ZAHVALE
KAO PRVO, ŽELJELA bih uputiti veliku zahvalu svojoj urednici, Sari Kinselli, jer je vjerovala u mene i u ovu knjigu i jer je uložila puno entuzijazma i napornog rada, te svojoj agentici, Stephanie Cabot i svima iz Wiliam Morrisa zbog njihove neprekidne podrške.
Ova je knjiga nastala na ogromnoj prekretnici u mom životu i imam sreće što imam fantastične prijatelje širom svijeta koji su mi pomogli usput - hvala ljudi, ne bih mogla bez vas! Posebno zahvaljujem Lynnette na svim našim prekooceanskim telefonskim pozivima i sretno provedenom vremenu u njenom stanu u Fulhamu; Dani, čija je ljubaznost, ohrabrivanje i ljubav prema časopisima učinila Veneciju drugim domom; a tu je, naravno, i Barney, moj mačji prijatelj, koji mi je pravio društvo tijekom onih dugih noći provedenih za računalom (poslastice će ići na moj račun).
Kao i uvijek, zauvijek sam zahvalna svojim roditeljima na njihovoj ljubavi i podršcioni su, jednostavno rečeno, najbolji mama i tata koje djevojka može poželjeti - i Kelly jer je tako prekrasna starija sestra koja me čuvala kada sam tek stigla u L.A.
Te konačno, zahvaljujem Saaru. Što bih mogla reći da ne ispunim još cijelu stranicu? Dakle, bit ću kratka i jednostavno reći hvala ljubavi - na svemu i još više od toga.

Za Saara
koji mi je dokazao da se želje uistinu mogu ostvariti
Postoje samo dvije tragedije u životu: prva je da ne dobijete ono što želite, a druga je da to dobijete.
Oscar Wilde

Prvo
poglavlje
ŠTO ŽELITE?
MIR U SVIJETU?
LIJEK ZA AIDS?
GISELINU STRAŽNJICU?
TRGNUVŠI SE OD boli zbog svojih novih sandala s tankim remenčićima koje su mi napravile dva žulja veličine meduza na oba nožna palca, pritisnem gumb na semaforu na pješačkom prijelazu i čekam na pločniku. Mislim, o čemu god da se radilo, svi mi nešto želimo, zar ne? Svatko od nas. Odmotam veliku palačinku s jogurtom koju imam za doručak i pogledam u svoja stopala koja pulsiraju. I ja nisam drugačija od ostalih. Osim što su svi ostali zaposleni čineći dobro čovječanstvu, mijenjajući svijet i izgledajući odlično u bikiniju s tangamaa znate li što ja želim?
“Joj.”
Kao na znak, žulj mi pukne i tekućina mi procuri između nožnih prstiju.
Japanke.
Gotovo je polovica srpnja i Ujedinjeno Kraljevstvo je zahvatio val vrućine. Za većinu populacije gladne sunca to znači veselo šetanje na suncu i sladoled, piknik u parku i ležaljke u dvorištu. Za nas Londonce to je pakao. Grad se znoji poput sportaša. Zagušljivi uredi, smrdljivi ispušni plinovi i podzemni vlakovi bez klimatizacije čine život očajnim. Temperamenti se sudaraju. Nosevi se gule.
A mene stopala naprosto ubijaju. Psujući tiho, pronađem zgužvan komad rupčića i čučnem na pločniku.
Šik, jako šik, mozgam dok si prstom brišem brkove rastopljenog pudera s gornje usnice i uguravam ofucan rupčić između prstiju. Ponekad se pitam zašto uopće svakoga mjeseca kupujem Instyle kada sama mogu složiti tako trendi izgled.
Osjetim udarac u leđa i primijetim da se svjetlo na semaforu promijenilo te ustanem i počnem šepesati preko ceste. Istog trena proguta me gomila ljudi koji blebeću na mobitele, puše cigarete i srču kave. Svi se guraju, žure, naguravaju, sudaraju. Aktovka me pogodi u cjevanicu i jauknem. Nije prvi put da poželim živjeti uz more. Umjesto u zagađenom užem dijelu paklenoga grada kojega nazivam domom već šest godina.
Uspijem doći do pločnika prije no što mali zeleni čovjek nestane i šepam niz Marylebone Road. Da budem iskrena, ponekad imam osjećaj da provodim čitav život želeći nešto. Nisu to velike želje koje vam promijene život - na primjer, otkriće da Brad Pitt snima svoj najnoviji blockbuster u mom susjedstvu i pogodite što?, želi da ja, Heather Hamilton, budem glavna glumica.
Da, mo’š mislit, ne govorim o toj vrsti želja. O zatvori-oči-i-poželi-nešto željama koje uključuju bacanje novčića u fontanu, gledanje zvijezda padalica ili trljanje Aladinove svjetiljke. Govorim o svim onim običnim, nesmotrenim i, da budem iskrena, dosadnim željama koje poželim desetak puta na dan bez razmišljanja. Za mene želje nemaju nikakve veze s čarolijom: one su jednostavno dio svakodnevice.
Kao što sada želim da nisam pojela onu veliku palačinku.
Odjednom svjesna da držim prazan omot, osjetim žalac krivnje. Okej, pa kupila sam je u trgovini zdrave prehrane i bila je na polici pored sušenih marelica i smeđe riže, ali koga to zavaravam? Mislim, znam da nije uistinu zdrava. Virnem u podatke o hranjivosti. O moj Bože, zdrava? Ova stvar bi trebala imati upozorenje o nezdravosti. Imate li pojma koliko grama masti sadrži jedna palačinka?
Zgužvam omot i brzo ga gurnem u torbicu, koja je, kao i obično, pretrpana svim sranjima koja vučem uokolo sa sobom: kemijske koje puštaju tintu, zalutali tampon, sjajilo za usne čiji poklopac se izgubio pa je prekriveno komadićima svačega. O, tu je i par onih malih kartica iz električnog stroja za vaganje u Bootsu.
Što me podsjeti na još jednu od mojih želja. Trebala sam kupiti samo kutiju tampona, ali kada sam upala u Boots za vrijeme ručka, nisam mogla odoljeti da ne stanem na vagu i ne poželim da mali digitalni prozorčić kaže kako sam par kila ispod svoje uobičajene težine, ali ne, ispalo je da sam par kila iznad.
Pa, dobro - zapravo dvije i pol kile. Ali sigurna sam da mi odjeća teži baš toliko.
Uvučem trbuh i nastavim žuriti niz glavnu cestu. Zapravo, sada kad razmislim o tome, mislim da želim toliko stvari da ih sve ne mogu ni zapamtiti. Uzmite, na primjer, posljednja dvadeset i četiri sata. Kada bih trebala zapisati sve želje imala bih u rukama pravi popis...
Želim
• Da sam sinoć ostala kući umjesto što sam otišla na karaoke večer s
najboljom prijateljicom Jess
• Da nisam počela piti tekilu
• Da se zemlja otvorila i progutala me kada sam počela zavijati pjesmu
Barbre Streisand ‘Woman in love’ u b-molu. Zatvorenih očiju.
• Da nisam poslala poruku kurvinom sinu od bivšeg dečka kada sam u dva
ujutro došla doma.
Od sjećanja se skamenim. Jedno je poslati poruku. Ali sjetiti što sam sve u njoj napisala je nešto sasvim drugo.
• Da nisam istisnula onaj prištić na bradi, u zahodu, prije posla
Ali jesam i sada je doveo još nekoliko prijatelja da mu budu moralna podrška.
• Da, kada sam čula onu ženu u vlaku koja je čitala članak u Cosmu o
višestrukim orgazmima, nisam na glas rekla, ‘Hm, što je to?’ baš kada su svi u vlaku ušutjeli
• Da me netko na moj trinaesti rođendan upozorio da neću automatski
dobiti nevjerojatnu karijeru uz sve ostale poklone. (Želite mi reći da to tako ne ide?)
• Da muškarci pate od PMS-a
• Da na vlaku uvijek ima slobodnih mjesta. Da u Starbucksu nema gužve. I
da uvijek nađem slobodno mjesto za parkirati ispred svoga stana.
Znate onu šalu o tome kako žene ne znaju parkirati jer im muškarci kažu da je petnaest centimetara ovoliko? (To je ona šala kada prste odmaknete možda nekoliko milimetara.) Pa, prošli tjedan sam je ispričala muškarcu koji živi na broju četrdeset i dva. Baš nakon što sam pokušala ugurati svoj autu na mjesto iza njegovog novog BMW- a. I zabila se točno u njega. Nažalost, on se nije smijao.
• Da dobijem na lutriji.
Moram priznati da je to teško ostvarivo budući da nikada ni sam kupila listić. Ali i to je jedan od razloga zbog kojih volim želje. One ne moraju biti realne.
• Da ne postoji dan s lošom frizurom
• Da jučer, baš u trenutku kada mi je instruktor joge pomagao da
napravim stoj, nisam prdnula.
• Da zapravo uspijem popiti osam čaša vode na dan
Osam punih čaša! Mislim, to je tako dosadno i nema nikakvog okusa.
• Da mogu upoznati muškarca čiji hobiji uključuju pranje, monogamiju i
predigru
Umjesto da prave nered, varaju i okreću mi lijevu bradavicu ulijevo i udesno kao da je tražilica radio postaja i žele pogoditi baš Kapital radio. Nije da mislim na Daniela, mog bivšeg, ili tako nešto.
• Da nikada više ne moram glumiti orgazam
(Vidite što želim reći kada kažem da ne moraju biti realne?)
• Da kreme protiv bora zaista naprave ono što piše na pakiranju
• Da nema kalorija u kolačima s dvije vrste čokolade
• Da nisam povjerovala prodavačici koja mi je rekla da se osunčani ten iz
St Tropeza lako može postići kod kuće, losionom za samo-tamnjenje
Bacim si pogled na noge. Zamislite narančaste pruge. Kao sunčanje kroz stolicu.
• Da tata nije oženjen za kuju iz pakla
Čije je pravo ime Rosemary i na koju mislim kada želim dokazati da zle maćehe nisu samo likovi iz bajki.
• Da nisam posudila iPod od brata, Eda, kada sam išla rolati
Ili pokušala izgledati mrak i rolati unatrag dok nisam pala točno na leđa. Ispravak: točno na iPod. Koji je sada razbijen.
• Da mi nisu odbili Visu na blagajni u Sainsburyju
Što je sramotno samo po sebi. Ali me još službenik kiselog lica odveo u sobicu i nazvao moju banku, uzeo škare i prerezao moju sjajnu, fleksibilnu prijateljicu na pola ‘prema naređenju mog bankovnog menadžera’.
• Da sam shvatila kako je djelatnik u lokalnoj videoteci bio ironičan kada
je preporučio film Swept Away s Madonnom kao ‘klasik’
Fijuu. Čujem zvižduk poput zavijanja vuka i vratim se u stvarnost. I ugledam grupu radnika kako mi bulje u grudi. Što me brzo dovodi do moje sljedeće želje:
• Da nosim grudnjak.
Spustim glavu i pokušam ležerno proći pored njih. Okej, samo ih ignoriraj, Heather. Nemoj ih pogledati u oči. Samo nastavi hodati i pretvaraj se da ih ne vidiš. Još samo nekoliko koraka i proći ćeš ih ... Lako. Vidiš, radnici i nisu tako loši.
“Ej, pokaži nam sise.”
• Želim da svi radnici imaju male penise.
Pocrvenim, požurim pored njih i pretvaram se da gledam na sat kako bih izbjegla gledati u njih. I tada vidim koliko je sati. O, jebi ga.
• I želim da ne zakasnim na sastanak s Brianom u deset, u matičnom
uredu.
Jer je već dvadeset minuta poslije deset. I on će me ubiti.
Na prednjim stepenicama maryleboneskog matičnog ureda, vitak, privlačan, sjedokos muškarac u ugljenocrnom flanelnom odijelu, koji bi mogao proći za muškarca u srednjim pedesetima, ali je zapravo desetljeće stariji, ljulja se naprijed-natrag na petama svojih visokoispoliranih cipela. Provjeri na sat, pogleda uz i niz ulicu, zatim uzdahne i usmjeri pažnju na svoj rever. Ružičasti karanfil vene na vrućini i on ga nervozno namjesti.
To je Brian i iako me ne vidi kako žurim prema njemu zbog prometa na pločniku, ja vidim njega. Čudan lik dok stoji sam u svom elegantnom odijelu po mjeri, s tuđim konfetima rasutima oko nogu. Nekoliko prolaznika baci pogled na njega sažalijevajući ga. Nije da on primijeti. Previše je zaposlen ponovnim pogledavanjem na sat i izvlačenjem mobitela iz džepa na grudima. Otvori ga, ukuca broj nabadajući kažiprstom čudno, poput nekoga tko ne zna tipkati, a zatim ga prisloni na uho.
Što metara udaljena, začujem poznatu melodiju. Gurnem ruku u torbu i prekopavam prstima dok konačno ne pronađem svoju Nokiu. Baš kada prestane zvoniti. K vragu.
Izvučem je, zajedno s handsfree setom koji je, kao i obično, sav zapetljan, te pogledam u ekran. Jedan propušten poziv. Brzo nazovem govornu poštu. “Imate jednu novu poruku.”
Dok čekam da je čujem, manijakalno mašem Brianu, ali leđima je okrenut prema meni i vidim samo njegova pogrbljena ramena dok pali cigaretu.
“Ja sam, Brian. Ispred matičnog ureda sam i postajem malo nervozan. I, pa, da ne budem baš fin, Heather, gdje si, k vragu?”
Ojoj.
Dok njegov glas sikće na mene, shvaćam da sam u velikoj nevolji. Nazovem ga i odmah se javi. “Heather?”
“Evo me”, dahnem šuljajući mu se iza leđa i potapšam ga po ramenu.
Bio je to pokušaj rješavanja situacije humorom. Umjesto toga, gotovo je uzrok srčanog udara. Brian se okrene držeći se za prsa, s upaljenom cigaretom među prstima. Zuri u mene optužujući. “Kasniš”, prasne u svoj mobitel. Zatim, shvativši što radi, opsuje, zatvori ga i gurne u džep.
“Znam i jako mi je žao”, ispričam se, pokušavajući objasniti. “Alarm mi nije zvonio i vlaku je trebalo sto godina i kupila sam ove glupe nove sandale...”
“Pa, barem si sada ovdje”, prekine me, zgazi cigaretu cipelom i zakopča sako. Sve što Brian radije žurno i nervozno. Podsjeća me na pticu, raščupana perja i očiju koje sijevaju. “Ali bolje da požurimo”, govori zaglađujući rukave i hvatajući nevidljivo zrnce prljavštine pedantnošću nekoga tko si glača donje rublje.
“Gdje su svi?” žurim za njim uz stepenice.
“Unutra. Čekaju nas.” Otvori vrata i pridrži mi ih. “Ovdje sam odavno. Kada se nisi pojavila, došao sam te van potražiti.”
“Stvarno mi je jako žao”, opet se ispričam i gurnem glavu ispod njegove ruke. Puno sam viša od Briana, pogotovo u svojim novim sandalama, pa se moram sagnuti dok ulazim u svježu tamu predvorja, gdje stanem kako bih si provjerila odraz u uokvirenom ogledalu.
Ja sam tipična crvenokosa, blijede kože i s pjegicama, s puno crvene kose i bolnim uspomenama iz djetinjstva jer su me zvali razno raznim imenima. Uistinu, čudim se što ne idem na terapije do kraja života. Uz to što svakih šest tjedana idem frizerki na pramenove kako bih postala crvenkasta plavuša. Uglavnom osušim kosu i poravnam je, ali danas je sva napuhnuta od vrućine. Pokušam je zagladiti. I tada primijetim Briana. U ogledalu ga vidim kako stoji iza mene i bulji u pod. “Što ti se dogodilo sa stopalima?” želi znati.
Sjetivši se, pogledam dolje. “Moda”, dobacim, sagnem se i pokušam sakriti toaletni papir koji mi viri između nožnih prstiju.
Inače bi se nasmijao, izjavio nešto mudro ili me ispitao o posljednjem šopingu. Za razliku od većine muškaraca njegovih godina, Brian voli biti u korak s novim trendovima - uvijek mi krade moj Vogue iako tvrdi da je to samo zbog kvalitete fotografija - i ima istančan osjećaj za modu. Ali ovoga puta puhne nezainteresirano.
“Hoćemo li?” kaže monotono, stišćući zube. Mišići čeljusti mu podrhtavaju i pogleda me sijevajući svojim sivim očima. Unatoč svom raspoloženju, nevjerojatno je zgodan za starijeg muškarca.
“Aha ... mislim, da ... naravno ...” brbljam, osjećajući se poput neposlušnog djeteta.
Zajedno prijeđemo preko mramornog predvorja, a odjeci naših koraka čine se preglasnima. Pred nama je impresivan set vrata od mahagonija. Mrmljajući nešto o tome kako bi sljedeći svatovi trebali doći za koju minutu i da će sve propasti ako ne požurimo, Brian posegne za mjedenom kvakom.
Stavim ruku na njegovu. “Stani malo.” Izvučem paketić papirnatih rupčića iz torbice, otvorim ga i pružim prema njemu. “Znam da plačeš na vjenčanjima.”
Namršti se, ne popuštajući baš nimalo.
Mahnem komadićem bijelog papira pred njim.
To je previše. Preda se, čelo mu se opusti i napetost ocijedi s lica. “Žao mi je. Već sam pomislio da se nećeš pojaviti.” Primi moju ponudu mira i vješto gurne rupčić u rukav.
“Što? Ostaviti te u matičnom uredu?” šapnem.
Kutovi usana mu zadrhte. “Mm, tako nešto.”
Podijelimo osmijeh. Poravna si kravatu, zagladi kosu kako bi zamaskirao mjesto na kojem se prorijedila, te izravna ramena. “Spremna?”
Povučem si suknju dolje i zataknem odlutali pramen kose iza uha. “Spremna.” Kimnem, osjećajući nervozu.
Oboje gledamo ravno naprijed, ozbiljnih lica. Pripremim se.
“Okej. Dakle, to je to.” Hvatajući kvaku, Brian duboko udahne. “Krećemo.”

Drugo
poglavlje
MORE ŠEŠIRA RAZNIH boja, njihovo perje i svilene mrežice koje podrhtavaju zbog vjetra stropnih ventilatora, pozdravi nas kada uđemo. Prostorija je pretrpana. Gosti sjede rame do ramena, neudobno se meškoljeći zbog neugodne vrućine i izmjenjujući obiteljske tračeve. Djeca kojoj je dosadilo igraju se lovice, kako se čini, oko dvije ogromne cvjetne dekoracije koje drže stražu, poput dva izbacivača, sa svake strane ulaza. Negdje plače beba.
Nitko ne primijeti kada Brian i ja uđemo straga osim, naravno, matičara koji nas čeka na kraju prolaza. U kričavoj košulji i otvorenim sandalama, dobaci nam pogled pun olakšanja i požuri prema nama. Ili bi bilo bolje da kažem ‘klipsa prema nama’. Ovo je definitivno čovjek koji se moli bogu Grahama Nortona.
“O, jao, hvala nebesima”, šapne glasno. “Već sam pomislio da će nam izbiti pobuna.” Počeška si kozju bradicu i teatralno okrene očima prema prostoriji.
“Ne brinite, konjica je stigla.” Brian izvuče mali, crni predmet iz džepa, ispruži ga pred sobom i usmjeri ga u raznim pravcima.
Matičar ga upitno pogleda. “Što je to?”
“Mjerač svjetla”, odgovorim i opazim hrpu kutija u kutu. Otvorim crnu torbu, izvučem tronožac i počnem ga sastavljati. “Moramo provjeriti očitanja radi bljeska.”
Matičar kimne. “O, shvaćam.”
“Kao službenom fotografu vjenčanja, moj posao je paziti da sretan par dobije fotografije kakve je oduvijek sanjao”, ubaci se Brian, posegne za svojom kamerom i izabere leću. “Jer uspomene blijede...” Čuvši svoj znak, pridružim se: “...ali fotografija traje cijeli život”, izgovorimo zajedno.
“To je moto tvrtke Zauvijek zajedno”, nastavi Brian koji ne može odagnati ponos iz svoga glasa. Pruži mi poklopac leće i uperi kameru u matičara. “Sam sam to smislio.”
“Jeste?” Matičar izgleda sumnjičavo. “Mislio sam da je to već dobro poznata izreka...”
Zatvor fotografskog aparata otvori se uz glasan klik i iznenadi ga. “O, nebesa!” Uhvaćen širom otvorenih usta, poput ribe, matičar slijepo trepće nakon jačine bljeska. Čime privučemo pažnju svatova, koji se okrenu na svojim mjestima u uzbuđenom iščekivanju.
Žamor zamre dok se sve oči okreću prema nama. Ali znam da ne gledaju nas - mi smo samo fotografi vjenčanja - previše su zaposleni gledanjem iza nas, dok se vrata otvaraju i netko stisne ‘play’ na CD-u. Zvuk saksofona ispuni zrak i Whitney Houston krene pjevati ‘I Will Always Love You’. Dok matičar skakuće natrag niz prolaz, Brian i ja zauzmemo svoje položaje. I krećemo.
Iščekujem. Ovo je trenutak u kojem mlada uzvišeno ulazi i konačno vidite haljinu. To mi je najdraži dio. Naposljetku, većina nas, u nekom trenutku u životu, sanja o onoj koju ćemo nositi na vlastitom vjenčanju. Kada sam imala otprilike šest godina, najdraža igra bila mi je odijevanje u svoju bijelu spavaćicu i mamin stari vjenčani veo i pretvaranje da se udajem za Barneyja, mog medu. Jednoga dana pala sam u blato u vrtu i mama mi je obrisala suze i rekla mi da svejedno izgledam prekrasno - jer je svaka mlada prekrasna na svoj dan vjenčanja. Tek nakon što sam se počela baviti ovim poslom shvatila sam da mi je mama govorila gluposti.
Jer, da, vidjela sam puno mladenki koje su u svojim haljinama bile prekrasne, ali vidjela sam i velike bijele puslice zbog kojih biste poželjeli pokriti oči, obiteljska naslijeđa koja su trebala ostati na tavanu i korzete tako čvrsto stisnute da su se mladenke naprosto prelijevale preko njih kao što se rastopljeni sladoled prelijeva preko korneta. Da ne spominjem velove, kičaste tijare i deset metara duge šlepove. Vjerujte mi, Trinny i Susannah bi bile oduševljene. Ali tko sam ja da sudim? Imam toaletni papir uguran između nožnih prstiju.
Mladenkina majka glasno zajeca. Stariji rođaci uzdišu. Dječak koji je igrao lovice prigušeno se zahihoće, a tata ga opali po uhu.
A ja dahnem.
Ali ovoga puta ne zbog svojih žuljeva.
Ispred mene, u jarko ružičastoj haljini koja je nalik na nešto što bi nosila plesačica flamenka, stoji mladenka koja je dovoljno stara da mi bude mama. Zapravo ne, pogriješila sam. Da mi bude baka.
“Izgledaš zanosno, srce”, zanosi se Brian i slika kadar za kadrom.
Što da kažem? Čovjek je profesionalac.
“Haljina je očaravajuća... samo malo ulijevo... uistinu očaravajuća... Sada, širok osmijeh za fotić...”
Pružajući mu novu rolu filma, promatram ga s divljenjem. Brian se toliko dugo bavi ovime da je uhvaćen u pravu groznicu vjenčanja. Nije važno jesu li velika ili mala, tradicionalna ili s temom, obožava baš svako. Jednom je bio u braku, još kada je bio u dvadesetima, s nekim modelom po imenu Phoebe, ali razveli su se prijateljski nakon par godina (nisam sigurna je li to bilo prije ili nakon što je priznao da je gay) i otada je imao niz neuspjelih veza. No, to ga nikako nije spriječilo da bude istinski romantičar. Zapravo, to ga je učinilo još romantičnijim. Oči mu se zamagle od prvog pogleda na vrpce koje se vijore na prednjem kraju bijelog Rollsa. Ne može slušati vjenčani marš bez da si briše oči rukavom, i uvijek posuđuje rupčiće mladenkine majke za vrijeme izgovaranja zavjeta. Zaista, u pravom je neredu. Na dijelu ‘dok nas smrt ne rastavi’ mora izaći van uhvatiti malo svježega zraka.
Čime ja postajem glavna. Službeno bih trebala biti njegova pomoćnica, ali uglavnom završim tako da ja uslikam većinu fotografija. Unatoč nepisanom društvenom pravilu da žene moraju gugutati nad novorođenim bebama, štencima, plišanim igračkama i - pièce de rèsistance - vjenčanjima, ona jednostavno nemaju takav učinak na mene. To ne znači da sam protiv vjenčanja. Baš suprotno, obožavam ideju ludog zaljubljivanja i življenja sretno i zajedno do kraja života. Zar nije tako sa svima? Ali, baš nedavno, počela sam se pitati postoji li zapravo ‘zauvijek’. Mislim, možda bi se trebalo raditi o slučaju ‘sretni na trenutak’ ili ‘sretni dok im ne dosadi’. Ili, u slučaju mog bivšeg, ‘sretni dok on ne počne ševiti curu iz odjela marketinga’. Nije da sam ogorčena zbog toga, ili tako nešto.
Glasno puhanje nosa vrati me u sadašnjost i ugledam Briana kako šmrče u svoj rupčić. Oči su mu crvene i otečene i pokušava fokusirati mladenku i mladoženju koji izgovaraju zavjete. Potapšam ga po ramenu, pružim mu suh rupčić i izvučem fotoaparat iz njegovih ruku. Pogledam kroz leću i zumiram sretan par.
“Priscilla Klein, želim da znaš kako će ovaj brak s tobom trajati zauvijek, iako sam se ženio osam puta...”
“David Wolstenhume, obećajem da ću te uvijek voljeti i poštovati, čak i ako se budeš morao vratiti u...”
Što me dovodi do moje sljedeće želje.
• Da, kada se budem udavala, to ne bude u ružičastoj flamenko haljini. I
da se nikada ne udam za muškarca koji se vraća u zatvor.
Blic prasne dok ih fotografirani.
Vidite? Opet ja završavam posao...
Kada je sve završilo, spakiramo aparate i Brian mi ponudi da će me odbaciti na vlak. Ali, na cesti se izvode radovi, promet je blokiran duž Marylebonea i završimo zaglavljeni u njemu.
Podignem bose noge na prednju ploču i spustim prozor. Brian vozi mali kombi na čijoj je stranici ispisano Zauvijek zajedno, kičastim slovima za vjenčanja. Prvo je htio da to bude u pozadini konfeta, ali je izvođač naplaćivao po satu, a konfeti su, navodno, komplicirani i oduzimaju puno vremena, pa se odlučio za srebrnu potkovu i nekoliko zvona umjesto toga.
Brian nije oduvijek bio fotograf na vjenčanjima. Nekada je važio za jednog od velikih paparazzi fotografa, putovao je svijetom, slikao poznate na raskošnim filmskim premijerama, ali smrt princeze Diane sve je promijenila. Brian je velik rojalist. Ima snimke svih kraljevskih vjenčanja, pije čaj iz svoje obožavane šalice u čast srebrnog jubileja i stvarno je plakao kada je kraljevska jahta Britannia povučena. Kada je Diana umrla bio je shrvan. Kao pripadnik paparazzija osjećao se dijelom odgovornim, pa je objesio svoje leće za zumiranje i spremio svoje ljestve, te osnovao tvrtku Zauvijek zajedno.
I tada ja stupam na scenu.
Baš sam završila fotografiju na koledžu i javila se na njegov oglas kojim je tražio pomoćnika. Nije to baš bilo ono što sam imala na umu - u to vrijeme sam bila odjevena u crno od glave do pete i fotografirala tmurne zidove pune grafita - ali mislila sam da će to biti samo privremeno. Samo dok steknem malo iskustva, otplatim studentske kredite i omogućim si dovoljno vremena da obogatim biografiju prije nego krenem samostalno. Šest godina kasnije, još sam tu.
Šest godina! Nevjerojatno. Nije da se nisam javljala na oglase za druge poslove, ali svuda se radi o stvaranju veza i poznanstava i čekanje prave šanse. Ja svoju još uvijek čekam. Neprestano si govorim da će doći do nje. Da ću jednoga dana biti nova Annie Leibovitz, da ću imati izložbe u elegantnim galerijama u Sohou, da ću raditi naslovnice časopisa i novina...
Ovaj, halo, Zemlja zove Heather.
“I, što misliš o vjenčanju?” pita Brian.
Pogledam preko ručne kočnice u njega. Prekriven konfetima i pušeći cigaretu, lista Evening Standard kojega je raširio preko volana.
“Bilo je zanimljivo”, počnem pomalo nesigurno, kao kada tek izađete iz kina i niste sigurnije li se drugoj osobi film svidio. “A ti?” Otrese pepeo kroz prozor i kimne. “Hmmm ... drugačije ...” kaže neobavezujuće.
“Premda baš nisam sigurna da je haljina bila dobar izbor ...” počnem oprezno.
“Mislim da je zaboravila kastanjete.”
Zahihoćem se, a to uzrokuje provalu pušačevog smijeha. “Ma, pokvareni smo.” Pokušava se smiriti. “Nije bilo tako loše.” “Da, bilo je.” Nasmiješim se i time ga oslobodim: brana se podigla. To nam je neka vrsta tradicije - kao kada ste bili na zabavi s dečkom i put kući, u autu, provedete tračajući sve i svakoga.
“Jesi li vidjela djeveruše? Bile su prekrasne.”
“Posebno ona mala, plava, koja je uporno htjela nositi zečje uši.” “A što kada je kum izgubio prstenje? Izgledao je kao duh.”
“I dobio onaj osip od nervoze.”
“I počeo se posvuda češkati.”
“Vidjela sam ga s rukama u hlačama.”
“Ne, nisi.”
“Kunem se Bogom. Imam to na filmu!”
“Fuj, to će biti krasna fotografija.”
Brian i ja pucamo od smijeha. Apsurdnost našeg posla omogućava nam da se smijemo najkomičnijim životnim situacijama.
“I, u koliko sati nam sutra počinje posao?” Obrišem suze iz očiju. “Obećajem da neću zakasniti. Kupit ću si novu budilicu.”
“Ne brini oko toga. Ostani u krevetu. Nadoknadi san za ljepotu.”
Navučem grimasu na lice. “Ali vikend je”, podsjetim ga. Za ljude koji se bave vjenčanjima, vikendi su uvijek manijakalni.
“Znam. I dajem ti slobodan dan.”
“Slobodan dan?” ponovim s nevjericom. “U subotu?” Dok upijam Brianove riječi, osjećam navalu uzbuđenja koje osjetite kada shvatite da sljedećeg dana ne morate ići na posao. Ne sjećam se kada sam prošli put imala cijeli vikend samo za sebe. Kako fantastično. Mogu dugo spavati. Mogu ljenčariti u stražnjem dvorištu i čitati časopise. Mogu čak i provesti cijeli vikend u krevetu, gledati filmove i jesti naručenu pizzu... Sama.
Iznenada, moj slobodan dan izgubi svoju čar. Vikendi su za parove. Kao da se grad odjednom pretvori u Noinu arku - ljudi u parovima šeću parkovima, sjede za stolovima u kafićima, dijele kokice u kinima. Uglavnom se moja prijateljica Jess i ja družimo. Većina našeg starog društva se odavno sparila, a budući da smo nas dvije slobodne, smatramo da smo zajedno jače. Ali ona je stjuardesa u zrakoplovu i ovaj vikend radi na letu do i iz Delhija.
“Jesi li siguran? Subote su nam uvijek najužurbaniji dani”, počnem se povlačiti.
“Bili su”, ispravi Brian. “Posao je malo opao u posljednje vrijeme.”
Istina. Primijetila sam da je posljednjih nekoliko mjeseci strka malo popustila, ali nisam puno razmišljala o tome. Sada vidim da je Brian pogrbio ramena i da mu se na čelu pojavila bora dubine Grand Canyona. Nešto se događa.
“U budućnosti ćeš imati još puno slobodnih vikenda”, doda.
“Tvrtka dobro posluje, zar ne?”
Zavlada prijeteća tišina. “Pa, o tome sam želio razgovarati s tobom...” Uzdahnuvši, Brian se okrene prema meni i obuzme me jeziv osjećaj. Nešto se definitivno događa. “Pa, ne želim da počneš paničariti...”
Počnem paničariti.
“...jer si prekrasna pomoćnica i stvarno talentirana fotografkinja...”
O, Bože, otpustit će me. “..a uživao sam raditi s tobom.”
Uživao? Je li rekao uživao? U prošlom vremenu? Želudac mi propadne u pete. Do sada nikada nisam ni pomislila da bih mogla izgubiti posao. Bila sam previše zatrpana prigovorima o njemu i željama da naiđe nešto bolje. Sada, suočena s nezaposlenošću, vidim sve što je odlično u mom poslu. Odlazak na posao u lepršavim haljinama i sandala s remenčićima, izjedanje kanapea s dimljenim lososom i torti za ručak, šef poput Briana... “Molim te, nemoj me otpustiti”, izlanem.
“Otpustiti te?” dahne, a glas mu se povisi od nevjerice. “Gospode, ne! Zašto bih otpustio najbolju pomoćnicu koju sam ikada imao?”
“Mislila sam...” počnem zbunjeno.
“Ali možda ću te morati pustiti.”
Srce mi potone. Brian radi ono što dečki rade kada pokušavaju prekinuti s vama i pokušavaju vam olakšati govoreći da se ne radi o vama, nego o njima. Nije važno kako to kažu, ishod je sasvim isti: svejedno ste nogirani.
“Pokušavam reći da sam pregledavao knjige. Posao ne ide baš dobro.” Ugasi cigaretu u pepeljari i posegne u pretinac po osvježivač zraka. “I da budem iskren, Heather, možda bi bilo pametno da počneš tražiti drugi posao.” Baci pogled na mene, pokušavajući procijeniti moju reakciju.
“Tako je loše?” pitam tiho.
“Još gore.” Žustro poprska kombi Oceanskim lahorom. Zadovoljan, gurne limenku natrag u pretinac i okrene se prema meni. “Banka mi zahtijeva podmirenje zajma.”
Odjednom Brian izgleda kao čovjek koji nosi čitav svijet na ramenima. Vrećice pod njegovim očima čine se težima, linije koje mu se spuštaju licem čine se poput usjeklina, i općenito se čini da je pao tako nisko da ga još nikada nisam vidjela takvog. “Stvari bi se mogle popraviti.” Pokušam ubaciti malo optimizma. Nisam imala pojma da je posao tako blizu bankrota i osjećam se grozno, ne zbog sebe, već zbog Briana. Ja bih mogla izgubiti posao, ali on bi mogao izgubiti sve, uključujući svoj dom jer ga je stavio pod hipoteku radi posla.
“Mogle bi”, složi se, natjeravši se na osmijeh. “Možda ćemo nekim čudom dobiti veliko vjenčanje koje će nam isplatiti sve dugove, a?”
“Aha, možda.” Nasmiješim se odlučno.
On uključi radio i dok se okreće natrag prema svojim novinama, dopustim osmijehu da mi nestane s lica. Zabrinutost se poput oblaka navuče preko moga lica i baca duge, mračne sjene na budućnost. U sebi izvučem svoj popis i dodam još jednu želju:

● Da su čuda zaista moguća.

Treće
poglavlje
NAPOSLJETKU SE PROMET počne micati i uskoro stojim na pločniku ispred postaje u ulici Baker Street. “Pa, ne mogu dopustiti da moja pomoćnica ide bosa kući, zar ne?” govori Brian, naginjući se iz kombija s osmijehom na licu. “Jednostavno ću morati preskočiti golf.”
“Mislim da bi mi mogao, s obzirom da si mi šef, platiti taksi”, progunđam i pogledam si u stopala. Na mjestu gdje mi je nekada bio par trendi dijamantnih sandala, sada su Brianove cipele za golf. Umrljane blatom. Broj četrdeset i četiri.
“Nema ništa lošeg u podzemnoj”, uzvikne Brian odmičući se s pločnika. “Bit ćeš kod kuće za tren oka. Misli na jadnoga mene, zaglavljenog u prometnoj gužvi.” Pritisne trubu i promatram ga kako koči i pušta skupinu muškaraca, trideset i nešto godišnjaka, da prijeđe cestu. Mogu smisliti puno načina kojima bih opisala Briana, ali u tom trenutku, dok sjedi za volanom svog voljenog kombija i očima prelazi s jednog muškarca u uskoj majici na drugog, ‘jadan on’ nije jedan od njih.
Kada dođem na platformu vrućina me pogodi. Kao da ste uključili pećnicu na najvišu moguću temperaturu, otvorili vrata i gurnuli glavu u nju. Probijajući se kroz gomilu opojnih tjelesnih mirisa, naglih naravi i napetih glavobolja, približim se žutoj liniji koja upozorava na opasnost.
Što me podsjeti na prošli tjedan kada sam dobila kaznu jer sam parkirala na dvostrukoj žutoj liniji. Nisam zapravo parkirala tamo, samo sam ostavila auto na nekoliko minuta zbog hitnog slučaja. Nažalost, prometnik - muškarac - nije mislio da je kupovina Baralgina M hitan slučaj (naravno, on nikada nije trpio užasne menstrualne bolove) i napisao mi je kaznu. Koju ne smijem zaboraviti platiti. Izvučem olovku iz torbice. Moje sjećanje je poput cjedila pa uvijek pišem popise. Imam popise za sve. Hladnjak mi je prekriven desecima šarenih papirića. Jedini problem je što ih gotovo uvijek zaboravim pogledati. Ali ne mogu napisati podsjetnik da me podsjeti, zar ne?
Napišem ‘kazna za parkiranje’ na ruku i začujem udaljenu buku vlaka koji se približava. Zakoračim unatrag i promatram ga kako dolazi na stanicu i klapara uz platformu, a lica u vagonima su zamagljena kao da se tope na vrućini. Pretrpan je, kao i inače. Raspoloženje mi pada. A zatim, kao i svake druge večeri mog jednoličnog života, ista misao mi pada na pamet: željela bih da me čeka jedno slobodno mjesto.
Vrata kliznu i otvore se i, potisnuta naprijed zbog gomile iza sebe, prsnem, poput kokice, u vagon. Pokušavajući ne primjetiti kondenzirane kapi koje klize niz prozore i lica ostalih putnika, probijem se kroz tijela do središnjeg prolaza. “Ups, oprostite... samo malo ... oprostite”, ponavljam i gazim po prstima sve dok vlak ne krene uz trzaj i brzo se hvatam za jedan od rukohvata iznad glave.
Držim se dok izlazimo sa stanice i okrenem se malo u stranu da mi nos nije zabijen pod nečiji pazuh. Bože, voljela bih da mogu sjesti. Zavidno gledam u one dovoljno sretne da sjede, očima odsutno prelazeći preko nepoznatih lica. Muškarac s užasnom frizurom, lijepa cura s piercingom u obrvi, starica s ružičastom nijansom pudera. I stanem na muškarcu izrazito čvrste čeljusti, s usjekom na bradi i busenom crne kose, ispod koje gleda poznat par očiju boje lješnjaka. O moj Bože, što on radi ovdje?
Želudac mi se lagano stisne. To je moj susjed. Moj nevjerojatno zgodan susjed. Onaj za kojega uvijek pomislim da je dvojnik Brad Pittovog mlađeg, tamnokosog brata. Ne znam ima li uopće Brad Pitt mlađeg, tamnokosog brata, ali ako ima, sigurna sam da je isti kao ovaj tip. Kako god se zvao. Jer, iako živi preko puta ulice već godinu dana, još uvijek mu ne znam ime (što zapanjuje moju pomajku koja smatra svojom dužnošću znati ne samo imena, već i osobne navike svakog stanovnika Batha). No, ovo je ipak London. Ljudi žive u istoj zgradi godinama i kimnu si u zajedničkim hodnicima, ali nikada ne razgovaraju jedni s drugima.
Ja, međutim, znam sve o mom susjedu, koji će od sada na dalje biti ‘on’. Znam da vozi mornarsko plavi Range Rover, kupuje hranu u Waitroseu, a odjeću u Josephu, te naručuje hranu za van u Šangajskom iznenađenju, malom vijetnamskom restoranu na uglu, najmanje jednom tjedno. Također znam da je aktivan igrač tenisa, da si je nedavno kupio bijeli kauč i, sudeći prema tome kada rastvara zavjese u spavaćoj sobi, vikendima voli spavati do podne.
Nije da ga uhodim ili tako nešto. Samo ga slučajno povremeno ugledam. Dok okreće stranicu svoje knjige, pogledam u naslovnicu kako bih vidjela o kojoj se knjizi radi. Biste li vjerovali? Život Pija. Moj nepročitani primjerak trenutno glumi podmetač na mom noćnom ormariću. Odlučim je početi čitati čim stignem kući.
Na trenutak se zamislim kako sjedim na svojim prednjim stepenicama, okupana večernjim suncem kojega fotografi vole zvati ‘čarobni sat’ jer svi na njemu izgledaju predivno, udubljena u poglavlje dok mi kosa zavodnički leprša oko lica, držeći cigaretu između prstiju na onaj, gotovo umjetnički, francuski način. Kada začujem, “Hej, što misliš o knjizi?” Podignem pogled i vidim svog susjeda kako mi se smiješi preko živice, te mu dobacim nešto pametno. Prije no što trepnem, čavrljamo o likovima i radnji i pametnoj upotrebi dijaloga...
Iznenadan dotok novih putnika gurne me dalje uz bok vagona i vrati me u stvarnost. U kojoj me moj susjed nije ni primijetio. Njemu sam potpuno nevidljiva. Ali, možda to i nije loše jer izgledam potpuno smiješno svaki put kada ga vidim. Brzo pokušavam sakriti svoja stopala u cipelama za golf iza nečije aktovke.
Prošli tjedan, na primjer. Nakon džogiranja po parku pokušavala sam na ulazu doći do daha, klimavih nogu, kose znojem zalijepljene na čelo, kada se pojavi tko, svježe izbrijan i savršen? On, naravno.
Nekoliko tjedana prije toga izvlačila sam namirnice iz prtljažnika svog auta, ruku punih super mekanog toalet papira, kada je on došao i u rikverc se parkirao do mene. I, naravno, onaj put kada sam skočila iznijeti otpad za recikliranje u bezobličnom kućnom ogrtaču i s toplom maskom za lice - onom koja postane plava kada je djelovanje gotovo - a on je baš bio na prozoru. Točno u tom trenutku, kućni ogrtač mi se razvezao i bio je počašćen punim, nedoličnim, prednjim kadrom.
‘On’ odjednom podigne pogled, na način kojim to čine ljudi kada osjete nečije oči na sebi, i zapilji se ravno u mene. Koja buljim ravno u njega. O, Kriste, kako neugodno. Spazim napušten primjerak Loota, besplatnog oglasnika u kojem se prodaje sve, od polovnih automobila do srodnih duša, te ga zgrabim kao da je pojas za spašavanje i sakrijem crvene obraze iza stranice o iznajmljivanju stanova. S olovkom u ruci, čitam ih kao da sam stvarno zainteresirana. Samo za slučaj da on gleda. ‘Clapham Common: lezbijka koja voli mačke traži istomišljenicu’; ‘Earl’s Court: mjesto u trokrevetnom stanu - dijeli se s osam Australaca’; ‘Shoreditch: traži se otvoren umjetnik za otkačeno dijeljenje stana’.
A zatim mi srce potone. Evo ga. Točno na dnu. Samo jedan redak: ‘Little Venice: jednokrevetna soba u stanu, 150 funti mjesečno, režije uključene’. Buljim u njega, odsutno črčkajući srce oko njega misleći na ‘njega’. To je sigurno najdosadniji oglas ikada. Što mi je i bila namjera kada sam ga dala prije tri tjedna.
Ne želim iznajmiti svoju dodatnu sobu. Ne želim da mi u stanu živi neki stranac, dijeli moj kauč, moj set nekorištenih Le Creuset tava - moju zahodsku školjku. Ali nemam puno izbora. Kada se Daniel odselio, uzeo je svoj veliki Bang&Olufsen televizor, pola naše zbirke fotografija i svoj dio depozita za stan i njegove kamate. I ostavio me bez TV-a, bez slike na kojoj imam dvadeset i sedam godina i plave pramenove i s ogromnim ratama hipotekarnog kredita. Posljednjih devet mjeseci živjela sam od svoje ušteđevine i sada sam bez prebijene pare. Posljednja dva mjeseca sam preskočila plaćanje hipoteke i sada mi banka prijeti uzimanjem imovine, pa se radi o tome da nađem cimera ili...
Ili što? Pogledam kroz prozor i poželim da mogu vidjeti rješenje svih svojih problema, ali ovo je londonska podzemna, a ne kristalna kugla, i vidim samo odraz svoga lica u staklu iza kojeg promiče betonski mračan tunel.

