Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : 1, 2  Sledeći

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 2]

1Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Empty Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Sre Mar 06, 2013 4:10 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
PRVO POGLAVLJE
˝Pogodi tko je?"
Havenini topli, znojni dlanovi čvrsto mi pritišću obraze, a potamnjeli rub
njezina prstena s lubanjom ostavlja mi mrlju na koži. Premda su mi oči
pokrivene i zatvorene, znam da joj je crno obojena kosa počešljana na
razdjeljak u sredini, da crni korzet od vinila nosi preko dolčevitke (u skladu s
pravilima odijevanja u našoj školi), da joj nova duga crna satenska suknja
već ima rupu blizu obruba, tamo gdje ju je zakvačila vrhom Doc Martensica,
i da joj se oči doimaju zlatnima, ali samo zato što ima žute leće.
Znam i da joj tata nije na "službenom putu" kao što je rekao, da je mamin
osobni trener više "osobni" nego "trener", i da joj je mlađi brat slomio
Evanescenceov CD, ali joj se to boji priznati.
Ali ne znam to zato što je uhodim ili zato što virim ili zato što mi je to rekla.
Znam jer sam vidovita.
"Brže malo! Pogodi! Sad će zvoniti!" kaže ona, a glas joj je grub i hrapav
kao da puši kutiju na dan, premda je samo jednom u životu zapalila cigaretu.
Odugovlačim, razmišljajući tko je posljednja osoba na svijetu s kojom bi
htjela da je zamijene.
"Je li Hilary Duff?"
"Bljak. Probaj opet!" Još jače mi stisne oči, jer ne zna da ne moram vidjeti
da bih znala.
"Je li gospođa Marilyna Mansona?"
Nasmije se i odmakne ruke, lizne palac i nacilja prema mrljavoj tetovaži
koju mi je ostavila na obrazu, ali podignem ruku i preduhitrim je. Ne zato što
mi se gadi i sama pomisao na njezinu slinu (mislim, znam da je zdrava),
nego zato što ne želim da me opet dotakne. Dodiri previše otkrivaju,
iscrpljuju me, pa se trudim izbjeći ih po svaku cijenu.
Primi me za kapuljaču od majice i skine mi je s glave, pogleda prema mojim
slušalicama i upita:
"Što slušaš?"
Gurnem ruku u džep za iPod kakav sam ušila u sve svoje majice s
kapuljačom, a koji sveprisutne bijele kabele skriva od pogleda profesora, pa
joj pružim iPod i gledam kako oči samo što joj ne iskoče dok pita:
"Koji je to vrag? Trešti do besvijesti! Tko je to?"
Moj iPod visi između nas, tako da obje možemo čuti kako Sid Vicious vrišti
o anarhiji u Ujedinjenom Kraljevstvu. Iskreno, pojma nemam je li Sid za
anarhiju ili protiv nje. Znam samo da je zamalo dovoljno glasan da otupi
moja preosjetljiva čula.
"Sex Pistolsi", kažem, ugasim iPod i vratim ga u tajno spremište.
MIN@
5
"Čudim se da si me uopće i čula", nasmiješi se ona, a uto zazvoni školsko
zvono.
Ali ja samo slegnem ramenima. Ne moram slušati da bih čula. Premda to ne
spominjem. Kažem joj samo da se vidimo pod odmorom na ručku i krenem
preko školskog dvorišta prema svojoj učionici pa se trgnem osjetivši kako su
joj se dvojica tipova prikrala s leđa i stala joj na rub suknje, zbog čega Haven
zamalo padne. Ali ona se okrene, složi prste u znak zla (okej, nije to stvarno
znak zla, nego nešto što je izmislila) i ošine ih pogledom žutih očiju, na što
oni odmah ustuknu i ostave je na miru. A ja uzdahnem od olakšanja i ulazim
u učionicu, znajući da će energija Havenina dodira uskoro izblijedjeti.
Hodam prema svojoj klupi u stražnjim redovima, izbjegavajući torbu koju
mi je Stacia Miller namjerno postavila na put i ne obazirući se na njezinu
svakodnevnu serenadu: "Luzerica!", koju pjevuši u pola glasa. Sjednem, iz
torbe izvadim knjigu, bilježnicu i penkalu, stavim slušalice i navučem
kapuljaču preko glave, odložim ruksak na prazan stolac kraj sebe i čekam da
se pojavi profesor Robins.
Profesor Robins uvijek kasni. Uglavnom zato što između satova voli
potegnuti iz male srebrne ploške. Ali to radi samo zato što žena cijelo
vrijeme viče na njega, kći ga smatra gubitnikom, a on mrzi više-manje cijeli
svoj život. Sve sam to saznala već prvoga dana u ovoj školi, kad su nam se
ruke slučajno dodirnule dok sam mu pružala dokumente o premještaju. Zato
sad, kad god mu trebam nešto predati, to samo ostavim na njegovu stolu.
Zatvorim oči i čekam, prsti mi se šuljaju pod majicu da promijenim pjesmu,
a umjesto vrištanja Sida Viciousa biram nešto tiše, nježnije. Sad kad sam u
razredu, ne treba mi tolika buka. Čini se da uz mali broj učenika u odnosu na
profesora uspijevam vidovnjačku energiju držati pod nadzorom.
Nisam oduvijek čudakinja. Prije sam bila normalna tinejdžerica. Takva koja
odlazi na školske plesnjake, zaljubljuje se u slavne osobe i jako je ponosna
na svoju dugu plavu kosu da je ni u ludilu ne bi zavezala u rep i sakrila je
ispod velike kapuljače. Imala sam mamu, tatu, mlađu sestru koja se zvala
Riley i slatku žutu labradoricu koja se zvala Buttercup. Živjela sam u lijepoj
kući u dobroj četvrti, u Eugene u Oregonu. Bila sam popularna, sretna i
jedva sam čekala da počne treći razred, jer baš sam bila ušla u ekipu
navijačica. Moj je život bio potpun i svijet mi je bio na dlanu. Premda je ovaj
posljednji dio totalni klišej, on je i ironično istinit.
A ipak, što se mene tiče, sve je to samo rekla-kazala, jer sve od trenutka
nesreće jedino čega se jasno sjećam jest umiranje. Imala sam ono što
nazivaju iskustvom bliske smrti. Samo što je to pogrešan naziv. Jer, vjerujte
mi, nije tu bilo ničega "bliskog". U jednom smo trenutku moja mlađa sestra
Riley i ja sjedile na stražnjem sjedalu tatina monovolumena, a Buttercup je
MIN@
6
ležala s glavom u Rileynu krilu, lagano me lupkajući repom po nozi, a već u
sljedećem trenutku svi su zračni jastuci bili napuhani, auto posve slupan, a ja
sam sve promatrala izvana.
Gledala sam olupinu - smrskano staklo, iskrivljena vrata, prednji branik u
smrtonosnom zagrljaju s borom - pitajući se što je pošlo po zlu i istodobno
se nadajući i moleći da su se i svi drugi izvukli. A onda sam začula poznati
lavež, okrenula se i ugledala ih kako hodaju niz puteljak, a Buttercup je
trčkarala ispred njih mašući repom.
Krenula sam za njima. Isprva sam pokušala potrčati da ih sustignem, ali
zatim sam usporila i odlučila se još malo zadržati. Htjela sam malo lunjati
kroz to golemo polje pulsirajućih stabala i uzdrhtalih cvjetova, sklopiti oči
pred zasljepljujućom izmaglicom koja se odbijala od svega i pod čijim je
sjajem sve svjetlucalo.
Obećala sam si da ću ostati samo na trenutak. Da ću se ubrzo vratiti i pronaći
ih. Ali kad sam se napokon osvrnula, uhvatila sam tek pogled na njih kako
mi nasmiješeni mašu dok prelaze most, samo nekoliko sekunda prije no što
su iščeznuli.
Uspaničila sam se. Posvuda sam ih tražila. Trčala sam amo pa tamo, ali sve
mi je izgledalo isto - topla, bijela, blistava, svjetlucava, predivna, idiotska,
vječna izmaglica. Klonula sam na tlo, koža mi se naježila od hladnoće, cijelo
mi se tijelo trzalo, a ja sam plakala, vrištala, psovala, preklinjala, davala
obećanja za koja sam znala da ih nikad neću moći ispuniti. Zatim sam začula
kako netko kaže:
"Ever? Tako se zoveš? Otvori oči i pogledaj me."
Zateturala sam natrag na površinu. Natrag na mjesto gdje je sve bilo bol i jad
i vlažna rana na mom čelu. Zurila sam u tipa koji se nadvijao nada mnom,
zagledala se u njegove tamne oči i prošaptala:
"Ja sam Ever", tik prije nego što sam se opet onesvijestila.

http://weheartit.com/kidnapped_angel

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
DRUGO POGLAVLJE
Nekoliko trenutaka prije ulaska profesora Robinsa, spustim kapuljaču,
ugasim iPod i pretvaram se da čitam knjigu, ne trudeći se niti podići pogled
kad on kaže:
"Razrede, ovo je Damen Auguste. Upravo se doselio ovamo iz New Mexica.
Dobro, Damene, sjedni na ono prazno mjesto straga, pokraj Ever. Služit ćeš
se njezinom knjigom dok ne dobiješ svoju."
Damen je prezgodan. Ne moram podići pogled da bih to znala. Dok hoda
prema meni, usredotočujem se na svoju knjigu, jer ionako već previše znam
MIN@
7
o svojim kolegama iz razreda. Što se mene tiče, svaki dodatni trenutak
neznanja zaista je blaženstvo. Ali prema najintimnijim mislima Stacije
Miller, koja sjedi dva reda ispred mene, Damen Auguste je komad i pol.
Njezina najbolja prijateljica Honor potpuno se slaže s njom.
Baš kao i Honorin dečko Craig, ali to je već posve druga priča.
"Hej." Damen sjeda na stolac pokraj mene, a moj ruksak prigušeno bubne
kad ga je spustio na pod.
Kimnem glavom, odbijajući pogledati više od njegovih sjajnih, crnih
motorističkih čizama. Više su u stilu muškog modnog časopisa GQ nego
Hells Angelsa. Nikako se ne uklapaju među redove šarenih japanki koje
trenutačno krase zeleni tepih na podu naše učionice.
Profesor Robins kaže nam neka otvorimo knjige na 133. stranici, što potakne
Damena da se nagne prema meni i upita:
"Te smeta ako gledam?"
Oklijevam, grozeći se blizine, ali gurnem knjigu daleko od sebe prema
njemu, sve dok zamalo nije pala s klupe. On primakne stolac, smanjivši mali
razmak između nas, a ja uzmaknem na krajnji rub svog stolca i skrivam se
ispod kapuljače.
Tiho se nasmije, ali nemam pojma što mu to znači, jer ga još uvijek nisam
pogledala. Znam samo da je zvučalo veselo i kao da se zabavlja, ali bilo je tu
još nečega.
Spustim se još niže, obraz na dlanu, pogled na satu. Odlučna u namjeri da se
ne obazirem na sve prezirne poglede i kritičke primjedbe na moj račun.
Stvari poput: Jadan taj novi seksi komad, mora sjediti kraj te frikuše! To
zrači iz Stacije, Honor, Craiga i otprilike svih ostalih u učionici. Osim iz
profesora Robinsa, koji čeka kraj sata gotovo jednako željno kao i ja.
Pod odmorom za ručak svi već bruje o Damenu.
Jesi li vidjela onog novog tipa Damena? Baš je zgodan... Seksi... Čula sam
da je iz Meksika... Ne, mislim da je iz Španjolske... Tak' svejedno, stranac je,
uglavnom... Da znaš da ću ga pozvati na Zimsku zabavu... ali još ga i ne
poznaješ... Ništa se ti ne brini, upoznat ću ga...
"Isusebože, jesi vidjela onog novog tipa Damena?" Haven sjeda pokraj
mene, vireći kroz predugačke šiške čiji zašiljeni vrhovi završavaju tik prije
tamnocrvenih usana.
"Daj, molim te, nemoj i ti." Zavrtim glavom i zagrizem jabuku.
"Ne bi to govorila da si imala privilegij vidjeti ga", kaže ona, vadeći kolač s
kremom od vanilije iz njegove ružičaste kutije pa odmah lizne glazuru s
vrha, kao i obično, premda bi po njezinoj odjeći čovjek pretpostavio da bi
radije pila krv nego jela slatke kolačiće.
MIN@
8
"Razgovarate o Damenu?" šapne Miles, skliznuvši na klupu pokraj nas
oslanjajući se laktovima na stol, a pogled mu luta od mene do nje, dok mu se
dječačko lice izvija u cerek. "Prezgodan! Jeste li vidjele čizme? Tako su
Vogue. Mislim da ću ga pitati hoće li mi biti sljedeći dečko."
Haven ga pogleda kroz sužene žute oči.
"Prekasno. Ja sam ga prva vidjela."
"Oprosti, nisam znao da se pališ na negote." On se zasmijulji i zakoluta
očima, odmatajući sendvič. Haven se nasmije.
"Kad izgledaju kao on, itekako se palim. E, časna riječ, tako je prokleto
zgodan da ga jednostavno moraš vidjeti." Ona zavrti glavom, uzrujana time
što se ne mogu uključiti u nešto što ih tako zabavlja. "Tako je zgodan da bi
ga trebalo zabraniti!"
"Nisi ga još vidjela?" Miles čvrsto drži sendvič i zuri u mene s nevjericom.
Gledam u stol, pitajući se bih li trebala jednostavno slagati. Rade toliku
dramu oko toga da mi se laž čini kao jedini izlaz. Ali ne mogu lagati. Ne
njima. Haven i Miles najbolji su mi prijatelji. Jedini prijatelji. Ionako se
osjećam kao da im već previše toga tajim.
"Sjedio je kraj mene na engleskom", kažem napokon. "Bili smo prisiljeni
služiti se istom knjigom. Ali nisam ga dobro pogledala."
"Prisiljeni?" Haven odmakne šiške na jednu stranu da bi bolje vidjela
luđakinju koja se usudila takvo što izreći. "Jadna ti, sigurno ti je bilo tako
teško, koja grozota." Zakoluta očima i uzdahne. "Časna riječ, nemaš pojma
koliko si sretna. A ne znaš to cijeniti."
"Koju knjigu?" upita Miles, kao da će naslov otkriti nešto značajno.
"Orkanske visove." Slegnem ramenima, spustim ogrizak jabuke na sredinu
papirnatog ubrusa i preklopim rubove okolo naokolo.
"A tvoja kapuljača? Je li ti bila na glavi?" upita Haven.
Prisjećam se kako sam je navukla baš dok mi je prilazio.
"Ahm, je", kažem. "Sto posto sam je imala." Kimam glavom.
"Pa, hvala ti bar na tome", promrmlja ona, lomeći kolač napola. "Jer uopće
mi ne treba konkurencija u obliku plavokose božice."
Zgrčim se i opet se zagledam u stol. Neugodno mi je kad ljudi govore takve
stvari. Čini se da sam prije uživala u tome, ali više ne.
"A što je s Milesom? Njega ne smatraš konkurencijom?" upitam, skrećući
pozornost sa sebe na nekoga tko to zna istinski cijeniti.
"Je", Miles prođe rukom kroz kratku smeđu kosu i okrene nam svoj bolji
profil. "Nemoj mene isključiti."
"Totalno sporedno", kaže Haven, otresajući bijele mrvice iz krila. "Damen i
Miles ne igraju za istu ekipu. Što znači da njegov manekenski izgled ne igra
nikakvu ulogu."
MIN@
9
"Kako znaš za koju stranu igra?" upita Miles, odčepljujući svoju
vitaminiziranu vodu i suzivši pogled. "Kako možeš biti tako sigurna?"
"Imam gej-radar", kaže ona, kucnuvši se po čelu. "A, vjeruj mi, moj gejdar
ga ne registrira."
Ne samo da je Damen bio sa mnom na prvom satu engleskog, nego i na
šestom satu likovnog (nije sjedio pokraj mene i nisam ga gledala, ali misli
koje su se kovitlale učionicom, čak i one koje je mislila profesorica
Machado, rekle su mi sve što sam trebala znati), nego je sad još i parkirao
svoj auto kraj moga. I premda sam dosad uspjela izbjeći pogled na sve drugo
osim na njegove čizme, znala sam da se ovaj put neću moći izvući.
"Isusebože, evo ga! Točno kraj nas!" zaskviči Miles onim svojim visokim,
pjevuckavim šaptom koji čuva za najuzbudljivije trenutke u životu. "A vidi
mu auto, sjajni, crni BMW, s polariziranim staklima. Lijepo, jako lijepo.
Okej, evo kako ćemo: ja ću otvoriti svoja vrata i slučajno lupiti u njegova,
što će mi dati savršen izgovor da porazgovaram s njim." Okrene se, čekajući
moj pristanak.
"Nemoj mi ogrepsti auto. Ni njegov. Ni bilo koji drugi", kažem, vrteći
glavom i vadeći ključeve.
"Dobro." On napući usne. "Gazi mi po snovima, samo ti daj. Ali učini si
uslugu i baci oko na njega! A onda pogledaj mene u oči i reci mi da ti nije
došlo da vrisneš i padneš u nesvijest."
Zakolutam očima i provučem se između svog auta i loše parkirane VW bube,
koja stoji pod takvim kutom da se čini da pokušava naskočiti na moju Miatu.
I baš kad se spremam otključati vrata, Miles mi povuče kapuljaču s glave i
sunčane naočale s nosa pa potrči na stranu suvozača, gdje mi ne baš
suptilnim pokretima glave i upiranjem palca daje znak neka pogledam
Damena koji stoji iza njega. Pa to i činim. Jer, budimo realni, ionako to ne
mogu zauvijek izbjegavati. I tako, duboko udahnem i pogledam.
A ono što vidim ostavlja me bez riječi, ne mogu trepnuti, ne mogu se
pomaknuti.
I premda mi Miles počinje mahati, šibajući me pogledom i dajući mi sve
moguće znakove za prekid misije i povratak u stožer, ne mogu to učiniti.
Htjela bih, jer znam da svojim ponašanjem samo potvrđujem općerašireno
mišljenje da sam totalna čudakinja, ali zaista ne mogu. Ne samo zato što je s
tom sjajnom crnom kosom koja mu dopire do ramena i uvija se oko visoko
postavljenih jagodičnih kostiju Damen neporecivo prelijep, nego i zato što,
kad je skinuo sunčane naočale i kad su nam se pogledi sreli, vidim da su
njegove bademaste oči duboke, tamne i neobično poznate, s trepavicama
tako gustim da se gotovo doimaju lažnima. A tek usta! Usne su mu pune,
MIN@
10
savršena oblika, zamamne. A tijelo koje drži tu glavu visoko je, vitko, napeto
i odjeveno u crno.
"Ovaj, Ever? Ha-loo? Sad se možeš probuditi. Molim te." Miles se okrene
prema Damenu, nervozno se smijući. "Ispričavam se zbog frendice, obično
na glavi ima kapuljaču."
Nije da ne znam da moram prestati. A trebam prestati odmah. Ali Damenove
oči ne skidaju pogled s mojih i kao da postaju sve tamnije kako mu se usne
polako izvijaju prema gore.
No nije me tako opčinila njegova posvemašnja ljepota. Nema nikakve veze s
tim. Stvar je uglavnom u tome što cijelo njegovo tijelo, od veličanstvene
glave pa sve dolje do crnih motorističkih čizama s tupo odrezanim vrhom,
okružuje potpuna praznina.
Nema boje.
Nema aure.
Nema pulsirajućih svjetlosnih efekata.
Svi imaju auru.
Svakom živom biću iz tijela zrači kovitlac boja. Energetsko polje duginih
boja kojeg nisu svjesni. Nije opasno, ni zastrašujuće, niti je loše u ikojem
pogledu, nego je jednostavno dio vidljivog (barem meni) magnetskog polja.
Prije nesreće nisam ni znala za takve stvari. I sigurno ih nisam mogla vidjeti.
Ali od trenutka kad sam u bolnici došla k sebi, zamjećivala sam boje
posvuda.
"Jesi li dobro?" upitala me crvenokosa medicinska sestra, tjeskobno me
pogledavajući.
"Jesam, ali zašto ste tako ružičasti?" Škiljila sam u nju, zbunjena pastelnim
sjajem koji ju je obavijao.
"Zašto sam kakva?" Trudila se ne zvučati zabrinuto.
"Ružičasti. Oko cijelog tijela, a pogotovo oko glave."
"Dobro, dušo, samo se ti odmaraj, a ja idem po doktora", rekla je, izišla iz
sobe i otrčala niz hodnik.
Tek nakon baraže pregleda očiju, snimanja mozga i psiholoških procjena
naučila sam da je činjenicu da vidim cijeli spektar boja bolje zadržati za
sebe. A kad sam počela čuti misli, preko dodira saznavati životne priče i
uživati u čestim posjetima svoje pokojne sestre Riley, već sam znala da nije
pametno o tome razgovarati s drugima.
Toliko sam se već navikla na ovakav život da sam već i zaboravila da postoji
neki drugi. Ali pogled na Damena okruženog samo sjajnom crnom bojom
njegova skupog auta mali je podsjetnik na sretnija, normalnija vremena.
"Ever, zar ne?" kaže Damen, a osmijeh mu polako grije lice, otkrivajući
samo još jedno njegovo savršenstvo, blistavo bijele zube.
MIN@
11
Stojim i pokušavam skrenuti pogled s njega dok se Miles naglašeno
nakašljava. Sjetivši se koliko ne voli da ga se ignorira, pokažem prema
njemu i kažem.
"Joj, oprosti. Miles, Damen. Damen, Miles." A cijelo to vrijeme pogled mi je
i dalje prikovan na njega.
Damen nakratko skrene pogled prema Milesu, a onda se opet usredotoči na
mene. I premda znam da zvuči ludo, u djeliću sekunde kad me nije gledao
osjećala sam se neobično hladno i slabo.
Ali čim mi se njegov pogled vratio, sve je opet dobro i toplo.
"Mogu li te zamoliti za uslugu?" Smiješi mi se. "Hoćeš li mi posuditi svoj
primjerak Orkanskih visova? Moram nadoknaditi gradivo, a večeras neću
stići do knjižare."
Posegnem u ruksak, izvadim knjigu čije stranice već imaju magareće uši i
pružim mu je, držeći je među vršcima prstiju. Dio mene žudi za tim da nam
se prsti sretnu, da dotaknem tog prekrasnog neznanca, ali drugi dio, onaj
snažniji, mudriji, vidoviti dio mene ustručava se, bojeći se groznog bljeska
uvida koji dolazi sa svakim dodirom.
Tek kad je već bacio knjigu u auto, spustio naočale i rekao:
"Hvala, vidimo se sutra", shvaćam da se osim laganih trnaca u vršcima
prstiju nije dogodilo ništa drugo.
A prije nego što sam uspjela odgovoriti, on već kreće s parkirališnog mjesta i
odlazi.
"Oprosti," kaže Miles, zavrti glavom pa sjedne u auto kraj mene, "ali kad
sam rekao da ćeš totalno poludjeti kad ga vidiš, nije to bio prijedlog da se
tako ponašaš, nisi me baš trebala shvatiti doslovno. Stvarno, Ever, što ti je
bilo? Jer bilo je turbo čudno i neugodno, skoro k'o da si rekla 'Hej, zovem se
Ever i sad ću te uhoditi i pratiti posvuda!' Ozbiljno ti kažem. Mislio sam da
ćemo te morati oživljavati. A vjeruj mi, imaš vraške sreće da naša draga
frendica Haven nije bila tamo, jer ako se sjećaš, ipak ga je ona prva
vidjela..."
Miles nastavlja u sličnom tonu, blebećući tako cijelim putem kući. Ali
puštam ga, dok se probijamo kroz promet, a prstom rastreseno pratim debeli
crveni ožiljak na čelu, onaj koji skrivam šiškama.
Jer, mislim, kako objasniti to da su, nakon nesreće, jedini ljudi čije misli ne
čujem, u čije živote nemam uvid i čije aure ne vidim, oni koji su već mrtvi?

http://weheartit.com/kidnapped_angel

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
TREĆE POGLAVLJE
Uđem u kuću, dohvatim bocu vode iz hladnjaka i odem gore u svoju sobu,
jer ne moram dalje provjeravati da bih znala da je Sabine još na poslu.
Sabine je uvijek na poslu, što znači da više-manje sve vrijeme cijelu veliku
kuću imam za sebe, premda se obično zadržavam samo u svojoj sobi.
Žao mi je Sabine. Žao mi je da joj se život za koji se toliko bila trudila
zauvijek promijenio onoga dana kad je zaglavila sa mnom. Ali s obzirom na
to da je moja mama bila jedinica, a sve su moje bake i djedovi poumirali
prije moje druge godine, nije baš imala previše izbora. Mislim, mogla sam
doći živjeti s njom, tatinom jedinom sestrom, blizankom, ili da me smjeste
kod udomitelja dok ne navršim osamnaest godina. I premda ništa ne zna o
odgoju djece, još me nisu ni otpustili iz bolnice, a ona je već bila prodala
stan, kupila ovu veliku kuću i unajmila jednog od najpoznatijih dizajnera
interijera u okrugu Orange da mi sredi sobu.
Mislim, imam sve uobičajene stvari kao što su krevet, komoda i radni stol.
Ali imam i tanki LCD televizor, golemu garderobu, veliku kupaonicu s
jacuzzijem i odvojenom tuš-kabinom, balkon s veličanstvenim pogledom na
ocean, vlastitu sobu za odmor/igre gdje je još jedan tanki TV, mali šank sa
sudoperom, mikrovalna, mini hladnjak, perilica za posuđe, glazbena linija,
kauči, stolovi, vreće za sjedenje, sve.
Prije bih dala sve za takvu sobu, a sad bih dala sve samo da se mogu vratiti u
to prije.
Sabine većinu vremena provodi u društvu drugih odvjetnika i svih tih velikih
faca koje njezina tvrtka zastupa, pa pretpostavljam da je vjerojatno mislila da
mi je sve to potrebno. A nikad nisam bila sigurna je li razlog zašto nema
djece to što stalno radi pa nema vremena, ili jednostavno još nije upoznala
pravog muškarca, ili nikad nije željela djecu, ili možda sve to.
Možda se čini da bih to trebala znati, s obzirom na to da sam vidovita i sve
to. Ali ne vidim nužno nečije motivacije, uglavnom vidim događaje. Cijeli
niz slika koje odražavaju nečiji život, kao strip ili nešto, ali sličnije najavi za
film. Doduše, katkad vidim samo simbole koje moram dešifrirati da bih im
mogla shvatiti značenje. Otprilike kao s kartama za tarot, ili kao kad smo
lani morali za lektiru čitati Životinjsku farmu.
Nije to sto posto nepogrešivo i ponekad sve krivo shvatim. No kad god se to
dogodi, otkrijem da ima veze sa mnom i s činjenicom da neke slike nemaju
samo jedno značenje. Kao onaj put kad sam veliko srce s pukotinom po
sredini krivo protumačila kao slomljeno srce - sve dok se žena nije srušila na
pod zbog srčanog udara. Koji put dešifriranje zna biti zbunjujuće. No same
slike nikada ne lažu.
MIN@
13
Uglavnom, ne mislim da trebaš biti vidovit kako bi znao da ljudi, kad sanjaju
o djeci, obično zamišljaju maleni smotuljak u dekici pastelnih boja, a ne
plavooku, plavokosu tinejdžericu visoku metar šezdeset tri, s
ekstrasenzornom percepcijom i par tona emocionalne prtljage. Zato se
trudim biti tiha, puna poštovanja i ne smetati Sabine.
A činjenicu da gotovo svakoga dana razgovaram sa svojom pokojnom
sestricom držim za sebe.
Riley se prvi put pojavila usred noći, stojeći u podnožju mog bolničkog
kreveta, u jednoj ruci držeći cvijet, a drugom mi mašući. Još uvijek nisam
sigurna što me točno probudilo, jer nije ništa rekla, niti je proizvela ikakav
zvuk. Valjda sam osjetila njezinu prisutnost ili tako nešto, možda promjenu u
sobi ili neku napetost u zraku.
Isprva sam pomislila da je halucinacija, samo još jedna nuspojava lijekova
protiv bolova koje su mi davali. Ali nakon hrpe treptanja i trljanja očiju i
dalje je bila tamo, a ni u jednom trenutku nije mi palo na pamet vrisnuti ili
pozvati pomoć.
Gledala sam kako obilazi krevet i prilazi mi, pokazuje na gips na mojim
rukama i nozi pa se smije. Bio je to nečujan smijeh, ali svejedno, meni baš i
nije bilo smiješno. Čim je uočila ljutnju na mom licu, izraz na njenom
promijenio se i gestama me upitala boli li me.
Slegnula sam ramenima, još uvijek malo nesretna zato što mi se smijala i
prilično izbezumljena njezinom prisutnošću. I premda nisam bila posve
uvjerena da je to ona, svejedno sam upitala:
"Gdje su mama, tata i Buttercup?"
Nakrivila je glavu, kao da mi pokazuje da stoje pokraj nje, ali ja sam vidjela
samo prazninu.
"Ne razumijem."
Ali samo se nasmiješila, sklopila ruke i nagnula glavu na stranu, pokazujući
mi da bih trebala spavati. Zatvorila sam oči, premda prije nikad ne bih
poslušala neku njezinu zapovijed. A onda sam ih jednako brzo otvorila i
rekla:
"Hej, tko ti je rekao da smiješ posuditi moju vestu?"
U trenutku je nestala.
Priznajem, ostatak te noći provela sam ljuta na sebe što sam postavila tako
glupo, plitko i sebično pitanje. Imala sam priliku dobiti odgovore na neke od
najvećih životnih tajni, možda steći uvid u stvari o kojima ljudi nagađaju
stoljećima. Ali ne, ja sam protratila taj trenutak prodikujući sestri zato što mi
je kopala po ormaru. Čini se da stare navike zaista teško umiru.
Kad se drugi put pojavila, bila sam tako zahvalna što je vidim da uopće
nisam spominjala činjenicu da na sebi ima moju omiljenu vestu i moje
MIN@
14
najbolje traperice (koje su joj bile tako dugačke da se donji dio nogavica
razlio kao lokva oko njezinih gležnjeva) i narukvicu s privjescima koju sam
dobila za trinaesti rođendan, a koju je ona uvijek željela.
Umjesto toga, samo sam se nasmiješila i kimnula, pretvarajući se da uopće
nisam primijetila. Nagnula sam se prema njoj i zaškiljila.
"Gdje su mama i tata?" upitala sam, misleći da će se pojaviti ako dovoljno
prodorno pogledam. Ali Riley se samo nasmiješila i zamahala rukama kao
krilima.
"Hoćeš reći da su anđeli?" Oči su mi se raširile.
Zakolutala je očima i zatresla glavom, držeći se za struk dok se presavijala
od nečujnog smijeha.
"Okej, dobro, nema veze." Bacila sam se natraške na jastuke, misleći u sebi
da si malo previše dopušta, pa makar bila mrtva. "Reci mi, kako je tamo?"
upitala sam, ne želeći se svađati. "Jesi li... pa... živiš li u raju?"
Sklopila je oči i podigla ruke, kao da drži nešto, a onda se niotkud pojavila
slika.
Nagnula sam se naprijed, gledajući sliku nečega što je zacijelo bio raj u krem
paspartuu i kićenom zlatnom okviru. Ocean je bio duboko plave boje, litice
neravne, pijesak zlatan, drveće rascvjetano, a u daljini se vidjela sjenovita
silueta otočića.
"Zašto onda sad nisi tamo?" upitala sam.
Kad je slegnula ramenima, slika je nestala. Kao i ona.
U bolnici sam provela više od mjesec dana, zbog višestrukih prijeloma,
potresa mozga, unutrašnjeg krvarenja, površinskih rana i nagnječenja te
prilično duboke posjekotine na čelu. Dok sam ja ležala u zavojima i gipsu i
na lijekovima protiv bolova, na Sabineina je leđa pao teret iseljenja svega iz
naše kuće, dogovor oko pogreba i pakiranje mojih stvari za veliku selidbu na
jug.
Rekla mi je neka sastavim popis svega što želim ponijeti sa sobom. Svih
stvari koje bih htjela vući sa sobom iz svog savršenog prijašnjeg života u
Eugeneu u Oregonu, u zastrašujući novi život u Laguna Beachu u
Kaliforniji. Ali nisam htjela uzeti ništa osim nekoliko komada odjeće. Nisam
mogla podnijeti pomisao ni na jedan podsjetnik na sve što sam izgubila, jer
nekakva glupa kutija puna sranja ionako mi ne može vratiti obitelj.
Cijelo vrijeme dok sam ležala u toj sterilnoj bijeloj sobi, redovito me
posjećivao psiholog, neki nadobudni stažist u bež vesti s notesom, koji je
svaki sastanak počinjao istim bezveznim pitanjem o tome kako se nosim s
"ogromnim gubitkom" (njegove riječi, ne moje). Nakon toga bi me pokušao
uvjeriti neka odem do sobe 618, gdje su održavali terapiju za žalobnike.
MIN@
15
Ali nije bilo teorije da se uključim u takvo što. Nije bilo teorije da sjedim u
krugu s hrpom ožalošćenih ljudi, čekajući da dođe red na mene pa da s njima
podijelim priču o najgorem danu u svom životu. Jer kako bi mi to pomoglo?
Kako bi mi moglo biti bolje ako potvrdim ono što već znam, da ne samo što
sam odgovorna za to što se dogodilo mojoj obitelji, nego i da sam bila toliko
glupa, toliko sebična i toliko lijena da sam se zadržala, gubila vrijeme,
odgađala odlazak i uskratila si vječnost?
Tijekom leta od Eugenea do zračne luke John Wayne, Sabine i ja nismo
previše razgovarale. Pretvarala sam se da je to zbog moje tuge i ozljeda, ali
zapravo samo samo trebala mali odmak od svega. Znala sam sve o sukobu
osjećaja koji se odvijao u njoj, o tome kako je jedan dio nje očajnički želio
postupiti ispravno, dok se drugi nije prestajao pitati: Zašto ja?
Ja se nikad ne pitam: Zašto ja?
Najčešće razmišljam: Zašto oni, a ne ja?
Osim toga, nisam je htjela povrijediti. Nakon što se toliko trudila, primila me
u svoj život i pokušala mi osigurati dom, nisam mogla riskirati da joj dam na
znanje kako su, što se mene tiče, sav njezin trud i sve dobre namjere potpuni
gubitak vremena. Da me isto tako mogla ostaviti u nekoj rupetini i da bi
meni bilo posve svejedno.
Vožnja do nove kuće bila je samo izmaglica od sunca, mora i pijeska, i kad
je Sabine otvorila vrata i povela me na kat do moje sobe, ogledala sam se po
njoj onako reda radi i promrmljala nešto što je otprilike zvučalo kao hvala.
"Žao mi je što te sad moram ostaviti", rekla je, očigledno jedva čekajući da
se vrati u ured gdje je sve organizirano, konzistentno i nema nikakve
sličnosti s fragmentiranim svijetom istraumatizirane tinejdžerice.
Istog trena kad su se vrata za njom zatvorila, bacila sam se na krevet, zarila
lice u dlanove i počela plakati kao kišna godina. Sve dok netko nije rekao:
"Molim te, daj se pogledaj! Jesi li uopće vidjela sobu? Tanki telkač, kamin,
kada koja ispušta mjehuriće? Mislim, ha-fo?"
"Mislila sam da ne možeš govoriti?" Okrenula sam se i bijesnim pogledom
ošinula sestru koja je, usput rečeno, na sebi imala ružičastu trenirku marke
Juicy, zlatne najkice i periku paž-frizure boje ciklame.
"Naravno da mogu govoriti, ne budi bedasta." Zakolutala je očima.
"Ali prošlih par puta..." počela sam.
"Samo sam se malo zezala. Ubij me." Hodala je po mojoj sobi, prelazeći
rukama preko stola, pipajući moj novi laptop i iPod koje mi je vjerojatno
Sabine tamo ostavila. "Ne mogu vjerovati da imaš ovakvu sobu. Nije fer!"
Podbočila se rukama na bokove i namrštila se. "A čak to i ne znaš cijeniti!
Mislim stvarno, jesi li uopće vidjela balkon? Jesi li si potrudila vidjeti pogled
koji imaš?"
MIN@
16
"Baš me briga za pogled", rekla sam, prekriživši ruke na prsima i ljutito je
gledajući. "Ne mogu vjerovati da si me tako nasamarila i pretvarala se da ne
možeš govoriti."
Ali samo se nasmijala.
"Proći će te."
Promatrala sam je kako se šeće po mojoj sobi, razgrće zastore i muči se s
bravom na balkonskim vratima.
"Odakle ti sva ta odjeća?" upitala sam, odmjeravajući je od glave do pete,
uskočivši natrag u našu staru rutinu zadirkivanja i durenja. "Jer prvo se
pojaviš u mojim stvarima, a sad imaš Juicy trenirku za koju sam sigurna da ti
je mama nije kupila."
Nasmijala se.
"Daj, molim te, kao da mi treba mamino dopuštenje sad kad si iz velikog
nebeskog ormara mogu uzeti što hoću. Besplatno", rekla je, okrenula se i
uputila mi osmijeh.
"Stvarno?" upitala sam, a oči su mi se raširile dok mi je kroz glavu prolazila
misao da je to prilično super.
Ali samo je zatresla glavom i domahnula mi neka pridem.
"Dođi vidjeti koji dobar pogled imaš."
Poslušala sam je. Ustala sam s kreveta, otrla oči rukavom i krenula na
balkon, prošavši pokraj sestre. Zakoračila sam na kamene pločice i
razrogačila oči kad sam ugledala prizor ispred sebe.
"Ovo bi kao trebalo biti smiješno?" upitala sam, gledajući prizor koji je bio
preslika one uramljene slike raja koju mi je bila pokazala u bolnici.
Ali kad sam se opet okrenula prema njoj, više je nije bilo.

