1 Alyson Noel: Besmrtnici I. - Zauvijek Sre Mar 06, 2013 4:10 pm
.novocaine
expelled from paradise
PRVO POGLAVLJE
˝Pogodi tko je?"
Havenini topli, znojni dlanovi čvrsto mi pritišću obraze, a potamnjeli rub
njezina prstena s lubanjom ostavlja mi mrlju na koži. Premda su mi oči
pokrivene i zatvorene, znam da joj je crno obojena kosa počešljana na
razdjeljak u sredini, da crni korzet od vinila nosi preko dolčevitke (u skladu s
pravilima odijevanja u našoj školi), da joj nova duga crna satenska suknja
već ima rupu blizu obruba, tamo gdje ju je zakvačila vrhom Doc Martensica,
i da joj se oči doimaju zlatnima, ali samo zato što ima žute leće.
Znam i da joj tata nije na "službenom putu" kao što je rekao, da je mamin
osobni trener više "osobni" nego "trener", i da joj je mlađi brat slomio
Evanescenceov CD, ali joj se to boji priznati.
Ali ne znam to zato što je uhodim ili zato što virim ili zato što mi je to rekla.
Znam jer sam vidovita.
"Brže malo! Pogodi! Sad će zvoniti!" kaže ona, a glas joj je grub i hrapav
kao da puši kutiju na dan, premda je samo jednom u životu zapalila cigaretu.
Odugovlačim, razmišljajući tko je posljednja osoba na svijetu s kojom bi
htjela da je zamijene.
"Je li Hilary Duff?"
"Bljak. Probaj opet!" Još jače mi stisne oči, jer ne zna da ne moram vidjeti
da bih znala.
"Je li gospođa Marilyna Mansona?"
Nasmije se i odmakne ruke, lizne palac i nacilja prema mrljavoj tetovaži
koju mi je ostavila na obrazu, ali podignem ruku i preduhitrim je. Ne zato što
mi se gadi i sama pomisao na njezinu slinu (mislim, znam da je zdrava),
nego zato što ne želim da me opet dotakne. Dodiri previše otkrivaju,
iscrpljuju me, pa se trudim izbjeći ih po svaku cijenu.
Primi me za kapuljaču od majice i skine mi je s glave, pogleda prema mojim
slušalicama i upita:
"Što slušaš?"
Gurnem ruku u džep za iPod kakav sam ušila u sve svoje majice s
kapuljačom, a koji sveprisutne bijele kabele skriva od pogleda profesora, pa
joj pružim iPod i gledam kako oči samo što joj ne iskoče dok pita:
"Koji je to vrag? Trešti do besvijesti! Tko je to?"
Moj iPod visi između nas, tako da obje možemo čuti kako Sid Vicious vrišti
o anarhiji u Ujedinjenom Kraljevstvu. Iskreno, pojma nemam je li Sid za
anarhiju ili protiv nje. Znam samo da je zamalo dovoljno glasan da otupi
moja preosjetljiva čula.
"Sex Pistolsi", kažem, ugasim iPod i vratim ga u tajno spremište.
MIN@
5
"Čudim se da si me uopće i čula", nasmiješi se ona, a uto zazvoni školsko
zvono.
Ali ja samo slegnem ramenima. Ne moram slušati da bih čula. Premda to ne
spominjem. Kažem joj samo da se vidimo pod odmorom na ručku i krenem
preko školskog dvorišta prema svojoj učionici pa se trgnem osjetivši kako su
joj se dvojica tipova prikrala s leđa i stala joj na rub suknje, zbog čega Haven
zamalo padne. Ali ona se okrene, složi prste u znak zla (okej, nije to stvarno
znak zla, nego nešto što je izmislila) i ošine ih pogledom žutih očiju, na što
oni odmah ustuknu i ostave je na miru. A ja uzdahnem od olakšanja i ulazim
u učionicu, znajući da će energija Havenina dodira uskoro izblijedjeti.
Hodam prema svojoj klupi u stražnjim redovima, izbjegavajući torbu koju
mi je Stacia Miller namjerno postavila na put i ne obazirući se na njezinu
svakodnevnu serenadu: "Luzerica!", koju pjevuši u pola glasa. Sjednem, iz
torbe izvadim knjigu, bilježnicu i penkalu, stavim slušalice i navučem
kapuljaču preko glave, odložim ruksak na prazan stolac kraj sebe i čekam da
se pojavi profesor Robins.
