Dok se plima približavala, Nizozemski Tulipandžija okrenuo se oceanu:
"Ono što spaja, ono što povezuje, ono što truje, ono što sakriva, ono
što otkriva. Pogledaj kako se podiže i spušta, i odnosi sve sa sobom."
"Što je to?" upitao sam.
"Voda", odgovorio je Nizozemac. "Pa, i vrijeme."
PETER VAN HOUTEN, Kraljevska tuga

Autorova bilješka
Ovo nije toliko autorova bilješka koliko podsjetnik na ono što je sitnim slovima napisano prije nekoliko stranica: ova je knjiga djelo mašte. Izmislio sam je.
Ni romanima ni čitateljima ne koriste pokušaji otkrivanja kriju li se u priči činjenice. Takvi pokušaji štete samoj ideji o važnosti izmišljenih priča što je temeljna pretpostavka naše vrste.
Zahvalan sam vam na suradnji u tom smislu.

PRVO POGLAVLJE
Kasne zime moje sedamnaeste godine moja je majka zaključila kako sam depresivna, vjerojatno zato što sam malokad napuštala kuću, dosta vremena provodila u krevetu, neprestano čitala jednu te istu knjigu, neredovito jela i velik dio svojeg slobodnog vremena posvećivala razmišljanju o smrti.
Kad god čitate brošuru ili web-stranicu o raku, depresija je uvijek među nuspojavama raka. Ali zapravo depresija nije nuspojava raka. Depresija je nuspojava umiranja. (Rak je također nuspojava umiranja. Zapravo, gotovo sve je nuspojava umiranja.) Ali moja je majka vjerovala da mije potrebno liječenje pa me odvela mojem redovnom liječniku Jimu koji se složio da nedvojbeno plivam u paralizirajućoj i posve kliničkoj depresiji pa je stoga tome potrebno prilagoditi terapiju lijekovima, a i poslati me na redovne tjedne sastanke grupe za podršku.
U toj se grupi za podršku nalazila rotirajuća skupina likova u različitim stadijima rakom potpomognute nevolje. Zašto se skupina rotirala? Nuspojava umiranja.
Grupa za podršku je, naravno, bila vraški depresivna. Sastajala se svake srijede u podrumu kamene episkopalne crkve u obliku križa. Svi smo sjedili u krugu usred križa, na mjestu na kojem bi se spajale dvije daske, gdje bi se nalazilo Isusovo srce.
Primijetila sam to jer je Patrick, voditelj grupe za podršku i jedina osoba u prostoriji koja je bila starija od osamnaest, pričao o Isusovom srcu na svakom prokletom sastanku, o tome kako mi, mladi ljudi koji su preživjeli rak, sjedimo točno usred Kristova presvetog srca i tako dalje.
Evo što se događalo u Božjem srcu: šestero, sedmero ili desetero nas ušetalo bi/ili se dovezlo, poslužilo skromnom ponudom kolača i limunade, sjelo u Krug povjerenja i slušalo kako Patrick po tisućiti puta prepričava svoju deprimirajuće jezivu životnu priču: o tome kako je imao rak u mudima i kako su mislili da će umrijeti, ali nije. I sad je ovdje, posve odrastao čovjek u podrumu crkve, u 137-om na ljestvici najljepših gradova Amerike, razveden, ovisan o videoigrama, uglavnom bez prijatelja, dok krpa kraj s krajem na račun svoje rakovske prošlosti, polako se probija prema magisteriju koji mu neće pomoći u karijeri, i čeka - baš kao i svi mi, da mu Damoklov mač ponudi olakšanje kojem je izbjegao prije mnogo godina kad mu je rak zahvatio oba testisa, ali mu poštedio ono što bi samo najvehkodušniji mogli nazvati životom.
I VI BISTE MOGLI BITI TE SREĆE!
6
A tad bismo se predstavljali: ime; dob; dijagnoza. I kako smo danas. "Ja sam Hazel", kažem kad dođe red na mene. Šesnaest. Izvorno štitnjača, ali dojmljiva i duboko ukorijenjena kolonija u mojim plućima. I dobro sam.
Kad bismo zatvorili krug, Patrick bi uvijek pitao želi li netko nešto podijeliti s drugima. I tad bismo pokrenuli krug natezanja podrške: govorili o borbi i natezanju i pobjeđivanju i smanjivanju i skeniranju. Da budem poštena prema Patricku, puštao nas je i da govorimo o umiranju. Ali većina ih nije umirala. Većina će doživjeti odraslu dob, baš kao i Patrick.
(Što je značilo da je oko toga bilo mnogo natjecanja jer su svi željeli pobijediti ne samo rak nego i druge osobe u prostoriji.Probajte me skužiti; znam daje ovo iracionalno, ali kad vam kažu da imate, recimo, 20 posto šanse proživjeti još pet godina, onda se ubaci matematika i shvatite daje to jedan od pet... Pa se ogledate oko sebe i pomislite, kao što bi to učinila i svaka zdrava osoba: "Moram nadživjeti petero gadova ovdje.")
Jedina iskupiteljska figura te naše grupe za podršku bio je dečko po imenu Isaac, mršav momak dugog lica s ravnom plavom kosom koja mu je padala preko jednog oka.
A upravo su njegove oči bile problem. Imao je neki fantastično nevjerojatan rak očiju. Jedno mu je oko bilo izvađeno još kao djetetu i sad je nosio nekakve debele naočale zbog kojih su mu oči (i ono pravo i ono stakleno) izgledale neprirodno goleme, kao da mu je cijela glava ustvari veliko lažno i pravo oko koje pilji u vas. Koliko sam shvatila u onim rijetkim prilikama kad bi Isaac nešto podijelio s grupom, povratak bolesti ugrozio mu je i to drugo oko.
Isaac i ja komunicirali smo gotovo isključivo uzdasima. Kad god bi netko govorio o prehrani protiv raka, šmrkanju mljevene peraje morskog psa ili nečemu sličnom, pogledao bi me i jedva čujno uzdahnuo. Ja bih mikroskopski zavrtjela glavom i uzdahnula umjesto odgovora.
Grupa za podršku bila je promašaj pa sam, nakon nekoliko tjedana, počela urlati i buniti se protiv cijele te priče. Ustvari, one srijede kad sam upoznala Augustusa Watersa, sjedeći na kauču s majkom, tijekom trećeg dijela dvanaestosatnog maratona lanjske sezone America's Next Top Modela koji sam, priznajem, već odgledala, ali svejedno, dala sam sve od sebe da izbjegnem odlazak na grupu za podršku. Ja: "Odbijam ići na grupu za podršku."
Mama: "Jedan od simptoma depresije nedostatak je zanimanja za aktivnosti."
7
Ja: "Molim te, ostavi me da gledam America's Next Top Model To je aktivnost."
Mama: "Televizija je pasivnost."
Ja: "Ugh, mama, molim te."
Mama: "Hazel, ti si tinejdžerica. Nisi više dijete. Moraš pronaći prijatelje, izaći iz kuće i živjeti svoj život."
Ja: "Ako želiš da budem tinejdžerica, nemoj me slati u grupu za podršku. Kupi mi lažnu osobnu da mogu ići u klubove, piti votku i uzimati travu."
Mama: "Za početak, trava se ne uzima."
Ja: "Vidiš, to bih znala da mi nabaviš lažnu osobnu."
Mama: "Ideš na grupu za podršku."
Ja: "UGGGGGGGGGGG."
Mama: "Hazel, zaslužuješ život."
To me ušutkalo, iako nisam shvaćala kako odlazak na grupu za podršku spada u definiciju života. Ipak, pristala sam otići nakon što sam se izborila za pravo na snimanje 1,5 epizode ANTM-a koje ću propustiti.
Otišla sam na grupu za podršku iz istog razloga zbog kojeg sam nekoć dopuštala medicinskim sestrama s osamnaest mjeseci prakse da me truju kemikalijama egzotičnih naziva: htjela sam usrećiti roditelje. Samo je jedna stvar na svijetu usranija od borbe s rakom kad ti je šesnaest, a to je imati dijete koje se bori s rakom kad mu je šesnaest.
Mama se zaustavila na kružnom prilazu iza crkve u 16:56. Pravila sam se da nekoliko sekundi prtljam po boci s kisikom kako bih ubila vrijeme.
"Želiš li da ti ja to unesem?"
"Ne, u redu je", odgovorila sam. Cilindrična zelena boca bila je teška svega nekoliko kilograma i imala sam malena čelična kolica na kojima sam je vukla za sobom. Isporučivala mi je dvije litre kisika u minuti kroz kanilu, prozirnu cijev koja mi se dijelila iza vrata, ovijala oko ušiju i ponovno mi se spajala u nosnicama. Ta je sprava bila nužna jer moja pluća nisu bila bog zna kakva pluća.
"Volim te", rekla je dok sam izlazila.
"I ja tebe, mama. Vidimo se u šest."
"Nađi prijatelja!" viknula je kroz spušteni prozor dok sam odlazila.
8
Nisam htjela ići dizalom jer je vožnja dizalom neka vrsta aktivnosti Posljednjih dana u grupi za podršku pa sam se spustila stubama. Zgrabila sam kolačić i natočila si limunadu u plastičnu čašu pa se okrenula.
Jedan dečko gledao je u mene.
Bila sam prilično sigurna kako ga prije nisam vidjela. Ispod njega, visokog i mišićavog, plastični se stolac za osnovnoškolce na kojem je sjedio činio prilično sitnim. Imao je kosu boje mahagonija, ravnu i kratku. Djelovao je kao moj vršnjak, možda godinu stariji i sjedio je ključnim kostima oslonjen o naslon stolca držeći se jako loše, s rukama dopola gurnutim u džep tamnih traperica.
Odvratila sam pogled, iznenada svjesna svojih brojnih nedostataka. Na sebi sam imala stare traperice koje su nekoć bile uske, a sada su visjele na čudnim mjestima i žutu majicu koja je oglašavala bend koji više nisam voljela. A tu je bila i moja kosa: imala sam nekakvu dječačku frizuru koju mi se više nije dalo ni, ono, počešljati. Uza sve to sam, kao posljedicu liječenja, imala presmiješno debele obraze vjeverice. Izgledala sam kao osoba normalnih proporcija s balonom umjesto glave. A da uopće ne spominjem situaciju s otečenim nožnim zglobovima. Svejedno sam bacila pogled na njega, a on me i dalje promatrao.
Palo mi je na pamet da se zbog ovakvih situacija to zove kontakt očima.
Prišla sam krugu i sjela do Isaaca, dva mjesta dalje od dečka. Ponovno sam ga pogledala. I dalje me promatrao.
Gledajte, reći ću to jednostavno: bio je zgodan. Ako netko tko nije zgodan netremice pilji u tebe to je, u najboljem slučaju čudno, a u najgorem neka vrsta napada. Ali zgodan dečko... pa.
Izvukla sam telefon i kliknula da mi pokaže vrijeme. 16:59. Krug se napunio nesretnicima od dvanaest do osamnaest godina i tad nas je Patrick pokrenuo molitvom strpljenja: Bože, daj mi strpljenja da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti, hrabrosti da promijenim one koje mogu i mudrosti da prepoznam razliku. Tip me i dalje gledao. Došlo mi je da pocrvenim.
Konačno sam se odlučila za strategiju piljenja natrag u njega. Uostalom, nisu samo dečki ti koji imaju monopol na piljenje. Pa sam ga pogledala dok je Patrick po tisućiti puta priznavao svoju bezmudost i tako dalje. Uskoro smo se natjecali u piljenju. Dečko se nakon nekog vremena nasmiješio i naposlijetku su njegove plave oči skrenule pogled. Kad me ponovno pogledao, podigla sam obrve kao da želim reći, Pobijedila sam.
9
Slegnuo je ramenima. Patrick je nastavio i konačno je došlo vrijeme za predstavljanje. "Isaac, možda bi ti danas želio krenuti prvi. Znam da te čeka zahtjevna faza."
"Aha", rekao je Isaac. "Ja sam Isaac. Imam sedamnaest godina. I čini se da ću za nekoliko tjedana na operaciju nakon koje ću ostati slijep. Ne žalim se, ili nešto, jer znam daje mnogima od vas gore, ali da, sljepoća je nekako usrana. Ipak, cura mi pomaže. I prijatelji poput Augustusa." Kimnuo je prema dečku koji je sad imao ime. "Dakle, da", nastavio je Isaac. Gledao je u svoje ruke koje je sklopio poput vrha vigvama. "Tu se ništa ne može učiniti."
"Tu smo za tebe, Isaac", rekao je Patrick. "Neka vas Isaac čuje, ekipo." I onda smo svi monotono ponovili: "Tu smo za tebe, Isaac."
Sljedeći je bio Michael. Imao je dvanaest. I leukemiju. Oduvijek je imao leukemiju. Bio je dobro. (Ili je tako barem rekao. Došao je dizalom.)
Lida je imala šesnaest i bila je dovoljno lijepa da je zgodni dečko pogleda. Bila je redovna ovdje - duga remisija nakon raka slijepog crijeva za koji prije nisam ni znala da postoji. Rekla je - kao i svaki drugi put otkako sam dolazila na grupu - da se osjeća snažno, što se meni činilo kao hvalisanje dok su mi cjevčice s kisikom škakljale nosnice.
Prije njega je bilo petero drugih. Kad je došao red na njega, blago se nasmiješio. Glas mu je bio dubok, hrapav i strašno seksi. "Zovem se Augustus Waters", rekao je. "Imam sedamnaest. Imao sam sitnicu od osteosarkoma prije godinu i pol, ali ovdje sam na Isaacov zahtjev."
"I kako se osjećaš?" upitao je Patrick.
"Oh, sjajno sam", Augustus Waters se nasmiješio kutom usana. "Na vrtuljku sam koji ide samo prema gore, prijatelju."
Kad je red došao na mene, rekla sam, "Zovem se Hazel. Imam šesnaest. Rak štitnjače s metastazama u plućima. Dobro sam."
Sat je išao svojim tokom: prepričavale su se borbe, dobivene bitke u ratovima koji će zasigurno biti izgubljeni, držalo se za nadu, obitelji se slavilo i odbacivalo, slagalo se oko toga kako to prijatelji jednostavno ne razumiju, plakalo se, nudila se utjeha. Ni Augustus Waters ni ja nismo ponovno progovorili dok Patrick nije rekao, "Augustuse, možda bi htio podijeliti svoje strahove s grupom."
"Moje strahove?"
"Da."
10
"Bojim se zaborava", rekao je bez trenutka stanke. "Osjećam se poput slijepca koji se boji mraka."
"Požurio si", rekao je Isaac s iskrivljenim osmijehom.
"Jesam li bio bezosjećajan?" upitao je Augustus. "Znam biti prilično slijep na tuđe osjećaje."
Isaac se smijao, ali Patrick je prijekorno podigao prst i rekao, "Molim te, Augustuse. Možemo li se vratiti tebi i tvojim borbama. Rekao si da se bojiš zaborava?"
"Tako je", odgovorio je Augustus.
Patrick je djelovao izgubljeno. "Želi li tko, uh, reći nešto o tome?"
Tri godine nisam bila u pravoj školi. Najbolji su mi prijatelji bili roditelji. Treći najbolji prijatelj bio mi je književnik koji nije znao da postojim. Bila sam prilično stidljiva osoba - ne netko tko bi podigao ruku.
A ipak sam, samo taj put, odlučila progovoriti. Napola sam podigla ruku i Patrick je, vidljivo oduševljen, odmah rekao, "Hazel!" Sigurna sam kako je pretpostavio da sam se počela otvarati. Postajati Dijelom Grupe.
Pogledala sam Augustusa Watersa koji mi je uzvratio pogled. Oči su mu bile toliko plave da su bile gotovo prozirne. "Doći će vrijeme", rekla sam, "kad ćemo svi biti mrtvi. Svi mi. Doći će vrijeme kad neće biti niti jednog ljudskog bića koje bi se sjećalo da je itko postojao ih da je naša vrsta ikad išta učinila. Neće biti nikog tko bi se sjećao Aristotela ili Kleopatre, a ponajmanje tebe. Sve što smo učinili i izgradili i napisali i mislili i otkrili, bit će zaboravljeno i sve će ovo" - rukom sam obuhvatila prostoriju - "biti ni za što. Možda to vrijeme ubrzo dolazi, možda je daleko milijunima godina, ali čak i ako preživimo kolaps našeg Sunca, nećemo preživjeti zauvijek. Postojalo je doba prije nego su organizmi iskusili svjesnost i postojat će vrijeme nakon toga. A ako te brine neizbježnost ljudskog zaborava, preporučujem ti da ga ignoriraš. Bog zna da to svi drugi rade."
To sam bila naučila od svojeg prethodno spomenutog trećeg najboljeg prijatelja Petera Van Houtena, samotnjačkog autora knjige Kraljevska tuga, čija je knjiga bila moja Biblija. Peter Van Houten bio je jedina osoba koja se činila da (a) razumije što znači umirati i (b) još nije umrla.
Kad sam završila, nastala je duga šutnja dok sam promatrala kako se osmijeh širi po Augustusovu licu - ne iskrivljen osmijeh dečka koji pokušava biti seksi dok me promatra, već pravi osmijeh, prevelik za njegovo lice.
"Prokletstvo", rekao je Augustus tiho. "Ti si stvarno nešto posebno."
11
Niti jedno od nas dvoje nije reklo ništa tijekom ostatka trajanja grupe za podršku. Na kraju smo se trebali uhvatiti za ruke i Patrick nas je poveo u molitvi. "Gospodine Isuse Kriste, okupili smo se ovdje u Tvome srcu, doslovno u tvome srcu, kao preživjeli nakon raka. Ti i samo ti nas poznaješ onako dobro kako mi poznajemo same sebe. Vodi nas u život i Svjetlost kroz naše izazovno vrijeme. Molimo za Isaacove oči, Michaelovu i Jamiejevu krv, za Augustusove kosti, za Hazelina pluća, za Jamesovo grlo. Molimo da nas iscijeliš kako bismo mogli osjetiti tvoju ljubav i tvoj mir koji nadilazi svako shvaćanje. A u našim se srcima sjećamo onih koje smo poznavali i voljeli, a koji su se vratili kući, k tebi: Marije i Kadea i Josepha i Haley i Abigail i Angeline i Taylora i Gabriela i..."
Popis je bio dugačak. Na svijetu je mnogo mrtvih ljudi. A dok je Patrick nastavljao čitati imena s lista papira jer je popis bio predug da bi ga zapamtio napamet, držala sam oči zatvorenima pokušavajući molitveno razmišljati, ali uglavnom sam zamišljala dan kad će moje ime dospjeti na taj popis, na sami njegov kraj, kad svi već prestanu slušati.
Kad je Patrick završio, izgovorili smo zajedno tu glupu mantru - DANAS ŽIVIMO SVOJ NAJBOLJI DAN - i sve je završilo. Augustus Waters odgurnuo je stolac i prišao mi. Hod mu je bio iskrivljen poput osmijeha. Nadvio se nada mnom, ali je zadržao distancu kako ne bih morala kriviti vrat gledajući ga u oči.
"Kako se zoveš?" upitao je.
"Hazel."
"Ne, puno ime."
"Um, Hazel Grace Lancaster." Spremao se reći još nešto, kad je Isaac prišao.
"Čekaj", rekao je Augustus, podigao prst i okrenuo se Isaacu. "Ovo je bilo gore nego što si govorio."
"Rekao sam ti da je depresivno."
"Zašto se onda gnjaviš?"
"Ne znam. Nekako pomaže?"
Augustus se nagnuo kako ja - mislio je - ne bih čula. "Redovna je ovdje?" Nisam mogla čuti Isaacov komentar, ali Augustus je odgovorio, "I ja kažem." Zgrabio je Isaaca za ramena pa se odmaknuo korak od njega. "Ispričaj Hazel za kliniku."
Isaac se rukom oslonio o stol s grickalicama i svoje golemo oko fokusirao na mene. "U redu, znači bio sam jutros u klinici i rekao svom kirurgu da bih radije bio gluh, nego slijep. A on je rekao, 'To ne funkcionira tako', a ja sam bio, ono,
12
'Da, znam da ne funkcionira tako, jednostavno sam rekao da bih radije bio gluh nego slijep kad bih imao izbora, što očito nemam', a on je rekao, 'Pa, dobra vijest je da nećeš biti gluh', a ja sam bio, ono, 'Hvala što ste mi objasnili da me moj rak očiju neće napraviti gluhim. Osjećam neizmjernu sreću što će se takav intelektualni div poput vas udostojiti operirati me'."
"Zvuči kao prava faca", rekla sam. "Pokušat ću dobiti rak očiju samo da ga upoznam."
"Sretno s tim. U redu, moram ići. Monica me čeka. Moram je gledati dok još mogu."
"Igramo sutra?" upitao je Augustus.
"Svakako." Isaac se okrenuo i pojurio uza stube, grabeći po dvije odjednom.
Augustus Waters se okrenuo prema meni. "Doslovno", rekao je.
"Doslovno?" upitala sam.
"Doslovno smo u srcu Isusovom", rekao je. "Mislio sam da smo u podrumu crkve, ali doslovno smo u Isusovom srcu."
"Netko bi trebao reći Isusu", rekla sam. "Mislim, to je sigurno opasno, čuvati u srcu djecu s rakom."
"Rekao bih mu sam", rekao je Augustus, "ali nažalost sam doslovno zaglavio u njegovom srcu pa me neće moći čuti." Nasmijala sam se. Zavrtio je glavom, samo me gledajući.
"Što?" upitala sam.
"Ništa."
"Zašto me tako gledaš?"
Augustus se napola nasmiješio. "Jer si prelijepa. Uživam gledati lijepe ljude i davno sam odlučio ne uskraćivati si jednostavne užitke postojanja." Nastala je kratka neugodna šutnja. Augustus je nastavio: "Mislim, posebno s obzirom na činjenicu koju si tako divno iznijela, da će ovo završiti zaboravom i sve to."
Podsmjehnula sam se ili uzdahnula ili izdahnula na način koji je izdaleka nalikovao kašlju pa rekla, "Ja nisam prel..."
"Ti si kao Natalie Portman nove generacije. Kao Natalie Portman u O za osvetu."
"Nisam to gledala", rekla sam.
13
"Stvarno?" upitao je. "Predivna djevojka vilenjačke kose ima problem s autoritetom i ne može si pomoći, a da se ne zaljubi u momka za kojeg zna da donosi nevolje. Koliko zasad vidim, to je tvoja autobiografija."
Svakim je slogom flertovao. Iskreno, nekako me palio. Nisam znala da bi me dečki mogli paliti - ne, ono, u stvarnom životu.
Mlada je djevojka prošla kraj nas. "Kako je, Alisa?" upitao je. Nasmiješila se i promrmljala, "Hej, Augustus."
"Ljudi iz Memoriala", objasnio je. Memorial je bila velika istraživačka bolnica. "Kamo ti ideš?"
"U dječju", odgovorila sam, a glas mi je bio nježniji nego što sam očekivala. Kimnuo je. Razgovor je, čini se, bio završen. "Pa", rekla sam i usput kimnula prema stubama koje su nas vodile iz Doslovnog Srca Isusova. Nagnula sam kolica na kotačiće i počela hodati. Šepao je pored mene. "Onda, možda se sljedeći put vidimo?" upitala sam.
"Trebala bi ga pogledati", rekao je. "O za osvetu, hoću reći."
"U redu", složila sam se. "Potražit ću ga."
"Ne. Sa mnom. Kod mene", rekao je. "Sad."
Stala sam. "Jedva te poznajem, Augustuse Watersu. Mogao bi biti ubojica sa sjekirom."
Kimnuo je. "Istina, Hazel Grace." Prošao je pored mene ispunjavajući ramenima zelenu pletenu polo-majicu, ravnih leđa, a koraci su mu se jedva vidljivo zanosili udesno dok je mirno i samopouzdano hodao na onome što je - kako sam ustanovila - bila proteza. Osteosarkom ponekad uzme ud da bi te procijenio. A onda, ako mu se svidi, uzme i ostatak.
Slijedila sam ga uza stube, gubeći tlo dok sam se polako uspinjala - stube nisu bile područje stručnosti mojih pluća.
A tad smo izašli iz Isusova srca i našli se na parkiralištu. Prohladni proljetni zrak bio je skoro savršen, a kasna poslijepodnevna svjetlost božanstvena u svojoj boli.
Mama još nije stigla što je bilo neobično jer me gotovo uvijek čekala. Ogledala sam se oko sebe i ugledala visoku brinetu s oblinama koju je Isaac pribio o kameni zid crkve. Prilično ga je agresivno ljubila. Bili su mi dovoljno blizu da mogu čuti neobične zvukove njihovih spojenih usana, a mogla sam čuti i njega kako govori "Zauvijek" i nju kako odgovara "Zauvijek".
14
Iznenada je, stojeći tik do mene, Augustus napola prošaptao: "Oni jako vjeruju u javno iskazivanje osjećaja."
"Gdje je kvaka sa 'zauvijek'?" Zvukovi mljackanja pojačali su se.
"Zauvijek je njihova stvar. Voljet će jedno drugo zauvijek i što već. Konzervativno procjenjujem da su si riječ zauvijek SMS-ali četiri milijuna puta prošle godine."
Prošli su i automobili koji su odvezli Michaela i Alisu. Sad smo ostali samo Augustus i ja, promatrajući Isaaca i Monicu koji su nastavili svojim tempom, kao da nisu oslonjeni o zid crkve. Njegova je ruka posegnula za njenom dojkom preko košulje i zgrabila je tako da je dlan bio miran, dok su se prsti pomicali. Pitala sam se je li osjećaj dobar. Nije se činilo kao da jest, ali odlučila sam oprostiti Isaacu budući da mu je prijetilo sljepilo. Osjećaji moraju blagovati dok još postoji glad i sve to.
"Zamisli posljednju vožnju u bolnicu", rekla sam tiho. "Posljednji put da voziš auto. Ikada."
Bez da me pogledao, Augustus je rekao: "Ubijaš mi doživljaj, Hazel Grace. Pokušavam promatrati mladu ljubav u svoj njenoj veličanstvenoj nespretnosti."
"Mislim da joj ozljeđuje cicu", rekla sam.
"Da, teško je procijeniti pokušava lije uzbuditi ili joj pregledati grudi." Tad je Augustus Waters posegnuo u džep i izvukao - za nevjerovati - kutiju cigareta. Otvorio ju je i stavio cigaretu među usne.
"Jesi li ti pri sebi?" upitala sam ga. "Misliš da je to kul? O, moj Bože, upropastio si cijelu stvar."
"Koju cijelu stvar?" upitao me, okrećući se prema meni. Cigareta je nezapaljena visjela s ozbiljnog kuta njegovih usana.
"Cijelu stvar u kojoj dečko, koji nije neprivlačan, neinteligentan ili naizgled na drugi način neprihvatljiv, gleda u mene i ukazuje na pogrešno korištenje doslovnosti, uspoređuje me s glumicama i poziva da kod njega gledamo film. Ali naravno da uvijek postoji hamartia i tvoja je da, o, moj Bože, iako si IMAO VRAŽJI RAK, daješ novac nekoj kompaniji u zamjenu za priliku da DOBIJEŠ JOŠ RAKA. O, moj Bože. Uvjeravam te da je nemogućnost disanja, znaš, USRANA. Potpuno razočaranje. Potpuno."
"Hamartia?" upitao je, i dalje držeći cigaretu u ustima. Slegnula mu je vilicu. Imao je, nažalost, čudesnu vilicu.
15
"Kobna mana", objasnila sam i okrenula mu leđa. Zakoračila sam prema rubniku ostavljajući Augustusa Watersa iza sebe, a tad sam niz ulicu začula automobil. Bila je to mama. Čekala je da, ono, nađem prijatelje ili što već.
Osjetila sam u sebi čudnu mješavinu razočaranja i ljutnje. Ne znam ni koji je to osjećaj zapravo bio, samo da ga je mnogo i htjela sam tresnuti Augustusa Watersa, ali i zamijeniti svoja pluća plućima koja znaju svoj posao. Stajala sam u Starkama na rubu ceste, lanci u obliku kisika bili su pored mene, i baš kad se mama zaustavila, osjetila sam ruku kako hvata moju.
Istrgnula sam ruku, ali sam se okrenula prema njemu.
"Ovo te ne ubija, ako ne zapališ", rekao je upravo kad se mama zaustavila. "A ja nikad ne zapalim. To je metafora, vidiš: staviš ubojitu stvar među zube, ali joj ne daš snagu da te ubije."
"To je metafora", rekla sam sumnjičavo. Mama je mirno čekala.
"To je metafora", odgovorio je.
"Biraš ponašanje prema metaforičkoj vrijednosti...", rekla sam.
"O, da." Nasmiješio se. Širokim, vragolastim, pravim osmijehom. "Ja ti jako vjerujem u metafore, Hazel Grace."
Okrenula sam se prema automobilu. Pokucala po prozoru. Spustio se. "Idem gledati film s Augustusom Watersom", rekla sam. "Molim te snimi mi sljedećih nekoliko epizoda ANTM maratona."

DRUGO POGLAVLJE
Augustus Waters je užasno vozio. Bilo da se zaustavljao ili kretao, sve se događalo s užasnim TRZAJEM. Zategnula bih pojas njegova Toyotina terenca svaki put kad bi zakočio, a vrat bi mi trznuo unazad pri svakom kretanju. Možda sam bila nervozna - mislim, sjedila sam u automobilu nepoznatog dečka na putu njegovoj kući, i previše svjesna kako moja usrana pluća otežavaju trud da otklonim neželjene dodire - ali njegove su vozačke vještine bile tako nevjerojatno loše da nisam mogla misliti ni na što drugo.
Prošli smo možda kilometar u istrzanoj tišini prije nego što je Augustus rekao, "Triput sam padao na vozačkom."
"Ma daj."
Nasmijao se i kimnuo: "Pa, ne osjećam pritisak u staroj Protezici i nikako da naučim voziti lijevom nogom. Moji liječnici kažu da većina amputiraca može voziti bez problema, ali... aha. Ne i ja. U svakom slučaju, dolazim na četvrto polaganje i stvari su otprilike kao sada." Pola kilometra pred nama upalilo se crveno svjetlo. Augustus je nagazio kočnicu i bacio me u zagrljaj sigurnosnog pojasa. "Oprosti, kunem ti se Bogom da pokušavam biti nježan. Okej, i dakle na kraju ispita mislio sam da sam opet pao, ali instruktor kaže, 'Tvoja je vožnja neugodna, ali nije tehnički nesigurna.'"
"Nisam sigurna slažem li se", rekla sam. "Sumnjam na Rakovske povlastice." Rakovske povlastice su sitnice koje djeca s rakom dobivaju, a obična djeca ne: košarkaške lopte s potpisima sportskih heroja, gledanje kroz prste u slučaju zaboravljene zadaće, nezaslužene vozačke dozvole i tako to.
"Aha", složio se on. Svjetlo se promijenilo u zeleno i pripremila sam se. Augustus je stisnuo gas.
"Znaš da postoje ručne komande za ljude koji ne mogu koristiti noge", ukazala sam mu.
"Aha", rekao je. "Možda jednom." Uzdahnuo je na način koji me natjerao da se pitam vjeruje li on u postojanje tog jednom. Znala sam daje osteosarkom iznimno izlječiv, ali svejedno.
Postoji niz načina na koje možete utvrditi nečija približna očekivanja preživljavanja, a da ih zapravo ne pitate. Upotrijebila sam klasik: "Onda, jesi u školi?" Općenito vas roditelji u nekom trenutku izvlače iz škole ako očekuju da ćete otegnuti.
17
"Aha", rekao je. "Idem u North Central. Ali godinu zaostajem: drugi razred sam. Ti?"
Razmišljala sam o laganju. Konačno, nitko ne voli leš. Ali naposlijetku sam rekla istinu. "Ne, roditelji su me izvukli prije tri godine."
"Tri godine?" zaprepašteno je upitao.
U grubim sam crtama Augustusu ispričala scenarij svojeg čuda: dijagnosticiran mi je rak štitnjače u četvrtom stadiju kad sam imala trinaest. (Nisam mu rekla da je dijagnoza stigla tri mjeseca nakon moje prve mjesečnice. Ono kao: čestitamo! Žena si. Sad umri.) Bio je, kako mi je rečeno, neizlječiv.
Imala sam operaciju koja se zove radikalna disekcija vrata, a ugodna je otprilike kao što zvuči. Uslijedilo je zračenje. Onda su za moje tumore na plućima isprobali nešto kemoterapije.
Tumori su se smanjili pa opet narasli. Tad sam imala četrnaest. Pluća su mi se počela puniti vodom. Izgledala sam prilično mrtvo - ruke i noge bile su otečene; koža ispucala; usne su mi neprestano bile plave. Imaju taj lijek koji čini da te činjenica da ne možeš disati ne plaši previše, a ja sam ga obilno dobivala kroz infuziju. Taj lijek i njih još dvanaestak. Ali svejedno postoji određena nelagoda s utapanjem, posebno ako se događa tijekom nekoliko mjeseci. Konačno sam završila na intenzivnoj s upalom pluća, dok mi je mama klečala pored kreveta i pitala, "Dušo, jesi li spremna?" Rekla sam joj da sam spremna, a tata mi je neprestano ponavljao da me voli, onim glasom koji nije toliko pucao, koliko je već bio slomljen, i neprestano sam mu ponavljala da i ja njega volim, i svi su se držali za ruke, a ja nisam mogla doći do zraka i pluća su mi bila očajna, bez daha, izvlačila su me iz kreveta kako bih pronašla položaj u kojem mogu doći do zraka, i zbog njihovog mi je očaja bilo nelagodno, gadilo mi se što se jednostavno odbijaju pustiti, i sjetila sam se majke koja mi je govorila da je u redu, da ću biti dobro, i oca koji se silno trudio ne jecati pa su ti jecaji kad bi se dogodili, a događali su se stalno, bili poput potresa. I sjećam se da nisam htjela biti budna.
Svi su mislili daje sa mnom gotovo, ali moja je Liječnica za rak Maria uspjela izvući dio tekućine iz mojih pluća i uskoro su potom proradili antibiotici koje su mi dali za upalu pluća.
Probudila sam se i uskoro upala u jedno od onih eksperimentalnih ispitivanja koja su u Republici Tumorskoj poznati po nedjelovanju. Lijek je bio Phalanxifor, molekula dizajnirana za hvatanje za tumorske stanice i usporavanje njihovog
18
rasta. Nije djelovala kod otprilike 70 posto ljudi. Ali djelovala je kod mene. Tumori su se smanjili.
I ostali su smanjeni. Hura, Phalanxifor! U proteklih su osamnaest mjeseci moje metastaze jedva narasle i ostavile mi pluća koja nisu bila jako dobra pluća, ali su se, pretpostavljalo se, mogla unedogled boriti s tekućim kisikom i dnevnom dozom Phalanxifora.
Priznajem, moje je rakovsko čudo osiguralo samo malo dodatnog vremena. (Nisam još znala koliko točno.) Ali sam, pričajući Augustusu Watersu, ocrtala najružičastiju zamislivu sliku, uljepšavajući čudesnost čuda.
"Znači, sad se moraš vratiti u školu", rekao je.
"Zapravo ne mogu", objasnila sam, "jer sam već maturirala. Zato slušam predavanja na MCC-u", na našem lokalnom koledžu.
"Studentica", rekao je, kimajući glavom. "To objašnjava auru sofisticiranosti." Podsmjehnuo se. Veselo sam mu gurnula ruku. Osjetila sam kako se mišić steže ispod kože, napet i čudesan.
Uz škripu kotača skrenuli smo u naselje s dva i pol metra visokim stucco-zidovima. Njegova je kuća bila prva s lijeve strane. Kolonijalna dvokatnica. Uz trzaj, zaustavili smo se na njegovu prilazu.
Slijedila sam ga unutra. Na drvenoj su pločici na ulazu kurzivom bile ugravirane riječi Dom je ondje gdje je srce, a pokazalo se da je čitava kuća ukrašena takvim rečenicama. Dobre je prijatelje teško naći i nemoguće zaboraviti pisalo je na crtežu iznad vješalice za kapute. Prava se ljubav rađa u teškim vremenima obećavao je izvezeni jastuk u starinski uređenoj dnevnoj sobi. Augustus me uhvatio kako ih čitam. "Moji ih roditelji nazivaju Ohrabrenjima", objasnio je. "Posvuda su."
Mama i tata su ga zvali Gus. Pripremali su enchilade u kuhinji (komad šarenog stakla pored sudopera poručivao je Obitelj je zauvijek). Mama je stavljala piletinu u tortilje koje je njegov tata motao i stavljao u staklenu tavu. Činilo se da ih moj dolazak nije previše iznenadio, što je imalo smisla: činjenica da je Augustus činio da se ja osjećam posebno nije nužno značila da i jesam posebna. Možda je svake večeri kući dovodio drugu djevojku kako bi joj pokazao filmove i pošlatao je.
"Ovo je Hazel Grace", rekao je predstavljajući me.
"Samo Hazel", dodala sam.
19
"Što ima, Hazel?" upitao je Gusov otac. Bio je visok gotovo kao Gus - i mršav na način na koji ljudi u roditeljskoj dobi obično nisu.
"Ništa", odgovorila sam.
"Kako je bilo na Isaacovoj grupi za podršku?"
"Nevjerojatno", odgovorio je Gus.
"Baš si crnjak", obratila mu se majka. "Hazel, jesi li ti uživala?"
Zastala sam na trenutak i pokušala shvatiti trebam li odgovor prilagoditi Augustusu ili njegovim roditeljima. "Većina je jako draga", konačno sam progovorila.
"Upravo smo to shvatili s obiteljima u bolnici Memorial, kad nam je bilo teško zbog Augustusovog liječenja", kazao je njegov tata. "Svi su tako dragi. I snažni. U teškim vremenima Gospod ti u život dovodi najbolje ljude."
"Brzo, dodaj mi jastuk i konac jer ovo mora postati Ohrabrenje", rekao je Augustus. Tata ga je nezadovoljno pogledao, a onda mu je Gus ovio svoje duge ruke oko vrata i kazao, "Samo se šalim, tata. Sviđaju mi se vražja Ohrabrenja. Ali ne mogu to priznati jer sam tinejdžer." Tata je zakolutao očima.
"Nadam se da ćeš nam se pridružiti na večeri", rekla je njegova mama. Bila je sitna brineta, blago mišjeg izgleda.
"Možda", odgovorila sam. "Moram do deset biti kod kuće. Osim toga ja, hm, ne jedem meso."
"Nema problema. Napravit ćemo neke vegetarijanske", odgovorila je.
"Životinje su preslatke?" upitao je Gus.
"Želim minimizirati broj smrti za koje sam odgovorna", odgovorila sam.
Gus je otvorio usta da odgovori, a onda se zaustavio. Njegova je majka prekinula tišinu. "Ja mislim da je to divno."
Malo su mi pričali o tome kako su enchilade Slavne enchilade obitelji Waters i Nikako ih ne treba propustiti i kako Gus također ima izlaz do deset, kako imaju urođeno nepovjerenje prema svima koji svojoj djeci daju izlaz koji nije do deset i jesam li u školi - "ona je na fakultetu", ubacio se Augustus - i kako je vrijeme stvarno i apsolutno nevjerojatno za ožujak, kako je na proljeće sve novo i niti jednom me nisu pitali za kisik ili moju dijagnozu što je bilo neobično i divno, a onda je Augustus rekao, "Hazel i ja ćemo gledati O za osvetu pa može vidjeti svoju filmsku srodnu dušu, Natalie Portman iz sredine 2000-ih."
"Televizor u dnevnoj sobi je posve slobodan", veselo je rekao njegov tata.
"Mislim da ćemo ga gledati u podrumu."
20
Tata mu se nasmijao. "Dobar pokušaj. Dnevna soba."
"Ali želim Hazel Grace pokazati podrum", usprotivio se Augustus.
"Samo Hazel", rekla sam.
"Onda pokaži Hazel podrum", rekao je njegov tata. "I potom se vratite gore i gledajte film u dnevnoj sobi."
Augustus je napuhao obraze, zanjihao se na nozi i iskrenuo kukove, izbacujući nogu s protezom naprijed. "Dobro", promrmljao je.
Slijedila sam ga niz obložene stube do goleme podrumske sobe. Polica u visini očiju protezala se duž cijele sobe i bila dupkom puna košarkaških suvenira: deseci trofeja sa zlatnim plastičnim statuama muškaraca usred skoka, kako vode loptu ili kako posežu položiti je u nevidljivi koš. Bilo je tu i mnogo potpisanih lopti i teniska.
"Nekoć sam igrao košarku", objasnio je.
"Mora da si bio jako dobar."
"Nisam bio loš, ali sve su tenisice i lopte Rakovske povlastice." Prišao je televizoru gdje je golema hrpa DVD-ova i videoigara bila posložena u grubom piramidalnom obliku. Sagnuo se i dohvatio O za osvetu. "Bio sam, ono, tipičan bijeli klinac iz Indiane", rekao je. "Posvećen restrukturiranju izgubljene umjetnosti skoka srednje linije, ali onda sam jednog dana izvodio slobodna bacanja - samo sam stajao na crti slobodnih bacanja na igralištu North Central i gađao. Iznenada se nisam mogao sjetiti zašto metodično bacam sferičan objekt kroz toroidalni objekt. Činilo mi se to kao nešto najgluplje što sam mogao raditi. Počeo sam razmišljati zašto mala djeca guraju cilindrični valjak kroz okruglu rupu i kako to neprestano mjesecima rade nakon što shvate bit i kako je košarka u stvari samo malo aerobičnija verzija iste vježbe. Uglavnom, nevjerojatno sam dugo izvodio slobodna bacanja. Pogodio sam osamdeset zaredom, moj osobni rekord, ali nisam mogao prestati. Sve sam se više i više osjećao kao dvogodišnjak. A onda sam iz nekog razloga počeo razmišljati o preponašima. Jesi li dobro?"
Sjela sam na rub njegova raspremljenog kreveta. Nisam pokušavala biti sugestivna ili nešto slično, jednostavno sam se umarala kad bih dugo stajala. Bila sam stajala u dnevnoj sobi, a onda su tu bile i stube pa još stajanja, što je za mene bilo prilično mnogo stajanja, a nisam se htjela onesvijestiti ili nešto slično. Kad je o nesvjesticama bila riječ, bila sam pomalo nalik viktorijanskoj dami. "Dobro sam", odgovorila sam. "Samo te slušam. Preponaši?"
21
"Aha, preponaši. Ne znam zašto. Počeo sam razmišljati o njima kako trče svoje utrke s preponama i skaču preko posve nasumičnih objekata koji su im postavljeni po putu. I pitao sam se pomisle li preponaši ikada, znaš, Ovo bi išlo mnogo brže bez prepona."
"To je bilo prije dijagnoze?" upitala sam.
"Aha, da, bilo je i to." Nasmiješio se polovicom usana. "Dan egzistencijalne borbe sa slobodnim bacanjima slučajno je bio i moj posljednji dan dvonožnosti. Imao sam vikend između dana kad su zakazali amputaciju i konačne operacije. Moj mali uvid u ono što Isaac proživljava."
Kimnula sam. Sviđao mi se Augustus Waters. Stvarno, stvarno, stvarno mi se sviđao. Sviđalo mi se kako njegova priča završava s nekim drugim. Sviđalo mi se sto je vodio egzistencijalnu borbu sa slobodnim bacanjima. Sviđalo mi se što je redovni profesor na Odsjeku blago zločestih osmijeha s katedrom na Odjelu vlasnika glasa zbog kojeg se moja koža osjeća malo više kao koža. A sviđalo mi se i što ima dva imena. Uvijek su mi se sviđali ljudi s dva imena jer se moraš odlučiti kako ćeš ih zvati: Gus ili Augustus? Ja, ja sam uvijek samo Hazel, jednovalentna Hazel.
"Imaš li brata ili sestru?" upitala sam.
"Ha?" odgovorio je, naizgled zbunjen.
"Rekao si da si gledao djecu kako se igraju."
"Oh, aha, ne. Imam nećake, djecu mojih polusestara. Ali one su starije. One su ono, - TATA, KOLIKO GODINA IMAJU JULIE I MARTHA?"
"Dvadeset i osam!"
"One imaju, ono, dvadeset i osam. Žive u Chicagu. Obje su udane za jako šminkerske odvjetnike. Ili bankare. Ne mogu se sjetiti. Imaš li ti brata ili sestru?"
Odmahnula sam glavom. "Onda, koja je tvoja priča?" upitao je i sjeo na sigurnu udaljenost od mene.
"Već sam ti rekla svoju priču. Dijagnosticiran mi je..."
"Ne, ne tvoju priču o raku. Tvoju priču. Interesi, hobiji, strasti, čudni fetiši itd."
"Hm", odgovorila sam.
"Nemoj mi reći da si jedna od onih ljudi koji postaju svoja bolest. Znam mnogo takvih ljudi. To je tužno. Ono, rak se bavi rastom, ne? Posao mu je preuzimanje ljudi. Ali sigurno mu nisi dopustila da prerano u tome uspije."
22
Palo mije na pamet da možda i jesam. Borila sam se sama sa sobom kako da se predstavim Augustusu Watersu, koji predmet oduševljenja da prigrlim, a u tišini koja je uslijedila palo mije na pamet da nisam jako zanimljiva. "Ja sam prilično nezanimljiva."
"Odlučno to odbijam. Smisli nešto što ti se sviđa. Prvo što ti padne na pamet."
"Hm. Čitanje?"
"Što voliš čitati?"
"Sve. Od, ono, jezivih ljubića do pretenciozne fikcije i poezije. Bilo što."
"Pišeš li i ti poeziju?"
"Ne. Ja ne pišem."
"Eto!" Augustus je gotovo povikao. "Hazel Grace, ti si jedina tinejdžerica u Americi koja radije čita poeziju, nego što je piše. To mi toliko govori o tebi. Sigurno čitaš i mnogo sjajnih knjiga s velikim S, zar ne?"
"Valjda?"
"Koja ti je najdraža?"
"Hm", odgovorila sam.
Najdraža mi je knjiga, bez konkurencije, Kraljevska tuga, ali nisam voljela o njoj govoriti ljudima. Ponekad pročitaš knjigu i ona te ispuni nekim čudnim evangeličkim zanosom pa postaneš uvjeren da slomljeni svijet nikad neće biti ponovno čitav sve dok svi živući ljudi ne pročitaju knjigu. A onda su tu knjige poput Kraljevske tuge o kojima ne možeš govoriti ljudima, knjige tako posebne i rijetke i tvoje da se proglašavanje tvoje ljubavi prema njima čini poput izdaje.
Nije stvar bila u tome da je knjiga dobra ili nešto slično; stvar je bila u tome da me njen autor Peter Van Houten razumio na čudne i nemoguće načine. Kraljevska tuga je bila moja knjiga, jednako kao što je moje tijelo bilo moje tijelo, a moje misli - moje misli.
Pa ipak sam rekla Augustusu. "Moja je omiljena knjiga vjerojatno Kraljevska tuga."
"Ima li u njoj zombija?" upitao je.
"Ne."
"Svemirskih ratnika?"
Odmahnula sam glavom. "Nije to takva knjiga."
23
Nasmiješio se. "Pročitat ću tu jezivu knjigu s dosadnim naslovom u kojoj nema svemirskih ratnika", obećao je i istog sam trena imala osjećaj da mu nisam trebala reći za nju. Augustus se okrenuo gomili knjiga pored noćnog ormarića. Zgrabio je knjigu mekog uveza i olovku. Dok je na naslovnu stranicu pisao posvetu, rekao je, "Sve što želim zauzvrat jest da pročitaš ovu čudesnu i nevjerojatnu knjigu koja je romaneskni prikaz moje omiljene videoigre." Podigao je knjigu pod nazivom Cijena zore. Nasmijala sam se i uzela je. Ruke su nam se dotakle prilikom primopredaje knjige, a onda me uhvatio za dlan. "Hladno", rekao je i pritisnuo prst o moje blijedo zapešće.
"Nije toliko hladno, koliko mu nedostaje kisika", objasnila sam.
"Volim kad mi pričaš medicinski", rekao je. Ustao je, povukao me za sobom i nije mi pustio ruku sve dok nismo došli do stuba.
Gledali smo film s nekoliko centimetara kauča između nas. Izvela sam potpuno osnovnoškolski manevar kad sam stavila ruku na kauč, otprilike na pola puta između nas, kako bih mu dala do znanja da je smije uzeti, ali nije ni pokušao. Nakon otprilike sat vremena filma, Augustusovi su roditelji došli i poslužili nam enchilade koje smo jeli na kauču i koje su stvarno bile ukusne.
Film je bio o tom junaku s maskom koji je junački umro za Natalie Portman, koja je bila prilično opaka i seksi i nije imala ništa nalik mojem licu nadutom od steroida.
Dok se vrtjela odjavna špica, upitao me, "Prilično sjajno, ha?"
"Prilično sjajno", složila sam se iako, zapravo, nije bilo. Bio je to film za dečke. Ne znam zašto dečki očekuju da nam se sviđaju filmovi namijenjeni njima. Mi ne očekujemo da se njima sviđaju filmovi za cure. "Trebala bih kući. Imam predavanja ujutro", rekla sam.
Neko sam vrijeme sjedila na kauču dok je Augustus tražio svoje ključeve. Njegova je mama sjela pored mene i rekla, "Baš volim ovo, a ti?" Pretpostavljam da sam gledala prema Ohrabrenju iznad televizora, crtežu anđela s natpisom Bez patnje, kako bismo poznavali radost?
(To je stari argument u području Razmišljanja o boli, a njegov idiotizam i nedostatak sofisticiranosti mogu se secirati stoljećima, no dovoljno je reći da postojanje brokule ni na koji način ne utječe na okus čokolade.)
"Da", odgovorila sam. "Lijepa misao."
Odvezla sam se Augustusovim automobilom kući dok je Augustus sjedio pored mene. Pustio mi je nekoliko omiljenih pjesama benda pod nazivom The Hectic Glow. Pjesme su bile dobre, ali kako ih nisam od prije znala, nisu mi bile
24
tako dobre kao njemu. Neprestano sam pogledavala prema njegovoj nozi ili mjestu na kojem mu je noga nekoć bila, pokušavajući zamisliti kako izgleda lažna noga. Nisam htjela da mi to bude važno, ali malo je bilo. Njemu je moj kisik vjerojatno bio važan. Bolest odbija. To sam davno naučila, a mislim da je i on.
Dok sam se zaustavljala pred kućom, Augustus je ugasio radio. Zrak se zgusnuo. Vjerojatno je razmišljao o tome da me poljubi, a ja sam definitivno razmišljala o tome da poljubim njega. Pitala sam se želim li. Ljubila sam dečke, ali prošlo je vremena od tada. Bilo je to vrijeme prije čuda.
Parkirala sam automobil i pogledala ga. Stvarno je bio prelijep. Znam da dečki ne bi trebali biti lijepi, ali on je bio.
"Hazel Grace", rekao je, a moje je ime u njegovom glasu zvučalo novo i bolje. "Jako mi je drago što smo se upoznali."
"Također, gospodine Waters", rekla sam. Osjećala sam stid kad bih ga pogledala. Nisam mogla odgovoriti na jačinu njegovih vodenoplavih očiju.
"Mogu li te ponovno vidjeti?" upitao je. U njegovu je glasu bilo razoružavajuće nervoze.
Nasmiješila sam se. "Svakako."
"Sutra?" upitao je.
"Strpljenja, skakavče", savjetovala sam mu. "Ne želiš biti prenapastan."
"Točno, zato sam i rekao sutra", objasnio je. "Želim te ponovno vidjeti večeras. Ali spreman sam čekati cijelu noć i dobar dio sutra" Zakolutala sam očima. "Ozbiljan sam", odgovorio je.
"Uopće me ne poznaješ", rekla sam. Uzela sam knjigu iz auta. "Što kažeš da te nazovem kad pročitam ovo?"
"Ali nemaš moj broj telefona", rekao je.
"Gotovo sam sigurna da si ga zapisao u knjigu."
Razvukao je onaj vragolasti osmijeh. "A ti kažeš da se ne poznajemo."

