Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 2 od 2]

1Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec - Page 2 Empty Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:35 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
First topic message reminder :

Prvo
"Sklopi oči i predoči si. Vidiš li je?"
Kimnem, sklopljenih očiju.
"Zamisli je pred sobom. Vidi joj teksturu, oblik i boju. Jesi?"
Smiješim se, držeći sliku u glavi.
"Dobro. Sad ispruži ruku i dotakni je. Osjeti joj obris vršcima prstiju,
obujmi njenu težinu dlanovima, a zatim ujedini sva osjetila - vid, dodir,
njuh, okus - možeš li je okusiti?"
Zagrizem usnu i zatomim hihot.
"Savršeno. Sad to ujedini s osjećajem. Vjeruj da postoji pred tobom.
Osjeti je, vidi je, dodirni je, okusi je, prihvati je, stvori je!" kaže on.
Tako učinim. Sve to. A kad on zastenje, otvorim oči da i sama vidim.
"Ever", on vrti glavom. "Trebala si misliti na naranču. Ovo nije ni
blizu."
"Moraš priznati da je sočno." Nasmijem se, pa se nasmiješim obojici
mojih Damena - replici koju sam prikazala pred sobom i onom stvarnom od
krvi i mesa koji stoji uz mene. Obojica su jednako visoki, tamnoputi tako
nevjerojatno zgodni da je teško povjerovati da su stvarni.
"Što ću ja s tobom?" upita pravi Damen, pokušavajući mi uputiti
pogled pun neodobravanja, ali bijedno podbacivši u tome. Oči ga uvijek
izdaju, jer u njima je samo ljubav i ništa drugo.
"Hmmmm..." Pogledavam oba moja dečka - jednog stvarnog, jednog
stvorenog. "Mogao bi me baš i poljubiti. Ali ako si prezauzet, mogla bih
zamoliti njega da uskoči. Mislim da se ne bi bunio." Pokažem rukom prema
prikazanom Damenu i nasmijem se kad mi se on osmjehne i namigne mi,
premda mu rubovi već blijede i uskoro će nestati.
Ali stvarni se Damen ne smije. Samo vrti glavom i kaže:
"Ever, molim te. Moraš se uozbiljiti. Toliko te toga trebam naučiti."
"Čemu tolika žurba?" Rastresem jastuk i rukom pokažem na mjesto
točno pokraj sebe, nadajući se da će se maknuti od mog radnog stola i
pridružiti mi se. "Mislila sam da imamo vremena koliko nas volja",
nasmiješim se. Kad me pogleda, cijelim mi tijelom prostruji toplina, dah mi
zastane u grlu i moram se opet zapitati hoću li se ikada naviknuti na tu
njegovu veličanstvenu ljepotu: glatku maslinastu put, sjajnu smeđu kosu,
savršeno lice i divno oblikovano vitko tijelo - savršeni tamni jin za moj
blijedoputi jang. "Mislim da ćeš otkriti da sam vrlo željna učenja", kažem i
6
pogledam ga ravno u oči: dva beskrajno duboka tamna zdenca.
"Nezasitna si" šapne on, vrteći glavom dok mi prilazi i liježe uz mene,
jer privlačim ga koliko i on mene.
"Samo pokušavam nadoknaditi propušteno", promrmljam, uvijek tako
željna tih trenutaka kad smo sami i kad ga ni s kim ne moram dijeliti. Ni
spoznaja da pred sobom imamo cijelu vječnost ne umanjuje moju glad za
njim.
Nagne se prema meni, odustavši od poučavanja. Sve misli o
prikazivanju, gledanju na daljinu, telepatiji - sve te vidovnjačke stvari
bivaju zamijenjene nečim bližim i sadašnjim, dok me spušta na jastuke i
pokriva moje tijelo svojim pa se ispreplićemo kao lijane u potrazi za
suncem.
Prsti mu se prikradu pod moju majicu, klize gore po mom trbuhu sve
do ruba grudnjaka, a ja sklopljenih očiju šapnem:
"Volim te." Riječi koje sam nekoć zadržavala za sebe. Ali nakon što sam
ih prvi put izgovorila naglas, jedva da sam mu išta drugo rekla.
Začujem njegov mek, prigušen uzdah kad mi je otkopčao grudnjak,
tako lako, tako savršeno, nimalo nespretno, bez petljanja.
Svaki njegov pokret tako je graciozan, tako savršen, tako...
Možda previše savršen.
"Što je?" upita on dok ga odgurujem od sebe. Diše plitko i brzo dok
pogled upire u moj, a koža oko njegovih očiju napeta je i stisnuta onako
kako sam je već navikla vidjeti.
"Ništa." Okrenem mu leđa i poravnam majicu. Sva sreća da sam
naučila zaštititi misli, jer to je jedini način kako mu mogu lagati.
On uzdahne i odmakne se, uskraćujući mi trnce svog dodira i vrelinu
svog pogleda dok korača gore-dolje preda mnom. Kad se napokon zaustavi i
okrene prema meni, čvrsto stisnem usne, znajući što slijedi. Već smo to
prošli.
"Ever, ne pokušavam te požurivati. Zaista nije tako", kaže on, a na licu
mu se vidi zabrinutost. "Ali u jednom ćeš trenutku morati prihvatiti to tko
sam. Mogu prikazati sve što ti srce želi, slati ti misli i slike kad god nismo
zajedno, u trenu te odvesti u Ljetozemlje. Ali jedno nikad neću moći, a to je
promijeniti prošlost. Ona jednostavno jest."
Zurim u pod, osjećajući se malom, prezahtjevnom i totalno
posramljenom. Mrzim što nisam u stanju sakriti ljubomoru i nesigurnost,
mrzim činjenicu da su tako očite i jasno uočljive. Uopće nije važno kakav
vidovnjački štit podignem, jer on je imao šest stotina godina da proučava
7
ljudsko ponašanje (moje ponašanje), a ja samo šesnaest.
"Samo... samo mi daj još malo vremena da se priviknem na sve ovo",
kažem, čupkajući iskrzani rub na svojoj jastučnici. "Prošlo je tek nekoliko
tjedana." Slegnem ramenima, prisjećajući se kako sam prije samo tri
tjedna ubila njegovu bivšu ženu, rekla mu da ga volim i zapečatila svoju
besmrtnu sudbinu.
Gleda me stisnutih usana, pogleda obojenog sumnjom. I premda smo
udaljeni samo par metara, jaz između nas toliko je dubok i težak da bi
mogao biti ocean.
"Govorim o ovom životu", kažem, a glas mi se ubrzava, podiže, u nadi
da će ispuniti prazninu i podići raspoloženje. "A budući da se ostalih ne
sjećam, to je sve na što se mogu osloniti. Jednostavno mi treba još malo
vremena, okej?" Nervozno se nasmiješim, a usne su mi nekako nespretne i
mlitave dok ih pokušavam zaustaviti da ne drhte. Kad on sjedne pokraj
mene, podigne ruku i približi prste mom čelu, tražeći mjesto gdje mi je
nekoć bio ožiljak, izdahnem od olakšanja.
"Pa... to je jedna stvar koje nam nikad neće ponestati." Uzdahne,
prstima prateći liniju moje brade pa se nagne poljubiti me, a usne mu se
putem do mojih usput zaustave na mom čelu i nosu.
I baš kad pomislim da će me opet poljubiti, on mi stisne ruku i ustane.
Zaputi se ravno prema vratima, ostavljajući za sobom prekrasan crveni
tulipan.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

26Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec - Page 2 Empty Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:50 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
Dvadeset šesto
Vrata se otvore čim se okrenem prema njima, a budući da to nisu jedna
od onih automatskih vrata kakva imaju u samoposlugama, pretpostavljam
da to znači kako sam dostojna ući.
Zakoračim u veliko, prostrano predvorje ispunjeno blistavim toplim
svjetlom - svjetlucavim sjajem koji, kao i svugdje u Ljetozemlju, ispunjava i
prožima svaki kutak, svaku udubinu i pukotinu, svaki prostor, no
ostavljajući mjesta za sjene ili tamu, a kao da dopire odasvud. Nastavim
dalje niz hodnik između redova mramornih stupova isklesanih u
starogrčkom stilu, gdje za dugačkim izrezbarenim drvenim stolovima sjede
redovnici u haljama, zajedno sa svećenicima, rabinima, šamanima i raznim
drugim tragačima. Svi oni gledaju u velike kristalne kugle i lebdeće ploče,
proučavajući slike koje se pojavljuju pred njima.
Zastanem, pitajući se bi li bilo nepristojno prekinuti ih i zamoliti
nekoga od njih da me uputi u smjeru akaškog arhiva. Ali u prostoriji je tako
tiho, a oni su tako zadubljeni da se ustručavam ometati ih pa radije
nastavim dalje. Prolazim pokraj niza veličanstvenih kipova isklesanih od
najčišćeg bijelog mramora, sve dok ne uđem u veliku kićenu prostoriju koja
me podsjeća na velike talijanske katedrale (ili, bolje rečeno, na fotografije
koje sam vidjela). Gledam iste kupolaste svodove, vitraže i raskošne freske
s tako čudesnim prizorima da bi rasplakale i samog Michelangela.
Stojim na sredini, zabačene glave, i divim se prizoru oko sebe, okrećući
se i okrećući sve dok se ne umorim i dok mi se ne zavrti u glavi pa mi
postane jasno da je nemoguće sve to upiti odjednom. Svjesna da sam
protratila mnogo vremena, čvrsto sklopim oči i poslušam Romyn savjet - da
moram žarko željeti nešto da bi se to i ostvarilo. Trenutak nakon što
zamolim put prema odgovorima koje tražim, otvorim oči i preda mnom se
pojavi dugački hodnik.
U njemu je svjetlo prigušenije no što sam navikla vidjeti u Ljetozemlju
- nekako žari, kao da isijava odnekud. I premda nemam pojma kamo vodi
taj hodnik, krenem njime. Slijedim prekrasnu perzijsku stazu koja kao da
se proteže unedogled, dodirujem zidove ukrašene hijeroglifima, a vršcima
prstiju prelazim preko slika koje mi se odmah pojavljuju u glavi - cijela
priča ispričana preko dodira, kao neka vrsta telepatske brajice.
Iznenada, bez ikakve najave ili upozorenja, nađem se pred ulazom u
još jednu krasnu sobu. Ova je drukčije krasna - ne zbog rezbarija ili
murala, nego zbog čiste nepatvorene jednostavnosti.
110
Njeni kružni zidovi sjajni su i glatki, a premda su na prvi pogled obične
bijele boje, kad ih malo bolje pogledam shvatim da ništa u vezi s njima nije
obično. Njihova je boja istinski bijela - bijela u najčiščeni smislu. Ona bijela
koja je rezultat miješanja svih boja - cijelog spektra pigmenata koji
udruženi stvaraju konačnu boju svjetlosti, baš kao što sam naučila na satu
likovnog. Sa stropa visi golemi grozd prizma, sastavljen od tisuća pomno
izbrušenih kristala koji blistaju i odražavaju svjetlost, stvarajući
kaleidoskop boja koje se kovitlaju po sobi. Osim njega, jedini drugi predmet
u prostoriji mramorna je klupa koja izgleda neobično toplo i privlačno,
osobito za materijal koji je poznat po svemu samo ne po tome.
Sjednem i sklopim ruke u krilu, a zidovi iza mene spoje se kao da
hodnik kojim sam došla nikad nije postojao.
No, ne bojim se. Premda sad više nema vidljivog izlaza i čini se da sam
zarobljena u toj neobičnoj okrugloj sobi, osjećam se sigurno, smireno,
zbrinuto. Kao da me soba učahurila, tješi me, a njeni su kružni zidovi poput
snažnih ruku koje me grle u znak dobrodošlice.
Duboko udahnem, poželim odgovore na sva svoja pitanja i gledam
kako se preda mnom pojavljuje velika kristalna ploha, lebdeći tamo gdje do
malo prije nije bilo ničega, čekajući moj sljedeći potez.
Ali sad kad sam tako blizu odgovorima, moja su se pitanja iznenada
promijenila.
Umjesto da se usredotočim na: što se dogodilo Damenu i kako da to
popravim, ja pomislim: pokaži mi sve što trebam znati o Damenu.
Ovo mi je možda jedina prilika da saznam nešto o toj njegovoj prošlosti
o kojoj odbija govoriti. Uvjeravam samu sebe da nisam zabadalo, da samo
tragam za rješenjima i da bi mi ti podaci koje ću možda saznati mogli biti
od pomoći. Osim toga, ako zaista nisam dostojna toga znanja, ništa mi neće
biti pokazano. Pa zašto onda ne pitati? Čim sam dovršila tu misao, kristal
počne zujati, vibrirajući energijom dok ga ispunjava poplava prizora, slika
tako jasnih kao da gledam HDTV.
Vidim malu krcatu radionicu, čiji su prozori zastrti teškim pamučnim
platnom, a zidovi osvijetljeni mnoštvom svijeća. Damen je tamo, u dobi od
oko tri godine, odjeven u običnu smeđu tuniku koja mu doseže dobrano
ispod koljena. Sjedi za stolom prekrivenim bocama u kojima bućka,
gomilom kamenja, limenkama sa šarenim prašcima, mužarima i tučcima,
hrpama trava i bočicama boje. Gleda kako njegov otac zamače pero u malu
tintarnicu i zamršenim simbolima zapisuje što je toga dana radio, svako
malo zastajući da nešto pročita iz knjige Ficinov Corpus hermeticum dok ga
111
Damen oponaša, pišući po svom listu papira.
Tako je sladak, tako anđeoski okruglih obraza i smeđe kose koja pada
preko prepoznatljivih tamnih očiju i kovrča mu se na mekanom djetinjem
vratiću, da se ne uspijem othrvati želji da posegnem za njim. Cijeli taj
prizor izgleda tako stvarno, dostupno, tako blizu, da sam potpuno uvjerena
kako ću - ako ga dotaknem - osjetiti i svijet koji ga okružuje.
Ali kad mu se moj prst približi, kristal se odjednom zagrije do
nepodnošljivosti i ja brzo trznem ruku, gledajući kako mi na prstu
nakratko iskoči mjehur na spaljenoj koži, koja odmah počne zacjeljivati.
Svjesna sam da su mi sad postavljene granice, da smijem promatrati, ali ne
i miješati se.
Prizor se ubrzava sve do Damenova desetog rođendana - tako posebnog
dana da je proslavljen uz darove i slastice te kasnoposlijepodnevni posjet
očevoj radionici. Njima dvojici nije zajednička samo vrlo tamna kosa,
maslinasta put i lijepo oblikovana četvrtasta čeljust, nego i strastvena želja
da usavrše alkemijski pripravak koji ne samo da bi trebao pretvoriti olovo
u zlato, nego i produljiti životni vijek zauvijek - savršeni kamen mudraca.
Zadube se u rad, već uvježbanu rutinu: Damen u mužaru drobi
odabrane začine, a zatim pozorno mjeri soli, ulja, šarene tekućine i rude
koje njegov otac potom dodaje u posude u kojima nešto krčka. Zastaje prije
svakog koraka da kaže što čini i objašnjava sinu zadatak:
"Zanima nas transmutacija. Preobrazba iz bolesnog u zdravo, iz
starosti u mladost, iz olova u zlato, a možda i besmrtnost. Sve je nastalo od
jednog osnovnog elementa, a ako ga uspijemo izdvojiti, iz njega možemo
stvoriti sve!"
Damen sluša kao opčinjen, prateći svaku očevu riječ premda je sigurno
već mnogo puta čuo taj govor. Iako govore talijanski - jezik koji nikad
nisam učila - nekako razumijem svaku riječ.
Otac imenuje svaki sastojak prije nego što će ga dodati, a zatim
odlučuje da toga dana ipak neće dodati i posljednji. Uvjeren je da će taj
konačni sastojak, ta biljka čudnog izgleda, imati još magičniji učinak ako
se doda eliksiru koji je odstajao tri dana.
Ulivši svjetlucavu crvenu tekućinu u manju staklenu bocu, Damen je
pomno zatvara i sprema u dobro skriven ormar. Tek što su završili s
pospremanjem stvari, ulazi njegova majka i zove ih na ručak: svijetloputa
ljepotica u jednostavnoj haljini od sirove svile, a zlatna joj je valovita kosa
nabrana postrance i obuzdana kapom na potiljku. Njena je ljubav tako
očita, tako vidljiva, iskazana u osmijehu koji čuva samo za svog muža i u
112
pogledu koji uputi Damenu, gledajući ga dubokim tamnim očima tako
sličnim njegovima.
I baš kad se spremaju poći kući na ručak, u radionicu nahrupe tri
tamnoputa muškarca. Navale na Damenova oca, zahtijevajući da im preda
eliksir, a majka Damena gurne u ormar u koji su ga spremili i kaže mu da
ne mrda, neka bude tiho dok ne bude opet sigurno.
Čuči skutren u tom mračnom, vlažnom mjestu, vireći kroz rupicu u
drvetu. Promatra kako trojica muškaraca premetanjem uništavaju očevu
radionicu - njegovo životno djelo. Premda im otac predaje svoje zabilješke,
to nije dovoljno da ih spasi. Damen drhti i bespomoćno gleda kako mu ti
ljudi ubijaju majku i oca.
Sjedim na bijeloj mramornoj klupi, u glavi mi se vrti, u želucu mi je
ledeni grč, jer osjećam sve što Damen osjeća: njegove uskovitlane osjećaje,
njegov najdublji očaj - oči su mi pune njegovih suza, dah mi je užaren,
isprekidan, identičan njegovu. Sad smo jedno. Dvoje ujedinjeni u
nezamislivoj boli.
Oboje smo iskusili jednaki gubitak.
Oboje smo vjerovali da smo na neki način krivi za to.
Damen im opere rane i brine se za njihova tijela, uvjeren da će ih moći
oživjeti za tri dana, kad eliksir odstoji i kad mu bude mogao dodati i taj
posljednji sastojak - onaj neobični začin. Ali tog trećeg, posljednjeg dana
pojave se susjedi privučeni zadahom i pronađu ga sklupčanog pokraj
trupla, s bočicom eliksira u ruci.
Opire im se, uzme začin i očajnički ga dodaje u bocu. Pokušava
doprijeti do roditelja i uliti im ga u usta, ali susjedi su jači.
Uvjereni su da se bavi nekom vrstom magije pa ga odvode u crkveno
sirotište, gdje ga, očajnog zbog gubitka i istrgnutog iz svega što poznaje i
voli, svećenici zlostavljaju obredima istjerivanja đavla iz njega.
Trpi u tišini, trpi godinama, sve do Drinina dolaska.
Četrnaestogodišnji Damen, sad već snažan i zgodan momak, opčinjen je
njenom plamenocrvenom kosom, smaragdnozelenim očima, alabastrenom
kožom - toliko je lijepa da je teško odvojiti pogled od nje.
Gledam ih zajedno, jedva dišući dok se među njima rađa povezanost
tako snažna, tako duboka, tako zaštitnička da požalim što sam to poželjela
vidjeti. Bila sam brzopleta, impulzivna, nisam dovoljno dobro razmislila.
Jer, premda je mrtva i više mi ne predstavlja prijetnju, gotovo da
nepodnošljivo gledati ga kako podliježe njezinu šarmu.
Vida joj rane koje su joj nanijeli svećenici, dodiruje je brižno i s
113
poštovanjem, zatomljujući neporecivu privlačnost, odlučan u namjeri da je
zaštiti, da je spasi, da joj pomogne pobjeći. Taj dan stigne mnogo prije no
što je očekivao, jer Firencu pokosi kuga - crna smrt koja je ubila milijune
ljudi, pretvorivši ih u nadute, gnojave patnike.
Damen bespomoćno promatra kako mnogi njegovi supatnici iz sirotišta
obolijevaju i umiru, ali očevu se radu vraća tek kad Drina oboli. Priprema
eliksir za koji se sve ove godine zaklinjao da ga neće niti taknuti, jer
podsjeća ga na sve što je izgubio. Ali sad nema izbora, jer ne želi izgubiti i
Drinu pa joj pripremi napitak. Ostavi dovoljno i za sebe i za preostalu
siročad, nadajući se samo da će ih tako zaštititi od bolesti, ali ne zna da
napitak daje i besmrtnost.
Nabijeni snagom koju ne mogu razumjeti i imuni na patničke krikove
bolesnih i umirućih svećenika, siročići se razmile po ulicama Firence, gdje
kradu od mrtvih, dok Damen odlazi s Drinom. Samo mu je jedno na umu:
osvetiti se trojici muškaraca koji su mu ubili roditelje. Na kraju ih pronađe,
ali otkrije da su - pijući eliksir bez onog konačnog sastojka - podlegli kugi.
Čeka da umru, mučeći ih tako da im obećaje eliksir koji im nema
namjeru dati. Kad njihova tijela napokon posustanu u borbi, Damen se -
iznenađen prazninom koju mu ostavi ta jeziva pobjeda - okreće Drini i traži
utjehu u njezinu zagrljaju...
Sklopim oči, pokušavajući izbrisati taj prizor, ali znam da mi je
zauvijek urezan u sjećanje. Jedno je znati da su kroz šest stoljeća
povremeno bili ljubavnici, a drugo je gledati kako se to događa.
Premda mi je mrsko priznati, ne mogu ne primijetiti kako je taj stari
Damen - okrutni, pohlepni i tašti Damen - sličan ovom novom Damenu koji
me ostavio zbog Stacije.
A nakon što odgledam dva stoljeća njih dvoje združenih nepresušnim
izvorom požude i pohlepe, više me ne zanima dio gdje se nas dvoje
sretnemo. Više me ne zanimaju prethodne verzije mene. Jer ako to znači da
moram odgledati još jedno stoljeće ovoga, jednostavno nije vrijedno toga.
I baš kad sklopim oči i zamolim - Samo prevrti do kraja! Molim te! Ne
mogu podnijeti više nijedan jedini trenutak! - kristal zatreperi i slike preda
mnom promiču bjesomučnom brzinom, tako munjevito da jedva uspijevam
razlikovati jednu od druge. Uhvatim tek letimične poglede na Damena,
Drinu i moje mnoge inkarnacije - brineta, crvenokosa, plavuša - sve one
prolijeću pred mojim očima, neprepoznatljivih lica i tijela, ali uvijek
poznatih očiju.
Čak i kad se predomislim pa zamolim slike neka uspore, one samo zuje
114
dalje. A na kraju slijedi slika Romana - iscerena lica, likujućeg pogleda -
kako gleda vrlo starog, vrlo mrtvog Damena.
A zatim...
A zatim... ništa.
Kristal je prazan.
"Ne!" viknem, a glas mi odzvanja od zidova visoke prazne sobe i vraća
mi se kao jeka. uMolim te!" preklinjem. "Vrati se! Bit ću bolja. Stvarno.
Obećajem da se neću uzrujati ili biti ljubomorna! Sve ću odgledati, samo
premotaj unatrag, molim te!"
Ali ma koliko preklinjala, koliko god moljakala da iznova gledam,
kristala više nema, nestao je s vidika.
Ogledam se oko sebe, tražeći nekoga tko bi mi pomogao, nekog
knjižničara zaduženog za zbirku akaškog arhiva, premda znam da sam
ovdje sama. Zarijem lice u ruke, pitajući se kako sam mogla biti tako glupa
i dopustiti da me opet obuzme ljubomora i nesigurnost.
Pa nije baš da nisam znala za Drinu i Damena. Ne može se reći da
nisam znala što ću vidjeti. A sad sam zbog vlastite slabosti propustila
gomilu podataka i nemam pojma kako da ga spasim. Nemam pojma kako
smo od tako predivnog A došli do tako groznog Ž.
Znam samo da je za to kriv Roman. Što sam znala i prije. Na neki
način uspijeva oslabiti Damena, preokrenuti proces njegove besmrtnosti. A
ako ga želim spasiti, moram barem saznati kako, ako već ne zašto.
Jer jedno zasigurno znam - Damen ne stari. Živi već šest stotina
godina i još uvijek izgleda kao tinejdžer.
Opet zarijem lice u dlanove, mrzeći samu sebe zato što sam bila tako
sitničava, tako budalasta, tako jadna da sam si oduzela priliku da saznam
odgovore po koje sam došla ovamo. Da se barem mogu vratiti unatrag i
početi ispočetka...
"Ne možeš."
Okrenem se i ugledam Romy iza sebe pa se zapitam kako je ušla. Ali
kad se ogledam oko sebe, shvatim da više nisam u prekrasnoj kružnoj
prostoriji, nego opet u predvorju, samo nekoliko stolova niže od mjesta gdje
su prije sjedili svećenici, redovnici, šamani i rabini.
"I nikad ne smiješ premotavati unaprijed, u budućnost, jer tako si
uskratiš putovanje i sadašnji trenutak koji je, na kraju krajeva, jedino što
zaista postoji."
Okrenem se, pitajući se govori li samo o mom neslavnom promašaju s
kristalom ili o životu općenito.
115
Ali ona se samo nasmiješi.
"Jesi li dobro?"
Slegnem ramenima i skrenem pogled. Nema smisla objašnjavati, jer
vjerojatno ionako već zna.
"Ne", kaže ona, nasloni se na stol i zavrti glavom. "Ništa ne znam.
Štogod se ovdje dogodi, samo je tvoje. Čula sam tvoje preklinjanje pa sam
došla pogledati kako si. To je sve. Ni više, ni manje od toga."
"A gdje je tvoja zla blizanka?" upitam, ogledavajući se oko sebe,
pitajući se gdje li se sakrila.
Ali Romy se samo nasmiješi i mahne mi neka je slijedim.
"Vani je, drži na oku tvoju prijateljicu."
"Ava je ovdje?" upitam, iznenadivši se koliko mi je laknulo kad sam to
čula. Pogotovo s obzirom da se još uvijek pomalo ljutim na nju što me tako
ostavila.
Ali Romy samo mahne rukom i povede me kroz vrata van na stube,
gdje me čeka Ava.
"Gdje si bila?" upitam, a moje pitanje zvuči više kao optužba.
"Malo sam se zanijela", ona slegne ramenima. "Ovo je mjesto tako
čudesno da sam..." Pogleda me, nadajući se da ću joj oprostiti pa, shvativši
da neću, skrene pogled.
"Kako si završila ovdje? Jesu li Romy i Rayne..." Ali kad se okrenem,
shvatim da ih više nema.
Ava zaškilji, a prsti joj se igraju s novoprikazanim zlatnim
naušnicama.
"Poželjela sam te pronaći pa sam se našla ovdje, ali ne mogu ući
unutra", kaže ona i namršti se, gledajući u vrata. "Je li to to? Je li to hram
koji si tražila?"
Kimnem, gledajući njene skupe cipele i dizajnersku torbicu, svake
sekunde sve uzrujanija. Povela sam je sa sobom u Ljetozemlje da mi
pomogne spasiti nečiji život, a jedino što nju zanima je nabava novih
krpica!
"Znam", kaže ona, odgovarajući na moje misli. "Ponijelo me. Žao mi je.
Ali spremna sam ti sad pomoći, ako me još uvijek trebaš. Ili si već dobila
sve odgovore koje si tražila?"
Stisnem usne i zagledam se u pod, odmahujući glavom.
"Ovaj... bilo je nekih problema " Preplavi me val srama, pogotovo kad
se prisjetim da sam najveći dio tih problema izazvala sama. "Bojim se da
sam opet na početku, tamo gdje sam i bila", dodam, osjećajući se kao
116
najveća gubitnica na svijetu.
"Možda ti ja mogu pomoći?" Ona se nasmiješi i stisne mi ruku, želeći
mi pokazati da to zaista i misli.
Ali samo slegnem ramenima, jer ne vjerujem da sad više išta može
učiniti.
"Ne predaj se tako lako", kaže ona. "Na kraju krajeva, ovo je
Ljetozemlje - ovdje je sve moguće!"
Pogledam je. Znam da je tako, ali znam i da me kod kuće čeka ozbiljan
zadatak kojemu ću morati posvetiti potpunu pozornost i koji će me posve
zaokupiti.
Povedem je niza stube, pogledam je i kažem:
"Pa... postoji nešto što bi mogla učiniti."