Profesor Robins uvijek kasni. Uglavnom zato što između satova voli
potegnuti iz male srebrne ploške. Ali to radi samo zato što žena cijelo
vrijeme viče na njega, kći ga smatra gubitnikom, a on mrzi više-manje cijeli
svoj život. Sve sam to saznala već prvoga dana u ovoj školi, kad su nam se
ruke slučajno dodirnule dok sam mu pružala dokumente o premještaju. Zato
sad, kad god mu trebam nešto predati, to samo ostavim na njegovu stolu.
Zatvorim oči i čekam, prsti mi se šuljaju pod majicu da promijenim pjesmu,
a umjesto vrištanja Sida Viciousa biram nešto tiše, nježnije. Sad kad sam u
razredu, ne treba mi tolika buka. Čini se da uz mali broj učenika u odnosu na
profesora uspijevam vidovnjačku energiju držati pod nadzorom.
Nisam oduvijek čudakinja. Prije sam bila normalna tinejdžerica. Takva koja
odlazi na školske plesnjake, zaljubljuje se u slavne osobe i jako je ponosna
na svoju dugu plavu kosu da je ni u ludilu ne bi zavezala u rep i sakrila je
ispod velike kapuljače. Imala sam mamu, tatu, mlađu sestru koja se zvala
Riley i slatku žutu labradoricu koja se zvala Buttercup. Živjela sam u lijepoj
kući u dobroj četvrti, u Eugene u Oregonu. Bila sam popularna, sretna i
jedva sam čekala da počne treći razred, jer baš sam bila ušla u ekipu
navijačica. Moj je život bio potpun i svijet mi je bio na dlanu. Premda je ovaj
posljednji dio totalni klišej, on je i ironično istinit.
A ipak, što se mene tiče, sve je to samo rekla-kazala, jer sve od trenutka
nesreće jedino čega se jasno sjećam jest umiranje. Imala sam ono što
nazivaju iskustvom bliske smrti. Samo što je to pogrešan naziv. Jer, vjerujte
mi, nije tu bilo ničega "bliskog". U jednom smo trenutku moja mlađa sestra
Riley i ja sjedile na stražnjem sjedalu tatina monovolumena, a Buttercup je
MIN@
6
ležala s glavom u Rileynu krilu, lagano me lupkajući repom po nozi, a već u
sljedećem trenutku svi su zračni jastuci bili napuhani, auto posve slupan, a ja
sam sve promatrala izvana.
Gledala sam olupinu - smrskano staklo, iskrivljena vrata, prednji branik u
smrtonosnom zagrljaju s borom - pitajući se što je pošlo po zlu i istodobno
se nadajući i moleći da su se i svi drugi izvukli. A onda sam začula poznati
lavež, okrenula se i ugledala ih kako hodaju niz puteljak, a Buttercup je
trčkarala ispred njih mašući repom.
Krenula sam za njima. Isprva sam pokušala potrčati da ih sustignem, ali
zatim sam usporila i odlučila se još malo zadržati. Htjela sam malo lunjati
kroz to golemo polje pulsirajućih stabala i uzdrhtalih cvjetova, sklopiti oči
pred zasljepljujućom izmaglicom koja se odbijala od svega i pod čijim je
sjajem sve svjetlucalo.
Obećala sam si da ću ostati samo na trenutak. Da ću se ubrzo vratiti i pronaći
ih. Ali kad sam se napokon osvrnula, uhvatila sam tek pogled na njih kako
mi nasmiješeni mašu dok prelaze most, samo nekoliko sekunda prije no što
su iščeznuli.
Uspaničila sam se. Posvuda sam ih tražila. Trčala sam amo pa tamo, ali sve
mi je izgledalo isto - topla, bijela, blistava, svjetlucava, predivna, idiotska,
vječna izmaglica. Klonula sam na tlo, koža mi se naježila od hladnoće, cijelo
mi se tijelo trzalo, a ja sam plakala, vrištala, psovala, preklinjala, davala
obećanja za koja sam znala da ih nikad neću moći ispuniti. Zatim sam začula
kako netko kaže:
"Ever? Tako se zoveš? Otvori oči i pogledaj me."
Zateturala sam natrag na površinu. Natrag na mjesto gdje je sve bilo bol i jad
i vlažna rana na mom čelu. Zurila sam u tipa koji se nadvijao nada mnom,
zagledala se u njegove tamne oči i prošaptala:
"Ja sam Ever", tik prije nego što sam se opet onesvijestila.