Četvrto
poglavlje
UVIJEK SAM IMALA dojam da će mi život biti sređeniji kada navršim tridesetu. Da ću imati nešto novca u banci, vrhunsku karijeru fotografkinje i najmanje jedan par dizajnerskih cipela - ne nužno Manolo Blahnik, i Kurt Geiger bi bio super. Ali, to se dogodilo lani - veliki trideseti - i shvatila sam da ja uporno klizim nadole, dok se većina mojih prijateljica uspinje ljestvama uspjeha, dobiva promaknuća i udaje se.
Došla sam do granice minusa - fijuuu, kliznem niže. Moj voljeni MG je u garaži nakon sudara s BMW-om - fijuuu, kliznem još niže. Što se tiče moje vrhunske fotografske karijere - fijuuu, idem do samoga dna.
Nekada sam mislila sam da mi je krenulo. Upoznala sam Daniela, zaljubila se, kupili smo stan i počeli živjeti zajedno i sve mi je to dalo osjećaj zadovoljstva. Smjera. Zrelosti. Odjednom sam imala hipoteku, životno osiguranje i partnera. I, premda sam imala osjećaj da se igram odrasle osobe, svi su se odnosili prema meni s novim poštovanjem.
Moja zla maćeha poslala mi je knjige s receptima, stalak sa šalicama i Tupperware za misterioznu ‘donju ladicu’; Sanjeev u kemijskoj čistionici pristojno bi kimnuo kada bih donijela Danielove Ralph Lauren košulje i svoje kožne hlače. Čak je i liječnica, u mojoj lokalnoj klinici za planiranje obitelji, kimnula s odobravanjem dok mi je ispisivala recept za pilule.
Pa što ako je dio slagalice koji se odnosio na karijeru nedostajao? Svi ostali dijelovi moga života bili su tamo i savršeno se posložili. Sigurno će i ostalo doći na svoje mjesto.
Ali, nije. Umjesto toga sve se raspalo prilično dramatično kada sam posudila Danielov Saab i otkrila kondome u pretincu. Znam - to je takav klišej. Uvijek sam pretpostavljala da se takve stvari događaju likovima u sapunicama ili gostima Jerryja Springera, ali eto, sjedila sam tamo, pjevušila uz The White Stripes i kopala po pretincu u potrazi za kutijom cigareta. Javno sam prestala pušiti mjesecima prije, ali potajno sam tu i tamo još povukla koji dim, a vokal Jacka Whitea uvijek bi me natjerao na želju za cigaretom - živi brzo, umri mlad, rock’n’roll i te stvari. Ali umjesto kutije Marlboro Lightsa, našla sam kutiju Durexa ‘za maksimalan užitak’.
Sjećam se kao da je bilo jučer. Um mi se sledio od šoka na djelić sekunde dok je pokušavao prihvatiti ne samo da sam pronašla kutiju kondoma u dečkovom autu, nego da se radi o velikom pakiranju od dvanaest komada ... Okrenula sam je naopako i kondomi su mi se rasuli u krilo. Ispravak: kondom. Ostao je samo jedan. I bio je rebrast.
Činilo mi se da sam cijelu vječnost buljila u njega, u svom krilu od trapera. Osjetila sam kako mi se dižu dlačice na stražnjoj strani vrata. Čula sam lupanje srca u ušima. Sjećam se bizarne potrebe da se nasmijem. Sve je bilo tako smiješno. Daniel? Nevjeran? Seksa se s nekom drugom? Slijedio je jednako snažan val ljutnje. Gad. Dvolični gad. Kako je mogao? A završilo je s patetičnom željom da se rasplačem.
A ipak nisam ništa napravila. Samo sam tupo sjedila za volanom. S upaljenim motorom. Dok se svijet vrtio oko mene. Sve dok zbog zvukova trubi nisam podignula pogled i vidjela da se svjetlo na semaforu promijenilo. Baš kao i sve ostalo.
Suočila sam se s Danielom čim sam se vratila natrag u stan. Pivo je pokušao zanijekati i reći da kondomi nisu njegovi. Rekao je da pripadaju njegovom pomoćniku - sve je samo zabuna, greška. Štoviše, smislio je svaku moguću izliku. Dok naposljetku nije priznao da je spavao s nekom drugom - ali da nije zaljubljen u nju, da je to samo seks. Samo seks.
Rekao je to tako lako, kao da je nebitno, nevažno. A ipak su te dvije male riječi utjecale na moj svijet kao da su željezna kugla koja se ljulja s buldožera. Nije mi slomio srce, više-manje ga je demolirao.
Naravno da sam ga preboljela. Vrijeme liječi sve. I sada sam dobro. Apsolutno dobro. Imam svoju fotografiju, svoje prijatelje, svoj lokalni Blockbuster za subotnje večeri. A tu je uvijek i Billy Smith, moj mačak, ako postanem usamljena. To ne znači da ne bih voljela izaći na poneki spoj tu i tamo, ali nisam jedna od onih žena koje opsesivno žele pronaći ‘onoga pravoga’. Mislim, nije da svake večeri zaspim želeći upoznati savršenog muškarca koji će se ludo, iskreno i duboko zaljubiti u mene. Dobro, možda ne svake večeri. Pocrvenim zbog krivnje i bacim pogled na svog susjeda.
Nestao je.
I tada shvatim da je vlak stao i da smo na stanici. Mojoj stanici.
Bip-bip-bip-bip-bip-bip.
O, sranje. Vrata proizvode onaj visoki zvuk koji znači da će se zatvoriti. Grozničavo se počnem probijati kroz pretrpan vagon i slučajno mi ispadne primjerak Loot a i zelene novinske stranice raspu se po podu vagona. O, dvostruko sranje. Počnem ih hvatati.
Bip-bip-bip-bip-bip-bip biiiiip.
Vrata se, klizeći, zatvaraju dok ja ostavljam rasute stranice i bacam se na njih. Nasreću, stignem na platformu u jednom komadu. Krenem prema pokretnim stepenicama i klizim prema gore. Hvala nebesima da je dan skoro gotov. Još kratka šetnja uz rijeku i bit ću kući, ležati u stražnjem vrtu, uživati na suncu. Ovaj ... kojem suncu?
Na izlazu me dočekaju tamni, ljuti olujni oblaci i poželim imati kišobran. Teške kapi kiše udaraju u pločnik i ljudi jure posvuda, držeći jakne iznad glava, izbjegavajući lokve. Svi kisnu. Uključujući mene.
Pokušavam držati ono što mi je ostalo od Loota iznad glave dok trčim glavnom ulicom, ali nakon par sekundi sav se smočio. Stranica s bijelom tehnikom udari me po licu i zalijepi se, razmazujući oglas za tostere preko moga čela, a zatim se cijela ta stvar uruši poput poplavljenog šatora i po licu mi poteče voda pomiješana s tintom.
O, pa što, dovraga? Gurnem mokru hrpu u kantu za smeće i nastavim trčati. Kiša mi udara u noge i moči mi haljinu, pa blijedoplavi pamuk postaje gotovo proziran i lijepi mi se za grudi kao da sudjelujem u natjecanju mokrih majica - što bi bilo dovoljno loše da sam u nekom pijanom klubu punom pjene, ali još je puno, puno gore što sam u svojoj ulici. Mogao bi me vidjeti netko koga poznajem - i moje bradavice koje sada strše kroz moju haljinu poput dvije višnje na koktelu.
Baš kada mi na pamet padne ta ponižavajuća misao, opazim svog susjeda, sasvim suhog ispod njegovog čvrstog kišobrana. Nekoliko metara ispred mene, čeka ispred trgovine vina, ležerno puši cigaretu i gleda u daljinu gotovo kao da nije primijetio da lijeva k’o iz kabla. Kako uspijeva uvijek izgledati tako prokleto prekrasno?
U trenutku ludosti razmatram mogućnost da ga pozdravim. Napokon, susjedi smo. Dok mu se približavam, srce mi ubrza, poput detektora metala kada pronađe blago. Isuse, nisam shvaćala koliko sam nervozna. Duboko diši. Duboko diši. Duboko diši.
Okej, to je to. “Bok.” Nasmiješim se i iz nekog razloga odlučim podignuti ruku na način kako to čine Indijanci u znak pozdrava.
Ali nije me vidio, ni moju imitaciju Velikog Medvjeda Koji Trči, jer se okrenuo prema lijepoj brineti koja se pojavila na vratima držeći bocu vina. Ona se sagne pod njegov kišobran, provuče ruku kroz njegovu i zajedno krenu niz ulicu, smijući se dok izbjegavaju lokve, preskaču potočiće i prave se da prskaju jedno drugo. Kunem se Bogom, kao nešto iz prokletog filma Genea Kellyja.
Potonula, ne mogu ne poželjeti da sam ja ta ispod kišobrana s njim, sva suha i sretna, lakog koraka, umjesto što stojim ovdje na kiši i sažalijevam samu sebe.
“Vrijesak.”
Glasan uzvik natjera me da se okrenem.
“Vrijesak za sreću.”
Ugledam skupinu žena uz bankomat. Mlađe su odjevene u kičaste majice i traperice izblijedjele na koljenima, dok starije imaju marame na glavama i drže slamnate košare koje kišnu. Pokušavaju pristupiti ljudima na ulici. Nažalost, javnost ne voli ljude koji im pokušavaju nešto prodati - bilo da se radi o osiguranju, preko telefona, religiji na kućnom pragu ili ciganskim srećonošama na ulici - otprilike jednako kao što ne voli kišu, a to znači da ignorira ovu skupinu irskih ciganki. Ignoriraju ih, ali ih pogledavaju.
Kao i svi ostali, vidjela sam ih, ali sam očajna i želim stići kući pa napravim ono što inače napravim kada vidim anketare, strane studente zaposlene davanjem letaka ili - i ovo priznajem srameći se - ljude iz Greenpeacea koji me žele pitati hoću li potpisati donaciju. Spustim glavu, gledam ravno naprijed i pravim se da sam odjednom izgubila osjet sluha.
“Imaš lijepo lice, draga.” Ciganka se odvoji od ostalih i pojavi se preda mnom poput obrambenog igrača američkog nogometa.
Pokušam je izbjeći, ali blokira mi put. “Evo, uzmi malo sretnog vrijeska. Koristi ga mudro i donijet će ti ono što ti srce želi. Sreća će ti doći...” Gurne mi grančicu povezanu izblijedjelom ružičastom vrpcom u lice. “Nikada ne podcjenjuj moć sretnog vrijeska.”
“Ne, hvala”, kažem čvrsto.
“Samo dvije funte, draga.”
“Ne, zaista.” Pokušam izbjeći njeno zurenje, ali ciganka me zgrabi za ruku. Koža joj je gruba i tamna u usporedbi s mojim bljedilom i pjegicama. Primijetim prljave, slomljene nokte, čvoraste, artritične zglobove, srebrnu narukvicu pored ružičastog, plastičnog sata. Zvecka dok maše vrijeskom, gugućući poput golubova na prozorskim daskama. “Drži ga uza se. Vjeruj mi, vrijesak će napraviti svoju čaroliju. Sreća će ti se promijeniti. Sve tvoje želje će se ostvariti.”
Da, baš. Izgledam li poput prave naivčine?
Ali po bljesku u njenim prodornim zelenim očima znam da neće prihvatiti ne kao odgovor, a ja još više kisnem stojeći ovdje pa, kako bih je se riješila, popustim i gurnem nekoliko funti u kovanicama u njen grubi dlan. Zatim nestane u pokisloj gomili i ostavi me da stojim usred glavne ulice, na pljusku, držeći grančicu bijelog vrijeska.
Vrijesak za sreću.
Ironija mi nije promakla. Držeći ga između palca i kažiprsta, pogledam u grančice povezane jeftinom najlonskom vrpcom. Ovo bi trebalo imati čarobne moći? Razmišljam da ga bacim u koš zajedno s ostatkom smeća ovoga grada, ali najbliži koš je s druge strane ulice, pa ga gurnem u torbu - bacit ću ga kada stignem kući. Nakon što svučem ovu mokru odjeću, otvorim bocu vina i uđem u vruću kupku.
Sanjareći o uranjanju u mirisne mjehuriće i ispijanju čaše bijelog sauvignona, potpuno zaboravim na Ciganku i sretni vrijesak te požurim, u cipelama za golf koje su pune vode, do svog stana.

Peto
poglavlje
VJEŠTO ZATVORIM SLAVINU nožnim palcem i naslonim se na jastuk mirisnih mjehurića. Božanstveno. Čisto, nerazrijeđeno blaženstvo. Ispijajući svoje vino udahnem ukusnu aromu vanilije i cimeta - zahvaljujući minijaturnim bočicama pjenušave kupke Molton Brown koju sam nedavno otkrila. Bile su sklonjene u torbi zajedno s drugim suvenirima s vikenda kojega sam provela s Danielom u hotelu u Lake Districtu: kartom za Wordsworthovu kolibu, jelovnikom iz kafića umrljanim kavom, malim čokoladicama koje nam je sobarica svake večeri stavljala na jastuke i koje se nisam usuđivala pojesti iz straha za svoja bedra. Koja je, sjetim se uz val nesigurnosti, Daniel uvijek opisivao kao ‘jaka’.
“Jaka”, promrmljam, živčana zbog svoje sentimentalnosti što sam zadržala sve te gluposti i zbog čiste arogancije muškarca koji je kritizirao moje tijelo, a istovremeno je imao primjetan ‘pivski’ trbuh i prorijeđenu kosu na sljepoočnicama (za što znam da je pravi razlog zbog kojega si je brijao glavu, a ne da bude nalik na Jasona Stathama, kako je on običavao govoriti).
“Znaj da ova bedra džogiraju parkom tri puta tjedno”, promrmljam i otpijem velik, hladan gutljaj sauvignona. Pa, možda samo dva puta, i to je više brzo hodanje nego pravo džogiranje, ali ipak...
“Ova bedra mogu napraviti sto čučnjeva, ako moraju”, nastavim. “Bedra, dovraga, koja se mogu oviti oko ljubavnikova vrata poput pitona!” U čemu, moram priznati, u posljednje vrijeme nisu baš imala prakse, ali, hej, treba im samo malo zagrijavanja...
Odložim svoju čašu vina na rub kade i dohvatim spužvicu i sapun. Podignem jedno ružičasto, sjajno bedro iz mjehurića i počnem ga polirati kao što ratni veteran polira svoja odličja. Okolo naokolo u malim krugovima, u smjeru kazaljke na satu, zatim suprotno, prvo poliram vanjski dio bedra, a zatim pažnju usmjerim na unutarnji dio. Umočim spužvicu u vodu i promijenim bedra. Ritmički trljam naprijed i natrag. Gore i dolje. Sjedne strane na drugu. Uklanjam mrtvu kožu, masiram celulit, zaglađujem rupice.
Misao me pogodi. Zašto u filmovima nikada nije ovako? Kako to da svaki holivudski redatelj živi u iluziji da žene ne leže u kupkama i ne stružu kožu s peta ili da ne nanose kremu za izbjeljivanje na svoje brkove. O ne, one se vrpolje u masturbacijskom raju, sapunaju prsa, puštaju mlaz vode da im se slijeva između nogu ili trljaju hladnu čašu vina uz bradavice. A to je sve, naravno, šminka.
Iskreno, muškarci bi bili tako razočarani da znaju istinu. Dotaknem debeo sloj kreme za izbjeljivanje koju sam si nanijela iznad gornje usne. Ne, još nije gotovo - još pet minuta. Odbacim spužvicu i posegnem za britvicom te provjerim oštricu. Puna je dlačica od posljednjeg puta kada sam je koristila. A posljednja je. K vragu. Željela bih imati novi paket. Prošli put kada sam koristila tupu britvicu porezala sam si noge na trake. Ali koja mi je alternativa? Provesti vikend s nogama kakve je imala moja stara učiteljica njemačkog?
Bez daljnjeg razmišljanja, brzo isperem britvicu pod mlazom vode i bacim se na posao režući sapunicu dobro uvježbanim pokretima. Cjevanica, list, gležanj, koljeno. Auč. Gledani kako mi se na koži pojavljuje točkica krvi poput crvenog mjehurića.
“Sranje.” Zgrabim ručnik i složim ga pa pritisnem na koljeno, kada mi zazvoni telefon. Slušam kako odjekuje u hodniku. Pitam se tko zove. Vjerojatno Jess, odlučim, a zatim se sjetim da je u Delhiju. A nije ni moj tata jer sam s njim razgovarala ranije tijekom dana. Baš je pročitao neki članak o tome da su u Hollywoodu počeli mačke poučavati jogi, i pitao se bi li se Billy Smithu svidjelo da za rođendan dobije nekoliko sati. Nasmiješim se. Moj otac je umjetnik i pomalo je ekscentričan, ali ne bih ga mijenjala ni za čitav svijet. Kad bih barem isto mogla reći za svoju pomajku...
Odlučim se ne javiti i zaronim u pokrivač mirisnih mjehurića dok čekam da se javi automatska sekretarica. Ionako me vjerojatno zove pomajka kako bi me iživcirala zbog ovoga ili onoga. Iako postoji i sićušna mogućnost da zove Daniel kako bi odgovorio na moju pijanu poruku.
Kada pomislim na to, nisam sigurna je li to dobra ili loša stvar, ako se u obzir uzme da je poruka glasila: ‘Nedostaješ mi. Što kažeš na seks s bivšom?’ To je govorila tekila, a ne ja: meni ne nedostaje, ja ga mrzim. I sigurno ne želim spavati s njim. Oklijevam. Bih li trebala potrčati do telefona?
O, dovraga. Kliznem natrag u mjehuriće, objesim jednu nogu preko kade, posegnem za čašom i otpijem još jedan gutljaj vina.
O kome god da se radi, može čekati.
Nakon, kako se čini, vječnosti, telefon prestane zvoniti i čujem kako se uključuje sekretarica. Čekam kako bih čula razvučen glas svoje pomajke. Srameći se svojih radničkih, mančesterskih korijena, Rosemary je poprimila naglasak ne previše različit od kraljičinog.
“Hej,...”
Čekaj malo, otkada je moja pomajka muško? Osjetim val nečega - nisam sigurna je li panika ili uzbuđenje. O moj Bože, nije
Daniel, zar ne? Ali tada shvatim da ovaj muškarac ima američki naglasak i osjetim bljesak gluposti - i nešto nalik na razočaranje.
“Zovem zbog oglasa kojega ste dali u ... ovaj ... samo malo ...” Čuje se zvuk šuškanja stranica. “Zove se ...”
“Loot,” oboje kažemo u isto vrijeme.
Sranje.
Iskočim iz kade i gola otrčim u hodnik, dok se s mene sapunica cijedi na pod. Nastavi govoriti, molim se, dok se bacam na slušalicu klizavim prstima.
“Nemojte prekinuti.” Dahnem hvatajući telefon - a zatim se sjetim da, ako je ovo mogući cimer, moram biti moguća stanodavka. I moram tako zvučati. “Mislim, dobra večer,” kažem i poprimim svoj najbolji telefonski glas. Moja pomajka bila bi ponosna.
“O, bok, da. Ja sam ... ovaj ... zvao zbog oglasa.”
“A vi ste?” zahtijevam znati, a zatim ustuknem. Što, za ime Boga, radim? Pokušavam iznajmiti sobu. Moram zvučati prijateljski, opušteno, super. “Oprostite, uhvatili ste me u kadi, pokušavala sam naći nekakav komad odjeće...” prekinem se - zvučim kao neki od onih perverznih 060 brojeva. “Mislim, bok, ja sam Heather.”
“O, bok,” kaže. Zatim uslijedi neugodna stanka. Vjerojatno odlučuje hoće li prekinuti ili ne, odlučim i pretpostavim da sam uprskala. Pa, bih li ja iznajmila sobu sama od sebe?
“Ja sam Gabe.”
Hmm. Neobično ime. Na trenutak se zapitam kako Gabe izgleda. Budući da je Amerikanac, vjerojatno je visok, širokih ramena i ima jako lijepe zube - osim ako, s obzirom na moju sreću, nije nizak, debeo i ćelav. A što i ako jest? Ovo je mogući podstanar, a ne kandidat za izlazak.
“Dobro, mislim...” Tražim nešto duhovito za reći, a zatim odustanem. “Super!” izlanem i zatvorim oči od srama. ‘Super’ nije riječ koju biste željeli reći ako još vučete djetinji jorkširski naglasak jer zvuči više kao sjuu-peer - što uopće nije super.
Nasreću, stranac to ne primijeti ili, ako primijeti, ne komentira. “Ovaj... pa sam se pitao ... u vezi sobe?”
Soba. Vratim se u stvarnost.
“Je li još dostupna?”
“Pa, bilo je puno zainteresiranih”, lažem stojeći uz prozor. Okrenut je ravno prema prozoru mog prekrasnog susjeda i, ne mogavši odoljeti, podignem malo roletu i provirim kako bih provjerila mogu li ga negdje vidjeti.
“O, pa u tom slučaju, nema veze. Ionako sam tražio samo nešto privremeno?”
“Privremeno?” Naćulim uši.
“Aha, ovdje sam, u Londonu, na tri tjedna, možda mjesec dana.”
Sviđa mi se kako zvuči mjesec dana. Lijepo i privremeno. Četiri tjedna, što pomnoženo sa sto pedeset funti da je ... računam u glavi ... Dovoljno za platiti račun jedne kreditne kartice. A ako se uspijem ubaciti u brzinu, možda bi mi to bilo dovoljno dugo da si pronađem posao koji će mi, uz malo sreće, biti plaćen dovoljno dobro da ne moram dijeliti zahodsku školjku s potpunim strancem.
“Ali još nisam donijela odluku pa i dalje intervjuiram ljude”, dodam i slučajno povučem roletu. Ona se digne, ostavljajući moj prozor ogoljen i izložen, da ne spominjem i sebe. Točno u trenutku kada moj susjed navlači svoje zavjese.
“Jao!” uzviknem.
S druge strane linije vlada tišina, a zatim, nakon nekoliko sekundi: “Oprostite, ispao mi je telefon ... hm... Jeste li još tu?”
Gabe zvuči oprezno. Bez sumnje trebalo mu je nekoliko sekundi da skupi hrabrost i podigne telefon. “Ovaj... da... još sam tu.”
“Jeste li dobro?”
Odskočim od prozora, u kut uz ogledalo, i pogledam svoj odraz. “Da, dobro sam”, odgovorim prigušenim glasom. O. Moj. Bože. Znači ovo je moj susjed upravo vidio. Sise, lice umrljano maskarom, mokru kosu, brkove od kreme za izbjeljivanje i gola bedra. Gola jaka bedra.
“Jeste li sigurni?”
“Sasvim”, odgovorim čvrsto i polako prilazim bliže kako bih provirila iza ugla poput snajperista. Bacim pogled preko puta. ‘On’ je još na prozoru. Bez sumnje zaleđen od šoka. Bacim se na pod poput vojnika.
“Jao!”
“Možda ovo nije dobro vrijeme...”
“Ne, u redu je”, dahnem i puzim naprijed na laktovima kao da sam na vojnoj vježbi. Trgnem se jer mi sag gadno zagrebe bradavice. “Štoviše...” Dođem do stalka za kapute, ustanem, zgrabim jaknu i zaštitnički je omotam oko sebe. “Zašto ne biste došli i pogledali sobu? Da vidite odgovara li vam. Odgovaram li vam ja.” Nervozno se nasmijem.
“Kada?”
“Hm, drugi tjedan?” Pokušavam dobiti na vremenu. I samostalnom korištenju Le Creuset tavi.
“A sutra?”
“Sutra?” ciknem.
“Oprostite, zaboravio sam da je subotnja večer. Sigurno imate planove.”
“Hm... pa, zapravo ...” Glas mi zamre kada se sjetim istine. Nemam planova. Slobodna sam. Bit ću sama kod kuće. U subotu navečer.
“Oprostite, sigurno sam tipičan napadni Amerikanac?” Njegov glas prekine moju nelagodu.
“Da, mislim, ne, ne... uopće”, blebećem. Za ime Božje, ne budi takav idiot, Heather, misli na račune za kreditne kartice. Misli na hipoteku. Misli na to da već tjednima daješ oglas za sobu i da je ovo prvi put da se netko javio. “Sutra je u redu”, kažem brzo.
“Odlično.”
“Hm ... da... odlično,” ponovim.
Zavlada tišina.
“Trebat će mi vaša adresa.”
“Ah, da, moja adresa ... naravno.” Nastavim i izgovorim je tako brzo da me dva puta morao zamoliti da ponovim.
“Hvala. Vidimo se sutra. Oko sedam?”
“Super, vidimo se.”
Odložim telefon i naslonim se na zid. Vrti mi se od neočekivanih događaja, te nekoliko puta duboko udahnem. Voda iz kose klizi mi niz leđa i, iako je toplih dvadeset i pet stupnjeva u hodniku, zadrhtim. Gurnem ruke u džepove kako bih privukla jaknu bliže i osjetim nešto pod prstima. Mekano, a ipak grubo. Zbunjena, izvučem to. Onaj glupi sretni vrijesak. Kako je to dospjelo ovamo?
Hodam prema košu kojega držim blizu prednjih vrata zbog nepotrebne pošte i spremam se baciti ga kada opazim mali paket na otiraču. Jedna od onih besplatnih stvarčica koju dobivate poštom. Ali ovoga puta se ne radi o nekoj juhi iz šalice odvratnog okusa, ili o besplatnom sapunu: ovo je paketić britvica. Pa, biste li povjerovali? Podignem ga. Dakle, sutra neću morati izaći van izgledajući kao polu-žena, polu-zvijer.
Požurim natrag u kupaonicu i posegnem prema svojoj britvici da je zamijenim novom. I tada vidim da još uvijek držim grančicu vrijeska. Iz nekog razloga čini se da je se ne mogu riješiti. Možda je stvarno čarobna. Čarobna? Nasmiješim se ironično. Heather Hamilton, što se to s tobom događa? Naravno da nije čarobna, to je samo biljka? Ili cvijet?
Okrećem ga između kažiprsta i palca i zurim u lomljive grančice. Bez obzira na praznovjerje, zapravo je prilično lijep. Čini se da bi bilo šteta baciti ga. Napunim čep dezodoransa vodom i stavim sretan vrijesak u nj, te ga odložim na prozorsku dasku. Barem za sada.

Šesto
poglavlje
UZ OBALU RIJEKE Avon mala skupina studenata umjetnosti stišće se uz drvene štafelaje. Pred njima se pruža krajolik Shropshirea. Slojevi neba, polja i rijeka u fokusu su njihovih tuba uljane boje i staklenki punih kistova. Ovaj tečaj dio je ljetnog školskog programa lokalnog koledža iz Batha, a studenti su doputovali čak iz Texasa kako bi mogli uživati u njemu. Poučava ih Lionel, korpulentan, bradati muškarac u ranim šezdesetima, koji izgleda kao da je tu doputovao vremenskim strojem iz ere francuskog impresionizma. Nosi kutu umrljanu bojom, maramu oko vrata i nakrivljenu beretku na gustim, crnim kovrčama dostojnima upola mlađeg muškarca. Korača oko polaznika izvikujući entuzijastične savjete.
“Izvrsna upotreba purpurne, Sandy.”
Prsata žena se ozari i nastavi žustro mazati.
“Vrlo precizno skiciranje, George Junior”, zareži i potapša sitno rame starijeg čovjeka u šarenim kratkim hlačama. “A sada da vidimo što zapravo možeš napraviti.” Istrgne olovku iz ruke Georgea Juniora i zamijeni je kistom od konjske dlake.
“Lionel!”
Moj glas iznenadi mog oca i on se brzo okrene dok mu kuta leprša uokolo poput padobrana. Mašem mu preko drvene ograde uz koju stojim posljednjih pet minuta, promatrajući ga s ponosom, i osjetim kako mi srce udara. Ja sam zaista kći svoga oca. Budući da živim u Londonu ne mogu s njim provoditi onoliko vremena koliko bih htjela, pogotovo sada kad on već pomalo stari, i jako mi nedostaje. Širok osmijeh razvuče mi se preko lica i uzviknem još glasnije: “Lionel, ja sam!”
Lionel proviri kroz svoje naočale oblika polumjeseca i nasmiješi se kada prepozna figuru u crvenoj majici kratkih rukava i odrezanim traper hlačicama kao svoju kći jedinicu. “Heather, draga”, urlikne, napusti svoje studente i krene me pozdraviti. “Kakvo prekrasno iznenađenje!” Baci ruke oko mojih ramena i privuče me u medvjeđi zagrljaj. “Zašto mi nisi javila da dolaziš? Ili jesi, a ja sam zaboravio?” Okrene očima teatralno. “Pamćenje mi se pogoršava. Rosemary se boji da postajem senilan”, prizna, a zatim se od srca nasmije.
Dok me tetoši, ignoriram spominjanje svoje pomajke. “Žao mi je, odlučila sam u zadnji čas. Brian mi je dao slobodan dan i baš sam dobila auto natrag s popravka, pa sam pomislila da bih te mogla doći posjetiti.”
Pa, to je djelomična istina. Da, tek jutros kad sam se probudila odlučila sam da moram pobjeći iz Londona na jedan dan. I da, stvarno sam željela vidjeti tatu. Ali to što nisam nazvala prije? To je bilo namjerno. Nisam željela da Rosemary unaprijed sazna da dolazim. Kada bi bilo tako, ona bi pronašla neku izliku o tome da već imaju neke planove ili bi mi rekla da ima jednu od svojih migrena, ili bi predložila da bi možda bilo bolje da dođem sljedeći vikend. Ovako ne može pokvariti stvari, ali već ih je pokvarila kada se udala za tatu.
“Prekrasno, prekrasno”, ozari se Lionel, oslobodi me svog zagrljaja i okrene se prema svojim studentima od kojih većina sa zanimanjem promatra naš susret. “Ljudi, volio bih vam predstaviti svoju prekrasnu kći, Heather.”
“Bokić”, odgovore oni u zboru, s jakim teksaškim naglaskom.
Osmjehnem se sramežljivo. Tata se uvijek hvali mnome kao da sam neka vrijedna stvarčica: čak nosi moju fotografiju u svom novčaniku i izvlači je pred potpunim strancima - što je posramljujuće samo po sebi, a kamoli tek ako se uzme u obzir na je to fotografija iz vremena kada sam bila trinaestogodišnja školarka sa aparatićem za zube i šiškama.
“Ona je fotografkinja”, nastavi ponosno.
“Vau”, čuje se uzdah divljenja.
O, ne. Pripremim se za neizbježna pitanja o super modelima i modnim snimanjima za Vogue. Uvijek se osjećam kao pravo razočaranje kada moram priznati istinu. Ljudi žele slušati o egzotičnim lokacijama i veličini bedara Kate Moss, a ne o vjenčanju nekoga za koga nikada nisu čuli u gradskoj vijećnici u Brixtonu.
Ali, nasreću, spasi me apetit moga oca. Iskopa džepni sat iz džepa svojih prostranih hlača te mu podigne mjedeni poklopac. “Pa, ovo bi bilo sve za danas, ljudi”, izjavi. “Točno je dvanaest i trideset. Vrijeme za ručak.”
Ručak je u kući. Impresivnom zdanju istrgnutom ravno sa stranica romana Jane Austen, koje stoji visoko na brdu u središtu Batha i nudi spektakularan pogled na grad i okolna sela. Izgrađena od kamena boje meda, ima velike prozore sa širokim okvirima koji gledaju na zidom okružen vrt pun grmova ruže, na sjenicu i jedan od onih travnjaka koji se kosi u besprijekorne pruge. Po svačijim standardima, to je uistinu prekrasna kuća.
Međutim, ja je mrzim. Pripada Rosemary i, baš poput vlasnice, hladna je i negostoljubiva. Prije nego su se ona i tata vjenčali, on je živio u našoj udobnoj maloj kolibi u Cornwallu, koja je imala neravne zidove, sitne prozore i slamnati krov. I koja se sada koristi samo za odmore i obiteljska okupljanja - Rosemary je prigovarala da je premala za njen namještaj.
Mislila je, zapravo, da je previše podsjeća na moju majku.
Lionel ju je kupio kada je majka dobila dijagnozu. Nadao se da će joj toplija klima i morski zrak koristiti pa je prodao našu kuću u Yorkshireu i preselio cijelu obitelj stotine kilometara na jug, u Port Isaac. Ed i ja smo još bili djeca i mrzili smo selidbu, napuštanje prijatelja, nogometne momčadi Leeds United i našeg ljubimca skočimiša, koji je bio pokopan u vrtu. Međutim, naša majka se zaljubila u kolibicu i njena sreća bila je zarazna te je promijenila naša mišljenja, ali ne i njenu dijagnozu. Umrla je za manje od tri godine.
“Pa, koliko dugo ostaješ?”
Svi sjedimo za kuhinjskim stolom. Moj tata, ja i moja pomajka, koja je dočekala moj dolazak uobičajenim poljupcem u obraz čvrsto stisnutih usana, a zatim počela prigovarati da vjerojatno neće imati dovoljno hrane jer nije bila u trgovini. “Nisam očekivala goste.” Nasmiješila se ukočeno jedva uspijevajući zatomiti optužujući ton u glasu.
Okrenem se prema svom ocu koji si reže velik komad sira, svojim velikim rukama držeći nož kao da je pila.
“Samo tijekom dana”, kažem. “Moram se do večeras vratiti u London.”
“Večeras?” Razočaranje mu naoblači lice.
“O, kakva šteta”, guguće Rosemary.
Ne može me prevariti. Znam da je oduševljena.
“Aha, kužim!” Lice mu se ponovno ozari i Lionel lupi šakom po stolu. “Imaš spoj s nekim mladim momkom.”
“Ne baš”, priznam i otrgnem nekoliko bobica grožđa s grozda u zdjeli, te ih jednu po jednu ubacim u usta.
“Ne žališ valjda još za onim propalicom, zar ne?”
“Zove se Daniel”, podsjetim ga mirno. Tek sada, nakon godine dana, mogu izgovoriti njegovo ime bez onog osjećaja davljenja, kao da sam upala u dubok bazen i pokušavam isplivati na površinu. “I ne, to je prošlost.”
Okej, pa prošli tjedan sam mu poslala poruku, sjetim se posramljeno, ali bila sam pijana pa se to ne računa.
“Dakle, kada ćemo upoznati tvog novog momka?”
“Lionel”, dahnem i odjednom se osjećam kao da mi je opet trinaest godina. Tada bi me pokupio pred omladinskim klubom i ispitivao me o dečkima dok bismo hodali natrag prema svojoj kolibici u luci. Bilo je to kada je mama tek umrla i odjednom me on vodio kroz pubertet, prve dečke, obrazovanje o seksu. Bio je to dug proces učenja za nas oboje.
Lionel nikada nije bio tipični tata - kada smo bili mali, moj brat i ja brzo smo naučili da se odazivao na Lionel radije nego na tata, iako se danima ne bi nikome javljao kada bi bio u svom studiju i slikao - pa mu je sve bilo novo kada je postao samohrani roditelj. To je bio čovjek koji nikada nije presvukao pelenu, ali je morao svojoj kćeri tinejdžerki kupovati higijenske uloške.
Nekako smo to pregrmjeli. Kao što mi je rekao kada sam se u suzama zabarikadirala u kupaonicu s prvim grudnjakom, ako možemo preživjeti gubitak supruge i majke, možemo preživjeti bilo što.
Uključujući ovaj ručak.
“Imala sam previše posla da bih imala dečka.”
“Heather je ono što nazivaju ‘ženama od karijere’”, primijeti Rosemary stišćući limun po svom dimljenom lososu. Promatram je kako pažljivo uzima zalogaj. Iako na njenim kostima nema ni mrvice mesa, Rosemary uvijek pazi na svoju figuru. Vjerojatno za slučaj da se potpuno ne istopi.
“Šef te drži prikovanu, a?” mrmlja Lionel kroz zalogaj sira.
“Tako nešto,” kažem neodređeno, odlučivši da neću spominjati mogućnost gubitka posla. Ne želim ga zabrinjavati - ni dati
Rosemary još više municije koju bi koristila protiv mene. Ako čujem još jednu riječ o Annabel, njenoj kćeri koja je samo godinu dana starija od mene, ali je sretno udana za neku facu iz grada i ima dvoje preslatke dječice, preuređeno potkrovlje i dadilju koja govori francuski, ja ću ... Pa, ne znam što ću napraviti, ali nešto sigurno hoću.
Bacim pogled na svoju pomajku koja tapša svoju žutu kosu koju je podigla, kao i inače, u besprijekornu punđu, i ne mogu se ne zapitati kako bi bilo da mi je majka još živa i da s njom mogu razgovarati o svojim brigama i dobiti njen savjet. Pitati je da me zagrli.
“O, obožavam vjenčanja!” Misli mi prekine Rosemary koja poput djevojčice sklopi ruke. “Stvarno ti zavidim. Tvoj posao mora biti tako romantičan.”
Iznenađena ovim neuobičajenim komplimentom, nisam sigurna što reći. Rosemary i ja ne razmjenjujemo komplimente: naš razgovor sastoji se od oblika hrvanja - svaka pokušava izbaciti onu drugu iz ravnoteže. Iscrpljujuće je. Ponekad poželim da jednostavno možemo čavrljati o seriji EastEnders ili diskutirati o novom poplunu kojega je kupila, kao što to radi Jess sa svojom majkom. Ali, ipak, Rosemary nije moja majka.
Pogledam je tužno, stisnutoga grla. I nikada neće biti.
“Hm... pa, ne baš”, počnem, oklijevajući. “Ja sam tamo da bih fotografirala, a kada napraviš onoliko vjenčanja koliko sam ih ja napravila, čini se da su sva ista.”
“Ne kada je tvoje vlastito”, kaže i pogleda Lionela poput zaljubljene mladenke.
Uzvrpoljim se. Mrzim kada Rosemary postane sva pekmezasta uz Lionela. “Ne, možda ne”, složim se nerado. Složiti se s Rosemary uglavnom je jednako porazu, ali ovoga puta se predomislim. Možda sam cijelo ovo vrijeme bila u krivu što se tiče nje. Možda mi, kao što kaže Lionel, ona zaista želi biti prijateljica.
“Nema veze, draga.” Posegne za vinom i potapša me po ruci. “I ti ćeš jednoga dana doći na red.”
Nije da je namjeravala zvučati kao kuja, samo želi biti ljubazna, zar ne?
“Hoće li netko još vina?” pita ona, napunivši svoju čašu do vrha i gledajući nas upitno.
“Mm, da, bilo bi odlično.” Lionel se ozari.
“Zapravo, ja sam slobodna jer je to moj izbor”, istaknem ležerno. “Puno muškaraca poziva me van.”
“Sigurna sam, lijepu curu kao što si ti”, složi se Rosemary, na moje veliko iznenađenje. Dakle, zaista pokušava biti ljubazna, očito sam ja samo paranoična. “Premda je u moje vrijeme bilo drugačije. Ako se nisi udala do tridesete, smatrali su te usidjelicom.”
Ahh. Vidite što se događa kada se opustim? Krene mi ravno na vrat.
“O, ali sada je drugačije, ljubavi”, odgovori Lionel i uzme još krumpir salate i nekoliko kriški šunke, nesvjestan Trećeg svjetskog rata koji se preko stola vodi između njegove supruge i njegove kćeri. “Vremena su se promijenila. Heather ih vjerojatno odbija na sve strane, a?” Pogleda me s obožavanjem. Što se tiče Lionela, ja sam najljepša, najtalentiranija, najinteligentnija žena koja je ikada kročila ovim planetom.
“Okej, možda je ‘puno’ malčice pretjerano”, priznam osjećajući krivnju zbog Lionelove privrženosti. “Ali nije stvar u tome.”
“Nije?” oglasi se Rosemary, držeći ruku na Lionelovoj. Svima ostalima to bi se činilo kao izraz nježnosti, ali meni se čini posesivno. Ne znam zašto oko vrata ne nosi natpis na kojemu piše ‘Ruke dolje, on je moj!’.
“Ne, uopće nije stvar u tome”, ponovim empatično. “Stvar je u tome...” počnem, a zatim stanem. Jer, vidite, više nisam sigurna u čemu je stvar. Shvatim da nemam šansi da u ovome pobijedim, pogledam Rosemaryno lice ozareno zbog pobjede i predam se.
Za sad.
Nakon ručka izađemo van na travnjak, popiti piće i odigrati partiju šaha. Kao strastveni igrač, Lionel je na travnjaku napravio divovsku igraću ploču i kada Rosemary uđe prileći - ‘Vrućina je lako iscrpljujuća’ - on i ja hodamo uokolo, noseći metar visoke figure od stiropora na različita polje, i pokušavamo pobijediti jedno drugoga. Kao otac i kći mi smo najbolji prijatelji, ali kao suparnici u šahu, zakleti smo neprijatelji.
“Šah-mat”, objavim trijumfalno i odložim svog lovca.
Lionel snažno zagrize svoju lulu. “Nema šanse!”
Prekrižim ruke i promatram ga dok korača oko figura, čela nabrana od koncentracije.
“Pa, priznaješ li poraz?” zadirkujem ga.
“Nikada!” Ovo je dobro uvježbana rutina. Kad god ja pobijedim, moj otac reagira prvo s nevjericom, zatim neslaganjem, a na kraju: “Dobri Bože, kako ti je to uspjelo?”
Prestao je koračati i stoji, s rukama na bokovima, s nevjericom na licu.
“Imala sam dobrog učitelja”, odgovorim kao i uvijek.
“Ah, baš si draga”, promrmlja i s nježnošću me potapša po ramenu. “Bio sam grozan igrač dok nisam upoznao tvoju majku. Jesam li ti ikada pričao kako me je prvi put pobijedila u šahu?”
“Oboje ste imali osamnaest godina i bili ste na prvoj godini na Cambridgeu.” Znam ovu priču napamet.
“Tako je,” Kimne Lionel, prisjećajući se. “Mentor je organizirao natjecanje u šahu s jednim od ženskih koledža i skoro nisam otišao jer se podudaralo s audicijom za predstavu u kojoj sam htio sudjelovati.”
“Vojvotkinja od Malfija”, dometnem.
“Da.” Oduševljenje što se sjećam. “Ali u posljednjem trenutku sam se predomislio i prijavio na turnir. Održavao se u dvorani za bankete i sjećam se kako sam ušao i potražio svoju protivnicu. A zatim sam je ugledao, kako sjedi pod zrakom sunca i čeka me...” “Očaravajuća crvenokosa koja je igrala šah poput Ruskinje.” “Imala me nakon šest poteza. Trebalo je samo šest poteza.” Lionel odmahne glavom kao da još ne može vjerovati, čak i nakon tolikih godina.
Utihnemo upijajući uspomeno poput staroga vina.
“Još uvijek mi nedostaje”, kažem naposljetku.
“Znam, dušo.”
“Željela bih da je s nama baš sada.”
“Pa, time bih ja bio bigamist.”
Nasmiješim se lagano njegovoj jadnoj šali. Znam da me pokušava utješiti, ali ipak me boli. “Samo želim da su stvari drugačije.” Pušeći lulu, Lionel me fiksira svojim blijedim, sivim očima. Iste su kao moje, bademastog oblika, sa sićušnim točkicama mornarsko plave oko zjenica. “Ne smiješ željama profućkati svoj život, Heather.”
Lice mu je ozbiljno, ali to me ne spriječi da upitam: “Zašto ne?” Oslobodi oblak dima iz kuta usana. “Jer je život prekratak da bi se potratio i trenutak. Tvoja majka me to naučila.” Stane kako bi pogledao pticu na fontani. Sitno tijelo sjaji joj na suncu dok umače kljun u vodu. Na trenutak se izgubio u razmišljanju. “Znaš, jednom sam pročitao da je jučer prošlost, sutra misterij, a danas je dar. Sadašnjost je dar.”
Upijam riječi i pogodi me njihova dubina.
Pitam se koji je filozof to smislio. Vjerojatno neki budistički redovnik ili neki duhovni vođa koji je proveo život čineći dobra djela i živeći od ljubavi drugih. Netko tko je živio bez imovine. Netko tko vjerojatno nije posjedovao čak ni par cipela. A kamoli par preskupih sandala koje su završile u smeću. Odjednom osjetim stid. “Tko je to rekao?” upitam, bogobojazno.
Nakon što je popila, ptica odleti i tata se opet okrene prema meni. “Mislim da je to bila Joan Collins”, prizna, te provuče ruku kroz moju i polako se počnemo vraćati prema kući.