TREĆE POGLAVLJE
Te sam noći ostala dokasno budna čitajući Cijenu zore (pripazite, otkrivam kraj: cijena zore je krv). Nije to bila Kraljevska tuga, ali je protagonist glavni narednik Max Mayhem bio donekle simpatičan unatoč činjenici da je, prema mojem izračunu, ubio 118 pojedinaca na 284 stranice.
Stoga sam sljedećeg jutra, u četvrtak, ustala kasnije. Mama je imala pravilo da me nikad ne budi jer je u opisu radnog mjesta Profesionalnog bolesnika stajalo puno spavanja pa sam bila donekle zbunjena kad me ujutro naglo probudila, drmusajući me za ramena. "Skoro je deset", rekla je.
"San liječi rak", odgovorila sam. "Čitala sam dokasno."
"Mora da je sjajna knjiga", rekla je i kleknula kraj kreveta kako bi me odspojila s velikog, četvrtastog koncentratora kisika koji sam zvala Philip jer je nekako sličio Philipu.
Mama me priključila na prijenosni spremnik i podsjetila na predavanje. "To ti je dao onaj dečko?" iznenada me upitala.
"Pod to misliš herpes?"
"Stvarno si šašava", rekla je mama. "Knjiga, Hazel. Mislim na knjigu."
"Aha, dao mi je knjigu."
"Vidim da ti se sviđa", rekla je i podigla obrve kao da ta primjedba dolazi iz jedinstvenog majčinskog instinkta. Slegnula sam ramenima. "Rekla sam ti da će ti se grupa za podršku isplatiti."
"Zar si cijelo vrijeme čekala vani?"
"Aha. Ponijela sam neke papire. U svakom slučaju, mlada damo, vrijeme je da se suočiš s danom."
"Mama. San. Rak. Liječenje."
"Znam, ljubavi, ali imaš predavanje. Osim toga, danas je..." U majčinu je glasu bilo očito oduševljenje.
"Četvrtak?"
"Zar si ozbiljno zaboravila?"
"Možda?"
"Danas je četvrtak, dvadeset i deveti ožujka!" gotovo je vrisnula, s luđačkim osmijehom zalijepljenim na lice.
"Zar si stvarno uzbuđena jer znaš datum?" zaurlala sam nazad.
"HAZEL! DANAS JE TVOJ TRIDESET I TREĆI POLU-ROĐENDAN!"
26
"Ohhhhhhhhhhh!" odgovorila sam. Moja je mama stvarno bila poklonik izmišljenih proslava. DANAS JE DAN STABALA! IDEMO GRLITI STABLA I JESTI TORTU! KOLUMBO JE DOMORODCIMA DONIO MALE BOGINJE; PROSLAVIMO TU PRIGODU PIKNIKOM!, itd.
"Pa, sretan mi trideset i treći polurođendan!"
"Sto želiš raditi na svoj jako poseban dan?"
"Vratiti se kući s predavanja i postaviti svjetski rekord u najvećem broju odgledanih epizoda Top Chefa zaredom?"
Mama je posegnula na policu iznad mojeg kreveta i zgrabila Plavka, plavog plišanog medvjeda kojeg sam imala od valjda prvog rođendana - u doba kad je još bilo društveno prihvatljivo prijatelje nazivati prema njihovoj boji.
"Ne želiš otići u kino s Kaitlyn ili Mattom ili nekim?" - a to su bili moji prijatelji.
Zgodna ideja. "Može", složila sam se. "Poslat ću poruku Kaitlyn i vidjeti želi li do šoping-centra poslije škole ili nešto slično."
Mama se nasmiješila i stisnula medvjeda uz trbuh. "Još uvijek je kul ići u šoping-centre?" upitala je.
"Prilično sam ponosna na činjenicu da ne znam što je kul", odgovorila sam.
* * *
Poslala sam poruku Kaitlyn, otuširala se, obukla, a onda me mama odvezla u školu. Na rasporedu mi je bilo predavanje pod nazivom Američka književnost, predavanje o Fredericku Douglassu pred gotovo praznom predavaonicom i bilo je nevjerojatno teško ostati budan. Nakon četrdeset minuta jednoipolsatnog predavanja, Kaitlyn je vratila poruku.
"Predivnost. Sretan ti polurođendan. Castleton u 15:32?"
Kaitlyn je vodila onu vrstu pretrpanog društvena života koja je prisiljava da svoj raspored slaže u minutu. Odgovorila sam:
"Zvuči dobro. Čekam te u kutku s hranom."
Mama me ravno iz škole odvezla u knjižaru uz sam šoping--centar gdje sam kupila i Ponoćne zore i Rekvijem za pokolj, prva dva nastavka Cijene krvi, a potom sam prošetala do golemog kutka s hranom i kupila dijetnu Colu. Bilo je 15:21.
Dok sam čitala, gledala sam klince koji su se igrali na igralištu u obliku piratskog broda. Bio je tu i taj tunel u koji se neko dvoje djece neprestano
27
uvlačilo i činilo se da ih čitava igra nimalo ne zamara pa sam se sjetila Augustusa Watersa i egzistencijalnog promišljanja slobodnih bacanja.
I mama je bila u kutku s hranom, sama. Sjedila je malo dalje, mislila je da je ne vidim, jela sendvič sa sirom i čitala nekakve papire. Vjerojatno nešto medicinsko. Papirologija je bila beskrajna.
Točno u 15:32 primijetila sam Kaitlyn kako samopouzdano prolazi kraj Wok Housea. Primijetila me čim sam podigla ruku i nasmiješila se, pokazavši mi svoje jako bijele i novoizravnane zube pa krenula prema meni.
Nosila je ugljenocrni kaput do koljena koji joj je savršeno pristajao i sunčane naočale koje su dominirale licem. Dok se sagnula kako bi me zagrlila, podigla ih je na vrh glave.
"Dušo", rekla je gotovo britanskim naglaskom. "Kako si?" Ljudima naglasak nije bio čudan ili odbojan. Kaitlyn je jednostavno bila iznimno sofisticirana dvadesetpetogodišnja pripadnica britanskog visokog društva ugurana u tijelo šesnaestogodišnjakinje iz Indianapolisa. Svi su to prihvaćali.
"Dobro sam. Kako si ti?"
"Više ni sama ne znam. Je li to dijetalna?" Kimnula sam i pružila joj piće. Pijuckala ga je kroz slamku. "Voljela bih da si ovih dana u školi. Neki su dečki postali skroz na skroz njami."
"Ma da? Kao na primjer?" upitala sam. Imenovala je petoricu dječaka s kojima sam bila u vrtiću i osnovnoj školi, ali nisam se mogla sjetiti kako ijedan od njih izgleda.
"Malo izlazim s Derekom Wellingtonom", rekla je, "ali sumnjam da će potrajati. On je takav dječak. Ali dosta o meni. Što ima novo u Hazelsvijetu?"
"Ništa zapravo", odgovorila sam.
"Zdravlje je dobro?"
"A isto, valjda."
"Fantastika!" oduševljeno je uskliknula. "Znači, možda ćeš živjeti zauvijek?"
"Vjerojatno ne zauvijek."
"Ali skoro", rekla je. "Što je još novo?" Pomislila sam joj reći da i ja izlazim s dečkom, ili da sam barem s jednim pogledala film, i to samo jer sam znala kako će se iznenaditi i začuditi što netko tako slomljen i čudan i kržljav kao ja može makar nakratko osvojiti srce nekog dečka. Ali nisam se baš imala čime hvaliti pa sam samo slegnula ramenima.
"Što je, zaboga, to?" upitala je Kaitlvn i pokazala na knjigu.
28
"Oh, znanstvena fantastika. Malo sam se navukla. To je dio serije."
"Zaprepaštena sam. Idemo kupovati?"
Otišle smo u trgovinu cipelama. Dok smo kupovale, Kaitlyn je neprestano birala sandale otvorenih prstiju za mene i govorila:
"Ove bi ti sjajno stajale", što me podsjetilo da Kaitlyn nikad nije nosila sandale otvorenih prstiju jer je mrzila svoja stopala vjerujući da su joj drugi prsti predugi, kao da je taj drugi prst prozor duše ili nešto slično. Stoga je, kad sam joj pokazala par sandala koje bi odgovarale boji njene kože, rekla samo, "Aha, ali...", a to 'ali'je značilo ali onda će javnosti razotkriti moje odurne prste pa sam rekla: "Kaitlyn, ti si jedina osoba koju znam, a koja ima dismorfiju vezanu uz nožne prste", a ona je upitala:"Što je to?"
"Znaš, kao kad se pogledaš u ogledalo i ono što vidiš nije ono što zapravo jest."
"Oh. Oh", rekla je. "Sviđaju ti se ove?" Podigla je par slatkih, ali nimalo spektakularnih Mary Janes cipela pa sam kimnula, a ona je pronašla svoj broj i isprobala ih, hodajući gore-dolje po trgovini i promatrajući si stopala u do koljena visokim i zakrivljenim zrcalima. Potom je zgrabila par droljastih cipela s remenčićima i upitala, "Je li uopće moguće hodati u ovome? Mislim da bih umrla..." pa se naglo zaustavila i pogledala me kao da želi reći Žao mi je, kao da je zločin spomenuti smrt umirućem. "Trebala bi ih probati", nastavila je Kaitlyn, pokušavajući ublažiti nelagodu.
"Radije bih umrla", uvjerila sam je.
Na kraju sam odabrala samo neke japanke, tek toliko da kupim nešto, a onda sjela na jednu od klupa nasuprot police s cipelama i promatrala Kaitlyn kako se provlači medu policama, kupujući toliko usredotočena daje nalikovala profesionalnim šahistima. Željela sam izvući Ponoćne zore i malo čitati, ali znala sam da bi to bilo nepristojno pa sam samo promatrala Kaitlyn. Povremeno bi došla do mene stežući neki plijen prstima i upitala, "A ovo?" a ja bih pokušala izreći neki inteligentan komentar na račun cipela. Konačno je kupila tri para, a ja sam kupila svoje japanke i dok smo izlazile, upitala me: Anthropologie?
"Zapravo bih trebala krenuti kući", odgovorila sam. "Mrvicu sam umorna."
"Svakako, naravno", rekla je. "Moram te češće viđati, dušo." Stavila mi je ruke na ramena, poljubila me u oba obraza i odmarširala, njišući svojim uskim bokovima.
29
Ipak nisam otišla kući. Najavila sam mami da me pokupi u šest, a iako sam pretpostavljala da je ili u centru ili ispred na parkiralištu, svejedno sam sljedeća dva sata željela samo za sebe.
Voljela sam svoju mamu, ali njena me stalna blizina ponekad činila neobično nervoznom. A voljela sam i Kaitlyn. Stvarno jesam. Ali nakon što sam tri godine provela odvojena od odgovarajuće cjelodnevne izloženosti svojim vršnjacima, osjećala sam među nama određenu nepremostivu udaljenost. Mislim da su mi moji školski prijatelji željeli pomoći da prođem kroz sve to s rakom, ali su naposlijetku shvatili kako to nisu u stanju. Za početak, nema puta kroz.
Pa sam se ispričala na račun boli i umora, što sam često činila tijekom godina kad bih se srela s Kaitlyn ili bilo kojim drugim prijateljima. Istina je, bol je uvijek bila prisutna. Uvijek je boljela nemogućnost normalnog disanja, neprestano podsjećanje pluća da budu pluća, prisiljavanje same sebe da kao nepromjenjivu činjenicu prihvatim sveprisutnu grebuću bol manjkave oksigenacije. Pa nisam sasvim lagala. Samo sam birala među mnogim istinama.
Pronašla sam klupu okruženu trgovinom Irish Gifts, Fountain Peti Emporiumom i trgovinom s lanjskim modelima bejzbolskih kapa - kutak centra u kojem Kaitlyn nikad ne bi kupovala - i počela čitati Ponoćne zore.
U knjizi je omjer rečenica i trupala bio gotovo 1:1 pa sam se borila s njom gotovo ne dižući pogled. Sviđao mi se glavni narednik Max Mayhem iako nije imao prerazvijenu osobnost, no sviđalo mi se što se njegove pustolovine neprestano događaju. Uvijek je tu bilo još loših momaka koje treba pobiti i još dobrih momaka koje valja spasiti. Nisam od djetinjstva čitala pravi senjal poput ovoga i bilo je uzbudljivo ponovno živjeti u beskrajnoj fikciji.
Dvadeset stranica prije kraja Ponoćne zore, stvari su se zakomplicirale za Mayhema kad su ga, pri pokušaju spašavanja (plave Amerikanke) taokinje, Neprijatelji ustrijelili sedamnaest puta. Ali kao čitateljica, nisam očajavala. Rat će se nastaviti bez njega. Postojat će - a i postojali su - nastavci u kojima će glumiti njegovi pomoćnici: specijalist Manny Loco i vojnik Jasper Jacks, ali i ostali.
Upravo sam se spremala završiti knjigu, kad se preda mnom pojavila djevojčica s pletenicama i upitala me: "Što ti je to u nosu?"
A ja sam odgovorila: "Hm, to se zove kanila. Te mi cijevi daju kisik i pomažu mi disati." Pojavila se njena majka I prijekorno rekla "Jackie", na što sam ja odgovorila, "Ne, ne, u redu je" jer je stvarno bilo, ali onda je Jackie upitala, "Hoće li i meni pomoći disati?"
30
"Pojma nemam. Probajmo." Skinula sam masku i dopustila Jackie da gurne kanilu u nos i diše. "Škaklja me", rekla je.
"Znam.Jel' da?"
"Mislim da bolje dišem", rekla je.
"Da?"
"Aha."
"Pa", rekla sam, "voljela bih ti dati svoju kanilu, ali stvarno malo trebam pomoć." Već sam osjećala manjak kisika. Usredotočila sam se na disanje, a Jackie mi je pružila cjevčice. Brzo sam ih obrisala majicom, vezala ih iza ušiju i vratila na mjesto.
"Hvala što si mi dala da probam", rekla je.
"Nema problema."
"Jackie", ponovila je njena majka i ovog sam je puta pustila.
Vratila sam se knjizi u kojoj je glavni narednik Max Mavhem žalio što domovini može dati samo jedan život, ali nisam mogla prestati razmišljati o curici i o tome koliko mi se svidjela.
Još jedna stvar s Kaitlyn bila je, mislim, što razgovor s njom nikad nije bio prirodan. Svaki pokušaj hinjenja normalne društvene interakcije samo me deprimirao jer je bilo iznimno očito da će se svatko s kim ću razgovarati do kraja svog života pored mene osjećati čudno i ukočeno, osim možda klinaca poput Jackie koji jednostavno ne znaju bolje.
U svakom slučaju, voljela sam samoću. Voljela sam biti sama sa sirotim glavnim narednikom Maxom Mavhemom koji će... ma dajte, neće valjda preživjeti sedamnaest metaka?
(Upozorenje, otkrivam kraj: preživjet će.)

ČETVRTO POGLAVLJE
Te sam večeri legla rano, skinula se u muške bokserice i majicu prije nego sam se uvukla ispod pokrivača svog bračnog kreveta pokrivenog jastucima - u jedno od najdražih mi mjesta na svijetu. A tad sam po milijunti puta počela čitati Kraljevsku tugu.
KT je o djevojci po imenu Anna (koja pripovijeda priču) i njenoj jednookoj majci koja je profesionalna vrtlarica opsjednuta tulipanima. Njih dvije vode posve obične živote niže srednje klase u malenom gradiću u središnjoj Kaliforniji sve dok Anna ne oboli od rijetkog tipa raka krvi.
Ali to nije knjiga o raku jer su knjige o raku sranje. Recimo, u knjigama o raku osoba s rakom pokrene humanitarnu organizaciju koja prikuplja novac za borbu protiv raka, kužite? A ta posvećenost humanitarnom radu osobu s rakom podsjeća na temeljnu dobrotu ljudskog roda i čini da se on/ona osjećaju voljeno i ohrabreno jer on/ona ostavljaju u nasljeđe borbu protiv raka. Ali u Anna odluči da je biti osoba s rakom koja pokreće humanitarnu organizaciju za borbu protiv raka pomalo narcisoidno, pa pokreće humanitarnu organizaciju pod nazivom "Annina zaklada za ljude s rakom koji žele izliječiti koleru".
Osim toga, Anna je iskrena o svemu tome na način na koji drugi zapravo nisu: kroz cijelu knjigu ona o sebi govori kao o nuspojavi, sto je potpuno točno. Klinci s rakom u osnovi su nuspojave beskrajne mutacije koja je omogućila raznolikost života na zemlji. Stoga, kako knjiga ide dalje, ona postaje sve bolesnijom, lijekovi i bolest se utrkuju tko će je ubiti, a majka joj se zaljubljuje u nizozemskog trgovca tulipanima kojeg Anna zove Nizozemski Tulipandžija. Nizozemski Tulipandžija ima hrpu love i jako ekscentrične ideje o tome kako liječiti rak, ali Anna misli da bi tip mogao biti prevarant, a možda čak nije ni Nizozemac. I upravo kad se potencijalni Nizozemac i njena majka spremaju vjenčati, a Anna započeti ludi novi tretman liječenja koji uključuje pšeničnu travu i niske doze arsena, knjiga prestaje usred...
Znam da je to jako literarna odluka i sve to i djelomično je razlogom zašto toliko volim tu knjigu, ali postoji razlog zašto bi priča trebala završavati. A ako ne može završiti, onda bi barem trebala trajati unedogled, poput pustolovina odreda glavnog narednika Maxa Mayhema.
Shvaćam da je priča završila jer je Anna umrla ili postala previše bolesna da bi pisala i da bi ovaj kraj usred rečenice trebao odražavati kako život zapravo završava i štoveć, ali u priči su bih i drugi likovi osim Anne i činilo se nepravednim da nikad ne saznam što se dogodilo s njima. Bila sam napisala -
32
putem njegova izdavača na desetke pisama Peteru Van Houtenu i u svakome sam tražila neke odgovore na pitanje što se događa na kraju priče; je li Nizozemski Tulipandžija zapravo prevarant, hoće li se Annina majka udati za njega, što se zbiva s Anninim glupim hrčkom (kojeg njena mama mrzi), hoće li Anna maturirati i tako dalje. Ali nikad nije odgovorio na moja pisma.
KT je jedina knjiga koju je Van Houten ikad napisao i činilo se da je sve što itko zna o njemu činjenica da je nakon izlaska knjige preselio iz SAD-a u Nizozemsku i izolirao se od svijeta. Zamišljala sam da u Nizozemskoj radi na nastavku – možda su Anna i Nizozemski Tulipandžija preselili onamo i započeli novi život. Ali prošlo je deset godina otkako je Kraljevska tuga izašla, a Van Houten nije objavio čak ni zapis na blogu. Nisam mogla čekati zauvijek.
Dok sam te noći ponovno čitala, stalno me ometalo zamišljanje Augustusa Watersa kako čita iste te riječi. Pitala sam se hoće li mu se svidjeti ili će je odbaciti kao pretencioznu. Tad sam se sjetila obećanja da ću ga nazvati nakon čitanja Cijene zore pa sam pronašla njegov broj na prvoj stranici i poslala mu poruku.
Recenzija Cijene zore: previše trupala. Nedovoljno pridjeva. Kakva je KT?
Odgovorio je minutu kasnije:
Koliko se sjećam, obećala si NAZVATI kad pročitaš knjigu, ne poslati poruku.
Pa sam nazvala.
"Hazel Grace", javio se.
"Onda, jesi je pročitao?"
"Pa, nisam je dovršio. Ima šest stotina i pedeset i jednu stranicu, a imao sam samo dvadeset i četiri sata."
"Koliko si daleko dospio?"
"Četristopedesetitri."
"I?"
"Suzdržat ću se od donošenja suda dok ne dovršim. No reći ću ti da sam posramljen što sam ti dao Cijenu krvi."
"Nemoj biti. Već sam na Rekvijemu za pokolj"
33
"Čudesan dodatak serijalu. E čuj, je li lik s tulipanima muljator? Skroz mi je loš."
"Neću ti otkriti."
"Bude li išta osim pravog gospodina, iskopat ću mu oči."
"Znači da ti se sviđa."
"Suzdržavam se od donošenja suda! Kad te mogu vidjeti?"
"Svakako ne možeš dok ne pročitaš Kraljevsku tugu." Uživala sam u lukavosti.
"Onda bolje da poklopim i vratim se knjizi."
"Bolje ti je", odgovorila sam i linija se bez riječi prekinula. Flertovanje mi je bilo nepoznato, ali mi se sviđalo.
Sljedećeg sam jutra u MCC-u imala Američku poeziju dvadestog stoljeća. Ta je stara žena držala predavanje u kojem je devedeset minuta uspjela pričati o Sylviji Plath, a da nije citirala niti jednu riječ Sylvije Plath.
Kad sam izašla s predavanja, mama je u automobilu čekala ispred zgrade.
"Jesi li cijelo vrijeme čekala ovdje?" upitala sam je dok je jurila pomoći mi da svoja kolica i spremnik unesem u automobil.
"Ne, pokupila sam odjeću u kemijskoj čistionici i otišla do pošte."
"A onda?"
"Čitala sam knjigu."
"I onda sam ja ta koja mora nabaviti život", nasmiješila sam se i ona je pokušala uzvratiti osmijehom, ali nešto je u njemu nedostajalo.
Nakon sekunde stanke, upitala sam, "Želiš li da odemo u kino?"
"Svakako. Želiš gledati nešto posebno?"
"Idemo samo napraviti ono, otići i pogledati što se prvo prikazuje." Zatvorila mi je vrata i prišla vozačkoj strani. Odvezle smo se u kino Castleton i gledale 3D film o razgovorljivim zamorcima. Zapravo je bio prilično smiješan.
Kad sam izašla iz kina, čekale su me četiri poruke od Augustusa.
Reci mi da mojem primjerku nedostaje posljednjih dvadesetak strana ili nešto.
Hazel Grace, reci mi da nisam došao do kraja knjige.
34
O MOJ BOŽE HOĆE LI SE VJENČATI ILI NE MOJ BOŽE ŠTO JE OVO.
Pretpostavljam da je Anna umrla i sve jednostavno završava? OKRUTNO. Nazovi me kad stigneš. Nadam se daje sve u redu.
Stoga sam, kad sam stigla kući, otišla u dvorište i sjela na taj stari, hrđavi trijem s rešetkama i nazvala ga. Dan je bio oblačan, tipičan za Indianu: vrijeme koje te zatvara u kuću. Našim su malim dvorištem dominirale moje dječje ljuljačke koje su sad izgledale oronulo i patetično.
Augustus se javio na treći zvon. "Hazel Grace?" rekao je.
"Dobrodošao u slatko mučenje čitanja Kraljevske...", zastala sam začuvši snažno ridanje na drugom kraju linije. "Jesi li dobro?" upitala sam.
"Ja sam sjajno", odgovorio je. "No, s Isaacom sam, a on izgleda prolazi proces dekompenzacije." Još zavijanja. Kao samrtni hropac ranjene životinje. Gus je pažnju posvetio Isaacu. "Čovječe. Čovječe. Hoće li Grupa za podršku Hazel stvari popraviti ili pogoršati? Isaac. Usredotoči se. Na. Mene." Nakon minute, Gus me upitao, "Možeš li se naći s nama kod mene za, recimo, dvadeset minuta?"
"Naravno", odgovorila sam i poklopila.
Kad bi se moglo voziti ravno, put od moje do Augustusove kuće trajao bi svega pet minuta, ali ne možeš voziti ravno jer je između nas Holliday Park.
Iako je riječ o geografskom davežu, stvarno volim Holliday Park. Dok sam bila dijete, znala sam s ocem gacati po rijeci White i uvijek bi tu bio onaj sjajan trenutak kad bi me bacio u zrak, njemu nadohvat ruke, ja bih ispružila ruke u letu i on bi ispružio ruke i onda bismo oboje vidjeli da nam se ruke neće uhvatiti i da me nitko neće uhvatiti i to bi nas oboje nekako prestravilo na najbolji mogući način. Tad bih ja mašući nogama pljusnula u vodu i izronila posve neozlijeđena, struja bi me vratila njemu, a ja bih rekla opet, tatice, opet.
Zaustavila sam se na prilazu pored stare crne Toyote sedan koja je, pretpostavila sam, pripadala Isaacu. Vukući spremnik za sobom, prišla sam vratima. Pokucala sam. Otvorio je Gusov tata.
"Samo Hazel", rekao je. "Drago mi je što te vidim."
"Augustus je rekao da mogu doći."
35
"Da, on i Isaac su u podrumu." U tom se trenutku odozdo začulo zavijanje. "To je, vjerujem, Isaac", rekao je Gusov tata i polako zavrtio glavom. "Cindy je morala otići i provozati se. Zvuk...", zastao je u pola rečenice. "U svakom slučaju, mislim da te dolje trebaju. Mogu li ti ponijeti, ovaj, spremnik?" upitao je.
"Ne treba, mogu sama. Ipak hvala, gospodine Waters."
"Mark", rekao je.
Pomalo me bilo strah spustiti se. Slušanje ljudi kako zavijaju u nevolji nije među mojim omiljenim razbibrigama. Ali sam se spustila.
"Hazel Grace", rekao je Augustus čim mi je začuo korake. "Isaac, Hazel iz grupe za podršku dolazi ovamo. Hazel, nježan podsjetnik: Isaac je usred psihotične epizode."
Augustus i Isaac su sjedili na podu u stolcima za igranje u obliku nagnutih slova L i zurili u golemi televizijski ekran. Zaslon je bio podijeljen na Isaacov s lijeve i Augustusov s desne strane. Bili su vojnici koji su se borili u bombardiranom modernom gradu. Prepoznala sam mjesto iz Cijene zore. Dok sam prilazila, nisam vidjela ništa neobično: samo dva momka koja se pod blagom svjetlošću televizora prave da ubijaju ljude.
Tek kad sam se našla u ravnini s njima, primijetila sam Isaacovo lice. Suze su se bez prestanka slijevale niz crvene obraze, a lice mu je bilo jasna maska boli. Piljio je u ekran, nije me ni pogledao, neprestano zavijajući i lupajući po svojem kontroleru. "Kako si, Hazel?" upitao je Augustus.
"Ja sam dobro", odgovorila sam. "Isaac?" Bez odgovora. Čak ni najblaža naznaka činjenice daje svjestan mojeg postojanja. Samo suze koje mu se slijevaju niz lice na crnu majicu.
Augustus je nakratko odmaknuo pogled s ekrana. "Lijepo izgledaš", rekao je. Nosila sam haljinu dužine malo ispod koljena koju sam imala oduvijek. "Cure misle da haljinu smiju nositi samo u formalnim prilikama, ali ja volim ženu koja kaže, znaš, idem dečku koji ima slom živaca, dečku čija veza sa samim očinjim vidom rapidno slabi i dovraga i bestraga, odjenut ću haljinu za njega."
"A ipak", rekla sam, "Isaac me ne želi ni pogledati. Pretpostavljam da je previše zaljubljen u Monicu", što je rezultiralo katastrofičnim jecajem.
"To je malo osjetljiva tema", objasnio je Augustus. "Isaac, ne znam što ti misliš, ali imam čudan osjećaj da smo u stupici." A onda se ponovno okrenuo meni, "Isaac i Monica više nisu zajedno, ali Isaac ne želi pričati o tome. Samo želi plakati i igrati Mjere protiv pobune 2: Cijena zore."
36
"Pošteno", kazala sam.
"Isaac, naš me položaj sve više brine. Ako se slažeš, kreni prema elektrani, a ja ću te pokrivati." Isaac je pojurio prema neobilježenoj zgradi dok je Augustus divlje pucao strojnicom u kratkim serijama i jurio za njim.
"U svakom slučaju", Augustus mi se obratio, "ne škodi razgovarati s njime. Ako imaš kakav biser iz riznice ženske mudrosti."
"Zapravo mislim da je njegova reakcija vjerojatno prikladna", rekla sam dok je pucanj Isaacove strojnice ubio neprijatelja koji je provirio iza spaljene olupine kamioneta.
Augustus je kimnuo prema ekranu. "Bol zahtijeva da je se osjeti", rekao je, a to je bio citat iz Kraljevske tuge. "Siguran si da nema nikog iza nas?" upitao je Isaaca. Trenutak kasnije, svijetleći su meci počeli zujati iznad njihovih glava. "O, dovraga Isaac", rekao je Augustus, "ne želim te kritizirati u ovom teškom trenutku, ali dopustio si da nas opkole i sad nema ničeg između terorista i škole." Isaacov je lik pojurio prema vatri, cikcakajući niz usku ulicu.
"Mogao bi otići na most i zaokružiti nazad", rekla sam jer je to bila taktika koju sam poznavala zahvaljujući Cijeni zore.
Augustus je uzdahnuo. "Nažalost, most je već pod nadzorom pobunjenika zahvaljujući dvojbenoj strategiji koju je odabrao moj ožalošćeni partner."
"Ja?" dahnuo je Isaac. "Ja?! Ti si predložio da se zabijemo u vražju elektranu."
Gus je na trenutak maknuo pogled s ekrana i vragolasto se nasmiješio Isaacu. "Znao sam da znaš pričati, prijatelju. Ajmo sad spasiti te izmišljene školarce."
Zajedno su pojurili niz uličicu, pucajući i skrivajući se u pravi čas te stigli do jednokatne i jednosobne škole. Čučnuli su iza zida nasuprot ulice i skidali jednog po jednog neprijatelja.
"Zašto žele ući u školu?" upitala sam.
"Žele djecu uzeti za taoce", objasnio je Augustus. Ramena su mu bila skutrena oko kontrolera, stiskao je gumbe i napinjao nadlaktice tako da su se vidjele vene. Isaac se nagnuo prema ekranu, a kontroler je plesao u njegovim rukama s tankim prstima. "Sredi ih, sredi ih, sredi ih", rekao je Augustus. Teroristi su i dalje nadirali u valovima, a oni su skidali jednog po jednog, pucajući nevjerojatno precizno kako su i morali da ovi ne bi prodrli u školu.
37
"Granata! Granata!" viknuo je Augustus dok je nešto preletjelo preko ekrana, odskočilo na ulazu u školu i otkotrljalo se do vrata.
Isaac je razočarano spustio kontroler. "Ako gadovi ne mogu uzeti taoce, samo će ih pobiti i tvrditi da smo mi to učinili."
"Pokrivaj me!" povikao je Augustus, iskočio iza zida pa pojurio prema školi. Isaac je prtljao po kontroleru pa počeo pucati dok su meci padali po Augustusu koji je pogođen jednom, pa drugi put, ali je i dalje trčao dok je Augustus vikao, "NE MOŽETE UBITI MAXA MAYHEMA!" Zatim se konačnom olujom kombinacija gumbića bacio na granatu koja je detonirala ispod njega. Njegovo je razoreno tijelo eksplodiralo poput gejzira i ekran je postao crven. Grleni je glas objavio, "MISIJA NIJE USPJELA", ali Augustus je, čini se, bio drugačijeg mišljenja jer se nasmiješio svojim ostacima na ekranu. Posegnuo je u džep, izvadio cigaretu i gurnuo je u zube. "Spasili smo klince", objavio je.
"Privremeno", ukazala sam mu.
"Svako je spasenje privremeno", viknuo je Augustus nazad. "Kupio sam im minutu. Možda im ta minuta kupi sat, a to bude sat koji će im kupiti godinu. Nitko ih neće kupiti zauvijek, Hazel Grace, ali moj im je život kupio minutu. Ne možeš reći da to nije ništa."
"Ajme, dobro", odgovorila sam. "Pričamo samo o pikselima."
Slegnuo je ramenima kao da vjeruje kako bi igra mogla biti stvarna. Isaac je ponovno počeo zavijati. Augustus se okrenuo k njemu. "Želite li još jednu misiju, poručnice?"
Isaac je zavrtio glavom. Nagnuo se preko Augustusa kako bi me pogledao i kroz čvrsto stegnute glasnice kazao, "Nije to htjela učiniti kasnije."
"Nije htjela ostaviti slijepca", rekla sam. Kimnuo je dok su mu suze padale točno određenim tempom kao udarci metronoma - mirne i beskrajne.
"Rekla je da se ne može nositi s time", objasnio mi je. "Ja ću izgubiti vid, a ona to ne može podnijeti."
Razmišljala sam o riječi podnijeti i o svim nepodnosivim stvarima koje se ipak podnose. "Žao mi je", rekla sam.
Rukavom je obrisao uplakano lice. Iza naočala, Isaacove su se oči činile toliko velikima da je sve ostalo s njegova lica nestalo i činilo se kao da me gledaju samo te bestjelesne, plutajuće oči - jedno stvarno, drugo stakleno. "To je neprihvatljivo", kazao je. "Posve neprihvatljivo."
38
"Pa, iskreno govoreći", rekla sam, "mislim, ona to vjerojatno ne može podnijeti. Ne možeš ni ti, ali ona to ne mora podnijeti. Ti moraš."
"Danas sam joj stalno ponavljao 'zauvijek', 'zauvijek zauvijek zauvijek', ali ona me samo nadglasavala i nije mi uzvraćala. Kao da je već otišla, znaš? 'Zauvijek'je obećanje! Kako možeš samo tako prekršiti obećanje?"
"Ponekad ljudi ne razumiju obećanja koja daju, dok ih daju", objasnila sam.
Isaac me prostrijelio pogledom. "Točno, naravno. Ali ipak ispuniš obećanje. To je ljubav. Ljubav je ako ipak ispuniš obećanje. Zar ne vjeruješ u pravu ljubav?"
Nisam odgovorila. Nisam imala odgovor. Ali mislila sam da je to, ako prava ljubav stvarno postoji, prilično dobra definicija.
"Pa, ja vjerujem u pravu ljubav", rekao je Isaac. "I volim je. A ona je obećala. Ona mi je obećala zauvijek." Ustao je i zakoračio prema meni. Ustala sam misleći da želi zagrljaj ili nešto, ali tad se samo okrenuo, kao da se ne može sjetiti zašto je uopće ustao, a onda smo i Augustus I ja ugledali bijes na njegovu licu.
"Isaac", rekao je Gus.
"Što?"
"Izgledaš malo... oprosti na dvosmislenosti prijatelju, ali nešto ti ne valja s očima."
Iznenada je Isaac počeo mlatiti po svojem stolcu za igru i stolac je odletio prema Gusovu krevetu. "Eto ga", rekao je Augustus. Isaac je pojurio za stolcem i ponovno ga udario.
"Da", rekao je Augustus. "Ulovi ga. Ubij boga u tom stolcu!" Isaac je ponovno šutnuo stolac koji je odskočio od Gusovog kreveta, pa zgrabio jedan od jastuka i počeo njime udarati po zidu između kreveta i police s trofejima iznad njega.
Augustus se nagnuo nada mnom s cigaretom i dalje u ustima i poluosmijehom. "Ne mogu prestati misliti na tu knjigu."
"Znam, jel' da?"
"Nikad nije rekao što se dogodilo s drugim likovima?"
"Nije", objasnila sam mu. Isaac je mlatio zid jastukom. "Preselio je u Amsterdam zbog čega mislim da piše nastavak o Nizozemskom Tulipandžiji, ali ništa nije objavio. Nikad nije dao intervju. Čini se da nije ni na internetu. Pisala sam mu hrpu puta i pitala ga što se dogodi sa svima, ali nikad nije odgovorio.
39
Tako da... da." Prestala sam pričati jer se činilo da Augustus ne sluša. Umjesto toga, škiljio je prema Isaacu.
"Čekaj", promrmljao mi je. Prišao je Isaacu i zgrabio ga za ramena. "Čovječe, jastuci se neće slomiti. Probaj s nečim lomljivim."
Isaac je posegnuo za košarkaškim trofejem s police iznad kreveta i podigao ga u zrak kao da čeka dopuštenje. "Da", rekao je Augustus. "Da!"
Trofej je odletio na pod, a ruka plastičnog košarkaša kojom je još stezao loptu razbila se u komadiće. Isaac je počeo nogama gaziti trofej. "Da!" povikao je Augustus. "Sredi ga!"
A tad se okrenuo meni, "Tražio sam način da ocu kažem koliko zapravo mrzim košarku i mislim da sam ga upravo pronašao." Trofeji su letjeli na pod jedan za drugim, a Isaac ih je gazio i vrištao dok smo Augustus i ja stajali koji metar dalje kao svjedoci njegova ludila. Tepih je bio prekriven sirotim unakaženim tijelima plastičnih košarkaša: ovdje se nalazila lopta koju je stezala bestjelesna ruka, ondje dvije noge bez torza uhvaćene usred skoka. Isaac je i dalje napadao trofeje, skakao po njima objema nogama, urlajući, bez daha, znojan, sve dok se konačno nije srušio na vrh uništenih ostataka trofeja.
Augustus je zakoračio prema njemu i pogledao ga. "Bolje?"
"Ne", promrmljao je Isaac dok su mu se prsa nadimala.
"To je stvar s boli", objasnio je Augustus pa pogledao u mene. "Zahtijeva da je se osjeti."

