31.
Deset hiljada plamenova
Medina, potom Meka, februar 630 • Sedamnaest godina
vaki dan je bio po jedna nedovršena misao. Noć je bila tajna
koja gori od želje da bude ispričana. Ljudi su govorili
prigušenim glasom. Svima su nam na licu bila iscrtana pitanja.
Naš napad na Meku bio je pitanje dana, i iščekivao se s
podjednakim nestrpljenjem kao i prva kiša. Zašto Prorok
odugovlači?, zapitkivale su me sestre-žene. Ja bih slegla ramenima,
praveći se da ništa ne znam. Da ne lažem, Muhamed je dan našeg
polaska tajio čak i od mene. Nameravao je da naša vojska iznenadi
Mekalije. Ali ipak sam nagađala zašto oklevamo, jer odgovor sam
videla u Muhamedovim očima kad je položio dlan na Marijin narasli
stomak. Čekao je— svi smo čekali na dete.
Nisam bila ljubomorna. Sad nisam imala čega da se plašim od
tog deteta ili od sestara-žena. Otkako su me načinile kadunom, više
niko ne može da mi oduzme taj položaj, čak ni majka Muhamedovog
naslednika. Niti je iko i želeo, pošto sam haremom upravljala
pravedno, okanuvši se osvete Zejnebi na koju sam se bila zaklinjala,
jer je više nisam mrzela. Sestre-žene sad su me poštovale. Treba li ja
da im uzvraćam nepoštovanjem?
Da budem iskrena, divila sam se Zejnebi što je odustala od tog
položaja. Isprva se opirala, rekla mi je Hafsa, ali je posle, nakon
dubokog promišljanja i molitve, pristala — i ubedila Um-Selemu da
tu promenu podrži. Sitan je to ustupak u poređenju s onim što je Ajša
učinila za nas, rekla joj je Zejneba.
Više nismo bile neprijateljice, ali moje muke ni izdaleka nisu bile
okončane. Sad kad sam postala kaduna, Alija mi je zakerao više no
ikad: vajkao se na rasulo koje sad vlada u kuhinjskom šatoru, pljuvao
hranu koju ja skuvam i tvrdio da ima ukus na otrov, pratio me do
tržnice kao uporna senka, sve u nadi da će me uloviti u kakvom
grehu koji bi u Muhamedovim očima srozao mene i mog oca.
S
323
Muhamed je na Aliju slabo obraćao pažnju. Jedine misli bile su
mu usmerene na dete. „Strpljiv na oca“, zadirkivala sam Muhameda,
koji se neprestano plašio što porođaj kasni.
„Deca se rađaju još otkako je Hava donela prvo dete na svet“,
kazala mu je Sevda. „Doći će kad odluči Alah, a ne mi.“
Vreme se razvlačilo, rastanjeno i drhtavo, kao da se sprema za
neko svoje rađanje. Dželep konja je pobegao iz svojih zabrana i
uleteo u džamiju, povredivši tamo pomahnitalim kopitima nekog
čoveka što se molio. Za to vreme je Marija, nezabrinuta zbog našeg
predstojećeg napada, pevala i smejala se kao da je svaki dan prvi dan
proleća. Ja i Sevda smo svako jutro odlazile do njene kuće, sekirajući
se zbog još jedne bitke s Kurejšijama i zabrinute za naše mile i drage
u Meki sve dok se na vidiku ne ukažu okrečene opeke Marijine kuće.
Kao i svima ostalima u haremu, i meni je ranije bilo drago što je
prognana izvan grada, ali sad sam joj zavidela. Tu je gajila vlastitu
cvetnu baštu; kroz prozor je videla krzave narandžasto-crne litice što
okružuju Medinu. Tu je mogla da odmori glavu, daleko od zahteva
umeta što se razrasta.
Svaki dan u Medini dovodio je nova usta koja treba nahraniti.
