospodine, kažem. – Sigurno je i njoj bilo. Nikada više nije bila kao prije nakon toga, zar ne?
Okreće se i pažljivo me pogleda. – Kakve bebe? – kaže.
Onda sam shvatio da on nije znao. Ali sada je prekasno da povučem ono što sam rekao. Pa sam mu objasnio.
Svibanj 1910.
LAVINIA WATERHOUSE
Prva stvar na koju sam pomislila začuvši zvonjavu zvona bila je da bi ona mogla uznemiriti majku u njezinom osjetljivom stanju. No, s druge strane, moja majka nikada nije voljela ovoga kralja onoliko koliko njegovu majku. Njegova je smrt, naravno, vrlo tužna i žao mi je jadne kraljice Aleksandre, ali to nije isto kao kada je umrla kraljica Viktorija.
Otvorila sam prozor da se nagnem kroz njega. Trebalo je biti kišno ili maglovito, ali naravno da nije bilo – bilo je prekrasno svibanjsko jutro, sunčano i blago. Vrijeme nikada nije onakvo kakvo bi trebalo biti.
Činilo se da posvuda zvone zvona. Njihov je zvuk bio tako žaloban da sam se prekrižila. A onda sam se zaustavila. Preko puta je i Maude otvorila svoj prozor i nagnula se kroz njega u svojoj bijeloj spavaćici. Gledala je ravno u mene i činilo se da se smiješi. Skoro sam se odmaknula od prozora, ali bilo bi to vrlo nepristojno pošto me je već vidjela. Umjesto toga sam ostala tamo gdje sam bila, i bila sam vrlo ponosna na sebe – kimnula sam joj. Ona mije uzvratila lamanjem.
Nismo razgovarale jedna s drugom već skoro dvije godine – od pogreba Ivy May. Bilo ju je nevjerojatno jednostavno izbjegavati. Više ne idemo u istu školu, a ako bih na cesti prošla pored nje, samo bih okrenula glavu i pravila se daje nisam vidjela. Ponekad sam na groblju, kada bih otišla posjetiti Ivy May, znala vidjeti Maude na grobu njezine majke, i onda bih se odšuljala i otišla prošetati dok ona ne bude gotova.
Samo smo se jednom suočile na ulici. Bilo je to prije više od godine dana. Bila sam sa svojom majkom, a ona sa svojom bakom, pa ju je bilo nemoguće izbjeći. Maudeina baka je nadugo i naširoko izražavala svoju sućut mojoj majci dok smo Maude i ja stajale tamo gledajući svoje cipele, i ništa nismo rekle jedna drugoj. Bilo je to vrlo neugodno. Uspjela sam podići pogled prema njoj s vremena na vrijeme, i vidjela sam da sada i običnim danima nosi podignutu kosu, i da je počela nositi korzet! Bila sam tako šokirana da sam htjela nešto reći, ali naravno da to nisam mogla učiniti. Kasnije sam natjerala majku da me smjesta odvede kupiti korzet.
Nikada nisam majci posve objasnila zašto sam se posvađala s Maude. Zna da smo se posvađale, ali ne zna zašto – bilo bi joj užasno kada bi znala da je to djelomično bilo zbog nje. Znam da ona misli kako smo Maude i ja glupave. Možda i jesmo. Ne bih to priznala Maude, ali ona mi nedostaje. U školi Sainte Union nisam srela nijednu djevojčicu koja bi iole mogla biti takva prijateljica kao stoje to Maude bila. U stvari, djevojčice tamo su bile prilično zločeste prema meni. Mislim daje to zato što sam ja toliko ljepša od njih. Zna biti naporno imati lice poput moga – mada mi ga je milije zadržati, kada sve razmotrim.
Pretpostavljam da to što sam Maude kimnula glavom znači da sam joj oprostila.
Sišla sam na doručak i dalje u kućnom ogrtaču, s prikladno tužnim izrazom lica zbog Kralja. Međutim, čini se da moja majka uopće nije primijetila zvonjavu. Sada je već tako krupna da joj je teško sjesti za stol, tako da je jela tost s marmeladom na naslonjaču dok joj je otac čitao iz novina. Čak i dok je čitao novosti, majka se smiješila sama sebi, s jednom rukom na utrobi.
– Tako tužne vijesti, rekla sam poljubivši svakoga od njih u glavu.
– O, zdravo, dušo, reče majka. – Želiš li osjetiti kako se beba rita?
Zaista, to mi je bilo dovoljno da poželim pobjeći iz sobe. U redu je da majka bude zadovoljna zbog bebe, pogotovo u njezinim godinama, i dobro je daje dobila malo boje u obraze. Ali čini se daje u potpunosti zaboravila na Ivy May.
Otac mi se nasmiješio, kao da me razumije, i radi njega sam ostala tamo i natjerala se da pojedem zdjelu kaše, iako nisam bila gladna.
Kada sam otišla gore da se presvučem, stajala sam pred svojim ormarom i dugo razmišljala što da obučem. Znala sam da bih zbog Kralja trebala obući crninu, ali mi je već od samog pogleda na onu staru vunenu krpu bilo zlo. Da sam još uvijek imala onu divnu svilenu haljinu iz Jaya, možda bih je bila obukla, ali sam je spalila godinu dana nakon smrti Ivy May, pošto se žalbena odjeća ne smije čuvati – to bi moglo dovesti sudbinu u iskušenje da se pobrine da ih osoba ponovno treba nositi.