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

27Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec - Page 2 Empty Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:50 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
Dvadeset sedmo
Premda je Ava htjela ostati, praktički sam je zgrabila za ruku i
prisilila na odlazak, svjesna da smo u Ljetozemlju već izgubile previše
vremena, a da ja moram biti negdje drugdje.
"A kvragu!" reče ona kad smo sletjele na njene jastuke u ljubičastoj
sobi i zaškilji prema svom prstu. "Nadala sam se da će ostati."
Kimnem, primjećujući da se zlatno prstenje s draguljima opet
pretvorilo u njeno uobičajeno srebrno, te da put natrag nisu preživjele ni
skupe krpice i torbica.
"Baš sam razmišljala o tome", kažem, ustajući. "Znaš da to možeš i
ovdje, zar ne? Možeš prikazati što god želiš, samo moraš biti strpljiva",
nasmiješim se, jer želim razgovor završiti na pozitivan način.
Prisjećam se sličnih Damenovih riječi nakon što me počeo poučavati.
Eh, da sam barem malo više pazila na tim satovima pouke, ali tad sam
mislila da vremena imamo napretek. Osim toga, pomalo me grize savjest
što sam bila tako stroga prema njoj. Jer, budimo realni, tko se ne bi malo
zanio pri prvom posjetu tom čudesnom mjestu?
"Što sad?" upita ona, slijedeći me dok idem prema vratima. "Kad opet
idemo tamo? Nećeš valjda ići bez mene, ha?"
Okrenem se i pogledam je. Vidim koliko je obuzeta svojim posjetom i
zapitam se jesam li možda ipak pogriješila što sam je odvela onamo.
Izbjegavam joj pogled i nastavim prema autu te samo doviknem preko
ramena:
"Nazvat ću te."
* * *
Sljedećeg jutra parkiram auto i zaputim se na sat, ubacivši se u
uobičajenu učeničku gužvu kao i svaki dan - samo što se danas ne trudim
držati po strani i ne pazim na to hoće li se netko očešati o mene, premda
sam iPod, majicu s kapuljačom i tamne naočale ostavila kod kuće.
Više se ne oslanjam na njih, a ionako nisu bili od prevelike koristi. Sad
nosim sa sobom svoj kvantni daljinski.
Jučer, tik prije no što smo Ava i ja otišle iz Ljetozemlja, zamolila sam je
neka mi pomogne da si napravim bolji štit. Mogla sam je ostaviti vani i otići
natrag u dvoranu, gdje bih i sama dobila sve potrebne odgovore, ali budući
da je htjela pomoći, a meni se činilo kako ne bi bilo loše da i ona nešto
nauči, ostale smo u podnožju stubišta i obje usredotočile svu energiju želeći
štit koji bi nam (no, dobro, uglavnom meni, jer Ava ne čuje misli i ne
118
saznaje cijele životne priče kroz dodir) omogućio da se uključimo i
isključimo po želji. Već u sljedećem trenutku pogledale smo se i uglas rekle:
"Kvantni daljinski!"
I tako sad, kad god poželim čuti nečije misli, samo projiciram u njihovo
energetsko polje i pritisnem odaberi. A ako ih ne želim čuti, pritisnem
priguši. Baš kao na daljinskom upravljaču televizora. Samo što je ovaj
nevidljiv pa ga mogu nositi sa sobom.
Na sat engleskog stižem rano, tako da mogu pratiti razvoj situacije. Ne
želim ništa propustiti, jer ovo je planirani nadzor. Premda imam vizualni
dokaz da je Roman odgovoran za to što se događa Damenu, to nije dovoljno.
Otkrila sam tko, sad još moram saznati kako i zašto.
Nadam se da neće predugo trajati, jer ne samo da mi Damen jako
nedostaje, nego mi i polako ponestaje besmrtničkog soka pa sam ga već
prisiljena štedjeti. Damen mi nije stigao pokazati kako da ga sama
pripremim pa nemam pojma kako to učiniti, baš kao što i ne znam što će se
dogoditi ako ga prestanem piti. Premda sam sigurna da, što god da se
dogodi, neće biti dobro.
Damen je u početku smatrao dovoljnim da samo jednom popije eliksir
pa da izliječi sve boljke. Tako je i bilo prvih stopedeset godina, ali onda je
počeo primjećivati suptilne znakove starenja pa je odlučio opet ga popiti.
Pa opet. Sve dok na kraju nije postao potpuno ovisan o njemu.
Osim toga, nije znao da je moguće ubiti besmrtnika sve dok nisam
ubila njegovu bivšu ženu Drinu. Premda smo oboje sigurni da je napad na
najslabiju tačku (u Drininu slučaju to je bila srčana čakra) jedini način da
se to učini, i premda sam još uvijek sigurna da smo jedini koji to znamo,
ako je suditi prema onome što sam jučer vidjela u Ljetozemlju, Roman je
pronašao drugi način. Što znači da, ako želim spasit Damena, moram
saznati što Roman zna, prije no što bude prekasno.
Podignem pogled kad se vrata napokon otvore i unutra nahrupi horda
učenika. Premda ovo nije prvi put da to vidim, još uvijek mi je teško gledati
ih kako se smiju i šale i dobro se slažu, a prije samo tjedan dana jedva da bi
jedni druge pogledali. Iako je taj prizor nešto što bi svatko normalan rado
vidio u svojoj školi, u ovim okolnostima baš i nisam oduševljena njime.
Ne samo zato što nisam dio skupine, nego zato što je neprirodno, jezivo
i čudno. Srednjoškolci jednostavno nisu takvi. Kvragu, ljudi jednostavno
nisu takvi. Ljudi se druže sa sebi sličnima i to je svugdje tako. To je jedno
od nepisanih pravila. Osim toga, ovo nije njihov izbor - sve to grljenje,
smijeh i daj-pet nije posljedica novootkrivene ljubavi koju osjećaju jedni za
119
druge, nego se događa zbog Romana.
On je odgovoran za sve, kao majstor lutkar koji povlači konce za
vlastiti užitak. Premda ne znam kako ili zašto to radi, i premda ne mogu
dokazati da to uistinu on radi, duboko u sebi znam da je tako. Jasno mi je to
kao onaj grč u želucu ili oni ledeni trnci koji me prođu kad god je on u
blizini.
Gledam kako Damen sjeda na svoje mjesto, a Stacia se naslanja preko
njegove klupe, unoseći mu u lice svoje debelo podstavljeno i poduprto
poprsje, pa zamahuje kosom i smije se vlastitoj glupoj šali. I premda ne
čujem šalu, jer sam je namjerno isključila kako bih mogla bolje čuti
Damena, dovoljno mi je to što on misli da je glupa.
Ujedno mi i daje tračak nade.
Tračak nade koja ubrzo umre - čim mu se pozornost opet usmjeri na
njen dekolte.
Tako je banalan, tako djetinjast da mi je, iskreno, sasvim neugodno.
Jučer sam se osjećala grozno kad sam bila prisiljena promatrati ga u
ljubavnom zanosu s Drinom, ali ovo danas mnogo je gore.
Jer Drina je bila nekoć, samo prelijepa, plitka, prazna slika na
kristalu.
A Stacia je sad.
Premda je i ona prelijepa, plitka i prazna, nažalost, ovdje je preda
mnom u svoj svojoj trodimenzionalnoj divoti.
Slušam kako Damenov razvodnjeni mozak uzdiše nad prednostima i
raskoši Stacijina debelo podstavljenog poprsja i ne mogu ne zapitati se nije
li to uistinu tip žene koji mu se sviđa.
Nisu li te razmažene, pohlepne, tašte djevojke zaista njegov tip.
I jesam li ja samo neka čudna anomalija, neka neobična iznimka koja
mu se nekim čudom već četiri stoljeća petlja u život.
Cijeli sat ga držim na oku promatrajući iz svoje samotne klupe u
posljednjem redu. Automatski odgovaram na pitanja profesora Robinsa,
samo ponavljajući odgovor koji vidim u glavi, ali misli su mi cijelo vrijeme
usredotočene na Damena. Stalno se podsjećam na to kakav je zapravo: da
je unatoč tome kako se ponaša, duboko unutra dobar, drag, brižan i odan -
da je nesumnjivo ljubav mojih brojnih života, da ova njegova inačica preda
mnom nije pravi on, premda se ponaša vrlo slično onome što sam jučer
vidjela na kristalu.
Kad napokon zazvoni za kraj sata, pratim ga. Držim ga na oku cijeli
sat tjelesnog (koji markiram), zadržavajući se ispred njegove učionice
120
umjesto da odem na trčanje. Sakrijem se svaki put kad osjetim da nailazi
redar, a vraćam se čim prođe. Virim kroz prozor i prisluškujem mu misli -
uhodim ga, radim točno ono za što me optuživao. Otkrivši da ne razmišlja
samo i jedino o Staciji, ne znam bih li trebala biti uznemirena ili bi mi
trebalo laknuti - misli mu skreću prema svakoj curi koja je imalo zgodna i
koja mu se nađe u vidnom polju. Svakoj osim meni.
Premda i cijeli treći sat pratim Damena, na početku četvrtog
usredotočim se na Romana. Gledam ga u oči dok prilazim svojoj klupi, a
okrenem se prema njemu svaki put kad osjetim da me promatra ili da
razmišlja o meni. I premda su njegove misli o meni jednako banalne i
djetinjaste kao Damenova razmišljanja o Staciji, odbijam pocrvenjeti ili
reagirati na bilo koji način. Samo se smiješim i klimam glavom, jer ako
želim saznati tko je on zapravo, moram stisnuti zube i prestati ga
izbjegavati kao kugu.
Kad zazvoni zvono za kraj sata, odlučim izići iz uloge autsajderice,
odbačene "spastičarke", koja mi je silom dodijeljena i zaputim se ravno
prema dugom nizu stolova, ne obazirući se na grč u želucu koji svakim
korakom postaje sve jači, jer odlučila sam zgrabiti mjesto i sjediti s
ostalima iz razreda.
Roman mi kimne kad priđem stolu, a ja osjetim lagano razočaranje,
jer nije iznenađen ni približno onoliko koliko sam očekivala da će biti.
"Ever!" smiješi se, tapšući po praznom mjestu pokraj sebe. "Znači da
mi se ipak ne priviđa. Zbilja smo pod satom ostvarili nekakav kontakt."
Napeto se nasmiješim i uguram se na mjesto pokraj njega, a pogled mi
nagonski pobjegne prema Damenu, ali samo na trenutak, jer prisilim se
skrenuti ga, podsjećajući se da moram ostati usredotočena na Romana i da
je iznimno važno da mi ništa drugo ne privuče pozornost.
"Znao sam da ćeš se na kraju predomisliti, ali radije bih da ti nije
trebalo tako dugo. Sad moramo tako puno toga nadoknaditi." On se nagne
prema meni, a lice mu je tako blizu mome da mu s lakoćom mogu vidjeti
svaku pojedinačnu točkicu ljubičaste boje u očima u kojima bi se čovjek
tako lako mogao izgubiti.
"Ovo je baš lijepo, ne? Jelda da je baš lijepo? Svi smo skupa, kao jedan.
No, cijelo to vrijeme ti si bila karika koja nedostaje. Ali sad kad si tu, moja
misija je završena. A mislila si da je nemoguće, ha?"
On zabaci glavu i nasmije se - oči su mu sklopljene, zubi blješte, a
razbarušena plava kosa sjaji se na suncu. Premda mi je mrsko priznati,
zaista čaroban.
121
Ni približno tako kao Damen i ne na isti način, ali zgodan - na onaj
način koji me podsjeća na moj stari život: ima taman dovoljno površnog
šarma i pažljivo isplanirane senzualnosti da bih nekad brzo pala na njcga.
Jednom davno, u vrijeme dok sam još stvari uzimala zdravo za gotovo i
rijetko sam - gotovo nikad - gledala dalje od površine. Gledam kako zagriza
u svoj Mars pa brzo opet pogledam Damena. Pri pogledu na njegov
prekrasni profil, srce mi ispuni nepodnošljivo duboka čežnja. Gledam kako
gestikulira dok nekom glupom pričicom zabavlja Staciju, premda me sama
priča zanima mnogo manje nego te njegove ruke, jer sjećam se njihova
dodira na svojoj koži...
"... zato, premda je lijepo da si nam se pridružila, ne mogu ne zapitati o
čemu se stvarno radi", kaže Roman, ne skidajući pogled s mene. Ali ja još
uvijek gledam Damena. Promatram kako ljubi Staciju u obraz, a onda mu
usne klize oko njena uha pa slijede liniju vrata... "Jer ma koliko bih se htio
pretvarati da si ipak podlegla mom neodoljivom izgledu i šarmu, znam da
nije tako. Pa mi reci, Ever, u čemu je štos?"
Čujem Romana kako govori, a njegov je glas monotona pozadinska
buka koju s lakoćom ignoriram dok i dalje gledam Damena - ljubav mog
života, moju vječnu srodnu dušu, osobu koja je potpuno nesvjesna da uopće
postojim. Želudac mi se veže u čvor dok njegove usne okrznu Stacijinu
ključnu kost prije no što će se vratiti do uha, a usne mu se lagano miču dok
joj šapće, nagovarajući je da markira sljedeći sat pa da njih dvoje odu do
njegove kuće...
Čekaj malo - mora je nagovarati? Pokušava je uvjeriti? Znači li to da se
ona nećka?
Jesam li ja jedina koja je jednostavno pretpostavila da su već spavali
zajedno?
Ali baš kad se spremam prisluškivati Stacijine misli da vidim zašto
glumi da nije laka cura, osjetim kako me Roman potapše po nadlaktici i
kaže:
"Ma daj, Ever, nemoj se sramiti. Reci mi što radiš ovdje. Što je točno
ona kap koja je prelila čašu."
Prije no što stignem odgovoriti, Stacia me pogleda i kaže:
"Isuse, spastičarko, daj ne bulji!"
Ne odgovorim nego se pretvaram da nisam čula, dok i dalje gledam
Damena. Pretvaram se da ona i ne postoji, premda su isprepleteni kao da
su zalijepljeni jedno za drugo. Da se barem Damen okrene i pogleda me - da
me zaista vidi - onako kao nekad.
122
Ali kad se napokon zaista okrene, pogled mu prođe kroz mene, kao da
nisam vrijedna da me se gleda, kao da sam sad nevidljiva.
A ja ostajem otupjela, bez daha, sleđena, paralizirana...
"Ha-lo!" vikne Stacia dovoljno glasno da je svi čuju. "Mislim stvarno.
Možemo li ti pomoći? Može li ti itko pomoći?"
Pogledam Milesa i Haven koji sjede samo metar dalje, ali oni samo
zavrte glavom, u sebi priželjkujući da nikad nisu imali nikakve veze sa
mnom. S mukom progutam slinu, podsjećajući se da to nisu stvarno njihove
misli - da je Roman scenarist, producent, redatelj i urednik cijele ove
odvratne predstave.
Pogledam ga i zavirim mu u misli, osjećajući kako mi se želudac grči,
ali odlučila sam prokopati dublje, dalje od površinskog sloja i uobičajenih
djetinjastih i banalnih misli, jer zanima me postoji li nešto više ispod te
slike pohotnog, nepodnošljivog tinejdžera, ovisnika o slatkom kakvim se
želi predstaviti. Jer, iskreno govoreći, ne vjerujem u to. Slika koju sam
vidjela na kristalu, ona sa zlim pobjedničkim cerekom na licu, ukazuje na
mnogo mračniju stranu. Dok mu se osmijeh širi, a oči se suzuju, sve postaje
nekako prigušeno.
Sve osim Romana i mene.
Hrlim kroz tunel, sve brže i brže, a vuče me sila kojoj se ne mogli
oduprijeti. Skliznem u mračni ponor njegova uma, a Roman pažljivo
odabire prizore koje želi da vidim: Damenovu zabavu u našoj sobi u hotelu
Montage, zabavu na kojoj su Stacia, Honor, Craig i svi ostali koji nikad
prije nisu razgovarali s nama, zabavu koja traje danima, sve dok ga
napokon ne izbace iz hotela zbog uništavanja hotelske imovine. Prisiljava
me da odgledam razne ružne prizore koje radije ne bih vidjela, u sve
kulminira onim posljednjim prizorom koji sam vidjela u kristalu.
Padnem unatrag sa stolice i završim na podu, spetljanih ruku i nogu. I
uspijem se ispetljati, a cijela škola podrugljivo zakriči:
"Spastičarko!", dok ja užasnuto gledam kako moj proliveni crveni
eliksir teče preko stola i kaplje na pod.
"Jesi dobro?" upita Roman, gledajući me dok se pokušavam osoviti na
noge. "Znam da nije lako gledati. Vjeruj mi, Ever, bio sam na tvom mjestu.
Ali zbilja je tako najbolje, ozbiljno ti kažem. Morat ćeš mi vjerovati na
riječ."
"Znala sam da si to bio ti", šapnem, stojeći pred njim i tresući se od
bijesa. "Cijelo sam vrijeme znala."
"Bome jesi", nasmiješi se on. "Bome jesi. Jedan bod za tebe. Premda te
123
moram upozoriti da još uvijek vodim za desetak bodova."
"Nećeš se izvući", kažem, zgroženo gledajući kako zamače prst u
lokvicu mog prolivenog soka pa pušta da mu kapljice kaplju na jezik, tako
odmjereno i izrežirano kao da mi pokušava nešto reći, nešto natuknuti.
Ali baš kad mi se u glavi počinje oblikovati zamisao, on oblizne usne i
kaže:
"E vidiš, tu griješiš." Okrene glavu tako da mu se vidi tetovaža na
vratu: lijepo iscrtan Ouroboros. "Već sam se izvukao, Ever", nasmiješi sc
on. "Već sam pobijedio."



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

28Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec - Page 2 Empty Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:51 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
Dvadeset osmo
Nisam išla na likovni. Otišla sam odmah nakon ručka.
Ne, lažem. Zapravo, otišla sam usred ručka. Samo nekoliko sekundi
nakon onog užasnog razgovora s Romanom, otrčala sam prema
parkiralištu (praćena neprekidnim nizom povika: "Spastičarko!"), gdje sam
uskočila u svoj auto i brzo se odvezla prije no što je školsko zvono uopće
imalo priliku zazvoniti za početak sata.
Morala sam se maknuti od Romana, od njegove jezive tetovaže -
zamršenog Ouroborosa koji je nakratko bljesnuo pa postao nevidljiv, baš
kao i onaj na Drininu zapešću. Bio je to simbol koji je neporecivo označio
Romana kao odmetnutog besmrtnika, baš kao što sam cijelo vrijeme
mislila.
I premda me Damen nije upozorio na njih, premda nije niti znao da
postoje sve dok Drina nije postala zla, svejedno mi je teško vjerovati da mi
je trebalo tako dugo da to shvatim. Hoću reći, iako Roman jede i pije, i
unatoč tomu što mu je aura vidljiva, a misli dostupne (barem meni), sad mi
je jasno da je sve to bila samo fasada. Kao one kulise u holivudskim
studijima koje su napravljene tako da izgledaju kao nešto što zapravo nisu.
Roman je učinio isto to - smišljeno je projicirao sliku vedrog mladog dečka
iz Engleske s blistavom aurom i sretnim, pohotnim tinejdžerskim mislima,
premda je duboko unutra sve samo ne to.
Pravi je Roman mračan.
I zlokoban.
I zao.
I sve drugo što sačinjava riječ loš. Ali još je gora činjenica da
namjerava ubiti mog dečka, a ja još uvijek ne znam zašto. Jer motiv je
jedino što nisam vidjela za vrijeme kratkog, ali uznemirujućeg posjeta
unutrašnjosti njegova uma.
A ako ću ga ikad morati ubiti, motiv je vrlo bitna stvar, jer ako ga se
želim zauvijek riješiti, od presudne je važnosti udariti u pravu čakru. Ako
ne znam motiv, moglo bi se dogoditi da ne uspijem.
Bih li trebala udariti u prvu čakru - ili korijensku čakru, kako je
katkad nazivaju - središte bijesa, nasilja i pohlepe? Ili pupčanu čakru,
sakralno središte gdje žive zavist i ljubomora? Ako ne znam što ga
motivira, prevelike su mogućnosti da udarim u krivu čakru, što ne samo da
ga ne bi ubilo nego bi ga najvjerojatnije neopisivo razjarilo. Tad bih morala
birati između preostalih šest čakri, a dotad bi već on shvatio što smjeram.
125
Osim toga, ne isplati mi se prerano ubiti Romana, jer bi sa sobom odnio
tajnu o tome što je učinio Damenu i ostalim učenicima u školi. To je rizik
koji si ne mogu priuštiti. Uostalom, da i ne spominjem kako nisam baš
pristalica ubijanja. Učinila sam to samo jednom, kad nisam imala drugog
izbora, jer borila sam se za vlastiti život. A čim sam shvatila što sam
učinila Drini, ponadala sam se da to nikad više neću morati učiniti. Jer,
premda je kroz povijest ona mnogo puta ubila mene i premda je priznala da
mi je ubila cijelu obitelj - čak i psa - to mi nije nimalo umanjilo osjećaj
krivnje. Spoznaja da sam ja odgovorna za njezin konačni odlazak s ovoga
svijeta užasan je osjećaj.
S obzirom da sam više-manje na početku, odlučim se tamo i vratiti.
Skrenem desno i zaputim se prema Damenovoj kući namjeravajući
iskoristiti tih nekoliko sati dok je on još u školi da provalim u kuću i malo
pronjuškam.
Stanem pokraj vratarske kućice, mahnem Sheili pa nastavim prema
ulazu u ograđeno naselje, pretpostavljajući da će mi otvoriti vrata. Kad se
nisu otvorila, u zadnji tren nagazim na kočnicu da se ne zabijem u njih.
"Samo malo! Samo malo!" viče Sheila dok bijesno korača prema mom
autu kao da sam neki uljez, kao da me nikad prije nije vidjela. A do prošlog
tjedna ovdje sam bila gotovo svaki dan.
"Hej, Sheila", nasmiješim se ljubazno, prijateljski i nimalo prijeteći.
"Idem kod Damena pa vas molim da mi otvorite vrata."
Gleda me kroz sužene oči, a usne su joj stisnute u tanku crtu.
"Morat ću te zamoliti da se makneš odavde."
"Što? Ali zašto?"
"Više nisi na popisu gostiju", kaže ona, stojeći čvrsto podbočena, a
nakon svih tih mjeseci smiješenja i mahanja, na licu joj ni tračka žaljenja.
Sjedim, stisnutih usana, puštajući da njene riječi dopru do mene.
Više nisam na popisu. Više nisam gost s trajnom dozvolom ulaska.
Zabranjen mi je ulaz, na crnoj sam listi, ili kako se već zove kad ti zauvijek
zabrane ulazak u ograđeno naselje.
Već bi to samo po sebi bilo dovoljno gadno, ali još je gore čuti to iz usta
Velike Sheile umjesto od svog dečka.
Zurim u krilo, a rukom tako čvrsto stišćem mjenjač da se bojim kako će
mi puknuti u ruci. Teško progutam, a onda je pogledam i kažem:
"Pa, očito je da znate da smo Damen i ja prekinuli. Ali nadala sam se
da ćete me pustiti unutra da uzmem neke svoje stvari koje su ostale kod
njega, jer kao što vidite..." - otkopčam torbu i gurnem ruku unutra "... još
126
uvijek imam ključ."
Podignem ga visoko, gledajući kako se zrake podnevnog sunca odbijaju
od sjajnog zlatnog metala, previše zaokupljena vlastitim sramom da bih
predvidjela kako će ona posegnuti i zgrabiti ga.
"A sad te lijepo molim da se udaljiš odavde", kaže ona, gurnuvši ključ
duboko u džep na prsima, gdje ga i dalje nazirem kroz tkaninu koja je
tijesno napeta preko njenih mamutskih grudi. Jedva mi daje dovoljno
vremena da maknem stopalo s kočnice i premjestim ga na papučicu gasa, a
već nastavlja: "Hajde sad. Kreni natrag. Nemoj da ti moram dvaput
govoriti!"



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

29Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec - Page 2 Empty Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:51 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
Dvadeset deveto
Kad ovoga puta stignem u Ljetozemlje, preskočim uobičajeno
prizemljenje na onoj mirišljavoj livadi i radije odaberem sletjeti usred
onoga o čemu sad već volim razmišljati kao o središtu zbivanja. Ustanem i
otresem prašinu s odjeće, začuđeno primijetivši da ljudi oko mene mirno
nastavljaju sa svojim aktivnostima, kao da je sasvim normalno da ljudi
padaju iz vedra neba ravno na cestu. Doduše, ovdje to vjerojatno i jest.
Prođem pokraj karaoke-barova i frizerskih salona, istim putem kojim
su me vodile Romy i Rayne. Znam da bih mogla jednostavno poželjeti da se
odmah nađem tamo, ali radije bih naučila kako se sama snaći ovdje. Nakon
brzog prolaska kroz jednu uličicu i oštrog skretanja na bulevar, potrčim uz
te mramorne stube i zastanem ispred golemih vrata, gledajući kako se
otvaraju preda mnom.
Zakoračim u veliko mramorno predvorje, primjećujući da je sad ovdje
mnogo veća gužva nego prošli put. U glavi još jednom prevrtim pitanja, a
nisam sigurna treba li mi opet akaški arhiv ili mogu i ovdje dobiti odgovore.
Pitam se traže li pitanja poput: Tko je Roman i što je učinio Damenu? i:
Kako ga mogu zaustaviti i spasiti Damenu život? pristup u takav zaštićen
fond.
Osjetivši da bih trebala pojednostaviti stvar i zbiti sve u samo jednu
rečenicu, sklopim oči i pomislim da zapravo želim znati: što trebam učiniti
da sve bude kao prije?
Čim se misao potpuno oblikovala, preda mnom se otvore vrata, a toplo
svjetlo koje dopire kroz njih poziva me unutra. Uđem u posve bijelu
prostoriju, iste one dugine bijele boje kao i prošli put, samo što ovoga puta
umjesto bijele mramorne klupe na sredini stoji izlizan kožnati naslonjač.
Krenem prema njemu, sjednem, izvučem klupicu za noge i zavalim se.
Tek kad primijetim da su na naslonu za ruke izgrebani inicijali R.B. i E.B.,
shvatim da sjedim u kopiji tatina omiljenog naslonjača. Iznenađeno
dahnem vidjevši iste one ogrebotine kakve je Riley na moj nagovor urezala
svojim izviđačkim nožićem. One koje ne samo da su bile jasan dokaz naše
krivnje, nego su nam i zaradile tjedan dana kazne. Moju su produžili na
deset dana, čim su shvatili da sam je ja nagovorila na taj čin - što me u
njihovim očima učinilo krivcem s predumišljajem, koji je zaslužilo dodatnu
kaznu.
Prelazim prstima po izrezuckanoj koži i zarivam nokte u tapecirung
tamo gdje je krivulja njenog R otišla preduboko. Iz grla mi se otme jecaj, jer
128
sjećam se tog dana. Sjećam se svih dana. Svakog pojedinog divnog, slatkog
dana koji sam uzimala zdravo za gotovo, a koji mi sad toliko nedostaju da
mislim kako će mi srce prepuknuti od boli.
Sve bih dala da se mogu vratiti natrag. Sve, ako bi to značilo da će sve
biti kao prije.
Još nisam niti dovršila misao, a prostorija se već počne preobražavati.
Od gotovo posve prazne sobe s usamljenim naslonjačem u sredim postane
točna preslika naše dnevne sobe doma u Oregonu.
U zraku se osjeća miris maminih čuvenih braunija, a zidovi poprimaju
onu nježnu pastelnu bež boju koju je mama nazivala naplavljetu biser. Kad
mi se preko koljena stvori pleteni pokrivač u tri nijanse plave boje, koji mi
je isplela baka, pogledam prema vratima gdje na kvaki visi Buttercupin
povodac, a na podu, pored tatinih, stoje Rileyjene stare tenisice. Gledam
kako se ispunjavaju svi dijelovi, sve dok sve nije na svome mjestu: svaka
fotografija, svaka knjiga, sve sitnice. Ne mogu a da se ne zapitam je li to
zbog mog pitanja, jer sam poželjela da sve bude kao prije.
Jer, zapravo, milila sam na Damena i mene.
Nisam li?
Hoću reći, je li zaista moguće vratiti se kroz vrijeme?
Ili je ovaj vrlo živopisni duplikat, ova diorama obitelji Bloom, najbliže
što mogu doći tome?
Dok još preispitujem svoju okolinu i pokušavam otkriti što sam zaista
mislila, uključi se TV, a po zaslonu od kristala - istog onakvog kao prije
nekoliko dana - preleti bljesak boja.
Čvršće se ogrnem pokrivačem i zašuškam ga ispod koljena, a na
zaslonu se pojave riječi L'HEURE BLEUE. JOŠ se nisam niti stigla zapitati što
bi to moglo značiti, a već se pojavila definicija ispisana naljepšim
rukopisom:
Francuski izraz l'heure bleue ili "plavi sat" odnosi se na sat između dnevne
svjetlosti i mraka. To se vrijeme cijeni zbog kvalitete svjetla, a u to vrijeme se i najjače
osjeća miris cvijeća.
Zaškiljim prema zaslonu, gledajući kako riječi blijede, a pojavljuje se
slika Mjeseca - punog i veličanstvenog - koji blista najdivnijom nijansom
plave boje, onom koja gotovo da je istovjetna boji neba...
A zatim, zatim ugledam sebe - na tom istom zaslonu. Odjevenu u
traperice i crnu vestu, raspuštene kose, kako kroz prozor gledam isti taj
plavi Mjesec, stalno pogledavajući na sat kao da očekujem nešto... nešto što
će se ubrzo dogoditi. Unatoč tomu što mi je nekako neobično i snovito
promatrati sebe koja nisam stvarno ja, svejedno osjećam što ona osjeća i
čujem o čemu razmišlja. Ide nekamo, na neko mjesto koje je prije smatrala
nedostupnim. Napeto čeka trenutak kad će nebo postati iste boje kao
Mjesec - predivne, duboke tamnoplave boje bez tračka sunca - jer zna da je
to trenutak koji najavljuje njezinu jedinu priliku da se vrati u ovu sobu i na
mjesto koje je smatrala izgubljenim.
Promatram, ne skidam pogled sa zaslona, zadržavajući dah dok ona
podiže ruku, pritišće prstom o kristal i biva povučena natrag kroz vrijeme



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

30Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec - Page 2 Empty Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:52 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
Trideseto
Istrčim iz dvorane i sjurim se niza stube. Vid mi je tako zamagljen i
srce mi tako jako nabija da ne vidim Romy i Rayne sve dok već nije
prekasno, a Rayne mi je pod nogama.
"Isusebože, žao mi je, oprosti..."
Sagnem se, ispružim ruku, čekajući da je ona primi pa da joj
pomognem ustati. Cijelo je vrijeme ispitujem je li dobro. Lecnem se od
neugode shvativši da ignorira moju ispruženu ruku i da se pokušava sama
osoviti na noge. Popravi si suknjicu i povuče dokoljenke, dok ja u čudu
gledam kako joj oguljena koljena odmah zacjeljuju - dosad mi nije palo na
pamet da bi njih dvije mogle biti poput mene.
"Jeste... jeste li vi..."
Ali prije no što stignem završiti, Rayne odmahne glavom i kaže:
"Sasvim sigurno nismo." Provjeravajući jesu li joj dokoljenke točno
jednake visine, ona promrmlja: "Nismo ti nimalo slične", poravnavajući
plavi blejzer i kariranu suknjicu, a zatim pogleda svoju mnogo simpatičniju
sestru koja vrti glavom.
"Rayne, molim te, budi pristojna", namršti se Romy.
Premda me Rayne i dalje šiba pogledom, glas joj je ipak nešto manje
oštar kad kaže:
"Pa, nismo"
"Znači... znači da znate o meni?" upitam i začujem Rayneine misli A ne,
ne znamo! Romy ozbiljno klimne glavom. "I svejedno mislite da sam zla?"
Rayne zakoluta očima, a Romy se blago nasmiješi pa kaže:
"Molim te, ne obaziri se na moju sestru, Uopće to ne mislimo. Nikoga
no osuđujemo."
Pogledavam jednu pa drugu, upijajući pogledom njihovu blijedu kožu,
goleme tamne oči, oštro odrezane šiške i tanke usne - crte lica tako su im
naglašene da izgledaju kao živi likovi iz mange. Pomislim kako je neobično
da dvije izvana tako slične osobe iznutra mogu biti tako različite.
"Reci nam što si saznala", kaže Romy, smiješeći se, pa krene niz ulicu
kao da je sigurna da ćemo je slijediti. Što i učinimo. "Jesi li pronašla sve
odgovore za kojima si tragala?"
I više od toga.
Sve otkad se kristal ispraznio, zapravo sam bez riječi. Ne znam kako
protumačiti podatke koje sam dobila, ali sigurna sam da sadrže mogućnost
da mi promijene život, a možda i cijeli svijet. Premda moram priznati da je
131
prilično zapanjujuće imati pristupa takvoj moćnoj mudrosti, odgovornost
koja ide uz to neporecivo je golema.
Hoću reći, sad kad to znam, što da radim s tim? Postoji li neki razlog
zašto mi je to pokazano? Neki veliki svjetski razlog? Očekuje li se od mene
nešto, a da ja toga nisam svjesna? A ako ne, čemu onda sve ovo?
Ozbiljno, zašto ja?
Pa sigurno nisam prva koja je postavila takvo pitanje.
Ili jesam?
Jedini smisleni odgovor koji mi pada na pamet jest: možda bih se
trebala vratiti natrag. Možda mi je to suđeno.
Ne da zaustavim atentate, ratove, ili da promijenim povijest, jer
mislim da nisam prava osoba za taj zadatak.
Ali mislim da mi je taj podatak pokazan s razlogom, jednim koji ima
veze s onim o čemu cijelo vrijeme razmišljam: da je cijeli taj scenarij s
nesrećom, mojim vidovnjačkim sposobnostima i time što me Damen učinio
besmrtnom jedna velika pogreška. I da bi, kad bih se mogla vratiti unatrag
kroz vrijeme i spriječiti da se nesreća dogodi, sve bilo kao prije. Mogla bih
se vratiti u Oregon i u svoj stari život, kao da se sav moj sadašnji život
nikad nije niti dogodio. A to je ono što cijelo vrijeme priželjkujem.
Ali što bi bilo s Damenom? Bi li se i on vratio?
Ako bi, znači li to da bi još uvijek bio s Drinom, sve dok me ona opet ne
uspije ubiti... i sve se opet ponovi?
Bih li samo odgodila neizbježno?
Ili bi sve osim mene ostalo isto? Hoće li Roman ubiti Damena dok ja
živim u Oregonu, potpuno nesvjesna njegova postojanja?
Ako je tako, kako bih mogla dopustiti da se to dogodi?
Kako bih mogla okrenuti leđa jedinoj osobi koju sam ikad istinski
voljela?
Vrtim glavom, primjećujući da me Romy i Rayne još uvijek gledaju,
čekajući odgovor, premda nemam pojma što bih im rekla. Pa samo stojim,
otvorenih usta, izgledajući kao totalni idiot. Misleći kako sam čak i u
Ljetozemlju, tom mjestu apsolutne ljubavi i savršenstva, blesača na
kvadrat.
Romy se nasmiješi i sklopi oči, a u naručju joj se stvori buket crvenih
tulipana - prekrasnih crvenih tulipana koje mi odmah pruži. Ali ne želim ih
primiti. Samo suzim oči i počnem uzmicati.
"Što radiš?" Pogledavam jednu pa drugu, a glas mi je napet, krhak.
Primjećujem da izgledaju jednako zbunjene kao i ja.
132
"Žao mi je", kaže Romy, pokušavajući me smiriti. "Nisam sigurna zašto
sam to učinila. Ta mi se misao samo stvorila u glavi pa sam..."
Gledam kako tulipani u njenim rukama nestaju, vraćaju se tamo
odakle su došli, ali to što su nestali nimalo ne mijenja stvar i sad samo
želim da i one nestanu.
"Zar ovdje ama baš ništa nije privatno?" viknem, svjesna da je moja
reakcija pretjerana, ali ne mogu si pomoći. Jer ako su ti tulipani bili neka
vrsta poruke, ako mi je prisluškivala misli i na taj me način pokušala
navesti da se odreknem prošlosti i ostanem tu gdje jesam, pa... to se nje
jednostavno ne tiče. Njih dvije možda i znaju sve o Ljetozemlju, ali ne znaju
ništa o meni i nemaju se pravo miješati. Nikad nisu morale donijeti ovakvu
odluku. Ne znaju kako je to kad izgubiš sve ljude koje si ikada voljela.
Zakoračim još jedan korak unatrag, gledajući kako se Rayne mršti dok
Romy vrti glavom, govoreći:
"Ništa nismo čule. Zaista. Ne možemo čitati sve tvoje misli, Ever, samo
one koje nam je dopušteno znati. Što god si vidjela u akaškom arhivu samo
je tvoje, zauvijek. Mi smo samo zabrinute što si se uznemirila. To je sve.
Ništa više, ništa manje."
Gledam je suženim očima, a ne vjerujem joj ni riječ. Vjerojatno su mi
cijelo vrijeme prisluškivale misli. Zašto bi mi inače dala tulipane? Zašto bi
prikazala nešto takvo?
"Nisam ni bila u akaškom arhivu", kažem. "Ova je soba bila..."
zastanem i s mukom progutam, sjetivši se mirisa maminih kolača i osjećaja
bakina pokrivača pod prstima, svjesna da bih sve to opet mogla imati.
Samo trebam pričekati pravi dan i pravo vrijeme i mogu se vratiti svojoj
obitelji i prijateljima. Zavrtim glavom i slegnem ramenima: "Ova je soba
bila drukčija."
"Akaški arhiv ima mnogo lica", kimne Romy. "Postane točno ono što
trebaš." Ona me pogleda, očima mi pretražujući lice. "Ovdje smo samo zato
da ti pomognemo, a ne da te uznemirimo ili zbunimo."
"Što to znači? Vi ste kao moji anđeli čuvari ili duhovni vodiči? Dvije
dobre vile u uniformi neke privatne škole?"
"Ne baš", nasmije se Romy.
"A tko ste onda? I što ovdje radite? I kako to da me uvijek uspijete
pronaći?"
Rayne me šiba ljutitim pogledom i povlači sestru za rukav,
nagovarajući je na odlazak, ali Romy se ne da. Gleda me u oči i kaže:
"Ovdje smo samo zato da ti pomognemo. To je sve što trebaš znati."
133
Gledam je nekoliko trenutaka pa skrenem pogled na njenu sestru, a
zatim zavrtim glavom i odem od njih. Namjerno su tajanstvene i čudne do
besvijesti, a nekako naslućujem da nemaju dobre namjere.
Nastavljam hodati, ne obazirući se na Romyne pozive. Želim se što više
udaljiti od njih. Hodam prema ženi kestenjaste kose koja čeka ispred
kazališta, onoj koja izdaleka i s leđa izgleda točno kao Ava.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

31Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec - Page 2 Empty Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:52 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
Trideset prvo
Lagano sam dodirnula ženu kestenjaste kose po ramenu, a golemo
razočaranje koje sam osjetila vidjevši da to nije Ava navelo me da shvatim
kako očajnički trebam razgovarati s njom. Zato napustim Ljetozemlje i
vratim se natrag, a prizemljim na vozačko sjedalo svog auta parkiranog
ispred trgovine TraderJoe's u sklopu trgovačkog centra Crystal Cove
Promenade. Moje je neočekivano pojavljivanje toliko iznenadilo jednu ženu
da su joj iz ruke ispale obje vrećice, iz kojih su se pod obližnje aute
otkotrljale limenke kave i juhe. Obećam si da ću odsad nadalje biti malo
diskretnija u odlascima i dolascima.
Kad stignem do Avine kuće, zateknem je usred gatanja pa pričekam u
njenoj suncem obasjanoj kuhinji da završi. I premda znam da me se to ne
tiče i da ne bih trebala prisluškivati, posegnem za svojim kvantnim
daljinskim i uključim se u njihovu seansu. Ostanem zatečena količinom
točnih pojedinosti koje Ava izgovara.
"Dojmljivo", kažem nakon što je njena klijentica otišla, a ona mi se
pridružila u kuhinji. "Jako dojmljivo. Ozbiljno, nisam imala pojma", kažem
i nasmiješim se, promatrajući je kako izvodi uobičajeni obred pristavljanja
vode za čaj i slaganja keksića na tanjur koji potom gurne prema meni.
"Veliki je kompliment čuti to od tebe", nasmiješi se ona i sjedne
nasuprot meni. "Premda sam, ako se dobro sjećam, i tebi jednom točno
pročitala karte."
Posegnem za keksom, znajući da se to očekuje od mene. Poližem šećer s
vrha i osjetim ubod tuge što mi to više nije tako ukusno kao prije.
"Sjećaš se toga? U Noći vještica?" Pozorno me promatra.
Kimnem. Dobro se sjećam. Te sam večeri otkrila da ona može vidjeti
Riley. Dotad sam bila sigurna da sam ja jedina koja može komunicirati s
mojom mrtvom sestricom i nisam baš bila presretna kad sam saznala da
više nije tako.
"Jesi li rekla svojoj klijentici da se viđa s totalnim luzerom?" Prelomim
keks napola. "Da je vara sa ženom koju ona smatra prijateljicom? I da bi ih
oboje trebala po kratkom postupku maknuti iz svog života?" upitam i
otresem mrvice koje su mi pale u krilo.
"Upravo tako", kaže ona i ustane dovršiti čaj istog trena kad se začuje
pištanje čajnika. "Premda, ako jednoga dana budeš nekome čitala sudbinu,
nadam se da ćeš naučiti ublažiti poruku."
Zamislim se i iznenada me obuzme tuga kad shvatim da već dugo
135
nisam razmišljala o budućnosti, o tome što bih htjela biti kad odrastem.
Prošla sam mnoge faze - htjela sam biti rendžerica u parku prirode,
učiteljica, astronautica, manekenka, pop-zvijezda - popis je beskonačan. Ali
sad kad sam besmrtna, sad kad sam u položaju nekoga tko u sljedećih
tisuću godina ima priliku iskušati sve te stvari, više nisam lako
ambiciozna.
Jedino o čemu sam u posljednje vrijeme razmišljala jest kako vratiti
Damena.
A sad, nakon ovog odlaska u Ljetozemlje, jedino o čemu razmišljam jest
kako vratiti onu staru sebe.
Hoću reći, imati cijeli svijet pod nogama nije tako primamljivo kad to
nemaš s kim podijeliti.
"Ja... još uvijek nisam sigurna što želim raditi. Zbilja nisam
razmišljala o tome", slažem, pitajući se hoće li mi biti lako skliznuti natrag
u nekadašnji život... ako se odlučim vratiti. I hoću li još uvijek sanjati o
tome da postanem pop-zvijezda ili će me promjene koje su se dogodile ovdje
pratiti i tamo.
Ali kad pogledam Avu, gledajući kako prinosi šalicu usnama i puhne
dvaput prije nego što će otpiti, sjetim se da nisam došla ovamo razgovarati
o svojoj budućnosti. Došla sam razgovarati o svojoj prošlosti. Odlučila sam
povjeriti joj se i s njom podijeliti neke od svojih najvećih tajni. Sigurna sam
da joj mogu vjerovati i da će mi moći pomoći.
Jer, iskreno govoreći, trebam nekoga na koga mogu računati. Ne mogu
sve to sama. Nije stvar samo u tome da mi netko pomogne donijeti odluku
hoću li ostati ili otići, jer počinjem shvaćati da i nemam mnogo izbora.
Pomisao na to da ostavim Damena, na to da ga nikada više ne vidim,
gotovo je nepodnošljiva. Ali kad pomislim na svoju obitelj i na to kako su, i
ne znajući, umrli zbog mene - bilo to zbog glupe plave majice i mog
ustrajanja da se vratimo po nju, što je na kraju izazvalo nesreću u kojoj smo
svi poginuli, ili zato što je Drina potjerala jelena pred naš auto kako bi se
riješila mene i imala Damena samo za sebe - osjećam da moram učiniti
nešto što će popraviti nastalu štetu.
Jer s koje god strane pogledam, uvijek se sve svodi na mene. Ja sam
kriva što oni više ne žive svoj život, što im je njihova blistava budućnost
tako tragično oduzeta. Da nije bilo mene, ništa se od toga ne bi dogodilo. I
premda je Riley tvrdila da je sve ispalo baš kao što je trebalo biti, činjenica
da sam dobila ovaj izbor dokaz je da trebam žrtvovati svoju budućnost s
Damenom da bi oni imali svoju.
136
To je ono što bih trebala učiniti.
To je jedino ispravno.
Uz to kako se stvari razvijaju i kako su me u školi potpuno izopćili, Ava
mi je praktički jedina prijateljica koja mi je ostala. Što znači da mi treba
kako bi pozavršavala sve stvari koje ću možda morati ostaviti
nedovršenima.
Prinesem šalicu usnama, a onda je opet spustim ne otpivši ni gutljaj.
Prstom pratim krivulju ručke, duboko udahnem i kažem:
"Mislim da netko truje Damena." Gledam kako joj se oči šire i usta
otvaraju. "Mislim... mislim da mu netko stavlja nešto u..." - eliksir- "...
njegovo omiljeno piće. A od toga se ponaša kao da je..." - smrtan - "... normalan,
ali ne u dobrom smislu te riječi." Stisnem usne i ustanem, jedva joj
dajući vremena da dođe do daha, jer već nastavim: "A s obzirom na to da me
više ne puštaju u njegovo naselje, trebam te da mi pomogneš provaliti
unutra."