PETO POGLAVLJE
Nakon toga, nisam razgovarala s Augustusom otprilike tjedan dana. Bila sam ga nazvala one Večeri slomljenih trofeja i tradicija je nalagala da je sad njegov red da nazove. Ali nije. Mislim, nije da sam cijelog dana u znojnoj ruci stezala telefon, piljeći u njega u svojoj Posebnoj žutoj haljini, strpljivo očekujući da se moj gospodin udvarač pokaže dostojnim svojeg nadimka. Bavila sam se svojim životom: našla sam se s Kaitlyn i njenim (zgodnim, ah iskreno nimalo augustusijanskim) dečkom jednog poslijepodneva na kavi; uzela sam svoju preporučenu dnevnu dozu Phalanxifora; tog sam tjedna sudjelovala na tri jutarnja predavanja na MCC-u; i svake večeri večerala s mamom i tatom.
U nedjelju navečer jeli smo pizzu sa zelenim paprikama i brokulom. Sjedili smo za našim malenim ovalnim stolom u kuhinji kad mije telefon zapjevao, ali nisam ga smjela pogledati zbog strogog pravila o zabrani telefoniranja za večerom.
Pa sam malo jela dok su mama i tata pričali o potresu koji je taman zadesio Papuu Novu Gvineju. Njih dvoje upoznali su se u mirovnoj misiji na Papui Novoj Gvineji i kad god bi se ondje nešto dogodilo, pa taman i ako je bilo nešto užasno, činilo se kako iznenada više nisu golema stvorenja koja samo sjede, nego mladi, idealistični, samodostatni i odrpani ljudi kakvi su nekoć bili. Njihovo je oduševljenje sada bilo toliko da me nisu ni pogledali kad sam pojela brže nego ikad prije, prenoseći stvari s tanjura u usta s brzinom i žustrinom koje su me ostavile bez daha. Zabrinula sam se da mi zbog toga pluća ponovno plutaju u rastućem bazenu tekućine. Svim sam snagama potisnula tu misao. Za nekoliko sam tjedana imala zakazano PET-snimanje. Ako nešto nije u redu, ionako ću to uskoro saznati. Ništa neću postići budem li do tad brinula.
A ipak sam brinula. Sviđalo mi se biti osobom. Htjela sam nastaviti s time. Briga je samo jedna nuspojava umiranja.
Kad sam konačno završila i upitala, "Smijem li ustati?", jedva su napravili stanku u razgovoru o snazi i slabostima gvinejanske infrastrukture. Zgrabila sam telefon iz torbice na kuhinjskom pultu i provjerila nedavne pozive. Augustus Waters.
Izašla sam kroz stražnja vrata u sumrak. Mogla sam vidjeti ljuljačke i poželjela sam otići onamo i ljuljati se dok razgovaram s njim, ali put mi se činio predalekim kad se uzme u obzir da me jelo umorilo.
Umjesto toga, legla sam na travu na rubu dvorišta i pogledala Orion, jedino zviježđe koje sam znala prepoznati, pa ga nazvala.
41
"Hazel Grace", rekao je.
"Hej", odgovorila sam. "Kako si?"
"Sjajno", odgovorio je. "Htio sam te nazvati gotovo svake minute, ali sam čekao da oblikujem suvislu misao u vidu odgovora na Kraljevsku tugu." (Rekao je "u vidu odgovora". Taj frajer.)
"I?" upitala sam.
"Mislim da je, ono. Čitajući je, stalno sam se osjećao ono, ono."
"Ono?" upitala sam, zadirkujući ga.
"Ono, kao da je dar?" rekao je nesigurno. "Kao da si mi dala nešto važno."
"Oh", rekla sam tiho.
"To je otrcano", rekao je. "Žao mi je."
"Ne", usprotivila sam se. "Ne. Nemoj se ispričavati."
"Ali ne završava."
"Da", složila sam se.
"Mučenje. Totalno kužim, ono, kužim da je umrla ili štoveć."
"Aha, pretpostavljam", složila sam se.
"I dobro, sve pet, ali postoji taj nepisani ugovor između autora i čitatelja, i mislim da nezavršavanje knjige krši taj ugovor."
"Ne znam", rekla sam, osjetivši želju za obranom Petera Van Houtena. "Na neki način mi se taj dio knjige sviđa. Istinito prikazuje smrt. Umireš usred svog života, usred rečenice. Ali želim, Bože, stvarno želim saznati što se dogodilo sa svima ostalima. To sam ga pitala u pismima. Ali on, ono, nikad ne odgovara."
"Točno. Rekla si da se povukao iz svijeta?"
"Tako je."
"Nemoguće ga je pronaći."
"Tako je."
"Potpuno je nedostupan", rekao je Augustus.
"Nažalost."
"Dragi gospodine Waters", odgovorio je on, "pišem kako bih vam zahvalio na vašoj elektroničkoj korespodenciji, primljenoj putem gospođe Vliegenthart šestog travnja, iz Sjedinjenih Američkih Država, koliko se već za geografiju može reći da postoji u našoj trijumfalno digitaliziranoj suvremenosti."
"Augustus, koji vrag?"
42
"Ima pomoćnicu", objasnio je Augustus. "Lidewij Vliegenthart. Pronašao sam je. Poslao joj mail. Ona mu ga je proslijedila. On je odgovorio s njezinog maila."
"U redu, u redu. Nastavi čitati."
'"Moj je odgovor napisan tintom i na papiru u slavnoj tradiciji naših predaka i potom prepisan od strane gospođe Vliegenthart u niz jedinica i nula kako bi putovao kroz neukusnu mrežu koja je odnedavna porobila našu vrstu pa se ispričavam za sve pogreške i propuste koji mogu nastati.
Kad se u obzir uzme bakanalija zabave koja je dostupna mladim muškarcima i ženama vaše generacije, zahvalan sam svakome tko odvoji sate potrebne za čitanje moje knjižice. Ali posebno sam zahvalan vama, gospodine, ne samo zbog riječi pohvale Kraljevskoj tuzi i za vrijeme koje ste odvojili kako biste mi rekli da vam je knjiga, a ovdje vas izravno citiram, "mnogo značila".
Taj me komentar, pak, nagnao da se zapitam: što ste mislili pod značila? Kad se uzme u obzir konačna uzaludnost naše borbe, ima li vrijednosti u prolaznoj sreći koju nam umjetnost daje? Ih je jedina vrijednost u što ugodnijem protoku vremena? Što bi priča trebala odašiljati, Augustuse? Snažan alarm? Poziv na oružje? Injekciju morfija? Naravno, kao sva pitanja upućena svemiru, i ovakvo propitkivanje neumitno nas svodi na propitkivanje toga što znači biti čovjekom i ima li - da posudim frazu ogorčenih šesnaestogodišnjaka koje, bez sumnje, prezirete - ima li u svemu tome smisla.
Bojim se da nema, prijatelju moj, i da nećete dobiti pretjerana ohrabrenja u daljnjim susretima s mojim pisanjem. Ali da vam odgovorim na pitanje: ne, nisam napisao ništa drugo niti ću. Mislim da daljnje dijeljenje mojih misli sa čitateljima neće koristiti ni njima ni meni. Još jednom hvala na vašem velikodušnom mejlu.
Vaš posve iskreno, Peter Van Houten putem Lidewij Vliegenthart."
"Ideš", rekla sam. "Jesi li sve to izmislio?"
"Hazel Grace, da li bih ja mogao, sa svojim ograničenim intelektualnim sposobnostima, smisliti pismo od Petera Van Houtena u kojem će se naći fraze poput 'naša trijumfalno digitalizirana suvremenost'?"
"Ne bi", popustila sam. "Mogu li dobiti njegov mejl?"
"Naravno", rekao je Augustus, kao da to nije najbolji dar ikad.
Sljedeća sam dva sata provela sastavljajući mejl Peteru Van Houtenu. Činio se sve gorim pri svakoj novoj doradi, ali nisam se mogla zaustaviti.
43
Dragi gospodine Peter Van Houten,
(na pažnju Lidewij Vliegenthart),
Zovem se Hazel Grace Lancaster. Moj prijatelj Augustus Waters koji je na moju preporuku pročitao Kraljevsku tugu, upravo je s ove adrese primio mejl od vas. Nadam se da vam ne smeta što je taj mejl Augustus podijelio sa mnom.
Gospodine Van Houten, iz vašeg mejla Augustusu shvaćam da više ne planirate objavljivati knjige. Na neki sam način razočarana, ali osjećam i olakšanje: nikad neću morati brinuti hoće li vaša sljedeća knjiga zadovoljiti standarde čudesnog izvornika. Kao netko s trogodišnjim iskustvom u preživljavanju raka u četvrtom stadiju, mogu vam reći da ste u Kraljevskoj tuzi sve točno napisali. Ili ste barem pogodili kad je o meni riječ. Vaša knjiga mi govori što osjećam i prije nego to uopće osjetim, i pročitala sam je desetak puta.
Ipak, pitala sam se možete li odgovoriti na nekoliko pitanja o onome što se događa nakon kraja knjige. Shvaćam da knjiga završava jer Anna umire ili postane prebolesna da bije nastavila pisati, ali stvarno bih voljela znati što se dogodi s Anninom mamom - je li se udala za Nizozemskog Tulipandžiju, je li imala drugo dijete, je li ostala živjeti na adresi 917 W, Temple itd. Osim toga, je li Nizozemski Tulipandžija prevarant ili ih stvarno voli? Što se dogodi s Anninim prijateljima - posebno s Claire i Jackom? Ostanu li zajedno? I naposlijetku - shvaćam daje ovo duboko i metafizičko pitanje za koje ste se oduvijek nadali da će vaši čitatelji postaviti - ali što se dogodi s hrčkom Sizifom? Ova me pitanja godinama progone - i ne znam koliko mi je vremena ostalo da pronađem odgovore na njih.
Znam da to nisu važna literarna pitanja kojih je vaša knjiga puna, ali stvarno bih voljela znati.
I naravno, ako ikad odlučite napisati nešto drugo, čak i ako to ne želite objaviti, ja bih rado pročitala. Iskreno, rado bih pročitala vaše popise za kupnju.
Vaša, s golemim poštovanjem,
Hazel Grace Lancaster
(16 godina)
Kad sam ga poslala, nazvala sam Augustusa i ostali smo budni dokasno pričajući o Kraljevskoj tuzi. Pročitala sam mu pjesmu Emily Dickinson koju je Van Houten iskoristio za naslov, a on je rekao da imam dobar glas za čitanje i da ne
44
radim duge stanke na krajevima stihova. Onda mi je rekao da šesta knjiga Cijene zore, Krv odobrava, počinje citatom iz pjesme. Trebala mu je minuta da pronađe knjigu, ali na koncu mi je pročitao citat. "'Recimo da ti se život slomio. Posljednji dobar poljubac/ dogodio ti se prije mnogo godina.'"
"Nije loše", rekla sam. "Pomalo pretenciozno. Mislim da bi Max Mayhem rekao da je to cendravo sranje!'
"Da, kroz stisnute zube, bez sumnje. Bože, Max Mayhem u tim knjigama stalno škrguće zubima. Preživi li sve one bitke, dobit će oštećenje vilice." A onda je nakon sekunde stanke Gus upitao:
"Kad se tebi dogodio posljednji dobar poljubac?" Razmislila sam o tome. Moje ljubljenje - prije dijagnoze - bilo je neugodno i šeprtljavo, i na nekoj sam se razini uvijek osjećala kao da se djeca igraju odraslih. Ali naravno daje prošlo vremena. "Prošle su godine", rekla sam konačno. "Tvoj?"
"Imao sam par dobrih poljubaca s bivšom djevojkom Caroline Mathers."
"Prije dosta godina?"
"Zadnji se dogodio prije manje od godinu dana."
"Što se dogodilo?"
"Tijekom poljupca?"
"Ne, s tobom i Caroline."
"Oh", rekao je, a onda nakon sekunde dodao, "Caroline više ne boluje od životnosti."
"Oh", rekla sam.
"Aha", rekao je.
"Žao mi je", rekla sam. Naravno, poznavala sam mnoge mrtve ljude. Ali nikad nisam izlazila s nekim. Zapravo to nisam mogla ni zamisliti.
"Nisi ti kriva, Hazel Grace. Mi smo samo nuspojave, zar ne?"
"Školjke na teglenicama svijesti", rekla sam, citirajući KT.
"U redu", rekao je. "Moram na spavanje. Skoro je jedan."
"U redu", složila sam se.
"U redu", rekao je.
Zahihotala sam se i rekla, "U redu." A onda je linija utihnula, ali se nije prekinula. Gotovo sam osjećala kao da je u sobi sa mnom, ali je nekako bilo bolje, kao da ja nisam u svojoj sobi, a on nije u svojoj, nego smo umjesto toga
45
zajedno u nekom nevidljivom i krhkom trećem prostoru koji možemo posjetiti samo preko telefona.
"U redu", rekao je on nakon što je prošla vječnost. "Možda će u redu biti naše zauvijek."
"U redu", rekla sam.
Augustus je bio taj koji je konačno prekinuo vezu.
Peter Van Houten je na Augustusov mejl odgovorio četiri sata nakon što ga je ovaj poslao, ali dva dana kasnije, Van Houten meni i dalje nije odgovorio. Augustus me uvjerio da je to zato što je moj bio bolji i zahtijevao je promišljeniji odgovor, da je Van Houten zauzet pisanjem odgovora na moja pitanja i da briljantna proza traži vremena. Ali i dalje sam brinula.
U srijedu, tijekom predavanja Američka poezija za početnike 101, stigla je Augustusova poruka.
Isaacova je operacija završena. Sve je dobro prošlo. Službeno je NTR.
NTR znači "nema traga raku". Druga je poruka stigla nekoliko sekundi kasnije.
Mislim, slijep je. Znači to je nevolja.
Tog mi je poslijepodneva mama pristala posuditi automobil kako bih se mogla odvesti do bolnice Memorial i posjetiti Isaaca.
Probila sam se do njegove sobe na petom katu, kucajući iako su vrata bila otvorena, a ženski je glas rekao, "Uđite". Bila je to medicinska sestra koja je nešto radila sa zavojima preko Isaacovih očiju. "Hej, Isaac", rekla sam.
A on je rekao, "Mon?"
"O, ne. Oprosti. Ne, to sam ja, Hazel. Uh, Hazel. Grupa za podršku? Hazel iz Noći slomljenih trofeja?"
"Oh", rekao je. "Da, ljudi mi stalno govore da će moja druga osjetila kompenzirati vid, ali OČITO NE JOŠ. Hej, Hazel iz grupe za podršku. Dođi ovamo da ti mogu rukama proučiti lice i vidjeti dublje u tvoju dušu nego što bi to osoba koja vidi ikad mogla."
46
"Šali se", objasnila je sestra.
"Da, shvatila sam."
Napravila sam par koraka prema krevetu. Privukla sam stolac i sjela pa ga uhvatila za ruku. "Hej", rekla sam.
"Hej", uzvratio je. A onda je neko vrijeme šutio.
"Kako se osjećaš?"
"Dobro", odgovorio je. "Ne znam."
"Što ne znaš?" upitala sam. Pogledala sam mu ruku jer nisam željela gledati u njegovo lice pod zavojima. Isaac je grizao nokte i mogla sam vidjeti krv na rubovima nokata.
"Nije me ni posjetila", rekao je. "Mislim, bili smo zajedno četrnaest mjeseci. Četrnaest mjeseci je dugo. Bože, ovo boli." Isaac mi je pustio ruku i potražio pumpicu za bol koju stisneš kako bi samome sebi dao lijekove.
Sestra je završila s mijenjanjem zavoja i odmaknula se. "Prošao je samo dan, Isaac", rekla je blago snishodljiva tona. "Moraš si dati vremena da zacijeliš. A četrnaest mjeseci nije dugo, ukupno gledano. Tek si počeo, prijatelju. Vidjet ćeš."
Sestra je otišla. "Je li otišla?"
Kimnula sam, a onda shvatila da ne može vidjeti pokret. "Jest."
"Vidjet ću? Je li to stvarno rekla?"
"Kvalitete Dobre sestre: kreni", rekla sam.
"1. Ne šali se s tvojom invalidnošću", rekao je Isaac.
"2. Izvadi krv u prvom pokušaju", dodala sam.
"Ozbiljno, to je supervažno. Mislim, to je moja vražja ruka, a ne pikado ploča. 3. Nema snishodljiv glas."
"Kako je, dušice", rekla sam, šaleći se. "Malo ću te sad bocnuti iglicom. Moglo bi malo bubati."
"Je li to moj malički slatkički bubani dečkić?" uzvratio je, a nakon sekunde stanke dodao: "Zapravo ih je većina dobra. Samo želim nestati odavde."
"Odavde kao iz bolnice?"
"I to", odgovorio je. Usne su mu se stisnule. Mogla sam vidjeti bol. "Iskreno, puno više mislim o Monici, nego o oku. Je li to ludo? To je ludo."
"Malo jest šašavo", priznala sam.
47
"Ali ja vjerujem u pravu ljubav, znaš? Ne vjerujem da svima ostanu oči ili da se ne razbole ili što već, ali svatko bi trebao imati pravu ljubav i trebala bi trajati koliko i život."
"Aha", složila sam se.
"Ponekad bih samo htio da se sve to nije dogodilo. Sve to s rakom." Govor mu je usporio. Lijekovi su djelovali.
"Žao mi je", rekla sam.
"Gus je ranije bio ovdje. Bio je ovdje kad sam se probudio. Nije bio u školi. On je..." Glava mu se lagano pomaknula u stranu. "Bolje je", rekao je tiho.
"Bol?" upitala sam. Lagano je kimnuo.
"Dobro", odgovorila sam. A onda sam, gadura kakva jesam, zapitala, "Htio si reći nešto o Gusu?" Ali on je već zaspao.
Spustila sam se dolje, do malene poklon-trgovine bez prozora i upitala oronulu volonterku koja je sjedila na stolcu iza kase koje cvijeće najsnažnije miriše.
"Svo miriše jednako. Špricaju ga Supermirisom", odgovorila je.
"Stvarno?"
"Aha, samo ga nasprejaju time."
Otvorila sam hladnjak s njene lijeve strane i omirisala dvanaestak ruža, pa se nagnula nad karanfile. Isti miris, mnoštvo cvijeća. Karanfili su bili jeftiniji pa sam zgrabila dvanaestak žutih. Stajali su četrnaest dolara. Vratila sam se u sobu: ondje je bila njegova majka, držeći ga za ruku. Bila je mlada i jako lijepa.
"Ti si prijateljica?" upitala me, a pitanje mi se učinilo kao jedno od onih preopćenitih na koje zapravo nema odgovora.
"Hm, aha", odgovorila sam. "Ja sam iz grupe za podršku. Ovo je za njega."
Uzela ih je i stavila u krilo. "Poznaješ li Monicu?" Zavrtjela sam glavom.
"Pa, on spava", rekla je.
"Da, ranije smo malo razgovarali, dok su mu mijenjali zavoje ili štoveć."
"Mrzim što sam ga ostavila samog tad, ah morala sam pokupiti Grahama u školi", objasnila je.
"Bio je dobar", uvjerila sam je. Kimnula je. "Trebala bih ga ostaviti da spava." Ponovno je kimnula. Otišla sam.
Sljedećeg sam se jutra probudila rano i odmah provjerila svoj mejl.
48
lidewij.vliegenthart@gmail.com konačno je odgovorila.
Draga gospođice Lancaster,
Bojim se daje vaša vjera pogrešno usmjerena - ali opet, to je najčešće slučaj s vjerom. Ne mogu odgovoriti na vaša pitanja, barem ne pismeno, jer bi pisanje takvih odgovora značilo nastavak Kraljevske tuge koji biste onda mogli objaviti ili na drugi način podijeliti na mreži koja je zamijenila mozak vaše generacije.
Postoji i telefon, ali onda biste mogli snimiti razgovor. Nije stvar u tome da vam ne vjerujem, naravno, ali ne vjerujem vam. Stoga, draga Hazel, nikada na ta pitanja neću moći odgovoriti drugačije nego osobno, no vi ste ondje, a ja ovdje.
Kad smo to riješili, moram priznati da me neočekivan primitak vaše korespodencije putem gospode Vliegenthart oduševio: kako je divno znati da sam stvorio nešto što vam je korisno - čak iako mi je ta knjiga sad toliko daleka, da se čini kao da ju je napisao posve drugi čovjek (autor tog romana bio je tako mršav, tako krhak, tako nevjerojatno optimističan!).
Nađete li se u Amsterdamu, svakako me posjetite uhvatite li vremena. Obično sam kod kuće. Čak ću vam dopustiti da zavirite u moje popise za kupnju.
Vaš posve iskreno, Peter Van Houten n/p Lidewij Vliegenthart
"ŠTO?!" glasno sam povikala. "KAKAV JE OVO ŽIVOT?"
Mama je utrčala. "Što nije u redu?"
"Ništa", uvjerila sam je.
I dalje nervozna, mama je kleknula kako bi provjerila Philipa i uvjerila se da i dalje ispravno kondenzira kisik. Zamislila sam se kako sjedim u suncem okupanom kafiću s Peterom Van Houtenom dok se on na laktovima naginje preko stola i govori tiho kako nitko ne bi čuo istinu o likovima o kojima sam godinama razmišljala. Rekao je da mi to ne može ispričati drugačije nego osobno, a potom me pozvao u Amsterdam. Objasnila sam to mami i rekla, "Moram ići."
"Hazel, volim te i znaš da bih za tebe učinila bilo što, ali nemamo - nemamo novca za međunarodna putovanja... a trošak prijevoza opreme onamo... ljubavi, to jednostavno nije..."
"Aha", rekla sam prekinuvši je. Shvatila sam da sam bila glupa što sam uopće razmišljala o tome. "Ne brini." Ali djelovala je zabrinuto.
"To ti je stvarno važno, ha?" upitala je i sjela s rukom na mojem listu.
49
"Bilo bi sjajno", rekla sam, "biti jedina osoba, osim njega, koja zna što se dogodilo."
"To bi bilo sjajno", rekla je. "Razgovarat ću s tvojim ocem."
"Ne, nemoj", rekla sam. "Ozbiljno, molim te, nemoj trošiti novac na to. Smislit ću nešto."
Palo mi je na pamet da sam ja razlog zbog kojeg moji roditelji nemaju novca. Isisala sam obiteljsku ušteđevinu doplatama za Phalanxifor, a mama nije mogla raditi jer je uzela puno radno vrijeme na poslu Brige oko mene. Nisam ih htjela dodatno zadužiti.
Rekla sam mami da želim nazvati Augustusa kako bih je izvukla iz sobe, jer se nisam mogla nositi s njenim tužnim licem ne-mogu-ostvariti-snove-svoje-kćeri.
U stilu Augustusa Watersa, pročitala sam mu pismo umjesto pozdrava.
"Ideš", rekao je.
"Znam, jel'da?" rekla sam. "Kako ću doći do Amsterdama?"
"Imaš li Želju?" upitao me, govoreći o toj organizaciji, Zakladi dobri duh, koja se bavi time da bolesnim klincima ispuni jednu želju.
"Nemam", odgovorila sam. "Svoju sam Želju ispucala prije čuda."
"Što si učinila?"
Glasno sam uzdahnula. "Imala sam trinaest", rekla sam.
"Nije valjda Disney." Šutjela sam.
"Nisi otišla u Disney World."
Šutjela sam.
"Hazel GRACE!" viknuo je. "Nisi svoju posljednju Želju ispucala na odlazak u Disney World s roditeljima."
"A i u Epcot Center", promrmljala sam.
"O, moj Bože", rekao je Augustus. "Ne mogu vjerovati da sam zaljubljen u curu s tako klišejiziranim željama."
"Imala sam trinaest", ponovila sam, iako sam naravno, jedino mogla misliti na zaljubljen zaljubljen zaljubljen zaljubljen. Bila sam polaskana, ali odmah sam promijenila temu. "Ne bi li ti trebao biti u školi ili nešto takvo?"
"Markiram da bih bio s Isaacom, ali on spava pa ja u hodniku rješavam geometriju."
"Kako je on?" upitala sam.
50
"Nisam siguran da li se samo nije spreman suočiti s ozbiljnošću svojeg hendikepa ili mu je stvarno teže što ga je Monica ostavila, ali ne želi pričati ni o čemu drugome."
"Aha", rekla sam. "Koliko će biti u bolnici?"
"Par dana. Onda ide na tu rehabilitaciju ili štoveć, ali mislim da će spavati kod kuće."
"Sranje", rekla sam.
"Evo njegove mame. Moram ići."
"U redu."
"U redu", odgovorio je. Mogla sam čuti njegov vragolasti osmijeh.
U subotu sam s roditeljima otišla na tržnicu u Broad Rippleu. Bio je sunčan dan što je rijetkost za Indianu u travnju i svi su na tržnici nosili kratke rukave iako to temperature nisu baš opravdavale. Mi iz Indiane iznimno smo optimistični kad je riječ o ljetu. Mama i ja smo sjedile na klupi, jedna pored druge, preko puta prodavača sapuna od kozjeg mlijeka, muškarca u kombinezonu koji je svakome tko bi prošao kraj njega imao potrebu objasniti da, da, to su njegove koze i ne, kozji sapun nimalo ne miriše na koze.
Zazvonio mi je telefon. "Tko je to?" upitala je mama i prije nego sam uopće stigla pogledati.
"Ne znam", odgovorila sam. Bio je to Gus.
"Jesi li trenutno kod kuće?" upitao je.
"Hm, ne", odgovorila sam.
"To je bilo trik-pitanje. Znao sam odgovor jer sam trenutno pred tvojom kućom."
"Oh. Hm. Ovaj, uskoro krećemo valjda?"
"Superica. Vidimo se."
Kad smo se zaustavili pred kućom, Augustus Waters je sjedio na stubama. Držao je buket sjajnih narančastih tulipana koji su upravo počeli cvjetati i ispod tanke jakne nosio dres Indiana Pacersa, odjevnu kombinaciju koja uopće nije pristajala njegovom karakteru. Iako, moram priznati da mu je dobro stajala. Podigao se sa stuba, predao mi tulipane i upitao, "Hoćeš na piknik?" Kimnula sam i uzela cvijeće.
Tata mi je prišao iza leđa i pružio Gusu ruku.
"Je li to dres Rika Smitsa?" upitao je tata.
51
"Stvarno jest."
"Bože, volio sam tog tipa", rekao je tata i u tren oka su se našli usred razgovora kojem se nisam mogla (niti željela) pridružiti pa sam unijela tulipane.
"Želiš li da ih stavim u vazu?" Kad sam ušla, mama je imala ogroman osmijeh na licu.
"Ne, u redu je", odgovorila sam. Kad bih ih stavila u vazu u dnevnoj sobi, onda bi oni bili svačiji tulipani. Htjela sam da to bude samo moje cvijeće.
Otišla sam u sobu, ali nisam se presvukla. Počešljala sam se i oprala zube, nanijela malo sjajila i tek malo parfema. Stalno sam pogledavala cvijeće. Bilo je agresivno narančasto, gotovo previše narančasto da bi bilo lijepo. Nisam imala vazu ili nešto slično pa sam izvadila svoju četkicu za zube iz čaše, napola je napunila vodom i ostavila cvijeće ondje, u kupaonici.
Kad sam ponovno ušla u svoju sobu, mogla sam čuti razgovor pa sam nakratko sjela na krevet i slušala kroz tanka vrata svoje sobe.
Tata: "Dakle, Hazel si upoznao u grupi za podršku."
Augustus: "Tako je, gospodine. Imate lijepu kuću. Sviđaju mi se vaši radovi."
Mama: "Hvala ti, Augustuse."
Tata: "Znači, i ti si jedan od preživjelih."
Augustus: "Jesam. Nisam ovog momka odsjekao zbog čistog i nepatvorenog zadovoljstva, iako je to izvrsna strategija za gubitak kilograma. Noge su teške!"
Tata: "A kakvo ti je zdravlje sada?"
Augustus: "NTR već četrnaest mjeseci."
Mama: "To je divno. Današnje mogućnosti liječenja - to je stvarno čudesno."
Augustus: "Znam. Ja sam srećković."
Tata: "Moraš shvatiti da je Hazel i dalje bolesna, Augustuse, i bit će ostatak svojeg života. Htjet će te pratiti, ali njena pluća..."
U tom sam se trenutku pojavila i ušutkala ga. "Onda, kamo ćete?" upitala je mama. Augustus je ustao i nagnuo se prema njoj, šapćući joj odgovor, a onda je prislonio prst o usne. "Šššš", rekao joj je. "To je tajna."
Mama se nasmiješila. "Imaš mobitel?" upitala me. Podigla sam dokazni materijal, nakrivila spremnik s kisikom na prednje kotače i krenula. Augustus je požurio k meni i ponudio mi ruku koju sam prihvatila. Prsti su mi se stegnuli oko njegova bicepsa.
52
Na nesreću, inzistirao je na tome da on vozi, kako bi iznenađenje bilo iznenađenje. Dok smo kašljucavo napredovali prema odredištu, rekla sam, "Pošteno si mi šarmirao mamu."
"Aha, a tvoj tata voli Smithse, što pomaže. Misliš da sam im se svidio?"
"Sigurno jesi. Ali ono, koga briga? To su samo roditelji."
"To su tvoji roditelji", objasnio je i pogledao me. "Plus, volim kad se svidim ljudima. Je li to šašavo?"
"Pa, ne moraš juriti da bi mi otvorio vrata ili me zatrpavati komplimentima da bi se meni svidio." Nagazio je kočnicu pa sam poletjela naprijed dovoljno snažno da mi disanje postane teško i zgrčeno. Pomislila sam na PET-snimanje. Ne brini. Briga je beskorisna. Ipak sam brinula.
Spalili smo gume kad smo naglo krenuli od znaka stop pa skrenuli lijevo na pogrešno imenovan Grandview (postoji pogled na golfsko igralište, ali nije nimalo veličanstven). Jedino što mi je palo na pamet bilo je da idemo u smjeru groblja. Augustus je posegnuo prema središnjoj konzoli, otvorio punu kutiju cigareta i izvukao jednu.
"Baciš li ih ikad?" upitala sam ga.
"Jedna od mnogih prednosti nepušenja jest što ti kutija cigareta traje zauvijek", odgovorio je. "Ovu imam skoro godinu dana. Nekoliko ih je puklo pored filtera, ali mislim da bi mi ovaj paket mogao lako potrajati do osamnaestog rođendana." Uhvatio je filter prstima pa ga stavio u usta. "Onda, u redu", rekao je. "U redu. Nabroji neke stvari koje nikad nećeš vidjeti u Indianapolisu."
"Hm. Mršave odrasle?" rekla sam.
Nasmijao se. "Dobro. Nastavi."
"Mmmm. Plaže. Obiteljske restorane. Topografiju."
"Sve izvrsni primjeri stvari koje nam nedostaju. Također, kultura."
"Aha, malo smo kratki s kulturom", rekla sam, konačno shvaćajući kamo me vozi. "Vodiš me u muzej?"
"Na neki način."
"Oh, znači idemo u onaj park ili štoveć?" Gus je djelovao poraženo. "Da, idemo u onaj park ili štoveć", odgovorio je. "Shvatila si, nisi li?"
"Hm, shvatila što?"
"Ništa."
53
Pored muzeja nalazio se park u kojem je gomila umjetnika izradila velike skulpture. Čula sam za njega, ali nikad ga nisam posjetila. Provezli smo se pored muzeja i parkirali tik do košarkaškog igrališta ispunjenog golemim plavim i crvenim čeličnim lukovima koji su predstavljali zamišljenu putanju lopte koja odskakuje.
Spustili smo se niz nešto što se u Indianapolisu može nazvati brdašcem do čistine na kojoj su se klinci verali po golemoj, prevelikoj skulpturi kostura. Sve su kosti bile visoke do struka, a bedrena je bila viša od mene. Sve je izgledalo kao dječji crtež kostura koji izlazi iz tla.
Rame me boljelo. Bojala sam se da mi se rak proširio iz mojih pluća. Zamišljala sam tumor kako mi metastazira u kosti, svrdla mi rupe u kosturu, ubojita jegulja podmuklih namjera. "Funky kosti", rekao je Augustus. "Stvorio ju je Joep Van Lieshout."
"Zvuči nizozemski."
"I jest", odgovorio je Gus. "I Rik Smits je Nizozemac. A i tulipani su nizozemski." Gus je stao usred čistine s kostima ravno ispred nas pa skinuo ruksak prvo s jednog, a potom i s drugog ramena. Otvorio ga je, izvadio narančastu dekicu, bocu soka od naranče i neke sendviče umotane u plastičnu foliju.
"U čemu je fora s narančastom bojom?" upitala sam, i dalje si ne dopuštajući zamisliti kako bi sve ovo moglo voditi do Amsterdama.
"To je, naravno, nacionalna boja Nizozemske. Sjećaš se Vilima III. Oranskog i svega toga?"
"Nisam ga imala na maturi." Nasmiješila sam se, pokušavajući sakriti uzbuđenje.
"Sendvič?" upitao je.
"Da pogodim."
"Nizozemski sir. I rajčica. Rajčice su iz Meksika, žao mi je."
"Ti si takvo razočaranje, Augustuse. Nisi li barem mogao nabaviti narančaste rajčice?"
Nasmijao se pa smo jeli sendviče u tišini i gledali djecu kako se igraju po skulpturi. Nisam ga jednostavno mogla pitati o svemu pa sam samo sjedila ondje okružena svom tom nizozemštinom, osjećajući zbunjenost i nadu.
54
U daljini, okupan nepomućenom sunčevom svjetlošću tako rijetkom i vrijednom u našem gradu, dječji je smijeh kostura pretvorio u igralište, pa su skakali naprijed-natrag po protetskim kostima.
"Na ovoj skulpturi volim dvije stvari", rekao je Augustus. Među prstima je držao nezapaljenu cigaretu, vrteći je kao da otresa pepeo. Vratio ju je nazad u usta. "Prvo, kosti su dovoljno razdvojene da, ako si dijete, ne možeš odoljeti porivu da skačeš s jedne na drugu. Ono, jednostavno moraš skočiti s prsnog koša na lubanju. A to znači da, drugo, skulptura u osnovi djecu prisiljava da se igraju na kostima. Simboličke rezonance su beskrajne, Hazel Grace."
"Stvarno voliš simbole", rekla sam, pokušavajući razgovor ponovno usmjeriti prema brojnim simbolima Nizozemske na našem pikniku.
"Točno, a kad smo kod toga... Vjerojatno se pitaš zašto jedeš loš sendvič od sira i piješ sok od naranče i zašto ja nosim dres Nizozemca koji se bavio sportom koji sam počeo prezirati."
"Palo mi je na pamet", priznala sam.
"Hazel Grace, kao i mnogo djece prije tebe a ovo govorim s iznimnom nježnošću - svoju si Želju potrošila brzopleto, ne mareći za posljedice. Strašni te kosac gledao u lice i strah od smrti dok ti je Želja još u džepu, neispunjena, natjerao te da pojuriš prema prvoj Želji koje si se mogla sjetiti pa si ti, kao i mnogi drugi, odabrala hladno i umjetno zadovoljstvo tematskog parka."
"Zapravo sam se na putovanju sjajno provela. Upoznala sam Šilju i Min..."
"Usred monologa sam! Napisao sam ovo i zapamtio i ako me prekineš, sve ću sjebati", prekinuo me Augustus. "Molim te, jedi sendvič i slušaj." (Sendvič je bio nevjerojatno suh, ali ipak sam zagrizla.) "U redu, gdje sam stao?"
"Umjetna zadovoljstva."
Vratio je cigaretu u kutiju. "Točno, hladna i umjetna zadovoljstva tematskog parka. Ali, dopusti mi da ustvrdim kako su pravi junaci Tvornice želja mladići i djevojke koji čekaju, kao što Vladimir i Estragon čekaju Godota, a dobre kršćanke brak. Ovi mladi junaci stoički i bez žaljenja čekaju da naiđe ona istinska i prava Želja. Naravno, ona možda nikad ne stigne, ali barem mogu mirno počivati u grobu znajući da su učinili svoj dio kako bi sačuvali Želju kao ideju.
Ali opet, možda i stigne: možda shvatiš da je tvoja jedina i prava Želja posjetiti briljantnog Petera Van Houtena u njegovu amsterdamskom egzilu i bit će ti drago što si sačuvao svoju Želju."
55
Augustus je stao usred govora dovoljno da shvatim kako je monolog završen. "Alija nisam sačuvala Želju", rekla sam.
"Ah", odvratio je. A potom je, nakon nečeg što je djelovalo kao uvježbana stanka, dodao, "Ali ja sam sačuvao svoju."
"Stvarno?" Bila sam iznenađena time što Augustus još ima pravo na Želju, budući da je u školi i već godinu dana u remisiji. Moraš biti prilično bolestan da bi ti Dobri duhovi ispunili Želju.
"Dobio sam je u zamjenu za nogu", objasnio je. Lice mu je bilo posve obasjano; morao je škiljiti da bi me pogledao, a zbog toga mu se nos preslatko naborao. "Sad, ja ti neću dati svoju Želju ili nešto takvo. Ali želim upoznati Petera Van Houtena, a nema smisla upoznati ga bez djevojke koja me upoznala s njegovom knjigom."
"Definitivno nema", složila sam se.
"Dakle, ja sam razgovarao s Dobrim dusima i oni se potpuno slažu. Kažu da je Amsterdam divan početkom svibnja. Predlažu da otputujemo trećeg svibnja, a vratimo se sedmog."
"Augustuse, stvarno?"
Pružio je ruku, dotakao mi obraz i na trenutak sam pomislila da će me poljubiti. Tijelo mi se ukočilo i mislim da je to primijetio jer je odmaknuo ruku.
"Augustuse", rekla sam. "Stvarno. Ne moraš to raditi."
"Naravno da moram", odgovorio je. "Pronašao sam svoju Želju."
"Bože, najbolji si", rekla sam mu.
"Sigurno to govoriš svim dečkima koji ti financiraju međunarodna putovanja", odgovorio je.

ŠESTO POGLAVLJE
Kad sam stigla kući, mama je slagala moju odjeću istovremeno gledajući televizijski šou The View. Rekla sam joj da su tulipani i nizozemski umjetnik i sve to bili zato što je Augustus odlučio iskoristiti svoju Želju i odvesti me u Amsterdam.
"To je previše", rekla je vrteći glavom. "Ne možemo to prihvatiti od potpunog stranca."
"On nije stranac. On mi je gotovo drugi najbolji prijatelj."
"Nakon Kaitlyn?"
"Nakon tebe", rekla sam. Bila je to istina, ali sam to ponajprije rekla jer sam željela u Amsterdam.
"Pitat ću doktoricu Manu", rekla je nakon stanke.
* * *
Doktorica Maria je rekla da ne mogu u Amsterdam bez odrasle osobe blisko upoznate s mojim slučajem, što je manje više značilo bez mame ili same doktorice Mane. (Moj je tata moj rak razumio koliko i ja: na nejasan i nepotpun način na koji ljudi razumiju električnu struju ili plimu i oseku. Ali mama je znala više o razlikama u karcinomu štitnjače kod adolescenata od većine onkologa.)
"Onda ti ideš", rekla sam. "Dobri duhovi će platiti za to. Oni imaju hrpu love."
"Ali tvoj otac", rekla je mama. "Nedostajat ćemo mu. Ne bi bilo pošteno prema njemu, a ne može si priuštiti izostanak s posla."
"Šališ se? Misliš da tata ne bi uživao nekoliko dana gledati televizijske emisije koje nisu o modelima koji se probijaju i svake večeri naručivati pizzu koristeći kartonske tanjure da ne mora prati posuđe?"
Mama se nasmijala. Konačno je osjetila uzbuđenje i počela unositi zadatke u telefon: mora nazvati Gusove roditelje i razgovarati s Dobrim duhovima o mojim medicinskim potrebama, saznati imaju li već hotel, koji su najbolji vodiči i što bismo sve trebali istražiti ako imamo samo tri dana i tako dalje. Malo me boljela glava pa sam popila dva Advila i odlučila odrijemati.
Ali na kraju sam ležala u krevetu i vrtjela čitav piknik s Augustusom u glavi. Nisam mogla prestati razmišljati o onom trenutku kad sam se ukočila jer me dodirnuo. Nekako je ta nježna bliskost bila pogrešna. Mislila sam da je možda stvar u tome što je sve bilo unaprijed osmišljeno: Augustus je bio divan, ali je na
57
pikniku pretjerao sa svime, skroz do sendviča koji su bili bremeniti metaforama, ali užasnog okusa i naučenog monologa koji je zapriječio razgovor. Sve je bilo Romantično, ali ne i romantično.
Istina je bila da nikad nisam htjela da me poljubi, ne na onaj način na koji bi takve stvari trebalo željeti. Mislim, on je bio predivan i bio mi je privlačan. Mislila sam o njemu na taj način, da posudim frazu osnovnoškolskog slenga. Ali stvaran dodir, realiziran dodir... sve je bilo pogrešno.
A onda sam se uhvatila da brinem kako ću se morati ljubiti s njime da bih stigla u Amsterdam, a to nije nešto o čemu želiš razmišljati jer a) uopće se ne bih trebala pitati želim li ga poljubiti i b) ljubiti nekog samo da bi dobio besplatno putovanje opasno je blizu profesionalnom kurvanju, a moram priznati da iako sebe nisam smatrala dobrom osobom, nikad nisam mislila da bi moj prvi seksualni čin bio prostitucija.
A opet, nije me pokušao poljubiti; samo mi je dodirnuo lice, a to čak i nije seksualno. To nije potez osmišljen da izazove uzbuđenje, ali je u svakom slučaju dizajniran potez jer Augustus Waters nije sklon improvizacijama. Što je onda htio postići? I zašto ja to nisam htjela prihvatiti?
U nekom sam trenutku shvatila da susretu pristupam na Kaitlynin način pa sam odlučila poslati Kaitlyn poruku i zatražiti savjet. Odmah me nazvala.
"Imam problem s dečkom", objasnila sam.
"PREDIVNO", odgovorila je Kaitlyn. Ispričala sam joj sve, zajedno s čudnim dodirivanjem lica, izostavljajući samo Amsterdam i Augustusovo ime. "Sigurna si da je zgodan?" upitala me kad sam završila.
"Prilično sigurna", odgovorila sam.
"Sportaš?"
"Da, igrao je košarku za North Central."
"Ideš. Kako si ga upoznala?"
"Na jezivoj grupi za podršku."
"Huh", odgovorila je Kaitlyn. "Čisto znatiželje radi, koliko nogu tip ima?"
"Ono... 1.4", odgovorila sam s osmijehom. Košarkaši su slavni u Indiani, a iako Kaitlyn nije pohađala North Central, njene su društvene veze bile beskrajne.
"Augustus Waters", kazala je.
"Hm... možda?"
58
"O, moj Bože. Viđala sam ga na zabavama. Što bih sve radila tom dečku. Mislim, ne sad kad znam da tebe zanima. Ali, o moj blagi, dobri Bože, jahala bih tog jednonogog ponija po čitavom koralu."
"Kaitlyn", rekla sam.
"Oprosti. Misliš li da bi ti trebala biti gore?"
"Kaitlyn."
"O čemu smo ono pričale? Aha, o tebi i Augustusu Watersu. Možda... jesi li gay?"
"Mislim da nisam? Mislim, definitivno mi se sviđa."
"Ima li ružne ruke? Ponekad lijepi ljudi imaju ružne ruke."
"Ne, ima nekako čudesne ruke."
"Hmmm", rekla je.
"Hmmm", rekla sam.
Nakon kratke pauze, Kaitlyn je rekla, "Sjećaš se Dereka? Prošlog je tjedna prekinuo sa mnom jer je zaključio kako između nas postoji nešto temeljno nekompatibilno i da ćemo se samo međusobno povrijediti budemo li ustrajali. Nazvao je to preventivno napucavanje. Možda imaš taj predosjećaj daje nešto temeljno nekompatibilno pa predosjećaš predosjećaj."
"Hmmm", rekla sam.
"Samo razmišljam naglas."
"Žao mi je zbog Dereka."
"Oh, preboljela sam to, dušo. Trebao mi je paket peperminta i četrdeset minuta za to."
Nasmijala sam se. "Pa hvala, Kaitlyn."
"U slučaju da se ipak spetljaš s njim, želim znati lascivne detalje."
"Ali naravno", rekla sam, a tad je Kaitlyn poslala poljubac u slušalicu pa sam rekla "Bok" i ona je poklopila.
Slušajući Kaitlyn, shvatila sam kako nemam predosjećaj da ću ga povrijediti. Imala sam post-osjećaj.
Izvukla sam laptop i potražila Caroline Mathers. Fizičke su sličnosti bile nevjerojatne: isto steroidno okruglo lice, isti nos, isti oblik tijela u cjelini. Ali njene su oči bile tamnosmeđe (moje su zelene), a njena put mnogo tamnija - talijanska ili neka takva.
59
Na tisuće joj je ljudi - doslovno na tisuće - ostavilo poruke sućuti. Bio je to beskrajan popis ljudi kojima je nedostajala, toliko njih da mi je trebalo sat vremena klikanja po žao mi je što si umrla i molim za tebe porukama na zidu. Umrla je prije godinu dana od tumora na mozgu. Uspjela sam kliknuti na neke njene fotografije. Augustus je bio na onim ranijima: s podignutim je palčevima pokazivao na otrcani ožiljak na njenoj ćelavoj glavi; stajao ruku pod ruku s njom na igralištu bolnice Memorial, leđima okrenuti fotoaparatu; ljubeći je dok je Caroline odmaknula fotoaparat tako da si mogao vidjeti samo njihove noseve i zatvorene oči.
Najnovije su slike bile one snimljene ranije, dok je bila zdrava, a posthumno su ih objavili njeni prijatelji: bila je prelijepa djevojka, širokih bokova i valovite, duge, ravne, potpuno crne kose koja joj je padala preko lica. Moja zdrava osoba nije izgledala nimalo nalik njenoj zdravoj osobi. Ali naše su tumorske osobe mogle biti sestre. Nikakvo čudo da je piljio u mene kad me prvi put vidio.
Neprestano sam se vraćala jednoj objavi na zidu, napisanoj prije dva mjeseca, devet mjeseci nakon stoje umrla, a napisao ju je jedan od njezinih prijatelja. Svima toliko nedostaješ. To nikada ne prestaje. Imam osjećaj kao da smo u tvojoj bitci svi ranjeni, Caroline. Nedostaješ mi. Volim te.
Nakon nekog su vremena mama i tata objavili da je vrijeme večere. Ugasila sam računalo i ustala, ali nisam mogla istjerati tu objavu iz misli, a iz nekog me razloga činila nervoznom i ne-gladnom.
Stalno sam razmišljala o svojem ramenu koje je boljelo. I dalje sam imala glavobolju, ali možda samo zato jer sam razmišljala o djevojci koja je umrla od tumora na mozgu. Stalno sam si ponavljala da trebam odvojiti stvari, da budem ovdje i sada za našim okruglim stolom (za koji se možda moglo reći da je promjerom prevelik za troje i definitivno prevelik za dvoje) s tim ofurenim brokulama i burgerom od crnog graha koji sav kečap ovog svijeta ne bi učinio dovoljno sočnim. Rekla sam sebi da zamišljanje metastaze u mozgu ili ramenu neće utjecati na nevidljivu stvarnost koja se odigrava u meni i da su stoga takve misli uludo utrošeni trenuci života sastavljenog od definitivno određenog skupa takvih trenutaka. Pokušala sam si reći i da danas živim najbolji mogući život.
Dugo nisam mogla shvatiti zašto me nešto što je stranac napisao na Internetu drugome (i pokojnome) strancu toliko mučilo i ispunjavalo brigom kako postoji nešto u mojoj glavi - koja jest boljela, iako sam s godinama iskustva naučila daje bol neprecizan dijagnostički alat.
60
Kako se tog dana nije dogodio nikakav potres u Papui Novoj Gvineji, moji su roditelji bili hiperusredotočem na mene pa nisam mogla sakriti ovu novu navalu nemira.
"Je li sve u redu?" upitala je mama dok sam jela.
"A-ha", rekla sam i uzela zalogaj burgera. Progutala. Pokušala sam reći nešto što bi rekla normalna osoba čiji se um ne davi od panike. "Ima li u burgerima brokule?"
"Malo", odgovorio je tata. "Prilično je uzbudljivo što ćeš možda ići u Amsterdam."
"Aha", kazala sam. Pokušala sam ne razmišljati o riječi ranjeni, što je naravno jedan od načina razmišljanja o njoj.
"Hazel", ubacila se mama. "Gdje si sad?"
"Valjda samo razmišljam."
"Zacopana", rekao je tata s osmijehom.
"Nisam klinka i definitivno nisam zaljubljena u Gusa Watersa ili bilo koga drugoga", rekla sam malo previše obrambeno. Ranjeni. Kao da je Caroline Mathers bila bomba koja je eksplodirala i svi su oko nje završili s ugrađenim šrapnelom.
Tata me pitao radim li na nečemu za školu. "Dobila sam jako naprednu zadaću iz algebre", odgovorila sam mu. "Tako naprednu da je vjerojatno ne bih mogla objasniti laiku."
"A kako je tvoj prijatelj Isaac?"
"Slijepo", odgovorila sam.
"Danas se ponašaš prilično tinejdžerski", rekla je mama. Činilo se da joj to pomalo smeta.
"Nisi li to htjela, mama? Da budem tinejdžerica?"
"Pa, ne nužno ovakva tinejdžerica, ali naravno da smo tvoj otac i ja uzbuđeni gledati te kako postaješ mlada žena, sklapaš prijateljstva, izlaziš s dečkima."
"Ne izlazim s dečkima", rekla sam. "Ne želim izlaziti ni s kim. To je užasna ideja i jeziv gubitak vremena i..."
"Dušo", obratila mi se majka. "Što nije u redu?"
"Ja sam ono. Ono. Ja sam kao granata, mama. Ja sam granata i u jednom ću trenutku eksplodirati i voljela bih smanjiti žrtve, okej?"
Tata je malo nakrivio glavu u stranu, kao prekoreno štene.
61
"Ja sam granata", ponovila sam. "Samo se želim držati podalje od ljudi i čitati knjige i razmišljati i biti s vama jer nikako ne mogu spriječiti da povrijedim vas; previše ste blizu, pa me jednostavno pustite da to radim, dobro? Ne trebam više izlaziti. I ne mogu biti obična tinejdžerica jer sam granata."
"Hazel", rekao je tata i zagrcnuo se. On puno plače, moj tata.
"Idem u svoju sobu i malo ću čitati, dobro? Dobro sam. Stvarno sam dobro. Samo želim ići malo čitati."
Počela sam čitati taj roman koji smo dobili u zadatak, ali živimo u kući tragično tankih zidova pa sam mogla čuti većinu prošaptanog razgovora koji je uslijedio. Moj je tata govorio, "Ubija me to", a mama, "To je upravo ono što sada ne treba čuti", pa je tata rekao, "Žao mi je ali...", a mama ga je prekinula, "Nisi li zahvalan?" A on je odgovorio, "Naravno da sam zahvalan". Pokušavala sam se koncentrirati na priču, ali nisam ih mogla ne čuti.
Pa sam uključila računalo kako bih slušala glazbu, a s Augustusovim omiljenim bendom, The Hectic Glowom kao drugom pjesmom, vratila sam se stranicama posvete Caroline Mathers i čitanju o tome kako je njezina borba bila junačka, i koliko svima nedostaje i kako je sad na boljem mjestu i kako će zauvijek živjeti u njihovom sjećanju i kako su svi koji su je poznavali - ali svi - tužni zbog njenog odlaska.
Možda sam trebala mrziti Caroline Mathers ili već nešto jer je bila s Augustusom, ali nisam. Nisam je vidjela jasno među svim tim posvetama, ali činilo se da nemam što mrziti - činilo se da je, baš poput mene, profesionalni bolesnik, zbog čega sam se zabrinula da, kad ja umrem, neće imati što reći o meni osim da sam se junački borila, kao da je jedina stvar koju sam ikad učinila Dobivanje raka.
U svakom slučaju, počela sam čitati male bilješke Caroline Mathers, od kojih su većinu zapravo napisali njeni roditelji jer je njen rak, pretpostavljam, bio od one vrste koja učini da ti prestaneš biti ti prije nego te učini neživim.
I sve su bile kao, Caroline i dalje ima problema s ponašanjem. Jako se bori s ljutnjom i frustracijom jer ne može govoriti (naravno, i mi smo frustrirani zbog toga, ali imamo društveno prihvatljivije načine podnošenja ljutnje). Gus je Caroline počeo zvati HULK SMASH što se liječnicima sviđa. Ništa u ovome nikome od nas nije lako, ali prihvaćamo humor gdje ga možemo naći. Nadamo se da u četvrtak idemo kući. Javit ćemo...
Nema potrebe reći da u četvrtak nije otišla kući.
62
Pa naravno da sam se ukočila kad me dodirnuo. Biti s njime značilo je povrijediti ga - nepovratno. I to sam osjetila kad je posegnuo za mnom: osjećala sam kao da činim nasilje nad njim jer sam točno to i činila.
Odlučila sam mu poslati poruku. Htjela sam izbjeći razgovor o tome svemu.
Hej, dakle u redu, ne znam hoćeš li ovo shvatiti, ali ne mogu te poljubiti ili nešto. Ne da bih to nužno htjela, ali ne mogu.
Kad to pogledam, vidim jedino u što ću te uplesti. Možda ti to nema smisla.
U svakom slučaju, oprosti.
Odgovorio je nekoliko minuta kasnije:
U redu.
Otpisala sam nazad.
U redu.
Odgovorio je:
O, moj Bože, prestani flertovati sa mnom!
Samo sam rekla:
U redu.
Telefon mi je zazujao nekoliko trenutaka kasnije.
Samo se šalim, Hazel Grace. Razumijem. (Ali oboje znamo da je 'u redu'jako izazovno. U redu PRŠTI od senzualnosti.)
Bila sam u iskušenju ponovno mu napisati U redu, ali zamislila sam ga na svojem sprovodu i to mi je pomoglo da ispravno oblikujem tekst.
Žao mi je.
63
* * *
Pokušala sam zaspati sa slušalicama, ali nakon nekog su vremena ušli mama i tata. Mama je uzela Plavka s police i priljubila ga uz trbuh, a tata je sjeo na stolac i bez suza rekao, "Ti nisi granata, ne nama. Kad razmišljamo o tvojoj smrti, to nas rastužuje, Hazel, ali ti nisi granata. Ti si čudesna. Ne možeš znati, dušo, jer nikad nisi imala bebu koja je postala iznimna mlada čitateljica s usputnim zanimanjem za jezive televizijske emisije, ali sreća koju nam daješ mnogo je veća od tuge koju osjećamo zbog tvoje bolesti."
"U redu", rekla sam.
"Stvarno", nastavio je tata. "Ne bih te muljao oko toga. Da stvaraš više nevolja, jednostavno bismo te bacili na ulicu."
"Mi nismo jako osjećajni ljudi", dodala je mama mrtvo ozbiljno. "Ostavili bismo te u sirotištu s porukom na pidžami."
Nasmijala sam se.
"Ne moraš ići na grupu za podršku", dodala je mama. "Ne moraš ništa. Osim ići u školu." Predala mi je medvjedića.
"Mislim da Plavko večeras može spavati na polici", rekla sam. "Dopusti da te podsjetim kako sam starija od trideset i tri polugodine."
"Čuvaj ga noćas", rekla je.
"Mama."
"Usamljen je", objasnila je.
"O, Bože, mama", rekla sam. Ali uzela sam glupog Plavka i ono, malo ga mazila dok sam tonula u san.
I dalje sam imala jednu ruku prebačenu preko Plavka, zapravo, kad sam se malo nakon četiri ujutro probudila s apokaliptičnom boli koja je nadirala iz nedostižnog središta u mojoj glavi.

SEDMO POGLAVLJE
Vrištala sam kako bih probudila roditelje i oni su utrčali u moju sobu, ali nisu mogli učiniti ništa kako bi ugasili eksplozije supernove u mojoj glavi, beskrajni niz interkranijalnih vatrometa zbog kojih sam mislila da konačno odlazim i rekla sam samoj sebi - kao što sam si ranije govorila - da se tijelo isključuje kad bol postaje prejaka, da je svijest privremena, da će i ovo proći. Ali kao i obično, nisam se onesvijestila. Ostala sam na obali, valovi su me zapljuskivali, ali nisam se mogla utopiti.
Tata je vozio i telefonom razgovarao s bolnicom dok sam ja ležala na stražnjem sjedištu s glavom u maminu krilu. Nije se što imalo učiniti: vrištanje je samo pogoršavalo stvar. Zapravo je svaki stimulans pogoršavao stvar.
Jedino je rješenje bilo pokušati rastaviti svijet, učiniti ga crnim i tihim i ponovno nenaseljenim, vratiti se trenutku prije velikog praska, početku kad je postojala Riječ i živjeti u tom golemom nestvorenom prostoru sama s Riječi.
Ljudi govore o hrabrosti oboljelih od raka i ja ne niječem tu hrabrost. Bockali su me i rezali i trovali godinama, a još sam ovdje. Ali nemojte se zavaravati: u tom bih trenutku bila sretna da umrem.
Probudila sam se na intenzivnoj. Znala sam da sam na intenzivnoj jer nisam imala svoju sobu i jer je sve oko mene pijukalo i jer sam bila sama. Ne puštaju obitelj da bude s tobom dvadeset i četiri sata dnevno na dječjem odjelu intenzivne zbog rizika od infekcije. Čula sam zavijanje iz hodnika. Nečije je dijete umrlo. Bila sam sama. Pritisnula sam crveni gumb.
Nekoliko sekundi kasnije ušla je medicinska sestra. "Hej", rekla sam.
"Bok, Hazel. Ja sam Alison, tvoja sestra."
"Bok, Alison, Moja sestro."
Tad sam ponovno počela osjećati umor. Ali probudila sam se kad su moji roditelji ušli, plačući i neprestano mi ljubeći lice pa sam posegnula za njima i pokušala im stisnuti ruku, ali sve je boljelo kad bih stisnula. Mama i tata su mi rekli da nemam tumor na mozgu, već da mi glavobolju uzrokuje loša oksigenacija koja je uzrokovala to da mi pluća plivaju u tekućini, a čak je litra i pol (!!!!) uspješno drenirana iz mojeg prsnog koša zbog čega bih mogla osjećati nelagodu s bočne strane gdje se nalazila, hej, vidi ti to, cijev koja mi je iz prsa ulazila u plastičnu vrećicu prepunu tekućine koja je sasvim iskreno sličila najdražem svijetlom pivu mojeg oca. Mama mi je rekla da ću ići kući, stvarno
65
hoću, da će mi samo svako toliko morati drenirati ovo, i da će me morati vratiti na BiBAP, taj noćni stroj koji mi tjera zrak u ta moja usrana pluća i izvlači ga iz njih. Ali prve sam noći u bolnici prošla potpuno PET-snimanje, rekli su mi, i vijesti su bile dobre: nije bilo rasta tumora. Nema novih tumora. Bol u ramenu bila je posljedica nedostatka kisika. I bol zbog srca koje prejako radi.
"Doktorica Maria jutros je rekla da je i dalje optimistična", rekao je tata. Sviđala mi se doktorica Maria i nije srala ljudima pa je to bilo lijepo čuti.
"Ovo je samo problem, Hazel", rekla je mama. "Ovo je problem s kojim možemo živjeti."
Kimnula sam, a onda ih je Alison Moja sestra zamolila da odu. Upitala me želim li još komadića leda i ja sam kimnula pa je sjela na krevet kraj mene i žlicom mi ih stavljala u usta.
"Dakle, bila si van sebe par dana", rekla je Alison. "Hmmm... da vidimo što si propustila. Neka se slavna osoba drogirala. Političari se nisu mogli složiti. Druga je slavna osoba obukla bikini koji je otkrio sve nesavršenosti njenog tijela. Jedan je tim pobijedio u utakmici, ali je drugi izgubio." Nasmiješila sam se. "Ne možeš više tako nestajati, Hazel. Previše toga propustiš."
"Još?" upitala sam i kimnula prema bijeloj plastičnoj čaši u njenoj ruci.
"Ne bih trebala", odgovorila je, "ali ja sam buntovnica." Dala mi je još jednu punu žlicu zdrobljenog leda. Promrmljala sam hvala. Hvala Bogu na dobrim sestrama. "Umorila si se?" upitala me. Kimnula sam. "Spavaj malo", rekla je. "Pokušat ću ih omesti i dati ti par sati sna prije nego ti netko dođe provjeriti vitalne znakove i tome slično." Ponovno sam joj zahvalila. U bolnici često govoriš 'hvala'. Pokušala sam se namjestiti u krevetu. "Nećeš pitati za dečka?" upitala me.
"Nemam dečka", odgovorila sam.
"Čuj, tu imamo dečka koji gotovo nije izašao iz čekaonice otkako si stigla", objasnila mi je.
"Nije me valjda vidio ovakvu?"
"Nije. Samo obitelj." Kimnula sam i utonula u vodeni san.
Trebat će mi šest dana da dođem kući, šest nedana piljenja u akustične ploče na stropu i gledanja televizije i spavanja i boli i čekanja da vrijeme prođe. Nisam vidjela Augustusa ili ikog drugog osim svojih roditelja. Kosa mi je izgledala kao ptičje gnijezdo; hodala sam šepavo kao oboljeli od demencije. Ali svakog sam se dana osjećala bolje: svaki je san otkrivao osobu koja se činila
66
malo više nalik meni. San pobjeđuje rak, ponovio je po tisućiti puta moj Redovni Doktor Jim kad se jednog jutra nagnuo nad mene okružen špalirom studenata medicine.
"Ja sam stroj za borbu protiv raka", rekla sam mu.
"To uistinu jesi, Hazel. Samo odmaraj, uskoro ćeš kući."
U utorak su mi rekli da u srijedu idem kući. U srijedu su mi dva studenta medicine pod minimalnim nadzorom uklonila cijev iz prsa, ali je osjećaj bio kao da me netko ubada iznutra prema van i općenito postupak nije najbolje prošao pa su odlučili da ostanem do četvrtka. Počela sam misliti da sam dio nekog egzistencijalističkog eksperimenta u trajno odloženoj gratifikaciji kad se u petak ujutro pojavila doktorica Maria, minutu petljala oko mene i onda mi rekla da mogu ići.
Mama je tad otvorila svoju preveliku torbu kako bi pokazala da je sve vrijeme sa sobom imala moju Odjeću za odlazak kući. Došla je sestra i izvadila mi infuziju. Osjećala sam se lako iako sam sa sobom vukla spremnik s kisikom. Otišla sam u kupaonicu, otuširala se prvi put u tjedan dana, odjenula i kad sam izašla, bila sam toliko umorna da sam morala leći i uhvatiti dah. Mama je pitala, "Želiš li vidjeti Augustusa?"
"Valjda", odgovorila sam nakon minute. Ustala sam i prebacila se na jedan od onih plastičnih stolaca oslonjenih o zid, gurnuvši spremnik ispod stolca. To me iscrpilo.
Tata se nekoliko minuta kasnije vratio s Augustusom. Kosa mu je bila neuredna, padala mu je na čelo. Zasjao je pravim Augustus Watersovim vragolastim osmijehom kad me ugledao i nisam si mogla pomoći a da mu ne uzvratim osmijeh. Sjeo je na plavi naslonjač od lažne kože pored mojeg stolca. Nagnuo se prema meni, naizgled nesposoban zauzdati osmijeh.
Mama i tata su nas ostavili same, zbog čega sam se osjećala čudno. Silno sam se trudila pogledati ga u oči, iako su bile tako lijepe da ih je teško gledati. "Nedostajala si mi", rekao je Augustus.
Glas mi je bio tiši nego sam željela. "Hvala što me nisi pokušao vidjeti dok sam užasno izgledala."
"Budimo iskreni, i sad izgledaš prilično loše."
Nasmijala sam se. "I ti si meni nedostajao. Samo ne želim da vidiš... sve ovo. Samo želim, ono... Nije važno. Ne dobiješ uvijek ono što želiš."
67
"Stvarno?" upitao me. "Oduvijek sam mislio da je svijet tvornica koja ti ispunjava želje."
"Ispada da tome nije baš tako", rekla sam. Bio je tako lijep. Posegnuo mi je za rukom, ali ja sam odmahnula glavom. "Ne", rekla sam tiho. "Ako ćemo se družiti, onda to mora biti, ono, ne tako."
"U redu", složio se. "Čuj, imam dobre vijesti i loše vijesti, kad smo već kod ispunjavanja želja."
"U redu?"
"Loše su vijesti da očito ne možemo u Amsterdam dok ti ne bude bolje. Dobri duhovi će ipak odraditi svoju slavnu magiju kad ti bude dovoljno dobro."
"To su dobre vijesti?"
"Ne, dobre vijesti su što je, dok si spavala, Peter Van Houten s nama podijelio još malo svojeg briljantnog uma."
Ponovno je posegnuo za mojom rukom, ali ovoga puta kako bi u nju gurnuo komad nekoliko puta preklopljenog papira s logotipom
Peter Van Houten, romanopisac emeritus.
Nisam ga pročitala dok nisam stigla kući i smjestila se u svoj golemi i prazan krevet, bez ikakve mogućnosti medicinske intervencije. Trebala mi je čitava vječnost da dešifriram Van Houtenov neuredan i nečitljiv rukopis.
Dragi gospodine Waters,
primio sam vašu elektroničku poštu od 14. travnja i prilično sam impresioniran šekspirijanskom složenošću vaše tragedije. Svi u ovoj priči imaju mramornu hamartiu: njena je što je tako bolesna, a vaša što ste tako zdravi. Da je ona zdravija, a vi bolesniji, tada zvijezde ne bi bile tako strašno uklete, ali ukletost je priroda zvijezda i nikad Shakespeare nije bio više u krivu nego kad je Kasija natjerao da opazi: "Greška, dragi Brute, nije u našim zvijezdama/već u nama samima." Jednostavno je to reći kad ste rimski plemić (ili Shakespeare!), ali među našim zvijezdama može se pronaći poprilična krivica.
Dok smo na temi nedostataka starog Willa, vaše pisanje o mladoj Hazel podsjeća me na Bardov pedeset i peti sonet koji, naravno, počinje: "Nit mramor nit pozlaćeni spomenici/prinčeva neće nadživjeti ovu moćnu rimu;/no ti ćeš u njoj blještavije sjati/od hrapava kamena, ukaljana kurvom od vremena." (Digresija, ali: kakva je kurva vrijeme. Sjebe svakoga.) To je divna pjesma, ali i varljiva: naravno da se sjećamo Shakespeareove moćne rime, ali što znamo o
68
osobi kojoj je posvećena? Ništa. Prilično smo sigurni da je riječ o muškarcu, a sve ostalo je pogađanje. Shakespeare nam je savršeno malo rekao o muškarcu kojeg je zarobio u tom lingvističkom sarkofagu. (Primijetit ćete i da, kad govorimo o literaturi, govorimo u sadašnjem vremenu. Kad govorimo o mrtvima, nismo tako milostivi.) Izgubljeno nećemo učiniti besmrtnim pišući o tome. Jezik zakopava, ali ne uskrisuje (Potpuno razotkrivanje: nisam prvi koji je to primijetio. Usporedi MacLeishovu poemu "Nit mramor nit pozlaćeni spomenici" u kojoj se nalazi junački stih "reći ću da ćeš umrijeti i nitko te neće pamtiti".)
Skrećem s teme, ali evo zaključka: mrtvi su vidljivi samo u užasnom golom oku sjećanja. Živi, hvala nebesima, zadržavaju sposobnost da nas iznenade i razočaraju. Vaša je Hazel živa, Waterse, i ne smijete nametati svoju volju tuđoj odluci, posebno odluci koja je tako promišljeno donesena. Ona vas želi poštedjeti boli i trebali biste joj to dopustiti. Možda vam logika mlade Hazel nije uvjerljiva, ali ja kročim ovom dolinom suza dulje od vas i kako ja to vidim, ona nije luda.
Iskreno vaš,
Peter Van Houten
Stvarno je to on napisao. Polizala sam prst, s njim malo prešla po papiru i tinta je lagano pustila pa sam znala da je stvarna.
"Mama", rekla sam. Nisam to rekla glasno, ah nisam ni morala. Ona uvijek čeka. Provirila je kroz vrata.
"Jesi li dobro, dušo?"
"Možemo li nazvati doktoricu Mariu i pitati je hoće li me međunarodna putovanja ubiti?"