http://weheartit.com/kidnapped_angel

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
ČETVRTO POGLAVLJE
Riley mi je pomogla da mi se vrati pamćenje. Vodila me kroz priče iz
djetinjstva, podsjećajući me na život koji smo nekoć imale, na nekadašnje
prijatelje, sve dok mi se sjećanja nisu počela vraćati. Pomogla mi je i da
počnem cijeniti svoj novi život u južnoj Kaliforniji. Vidjevši koliko je
uzbuđena zbog moje kulerske nove sobe, blistavo crvenog kabrioleta,
veličanstvenih plaža i moje nove škole, počela sam shvaćati da i taj novi
život ima svoju vrijednost, iako bih radije onaj stari.
I premda se još uvijek svađamo i prepiremo i idemo jedna drugoj na živce,
istina je da živim za njezine posjete. To što je mogu opet vidjeti znači da mi
nedostaje jedna osoba manje. Vrijeme koje provodimo zajedno najbolji je
dio svakoga dana.
MIN@
17
Jedini problem jest činjenica da je ona toga svjesna. Tako da svaki put kad
načnem temu za koju mi je rekla da je zabranjena, kad postavim pitanja
poput
"Kad ću vidjeti mamu, tatu i Buttercup?" ili
"Kamo ideš kad nisi ovdje?" - kažnjava me tako da se ne pojavi.
Iako me muči to njezino odbijanje da sa mnom podijeli spoznaje, jasno mi je
da ne smijem ustrajati. Jer nisam ni ja njoj rekla za svoje nove sposobnosti
viđenja aure ili čitanja misli, niti sam joj spomenula koliko me to
promijenilo, uključujući i moj stil odijevanja.
"Nikad si nećeš naći dečka ako se budeš tako oblačila", kaže ona, ležeći na
mom krevetu dok žurno prolazim kroz jutarnju rutinu, trudeći se da se
spremim za školu i iziđem iz kuće više-manje na vrijeme.
"Je, pa ne možemo svi samo sklopiti oči i puf, eto nam nove super
garderobe", odgovaram, gurajući stopala u iznošene tenisice i vežući
iskrzane vezice.
"Ma daj, kao da ti Sabine ne bi dala svoju karticu i rekla ti nek' si kupiš što
hoćeš. A koja ti je fora s tom kapuljačom? Jesi li u nekoj bandi?"
"Nemam vremena za ovo", kažem i grabim knjige, iPod i ruksak pa krećem
prema vratima. "Ideš?" Okrenem se i pogledam je, a već mi zaista ponestaje
strpljenja dok ona pući usne i premišlja se.
"Okej", kaže napokon. "Ali samo ako spustiš krov. Volim vjetar u kosi."
"Dobro." Krenem prema stubama. "Ali pobrini se da nestaneš prije nego što
dođemo do Milesove kuće. Grozno mi je vidjeti te kako mu sjediš u krilu bez
njegova dopuštenja."
Miles i ja stižemo u školu, a Haven nas već čeka na kapiji. Brzo se ogledava
po kampusu i kaže:
"Okej, zvonit će za pet minuta, a Damenu ni traga. Mislite da se ispisao?"
Pogledava nas, a žute oči su joj razrogačene od panike.
"Zašto bi se ispisao? Pa tek se upisao", kažem, hodajući prema svom
ormariću, dok ona trčkara uz mene, a debeli potplati njezinih čizama
odbijaju se od pločnika.
"Uh, jer ga nismo dostojni? Jer je zbilja prezgodan za nas?"
"Ali mora se vratiti. Ever mu je posudila svoj primjerak Orkanskih visova,
što znači da joj mora vratiti knjigu", kaže Miles prije nego što ga stignem
spriječiti u tome.
Vrtim glavom i otvaram bravu ormarića, osjećajući Havenin ljutiti pogled na
sebi.
"Kad se to dogodilo?" upita ona, podbočivši se i zureći u mene. "Jer znaš da
sam ga ja prva vidjela, ne? I zašto ja to ne znam? Zašto mi to nitko nije
rekao? Zadnje što sam čula bilo je da ga još nisi vidjela."
MIN@
18
"O, vidjela ga je. Tako ju je zdrmalo da sam skoro morao zvati hitnu",
nasmije se Miles.
Opet zavrtim glavom, zatvorim ormarić i krenem niz hodnik.
"Pa, istina je." On slegne ramenima, hodajući uz mene.
"Čekaj malo, znači da si mi više otegotna okolnost nego prijetnja?" Haven
me gleda kroz sužene, jako našminkane oči, a ljubomora joj boji auru u
zagasitozelenu boju bljuvotine.
Duboko udahnem i pogledam ih, razmišljajući kako bih im, da mi nisu
prijatelji, rekla koliko je sve to smiješno. Pa otkad za osobu možeš reći moj
je, ja sam ga prva vidjela? Osim toga, u sadašnjem stanju osobe koja čuje
glasove, vidi aure i odijeva se u preširoke majice baš i nisam materijal za
upucavanje. Ali ne kažem ništa od toga. Nego odgovaram:
"Da, ja sam otegotna okolnost. Golema katastrofa koja se svakog trena može
dogoditi. Ali ni u kojem slučaju ne predstavljam prijetnju. Najviše zato što
me on ne zanima. Znam da je to teško povjerovati, s obzirom na činjenicu da
je tako zgodan, seksi, zamaman, komad i pol, ili kako ga već želite nazvati,
ali istina je da mi se Damen Auguste ne sviđa i neznam kako bih vam to još
mogla reći!"
"Hm, mislim da i ne moraš reći ništa drugo", promrmlja Haven, lice kao da
joj se smrznulo dok zuri ravno pred sebe.
Slijedim njezin pogled sve do mjesta gdje stoji Damen, sa svojom sjajnom
crnom kosom, užarenim pogledom, veličanstvenim tijelom i znakovitim
osmijehom, pa osjećam kako mi srce preskoči otkucaj ili dva dok mi on
pridržava vrata i kaže:
"Hej, Ever, poslije tebe."
Žurno odtutnjim do svoje klupe, za dlaku izbjegavši naprtnjaču koju mi je
Stacia stavila na put, a lice mi je crveno od stida, jer znam da je Damen iza
mene i da je čuo svaku groznu riječ koju sam rekla.
Bacim torbu na pod, sjednem, podignem kapuljaču i pojačam iPod, nadajući
se da ću tako prigušiti buku i nekako odbiti od sebe sve što se upravo
dogodilo i uvjeravajući samu sebe da je tip poput njega, netko tako
samouvjeren, tako zgodan, tako nevjerojatno super, prevelika faca da bi se
zamarao riječima koje je izlanuo netko poput mene.
Ali baš kad sam se počela opuštati, baš kad sam uvjerila samu sebe da me
nije briga, lecnem se na užasan šok, električni naboj koji mi struji kroz kožu,
udara mi u vene i od kojega mi bridi cijelo tijelo.
Sve to zato što me Damen dotaknuo.
Nije me lako iznenaditi. Sve otkako sam postala vidovita, to uspijeva jedino
Riley, a kao da joj nikad ne dosadi smišljati nove načine da to učini.
MIN@
19
Podignem pogled od ruke do Damenova lica, ali on se samo nasmiješi i kaže:
"Htio sam ti vratiti knjigu." Pruži mi moj primjerak Orkanskih visova.
Premda znam da zvuči čudno i prilično suludo, u trenutku kad je progovorio,
cijela je prostorija utihnula. Ozbiljno, u jednom trenutku bila je ispunjena
zvukovima nasumičnih misli i glasova, a u sljedećem:
Znajući koliko je to besmisleno, zavrtim glavom i upitam:
"Jesi li siguran da je ne želiš zadržati? Jer stvarno mi ne treba, već znam
kako završava." Premda je već maknuo ruku s moje, još nekoliko trenutaka
osjećam trnce.
"I ja znam kako završava", kaže on, gledajući me tako prodorno, tako
postojano, tako prisno da sam brzo skrenula pogled.
Baš kad sam se spremala opet staviti slušalice da nadglasam Stacijine i
Honorine nepresušne okrutne primjedbe, Damen opet stavi ruku na moju i
upita:
"Što slušaš?"
Cijela učionica opet uranja u tišinu. Ozbiljno, tih nekoliko kratkih sekunda
nema uskovitlanih misli, nema prigušenog šapta, ničega osim njegova tihog,
pjevnog glasa. Mislim, kad se to prvi put dogodilo, mislila sam da mi se
samo čini. Ali ovaj put znam da je stvarno. Jer, premda svi i dalje
razgovaraju, i misle i ponašaju se kao i uvijek, zvuk njegovih riječi sve to
prigušuje.
Zamjećujem kako mi je tijelo toplo, kako bridi, i pitam se što je tomu uzrok.
Hoću reći, nije baš da mi nitko prije nije dotaknuo ruku, premda nikad prije
zaista nisam osjetila ništa ni približno slično.
"Pitao sam te što slušaš." Smiješi mi se. Osmijehom tako privatnim i
intimnim da osjećam kako mi obrazi crvene.
"A, ovaj... samo neku goth kompilaciju koju mi je snimila frendica Haven.
Većinom stare stvari iz osamdesetih, znaš, kao Cure, Siouxsie and the
Banshees, Bauhaus." Slegnem ramenima, ne uspijevajući otrgnuti pogled pa
zurim u njegove oči, pokušavajući odrediti koje su točno boje.
"Voliš goth?" upita on i podigne obrve, dok sumnjičavim pogledom upija
moju dugačku plavu kosu skupljenu u rep, tamnoplavu majicu i čisto oprano
lice bez trunčice šminke.
"Ne, ne baš. To Haven sluša." Nasmijem se nervoznim, kreštavim glasom
od kojega bih se najradije sva zgrčila, a moj se smijeh odbija od sva četiri
zida i vraća mi se.
"A ti? Što ti slušaš?" Još uvijek me gleda u oči, a na licu mu je izraz kao da
ga sve to zabavlja.
Baš kad sam se spremila odgovoriti, ulazi profesor Robins, zajapurenih
obraza, ali ne od brzog hoda, kako svi pretpostavljaju. Damen se naslanja na
MIN@
20
stolcu, a ja duboko udahnem i skidam kapuljaču, tonući opet u poznate
zvukove adolescentske tjeskobe, stresa zbog testova, kompleksa u vezi s
izgledom, uništenih snova profesora Robinsa te Stacijinih, Honorinih i
Craigovih misli koji se pitaju što taj zgodni tip vidi na meni.

http://weheartit.com/kidnapped_angel

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
PETO POGLAVLJE
Kad napokon stignem do našeg stola u kantini, Miles i Haven već su tamo.
Ali, vidjevši da Damen sjedi s njima, u iskušenju sam da se okrenem i
pobjegnem u suprotnom smjeru.
"Smiješ nam se pridružiti, ali samo ako obećaš da nećeš buljiti u novog
učenika", smije se Miles. "Nepristojno je buljiti. Zar ti to nitko još nije
rekao?"
Zakolutam očima i sjednem na klupu pokraj Damena, odlučna u namjeri da
im pokažem kako sam ravnodušna na njegovu nazočnost.
"A što mogu, othranili su me vukovi." Slegnem ramenima, zauzeta
petljanjem oko vrećice u kojoj mi je bio ručak.
"Mene su othranili transvestit i spisateljica ljubica", kaže Miles i ispruži ruku
da ukrade narančasti bombon s vrha Havenina kolača ukrašenog za Noć
vještica.
"Žao mi je, dragi moj, to nisi bio ti nego Chandler iz Prijatelja", smije se
Haven. "Mene su odgojili vampiri. Bila sam prekrasna vampirska princeza,
voljena, obožavana i svi su mi se divili. Živjela sam u luksuznom gotičkom
dvorcu i nemam pojma kako sam završila za ovim odvratnim plastičnim
stolom s luzerima poput vas." Mahne glavom prema Damenu. "A ti?"
On otpije gutljaj nekakve svjetlucave crvene tekućine iz staklene boce, a
onda prijeđe pogledom preko nas i kaže:
"Italija, Španjolska, Engleska, Francuska, Belgija, New York, New Orleans,
Oregon, Indija, New Mexico, Egipat i još nekoliko mjesta između." Smiješi
se.
"Znaš li reći 'vojničko dijete'?" smije se Haven dok skida bombon s kolača i
dobacuje ga Milesu.
"Oregon. Gdje je Ever živjela", kaže Miles, stavi slatkiš na sredinu jezika i
spere ga gutljajem vitaminizirane vode.
"Ne znam, ali ja sam živio u Portlandu", kima Damen.
Miles se nasmije.
"Nije bilo pitanje, ali okej. Htio sam reći da je i naša ovdje prisutna frendica
Ever živjela tamo", kaže on, na što dobije oštar pogled od Haven, koja me,
čak i nakon što sam se onako izlanula, i dalje smatra najvećom preprekom na
MIN@
21
svom putu prema istinskoj ljubavi, i kojoj nimalo nije drago da se pozornost
skreće na mene.
Damen se smiješi, gleda me u oči.
"Gdje?"
"U Eugeneu", promrmljam, radije se usredotočujući na sendvič nego na
njega, jer baš kao i u učionici, svaki put kad progovori, njegov je glas jedini
zvuk koji čujem.
A svaki put kad nam se pogledi sretnu, osjećam toplinu.
Kad mu se noga na trenutak očešala o moju, cijelo mi je tijelo zatreperilo.
Sad me to već počinje lagano izluđivati.
"Kako si ti završila ovdje?" On se nagne prema meni, a ponukana time
Haven mu se primakne bliže.
Zurim u stol, čvrsto stišćući usne, što mi je navika kad sam nervozna. Ne
želim razgovarati o svom prijašnjem životu. Ne vidim smisao u
prepričavanju groznih pojedinosti. U objašnjavanju kako sam preživjela,
premda je mojom, i samo mojom, krivnjom poginula cijela moja obitelj. Pa
na kraju, trgajući koru sa sendviča, samo kažem:
"Duga je to priča."
Osjećam Damenov pogled, težak, topao, pun poziva, i tako sam nervozna da
mi se dlanovi znoje. Boca mi klizi iz stiska, pada tako brzo da je ne stignem
uhvatiti, mogu samo čekati da sadržaj prsne posvuda.
Ali prije no što je stigla udariti o stol, Damen je hvata i pruža mi je. A ja
sjedim, zurim u bocu i izbjegavam njegov pogled, pitajući se jesam li samo
ja primijetila da su mu pokreti bili tako brzi da ih se nije moglo jasno vidjeti.
Potom ga Miles upita o New Yorku, a Haven se primakne tako blizu da mu
praktički sjedi u krilu. Duboko dišem, dovršavam ručak i uvjeravam samu
sebe da mi se samo učinilo.
Napokon zvoni pa zgrabimo svoje stvari i krenemo prema učionici. Čim me
Damen više ne može čuti, okrenem se prema prijateljima i upitam:
"Kako je završio za našim stolom?" Pa se sva zgrčim na zvuk svoga glasa,
jer zvučao je tako kreštavo i optužujući.
"Htio je sjediti u hladu pa smo mu ponudili mjesto." Miles slegne ramenima,
baci svoju bocu u koš za reciklažu i povede nas prema zgradi.
˝Nije bilo nikakve zle urote da tebi bude neugodno."
"Pa, onu primjedbu o buljenju baš si i mogao zadržati za sebe", Lažem,
znajući da zvučim bedasto i pretjerano osjetljivo. Ne želim reći što stvarno
mislim jer ne želim prijatelje uzrujati vrlo logičnim, ali ne baš uljudnim
pitanjem:
Zašto se tip poput Damena druži s nama?
MIN@
22
Ozbiljno. Od svih klinaca u školi, od svih kulerskih klika u koje se može
uključiti, zašto bi izabrao nas, troje najneprilagođenijih?
"Opusti se, bilo mu je smiješno." Miles opet slegne ramenima. "Osim toga,
večeras će doći do tebe. Rekao sam mu neka svrati oko osam."
"Što?" Zurim u njega, iznenada se sjetivši da je za ručkom Haven cijelo
vrijeme razmišljala o tome što će odjenuti, dok se Miles pitao ima li vremena
za nanošenje sredstva za samotamnjenje. Sad mi je sve to imalo smisla.
"Pa... čini se da Damen mrzi nogomet koliko i mi, a to smo saznali kad ga je
Haven brzinski ispitala tren prije nego što si ti došla." Haven se nasmiješi i
napravi kniks, a koljena u mrežastim čarapama savijaju se svako na svoju
stranu. "A budući da je nov i ne poznaje nikoga drugoga, odlučili smo ga
prisvojiti za sebe i ne dati mu priliku da se sprijatelji s drugima."
"Ali..." Zastajem, jer ne znam kako bih nastavila. Znam samo da ne želim da
Damen dođe k meni, ni večeras, ni ikad.
"Doći ću u neko doba poslije osam", kaže Haven. "Sastanak mi završava u
sedam pa imam taman dovoljno vremena da svratim doma i presvučem se. I,
tek toliko da se zna, ja ću sjediti kraj Damena u jacuzziju."
"Ne možeš tako!" kaže Miles, ljutito vrteći glavom. "Neću to trpjeti!"
Ali ona mu samo mahne preko ramena dok trčkara prema učionici, a ja se
okrenem prema njemu i upitam:
"Koji sastanak ima večeras?"
On otvara vrata učionice i smiješi se.
"Petkom su izjelice."
Moglo bi se reći da je Haven ovisnica o raznim grupama za potporu. U ovo
malo vremena koliko je poznajem išla je na sastanke bivših alkoholičara,
narkomana, ovisnika o drugima, dužnika, kockara, ovisnika o internetu, o
nikotinu, o vulgarnosti, zatim ljudi koji kompulzivno rade zalihe svega i
svačega i ljudi koji pate od socijalne fobije. Koliko znam, ovo joj je prvi
sastanak ovisnika o hrani. Doduše, s obzirom na to da je vitka, sitnog tijela
balerine iz glazbene kutije, visoka metar pedeset dva, Haven nikako nije
ovisnica o hrani. Kao što nije ni alkoholičarka, dužnica, kockarica ili bilo što
drugo od toga. Jedino što je njezini samoživi roditelji kronično zanemaruju
pa stoga traži ljubav i odobravanje gdje god ih može dobiti.
Ista je stvar i s tom njezinom gotičkom fazom. Zapravo, nije baš u tome, što
je prilično očito već iz toga što skakuće umjesto da se potišteno vuče
naokolo i toga što joj u sobi posteri grupe Joy Division vise na pastelno
ružičastim zidovima (zaostatku iz njezine ne tako davne balerinske faze, koja
je uslijedila nakon šminkerske faze).
Haven je jednostavno shvatila da je najbolji način da te svi zamijete u moru
plavokosih šminkerica to da se odijevaš kao princeza tame.
MIN@
23
Samo što joj to ne ide tako dobro kao što se nadala. Kad ju je mama prvi put
vidjela tako odjevenu, samo je uzdahnula, uzela ključeve i otišla na pilates.
A tata joj nije dovoljno dugo bio kod kuće da je pošteno pogleda. Njezin
mladi brat Austin bio je zgrožen, ali prilično se brzo naviknuo. A s obzirom
na to da su, nakon prošlogodišnjeg boravka MTV-jevih kamera u školi,
klinci već oguglali na neobično ponašanje, obično se ne obaziru na nju.
Ali ja znam da se ispod svih tih lubanja i šiljaka i mrtvačke šminke nalazi
djevojka koja samo želi da je zamijete, da je čuju, da je vole, da joj poklone
malo pažnje, jer u prijašnjim modnim inkarnacijama nije dobila ništa od
toga. I zato, ako joj odlazak na sastanke gdje pred skupinom ljudi ispovijeda
neku izmišljenu priču o borbi s tom i tom ovisnošću pomaže da se osjeća
važnom, tko sam ja da je osuđujem?
U starom životu nisam se družila s ljudima poput Milesa i Haven. Nisam
imala veze s neprilagođenima, čudacima ili s onima koje su svi zadirkivali.
Bila sam dijelom popularne škvadre, u kojoj se većina bavila sportom ili bila
zgodna, ili darovita, ili pametna, ili bogata, ili popularna ili sve to. Išla sam
na školske plesnjake, imala najbolju prijateljicu po imenu Rachel (koja je
bila navijačica kao i ja), čak i dečka koji se zvao Brandon i koji je bio šesti
dečko s kojim sam se ljubila (prvi je bio Lucas, ali samo zato što smo se u
šestom razredu igrali okretanja boce, a četvoricu poslije njega nije vrijedno
spominjati). I premda nikad nisam bila grozna prema drugima koji nisu bili
dijelom naše škvadre, nisam ih baš ni zamjećivala. Jednostavno nisam imala
veze s njima. Pa sam se ponašala kao da su nevidljivi.
Ali sad sam i ja jedna od nevidljivih. Znala sam to onoga dana kad su me
Brandon i Rachel došli posjetiti u bolnicu. Izvana su bili tako dragi i puni
podrške, ali njihove su mi misli ispričale potpuno drukčiju priču. Izbezumio
ih je pogled na vrećice iz kojih mi je u venu kapala infuzija, na posjekotine i
modrice, na udove u gipsu. Bilo im je žao zbog svega što mi se dogodilo i
svega što sam izgubila, ali dok su se trudili ne zuriti u nazubljeni crveni
ožiljak na mom čelu, zapravo su jedva čekali da pobjegnu.
Gledala sam kako im se aure isprepleću i stapaju se u istu prigušeno- smeđu,
znajući da se udaljavaju od mene i približavaju jedno drugome.
Zato prvoga dana u školi Bay View nisam gubila vrijeme na uobičajeni ritual
zadirkivanja Stacijine i Honorine ekipe, nego sam se uputila ravno prema
Milesu i Haven, dvoje neprilagođenih koji su moje prijateljstvo prihvatili bez
pitanja. I premda izvana izgledamo čudno, zapravo neznam što bih bez njih.
Njihovo prijateljstvo jedna je od tih nekoliko dobrih stvari u mom životu. Uz
njihovo prijateljstvo gotovo da se opet osjećam normalnom.
MIN@
24
Upravo zato moram se držati dalje od Damena. Jer njegova sposobnost da mi
dodirom izazove trnce po koži i da svojim glasom utiša svijet, opasno je
iskušenje koje si ne mogu priuštiti.
Neću riskirati da to ugrozi moje prijateljstvo s Haven.
I ne mogu riskirati da se previše zbližimo.

http://weheartit.com/kidnapped_angel

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
ŠESTO POGLAVLJE
Premda Damen i ja zajedno imamo dva predmeta, samo na satu engleskog
jezika sjedimo jedno pokraj drugoga. Zato mi prilazi tek kad sam već
spremila svoje stvari i izlazim sa sata likovne kulture.
Pritrči, pridržava mi vrata dok žurno prolazim pokraj njega, pogleda
prikovana za pod, pitajući se kako da poništim poziv za večeras.
"Tvoji su me prijatelji pozvali da večeras svratim do tvoje kuće", kaže on,
usklađujući korak s mojim. "Ali neću moći."
"Oho!" kažem, posve zatečena, a žao mi je što me glas izdao i otkrio koliko
sam sretna zbog toga. "Mislim, jesi li siguran?" Trudim se zvučati mekše,
prijateljskije, kao da zaista želim da dođe, premda je već prekasno.
Gleda me, a oči su mu sjajne i kao da ga to pomalo zabavlja.
"Je, siguran sam. Vidimo se u ponedjeljak", kaže, ubrza korak i krene prema
svom autu, onom koji je parkiran u crvenoj zoni i čiji je motor neobjašnjivo
već uključen.
Miles već čeka kraj moje Miate, prekriženih ruku i suženih očiju, a po
posprdnom osmijehu tako tipičnom za njega znam daje uzrujan.
"Bolje bi ti bilo da mi odmah kažeš što se to tamo dogodilo, jer odavde nije
izgledalo dobro", kaže, ulazeći u auto na sjedalo suvozača.
"Otkazao je. Rekao je da ne može doći." Slegnem ramenima, gledajući
unatrag dok ubacujem u rikverc.
"Ali što si mu ti rekla da je odlučio otkazati?" Bijesno me gleda.
"Ništa."
Posprdni se osmijeh produbljuje.
"Ozbiljno, nisam ja kriva što su ti propali planovi za večeras." Izlazim s
parkirališta na ulicu, ali osjećam da Miles i dalje zuri u mene pa upitam: "Što
je?"
"Ništa." Podigne obrve i zagleda se kroz prozor, a ja se usredotočujem na
vožnju, premdu znam što misli. Ali naravno da se onda on okrene i kaže:
"Okej, obećaj da se nećeš ljutiti."
Zatvorim oči i uzdahnem. Evo ga na.
MIN@
25
"Jednostavno, uopće te ne razumijem. Mislim, ništa u vezi s tobom nema
smisla."
Duboko udahnem i odbijam reagirati. Uglavnom zato što će se stvari
pogoršati.
"Prvo i prvo, totalni si komad, zbilja si prezgodna, bar mislim da jesi, jer
teško je reći budući da se stalno skrivaš ispod tih ružnih, rastegnutih majica s
kapuljačom. Žao mi je što baš ja moram biti taj koji će ti to reći, Ever, ali
tvoj stil je totalna tragedija, kao moda za beskućnike, i mislim da se ne
bismo trebali pretvarati da nije tako. Isto tako, mrzim biti taj koji će ti to reći,
ali to što se iz petnih žila trudiš izbjegavati nevjerojatno zgodnog novog tipa
kojemu se očito sviđaš, stvarno je čudno."
Zastane dovoljno dugo da mi uputi ohrabrujući pogled, a ja se već
pripremam za ono što slijedi.
"Naravno, osim ako slučajno nisi homoseksualka."
Skrećem desno i izdišem, vjerojatno prvi put zahvalna za vidovitost, jer ovaj
put mi je i te kako pomogla umanjiti šok.
"Jer totalno je okej ako jesi", nastavlja on. "Mislim, naravno da je, jer i ja
sam gej i nije baš da ću te diskriminirati, ne?" nasmije se, nekako nervozno,
smijehom koji kao da govori Sad smo na nepoznatom teritoriju.
Ali samo odmahnem glavom i stisnem kočnicu.
"Samo zato što me ne zanima Damen, ne znači da sam homoseksualka",
kažem, shvaćajući da zvučim kao da se opravdavam, a to mi nije bila
namjera. "Nije sve u izgledu, znaš."
Ima nešto i u trncima pri svakom dodiru, u dubokim očima žarkog pogleda,
u zavodljivom zvuku glasa koji može utišati svijet...
"Je li to zbog Haven?" upita Miles, očito ne vjerujući u moju priču.
"Ne." Čvrsto stišćem upravljač i bijesno pogledavam semafor, kao da ću ga
time natjerati da se promijeni iz crvenog u zeleno pa da što prije dovezem
Milesa do kuće i da se napokon sve ovo završi.
Ali znam da sam prebrzo odgovorila, jer on kaže:
"Ha! Znao sam! Jest zbog Haven, zato što ga je ona prva vidjela. Ne mogu
vjerovati da se zaista obazireš na to! Mislim, stvarno! Je li ti jasno da
propuštaš priliku da izgubiš nevinost s najzgodnijim frajerom na školi,
možda čak na cijelom planetu, a sve samo zato što ga je Haven prva
vidjela?"
"To je smiješno", promrmljam, vrteći glavom dok skrećem u njegovu ulicu,
ulazim na kolni prilaz i gasim motor.
"Što? Nisi djevica?" smiješi se on, očigledno se super zabavljajući na moj
račun. "Nisi mi sve rekla, ha?"
Zakolutam očima i nasmijem se, unatoč svemu.
MIN@
26
Još me nekoliko trenutaka gleda pa zgrabi knjige i krene prema kući,
okrenuvši se tek toliko da mi kaže:
"Nadam se da Haven zna cijeniti to što u tebi ima tako dobru prijateljicu."
Ispalo je da je petak ionako otkazan. Ne sam dan, nego samo naši planovi.
Dijelom zato što se Havenin mlađi brat Austin razbolio i nije se imao nitko
drugi pobrinuti za njega, a dijelom zato što je Milesa njegov otac, veliki
ljubitelj sporta, odvukao na utakmicu, prisilio ga da odjene dres njihove
momčadi i da se pretvara kao da mu je stalo do toga. Čim je Sabine čula da
ću ostati sama kod kuće, otišla je ranije s posla i ponudila da me izvede na
večeru.
Znajući da ne odobrava moju sklonost prema trapericama i širokim
majicama s kapuljačom, a želeći joj na neki način pokazati zahvalnost za sve
što je učinila za mene, odjenem lijepu plavu haljinu koju mi je nedavno
kupila i obujem cipele s visokom petom koje idu uz nju, namažem usne
sjajilom (ostatkom iz bivšeg života, dok su mi te stvari još nešto značile),
preselim najnužnije stvari iz ruksaka u malu metalik torbicu i raspustim
valovitu kosu koja je inače uvijek svezana u rep.
Baš kad krenem van iz sobe, iza mene se pojavi Riley i kaže:
"Već je i vrijeme da se napokon počneš oblačiti kao cura."
Samo što ne iskočim iz kože.
"Isuse, nasmrt si me prestrašila!" šapnem, zatvarajući vrata da me Sabine ne
čuje.
"Znam", nasmije se ona. "Kamo ideš?"
"U neki restoran koji se zove Stonehill Tavern, u hotelu St. Regis",
odgovorim, a srce mi još uvijek lupa od njezine zasjede.
Ona podigne obrvu i zakima glavom:
"Šminkerski."
"A kako ti to znaš?" suzim oči, pitajući se je li bila tamo. Što ja znam kako
provodi slobodno vrijeme.
"Znam ja puno toga", nasmije se ona. "Više nego ti." Baci se na moj krevet,
presloži jastuke i udobno se zavali.
"Pa, kao da ja tu išta mogu, zar ne?" kažem, uzrujana činjenicom da na sebi
ima istu haljinu i cipele kao ja. Ali budući da je četiri godine mlađa i mnogo
niža, na njoj to izgleda kao da se igra odraslih.
"Ozbiljno, trebala bi se češće tako obući. Mrsko mi je reći, ali onaj tvoj
uobičajeni izgled baš i nije nešto. Misliš da bi se Brandon ikad zagrijao za
tebe da si se prije tako oblačila?" Riley prekriži gležnjeve i gleda me,
opuštena onoliko koliko itko, živ ili mrtav, može biti. "Kad smo već kod
njega, znaš li da sad hoda s Rachel? Aha, skupa su već pet mjeseci. To je
duže nego što si ti bila s njim, ne?"
MIN@
27
Stisnem usne i lupkam nogom o pod, u sebi ponavljajući uobičajenu mantru:
Ne daj da te uzruja, ne daj da te uzruja...
"E, i nećeš vjerovati, ali skoro su otišli do kraja! Ozbiljno, s maturalnog
plesa otišli su rano, sve su isplanirali, ali onda... pa..." Zastane i nasmije se.
"Znam da ti ovo vjerojatno ne bih trebala reći, ali recimo samo da je
Brandon učinio nešto zbog čega će mu još dugo biti žao i neugodno, a što je
totalno pokvarilo atmosferu. Znam da ne zvuči smiješno kad ti prepričavam,
ali da si bila tamo... Nemoj me krivo shvatiti, fališ mu i tako to. Čak ju je i
par puta slučajno nazvao tvojim imenom, ali kao što kažu, život ide dalje,
ne?"
Duboko udahnem i suzim oči, gledajući kako se udobno smjestila na moj
krevet, kao Kleopatra u svoju ležaljku, kritizirajući moj život, moj izgled,
gotovo sve na meni, govoreći mi vijesti o bivšim prijateljima, premda je
nisam pitala, a sve kao neka pretpubertetska sveznalica.
Sigurno je super kad možeš svratiti kad poželiš, kad ne moraš biti tu u
rovovima života i mučiti se kao svi mi ostali!
Iznenada mi je dosta tih njezinih svraćanja, koja su zapravo samo
preuveličane zasjede, i radije bih da me pusti da ovo što mi je ostalo od
glupog života proživim u miru, bez njezinih stalnih razmaženih komentara.
Pogledam je u oči i kažem:
"I, kad si na redu za anđeosku školu? Ili su te izbacili iz nje jer si previše
zla?"
Bijesno me pogleda, a oči joj postanu dva ljutita proreza. Uto začujem kako
Sabine lagano kuca na vrata i upita:
"Spremna?"
Zurim u Riley, pogledom je izazivajući neka učini nešto glupo, nešto iz čega
će Sabine dobiti predodžbu o svim istinski neobičnim stvarima koje se ovdje
događaju.
Ali ona se samo slatko nasmiješi i kaže:
"Mama i tata te pozdravljaju", i već za nekoliko sekunda nestane.

http://weheartit.com/kidnapped_angel

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
SEDMO POGLAVLJE
Dok se vozimo prema restoranu, ne mogu razmišljati ni o čemu drugom
osim o Riley, o njezinim podlim primjedbama, o tome kako je bezobrazno
od nje da mi to kaže pa nestane. Toliko sam je puta molila neka mi kaže
nešto o roditeljima, barem neku sitnicu. Ali umjesto da mi kaže to što me
zanima, počne se vrpoljiti, izbjegava odgovor i odbija mi objasniti zašto se
oni još nisu pojavili.
MIN@
28
Čovjek bi očekivao da u smrti osoba postane bolja, ljubaznija. Ali ne Riley.
Jednako je razmaženo grozno derište kakvo je bila i za života.
Sabine preda ključeve dečku koji parkira aute pa uđemo u restoran. Već pri
prvom pogledu na golemo mramorno predvorje, ogromne cvjetne aranžmane
i nevjerojatan pogled na ocean, požalim sve što sam maloprije pomislila.
Riley je imala pravo. Ovo mjesto zaista jest šminkersko. Vraški šminkersko.
Mjesto na kakvo odvedeš nekoga tko ti se sviđa, a ne mrzovoljnu nećakinju.
Hostesa nas povede do stola prekrivenog stolnjakom i ukrašenog treperavim
svijećama. Posudice za sol i papar oblikovane su tako da podsjećaju na
srebrne kamenčiće. Sjednem, pogledavam po prostoriji i ne mogu vjerovati
kako je sve glamurozno. Pogotovo u usporedbi s restoranima na kakve sam
navikla.
Ali čim to pomislim, odbacim tu misao. Nema smisla uspoređivati
fotografije "prije" i "poslije", pregledavati onu snimku pohranjenu u mojoj
glavi o tome "kako je bilo nekoć". Premda se ponekad kad sam sa Sabine
nije lako suzdržati od toga. Činjenica da je ona tatina sestra blizanka stalni
mi je podsjetnik.
Ona naruči crno vino za sebe i sok za mene, a zatim uzmemo jelovnike i
biramo što ćemo jesti. Istog trena kad se konobarica počne udaljavati od
stola, Sabine stavi plavu kosu (duljine do ramena) iza ušiju, uljudno se
nasmiješi i upita:
"I, kako si? Kako škola? Prijatelji? Dobro?"
Nemojte me krivo shvatiti, volim svoju tetu i zahvalna sam za sve što učinila
za mene, ali to što se zna nositi s dvanaestočlanom porotom ne znači da joj
dobro ide čavrljanje. Svejedno, pogledam je i kažem:
˝Aha, sve je dobro."
Okej, možda ni meni baš ne ide čavrljanje.
Stavi mi ruku na nadlakticu, spremajući se reći još nešto, ali preduhitrim je i
već ustajem sa stolca.
"Vraćam se odmah", promrmljam, zamalo prevrnuvši stolac, pa se požurim
natrag u smjeru odakle smo došle, i ne zastavši da upitam gdje je WC, jer
konobarica na koju sam naletjela ionako je već nakon prvog pogleda na
mene pomislila da do prostorije na kraju dugog hodnika neću stići na
vrijeme.
Žurim se tamo kamo me nesvjesno uputila, prolazim kroz hodnik pun zrcala,
divovskih, u mjedenim okvirima, poredanih u niz. Budući da je petak, hotel
je pun gostiju, uzvanika na sutrašnjem vjenčanju koje se, prema tome što ja
vidim, i ne bi trebalo održati.
Pokraj mene prolazi skupina ljudi, a njihove aure kovitlaju energijom na
alkoholni pogon, koja je toliko neuravnotežena da utječe i na mene, pa
MIN@
29
ostajem s vrtoglavicom, mučninom i s takvom pomutnjom u glavi da mi se
učini da me iz zrcala gleda dugi niz Damena.
Oteturam u WC, zgrabim mramornu ploču oko umivaonika i pokušavam
doći do daha. Trudim se usredotočiti pogled na posude s orhidejama, na
mirisne losione i naslagane mekane ručnike na velikom porculanskom
pladnju. Počinjem se osjećati smirenije, usredotočenije, suzdržanije.
Pretpostavljam da sam se već do te mjere navikla na svu tu nasumičnu
energiju s kojom se susrećem kamo god idem, da sam zaboravila kako gadno
može biti kad nemam iPod i kad su mi obrambeni zidovi spušteni. Udarni
val koji sam osjetila kad je Sabine položila ruku na moju bio je ispunjen
takvom sveprožimajućom osamljenošću, takvom tihom tugom, da sam se
osjećala kao da me netko udario šakom u trbuh.
Pogotovo kad sam shvatila da sam ja kriva za to.
Sabine je osamljena na način koji ja pokušavam ignorirati. Jer, premda
živimo zajedno, ne viđamo se baš često. Ona obično radi, a ja sam u školi.
Večeri i vikende provodim u svojoj sobi ili vani s prijateljima. Ponekad
zaboravim da nisam jedina koja je izgubila nekoga, da se ona, premda me
uzela k sebi i pokušala pomoći, osjeća jednako samom i praznom kao i
onoga dana kad se sve to dogodilo.
Ali, ma koliko bih joj htjela pružiti ruku i olakšati bol, jednostavno ne mogu.
Previše sam oštećena, previše sam čudna. Čudakinja koja čuje misli i
razgovara s mrtvima. A ne mogu riskirati da se to otkrije, ne mogu riskirati
da se i sa kim previše zbližim, pa čak i s njom. Najbolje što mogu jest da
završim školu i da odem studirati pa da se ona može vratiti svom životu.
Možda će tada početi izlaziti s onim tipom koji radi u istoj zgradi. S onim
kojega još i ne poznaje. S onim čije sam lice vidjela čim me dotaknula.
Provučem ruku kroz kosu, stavim još malo sjajila na usne pa krenem natrag
prema stolu, odlučivši se malo više potruditi i razvedriti je, a da pritom ne
otkrijem svoje tajne. Sjednem natrag na stolac, otpijem gutljaj soka,
nasmiješim se i kažem:
"Dobro sam, stvarno", kimajući glavom, da mi lakše povjeruje, a zatim
dodajem: "Reci mi, imaš li neke zanimljive slučajeve na poslu? Ili nekog
zgodnog tipa u zgradi?"
Nakon večere čekam vani dok Sabine stoji u redu za plaćanje usluge
parkiranja. Toliko sam zadubljena u dramu koja se odvija preda mnom,
između sutrašnje mlade i njezine vjenčane kume, da doslovno poskočim
osjetivši dodir na rukavu.
"O, hej", kažem, a čim nam se pogledi sretnu toplina mi preplavljuje tijelo i
koža mi bridi.
MIN@
30
"Izgledaš predobro", kaže Damen, pogledom klizeći niz moju haljinu sve do
cipela, a onda mu se oči vraćaju i susreću se s mojima. "Jedva sam te
prepoznao bez kapuljače", nasmiješi se on. "Jesi li uživala u večeri?"
Kimam, tako napeta da je pravo čudo da sam i to uspjela.
"Vidio sam te u hodniku. Bio bih te pozdravio, ali činilo se da si bila u
žurbi."
Gledam u njega, pitajući se što on radi ovdje, sasvim sam, u ovom
šminkerskom hotelu u petak navečer. Odjeven u tamni vuneni sako, crnu
košulju raskopčanu oko vrata, traperice poznate dizajnerske marke i te svoje
čizme, odnosno, u odjeću koja je naoko previše frajerska za nekoga njegovih
godina, ali na njemu, začudo, izgleda baš dobro.
"Imam goste iz drugog grada", kaže on, odgovarajući na pitanje koje još
nisam postavila.
I baš kad se zapitam što da kažem, eto Sabine. Dok se rukuju, objašnjavam:
"Damen i ja... ovaj... idemo u istu školu."
Damen je taj zbog koga mi se znoje dlanovi, zbog koga imam grč u želucu i
koji mi posve ispunjava misli!
"Upravo se doselio ovamo iz New Mexica", dodajem, nadajući se da će to
biti dovoljno dok nam ne stigne auto.
"Odakle iz New Mexica?" upita Sabine. Dok se smiješi, pitam se
preplavljuju li i nju isti prekrasni osjećaji kao i mene?
"Iz Santa Fea", odgovori on i nasmiješi se.
"O, čujem da je tamo jako lijepo. Uvijek sam htjela posjetiti taj grad."
"Sabine je odvjetnica, puno radi", promrmljam, gledajući u smjeru odakle će
nam dovesti auto za deset, devet, osam, sed...
"Vraćamo se kući, ali slobodno nam se možeš pridružiti", ponudi ona.
Zurim u nju u panici, pitajući zašto nisam naslutila tu mogućnost.
Pogledavam Damena, nadajući se da će odbiti, a on odgovara:
"Hvala, ali trebao bih krenuti natrag."
Pokazuje palcem preko ramena, a moj pogled ode u tom smjeru i zaustavi se
na nevjerojatno zgodnoj crvenokosoj djevojci u pripijenoj crnoj haljinici i
cipelama s visokim potpeticama.
Smiješi mi se, ali osmijeh joj nije nimalo topao. Samo se njezine usne
namazane sjajnim ružičastim ružem izvijaju prema gore, dok su joj oči
predaleko da bih joj mogla pročitati pogled. Premda ima nešto u izrazu
njezina lica, u nagibu brade, što je tako očito podrugljivo, kao da je pogled
na nas dvoje silno zabavlja.
Okrenem se opet prema njemu i pomalo sam zatečena, jer tako mi je blizu,
usne su mu vlažne i rastvorene, samo desetak centimetara od mojih. Njegovi
mi prsti lagano očešu obraz pa izvuku crveni tulipan odnekud iza mog uha.
MIN@
31
I sljedećeg trena stojim sama dok se on vraća unutra sa svojom pratnjom.
Zurim u tulipan, dodirujući njegove kožnate crvene latice, pitajući se odakle
je došao, jer proljeće je bilo prije dva godišnja doba.
Tek poslije, u svojoj sobi, shvatim da ni crvenokosa nije imala auru.
Zacijelo sam jako duboko spavala, jer u trenutku kad začujem nekoga u sobi,
glava mi je teška, misli mutne, toliko da i ne otvaram oči.
"Riley?" promrmljam. "Jesi li to ti?" Ne odgovara mi pa pretpostavljam da
me opet zafrkava, kao i obično. A s obzirom na to da sam preumorna za
takve igre, uzmem drugi jastuk i pokrijem se njime po glavi.
Ali opet je začujem pa kažem:
"Čuj, Riley, stvarno sam umorna, okej? Žao mi je ako sam bila gruba prema
tebi i žao mi je ako sam te povrijedila. Ali stvarno nemam snage za ovo u..."
podignem jastuk i jednim okom pogledam na sat, "... petnaest do četiri
ujutro. Zašto ne odeš tamo kamo inače ideš, gdje god to bilo, pa se vrati u
neko normalnije vrijeme, dobro? Ako hoćeš, možeš doći u haljini koju sam
nosila na plesu na kraju osmog razreda, i šutjet ću ko zalivena časna riječ."
Ali, izgovorivši sve to, razbudila sam se. Pa skinem jastuk s glave i bijesno
pogledam njezin sjenoviti oblik zavaljen u stolac pokraj mog radnog stola,
pitajući se što je to tako važno da nije moglo čekati do jutra.
"Rekla sam da mi je žao, okej? Što još hoćeš?"
"Vidiš me?" upita ona, odgurujući se od stola.
"Naravno da te..." Zastajem u pola rečenice, shvativši da glas nije njezin.