Muhamedov uticaj se poput sunčeve svetlosti širio zemljom
pomračenom od neznanja. U Medinu su se slivali preobraćenici u
islam, a tek malobrojni su znali da obrađuju zemlju ili uzgajaju
stoku. Ti novi članovi umeta patili su, kao što smo mi patili isprva,
od medinske groznice, a ponad svega od praznih džepova.
Kao Muhamedova kaduna, trebalo je da im ja obezbeđujem prvi
obrok. Po mojim uputstvima, neprekidno se krčkao ječam, a sluge su
delile činije s jelom ponekad i za pedeset ljudi dnevno. Mi žene
mlele smo brašno, vukle vodu, mesile hleb, muzle koze, ali sad pod
novim velovima, koje je Um-Selema smislila tako da nam budu
slobodne ruke.
Poštovanje stranih poglavara prema Muhamedu počinjalo je da
jenjava, pošto je na ovom belom svetu sad bilo toliko vladara.
Muhamed je po Zejdu i još nekima uputio vizantijskom caru poziv
da primi islam, ali ove su tamo ismejali i oterali iz Carigrada. A onda
ih je u pustinji snašla zlehuda sudbina. Carevi vojnici su sustigli naše
i sve ih pobili. Zejdova smrt je potresla čitav umet, pa je čak i
Zejneba krišom prolivala suze. Um-Ajmana je svoju žalost nosila
kao barjak; ucakljenih očiju teturala se ulicama i vriskom dozivala
Zejda po imenu, kao da je muči džin.
324
Muhamed je vlastitu tugu krio u sebi, kao što je uvek i činio;
povukao se u svoj stan na nekoliko dana i pojavljivao se samo da
prošapuće skraćenu molitvu nad Zejdom. Onda je nestao u medžlisu
sa svojim ahsabima, gde su održavali duge sastanke.
Prilikom poseta meni, Muhamed nije govorio samo o Zejdu, već
i o odbijanju vizantijskog cara. Nismo više mogli računati na pomoć
od tog bogatog carstva. Još je trajala suša što nas je morila još od pre
Bitke na jendeku. Ili će saveznici morati da plate poreze Medini, ili
ćemo poumirati od gladi.
„No ima ih mnogo koji, kao taj car, misle da smo beznačajni“,
rekao je Muhamed. „Malo će njih pristati da plati i jedan jedini
dirhem dok ne dokažemo svoju snagu tako što ćemo zavladati
Kurejšijama.“ Osvajanje Meke bilo je od vrhunskog značaja za naš
opstanak.
Kad god smo išle Mariji u kuću, ja i Sevda smo nosile moju
dobro snabdevenu torbu s lekarijama i Sevdine tamjane i čini. Isprva
sam išla preko volje, iz obaveze prema Muhamedu. Ali uskoro je
Marijina kuća postala naša oaza u oazi. Ona i njen uškopljenik Akiki
su nas s dobrodošlicom uvodili u tu kuću punu zelenih biljaka i
kadifenih crvenozlatnih tepiha, i plavih, ljubičastih, žutih i zelenih
jastučića razbacanih po podu kao latice cveća. Vez na zidu
prikazivao je hazreti Merjem na magarcu, stomaka nabreklog od
deteta u njemu, pod zvezdom što se rasprskava sa nebesa. Jedan
prozor gledao je na pašnjake gde su pasli i igrali se ovce i jaganjci,
mameći i mene da izađem i poigram se. Ali čekali su me važniji
zadaci: trljanje Marijinih šaka i stopala, pošto joj je krvotok bio slab,
i trbuha, gde je Muhamedovo dete, izgleda, jedva čekalo da izađe na
ovaj svet.
Nijednom nisam čula Mariju da se požalila: ni kad joj je dete
napinjalo kožu, te je postajala sjajna i zategnuta. Ni kad joj je
otežavalo korak dok se kreće obavljajući neki kućni posao. Pri hodu
se pridržavala za Akikijevu ruku, smejući se.