OSMO POGLAVLJE
Nekoliko dana kasnije imali smo veliki Sastanak ekipe za rak. Svako toliko sastala bi se hrpa liječnika, socijalnih radnika, fizioterapeuta i tkoznakogajoš, posjedali bi oko stola u konferencijskoj dvorani i raspravljali o mojoj situaciji. (Ne o situaciji s Augustusom Watersom niti o situaciji s Amsterdamom. O situaciji s rakom.)
Sastanak je vodila doktorica Maria. Zagrlila me kad sam stigla. Voljela je grliti.
Valjda sam se osjećala bolje. Cjelonoćno spavanje s BiBAP-om činilo je da se moja pluća osjećaju gotovo normalno, iako se zapravo i nisam sjećala normalnog rada pluća.
Svi su stigli i napravili cijelu predstavu oko isključivanja pagera tako da ja budem u centru pažnje, a onda je doktorica Maria rekla, "Dakle, sjajna je vijest da Phalanxifor i dalje kontrolira rast tvojeg tumora, ali očito i dalje imamo problema s prikupljanjem tekućine. Pitanje je, kako nastaviti?"
A onda me samo pogledala kao da očekuje odgovor. "Hm", rekla sam, "mislim da nisam najkvalificiranija osoba u ovoj prostoriji da bih na to odgovorila?"
Nasmiješila se. "Točno, čekala sam doktora Simonsa. Doktore Simons?" On je bio isto nekakav liječnik za rak.
"Pa, od drugih pacijenata znamo da većina tumora naposlijetku pronađe način da raste unatoč Phalanxiforu, ali da je to slučaj, na snimkama bismo vidjeli rast tumora, što ne vidimo. Dakle, još nismo tamo."
Još, pomislila sam.
Doktor Simons je kažiprstom kucnuo po stolu. "Smatramo kako je moguće da Phalanxifor pogoršava edem, ali prestanemo li ga koristiti, mogli bismo se suočiti s mnogo ozbiljnijim problemima."
Doktorica Maria je dodala, "Stvarno ne razumijemo dugotrajne učinke Phalanxifora. Malo je ljudi na njemu toliko dugo kao ti."
"Znači, nećemo činiti ništa?"
"Nastavit ćemo ovim smjerom", objasnila je doktorica Maria, "ali moramo više učiniti kako bismo smanjili stvaranje edema." Iz nekog sam razloga osjetila mučninu, kao da ću povratiti. Mrzila sam Sastanke ekipe za rak općenito, ali ovaj sam posebno mrzila. "Tvoj rak neće nestati, Hazel. Ali vidjela sam da ljudi dugo žive s tvojom razinom penetracije tumora." (Nisam pitala što znači dugo.
70
Tu sam pogrešku već jednom učinila.) "Znam da ti to tako ne izgleda nakon izlaska s intenzivne, ali ova tekućina je, barem zasad, rješiva."
"Zar ne mogu jednostavno dobiti transplantaciju pluća ili nešto?" upitala sam.
Usne doktorice Marije nestale su u njenim ustima. "Nažalost, ne bi bila smatrana dobrim kandidatom za transplantaciju." Shvaćala sam: nema koristi od traćenja dobrih pluća na beznadan slučaj. Kimnula sam i pokušala ne ostaviti dojam da me taj komentar povrijedio. Moj je tata počeo malo plakati. Nisam ga pogledala, ali dugo nitko ništa nije rekao pa je njegov štucavi plač bio jedini zvuk u prostoriji.
Mrzila sam ga povrijeđivati. Većinu sam vremena mogla zaboraviti na to, ali neumoljiva je istina glasila ovako: možda im je drago što sam ovdje, ali ja sam alfa i omega patnje mojih roditelja.
Malo prije Čuda, dok sam ležala na intenzivnoj, izgledalo je kao da ću umrijeti. Mama mije govorila da je u redu pustiti se i ja sam se trudila pustiti, ali moja su se pluća neprestano borila za zrak. Mama je jecajući šapnula nešto u tatina prsa za što bih radije da nisam čula i nadam se da ona nikad neće saznati da jesam čula. Rekla je: "Više neću biti mama" i to me užasno pogodilo.
Nisam mogla prestati misliti o tome tijekom cijelog Sastanka tima za rak. Nisam to mogla izbiti iz glave, kako je zvučala dok je to govorila, kako nikad više neće biti dobro, a vjerojatno i neće.
Konačno smo odlučili ostaviti sve kako je bilo, uz češće drenaže tekućine. Na kraju sam pitala smijem li putovati u Amsterdam, a doktor Simons se stvarno i doslovno nasmijao, ali onda je doktorica Maria rekla, "Zašto ne?" Doktor Simons je zabrinuto ponovio, "Zašto ne?" a doktorica Maria je rekla, "Da, ne vidim razloga zašto ne. Konačno, u avionima imaju kisik." Doktor Simons je pitao, "A hoće li jednostavno na carini pustiti BiPAP?" Doktorica Maria je odgovorila, "Pa da, ili će je jedan čekati."
"Staviti pacijenticu - ni manje ni više nego jednu od pacijenata na Phanalxiforu koji najviše obećavaju - na osam sati leta udaljenosti od jedinih liječnika koji razumiju njen slučaj? To je recept za katastrofu."
Doktorica Maria je slegnula ramenima. "To će povećati neke rizike", priznala je, a onda se okrenula prema meni i rekla: "Ali to je tvoj život."
Osim što zapravo nije. Tijekom vožnje kući, roditelji su se složili: ne idem u Amsterdam ako se liječnici ne slože da je sigurno.
71
Augustus me nazvao istog dana, nakon večere. Već sam bila u krevetu - u ovom je trenutku vrijeme nakon večere bilo moje vrijeme odlaska u krevet - oslonjena o milijardu jastuka s Plavkom i računalom u krilu.
Javila sam se i rekla, "Loše vijesti", a on je rekao, "Sranje, što?"
"Ne mogu u Amsterdam. Jedan od mojih liječnika misli da je to loša ideja."
Na trenutak je utihnuo. "Bože", rekao je. "Trebao sam to jednostavno sam platiti. Trebao sam te odvesti u Amsterdam ravno s Funky kostiju."
"Ali tad bih vjerojatno u Amsterdamu imala fatalnu epizodu deoksigenacije i moje bi tijelo kući vjerojatno dopremili u teretnom odjeljku aviona", rekla sam.
"A ono, da", složio se. "Ali prije toga, moja bi mi bi grandiozna romantična gesta totalno osigurala seks."
Glasno sam se nasmijala, dovoljno glasno da osjetim gdje se donedavno u prsima nalazila cjevčica.
"Smiješ se jer je istina", rekao je.
Ponovno sam se nasmijala.
"Istina je, priznaj!"
"Vjerojatno nije", rekla sam i nakon trenutka dodala, "iako nikad nećeš saznati."
Tužno je zastenjao. "Umrijet ću kao djevac", rekao je.
"Ti si djevac?" iznenađeno sam ga upitala.
"Hazel Grace", rekao je, "imaš li olovku i komad papira?" Rekla sam da imam. "U redu, onda molim te, nacrtaj krug." Nacrtala sam. "Sad unutar tog kruga nacrtaj manji krug." Nacrtala sam. "Veći krug označava djevce. Manji krug sedamnaestogodišnjake s jednom nogom."
Ponovno sam se nasmijala i rekla mu kako činjenica da većinu društvenih interakcija ostvaruje u dječjoj bolnici također ne ohrabruje promiskuitet, a onda smo razgovarali o Peter Van Houtenovu briljantnom komentaru o vremenu koje je kurva i iako sam ja bila u krevetu, a on u podrumu, ipak sam osjećala da smo u nestvorenom trećem prostoru, a taj sam prostor voljela posjećivati s njime.
Tad sam prekinula razgovor i u sobu su mi ušli mama i tata. Iako krevet nije bio baš dovoljno velik za nas troje, legli su pored mene, svatko na svoju stranu kreveta i zajedno smo gledali ANTM na malenom televizoru u mojoj sobi. Izbačena je ta cura koja mi se nije sviđala, Selena, a iz nekog me razloga to
72
razveselilo. Tad me mama spojila na BiPAP i ušuškala, a tata poljubio u čelo i pogrebao bradom, a onda sam zatvorila oči.
BiPAP je preuzeo kontrolu nad mojim disanjem umjesto mene, što me iznimno živciralo, ali sjajno je bilo što je proizvodio silnu buku, rondajući uz svaki udah i pišteći pri svakom izdahu. Stalno sam razmišljala da zvuči kao da zmaj diše istovremeno kad i ja, kao da imam tog zmaja-ljubimca koji se stisnuo uz mene i dovoljno me voli da svoje disanje tempira uz moje. Razmišljala sam o tome dok sam tonula u san.
Sljedećeg sam jutra ustala kasno, gledala televiziju iz kreveta i provjerila mejlove, a nakon nekog sam vremena počela sastavljati mejl Peteru Van Houtenu o tome kako ne mogu doći u Amsterdam, ali zaklela sam se na majčin život da ni s kim neću podijeliti informaciju o likovima, da je uopće ne želim dijeliti jer sam užasno sebična osoba, i može li mi samo reći je li Nizozemski Tulipandžija iskren, hoće li se Annina mama udati za njega i što je bilo s hrčkom Sizifom.
Ali nisam ga poslala. Bio je previše patetičan, čak i za mene.
Oko tri sata, kad sam pretpostavila da će Augustus stići kući iz škole, otišla sam u dvorište i nazvala ga. Dok je telefon zvonio, sjela sam na visoku travu prepunu maslačaka. One su ljuljačke i dalje bile ondje, a korov je rastao na mjestu malenog jarka koji sam stvorila odgurujući se kao dijete. Sjećam se da je tata donio kući komplet iz Toys "R" Us trgovine i sastavio ljuljačke u dvorištu uz pomoć susjeda. Inzistirao je da ih on prvi testira i vražja se stvar skoro slomila.
Nebo je bilo sivo, nisko i puno kiše, ali još nije padala. Prekinula sam vezu kad sam začula Augustusovu govornu poštu pa odložila telefon u prašinu kraj sebe i nastavila gledati ljuljačke, razmišljajući o tome kako bih mijenjala sve bolesne dane koji su mi preostali za nekoliko onih zdravih. Pokušala sam si reći da bi moglo biti gore, da svijet nije tvornica koja ispunjava želje, da živim s rakom, a ne umirem od njega i da mu ne smijem dopustiti da me ubije prije nego me ubije, a onda sam samo počela mrmljati glupo glupo glupo glupo glupo glupo bez prestanka, sve dok se zvuk nije odvojio od značenja. I dalje sam to ponavljala kad me nazvao.
"Hej", rekla sam.
"Hazel Grace", kazao je.
"Hej", ponovila sam.
"Plačeš li, Hazel Grace?"
"Donekle?"
73
"Zašto?"
"Zato što sam samo... želim ići u Amsterdam i želim da mi kaže što se dogodi nakon završetka knjige i ne želim ovaj moj život, a i nebo me deprimira, a tu su i te stare ljuljačke koje mi je tata napravio dok sam bila dijete."
"Odmah moram vidjeti te ljuljačke suza", rekao je. "Stižem za dvadeset minuta."
Ostala sam u dvorištu jer je mama uvijek bila posebno brižna i zabrinuta kad bih plakala, zato što nisam često plakala. Znala sam da će htjeti razgovarati i raspravljati zašto bih trebala razmisliti o prilagodavanju lijekova i pomisao na čitav taj razgovor tjerala me na povraćanje.
Nije da sam imala neko veselo, šareno sjećanje na zdravog oca koji odguruje zdravo dijete koje viče jače jače jače ili neki sličan metaforički rezonantan trenutak. Ljuljačke su samo stajale ondje, napuštene, dvije male ljuljačke koje su mirno i tužno visjele s posivjelog komada drveta, a konture su podsjećale na dječji crtež osmijeha.
Čula sam kako se iza mene otvaraju pomična staklena vrata. Okrenula sam se. Bio je to Augustus u kratkim hlačama i košulji kratkih rukava. Rukavom sam obrisala lice i nasmiješila se. "Bok", rekla sam.
Trebalo mu je malo da sjedne na tlo pored mene. Napravio je grimasu kad je prilično negraciozno sletio na stražnjicu. "Hej", rekao je naposljetku. Pogledala sam ga. Gledao je pored mene, u dvorište. "Shvaćam gdje je problem", rekao je i prebacio mi ruku preko ramena. "Ovo su prokleto tužne ljuljačke."
Gurnula sam glavu u njegovo rame. "Hvala što si se ponudio doći."
"Shvaćaš da tvoji pokušaji udaljavanja od mene neće smanjiti osjećaje koje gajim prema tebi?" rekao je.
"Valjda?" ponudila sam.
"Svi su tvoji napori da me spasiš od sebe osuđeni na propast", nastavio je.
"Zašto? Zašto bih ti se uopće svidjela? Nisi li se dovoljno napatio s ovakvim stvarima?" upitala sam ga, misleći na Caroline Mathers.
Gus nije odgovorio. Samo me i dalje držao, a prsti su mu čvrsto stezali moju lijevu mišku. "Moramo učiniti nešto s ovim vražjim ljuljačkama", rekao je. "Kažem ti, to je devedeset posto problema."
Kad sam se pribrala, ušli smo unutra i sjeli na kauč jedno do drugoga, s laptopom napola na njegovom (lažnom) koljenu, a napola na mojem. "Vruće", rekla sam, misleći na podnožje laptopa.
74
"Ma je li?" Nasmiješio se. Gus je otvorio taj portal za poklanjanje pod nazivom Posve besplatno i zajedno smo napisali oglas. "Naslov?" upitao je.
"Ljuljačke trebaju dom", odgovorila sam. "Očajnički usamljene ljuljačke trebaju dom pun ljubavi", rekao je.
"Usamljene, blago pedofilske ljuljačke traže dječje guze", rekla sam.
Nasmijao se. "Eto zašto."
"Što?"
"Zato mi se sviđaš. Shvaćaš li kako je rijetko pronaći zgodnu djevojku koja koristi pridjev izveden iz riječi pedofil? Toliko si zauzeta bivanjem sobom da uopće ne shvaćaš koliko si jedinstvena."
Duboko sam udahnula na nos. Na svijetu nikad nije bilo dovoljno zraka, ali u tom je trenutku nedostatak bio posebno akutan.
Zajedno smo napisali oglas, uređujući tekst jedno drugome dok smo pisali. Na kraju smo se dogovorili oko ovoga:
Očajnički usamljene ljuljačke traže dom pun ljubavi
Jedan komplet ljuljački, istrošen, ali strukturno ispravan, traži novi dom. Stvorite uspomene sa svojim djetetom tako da jednoga dana on ili ona pogledaju u dvorište i osjete bol sentimentalnosti onako očajnički kao što se meni danas poslijepodne dogodilo. Sve je krhko i prolazno, dragi čitatelju, ali uz ove će ljuljačke vaše dijete ili djeca upoznati uspone i padove ljudskog života nježno i sigurno, a možda nauče i najvažniju lekciju od sviju: ma kako se snažno odgurivali, ma kako visoko odlazili, nikad ne možete napraviti cijeli krug.
Ljuljačke su trenutačno smještene na križanju 83. i Spring Milla.
Nakon toga smo nakratko uključili televizor, ali nismo mogli pronaći što bismo gledali pa sam s noćnog ormarića zgrabila Kraljevsku tugu i donijela je u dnevnu sobu gdje mi je Augustus Waters čitao dok je mama, pripremajući ručak, slušala.
"Majčino se stakleno oko okrenulo prema unutra", počeo je Augustus. Dok je čitao, zaljubila sam se onako kako toneš u san: polako, a onda odjednom i potpuno.
Kad sam sat vremena kasnije provjerila mejl, saznala sam da možemo birati među mnogo udvarača ljuljačkama. Na kraju smo odabrali tipa po imenu Daniel Alvarez koji je priložio sliku troje djece kako igraju videoigrice s porukom Samo
75
želim da izađu van. Otpisala sam mu da ljuljačku može pokupiti kad mu odgovara.
Augustus me pitao želim li otići s njime na grupu za podršku, ali bila sam stvarno umorna od napornog dana Imanja raka pa sam odbila. Sjedili smo zajedno na kauču, on se odgurnuo kako bi ustao pa pao nazad na kauč i ukrao mi poljubac u obraz.
"Augustuse!" povikala sam.
"Prijateljski", odgovorio je. Ponovno se odgurnuo kako bi ustao, ali ovog je puta stvarno i ustao, napravio dva koraka prema mojoj mami i rekao, "Uvijek vas je zadovoljstvo vidjeti", a moja je mama raširila ruke kako bi ga zagrlila, pa se Augustus nagnuo i poljubio je u obraz. Okrenuo se prema meni. "Vidiš?"
Otišla sam u krevet odmah nakon večere, a BiPAP je utišao svijet izvan moje sobe.
Više nikad nisam vidjela ljuljačke.
Dugo sam spavala, deset sati, možda zbog sporog oporavka, a možda zato što san pobjeđuje rak, a možda i zato što sam bila tinejdžerica bez posebnog vremena ustajanja. Nisam još bila dovoljno jaka da bih se vratila predavanjima na MCC-u. Kad sam konačno osjetila želju za ustajanjem, skinula sam BiPAP-ovu masku s lica, stavila cjevčice s kisikom, uključila ih, pa zgrabila laptop ispod kreveta gdje sam ga prethodne noći ostavila. Čekao me mejl od Lidewij Vliegenthart.
Draga Hazel,
primila sam vijesti od Dobrih duhova da ćeš nas, s Augustusom Watersom i majkom posjetiti 4. svibnja. To je za samo tjedan dana! Peter i ja smo oduševljeni i ne možemo dočekati da te upoznamo. Tvoj je hotel, Filosoof, samo ulicu udaljen od Peterova doma. Možda bismo ti trebali dati dan odmora zbog jet laga? Ako ti tako odgovara, možemo se naći u Peterovu domu ujutro 5. svibnja, možda na kavi u 10 ujutro kako bi ti odgovorio na pitanja o knjizi. A onda možda možemo posjetiti muzeje ili Kuću Anne Frank?
S najboljim željama,
Lidewij Vliegenthart
Izvršna pomoćnica gospodina Petera Van Houtena, autora Kraljevske tuge
"Mama", rekla sam. Nije odgovorila. "MAMA!" povikala sam. Ništa. Ponovno, glasnije. "MAMA!"
76
Utrčala je s običnim ružičastim ručnikom stisnutim ispod pazuha, blago uspaničena. "Što se dogodilo?"
"Ništa. Oprosti, nisam znala da se tuširaš", rekla sam.
"Kupala sam se", odgovorila je. "Samo sam..." Zatvorila je oči. "Samo sam se htjela okupati. Oprosti. Što se zbiva?"
"Možeš li nazvati Dobre duhove i reći im da je put otkazan? Upravo sam dobila mejl od Peter Van Houtenove pomoćnice. Ona misli da dolazimo."
Napućila je usne i zaškiljila prema meni. "Što?"
"Ne bih ti smjela reći dok ti se otac ne vrati kući."
"Što?" ponovila sam.
"Putujemo", konačno je rekla. "Doktorica Maria nas je sinoć nazvala i uvjerila da moraš živjeti svoj..."
"MAMA, TOLIKO TE VOLIM!" povikala sam, a ona je prišla krevetu i dopustila mi da je zagrlim.
Poslala sam Augustusu poruku jer sam znala daje u školi:
Još si slobodan 3. svibnja?
Odmah je odgovorio.
Sve će biti kako sam zamislio.
Uspijem li ostati živa samo tjedan dana, saznat ću sve nenapisane tajne Annine mame i Nizozemskog Tulipandžije. Pogledala sam niz košulju na svoja prsa.
"Prestanite srati", prošaptala sam svojim plućima.

DEVETO POGLAVLJE
Dan prije odlaska u Amsterdam, vratila sam se u grupu za podršku prvi put otkako sam upoznala Augustusa. Postava se malo promijenila dolje, u Doslovnom srcu Isusovu. Stigla sam rano, taman na vrijeme da me vječno snažna pobjednica nad rakom slijepog crijeva Lida upozna sa svim novostima dok sam ja stajala i jela čokoladni keks oslonjena o stolić.
Dvanaestogodišnji leukemičar Michael je preminuo. Snažno se borio, rekla mi je Lida, kao da postoji drugi način borbe. Svi su ostali i dalje bili ovdje. Ken je bio NTR nakon zračenja. Lucasu se bolest vratila, a to je rekla s tužnim poluosmijehom i slijeganjem ramena, onako kako biste rekli da se alkoholičar vratio boci.
Slatka, bucmasta djevojka prišla je stolu i pozdravila Lidu, a potom mi se predstavila kao Susan. Nisam znala što ne valja s njom, ah imala je ožiljak koji se protezao od bočne strane njenog nosa sve do usne i preko obraza. Ožiljak je prekrila šminkom, no to ga je samo naglasilo. Bila sam malo bez daha od sveg tog silnog stajanja pa sam rekla, "Ja ću sjesti", a tad su se vrata dizala otvorila i otkrila Isaaca i njegovu mamu. Nosio je sunčane naočale ijednom se rukom držao za mamu, a drugom za štap.
"Hazel iz grupe za podršku a ne Monica", rekla sam kad sam mu se približila, a on se nasmiješio i rekao, "Hej, Hazel. Što ima?"
"Ništa. Postala sam jako seksi otkako si oslijepio."
"Kladim se", rekao je. Mama ga je dovela do stolca, poljubila mu vrh čela i nestala u dizalu. Opipao je oko sebe pa sjeo. Sjela sam na stolac do njega i upitala, "Onda, što ima?"
"Sve je okej. Valjda mi je drago što sam doma. Gus mi je rekao da si bila na intenzivnoj?"
"Aha", odgovorila sam.
"Sranje."
"Sad sam puno bolje", rekla sam. "Sutra idem u Amsterdam s Gusom."
"Znam. Prilično sam upućen u tvoj život jer Gus. Nikad. Ne govori. Ni o čemu. Drugom. "
Nasmiješila sam se. Patrick se nakašljao i rekao, "Hoćemo li sjesti?" Uhvatio mi je pogled. "Hazel!" rekao je. "Tako mi je drago što te vidim!"
Svi su sjeli i Patrick je počeo prepričavati čitavu priču sa svojim mudima, a ja sam se vratila rutini komuniciranja uzdasima s Isaacom, žaleći sve prisutne, ali i
78
sve kojih nije bilo, isključujući se iz razgovora kako bih se usredotočila na svoju zadihanost i bol. Zemlja je i dalje bila okrugla bez moje potpune uključenosti pa sam se trgnula iz sanjarenja tek kad je netko izgovorio moje ime.
Bila je to Lida Snažna. Lida u remisiji. Plavokosa, zdrava, snažna Lida koja je plivala u svojem srednjoškolskom plivačkom timu. Lida kojoj je nedostajalo samo slijepo crijevo, izgovarala je moje ime i govorila, "Hazel mi je takva inspiracija, stvarno jest. Ne prestaje se boriti, buditi svakog jutra i odlaziti u bitku bez prigovora. Tako je snažna. Mnogo je snažnija od mene. Voljela bih imati njenu snagu."
"Hazel?" upitao je Patrick. "Kako se ti zbog toga osjećaš?"
Slegnula sam ramenima i pogledala Lidu. "Dala bih ti svu svoju snagu za tvoju remisiju." Osjetila sam se krivom čim sam to izgovonla.
"Mislim da Lida nije to mislila", rekao je Patrick. "Mislim da ona..." Ali prestala sam slušati.
Nakon molitvi za žive i beskrajne litanije mrtvih (s Michaelom smještenim na sam kraj), uhvatili smo se za ruke i rekli, "Danas živimo svoj najbolji dan!"
Lida je odmah pojurila do mene, prepuna isprika i objašnjenja, a ja sam rekla, "Ne, ne, stvarno je u redu" i odmahnula joj da ode, a onda sam rekla Isaacu, "Možeš li me otpratiti gore?"
Uzeo me za ruku i hodala sam s njime do dizala, zahvalna što imam ispriku izbjeći stube. Gotovo sam stigla do dizala kad sam ugledala njegovu mamu kako stoji u kutu Doslovnog srca. "Ovdje sam", rekla je Isaacu pa se prebacio s moje ruke na njenu prije nego me upitao, "Hoćeš li svratiti?"
"Svakako", odgovorila sam. Bilo mi ga je žao. Iako sam mrzila suosjećanje koje su ljudi gajili prema meni, nisam si mogla pomoći a da ne osjećam isto prema njemu.
Isaac je živio u malenoj seoskoj kući na Meridian Hillsu, pored otmjene privatne škole. Sjeli smo u dnevnu sobu dok je njegova majka otišla u kuhinju pripremiti večeru. Tad me upitao želim li se igrati.
"Svakako", odgovorila sam. Zatražio je daljinski. Dala sam mu ga pa je uključio televizor i računalo priključeno na njega. Televizijski je ekran ostao crn, ali nakon nekoliko je trenutaka iz njega progovorio dubok glas.
"Varka", rekao je glas. "Jedan ili dva igrača?"
"Dva", odgovorio je Isaac. "Pauza." Okrenuo se prema meni. "Stalno igram ovu igru s Gusom, ali to me dovodi do ludila jer se on ponaša potpuno
79
suicidalno. On je ono, previše agresivan kad je riječ o spašavanju civila i tome slično."
"Aha", složila sam se, prisjetivši se Noći slomljenih trofeja.
"Pokreni", rekaoje Isaac.
"Igrač jedan, identificiraj se."
"Pretpostavljam da ću ja biti igrač dva", rekla sam. Stožerni narednik Max Mayhem i vojnik Jasper Jacks budni su u mračnoj, praznoj sobi, veličine otprilike četiri kvadratna metra.
Isaac je pokazao prema televizoru, kao da bih trebala govoriti u njega ili nešto. "Hm", rekla sam. "Ima li prekidača za svjetlo?"
Ne.
"Postoje li vrata?"
Vojnik Jacks pronalazi vrata. Zaključana su.
Isaac je skočio. "Ključ je iznad dovratka."
Jest, ondje je. "Mayhem otvara vrata."
Tama je i dalje bez tračka svjetlosti. "Vadim nož", rekao je Isaac.
"Vadim nož", dodala sam.
Dječak - pretpostavljam Isaacov brat - izvirio je iz kuhinje. Imao je možda deset, bio je žilav i superenergičan i nekako je projurio dnevnom sobom vičući glasom koji je prilično podsjećao na Isaacov, "UBIJAM SE."
Narednik Mayhem prislanja nož na vrat. Jeste li sigurni da...
"Ne", odgovorio je Isaac. "Pauza. Graham, nemoj da te izmlatim." Graham se veselo nasmijao i odjurio niz hodnik.
Dok su Mayhem i Jacks, Isaac i ja, opipavali put kroz pećinu, naletjeli su na tipa kojeg smo proboli nakon što nam je priznao da smo u ukrajinskoj zatvorskoj pećini, više od kilometra ispod površine. Dok smo nastavljali, zvučni su nas efekti - bijesna podzemna rijeka, glasovi koji govore ukrajinskim i engleskim stranim naglaskom - vodili kroz pećinu, ali u toj igrici ništa nismo mogli vidjeti. Nakon što smo sat vremena igrali, začuli smo glasove očajničkog zatvorenika koji je molio, "Bože, pomozi mi. Bože, pomozi mi."
"Pauza", rekaoje Isaac. "Na ovom mjestu Gus uvijek inzistira da nađemo zatvorenika iako zbog toga ne možemo pobijediti u igri i iako je jedini način da ga stvarno oslobodimo pobijediti u igri."
80
"Aha, on preozbiljno doživljava videoigre", rekla sam. "Previše je zaljubljen u metaforu."
"Sviđa li ti se?" upitao me Isaac.
"Naravno da mi se sviđa. Sjajan je."
"Ali ne želiš biti s njim?"
Slegnula sam ramenima. "Komplicirano je."
"Znam što pokušavaš napraviti. Ne želiš mu dati nešto s čime se neće moći nositi. Ne želiš da bude Monica", rekao je.
"Tako nekako", rekla sam. Ali nije bila stvar u tome. Istina je bila da nisam htjela ja biti Isaac. "Budimo pošteni prema Monici", rekla sam, "ni to što si ti njoj učinio nije bilo lijepo."
"Što sam ja njoj učinio?" upitao je zauzimajući obrambeni stav.
"Znaš, oslijepio i sve to."
"Ali to nije bila moja krivnja", rekaoje Isaac.
"Nisam rekla da je bila tvoja krivnja. Rekla sam da nije lijepo."

DESETO POGLAVLJE
Mogli smo ponijeti samo jedan kofer. Ja nisam mogla nositi, a mama je tvrdila da ona ne može ponijeti dva pa smo se hrvale za prostor u crnom koferu koji su moji roditelji dobili kao poklon za vjenčanje prije milijun godina, u koferu koji je svoj život trebao provesti na egzotičnim lokacijama, ali je umjesto toga uglavnom putovao do Daytona i nazad, jer je ondje Morris Property Inc. imao satelitski ured koji je tata obilazio.
Svađala sam se s mamom i tvrdila da bih trebala dobiti malo više od polovice prostora jer bez mene i mojeg raka uopće ne bismo putovali u Amsterdam. Mama je pak tvrdila daje ona dvaput veća od mene i stoga fizički treba više tkanine kako bi pristojno izgledala pa stoga zaslužuje dvije trećine kofera.
Na kraju smo obje izgubile. Tako to ide.
Let nam je bio tek u podne, ali mama me probudila u pet i trideset, upalivši svjetla i povikavši, "AMSTERDAM!" Cijelog je jutra jurila uokolo, pazeći da imamo međunarodne utikače i četiri puta provjerivši imamo li pravi broj spremnika s kisikom i da su svi puni i tako dalje, a ja sam samo ispuzala iz kreveta, navukla svoju Odjeću za putovanje u Amsterdam (traperice, ružičastu majicu i crnu jaknu za slučaj da u avionu bude hladno).
Automobil je bio pun u šest i petnaest i tad je mama inzistirala da doručkujemo s tatom, iako sam se ja s moralnog stanovišta opirala doručku prije zore, na temelju činjenice da nisam devetnaestostoljetna ruska seljanka koja se mora napuniti prije dana rada u polju. Ali ipak sam pokušala probaviti neka jaja, a mama i tata su uživali u domaćoj verziji McMuffma s jajima koje su voljeli.
"Zašto se hrana za doručak jede za doručak?" upitala sam ih. "Ono, zašto ne jedemo curry za doručak?"
"Hazel, jedi."
"Ali zašto?" upitala sam. "Mislim, ozbiljno: kako je kajgana pripala ekskluzivno doručku? Možeš staviti slaninu u sendvič a da nitko ne poludi. Ali u trenu kad sendvič ima jaje, bum, to je sendvič za doručak."
Tata je odgovorio punih ustiju. "Kad se vratiš, imat ćemo doručak za večeru. Može?"
"Ne želim 'doručak za večeru'", odgovorila sam, prekriživši nož i vilicu preko punog tanjura. "Želim kajganu za večeru bez te blesave ideje da jelo u kojem se nalaze jaja mora biti doručak čak i kad se događa u vrijeme večere."
82
"Na ovome svijetu treba birati bitke, Hazel", rekla je mama. "Ali ako se želiš boriti za ovo pitanje, stat ćemo iza tebe."
"Poprilično iza tebe", dodao je tata, a mama se nasmijala.
U svakom slučaju, znala sam da je glupo, ali ipak mi je nekako bilo žao kajgane.
Kad smo završili s jelom, tata je oprao posude i otpratio nas do auta. Počeo je, naravno, plakati i poljubio me je u obraz mokrim, neobrijanim licem. Naslonio je nos o moju jagodicu i prošaptao, "Volim te. Tako sam ponosan na tebe." (Na što, pitala sam se.)
"Hvala, tata."
"Vidimo se za par dana, okej dušo? Toliko te volim."
"I ja tebe volim, tata", nasmiješila sam se. "I neće me biti samo tri dana."
Mahala sam mu dok smo kretali s prilaza. Mahao je nazad i plakao. Palo mi je na pamet da on vjerojatno misli kako me više nikad neće vidjeti, a to je vjerojatno mislio svakog jutra, svakog svojeg radnog dana dok je odlazio na posao i to je vjerojatno bilo usrano.
Mama i ja smo se odvezle do Augustusove kuće. Kad smo stigle onamo, htjela je da ostanem u autu i odmaram, ali otišla sam s njom do ulaznih vrata. Dok smo se približavale kući, čula sam kako netko unutra plače. Isprva nisam mislila da je riječ o Gusu jer nije bilo nimalo nalik dubokom brundanju njegova govora, ali tad sam začula glas koji je u svakom slučaju bio iskrivljena verzija njegova, kako govori, "JER JE TO MOJ ŽIVOT MAMA. ON PRIPADA MENI!" Mama me brzo zagrlila, okrenula nazad prema automobilu, a ja sam bila ono, "Mama, što nije u redu?"
A ona je rekla, "Ne smijemo prisluškivati, Hazel."
Vratile smo se u auto i ja sam poslala Augustusu poruku da smo vani i da ga čekamo.
Neko smo vrijeme gledale u kuću. Čudna stvar s kućama jest što one gotovo uvijek izgledaju kao da se u njima ništa ne događa, čak iako sadržavaju većinu naših života. Pitala sam se je li to isključiva svrha ahitekture.
"Pa", rekla je mama nakon nekog vremena, "mislim da smo prilično uranile."
"Gotovo kao da nisam morala ustati u pet i trideset", rekla sam. Mama je posegnula prema spremniku između nas, zgrabila šalicu s kavom i otpila gutljaj. Telefon mi je zazujao. Augustusova poruka.
83
NE MOGU odlučiti što da obučem. Kako ti se više sviđam, u polo-majici ili majici na kopčanje?
Odgovorila sam: Na kopčanje.
Trideset sekundi kasnije, otvorila su se ulazna vrata i pojavio se nasmiješeni Augustus, vukući kofer na kotačiće. Nosio je izglačanu nebeski plavu majicu na kopčanje uguranu u traperice. Na usnama mu je plesao Camel Light. Mama je izašla da ga pozdravi. Istog je trenutka izvadio cigaretu i progovorio onim svojim samouvjerenim glasom na koji sam navikla. "Uvijek vas je zadovoljstvo vidjeti, gospođo."
Gledala sam ih u retrovizoru dok je mama otvarala prtljažnik. Nekoliko je trenutaka kasnije Augustus otvorio stražnja vrata iza mene i upustio se u složen postupak sjedanja na stražnje sjedalo uz pomoć samo jedne noge. "Trebaš li pomoć?" upitala sam.
"Apsolutno ne", odgovorio je. "I zdravo, Hazel Grace."
"Hej", odgovorila sam. "U redu?"
"U redu", odgovorio je.
"U redu", rekla sam.
Mama je ušla i zatvorila vrata automobila. "Sljedeća postaja, Amsterdam", objavila je.
No to nije bilo sasvim točno. Sljedeća je postaja bilo aerodromsko parkiralište. Tada nas je autobus odvezao do terminala, a otvoreni nas je električni automobil odvezao do reda za prijavu. Tip iz aerodromskog osiguranja na početku reda vikao je da nam torbe ne smiju sadržavati eksplozive, vatreno oružje ili više od 8 deci tekućine pa sam rekla Augustusu, "Pazi ovo: stajanje u redu predstavlja oblik represije", a on je rekao "Stvarno".
Umjesto da me ručno pretraže, odabrala sam prolazak kroz detektor metala bez kolica, spremnika ili čak plastičnih cjevčica u nosu. Prolazak kroz rendgenski uređaj bio je prvi put da sam, u nekoliko mjeseci, napravila korak bez kisika.Osjećala sam se sjajno tako slobodno hodajući, prelazeći Rubikon, a šutnja uređaja priznala je da sam, ma na kako kratko, nemetalizirano biće.
Osjećala sam suverenitet tijela koji zapravo ne mogu opisati. Jedino mogu reći da sam ćurka koja je navikla na stvarno težak ruksak koji sam posvuda vukla sa sobom, sa svim svojim knjigama. A ako bih dugo hodala s njim, osjećala bih se kao da letim čim bih ga skinula.
84
Nakon otprilike deset sekundi pluća su mi se osjećala kao da se skupljaju sama u sebe, poput cvijeća u sumrak. Sjela sam na sivu klupu pored uređaja i pokušala doći do daha. Kašalj mi je bio štektav i naporan i osjećala sam se prilično jadno prije nego sam kanilu vratila na mjesto.
Čak je i tad boljelo. Bol je uvijek bila prisutna, izvlačila se duboko iz mene, zahtijevala da je osjetim. Uvijek sam se osjećala kao da se budim iz boli kad bi nešto u svijetu izvan mene odjednom tražilo moj komentar ili pažnju. Mama me zabrinuto promatrala. Upravo je bila nešto rekla. Što je upravo rekla? Tad sam se sjetila. Pitala me što nije u redu. "Sve je u redu", odgovorila sam. "Amsterdam!" napola je viknula.
Nasmiješila sam se. "Amsterdam", odgovorila sam. Spustila je ruku do mene i podigla me.
Stigli smo do gata sat vremena prije zakazanog vremena ukrcavanja. "Gospođo Lancaster, vi ste zadivljujuće točna osoba", rekao je Augustus sjedajući kraj mene u gotovo praznom području gata.
"Pa, pomaže što nisam baš jako zaposlena", odgovorila je.
"Prilično si zaposlena", ispravila sam je iako mi je palo na pamet da sam mamin posao uglavnom ja. Bio je tu i posao braka s mojim tatom - on nije imao pojma o stvarima kao što su vođenje financija, unajmljivanje vodoinstalatera, kuhanje ili bilo koji drugi posao koji nije rad za Morris Property Inc. - ali uglavnom sam to bila ja. Njen osnovni razlog za život i moj osnovni razlog za život bili su užasno isprepleteni.
Dok su se sjedala oko nas počela popunjavati, Augustus je rekao, "Pojest ću hamburger prije nego krenemo. Mogu li ti nešto donijeti?"
"Ne", odgovorila sam, "ali stvarno cijenim tvoje odbijanje da popustiš društvenim konvencijama vezanim uz doručak."
Zbunjeno je nakrivio glavu prema meni. "Hazel je razvila problem vezan uz getoizaciju kajgane", objasnila je mama.
"Sramotno je što idemo kroz život i slijepo prihvaćamo da se kajgana povezuje samo i jedino s doručkom."
"Želim još razgovarati o tome", rekao je Augustus, "ali umirem od gladi. Odmah se vraćam."
85
Kad se Augustus nije pojavio nakon dvadeset minuta, pitala sam mamu misli li da nešto nije u redu. Podigla je pogled sa svojeg užasnog časopisa dovoljno da kaže, "Vjerojatno je otišao na toalet ili nešto takvo."
Aerodromska je agentica došla i zamijenila moj spremnik sa spremnikom kisika koji je osigurala zrakoplovna tvrtka. Bilo me sram da ta žena kleči preda mnom dok svi gledaju pa sam Augustusu poslala poruku dok je ona radila.
Nije odgovorio. Činilo se da mama ne brine, ali ja sam zamišljala svakojake mogućnosti uništavanja puta u Amsterdam (uhićenje, ozljeda, slom živaca) i osjećala kao da s mojim prsima nešto nerakovsko nije u redu dok su minute prolazile.
A upravo kad je gospođa za pultom s kartama objavila da će početi postupak prijave za osobe kojima je potrebno malo više vremena i ama baš svi na gatu su se okrenuli prema meni,vidjela sam Augustusa kako brzo šepa s McDonaldsovom vrećicom u ruci i ruksakom prebačenim preko ramena. "Gdje si bio?" upitala sam ga.
"Oprosti, red je bio predug", odgovorio je i ponudio mi ruku. Prihvatila sam pa smo zajedno hodali do pulta za prijave.
Osjećala sam kako nas svi promatraju, pitajući se što nije u redu s nama i hoće li nas to ubiti, kako je moja mama hrabra i tako dalje. Ponekad je to bio najgori dio bolesti: fizički dokazi koji vas dijele od drugih ljudi. Bili smo neizbrisivo drugačiji, što nikad nije bilo očitije, nego dok smo nas troje hodali praznim avionom uz stjuardesu koja je suosjećajno kimala i pokazivala prema našem redu, daleko u dnu. Sjela sam u sredinu reda s tri sjedala, s Augustusom do prozora i mamom do prolaza. Osjećala sam se malo stisnutom s mamine strane pa sam se prirodno pomakla prema Augustusu. Bili smo odmah iza krila aviona. Otvorio je torbu i otpakirao burger.
"No, stvar s jajima je", rekao je, "što doručkizacija daje kajgani određenu sigurnost, kužiš? Možeš bilo kad i bilo gdje nabaviti malo slanine i Cheddar sira, od tacosa do sendviča i prženog sira, ali kajgana - ona je važna."
"Smiješno", rekla sam. Ljudi su počeli popunjavati avion. Nisam ih htjela gledati pa sam skrenula pogled prema Augustusu.
"Samo kažem: možda je kajgana getoizirana, ali je i posebna. Ima svoje mjesto i vrijeme, kao i crkva."
"Ne možeš biti više u krivu", protestirala sam. "Počeo si se služiti izvezenim porukama s jastuka tvojih roditelja. Tvrdiš da je krhka, rijetka stvar lijepa samo zato stoje krhka i rijetka. Ali to je laž, i ti to dobro znaš."
86
"Tebe je teško utješiti", rekao je Augustus.
"Laka utjeha ne tješi", rekla sam. "I ti si jednom bio rijedak i krhak cvijet. Sjećaš se."
Na trenutak je zašutio. "Znaš me ušutkati, Hazel Grace."
"To je moja povlastica i moja odgovornost", odgovorila sam.
Prije nego sam skinula pogled s njega, rekao je, "Slušaj, oprosti što sam izbjegavao čekaonicu. Red u McDonald'su nije bio tako dug, jednostavno... nisam htio sjediti ondje sa svim tim ljudima koji nas gledaju ili što već."
"Uglavnom su gledali mene", rekla sam. Mogli ste pogledati Gusa i nikako ne vidjeti da je ikad bio bolestan, ah ja sam svoju bolest nosila sa sobom izvana što je dijelom bio razlog ostanka kod kuće. "Augustusa Watersa, poznatog karizmatika, sram je sjediti pored cure sa spremnikom za kisik."
"Nije me sram", odgovorio je. "Samo me ponekad razbjesni. A danas ne želim biti bijesan." Nakon minute, gurnuo je ruku u džep i otvorio kutiju cigareta.
Otprilike devet sekundi kasnije, plavokosa je stjuardesa pojurila k nama i rekla, "Gospodine, ne možete pušiti u ovom avionu. Ili u bilo kojem avionu."
"Ne pušim", objasnio je, a cigareta mu je plesala u ustima dok je govorio.
"Ali..."
"To je metafora", objasnila sam. "Stavlja ubojitu stvar u usta, ali joj nikad ne daje snagu da ga ubije."
Stjuardesa je na trenutak djelovala zbunjeno. "Pa, ta je metafora zabranjena na današnjem letu", rekla je. Gus je kimnuo i vratio cigaretu u kutiju.
Konačno smo krenuli niz pistu i pilot je rekao, Stjuardese, pripremite se za polijetanje, a potom su se dva golema mlazna motora s urlikom probudila i počeli smo ubrzavati. "Ovakav je osjećaj voziti se s tobom", rekla sam, a on se nasmiješio, ali je čvrsto stegnuo vilicu pa sam rekla, "U redu?"
Ubrzavali smo i iznenada je Gusova ruka zgrabila držač za ruke, oči su mu bile razrogačene pa sam stavila ruku na vrh njegove i rekla, "U redu?" Nije odgovorio, samo me gledao razrogačenih očiju. Upitala sam ga, "Zar se bojiš letenja?"
"Reći ću ti za minutu", odgovorio je. Nos aviona se podigao i bili smo u zraku. Gus je piljio kroz prozor gledajući kako se planet smanjuje pod nama, a onda sam osjetila kako mu se ruka ispod moje opušta. Pogledao me pa vratio pogled na prozor. "Letimo", objavio je.
87
"Nikad prije nisi bio u avionu?"
Odmahnuo je glavom. "GLEDAJ!" napola je viknuo, pokazujući kroz prozor.
"Aha", rekla sam. "Aha, vidim. Izgleda kao da smo u avionu."
"NIKAD U LJUDSKOJ POVIJESTI NIŠTA NIJE IZGLEDALO OVAKO", rekaoje. Njegov je entuzijazam bio presladak. Nisam mogla odoljeti pa sam se nagnula i poljubila ga u obraz.
"Samo da znate, ja sam ovdje", rekla je mama. "Sjedim kraj tebe. Tvoja majka. Ona koja te držala za ruku dok si činila svoje prve korake."
"To je prijateljski", podsjetila sam je i okrenula se kako bih je poljubila u obraz.
"Nije djelovalo previše prijateljski", promrmljao je Gus dovoljno glasno da ga samo ja čujem. Kad se iznenađeni, uzbuđeni i nevini Gus pojavio umjesto Augustusa naklonjenog velikim gestama i metaforama, jednostavno nisam mogla odoljeti.
Let do Detroita trajao je kratko, a ondje nas je dočekao maleni električni automobil koji nas je prevezao do gata za Amsterdam. Taj je avion imao televiziju na naslonu svakog sjedala, a kad smo se našli iznad oblaka, Augustus i ja smo odlučili istovremeno početi gledati istu romantičnu komediju, svatko na svojem ekranu. Ali iako smo bili savršeno sinkronizirani kad smo pritisnuli tipku play, njegov je film počeo nekoliko sekundi nakon mojeg pa se na svakom smiješnom trenutku on počinjao smijati upravo kad bih ja vidjela šalu.
Mamin je veliki plan bio da ćemo spavati posljednjih nekoliko sati leta kako bismo, kad sletimo u osam ujutro, bili spremni navaliti na grad i uživati u životu najviše moguće ili što već. Pa smo, nakon stoje film završio, Augustus, mama i ja uzeli tablete za spavanje. Mama je zaspala za par sekundi, ali Augustus i ja smo malo ostali budni i gledali kroz prozor. Dan je bio čist i iako nismo mogli vidjeti zalazak sunca, mogli smo vidjeti reakciju neba.
"Bože, ovo je prelijepo", rekla sam manje-više sebi.
"Izašlo sunce presjajno u njenim očima koje se gube", citirao je rečenicu iz Kraljevske tuge.
"Ali ne izlazi", rekla sam.
"Negdje izlazi", odgovorio je pa nakon trenutka dodao, "Pazi ovo: bilo bi super letjeti superbrzim avionom koji bi neko vrijeme hvatao izlaske sunca po svijetu."
88
"A i ja bih duže živjela." Pogledao me iskosa. "Znaš, zbog relativnosti ili čeg već." I dalje je djelovao zbunjeno. "Sporije starimo kad se krećemo brže u odnosu na stajanje na mjestu. Znači upravo sad vrijeme prolazi sporije za nas nego za ljude na zemlji."
"Cure s faksa", rekao je. "Tako su pametne." Zakolutala sam očima. Udario je svojim (pravim) koljenom moje i ja sam mu svojim koljenom uzvratila. "Spava ti se?" upitala sam ga.
"Nimalo", odgovorio je.
"Aha", složila sam se. "Ni meni." Tablete za spavanje i lijekovi nisu na mene djelovali kao na normalne ljude.
"Hoćeš gledati drugi film?" upitao je. "Imaju i Portmaničin film iz njene Hazel ere."
"Želim gledati nešto što ti nisi već gledao."
Na kraju smo gledali 300, ratni film o 300 Spartanaca koji su zaštitili Spartu od neprijateljske vojske od milijardu Perzijanaca. Augustusov je film opet počeo prije mojeg i prvo sam ga nekoliko minuta slušala kako govori, "K vragu!" ili "Gotov!" svaki put kad bi netko stradao na neki posebno opak način. Nagnula sam se preko rukohvata i oslonila glavu na njegovo rame kako bih mogla vidjeti ekran i stvarno gledati film s njime.
U 300 se pojavljuje popriličan broj dobro nauljenih mladića bez majica što nije bilo neprivlačno za gledanje, ali uglavnom je u njemu bilo puno mahanja mačem bez pravog učinka. Trupla Perzijanaca i Spartanaca gomilala su se i nisam mogla sasvim shvatiti zašto su Perzijanci tako zli, niti zašto su Spartanci tako super. "Suvremenost se", da citiram KT, "specijalizira u onoj vrsti bitaka u kojoj nitko ne gubi ništa stvarno vrijedno, osim možda svojeg života." A tako je bilo i u tom sudaru titana.
Prema kraju filma gotovo su svi bili mrtvi i došao je taj luđački trenutak kad su Spartanci počeli slagati trupla poginulih kako bi oblikovali zid od trupala. Mrtvi su postali zapreka između Perzijanaca i ceste prema Sparti. Sve mije to bilo pomalo mučno pa sam na sekundu skrenula pogled i upitala Augustusa: "Što misliš, koliko je mrtvih?"
Ušutkao me rukom. "Ššš. Ššš. Ovo postaje super."
Kad su Perzijanci napali, morali su se penjati preko zida smrti, a Spartanci su uspjeli zauzeti povišeno tlo iznad planine mrtvaca. Kako su se trupla ređala, tako je zid mučenika postajao sve viši, bilo se sve teže popeti, svi su mahali
89
mačevima ili ispaljivali strijele dok su rijeke krvi tekle niz Planinu smrti i tako dalje.
Na trenutak sam maknula glavu s njegova ramena da bih se odmorila od krvoprolića i promatrala Augustusa kako gleda film. Nije mogao zauzdati svoj vragolasti osmijeh. Promatrala sam svoj ekran škiljeći dok je rasla planina od trupala Perzijanaca i Spartanaca. Kad su Perzijanci konačno pregazili Spartance, ponovno sam pogledala Augustusa. Iako su dobri momci upravo bili izgubili, Augustus je djelovao upravo radosno. Opet sam se stisnula uz njega, ali oči sam držala zatvorene sve dok bitka nije završila.
Kad je krenula odjavna špica, skinuo je slušalice i rekao: "Oprosti, bio sam preplavljen plemenitošću žrtve. Što si rekla?"
"Što misliš, koliko je mrtvih?"
"Misliš, koliko je fiktivnih ljudi umrlo u tom fiktivnom filmu? Nedovoljno", šalio se.
"Ne, mislim ono, ikad. Ono, što misliš, koliko je ljudi umrlo?"
"Slučajno znam odgovor na to pitanje", rekao je. "Na svijetu je sedam milijardi živih ljudi i oko otprilike devedeset i osam milijardi mrtvih."
"Oh", rekla sam. Mislila sam da, budući da je populacija tako brzo rasla, možda ima više živih nego ukupno svih preminulih.
"Na svaku živu osobu dolazi otprilike četrnaestero mrtvih", objasnio je. Odjavna se špica i dalje vrtjela. Treba dugo da se imenuju sva ta trupla, pretpostavila sam. Glavu sam i dalje držala na njegovu ramenu. "Malo sam to istraživao prije par godina", nastavio je. "Pitao sam se može li se ikog pamtiti. Ono, ako se organiziramo i dodijelimo određen broj trupala svakoj živoj osobi, bi li bilo dovoljno živih da se sjećaju svih mrtvih?"
"I ima li?"
"Svakako, svatko može imenovati četrnaestero mrtvih. Ali mi smo neorganizirani i ucviljeni pa mnogo ljudi završi pamteći Shakespearea, a nitko se ne sjeća osobe o kojoj je napisao pedeset i peti sonet."
"Aha", složila sam se.
Bila sam tiha minutu, a onda me upitao, "Želiš li čitati ili nešto?" Rekla sam da želim. Za predavanje o poeziji čitala sam tu dugu poemu pod nazivom Urlik Allena Ginsberga, a Gus je ponovno čitao Kraljevsku tugu.
Nakon nekog me vremena upitao: "Valja li?"
"Poema?"
90
"Aha."
"Aha, sjajna je. Tipovi u toj poemi uzimaju više droge čak i od mene. Kakva je KT?"
"I dalje sjajna", odgovorio je.
"Čitaj mi."
"To nije baš poema koju bi čitao naglas dok sjediš pored usnule majke. U njoj ima, ono, sodomije i anđeoskog praha", rekla sam.
"Upravo si nabrojala moje dvije omiljene razonode", rekao je. "Okej, čitaj mi onda nešto drugo."
"Hm", odgovorila sam. "Nemam ništa drugo."
"Šteta. Baš sam raspoložen za poeziju. Znaš li nešto napamet?"
"Pođimo ti i ja sada", počela sam nervozno. "Dok po nebu veče pada / kao anestezija po pacijentu."
"Sporije", rekao je.
Bila sam stidljiva, kao kad sam mu prvi put rekla za Kraljevsku tugu. "Hm, okej. Okej. 'Pođimo kroz poluprazne ulice, gdje nas čeka namrgođeno lice, / i u jeftinim prenoćištima burne noći / prašnjavi restorani i ostrige gdje ćemo proći: ove ulice su kao zamorna priča /našeg podmuklog vodiča / koji nam postavlja to jedno pitanje.../ "Što je to?" ne pitaj oh, / i tako ja s tobom pođoh."
"Zaljubljen sam u tebe", rekao je tiho.
"Augustuse."
"Jesam", rekao je. Gledao je ravno u mene i mogla sam vidjeti kako mu se kutovi očiju boraju. "Zaljubljen sam u tebe i neću si uskratiti jednostavno zadovoljstvo govorenja istine. Zaljubljen sam u tebe i znam da je ljubav samo urlik u prazninu, u zaborav koji je neumitan, da smo svi osuđeni i da će doći dan kad će se svi naši napori pretvoriti u prah, i znam da će sunce progutati jedinu zemlju koju ćemo ikad imati, ali zaljubljen sam u tebe."
"Augustuse", ponovila sam, ne znajući što da kažem. Osjećala sam kao da u meni sve raste, kao da se utapam u čudnovato bolnoj radosti, ali nisam mu to mogla reći nazad. Nisam mogla ništa reći. Samo sam ga gledala i pustila sam ga da me gleda sve dok nije kimnuo napućenih usana i okrenuo glavu, oslonivši se o prozor.