http://weheartit.com/kidnapped_angel

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
OSMO POGLAVLJE
Vidim mrtve ljude. Cijelo vrijeme. Na ulici, na plaži, u trgovinama, u
restoranima, kako lunjaju školskim hodnicima, kako stoje u redu u
poštanskom uredu, kako sjede u čekaonicama liječničkih ordinacija, ali
nikad kod zubara. Za razliku od duhova koje vidite na televiziji ili u
filmovima, nimalo me ne uznemiruju, ne traže pomoć, ne žele razgovarati.
Kad shvate da ih vidim, eventualno mi se nasmiješe i mahnu. Kao i većina
ljudi, vole da ih se primijeti.
Ali glas u mojoj sobi zasigurno nije bio duh. Niti je to bila Riley. Glas u
mojoj sobi pripadao je Damenu.
Po tome znam da sam sanjala.
"Hej." Smiješi mi se i sjeda na stolac pokraj mene samo nekoliko sekunda
nakon što je zvonilo, ali s obzirom na to da je ovo sat profesora Robinsa,
doći na vrijeme znači doći prerano.
MIN@
32
Kimnem mu, nadajući se da je izgledalo ležerno, neutralno, kao da me
nimalo ne zanima. Nadajući se da se na meni ne vidi kako sam toliko
zaglibila da ga već i sanjam.
"Tvoja teta je baš simpatična." Gleda me, kuckajući vrhom kemijske po
klupi, proizvodeći stalni klik klik klik koji me izluđuje.
"Da, super je", promrmljam, u mislima proklinjući profesora Robinsa što se
zadržava u kupaonici i priželjkujući da napokon spremi plošku i dođe na sat.
"Ni ja ne živim s obitelji", kaže Damen, a njegov glas utišava cijelu
prostoriju, utišava moje misli, dok on vrti olovku na vrhu prsta, okrećući je
okolo naokolo bez zastajkivanja.
Stisnem usne i petljam oko iPoda spremljenog u mom tajnom pretincu,
pitajući se bi li bilo jako nepristojno da ga uključim pa da tako utišam i
Damenov glas.
"Emancipirao sam se", doda on.
"Stvarno?" upitam, premda sam odlučila da ću naše razgovore svesti na
apsolutni minimum. No nikad prije nisam upoznala nikoga tko se
emancipirao, zakonski odvojio od roditelja, a to mi je uvijek zvučalo tako
osamljeno i tužno. Doduše, ako je suditi prema njegovoj odjeći, autu i
glamuroznim večerama petkom u hotelu St. Regis, ne ide mu baš tako loše.
"Stvarno", kima glavom. Čim mu glas utihne, opet čujem naglašeno šaptanje
Stacije i Honor, koje me nazivaju čudakinjom i epitetima još mnogo gorim
od toga. A zatim gledam kako Damen baca kemijsku u zrak, smiješeći se
dok ona oblikuje niz polaganih, lijenih osmica prije nego što mu padne
natrag na prst. "A gdje je tvoja obitelj?" upita me.
Tako je neobično to što sva buka jednostavno prestaje i počinje, prestaje i
počinje, kao neka zbrkana igra glazbenih stolica. Igra u kojoj ja uvijek
ostajem stajati. Igra u kojoj nikad ne stignem sjesti na stolac kad zvuk
prestane.
"Što?" upitam rastreseno, jer sam usredotočena na Damenovu čarobnu
penkalu koja sad lebdi između nas, dok se Honor ruga mojoj odjeći, a njezin
se dečko pretvara da se slaže s njom, premda se potajno pita zašto se ona
nikad ne odjene poput mene. A zbog svega toga najradije bih navukla
kapuljaču, pojačala iPod i prigušila sve. Sve. Uključujući Damena.
Pogotovo Damena.
"Gdje živi tvoja obitelj?" upita on.
Sklopim oči dok on govori, tišina, blažena tišina, tih nekoliko kratkih
trenutaka. Opet ih otvorim i pogledam ravno u njegove.
"Mrtvi su", kažem baš kad ulazi profesor Robins.
"Žao mi je."
MIN@
33
Damen me za ručkom gleda preko stola, a ja pogledom pretražujem okolinu,
jedva čekajući da se pojave Haven i Miles. Upravo sam otvorila svoju
posudu za ručak i u njoj između sendviča i krumpirića pronašla crveni
tulipan, tulipan! Isti kao onaj od petka navečer. I premda nemam pojma kako
je to izveo, sigurna sam da je to Damenovo djelo. Ali ne brinu me toliko ti
mađioničarski trikovi, koliko način na koji me gleda, kako mi se obraća,
kako se zbog njega osjećam...
"Zbog tvoje obitelji. Nisam znao..."
Gledam dolje u svoj sok, vrtim čep lijevo-desno, lijevo-desno, priželjkujući
da promijeni temu.
"Ne volim razgovarati o tome", slegnem ramenima.
"Znam kako je kad izgubiš ljude koje voliš", šapne on, posegne rukom preko
stola i poklopi mi ruku svojom, a mene preplavi tako dobar osjećaj, takva
toplina, takav osjećaj mira i sigurnosti da sklopim oči i dopuštam da me
prožme. Dopuštam si uživati u miru. Zahvalna za to što čujem samo njegove
riječi, a ne i misli. Kao prosječna djevojka, s dečkom koji je mnogo više od
prosjeka.
"Ahm, pardon."
Otvorim oči i ugledam Haven naslonjenu na rub stola, njezine su žute oči
sužene, a njihov pogled prikovan na naše ruke. "Ispričavam se što vam
smetam."
Brzo maknem ruku i gurnem je u džep, kao da je nešto sramotno, nešto što
nitko ne bi trebao vidjeti, želeći joj objasniti da to što je vidjela nije bilo
ništa, da ništa nije značilo, premda znam da je to laž.
"Gdje je Miles?" upitam napokon, ne znajući što bih drugo rekla.
Ona zakoluta očima i sjedne pokraj Damena, a njezine neprijateljski
raspoložene misli preobražavaju joj auru iz žarkožute u vrlo tamnu crvenu.
"Miles šalje poruke svojoj najnovijoj internetskoj simpatiji,
napaljenomvelikom307", kaže ona, izbjegavajući moj pogled, pretvarajući se
da je zauzeta komadanjem svog kolača. Zatim nastavlja, gledajući Damena:
"Pa... kako ste proveli vikend?"
Slegnem ramenima, znajući da se ne obraća meni, gledajući je kako vrškom
jezika dodiruje glazuru, izvodeći uobičajeni pokus lizanjem, premda još
nijedan kolač nije pao na tom ispitu. No, na moje iznenađenje, i Damen
slegne ramenima, premda bih, po onome što sam vidjela, rekla da se on za
vikend proveo mnogo bolje nego ja.
"Pa, kao što vjerojatno pogađate, moj petak navečer bio je totalna katastrofa.
Cijelu večer provela sam čisteći Austinovu bljuvotinu, jer je naša domaćica
bila u Vegasu, a moji se starci nisu mogli potruditi doći doma iz vrag bi ga
znao gdje su uopće bili. Ali zato mi je subota bila super. Ali, ono, zbilja
MIN@
34
super! Ozbiljno, bila je to vjerojatno najbolja večer u mom životu. Bila bih
vas pozvala, ali sve je bilo u zadnji čas." Kima, udostojivši se ponovno me
pogledati.
"Kamo si išla?" upitam, trudeći se zvučati ležerno, premda sam upravo
vidjela mračno i zastrašujuće mjesto.
"U jedan totalno kulerski klub kamo me odvela jedna cura iz moje grupe."
"Iz koje grupe?" Pijuckam vodu.
"Subotom se sastaju ovisnici o drugima." Smiješi se. "Uglavnom, ta cura,
Evangeline, zbilja je tvrdokoran slučaj. Ona je ono što nazivaju
darovateljicom."
"Tko koga zove darovateljicom?" upita Miles, spusti svoj Sidekick na stol i
sjedne pokraj mene.
"Ovisnici o drugima", kažem, da zna o čemu pričamo.
Haven okrene oči prema nebu.
"Ma ne, ne oni nego vampiri. Darovatelj je osoba koja drugim vampovima
dopušta da se njome hrane. Znaš, da joj sišu krv i tako to, dok sam ja ono što
zovu štene, jer ja ih samo slijedim. Ne dam da mi itko pije krv. Pa, bar ne
još", nasmije se ona.
"Koga slijediš naokolo?" upita Miles, uzme Sidekick i provjerava poruke.
"Vampire! Isuse, daj se koncentriraj. Uglavnom, pokušavam reći da je ta
ovisnica, ta darovateljica Evangeline, što joj, usput rečeno, i nije pravo ime
nego vampirsko..."
"Ljudi imaju vampirska imena?" upita Miles i odloži Sidekick na stol, ali
tako da ga ima na oku.
"Itekako." Ona kima glavom, gura prst duboko u glazuru pa oblizne vrh.
"Je li to kao ono kad striptizete imaju umjetnička imena? Znaš, ono koja su
obično složena od imena prvog kućnog ljubimca iz djetinjstva i mamina
djevojačkog prezimena? Ja bih onda bio Princeza Slavin, hvala na pitanju."
Miles se smiješi.
Haven uzdiše, a strpljenje joj je pri kraju.
"Ne, ništa takvo. Vampirsko je ime ozbiljna stvar. Za razliku od drugih ljudi,
ja i ne moram mijenjati ime, jer Haven je organsko vampirsko ime, sto posto
prirodno, bez aditiva i konzervansa." Smije se. "Rekla sam vam da sam
princeza tame! Uglavnom, otišle smo u taj stvarno kul klub negdje u L.A.-u,
zove se Nocturnal ili tako nekako."
"Nocturne", kaže Damen i prima svoj sok dok mu se pogled usredotočuje na
njezine oči.
Haven odloži kolač i zaplješće.
"Jej! Napokon za ovim stolom sjedi netko kul!"
"Jesi li naletjela na koga od besmrtnika?" upita on, još uvijek je gledajući.
MIN@
35
"Tonu njih! Bilo je krcato. Imaju čak i odvojenu sobu za jako važne goste, u
koju sam se totalno prošvercala i motala se oko šanka na kojem poslužuju
krv."
"Jesu li te tražili osobnu?" upita Miles, a prsti mu lete po tipkama dok
istodobno vodi dva razgovora, jedan usmeni i jedan pismeni.
"Samo se ti smij, ali kažem ti da je bilo totalno kul. Čak i nakon što me
Evangeline praktički otpilila kad je upoznala nekog tipa. Ali nema veze, jer
sam nakon toga upoznala jednu još kulerskiju curu koja se, usput rečeno,
nedavno doselila ovamo. Vjerojatno ćemo se družiti i tako to."
"Znači da prekidaš s nama?" Miles se pretvara da je šokiran.
Haven zakoluta očima.
"Da, baš. Znam samo da je moj vikend bio bolji nego vaš. Pa... možda ne
tvoj, Damene, jer čini mi se da si ti ufuran u te stvari, ali definitivno bolji
vikend od njihova", kaže i pokaže na Milesa i mene.
"I, kako je bilo na utakmici?" trknem Milesa laktom, pokušavajući mu
skrenuti pozornost s elektroničke simpatije.
"Znam samo da je bilo puno previše timskoga duha, netko je pobijedio,
netko je izgubio, a ja sam većinu utakmice proveo u muškom zahodu,
dopisujući se s ovim tipom koji je očito lažljivac i pol!" Vrti glavom i
pokazuje nam ekran mobitela. "Pogledajte ovo!" Lupa prstom po zaslonu.
"Cijeli vikend tražim neka mi pošalje sliku, jer nema teorije da ću se naći s
njim prije nego što vidim kako izgleda. A on mi šalje ovo. Glupi pozer!"
Gledam sličicu, ne shvaćajući zašto je toliko ljutit.
"Kako znaš da to nije on?" upitam, pogledavši Milesa.
"Zato što sam to ja", kaže Damen.

http://weheartit.com/kidnapped_angel

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
DEVETO POGLAVLJE
Čini se da je Damen neko vrijeme radio kao fotomodel, dok je živio u New
Yorku, pa njegove slike kruže internetom, samo čekajući da ih netko skine i
da ustvrdi kako su njegove.
Premda smo svi pogledali sliku i dobro se nasmijali cijeloj toj neobičnoj
slučajnosti, još uvijek mi nije jasno jedno: ako se Damen nedavno doselio
ovamo iz New Mexica, a ne iz New Yorka... pa, ne bi li na toj slici trebao
izgledati malo mlađe? Jer ne poznajem nikoga tko sa sedamnaest izgleda isto
kao što je izgledao s četrnaest, ili čak i s petnaest, a ipak, na toj sličici na
Milesovu mobitelu Damen izgleda isto kao i sad.
Što jednostavno nema smisla.
MIN@
36
Na početku likovnog, požurim se prema ormarićima s priborom, uzmem
svoje stvari i krenem prema svom štafelaju, odbijajući reagirati kad sam
primijetila da je Damenov slikarski stalak postavljen pokraj moga. Samo
duboko udahnem i nastavim zakopčavati kutu pa biram kist, tek povremeno
krišom pogledavajući njegovo platno i pokušavajući ne zinuti u čudu pri
pogledu na remek-djelo u nastanku, savršenu reprodukciju Picassove Žene sa
žutom kosom.
Dobili smo zadatak oponašati nekoga od velikih majstora, odabrati jedno od
poznatih djela i pokušati ga preslikati. Nekako sam bila uvjerena da će biti
lako oponašati te jednostavne Van Goghove kružne poteze kistom, da će to
biti lako zarađena petica. No sudeći prema mojim kaotičnim, mahnitim
potezima, imala sam potpuno krivo. Sad sam već tako daleko odmakla da
nema izgleda da spasim stvar. A i nemam pojma što bih napravila.
Sve otkad sam postala vidovita, nije bilo potrebe za učenjem. Ne moram čak
ni čitati. Samo položim ruke na knjigu i priča mi se pojavi u glavi. A testovi?
Pa, recimo da me više ništa ne može iznenaditi. Samo prijeđem prstima
preko pitanja i odmah dobijem odgovore.
Ali umjetnost je nešto sasvim drugo.
Jer nadarenost ne možeš glumiti.
I zato je moja slika više-manje potpuna suprotnost Damenovoj.
"Zvjezdana noć?" upita Damen, kimnuvši glavom prema mom jadnom,
plavom mrljavom platnu po kojem se cijedi boja, a ja se sva grčim koliko mi
je neugodno, pitajući se kako je uopće uspio točno pogoditi što predstavlja ta
loše naslikana zbrka.
Kao da mi treba još soli na ranu, još jednom pogledam njegov rad i sigurne
poteze izvedene s lakoćom pa i to dodajem na beskrajni popis stvari u
kojima je čudesno dobar.
Na primjer, na satu engleskog zna odgovoriti na sva pitanja profesora
Robinsa, što je pomalo čudno, jer imao je samo jednu večer da pročita
tristotinjak stranica Orkanskih visova. Da i ne spominjem kako u odgovor
obično uključi razne povijesne činjenice, pričajući o tim davnim danima kao
da je bio tamo. Osim toga je i ambidekster, što se možda na prvi pogled ne
čini kao silno velika stvar, sve dok ga ne vidiš kako jednom rukom piše, a
drugom istodobno slika i pritom obje stvari radi dobro. Bolje da i ne
počinjem priču o čarobnoj penkali i tulipanima koji se spontano pojavljuju.
"Kao Pablo glavom i bradom. Prekrasno!" kaže profesorica Machado,
zaglađujući dugu, sjajnu pletenicu dok promatra njegovo platno, a aura joj
vibrira predivno kobaltnoplavo, dok joj se misli ushićeno komešaju, radosno
poskakujući i pretražujući sjećanje na bivše nadarene učenike, dok ne shvati
da nikad prije nije imala ni jednoga s takvim prirodnim darom.
MIN@
37
"A Ever?" Izvana se smiješi, ali u sebi se pita: Što bi to moglo biti?
"O, ovaj, to bi trebala biti Van Goghova Zvjezdana noć." Užasno mi je
neugodno, a njezine misli potvrđuju moje najgore sumnje.
"Pa - nije loše za početak." Kimne, trudeći se da joj lice ostane neutralno,
opušteno. "Van Goghov stil mnogo je teži no što se čini. Nemoj zaboraviti
zlatnu i žutu! Na kraju krajeva, to je zvjezdana noć."
Gledam je kako se udaljava, dok joj se aura širi i sjaji, i znam da joj se ne
sviđa moja slika, ali cijenim njezin trud da to ne pokaže. Ne razmišljajući,
umočim kist u žutu boju a da prethodno s njega nisam obrisala plavu, pa on
na platnu ostavlja veliku zelenu mrlju.
"Kako to uspijevaš?" upitam, frustrirano vrteći glavom, prelazeći pogledom
od Damenove nevjerojatno dobre do moje nevjerojatno loše slike,
uspoređujem ih pa osjećam kako mi se srozava samopouzdanje.
Smiješi se, a njegove oči pronalaze moje.
"A što misliš tko je poučavao Picassa?"
Kist mi padne na pod, a zelena boja poškropi mi cipele, kutu i lice.
Zadržavam dah dok se on saginje po njega pa mi ga ponovno stavi u ruku.
"Svi moraju negdje početi", kaže on. Oči su mu tamne, vrele, a prsti traže
ožiljak na mom licu.
Onaj na čelu.
Onaj koji je skriven pod šiškama.
Onaj za koji nije nikako mogao znati
"Čak je i Picasso imao učitelja."
Smiješi se, odmakne ruku i toplinu koja je došla s njom pa se vrati svojoj
slici, dok se ja podsjećam da moram disati.

http://weheartit.com/kidnapped_angel

10Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Empty Re: Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Sre Mar 06, 2013 4:16 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
DESETO POGLAVLJE
Spremajući se za školu sljedećeg jutra napravim pogrešku i upitam Riley
koju majicu da odjenem.
"Što misliš?" Držim pred sobom plavu pa je maknem i podignem zelenu.
"Daj opet pokaži onu ružičastu", kaže ona, sjedeći na komodi, nakrivivši
glavu dok razmatra opcije.
"Nema ružičaste." Mrštim se, misleći da bi baš mogla i jednom biti ozbiljna i
prestati sve pretvarati u igru. "Daj, pomozi mi, vrijeme teče."
Ona trlja bradu i škilji.
"Bi li to nazvala različkovom plavom ili nebeski plavom?"
"Dosta." Odbacim plavu i navlačim zelenu preko glave.
"Obuci plavu."
MIN@
38
Zastanem, a vide mi se samo oči, dok su mi nos, usta i brada zaklonjeni u
mekanom pamuku.
"Ozbiljno. Ističe ti oči." Na trenutak je sumnjičavo pogledam, a onda
odbacim zelenu majicu i poslušam njezin savjet. Tražim sjajilo za usne, i
samo što ga nisam počela nanositi kad me upita: "Okej, u čemu je štos?
Mislim, stvarno, em ne znaš koju bi majicu obukla, em ti se dlanovi znoje,
em se šminkaš. Što se događa?"
"Ne šminkam se", kažem i sva se zgrčim na jačinu vlastitog glasa.
"Ne želim se prepucavati oko sitnica, Ever, ali sjajilo za usne se broji. Sto
posto spada u šminku. A ti si se, sestro draga, upravo spremala nanijeti ga."
Bacim ga natrag u ladicu i uzmem uobičajeni balzam za usne pa namažem
ravnu voštanu crtu bez imalo sjaja.
"Ha-loo? Još uvijek čekam odgovor!"
Stisnem usne i požurim se kroz vrata pa niza stube.
"Dobro, budi takva. Ali nemoj misliti da će me to spriječiti da pokušam
pogoditi", kaže ona za mnom.
"Baš me briga", promrmljam, ulazeći u garažu.
"Pa, znamo da nije Miles, jer njegov tip zbilja nisi, a znamo i da nije Haven,
jer ona nije tvoj tip, što nam ostavlja samo..." Prolazi ravno kroz zatvorena
vrata auta i spusti se na sjedalo, a ja se silno trudim da mi se lice ne iskrivi u
grimasu. "Pa, rekla bih da to pokriva cijeli krug tvojih prijatelja. Predajem
se, reci mi."
Otvorim vrata garaže i uđem u auto na staromodan način pa turiram motor
da prigušim njezin glas.
"Znam da se nešto događa", kaže ona, nadglasavajući buku. "Jer se, a oprosti
mi što te podsjećam, ponašaš točno onako kako si se ponašala prije nego što
si prohodala s Brandonom. Sjećaš se kako si bila nervozna i paranoična?
Stalno si se pitala je 1' se i ti njemu sviđaš i bla bla bla. No, reci mi. Tko je
taj nesretnik? Tko ti je sljedeća žrtva?"
Čim je to rekla, pred očima mi bljesne Damenova slika, a na njoj je tako
zgodan, tako seksi, tako zamaman, tako opipljiv da sam u iskušenju ispružiti
ruku i dotaknuti ga. Ali umjesto toga pročistim grlo, ubacim u brzinu i
kažem:
"Nitko. Nitko mi se ne sviđa. Ali vjeruj mi, to je posljednji put da sam te
zamolila za pomoć."
Ali došavši na sat engleskoga, osjećam se točno onako kako je Riley opisala:
nervozna sam i napeta, osjećam laganu vrtoglavicu, dlanovi mi se znoje.
Ugledam Damena kako razgovara sa Stacijom pa na već ionako dugačak
popis dodajem i paranoična.
MIN@
39
"Ovaj... pardon", kažem, jer Damenove veličanstveno duge noge priječe mi
put, tamo gdje mi inače Stacia postavlja zamke.
Ali on se ne obazire na mene nego i dalje sjedi na njezinoj klupi, a ja gledam
kako poseže rukom njoj iza uha i odande vadi ružin pupoljak.
Bijeli ružin pupoljak.
Svježi, nevini, blistavi, rosni bijeli pupoljak.
Pruži joj ga, a ona zaskviči tako glasno da bi čovjek pomislio da joj je dao
dijamant.
"O-moj-bože! Nema šanse! Kako si to izveo?" viče, mašući njime da ga svi
mogu vidjeti.
Stisnem usne i gledam u pod, petljajući oko iPoda. Pojačavam zvuk sve dok
je više ne čujem.
"Trebam proći ovuda", promrmljam, a oči mi se sreću s Damenovim i na
trenutak uhvatim bljesak topline prije nego što mu se pogled pretvori u led.
Odmakne noge.
Žurim se prema klupi, stopala mi se miču kako treba, jedno pred drugo, kao
da sam zombi, robot, neka tupa stvar koja sama izvodi unaprijed
isprogramirane pokrete, jer nije sposobna misliti vlastitom glavom. Sjednem
na stolac i nastavljam rutinu, vadim bilježnicu, knjigu, kemijsku olovku,
pretvarajući se da ne vidim kako se Damen nevoljko miče, kako vuče noge
kad mu je profesor Robins rekao neka se vrati na svoje mjesto.
"Bebem mu sve po spisku", kaže Haven, odmiče šiške na stranu i zuri ravno
pred sebe, a njezina zabrana psovanja jedina je novogodišnja odluka koje se
pridržava, ali samo zato što joj je bebem smiješno.
"Znao sam da neće potrajati." Miles zavrti glavom i zuri u Damena,
gledajući ga kako očarava najpopularniju škvadru svojim prirođenim
šarmom, čarobnom penkalom i glupim bebenim ružinim pupoljcima. "Znao
sam da je predobro da bi potrajalo. Zapravo, to sam i rekao, još prvoga dana.
Sjećate se da sam to rekao?"
"Ne", promrmlja Haven, još uvijek buljeći u Damena. "Uopće se ne sjećam
toga."
"Pa, jesam, rekao sam." Miles otpije gutljaj vitaminizirane vode i zakima
glavom. "Rekao sam. Valjda me nisi čula."
Gledam dolje u svoj sendvič i slegnem ramenima, ne želeći se upuštati u
raspravu tko-je-što-rekao-i-kad, a još manje želeći pogledati ikamo blizu
Damena, Stacije ili bilo koga drugoga za tim stolom. Još se nisam oporavila
od sata engleskog, kad se usred prozivanja Damen nagnuo prema meni i
pružio mi presavijeni papirić.
Ali samo zato da ga ja dodam Staciji.
MIN@
40
"Daj joj ga sam", rekla sam, odbivši ga i dotaknuti. Pitajući se kako je
moguće da mi običan komadić papira istrgnut iz bilježnice i presavinut u
trokutić može izazvati toliko boli.
"Ma daj", rekao je, dobacivši ga tik do mojih prstiju. "Jamčim ti da te nitko
neće vidjeti."
"Nije zbog toga", ošinula sam ga bijesnim pogledom.
"Nego zbog čega?" upitao je, gledajući me svojim tamnim očima.
Zbog toga što ga ne želim dotaknuti! Ne želim znati što piše na njemu. Jer
čim ga moji prsti dotaknu, u glavi ću vidjeti riječi, cijelu seksi, dražesnu,
koketnu, nefiltriranu poruku. Premda će hiti gadno i čuti je u njezinim
mislima, ako je sama ne pročitam barem ću se moči pretvarati da je čujem
onako kako ju je obradio njezin glupi um. Ali ako dotaknem papir, znat ću
da su to stvarne riječi, a jednostavno ne mogu podnijeti da ih vidim...
"Sam joj daj", rekoh napokon, gurnuvši papirić vrhom olovke tako da je pao
sa stola. Mrzeći činjenicu da mi je srce lupalo kao ludo kad se nasmijao i
sagnuo da pokupi papirić s poda.
Mrzeći se zbog vala olakšanja koji me preplavio kad ga je spremio u džep,
umjesto da ga pošalje dalje njoj.
"Halo, Zemlja zove Ever!"
Zatresem glavom i podignem pogled prema Milesu.
"Pitao sam se što se dogodilo. Mislim, ne želim ni u koga upirati prstom, ali
ti si ga zadnja danas vidjela..."
Gledam Milesa, razmišljajući o tome da bih i sama htjela znati odgovor na to
pitanje. Prisjećam se kako su jučer na likovnom Damenove oči tražile moje,
kako mi je njegov dodir ugrijao kožu, kako sam bila sigurna da smo
podijelili nešto osobno, čak čarobno. Ali zatim se prisjećam djevojke prije
Stacije, prelijepe crvenokose u hotelu St. Regis, one koju sam kao slučajno
zaboravila. I osjećam se kao budala. Kako sam mogla biti tako naivna i
misliti da mu se sviđam? Jer činjenica je da je Damen pravi igrač, da je takav
i gotovo.
Pogledam preko stolova, taman na vrijeme da vidim kako je Damen prikupio
cijeli buket ružinih pupoljaka iza Stacijina uha, iz rukava, dekoltea i torbice.
Čvrsto stisnem usne i skrenem pogled, ne želeći gledati nepotreban zagrljaj
koji je uslijedio.
"Ništa nisam učinila", kažem napokon, zbunjena Damenovim ponašanjem
koliko i Miles i Haven, ali manje voljna to priznati.
Čujem Milesove misli, dok odvaguje moje riječi i pokušava odlučiti hoće li
mi povjerovati. A onda uzdahne i pita:
"Jesi li jednako slomljenog srca, napuštena i jadna koliko i ja?"
MIN@
41
Gledam ga i rado bih mu se povjerila, rado bih mu rekla sve, cijelu tu
smušenu zbrku osjećaja. Ispričala mu kako sam jučer bila sigurna da se
među nama dogodilo nešto značajno, a danas me dočekalo ovo. Ali umjesto
toga samo odmahnem glavom, prikupim svoje stvari i krenem u razred,
premda ima još mnogo vremena do zvona.
Tijekom cijelog petog sata na francuskom smišljam način kako se izvući s
likovnog. Ozbiljno. Čak i dok sudjelujem u uobičajenim aktivnostima, dok
mi se usne miču i izgovaraju strane riječi, um mi je posve zaokupljen
razmišljanjem o tome kako odglumiti da me boli trbuh, da mi je mučno, da
imam temperaturu, virozu, vrtoglavicu, bilo što. Svaki je izgovor dobar.
I ne samo zbog Damena. Jer, iskreno govoreći, i ne znam zašto sam se
prijavila za te satove. Nemam nimalo dara za umjetnost, moj projekt je
totalna koma, a nije baš da namjeravam jednoga dana biti umjetnica. A ako
se u to još doda ovo s Damenom, ne samo da dobiješ lošiji prosjek ocjena
nego i pedeset sedam minuta nelagode.
Ali na kraju ipak odem na sat. Uglavnom zato što smatram da je tako
ispravno. I toliko sam usredotočena na prikupljanje pribora i navlačenje
zaštitne kute da isprva i ne zamjećujem da ga nema. Kako minute odmiču, a
njemu još uvijek ni traga ni glasa, uzmem boje i krenem prema svom
slikarskom stalku.
A na rubu stoji ona glupa poruka savijena u trokutić.
Zurim u nju, tako se jako usredotočivši da sve oko mene postaje tamno i
nejasno. Cijela se učionica svela na jednu točku. Cijeli moj svijet sastoji se
od trokutastog papira na uskoj drvenoj letvi, na kojem je napisano ime
Stacia. I premda nemam pojma kako je to dospjelo ovamo, i premda nakon
brzog ogledavanja oko sebe zaključujem da Damena zaista nema u učionici,
ne želim taj papir blizu sebe. Odbijam sudjelovati u toj bolesnoj igri.
Zgrabim kist i kvrcnem po papiru što jače mogu, gledajući kako leti kroz
zrak i na kraju pada na pod. Znam da se ponašam djetinjasto, bedasto,
pogotovo kad se profesorica Machado sagnula i digla papirić s poda.
"Nešto ti je ispalo", zapjevucka ona, široko se smiješeći, ne znajući da sam
ga namjerno bacila.
"Nije moje", promrmljam, preslagujući boje. Neka ona da poruku Staciji, ili
još bolje - neka je baci.
"Znači, postoji još jedna Ever, za koju ne znam?" smiješi se.
Što?
Uzmem poruku koju drži među prstima, a na papiru je Damenovim
rukopisom jasno napisano Ever. Nemam pojma kako se to dogodilo, nema
logičnog objašnjenja. Jer znam što sam vidjela.
MIN@
42
Prsti mi drhte dok rastvaram papir, otvaram sva tri kuta i poravnavam nabor,
a pri pogledu na malen detaljan crtež zastaje mi dah, malen detaljan crtež
prekrasnog crvenog tulipana.

http://weheartit.com/kidnapped_angel

11Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Empty Re: Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Sre Mar 06, 2013 4:16 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
JEDANAESTO POGLAVLJE
Još je samo nekoliko dana ostalo do Noći vještica, a ja još uvijek nisam
dovršila svoj kostim. Haven će doći kao vampirica (kakvog li iznenađenja!),
Miles kao pirat (ali prvo sam ga morala odgovoriti od toga da se maskira u
Madonnu iz faze sa šiljastim grudnjacima), a neću reći u što ću se ja
maskirati. Ali samo zato što se moja nekoć odlična zamisao pretvorila u
preambiciozan projekt pa lagano gubim vjeru.
Moram priznati da sam bila prilično iznenađena da Sabine uopće i želi
prirediti tulum. Dijelom zato što nikad ne pokazuje zanimanje za takve
stvari, ali uglavnom zato što mi se činilo da nas dvije zajedno ne poznajemo
više od petero ljudi koje bismo mogle pozvati. Ali izgleda da je Sabine
mnogo popularnija nego što sam mislila, jer brzo je ispunila dva i pol stupca,
dok je moj popis ostao bijedno kraći i sveo se na mojih dvoje prijatelja i
njihove eventualne pratnje.
Sabine je unajmila nekoga za pripremu hrane i pića, a ja sam zadužila Milesa
za audiovizualni dio (što znači da će priključiti svoj iPod na liniju i donijeti
filmove strave i užasa iz videoteke) i Haven za kolačiće u papirnatim
košaricama. Što je značilo da je ukrašavanje prostora ostalo na Riley i meni.
A s obzirom na to da mi je Sabine dala katalog i kreditnu karticu, uz posebnu
napomenu neka ne štedim, prošla dva poslijepodneva provele smo
preobražavajući kuću građenu u polutoskanskom stilu u sablastan,
zastrašujući dvorac čuvara grobnica. I baš nam je bilo zabavno, jer nas je
podsjetilo na to kako smo nekoć svoju kuću ukrašavale za Uskrs, Dan
zahvalnosti i Božić. Ne moram niti spominjati da smo bile tako zaposlene i
usredotočene da se nismo stigle svađati.
"Trebala bi se maskirati u morsku sirenu", kaže Riley, "ili u jednoga od onih
klinaca iz reality showa."
"Isuse, nemoj mi reći da još uvijek gledaš takve stvari?" upitam, oprezno
balansirajući na pretposljednjoj prečki ljestava dok vješam još jednu lažnu
paukovu mrežu.
"Nisam ja kriva, TiVo ima vlastiti um." Slegne ramenima.
"Imaš TiVo?" okrenem se, očajnički željna podataka o zagrobnom životu
koje mi ona daje na kapaljku.
Ali ona se smije.
MIN@
43
"Časna riječ, zbilja si naivna, svašta ti vjeruješ!" Zavrti glavom i zakoluta
očima, posežući u kartonsku kutiju iz koje vadi niz žaruljica. "Hoćeš se
mijenjati?" upita, razmrsujući zapetljanu žicu. "Smiješno mi je kako se
uporno penješ na te ljestve, kad ja mogu jednostavno odlevitirati gore i sve
to postaviti."
Odmahnem glavom i namrštim se. Premda bi to zaista bilo lakše, volim se
pretvarati da mi je život barem donekle normalan.
"I, u što ćeš se prerušiti?"
"Zaboravi", kažem, prikvačim paukovu mrežu u kut pa siđem s ljestava da
bolje vidim. "Ako ti možeš imati tajne, mogu i ja."
"Nije pošteno." Ona prekriži ruke i napući usne, što bi uvijek upalilo kod
tate, ali nikad kod mame.
"Smiri se, vidjet ćeš na tulumu", kažem joj dok otpetljavam udove kostura
koji svijetli u mraku.
"Hoćeš reći da sam pozvana?" upita pištavim glasićem, a oči joj se šire od
uzbuđenja.
"Kao da bih te mogla spriječiti da dođeš", nasmijem se i postavim gospodina
Kosturka blizu vrata, da može lijepo dočekati sve naše goste.
"Hoće li doći i tvoj dečko?"
Zakolutam očima i uzdahnem.
"Znaš da nemam dečka", kažem, a ta mi je igra već dosadna i prije nego što
je započela.
"Daj, molim te, pa nisam idiotkinja!" namršti se ona. "Kao da sam zaboravila
onu raspravu oko majice. Osim toga, jedva čekam da ga upoznam... ili, bolje
rečeno, jedva čekam da ga vidim, jer nije baš da ćeš me upoznati s njim. Što
je prilično nepristojno, ako malo bolje razmislim. To što me ne može vidjeti
ne znači da..."
"Isuse, prestani. Nisam ga pozvala, okej?" povičem, prekasno shvativši da
sam upala u njezinu zamku.
"Ha!" Gleda me široko raširenih očiju, podignutih obrva, a usne joj se
ushićeno izvijaju u osmijeh. "Znala sam!" Smije se, pušta žaruljice i skače
od veselja, vrteći se i plešući i upirući prstom u mene. "Znala sam, znala
sam, znala sam!" pjeva, udarajući šakama kroz zrak. "Ha! Znala sam!"
Okreće se oko sebe.
Sklopim oči i uzdahnem, pitajući se kako sam mogla biti tako bedasta da
upadnem u njezinu tako očitu zamku.
"Ništa ti ne znaš." Ošinem je pogledom i zavrtim glavom. "Nikad mi nije bio
dečko, okej? Bio je samo neki novi tip koji mi je isprva bio zgodan, ali kad
sam shvatila kakav je igrač... Pa, recimo samo da me prošlo. Čak mi se više i
ne sviđa. Ozbiljno, sve je to trajalo deset sekundi, ali samo zato što nisam
MIN@
44
bila dosta pametna. Ali nisam jedina koja sam pala na njegove fore, jer Miles
i Haven samo što se nisu potukli oko njega. Zato lijepo prestani s plesom i
slavljem i opet se primi posla, okej?"
Onog trena kad sam ušutjela jasno mi je da sam zvučala kao da se branim i
da mi nikad neće povjerovati. Ali ne mogu te riječi povući, pa mi ne
preostaje ništa drugo nego da se ne obazirem na nju dok lebdi po sobi i
pjeva:
"Aha! Aha! Znala sam!"
Na samu Noć vještica kuća izgleda čudesno. Riley i ja zalijepile smo
paukove mreže s golemim crnim udovicama po svim kutovima i prozorima.
Po stropovima smo objesile crne gumene šišmiše, naokolo razasule krvave,
odrezane (lažne) dijelove tijela i postavile kristalnu kuglu pokraj električnog
gavrana čije se oči osvijetle kad god zakriješti:
"Bit će ti žao! Kraaa! Zažalit ćeš!" Odjenule smo zombije u "krvave"
dronjke i postavile ih tamo gdje ih čovjek najmanje očekuje. Na ulaz u kuću
stavile smo kotao s vještičjim varivom (zapravo, suhi led i vodu), a posvuda
naokolo porazbacale kosture, mumije, crne mačke i štakore (lažne, ali
svejedno sablasne), vodorige, ljesove, crne svijeće i lubanje. Čak smo i
stražnje dvorište ukrasile lanternama napravljenim od bundeva, žaruljicama,
a čak su i u bazenu plutale svjetiljke. I da, u prednjem smo dvorištu postavile
Smrt s kosom u prirodnoj veličini.
"Kako izgledam?" upita Riley, gledajući svoja prsa prekrivena ljubičastim
ljuskama i crvenom kosom, a onda zamahne svjetlucavim, metalik zelenim
ribljim repom.
"Kao tvoja omiljena Disneyjeva junakinja", kažem, pudrajući si lice da bude
vrlo blijedo, pokušavajući smisliti kako da je se riješim pa da se mogu
presvući u svoj kostim i možda je iznenaditi, za promjenu.
"Shvatit ću to kao kompliment", nasmiješi se ona.
"I trebaš." Začešljam kosu unatrag i priljubim je uz glavu, pripremajući teren
za visoku plavu periku koju ću nositi.
"No, a u koga ćeš se ti maskirati?" Gleda me. "Daj mi više reci, umireni od
znatiželje!" Drži se za trbuh i valja se od smijeha, tako da zamalo nije pala s
kreveta. Obožava zbijati šale na račun smrti i umiranja. Silno su joj smiješne.
A ja se, uglavnom, sva zgrčim od njih.
Ne obazirući se na šalu, okrenem se prema njoj i kažem:
"Učini mi uslugu, molim te. Iskradi se dolje i provjeri Sabinein kostim pa mi
dođi reći ima li onaj veliki gumeni nos s dlakavom bradavicom. Rekla sam
joj da joj je kostim vještice super, ali neka ne stavi taj nos, jer muškarci baš i
ne padaju na to."
"Ima nekog tipa?" upita Riley, očito iznenađena.
MIN@
45
"Neće imati nikoga ako stavi taj nos", kažem, gledajući kako je skliznula s
kreveta i sad se gega preko sobe, dok se rep sirene vuče za njom. "Ali nemoj
dizati buku ili je na neki drugi način preplašiti, okej?" dodajem, lecnuvši se
kad je prošla kroz zatvorena vrata moje sobe, ne trudeći se otvoriti ih.
Činjenica da sam to vidjela tisuću puta ne znači da sam se navikla na to.
Krenem prema garderobi i otvorim torbu koju sam sakrila straga pa iz nje
vadim prekrasnu crnu plesnu haljinu s dubokim četvrtastim dekolteom,
prozirnim rukavima do pola podlaktice i super uskim korzetom, koja pada u
svjetlucavim, bogatim naborima, baš poput one koju je Marija Antoaneta
nosila na maskenbal (dobro, Kirsten Dunst u ulozi Marije Antoanete u
filmu). Nakon što uz malo muke povučem smičak na leđima, navučem
visoku platinastu periku (premda sam i inače plavokosa, nikad ne bih mogla
napraviti tako visoku frizuru), nanesem crveni ruž na usne, zakopčam tamnu
crnu krinku preko očiju pa objesim dugačke naušnice s lažnim dragim
kamenjem. Tako odjevena stanem pred zrcalo, okrećem se i ogledam,
smiješeći se dok se crna haljina vrti oko mene. Presretna sam što je tako
dobro ispalo.
Uto uđe Riley, zavrti glavom i kaže:
"Napokon je sve kako treba! Prvo je stavila nos pa ga je skinula, pa ga je
opet stavila i okrenula se provjeriti kako joj stoji iz profila, a onda ga je
napokon skinula. Časna riječ, morala sam se strašno suzdržavati da joj ga
jednostavno ne strgnem s face i bacim kroz prozor."
Sledim se, zadržim dah, nadajući se da to ipak nije učinila, jer s Riley se
nikad ne zna.
Ona sjedne na stolac ispred mog radnog stola i odguruje se vrhom
svjetlucave zelene peraje.
"Opusti se", kaže. "Kad sam je posljednji put vidjela, ostavila ga je na rubu
umivaonika. A onda ju je nazvao neki tip da je pita kako se dolazi do vaše
kuće, a onda se raspričala o tome kako si super sredila kuću i kako ne može
vjerovati da si sve to uspjela sama i bla-di-bla." Zavrti glavom i mršti se. "To
ti je sigurno super, je l' da? Što se tebi pripisuju zasluge za zajednički trud,
ha?" Prestane se vrtjeti i odmjeri me od glave do pete. "Znači, Marija
Antoaneta". kaže napokon, a pogled joj je na turneji po mom kostimu.
"Nikad ne bih pogodila. Mislim, nisi baš ljubiteljica kolača."
Kolutam očima.
"Tek toliko da znaš, nikad nije rekla to o kolačima. Bio je to samo opaki
trač, ne vjeruj u takve stvari", kažem joj i ne mogu se prestati gledati u
zrcalo. Provjeravam šminku i periku, nadajući se da će ostati gdje joj je
mjesto. Ali uhvatim Rileyn odraz i nešto u njezinu izgledu natjera me da se
okrenem prema njoj. "Hej, jesi li dobro?"
MIN@
46
Ona sklopi oči i zagrize usnicu. Potom zavrti glavom i kaže:
"Isuse, daj nas pogledaj. Ti si se obukla kao tragična kraljica tinejdžerica, a
ja bih dala sve na svijetu samo da jednoga dana budem tinejdžerica."
Posegnem za njom, ali onda mi ruke padnu uz tijelo. Toliko sam navikla na
nju da ponekad zaboravim da nije zaista ovdje, da više nije dijelom ovoga
svijeta, da će uvijek biti iste dobi i da nikad neće biti trinaestogodišnjakinja.
A zatim se sjetim da sam ja kriva za sve to pa mi bude još milijun puta gore.
"Riley, ja..."
Ali ona samo odmahne glavom i zavrti repom.
"Nema brige." Nasmiješi se i odlebdi sa stolca. "Idemo pozdraviti goste!"
Haven je došla s Evangeline, svojom prijateljicom ovisnicom o drugima i
darovateljicom, a Miles je doveo Erica, nekog tipa iz dramske grupe za
kojega mi se čini da bi ispod te crne, satenske maske Zorroa i dugog plašta
mogao biti sasvim zgodan.
"Ne mogu vjerovati da nisi pozvala Damena", kaže Haven, preskočivši
pozdrav i vrteći glavom. Cijeli se tjedan ljuti na mene, sve otkad je saznala
da ga nisam pozvala.
Zakolutam očima i duboko udahnem, već umorna od toga da moram opet
istaknuti očito, da se on okrenuo od nas, postavši stalnim gostom ne samo za
Stacijinim stolom, nego i u njezinoj klupi. I to kako vadi ružine pupoljke iz
svakojakih mjesta i kako njegov projekt na likovnom, Žena sa žutom kosom,
počinje sve više sličiti njoj.
Mislim, stvarno, ispričavam se što ne želim razgovarati o tome kako unatoč
crvenim tulipanima, tajanstvenoj poruci i intimnom pogledu koji smo u
jednom trenutku podijelili, već gotovo dva tjedna sa mnom nije progovorio
ni riječ.
"Ionako ne bi došao", kažem napokon, nadajući se da neće primijetili kako
mi je glas zadrhtao od osjećaja izdaje. "Sigurna sam da je negdje vani sa
Stacijom ili s onom crvenokosom, ili..." vrtim glavom, odbijajući nastaviti.
"Čekaj malo! Postoji i neka crvenokosa...?" Gleda me suženih očiju.
Slegnem ramenima. Jer zapravo bi mogao biti bilo s kim. Znam samo da nije
ovdje sa mnom.
"Trebala bi ga vidjeti", okrene se ona prema Evangeline. "Prezgodan je.
Izgleda kao filmska zvijezda, a seksi je kao rock-zvijezda i još k tome izvodi
trikove." Uzdahne.
Evangeline podigne obrve.
"Zvuči kao da je on neki trik. Nitko nije tako savršen."
"Damen je. Šteta što ne možeš sama vidjeti." Haven se opet namršti na
mene, dok petlja oko vrpce od crnog baršuna koju ima zavezanu oko vrata.
MIN@
47
"Ali ako ga slučajno i vidiš, ne zaboravi da je moj. Ja sam ga prva vidjela,
davno prije nego što sam upoznala tebe."
Pogledavam Evangeline, zamjećujem njezinu tamnu, tmurnu auru, mrežaste
čarape, minijaturne kratke hlačice i mrežastu majicu, i znam da nema
namjeru održati takvo obećanje.
"Znaš, mogu ti posuditi očnjake i lažnu krv za vrat pa možeš i ti biti
vampirica", nudi mi Haven, gledajući me, a um joj je ispunjen dvojakim
mislima, želi mi biti prijateljicom, dok je istodobno uvjerena da sam joj
neprijateljica.
Ali odmahnem glavom i povedem ih na drugi kraj sobe, nadajući se da će je
uskoro zaokupiti nešto drugo pa će zaboraviti na Damena.
Sabine razgovara sa svojim prijateljima, Haven i Evangeline krišom si toče
alkohol u sok, Miles i Eric plešu, a Riley se igra vrhom Ericova biča, tresući
kožnim resicama i ogledavajući se da vidi je li itko išta zamijetio. Baš joj se
spremam dati znak da je pretjerala i da bi bilo bolje da prestane ako želi
ostati, kad zazvoni zvono. Utrkujemo se do vrata.
I premda stižem prva, zaboravim likovati jer na vratima stoji Damen. S
cvijećem u jednoj ruci i šeširom sa zlatnim rubom u drugoj, kose zavezane u
rep nisko na potiljku, a uobičajenu crnu odjeću zamijenio je čipkastom
bijelom košuljom, kaputom sa zlatnim pucetima, uskim hlačama do koljena,
čarapama i crnim cipelama sa šiljastim vrhom. Još dok mi kroz glavu prolazi
misao da će mu Miles biti jako zavidan na kostimu, shvaćam u koga se
maskirao i srce mi preskoči otkucaj.
"Grofe Fersen", promrmljam, jedva izustivši te riječi.
"Marijo." Nasmiješi se i uputi mi dubok naklon.
"Ali... nikome nisam rekla... a ti uopće nisi pozvan", šapnem, pogledavajući
mu preko ramena u potrazi za Stacijom, crvenokosom, bilo kim, znajući da
je nemoguće da je došao zbog mene.
Ali on se samo smiješi i pruža mi cvijeće.
"Zacijelo je sretna slučajnost."
S mukom progutam i okrenem se na peti, vodeći ga kroz hodnik, pokraj
blagovaonice do dnevne sobe, a obrazi mi žare i srce mi tako lupa da se
bojim da će mi iskočiti iz prsnog koša. Pitam se kako se to moglo dogoditi,
tragam za nekim logičnim objašnjenjem za Damenovo pojavljivanje na mom
tulumu u kostimu moje savršene druge polovice.
"Omojbože, Damen je došao!" skviči Haven, a cijelo joj se lice ozarilo, pa,
onoliko koliko se jako napudrano, zakrvavljeno vampirsko lice s izbačenim
očnjacima može ozariti. Ali kad mu ugleda kostim i shvati da je došao kao
grof Axel Fersen, ne-baš-tako-tajni ljubavnik Marije Antoanete, lice joj se
priguši, a oči se okrenu prema meni, šibajući me optužujućim pogledom.
MIN@
48
"I, kad ste se dogovorili?" upita, idući prema nama, trudeći se da joj glas
bude vedar, neutralan, ali više zbog Damena nego zbog mene.
"Nismo", odgovaram, nadajući se da će mi povjerovati, premda znam da
neće. Jer ovo je tako bizarna slučajnost da mi je i samoj teško u to
povjerovati. Počinjem se pitati jesam li se slučajno nekako odala, ali znam da
nisam.
"Čista slučajnost", kaže Damen, obgrlivši me oko struka. Iako mu ruka
ostane tamo samo na trenutak, i to je dovoljno da mi zatitra cijelo tijelo.
"Ti si sigurno Damen", kaže Evangeline, skliznuvši pokraj njega i prstima
mu cupkajući volane na košulji. "Bila sam sigurna daje Haven pretjerivala,
ali očito nije!" Smije se. "A u koga si maskiran?"
"U grofa Fersena", kaže Haven, glasom krutim i britkim, gledajući me
suženim očima.
"Tko ti je taj?" Evangeline slegne ramenima pa mu ukrade šešir i stavi si ga
na glavu, zavodljivo mu se smiješeći ispod oboda, a onda ga primi za ruku i
odvede ga dalje od nas.
Čim su otišli, Haven se okrene prema meni i kaže:
"Ne mogu vjerovati da si to napravila!" Lice joj je ljutito, šake stisnute, ali to
nije ništa u usporedbi sa strašnim mislima koje joj se kovitlaju u glavi. "Znaš
koliko mi se sviđa. Povjerila sam ti se! Vjerovala sam ti!"
"Haven, kunem ti se da ovo nije bilo planirano. Čista je slučajnost. Nemam
pojma što radi ovdje, znaš da ga nisam pozvala", kažem, želeći je uvjeriti, ali
znajući daje uzalud, jer je već donijela vlastite zaključke. "I ne znam jesi li
primijetila, ali tvoja dobra prijateljica Evangeline samo što ne naskakuje na
njega."
Haven baci pogled na drugi kraj sobe, ali onda se opet okrene prema meni,
slegne ramenima i kaže:
"Ona to radi sa svima pa i nije neka prijetnja. Za razliku od tebe."
Duboko udahnem, trudeći se biti strpljiva i istodobno se s mukom
suzdržavajući da ne prasnem u smijeh, jer Riley stoji pokraj nje i oponaša
svaki njezin pokret i svaku riječ, rugajući joj se na način koji je smiješan, ali
nimalo dobronamjeran.
"Slušaj," kažem napokon, "ne sviđa mi se! Kako da te uvjerim u to? Reci mi
i postupit ću tako!"
Ona odmahne glavom i skrene pogled, ramena joj tonu, misli postaju
mračne, a sav taj bijes sad okreće prema sebi.
"Nemoj." Uzdahne, brzo zatrepće da otjera suze. "Nemoj ništa govoriti. Ako
mu se ti sviđaš, dobro, ja tu ne mogu ništa. Nisi ti kriva što si pametna i
lijepa i što dečki uvijek više vole tebe nego mene. Pogotovo kad te vide bez
kapuljače." Pokušava se nasmijati, ali baš joj i ne uspijeva.
MIN@
49
"Radiš od buhe slona", kažem, nadajući se da ću je uvjeriti, nadajući se da ću
uvjeriti sebe. "Damen i ja nemamo ništa zajedničko, osim što imamo isti
ukus u filmovima i kostimima. To je sve, časna riječ." A kad sam se
nasmiješila, nadala sam se da moj osmijeh izgleda stvarnije nego što ga ja
osjećam.
Ona gleda preko sobe prema Evangeline koja je prisvojila Zorroov bič i sad
pokazuje kako ga pravilno rabiti, a onda se okreće prema meni i kaže:
"Samo mi učini jednu uslugu."
Kimnem glavom, voljna učiniti što god treba samo da se ovo završi.
"Prestani lagati. Jer to radiš strašno loše."
Gledam je kako odlazi pa se okrenem prema Riley koja skače gore-dolje i
viče.
"Isuse, ovo ti je najbolji tulum ikad! Drama! Intriga! Ljubomora! Skoro pa
tučnjava! Tako mi je drago da nisam ovo propustila!"
Upravo se spremam reći pssst, ali se sjetim da sam ja jedina koja je vidi, pa
bi to moglo izgledati prilično čudno. Kad se opet začulo zvono na vratima,
Riley je do njih stigla prva, unatoč ribljem repu.
"Opa", kaže žena koja stoji na trijemu, a gleda između Riley i mene.
"Kako vam mogu pomoći?" upitam, primjećujući da nije maskirana, osim
ako se kalifornijski ležerni stil ne računa kao kostim.
Pogled njezinih smeđih očiju sretne se s mojim, a ona kaže:
"Žao mi je što kasnim, gužva u prometu... ma znate već." Kimne prema
Riley, kao da je zaista može vidjeti.
"Jeste li Sabineina prijateljica?" upitam, pretpostavljajući da joj je to
nekakav nervozni tik pa da joj zato pogled stalno bježi prema mjestu gdje
stoji Riley, jer premda ima lijepu ljubičastu auru, ne uspijevam je pročitati.
"Ja sam Ava. Sabine me unajmila."
"Vi ste iz keteringa?" kažem, pitajući se zašto na sebi ima crnu majicu s
naramenicama, uske traperice i balerinke, a ne bijelu košulju i crne hlače kao
ostatak ekipe.
Ali ona se samo nasmije i mahne Riley koja se skriva iza nabora moje
haljine, kao što se nekoć skrivala iza mamine haljine kad se pred nekim
sramila.
"Ja sam vidovnjakinja", kaže ona, odmakne dugu bakrenu kosu s lica pa
klekne pokraj Riley. "A vidim da ti je tu i mala prijateljica."