„Stan moga deteta raste gotovo kolika mu je i majčina kuća“,
rekla bi. „Uskoro će morati napolje, pošto ja na telu nemam
prozore.“
Povratak kući je svakog dana bio najteži deo. Oprostile bismo se
vedra srca, potom polako, ruku pod ruku, pošle bujnim baštama i
ustalasanim livadama sve dok nas grad ponovo ne opkoli smradom i
sumornim raspoloženjem. Naša pokrivena lica su čak i neznancima
325
saopštavala da smo mi Muhamedove žene, pa smo neizbežno morale
da izvrdavamo odgovore na pitanja — Zašto oteže? Kad polazimo?
— i odvraćamo oči od nestrpljivih pogleda.
Jedne večeri, taman kad smo poslednji put udahnule opojni
vazduh pa se dobro umotale u pokrivke radi silaska u Medinu, iza
naših leđa začuše se povici. Akiki, nalik na štap koji je oživeo, trčao
je k nama i mahao rukama. Nije govorio arapski, ali njegove rečite
pokrete bilo je lako shvatiti. Kad je šakama opisao nevidljivi stomak,
pa ih gurnuo nadole, znali smo da je dete na putu. Sevda zagega
natrag ka Marijinoj kući zajedno s uškopljenikom, dok ja poleteh u
grad da dovedem babicu Um-Hanifu.
Staricu sam našla u šatorskom naselju, gde je porađala neku
ženu, rukama izvlačeći klizavo novorođenče ženi između nogu kao
da čupa biljku iz tla, sa sve korenom. Ugledavši me, deca i starci
stadoše da mi pipkaju haljinu, tražeći ječam i urme koje im obično
donosim. Obećah im hranu za sutra, ali oni nikako da me puste, te mi
se učini kao da bi u toj svojoj gladi mogli i mene da prožderu.
„Jä, Um-Hanifa, Prorokovo dete uskoro će se roditi“, doviknuh
joj kroz gungulu. „Sevda me je poslala da te vodim Marijinoj kući.
Počeli su joj porođajni bolovi, jaki i učestali!“
Ona klimnu glavom kao da sam joj rekla koliko ima sati, pa iz
nožnica za pasom izvuče dugačak nož.
„Zna Sevda šta da radi“, kaza sekući pupčanu vrpcu što je još
vezivala novorođenče s majkom. „Očekujte da me vidite gde stižem
na magarcu kad se okupam i odmorim.“
Vrativši se, Mariju zatekoh kako se znoji i stenje u postelji;
Muhamed ju je držao za jednu ruku, Akiki za drugu. Sevda pruži
Muhamedu lepezu od palmovog lica, te on uze da hladi Marijino
vrelo lice.
„Bolje da malo okadiš tamjanom, jä, Ajša“, reče Sevda. „Um-
Hanifa će doći kad bude došla, ali mi već možemo da počnemo.“
Marija zajauka. Ja joj položih ruku na trbuh te se nemušto
pomolih Alahu da joj odlakne. Oprosti mi i što sam joj zavidela na
detetu, molila sam se. Molim te, ne daj da se nešto desi detetu ili
majci. Kao da mi stiže odgovor, osetih kako joj se stomak talasa,
poput vode što se preliva preko oštrog kamena.
„Kakav udarac!“ rekoh, na šta se Muhamed i Marija osmehnuše.
„Dete ti je borac, jä, Marija.“
326
„Sigurno je muško, Alaha mi“, reče Sevda. „Nema devojčice
koja bi se tako džilitala — osim možda tebe, Ajša.“ Pa usrknu
vazduz kroza zube i uhvati se za amajliju. „Muško ili žensko, kako je
po volji Alahu“, žurno dodade.
Potražih u torbi avan i tučak, a potom kesicu s korenom debele
koke. Njega ću izgnječiti s tamjanom kako bih mu ublažila oštar
miris, a onda ću ga zapaliti u malom mangalu da okadim Mariju
između nogu. Dim će zaštititi dete od kakve zaraze — ako babica
uopšte stigne.