Osim toga, željela sam nositi svoju plavu haljinu, koju obožavam. Ima posebno značenje – nosim je što je češće moguće, pogotovo sada pred majčin skori porod. Želim malog bracu. Znam da je to smiješno, ali mislila sam da bi to što nosim plavu odjeću moglo pomoći. Ne želim još jednu sestru – bilo bi to previše bolno i podsjetilo bi me na to kako sam strašno iznevjerila Ivy May. Pustila sam joj ruku.
I tako sam obukla plavu haljinu. Barem je tamnoplava – dovoljno tamna da se iz daljine može činiti crnom.
Ono tužno danas nije samo daje Kralj umro, nego i daje njegova majka sada doista nestala. Da je ona ta koja je umrla, ne bih se premišljala oko toga trebam li obući crninu. Nedavno sam počela osjećati da sam ja jedina koja još u njoj traži uzor za sve nas. Čak se i moja majka okrenula budućnosti. Zamara me plivati protiv struje.
MAUDE COLEMAN
Dugo ležim u krevetu i pokušavam pogoditi koja zvona pripadaju kojoj crkvi: na jednom je brdu crkva Sv. Marije u Brookfieldu, na brdu u Highgateu su crkve Sv. Mihajla i Sv. Josipa, a naša crkva, crkva Sv. Ane je pri dnu brda. U svakoj zvoni samo jedno zvono s dubokim zvukom. Iako svako ima malo drukčiji ton i zvoni malo više ili sporije, i dalje mi sva zvuče jednako. Nisam čula takvu buku od smrti kraljice Viktorije prije devet godina.
Gurnula sam glavu kroz prozor i vidjela Laviniu kako se križa na prozoru. Obično sam, kada bih je ugledala negdje – u njezinom vrtu ili na ulici – osjetila udar kao da me netko gurnuo odozada. Ali sada mi je bilo tako čudno vidjeti je kako čini takvu stranu gestu da sam zaboravila kako mi smeta vidjeti je. Mora da se naučila križati u školi Sainte Union. Prisjetila sam se kako se prije više godina bojala i proći kroz disenterski dio groblja gdje su pokopani katolici, i nasmiješila sam se. Čudno je kako se stvari mijenjaju.
Onda me je ugledala i nakon kratkog oklijevanja kimnula glavom kao odgovor na moj smiješak. Nisam to bila zamislila kao osmijeh upućen njoj, ali kada je ona kimnula osjećala sam da joj trebam odvratiti kimanjem.
Onda smo se okrenule od svojih prozora i ja sam se otišla obući, razmišljajući o tome koju haljinu da obučem. Crna svilena haljina je i dalje bila u ormaru, ali bije trebalo prilagoditi daje mogu obući – popunila sam se otkad sam je zadnji put imala na sebi, a osim toga, nosila sam i korzet. Nakon mamine smrti nosila sam crninu skoro godinu dana, i po prvi put sam shvatila zašto trebamo nositi crninu. Nije to samo zato što ta boja odražava tmurno raspoloženje ožalošćenih, nego i zato što čovjek ne želi birati što će obući. Dugo vremena bih se ujutro budila i bila zahvalna što ne moram odlučivati koju od svojih haljina ću obući – odluka je već bila donesena. Nisam željela nositi neku haljinu u boji, ili brinuti se o tome kako izgledam. Kada sam ponovno poželjela nositi haljine u boji, znala sam da sam se počela oporavljati.
Pitala sam se kako je Lavinia podnosila tako dugo razdoblje žaljenja za Ivy May – šest mjeseci za sestru, iako pretpostavljam daje pravila društvo svojoj majci i nosila crninu punih godinu dana. Pitala sam se što će ona sada obući povodom kraljeve smrti.
Ponovno sam pogledala svoje haljine. Onda sam među njima ugledala maminu golublje sivu haljinu i pomislila da bih možda mogla to obući. Još me uvijek iznenađuje da mi njezine haljine sada pristaju. Baka ne odobrava što ih nosim, ali zbog moždanog udara teško govori, a ja uspješno ignoriram njezine ljutite poglede.
Pretpostavljam da djelomično misli na tatu pa se trudim ne nositi mamine haljine pred njim. Vidjela sam ga sada kako puši cigaretu u vrtu – mama mu je to uvijek branila jer običava baciti opušak u travu. Sišla sam u sivoj haljini i izašla van prije no što me je mogao vidjeti. Na Swain Laneu su prodavači novina izvikivali obavijest o Kraljevoj smrti, i neki su dućani već izvjesili crne i grimizne zastavice. Međutim, nitko nije bojao željezne dijelove u crno, kao što su bili činili nakon Kraljičine smrti. Neki su ljudi bili odjeveni u crninu, neki nisu. Zastajali bi da porazgovaraju jedni s drugima, ne prigušenim tonovima ožalošćenih nego veselo, dok su razgovarali o Kralju. Sjećala sam se kako je sve bilo stalo kada je Kraljica umrla – nitko nije išao na posao, a škole i dućani bili su zatvoreni. Ponestalo nam je kruha i ugljena. Međutim, osjetila sam da se to sada neće dogoditi – pekar će dostaviti kruh, mljekar svoje mlijeko, a ugljenar ugljen. Bila je subota i na Heathu će djeca sigurno puštati zmajeve.