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

32Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec - Page 2 Empty Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:53 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
Trideset drugo
"Okej, stigle smo. Budi hladnokrvna", kažem pa se šćućurim straga iza
sjedala dok se Ava približava ulazu u naselje. "Samo kimni i daj joj ime koje
sam ti rekla."
Podvučem noge, pokušavajući se učiniti što manjom, što manje
uočljivom. Prije samo dva tjedna i prije ovog nevjerojatno naglog rasta, to
bi mi išlo mnogo lakše. Čučnem još dublje i čvršće se ogrnem pokrivačem
dok Ava spušta prozor, smiješi se Sheili i predstavlja se kao Stacia Miller
(moja zamjena na popisu Damenovih dobrodošlih gostiju), za koju se
nadam da još nije počela dolaziti ovamo tako često da je Sheila već
prepoznaje.
Čim se kapija otvori, krenemo prema Damenovoj kući, a ja odbacim
pokrivač sa sebe i sjednem, gledajući kako Ava s očitom zavišću promatra
naselje oko sebe, vrteći glavom i mrmljajući:
"Šminkerski."
Slegnem ramenima pa se i ja ogledam oko sebe, jer nikad to prije
nisam previše primijećivala. Naselje mi je uvijek bilo samo izmaglica
sastavljena od lažnih toskanskih ladanjskih kuća i španjolskih hacijenda s
dobro održavanim vrtovima i podzemnim garažama, pokraj kojih sam
morala proći da bih došla do Damenove pseudofrancuske vile.
"Nemam pojma kako si to može priuštiti, ali zbilja je lijepo", kaže ona,
pogledavajući me dok skreće na prilaz njegovoj kući.
"Kladi se na konjske utrke", promrmljam, usredotočena na vrata
garaže, upijajući te posljednje pojedinosti prije no što sklopim oči i poželim
da se otvore.
U mislima ih vidim kako se podižu, ali kad otvorim oči začujem samo
škripu i stenjanje metala prije no što se vrata opet s treskom spuste. Što je
jasan znak da sam još uvijek jako daleko od svladavanja psihokineze i
pomicanja ičega težeg od Pradine torbice.
"Ovaj, možda bi bilo bolje da odemo iza kuće, kao što ja obično radim",
kažem, a neugodno mi je što je moj pokušaj tako bijedno propao.
Ali Ava neće ni čuti, nego zgrabi moju torbu i kreće ravno prema
ulaznim vratima. Trčkaram za njom, govoreći joj da to nema smisla, jer
vrata su zaključana i ne možemo ući tim putem, ali ona samo nastavlja
dalje uz odgovor da ćemo ih jednostavno morati otključati.
"Nije tako lako kao što misliš", kažem joj. "Vjeruj mi, već sam prije
pokušala i nije išlo." Pogledam još jedna vrata koja sam nehotice prikazala
138
kad sam prošli put bila ovdje - ona koja još uvijek stoje naslonjena na zid
uz rub kuće, na istome mjestu gdje sam ih ostavila, jer Damen je očito bio
prezauzet kočoperenjem i osvajanjem Stacije da bi imao vremena riješiti ih
se. Čim to pomislim, požalim što ne mogu obrisati tu misao, jer ostavlja me
tužnom, praznom i očajnijom no što bih htjela priznati.
"Pa, ovoga puta imaš moju pomoć", nasmiješi se ona. "A mislim da smo
već dokazale da jako dobro surađujemo."
Gleda me s toliko očekivanja i optimizma da mi je jasno kako nema
smisla odbiti pokušati. Pa sklopim oči i primim je za ruke, zamišljajući
kako se vrata pred nama otvaraju. Samo sekundu poslije začujem škljocaj
brave i vrata se širom otvore, pozivajući nas unutra.
"Nakon tebe", kimne Ava, pogleda na sat i lagano se namršti. "Reci mi
još jednom, koliko točno vremena imamo?"
Bacim pogled na zapešće, tamo gdje je i narukvica s kristalnom
potkovom koju mi je Damen darovao onoga dana na hipodromu, ona koja
mi ispuni srce silnom čežnjom svaki put kad je pogledam. A ipak, odbijam
skinuti je. Mislim, jednostavno ne mogu. To mi je jedini fizički podsjetnik
na ono što smo nekad imali.
"Hej, jesi li dobro?" upita ona, zabrinuta lica.
S mukom progutam kroz stisnuto grlo i klimnem glavom.
"Imamo dovoljno vremena. Doduše, moram te upozoriti da Damen ima
loš običaj markirati i doći doma ranije."
"U tom slučaju, bolje da se primimo posla", nasmiješi se Ava i sklizne u
predvorje pa se stane ogledavati oko sebe, prelazeći pogledom preko
golemog lustera blizu ulaza do profinjene ograde od lijevanog željeza na
stubištu koje vodi gore na prvi kat. Okrene se prema meni s iskricom u
pogledu i upita:
"Taj dečko ima sedamnaest godina?"
Krenem prema kuhinji, ne odgovorivši joj, jer već zna da jest. Osim
toga, imam važnijih stvari od razgovora o kvadraturi i maloj vjerojatnosti
da sedamnaestogodišnjak, koji nije pop-zvijezda ili glumac u sapunici, ima
ovakvu kuću.
"Hej, čekaj malo!" kaže ona i primi me za ruku, zaustavivši me. "Što je
gore?"
"Ništa", odgovorim i istog trena shvatim da sam zeznula stvar, jer
odgovorila sam prebrzo da bi bilo uvjerljivo. Svejedno, sad mi najmanje
treba da Ava krene njuškati i da naleti na njegovu "posebnu" sobu.
"Dođi", kaže ona, smiješeći se kao zločesta tinejdžerica čiji su roditelji
139
otišli iz grada za vikend. "Škola završava u... deset do tri, ha?"
Klimnem glavom, jedva zamjetno, ali i to je dovoljno da je ohrabri.
"A treba mu... desetak minuta od škole do doma?"
"Prije će biti par minuta", zavrtim glavom. "Ne, zapravo tridesetak
sekundi. Ne možeš zamisliti kako brzo Damen vozi."
Ona opet pogleda na sat pa u mene. U kutevima usana zatitra joj
osmijeh dok govori:
"Pa, to nam svejedno ostavlja dovoljno vremena da sve dobro
pogledamo, da zamijenimo piće i da damo petama vjetra."
Pogledam je, a u glas u glavi viče mi: Reci ne! Reci ne! Samo. Reci. Ne!
Glas koji bih trebala poslušati. Glas koji istog trena bude nadglasan njenim
koji kaže:
"Ma daj, Ever, pa nemam baš svaki dan priliku razgledati ovakvu
kuću. Osim toga, je li ti palo na pamet da je moguće da otkrijemo nešto što
bi nam moglo biti od pomoći?"
Stisnem usne i klimnem glavom, ali nevoljko, kao da me svaki pokret
jako boli. Jednako nevoljko krenem za njom koja - premda je desetak
godina starija od mene - žuri uza stube kao uzbuđena školarka koja će prvi
put vidjeti sobu svoje simpatije. Zaputi se ravno prema prvim otvorenim
vratima, koja slučajno vode baš u njegovu spavaću sobu. Ušavši za njom
unutra, ne znam je li mi više laknulo ili sam više iznenađena što sam je
pronašla više-manje kako sam je ostavila.
Samo neuredniju.
Mnogo neuredniju.
Odbijam razmišljati kako je to moguće.
A ipak, drago mi je što mogu reći da posteljina, namještaj, čak ni boja
zidova - ništa! - nije promijenjeno. Sve su to iste one stvari koje sam mu
pomogla izabrati prije nekoliko tjedana, kad sam odbila provesti još jednu
jedinu minutu u tom njegovu jezivom mauzoleju gdje je - vjerovali ili ne! -
spavao. Počela sam se ježiti na pomisao da se ljubimo tamo među
prašnjavim sjećanjima.
Na stranu činjenica da sam, ako ćemo pravo, i ja jedno od tih
prašnjavih sjećanja.
Ali čak i nakon što smo kupili sav taj novi namještaj, i dalje mi je bilo
draže da odemo k meni. Tamo sam se osjećala, ne znam... sigurnije? Kao da
me činjenica da Sabine svakog trena može banuti na vratu sprječavala da
učinim nešto za što nisam bila sigurna jesam li spremna ili ne. Sad mi se
to, nakon svega što se dogodilo, čini strašno smiješnim.
140
"A-u, vidi mu kupaonicu!" kaže Ava, gledajući zidanu tuš-kabinu s
mozaikom od pločica i dovoljno tuševa za dvadeset ljudi. "Mogla bih se brzo
naviknuti na takav život!" Ona sjedne na rub jacuzzija i počne prčkati po
slavinama. "Uvijek sam to željela! Jesi li ga isprobala?"
Skrenem pogled, ali ne prije nego što je uspjela vidjeti boju koju mi je
navrla u obraze. Hoću reći, to što sam joj odala nekoliko tajni i dopustila joj
da dođe ovamo, ne znači da je dobila propusnicu i za moj privatni život.
"Imam ga doma", kažem na kraju, nadajući se da će se zadovoljiti time
pa da možemo završiti obilazak i maknuti se odavde. Trebamo otići dolje i
zamijeniti Damenov eliksir mojim, a ako ostanemo ovdje, bojim se da nikad
neće htjeti otići.
Kucnem po satu, podsjećajući je tko ovdje vodi glavnu riječ.
"Dobro", kaže ona, praktički vukući stopala dok je vodim iz spavaće
sobe u hodnik. Ali zastane već nakon nekoliko koraka i pokaže na jedna od
vrata. "Ali samo brzo, što je ovdje?"
Prije no što je stignem spriječiti, već je ušla u onu sobu - u Damenovo
svetište. U njegov jezivi mauzolej. U njegov osobni prostor.
Koji se promijenio.
Drastično se i dramatično promijenio.
Nestali su svi znakovi Damenove osobne vremenske kapsule - nigdje ni
traga Picassu. Van Goghu ili baršunastoj sofi.
Sad je tamo stol za biljar presvučen crvenim pustom, dobro opremljen
crni mramorni bar sa sjajnim kromiranim barskim stolcima i dugački niz
udobnih naslonjača ispred divovskog televizora tankog ekrana obješenog
na zid. Ne mogu a da se ne zapitam što se dogodilo s njegovim starim
stvarima - neprocjenjivim artefaktima koji su mi nekoć tako išli na živce,
ali koji mi se - sad kad su zamijenjeni modernim dizajnom - čine
izgubljenim simbolima mnogo boljih vremena.
Nedostaje mi stari Damen. Nedostaje mi moj vedri, zgodni kavalir od
dečka kojemu je njegova renesansna prošlost bila tako važna.
Ovaj moderni novomilenijski Damen potpuni mi je stranac. Dok se još
jednom ogledavam po toj sobi, zapitam se nije li prekasno da ga spasim.
"Što nije u redu?" upita Ava, gledajući me kroz sužene oči. "Problijedila
si kao krpa."
Zgrabim je za ruku i povučem je niza stube.
"Moramo požuriti", kažem joj, "prije nego što bude prekasno."
141
Trideset treće
Trčim niza stube prema kuhinji, vičući:
"Uzmi torbu koja je kraj vratu i donesi mi je!"
Požurim prema hladnjaku, jedva čekajući da njegov sadržaj zamijenim
svojim sokom, jer želim da završimo s tim prije nego što Damen dođe kući i
iznenadi nas.
Ali kad otvorim njegov golemi hladnjak, ni on - baš kao ni sobu gore -
nije ono što sam očekivala. Kao prvo, prepun je hrane. Gomile i gomile
hrane - kao da priprema stvarno velik tulum koji će trajati najmanje tri
dana.
Gledam juneću vratinu, bifteke, goleme komade sira, pola pileta, dvije
velike pizze, kečap, majonezu, razne kutije dostavljene hrane, mu svašta!
Da ni ne spominjem nekoliko paketa od po šest limenki piva na najnižoj
polici.
Premda se to čini sasvim normalnim, nije.
Jer Damen nije normalan. Već šest stotina godina ništa nije jeo.
I ne pije pivo.
Besmrtnički sok, vodu, povremeno čašu šampanjca - to da.
Heineken i Coronu - ne baš.
"Što je?" upita Ava, spustivši torbu na pod i provirujući mi preko
ramena, pokušavajući shvatiti što me to toliko uzrujalo. Otvorim ledenicu,
ali puna je votke, smrznutih pizza i nekoliko kantica sladoleda Ben &
Jerry's. "Okej, znači da je nedavno bio u dućanu i napunio frižider. Što je u
tome loše? Ne shvaćam zašto si toliko uzrujana. Zar vas dvoje inače
prikazujete hranu kad god ogladnite?"
Odmahnem glavom, svjesna da joj ne mogu reći da Damen i ja nikada
ne ogladnimo. To što zna da imamo ekstrasenzornu percepciju i sposobnost
prikazivanja stvari ovdje i u Ljetozemlju, ne znači da mora znati drugi dio
priče, onaj dio koji kaže: Oh, jesam li ti rekla da smo oboje i besmrtni?
Zna samo ono što sam joj rekla - da naslućujem da netko truje
Damena. No, nisam joj rekla da biva trovan na takav način da gubi sve
svoje natprirodne sposobnosti - povećanu fizičku snagu, golemu
inteligenciju, vještine i umijeća, čak i dugotrajno pamćenje - da se sve to
sustavno briše, dok se on vraća u smrtni oblik.
Ali, premda je na prvi pogled samo prosječni srednjoškolac - doduše,
vraški zgodan, s brdom love i vlastitom kućom vrijednom nekoliko milijuna
dolara - samo je pitanje vremena prije no što počne starjeti.
142
A zatim i propadati.
Dok na kraju ne umre, kao što sam vidjela na kristalnom zaslonu.
Upravo zato moram zamijeniti njegov sok svojim. Mora početi piti
pravi sok, da mu se vrati snaga, a nadam se i da će to pomoći popraviti
nešto od štete koja mu je već nanesena, dok ja pokušam otkriti protuotrov
koji će ga spasiti i vratiti ga na staro.
A ako su neuredna kuća, preuređena soba i krcat hladnjak pokazatelji
njegova stanja, Damenu se stanje pogoršava mnogo brže nego što sam
mislila.
"Uopće ne vidim te boce koje si spominjala", kaže Ava, vireći mi preko
ramena i škiljeći u osvijetljenu unutrašnjost hladnjaka. "Jesi li sigurna da
ih drži baš tu?"
"Vjeruj mi, ovdje su." Počnem prekopavati po najvećoj svjetskoj zbirci
umaka i napokon ih ugledam pa primim boce za grlo i izvučem ih. Pružim
ih Avi. "Baš kao što sam mislila", kimnem, jer napokon smo ne maknuli s
mrtve točke.
Ava me pogleda i podigne obrve.
"Zar ne misliš da je neobično što još uvijek pije taj sok? Jer ako je
otrovan, ne bi li mu se promijenio okus?"
I dok si rekao keks, moja je sigurnost poljuljana. Što ako nemam
pravo? Što ako to uopće nije to?
Što ako me se Damen jednostavno zasitio, što ako je svima jednostavno
dosta mene, što ako Roman nije imao ništa s tim?
Zgrabim jednu od boca i prinesem je usnama, zastavši tek kad Ava
vikne:
"Pa nećeš to valjda piti?"
Ali samo slegnem ramenima i otpijem gutljaj, jer čini mi se da je to
jedini način da provjerim je li otrovan. Nadam se da mi od tog jednog malog
gutljaja neće biti ništa. I odmah mi je jasno kako to da Damen nije
primijetio razliku - jer nema je. Sve dok mi u ustima ne zaostane odvratan
okus.
"Vode!" dahnem, žureći prema sudoperu, gdje gurnem glavu pod
slavinu, gutajući vodu sve dok mi se ne izgubi taj grozan okus u ustima
"Tako je gadno?"
Kimnem, brišući usta o rukav.
"Odvratno. Ali da si ikad vidjeli Damena kako pije taj sok, znala bi
zašto nije primijetio. Praktički ga ulijeva u sebe, kao da mu..." Zastanem,
jer htjela sam reći: kao da mu život ovisio tome, ali to je preblizu istini pa
143
samo progutam slinu kažem: "Kao da nije danima pio."
Pružim Avi preostale boce da ih može odložiti na sudoper, gdje ih je
slagala uz rub. Morala je odgurnuti prljavo posuđe da uopće napravi
mjesta. Tako smo uigran tim da, tek što sam joj predala posljednju
otrovanu bocu, već posežem za "sigurnim" bocama iz torbe. Znam da je sok
u njima siguran za piće, jer mi ih je Damen dao prije nekoliko tjedana, prije
Romanova dolaska. Stavljam ih na isto mjesto gdje su donedavno bile ove
otrovane, tako da Damen ne posumnja da sam bila ovdje i izvela zamjenu.
"A što da radim s ovim starima?" upita Ava. "Da ih bacimo? Ili da ih
sačuvamo za dokaz?"
Baš kad se spremim odgovoriti, otvore se vrata i uđe Damen.
"Koga vraga radite u mojoj kuhinji?"



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

33Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec - Page 2 Empty Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:54 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
Trideset četvrto
Sledim se. U ruci, na pola puta između hladnjaka i mene, zveckaju mi
dvije boce neotrovanog soka. Shvatim da sam bila tako zaokupljena
razmišljanjem o Damenu da sam se zaboravila ugoditi na njegove misli
kako bih osjetila je li negdje u blizini.
Ava je zinula, a na licu joj se održava ista ona panika koju ja
pokušavam sakriti. Pogledam Damena i pročistim grlo pa kažem:
"Nije to što misliš."
Što je najgluplja stvar koju sam mogla reći, budući da jest točno ono što
on misli. Ava i ja provalile smo mu u kuću i prčkamo mu po hrani. Jasno je
kao dan.
On spusti torbu i krene prema meni, ne skidajući pogled s mog lica.
"Nemaš pojma što ja mislim."
O, itekako imam. Lecnem se na grozne misli koje mu prolaze kroz
glavu, na mentalne optužbe: Frikuša me uhodi! I mnoge druge, još gore od
te.
"I kako ste uopće uspjele ući?" upita on, pogledavajući mene pa nju.
"Ovaj... Sheila me pustila unutra", kažem, ne znajući što da učinim n
bocom koju još držim u ruci.
Vidim kako mu pulsira žila na sljepoočnici dok trese glavom i stišće
šake - i shvatim da ga nikad prije nisam vidjela ovako ljutitog, da nisam ni
znala da je sposoban za takav gnjev. Osjećam se grozno što nam ja tomu
uzrok.
"Poslije ću se pozabaviti sa Sheilom", kaže on, jedva se suzdržavajući
da ne prasne. "Mislio sam pitati što radiš ovdje unutra, u mojoj kući? Zašto
premećeš po mom hladnjaku?" Pogleda me kroz sužene oči. "Koji ti je vrag
na pameti?"
Pogledam Avu i užasno mi je neugodno što je tu, što vidi kako se ljubav
mog života odnosi prema meni.
"A što je s njom0" upita on i pokaže na Avu. "Dovela si svoju gatalicu s
tuluma da baci nekakvu čaroliju na mene?"
"Sjećaš se toga?" spustim ruku s bocom. Pitala sam se je li u njemu
ostalo išta od naše prošlosti i sad me činjenica - ma kako beznačajna bila -
da se sjeća tuluma i toga da je upoznao Avu, ispunjava tračkom nade.
"Sjećaš se Noći vještica?" šapnem, prisjećajući se kako smo se prvi put
poljubili pokraj bazena, odjeveni u kostime koji su se savršeno slagali, a da
se nismo dogovorili oko toga: ja u kostim Marije Antoanete, a on u kostim
145
njena ljubavnika grofa Fersena.
"Je, sjećam se", reče on, vrteći glavom. "I žao mi je što ti to moram reći,
ali bio je to trenutak slabosti koji se nikad više neće ponoviti. Trenutak koji
si ti shvatila preozbiljno. Vjeruj mi, da sam znao kakvu si čudakinja, ne bi
mi to palo na pamet. Nije bilo vrijedno truda."
Progutam kroz stisnuto grlo i zatrepćem da otjeram suze. Dok i
posljednja prilika za obnavljanje naše ljubavi - jedinoga što ovaj život čini
vrijednim življenja - pada u vodu, osjećam se prazno, kao da mi je netko
izdubio utrobu, izvadio je i bacio. I premda se podsjećam da su to
Romanove, a ne Damenove riječi, da pravi Damen nije sposoban ni prema
kome biti tako okrutan, bol je svejedno duboka.
"Damene, molim te", uspijem istisnuti. "Znam kako ovo izgleda, Zaista
znam. Ali mogu objasniti. Samo ti pokušavamo pomoći" Gleda me tako
prezrivim pogledom da me preplavi val srama. Ali prisilim se nastaviti, jer
moram barem pokušati. "Netko te pokušava otrovati", kažem s mukom i
pogledam ga. "Netko koga poznaješ."
On vrti glavom, ne vjerujući mi ni riječ. Uvjeren je da sam sišla i uma i
da bi me trebalo strpati u ludnicu.
"A ta osoba koja me truje, ta osoba koju poznajem, jesi li to možda ti?"
On zakorači prema meni. "Jer ti si ta koja mi je provalila u kuću, Ti si ta
koja mi premeće po hladnjaku i petlja oko mog soka. Mislim da dokazi
govore za sebe."
Odmahnem glavom, a riječi jedva izlaze kroz grlo u kojemu kao da
plamti vatra.
"Znam kako ovo izgleda, ali moraš mi vjerovati! Sve što sam rekla
istina je, ne izmišljam!"
On zakorači još korak bliže, približavajući mi se tako namjerno, tako
polako i smišljeno, kao lovac svojoj lovini. Zato odlučim otpustiti kočnice i
sve mu reći. Ionako više nemam što izgubiti.
"Riječ je o Romanu, okej?" Duboko udahnem, gledajući kako mu se
izraz lica mijenja od optužujućeg do bijesnog. "Tvoj novi prijatelj Roman
je..." Pogledam Avu, znajući da mu ne mogu reći tko je Roman zaista -
odmetnuti besmrtnik kojemu je jedini cilj ubiti Damena, premda još uvijek
ne znam zašto. Ali to sad ionako nije važno. Damen se ne sjeća ni Drine ni
činjenice da je besmrtan. U tako je uznapredovalom stanju zaborava da
ionako nikad ne bi shvatio.
"Gubi se", kaže on, a pogled mu je tako hladan da se naježim više od
njega nego od ledenog zraka iz hladnjaka. "Nosi se prije nego što pozovem
146
policiju."
Pogledam Avu, koja je na njegovu prijetnju odmah počela izlijevati
otrovani sok u sudoper. Skrenem pogled na Damena koji poseže za
mobitelom i već pritišće prvi broj.
Moram ga zaustaviti. Ne mogu mu dopustiti da okrene taj broj. Ne
mogu riskirati da se upetlja policija. Zato ga pogledam u oči, premda mi
pokušava izbjeći pogled. Usredotočim svu svoju energiju na njega, moje
misli posežu prema njemu, pokušavam utjecati na njega. Obasipam ga
najsuosjećajnijom bijelom svjetlošću punom ljubavi i telepatski mu šaljem
buket crvenih tulipana, cijelo vrijeme šapćući:
"Nema potrebe za izazivanjem nevolja." Polako uzmičem natraške. "Ne
moraš nikoga zvati, odlazimo." Zadržavam dah dok on zuri u svoj telefon,
ne shvaćajući zašto ne može pritisnuti i posljednju brojku.
On podigne pogled i nakratko - samo na trenutak, samo jedan treptaj
oka - vrati se stari Damen. Gledajući me onako kao prije. Osjetim poznatu
toplinu i trnce na koži. Premda je trenutak prošao tako brzo kao da ga nije
ni bilo, dovoljno mi je.
Damen odbaci mobitel na kuhinjski element i zatrese glavom. Znajući
da je bolje da se pokupimo dok je još koliko-toliko pod mojim utjecajem,
zgrabim torbu i krenem prema vratima, okrenuvši se baš u trenutku kad je
počeo iz hladnjaka vaditi sve preostale boce soka. Uvjeren da sok sad više
nije siguran za piće, jer tko zna što sam ubacila unutra, on počne otvarati
boce i izlijevati njihov sadržaj u sudoper.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

34Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec - Page 2 Empty Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:54 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
Trideset peto
"Što će se dogoditi sad kad više nema taj sok? Hoće li mu biti bolje ili
gore?"
To je pitanje koje mi je Ava postavila čim smo sjele u moj auto. Nisam
znala što bih joj odgovorila. I još uvijek ne znam. Pa nisam ništa rekla,
samo sam slegnula ramenima.
"Užasno mi je žao", rekla je ona, stišćući dlanove u krilu, gledajući me
tako da mi je bilo jasno da to zaista i misli. "Osjećam se odgovornom."
Ali samo sam odmahnula glavom. Premda zapravo i jest bila
djelomično kriva, jer protratile smo previše vremena na njeno
razgledavanje kuće, ja sam ta koja se toliko zanijela time što smo radile da
sam zaboravila držati stražu i paziti navrata. Ako je itko kriv, onda sam to
ja.
Nije mi najgore to što nas je Damen uhvatio u provali, nego to što sam
u njegovim očima od zatelebane čudakinje koja ga prati postala jadna,
psihotična luzerica. Sad vjeruje da sam mu pokušala u crveni sok ubaciti
neki suludi, crnomagijski napitak u nadi da ću mu se opet svidjeti.
Jer nakon što joj je sve ispričao, Stacia ga je uvjerila da je baš tako.
A on je to odlučio povjerovati.
Zapravo, cijela škola to vjeruje. Uključujući i nekoliko mojih profesora.
Što znači da mi je odlazak u školu sad još mučnije iskustvo, jer ne samo
da moram trpjeti beskrajne poruge u stilu: "Spastičarko!", "Luzerice!" i
"Vještice!", nego su me čak dva profesora zamolila da ostanem poslije sata
da mogu porazgovarati sa mnom.
Ne mogu reći da me profesor Robins iznenadio svojim zahtjevom, jer
već smo jednom razgovarali o mojoj navodnoj nesposobnosti da prebolim
rastanak od Damena i da nastavim sa životom bez njega. Zato nisam bila
pretjerano zatečena kad mi je rekao da ostanem jer želi porazgovarati sa
mnom o incidentu.
No, iznenadila me vlastita reakcija i to kako sam brzo uskočila u ulogu
vlastite odvjetnice.
"Oprostite", rekla sam, prekinuvši ga prije no što je stigao završiti, jer
nimalo me nisu zanimali dobronamjerni, premda nepozvani, savjeti mog
nedavno razvedenog profesora polualkoholičara. "Koliko znam, to je samo
glasina koja kruži po školi. Navodni događaj za koji nitko nema nikakve
dokaze." Pogledala sam ga u oči, unatoč činjenici da sam mu upravo
slagala. Hoću reći, premda nas je Damen uhvatio na djelu, nije baš da se
148
sjetio fotografirati nas. Ovoga puta ne postoji videosnimka koja će osvanuti
na YouTubeu. "Dakle, osim ako me ne namjeravate službeno optužiti i
suditi mi..." zastala sam da pročistim grlo, jednim dijelom zbog
dramatičnosti, a drugim zato što ni sama nisam mogla vjerovati što se
spremam reći, "nevina sam dok mi se ne dokaže krivnja." Zinuo je, spremao
se nešto reći, ali ja još nisam završila. "Dakle, osim ako niste htjeli
razgovarati o mom ponašanju na satu - za koje i vi i ja znamo da je uzorno,
ili o mojim ocjenama - za koje oboje znamo da su više nego odlične, mislim
da je ovaj razgovor završen."
Srećom, s profesorom Munozom išlo je lakše. Vjerojatno zato što sam ja
prišla njemu, a ne obratno. Ponadala sam se da bi mi moj profesor povijesti
- koji je toliko opsjednut renesansom - mogao pomoći otkriti ime biljke koja
mi treba za eliksir.
Kad sam je sinoć pokušala potražiti na Internetu, shvatila sam da ne
znam što bih upisala u tražilicu. A s obzirom na to da me Sabine još uvijek
promatra kao kobac - premda jedem i pijem i ponašam se što normalnije
mogu - odlazak u Ljetozemlje, ma kako kratak, ne dolazi u obzir.
Što znači da mi je profesor Munoz posljednja nada - ili barem ona koja
mi je najdostupnija. Jer kad je Damen jučer izlio sok u sudoper, ostala sam
bez polovice svoje ionako već oskudne zalihe. Što znači da moram smućkati
još eliksira. Još mnogo eliksira. Ne samo za održavanje snage do trenutka
mog odlaska, nego i za Damenov oporavak.
S obzirom na to da mi nikad nije dao recept, jedino što imam je ono što
sam vidjela na kristalu kad sam promatrala kako njegov otac priprema
napitak i naglas nabraja sve sastojke - osim posljednjega, koji je šapnuo
sinu na uho pa ga nisam mogla čuti.
Ali ispada da mi profesor Munoz nije od velike pomoći. Nakon što je
prekopavao po starim knjigama, ali nije ništa našao, on me pogleda i kaže:
"Ever, bojim se da ne mogu pronaći odgovor na tvoje pitanje, ali kad si
već ovdje..."
Podignem ruku i prekinem ga prije nego što njegove riječi odu
predaleko. Premda nisam ponosna na to kako sam se ponijela u razgovoru s
profesorom Robinsom, ako Munoz ne odustane na vrijeme, i njega čeka isto.
"Vjerujte mi, znam na što ciljate", kimnem, gledajući ga u oči. "Ali u
krivu ste. Nije tako kao što mislite..." Zastanem, shvativši da mi isprika
postaje otrcana, jer upravo sam aludirala na to da se taj događaj možda
zaista i dogodio, ali ne onako kako on misli. Što se, u osnovi, svodi na
priznanje krivnje i pozivanje na olakotne okolnosti.
149
Zatresem glavom, a u sebi i zakolutam očima, misleći: Bravo, Ever;
bravo. Samo tako nastavi i uskoro će ti zaista trebati Sabinine odvjetničke
usluge.
On pogleda mene, a ja njega, pa oboje odmahnemo glavama, prešutno
se složivši da ćemo pustiti neka ostane na tome.
Ali kad uzmem torbu i krenem prema vratima, on ispruži ruku i
dotakne me po rukavu, rekavši:
"Drži se. Sve će biti dobro."
I to je dovoljno. Taj jednostavni dodir dovoljan je da vidim kako je
Sabine redovit gost u Starbucksu, da tamo odlazi skoro svaki dan. Njih
dvoje uživaju u stidljivom koketiranju koje, hvala bogu, nije otišlo dalje od
osmijeha, ali Munoz jedva čeka dan će se to dogoditi. Premda znam da
moram učiniti sve što je u mojoj moći da ih spriječim da se počnu - bože
sačuvaj! - viđati, trenutačno nemam vremena baviti se time.
Otresem njegovu energiju i nastavim prema vratima, ali jedva da sam
zakoračila u hodnik, a već mi prilazi Roman, prilagođavajući korak da ga
uskladi s mojim. Ceri mi se i kaže:
"Je li ti Munoz pomogao?"
Hodam dalje, lecnuvši se kad me njegov ledeni dah okrzne po obrazu.
"Vrijeme ti istječe", kaže on, a glas mu je mek i utješan kao zagrljaj.
"Stvari se sad već odvijaju prilično brzo, ne misliš li? Bit će gotovo i prije
nego što se snađeš. A onda... pa, onda ostajemo samo ti i ja."
Slegnem ramenima, znajući da to baš i nije istina. Vidjela sam
prošlost. Vidjela sam što se dogodilo u onoj crkvi u Firenci. Ako se ne
varam, moguće je da zemljom luta još šest besmrtnih siročića. Šest malih
vragova koji bi sad mogli biti bilo gdje - ako su preživjeli. Ali ako Roman ne
zna za to, nije na meni da mu to kažem.
Zato mu se zagledam u oči, odupirući se zamamnoj privlačnosti te
duboko plave boje i kažem:
"Baš imam sreće."
"I ja", nasmiješi se on. "Trebat ćeš nekoga da ti pomogne izliječiti
slomljeno srce. Nekoga tko te razumije. Nekoga tko zna što si zapravo."
Prijeđe mi prstom po nadlaktici, a njegov je dodir čak i kroz pamučni rukav
majice tako iznenađujuće hladan da se brzo odmaknem.
"Ne znaš ništa o meni", kažem, pogledom mu pretražujući lice.
"Podcijenio si me. Da sam na tvome mjestu, ne bih se žurila s proslavom.
Još si daleko od pobjede."
Premda je to trebala biti prijetnja, glas mi previše drhti da bi me
150
ozbiljno shvatio. Zato ubrzam korak, dok njegov podrugljivi smijeh
odzvanja za mnom. Idem prema svom stolu za ručak, za kojim sjede Miles i
Haven.
Skliznem na klupu, smiješeći se dok pogledavam jedno pa drugo.
Imam osjećaj da je prošlo mnogo vremena otkad smo se družili pa me i sam
pogled na njih dvoje silno veseli.
"Hej, vas dvoje", kažem, ne uspijevajući suspregnuti širok osmijeh, dok
se oni pogledavaju među sobom, a onda oboje kimnu u isti trenutak, kao da
su sve to prethodno dobro uvježbali.
Miles pijucka neki sok, što nikad prije ne bi pio. Žarko ružičastim
noktima kucka po limenci, a ja osjećam kako mi se želudac počinje grčiti.
Razmišljam bih li se ugodila na njihove misli, jer to bi me pripremilo za ono
što slijedi - štogod to bilo, ali na kraju odlučim da ipak neću, jer radije bih
da to ne čujem dvaput.
"Moramo razgovarati", kaže Miles. "Radi se o Damenu."
"Ne", ubaci se Haven, ošinuvši Milesa pogledom prije no što iz torbe
izvuče vrećicu s mrkvom narezanom na prutiće - što je prepoznatljiv
niskokalorični ručak cura iz A-škvadre. "Radi se o Damenu i tebi"
"O čemu se tu ima pričati? Hoću reći, on je sa Stacijom, a ja se... nosim
s tim."
Njih dvoje razmijene kratak, ali značajan pogled.
"Ali, je li zaista tako?" upita Miles. "Jer stvarno, Ever, provaliti mu u
kuću i brljati mu po hrani... to je zbilja poremećeno. Nije to baš potez osobe
koja je krenula dalje."
"Što je? Vas dvoje sad odjednom vjerujete svakoj glasini koju čujete?
Nakon svih tih mjeseci prijateljstva, nakon sveg druženja kod mene doma,
mislite da sam sposobna za takvo nešto..."
Zakolutam očima, odbijajući nastaviti. Ako sam iz Damena uspjela
izvući samo trenutak prepoznavanja prije nego što ga je opet zamijenilo
gađenje, a nas dvoje dijelimo povezanost koja seže unatrag nekoliko
stoljeća, čemu se mogu nadati s Milesom i Haven koje ne poznajem ni
godinu dana?
"Pa, zaista ne vidim zašto bi Damen sve to izmislio", kaže Haven,
gledajući me ravno u oči, a pogled joj je tako tvrd i osuđujući da mi je jasno
da mi nije došla pomoći. Premda se ponaša kao da joj je stalo do onoga što je
najbolje za mene, zapravo uživa u mom padu. Nakon što ju je Damen odbio
zbog mene, nakon što me i Roman nastavlja proganjati makar mu je ona
jasno pokazala da joj se sviđa, drago joj je vidjeti me poniženu. Ovdje je
151
samo zato da me može gledati u oči dok likuje i naslađuje se.
Spustim pogled i zagledam se u stol, iznenađena time koliko me to
zaboljelo. Ali trudim se ne osuđivati je i ne zamjeriti joj. I predobro znam
kako je to kad te obuzme ljubomora, osjećaj koji nije nimalo razuman.
"Moraš ga preboljeti", kaže Miles, pijuckajući sok, ali ni na trenutak
ne skidajući pogled s mene. "Odustani i kreni dalje sa životom."
"Svi znaju da ga uhodiš", kaže Haven, pokrivši usta noktima
nalakiranim u boju baletnih papučica, a ne u crno, kao prije. "Svi znaju da
si mu provalila u kuću - dvaput - koliko nam je poznato. Ozbiljno, ponašaš
se nekontrolirano, kao da si skrenula."
Ne dižem pogled sa stola, pitajući se koliko će još dugo trajati njihov
napad.
"Uglavnom, kao tvoji frendovi, htjeli bismo te uvjeriti da je krajnje
vrijeme da odustaneš od Damena i da nastaviš sa svojim životom. Jer to
tvoje ponašanje postaje jezivo, da ni ne spominjem..."
Haven nastavlja, udarajući u sve bolne točke koje su, sigurna sam,
dogovorili unaprijed. Ali prestala sam slušati nakon što je rekla kao tvoji
prijatelji, jer želim stati na tome i zaboraviti sve drugo, iako to više nije
istina.
Zavrtim glavom i podignem pogled. Vidim da Roman koji sjedi za
dugačkim stolom ne skida pogled s mene. Primijetivši da ga gledam, kucne
po satu i pokaže na Damena, tako zlokobnim, tako prijetećim pokretom da
skočim s klupe. Havenin glas ostaje iza mene kao daleko i zujanje. Trčim
prema autu, prekorivši se što gubim vrijeme na ovakve stvari umjesto da se
bavim onima koje su mnogo važnije.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

35Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec - Page 2 Empty Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:55 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
Trideset šesto
Dosta mi je škole. Dosta mi je toga da se svakoga dana izlažem
nepodnošljivom mučenju. Gdje je smisao odlaska u školu kad ne postižem
nikakav uspjeh s Damenom, kad me Roman izaziva, a prodike mi drže i
profesori i bivši frendovi koji se pretvaraju da mi žele dobro? Osim toga,
ako sve ispadne onako kao što se nadam, uskoro ću ionako opet biti u svojoj
staroj školi u Oregonu i živjet ću svoj život kao da ništa od ovoga nikad nije
postojalo. Zato stvarno nema smisla da trpim takve stvari.
Vozim niz Broadway, probijam se kroz gust pješački promet pa
nastavljam prema kanjonu, nadajući se nekom mirnom mjestu gdje bih
mogla otvoriti portal, a da ne prestravim žene s punim vrećicama. Tek kad
sam parkirala auto sine mi da je to isto ono mjesto gdje sam imala okršaj s
Drinom - onaj koji je potaknuo moj prvi odlazak u Ljetozemlje, kad mi je
Damen otvorio put.
Zavalim se u sjedalo, zamišljajući da ispred mene lebdi taj zlatni veo
svjetlosti i već u sljedećem trenutku sletim ravno ispred Velike dvorane
znanja. Jedva i primjećujući veličanstvenu, vječno promjenjivu fasadu,
utrčim u golemu mramornu dvoranu, a misli su mi usredotočene na samo
dvije stvari:
Postoji li protuotrov koji bi spasio Damena?
I kako da pronađem tajanstvenu biljku, konačni sastojak koji mi treba
da napravim eliksir?
Ponavljam pitanja opet i opet, čekajući da se pojavi ulaz u akaški
arhiv.
Ali ništa.
Nema kugli. Nema kristalnih ploha. Nema bijelih kružnih soba ili
hibridnih televizora.
Ništa. Nula.
Samo tih glas iza mene koji kaže:
"Prekasno je."
Okrenem se, očekujući Romy, ali ugledam Rayne. Zakolutam očima i
krenem prema vratima, želeći se što prije udaljiti od nje koja opet ponovi
iste riječi.
Nemam vremena za to. Nemam vremena dešifrirati zagonetne
gluposti najjezivije blizanke na svijetu. Jer premda u Ljetozemlju, gdje se
sve događa u vječnom sad, sam koncept vremena ne postoji, pouzdano
znam da će vrijeme koje provedem ovdje biti zamijećeno kod kuće. Što znači
153
da moram nastaviti, zato krenem niz ulicu što brže mogu, sve dok njezin
glas ne postane samo šapat. Znam samo da moram spasiti Damena prije
nego što vratim vrijeme i odem kući. A ako odgovori nisu ovdje, potražit ću
ih negdje drugdje.
Potrčim. Na samom skretanju u uličicu iznenada osjetim nepodnošljiv
bol koji me obori na tlo. Prsti mi polete prema sljepoočicama, a glava me
boli kao da me bodu noževima sa svih strana - dok mi se u mislima
pojavljuju slike. Niz skica koje se pretapaju jedna u drugu, kao stranice
knjige, praćene podrobnim opisom onoga što sadrže. Tek na trećoj strani
sine mi da su to upute za pripremu protuotrova koji će spasiti Damena, a
uključuju biljke koje se sade u vrijeme mlađaka, rijetke kristale i minerale
za koje nikad nisam čula, svilene vrećice koje su izvezli tibetski redovnici -
sve se to treba pažljivo složiti u nizu vrlo preciznih koraka, prije nego što će
upiti energiju sljedećeg punog Mjeseca.
Trenutak nakon što mi se pokaže biljka koja mi treba da dovršim
eliksir besmrtnosti, u glavi mi se rasčisti, kao da se ništa nije dogodilo.
Posegnem za torbom, tražeći list papira i olovku. Samo što sam završila sa
zapisivanjem kad se pojavi Ava.
"Otvorila sam portal!" kaže ona i sva se ozari kad su nam se pogledi
sreli. "Nisam mislila da ću moći, ali kad sam jutros sjela meditirati,
pomislila sam da nema ništa loše u tome da pokušam. I dok si rekao
keks..."
"Tu si od jutra?" upitam, gledajući njenu prekrasnu haljinu,
dizajnerske cipele, teške zlatne narukvice i prste pune prstenja s dragim
kamenjem.
"U Ljetozemlju vrijeme ne postoji", prekori me ona.
"Možda je tako, ali kod kuće je već prošlo podne", kažem joj, a ona vrti
glavom i mršti se, ne želeći se zamarati dosadnim zemaljskim pravilima.
"Koga briga? Kao da nešto propuštam... Samo niz klijenata koji
očekuju da im kažem kako će odjednom, iz čista mira i bez imalo truda,
postati strašno bogati i slavni?" Ona sklopi oči i uzdahne. "Umorna sam od
toga, Ever. Dosta mi je muke. Ali ovdje, ovdje je sve tako čudesno da mislim
da ću ostati."
"Ne možeš", kažem brzo, automatski, premda nisam sigurna da je to
istina.
"A zašto ne?" Ona slegne ramenima i podigne ruke prema nebu pa se
zavrti. "Zašto ne mogu ostati ovdje? Daj mi jedan dobar razlog. Zašto?"
"Zato..." počnem i najradije bih da je to dovoljno, ali budući da ona nije
154
dijete, moram smisliti nešto bolje. "Zato što to nije ispravno", dovršim,
nadajući se da me čuje. "Imaš posla. Svi mi imamo posla. Skrivati se ovdje -
to je kao da varaš"
"Tko kaže?" Ona zaškilji. "Hoćeš reći da su svi ovi ljudi mrtvi?"
Ogledam se oko sebe, promatrajući krcate pločnike, duge redove pred
kinom i karaoke-barom, i shvatim da nemam pojma što bih joj odgovorila.
Hoću reći, koliko je njih ovdje poput Ave - umornih, razočaranih duša
kojima je dosta muke, a koji su nabasali na put ovamo i odlučili ostati, i
nikad se više ne vratiti zemaljskom životu? A koliko njih je umrlo i odbilo
prijeći most, kao Riley?
Opet pogledam Avu, znajući da nemam pravo reći joj što da radi sa
svojim životom, pogotovo kad se sjetim što sam ja odlučila učiniti sa svojim.
Posegnem za njenom rukom i nasmiješim se pa kažem:
"Trenutačno te ja trebam. Reci mi sve što znaš o astrologiji."
155
Trideset sedmo
"No?" nagnem se prema Avi, laktova oslonjenih na stol, pokušavajući
joj usmjeriti pozornost na sebe umjesto na prizore i zvukove Saint-
Germaina.
"Znam da sam ja po horoskopu Ovan" reče ona, slegnuvši ramenima, a
i dalje radije gleda Seinu, Pont Neuf, Eiffelov toranj, Slavoluk pobjede i
katedralu Notre Dame (koji su, u ovoj verziji Pariza, poredani u nizu), nego
mene.
"I to je sve?" upitam, miješajući svoj kapučino i pitajući se zašto sam ga
uopće naručila od gargona koji izgleda kao da je iz crtića - sa zavijenim
brčićima, bijelom košuljom i crnim prslukom - kad ga ionako nemam
namjeru popit:.
Ona uzdahne i okrene se prema meni pa kaže:
"Ever, zar se ne možeš opustiti i jednostavno uživati u pogledu? Kad si
zadnji put bila u Parizu?"
"Nikad", kažem i zakolutam očima, trudeći se da i ona to primijeti.
"Nikad nisam bila u Parizu. Žao mi je što ti to moram reći, Ava, ali ovo..."
pokažem rukom oko nas pa prema Louvreu koji je smješten odmah pokraj
robne kuće Printemps, koja je odmah pokraj Muzeja d'Orsay, "nije Pariz.
Ovo je kao nekakva diznijevska verzija Pariza. Kao da si uzela gomilu
prospekata i razglednica, dodala prizore iz onog medenog crtića Juhu-hu,
sve to pomiješala i voila, eto ovoga! Mislim stvarno, pa jesi li vidjela
konobara? Jesi li primijetila kako mu se poslužavnik stalno naginje i ljulja,
ali nikad ništa ne padne s njega? Sumnjam da je u pravom Parizu tako."
Ali premda se trudim da joj uništim iluzije, Ava se samo nasmije.,
Zabaci kovrčavu kesteijastu kosu preko ramena i kaže:
"Pa, tek toliko da znaš, sve ovo točno je onako kako se sjećam. Možda
svi ti spomenici nisu bili ovako uredno nanizani jedan iza drugoga, ali
ovako je mnogo ljepše. Studirala sam na Sorbonni, znaš. Zapravo, jesam li
ti ispričala kako sam..."
"To je super, Ava, stvarno", kažem. "I rado bih čula sve o tome, ali
vrijeme teče kao ludo! Zato te molim da mi kažeš što znaš o astrologiji ili
astronomiji ili bilo čemu što uključuje razne mjesečeve mijene?"
Ona otkine komadić peciva i namaže ga maslacem prije nego što će
reći:
"Možeš li biti malo određenija?"
156
Posegnem u džep i izvučem presavijeni list papira koji sam ispisala
odmah nakon vizije. Zaškiljim pa kažem:
"Dobro, što je to mlađak i kad se događa?"
Ona puhne u kavu i proviri preko ruba šalice u mene.
"Mlađak je kad su Sunce i Mjesec u konjunkciji. Što znači da se,
gledano sa Zemlje, nalaze na istom mjestu na nebu. Zbog toga Mjesec ne
reflektira svjetlost Sunca, što znači da ga se ne može vidjeti jer mu je
prema Zemlji okrenuta tamna strana."
"Ali što to znači? Ima li to neko simbolično značenje?"
Ona klimne glavom i otkine još komadić peciva.
"Simbolizira novi početak. Znaš - pomlađivanje, obnovu, nadu, takve
stvari. Također je i dobro vrijeme za promjene, odbacivanje loših navika -
čak i loših veza", značajno me pogleda.
Ali ne obazirem se na to i nastavljam, jer znam da je mislila na
Damena i mene. Nema pojma da ne samo da planiram okončati tu vezu
nego je i izbrisati. Jer ma koliko da ga volim i koliko god ne mogu zamisliti
budućnost bez njega, zaista vjerujem da će to biti najbolje za sve. Ništa se
od ovoga nije trebalo dogoditi. Nikad nije trebalo biti nas. Neprirodno je,
pogrešno, i sad je na meni da popravim stvar.
"Koliki je razmak između mlađaka i punog Mjeseca?" upitam,
gledajući kako prekriva usta rukom dok žvače.
"Pun Mjesec nastupa dva tjedna nakon mlađaka. To je vrijeme kad
Mjesec odražava najviše svjetlosti Sunca - zato sa Zemlje izgleda potpuno
okrugao, odnosno pun. Zapravo je uvijek pun, jer nije baš da ode nekamo,
ne? Oh, a što se tiče simbolike - to te zanima, zar ne?" nasmiješi se ona.
"Pun Mjesec simbol je obilja, ispunjenosti, sazrijevanja svega do punine
moći. S obzirom na to da je Mjesečeva energija u tom trenutku najjača,
također označava i vrhunac magijskih moći."
Kimnem, pokušavajući probaviti sve što mi je rekla, dok mi u glavi
polako sijeva zašto su te mijene tako važne za moj plan.
"Sve Mjesečeve mijene simbol su nečega", kaže Ava i slegne ramenima.
"U starim predajama Mjesec igra jako važnu ulogu, a kažu i da upravlja
plimom i osekom. Budući da su naša tijela najvećim dijelom sačinjena od
vode, neki kažu da upravlja i nama. Jesi li znala da riječ lunatik dolazi od
latinske riječi za Mjesec-luna? Oh, a ne zaboravimo ni legende o
vukodlacima koje uključuju pun Mjesec!"
U sebi, zakolutam očima. Ne postoje vukodlaci, vampiri i demoni -
samo besmrtnici i besmrtni odmetnici, koji ih pokušavaju ubiti.
157
"Smijem li znati zašto me sve to pitaš?" upita ona, ispivši i posljednju
kap espressa i odgurnuvši šalicu od sebe.
"Reći ću ti poslije", kažem, a ton mi je napet, odrješit, mnogo manje
razgovoran od njena. Ali za razliku od nje, ja nisam na odmoru u Parizu,
nego samo podnosim te prizore ne bih li izvukla odgovore iz nje. "Još jedno -
što je tako posebno u vezi s punim Mjesecom za vrijeme l'heure bleue,
odnosno takozvanog plavog sata?"
Ava me pogleda široko raširenih očiju, a glas joj zvuči kao da je ostala
bez daha:
"Misliš li na plavi Mjesec?"
Slegnem ramenima, sjetivši se da je na prizoru koji sam vidjela Mjesec
bio tako plav da se stopio s pozadinom neba. A onda shvatim da je ta
blistava i svjetlucava plava boja zapravo znak nekog pravog plavog
Mjeseca. Pa kažem:
"Da. Ali mislim posebno na plavi Mjesec za vrijeme tog plavog sata -
što znaš o tome?"
Ona duboko udahne i zagleda se u daljinu.
"Prevladava mišljenje da je drugi pun Mjesec u istom kalendarskom
mjesecu plavi Mjesec. Ali postoji još jedna ezoteričnija struja mišljenja koja
kaže da se istinski plavi Mjesec pojavljuje kad se dva uzastopna puna
Mjeseca dogode ne nužno u istom kalendarskom mjesecu, nego u istom
horoskopskom znaku. Taj se događaj smatra svetim danom, kad je veza
između dimenzija vrlo snažna, što ga čini idealnim vremenom za
meditaciju, molitvu i mistična putovanja. Ako iskoristiš energiju plavog
Mjeseca za vrijeme l'heure bleue, kažu, moguće su mnoge magične stvari.
Jedina su ograničenja ona koja sam imaš."
Ava me pogleda, pitajući se što namjeravam, ali nisam spremna
podijeliti to s njom, ne još. Zatim zavrti glavom i kaže:
"Ali tek toliko da znaš, istinski plavi Mjesec vrlo je rijedak - pojavljuje
se tek jednom u svakih tri do pet godina."
Želudac mi se zaveže u čvor, a ruke mi grčevito stišću naslon stolice.
"A znaš li kad će biti sljedeći plavi Mjesec?" A cijelo vrijeme u sebi
ponavljam: molim te, neka bude uskoro, molim te!
Kad ona zavrti glavom i kaže:
"Nemam pojma", imam osjećaj kao da ću povratiti i istodobno pasti sa
stolca.
Ali naravno! Najvažniji podatak upravo je onaj jedini koji Ava ne zna!
"Premda znam kako možemo saznati", nasmiješi se ona.
Odmahnem glavom i zaustim reći joj da mi je, koliko znam, pristup
akaškom arhivu ukinut, ali ona samo sklopi oči. Trenutak kasnije pred
njom se pojavi srebrni MacBook.
"Je li netko za porciju Googlea?" nasmije se ona i gurne ga prema meni.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

36Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec - Page 2 Empty Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:55 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
Trideset osmo
Istog trena kad je Ava stvorila laptop, osjećala sam se kao idiot
(mislim, zašto to meni nije palo na pamet?), ali brzo smo saznale odgovor.
Premda to, nažalost, nije bila dobra vijest kojoj sam se nadala.
Zapravo, bilo je upravo suprotno.
Baš kad se sve počelo poklapati, kad mi se počelo činiti da je tako
suđeno, sve je palo u vodu onog trenutka kad sam saznala da će sljedeći
plavi Mjesec, taj najrjeđi od punih Mjeseca koji se dogodi jednom svakih tri
do pet godina i koji mi je jedina prilika za putovanje kroz vrijeme, biti -
sutra.
"Još uvijek ne mogu vjerovati", kažem, izlazeći iz auta, dok Ava
ubacuje kovanice u parkirni automat. "Mislila sam da je to samo obični pun
Mjesec. Nisam imala pojma da postoji razlika i da je tako rijedak. Što da
sad učinim?"
Ona zatvori novčanik i pogleda me.
"Pa, čini mi se da imaš tri mogućnosti."
Stisnem usne, jer ne znam jesam li spremna čuti ijednu od njih.
"Možeš ne učiniti ništa i mirno gledati kako sve što voliš odlazi kvragu,
možeš se pozabaviti sa samo jednom stvari na štetu svih drugih, ili mi
možeš reći što se točno događa pa da vidim mogu li ti pomoći."
Duboko udahnem i pogledam je. Stoji preda mnom, opet u svojoj
uobičajenoj odjeći - izblijedjelim trapericama, bijeloj pamučnoj tunici,
smeđim kožnatim japankama i sa srebrnim prstenjem. Uvijek je tu, uvijek
dostupna, uvijek voljna pomoći, čak i kad nisam svjesna da mi pomoć treba.
Čak i kad sam bila neuljudna prema njoj (i prilično zlobna, ako ćemo
iskreno), Ava je bila ovdje, čekajući da dođem pameti, i nijednom mi nije
zamjerila, niti me ignorirala kao ja nju. Kao da je cijelo vrijeme čekala u
prikrajku, u ulozi moje starije vidovnjačke sestre. A sad je praktički jedina
osoba koja mi je ostala - jedina na koju mogu računati - jedina koja barem
donekle poznaje pravu mene i zna većinu mojih tajni.
Kad se sve to uzme u obzir, nemam izbora nego reći joj. Ne mogu sve
ovo izvesti sama, ma koliko sam se tomu nadala.
"Dobro", klimnem glavom, uvjeravajući samu sebe da je to što ću učiniti
ne samo ispravno, nego i jedino što mogu učiniti. "Evo što trebam."
Dok hodamo niz ulicu, pričam joj što sam vidjela onoga dana na
kristalu. Uspijevam objasniti većinu, a da ne spomenem besmrtnost -
držeći se obećanja koje sam dala Damenu, da to nikada neću nikome
160
otkriti. Kažem joj da će Damen trebati protuotrov da bi mu bilo bolje, a da
će mu nakon toga - za oporavak - biti potreban "njegov posebni crveni
energetski sok". Objasnim joj da sam suočena s izborom hoću li spasiti
ljubav svog života ili četiri života koja nisu trebala tako rano završiti.
Kad smo stigle do trgovine u kojoj radi, iste one kraj koje sam mnogo
puta prošla, ali u koju sam se zaklela da nikad neću ući, moja priča je
gotova. Ava me pogleda, zine kao da će nešto reći, a onda opet zatvori usta
pa cijelu tu stvar ponovi još nekoliko puta prije no što napokon uspije
promrmljati:
"Ali sutra, Ever, možeš li otići tako brzo?"
Slegnem ramenima, a srce mi potone kad začujem te riječi izgovorene
naglas. No, znajući da ne mogu čekati još tri do pet godina, kimnem s
mnogo više sigurnosti no što osjećam, pogledam je i kažem:
"Upravo zato trebam tebe da mi pomogneš napraviti protuotrov i
pronaći način da mu dam to i elik..." Zastanem, nadajući se da nisam
probudila njene sumnje pa se pokušam izvući: "... ono njegovo crveno
energetsko piće, da se oporavi. Hoću reći, sad kad znaš kako ući u njegovu
kuću, vjerujem da ćeš se već nekako snaći - možda mu to ubaciti u piće li što
ja znam", kažem, svjesna da to zvuči kao najgori plan na svijetu, ali
odlučna sam u namjeri da ga provedem u djelo. "A onda, kad mu bude bolje,
kad opet bude onaj stari Damen, možeš mu sve objasniti i dati mu... crveno
piće."
Ona me pogleda, a na licu joj je izraz koji ne uspijevam protumačiti, pa
samo nastavim:
"Znam da ti se vjerojatno čini da izabirem njemu na štetu, ali nije tako.
Zaista nije tako. Zapravo, velika je vjerojatnost da ništa od ovoga neće biti
potrebno. Kad se ja vratim natrag kroz vrijeme, vrlo je moguće da će se i
sve drugo vratiti natrag."
"Vidjela si to?" upita ona tihim, blagim glasom.
Odmahnem glavom.
"Ne. To je samo moja teorija, ali mislim da ima smisla. Ne mogu si
zamisliti da bi moglo biti drukčije. Znači da je sve ovo što ti govorim
zapravo samo mjera opreza, jer ionako neće biti potrebno. Što znači da se ti
ionako nećeš sjećati ovog razgovora, jer se on nikada i neće dogoditi.
Zapravo, ni mene se nećeš sjećati, jer se nećemo niti upoznati. Ali za slučaj
da sam u krivu - a prilično sam sigurna da nisam - no, za slučaj da postoji
mogućnost da jesam, moram imati rezervni plan. Znaš, za svaki slučaj",
promrmljam, pitajući se koga pokušavam uvjeriti: sebe ili nju?
161
Ona me primi za ruku i suosjećajno me pogleda.
"Činiš pravu stvar. I imaš sreće, znaš, jer ne dobiju mnogi priliku
vratiti se."
Pogledam je, a usne mi se razvuku u osmijeh.
"Ne dobiju mnogi...?"
"No, dobro, nitko mi trenutačno ne pada na pamet", nasmiješi se ona.
Ali premda se obje nasmijemo, kad je opet pogledam, glas mi je posve
ozbiljan.
"Ozbiljno, Ava, zaista ne bih mogla podnijeti da mu se išta dogodi.
Hoću reći da bih umrla da nekako saznam da je nastradao... i da sam ja
kriva za to..."
Ona mi stisne ruku i otvori vrata trgovine, vodeći me unutra dok mi
šapće:
"Ne brini. Meni možeš vjerovati."
Slijedim je uz police krcate knjigama, uz cijeli zid pun CD-a i cijeli kut
posvećen figuricama anđela, a zatim prođemo pokraj stroja koji navodno
fotografira aure, da bismo na kraju došle do pulta za kojim jedna postarija
žena s dugačkom sijedom pletenicom čita knjigu.
"Nisam znala da danas radiš", kaže i spusti knjigu, pogledavajući Avu
pa mene.
"Ne radim", nasmiješi se Ava, "ali moja prijateljica Ever..." pokaže
prema meni, "... treba stražnju sobu."
Žena me proučava, očito mi pokušavajući vidjeti auru i pročitati mi
energiju, a kad ne uspije u tomu, upitno pogleda Avu. Ali Ava se samo
nasmiješi i kimne s odobravanjem, dajući joj znak da sam dostojna ulaska
u "stražnju sobu", što god to bilo.
"Ever?" kaže žena, a prsti joj polako krenu prema vratu, gdje počne
trljati tirkizni privjesak što joj visi iznad prsne kosti.
Kao što sam nedavno saznala guglajući na MacBooku u Ljetozemlju,
tirkiz je kamen koji se već stoljećima koristi za izradu hamajlija koje bi
trebale liječiti ili štititi onoga tko ih nosi. S obzirom na to kako je izgovorila
moje ime i na sumnjičav izraz na njenu licu, ne moram joj čitati misli da bih
znala kako se pita treba li joj zaštita od mene.
Oklijeva, pogledava Avu pa mene, a zatim se usredotoči samo na mene
i kaže:
"Ja sam Lina."
To je to. Nema rukovanja, nema zagrljaja dobrodošlice. Samo izgovori
svoje ime i krene prema vratima pa okrene znak OTVORENO na drugu
162
stranu na kojoj piše VRAĆAM SE ZA 10 MINUTA. Zatim nam pokaže da je
slijedimo do sjajnih ljubičastih vrata na kraju kratkog hodnika.
"Smijem li pitati o čemu se radi?" Kopa po džepu u potrazi za ključem,
a još uvijek nije odlučila hoće li nas pustiti unutra ili ne.
Ava kimne, dajući mi znak kako je na mene red da preuzmem riječ.
Pročistim grlo i gurnem ruku u džep nedavno prikazanih traperica koje mi,
srećom, još uvijek sežu do poda. Izvadim izgužvani list papira i kažem:
"Ja... ovaj... trebala bih nekoliko stvari."
Lecnem se kad mi ga Lina istrgne iz ruke i počne čitati. Digne obrvu i
ispod glasa promrmlja nešto nerazumljivo pa me nastavi proučavati. I baš
kad mi se učini da se sprema okrenuti i otići, ona mi gurne papir natrag u
ruku, otključa vrata i mahne nam objema da uđemo u sobu kakvu nisam
očekivala.
Kad mi je Ava rekla da je ovo mjesto gdje ću pronaći što mi treba, bila
sam prilično nervozna. Bila sam sigurna da će me gurnuti u neki sablasni
skriveni podrum pun svakakvih neobičnih, zastrašujućih, obrednih stvari -
bočica s mačjom krvlju, odrezanih šišmišjih krila, smanjenih glava,
vudu-lutkica, stvari koje vidimo u filmovima ili na televiziji. Ali ova soba
nije nimalo nalik tomu. Zapravo, izgleda kao prosječno, više-manje dobro
organizirano spremište. Ako se izuzmu žarkoljubičasti zidovi ukrašeni
ručno izrađenim totemima i maskama. O, i slike božice naslonjene na
prepune police koje se savijaju pod težinom starih knjiga i kamenih kipića
raznih božanstava. Ali ormarić za spise prilično je standardne izrade. Lina
otključa neki kredenc i počne prekopavati po njemu, a ja joj pokušavam
viriti preko ramena, ali ništa ne vidim dok mi ne pruži kamen koji mi se
čini posve krivim.
"Mjesečev kamen", kaže ona, zamijetivši zbunjenost na mom licu.
Zurim u kamen, svjesna da ne izgleda kako bi trebao izgledati i da
nešto s njim ne valja, premda ne znam objasniti što ili zašto. Ne želeći je
uvrijediti, jer nimalo ne sumnjam da bi me izbacila bez imalo oklijevanja,
progutam slinu, prikupim hrabrost i kažem:
"Ovaj... Trebam kamen koji je sirov i nepoliran, u najčišćem mogućem
obliku. Ovaj mi se čini malo previše glatkim i sjajnim za ono za što mi
treba."
Ona kimne, gotovo neprimjetno - jedva uočljivim naginjanjem glave.
Kutevi usana na trenutak joj se izviju prema gore, a onda mi pruži drugi
kamen, onakav kakav sam tražila.
"To je to", kažem i znam da sam upravo prošla test. Gledam u mjesečev
163
kamen koji nije ni približno tako sjajan ili lijep, ali koji će - nadam se -
djelovati kako treba, to jest pomoći u novom početku.
"Trebat će mi i zdjela od kamenog kristala koja je ugođena na sedmu
čakru, crvena svilena vrećica koju su izvezli tibetski redovnici, četiri
ispolirana ružičasta kvarca, jedan mali staurolit... Tako se zove, zar ne?"
Ona kimne, a ja nastavim: "O, i najveći sirovi zoisit koji imate."
Gledajući je kako samo stoji podbočenih ruku i gleda me, znam da se
pita kako će svi ti naoko nasumični predmeti ići jedan uz drugoga.
"Oh, i komadić tirkiza, veličine ovoga koji imate oko vrata", kažem i
pokažem prema njenom lančiću.
Ona me odmjeri od glave do pete, a onda oštro klimne glavom i okrene
se pa počne prikupljati tražene kristale. Tako ih nemarno umata kao da
pakira namirnice iz samoposluge.
"Evo, ovdje je i popis biljaka koje trebam", kažem pa iz drugog džepa
izvučem još jedan izgužvani list papira i pružim joj ga. "Ako je moguće,
trebala bih one koje su posađene za vrijeme mlađaka i koje su uzgojile
slijepe redovnice u Indiji", dodam, zatečena kad ona samo uzme popis i
kimne, nimalo se ne iznenadivši.
"Smijem li pitati za što je sve to?" upita ona, gledajući me ravno u oči.
Ali ja samo odmahnem glavom. Jedva sam se usudila reći Avi, a ona mi
je dobra prijateljica. Nema teorije da ću reći ovoj ženi, ma kako se
dobrodušnom činila.
"Ovaj, radije ne bih rekla", slegnem ramenima, nadajući se da će
poštovati moju želju i da će nastaviti s traženjem predmeta s popisa, jer ne
mogu ih prikazati - od presudne je važnosti da budu iz pravog izvora.
Gledamo se, ni jedna od nas ne skreće pogled. I premda sam spremna
ostati tako koliko god bude trebalo, ona uskoro okrene glavu i počne kopati
po ladicama ormarića za spise, prstima leteći preko stotina paketića. Tad
kažem:
"Ah da, još nešto."
Potražim u torbi skicu rijetke biljke koju je danas teško pronaći, a koju
su često koristili u Firenci u doba renesanse. Konačni sastojak koji mi treba
da bi eliksir djelovao. Pružim joj skicu i upitam:
"Izgleda li vam poznato?"