JEDANAESTO POGLAVLJE
Mislim da je zaspao. I ja sam naposljetku zaspala, a probudio me zvuk motora pri spuštanju. Imala sam užasan okus u ustima pa sam ih, zbog straha da ću zatrovati cijeli avion, pokušala držati zatvorenima.
Pogledala sam Augustusa koji je gledao kroz prozor dok smo se spuštali kroz niske oblake i uspravila se kako bih vidjela Nizozemsku. Činilo se kao da je zemlja uvučena u ocean, maleni kvadrati zelenog bili su sa svih strana okruženi kanalima. Zapravo smo sletjeli paralelno uz kanal, kao da postoje dvije piste: jedna za nas i jedna za ptice koje slijeću na vodu.
Nakon što smo dobili torbe i prošli carinu, svi smo se ugurali u taksi koji je vozio debeljuškasti ćelavi tip čiji je engleski bio savršen - bolji od mog. "Hotel Filosoof?" upitala sam.
A on je odgovorio: "Amerikanci ste?"
"Jesmo", odgovorila je mama. "Iz Indiane smo."
"Indiana", rekao je on. "Ukrali su zemlju Indijancima i ostavili ime, da?"
"Tako nekako", odgovorila je mama. Taksist se uključio u promet i krenuli smo prema autoputu s mnogo plavih znakova ispisanih riječima prepunih dvostrukih samoglasnika: Oosthuizen, Haarlem. Pored autoputa, prazna se i ravna zemlja protezala kilometrima, prekinuta povremenim golemim korporativnim sjedištima. Ukratko, Nizozemska je izgledala poput Indianapolisa, samo s manjim automobilima. "Ovo je Amsterdam?" upitala sam taksista.
"I da i ne", odgovorio je. "Amsterdam je poput godova stabla: što ste bliže središtu, to je stariji."
Sve se dogodilo odjednom: sišli smo s autoputa i tu se našao niz kuća iz moje mašte, opasno nagnut nad kanale, ogroman broj bicikala i coffee-shopova koji su oglašavali VELIKU SOBU ZA PUŠENJE. Provezli smo se preko kanala i s vrha mosta mogla sam vidjeti desetke brodova-kuća usidrenih na vodi. Nimalo nije sličio Americi. Izgledao je poput stare slike, ali stvaran - sve je bilo bolno idilično u jutarnjoj svjetlosti - i pomislila sam kako bi na predivan način čudno bilo živjeti na mjestu gdje su sve izgradili mrtvi.
"Jesu li te kuće jako stare?" upitala je moja mama.
"Mnoge od kuća uz kanal datiraju iz Zlatnog doba, iz sedamnaestog stoljeća", odgovorio je. "Naš grad ima bogatu povijest iako mnogi turisti žele vidjeti samo Četvrt crvenih svjetiljki." Zastao je. "Mnogi turisti misle da je
92
Amsterdam grad grijeha, ali istina je da je ovo grad slobode. A u slobodi većina ljudi pronalazi grijeh."
Sve su sobe u hotelu Filosoof bile nazvane po filozofima: mama i ja smo odsjele na donjem katu, u Kierkegaardu, a Augustus kat iznad, u Heideggeru. Naša je soba bila malena: dvostruki krevet uza zid s mojim BiPAP uređajem, koncentratorom kisika i desetak punjivih spremnika kisika u podnožju kreveta. Pored opreme nalazila se prašnjava platnena stolica s uleglim sjedištem, stol i polica s knjigama iznad kreveta na kojoj su se nalazila sabrana djela Sorena Kierkegaarda. Na stolu smo pronašli pletenu košaru prepunu darova Dobrih duhova. Unutra su bile drvene klompe, narančasta nizozemska majica, čokolade i razni drugi darovi.
Filosoof se nalazio tik do Vondelparka, najslavnijeg amsterdamskog parka. Mama je htjela otići u šetnju, ali ja sam bila superumorna pa je uključila BiPAP i namjestila mi masku. Mrzila sam govoriti dok je ta stvar bila uključena, ali rekla sam, "Samo idi u park i nazvat ću te kad se probudim."
"U redu", rekla je. "Lijepo spavaj, dušo."
Ali kad sam se, satima kasnije, probudila, ona je sjedila na drevnoj stoličici u kutu sobe i čitala vodič. "Jutro", rekla sam.
"Zapravo je kasno poslijepodne", odgovorila je i s uzdahom ustala. Prišla je krevetu, smjestila spremnik na kolica i povezala ga s cjevčicom dok sam ja skidala BiPAP-ovu masku i stavljala cjevčice u nos. Postavila ga je na 2,5 litre u minuti - trebat će šest sati prije nego ga budem morala promijeniti - i tad sam ustala.
"Kako se osjećaš?" upitala je.
"Dobro", odgovorila sam. "Sjajno. Kako je bilo u Vondelparku?"
"Preskočila sam ga", odgovorila je. "Ali pročitala sam sve o njemu u vodiču."
"Mama", rekla sam, "nisi morala ostati ovdje."
Slegnula je ramenima. "Znam. Htjela sam. Volim te gledati dok spavaš."
"Kaže perverznjak." Glasno se nasmijala, ali ja sam se i dalje osjećala loše. "Želim da se zabavljaš ili što već, znaš?"
"U redu. Zabavljat ću se večeras, dobro? Radit ću lude stvari za mame dok ti i Augustus budete na večeri."
"Bez tebe?" upitala sam.
"Da, bez mene. U stvari, imate rezervaciju u restoranu Oranjee", rekla je. "To je dogovorila pomoćnica gospodina Van Houtena. Nalazi se u četvrti
93
Jordaan. Jako šminkerski dio grada, kako kaže vodič. Blizu je tramvajske stanice. Augustus ima upute. Možete jesti vani, gledati brodove kako prolaze. Bit će lijepo. Jako romantično."
"Mama."
"Samo kažem", rekla je. "Trebala bi se odjenuti. Možda ljetnu haljinu?"
Čovjek bi se mogao diviti ludosti situacije: majka šalje šesnaestogodišnju kćer samu sa sedamnaestogodišnjim dečkom u nepoznat grad poznat po svojem manjku granica. Ali i to je bila nuspojava umiranja: nisam mogla trčati, plesati ili jesti hranu bogatu dušikom, ali u gradu slobode, bila sam među najslobodnijim njegovim stanovnicima.
I odjenula sam ljetnu haljinu - lepršavu stvarcu s plavim otiskom i natpisom Zauvijek 21 do koljena - s tajicama i balerinkama jer mi se sviđalo biti mnogo nižom od njega. Ušla sam u smiješno malenu kupaonicu i borila se s raščupanom kosom sve dok nisam dobila prihvatljiv izgled Natalie Portman iz sredine 2000-ih. Točno u šest poslijepodne (podne kod kuće), začulo se kucanje.
"Halo?" povikala sam kroz vrata. U hotelu Filosoof nije bilo ključanice.
"U redu", odgovorio je Augustus. Mogla sam čuti cigaretu u njegovim ustima. Pogledala sam se. Ljetna je haljina pokazivala najviše što je, kad je riječ o mojem prsnom košu i ključnoj kosti, Augustus ikad vidio. Nije bila opscena ili tome slično, ali bila je najbliže mojem pojmu pokazivanja kože. (Moja je majka u tom pogledu imala moto s kojim sam se slagala: Lancasteri ne pokazuju prsni koš.)
Otvorila sam vrata. Augustus je nosio crno odijelo s uskim reverima, savršeno iskrojeno, svijetloplavu košulju i crnu tanku kravatu. Cigareta mu je visjela u kutu ozbiljnih usana. "Hazel Grace", rekao je, "izgledaš savršeno."
"Ja", rekla sam. Mislila sam da će se ostatak rečenice materijalizirati prolaskom zraka kroz moje glasnice, ali ništa se nije dogodilo. Tad sam konačno uspjela reći: "Osjećam da nisam dovoljno svečano odjevena."
"Ah, ovaj stari komad?" upitao me smiješeći se.
"Augustuse", rekla je moja mama iza mene, "izgledaš iznimno privlačno."
"Hvala vam, gospođo", odgovorio je. Ponudio mi je ruku i ja sam je prihvatila, bacivši pogled prema mami.
"Vidimo se do jedanaest", rekla je.
94
Čekajući tramvaj broj jedan na širokoj i prometnoj ulici, rekla sam Augustusu: "Pretpostavljam da je ovo odijelo koje nosiš na sprovode?"
"Zapravo nije", odgovorio je. "Ono odijelo nije ni upola ovako lijepo."
Plavobijeli je tramvaj stigao, a Augustus je naše karte predao vozaču koji nam je objasnio da moramo mahnuti njima ispred kružnog senzora. Dok smo hodali kroz natrpani tramvaj, starac je ustao kako bi nam ustupio mjesta jedno pored drugog. Pokušala sam mu reći da sjedne, ali on je odmah pokazao prema sjedalu. Vozili smo se tramvajem tri stanice, a ja sam se naginjala preko Gusa kako bismo mogli zajedno gledati kroz prozor.
Augustus je pokazao prema stablima i upitao me: "Vidiš li to?"
Vidjela sam. Duž kanala posvuda su bili brijestovi, a s njih je letjelo sjeme. Ah to nije izgledalo kao sjeme. Izgledalo je -kunem se - poput minijaturnih latica ruže bez boje. Te su se blijede latice sakupljale na vjetru poput jata ptica, njih na tisuće, poput proljetne snježne oluje.
Starac koji namje ustupio sjedalo primijetio nas je kako ih gledamo i rekao na engleskom: "Amsterdamov proljetni snijeg. lepen bacaju konfete kako bi pozdravili proljeće."
Prešli smo u drugi tramvaj i nakon još četiri stanice stigli do ulice podijeljene prelijepim kanalom, s odrazima starog mosta i pitoresknim kućama uz kanal koje su se odražavale u vodi.
Oranjee je bio na nekoliko koraka od tramvaja. Restoran se nalazio na jednoj strani ulice, a vanjska terasa na drugoj, na betonskom podestu uz sam rub kanala. Oči domaćice bljesnule su dok smo Augustus i ja hodali prema njoj. "Gospodin i gospoda Waters?"
"Pretpostavljam", odgovorila sam.
"Vaš stol", rekla je i pokazala preko ulice, prema uskom stolu, nekoliko centimetara udaljenom od kanala. "Šampanjac je naš poklon."
Gus i ja smo izmijenili poglede i nasmiješili se. Kad smo prešli ulicu, pridržao mi je stolac i pomogao mi da se smjestim. Na našem stolu prekrivenom bijelim stolnjakom stvarno su stajale dvije visoke i tanke čaše šampanjca. Blagu hladnoću u zraku čudesno je umirivalo sunce; pored nas su prolazili biciklisti - lijepo odjeveni muškarci i žene koji su se vraćali s posla, nevjerojatno privlačne plavokose djevojke koje su se vozile okrenute bočno na stražnjoj strani prijateljeva bicikla, sitna djeca bez kaciga koja su skakutala u plastičnim sjedalima iza svojih roditelja. A s druge je strane voda kanala bila zagušena milijunima konfeta-sjemenki. Maleni brodovi bili su usidreni uz ciglene obale,
95
napola puni kišnice, neki od njih gotovo potopljeni. Malo dalje niz kanal mogla sam vidjeti brodove - kuće kako plutaju na pontonima, a u sredini kanala otvoreni je brod, ravnog dna, i pun sklopivih stolaca i s prijenosnim stereom polako klizio prema nama. Augustus je uzeo svoju čašu šampanjca i podigao je. Uzela sam svoju iako nikad nisam probala alkohol, osim nekoliko gutljaja očeva piva.
"U redu", rekao je.
"U redu", rekla sam i kucnuli smo se. Otpila sam gutljaj. Sitni su se mjehurići topili u mojim ustima i putovali sjevernije,prema mojem mozgu. Slatko. Oštro. Prefino. "Ovo je stvarno dobro", rekla sam. "Nikad nisam pila šampanjac."
Pojavio se ozbiljan mladi konobar valovite plave kose. Bio je možda čak i viši od Augustusa. "Znate li", upitao nas je s prelijepim naglaskom, "što je Don Perignon rekao nakon što je izumio šampanjac?"
"Ne?" odgovorila sam.
"Pozvao je kolege redovnike i rekao im, 'Brzo dođite, kušao sam zvijezde.' Dobrodošli u Amsterdam. Želite li vidjeti jelovnik ili ćete uzeti nešto po odabiru chefa? "
Pogledala sam Augustusa, a on je pogledao mene. "Jelo po izboru chefa zvuči sjajno, ali Hazel je vegetarijanka." Spomenula sam to Augustusu doslovno jednom, prvog dana kad smo se upoznali.
"To nije problem", rekao je konobar.
"Sjajno. A možemo li dobiti još ovoga?" upitao je Gus, govoreći o šampanjcu.
"Naravno", odgovorio je konobar. "Večeras smo zvijezde spremili u boce, moji mladi prijatelji. Bah, konfeti!" rekao je i lagano otresao sjeme s ramena. "Već mnogo godina nije bilo ovako loše. Posvuda su. Jako nervira."
Konobar je nestao. Gledali smo konfete kako padaju s neba, klize niz kanal na povjetarcu i ruše se u vodu. "Malo je teško vjerovati da bi ovo ikoga ikad smetalo", rekao je Augustus nakon nekog vremena.
"Ali ljudi se uvijek naviknu na ljepotu."
"Ja se još nisam navikao na tebe", odgovorio je on s osmijehom. Osjetila sam kako crvenim. "Hvala ti što si došla u Amsterdam."
"Hvala tebi što si mi dopustio da ti otmem Želju", odgovorila sam.
"Hvala ti što nosiš haljinu koja je ono, ideš", rekao je. Odmahnula sam glavom, pokušavajući mu se ne nasmiješiti. Nisam htjela biti granata. Ali opet,
96
on je znao što radi, nije li? Ovo je i njegov izbor. "Hej, kako ona pjesma završava?" upitao je.
"Ha?"
"Ona koju si mi recitirala u avionu."
"Oh, Prufrock? Završava, 'Po odajama kraj djeva morskih / ovjenčanih crveno-smeđim vijencima dugo mi prebivasmo / dok glas čovjeka nas ne probudi, i mi se davimo.'"
Augustus je izvukao cigaretu i filtrom lupnuo o stol. "Glupi ljudski glasovi uvijek sve pokvare."
Konobar je stigao s još dvije čaše šampanjca i nečim što je nazvao, "belgijskim bijelim šparogama s infuzijom lavande".
"Ni ja nikad nisam pio šampanjac", rekao je Gus kad je konobar otišao. "U slučaju da si se pitala ili nešto. Također nikad nisam jeo bijele šparoge."
Zvakala sam svoj prvi zalogaj. "Čudesno je", rekla sam.
Uzeo je zalogaj, progutao. "Bože. Kad bi šparoge uvijek imale takav okus, i ja bih bio vegetarijanac." Dolje u kanalu približili su nam se neki ljudi u lakiranom drvenom brodu. Jedna je od njih, žena kovrčave plave kose od možda trideset godina, pila pivo pa je podigla čašu prema nama i nešto viknula.
"Ne govorimo nizozemski", doviknuo im je Gus.
Netko od ostalih je požurio s prijevodom: "Prelijep par je prelijep."
Hrana je bila tako dobra da je, sa svakim donesenim jelom, naš razgovor dalje skretao u fragmentiranu proslavu njene izvrsnosti: "Želim da ovaj rižoto od ljubičaste mrkve postane osoba kako bih je mogao odvesti u Las Vegas i oženiti."
"Sorbetu od slatkog graška, tako si neočekivano čudesan." Voljela bih da sam bila gladnija.
Nakon zelenih njoka sa češnjakom i crvenim listićima gorušice, konobar je rekao, "Slijedi desert. Ali prvo, još zvijezda?"
Odmahnula sam glavom. Dvije su mi čaše bile dovoljne. Šampanjac nije bio iznimka mojoj visokoj toleranciji na depresante i analgetike: osjećala sam toplinu, ali ne i opijenost. Ali nisam se željela napiti. Rijetke su noći poput ove i željela sam je upamtiti.
"Mmmm", rekla sam kad je konobar otišao, a Augustus se vragolasto nasmiješio gledajući niz kanal, dok sam ja gledala uzvodno. Imali smo što i gledati pa tišina zapravo i nije bila neobična, ali htjela sam da sve bude
97
savršeno. I bilo je savršeno, vjerujem, ali djelovalo je kao da je netko uredio Amsterdam iz moje mašte, zbog čega je bilo teško zaboraviti daje ova večera, kao i samo putovanje, samo jedna od rakovskih povlastica. Htjela sam da opušteno razgovaramo i šalimo se, kao da smo na kauču kod kuće, ali ispod svega se krila određena napetost.
"Ovo nije moje pogrebno odijelo", rekao je nakon nekog vremena. "Kad sam prvi put saznao da sam bolestan - mislim, rekli su mi da imam ono, osamdeset i pet posto šanse za izliječenjem. Znao sam da su to sjajni izgledi, ali stalno sam mislio daje to igra ruskog ruleta. Mislim, morat ću proći kroz pakao u šest mjeseci ili godinu dana i izgubiti nogu, a na kraju bi moglo ne uspjeti, znaš?"
"Znam", odgovorila sam iako nisam znala, ne zapravo. Nikad nisam bila ništa osim terminalnog pacijenta: čitavo je moje liječenje bilo produljavanje mojeg života, a ne liječenje mojeg raka. Phalanxifor je uveden kao određena podvojenost u moju priču o raku, ali bila sam drugačija od Augustusa: moje je posljednje poglavlje ispisano u trenutku dijagnoze. Gus je, poput većine oboljelih, živio s nesigurnošću.
"Dobro", rekao je. "Pa sam prošao kroz sve to da bih bio spreman. Kupili smo zemlju na Crown Hillu i jednog sam dana prošetao onuda s ocem i odabrao mjesto. I isplanirao sam svoj sprovod i sve, a onda sam, malo prije operacije, pitao roditelje mogu li kupiti odijelo, ono, stvarno lijepo odijelo, za svaki slučaj. U svakom slučaju, nikad ga nisam dobio priliku odjenuti. Do večeras."
"Znači, to je tvoje ukopno odijelo."
"Točno. Imaš li ti odjeću za smrt?"
"Aha", odgovorila sam. "To je haljina koju sam kupila za proslavu petnaestog rođendana. Ali ne nosim je kad izlazim s dečkom."
Oči su mu bljesnule. "Znači, izašli smo?"
Spustila sam pogled, osjetivši sram. "Ne izazivaj."
Oboje smo bili stvarno siti, ali desert - čudesno bogat cremeux okružen marakujom - bio je predobar da bismo ga odmah smazali. Zato smo se duže zadržali na njemu, pokušavajući ponovno ogladnjeti. Sunce je bilo poput djeteta koje uporno odbija otići u krevet: prošlo je osam i trideset, a ono je i dalje sjalo.
Niotkuda, Augustus je upitao: "Vjeruješ li u zagrobni život?"
"Mislim da je to netočan koncept", odgovorila sam.
98
Nasmiješio se. "Ti si netočan koncept."
"Znam. Zato me izvlače iz igre."
"To nije smiješno", rekao je i pogledao niz ulicu. Dvije su djevojke prošle na biciklu: jedna se vozila bočno na stražnjem kotaču.
"Daj", rekla sam, "to je bila šala."
"Pomisao na tvoje izvlačenje iz igre nije mi smiješna", rekao je. "Ali ozbiljno: zagrobni život?"
"Ne", rekla sam pa se ispravila. "Dobro, možda ipak ne bih išla tako daleko da kažem ne. Ti?"
"Da", odgovorio je samopouzdanim glasom. "Da, apsolutno. Ne u raj u kojem jašeš jednoroge, sviraš harfu i živiš u dvorcu od oblaka. Ali da. Vjerujem u Nešto s velikim N. Oduvijek."
"Stvarno?" upitala sam. Bila sam iznenađena. Uvijek sam vjeru u raj povezivala s, pa iskreno, manjkom intelekta. Ali Gus nije bio glup.
"Aha", rekao je tiho. "Vjerujem u onu rečenicu iz Kraljevske tuge. 'Izašlo sunce presjajno u njenim očima koje se gube'. To je Bog, mislim, izlazeće sunce, a svjetlost je presjajna i njene oči se gube, ali nisu izgubljene. Ne vjerujem u vraćanje radi progonjenja ili tješenja živih ili nešto takvo, ali vjerujem da nešto postaje od nas."
"Ali bojiš se zaborava."
"Svakako, bojim se zemaljskog zaborava. Ali mislim, ne bih htio zvučati poput mojih roditelja, ali vjerujem da ljudi imaju duše i vjerujem u očuvanje duša. Strah od zaborava nešto je drugo, strah da neću moći dati ništa u zamjenu za svoj život. Ako život ne živiš u službi većeg dobra, onda barem trebaš umrijeti smrću koja je u službi većeg dobra, znaš? A ja se bojim da neću dobiti život ili smrt koji nešto znače." Odmahnula sam glavom.
"Što?" upkao je.
"Tvoja opsesija, ono, umiranjem za nešto ili ostavljanjem iza sebe nekog velikog znaka junaštva ili nečeg. To je jednostavno čudno."
"Svi žele voditi iznimne živote."
"Ne svi", rekla sam, ne uspijevajući sakriti svoje nezadovoljstvo.
"Ljuta si?"
"Samo sam", rekla sam, ali nisam mogla ni dovršiti rečenicu. "Samo", ponovila sam. Svijeća je treperila između nas. "Stvarno je zlobno od tebe reći
99
mi da su jedini vrijedni životi oni koji se žive za nešto ili umiru za nešto. To je stvarno zlobno reći mi."
Zbog nečeg sam se osjećala kao dijete pa sam uzela zalogaj deserta kako bih ostavila dojam da mi to i nije previše važno.
"Oprosti", rekao je. "Nisam htio da to tako zvuči. Mislio sam samo na sebe."
"Aha, jesi", rekla sam. Bila sam previše sita da bih jela dalje. Bojala sam se da bih mogla povraćati, jer sam često povraćala nakon jela. (Nije bulimija, samo rak.) Gurnula sam tanjur s desertom prema Gusu, ali on je odmahnuo glavom.
"Žao mi je", ponovio je i preko stola posegnuo za mojom rukom. Pustila sam mu da je uzme "Znaš, mogao bih biti mnogo gori."
"Kako?" zadirkivala sam ga.
"Mislim, iznad zahodske školjke imam kaligrafiju na kojoj piše, 'Svakog se dana okupaj u utjehi božjih riječi', Hazel. Mogao bih biti mnogo gori."
"Zvuči nehigijenski", rekla sam.
"Mogao bih biti gori."
"Mogao bi biti gori."
Nasmiješila sam se. Stvarno sam mu se sviđala. Možda sam narcisoidna ili nešto, ali kad sam to shvatila tog trenutka u Oranjeeu, još mi se više sviđao.
Kad se naš konobar pojavio kako bi odnio desert, rekaoje: "Vaš je objed platio gospodin Peter Van Houten."
Augustus se nasmiješio. "Taj Peter Van Houten uopće nije tako loš."
Hodali smo uz kanal dok je padao mrak. Ulicu dalje od Oranjeea zastali smo pored klupe okružene starim, hrđavim biciklima vezanim uz držače bicikala i jedni za druge. Sjeli smo jedno do drugog okrenuti prema kanalu pa me zagrlio.
Mogla sam vidjeti odbljesak svjetlosti koja je dopirala iz Četvrti crvenih svjetiljki. Iako je to bila Četvrt crvenih svjetiljki, svjetlost koja je odande dopirala bila je nekako sablasno zelena. Zamišljala sam tisuće turista kako se napijaju, napušavaju i teturaju uskim ulicama.
"Ne mogu vjerovati da će nam sutra sve reći", rekla sam. "Peter Van Houten će nam reći slavni nenapisan kraj najbolje knjige u povijesti."
"A i platio je večeru", rekaoje Augustus.
"Stalno zamišljam da će nas pretražiti kako bi vidio imamo li uređaje za snimanje prije nego nam kaže. A onda će sjesti među nas na kauč u svojoj
100
dnevnoj sobi i prošaptati je li se Annina mama udala za Nizozemskog Tulipandžiju."
"Ne zaboravi hrčka Sizifa", dodao je Augustus.
"Točno, i otkrit će nam kakva je sudbina zadesila hrčka Sizifa." Nagnula sam se naprijed kako bih pogledala u kanal. U kanalima je bilo toliko blijedih latica brijesta daje to bilo smiješno. "Nastavak koji postoji samo za nas", rekla sam.
"Onda, što ti misliš?" upitao je.
"Stvarno ne znam. Tisuću sam puta prošla sve to. Svaki put dok je čitam, mislim nešto drugo, znaš?" Kimnuo je. "Imaš teoriju?"
"Aha. Mislim da Nizozemski Tulipandžija nije prevarant, ali isto tako nije bogat kao što ih je naveo da misle. A ja mislim da Anna umire i Annina mama s njime odlazi u Nizozemsku i mislim da zauvijek žive ondje, ali to ne uspije jer ona želi biti blizu mjesta na kojem joj je kćer živjela."
Nisam shvaćala da je toliko razmišljao o knjizi, da je Kraljevska tuga Gusu značila neovisno o tome što sam mu ja značila.
Voda je tiho lupkala o kamene zidove kanala ispod nas; grupa prijatelja provezla se zajedno biciklima, glasno i odsječno vičući jedni drugima grlemm nizozemskim; sitni brodovi, ne puno veći od mene, napola utopljeni u kanalu; miris vode kojaje predugo stajala premirno; njegova ruka koja me privlači; njegova prava noga oslonjena o moju pravu nogu od boka do stopala. Malo sam se naslonila o njegovo tijelo. Trznuo se. "Oprosti, jesi li dobro?"
Dahnuo je aha, iako ga je očito boljelo. "Oprosti", rekla sam. "Koščato rame."
"U redu je", rekao je. "Zapravo je lijepo."
Dugo smo ondje sjedili. Konačno je njegova ruka napustila moje rame i naslonila se na naslon klupe. Uglavnom smo gledali u kanal. Puno sam razmišljala o tome kako su uspjeli da ovo mjesto ipak postoji iako bi trebalo biti pod vodom, i kako sam ja za doktoricu Mariju pomalo nalik Amsterdamu, napola potopljena anomalija, a to me natjeralo na razmišljanje o umiranju. "Mogu li te pitati o Caroline Mathers?"
"A kažeš da nema zagrobnog života", odgovorio je bez da me pogledao. "Ali da, naravno. Što želiš znati?"
Željela sam znati da li bi on bio dobro umrem li. Nisam htjela biti granata, nisam htjela biti zlokobna sila u životima ljudi koje volim. "Samo ono, što se dogodilo."
101
Uzdahnuo je, izdišući toliko dugo da se mojim usranim plućima to činilo kao hvalisanje. Gurnuo je u usta novu cigaretu. "Znaš li ono slavno, da ne postoji mjesto na kojem se manje igra od bolničkog igrališta?" Kimnula sam. "Pa, bio sam par tjedana u Memorialu kad su mi odrezali nogu i sve. Bio sam na petom katu i imao sam pogled na igralište koje je, naravno, uvijek bilo potpuno prazno. Bio sam preplavljen metaforičkom snagom praznog igrališta u bolničkom dvorištu. Ali tad se na igralištu počela pojavljivati jedna djevojka, sama. Dolazila je svakog dana i ljuljala se potpuno sama na ljuljačkama, onako kako vidiš u filmovima ili nešto. Pa sam jednog dana jednu od boljih sestara zamolio da dovede tu mršavu curu i sestra ju je dovela u posjet. Bila je to Caroline i ja sam upotrijebio svoju silnu karizmu da je osvojim." Zastao je pa sam odlučila reći nešto.
"Nisi toliko karizmatičan", rekla sam. U nevjerici se namrštio. "Uglavnom si samo seksi", objasnila sam.
Nasmijao se.
"Stvar s mrtvim ljudima", rekao je pa se zaustavio. "Stvar je u tome da zvučiš kao gad ako ih ne romantiziraš, ali istina je... komplicirana valjda. Ono, upoznata si s pričom o stoičkom i odlučnom bolesniku od raka koji se junački bori s bolešću svom svojom nadljudskom snagom i nikad se ne žali i ne prestaje smiješiti, čak ni na samome kraju, i tako dalje?"
"Svakako", odgovorila sam. "To su brižne i velikodušne duše čiji je svaki dan Inspiracija svima nama. Toliko su snažni! Tako im se divimo!"
"Točno, ali stvarno, osim nas očito, djeca oboljela od raka nisu statistički vjerojatnije čudesna, suosjećajna, ustrajna ili štogod. Caroline je uvijek bila ćudljiva i jadna, ali to mi se sviđalo. Sviđalo mi se osjećati se kao da je odabrala mene kao jedinu osobu na svijetu koju neće mrziti pa smo sve zajedničko vrijeme provodili tračajući ostale, znaš? Tračajući sestre, drugu djecu, obitelji i sve ostale. Ne znam je li to bila ona ili tumor. Mislim, jedna od njenih sestara mi je jednom rekla da Caroline ima tumor koji je među medicinskim osobljem poznat kao Tumor seronja jer te pretvori u čudovište. I tu je ta cura kojoj nedostaje petina mozga i kojoj se vratio Tumor seronja i ona nije bila, znaš, primjer stoičkog junaštva klinca bolesnog od raka. Bila je... mislim, da budem iskren, bila je kuja. Ali ne možeš to reći jer je imala taj tumor, a i ona je, mislim, mrtva je. A i imala je puno razloga da bude neugodna, znaš?"
Znala sam.
102
"Znaš onaj dio u Kraljevskoj tuzi kad Anna hoda preko nogometnog igrališta kako bi došla na tjelesni ili štoveć pa padne i zaroni licem u travu i tad zna da se rak vratio i da je u njenom živčanom sustavu i ne može ustati i lice joj je centimetar od trave terena pa samo leži ondje i gleda travu izbliza, primjećujući svjetlo kako pada i... ne sjećam se citata, ali zvuči kao da je Anna imala vitmanovsko otkrivenje kako je definicija ljudskosti mogućnost divljenja čudesnosti stvaranja ili štoveć. Znaš taj dio?"
"Znam taj dio", odgovorila sam.
"Pa kasnije, dok me kemoterapija uništavala, iz nekog sam razloga odlučio osjećati nadu. Ne toliko što se tiče preživljavanja, ali osjećao sam se kako se Anna osjeća u toj knjizi, onaj osjećaj uzbuđenja i zahvalnosti što se uopće mogu diviti svemu tome.Ali u međuvremenu je Caroline iz dana u dan postajalo sve lošije. Nakon nekog je vremena otišla kući i bilo je trenutaka kad sam mislio da bismo mogli imati ono, običnu vezu, ali nismo mogli, stvarno ne, jer ona nije imala filtera između misli i govora, a to je bilo tužno i neugodno, a često i bolno. Ali mislim, ne možeš ostaviti curu s tumorom na mozgu. A njenim sam se roditeljima svidio, a imala je i mlađeg brata koji je bio stvarno kul klinac. Mislim, kako da je ostavim? Umirala je.Trajalo je čitavu vječnost. Trajalo je gotovo godinu dana, a tijekom tih godinu dana družio sam se s curom koja bi se ono, ničim izazvana počela smijati, pokazivati moju protezu i zvati me Šepavi."
"Ne", rekla sam.
"Aha. Mislim, bio je to tumor. Pojeo joj je mozak, znaš? Ili nije bio tumor. Ne mogu to znati jer su bili nerazdvojni, ona i tumor. Ali kako je postajala sve bolesnija, mislim, samo bi ponavljala iste priče i smijala se svojim komentarima iako bi istu stvar možda ponovila već sto puta tijekom dana. Ono, tjednima bi ponavljala isti vic: 'Gus ima sjajne noge. Hoću reći, nogu.' A tad bi se počela smijati kao manijak."
"Oh, Gus", rekla sam. "To je..."
Nisam znala što reći. Nije me gledao i činilo se nasilnim da ja pogledam njega. Osjetila sam kako se naginje naprijed. Izvadio je cigaretu iz usta i zagledao se u nju, vrteći je između palca i kažiprsta. Potom ju je vratio.
"Pa", rekao je, "budimo pošteni, stvarno imam super nogu."
"Žao mi je", rekla sam. "Stvarno mi je žao."
"Sve je u redu, Hazel Grace. Ali samo da razjasnimo, kad sam pomislio da vidim duha Caroline Mathers u grupi za podršku, nisam bio posve sretan. Zurio sam, ali nisam žudio, ako znaš na što mislim."
103
Izvadio je kutiju iz džepa i stavio cigaretu unutra.
"Žao mi je", ponovila sam.
"I meni", rekao je.
"Ne želim da ti ja to ikad napravim", rekla sam mu.
"Oh, ne bi mi smetalo, Hazel Grace. Bio bih povlašten da mi ti slomiš srce."

DVANAESTO POGLAVLJE
Probudila sam se u četiri sata u nizozemsko jutro, spremna za dan. Propali su svi pokušaji da ponovno usnem pa sam ležala ondje s BiPAP-om koji je upuhivao i izvlačio zrak. Uživala sam u zmajskim zvukovima, ali bih svejedno bila sretnija da sam sama mogla birati udahe.
Ponovno sam čitala Kraljevsku tugu sve dok se mama, oko šest ujutro, nije probudila i okrenula prema meni. Protrljala mi je glavom rame, zbog čega sam se osjećala nelagodno i pomalo augustinijanski.
Hotel nam je u sobu poslao doručak koji je, na moje oduševljenje, sadržavao suhomesnate proizvode, uz mnoga druga neodobravanja američkih doručkovnih konvencija. Haljina koju sam bila planirala nositi za upoznavanje s Peterom Van Houtenom prijevremeno je došla na red za večeru u Oranjeeu pa sam se otuširala, napola izravnala kosu te provela trideset minuta raspravljajući s mamom o različitim prednostima i nedostacima dostupnih haljina. Tad sam se odlučila odjećom što je najviše moguće približiti Anni iz KT-e: obula sam starke i odjenula tamne traperice kakve sam uvijek nosila te svijetlo-plavu majicu.
Na majici sam imala otisak slavnog nadrealističnog djela Renea Magrittea na kojem je bio nacrtao lulu, a potom ispod crteža kurzivom ispisao Čeci n'est pas une pipe. ("Ovo nije lula.")
"Ja jednostavno ne razumijem tu majicu", rekla je mama.
"Peter Van Houten će je razumijeti, vjeruj mi. U Kraljevskoj tuzi postoji valjda sedam tisuća referenci na Magrittea."
"Ali to jest lula."
"Ne, nije", odgovorila sam. "To je crtež lule. Kužiš? Svi prikazi stvari inherentno su apstraktni. To je jako pametna ideja."
"Kako si toliko odrasla da razumiješ stvari koje zbunjuju tvoju prastaru majku?" upitala je mama. "Čini se kao da sam jučer sedmogodišnjoj Hazel objašnjavala zašto je nebo plavo. Tad si mislila da sam genijalka."
"Zašto je nebo plavo?" upitala sam.
"Zato", odgovorila je. Nasmijala sam se. Kako se bližilo deset, postajala sam sve nervoznijom: bila sam nervozna jer ću vidjeti Augustusa; nervozna jer ću upoznati Petera Van Houtena; nervozna zato što moja odjeća nije dobra odjeća; nervozna jer bismo mogli ne pronaći pravu kuću među svim tim kućama u Amsterdamu koje izgledaju prilično slično; nervozna zbog straha da ćemo se izgubiti i nikad više ne pronaći put do Filosoofa; nervozna nervozna nervozna.
105
Mama nije prestajala razgovarati sa mnom, ali nisam je mogla slušati. Upravo kad sam se spremala zamoliti je da ode na kat i provjeri je li Augustus ustao, pokucao je na vrata.
Otvorila sam. Pogledao je majicu i nasmiješio se. "Smiješno", rekao je.
"Nemoj moje cice zvati smiješnima", odgovorila sam mu.
"Tu sam", rekla je mama iza nas. Ipak sam uspjela natjerati Augustusa da pocrveni i izbaciti ga iz takta toliko da konačno mogu podnijeti pogled na njega.
"Sigurno ne želiš s nama?" upitala sam mamu.
"Danas idem u Rijksmuseum i Vondelpark", odgovorila je. "Osim toga, ja uopće ne razumijem njegovu knjigu. Bez uvrede. Zahvali njemu i Lidewij u naše ime, u redu?"
"Dobro", rekla sam. Zagrlila sam mamu, a ona me poljubila iznad uha.
Peter Van Houtenova bijela kuća u nizu nalazila se odmah iza ugla od hotela, na Vondelstraatu, okrenuta prema parku. Broj 158. Augustus me jednom rukom uhvatio za ruku, a drugom zgrabio kolica s kisikom pa smo napravili tri koraka do lakiranih plavo-crnih ulaznih vrata. Srce mije tuklo. Jedna su me zatvorena vrata dijelila od odgovora o kojima sam sanjala otkako sam prvi put pročitala onu posljednju nezavršenu stranicu.
Iznutra sam mogla čuti bas-ritam koji je tutnjao tako glasno da je tresao prozore. Pitala sam se ima li Peter Van Houten dijete koje voli rap.
Zgrabila sam kucalo u obliku lavlje glave i oprezno pokucala. Ritam je nastavio. "Možda nas ne čuje od glazbe?" zaključio je Augustus. Zgrabio je lavlju glavu i mnogo glasnije pokucao.
Glazbe je nestalo, a zamijenili su je prigušeni koraci. Jedno pomicanje zasuna. Pa drugo. Vrata su se malo otvorila. Na suncu je žmirkao trbušast, proćelav muškarac obješenog lica i tjedan dana stare brade. Nosio je babyplavu mušku pidžamu poput onih tipova u starim filmovima. Lice i trbuh su mu bih tako okrugli, a ruke tako mršave, daje izgledao poput krafne s četiri zabijena štapića. "Gospodin Van Houten?" upitao je Augustus, dok mu je glas lagano pištao.
Vrata su se s treskom zatvorila. Iza njih sam začula mucav i kreštav urik, "LIIIIII-DAAAA-VIIIIIJ!" (Sve do tad ime njegove pomoćnice izgovarala sam nešto kao id-a-viđ.)
Kroz vrata smo sve mogli čuti. "Jesu li stigli, Peter?" upitala je žena.
106
"Tu su... Lidewij, pred vratima su dvije pubertetske prikaze."
"Prikaze?" upitala je ona s ugodnim nizozemskim palucanjem.
Van Houten je brzo odgovorio. "Fantazmi, spektri, aveti, posjetitelji nadzemaljci, prikaze, Lidewij. Kako netko tko je na postdiplomskom studiju iz američke književnosti može iskazati tako sramotno poznavanje engleskog jezika?"
"Peter, to nisu nadzemaljci. To su Augustus i Hazel, mladi obožavatelji s kojima si se dopisivao."
"Oni su - što? Oni - mislio sam da su u Americi!"
"Da, ali pozvao si ih ovamo, ako se sjećaš."
"Znaš li zašto sam napustio Ameriku, Lidewij? Zato da više nikad ne moram susretati Amerikance."
"Ali ti si Amerikanac."
"I to neizlječivi, čini se. Ali što se tiče ovih Amerikanaca, moraš im reći da odmah odu, da je došlo do užasne pogreške, da je blaženi Van Houten dao retoričku ponudu za sastankom, a ne pravu te da takve ponude treba simbolički shvaćati."
Pomislila sam da ću povratiti. Pogledala sam Augustusa koji je zurio u vrata, i opazila da su mu se ramena objesila.
"Neću to učiniti, Peter", odgovorila je Lidewij. "Moraš se susresti s njima. Moraš. Moraš ih vidjeti. Moraš vidjeti koliko je tvoje djelo važno."
"Lidewij, jesi li me namjerno prevarila kako bi ovo dogovorila?"
Nastala je duga tišina, a tad su se konačno vrata ponovno otvorila. Metronomski je okretao glavu od Augustusa do mene, i dalje žmirkajući. "Tko je od vas Augustus Waters?" upitao je. Augustus je oprezno podigao ruku. Van Houten je kimnuo i rekao: "Jesi li već sredio onu malu?"
U tom sam se trenutku po prvi i jedini put susrela s istinski nijemim Augustusom Watersom.
"Ja...", započeo je, "hm, ja, Hazel, hm. Ovaj."
"Čini se da ovaj momak ima teškoća u razvoju", obratio se Peter Van Houten Lidewij.
"Peter", prekorila gaje.
"Pa", rekao je Peter Van Houten pružajući mi ruku, "u svakom mi je slučaju zadovoljstvo upoznati tako ontološki nemoguća stvorenja." Stisnula sam
107
njegovu otečenu ruku, a potom se rukovao s Augustusom. Pitala sam se što ontološki znači. Bez obzira na značenje, riječ mi se sviđala. Augustus i ja smo bili članovi Kluba nemogućih stvorenja: nas dvoje i čudnovati kljunaši.
Naravno, nadala sam se da će Peter Van Houten biti mentalno zdrav, ali svijet nije tvornica koja ispunjava želje. Važno je bilo to što su vrata bila otvorena i što sam prelazila prag kako bih saznala što se događa nakon kraja Kraljevske tuge. To je bilo dovoljno. Slijedili smo njega i Lidewij unutra, prolazeći pored golemog blagovaonskog stola od hrastovine sa samo dva stolca, do bolesno sterilne dnevne sobe. Izgledala je poput muzeja, osim što na praznim bijelim zidovima nije bilo umjetnina. Osim jednog kauča i jednog naslonjača - a oboje je bilo mješavina čelika i crne kože - soba je djelovala prazno. Tad sam iza kauča primijetila dvije velike, crne vreće za smeće, prepune i iskrivljene.
"Smeće?" promrmljala sam Augustusu dovoljno tiho da nas nitko drugi - mislila sam - ne može čuti.
"Pisma obožavatelja", odgovorio je Van Houten sjedajući u naslonjač. "Osamnaest godina pisama. Ne mogu ih otvoriti. Jeziva su. Vaša su prvi projektili na koje sam odgovorio i vidite što me snašlo. Da budem iskren, čitalačka mi je stvarnost pomalo neukusna."
To mi je objasnilo zašto nikad nije odgovorio na moja pisma: nije ih ni pročitao. Pitala sam se zašto ih je čuvao, pogotovo u toj inače praznoj, formalnoj dnevnoj sobi. Van Houten je podigao noge na otoman i prekrižio ih. Pokazao je rukom prema kauču. Augustus i ja smo sjeli jedno do drugoga, ali ne previše jedno do drugoga.
"Želite li doručak?" upitala je Lidewij. Počela sam govoriti da smo već jeli, kad ju je Peter prekinuo. "Prerano je za doručak, Lidewij."
"Pa, oni su iz Amerike, Peter, i u njihovim je tijelima prošlo podne."
"Onda je prekasno za doručak", odgovorio je on. "No, budući da je u tijelima prošlo podne i tko zna što sve, trebali bismo uživati u koktelu. Piješ li Scotch?" upitao me.
"Pijem li... hm, ne, u redu je", odgovorila sam.
"Augustus Waters?" upitao je Van Houten i kimnuo prema Gusu.
"Uh, ne treba."
"Onda samo meni, Lidewij. Scotch i vodu, molim te." Peter se okrenuo Gusu i upitao: "Znaš li kako u ovoj kući pripremamo Scotch i vodu?"
"Ne, gospodine", odgovorio je Gus.
108
"Ulijemo Scotch u čašu pa prizovemo misli na vodu, a potom stvarni Scotch pomiješamo s apstraktnom idejom vode."
Lidewij je rekla: "Možda da prvo nešto pojedeš, Peter."
Pogledao je prema nama i teatralno prošaptao: "Ona misli da imam problem s pićem."
"A mislim i da je sunce izašlo", odgovorila je Lidewij. Ipak se okrenula prema baru u dnevnoj sobi, posegnula za bocom Scotcha i natočila pola čaše. Donijela mu ju je. Peter Van Houten je otpio gutljaj pa se uspravio u stolcu. "Ovako dobro piće zaslužuje najbolje čovjekovo držanje", rekaoje.
Postala sam svjesna vlastitog držanja pa sam se malo uspravila na kauču. Ponovno sam namjestila kanilu. Tata mi je uvijek govorio da ljude mogu prosuditi prema tome kako se ponašaju prema konobarima i pomoćnom osoblju. Tim je mjerilom Peter Van Houten možda bio najgori ljigavac na svijetu. "Znači, svidjela ti se moja knjiga", obratio se Augustusu nakon još jednog gutljaja.
"Aha", odgovorila sam u Augustusovo ime. "I da, mi - ovaj, Augustus, on je susret s vama odredio za svoju Želju tako da možemo doći ovamo kako biste nam rekli što se događa nakon kraja Kraljevske tuge."
Van Houten je šutio i samo dugo otpijao piće.
Nakon minute tišine, Augustus je rekao: "Vaša je knjiga ono što nas je nekako spojilo."
"Ali vi niste zajedno", primijetio je ne gledajući me.
"Ono što nas je skoro spojilo", odgovorila sam. Sad se okrenuo prema meni. "Jesi li se namjerno odjenula kao ona?"
"Kao Anna?" upitala sam. Samo je gledao u mene.
"Donekle", odgovorila sam.
Otpio je dugačak gutljaj pa napravio grimasu. "Nemam problem s pićem", objavio je bespotrebno glasno. "S alkoholom imam churchillijanski odnos: mogu se šaliti, voditi Englesku i činiti sve što želim. Osim ne piti." Pogledao je prema Lidewij pa kimnuo prema svojoj čaši. Uzela ju je pa ponovno prišla baru. "Samo s idejom vode, Lidewij", uputio ju je.
"Jah, shvatila sam", rekla je s gotovo američkim naglaskom. Stiglo je drugo piće. Van Houtenova se kralježnica ponovno ukočila iz poštovanja. Odbacio je papuče. Imao je stvarno ružna stopala. Zapravo mi je uništavao ideju upoznavanja spisateljskog genija. Ali imao je odgovore.
109
"Pa, hm", rekla sam, "prvo vam želimo zahvaliti za sinoćnju večeru i..."
"Sinoć smo im platili večeru?" upitao je Van Houten Lidewij.
"Da, u Oranjeeu."
"Ah, da. Vjerujte mi kad kažem da ne morate zahvaliti meni već Lidewij koja je iznimno talentirana po pitanju trošenja mojeg novca."
"Bilo nam je zadovoljstvo", odgovorila je Lidewij.
"Pa, u svakom slučaju hvala", rekao je Augustus. Mogla sam čuti ljutnju u njegovu glasu.
"Onda, ovdje sam", rekao je Van Houten nakon trenutka tišine. "Koja su vaša pitanja?"
"Hm", rekaoje Augustus.
"Djelovao je tako inteligentno u pismima", Van Houten se obratio Lidewij komentirajući Augustusa. "Možda je rak u njegov mozak ugradio praznoglavca."
"Peter", rekla je Lidewij, propisno užasnuta. I sama sam bila užasnuta, ali bilo je nešto ugodno u čovjeku koji je toliko oduran da se prema nama ne ponaša nimalo ljubazno.
"Zapravo imamo neka pitanja", rekla sam. "Govorila sam o njima u svojem mejlu. Ne znam sjećate li se."
"Ne sjećam se."
"Njegovo je pamćenje ugroženo", pojasnila je Lidewij.
"Kad bi barem moje sjećanje bilo ugroženo", odgovorio je Van Houten.
"Dakle, naša pitanja", ponovila sam.
"Ona koristi kraljevsko mi", rekao je Peter, ne obraćajući se nikome posebno. Još jedan gutljaj. Nisam znala kakvog je okusa Scotch, ali ako ima okus bar upola kao šampanjac, nisam mogla ni zamisliti kako može piti toliko mnogo i tako rano ujutro. "Jesi li upoznata sa Zenonovim paradoksom kornjače?" upitao me.
"Imamo pitanja o tome što se s likovima događa nakon kraja knjige, posebno s Anninom..."
"Pogrešno pretpostavljaš da moram čuti tvoje pitanje da bih na njega odgovorio. Upoznata si sa filozofom Zenonom?"
Lagano sam odmahnula glavom. "Dakle, Zenon je bio filozof iz vremena prije Sokrata za kojeg se kaže daje otkrio četrdeset paradoksa u Parmenidovu
110
prikazu svijeta - sigurno znaš za Parmenida", rekao je, a ja sam kimnula kao da znam za Parmenida, iako nisam znala. "Hvala Bogu", rekao je. "Zenon se profesionalno specijalizirao za otkrivanje Parmenidovih netočnosti i prevelikih pojednostavnjivanja, što nije bilo teško jer je Parmenid bio spektakularno u krivu, posvuda i uvijek. Parmenid je vrijedan točno na onaj način na koji je vrijedan poznanik koji svaki put kad ga odvedeš na utrke, predvidljivo uvijek bira pogrešnog konja. Ali Zenonov najvažniji... čekaj, daj da vidim koliko poznaješ švedski hip-hop."
Nisam znala šali li se Peter Van Houten. Trenutak kasnije, Augustus je odgovorio umjesto mene. "Ne previše."
"U redu, ali vjerojatno poznajete Afasi och Filthvjev album Flacken."
"Ne poznajemo", rekla sam za nas oboje.
"Lidewij, odmah pusti 'Bomfallerallu'."
Lidevvij je prišla MP3 plaveru, malo zavrtjela kotačić i pritisnula gumb. Rap pjesma zatutnjala je iz svih smjerova. Zvučala je poput prilično obične rap-pjesme, osim što su riječi bile na švedskom.
Kad je pjesma završila, Peter Van Houten nas je pogledao s očekivanjem, a sitne su mu oči bile raširene što je najviše moguće.
"Ha?" upitao je. "Ha?"
Rekla sam, "Oprostite, gospodine, ali ne govorimo švedski."
"Pa, naravno da ne govorite. Ni ja ga ne govorim. Tko, do vraga, govori švedski? Važna stvar nije ono što glasovi govore, već ono što glasovi osjećaju. Sigurno znate da postoje samo dvije emocije, ljubav i strah, i da Afasi och Filthy navigira medu njima s lakoćom koju je jednostavno nemoguće pronaći u hip-hop glazbi izvan Švedske. Da vam je ponovno pustim?"
"Šalite se?" upitao je Gus.
"Oprosti?"
"Je li ovo nekakav performans?" Pogledao je Lidewij i upitao: "Je li?"
"Bojim se da nije", odgovorila je Lidewij. "On nije uvijek... ovo je neobično..."
"O, začepi, Lidewij. Rudolf Otto je rekao da, ako niste susreli nadahnuće, ako niste iskusili neracionalan susret s mysterium tremendumom, tad njegov rad nije za vas. A ja kažem vama, mladi prijatelji, da ako ne možete čuti Afasi och Filthyjev razmetljiv odgovor na strah, tada moj rad nije za vas."
Ne mogu ovo dovoljno naglasiti: bila je to posve normalna rap-pjesma, samo na švedskom.
111
"Hm", rekla sam. "Dakle, o Kraljevskoj tuzi. Annina je mama, prije kraja knjige, trebala..."
Van Houten me prekinuo, lupkajući po čaši dok je govorio kako bi je Lidevvij napunila. "Dakle, Zenon je najpoznatiji po svojem paradoksu kornjače. Zamislimo da se utrkuješ s kornjačom. Kornjača ima prednost od deset metara. Dok ti pretrčiš deset metara, kornjača se pomaknula možda metar. A za vrijeme koje tebi treba da pretrčiš cijelu udaljenost, kornjača se pomaknula još malo i tako u beskraj. Brža si od kornjače, ali nikad je nećeš stići; možeš samo smanjiti njenu prednost.Naravno, ti ćeš samo protrčati pored kornjače bez razmišljanja o mehanizmu koji je uključen u sve to, ali pokazuje se daje pitanje kako to možeš napraviti nevjerojatno komplicirano i nitko ga nije riješio sve dok Kantor nije pokazao da su neke beskonačnosti veće od drugih beskonačnosti."
"Hm", rekla sam.
"Pretpostavljam da je to odgovor na tvoje pitanje", rekao je odlučno pa otpio velikodušan gutljaj iz čaše.
"Ne za stvarno", rekla sam. "Pitali smo se, nakon kraja Kraljevske tuge..."
"Odbacujem sve iz tog trulog romana", rekaoje Van Houten, prekinuvši me.
"Ne", rekla sam.
"Molim?"
"Ne, to je neprihvatljivo", rekla sam. "Shvaćam da roman završava usred priče jer Anna umire ili postaje previše bolesna da bi nastavila, ali rekli ste da ćete nam reći što se događa sa svima i zato smo ovdje i mi... ja moram to čuti."
Van Houten je uzdahnuo. Nakon još jednog pića rekaoje: "Dobro. Čiju priču želiš čuti?"
"Onu Annine mame, Nizozemskog Tulipandžije, hrčka Sizifa, mislim samo - što se sa svima dogodi."
Van Houten je zatvorio oči i napuhao obraze dok je izdisao, a potom je pogledao izložene drvene grede na stropu. "Hrčak", rekao je nakon trenutka tišine. "Christine posvaja hrčka", a Christine je bila jedna od Anninih prijateljica prije bolesti. To je imalo smisla. Christine i Anna su se u nekoliko scena igrale sa Sizifom. "Christina ga posvaja, on živi nekoliko godina nakon kraja romana i mirno umire u hrčkovskom snu."
Sad smo napredovali. "Sjajno", rekla sam. "Sjajno. U redu, a Nizozemski Tulipandžija? Je li on prevarant? Hoće li se on i Annina mama vjenčati?"
112
Van Houten je i dalje zurio u grede. Otpio je gutljaj. Čaša je ponovno bila gotovo prazna. "Lidewij, ne mogu to. Ne mogu. Ne mogu." Spustio je pogled na mene. "Ništa se ne događa s Nizozemskim Tulipandžijom. On nije prevarant niti ne-prevarant, on je Bog. On je očit i nedvosmislen metaforičan prikaz Boga i pitati što se s njime događa jednako je kao da pitaš što se događa s izrezanim očima dr. T.J.-a u Gatsbyju. Jesu li se on i Annina majka vjenčali? Govorimo o romanu, drago dijete, a ne o nekom povijesnom poduhvatu."
"Točno, ali sigurno ste razmišljali o tome što im se dogodilo. Mislim kao junacima, neovisno o njihovim metaforičkim značenjima i svemu tome."
"Oni su fikcija", rekao je i ponovno kucnuo po čaši. "Ništa im se ne dogodi."
"Rekli ste da ćete mi ispričati", ustrajala sam. Podsjetila sam se kako moram biti uporna. Morala sam mu zadržati pažnju na mojim pitanjima.
"Možda, ali bio sam u pogrešnom uvjerenju da si nesposobna za prekooceansko putovanje. Pokušavao sam... dati ti neku utjehu, vjerujem, a trebao sam znati da je bolje i ne pokušavati. Ali da budem posve iskren, ta djetinja ideja da autor romana ima neki poseban uvid u junake romana... to je smiješno. Taj je roman sastavljen od crtica na stranici, dušo. Junaci koji ga nastanjuju nemaju života izvan tih crtica. Što im se dogodilo? Prestali su postojati u trenutku kad je roman završio."
"Ne", rekla sam, odgurnula se od kauča i uspravila. "Ne, shvaćam to, ali nemoguće je ne zamisliti budućnost za njih. Vi ste najkvalificiranija osoba za zamišljanje takve budućnosti. Nešto se dogodilo Anninoj majci. Ona se udala ili nije. Preselila se u Nizozemsku s Nizozemskim Tulipandžijom ili nije. Imala je još djece ili nije. Moram znati što joj se dogodilo."
Van Houten je napućio usne. "Žao mi je što ne mogu udovoljiti tvojim djetinjim hirovima, ali odbijam te žaliti na način na koji si dobrano navikla."
"Ne želim vaše žaljenje", rekla sam.
"Poput sve bolesne djece", odgovorio je mirno, "kažeš da ne želiš žaljenje, ali o njemu ovisi samo tvoje postojanje."
"Peter", rekla je Lidewij, ali on je nastavio, naslonjen ondje dok su mu riječi postajale sve oblijima u pijanim ustima. "Bolesna djeca neumitno postanu zarobljena: osuđena si ostatak svojeg života živjeti kao dijete koje si bila kad si dobila dijagnozu, dijete koje vjeruje da postoji život nakon kraja romana. A mi kao odrasli to žalimo pa plaćamo tvoje liječenje, tvoje uređaje za kisik. Dajemo ti hranu i vodu iako je manje vjerojatno da ćeš živjeti dovoljno dugo..."
"PETER!" povikala je Lidewij.
113
"Ti si nuspojava", nastavio je Van Houten, "evolucijskog procesa koji malo mari za pojedinačne živote. Ti si neuspjeli eksperiment u mutaciji."
"DAJEM OTKAZ!" zaurlalaje Lidewij. Oči su joj bile pune suza. Ali ja nisam bila ljuta. Tražio je najbolnije načine da mi kaže istinu, ali ja sam ionako znala istinu. Imala sam iza sebe godine piljenja u strop, od moje sobe do intenzivne, pa sam davno naučila najbolnije načine zamišljanja moje bolesti. Zakoračila sam prema njemu.
"Slušaj, konjino", rekla sam, "nećeš mi reći ništa o mojoj bolesti što već ne znam. Od tebe trebam samo jedno prije nego ti zauvijek nestanem iz života: ŠTO SE DOGODI S ANNINOM MAJKOM?"
Podigao je obješene obraze prema meni i slegnuo ramenima. "Ne mogu ti reći što se dogodi s njom, baš kao što ti ne mogu reći što se dogodi s Proustovim Naratorom ili sa sestrom Holdena Caulfielda ili s Huckleberrvjem Finnom nakon odlaska u nove pustolovine."
"SRANJE! To je čisto sranje. Jednostavno mi reci! Izmisli nešto!"
"Ne, i hvala što ne psuješ u mojem domu. To ne priliči dami."
I dalje nisam bila ljuta, ne zapravo, ali sam bila jako usredotočena na jedino što je obećao. Nešto je u meni podivljalo pa sam posegnula i udarila otečenu ruku koja je držala čašu Scotcha. Ostaci pića razlili su se po njegovu širokom licu, čaša mu je odskočila od nosa i baletno poletjela kroz zrak, sletjevši uz silan prasak na stare drvene podove.
"Lidewij", rekaoje Van Houten mirno, "ja ću martini, ako može. Samo šapat vermoutha."
"Dala sam otkaz", rekla je Lidewij nakon stanke.
"Ne budi smiješna."
Nisam znala kako postupiti. Pristojnost nije upalila. Bezobraznik nije upalio. Trebala sam odgovor. Došla sam čak ovamo, otela Augustusovu Želju. Morala sam znati.
"Jesi li se ikad zapitala", rekao je, a riječi su mu sad bile jedva razumljive, "zašto su ti tvoja smiješna pitanja toliko važna?"
"OBEĆAO SI!" zaurlala sam i začula Isaacovo moćno zavijanje kako odjekuje u Noći slomljenih trofeja. Van Houten nije odgovorio.
I dalje sam stajala nad njime, čekajući da nešto kaže, kad sam osjetila Augustusovu ruku na ramenu. Povukao me prema vratima i pratila sam ga slušajući Van Houtena kako se žali Lidewij na nezahvalnost modernih tinejdžera
114
i smrt pristojnog društva, a Lidewij je, ponešto histerično, urlala na njega na brzom nizozemskom.
"Morat ćete oprostiti mojoj bivšoj pomoćnici", rekao je. "Nizozemski nije jezik koliko bolest grla."
Augustus me izvukao iz sobe i kroz vrata u kasno proljetno jutro i otpale konfete brijestova.
Brz bijeg nije postojao za mene, ah spustili smo se niza stube. Augustus mi je nosio kolica i krenuli smo nazad prema Filosoofu preko grbavog pločnika od prepletenih cigli. Po prvi sam put od incidenta s ljuljačkama zaplakala.
"Hej", rekao je i dotaknuo mi struk. "Hej. U redu je." Kimnula sam i obrisala lice nadlanicom.
"Glup je." Ponovno sam kimnula.
"Napisat ću ti epilog", rekao je Gus. Zbog toga sam jače zaplakala. "I hoću", rekaoje. "Hoću. Bolje od bilo kojeg sranja koje bi taj pijanac mogao napisati. Mozak mu je švicarski sir. I ne sjeća se da je napisao knjigu. Mogu napisati deset puta bolju priču od njegove. Bit će krvi i crijeva i žrtvovanja. Kraljevska tuga susreće Cijenu krvi. Obožavat ćeš je."
I dalje sam kimala glavom i hinila osmijeh, a tada me zagrlio i njegove su me snažne ruke privukle na mišićava prsa pa sam mu malo namočila polo-majicu i potom se dovoljno oporavila da progovorim.
"Potrošila sam tvoju Želju na budalu", rekla sam u njegova prsa.
"Hazel Grace. Ne. Priznajem da si potrošila jednu jedincatu Želju, ali nisi je potrošila na njega. Potrošila si je na nas."
Iza nas sam začula plonk plonk visokih peta u trku. Okrenula sam se. Bila je to Lidewij. Maškara joj se slijevala niz obraze, djelovala je prestravljeno i jurila za nama pločnikom. "Možda bismo trebali otići u Anne Frank Huis", rekla je Lidewij.
"Ne idem nikamo s tim čudovištem", rekao je Augustus.
"On nije pozvan", rekla je Lidewij.
Augustus me i dalje zaštitnički držao, s rukom na mojem obrazu. "Ne mislim da...", počeo je, ali sam ga prekinula.
"Trebali bismo." I dalje sam željela odgovore od Van Houtena. Ali nije to bilo sve što sam željela. Imala sam još samo dva dana u Amsterdamu s Augustusom Watersom. Nisam htjela dopustiti tužnome starcu da ih uništi.
115
Lidewij je vozila klepetavi sivi Fiat s motorom koji je zvučao poput uzbuđene četverogodišnjakinje. Dok smo se vozili amsterdamskim ulicama, neprestano se i iskreno ispričavala. "Jako mije žao. Nema opravdanja. On je jako bolestan", rekla je. "Mislila sam da bi mu susret s vama pomogao, kad bi vidio da njegov rad oblikuje stvarne živote ali... jako mije žao. Ovo je jako, jako neugodno." I Augustus i ja smo šutjeli. Ja sam bila na stražnjem sjedištu iza njega. Provukla sam ruku uz bok automobila i pored njegova sjedišta tražeći mu ruku, ali nisam je mogla pronaći. Lidevvij je nastavila: "Nastavila sam raditi jer vjerujem da je genij i jer je plaća jako dobra, ali postao je čudovište."
"Vjerujem da se prilično obogatio na knjizi", rekla sam nakon kraće stanke.
"O, ne ne, on je od Van Houtenovih", rekla je. "U sedamnaestom je stoljeću neki njegov predak otkrio kako miješati kakao s vodom. Neki su Van Houtenovi davno preselili u SAD i Peter je jedan od njih, ali nakon romana je preselio u Nizozemsku. On je sramota velike obitelji."
Motor je zaurlao. Lidewij je prebacila u veću brzinu i pojurili smo mostom preko kanala. "To su okolnosti", rekla je. "Okolnosti su ga učinile tako okrutnim. On nije zao čovjek. Ali danas, nisam mislila... kad je rekao te užasne stvari, nisam mogla vjerovati. Jako mi je žao. Jako, jako žao."
Morali smo parkirati ulicu dalje od kuće Anne Frank. Lidewij je stala u red kako bi nam kupila ulaznice dok sam ja sjedila leđima oslonjena o maleno drvo, promatrajući usidrene kuće-brodove na kanalu Prinsengracht. Augustus je stajao iznad mene, vrtio mi kolica s kisikom u lijenim krugovima, samo promatrajući kotače kako se vrte. Htjela sam da sjedne pored mene, ali znala sam da mu je teško sjediti i još teže ponovno ustati. "U redu?" upitao je i pogledao me. Slegnula sam ramenima i posegnula rukom za njegovim listom. Bio je to lažan list, ali ipak sam ga uhvatila. Pogledao me. "Htjela sam...", rekla sam.
"Znam", odgovorio je. "Znam. Očito svijet nije tvornica koja ispunjava želje." Zbog toga sam se lagano nasmiješila.
Lidewij se vratila s ulaznicama, ali njene su tanke usne bile zabrinuto napućene. "Nema dizala", rekla je. "Jako mi je, jako žao."
"U redu je", rekla sam.
"Ne, puno je stuba", rekla je. "Strmih stuba."
"U redu je", ponovila sam. Augustus je počeo govoriti, ali sam ga prekinula. "U redu je. Mogu ja to."
116
Počeli smo u sobi s video-snimkom o Židovima u Nizozemskoj, nacističkoj invaziji i obitelji Frank. Tad smo se popeli na kat kuće uz kanal, u kojoj se nalazila tvrtka Otta Franka. Stube smo prolazili polako, i Augustus i ja, ali osjećala sam se snažno. Uskoro sam gledala u slavnu policu s knjigama koja je skrivala Annu Frank, njenu obitelj i još četvero drugih. Polica je bila napola otvorena, a iza nje se nalazio još strmiji niz stuba širokih tek za jednu osobu. Svuda oko nas nalazili su se drugi posjetitelji i nisam htjela zadržavati red, ali Lidewij je rekla, "Molim vas da budete strpljivi" pa sam se počela penjati. Lidewij je iza mene nosila kolica, a Gus je hodao iza nje.
Bilo je ukupno četrnaest stuba. Stalno sam razmišljala o ljudima iza sebe - uglavnom su to bili odrasli koji su govorili raznim jezicima - i osjećala se nelagodno ili štoveć, poput duha koji tješi i proganja, ali konačno sam uspjela i našla se u jezivo praznoj sobi, oslonjena o zid. Mozak mi je plućima govorio u redu je, u redu je, smirite se, u redu je, a pluća su govorila mozgu, o Bože, je li ti jasno da umiremo. Nisam ni vidjela Augustusa kad se popeo, ali mi je prišao, obrisao čelo nadlanicom kao fiju i rekao, "Ti si prvakinja".
Nakon nekoliko minuta oslonjenosti o zid, uspjela sam doći do sljedeće sobe koju je Anne dijelila sa zubarom Fritzom Pfefferom. Bila je mala, bez ikakva namještaja. Nikad ne biste pomislili daje netko ovdje živio da na zidu još nisu stajale slike iz časopisa koje je Anne zalijepila onamo.
Drugo je stubište vodilo do sobe u kojoj je živjela obitelj Pels, no ono je bilo strmije od prošlog i imalo je osamnaest stuba, što je značilo da su to u osnovi ljestve. Došla sam do praga, podigla pogled, shvatila da ja to ne mogu, ali i da je to jedini izlaz prema gore.
"Vratimo se", rekaoje Gus iza mene.
"Dobro sam", tiho sam odgovorila. Bilo je to glupo, ali stalno sam razmišljala da joj to dugujem - Anni Frank, hoću reći - jer je bila mrtva, a ja nisam, jer je bila tiha, držala spuštene rolete i učinila sve kako treba, a ipak umrla. Zato bih se trebala uspeti gore i vidjeti ostatak svijeta u kojem je živjela sve te godine prije nego je Gestapo stigao.
Počela sam se uspinjali stubama, povlačiti se njima poput djeteta, isprva polako tako da mogu disati, ali tad i brže jer sam znala da ne mogu disati a htjela sam se popeti gore prije nego sve otkaže. Crnilo mi je okružilo vidno polje dok sam se podizala, osamnaest pakleno strmih koraka. Konačno sam se uspela, napola slijepa i s mučninom, a mišići u rukama i nogama vrištali su
117
tražeći kisik. Spuznula sam niza zid i počela vodeno kašljati. Iznad mene je bio stakleni zid. Zagledala sam se kroz njega u strop i pokušala ostati pri svijesti.
Lidewij je čučnula do mene i rekla: "Na vrhu si, to je to", a ja sam kimnula. Bila sam mutno svjesna odraslih koji su zabrinuto pogledavali u mene; Lidewij koja je različitim posjetiteljima tiho govorila malo jednim, pa onda i drugim jezikom; Augustusa koji je stajao iznad mene, njegove ruke na vrhu moje glave i dlana kojim me milovao po kosi.
Nakon dugo vremena Lidewij i Augustus su me podigli na noge i vidjela sam što je zaštićeno staklenom stijenom: tragovi olovke na tapetama koji su označavah mjere rasta sve djece u tajnom skrovištu, u vremenu dok su živjela ovdje, centimetar po centimetar, sve dok više nisu mogla rasti.
S tog sam mjesta vidjela dnevnu sobu Frankovih, ali i dalje smo bih u muzeju: dug i uzak hodnik prikazivao je slike svakog od osam stanovnika tajnog skrovišta i opisivao gdje su, kako i kada umrli.
"Jedini član cijele obitelji koji je preživio rat", rekla nam je Lidewij, govoreći o Anninu ocu Ottu. Glas joj je bio tih kao da smo u crkvi.
"Zapravo nije preživio rat", rekao je Augustus. "Preživio je genocid."
"Istina", rekla je Lidewij. "Ne znam kako nastaviš živjeti bez obitelji. Ne znam." Dok sam čitala o svakome od sedmero preminulih, mislila sam o Ottu Franku koji više nije bio otac, kojemu je umjesto žene i dvije kćeri ostao dnevnik. Na kraju hodnika golema je knjiga, veća od rječnika, sadržavala imena 103.000 Nizozemaca umrlih u Holokaustu. (Zidna je naljepnica objasnila daje preživjelo samo 5000 deportiranih nizozemskih Židova.) Knjiga je bila okrenuta na stranicu s imenom Anne Frank, ali ono što me pogodilo bila je činjenica da su ispod njenog imena bila zapisana četiri Arona Franka. Četiri. Četiri Arona Franka bez muzeja, bez povijesnih oznaka, bez ikog da ih oplakuje. Tiho sam se odlučila sjećati i moliti za četiri Arona Franka sve dok budem mogla. (Možda neki ljudi moraju vjerovati u pravog i svemogućeg Boga da bi se molili. Ja ne moram.)
Kad smo stigli do kraja sobe, Gus je stao i upitao me: "Jesi dobro?" Kimnula sam.
Pokazao je prema Anninoj slici. "Najgori dio je što je skoro preživjela, znaš? Umrla je nekoliko tjedana prije oslobođenja."
Lidewij je napravila par koraka unazad kako bi pogledala video-snimku, a ja sam zgrabila Augustusovu ruku dok smo ulazili u sljedeću sobu. Bilo je to potkrovlje s nekim pismima koje je Otto Frank bio pisao tijekom svoje
118
višemjesečne potrage za kćerima. Na zidu usred sobe prikazivala se video-snimka Otta Franka. Govorio je engleski.
"Je li preostalo još nacista koje bih mogao pronaći i privesti pravdi?" pitao je Augustus dok smo se naginjali nad vitrine, čitajući Ottova pisma i strašne odgovore da od oslobođenja nitko nije vidio njegovu djecu.
"Mislim da su svi mrtvi. Ali nije da su nacisti imali monopol na zlo."
"Istina", složio se. "To bismo trebali učiniti, Hazel Grace. Trebali bismo se udružiti i postati taj invalidni vigilante dvojac koji će lutati svijetom, ispravljati nepravde, braniti slabe, štititi ugrožene."
Iako je to bio njegov, a ne moj san, ugodila sam mu. Naposlijetku, on je ugodio mojem snu. "Naša će neustrašivost biti naše tajno oružje", rekla sam.
"Priče o našim pustolovinama preživjet će sve dok bude ljudskog glasa", rekao je.
"A čak i nakon toga, kad se roboti budu prisjećali ljudskih apsurdnosti žrtve i suosjećanja, oni će nas se sjećati."
"Robotski će se smijati našoj odvažnoj gluposti", rekao je. "Ali nešto će u njihovim željeznim robotskim srcima žudjeti da žive i umru kako smo mi to učinili: na junačkom putovanju."
"Augustuse Waterse", rekla sam i pogledala ga, razmišljajući kako ne možeš poljubiti nekog u kući Anne Frank, a potom razmišljajući da je Anne Frank, konačno, poljubila nekog u kući Anne Frank i da bi ona vjerojatno najviše voljela kad bi njen dom postao mjestom na kojem se mladi i nepopravljivo slomljeni zaljubljuju.
"Moram reći", rekao je Otto Frank u video-snimci na svojem engleskom s teškim naglaskom, "da su me jako iznenadile duboke misli koje je Anna imala."
Tad smo se počeli ljubiti. Ruka mi je pustila spremnik s kisikom i posegnula za njegovim vratom, a on me povukao na prste, držeći me oko struka. Kad su mu se razmaknute usne susrele s mojima, počela sam osjećati da gubim dah na nov i uzbudljiv način. Prostor oko nas je nestao i najedan sam čudan trenutak voljela svoje tijelo; tu stvar koju je rak uništio, koju već godinama navlačim za sobom, a koja se iznenada činila vrijednom borbe, vrijednom prsnih drenova, PICC linija i beskrajnih izdaja tijela zbog tumora.
"Bila je to posve drugačija Anne od kćeri koju sam poznavao. Nikad nije pokazala ovu vrstu unutarnjih osjećaja", nastavljao je Otto Frank.
119
Poljubac je trajao zauvijek, a Otto Frank je govorio iza mene. "A moj je zaključak", rekao je, "budući da sam bio u dobrim odnosima s Anne, da većina roditelja zapravo ne poznaje svoju djecu."
Shvatila sam da su mi oči zatvorene pa sam ih otvorila. Augustus me promatrao, njegove su mi plave oči bile bliže nego ikada, a iza njih nas je nekako okružila gomila ljudi. Bili su ljutiti, pomislila sam. Bijesni. Ti su se tinejdžeri sa svojim hormonima ljubakali ispod video-snimke koja je prikazivala slomljen glas nekadašnjeg oca.
Odmaknula sam se od Augustusa, a on mi je krišom zalijepio poljubac na čelo dok sam ja piljila u starke. A tad su počeli pljeskati. Svi ljudi, sve te odrasle osobe, samo su pljeskali, a netko je povikao "Bravo!" s europskim naglaskom. Augustus se naklonio s osmijehom. Smijući se, lagano sam pokleknula, a to je dočekano novom rundom pljeska.
Spustili smo se dolje puštajući odrasle da odu prvi, a malo prije dolaska u kafić (dizalo nas je, srećom, spustilo do prizemlja i suvenirnice), vidjeli smo stranice Annina dnevnika i njenu neobjavljenu knjigu citata. Knjiga citata je, slučajno, bila okrenuta na stranicu Shakespeareovih citata. Jer tko je tako odlučan da ne bi bio zaveden?, bila je napisala.
Lidewij nas je vratila u Filosoof. Pred hotelom je padala lagana kiša i Augustus i ja smo stajali na ciglenom pločniku i polako kisnuli.
Augustus: "Vjerojatno trebaš odmor."
Ja: "Dobro sam."
Augustus: "U redu." (Stanka.) "O čemu razmišljaš?"
Ja: "O tebi."
Augustus: "Što o meni?"
Ja: "Ne znam što mi je draže/ljepota bolesti/ili ljepota skrivenih namjera/zvižduk kosa/ili osjećaj tik nakon."
Augustus: "Bože, kako si seksi."
Ja: "Mogli bismo otići u tvoju sobu."
Augustus: "Čuo sam i gore ideje."
Zajedno smo se ugurali u malo dizalo. Svaka je površina, uključujući i pod, sadržavala zrcala. Morali smo povući vrata da bismo se zatvorili, a tad je ta stara stvar škriputavo krenula na drugi kat. Bila sam umorna i zabrinuta i općenito sam užasno izgledala i mirisala, ali ipak sam ga poljubila u dizalu. Tad se on odmaknuo, pokazao zrcalo i rekao: "Pogledaj, beskonačne Hazel."
120
"Neke su beskonačnosti veće od drugih beskonačnosti", razvukla sam oponašajući Van Houtena.
"Kakva budaletina", rekao je Augustus i trebalo je sve to vrijeme, a i još malo, da bismo stigli na drugi kat. Konačno se dizalo zaustavilo i on je gurnuo ozrcaljena vrata. Kad su bila napola otvorena, bolno se trznuo i na trenutak pustio vrata.
"Jesi li dobro?" upitala sam.
Trenutak kasnije je rekao: "Jesam, jesam, samo su vrata teška valjda." Opet ih je gurnuo i otvorio. Propustio me, naravno, prvu, ali tad nisam znala u kojem smjeru hodati pa sam stajala ispred dizala i on je stajao ondje još uvijek zgrčenog lica pa sam opet upitala: "U redu?"
"Samo nisam u formi, Hazel Grace. Sve je dobro."
Stajali smo ondje u hodniku, a on nije vodio prema svojoj sobi ni ništa, a ja nisam znala u kojem mu je smjeru soba pa je patpozicija trajala i postala sam uvjerena da pokušava smisliti kako da ne završi sa mnom, da nikad nisam trebala predložiti tu ideju, da to ne nalikuje damama i da se stoga gadim Augustusu Watersu koji je stajao i promatrao me ne trepćući, pokušavajući smisliti kako da se pristojno izvuče iz situacije. A tadje, nakon čitave vječnosti, rekao: "Iznad koljena mi je i malo je hrapav, a onda je samo koža. To je ružan ožiljak, ali samo izgleda kao..."
"Što?" upitala sam.
"Moja noga", odgovorio je. "Samo da budeš spremna u slučaju, mislim, u slučaju da je vidiš ili..."
"Oh, daj se zbroji", rekla sam i napravila dva potrebna koraka do njega. Snažno sam ga poljubila, pritisnula o zid i nastavila ga ljubiti dok je on tražio ključ od sobe.
Ušuljali smo se u krevet. Sloboda mi je bila donekle ograničena kisikom, ali ipak sam se mogla popeti na njega, skinuti mu majicu i okusiti znoj ispod njegove ključne kosti dok sam mu šaptala u kožu, "Volim te, Augustuse Waterse". Osjetila sam kako mu se tijelo opušta ispod mojeg kad me začuo kako to izgovaram. Posegnuo je za mnom, pokušao mi skinuti majicu, ali se zapleo u cjevčice. Nasmijala sam se.