Sedmo
poglavlje
VOŽNJA NATRAG DO Londona uvijek traje vječno. Iz nekog čudnog razloga, kojega mi nitko nikada nije objasnio, na cesti M4 uvijek su ‘radovi u tijeku’, što znači provođenje sati u gužvi ili puzanje pri brzini od 30 kilometara na sat kroz zamršene uzorke narančastih stožaca koji se pojave tijekom noći. A ipak, nikada ne vidite nikakve dokaze da se izvode ‘radovi’. To je jedan od životnih misterija.
Poput krugova u žitu, mozgam ubrzavajući na čistoj autocesti i želeći da ne postoje stvari poput radova na cesti. Zamislite samo, da je cesta ovako čista bila bih kući za tren oka.
Kako ubrzavam, pojačam zvuk da prigušim buku vjetra. Pripremivši se za neizbježna čekanja, snimila sam si neke nove CD-e. Spakirala sam si i zalihe u obliku velike vreće različitih bombona. Pa, ako ću zaglaviti na M4, bolje da imam Najbolje od Duran Durana i omiljene žute i ružičaste bombone da mi prave društvo. Ubacim jedan u usta i zagrizem meki, sladak kokos.
No, nakon dvadeset minuta putovanja, osjećam laganu nelagodu. Ne mogu odrediti o čemu se radi, ali nešto je čudno. Jurim brzom trakom sa spuštenim krovom, kosom čvrsto svezanom rupcem, i nešto mi nedostaje. Glazba? Ne: Simon Le Bon pjeva
'Rio' na sav glas. Hrana? Ne. Izvučem komad slatkiša iz kutnjaka, a zatim gurnem ruku u torbu po još jedan. Svjetla? Još je dan pa mi trebaju samo kratka svjetla. Provjerim ih. Ne, uključena su.
Zatim skužim.
Narančasti stošci. Nema ih.
I nema prometnih gužvi. Smiješim se u sretnoj nevjerici te japankom pritisnem papučicu gasa. Ovim tempom, stići ću kući za manje od dva sata.
Ispravak: za točno sat i četrdeset i pet minuta. Znam jer pogledam na sat kada skrenem u svoju ulicu. To mora da je neka vrsta svjetskog rekorda. Usporim i polako klizim uz aleju. Naginjem se nad volanom, gornjim zubima zagrizavši donju usnu, sijevam očima lijevo i desno i počnem s uobičajenom rutinom porage za parkirnim mjestom. Nemam previše nade. Tijekom svih godina otkako živim u ovom stanu, nikada nisam parkirala pred njim.
“Želim da bude slobodnih mjesta”, promrmljam, ispod glasa, samo jedno slobodno mjesto...”
Ali, niz cijelu ulicu auti su parkirani blatobran uz blatobran. Zavalim se na sjedalu. Morat ću kružiti blokom. Vjerojatno desetak puta. I završit ću parkirana otprilike kilometar daleko. Kroz neosvijetljene ulice koje su vjerojatno pune lopova i silovatelja i ... o moj Bože!
Dok zamišljam svoju općenito sigurnu četvrt kao geto bandi kakav možete vidjeti u filmovima Ala Pacina, skoro se zabijem ravno u Range Rovera. Parkiranje u suprotnom smjeru i ima uključen desni žmigavac te izleti pred mene i nagazim na kočnicu.
Naglo stanem, a glava mi se trgne kao da sam lutka i u retrovizoru pogledam Range Rovera. “Oprosti”, oblikujem riječ ustima prema vozaču.
To je on. Moj susjed.
Na trenutak nisam baš sigurna što da napravim pa sjedim dok on kimne u znak odgovora, zaobiđe me i bučno krene niz ulicu. Ostavljajući me da sjedim kao pokisla kokoš.
Pogledam u retrovizor i gledam sive oblake oko njegovog auspuha, slušajući buku četverolitarskog motora dok ubrzava dalje. Tipično! Opet sam to napravila. Naletjela sam na njega kao prava budala. Deprimirana, nagnem se nad volan i naslonim čelo na sjajnu MG pločicu u sredini. Zatvorim oči i u glavi mučenički premotam posljednju scenu, s izrazom kojim me pogledao dok je prolazio pokraj mene, a zatim se opet ispravim. Čekajte malo. Ako je on otišao, to znači...
Tamo, gdje je Range Rover bio parkiran, baš nasuprot moga stana, vidim ono što bi svaki stanovnik Londona opisao kao čudo modernoga doba. Parkirno mjesto.
Nisam puno razmišljala o onome što ću reći svom mogućem sustanaru. Štoviše, nakon što sam spustila slušalicu nakon našeg jučerašnjeg razgovora, uopće nisam razmišljala o strancu s američkim naglaskom i smiješnim imenom. Bila sam zaposlena provodeći vrijeme s Lionelom i pokušavajući, istovremeno, izbjegavati Rosemary - što nikada nije lako - da ni ne spominjem novootkriveno uživanje u brzoj vožnji autocestom i pronalazak parkinga pred vratima.
Ali, sada je šest sati. Trebao bi se pojaviti za sat vremena. I sada razmišljam o njemu. Pitam se što ću, za ime Boga, reći, što ću ga pitati, koja pravila ću iznijeti. I, najvažnije od svega, dok stojim pred ormarom u svom starom kućnom ogrtaču, s ručnikom omotanim oko mokre kose, pitam se: što ću, dovraga, odjenuti?
Nisam ništa bliže odgovoru na to pitanje ni trideset minuta kasnije, kada mi je svaki centimetar poda spavaće sobe prekriven odjećom. Traper minicu? Prekratko. Ljetnu haljinu za plažu s prošlogodišnjeg izleta na Ibizu? Previše hipijevski. Top bez naramenica Karen Millen kojega nikada još nisam obukla? Previše nametljivo.
Iscrpljena, sjednem na rub kreveta i buljim u prazne vješalice koje se ljuljaju u ormaru. Inače bih u trenutku krize nazvala Jess zbog savjeta, ali ona je u Indiji. Grickam kožice oko noktiju nekoliko minuta, a zatim je, u očaju, ipak nazovem. Odmah se javi govorna pošta. Sranje. Pogledam na svoju digitalnu budilicu: 18:50.
O, prokleto sranje. Moram odlučiti. Okej. Kao i inače, nemam što odjenuti. Okej, mrzim svu svoju odjeću. Ali s obzirom da nemam kreditnih kartica, novca ni vremena, ili ću dočekati svog mogućeg novog cimera u starom kućnom ogrtaču i ručnikom na tropske ribice omotanim oko glave, ili...?
Osjećajući se poput kuhara u emisiji Master Chef - suočenog s pet minuta u kojima treba skuhati nešto famozno od nešto povrća i komada starog sira - pomislim, k vragu sve, zgrabim nekoliko komada odjeće s kreveta i počnem se odijevati.
19:05. Kasni. Nervozno pušem poput cigarete i skačem po dnevnoj sobi, pokušavajući viriti kroz prozor bez da me netko izvana vidi. Ništa. Odsutno se poigravam kosom, pokušavajući namotati vlažne pramenove u kovrče umjesto da se osuše u raščupanu grivu koja bi i najbolje frizere ubila u pojam. Izdahnem dim uz staklo, a zatim se stresem. Isuse. Sjetim se popisa kućnih pravila kojega sam sastavila kada sam davala oglas.
Broj jedan: nema pušenja u kući.
Otvorim prozor, a zatim počnem užurbano mahati rukama uokolo, pokušavajući se riješiti dima. Prije no što shvatim da još uvijek držim cigaretu, što vjerojatno ne pomaže. O sranje, ugasim je u praznoj šalici na okviru kamina. O dovraga.
Broj dva: posuđe se ne smije koristiti kao pepeljara.
19:12. Možda se izgubio. Stojim pored stražnjih vrata koja se otvaraju prema malom komadu tla s travom i kozjom bradicom, kojega volim nazivati svojim vrtom (i kojega Rosemary ukočeno naziva mojim ‘dvorištem’), otpijem gutljaj svoga pića. Prešla sam na gin i tonik. Slabijeg je mirisa. I, bilo kako bilo, prestala sam pušiti, sjećate se?
Dok miješam kockice leda u čaši, pokušavam zamisliti što će Amerikanac misliti o mom vrtu. Vjerojatno da je neobičan. Vjerojatno nikada prije nije bio u Engleskoj: mislit će da je London nalik na nešto iz filma Richarda Curtisa i da Hugh Grant živi iza ugla. Bez sumnje željet će mi postaviti puno pitanja o našoj tradiciji, kraljevskoj obitelji i Davidu Beckhamu, i vrlo je važno da budem savršena domaćica: graciozna, zabavna, puna dobrodošlice.
19:18. Gdje je, dovraga? Ispila sam dva gin-tonika i postajem nemirna. “Nemojte mi reći da ću izvisiti”, puhnem dok koračam stanom, osjećajući se poput djevojke ostavljene na cjedilu. Mjehur me pošalje u zahod piškiti. “Nemojte mi reći da sam prošla kroz svu ovu muku...” Okej, to je možda malo pretjerano budući da nosim suknju kojoj treba glačanje, izvezenu majicu koju sam kupila na tržnici i malo sjajila za usne, ali, ipak, uložila sam nekakav trud. “Što je više no što se može reći za njega”, puhnem ponovno, povlačeći vodu koja počne glasno grgljati. “On se čak nije potrudio ni pojaviti!”
Pocrvenim, ustanem i dobro posprejam kupaonicu osvježivačem zraka, a zatim ga poklopim. I tada pogledom uhvatim sretan vrijesak koji još uvijek stoji u privremenoj vazi na prozorskoj dasci. Potpuno sam zaboravila na njega, ali sada se podsjetim okolnosti u kojima sam bila primorana kupiti ga i iznerviram se zbog sentimentalnosti zbog koje sam ga zadržala, te brzo isperem čep i vratim ga na dezodorans. Sretan vrijesak ide u koš za smeće.
S obzirom da sam ispraznila koš u kupaonici pripremajući se za dolazak Amerikanca, uputim se prema srebrnome košu u kuhinji. Ali dođem na pola puta niz hodnik kada odlučim skrenuti u prednju sobu. Plan mi je da posljednji put pogledam kroz prozor i onda, ako mu još ne bude ni traga, odustanem od svega i odmrznem pizzu, odlučim dok se naginjem preko naslona kauča. Plan mi nije bio nabiti lice na staklo kao što radi Garfield u autu, baš u trenutku kada netko pokuca na vrata.
Preplašena, odmaknem lice.
Plavokosi stranac stoji na pragu. Odjeven je u motorističku jaknu i drži kacigu. Provjerava svoj odraz u mjedenoj pločici alke - odmakne raščupane šiške s očiju, gurne naočale od kornjačevine na nos, podigne bradu i počeška grube bodlje, okrene glavu sjedne strane na drugu...
Stranac odjednom gleda ravno u mene, a velike, plave oči pune su mu znatiželje. To me izbaci iz ravnoteže i prigušeno ciknem, te padnem iza kauča.

Osmo
poglavlje
“JA SAM GABE.”
Prvo što primijetim su njegove pjegice. Ima ih čak i više nego ja, a ja sam crvenokosa pa one, u mom slučaju, dolaze u kompletu.
“Bok, ja sam Heather.” Trljam si lakat i pokažem mu da uđe. “Malo sam, ovaj ... čistila stan... prozore.” Nasmijem se nelagodno. “Čist stan znači čist um, i tako to...” Začuvši se kako blebećem, pognem se u sebi. Ušuti, Heather. Samo ušuti.
“Ja sam prava svinja.”
“Jesi?”
“To je bilo ironično.” Nasmiješi se. “Teško za povjerovati, znam. Budući da sam Amerikanac.”
“O, tako je”, kažem i osjećam se kao još veći idiot.
S obzirom da je njegov pokušaj probijanja leda propao, uslijedi mučna tišina. Nelagodno se nasmiješim.
“Pa, mogu li vidjeti sobu?”
“Naravno”, kažem brzo i odvedem ga niz hodnik. “Evo je.” Gurnem vrata i odmaknem se. “Nije jako velika, bojim se, ali ima sve. Krevet, ormarić, komodu s ladicama, prijenosni TV...”
Dok govorim, Gabe uđe u malu sobu u obliku slova L i promotri blijedožute zidove, poliran ormar od mahagonija s nježnim ukrasima i vratima za koja mi je čovjek koji mi ga je prodao rekao da su iz 1930-ih. Papirnati luster iz IKEA-e visi sa stropa, tepih od ovčje vune djelomično pokriva drveni pod i čak sam stavila nekoliko knjiga na prazne police: vodiče kroz hotele, nešto Salmana Rushdieja i O jednom dječaku, Nicka Hornbyja. Knjige puno govore o osobi, pa sam ignorirala svoju hrpu ženskaste literature i Harry Pottera, i odlučila se za nešto kvalitetnije kako bih ostavila dobar prvi dojam. Protrljam si ozlijeđeni lakat. Pa, takva je barem bila zamisao.
Ranije sam široko otvorila prozor kako bi se vidio pogled na stražnji vrt i on mu sada priđe. Leđima okrenut prema meni, nagne se na prozorsku dasku, ali ništa ne govori. Očito nije baš brbljavac, odlučim i pogledom prijeđem preko obrisa njegovih ramena. Visok je preko metar devedeset, procijenim, i puno širi no što sam u prvi čas mislila. Oči mi krenu dolje niz njegovu jaknu i zaustave se malo na vrećastoj stražnjici njegovih vojničkih hlača pa, i ja sam samo ljudsko biće - sve do poderanih rubova nogavica koje mu vise preko japanki. Ne, definitivno nije moj tip. Previše ofucan. I previše tih. I kada sam uhvatila pogledom njegovu majicu ispod jakne, mogla bih se zakleti da je na njoj Mr. T iz A Teama. Zadrhtim.
“Uzet ću je.”
Njegov glas me vrati u stvarnost. “O...” Nisam spremna za ovo. Očekivala sam puno pitanja, isprobala puno odgovora, ali sada, suočena s jednostavnim pristankom, odjednom nisam sigurna. Želim li zaista da ovaj stranac živi u mom stanu? Mislim, jedva te poznajem, zapišti mi glasić u glavi.
“Okej, pa što želiš znati o meni?”
Dok se Gabe okreće, shvatim da sam to rekla naglas. Jako se zacrvenim. “Hm, pa, mislim da bismo se prvo trebali malo upoznati, znaš, pričati o hobijima ili tako nečemu...” Hobijima? Čim mi riječ prijeđe preko usana pocrvenim još više. Zvučim poput dvanaestogodišnjakinje.
To očito zabavlja Gabea koji se nevaljalo nasmiješi. “Kao da smo na spoju?”
“Ne, ja...” Zamucam. Znam da se ponašam smiješno pa se pokušam opustiti. “Oprosti, nisam navikla na ovo”, priznam. “Nikada još nisam iznajmila sobu i jednostavno mi je to čudno.”
“Naravno, shvaćam.” Sjedne na prozorsku dasku, odgurne kosu s lica i fiksira me pogledom. “Pucaj. Pitaj me što god želiš?”
“Stvarno?”
“Stvarno.”
Pa, u tom slučaju... nestanem iz sobe na nekoliko trenutaka i kada se vratim s bilježnicom, Gabe je još uvijek na prozorskoj dasci. Samo što je u društvu velikog žutog mačka koji mu je sklupčan u krilu poput kroasana i glasno prede.
“O, upoznao si Billy Smitha”, kažem, iznenađena što vidim svog mačka zavaljenog u njegovom krilu. Taj isti mačak puše i grebe svakoga koga ne poznaje, a tko ga pokuša samo pomaziti. “On inače ne voli strance.” Billy Smith me pogleda bez ikakvog znaka prepoznavanja, a zatim zatvori oči. Izdajica, siknem u sebi. Tko ti kupuje konzervice? Tko ti dopušta da spavaš u krevetu zimi?
“Životinje me uglavnom vole.” Gabe poškaklja Billy Smitha između ušiju. Nagradi ga još glasnije predenje.
Ne mogu vjerovati! Čak me i moj prokleti mačak vara.
“S ljudima imam malih problema.” Lice mu je ozbiljno, ali ovoga puta prepoznam šalu i nasmiješim se. Unatoč svojoj rezervaciji, počinje mi se sviđati. Nije da si time pušten s udice, žuti, pomislim i buljim u Billy Smitha koji jako zijevne, omota se repom i okrene mi leđa.
Spustim se na krevet, otvorim bilježnicu na prvu stranicu i pogledam Gabea, poput sekretarice koja se sprema pisati.
“Našvrljala sam nekoliko stvari koja bih te htjela pitati, da ne zaboravim", počnem. Zapravo, to je laž, nisam našvrljala. Našvrljati da je dojam ležernog zapisivanja nekolicine podsjetnika, a ja sam zapravo napravila popis. Dugačak je tri stranice i trebalo mi je tjedan dana brojnih promjena i bacanja papira u smeće prije nego što sam završila. Čak sam ga i otipkala na računalu na poslu i namjeravala ga isprintati i dati mogućim stanarima kao anketu, ali Jess mi je rekla da bi to moglo biti malo pretjerano.
“Pucaj,” kaže ponovno.
Pročistim grlo. “Hm... pušiš li?”
“Pokušavam početi.” Naceri se.
Nisam sigurna ruga li mi se, ali zabilježim to svejedno. “Pa, u kući nema pušenja. Svakako možeš pušiti u vrtu, ali ne koristi posuđe, lonce za cvijeće ili moj cvijetnjak kao pepeljaru.”
“Dobro.”
“Droge?”
“Samo propisane”, odgovori ozbiljno.
Zabilježim i prijeđem na sljedeće pravilo. “Nema ostavljanja vrećica čaja u sudoperu.”
“Pijem kavu.”
“O, okej... Super.” Nasmiješim se. Stisnutih usana. Ovo ne ide po planu. Da budem iskrena, potajice sam se nadala da će ga moja pravila odvratiti od sobe. Ispod trepavica promatram ga kako gladi Billy Smitha. Čini se vrlo ugodnim i sve to da naletite na njega u baru. Ali pred kupaonicom? U sedam ujutro? Dok je u donjem rublju?
Uhvati me panika. Ovo nikako neće ići. Ovaj stan dijelila sam samo s jednim muškarcem, a to je bio Daniel. Ne mogu dopustiti da mi stranac paradira uokolo u slip gaćicama. Moram ga otjerati.
“Idemo u kuhinju.” Brzo ustanem. “Nema ostavljanja suđa. Nemam perilicu pa ćeš morati prati nakon svakog obroka. I nema ostavljanja suđa da se moči u sudoperu danima. Močenje nije pranje”, šefovski zalajem.
Gabe mi salutira.
“Što se tiče hladnjaka, imaš gornju policu, a ako želiš unutra staviti meso, neka bude pokriveno. Ja sam vegetarijanka, dobro ponekad jedem ribu...”
“Onda bi bila ribovegetarijanka?”
Pogledam ga ledeno i odmarširam u kupaonicu. “Imam samo jednu kupaonicu pa ćemo je morati dijeliti.” Gurnem vrata i dok on viri unutra, počnem nabrajati Danielove navike koje su me izluđivale. To bi trebalo upaliti. Amerikanci ili Britanci, muškarci su muškarci, i naučila sam da mrze prigovaranje. Pa prigovaram: “Nema svlačenja čarapa i ostavljanja istih na podu, nema brijanja i ostavljanja dlačica na umivaoniku, nema korištenja mojih šampona i regeneratora...” Zastanem samo da bih udahnula - sada kad sam krenula, ništa me ne može zaustaviti. “O, i ne, nema ostavljanja daske na nužniku gore.”
“Nužniku?”
“Znaš - toaletu.”
Ništa.
“Zahodu?” pokušam.
“O... da, naravno.” Kimne ozbiljno i protrlja si vrh nosa. To je velik nos i ima kvrgu na sredini. Izgleda kao da je bio slomljen. Pitam se kako je to napravio, pomislim promatrajući ga dok stoji u mojoj kupaonici, drži mog mačka u rukama i promatra me tim velikim plavim očima.
“Pravilo broj deset?”
“Deset?”
“Brojio sam.”
“O, da... dobro.” Oči mi se vrate na bilježnicu u rukama i pokušam uhvatiti sljedeće kućno pravilo prije nego opet odlutam.
“TV.” Prođem pored njega u dnevnu sobu. “Imam satelitsku, ali nema okretanja sportskih kanala i gledanja ragbija svaku večer.”
“U Americi to zovemo američki nogomet.”
“Ja to zovem dosadom”, odgovorim resko.
“Nisi baš obožavateljica sportova, a?” Gabe podigne obrve.
“Ne.” Odlučno odmahnem glavom.
Dobro. To je moralo upaliti. Rekla sam da je taj nogomet dosadan. Nestat će kroz vrata za manje od pet sekundi.
“Ne brini. Ni ja nisam obožavatelj gledanja sportova.” Prijeđe prstima uz leđa Billy Smitha. “Više se volim njima baviti.”
Čekajte malo. Ne miče se.
“Kod kuće sam pravi surfer”, nastavi, “ali pretpostavljam da se time baš neću previše baviti u Engleskoj.”
“Zapravo, surfanje je jako popularno u Cornwallu gdje sam odrasla”, čujem se kako govorim. “Svake godine imaju to veliko natjecanje u Newquayu i dolaze surferi iz cijeloga svijeta.” Sjednem na naslon kauča.
“Vau, to zvuči nevjerojatno. Volio bih otići jednom tamo.”
“Stvarno je prekrasno, svidjelo bi ti se”, kažem s entuzijazmom. Odjednom me udari val nostalgije. Prošlo je jako puno vremena otkako sam bila tamo - trebala bih otići, posjetiti neka stara mjesta. Vjerojatno bi mi dobro došlo. “Definitivno bi trebao ići.” Govorim to sebi koliko i njemu. Možda bismo mogli ići zajedno, podijeliti troškove benzina. Promatram ga kako, poput profesionalca, škaklja uši Billy Smitha. Možda imati cimera neće hiti tako grozno kako sam zamišljala. Čak i ako to znači da ću morati dijeliti Le Creuset tave. Kad smo već kod njih...
“Moje tave su zabranjene.”
“Tvoje tave?”
“Moje Le Creuset tave. Bile su poklon za useljenje. Koriste se za variva i složence i stvari...”
Po izrazu na Gabeovom licu vidim da mislim da sam nekakva luđakinja, ali ne spominje to. Umjesto toga se nasmije i kaže: “Hej, ne brini oko toga. Ja sam više tip za pirjanje. Čovjek i njegov wok, znaš.”
Zavlada tišina koju prvi razbije Gabe. “Pa, jesam li prošao?” Posavjetujem se sa svojom bilježnicom. Priznajem, pored većine stavki je kvačica. Ali... oklijevam. Još nisam sigurna. Čini se fin, ali možda bih trebala pričekati. Intervjuirati još zainteresiranih. Nije da zapravo ima još zainteresiranih, ali možda bi ih moglo biti ako pričekam još malo. Ako pričekam urednu studenticu iz Japana koja ne puši i nikada ne diže zahodsku dasku.
“Nešto ti je ispalo.” Gabe to podigne s tepiha i pruži mi. “Izgleda kao grančica za rever.”
Spustim pogled na trakicom povezanu grančicu među njegovim prstima. Sretan vrijesak. Odjednom me obuzme najčudniji osjećaj. Neobično kako se stalno pojavljuje. Možda stvarno nosi sreću.
Uzmem ga. “Pa, kada se želiš useliti?”

Deveto
poglavlje
SJEĆATE SE GRUPE The Boomtown Rats?
Ja ne baš, zapravo, jer sam bila premala, ali sjećam se da je Ed, moj brat, puštao njihovu singlicu. Navio bi svoj stari kasetar i skakao gore-dolje po krevetu, pjevajući na sav glas svoju omiljenu pjesmu.
‘I Don’t Like Mondays’.
Opet i opet.
Sve dok se daščice nisu slomile. Ostatak svojih tinejdžerskih godina proveo je spavajući na madracu na podu. Do dana današnjeg smatra Boba Geldofa odgovornim za svoja bolna leđa. Dovoljno je reći da nikada više nije puštao tu kasetu.
Ali, pjesma mi je ostala u glavi još otada i, moram reći, sada kad sam starija, moram se složiti sa Sir Bobom u tome: ni ja baš ne volim ponedjeljke. Ali ovaj ponedjeljak ujutro je drugačiji. Ovoga ponedjeljka sam izuzetno dobre volje, a razlog zašto imam nevjerojatno širok osmijeh na licu je ...
“Ševila si se.”
Dok otvaram mutna staklena vrata koja vode u mali ured na katu, dočeka me poznati naglasak iz East Enda.
“Što?” Pokupim hrpu pošte s otirača.
Brian sjedi s nogama na stolu, žvače kroasan i gleda me. “Taj osmijeh. Svuda bih ga prepoznao. To je osmijeh poslije ševe.” Okrenem očima, skinem traper jaknu i odem do starog stalka za kapute od mahagonija. Svakoga dana proteklih šest godina stajao je u kutu ureda poput kakvog strašila, prepun starih kaputa i jakni koje pripadaju meni i Brianu, ali koje nijedno od nas ne želi priznati za svoje. I svakoga dana proteklih šest godina prolazila sam istu rutinu: poželjela bih da imam gdje objesiti jaknu, odustala bih, a zatim je bacila na vrh. Ni danas nije ništa drugačije.
“Pa, hajde, tko je prokleti sretnik?”
Dovraga! Željela bih da imam slobodnu vješalicu za objesiti jaknu.
“Nema prokletog sretnika”, odgovorim, a zatim zašutim. Jer je danas, nekim čudom, nešto drugačije. Jedna vješalica je prazna. Buljim u nju u nevjerici. Kako čudno. Prije nego objesim jaknu, okrenem se prema Brianu.
“Imaš cijeli vikend slobodan i uđeš ovamo s osmijehom veličine onoga na licu trbuhozborčeve lutke.” Odloži svoj polupojedeni kroasan i pritisne si ruku na prsa. “Stavi ruku na srce i reci mi da nisi upoznala nekog momka.”
Zaista, Brian ponekad zna biti tako dramatičan.
“Okej, pa upoznala sam muškarca...” priznam. “Ali prije nego dobiješ krivu predodžbu, nije u tom smislu. On mi je novi cimer.” Brian potone. “Misliš, nema tračanja?”
“Ne. Slobodna sam, sjećaš se.”
“Gledao sam Seks i grad.” Podigne obrve znalački.
“O, Brian, to je samo na TV-u.” Nasmijem se. “Većinu večeri provedem tako da pojedem večeru iz mikrovalne, operem ručno sve što treba oprati i odem u krevet s dobrom knjigom.”
“I ti i ja.” Sumorno slegne ramenima. “Gledaš u čovjeka koji nije vidio nikakvu akciju od prošlog tisućljeća. Ne, ozbiljan sam”, protestira prije nego imam priliku nešto reći.
Nije da sam namjeravala. Otkako poznajem Briana, on ima samo tri teme u razgovorima: seks (nedostatak istoga), mjuzikle s West Enda / Michaela Crawforda (genij) i činjenicu da nije bio u vezi već sedam godina. Tri stvari za koje ne mogu ne pomisliti da su povezane.
“Posljednji put kada mi se posrećilo, Abba je bila na prvom mjestu top ljestvica s pjesmom ‘Waterloo’.” Ponovno uzme svoj kroasan.
“Brian, razmišljaš li ti ikada o nečemu osim seksa?” Dobacim dobrohotno, gurnuvši mu stopala sa stola i ostavljajući poštu ispred njega.
“O čemu se još može razmišljati?” Komadići tijesta padaju s kroasana i poput čičaka se lijepe za njegovu svježe izbrijanu bradu. Obriše ih papirnatim rupčićem.
“O politici? Religiji?” puhne Maureen, pojavivši se iz kuhinje s krpom i kantom. Maureen je naša čistačica. Tanka, krakata žena s kosom boje ukiseljene cikle koja se nosi s gubitkom supruga tako što se upisala na tečaj filozofije u lokalnom društvenom centru.
“Ooo, prekrasno”, kaže Brian sarkastično.
“Zapravo, može biti vrlo okrepljujuće”, odgovori Maureen ukočeno. Uputi mi jedan od svojih zubatih osmijeha, koji se uvelike razlikuje od cereka kojega je maločas uputila Brianu. “Jutro, Heather. Kakav ti je bio vikend?”
“Nisi čula? Ševila se.” Brian namigne, dijelom zato jer mrzi hit i izostavljen iz razgovora, a dijelom zato jer obožava živcirati Maureen.
“Brian, hoćeš li prestati? Nisam...” tražim pristojan glagol “... ništa radila.” Popustim svom osjećaju gladi i nagnem se da uzmem zalogaj njegovog kroasana, a zatim se sjetim svojih jakih bedara i odustanem.
“Pa zašto onda izgledaš tako sretno?”
“Nisi čitao Put kojim se rjeđe ide?” upita Maureen, zgrabi bocu spreja za poliranje namještaja i usmjeri je prema Brianu kao da je sredstvo protiv insekata, a on komarac. “Sreća dolazi iznutra.” “Nemoj mi početi s tim sranjima Dalaj Lame.”
“To je zapravo Deepak Chopra.”
“Zapravo, nije ni jedno ni drugo”, prekinem njihovu svađu. “Ako stvarno želite znati zašto sam tako sretna, to je zato jer sam jutros sjedila u vlaku.”
Upalilo je. I Brian i Maureen ušute.
“Sjedila na vlaku?” ponovi Maureen poput jeke.
“To je sve?” zagunđa Brian, vidljivo razočaran. Kao jedini gay muškarac u cijelom Londonu čiji je seksualni život otišao u mirovinu kada su ljudi još nosili štucne, Brian živi od bilo kakvih komadića tuđih seksualnih života koje mu ljudi dobace. “Nije bilo hopa-cupa? Poljubaca? Čak ni držanja za ruke?”
Čini se da se po prvi puta Brian i Maureen slažu oko nečega. “Oprosti.” Slegnem ramenima i uključim računalo. “To je to.” Nema smisla objašnjavati. Znam da Brian i Maureen nikada neće shvatiti ogromnu važnost onoga što se jutros dogodilo nakon što sam stepenicama sišla na platformu i čekala približavanje sljedećeg vlaka. Kako se sve činilo više-manje isto kao i uvijek - isti filmski poster s Kate Hudson kojoj je zacrnjen jedan zub, isti aparat za prodaju čokoladica koji me tjera u iskušenje, ista rutina promatranja vlaka kako staje, vrata kako se otvaraju, pa ja ulazim, pogledom prelazim preko vagona i poželim slobodno sjedalo.
Prvo nisam ništa vidjela zbog naguravanja putnika koji su ispunili vagon, a zatim su se ljudi polako počeli premještati u strane dok, kao pri otvaranju Crvenoga mora, nije došlo do stvaranja prolaza. I tamo, baš nasuprot mene, bilo je - vjerovali ili ne - slobodno sjedalo.
“I to je to?” ponovi Brian. “To je razlog za tvoje dobro raspoloženje?”
“Da, to je to.” Pa, dobro, to baš nije to. Pretpostavljam da ima veze i s time što sam se probudila rano, što u Starbucksu nije bilo gužve, što nije bilo prometne gužve kada sam se vraćala iz Batha za vikend, što sam našla parkirno mjesto pred stanom. A tu je, naravno, i Gabe, moj novi stanar koji se slučajno baš danas useljava.
Želudac mi zatreperi. Nije da sam uzbuđena ili tako nešto. To je vjerojatno samo glad jer nisam doručkovala. “Hoće li netko lost?” Ostavim Briana i Maureen da bulje za mnom, nestanem u kuhinji i izvučem kruh iz hladnjaka. Pjevušeći, otvorim vrećicu. "Um ... hm ... hm ... hmmm”, izvadim dvije kriške i odjednom shvatim da pjevušim Boomtown Rats. Samo, žao mi je Sir Bob, bojim se da sam se predomislila. Gurnem kruh u toster i uključim ga. Ja volim ponedjeljak.
* * *
Do kasnog poslijepodneva telefon nije niti jednom zazvonio i Brianovo početno vedro raspoloženje postalo je kiselo, pomalo kao mlijeko kada ga ostavite na suncu. Znam da je zabrinut zbog posla i, nakon što sam pogledala rokovnik, koji je gotovo prazan, ne krivim ga. Poslušam njegov savjet i stanku za ručak iskoristim za ažuriranje svog životopisa, a zatim ga ostavim da puši jednu za drugom u uredu i krenem u tamnu komoru kako bih počela s razvijanjem posljednjeg vjenčanja.
Obično slušam glazbu dok radim, ali danas kada uključim CD player otkrijem da je Brian zamijenio moj album grupe Gorillaz za Fantoma iz opere. Na svoju veliku sramotu, dođem do zabrinjavajućeg otkrića da je zapravo prilično zarazan. Štoviše, baš kada se zanesem i pomislim kako možda Michael Crawford ima bolji glas od Damona Albarna, čujem kucanje i stišam zvuk.
“Samo sekundu...” Završim s močenjem fotografije sretnih mladenaca u posudici s fiksatorom, objesim je na uže zategnuto iznad moje glave i otvorim vrata, očekujući Briana.
Ali to je Jess. Stjuardesa, partnerica za šoping u Zari i općenito moja najbolja prijateljica. Nosi svoju uniformu i ima svoj kovčeg na kotačima uza se. “Pogodi što!”
“Zar ti ne bi trebala biti u Delhiju?” uvedem nju i njen kovčeg u sićušnu prostoriju osvijetljenu crvenim svjetlom. Nema potrebe za pozdravom i pitanjem kako si kada se radi o Jess i meni. Mi se bacimo ravno na stvar, mijenjamo teme bez upozorenja, ne nudimo objašnjenja uputnim komentarima. Kao da vodimo jedan neprekinuti razgovor otkako smo se upoznale. Što, pretpostavljam, i jest tako.
“Bila sam. Baš smo se vratili.” Spusti se na stolac, okrene se uzbuđeno prema meni. a zatim nagne glavu u stranu i namršti se. “Heather, zar ti to slušaš Fantoma iz Opere?”
Pocrvenim. “O, to...” Ugasim glazbu. “Jedan od Brianovih CD-a”, objasnim dok Jess sumnjičavo bulji u mene.
“Zar ti nitko nikada nije rekao da muškarci i mjuzikli ne idu zajedno?” Skine svoju kapicu i objesi je na naslon stolice. “Zapravo, ispravak: hetero muškarci i mjuzikli.”
Zatvorim vrata da svjetlost ne uđe i proguram se pored nje. “I ja to najbolje znam. Svaki stjuard s kojim sam letjela je zaljubljen u Michaela Balla.” Uzdahne sa žaljenjem. “Što je prava šteta - neki od njih su prekrasni.”
“Pa, što bih trebala pogađati?” upitam, mijenjajući temu s muškaraca. Što je, kada se radi o Jess, otprilike kao da pokušavate natjerati Isusa da priča o nečemu osim o Bogu.
“Imam spoj”, objavi.
“Sa Simonom?” Simon je arhitekt kojega je Jess upoznala na Internetu i s kojim je prošli tjedan izašla na večeru. Jess voli Internet: kada ne leti po cijelome svijetu, sudjeluje u aukcijama na eBayu i traži ljubav na stranicama za samce.
“Već imam jedan šupak, ne treba mi drugi”, kaže mrtva hladno.
“Uzet ću to kao ne.”
“Zove se Greg.”
“Tko je Greg?” Teško mi je pratiti muškarce u Jessinom životu. Ima običaj izlaziti s njih nekoliko istovremeno. Radi se o prosjeku.
“Bankar. Trideset i pet godina. Hobiji uključuju brdski biciklizam i jedenje sushija. Ne u isto vrijeme.” Zahihoće se svojoj šali - iako se bojim da je mogla biti njegova. “Upoznala sam ga na Internetu dok sam bila u Delhiju, iako ne živi u Delhiju, naravno. Živi ovdje, u Londonu. Zbog vremenske razlike, proveli smo nekoliko posljednjih dana dopisujući se e-mailom...”
“Ali mislila sam da si stvarno bila zainteresirana za Simona?” bubnem. Sada znam kako se moj otac mora osjećati kada gleda film. Iz nekog razloga nikada ne može pratiti što se događa i cijelo vrijeme gledanja filma provede postavljajući pitanja i bivajući ušutkivan. Obično s moje strane.
“Nije nazvao”, kaže i namršti nos. “C’est la vie.”
“Vidim da ti nije slomio srce.”
“Dušo, imam trideset i šest godina. Nemam vremena za slomljeno srce.” Svuče cipele i protrlja pete na stopalima. “Vrijeme su muškarci.”
Jess je nevjerojatna. Posljednjih nekoliko godina ima vrhunski praktičan pristup upoznavanju pravoga tipa. Zaboravite sve one stvari o sudbini i srodnim dušama i leptirićima, nju zanimaju kvačice pored pravih stvari s popisa. Za Jess, naći pravog muškarca isto je kao naći polovan automobil. Godina proizvodnje? Dobro tijelo? Broj prijašnjih vlasnika? Pouzdanost?
Nekada sam mislila da je njen stav prema ljubavi previše praktičan - napokon, radi se o srcu, a ne o dvolitarskim motorima, ali nakon svoje katastrofe s Danielom počinjem misliti da je možda na pravom putu. Leptirići u želucu možda jesu ljupki, ali su i pogubni - ti prokleti leptirići su mi slomili srce.
“I do sada nije bilo crvenih zastava”, hvali se ponosno. “Nema bivše žene, nema straha od povezivanja, nema problema s drogom, nema dubokih religijskih vjerovanja...”
Razmislim na trenutak bih li trebala istaknuti da je isto to rekla za Simona. I Dennisa, direktora marketinga koji je ispao pravi kreten. I Reubena, urednika koji je bio Židov i čija je majka inzistirala da se i ona mora preobratiti.
“Mislim da bi ovo moglo biti ono pravo.”
S druge strane, možda bolje da ništa ne spominjem.
“Kada ćete se naći?”
“U subotu. Izvodi me na neko posebno mjesto.”
“Gdje?”
“Ne znam. Kaže da će biti iznenađenje.”
“Iznenađenje?” zanosim se. “Vau, kako uzbudljivo.”
Lažem. Ako nešto mrzim, onda su to iznenađenja. Možda sam čudna, možda sam ja jedina koja tako misli, ali ja volim znati što očekivati kako bih mogla biti pripremljena. Uzmite, na primjer, rođendanske zabave iznenađenja. Ne mogu zamisliti ništa gore od toga da stignem kući s posla i netko se skriva iza kauča pa skoči i vikne ‘Iznenađenje’. Mislim, možete li to zamisliti? Eto vas tamo, spremate se uljepšati i provesti večer u elegantnom restoranu, a odjednom morate biti svi sretni i zadovoljni što je u vašoj dnevnoj sobi zabava u punom jeku i što se pedeset vama najdražih ljudi nagurava i prolijeva votku s brusnicom po vašem novom tepihu. U međuvremenu, vi stojite tamo s raščupanom kosom i prištićem koji zahtijeva prekrivanje, želeći se sakriti u kupaonicu sa serumom za kosu i dobrim tekućim puderom.
“Samo se nadam da to neće biti londonski zoološki vrt.” .Jessin glas prekine mi misli.
“Londonski zoološki vrt?”
“Phil Toddington odveo me tamo na prvi spoj. Na jedini spoj”, doda ističući.
“Bilo je tako loše?”
Okrene očima. “Heather, bila sam u dijelu za pingvine tri sata. Usred veljače. U paru štikli od zmijske kože i haljini Karen Millen otvorenih leđa. Skoro sam se nasmrt zaledila.”
“Ali pingvini su stvarno komični.” Nasmiješim se s dragošću.
“Ne tri sata”, kaže ogorčeno. “Bilo mi je užasno dosadno. Za razliku od Phila, koji je bio očaran. Stalno je pričao o njihovom smiješnom geganju, o tome kako mašu krilima.” Odmahne glavom. “Kunem se da su mu se ti prokleti pingvini sviđali više nego ja.”
Izgleda tako smeteno da se ne mogu oduprijeti smijehu.
“A smrad...”
“Grozan?” dometnem.
“Usmrđena riba i pingvinska govna.”
“Mm, jako romantično.” Hihoćem se i unatoč svemu, ona mi se pridruži.
“O, prokletstvo, Heather, bilo je grozno”, kaže između provala smijeha. “Sjećam se da sam pomislila: ‘To je to. Ovo je moj ljubavni život. Može li biti gore?’”
Pa, mogla si se zaljubiti u njega, kupiti stan s njim, a zatim otkriti da ševi curu s posla već šest mjeseci, mozgam kada mi na pamet padne Daniel. Odlučno blokiram te misli.
“Mogao te odvesti u klub gdje nastupaju komičari”, kažem umjesto toga.
Odmah se prestanemo smijati i razmijenimo poglede.
Stand-up komedija nam je zajednička omražena boljka. Tako smo se upoznale. Zatvorena u Tvornici smijeha u Covent Gardenu zbog tadašnjeg dečka, bez mogućnosti bijega u zahod zbog straha da bi se komičar na pozornici mogao okomiti na mene, dosađivala sam se i gledala publiku kada sam opazila privlačnu crnkinju koja je držala bradu na rukama i široko zijevala. Pogledale smo se preko dima cigareta i glasnog smijeha. Ne znam koja je od nas bila u većem stanju očaja, ona ili ja, ali obje smo se počele smijati.
Pa, morale smo.
“Što misliš o odlasku u Zaru poslije posla? Da mi pomogneš kupiti nešto za spoj?”
“Bojim se da imam posla.”
“Previše posla za odlazak u Zaru?” Jess je u nevjerici. “Ali imaju rasprodaju.”
“Znam, ali novi stanar mi se useljava”, objasnim.
“O, reci mi više.” Odmah živne, gurne pramenove svoje kratke, crne kose iza uha i sklopi ruke, pripremajući se za informacije.
“Pogledao je sobu u subotu i trebao se useliti jučer, ali je morao provesti dan sa stricem, ili tako nešto.”
“On?” Podigne obrve sa zanimanjem.
“Ne možeš ići na probnu vožnju s mojim cimerom”, upozorim je i zaustavim.
Pogleda me prezirno. “Takva misao nije mi pala na pamet.”
Sada je red na meni da podignem obrve.
“O, okej, pala mi je na pamet, ali sada je prekrižena”, pobuni se. “Ionako ću imati pune ruke posla s Gregom.” Igra se sa svojim prstenjem kao da se radi o kuglicama na abakusu. Siguran znak da se nešto sprema. “Pa, kakav je?” upita, pokušavajući biti ležerna. I ne uspijevajući.
“Amerikanac je.”
“Ooo, stvarno?” Raširi oči. “Daj da pogodim. Glumac je.”
“Zapravo, ne znam”, priznam i shvatim da sam mu rekla da ne ostavlja dignutu zahodsku dasku, ali da ga nisam pitala ništa o njemu. “Pretpostavljam da ću večeras saznati.”
“Trebaš li me kao pratnju?”
“Ne, bit ću dobro, hvala.” U sebi provjerim vrijeme. Možda bih večeras trebala preskočiti teretanu i otići ravno doma - tako ću imati vremena fenom izravnati kosu. Uhvatim se. Ovo nije spoj.
“Je li to stvarno sigurno, Heather?” upozori me Jess. “Mogao bi biti ludi serijski ubojica.”
Ono što zapravo misli jest da bi mogao biti slobodan ludi serijski ubojica. “Sumnjam, čini se jako simpatičnim”, kažem, odmah pročitavši njen izraz zabrinute prijateljice. “Pomalo je hipi.” “To su rekli i za Charlesa Mansona.”
Dobacim joj pogled.
Uporna je. “Mislim da bih trebala svratiti - sigurnost je u brojčanom stanju, znaš.”
“A dvoje je društvo, dok je troje gužva”, dodam.
“Dobro, ti odlučuješ. Ako želiš riskirati da te nareže na komadiće i zakopa između tvojih pelargonija...”
Popustim. “Okej, okej. Kod mene. U osam.”
Licem joj se raširi ogroman osmijeh i zagrli me.
“Ali nema nabacivanja”, upozorim je i otvorim vrata da pustim nju i njen kovčeg van iz tamne komore.
“Nabacivanja? Govoriš o meni?” Jess spusti ruku na svoja bujna prsa i pogleda me povrijeđenom zapanjenošću. “Vjeruj mi, Heather, nećeš ni znati da sam tamo.”