„Zašto, Alaha joj, toliko gnjavi?“, zavapi Muhamed pošto je peti
put poslao Akikija da vidi ide li Um-Hanifa. Uškopljenik povika
nešto nerazumljivo. Potrčah vratima i ugledah zdepastu babicu kako
jaše livadom na sporom magaretu, praznično odevena u šarenu
haljinu što se nadimala oko nje na popodnevnom povetarcu, s
minđušama što su joj landarale do ramena, a očiju obilno iscrtanih
kolom i usana obojenih u jarkocrveno. Oko nje su se jatile stotine
pravovernih, bacajući joj cveće pred noge i cilikom izražavajući želje
za sreću.
Unutra rekoh Muhamedu šta sam videla. „Dok se babica
ovenčava ljubavlju umeta, Marija se bori s čeljustima smrti!“, povika
on. Morala sam da se uzdržim od smeha. Gde je onaj moćni božji
Prorok? Mogao bi ponečem da se nauči od uškopljenog Akikija, koji
je, iako uzbuđen, uspevao da ostane miran.
Mariji su iz očiju vrcale iskre, a Sevda je zgroženo vrtela
glavom. „Ratnici su najgori“, promrmlja. „Ubijaju i sakate a da ih
briga nije, ali čim vide ženu kako se porađa, drhte kao prut, a utroba
im se prevrće.“
Um-Hanifa stupi u sobu ponosito kao kakva carica. Sevda rasu
šaku korijandra, pa krenu da baje protiv urokljivog oka. Kad u odaji
ugleda Muhameda i Akikija, babici se lice ušilji i otvrdnu.
„Gubite se i ostavite ženama da rade svoj posao!“, dreknu mašući
mišićavim rukama. „Ako nam bude trebala muška pomoć, zvaćemo
Alaha?“
Uistinu, mnogo smo ga puta zazvale tokom dugih sati što su
usledili. Porođaj je bio težak i dugo je trajao, ali jedine krike
ispuštala je Sevda, koja je terala iz odaje zle sile što drže dete i ne
daju mu na ovaj svet.
„Smeš da izraziš bol, jä, Marija“, rekoh joj dok mi je maltene
drobila prste. „Ne moraš da se junačiš.“
327
Njoj se niz slepoočnice sliše dve suze. „Jeste da boli. Ali ako
budem kukala, Muhamed može da me čuje pa da se zabrine za dete.“
Konačno nastupi čas da je smestimo na stolicu za porođaje, gde
krenu da se napinje i stenje dok joj je Um-Hanifa trljala stomak i
noge.
„Ovo dete ne želi na ovaj svet“, namršti se babica. „To se obično
tumači da će kratko živeti.“
Sevda ciknu, a onda zgrabi svoj smotuljak s korijandrom i mahnu
njime babici ispred usta, „da otera baksuzne reči pre nego što stignu
do deteta“, kako mi kasnije reče.
Ako je u odaji i ostao kakav zao duh, izvesno je pobegao kad
smo iz sveg grla zacilikale dolazak deteta na svet, na šta se među
pravovernima oko kuće razleglo pojanje i klicanje. Marija je držala u
naručju smežurano detence i zurila u njega kao da je nešto najlepše
što je videla u životu. Ja sam obuzdavala suze, nastojeći da ne mislim
na dete koje sam izgubila i poričući pakosni glas u meni koji je
šaputao da moj položaj kadune sad ništa ne znači, da je ovo dete
muško i da će ga Muhamed voleti — i njega i njegovu majku više
nego sve druge, koliko god mu dece ja izrodila. Ljubav, podsetih
sebe, nije utakmica. Niti činija tarida da se razdeli i jede dok ga ne
ponestane. Što više ljubavi daješ, to je više imaš. Zagladih vlažnu
kosu Mariji s lica, a ona mi stisnu ruku.
„Možda ćeš ti biti sledeća, Ajša“, reče.