˝Pogodi tko je?"
Havenini topli, znojni dlanovi čvrsto mi pritišću obraze, a potamnjeli rub
njezina prstena s lubanjom ostavlja mi mrlju na koži. Premda su mi oči
pokrivene i zatvorene, znam da joj je crno obojena kosa počešljana na
razdjeljak u sredini, da crni korzet od vinila nosi preko dolčevitke (u skladu s
pravilima odijevanja u našoj školi), da joj nova duga crna satenska suknja
već ima rupu blizu obruba, tamo gdje ju je zakvačila vrhom Doc Martensica,
i da joj se oči doimaju zlatnima, ali samo zato što ima žute leće.
Znam i da joj tata nije na "službenom putu" kao što je rekao, da je mamin
osobni trener više "osobni" nego "trener", i da joj je mlađi brat slomio
Evanescenceov CD, ali joj se to boji priznati.
Ali ne znam to zato što je uhodim ili zato što virim ili zato što mi je to rekla.
Znam jer sam vidovita.
"Brže malo! Pogodi! Sad će zvoniti!" kaže ona, a glas joj je grub i hrapav
kao da puši kutiju na dan, premda je samo jednom u životu zapalila cigaretu.
Odugovlačim, razmišljajući tko je posljednja osoba na svijetu s kojom bi
htjela da je zamijene.
"Je li Hilary Duff?"
"Bljak. Probaj opet!" Još jače mi stisne oči, jer ne zna da ne moram vidjeti
da bih znala.
"Je li gospođa Marilyna Mansona?"
Nasmije se i odmakne ruke, lizne palac i nacilja prema mrljavoj tetovaži
koju mi je ostavila na obrazu, ali podignem ruku i preduhitrim je. Ne zato što
mi se gadi i sama pomisao na njezinu slinu (mislim, znam da je zdrava),
nego zato što ne želim da me opet dotakne. Dodiri previše otkrivaju,
iscrpljuju me, pa se trudim izbjeći ih po svaku cijenu.
Primi me za kapuljaču od majice i skine mi je s glave, pogleda prema mojim
slušalicama i upita:
"Što slušaš?"
Gurnem ruku u džep za iPod kakav sam ušila u sve svoje majice s
kapuljačom, a koji sveprisutne bijele kabele skriva od pogleda profesora, pa
joj pružim iPod i gledam kako oči samo što joj ne iskoče dok pita:
"Koji je to vrag? Trešti do besvijesti! Tko je to?"
Moj iPod visi između nas, tako da obje možemo čuti kako Sid Vicious vrišti
o anarhiji u Ujedinjenom Kraljevstvu. Iskreno, pojma nemam je li Sid za
anarhiju ili protiv nje. Znam samo da je zamalo dovoljno glasan da otupi
moja preosjetljiva čula.
"Sex Pistolsi", kažem, ugasim iPod i vratim ga u tajno spremište.
MIN@
5
"Čudim se da si me uopće i čula", nasmiješi se ona, a uto zazvoni školsko
zvono.
Ali ja samo slegnem ramenima. Ne moram slušati da bih čula. Premda to ne
spominjem. Kažem joj samo da se vidimo pod odmorom na ručku i krenem
preko školskog dvorišta prema svojoj učionici pa se trgnem osjetivši kako su
joj se dvojica tipova prikrala s leđa i stala joj na rub suknje, zbog čega Haven
zamalo padne. Ali ona se okrene, složi prste u znak zla (okej, nije to stvarno
znak zla, nego nešto što je izmislila) i ošine ih pogledom žutih očiju, na što
oni odmah ustuknu i ostave je na miru. A ja uzdahnem od olakšanja i ulazim
u učionicu, znajući da će energija Havenina dodira uskoro izblijedjeti.
Hodam prema svojoj klupi u stražnjim redovima, izbjegavajući torbu koju
mi je Stacia Miller namjerno postavila na put i ne obazirući se na njezinu
svakodnevnu serenadu: "Luzerica!", koju pjevuši u pola glasa. Sjednem, iz
torbe izvadim knjigu, bilježnicu i penkalu, stavim slušalice i navučem
kapuljaču preko glave, odložim ruksak na prazan stolac kraj sebe i čekam da
se pojavi profesor Robins.