* * *
"Kako ovo radiš svaki dan?" upitao me dok sam raspetljavala majicu iz cjevčica. Idiotski mi je palo na pamet da moje ružičaste gaćice ne odgovaraju ljubičastom grudnjaku, kad bi dečki ikad primjećivali takve stvari. Upuzala sam pod pokrivače, odbacila traperice i čarape, pa promatrala ples jastuka dok je Augustus skidao traperice pa svoju nogu.
Ležali smo na leđima jedno do drugog, posve pokriveni, a onda sam nakon par trenutaka posegnula za njegovim bedrom i pustila ruku da putuje prema dolje, do batrljka, do kože pune ožiljaka. Trenutak sam držala batrljak. Trznuo se. "Boli li?" upitala sam.
"Ne", odgovorio je.
Okrenuo se na bok i poljubio me. "Tako si zgodan", rekla sam i dalje mu držeći ruku na nozi.
"Počinjem misliti da su ti fetiš amputirci", odgovorio je i dalje me ljubeći. Nasmijala sam se.
"Fetiš mi je Augustus Waters", objasnila sam.
Čitava je priča bila posve suprotna od onog što sam mislila da će biti: polagana, strpljiva i tiha, ni previše bolna ni posebno ekstatična. Bilo je puno problema s kondomom koje nisam previše istraživala. Nije bilo vrištanja. Iskreno, mislim da je to najduže što smo bili zajedno bez razgovora.
Jedna je stvar bila tipična: kasnije sam naslonila lice o Augustusova prsa, slušala srce kako mu nabija, a on je rekao, "Hazel Grace, doslovno ne mogu držati oči otvorenima."
"Pogrešna upotreba literarnosti", rekla sam.
"Ne", rekao je. "Tako sam. Umoran."
Okrenuo je lice od mene dok mi je uho bilo oslonjeno o njegova prsa i slušalo kako mu se pluća smiruju u ritmu sna. Nakon nekog sam vremena ustala, odjenula se, pronašla notes s logotipom Hotela Filosoof i napisala mu ljubavno pismo:
122
Najdraži Augustuse,

tvoja,
Hazel Grace

TRINAESTO POGLAVLJE
Sljedećeg jutra, našeg posljednjeg cijelog dana u Amsterdamu, mama, Augustus i ja hodali smo ulicu dalje od hotela, do Vondelparka, gdje smo pronašli kafić u sjeni nizozemskog Nacionalnog filmskog muzeja. Uz kavu s mlijekom - koju, kako nam je konobar objasnio, Nizozemci zovu "kriva kava" jer ima više mlijeka nego kave - sjedili smo u filigranskoj sjeni golema stabla kestena i prepričavali mami naš susret s Peter Van Houtenom. Vjerujem da na ovome svijetu imaš izbor kako pričati tužne priče, a mi smo se odlučili za smiješan način: Augustus se, oslonjen na stolac kafića, pravio da je frfljavi i nerazgovjetni Van Houten koji čak nije mogao ni ustati sa stolca a ja sam ustala odglumiti sebe u punom naletu mačizma, vičući, "Ustaj, debeli ružni starce!"
"Zar si ga nazvala ružnim?" upitao me Augustus.
"Samo me prati", odgovorila sam.
"Ja nisam rhužan. Ti ši rhužna, ti cuhro sa cijevima iž noša."
"Ti si kukavica!" grmjela sam, a Augustus je ispao iz lika kako bi se nasmijao. Sjela sam. Ispričali smo mami sve o kući Anne Frank, izostavivši dio s ljubljenjem.
"Jeste li se kasnije vratili Van Houtenu?" upitala je mama.
Augustus mi nije dao priliku da pocrvenim. "Ma kakvi, malo smo sjedili u kafiću. Hazel me zabavljala dijagramskim humorom." Bacio je pogled na mene. Bože, bio je seksi.
"Zvuči divno", rekla je. "Slušajte, idem prošetati. Dat ću vam vremena da razgovarate", rekla je Gusu s određenim naglaskom. "Onda se možda kasnije možemo provozati kanalom."
"Hm, u redu?" rekla sam. Mama je ispod svojeg tanjurića ostavila novčanicu od pet eura i poljubila me u vrh glave, šapćući, "Volim te, volim volim", što je imalo dva voljenja više nego inače.
Gus je pokazao prema sjenama grana koje su se račvale na betonu. "Nije li prelijepo?"
"Aha", odgovorila sam.
"Sjajna je to metafora", promrmljao je.
"Ma je li?" upitala sam.
"Negativna slika stvari koje je vjetar spojio, a potom i razdvojio", rekaoje. Pred nama je prolazilo stotine ljudi, trčeći, vozeći bicikle i rolajući. Amsterdam je bio grad osmišljen za pokret i aktivnost, grad koji radije ne bi putovao
124
automobilom pa sam se neumitno osjećala isključenom iz njega. Ali Bože, bio je prelijep, uz potok koji je urezao jarak oko velikog stabla i uz čaplju koja je mirno stajala uz rub vode i tražila doručak među milijunima bagremovih latica koje su plutale na vodi.
Ali Augustus to nije primjećivao. Bio je previše zauzet promatranjem pomicanja sjena. Konačno je rekao: "Mogao bih ovo gledati cijeli dan, ali moramo se vratiti u hotel."
"Imamo h vremena?" upitala sam.
Tužno se nasmiješio. "Da bar", odgovorio je.
"Što nije u redu?" upitala sam. Samo je kimnuo u smjeru hotela.
Hodali smo u tišini, Augustus pola koraka ispred mene. Bila sam previše uplašena pitati ga imam li se razloga bojati.
Postoji dakle ta stvar koja se zove Maslowljeva hijerarhija potreba. U osnovi je taj tupi Abraham Maslow postao slavan zbog svoje teorije da, prije određenih vrsta potreba, moraš zadovoljiti neke određene potrebe. To izgleda ovako:

Kad su zadovoljene potrebe za hranom i vodom, pomičeš se na sljedeći skup potreba - sigurnost - a potom na sljedeći i sljedeći, ali važno je da, prema Maslowu, sve dok tvoje fiziološke potrebe nisu zadovoljene, ne možeš ni
125
brinuti o sigurnosti ili društvenim potrebama, kamoli o "samoostvarenju" koje je mjesto s kojeg, ono, počinješ stvarati umjetnost, razmišljati o moralu i kvantnoj fizici i svemu tome.
Prema Maslowu, ja sam zapela na drugoj razini piramide: nisam se mogla osjećati sigurnom u svoje zdravlje pa stoga nisam mogla posegnuti za ljubavlju ni poštovanjem ni umjetnošću ili čimgod, što je naravno čisti idiotizam - potreba za stvaranjem umjetnosti ili kontempliranjem filozofije ne nestaje kad si bolestan. Te potrebe postaju transfigurirane bolešću.
Maslowljeva piramida implicira da sam manje čovjek od drugih ljudi, a s njime bi se većina ljudi složila. Ali ne i Augustus. Uvijek sam mislila da me može voljeti jer je i sam jednom bio bolestan. Tek mi je sad palo na pamet da je možda i dalje.
Stigli smo u moju sobu, u Kierkegaard. Sjela sam na krevet očekujući da mi se pridruži, ali on se spustio u prašnjav stolac. U onaj stolac. Koliko je star bio? Pedeset godina?
U grlu sam osjećala knedlu koja se stezala dok sam ga promatrala kako vadi cigaretu iz kutije i gura je među usne. Naslonio se i uzdahnuo. "Malo prije nego si završila na intenzivnoj, počeo sam osjećati bol u kuku."
"Ne", rekla sam. U mene se uvukla panika i preplavila me.
Kimnuo je. "Pa sam otišao na PET-snimanje." Zastao je. Izvukao je cigaretu iz usta i stisnuo zube.
Većina je mojeg života bila posvećena ne-plakanju pred ljudima koji me vole pa sam znala što Augustus radi. Stegneš zube. Pogledaš gore. Kažeš sebi da će ih, ako te vide da plačeš, to povrijediti i da u njihovim životima nećeš biti ništa osim Tuge, a ne smiješ postati samo tuga pa nećeš plakati i govoriš samome sebi sve to dok gledaš u strop. Potom progutaš slinu iako ti se grlo ne želi zatvoriti pa pogledaš osobu koja te voli i nasmiješiš se.
Nabacio je svoj vragolasti osmijeh pa rekao: "Zasjao sam kao božično drvce, Hazel Grace. Plućna maramica, lijevi kuk, jetra, sve."
Sve. Riječ je neko vrijeme visjela u zraku. Oboje smo znali što znači. Ustala sam vukući svoje tijelo i kolica preko tepiha koji je bio stariji nego što će Augustus ikada biti, kleknula u dnu stolca, položila mu glavu u krilo i zagrlila ga oko struka.
Milovao me po kosi. "Tako mi je žao", rekla sam.
126
"Žao mi je što ti nisam rekao", izgovorio je mirnim glasom. "Tvoja mama sigurno zna. Kako me samo pogledala. Vjerojatno joj je moja mama rekla ili nešto. Trebao sam ti reći. Bio sam glup. Sebičan."
Naravno, znala sam zašto ništa nije rekao: iz istog razloga zbog kojeg ga nisam htjela vidjeti na intenzivnoj. Nisam se ni na trenutak mogla ljutiti na njega, a tek sam sad, kad sam voljela granatu, mogla shvatiti besmislenost pokušaja spašavanja drugih od moje vlastite neumitne fragmentacije: nisam mogla prestati voljeti Augustusa Watersa. I nisam to željela.
"Nije pošteno", rekla sam. "Jednostavno je prokleto nepošteno."
"Svijet", rekao je on, "nije tvornica koja ispunjava želje", a tad se slomio i u jednom je trenutku njegov jecaj odjeknuo poput udara groma praćenog munjom, onom jezivom silinom koju amateri na području patnje ponekad zamijene za slabost. Tad me privukao sebi i odlučio, lica nekoliko centimetara udaljenog od mojeg: "Borit ću se. Borit ću se s njime radi tebe. Ne brini za mene, Hazel Grace. Dobro sam. Pronaći ću način da se dugo motam oko tebe i nerviram te."
Plakala sam. Ali čak je i tad bio jak i držao me tako snažno da sam mogla vidjeti čvrste mišiće njegovih ruku ovijenih oko mene dok je govorio: "Žao mi je. Bit ćeš dobro. Bit će dobro. Obećajem", pa se nasmiješio onim vragolastim osmijehom.
Poljubio me u čelo. Osjetila sam kako su se njegova snažna prsa malo opustila. "Izgleda da ipak imam hamartiju."
Nakon nekog sam ga vremena povukla na krevet. Zajedno smo ležali ondje dok mi je govorio kako su počeli s palijativnom kemoterapijom, ali je on prekinuo s njom da bi otišao u Amsterdam iako su mu roditelji bili bijesni. Pokušali su ga zaustaviti još istog jutra kad sam ga čula da urla kako njegovo tijelo pripada njemu.
"Mogli smo odgoditi", rekla sam.
"Ne, nismo", odgovorio je. "Uostalom, nije djelovala. Znao sam da ne djeluje, kužiš?"
Kimnula sam. "To je sranje, cijela ta stvar", rekla sam.
"Pokušat će nešto drugo kad se vratim. Uvijek imaju novu ideju."
"Aha", rekla sam jer sam i sama bila pokusni kunić.
"Nekako sam te prevario i uvjerio da se zaljubljuješ u zdravu osobu", rekao je.
127
Slegnula sam ramenima. "I ja bih tebi to napravila."
"Ne, ne bi, ali ne možemo svi biti sjajni kao ti." Poljubio me pa napravio grimasu.
"Boli li?" upitala sam.
"Ne. Samo." Dugo je gledao u strop pa rekao, "Volim ovaj svijet. Volim piti šampanjac. Volim ne pušiti. Volim zvuk Nizozemaca koji govore nizozemski. A sad... Nemam prava na borbu."
"Možeš se boriti s rakom", rekla sam. "To je tvoja borba. I borit ćeš se", rekla sam mu. Mrzila sam kad bi me ljudi pokušali osnažiti kako bih se pripremila za bitku, ali ipak sam mu to učinila. "Ti ćeš... ti ćeš... živjet ćeš svoj najbolji život danas. To je odsad tvoj način." Prezirala sam se zbog ljigave rečenice, ali što mije drugo bilo na raspolaganju?
"Baš je neki rat", rekao je rezignirano. "S čime sam ja u ratu? Sa svojim rakom. A što je moj rak? Moj rak sam ja. Tumori su napravljeni od mene. Napravljeni su od mene baš kao što su moj mozak i moje srce napravljeni od mene. To je građanski rat, Hazel Grace, s unaprijed određenim pobjednikom."
"Gus", rekla sam. Nisam mogla ništa drugo reći. Bio je prepametan za onu vrstu utjehe koju sam mu mogla ponuditi.
"U redu", rekao je. Ali nije bilo u redu. Nakon nekoliko je trenutaka rekao: "Ako odeš u Rijksmuseum, što sam stvarno htio učiniti - ali nemojmo se šaliti, niti jedno od nas dvoje ne može hodati kroz muzej. Ali svejedno, prije nego smo otišli, pregledao sam kolekciju na Internetu. Ako odeš, a nadam se da jednom i hoćeš, vidjet ćeš mnogo slika mrtvih ljudi. Vidjet ćeš Isusa na križu, vidjet ćeš ljude kako umiru na moru, u bitci i u paradi mučenika. Ali niti. Jedno. Dijete. S rakom. Nećeš vidjeti nikog da umire od kuge ili boginja ili žute groznice ili čega već jer u bolesti nema slave. Nema u njoj značenja. Nema časti u umiranju od nečeg."
Abrahame Maslowe, predstavljam ti Augustusa Watersa čija je egzistencijalna znatiželja posramila onu njegove dobro uhranjene, voljene, zdrave braće. Dok je većina ljudi vodila temeljito neanalizirane živote monstruozne potrošnje, Augustus Waters je iz daljine proučio zbirku Rijksmuseuma.
"Što?" upitao je Augustus nakon nekog vremena.
"Ništa", odgovorila sam. "Samo sam..." Nisam mogla dovršiti rečenicu, nisam znala kako. "Samo si mi jako, jako drag."
128
Nasmiješio se polovicom usana, a nos mu je bio centimetar od mojeg. "Osjećaj je obostran. Pretpostavljam da ne možeš sve zaboraviti i ponašati se kao da ne umirem."
"Ne mislim da umireš", rekla sam. "Samo imaš dašak raka." Nasmiješio se. Humor s vješala. "Na vrtuljku sam koji samo ide prema gore."
"A moja je povlastica i moja odgovornost voziti se cijelim putem s tobom."
"Bi li bilo potpuno idiotski pokušati se ljubiti?"
"Nema pokušaja", odgovorila sam. "Samo akcija."

ČETRNAESTO POGLAVLJE
Na letu kući, šest tisuća metara iznad oblaka koji su bili tri tisuće metara iznad tla, Gus je rekao, "Nekoć sam mislio da bi bilo zabavno živjeti na oblaku."
"Aha", rekla sam. "Bilo bi to kao na onim strojevima iz luna-parka, samo zauvijek."
"Ali tad nas je, na satu fizike u osnovnoj školi, gospodin Martinez pitao tko je od nas ikad zamišljao život na oblacima i svi su podigli ruku. A tad nam je gospodin Martinez rekao da u oblacima vjetar puše 240 kilometara na sat, temperature su 30 stupnjeva ispod ništice, nema kisika i svi bi pomrli za nekoliko sekundi."
"Zvuči kao dobar tip."
"Vjeruj mi, specijalizirao se za ubijanje snova, Hazel Grace. Misliš da su vulkani čudesni? Trebalo bi to reći desecima tisuća vrištećih leševa u Pompejima. I dalje potajno vjeruješ da u ovome svijetu ima elemenata čarolije? To su samo bezdušne molekule koje nasumično odskaču jedna od druge. Brineš tko će brinuti za tebe ako tvoji roditelji umru? I trebaš jer će oni biti hrana za crve dok se ne okreneš."
"Blaženo neznanje", rekla sam.
Stjuardesa je prošla prolazom gurajući kolica s pićima, napola šapćući: "Piće? Piće? Piće? Piće?" Gus se nagnuo i podigao ruku, "Možemo li, molim vas, dobiti šampanjac?"
"Imate li dvadeset i jednu?" upitala je sumnjičavo. Sudionički sam presložila cjevčice u nosu. Stjuardesa se nasmiješila pa pogledala moju usnulu majku. "Neće joj smetati?" upitala je.
"Ma kakvi", odgovorila sam.
Ulila je šampanjac u dvije plastične čaše. Rakovske povlastice.
Gus i ja smo nazdravili. "Za tebe", rekao je.
"Za tebe", rekla sam i svojom čašom dotakla njegovu.
Otpili smo gutljaj. Manje sjajne zvijezde od onih koje smo kušali u Oranjeeu, ali i dalje dovoljno dobre za piće.
"Znaš", rekao mi je Gus, "sve što je Van Houten rekao je istina."
"Možda, ali nije morao biti takav kretan. Ne mogu vjerovati da je zamislio budućnost za hrčka Sizifa, a nije za Anninu majku."
130
Augustus je slegnuo ramenima. Činilo se da se iznenada isključio. "Sve u redu?" upitala sam ga.
Jedva je vidljivo zavrtio glavom. "Boli", rekao je.
"Prsa?"
Kimnuo je. Čvrsto stisnute šake. Kasnije će bol opisati kao jednonogog debeljka koji mu stoji nasred prsa u štiklama. Vratila sam svoju policu u uspravan položaj, zaključala je i nagnula se naprijed kako bih iz njegova ruksaka izvukla tablete. Progutao ih je sa šampanjcem. "U redu?" ponovno sam upitala.
Gus je sjedio ondje stežući šaku, čekajući da lijek proradi. Lijek koji neće ubiti bol, ali će ga distancirati od nje (i od mene).
"Kao da je bilo osobno", rekao je Gus tiho. "Kao da je iz nekog razloga bio ljut na nas. Mislim na Van Houtena." Brzim je gutljajima popio ostatak šampanjca i ubrzo zaspao.
Moj nas je tata čekao na preuzimanju prtljage. Stajao je među vozačima limuzina koji su držali znakove s ispisanim prezimenima njihovih putnika: JOHNSON, BARRINGTON, CARMICHAEL. Tata je imao svoj znak. Na njemu je pisalo MOJA PREDIVNA OBITELJ, a ispod toga (I GUS).
Zagrlila sam ga, a on je (naravno) počeo plakati. Dok smo se vozili kući, Gus i ja smo tati pričali o Amsterdamu, ali tek sam mu, kad sam stigla kući, priključila se na Phillipa i počela gledati dobru staru američku televiziju, ispričala o Gusu.
"Gus je ponovno bolestan", rekla sam.
"Znam", odgovorio je. Pogledao je prema meni pa dodao: "Njegova nam je mama rekla prije puta. Žao mi je što je to skrivao od tebe. Ja... žao mi je, Hazel." Dugo sam šutjela. Emisija koju smo gledali prikazivala je ljude koji su pokušavali odabrati kuću koju će kupiti. "I tako, pročitao sam Kraljevsku tugu dok vas nije bilo", rekao je tata.
Okrenula sam se i pogledala ga. "Oh, kul. I što misliš?"
"Dobra je. Malo izvan moje lige. Sjeti se, ja sam diplomirao biokemiju, a ne književnost. Volio bih da je završila."
"Aha", rekla sam. "Česta pritužba."
"Osim toga, malo je beznadna", rekao je. "Pomalo je defetistička."
"Ako pod defetistička misliš iskrena, onda se slažem."
"Ne mislim da je defetizam iskrenost", odgovorio je tata. "Odbijam to prihvatiti."
131
"Znači, sve se događa s razlogom i svi ćemo otići živjeti među oblake, svirati harfe i živjeti u palačama?"
Tata se nasmiješio. Zagrlio me svojom velikom rukom i privukao k sebi, ljubeći me u kosu. "Ne znam u što vjerujem, Hazel. Mislio sam da biti odrastao znači znati u što vjeruješ, ali to nije moje iskustvo."
"Aha", rekla sam. "U redu."
Ponovio mi je da mu je žao zbog Gusa pa smo se vratili gledanju emisije. Ljudi su odabrali kuću, tata me i dalje grlio dok sam nekako počela tonuti u san, ali nisam htjela ići u krevet pa je tata rekao:
"Znaš u što ja vjerujem? Sjećam se dok sam bio na fakultetu, slušao sam to predavanje iz matematike, stvarno sjajno predavanje iz matematike koje je držala ta sitna, stara žena. Govorila je o posljednjim Fourierovim transformacijama, stala usred rečenice i rekla, 'Ponekad se čini da svemir želi biti primjećen.'
U to vjerujem. Vjerujem da svemir želi biti primjećen. Mislim da je svemir nevjerojatno pristran kad je riječ o svijesti, da nagrađuje inteligenciju djelomično zato što uživa u tome da se njegova elegancija primjećuje. A tko sam ja, ja koji živim usred povijesti, da svemiru kažem kako je on - ili moj opažaj njega - privremen?"
"Ti si prilično pametan", rekla sam nakon nekog vremena.
"Ti si prilično dobra s komplimentima", odgovorio je.
Sljedećeg sam se poslijepodneva odvezla do Gusove kuće, s njegovim roditeljima jela sendviče s maslacem od kikirikija i želea i pričala im priče o Amsterdamu dok je Gus drijemao na kauču u dnevnoj sobi, ondje gdje smo gledali O za osvetu. Mogla sam ga vidjeti iz kuhinje: ležao je na leđima, glave okrenute od mene, s već uvučenom PICC linijom. Napadali su rak novim koktelom: s dva kemoterapijska lijeka i proteinskim receptorom za kojeg su se nadali da će isključiti onkogene u Gusovom raku. Imao je sreće što je upao u istraživanja. Sreće. Znala sam za jedan od lijekova. Sam zvuk tog naziva tjerao me na povraćanje.
Nakon nekog je vremena Isaacova mama dovezla Isaaca. "Isaac, bok, ovdje Hazel iz grupe za podršku, a ne tvoja zla bivša cura." Njegova ga je mama dopratila do mene pa sam ustala s blagovaonskog stolca i zagrlila ga, a njegovom je tijelu trebalo malo vremena da me pronađe pa zagrli - čvrsto.
"Kako je bilo u Amsterdamu?" upitao me.
132
"Fantastično", odgovorila sam.
"Waterse", rekao je. "Gdje si, buraz?"
"Drijema", rekla sam slomljenim glasom. Isaac je zavrtio glavom i svi su ušutjeli.
"Sranje", rekao je Isaac nakon kratke stanke. Njegova ga je mama dopratila do stolca koji je izvukla. Sjeo je.
"I dalje mogu namlatiti tvoje slijepo dupe u Mjerama protiv pobune", rekao je Augustus ne okrećući se prema nama. Lijekovi su mu malo usporili govor, ali samo na brzinu govora običnih ljudi.
"Prilično sam siguran da su sve guzice slijepe", odgovorio je Isaac i neodređeno ispružio ruke u zraku, tražeći svoju mamu. Ona ga je prihvatila, podigla i prišli su kauču gdje su se Gus i Isaac nelagodno zagrlili. "Kako se osjećaš?" upitao je Isaac.
"Sve ima metalan okus. Osim toga, ja sam na vrtuljku koji samo ide gore, mali", odgovorio je Gus. Isaac se nasmijao. "Kako oči?"
"O, izvrsno", odgovorio je. "Jedini je problem što nisu u mojoj glavi."
"Čudesno, aha", rekaoje Gus. "Ne bih se htio natjecati ili nešto, ali tijelo mi je napravljeno od raka."
"Čuo sam tako nešto", rekao je Isaac, pokušavajući ostati miran. Petljao je da pronađe Gusovu ruku, a pronašao mu je samo bedro.
"Zauzet sam", rekao je Gus.
Isaacova mama je donijela dva blagovaonska stolca pa smo Isaac i ja sjeli do Gusa. Uhvatila sam Gusa za ruku i kružno ga milovala između palca i kažiprsta.
Odrasli su se spustili u podrum da se međusobno tješe ili što već, pa smo nas troje ostali u dnevnoj sobi. Nakon nekog vremena, Augustus je okrenuo glavu prema nama, polako se budeći. "Kako je Monica?" upitao je.
"Niti jednom se nije javila", odgovorio je Isaac. "Nije poslala poruku ni mejl. Dobio sam taj nekakav uređaj koji mi čita mejlove. Super je. Mogu promijeniti spol glasa ili naglasak ili štoveć."
"Znači, mogu ti, ono, poslati porno priču, a ti možeš namjestiti da ti je čita njemački starac?"
"Točno tako", rekao je Isaac. "Iako mi mama i dalje mora pomagati pa se tjedan ili dva strpi s njemačkom pornjavom."
133
"Nije ti ni, ono, poslala SMS kako si?" upitala sam. To mi se činilo neshvatljivom nepravdom.
"Potpuna tišina", odgovorio je Isaac.
"Smiješno", rekla sam.
"Prestao sam razmišljati o tome. Nemam vremena za curu. Imam posao s punini radnim vremenom: učim kako biti slijep."
Gus je okrenuo glavu od nas i zagledao se kroz prozor, na verandu u dvorištu. Oči su mu bile zatvorene.
Isaac me upitao kako sam, rekla sam da sam dobro, a on mi je rekao da je u grupi za podršku nova cura s jako seksi glasom i treba me da mu kažem je li stvarno seksi. Tad je, ničim izazvan, Augustus rekao: "Ne možeš jednostavno ne kontaktirati bivšeg dečka nakon što mu iz jebene glave izvade oči."
"Samo jedno...", počeo je Isaac.
"Hazel Grace, imaš li četiri dolara?" upitao je Gus.
"Hm", rekla sam. "Da?"
"Izvrsno. Naći ćeš moju nogu ispod stolića za novine", rekao je. Gus se podigao i pomaknuo do ruba kauča. Pružila sam mu protezu; brzo ju je vezao.
Pomogla sam mu ustati pa pružila ruku Isaacu, vodeći ga pored namještaja koji je odjednom djelovao prijeteće, shvaćajući da sam, po prvi put u nekoliko godina, ja najzdravija osoba u prostoriji.
Ja sam vozila. Augustus je bio suvozač. Isaac je sjedio na stražnjem sjedištu. Stali smo ispred trgovine gdje sam, prema Augustusovim uputama, kupila dvanaest jaja dok su on i Isaac čekali u automobilu. A tad nas je Isaac po sjećanju vodio do Monikine kuće, agresivno sterilne dvokatnice pored JCC-a. Monikin je sjajno zeleni Pontiac Firebird iz 1990-te mirno čekao na prilazu.
"Je li ondje?" upitao je Isaac kad je osjetio da se zaustavljam.
"Oh, ovdje je", odgovorio je Augustus. "Znaš li kako izgleda, Isaac? Izgleda kao sve naše budalaste nade."
"Znači, unutra je?"
Gus se polako okrenuo i pogledao Isaaca. "Koga briga gdje je? Ovo nije zbog nje. Ovo je zbog tebe." Gus je zgrabio kutiju s jajima, stavio je u krilo, otvorio vrata i izvukao noge na ulicu. Otvorio je vrata Isaacu, a ja sam u retrovizoru promatrala kako Gus pomaže Isaacu izaći iz automobila. Gledala sam ih kako se oslanjaju jedan drugome o rame pa nestaju, poput dlanova spojenih u molitvi koji nikad nisu posve skupljeni.
134
Spustila sam prozore i promatrala ih iz automobila jer me vandalizam činio nervoznom. Napravili su par koraka prema automobilu, a potom je Gus otvorio kutiju i predao Isaacu jaje. Isaac ga je bacio i promašio automobil za punih dvanaest metara.
"Malo ulijevo", rekaoje Gus.
"Bacio sam premalo ulijevo ili moram gađati malo ulijevo?"
"Gađaj ulijevo." Isaac je zavrtio ramenima. "Više lijevo", rekao je Gus, a Isaac je ponovno zavrtio. "Da. Izvrsno. Snažno gađaj." Gus mu je predao drugo jaje, Isaac ga je zavitlao, jaje je poletjelo iznad automobila i udarilo o spušten krov kuće. "Pogodak!" rekao je Gus.
"Stvarno?" uzbuđeno je upitao Isaac.
"Ne, bacio si deset metara preko automobila. Samo ono, snažno gađaj, ali gađaj nisko. I malo više desno od zadnjeg puta." Isaac je posegnuo i sam pronašao jaje iz kutije koju je Gus držao. Bacio ga je i pogodio stražnje svjetlo. "Da!" rekao je Gus. "Da! STRAŽNJE SVJETLO!"
Isaac je posegnuo za novim jajetom, gađao široko udesno i promašio, pa opet, ali je gađao prenisko, pa još jednom i tad je pogodio stražnje staklo. Potom su tri zaredom završila na karoseriji. "Hazel Grace", povikao je Gus meni. "Slikaj ovo tako da to Isaac može vidjeti kad izmisle robotske oči." Podigla sam se i sjela na spušteni prozor, laktovima oslonjena o krov automobila i slikala telefonom: Augustus s neupaljenom cigaretom u ustima, predivno vragolasta osmijeha, drži uglavnom praznu ružičastu kutiju za jaja iznad glave. Drugu je ruku prebacio preko Isaacova ramena, a Isaacove naočale nisu posve okrenute prema fotoaparatu. Iza njih bjelanjci cure niz vjetrobransko staklo i odbojnik zelenog Firebirda. A iza toga svega, otvaraju se vrata.
"Što", upitala je sredovječna žena trenutak nakon što sam okinula sliku, "za ime Božje..." A tad je prestala govoriti.
"Gospođo", rekao je Augustus kimajući prema njoj, "automobil vaše kćeri posve je zasluženo izgađan jajima od strane slijepca. Molimo vas da zatvorite vrata i vratite se u kuću ili ćemo biti prisiljeni pozvati policiju." Nakon što je nekoliko trenutaka oklijevala, Monikina je mama zatvorila vrata i nestala. Isaac je brzo bacio posljednja tri jajeta, a potom ga je Gus poveo prema automobilu. "Vidiš, Isaac, ako im jednostavno oduzmeš - dolazimo do pločnika - osjećaj legitimiteta i okreneš ga tako da se osjećaju kao da oni čine zločin gledajući - još par koraka - kako im automobili bivaju izgađani jajima, onda će biti zbunjeni,
135
uplašeni i zabrinuti i samo će se vratiti - kvaka od vrata je ravno pred tobom - svojim životima tihog očajanja."
Gus je pojurio na prednje sjedalo i smjestio se. Vrata su se zatvorila i ja sam odjurila desetak metara prije nego sam shvatila da sam u slijepoj ulici. Polukružno sam se okrenula i ponovno projurila kraj Monikine kuće.
Nikad ga više nisam fotografirala.