Namjeravala sam vratiti knjigu u biblioteku, ali kada sam došla tamo, bila je zatvorena, a na vratima se nalazila mala obavijest o Kraljevoj smrti. Neki su još uvijek poštovali tradiciju. Bacila sam pogled preko puta prema ulazu u groblje, prisjećajući se kako je bijela zastavica s biblioteke bila pala na pogrebnu povorku, te gospodina Jacksona i Caroline Black. Činilo se daje to bilo davno, a opet mi se činilo kao da sam tek jučer ostala bez mame.
Nisam se htjela vratiti kući, pa sam umjesto toga prešla preko ceste, prošla kroz vrata i počela hodati po stazi prema centralnom dijelu groblja. Na pola puta ugledala sam Simonovog oca kako sjedi na položenom nadgrobnom kamenu i naslanja se na keltski križ. Svaku je ruku držao na svom koljenu i zurio je u daljinu kao što običavaju činiti starci uz more. Oči su mu se plavile poput neba pa je bilo teško odrediti što promatra. Nisam bila sigurna da me je vidio, ali sam ipak zastala. – Zdravo.
Njegove su se oči pomakle, ali činilo se da se nisu fokusirale na mene. – Zdravo, rekao je.
– Šteta zbog Kralja, zar ne? – rekla sam, osjećajući da bih trebala porazgovarati s njime.
– Šteta zbog Kralja, ponovio je Simonov otac. Već ga dugo nisam vidjela. Kad god bih tražila Simona na poslu, njegov otac nije radio s njime, nego je upravo otišao po ljestvice ili kolica ili konopac. Jednom sam ga vidjela naslonjenoga na grob kako spava, ali sam mislila da je to nakon pijanstva. – Znate li gdje je Simon? – upitah. – Gdje je Simon.
Položila sam mu ruku na rame i zagledala se duboko u njegove oči. Iako su bile usmjerene prema meni, nije bilo znakova prepoznavanja. Izgledalo je kao daje slijep, iako to nije bio. Nešto s njime nije bilo u redu – očito nije bio u stanju kopati. Pitala sam se što mu se dogodilo.
Slegnula sam mu rame. – Nije bitno. Drago mi je što sam vas vidjela.
– Drago što sam vas vidjela.
Zapeckalo me u očima i nosu od suza koje su željele poteći, i nastavila sam dalje.
Pokušala sam se držati dalje od našega groba. Neko sam vrijeme lutala po groblju promatrajući križeve, stupove, urne i anđele, tihe i sjajne na suncu. Ali nekako sam na kraju ipak završila ondje.
Ona me je već čekala. Kada sam je ugledala, isprva sam pomislila da na sebi ima crnu haljinu, ali kada sam joj prišla shvatila sam daje plava – kao ona koju je moja majka tako skandalozno obukla prigodom smrti kraljice Viktorije. Nasmiješila sam se na to, ali kada me je Lavinia upitala zašto se smiješim, ništa joj nisam odgovorila.
SIMON FIELD
Sjede svaka na svome grobu, kao što su nekada običavale. Već ih dugo nisam vidio zajedno, iako mi nijedna od njih nije htjela reći što je s onom drugom kada bih ih vidio same. Previše se toga dogodilo u prekratkom vremenu tim djevojkama.
One me nisu vidjele – dobro sam se sakrio.
Više nisu kao nekada – ne drže se za ruke i ne smiju se kao što su običavale. Sjede daleko jedna od druge i vode formalan razgovor. Čujem kako Maude pita: – Kako ti je majka?
Livyno lice poprima čudan izraz. – Majka će uskoro roditi.
Maude djeluje tako iznenađeno da sam se skoro nasmijao i odao. – To je prekrasno! Ali mislila sam – mislila sam daje ona prestara da bi mogla imati još djece. I – nakon Ivy May...
– Čini se da nije.
– Je li ti drago?
– Naravno, kaže Livy. – Život se nastavlja, na kraju krajeva.
– Da.
Obje gledaju svoje grobove i imena Ivy May i Kitty Coleman.
– A tvoja baka – kako je ona? – pita Livy.
– Još uvijek živi s nama. Prije nekoliko mjeseci je imala moždani udar i sada ne može govoriti.
– O, Bože.
– To i nije tako loše, u stvari. Sada je puno jednostavnije biti s njom.
Njih se dvije smijuckaju kao daje Maude rekla nešto zločesto.
Ja se izvlačim iza groba i nogama stružem po šljunku na stazi kako bi me čule. Obje su poskočile. – Zdravo, kaže Maude, a Livy pita: – Gdje si bio, zločesti dječače? – i sve je kao nekada. Čučnuo sam kod djedova groba preko puta njih, pokupio dva kamenčića sa stazice i trljam ih među prstima.
– Kako si znao da smo ovdje? – pita Maude.
Slegnuo sam ramenima. – Znao sam da ćete obje doći. Kralj je mrtav, zar ne?
– Živio kralj, kažu obje zajedno i nasmiješe se jedna drugoj.
– Nije li to šteta? – kaže Livy. – Ako moja majka rodi sina, morat će mu dati ime George. To mi se ime ne sviđa toliko kao Edward. Bila bih ga zvala Teddy. Georgie nije toliko lijepo.
Maude se nasmija. – Nedostajale su mi tvoje šašave primjedbe.
– Tiho, kaže Livy.
– Simone, malo prije sam ti vidjela oca, iznenada kaže Maude.
Ispuštam kamenčiće iz ruke.
– Što mu se dogodilo? – pita ona tiho.
– Nesretni slučaj.
Maude ništa ne govori.
– Zatrpalo ga je. Izvukli smo ga, ali... – ponovno slegnem ramenima.
