4.
I čuvaj svoje snove, (...).
Nikad ne znaš kad ti mogu zatrebati. ~ Carlos Ruiz Zafon ~
San Francisco, rujan 2006.
Elliott ima 60 godina
Noć je već odavno pala kad je Elliott stigao u marinu. Parkirao je u
svom dvorištu i ušao u lijepu mediteransku kuću u kojoj živi već trideset
godina. Čim je ušao, detektor automatski potakne unutrašnje
osvjetljenje: od plavičaste svjetlosti soba kao da je bila okupana bljeskom
valova.
Kroz dnevni boravak i biblioteku, doktor se uputi u kuhinju. Otkad
mu je kći otišla u New York kuća je bila prazna i tiha. Njegov stari
labrador Uljez uginuo je prije dvanaest godina i nijedna ga druga
životinja nikad nije zamijenila. Elliott uzme butelju bijelog vina iz
hladnjaka i natoči si čašu. Zbog boli koja se širila u bubrezima teško se
popne na kat metalnim stubama. Zaustavi se na trenutak u svojoj sobi i
iz ladice noćnog ormarića izvadi bočicu tableta o kojoj je razmišljao cijeli
dan.
Zatim izađe na vrt terase koji je pružao nevjerojatan pogled na
marinu i zaljev. Sa zadovoljstvom posluša poznato hukanje morskih
orgulja, neobične konstrukcije na kraju mola koja je ovisno o ritmu
valova koji bi se sudarali u cijevima proizvodila nejasne zvukove.
Takvo nešto može imati samo San Francisco, pomisli sjedajući u svoj
stari slamnati naslonjač. Ježio se od vjetra koji mu je milovao lice. Baš
kao i ujutro, s divljenjem, ali i nevjericom pogleda devet tableta u bočici.
Nije imao pojma što je u njima, ali je silno želio ponovno doživjeti
sinoćnje iskustvo. Iskreno rečeno, nije se zavaravao: te tablete sigurno
nisu imale nikakve veze s njegovim sinoćnjim snom.
Svejedno je htio ponovno pokušati...
Polako pusti da mu jedna tabletica sklizne na dlan i posljednji put
promisli. A što ako je to otrov ili neka od onih egzotičnih gadarija koje
uznemiruju duh? Moguće, no što uopće riskira? Rak će mu ionako uskoro
doći glave. Prije ili kasnije..., pomisli progutavši tabletu gutljajem vina.
Isprva se nije događalo ništa. Zavali se još dublje u naslonjač i
pričeka. Od bolesti se osjećao star i istrošen. U mislima ponovno prevrti
film od posljednjih nekoliko sati i pomisli na svoju iznenadnu i bolnu
odluku o prestanku operiranja nakon ovog mjeseca. Kakav usrani dan,
pomisli prije no što sklopi oči. I zaspe...
~ 30 ~
Drugi susret 5.
Najbolji dokaz da je putovanje kroz vrijeme nemoguće jest taj što nas ne posjećuju
horde turista iz budućnosti. ~ Stephen Hawking ~
San Francisco
Rujan 1976.
Elliott ima 30 godina.
»Ljenčarimo, je li?«
Elliott otvori oči prenuvši se tako jako da je ispao iz naslonjača.
Licem u prašini podigne pogled. Pod zvjezdanom svjetlošću nazirala se
tamna silueta: bio je to onaj isti čovjek kojega je večer prije sreo u zračnoj
luci. Prekriživši ruke na prsima promatrao ga je uz blagi osmijeh, osjetno
zadovoljan šalom koju mu je priredio.
»Otkud vi na mojoj terasi?«, vrisne mladi doktor.
»Tvoja kuća je i moja kuća...«, odvrati mu njegov neobični gost.
Ne znajući da li da to shvati kao iznenađenje ili uvredu, Elliott naglo
ustane. Stisnutih šaka krene prema sugovorniku i na nekoliko trenutaka
dvojica se muškaraca bijesno promatraše u tišini. Bili su točno jednake
visine.
»Mogu li znati što glumite?«, upita Elliott prijetećim tonom.
Drugi izbjegne odgovor blago uzvraćajući:
»Ne želiš prihvatiti, zar ne?«
»Što ne želim prihvatiti?«
»Istinu... «
Elliott slegne ramenima.
»A što je istina?«
»Istina je da sam ja ti.«
»Istina je da ste vi totalni luđak!«
»A ti, mali, sporo kopčaš.«
Elliott pažljivije promotri čovjeka nasuprot sebe.
Večeras više nije imao ofucanu pidžamu od sinoć nego platnene
hlače, čistu košulju i sako lijepog kroja. Takav je bio markantan zračio je
određenom karizmom. Da nije govorio nebuloze, više bi nalikovao
poslovnom čovjeku nego štićeniku umobolnice.
Elliott ga pokuša urazumiti svojim najuvjerljivijim glasom.
»Slušajte, mislim da vam nije dobro. Možda vas traži neki liječnik
koji...«
»Ja sam liječnik.«
Ok, nije uspjelo, pomisli Elliott počešavši se po glavi. Što je
~ 31 ~
najpametnije učiniti u ovakvoj situaciji? Pozvati policiju? Hitnu pomoć
SOS za podivljale? Ovaj čovjek očigledno nije bio nasilan, no možda je
mogao postati.
»Sigurno se netko sada brine gdje ste. Ako mi kažete svoje ime
mogao bih naći vašu adresu i povesti vas kući.«
»Zovem se Elliott Cooper«, odvrati ovaj mirno.
»To je nemoguće.«
»A zašto?«
»Zato što sam ja Elliott Cooper.«
»Želiš li vidjeti moje dokumente?«, predloži starac vadeći iz džepa
lisnicu. Sve ga je to poprilično zabavljalo.
Elliott provjeri dokument koji mu je pružio i nije mogao povjerovati
svojim očima: na osobnoj karti pisalo je isto ime i isti datun rođenja kao
njegov! Samo je fotografija svjedočila o tridesetak godina više.
To ništa ne znači, pokuša se utješiti, svatko može doći do lažnih
papira. Ali tko bi se toliko trudio i zašto?
Kad bolje razmisli, postojalo je samo jedno objašnjenje: sve je to bila
Mattova dobro smišljena neslana šala. Nekoliko se trenutaka zadrži na
toj ideji, premda se nije uspio sasvim uvjeriti. Dakako, Matt je uvijek bio
za šalu i imao je čudan smisao za humor. Ali ipak ne toliko. A i da mu je
htio smjestiti neku šalu, ne bi izabrao tako intelektualnu stvar poput
ove, nego prije neki ispodpojasni udarac.
Matt bi mi za šalu poslao skupinu striptizeta ili luksuznu
prostitutku, pomisli Elliott, a ne frajera od 60 kuka koji se pravi da je ja.
Utonuvši u misli, Elliott prekasno primjeti da mu se čovjek sasvim
približio. Lice mu se uozbilji. Uhvati ga za ruku i oštro pogleda.
»Slušaj, mali, koliko god se činilo nevjerojatnim, ja sam doista našao
načina da se vratim trideset godina unatrag.«
»Kako da ne.«
»Moraš mi vjerovati, zaboga!«
»Ali to što mi govorite je čista besmislica!«
»Ako je besmislica, objasni mi kako sam mogao izaći iz zahoda u
zračnoj luci, a da me ti ne vidiš?«
Ovaj put Elliott ostane bez riječi. Zbilja, tip je bio možda lud, ali
znao je dobro i brzo uzvratiti.
»Gospodine...«, započne, ali ovaj ga prekine:
»Nemoj me zvati gospodine, može?«
U tom trenutku kroz staklenu stijenu začuje se tugaljivi lavež.