PETNAESTO POGLAVLJE
Nekoliko dana kasnije, u Gusovoj kući, oko stola u blagovaonici stisnuli smo se Gus i ja i naši roditelji. Jeli smo punjene paprike na stolnjaku koji se, prema Gusovom tati, posljednji puta koristio prošlog stoljeća.
Moj tata: "Emily, ovaj rižoto..."
Moja mama: "Ovo je jednostavno prefino..."
Gusova mama: "Oh, hvala. Rado ću ti dati recept."
Gus, nakon što je progutao zalogaj, "Znaš, primarni okus koji primam je ne-Oranjee."
Ja: "Dobro opažanje, Gus. Ova hrana, iako je prefina, nema ni najmanje okus poput Oranjeea "
Moja mama: "Hazel."
Gus: "Ima okus kao..."
Ja: "Hrana."
Gus: "Točno to. Ima okus kao hrana, i to izvrsno pripremljena. Ali nema okus, kako da to točno kažem...?"
Ja: "Nema okus kao da je sam Bog skuhao raj u niz od pet jela koja su vam potom poslužena praćena s pet sjajnih kugli fermentirane, pjenušave plazme dok stvarne i doslovne latice plutaju po tvojoj strani restoranskog stola tik uz kanal."
Gus: "Lijepo rečeno."
Gusov tata: "Naša su djeca čudna."
Moj tata: "Lijepo rečeno."
Tjedan dana nakon naše večere, Gus je završio na hitnoj zbog boli u prsima pa su ga zadržali preko noći. Sljedećeg sam se jutra odvezla do Memoriala i posjetila ga na četvrtom katu. Otkako sam bila u posjetu Isaacu, nisam bila u Memorialu. Nisu imali one zidove obojane u čudesno sjajne primarne boje niti uramljene slike pasa koji voze automobile kao na dječjem odjelu, ali apsolutna sterilnost mjesta učinila me nostalgičnom za svim onim sranjima za sretnu djecu na dječjem odjelu. Memorial je bila tako funkcionalna bolnica. Ustanova za pohranu. Prematorij.
Kad su se vrata dizala otvorila na četvrtom katu, ugledala sam Gusovu mamu kako šeta čekaonicom i razgovara na mobitel. Brzo je poklopila pa me zagrlila i ponudila da prihvati moja kolica.
137
"Dobro sam", rekla sam joj. "Kako je Gus?"
"Imao je tešku noć, Hazel", rekla je. "Srce mu prejako radi. Mora smanjiti aktivnosti. Od sad pa nadalje mora biti u kolicima. Stavljaju ga na nove lijekove koji bi mu trebali pomoći kod boli. Njegove su sestre upravo stigle."
"U redu", rekla sam. "Mogu li ga vidjeti?"
Zagrlila me i stisnula mi rame. Osjećaj je bio čudan. "Znaš koliko te volimo, Hazel, ali sad moramo biti obitelj. Gus se slaže s time. Dobro?"
"Dobro", složila sam se.
"Reći ću mu da si ga posjetila."
"U redu", rekla sam. "Bit ću tu malo, mislim."
Nestala je niz hodnik, nazad k njemu. Shvaćala sam, ali i dalje mi je nedostajao. I dalje sam mislila da propuštam posljednju priliku da ga vidim, da se pozdravim s njime ili štoveć.
Čekaonicom je dominirao smeđi tepih i smeđi preglomazni platneni stolci. Neko sam vrijeme sjedila na ljubavnom sjedalu, s kolicima s kisikom pod nogama. Obukla sam svoje Starke i Ceci n'estpas une pipe majicu, istu odjeću koju sam nosila točno prije dva tjedna, kasnog poslijepodneva Vennova dijagrama, a on to neće vidjeti. Počela sam listati po slikama u telefonu, vraćajući se unazad posljednjih nekoliko mjeseci, počevši s njime i Isaacom ispred Monikine kuće, a završavajući s prvom njegovom fotografijom koju sam snimila, tijekom vožnje do Funky kostiju. Činilo se kao da je prošla vječnost, kad smo imali tu kratku, ali ipak nekonačnu beskonačnost. Neke su beskonačnosti veće od drugih beskonačnosti.
Dva tjedna kasnije, odgurala sam Gusa u kolicima preko umjetničkog parka do Funky kostiju s jednom punom bocom jako skupog šampanjca i mojim spremnikom za kisik u njegovu krilu. Šampanjac je donirao jedan od Gusovih liječnika - jer Gus je bio ona vrsta osobe koja inspirira liječnike da svoje najbolje boce šampanjca daju djeci. Sjedili smo, Gus u svojim kolicima, a ja na vlažnoj travi, najbliže Funky kostima što sam ga mogla dovesti u njegovim kolicima. Pokazala sam prema djeci koja su se igrala i skakala s rebara na rame i Gus je progovorio taman dovoljno glasno da ga čujem, "Posljednji sam puta zamišljao da sam dijete. Ovoga puta, da sam kostur."
Pili smo iz kartonskih Winnie zvani Pooh šalica.

ŠESNAESTO POGLAVLJE
Tipičan dan s Gusom u kasnom stadiju bolesti:
Došla sam k njemu oko podneva, nakon što je bio pojeo i povratio doručak. Dočekao me u kolicima na vratima. Više nije bio mišićav, predivan momak koji je piljio u mene u grupi za podršku, ali i dalje se napola smiješio, i dalje pušio svoju nezapaljenu cigaretu, a njegove su plave oči bile sjajne i žive.
Ručali smo s njegovim roditeljima za blagovaonskim stolom. Sendviči s maslacem od kikirikija i želeom i šparoge od prethodne večeri. Gus nije jeo. Pitala sam ga kako je.
"Sjajno", odgovorio je. "A ti?"
"Dobro. Što si radio sinoć?"
"Puno sam spavao. Htio sam ti napisati nastavak, Hazel Grace, ali stalno sam tako prokleto umoran."
"Možeš mi ga ispričati", rekla sam.
"Pa, držim se svoje analize Nizozemskog Tulipandžije prije upoznavanja Van Houtena. Nije prevarant, ali nije ni bogat kako tvrdi."
"A Annina mama?"
"Nisam se još odlučio. Strpljenja, zelembaću." Augustus se smiješio. Njegovi su roditelji bili tihi, promatrali su ga. Nikad nisu skretali pogled, kao da žele uživati u Showu Augustusa Watersa dok je još u gradu. "Ponekad sanjam da pišem memoare. Memoari bi bili upravo ono što će me zadržati u srcu i sjećanju voljene publike."
"Sto će ti voljena publika kad imaš mene?" upitala sam ga.
"Hazel Grace, kad si šarmantan i fizički privlačan poput mene, lako je osvojiti ljude koje srećeš. Ali natjerati strance da te vole... eto je, vidiš, trik."
Zakolutala sam očima.
Nakon ručka izašli smo u dvorište. I dalje je bio dovoljno dobro da gura sam svoja kolica, povlačeći minijaturne kotačiće kako bi prednje kotače prebacio preko izbočine na ulazu. I dalje sportaš usprkos svemu, i dalje blagoslovljen ravnotežom i brzim refleksima koje čak ni obilje narkotika nije moglo potpuno maskirati.
Njegovi su roditelji ostali unutra, ali kad bih pogledala prema dnevnoj sobi, i dalje su nas promatrali.
139
Sjedili smo minutu u tišini, a tad je Gus rekao, "Ponekad želim da imamo one ljuljačke."
"One iz mojeg dvorišta?"
"Aha. Moja je nostalgija tako ekstremna da mi mogu nedostajati ljuljačke koje moja guzica nikad nije dotaknula."
"Nostalgija je nuspojava raka", rekla sam mu.
"Ne, nostalgija je nuspojava umiranja", odgovorio je. Iznad nas puhao je vjetar i sjene grana preslagivale su se na našoj koži. Gus mije stisnuo ruku. "Dobar je ovo život, Hazel Grace."
Ušli smo unutra kad je zatrebao lijekove koje je dobivao zajedno s tekućom hranom kroz svoju G-cijev, komad plastike koji mu je nestajao u trbuhu. Bio je neko vrijeme tih, iscrpljen. Njegova je mama htjela da odspava, ali nije prestajao vrtjeti glavom kad bi to predložila pa smo ga pustili da neko vrijeme sjedi ondje u polusnu.
Njegovi su roditelji gledali staru video-snimku s Gusom i njegovim sestrama - one su vjerojatno bile moje dobi, a Gus je imao oko pet godina. Igrali su košarku na prilazu neke druge kuće, a iako je Gus bio sitan, mogao je driblati kao da je rođen s tom vještinom, kružio je oko svojih sestara, a one su se smijale. Bio je to prvi put da sam ga vidjela kako igra košarku. "Bio je dobar", rekla sam.
"Trebala si ga vidjeti u srednjoj", rekaoje njegov tata. "Već je u prvom razredu bio u početnoj postavi."
Gus je promrmljao: "Mogu li dolje?"
Njegovi su mama i tata spustili stolac niza stube s Gusom u njemu, a stolac se drmusao na način koji bi bio opasan da je opasnost još iole relevantna, a tad su nas ostavili nasamo. Otišao je u krevet i ležali smo ondje zajedno ispod pokrivača, ja na boku, a Gus na leđima. Naslonila sam glavu na njegovo koščato rame, a njegova je toplina isijavala kroz polo-majicu na moju kožu, stopala su mi bila ovijena oko njegove prave noge, a dlan mije dodirivao njegov obraz.
Kad mi je njegovo lice došlo tako blizu da sam mu mogla vidjeti samo oči, ništa nije govorilo da je bolestan. Malo smo se ljubili pa zajedno ležali i slušali istoimeni album The Hectic Glowa, i konačno tako zaspali, kvantni spoj cjevčica i tjelesa.
Probudili smo se kasnije i preuredili armadu jastuka tako da možemo udobno sjediti oslonjeni na rub kreveta i igrati Mjere protiv pobune 2: Cijena zore. Naravno da sam bila loša u tome, ali moja mu je nesposobnost bila
140
korisna: bilo mu je jednostavnije prelijepo umrijeti, skočiti pred metak snajpera i žrtvovati se za mene ili ubiti pobunjenika koji se upravo spremao upucati me. Kako je samo uživao spašavati me. Povikao bi: "Nećeš danas ubiti moju curu, Međunarodni teroristu nejasne nacionalnosti!"
Palo mi je na pamet da odglumim davljenje ili nešto pa da na meni izvede Heimlichov zahvat. Možda bi se tad mogao riješiti straha da je njegov život življen i izgubljen bez nekog većeg dobra. Ali tad sam zamislila da on fizički ne može izvesti Heimlichov zahvat i da mu ja moram otkriti kako je sve bila varka i međusobno poniženje koje bi uslijedilo.
Bilo je vraški teško držati dostojanstvo kad je izašlo sunce bilo presjajno u tvojim očima koje gasnu. O tome sam raz mišljala dok smo hvatali zle momke u ruševinama grada koji nije postojao.
Konačno je stigao njegov otac i odvukao Gusa gore, a u hodniku, ispod Ohrabrenja koje mi je govorilo Prijatelji su zauvijek, kleknula sam kako bih ga poljubila za laku noć, pa otišla kući i večerala sa svojim roditeljima, ostavljajući Gusa da jede (i povraća) svoju večeru.
Nakon gledanja televizije otišla bih spavati.
Probudila bih se.
Oko podneva, ponovno bih otišla onamo.

SEDAMNAESTO POGLAVLJE
Jednog jutra, mjesec dana nakon povratka kući iz Amsterdama, odvezla sam se k njemu. Njegovi su mi roditelji rekli da još spava dolje pa sam glasno pokucala na podrumska vrata prije ulaska i upitala: "Gus?"
Pronašla sam ga kako mrmlja nešto na vlastitom jeziku. Bio se pomokrio u krevet. Bilo je užasno. Stvarno, nisam mogla ni gledati. Povikala sam i pozvala njegove roditelje. Spustili su se, a ja sam otišla gore dok su oni čistili.
Kad sam se ponovno spustila, polako se budio iz narkotika u još jedan iscrpljujući dan. Uredila sam jastuke da možemo igrati Mjere protiv pobune na golom madracu bez plahti, ah bio je tako umoran i van sebe da je bio gotovo jednako loš kao i ja pa nismo izdržali ni pet minuta prije nego smo oboje stradali. I to nimalo junačkim smrtima, samo onim neopreznima.
Nisam mu zapravo ništa rekla. Gotovo sam htjela da zaboravi da sam bila ondje, valjda, i nadala sam se da se nije sjećao kako sam tipa kojeg volim pronašla u širokoj lokvi vlastite mokraće. Nekako sam se nadala da će me pogledati i reći, "Oh Hazel Grace, kako si se ti našla ovdje?"
Ali na nesreću, sjećao se. "Sa svakom minutom koja prođe, razvijam dublje razumijevanje riječi prestravljen", rekao je naposlijetku.
"Gus, vjeruj mi, i ja sam pišala u krevet. Nije nešto."
"Nekad si me", rekaoje i oštro udahnuo, "zvala Augustus."
"Znaš", rekao je nakon nekog vremena, "to su dječji snovi, ali uvijek sam mislio da će moja osmrtnica biti u svim novinama, da ću imati priču vrijednu pričanja. Uvijek sam potajice sumnjao da sam poseban."
"I jesi", rekla sam.
"Ali znaš na što mislim", rekao je.
I znala sam. Ali nisam se slagala. "Nije me briga hoće li New York Times napisati moju osmrtnicu. Ali želim da mi je ti napišeš", rekla sam mu. "Kažeš da nisi poseban jer svijet ne zna za tebe, ali to je uvreda za mene.Ja znam za tebe."
"Bojim se da neću biti tu da ti napišem osmrtnicu", rekao je umjesto isprike.
Strašno me frustrirao. "Samo ti želim biti dovoljna, ali nikad to ne mogu biti. Ovo ti nikad ne može biti dovoljno. Ali ovo je sve što dobivaš. Dobivaš mene i svoju obitelj i ovaj svijet. Ovo je tvoj život. Žao mi je stoje usran. Ali nećeš biti prvi čovjek na Marsu, nećeš biti NBA-zvijezda, nećeš loviti naciste. Mislim, pogledaj se Gus." Nije odgovorio. "Nisam mislila da...", počela sam.
142
"Oh, mislila si to", prekinuo me. Počela sam se ispričavati, a on je rekao, "Ne, žao mi je. U pravu si. Igrajmo se."
Pa smo se samo igrali.
143
OSAMNAESTO POGLAVLJE
Probudila sam se, a telefon mi je svirao pjesmu The Hectic Glowa. Gusovu omiljenu. To je značilo da me on zove - ili netko zove s njegova telefona. Pogledala sam alarm: 2 i 35 ujutro. Nema ga više, pomislila sam i sve se u meni srušilo u singularitet. Jedva sam propištala: "Halo?"
Sačekala sam trenutak ne bih li čula unezvjereni glas roditelja.
"Hazel Grace", rekaoje Augustus slabašno.
"O, hvala Bogu, to si ti. Hej. Hej, volim te."
"Hazel Grace, ja sam na benzinskoj pumpi. Nešto nije u redu. Moraš mi pomoći."
"Što? Gdje si?"
"Speedway na križanju Osamdeset šeste i Ditcha. Nešto sam zabrljao s G-cijevi i ne mogu to riješiti i..."
"Zovem hitnu", rekla sam.
"Ne ne ne ne ne ne, samo će me odvesti u bolnicu. Hazel, slušaj me. Nemoj zvati hitnu ni moje roditelje, inače ti to neću nikad oprostiti, samo molim te dođi i popravi mi prokletu G--cijev. Samo sam, Bože, ovo je nešto najgluplje. Ne želim da moji roditelji znaju da sam izašao. Molim te. Imam lijekove sa sobom, samo ih ne mogu uvesti. Molim te."
Plakao je. Nikad ga nisam čula da ovako jeca, osim onaj put pred njegovom kućom, prije odlaska u Amsterdam.
"U redu", rekla sam. "Odmah krećem." Isključila sam BiPAP i spojila se na spremnik s kisikom, podigla ga u svoja kolica, navukla teniske koje su pristajale ružičastom, pamučnom donjem dijelu pidžame te Butlerovu košarkašku majicu koja je nekoć bila Gusova. Zgrabila sam ključeve iz kuhinjske ladice u kojoj ihje mama držala i napisala joj poruku za slučaj da se probudi dok me nema.
Otišla sam provjeriti Gusa. Važno je. Žao mi je. Volim vas, H.
Dok sam vozila par kilometara do benzinske postaje, dovoljno sam se razbudila da se upitam zastoje usred noći izlazio iz kuće. Možda je halucinirao ili su njegove fantazije o mučeništvu konačno pobijedile.
Ubrzala sam na Ditch Roadu i projurila kroz žuta svjetla, prebrzo vozeći djelomično da stignem k njemu, a djelomično nadajući se da će me policajac zaustaviti i dati mi izliku da nekome kažem kako je moj umirući dečko zaglavio
144
ispred benzinske postaje s nefunkcionalnom G-cijevi. Ali nije se pojavio nikakav policajac i olakšao mi odluku.
Na parkiralištu su stajala samo dva automobila. Dovezla sam se do njegovog i otvorila vrata. Unutarnja su se svjetla upalila. Augustus je sjedio na vozačkom sjedištu, prekriven vlastitom bljuvotinom i ruku stisnutih na trbuhu, gdje mu je G-cijev ulazila. "Hej", promrmljao je.
"O Bože, Augustuse, moramo te odvesti u bolnicu."
"Molim te, samo pogledaj." Povraćalo mi se od mirisa, ali nagnula sam se i provjerila mjesto iznad pupka gdje je kirurški trebala biti postavljena cijev. Koža abdomena bila mu je vrela i sjajno crvena.
"Gus, čini mi se da je nešto inficirano. Ne mogu to popraviti. Zašto si ovdje? Zašto nisi kod kuće?" Povratio je, bez snage da samo odmakne usta od svojeg krila. "Oh, dušo", rekla sam.
"Htio sam kupiti kutiju cigareta", promrmljao je. "Izgubio sam svoju. Ili su mi je uzeli. Ne znam. Rekli su da će mi dati drugu, ali htio sam... htio sam to sam napraviti. Napraviti tu sitnicu sam."
Zapiljio se ravno pred sebe. Tiho sam izvukla mobitel i spustila pogled kako bih pozvala hitnu.
"Žao mi je", rekla sam mu. Dobili ste hitnu pomoć? "Hej, ja sam na Speedwayju, na uglu Osamdeset šeste i Ditcha, i trebam kola hitne pomoći. Velika ljubav mog života ima G-cijev koja je prestala raditi."
Pogledao me. Bilo je jezivo. Jedva sam ga mogla gledati. Nestao je Augustus Waters vragolastih osmijeha i nepopušenih cigareta, a zamijenilo ga je ovo očajno, poniženo stvorenje koje je sjedilo ispod mene.
"To je to. Ne mogu više ni pusiti."
"Gus, volim te."
"Gdje je moja prilika da budem nečiji Peter Van Houten?" Slabašno je udario upravljač, a automobil je potrubio dok je on plakao. Naslonio je glavu i podigao pogled. "Mrzim sebe mrzim sebe mrzim ovo mrzim ovo gadim se samome sebi mrzim ovo mrzim ovo mrzim ovo pusti me da jebeno umrem."
Sukladno konvencijama svojeg žanra, Augustus Waters je do kraja zadržao svoj smisao za humor, niti na trenutak nije izgubio hrabrost, a duh mu je stremio visinama nepobjediv poput orla sve dok svijet više nije mogao zadržati njegovu radosnu dušu.
145
Ali ovo je bila istina: jadan dječak koji je očajnički želio ne biti jadan, dječak koji je vrištao i plakao, otrovan zaraženom G-cijevi koja ga je držala na životu, ali ne i dovoljno živim.
Obrisala sam mu bradu i rukama uhvatila lice pa klekla pored njega kako bih mu vidjela oči koje su i dalje bile žive. "Žao mi je. Voljela bih da je kao u onom filmu, s Perzijancima i Spartancima."
"I ja", odgovorio je.
"Ali nije", rekla sam.
"Znam", rekaoje.
"Nema zlih momaka."
"Aha."
"Čakni rak zapravo nije zao momak. Rak samo želi biti živ."
"Aha."
"Dobro si", rekla sam mu. Mogla sam čuti sirene.
"U redu", odgovorio je. Gubio je svijest.
"Gus, moraš mi obećati da ovo nećeš opet pokušati. Nabavit ću ti tvoje cigarete, dobro?" Pogledao me. Oči su mu plutale u dupljama. "Moraš obećati."
Blago je kimnuo pa su mu se oči zatvorile, a glava zarolala na ramenima.
"Gus", rekla sam. "Ostani sa mnom."
"Čitaj mi nešto", rekao je dok su prokleta kola hitne pomoći projurila pored nas. Dok sam čekala da se okrenu i pronađu nas, recitirala sam jedinu pjesmu koje sam se mogla sjetiti, "Crvene tačke" Williama Carlosa Williamsa.
toliko toga ovisi o
crvenim tačkama
okupanim kišom vodom
pored bijelih pilića.
VVilliams je bio liječnik. Činila mi se liječničkom pjesmom. Pjesma je završila, a hitna se i dalje udaljavala od nas pa sam je nastavila pisati.
I toliko toga ovisi, rekla sam Augustusu, o procjepu plavog neba između grana stabala iznad nas. Toliko toga ovisi o prozirnoj G-cijevi koja je eruptirala iz trbuha plavoustog mladića. Toliko toga ovisi o ovom promatraču svemira.Polusvjestan me pogledao i promrmljao: "A kažeš da ne pišeš pjesme."

DEVETNAESTO POGLAVLJE
Vratio se kući iz bolnice pet dana kasnije, konačno i neopozivo izliječen od svojih ambicija. Trebalo je još lijekova da se riješi boli. Trajno se preselio na gornji kat, u bolnički krevet smješten kraj prozora dnevne sobe.
To su bili dani pidžama i neobrijane brade, mrmljanja, zahtjeva i beskrajnog zahvaljivanja svima za sve što za njega čine. Jednog je poslijepodneva neodređeno pokazao prema košari za prljavo rublje u kutu sobe i upitao me, "Što je to?"
"Ona košara za prljavo rublje?"
"Ne, pored toga."
"Ne vidim ništa pored toga."
"To je moj posljednji tračak dostojanstva. Jako je malen."
* * *
Tih sam dana sama ulazila u kuću. Nisu više htjeli da zvonim jer bih ga mogla probuditi. Njegove su sestre bile ondje sa svojim supruzima bankarima i troje djece - sva su bili dječaci -jurili su prema meni i pjevali tko si ti tko si ti tko si ti, kružeći oko ulaza kao da je kapacitet pluća obnovljiv izvor. Već sam ranije bila upoznala njegove sestre, ali nikad djecu, ni očeve te djece.
"Ja sam Hazel", rekla sam.
"Gus ima curu", rekao je jedan od dječaka.
"Svjesna sam da Gus ima curu", odgovorila sam.
"Ona ima cice", rekao je drugi dječak.
"Ma daj?"
"Što će ti to?" upitao je onaj prvi i pokazao na kolica s kisikom.
"Pomaže mi disati", rekla sam. "Je li Gus budan?"
"Ne, spava."
"Umire", rekao je drugi.
"Umire", potvrdio je treći, iznenada se uozbiljivši. Na trenutak je nastala tišina i upitala sam se što bih trebala reći, ali tada je jedan od njih udario drugoga pa su ponovno odjurili, padajući jedan po drugome sve do kuhinje.
Probila sam se do Gusovih roditelja u dnevnoj sobi i upoznala njegove šogore, Chrisa i Davea. Nisam upoznala njegove sestre, ne zapravo, ali obje su
147
me zagrlile. Julie je sjedila na rubu kreveta i razgovarala s usnulim Gusom onim glasom kojim bi odrasla osoba razgovarala s preslatkim djetešcetom, govoreći, "O, Gussy, Gussy, naš mali Gussy Gussy." Naš Gussy? Zar su ga kupile?
"Što ima, Augustuse?" rekla sam, pokušavajući pokazati model ponašanja.
"Naš prelijepi Gussy", rekla je Martha i nagnula se nad njega. Počela sam se pitati spava li zapravo ili je žestoko pritisnuo pumpicu s lijekovima protiv boli kako bi zaustavio Napad Dobronamjernih Sestara.
Nakon nekog se vremena probudio i prvo što je rekao bilo je: "Hazel", što me, moram priznati, usrećilo, kao da sam i ja nekako dio njegove obitelji. "Van", rekao je tiho. "Možemo li?"
Izašli smo. Njegova je mama gurala kolica, a za njima smo išli njegove sestre s muževima, tata, nećaci i ja. Dan je bio oblačan, miran i vreo jer je ljeto bilo stiglo. Nosio je mornarsku majicu dugih rukava i trenirku od flisa. Iz nekog mu je razloga stalno bilo hladno. Htio je vode pa je njegov tata otišao i donio mu.
Martha je pokušala Gusa uključiti u razgovor, kleknuvši pored njega i rekavši: "Uvijek si imao predivne oči." On je blago kimnuo.
Jedan od muževa postavio je ruku na Gusovo rame i pitao: "Kako je na svježem zraku?" Gus je slegnuo ramenima.
"Želiš li lijekove?" upitala je njegova mama, pridruživši se krugu onih koji su klečali oko njega. Zakoračila sam unazad, promatrajući nećake kako jure kroz cvjetnjak na putu do komadića trave u Gusovu dvorištu. Odmah su počeli s igrom koja je uključivala bacanje jedno drugoga na pod.
"Djeco!" povikala je Julie u zrak.
"Možemo se samo nadati", rekla je Julie okrećući se opet Gusu, "da će izrasti u promišljene, inteligentne mladiće kakvim si ti postao."
Zauzdala sam želju za povraćanjem. "Nije on tako pametan", rekla sam Julie.
"U pravu je. Stvar je u tome što je većina stvarno zgodnih ljudi i jako glupa pa sam nadmašio očekivanja."
"Točno, tvoj je najveći adut tvoj seksipil", rekla sam.
"Može biti zasljepljujuć", dodao je.
"Zapravo je zaslijepio našeg prijatelja Isaaca", rekla sam.
"Jeziva tragedija, istina. Ali kako se nositi s mojom smrtonosnom ljepotom?"
"Nikako."
148
"Moje je prelijepo lice moj teret."
"Da ne spominjemo tvoje tijelo."
"Ozbiljno, nemoj da počnem o mojem tijelu. Ne želiš me vidjeti golog, Dave. Hazel me vidjela golog i ostala je bez daha", rekao je i kimnuo prema mojoj maski za kisik.
"U redu, dosta", rekao je Gusov tata pa mi, ničim izazvan prebacio ruku preko ramena i poljubio me u obraz, govoreći: "Svakog dana zahvaljujem Bogu na tebi, malena."
U svakom je slučaju to bio posljednji dobar dan koji sam imala s Gusom prije Posljednjeg dobrog dana.
149
DVADESETO POGLAVLJE
Jedna od malo manje usranih konvencija žanra djeteta s rakom jest konvencija Posljednjeg dobrog dana, gdje se žrtva raka odjednom nađe s nekim neočekivanim satima, kad se čini da je nezaustavljivo propadanje iznenada stiglo do svojeg platoa, kad je bol na trenutak podnošljiva. Problem je, naravno, što nije moguće znati daje tvoj posljednji dobar dan stvarno Posljednji dobar dan. U tom trenu, to je samo jedan dobar dan.
Uzela sam slobodan dan i nisam otišla Augustusu jer sam se sama osjećala pomalo loše: ništa posebno, samo sam osjećala umor. Dan je bio lijen kad me Augustus nazvao nakon pet poslijepodne. Bila sam već priključena na BiPAP koji smo izvukli u dnevnu sobu kako bih mogla gledati televiziju s mamom i tatom.
"Hej, Augustuse", rekla sam.
Odgovorio je glasom u koji sam se bila zaljubila. "Dobra večer, Hazel Grace. Misliš li da bi mogla večeras oko 8 stići do Doslovnog srca Isusova?"
"Hm, da?"
"Izvrsno. Osim toga, ako ti nije preteško, pripremi posmrtni govor."
"Hm", rekla sam.
"Volim te", rekao je.
"I ja tebe", odgovorila sam. A tad se veza prekinula.
"Hm", rekla sam. "Moram otići u osam na grupu za podršku. Hitan slučaj."
Mama je utišala TV. "Je li sve u redu?" Na trenutak sam je pogledala i podigla obrve. "Pretpostavljam da je to retoričko pitanje."
"Ali zašto bi trebalo..."
"Jer me Gus iz nekog razloga treba. U redu je. Mogu voziti." Petljala sam s BiPAP-om kako bi mi mama pomogla da ga skinem, ali ona to nije učinila. "Hazel", rekla je, "tvoj tata i ja te u zadnje vrijeme jedva viđamo."
"Posebno oni koji cijeli tjedan rade", rekao je tata.
"On me treba", rekla sam i konačno sama otkopčala BiPAP.
"I mi te trebamo, malac", rekao je tata. Uhvatio me za zapešće kao da sam dvogodišnjakinja koja će istrčati na cestu i stegnuo ga.
"Pa, tata, nabavi smrtonosnu bolest i bit ću više doma."
"Hazel", upozorila me mama.
"Ti si ona koja mi je govorila kako ne želiš da budem stalno doma", rekla sam joj. Tata mi je i dalje držao ruku. "A sad želite da on jednostavno umre kako
150
bih bila ovdje, prikovana za ovo mjesto, i puštala vam da brinete za mene kako ste to oduvijek radili. Ali ja to ne trebam, mama. Ne trebam te kao što sam te trebala. Ti moraš nabaviti život."
"Hazel!" rekao je tata i čvršće mi stegnuo zapešće. "Ispričaj se mami."
Povlačila sam ruku, ali on nije popuštao i nisam mogla jednom rukom namjestiti kanilu. Bila sam bijesna. Sve što sam željela bio je staromodni Izlazak tinejdžera usred svađe, onaj u kojem izjurim iz sobe i zalupim vratima pa pojačam The Hectic Glow i bijesno napišem posmrtni govor. Ali nisam mogla jer nisam mogla, dovraga disati. "Kanila", zacvilila sam. "Trebam je."
Tata je odmah pustio ruku i pojurio me spojiti na kisik. Vidjela sam krivnju u njegovim očima, ali i dalje je bio ljut. "Hazel, ispričaj se majci."
"Dobro, žao mi je, samo me, molim vas, pustite da ovo napravim."
Nisu ništa rekli. Mama je samo sjedila prekriženih ruku, nije me čak ni gledala. Nakon nekog sam vremena ustala i otišla u sobu pisati o Augustusu.
I mama i tata su nekoliko puta pokušali pokucati na vrata ili štoveć, ali sam im jednostavno rekla da radim nešto važno. Trebala mi je čitava vječnost da shvatim što želim reći, a čak ni tad nisam bila previše sretna sa svime. Prije nego sam tehnički završila, primijetila sam daje 19:40, stoje značilo da ću zakasniti čak i ako se ne presvučem pa sam na kraju nosila baby plavi donji dio pidžame, natikače i Gusovu Butler majicu.
Izašla sam iz sobe i pokušala proći pored njih, ali tata je rekao: "Ne možeš izaći iz kuće bez dopuštenja."
"O, moj Bože, tata. Htio je da mu napišem posmrtni govor, dobro? Bit ću kod kuće svake. Jebene. Večeri. Počevši vrlo skoro, dobro?" To ih je konačno ušutkalo.
Tijekom čitave sam se vožnje smirivala zbog roditelja. Zaustavila sam se iza crkve i parkirala u polukružnom prilazu pored Augustusova automobila. Stražnji je ulaz u crkvu držao otvorenim kamen veličine šake. Unutra sam razmišljala da se spustim stubama, ali odlučila sam sačekati prastaro škripavo dizalo.
Kad su se vrata dizala otvorila, bila sam u prostoriji grupe za podršku, sa stolcima posloženim u istome krugu. Ali sada sam vidjela samo Gusa u kolicima, jezivo mršavog. Promatrao me iz središta kruga. Bio je čekao da se vrata dizala otvore.
"Hazel Grace", rekao je, "izgledaš zamamno."
151
"Znam,jel'da?"
Začula sam šuškanje u mračnom kutu prostorije. Isaac je stajao iza malenog drvenog pulta i držao se za njega. "Želiš li sjesti?" upitala sam ga.
"Ne, spremam se održati govor. Kasniš."
"Ti se... ja...što?"
Gus mi je pokazao da sjednem. Privukla sam stolac u središte kruga kraj njega, a on je pomaknuo stolac kako bi gledao prema Isaacu. "Želim prisustvovati svojem sprovodu", rekaoje Gus. "Usput, hoćeš li govoriti na mojem sprovodu?"
"Hm, naravno, aha", rekla sam i pustila da mi glava padne na njegovo rame. Prebacila sam mu ruku preko ramena i zagrlila i njega i njegova kolica. Trznuo se. Pustila sam.
"Čudesno", rekao je. "Nadam se da ću biti prisutan kao duh, ali kako bih bio siguran, pomislio sam da bih - pa ono, ne bih te htio dovesti u neugodnu situaciju, ali danas popodne sam pomislio da bih mogao organizirati predsprovod i mislio sam, kako sam prilično dobre volje, da nema boljeg trenutka od odmah."
"Kako si uopće došao ovamo?" upitala sam ga.
"Bi li vjerovala da su vrata otvorena cijele noći?" upitao je Gus.
"Hm, ne", rekla sam.
"I ne trebaš", nasmiješio se Gus. "U svakom slučaju, znam da je malo pretjerano."
"Hej, kradeš mi govor", rekao je Isaac. "Moj prvi dio govori o tome kako si bio gad sklon pretjerivanju." Nasmijala sam se.
"Dobro, dobro", rekao je Gus. "Kreni."
Isaac je pročistio grlo. "Augustus Waters je bio gad sklon pretjerivanju. Ali opraštamo mu. Ne opraštamo mu jer je imao srce figurativno onoliko dobro koliko je njegovo doslovno srce bilo usrano, ili zato što je znao više o držanju cigarete od bilo kojeg nepušača u povijesti ili zato što je dobio osamnaest godina, a trebao je dobiti više."
"Sedamnaest", ispravio gaje Gus.
"Pretpostavljam da imaš još vremena, konjino nestrpljiva."
152
"Kažem vam", nastavio je Isaac, "Augustus Waters je toliko govorio da bi vas prekinuo na vlastitom sprovodu. I bio je pretenciozan: moj blagi Bože, taj tip se nikad nije popišao a da ne promišlja metaforičke rezonance ljudske proizvodnje izmeta. I bio je tašt: ne vjerujem da sam sreo ijednu fizički privlačniju osobu koja je bila snažnije svjesna vlastite fizičke privlačnosti.
Ali reći ću ovo: kad se znanstvenici budućnosti pojave u mojoj kući s robotskim očima i kažu mi da ih isprobam, reći ću tim znanstvenicima da odjebu jer ne želim gledati svijet bez njega."
U tom sam trenutku malo zaplakala.
"A onda ću, nakon što istaknem ono što sam mislio, staviti robotske oči jer ono, s robotskim očima vjerojatno možeš vidjeti curama kroz majice i sve. Augustuse, prijatelju, sretan put."
Augustus je neko vrijeme kimao napućenih usana, a onda je Isaacu pokazao palac gore. Kad se sabrao, rekao je: "Izrezao bih onaj dio o gledanju curama kroz majice."
Isaac se i dalje držao za pult. Počeo je plakati. Gurnuo je čelo prema podiju i gledala sam kako mu se ramena tresu, a konačno je rekao: "Prokletstvo, Augustuse, ne možeš uređivati svoj posmrtni govor."
"Ne psuj u Doslovnom srcu Isusovu", upozorio ga je Gus.
"Prokletstvo", ponovio je Isaac. Podigao je glavu i progutao. "Hazel, mogu li dobiti pomoć?"
Zaboravila sam da se ne može sam vratiti u krug. Ustala sam, stavila njegovu ruku na svoju i dopratila ga polako do stolca pored Gusova. Tad sam prišla podiju i odmotala komad papira na kojem sam ispisala svoj govor.
"Moje je ime Hazel. Augustus Waters je bio moja velika, ukleta životna ljubav. Naša je ljubavna priča bila epska i neću o njoj moći reći više od rečenice prije nego brzinem u plač. Gus je znao. Gus zna. Neću vam ispričati našu ljubavnu priču jer - kao i sve prave ljubavne priče - ona umire s nama, a tako bi i trebalo. Nadala sam se da će on držati govor meni jer ne bih htjela da to itko drugi..." Počela sam plakati. "U redu, ne plakati. Kako sam... U redu. U redu."
Nekoliko sam puta udahnula i vratila se papiru. "Ne mogu govoriti o našoj ljubavnoj priči pa ću govoriti o matematici. Nisam matematičarka, ali znam ovo: postoji neograničen broj brojeva između 0 i 1. Postoji 0,1 i 0,12 i 0,112 i beskonačna zbirka ostalih. Naravno, postoji veći beskonačan skup brojeva između 0 i 2 ili između 0 i milijun. Neke su beskonačnosti veće od drugih beskonačnosti. Tome nas je naučio pisac kojeg smo voljeli. Ima dana, mnogo ih
153
je, kad mi smeta veličina mojeg neograničenog skupa. Želim više brojeva nego što ću ih vjerojatno dobiti, a Bože, Augustusu Watersu želim više brojeva nego ih je on dobio. Ali, Gus, moja ljubavi, ne mogu ti reći koliko sam zahvalna na našoj maloj beskonačnosti. Ne bih je mijenjala ni za što. Dao si mi vječnost unutar odbrojamh dana i zahvalna sam."

DVADESET PRVO POGLAVLJE
Augustus Waters je umro osam dana nakon njegova pred-sprovoda, u bolnici Memonal, na intenzivnoj njezi, kad mu je rak napravljen od njega konačno zaustavio srce, koje je također bilo napravljeno od njega.
Bio je s mamom, tatom i sestrama. Njegova me mama nazvala u tri i trideset ujutro. Znala sam, naravno, da odlazi. Bila sam razgovarala s njegovim tatom prije odlaska u krevet i rekao mi je: "Moglo bi biti večeras", ali ipak se sve u meni slomilo kad sam zgrabila telefon s noćnog ormarića i vidjela na zaslonu Gusova mama. Samo je plakala na drugom kraju linije i rekla mi da joj je žao pa sam ja njoj rekla da je i meni žao, a onda mi je rekla da je bio u nesvijesti par sati prije nego je umro.
Tad su stigli moji roditelji s izrazom očekivanja na licu, i ja sam samo kimnula, a oni su pali jedno drugome u zagrljaj osjećajući, sigurna sam, harmoničan užas koji će s vremenom izravno pogoditi i njih.
Nazvala sam Isaaca koji je prokleo život i svemir i Boga osobno i koji se upitao gdje su prokleti trofeji kad ih čovjek treba, a tad sam shvatila da nemam koga više nazvati što je bilo najtužnije. Jedina osoba s kojom sam željela razgovarati o smrti Augustusa Watersa bio je Augustus Waters.
Moji su roditelji ostali u mojoj sobi zauvijek do jutra kad je tata konačno upitao: "Želiš li biti sama?" Kimnula sam, mama je rekla, "Bit ćemo pred vratima", a ja sam pomislila uopće ne sumnjam.
Bilo je nepodnošljivo. Čitava stvar. Svaka je sekunda bila gora od prošle. Stalno sam razmišljala nazvati ga, pitajući se što bi se dogodilo, bi li se itko javio. Posljednjih smo tjedana naše vrijeme sveli na prisjećanje, ali to nije bilo nevažno: užitak sjećanja bio mi je oduzet jer se više nisam imala s kime sjećati. Osjećala sam kao da gubitak onoga s kime si se sjećao znači i gubitak samoga sjećanja, kao da su stvari koje smo učinili bile manje stvarne i važne nego što su bile par sati ranije.
Kad udeš na hitnu, jedna od prvih stvari koje te pitaju jest da ocijeniš svoju bol na skali do deset, a onda odlučuju koje lijekove koristiti i kojom brzinom. To su mi pitanje tijekom godina postavili stotinama puta i sjećam se jednom, na početku, kad nisam mogla udahnuti i osjećala sam se kao da mi prsa gore, a plamenovi ližu unutrašnjost rebara i pokušavaju mi spaliti tijelo, pa su me roditelji odveli na hitnu, sestra me pitala za bol, a ja nisam mogla ni govoriti pa sam samo podigla devet prstiju.
155
Kasnije, nakon što su mi dah nešto, došla je sestra, malo mije milovala ruku dok mije mjerila tlak i tad je rekla: "Znaš kako znam da si borac? Desetku si nazvala devetkom."
Ali to nije bilo sasvim točno. Rekla sam devet jer sam čuvala svoju desetku. I sad je bila tu, silna i užasna desetka, udarala me i udarala dok sam ležala mirna i sama u krevetu i gledala u strop. Valovi su me bacali o stijene pa povlačili nazad iz mora kako bi me ponovno lansirali na oštro lice litice, ostavljajući me da plutam na vodi, neutopljena.
Konačno sam ga nazvala. Telefon mu je zazvonio pet puta i preusmjerio me na glasovnu poštu. "Dobili ste glasovnu poštu Augustusa Watersa", rekao je onim glasom u koji sam se zaljubila. "Ostavite poruku." Zapištalo je. Tišina s druge strane linije bila je naprosto jeziva. Samo sam se htjela vratiti onom tajnom nadzemaljskom trećem prostoru koji bih posjećivala s njime kad bismo razgovarali telefonom. Čekala sam taj osjećaj, ali nije dolazio: tišina s druge strane nije bila utješna pa sam naposlijetku prekinula vezu.
Uzela sam laptop ispod kreveta, uključila ga i posjetila njegovu stranicu gdje su se već slijevali izrazi sućuti. Najnoviji je govorio:
Volim te, buraz. Vidimo se s druge strane.
...Napisao je to netko za koga nikad nisam čula. U stvari, sve su objave na zidu, koje su se slijevale gotovo brzo koliko sam mogla čitati, napisali ljudi koje nikad nisam srela i o kojima nikad nije govorio, ljudi koji su naglašavali njegove razne vrline sad kad je bio mrtav, iako sam kao činjenicu znala da ga nisu vidjeli mjesecima i da se nisu potrudili posjetiti ga. Pitala sam se bi li moj zid izgledao tako da umrem ili sam predugo bila odsutna iz škole i života pa bih utekla raširenoj memorijalizaciji.
Nastavila sam čitati.
Već mi fališ, buraz.
Volim te, Augustus. Bog te blagoslovio i čuvao. Čovječe, zauvijek ćeš živjeti u našim srcima.
(Ta me poruka posebno razbjesnila jer je implicirala besmrtnost onih koji ostaju: zauvijek ćeš živjeti u mojem sjećanju jer ću ja živjeti zauvijek! JA SAM
156
SAD TVOJ BOG, MRTVI DEČKO!SAD SI MOJ! Misliti da ti nećeš umrijeti još je jedna nuspojava umiranja.)
Uvijek si bio tako sjajan prijatelj, žao mi je što se nismo viđali više nakon što si otišao iz škole, buraz. Kladim se da već igraš košarku u raju.
Zamislila sam Augustus Watersovu analizu ovog komentara: ako igram košarku u raju, implicira li fizička lokacija raja i fizičke košarkaške lopte? Tko proizvodi spomenute lopte? Postoje li manje sretne duše u raju koje rade u nebeskoj tvornici košarkaških lopti tako da ja mogu igrati? Ilije svemogući Bog stvorio košarkaške lopte iz vakuuma prostora? Je li to nebo neka vrsta neopaziva prostora u kojem ne vrijede zakoni fizike, a ako je tako, zašto bih, do vraga, igrao košarku kad bih mogao letjeti ili čitati ili gledati lijepe ljude ili nešto drugo u čemu zapravo uživam? Gotovo kao da način na koji zamišljaš mrtvog mene govori više o tebi, nego što govori o osobi koja sam bio ili koja sam sada.
Njegovi su roditelji nazvali oko podneva i rekli da će sprovod biti za pet dana, u subotu. Zamislila sam crkvu prepunu ljudi koji su mislili da je volio košarku i poželjela sam povraćati, ali znala sam da moram ići jer držim govor i sve. Kad sam prekinula vezu, vratila sam se čitanju njegova zida.
Upravo sam čuo da je Gus Waters umro nakon duge borbe s rakom. Počivao u miru, frende.
Znala sam da su ti ljudi iskreno tužni, i nisam bila stvarno ljuta na njih. Bila sam ljuta na svemir. Pa ipak me razbjesnilo: dobiješ sve te prijatelje kad ti prijatelji više ne trebaju. Napisala sam odgovor na njegov komentar:
Živimo u svemiru posvećenom kreaciji i uništenju svijesti. Augustus Waters nije umro nakon duge borbe s rakom. Umro je nakon duge borbe s ljudskom sviješću, kao žrtva - baš kao što ćeš i ti biti - potrebe svemira da stvori i uništi sve moguće.
Objavila sam ga i sačekala da netko odgovori, neprestano osvježavajući stranicu. Ništa. Moj se komentar izgubio u moru drugih objava. Svima će toliko nedostajati. Svi mole za njegovu obitelj. Prisjetila sam se Van Houtenova pisma: pisanje ne uskrsava. Ono pokapa.
157
Nakon nekog sam vremena otišla u dnevnu sobu, sjela s roditeljima i gledala TV. Nisam znala o čemu je emisija, ali u nekom je trenu moja mama upitala, "Hazel, što možemo učiniti za tebe?"
A ja sam samo zavrtjela glavom i ponovno počela plakati. "Što možemo učiniti?" ponovila je mama. Slegnula sam ramenima.
Ali ona nije prestajala pitati, kao da postoji nešto što može učiniti, sve dok konačno nisam preko kauča dopuzala u njeno krilo. I tata je prišao i držao mi noge stvarno snažno, a ja sam rukama zagrlila mamu oko struka. Tako su me držali satima dok se plima podizala.
158
DVADESET DRUGO POGLAVLJE
Kad sam prvi put stigla onamo, sjela sam u dno čekaonice, male prostorije golih kamenih zidova pored svetišta u crkvi Doslovna srca Isusova. U prostoriji je možda bilo osamdeset stolaca i bila je dvije trećine puna, ali sam se osjećala kao da je jednu trećinu prazna.
Neko sam vrijeme samo promatrala ljude kako prilaze lijesu koji je bio na nekoj vrsti kolica pokrivenih ljubičastom prostirkom. Svi bi ti ljudi koje nikad prije nisam vidjela kleknuli do njega ili stali iznad njega neko ga vrijeme gledajući, možda bi plakali, možda bi nešto rekli, a tad bi svi oni dotakli lijes umjesto da dotaknu njega jer nitko ne želi dirati mrtvaca.
Gusovi su mama i tata stajali pored lijesa, grleći sve koji bi prolazili, ali tad su me primijetili, nasmiješili se i prišli mi. Ustala sam i zagrlila prvo njegovog tatu, a onda i mamu. Zagrlili su me malo presnažno, kao što je i Gus to činio, stežući mi lopatice. Oboje su izgledali tako staro - oči su im bile upale u duplje, koža obješena na iscrpljenim licima. I oni su stigli do kraja utrke s preprekama.
"Silno te volio", rekla je Gusova mama. "Stvarno te volio. Nije to bila... neka pseća ljubav ili nešto", dodala je, kao da ja to nisam znala.
"I vas je mnogo volio", rekla sam tiho. Teško je objasniti, ah razgovarajući s njima osjećala sam se kao da ubadam i bivam ubodena. "Žao mi je", rekla sam. A tad su njegovi roditelji razgovarali s mojim roditeljima - razgovor se sveo na kimanje i čvrsto stisnute usne. Pogledala sam lijes, vidjela da je sam i odlučila prošetati do tamo. Izvukla sam cjevčice za kisik iz nosnica i podigla cijev iznad glave pa je predala tati. Htjela sam da budemo sami, on i ja. Zgrabila sam svoju torbicu i prišla improviziranom odru između niza stolaca.
Šetnja je djelovala dugačko, ali neprestano sam ponavljala plućima da umuknu, da su snažna, da ona to mogu. Mogla sam ga vidjeti dok sam prilazila: kosa mu je bila uredno počešljana s razdjeljkom na lijevoj strani, onako kako bi njega potpuno užasnulo, a lice mu je izgledalo plastično. Ali i dalje je bio Gus. Moj vitki, prelijepi Gus.
Htjela sam nositi malenu crnu haljinu koju sam bila kupila za petnaesti rođendan, moju haljinu za smrt, ali više mi nije pristajala pa sam nosila običnu crnu haljinu do koljena. Augustus je nosio isto odijelo uskih revera koje je nosio u Oranjeeu.
Kad sam kleknula, shvatila sam da su mu zatvorili oči - naravno da su to učinili - i da više nikad neću vidjeti njegove plave oči. "Volim te, i točka",
159
prošaptala sam, a onda sam spustila ruku nasred njegovih prsa i rekla: "U redu je, Gus. U redu je. Stvarno je. U redu je, čuješ li me?"
Nisam mogla - i još ne mogu - ni najmanje znati da li me mogao čuti. Nagnula sam se naprijed i poljubila ga u obraz. "U redu", rekla sam. "U redu."
Iznenada sam postala svjesna toga da svuda oko nas stoje ti ljudi i promatraju nas, da je posljednji put toliko ljudi vidjelo naš poljubac prilikom onog posjeta Kući Anne Frank. Ali ako ćemo iskreno, nitko nije mogao vidjeti nas. Samo mene.
Naglo sam otvorila torbicu, posegnula u nju i izvukla tvrdo pakiranje Camel Lightsa. Jednim brzim pokretom za koji sam se nadala da nitko neće primijetiti gurnula sam ih u prostor između njega i plišane srebrne podstave lijesa. "Ove smiješ zapaliti", prošaptala sam mu. "Neće mi smetati."
Dok sam bila razgovarala s njime, mama i tata su preselili u drugi red s mojim spremnikom pa nisam morala daleko hodati nazad. Tata mi je, dok sam sjedala, pružio rupčić. Ispuhala sam nos, namjestila cjevčice oko ušiju i vratila kanile u nosnice.
Mislila sam da ćemo za pravi sprovod otići u svetište, ali sve se dogodilo u toj malenoj, bočnoj sobi - u Doslovnoj ruci Isusovoj, pretpostavljam, u dijelu križa na koji je pribijen. Svećenik je prišao i stao iza lijesa, skoro kao daje lijes neka lutka ili nešto, malo govorio o tome kako se Augustus hrabro borio i kako je njegovo junaštvo u borbi s bolesti inspiracija svima nama, a ja sam već počela bjesnjeti na svećenika kad je ovaj rekao: "U raju će Augustus konačno biti iscijeljen i čitav", implicirajući daje zbog svoje jednonožnosti bio manje čitav od drugih ljudi, i nekako nisam mogla zatomiti uzdah gađenja. Tata me zgrabio iznad koljena gledajući me s neodobravanjem, ali iz reda iza mene netko mi je gotovo nečujno promrmljao u uho: "Kakva gomila sranja, ha?"
Naglo sam se okrenula.
Peter Van Houten je nosio bijelo platneno odijelo, krojeno tako da ublaži njegovu okruglost, svijetloplavu košulju i zelenu kravatu. Izgledao je kao da je odjeven za kolonijalnu okupaciju Paname, a ne za sprovod. Svećenik je rekao, "Pomolimo se", a kad su svi spustili glave, nisam mogla odoljeti a da ne bacim pogled na Petera Van Houtena. Nakon nekoliko je trenutaka rekao: "Moramo glumiti molitvu" i spustio glavu.
Pokušala sam zaboraviti na njega i samo moliti za Augustusa. Potrudila sam se slušati svećenika i ne okretati se iza sebe.
160
Svećenik je pozvao Isaaca. Isaac je bio mnogo ozbiljniji nego na predsprovodu. "Augustus Waters je bio gradonačelnik Tajnog grada Rakovnije i nije ga moguće zamijeniti", počeo je Isaac. "Drugi ljudi mogu vam ispričati smiješne priče o Gusu jer je on bio duhovit tip, ali ispričat ću vam jednu ozbiljnu: dan nakon što mi je izvađeno oko, Gus je došao u bolnicu. Bio sam slijep i slomljenog srca i nisam htio ništa raditi, a Gus mije upao u sobu i povikao: "Imam sjajne vijesti!" A ja sam bio kao, "Stvarno sad ne želim slušati nikakve sjajne vijesti", a Gus je rekao, "Ove ćeš sjajne vijesti htjeti čuti", a ja sam ga pitao, "Okej, o čemu se radi?" a on je rekao, "Živjet ćeš dobar i dug život ispunjen sjajnim i užasnim trenucima koje sada ne možeš ni zamisliti!"
Isaac nije mogao nastaviti ili je to bilo sve što je napisao.
Nakon što je školski prijatelj ispričao neke priče o Gusovim iznimnim košarkaškim talentima i njegovim brojnim kvalitetama kao suigrača, svećenik je rekao, "A sada ćemo čuti par riječi od Augustusove posebne prijateljice, Hazel". Posebne prijateljice? Čuo se žamor u publici pa sam zaključila da svećeniku mogu reći: "Bila sam mu cura." To je izmamilo smijeh. Tad sam počela čitati govor koji sam bila napisala.
"U Gusovoj kući postoji sjajan citat, citat koji je i meni i njemu bio utješan: Bez boli ne možemo poznavati radost."
Nastavila sam govoriti gluposti o Ohrabrenjima dok su se Gusovi roditelji držali za ruke i grlili te kimali na svaku moju riječ. Pogrebi su, zaključila sam, namijenjeni živima.
Nakon govora njegove sestre Julie, služba je završila molitvom o Gusovom jedinstvu s Bogom i ponovno sam počela misliti o onome što mi je rekao u Oranjeeu, o tome da ne vjeruje u palače i harfe, ali vjeruje u Nešto s velikim N pa sam pokušala, dok smo molili, zamisliti Negdje s velikim N, ali čak se ni tad nisam mogla posve uvjeriti da ćemo ponovno biti zajedno. Već sam poznavala previše mrtvih ljudi. Znala sam da će vrijeme sada za mene prolaziti drugačije nego za njega - da ću ja, kao i svi ostali u ovoj prostoriji, nastaviti sakupljati ljubavi i gubitke, a on neće. A za mene to je bila konačna i nepodnošljiva tragedija: poput nebrojenih drugih mrtvaca, on je jednom i zauvijek prešao iz svijeta progonjenih u svijet progonitelja.
A tad je jedan od Gusovih šogora podigao prijenosni stereo i pustili su pjesmu koju je Gus bio odabrao - tužnu i tihu pjesmu The Hectic Glowa pod nazivom "The New Partner". Očajnički sam željela otići kući. Gotovo nikoga nisam poznavala, osjećala sam sitne oči Petera Van Houtena kako svrdlaju
161
mojim golim lopaticama, ali kad je pjesma završila, svi su mi prišli i rekli da sam predivno govorila i da je sprovod bio lijep, a to je bila laž: bio je to sprovod. Izgledao je kao bilo koji drugi sprovod.
Njegovi su nosači lijesa - rođaci, njegov tata, ujak, prijatelji koje nikad nisam vidjela - došli, ponijeli ga i krenuli prema vozilu.
Kad smo mama, tata i ja ušli u auto, rekla sam, "Ne želim ići. Umorna sam."
"Hazel", rekla je moja mama.
"Mama, neće biti mjesta za sjedenje, trajat će vječno i iscrpljena sam."
"Hazel, moramo ići zbog gospodina i gospođe Waters", rekla je mama.
"Samo...", rekla sam. U stražnjem sam se sjedištu osjećala tako malenom iz nekog razloga. Nekako sam htjela biti malena. Htjela sam imati šest godina ili tome slično. "Dobro", rekla sam.
Neko sam vrijeme samo gledala kroz prozore. Stvarno nisam htjela ići. Nisam htjela vidjeti kako ga spuštaju u zemlju, na mjestu koje je bio izabrao s tatom, i nisam htjela vidjeti njegove roditelje kako padaju na koljena na mokru travu i jauču od boli, i nisam htjela vidjeti alkoholičarski trbuh Petera Van Houtena rastegnut ispod platnenog sakoa, i nisam htjela baciti šaku zemlje u njegov grob i nisam htjela da moji roditelji stoje ondje, ispod čistog plavog neba obasjanog poslijepodnevnom svjetlošću i razmišljaju o svojem danu i svojem djetetu i mojem ukopnom mjestu i mojem lijesu i mojoj zemlji.
Ali učinila sam sve to. Učinila sam sve to i još više jer su mama i tata mislili da trebam.
Kad je završilo, Van Houten mije prišao, položio mi ruku na rame i upitao, "Mogu li nažicati vožnju? Ostavio sam unajmljeni auto u podnožju brda." Slegnula sam ramenima, a on je otvorio stražnja vrata baš kad je tata otključao auto.
Kad se našao unutra, nagnuo se između prednjih sjedala i rekao, "Peter Van Houten: romanopisac emeritus i poluprofesionalac u području razočaravanja."
Moji su se roditelji predstavili. Rukovao se s njima. Bila sam prilično iznenađena što je Peter Van Houten preletio pola svijeta da bi prisustvovao sprovodu. "Kako ste uopće...", počela sam, ali me prekinuo.
"Koristio sam onaj tvoj internet kako bih pratio smrtovnice u Indianapolisu." Posegnuo je za bočicom viskija iz odijela.
"I samo ste, ono, kupili kartu i..."
162
Ponovno me prekinuo odvrćući poklopac. "Platio sam petnaest tisuća za kartu prvog razreda, ali imam dovoljno kapitala da si mogu priuštiti takve hirove. A tijekom leta su pića besplatna. Ako si ambiciozan, čak ti se isplati."
Van Houten je potegao gutljaj viskija pa se nagnuo naprijed kako bi ponudio bocu mojem tati koji je rekao, "Hm, ne hvala." Tad je Van Houten bocu okrenuo meni. Zgrabila sam je.
"Hazel", rekla je mama, ali ja sam otvorila bocu i pila. Činila je da mi se trbuh osjeća poput pluća. Predala sam bocu nazad Van Houtenu koji je otpio velik gutljaj i rekao: "Dakle. Omnis cellula e cellula"
"Ha?"
"Tvoj dečko Waters i ja smo se malo dopisivali, a u svojem zadnjem..."
"Čekajte, sad čitate pisma obožavatelja?"
"Ne, poslao mi ih je kući, ne putem mojeg izdavača. A teško bih ga nazvao obožavateljem. Prezirao me. Ali bio je prilično ustrajan u tome da ću biti oslobođen odgovornosti za svoje nevaljalo ponašanje ako dođem na njegov sprovod i kažem ti što se dogodilo s Anninom majkom. Dakle, ovdje sam i ovo je odgovor: Omnis cellula e cellula."
"Sto?" upitala sam ponovno.
"Omnis cellula e cellula", ponovio je. "Sve stanice dolaze iz stanica. Svaka se stanica rađa iz prethodne stanice, a ova je pak nastala iz one ranije. Život nastaje iz života. Život začinje život koji začinje život koji začinje život koji začinje život."
Stigli smo do podnožja brda. "U redu, dobro", rekla sam. Nisam bila raspoložena za ovo. Peter Van Houten neće oteti Gusov sprovod. Neću to dopustiti. "Hvala", rekla sam. "Pa, čini se da smo u podnožju brda."
"Ne želiš objašnjenje?" upitao me.
"Ne", odgovorila sam. "U redu je. Mislim da ste patetični alkoholičar koji govori pametne stvari kako bi privukao pažnju, a u stvari ste starmali jedanaestogodišnjak i stvarno vas jako žalim. Ali ono, ne, vi više niste tip koji je napisao Kraljevsku tugu pa ne biste mogli dati nastavak čak i kad biste to htjeli. Ali hvala. Želim vam sjajan život."
"Ali..."
"Hvala na cugi", rekla sam. "A sad izlazite iz auta." Djelovao je posramljeno. Tata je zaustavio auto i sad smo čekali ispod Gusova groba punu minutu da Van Houten otvori vrata i konačno, u tišini, izađe.
163
Dok smo odlazili, pogledala sam kroz stražnje staklo, a on je otpio gutljaj i podigao bocu u mojem smjeru kao da mi nazdravlja. Oči su mu izgledale tako tužno. Iskreno, bilo mi ga je pomalo žao.
Kad smo oko šest konačno stigli kući, bila sam iscrpljena. Samo sam željela spavati, ali mama me natjerala da pojedem malo tjestenine sa sirom, i konačno mi dopustila da jedem u krevetu. Spavala sam par sati s BiPAP-om. Buđenje je bilo užasno jer sam u jednom dezorjentiranom trenutku pomislila da je sve u redu, a tad me iznova pogodilo. Mama me skinula s BiPAP-a pa sam se priključila na prijenosni spremnik i oteturala u kupaonicu oprati zube.
Promatrajući se u kupaonici dok sam prala zube, stalno sam razmišljala o tome kako postoje dvije vrste odraslih: postoje Peter Van Houteni, jadna stvorenja koja kruže svijetom tražeći nešto što će povrijediti. I postoje ljudi poput mojih roditelja koji hodaju kao zombiji i čine sve što treba samo da bi nastavili hodati.
Niti jedna od tih budućnosti nije mi se činila odveć lijepom. Činilo mi se kao da sam već vidjela sve što je dobro i čisto u svijetu i počela sam sumnjati da ljubav kakvu smo Augustus i ja imali ne bi - sve i da se smrt nije umiješala - mogla potrajati. I tako zora prepušta mjesto danu, napisao je pjesnik. Ništa zlatno ne može trajati.
Netko je pokucao na vrata kupaonice. "Zauzeto", rekla sam.
"Hazel", bio je to tata. "Mogu li ući?" Nisam odgovorila, ali nakon nekog sam vremena otključala vrata. Sjela sam na spuštenu dasku od wc-a. Zgrabio mi je glavu i privukao me do svoje ključne kosti pa rekao: "Žao mi je stoje Gus umro." Njegova me majica pomalo gušila, ali bio je dobar osjećaj biti u tako snažnom zagrljaju, stisnuta u smirujući miris mog tate. Gotovo kao da je bio ljut ili nešto, a to mi se sviđalo jer sam i ja bila ljuta. "Ovo je potpuno sranje", rekao je. "Sve ovo. Stopa preživljavanja je osamdeset posto, a on je u dvadeset posto? Sranje. Bio je tako pametan klinac. Ovo je sranje. Mrzim to. Ali siguran sam da je bio privilegiran onaj tko ga je volio, ha?"
Kimnula sam u njegovu majicu.
"Onda imaš dojam što ja osjećam prema tebi", rekao je.
Moj stari. Uvijek zna što treba reći.

