1 Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec Sre Mar 06, 2013 4:35 pm
.novocaine
expelled from paradise
Prvo
"Sklopi oči i predoči si. Vidiš li je?"
Kimnem, sklopljenih očiju.
"Zamisli je pred sobom. Vidi joj teksturu, oblik i boju. Jesi?"
Smiješim se, držeći sliku u glavi.
"Dobro. Sad ispruži ruku i dotakni je. Osjeti joj obris vršcima prstiju,
obujmi njenu težinu dlanovima, a zatim ujedini sva osjetila - vid, dodir,
njuh, okus - možeš li je okusiti?"
Zagrizem usnu i zatomim hihot.
"Savršeno. Sad to ujedini s osjećajem. Vjeruj da postoji pred tobom.
Osjeti je, vidi je, dodirni je, okusi je, prihvati je, stvori je!" kaže on.
Tako učinim. Sve to. A kad on zastenje, otvorim oči da i sama vidim.
"Ever", on vrti glavom. "Trebala si misliti na naranču. Ovo nije ni
blizu."
"Moraš priznati da je sočno." Nasmijem se, pa se nasmiješim obojici
mojih Damena - replici koju sam prikazala pred sobom i onom stvarnom od
krvi i mesa koji stoji uz mene. Obojica su jednako visoki, tamnoputi tako
nevjerojatno zgodni da je teško povjerovati da su stvarni.
"Što ću ja s tobom?" upita pravi Damen, pokušavajući mi uputiti
pogled pun neodobravanja, ali bijedno podbacivši u tome. Oči ga uvijek
izdaju, jer u njima je samo ljubav i ništa drugo.
"Hmmmm..." Pogledavam oba moja dečka - jednog stvarnog, jednog
stvorenog. "Mogao bi me baš i poljubiti. Ali ako si prezauzet, mogla bih
zamoliti njega da uskoči. Mislim da se ne bi bunio." Pokažem rukom prema
prikazanom Damenu i nasmijem se kad mi se on osmjehne i namigne mi,
premda mu rubovi već blijede i uskoro će nestati.
Ali stvarni se Damen ne smije. Samo vrti glavom i kaže:
"Ever, molim te. Moraš se uozbiljiti. Toliko te toga trebam naučiti."
"Čemu tolika žurba?" Rastresem jastuk i rukom pokažem na mjesto
točno pokraj sebe, nadajući se da će se maknuti od mog radnog stola i
pridružiti mi se. "Mislila sam da imamo vremena koliko nas volja",
nasmiješim se. Kad me pogleda, cijelim mi tijelom prostruji toplina, dah mi
zastane u grlu i moram se opet zapitati hoću li se ikada naviknuti na tu
njegovu veličanstvenu ljepotu: glatku maslinastu put, sjajnu smeđu kosu,
savršeno lice i divno oblikovano vitko tijelo - savršeni tamni jin za moj
blijedoputi jang. "Mislim da ćeš otkriti da sam vrlo željna učenja", kažem i
6
pogledam ga ravno u oči: dva beskrajno duboka tamna zdenca.
"Nezasitna si" šapne on, vrteći glavom dok mi prilazi i liježe uz mene,
jer privlačim ga koliko i on mene.
"Samo pokušavam nadoknaditi propušteno", promrmljam, uvijek tako
željna tih trenutaka kad smo sami i kad ga ni s kim ne moram dijeliti. Ni
spoznaja da pred sobom imamo cijelu vječnost ne umanjuje moju glad za
njim.
Nagne se prema meni, odustavši od poučavanja. Sve misli o
prikazivanju, gledanju na daljinu, telepatiji - sve te vidovnjačke stvari
bivaju zamijenjene nečim bližim i sadašnjim, dok me spušta na jastuke i
pokriva moje tijelo svojim pa se ispreplićemo kao lijane u potrazi za
suncem.
Prsti mu se prikradu pod moju majicu, klize gore po mom trbuhu sve
do ruba grudnjaka, a ja sklopljenih očiju šapnem:
"Volim te." Riječi koje sam nekoć zadržavala za sebe. Ali nakon što sam
ih prvi put izgovorila naglas, jedva da sam mu išta drugo rekla.
Začujem njegov mek, prigušen uzdah kad mi je otkopčao grudnjak,
tako lako, tako savršeno, nimalo nespretno, bez petljanja.
Svaki njegov pokret tako je graciozan, tako savršen, tako...
Možda previše savršen.
"Što je?" upita on dok ga odgurujem od sebe. Diše plitko i brzo dok
pogled upire u moj, a koža oko njegovih očiju napeta je i stisnuta onako
kako sam je već navikla vidjeti.
"Ništa." Okrenem mu leđa i poravnam majicu. Sva sreća da sam
naučila zaštititi misli, jer to je jedini način kako mu mogu lagati.
On uzdahne i odmakne se, uskraćujući mi trnce svog dodira i vrelinu
svog pogleda dok korača gore-dolje preda mnom. Kad se napokon zaustavi i
okrene prema meni, čvrsto stisnem usne, znajući što slijedi. Već smo to
prošli.