Deseto
poglavlje
“JOŠ VINA?”
Uvukavši trbuh, Jess posegne za bocom bijeloga koju je donijela. Nosi novi, crni, čipkasti grudnjak Alexandera McQueena kojega je kupila na eBayu, niske traperice i par vrtoglavo visokih ružičastih štikli koje su inače poznate kao njene ‘pojebi me’ cipele. Kada se nagne preko stola vidi joj se tetovaža leptira na dnu kralježnice i tange. Imaju na sebi maleno, dijamantno srce. Osjetim potrebu nategnuti ih poput praćke.
“Gabriel, zar ne? Kao anđeo.” Napući usne glatke od sjajila.
“Prijatelji me obično zovu Gabe.”
“Kao, rimuje se s ‘babe’?” zadirkuje ga.
“Hm, pretpostavljam.”
“Pa, ako inzistiraš. Još vina, Gabe?”
Nas troje smo vani u vrtu. Jedna je od onih rijetkih ljetnih večeri kada nema ni daška vjetra. Zrak je mirisan od koktela jasmina, lavande i kobasica s roštilja mog susjeda, a Norah Jones svira na malom prijenosnom playeru na prozorskoj dasci. Čak sam i uključila sve sitne lampice koje sam dobila u IKEA-i i rasporedila po grmlju. Trebala mi je čitava vječnost jer bih se svako toliko opekla, ali bilo je vrijedno truda jer su pretvorile moj vrt u vilinske odaje.
Bacim pogled po njemu i osjetim zadovoljstvo. Kada sad razmislim o tome, ne znam zašto sam bila tako nervozna: sve je ispalo onako kako sam željela.
Pa, ne sve.
Dok mi oči padaju na Jess, koja se vrpolji oko stola poput Playboyeve zečice, osjetim knedlu iritacije u grlu i podignem pogled preko njenog ramena - sjajnog od glitera za tijelo - i promatram svog cimera kako pali još jednu cigaretu.
Pojavio se sa svojim ‘stvarima’ - motorističkom kacigom i ruksakom u kojega bih ja jedva smjestila svoju kozmetiku - prije par sati. Kada ga je bacio na svoj krevet i skinuo japanke s nogu, iz džepa svoje motorističke jakne izvukao je kutiju američkih cigareta Spirit.
“Smeta ti da zapalim vani?” pitao je, odlazeći bos u stražnji vrt.
“Ovaj, ne... molim te, osjećaj se kao da si doma”, viknula sam a njim. Pomalo nepotrebno jer se on već rastegao na ležaljci s Billy Smithom koji mu je preo u krilu.
Pa, nisam ga mogla samo ostaviti tamo, zar ne? Kao njegova gazdarica, zar ga ne bih trebala s dobrodošlicom primiti u svoj dom i pomoći mu da se opusti? Kažem trebala jer me iz nekog razloga napustila moja sposobnost čavrljanja - nisam navikla u vrtu imati bosonoge Amerikance - pa sam se malo motala uokolo, čačkala stvari koje nije trebalo čačkati i tražila, poput čovjeka povezanih očiju, nešto što bih mogla reći.
“Prekrasno nam je vrijeme.”; “Hm, Bože, pogledaj mi stopala, stvarno moram na pedikuru.”; “O, vidjela sam najsmješniju stvar u seriji Ali G neku večer... hm, ali sam zaboravila što je to bilo.” Sve dok Jess nije ušetala u vrt, pozdravila Gabea kao da joj je davno ¡zgubljeni ljubavnik, a zatim izvukla dvije boce Pinot Grigia, vadičep i CD Nore Jones iz svoje lažne Louis Vuitton torbe, te preuzela kontrolu na razgovorom na način prave stjuardese.
“Što te dovodi u London?” sada flertovski pita. “Posao ili zadovoljstvo?”
“Oboje pomalo, zapravo”, odgovara na način kao da ili nije primijetio da Jess flerta, ili pristojno to ignorira. “Ali prije nego vam počnem dosađivati detaljima, morat ćete me ispričati na trenutak.” Okrene se prema meni i sramežljivo upita: “Heather, podsjeti me gdje ti je kupaonica?”
“Druga vrata lijevo”, kaže Jess prije nego uspijem odgovoriti.
“Hvala.”
Čim nestane, okrenem se prema Jess. “Što to radiš?” siknem bijesno.
“Lomim led”, kaže jednostavno, širokih očiju i sva nevina.
Ne zavara me ni na trenutak. “Slomiti led znači pitati nekoga što misli o vremenu”, dahnem. “Što se dogodilo s ‘Vjeruj mi, Heather, nećeš ni znati da sam tamo’?”
Otpije gutljaj vina, vrti ga malo po ustima, proguta, a zatim me plaho pogleda. “Okej, priznajem da sam malčice flertala.”
“Malčice?”
“O, ma daj, samo sam se mislila osigurati ako s Gregom ne upali. Znaš, uvijek je dobro imati plan B.”
“Moj cimer je plan B?” kažem ogorčeno, odjednom zauzimajući obrambeni stav prema Gabeu i nešto što je neobično nalik na posesivnost.
“Pa, zašto ne? Tebi se ne sviđa.”
Istina. Ali...
“O, sranje. Ne sviđa ti se, zar ne, Heather?” Jessino lice se zaledi. “Nisam imala pojma. Da sam i na trenutak pomislila...”
“Ne, naravno da ne”, pobunim se vrelo. “Samo ...” prekinem se i uzdahnem, jer ne znam o čemu se radi.
Stisne mi ruku. “Znam. Oprosti. Možda sam navalila malo prejako.”
"Malo prejako?” nacerim se bijedno. “Iznenađena sam što nisi donijela svoje mirisne svijeće i ulja za aromaterapiju.”
"Tko kaže da nisam?” Nasmije se i, unatoč svemu, ne mogu se ne zahihotati.
“Što je tako smiješno?” Gabe se ponovno pojavi dok nam Jess puni čaše.
"Ne Veliki Dave Desmond, to je sigurno”, kaže Jess misleći na stand-up komičara koji je bio na pozornici kada smo se upoznale.
Gabe je očito zbunjen, ali ne trudi se objasniti mu i umjesto toga se nagne napuniti njegovu čašu. “Pa, odakle iz Amerike dolaziš?” upita.
Okej, cipele ‘pojebi me’ su malo pretjerane, ali drago mi je da je Jess ovdje. I, moram priznati, ona i Gabe se prilično dobro slažu.
“Los Angeles.”
“Ooo”, uzdahne Jess. “Letjela sam tamo par puta poslovno. Obožavam LA.”
“Aha, ima dobrih strana. Živim u četvrti Venice, samo par blokova od oceana.”
“Venice?” ponovim sa zanimanjem. “Kakva slučajnost.”
“Aha, znam. Čudno, a? Venice, Kalifornija - Little Venice, London.” Ispijajući vino, fiksira me onim svojim velikim, plavim očima.
“Pretpostavljam da bi ovo mogao zvati drugim domom”, oglasi se Jess, hihoćući se.
“Ili srećom”, nasmiješi se Gabe.
“Da, sretna Heather.” Jess mi namigne.
Dakle, nije prvi put da me netko tako nazvao - zapravo, morala sam to čuti milijun puta - ali čim je Jess to izgovorila, ugledam sliku ciganke ispred stanice i čujem njene riječi: “Vjeruj mi, vrijesak će izvesti svoju čaroliju. Sreća će ti se promijeniti. Sve tvoje želje će se ostvariti...”
Gurnem ruku u stražnji džep traperica i prsti mi prijeđu preko novčanica. Gabeova stanarina za prvih mjesec dana. Nevjerojatnih šesto funti. Moći ću platiti hipoteku ovaj mjesec, a možda čak izdvojiti i minimalan iznos za račun za Visu. Osjetim nalet sretnog olakšanja kao da mi se želja ostvarila.
Tek što sam to pomislila, niotkud se pojavi dašak vjetra i zatreperi lišćem te svjetlo lampica zatitra i zapleše u moru tame noći koja pada. Slap metalnih diskova na visećem ukrasu počne se ljuljati i zveckati te se gotovo čini kao da je vrt začaran. Drhtaj mi se spusti kralježnicom i ruke mi se naježe. Što ...?
“Još vina, Heather?”
Vratim se iz svojih mislim i vidim Jess kako drži bocu i bulji u mene. Prestrašena, uzvrpoljim se. “O, ovaj, aha, odlično”, kažem. Kada ispružim čašu, ruke mi drhte. “Napuni do vrha”, našalim se i odložim je na stol.
I ona to učini. Dok je promatram, shvatim da je vjetar nestao jednako brzo kao što se pojavio. Svjetla lampica sada su jednako nepomična kao zvijezde na nebu, i viseći ukras je utihnuo. Sve je kao što je bilo prije. I ja više nisam naježena. Osjećam se toplo. I pomalo smiješno. Što mi je? Ciganke? Čarolija? Začarani vrtovi? Zaista, Heather, dopuštaš da te mašta zanosi. Zgrabim svoju čašu i otpijem vino. Još ću svaki čas početi vjerovati da se želje ostvaruju.
“Ideš li ikada na Plažu mišića?”
Nakon dvadeset minuta i još jedne boce vina, Jess još uvijek živahno priča o Venice Beachu. Nisam imala pojma da je takav stručnjak.
“O, stalno.” Gabe se pravi da stišće bicepse. “Misliš li da tijelo može biti ovakvo samo po sebi?”
Uhvatim ga kako mi se ceri i nacerim se ja njemu, za razliku od Jess koja je sva crvena od vina i flertanja i ne shvaća sarkazam.
“Pa, ne sve njih”, kažem lojalno, pokušavajući se sjetiti nekoga muškarca koji se zapravo bavi nekim oblikom vježbanja umjesto što leži na kauču i na televiziji gleda druge kako se bave sportom. Teško je. “Što je s Edom?” predložim, sjetivši se svoga brata. “On igra ragbi.”
Ali Jess ne sluša. Previše je udubljenja u sjećanja na Plažu mišića: “O, Heather, svidjelo bi ti se. To ti je kao teretana na otvorenom, uz more, i možeš gledati sve te velike, osunčane bodibildere kako dižu utege...”
Dok ona zaneseno govori o nauljenim muškarcima koji poziraju sa svojim pločicama na trbuhu, nemam joj srca reći da ne mogu zamisliti ništa gore. Pa umjesto toga napravim ono što inače napravim kada ne znam što reći: kažem nešto glupo. “Je li istina da svi u LA-u imaju lažne sise?”
Bravo, Heather. Dobit ćeš nagradu za taktičnost i diplomaciju.
Ali Gabe ne izgleda uvrijeđeno, više kao da se zabavlja. “Ne, ne bih rekao svi.” Povuče svoju majicu dolje i pogleda si u prsa. Moje su prave.”
“Stvarno? Daj da provjerim.” Jess se zahihoće i bez oklijevanja posegne prema lijevoj strani njegovih prsa. “Mm, fino i čvrsto”, mrmlja s odobravanjem, stisnuvši ruku kao da opipava dinju.
O sranje. Tijelo mi se ukoči. Jess je pijana, shvatim s užasom, za manje od nekoliko minuta skočila je s lagane pripitosti do toga da je pijana k’o deva, bez onog središnjeg dijela. Ili, da kažem drugačije, to je kao da na karti svijeta odete iz Londona u LA bez da prijeđete Atlantik.
“Pa, jesi li ti glumac?” pitam, pokušavajući skrenuti temu.
“Ja obožavam glumiti”, ubaci se Jess glasno. “Možda sam trebala biti glumica. Jednom sam sudjelovala u predstavi u školi, ali ne mogu se sjetiti kako se zvala...” Kapci su joj otežali i teško joj je držati ih otvorene.
“Ja? Glumac?” Gabe se pravi da je zadrhtio. “Nema šanse.”
Oči mi skoče s Gabea na Jess i opet na Gabea. Koliko vidim, čini se da on nije primijetio da se Jess naginje prema njemu sa svoje ležaljke.
Ali ja jesam. Osjetim val straha. Pospana je. Pijana. I slobodna. To je ubojita kombinacija. Još koju minutu i pokušat će se priviti uz njega.
“Ali moja djevojka je i kaže da je prilično teško.”
Čujem prigušeno gunđanje s ležaljke. “Djevojka?” ovijena alkoholnom izmaglicom, Jess možda ne bi mogla voziti, rukovati strojevima ili otkopčati svoj grudnjak, ali još uvijek može prepoznati riječ kao što je -
“Djevojka?” ponovi.
“Da, ona je u LA-u. Upravo je dobila malu ulogu u filmu.”
“Filmu?” Jess uspravno sjedne na ležaljci, poput papige na grančici. Što nije loš opis s obzirom da visokim glasom ponavlja sve što Gabe kaže.
“Mm, to joj je velika prilika”, zaneseno će Gabe. “Mia je stvarno talentirana, ali do sada nije radila ništa veliko. Ipak, uz malo vremena. Jednog od ovih dana, prilično sam siguran da ćemo je vidjeti nominiranu za nagradu Akademije.”
“Vau, kako uzbudljivo”, kažem, pokušavajući napraviti diverziju s Jess. “Stvarno sam impresionirana.” I jesam. Glumica u Hollywoodu? To je puno glamuroznije nego biti fotograf vjenčanja, zar ne? Pomoćnica fotografa vjenčanja. Sjetivši se svog trenutnog statusa u karijeri, osjetim bolan udarac ambicije. To mi se često događa. Danima sretno koračam u svom malom poslovnom mjehuriću, obavljam svoj posao, bivam plaćena za nj, ne razmišljam zapravo o njemu, a onda bum - čujem priču o nekome tko je nevjerojatno uspješan i sjetim se da imam trideset godina, zarađujem manje od nekih studenata i imam taj san da ću biti uspješna slobodna fotografkinja, koji je samo san. I u tom trenutku obično osjećam kako je cijeli moj život jedan velik neuspjeh s čupavom kosom.
Za razliku od Mije koja je bez sumnje uspješna, sjajne, zaglađene kose i s bedrima koja izgledaju odlično u bikiniju na plaži...
“Mislim da je vrijeme da krenem.”
Moj usporen snimak Baywatcha prekine Jess koja ustane i namjesti si grudnjak ispod pazuha. “Pa, bilo mi je drago upoznati te, Gabe.” Pruži ruku Gabeu.
“Da, ovaj, i meni također.” Kimne, pomalo smeten njenim naglim odlaskom. Baš kao što sam i ja.
“Sigurna si da ne želiš kavu?” predložim. Mogla bi je otrijezniti, iako se čini da je to već postiglo Gabeovo spominjanje djevojke.
“Ne, hvala. Nazvat ću te sutra”, kaže, brzo me zagrli i nestane kroz vrata.
“Sigurna si da ne želiš da ti pozovem taksi?” viknem, žureći za njom. Čujem kako su se vrata zalupila i pogledam kroz prozor upravo na vrijeme da je vidim kako uskače u crni taksi.
* * *
“Prijateljica ti je otišla rano.”
Vratim se u vrt i ugledam Gabe kako skuplja čaše. “Hm, da.” Kimnem. “Umorna je. Mora rano ustati zbog posla.”
Sigurna sam da zbog izraza na mom licu zna da izmišljam, pa, osjećajući se nelagodno sada kad smo ostali samo nas dvoje, odglumim zijevanje. “Kad smo već kod toga, mislim da ću i ja u krevet.”
“Moraš se naspavati za ljepotu, a?” Nisam sigurna bi li mi trebalo biti drago ili neugodno zbog tog komentara. Ali prije nego se uspijem odlučiti, on glasno zijevne i to tako široko da mu mogu vidjeti sve te nevjerojatno bijele zube. “Znam kako ti je. Ova promjena vremena me ubija.”
Uđemo i vrtimo se po kuhinji.
“Onda, laku noć”, kažem napokon.
“Da, laku noć.”
Još jedna stanka.
“Možeš ići prvi u kupaonicu ako želiš”, ponudim pristojno.
“Ne, u redu je, idi ti. Dame imaju prednost”, odgovori, jednako pristojno.
“Ne, molim te, ti si gost.”
“Zaista, u redu je.”
I tako to ide, poput partije tenisa, sve dok konačno ne pobijedim i on nestane u kupaonici s kozmetičkom torbicom, ne većom od pernice. Ja odem u svoju sobu i počnem se razodijevati. Svučem majicu i traperice i navučem svoju staru kariranu pidžamu, jednu od onih kojima je gumica u struku popustila pa mi guzica izgleda vrećasto i kao da nosim pelene. Nosim. Pelene.
Uhvatim pogled na sebe u ogledalu na ormaru i sledim se. O, moj Bože. Kao da se vidim prvi puta. Na što sam samo mislila? Iz noći u noć veselo navlačim ovo na sebe i lunjam stanom. Osam sati svake noći provedem spavajući u ovome. Sjedim u vrtu i pijem čaj u ovome. Čak sam - Bože sačuvaj - stajala na pragu i potpisivala dostavnice paketa u ovome.
Polako se okrenem. Skoro se bojim pogledati odostraga. Polako ... polako ... Ajoj. Gore je nego što sam mislila. Nabori karirane tkanine labavo vise s mojih guzova poput dva ogromna sedla. Sjetim se M.C.Hammera. Ili Ghandija.
Sjetim se novog cimera.
Skinem se i gurnem pidžamu na pod, otvorim ladice i posegnem za spavaćicom na Snoopyja - zatim razmislim. Spavaćica na Snoopyja? Ne mogu odjenuti spavaćicu na Snoopyja. Kopam u potrazi za drugom pidžamom za koju znam da je tu negdje, ali uspijem naći samo gornji dio. Tri gumba mu nedostaju i groznog je modela, kao za bakice. Prokleti model za bakice. Zašto nikada prije to nisam primijetila? Štoviše, zašto nikada nisam primijetila da imam užasno rublje za noć? Što sam, za ime Boga, nosila kad sam živjela s Danielom?
Ništa, sjetim se i pomislim na svoj aktivni seksualni život kada sam odlazila na počinak noseći na sebi samo malo sjenila na očima To je bilo prije no što sam se pretvorila u slobodnu tridesetogodišnjakinju u celibatu, koja spava sa svojom mačkom i u krevetu nosi čarape, velike gaće i intenzivnu noćnu kremu protiv bora.
Zadrhtim i saberem se. Imam spavaćicu koju mi je Rosemary kupila prije dva Božića. Još je u vrećici Marks & Spencera. Držim si je uz golo tijelo. Duga je do poda, ukrašena ražinim pupoljcima i kičasta. Jako, jako kičasta.
Ali očajna sam. U susjednoj prostoriji mogu čuti otvaranje i zatvaranje vode, četkanje zubi, povlačenje vode u zahodu, izvlačenje čepa i otjecanje vode iz umivaonika i za koju minutu bit će moj red. Morat ću pokušati otići iz svoje sobe u kupaonicu da ne budem viđena. Naprežem se da čujem zvuk iz brave. Ništa. Kašalj. Tišina. Onda čujem. Zvuk okretanja ključa, tih klik vrata...
Naslonim obraz uz dovratnik kako bih virnula kroz pukotinu između zida i vrata. Vidim malo svjetla, podne daske, svoju paprat, koju treba zaliti. Poput vozača početnika, pogledam lijevo, desno i opet lijevo. Sve je čisto. Uz val olakšanja, otvorim vrata i hrabro, na vrhovima prstiju, krenem kroz hodnik. Šuljam se. Zadržim dah i držim spavaćicu između palca i kažiprsta. Skoro sam stigla, skoro sam stigla...
“Aaaaaa!” vrisnem.
“Jao, oprosti, jesam li te uplašio?”
Gabe je još u kupaonici. Mislim, samo stoji tamo. Na mojoj prostirci. Usred proklete kupaonice.
“O moj Bože, da - mislim, ne - ne, u redu je.” Držeći se za svoja izvezena, čipkasta prsa, pokušavam uhvatiti dah. I tada mi sine: (a) on je gol osim para bijelih, prilično oskudnih bokserica (nije da namjeravam gledati, ali ne mogu si pomoći) i (b) ja izgledam kao nečija baka, u spavaćici do poda koja je sva čipkasta i kičasta.
“O, usput, nikada nisi rekao zašto si došao”, izlanem, pokušavajući ležerno čavrljati. Kažem ‘pokušavajući’ jer to uopće nije lako dok on tamo stoji sav gol, s dlakama na prsima i bijelom izbočinom ispod struka.
O moj Bože, opet sam to napravila. Oči ravno naprijed, Heather. Oči ravno naprijed.
“O, nisam ti rekao?” Stisne ručnik kojega nisam primijetila u njegovoj ruci. Baš kao što nisam primijetila da je kupaonica besprijekorna. Nema podignute zahodske daske, nema vlažnih ručnika na podu, nema dlačica na sapunu. Dobronamjerno pogledam po prostoriji boje avokada koju smo Daniel i ja planirali preurediti kada budemo sređivali kuću. Samo što je on otišao, a ja sam pokušala popraviti slomljeno srce na sniženjima - što znači da još uvijek imam odvratnu kupaonicu boje avokada, ali i puno prekrasnih svijeća. “Pripremam šou za edinburški festival.”
“O, stvarno?” kažem neodređeno i uputim mu svoj najbolji osmijeh odobravanja. Pogled mi padne na naše dvije četkice za zube koje stoje jedna pored druge u čaši, zajedno s tubom Colgatea čiji je čep čvrsto zatvoren. Obuzme me topao osjećaj zadovoljstva jer znam da sam donijela ispravnu odluku. Odlično ćemo se slagati. “Kakav šou?”
Uzme svoju odjeću i izađe iz kupaonice. A zatim sve pokvari kada mi kaže nešto što zaista ne želim čuti.

Jedanaesto
poglavlje
“ON JE STAND-UP komičar.”
Sljedećeg jutra čim Gabe napusti stan nazovem Jess da joj kažem svoje grozne novosti. Unatoč mamurluku koji ju je zarobio pod pokrivač s paketom ibuprofena, skupi energije da bude jednako užasnuta kao što sam ja. Znak pravog prijateljstva. “Šališ se!” “Ne, on se šali.” Zataknem telefon ispod uha. Jednom rukom držim zdjelicu pahuljica, dok drugom uzimam mlijeko iz hladnjaka. “On je stand-up prokleti komičar.”
Čujem prigušen smijeh. “Kuc-kuc”, slabašno zadirkuje.
“O, molim te, nemoj.” Spustim se za kuhinjski stol koji je pun časopisa, neotvorene pošte i samo Bog zna čega sve ne. Stavim zdjelicu na vrh i počnem žvakati velik zalogaj miješanih pahuljica. “Nije smiješno”, kažem, a glas mi priguše smeđi komadići ogavnog okusa. Bože, željela bih požuriti i izgubiti tih nekoliko kilograma. Mrzim jesti ove stvari.
“Nikada nije.” Grleno se nasmije. “U tome i jest problem.”
“Pa, je li ti on još uvijek plan B?” pitam, još uvijek žvačući.
“Ne, nije on ono što tražim.” Zvuči kao da govori o svjetiljci iz I KEA-e. “Previše je Amerikanac.”
“Pa što?”
“Heather, ja tražim ozbiljnog dečka. Ne želim vezu na daljinu. Nisi gledala Zelenu kartu?”
“Ali nije li Gerard Depardieu u tome glumio Francuza?”
“On glumi Francuza u svakom filmu”, zijevne Jess. “Kao što Hugh Grant uvijek glumi zbunjenog Engleza. Ali nije stvar u tome. Stvar je u tome da ja želim stavljati kvačice, a ne stvarati nove probleme kao što je bavljenje svim tim imigracijskim sranjima. A tu je onda i sukob kultura.”
Volim Jess. Uvijek je romantična. “Pa, kada to tako gledaš”, promrmljam, razmišljajući o sljedećem zalogaju pahuljica i želeći da umjesto toga mogu pojesti kroasan s čokoladom.
“Što ćeš napraviti?” upita.
“U vezi s čim?” Radoznalo pogledam malu kožnu bilježnicu koja leži na stolu usred nereda. Nalik je na onu u koju sam vidjela da Gabe črčka. Pitam se što je unutra.
“U vezi s tim što je Gabe stand-up komičar”, kaže, jedva uspijevajući ne nasmijati se.
Počinjem misliti da Jess uživa u ovome. “Ne postoji li izreka koja kaže da se moraš smijati ili ćeš plakati?” kažem odsutno, pružajući ruku i otvarajući bilježnicu. Pa, malo virenja neće naškoditi.
“Apsolutno”, složi se Jess puna podrške. “Moraš se smijati.” Na prvoj stranici, zaobljenim plavim rukopisom napisane su riječi: ‘Mojih najboljih deset šala o punicama’. Povučem ruku. Zapravo, kad bolje razmislim ...
Ispostavi se da sam tijekom sljedećih nekoliko dana pošteđena šala o punicama jer jedva vidim svog cimera. Štoviše, osim nekoliko ‘Bok, kako si?’ kada ja stižem, a on odlazi, gotovo se čini kao da se uopće nije doselio. Gotovo, ali ne sasvim.
Male stvari počinju se pojavljivati. Zbirka začina u kuhinji, tetrapak sojinog mlijeka u hladnjaku, nova spužva veličine kruha francuza u kupaonici., ali tu je i još nešto i to nema veze s njegovim Wilco CD-om kojega sam našla pored linije, ni s njegovim šarenim ručnikom za plažu koji je uredno složen pored umivaonika. To je osjećaj.
Tjednima sam se ježila zbog pomisli da ću u stanu imati stranca, mrzila sam pomisao da će mi se u kadi kupati muškarac koji ni je Daniel, ali svi moji strahovi su bez osnove. U redu je imati u blizini drugu osobu. Zapravo, i više je nego u redu: lijepo je.
Stan se nekako čini drugačijim. Ja se osjećam drugačije. I ne samo zato što više noću ne ležim budna i ne razmišljam o tome da će mi banka oduzeti stan i da ću završiti na ulici s Billy Smithom onim prokletim Le Creuset tavama. Kao da je Gabeova prisutnost izbacila duhove prošlosti. Unatoč šokantnom otkriću da stan dijelim sa stand-up komičarom, osjećam se sretnije. Pozitivnije. Mršavije.
Četvrtak je navečer, poslije posla, i skočila sam u Boots kupiti jastučiće od vate, kada primijetim jednu od onih eklektičnih vaga. Impulzivno se odlučim izvagati. I to je razlog zašto sada s nevjericom buljim u digitalni ekran.
Ne, ne može biti točno. Virnem bliže, a čelo mi se namršti. Izgubila sam dva i pol kilograma? Posljednjih nekoliko mjeseci pokušavala sam skinuti težinu koju sam nabacila u vrijeme Božića. Džogirala sam - dvaput - kupila sam film s jogom kojega imam namjeru pogledati i žrtvovala sam čokoladni kroasan iz francuske pekarnice na uglu za All Bran pahuljice koje imaju okus kartona. Teško da se radi o velikoj promjeni životnog stila, ali sada odjednom - puf - tih par kilograma je nestalo. Nevjerojatno. Zapanjujuće. Čudno.
Zbunjena, dotaknem si trbuh. Ne osjećam se ništa mršavije. Ali teško je reći i, priznajem, bila sam pod velikim financijskim pritiskom nedavno. Ne gubi li se tada težina? Zar stres ne proždire kalorije, pomalo kao Pacman one kuglice u onim starim računalnim igrama?
Uzmem karticu, spustim se s vage i odem do blagajne. Prvi puta nema reda i, osjetivši mali žalac zadovoljstva, stavim vatice na pult. Da, to mora da je to. Znala sam da postoji razumno objašnjenje. Mislim, nije da težina čarolijom može nestati preko noći, zar ne?
Smiješeći se prodavačici, izvučem novčanik iz džepa. I ispadne mi sretan vrijesak. Kako se on našao ovdje? Sigurna sam da sam ga ostavila kući.
“To bi bilo funtu i dvadeset i pet”, kaže prodavačica.
“O, da... Oprostite.” Gurnem vrijesak natrag u džep i sretno izbrojim sitniš. Kakvo god bilo objašnjenje mog gubitka težine, ostvarila mi se želja: nema više pahuljica.
Napustim Boots u sretnom raspoloženju, prijeđem preko glavne ceste i brzo odem na Notting Hill. Imam dogovor sa svojim bratom, Edom, u Wolsey Castleu, pubu iza ugla, i kasnim, kao i obično. Požurim. Ed stvarno voli točnost i ne želim slušati jednu od njegovih lekcija prije nego uspijem naručiti gin i tonik. Iako, da budem iskrena, očekujem lekciju. Nazvao me jučer i rekao da želi ‘razgovarati o nečemu’, što, ako se prevede na Edov jezik, znači da će mi prigovarati zbog nečega, a omiljen uvod mu je: “Zašto još nemaš plan za mirovinu?”, čime vjerojatno dobivate nekakvu predodžbu o Edu.
Ali kada zađem za ugao u ulicu punu trgovina i restorana, pogled mi padne na nešto zbog čega stanem kao ukopana. Ružičaste, satenske, s ljupkom rupicom za prste: najdivnije cipele koje sam ikada vidjela, samo stoje tu u izlogu i čekaju da prođem pored njih.
Koraknem unatrag i pogledam ime trgovine - Sigerson Morrison. Srce mi podivlja. Obožavam ovu trgovinu: uvijek je dupkom puna prekrasnih cipela. Koje su potpuno izvan tvoje kupovne moći, Heather, oglasi se strog glasić u mojoj glavi. Osjetim val razočaranja. Ali, nema štete u gledanju. Nagnem se bliže. I tada vidim znak. ‘75% sniženo’.
Želudac mi se okrene. Nisam šopingholičarka, iako, da, ponekad osjetim fizički nagon za odlazak u svlačionici s punim rukama odjeće. I da, često ne trebam ništa kupiti i dovoljno mi je staviti na stranu. To je taj osjećaj vlasništva, ugoda znanja da je nešto vaše ako to želite - bez obaveze. Pretpostavljam da je to pomalo kao kada se zaručite.
Ali s cipelama je drugačije. Cipele su moja slabost. Odjeća može učiniti da vam guzica izgleda veliko, da vam sise izgledaju malo, da vam trbuh strši van, ali dobar par cipela uvijek izgleda sjajno, bez obzira jeste li upravo pojeli pola kutije keksa. Međutim, postoji kvaka - sve to nije jeftino. Kao što Lionel kaže, ništa ni je besplatno.
Ali postoje sniženja, šapne glasić u mojoj glavi. Sniženja od sedamdeset i pet posto.
Na mobitelu provjerim vrijeme. Već kasnim. Ed će me čekati. Oklijevam, pa posegnem za kvakom na vratima. O, dovraga. Treba mi samo pet minuta.
Unutra je kaos. Hrpa žena traži svoju veličinu, kopaju na koljenima i rukama, uzimaju, grabe, guraju. Deseci odbačenih najlon čarapa leže uokolo, prazne kutije razbacane su uokolo sa svojim papi rima, izmoždeni prodavači probijaju se između žena koje su u potrazi za ogledalima i gunđaju ispod glasa jer moraju čekati svoj red.
Isuse! Ženu su tako nemilosrdne. Muškarci mogu ubijati za svoju domovinu, ali žena će ubiti za par tirkiznih štikli s kamenčićima na remenčiću.
Gurnem se između redova cipele i počnem lov na one ružičaste satenske štikle moje veličine. Kada se konačno probijem do police označene ‘Broj 38’, vidim da je prazna osim cipela boje limete koje ne idu ni uz što. Osjetim ubod razočaranja. Pogotovo zato jer s moje lijeve strane, polica označena ‘Broj 40’, pokazuje desetak parova ružičastih satenskih štikli. Uzmem jednu i pitam se bih li je mogla obuti s uloškom ili možda par ...
“Mogu li vam pomoći, gospođice?”
Prodavačica se bacila na mene. Jedna je od onih na koje naletite u dizajnerskim trgovinama i koje vas promotre od glave do pete i natjeraju vas da kupite nešto samo kako biste dokazali da možete. Što je, odjednom mi sine, vjerojatno njihova taktika.
“Hm, ne”, odgovorim i spustim pogled te se ugledam kako držim cipelu u ruci i gladim je. “Samo sam... ovaj... gledala.” “Prekrasne su, zar ne?” kaže ona urotnički, prigušenim glasom. “I snižene sedamdeset i pet posto.” Okrene očima kao da ne može vjerovati.
“O, ovaj, da... prekrasne”, složim se. Cipela je sada postala Cipela, prava cipela, najljepša, najdivnija, najsavršenija cipela koju ste ikada vidjeli.
“Želite li da vam donesem drugu kako biste ih mogli probati?” Vratim cipelu natrag na žičanu policu i nasmiješim se sa žaljenjem. “Bojim se da nemate moju veličinu.”
“A koja bi to bila?”
Kao većina prodavačica koja radi na proviziju, ne predaje se tako lako. Ali čak ni ona ne može napraviti čudo, pomislim rezignirano. “Trideset i osam.”
Učinak je trenutačan. Tek što sam izustila fatalan broj, lice joj se namršti i oči gladne provizije prestanu sjati. “O, joj, to nam je najpopularnija veličina.”
“Nema veze.” Ležerno slegnem ramenima. “To mi se uvijek događa.”
“Ali jeste li vidjeli ove preslatke čizmice? Njih imamo u vašoj veličini...” Podigne par gusarskih čizama od prije tri sezone i s nadom ih njiše preda mnom. “Um, ne, hvala”, kažem uvrijeđeno okrenem se da izađem iz trgovine. O, pa to je samo par cipela, Heather. Posegnem za kvakom i pokušavam ignorirati izlog, ali u posljednjem trenutku ne mogu si pomoći da ne bacim još jedan pogled i željno uzdahnem.
Željela bih da imaju moj broj.
“Oprostite, gospođice.”
Okrenem se. To je ista ona prodavačica, ali sada joj je lice crveno od uzbuđenja. “Imate sreće. Pronašla sam posljednji par. Bile su stavljene u krivu kutiju.” Pokaže cipele koje je držala iza leđa, pruži ih prema meni i trijumfalno kaže: “Broj trideset i osam!”
“O, vau...” zamucam. Ne mogu vjerovati.
Ali ne možeš ih priuštiti ni na sniženju, šapne onaj glasić.
Osjetim udarac razočaranja. Istina. Kreditnu karticu su mi prerezali i imam samo dvadeset i pet funti u gotovini. K vragu, željela bih da su jeftinije.
Spremam se vratiti ih, kada postanem svjesna da ona u pozadini još uvijek govori.
“... ali bojim se da imaju sićušnu mrljicu na peti, ništa što bi tko primijetio i, budite sigurni, vi je nećete vidjeti dok ih nosite. Naravno, još ćemo ih sniziti ... Još pedeset posto od cijene na sniženju.”
Čekajte malo. Govori li ona to što mislim da govori? “Želite reći da su samo ...”
“Dvadeset i četiri funte i devedeset i devet”, objavi ona bez daha.
Nekoliko minuta kasnije stojim na blagajni, promatram kako ih zamata u papir i načujem kako netko govori: “O, sretnica, stvarno sam htjela cipele...” I osjetim navalo zadovoljstva dok mi prodavačica pruža ružičastu vrećicu veličine plakata.
“I peni”, oduševljeno će, pružajući mi kovanicu.
Ali ja sam već na pola puta prema izlazu. Dok izlazim na ulicu s ogromnom vrećicom koja mi se njiše s ramena i širokim osmijehom zalijepljenim na licu, gotovo se moram uštipnuti. Nisam praznovjerna, ali počinjem misliti da onaj vrijesak stvarno donosi sreću.