DVADESET TREĆE POGLAVLJE
Nekoliko sam dana kasnije ustala oko podneva i odvezla se Isaacovoj kući. Sam je otvorio vrata. "Mama je odvela Grahama u kino", rekao je.
"Trebali bismo raditi nešto", rekla sam.
"Može li to nešto biti igranje videoigrica za slijepce na kauču?"
"Aha, upravo takvo nešto sam imala na umu."
Pa smo nekoliko sati sjedili ondje, zajednički razgovarajući s ekranom, navigirajući se tom mračnom labirintskom spiljom bez tračka svjetlosti. Definitivno najzabavniji dio razgovora bili su pokušaji uključivanja računala u duhovite razgovore:
Ja: "Dodirni zid špilje."
Računalo: "Dodiruješ zid spilje. Vlažan je."
Isaac: "Poliži zid spilje."
Računalo: "Ne razumijem. Ponoviti?"
Ja: "Zaskoči vlažan zid špilje."
Računalo: "Pokušaš skočiti. Udariš glavom."
Isaac: "Ne skočiti. ZASKOČITI."
Računalo: "Ne razumijem."
Isaac: "Čovječe, tjednima sam sam u toj špilji i trebam malo odmora. ZASKOČI ZID ŠPILJE."
Računalo: "Pokušaš prekoč..."
Ja: "Nabij zdjelicom zid spilje."
Računalo: "Ja ne..."
Isaac: "Vodi ljubav sa špiljom."
Računalo: "Ja ne..."
Ja: "DOBRO. Prati lijevi odjeljak."
Računalo: "Pratiš lijevi odjeljak. Prolaz se sužava."
Ja: "Puzi."
Računalo: "Puziš stotinu metara. Prolaz se sužava."
Ja: "Puzi kao zmija."
Računalo: "Puziš kao zmija stotinu metara. Niz tijelo ti kaplje voda. Posežeš za hrpicom kamenja koja blokira prolaz."
165
Ja: "Mogu li sada zaskočiti špilju?"
Računalo: "Ne možeš skakati ako ne stojiš."
Isaac: "Ne sviđa mi se živjeti u svijetu bez Augustusa Watersa."
Računalo: "Ne razumijem."
Isaac: "Ni ja. Stanka."
Bacio je daljinski na kauč između nas i upitao: "Znaš li je li ga boljelo i štoveć?"
"Mislim da se stvarno borio za dah", rekla sam. "Naposlijetku je bio bez svijesti, ali zvuči kao da, ono, nije bilo super. Umiranje je usrano."
"Aha", rekao je Isaac. A onda je nakon duge stanke dodao: "Samo se čini tako nevjerojatno."
"Stalno se događa", rekla sam.
"Djeluješ ljutito", rekao je.
"Aha", složila sam se. Dugo smo tako sjedili u tišini, što je bilo u redu, a onda sam razmišljala o samim počecima u Doslovnom srcu Isusovu kad nam je Gus rekao da se boji zaborava,a ja sam mu rekla da se boji nečeg univerzalnog i neizbježnog i da, zapravo, problem nije sama patnja ili sam zaborav, nego izopačena besmislenost svega toga, apsolutni ljudski nihilizam patnje. Pomislila sam na svog tatu koji mije govorio da svemir želi biti primjećen. Ali ono što mi želimo jest da nas svemir primijeti, da natjeramo svemir da ga jebeno bude briga za nas - ne za kolektivnu ideju mislećeg života, već za svakog od nas kao pojedince.
"Gus te stvarno volio, znaš", rekao je.
"Znam."
"Nije htio začepiti o toj temi."
"Znam."
"Išao mi je na živce."
"Meni nije", rekla sam.
"Je li ti ikad dao ono što je pisao?"
"Što je pisao?"
"Onaj nastavak ili štoveć, one knjige koju si voljela." Okrenula sam se Isaacu.
"Što?"
"Rekao je da radi na nečemu za tebe, ali da nije dobar pisac."
166
"Kad je to rekao?"
"Ne znam. Ono, kad ste se vratili iz Amsterdama. Onda nekad."
"Kad nekad?" ustrajala sam. Zar nije dobio priliku završiti to? Ili je završio pa ostavio na računalu ili štoveć?
"Hm", uzdahnuo je Isaac. "Hm, ne znam. Razgovarali smo jednom o tome. Bio je tamo, ono - hm, igrao se s mojim mejlom, a ja sam upravo bio dobio mejl od bake. Mogu provjeriti stroj ako..."
"Da, da, gdje je?"
Spomenuo je to prije mjesec dana. Mjesec. Priznajem, nije to bio dobar mjesec, ali ipak - mjesec. To je dovoljno vremena da on napiše barem nešto. Još je nešto preostalo od njega, još je nešto lebdjelo ovdje. Trebalo mije.
"Idem njegovoj kući", rekla sam Isaacu. Pojurila sam u kombi i bacila spremnik s kisikom na sjedalo. Pokrenula sam vozilo. Iz zvučnika je zaurlao hip-hop ritam, a kad sam htjela promijeniti radio-postaju, netko je počeo repati. Na švedskom.
Okrenula sam se i vrisnula kad sam na stražnjem sjedalu ugledala Petera Van Houtena.
"Ispričavam se što sam te uzbunio", rekao je Peter Van Houten preko repanja. I dalje je nosio pogrebno odijelo, skoro tjedan dana kasnije. Smrdio je kao da znoji alkohol. "Smiješ zadržati CD", rekao je. "To je Snook, jedan od vodećih švedskih..."
"Ah ah ah ah IZLAZI IZ MOG AUTA." Isključila sam radio.
"Ako dobro razumijem, to je automobil tvoje majke", rekao je. "Usput, nije bio zaključan."
"O, moj Bože. Izlazi iz auta ili ću zvati policiju. Čovječe, koji je tvoj problem?"
"Da je barem jedan", nasmijao se. "Ovdje sam jednostavno kako bih se ispričao. Ispravno si ranije primijetila da sam patetičan čovječuljak ovisan o alkoholu. Imao sam jednu znanicu koja je provodila vrijeme sa mnom jer sam joj za to plaćao - što je još gore, otkako je dala otkaz, ostao sam rijetka duša koja ne može naći društvo, čak ni ako ga podmiti. Sve je to istina, Hazel. Sve to i još mnogo više."
"U redu", rekla sam. Govor bi bio još dirljiviji da nije frfljao.
"Podsjećaš me na Annu."
"Mnoge ljude podsjećam na mnoge različite ljude", odgovorila sam. "Stvarno moram ići."
167
"Onda vozi", rekao je.
"Izlazi."
"Ne. Podsjećaš me na Annu", ponovio je. Nakon sekunde stanke, stavila sam auto u rikverc i krenula. Nisam ga mogla natjerati da ode, i nisam morala. Odvest ću se Gusovoj kući i Gusovi će ga roditelji natjerati da ode.
"Naravno, upoznata si", rekao je Van Houten, "s Antoniettom Mao."
"Aha, ne", rekla sam. Uključila sam radio i švedski je hip--hop zaurlao, ali Van Houten je urlao glasnije.
"Možda je najmlađa svetica ne-mučenica koju će katolička crkva ikad beatificirati. Imala je istu vrstu raka kao i gospodin Waters, osteosarkom. Uklonili su joj desnu nogu. Bol je bila neljudska. Dok je Anonietta Mao ležala i u zreloj dobi od šest godina umirala od posljedica jezivo bolnog raka, rekla je svome ocu, "Bol je kao tkivo. Što je snažnija, to je vrednija." Je li to istina, Hazel?"
Nisam gledala u njega izravno, već u njegov odraz u zrcalu. "Ne", zaurlala sam da nadglasam glazbu. "To je sranje."
"Ali zar ne želiš da bude istina?" zaurlao je nazad. Stišala sam glazbu. "Žao mi je što sam ti uništio putovanje. Bila si premlada. Bila si..." Slomio se. Kao da ima pravo plakati za Gusom. Van Houten je bio jedan od beskrajnih ožalošćenih koji ga nisu poznavali, još jedna zakašnjela lamentacija na njegovu zidu.
"Nisi nam pokvario putovanje, samoživi gade. Putovanje je bilo sjajno."
"Pokušavam", rekao je. "Kunem se da pokušavam." Tad sam negdje shvatila da Peter Van Houten u obitelji ima mrtvu osobu. Razmišljala sam o iskrenosti s kojom je pisao o djeci s rakom;o činjenici da nije mogao razgovarati sa mnom u Amsterdamu, osim kako bi me upitao jesam li se namjerno odjenula poput nje; o njegovom usranom ponašanju prema meni i Augustusu i stalnom propitkivanju ekstremnosti boli i njene vrijednosti.
Sjedio je ondje i pio, starac koji je godinama pijan. Sjetila sam se statistike koju radije ne bih znala: polovica brakova završi u godini nakon smrti djeteta. Pogledala sam Van Houtena. Vozila sam niz ulicu College i stala iza niza parkiranih vozila pa upitala:
"Imao si dijete koje je umrlo?"
"Moja kći", odgovorio je. "Bilo joj je osam. Predivno je patila. Nikad neće biti beatificirana."
"Imala je leukemiju?" upitala sam. Kimnuo je. "Kao Anna", rekla sam.
168
"Jako nalik njoj, da."
"Bio si oženjen?"
"Ne. Mislim, ne u vrijeme njene smrti. Bio sam nepodnošljiv mnogo prije nego smo je izgubili. Tuga te ne mijenja, Hazel. Ona te otkriva."
"Jesi li živio s njom?"
"Ne, ne prvotno, iako smo je pred kraj doveli u New York gdje sam živio. Došla je na niz eksperimentalnih mučenja koja su povećala jad njenih dana, a da im nisu povećala broj."
Nakon nekoliko sam trenutaka rekla: "Znači, dao si joj drugi život u kojem je mogla biti tinejdžerica."
"Pretpostavljam da je to poštena procjena", rekao je pa brzo dodao, "pretpostavljam da si upoznata s mentalnim eksperimentom Problema kolica Phillipe Foot."
"A tad sam se ja pojavila u tvojoj kući obučena poput cure u kakvu si se nadao da će izrasti i ti si ono, posve zatečen svime."
"Postoje kolica koja jure bez kontrole niz police", rekao je.
"Nije me briga za tvoj glupi mentalni eksperiment."
"Zapravo je on od Phillipe Foot."
"Pa, ni za njen."
"Nije znala zašto se to događa", rekao je. "Morao sam joj reći da će umrijeti. Njen mi je socijalni radnik rekao da joj kažem.Morao sam joj reći da će umrijeti pa sam joj rekao da ide u raj. Pitala me hoću li ja biti tamo i rekao sam joj da neću, ne još. Ali jednom, rekla je, i ja sam obećao da da, naravno, jako brzo. I rekao sam joj da u međuvremenu gore imamo veliku obitelj i da će se oni brinuti za nju. A tad me pitala kad ću ja biti ondje, a ja sam joj rekao, skoro. To je bilo prije dvadeset i dvije godine."
"Žao mi je."
"I meni."
Nakon nekog sam vremena dodala, "A što se dogodilo s njenom majkom?"
Nasmiješio se. "I dalje tražiš svoj nastavak, ti štakorice jedna."
Uzvratila sam osmijeh. "Trebao bi otići kući", rekla sam mu. "Otrijezni se. Napiši novi roman. Radi ono u čemu si dobar. Nema mnogo ljudi sreće da budu dobri u nečemu."
169
Dugo je gledao u mene kroz retrovizor. "U redu", rekao je. "Da. U pravu si. U pravu si." Ali čak dok je to govorio, izvukao je gotovo praznu bočicu viskija. Pio je, zatvorio bocu i otvorio vrata. "Doviđenja, Hazel."
"Čuvaj se, Van Houten."
Sjeo je na pločnik iza automobila. Dok sam ga gledala kako se smanjuje u retrovizoru, izvukao je bocu i na trenutak je izgledalo kao da će je ostaviti ondje. A onda je otpio gutljaj.
Bilo je vruće poslijepodne u Indianapolisu, zrak je bio gust i miran kao da smo u oblaku. Za mene je to bila najgora vrsta zraka i govorila sam sebi da je to samo zrak kad se šetnja od prilaza do njegovih vrata činila beskonačnom. Pozvonila sam, a Gusova je mama otvorila.
"Oh, Hazel", rekla je i nekako me plačući obgrlila.
Natjerala me da pojedem malo lazanja od patlidžana s njom i Gusovim tatom; valjda im je puno ljudi donosilo hranu ili takvo što. "Kako si?"
"Nedostaje mi."
"Aha."
Zapravo nisam znala što reći. Htjela sam se spustiti dolje i pronaći to što je napisao za mene. Osim toga, stvarno me smetala tišina u sobi. Htjela sam da razgovaraju jedno s drugim, da se tješe ili drže za ruke ili štoveć. Ali samo su sjedili ondje i jeli jako malene količine lazanja, i uopće se nisu gledali. "Raj je trebao anđela", rekao je njegov tata nakon nekog vremena.
Tad su se pojavile njegove sestre i hrpa djece, i utrčali u kuhinju. Ustala sam i zagrlila mu obje sestre pa promatrala djecu kako trče po kuhinji uz svoj nužno potreban višak kretanja i buke, uzbuđene molekule koje odskakuju jedna o drugu i viču, "Ti si to ne ti si to ja sam bio ali onda sam te ulovio nisi me ulovio promašio si me pa sad sam te ulovio ne glupane isteklo je vrijeme DANIELE NEMOJ BRATA ZVATI GLUPANOM mama ali ako ja ne smijem koristiti tu riječ kako si je ti onda sad izgovorila glupane glupane", a onda zborno, glupane glupane glupane, a za stolom su se Gusovi roditelji držali za ruke i ja sam se osjećala bolje.
"Isaac mi je rekao da je Gus pisao nešto, nešto za mene", rekla sam. Djeca su i dalje pjevala svoju glupan-pjesmu.
"Možemo pogledati njegovo računalo", rekla je njegova mama.
"Nije često bio na njemu zadnjih tjedana", rekla sam.
170
"To je istina. Nisam sigurna niti jesmo li ga donijeli gore. Je li još u podrumu, Mark?"
"Nemam pojma."
"Pa", rekla sam, "mogu li ja..." Kimnula sam prema podrumskim vratima.
"Mi nismo spremni", rekao je njegov tata. "Ali naravno da, Hazel. Naravno da ti možeš."
Hodala sam dolje, pored njegova raspremljena kreveta, pored stolaca za igru ispred televizora. Računalo mu je i dalje bilo uključeno. Dodirnula sam miša da ga probudim pa sam potražila posljednje uređene datoteke. Ništa posljednjih mjesec dana. Najnoviji je bio školski rad na temu The Bluest Eye Toni Morrison.
Možda je nešto pisao rukom. Prišla sam njegovim policama tražeći dnevnik ili bilježnicu. Ništa. Otvorila sam njegov primjerak Kraljevske tuge. Nije ostavio ni traga na njoj.
Potom sam prišla noćnom ormariću. Beskrajan pokolj, deveti nastavak Cijene zore, ležao je na vrhu stolića pored lampe za čitanje, a kut 138. stranice bio je presavijen. Nikad nije stigao do kraja knjige. "Upozorenje, otkrivam kraj: Mayhem preživi", rekla sam mu naglas, za slučaj da me čuje.
Tad sam se uvukla u raspremljen krevet, omotala se u deku kao u kukuljicu i okružila njegovim mirisom. Izvukla sam kanilu kako bih mogla bolje mirisati, udisati ga i izdisati, a miris je blijedio dok sam još ležala ondje. Prsa su mi gorjela i na koncu nisam mogla razlikovati dvije boli.
Nakon nekog sam se vremena uspravila u krevetu i ponovno namjestila kanilu. Neko sam vrijeme disala pa krenula uza stube. Samo sam odmahnula glavom umjesto odgovora na poglede pune iščekivanja njegovih roditelja. Klinci su projurili pored mene. Jedna od Gusovih sestara - nisam ih mogla razlikovati - rekla je: "Mama, želiš li da ih odvedem u park ili nešto?"
"Ne, ne, u redu je."
"Postoji li neko mjesto na koje je mogao odložiti bilježnicu? Pored bolničkog kreveta ili nešto?" Krevet je već nestao, preuzeo ga je hospicij.
"Hazel", rekaoje njegov tata, "svaki si dan bila ovdje s nama. Ti... dušo, on nije bio previše sam. Ne bi imao vremena išta napisati. Znam da želiš... i ja to želim. Ali poruke koje nam sada ostavlja dolaze odozgo, Hazel." Pokazao je
171
prema stropu, kao da Gus lebdi iznad kuće. Možda i jest lebdio. Ne znam. Ali nisam osjećala njegovu prisutnost.
"Aha", rekla sam.
Obećala sam ih ponovno posjetiti za par dana.
Nikad više nisam osjetila njegov miris.

DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE
Tri dana kasnije, jedanaestog dana nakon Augustusa, Gusov me tata ujutro nazvao. Još sam bila priključena na BiPAP pa se nisam javila, ali slušala sam poruku u trenutku kad je zazujala na mojem telefonu. "Hazel, bok, ovdje Gusov tata. Pronašao sam, uh, crnu Moleskine bilježnicu na polici sa časopisima pored njegovog bolničkog kreveta. Mislim da je bila dovoljno blizu da je on dohvati. Nažalost, u bilježnici nema ničega. Sve su stranice prazne. Ali prve - mislim tri ili četiri - prve su stranice iz bilježnice istrgnute. Ne znam što da mislim o tome. Ali možda je o tim stranicama Isaac govorio? U svakom slučaju, nadam se da si dobro. U našim si svakodnevnim molitvama, Hazel. U redu, bok."
Tri ili četiri stranice istrgnute iz Moleskine bilježnice više nisu u domu Augustusa Watersa. Gdje bi ih ostavio za mene? Zalijepljene na Funky kosti? Ne, nije bio dovoljno dobro da dođe onamo.
Doslovno srce Isusovo. Možda ih je ondje ostavio Posljednjeg dobrog dana.
Stoga sam sljedećeg dana otišla na grupu za podršku dvadeset minuta ranije. Odvezla sam se do Isaacove kuće, pokupila ga i potom smo se odvezli do Doslovna srca Isusova sa spuštenim prozorima na kombiju, slušajući novi album The Hectic Glowa koji Gus nikad neće čuti.
Spustili smo se dizalom. Dopratila sam Isaaca do sjedala u Krugu povjerenja pa se polako kretala Doslovnim srcem. Provjerila sam posvuda: ispod stolaca, oko pulta kraj kojeg sam stajala dok sam držala svoj govor, ispod stola s poslasticama, na oglasnoj ploči natrpanoj crtežima klinaca s vjeronauka, crtežima Božje ljubavi. Ništa. Bilo je to jedino mjesto na kojem smo, s izuzetkom njegove kuće, posljednjih dana bili zajedno, a nisu bile ovdje ili ja nešto ne vidim. Možda ih je ostavio u bolnici, ali ako jest, sigurno su bačene nakon njegove smrti.
Bila sam gotovo bez daha kad sam sjela pored Isaaca i čitavo Patrickovo bezmudo svjedočanstvo potrošila kako bih svojim plućima rekla da su dobro, da mogu disati, da ima dovoljno kisika. Bila su iscijeđena samo tjedan dana prije nego je Gus umro - gledala sam žućkastu rakovsku vodu kako kapa kroz cijev - a već sam osjećala da su ponovno puna. Bila sam tako usredotočena na svoje disanje da nisam isprva primijetila da Patrick izgovara moje ime.
Naglo sam se trznula.
"Aha?" upitala sam.
"Kako si?"
173
"Dobro sam, Patrick. Malo bez daha."
"Želiš li s grupom podijeliti sjećanje na Augustusa?"
"Voljela bih jednostavno umrijeti, Patrick. Zar ti nikad ne želiš jednostavno umrijeti?"
"Da", odgovorio je Patrick bez uobičajene stanke. "Da, naravno. A zašto ne umreš?"
Razmišljala sam o tome. Moj je stari i provjereni odgovor bio da želim živjeti zbog svojih roditelja, jer bi bili shrvani I bez djeteta nakon mene, i to je i dalje bilo istina, ali ne baš sasvim. "Ne znam."
"Nadaš se da će biti bolje?"
"Ne", odgovorila sam. "Ne, nije to. Stvarno ne znam. Isaac?" upitala sam. Bila sam umorna od razgovora.
Isaac je počeo pričati o pravoj ljubavi. Nisam im mogla reći što mislim jer mi se to činilo otrcanim, ali razmišljala sam o tome kako svemir želi biti primijećen i kako sam morala dati sve od sebe da ga primijetim. Osjećala sam da svemiru moram platiti dug koji samo moja pažnja može otplatiti i znala sam da dugujem svima koji više nisu mogli biti osobe i svima koji još nisu postali osobama. U osnovi, ono što mi je tata rekao.
Bila sam tiha ostatak trajanja grupe. Patrick je izgovorio posebnu molitvu za mene, a Gusovo je ime završilo na samom kraju dugog popisa umrlih - četrnaestero njih na svakog od nas - i obećali smo živjeti svoj najbolji život danas, a onda sam odvela Isaaca do automobila.
Kad sam došla kući, mama i tata su sjedili za stolom u dnevnoj sobi, svatko za svojim računalom, a u trenutku kad sam ušla, mama je zatvorila svoj laptop. "Što je na računalu?"
"Samo neki recepti za antioksidanse. Spremna za BiPAP i America's Next Top Model?" upitala je.
"Samo ću nakratko leći."
"Jesi li dobro?"
"Aha, samo sam umorna."
"Pa, moraš jesti prije nego..."
"Mama, agresivno sam ne-gladna." Zakoračila sam prema vratima, ali ona me zaustavila.
174
"Hazel, moraš jesti. Uzmi malo..."
"Ne, idem u krevet."
"Ne", prekinula me mama. "Ne ideš."
Pogledala sam tatu, a on je slegnuo ramenima.
"To je moj život", rekla sam.
"Nećeš se izgladnjeli do smrti zato što je Augustus umro. Večerat ćeš."
Iz nekog sam razloga stvarno bila bijesna. "Ne mogu jesti, mama. Ne mogu. Dobro?"
Pokušala sam se progurati pored nje, ali me zgrabila za oba ramena i rekla, "Hazel, večerat ćeš. Moraš ostati zdrava."
"NE!" povikala sam. "Neću jesti večeru i neću ostati zdrava jer nisam zdrava. Umirem, mama. Umrijet ću i ostaviti te samu ovdje i nećeš morati bdjeti nada mnom i nećeš više biti majka i žao mi je, ali ne mogu to promijeniti, dobro?"
Zažalila sam čim sam to izgovorila.
"Čula si me."
"Što?"
"Jesi li čula kad sam to rekla tvome ocu?" Oči su joj se napunile suzama. "Jesi li?" Kimnula sam. "O Bože, Hazel. Pogriješila sam, dušo. To nije istina. Rekla sam to u trenutku očaja. Nije nešto u što vjerujem." Sjela je i ja sam sjela kraj nje. Razmišljala sam da sam trebala povratiti malo tjestenine, umjesto da se ovako razbjesnim.
"U što onda vjeruješ?" upitala sam.
"Bit ću tvoja majka sve dok je ijedna od nas živa", rekla je. "Čak i ako umreš, bit ću..."
"Kad", rekla sam.
Kimnula je. "Čak i kad umreš, i dalje ću biti tvoja mama, Hazel. Neću prestati biti tvoja mama. Jesi li prestala voljeti Gusa?" Odmahnula sam glavom. "Onda, kako bih ja mogla prestati voljeti tebe?"
"U redu", rekla sam. Tata je sad plakao.
"Želim da vi imate život", rekla sam. "Bojim se da nemate život, da ćete sjediti ovdje cijeli dan, da se nećete imati za koga brinuti i da ćete zuriti u zidove i htjeti se ubiti."
175
Nakon minute, mama je rekla. "Slušam neka predavanja. Online, na sveučilištu. Da dobijem diplomu kao socijalni radnik. Zapravo, nisam gledala recepte za antioksidanse; pisala sam rad."
"Stvarno?"
"Ne želim da misliš kako zamišljam svijet bez tebe. Ali ako dobijem diplomu, mogu savjetovati obitelji u krizi ili voditi grupe koje se nose s bolestima u obitelji ili..."
"Čekaj, ti ćeš postati Patrick?"
"Pa, ne baš. Postoje razni poslovi za socijalnog radnika."
Tata je rekao: "Oboje smo brinuli da ćeš se osjećati napušteno. Važno je da znaš da ćemo uvijek biti tu za tebe, Hazel. Tvoja mama ne ide nikamo."
"Ne, to je sjajno. To je fantastično!" Već sam se smiješila. "Mama će postati Patrick. Bit će sjajan Patrick! Bit će mnogo bolja nego što je Patrick!"
"Hvala ti, Hazel. To mi mnogo znači." Kimnula sam. Plakala sam. Nisam mogla zamisliti koliko sam sretna i ronila sam prave suze radosnice možda po prvi put u životu, zamišljajući mamu kao Patricka. Počela sam misliti na Anninu mamu. I ona bi bila dobar socijalni radnik.
Nakon nekog sam vremena uključila TV i gledala ANTM. Ali zaustavila sam ga nakon pet sekundi jer sam imala pitanja za mamu. "Koliko si blizu kraju?"
"Ako ovog ljeta odem u Bloomington na tjedan dana, moći ću diplomirati do prosinca."
"Koliko dugo to kriješ od mene?"
"Godinu dana."
"Mama."
"Hazel, nisam te htjela povrijediti."
Čudesno. "Znači, dok si me čekala ispred koledža ili grupe za podršku, ti si uvijek..."
"Da, radila ili učila."
"Ovo je sjajno. Ako budem mrtva, hoću da znaš da ću uzdisati s nebesa svaki put kad zamoliš nekog da podijeli svoje osjećaje."
Tata se nasmijao. "Bit ću tik do tebe, mala", uvjerio me.
Konačno smo gledali ANTM. Tata se stvarno trudio ne umrijeti od dosade, ali stalno je brkao djevojke i ispitivao: "Ovu volimo?"
176
"Ne, ne. Anastasiu preziremo. Sviđa nam se Antonia, druga plavuša", objasnila je mama.
"Sve su visoke i užasne", odgovorio je tata. "Oprostite što ne vidim razliku." Tata je preko stola potražio maminu ruku.
"Mislite li da ćete ostati zajedno ako ja umrem?" upitala sam.
"Hazel, što? Dušo." Prtljala je po daljinskom i ponovno pritisnula pauzu. "Što nije u redu?"
"Samo, mislite li da hoćete?"
"Da, naravno. Naravno", rekao je tata. "Tvoja mama i ja se volimo, i ako te izgubimo, zajedno ćemo proći kroz to."
"Zakuni se Bogom", rekla sam.
"Kunem se Bogom", rekao je.
Pogledala sam mamu. "Kunem se Bogom", složila se. "Zašto uopće brineš zbog toga?"
"Ne želim vam uništiti život ili nešto takvo."
Mama se nagnula naprijed, naslonila lice o neuredno gnijezdo moje kose pa me poljubila u vrh glave. Rekla sam tati: "Ne želim da postaneš jadni nezaposleni alkoholičar ili nešto slično."
Mama se nasmiješila. "Tvoj tata nije Peter Van Houten, Hazel. Ti najbolje znaš kako je živjeti s boli."
"Aha, dobro", rekla sam. Mama me zagrlila i dopustila sam joj iako nisam baš željela zagrljaj. "U redu, možeš ponovno pokrenuti", rekla sam. Anastasia je izbačena. Podivljala je od bijesa. Bilo je čudesno.
Pojela sam par zalogaja večere - rezance s pestom - i uspjela ih zadržati.
177
DVADESET PETO POGLAVLJE
Idućeg sam se jutra probudila u panici jer sam sanjala da sam sama i bez broda u golemom jezeru. Ustala sam, osjetila spone BiPAP-a i maminu ruku na meni.
"Hej, jesi li dobro?"
Srce mi je tuklo, ali sam kimnula. Mama je rekla: "Kaitlyn je na telefonu za tebe. " Pokazala sam na BiPAP. Pomogla mi je da ga skinem, spojila me na Phillipa i konačno sam uzela mobitel od mame i rekla: "Hej, Kaitlyn."
"Samo provjeravam kako si", rekla je. "Da vidim kako ti ide."
"Aha, hvala", rekla sam. "Dobro sam."
"Imaš stvarno najgoru sreću, dušo. To je stvarno nesavjesno."
"Valjda", složila sam se. Nisam previše razmišljala o svojoj sreći na ovaj ili onaj način. Zapravo nisam htjela ni o čemu razgovarati s Kaitlyn, ah ona je razvlačila razgovor.
"Onda, kakav je osjećaj?" upitala me.
"Da ti dečko umre? Hm, pa ružan."
"Ne", rekla je. "Biti zaljubljen."
"Oh", rekla sam. "Oh. Bilo je... bilo je lijepo provoditi vrijeme s nekim tako zanimljivim. Bili smo jako različiti i nismo se oko mnogo toga slagali, ali uvijek je bio jako zanimljiv, znaš?"
"Zapravo ne znam. Dečki koje ja upoznajem uglavnom su nezanimljivi."
"Nije bio savršen ili nešto takvo. Nije bio princ iz bajke. Ponekad je pokušavao biti takav, ali najviše mi se sviđao kad bi svega toga nestalo."
"Imaš li bilježnicu sa slikama i pismima koja ti je pisao?"
"Imam neke slike, ali nikad mi zapravo nije pisao pisma. Osim što, pa, postoje neke stranice koje nedostaju iz njegove bilježnice u kojima bi moglo biti nečeg za mene, ali valjda ih je bacio ili su se izgubile ili nešto."
"Možda ih je poslao tebi", rekla je.
"Ne, već bi stigle."
"Onda možda nisu pisane tebi", rekla je. "Možda... mislim, ne bih te htjela deprimirati ili nešto, ali možda ih je napisao nekome drugome i poslao ih..."
"VAN HOUTENU!" povikala sam.
"Jesi li dobro? Kakav je to bio kašalj?"
178
"Kaitlyn, volim te. Ti si genij. Moram ići." Poklopila sam, okrenula se, potražila laptop, uključila ga i poslala mejl na lidewij .vliegenthart.
Lidewij,
vjerujem da je Augustus poslao nekoliko stranica iz bilježnice Peteru Van Houtenu malo prije nego je (Augustus) umro. Jako mi je važno da netko pročita te stranice. Ja ih želim pročitati, naravno, ali možda nisu napisane meni. Neovisno o tome, moraju biti pročitane. Moraju.
Možete li pomoći?
Vaša prijateljica, Hazel Grace Lancaster
Odgovorila je kasno poslijepodne.
Draga Hazel,
nisam znala da je Augustus umro. Jako mi je žao što to čujem. Bio je jako karizmatičan mladić. Jako mi je žao i jako sam tužna.
Nisam razgovarala s Peterom otkako sam dala otkaz onog dana kad smo se upoznali. Ovdje je kasno navečer, ah otići ću k njemu odmah ujutro, pronaći to pismo i natjerati ga da ga pročita. Obično su jutra njegovo najbolje doba.
Tvoja prijateljica,
Lidewij Vliegenthart
P.S. Vodim svog dečka za slučaj da Petera moramo fizički obuzdati.
Pitala sam se zašto je tih posljednjih dana pisao Van Houtenu, a ne meni, zašto je govorio Van Houtenu da će biti iskupljen ako mi da moj nastavak. Možda su stranice iz bilježnice samo ponovljeni zahtjev Van Houtenu. Imalo je smisla. Gus je svoju smrtonosnu bolest iskoristio da mi ostvari san: nastavak je samo sitnica za koju se umire, ah je najveća stvar koju je ostavio za sobom.
Te sam noći neprestano osvježavala mejl, spavala sam samo par sati, a potom ponovno počela osvježavati oko pet ujutro. Ali ništa nije stizalo. Pokušala sam gledati TV kako bih skrenula pažnju na nešto drugo, ali misli su mi neprestano bježale u Amsterdam. Zamišljala sam Lidewij Vliegenthart i njenog dečka kako se na biciklima voze gradom u ludoj misiji da pronađu posljednju korespodenciju mrtvog dečka. Kako bi zabavno bilo poskakivati na stražnjem
179
sjedištu bicikla Lidewij Vliegenthart niz ciglene ulice, s njenom kovrčavom crvenom kosom koja mi se zanosi u lice, s mirisom kanala i dima cigareta, uza sve ljude koji sjede ispred kafića i piju pivo, govore svoja r i svoja g na način koji ja nikad neću naučiti.
Nedostajala mi je budućnost. Očito sam i prije njegove ponovne bolesti znala da nikad neću ostarjeti s Augustusom Watersom. Ah razmišljaući o Lidewij i njenom dečku, osjećala sam se zarobljeno. Vjerojatno nikad više neću vidjeti ocean s deset tisuća metara visine, toliko visoko da ne vidiš valove niti ijedan brod, tako daje ocean golem i beskrajan monolit. Mogla sam ga zamisliti. Mogla sam ga se sjetiti. Ali nisam ga mogla ponovno vidjeti i palo mi je na pamet - ostvarenje snova nikad neće zasititi nezasitnu ljudsku ambiciju jer uvijek postoji misao da se nešto moglo učiniti bolje i ponovno.
To je vjerojatno istina čak i ako doživite devedeset - iako sam ljubomorna na ljude koji to znaju kao činjenicu. A onda opet, živjela sam dvostruko dulje od Van Houtenove kćeri. Što on sve ne bi dao da ima kćer od šesnaest.
Iznenada je mama stajala između televizora i mene, ruku prekriženih iza leda. "Hazel", rekla je. Glas joj je bio tako ozbiljan da sam pomislila da nešto nije u redu.
"Da?"
"Znaš li što je danas?"
"Nije moj rođendan, zar ne?"
Nasmijala se. "Nije još. Danas je četrnaesti srpnja, Hazel."
"Tvoj rođendan?"
"Ne..."
"Rođendan Harrvja Houdinija?"
"Ne..."
"Stvarno sam umorna od pogađanja."
"DANAS JE DAN BASTILLE!" Izvukla je ruke iza leđa i pokazala dvije malene francuske zastavice kojima je entuzijastično mahala.
"To zvuči lažno. Kao Dan svijesti o koleri."
"Uvjeravam te, Hazel, da nema ničeg lažnog u Danu Bastille. Jesi li znala da je na današnji dan prije dvije stotine i dvadeset tri godine narod Francuske napao zatvor Bastille kako bi se naoružao i borio za slobodu?"
"Ideš", rekla sam. "Trebali bismo proslaviti tu čudesnu godišnjicu."
180
"Slučaj je htio da sam upravo organizirala piknik s tvojim tatom u parku Holliday."
Nikad nije prestajala pokušavati, ta moja mama. Odgurnula sam se o kauč i ustala. Zajedno smo pripremile sendviče i pronašle prašnjavu košaru za piknik u ormaru u hodniku.
Dan je bio nekako lijep, konačno pravo ljeto u Indianapolisu, vrelo i vlažno - vrijeme koje te nakon duge zime podsjeća da svijet nije napravljen za ljude, da smo mi napravljeni za svijet. Tata nas je čekao u bež odijelu. Stajao je na parkirnom mjestu za invalide i tipkao na prijenosnom računalu. Mahnuo nam je kad smo parkirah pa me zagrlio. "Kakav dan", rekao je. "Da živimo u Kaliforniji, svi bi bih takvi."
"Aha, ali onda ne bi uživao u njima", rekla je moja mama. Bila je u krivu, ali nisam je ispravljala.
Na kraju smo smjestili svoju deku kraj Ruševina, čudnog trokuta rimskih ruševina podignutih usred polja u Indianapolisu. Ali nisu to bile prave ruševine: bile su skulpturama rekreacija ruševina izgrađenih prije osamdeset godina, no lažne su Ruševine bile jako zapostavljene pa su slučajno postale prave Ruševine. Van Houtenu bi se sviđale Ruševine. I Gusu također.
Smjestili smo se u sjenu Ruševina i započeli s ručkom.
"Trebaš li kremu za sunčanje?" upitala je mama.
"Dobro sam", odgovorila sam.
Mogao se čuti vjetar u granama, a na tom su vjetru putovali vriskovi djece na igralištu u daljini, male djece koja pokušavaju otkriti kako biti živ, kako se kretati svijetom koji nije izgrađen za njih, a to su učili krećući se igralištem koje jest. Tata me vidio da promatram djecu pa me upitao: "Nedostaje ti tako trčati s njima?"
"Valjda ponekad." Ali nisam razmišljala o tome. Samo sam pokušavala primijetiti sve: svjetlost na uništenim Ruševinama, maleno dijete koje je jedva moglo hodati, a koje je otkrilo štap u kutu igrališta, moju neumornu majku koja je cik-cak mazala senf po sendviču od puretine, oca koji je spremao prijenosno računalo u džep i opirao se porivu da ga pogleda, momku koji je bacao frizbi ispod kojeg je njegov pas stalno protrčavao, hvatao ga i vraćao mu ga.
Tko sam ja da kažem da te stvari neće trajati zauvijek? Tko je Peter Van Houten da ustvrdi da su svi naši napori privremeni? Sve što znam o raju i sve što
181
znam o smrti u tom je parku: elegantan svemir u neprekidnom kretanju, udružen s uništenim ruševinama i vriskom djece.
Tata mi je rukom mahnuo ispred lica. "Uključi se, Hazel. Jesi tu?"
"Oprosti, da, što je?"
"Mama je predložila da posjetimo Gusa?"
"Oh. Dobro", rekla sam.
I tako smo se nakon ručka odvezli do groblja Crown Hill, posljednjeg i konačnog počivališta tri potpredsjednika, jednog predsjednika i Augustusa Watersa. Odvezli smo se niz brdo i parkirali. Automobili su jurili iza nas na Trideset i osmoj ulici.
Bilo je lako pronaći njegov grob: bio je najnoviji. Zemlja je i dalje bila podignuta iznad njegova lijesa. Još nije bilo nadgrobnog spomenika.
Nisam osjećala kao da je on ondje ili nešto takvo, ali ipak sam uzela jednu od maminih glupih zastavica i zabila je u podnožje njegova groba. Možda slučajni prolaznik bude mislio da je bio član francuske Legije stranaca ili neki junak-plaćenik.
Lidewij je otpisala malo poslije šest poslijepodne, dok sam na kauču gledala TV i video na laptopu. Odmah sam vidjela četiri privitka i htjela sam ih odmah otvoriti, ali sam se suzdržala i pročitala mejl.
Draga Hazel,
Peter je bio jako pijan kad smo jutros stigli, što nam je donekle olakšalo posao. Bas (moj dečko) ga je ometao dok sam ja pretraživala vreću za smeće u kojoj Peter čuva poštu obožavatelja, ali onda sam shvatila da je Augustus znao Peterovu adresu. Na blagovaonskom je stolu bila velika hrpa pošte i ondje sam brzo pronašla pismo. Otvorila sam ga i vidjela da je upućeno Peteru pa sam ga zamolila da ga pročita.
Odbio je.
U tom sam trenutku, Hazel, postala jako ljuta, ali nisam vikala na njega. Umjesto toga, rekla sam mu da duguje svojoj mrtvoj kćeri pročitati pismo mrtvog dečka i dala sam mu pismo. Pročitao ga je cijelog i rekao - izravno ga citiram - "Pošalji ga curi i reci da nemam što dodati".
182
Nisam pročitala pismo, iako mi je pogled pao na neke fraze dok sam skenirala stranice. Prilazem ih ovdje, a potom ću ti ih poslati na kućnu adresu; ostala je ista?
Bog te blagoslovio i čuvao, Hazel.
Tvoja prijateljica,
Lidewij Vliegenthart
Kliknula sam i otvorila četiri privitka. Njegov je rukopis bio neuredan, nakrivljen preko čitave stranice, a veličina slova je varirala: mijenjala se boja olovke. Pisao je ovo tijekom više dana, u raznim stanjima svijesti.
Van Houtene,
ja sam dobra osoba, ali usran pisac. Ti si usrana osoba, ali dobar pisac. Bili bismo dobar tim. Ne želim od tebe tražiti nikakve usluge, ali ako imaš vremena - a prema onome što sam vidio, imaš ga napretek - pitao sam se možeš li napisati posmrtni govor za Hazel. Imam bilješke i sve, ali možeš li ga oblikovati u suvislu cjelinu ili štoveć? Ili mi jednostavno reći ako si je drugačije vidio.
Evo što je stvar s Hazel: gotovo su svi opsjednuti ostavljanjem traga u svijetu. Ostavljanjem nasljedstva. Nad jačavanjem smrti. Svi želimo da nas se pamti. I ja to želim. To me najviše muči, to da ne budem nezapamćena žrtva drevnog i neslavnog rata protiv bolesti.
Želim ostaviti trag.
Ali Van Houtene: tragovi koje ljudi ostavljaju prečesto su ožiljci. Izgradiš jeziv mali trgovački centar, pokreneš vojni puč ili pokušaš postati rock-zvijezda i misliš, "Sad će me zapamtiti", ali a) oni te uopće ne zapamte i b) iza sebe ostaviš samo nove ožiljke. Tvoj vojni puč postane diktatura. Tvoj se mali trgovački centar pretvori u ranu.
(U redu, možda nisam tako usran pisac. Ali ne mogu oblikovati svoje ideje, Van Houtene. Misli su mi zvijezde koje ne mogu utjerati u zviježđa.)
Mi smo poput pasa koji pišaju po hidrantu. Trujemo podzemne vode svojom toksičnom pišalinom, označavamo sve kao MOJE u smiješnom pokušaju da nadživimo smrti. I ne možemo prestati zapišavati hidrante. Znam da je to smiješno i beskorisno - epski beskorisno u mojem sadašnjem stanju - ali ja sam životinja poput svih ostalih.
183
Hazel je drugačija. Ona hoda lagano, starče. Ona po zemlji hoda lagano. Hazel zna istinu: jednako je vjerojatno da ćemo povrijediti svemir, koliko i da ćemo mu pomoći, a vrlo vjerojatno nećemo učiniti ništa od toga.
Ljudi će reći da je tužno što ona ostavlja manji ožiljak, da će se manje ljudi nje sjećati, da je bila voljena duboko, ali ne i naširoko. Ali to nije tužno, Van Houtene. To je trijumfalno. To je junački. Nije li to pravo junaštvo? Kao što liječnici kažu: kao prvo, ne radi zlo.
Stvarni junaci vjerojatno nisu ljudi koji rade stvari; stvarni junaci su ljudi koji PRIMJEĆUJU stvari, koji su budni. Čovjek koji je izmislio cjepivo protiv malih boginja zapravo nije izmislio ništa. Samo je primijetio da ljudi s kravljim boginjama ne dobivaju male boginje.
Kad je moj PET-skener zasvijetlio, uvukao sam se na intenzivnu i promatrao je dok je bila u nesvijesti. Samo sam se ušuljao za sestrom sa značkom i sjedio kraj nje nekih deset minuta prije nego sam uhvaćen. Stvarno sam mislio da će umrijeti prije nego joj dospijem reći da ću i ja umrijeti. Bilo je brutalno: neprekidno mehanizirano bučenje intenzivne njege. Iz prsa joj je kapala ta tamna rakovska voda. Oči zatvorene. Intubirana. Ali njena je ruka i dalje bila ruka, i dalje topla, a nokti su joj bili obojani gotovo crnom tamno-plavom pa sam joj držao ruku i pokušavao zamisliti svijet bez nas dvoje i na otprilike jednu sekundu bio sam dovoljno dobra osoba da se ponadam kako će ona umrijeti pa nikad neće saznati da i ja umirem. Ali želio sam više vremena kako bismo se zaljubili. Želja mi se, pretpostavljam, ostvarila. Ostavio sam svoj ožiljak.
Medicinski je brat ušao i rekao mi da moram otići, da nisu dopušteni posjeti. Upitao sam je li joj dobro, a on je odgovorio, "I dalje zadržava vodu". Pustinjski blagoslov, oceansko prokletstvo.
Što još? Prelijepa je. Ne možeš se umoriti od gledanja u nju. Nikad ne brineš je li pametnija od tebe: znaš da jest. Duhovita je, a da nikad nije zlobna. Volim je. Tako sam sretan što je mogu voljeti, Van Houtene. Ne možeš birati hoćeš li na ovome svijetu biti povrijeđen, starče, ali imaš pravo izbora oko toga tko tebe povređuje. Sviđaju mi se moji izbori. Nadam se da se njoj sviđaju njeni.
Sviđaju mi se, Augustuse.
Sviđaju mi se.