Doktor spusti pogled i iznenađeno ustukne. Bogzna kako, maleni
labrador uspio se dovući na prvi kat i unatoč ozljedi počne cviliti od sreće
da svrati pozornost na sebe.
»Uljez!«, povikne čovjek kao da je ugledao duha.
Lud od sreće, psić mu pojuri u naručje i počne mu lizati ruke
posvuda ga njušeći, kao da je to njihov stari običaj.
~ 32 ~
»Već ste vidjeli toga psa?«, upita Elliott sve zbunjeniji.
»Naravno, pa to je moj pas!«
»Vaš?«
»Naš.«
Da poludiš od bijesa! Tip mu je sada već dobrano išao na živce. Ali
da ga se riješi, možda je trebao isprobati drugu taktiku: praviti se da
prihvaća njegovu priču. Stoga ga nakon nekoliko trenutaka upita
najozbiljnije na svijetu.
»Dakle, zbilja dolazite iz budućnosti?«
»Možemo to tako reći.«
Elliott odglumi da prihvaća odgovor, potom učini nekoliko koraka po
terasi i nalakti se na ogradu. Odande prijeđe pogledom po ulici kao da
očajnički nešto traži.
»Čudno«, reče nakon nekog vremena, »ne vidim gdje vam je
vremeplov. Jeste li ga ostavili na ulici ili u mojem boravku?«
Čovjek se nije mogao oteti blagom osmijehu:
»Ta ti je dobra. Jesi li razmišljao da napraviš karijeru u onome
šouu?« Umjesto odgovora, Elliott doda točku na i.
»Slušajte, stari, ja vas ne poznajem, ne znam odakle ste se stvorili,
ali mislim da niste tako ludi kao što bi se dalo naslutiti po vašem govoru.
Zapravo, siguran sam da glumatate.«
»A s kojim ciljem?«
»Nemam blage veze, i da vam pravo kažem, nije me briga. Sad samo
želim da odete i upozoravam da vas to posljednji put molim ljubazno.«
»Smiri se, odmah idem.«
Ali umjesto da nestane, čovjek se zavali u slamnati naslonjač potraži
cigarete u džepu: crveno-bijelu kutiju s poznatim crno i, pisanim logom.
Elliott primijeti da je to i njegova marka cigareta, ali to ga ne uznemiri.
Marka s kaubojem bila je jedna od najpopularnijih.
»Pazi«, nastavi čovjek ispuhujući kolut dima postavivši ispred njega
upaljač, »sasvim mi je jasno da mi ne vjeruješ. S vremenom se polako
odričemo svojih uvjerenja, ali sjećam se kakav sam bio kao mlad:
znanstvenik koji je na sve gledao racionalno.«
»A što ste sada?«
»Vjernik.«
Terasu zapuhne blagi vjetar. Bila je lijepa večer s početka jeseni. Za
to vrijeme atmosferskog zagađenja, nebo se činilo nenormalno
prozračnim i lijepim, sa svojih tisuću zvijezda i Mjesecom punim i
bliskim koji je odsijavao plavičastu svjetlost. Prožet tom mjesečevom
blagosti, čovjek ispuhne posljednji dim i ugasi cigaretu u pepeljari ispred
sebe.»Možda je vrijeme da me prihvatiš kao čovjeka koji doista jesam,
tvoj saveznik.«
»Gnjavator, eto što ste.«
~ 33 ~
»Ali gnjavator koji zna sve o tebi.« Doktor se razbijesni:
»Dakako, vi znate sve o meni jer ste vi ja. To je vaša suluda priča!
Ali što doista znate o meni? Pljuge koje pušim, moj datum rođenja... I
dalje?«
Elliott se prepustio srdžbi zato što se bojao. Neprimjetno je osjećao
da se omjer snaga okrenuo i naslućivao je da čovjek još nije otkrio sve
karte. Kao u znak potvrde, ovaj nastavi ozbiljnim tonom:
»Znam stvari koje nikada nikome nisi rekao, ni svojem najboljem
prijatelju, ni ženi svog života.«
»Što, na primjer?«
»Stvari koje ne želiš čuti.«
»Hajde, probajte, da vidimo. Nemam što skrivati.«
»Za okladu?«
»O čemu želite razgovarati?« Čovjek na trenutak razmisli zatim
predloži:
»Želiš li da govorimo o tvojem ocu?« Pitanje ga udari poput
iznenadnog šamara.
»Kakve veze ima sad moj otac?«
»Iako to nikad nije htio priznati, tvoj je otac bio alkoholičar, zar ne?«
»Nije istina!«
»Dakako da jest. Pred svima je bio ugledan poslovni čovjek, brižan
suprug i dobar otac. Ali zapravo, za tvoju majku i tebe to je bila druga
priča, ha?«
»Vi nemate pojma.«
»Možeš misliti kako nemam. Pod stare dane malo se smirio, kad si
bio malen, znao te jako kazniti, sjećaš se?«
Budući daje Elliott ostao bez riječi, čovjek nastavi:
»To bi ga uhvatilo ponekih večeri nakon nekoliko čaša. Kad je posve
pijan, brzo bi se uzrujao, a udaranje bi ga smirivalo...« Kao boksač u
ringu, Elliott je mirno primao udarce. »Dugo si se prepuštao. Katkad bi
ga čak i izazivao, zar ne, jer si znao da će, bude li se dovoljno ispucao na
tebi, poštedjeti majku.« Čovjek nakratko zastane, zatim upita: »Želiš da
nastavim?«
»Gonite se k vragu!« Okrene se prema mladom doktoru i prišapne
mu na uho, tajnu:
»Kad ti je bilo deset godina, jednog poslijepodneva po povratku iz
škole našao si majku u kadi prerezanih žila... «
»Gade!«, pobijesni Elliott uhvativši čovjeka za ovratnik sakoa. Ali
ovaj mirno nastavi gdje je stao: »Stigao si u zadnji čas da je spasiš. Već si
bio nazvao hitnu pomoć, ali ona je tražila da joj obećaš da nećeš ništa reći
i tako je bilo. Pomogao si joj razbiti staklena vrata tuš-kabine pa je rekla
bolničarima da se porezala poskliznuvši se o mokar pod. Bila je to vaša
tajna. I nikad je nitko nije otkrio.«
~ 34 ~
Sada su dva muškaraca stajala licem u lice jedan nasuprot drugoga.
Elliott je bio dirnut. Nije očekivao kopanje po obitljeskim tajnama. Ne
večeras, ne ovako. Te su ružne uspomene bile duboko zatomljene, gotovo
odbačene, a još tako žive. Bolne.
»U početku si mislio da si dobro učinio, ali dvije godine poslije tvoja
se majka bacila s dvanaestoga kata vaše zgrade.«
Svaku riječ ovoga čovjeka Elliott je primao poput teškog udare, Prvi
put nakon dugo vremena poželio je zaplakati. Osjećao i ranjivim,
očajnim, kao natrpan dinamitom.
»Otad neprestano razmišljaš kako si i ti djelomično odgovoran za
njezino samoubojstvo, da je moglo biti drukčije da si nešto rekao. Jer je
mogla dobiti psihološku pomoć ili liječenje u klinici. Da nastavim?«
Elliott otvori usta da će nešto zaustiti, ali ne ispusti ni glasa. Iako je
čini se i sam ostao dirnut, čovjek nastavi roniti opasnim vodama istine.
Promislio je i zadao posljednji, smrtni udarac.