Deset hiljada plamenova: to je bila Muhamedova vojna zamisao
za savlađivanje Kurejšija. Naša vojska raširila se oko čitave Meke i
zapalila vatru po čoveku kako bismo brda okitili svetlima i stvorili
utisak da nas je kao zvezda na nebu. Ja i Muhamed stajali smo na
ivici osmatračnice na Al-Hudejbiji i udivljeni posmatrali svetlost što
nam treperi ispod nogu, slušali viku boraca koji su opominjali
Mekalije da je sutrašnji dan naš.
„Zamisli šta je sad Kurejšijama u glavi.“ Muhamedov tihi smeh
zagolica mi uvo dok me je on stezao oko struka. „Sad moraju znati
da je Alah stigao!“
Oči su mu buktale drugačijom vatrom. Poljubac mu je imao ukus
gvožda i začina. Udisala sam njega, dim ognjišta, misvak i prašinu
328
od dugog puta. „Konačno se, habibi, vraćaš kući“, rekoh. „A kad se
vratiš, vladaćeš. Ebu-Sufjan sad te više neće izazivati.“
Istina je, Ebu-Sufjan je iskolačio oči kad ga je Alija te večeri
doveo u naš šator. Ušavši, pao je na kolena i rukama obujmio
Muhamedove noge, na šta je Safija ciknula. Alija ga je ščepao za
haljinu i povukao ga natrag, a onda mu prislonio bodež uz grkljan.
Ebu-Sufjan je drhtao kao plamen sveće. „Preklinjem te, sine
Abdulahov, nemoj uništiti Kurejšije!“, zavapio je pridavljeno. „Budi
milostiv prema svom narodu!“
„Oni koji me podržavaju biće pošteđeni, Ebu-Sufjane.“
Muhamedu je glas zvučao nehajno, kao da mu neprijatelji vazda
dolaze u šator. „Što se tebe pak tiče, sa tvojih usana nisam čuo
nikakvo izjašnjenje o veri.“
„Kako da se izjasnim za veru u tvog Boga i izneverim vlastiti
narod?“, kreknu Ebu-Sufjan. „Ja sam poglavar Kurejšija. Njihovi
bogovi su i moji bogovi.“
„A njihov pakao je i tvoj pakao, kukavice slinava!“ Alija zagreba
sečivom uz Ebu-Sufjanov vrat, obrijavši mu pramičke prosede riđe
brade. „Izjasni se za Alahovog Proroka na licu mesta, ili si mrtav.“
„Čekaj!“ Ebu-Sufjanu je drhtala brada. „U svetlosti Alijinog
sečiva video sam svetlost Alahovu. Otkrila mi se istina! Nema
drugog boga osim Alaha, a Muhamed je Njegov Poslanik.“
„Lažovčino!“ Alija odgurnu Ebu-Sufjana na pod, pa ga pljunu.
„Može li tako nagao preobražaj da bude iskren, Proroče?“
„Samo Alah poznaje ljudska srca.“ Muhamed pruži Ebu-Sufjanu
ruku. „Prihvatam svakog čoveka koji me nazove Prorokom. Ustani,
Ebu-Sufjane, i dobro došao u umet.“
Alijine oči smrkoše se od razočaranja. Želeo je da ubije Ebu-
Sufjana, a i ja sam u duši isto to želela. Sad na kraju, kad se našao
pred kaznom za svoja zlodela, dovoljno je bilo da izgovori nekoliko
reči pa da u Muhamedovim očima postane bezgrešan. No opet —
morala sam samu sebe da podsetim— ja samMuhamedova kaduna i
moj posao je da podržavam njegove odluke, a ne da u njih sumnjam.
Iza paravana, ja i Safija smo slušale kako muškarci pretresaju
nakane za sutra. Čitava naša vojska ući će u grad, a za njima žene.
Svi koji nam se suprotstave biće smrvljeni.