http://weheartit.com/kidnapped_angel

12Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Empty Re: Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Sre Mar 06, 2013 4:17 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
DVANAESTO POGLAVLJE
Čini se da je vidovnjakinja Ava trebala biti zabavno iznenađenje za sve
okupljene, ali, vjerujte mi, nitko se nije iznenadio više od mene. Kako to
nisam naslutila? Jesam li bila tako zaokupljena vlastitim svijetom da sam
zaboravila pronjuškati po Sabineinu?
Nisam je mogla samo otpremiti s vrata, premda sam bila u iskušenju da to
učinim. Ali prije nego što sam uopće stigla reagirati na šok što ona vidi
Riley, na vratima se već pojavila Sabine pozivajući je neka uđe.
"O, super, došli ste. A vidim da ste već upoznali moju nećakinju", kaže,
vodeći je u sobu, gdje je već postavljen stol za nju.
Motam se u blizini, pitajući se hoće li vidovnjakinja Ava spomenuti moju
mrtvu sestricu. Ali tad me Sabine pošalje neka Avi donesem piće, a kad sam
se vratila, ona već nekome čita iz dlana.
"Stani u red prije nego što bude prekasno", kaže mi Sabine, a rame joj je
pritisnuto o Frankensteina, koji, s maskom ili bez nje, nije onaj zgodni tip što
radi u njezinoj zgradi. A nije ni uspješni bankar, za kakvoga se izdaje.
Zapravo, još uvijek živi s majkom.
Ali ne želim joj to reći i pokvariti joj dobro raspoloženje pa samo odmahnem
glavom i kažem:
"Možda poslije."
Lijepo je za promjenu vidjeti Sabine kako uživa, znati da ima cijelu mrežu
prijatelja i, sudeći po onome što vidim, obnovljenu želju za druženjem s
muškarcima. I premda je zabavno gledati kako Riley pleše s ljudima koji je
ne vide i kako prisluškuje razgovore koje vjerojatno ne bi trebala čuti,
trebam malo odmora od nasumičnih misli, vibrirajućih aura, uskovitlane
energije, ali najviše od Damena.
Dosad sam se uspjela držati podalje od njega, pretvarati se da sam
ravnodušna i ignorirati ga u školi, ali sad kad se pojavio ovdje odjeven u
kostim koji je očito druga polovica ljubavnog para... pa, nisam sigurna što da
mislim. Prošli put kad sam ga vidjela sviđala mu se crvenokosa, Stacia, svi
osim mene. Zabavljao ih je svojim šarmom, izgledom, karizmom i
neobjašnjivim mađioničarskim trikovima.
Gurnem nos u cvijeće koje mi je donio, dvadeset četiri tulipana, svi crveni. I
premda tulipani baš i nisu poznati po mirisu, od slatkog, opojnog mirisa ovih
nekako mi se vrti u glavi. Duboko udahnem i izgubim se u mirisavom
bogatstvu i potajno si priznam da mi se sviđa. Da mi se stvarno sviđa. Ne
mogu si pomoći, jednostavno mi se sviđa. Ma kako se trudila pretvarati da
nije tako, istina je istina.
MIN@
51
Prije Damenova dolaska bila sam se pomirila s tim da ću voditi osamljenički
život. Nisam bila oduševljena mišlju da nikad više neću imati dečka, da se
nikad više nikome neću moći približiti, ali kako biti s nekim kad je svaki
dodir gotovo nepodnošljiv? Kako imati vezu s nekim kad uvijek znaš što
druga osoba misli? Nikad nemati priliku raščlanjivati svaku sitnicu do
besvijesti samo da dođeš do tajnog značenja svake njegove riječi i svakog
njegova postupka?
I premda se možda čini da je baš fora čitati misli, energiju i aure, vjerujte mi,
uopće nije. Sve bih dala da se mogu vratiti u život kakav sam imala, da
mogu opet biti normalna djevojka koja nema pojma ni o čemu. Jer ponekad i
tvoji najbolji prijatelji pomisle prilično ružne stvari, a činjenica da ne postoji
tipka za gašenje čitanja misli znači da moram biti jako dobra u opraštanju.
I baš je to najbolja stvar u vezi s Damenom. On je kao tipka za gašenje. On
je jedini koga ne mogu čitati, jedini koji može utišati buku svih drugih. I
premda se uz njega osjećam divno i toplo i onoliko normalno koliko će to
ikad biti moguće, ne mogu se pretvarati da je išta u vezi s tim normalno.
Sjednem na jedan od stolaca i posložim široku krinolinu oko sebe, gledajući
kako svjetleće kugle mijenjaju boju dok klize po svjetlucavoj površini
bazena. Tako sam zadubljena u misli i nevjerojatan pogled koji imam da
isprva ne zamjećujem Damenov dolazak.
"Hej." Smiješi mi se.
Pogledam ga i cijelo mi tijelo preplavi toplina.
"Dobar ti je tulum. Drago mi je da sam došao, makar i nepozvan." Sjedne
pokraj mene, a ja gledam ravno pred sebe, svjesna toga da me zadirkuje, ali
previše nervozna da bih odgovorila. "Dobro glumiš Mariju", kaže i prstom
kvrcne po dugom crnom peru koje sam u zadnji čas zataknula u periku.
Stisnem usne, osjećajući tjeskobu, nervozu, želju za bijegom. A onda duboko
udahnem, opustim se i prepustim se. Dopuštam si živjeti, pa makar i samo
jednu večer.
"A ti si dobar grof Fersen", kažem napokon.
"Molim te, zovi me Axel", nasmije se on.
"Jesi li morao dodatno platiti za rupu od moljca?" upitam, kimnuvši prema
iskrzanom dijelu kaputa na njegovu ramenu, ali odlučim ipak ne spomenuti i
blag zadah plijesni.
Gleda me u oči i kaže:
"Nije to rupa od moljca, nego od metka. Promašaj za dlaku, kao što kažu."
"Pa, ako se dobro sjećam, u tom si prizoru natjerivao jednu tamnokosu
djevojku." Pogledam ga, prisjećajući se vremena kad mi je dobro išlo
koketiranje, prizivajući u postojanje djevojku kakvom sam nekoć bila.
"Promjena u zadnji čas", smiješi se on. "Zar nisi dobila novi scenarij?"
MIN@
52
Zamahnem nogama i nasmiješim se, misleći kako je lijepo napokon se
opustiti i ponašati se kao normalna djevojka, s normalnim simpatijama, kao
sve druge.
"U toj novoj inačici samo smo nas dvoje. A tebi, Marijo, ta tvoja lijepa
glavica ostane na ramenu." Prstom, samim vrhom kažiprsta vuče crtu preko
donjeg dijela mog vrata, ostavljajući trag divne vrele topline, a onda
nakratko zastane tik ispod uha. "Zašto nisi stala u red za proricanje
budućnosti?" šapne on, a prsti mu nastavljaju put uzduž moje čeljusti,
obraza, prate krivulju mog uha. Usne su mu tako blizu da nam se dah miješa.
Slegnem ramenima i stisnem usne, priželjkujući da ušuti i da me napokon
poljubi.
"Jesi li skeptična?"
"Ne, samo... ne znam", promrmljam, tako frustrirana da sam u iskušenju da
počnem vrištati.
Zašto inzistira na razgovoru? Zar ne shvaća da mi je ovo možda posljednja
prilika da iskusim kako je biti normalna cura pred nekim dečkom? Da se
ovakva prilika možda više nikada neće pružiti?
"Kako to da ti ne stojiš u redu?" upitam, više se i ne trudeći sakriti
frustraciju.
"Gubitak vremena", nasmije se on. "Nemoguće je čitati misli ili predvidjeti
budućnost, zar ne?"
Skrenem pogled prema bazenu, trepćući na vodene svjetiljke koje ne samo
da su postale ružičaste nego oblikuju srce.
"Zar te razljutih?" upita on, dlanom mi obuhvativši bradu i podignuvši mi
lice prema svom.
To je još jedna stvar. Ponekad govori kao pravi kalifornijski surfer, a katkad
zvuči kao da je sišao sa stranica Orkanskih visova.
"Ne, ne razljutiste me", kažem, nasmijavši se, premda nisam htjela.
"Što ti je tako smiješno?" upita me, a prsti mu skliznu pod moje šiške, tražeći
ožiljak. Odmaknem se. "Kako si to zaradila?" upita, maknuvši ruku,
gledajući me tako iskreno i tako toplo da sam u iskušenju da mu se povjerim.
Ali ne činim to. Jer ovo je jedina noć u godini kad mogu biti netko drugi.
Kad se mogu pretvarati da nisam odgovorna za kraj svega što mi je u životu
bilo najdraže. Večeras imam priliku koketirati i igrati se i donijeti
nepromišljene odluke zbog kojih ću poslije vjerojatno požaliti. Jer večeras
nisam Ever, nego Marija Antoaneta. A ako je on imalo sličan grofu Fersenu,
zašutjet će i napokon me poljubiti.
"Ne želim o tome razgovarati", kažem, trepćući prema vodenim kuglama
koje su sad crvene i posložene u oblik tulipana.
MIN@
53
"A o čemu želiš razgovarati?" šapne on, gledajući me tim svojim očima
koje su kao dva beskrajna jezera što me mame k sebi.
"Ne želim uopće razgovarati", šapnem, zadržavši dah kad su nam se usne
srele.

http://weheartit.com/kidnapped_angel

13Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Empty Re: Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Sre Mar 06, 2013 4:17 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
TRINAESTO POGLAVLJE
Ako sam mislila da mu je glas čudesan po tome kako me obavije tišinom,
ako sam mislila da mu je dodir nevjerojatan po tome kako mi probudi kožu,
e pa, način kako se ljubi je onostran. Premda nisam stručnjak, jer prije njega
poljubila sam samo nekoliko njih, spremna sam kladiti se da se takav potpun
i transcendentalan poljubac događa samo jednom u životu.
A kad se odmakne od mene i zagleda mi se u oči, ja svoje opet sklopim,
primim ga za revere i privučem ga natrag k sebi.
Sve dok Haven ne kaže:
"Posvuda te tražim. Trebala sam znati da se ovdje skrivaš."
Odmaknem se, užasnuta, jer me uhvatila na djelu nedugo nakon što sam joj
se zaklela da mi se Damen ne sviđa.
"Samo smo..."
Ona podigne ruku da me zaustavi.
"Molim te. Poštedi me detalja. Samo sam ti htjela reći da Evangeline i ja
idemo."
"Već?" kažem, pitajući se koliko već dugo stoji tamo.
"Da, svratila je moja frendica Drina, vodi nas na neki drugi tulum. Možete i
vi s nama, ako hoćete, premda mi se čini da ste prilično zauzeti."
Podsmjehne se.
"Drina?" upita Damen i ustane tako brzo da mu je tijelo samo mutan pokret.
"Poznaješ je?" upita Haven, ali Damena već nema, kreće se tako brzo da ga
jedva uspijevamo slijediti.
Žurim se iza Haven, pokušavajući je sustići, očajnički joj želeći objasniti, ali
kad je napokon sustignem na pragu balkonskih vrata i primim je za rame,
ispunjava me takva tama i zapljuskuje me val takve ljutnje i očaja da su mi
se riječi sledile na usnama.
Ljutito se odmakne i bijesno me pogleda preko ramena, govoreći:
"Rekla sam ti da jako loše lažeš, nisam li?" a onda nastavi dalje.
Duboko udahnem i slijedim je, idući za njima kroz kuhinju, blagovaonicu,
do vrata, cijelo to vrijeme ne skidajući pogled s Damenova potiljka,
primjećujući kako se brzo i sigurno kreće, kao da točno zna gdje će je
pronaći. Zakoračim u predvorje i smrznem se pri pogledu na njih dvoje
MIN@
54
zajedno, on u raskošnom kostimu iz osamnaestog stoljeća, a ona odjevena
kao Marija Antoaneta, u tako bogat, tako profinjen i tako divan kostim da se
posramim.
"A ti si sigurno..." Kad su nam se pogledi sreli, ona podigne bradu, a oči su
joj dva blistava, duboko zelena smaragda.
"Ever", promrmljam, dok pogledom upijam plavu periku, besprijekornu put,
bisernu ogrlicu oko vrata i savršene ružičaste usne koje otkrivaju zube tako
bijele da se doimaju nestvarnima.
Okrenem se prema Damenu, nadajući se da on može objasniti kako je
crvenokosa djevojka iz hotela St. Regis završila u mom predvorju. Ali on je
prezauzet zurenjem u nju da bi me uopće primijetio.
"Što radiš ovdje?" upita je, a glas mu je gotovo šapat.
"Haven me pozvala", nasmiješi se ona.
Dok prelazim pogledom s njega na nju, tijelo mi ispunjava ledena slutnja i
strah.
"Odakle se poznajete?" upitam, zamjećujući kako se Damenovo ponašanje i
držanje potpuno promijenilo, kako je odjednom hladan i dalek, mračni oblak
tamo gdje je malo prije bilo sunce.
"Upoznale smo se u klubu Nocturne", kaže Drina i gleda u mene. "I sad
idemo tamo. Nadam se da se ne ljutiš što ću je ukrasti?"
Suzim oči, ne obazirući se na grč u srcu i bol u želucu, pokušavajući je
pročitati, ali misli su joj nedostupne, potpuno zatvorene, a aura nepostojeća.
"Joj, baš sam bedasta, ti si mislila na mene i Damena, zar ne?" Smije se, a
pogled joj prelazi preko mog kostima da bi se napokon zaustavio na mojim
očima. Kad nisam odgovorila, ona kaže: "Poznajemo se još iz New Mexica."
Samo što u isto vrijeme kad ona izgovara: "... iz New Mexica", Damen kaže:
"Iz New Orleansa." Na što se Drina nasmije, ali smijeh joj ne uključuje oči.
"Recimo samo da se već dugo poznajemo." Kimne glavom i ispruži ruku pa
prstima prijeđe po rubu mog rukava ukrašena perlicama, da bi se zaustavila
na mom zapešću. "Divna haljina", kaže, čvrsto me stisnuvši. "Jesi li je sama
sašila?"
Istrgnem ruku iz njezine, manje zbog šoka što mi se ruga, a više zbog
hladnog dodira njezinih prstiju i mraznog grebanja oštrih noktiju od kojega
mi se ledi koža i krv u venama.
"Zar nije totalna kulerica?" upita Haven, gledajući Drinu s obožavanjem
kakvo je inače rezervirano za vampire, goth-rokere i Damena. Evangeline
stoji pokraj nje, koluta očima i pogledava na sat.
"Stvarno moramo ići ako mislimo stići u Nocturne prije ponoći", kaže
Evangeline.
MIN@
55
"Dobrodošli ste ako želite poći s nama", smiješi se Drina. "Imamo limuzinu
punu svega i svačega."
Pogledam Haven i čujem joj misli: Reci ne, reci ne, molim te reci ne!
Drina pogledava mene pa Damena.
"Vozač nas čeka", zapjevucka.
Okrenem se prema njemu, a srce mi tone vidjevši koliko je rastrgan.
Pročistim grlo i prisilim se reći:
"Idi ako želiš. Ja moram ostati. Ne mogu otići s vlastitog tuluma." Nasmijem
se, trudeći se zvučati ležerno i veselo, a zapravo jedva dišem.
Drina nas i dalje gleda, svisoka, podignutih obrva, a licem joj samo na
trenutak preleti izraz šoka kad je Damen zavrtio glavom i za ruku primio
mene, a ne nju.
"Tako mi je drago da sam te upoznala, Ever", kaže Drina, zastavši nakratko
prije nego što će ući u limuzinu. "Premda sam sigurna da ćemo se opet
sresti."
Gledam kako auto izlazi s prilaza na ulicu pa se okrenem Damenu i kažem:
"Koga da sljedećeg očekujem - Staciju, Honor i Craiga?"
Čim su mi te riječi izišle iz usta, požalila sam što sam ih izrekla, jer otkrile
su koliko sam zlobna, ljubomorna i jadna. Ne znam zašto me sve to tako
iznenadilo, jer nije baš da je neočekivano.
Damen je igrač. I točka.
Večeras je slučajno bio red na mene.
"Ever", kaže on, prelazeći mi palcem po obrazu.
Počinjem se odmicati, ne želeći čuti njegove izlike, ali on me pogleda i
šapne:
"Vjerojatno bih i ja trebao poći."
Pretražujem mu pogled, dok moj um prihvaća istinu koju bi moje srce radije
odbacilo, i znam da njegova izjava ima nastavak, riječi koje je izostavio:
Trebao bih poći, da je sustigne.
"Okej, dobro, hvala ti što si došao", kažem napokon, zvučeći manje kao
moguća buduća cura, a više kao konobarica nakon posebno dugačke smjene.
Ali on se samo nasmiješi, uzme pero iz moje perike i lagano mi njegovim
vrhom prati liniju vrata pa me dotakne vrškom po nosu i kaže:
"Suvenir?"
Nisam stigla odgovoriti, jer je već sjeo u auto i krenuo.
Klonem na stube, s glavom u rukama, a perika se opasno ljulja. Najradije bih
nestala, vratila se kroz vrijeme i počela sve ispočetka. Znam da mu nisam
smjela dopustiti da me poljubi, da ga nisam niti trebala pozvati da uđe...
"A, tu si!" kaže Sabine, primi me za ruku i povuče me na noge. "Posvuda te
tražim. Ava je pristala ostati još toliko da i tebi baci karte."
MIN@
56
"Ali ja ne bih", kažem joj, ne želeći je uvrijediti, ali ne želeći se niti
podvrgnuti tome. Želim samo otići u svoju sobu, baciti ovu periku i utonuti u
san bez snova.
Ali Sabine je cijelu večer pijuckala punč, što znači da je previše pripita da bi
me saslušala. Čvrsto me drži za ruku i vodi me u blagovaonicu gdje čeka
Ava.
"Zdravo, Ever", kaže Ava i smiješi se dok sjedam. Čvrsto se držim za stol,
čekajući da se Sabineina supijana energija rasprši.
"Pričekat ćemo koliko god ti je potrebno." Smiješi se.
Gledam karte za tarot pred sobom.
"Ovaj... nemam ništa protiv vas, ali ne želim da mi bacite karte", kažem,
pogledam je u oči pa skrenem pogled.
"Onda neću." Slegne ramenima, prikupi karte i počne ih miješati. "Što kažeš
da barem odglumimo, tako da tvoja teta bude sretna? Brine se za tebe. Pita se
čini li pravu stvar, daje li ti previše slobode ili premalo slobode." Gleda me.
"Što ti misliš?"
Slegnem ramenima i zakolutam očima. Baš mi i nije otkrila nešto što ne
znam.
"Udaje se, znaš."
Podignem pogled, zatečena, i oči nam se susreću.
"Ali ne danas", smije se. "Ni sutra. Neka te ne brine."
"Zašto bi me brinulo?" Meškoljim se na stolcu, gledajući kako presijeca špil
napola, a zatim slaže karte u polumjesec. "Želim da Sabine bude sretna, a
ako će je udaja usrećiti..."
"Istina. Ali u proteklih godinu dana doživjela si mnogo promjena, zar ne?
Promjena na koje se još uvijek pokušavaš priviknuti. Nije lako, je 1' da?"
Promatra me.
Ne odgovorim joj. Uostalom, zašto bih? Još mi nije rekla ništa iznenađujuće
ili pronicavo. Život je pun promjena, velika stvar. Hoću reći, pa zar to i nije
smisao života? Rasti, mijenjati se i ići naprijed? Osim toga, Sabine baš i nije
neka enigma. Nije ju baš tako teško pročitati.
"Kako se nosiš sa svojim darom?" upita Ava, okrenuvši nekoliko karata,
ostavljajući druge licem prema dolje.
"S čim?" Gledam je kroz sužene oči, pitajući se kamo vodi ovaj razgovor.
"Sa svojom vidovitošću." Smiješi se i kima glavom, kao da se radi o
činjenici.
"Ne znam o čemu govorite." Stisnem usne i ogledam se po sobi. Miles i Eric
plešu sa Sabine i njezinim partnerom. A i s Riley, premda to ne znaju.
"Isprva je teško", kima ona. "Vjeruj mi, govorim iz iskustva. Ja sam prva
saznala da mi je umrla baka. Došla je u moju sobu, stala ispred kreveta i
MIN@
57
mahnula mi zbogom. U to sam vrijeme imala samo četiri godine pa si možeš
zamisliti kako su reagirali moji roditelji kad sam utrčala u kuhinju i rekla
im." Zavrti glavom i nasmije se. "Ali ti shvaćaš o čemu govorim, jer i ti ih
vidiš, zar ne?"
Zurim u karte, sklopljenih ruku, šutke.
"Ponekad se možeš osjećati kao da je sve to previše, kao da si sama na
svijetu. Ali ne mora biti tako. Ne moraš se skrivati ispod kapuljače, ne moraš
ubijati bubnjiće preglasnom glazbom koja ti se čak i ne sviđa. Postoje načini
kako se nositi s tim i rado ću ti ih pokazati. Ever, ne moraš živjeti ovako."
Čvrsto se držim za rub stola dok ustajem, jer noge kao da su mi od gume, a u
želucu mi je grč. Ova žena je luda ako misli da je ovo što imam dar. Jer
znam da nije. Znam da je samo još jedna kazna za sve što sam učinila, sve
što sam izazvala. Moj osobni teret i moram se suočiti s tim.
"Nemam pojma o čemu govorite", kažem napokon.
Ali ona samo kima glavom i gurne svoju posjetnicu prema meni.
"Kad budeš spremna, javi mi se."
Uzimam posjetnicu, ali samo zato što me Sabine promatra s druge strane
sobe, a ne želim ispasti neuljudna. Zgužvam je u tvrdu, ljutitu kuglicu dok
pitam:
"Jesmo li gotove?" Jedva čekam da se maknem od nje.
"Još samo nešto." Sprema karte u smeđu kožnatu navlaku. "Zabrinuta sam za
tvoju mlađu sestru. Mislim da je vrijeme da krene dalje, nije li tako?"
Gledam je kako sjedi sva samozadovoljna i sveznajuća, sudeći o mom životu
premda me i ne poznaje.
"Tek toliko da znate, Riley i jest otišla dalje! Mrtva je!" šapnem, bacivši
njezinu izgužvanu posjetnicu na stol, jer više me nije briga tko će vidjeti.
Ali ona se samo nasmiješi i kaže:
"Mislim da znaš što želim reći."

http://weheartit.com/kidnapped_angel

14Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Empty Re: Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Sre Mar 06, 2013 4:18 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
ČETRNAESTO POGLAVLJE
Te noći, dugo nakon završetka tuluma i nakon što su se svi naši gosti razišli,
ležim u krevetu i razmišljam o Avi, o tome što je rekla o Riley, da je zapela
ovdje i da sam ja kriva za to. Uvijek sam nekako pretpostavljala da Riley jest
otišla dalje, ali da vlastitom voljom odabire povremeno svratiti ovamo. Nije
baš da je molim neka dođe, pojavi se kad želi. A kad nije sa mnom, pa...
mislila sam da se dobro zabavlja negdje u Raju. I premda znam da mi Ava
samo pokušava pomoći, da mi se nudi kao neka vrsta starije vidovite sestre,
ne shvaća da ja ne želim pomoć. Jer, premda žudim za tim da opet budem
MIN@
58
normalna i priželjkujem da sve bude kao prije, istodobno znam da je ovo
moja kazna. Zavrijedila sam ovaj strašni dar kao kaznu za svu štetu koju sam
napravila, za živote koje sam prekinula. Jednostavno moram živjeti s tim i
truditi se da pritom ne naudim nikom drugom.
Kad sam napokon zaspala, sanjala sam Damena. San je bio tako snažan, tako
intenzivan, tako pun hitnje da sam mislila da je stvarnost. Ali do jutra su mi
u glavi ostali samo nepovezani djelići, samo slike bez početka i kraja. Jedino
čega sam se jasno sjećala jest to kako smo nas dvoje trčali kroz kanjon šiban
vjetrom, jureći prema nečemu što nisam mogla vidjeti.
"Što je tebi? Zašto si tako mrzovoljna?" upita Riley, sjedeći na rubu mog
kreveta, odjevena u Zorroov kostim, identičan onome koji je na tulumu nosio
Erie.
"Noć vještica je prošla", kažem, naglašeno pogledavajući crni kožnati bič
kojim udara po podu.
"Kao da ne znam." Ona iskrivi lice i nastavi kažnjavati tepih. "Sviđa mi se
kostim, pa što onda? Razmišljam o tome da se svaki dan maskiram."
Nagnem se prema zrcalu, stavim si sićušne dijamantne naušnice i skupim
kosu u rep.
"Ne mogu vjerovati da se još uvijek tako oblačiš", kaže ona i zgađeno
naškubi nos. "Mislila sam da si uspjela uhvatiti onog dečka." Baci bič i
zgrabi moj iPod, a prsti joj klize po kotačiću dok pregledava što sve imam od
pjesama.
Okrenem se, pitajući se što je točno vidjela.
"Ha-loo? Na tulumu? Kraj bazena? Ili je to bilo samo za jednu noć?"
Zurim u nju, a lice mi poprima boju paprike.
"Što ti znaš o izletima za jednu noć? Imaš tek dvanaest godina! I zašto me
uhodiš?"
Ona koluta očima.
"Daj, molim te, kao da mi se da tratiti vrijeme na tebe pokraj toliko drugih
zanimljivih stvari. Tek toliko da znaš, slučajno sam izišla baš u trenutku kad
si ti gurnula jezik onom tipu Damenu u usta. I vjeruj mi, radije bih da nisam
to vidjela."
Zavrtim glavom i prekopam po ladici, a ljutnju koju osjećam prema Riley
preusmjerim na majice.
"Je, pa... žao mi je što te moram razočarati, ali teško da bi se moglo reći da
mi je on dečko. Nismo ni razgovarali od tog poljupca", kažem i mrzim to
kako mi se želudac sav zgrčio kad sam to rekla. Zgrabim čistu sivu majicu i
navučem je preko glave, posve uništivši rep koji sam malo prije zavezala.
"Mogu ga špijunirati, ako hoćeš. Ili ga plašiti kao duh." Smiješi se.
MIN@
59
Pogledam je i uzdahnem. Dio mene bi najradije prihvatio njezinu ponudu, ali
onaj drugi dio zna da je vrijeme krenuti dalje, prije no što zaglibim još
dublje, i zaboraviti sve što se dogodilo.
"Nemoj se miješati, okej?" kažem napokon. "Htjela bih bar jedno normalno
iskustvo iz srednje škole, ako nemaš ništa protiv."
"Kako god hoćeš." Slegne ramenima i dobaci mi iPod. "Ali tek toliko da
znaš, Brandon je opet slobodan." Uzmem knjige i trpam ih u ruksak,
iznenađena što me ta vijest nije nimalo oraspoložila. "Aha, Rachel ga je
nogirala na samu Noć vještica, kad ga je zatekla kako se cmače s
Playboyevom zečicom. Ali to zapravo i nije bila Playboyeva zečica, nego
Heather Watson u kostimu zečice."
"Stvarno?" zinem. "Heather Watson? Šališ se." Pokušavam si to zamisliti, ali
ne ide mi.
"Časna riječ. Trebala si je vidjeti, smršavjela je deset kila, više ne nosi
naočale, dala si je izravnati kosu i izgleda kao totalno druga osoba. Nažalost
se i ponaša kao totalno druga osoba. Prava fufica", šapne ona i nastavi
bičevati pod, dok ja probavljam taj bizarni podatak.
"Znaš, zbilja ne bi trebala uhoditi ljude", kažem, a više me brine mogućnost
da uhodi mene nego moje nekadašnje prijatelje. "Zar ne znaš da je to prilično
nepristojno?" Naprtim ruksak na leđa i krenem prema vratima.
Riley se smije.
"Daj, ne budi smiješna. Dobro je održavati vezu s ljudima iz nekadašnjeg
susjedstva."
"Ideš?" upitam, nestrpljivo se okrenuvši.
"Idem, idem, i sjedim naprijed, da znaš!" kaže ona, klizne pokraj mene i
skoči na rukohvat stuba, a Zorroov plašt leprša za njom dok se skliže do
prizemlja.
Miles me već čeka pred kućom, a prsti mu marljivo lete po tipkama
Sidekicka.
"Ček' malo, samo sekundu, okej, gotovo!" Sjedne na mjesto suvozača i
zagleda se u mene. "No, sve mi ispričaj! Od početka do kraja. Želim čuti sve
prljave pojedinosti, ništa nemoj izostaviti!"
"O čemu ti pričaš?" Izlazim s prilaza na ulicu, brzo dobacim pogled
upozorenja Riley koja mu sjedi u krilu i puše mu u lice pa se smije kad on
počne podešavati rešetke otvora za ventilaciju.
Miles me gleda i vrti glavom.
"Ha-lo? Damen? Čuo sam da ste se ljubakali na mjesečini, mazili se kraj
bazena, cmakali se pod srebrnim svjetlom..."
"Kamo vodi ovaj tvoj monolog?" upitam, premda već znam, ali nadam se da
postoji neki način da ga zaustavim.
MIN@
60
"Čuj, sve se zna pa nemoj ni pokušavati muljati. Zvao bih te sinoć, ali stari
mi je uzeo mobitel i odvukao me na igralište vježbati zamah u bejzbolu i
gledati me kako mlatim palicom kao curica." Smije se. "Trebala si me
vidjeti, bio sam gro-o-zan, a on samo što u zemlju nije propao! Ali dosta o
meni, ajmo sad o tebi. Daj, gukni golubice. Sve mi reci", kaže on i okrene se
prema meni, nestrpljivo kimajući glavom. "Je li bilo tako dobro kao što smo
sanjali da će biti?"
Slegnem ramenima, pogledavajući Riley i očima je upozoravajući neka se
upristoji ili neka nestane.
"Žao mi je što te moram razočarati," kažem napokon, "ali nema se što reći."
"Ja sam čuo malo drukčiju priču. Haven kaže..."
Stisnem usta i zavrtim glavom. Samo zato što već znam što je Haven rekla,
ne znači da to želim i čuti. Pa ga prekinem i kažem:
"Okej, dobro. Poljubili smo se. Ali samo jednom." Osjećam da me gleda,
podignutih obrva i sumnjičavo izvijenih usana. "Možda dvaput. Ne znam,
nisam brojila", promrmljam, lažući kao amaterka koja crveni, ne gleda u oči
i kojoj se znoje dlanovi, nadajući se da on to neće primijetiti. Jer toliko sam
si puta u mislima prevrtjela taj poljubac da mi je praktički utetoviran u
mozak.
"I?" upita on nestrpljivo.
"Ništa", kažem, pogledam ga i lakne mi vidjevši da je Riley otišla.
"Nije te nazvao? SMS-ao? Ili ti poslao poruku? Ili svratio?" upita Miles
zatečeno, vidljivo uzrujan, pitajući se ne samo što to znači za mene nego i za
budućnost naše male skupine.
Odmahnem glavom i gledam ravno preda se, ljuteći se na sebe što se ne
mogu bolje nositi s tim, mrzeći to kako mi se grlo stisnulo i kako su me oči
počele peći.
"Ali što je rekao kad je odlazio s tuluma, mislim? Koje su mu bile posljednje
riječi?" upita Miles, žarko želeći pronaći neki tračak nade u tom sumornom i
gorkom krajoliku.
Skrenem na semaforu, prisjećajući se našeg iznenadnog i neobičnog rastanka
na vratima. Pogledam Milesa, s mukom progutam i kažem:
"Rekao je: 'Suvenir?'"
Čim su mi riječi izišle iz usta, znam da je to stvarno loš znak.
Nitko ne uzima suvenir s mjesta na koje se ima namjeru često vraćati.
Miles me gleda, a njegove oči izražavaju riječi koje su njegove usne odbile
izgovoriti.
"Je, pričaj mi o tome", kažem, vrteći glavom i ulazeći na parkiralište.
I premda sam odlučila uopće ne razmišljati o Damenu, ne mogu si pomoći,
razočarana sam kad dođem na engleski i vidim da ga nema. Pa onda tek
MIN@
61
počnem razmišljati o njemu, do te mjere da to već počinje graničiti s
opsesijom.
Hoću reći, to što je meni taj poljubac značio mnogo više od usputnog
barenja, ne znači da je i njemu bilo tako. I samo zato što sam ga ja osjetila
kao istinski, čvrst i transcendentalan, ne znači da je isto bilo i njemu. Jer ma
koliko se trudila, ne uspijevam iz glave izbaciti sliku njega i Drine kako stoje
zajedno, savršenog grofa Fersena i idilične Marije Antoanete. Dok sam ja
stajala sa strane, sve sjajna i pufnasta kao najveći lažnjak.
Baš se spremam uključiti i Pod kad kroz vrata ulaze Stacia i Damen. Smijući
se i smiješeći, ramena im se gotovo dodiruju, a ona u ruci čvrsto steže dva
bijela ružina pupoljka.
Kad je ona sjela, a on krenuo prema meni, počnem petljati oko bilježnice i
pretvaram se da ga ne vidim.
"Hej", kaže on i sjeda na svoje mjesto. Ponašajući se kao da je sve savršeno
normalno. Kao da prije samo četrdeset osam sati nije kukavički pobjegao s
mjesta ljubljenja.
Položim obraz na dlan i prisilim se na zijevanje, nadajući se da ću ostaviti
dojam kako se silno dosađujem i da sam umorna i iscrpljena od raznih
aktivnosti koje si on ne može ni zamisliti. Šaram po papiru, a prsti mi se tako
tresu da mi kemijska ispadne iz ruke.
Sagnem se pokupiti je s poda, a kad se dignem, na klupi leži crveni tulipan.
"Što je bilo? Ponestalo ti je bijelih ružinih pupoljaka?" upitam, listajući
knjige i bilježnice, kao da imam jako važnog posla.
"Tebi nikad ne bih dao pupoljak", kaže on i pogledom traži moje oči.
Ali odbijam pogledati ga, odbijam dopustiti da me uvuče u svoju sadističku
igricu. Uzmem torbu i pretvaram se da nešto tražim u njoj, a onda opsujem
ispod glasa, jer puna je crvenih tulipana.
"Ti si cura samo za tulipane - crvene tulipane", smiješi se on.
"Oh, kako uzbudljivo", promrmljam ironično, bacim torbu na pod i
odmaknem se najdalje što mogu. Nemam pojma što sve to znači.
U vrijeme ručka već sam sva znojna i nervozna. Pitajući se hoće li i Damen
biti tamo, hoće li Haven biti tamo, jer premda se nismo vidjele ni čule od
subote navečer, mogla bih dati ruku u vatru da me još uvijek mrzi. Ali
unatoč tomu što sam cijeli sat kemije u glavi uvježbavala govor, u trenutku
kad je napokon ugledam, sve mi je isparilo.
"Vidi tko je došao", kaže Haven i gleda me.
Sjednem na klupicu pokraj Milesa, koji je prezauzet pisanjem poruka da bi
uopće zamijetio da postojim. Ne mogu si pomoći, upitam se ne bih li možda
trebala pokušati pronaći neke nove prijatelje. Ali tko bi se htio družiti sa
mnom?
MIN@
62
"Baš sam pričala Milesu što je sve propustio u Noctumeu, ali on me uporno
ignorira." Mršti se.
"Samo zato što si me time tupila pod cijelim satom povijesti, a onda ti je i to
bilo premalo vremena pa sam zbog tebe zakasnio na španjolski." On vrti
glavom i nastavlja pisati.
Haven slegne ramenima.
"Samo si ljubomoran što si sve to propustio." A onda pogleda mene i
pokušava se izvući: "Ne da tvoj tulum nije bio dobar, jer je, bio je totalno
kul. Samo što... pa, ono je više moja scena, znaš? Shvaćaš me, zar ne?"
Brišem jabuku o rukav majice i slegnem ramenima, ne želeći čuti ništa više o
Nocturneu, njezinoj sceni ili o Drini. Ali kad sam je napokon pogledala,
zatečena sam vidjevši da je svoje uobičajene žute leće zamijenila novim
zelenim.
Toliko zelenim da ostajem bez daha.
Toliko zelenim da bi se njihova boja mogla opisati jedino kao zelenu a la
Drina.
"Trebala si to vidjeti, vani je bio dugačak red, ali pustili su nas unutra čim su
vidjeli Drinu. Nismo čak ni morale platiti upad! Ništa nismo platile, sve nam
je bilo besplatno! Čak sam i prespavala kod nje. Živi u nevjerojatnoj sobi u
hotelu St. Regis dok si ne pronađe neki stan. Znaš kako je fora, ima pogled
na ocean, jacuzzi, pun minibar, sve!" Gleda me, a smaragdne joj se oči sjaje
od uzbuđenja dok čeka ushićeni odgovor koji joj ja ne mogu dati.
Stisnem usne i prijeđem pogledom po ostatku nje, zamjećujući kako joj je
crta oko očiju blaža, diskretnija, više nalik Drininoj, i kako je krvavocrveni
ruž na usnama zamijenila svjetlijim, ružičastijim, nalik Drininu. Čak joj i
kosa (koju ravna otkad je poznajem) sad pada u mekim kovrčama i
počešljana je kao Drinina. Na sebi ima svilenkastu haljinu po mjeri, koja
izgleda antikno, kao nešto što bi Drina odjenula.
"Pa... gdje je Damen?" upita me Haven, kao da bih ja trebala znati.
Zagrizem jabuku i slegnem ramenima.
"Što se dogodilo? Mislila sam da ste se vas dvoje zbarili?" ne odustaje ona.
Prije no što stignem odgovoriti, Miles ipak podiže pogled sa Sidekicka i
upućuje joj pogled koji govori: Oprez!
Ona pogledava njega pa mene, a onda zavrti glavom i uzdahne.
"Svejedno. Samo sam ti htjela reći da mi je to totalno okej. Ne brini, dobro?
I žao mi je ako sam se ponašala kao čudakinja", slegne ramenima. "Ali sad je
to gotovo. Ozbiljno. Časna riječ." Pruža mi ruku.
Nevoljko joj dodirnem prste i ugađam se na njezinu energiju. Posve sam
zatečena kad vidim da to zaista misli. Hoću reći, pa prošlog me vikenda
MIN@
63
napala kao da sam joj smrtna neprijateljica, a sad je očito više nije briga,
premda ne shvaćam zašto.
"Haven..." počnem, pitajući seje li pametno da to učinim, ali onda pomislim
a, k vragu, ionako nemam što izgubiti.
Ona me gleda, smiješi se, čeka.
"Ovaj... kad ste otišle u Nocturne, jeste li možda... slučajno naletjele na
Damena?" Stisnem usne i čekam, osjećajući da je Miles podigao glavu i
oštro me pogledao, dok Haven samo zuri u mene, vidljivo zbunjena. "Jer...
otišao je odmah nakon vas... pa sam mislila da je možda..."
Ona zavrti glavom i slegne ramenima.
"A-a, nisam ga vidjela", kaže, i vrškom jezika skida komadić glazure s
usana.
I premda znam da ne bih trebala, u tom trenutku odlučim prijeći pogledom
cijeli klasni sustav stolova za ručak, abecednim redom. Počevši od našeg
stola "Ž" i idući prema stolu "A". Pitajući se hoću li za njim ugledati
Damena i Staciju kako ljenčare u polju bijelih pupoljaka ili rade nešto drugo
što ne bih htjela vidjeti.
Ali premda je sve po starom i svi rade ono što i inače rade, danas nema
ružinih pupoljaka.
Vjerojatno zato što nema ni Damena.