»Onom koji to želi čuti govoriš da ne želiš imati djecu zato što je ovaj
svijet pokvaren i budućnost će čini se biti kobna, ali to nije pravi razlog,
Elliotte...« Mladi se doktor namršti. Sada više ni on nije znao što
sugovornik smjera. »Ne želiš djecu zato što si oduvijek mislio da te tvoji
roditelji nisu voljeli. Pa se danas i ti bojiš da nećeš biti sposoban voljeti
vlastitu djecu. Smješno kako funkcionira čovjek, zar ne?«
Elliott ne poreče. Evo, tri su minute bile dovoljne da čovjek kojega
nikad nije vidio rasturi njegova uvjerenja i natjera ga da posumnja u sve.
Bijedna hrpa malih tajni, eto što smo svi mi. Na terasu se obruši snažniji
nalet vjetra. Čovjek podigne kragnu, približi se Elliottu i položi mu ruku
na rame u znak ohrabrenja.
»Ne dirajte me!«, zamoli mladi doktor udaljavajući se prema ogradi.
Trebalo mu je zraka i u glavi mu se vrtjelo. Osobito zato što je osjećao
kako mu je nešto važno promaklo - pravi razlog tih otkrića.
»Recimo da je sve to istina«, reče promatrajući svog tajanstvenog
gosta, »što vi hoćete od mene?«
Starac odmahne glavom.
»Ne želim ništa od tebe, dečko. Žao mi je što te moram razočarati, ali
nisam došao radi tebe.«
»Nego, kako...«
»Vratio sam se da vidim nju... «
Opet izvuče lisnicu, ali ovaj put pruži Elliottu jednu izblijedjelu
fotografiju. Ilena u Central Parku kako baca grudu, ozarena lica i
rumenih obraza. Tu je sliku najviše volio. Snimljena je prethodne zime i
otad je nije vadio iz lisnice.
»Otkud vam? Samo se usudite približiti Ileni i razbit ću vam gubicu
da...«
Čovjek ustane ne pričekavši kraj prijetnje. Budući da je došlo
njegovo vrijeme za odlazak, pomiluje psa po glavi i učini nekoliko koraka
~ 35 ~
prema staklenoj stijeni. Tada Elliott primjeti na njemu onu istu
drhtavicu kao večer prije u zračnoj luci netom prije no što nestao. Ovaj
put ga neće samo tako pustiti! Požuri se da ga ulovi, ali... Prekasno.
Drugi je već napustio terasu zatvorivši za sobom klizeću staklenu
stijenu.
»Otvorite ta prokleta vrata!«, vikne doktor lupajući o staklenu
stijenu koja se protezala duž cijele terase.
Zahvaljujući florescentnom premazu staklo je uvečer poprimalo
zelenu boju, što je sada bilo u trendu. Takva inovacija arhitekta
pretvarala je staklo u neku vrstu zrcala bez metalne podloge. Zatvoren
na terasi, Elliott je bio na pogrešnoj strani, onoj s koje on nije mogao
vidjeti ništa, dok se njega moglo vidjeti.
»Otvorite!«, vikne ponovno.
Zavlada tišina, zatim glas iza vrata promrmlja:
»Ne zaboravi što sam ti rekao: ja sam ti saveznik, a ne neprijatelj.«
Nije smio dopustiti da tip ode. Sada je htio doznati više. U
nedostatku boljeg rješenja, dohvati jednu željeznu stolicu i nasrne njome
na staklenu stijenu koja prsne u tisuću malih sjajnih bljesak; Uleti u
kuću, spusti se niz stube, pretraži sve sobe pa čak izađe na ulicu. Nigdje
nikoga.
Kad se vratio na terasu maleni labrador tužno je zavijao u noć.
»Sve će biti u redu«, reče podižući psića u naručje, »gotovo je.«
Ali duboko u sebi bio je uvjeren u sasvim suprotno. Sranja su tek
počinjala.
~ 36 ~
6.
Toliko bih volio da se sjetiš sretnih dana naše ljubavi, U to vrijeme sunce jače je sjalo
i život bio je ljepši. ~ Jacques Prevert ~
1976.
Elliott ima 30 godina
Sa psom pod rukom Elliott požuri prema autu. Morao je ispričati
Mattu što se dogodilo. Refleksno je prvo nazvao Ilenu, ali je poklopio
prije no što se javila. Kako da joj to ispriča a da ne ispadne luđak? Ne,
bolje pričekati da sazna nešto više, da je ne zabrine. Otvori vrata bube i
smjesti svog novog malenog prijatelja na suvozačko sjedalo. Počeo se
vezivati za malenog labradora kojega je neobična dogodovština koju su
upravo doživjeli jednako uznemirila.
Elliott napusti marinu i skrene u talijansku četvrt. Noć je već
odavno pala i promet više nije bio gust. Uđe u ulicu Lombard i projuri
kroz osam zavoja po kojima je ulica s pravom dobila naziv najvijugavijom
na svijetu. Put je bio divan i odgovarao je glasu koji ga je pratio, ali
Elliott je večeras bio previše zabrinut da bi se zadržavao na cvjetnim
aranžmanima i osvjetljenjima.
Budući da mu se žurilo, samo projuri kroz North Beach, jureći ispred
tornjeva takozvane talijanske katedrale - u kojoj se nekoliko godina
ranije Marilyn Monroe udala za Joea Di Maggija - a zatim stigne na vrh
Telegraph Hilla.
Strme ulice San Francisca nisu bile mit. Stigavši na vrh brežuljka,
okrene se da bi se parkirao ukoso, okrećući kotače prema pločniku kako
su nalagali lokalni propisi.
»Dobro, ti ostaješ ovdje«, naredi psu.
Životinja zareži u znak negodovanja, ali doktor ne popusti.
»Žao mi je, ali nema pregovora«, odsječe zatvarajući vrata.
Uđe u maleni prolaz između eukaliptusa i spusti se stubama cvijeća
niz padinu Telegraph Hilla. Mjesto je bilo nadrealistično puno šarma,
dašak sela usred metropole. Odavde se pružao pogled na cijeli grad, a u
pozadini se nazirao Coit Tower koji je svijetlio poput reflektora. Šareno i
raskošno raslinje pružalo je zaklon mnogim pticama: vrapcima, divljim
papigama, kosovima... Elliot pretrči drvene stube koje su vijugale među
rododendronima, fuksijama i bugenvilijama uz malene bungalove u stilu
art-decora priljubljene za brdašce. Na polovici stuba zastane pred ulazom
u neuredan vrt. Kao i svaki put kad bi ovamo dolazio, preskoči ogradu i
nađe se na pragu obojene drvene kuće iz koje se orio zavodnički glas
Marvina Gayea. Htio je pokucati na vrata, no kako su već bila otvorena,
uđe bez najave, nestrpljiv da prijatelju povjeri svoje brige.
~ 37 ~
»Matt, jesi li tu?«, vikne ulazeći u dnevni boravak. »Nećeš nikad
pogoditi što mi se danas dogodilo... «
Naglo zastane. Na stoliću pokraj prozora ugleda dvije čaše
šampanjca uz pladanj s makronima*. Sobom se ugodno širio miris
indijskih štapića. Elliott se namršti i preleti pogledom po sobi ugledavši
uz kamin par štiklica, pastelni grudnjak na dvosjedu i čipkaste gaćice
koje su visjele s jednog kipića. Po svemu sudeći, Matt je ima društvo.
Barem je tako očekivao jer ukoliko je to bilo njegovo rublje, doista ga nije
poznavao! Elliott se taman htio iskrasti na prstima, kada začu...
»Hej, bok.«
Okrene se kao uhvaćen na djelu. Pred njim je, gola poput Eve stajala
djevojka s plaže.
»Eh, dobra večer«, promrmlja on skrećući pogled, »oprostite što...«
Djevojka lažnom čednošću jednom rukom prekrije prsa, a drugom
donji dio trbuha, približavajući mu se ženstveno i senzualno.