„Ali ipak nam je draže da živimo u miru“, reče Muhamed. „Došli
smo da Meku prisvojimo u ime Alahovo, a ne da vodimo rat.“
329
Ebu-Sufjanu oči poleteše s Alije na Muhameda. Obliznu debele
usne.
„Nas većina pristaje na tvoje uslove“, reče. „Ali šačica mladih
usijanih glava zarekla se da će ti se odupreti. Oni i nisu nikakva
pretnja, naravno. Bićeš u stanju da ih očas savladaš a da nijednog
borca ne izgubiš.“
Muhamed mu se osmehnu i klimnu glavom: to je i želeo da
sazna. „Već si se dokazao kao dostojan saveznik, Ebu-Sufjane, reče.
„Tvoje prijateljstvo biće lepo nagrađeno.“
Noć se primicala kraju. Širom logora su vatre cvrčale i šištale,
podležući tami i hladnoći. Ja sam u svom šatoru uz obraz osećala
toplotu naše vatre koja je takođe gasnula. Kroz spuštene kapke
posmatrala sam oblike što trepere, kao da to lutke iz pozorišta senki
putuju u Meku. U zavičaj. Grad koji jedva i pamtim. Dom, gde je
Muhamed, tu je i moj dom. On je moj dom.
Probudio me je poljupcem još i pre Bilalovog poziva na jutarnju
molitvu. Sunce je tek ovlaš bojilo nebo, ali ja skočih i navukoh čisto
belu haljinu. Kad je Muhamed na godišnjicu mirovnog ugovora išao
na hadžiluk u Meku, poveo je Um-Selemu i Zejnebu, ali je mene
ostavio kod kuće, za kaznu što nisam podržala njegov sporazum. Sad
kad sam povratila njegovo poverenje, konačno ću videti čuvenu
Ćabu, koju su podigli Ibrahim i njegov sin Ismail pre tolikih vekova,
s onim zagonetnim crnim ugaonim kamenom koji je na Zemlju
spustio sam Alah.
„Ćaba je podignuta za Alaha, ne za kumire koji je sad skrnave“,
rekao je Muhamed. „Danas je vraćamo Njemu.“
Čekajući na red da uđemo na gradsku kapiju, mi žene sedele smo
na kamilama i posmatrale povorku. Nedaleko od nas stajao je Ebu-
Sufjan sa svojim savetnikom Al-Abasom, koji je stric i Muhamedu i
Aliji. Bila sam na povoljnom položaju pa sam mogla da vidim i
čujem kako se njih dvojica smeju dok prolazi pleme Muzejna
pljujući i stružući bosim nogama.
„Ovima smo se predali?“ podsmešljivo će Ebu-Sufjan. Ali Abas
se osmehnu i ništa ne reče.
„Više me plaši kurejšijski smeh nego ova odrpana rulja“, kaza
pak Ebu-Sufjan kad su prošli Sulejmi u prašnjavim haljinama i s
pokvarenim zubima.
Ali kad su krenuli da prolaze muškarci Medine, savršeno
postrojeni, naoružani do zuba, na izvrsnim konjima sa zelenim
330
pokrovcima, Ebu-Sufjan se ućutao. Muhamedova vojska nije bila za
smeh, a on je to dobro znao.
Naposletku dođe Talha da provede žene kroz kapiju u visokim
kamenim zidinama Meke. Gotovo sve žene umeta jahale su sad u
hovdama (naročito kamilje sedlo s nadstrešnicom i zavesama), pošto su im
muževi zapovedili da izdrže to ljuljanje u putu kako bi oponašale
Prorokove supruge. Kroz zavesu sam videla da Meka nije nimalo
nalik na Medinu. Vazduh je mirisao čisto i sveže, možda je bio
malčice prašnjav od papaka naših kamila. Kuće od kamena i žute
ilovače sijale su na suncu. Tržnica, u hladu tamne gromade planine
Hire, delovala je pusto s onim dugim redovima tezgi za kojima nema
prodavaca, ali su zato nebo nad ulicom bili premrežili nizovi
prazničnih zastavica. Setih se kao kroz maglu meteža što u običan
dan vlada na ovom mestu: klepetanja zvona, mirisa mesa i tamjana,
stoke što bleji i muče, cvrkuta ptica u kavezima, trgovaca što mame
mušterije, muškaraca i žena što se cenkaju na čudnim jezicima.