http://weheartit.com/kidnapped_angel

15Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Empty Re: Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Sre Mar 06, 2013 4:18 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
PETNAESTO POGLAVLJE
Upravo sam bila zaspala kad me probudio Damenov poziv. I premda sam
protekla dva dana provela uvjeravajući samu sebe da mi se uopće ne sviđa,
onog trenutka kad mu začujem glas, potpuno se predajem.
"Je li prekasno?"
Bacim pogled na budilicu i blistavo zelene brojke koje kažu da jest prekasno,
ali odgovaram:
"Ne, nije."
"Jesi li već spavala?"
"Skoro." Prislonim jastuke uz tapecirano uzglavlje pa se naslonim na njih.
"Pitao sam se bih li mogao navratiti do tebe?"
Opet pogledavam na sat, ali brojke mi samo potvrđuju daje njegovo pitanje
suludo.
"To vjerojatno ne bi bila dobra zamisao", kažem mu, na što uslijedi tako
duga tišina da sam sigurna daje prekinuo vezu.
"Žao mi je što se nismo vidjeli za ručkom", kaže napokon. "I na likovnom.
Otišao sam nakon engleskog."
MIN@
64
"Okej", promrmljam, ne znajući što bih trebala reći, jer nije baš da smo par i
da mi se treba opravdavati.
"Jesi li sigurna da je prekasno?" upita, a glas mu je dubok i vrlo uvjerljiv.
"Zaista bih te rado vidio. Neću dugo ostati."
Smiješim se, oduševljena tim sićušnim pomakom u odnosu snaga, time što,
za promjenu, ja držim konce u rukama. Dopuštam si 'daj pet!' u mislima pa
kažem:
"Vidimo se sutra na engleskom."
"A da te ja povezem u školu?" upita, a njegov me glas gotovo navodi da
zaboravim na Drinu, Staciju, njegov nenadani odlazak, sve, da podvučem
crtu, počnemo ispočetka, kao da se ništa nije dogodilo.
Ali nisam došla ovako daleko samo da bih popustila već na prvu loptu, pa
prisilim usne neka kažu:
"Vozim Milesa u školu. Vidimo se na engleskom." Ne želeći riskirati da me
razuvjeri brzo spuštam slušalicu, i bacim telefon preko sobe.
Kad se sljedećeg jutra pojavila, Riley stane pred mene i upita:
"Još si živčana?"
Zakolutam očima.
"Znači da jesi." Ona se nasmije, skoči na moju komodu, sjedne i počne
udarati petama u ladice.
"U koga si se danas maskirala?" Ubacim knjige u torbu, pogledavajući
njezinu haljinu s uskim korzetom u gornjem dijelu i raskošnom suknjom te
duge slapove smeđe kose.
"U Elizabeth Swann", smiješi se ona.
Škiljim u nju, pokušavajući se prisjetiti.
"Pirati s Kariba?"
"Naravno." Pogleda ukriž i isplazi mi jezik. "I, što ima novo u vezi s tobom i
grofom Fersenom?"
Prebacim torbu preko ramena i krenem prema vratima, odlučivši ignorirati
pitanje. Zazovem je:
"Ideš?"
Ona odmahne glavom.
"Ne danas. Imam sastanak."
Naslonim se na okvir vrata i pogledam je suženim očima.
"Kako to misliš 'sastanak'?"
Ali ona samo zavrti glavom i skoči s komode.
"Ne tiče te se." Nasmije se, prođe ravno kroz zid i nestane.
Miles kasni pa na kraju zbog njega kasnim i ja, tako da na parkiralištu više
nema nijednog praznog mjesta. Osim onog najboljeg, najtraženijeg.
Onog na samom kraju.
MIN@
65
Onog najbližeg ulazu.
Koje je slučajno odmah pokraj Damenova auta.
"Kako si to samo uspio?" upita Miles, uzima knjige i izlazi iz mog sićušnog
crvenog auta, zureći u Damena kao da je najseksepilniji mađioničarski trik
na svijetu.
"Uspio što?" upita Damen, gledajući mene.
"Sačuvati nam mjesto. Čovjek mora doći jako rano, skoro pa prije početka
školske godine, da uhvati ovo mjesto."
Damen se smije, pogledom tražeći moj. Ali ja samo kimnem, kao da se radi
o ljekarniku ili poštaru, a ne tipu kojim sam opsjednuta od prvog trenutka
kad sam ga ugledala.
"Zvonit će", kažem i požurim se prema ulazu, prema razredu, primjećujući
da se on kreće tako brzo da me pretekao bez imalo napora.
Odtutnjim prema Staciji i Honor, namjerno ritnem Stacijinu torbu, dok ona
gleda u Damena i kaže:
"Hej, a gdje je moj ružin pupoljak?"
A onda požalim, jer on odgovori:
"Žao mi je, ne danas."
Sjedne pokraj mene i pogleda me kao da ga sve to zabavlja.
"Netko je danas loše volje." Smije se.
Ali ja samo slegnem ramenima i spustim torbu na pod.
"Čemu žurba?" Nagne se prema meni. "Profesor Robins je ostao doma."
Okrenem se.
"Kako zn..." Ali ne dovršim riječ. Mislim, kako je moguće da Damen zna
ono što ja znam, da je profesor Robins još uvijek kod kuće, da je još
mamuran, da još uvijek tuguje za ženom i kćeri koje su ga nedavno ostavile?
"Vidio sam njegovu zamjenu dok sam te čekao." Smiješi se. "Izgledala je
malo izgubljeno pa sam je otpratio do zbornice, ali činila mi se tako
smušenom da će vjerojatno završiti u krivom razredu."
Čim je to rekao, znam da je istina, jer upravo sam je vidjela kako ulazi u
krivi razred, misleći da je naš.
"Reci mi, što sam učinio da te tako razljutih?"
Podignem pogled baš kad je Stacia nešto šapnula Honor u uho, pa gledam
kako vrte glavama i bijesno me gledaju.
"Ne obaziri se na njih, glupe su", šapne Damen, nagnuvši se prema meni i
poklopivši moju ruku svojom. "Žao mi je što sam neko vrijeme bio odsutan.
Imao sam gošću i nisam se mogao izvući."
"Misliš na Drinu?" Lecnem se na zvuk svoga glasa, jer zvučim tako grozno i
ljubomorno. A tako bih htjela biti kul, smirena i pribrana, pretvarati se da
nisam ni primijetila kako se sve promijenilo istog trenutka kad se ona
MIN@
66
pojavila. Ali za mene je to praktički nemoguće, jer naginjem više na
paranoičnu nego na naivnu stranu.
"Ever..." počne on.
Ali kad sam već započela, mogla bih baš i nastaviti.
"Jesi li u zadnje vrijeme vidio Haven? Izgleda kao Drinin klon. Odijeva se
kao ona, ponaša se kao ona, čak ima istu boju očiju. Ozbiljno, svrati za naš
stol za ručkom, vidjet ćeš." Ljutito ga gledam, kao da je odgovoran, kao da
je on kriv za to. Ali čim nam se pogledi sretnu, već sam opet začarana,
privlači me kao da je magnet, a ja bespomoćan komad čelika.
Duboko udahne pa zavrti glavom i kaže:
"Ever, nije onako kako misliš."
Odmaknem se i stisnem usne. Nemaš pojma što ja mislim.
"Daj da ti se odužim. Dopusti mi da te izvedem van, na neko posebno
mjesto, molim te."
Osjećam toplinu njegova pogleda na svojoj koži, ali ne želim riskirati i
dopustiti da nam se oči sretnu. Neka se malo pita, neka ga muči dvojba.
Želim otezati koliko god je to moguće. Pa se promeškoljim na stolcu, brzo
ga pogledam krajičkom oka i kažem:
"Vidjet ćemo."
Po završetku četvrtog sata, povijesti, Damen me čeka pred vratima učionice.
Pretpostavljajući da me samo želi otpratiti do stola za ručak, kažem:
"Čekaj da ostavim torbu u ormariću pa možemo do kantine."
"Nema potrebe." Smiješi se dok me prima oko struka. "Iznenađenje počinje
sad."
"Iznenađenje?" A kad ga pogledam u oči, cijeli svijet blijedi, sve dok ne
ostanemo samo on i ja okruženi statičkim šumom. Smiješi mi se.
"Pa znaš. Rekao sam da ću te odvesti na neko posebno mjesto, tako posebno
da ćeš mi sve oprostiti."
"A škola? Zar ćemo markirati ostatak dana?" Prekrižim ruke na prsima, ali
najviše reda radi.
On se nasmije i nagne se prema meni, a usne mu okrznu moj vrat dok
oblikuju riječ:
"Da."
Odmičem se i nevjerojatno mi je da umjesto ne odgovaram:
"Kako?"
"Ne brini", smiješi se on, stišćući mi ruku dok hodamo prema izlazu iz škole.
"Sa mnom ćeš uvijek biti na sigurnom."

http://weheartit.com/kidnapped_angel

16Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Empty Re: Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Sre Mar 06, 2013 4:19 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
ŠESNAESTO POGLAVLJE
"Disneyland?" Izlazim iz auta i šokirano ga pogledam. Od svih mjesta na
svijetu gdje sam mislila da ćemo završiti, ovo nije čak niti bilo na mom
popisu.
"Čuo sam da je to najsretnije mjesto na svijetu", smije se on. "Jesi li već bila
ovdje?" Odmahnem glavom. "Dobro, onda ću ti ja biti vodič." Primi me pod
ruku i povede me unutra. Dok hodamo Glavnom ulicom, pokušavam si
zamisliti njegove prijašnje dolaske ovamo. Tako je sofisticiran, tako seksi,
takav je frajer da si ga ne mogu zamisliti kako hoda mjestom kojim vlada
Miki Maus. "Uvijek je bolje sredinom tjedna, kad nema toliko ljudi", kaže
on, prelazeći ulicu. "Dođi da ti pokažem New Orleans, to mi je najdraži dio."
"Dolaziš ovamo tako često da već imaš omiljene dijelove?" Zastanem nasred
ulice i pogledam ga.
"Mislila sam da si se tek nedavno doselio ovamo."
On se nasmije.
"I jesam. Ali to ne znači da nikad prije nisam bio u Disneylandu", kaže,
vukući me prema Ukletom dvorcu.
Nakon Ukletog dvorca odemo na vožnju kroz Pirate s Kariba, a poslije me
upita:
"I, što ti se više sviđa?"
"Hm, Pirati", kimam. "Bar mislim." Gleda me. "Pa... i jedno i drugo je
prilično kul", slegnem ramenima. "Ali Pirati imaju Johnnyja Deppa, što im
daje malo nepoštenu prednost, zar ne?"
"Johnny Depp? Znači, s njim se natječem?" Podigne obrve.
Slegnem ramenima, a pogledom obuhvaćam Damenove tamne traperice,
crnu majicu dugih rukava i te njegove čizme pa si mislim kako mu nijedan
holivudski glumac za kojega znam nije ni do koljena, premda mi ne pada na
pamet da to priznam.
"Želiš li da odemo još jednom?" upita me, a tamne mu oči blistaju.
Pa odemo. A zatim se vratimo do Ukletog dvorca. Na kraju vožnje, kad se
duhovi voze s nama, gotovo da očekujem da ću vidjeti Riley kako sjedi
između nas dvoje, smije se i ludira, ali to je ipak samo jedan od Disneyjevih
nacrtanih duhova. Sjetim se da je Riley spomenula neki sastanak pa
pretpostavljam da je zauzeta.
Nakon još jedne vožnje, završimo za stolom pokraj vode u restoranu Blue
Bajou unutar piratskog dijela Disneylanda. Pijuckam ledeni čaj, gledam ga i
kažem:
"Okej, slučajno znam da je ovo jako velik zabavni park s puno više od samo
ove dvije teme. Ima još toga, ne samo duhova i pirata."
MIN@
68
"I ja sam to čuo", nasmiješi se on, nabode lignju na vilicu i ponudi mi je.
"Nekoć su imali dio koji se zvao Misija na Mars. Ali zvali su ga i ljubavnim
kutkom, najviše zato što je unutra bilo jako mračno."
"Je li još otvoren?" upitam i pocrvenim kao paprika shvativši da sam zvučala
kao da bih silno htjela ići tamo. "Ne pitam zato što bih htjela da odemo tamo.
Samo me zanima."
Gleda me, a očito je da se dobro zabavlja. Zatim zavrti glavom i kaže:
"Ne, odavno su ga već zatvorili."
"Znači da si išao na ljubavne vožnje po mraku kad si imao, koliko?, dvije
godine?" upitam, posegnuvši za šampinjonom punjenim kobasicama i
nadajući se da će mi se svidjeti.
"Ne ja", nasmiješi se on. "To je bilo prije mog vremena."
Inače bih dala sve od sebe da izbjegnem mjesto poput ovoga. Mjesto tako
zagušeno nasumičnom energijom ljudi, njihovim blistavim uskovitlanim
aurama i neobičnim zbirkama misli. Ali s Damenom je drukčije, ugodno, bez
napora. Jer kad god se dodirnemo, kad god progovori, kao da smo samo nas
dvoje tu.
Nakon ručka, prošećemo parkom i odemo na sve one brze vožnje, ali
izbjegavamo one s vodom, ili barem one u kojima završiš mokar kao miš.
Pada mrak. Damen me vodi u Trnoružičin dvorac, gdje zastanemo blizu
opkopa i čekamo da započne vatromet.
"Je li mi oprošteno?" upita on, a ruka mu se opet prikrade meni oko struka,
dok me lagano gricka po vratu, rubu brade, uhu. Iznenadan prasak
vatrometa, pucketanje i pištanje čine se tako tihima i dalekima dok nam se
tijela pritišću jedno o drugo, a njegove usne dodiruju moje.
"Pogledaj", šapne on, odmaknuvši se i pokazujući prema golemom
prostranstvu noćnog neba, gdje pršte ljubičasti krugovi, zlatni vodopadi,
srebrne fontane, ružičaste krizanteme i, za kraj, tucet crvenih tulipana. Sve to
u tako brzom praskavom bljesku da osjećam kako nam vibrira beton pod
stopalima.
Čekaj malo, crveni tulipani?
Pogledam Damena, a oči su mi pune pitanja, ali on se samo smiješi i kimne
glavom prema nebu. Premda rubovi vatrometa već blijede, a iskrice zamiru,
sjećanje je jasno, urezalo mi se u mozak.
Damen me privlači bliže, a njegove usne dodiruju mi uho dok šapće:
"Predstava je gotova, debela dama je otpjevala svoje."
"Je 1' ti to kažeš da je Zvončića debela?" nasmijem se, a on me primi za ruku
pa me povede prema izlazu i našim autima.
MIN@
69
Sjednem u svoju Miatu, smiješeći se, a on se naginje kroz prozor i kaže mi:
"Ne brini, bit će još ovakvih dana. Sljedeći put vodim te u Kalifomijsku
pustolovinu."
"Mislila sam da smo upravo završili svoju kalifornijsku pustolovinu",
smijem se, čudeći se tome kako uvijek zna što mislim prije no što to stignem
izgovoriti. "Da opet vozim iza tebe?" Uzimam ključ i palim motor.
On odmahne glavom.
"Ne, ja ću slijediti tebe." Smiješi se. "Moram se pobrinuti da doma dodeš
živa i zdrava."
Izlazim s parkirališta, uključujem se u promet i vozim kući. Kad god
pogledam u retrovizor, nasmiješim se, jer Damen je uvijek iza mene.
Imam dečka!
Prezgodnog, seksi, pametnog, šarmantnog dečka!
Uz koga se opet osjećam normalnom.
Uz koga zaboravim da nisam normalna.
Posegnem rukom u vrećicu na sjedalu suvozača i izvučem novu majicu pa
prelazim prstima preko slike Mikija Mausa na prednjici, prisjećajući se
trenutka kad ju je Damen izabrao za mene.
"Primjećuješ da ova nema kapuljaču?" rekao je, držeći je uz mene da vidi
odgovara li mi veličina.
"Što pokušavaš reći?" Pogledala sam se u zrcalo, pitajući seje li mu moj
izgled tako mrzak kao što Riley misli da jest.
Ali samo je slegnuo ramenima.
"A što da ti kažem, više mi se sviđaš bez kapuljače."
Smiješim se, prisjećajući se njegovih riječi i toga kako me poljubio dok smo
stajali u redu pred blagajnom, sjećam se njegovih toplih, slatkih usana na
mojima...
Zazvoni mi mobitel, a pogled u retrovizor otkriva mi da Damen u ruci drži
svoj telefon.
"Hej", kažem, spustivši glas, da bude dublji i zavodljiviji.
"Ne trudi se", kaže Haven. "Žao mi je što te moram razočarati, ali to sam
samo ja."
"O... Pa, što ima?" upitam, dajući znak da skrećem kako bi me Damen
mogao slijediti.
Ali njega više nema iza mene.
Mahnito pogledavam u sve retrovizore, pogledom pretražujem sve četiri
kolone vozila, ali njega nema.
"Je 1' me uopće slušaš?" upita Haven, očito uzrujana.
MIN@
70
"Oprosti. Što si rekla?" Usporavam i pogledavam preko ramena, tražeći
Damenov crni BMW, dok mi tip iz kamiona s golemim kotačima trubi i
pokazuje mi srednji prst.
"Kažem da je Evangeline nestala!"
"Kako to misliš nestala?" upitam, oklijevajući koliko je moguće prije nego
što napokon skrenem na odvojak 133, a Damenu ni traga, premda sam
sigurna da me nije pretekao.
"Zvala sam je na mobitel milijun puta i ne javlja se."
"I?" upitam, želeći što prije završiti razgovor da se mogu posvetiti nestanku
jedne druge osobe.
"Ne samo da se ne javlja i ne samo da nije u svom stanu, nego je od Noći
vještica nitko nije vidio."
"Kako to misliš?" Opet provjeravam sve retrovizore i pogledavam preko
ramena, ali i dalje ga ne vidim. "Nije li s tuluma otišla s vama?"
"Ne baš", kaže Haven, a glas joj postane tih i skrušen.
Nakon što su mi još dva vozača zatrubila i pokazala mi prst, odustajem.
Obećavam si da ću nazvati Damena čim završim razgovor s Haven.
"Ha-lo?" kaže ona, praktički vičući. "Mislim stvarno, ako si prezauzeta da bi
pričala sa mnom, samo reci pa ću nazvati Milesa."
Duboko udahnem, prikupljajući strpljenje.
"Haven, žao mije, dobro? Vozim pa sam malo rastresena. Osim toga, dobro
znaš da je Miles još na dramskoj grupi, inače i ne bi zvala mene." Ubacujem
se u krajnje lijevu kolonu, odlučivši požuriti se da što prije dođem kući.
"Svejedno", promrmlja ona. "Uglavnom, nisam ti to rekla, ali Drina i ja smo,
zapravo, otišle bez nje."
"Što?"
"Ma znaš, iz Nocturnea. Samo je nekako, nestala. Mislim, posvuda smo je
tražile, ali nigdje je nije bilo. Pa smo pretpostavile da je upoznala nekoga, što
uopće ne bi bilo čudno za nju, vjeruj mi. Onda smo... otišle."
"Ostavile ste je samu u L.A.-u? U Noći vještica? Kad svi frikovi krstare
gradom?" Čim sam to izrekla, vidim njih tri u nekom mračnom klubu. Drina
vodi Haven na piće u sobu za posebne goste, namjerno ostavljajući
Evangeline. I premda nakon toga slika nestaje, sto posto nisam vidjela
nijednog dečka.
"A što smo drugo mogle? Ne znam znaš li da ona ima osamnaest godina, što
znači da je punoljetna i može raditi što ju je volja. Osim toga, Drina je rekla
da će je držati na oku, ali onda ju je izgubila iz vida. I grozno se osjeća zbog
toga. Upravo smo se čule."
MIN@
71
"Drina se osjeća grozno?" Kolutam očima, jer mi je teško to vjerovati. Drina
mi se ne čini kao tip osobe koja osjeća mnogo toga, a najmanje od svega
žaljenje.
"Što bi to trebalo značiti? Uopće je ne poznaješ."
Stisnem usne i nagazim na gas, dijelom zato što znam da na ovom dijelu
ceste trenutačno nema policije, a dijelom i zato što želim pobjeći od Haven,
Drine, Evangeline i Damenova neobičnog nestanka, svega toga, premda
znam da je to nemoguće.
"Oprosti", promrmljam napokon, malo popustivši pritisak na papučicu gasa i
usporavajući na prihvatljivu brzinu.
"Nema veze. Ali jednostavno se osjećam grozno i ne znam što da učinim."
"Jesi li nazvala njezine roditelje?" upitam, premda sam upravo naslutila
odgovor.
"Mama joj je alkoholičarka, živi negdje u Arizoni, a tata ih je napustio dok je
mama još bila trudna. A, vjeruj mi, njen stanodavac jedva čeka da izbaci
njezine stvari iz stana i iznajmi ga. Čak smo prijavile nestanak policiji, ali
njih kao da to baš i ne zabrinjava."
"Znam", kažem, paleći duga svjetla za vožnju po mračnom dijelu kroz
klanac.
"Kako to misliš da znaš?"
"Htjela sam reći da znam kako se osjećaš", pokušavam se izvući.
Ona uzdahne.
"Gdje si? Zašto te nije bilo za ručkom?"
"Vozim kroz Laguna Canyon, vraćam se iz Disneylanda. Damen me odveo
tamo." Nasmiješim se, prisjećajući se, ali osmijeh mi brzo izblijedi.
"Isuse, to je tako bizarno", kaže Haven.
"Pričaj mi o tome." Slažem se s njom, a još uvijek mi je teško zamisliti si ga
kako se zabavlja u Čarobnom kraljevstvu, premda sam to vidjela vlastitim
očima.
"Ne, hoću reći da je i Drina otišla u Disneyland. Rekla je da već godinama
nije bila i da želi vidjeti koliko se promijenio. Nije li to čudna slučajnost?
Jeste li se sreli s njom?"
"Hm, ne", kažem, pokušavajući zvučati ravnodušno unatoč grču u želucu,
znojnim dlanovima i osjećaju nelagode i tjeskobe koji me hvata.
"Ha. Čudno. Ali Disneyland je velik i gužva je." Haven se smije.
"Aha, je", kažem. "Čuj, moram sad ići, vidimo se sutra, može?" Prije nego
što mi je stigla odgovoriti, prekidam vezu, skrećem uz cestu i zaustavljam se,
tražim njegov broj u popisu primljenih poziva. I lupim šakom po upravljaču
vidjevši da mu je broj skriven.
I to mi je neki dečko. Nemam ni njegov broj telefona, a kamoli adresu.

http://weheartit.com/kidnapped_angel

17Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Empty Re: Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Sre Mar 06, 2013 4:19 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
SEDAMNAESTO POGLAVLJE
Sinoć, kad je Damen napokon nazvao (bar sam pretpostavila da je on, jer je
broj bio skriven), pustila sam neka se javi sekretarica. A jutros, kad sam se
spremala u školu, izbrisala sam poruke sa sekretarice, a da ih nisam ni
preslušala.
"Zar nisi nimalo znatiželjna?" upita Riley, vrteći se na mom radnom stolcu,
tako brzo da su joj crna kosa i kostim iz Matrixa samo crna izmaglica.
"Ne." Pogledom šibam majicu s Mikijem Mausom koja je još uvijek u
vrećici, a onda posegnem za jednom koju mi nije on kupio.
"Mogla si dati meni da je preslušam pa bih ti bar mogla prepričati."
"Ne na kvadrat." Skupim kosu u punđu pa je pričvrstim olovkom.
"Ej, nemoj se osvećivati svojoj kosi. Isuse, pa što ti je ona napravila?" smije
se ona. Ali kad joj ne odgovorim, pogleda me i kaže: "Ne razumijem te.
Zašto si stalno tako srdita? Okej, izgubila si ga na autocesti, a zaboravio ti je
dati svoj broj. Velika stvar. Kad si postala tako paranoična?"
Vrtim glavom i okrećem se od nje, jer ima pravo. Jesam ljutita. I paranoična.
I još mnogo gorih stvari. Je, da, baš sam tipična prosječna čudakinja koja
ima kratak fitilj, čuje misli, vidi aure i osjeća duhove. Ali Riley ne zna cijelu
priču, jer joj nisam sve rekla.
Na primjer, to da nas je Drina slijedila u Disneyland.
I to da Damen nestane svaki put kad se ona pojavi.
Opet se okrenem prema Riley, vrteći glavom dok pogledom obuhvaćam
njezin pripijeni, sjajni kostim.
"Koliko dugo ćeš se igrati maškara?"
Ona prekriži ruke i napući usne.
"Koliko god dugo mi se bude htjelo."
Primijetivši da joj brada podrhtava, osjećam se kao najveći mrgud na svijetu.
"Čuj, žao mi je", kažem, uzmem torbu i prebacim je preko ramena, u sebi
žudeći za tim da mi se život stabilizira, da pronađe neku ravnotežu.
"Nije ti žao", ljutito me gleda. "Vidi se da nije."
"Riley, stvarno mi je žao. I, vjeruj mi, ne želim se svađati."
Ona odmahuje glavom i gleda u strop, lupkajući nogom po tepihu.
"Ideš?" Krenem prema vratima, ali ona ne odgovara. Pa duboko udahnem i
kažem: "Dođi, Riley. Znaš da si ne mogu priuštiti da zakasnim. Molim te,
odluči se."
Ona zatvori oči i odmahne glavom, a kad me opet pogleda, oči su joj crvene.
"Ne moram biti ovdje, znaš."
Čvrsto uhvatim kvaku. Znam da moram krenuti, ali ne mogu, ne nakon toga
što je rekla.
MIN@
73
"O čemu govoriš?"
"O ovome ovdje. O tebi i meni! Našem malom druženju. Ne moram to
raditi."
Želudac mi se veže u čvor dok gledam u nju i pogledom je nagovaram neka
ne kaže ništa više, jer ne želim čuti. Tako sam se navikla na njezinu
prisutnost da uopće nisam razmišljala o mogućnosti da bi ona možda radije
bila negdje drugdje.
"Ali... ali mislila sam da voliš biti ovdje", kažem, a grlo mi se stislo i u glasu
mi se čuje panika.
"I volim. Ali... možda ne bih trebala biti tu. Možda bih trebala biti negdje
drugdje. Jesi li ikad razmišljala o tome?" Gleda me pogledom punim
tjeskobe i zbunjenosti i jednostavno ne mogu otići, premda sad već kasnim u
školu.
"Riley... na što točno misliš?" upitam, žaleći što ne mogu vratiti vrijeme
unatrag i početi ovo jutro iznova.
"Pa... Ava kaže..."
"Ava?" Oči samo što mi ne iskoče iz duplja.
"Aha, znaš, ona vidovnjakinja s tuluma za Noć vještica? Ona koja me može
vidjeti?"
Vrtim glavom i otvaram vrata pa preko ramena kažem:
"Žao mi je što ti to ja moram reći, ali Ava je lažnjak. Šarlatanka.
Prevarantica! Ne slušaj ni riječ koju ti kaže. Luda je!"
Ali Riley samo slegne ramenima, i dalje me gledajući.
"Rekla mi je neke jako zanimljive stvari."
A u glasu joj je toliko boli i brige. Sve bih dala da to mogu promijeniti.
"Slušaj", virim niz hodnik, premda znam da je Sabine već otišla.
"Ne želim više čuti za Avu. Ako je nakon ovoga što sam ti rekla i dalje želiš
posjećivati, dobro, ionako te ne mogu spriječiti u tome. Samo zapamti da nas
Ava ne poznaje. Da nema prava suditi o nama ili o činjenici da volimo biti
zajedno. Ne tiče je se. To je samo naša stvar." Pogledam je i vidim da su joj
oči još uvijek raširene, da joj brada i dalje drhti, i srce mi tone u pete.
"Sad zaista moram ići. Dolaziš li ili ne?" šapnem.
"Ne." Ljutito me gleda.
Duboko udahnem, odmahnem glavom i zalupim vrata za sobom.
S obzirom na to da je Miles dovoljno pametan da ne čeka uzalud, u školu se
vozim sama. I premda je već zvonilo, Damen me čeka naslonjen na svoj auto
koji je parkiran na drugom najboljem mjestu, pokraj moga.
"Hej", kaže on, prilazi mi i naginje se za poljubac.
Ali ja samo zgrabim torbu i trčim prema ulazu.
MIN@
74
"Žao mi je što sam te jučer izgubio. Zvao sam te na mobitel, ali nisi se
javljala." On trčkara pokraj mene.
Primim hladne željezne rešetke na ulazu i prodrmam ih svom snagom. Nisu
se niti pomaknule pa sklopim oči i prislonim čelo na njih, znajući da sam
zakasnila, da nema smisla pokušavati.
"Jesi li dobila moju poruku?"
Puštam rešetke i krenem prema uredu ravnatelja, zamišljajući si grozan
trenutak kad ću ući unutra i nadrapati za jučerašnje markiranje i današnje
kašnjenje.
"Što nije u redu?" upita on, primivši me za ruku i pretvorivši mi utrobu u
toplu rastaljenu tekućinu. "Mislio sam da smo se zabavili. Mislio sam da ti je
bilo lijepo."
Naslonim se na niski zidić od cigle i uzdahnem. Osjećajući se kao da sam od
gume, slaba i potpuno bespomoćna.
"Ili si se samo pretvarala?" On mi stisne ruku, moleći me pogledom neka se
ne ljutim.
I baš kad počinjem popuštati, kad sam već gotovo progutala njegov mamac,
pustim mu ruku i odmaknem se. Bolno se lecnem pri sjećanju na razgovor s
Haven i na njegov nestanak na autocesti koje me udari kao plimni val.
"Jesi li znao da je i Drina bila u Disneylandu?" upitam i svjesna sam koliko
sitničavo to zvuči. Ali sad kad sam to izrekla, mogu baš i nastaviti. "Postoji
li nešto što bih trebala znati? Imaš li mi što reći?" Stisnem usne,
pripremajući se na najgore.
Ali on me samo pogleda, gleda me ravno u oči i kaže:
"Ne zanima me Drina. Zanimaš me samo ti."
Zurim u tlo, želeći mu vjerovati. Kad bi to barem bilo tako lako. Ali kad me
primi za ruku, shvatim da i jest tako lako, jer sve moje dvojbe odmah
nestaju.
"Sad bi trebao uslijediti dio kad ti meni kažeš da i ti osjećaš isto", kaže on,
gledajući me.
Oklijevam, a srce mi tako lupa da sam sigurna kako ga čuje. Ali pričekam
predugo pa trenutak prođe, a on me obgrli oko struka i povede me prema
ulazu.
"U redu je", smiješi mi se. "Samo polako. Nema žurbe, nemam rok trajanja."
Smije se. "Ali daj da te prvo odvedemo u učionicu."
"Ali moramo proći kroz ured." Stanem i pogledam ga. "Kapija je
zaključana."
On zavrti glavom.
"Ever, nije zaključana."
"Oprosti, ali upravo sam je pokušala otvoriti. Zaključana je", podsjećam ga.
MIN@
75
I dalje se smiješi.
"Hoćeš li mi vjerovati?" Pogledam ga. "A što možeš izgubiti? Nekoliko
koraka? Još nekoliko minuta kašnjenja?"
Pogledavam prema uredu pa u njega, a zatim zavrtim glavom i krenem za
njim prema kapiji na ulazu u školsko dvorište koja je, ne znam kako,
otključana.
"Ali vidjela sam! I ti si vidio!" Okrenem se prema njemu, ne shvaćajući kako
se to moglo dogoditi. "Čak sam prodrmala rešetke što sam jače mogla i nisu
se ni pomaknule!"
Ali on me samo poljubi u obraz i gurne me unutra, smijući se, pa kaže:
"Idi. I ne brini, profesor Robins je opet spriječen, a zamjena je sva zbunjena.
Sve će biti u redu."
"Ti ne ideš?" upitam, a u meni se opet rađa onaj osjećaj panike i potrebe za
njim. Ali on samo slegne ramenima.
"Emancipiran sam. Radim što me volja."
"Da, ali..." Zastanem, shvaćajući da njegov broj telefona nije jedina stvar
koju ne znam. Jedva da ga poznajem. I ne mogu a da se ne zapitam kako je
moguće da se uz njega osjećam tako dobro, tako normalnom, kad je sve u
vezi s njim tako nenormalno. Ali tek kad sam se bila okrenula, shvatila sam
da mi još nije objasnio što se dogodilo sinoć na autocesti.
Ali prije nego što ga stignem pitati, već je pokraj mene i drži me za ruku.
"Nazvala me susjeda. Pokvarila mi se prskalica za travu pa je cijelo dvorište
bilo poplavljeno. Pokušao sam ti privući pozornost, ali bila si na telefonu pa
te nisam htio ometati."
Gledam dolje u naše ruke, jedne osunčane, a druge blijede, jedne snažne, a
druge krhke, tako neobičan par.
"Idi sad. Vidimo se nakon škole, obećavam." Nasmiješi se i iza uha mi
izvuče crveni tulipan.
Obično se trudim ne razmišljati previše o starom životu. Pokušavam ne
misliti na bivšu kuću, bivše prijatelje, bivšu obitelj, bivšu sebe. I premda sam
se već dobro izvježbala u bijegu pred tom olujom, u prepoznavanju znakova,
peckanja u očima, kratkoće daha, preplavljujućeg osjećaja praznine i očaja,
prije nego što me obuzme, ponekad me ipak udari, bez upozorenja, ne dajući
mi vremena da se pripremim. Jedino što tada mogu učiniti jest sklupčati se i
čekati da prođe.
Što je prilično teško izvedivo usred sata povijesti.
Dok profesor Munoz priča o Napoleonu, grlo mi se stisne, želudac mi se
zgrči, a oči me počinju tako peći da skačem sa stolca i trčim prema vratima,
ne obazirući se na profesora koji me poziva neka se smjesta vratim,
ignorirajući školske kolege koji mi se posprdno smiju.
MIN@
76
Skrenem iza ugla, slijepa od suza, boreći se za zrak, a utroba mi je prazna,
šuplja školjka koja se urušava u sebe. Kad ugledam Staciju, već je prekasno.
Udarim u nju takvom silinom da je pala i poderala si haljinu.
"Koga vr..." Zuri u svoje noge na podu i u poderanu haljinu, a onda pogleda
mene. "Jebemti, poderala si mi haljinu, frikušo jedna!" Gurne šaku kroz rupu
na haljini, pokazujući mi nastalu štetu.
I premda mi je žao što se to dogodilo, nemam joj vremena pomoći. Bol samo
što me nije shrvala, a ne mogu dopustiti da me ona vidi u takvom stanju.
Pokušavam proći pokraj nje, ali ona me zgrabi za ruku i s mukom se
uspravlja na noge, a dodir njezine kože prožima me takvom mračnom i
sumornom energijom da ostanem bez daha.
"Tek toliko da znaš, ova je haljina dizajnerska. Što znači da ćeš mi platiti
štetu", kaže ona, tako me čvrsto stežući da se bojim da ću se onesvijestiti.
"A, vjeruj mi, to neće biti sve." Vrti glavom i bijesno me gleda.
"Bit će ti tako jebeno žao što si me srušila i što si uopće došla u ovu školu."
"Kao Kendra?" kažem, iznenada pribrano, a stomak mi se smiruje.
Njezin stisak malo oslabi, ali ne popušta.
"Podmetnula si joj drogu u ormarić. Proterala si je, uništila njen ugled da svi
izgube povjerenje u nju, kako bi verovali tebi.˝ kažem, opisujući prizor koji
vidim u glavi.
Pušta mi ruku i zakorači unatrag, a lice joj izgubi boju i kaže:
"Tko ti je to rekao? Kad se to događalo,nisi još bila u ovoj školi.˝
Slegnem ramenima, znajući da je zaista težak momenat.
"O, ima još", kažem, prilazeći joj, moja osobna oluja je prošla, moja
sveprožimajuća bol čudesno je izlečena strahom u njenim očima.
"Znam da varaš na testovima, kradeš iz prodavnice odeće tvojih roditelja,
igraš s prijateljima fer igru dogod je to u tvom interesu. Znam da snimaš
Honorine telefonske pozive i čuvaš njen e-mail poštu i SMS poruke, za
slučaj da se ikada okrene protiv tebe. Znam da flertuješ sa njezinim očuhom,
što je, usput rečeno, odvratno, ali nažalost ima i gore od toga. Znam sve o
gospodinu Barnesu.. Barnumu. Znaš na koga mislim,predavao ti je povijest
u prvom srednje. Onome koga si pokušala zavesti. A kd on nije hteo
prihvatiti tvoju igru, pokušala si ga ucjenjivati, prijeteći da ćeš reći ravnatelju
i njegovoj trudnoj ženi..." Zgađeno vrtim glavom,njeno ponašanje, tako
odurno, tako sebično da mi se čini nestvarnim.
A ipak, ona stoji preda mnom široko raširenih očiju, drhtavih usana,
iznenađena što su sve njene prljave tajne otkrivene. I umesto da se osećam
loše i krivom što sam pomoću mog dara otkrila grozotu na ovakav način,
pogled na ovu odvratnu osobu, sva znojna i trese se, tiranizira me od prvoga
dana, obuzeo me osjećaj zadovoljstva veći nego što sam si ikada mogla
MIN@
77
zamisliti. Mučnina i bol su sad samo sjećanje, pomislih ima još mnogo
toga.
"Da nastavim?" upitam. "Jer mogu, vjeruj mi, ima još mnogo toga, ali ti to
jako dobro znaš, zar ne?«
Krenem prema njoj, a ona uzmiče,stvarajući razmak između nas.
"Što si ti? Nekakva vještica?˝ prošapta, očima prelazeći po hodniku, tražeći
pomoć, izlaz, bilo šta da se makne od mene.
Smijem se. Ne priznajem, ne poričem, samo želim da razmisli dvaput prije
nego što se opet okomi na mene.
Ali ona naglo zastane i pogleda me u oči pa kaže:
"Ali, kad malo bolje razmislim, to je samo tvoja riječ protiv moje." Usne joj
se izvijaju u cerek. "A što misliš kome će vjerovati? Meni, najpopularnijoj
curi u trećem srednje? Ili tebi, najvećoj jebenoj frikuši koja je ikad išla u
našu školu?"
Hm, ima pravo.
Opet gurne prst u rupu na haljini, vrti glavom pa kaže:
"Drži se dalje od mene, frikušo. Jer ako mi se opet približiš, požalit ćeš,
kunem ti se!"
Ona zakorači naprijed i udari me u rame, tako jako da nemam nimalo dvojbe
da to zaista i misli.
Za ručkom, došavši do našeg stola, pokušavam ne buljiti, ali Havenina kosa
je ljubičasta, a nisam sigurna bih li to trebala komentirati ili ne.
"Ne moraš se praviti da ne vidiš. Grozno je, znam", smije se ona. "Kad smo
sinoć završile razgovor, krenula sam si obojiti kosu u onu prekrasnu bakrenu
nijansu kakvu ima Drina, ali ispalo je ovako." Ona primi jedan pramen i
namršti se. "Izgledam kao patlidžan na štapiću. Ali samo još nekoliko sati,
jer nakon škole me Drina vodi u neki poznati salon u L.A.-u, jedan od onih
gdje moraš čekati godinu dana da dođeš na red. Ali uspjela me ugurati u
zadnji čas. Časna riječ, ta cura ima veze posvuda, nevjerojatna je."
"Gdje je Miles?" upitam, prekinuvši je, jer ne želim čuti više ni riječ o
nevjerojatnoj Drini i njezinoj sposobnosti da uđe na mjesta za povlaštene.
"Uči tekst. Pučko kazalište postavlja predstavu Lak za kosu, a on se nada
glavnoj ulozi."
"Zar glavnu ulogu ne glumi cura?" Otvorim kutiju za ručak, a u njoj nalazim
pola sendviča, grožđe, paketić čipsa i još tulipana.
Ona slegne ramenima.
"Probao me nagovoriti da se i ja prijavim na audiciju, ali to zbilja nije moj
stil. I, gdje je visoki crni, tj. tvoj seksi dečko?" upita me, rastvarajući
papirnati ubrus koji će joj koristiti kao tanjur za kolač s glazurom od jagoda.
MIN@
78
Slegnem ramenima, a sine mi da sam ga opet zaboravila pitati za broj
telefona ili adresu.
"Uživa u dobrim stranama emancipacije, valjda", kažem napokon, odmotam
sendvič i zagrizem. "Ima li vijesti o Evangeline?"
Ona vrti glavom.
"Nema, ali gle ovo." Podigne rukav i pokaže mi unutrašnju stranu zapešća.
Gledam obrise male kružne tetovaže koja prikazuje zmiju što jede vlastiti
rep. I premda još nije dovršena, na trenutak mi se učini da je vidim kako se
uvija i miče. Ali čim trepnem, opet je nepomična.
"Što je to?" šapnem, i primjećujem da me energija kojom zrači ispunjava
tjeskobom i strahom, premda nemam pojma zašto.
"To bi trebalo biti iznenađenje. Pokazat ću ti kad bude gotova." Smiješi se.
"Zapravo, nisam ti uopće smjela reći." Spušta rukav i ogledava se oko sebe.
"Obećala sam da neću. Ali previše sam uzbuđena, a i nisam baš dobra u
čuvanju tajni. Pogotovo svojih."
Gledam je, pokušavam se ugoditi na njezinu energiju, pronaći neki logični
razlog zašto mi je u želucu takav kamen, ali ne uspijevam.
"Kome si obećala? Što se događa?" upitam i zamjećujem da joj je aura
mutna i ugljenosiva, neravnih i iskrzanih rubova.
Ali ona se samo nasmije i pretvara se da zaključava usta.
"Zaboravi", kaže. "Morat ćeš pričekati."