»Matt mi nije rekao da i ti dolaziš na zabavu«, reče razdragano.
»Ne, eh... Ne želim ni znati na što mislite. Došao sam samo da...«
»Otkud ti ovdje u ovo doba?«, prekine ga Matt pojavivši se omotan
samo plahtom oko bokova.
»Očito smetam«, zaključi Elliott.
»Veoma pronicljivo, moram priznati! Daj da te barem upoznam s
Tiffany, došla je na audiciju za sljedeću James Bond djevojku.«
»Drago mi je. Hm... Neću vam pružiti ruku jer su vaše zauzete.«
Tiffany mu zauzvrat uputi blistavi antiplak osmijeh. Elliott se okrene
prema prijatelju: »Slušaj Matt, treba mi pomoć...«
»Zar ovaj čas? Ne može pričekati do sutra?«, upita zabrinuto mladi
Francuz, naslućujući kako mu igra užitaka s ovim čarobnim bićem sve
više izmiče.
»Imaš pravo, nazvat ću te sutra«, popusti Elliott razočarano.
»Oprosti na smetnji.« Već je krenuo prema vratima kada ga Matt primi
za rame, shvativši odjednom da njegova prijatelja muči nešto zbilja
važno.
»Čekaj, stari, reci što se dogodilo.«
Na drugom kraju sobe, Tiffany je sakupila svoje stvari, i osjetivši da
je suvišna, procijeni da je vrijeme da nestane.
»Dobro, dečki, ostavljam vas«, najavi navlačeći zadnju odjeću. »Ako
više volite muške igre... «
»Ne, ne, ne, ne, ne!«, zabrine se Matt pokušavajući je zadržati, »nije
ONO što misliš. Elliott mi je PRIJATELJ.«
»Ne brini dragi«, reče ona utješno izlazeći iz kuće, »ovo je San
Francisco, znam što to znači... «
____________________________
*Makroni - francuski banketni kolačići
~ 38 ~
Napola gol, Matt krene za njom u vrt zaklinjući se u sve bogove da
nije gay, trudeći se izvući iz nje broj telefona, ali uvrijeđena djevojka nije
popustila. Matt stane još jače navaljivati, ali snažan oceanski vjetar
naglo odnese njegovu togu. Gol kao od majke rođen, ščepa prvu teglu s
cvijećem koja mu je pala pod ruku – kaktus s pločastim bodljama - i
prekrije spolovilo. Ustrajno potrči još malo za Tiffany koja je, unatoč
visokim potpeticama, skakutala poput gazele. U susjednoj kući upali se
svjetlo i škljocne prozorski kapak. Starija gospoda probuđena vriskom
proviri kroz prozor. Ugledavši zaprepašteno lice svoje susjede, Matt
ustukne i žurno krene prema kući. Taman kad je stigao do ulaznih vrata,
posklizne se na zadnjoj stubi i razleti po pragu, nabivši najosjetljiviji dio
svoje anatomije na bodljikave izdanke kaktusa. Urličući od bola, zatvori
za sobom vrata, zaprijetivši prstom Elliottu:
»Nadam se da imaš JAKO DOBAR razlog za ovo što si mi učinio!«
»Mislim da gubim razum, je li to dovoljno?«
»Učini mi uslugu i prestani me tako gledati! I da nisi rekao ni riječi!«
»Nisam ništa rekao«, odvrati Elliott suzdržavajući se da ne prasne u
smijeh.
»Dobro, nastavi«, reče Matt bježeći u sobu. »Obući ću se pa ćemo
raspraviti o tvom problemu.«
Elliott ode do kuhinje i pristavi vodu za kavu. Unatoč obećanju ne
uspije se suzdržati da ne povikne Mattu:
»Hoćeš savjet? Uzmi pincetu!«
U malenoj kući napetost je polako jenjavala. Matt se »zaliječio«
navukao je traperice i pulover. Bio je, dakle, oran i čio za razgovor s
prijateljem koji ga je čekao za stolom.
»Dobro, što se dogodilo?«, upita poslužujući se šalicom kave.
»Vratio se«, spremno dobaci Elliott.
»Da pogodim, tvoj putnik kroz vrijeme, zar ne?«
»Da, posjetio me večeras na mojoj terasi.«
Matt se namršti srknuvši kavu i ubaci u šalicu dvije kockic šećera.
»I dalje priča isto?«
»Pravi se da je on ja, ali trideset godina stariji.«
»Neobičan simptom, zar ne, doktore?«
»Zbilja uznemirujuće, zna mnogo toga o meni. Intimne stvari, veoma
osobne...«
»Želi da propjevaš?«
»Čak ni to, kaže da dolazi kako bi ponovno vidio Ilenu.«
»U svakom slučaju, sretneš li ponovno svog prijatelja iz budućnosti,
ne zaboravi ga pitati rezultate idućih sportskih događaja ili stanje na
burzi... « Matt smiješno napući usne srknuvši još malo kave. Ubaci još tri
kockice šećera i malo mlijeka te nastavi: »...da usput zaradimo malo na
kladionicama.«
»Ne vjeruješ mi, je li?«, zaključi nevoljko Elliott.
~ 39 ~
»Vjerujem ti da te opsjeda neki tip, ali ne vjerujem da dolazi iz
budućnosti.«
»Trebao si vidjeti kako je nestao...«, nastavi zamišljeno Elliott.
»Znaš što? Sad me zbilja brineš. Podsjećam te da sam ja od nas
dvojice redikul...« Matt ustane i sadržaj cijele šalice izlije u sudoper
gunđajući: »Brr, bljutava ti je ta kava!« Zatim nastavi obrazlaganje: »Ja
sam onaj tračak ludosti i ekstravagancije, ja imam pravo činiti pizdarije i
pričati neukusne šale. Ti si naš glas razuma i mudrosti. Nemoj sada
mijenjati te uloge.«
»Sve je to lijepo, ali ja svejedno imam loš osjećaj što se tiče toga tipa.
Plaši me i što god da kaže, nisam siguran da mi želi samo dobro.«
»U tom slučaju, moramo ga naći i natjerati mu malo straha u kosti«,
reče Matt uhvativši palicu za baseball koja je virila iza dvosjeda.
»Pusti to«, uzdahne Elliott, »tip je dvostruko stariji od nas.«
»Što predlažeš, kako da dođemo do njega?« Elliott na trenutak
promisli i zaključi:
»Njegove su riječi tako sulude, da postoje samo dvije mogućnosti: ili
ima psihičkih smetnji...«
»Ili?«
»Ili govori istinu.«
»Molim te, ostanimo pri prvoj.«
»U tom slučaju moramo nazvati bolnice i psihijatrijske ustanove u
okolici i provjeriti nedostaje li im slučajno koji pacijent.«
»Krenimo odmah!«, odvrati Francuz dohvativši telefon. »Ako čovjek
postoji, obećavam ti da ćemo ga naći.«
Elliott otvori staklena vrata regala s knjigama i izvuče telefonski
imenik. Umjesto književnih remek-djela police su krasile kompletna
kolekcija Playboya i nekoliko knjiga o vinogradarstvu.
»Znaš li da na ovom svijetu ima i drugih stvari osim žena vina?«,
reče prijatelju.