Dvanaesto
poglavlje
“VAAAAAAAAAAAAAAAAUUUUUUUUUUUU! ”
Gurnem vrata Wolsey Castlea i pozdravi me provala testosterona. Toliko o odlasku iz jedne krajnosti u drugu, pomislim prisjetivši se strke estrogena koju sam upravo ostavila za sobom u Sigerson Morrisonu.
Sagnem se unutra i krenem kroz maglu cigaretnog dima prema šanku. Mjesto je krcato muškaraca s pićima u rukama, otvorenih čeljusti, očiju prikovanih za TV pričvršćen na zid u kutu. Glasno se podsmjehnem. Naravno. Mogla sam si misliti. Nogomet.
“I mislio sam.”
Okrenem se i ugledam Eda kako me gleda sa svoja dva metra visine. Budući da je došao ravno s posla još je u svojoj uniformi koja se sastoji od sivog odijela s plisiranim hlačama, bijele košulje i smeđih sportskih cipela. Zapravo, i vikendima je tako odjeven.
“Opet u šopingu?” Podigne svoje guste, tamne obrve i prouči me neodobravajući, gazeći moj osjećaj superiornosti. To je problem s mojim bratom. Voli vam pokvariti zabavu.
“I tebe je lijepo vidjeti.” Zagrlim ga.
“I tebe.” Formalno me poljubi u oba obraza. “Pa, što si kupila?”
Kunem se, nalik je na psa koji ganja kost.
“O, ovo?” kažem lako i podignem jedno rame te pogledam vrećicu kao da sam je tek sad primijetila. Daj, razmisli, Heather. Kopam po mozgu u potrazi za mogućom izlikom. Ili to ili će uslijediti lekcija o štednji za budućnost. Zaista, moj brat je trebao biti bankovni menadžer, a ne ortodont. “To je poklon”, dahnem i osjetim navalu trijumfa. Briljantno, Heather.
“Za koga?”
Dobro, ne znam pokušava li me uhvatiti u laži ili ga iskreno zanima, ali poznajući svog brata, odlučim se za prvu opciju.
“Ovaj...” čeprkam po rokovniku u glavi i tražim nekoga odgovarajućeg. Hm, nema rođendana, nema godišnjica, ali tu je ... “Rosemary.”
“Stvarno?” Ed je prikladno impresioniran. “To je lijepo od tebe, mala sestrice.”
Nasmiješim se nelagodno. “Pa, to je samo sitnica”, kažem dobro shvaćajući da kopam rupu pod sobom i pitajući se kako ću se izvući iz nje.
“Drago mi je da se vas dvije konačno počinjete bolje slagati”, nastavi, prekriži ruke i pogleda me s bratskim odobravanjem. Ed ima sasvim drugačiji odnos s Rosemary. Dijelom zato jer je on uspješan ortodont i ima vlastiti posao u ulici Harley Street, čime je blizak Rosemarynom snobizmu, a dijelom zato jer je uvijek imao puno posla i rijetko putuje u Bath, a ona odbija ići u London - “gnjusno, pretrpano mjesto” - pa nikada ne mora provoditi vrijeme s njom.
“Znam da će Lionelu biti drago”, kaže Ed i osjetim žalac krivnje. Posljednje što želim je povrijediti oca.
“Da, bila sam u Bathu prošli vikend. Bio je u dobroj formi”, skrenem oko teme i nadam se da neće primijetiti.
“Pretpostavljam da još nije krenuo na dijetu, a?”
“A što misliš?” drago mi je što nisam jedina koja dobiva lekcije od Eda. Lionelu uvijek prigovara da mora izgubiti na težini, ali ovaj, naravno, ne sluša.
Mršteći se, Ed odmahne glavom. "Mora smanjiti zasićene masne kiseline i prijeći na plan zdrave prehrane. Ozbiljan sam, sestrice.” Pogleda me kao da ja, iz nekog bizarnog razloga, mislim da nije. Kada Ed nije ozbiljan? “Sa svim tim mliječnim proizvodima i crvenim mesom, kolesterol mu je sigurno prešao sve granice dozvoljenog.”
“Pa, kako je Lou?” Promijenim temu na njegovu ženu. Lou je šest mjeseci trudna i stvarno je super. Izvana je odgajateljica u vrtiću koja nosi ružičaste čarape i može napamet recitirati Harry Pottera, ali iznutra je preobraćena darkerica koja još uvijek ima probušen nos i voli horore. Nemam pojma kako je moj brat uspio nagovoriti tu bistru, duhovitu ženu da se uda za njega.
“Pa, mučnina je napokon prošla, hvala nebesima, ali sada je Boris užasno udara”, kaže tmurno.
“Hoćeš reći da znate da će biti dečko?” kažem uzbuđeno. A a tim dodam: “I nazvat ćete ga Boris?”
“Ne budi smiješna. Naravno da ne”, prasne. “Želimo da bebin spol bude iznenađenje, ali Lou inzistira da ga zove Boris - prema Borisu Karloffu koji je glumio Frankensteina”, objasni, a zatim uzdahne. “Navodno sve trudnice svojim nerođenim bebama nadjenu nadimak, što je, iskreno govoreći, jednako grozno kao kada ljudi daju ime svom autu...”
Iskreno, volim svog brata, ali ponekad ga poželim upucati: takvo je gunđalo. Znam da je potajno oduševljen zbog bebe, ali nikada to neće priznati. Jednostavno voli prigovarati.
“Piće?” kažem vedro, nadajući se da ću ga oraspoložiti mameći ga ginom i tonikom.
“Ha, ako budeš imala sreće”, zagunđa, pružajući mi novčanicu od deset funti. “Pokušavam uhvatiti pažnju barmena već dvadeset minuta.”
Kao što rekoh, vedra duša taj moj brat.
Okrenem se prema šanku i shvatim na što je mislio. Muškarci stoje u najmanje pet nizova uz šank, svi s praznim kriglama u jednoj ruci i novčanicama u drugoj. Ovim tempom trebat će mi vječnost. Tmurno se pridružim kraju reda.
Nakon par trenutaka, neki muškarac me potapša po ramenu. “Poslužuju vas?” upita s nadom i mahnem svojom praznom čašom prema meni.
“Željela bih”, uzdahnem i odmahnem glavom.
I tada se dogodi nešto čudno.
Usred uzimanja narudžbe za rundu pića, barmen se okrene i pogleda točno u mene. Ne u pet-šest muškaraca koji se vrpolje ispred mene, nego točno u mene. Susretnem njegov pogled i cijela se naježim. Što je čudno: ćelav je, predebeo i ima barem pedeset godina. “Oprostite što ste čekali, što biste željeli?” kaže.
“Ovaj...“ Nasmiješim se nesigurno. “Dva gina i tonika, s ledom i limunom. Molim”, dodam. Ne vjerujem svojoj sreći.
“Odmah stiže”, namigne mi barmen, zgrabi dvije čaše i okrene se prema polici s pićima.
Nakon nekoliko minuta kada se vratim do Eda on je udubljen u utakmicu kao i svaki drugi muškarac u pubu.
“Isuse, to je bilo brzo”, komentira s odobravanjem i uzme svoju čašu bez da je maknuo pogled s ekrana.
“Nikada nećeš pogoditi što se dogodilo”, siknem. “Poslužena sam prije svih ostalih.”
“Ženski dodir, a?” Otpije malo svog pića i nastavi zadovoljno gledati TV.
“Ne, nije bilo tako, bilo je stvarno čudno.”
“Kako misliš čudno?” Mršteći se jer se gomila nagurava da prihvati novi val ljudi, drži svoje piće uz prsa kako ga ne bi prolio. “Prokletstvo, ovdje je kaos.”
Osjetim nečiji lakat kako me gura u rame i uzdahnem suosjećajno: “Znam. Željela bih da imamo kamo sjesti.”
Tek što sam izgovorila te riječi, par pored mene počeo je navlačiti jakne. Ne, sigurno ne. Gledam zapanjeno dok žena ispija posljednji gutljaj svoga vina i nanosi sjajilo na usne, dok muškarac gura cigarete u džep. Ne mogu odlaziti. Ili mogu?
“Mi idemo, hoćete li naša mjesta?” Muškarac se okrenuo prema meni. Ne prema Edu, nego prema meni.
Odjednom mi se zavrti u glavi.
“Ovaj, da, hvala.” Nasmiješim se zahvalno i pogledam Eda koji je zapanjen. Spusti se žurno na jednu od praznih stolica, a zatim malo podigne hlače da mu bude udobnije. “Kakva sreća.” Bez riječi kliznem na svoju stolicu. U glavi mi se vrti. Sve one sumnje o praznovjerju i sreći povećavaju se dok se izmjenjuje čudo za čudom, gotovo kao kadrovi filma: prazno mjesto na vlaku, Starbucks bez gužve, paket britvica, parkirno mjesto, Gabe koji je odgovorio na moj oglas u Lootu ... Slike mi se počinju miješati, bez redoslijeda. Velike stvari, male stvari ... Vožnja natrag iz Batha bez prometnih gužvi, vješanje jakne na praznu vješalicu na stalku kada sam došla na posao, pronalazak savršenog para cipela u mojoj veličini. A zatim otkriće da su još više snižene. Posluživanje za šankom, mjesta za sjesti... Sve brže i brže, sve se stopi i ne mogu si pomoći da ne izlanem: “Zapravo ne, nije.” Srce mi radi poput klipa. “To je nešto više od sreće.”
Čekam da on nešto kaže, ali Ed samo zbunjeno bulji u mene. “Žao mi je, Heather, izgubila si me”, kaže napokon. “O čemu, za ime Božje, govoriš?”
Oklijevam. Jer u tome i jest problem. Nisam baš sigurna o čemu govorim. Ugrizem se za usnicu i ipak pokušam. “Ed, ako ti nešto kažem, obećaješ da se nećeš smijati?”
“Ah, to je lako”, dobaci suho. “Ja nemam smisao za humor, sjećaš se?” Misli na nešto što sam mu rekla u svađi prije nekoliko godina, što nikada nije zaboravio.
“Pa možda sam samo poludjela, ali..” stanem i snažno izdahnem. “Ne, zaboravi, luda sam.”
“Moja mlađa sestra? Luda?” Vrati pogled na nogomet.
Oklijevam. Mislit će da sam idiot. Ali, ionako već misli da sam idiot. “Pa, vidiš, stvar je u tome da ...” Duboko udahnem. O, nek’ se goni! Samo izgovori to, Heather. “Čini se da se sve što poželim ostvari”, kažem glasno.
Ali ne dovoljno glasno: riječi su mi ugušene u još jednom urliku gomile nalik na bumerang povika, zvižduka i gunđanja, koji se slegne u gunđanju razočaranja.
“K vragu! To je bilo blizu”, dahne Ed. “Skoro smo zabili gol.” “Ed, jesi li čuo što sam upravo rekla?”
“Oprosti, sestrice.” Ispričavajući se, stavi mi ruku na koljeno. “Trenutan pad koncentracije. Govorila si nešto o željama...” Vidim da mi samo udovoljava, ali ustrajna sam. Olakšanje je reći nekome, izgovoriti sumnje koje me muče danima. “Ne, nisu to želje. To je više od toga.” Izgovarajući na glas, sve to se čini još nevjerojatnijim. “Čini se da se tijekom posljednjih dana ostvarila svaka mala stvar koju sam poželjela.”
“Pa, znaš kako kažu, zar ne?” kaže i ispije do kraja svoj gin i tonik.
“Znam?” pitam zbunjeno.
Žvačući led, Ed me ozbiljno pogleda. “Pazi što želiš.”
“Pazi?” ponovim zapanjeno. Događa mi se nešto nevjerojatno, fantastično, prekrasno, a moj brat mi kaže da pazim? Zapravo, poznajući ga, zašto sam iznenađena?
“Razmisli o posljedicama. Mislimo da znamo što želimo, ali nikada ne možemo biti sigurni dok to ne dobijemo. A ponekad kada to dobijemo, shvatimo da to zapravo nikada nismo željeli, ali tada je prekasno.” Nasmiješi se. “Kao, na primjer, sjećam se da sam jednom poželio tjedan dana slobodno s posla, kada smo
Lou i ja planirali vjenčanje. A zatim sam dobio gripu i morao provesti cijeli tjedan u krevetu s termoforom. Nije baš neka želja, a?”
“Ed, ozbiljna sam.” Zbunjena sam i ne vidim kakve veze njegov primjer ima s onim što mi se događa posljednjih nekoliko dana. “Ovo je puno više od toga.”
Virne u mene ispod svojih tamnih obrva. “Osjećaš li se dobro?”
“Da, dobro sam. I ne, ne radi se o gripi”, dodam nestrpljivo.
Podigne ruke u znak predaje. “Dobro, oprosti, ali kako možeš očekivati od mene da budem ozbiljan? Mislim, stvarno...” puhne. "Želje koje se ispunjavaju?”
Čeljust mi se stisne. Dobro, to je to. “Dobor, izazovi me da poželim nešto,” odgovorim resko.
“Heather, molim te, prestani s tim glupostima. Smiješna si”, kaže Ed koji je sada ljut.
“Vidiš? Zabrinut si”, prasnem.
“Zabrinut?” ruga se. “Zašto bih, za ime Božje, bio zabrinut? Jer je moja sestra odjednom otkrila da ima čarobne moći?”
I dok to izgovara, lagano se nasmije. Istim onim smijehom kojega se sjećam iz vremena kada smo bili djeca i kada bi mi držao obje ruke i škakljao me dok ne bih počela moliti za milost. I sada, baš i kao i tada, razbjesnim se. “Dobro. Ako je tako smiješno, prihvati igru”, zahtijevam. “Ili se bojiš da ću ti dokazati da nisi upravu?”
Ako nešto znam o svom bratu onda je to kako je on jako kompetitivan. Godine igranja Monopolyja s njim naučile su me koliko on voli pobjeđivati. Vjerojatno jednako koliko voli biti u pravu. Ali, i ja to volim.
“Pa, ako inzistiraš...” kaže on odmah. Baš kako sam i mislila. Razmisli na trenutak, pa pucne prstima. “Utakmica”, kaže trijumfalno.
“Što s njom?” upitam.
“Pa, trenutno je rezultat jedan-jedan, i još je samo pet minuta do kraja ...” Pokaže na TV ekran. “Moramo zabiti još jedan gol protiv Francuske da pobijedimo u prvenstvu.”
“O, da”, kažem bez imalo entuzijazma. “Tko smo ‘mi’?” Kao što rekoh, nemam pojma o sportovima. I to mi se sviđa.
“Engleska,” puhne Ed. “A što misliš?”
“Pa?” potaknem ga.
“Pa, ako se tvoje želje ostvaruju, zašto ne poželiš da Engleska zabije gol prije zvižduka koji označava kraj utakmice?” nastavi.
“Jer me uopće nije briga za to”, kažem.
“Bi li te bilo briga ako kažem da neću Rosemary spomenuti da si joj kupila poklon ...” pogleda me i shvatim da me otkrio. “Pa da ga možeš zadržati?”
“To je ucjena.”
“A ovo je ludost”, kaže on umorno.
“Dobor.” Okrenem se prema ekranu i pokušam se usredotočiti na muškarce koji trče gore-dolje po travnjaku. Oprostite, na ekipe. Namrštim čelo i usredotočim se na muškarca u plavoj majici koji ima loptu. “Jesmo li mi u plavim majicama ili u bijelim?” šapnem.
“Bijelim”, sikne Ed nestrpljivo.
“O...” Razočarana, usredotočim se dok Francuz vješto dodaje loptu nekome drugome u svojoj momčadi dok Englezi samo bespomoćno gledaju. On počne juriti na gol. Zadržim dah, naprežući se da vidim što će se dogoditi, odjednom svjesna napete atmosfere oko sebe.
Idemo, Engleska, idemo, možete vi to.
Uhvatim se kada čujem glasić u svojoj glavi. Čekajte malo, ovo sam ja? Gledam nogometnu utakmicu? U pubu? I uživam u tome? Čvrsto stišćem čašu - napetost je nevjerojatna. Jedva mogu gledati. Francuska će zabiti još jedan gol i Engleska će izgubiti. Osjećam kako mi puls ubrzava.
"Za ime Božje, idemo Engleska, idemo”, čujem kako Ed govori.
Premda se čini beznadno, ispod glasa ponavlja riječi poput mantre, želeći da njegova momčad pobijedi. I odjednom ja poželim istu stvar. “Idemo, Engleska”, viknem i pridružim se. “Pobijedi.”
I tada, iz vedra neba, Engleska presretne loptu i zabije gol.
Bar eksplodira od vrisaka, zvižduka, urlika. Svi se međusobno grle, slaveći. Zborno se čuje: “Možeš li vjerovati?”, “Kakvo čudo!”, “Prokleto čarolija!”
Ali ja ništa ne čujem. Kao da gledam film stišanog zvuka. Neočekivan vjetar otvori vrata i kada se okrenem prema Edu, vidim da on bulji u mene, usta otvorenih od šoka.
“Prokletstvo, Heather”, zamuca, kada dođe do glasa. “Ali to ne može biti...” Gleda od mene do televizora na kojem je rezultat dva-jedan za Englesku. “Mislim, nemoguće je ...” Utihne i bez riječi razmijenimo poglede nevjerice.
A zatim mi sine.
Osjetim uzbuđenje, oduševljenje...

Trinaesto
poglavlje
MOGUĆNOST.
“Oprostite, prodajete li listiće lutrije?” Široko se osmjehnem gospođi Patel koja stoji iza pulta moje lokalne trgovine i slaže Marlboro Lights. Sitne ruke bogato su joj umrljane bojom za kosu.
Iznenađena, prestane s onim što radi i zabulji se u mene. Otkako sam se doselila u kvart, redovito kupujem kod gospođe Patel sve, od svoje mjesečne doze časopisa i čokolade protiv PMS-a, preko hitnog toalet papira i pijeska za Billy Smithov zahod. Ali tijekom svog tog vremena nikada nisam kupila listić lutrije.
Do sada.
“Da, naravno”, kaže i prebaci svoj jarkonarančasti sari preko okruglog ramena. “Uz prozor.” Zlatne viseće naušnice zvecnu kada pokaže glavom.
“Hvala.” Pokušam sakriti drhtaj uzbuđena i prođem pored nje. Zguran u kut, pronađem crveni plastičan stalak kojega nikada prije nisam opazila, zgrabim olovku s njega i poslužim se listićem. Dobro, da vidimo. Pogledam upute. “Odaberite šest brojeva i označite ih.” Hm, to bi trebalo biti lako. Moja dob, moja adresa ... Sretno ih prekrižim. Zapravo, ovo je prilično zabavno. Broj godina koliko radim u Zauvijek zajedno, mamin rođendan...
Stanem. Trebam još dva broja. Igram se s kosom i koncentriram se na brojeve, nadajući se da će jedan skočite preda me i viknuti: “Izaberi mene! Ja nosim pobjedu!”
Pobjedu.
O, vau, možete li zamisliti? Jedino u čemu sam ikada pobijedila je partija šaha. Ali lutrija? Od samog tog koncepta osjećam se prilično budalasto. Pobijediti i osvojiti milijune i milijune funti, hiti bogatija no što sam sanjala u najluđim snovima, odlaziti u šoping svih šopinga...
Automatski napravim jedan od svojih popisa želja:
• Kuća u Holland Parku. Jedna od onih s velikim bijelim stupovima i
prekrasnom terasom s pogledom koji bi posramio Rosemarynu kuću.
• Utočište u Italiji negdje u brdima Toskane gdje bih provodila lijena ljeta
kupujući kožnu odjeću i obuću i čavrljajući s lokalnim stanovnicima.
• Uz pomoć prevoditelja. Po mogućnosti muškarca, tamnog i odjevenog u
Pradu.
• Slika Matissea. On je Lionelov najdraži slikar. Bilo koja slika — nisam
izbirljiva.
• Karte za premijer ligu za Eda.
• Mirovinski plan koji bi bio bolji od svih mirovinskih planova.
• Plastična operacija za Jess.
• Dva tjedna odmora na Tajlandu. Zapravo, ne. Mjesec dana odmora na
Tajlandu.
• Cipele. Puno, puno, puno cipela.
• I novi auto kako ne bih trebala pokušavati bilo gdje hodati u njima.
• Srebrni Aston Martin Vanquish kakvoga vozi James Bond.
• Ili možda jedan od onih Minija, naravno kabriolet, kako bih mogla
voziti svim onim uličicama dok u Italiji kupujem cipele.
Sama.
Odjednom osjetim poznat ubod usamljenosti.
“Hmm.” Netko pročisti grlo, prekidajući mi misli, i preko ramena vidim red ljudi koji čekaju.
“0, oprostite, samo tren. Trošila sam milijune”, šalim se, očekujući smiješak od nekoga. Umjesto toga gotovo mogu čuti udarac dok moja neuspjela šala pada na njihova kamena lica.
“‘Ajde, makni se”, čujem kako netko gunđa ispod glasa. “Nemamo cijeli dan.”
Brzo izaberem posljednja dva broja, sasvim slučajno, zgrabim listić i krenem prema pultu.
Gospođa Patel me čeka. “Dakle, osjećate se sretno, a?”
Oklijevam. Sada kad stojim ovdje u osam i trideset ujutro, pod hladnim fluorescentnim svjetlom trgovine, sve se čini nekako nategnuto. Sinoć sam bila sigurna da sve nije samo slučajnost. Jedini razlog zašto je Engleska pobijedila je... Je što, Heather? Je taj što si ti poželjela da zabiju gol?
Iznenada shvatim kako sam smiješna. Naravno da je to bila slučajnost, ti budalo.
Stroj zapišti i izbaci listić.
“Možda”, odgovorim i nelagodno se nasmiješim, pokušavajući izbjeći pogled gospođe Patel. I tada ugledam naslov na naslovnici Daily Maila: “‘Engleska čarolija’.
Želudac mi se okrene poput palačinke. “Moglo bi se tako reći”, promrmljam i uzmem listić. Drhtavim prstima ga presavijeni i pažljivo stavim u novčanik.
Prokletstvo, Heather.
Napustim trgovinu u stanju uznemirenog iščekivanja. Vani je jutarnja gužva u punom jeku, pločnici su prepuni ljudi koji u košuljama žure na posao, uživajući u još jednom toplom danu. Ali ja sam toliko zaokupljena vlastitim mislima da bi mogla padati kiša od amazonskih žaba i ne bih primijetila.
Nastavim hodati, pognute glave, dok mi se glavom vrzma milijun pitanja. Riječi kao što su ‘nemoguće’, ‘zapanjujuće’ i ‘nevjerojatno’ padaju jedna preko druge dok mi misli vode unutarnju bitku. S jedne strane, realan, logičan, zdravorazumski dio mene na da za ovo mora postojati racionalno objašnjenje. A ipak, s druge strane, dio mene koji pobožno čita horoskope i izbjegava prolaziti ispod ljestava ne može si pomoći da se ne zanosi.
Ostavim promet iza sebe i krenem uz kanal. Ovo mi je jedno od najdražih mjesta u gradu. Lijepo je kao na razglednici i nikada mi ne dosadi gledati šareno obojane brodove, čitati njihova čudna i prekrasna imena, Merlinove morske noge, Oluja u šalici čaja, Sirena od lavande, i pitati se kako bi bilo živjeti na brodu usred Londona. Dovraga s brodovima, što je sa željama? prekine me glas u glavi.
Prestrašena, ignoriram ga i umjesto toga se zagledam u viseće košare koje se slijevaju niz bokove brodova u eksploziji boja. Gledajte, prekrasni su. S desecima malih želja koje poželim bez da sam toga uopće svjesna?
I nije li domišljato kako su se vlasnici tih brodova dosjetili koristiti stare gumene čizme kao lonce za cvijeće? Namrštim se prema staroj drvenoj palubi na kojoj su poredane jedna do druge. Iz njih rastu suncokreti koji su visoki sigurno dva metra. Škiljim na suncu i stavim ruku na čelo. Bože, sunce je stvarno jako. Poželim imati svoje sunčane naočale. Tajne, tihe, podsvjesne želje koje su dio svakodnevice.
Zaista, ne znam što je danas sa mnom. Misli su mi posvuda. Gurnem ruke u džepove - i stanem. Stanite malo. Prsti mi dotaknu nešto glatko poput plastike. Ne može biti... Sigurna sam da sam ih ostavila kod kuće. Dok mi želudac drhti, izvučem svoje sunčane naočale. Što bi se dogodilo da se te želje odjednom počnu ostvarivati?
Drhtavim prstima stavim si naočale i moj svijet se oboji u bakrene nijanse. Duboko udahnem, pokušavajući se smiriti, ali nema smisla. Ovo je smiješno. Ne mogu se usredotočiti. Treba mi kava. Da se zaista dogodi sve što poželite?
O, za ime Božje, ušuti, kako bi to bilo?
Primijetim mali kafić i odustanem od svog puta uz kanal. Uz svoj nedavni gubitak težine, mogu se počastiti jednim čokoladnim kroasanom. Zapravo, poigravam se idejom da odem korak dalje i počastim se kroasanom s bademima, kada primijetim kuću okruženu skelama i kamion parkiran ispred nje. Srce mi potone. To može značiti samo jedno.
Radnici.
Mrzim radnike.
Nakratko razmišljam o tome da se vratim na drugu stranu ulice i sklonim se iza reda parkiranih automobila, ali iz kuta očiju vidim da je prekasno. Dvojica sjede na zidu i ispijaju čaj te čitaju novine. Podignu pogled dok se približavam.
Ugledali su me.
“Sranje.” Spustim glavu, ali osjećam gorčinu. Željela bih da gledaju svoja posla i puste nas žene na miru. Mislim, to je tako nepošteno. Željela bih da znaju kako je to kada netko fućka za tobom. Dok im prilazim, očekujem neizbježno: “Razveseli se, srce, ništa od toga.”
A znate što? Ništa od toga.
Nisu me vidjeli, govorim si dok prolazim i ne čujem niti jedan zvižduk. Umjesto toga, čuje se samo nabijanje čekića i bušenje. Zbunjena, podignem pogled spremna na kontakt očiju i pozdrav u stilu “Pokaži nam sise”, ali... ništa ... Nitko čak ni ne gleda prema meni.
Pretpostavljajući da je to predobro da bi bilo istinito, nastavim hodati. Čekati. Očekivati. Još ništa. Osjećam rastuće samopouzdanje. Usporim i šepirim se - da, šepirim - pored radnika golog do pasa koji miješa cement, i to bez da sam povukla svoju traper minicu prema dolje. Ništa, čak ni pogled sa strane.
I tada primijetim naslovnu stranicu novina koje čitaju. Velikim crnim slovima ispisan je naslov:
SMANJENA MUŠKOST:
NOVA ISTRAŽIVANJA POKAZUJU DA FIZIČKI RADNICI IMAJU NAJMANJE PENISE
Stavim ruku preko usta kako bih prigušila hihotanje. Zatim opet čujem onaj glas u svojoj glavi: Što bi bilo da ti se ispune sve želje?
Ali ovoga puta ga ne ignoriram. Konačno sam uvjerena. Koliko god to bilo čudno, nezamislivo i nevjerojatno, to mora biti čarolija. I tada - ne znam što me spopadne, ali prije no što uopće shvatim što radim, stavim dva prsta u usta i ispustim dugačak, glasan zvižduk. Sa zadovoljstvom promatram kako se dvojca zidara zacrvene poput paprike od srama. To je zaista jebeno dobar osjećaj.

* * *
I postaj još bolje.
Kao da se brana podigla i ostatak tjedna provedem u vrtlogu ugodnih iznenađenja. Napuštene kreme protiv bora koje nikada nisu ni najmanje djelovale, sada, pri pobližoj inspekciji u ogledalu, zapravo djeluju, kako se čini. Naušnice za koje sam mislila da su izgubljene, koje sam tražila na sve četiri, odjednom se pojave iza kauča kao zečevi iz mađioničarevog šešira. Čak i moja kosa, s kojom nikada ništa ne uspijem postići unatoč svakodnevne bitke od po četrdesetak minuta, odjednom izgleda sjajna i - usuđujem li se reći? - namještena.
Jedna po jedna, desetak sitnih želja koje poželim svakoga dana, bez razmišljanja, počinje se ostvarivati. Isprva su to samo male stvari. Moj lažan osunčani ten nije sav na pruge oko gležnjeva. Moj omiljen sendvič nije rasprodan u Marks&Spenceru. Kada uključim TV shvatim da je došlo do promjene u programu i umjesto programa pod pokroviteljstvom o turbinskim motorima, upravo počinje film kojega već dugo želim pogledati.
Ali ni tu nije kraj.
Zapravo, sada tek počinje ono smiješno. Umjesto što slučajno nešto poželim, testiram to tako da namjerno poželim svakakve stvari. Ništa veliko - da budem iskrena, malo sam nervozna jer mi se ovakve stvari ne događaju svakoga dana. Ne poželim da mi Benicio del Toro kasnije dođe izmasirati ramena (možda kasnije dođem do toga), ali ipak postignem prilično nevjerojatne rezultate.
Uzmite sladoled, na primjer.
Cijeli život nisam mogla pojesti samo jednu ili dvije kuglice, a onda ostatak vratiti u zamrzivač. Uvijek slistim sve do kraja, a zatim poželim da nisam jer mi je slabo i moram otkopčati gornji gumb na trapericama. Ali jučer, kad sam iskušavala svoju teoriju i slistila cijelo pakiranje čokoladnog sladoleda dok sam gledala Doručak kod Tiffanyja, nisam osjetila ni trunčicu mučnine. Nadalje, traperice me nisu stezale! Kao da ga uopće nisam jela. Uistinu zapanjujuće.
Ali još me više zapanjilo što danas, kada sam otišla kupiti novi sladoled, uopće nisam osjetila želju za njim. Čudno, ali sada kad znam da ga mogu jesti bez osjećaja krivnje, kao da je nestala zabava. Umjesto toga, kupila sam banane.
Zatim se radilo o vremenu. Uvijek kada fenom osušim kosu, pada kiša. Bez iznimke. Ali ne ovaj tjedan: ovaj je tjedan bilo toplo i suho i kosa mi se ni jednom nije nakovrčala. Svaki dan je zgledala sjajno.
Ali najbolje od svega su semafori. Iz Little Venicea do Hampsteada do Elephanta i Castlea, nisam naišla ni na jedno crveno svjetlo. Posljednjih nekoliko dana svako je bilo zeleno i samo sam jurila kroz njih. Vožnja Londonom bila je tako zabavna. Pa, osim kazne koju sam dobila zbog prebrze vožnje po Embankmentu (navikla sam sjediti na mjestu i nisam shvaćala kako brzo vozim dok me policajac nije zaustavio), ali to je bilo samo tri kaznena hoda i šezdeset funti globe...
“... i već sam uštedjela malo novca jer me - možeš li vjerovati? — prometnik pustio bez kazne za nepropisno parkiranje!” uzviknem.
Jess bulji u svoj odraz u ogledalu i mršti se. Petak je navečer, poslije posla, i obje smo zgurane u kabinu za presvlačenje u Zari. Planirala sam ići ravno kući i leći rano, ali onda sam primila poziv: preklinjala me da joj pomognem naći odjeću za prvi spoj s Gregom na kojega ide sutra navečer. To je potraga koja poprima razmjere Gospodara prstenova.
Podigne svoje bujne grudi rukama i namrgodi se. “Ne bi li izgledalo bolje da imam manje sise?”
“Ne slušaš me, zar ne?” kažem uvrijeđeno. Provela sam proteklih sat vremena pričajući Jess sve i ona uopće nije impresionirana. Dok stojim do koljena duboko u majicama i vješalicama, moje uzbuđenje naglo splasne. Prvo Ed, sada Jess. Zašto mi nitko ne vjeruje?
“Da, slušam”, pobuni se i povlači haljinu preko ramena. “Nešto u vezi izbjegavanja kazne za parkiranje...” Prigušeno zagunđa kada joj struk haljine zapne za ramena. I malo se vrpolji. “Heather, možeš li pomoći? Zaglavila sam.”
U iskušenju sam da je ostavim tamo, da maše rukama dok joj je glava izgubljena u naborima haljine, ali popustim i snažno povučem. Čuje se glasno “Au”, a zatim joj se pojavi glava, raščupane kose i sjajila razmazanog po cijelom licu. I, bez sumnje, po cijeloj haljini.
“K vragu, potrgala sam patent.” Pogleda haljinu obeshrabreno, a zatim je odbaci na hrpu već odbačene odjeće na podu. “Mislim da bi se Gregu ta haljina svidjela. U mailu je rekao da voli žene koje su ženstvene.” U grudnjaku i gaćicama prekopava po ostalim odjevnim predmetima koje je provukla pored dozvoljenih šest komada. Zgrabi majicu bez naramenica.
“Ali u tome i je stvar! Nisam dobila kaznu”, nastavim ogorčeno, odlučna da me neće smesti. “U tome je čitava stvar. Kada sam vidjela prometnika, ukucavao je moje podatke u jedan od onih kompjutera i pomislila sam, o Bože, još pedeset funti, ne mogu si to priuštiti, i poželjela sam da me pusti. I, pogodi što? Pustio me! Samo mi je rekao da sljedećeg puta budem opreznija.” Nasmiješim se trijumfalno. “Ne misliš li da je to nevjerojatno?”
“Mislim da bi bilo nevjerojatnije da ti se Clive Owen pojavio na pragu, spustio se na jedno koljeno i zaprosio te.” Zagunđa. “Pogledaj samo te cice, divovske su. izgledam kao da sam trudna. Isuse, željela bih imati manje sise.”
“Clive Owen je već oženjen”, istaknem.
“Znaš na što mislim.” Izvuče se iz majice bez naramenica i stane tamo u donjem rublju. “Nogometna utakmica, neki radnici,, zelena svjetla i kazna za parkiranje i nisu baš uzbudljivi, zar ne?” kaže, nabrajajući ih na prste. “Što je s velikim stvarima koje svi želimo? Znaš. Uspjeh. Sreća. Ljubav.” S rukama na bokovima bulji u mene i znam što slijedi.
“Jednom ćeš morati ponovno izaći, znaš.”
Podignem majicu i pravim se da se divim vezu na rubovima.
“Da, ti, Heather. Moraš skočiti natrag u sedlo ili ćeš ga prerasti”, upozori me, pokazujući dolje.
“Fuj, Jess.”
“Istina je”, pobuni se. “Jednom sam čitala članak o tome. Očito vagina...”
Odjednom shvatim da gubim vrijeme. Zapravo, što sam milila kada sam išla reći Jess za vrijesak? Ona to nikada neće razumjeti. Ovo je žena za koju zaljubljivanje nema veze s čarolijom nego s kvačicama na popisu.
Promijenim temu. “Što je s ovom crnom majicom bez rukava onim tri-četvrt trapericama?” predložim, podignem odjeću i mahnem prema njoj.
“Ne misliš da su malo, pa, dosadni?”
Mahnem mrkvom svih ovisnika o modi. “Vidjela sam Siennu Miller u nečem sličnom.” Prekrižim si prste iza leđa.
“Stvarno?” Uzme mi odjeću iz ruku i navuče traperice. “Mm, da, možda da stavim onaj velik remen za nisko na struku kojega sam dobila u Grčkoj - znaš, onaj s amuletima.” Uvuče se u majicu i namjesti je preko ramena. Jess je sva od guzice i sisa i izgleda nevjerojatno. “Ti si genije, Heather!” Baci ruke oko mene. “Ovo je savršeno.”
Nasmiješim se skromno. Nadam se da neće otkriti da mi za inspiraciju nije poslužila Sienna Miller nego lutka u izlogu.
Odmakne se i počne se odijevati u svoju staru odjeću. “Ali kao što sam govorila...”
K vragu. Mislila sam da sam se izvukla.
“Moraš zaboraviti Daniela.”
“Zaboravila sam”, odgovorim obrambeno.
“Nijekanje nije ista stvar”, razvuče ona.
“Ne niječem”, protestiram.
Povuče zavjesu i okrene se prema meni. “Pa onda, što čekaš?”
“Savršenog muškarca”, dobacim, nadajući se da će je to ušutkati. Skupi ogromnu hrpu odjeće i spusti je na stol ispred prodavačice, koja me ledeno pogleda kao da govori ‘maksimalno šest predmeta’.
Jess se bijedno nasmije. “Žao mi je što ti moram ovo reći, srce, ali on ne postoji.”
“Možda ne.” Slijedim je do blagajne. “Ali to ne znači da moram prestati željeti da postoji.” Bacim pogled na par koji stoji pored nas u redu. Rukama grleći jedno drugo, žena sva zaljubljena gleda u muškarca kojeg ja ne bih dvaput pogledala u gomili. Za mene je on tip koji ćelavi, izgleda prilično dosadno i treba podšišati dlake u nosu. Ali njoj je on savršen muškarac. “I, svejedno, mislim da nemaš pravo”, kažem. “Mislim da savršen muškarac postoji.”
“Što se dogodilo s cinizmom i gorčinom?”
“Samo kažem.”
“Da su svi muškarci gadovi?” prekine me Jess, prilično dobro me imitirajući. Nakon što je Daniel otišao, to je više-manje bilo sve što sam mogla reći, između uvlačenja Marlboro lightsa i ispijanja tekile.
“Srce mi je bilo slomljeno”, kažem u svoju obranu. “I, u svakom slučaju, zašto muškarce koji mrze žene nazivaju ženomrscima, a žene koje mrze muškarce nazivaju ogorčenima?”
“Ili lezbijkama”, kaže Jess zdravo za gotovo.
Zavlada kratka tišina dok upijamo tu činjenicu, a zatim Jess kaže: “Gadovi” i zagleda se u prodavača za blagajnom, kao da je on osobno odgovoran za spolnu nejednakost.
“Bilo kako bilo, kao što sam govorila”, brzo promijenim temu, “mislim da savršen muškarac postoji. Samo je različit svakoj osobi. Mislim, pogledaj Camillu Parker Bowles - oprosti, Windsor.” Pa, sada kad sam počela, moram pokušati dokazati svoju teoriju. “Njena predodžba savršenog muškarca je Princ Charles.”
Jess napravi grimasu.
“Ludo je zaljubljena u njega”, dodam kao dokaz.
Jess se trgne. “Ooo ... i s onim ušima”, šapne, gotovo kao da se boji da bi je Njegovo Veličanstvo moglo čuti.
“Upravo tako. Kao i žena koja je udana za Robina Williamsa. Ja mislim da je on najmanje smiješan čovjek na svijetu, ali ona sigurno misli da je savršen.”
“Robbie Williams je oženjen?” Tinejdžerka ispred nas se šokirano okrene.
“Ne, glumac. Znaš. Tatica u suknji, Dobro jutro, Vijetnam...” “Nanoo, nanoo”, imitira Jess i zahihoćem se.
“I što je s Carrie i Facom?” kažem kroz smijeh. Sada sam se stvarno ufurala. “Nikada to nisam skužila. Mogla je imati Aidana!”
“Mmm.” Čuje se odobravanje žena oko nas.
Potpisavši slip kreditne kartice, Jess uzme svoju novu imovinu i gurne račun u torbicu. “Dobro, onda”, kaže i provuče ruku kroz moju. “Ako je savršen muškarac različit za različite osobe, kakav je tvoj?” Usmjeri me kroz trgovinu. “Samo za slučaj da naletim na njega.” Naceri se.
Prihvatim igru. “Pa, zgodan je, očito.” Ugrizem se za donju usnu i razmislim. “Monogaman, naravno.” Prijeđem popis karakteristika idealnog muškarca kada bih ga mogla napraviti jer, naravno, imam popise za sve. “Mrzi sportove, ali obožava smijeh...” Osjećam kako mi ide. “Ne odbaci odjeću samo na pod, i ne ostavi sir u hladnjaku bez folije, da sav stvrdne i pokvari se...” Zapravo, ovo je baš zabavno. “Ne boji se razgovarati o svojim osjećajima i ne boji se obaveza ... ne srami se pitati za smjer kada se izgubi...” Sve što sam ikada željela u muškarcu odjednom mi se vrati. “Voli držanje za ruke i večere uz svijeće. Ne zanima ga samo ući u moje gaćice, kupuje mi cvijeće i to ne mislim na one jadne bukete na benzinskim stanicama...” Stanem i razmislim. Je li to sve? “O, i mora se ludo zaljubiti u mene, naravno.” Izađemo u gužvu ulice Oxford Street.
“Zaboravila si najvažniju stvar”, kaže Jess i pogleda u oči tipa koji hoda u suprotnom smjeru, te se koketno nasmiješi. “Jesam?” upitam zbunjeno. “Što?”
Zločesto se naceri. “Penis od dvadeset i pet centimetara.”