http://weheartit.com/kidnapped_angel

18Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Empty Re: Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Sre Mar 06, 2013 4:20 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
OSAMNAESTO POGLAVLJE
Vratim se doma iz škole i zateknem Damena kako me čeka na stubama
ispred kuće, smiješeći se na onaj način koji razvedruje nebo i briše sve
sumnje.
"Kako si prošao kraj vratara?" upitam, jer ja ga sigurno nisam pustila unutra.
"Šarm i skupi auto svaki put upale." Smije se, otresa prašinu sa stražnjeg
dijela tamnih dizajnerskih traperica pa me slijedi unutra. "Kakav ti je bio
dan?"
Slegnem ramenima, znajući da kršim najosnovnije od svih pravila, nikad ne
puštaj neznanca u kuću, premda bi taj neznanac trebao biti moj dečko.
"Znaš već, uobičajena rutina", kažem napokon. "Ona profa na zamjeni
zaklela se da se nikad više neće vratiti, profesorica Machado zamolila je
mene neka se nikad više ne vratim..." Brzo ga pogledam, a u iskušenju sam
da nastavim izmišljati stvari, jer očito je da me ne sluša. Premda kima kao da
me sluša, pogled mu je zaokupljen nečim drugim, dalek.
Odem prema kuhinji, zavirim u hladnjak i upitam:
MIN@
79
"A ti? Što si ti radio?" Ponudim mu bocu s vodom, ali on odmahne glavom i
nastavi pijuckati svoje crveno piće.
"Malo sam se vozio naokolo, surfao, čekao da napokon zvoni za kraj nastave
pa da te opet mogu vidjeti." Smiješi mi se.
"Mogao si doći u školu i biti na satu pa ne bi morao čekati ni na što", kažem.
"Pokušat ću se sutra sjetiti te opcije." Smije se.
Naslonim se na element, vrteći čep boce amo-tamo, nervozna zato što sam
sama s njim u velikoj praznoj kući, s toliko neodgovorenih pitanja, a ne
znam gdje bih počela.
"Hoćeš da odemo van i sjednemo kraj bazena?" kažem napokon, misleći da
će mi možda svjež zrak i otvoreni prostor malo smiriti živce.
Ali on odmahne glavom i primi me za ruku.
"Radije bih da odemo gore u tvoju sobu."
"Kako znaš daje moja soba na katu?" upitam, pogledavši ga suženim očima.
Ali on se samo nasmije.
"Nisu li sobe uvijek na katu?"
Oklijevam, neodlučna bih li trebala dopustiti da se to dogodi ili da smislim
neki način da ga pristojno odbijem i izbacim iz kuće.
Ali kad mi stisne ruku i kaže:
"Daj, pa ne grizem, časna riječ", osmijeh mu je tako neodoljiv, dodir tako
topao i primamljiv da se, dok ga vodim gore, u sebi molim da Riley ne bude
u mojoj sobi. Ali baš kad zakoračimo na vrh stubišta, ona istrčava iz dnevne
sobe, vičući:
"Isuse, tako mi je žao! Zbilja se ne želim svađati s... ajoj!"
Ušuti i zine, očiju kao dva frizbija dok joj pogled skače s mene na njega i
natrag. Ali ja samo nastavljam prema sobi, kao da je nisam vidjela, nadajući
se da je dovoljno razumna da se izgubi na neko vrijeme. Dulje vrijeme.
"Čini se da si ostavila uključen TV", kaže Damen, ulazeći u sobu, dok ja
ljutito gledam Riley koja trčkara uz njega, odmjeravajući ga od glave do pete
pa mi pokazujući palac gore na obje ruke.
I premda je pogledom molim neka ode, ona se baci na kauč i stavlja stopala
njemu u krilo.
Odtutnjim u kupaonicu, bijesna na nju zato što me nije poslušala, što je
ostala i nije otišla, znajući da je samo pitanje vremena prije nego što napravi
nešto ludo što neću moći objasniti. Svučem majicu i upustim se u
svakodnevnu rutinu: jednom rukom perem zube, drugom nanosim
dezodorans, pa ispljunem pastu u umivaonik samo trenutak prije nego što ću
navući čistu bijelu majicu. Raspustim rep, namažem usne balzamom,
štrcnem malo parfema i požurim se kroz vrata, ali Riley je još tu, naviruje
mu se u uši.
MIN@
80
"Daj da ti pokažem balkon, pogled je divan", kažem, želeći ga što prije
maknuti od Riley. Ali on odmahne glavom i kaže:
"Poslije", pa potapše jastuk pokraj sebe, dok Riley poskakuje od sreće i ciči.
Gledam ga kako nevino sjedi, nesvjestan, misleći da je na kauču sam, a
zapravo je taj lagani ubod u uho, taj svrbež na koljenu, taj osjećaj hladnoće
na vratu djelo moje pokojne mlađe sestre.
"Ostavila sam bocu s vodom u kupaonici", kažem, naglašeno gledajući u
Riley i okrenuvši se prema kupaonici, razmišljajući o tome da joj se crno
piše ako ne krene za mnom.
Ali Damen ustane i kaže:
"Dopusti meni."
Gledam kako hoda između kauča i stola tako da vidljivo izbjegava Rileyne
noge. Ona zine i pogleda me, ja pogledam nju, a već u sljedećem trenutku
više je nema.
"Evo je", kaže Damen i dobaci mi bocu, krećući se slobodno kroz prostor
kroz koji je maloprije tako pažljivo manevrirao. Shvativši da zurim u njega,
nasmiješi se i upita: "Što?"
Ali samo odmahnem glavom i zagledam se u TV, govoreći si da je to bila
čista slučajnost. Nije moguće da ju je vidio.
"Hoćeš li mi, molim te, objasniti kako to radiš?"
Sjedimo vani, zavaljeni u naslonjač, nakon što smo slistili skoro cijelu pizzu.
Zapravo, većinu sam pojela ja, jer Damen jede više kao supermodel nego
kao tipični dečko. Nabada hranu vilicom, miče je po tanjuru, malo gricne.
Zapravo, najviše je pijuckao svoje piće.
"Kako radim što?" upita me, lagano me obgrlivši rukama i naslonivši mi
bradu na rame.
"Sve! Ozbiljno. Nikad ne pišeš zadaću, a znaš sve odgovore, uzmeš kist i
zamočiš ga u boju i, eto ga, naslikaš reprodukciju Picassove slike koja je
bolja od izvornika. Jesi li barem loš u sportu? Nespretan ili tako nešto? No,
reci mi!"
On uzdahne.
"Pa, nikad nisam bio dobar u košarci", kaže on, dotaknuvši mi usnama uho.
"Ali izvrsno igram nogomet i prilično dobro surfam pa makar to i sam
kažem."
"Onda mora da je glazba. Nemaš sluha?"
"Donesi mi gitaru i odsvirat ću ti nešto. Poslužit će i klavir, violina ili
saksofon."
"A u čemu si onda loš? Daj, pa svi imamo nešto što nam nikako ne ide. Reci
mi svoju slabu točku."
MIN@
81
"Zašto te to zanima?" upita me, privlačeći me bliže. "Zašto želiš pokvariti
savršenu iluziju koju imaš o meni?"
"Zato što se mrzim osjećati tako blijedom i malom u usporedbi s tobom.
Ozbiljno, tako sam prosječna u tako mnogo stvari pa samo želim znati da
postoji nešto u čemu i ti nisi dobar. Daj, reci, osjećat ću se bolje."
"Nisi prosječna", kaže on, lica zarivena u moju kosu i preozbiljna glasa.
Ali odbijam odustati. Trebam nešto, nešto što će ga učiniti ljudskijim, barem
malo.
"Samo jednu stvar, molim te? Pa makar morao slagati. Iz dobrotvornih
razloga, za moje samopouzdanje."
Pokušam se okrenuti da ga vidim, ali stišće me još čvršće, ljubeći mi vrh uha
dok šapće:
"Zaista želiš znati?" Kimam glavom, a srce mi divlje tuče, kroz žile kao da
mi teče struja. "Nisam dobar u ljubavi."
Zurim u ognjište, pitajući se što mu to znači. I premda sam ozbiljno htjela da
mi odgovori, ne znači da sam htjela da mi odgovori tako ozbiljno.
"Hm, a da to malo pojasniš?" upitam, nervozno se nasmijavši, a nisam
sigurna želim li čuti odgovor. Bojim se da bi mogao imati veze s Drinom, a
radije bih izbjegla tu temu.
Pritisne svoje tijelo uz moje, a diše polako i duboko. I tako ostane toliko
dugo da se već počinjem pitati hoće li ikad više progovoriti. A onda napokon
kaže:
"Uvijek to na kraju završi tako da nekoga razočaram." Slegne ramenima,
odbijajući nastaviti.
"Ali imaš tek sedamnaest godina." Izvučem mu se iz zagrljaja i pogledam ga.
On opet slegne ramenima. "Koliko si onda osoba mogao razočarati?"
Umjesto da mi odgovori, on me opet okrene i pritisne usne na moje uho,
šapćući:
"Hajdemo na kupanje."
Damen u autu ima kupaće gaćice, još jedan dokaz toga da je savršen.
"Hej, ovo je Kalifornija, nikad ne znaš kad će ti trebati", kaže, stojeći na
rubu bazena i smiješeći mi se. "Imam i ronilačko odijelo u prtljažniku. Da ga
donesem?"
"Na to ti ne mogu odgovoriti", kažem, hodajući dubljim dijelom bazena, a
posvuda oko mene uzdiže se para. "Morat ćeš sam prosuditi."
Primiče se samom rubu i pretvara se da umače nožni palac u vodu.
"Nema isprobavanja, samo uđi", prekorim ga.
"Smijem li skočiti?"
"Kao bomba, na trbuh, kako god hoćeš." Smijem se, gledajući kako izvodi
prekrasan skok prije nego stoje izronio blizu mene.
MIN@
82
"Savršeno", kaže, a kosa mu je zalizana unatrag, koža mokra i blistava, sitne
kapljice drže mu se za trepavice. I baš kad pomislim da će me poljubiti, on
opet zaroni i otpliva dalje.
Pa duboko udahnem, progutam ponos i krenem za njim.
"Mnogo bolje", kaže on, grleći me.
"Bojiš se dubokog?" Smiješim se, a prsti mi jedva dodiruju dno.
"Mislio sam na tvoj izgled. Trebala bi se češće ovako odijevati."
Pogledam dolje na svoje bijelo tijelo u bijelom bikiniju i trudim se ne biti
pretjerano nesigurna u sebe pokraj njegova savršeno građenog, osunčanog
tijela.
"Definitivno je velik napredak u odnosu na majice s kapuljačom i traperice."
Smije se. Stisnem usne, ne znajući što bih rekla na to. "Ali pretpostavljam da
moraš tako, zar ne?"
Pogledom mu pretražujem lice. Nešto u načinu na koji je to rekao navodi me
na pomisao da možda stvarno zna zašto se odijevam tako kako se odijevam.
Smiješi se.
"Očigledno, to ti je obrana od Stacijina i Honorina gnjeva. Baš i ne vole
konkurenciju." Zatakne mi kosu iza uha i pomiluje mi obraz.
"Zar se natječemo?" upitam, prisjećajući se koketiranja, ružinih pupoljaka,
moje današnje svađe sa Stacijom u školi i njezine prijetnje, za koju ne
sumnjam da će se ostvariti. Gledajući njega kako gleda mene, tako dugo da
mi se već raspoloženje promijenilo pa se odmičem od njega.
"Ever, nikad se ni s kim nisi natjecala", kaže, slijedeći me.
Ali zaronim i otplivam prema rubu pa se izvučem van, znajući da moram biti
brza ako želim reći to što imam reći, jer onog trena kad mi se približi, riječi
će ispariti.
"Kako mogu išta znati kad je s tobom sve uvijek igra toplo-hladno?" kažem,
ruke mi se tresu, glas mi podrhtava, a ja bih najradije da mogu stati i vratiti
se u onu lijepu romantičnu večer koju smo imali. Ali znam da treba ovo
izreći, ma kakve to posljedice imalo. "U jednom trenutku gledaš me na, taj
svoj način, a u drugom već plaziš po Staciji." Stisnem usne i čekam da mi
odgovori, gledajući ga kako izlazi iz bazena i hoda prema meni, tako
prekrasan, mokar i blistave kože. Jedva dišem.
"Ever, ja..." Sklopi oči i uzdahne. Opet ih otvori pa zakorači još jedan korak
prema meni. "Nikad mi nije bila namjera povrijediti te. Zaista. Nikad."
Obgrli me rukom i pokušava me okrenuti prema sebi. Napokon popuštam, a
on me pogleda u oči i kaže: "Nikad te nisam htio povrijediti. Žao mi je ako
se osjećaš kao da sam se poigravao tvojim osjećajima. Rekao sam ti da
nisam dobar u ovome."
MIN@
83
Smiješi se, zariva prste u moju mokru kosu pa iz nje vadi crveni tulipan.
Zurim u njega, obuhvaćajući pogledom njegova snažna ramena, lijepo
oblikovana prsa, izražene trbušne mišiće i gole ruke. Nema rukava u kojima
ga je mogao skrivati. Samo to veličanstveno polugolo tijelo, mokre kupaće
bokserice i taj glupi, crveni tulipan u ruci.
"Kako to izvodiš?" upitam, zadržavajući dah, jer vraški dobro znam da nije
izišao iz mog uha.
"Što?" Smiješi se, obuhvaća me oko struka, privlači me bliže.
"To s tulipanima, pupoljcima, svime", šapnem, pokušavajući ignorirati dodir
njegovih ruku na mojoj koži i činjenicu da me od njega prožima toplina,
pospanost, gotovo vrtoglavica.
"Čarolija", kaže on i smiješi se.
Odmaknem se i posegnem za ručnikom, čvrsto ga omotavši oko sebe.
"Zašto nikad ne možeš biti ozbiljan?" kažem, pitajući se u što sam se uvalila
i imam li još uvijek vremena za povlačenje.
"I jesam ozbiljan", promrmlja on, navlačeći majicu. Uzima ključeve od auta,
dok ja drhturim u hladnom, vlažnom ručniku, bez riječi gledajući kako kreće
prema izlazu iz dvorišta. Mahne mi preko ramena i dovikne: "Sabine je
doma", a onda nestane u noći.

http://weheartit.com/kidnapped_angel

19Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Empty Re: Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Sre Mar 06, 2013 4:21 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
DEVETNAESTO POGLAVLJE
Sljedećeg jutra ulazim na parkiralište, ali Damena nema. Izišavši iz auta,
prebacim torbu preko ramena i krenem prema učionici, bodreći se u mislima
i pripremajući se za najgore. No, u trenutku kad stojim pred učionicom,
potpuno sam nepokretna. Glupo zurim u zelena vrata i nisam ih u stanju
otvoriti.
S obzirom na to da moje vidovnjačke sposobnosti ispare kad god se radi o
Damenu, jedino što vidim jest noćna mora koju si posložim u glavi. Ona u
kojoj Damen sjedi na rubu Stacijine klupe, smijući se i koketirajući s njom,
vadeći bijele ružine pupoljke iz raznih mjesta, dok ja pognute glave idem
prema svojoj klupi. A topli, slatki treptaj njegova pogleda samo preleti preko
mene, dok mi on okreće leđa da bi se mogao usredotočiti na nju.
I jednostavno ne mogu ući. Zaista to ne mogu podnijeti. Jer, premda je Stacia
okrutna, zla, grozna i sadist, slučajno je okrutna, zla, grozna i sadist na jedan
vrlo otvoren način. Ništa ne taji, ništa ne skriva, njezina zloća izložena je
svima na uvid.
MIN@
84
Dok sam ja njena potpuna suprotnost: paranoična, tajnovita, skrivam se iza
sunčanih naočala i kapuljače, i teglim teret tako težak da ništa u vezi sa
mnom nije jednostavno.
Opet posežem za kvakom, koreći se u mislima: Ovo je smiješno! Što ćeš sad,
ispisati se iz škole? Imaš još godinu i pol do kraja, zato stisni zube i daj već
jednom uđi! Ali ruka mi se počinje tresti, odbija poslušnost, i baš kad se
spremam pobjeći, iza leđa mi se pojavi neki klinac, pročisti grlo i upita:
"Uh, hoćeš li otvoriti vrata?" A u glavi dovršava rečenicu s: Jebena
čudakinjo!
Duboko udahnem, otvorim vrata i kliznem unutra. Osjećajući se još gore no
što sam mogla zamisliti, jer Damena nema.
* * *
Čim uđem u kantinu pogledom pretražujem sve stolove, tražeći Damena, ali
nema ga pa krenem prema našem uobičajenom stolu, stigavši u istom
trenutku kad i Haven.
"Šesti dan, a Evangeline ni traga", kaže ona, spusti kutiju s kolačima na stol
pa sjedne nasuprot meni.
"Jesi li se malo raspitala po grupi za potporu?" Miles sjeda pokraj mene i
odčepljuje svoju vitaminiziranu vodu.
Haven zakoluta očima.
"Miles, sve te grupe su anonimne"
I Miles zakoluta očima.
"Mislio sam na njezinu mentoricu."
"Nisu mentori nego sponzori. Ali da, ni ona mi ne može pomoći, ništa ne
zna. Doduše, Drina kaže da pretjerujem, da od buhe radim slona."
"Još uvijek je ovdje?" Miles je gleda suženim očima.
Pogled mi leti između njega i nje, čekam nastavak, jer nešto me u Milesovu
glasu uzbunilo. Budući da mi je sve što je vezano za Damena ili Drinu
vidovnjački nedostupno, Havenin me odgovor zanima koliko i njega.
"Da, Miles, sad živi ovdje. Zašto? Je li to problem?" Gleda ga stisnutim
očima. Miles slegne ramenima i otpije gutljaj.
"Nije problem." Premda njegove misli kažu nešto drugo, a njegova inače
žuta aura postaje tamna i neprozirna dok on pokušava odlučiti bi li rekao to
što želi reći ili ne. "Samo što..." počinje.
"Što?" Ona ga i dalje gleda stisnutim očima, a usne su joj stisnute.
"Pa..."
Zurim u njega, misleći: No, Miles, reci! Drina je bahata, grozna, loš utjecaj,
čista nevolja. Nisi jedini koji to vidiš. I ja to vidim. Zato joj reci, reci da je
Drina najgora!
MIN@
85
On oklijeva, riječi mu se oblikuju na jeziku, a ja zadržavam dah u
iščekivanju njihova izlaska. A onda on duboko izdahne, zavrti glavom i
kaže:
"Nema veze."
Pogledavam Haven, vidim njezino ljutito lice, razbuktalu auru čiji rubovi
iskre i kovitlaju se, što sve najavljuje veliko pucanje filma za samo tri-dvajedan...
"Oprosti, Miles, ali ne može tako. Ako imaš nešto reći, onda to i reci."
Bijesno ga gleda, zaboravivši na svoj kolač, i lupka prstima po plastičnom
stolu. Kad joj nije odgovorio, ona nastavlja. "Ma, baš me briga, Miles. A ovo
ide i tebe, Ever. To što ništa ne govoriš, ne znači da si išta manje kriva."
Miles pogleda u mene, podignutih obrva i raširenih očiju, a ja znam da bih
sad trebala nešto reći, učiniti nešto, napraviti predstavu od toga i upitati je za
što sam sad ja kriva. Ali zapravo već znam. Kriva sam zato što ne volim
Drinu. Što joj ne vjerujem. Što u njoj naslućujem nešto sumnjivo, čak zlo. I
što se ne trudim dovoljno da prikrijem te svoje osjećaje.
Ona zavrti glavom i zakoluta očima, a tako je uzrujana da gotovo ispljune
riječi:
"Uopće je ne poznajete! Nemate je pravo osuđivati! Tek toliko da znate,
meni se baš sviđa. A za to kratko vrijeme koliko je poznajem, bila mi je
bolja frendica nego ijedno od vas dvoje!"
"Nije istina!" vikne Miles, bijesno je gledajući. "E, sad stvarno ser..."
"Oprosti, Miles, ali je istina. Vas dvoje me podnosite, povlađujete mi, ali me
ne razumijete onako kako me ona razumije. Drina i ja volimo iste stvari,
zanimaju nas iste stvari. Ona me ne želi potajno promijeniti, kao što to vas
dvoje želite. Njoj se sviđam ovakva kakva jesam."
"Aha, jesi li zato promijenila cijeli izgled? Jer te ona prihvaća onakvu kakva
jesi?"
Gledam kako Haven sklapa oči i duboko udiše, a onda pogleda Milesa i
ustane sa stolca, prikuplja svoje stvari i kaže:
"Baš me briga, Miles. Baš me briga što oboje mislite."
"A sad, dame i gospodo, slijedi veliki dramatični odlazak!" mršti se Miles.
"Šališ se, zar ne? Samo sam pitao je li još uvijek ovdje! To je sve! A ti radiš
drame. Isuse, daj sjedni i smiri se, okej?"
Ona odmahne glavom i primi se za stol, otkrivši malu zamršenu tetovažu na
zapešću, sad završenu, ali još uvijek crvenu i upaljenu.
"A što je ovo?" upitam, promatrajući crtež zmije koja jede vlastiti rep. Znam
da to ima neki naziv, da je to neko mitsko biće, ali ne mogu se sjetiti koje.
"Ouroboros." Kad je protrljala tetovažu, kunem se da sam vidjela kako zmija
paluca jezikom.
MIN@
86
"Što to znači?"
"To je prastari alkemičarski simbol vječnog života, procesa stvaranja nakon
razaranja, života koji nastaje iz smrti, besmrtnosti, tako nečega", kaže Miles.
Haven i ja zurimo u njega, ali on samo slegne ramenima.
"Načitan sam, pa što?"
Pogledam Haven i kažem:
"Izgleda inficirano. Možda bi ti to netko trebao pogledati."
Ali čim su mi te riječi izišle iz usta, znam da to nisam trebala reći, jer ona
brzo cimne rukav i pokrije tetovažu, a aura joj opet iskri i žari.
"Moja je tetovaža dobro. I ja sam dobro. A ako smijem primijetiti, ni jedno
od vas dvoje ne uzrujava se zbog Damena, koji, usput rečeno, više uopće ne
dolazi u školu. Što je s njim?"
Miles spušta pogled na svoj Sidekick, a ja samo slegnem ramenima. Jer u
neku ruku ima pravo. Haven zavrti glavom, zgrabi svoju kutiju s kolačima i
ljutito ode.
"Što se upravo dogodilo?" upita Miles, gledajući je kako vijuga kroz labirint
stolova, silno se žureći... nikamo.
Ja samo slegnem ramenima, ne uspijevajući iz glave otresti sliku zmije na
njezinom zapešću, i toga kako je okrenula glavu, usredotočila svoje sitne oči
i pogledala ravno u mene.
Istog trena kad sam skrenula na prilaz svojoj kući, ugledam Damena
naslonjenog na svoj auto. Smiješi se.
"Kako je bilo u školi?" upita, prilazeći da mi otvori vrata.
Slegnem ramenima i posegnem za knjigama.
"Aha, znači još se ljutiš", kaže on, slijedeći me prema vratima. I premda me
ne dodiruje, osjećam toplinu koju isijava.
"Ne ljutim se", promrmljam, otvorivši vrata i bacivši torbu na pod.
"Pa, sad mi je laknulo. Jer sam rezervirao stol za dvoje, a ako se ne ljutiš na
mene, valjda ćeš mi se pridružiti."
Pogledam ga, pasem oči na njegovim tamnim trapericama, čizmama i
mekanom crnom puloveru koji može biti samo od kašmira, i pitam se što sad
sprema. Skine mi naočale i slušalice, spusti ih na stolić u hodniku.
"Vjeruj mi, zaista ti ne trebaju sva ta obrambena sredstva", kaže, skine mi
kapuljaču, primi me ispod ruke i povede me van do svog auta.
"Kamo idemo?" upitam, sjedajući na mjesto suvozača, poslušna,
beskičmena, uvijek tako spremna složiti se sa svim što kaže. "Imam zadaće i
gomilu gradiva za nadoknaditi."
Ali on samo odmahne glavom i ulazi u auto.
"Opusti se. Stigneš sve to i poslije. Obećavam ti."
MIN@
87
"Koliko poslije?" gledam postrance u njega, pitajući se hoću li se ikada
naviknuti na tu nevjerojatnu tamnu ljepotu, na toplinu njegova pogleda i
sposobnost da me nagovori na otprilike sve.
Smiješi mi se i uključi motor, bez ključa.
"Prije nego što sat otkuca ponoć, časna riječ. Veži se, idemo se provozati."
Damen vozi brzo. Zaista brzo. Kad je stao na parkiralištu i predao ključeve
dečku koji parkira aute, čini mi se da je prošlo tek nekoliko minuta.
"Gdje smo?" upitam, gledajući zelene zgrade i znak na kojem piše:
ISTOČNI ULAZ. "Istočni ulaz u što?"
"Pa, ovo bi trebalo sve objasniti." Smije se i privuče me k sebi baš kad
pokraj nas prokaskaju četiri znojna rasna konja blistave dlake sa svojim
timariteljima, a za njima džokej u ružičasto-zelenom kaputiću, tankim
bijelim hlačama i blatnjavim crnim čizmama.
"Hipodrom?" zinem. Baš kao i prošli put s Disneylandom, ovo je posljednje
mjesto koje sam očekivala.
"Ali ne bilo koji hipodrom. Ovo je Santa Anita", kima on. "Jedno od ljepših
trkališta. Dođi sad, imamo rezervaciju za 3.15 u Front Runneru."
"Gdje?" upitam, ne mičući se s mjesta.
"Opusti se, to je samo restoran." Smije se. "Dođi, ne želim propustiti
početak."
"Zar to nije protuzakonito?" kažem. Svjesna da zvučim kao najveća čistunka,
ali svejedno, sve u vezi s njim tako je bezakonito, tako nesmotreno i...
nasumično.
"Protuzakonito je jesti?" Smiješi se, ali vidim da mu je strpljenje pri kraju.
Odmahnem glavom.
"Klađenje, kockanje, što već, znaš."
Ali on se samo nasmije i odmahne glavom.
"Ovo su konjske utrke, Ever, ne borba pijetlova. Dođi." Stisne mi ruku i
povede me prema dizalima.
"Ali ne moramo li imati navršenu dvadeset jednu?"
"Osamnaest", promrmlja on, ulazi u dizalo i pritišće pet.
"Točno. A ja imam šesnaest i pol."
On odmahne glavom pa se nagne da bi me poljubio.
"Pravila uvijek treba zaobići, ako već ne i prekršiti. To je jedini način da se
čovjek zabavi. Dođi sad", kaže i povede me niz hodnik u veliku prostoriju
ukrašenu u raznim nijansama zelene, pa zastane ispred prednjeg podija i
pozdravi se sa šefom sale kao sa starim prijateljem.
"Ah, gospodine Auguste, tako je lijepo vidjeti vas! Vaš je stol spreman,
pođite za mnom."
MIN@
88
Damen kimne i primi me za ruku, vodeći me kroz dvoranu pokraj parova,
umirovljenika, samaca, skupina žena, jednog oca i njegova mlađahnog sina.
Krcato je, nigdje praznog mjesta. Napokon stanemo kraj stola točno nasuprot
cilju, s prekrasnim pogledom na trkaću stazu i zelena brda iza nje.
"Tony će primiti vašu narudžbu. Da vam donesem šampanjac?"
Damen me pogleda pa odmahne glavom. Lice mu se malo zacrvenjelo dok je
odgovarao:
"Ne danas."
"U redu. Pet minuta do početka utrke."
"Šampanjac?" šapnem, podigavši obrve, ali on samo slegne ramenima i
rasklapa program utrke.
"Što misliš o Španjolskoj Mušici?" Gleda me. Pa dodaje, smijući se: "O
konju tog imena, ne o afrodizijaku."
Ali prezauzeta sam ogledavanjem oko sebe da bih odgovorila, teško mi je
sve to pojmiti. Jer dvorana ne samo da je golema nego je i dupkom puna,
usred tjedna i usred bijela dana. Svi ti ljudi zbrisali su odnekud i došli se
ovamo kladiti. To je cijeli jedan novi svijet za čije postojanje nisam znala. Pa
se zapitam je li to mjesto gdje on provodi sve svoje slobodno vrijeme.
"I, što kažeš? Hoćeš li se kladiti?" Brzo me pogleda, a onda nastavi nešto
bilježiti kemijskom.
Vrtim glavom.
"Ne bih znala otkud početi."
"Pa, mogao bih ti ispričati sve o izgledima, postocima, statistikama i
podrijetlu. Ali s obzirom na to da smo kratki s vremenom, zašto jednostavno
ne pogledaš popis pa mi reci što osjećaš, koja te imena privlače. To obično
pali kod mene." Smiješi mi se.
Dobaci mi popis trkača, a ja ga prijeđem pogledom, iznenađena što mi tri
imena odmah iskoče sa stranice, u poretku jedan-dva-tri.
"Može ovako? Španjolska Mušica kao pobjednik, Acapulco Lucy druga, a
Buddhin sin treći", kažem. Nemam pojma kako sam došla do njih, ali
prilično sam sigurna u svoj izbor imena.
"Lucy u prva tri, Buddha završava", promrmlja on i zapisuje. "A koliko bi
htjela staviti na to? Minimalni ulog je dva, ali možemo ići i na više."
"Dva je dovoljno", kažem, iznenada poljuljanog samopouzdanja i nespremna
isprazniti novčanik na osnovi hira.
"Sigurna si?" upita me, doimajući se razočaranim.
Kimam.
"Pa... mislim da si dobro odabrala pa ću staviti pet. Ne, neka bude deset."
"Nemoj deset", kažem, stisnuvši usne. "Mislim, ne znam zašto sam odabrala
baš njih."
MIN@
89
"Čini se da ćemo uskoro saznati", kaže, ustajući, a ja posežem za
novčanikom. Ali on samo odmahne rukom. "Vratit ćeš mi kad podigneš
dobitak. Idem uplatiti. Ako dođe konobar, naruči što god želiš."
"A što da naručim za tebe?" doviknem, ali on se kretao tako brzo da me nije
čuo.
Kad se vratio, konji su već na ulazu na stazu, a uskoro se začuje startni
pištolj i oni izlete kao munje. Isprva izgledaju kao blistave tamne mrlje u
pokretu, ali kad skrenu u zavoj prema cilju, skočim sa stolca, promatrajući
kako se moja tri odabrana grla poslaguju u položaj, a onda skačem i vičem i
vrištim od veselja jer svi su prešli cilj točno u mom savršenom poretku prvidrugi-
treći.
"Isusebože, pobijedili smo! Dobili smo!" kažem, smiješeći se, a Damen se
naginje da me poljubi. "Je li uvijek tako uzbudljivo?" Bacam pogled dolje na
stazu, gledajući kako Španjolska Mušica kaska pobjednički krug kako mu
stavljaju cvjetni vijenac, pripremajući ga za fotografiranje.
"Gotovo uvijek", kima Damen. "Premda nema boljega od te prve velike
zarade, to je uvijek vrhunac."
"Pa, nisam baš sigurna koliko će velika biti ta zarada", kažem, žaleći što
nisam imala više povjerenja u vlastite sposobnosti, ili barem dovoljno da
uložim više. On se mršti.
"Pa, s obzirom na to da si uložila samo dva, bojim se da ćeš dobiti samo oko
osam."
"Osam dolara?" Suzim oči, prilično razočarana.
"Osam stotina dolara", smije se on. "Ili, točnije, osamsto osamdeset dolara i
šezdeset centa. Imaš tricu, odnosno pogodila si poredak prva tri."
"I sve to za samo dva dolara?" upitam, a sad mi je jasno zašto on ovdje već
ima svoj stol.
On kima glavom.
"A ti? Koliko si ti dobio?" upitam. "Jesi li se kladio na ista tri kao i ja?"
Smiješi se.
"Izgubio sam. Prilično. Bio sam malo pohlepan pa sam se kladio na prva
četiri, ali dodao sam jednog konjića koji nije završio utrku. Ali ne brini,
planiram nadoknaditi gubitak već u sljedećoj utrci."
I jest. I te kako! Jer kad smo nakon osme utrke krenuli podići dobitke, ja sam
dobila ukupno tisuću šesto četrdeset pet dolara i osamdeset centa, dok je
Damen dobio znatno više, jer imao je superpeticu, što znači da je pogodio
točan poredak prvih pet konja. S obzirom na to da je bio jedini u posljednjih
nekoliko dana, dobio je petsto trideset šest tisuća dolara i četrdeset jedan
cent, sve to na uloženih deset dolara.
"I, kako ti se sviđaju utrke?" upita me, držeći me pod ruku i vodeći me van.
MIN@
90
"Sad mi je jasno zašto ti se baš i ne dolazi u školu. Teško da se može mjeriti
s ovim." Smijem se, još uvijek ushićena dobitkom, razmišljajući otome kako
sam napokon našla unosan način primjene svog dara.
"Dođi, želim ti kupiti nešto, da proslavim veliki dobitak", kaže on i vodi me
prema trgovini.
"Ne, ne moraš..." počinjem.
Ali on mi stisne ruku, a usne su mu na mom uhu dok mi šapće:
"Inzistiram. Osim toga, mislim da si to mogu priuštiti. Ali pod jednim
uvjetom." Pogledam ga. "Ne dolaze u obzir majice s kapuljačom." Smije se.
"Ali sve drugo može. Samo reci što želiš."
Nakon malo šale i ustrajanja na tome da želim džokejsku kapu, plastičnog
konjića i golemu brončanu potkovu da je objesim na zid u sobi, dogovorimo
se da ću uzeti srebrnu narukvicu s kristalima. Ali tek nakon što sam se
uvjerila da su zaista kristali, a ne dijamanti, jer to bi bilo previše, bez obzira
na to koliko je dobio.
"Ovako nećeš zaboraviti današnji dan, ma što da se dogodi", kaže on,
zakopčavši mi narukvicu oko zapešća dok čekamo da nam dovezu auto.
"Kako bih mogla zaboraviti?" upitam, gledajući prvo svoju ruku pa njega.
Ali on samo slegne ramenima dok ulazi u auto pokraj mene, a u pogledu mu
vidim nešto tako tužno, tako bolno, da se nadam da će to biti jedino što ću
ipak zaboraviti.
Nažalost, vožnja kući čini mi se još kraćom. Kad se zaustavio na prilazu
mojoj kući, shvaćam koliko ne želim da ovaj dan završi.
"Vidi ti to", kaže, pokazujući na sat na upravljačkoj ploči. "Još nije ponoć,
baš kao što sam obećao." Kad se nagnuo da me poljubiti, uzvratim mu
poljubac s toliko žara da sam ga praktički povukla na svoje sjedalo.
"Smijem li ući?" šapne on, a njegove me usne dovode u iskušenje dok si
utiru put niz moje uho, vrat pa uzduž ključne kosti.
Iznenađujem samu sebe odgurnuvši ga i odmahujući glavom. Ne samo zato
što je Sabine doma, a mene čeka zadaća, nego i zato što je već vrijeme da
pokažem kičmu, prestanem mu popuštati tako lako.
"Vidimo se u školi", kažem, izlazeći iz njegova auta prije nego što me
navede da se predomislim. "Sjećaš se škole? One u koju si nekoć išao?"
On skreće pogled i uzdahne.
"Nemoj mi reći da ćeš opet markirati?"
"Škola je tako vraški dosadna. Ne znam kako izdržiš."
"Ne znaš kako ja izdržim?" Zavrtim glavom i pogledam prema prozoru, gdje
Sabine viri kroz rolete pa se brzo odmakne. Ponovno se okrećem prema
Damenu i kažem: "Pa, izdržim na isti način kako si ti izdržavao. Znaš ono:
ustaneš, obučeš se i jednostavno odeš. A ponekad, ako paziš na satu, možda
MIN@
91
nešto i naučiš." Ali čim sam to rekla, znala sam da je laž. Jer, zapravo, cijele
godine ništa nisam naučila. Mislim, teško je išta naučiti kad praktički sve
znaš unaprijed. Ali to mu ne kažem.
"Mora postojati neki bolji način", zastenje on i pogleda me molećivim
pogledom široko raširenih očiju.
"Pa, markiranje i izbacivanje iz škole nisu bolji način. Ne ako želiš poslije na
faks, ne ako želiš u životu nešto postići." Još laži. Jer uz još nekoliko dana na
hipodromu poput današnjega, čovjek bi mogao sasvim dobro živjeti. I bolje
nego dobro.
Ali on se samo nasmije.
"Dobro. Igrat ćemo po tvojim pravilima. Zasad. Vidimo se sutra, Ever."
Još nisam ni ušla kroz vrata, a njega već nema.