»Zbilja?«, upita Matt napola ozbiljno, »jer koliko god se trudio nikako
da ih nađem.«
Kad su izvukli sve brojeve, dvojica se prijatelja bace na pozivanje
svih kalifornijskih sanatorija nastojeći doznati nije li možda čovjek
kojega traže na popisu pacijenata koji su bolnicu napustili bez
liječničkog odobrenja. Valja napomenuti da su posljednjih godina
psihijatrijske bolnice obvezne puštati dio svojih pacijenata na zrak u
prirodu. Kako bi smanjio poreze, kalifornijski guverner - Ronald Reagan
- odlučio im je drastično smanjiti proračune. Takvu je politiku
namjeravao još više poticati preuzme li jednoga dana predsjedničku
funkciju. Elliott i Matt zdušno su se predali poslu, ali nakon sat vremena
shvatili su da još nemaju apsolutno nikakav trag. Zadatak je bio
pretežak osobito u to doba dana.
~ 40 ~
»Tip je nevidljivi čovjek«, zagunđa Matt spuštajući slušalicu »Želiš
da nastavimo?«
»Mislim da nema smisla. Zapravo, samo sam htio dokaz.«
»Kakav dokaz?«
»Dokaz da taj tip nije ja.«
»Stari, ti se gubiš. Prvi put te vidim u ovakvu stanju i oprosti, ali
moram ti reći da sada ne bih volio da me ti operiraš. Opusti se, prijatelju!
Odi na odmor, odvedi Ilenu na sunčanje na Havaje tjedan dana i vidjet
ćeš da će sve sjesti na svoje mjesto.«
Matt se ispruži na dvosjedu, upali televizor i naleti na epizodu
Columba. Na ekranu, između dva prisjećanja na svoju suprugu, poručnik
nastoji zbuniti zločinca navodeći ga na labirint kontradikcija.
»Šteta što nije ništa ostavio kod tebe«, reče Matt zijevajući.
»Kako to misliš?«
»Tvoj putnik kroz vrijeme, šteta što nije ostavio kod tebe nešto sa
svojim otiscima. Mogli bismo ih analizirati kao u filmu.«
Elliott se zamisli, prisjećajući se točnog susreta sa svojim »gostom«,
a zatim stisne prijatelja za ramena.
»Matt, ti si genij, znaš?«
»Istina«, potvrdi Francuz. »Šteta što si jedini koji to vidi. Ali zašto mi
to govoriš?«
»Ostavio je upaljač! Siguran sam, pušio je preda mnom i odložio
Zippo na stolić na mojoj terasi.« Elliott izbezumljeno dohvati sako i
ključeve. »Idem kući.«
»Idem s tobom«, odvrati Matt pridruživši mu se na vratima. »Ne
želim da voziš u ovakvu stanju.«
»Hvala na brizi.«
»I neću te napustiti kad bude postajalo sve zanimljivije.« Dvojica
prijatelja izađu iz kuće i popnu se drvenim stubama. »Idemo mojim
autom«, predloži Matt, »teško mi je voziti tvoje drndalo.«
No stigavši na parkirno mjesto imali su što vidjeti. Mattov predivni
Corvette Chevrolet bio je urešen Tiffanynim djelom. Preko cijelog
prednjeg vjetrobrana ružom za usne pisalo je: BASTARD*
»Dražesna cura«, primijeti Elliott.
»Vidjet ćeš da je ipak ostavila broj telefona«, odvrati Matt izvukavši
posjetnicu zataknutu ispod brisača. Zacijelo ima u meni nešto
neodoljivo.«
Dok je njegov prijatelj energično brisao staklo, Elliott ode po
malenoga labradora u svom autu.
»Sada imaš i psa?«, iznenadi se Matt izbečivši oči. »Mislio sam da
nisi neki ljubitelj životinja.«
»Recimo da ovo nije običan pas.«
____________________________
*Kopile
min@
~ 41 ~
Matt sjedne za upravljač i zakopča pojas.
»Po čemu je poseban? Zna voziti i služi ti kao vozač, ha?«
»Da, a naučio sam ga i govoriti.«
»Zbilja?«
»Hajde, kreni, budeš li dobar možda ti otpjeva Marseljezu.«
Matt da gasa i Corvette Roadster krene u noć. Elliottu laknu kao da
mu je sa srca pao kamen težak tri tone. Za samo nekolik minuta posve se
udobrovoljio. Bojao se, istina, tog čovjeka koji ga je uznemirio otkrivši mu
dvije-tri obiteljske tajne. No sada se vratilo samopouzdanje i dobro
raspoloženje. Pokupit će upaljač i nazvati prijatelja policajca. Analiza će
pokazati da otisci prstiju toga tipa nisu jednaki njegovima i sve će opet
biti u redu. Tada će moći javiti Ileni pa će se zajedno smijati toj smiješnoj
priči. U međuvremen je mogao još malo podbadati Matta.
»Znaš, pa nisi ti obvezan izlaziti s djevojkama kvocjenta inteligencije
manjeg nego u puža.«
»Zašto mi to kažeš?«
»Jer čini se da pin-up djevojka od maločas nije bila neka mudrica,
ako me razumiješ.« Matt tu vijest prihvati posve ravnodušno, dodajući
ipak:»Svejedno, jesi li vidio te...«
»Obujam grudi nije jedini kriterij da izađeš sa ženom«, prekine ga
Elliott. »Imaš trideset godina, mislio sam da si prošao tu primitivnu fazu,
ali vidim da nije tako.« Matt nije odustajao:
»Fizički izgled je važan.«
»Da, važan je za ono na što ti misliš, a poslije?«
»Poslije čega?«
»Razgovori, zanimanje za drugoga, razmjena mišljenja...« Matt
slegne ramenima:
»Za razgovor zovem tebe. Za to mi ne treba izlazak s nobelovcem.«
»Uh... U međuvremenu si promašio račvanje prema meni.«
»Nisam«, odvrati Matt uvrijeđeno, »idem prečacem za koji ti i ne
znaš.«
No prečac je možda put činio i nekoliko kilometara duljim. Do
marine im je trebalo deset minuta. Elliott je nestrpljivo tresao nogom, ali
tako elegantno da se ništa nije primijetilo. Čim se auto zaustavio pred
kućom, pojuri unutra i grabeći po četiri stube popne se na terasu. Sada
se bojao još samo da upaljač nije nestao. Srećom, nije bilo tako. Zippo je
još uvijek ležao na rubu stola.
»Što se ovdje dogodilo«, upita Matt ugledavši hrpu razbijenog stakla.
»Borio si se s King Kongom?«
»Objasnit ću ti kasnije. Moram obaviti jedan poziv.«
»Samo malo, leptiriću. Dva su sata ujutro! San Francisco nije grad
koji nikada ne spava, pogriješio si obalu! U ovo doba većina normalnih
ljudi je u krpama.«
~ 42 ~
»Zovem policiju, Matt.«
Elliott nazove centralnu policijsku postaju i upita je li dežuran
detektiv Malden. Tako je i bilo, i odmah ga spoje s uredom istražitelja.
»Dobra večer, gospodine Malden. Ovdje Elliott Cooper, oprostite što
smetam, ali molio bih vas jednu veliku uslugu.«
Čekajući policajca, dvojica prijatelja izađu na terasu.
»Nisam znao da imaš prijatelje u munji«, reče Matt iznenađeno.
»Odakle znaš tog tipa?«
»On je istraživao samoubojstvo moje majke«, odgovori uvijeno Elliott.
»Tada mi je mnogo pomogao i ostali smo u kontaktu. Vidjet ćeš, dobar
je.«
Obojica priđu stolu i pažljivo promotre upaljač koji je njihov
takozvani »putnik kroz vrijeme« ostavio za sobom. Bio je to srebrni
Zippov model s urezanim sjajnim zvjezdicama i natpisom Millenium
Edition.
»Neobičan natpis«, zaključi Elliott.