"Ever, ne pokušavam te požurivati. Zaista nije tako", kaže on, a na licu
mu se vidi zabrinutost. "Ali u jednom ćeš trenutku morati prihvatiti to tko
sam. Mogu prikazati sve što ti srce želi, slati ti misli i slike kad god nismo
zajedno, u trenu te odvesti u Ljetozemlje. Ali jedno nikad neću moći, a to je
promijeniti prošlost. Ona jednostavno jest."
Zurim u pod, osjećajući se malom, prezahtjevnom i totalno
posramljenom. Mrzim što nisam u stanju sakriti ljubomoru i nesigurnost,
mrzim činjenicu da su tako očite i jasno uočljive. Uopće nije važno kakav
vidovnjački štit podignem, jer on je imao šest stotina godina da proučava
7
ljudsko ponašanje (moje ponašanje), a ja samo šesnaest.
"Samo... samo mi daj još malo vremena da se priviknem na sve ovo",
kažem, čupkajući iskrzani rub na svojoj jastučnici. "Prošlo je tek nekoliko
tjedana." Slegnem ramenima, prisjećajući se kako sam prije samo tri
tjedna ubila njegovu bivšu ženu, rekla mu da ga volim i zapečatila svoju
besmrtnu sudbinu.
Gleda me stisnutih usana, pogleda obojenog sumnjom. I premda smo
udaljeni samo par metara, jaz između nas toliko je dubok i težak da bi
mogao biti ocean.
"Govorim o ovom životu", kažem, a glas mi se ubrzava, podiže, u nadi
da će ispuniti prazninu i podići raspoloženje. "A budući da se ostalih ne
sjećam, to je sve na što se mogu osloniti. Jednostavno mi treba još malo
vremena, okej?" Nervozno se nasmiješim, a usne su mi nekako nespretne i
mlitave dok ih pokušavam zaustaviti da ne drhte. Kad on sjedne pokraj
mene, podigne ruku i približi prste mom čelu, tražeći mjesto gdje mi je
nekoć bio ožiljak, izdahnem od olakšanja.
"Pa... to je jedna stvar koje nam nikad neće ponestati." Uzdahne,
prstima prateći liniju moje brade pa se nagne poljubiti me, a usne mu se
putem do mojih usput zaustave na mom čelu i nosu.
I baš kad pomislim da će me opet poljubiti, on mi stisne ruku i ustane.
Zaputi se ravno prema vratima, ostavljajući za sobom prekrasan crveni
tulipan.
"Sklopi oči i predoči si. Vidiš li je?"
Kimnem, sklopljenih očiju.
"Zamisli je pred sobom. Vidi joj teksturu, oblik i boju. Jesi?"
Smiješim se, držeći sliku u glavi.
"Dobro. Sad ispruži ruku i dotakni je. Osjeti joj obris vršcima prstiju,
obujmi njenu težinu dlanovima, a zatim ujedini sva osjetila - vid, dodir,
njuh, okus - možeš li je okusiti?"
Zagrizem usnu i zatomim hihot.
"Savršeno. Sad to ujedini s osjećajem. Vjeruj da postoji pred tobom.
Osjeti je, vidi je, dodirni je, okusi je, prihvati je, stvori je!" kaže on.
Tako učinim. Sve to. A kad on zastenje, otvorim oči da i sama vidim.
"Ever", on vrti glavom. "Trebala si misliti na naranču. Ovo nije ni
blizu."
"Moraš priznati da je sočno." Nasmijem se, pa se nasmiješim obojici
mojih Damena - replici koju sam prikazala pred sobom i onom stvarnom od
krvi i mesa koji stoji uz mene. Obojica su jednako visoki, tamnoputi tako
nevjerojatno zgodni da je teško povjerovati da su stvarni.
"Što ću ja s tobom?" upita pravi Damen, pokušavajući mi uputiti
pogled pun neodobravanja, ali bijedno podbacivši u tome. Oči ga uvijek
izdaju, jer u njima je samo ljubav i ništa drugo.
"Hmmmm..." Pogledavam oba moja dečka - jednog stvarnog, jednog
stvorenog. "Mogao bi me baš i poljubiti. Ali ako si prezauzet, mogla bih
zamoliti njega da uskoči. Mislim da se ne bi bunio." Pokažem rukom prema
prikazanom Damenu i nasmijem se kad mi se on osmjehne i namigne mi,
premda mu rubovi već blijede i uskoro će nestati.
Ali stvarni se Damen ne smije. Samo vrti glavom i kaže:
"Ever, molim te. Moraš se uozbiljiti. Toliko te toga trebam naučiti."