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

37Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec - Page 2 Empty Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:56 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
Trideset deveto
Kad smo prikupile sve sastojke - pa, sve osim izvorske vode,
djevičanskog maslinovog ulja, dugih bijelih svijeća koje se suzuju pri vrhu
(koje Lina, začudo, nije imala, premda su one bile najnormalnija stvar koju
sam zatražila), kore od naranče i Damenove slike koju nisam niti očekivala
da ima - vratimo se do mog auta.
Otključavam vrata kad Ava kaže:
"Mislim da ću odavde prošetati do kuće, jer tu sam iza ugla."
"Sigurna si?"
Ona raširi ruke kao da grli noć, a usne joj se izviju u osmijeh.
"Tako je lijepa večer, želim uživati u njoj."
"Lijepa kao u Ljetozemlju?" upitam, pitajući se što je izazvalo tu
iznenadnu sreću, budući da je u Lininoj ljubičastoj sobi bila vrlo ozbiljna.
Ona zabaci glavu i nasmije se, otkrivajući blijedu put na vratu, a onda
me pogleda i kaže:
"Ne brini, ne planiram otići odavde i preseliti se tamo za stalno. Ali
lijepo je znati da mogu onamo otići kad poželim nakratko pobjeći od svega."
"Samo pazi da to ne bude prečesto", kažem joj, upozoravajući je kao što
je nekoć Damen upozorio mene. "Lako je postati ovisan o Ljetozemlju",
dodam, gledajući kako je rukama obgrlila tijelo i kako sliježe ramenima, i
znam da su moje riječi bile uzaludne, jer odlazit će onamo što češće može.
"Znači, imaš sve što ti treba?"
Kimnem i naslonim se na vrata od auta.
"Ostatak ću kupiti putem kući."
"I sigurna si da si spremna?" Ona me pogleda, a lice joj je opet ozbiljno.
"Znaš što mislim. Sigurna si da možeš ostaviti sve ovo? I Damena?"
Grlo mi se stisne. Radije ne bih razmišljala o tome. Radije ću se
usredotočiti na jedan po jedan zadatak, sve dok ne svane sutrašnji dan i
dok ne dođe vrijeme rastanka.
"Jer kad se jednom nešto učini, to se ne da promijeniti."
Slegnem ramenima i uzvratim joj pogled.
"Očito to baš i nije istina", kažem, gledajući je. Ava nakrivi glavu, a
kestenjasta kosa zavijori joj preko lica, no ona uhvati pramenove i zatakne
ih iza uha.
"Ali shvaćaš li čemu se vraćaš? Opet ćeš biti normalna. Ova ti znanja
više neće biti dostupna, bit ćeš potpuno nesvjesna - jesi li sigurna da se
želiš vratiti u takvo stanje?"
165
Pogledam u tlo, ritnem nogom kamenčić, sve samo da je ne morani
gledati.
"Čuj, neću ti lagati. Sve se ovo događa brže nego što sam očekivala.
Nadala sam se da ću imati više vremena da... privedem stvari kraju. Ali da,
mislim da sam spremna." Zastanem i ponovno si u glavi prevrtim što sam
rekla, svjesna da moje riječi nisu izrazile ono što sam htjela reći. "Htjela
sam reći da znam da sam spremna. Zapravo, sto posto sam spremna. Jer
osjećam da je to što činim - staviti stvari na svoje mjesto i vratiti stanje koje
je bilo - ispravno, da tako treba biti, znaš?"
I premda nisam htjela da se to dogodi, na kraju sam podigla glas pa je
sve zvučalo više kao pitanje, a manje kao izjava. Zato zatresem glavom i
kažem:
"Htjela sam reći da je to apsolutno, sto posto i sasvim sigurno ono što
trebam učiniti." Dodajući: "Jer zašto bi mi inače odobrili pristup u arhiv?"
Ava me gleda, ne skrećući pogled ni na trenutak.
"Osim toga, možeš li uopće zamisliti koliko se veselim tome što ću opet
biti sa svojom obitelji?"
Ona ispruži ruke prema meni i čvrsto me privuče na prsa, šapćući:
"Tako sam sretna zbog tebe. Zaista jesam. I premda ćeš mi jako
nedostajati, počašćena sam što znam da mi vjeruješ dovoljno da mi povjeriš
taj zadatak."
"Ne znam kako da ti zahvalim", promrmljam kroz stisnuto grlo.
Ali ona me samo pomiluje po kosi i kaže:
"Vjeruj mi, već jesi."
Odmaknem se i ogledam se oko sebe, upijajući tu veličanstvenu noć u
dražesnom obalnom gradiću, i jedva mogu povjerovati da se spremam
napustiti sve to. Ostaviti Sabine, Milesa, Haven, Avu - Damena - sve to -
sve - kao da nikad nije postojalo.
"Jesi dobro?" upita ona blagim glasom, čitajući mi izraz lica.
Kimnem glavom, pročistim grlo i pokažem prema ljubičastoj
papirnatoj vrećici pokraj njenih nogu, na kojoj je zlatnim slovima ispisan
naziv trgovine.
"Sigurna si da ti je jasno kako trebaš postupati s biljkama? Moraš ih
držati na tamnom i hladnom mjestu, a tek ih posljednjeg, trećeg dana
smiješ dodati u... crveno piće"
"Ne brini", nasmije se ona. "Ono što nije ovdje", podigne vrećicu i
pritisne je na prsa, "ovdje je", dovrši i pokaže na glavu pa se nasmiješi.
166
Kimnem, trepćući da otjeram suze kojima se odbijam prepustiti,
znajući da je ovo tek prvi u nizu rastanaka.
"Svratit ću sutra do tebe i donijeti ti ostatak", kažem. "U slučaju da ti
ipak zatreba, premda sumnjam." Sjednem u auto i uključim motor pa
krenem niz cestu, ni ne mahnuvši joj, ni ne osvrnuvši se. Jer znam da sad
više nemam izbora nego okrenuti se budućnosti i usredotočiti se na nju.
Nakon što sam u trgovini kupila ostale sastojke, odvučem vrećice u
sobu i istresem njihov sadržaj na svoj radni stol. Premećem po rukama
razna ulja, biljke i svijeće, tražeći kristale, jer s njima će biti najviše posla.
Svakoga od njih pojedinačno treba programirati prema tipu prije no što ih
sve stavim u izvezenu svilenu vrećicu i ostavim vani da upiju što više
mjesečine, dok ja prikažem mužar (koji sam zaboravila kupiti, ali budući
da je to oruđe, a ne sastojak, mislim da je u redu da ga prikažem) da mogu
smrviti neke od biljaka, koje ću potom skuhati u (također prikazanim)
posudama, prije no što umiješam neke od ruda i minerala i šarenih prašaka
koje je Lina usula u staklene bočice i pažljivo označila. Sve to moram
obaviti u sedam preciznih koraka koji počinju udarcem o kristalnu zdjelu
koja je prethodno posebno ugođena na vibraciju sedme čakre, kako bi
osigurala nadahnuće, percepciju koja nadilazi prostor i vrijeme te mnoštvo
drugih stvari koje nas spajaju s božanskim. Gledajući hrpicu sastojaka
pred sobom, ne mogu si pomoći - osjećam lagano uzbuđenje, znajući da,
nakon silnih pogrešnih početaka, stvari napokon sjedaju na svoje mjesto.
Brinulo me - blago rečeno - hoću li uspjeti pronaći sve sastojke na
jednom mjestu. Bio je to tako neobičan i raznolik popis da nisam bila
sigurna postoje li uopće neke od tih stvari pa sam imala dojam da sam već
od početka osuđena na propast. Ali Ava me uvjeravala da Lina ne samo da
ima sve što je potrebno nego i da joj mogu vjerovati. Premda još uvijek
nisam sigurna u ovo drugo, nije baš da sam imala nekog drugog kome bih
se mogla obratiti.
Doduše, to kako me Lina gledala kroz sužene oči dok je skupljala
praške i trave činilo me nervoznom. A kad je podigla skicu koju sam
nacrtala i upitala:
"Što točno pokušavaš izvesti? Baviš se nekom vrstom alkemije?", bila
sam sigurna da sam počinila divovsku pogrešku.
Ava me pogledala i baš se spremila odgovoriti, kad sam ja odmahnula
glavom i na silu se nasmijala, rekavši:
"Pa, ako mislite na alkemiju n pravom smislu te riječi, odnosno
kontroliranje prirode, spas od kaosa i produžetak života do vječnosti," - što
167
je definicija koju sam nedavno zapamtila kad sam pretraživala taj pojam -
"onda moram reći ne, jer bojim se da moje namjere nisu ni izbliza tako
grandiozne. Samo pokušavam izvesti malo bijele magije - napraviti čaroliju
koja će mi osigurati prolaz na završnim ispitima, dečka za maturalnu
zabavu, a možda uspijem maknuti i alergije, koje samo što se nisu
povampirile, s obzirom na to da se približava proljeće, a ja ne želim da mi
na fotkama s maturalne nos bude crven i da stalno curi, shvaćate?"
Vidjevši da je nisam uspjela uvjeriti, pogotovo ne u onaj dio o
alergijama, dodam:
"Zato mi treba ružičasti kvare koji bi, kao što znate, trebao donijeti
ljubav, i tirkiz..." pokazala sam na njen privjesak. "Pa, znate da je on
poznat po svojim ljekovitim moćima i..." Premda sam bila spremna
nastaviti unedogled i izrecitirati sve što sam naučila prije samo sat
vremena, odlučila sam da je to dovoljno i završila slijeganjem ramenima.
Odmotam kristale pa ih jednog po jednog pažljivo primim na dlan,
obavijem prstima i zamišljam bijelu svjetlost koja ih prožima do srži - što je
prijeko potrebni korak "čišćenja i pročišćivanja" koje je, ako je vjerovati
tomu što sam pročitala na Internetu, samo prva faza u programiranju
kristala. Druga faza sastoji se od toga da ih zamolim (naglas!) neka upiju
Mjesečevu moćnu energiju kako bi mogli obaviti zadatak koji im je priroda
namijenila.
"Tirkizu", šapnem, pogledavajući prema vratima da provjerim jesu li
dobro zatvorena, jer mogu si zamisliti koliko bi mi bilo neugodno da uđe
Sabine i zatekne me kako tepam gomilici kamenja. "Molim te da izliječiš,
pročistiš i pomogneš uravnotežiti čakre onako kako ti priroda nalaže."
Potom duboko udahnem i prožmem kristal energijom svojih namjera prije
nego što ga stavim u vrećicu i posegnem za sljedećim, osjećajući se prilično
glupo i budalasto, ali znajući da nemam izbora i da moram nastaviti.
Sljedeći je na redu uglačani ružičasti kvare. Podignem komadić po
komadić i svakoga okupam u bijeloj svjetlosti pa četiri puta ponovim:
"Molim te da doneseš bezuvjetnu ljubav i beskrajni mir."
Zatim sva četiri stavim u crvenu svilenu vrećicu, gledajući kako se
smještaju oko tirkiza, prije nego što posegnem za staurolitom - prekrasnim
kamenom za koji se nekoć vjerovalo da nastaje od vilinskih suza. Zamolim
ga za pradavnu mudrost, sreću i pomoć u spajanju s drugim dimenzijama,
a zatim prijeđem na veliki komad zoisita, koji primim objema rukama.
Nakon što ga pročistim bijelom svjetlošću, sklopim oči i prošapćem:
"Molim te da transmutiraš sve negativne energije u pozitivne i da
168
pomogneš u spajanju s mističnim carstvima i..."
"Ever? Mogu li ući?"
Pogledam prema vratima, svjesna da me od Sabine dijeli samo
nekoliko centimetara drveta. Skrenem pogled na gomilu biljaka, ulja,
svijeća i prašaka te u kamen s kojim razgovaram dok ga držim u rukama.
"I molim te da pomogneš u ozdravljenju i svemu ostalome što radiš!"
šapnem, gurajući ga u vrećicu tik nakon što sam izgovorila te riječi. Ali ne
stane.
"Ever?"
Opet gurnem, pokušavajući ga spremiti unutra, ali otvor je tako
malen, a kamen tako velik da nema teorije da uspijem. Bojim se da će
vrećica početi pucati po šavovima.
Sabine opet pokuca, triput i oštro, jasno mi dajući na znanje kako zna
da sam unutra, zna da nešto radim i da joj je strpljenje pri kraju. I premda
nema vremena za čavrljanje, nemam izbora nego reći:
"Samo malo!" Na kraju ipak uspijem gurnuti kamen unutra, potrčim
na balkon i spustim vrećicu na stolić koji ima najbolji pogled na Mjesec, a
onda požurim natrag unutra. Vidjevši u kakvom mi je stanju soba i kad
Sabine opet pokuca, samo što ne dobijem slom živaca, jer nemam vremena
maknuti stvari, a jasno mi je kako će to izgledati u njenim očima.
"Ever? Jesi li dobro?" dovikne ona izvana, s jednakom dozom
uzrujanosti i brige.
"Je, samo..." zgrabim rub majice i povučem je preko glave, okrenuvši
leđa vratima pa kažem: "Možeš sad ući, samo sam..." Čim je ušla, opet brzo
navučem majicu, glumeći iznenadni napad sramežljivosti, kao da ne mogu
podnijeti pomisao da me vidi kao se presvlačim, premda me to nikad prije
nije smetalo. "Presvlačila sam se", promrmljam, gledajući kako me pozorno
promatra i njuši zrak u potrazi za mirisom trave, alkohola, cigareta od
klinčića ili što je već u njenu priručniku za roditelje navedeno kao najnovija
tinejdžerska pošast.
"Imaš nešto na majici..." pokaže ona. "Nešto crveno što vjerojatno neće
izići u pranju."
Usta joj se izviju na jednu stranu dok ja gledam niz prednjicu svoje
majice, primjećujući crveni trag i odmah ga prepoznajem kao jedan od
prašaka koje trebam za eliksir. Jasno mi je da vrećica u kojoj je bio pušta,
jer rasut je po mom radnom stolu i po podu.
Super. Sad je baš uvjerljiva priča o presvlačenju u čistu majicu! pomislim
i u sebi zakolutam očima, a ona prilazi mom krevetu pa sjedne na rub
169
i prekriži noge, u ruci držeći mobitel. Dovoljan mi je samo jedan pogled na
raspršeni crvenkastosivi sjaj njene aure da bih znala kako zabrinut izraz
na njenu licu ima manje veze s mojim očitim nedostatkom čiste odjeće, a
više sa mnom - mojim neobičnim ponašanjem, sve većom tajnovitošću,
problemima s hranom - i svim tim stvarima za koje je uvjerena da su samo
uvod u nešto još gore.
A ja sam toliko usredotočena na to kako smisliti objašnjenje za sve da
sam potpuno zatečena kad ona upita:
"Ever, jesi li danas markirala s nastave?"
Sledim se, gledajući kako joj pogled skreće prema mom stolu i zbrci
biljaka i svijeća, i ulja i minerala, i svakakvih drugih stvari koje nije
navikla tamo vidjeti, ili barem ne tako na hrpi. Zuri u to kao da misli da je
raspored mnogo manje nasumičan nego što se čini.
"Ovaj, da. Boljela me glava. Ali nije ništa strašno."
Sjednem na stolac i počnem se ljuljati naprijed-natrag, nadajući se da
ću joj tako skrenuti pozornost. Ona pogledava moj veliki alkemijski pokus
pa mene, i baš se sprema nešto reći kad ja uletim:
"Hoću reći da nije ništa strašno sad kad me više ne boli. Ali vjeruj mi,
bilo je strašno. Dobila sam jednu od onih svojih migrena. Znaš da ih
ponekad imam, ne?"
Osjećam se kao najgora nećakinja na svijetu, kao nezahvalna
lažljivica, neiskrena brbljavica koja govori gluposti. Sabine niti ne zna
koliko je sretna što će me se uskoro riješiti.
"Možda je to zato što premalo jedeš", uzdahne ona, izuje cipele i
nastavi me pozorno promatrati. "A ipak, unatoč tomu čini se da rasteš kao
gljiva poslije kiše. Već si viša nego prije nekoliko dana!"
Pogledam u svoje gležnjeve i zgranuto primijetim da mi se rub
novoprikazanih traperica od jutros podigao za par centimetara.
"Ako se nisi dobro osjećala, zašto nisi otišla u školsku ambulantu?
Znaš da ne smiješ samo tako otići iz škole."
Gledam je i najradije bih joj rekla neka ne brine, neka ne razbija glavu
oko toga i ne trati vrijeme, jer ionako će sve uskoro biti gotovo.
Ma koliko da će mi nedostajati, nema sumnje da će joj život biti bolji.
Sabine zaslužuje nešto bolje od ovoga. Nekoga boljeg od mene. I lijepo je
znati da će napokon imati malo mira.
"Dežurna medicinska sestra nema pojma", kažem. "Samo dijeli
aspirine, a znaš da mi oni ne djeluju. Samo mi je bilo potrebno otići doma i
malo leći, jer to je jedino što upali. Pa sam jednostavno otišla."
170
"I jesi li?" upita ona i nagne se prema meni. "Došla doma i legla?" Čim
su nam se oči srele, znam da je to izazov. Znam da je test.
"Ne", uzdahnem, zureći u tepih dok u sebi mašem bijelom zastavom u
znak predaje. "Odvezla sam se u kanjon i..."
Gleda me, čekajući.
"I na neko sam se vrijeme izgubila", kažem, duboko udahnem i
progutam slinu, jer to je najbliže istini što joj mogu reći.
"Ever, ima li sve ovo veze s Damenom?"
Kad nam se pogledi sretnu, ne mogu se više suzdržavati - jednostavno
se rasplačem.
"Ajoj", promrmlja ona i raširi ruke, a ja skočim sa stolca i bacim joj se u
zagrljaj. Još uvijek se nisam navikla na svoje dugačke udove pa sam
nespretna i zamalo je ne srušim na pod.
"Oprosti, samo sam..." kažem, ali ne uspijem završiti, jer preplavi me
još jedan val suza i opet zajecam.
Sabine me miluje po kosi dok ja i dalje plačem, mrmljajući:
"Znam koliko ti nedostaje. Znam da ti je ovo strašno teško."
Čim je to izrekla, odmaknem se. Osjećam se krivom što glumim da sve
ovo ima veze samo s Damenom, a zapravo je to samo djelomično istina.
Nedostaju mi i moji prijatelji iz Oregona, a nedostajat će mi i ovi odavde.
Premda je očito da će svima njima biti bolje bez mene - a zaista mislim
svima, uključujući i Damena - nije mi ništa lakše zbog toga.
Ali moram to učiniti. Nemam drugog izbora.
Kad tako razmišljam, ipak mi je malo lakše. Jer činjenica je da sam
dobila priliku kakvu čovjek dobije samo jednom u životu.
Vrijeme je da se vratim kući.
Samo mi je žao da nemam malo više vremena oprostiti se od svih.
Ta mi pomisao izazove novu navalu suza pa me Sabine opet zagrli,
šapćući mi utješne riječi ohrabrenja, dok se ja stišćem uz nju, šćućurena u
čahuri od njenih ruku gdje se osjećam tako sigurnom, gdje je tako toplo i
gdje je sve kako treba biti. Kao da će sve na kraju ispasti dobro.
Još se čvršće stisnem uz nju, sklopljenih očiju, lica zarivena u mjesto
gdje joj se rame spaja s vratom, a moje usne oblikuju nečujno zbogom.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

38Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec - Page 2 Empty Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:56 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
Četrdeseto
Probudim se rano. Vjerojatno zato što mi je ovo posljednji dan života,
bar onog života koji sam ovdje sagradila, jedva čekam da ga iskoristim na
najbolji mogući način. Premda sam sigurna da će me dočekati uobičajeni
povici: "Spastičarko!" i "Luzerice!", kao i nedavni nadimak "Vještice!",
spoznaja da je to posljednji put čini cijelu stvar potpuno drukčijom.
U srednjoj školi Hillcrest (u koju se vraćam) imam mnogo prijatelja,
što samu pomisao na školski tjedan od ponedjeljka do petka čini mnogo
primamljivijom, čak i zabavnom. Ne sjećam se da sam tamo ikad bila u
napasti markirati (a ovdje to osjećam gotovo cijelo vrijeme), niti sam bila u
depresiji jer se ne uspijevam uklopiti.
Iskreno govoreći, mislim da je to razlog zašto jedva čekam da se vratim
tamo. Uz očito oduševljenje što ću opet biti sa svojom obitelji, pomisao da ću
uz to imati prijatelje koji me vole i prihvaćaju, i s kojima mogu biti ona
prava ja, uvelike mi olakšava donošenje odluke.
Odluke koja bi mi bila prilično laka da nema Damena.
No, i premda još uvijek ne mogu u potpunosti shvatiti i prihvatiti
činjenicu da ga nikad više neću vidjeti - da nikad više neću osjetiti dodir
njegove kože, toplinu njegova pogleda i njegovih usana na svojima -
svejedno sam spremna odreći se svega.
Ako to znači da ću opet dobiti staru sebe i vratiti se svojoj obitelji,
zapravo nemam izbora.
Mislim, Drina me ubila da bi mogla imati Damena za sebe. Damen me
oživio da bi on mogao imati mene. Ma koliko da ga volim i ma koliko mi se
srce para na pomisao da ga nikada više neću vidjeti, znam da je u trenutku
kad me vratio u život poremetio prirodni poredak. Pretvorio me u nešto što
nikad nisam trebala biti.
I sad je na meni da sve to popravim.
Stojim pred ormarom i posegnem za najnovijim trapericama, crnom
vestom s V-izrezom i relativno novim balerinkama - odjećom koji sam
imala na sebi u onoj viziji. Provučem prste kroz kosu, namažem malo
sjajila na usne, stavim sitne dijamantne naušnice koje su mi roditelji kupili
za šesnaesti rođendan (jer će zacijelo primijeti ako ih ne budem imala), ali i
narukvicu s kristalnom potkovom koju mi je dao Damen - i koja nema svoje
mjesto u mom starom životu, ali nema teorije da je ostavim.
Dohvatim torbu, ogledam se posljednji put po svojoj suludo velikoj sobi
pa krenem prema vratima. Jedva čekam taj konačni pogled na život u
172
kojem nisam uvijek uživala i većinu kojega ću najvjerojatnije potpuno
zaboraviti, sli svejedno se želim oprostiti s nekim ljudima i obaviti par
stvari prije no što zauvijek odem.
Čim skrenem na parkiralište, počnem pogledom tražiti Damena.
Tražim njega, njegov auto, bilo što, neku sitnicu, što god mogu. Želim ga
vidjeti što više dok još mogu. I razočarana sam što ga nigdje nema.
Parkiram auto i krenem prema učionici, trudeći se ne dizati paniku, ne
donositi ishitrene zaključke i ne reagirati preburno zato što ga nema. Jer
premda zbog djelovanja otrova svakim danom postaje sve normalniji, ako
je suditi prema tome kako je izgledao jučer - još uvijek prezgodan, još
uvijek seksi i nimalo stariji - nagađam da ima barem nekoliko dana prije
nego što dođe do dna.
Osim toga, znam da će se kad-tad pojaviti. Zašto i ne bi? Pa on je
glavna faca u školi. Najzgodniji, najbogatiji, onaj koji priređuje najbolje
tulume - ili bar tako čujem. Samo što ne dobije ovacije čim se negdje pojavi.
Tko bi mogao tome odoljeti?
Hodam među učenicima, gledajući sve te ljude s kojima nikad nisam
razgovarala i koji jedva da su sa mnom progovorili riječ, osim što su mi
dobacivali zlobne primjedbe. Premda sam sigurna da im neću nedostajati,
ne mogu ne zapitati se hoće li uopće primijetiti da me nema. Ili će se sve
dogoditi onako kako pretpostavljam - ja ću se vratiti natrag, oni će se
vratiti natrag, a vrijeme koje sam provela s njima bit će tek treptaj.
Duboko udahnem i zaputim se na sat engleskog jezika, skupljajući
hrabrost i pripremajući se za pogled na Damena sa Stacijom, ali zateknem
je kako sjedi sama. Hoću reći, trača s Honor i Craigom, ali Damena nema
na vidiku. Dok prolazim pokraj nje na putu do svoje klupe, spremna sam
na sve moguće uvrede, ali dočeka me samo tišina, jer ne želi niti pokazati
da me primjećuje, a kamoli da mi pokuša podmetnuti nogu. Osjetim
nekakvu nelagodu zbog toga.
Sjednem i smjestim se, a sljedećih pedeset minuta provedem
pogledavajući čas vrata, čas sat na zidu, pri čemu moja napetost raste iz
časa u čas. Zamišljam sve moguće grozne scenarije, sve dok napokon ne
zazvoni za kraj sata pa potrčim u hodnik. Kad se Damen ne pojavi ni do
četvrtog sata, osjećam da me već hvata čista panika, pogotovo kad vidim da
ni Romana nema na satu povijesti.
"Ever", kaže profesor Munoz dok stojim pokraj njega, zureći u
Romanovo prazno mjesto i osjećajući tjeskobu u želucu.
"Moraš dosta toga nadoknaditi."
173
Pogledam ga i znam da želi razgovarati o mom markiranju,
propuštenim zadaćama i drugim nevažnim stvarima koje ne moram čuti.
Pa potrčim kroz vrata i preko dvorišta, ravno pokraj stolova za ručak, i
zastanem tek na pločniku, odahnuvši od olakšanja kad ga napokon
ugledam. Zapravo, ne njega, nego njegov auto. Sportski crni BMW koji je
tako volio, a koji je sad prekriven debelim slojem prljavštine i blata, i
parkiran ukoso na mjestu gdje je zabranjeno parkiranje.
Svejedno, unatoč stanju u kojem je, gledam ga kao da je nešto najljepše
što sam ikad vidjela. Ako mu je auto ovdje, znači da je i on tu negdje. I sve
je u redu.
Baš kad pomislim da bih ga trebala pokušati preparkirati da mu ga ne
odnese pauk, netko iza mene pročisti grlo i začujem dubok glas:
"Oprosti, ali ne bi li ti trebala biti na satu?"
Okrenem se i pogled mi se sretne s pogledom ravnatelja Buckleyja.
"Ovaj, da", kažem, "ali prvo moram..." Pokažem prema Damenovom
loše parkiranom autu kao da ne radim uslugu samo njemu nego i cijeloj
školi. Ali Buckleyja manje brinu prometni prekršaji, a više opetovano
markiranje učenika poput mene. Još uvijek nabrijan od našeg posljednjeg
susreta kad me samo Sabinina intervencija spasila od toga da budem
izbačena iz škole, on zaškilji, odmjeri me i kaže:
"Imaš dva izbora. Mogu nazvati tvoju tetu i reći joj neka ode s posla i
dođe ovamo, ili..." zastane, u namjeri da me učini nervoznom od
iščekivanja, premda ne moraš biti vidovit da znaš kamo ide ovaj razgovor:
"Ili te ja mogu otpratiti natrag u razred. Što ćeš odabrati?"
Na trenutak sam u iskušenju odabrati prvu ponuđenu opciju, tek
toliko da vidim što će učiniti, ali na kraju ipak odem za njim do svoje
učionice. Koraci mu odzvanjanju po betonu dok me vodi preko dvorišta pa
niz hodnik, prije nego što me ostaviti na vratima profesora Munoza. Pogled
mi padne na Romana, koji ne samo da sjedi na svome mjestu nego vrti
glavom i smije se dok ja idem prema svome.
I premda je Munoz već navikao na moje hirovito ponašanje, svejedno
me odmah prozove. Postavlja mi svakakva pitanja o raznim povijesnim
događajima, iz lekcija koje smo učili i iz onih koje nismo. A moje su misli
tako zaokupljene Romanom i Damenom i mojim planovima za skoru
budućnost da odgovaram automatski, čitajući odgovore iz njegove glave i
ponavljajući ih gotovo od riječi do riječi. Zato, kad on kaže:
"No, reci mi, Ever, što sam sinoć imao za večeru?", automatski
174
odgovorim:
"Dva komada pizze koja su ostala od ručka te čašu i pol Chiantija."
Toliko sam zaokupljena svojim osobnim dramama da mi treba
trenutak da shvatim da je zinuo u čudu.
Zapravo, svi su zinuli.
Svi osim Romana koji samo vrti glavom i još se glasnije smije.
Kad zazvoni zvono, a ja pokušam krenuti prema vratima, Munoz stane
pred mene i kaže:
"Kako to izvodiš?"
Stisnem usne i slegnem ramenima, kao da nema pojma o čemu govori.
Premda je očito da on ne namjerava tako lako odustati, jer pita se to već
tjednima.
"Kako znaš... sve to?" upita, gledajući me kroz stisnute oči. "Sve te
nasumične povijesne činjenice koje uopće nismo učili, i sve to... o meni?"
Zagledam se u pod i duboko udahnem, razmišljajući da bih mu baš i
mogla dobaciti kost. Ionako večeras odlazim, a on se najvjerojatnije ionako
neće sjećati ovoga, pa zašto da mu ne kažem istinu?
"Ne znam", slegnem ramenima. "Ne radim ništa posebno. U glavi mi se
jednostavno pojave slike i podaci."
Gleda me, ne znajući bi li mi povjerovao ili ne. Budući da nemam
vremena ni želje da ga pokušam uvjeriti kako ne lažem, a želim ga ostaviti
s nečim lijepim, kažem:
"Na primjer, znam da ne biste trebali odustati od svoje knjige, jer
jednoga će dana biti objavljena."
On zine, a oči mu se rašire, dok mu na licu zatitra nešto između nade i
potpune nevjerice.
I premda mi je mrsko dodati, i premda mi se od same pomisli diže
želudac, znam da postoji još nešto što mu moram reći, jer bi to bilo
ispravno. Osim toga, kako bi to moglo štetiti? Ionako odlazim, a Sabine
zaslužuje pronaći nekoga s kim bi mogla izlaziti i zabaviti se. Ako se
izuzme njegova ljubav prema boksericama sa slikom Rolling Stonesa,
pjesmama Brucea Springsteena i opsjednutost razdobljem renesanse, čini
se bezopasnim. A ionako ta njihova veza nema budućnosti, s obzirom na to
da sam je vidjela s tipom koji radi u njenoj zgradi.
"Zove se Sabine", kažem, prije nego što se imam priliku predomisliti.
Vidjevši mu u pogledu da je potpuno zbunjen, dodam: "Znate, ona sitna
plavuša iz Starbucksa? Ona koja vas je zalila kavom po košulji? Ona o kojoj
ne možete prestati razmišljati?"
175
On me pogleda, i jasno mi je da je ostao bez riječi. No, budući da mi je
tako ionako draže, prikupim svoje stvari i krenem prema vratima,
dobacivši mu pogled preko ramena, pa kažem:
"I ne biste se trebali bojati razgovora s njom. Ozbiljno. Priđite joj već
jednom! Vidjet ćete da je zaista draga."
176
Četrdeset prvo
Napola očekujem da ću, kad iziđem iz učionice, zateći Romana kako
me čeka s istim onim podrugljivim pogledom. Ali nema ga. Kad dođem do
stolova za ručak, shvatim i zašto.
Ima predstavu. Dirigira svima oko sebe, upravljajući svime što govore i
što čine - kao dirigent, kao lutkar, kao vođa cirkusa. Baš kad mi se u
pozadini uma počne pojavljivati nagovještaj neke spoznaje, ugledam njega.
Damena.
Ljubav svih mojih života, koja sad tetura prema stolu, tako nesiguran
na nogama, tako ispijen i neuredne odjeće da nema dvojbe da je strašno
propao. Ponestaje nam vremena.
A kad se Stacia okrene, isceri se i prosikće:
"Koji luzer!", zaprepašteno shvatim da to nije rekla meni.
Upućeno je Damenu.
Nekoliko trenutaka poslije pridruži joj se cijela škola. Sve zlobne i
podrugljive primjedbe koje su prije upućivali meni, sad su usmjerili na
njega.
Pogledam Milesa i Haven, čiji su se glasovi pridružili zboru, a zatim
potrčim prema Damena. Obuzme me panika kad vidim da mu je koža
hladna i znojna, nekoć visoke jagodice sad su ispijene, a duboke tamne oči
koje su prije isijavale toliko topline i obećanja, sad su vodenaste, beživotne
i jedva se uspijevaju usredotočiti. Premda su mu usne užasno suhe i
raspucane, svejedno osjećam neodoljivu želju da o njih pritisnem svoje. Jer
bez obzira na to kako izgleda, on je još uvijek Damen. Moj Damen. Mlad ili
star, zdrav ili bolestan, nije važno. On je jedini koji mi je ikad bio važan,
jedini koga sam ikada voljela, a ništa što kaže Roman ili itko drugi ne može
to promijeniti.
"Hej", šapnem, a glas mi pukne i oči mi se napune suzama.
Ne obazirem se na podrugljive uzvike koji nas okružuju, nego se
usredotočujem samo na njega. Bijesna na sebe da sam ga ispustila iz vida
dovoljno dugo da stvari odu ovako daleko, jer znam da on nikad ne bi
dopustio da se takvo što dogodi meni.
Damen se okrene prema meni, s mukom fokusirajući pogled, i baš kad
pomislim da sam vidjela iskricu prepoznavanja, ona nestane tako brzo da
sam sigurna da mi se samo učinilo.
"Daj da se maknemo odavde", kažem, cimajući ga za rukav,
pokušavajući ga privući bliže sebi. "Što kažeš na to da markiramo?"
177
nasmiješim se, nadajući se da će ga to podsjetiti na našu uobičajenu rutinu
petkom. Već smo na izlazu iz dvorišta kad se pojavi Roman.
"Zašto se uopće trudiš?" upita on, stojeći prekriženih ruku, glave
nagnute na stranu, tako da mu se povremeno vidi tetovaža Ouroborosa.
"Ozbiljno, Ever", zavrti on glavom, pogledavajući Damena pa mene. "Zašto
gubiš vrijeme? On je star, slab, praktički onemoćao, a i - žao mi je što ti to
moram reći - čini se da je jednom nogom u grobu. Ne kaniš valjda protratiti
svoj slatki mladi nektar na ovog dinosaura?"
Gleda me tim svojim plavim očima, usana izvijenih u osmijeh, a onda
skrene pogled prema stolu za ručanje, baš kad su se podrugljivi povici
uzdigli na sljedeću razinu.
I u tom trenutku jednostavno znam.
Zamisao koja mi se počela pojavljivati u glavi, koja mi je pokušala
privući pozornost, napokon je u tome i uspjela. I premda nisam sigurna
imam li pravo, i premda znam da - u slučaju da nemam pravo - neću imati
izbora nego pobjeći podvijena repa, počnem prelaziti pogledom preko
gomile učenika - počevši od Milesa i Haven pa preko Stacije i Craiga do
svih ostalih učenika koji uvježbano, kao jedan, čine i govore isto što i
njihovi kolege, ne zastajući ni na trenutak da se zapitaju zašto.
Duboko udahnem, sklopim oči i usredotočim svu svoju energiju na njih
pa viknem:
"PRESTANITE!"
A onda ostanem stajati, previše mi je neugodno sad se kad pozornost
svih njih usmjerila s Damena na mene. Ali ne mogu dopustiti da me to
zaustavi, jer znam da je Roman izveo neku vrstu masovne hipnoze, da ih je
sve stavio u neki bezumni trans u kojem svi rade ono što im on naredi.
"Ever, molim te. Spasi se dok još možeš", nasmije se Roman. "Ako
ustraješ na tome, neću ti moći pomoći."
Ali ne slušam ga, ne mogu. Moram pronaći način da ga zaustavim - da
zaustavim njih! Moram pronaći način da ih sve prenem, da ih probudim...
To je to! Samo ću zapucketati prstima i...
Duboko udahnem, zažmirim i viknem što glasnije mogu:
"PROBUDITE SE!"
Što za posljedicu ima samo to da moji razredni kolege i svi ostali
učenici gotovo podivljaju, a uz rugalice i uvrede prema meni polete i
limenke raznih pića.
Roman uzdahne, gledajući me, pa kaže:
"Ever, mislim stvarno. Moraš prestati s tom ludošću. Odmah! Ako
178
misliš da će ti ovo uspjeti, radiš budalu od sebe! Što ćeš sljedeće pokušati?
Ispljuskat ćeš ih jednog po jednog?"
Stojim pokraj njega, plitko dišući, i znam da imam pravo unatoč tomu
što govori. Sigurna sam da ih je hipnotizirao, ubacio ih u neki trans, da im
upravlja umovima...
A onda se sjetim jednog starog dokumentarca koji sam gledala na
televiziji, gdje hipnetizer nije probudio pacijenta iz transa jednim pljeskom
ruku ili pucketanjem prstima, nego time što je pljesnuo dlanovima nakon
što je nabrojao do tri.
Duboko udahnem, gledajući kako se moji kolege penju na klupe i
stolove da me mogu bolje gađati nepojedenom hranom. I znam da mi je to
posljednja prilika, jer ako ovo ne upali, ne znam što bih drugo mogla
pokušati.
Pa zažmirim i viknem:
"PROBUDITE SE!"
A zatim nabrojim do tri i dvaput pljesnem.
A onda...
A onda - ništa.
Cijela škola utihne dok oni polako počinju dolaziti k sebi.
Trljaju oči, trepću, zijevaju i protežu se, kao da se bude iz jako dugog
drijemeža. Zbunjeno se ogledavaju oko sebe, pitajući se zašto stoje na
stolovima s istim onim ljudima koje su donedavno smatrali frikovima.
Prvi reagira Craig. Shvativši da stoji tako blizu Milesu da im se
ramena zamalo dodiruju, odskoči na drugi kraj. Pridruživši se prijateljima
sportašima, odmah počne dokazivati svoju muškost udarajući jednoga od
njih šakom u ruku.
Kad Haven s apsolutnim gađenjem pogleda svoju mrkvu narezanu na
prutiće, ne mogu suspregnuti osmijeh, jer znam da se velika sretna obitelj
vratila na staru uobičajenu rutinu podrugljivog dobacivanja, kolutanja
očima i međusobnog ignoriranja, u svijet gdje još uvijek vladaju gnušanje i
netrpeljivost.
Moja je škola opet normalna.
Okrenem se prema izlazu iz školskog dvorišta, spremna sukobiti se s
Romanom, ali njega više nema. Pa jednostavno čvršće stisnem Damena i
povedem ga prema parkiralištu i svom autu, dok Miles i Haven - dvoje
mojih najboljih prijatelja koji su mi strašno nedostajali - idu za nama.
"Znate da vas volim, zar ne?" pogledavam jedno pa drugo, svjesna da će
ih ove moje riječi izbezumiti, ali moram im to reći.
179
Pogledaju se, izmijenivši pogled pun panike, oboje se pitajući što se to
dogodilo djevojci koju su nekoć smatrali ledenom princezom.
"Ovaj... okej..." kaže Haven, vrteći glavom.
Ali ja se samo nasmiješim, oboje ih zagrlim i čvrsto ih stisnem k sebi
pa šapnem Milesu:
"Što god bilo, nemoj prestati s glumom i pjevanjem, jer će ti to
donijeti..." zastanem, pitajući se bih li mu trebala reći da sam u njegovoj
budućnosti vidjela blistava svjetla Broadwaya, ali ne želim mu uskratiti
uzbuđenje putovanja do cilja pa samo kažem: "... donijet će ti veliko
zadovoljstvo."
Prije no što stigne odgovoriti, već sam se usredotočila na Haven,
znajući da to moram obaviti brzo, jer moram što prije odvesti Damena k
Avi, ali i svjesna da moram pronaći način da je navedem da se voli više, da
prestane gubiti sebe u drugima, i da ostane s Joshom koliko god bude išlo.
"Imaš toliko toga vrijednoga u sebi", kažem joj. "Toliko toga što možeš
pružiti drugima - samo bih rado da vidiš kako blistavo tvoja zvijezda
zapravo sjaji."
"Aaa, fuj!" kaže ona, smijući se i oslobađajući se iz mog stiska. "Jesi li
dobro?" upita, pogledavajući mene pa Damena. "I što je njemu? Zašto je
tako pogrbljen?"
Zatresem glavom i uđem u auto, jer više zaista nema vremena za
gubljenje. Izlazeći s parkirnog mjesta, provirim kroz prozor i upitam:
"Hej, znate li možda gdje živi Roman?"