»Da«, potvrdi Matt kleknuvši da pogleda izbliza. »Kao da je
proizveden u ograničenoj seriji u spomen na nešto...«
»...Na prelazak u 2000. godinu«, završi Elliott uviđajući
nevjerojatnost svojih riječi.
»Pusti sad to, pričamo gluposti!«, odvrati odlučno Matt ustajući.
Nekoliko minuta poslije pred kućom se zaustavi policijski auto.
Elliott požuri dočekati detektiva Maldena. Bio je to murijak staroga
kova, poput starog Humphreya Bogarta, u baloneru i štofano šeširu, ali
atletske građe. Počeo je na samome dnu, učeći zanat i ulici. Nakon gotovo
četrdeset godina otkako je u službi, San Francisco za njega više nije imao
nikakvih tajni.
No stari policajac nije došao sam. Predstavi Elliottu novog kolegu,
detektiva Douglasa, mladog inspektora tek izašloga iz Policijske
akademije, diplomiranog kriminalista. Kose pažljivo zalizane unatrag,
Douglas je i u dva ujutro bio besprijekorno odjeven, u lijepo krojenom
odijelu sa savršeno zavezanom kravatom.
»Što se dogodilo, Elliotte?«, upita Malden izlazeći na terasu i
pokazujući na hrpe stakla. »Dobio si metak u prozor?«
»Volio bih da uzmete otiske s ovog upaljača«, objasni naizust Elliott
kao da je riječ o najobičnijoj formalnosti.
Kao predani učenik, Douglas je već držao u ruci notes i kemijsku
olovku.
»Je li netko upao ili provalio u kuću?«, krene se raspitivati.
»Ne može se baš tako reći«, odgovori Matt. »Priča je malo složenija...«
»Ne prijavite li slučaj policiji, nećemo vam moći pomoći!«, zaprijeti
im uzrujano mladi inspektor.
»Smiri se, Douglase!«, zatraži Malden.
~ 43 ~
Elliottu je postajalo sve jasnije da se neće tako lako izvući bez
objašenjenja situacije. Pod izlikom da ide pristaviti kavu, uvede starog
policajca u kuhinju da popriča s njime u četiri oka.
»Elliotte, sada mi opiši što se točno dogodilo«, zatraži Malder i
zapali cigarillo.
Kako je mladi liječnik i dalje šutio, Malden se prisjeti njihova prvog
susreta. Iako je otada prošlo već dvadesetak godina, sjećao ga se kao da
je bilo jučer.
Jedne kišne večeri bio je pozvan proglasiti samoubojstvom smrt žene
koja se bacila sa zgrade u centru grada. Uz tijelo je našao i dokumente -
zvala se Rose Cooper - a zatim je na sebe preuzeo zadatak da tu strašnu
vijest prenese njezinome mužu i sinu.
Kad je njegova majka počinila samoubojstvo, Elliottu nije bilo ni
deset godina. Malden ga se sjećao kao zanimljivog, pametnog i osjećajnog
dječaka. Upoznao je dječakova oca. Bio je to poslovni čovjek kojega smrt
žene kao da i nije previše shrvala. Malden se osobito sjećao ožiljaka i
modrica koje je zapazio na dječakovoj ruci. Iskreno rečeno, te je ožiljke
više predosjetio nego uistinu primijetio. Možda ga je upravo ta njegova
intuitivna crta činila tako dobrim policajcem: neke je stvari jednostavno
»osjećao«. A u ovom slučaju osjećao ih je to bolje jer je i sam imao oca koji
bi ga redovito mlatio remenom nakon radnog dana u tvornici.
Mogao je, dakako, zatvoriti oči: u ono vrijeme tim se stvarima nije
pridavala tolika pažnja. No idućeg se dana vratio provjeriti Elliotta, kao i
dan poslije. Te bi trenutke iskoristio da uputi ocu nekolikio rečenica
dajući mu time na znanje da »zna« i da ga odsad drži na oku. Tako je
Malden malo pomalo pratio Elliottov razvoj i zanimao se za njegovo
školovanje. Na svoj je poziv gledao pomalo utopijski: policija mora biti
bliska ljudima, što je nimalo ne sputava da zatvara zločince.
Policajac primi šalicu kave koju mu je pružio liječnik i protrlja oči
želeći izbrisati uzavrela sjećanja. Mora se usredotočiti na sadašnji
problem.
»Ne kažeš li mi ništa«, nastavi Malden ustrajno, »neću ti moći
pomoći.«
»Svjestan sam toga«, prihvati Elliott, »ali...«
»Ali što?«
»Nakon majčine smrti tražili ste da vam vjerujem i obećali mi da
ćete uvijek biti tu zatrebam li pomoć...«
»To i dalje vrijedi, sinko.«
»E, pa danas mi je potrebna vaša pomoć. Ne samo kao policajc nego i
kao prijatelja: policajac mi treba radi istrage ovih otisaka, prijatelj da mi
vjeruje premda mu zasad ništa ne mogu objasniti.«
»Da«, uzdahne Malden, »lijepo zboriš, ali istragu otisaka nemogu
pokrenuti samo tako! Za to je potrebno dopuštenje, polaganje računa.
~ 44 ~
Moramo pozvati ekipu forenzičara. Osim toga, to mo potrajati i nekoliko
dana, čak i tjedana...«
»Ali rezultat mi je hitno potreban!«
Malden se na trenutak zamisli češkajući se po glavi. Već neko
vrijeme njegova se policijska karijera polako gasila. Službeno su mu
zamjerali da ne vodi računa o hijerarhiji i da do cilja katkad dođe ne baš
uvijek prihvatljivim metodama. No ponajviše mu se zamjeralo što je
predaleko odvukao istragu jednog slučaja korupcije koja je
kompromitirala nekoliko gradskih glavešina. Malden je znao da ga otad
budno prate i da je njegov novi pomoćnik tu ponajviše kako bi pazio da
ne učini neki pogrešan korak. Imao je toliko razloga, oprez, ali i dano
obećanje - obećanje koje je dvadeset godina ranije dao djetetu koje je
ostalo bez majke.
»Možda postoji mogućnost da otiske uzmemo bez uobičajene
procedure«, izjavi nenadano.
»Kako to?«
»Vidjet ćeš«, odgovori tajanstveno. »Posve je protupropisno, ; moglo
bi upaliti.« Vrativši se u dnevni boravak, pošalje Douglasa po tubu onog
novog super ljepila koje se tek pojavilo na tržištu.
»A gdje da ga nađem u dva sata ujutro?«, zagunđa Douglas.
Malden reče pomoćniku adresu jedne trgovine fotografsko opremom
koja radi cijelu noć i koja je komercijalizirala to ljepilo marke Kodak.
Kad je Douglas otišao na zadatak, policajac ponovno kleknu kako bi
promotrio neobičan ugravirani natpis na upaljaču.
»Millenium Edition? Što bi to moglo značiti?«, zapita okrenuvši se
prema Mattu.
»Znamo koliko i vi«, prizna Matt otvarajući limenku Coca-Cole.
»Nadam se da ga niste dirali? Inače, zaboravite otiske...«
»Što mislite tko smo mi?«, povikne Matt.. »I mi gledamo Starskyja i
Hutcha.«
Malden ošine pogledom mladića i okrene se Elliottu.
»Treba mi kartonska kutija.«
»Koje veličine?«
»Može i kutija za cipele.«
Elliott ode pogledati u ormar u sobi i pronađe kartonsku ambalažu
jednog para adidaski. Za to vrijeme Malden uzme malenu lampu sa
stolića na terasi. Skine abažur i položi dlan na još upaljenu žarulju, da
provjeri toplinu.