– Žao mi je, prošapta Maude.
– I meni“, doda Livy.
– Trebam te nešto pitati, kažem Livy.
Ona me gleda. Kladim se da misli na onaj poljubac u grobu od prije dosta godina. Ali ne želim je pitati o tome.
– Znaš da sam označio sve grobove ovdje. Sve one na livadi, koliko mije poznato. Osim tvoga, pokazao sam glavom prema anđelu Waterhouseovih. – Rekla si mi da to ne činim, prije mnogo godina, kada je Kraljica umrla. Pa nisam. Ali sada to želim učiniti. Zbog Ivy May. U sjećanje na to da je ona ovdje.
– Zašto, da bi se sjećao da su od nje ostale samo kosti? – kaže Livy. – To je grozno!
– Ne, ne, nije riječ o tome. Zato da bi te podsjećalo daje ona još ovdje. Dio nje truli, naravno, ali njezine će kosti biti ovdje stotinama godina. Čak i dulje od ovog kamenja, kladio bih se. Dulje od moga znaka. To je ono bitno, a ne grob i ono što se stavi na njega.
Maude me čudno pogleda i vidim da sve ove godine ni ona nije shvatila što moja lubanja i prekrižene kosti znače, iako je pametnija od Livy.
Livy na trenutak ništa ne govori. A onda kaže: – Dobro.
Ustajem i odlazim iza nadgrobnog kamena sa svojim džepnim nožićem.
Dok tamo iza urezujem svoj znak, one ponovno počinju govoriti.
– Nije mi bitno hoće li Simon označiti anđela, kaže Livy. – Nikada više nisam prema njemu osjećala ono isto nakon stoje pao. Uvijek sam očekivala da ponovno padne. I još uvijek mogu vidjeti gdje su se bili odlomili nos i glava.
– Meni se naš grob nikada nije sviđao, kaže Maude. – Promatram ga i ništa me na njemu ne podsjeća na moju mamu, iako se na njemu nalazi njezino ime. Jesi li znala da je željela da je kremiramo?
– Što, i daje onda stavite u kolumbarij? – Livy zvuči užasnuto.
– Ne, željela je da joj se pepeo prospe tamo gdje raste cvijeće. To je bila rekla. Ali tata to nije htio učiniti.
– Naravno da nije.
– Uvijek sam smatrala daje pogrešno pokopati je ovdje, ali ne mogu ništa učiniti. Kao što si rekla, život se nastavlja.
Dovršio sam urezivati znak i zaklopio nožić. Drago mi je što sam to učinio, kao da sam napokon počešao mjesto na leđima gdje me jako svrbjelo. Dugo sam to dugovao Ivy May. Kada sam se vratio, kimnuo sam im glavom. – Moram se vratiti na posao. Joe će se pitati gdje sam. – Na trenutak šutim. – Vratit ćete se da me posjetite, obje, zar ne?
– Naravno, kažu.
Ne znam zašto sam ih to pitao jer već znam odgovor, i to nije onaj koji su mi one dale. One odrastaju i više se ne igraju na groblju. Maude nosi podignutu kosu i sve je sličnija svojoj majci, a Livy je – pa, Livy. Ona će se vjerojatno s osamnaest godina udati za vojnika.
Pružio sam ruku Maude. Djeluje iznenađeno, ali je prihvaća.
– Doviđenja, kažem. Ona zna zašto to činim jer je i ona svjesna pravog odgovora. Odjednom mi prilazi i poljubi moj prljavi obraz. Livy poskoči i poljubi me u drugi obraz. Nasmiju se, prime za ruke i krenu zajedno putem prema izlazu.
Dok sam bio iza Ivy Mayinog groba, palo mije nešto na pamet. Slušajući Maude počeo sam razmišljati o grobu njezine majke i o tome kako je moj otac bio zatrpan u njemu. Uvijek sam mislio daje to možda bio znak da nije željela biti tamo pokopana. Ponekad pomislim daje i gospodin Jackson to mislio. Izraz njegova lica dok smo spuštali lijes u grob bio je kao da mu je netko zabio nož u želudac.
Otišao sam do gospodina Jacksona. On je u kolibi i dogovara se s jednom obitelji oko pogreba, pa čekam u dvorištu. Ljudi guraju kolica preko dvorišta prema odlagalištu. Ovdje posao ne prestaje čak ni zbog Kralja.
Kada je gospodin Jackson ispratio svoje posjetitelje, pročistio sam grlo. – Šefe, možemo li na kratko popričati? – kažem. – O čemu je riječ, Simone?
– O nečemu o čemu bih radije govorio unutra. Dalje od ostalih. – Kimnem glavom prema kolicima.
On me iznenađeno pogleda, ali pušta me u kolibu i zatvara vrata. Sjeda iza radnog stola i počinje raditi na glavnoj knjizi u koju je pisao, bilježeći sljedeći pogreb – dan, vrijeme i mjesto, dubinu i spomenik. Gospodin Jackson je bio dobar prema meni. Nikada se ne žali što otac ne kopa. Čak ga i plaća isto kao i prije, i daje meni i Joeu više vremena da dovršimo posao. Neki od drugih grobara s time nisu zadovoljni, ali ih gospodin Jackson ušutkava. Ponekad gledaju oca, i vidim kako se stresu od užasa. – Milost Božja, šapću. – Jedino što ga je spasilo. – Oni ne govore puno sa mnom i s Joeom. Kao da smo prokleti. Pa, morat će se pomiriti s time da sam ja ovdje. Koliko vidim, ja nikamo neću otići. Osim ako dođe do rata kao što gospodin Jackson ponekad govori da bi se moglo dogoditi. Onda će im biti potrebni grobari.