http://weheartit.com/kidnapped_angel

20Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Empty Re: Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Sre Mar 06, 2013 4:21 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
DVADESETO POGLAVLJE
Sljedećeg jutra, dok se spremam u školu, Riley sjedi na mojoj komodi
odjevena kao Wonder Woman i kao iz rukava sipa tajne o slavnim osobama.
Kad joj je dosadilo pratiti svakodnevne doživljaje naših nekadašnjih susjeda
i prijatelja, preusmjerila je pozornost na Hollywood, pa sad od nje saznajem
više nego što se može pročitati u jeftinim tabloidima.
"Ideš!" zinem. "Ne mogu vjerovati! Miles će flipnuti kad to čuje!"
"Nemaš pojma što se tamo događa", ona vrti glavom, crne kovrče joj
poskakuju, a izgleda izmučeno, umorno od svijeta, kao netko tko je vidio
previše, pa i više od toga. "Ništa nije tako kao što se čini. Ozbiljno, sve je to
jedna velika iluzija, jednako lažna kao i filmovi koje snimaju. Vjeruj mi,
njihovi službenici za odnose s javnošću rade k'o robovi da bi sve njihove
prljave male tajne održali, u tajnosti."
"Koga si još uhodila?" upitam, jer rado bih čula još koji trač. I čudim se kako
meni nikad nije palo na pamet ugoditi se na njihovu energiju kad ih gledam
na TV-u ili dok listam neki časopis. "A što je s..."
Upravo se spremam upitati jesu li glasine o mojoj omiljenoj glumici istinite,
kad u sobu poviri Sabine i kaže:
"Što je s čim?"
Pogledam Riley, koja se valja od smijeha pa pročistim grlo i kažem:
"Ma ništa. Nisam ništa rekla."
Sabine me čudno pogleda, a Riley vrti glavom i kaže:
"Ta ti je dobra, Ever. Bila si stvarno uvjerljiva."
MIN@
92
"Jesi li nešto trebala?" upitam, okrenuvši leđa Riley i usredotočujući se na
stvarni razlog Sabineina dolaska, pozvana je na vikend izvan grada, a nije
sigurna kako bi mi to rekla.
Uđe u moju sobu, držeći se previše ravno, tako da joj je korak ukočen, pa
duboko udahne i sjedne na rub mog kreveta. Dok razmišlja kako da se izrazi,
prstima nervozno čupka končiće koji vire iz mog plavog pamučnog popluna.
"Jeff me pozvao da zajedno provedemo vikend izvan grada." Obrve joj se
približe jedna drugoj. "Ali mislila sam prvo porazgovarati o tome s tobom."
"Tko je Jeff?" upitam, stavljajući naušnice i okrenuvši se prema njoj. Jer
premda već znam, svejedno mi se čini da bih trebala pitati.
"Upoznala si ga na tulumu. Došao je kao Frankenstein." Pogledava me, a
nad misli joj se nadvio oblak osjećaja krivnje, pita se je li nemarna skrbnica,
loš uzor. No, te misli ne utječu joj na auru, koja je još uvijek žarko sretno
ružičasta.
Guram knjige u torbu, da dobijem na vremenu dok odlučujem što učiniti. S
jedne strane, Jeff nije tip kakav ona misli da je. Ni približno. Premda mu se,
ako je suditi po onome što vidim, ona zaista sviđa i nema nikakve loše
namjere. A već je dugo nisam vidjela tako sretnu pa nemam srca reći joj.
Osim toga, kako bih i mogla?
Ahm, oprosti, ali taj Jeff, gospodin Investicijski Bankar? Uopće nije čovjek
za kakvoga se izdaje. Zapravo, još uvijek živi s mamom! Ne pitaj kako to
znam, samo mi vjeruj da znam.
Ne. A-a. Ne mogu. Osim toga, veze se uvijek nekako srede same od sebe,
kad dođe vrijeme za to. Uostalom, imam dovoljno problema u vlastitoj vezi.
Hoću reći, sad kad su se stvari s Damenom počele malo stabilizirati, kad smo
se počeli zbližavati i kad sam se počela osjećati kao da smo par, razmišljala
sam o tome da ga možda prestanem gurati od sebe. Možda je vrijeme za
sljedeći korak. A ako Sabine odlazi iz grada na par dana, pa... to je prilika
koja nam se možda neće opet tako skoro pružiti.
"Idi i zabavi se!" kažem napokon, uvjerena da će na kraju ionako saznati
istinu o Jeffu i nastaviti sa životom.
Smiješi se, s uzbuđenjem i olakšanjem u jednakom omjeru. A zatim ustane i
pođe prema vratima. Zastane i kaže:
"Idemo već danas, nakon posla. On ima kućicu u Palm Springsu, nepuna dva
sata vožnje odavde, tako da nećemo biti daleko ako ti slučajno nešto
zatreba."
Ispravak, njegova mama ima kućicu u Palm Springsu.
"Vraćamo se u nedjelju. I, Ever, ako si želiš pozvati prijatelje u posjet, to je u
redu. Ali trebamo li prije toga porazgovarati o tome?"
MIN@
93
Sledim se, znajući kamo vodi taj razgovor i pitajući se je li mi nekako
uspjela pročitati misli. Shvativši da ipak samo pokušava biti odgovorna i
ispuniti svoju ulogu "roditeljice", odmahnem glavom i kažem:
"Vjeruj mi, sve već znam."
A onda dohvatim torbu, zakolutam očima na Riley koja pleše na komodi i
pjeva:
"Tu-lum! Tu-lum!"
Sabine kimne glavom, a očito je da joj je laknulo gotovo koliko i meni što je
izbjegla razgovor o S-E-K-S-U.
"Vidimo se u nedjelju", kaže ona.
"Aha", doviknem, silazeći niza stube. "Vidimo se."
"Časna riječ, on igra za tvoju momčad", kažem, skrećući na parkiralište, i
osjećam tople, slatke trnce Damenova pogleda i prije nego što sam ga
vidjela.
"Znao sam!" Miles kima glavom. "Znao sam da je gej. Jednostavno sam
znao. Gdje si to čula?"
Oklijevam, znajući da nema teorije da mu otkrijem stvarni izvor i priznam da
je moja pokojna sestra sad prvoklasna holivudska tračerica.
"Ne sjećam se", promrmljam, izlazeći iz auta. "Samo znam da je istina."
"Što je istina?" upita Damen, smiješeći se dok prinosi usne mom obrazu.
"Jo..."
Ali zavrtim glavom i prekinem ga, ne želeći već na početku igre otkriti tu
svoju plitku stranu šiparice opsjednute tračevima o slavnim osobama.
"Ništa, samo smo... ovaj, jesi li čuo da Miles glumi Tracy Turnblad u Laku
za kosu?" upitam i nastavljam s cijelom hrpom nepovezanih gluposti sve dok
nam Miles napokon nije mahnuo i otišao na sat. Čim se udaljio, Damen
zastane i kaže:
"Hej, imam bolju ideju. Hajd'mo na doručak."
Uputim mu pogled u stilu ti-nisi-normalan i nastavljam hodati, ali nisam
daleko odmakla, a on mi već stišće ruku i vuče me natrag.
"Daj, molim te", kaže, gledajući me u oči i zarazno se smijući.
"Ne možemo", šapnem, nervozno se ogledavajući oko sebe, jer znam da će
zvoniti već za nekoliko sekunda, a ne želim zakasniti. "Osim toga, već sam
doručkovala."
"Ever, molim te!" Klekne na jedno koljeno, sklopi ruke i molećivo me
pogleda. "Molim te, ne tjeraj me da uđem unutra. Ako u sebi imaš trunku
dobrote, nećeš me prisiliti na to."
Stisnem usne, pokušavajući suspregnuti smijeh. Pogled na mog prezgodnog,
elegantnog, sofisticiranog dečka kako kleči i preklinje me prizor je koji
MIN@
94
nikad nisam mislila da ću vidjeti. Ali svejedno, samo odmahnem glavom i
kažem:
"Ustani, samo što nije zvo... " Ne stignem završiti, jer upravo zvoni.
On se nasmiješi, ustane, otresajući prašinu s traperica, a zatim me obgrli oko
struka i kaže:
"Znaš kako kažu, bolje je ne doći na sat nego zakasniti."
"Tko su ti neki koji to kažu?" upitam, vrteći glavom. "Zvuči mi više kao
nešto što bi ti rekao."
On slegne ramenima.
"Hmmm, možda to i jesam ja rekao. Svejedno, jamčim ti da se jutro može
provesti i mnogo bolje. Jer, Ever," kaže i stisne mi ruku, "ne moramo biti
ovdje. A ti ne moraš nositi ovo." Skida mi naočale i spušta mi kapuljaču.
"Vikend počinje sad."
I premda mi na pamet pada milijun dobrih razloga zašto nikako ne bismo
trebali markirati, i zašto bi vikend trebao pričekati do tri popodne, kao i
svakog drugog petka, on me gleda tako dubokim i primamljivim pogledom
da se i ne trudim još jednom razmisliti prije nego što pristanem.
Jedva prepoznajući zvuk vlastitoga glasa, slušam se kako izgovaram:
"Požurimo se prije nego što zaključaju kapiju."
Vozimo svaki svoj auto, jer prilično je jasno da se nemamo namjeru vraćati,
premda to nijedno od nas nije glasno izgovorilo. Dok slijedim Damena uz
vijugavu obalnu cestu, promatram dramatičan priobalni krajolik: djevičanske
plaže, tamnoplavu vodu, a srce mi se nadima od zahvalnosti, jer tako sam
sretna što živim ovdje, što ovo čudesno mjesto mogu zvati domom. Ali onda
se sjetim kako sam ovdje završila i taj osjećaj u trenutku nestane.
On brzo skrene udesno, a ja parkiram pokraj njega, smiješeći mu se kad je
prišao otvoriti mi vrata.
"Jesi li već bila ovdje?" upita me.
Gledam bijelu kućicu i odmahnem glavom.
"Znam da si rekla da nisi gladna, ali njihovi su frapei najbolji. Stvarno moraš
probati onaj od datulja s ječmenim sladom, ili onaj od čokolade s maslacem
od kikirikija. Ili oba, ja častim."
"Datulje?" Mreškam nos i iskrivim lice. "Žao mi je što to moram reći, ali
zvuči grozno."
Ali on se samo nasmije i povuče me prema šanku pa naruči po jedan od obje
vrste, a zatim ih odnese do plave klupe. Sjednemo, gledajući dolje na plažu.
"Koji ti je bolji?" upita me.
Opet ih kušam, ali oba su tako gusta i kremasta da skidam poklopac i
uzimam žličicu.
MIN@
95
"Oba su stvarno dobra," kažem", ali moram priznati, na moje veliko
iznenađenje, da mi je ovaj od datulja bolji." Ali kad sam ga gurnula prema
njemu da ga i on može probati, samo zavrti glavom i gurne ga natrag prema
meni. Nešto u tom jednostavnom činu probode me kroz srce.
Ima nešto u vezi s njim, nešto više od neobičnih magičarskih trikova i
nestajanja. Kao prvo, nikad ne jede.
Ali čim sam to pomislila, on se sagne i duboko povuče kroz slamku. Kad se
nakon toga nagne poljubiti me, usne su mu ledene.
"Pođimo dolje do plaže, može?"
Drži me za ruku dok hodamo puteljkom, a ramena nam se povremeno
sudaraju dok si dodajemo čaše s frapeom, premda uglavnom pijem ja.
Došavši do plaže, izuvamo cipele, zavrćemo nogavice i hodamo po plaži,
puštajući da nam hladna voda oplakuje stopala i da nam kapljice prskaju po
potkoljenicama.
"Surfaš?" upita me on, uzimajući prazne plastične čaše i stavljajući jednu u
drugu.
Odmahnem glavom i prekoračim hrpicu kamenja.
"Bi li htjela da te naučim?" smiješi se on.
"U ovako hladnoj vodi?" Uzmičem prema suhom pijesku, jer nožni prsti već
su mi polako obamrli od hladnoće. "Ne, hvala."
"Pa, imali bismo ronilačka odijela", kaže on, došavši za mnom.
"Jedino ako su podstavljena krznom." Smijem se, stopalom zaglađujući
pijesak da možemo sjesti na ravno.
Ali on me primi za ruku i povede me dalje, pokraj plimnih lokava, do
skrivene prirodne špilje.
"Nisam imala pojma da je to tu", kažem, ogledavajući se po glatkim
stjenovitim zidovima, nedavno pograbljanom pijesku te ručnicima i daskama
za jedrenje naslaganim u kutu.
"Nitko ne zna za nju." Smiješi se. "Zato su moje stvari još uvijek ovdje.
Dobro se uklapa među stijene pa većina ljudi prođe pokraj nje, a da je i ne
zamijeti. Doduše, većina ljudi proživi život a da nikad ne primijete ono što
im je pred nosom."
"Kako si je ti pronašao?" upitam, sjedajući na veliki zeleni prekrivač koji je
rasprostro na sredini.
Slegne ramenima.
"Pretpostavljam da nisam kao drugi ljudi."
Legne pokraj mene i privuče me k sehi. Nalaktivši se i naslonivši obraz na
dlan, tako me dugo promatra da se već počinjem meškoljiti.
MIN@
96
"Zašto se skrivaš ispod širokih traperica i majica s kapuljačom?" šapne,
prstima mi milujući lice, stavljajući mi kosu iza uha. "Zar ne znaš koliko si
lijepa?"
Stisnem usne i skrenem pogled, jer, premda mi se sviđa kako se osjećam
zbog njegovih riječi, radije bih da prestane. Ne želim objašnjavati zašto sam
takva. Jasno mi je da bi mu se više svidjela ona stara ja, ali prekasno je za to.
Ta je djevojka umrla i na svome mjestu ostavila mene.
Niz obraz mi pobjegne suza. Pokušam se okrenuti, ne želim da vidi, ali on
me čvrsto drži i ne pušta me, otirući moju tugu usnama prije nego što će me
poljubiti.
"Ever", šapće muklim glasom, užarena pogleda, i miče se sve dok me ne
poklopi svojim tijelom, a njegova je težina umirujuća toplina koja se uskoro
pretvara u vatru.
Usnama pratim liniju njegove čeljusti i brade, a dah mi je plitak i kratak dok
se njegovi kukovi pritišću uz mene i kružno se pomiču zajedno s mojima,
budeći u meni sve one osjećaje koje sam se tako trudila poreći. Ali već sam
umorna od borbe umorna od nijekanja. Jedino što želim je biti normalna. A
što je normalnije od ovoga?
Oči su mi sklopljene dok mi svlači majicu. Prepuštam se, predajem se,
dopuštajući mu da mi otkopča traperice i skine ih. Pristajem na pritisak
njegova dlana i dodir njegovih prstiju, govorim si da ovaj veličanstveni
osjećaj, ovaj snoviti ushit koji se budi u meni može biti samo jedno - Ljubav.
Ali kad sam osjetila kako je zakvačio palac za rub mojih gaćica i kako ih
polako vuče dolje, naglo sjednem i odgurnem ga. Dio mene želi nastaviti,
povući ga natrag k sebi... ali ne ovdje, ne sad, ne ovako.
"Ever", šapće on, pogledom tražeći moje oči. Ali ja samo odmahnem glavom
i okrenem se od njega, osjećajući kako se njegovo prekrasno tijelo
priljubljuje uz moje. Usne mu dodiruju moje uho dok mi govori: "U redu je.
Zaista. Spavaj sad."
"Damene?" Okrećem se, škiljim na prigušenom svjetlu dok rukom
istražujem prazno mjesto pokraj sebe. Pipam po prekrivaču, opet i opet, sve
dok nisam posve sigurna da ga zaista nema. "Damene?" zazovem ga
ponovno, ali jedini odgovor udaljeni je zvuk valova koji se razbijaju o obalu.
Navučem majicu i teturavo zakoračim van, zureći u sve slabije
kasnopopodnevno svjetlo, pretražujući pogledom plažu, očekujući da ću ga
negdje ugledati.
Ali nigdje ga ne vidim pa se vratim unutra i tek tada zamijetim poruku koju
mi je ostavio na torbi. Rasklopim je i pročitam:
Otišao sam surfati.Vraćam, se brzo.
MIN@
97
Opet istrčim van, još uvijek držeći poruku. Trčim gore-dolje po plaži,
pogledom tražeći surfere, zapravo samo jednog točno određenog. Ali vidim
samo dvojicu, a obojica su plavokosi i svijetle puti pa je očito da to nije
Damen.

http://weheartit.com/kidnapped_angel

21Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Empty Re: Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Sre Mar 06, 2013 4:21 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
DVADESETPRVO POGLAVLJE
Prilazeći kući, iznenađeno zamjećujem da netko sjedi na stubama. Još sam
više iznenađena kad shvatim da je to Riley.
"Hej", kažem, uzmem torbu i zalupim vratima od auta, malo jače no što sam
planirala.
"Isuse!" kaže ona, vrteći glavom i zureći u mene. "Mislila sam da ćeš me
pregaziti."
"Oprosti, mislila sam da si Damen", odgovorim, idući prema vratima.
"Ajoj, što je sad pak napravio?" smije se ona.
Ali samo slegnem ramenima i otključam vrata. Ne pada mi na pamet reći joj
pojedinosti.
"Što se dogodilo, zaboravila si ključeve?" upitam, vodeći je unutra.
"Ha-ha, jako smiješno." Ona zakoluta očima, krene u kuhinju i sjedne za
šank, a ja bacim torbu na pod i gurnem glavu u hladnjak.
"I, što ima?" pogledavam je, pitajući se zašto je tako tiha. Možda je moje
loše raspoloženje zarazno.
"Ništa." Gleda me, brade naslonjene na ruku.
"Ne čini mi se kao ništa." Umjesto sladoleda za kojim žudim, uzimam bocu
vode i naslonim se na granitnu ploču šanka, zamjećujući kako joj je crna
kosa zamršena, a kostim Wonder Woman nekako obješen. Slegne ramenima.
"I, što ćeš raditi?" upita, naginjući se natrag na stolcu tako da me prolaze
trnci, premda znam da ne može pasti i ozlijediti se. "Ovo je tinejdžerski san
snova, zar ne? Sama u kući, bez ikoga odrasloga." Miga obrvama, ali tako da
izgleda vrlo umjetno, kao da se silno trudi ostaviti dojam da je raspoložena.
Otpijem gutljaj vode i slegnem ramenima. Dio mene želi joj se povjeriti,
olakšati si teret svih tih tajni, dobrih, loših i onih groznih. Bilo bi tako lijepo
malo olakšati dušu, podijeliti taj teret s nekim. Ali kad sam je opet pogledala,
sjetim se kako je pola života čekala da napokon navrši trinaestu i uđe u
važne dvoznamenkaste godine, kako je na svaku godinu gledala kao na onu
koja je vodi korak bliže tom cilju. I ne mogu ne zapitati se je li zato ovdje.
Budući da sam joj ukrala san, nema izbora nego proživjeti tinejdžerske
godine kroz mene.
MIN@
98
"Pa, žao mi je što te moram razočarati," kažem napokon, "ali sigurna sam
da si već shvatila da sam totalna luzerica kad je u pitanju tinejdžerski san
snova." Sramežljivo je pogledam i pocrvenim kad je kimnula. "Sve ono što
sam obećavala u Oregonu, prijatelji, dečko, navijačice, sve je to nestalo.
Gotovo je. Nula. A ovo dvoje prijatelja koje sam uspjela pronaći u novoj
školi... Pa, ne razgovaraju jedno s drugim. Što, nažalost, znači da jedva
razgovaraju i sa mnom. I premda sam nekom nevjerojatnom slučajnošću
uspjela naći zgodnog, seksi dečka, ispada da to i nije tako dobro kao što se
priča. Jer kad se ne ponaša čudno i svako malo nestaje, nagovara me na
markiranje, vodi me na konjske utrke i takve ne baš dobre stvari. Mislim da
loše utječe na mene." I sva se zgrčim, malo prekasno shvativši da joj nisam
trebala sve to reći.
Ali kad sam je opet pogledala, jasno mi je da me ne sluša. Zuri u šank,
prstom prati šare u granitu, a misli su joj očito negdje drugdje.
"Molim te, nemoj se ljutiti", kaže napokon, gledajući me raširenih očiju i
tako tužnim pogledom da imam osjećaj da me netko udario šakom u pleksus.
"Provela sam dan s Avom."
Stisnem usne, razmišljajući: Ne želim to čuti. Nikako to ne želim čuti! Čvrsto
se primim za rub šanka, pripremajući se za ono što slijedi.
"Znam da je ne voliš, ali u nekim stvarima ima pravo i navela me da malo
razmislim o svemu. Znaš, o mojim odlukama. I što više razmišljam, to mi se
više čini da ima pravo."
"Ima pravo u vezi s čim, molim te?" upitam kroz stisnuto grlo, razmišljajući
o tome kako je ovaj dan od zbilja lošega krenuo na iznimno loše, a još nije
gotov.
Riley me pogleda pa skrene pogled, još uvijek prstom prateći nasumične
šare, pa kaže:
"Ava kaže da ne bih trebala biti ovdje. Da mi ovdje nije mjesto."
"A što ti kažeš?" Zadržavam dah i radije bih da prestane govoriti, da povuče
to što je rekla. Ne mogu podnijeti pomisao na to da je izgubim, ni sad ni
ikad. Ona je sve što mi je ostalo.
Prsti joj se zaustave, a ona podigne pogled prema meni.
"Rekla sam joj da volim biti ovdje. Nikad neću biti tinejdžerica, ali ovako to
barem mogu proživjeti kroz tebe. Znaš, iz druge ruke."
I premda se osjećam grozno i užasno krivom, jer njezine riječi potvrđuju
moje slutnje, pokušavam je razvedriti pa kažem:
"Joj, Riley, nisi si mogla naći gori primjer."
Ona zakoluta očima i zastenje.
MIN@
99
"Je, pričaj mi o tome." Ali premda se smije, svjetlo u očima joj se brzo ugasi
kad kaže: "Ali što ako ima pravo? Što ako zbilja ne bih trebala stalno biti
ovdje?"
"Riley..." počnem, ali onda zazvoni zvono na vratima, a kad se opet okrenem
prema njoj, više je nema. "Riley!" viknem, ogledavajući se po kuhinji.
"Riley!" viknem opet, nadajući se da će se pojaviti. Ne može ostati na tome.
Ne mogu dopustiti da ostane na tome. Ali što više vičem i vrištim neka se
vrati, to više shvaćam da je uzalud.
A dok i dalje zvoni, jednom kratko pa dvaput, znam da je pred vratima
Haven i da moram otvoriti.
"Čuvar me pustio u naselje", kaže ona, ututnjavši u kuću. Lice joj je zbrka
maškare i suza, a nedavno obojena crvena kosa sva je zamršena i
razbarušena. "Pronašli su Evangeline. Mrtva je."
"Što? Jesi li sigurna?" Zatvaram vrata za njom, ali uto na prilaz kući skreće
Damenov auto. On brzo iziđe i potrči prema nama. "Evangeline..." počnem,
tako šokirana viješću da zaboravljam da sam odlučila mrziti ga.
On kimne i krene prema Haven, prodorno je gledajući dok pita:
"Jesi li dobro?"
Ona odmahuje glavom i briše lice.
"Da, mislim, nisam je baš tako dobro poznavala, samo smo nekoliko puta
skupa izišle, ali svejedno. Grozno. A možda sam ja posljednja osoba koja ju
je vidjela živu..."
"Sigurno nisi posljednja."
Zurim u Damena, pitajući se je li to trebala biti neka neumjesna šala, ali lice
mu je smrtno ozbiljno, a pogled nekako dalek.
"Ali... ali osjećam se tako odgovornom", promrmlja ona, lica zarivenog u
ruke, u sebi stenjući: O Bože, o Bože, o Bože...
Krenem prema njoj, želeći je utješiti na neki način, ali Haven podigne glavu,
otare suze i kaže:
"Ja... samo sam ti htjela javiti. Sad moram ići, moram do Drine." Podigne
ruku i zazvecka s ključevima.
Tim riječima kao da mi je dolila ulje na vatru pa suzim oči i pogledam
Damena optužujućim pogledom. Jer premda se Havenino prijateljstvo s
Drinom čini kao čista slučajnost, sigurna sam da nije. Ne mogu se otresti
osjećaja da je sve to na neki način povezano.
Ali Damen se ne obazire na mene, nego posegne za Haveninom rukom i
pogleda joj zapešće.
"Odakle ti ovo?" upita, a glas mu je napet, suzdržan, ali osjeća se prikrivena
oštrina i on je nevoljko pusti kad se ona istrgnula i prekrila tetovažu dlanom.
MIN@
100
"Sve je u redu", kaže ona, vidljivo uzrujana. "Drina mi je dala nešto čime si
to mažem, nekakav melem, a rekla je da će trebati tri dana da počne
djelovati."
Damen stisne zube, tako jako da se čuje.
"Imaš li ga slučajno sa sobom? Taj melem."
Ona odmahne glavom i krene prema vratima.
"Ne, doma mi je. Isuse, što je vama dvoma? Imate li još pitanja?" Okrene se,
pogled joj skače s mene na njega, a aura joj je plameno crvena. "Jer uopće
mi se ne sviđa vaše ispitivanje. Došla sam ovamo samo zato što sam mislila
da vas zanima što se dogodilo s Evangeline, ali budući da vi samo želite
postavljati glupa pitanja i buljiti u moju tetovažu, idem."
Ljutito otrči prema svom autu. I premda viknem za njom, ona samo odmahne
glavom i ne obazire se na mene. Ne mogu si pomoći, zapitam se što se
događa s mojom prijateljicom. Tako je daleka i vrlo promjenjivih
raspoloženja. Jasno mi je da stvari između nas već dugo nisu kao prije. Sve
otkad je upoznala Drinu, osjećam se kao da je ne poznajem.
Gledam kako ulazi u auto, zalupivši vratima za sobom, i kreće natraške s
prilaza na cestu. Okrenem se prema Damenu:
"Pa, to je bilo jako ugodno. Evangeline je mrtva, Haven me mrzi, a ti si me
ostavio samu u špilji. Nadam se da si barem uhvatio neke ubojite valove."
Prekrižim ruke na prsima, vrteći glavom.
"Zapravo, jesam", kaže on, prodorno me gledajući. "A kad sam se vratio u
špilju, vidio sam da si već otišla pa sam dojurio ovamo."
Gledam ga suženih očiju, stisnutih usana. Ne mogu vjerovati da stvarno
očekuje da mu povjerujem.
"Oprosti, ali pogledala sam. Na vodi su bila samo dva surfera. Dva
plavokosa surfera, što isključuje mogućnost da si ijedan od njih bio ti."
"Ever, pogledaj me", kaže on. "Zaista me pogledaj. Što misliš, od čega sam
ovakav?"
Pa to i učinim, spustim pogled da ga cijelog obuhvatim. Zamjećujem
ronilačko odijelo s kojega na pod kapa morska voda.
"Ali... provjerila sam. Trčala sam po plaži, pogledala svugdje", kažem,
uvjerena u to što sam vidjela, odnosno, u ovom slučaju, što nisam vidjela.
Ali on samo slegne ramenima.
"Ever, ne znam što bih ti rekao, ali nisam te ostavio. Surfao sam. Zaista.
Možeš li sad donijeti jedan ručnik za mene, a drugi za pod?"
Odemo u dvorište da može isprati ronilačko odijelo. Sjedim na vrtnom stolcu
i gledam ga. Bila sam tako sigurna da me ostavio. Svugdje sam pogledala.
Ali možda ga stvarno nisam vidjela. Dobro, plaža jest dugačka, a ja sam bila
jako ljutita.
MIN@
101
"Kako si znao za Evangeline?" upitam, gledajući kako prebacuje ronilačko
odijelo preko vrtnog šanka, nespremna tako lako odustati od ljutnje. "A što
je s Haven i Drinom i tom jezivom tetovažom? Da se razumijemo, nisam
sigurna da vjerujem u tu tvoju priču o surfanju, stvarno. Jer dobro sam
pogledala i nigdje te nije bilo."
Gleda me, oči su mu skrivene iza gustih trepavica, a vitko mišićavo tijelo
omotano je ručnikom. Korak mu je lak i siguran dok hoda prema meni,
graciozan kao divlja mačka iz džungle.
"Ja sam kriv za to", kaže napokon, vrteći glavom dok sjeda kraj mene. Primi
me za ruke, ali brzo ih opet pusti. "Nisam siguran koliko..." počne pa
zastane, a kad me napokon pogleda, oči su mu tužnije nego što sam ikad
mogla zamisliti. "Možda ne bismo trebali ovo raditi", kaže napokon.
"Zar... zar prekidaš sa mnom?" šapnem i ponestaje mi zraka, ispuhujem se
kao probušeni balon. Sve su moje sumnje potvrđene: Drina, plaža, sve. Sve.
"Ne, samo..."
Okrene se od mene, ostavljajući i rečenicu i mene da visimo u zraku.
A kad je bilo jasno da nema namjeru nastaviti, kažem:
"Znaš, bilo bi lijepo da napokon prestaneš razgovarati u šiframa, da završiš
rečenicu i kažeš mi koji se vrag događa. Jer znam samo da je Evangeline
mrtva, da iz Haven i sa zapešća curka crvena grozota, da si me ostavio na
plaži jer nisam htjela ići do kraja i da sad prekidaš sa mnom."
Bijesno ga gledam, čekajući neku potvrdu da je te naoko nasumične
događaje lako objasniti i da uopće nisu međusobno povezani. Premda mi
utroba kaže drukčije.
Neko vrijeme šuti, zagledan u bazen, ali kad me napokon pogleda, kaže:
"Nisu međusobno povezani."
Toliko je dugo oklijevao s odgovorom da nisam sigurna da mu vjerujem.
A onda duboko udahne i nastavi:
"Evangelinino tijelo pronašli su u kanjonu Malibu. Bio sam na putu ovamo
kad sam to čuo na radiju", kaže, a glas mu postaje sve mirniji, sve sigurniji, a
on se vidljivo opustio i pribrao. "I da, čini se da se Havenina tetovaža
inficirala. Ali takve se stvari ponekad događaju." Skrene pogled i ja duboko
udahnem dok čekam nastavak, onaj dio o meni. Damen me primi za ruku i
prekrije je svojom, pa je okrene i počne prstom pratiti linije na mom dlanu,
govoreći: "Drina zna biti karizmatična, šarmantna, a Haven je pomalo
izgubljena duša. Siguran sam da joj samo godi pažnja. Mislio sam da će ti
biti drago da je preusmjerila pozornost s mene na Drinu." Stisne mi prste i
nasmiješi se. "Sad nam više nitko ne stoji na putu."
"Ali možda nam nešto stoji na putu?" upitam, a glas mi je tek jedva čujan
šapat. Znam da bi me mnogo više trebala zabrinjavati Evangelinina smrt i
MIN@
102
Havenino zapešće, ali ne mogu se usredotočiti ni na što drugo osim na
njegovo lice, glatku tamnu kožu, duboke sužene oči i to kako mi srce lupa,
kako mi krv vri, kako mi usne bride u iščekivanju njegovih.
"Ever, nisam te ostavio. I nikad te ne bih naveo ni na što za što nisi spremna.
Vjeruj mi." Smiješi se, obujmivši mi lice dlanovima, dok se njegove usne
rastvaraju na mojima. "Znam čekati."

http://weheartit.com/kidnapped_angel

22Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Empty Re: Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Sre Mar 06, 2013 4:22 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
DVADESETTREĆE POGLAVLJE
Damen živi u ograđenom naselju. To je pojedinost koju mi je Riley
zaboravila spomenuti. Pretpostavljam da joj se to nije činilo tako važnim, s
obzirom na to da velika željezna kapija i uniformirani zaštitari ne mogu
zaustaviti nekoga poput nje. Doduše, čini se da ne mogu zaustaviti ni nekoga
poput mene, jer samo se nasmiješim službenici na ulazu i kažem:
"Dobar dan, ja sam Megan Foster, došla sam posjetiti Jody Howard."
Gledam kako pretražuje popis na zaslonu svog računala, tražeći ime za koje
slučajno znam da je pod brojem tri.
"Ostavite ovo pod prednjim staklom, na vozačevoj strani", kaže, pružajući
mi žuti papirić na kojemu je jasno otisnuta riječ POSJETITELJ i današnji
datum. "Nema parkiranja na lijevoj strani ulice, samo na desnoj." Kimne i
vrati se u svoju kućicu dok ja ulazim u naselje, nadajući se da neće zamijetiti
da ne skrećem u Jodynu ulicu nego nastavljam prema Damenovoj.
Gotovo da sam već na vrhu brežuljka kad napokon uočavam sljedeću ulicu s
mog popisa. Skrenem ulijevo pa brzo još jednom i zaustavim se na kraju
njegove četvrti, ugasim motor i shvatim da sam izgubila petlju.
MIN@
111
Mislim stvarno, pa kakva sam ja luđakinja od cure? Kojoj bi normalnoj
djevojci palo na pamet zatražiti od pokojne sestre da joj uhodi dečka? No, s
druge strane, moj je život sve samo ne normalan, pa zašto bi mi veza bila
drukčija?
Sjedim u autu, usredotočena na disanje, pokušavajući disati polako i
pravilno, unatoč tomu što mi srce lupa kao ludo, a dlanovi su mi skliski od
znoja. Ogledam se po čistoj, urednoj, bogatoj četvrti i shvaćam da sam
izabrala najgori mogući dan za svoj pothvat.
Prvo, dan je sunčan, topao i prekrasan, što znači da se svi voze biciklima,
šeću pse ili uređuju vrtove, a to su najgori mogući uvjeti za uhođenje. S
obzirom na to du sam cijelim putem ovamo bila usredotočena samo na
vožnju i slijeđenje uputa, uopće ne razmišljajući o tome što ću učiniti kad
dođem ovamo, nije baš da imam nekakav plan.
Premda to ionako nije važno. Što je najgore što mi se može dogoditi? Da me
uhvate na djelu i da Damen shvati da sam čudakinja? Nakon mog jutrošnjeg
cendravog, posesivnog, očajničkog ponašanja ionako to vjerojatno već zna.
Iziđem iz auta i krenem prema njegovoj kući, onoj na kraju slijepe ulice, sa
savršeno pokošenim travnjakom i tropskim biljkama u vrtu. Ali ne šuljam se
i ne hodam pognute glave, ne činim ništa što bi privuklo neželjenu
pozornost. Koračam opušteno, kao da imam potpuno pravo biti ovdje, sve
dok se ne nađem pred njegovim velikim dvostrukim vratima, pitajući se što
sad.
Zakoračim korak unatrag i pogledam gore u prozore s navučenim roletama i
zastorima. Premda ne znam što ću reći, zagrizem usnu, pritisnem zvono,
zadržim dah i čekam.
Nema odgovora. Nakon nekoliko minuta, pozvonim opet. Kad i dalje nitko
ne otvara vrata, primim kvaku, ali vrata su zaključana. Prvo provjerivši gleda
li me netko od susjeda, krenem niz puteljak pa šmugnem kroz vrtna vrata u
stražnje dvorište. Držim se blizu kuće, jedva da i pogledam bazen, biljke i
nevjerojatan pogled na ocean, nego odmah priđem staklenim kliznim
vratima, ali i ona su zaključana.
I baš kad se spremam krenuti natrag kući. U glavi začujem glasić: Prozor,
onaj pokraj sudopera. I zaista, odškrinut je, dovoljno da uspijem gurnuti
prste i otvoriti ga do kraja. Oslonim se rukama o prozorsku dasku i
podignem se gore. Onog trenutka kad mi stopala dotaknu pod, znam da sam
prevršila svaku mjeru.
Ne bih trebala nastaviti. Nemam pravo na ovo. Trebala bih se uspeti natrag
van i potrčati prema autu. Vratiti se u sigurnost svoje kuće dok još nisam
otišla predaleko. Ali taj glasić u glavi tjera me naprijed, a kad sam već došla
ovako daleko, mogla bih baš i nastaviti, da vidim kamo će me sve to odvesti.
MIN@
112
Istražujem veliku, praznu kuhinju, nenamještenu dnevnu sobu, blagovaonicu
bez stola i stolaca, kupaonicu sa samo jednim crnim ručnikom i malim
sapunom, razmišljajući kako je Riley imala pravo, ovo je mjesto prazno na
onaj napušteni, sablasni način, bez osobnih sitnica, bez fotografija, knjiga.
Nema ničega osim podova od tamnog drva, zidova boje slonovače, praznih
kuhinjskih ormarića i hladnjaka punog boca te neobične crvene tekućine.
Ušem u drugu sobu, ugledam tanki televizor koji je Riley spomenula,
naslonjač koji nije spomenula i veliku hrpu DVD-a na stranim jezicima čije
naslove ne znam prevesti. Zastanem u podnožju stuba, znajući da bih trebala
otići, da sam vidjela dovoljno, i previše, ali nešto me tjera dalje.
Primim se za rukohvat i sva se zgrčim, jer stube škripe pod mojim nogama, a
njihova visoka žalopojka uzbunjujuće je glasna u ovom praznom prostoru.
Došavši do odmorišta, nađem se pred sobom koju je Riley zatekla
zaključanu. Ali sad su vrata otvorena, lagano odškrinuta.
Šuljam se prema njima, prizivajući glas u glavi, jer očajnički trebam
nekakvo vođstvo. Ali jedini odgovor koji dobijem zvuk je mog srca koje
luđački lupa. Pritisnem dlanom vrata i ostanem bez daha, jer otvaraju se u
sobu tako ukrašenu, tako svečanu, tako veličanstvenu da izgleda kao nešto
ravno iz Versaillesa.
Zastanem na pragu, upijam sve što vidim. Profinjene izvezene tapiserije,
antikne tepihe, kristalne lustere, zlatne svijećnjake, teške svilene draperije,
baršunastu sofu, stolić s mramornom pločom pun debelih knjiga. Čak i
zidovi, od vrha drvenih obloga do stropa, ispunjeni su velikim slikama u
pozlaćenim okvirima, a sve one prikazuju Damena u raznim kostimima iz
razdoblja koja se protežu kroz nekoliko stoljeća. Na jednoj sjedi na bijelom
konju, sa srebrnim mačem oko pojasa, odjeven u isti onaj kaputić koji je
imao na sebi za Noć vještica.
Krenem prema slici, pogledom tražeći rupu na ramenu, iskrzani dio za koji je
u šali rekao da je od metka. I zatečena sam, jer nalazim ga na slici pa kao
opčinjena prelazim prstom po njemu, pitajući se kakvu to čudnu, zamršenu
igru Damen igra, a prsti mi klize dolje na malu mjedenu ploču pri dnu, na
kojoj piše:
DAMEN AUGUSTE ESPOSITO, SVIBANJ 1775.
Okrenem se prema drugoj slici, a srce mi lupa dok gledam portret
nenasmiješenog Damena, odjevenog u strogo crno odijelo, okružen plavom,
a na pločici ispod piše:
DAMEN ESPOSITO, NASLIKAO PABLO PICASSO 1902. A na slici pored,
naslikan karakterističnim teksturiranim nanosima boje:
DAMEN AUGUSTE, NASLIKAO VINCENT VAN GOGH
MIN@
113
I tako dalje, na sva četiri zida vise Damenove slike koje su naslikali veliki
majstori.
Klonem na sofu presvučenu baršunom, mutnih očiju, klecavih koljena, a u
glavi mi se kovitla tisuću raznih objašnjenja, a sva redom nevjerojatna i
smiješna. Posegnem za najbližom knjigom na stoliću, otvorim je, pročitam
posvetu:
Za Damena Augustea Esposita.
Potpisao William Shakespeare.
Spustim je na pod, uzmem drugu. Orkanski visovi, s posvetom: za Damena
Augustea od, Emily Brontë.
Sve su knjige imale posvetu Damenu Augusteu Espositu, ili Damenu
Augusteu, ili samo Damenu. I sve su potpisali pisci koji su pokojni već dulje
od stotinu godina.
Sklopim oči, pokušavajući se usredotočiti na to da usporim disanje, jer srce
mi lupa, ruke mi se tresu, a govorim si da je sve to nekakva šala, da je
Damen samo neki čudak koji je opsjednut poviješću, ili kolekcionar, ili
krivotvoritelj umjetnina koji je otišao predaleko. Možda su svi ti predmeti
obiteljsko nasljedstvo koje su mu ostavili prapraprapradjedovi istoga imena,
koji su mu slučajno fizički jako slični.
Ali kad se opet ogledam oko sebe, ledeni trnci koji mi se spuštaju niz
kralježnicu govore mi neporecivu istinu, ovo nisu samo antikviteti, niti je
nasljedstvo. Ovo su Damenove osobne stvari, blago koje je prikupio kroz
stoljeća.
Ustanem i oteturam u hodnik, osjećajući se nestabilno na nogama, drhtavo, i
očajnički želim pobjeći iz te sablasne prostorije, tog groznog, kičastog,
prenatrpanog mauzoleja, te kuće nalik grobnici. Želim otići što dalje odavde
i nikad, nikad se više ne vratiti ovamo, ni pod kakvim okolnostima.
Upravo sam stala na najdonju stubu kad začujem glasan vrisak koji para uši,
a nakon njega dugo i prigušeno stenjanje. Bez razmišljanja, okrenem se i
potrčim prema mjestu odakle je dopro zvuk, slijedeći ga do kraja hodnika.
Otvorim vrata, utrčim u sobu, i ugledam Damena na podu: odjeća mu je
poderana, s lica mu kaplje krv, a pod njim se bacaka i stenje Haven.
"Ever!" vikne on, skoči na noge i čvrsto me primi, dok se ja otimam, borim
se, ritam ga, očajnički se želeći probiti do nje.
"Što si joj učinio?" vičem, pogledavajući nju pa njega, primjećujući njezinu
blijedu kožu, oči okrenute unatrag tako da joj se vide bjeloočnice, i znam da
nema vremena za gubljenje.
"Ever, molim te, prestani", kaže on, a glas mu zvuči previše sigurno, previše
odmjereno za okolnosti u kojima se nalazi.
MIN@
114
"ŠTO SI JOJ UČINIO?" vrištim, udaram ga rukama i nogama, grizem,
vičem, grebem, koristeći i posljednji atom snage, ali ne mogu se mjeriti s
njim. On samo stoji, drži me jednom rukom, primajući moje udarce s tek
jedva zamjetnom grimasom.
"Ever, molim te, dopusti da ti objasnim", kaže on, izmičući se mojim
stopalima koja ga pokušavaju udariti.
Dok zurim u prijateljicu koja jako krvari, lica iskrivljenog od bola,
preplavljuje me spoznaja, zato me htio zadržati podalje odavde!
"Ne! Uopće nije zato. Sve si krivo shvatila. Da, nisam htio da ovo vidiš, ali
ne iz tog razloga."
Drži me visoko, noge mi vise kao da sam krpena lutka, a unatoč svem mom
udaranju i otimanju, on se nije ni oznojio.
Ali briga me za Damena. Briga me i za mene. Sad mi je važna samo Haven,
čije usne već postaju plave, a dah joj je sve slabiji.
"Što si joj učinio?" gledam ga sa svom mržnjom koju mogu prizvati. "Što si
joj učinio, luđače?"
"Ever, molim te, moraš me saslušati", moli me on i riječima i pogledom.
Unatoč svoj svojoj ljutnji, unatoč navali adrenalina, još osjećam te tople
umirujuće trnce njegovih ruku na svojoj koži, i svim se snagama borim
protiv toga. Urlam i vrištim, udaram nogama, ciljajući najranjivije dijelove,
ali uvijek promašim jer je toliko brži od mene.
"Ne možeš joj pomoći, vjeruj mi, ja sam jedini koji može."
"Ne pomažeš joj, ubijaš je!" vičem.
On odmahuje glavom i gleda me, a lice mu je umorno dok šapće:
"Ne baš."
Pokušavam se istrgnuti, ali uzalud, jer slabija sam od njega. Pa prestanem,
posve se opustivši u njegovim rukama, sklopivši oči u potpunoj predaji.
Misleći: Znači, ovako će se to dogoditi. Ovako ću nestati.
U trenutku kad je njegov stisak popustio, ritnem ga što jače mogu, a ovaj put
moje stopalo pogađa cilj. On me pusti pa padnem na pod.
Potrčim prema Haven, prsti mi polete prema njezinu zapešću prekrivenom
krvlju, opipavam joj bilo, i ne mogu skinuti pogled s dvije rupice na sredini
njezine sablasne tetovaže, dok je molim neka nastavi disati, neka izdrži.
I baš kad sam posegnula za mobitelom, s namjerom da pozovem hitnu, s leđa
mi prilazi Damen, grabi mi telefon iz ruke i kaže:
"Nadao sam se da neću morati ovo učiniti."