Nekoliko minuta kasnije vratio se Douglas ponosno mašući tubom
super-ljepila. U početku je Maldena smatrao staromodnim, ali ipak je
morao priznati da ga stari murjak svakim danom sve više iznenađuje
svojom umješnošću i da je više naučio s njime u nekoliko tjedana nego
tijekom cijele trogodišnje obuke.
»Sve je spremno«, najavi Malden, »predstava može početi.«
~ 45 ~
»Uzet ćete otiske s pomoću kartonske kutije i tube ljepila?«, upita
Matt s nevjericom.
»Upravo tako. A to, dečko, nisi nikad vidio ni na televiziji, čak ni u
Starskyju i Hutchu.«
Malden zamoli Matta limenku Coca-Cole koju je upravo iskapio.
Policajac izvadi iz džepa nožić i odreže dno aluminijske limenke. U
malenu improviziranu posudicu istisne sadržaj ljepila, a zatim je položi
pokraj upaljača. Potom uzme noćnu svjetiljku i toplinom žarulje zagrije
ljepilo. Sobom se ubrzo proširi neugodan miris. Malden sve to pokrije
kartonskom kutijom, a zatim se zadovoljno vrati svojim gledateljima.
»Još nekoliko minuta do degustacije«, najavi uz zadovoljan osmijeh.
»Što ste zapravo napravili?«, upita Matt sa sve većom nevjericom.
Pazeći jednim okom kutiju, Malden počne objašnjavati stručnim tonom:
»Kemijski naziv super-ljepila je cianoakrilat...«
»Drago mi je što sad i to znamo«, reče Matt posprdno.
Malden mu tada uputi oštar pogled kojim zatraži da ga se prekida i
Matt u potpunosti shvati poruku.
»Aminokiseline i lipidi, osnovne sastavnice ljudskog znoja koji ostaje
na otiscima pod utjecajem topline privlače pare cianoakrilata.«
»I doći će do polimerizacije«, najavi Elliott koji je počeo shvaća
»Poli-što?«, upita Douglas koji se osjećao sve više zapostavljen.
»Polimerizacije«, objasni Malden. »To znači da će se pare superljepila
spustiti na otisak prsta nevidljiv golim okom, stvarajući na taj
način nešto poput zaštitne ljuske koja će nam omogućiti da otisak vidimo
i sačuvamo.«
Matt i Douglas s nevjericom pogledaju policajca. No ovo je bila
preteča i za nekoliko godina ta metoda identificiranja otisaka prsta bit će
prava revolucija u svjetskom istraživanju zločina. Elliott, pak, nije
skidao pogleda s kutije, nestrpljivo iščekuju što će mu ona otkriti.
Ubrzo Malden odluči privesti igru kraju i podigne kutiju: bijeli sloj
prekrivao je upaljač na tri mjesta jasno otkrivajući tri otiska prsta.
»Posao je obavljen«, reče Malden prignuvši se. »Na prvi pogled
vidimo sjajan otisak palca na jednoj strani, a na drugoj, rekao bi vrhove
kažiprsta i srednjaka.«
Pažljivo rupčićem omota dokazni materijal i uvuče ga u džep kišnog
ogrtača.
»Ako sam dobro shvatio«, reče okrenuvši se Elliottu, »želiš da otiske
usporedim s onima iz naših dosjea?«
»Ne baš sasvim«, ispravi ga liječnik: »želim da ih usporedite
mojima.« Poprativši te riječi gestom, iz džepa sakoa izvuče nalivpero i
kapne na stol malo tinte, zatim umoči u nju vrhove svih prsta te utisnu
vlastite otiske na praznu stranicu rokovnika. Malden uzme papir i
pogleda Elliotta ravno u oči.
»Iako ne shvaćam čemu sve ovo, učinit ću to jer i ja imam povjerenja
~ 46 ~
u tebe.«
Liječnik tiho kimne glavom u znak zahvale policajcu. A Matt se
konačno odvaži na još jedno pitanje:
»Hoće li dugo trajati usporedba tih dvaju otisaka?«
»Odmah ću se baciti na posao«, odvrati Malden. »Budući da su uzorci
valjani, nadam se da ću brzo imati rezultate.«
Elliott isprati policajce. Dok je Douglas išao prema autu, Malden
obeća:
»Nazvat ću te čim bude gotovo.« Zatim na trenutak promisli i upita:
»Jesi li još uvijek s onom malom Brazilkom, Ilenom?«
»Jesam«, odgovori Elliott pomalo iznenađen pitanjem. »Između nje i
mene je...« Od naleta stida ne dovrši rečenicu, ali Malden shvati bit.
»Razumijem«, reče pognuvši glavu, »kad vam neka osoba osvoji srce,
ostaje u njemu zauvijek... «
Elliott dirnuto pogleda starog policajca koji je polako odmicao. Znao
je da ovaj već nekoliko godina prati svoju ženu u unaprijed izgubljenoj
utrci protiv Alzheimerove bolesti. I da će se uskoro oglasiti zvonce za
posljednji krug.
Bilo je tri sata ujutro, ali Elliottu se nije spavalo. Odvezao je Matta
kući i pokupio svoju Bubu. Zaustavio se na jednoj benzinskoj crpki u
Market Streetu. Upravo je zamišljeno punio spremnik kada ga dozove
neka bezuba žena. Gurala je kolica puna tričarija i dronjaka i doimala se
drogiranom ili pijanom. Dobaci mu gomilu uvreda, ali on ih nije doživio.
Dva dana u mjesecu volontirao je kao liječnik u Free Clinic, gradskome
centru za liječenje beskućnika i dobro je znao da grad noću poprima
drugo lice. U turističkim vodičima i filmovima San Francisco se uvijek
prikazivao u najboljem svjetlu sa svojim pitoresknim četvrtima po mjeri
čovjeka i brojnim zelenim površinama. Također, neprestano se podsjećalo
na to kako je taj grad simbol hipi revolucije. I istina je da je Frisco pravu
slavu doživio deset godina ranije kada su, tragom Janis Joplin i Jimija
Hendrixa, stotine djece cvijeća naselile viktorijanske kuće Haigh
Ashburyja. No Summer of Love već je bilo daleko. Hipi pokret polako se
gasi, uništen vlastitim pretjerivanjem. Joplinica i Hendrix, bili su oboje
mrtvi s jedva navršenih 27 godina. Jimi nakljukan tabletama za
spavanje i ugušen u vlastitoj bljuvotini, Biser* od bijednog predoziranja
heroinom.
Koncem te 1976. slobodna ljubav i život u zajednici više nisu budili
veliko zanimanje. Prije svega, droga je uzrokovala nevjerojatna
oštećenja. Pod krinkom otvaranja duha i oslobođenja od unutrašnjih
blokada, LSD, metedrin i heroin tjerali su ljude u ovisnost da bi ih zatim
polako ubijali.
_____________________________
*Pearl (biser) bio je nadimak Janis Joplin
~ 47 ~
U klinici je Elliott svjedočio o njihovoj strašnoj pošasti: predoziranja,
hepatitis uzrokovan nečistim iglama, upale pluća, bad tripovi koji bi
završavali tragičnim bacanjem kroz prozor.
A tomu je pridodan i problem vijetnamskih veterana, od koji su se
neki pridruživali sve brojnijim beskućnicima. Iako su se američke trupe
iz Sajgona povukle godinu dana ranije, mnogi bivši borci traumatizirani
ondašnjim iskustvima sada su bili primorani na bijedu i klošarenje.
Elliott plati puni spremnik i spuštenih se prozora proveze gradom
opet razmišljajući o nevjerojatnom susretu koji mu se te večeri ponovio.