– Što želiš, Simone? – pita gospodin Jackson. Uznemirenje oko toga što bih mogao reći i pita se imam li još koje iznenađenje za njega. Još mije uvijek žao što sam mu bio otkrio ono o Kittynoj bebi.
To nije jednostavno reći. – Bio sam kod groba Colemanovih, kažem naposljetku. – Maude i Livy su bile tamo.
Gospodin Jackson prestaje listati knjigu i polaže ruke na stol. – Maude je govorila kako je njezina majka željela da je spale – kremiraju. I kako kad sada gleda grob, na njemu nema ničega što bije podsjećalo na majku osim majčina imena. – To je rekla? – Da. Pa sam ja mislio ... – Ti previše misliš.
Zamalo nisam nastavio jer je on zvučao tako nesretno. Ali nas povezuje nešto u vezi Kitty Coleman.
– Mislim da bismo trebali nešto učiniti u vezi toga, kažem.
Gospodin Jackson promatra vrata kao da se boji da bi netko mogao ući. Ustaje i zaključava vrata. – Na što misliš? – upita.
Pa sam mu ispričao svoju zamisao.
Neko vrijeme nije ništa rekao. Samo gleda svoje ruke na stolu. Zatim ih je zgrčio u šake.
– Kosti su te koje bi predstavljale problem, kaže. – Moramo naložiti dovoljno jaku vatru i dovoljno je dugo održati. Možda s posebnim ugljenom. – Zastaje.
Ja šutim.
– Trebat će neko vrijeme da se to organizira.
Kimnem glavom. Vremena imamo. Znam kada je to najbolje učiniti – onda kada će svi gledati drugdje.
GERTRUDE WATERHOUSE
Kada je ušla, nisam ništa rekla Livy o njezinoj plavoj haljini. Nisam primijetila da ju je imala na sebi jutros. Iako me je to iznenadilo, uspjela sam to prikriti čavrljanjem o bebi. Nadam se da će bar nositi crninu na dan Kraljeva pogreba. Kažu da će ga održati za dva tjedna.
No, s druge strane, možda je i dobro što Livy nosi plavo. Mislim da sada ne bih bila u stanju podnijeti dramu koju ona stvara oko oplakivanja. Draga Ivy May bi bila užasnuta da zna koliko je pretjeranih osjećaja njezina sestra pokazivala oko njezine smrti, a za njezina života nije pokazivala skoro nikakve osjećaje prema njoj.
Nedostaje mi. Taj osjećaj nikada ne nestaje, kao što sam otkrila, a ni moja krivnja – iako sam si naposljetku uspjela oprostiti.
Možda sam nepoštena prema Livy. Ona je prilično odrasla u zadnjih godinu dana. I rekla je da se pomirila s Maude. Drago mi je. Te djevojke trebaju jedna drugu, ma što da se dogodilo u prošlosti.
– Znaš, majko, Livy upravo govori, – da su Colemanovi uveli struju? Maude kaže daje divna. Mislim da bismo je i mi trebali uvesti.
Ali ja je ne slušam. Osjetila sam nešto u sebi što nije bilo ritanje. Počinje.
ALBERT WATERHOUSE
Priznajem da sam poprilično popio. Zdravice u Trudyino zdravlje, u čast smrti staroga kralja i u zdravlje novoga kralja ... skupilo se toga. A i bio sam tamo od sredine popodneva, kada su Trudy počeli trudovi. Kada je Richard ušao, bio sam uglavnom naslonjen na bar Bika i tereta.
Činilo se da me nije primijetio. Kupio mije piće kada je čuo da Trudy rađa, pričao o kriketu i o tome koje će utakmice biti otkazane zbog Kralja.
Onda me pitao nešto neobično. Moram priznati da se još uvijek pitam je li to doista rekao ili mi se samo pričinilo zbog pića. – Maude želi ići na sveučilište, rekao je.
– Molim?
– Danas mi je prišla i rekla da želi ići u internat koji će je pripremiti za prijemne ispite za Cambridge. Što misliš da bih trebao učiniti?
Skoro sam se nasmijao – Richard uvijek ima problema sa ženama u svojoj obitelji. No onda, s tim Colemanovim ženama se svašta može očekivati. Prisjetio sam se kako se Kitty Coleman pridržavala za mene kada sam je onom prilikom odveo kući i kako su joj se gležnjevi vidjeli onako tanki i lijepi pod njezinom suknjom kada je vozila bicikl, i nisam se mogao nasmijati. Bilo mi je da se rasplačem. Proučavao sam pjenu na svom pivu. – Dopusti joj to, rekao sam.
A onda je dotrčala naša dvorkinja i rekla mi da sam dobio sina. – Bogu hvala! – viknuo sam i počastio čitav pub pićem.
RICHARD COLEMAN
Maude je večeras sjedila sa mnom u vrtu dok sam pušio cigaretu. Onda ju je gospođa Baker pozvala i ušla je ostavljajući me samoga. Pogledao sam dim kako se koluta između mojih prstiju i pomislio: nedostajat će mi kada ode.
DOROTHY BAKER
Nisam trebala toliko čekati da to kažem gospođici Maude. Ali nisam to mogla znati, zar ne? Pokušavam se ne miješati u tuđe poslove. I nisam mogla ništa reći dok je njezina baka vodila kuću. Taj moždani udar bio je pravi blagoslov. Gospođica Maude je procvala otkad je njezina baka ušutkana.