Četrnaesto
poglavlje
“DVOJICA LOVACA su u šumi kada jedan padne na tlo. Čini se da ne diše i, lud od panike, drugi tip izvuče svoj mobitel i nazove hitne službe...”
Stojeći pred velikim ogledalom na vratima ormara, u majici u a grupu Ramones i crnom sakou, s neupaljenom cigaretom u kutu usana, Gabe zastane kako bi provjerio svoj odraz i iskuša različite izraze lica: zamišljen (glave pognute dolje, namrštenih obrva), šokiran (oči raširene, čeljust otvorena), nemiran (obrve kupljene, donja usna drhtava). Uzdahne, ramena mu padnu naprijed i gurne naočale natrag na nos. “Isuse, teška odluka.” Počeše se po glavi. “Kakav izraz odgovara ovoj šali?”
Opet ih sve prođe, a zatim se obrati svome odrazu: “Dobro, zamislimo da sam ja u publici.” Pokaže na svoja prsa. “I zamislimo da sam Jerry Seinfeld.” Naceri se plaho. “Ne, recimo da sam Dennis Leary.” Napravi grimasu prema svom odrazu. “Ti kurvinski kurvin sine”, opsuje, tijela zgrčenog poput opruge, agresivno izbačene čeljusti.
A zatim uzdahne i objesi se prema naprijed. “Ajde, Gabe, što je smješnije? Ništa od toga? Sve?” Vođen strahom, počeše si čekinje na bradi, a zatim se odjednom široko nasmiješi. “Isuse, to je to. To je taj izgled!”
Njegov stisak oko četke koju drži umjesto mikrofona se pojača, raširi noge u stavu nalik Elvisovom, i nastavi: “Vikne operateru: ‘Prijatelj mi je mrtav! Što da radim?’ Operater mirno odgovara: ‘Samo se smirite. Mogu pomoći. Prvo se uvjerimo da je mrtav.’” Gabeova usta se trzaju. Pokušava se ne nasmijati, ali udari u smijeh. Obriše si oči i prekori se: “Gabriel Hoffman, ozbiljno si smiješan, ali ovo je ozbiljan posao. Moraš biti ljut, izmučen, smrtonosno smiješan. ‘Ajmo, koncentriraj se!” Pročisti grlo i odmakne pramen kose boje pijeska koji mu je pao preko očiju. “Zavlada tišina. Zatim se začuje pucanj i lovčev glas se vrati.” Nakon komične stanke, Gabe prijeđe na poantu vica: “‘Dobro, sigurno je mrtav. Što sad?”’
O moj Bože, stvarno je grozan.
Stojim u hodniku i kroz odškrinuta vrata promatram Gabea na probi, te stavim ruku preko usta kako bih suzbila uzdah nezadovoljstva.
Propast će na edinburškom festivalu. Umrijet će na pozornici, pred tisućama ljudi. Mislim, sve to mrgođenje, psovanje i pokušaji da bude komičar - to jednostavno nije Gabe. On je drag i ljubazan i iz Kalifornije. On pije sojino mlijeko, nosi japanke i bavi se jogom. On nije ljut, totalno je opušten. A ta odjeća! Majica na grupu Ramones ispod sakoa? To je takav klišej. Što se dogodi lo njegovim košuljama i japankama?
Sažalim se nad njim. Trebala bih nešto napraviti. Trebala bih ga pokušati zaustaviti. Ovo je kao da šaljete nekoga u bitku golih ruku, ili kako se već ono kaže.
Daska na podu zaškripi i trgnem se.
O sranje, izaći će iz svoje sobe i uhvatiti me ovdje. Kako špijuniram. Ne špijuniraš, Heather; tek si se vratila kući iz šopinga s Jess i prolaziš ovuda, razmišljam grčevito dok ulijećem u kupaonicu kako bih izbjegla hvatanje na djelu.
Zaključam vrata i odvrnem slavinu. Mora postojati nešto čime mogu pomoći. Dobro, ja mrzim stand-up komediju, ali ne mrzim Gabea. Baš suprotno, on je stvarno drag tip i čak stavlja čep natrag na pastu za zube, podsjetim se zadovoljno.
“Heather?” Čuje se pristojno kucanje na vratima i Gabeov glas. “Jesi li tu?”
“Hm, da...” odgovorim prestrašeno. “Oprosti, čekaš? Izlazim za minutu.” Zabrinuta što će me uskoro raskrinkati, lupnem lagani i posudicom za sapun kako bih bila uvjerljivija.
“Ne, u redu je, polako. Ali kada završiš, dođi van u vrt.”
“U vrt?” Pogledam se u ogledalo, pitajući se što mu je na pameti. Ipak, što god to bilo, ne može biti ništa gore od njegovih šala.
Što će me naučiti da ne skačem pred rudo.
“Imam iznenađenje”, doda.
O, prokletstvo. Što sam ono govorila o tome da mrzim iznenađenja? Nije mi rođendan, nije nikakva godišnjica, pa što bi onda moglo biti? Oprezno izađem iz kupaonice i bosonoga tapkam niz, hodnik, razbijajući glavu oko toga, kako bih se mogla pripremili, kada me smete neobičan miris. Radoznalo pomirišem zrak dok ulazim u kuhinju. Gotovo kao da nešto gori. Dok mi to pada na pamet, požurim i kroz vrata bacim pogled na stražnji vrt. Pun je dima. O, Kriste. Nešto zaista gori.
Obuzme me panika. O, jebi ga! Kuća mi gori! Jesam li se sjetila platiti osiguranje kućanstva? Znam da mi je to na popisu stvari koje moram obaviti, ali... Grčevito počnem gledati po kuhinji, a na pamet mi padaju slike mokrih ručnika koji se bacaju na rasplamsale tave.
Ali nemam ručnika: svi su u pranju. Treba mi nešto poput - nešto poput onog vrča. Nasred stola stoji veliki stakleni vrč s ljiljanima. Zgrabim ga, bacim cvijeće u sudoper i izletim van, prolijevajući vodu preko rubova. Sivi dim suklja iza šupe.
Bacim se preko gredice s cvijećem, okrenem se na drugu stranu šupe dok mi se prsti kližu po mokrom staklu vrča, kojim svom snagom zamahnem. Ali nema plamena.
Samo Gabe.
“Ta-da.” Raširi ruke i naceri se kada me vidi, ali prekasno je: poput njihala, vaza se zanjihala. Što znači da se mora vratiti. O, joj.
Odjednom se sve dešava istovremeno. Ali kao da je netko usporio vrijeme i gledam sve kao na filmu. Voda izlijeće iz vaze, leti zrakom poput ogromnoga vala, svaka kap se povećava dok Gabeovo lice prolazi kroz nevjerojatan raspon emocija - od sreće, preko zbunjenosti, do otvorenog šoka kada ga voda pogodi ravno u lice.
Bum. Vratili smo se u normalno vrijeme i Gabe, potpuno mokar, stoji preda mnom, cijedeći se, trepćući i dašćući. “Isuse, Heather, što se događa?”
“O, sranje”, promrmljam dok ga promatram kako si briše mokru kosu i lice pregačom. Pregača? Nosi moju cvjetnu pregaču preko svoje nabrane zelene košulje. Istog trena primijetim da drži hvataljke u jednoj ruci, paket vegetarijanskih kobasica u drugoj i da stoji ispred sjajnog metalnog predmeta koji je sumnjivo nalik na...
“Roštilj?” izlanem.
“To je poklon za useljenje, za moje useljenje. Mislio sam da bi ti se mogao svidjeti. Za vrt.” Dok govori, pogledam u njegova stopala te primijetim da stoji u lokvi vode. Promeškolji svojim suncem opečenim nožnim prstima, koji skviknu uz njegove japanke. “Ali da sam znao da ću naići na ovakvu reakciju, držao bih se mirisne svijeće.”
“Sranje.” To je sve što mogu reći. Nije najbolja riječ koju sam mogla izabrati, ali čini se da mi je specijalnost govoriti i činiti krive stvari.
Gabe nagne glavu i počne njome mahati poput psa, te me pošprica kapima vode. Sigurna sam da nije namjerno, razmišljam odmičući se da me ne smoči previše. “Tako mi je žao.” Pokušam se ispričati dok se on trlja jednom od Brianovih kuhinjskih krpa na Buckinghamsku palaču koju sam ukrala s posla. Mislila sam da nešto gori.”
“Da, vegetarijanske kobasice.” S košuljom koja mu je zalijepljena na prsa poput promočene hrpe, i kosom koja strši u pramenovima, pokaže prema roštilju iz kojeg se definitivno izvija spirala dima.
“Kupio sam ih posebno za tebe jer ne jedeš meso i to.” Zastane. “Možda je ovo bila loša ideja...”
“Ne! Ne!” pobunim se. “To je bila odlična ideja, to jest odlična ideja.” Puna entuzijazma zgrabim vilicu i nagnem se pored njega kako bih nabola pougljenjen predmet s rešetki. Na trenutak moja hrabrost posustane. Zatim se vedro nasmiješim Gabeu. On se osmjehne sa zanimanjem.
O, jebi ga. Znate onaj osjećaj kada kažete da ćete nešto napraviti, a onda se predomislite, ali ipak to morate napraviti jer znate da ćete u suprotnom izgledati jadno i izgubiti obraz? Pa, takva je situacija sa mnom i ovom kobasicom. Stjerana u kut, natjeram se da uzmem zalogaj. “Mmmmm.”
Gabe me promatra i mogla bih se zakleti da se dobro zabavlja. “Nisam bio siguran koliko dugo da ih pečem.”
“Mmmmm. Mmmmm,” nastavim kad počnem žvakati. Jao. Bol mi sijevne stražnjim kutnjakom kada čvrsto zagrizem u tvrdi dio.
“Dobro?”
“Jako”, odgovorim i pokrijem usta. S teškom mukom progutam. Hvala Bogu na tome. Oslobođena svoje kazne, udahnem s olakšanjem.
Koje je kratkoga vijeka.
“Super. Uzmi još.” Gabe hvataljkama stavi još nekoliko komada na tanjur i pruži mi ga. “Ima dovoljno.”
“Hm, ne... Zapravo, dosta mi je za sad.”
Ali uporan je. “Hej, hajde, ja častim.”
Časti? Ovo je mučenje. Borim se kako bih se nasmiješila, razmišljajući kako da mu odvratim pažnju da bih mogla sakriti kobasice u grmlje. “Ovaj, super, hvala”, zamucam.
U tom trenu Gabe udari u smijeh. Glasan smijeh kojega slijedi roktanje dok pokušava doći do daha.
Zapanjena sam. Dok ne skopčam. Ovo je njegova ideja šale i ja sam je totalno popušila.
“Tvoje lice”, ispravi se, držeći se za trbuh, “kada si pojela onu kobasicu.”
Pokušavam se ne nasmijati, ali nemoguće je. “Ti gnjido”, progunđam, a usne mi se počnu trzati.
“Hej, nisam ja kriv. Ti si na mene bacila velik vrč smrdljive vode.”
Sjetim se i počnem se hihotati. “Trebao si vidjeti svoje lice.”
Prestane se smijati. “Pa, pretpostavljam da smo sada kvit.” Ispruži ruku kako bih mu ‘dala pet’.
O, prokletstvo, mrzim to. Uvijek se osjećam kao pravi idiot. Lagano spustim ruku uz njegovu. “Za sada”, ne mogu odoljeti da ne dodam.
Nasreću, u zamrzivaču imam vegetarijanskih pljeskavica pa ih stavimo na roštilj, zajedno s kukuruzom u klipu i nekoliko krumpira u foliji.
Nakon što smo sredili hranu i on se presvukao u majicu kratkih rukava (mislila sam da je zelena košulja s volanima sprijeda loša, ali narančasta majica sa slikom gospodina T je puno gora), Gabe izvuče dvije boce piva iz frižidera, pažljivo prereže limetu, iscijedi krišku u svaku bocu i pruži mi jednu. Ja sam više osoba za vino, ali ne mogu odbiti. Pogotovo nakon što se potrudio nabaviti roštilj i sve.
“... i nastupao sam oko LA-a, znaš, na otvorenim večerima i takvim stvarima, ali odlazak na edinburški festival mi je oduvijek bio san pa sam odlučio ove godine iskušati sreću. Rezervirao sam mjesto, tiskao letke i nastupat ću tamo cijeli tjedan. Pokušat ću osvojiti onu Perrier nagradu.”
Pijuckam pivo i slušam Gabea koji je za roštiljem i okreće pljeskavice i smotuljke folije poput profesionalca.
“I samo si dao otkaz?” upitam iz udobnosti ležaljke. Vau, ovo je život. Večera mi se sprema, dobila sam pivo, ležim ovdje i ne mičem ni prstom. Sada znam kako je Danielu bilo lijepo.
“Ne, prijatelj i ja imamo trgovinu odjećom u ulici Abbot Kinney - to ti je ulica u Veniceu sa stvarno super trgovinama i kafićima”, objašnjava. “O, i sa super meksičkim restoranom koji radi najnevjerojatniji čili relleno.” Oči mu zasjaje zbog sjećanja i zastane malko, očito ponovno uživajući u čili rellenu na trenutak. Zatim shvati da ja nemam pojma o čemu priča. “Nikada nisi jela čili relleno?”
Odmahnem glavom.
“Isuse, šališ se?”
“Bojim se da ne.”
“Vau, Heather, nemaš pojma što propuštaš.” Od užasa ispusti hvataljke i obriše ruke u pregaču. Pomislili biste da će održati propovijed. I hoće. “Čili relleno je gozba okusa. To je čili, napunjen s ribanim sirom, kojega frigaju, a zatim urone u salsu i kiselo vrhnje. Nevjerojatno je...”
“Čini mi se da voliš hranu?” nasmiješim se.
Sada izgledao malo stidljivo. “To ti je židovska stvar.”
“Ti si Židov?”
Okrene se bočno da mi pokaže svoj profil i prijeđe si prstom preko nosa. “Nisi skužila po nosu?”
“Hej, ti barem imaš razlog.” Okrenem se bočno i učinim isto. “Kada sam bila mala, gledala sam crteže princeza iz bajki i sve su imale lijepe male nosiće. Vještice s otrovnim jabukama imale su velike, grbave noseve.”
“Imaš super nos”, pobuni se Gabe. “Kao tukanov kljun.”
“Uzet ću to kao kompliment.” Namrštim se. “Ali, bilo kako bilo, pričali smo o tvom poslu...” Brzo skrenem razgovor sa svog nosa. To je nešto što sam naučila kada sam malo ostarjela: ne razgovarati s muškarcima o dijelovima tijela kojima sam nezadovoljna. Kada sam bila s Danielom, znala sam govoriti o svom celulitu i gurati mu stražnjicu pod nos kada bi mi govorio da ga nemam. Sve dok ga, naposljetku, nisam uvjerila da imam celulit. Otada je prestao misliti da mi je stražnjica poput breskve i počeo je govoriti da sam zaista u pravu i da mi je stražnjica nalik na zobenu kašu. Bravo, Heather.
“O, da, pa recimo to ovako: partner mi duguje uslugu pa je preuzeo sve na neko vrijeme. Ionako se radi o samo nekoliko tjedana.”
“A što ti je s curom, Mijom - ima li ona što protiv?”
Gabe pocrveni. “Ne, previše je večeri provela slušajući moje nastupe. Vjerojatno me se htjela riješiti.” Smiješi se dok to govori, kao što može samo osoba koja zna da to nije slučaj. I, s obzirom na ono što znam o Gabeu Hoffmanu, ne mogu zamisliti da bi ga se djevojka ikada htjela riješiti. Čak i ako priča grozne viceve.
“Pa, koja je tvoja priča?” Okrene pljeskavicu i pogleda me, podignutih obrva.
“Moja priča?”
“Aha, znaš, veze, posao, obitelj...”
“O, ta priča.” Popijem pivo do kraja i stavim bocu pored sebe. “Slobodna sam od prošle godine kada sam otkrila da me dečko, s kojim sam u to vrijeme živjela, vara.”
Gabe mi uputi pogled pun žaljenja, ali brzo nastavim. “Posljednjih šest godina radini kao fotograf vjenčanja, ali sada ću izgubiti posao.”
“Aha, pitao sam se što hrpa životopisa radi na kuhinjskom stolu.”
“Da, pa, nisam baš sanjala da ću biti fotograf vjenčanja, pa možemo reći da još nisam dobila svoju veliku priliku.”
“A što je s tvojom obitelji?”
“Imam starijeg brata Eda i on je oženjen za Lou - dobit će bebu uskoro. Tu je onda moj otac, Lionel, koji je umjetnik i oženjen za moju zlu maćehu Rosemary.”
“A tvoja mama?”
“Umrla je kada sam imala dvanaest godina.”
Zavlada tišina. “Hej, žao mi je.”
“I meni”, kažem tiho i osjetim kako mi se grlo steže kao i svaki put kada pomislim na mamu. Čak i sada, nakon skoro dvadeset godina. “Nije neki sretan završetak, bojim se.” Nasmiješim se jadno.
“Stani malo. Tko priča o završetcima? Znaš što mi je govorio djed? ‘Sine, ti još uvijek živiš u bajci’...” Imitira južnjački naglasak.
“Pa, možeš reći djedu da imam trideset godina.”
“Nekako mi se čini da ga to ne bi uvjerilo. On ima devedeset i dvije.”
“Je li ovo jedna od onih anegdota o tome kako bismo trebali biti zahvalni jer uvijek ima ljudi kojima je puno gore u životu?”
“Hej, moj djed ima super život. Upravo je otkrio porniće na Internetu.”
Nasmijem se, ustanem s ležaljke i odem do roštilja. “Mmm, fino miriše. Gladna sam k’o vuk.” Puna nade pogledam u smotuljke folije.
“Kukuruzu treba još petnaest minuta, a što se tiče ugljikohidrata...” Gurne nož u smotuljak. “Kako volite svoje krumpire, gospođice, tvrde ili tvrde?”
“U tom slučaju imam vremena za skočiti do trgovine na uglu po vino.”
“Pivo je previše plinovito, a?”
Namrštim nos.
“Sada ću se ispričati za kasnije”, kaže. Zatim, vidjevši zbunjen izraz na mome licu, objasni: “Dijelimo kupaonicu...”
“O...” Zavlada tišina, a zatim ju prekinem. “Fuj”, zagunđam. “Previše informacija.” Nježno ga opalim.
“Oprosti. Još jedna židovska karakteristika, bojim se - hrana i tjelesne funkcije.”
Nasmijem se, obujem svoje japanke i skupim kosu te ju vežem. “Vraćam se odmah. Crno ili bijelo?”
“Ti izaberi.”
Krenem pa zastanem i okrenem se. “Gabe?”
“Da?”
Pogledam svog novog cimera koji u mojoj pregači, koja se nikako ne slaže s njegovom majicom, stoji uz roštilj, te me obuzme neočekivana nježnost. Čudno, ali nekako mi se čini kao da ga već dugo poznajem. “Jako mi se sviđa roštilj. To je bilo baš lijepo od tebe.”
“Hej, nema na čemu.”
“A što se tiče onoga ranije, s vodom...”
“Tako vi Englezi zahvaljujete?” Uputi mi svoj velik, nakrivljen osmijeh.
“Ne. Ovako zahvaljujemo.”
Instinktivno se nagnem i poljubim ga u bockav obraz. I prije nego ijedno od nas dvoje ima vremena razmisliti o tome što se upravo dogodilo, požurim unutra.

Petnaesto
poglavlje
BARBRA STREISAND ZAVIJA iz radija kada uđem u trgovinu na uglu i oglasi se električno zvonce. Gospođa Patel podigne pogled s neidentificiranog ljubičastog predmeta kojega plete i zaškilji prema meni preko vrha svojih naočala istim pogledom kojega upućuje svima - naboranog čela, stisnutih očiju uokvirenih crnom olovkom, ustiju stisnutih od nepovjerenja. Cijelo lice može nabrati po rubovima kao kada zatežete uzicu na vreći za smeće.
Nasmiješim se, lagano kimnem, a zatim se uputim u stražnji dio trgovine gdje drži vina. Kada sam se tek doselila u susjedstvo, sjećam se da sam mislila kako će imati ograničen izbor - prašnjavu bocu Liebfraumilcha ili preskup Chianti u slamnatoj košari. Ali bila sam u krivu. Tako je možda u većini trgovinica na uglovima ulica, ali ovo nije bilo koja trgovina na uglu, ovo je trgovina Kod gđe Patel i, iako to nikada ne bih mogla pogoditi, ova je sitna indijska dama, sa svojim sarijima jarkih boja i strašću prema pjesmama Barbre Streisand i Barryja Gibba, neka vrsta somelijera.
Sada, u stražnjem dijelu trgovine, mozgam nad bocom bijelog sauvignona. To mi je uvijek najdraži izbor, ali možda bih ovoga puta trebala uzeti nešto drugačije. Prebacim se na crna. Ne, preteška su i ostavljaju mrlje na zubima. Vratim se na bijela. Ali, bijelo je malo otrcano, zar ne? Sa svojim asocijacijama na Bridget Jones.
Uzdahnem nestrpljivo. Bože, ovo je teže no što sam mislila. Inače nisam ovako neodlučna. Stotinu puta sam ovdje kupila vino i uvijek bez trunčice oklijevanja... Što je drugačije? Gabe je drugačiji, shvatim i sjetim se mokrog Amerikanca u mom vrtu. Rekao mi je da izaberem, ali ne želim izabrati nešto bez veze. Želim ostaviti pravi dojam, pogotovo nakon incidenta s vazom.
Uzdahnem u očaju. Isuse, ovo je teško. Jednostavno se ne mogu odlučiti. A zatim mi nešto sine.
Zatvorim oči i počnem mrmljati ispod glasa: “Eci, peci, pec, ti si mali...” čvrsto zatvorenih očiju pustim da mi prst odluči, “zec”. Ali umjesto da dotakne tvrdu, hladnu površinu, osjetim nešto mekano, toplo ... živo? Otvorim oči i zabuljim se u svoj prst, koji je gurnut u nečije rame. Muško rame. Rame mog susjeda.
Želudac mi propadne kao da sam u avionu koji je upravo propao kroz turbulenciju nekih stotinjak metara. Uhvatim dah taman toliko dugo da mogu zamucati. “O... oprostite...”
Zamislite Hugha Granta na ekranu. A sada neka bude ženskog roda, crvene kose i s trideset godina. Pa, to sam ja. Samo što ovo nije film nego stvaran život. Moj život. Moj grozno osramoćen život.
“Ja... ovaj... oprostite... samo sam ...”
Jebi ga, ovo je stvarno grozno. Zašto uvijek moram ispasti takva budala u njegovoj blizini? Nikakvo čudo da me ignorira. Okrenem se i pravim da usredotočeno buljim u police. Samo bih željela da jednom mogu voditi normalan razgovor s njim. Ako ništa drugo, barem da dokažem da nisam luđakinja.
“Biranje vina nikada nije lako, zar ne? Provedeš vrijeme i vrijeme čitajući etikete, a kada dođeš kući, gotovo nikada nema okus koji očekuješ.”
Ovaj, halo? On to meni govori? Oči mi se podignu s njegovih stopala, prijeđu preko pukotine u njegovoj bradi i njegovih usana. Koje mi se smiješe. Jednim od onih ljubaznih, dobroćudnih osmijeha koje upućujete starim ljudima kada im se sjećanja pomute, ili djeci kada vam kažu da se žele vjenčati sa svojim hrčkom. Onom vrstom osmijeha koje je usavršila Meryl Streep.
Srce mi potone. Vjerojatno me ne prepoznaje.
“Nikada se nismo upoznali. Ja sam James. Živimo nasuprot jedno drugome.” Ispruži ruku.
“O, da... Ja sam Heather.” Pokušam mu uzvratiti osmijeh, ali moj je nekako krivudav i nervozan, poput klinca na bicikli bez pomoćnih kotača. Rukujem se s njime i mogla bih se zakleti da je zadržao moju ruku u svojoj samo mrvicu predugo. Ali možda su to samo moje želje.
“Znaš, prije nekoliko dana sam ovdje kupio odlično bijelo vino. Koje ono? O, gle, evo ga.” Ispusti mi ruku i posegne za bocom. Promatram ga požudno. Vjerojatno je došao ovamo po vino koje će podijeliti sa svojom curom, mozgam razmišljajući o lijepoj brineti s kojom sam ga vidjela prošli tjedan. Bože, baš je sretnica. Željela bih da je on moj dečko.
Odjednom svjesna da buljim u njega otvorenih usta, zgrabim bocu iz njegovih ruku. “Ovaj, super... hvala na preporuci”, kažem brzo i okrenem se da odem prije no što napravim još veću budalu od sebe.
“S druge strane, imaju i odličan chablis...”
Napravila sam jedva dva koraka prije no što je do mene dopro njegov čvrst, dubok glas. U iskušenju sam da nastavim hodati i pravim se da ga nisam čula, ali neodoljiv je poput velikog paketa slatkiša. Želite ga. Znate da ćete kasnije požaliti. Ali ipak ga cijelog pojedete.
Popustim iskušenju i pogledam preko ramena te ga ugledam kako drži bocu boje jantara. “Možda te mogu dovesti u iskušenje?” Opet mi se nasmiješi, ali ovoga puta to nije osmijeh upućen starcima, više je nalik na ... “Čuj, žao mi je, ovo mi baš ne ide najbolje, a?” Pokajnički osmijeh? Stoji tamo s bocom vina u svakoj ruci i slegne ramenima. “Vjerojatno misliš da sam neki idiot koji cijelo vrijeme priča o vinu...” Osramoćen osmijeh? a zapravo sam te htio pitati...” Nervozan osmijeh? “...ako bi željela izaći na piće koji put?” Zavodnički osmijeh?
Cijelo vrijeme dok je govorio, ja sam stajala mirno, zaleđena razmišljajući o tome kako nije moguće da se ovo događa, dok su se njegove riječi vješale preda mnom, jedna po jedna, poput odjeće na sušilo. I sada vise tu i čekaju da ja nešto napravim. Ali ne mogu: u šoku sam. Nakon dvije i pol godine tijekom kojih nikada nismo razmijenili ni riječ, moj zanosno zgodan susjed, koji je sasvim slučajno živo utjelovljenje gospodina Savršenog, pita me da izađem na spoj s njim.
U izmaglici počinjem raspetljavati riječi. Izaći. Na. Piće. Koji. Put.
“Dakle?”
Vratim se: čeka moj odgovor. Ali nije li očit? Zašto, za ime Božje, ne bih željela izaći na piće s njim? Dajte mi jedan dobar razlog. Brineta.
Osjetim udarac razočaranja: čini se tako savršenim. A slijedi rezigniranost: znala sam da je predobro da bi bilo istinito. Zatim slijedi ogorčenost: dvolična gnjida. “Ne poštujem muškarce koji varaju svoje djevojke.”
“Molim?”
“Moj posljednji dečko je bio nevjeran”, objasnim.
Očekujem priznanje krivice, crvenjenje od srama, ali umjesto toga dobijem izraz zabrinutosti: “O, ovaj... stvarno? Žao mi je što to čujem.” Zavlada tišina dok bulji u mene zbunjeno. “Oprosti, ali jesam li nešto propustio?”
Poštovanje, iskrenost, integritet, poželim mu reći jer se sjetim Daniela. Ali umjesto toga se ukočeno nasmiješim i ležerno kažem: “Oprosti, kako si rekao da ti se zove djevojka?”
“Moja djevojka?”
“Lijepa brineta.”
“O, Kriste.” Konačno shvativši da je razotkriven, počeše si svježe izbrijanu bradu i pogleda me. Ali bez traga krivnje, ogorčeno vidim, ali s - može li to biti olakšanje? “Na trenutak sam se pitao o čemu se radi. Mislio sam da si me možda zamijenila s nekim.” Nasmiješi se pa kaže: “To je Bella, moja mlađa sestra.”
Sestra? Osjetim žalac iznenađenja. Ne znam trebam li skakati od sreće ili jaukati od srama.
“Želiš li da i ona dođe na piće?” Usta mu se trzaju od zabave.
Prigušim nervozno hihotanje. “Ne, dovoljan si samo ti.”
“Odlično”, odgovori i na licu mu se ocrta olakšanje. Tada shvatim: on je nervozan. “Kada si slobodna ovaj tjedan?”
“Hm, daj da razmislim...” Ne želim mu otkriti da mi je jedini sastanak koji imam na rasporedu onaj s videotekom, zar ne?
“Sutra?” predloži.
Na trenutak razmišljam o tome da igram hladno, što znači da ću završiti tako što ću provesti subotnju večer na kauču gledajući film. Pa se predomislim. “Savršeno”, odgovorim i zgrabim njegov prijedlog objeručke. K vragu s igranjem neuhvatljive. Radije bih pila martinije s Jamesom.
“Odlično”, kaže.
I tada na trenutak samo stojimo tamo, gledajući jedno drugo i smiješeći se, dok nas ne prekine sredovječan muškarac u prugastom odijelu koji, crven u licu i dašćući, dojuri do polica i zgrabi bocu Moëta iz hladnjaka, mrmljajući: “Prokleta godišnjica”, dok se gura pored nas i žuri do blagajne.
Razmijenimo poglede.
“Naravno, to je još jedan izbor. Šampanjac.” James se naceri i konačno se riješi boca koje je držao. “Ako imaš nešto za proslaviti.”
Pa, smiješno da to kaže...
Kada dođem do stana, pozdravim Jamesa koji me dopratio do praga i poljubio me u obraz, lebdim od sreće. Zatvorim vrata, naslonim se na njih i nekoliko puta duboko udahnem. Još ne mogu vjerovati. James me pozvao na spoj. James me izvodi na večeru - o, da, gotovo sam zaboravila. Na putu od trgovine, piće se pretvorilo u večeru. James će me pokupiti sutra u osam.
Prođem sve načine na koje to mogu reći, dijelom kako bih čula kako to zvuči, dijelom kako bih omogućila mozgu da apsorbira tu informaciju. I dijelom zato što to želim vikati s krovova.
Ja, Heather Hamilton, imam spoj.
Oduševljena, odbacim svoje japanke i tapkam niz hodnik prema kuhinji. “Hej, Gabe, nikada nećeš pogoditi što...” Požurim kroz vrata i u vrt. Nema ga.
“Gabe?” Pogledam praznu ležaljku, prazne boce piva na drvenom stolu, roštilj koji izgleda kao da se ugasio. Priđem bliže da ga proučim. Rešetka je prazna i većina ugljena se pretvorila u sivi pepeo. Već? Provjerim vrijeme na svome satu i računam u sebi. Ako sam otišla u ... a sada je ... Isuse, nije me bilo više od jednog sata! Vau, vrijeme stvarno leti kada uživaš.
Zatim se iznenada sjetim. Rekla sam da se vraćam odmah, da idem samo po bocu vina. Osjetim žalac krivnje. U cijelom tom uzbuđenju zaboravila sam na Gabea i roštilj. Vratim se unutra i pokucam lagano na vrata njegova sobe.
“Gabe? Jesi li tu?” Ništa ne čujem, čak ni tihe zvukove CD-a. Spremam se pogledati kroz prozor dnevne sobe da vidim je li mu motor parkiran ispred, kada otvori vrata.
“Hej.” Drži knjigu naslovljenu Kako biti urnebesno smiješan. “Razmišljao sam o tome da organiziram potragu.”
“Bok... Gle, žao mi je,” ispričam se. “Izgubila sam pojam o vremenu...”
Ali ne dozvoli mi da završim. “Ne brini. Već sam jeo, ali ostavio sam ti hranu u pećnicu da ti bude topla.”
“Zapravo, nisam gladna...” A zatim si ne mogu pomoći i izlanem: “Upravo sam bila pozvana na spoj. Netko u koga sam malo zatreskana.” To sam dodala da ne bi pomislio kako uvijek izlazim s potpunim strancima koje sretnem na ulici.
“O... super.”
Zavlada tišina.
“Kupila sam šampanjac umjesto vina”, kažem. “Želiš čašu?”
“Hvala, ali ne za mene. Dan je bio dug i idem u krpe.”
“O, okej ... Gledaj, što se tiče roštilja.”
“Hej, zaboravi to.”
“Jesi siguran?”
“Da, naravno.” Nasmiješi se. “Noć, Heather.”
“Da, noć, Gabe.”
Lagano mu mahnem bocom šampanjca i krenem natrag u kuhinju da je stavim u hladnjak. Misli mi se vrate Jamesu i opijena sam njima kada, za nekoliko trenutaka, čujem kako se Gabeova vrata tiho zatvaraju iza mene. Kroz maglu shvatim da je sigurno ostao stajati tamo kad sam otišla. Ali previše sam zaokupljena večerašnjim događajima da bih primijetila. Veselo se smiješeći, stavim Moët na led. Za kasnije.

Šesnaesto
poglavlje
IZVAN ZIDOVA KEW Gardena obraslih bršljanom, skuplja se desetak uzvanika. Još nema traga mladenki i do početka ceremonije je još otprilike pola sata, pa koriste posljednju priliku da zapale još koju cigaretu i meškolje se nelagodno u svojoj odjeći. Čini se da su uglavnom u ranim dvadesetima i tek završili koledže, sudeći po ispletenim etničkim narukvicama i crnom tušu oko očiju. Nose asortiman neusklađenih odijela i haljine za večernje izlaske koje su prekratke i otkrivaju previše.
A jednoj plavuši je haljina uz to još i zaista preuska, primijetim i pokušavam ne buljiti u njenu crnu mini haljinu od Lycre, koja otkriva svaku oblinu i krivinu, dok se probijam kroz goste tražeći nekoga pogodnoga da nažicam cigaretu. “Oprosti, imaš možda cigaretu viška...” Sa svakom kapi svog ženskog šarma, nasmiješim se mršavom dečku od dvadeset i koje godine, koji još ima ostatke tinejdžerskih akni.
Očito nenaviknut na žensku pažnju, čini se prestrašen. “O, ovaj, da”, zamuca i kopa po džepu sakoa, koji je, sudeći po duljini rukava, posuđen od puno nižeg prijatelja. “Pa, ovaj, jesi li ti dio mladenkine ekipe?” pita smeteno dok izvlači kutiju Ultra Light cigareta.
O, pa, bolje išta nego ništa. Uzmem jednu. “O, ne. Ja sam ovdje kako bih fotografirala.”
“Ti si fotograf? Hej, super”, kaže njegov prijatelj na kojega nisam obraćala pažnju jer je razgovarao na mobitel i bio mi okrenut leđima. Nevjerojatno je zgodan. I svjestan toga. “Možda bi me nekada mogla slikati. Ja sam pjevač u bendu.” Ubaci tu informaciju tako ležerno i uputi mi dobro uvježban polu osmijeh.
Spremam se reći mu kako sam samo pomoćnica kada mi dečko s cigaretom kaže: “Ne slušaj Jacka, on je uvijek ovakav.” Zatim ispruži svoj upaljač. “Usput, ja sam Francis.”
Nasmiješim se zahvalno. Zašto se, uvijek kada su muškarci u paru, dogodi da je jedan dobar i ljubazan i najbolji prijatelj svakoj curi, a drugi zgodan gad koji dobije svaku curu?
“Hej, poslušaj se samo, Lice od pizze”, frkne Jack i lupi ga po ramenu baš dok se rukujemo. Dvije crvene točke pojave se na Francisovim obrazima, ali Jack se samopouzdano smiješi, siguran u svoj dobar izgled. Bože, kakav nasilnik. Željela bih da ga netko spusti na zemlju.
Okrenem se Francisu. “Hvala.” Nasmiješim se pa stavim ruku oko njegove kako bi mi mogao zapaliti cigaretu. Pokuša nekoliko puta i konačno se pojavi plamen. Udahnem i uživam u uzbuđenju umirovljenog pušača. “Drago mi je.”
“I meni.” Nasmiješi se zahvalno. Za razliku od Jacka koji promrmlja nešto o tome kako neki nemaju smisao za humor i okrene se plavuši u uskoj haljini.
Počnem se probijati kroz ljude prema kombiju tvrtke Zauvijek zajedno. Gotovo nikada ne pušim, pogotovo ne na poslu, ali danas sam uznemirena. Povučem dim cigarete. Jako zabrinuta.
Znala sam da nešto nije u redu čim me je Brian jutros pokupio. Umjesto uobičajenog čavrljanja prije vjenčanja, vozili smo u tišini osim kada je Brian prstima lupkao po volanu. Nešto mu je bilo na pameti, to je bilo sigurno, ali nisam ga htjela pitati što - prevelika sam kukavica. I bila sam previše zaposlena sanjareći o Jamesu.
Ali tada, baš kada smo parkirali, zazvonio mu je telefon. Promrmljao je nešto o tome kako je to važan poziv i pokazao mi da želi da mu dam malo privatnosti. Sve je to bilo vrlo tajanstveno i nimalo nalik Brianu koji inače razgovara na telefon zataknut pod bradu dok obavlja milijun drugih stvari. Za razliku od većine muškaraca, prilično je dobar u istovremenom obavljanju više zadataka.
Ali ne ovoga puta. Ovoga puta je svu pažnju usmjerio na onoga tko je s druge strane linije. Još uvijek korača po parkiralištu. Hoda naprijed-natrag u svom sivom odijelu, mobitela prislonjenog na uho, ozbiljnoga lica. Topao povjetarac donese do mene komadiće razgovora. “A-a ... Da ... Apsolutno ... Shvaćam u potpunosti ...”
Želudac mi se stisne. Zvuči kao da su vijesti loše. Uz sve što se u posljednje vrijeme događalo, nisam razmišljala o Brianovom priznanju o lošem poslovanju i o tome kako će me morati otpustiti ako ne dobijemo čudo u obliku ogromnog posla. Ali sada mi se sve vrati i u želucu osjećam čvor veličine šake.
“Pa o kakvim brojevima govorimo? Hm... Hm... O, stvarno? Čak toliko?”
O, Bože. Netko iz banke zove u vezi kredita. Buljim u njegove sjajne crne cipele dok ritmički gaze po šljunku. Osjećam kako napetost raste. Željela bih da mogu organizirati veliko, debelo vjenčanje ni iz čega.
“Heather, moram razgovarati s tobom.”
Brianov glas prekine moje paničarenje. Žuri prema meni dok se sako vijori za njim. Ruke su mu stisnute preko prsa kao da drži neku veliku novost. Zgnječim cigaretu petom, potražim svoj paketić pepermint bombona i stavim jednoga u usta.
“Moraš?” kažem sa strahom. Zgnječim bombon između kutnjaka.
“Imam dobre vijesti.”
“Dobre vijesti?” ponovim kao papiga.
“Prekrasne vijesti”, kaže, a na licu mu se pojavi osmijeh oduševljenja. Stavi ruke na moja ramena. “Mislim da bi trebala sjesti.” Dok me spušta na jednu od drvenih klupa koje okružuju travnjak, pogledam ga zbunjeno. “Ali mislila sam da je u vezi kredita?” pokažem na njegov mobitel.
“Ne baš.” Ljulja se na petama. Toliko je uznemiren da ne može stajati mirno. “Ali ovdje govorimo o puno novca.”
“Ali kako to mogu biti dobre vijesti?”
“Nisu dobre vijesti. Prekrasne su, Heather”, podsjeti me. “Prekrasne vijesti.”
Ne vjerujem. Moj šef je sasvim izgubio razum. Konačno prasnem: “Brian, hoćeš li molim te prestati govoriti u zagonetkama i objasniti mi kako dugovanje puno novca može biti prekrasno?”
“Tko je spomenuo dugovanje puno novca?”
“Ti. Prošli tjedan. Razgovor u kombiju o tome kako ćeš me morati otpustiti.”
“Daj, daj, ne bavimo se prošlošću”, kaže odbacujući to i digne ruke u zrak. “Puno se toga može dogoditi u tjedan dana. U tjedan dana tvrtka može od dugovanja puno novca doći do zarade puno novca. Pogotovo ako dobije klijenta koji je igrom slučaja Vojvoda od Hurleya, čija se kći igrom slučaja udaje za...”
“Misliš na Lady Charlotte?” prekinem ga.
“Aha.”
“Plavuša koja je uvijek u svim časopisima?”
“Aha.”
“Baš je ovoga tjedna bila jedna njega slika s Paris Hilton, na nekoj zabavi. Kunem se, gotovo su identične.” Odmahnem glavom.
“Lady Charlotte ima puno deblje gležnjeve”, povjeri mi Brian, spuštajući glas. “Neki moji stari kolege paparazzi kažu da ima noge gotovo poput muškarca.”
“Stvarno?” šapnem.
“Stvarno”, kimne Brian znalački.
“Ali sigurno se ne udaje. Zar nema samo dvadeset i jednu godinu, ili tako nešto?”
“Može imati i šesnaest, što se mene tiče, glavno da je legalno.”
Odjednom mi sine. “Što? Želiš reći... mi ćemo pokrivati vjenčanje?”
“Aha, ti i ja, mala. Za tri tjedna!”
“Nije li to malo u zadnji čas?” Toliko sam zatečena da je to sve što mogu reći.
“Navodno je sve u zadnji čas i jako tajno jer ne žele da novinari doznaju. Ono je bila Vojvotkinja na telefonu. Zvala je prije par dana, iz vedra neba. Rekla da me se sjeća iz šezdesetih.” Okomim se na njega. “Želiš reći da znaš za ovo već par dana?” Podigne ruke u znak obrane. “Morao sam to zadržati za sebe. Ništa nije bilo sigurno i nisam ti htio pobuditi nadu...”
“O, Brian, to su fantastične vijesti!” Preplavljena olakšanjem, skočim s klupe i bacim ruke oko njega.
“I više od toga - to je prokleto čudo!” zanosi se i osjetim val uzbuđenja dok ga grlim.
Zaželjela sam čudo, nisam li? I sada ćemo ga dobiti.
Nekakvo komešanje mi prekine misli. “O, gle, zar to stiže mladenka?” Bacim pogled prema prilazu gdje su se ljudi uskomešali.
Brian stane na vrhove prstiju kako bi vidio preko glava. “Ne, neki idiot je dobio piće u lice.” Nasmije se.
Provirim preko njegovog ramena i ugledam idiota o kojem se radi: to je Jack, klinac koji želi biti rock zvijezda. Ali sada nije nalik na nju. Lice mu je mokro, a bijela košulja mu je natopljena nečim nalik na sok od brusnice, te posrće od ljutitog poniženja.
Osjetim sjaj zadovoljstva. Što sam ono poželjela, da ga netko spust i na zemlju?
“Ti dvolični gade!” Prepoznam plavušu u uskoj crnoj haljini. "Što misliš - tko si ti? Nekakav pastuh? Ne bih imala ništa protiv, ali usprkos svoj priči, imaš kurac veličine...”