http://weheartit.com/kidnapped_angel

23Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Empty Re: Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Sre Mar 06, 2013 4:25 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
DVADESETČETVRTO POGLAVLJE
Kad se probudim, ležim u krevetu, Sabine se nadvija nada mnom, a licem joj
se razlijeva izraz olakšanja, dok su joj misli i dalje labirint zabrinutosti.
"Hej", kaže ona, smiješeći se i vrteći glavom. "Zacijelo je to bio vikend i
pol."
Pogledam prvo u nju pa na sat. Shvativši koliko je sati, skočim iz kreveta.
"Jesi li dobro?" upita ona, slijedeći me. "Kad sam sinoć došla kući, ti si već
spavala. Nisi bolesna, zar ne?"
Krenem pod tuš, ne znajući što bih joj odgovorila. Jer premda se ne osjećam
bolesno, nemam pojma kako to da sam tako dugo spavala.
"Postoji li nešto što bih trebala znati? Nešto što mi želiš reći?" upita ona,
stojeći ispred vrata.
Sklopim oči i prevrtim si u mislima cijeli vikend: sjećam se plaže,
Evangeline, Damena kako mi priprema večeru i sljedećeg jutra doručak...
"Ne, ništa se nije dogodilo", kažem napokon.
"Pa, onda se bolje požuri, ako želiš stići u školu na vrijeme. Jesi li sigurna da
si dobro?"
"Jesam", kažem, trudeći se zvučati iskreno, nedvosmisleno, sto posto sigurno
dok otvaram slavine i stajem pod tuš, premda ne znam lažem li ili je to zaista
istina.
Cijelim putem do škole Miles mi priča o Ericu, opisujući mi, korak po korak,
njihov prekid koji se dogodio SMS-om u nedjelju navečer, pokušavajući me
uvjeriti da ga uopće nije briga, da ga je totalno, posve i potpuno prebolio, što
dokazuje da nije.
"Slušaš li me uopće?" namršti se on.
"Naravno", promrmljam, dok stojimo na semaforu, samo nekoliko ulica od
škole, a misli mi se vraćaju na događaje tijekom vikenda... koji uvijek
završava doručkom u nedjelju. Ma koliko se trudim, ne uspijevam se sjetiti
ničega nakon toga.
"Baš i ne izgleda tako", duri se on i gleda kroz prozor. "Mislim, ako sam ti
dosadan, samo reci. Jer, vjeruj mi, totalno sam prebolio Erica. Jesam li ti
rekao za ono kad je..."
"Miles, jesi li razgovarao s Haven?" upitam, nakratko ga pogledavši tren
prije nego što se upalilo zeleno na semaforu.
On odmahne glavom.
"A ti?"
"Mislim da nisam." Nagazim na papučicu gasa, pitajući se zašto me i samo
spominjanje njezina imena ispunjava tjeskobom i strahom.
"Misliš da nisi?" Oči mu se rašire dok se meškolji na sjedalu.
MIN@
116
"Ne od petka."
Skrenem na parkiralište, a srce mi preskoči tri otkucaja kad ugledam
Damena na uobičajenome mjestu. Stoji naslonjen na svoj auto, smiješeći se, i
čeka me.
"Pa, barem jedno od nas ima šanse za i živjeli su sretno zauvijek", kaže
Miles, kimnuvši Damenu koji prilazi mojoj strani auta s crvenim tulipanom
u ruci.
"Dobro jutro." Nasmiješi se, pruži mi cvijet i poljubi me u obraz, a ja
promrmljam nerazumljiv odgovor i krenem prema ulazu. Oglasi se zvono i
Miles potrči prema svojoj učionici, a Damen me primi za ruku i povede me
na sat engleskog. "Profesor Robins ide prema učionici", šapne on, stisnuvši
mi ruku dok me vodi pokraj Stacije, koja me mrzovoljno gleda i ispruži
nogu, da bi je u posljednji tren ipak maknula. "Prestao je piti, pokušava na
taj način navesti ženu da mu se vrati." Njegove se usne okrznu o moje uho, a
ja ubrzam korak i odmaknem se.
Skliznem na svoj stolac i odložim knjige, pitajući se zašto me prisutnost mog
dečka čini tako napetom i nervoznom, a onda posegnem u svoj tajni pretinac
za iPod. Preplavi me panika kad shvatim da sam ga zaboravila kod kuće.
"Neće ti trebati", kaže Damen, primi me za ruku i pogladi me po prstima.
"Sad imaš mene."
Sklopim oči, znajući da će profesor Robins ući za tri, dva, jedan...
"Ever", šapne Damen, dok prstima prati obris vena na mom zapešću. "Jesi li
dobro?" Stisnem usne i kimnem glavom. "Dobro." On zastane na trenutak.
"Lijepo sam se proveo za vikend, nadam se da si i ti uživala."
Otvorim oči baš u trenutku kad je ušao profesor Robins, primjećujući da mu
oči nisu tako natečene kao inače, ni lice tako crveno, premda mu se ruke i
dalje malo tresu.
"Jučer je bilo baš zabavno, zar ne?"
Okrenem se prema Damenu, zagledam mu se u oči. A kroz kožu mi struji
toplina i trnci jer njegov je dlan na mome. Pa kimnem, znajući da je to
odgovor koji očekuje, premda nisam sigurna da je istinit.
Sljedećih nekoliko sati prolaze u izmaglici zbunjenosti i gradiva, a tek za
ručkom saznam što se jučer dogodilo.
"Ne mogu vjerovati da ste ušli u vodu", kaže Miles, miješajući jogurt i
gledajući me. "Imaš li ti ikakvog pojma o tome koliko je hladno?"
"Imala je ronilačko odijelo", Damen slegne ramenima. "Zapravo, ostavila si
ga kod mene."
Odmatam sendvič, misleći kako se ničega od toga ne sjećam. Čak i nemam
ronilačko odijelo. Ili?
MIN@
117
"Ovaj, nije li to bilo u petak?" upitam, pocrvenjevši kad su mi se u sjećanje
vratili svi događaji toga dana.
Damen vrti glavom.
"Ja sam surfao u petak, ne ti. U nedjelju sam te poučavao."
Gulim koru sa sendviča i pokušavam se prisjetiti, ali ne uspijevam.
"I, je li bila dobra?" upita Miles, ližući žlicu i pogledavajući prvo Damena pa
mene.
"Nije baš bilo valova pa nismo ni bogzna kako surfali. Najveći dio vremena
proveli smo ležeći na plaži pod dekicom. I da, jako je dobra u tome."
Smije se.
Gledam u Damena, pitajući se jesam li i ispod tog pokrivača na sebi imala
ronilačko odijelo ili ne, i što se, ako išta, dogodilo. Je li moguće da sam se
pokušala iskupiti za petak, a zatim potisnula sjećanje na to?
Miles me gleda podignutih obrva, ali ja samo slegnem ramenima i zagrizem
u sendvič.
"Na kojoj ste plaži bili?" upita.
Okrenem se prema Damenu, jer ja se ne mogu sjetiti.
"Kod kristalne špilje", kaže on, pijuckajući svoje piće.
Miles vrti glavom i zakoluta očima.
"Molim te, reci mi da se ne pretvarate u jedan od onih parova gdje dečko
govori u ime oboje. Mislim stvarno, nemoj mi reći da i naručuje umjesto
tebe u restoranu?"
Pogledam Damena, ali on i ne stigne odgovoriti jer Miles ubaci:
"Ne, pitam tebe, Ever."
Prisjetim se naših obroka u restoranima: onog predivnog dana u Disneylandu
koji je završio tako neobično, i drugog na hipodromu, kad smo zaradili na
okladama.
"Sama naručujem", kažem. Onda ga pogledam i upitam: "Posudiš mi
mobitel?"
On izvadi Sidekick iz džepa i gurne ga prema meni.
"Zašto? Zaboravila si svoj?"
"Aha, a želim poslati poruku Haven da vidim gdje je. Imam neki užasno
čudan osjećaj u vezi s njom." Zatresem glavom, jer ne znam to ni sebi
objasniti, a kamoli njima. "Ne mogu prestati razmišljati o njoj", kažem,
tipkajući po sićušnoj tipkovnici.
"Doma je, bolesna je", kaže Miles. "Ima nekakvu virozu. Uz to je i tužna
zbog Evangeline, premda se kune da nas više ne mrzi."
"Zar nisi rekao da nisi razgovarao s njom?" Zastanem i pogledam ga, jer
sigurna sam da mi je u autu rekao baš to.
"Poslao sam joj poruku pod satom."
MIN@
118
"Znači da je dobro?" Zurim u Milesa, a želudac mije klupko živaca, premda
ne uspijevam shvatiti zašto.
"Ispovraćala je dušu i oplakuje gubitak prijateljice, ali da, inače je okej."
Vratim Milesu mobitel, jer nema smisla da je gnjavim ako je bolesna. A
onda mi Damen položi ruku na nogu, Miles nastavlja litanije o Ericu, a ja
prčkam po svom ručku, glumim da je sve u redu, smiješeći se i kimajući, ali
ne uspijevam otresti se osjećaja nelagode.
Naravno, jedini dan kad Damen odluči ne markirati ni jedan sat baš je onaj
kad bih ja najradije da ga nema u školi. Jer svaki put kad iziđem iz učionice,
nađem ga kako stoji pred vratima, zabrinuto me čeka i pita jesam li dobro.
Već mi to počinje lagano ići na živce.
Nakon likovnog, dok hodamo prema autima, on ponudi da me otprati kući,
ali samo ga pogledam i kažem:
"Uh, ako nemaš ništa protiv, trebam neko vrijeme biti sama."
"Je li sve u redu?" upita me milijunti put.
Ali samo kininom i udem u auto, jedva čekajući da zatvorim vrata i maknem
se od njega.
"Trebam obaviti par stvari, ali vidimo se sutra, dobro?" Ne dajući mu priliku
da odgovori, krenem unatrag s parkirališnog mjesta i odvezem se.
Došavši kući, tako sam umorna da se zaputim ravno u krevet, namjeravajući
malo odrijemati prije nego što se Sabine vrati s posla i opet se zabrine zbog
mene. Ali probudim se usred noći, srce mi nabija, a odjeća mi je sva mokra
od znoja. Imam jak osjećaj da nisam sama u sobi.
Posegnem za jastukom, čvrsto ga stisnem, kao da će mi meka pera osigurati
neku vrstu štita, a onda zaškiljim u mrak pred sobom i šapnem:
"Riley?" Premda sam prilično sigurna da nije ona.
Zadržim dah čuvši prigušen zvuk pokraj balkonskih vrata, kao papuče na
tepihu. Iznenadim samu sebe šapnuvši:
"Damene?" dok virim u mrak, a ne čuje se ništa osim tog mekog, šuškavog
zvuka.
Napipam prekidač i uključim svjetlo, žmirkajući pod iznenadnim
blještavilom. Pogledom tražim uljeza, jer tako sam sigurna da nisam sama da
sam gotovo razočarana što u sobi ne vidim nikoga.
Ustanem, još uvijek stišćući jastuk, pa zaključam balkonska vrata, a zatim
povirim pod krevet i u ormar, kao što je nekoć davno radio moj tata kad bi
tražio babarogu po noći. Ne našavši ništa, vratim se u krevet, pitajući se je li
moguće da je to bio samo ružan san. Sličan onome kad sam sanjala da trčim
kroz mračan vjetrovit kanjon, a moja je tanka bijela haljina bila slaba obrana
od hladnoće, pozivajući vjetar neka mi šiba kožu, hladeći me do kosti. A
ipak, jedva sam to i zamjećivala, jer bila sam posve usredotočena na trčanje,
MIN@
119
moja bosa stopala rezbarila su vlažno, blatnjavo tlo dok sam trčala prema
udaljenom skloništu koje nisam mogla vidjeti.
Znam samo da sam trčala prema prigušenom, mekom svjetlu.
I dalje od Damena.

http://weheartit.com/kidnapped_angel

24Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Empty Re: Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Sre Mar 06, 2013 4:26 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
DVADESETPETO POGLAVLJE
Sljedećeg dana, parkiram auto na svom uobičajenom mjestu, iskočim iz auta
i protrčim ravno kraj Damena prema Haven, koja čeka pored ulaza. I premda
se inače silno trudim izbjeći svaki mogući fizički kontakt, zgrabim je u
zagrljaj i privučem je k sebi.
"Okej, okej, i ja tebe volim." Ona se nasmije, zavrti glavom i gura me od
sebe. "Isuse, pa nije baš da sam se namjeravala zauvijek ljutiti na vas."
Njezina obojena kosa suha je i beživotna, crni lak na noktima ispucan,
podočnjaci još tamniji nego inače, a lice izrazito blijedo. Ali premda me
uvjerava da je dobro, ne mogu si pomoći, opet je zagrlim.
"Kako se osjećaš?" upitam, pomno je promatrajući, pokušavajući je pročitati,
ali osim što joj je aura siva, slaba i prozirna, ništa drugo ne vidim.
"Što se događa s tobom?" upita ona, vrteći glavom i gurajući me od sebe.
"Otkud sad ti proljevi ljubavi? Ti, od svih ljudi, ti koja se uvijek skrivaš iza
iPoda i kapuljače."
"Čula sam da si bila bolesna, a jučer te nije bilo u školi pa..." prekinem se,
osjećajući se bedasto. Ali ona se samo nasmije.
"Znam što se događa", kinine. "Ti si kriv za ovo", kaže Damenu. "Morao si
se pojaviti i otopiti moju ledenu frendicu, pretvoriti je u sentimentalnu, toplu
pekmezicu."
Premda se Damen smije, osmijeh mu ni u jednom trenu ne doseže oči.
"Pa bila je to samo viroza", kaže ona dok je Miles prima ispod ruke pa sve
troje krećemo prema ulazu. "Pretpostavljam da je sve bilo još gore uz depru
koja me držala zbog Evangeline. Tresla me takva groznica da sam nekoliko
puta izgubila svijest."
"Stvarno?" Odmičem se od Damena kako bih mogla hodati uz nju.
"Da, totalno čudno. Navečer bih legla u jednoj odjeći, a ujutro bih se
probudila u nekoj posve drugoj. A poslije više ne bih mogla pronaći to što
sam prije imala na sebi. Kao da je nestalo ili tako nešto."
"Pa, tvoja soba je u priličnom neredu", nasmije se Miles. "A možda si
halucinirala, to se zna dogoditi kad čovjek ima visoku temperaturu."
MIN@
120
"Možda." Ona slegne ramenima. "Ali nestali su i svi moji crni šalovi pa sam
morala posuditi ovaj od brata." Ona podigne kraj plavog vunenog šala i
mahne.
"Je li se itko brinuo za tebe?" upita Damen, prišavši mi i ispreplevši prste s
mojima. Preplavi me toplina.
Haven zavrti glavom i zakoluta očima.
"Šališ se? Ja kao da sam se već odvojila od roditelja, kao i ti. Osim toga,
vrata moje sobe cijelo su vrijeme bila zaključana. Mogla sam umrijeti a da
nitko ne zna."
"A što je s Drinom?" upitam, a želudac mi se zgrči na sam spomen njezina
imena. Haven mi uputi čudan pogled pa reče:
"Drina je u New Yorku. Otišla je u petak navečer. Uglavnom, nadam se da
se niste zarazili od mene, jer premda su neke od mojih halucinacija bile
prilično kul, mislim da se vama baš i ne bi svidjele." Zastane blizu svoje
učionice i nasloni se na zid.
"Jesi li sanjala o kanjonu?" upitam je, pustivši Damenovu ruku i približivši
joj se tako blizu da joj se praktički unosim u lice.
Ali Haven se samo nasmije i odgurne me od sebe.
"Ovaj, oprosti, ali ulaziš mi u osobni prostor!" Zavrti glavom. "I ne, nije bilo
kanjona. Samo neke divlje gotičke stvari koje je teško opisati, ali uglavnom,
bilo je puno krvi i ljige."
Istog trena kad je to izrekla, istog trena kad sam začula riječ "krv", zacrni mi
se pred očima i počnem se rušiti.
"Ever?" vikne Damen, uhvativši me samo nekoliko sekunda prije nego što
sam tresnula na pod. "Ever", šapne on, a u glasu mu se čuje nagovještaj
zabrinutosti.
Kad sam otvorila oči i kad su nam se pogledi sreli, nešto u izrazu njegova
lica, u prodornosti pogleda čini mi se tako poznatim. Ali Havenin glas briše
sjećanje koje se počelo oblikovati.
"Točno tako počinje", kima ona. "Mislim, tek sam se poslije onesvijestila, ali
svejedno, definitivno počinje s jakom vrtoglavicom."
"Možda je trudna?" kaže Miles, dovoljno glasno da ga čuje nekoliko učenika
u prolazu.
"Nije baš vjerojatno", kažem, iznenađena time koliko se bolje osjećam u
Damenovu toplom naručju. "Dobro mi je, stvarno." Teturavo se osovim na
noge i odmaknem se.
"Trebao bi je odvesti kući", kaže Miles, gledajući Damena. "Grozno
izgleda."
"Da", kima Haven. "Trebala bi se odmoriti, ozbiljno. Vjeruj mi, ne želiš
dobiti tu virozu."
MIN@
121
Ali premda ustrajavam na tome da moram na sat, nitko me ne sluša. Već u
sljedećem trenutku Damen me drži oko struka i vodi me prema svom autu.
"Ovo je smiješno", kažem dok krećemo s parkirališta i obilazimo oko škole.
"Ozbiljno ti kažem, dobro mi je. Da i ne spominjem da ćemo se uvaliti u
nevolje ako opet markiramo."
"Nećemo." Nakratko me pogleda, a onda se opet usredotoči na cestu.
"Smijem li te podsjetiti da si se onesvijestila? Imaš sreće da sam te na
vrijeme uhvatio."
"Da, ali u tome i je stvar: uhvatio si me. I sad mi je dobro. Zbilja. Mislim,
ako si stvarno tako zabrinut za mene, trebao si me odvesti u školsku
ambulantu. Nisi me trebao oteti."
"Ne otimam te", kaže on, vidljivo uzrujan. "Samo želim paziti na tebe, želim
biti siguran da si dobro."
"Oh, znači sad si i liječnik?" Zavrtim glavom i zakolutam očima.
Ali on ne kaže ništa. Samo vozi po priobalnoj autocesti, prošavši pokraj
skretanja koje vodi prema mojoj kući, da bi se na kraju zaustavio ispred
velike, impozantne kapije.
"Kamo me vodiš?" upitam, dok gledam kako kima nekoj službenici koja mi
je poznata i koja se smiješi i mahne nam neka prodemo.
"Mojoj kući", promrmlja on, vozeći uz strmi brežuljak, skrenuvši nekoliko
puta, da bismo se na kraju našli u slijepoj ulici na čijem se kraju nalazi velika
prazna garaža.
Damen me primi za ruku i vodi me kroz dobro opremljenu kuhinju u dnevnu
sobu, gdje zastanem, podbočim se i upijam pogledom prekrasno uređen
prostor, potpunu suprotnost frajerskom šiku koji sam očekivala.
"Sve ovo je stvarno tvoje?" upitam, prelazeći rukom preko mekane tkanine
kojom je presvučen trosjed, dok pogledom obuhvaćam profinjene svjetiljke,
perzijske sagove, zbirku apstraktnih ulja na platnu i niski stolić od tamnog
drva na kojemu stoje knjige o umjetnosti, svijeće i moja uramljena
fotografija. "Kad si ovo snimio?" Podignem je sa stolića i zagledam se u nju,
a uopće se ne sjećam tog trenutka.
"Ponašaš se kao da nikad prije nisi bila ovdje", kaže on, pokazujući mi neka
sjednem.
"I nisam." Slegnem ramenima.
"Ali jesi", ustraje on. "U nedjelju. Nakon plaže. Tvoje mi se ronilačko
odijelo još suši gore. Sjedni sad." Potapše rukom po trosjedu. "Želim vidjeti
da se odmaraš."
Zavalim se na mekane jastuke, još uvijek stežući svoju uramljenu sliku i
pitajući se kad je snimljena. Kosa mi je duga i raspuštena, lice blago
zarumenjelo, a na sebi imam majicu s kapuljačom boje marelice, na koju
MIN@
122
sam već i zaboravila. Ali, premda se čini da se smijem, oči su mi tužne i
ozbiljne.
"Snimio sam te jednoga dana u školi. Kad me nisi vidjela. Više volim takve
fotografije, kad osoba nije svjesna da je slikaš, jer jedino tako možeš uhvatiti
njezinu suštinu", kaže on, uzme mi okvir iz ruke i vrati ga na stolić. "Sad
sklopi oči i odmori se dok ti ja skuham čaj."
Kad je čaj bio gotov, on mi stavi šalicu u ruku, a zatim me pokrije vunenim
pokrivačem, ušuškavajući me.
"Ovo je jako lijepo, ali zaista nije potrebno", kažem, odloživši šalicu na stol i
gledajući na sat, misleći: Ako krenemo sad, još stignemo na drugi sat.
"Ozbiljno, dobro mi je. Trebali bismo se vratiti u školu."
"Ever, onesvijestila si se", kaže on, sjedajući pokraj mene, pogledom tražeći
moje oči dok mi dodiruje kosu.
"Događa se", slegnem ramenima, i pomalo mije neugodno zbog sve te strke
oko mene, pogotovo zato što znam da mi nije ništa.
"Ne dok si sa mnom", šapne on, pomaknuvši ruku prema ožiljku na mom
čelu.
"Nemoj." Odmaknem se tren prije no što ga je mogao dotaknuti, a on pusti
ruku da mu padne uz tijelo.
"Što nije u redu?" upita, gledajući me.
"Ne želim da se i ti zaraziš", slažem, ne želeći mu priznati istinu, da je taj
ožiljak za mene i samo za mene. Stalni podsjetnik koji pazi da nikad ne
zaboravim. Zato sam i odbila kad mi je plastični kirurg ponudio da će mi to
"popraviti". Jer znala sam da je nemoguće popraviti to što mi se dogodilo.
To je moja krivnja, moja privatna bol, i zato ga skrivam ispod kose.
Ali on se samo nasmije i odgovori:
"Ne mogu se razboljeti."
Sklopim oči i zavrtim glavom pa ih opet otvorim i kažem:
"Oh, sad se ne možeš ni razboljeti?"
On slegne ramenima i prinese mi šalicu usnama, nutkajući me da pijem.
Otpijem gutljaj pa okrenem glavu i odgurnem šalicu, govoreći:
"Da vidimo: ne možeš se razboljeti, ne možeš nadrapati zbog markiranja,
dobivaš petice unatoč tome što te nikad nema u školi, uzmeš kist i voilà,
naslikaš Picassa bolje od Picassa. Kuhaš dobro kao vrhunski kuhar, bavio si
se manekenstvom u New Yorku, što je bilo neposredno prije nego što si
živio u Santa Feu, a nakon što si živio u Londonu, Rumunjskoj, Parizu i
Egiptu. Nezaposlen si i emancipiran, a ipak nekako uspijevaš živjeti u
raskošno namještenoj kući vrijednoj milijune dolara, voziš skupi auto i..."
"U Rimu", kaže on, ozbiljno me gledajući.
"Što?"
MIN@
123
"Rekla si da sam živio u Rumunjskoj, a nisam, nego u Rimu."
Zakolutam očima.
"Svejedno, bit je u tome..." zastanem, jer riječi mi zastanu u grlu.
"Da?" On se nagne prema meni. "Bit je u tome..."
S mukom progutam slinu i skrenem pogled, a um mi se bori s nečim, nečim
što me već neko vrijeme muči. Nečim u vezi s Damenom, nečim što se tiče
tog gotovo onosvjetskog osjećaja koji ide uz njega, je li on duh poput Riley?
Ne, to je nemoguće, svi ga vide.
"Ever", kaže on, položivši mi dlan na obraz i okrenuvši mi glavu prema sebi.
"Ever, ja..."
Ali prije nego što stigne dovršiti misao, skočim s trosjeda, daleko od njega,
zbacim pokrivač s ramena i odbijem ga pogledati dok govorim:
"Odvezi me kući."

http://weheartit.com/kidnapped_angel

25Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Empty Re: Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Sre Mar 06, 2013 4:26 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
DVADESETŠESTO POGLAVLJE
Čim skrenemo na moj prilaz, iskočim iz auta i potrčim prema kući pa kroz
vrata i gore, preskačući po dvije stube odjednom, nadajući se i moleći u sebi
da Riley bude tu. Trebam je, moram razgovarati s njom o svim tim ludim
mislima koje mi se roje po glavi. Ona je jedina kojoj to uopće i mogu reći,
jedina koja bi možda mogla razumjeti.
Zavirim u svoju dnevnu sobu, kupaonicu, na balkon. Stanem nasred sobe i
zazovem je po imenu, osjećajući se neobično, potreseno, uspaničeno, a ne
mogu objasniti zašto.
Ali nema je. Klonem na krevet i sklupčam se u kuglu, ponovno
proživljavajući gubitak sestre.
"Ever, zlato, jesi li dobro?" Sabine spusti torbe na pod i klekne pokraj mene,
a ruka joj je hladna i sigurna na mojoj vrućoj, znojnoj koži.
Sklopim oči i kimnem glavom, znajući da unatoč nedavnom gubitku svijesti
i osjećaju iscrpljenosti, nisam bolesna. Barem ne u onom smislu kao što ona
pretpostavlja. Ovo što mene muči nije tako jednostavno ni tako lako
izlječivo.
Otkotrljam se na bok, obrišem suze kutom jastuka pa se okrenem prema njoj
i kažem:
"Ponekad... ponekad me jednostavno smlavi, znaš? A s vremenom ne postaje
ništa lakše." Grlo mi se stisne, oči se opet napune suzama.
Gleda me, a lice joj je smekšano tugom.
MIN@
124
"Nisam sigurna da će ikad biti lakše. Mislim da se samo naviknemo na
osjećaj, na prazninu, na gubitak, i naučimo nekako živjeti s tim svim."
Nasmiješi se i rukom mi otare suze.
A kad je legla pokraj mene, nisam uzmaknula. Samo sam zatvorila oči i
dopustila si osjetiti njezinu bol, i svoju bol, sve dok nisu bile pomiješane u
jednu, sirovu i duboku, bez početka i kraja. I ostanemo lako, razgovarajući i
plačući, dijeleći osjećaje jedna s drugom, onako kako smo to već odavno
trebale. Samo da sam je pustila unutra. Da je nisam odgurnula od sebe.
Nakon nekog vremena, Sabine ustane i pode nam skuhati večeru, ali prije
toga prekopa po svojoj velikoj torbi i kaže:
"Gle što sam pronašla u prtljažniku. Posudila sam je davno, kad si se tek
preselila ovamo, ali sam ti je zaboravila vratiti."
I dobaci mi majicu s kapuljačom boje marelice.
Onu koju sam zaboravila.
Onu koju nisam nosila od prvog tjedna škole.
Onu koju imam na sebi na slici koja stoji na Damenovu stolu, snimljenoj u
vrijeme kad se još nismo ni poznavali.
Sljedećeg jutra provezem se pokraj Damena i tog glupog mjesta koje uvijek
čuva za mene, i parkiram auto tako daleko da se čini kao da je na drugom
kraju svijeta.
"Koji ti je vrag?" kaže Miles, zinuvši u čudu. "Prošla si kraj našeg mjesta!
Gle koliko ćemo sad morati hodati!"
Zalupim vratima i odtutnjim preko parkirališta, ravno pokraj Damena koji
stoji naslonjen na svoj auto i čeka me.
"Ovaj, ha-loo! Visoki, crni, zgodni desno od tebe, prošla si ravno kraj njega!
Što ti je?" upita Miles, primivši me za ruku i pogledavši me. "Jeste li se
posvađali?"
Ali samo odmahnem glavom i otrgnem mu se iz stiska.
"Ništa mi nije", kažem, grabeći prema zgradi.
Premda je, kad sam posljednji put pogledala, Damen bio daleko iza mene,
kad sam ušla u razred i krenula prema svojoj klupi, on je već bio tamo.
Podignem kapuljaču i uključim iPod, naglašeno ga ignorirajući, dok čekam
da nas profesor Robins počne prozivati.
"Ever", šapne Damen, ali ja zurim ravno naprijed, usredotočujući se na
rijetku kosu profesora Robinsa, i čekam da prozove moje ime.
"Ever, znam da si uzrujana. Ali mogu objasniti."
Zurim ravno pred sebe, pretvarajući se da ga ne čujem.
"Ever, molim te", preklinje me Damen.
Ali ja se ponašam kao da ga nema. A kad profesor Robins napokon dođe i do
mog imena, Damen uzdahne, sklopi oči i kaže:
MIN@
125
"Dobro. Ali zapamti da si sama ovo tražila."
U sljedećem trenutku kroz učionicu odjekne strašno tuonk! kad je devetnaest
glava udarilo u klupe.
Glave svih osim Damena i mene.
Ogledavam se oko sebe, otvorenih usta i razrogačenih očiju, trudeći se
shvatiti, ali kad se napokon okrenem prema Damenu i ošinem ga
optužujućim pogledom, on samo slegne ramenima i kaže:
"Nadao sam se da ćemo ovo izbjeći."
"Što si učinio?" Zurim u sva ta mlitava tijela, a u meni se počne rađati
strašna spoznaja. "Omojbože, ubio si ih! Sve si ih pobio!" viknem, a srce mi
lupa tako glasno da sam sigurna da ga i on čuje.
Ali on samo zavrti glavom i kaže:
"Ma daj, Ever. Kakvom me osobom smatraš? Naravno da ih nisam ubio.
Samo malo... drijemaju, to je sve."
Uzmaknem na rub stolca, pogleda prikovana za vrata, planirajući bijeg.
"Možeš pokušati, ali nećeš daleko stići. Vidjela si kako sam u razred došao
prije tebe, premda si imala veliku prednost?" On prekriži noge i pogleda me,
a lice mu je staloženo, glas smiren.
"Čitaš mi misli?" šapnem, prisjećajući se nekih malo škakljivijih misli, i
osjećam kako mi obrazi crvene dok prstima grčevito stišćem rub klupe.
"Obično, da." Slegne ramenima. "Zapravo, gotovo uvijek, da."
"Koliko već dugo?" Zurim u njega, a jedan dio mene najradije bi se okušao u
bijegu, dok onaj drugi ipak želi odgovore na neka pitanja prije gotovo
sigurne propasti.
"Od prvog dana kad sam te ugledao", šapne on, a pogled mu je prikovan za
moj i preplavljuje mi tijelo toplinom.
"A kad je to bilo?" upitam drhtavim glasom, sjetivši se fotografije na
njegovu stolu, pitajući se koliko me već dugo uhodi.
"Ne uhodim te." Smije se. "Barem ne u onom smislu kako ti misliš."
"Zašto da ti vjerujem?" Bijesno ga gledam. Nisam tako luda da mu
povjerujem na riječ, ma o kako se trivijalnoj stvari radilo.
"Zato što ti nikada nisam lagao."
"Sad mi lažeš!"
"Nikada ti nisam lagao ni o čemu važnom", kaže on, skrenuvši pogled.
"Stvarno? A što je s činjenicom da si me fotografirao puno prije nego što si
se uopće preselio u ovu školu? Gdje je to na tvom popisu važnih stvari koje
se dijele s osobom s kojom si u vezi?" Šibam ga ljutit im pogledom.
On uzdahne, a oči mu izgledaju umorno kad kaže:
"A gdje je na tvom popisu činjenica da si vidovita i da se družiš s pokojnom
sestrom?"
MIN@
126
"Ništa ne znaš o meni." Ustanem, a ruke mi se tresu i znoje, srce lupa kao
ludo u prsima dok zurim u mlitava tijela. Stacia ima otvorena usta, Craig
tako glasno hrče da sve vibrira, a profesora Robinsa nikad nisam vidjela da
izgleda sretnije i smirenije. "Spava li cijela škola? Ili samo ovaj razred?"
"Nisam potpuno siguran, ali mislim cijela škola." Kima, smiješeći se i
ogledavajući se, očigledno zadovoljan postignutim.
Ne rekavši više ni riječ, skočim sa stolca, protrčim kroz vrata pa niz hodnik,
pokraj ureda i zaspalih tajnica i administratora, i napokon van. Trčim preko
parkirališta do svoje male Miate, gdje me već čeka Damen, vrškom prstiju
držeći moju torbu s knjigama.
"Rekao sam ti", slegne ramenima i pruži mi ruksak.
Stojim pred njim, znojna, mahnita, totalno izbezumljena. Pred očima mi
počnu bljeskati svi ti zaboravljeni prizori, njegovo zakrvavljeno lice, Haven
koja se bacaka i stenje, ona čudna sablasna soba, i znam da je učinio nešto s
mojim umom, nešto što mi je blokiralo sjećanja. I premda se ne mogu mjeriti
s nekim poput njega, odbijam predati se bez borbe.
"Ever!" vikne on i posegne za mnom, ali onda pusti da mu ruka opet padne
uz tijelo. "Misliš da sam sve ovo učinio da bih te ubio?" Oči su mu pune boli
dok mi pogledom pretražuje lice.
"Nije li to tvoj plan?" Ljutito ga gledam. "Haven misli da je sve to bio neki
divlji gotički, grozničavi san. Ja sam jedina koja zna istinu. Ja sam jedina
koja zna kakvo si čudovište. Jedino što mi nije jasno jest zašto nas obje nisi
ubio kad si imao priliku? Zašto si uopće tratio vrijeme na to da mi potisneš
sjećanja i održiš me na životu?"
"Nikad ti ne bih učinio ništa nažao", kaže on, a oči su mu stisnute od boli.
"Sve si krivo shvatila. Pokušavao sam spasiti Haven, a ne nauditi joj. Ali nisi
me htjela saslušati."
"A zašto je onda izgledala kao da je na rubu smrti?" Stisnem usne da on ne
vidi kako drhte, ne skidam oči s njega, ali odbijam primiti toplinu njegova
pogleda.
"Zašto što i jest bila na rubu smrti", kaže on, zvučeći uzrujano. "Ona
tetovaža na zapešću bila je gadno inficirana, ubijala ju je. Kad si ušla,
isisavao sam infekciju iz nje, kao što se radi s ugrizom zmije."
Zavrtim glavom.
"Znam što sam vidjela."
On sklopi oči i prstima primi korijen nosa pa duboko udahne prije nego što
me pogleda i kaže:
"Znam kako izgleda i znam da mi ne vjeruješ. Pokušavao sam ti objasniti, ali
nisi mi dopustila pa sam učinio sve ovo da ti privučem pozornost. Jer, vjeruj
mi, sve si krivo shvatila."
MIN@
127
Gleda me, oči su mu tamne, pogled dubok, ruke opuštene, dlanovi otvoreni,
ali ne vjerujem mu. Ni riječ. Imao je stotine, možda tisuće godina da uvježba
glumu, zato je sad u stanju savršeno izvesti predstavu, ali to je svejedno
samo predstava. I premda ne mogu vjerovati da se spremam to izreći, i
premda ne uspijevam pojmiti takvo što, postoji samo jedno objašnjenje, ma
koliko ludo zvučalo.
"Znam samo da želim da se vratiš u svoj lijes ili vampirski brlog ili gdje god
da si živio prije nego što si došao ovamo i..." Borim se za dah, osjećajući se
kao da sam zarobljena u nekoj groznoj noćnoj mori, očajnički se nadajući da
ću se uskoro probuditi. "Ostavi me na miru, samo nestani!"
On sklopi oči i zavrti glavom, zatomljujući smijeh pa kaže:
"Nisam vampir, Ever."
"Je, aha. Dokaži!" kažem drhtavim glasom, gledajući ga u oči, potpuno
uvjerena da mi samo treba krunica, režanj češnjaka i glogov kolac pa da se
sve ovo završi. Ali on se samo nasmije.
"Ne budi blesava. Takve stvari ne postoje."
"Znam što sam vidjela", kažem mu, prizivajući u sjećanje krv, Haven, onu
neobičnu i sablasnu sobu, znajući da i on vidi ono što ja vidim. Pitajući se
kako će pokušati objasniti svoje prijateljstvo s Marijom Antoanetom,
Picassom, Van Goghom, Emily Bronte i Williamom Shakespeareom, kad su
živjeli u različitim stoljećima.
On zavrti glavom, pogleda me i kaže:
"Pa, kad smo već kod toga, među mojim prijateljima bili su i Leonardo da
Vinci, Boticelli, Francis Bacon, Albert Einstein te John, Paul, George i
Ringo." Zastane, vidjevši tup izraz na mom licu, pa zastenje i kaže: "Kriste,
Ever, pa Beatlesi. Zavrti glavom i nasmije se. "Bože, uz tebe se osjećam
zaista starim."
A ja samo stojim, jedva da i dišem, ne shvaćajući, ali kad posegne za mnom,
još uvijek sam dovoljno prisebna da uzmaknem.
"Nisam vampir, Ever. Besmrtnik sam." Zakolutam očima.
"Vampir, besmrtnik, ista stvar", kažem, tresući glavom i pjeneći se,
razmišljajući kako je glupo prepirati se oko naziva.
"Ah, ali oko ovoga se isplati prepirati, jer postoji velika razlika. Znaš,
vampiri su izmišljena bića koja postoje samo u knjigama i filmovima i u
tvojoj bujnoj mašti", smiješi se on. "A ja sam besmrtnik. Što znači da već
stotinama godina hodam ovom zemljom u jednom kontinuiranom životnom
ciklusu. I unatoč fantaziji koju si stvorila u glavi, moja besmrtnost ne ovisi o
pijenju krvi, prinošenju ljudskih žrtava ili nekim drugim grozotama koje si
zamišljaš."
MIN@
128
Suzim oči, iznenada se prisjetivši njegova neobičnog crvenog soka i
zapitavši se ima li on nekakve veze s Damenovom dugovječnošću. Možda je
to neki besmrtni sok, tako nešto.
"Besmrtni sok", smije se on. "Ta ti je dobra. Zamisli marketinške
mogućnosti." Ali vidjevši da se ja ne smijem, lice mu se smekša i on kaže:
"Ever, molim te, ne moraš me se bojati. Nisam ni opasan ni zao i nikad ti ne
bih naudio. Ja sam jednostavno tip koji jako dugo živi. Možda i predugo, tko
zna? Ali to me ne čini lošim. Samo besmrtnim. I bojim se..."
Posegne za mnom, ali ja ustuknem na drhtavim nogama, teturajući,
odbijajući ga dalje slušati.
"Lažeš!" šapnem, a srce mi kipi od bijesa. "Ovo je ludo! Ti si lud!"
On odmahuje glavom i gleda me, a u očima mu je nepojmljiva tuga.
Zakorači prema meni i kaže:
"Sjećaš li se kad si me prvi put vidjela? Ovdje na parkiralištu? I kako si
odmah, čim su nam se pogledi sreli, osjetila kao da me poznaješ? I neki dan,
kad si se onesvijestila... kad si otvorila oči i pogledala u moje, bila si na rubu
toga da se sjetiš, ali onda ti je sjećanje pobjeglo?"
Zurim u njega, ne mogu se ni pomaknuti, opčinjena sam, naslućujem što će
reći, ali odbijam to čuti.
"Ne!" promrmljam, zakoračim unatrag, u glavi mi se vrti, tijelo gubi
ravnotežu dok mi koljena polako popuštaju.
"Ja sam te onoga dana pronašao u šumi. Ja sam te doveo natrag."
Tresem glavom, pogled mi je zamagljen od suza. Ne!
"Oči u koje si pogledala na povratku bile su moje, Ever. Bio sam tamo. Bio
sam pokraj tebe. Ja sam te doveo natrag. Ja sam te spasio. Znam da se sjećaš.
Vidim to u tvojim mislima."
"Ne!" vrisnem, pokrivši uši i sklopivši oči. "Prestani!" vičem, ne želeći čuti
ništa više.
"Ever", njegov mi glas nepozvan ulazi u misli, u osjetila. "Žao mi je, ali
istina je. Premda nemaš razloga bojati me se."
Klonem na tlo, pritisnem lice o koljena, a tijelo mi se trese od silovitih,
zagušljivih, grčevitih jecaja.
"Nisi imao pravo prići mi, nisi se imao pravo miješati! Ti si kriv što sam
ovakva čudakinja! Ti si kriv što moram živjeti ovaj grozni život! Zašto me
nisi jednostavno pustio na miru, zašto me nisi pustio da umrem?"
"Nisam mogao podnijeti da te opet izgubim", promrmlja on, klečeći pokraj
mene. "Ne ovaj put. Ne opet.'"
Podižem oči prema njegovima i nemam pojma što je time mislio, ali nadam
se da neće pokušati objasniti jer više ne mogu slušati i samo želim da
prestane. Želim da sve ovo završi.
MIN@
129
On vrti glavom, a lice mu je bolno iskrivljeno.
"Ever, molim te, ne razmišljaj tako, molim te nemoj..."
"Znači, samo si tako odlučio vratiti me u život, a cijela je moja obitelj
umrla?" upitam, gledajući ga, a moja se tuga gubi u strašnom bijesu. "Zašto?
Zašto si to učinio? Ako je to što kažeš istina, ako si tako moćan da možeš
oživiti mrtve, zašto i njih nisi spasio? Zašto samo mene?"
Damen se lecne na silinu neprijateljstva u mom pogledu, na te sićušne
strijele mržnje upućene njemu. Sklopi oči i reče:
"Nisam tako moćan. A i bilo je prekasno, već su otišli dalje. Ali ti, ti si se
zadržala. Mislio sam da to znači da želiš živjeti."
Naslonim se na auto, sklopim oči, boreći se za dah, misleći: Znači, zaista jest
moja krivnja. Zato što sam ljenčarila, odgađala, lutala po tom glupom polju,
puštajući da mi pulsirajuća stabla i treperavi cvjetovi odvuku pozornost. Oni
su za to vrijeme prešli prijeko, nastavili dalje, a ja sam zagrizla njegov
mamac...
Nakratko me pogleda pa skrene pogled.
Koje li ironije, jedini put u životu kad sam toliko bijesna da bih mogla ubiti,
ta je moja ljutnja usmjerena na osobu koju je navodno nemoguće ubiti.
"Gubi se!" kažem napokon, strgnuvši narukvicu s kristalima sa zapešća i
bacivši je na njega. Želim samo zaboraviti na nju, na njega, na sve. Vidjela
sam i čula više no što mogu podnijeti. "Samo nestani. Nikad te više ne želim
vidjeti."
"Ever, molim te, nemoj to reći ako to zaista ne misliš", kaže on, a glas mu je
molećiv, tužan, tih.
Zarijem lice u dlanove, previše iscrpljena da bih mogla plakati, previše
uzdrmana da bih mogla govoriti. Znajući da može čuti moje misli, sklopim
oči i pomislim:
Kažeš da mi nikad ne bi naudio, a pogledaj što si mi učinio! Sve si uništio,
cijeli moj život, a za što? Da budem sama? Da ostatak života proživim kao
čudakinja? Mrzim te, mrzim te zbog svega što si mi učinio, mrzim te zbog
ovoga u što si me pretvorio, mrzim te zato što si tako sebičan! I nikad, nikad
te više ne želim vidjeti!
Ostanem tako s glavom u rukama, ljuljajući se naprijed-natrag, naslonjena na
kotač svog auta, puštajući da te riječi teku kroz mene.
Pusti me da budem normalna, molim te, pusti me da opet budem normalna.
Samo idi i ostavi me na miru. Jer mrzim te, mrzim te, mrzim te, mrzim te...
Kad napokon opet podignem pogled, okružena sam tulipanima, stotinama
tisuća tulipana, a svi su crveni. Njihove meke, voštane latice svjetlucaju na
jarkom jutarnjem suncu, ispunjavaju parkiralište i prekrivaju sve aute. Dok
MIN@
130
se s mukom pridižem i otresam odjeću, ne moram pogledati da bih znala da
je njihov pošiljatelj otišao.

http://weheartit.com/kidnapped_angel

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 2]

Idi na stranu : 1, 2  Sledeći

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Beautiful-girl-look-up2-