Nisam joj ništa rekla odmah nakon moždanog udara – loše bi djelovalo da sam počela loše govoriti o ženi nakon tako nečega. Ali neki dan mi se vratilo pismo koje sam poslala Jenny, s napomenom 'odselila'. Naravno daje pismo bilo otvoreno, a novac ukraden. Poslala bih joj ponešto novca kada sam bila u stanju, pokušavajući joj pomoći. Znala sam da jedva preživljavaju, ona, njezina majka i Jack. Čini se da sad više nisu imali dovoljno novca za stanarinu.
Kada sam poslije s gospođicom Maude dogovarala što ću kuhati koji dan tijekom tjedna, odlučila sam da moram nešto reći. Možda sam to trebala reći onako usput, ali to nije moj stil. Završile smo, zatvorila sam knjigu i rekla:”Nešto nije kako treba s Jenny.
Gospođica Maude se uspravila u stolici. – O čemu je riječ? – Mi ne običavamo razgovarati o Jenny pa ju je to iznenadilo.
– Vratilo mi se pismo – ona i njezina majka su se preselile.
– To ne mora značiti da se dogodilo nešto loše. Možda su se preselile na neko – ljepše mjesto.
– Ona bi mi bila javila. Osim toga, ona nema novca za ljepše mjesto. – Nikada nisam rekla gospođici Maude u kako lošoj situaciji je Jenny. – Znate, Jenny teško spaja kraj s krajem otkada ju je vaša baka otpustila bez preporuke.
– Bez preporuke? – gospođica Maude je ponovila kao da ne razumije.
– Bez preporuke ne može dobiti novi posao kao sluškinja. Radila je u pubu, a njezina majka pere drugima veš. Jedva uspijevaju nešto zaraditi.
Gospođica Maude je djelovala užasnuto. Ona još uvijek malo zna o stvarnom svijetu. Nisam se usudila reći joj kamo posao u pubu može voditi.
Onda me je iznenadila. – Kako u tim uvjetima može uzdržavati sina?
Do tada nisam bila sigurna da ona zna da je Jack Jennyn sin. Ali rekla je to mirno, kao daje ne osuđuje.
Slegnula sam ramenima.
– Moramo je pronaći, rekla je gospođica Maude. – Barem toliko možemo učiniti za nju.
– Kako? Grad je velik – ona može biti bilo gdje. Susjedi bi bili dali poštaru novu adresu da su je znali.
– Simon će je naći, izjavila je gospođica Maude. – On je poznaje. Naći će je.
Htjela sam nešto reći, ali ona je imala toliko povjerenja u tog dječaka da joj nisam imala srca ugušiti nadu.
– Pretpostavimo da je pronađemo, rekoh. – Što ćemo onda učiniti? Ne možemo je ponovno dovesti ovamo, s obzirom da nova sluškinja dobro obavlja posao. To ne bi bilo pošteno prema njoj.
– Sama ću napisati preporuku novoj sluškinji.
Nevjerojatno kako brzo djevojčica može odrasli kada to želi.
SIMON FIELD
Kada mije Maude rekla da nađem Jenny, nisam je pitao zašto. Ponekad mi nije potrebno znati zašto. To i nije bilo tako teško – ispalo je tako daje došla posjetiti moju majku, koja mije rekla gdje se Jenny nalazi. Kada sam došao tamo, ona, njezina majka i Jack bili su u malom sobičku, bez ijedne mrvice hrane – Jenny je sav svoj novac potrošila na ono što je moja majka mogla za nju učiniti.
Odveo sam ih u kavanu i nahranio ih – Maude mi je dala novac za to. Dječak i njegova baka su pojeli sve što se stavilo pred njih, ali se Jenny samo igrala hranom. Lice joj je sivo.
– Ne osjećam se dobro, rekla je.
– Proći će, kažem kao što moja majka uvijek kaže nakon stoje neka žena bila kod nje. Prije nekoliko godina Jenny nije željela imati ikakve veze s onim što moja majka čini za žene, ali sada su se stvari promijenile za nju. Zna kako je to imati dijete za koje nema dovoljno hrane. To bi svakoga natjeralo da se predomisli u donošenju na svijet još jednih usta koja ne može nahraniti.
Međutim, ja ništa ne govorim. Jenny nije potrebno da je podsjećam na to kako se stvari mogu promijeniti. Šutim i navodim je da pojede malo juhe.
Izgleda da sam je pronašao u zadnji čas.
LAVINIA WATERHOUSE
Dakle. Ne znam. Doista ne znam što da mislim. Maude je često znala reći da se moram osloboditi predrasuda, i pretpostavljam da je ovo bio jedan o takvih trenutaka kada bih to trebala pokušati. Ali to je tako teško. Sada imam još dvije tajne koje moram skrivati pred njom. Naravno, upravo sam se vratila s groblja. Čini se da se naši životi vrte oko groblja. Otišla sam tamo sama kako bih posjetila naš grob. Željela sam to učiniti prije Kraljeva pogreba. Majka, naravno, nije mogla doći jer još uvijek mora ležati s malim Georgiem pored sebe. Kada sam otišla, oboje su spavali, a to je dobro jer je inače ne bih željela ostaviti samu. Elizabeth je tamo, iako joj se ne bih usudila povjeriti Georgiea – sigurna sam da bi ga ona pustila da padne na glavu. Otac je na poslu, iako je rekao daje tamo vrlo dosadno i mirno ovaj tjedan, svi djeluju tužno i vrlo malo rade – čekaju da se Kralja pošalje na vječni počinak.