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

39Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec - Page 2 Empty Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:57 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
Četrdeset drugo
Nikad nisam mislila da ću biti zahvalna za iznenadni rast i odjednom
nabrekle bicepse, ali baš sam zbog te svoje nove veličine i snage (da i ne
spominjem činjenicu kako je Damen propao) bila sposobna praktički ga
odnijeti od auta do Avinih vrata u samo nekoliko koraka. Pridržavam ga da
ne padne dok kucam, spremna provaliti unutra ako budem morala, ali
drago mi je da ne moram, jer ona brzo otvori vrata i mahne nam da uđemo.
Zaputim se niz hodnik, dok Damen tetura kraj mene, i stanem pred
indigo vratima. Zinem i zagledam se u Avu shvativši da oklijeva otvoriti
vrata.
"Ako je ta tvoja soba tako sveta i čista kao što smatraš, zar ne misliš da
to može samo pomoći Damenu? Zar ne misliš da mu treba sva pozitivna
energija koju može dobiti?" upitam, znajući da se dvoumi oko toga bi li
dopustila da u sobu uđe zagađena energija bolesnog i umirućeg čovjeka, što
je toliko nevjerojatno glupo da nemam riječi.
Ava me pogleda, gledajući me u oči mnogo dulje no što imam strpljenja
čekati, a kad napokon popusti, proguram se unutra i spustim Damena na
futon u kutu i pokrijem ga vunenim pokrivačem koji Ava uvijek drži ovdje.
"Sok je u prtljažniku mog auta, zajedno s protuotrovom", kažem i
dobacim joj ključeve. "Sok neće valjati još dva dana, ali Damenu bi već
večeras trebalo biti bolje - čim iziđe pun Mjesec i protuotrov bude spreman.
Poslije mu možeš dati sok da mu se vrati snaga, premda ga možda i neće
trebati kad mu se stanje vrati na staro. Ali ipak, za svaki slučaj..." kimnem,
a rado bih da se zaista osjećam tako sigurnom kako zvučim.
"Jesi li sigurna da će to djelovati?" upita me ona, gledajući me dok iz
ruksaka vadim svoju posljednju bocu soka.
"Mora uspjeti", kažem i pogledam Damena, tako blijedog, tako slabog,
tako... starog. A ipak, to je još uvijek Damen. Još uvijek vidim tragove
njegove nevjerojatne ljepote, samo neznatno pogođene starenjem koje mu
je donijelo sijedu kosu, gotovo prozirnu kožu i lepezu bora oko očiju. "To
nam je jedina nada", dodam, mahnuvši joj neka ode. Vrata se zatvore za
njom, a ja kleknem pokraj njega, nježno mu odmaknem kosu s lica i blago
ga prisilim neka pije.
Isprva se opire, okreće glavu lijevo-desno i čvrsto stišće usta. Ali kad
shvati da nemam namjeru odustati, na kraju ipak popusti, dopuštajući da
mu tekućina uđe u grlo. Koža mu odmah postane toplija, a u obraze mu se
počne vraćati boja. Iskapivši sve iz boce, gleda me s toliko ljubavi i divljenja
181
da sam izvan sebe od sreće što se vratio.
"Nedostajao si mi", promrmljam, klimajući glavom i trepćući da
otjeram suze, jedva gutajući koliko mi se grlo stislo. Srce mi je ispunjeno
silnom čežnjom pa se sagnem i poljubim ga u obraz. Svi zatomljeni osjećaji
koje sam cijelo vrijeme pokušavala držati pod strogim nadzorom sad su
izbili na površinu i ne prestajem ga ljubiti. "Bit ćeš dobro", kažem mu.
"Uskoro ćeš opet biti onaj stari."
Moja sreća raspline se kao probušeni balon kad mu se oči smrače dok
mi pogledom prelazi preko cijelog lica.
"Ostavila si me", šapne.
Odmahnem glavom, želim da zna kako to nije istina. Nikad ga nisam
ostavila - on je ostavio mene - ali nije namjerno i opraštam mu. Opraštam
mu za sve što je učinio - ili rekao - premda je već prekasno, premda to sad
više nije važno... Ali umjesto svega toga kažem samo:
"Ne, nisam. Bio si bolestan. Jako bolestan. Ali sad je to gotovo i bit će ti
bolje. Samo mi moraš obećati da ćeš popiti protuotrov kad..." Kad ti ga Ava
da. Ne mogu izreći te riječi, ne želim ih izreći, ne želim da zna da nam je
ovo posljednji trenutak koji ćemo provesti zajedno, naše konačno zbogom.
"Dovoljno je da znaš samo jedno: bit ćeš dobro. Ali moraš se čuvati
Romana. Nije ti prijatelj. Zao je. Pokušava te ubiti. Zato moraš vratiti
snagu, jer morat ćeš se obračunati s njim."
Pritisnem mu usne na čelo, na obraz, ne uspijevam se zaustaviti sve
dok mu poljupcima ne prekrijem cijelo lice. Osjećam slanost svojih suza na
njegovim usnama dok ga upijam, nadajući se da ću tako zauvijek u sjećanje
urezati njegov miris, okus, opip njegove kože, želeći ponijeti tu uspomenu
sa sobom kamo god išla.
Ali čak i nakon što mu kažem da ga volim, čak i nakon što legnem uz
njega i privučem ga u zagrljaj, pritisnuvši se tijelom uz njega, čak i nakon
što tako ostanem nekoliko sati - ležeći uz njega dok spava, čak i nakon što
sklopim oči i usredotočim se na spajanje naših energija - nadajući se da ću
ga izliječiti svojom ljubavlju, samim svojim bićem, i da ću zauvijek utisnuti
jedan dio sebe u njega, čak i nakon svega toga, čim se odmaknem od njega,
on to ponovi.
Optužbu iz svog snovitog stanja, upućenu samo meni.
"Ostavila si me."
Tek kad sam rekla posljednje zbogom, tek kad su se vrata za mnom
zatvorila, shvatim da nije mislio na prošlost.
Predvidio je našu budućnost.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

40Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec - Page 2 Empty Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:57 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
Četrdeset treće
Krenem niz hodnik u kuhinju, teška srca i drvenih nogu, a svakim
korakom koji me nosi dalje od Damena osjećam se sve gore.
"Jesi li dobro?" upita Ava, stojeći pokraj štednjaka i kuhajući čaj. Kao
da nisu prošli već sati.
Odmahnem glavom i naslonim se na zid, jer niti mogu govoriti, niti
znam što bih joj rekla. Jer sve sam samo ne dobro. Prazna, šuplja,
ožalošćena, deprimirana, shrvana - da. Ali dobro? Ne baš.
To je zato što sam zločinka. Izdajnica. Najgora osoba koju možete
zamisliti. Jer ma koliko sam puta pokušala zamisliti taj prizor, zamisliti
kakav će biti moj posljednji trenutak s Damenom, nisam mogla ni sanjati
da će biti ovako.
Nijednom mi nije palo na pamet da će me optužiti. Premda to očito
zaslužujem.
"Nemaš puno vremena", reče ona i pogleda sat na zidu pa mene.
"Hoćeš li malo čaja prije odlaska?"
Zatresem glavom, jer moram joj još nešto reći i obaviti nekoliko stvari
prije no što zauvijek odem.
"Znaš točno što trebaš napraviti?" upitam, a ona kimne i približi šalicu
usnama. "Jer povjerila sam ti nešto važno, Ava. Ako ovo ne ispadne kao što
se nadam, ako se samo ja vratim na staro... ti si mi jedina nada." Ne
skidam pogled s njenih očiju, jer važno mi je da shvati koliko je sve ovo
ozbiljno. "Jednostavno se moraš pobrinuti za Damena, jer on... ne zaslužuje
ovo..." Glas mi pukne pa stisnem usne i skrenem pogled. Znam da moram
nastaviti, da ima još toga što joj moram reći, ali treba mi trenutak da se
priberem. "I čuvaj se Romana. Zgodan je i šarmantan, ali sve je to samo
fasada. Unutra je zao. Pokušao je ubiti Damena - on je odgovoran za
njegovo sadašnje stanje."
"Ne brini", reče ona i priđe mi. "Ne brini ni o čemu. Izvadila sam sve iz
prtljažnika tvog auta. Protuotrov je u ormariću, sok... fermentira, a onu
preostalu biljku dodat ću trećega dana, kao što si rekla. Premda sam
sigurna da neće trebati, jer sve će ići točno po planu."
Pogledam je i vidim iskrenost u njenu pogledu. Lakne mi što imam
barem nekoga sposobnoga kome mogu povjeriti taj zadatak.
"Ti samo idi u Ljetozemlje, a ja ću se pobrinuti za ostalo", kaže ona,
privuče me u zagrljaj i čvrsto me stisne. "A tko zna, možda se jednoga dana
nađeš u Laguna Beachu pa ćemo se opet iznova upoznati."
183
Ona se nasmije rekavši to, a i ja bih joj se rado pridružila, ali ne mogu.
Rastanci nikad ne postaju lakši.
Odmaknem se i samo kimnem umjesto riječi, jer ako pokušam nešto
reći, znam da ću se slomiti. Jedva uspijem protisnuti:
"Hvala ti", i već sam na vratima.
"Nemaš mi na čemu zahvaljivati", kaže ona, idući za mnom "Ali, Ever,
jesi li sigurna da ne želiš baciti još jedan pogled na Damena?"
Okrenem se, s rukom na kvaki, razmatrajući tu mogućnost - ali samo
na trenutak, a onda duboko udahnem i odmahnem glavom. Znam da nema
smisla odgađati neizbježno, a i previše se bojim da bih na njegovu licu opet
vidjela optužbu.
"Već smo se oprostili", kažem, zakoračim na trijem i krenem prema
autu. "Osim toga, nemam više puno vremena. Moram još nešto obaviti."




Četrdeset četvrto
Skrenem u Romanovu ulicu, parkiram na prilazu njegovoj kući,
potrčim prema vratima i ritnem ih. Gledam kako drvo puca i lomi se, a
vrata se zaljuljaju i otvore preda mnom. Nadala sam se da ću ga iznenaditi
pa da ga mogu udariti šakom u sve čakre redom i da ga se zauvijek riješim.
Ušuljam se unutra, brzo se ogledavajući oko sebe. Vidim krem zidove,
keramičke vaze prepune svilenog cvijeća, reprodukcije uobičajenih
umjetničkih djela: Van Goghovu Zvjezdanu noć, Klimtov Poljubac i
preveliko Botticellijevo Rođenje Venere u zlatnom okviru iznad kamina.
Sve se doima tako normalno da se moram zapitati jesam li u pravoj kući.
Očekivala sam nešto urbano, rubno, postapokaliptičnu gajbu s crnim
kožnatim kaučevima, kromiranim stolićima, hrpom ogledala i zbunjujućih
apstrakcija - nešto modernije, bilo što samo ne ovu malograđansku
palaču. Teško mi je zamisliti da ovdje živi netko poput Romana.
Obilazim kuću, sobu po sobu, provjeravam svaki kutak, čak i ispod
kreveta. Kad je očito da ga nema kod kuće, zaputim se u kuhinju. Otkrivši
gdje drži zalihu besmrtničkog soka, izlijem ga u sudoper. Znam da je to
djetinjast potez i da je besmislen, jer kad ja odem natrag kroz vrijeme, i sve
drugo će se vratiti na staro. Ali čak i ako ovo ne bude ništa više od sitne
gnjavaže, bar će znati da iza toga stojim ja.
Prekopam mu po ladicama, tražeći kemijsku i list papira, jer moram
sastaviti popis stvari koje ne smijem zaboraviti. Jednostavni popis koji
neće pretjerano zbuniti nekoga tko se najvjerojatnije neće sjećati što sve to
znači, a istodobno mora biti dovoljno jasan i sažet da me spriječi da
ponovno počinim istu strašnu pogrešku.
Počnem pisati:
1. Ne vraćaj se po majicu!
2. Ne vjeruj Drini!
3. Ni pod koju cijenu se ne vraćaj po majicu!
A onda, tek toliko da posve ne zaboravim, nadajući se da će potaknuti
nekakvu mrvu sjećanja, dodam:
4. Damen ♥
Provjerivši sve još jednom (pa još jednom) da vidim jesam li nešto
zaboravila, presavijem papir i spremim ga duboko u džep pa se zaputim
prema prozoru i pogledam u nebo koje je već poprimilo duboko plavu boju, a
pun Mjesec već je izišao. Duboko udahnem i sjednem na ružni kauč s
185
cvjetnim presvlakama, jer vrijeme je.
Sklopim oči i posegnem prema svjetlu, jedva čekajući da posljednji put
osjetim tu blistavu divotu, a već u sljedećem trenutku nađem se na mekoj
travi na širokoj mirisnoj livadi. Meke, elastične vlati daju mi polet dok
trčim, skačem, vrtim se po livadi, izvodeći kolute i zvijezde, dok mi rubovi
prstiju miluju veličanstvene cvjetove s pulsirajućim laticama i čarobno
slatkim mirisom, i dok jurim između vibrirajućih stabala uzduž šarenog
potoka. Želim upiti sve te prizore, zapamtiti svaku i najmanju pojedinost, i
žao mi je što ne postoji način da zauvijek u sebi zarobim ovaj predivni
osjećaj.
Budući da imam još nekoliko minuta, a i zato što ga moram vidjeti još
jedan, posljednji put, moram biti s njim onako kao nekad, zažmirim i
prikažem Damena.
Vidim ga onako kako je izgledao onog prvog dana na parkiralištu.
Počinjem s njegovom sjajnom tamnom kosom koja mu se uvija oko
jagodičnih kostiju i doseže zamalo do ramena, a zatim nastavljam s
bademastim očima - tako dubokim, tako tamnim, ali čak i tada neobično
poznatim. A te usne! Bujne, sočne usne koje pozivaju i mame svojim
savršenim lukom, a za njima vitko, mišićavo tijelo koje je točka na i. Moje je
sjećanje tako snažno, tako opipljivo, da je na mjestu svaka pora, svaka i
najmanja sitnica.
Otvorim oči i on mi se klanja i pruža ruku, pozivajući me na posljednji
ples. Prihvatim, a on me obgrli oko struka i zavrti po tom veličanstvenom
polju u nizu širokih lukova, tijela nam se njišu, stopala klize dok plešemo
na melodiju koju čujemo samo mi. Svaki put kad počne blijedjeti, samo
zažmirim i opet ga stvorim pa nastavljamo svoj ples, ne propustivši ni
korak. Kao grof Fersen i Marija, kao Albert i Viktorija, kao Antonije i
Kleopatra, mi smo najveći svjetski ljubavnici i svi oni parovi koji smo ikada
bili. Zakopam lice u toplu udubinu njegova vrata i ne želim ga pustiti, ne
želim da pjesma završi.
Ali premda u Ljetozemlju vrijeme ne postoji, tamo kamo idem
normalno protječe. Prijeđem mu prstima po licu, pokušavajući zapamtiti
mekoću njegove kože, liniju brade, oblik usana dok su pritisnute o moje.
Uvjeravam samu sebe da je to on - stvarno on.
Čak i nakon što izblijedi i nestane.
* * *
Čim se zaputim s livade, naiđem na Romy i Rayne koje me čekaju na
rubu, a po izrazu njihova lica jasno mi je da su sve vidjele.
186
"Vrijeme ti istječe", kaže Rayne, zureći u mene onim golemim,
okruglim očima, čiji pogled u meni uvijek izazove napetost.
Samo odmahnem glavom i ubrzam korak, uzrujana spoznajom da su
me uhodile i već umorna od njihova zabadanja.
"Sve je pod kontrolom", kažem, pogledavajući preko ramena. "Pa
slobodno možete..." zastanem, jer zapravo ne znam što rade kad ne gnjave
mene. Pa podignem ramena i pustim da ostane na tome, jer ionako me se
ne tiče što rade.
Trčkaraju uz mene, pogledavajući se, komunicirajući na svoj
blizanački način, a onda kažu:
"Nešto nije kako treba." Zure u mene, moleći me neka ih poslušam.
"Nešto je strašno krivo", njihovi se glasovi savršeno slažu.
Ali samo slegnem ramenima, jer nimalo me ne zanima razbijanje
njihovih šifra, a kad pred sobom ugledam mramorne stube, potrčim prema
njima i uletim u prekrasnu građevinu. Vrata se zatvore za mnom i više ne
čujem blizanke. Stojim u mramornom predvorju, čvrsto sklopljenih očiju,
nadajući se da moja molba neće biti odbijena kao prošli put, nadajući se da
će mi biti dopušten povratak kroz vrijeme.
Mislim: Spremna sam. Zaista sam istinski spremna. Molim vas,
dopustite mi da se vratim natrag u Eugene u Oregonu. Natrag mami, tati,
Riley i Buttercup. Molim vas, pustite me da se vratim... pa da sve opet bude
kako treba biti...
Preda mnom se pojavi kratak hodnik koji vodi u jednu prostoriju u dnu
- prostoriju koja je gotovo posve prazna, unutra je samo stol sa stolcem. Ali
ne bilo kakav stol, nego jedan od onih dugačkih metalnih stolova kakve
smo imali u kemijskom kabinetu u mojoj staroj školi. Skliznem na stolac, a
preda mnom lebdi velika kristalna kugla, svjetlucajući i bljeskajući sve dok
se u njoj ne pojavi slika mene kako sjedim za istim metalnim stolom i
rješavam test iz kemije. Premda je to prizor koji baš i ne bih voljela
ponoviti, znam da mi je ovo jedina prilika koju ću dobiti za povratak. Pa
duboko udahnem, pritisnem prstom o kristal - i naglo udahnem kad se sve
oko mene zacrni.




Četrdeset peto
"Isusebože, totalno sam zeznula kontrolni, dobit ću jedinicu", zastenje
Rachel pa zabaci valovitu smeđu kosu preko ramena i zakoluta očima.
"Čovječe, sinoć jedva da sam išta učila. Ozbiljno. A i kasno sam legla, jer
sam cijelu večer pisala poruke na mobitelu..." Pogleda me raširenih očiju
dok vrti glavom. "Uglavnom, jedino što trebaš znati jest to da je moj život
praktički gotov. Zato me dobro pogledaj, jer čim profa stavi ocjene iz testa
na Internet i moji ih starci vide, u kazni sam do kraja svijeta. Što znači da
me sad vidiš zadnji put."
"Ma daj, molim te", zakolutam očima. "Ako je itko loše napisao
kontrolni, onda sam to ja i obje to znamo. Cijele godine zabušavam na satu.
Ali nije baš da se spremam za karijeru znanstvenice ili da će mi ti podaci
ikad u životu trebati." Zastanemo ispred njena ormarića i gledam je kako
ga otključava i ubacuje knjige.
"Drago mi je da smo gotove s tim i da test neće biti ocijenjen do
sljedećeg tjedna. Što znači da bi mi bilo bolje da to malo što mi je ostalo
proživim punim plućima. Kad smo već kod toga - kad da večeras dođem po
tebe?" upita ona, tako visoko podigavši obrve da su skrivene ispod šiški.
Zavrtim glavom i uzdahnem, shvativši da joj još nisam rekla i da će
poludjeti kad čuje.
"Što se toga tiče..." počnem, hodajući uz nju prema parkiralištu, pa
zataknem dugu plavu kosu iza uha i kažem: "Mala promjena plana. Starci
mi idu van, a ja moram čuvati Riley."
"Na koju je foru to mala promjena plana?" Rachel zastane tik pred
ulazom na parkiralište, prelazeći pogledom preko automobila da vidi tko se
vozi s kim.
"Možda bi mogla svratiti do mene nakon što je spremim u krevet i..."
zastanem, jer očito je da me ne sluša. Izgubila sam je istog trena kad sam
spomenula svoju mlađu sestru. Rachel je ona rijetka vrsta jedinice koja
nikad nije maštala o tome da ima brata ili sestru. Voli biti u središtu
pozornosti i ne dijeliti je ni s kim.
"Zaboravi", kaže ona. "Mali ljudi imaju ljepljive prste i velike uši, ne
možeš im vjerovati. A sutra?"
Odmahnem glavom.
"Ne mogu. Obiteljski dan. Idemo čoporativno do jezera."
"A, tako", kimne Rachel. "Eto, s takvim se stvarima ne moraš baviti
kad ti se starci razvedu. U našoj kući obiteljski dan je kad se svi nađemo na
188
sudu pa se prepucavamo oko visine alimentacije."
"Nemaš pojma kako si sretna", kažem u šali i zažalim istog trena kad
mi riječi iziđu iz usta. Jer ne samo da je to potpuna neistina, nego me
rastuži i ostavi s takvim osjećajem krivnje da bih najradije sve to povukla i
porekla.
Ali Rachel me ionako ne sluša. Previše je zauzeta pokušajima da
privuče pozornost čudesne Shayle Sparks, koja je najkulerskija
maturantica koja je ikad hodala hodnicima ove škole. Mahnito joj maše i
samo što ne skače gore-dolje i ne vrišti kao prava obožavateljica, nadajući
se da će je Shayla primijetiti dok ukrcava svoje kul prijatelje u svoju
nebesko plavu bubu. A onda spusti ruku i pretvara se da se češe po uhu,
kao da joj nimalo nije neugodno što je Shayla ne zamjećuje.
"Vjeruj mi, taj auto nije baš tako super", kažem joj, pogledam na sat i
ogledam se po parkiralištu, pitajući se gdje je taj Brandon, jer već je odavno
trebao biti ovdje. "Miata bolje vozi."
"Molim?" Rachel zuri u mene, a obrve su joj podignute i skupljene u
totalnoj nevjerici. "A kad si ti to imala priliku voziti ga?"
Stisnem oči, a u mislima prevrćem riječi koje sam upravo izrekla,
pitajući se odakle mi.
"Ovaj... nisam", slegnem ramenima. "Valjda sam to negdje pročitala."
Ona me pogleda kroz stisnute oči, odmjeravajući me od glave do pete -
moj crni pulover s V-izrezom i traperice koje mi se vuku po podu.
"A gdje si to našla?" upita ona i uhvati me za zapešće.
"Ma daj, molim te. Pa vidjela si taj sat već milijun puta. Imam ga od
prošlog Božića", odgovorim, pokušavajući joj se istrgnuti iz stiska, jer
prema meni hoda Brandon, a ja razmišljam kako je sladak kad mu kosa
padne preko očiju.
"Ne sat, blento - ovo!" kucne po narukvici pokraj sata, onu sa srebrnim
potkovicama ukrašenima ružičastim kristalima - onu koja mi je posve
nepoznata, ali želudac mi se nekako čudno stegne kad je pogledam.
"Ovaj... ne znam", promrmljam, lecnuvši se kad ona blene u mene kao
da sam sišla s uma. "Možda mi ju je poslala teta, ona koja živi u Laguna
Beachu..."
"Tko živi u Laguna Beachu?" upita Brandon, zagrlivši me, a Rachel
zakoluta očima kad se on nagne poljubiti me. Ali nešto u vezi s njegovim
usnama tako je neobično i uznemirujuće da se brzo izmaknem.
"Evo mog prijevoza", kaže Rachel i potrči prema maminu terencu,
doviknuvši mi preko ramena: "Javi mi ako se nešto promijeni... znaš, za
189
večeras?"
Brandon me pogleda i privuče me bliže k sebi, sve dok nisam praktički
zalijepljena za njegova prsa, od čega mi u želucu opet bude nekako čudno.
"Ako se što promijeni?" upita on, očito ne zamjećujući kako mu se
izmičem iz zagrljaja i kako sam iznenada izgubila zanimanje za njega - i
sva sreća da je tako, jer nemam pojma kako bih mu to objasnila.
"Ma, ona želi ići na Jadenov tulum, a ja moram čuvati sestru", kažem
mu, krenuvši prema njegovu džipu pa bacim torbu na pod ispred
suvozačkog sjedala.
"Hoćeš da svratim?" nasmiješi se on. "Znaš, u slučaju da ti treba
pomoć?"
"Ne!" kažem, pregrubo, prebrzo. Vidjevši mu izraz na licu, znam da se
moram nekako izvući. "Hoću reći, znaš da Riley ne ide rano u krevet pa to
vjerojatno ne bi bila dobra ideja."
On me pogleda, a kao da i on osjeća to veliko, neidentificirano nešto
krivo između nas, nešto zbog čega se osjećamo tako čudno. Zatim slegne
ramenima i posveti se cesti. Ostatak puta vozimo se u tišini. To jest, on i ja
smo tihi - iz zvučnika trešti glasna glazba. Premda mi to obično ide na
živce, danas mi je drago, jer radije bih se usredotočila na groznu glazbu
koju ne podnosim nego na činjenicu da ga ne želim poljubiti.
Pogledam ga, stvarno ga pogledam, onako kako nisam sve otkad sam
se navikla na to da smo par. Prelazim pogledom preko šiški koje mu padaju
preko velikih zelenih očiju, čiji se vanjski kutevi spuštaju tek toliko da ga
učine neodoljivim - osim danas. Danas mu odolijevam s lakoćom. A kad se
sjetim kako sam jučer ispisala cijelu stranicu bilježnice njegovim imenom...
pa, jednostavno nema smisla.
On se okrene, uhvativši me kako ga gledam, pa se nasmiješi i primi me
za ruku. Ispreplete prste s mojima i stisne ih, a meni se želudac zgrči. Ali
prisilim se uzvratiti mu i osmijeh i stisak, jer znam da se to očekuje od
mene, jer znam da bi tako postupila svaka dobra djevojka. Zagledam se
kroz prozor, zatomljujući mučninu dok promatram krajolik koji promiče s
druge strane prozora - ulice natopljene kišom, kuće s drvenim oplatama i
visoki borovi, jedva čekajući da se vratim kući.
"Onda, večeras?" upita on, skrenuvši na prilaz mojoj kući. Stiša glazbu
i nagne se prema meni, gledajući me na onaj svoj način.
Ali samo stisnem usne i posegnem za torbom, držeći je pred sobom kao
štit, kao obranu od njega.
"Poslat ću ti poruku", promrmljam, izbjegavajući njegov pogled dok
190
promatram kako se moja susjeda i njezina kći igraju s loptom u susjednom
dvorištu. Jedva čekam da se maknem od njega i da dođem u svoju sobu.
Kad otvorim vrata i već sam jednom nogom vani, on kaže:
"Nisi li nešto zaboravila?"
Pogledam u svoj ruksak i sigurna sam da nisam imala ništa drugo, ali
kad podignem glavu shvatim da on ionako nije mislio na to. Svjesna da
postoji samo jedan način da se iz ovoga izvučem, a da ne izazovem dodatne
sumnje, nagnem se prema njemu, sklopim oči i pritisnem usne o njegove.
Moram biti objektivna i reći da su glatke i podatne, ali i u osnovi neutralne,
bez uobičajene iskričavosti.
"Ovaj... vidimo se poslije", promrmljam, iskočim iz džipa i obrišem usta
o rukav još putem do vrata. Uletim unutra i krenem ravno u dnevnu sobu,
ali put mi zapriječi set plastičnih bubnjeva, gitara bez žica i mali crni
mikrofon koji će se slomiti ako se Riley i njena prijateljica ne prestanu
svađati oko njega.
"Već smo se dogovorile", kaže Riley vukući mikrofon prema sebi. "Ja
pjevam sve pjesme koje inače pjevaju dečki, a ti pjevaš one koje pjevaju
cure. U čemu je problem?"
"U tome", cendra njena prijateljica, vukući još jače, "što jedva da ima
pjesama koje pjevaju cure. I ti to jako dobro znaš."
Ali Riley samo slegne ramenima.
"Pa nisam ja kriva. Žali se proizvođaču igre, ne meni."
"Časna riječ, ti si tako..." Ugledavši me kako stojim na vratima i vrtim
glavom, njena prijateljica prekine u pola rečenice.
"Cure, izmjenjujte se, svaka po jednu pjesmu, okej?" kažem, naglašeno
pogledavši Riley. Lijepo je znati da postoje i problemi koje znam riješiti, čak
i kad se to ne traži od mene. "Emily, ti pjevaj sljedeću pjesmu, a Riley će
onu nakon tebe i tako dalje. No, mislite li da možete tako?"
Riley zakoluta očima, a Emily joj istrgne mikrofon iz ruke.
"Je li mama doma?" upitam, ne obazirući se na Rileyeno mrštenje, jer
dosad sam već navikla na to.
"U svojoj je sobi. Sprema se", kaže ona, gledajući me kako odlazim dok
šapće svojoj prijateljici: "Dobro. Ja pjevam Dead On Arrival, a ti možeš
pjevati Creep."
Prođem pokraj svoje sobe, spustim torbu na pod pa krenem prema
maminoj sobi i naslonim se na luk koji odvaja spavaću sobu od kupaonice.
Gledam je kako se šminka, prisjećajući se koliko sam to voljela kad sam
bila mala - mislila sam da je moja mama najglamuroznija žena na cijelome
191
svijetu. Ali kad je pogledam sad, kad je objektivno pogledam, shvatim da
zapravo i jest glamurozna, onoliko koliko jedna mama iz predgrađa može
biti.
"Kako je bilo u školi?" upita ona, okrećući glavu na jednu pa na drugu
stranu, provjeravajući je li joj se puder dobro stopio s bojom kože vrata i
vidi li se prijelaz.
"Dobro", slegnem ramenima. "Pisali smo test iz kemije, iz kojeg ću
najvjerojatnije dobiti jedinicu", kažem joj, premda zapravo ne vjerujem da
sam baš tako loše napisala, ali ne znam kako bih drukčije izrazila ono što
zapravo želim reći - da mi je sve nekako čudno i nesigurno, kao da nije u
ravnoteži, kao da nešto nedostaje - pa se nadam bilo kakvoj reakciji koju iz
nje mogu izvući.
Ali ona samo uzdahne i posveti se svojim očima, vukući poteze malim
kistom preko kapaka dok odgovara:
"Sigurna sam da neće biti jedinica." Pogleda me u zrcalu. "Sigurna sam
da si dobro napisala."
Prelazim prstom preko mrlje na zidu, razmišljajući o tome da bih sad
trebala otići u svoju sobu i malo se opustiti, slušati nešto, čitati neku dobru
knjigu, bilo što, samo da skrenem misli sa sebe.
"Žao mi je što smo tako iznenada odlučili ići van", kaže ona, gurajući
četkicu u maškaru pa opet van. "Znam da si vjerojatno imala planove za
večeras."
Slegnem ramerima, izvrćući zapešće i promatrajući kako kristali na
privjescima narukvice odražavaju svjetlo i pokušavam se sjetiti odakle mi.
"Nema veze", kažem. "Bit će još petaka."
Mama zaškilji, zastane na pola puta s maškarom u ruci pa kaže:
"Ever? Jesi li to ti?" i nasmije se. "Događa li se nešto što bih trebala
znati? Jer to uopće ne zvuči kao moja kći."
Duboko udahnem i podignem ramena, a rado bih da joj mogu reći kako
se itekako nešto događa, nešto što ne mogu točno definirati, nešto zbog čega
se ne osjećam kao ja.
Ali ne kažem ništa. Ni sebi to ne uspijevam objasniti, a kamoli njoj.
Znam samo da sam se jučer osjećala dobro, a danas sam sve samo ne to.
Kao da sam strankinja, kao da više ne pripadam ovamo, kao da sam
okrugla djevojka u četvrtastom svijetu.
"Znaš da nemam ništa protiv da si pozoveš nekoliko prijatelja", kaže
ona, prešavši na usne. Maže ih ružem, a zatim nanosi tanak sloj sjajila.
"Samo neka ih ne bude puno - najviše troje. I nemoj ignorirati sestru."
192
"Hvala", klimnem glavom i prisilim se na osmijeh, tako da misli kako
je sve u redu. "Ali zapravo se veselim jednoj mirnoj večeri, daleko od svega
toga."
Odem u svoju sobu i bacim se na krevet, potpuno zadovoljna buljenjem
u strop, sve dok ne shvatim koliko je to jadno pa posegnem za knjigom na
noćnom ormariću. Zadubim se u priču o tipu i curi koji su stvoreni jedno za
drugo, toliko da njihova ljubav nadilazi vrijeme. Da se barem mogu uvući
među te stranice i zauvijek tamo ostati, jer njihova mi je priča draža od
moje.
"Hej, Ev", proviri tata u moju sobu. "Došao sam ti reći i zdravo i do
viđenja. Već kasnimo pa uskoro krećemo."
Odbacim knjigu i zaletim se prema njemu pa ga zagrlim tako čvrsto da
se on nasmije i zavrti glavom.
"Lijepo je znati da još uvijek nisi prevelika za zagrljaje sa svojim
starim", nasmiješi se on dok se odmičem od njega, zgranuta spoznajom da
su mi to u očima prave suze. Počnem petljati oko knjiga na polici, sve dok
nisam sigurna da je opasnost od suza prošla. "Pobrini se da se ti i Riley
spakirate na vrijeme. Htio bih sutra krenuti ranije."
Kimnem, uznemirena neobičnim osjećajem praznine u utrobi nakon
njegova odlaska. Pitajući se - po tko zna koji put danas - koji mi je vrag.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

41Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec - Page 2 Empty Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:58 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
Cetrdeset sesto
"Zaboravi! Nisi mi .efica, Ever!" vikne Riley, stoje.i prekri.enih ruku i
namr.tena lica, odbijaju.i popustiti.
Tko bi rekao da dvanaestogodi.njakinja od .etrdeset kila mo.e bili
takva prirodna sila. Ali nema teorije da popustim. Jer istog trena kad su
na.i roditelji oti.li, a Riley je bila nahranjena i napojena, poslala sam
poruku Brandonu i rekla mu da do.e oko deset, .to je sad - pa je jako va.no
da je spremim u krevet.
Zavrtim glavom i uzdahnem. Radije bih da nije tako vra.ki tvrdoglava,
ali potpuno sam spremna na borbu s njom.
".uj, .ao mi je .to te moram razo.arati", ka.em, "ali trenuta.no ti
jesam .efica. Od trenutka kad mama i tata odu do trenutka kad se vrate
ku.i, ja sam glavna. Mo.e. se prepirati sa mnom i buniti se do besvijesti,
ali to ni.ta ne mijenja."
"To nije po.teno!" Bijesno me gleda. ".asna rije., .im navr.im trinaest
godina, uvest .emo malo jednakosti, da zna.!"
Samo slegnem ramenima, jer tome se trenutku veselim koliko i ona.
"Super. Onda ti vi.e ne.u morati biti bebisiterica i mo.i .u van kad me
volja", ka.em, gledaju.i kako koluta o.ima i lupka nogom po tepihu.
"Ma daj, molim te, misli. da sam glupa? Misli. da ne znam da si
pozvala Brandona?" vrti ona glavom. "Velika stvar. Koga briga? Ja samo
.elim gledati TV -ni.ta vi.e. A jedini razlog za.to mi ne da. je to .to se .eli.
zavu.i u dnevnu sobu i pipati se na kau.u sa svojim de.kom. A ja .u to sve
lijepo re.i mami i tati ako mi ne dopusti. da gledam TV."
"Samo ti daj, ba. me briga", ka.em u savr.enoj imitaciji njezina tona.
"Mama je rekla da mogu pozvati prijatelje, samo da zna.. " Ali .im mi te
rije.i iza.u iz usta, zgr.im se - pa tko je tu dijete, ona ili ja?
Zavrtim glavom, znaju.i da je to samo jo. jedna pusta prijetnja, ali ne
.elim riskirati.
"Tata .eli da sutra krenemo rano, .to zna.i da se mora. dobro
naspavati, da ujutro ne bude. mrgodna i kisela. I tek toliko da zna.,
Brandon ne.e do.i ovamo." Podsmjehnem se, nadaju.i se da .e to prikriti
.injenicu da stra.no lo.e la.em.
"Zbilja?" nasmije.i se ona, a o.i joj zaiskre kad nam se pogledi sretnu.
"A za.to je onda njegov d.ip upravo skrenuo na na. prilaz?"
Okrenem se i za.kiljim kroz prozor pa je opet pogledam. Uzdahnem i
ka.em:
194
"Dobro. Gledaj TV. Ba. me briga. Ali ako opet bude. imala no.ne more
od glupih filmova, nemoj do.i plakati na mom ramenu."
* * *
"Daj, Ever, .to ti je?" upita Brandon, a izraz lica u sekundi mu se
promijeni iz znati.elje u uzrujanost. ".ekao sam sat i ne.to da tvoja sestra
ode u krevet da mo.emo biti zajedno, a sad se pona.a. ovako. .to je?"
"Ni.ta", promrmljam, izbjegavaju.i njegov pogled dok si poravnavam
majicu. Gledam ga ispod oka kako vrti glavom i zakop.ava traperice - iste
one koje nisam ni tra.ila da otkop.a.
"Ovo je smije.no", promrmlja on, i dalje vrte.i glavom dok zakop.ava
remen. "Do.emo ovamo, nema ti staraca, a ti se pona.a. kao..."
"Kao .to?" .apnem, jer .elim .uti, nadaju.i se da .e on to uspjeti sa.eti
u nekoliko rije.i i tako definirati ovo kroz .to prolazim. Jer prije, kad sam
se predomislila i poslala mu poruku da ipak do.e, mislila sam da .e sve
opet biti normalno. Ali .im sam otvorila vrata, do.lo mi je da ih odmah opet
zatvorim. I, ma koliko se trudila, ne uspijevam proniknuti za.to se tako
osje.am.
Kad ga pogledam, o.igledno mi je koliko imam sre.e. Simpati.an je,
sladak, igra nogomet, ima dobar auto, jedan je od najpopularnijih u.enika
u .koli, a da i ne spominjem kako mi se toliko dugo svi.ao da nisam mogla
vjerovati kad sam saznala da se i ja svi.am njemu. Ali sad je sve druk.ije.
Ne mogu se prisiliti da osje.am stvari koje jednostavno ne osje.am.
Duboko udahnem, potpuno svjesna te.ine njegova pogleda dok se moji
prsti igraju s narukvicom. Okre.em je i okre.em, poku.avaju.i se sjetiti
odakle mi. Svjesna sam ne.ega .to me cima negdje u pozadini uma, ne.ega
o...
"Ma zaboravi", ka.e on i ustane, spreman oti.i. "Ali shvati me ozbiljno,
Ever. Mora. uskoro odlu.iti .to zapravo .eli., jer ovo..."
Gledam ga, pitaju.i se ho.e li dovr.iti re.enicu i za.to mi je svejedno.
Ali on me samo pogleda i zavrti glavom, dohvati klju.eve i ka.e:
"Ma, ba. me briga. Dobro se provedi na jezeru."
Gledam kako se vrata za njim zatvaraju pa sjednem u tatin naslonja.,
ogrnem se pokriva.em koji nam je isplela baka nedugo prije smrti, i
navu.em ga do brade i zataknem oko stopala. Sjetim se kako sam pro.li
tjedan rekla Rachel da ozbiljno razmi.ljam o tome da s Brandonom odem
do kraja, a sad - sad jedva da mogu podnijeti njegov dodir.
"Ever?"
Otvorim o.i. Preda mnom stoji Riley, drhtave usne, gledaju.i me
195
svojim plavim o.ima.
"Je li oti.ao?" upita, ogledavaju.i se po sobi.
Kimnem.
"Ho.e. li do.i u moju sobu i sjediti sa mnom dok ne zaspim?" upita me,
zagrizav.i usnicu i gledaju.i me pse.im pogledom kojem je nemogu.e
odoljeti.
"Rekla sam ti da je taj film prestra.an za tebe", ka.em, dr.e.i joj ruku
na ramenu dok hodamo niz hodnik prema njenoj sobi. U.u.kam je u krevet
pa sjednem na pokriva.e pokraj nje. Po.elim joj lijepe snove, pomilujem je
po kosi i .apnem: "Ne brini, mirno spavaj. Duhovi ne postoje."
196
.etrdeset sedmo
"Ever, jesi li spremna? Moramo uskoro krenuti! Ne .elim upasti u
najve.u gu.vu!"
"Evo me!" doviknem, premda jo. nisam spremna. I dalje stojim nasred
sobe i zurim u izgu.vani listi. papira koji sam prona.la u prednjem d.epu
traperica. I premda je rukopis u poruci moj, ne sje.am se kako je tamo
dospjela, a jo. manje .to zna.i. .itam:
1. Ne vra.aj se po majicu!
2. Ne vjeruj Drini!
3. Ni pod koju cijenu se ne vra.aj po majicu!
4. Damen .
.itam to ve. peti put, a jo. uvijek sam jednako zbunjena kao i prvi put.
Mislim, kakvu majicu? Za.to se ne smijem vratiti po nju? Zar uop.e
poznajem neku Drinu? I tko je taj Damen i za.to je pokraj njegova imena
nacrtano srce?
Za.to sam to napisala? Kad sam to napisala? I .to bi to moglo zna.iti?
Kad opet za.ujem tatin glas popra.en zvukom ljutitih koraka po stubama,
odbacim papiri. i gledam kako pada na moju komodu pa na pod. Rije.it .u
tu zagonetku kad se vratimo.
Na kraju sam se za vikend dobro provela. Bilo je lijepo maknuti se od
.kole, prijatelja (i svog de.ka) i provesti vrijeme sa svojom obitelji, jer
nismo .esto svi na okupu. Zapravo, osje.am se mnogo bolje - toliko bolje da
.u, .im se vratimo u civilizaciju gdje imam dobar signal na mobitelu,
poslati poruku Brandonu. Ne .elim da sve ostane na onome kako smo se
razi.li prije mog odlaska. I stvarno vjerujem da je taj neobi.an osje.aj - .to
god to bilo - sad iza mene.
Dohvatim ruksak i prebacim ga preko ramena, spremna za polazak.
Ali baciv.i jo. jedan posljednji pogled na mjesto gdje smo logorovali, ne
mogu otresti osje.aj da sam ne.to zaboravila. Premda mi je torba
spakirana i sve je naoko na mjestu, i dalje stojim i gledam, dok me mama
doziva. Na kraju po.alje Riley po mene.
"Hej", ka.e ona i povu.e me za rukav. "Svi te .ekamo."
"Samo malo", ka.em, "moram jo...."
"Mora. .to?" posprdno .e ona. "Mora. jo. sat-dva buljiti u ostatak
.eravice? Mislim stvarno, Ever, koji ti je vrag?"
Slegnem ramenima, poigravaju.i se s kop.om narukvice, jer nemam
197
pojma koji mi je vrag, ali ne mogu otresti osje.aj da ne.to nije u redu. Pa,
mo.da ne ba. kao da ne.to nije u redu, nego kao da ne.to nedostaje ili da je
ne.to neobavljeno. Kao da bih ne.to trebala .initi .to ne .inim. A ne mogu
shvatiti .to je to.
"Daj, stvarno. Mama .eli da po.urimo. Tata se brine da .emo upasti u
gu.vu na cesti. .ak i Buttercup .eli da se pribere., pa da mo.e gurnuti
glavu kroz prozor i lamatati u.ima na vjetru. A i ja bih voljela da do.emo
doma prije nego .to mi pro.u sve dobre serije. .to ka.e. na to da se
napokon pomakne. pa da mo.emo krenuti?" Ali kad se ne pomaknem, ona
uzdahne i ka.e: "Ne.to si zaboravila? Je li u tome .tos?" Promatra me, a
onda pogleda preko ramena prema na.im roditeljima.
"Mo.da", zavrtim glavom. "Nisam sigurna."
"Ima. ruksak?"
Kimnem.
"Ima. mobitel?"
Potap.am se po ruksaku.
"Ima. mozak?"
Nasmijem se, svjesna da se pona.am .udno i smije.no i kao da sam
malo skrenula. .ovjek bi o.ekivao da sam se u proteklih nekoliko dana ve.
navikla na to.
"Ima. svoju nebesko plavu navija.ku majicu?" nasmije.i se ona.
"To je to!" ka.em, a srce mi po.ne nabijati kao ludo. "Ostavila sam je
kraj jezera! Reci mami i tati da se odmah vra.am!"
Ali dok se jo. okre.em, Riley me povu.e za rukav i okrene natrag
prema sebi.
"Skuliraj se", nasmije.i se ona. "Tata ju je na.ao i ubacio na stra.nje
sjedalo. Stvarno. Mo.emo li sad krenuti?"
Jo. se jednom ogledam pa krenem za Riley prema autu. Smjestim se
na stra.nje sjedalo, a tata krene na cestu. Iz mobitela za.ujem prigu.en
zvuk signala da sam dobila poruku. Jedva da sam ga uspjela iskopati iz
ruksaka, a Riley mi ve. naviruje preko ramena i poku.ava vidjeti .to je i od
koga je, zbog .ega se tako naglo okrenem da gurnem Buttercup, a ona mi
uputi pogled koji je jasno govorio da nije sretna zbog toga. Ali Riley ne
odustaje. Pa zakolutam o.ima i u.inim ono .to uvijek radim - po.nem
cendrati.
"Mama!"
Gledam kako automatski odgovara, ne okre.u.i se nego dalje listaju.i
.asopis:
198
"Prestanite, vas dvije!"
"Nisi ni pogledala!" ka.em. "Ja nisam ni.ta radila! Riley mi ne da
mira."
"To je zato .to te voli" , ka.e moj tata, a pogledi nam se sretnu u
retrovizoru. "Tako te jako voli da .eli stalno biti u tvojoj blizini - nikad joj
dosta tebe."
Na te njegove rije.i Riley se brzo odmakne na drugi kraj auta gdje se
sva stisne o vrata i vikne:
"Fuj!" Zatim okrene noge u stranu .to dalje mo.e, od .ega se Buttercup
opet uzruja. Pretjerano se strese, kao da joj je i sama pomisao na mene
previ.e, a tata i ja opet se pogledamo i nasmijemo se.
Otklopim mobitel i pro.itam poruku od Brandona koja ka.e: Oprosti.
Ja sam kriv. Nazovi me ve.eras. Odmah mu odgovorim i po.aljem smajli.a,
nadaju.i se da .e to biti dovoljno dok ne uspijem odnekud i..upati toliko
osje.aja da mogu napisati ne.to vi.e od toga.
Naslonim glavu na prozor i samo .to nisam sklopila o.i kad se Riley
okrene prema meni i ka.e:
"Ne mo.e. se vratiti natrag , Ever. Ne mo.e. promijeniti pro.lost. Ona
jednostavno jest." Za.kiljim prema njoj, jer nemam pojma o .emu govori.
Ali ba. kad zaustim pitati, ona odmahne glavom i ka.e: "Ovo je na.a
sudbina. Ne tvoja. Je li ti ikad palo na pamet da ti je mo.da bilo su.eno da
pre.ivi.? Da te mo.da nije samo Damen spasio?"
Zurim u nju, razjapljenih usta, poku.avaju.i prona.i neki smisao u
njenim rije.ima. Ogledam se po autu da vidim jesu li je i moji roditelji .uli -
i shvatim da je sve kao zamrznuto u vremenu. Tati su ruke stale na
upravlja.u, o.i netremice slijepo zure ispred sebe, dok je stranica mamina
.asopisa napola okrenuta, a Buttercupin rep zaustavljen u pola zamaha.
Pogledam kroz prozor, primje.uju.i da su ptice zaustavljene u letu, a ne
kre.u se ni auti oko nas. Opet se okrenem prema Riley koja me pozorno
gleda i naginje se bli.e meni, i jasno mi je da smo nas dvije jedine koje se
mogu kretati.
"Mora. se vratiti", ka.e ona odlu.nim, .vrstim glasom. "Mora. prona.i
Damena prije nego .to bude prekasno."
"Prekasno za .to?" viknem, nagnuv.i se bli.e njoj, o.ajni.ki se trude.i
shvatiti o .emu govori. "I tko je taj Damen? Za.to spominje. to ime? .to sve
ovo uop.e zna.i..."
Ali ne stignem zavr.iti, jer ona ve. koluta o.ima i odguruje me od sebe
kao da se ni.ta od ovoga nije dogodilo.
199
"Isuse, Ever, daj se odlijepi od mene!" Vrti glavom. "Imaj neke granice!
Jer unato. tomu .to on ka.e", upre prstom u tatu, "nimalo me ne zanima.."
Zakoluta o.ima i okrene glavu i po.ne pjevati uz neku pjesmu s iPoda.
Glas joj je hrapav, izobli.en, kre.tav dok pjeva pjesmu Kelly Clarkson
onako kako nikad nije bilo zami.ljeno. Ne obaziru.i se na mamu koja se
nasmije.i i lagano je potap.e po koljenu. Ne obaziru.i se na tatu koji me
gleda u retrovizoru i smije.i mi se, dok u.ivamo u internoj .ali.
Jo. uvijek se smije.imo kad sa sporedne ceste ispred nas dojuri
kamion pun trupaca, zabije se u na. auto i cijeli svijet utone u crnilo.
200
.etrdeset osmo
Ve. u sljede.em trenutku sjedim na krevetu, usta otvorenih u
ne.ujnom vrisku koji nikad nitko nije imao priliku .uti. Po drugi put ove
godine izgubila sam cijelu obitelj, ostala mi je samo jeka Rileyjenih rije.i:
Mora. prona.i Damena - prije nego .to bude prekasno!
Sko.im iz kreveta i po.urim prema malom hladnjaku u mojoj dnevnoj
sobi. Unutra nema ni eliksira ni protuotrova, a ja nisam sigurna zna.i li to
da sam ja jedina koja se vratila kroz vrijeme, a sve je drugo ostalo isto, ili
sad samo nastavljam to.no u trenutku iz kojeg sam oti.la - kad je Damen u
opasnost, a ja u bijegu.
Sjurim se niza stube, tako brzo da su samo izmaglica pod mojim
stopalima. Nemam pojma koji je dan, .ak ni koliko je sati, znam samo da
moram do.i do Ave prije no .to bude prekasno.
Ali uto za.ujem Sabinein glas:
"Ever? Jesi li to ti?" Sledim se, gledaju.i je kako dolazi iza ugla, s
umrljane prega.e i s pladnjem punim braunija. "O, ba. dobro", nasmije.i se
ona. "Upravo sam isku.ala recept tvoje mame - zna. onaj kola. koji je
uvijek pekla? Probaj jedan pa mi reci kako ti se .ini."
Sledim se i ne mogu se ni pomaknuti, samo trep.em. Prisilim se na
odgovor i strpljenje koje ne osje.am:
"Sigurna sam da su odli.ni. Slu.aj, Sabine, moram..."
Ali ona mi ne dopusti da zavr.im nego nakrivi glavu i ka.e:
"Pa dobro, zar ne.e. uzeti bar jedan i ku.ati ga?"
Shvatim da joj nije stalo samo do toga da me vidi kako ne.to jedem,
nego joj treba odobravanje - moje odobravanje. U sebi se ve. dulje vrijeme
pita je li podobna za to da se brine o meni i nije li u odre.enoj mjeri
odgovorna za probleme u mom pona.anju. Misli da se ni.ta od ovoga mo.da
ne bi dogodilo da se ona bolje postavila. Moja uspje.na, vrhunski sposobna,
pametna teta koja nikad nije izgubila ni jednu parnicu - treba moje
odobravanje.
"Probaj samo jedan", ustraje ona. "Pa ne poku.avam te otrovati!" Kad
nam se pogledi sretnu, ne mogu ne primijetiti njen naoko nasumi.an izbor
rije.i, pitaju.i se nije li i to neka vrsta poruke koja mi govori neka po.urim,
ali svjesna sam da prvo moram zavr.iti ovo. "Znam da vjerojatno nisu ni
pribli.no tako dobri kao oni tvoje mame. jer njeni su bili neosporivo
najbolji, ali ovo jest njen recept - a jutros sam se probudila s neobja.njivom
.eljom da ih ispe.em. Pa sam mislila..."
201
Znaju.i da je sposobna upustiti se u polusatni govor samo da me uvjeri
u ne.to, posegnem rukom prema naslaganim kola.ima. Zapravo, prema
najmanjoj kocki, koju mogu samo ubaciti u usta i krenuti. Ali kad nasred
.okoladne kocke ugledam urezano slovo E, znam.
To je moj znak. Onaj koji sam cijelo vrijeme .ekala.
Upravo kad me ve. napustila svaka nada, Riley je odr.ala obe.anje.
Najmanji kola. ozna.ila je mojim inicijalom, isto onako kako je to uvijek
radila.
Potra.im pogledom najve.i kola. i kad na njemu ugledam slovo R,
potpuno sam sigurna da je to znak od nje. Tajna poruka, signal koji mi je
obe.ala prije no .to me zauvijek napustila.
Ali svejedno, ne .ele.i biti lu.akinja koja pronalazi tajanstvena
zna.enja u pladnju kola.a, pogledam Sabine i upitam:
"Jesi li ti...?" i poka.em na kola. s mojim inicijalom. "Jesi li to ti
napravila?"
Ona za.kilji u mene pa u kola., zatrese glavom i ka.e:
".uj, Ever, ako ne .eli. probati, ne mora.. Samo sam mislila..."
Ali prije no .to stigne zavr.iti, ja sam ga ve. uzela s pladnja i ubacila u
usta, sklopiv.i o.i dok u.ivam u slatkom zalogaju, odmah se osje.aju.i kao
kod ku.e. Kao na onom mjestu koje sam dobila priliku nakratko opet
posjetiti - i napokon shvatim da dom nije vezan za mjesto, dom je tamo gdje
se tako osje.a..
Sabine me gleda s tjeskobnim izrazom na licu, .ekaju.i moju presudu.
"Ve. sam ih jednom prije poku.ala ispe.i, ali iz nekog mi razloga nisu
ispali tako dobro kao tvojoj mami." Ona slegne ramenima, stidljivo me
pogledavaju.i, .ekaju.i da ka.em svoje mi.ljenje. "Znala se .aliti da postoji
tajni sastojak, ali sad se po.injem pitati nije li to zaista istina."
Progutam i otarem mrvice s usana, nasmije.im se i ka.em:
"Stvarno postoji tajni sastojak." Lice joj se objesi i jasno mi je da se pita
zna.i li to da nisu dobri. "Taj tajni sastojak bila je ljubav", ka.em joj. "A
zacijelo si je stavila jako puno, jer su fenomenalni."
"Stvarno?" sva se ozari.
"Stvarno." Zagrlim je, ali samo na trenutak pa se odmaknem. "Danas
je petak, ne?"
Ona me pogleda, skupiv.i obrve.
"Da, petak je. Za.to? Jesi li dobro?"
Ali samo klimnem glavom i .mugnem kroz vrata, jer imam jo. manje
vremena nego .to sam mislila.
202
.etrdeset deveto
Skrenem na Avin prilaz i nespretno parkiram auto - stra.nji su kota.i
ostali na prilazu, prednji su zavr.ili na travnjaku. Tr.im prema vratima
tako brzo da preska.em stube na trijemu. Ali kad stignem pred njih,
zakora.im korak unatrag - ne.to nije u redu, ne.to je .udno, a ne mogu
objasniti .to. Nekako je pretiho, premirno. Premda ku.a izgleda isto onako
kako sam je ostavila - cvjetne posude s obje strane vrata, otira. s natpisom
dobrodo.lice pred vratima - nekako je jezivo stati.na. Podignem ruku da
pokucam, ali vrata se u tom trenutku otvore.
Krenem kroz dnevnu sobu prema kuhinji, dozivaju.i Avu i
primje.uju.i da je sve to.no onako kako sam ostavila - na kuhinjskom
elementu stoji .alica za .aj, a tanjur s keksima jo. je na stolu, sve na svom
mjestu. No, kad zavirim u kuhinjski ormari., vidim da nema protuotrova i
eliksira. Ne znam zna.i li to da je moj plan uspio pa to na kraju i nije bilo
potrebno - ili je ba. suprotno: to jest, ne.to je po.lo po zlu.
Po.urim prema indigo vratima na kraju hodnika, jedva .ekaju.i da
vidim je li Damen tamo, ali put mi je preprije.io Roman koji stoji ispred
njih. Lice mu se razvu.e u osmijeh.
"Ba. je lijepo da si se vratila, Ever", ka.e. "Dodu.e, i rekao sam Avi da
.e. se vratiti. Zna. kako ka.u - ne mo.e. natrag kroz vrijeme."
Obuhvatim pogledom njegovu namjerno razbaru.enu kosu koja mu
tako savr.eno uokviruje tetova.u Ouroborosa na vratu, i znam da - unato.
mom napretku, unato. .injenici da sam probudila cijelu .kolu iz transa -
jo. uvijek on vodi igru.
"Gdje je Damen?"Pogledom mu pretra.ujem lice dok mi se utroba ve.e
u .vor. "I .to si u.inio s Avom?"
"No, no", nasmije.i se on. "Ne brini se ni o .emu. Damen je tamo gdje si
ga i ostavila. Premda moram dodati da jo. uvijek ne mogu vjerovati da si to
u.inila. Podcijenio sam te. Nisam imao pojma. Ne mogu a da se ne zapitam
.to bi Damen rekao na to, kad bi saznao. Kladim se da te i on podcijenio."
Progutam s mukom, prisje.aju.i se Damenovih posljednjih rije.i:
Ostavila si me. Nije me podcijenio, znao je to.no koji sam put odabrala.
"A .to se ti.e Ave," nasmije.i se Roman, "bit .e ti drago .uti da nisam
ni.ta u.inio s njom. Dosad bi ve. trebala znati da me zanima. samo i jedino
ti", promrmlja on, primaknuv.i mi se takvom brzinom da nisam stigla
trepnuti, a ve. mu je lice bilo samo nekoliko centimetara od moga. "Ava je
oti.la svojom voljom. Da nas dvoje mo.emo biti sami. A sad je samo pitanje
203
vremena..." On zastane i pogleda na sat. "Pa, u pitanju su samo sekunde
prije no .to na.a veza postane slu.bena. Sad vi.e ne.e biti onog gadnog
osje.aja krivnje koji bi te izjedao da smo se prije spetljali - prije njegova
odlaska, ho.u re.i. Mene to ne bi smetalo, ali imam dojam da si ti od onih
koji vole o sebi razmi.ljati kao o .istima, nevinima i dobronamjernima, .to
je totalno sme.e i malo predjetinjasto za moj ukus. Ali siguran sam da .emo
prona.i na.in kako to zaobi.i."
Isklju.im njegove rije.i dok planiram sljede.i potez. Poku.avam mu
prona.i slabu to.ku, njegov kriptonit, njegovu najranjiviju .akru. S
obzirom da mi prije.i prolaz do vrata kroz koja trebam pro.i, vrata koja
vode do Damena, nemam izbora nego i.i kroz njega. Ali moram biti oprezna
kako .u mu pristupiti i kako .u to izvesti, jer kad se odlu.im povu.i potez,
mora to biti brzo, neo.ekivano i ravno u sridu. Ina.e me .eka bitka u kojoj
mo.da nikad ne.u pobijediti.
On podigne ruku i pomiluje me po obrazu, a ja ga udarim po njoj
takvom silinom da se za.uje pucketanje kostiju i prsti mu se mlitavo
objese.
"Joj." Smije.i se i zatrese rukom, razgibavaju.i prste koji su odmah
zacijelili. "Opasna si ti cura, ha? Ali jasno ti je da me to samo jo. vi.e pali,
ha?" Zakolutam o.ima, osje.aju.i njegov ledeni dah na licu dok mi govori:
"Za.to mi se i dalje opire., Ever? Za.to me odguruje. od sebe kad sam ja
jedino .to ti je ostalo?"
"Za.to to radi.?" upitam, a .eludac mi se gr.i dok gledam kako mu o.i
postaju sve tamnije i sve u.e, bez tra.ka boje ili svjetlosti u njima. ".to ti je
Damen ikada u.inio?"
On povu.e glavu, gledaju.i me.
"Jednostavno je, maco." Glas mu se iznenada promijeni - nestane
britanski naglasak, a pojavi se ton koji nikad prije nisam .ula. "Ubio je
Drinu. Pa ja sad ubijam njega, da budemo kvit. To je sve."
.im je to izgovorio, znam. Znam kako .u ga srediti i kako .u se probiti
kroz vrata. Jer sad znam ne samo tko i kako nego i za.to. A samo mi je jo.
to nedostajalo. Jedino .to stoji izme.u mene i Damena jedan je sna.an
udarac u Romanovu pup.anu .akru, onu koju nekad nazivaju sakralnim
sredi.tem - onu koja je sjedi.te ljubomore, zavisti i neracionalne .elje za
posjedovanjem.
Jedan pravi udarac i Roman je gotov.
Ali svejedno, prije nego .to ga sredim, moram u.initi jo. jednu stvar.
Pa ga pogledam ravno u o.i i ka.em .vrstim glasom:
204
"Ali Drinu nije ubio Damen nego je."
"Dobar poku.aj', nasmije se on. "Bijedan i pomalo djetinjast, kao .to
rekoh, ali bojim se da ti ne.e upaliti. Ne mo.e. na taj na.in spasiti
Damena."
"Ali za.to ne? Ako te tako zanima pravda, oko za oko i tako to, onda
treba. znati da sam je ja ubila." Kimnem, a u glasu mi se za.uje
novoprona.ena snaga i prizvuk hitnje. "Da, ja sam sredila tu kuju."
Gledam kako se na te rije.i zaljulja, jedva zamjetno, ali dovoljno da to
primijetim. "Stalno se motala oko Damena, bila je opsjednuta njime. Pa
valjda si to znao? To, da je bila luda za njim?"
On se lecne. Nije potvrdio ni porekao, ali dovoljno mi je i to .to vidim
svojim o.ima. Znam da sam pogodila u bolnu to.ku.
"Htjela me maknuti s puta da mo.e imati Damena samo za sebe.
Mjesecima sam je poku.avala ignorirati, nadaju.i se da .e oti.i, ali bila je
dovoljno glupa da se pojavi u mojoj ku.i i da se sukobi sa mnom. Kad je
odbila odustati i oti.i, nego se okomila na mene, ubila sam je." Slegnem
ramenima, pri.aju.i cijelu pri.u mnogo smirenije nego .to sam se u to
vrijeme osje.ala, izostavljaju.i istinu o tome koliko sam je se bojala i to da
nisam imala pojma .to radim. "Bilo je tako lako", nasmije.im se, vrte.i
glavom, kao da u mislima opet sve to pro.ivljavam. "Ozbiljno. Trebao si je
vidjeti. U jednom je trenutku stajala preda mnom s tom svojom
vatrenocrveriom kosom i mlije.nom puti, a u sljede.em - puf! - vi.e je nije
bilo. Usput, Damen se pojavio tek nakon .to sam to ve. obavila. Tako da
zna., ako je itko kriv za njenu smrt, to sam ja, a ne on."
Gledam ga ravno u o.i, .ake spremne na udarac, pa mu pri.em posve
blizu i upitam:
"No, .to ka.e. na to? Jo. uvijek .eli. biti sa mnom? Ili bi me radije
ubio? Shvatit .u, .togod da odlu.i.." Polo.im mu dlan na prsa i sna.no ga
gurnem na vrata, razmi.ljaju.i kako bi lako bilo spustiti dlan samo desetak
centimetara, udariti svom snagom i zavr.iti s tim.
"Ti?" ka.e on, izrekav.i to vi.e kao pitanje, krizu savjesti, nego kao
optu.bu, kako je namjeravao. "Ti, a ne Damen?"
Klimnem glavom, napeta kao pu.ka, stoje.i u borbenom polo.aju.
Ni.ta me ne.e sprije.iti da se probijem u tu sobu. Podignem ruku, ali uto on
ka.e:
"Jo. uvijek nije prekasno! Jo. uvijek ga mo.emo spasiti!"
Uko.im se, .aka mi se zaustavi na pola puta, a ja nisam sigurna je li
ovo prijevara ili ne.
Gledam ga kako vrti glavom, vidljivo uznemiren, dok govori:
"Nisam znao... Bio sam siguran da je on... koji mi je dao sve... On mi je
dao život - ovaj život! A bio sam tako siguran da je on..."
Zaobiđe me i potrči niz hodnik, dovikujući mi:
"Idi pogledaj kako je, a ja idem po protuotrov!"