Sedamnaesto
poglavlje
“KOKTEL HRENOVKE?” POGODI James. Sluša moju priču s druge strane restoranskog stola.
O, prokletstvo, Heather.
A naš prvi spoj je počeo tako savršeno. Umjesto agonije zbog izbora odjeće, odabrala sam prvu stvar koju sam isprobala: haljinu od satena boje šljive koju sam pronašla u trgovini rabljenih stvari prije nekoliko mjeseci i koja odlično ide uz moje nove ružičaste satenske cipele. I umjesto nakita podigla sam kosu sa sjajnim ukosnicama koje već dugo imam u ladici, ali nikada nisam bila dovoljno hrabra da ih stavim.
Inače nikada ne pokušavam ništa posebno - uvijek se radi samo o brzom feniranju i toni seruma, ali večeras sam željela nešto posebno. Željela sam se osjećati drugačije, pogledati se u ogledalo i ne vidjeti Heather za traperice i majicu, Danielovu bivšu curu s jakim bedrima i ludom kovrčavom kosom, već Heather koja će ih oboriti s nogu, koja ima spoj s Jamesom u seksi haljini i sa sofisticiranom frizurom, pa sam kopirala fotografiju u Vogueu i, možete li vjerovati - uspjela sam. Sve do malih puštenih pramenova uz uši.
A zatim, točno na vrijeme, James je došao po mene u osam i taksijem smo se odvezli do ovog prekrasnog talijanskog restorančića u Sohou. Glavni konobar otpratio nas je do našeg stola sa svijećom, koji je bio sklonjen od ostalih u romantičnom kutu dvorišta, konobar mi je ulio čašu savršeno ohlađenog šampanjca, a James mi je rekao kako izgledam ljupko. Zatim je zavladala tišina.
No, ne govorim o dugoj tišini, onoj nelagodnoj, već o ispunjenoj tišini. Tišini u kojoj smo se trebali pogledati u oči i u kojoj bi .se on nasmiješio, a ja pocrvenjela, i to bi bilo prekrasno.
Umjesto toga, napravila sam ono što uvijek radim kada sam nervozna: ispunila sam tišinu. Još gore, ispunila sam je prvom stvari koja mi je pala na pamet, a to je, igrom slučaja, bila anegdota o Jacku, rock zvijezdi u usponu, i njegovom penisu.
Pogledam Jamesa preko stola osvijetljenog svijećom i poželim se sakriti ispod. “Hm ... sada kad razmišljam o tome, ne mogu se baš sjetiti...” kažem neodređeno. Otpijem velik gutljaj šampanjca. Hajde, Heather, smisli što ćeš reći. Nešto pametno. Nešto čime ćeš pokazati da nisi idiotkinja opsjednuta penisima. Nešto za što se oboje zanimate. Prekopavam po glavi. Hajde, razmisli - razmisli.
Odjednom mi sine, kao da mi se upalila žarulja: “Čitam jednu prekrasnu knjigu.”
Pogleda me sa zanimanjem. “Da?”
“Da. Nevjerojatna je.” Pogledam ga u oči dok izvlačim asa iz l ukava. “Zove se Život Pija.” Pokušavam se ne nasmiješiti trijumfalno, ali teško je. Toliko sam ponosna na svoje brzo razmišljanje da poželim sama sebi dati pet.
“O, da, dobila je dobre kritike.” Zatim, ne mogu vjerovati, namršti nos. “Ali nisam uspio doći dalje od prvih par poglavlja.”
Želudac mi se stegne. “Nisi?”
“Ne. Na kraju sam odustao - previše truda. Očito sam pomalo ograničen.” Posegne preko stola i pogladi mi ruku. “Pa, reci mi, zašto se tebi toliko sviđa?”
Usred sam ispijanja još jednog gutljaja šampanjca. Mjehurići mi se dignu kroz nos i zadržim kihanje. “Ovaj...”
O moj Bože, ja i moj dug jezik. “... pa...”
Tražim nešto za reći. K vragu. Trebala sam se držati veličine penisa.
“... savršene je veličine za staviti pod stolić”, dobacim, “kako se ne bi ljuljao.” Nasmijem se nervozno.
James ne. Mislim, ne nasmije se. Štoviše, na njegovom licu nema ni traga osmijehu. “O, da.” Čini se zbunjen. Zatim opet zavlada tišina. Samo što je ovoga puta neugodna. I ovoga je puta definitivno ne pokušam ispuniti.
Nasreću, konobar to učini umjesto mene jer dođe uzeti našu narudžbu i izrecitira popis specijaliteta. Imaju piletinu, govedinu, zečevinu, tjestenine, rižote i desetak različitih vrsti salata ...
“Mmm, sve zvuči ukusno”, promrmlja James. “Za što si raspoložena, draga?”
Draga?
Kaže to ležerno, tako prirodno, tako ljupko, kao da uopće nije svjestan da je to rekao. Samo što jest rekao.
Nestane sav moj raniji stid. Ne mogu vjerovati. Izraz dragosti. Žene godinama mogu čekati ovu razinu intimnosti od muškarca, a evo Jamesa koji me nazvao ‘draga’ na prvom spoju. “Sve zvuči odlično”, odgovorim kao da se ništa neobično nije dogodilo, a zapravo želim odjuriti u zahod i nazvati Jess s mobitela. Ali ona je na svom prvom spoju s Gregom. A čak i da nije, imam trideset godina i trebala bih biti sofisticirana, zrela odrasla osoba.
Sjednem ravno u stolici i uputim Jamesu svoj, nadam se, sofisticirani osmijeh. “Ali ja sam zapravo vegetarijanka”, kažem hladno. “Pa, sudeći prema mom cimeru, tehnički sam ribovegetarijanka jer jedem ribu...”
“Ozbiljno?” prekine me James širom otvorenih očiju. I baš se počnem pitati što sam sada rekla kada kucnem svojom čašom šampanjca uz moju. “I ja sam vegetarijanac.”
“Kakva slučajnost.” Vau, on je stvarno moj savršeni muškarac, govorim si. Gleda me na način da se osjećam opijeno, a to nema nikakve veze sa šampanjcem.
“Pa, reci mi, jesi li ti tip vegetarijanca koji jede leću i pržene orahe? Ili tip za makarone sa sirom za mikrovalnu?”
“O, definitivno ovo drugo.” Nasmiješim se. “Mrzim orahe - alergična sam na njih.”
“Nema šanse! I ja!”
“Stvarno?”
“Ne, zapravo nisam.” Nasmiješi se i odmahne glavom. “Ali mogu biti ako to želiš.”
“Ne, u redu je.” Nasmijem se. “Činiš se u redu takav kakav si.” Posegne preko stola i palcem prijeđe preko mojih prstiju koji su ovijeni oko čaše šampanjca. Sada je red na njemu. “Stvarno?” upita tiho.
Pogledam dolje, u njegovu ruku koja pokriva moju, i osjetim prekrasne trnce koji mi prođu cijelim tijelom. “Stvarno.”
Konobar zakašlje kako bi privukao našu pažnju. “Jeste li odlučili?” upita strpljivo.
James zatvori svoj jelovnik, ali zadrži ruku na mojoj. I okrene se prema konobaru sa svojim ljupkim, lijenim osmijehom te upita: “Je li moguće da dobijemo dvije porcije makarona sa sirom?” Večer postaje sve bolja i bolja. Nakon večere, koju James inzistirajući plati, popijemo bijelu kavu i podijelimo tiramisu u kafiću Italia u Sohou, a zatim uhvatimo taksi za natrag. To je jedna od dobrih stvari kada izlazite sa susjedom: možete ići kući zajedno.
Na putu me James zabavlja pričama - o tome kako ga sestra redovito pobjeđuje u igri Scrabble, kako zna skuhati fenomenalan rižoto s gljivama i kako je ožiljak na njegovom zapešću rezultat pada sa sanjki kada je imao šest godina. Najintrigantnija je priča o tome kako je mjesecima sakupljao hrabrost da me pozove van. “Nikada nije bio pravi trenutak. Stalno smo nailazili jedno na drugo, ali bilo me je strah da ću ispasti idiot...”
“Tebe je bilo strah?” ponovim s nevjericom.
“Pa, da”, kaže, očito zapanjen što ne vjerujem toj njegovoj izjavi. “Kad god bismo se vidjeli, ti si me ignorirala - imao sam dojam da nisi zainteresirana...”
Zatvori usta, Heather.
“...ali jučer, kad sam te vidio kod gospođe Patel, jednostavno sam pomislio k vragu sve, James pozovi je van - najgore što se može dogoditi jest da odbije.”
Ne mogu vjerovati da čujem ovo. Sigurno sanjam i probudit ću se, kao Bobby Ewing pod tušem.
“Oprosti, izluđuje te što ti ovo govorim?”
“Ne, ne...” Da. Da.
“Samo sam ti želio reći što osjećam.”
Do sada nas je taksi već ostavio na početku naše ulice i zajedno hodamo pločnikom, saginjući se ispod niskih grana. “Nikada nisam bio za igranje u ovim stvarima”, prizna James tiho. “Nisam zainteresiran za ona pravila o tome da treba pričekati tri dana i tek onda nazvati. Ako ti se netko sviđa, zašto ne bi odmah nazvao? Zašto ne možeš biti iskren i reći kako se osjećaš?”
Pogledam ga sumnjičavo i baš pomislim kako je ovo predobro da bi bilo istinito, kada on napravi nešto sasvim neočekivano. Uhvati me za ruku. U javnosti. Bez da sam ga to pitala. Pa, ovo možda ne zvuči kao nešto posebno većini ljudi, ali za mene je ravno manjem čudu. Navikla sam na muškarce koji gunđaju o JPO-u (javnom pokazivanju osjećaja) i drže me za ruku niti pet minuta, a onda se prave da se moraju počešati kako bi me pustili. Ali ne i James. Stisne prste čvrsto oko mojih kao da me nikada ne želi pustiti.
“Pa, evo nas.” Nerado stanem pred svojim stanom. Mračan je. Gabe je sigurno još vani, pomislim dok mi James stavlja ruke oko struka i privlači me bliže sebi, govoreći: "Večeras mi je bilo predivno.”
Okupana zlatnim svjetlom ulične svjetiljke, osjećam toplinu i sreću. “ I meni”, promrmljam i pogledam u njegove tamne oči.
“I pitao sam se...”
“Da?” Iščekujem. Iako je moje iskustvo u izlascima ograničeno, znam da je ovo dio kada on ulazi na kavu. I znam da je ‘kava’ eufemizam za svakakve stvari. Od kojih nijedna nema nikakve veze s Nescafeom.
“Mogu li te opet vidjeti?”
S obzirom da sam se pitala kako daleko da odem (ljubljenje je u redu za prvi spoj, ali ako želi ostati preko noći moram biti čvrsta i reći ne), nisam očekivala ovo pitanje. “O... da... naravno”, odgovorim i osjetim navalu oduševljenja, ali i razočaranja jer ovdje naš spoj završava.
“Što misliš o kinu sutra navečer?” predloži.
Razmišljam o tome da se pretvaram da prvo moram provjeriti rokovnik, ne zato jer možda nešto imam u planu (znam da nemam) već iz navike. A zatim se sjetim: James ne igra igrice pa ne moram ni ja. “Naravno.” Nasmiješim se. Vau, tako je osvježavajuće upoznati muškarca koji ne pokušava biti hladnokrvan. I kakvo je to olakšanje. Sada neću morati provesti nekoliko sljedećih dana pitajući se hoće li ili neće nazvati.
“Kako bi bilo da te pokupim oko sedam? Možemo prije otići na piće.”
“Odlično.”
Smiješeći se seksi, nagne se bliže. “Laku noć, Heather.”
Dakle, to je to. Poljubac. Osjetim prekrasno uzbuđenje iščekivanja. Željela sam poljubiti Jamesa od prvog trenutka kada sam ga vidjela. Zatvorim oči i podignem lice prema njegovome s iščekivanjem.
Pa nisam pripremljena kada osjetim njegove usne na svom obrazu i kada kaže: “Hvala na prekrasnoj večeri.”
Oči mi se brzo otvore. Je li to sve? Pričekam nekoliko trenutaka, dijelom očekujući nastavak, ali kada ništa ne uslijedi, brzo kažem: “Dobro. Laku noć, James”, nadajući se da on neće primijetiti moj stid. “Vidimo se sutra.”
Pričeka dok ne pronađem svoje ključeve i ne uđem, a zatim prijeđe ulicu do svog stana. Iz hodnika promatram njegovu figuru kako odmiče, slušam zvuk njegovih koraka i razmišljam o našem spoju i tome kako je James sve što sam ikada željela u muškarcu - zgodan, pravi džentlmen, nije jedan od onih tipova koje zanima samo da vas odvuku u krevet. I nisam razočarana jer nije želio ući na kavu. Ili me pokušao poljubiti. To znači da me prvo želi upoznati kao osobu.
Smetena glasnim mijaukanjem, spustim pogled i vidim kako se Billy Smith pojavljuje iz sjene. Ne, uopće nisam razočarana. Podignem svog mačka i protrljam nos uz njegovo meko, narančasto krzno, pa zatvorim vrata iza sebe.

Osamnaesto
poglavlje
“VAU, OVO MJESTO je tako zanimljivo.”
Nedjelja je ujutro i Gabe i ja smo na doručku u prometnom kafiću u Hampsteadu. Unatoč jarkom suncu svjež povjetarac razbacuje hrpu polu pročitanih novina. Stegnem vestu čvrsto oko sebe i nasmijem se. “Zvučiš kao pravi turist.”
“To je zato što ja i jesam turist”, nasmiješi se, odloži svoju vilicu i nož i otpije malo cappuccina. Slijedim njegov pogled pored puba u tudorskom stilu, sa starinskim znakom, tradicionalne crvene telefonske govornice na uglu, uske popločene uličice uz koju se uzdižu uredne viktorijanske kuće i prema Heathu. Moram priznati da je sve lijepo kao na razglednici ili u filmu Richarda Curtisa.
“Pa, je li ono park?”
“Ne, to je Hampstead Heath. Jako je poznat.”
“Po čemu je poznat? Što se tamo radi?”
Zapravo, to je dobro pitanje. “O, znaš”, kažem neodređeno, “ide se u šetnje, puštaju se zmajevi...”
“Puštaju se zmajevi?”
“Aha.” Kimnem, zabavljena izrazom njegovog lica.
“Vi Britanci i vaše čudne tradicije.”
“Koje čudne tradicije?”
Okrene očima kao da ih je previše da bi ih nabrojao. “Pa, za početak, vozite na lijevoj strani.”
“Vožnja na lijevoj strani nije čudna. Vi ste čudni jer vozite na desnoj strani.”
“Zajedno s ostatkom svijeta”, istakne.
“Što je s Australijom?” pobunim se. “Ili Indijom, ili Novim Zelandom, ili...” Zapravo, sada kad razmislim o tome, ne mogu se sjetiti nijednog drugog mjesta. “...puno drugih mjesta”, promrmljam slabašno dok me gleda podignutih obrva.
“A zatim su tu odlasci na toalet”, uporan je. “Vaši barovi - oprosti, mislim reći pubovi - puni su tipova i skoro nijedne žene. Stranci ti govore da će biti lijep dan kada kiši i hladno je usred lipnja...”
Što se toga tiče ima pravo.
“Čekanje u redovima!”
“To je pristojno”, kažem obrambeno.
“To je ludo”, odgovori. “Stojite u redu, a ako netko ode na početak, nitko ništa ne kaže.” Odmahne glavom, podigne svoj nož i poigra se hranom. “A što se tiče vaše ljubavi prema ovom smiješnom grahu u kečapu...”
Do sada sam sve više-manje trpjela, ali sada je otišao predaleko. “Heinzov pečeni grah?” kažem obrambeno. “Ne sviđa ti se?”
“Šališ se?” Frkne i napravi grimasu.
Impulzivno se nagnem preko stola, uzmem punu vilicu s njegovog tanjura i stavim u usta. “Mmmmm”, stenjem, imitirajući Sally koja glumi orgazam u filmu Kada Harry upozna Sally. “Mmmmm.”
“O, i još jedna stvar.”
“Koja?”
“Britanke ili bih trebao reći koke?”
“Što s njima?”
Podigne dio novina i nestane iza njih. “Lude. Sve od prve do zadnje.”
To je jedna od najnevjerojatnijih stvari u životu: za par tjedana možete početi dijeliti svoj dom, daljinski i nedjeljne novine s nekim za koga niste ni znali da postoji. Gabe i ja smo poput starog bračnog para - on sa sportskim dijelom, ja s časopisom Stil - tko bi to rekao?
To je nevjerojatno za svakoga, ali posebno za mene jer ja imam vrlo zaštitnički odnos prema svom jutarnjem, nedjeljnom ritualu. Ništa ne volim više od sjedenja u kafiću, čitanja Stila uz tanjur pahuljaste, žute kajgane i - za razliku od većine ljudi koji to smatraju aktivnošću za parove - volim to raditi sama.
Dobro, možda sam čudna, ali to je moja stvar. Volim činjenicu da se ne moram svađati za dijelove novina, ili čitati dio koji je već zgužvan. Volim osjećaj da mogu raširiti novine po stolu i ne bojati se da će dio o putovanjima završiti u nečijim tuđim prženim gljivama. I više od svega, volim biti neometana razgovorom, volim sjediti u savršenoj tišini, sretno udubljena u bilo koji članak koji mi je po volji. To je jedno od rijetkih zadovoljstava u životu.
Ali u ovo određeno nedjeljno jutro, naletjela sam na Gabea u kuhinji, koji je koračao u svojim tibetanskim papučama pomalo izgubljen. I osjetila sam krivnju. Stajao je tamo, stranac u mojoj zemlji, a ja se niti jednom nisam ponudila da ću mu pokazati susjedstvo. Dobro, pa nije da ne poznaje nikoga. Ima strica ovdje - ali, kao što kaže Ed, rođaci su poput blagdana: trebali bi dolaziti samo jednom godišnje.
I tako sam napravila najveću žrtvu i pozvala ga na doručak.
Završila sam sa svojom kajganom i promatram Gabea kako si češka bradu i odsutno studira sportske stranice. Naposljetku se nasloni i spusti novine. “Pa”, kaže, “nisi spomenula kako ti je protekao spoj sinoć.”
Pocrvenim, a ne znam zašto.
“Tako dobro, a?” Nasmije se.
“Da, valjda bi se moglo tako reći.” Neočekivano smetena, spustim pogled na svoj tanjur i počnem vilicom skupljati mrvice na hrpicu. “Bilo kako bilo, kako si znao da mi je spoj bio sinoć?” upitam ležerno.
“Vidovit sam.”
“Jesi?” upitam, a zatim shvatim da naravno nije i da samo pokušava biti smiješan.
“Ne, ne zapravo. Bio sam u sobi i čuo kada je došao po tebe.”
“O... dobro.”
“Točno u osam sati.”
Nasmiješim se sramežljivo. “Pa, nepristojno je pustiti damu da čeka.”
“To mi Mia uvijek govori, ali ja imam mentalnu blokadu kada se radi o vremenu. Uvijek kasnim.”
Na spomen njegove djevojke, nasmiješim se suosjećajno. “Sigurno ti jako nedostaje.”
“Aha.”
Ne ide u detalje i obuzme me neodređen osjećaj da ne želi pričati o tome. Pa, naravno, ja izvalim: “Kako joj ide s filmom?”, što je naravno šifra za ‘Kako vam ide zajedno?’.
“Okej.” Slegne ramenima, a zatim, prelazeći prstima preko svojih rastućih brkova, doda: “Barem tako mislim.”
Kao što sam i mislila. Nešto se definitivno događa.
“Nisam razgovarao s njom neko vrijeme. Teško joj je nazvati sa seta.” Pokupi pjenu s cappuccina i poliže je sa žlice. “A i vremenska razlika ne pomaže.”
Očito nalazi izlike za nju, odlučim i odjednom zauzmem zaštitnički stav prema njemu i Mia mi se ne sviđa, unatoč urednoj kosi i savršenim zubima. “Veze na udaljenost, a?” kažem.
Kimne, a zatim promijeni temu. “Pa, sviđa ti se taj novi tip? Kako si ono rekla da se zove?”
“Nisam.” Nasmiješim se. “Zove se James. I da, sviđa mi se.” Uhvatim se. Heather Hamilton, to je definitivno najblaže rečeno. “Smiješno je to što me, navodno, želio pozvati van već jako dugo, ali je mislio da nisam zainteresirana.”
“Kada ćete se opet vidjeti?”
“Večeras”, odgovorim ležerno i otpijem malo svoje bijele kave. Barem pokušam to reći ležerno, ali Gabe me u potpunosti prozre. “Dvije večeri za redom?” Koljenom me gurne ispod stola.
“Znam”, priznam, pokušavajući suzbiti uzbuđenje. James je tako predivan da se bojim kako ću ureći stvari ako se previše zaneseni.
Gabea, međutim, ne muče takve brige.
“Vau”, rastegne. “Stvarno je zatreskan u tebe, curo.” Cereći se, zagrize svoj tost i žvače ga otvorenih usta. Navika koja bi kod svih drugih bila gnjusna, ali kod Gabea mi je nekako slatka.
“O, ne znam baš...” kažem skromno, ali Gabe me zaustavi.
“Heather, slušaj me.” Stane kako bi glasno posrkao ostatak svog soka kroz slamku, a zatim me ozbiljno pogleda. “Taj tip ti se već jako dugo sviđa, a nakon ovoga što si mi ispričala, prilično je očito da se i ti njemu jako dugo sviđaš - pa u čemu je problem?”
“Okej, okej, imaš pravo. Nema problema... u tome je problem.”
Gabe me pogleda zabavljajući se. “Jesi sigurna da nisi Židovka?”
Moram reći da Gabe, kada ne pokušava biti stand-up komičar, zna biti jako smiješan i zaigrano ga udarim Stilom, kada se netko zabije u naslon moje stolice i sruši mi kavu koja mi se prolije u krilo. “Hej! Pazite kamo idete!” viknem i poskočim u stolici.
“Oprostiteee!” Začuje se zbor dječaka koji jure ulicom.
“Jesi dobro?” Upita Gabe i pruži mi ubrus.
“Da.” Počnem se brisati.
“Današnja mladež, a?”
Zavlada tišina dok si ja nastavim trljati odjeću, a Gabe se vrati novinama, izvuče časopis i okrene ga na kraj. Kao što čine iskusni čitači horoskopa. “Da ti pročitam horoskop?” upita vedro.
“O, te stvari su hrpa gluposti”, kažem i stavim mokar ubrus na stol.
“Okej, kako želiš.” Gabe slegne ramenima i počne čitati.
Na trenutak sjedim tamo i promatram ga kako zadubljeno čita, ali zatim postanem radoznala. Nakrivim vrat i pokušam čitati naopako. Pitam se spominje li se u mom nova veza. Prokletstvo, beskorisno je. Ništa ne vidim. “O, hajde onda”, kažem, kao da me nagovara već deset minuta. “Ja sam riba”, dodam brzo.
“Riba, a?” Gabe podigne obrve kao da je to nešto značajno, ali odolim iskušenju i ništa ne kažem. Napokon, to su gluposti, zar ne?
‘“Svi planeti su vam posloženi i ovo je važno razdoblje za Ribe na polju karijere, obitelji i ljubavi. Događat će se velike promjene. U usponu ste, pa pazite na neočekivane dobitke’.” Podigne pogled. “Vau! Zvuči kao da ćeš dobiti na lotu.”
“Ja? Ja nikada ništa ne osvojim”, nasmijem se, a zatim se odjednom sjetim svojeg listića. Srce mi počne udarati jako, jako brzo. “Brzo, Gabe, dodaj mi novine. Želim nešto vidjeti.”
“Ne želiš čuti ostatak onoga što ti kažu zvijezde?”
“Za trenutak.” Okrećem različite dijelove novina dok konačno ne nađem onaj kojega tražim i počnem okretati stranice. Ne, nije tu ... Oči mi prelaze preko stranice. Zatim ih ugledam. Sinoćnji brojevi.
Usredotočim se bolje.
Izgledaju mi poznato.
Treba mi trenutak da se prisjetim disati. 30, broj mojih godina; 14, moja adresa; 6, broj godina koliko radim u Zauvijek zajedno. Polako klizim očima dalje: 27, mamin rođendan je 27. travnja... Pokušam se sjetiti posljednja dva broja koja sam odabrala slučajno. Prilično sam sigurna da je jedan 13... Prokletstvo! Evo ga, tu je crno na bijelo. Želudac mi se okrene, dijelom zbog uzbuđenja, dijelom zbog užasa. I sada posljednji. Broj 41 - jesam li odabrala 41? Luđački razmišljam. Hajde, Heather, razmisli, razmisli!
“Heather?”
Skočim. Zaboravila sam na Gabea.
“Jesi li sigurna da si dobro?”
“Da...” Pokušavam smiriti treperave živce.
O moj Bože, mislim da sam osvojila jackpot.
“Imaš jako ozbiljan izraz lica”, kaže zureći u mene kao da sam izložak u muzeju.
“Stvarno?” Prestanem se mrštiti i natjeram se na osmijeh.
A ovo je tjedan velikih dobitaka.
“Ne izgledaš baš dobro. Problijedjela si.”
“Stvarno, nije ništa.”
Bit ću milijunašica.
“Možda bismo trebali ići kući. Platit ću račun.” Pozove konobara.
“Čekaj malo. Samo želim provjeriti svoj listić lota.”
“Dakle, horoskop je hrpa gluposti, a?” nasmije se i mahne rukom.
Grozničavo posegnem za svojom torbom. Vau, možete li zamisliti kako će to biti uzbudljivo? Što će svi reći? Iako bih možda trebala ostati anonimna, odbiti publicitet - ne želim hrpe prosjačkih pisama i ljude koji me pokušavaju oteti za velik iznos.
Ovaj, čekajte malo. Prođem rukom preko naslona stolice, tražeći kožni remen. U meni se zapali sitan plamen panike i bacim pogled preko ramena, na mjesto gdje sam ranije objesila torbu.
Nema je.
“Ukradena je”, prošapćem, gotovo zaleđena od šoka.
“Molim?” čujem Gabeov glas, ali ga ne registriram.
“Nestala je.” Kada me pogodi spoznaja, skočim od užasa, a oči mi sijevaju oko stola, pored stolice, uz pločnik.
“Hej, što se događa?”
“Moja torba!” viknem očajno, pitajući se kako se to dogodilo. A zatim se sjetim grupe dječaka koji su mi se zabili u stolicu. Shvatim i u meni se probudi ljutnja. Na njih i sebe. Isuse, Heather, to je najstariji trik. “Oni klinci su je sigurno ukrali”, brbljam divljački i još uvijek gledam duž pločnika, kao da će smeđa kožna torba Nine West iskočiti odnekud. “Opljačkali su me.”
“O, Isuse.” Gabe ustane i počne tražiti sa mnom. “Je li sve bilo u njoj?”
Osjetim peckanje suza. “Moj telefon, ključevi, novčanik...”
“Jesi li imala puno gotovine?”
Čak i u ovakvim okolnostima, mogućnost da bih imala puno gotovine u svom novčaniku čini se zabavnom. “Ne puno, možda deset funti”, promrmljam i potonem natrag u svoju stolicu. “Ali to nije važno.”
“Hej, znam, važne su sentimentalne stvari.”
“Ne, nije to...” Počnem šmrcati, a zatim stanem. Ne mogu mu reći o važnosti listića lota, zar ne? To bi značilo krenuti s cijelom pričom o ciganki, sretnom vrijesku i svim mojim željama koje su se ostvarile. Mislit će da dijeli stan s luđakinjom.
“Je li šok?” Gabe mi stisne ruku.
Kimnem tiho. Šok? Prokleto sam skamenjena.
U jednom trenutku sam bila u Holland Parku, imala vilu u Italiji i Aston Martina, a sada - puf - sve je nestalo. Zajedno s mojim novčanikom, ključevima, mobitelom, rokovnikom - u kojem je moja adresa, što znači da ću morati promijeniti brave. Kako je krenulo, taj listić će me koštati čitavo bogatstvo...
“Znam da je grozno”, govori Gabe, “ali ne možemo puno toga napraviti. Trebali bismo se vratiti u stan i prijaviti krađu policiji.” “Zapravo, mogla bih otići ravno u policijsku postaju”, kažem, pokušavajući ne razmišljati o tome koliko sam željela ići u šetnju Heathom s Gabeom i kako je to sad uništeno. “Ali ti ne moraš ići .a mnom.”
“Hej, naravno da ću ići.”
“Ne, stvarno, u redu je. Uživaj u ostatku dana, odi puštaj zmaja”, slabašno ga zadirkujem i pokažem prema Heathu.
“Pa, ako si sigurna...”
“Jesam”, kažem čvrsto. “Banka će trebati broj prijave krađe pa ću morati ispuniti obrasce - mogla bih odmah riješiti svu tu dosadnu papirologiju.” Odlično. Baš kako sam htjela provesti nedjeljno popodne.
“O, okej...” Zastane, a zatim sramežljivo doda: “Gle, ne znam ako te zanima, ali kasnije ću se naći sa stricem u nekom klubu kojega zna. Imaju otvorenu večer, a trebalo bi mi malo vježbe... više si nego dobrodošla da nam se pridružiš.”
Polaskana sam njegovim pozivom, ali riječi ‘otvorena večer’ su dovoljne da mi izbije osip. Hvala Bogu, već imam izliku. “Hvala, ali nalazim se s Jamesom”, podsjetim ga.
“O, da, zaboravio sam - ha...” Kunem se da na sekundu vidim bljesak razočaranja u njegovim očima, ali sada se smiješi i kaže: “Možda drugi put, a?”
“Da, drugi put.” Kimnem i pokušam ne razmišljati o tome kako ću se izvući.
“Pa, pretpostavljam da se vidimo kasnije.” Gabe krene prema meni i, pretpostavljajući da će me poljubiti u obraz, okrenem lice na stranu. Ali krene krivo i sudarimo se nosevima te nam se usne spoje. Odskočimo unatrag kao da smo se opekli.
“Ups! Oprosti.” Nasmijem se nelagodno.
“Ne brini, to je veliki nos.” Gabe se naceri, ali sigurna sam da je on jednako osramoćen kao ja.
“Pa, bok onda”, kažem brzo.
“Ovaj, da... bok.” Mahne čudno.
Ostanem na pločniku i promatram ga kako hoda prema Heathu, nestajući u gomili ljudi koji idu provesti lijeno poslijepodne na travi. Osjetim udarac zavisti i opsujem lopove koji su mi ukrali torbu. A zatim se, iz vedra neba, sjetim nečega što mi je Ed rekao one večeri u pubu: Pazi što želiš. Od njegovih riječi osjetim neobičnu nelagodu. Je li moja želja da osvojim lutrijski dobitak nekako uzrokovala krađu moje torbe? Je li se to dogodilo jer je listić bio u novčaniku?
Ili zato jer sam poželjela samo osvojiti dobitak, a ne i zadržati ga?
Kada mi to padne na pamet, osjetim iskru panike. Zbog odgovornosti. Strah. Ali zatim se saberem. Zaista Heather, otkada si počela slušati što ti brat govori? Osjetim se blesavo jer uopće razmišljam o njegovim riječima i rezignirano odmarširam prema podzemnoj.