"Čemu tolika žurba?" Rastresem jastuk i rukom pokažem na mjesto
točno pokraj sebe, nadajući se da će se maknuti od mog radnog stola i
pridružiti mi se. "Mislila sam da imamo vremena koliko nas volja",
nasmiješim se. Kad me pogleda, cijelim mi tijelom prostruji toplina, dah mi
zastane u grlu i moram se opet zapitati hoću li se ikada naviknuti na tu
njegovu veličanstvenu ljepotu: glatku maslinastu put, sjajnu smeđu kosu,
savršeno lice i divno oblikovano vitko tijelo - savršeni tamni jin za moj
blijedoputi jang. "Mislim da ćeš otkriti da sam vrlo željna učenja", kažem i
6
pogledam ga ravno u oči: dva beskrajno duboka tamna zdenca.
"Nezasitna si" šapne on, vrteći glavom dok mi prilazi i liježe uz mene,
jer privlačim ga koliko i on mene.
"Samo pokušavam nadoknaditi propušteno", promrmljam, uvijek tako
željna tih trenutaka kad smo sami i kad ga ni s kim ne moram dijeliti. Ni
spoznaja da pred sobom imamo cijelu vječnost ne umanjuje moju glad za
njim.
Nagne se prema meni, odustavši od poučavanja. Sve misli o
prikazivanju, gledanju na daljinu, telepatiji - sve te vidovnjačke stvari
bivaju zamijenjene nečim bližim i sadašnjim, dok me spušta na jastuke i
pokriva moje tijelo svojim pa se ispreplićemo kao lijane u potrazi za
suncem.
Prsti mu se prikradu pod moju majicu, klize gore po mom trbuhu sve
do ruba grudnjaka, a ja sklopljenih očiju šapnem:
"Volim te." Riječi koje sam nekoć zadržavala za sebe. Ali nakon što sam
ih prvi put izgovorila naglas, jedva da sam mu išta drugo rekla.
Začujem njegov mek, prigušen uzdah kad mi je otkopčao grudnjak,
tako lako, tako savršeno, nimalo nespretno, bez petljanja.
Svaki njegov pokret tako je graciozan, tako savršen, tako...
Možda previše savršen.
"Što je?" upita on dok ga odgurujem od sebe. Diše plitko i brzo dok
pogled upire u moj, a koža oko njegovih očiju napeta je i stisnuta onako
kako sam je već navikla vidjeti.
"Ništa." Okrenem mu leđa i poravnam majicu. Sva sreća da sam
naučila zaštititi misli, jer to je jedini način kako mu mogu lagati.
On uzdahne i odmakne se, uskraćujući mi trnce svog dodira i vrelinu
svog pogleda dok korača gore-dolje preda mnom. Kad se napokon zaustavi i
okrene prema meni, čvrsto stisnem usne, znajući što slijedi. Već smo to
prošli.
"Ever, ne pokušavam te požurivati. Zaista nije tako", kaže on, a na licu
mu se vidi zabrinutost. "Ali u jednom ćeš trenutku morati prihvatiti to tko
sam. Mogu prikazati sve što ti srce želi, slati ti misli i slike kad god nismo
zajedno, u trenu te odvesti u Ljetozemlje. Ali jedno nikad neću moći, a to je
promijeniti prošlost. Ona jednostavno jest."
Zurim u pod, osjećajući se malom, prezahtjevnom i totalno
posramljenom. Mrzim što nisam u stanju sakriti ljubomoru i nesigurnost,
mrzim činjenicu da su tako očite i jasno uočljive. Uopće nije važno kakav
vidovnjački štit podignem, jer on je imao šest stotina godina da proučava
7
ljudsko ponašanje (moje ponašanje), a ja samo šesnaest.
"Samo... samo mi daj još malo vremena da se priviknem na sve ovo",
kažem, čupkajući iskrzani rub na svojoj jastučnici. "Prošlo je tek nekoliko
tjedana." Slegnem ramenima, prisjećajući se kako sam prije samo tri
tjedna ubila njegovu bivšu ženu, rekla mu da ga volim i zapečatila svoju
besmrtnu sudbinu.
Gleda me stisnutih usana, pogleda obojenog sumnjom. I premda smo
udaljeni samo par metara, jaz između nas toliko je dubok i težak da bi
mogao biti ocean.
"Govorim o ovom životu", kažem, a glas mi se ubrzava, podiže, u nadi
da će ispuniti prazninu i podići raspoloženje. "A budući da se ostalih ne
sjećam, to je sve na što se mogu osloniti. Jednostavno mi treba još malo
vremena, okej?" Nervozno se nasmiješim, a usne su mi nekako nespretne i
mlitave dok ih pokušavam zaustaviti da ne drhte. Kad on sjedne pokraj
mene, podigne ruku i približi prste mom čelu, tražeći mjesto gdje mi je
nekoć bio ožiljak, izdahnem od olakšanja.
"Pa... to je jedna stvar koje nam nikad neće ponestati." Uzdahne,
prstima prateći liniju moje brade pa se nagne poljubiti me, a usne mu se
putem do mojih usput zaustave na mom čelu i nosu.
I baš kad pomislim da će me opet poljubiti, on mi stisne ruku i ustane.
Zaputi se ravno prema vratima, ostavljajući za sobom prekrasan crveni
tulipan.