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

42Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec - Page 2 Empty Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:59 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
Pedeseto
Provalivši kroz vrata, prvo što ugledam jest Damen. Još uvijek leži na
futonu, jednako mršav i blijed kao što je bio kad sam ga ostavila.
Drugo što ugledam jest Rayne. Čuči pokraj njega i vlažnom mu
krpicom otire lice. Oči joj se rašire kad me ugleda. Brzo podigne ruku i
poviče:
"Ever, ne! Ne prilazi! Ako želiš spasiti Damena, ostani gdje jesi - nemoj
razbiti krug!"
Pogledam dolje, vidim nešto bijelo i zrnato poput soli, posipano u
savršeni krug oko njih dvoje. Zatim pogledam nju, pitajući se što želi, što joj
je na umu i zašto mi kaže da ja moram ostati izvan kruga, dok je ona
unutra s njim. Primjećujem da izvan Ljetozemlja izgleda još čudnije -
sablasno bijelo lice, sitan nos i usta, a goleme oči crne kao ugljen.
Ali kad mi pogled padne na Damena, kad vidim kako se s mukom bori
za svaki dah, znam da moram do njega, ma što ona kaže. Ja sam kriva što
je on u tom stanju. Ja sam ga napustila. Ostavila ga. Bila sam glupa,
sebična i dovoljno naivna da sam mislila kako će sve biti dobro samo zato
što ja tako želim i da će Ava ostati i pomoći mi.
Zakoračim naprijed, a stopalo mi je tik ispred ruba kruga, kad se
pojavi Roman i vikne:
"Koga vraga ona radi ovdje?" Razrogačenih očiju zuri u Rayne koja još
uvijek čuči pokraj Damena, s druge strane nevidljive barijere.
"Ne vjeruj mu!" kaže mi ona, pogledavajući čas mene, čas Romana.
"Cijelo je vrijeme znao da sam ovdje."
"Pojma nisam imao! Nikad je prije nisam vidio!" On vrti glavom. "Sori,
mala, ali ne palim se na katoličke učenice. Volim žene koje imaju malo više
života - poput Ever."
Roman pruži ruku prema meni i prijeđe mi prstima niz cijelu dužinu
leđa, ohladivši mi kožu na takav način da poželim reagirati, ali suzdržim
se. Samo duboko udahnem i trudim se ostati smirena. Usredotočujem se na
njegovu drugu ruku - onu u kojoj drži protuotrov koji može spasiti Damena.
Jer na kraju, ništa drugo nije važno, sve ostalo može pričekati.
Zgrabim bocu i odčepim je. Zakoračim prema Rayneinu zaštitnom
krugu, kad mi Roman stavi ruku na nadlakticu i kaže:
"Ne tako brzo."
Zastanem, pogledavajući njega pa Rayne koja me gleda ravno u oči i
kaže:
207
"Nemoj to učiniti, Ever! Što god ti kaže, ne slušaj ga. Slušaj samo
mene. Ava je bacila protuotrov i pobjegla s eliksirom nedugo nakon tvog
odlaska, ali sva sreća da sam ja stigla ovamo prije njega" Ona pokaže
prema Romanu, a oči su joj kao dva kružića najcrnje noći. "Treba tebe da
razbiješ krug, jer bez tebe on ne može do Damena. Samo dostojni mogu ući
u krug, samo oni s dobrim namjerama. Ali ako sad zakoračiš unutra,
Roman će te slijediti - zato, ako ti je stalo do Damena, ako ga zaista želiš
zaštititi, pričekaj dok se ne pojavi Romy."
"Romy?"
Rayne kimne, gledajući mene pa njega.
"Ona će donijeti protuotrov koji ne može biti gotov prije mraka, jer
treba energiju punog Mjeseca da bi bio potpun."
Ali Roman samo zatrese glavom, smijući se.
"Kakav protuotrov? Ja sam jedini koji ga imam. Ja sam taj koji je
napravio otrov. Koga vraga ona zna?" Vidjevši zbunjenost na mom licu, on
nastavi: "Zaista mi se ne čini da imaš puno izbora. Ako poslušaš nju..." - on
pokaže prstom prema Rayne - "Damen će umrijeti. Ali ako poslušaš mene,
neće. Izbor je jednostavan, ne?"
Pogledam Rayne, gledajući je kako odmahuje glavom i upozorava me
da ga ne slušam, da čekam da dođe Romy - što će biti tek za nekoliko sati.
Ali onda mi pogled padne na Damena pokraj nje, čije disanje postaje sve
pliće i kojem je iz lica istekla sva boja...
"A što ako me pokušavaš nasamariti?" upitam, usredotočivši se na
Romana. Zadržavam dah čekajući da odgovori.
"Onda će umrijeti", odgovori on.
S mukom progutam i zagledam se u pod, jer ne znam što učiniti. Da
vjerujem Romanu, odmetnutom besmrtniku koji je i odgovoran za sve ovo
što se događa? Ili da vjerujem Rayne, jezivoj blizanki koja govori u šiframa
i čije mi namjere nikad nisu bile jasne? Sklopim oči i pokušam se
usredotočiti na vlastitu nutrinu, jer intuicija me nikad ne vara, premda se
često ne obazirem na nju. Ali sad je frustrirajuće tiha.
Pogledam Romana koji nastavi:
Ali ako te ne pokušavam nasamariti, on će živjeti. Tako da još uvijek
mislim da nemaš previše izbora..."
"Ne slušaj ga", reče Rayne. "Nije on ovdje da ti pomogne, nego ja. Ja
sam ta koja ti je onoga dana u Ljetozemlju poslala viziju svih potrebnih
sastojaka koje trebaš pronaći ako ga želiš spasiti. Pristup akaškom arhivu
bio ti je onemogućen zato što si već donijela odluku. I premda smo ti
208
pokušale pokazati put, pomoći ti i spriječiti te da se pokušaš vratiti natrag
kroz vrijeme, nisi nas htjela poslušati i sad..."
"Mislila sam da mi ne možeš čitati misli." Pogledam je kroz sužene oči.
"Mislila sam da ti i tvoja jeziva sestra nemate pristupa..." zastanem i
pogledam Romana, znajući da moram paziti što ću reći pred njim. "Mislila
sam da ne možete vidjeti neke stvari."
Rayne me gleda, na licu joj je izraz očaja. Vrti glavom i kaže:
"Nikad ti nismo lagale, Ever, nikad. I nikad te nismo zavaravale.
Istina je da ne možemo vidjeti određene stvari. Ali Romy je empatičarka, ja
sam pretkazivačica, a zajedno poimamo osjećaje i vizije. Tako smo te i
otkrile, a sve otada te pokušavamo voditi uz pomoć podataka koje
naslutimo. Sve otkad nas je Riley zamolila da pazimo ne tebe..."
"Riley?" zinem u čudu, a želudac mi se stisne od mučnine. Kako je
moguće da je ona uključena u sve to?
"Upoznale smo je u Ljetozemlju i pokazale joj sve. Čak smo zajedno išle
u školu - u privatnu školu koju si je prikazala. Zato i nosimo ovo ", pokaže
na kariranu suknjicu i blejzer, uniformu koju ona i Romy uvijek imaju na
sebi. Sjetim se kako je Riley uvijek sanjala o odlasku u neki internat,
govoreći da bi se tako riješila mene. Zato i ima smisla da bi ga prikazala. "A
kad je odlučila..." nastavi ona, pogledavajući Romana prije no što će
nastaviti: "...prijeći preko, zamolila nas je da pazimo na tebe, ako te ikad
sretnemo u Ljetozemlju."
"Ne vjerujem ti", kažem, premda nemam razloga ne vjerovati joj.
"Riley bi mi rekla, ona bi..." Ali onda se sjetim kako je jednom spomenula
da je upoznala nekoga tko joj je pokazao Ljetozemlje pa se zapitam nije li
možda mislila na blizanke.
"Poznajemo i Damena. On... pomogao nam je jednom... davno." Opet
me pogleda i samo što nisam popustila kad kaže: "Zato, molim te, pričekaj
još nekoliko sati dok se ne pojavi Romy s protuotrovom pa ćemo..."
Pogledam Damena. njegovo onemoćalo tijelo, blijedu i znojnu kožu,
upale oči, isprekidano disanje koje sa svakim udahom i izdahom postaje
sve teže - i znam da inam samo jedan izbor.
Okrenem leđa Rayie i pogledam Romana pa kažem:
"Dobro, reci mi što trebam učiniti."
209
Pedeset prvo
Roman klimne glavom, ne skidajući pogled s mene dok mi uzima
protuotrov iz ruke i kaže:
"Trebat će nam nešto oštro."
Zaškiljim u njega, ne shvaćajući.
"O čemu govoriš? Ako je to zaista protuotrov - kao što kažeš da jest -
zašto ga onda jednostavno ne može popiti? Pa spreman je, zar ne?" Želudac
mi se grči pod težinom njegova pogleda, tako čvrstog i tako usredotočena na
mene.
"I jest protuotrov, samo treba još jedan sastojak da bude potpun."
Uvučem dah, znajući da sam to trebala očekivati, da ne može biti tako
jednostavno kad je u pitanju Roman.
"Koji sastojak?" upitam, a glas mi je jednako drhtav kao i utroba.
"Kakvu igru sad opet igraš?"
"No, no", nasmiješi se on. "Nemaš brige. Nije ništa komplicirano - i
sasvim sigurno neće trajati satima", reče i mahne glavom prema Rayne.
"Treba nam samo kapljica, dvije tvoje krvi i možemo početi. To je sve."
Zurim u njega, ne shvaćajući. Kako bi par kapljica moje krvi moglo
značiti razliku između života i smrti? Ali Roman me samo pogleda,
odgovarajući na pitanje u mojoj glavi:
"Da bismo mogli spasiti tvog besmrtnog partnera, on mora popiti
protuotrov koji sadrži barem jednu kap krvi njegove istinske ljubavi. Vjeruj
mi, to je jedini način."
S mukom progutam, a mnogo se manje bojim krvarenja nego toga da
me Roman nasamari i da zauvijek izgubim Damena.
"Nemoj mi reći da se bojiš da nisi Damenova istinska ljubav, ha?" upita
on, a kutevi usana izviju mu se prema gore. "Možda da ipak pozovem
Staciju?"
Dohvatim škare s police, uperim njihov vrh prema zapešću i spremim
se zarezati kad Rayne vrisne:
"Ever, ne! Nemoj to učiniti! To je trik! Ne vjeruj mu! Nemoj ga
poslušati, laže ti!"
Pogledam Damena, gledam kako mu se prsa s mukom dižu i spuštaju,
tako sporo i drhtavo da mi je jasno da nemam vremena za gubljenje.
Duboko u sebi znam da mu je ostalo još samo nekoliko minuta, a ne sati.
Zarijem škare u zapešće, gledam kako vrh ulazi u moju ruku, zamalo je
slomivši na dva dijela. U zrak prsne pravi gejzir krvi, prije no što
210
gravitacija prisili mlaz prema dolje. Čujem Raynein vrisak, tako prodoran
da zagluši sve druge zvukove. Roman čuči pokraj mene i prikuplja moju
krv.
Osjećam laganu slabost i vrtoglavicu, ali već za nekoliko sekundi koža
se spojila i rana je zacijelila. Zgrabim bocu, ne obazirući se na Rayneine
povike, i prekinem zaštitni krug. Odgurnem je u stranu, kleknem i
podvučem prste Damenu pod šiju, prisiljavajući ga da pije. Gledam kako
diše sve pliće i pliće - sve dok potpuno ne prestane disati.
"NE!" zavapim. "Ne možeš umrijeti - ne možeš me ostaviti!"
Na silu mu ulijevam tekućinu u grlo, jer moram ga vratiti u život, kao
nekoć on mene. Privijem ga uza se, mislima ga tjerajući da udahne.
Isključujem sve drugo dok se usredotočujem samo na Damena, moju jedinu
srodnu dušu, mog vječnog partnera, moju jedinu ljubav, odbijajući mu reći
zbogom, odbijajući napustiti svaku nadu.
Kad je boca prazna, klonem mu na prsa, pritišćem usne o njegove,
puneći ga svojim dahom, svojom ljubavi, svojim životom. Mrmljam riječi
koje je on jednom rekao meni:
"Otvori oči i pogledaj me!"
Ponavljam ih opet i opet...
Sve dok me napokon ne posluša.
"Damene!" viknem, a suze se slijevaju s mog lica na njegovo. "O, hvala
bogu, vratio si se! Toliko si mi nedostajao - i volim te - i obećajem ti da te
nikad više neću ostaviti! Samo... samo mi oprosti - molim te!"
On zatrepće i polako otvori oči, a usne mu se pokrenu, oblikujući riječi
koje ne uspijevam čuti. A kad približim uho njegovim usnama, tako
zahvalna što sam ooet s njim, naš ponovni susret prekine pljesak.
Polagano, neprekidno pljeskanje što dopire od Romana koji sad stoji
iza mene, jer ušao je u krug, dok se Rayne skutrila u uglu sobe.
"Bravo!" kaže on s podrugljivim izrazom na licu, zabavljajući se i
pogledavajući mene pa Damena. "Super si to izvela, Ever. Moram priznati
da je bilo jako... dirljivo. Nemam često priliku vidjeti tako ganutljiv ponovni
susret."
Grlo mi se stisne, ruke mi se počnu tresti, a grč u želucu pojačava se,
dok se pitam što sad izvodi. Damen je živ, protuotrov je djelovao, što bi još
moglo biti?
Pogledam Damena, promatrajući kako mu se prsa pravilno dižu i
spuštaju dok opet polako tone u san, a zatim svrnem pogled prema Rayne
koja me gleda razrogačenih očiju, s potpunom nevjericom.
211
Ali kad se opet okrenem prema Romanu, sigurna sam da samo
iskorištava posljednju priliku da se malo zabavi na naš račun, da je ovo
samo bijedna predstava, sad kad je Damen spašen.
"Dakle, sad ćeš se okomiti na mene, ha?" upitam, potpuno spremna
boriti se s njim ako treba.
Ali on samo odmahne glavom i nasmije se.
"A zašto bih to učinio? Zašto bih si uskratio zabavu koja je tek počela?"
Sledim se na te riječi, osjećajući kako panika u meni raste, ali trudim
se ne pokazati mu.
"Nisam imao pojma da ćeš biti tako laka meta, tako predvidljiva, ali
doduše - tako je to kad je u pitanju ljubav, zar ne? Od ljubavi čovjek malo
poludi, postane malo impulzivan, čak i nerazuman, ne misliš li?"
Suzim oči i pogledam ga. Nemam pojma o čemu govori, ali znam da ne
može biti dobro.
"A ipak, nevjerojatno je kako si brzo pala na foru. Ni trunke otpora.
Ozbiljno, Ever, zarila si sama sebi škare u ruku praktički bez ijednog
pitanja. Što me vraća na početnu tvrdnju da ne valja podcjenjivati snagu
ljubavi - ili je u tvom slučaju to bio osjećaj krivnje? Jedino ti to pouzdano
znaš."
Zurim u njega, a u meni se počinje rađati strašna spoznaja da sam
počinila užasnu pogrešku - da me je ipak nekako nasamario.
"Tako si očajnički htjela dati svoj život za njegov, bila si tako voljna
učiniti što god treba da ga spasiš, da je sve prošlo tako glatko, mnogo lakše
no što sam očekivao. Doduše, moram priznati da znam kako se osjećaš.
Zapravo, ja bih bio učinio isto za Drinu - samo da sam imao izbora." Šiba
me bijesnim pogledom, a oči su mu tako sužene da izgledaju kao dvije
gnjevne, mračne pukotine. "Ali budući da već znamo kako je to završilo,
pretpostavljam da bi htjela znati kako će ovo završiti, točno?"
Pogledam Damena da provjerim je li još uvijek dobro. Promatram ga
kako spava dok Roman nastavlja:
"Da, još uvijek je živ, neka se tvoja lijepa glavica ne zabrinjava oko
toga. Tek toliko da znaš, živjet će još mnogo, mnogo, mnogo godina. Ne boj
se, nemam ga namjeru opet pokušati ubiti. Zapravo, nikad mi i nije bila
namjera ubiti ijedno od vas, ma što ti mislila. Premda, da budem pošten,
moram te upozoriti da sva ova sreća ima svoju cijenu."
"Kakvu cijenu?" šapnem, zureći u Romana, a ne pada mi na pamet što
bi mogao htjeti - osim Drine koje ionako više nema. Uostalom, ionako sam
spremna platiti svaku cijenu ako to znači da ću dobiti Damena natrag.
212
"Vidim da sam te uzrujao", zaguguće on, vrteći glavom. "Već sam ti
rekao da će Damen biti dobro. Zapravo, i više nego dobro. Pogledaj ga samo!
Vidiš kako mu se već vraća boja u obraze, kako mu se tijelo popunjava?
Uskoro će opet biti onaj stari zgodni mladac za kojega si uvjerena da ga
voliš toliko da nema što za njega ne bi učinila, bez ijednog pitanja..."
"Prijeđi na stvar", kažem, gledajući ga ravno u oči. Već mi polako ide
na živce kako ti odmetnuti besmrtnici imaju silnu potrebu hvalisati se i
uvijek stavljati sebe u središte pozornosti.
"A ne, ne", zavrti on glavom. "Ovaj trenutak čekao sam godinama i
neću dopustiti da me se požuruje. Znaš, Damen i ja se već dugo poznajemo.
Upoznali smo se davno, davno, još u Firenci." Vidjevši izraz na mom licu,
on doda: "Da, ja sam jedno od siročadi - bio sam najmlađi siročić, a kad mi
je spasio život, gledao sam na njega kao na oca."
"Znači da si Drinu smatrao majkom?" upitam jetko, promatrajući kako
mu se lice stvrdnjava, a zatim opet opušta.
"Teško", nasmiješi se on. "Znaš, ne bojim se priznati da sam volio
Drinu. Volio sam je cijelim srcem. Volio sam je isto onako kako ti misliš da
voliš njega", pokaže na Damena koji se sad već vratio u stanje u kakvom
sam ga upoznala. "Volio sam je svakim djelićem svoga bića, sve bih učinio
za nju - i nikad je ne bih ostavio ovako kako si ti napustila njega."
S mukom progutam, znajući da sam to zaslužila.
"Ali uvijek se sve vrtjelo oko Damena. Damen, Damen i samo Damen.
To je jedino na što je mislila. Jedino što je vidjela. Sve dok nije upoznao
tebe, a tada se Drina prvi put okrenula meni." Nakratko se nasmiješi, ali
osmijeh brzo izblijedi. "Kao prijatelju", nastavi, praktički ispljunuvši tu
riječ. "Kao nekome tko joj može pružiti utjehu i rame za plakanje", namršti
se on. "Dao bih joj sve što je htjela - sve na svijetu - ali već je imala sve, a
jedino što je još htjela bilo je jedino što joj ja nisam mogao - ni htio - dati:
Damen prokleti Auguste." On zavrti glavom. "A na Drininu veliku žalost,
Damen je htio samo tebe. I tako je počeo ljubavni trokut koji je trajao
četiristo godina, trokut u kojem je svatko od nas troje želio onoga koga nije
mogao imati, ne odustajući, ne odričući se nade - sve dok ja nisam bio
prisiljen na to, jer si je ti ubila. Pobrinuvši se da više nikad ne možemo biti
zajedno. Pobrinuvši se da nikad ne spoznamo svoju ljubav..."
"Znao si da sam je ja ubila?" dahnem, a želudac mi se sveže u strašan
čvor. "Cijelo to vrijeme?"
On zakoluta očima.
"Mislim stvarno, pa naravno da sam znao!" nasmije se, savršeno
213
oponašajući Staciju u njenu najgorem izdanju. "Sve sam lijepo isplanirao,
premda moram priznati da si me prilično zatekla kad si ga napustila.
Podcijenio sam te, Ever, zbilja jesam. Ali svejedno sam se držao plana.
Rekao sam Avi da ćeš se vratiti."
Ava.
Pogledam ga razrogačenih očiju, a ne znam želim li uopće saznati što je
bilo s jedinom osobom za koju sam mislila da joj mogu vjerovati.
"Ah, da, tvoja dobra prijateljica Ava. Jedina osoba na koju si mogla
računati, točno?" kima on. "Pa, jednom mi je čitala tarot - i to prilično
dobro, ako smijem primijetiti. Nakon toga, ostali smo u vezi. Znaš li da je
odmaglila skoro istog trena kad si otišla? Uzela je i sav eliksir. Ostavila je
Damena samoga u sobi, ranjivog, bespomoćnog, bez obrane. Nije ostala ni
toliko dugo da provjeri je li tvoja teorija točna - valjda je pretpostavila da
ionako nikad nećeš saznati. Znaš, stvarno bi trebala biti malo opreznija u
tome kome ćeš vjerovati, Ever. Ne bi smjela biti tako naivna."
Slegnem ramenima. Ionako sad više ne mogu ništa učiniti. Ne mogu
povući što sam učinila, ne mogu vratiti prošlost, sad samo mogu
promijeniti ono što će se sljedeće dogoditi.
"Oh da, bilo mi je super to kako stalno zagledaš u moje zapešće u
potrazi za tetovažom Ouroborosa", nasmije se on. "Pojma nisi imala da je
možemo imati gdje nam je volja - pa sam ja odabrao vrat."
Stojim u tišini, nadajući se da će mi reći još toga. Damen nije niti znao
da postoje odmetnuti besmrtnici, sve dok Drina nije postala zla.
"Ja sam započeo s tim", kimne on, položivši desnu ruku na srce. "Ja
sam osnivač plemena odmetnutih besmrtnika. Istina je da nam je tvoj
prijatelj Damen dao prvi eliksir, ali kad je njegov učinak počeo slabjeti,
ostavio nas je da starimo i kopnimo, odbijajući nam dati još."
Slegnem ramenima i zakolutam očima. Dar u obliku više od stotinu
godina života teško da bi se moglo nazvati sebičnim.
"Tad sam počeo eksperimentirati, učeći od najboljih i najvećih
alkemičara na svijetu, sve dok nisam nadmašio Damenovo djelo."
"To nazivaš uspjehom? To što si se okrenuo zlu? Što si uzimao tuđe
živote kako i kad ti se prohtjelo? To što si se igrao Boga!"
"Činim što moram", reče i slegne ramenima, proučavajući si nokte.
"Barem nisam ostavio ostale siročiće neka umru. Za razliku od Damena,
meni je bilo dovoljno stalo do njih da sam ih sve pronašao i spasio. I da,
svako toliko unovačio sam i nekog novog. Ali uvjeravam te da nikad nisam
naudio nevinima, nego samo onima koji su to zaslužili."
214
Pogledi nam se sretnu, ali ja brzo okrenem glavu. Damen i ja trebali
smo to naslutiti, nismo smjeli pretpostaviti da je Drina jedina.
"Zamisli onda moje iznenađenje kad sam se pojavio ovdje i zatekao ovu
balavicu kako grli Damena u svom malom zaštitničkom krugu, dok njena
jeziva blizanka trči naokolo i pokušava prije mraka smućkati protuotrov."
Roman se nasmije. "Vrlo je uspješna u tome, moram dodati. Trebala si
pričekati, Ever. Nisi trebala prekinuti krug. Njih dvije zaslužuju mnogo
više priznanja no što si im ti voljna dati, ali - kao što već rekoh - ti si sklona
vjerovati pogrešnim osobama pa me to i ne čudi. No, dakle, da nastavim. I
tako sam odlučio čekati ovdje dok se ne pojaviš i dok ne razbiješ zaštitnu
barijeru - a znao sam da hoćeš."
"Zašto?" Pogledam Damena pa Rayne, koja je još uvijek čučala
skutrena u kutu, previše uplašena da bi se i pomaknula. "Od kakve ti je to
koristi bilo?"
"Pa, to je ono što ga je ubilo", reče on i slegne ramenima. "Da nisi
razbila zaštitni krug, mogao je tako živjeti još danima. Imala si sreće da
sam imao protuotrov pri ruci i da sam ga mogao vratiti u život. Premda je
cijena visoka - jako, jako visoka - što je učinjeno, učinjeno je. Nema natrag.
Ti to znaš bolje nego itko od nas, zar ne?"
"Dosta", kažem, stisnuvši šake. Trebala bih ga se riješiti, sad i
zauvijek. Damen je sad na sigurnom, više ne trebamo Romana, znači da ne
bi bilo nikakve štete.
Ali ne mogu to učiniti. Ne bi bilo u redu. Jer Damen je sad dobro, a ja
ne mogu samo tako eliminirati nekoga zato što ga smatram lošom osobom.
Ne mogu na taj način zlorabiti svoju moć. Od onih kojima je mnogo dano,
mnogo se i očekuje, i tako to.
Opustim šake, ispružim dlanove, a on kaže:
"Mudar izbor. Ne želiš učiniti ništa nepromišljeno, premda ćeš uskoro
doći u napast da to učiniš. Jer, vidiš, draga moja Ever, premda će Damen
biti savršeno dobro - divan, krasan i zdrav i sve što želiš da bude - bojim se
da će ti zbog toga biti još teže kad spoznaš da nikad ne možete biti zajedno."
Gledam ga, ruke mi se tresu, pogled plamti, ali ne želim mu vjerovati.
Damen je živ, ja sam živa - što bi nas moglo spriječiti da budemo zajedno?
"Ne vjeruješ mi?" On slegne ramenima. "Dobro onda, samo naprijed,
konzumirajte svoju ljubav pa ćeš vidjeti. Baš me briga. Moja odanost
Damenu prestala je prije nekoliko stoljeća. Pa neću imati ništa protiv kad
ga odvučeš u krevet, a on otegne papke." On se nasmiješi, gledajući me
ravno u oči. Vidjevši izraz nevjerice na mom licu, Roman prasne u smijeh
215
tako glasan da se od njega trese cijela soba, dok se na kraju ne slegne oko
nas kao crni plašt propasti.
"Jesam li ti ikada lagao, Ever? Razmisli. Pričekat ću. Nisam li cijelo
vrijeme bio iskren? Okej, možda sam neke pojedinosti ostavio za kraj, što je
pomalo zločesto, ali svakako i mnogo zabavnije. Ali sad mi se čini da smo
došli do točke kad treba sve karte staviti na stol pa bih htio da ti bude
jasno, kristalno jasno, da vas dvoje nikad nećete moći biti zajedno. Među
vama ne smije biti nikakvog kontakta u kojem dolazi do razmjene DNK. Za
slučaj da ti još uvijek nije jasno što to znači, dopusti da ti objasnim kao
malom djetetu: ne smijete razmijeniti nikakve tjelesne tekućine. A u
slučaju da ti i to treba prevesti, pa... to znači da se ne smijete poljubiti,
polizati, pljunuti jedno drugome u usta, piti eliksir iz iste boce - o, i
naravno, ne smijete učiniti ono što svih ovih stoljeća niste stigli učiniti.
Ukratko, ne smijete ništa. Ili barem ne jedno s drugim. Jer ako to učinite,
Damen će umrijeti."
"Ne vjerujem ti", kažem, a srce mi tuče, dlanovi mi se znoje. "Kako je to
uopće moguće?"
"Pa, možda nisam liječnik ili znanstvenik po zanimanju, ali jesam učio
od najboljih. Znače li ti što imena Albert Einstein, Max Planck, Sir Isaac
Newton ili Galileo?"
Slegnem ramenima, priželjkujući da već jednom prestane s
nabrajanjem slavnih imena i da nastavi priču.
"Najjednostavnije rečeno, premda bi ga i sam protuotrov spasio tako
što bi zaustavio daljnju diobu ostarjelih i oštećenih stanica, čim smo dodali
tvoju krv pobrinuli smo se za to da je bilo kakav budući dodir s tvojom DNK
opet potakne te tako preokrene cijeli taj postupak i ubije ga. Ali ne moramo
ići u znanstvene pojedinosti, dovoljno je da znaš da nikad više ne možete
biti zajedno. Nikad. Je li ti jasno? Jer ako to učinite, Damen je mrtav. Sad
kad sam ti rekao, na tebi je da odlučiš."
Zurim u pod, pitajući se što sam učinila i kako sam mogla biti tako
glupa da mu povjerujem. Jedva da i čujem kad mi kaže:
"A ako mi ne vjeruješ, samo naprijed, idi probaj. Ali kad otegne papke,
nemoj doći meni plakati na ramenu."
Pogledi nam se sretnu. Kao i onog dana u školi, osjetim kako me usiše
ponor njegova uma. Osjećam njegovu čežnju za Drinom, njenu čežnju za
Damenom, njegovu čežnju za mnom, svoju čežnju za domom... i znam da je
sve to završilo ovime.
Zatresem glavom, istrgnem se iz njegova stiska, dok on nastavlja:
216
"O, gle, pa on se već budi! Zgodan i zamaman kao i prije. Uživaj u
ponovnom susretu, maco, ali sjeti se da ne smiješ previše uživati!"
Pogledam preko ramena i vidim da se Damen miče, proteže se i trlja
oči. Zaletim se na Romana, želeći ga ozlijediti, uništiti, želim da plati za ono
što nam je učinio. Ali on se samo nasmije i otpleše mi izvan dosega, idući
prema vratima, smješkajući se dok mi govori:
"Vjeruj mi, ne želiš to učiniti. Možda ti jednoga dana još zatrebam."
Stojim pred njim, tresući se od bijesa, i u napasti sam da mu zabijem
šaku u najranjiviju čakru i gledam kako zauvijek nestaje.
"Znam da mi sad ne vjeruješ, ali uzmi si trenutak pa razmisli. Sad kad
se više ne možeš ljubakati s Damenom, jako brzo postat ćeš vrlo usamljena.
A budući da sam ja od onih koji opraštaju, bit ću više nego voljan popuniti
prazninu koju ćeš osjećati."
Suzim oči i stisnem šake.
"A tu je i još jedna sitnica - mala mogućnost da postoji protuotrov za
protuotrov..."
Oči nam se sretnu i ja duboko uvučem zrak.
"Budući da sam ja napravio protuotrov, jedino ja znam zasigurno.
Dakle, ako eliminiraš mene, uništit ćeš svaku nadu da biste jednoga dana
možda ipak mogli biti zajedno. Jesi li voljna preuzeti taj rizik?"
Stojimo tako, povezani na najgrozniji način, nepomični, gledajući se u
oči, sve dok me Damen ne pozove po imenu.
Kad se okrenem, ne vidim više ništa osim njega. Opet veličanstven kao
prije, ustaje s futona, a ja mu potrčim u zagrljaj. Osjećam njegovu divnu
toplinu dok privija svoje tijelo uz moje, gledajući me kao prije - kao da sam
najvažnija na cijelom svijetu.
Zakopam lice u njegova prsa, rame, vrat, a cijelo mi tijelo bridi od
topline i trnaca dok ponavljam njegovo ime, ljubeći mu košulju. Upijam
njegovu toplinu, njegovu snagu, pitajući se kako ću ikada skupiti hrabrost
priznati mu strahotu koju sam učinila.
"Sto se dogodilo?" upita on, odmakne se i pogleda me. "Jesi li dobro?"
Ogledam se po sobi, vidim da više nema ni Romana ni Rayne,
Zagledam mu se u duboke tamne oči i upitam:
"Ne sjećaš se?"
On odmahne glavom.
"Ničega?"
On slegne ramenima.
"Posljednje čega se sjećam jest petak navečer, na predstavi. A nakon
217
toga..." On zaškilji. "Kakvo je ovo mjesto? Ovo sigurno nije hotel
Montage..."
Naslonim se na njega i povedem ga prema vratima. Znam da mu
moram reći - bolje prije, nego poslije, ali svejedno želim to odgoditi što duže
mogu. Želim uživati u tome što je opet ovdje - što je živ i zdrav, i što smo
opet zajedno. Siđemo niza stube i ja otključam vrata od auta.
"Bio si bolestan. Jako bolestan. Ali sad si bolje. No, duga je to priča
pa..." Gurnem ključ da upalim motor, a on mi položi ruku na koljeno.
"Kamo ćemo sad?" upita on, a ja ubacujem u brzinu.
Osjećajući njegov pogled na sebi, duboko udahnem i iziđem na ulicu,
odlučivši ignorirati ono mnogo veće pitanje u njegovu stanju pa se samo
nasmiješim i kažem:
"Kamo god želimo. Vikend počinje sad."

Kraj druge knjige.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 2 od 2]

Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec - Page 2 Beautiful-girl-look-up2-