Zaustavili smo se pred Ćabom, ogromnim kockastim zdanjem
koje je sijalo belinom kao da je sveže oprano radi nas. Iako sam je
kao dete mnogo puta videla, tad sam bila previše opčinjena tržnicom
da bih obratila posebnu pažnju na Ćabu. Sad su me, međutim, podišli
žmarci dok sam stajala na crnom kamenu kojim je popločan deo oko
njenih temelja. Onako besprekorno čistu, kao da je htela da je uprlja
zbrka ljudi i konja; vazduhom se kovitlala prašina dok su ratnici
umeta obrušavali mačeve na stotine kumira što su stajali okolo na
postoljima.
Muhamed je stajao na ulazu u Ćabu, s omamljenim osmehom,
kosa mu se kovrdžala od vazduha prožetog znojem, desnom rukom
je držao dignut mač. „Ćaba je očišćena!“, kliknu. „Alahu-ekber! Bog
je velik!“
Sa vrha Ćabe, Bilal se oglasi poklikom. Naše kamile klekoše, te
mi žene istupismo iza svojih zavesa, lica ogoljenih pred Bogom, pa
se priključismo talasu pravovernih što su se spuštali na pesak i
pružali ruke. Naši uzvici hvale uzvinuše se kao sokolova krila,
kružeći sve više, sve više, Bogu koji je napokon doveo Svoga
Proroka kući.
Ustadosmo, a onda smo posmatrali kako Alija umotava crn
turban Muhamedu oko glave. Dade mu zatim beo barjak, kojim je
Muhamed mahao dok je tri puta optrčao — nije se usuđivao da
korača, kako ga Kurejšije ne bi smatrale slabićem — oko Ćabe, a
331
potom je dvaput protrčao između svetih brda ovoga grada. Na kraju,
lica sjajnog od znoja, podiže barjak, a muškarci i žene zagrajaše
otpozdravljajući dignutim mačevima, maramicama i rukama.
Svetina se razdvoji u podnožju stepenica što vode u Ćabu, da
prođe moj otac. Peo se pažljivo, držeći za ruku veoma starog šejha
koji je hramao poštapajući se, a kome su odeća i koža visile sa
kostiju što štrče.
„Moj je otac spreman da se izjasni za veru u Alaha i Njegovog
Poslanika“, objavi abi. Pohrlih ka njemu da se pozdravim s dedom
prvi put otkako pamtim. Ugledavši me tamo, Muhamed pruži ruku,
pa se popeh uza stepenice i sedoh mu zdesna.
Uskoro se sve orilo od radosnih pozdrava pravovernih s odavno
izgubljenim članovima porodice.
„Umi!“, viknu Um-Selema i potrča da zagrli neku visoku ženu u
bledoj svili, koja je i sama imala isturene jagodice. Ali privede Al-
Abasa, koji pak Muhamedu pruži mladu ženu s oblakom guste crne
kose.
„Hoćeš li mi ukazati čast da se oženiš mojom ćerkom
Mejmunom, pa da se naše porodice opet orode?“, upita, Ja zažmirih,
pomno ga promatrajući. Al-Abas je Muhamedov stric, ali je isto tako
i najprisniji Ebu-Sufjanov saradnik. Možda bi mogao da se posluži
svojom ćerkom kako bi naudio Muhamedu?
Utman je čitavu porodicu okupio da klekne Muhamedu pred
noge. Talha je doveo oca — moga ujaka — na šta se moja majka
zagrcnula od uzbuđenja. Ali kad se Ebu-Sufjan popeo uza stepenice
u pratnji svoje uspijene Hinde, čitav umet zasikta.