Mogla sam zamoliti Maude da ode sa mnom, ali jučer smo cijeli dan provele zajedno, čekajući kod Whitehalla kako bi vidjele izloženo Kraljevo tijelo, i bilo mi je drago ići sama.
Otišla sam do našega groba i stavila novi buket za Ivy May i malo raščistila drač – i oko našega groba i oko groba Colemanovih, jer je bio zapušten. Colemanovi znaju biti prilično nemarni u tom pogledu.
A onda sam samo sjedila. Bilo je divno, sunčano, mirno popodne. Mogla sam osjetiti kako trava, cvijeće i drveće oko mene rastu. Razmišljala sam o novom kralju – kralju Georgeu V. Čak sam to nekoliko puta i izgovorila naglas. Sada mi ga je lakše prihvatiti, kad imam brata koji je imenovan po njemu.
A onda mi je palo na pamet da obiđem anđele. Tako sam ih davno zadnji put sve vidjela. Počela sam od našega, naravno, i šetala naokolo brojeći. Sada ih ima puno više od trideset i jednog, ali tražila sam samo one stare, iz moga djetinjstva. Bilo je to kao da posjećujem stare prijatelje. Došla sam do tridesetog, ali onda nikako nisam mogla naći trideset i prvog anđela. Bila sam daleko na groblju, kod sjeverozapadnog ugla, i dalje sam tražila kada se začulo zvono za zatvaranje.
Onda sam se sjetila da sam zaboravila usnulog anđela i požurila Egipatskom avenijom do njega. Tek kada sam ga vidjela kako leži na boku spavajući, s uredno složenim krilima, osjećala sam da mogu poći.
Požurila sam stazom do ulaza. Bilo je zaista vrlo kasno – nije bilo nikoga i bojala sam se da su vrata možda već zaključana. Bez obzira na to, pojurila sam na livadu da se samo na trenutak oprostim od Ivy May.
A tamo sam ugledala Simona i Joea i gospodina Jacksona kako podižu granitnu ploču s groba Colemanovih! Bila sam tako šokirana da sam samo stajala na mjestu, otvorenih usta. U jednom užasnom trenutku pomislila sam da sam izgubila i Maude. Onda me je Simon ugledao i ispustio lopatu, a Joe i gospodin Jackson su isto stali. Svi su izgledali kao krivci da sam znala da nešto nije kako treba.
– Što to zaboga radite? – uzviknula sam.
Simon je pogledao gospodina Jacksona i onda rekao: – Livy, dođi na trenutak ovamo i sjedni. – Mahnuo je prema podnožju moga anđela. Prilično sam oprezno sjela ispod njega – nikada mu više nisam baš vjerovala otkada je pao.
Simon mi je sve objasnio. U početku nisam mogla ništa reći. Ali kada sam došla k sebi, rekla sam: – Moja je kršćanska dužnost podsjetiti vas da je to što činite i nezakonito i nemoralno.
– Znamo, odgovorio je taj zločesti dječak – rekao je to skoro radosno!
– To je ono što je ona željela, vrlo je tiho rekao gospodin Jackson.
Pogledala sam ga. Zbog ovoga je mogao ostati bez posla, i on i Simon. Ako bih ovo rekla policiji, mogla sam uništiti njegov život, i Simonov, i strahovito povrijediti Maude i njezina oca. Mogla sam.
Ali to ne bi vratilo Ivy May.
Uplašeno su me gledali kao da su znali o čemu razmišljam.
– Hoćete li reći Maude? – upitala sam.
– Kada dođe pravi trenutak, rekao je gospodin Jackson.
Pustila sam ih da još malo čekaju. Na groblju je bilo vrlo tiho, kao da svi grobovi čekaju na moj odgovor.
– Neću nikome reći, rekla sam naposljetku.
– Jesi li sigurna, Livy? – upita Simon.
– Zar misliš da ne mogu sačuvati tajnu? Nisam rekla Maude o tome što se dogodilo njezinoj majci, znaš – u vezi bebe. Tu sam tajnu sačuvala.
Gospodin Jackson je zurio i pocrvenio. Pogledala sam ga i, nakon što sam godinama ostavljala tu zagonetku neriješenom u svojem umu, naposljetku sam mu dopustila da zauzme svoje mjesto pored Kitty u toj priči. Na svoje iznenađenje, osjećala sam da ga žalim.
Još jedna tajna. Ali neću je odati. Ostavila sam ih da obave svoj strašan zadatak i otrčala kući, pokušavajući ne razmišljati o tome. To i nije bilo tako teško – kada sam se vratila kući i držala svoga bracu u rukama, otkrila sam da je vrlo jednostavno zaboraviti sve osim njegova slatkog lica.
MAUDE COLEMAN
Ponoć je već odavno prošla kada smo tata i ja došli do vrha Parliament Hilla. Bili smo posjetili novu zvjezdarnicu Znanstvenog udruženja Hampsteada uz Whitestone Pond kako bi pogledali Halleyev komet, i sada smo šetali preko Heatha na putu kući.
Bilo je to vrlo razočaravaj uče promatranje – Mjesec je bio u fazi rasta, i bio je tako sjajan daje komet bio prilično nejasan, iako je njegov dug, zavijen rep i dalje bio spektakularan. Ali tata obožava zvjezdarnicu – toliko se borio za to daje izgrade – i nisam mu htjela pokvariti večer žaleći se zbog Mjeseca. Bila sam jedna od rijetkih dama tamo, i trudila sam se šutjeti.