Otkad je ostavio Matta osjećao se opet sam i ranjiv. Jer ruku na srce, sve
što mu je onaj čovjek rekao bila je istina, od očevih batina do krivnje koju
je osjećao zbog majčina samoubojstva.
Zašto o svemu tome nikada nije razgovarao s Ilenom? Zašto ženi
koju je volio nikad nije htio otkriti svoje slabosti?
A Mattu? Ni njemu nije ništa rekao. Da li zbog obične muške
taštine? Istina je da je tako bilo lakše. S Mattom je sve bilo lagodno i
površno. Njegovo mu je društvo bio ugodan način da se zaštiti od okrutne
stvarnosti i pošteno napuni baterije kada bi ga odgovornosti na poslu
počele pritiskati.
Konačno, premda još nije otkriveno ništa bolje od ljubavi i
prijateljstva što bi život učinilo podnošljivim, iz nekih se situacija
nesumnjivo možeš izvući samo sam.
* * *
Nekoliko kilometara dalje detektiv Malden brzo se posvetio radu u
svojem uredu u centralnoj policijskoj postaji. Nekoliko minuta ranije
posvađao se sa svojim podređenim jer mu je zamjerio što u radno vrijeme
rješava privatni slučaj. Malden je znao da Douglas puca visoko i da se
otvoreno nada njegovoj suspenziji, sve kako bi brzo dobio promaknuće.
Kad mu je mali gad zaprijetio da će ga odati, Malden mu je rekao što ga
spada i poslao daleko u neki drugi ured. Šteta, Douglas bi mogao biti
dobar murijak, imao je sve potrebne kvalitete, ali nije odabrao dobar
način da to ostvari. U njegovo vrijeme nije se nastojalo uspjeti po svaku
cijenu uklanjajući sve druge s puta. No možda je Malden već prestar.
Možda novi naraštaj ima nove vrijednosti: veće ambicije, više
samoinicijative, kao što je i guverner Reagan nekoliko puta izjavio na
televiziji.
Malden ispije kavu. Ovaj put nije nimalo sumnjao da mali neće
ostvariti svoje prijetnje. No što sad. Ako mu policijske glavešine na kraju
dođu glave, napustit će posao i još više vremena provoditi u bolnici s
Lisom. Ionako mu se bliži mirovina. U međuvremenu će zadnji put
pomoći Elliottu i obaviti posao koji ga je zamolio.
Prvo svjetlećom bojom oboji otiske s upaljača. Zatim foto-aparatom
snimi niz fotografija koje je valjalo razviti i uvećati. Tek nakon toga
~ 48 ~
počinje prava analiza. Zabrinuto pogleda na sat. Čekao ga je minuciozan
posao. Noć mu neće biti dovoljna.
* * *
Prije povratka u marinu, Elliott zastane u samoposluživanju u
aveniji Van Ness koje radi nonstop. Kupi cigarete i kutiju psećih
kolačića.
»Bok, Uljezu«, reče otvarajući kućna vrata.
Tek što je prešao prag terase dojuri mu labrador i poliže vrhove
prstiju baš kao što je dva sata ranije učinio njegovu neobičnom gostu.
»Ne moraš se ulizivati«, upozori ga sipajući kolačiće u improviziranu
posudicu. Ostane na trenutak promatrati psića iznenađen što ga je tak
prihvatio. Zatim pomete krhotine stakla i prazna pogleda popuši par
cigareta lutajući mislima po svojem djetinjstvu. Svakih pet minuta
tjeskobno je pogledavao na telefon u očekivanju presude analize otisaka.
Premda cijela priča nije držala vodu nije se mogao smiriti, kao da je
čekao nalaze liječničkih pretraga za otkrivanje smrtne bolesti.
* * *
Pomoćni detektiv Douglas podere izviješće koje je upravo ispisa na
pisaćem stroju. Ustane i siđe u prizemlje, u malenu sobu za odmor
policajaca. Te je večeri u policijskoj postaji bilo iznenađujući mirno.
Douglas pripremi dvije šalice kave, zatim se popne na treći kat i pokuca
na vrata Maldenova ureda. Malden samo nešto progunđa, što Douglas
shvati kao poziv.
»Trebate li pomoć?«, upita provirivši u ured.
»Možda...«, odvrati grubo stari policajac.
Douglas pruži kolegi jednu šalicu kave i pozorno pogleda oko sebe.
Desetak uvećanih fotografija na zidu otkrivalo je labirinte otisaka
prsta. Murijaci vole otiske: »jedine prokazivače koji nikada ne varaju i ne
lažu«, običavalo se govoriti u struci. Poslagane jedna do druge, fotografije
su podsjećale na zanimljivu tapiseriju s motivom topografskih karata:
blage krivulje, račvanja, vrhovi, maleni otočić koji se mogu kombinirati
na raznorazne načine. Otisak prsta jedinstveno je umjetničko djelo
svakog pojedinca koje se oblikuje još za života u maternici. U majčinu
trbuhu fetus proživljava male stresne situacije koje će slučajnim slijedom
izbrazdati jagodice prsta. Sve se to odvija do šestog mjeseca trudnoće.
Kasnije se maleni oblici učvrste i ne mijenjaju do smrti.
U policijskoj školi Douglas je naučio da svaki prst ima oko 150
karakterističnih točaka. Kako bi se odredila identičnost dvaju otisaka
valja uočiti podudarnost tih malenih karakterističnih obilježja. A da bi
autentičnost dobila i zakonsku valjanost moralo se podudarati barem
dvanaestak točaka.
»Hajdemo na posao«, predloži on svojem nadređenom. Douglas je
imao dobro oko. A Malden strpljenje.
Njh su dvojica činili dobar tim.
~ 49 ~
* * *
Kad je svanulo, Elliott se odluči istuširati. Presvuče se u čistu odjeću
i krene na posao u bolnicu. Putem je morao upaliti svjetla i brisače. U
par sati vrijeme se sasvim promijenilo. Nebo, tako čisto protekle večeri,
sada su gušili teški oblaci najavljujući kišno jutro kakva obilježavaju
dolazak zime.
Upali radio i posluša vijesti. Sve su bile zabrinjavajuće: veliki potres
u Kini, vojna represija u Argentini, crna mrlja u Francuskoj, pokolj u
Sowetu u Južnoafričkoj Republici aparthejda, dok se u Houstonu jedan
luđak zatvorio u vlastitoj kući i iz nje pucao na gomilu. Istodobno u
Americi u vrijeme Watergatea u jeku je predsjednička kampanja koja će
otkriti hoće li zemlju voditi Carter ili Ford.
Elliott razočarano promijeni stanicu i put završi uz Beatlese i Let it
Be. Upravo je ušao u bolnički hodnik kad ga dozove čuvar.
»Poziv za vas, doktore!«
Elliott primi pruženu slušalicu.
»Imam rezultate«, izvijesti ga Malden.
Liječnik duboko udahne, a onda upita:
»Što kažu?«
»Otisci su identični.«
Elliottu je trebalo nekoliko trenutaka da osvijesti tu informaciju.
»Sigurni ste u razultate?«
»Sto posto. Provjerili smo nekoliko puta.«
Međutim, Elliott još nije bio spreman priznati očigledno.
»Općenito gledano«, upita, »kolika je vjerojatnost da dvije različite
osobe imaju jednake otiske?«
»Jedna naprama više desetaka milijardi. Čak i jednojajčani blizanci
imaju različite.« Budući da liječnik nije reagirao, Malden pojasni svoj
zaključak. »Ne znam u čemu je problem, Elliotte, ali oba otiska pripadaju
istoj osobi. Tu nema nikakve dvojbe. A ta osoba si ti.«
Hoces li biti tu - Gijom Muso Sub Dec 24, 2011 12:22 pm