Devetnaesto
poglavlje
“PA, ŠTO MISLIŠ O filmu?”
Kasnije te večeri James i ja smo na drugom spoju - bili smo u kinu - i vozimo se natrag u njegovom Range Roveru. On je za volanom, ja na suvozačevom mjestu i pokušavam ne buljiti u njegova široka ramena, savršen rimski nos i liniju čeljusti za koju bi svaki glumac ubio.
“Stvarno sam uživao”, odgovori, makne oči s ceste i uhvati me kako buljim.
K vragu.
“Mislio sam da je Renee stvarno smiješna, a onaj dio s onom preslatkom djevojčicom...” tiho se nasmije. “Stvarno smiješno.”
Osjećam se kao mačka koja je dobila mlijeko. Ne samo da je ovaj muškarac zanosno zgodan nego i voli romantične komedije. Možete li vjerovati? Muškarac koji voli romantične komedije? A nije gay. Vrate mi se maglovite uspomene na Daniela i mene kako se svađamo hoćemo li uzeti film Bridget Jones ili Tanka crvena linija...
“A ti, draga?” kaže James dok da je lijevi žmigavac, a zatim skreće u našu ulicu. “Što ti misliš?”
Da smo pred tvojim stanom i pitam se hoćeš li me pozvati unutra, pomislim sa žudnjom. Ali umjesto toga, kažem: “Bio je super.”
Skrene na parking, ugasi motor i okrene se prema meni. Sada je tiho, bez radija i buke motora, te osjeiim val iščekivanja. Ali umjesto da me poljubi, kaže: “Bojim se da ti moram nešto priznati.”
“O.”
“Aha.” Drži moj pogled. “Nemam kave.”
“O.” Čovjek me sveo na riječi od jednog sloga.
“Pa nemam izlike da te pozovem gore.”
Osjetim užasno razočaranje. A slijede trnci koji mi krenu niz cijelo tijelo dok mi gladi stranu lica. Osjetim njegov dah na svom obrazu, a zatim, prije no što shvatim što se događa, ljubi me. Lagani, paperjasti poljupci iza mog uha, uz ključnu kost, ispod vrata...
“Trebam li je?”
Povuče se i dah mi zapne u grlu. Borim se da si pronađem glas i nasmiješim se sramežljivo. I tek tada uspijem skviknuti “Ne.”
Što naravno znači da za sve ostalo. Da, za ljubljenje u hodniku. Da, za njegove ruke koje prelaze preko moje majice. Da, za stiskanje uza zid dok pritišće svoju tvrdoću uz moju zdjelicu...
Pa, bilo bi da kada bi se nešto od svega toga događalo.
Ali se ne događa - ako ne računate moju maštu. Umjesto toga, otključa vrata svoga stana, pristojno mi uzme jaknu i ponudi me pićem.
“Živjeli.” Doda mi čašu šampanjca i kucne čašom o moju. Stojimo uz kamin u njegovoj dnevnoj sobi koju sam desetke puta uhvatila pogledom iz svoje spavaće sobe preko puta. Ali sada sam tu.
Iznenađujuće, ali njegov stan uopće nije onakav kakvim sam ga zamišljala. Umjesto modernog, vrlo je tradicionalan, sa svjetiljkama u nekom starinskom stilu, policama za knjige od poda do stropa i izrezbarenim ogledalom koje visi iznad kamina. Također je besprijekoran. Potajno osjećam zadovoljstvo. Uvijek sam željela upoznati muškarca koji je uredan i čist. I, evo ga ovdje.
“Živjeli.”
Krenem otpili gutljaj, ali me James zaustavi. "Nisi me gledala u oči”, protestira.
“Nisam?” Pretpostavljam da se šali, a zatim shvatim da je ozbiljan.
“Ne”, kaže i gleda me napeto. “Morat ćemo ponovno.”
Ovoga puta uhvatim njegov pogled i on ga zadrži samo malo dulje no što je potrebno, što je, naravno, nevjerojatno seksi, a zatim se kucnemo čašama i otpijem gutljaj šampanjca. Da budem iskrena, više bih voljela kavu, ali ovo je jako romantično, zar ne? Promatram Jamesa kako ide do police na kojoj su uredno posloženi CD-i.
“Što bi željela slušati?” upita.
“Š’a ‘maš?” dobacim.
“Je li to bend ili album?”
“O, ne, mislila sam...” Počnem objašnjavati, a zatim odlučim prestati. “Imaš li The White Stripes?” predložim.
Pogleda me sumnjičavo. “Zapravo, mislim da nemam ništa njihovoga”, kaže i prijeđe prstom preko CD-a, složenih abecednim redom, primijetim, za razliku od mojih koji su nabacani u neurednu hrpu na polici, bez omota.
“O... pa, zašto ti ne izabereš nešto?” kažem vedro.
“Okej, da vidimo...” Počne nabrajati imena: “Billie Holiday, Bob Dylan, David Bowie, Coldplay, Sting, Madonna...” Dok izgovara jedno ime za drugim, čini mi se gotovo kao da čita moju zbirku CD-a, samo bez White Stripes i još nekih čudnih albuma poput onog moje obožavane Billie Jo Spears. Mama ju je obožavala. Sjećam se kako je pjevala uz ‘Blanket On The Ground’ na sav glas, dok bi glačala. Sjećanje mi stvori knedlu u grlu i moram snažno progutati kako mi oči ne bi počele suziti. Uvijek me podsjete budalaste male stvari. Svi pretpostavljaju da se radi o Božiću ili rođendanima, ali najviše mi nedostaje u svakodnevnim malim detaljima.
“... Roxy Music, The Best of Spand.au Ballet...” James baci pogled na mene i brzo se borim protiv knedle u grlu. “Okej, bolje da ti priznam svoju prljavu tajnu.”
James ima prljavu tajnu?
“Nekada sam bio New Romatic. Ako želiš sada otići i nikada se više ne vidjeti sa mnom, razumjet ću.”
“Koja slučajnost. Ja sam bila najveća obožavateljica Duran Durana.” Nacerim se.
Nasmije se i osjetim zujanje sreće. Uvijek sam željela upoznati muškarca koji bi dijelio moj glazbeni ukus, ali većina mojih starih dečkiju voljela je sasvim drugačije bendove. Bio je tu John koji je volio punk, Marcus koji je bio za jazz, a zatim Daniel. Sjetim nas se dok smo se vozili Cornwallom i svađali se hoćemo li slušati njegov CD Snoop Dogga ili moj Nore Jones.
“A Dido?”
“Savršeno.” Ozarim se.
James se nasmiješi s olakšanjem.
Presladak je kada mu je lice cijelo namršteno od brige i odupirem se iskušenju da mu priđem i poljubim ga. Ali nije lako.
Otvori CD i namršti se ponovno. “Dovraga. Nakon svega, ovdje je drugi CD.”
Izraz mu je tako jadan da se počnem smijati. “O, ne brini, meni se to stalno događa.”
“Pa, meni ne”, zagunđa i zbunjeno gleda u CD.
“Možda si ga zabunom vratio u krivi omot”, kažem.
“Ali to je nemoguće”, pobuni se. “Nikada to ne napravim.”
Moj osmijeh nestane. Neće mu valjda jedan CD u krivom omotu pokvariti raspoloženje? “Zašto svejedno ne bismo poslušali taj CD?” kažem. Brzo požalim što sam poželjela da bude uredan i čist.
Optužujući bulji u srebrni disk u svojoj ruci i stavi ga u liniju. “Ovo će biti zanimljivo...”
Iz skrivenih zvučnika dopru uvodni tonovi gitare i ženski Klas, nježan i seksi. Pjeva na francuskom. “Tko je to?”
Jamesovo lice preplavi prepoznavanje. “Emmanuelle. To mi je stara prijateljica - pjevala je u klubovima u Parizu. Isuse, zaboravio sam da imam ovo.”
“Živio si u Parizu?”
“Par godina, nakon faksa.” Čini se da je zbog uspomena zaboravio na svoju ljutnju i vratio se našem prijašnjem flertanju. “Prije puno vremena.” Ispreplete prste s mojima i povede me do velikog kauča.
“Vau, kako uzbudljivo”, izlanem više zbog nervoze nego bilo čega drugoga jer sada sjedimo na kauču i on stavlja ruku oko molili ramena i privlači me bliže. Udahnem miris njegovog losiona poslije brijanja, kokica i dezodorana. Nevjerojatno je erotičan.
“Pa, govoriš li francuski?” pitam, pokušavajući odvratiti misli od seksi tema.
James mi podigne bradu i blebeće nešto što ja, sa zahrđalom početnom razinom francuskog, uopće ne mogu razaznati. “Želiš li da ti prevedem?” nježno promrmlja.
Ne, ne zapravo. Zadovoljna sam slušanjem njegovog seksi francuskog naglaska i ne moram to razumjeti. Otvorim usta kako bih odgovorila. Ali tada, kada to najmanje očekujem, poljubi me u usta.
Vau. Sviđa mi se ovaj prijevod. Želim da mi još malo prevodiš, razmišljam i uzvratim mu poljubac. Prošlo je tako dugo otkako me netko ljubio da sam zaboravila kako je to uzbudljivo i nekoliko sljedećih trenutaka želim da nikada ne prestane.
Ali moj mjehur ima drugačije zamisli.
Trgne se. Pokušavam ga ignorirati i ne razmišljati o litri Pepsija koju sam popila u kinu. Prekrižim noge i koncentriram se na Jamesov jezik, njegove ruke koje lutaju uz moja rebra i, nadam se, uskoro uz moju majicu...
Ali nema smisla. Imam osjećaj da će mi mjehur puknuti. “Gdje ti je kupaonica?” upitam kada se nerado odmaknem.
“Desno, kroz spavaću sobu.” Nasmiješi mi se i odmakne ruku s mog vrata kada počnem ustajati.
“Odmah se vraćam”, šapnem i pokušam se zavodnički nasmiješiti dok klizim preko dnevne sobe.
Kada mu izađem iz vidokruga, u hodniku, luđački jurnem prema sobi. Besprijekorna je, kao i ostatak njegovog stana. Nema pretrpanih ladica, odjeća i cipele nisu razbacane po podu, kao što je u mojoj sobi slučaj. A zatim primijetim krevet: s pamučnom posteljinom koja izgleda kao da je bila ispeglana i jastucima koji su savršeno namješteni, bulji u mene iz sredine sobe.
Unatoč mjehuru, pogledam ga s odobravanjem. U svom ograničenom iskustvu sa slobodnim muškarcima, saznala sam da se oni ne slažu dobro s namještanjem kreveta. Najčešće se zapravo radi samo o madracu na podu, a što se tiče posteljine... to je ili nešto užasno kičasto što im je kupila majka, ili neki ofucani ostatak još iz studentskih dana. I nikada je ne mijenjaju. Štoviše, većina slobodnih muškaraca nema pojma da loš krevet može uništiti vezu na samom početku. Ali, James nije većina muškaraca.
Osjetim trnce uzbuđenja dok nas zamišljam u njegovom krevetu kasnije, te požurim u kupaonicu i upalim svjetlo. Aaah, olakšanje. S trapericama oko gležnjeva, pogledam u kadu, sjajan srebrni, okrugli umivaonik, časopise uredno složene na polici pored mene. Brzo ih pregledam - Investicije danas, brošura dvorca Relais, Zahodski humor, koji je jedan od onih stripova koje uvijek možete naći u zahodima - i zatim, zadovoljna jer nisam našla nijedan istrošeni porno časopis, povučem vodu i krenem oprati ruke.
Kada otvorim slavinu, provjerim svoj odraz u ogledalu kupaonskog ormarića.
Kupaonski ormarić.
Znatiželja me zagolica. Ali odolim. Nikako ne bih mogla pogledati u njegov kupaonski ormarić. To je njuškanje. Tko zna što bih mogla naći?
Tek što mi je to palo na pamet, sjetim se kako mi je Jess pričala o tome kako je jednom ‘slučajno’ pogledala ispod umivaonika muškarca s kojim je izlazila i našla ljubičasti, čipkasti grudnjak gurnut pored rezervnih rola toalet papira. Bila je shrvana. Ne zato jer ju je varao s pretencioznom spisateljicom u usponu Sabrinom, već zato što je Sabrina nosila lijepe male B košarice.
I zatim mi još jedna misao padne na pamet; ali ovoga puta se radi o meni koja kopam po Danielovom pretincu u autu i nalazim paket kondoma...
Zapravo, kad bolje razmislim, možda bih trebala na brzinu pogledati u ormarić - samo da budem sigurna.
Otvorim vrata i pogledam unutra. Osjetim olakšanje kada vidim da je sve savršeno normalno i nevino. Zubna pasta, zubni konac, flasteri... O, čekajte malo, što je ono? Uočim tubu straga i posegnem za njom te srušim bočicu aspirina koja padne u umivaonik. O, sranje! Gurnem je natrag na policu i bacim pogled na tubu u svojoj ruci krema s vitaminom E. I tada osjetim krivnju. Što to radim? Ne bih smjela čeprkati po Jamesovoj kozmetici. Ne bih voljela da on čeprka po mom kupaonskom ormariću i otkrije moju tajnu kutiju kreme za izbjeljivanje dlačica, tubu Canestena ili velike, nimalo seksi uloške s kojima spavam kada imam mjesečnicu. Zadrhtim, zatvorim ormarić i brzo nanesem svjež sloj sjajila za usne. Bilo kako bilo, zašto se bavim stvarima u njegovoj kupaonici kada je on tamo vani i čeka me? Potapšam usne papirnatim rupčićem i brzo ugasim svjetlo.
Vratim se u dnevnu sobu praznog mjehura i s parom usana koje su ružičaste, sjajne i spremne za poljupce. Ali kauč je prazan.
Oh.
Stojim sama u dnevnoj sobi i osjetim razočaranje, a zatim primijetim svjetlo u malom uredu na kraju hodnika. Uđem i nađem Jamesa nagnutog nad svoj laptop, kako prstima leti preko tipkovnice. Podigne pogled. “Samo se bavim nekim e-mailovima.” Pruži ruku prema meni. “Imam klijenta u Sydneyju, vrlo važnog klijenta”, doda i ispreplete prste s mojima te me privuče bliže.
Spustim se na njegovo krilo i stavim mu ruku oko ramena, nimalo ne sumnjajući da će taj nestrpljivi klijent morati pričekati. Štoviše, misli mi se već vrte naprijed i debatiram sama sa sobom o tome bih li trebala večeras ostati s njim ili će me više poštivati ako odem kući, a tada on kaže: “Draga, bi li ti smetalo da ostavimo ovu večer da se nastavi drugi put?” Očito izgledam onoliko zbunjeno koliko se osjećam, jer zatim doda: “Australija je devet sati ispred nas. Ako budem čekao do sutra ujutro, bit će prekasno - bojim se da stvarno moram raditi na ovome večeras.” Ha, ha, jako smiješno. U njegovim očima potražim trag humora, ali sve što vidim je ekran njegovog laptopa. I tada znam da se ne šali. Odjednom sam i razočarana i frustrirana. “Da... naravno,” kažem. “U redu je.” Natjeram se na osmijeh i pokušavam ne razmišljati koliko sam bila uzbuđena zbog ove večeri, koliko sam trud uložila: obrijala sam noge, voskom počupala bikini zonu, odjenula svoje seksi rublje za svaki slučaj. Ali ne mogu si pomoći. Zlovoljna sam. I prokleto mi je neudobno. Migoljeći na Jamesovom koljenu pokušavam osloboditi tange, koje su zaglavile u mojoj stražnjici, ali ne pomaknu se. “Zapravo, dobro bi mi došao rani odlazak na počinak”, lažem i pretvaram se da zijevnem.
Odmakne mi kosu s očiju i nasmiješi se. “Pa, jesi li slobodna sutra navečer?”
“Žao mi je, nisam.” Spremam se objasniti da Lionel i ja idemo vidjeti novu izložbu u Kensingtonu, a zatim se predomislim.
Djetinjasto, znam, ali ne mogu si pomoći da ne osjećam gorčinu jer me James šalje kući i uopće me ne pokušava nagovoriti da ostanem. Muškarac ponekad zaista može biti malo previše savršen džentlmen.
“A večer poslije?”
“Moram raditi.”
Obrve mu se podignu sa zanimanjem.
“Vjenčanje u tudorskom stilu u Hampton Courtu”, ukočeno objasnim.
“O, da”, kimne ozbiljno, a usta mu se trzaju od zabave. “Pa, nažalost ja moram u Zürich u srijedu na par dana.” Gleda me kao da želi proučiti moju reakciju, a zatim kaže: “A petak navečer?”
“Možda.” Pokušavam glumiti neuhvatljivu.
“U tom slučaju, možda bih ti želio skuhati večeru.”
Pogledam u njega. U njegove tamne oči sa sitnim sivim flekicama. I sjetim se mjeseci koje sam provela želeći da me primijeti. A sada sam ovdje, sjedim mu na koljenu i on mi želi skuhati romantičnu večeru uz svijeće.
Saberem se. Zaista, Heather, prava si nezahvalna stara krava. “To bi bilo lijepo”, promrmljam i nagnem lice da ga poljubim.
Mislim, za ime Božje, što bih više mogla poželjeti?

Dvadeseto
poglavlje
STIGAVŠI U GALERIJU Serpentine u Hyde Parku sljedeće večeri, otkrijem pravo uzbuđenje oko sebe. Reflektori obasjavaju nebo, kvartet žicanih instrumenata svira neki funky klasični miks, a velika gomila ljudi rasipala se vani po travi i ispunjava toplu večer kakofonijom brbljanja, smijeha i poljubaca u zraku.
Došla sam ranije, zahvaljujući sretnom vrijesku kojega sam gurnula u novu torbicu prije no što sam napustila kuću (baš kao što sam i mislila, zamijeniti sve ukradeno koštalo me čitavo bogatstvo). Inače moram godinama čekati na autobusnoj stanici i željeti da se autobus pojavi, ali večeras se broj dvadeset i osam pojavio odmah. Zatim, umjesto da sjedim u prometnoj gužvi sva su svjetla bila zelena i stigla sam ovamo za tren. Bilo je nevjerojatno. Čak ni Lionel još nije stigao, mozgam sretno i uživam u osjećaju da sam uranila te se bacam na besplatan martini od jabuke i ubijam vrijeme promatrajući gomilu.
Eklektičan skup ljudi - visoke, mršave djevojke nalik na modele nose bezoblične retro haljine koje nikome ne bi dobro stajale, uštogljeni sjedokosi muškarci koji mirišu na losion poslije brijanja i puno sredovječnih žena u haljinama s puno šljokica. Grickajući kanapee i ispijajući koktele, kružim oko umjetnina. Premda mi se, s mjesta na kojem stojim, čini da gomilu više zanima besplatno piće i mogućnost da će vidjeti neku zvijezdu, nego instalacija ‘Globalna urbanizacija i potraga za sobom’.
“Dragi Gospodine, nisam mislio da ću to ikada doživjeti.”
Lionel me gleda sa širokim osmijehom na licu. Odjeven je u svoje omiljeno odijelo koje si je dao napraviti u Maroku, ranih sedamdesetih. Od baršuna boje patlidžana, sa smeđim zakrpama na laktovima koje mu je, kako se sjećam, našila mama, odbija ga baciti iako mu je uistinu preusko. Dok mu se nateže preko trbuha, kunem da gotovo mogu čuti kako tkanina na šavovima krcka.
“Dobri Bože, jesi li to stvarno ti?”
Glave se okrenu na zvuk njegovog gromoglasnog baritona i pripremim se. “Bok, Lionel.”
“Moja kći? Došla na vrijeme?” Baci ruke oko mene na uobičajen medvjeđi zagrljaj i uspije mi proliti piće po novim, ružičastim, satenskim cipelama.
“Kada sam te pustila da čekaš?” pobunim se i podignem stopalo, te ga brzo otresem.
“Kada nisi?” zaori on dobronamjerno. “Kasnila si više od dva tjedna kada si se rodila.” Oslobodi me svog zagrljaja i zakorači unatrag kako bi mi divio kao da sam jedna od njegovih slika. “Izgledaš veličanstveno!” izjavi, pomalo preglasno. Zaista vas može osramotiti.
Provučem ruku kroz njegovu i usmjerim ga prema pićima. “Uzmi martini, izvrsni su”, gugućem i pokažem prema konobarici s pladnjem.
“Nemaju vina?” Namršti se kada dobije zeleni koktel. “Fini merlot ili pinot noir?”
“I ove male stvarčice s dimljenim lososom su fine.” Pokušam mu odvratiti pažnju njegovom jedinom strašću u životu, osim umjetnosti: hranom.
“Mmm, da, vidim što misliš, draga”, kaže punim ustima. “Prilično ukusno. Mislim da ću uzeti još par.” Ozareno pogleda konobaricu dok si slaže kanapee na ubrus. Ona se zahihoće i uslijedi lagano flertanje iako joj je tek dvadesetak godina.
Promatram razdragano. Nikada me ne prestaje iznenađivati činjenica kako ljudi jednostavno vole Lionela. Što se mene tiče, to je razumljivo - otac mi je. Ali on ima taj čaroban efekt na sve ljude koje upozna. Tijekom godina sam prestala brojati sve moje prijateljice koje su bile zatreskane u njega, dečke koji su željeli biti poput njega, studente kojima je bio idol. I ne govorim samo o onima koji ga poznaju već i o prodavačima, prometnicima i ovoj konobarici koja se crveni i s obožavanjem bulji u njega.
“Ti nećeš ništa?” Lionel primijeti da ja ništa ne jedem i namršti se. “Nadam se da se nećeš pretvoriti u jednu od onih disleksičarki.”
“Misliš anoreksičarki”, šapnem dok pored nas prolaze dvije nevjerojatno mršave manekenke i pogledaju nas. “I ne, neću. Ali kad smo već kod težine, Ed misli da bi ti mogao izgubiti koje kilo.
“O, ma što on zna”, frkne Lionel. Inatljivo posegne za mini pitom i pogleda me ispod svojih raščupanih obrva. “Stvarno - trebala bi kušati jednu od ovih. Baš su ukusne.”
Dok pokušava skrenuti temu, u iskušenju sam da mu ne dozvolim. Možda Ed ima pravo: stvarno se čini da Lionel teži malo više nego inače, i možda bi trebao malo smanjiti konzumaciju vina. Promatram ga kako guta svoj merlot kojega mu je ‘ljubazna konobarica’ donijela. Ali, dobro se zabavlja i odlučim pustiti to. Dovraga. Neka čovjek uživa. Kasnije ću porazgovarati s njim o tome, a u međuvremenu...
“Mislila sam da smo ovdje zbog izložbe, ne zbog hrane”, istaknem.
“I jesmo, i jesmo.” Uputi konobarici pogled pun žaljenja i otvori svoj letak kao što španjolske plesačice otvaraju svoje lepeze. “Krenimo, onda...” Ukrade još jednu mini pitu s poslužavnika, ubaci je u usta i stavi mi svoju ogromnu ruku oko ramena. “Idemo pogledati malo umjetnosti.”
Ispadne da je izložba prilično zanimljiva i sljedećih pola sata hodamo oko različitih ‘instalacija’ dok mi Lionel junački pokušava objasniti simbolizam rastavljene perilice rublja čiji su dijelovi posloženi na prljav komad tepiha.
Ne kužim. Potpuno sam neprosvijećena kada se radi o takvim stvarima. Nije da nisam pokušala. Redovito odlazim u Tate Modern i nekoliko sam puta bila u galeriji Saatchi, ali jednostavno me ne inspirira krava u formaldehidu - za razliku od Turnerove ‘oluje’ u Nacionalnoj galeriji: mogu stajati pred njom satima, očarana čistom emocionalnom snagom boja i tekstura.
Ironično, za svoju pristranost krivim Lionela. Odrastajući uz oca koji bi se začahurio u svom studiju, od ranog doba sam počela vjerovati da u slikama postoji nešto čarobno. Ponekad je Edu i meni, za nagradu, bilo dozvoljeno ući u njegov tajni svijet prije spavanja. Sjedili bismo na njegovom umrljanom krilu i udisali miris terpentina dok bi nam pripovijedao čudne i prekrasne priče o slikarima koji su si rezali uši ili izrađivali telefone od jastoga. Voljeli smo sve te gnjusne stvari i obožavali smo Lionelove priče za laku noć.
Ali također smo znali da su to naše male tajne. Mama bi ga bila ubila da je znala da nismo zbog njegovog pripovijedanja Pepeljuge tako mirno i oduševljeno odlazili na počinak.
“I, kako ide?” kaže primijetivši moj izraz i odustajući od svog objašnjenja da je perilica rublja metafora za globalno zagrijavanje koje nije pod kontrolom.
“Prilično dobro, zapravo.” Sretna sam što konačno to i mislim, i ne govorim to samo kako bih umirila njegovu očinsku zabrinutost. “Rezervirani smo za fotografiranje ogromnog vjenčanja iz visokog društva za par tjedana, što je odlično za posao. Jess je upoznala muškarca za kojega je jako zagrijana. Ja iznajmljujem svoju dodatnu sobu nekoliko tjedana jednom Amerikancu, kako bih lakše platila račune...” Pogledam u njegovo lice iskosa i pokušavam procijeniti kako će reagirati na moju sljedeću vijest. “I upoznala sam nekoga.” Bez da se trgnuo, Lionel nastavi buljiti u instalaciju. “Bi li taj netko bio momak?”
“Zove se James”, kažem i pokušam zvučati normalno i ponašati se kao da to nije neka velika stvar, dok se borim protiv osmijeha koji prijeti da će mi preuzeti kontrolu nad licem, što se dogodi svaki put kad pomislim na njega. Što je svakih nekoliko sekundi. “Čini se stvarno fin.”
“Fin?” ponovi Lionel. “Fin je tako bedast pridjev. Da ga se pretvori u boju, bio bi neka pastelna nijansa.”
Igrali smo ovu igru kao djeca: Ed i ja smo uvijek povezivali riječi, brojeve, predmete pa čak i ljude s bojama - to je vjerojatno imalo neke veze s tim što nam je otac umjetnik. Ne iznenađuje, ako se u obzir uzmu naše osobnosti, što smo svi imali drugačija mišljenja i ljutito bismo se svađali oko toga.
“Okej, u tom slučaju...” planirala sam umanjiti svoje osjećaje za Jamesa, ali sada se predomislim. “Što bi bilo s ‘prekrasan’?”
“A, sada je to već nešto”, Lionel me pogleda s odobravanjem. “‘Prekrasan’ je jedan od najhrabrijih pridjeva. Kao boja, bio bi jarko crven.”
“Misliš zelen.”
“Gluposti! Vidim ga, napisanog crvenom.”
“Nema šanse. Više je nalik na zelenu”, svađam se, razmišljajući o boji i shvaćajući da je umnogome nalik na Jamesa. “Klasičan, sofisticiran, skroman.”
Sredovječan par pored nas dobaci nam zbunjen pogled i primijetim da stojimo ispred ogromne ljubičaste skulpture.
“Zelena?” Lionel odmahne glavom. “Nikada!”
“Pa, definitivno nije crvena.”
Gestikulirajući rukama, moj otac uzdahne ogorčeno. “Kako Ih ikako mogla misliti da je prekrasan...” Utihne i pogleda me kao da je upravo vidio duha. “Jesi li rekla prekrasan?”
“Aha.” Kimnem.
“O, moj Bože...” Širok osmijeh pojavi mu se na licu. “Heather, draga, to su nevjerojatne vijesti.” U slavljeničkom raspoloženju zgrabi još dva martinija s pladnja, pruži mi jedan i zahtijeva: “Moraš mi ispričati sve o njemu.”
Što sam, naravno, željela napraviti cijelu večer. Bez daljnjeg nagovaranja, otpijem gutljaj svog koktela kako bih podmazala glasnice, te opišem kako smo se James i ja upoznali, kako mi se potajno sviđao već jako dugo i kako sam bila oduševljena kada sam saznala da sam se i ja njemu potajno sviđala. Kako je radio u gradu, ali je otišao prije pet godina kako bi izgradio posao s klijentima čak i u Australiji, kako planira otvoriti ured i u Americi za par godina. Ovo su sve poslovne stvari kojima se ne bih trudila zamarati svoje prijatelje, ali koje jako zanimaju mog oca koji, unatoč boemskom pogledu na život, zna biti vrlo tradicionalan kada se radi o tipu muškarca kojeg želi vidjeti sa svojom kćeri.
Kažem mu i da je James zgodan, smiješan i nevjerojatno lijepih manira, da smo već bili na par spojeva i da će mi kuhati večeru kasnije ovoga tjedna. Kažem mu praktički sve. Pa, skoro sve. Ne kažem mu da se pitam zašto me James nije pozvao da ostanem kod njega sinoć. Kako je poljubac na kauču bio lijep, ali me ostavio da želim još. I ne kažem mu da, nakon što sam provela mjesece želeći muškarca kojega bi zanimao moj mozak, a ne samo tijelo, sada imam neke sumnje.
“Hm, čini se kao odličan momak”, kaže Lionel kada stanem da dođem do daha. Sada stojimo ispred skulpture golog torza izrađenog od pletećih igala. “Međutim, brine me jedna stvar.”
Odmah pogodim o čemu se radi. “0, ne, ne moraš brinuti.” Sjećam se očevog užasa kada Daniel nije htio popiti s njim šeri prije ručka. “Nije liječeni alkoholičar. Zapravo, pravi je somelijer.” Usmjerim pažnju natrag na skulpturu i primijetim kako je umjetnik savršeno iskoristio igle različitih veličina. Odsutno se sjetim Rosemary i njene strasti prema pletenju, te se upitam što bi ona mislila o ovome.
“Ne pričam o vinu, draga. Pričam o seksu.”
Snažno pocrvenim. “Lionel!” zagunđam i pogledam uokolo kako bih se uvjerila da ga nitko nije čuo.
Kao što i očekujem, ignorira me. “Nisi ništa spomenula”, uporan je, bez trunke srama. “I to me brine.” Roditeljska zabrinutost ocrtava mu se na licu. “Dakle?”
Pa, znam da je ovo vrlo neuobičajeno. Većina očeva mrzi misliti o tome kako su njihove djevojčice odrasle i čula sam nebrojeno mnogo priča svojih prijateljica o njihovim ljubomornim očevima koji su prijetili da će prebiti svakog dečka kojega nađu u njihovim sobama. Ali moj otac nije poput većine očeva. Kao umjetnik ima vrlo otvoren stav prema ljudskom tijelu.
“Je li sve u redu?”
“Da, u redu je. Bio je savršen džentlmen”, kažem žustro. I pomalo obrambeno. “Što je, nakon Daniela...” Dopustim da mi se glas znakovito izgubi. Lionel zna sve o Danielu. Nakon što smo prekinuli, provela sam sate na telefonu, uglavnom plačući, a ipak ga je Lionel odbio prosuđivati. Umjesto toga je neumorno slušao sve dok jedne večeri nije rekao: “Život je pun iskustava, Heather. Jedno je završilo, ali to samo znači da će drugo započeti.”
Željela sam zajecati: “Je li tako bilo tebi kada je mama umrla? Jesi li se zato oženio za Rosemary?” ali progutala sam svoje suze ljutnje i pokušala cijeniti to što mi govori. Napokon, nije Lionel taj koji me izdao, nego Daniel. Je l’ da?
“A, da, naravno.” Lionel kima s razumijevanjem. “Ne želiš još jednog nitkova, zar ne?”
Ne mogu si pomoći da se ne nasmiješim. “Ja ga uglavnom nazivam dvoličnim gadom.”
Lionel se nasmije s odobravanjem. “Tako i treba”, izjavi i napusti svoj neutralan stav. “U moje vrijeme, ako bi se otkrilo da varaš djevojku, njen otac bi te ganjao sačmaricom.” Ispije svoje piće i odmahne glavom. “Ali tada je sve bilo puno drugačije. Slijedili smo nepisana pravila ponašanja. Kada sam upoznao tvoju majku, morao sam pitati njenog oca dozvolu da joj se udvaram.” “Jesi li bio nervozan?”
“Užasno. Tresao sam se kao curica.”
Pokušam zamisliti ovog medvjeda od čovjeka kako se trese od nervoze, ali nemoguće je.
“Tvoj djed je bio zastrašujuć”, nastavi. “Mnogi udvarači su pali prije no što sam se ja pojavio, to ti mogu reći.”
“Sigurno si bio zaljubljen.” Nasmijem se.
“Od trenutka kada sam je ugledao”, kaže tiho, stisne mi ruku pogleda me kao što me zna gledati kada razgovaramo o njoj.
Utihnemo i odemo do posljednjeg izloška, niza crnih i bijelih kocaka. Ali zapravo ih i ne vidim. Još uvijek razmišljam o svojim roditeljima i pokušavam ih zamisliti u ranim dvadesetim godinama, kada su se tek upoznali. Lionel ima pravo: tada je sve bilo drugačije, ali ima nečega u mojoj vezi s Jamesom što mi se čini poput njihove. Gotovo kao da mi se udvara. Prvo naš spoj u restoranu, pa kino, a sada njegovo obećanje da će mi kuhati večeru. A ipak smo se tek poljubili. Danas se to čini neobično kreposno, ali u ono je vrijeme bilo normalno ići polako. I bilo je puno romantičnije, odlučim. Mama i tata su se zaljubili puno prije nego što su legli u krevet.
Umirena tom mišlju, okrenem se prema Lionelu i, ne mogavši odoljeti, upitam: “Reci mi, koliko ste ti i mama čekali? Znaš, prije nego ste...”
“Čekali?” Pogleda me smeteno, a zatim udari u smijeh.
“O, Bože, ne. Tvoja majka i ja smo se bacili na to poput zečeva, na našem prvom spoju.”
Drrrrrrrrrrrrn.
Četrdeset i pet minuta kasnije, stojim na Jamesovom pragu s prstom na zvonu i tapkam štiklom.
To je to, bilo mi je dosta.
Ili, da budem preciznija, nisam dobila ništa. Čak ni naznaku. Za razliku od mojih roditelja. Mislim, stvarno. Znate da nešto definitivno nije u redu kada se seksate manje od svojih roditelja.
Drrrrrrrrrrrrn.
“Halo?” konačno čujem Jamesov glas na interfonu. Zvuči pospano. Pogledam na sat: kasno je. Vjerojatno je već bio u krevetu. “Tko je?” Zijevne.
“Ja sam, Heather”, kažem. Pa što ako je pospan? Odlučila sam. Dovraga s čekanjem. Dovraga s boljim upoznavanjem. Dovraga s poštivanjem mene kao osobe.
“Mislio sam da večeras nešto radiš.”
“Napravila sam.”
Utihne, pa kaže: “Je li sve u redu?”
“Da, je”, izmišljam. Pa, teško da možete reći da je u redu napustiti oca na izložbi, uskočiti u taksi i pojaviti se pred dečkovom kućom u seksualnom ludilu, zar ne? “Mogu li doći gore?” upitam izravno. I pomalo pripito. Možda su oni martiniji od jabuka bili malo jači no što sam mislila.
“Naravno.” Čuje se zvuk otključavanja vrata. Gurnem ih i pritisnem prekidač. Veliki mjedeni luster osvijetli hodnik i krenem prema stepenicama, preskačući po dvije. Srce mi udara i osjećam kako mi krv kola venama, kako mi se oči šire, vrti u glavi i steže u slabinama.
Skrenem i ugledam Jamesa kako me čeka na svom pragu u bijelom ogrtaču nalik na one iz finih hotela. Namršti se kada me ugleda. “Heather, što nije u redu?” činiš se...”
Utišam ga tako što mu gurnem jezik u grlo. Ne pokušava se oduprijeti. Ionako bi bilo beskorisno. Pijana sam. Napaljena sam. Nisam se seksala skoro godinu dana. Jadan momak nema nikakve šanse.

Dvadeset i prvo
poglavlje
“A ONDA MI je rekao, ‘Jessica, zbog tebe želim biti bolji čovjek’.”
Sljedećeg jutra sam na tečaju yoge s Jess. Nakon , kako se činilo beskrajnog i - za osobu kojoj treba pola sata istezanja da bi dotakla nožne prste - mučnog pozdravljana sunca, odmaram se u pozi koju instruktor naziva ‘dječjom pozom’. Drugim riječima, ležim na prostirci lica prema dolje.
Duboko udahnem. Tako je vruće; znoj mi je zalijepio čelo za prostirku. Zatvorim oči i pokušam zamisliti da sam na plaži ili da ležim u vrtu u Cornwallu ili bilo gdje samo ne ovdje, stisnuta poput sardine između desetaka znojnih tijela u centru Sacred Movement u Notting Hillu, dok slušam Jess. “Nije li to rečenica iz nekog filma?” čujem se kako pitam.
Kada je Jess nazvala, objavila da se vratila s puta u Sydney i podsjetila me da joj već tjednima obećavam da ću ići s njom na Bikram yogu - ‘nevjerojatno je, zagriju prostoriju da možeš izvesti neke stvarno duboke poze’ - osjetila sam kako mi se čakre vežu u čvorove. Vježbanje? U vrućem prostoru? Dva sata? Osjetila sam iscrpljenost samo razmišljajući o tome. “Oprosti, ali imam vjenčanje u tudorskom stilu u Hampton Courtu u tri sata”, odgovorila sam s olakšanjem jer imam zakazano fotografiranje mladenke i mladoženje odjevenih poput Henryja VIII i Anne Boleyn. Što samo po sebi govori koliko mrzim yogu.
Ali Jess nije prihvaćala negativan odgovor i tako sam se, nerado, našla s njom prije posla, na ranom tečaju. Ali kada sam stigla, otkrila sam da ima drugi motiv zbog kojeg se željela naći sa mnom, a taj nema nikakve veze s Bikram yogom. svakakve veze s Gregom.
“Heather, moraš li uvijek biti tako cinična?” gunđa. Proteklih četrdeset i pet minuta je snenih očiju prepričavala sve o Gregu i njegovom nevjerojatnom životu - kako trenira za triatlon, tek se vratio s uspona na Machu Picchu i tečno govori pet jezika. Ali sada mi se mršti sa svoje prostirke.
“Nisam cinična”, protestiram žestoko. “Samo kažem-” Dovraga, kako se ono zvao onaj film? Ubija me.
“Pa, nemoj”, prekine me ljutito. “Dobro, priznajem da sam u prošlosti poljubila puno muškaraca za koje sam mislila da su prinčevi, a ispalo bi da su žapci, ali Greg je drugačiji.” Na spomen njegova imena, opet poprimi onaj sneni izraz lica. “Čini se stvarno iskrenim. I ima savršen dosje što se tiče veza. Nikada nije bio oženjen, imao je nekoliko djevojaka, ali ništa posebno...” nabraja na prste “...želi se smiriti i imati djecu.”
“Jack Nicholson”, izlanem trijumfalno. “Bolje ne može.”
“Što?”
“To je iz tog filma. Jack Nicholson to kaže Helen Hunt.”
Jess se mrgodi. O, sranje, zašto sam to morala reći?
“... i, podižući se u uspravan stav, duboko udahnemo...”
“Odličan film”, dodam slabašno.
Jess pritisne palac na jednu nosnicu i počne disati. Odjevena u najnoviju opremu za yogu koju je nabavila na eBayu, i sposobna savršeno preklopiti svoje tijelo, ona je osoba pored koje početnici poput mene mrze stajati. Ja sam, s druge strane, u svojoj otrcanoj majici i hlačicama, pravi početnik. Izgledala bih gipko samo pored nečije bake.
“Greg zvuči odlično”, zaneseno govorim, pokušavajući se iskupiti.
“Da”, kaže odsječno, zamijeni nosnice i duboko udahne. “Stvarno fit.”
I izdahne.
“Triatlonac. Vau”, uporna sam.
Ništa. Samo stoji tamo, udišući i izdišući. Udahne. Izdahne. Ali to nije duboko, opuštajuće disanje za pronalaženje unutarnjeg mira, već više nalik na ljutito dahtanje u stilu ‘mrzim svoju prijateljicu Heather’.
Bojeći se da bi uskoro mogla eksplodirati jer su joj iskočile vene na čelu, pokušam još jednom postići mir. “Seksala sam se.” Poput projektila, uništim sve njezine ranije misli o tome kako sam je uvrijedila.
“Seks?” Prestane dahtati. “S kim?”
“Pa, nikada nećeš vjerovati...”
“Tko? Tko? Reci mi tko?”
“Moj prekrasan susjed.”
Jessine oči se rašire. “Ozbiljna si?”
“Smrtno.”
“Jebi ga.”
Žena pored nas, u opremi s leopardskim uzorkom koja izgleda kao da pripada njenoj kćeri, zuri u nas.
Jess mi s uzbuđenjem zgrabi ruku. “Ne mogu vjerovati.”
“... i sada se polako pomaknite u stav prvog ratnika ...” Pusti mi ruku i zauzmemo stav - Jess s gracioznom lakoćom nekoga tko se u djetinjstvu bavio gimnastikom, ja s krčanjem u koljenima zbog kojeg se i ja i žena pored mene trgnemo.
“Želim spojeve, vrijeme, mjesta, veličinu”, zahtijeva.
Nasmiješim se lukavo. “Zove se James i već smo bili na dva spoja.”
“... i nastavite do drugog ratnika...”
Žena pored mene glasno uzdahne. “Imate li što protiv? Pokušavam naći unutarnji mir.”
“O, zajebi svoj unutarnji mir.” Jess zauzme ratnički stav. Prestrašena, žena pocrveni.
“Odem na par dana i pogledaj!” nastavi Jess.
“... a sada savijte desno koljeno i prebacujući kukove naprijed nastavite u trokut...”
Pokušam se nagnuti naprijed, a zatim se sjetim da imam posebnu vrstu tijela. Onu koja se ne savija.
“Pa, hajde, kreni - reci mi sve o njemu.”
“Duboko dišući, prebacimo su u pozu balansiranja...” Stojeći na jednoj nozi, Jess glatko dovede ruke pred prsa, kao da se moli.
“Super je.” Sjetim se prošle noći i sebe zapletene u Jamesove plahte. Njegova golog tijela. Njega kako ljubi svaki djelić mene, počinjući na nožnim prstima i uspinjući se do ...
“... važno je biti fokusiran...”
Sjećanje me izbaci iz ravnoteže i zateturam. “Nevjerojatan, zapravo”, šapnem i pokušam se umiriti.
“To je fantastično.” Jess se oduševljeno naceri, a zatim se baci na posao. “U kojem je dobnom rasponu?”
Možete vjerovati Jess. Ne zanima je kako mi se zbog Jamesa želudac okrene, kako mi se lijeno smiješi, ni kako me stalno zove ‘draga’. Zanimaju je izrada, model i prihodi.
“Ima trideset i šest godina”, kažem, pokušavajući se usredotočiti na svoju pozu.
“Izvrsno.” Kimne znalački. “U rasponu od dvadeset i šest do trideset i pet su previše nezreli, oni od četrdeset i jedne do četrdeset i šest su sjebani, ali oni od trideset i šest do četrdeset su zreli za obaveze.” Nagne se bliže kao da mi otkriva tajnu. “Vjeruj mi, ako si dovoljno sretna da nađeš jednog takvog, drži ga se poput štakora u kavezu.”
Trgnem se zbog analogije. “Što želiš reći? Da sam ja štakor?” Sva nada da ću naći unutarnji mir je nestala.
“I... labuđi uron...”
Glatko dotičući nožne prste, Jess ignorira moj posljednji komentar i nastavi dalje: “Ima li čist dosje o vezama?”
“Čist?” ponovim sumnjičavo, uranjajući labuđe prema svojim nožnim prstima, ali ipak se ne pomaknem dalje od koljena. Naprežem se najviše što mogu.
“Znaš - je li ikada bio oženjen?”
“Ne.” Jao. Stražnja strana koljena me ubija.
To je očito dobar odgovor jer izgleda zadovoljno. “Je li živio s nekim?”
“Jess”, molim je, “sviđa mi se, ja se njemu sviđam. Jednostavno je.”
“Nikada nije jednostavno”, upozori me ozbiljno. “Moraš biti svjesna mogućih crvenih zastava.”
Zaista, o čemu sada priča?
“Ne ideš plivati, ako je zastava crvena, zar ne?”
Popustim: njena logika meni nema smisla, ali lakše je pokoriti se. “Spomenuo je nešto o curi iz južne Afrike...” kažem neodređeno.
“Zašto su prekinuli?”
“... ruke još jednom dotaknu pod u položaju daske...”
S olakšanjem promijenim pozu i spustim se na pod. Ruke mi se tresu. “Hm, mislim da se vratila u Cape Town”, zagunđam. Isuse, ovo je puno teže no što sam mislila.
“Smisao za humor?”
“... i da vidimo možemo li zadržati ovaj položaj tri minute...”
Zurim u instruktora. Tri minute? .Je li on poludio? Znoj mi kaplje po raširenim prstima i imam osjećaj da će mi se prsa raspuknuti. Bacim pogled na Jess. Uopće nije znojna. “Uh... pa... zna ponekad biti ozbiljan...” Moram leći.
“Ozbiljnost je dobra. Ne želiš šaljivca.”
Sigurno su već prošle tri minute. Morale su.
“Navike koje živciraju?”
“Nehhh.” Zagunđam i poželim da sat završi.
“A sada je vrijeme za opuštanje. Legnite na svoje prostirke i zatvorite oči...”
S olakšanjem napravim što mi je rečeno. Ovo je odlično. Navikavam se na ostvarenje svih svojih malih želja.
“Stanje na bankovnom računu?” Jessin glas me vrati u stvarnost.
Zagunđam: “O Bože! Ne znam i nije me briga.”
“Nećeš to govoriti jednoga dana”, kaže ozbiljno. “Kao što mi je majka uvijek govorila - nema ništa romantičnog u siromaštvu.” “Ali tvoja majka nije siromašna!” pobunim se nestrpljivo. Jessini roditelji su super-bogati i žive u kući od milijun funti na Muswell Hillu.
“Upravo tako”, kaže jednolično. “Nije glupa.”
“...dopustite si da otplutate...”
Obožavam ovo. Došli smo do dijela kada možete zadrijemati deset minuta.
“Time nam preostaje samo još jedna stvar”, kaže Jess trijumfalno.
Toliko sam iscrpljena da uistinu ne želim pitati, ali nažalost sam previše radoznala: “Koja?”
“Seks.”
U sjećanje mi se vrati slika sebe kako se bacam na Jamesa. “Recimo samo da definitivno možeš staviti kvačicu pored te stavke.”
“Stvarno?”
“Aha.” Zadovoljna što sam je umirila, smjestim se i zatvorim oči.
“Što je s predigrom?”
Žena u leopardskom uzorku puhne.
“Molim te, Jess.” Meškoljim se od srama.
Ali uporna je. “Moram znati te stvari. Važno je. Nisi izlazila godinama. Vjeruj mi, ja sam profesionalka kada se radi o ovome.” Otvorim jedno oko i pogledam je.
“Ne moraš mi reći detalje”, smiri me. “Samo kimni ili odmahni glavom.”
Stvarno je želim ignorirati, ali kada se nagne bliže i pita: “Manje od deset minuta”, ne mogu si pomoći i odmahnem glavom. “Više od deset minuta?”
Kimnem i više nego ponosno.
“Više od dvadeset?”
Opet kimnem i ponovno proživim prošlu noć, tisućiti put. Kao ljubavnik James je bio tako - kako da to kažem? - nesebičan, a kasnije me je držao uza sebe, ljubio mi kapke i govorio mi kako sam prekrasna sve dok nisam zaspala.
“Trideset?”
“Čitavih pola sata”, priznam. “Samo za mene.”
“Vau? Dakle, želja ti se stvarno ispunila.”
“Želja?” ponovim, pokušavajući zvučati ležerno dok mi se već poznati trnci rašire iz nožnih prstiju po cijelom tijelu. Osjećam uzbuđenje i strah istovremeno, kao kada sam se kao dijete vozila u lunaparku.
“Da. Ne sjećaš se da si poželjela savršenog muškarca?”
Do ovog trenutka, to mi nije palo na pamet, ali sada shvatim da ima pravo. James je sve što sam ikada poželjela u muškarcu. Jutros, kada sam se žalila na bol u trbuhu, čak se ponudio da će skočiti do trgovine na uglu po tampone. Ispalo je da se radi samo o plinovima zbog previše šampanjca sinoć, ali ipak - ponudio je da će mi kupiti tampone. Te riječi bi se trebale zapisati na kamenu ploču.
“Ispraznite um i pustite da lebdi.”
Par stopala, koji pripada instruktoru, pojavi se pored nas i spasi me odgovora. Osjećam i više od običnog olakšanja. Vrti mi se u glavi i dok mi instruktor lagano masira ramena, pokušam učiniti što mi kaže. Prestani razmišljati o Jamesu. Zamisli da ti je um balon s helijem, lebdi...
Zatvorim oči i utonem u san.