Profesor Robins uvijek kasni. Uglavnom zato što između satova voli
potegnuti iz male srebrne ploške. Ali to radi samo zato što žena cijelo
vrijeme viče na njega, kći ga smatra gubitnikom, a on mrzi više-manje cijeli
svoj život. Sve sam to saznala već prvoga dana u ovoj školi, kad su nam se
ruke slučajno dodirnule dok sam mu pružala dokumente o premještaju. Zato
sad, kad god mu trebam nešto predati, to samo ostavim na njegovu stolu.
Zatvorim oči i čekam, prsti mi se šuljaju pod majicu da promijenim pjesmu,
a umjesto vrištanja Sida Viciousa biram nešto tiše, nježnije. Sad kad sam u
razredu, ne treba mi tolika buka. Čini se da uz mali broj učenika u odnosu na
profesora uspijevam vidovnjačku energiju držati pod nadzorom.
Nisam oduvijek čudakinja. Prije sam bila normalna tinejdžerica. Takva koja
odlazi na školske plesnjake, zaljubljuje se u slavne osobe i jako je ponosna
na svoju dugu plavu kosu da je ni u ludilu ne bi zavezala u rep i sakrila je
ispod velike kapuljače. Imala sam mamu, tatu, mlađu sestru koja se zvala
Riley i slatku žutu labradoricu koja se zvala Buttercup. Živjela sam u lijepoj
kući u dobroj četvrti, u Eugene u Oregonu. Bila sam popularna, sretna i
jedva sam čekala da počne treći razred, jer baš sam bila ušla u ekipu
navijačica. Moj je život bio potpun i svijet mi je bio na dlanu. Premda je ovaj
posljednji dio totalni klišej, on je i ironično istinit.
A ipak, što se mene tiče, sve je to samo rekla-kazala, jer sve od trenutka
nesreće jedino čega se jasno sjećam jest umiranje. Imala sam ono što
nazivaju iskustvom bliske smrti. Samo što je to pogrešan naziv. Jer, vjerujte
mi, nije tu bilo ničega "bliskog". U jednom smo trenutku moja mlađa sestra
Riley i ja sjedile na stražnjem sjedalu tatina monovolumena, a Buttercup je
MIN@
6
ležala s glavom u Rileynu krilu, lagano me lupkajući repom po nozi, a već u
sljedećem trenutku svi su zračni jastuci bili napuhani, auto posve slupan, a ja
sam sve promatrala izvana.
Gledala sam olupinu - smrskano staklo, iskrivljena vrata, prednji branik u
smrtonosnom zagrljaju s borom - pitajući se što je pošlo po zlu i istodobno
se nadajući i moleći da su se i svi drugi izvukli. A onda sam začula poznati
lavež, okrenula se i ugledala ih kako hodaju niz puteljak, a Buttercup je
trčkarala ispred njih mašući repom.
Krenula sam za njima. Isprva sam pokušala potrčati da ih sustignem, ali
zatim sam usporila i odlučila se još malo zadržati. Htjela sam malo lunjati
kroz to golemo polje pulsirajućih stabala i uzdrhtalih cvjetova, sklopiti oči
pred zasljepljujućom izmaglicom koja se odbijala od svega i pod čijim je
sjajem sve svjetlucalo.
Obećala sam si da ću ostati samo na trenutak. Da ću se ubrzo vratiti i pronaći
ih. Ali kad sam se napokon osvrnula, uhvatila sam tek pogled na njih kako
mi nasmiješeni mašu dok prelaze most, samo nekoliko sekunda prije no što
su iščeznuli.
Uspaničila sam se. Posvuda sam ih tražila. Trčala sam amo pa tamo, ali sve
mi je izgledalo isto - topla, bijela, blistava, svjetlucava, predivna, idiotska,
vječna izmaglica. Klonula sam na tlo, koža mi se naježila od hladnoće, cijelo
mi se tijelo trzalo, a ja sam plakala, vrištala, psovala, preklinjala, davala
obećanja za koja sam znala da ih nikad neću moći ispuniti. Zatim sam začula
kako netko kaže:
"Ever? Tako se zoveš? Otvori oči i pogledaj me."
Zateturala sam natrag na površinu. Natrag na mjesto gdje je sve bilo bol i jad
i vlažna rana na mom čelu. Zurila sam u tipa koji se nadvijao nada mnom,
zagledala se u njegove tamne oči i prošaptala:
"Ja sam Ever", tik prije nego što sam se opet onesvijestila.