Žila među Muhamedovim očima damarala je dok je sevao očima
naniže u nju. Ja se sva zgrčih, setivši se kako je na Uhudu kreštala od
smeha dok je prinosila ustima džigericu našeg vojnog zapovednika
Hamze. Alija polete uza stepenice sa svojim dvovrhim Zulfikarom,
koji mu se tresao u ruci.
„Kurvo Hubalova!“, riknu. „Krv ću ti proliti po ovom stepeništu!
Na Alijino i moje silno čudo, Muhamed podiže ruku da ga
zaustavi.
„Jä, Hinda, tvoj muž je danas molio za tvoj život“, reče. „Pre
nego što odlučim o tvojoj sudbini, hoću da znam: priznaješ li me za
božjeg Proroka?“
332
Sleđena, gledala sam u zemlju krijući neodobravanje. Da li će
Muhamed popustiti pred zlom Hindom isto kao što je primio i njenog
prevrtljivog muža?
Ona podiže ka njemu blistave oči — pa mu pljunu na haljinu.
Počeh da ceptim od poriva da poletim na nju.
,Ja da se odreknem moćnoga Hubala i slavnoga Alata radi
Hašimovog potomka?“, uzviknu. „Za razliku od moga muža
podvirepa, ja neću izdati svoje bogove. Niti ću se pretvarati da
verujem kako bih spasla svoj bedni život. Radi sa mnom šta hoćeš,
Ibn al-Mutalibe!“
Osuše se podrugljivi uzvici, ali Muhamed opet podiže ruku da
primiri halabuku.
„Tvoj muž je molio za Alahovu milost, i Bog je odlučio da je
podari, preobratila se ti ili ne“, reče, „Idi kući sa svojim mužem i ne
izazivaj više nevolju. Alahovo strpljenje je beskrajno, ali moje nije.“
Hindi se zaokrugliše i oči i zapanjena usta, a telo poče da joj
podrhtava. Tu je izdadoše noge i ona pade na kolena, a potom
besramno nabi lice Muhamedu u krilo. Njemu se zažariše obrazi kao
da mu je neko u ustima razgoreo vatru, a i meni buknu lice.
Ali kad je digla glavu i kad sam joj ugledala suze, bes mi
splasnu. U mene pokulja ponos kao voda u prazan čun. Muhamed
dobro zna šta radi. Oprostivši Hindi život, stekao je njenu
privrženost.
„Posle svega što sam ti učinila ti me puštaš da živim?“, upita ona.
„Kakav si ti to čovek, sine hašimski? Kunem se Bogom, takvu
plemenitost nikad nisam videla.“ Ustade pa ispruži ruke u nebo, kao
da bi da zagrli čitav umet. „Ovim proglašavam da je tvoj Bog i moj
Bog, Muhamede sine Abdulaha ibn al-Mutaliba, a ti si bez svake
sumnje Njegov Prorok.“
I tada, savladavši neprijatelje i silom i oproštajem, Muhamed
konačno, posle desetina godina muka i odbacivanja, ču i svoje
sunarodnike i svoje neprijatelje kako mu izvikuju hvale. Jedno po
jedno, svaki je šejh, svaka staramajka, svaki borac i svaka žena,
svaka devojčica i dečak u gradu, svi su padali pred njegovim nogama
ničice na onim stepenicama i proglašavali Muhameda Prorokom
jednoga boga, a potom odlazili s crvenim belegom na čelu, od
pritiskanja glave o kamen. Neki su se cerili kao šakali; drugi se pak
natmureno mrštili. Mnogi su delovali iscrpeno — ali ne i Muhamed,
333
koji je čitave te noći stajao pod punim mesecom da primi poštu od
svog naroda, lica blistavijeg od svetlosti deset hiljada plamenova.
A ja?Ja sam povela žene, s Talhom ispred nas, natrag u logor, pa
potonula u dug spokojan san prve žene najmoćnijeg čoveka u
Hedžasu.