Međutim, sada kad je Mjesec bio niže na nebu, komet je bio vidljiviji, i ja sam se osjećala opuštenije nego kad sam bila u kupoli s njezinim uskim otvorom prema nebu, koja je bila prepuna muškaraca koji su pili brandy i pušili cigare. Mnogi su ljudi još uvijek bili na brdu i promatrali komet. Netko je čak svirao 'Nešto onoga što voliš – na harmonici, iako nitko nije plesao – na kraju krajeva, za nekoliko sati će biti Kraljev pogreb. Bilo je neobično to stoje komet bio vidljiv na nebu noć prije njegova pogreba. Bila je to jedna od onih stvari koje bi Lavinia smatrala vrlo važnima, ali ja sam znala daje to samo slučajnost, a slučajnosti se često mogu objasniti.
– Dođi, Maude, idemo kući, rekao je tata, bacivši opušak od cigarete u travu.
Krajičkom oka sam vidjela kako je nešto bljesnule. Pogledala sam preko na susjedno brdo prema Highgateu i ugledala golemi kriješ kako gori obasjavajući drveće oko njega. Učinilo mi se da sam među gorućim granama ugledala libanonski cedar s groblja.
Ta vatra sigurno nije bila slučajnost – netko ju je vjerojatno zapalio za Kralja. Nasmiješila sam se. Volim vatru. Osjećala sam se skoro kao daje ona bila zapaljena i za mene.
Tata je nestao nizbrdo u tami ispred mene, no ja sam još malo ostala, prelazeći pogledom s kometa na plamenove i natrag.
SIMON FIELD
Dugo je trajalo. Radili smo to čitavu noć. Bio je u pravu što se tiče kostiju.
Kasnije, kad je sunce počelo izlaziti, uzeli smo neke kante i napola ih napunili pijeskom. U njih smo dodali pepeo, promiješali i posuli to preko čitave livade. Gospodin Jackson planira pustiti da tamo raste poljsko cvijeće, kao stoje ona željela. To će biti ugodna promjena od svih tih cvjetnih gredica i urednih stazica.
Još mi je malo preostalo u kanti i odlazim do djedovog ružina grma i tamo istresam ostatak. Tako ću sa sigurnošću znati gdje je dio nje, ako Maude ikada poželi doznati. Osim toga, koštani prah je dobar za ruže.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

11 Re: Trejsi Ševalije - Pali anđeli taj Čet Apr 26, 2012 9:39 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
ZAHVALE
Zahvale su jedini dio knjige u kojem se čuje normalni glas autora. Zbog toga ih uvijek čitam tražeći znakove koji će mi pomoći da razumijem pisce, njihove metode rada i živote, kao i njihove veze sa stvarnim svijetom. Pretpostavljam da su neke od njih šifrirane. Međutim, u ovoj nema nikakvih skrivenih značenja – samo običan glas koji želi izraziti zahvalnost za pomoć u nekoliko oblika.
Ponekad se pitam jesu li zahvale uopće potrebne ili samo uništavaju iluziju da knjige izlaze u potpunosti oblikovane iz piščeva uma. Ali knjige ne nastaju ni iz čega. Druge knjige i drugi ljudi im doprinose na različite načine. Ja sam pri stvaranju ove knjige koristila mnoge druge. Najkorisnije su mi bile Viktorijansko slavljenje smrti Jamesa Stevena Curla (Stroud: Sutton Publishing, 2000.), Smrt u viktorijanskoj obitelji Pata Jallanda (Oxford: Oxford Universitv Press, 1996.), Smrt, raj i viktorijanci Johna Morleva (London: Studio Vista, 1971.) i, meni najmilija, O planiranju i zasađivanju groblja, upravljanju grobljima i poboljšavanju groblja J. C. Loudona (1843.; faksimil objavio Redhill, Surrey: IveletBooks, 1981.).
Romanopiščevo je pravo izmisliti što želi, čak i kada stvarni ljudi i mjesta čine dio priče. Groblje u ovoj knjizi sačinjeno je od mnogih činjenica i dobrog dijela mašte – stvarni detalji i izmišljeni dijelovi su međusobno isprepleteni i nije ih potrebno razmrsiti. Iako na mjestu gdje se ova knjiga događa postoji pravo groblje, nisam ga pokušala posve točno opisati; ono je prije stanje uma koje nastanjuju moji izmišljeni likovi, koji ne bi trebali sličiti nekim stvarnim osobama.
Isto tako, poigrala sam se s nekoliko detalja iz povijesti sufražetkinja, kako bih ih uključila u priču. Bila sam tako slobodna da sam u usta Emmeline Pankhurst stavila riječi koje ona nije doista izgovorila, ali vjerujem da sam se držala duha njezinih brojnih govora. Osim toga, Ivana Orleanska i Robin Hood su uistinu bili dio procesije, obučeni onako kako sam ih opisala, ali to nije bio dio demonstracije u Hyde Parku. Gail Cameron i Zbirka udruženja sufražetkinja pri Londonskom muzeju dali su mi mnoge korisne informacije.
I na kraju, zahvaljujem svom kvartetu pazitelja – Carole Baron, Jonny Gelleru, Deborah Schneider i Sušan Watt – koji su mi davali potporu kada sam bila nesigurna.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu