First topic message reminder :

Prvo poglavlje

Kad sam već mislila da mi dan nikako ne može biti gori nego što već je, ugledala sam mrtvog tipa kako stoji uz moj ormarić. Kayla je mljela i mljela svoje uobičajeno kajlanje, pa ga nije ni primijetila. Ispočetka. Zapravo, kad se sad toga sjetim, nitko ga drugi nije primijetio sve dok nije progovorio, što samo pruža dodatni i tragični dokaz moje frikovske nesposobnosti da se uklopim.
"Ne, al ono, Zoey, kunem ti se Bogom da se Heath nije toliko napio nakon utakmice. Fakat ne bi trebala bit tako stroga prema njemu."
"Aha", rekla sam, ne slušajući je. "Baš." Zatim sam zakašljala. Opet. Bilo mije koma. Sigurno sam pokupila ono što gospodin Wise, moj ne tek blago poremećeni profesor iz napredne biologije, zove tinejdžerskom kugom.
Ako umrem, hoću li se time spasiti od sutrašnjeg testa iz geometrije? Vrijedi se nadati.
"Zoey, molim te. Slušaš ti uopće mene? Mislim da je popio ono samo četiri - nemam pojma - možda šest piva, i možda ono tri žestice. Al totalno nije stvar u tome. Sigurno ne bi popio skoro ništa da te tvoji debilni starci nisu prisilili da odeš doma odmah nakon utakmice."
Razmijenile smo napaćen pogled, potpuno se slažući oko najnovije nepravde koju su mi nanijeli mama i poočaj, za kog se udala prije tri istinski duge godine. A onda je Kay, nakon jedva pola daha predaha, nastavila mljeti.
"Plus, slavio je. Mislim ono, pobijedili smo Union!" Kay mije prodrmala rame i unijela mi se u lice. "Kužiš! Tvoj dečko—"


"Moj šatro dečko", ispravila sam je, dajući sve od sebe da joj ne zakašljem u lice.
"Šta god. Heath nam je vođa napada, pa jasna stvar da je morao pro¬slaviti. Ima ono milijun godina otkako je Broken Arrow pobijedio Union."
"Šesnaest." Matematika mi je koma, ali Kay je takav antitalent da u usporedbi s njom ispadam genijalna.
"Opet, šta god. Stvar je u tome da je bio sretan. Daj ne pili dečka toliko."
"Stvar je u tome da se razbio ono peti put ovaj tjedan. Žao mi je, ali neću izlaziti s tipom čija se glavna ambicija u životu promijenila od želje da igra nogomet u učeničkoj ligi u želju da strusi šest piva u sebe a da se ne izriga. Da ne spominjem činjenicu da će natuć sto kila od svog tog piva." Morala sam zastati da se nakašljem. Malo mije bilo muka, pa sam se prisilila da polako, duboko dišem nakon što me prošao napad kašlja. Makar kajlava to nije ni primijetila.
"Ma fuj! Heath, debeo! Uopće si to ne želim predočavat."
Uspjela sam prijeći preko još jednog poriva da zakašljem. "A ljubit se s njim ti je ko sisat muške noge natopljene alkoholom."
Kay se namrštila. "Okej, odurno. Šteta što je komad."
Zakolutala sam očima, i ne pokušavajući sakriti koliko mi njena uobi¬čajena plitkost ide na jetra.
"Kako si čangrizava kad si bolesna. Uglavnom, pojma nemaš kako je Heath izgledao ko izgubljeno malo štene nakon što si ga ignorirala pod ručkom. Nije čak ni..."
Zatim sam ga ugledala. Mrtvog tipa. Okej, prilično sam brzo shvatila da nije tehnički "mrtav". Bio je jedan od onih neumrlih. Ili neljudskih. Nije bitno. Znanstvenici govore jedno, ljudi govore drugo, ali krajnji rezultat je isti. Nije se moglo pogrešno procijeniti što je on, a čak i da nisam osjećala snagu i mrak kojima je zračio, nije bilo mrtve šanse da ne primijetim njegov Biljeg, safirnoplavi polumjesec na njegovu čelu i dodatnu tetovažu isprepletenih uzlova koja mu je opasavala jednako tako plave oči. Bio je vampir, i još gore od toga. Bio je Tragač.
Ma, sranje! Stajao je uz moj ormarić.
"Zoey, ti me uopće ne slušaš!"
Zatim je vampir progovorio, a njegove su ceremonijalne riječi prokli¬zile prostorom između nas, opasne i zavodljive, poput krvi izmiješane s topljenom čokoladom.

"Zoey Montgomery! Izbor Noći pao je na te; smrću ćeš rođena biti. Noć te zazivlje; počuj slatki glas njezin. Sudbina te u Kući Noći iščekuje!"
Podigao je dugi bijeli prst i pokazao na mene. Kad mi je bol buknula u čelu, Kayla je razjapila usta i vrisnula.

Kada su mi se jarke mrlje napokon raščistile iz očiju, pogledala sam uvis i ugledala Kayino potpuno blijedo lice kako se nadvija nad mene.
Kao i obično, rekla sam prvu besmislicu koja mi je pala na pamet. "Kay, buljiš ko riba."
"On te Obilježio. O, Zoey! Na čelu ti je obris onoga!" Zatim je pritisnula drhtavu ruku na blijede usne, neuspješno pokušavajući suspregnuti jecaj.
Uspravila sam se u sjedeći položaj i zakašljala. Glavobolja me ubijala, pa sam se protrljala po mjestu točno između obrva. Peklo me kao da me ubola osa, a bol mije zračila oko očiju i kroz jagodice na obrazima. Imala sam dojam da ću povratiti.
"Zoey!" Kay je sada stvarno plakala i bila je primorana govoriti u stankama između kratkih, vlažnih štucaja. "O. Bože. Mili. Taj tip je bio Tragač - vampirski Tragač!"
"Kay." Počela sam žmirkati, ne bih li rastjerala bol iz glave. "Prestani plakati. Znaš da mrzim kad plačeš." Ispružila sam ruku u pokušaju da je utješim tapšanjem po ramenu.
A ona se automatski lecnula i odmaknula od mene.
Nisam mogla vjerovati. Doslovce se lecnula, kao da me se boji. Sigurno mi je u očima primijetila da me to povrijedilo, jer je smjesta počela bez daha mljeti svoje kajlanje.
"O, Bože, Zoey! Pa šta ćeš ti sada? Ne možeš otić onamo. Ne možeš se pretvoriti u takvog stvora. Ovo nije moguće! Pa s kim ću ja sad ić na sve naše nogometne utakmice?"
Primijetila sam da se cijelim trajanjem te tirade ni trenutka nije pri-maknula bliže meni. Suzbila sam u sebi mučni, povrijeđeni osjećaj od koga samo što nisam briznula u plač. Oči su mi smjesta presušile. Dobro mi je išlo prikrivanje suza. Nego što; imala sam tri godine vremena da se izvještim u tome.
"Sve okej. Smislit ću što ću i kako ću. Vjerojatno je to neka... neka bizarna zabuna", slagala sam joj.
Nisam zapravo govorila; samo sam tjerala riječi da mi izlaze iz usta. Ustala sam, još uvijek s grimasom na licu od boli u glavi. Pogledala sam

oko sebe i osjetila trunku olakšanja zbog toga što smo Kay i ja bile jedine u hodniku za matematiku, a onda sam morala suspregnuti smijeh za koji sam znala daje histeričan. Da nisam bila totalno pošizila zbog onog geo¬metrijskog testa iz samog ponora pakla predviđenog za sutra, i onda otrčala do svog ormarića po udžbenik ne bih li si dala (besmislenog) truda da sve to noćas naštrebam, Tragač bi me zatekao kako stojim vani pred školom s najvećim dijelom onih 1300 učenika koji pohađaju SIHS, Južnu srednju školu u Broken Arrowu, i čekam ono što moja debilna klonirana barbika od sisterice bahato zove "velikim žutim limuzinama". Imam auto, ali čekanje s onima manje povlaštenima koji se moraju voziti busom dugogodišnja je tradicija, a povrh toga i, ne treba ni reći, izvrstan način da se provjeri tko se kome uvaljuje. Kako se pokazalo, u hodniku za matematiku bio je samo još jedan učenik - visoki, mršavi štreber s krljavim zubima, koje sam nažalost i predobro vidjela jer je samo stajao, zijevao i blejao u mene kao da sam upravo porodila nakot letećih krmača.
Opet sam se nakašljala, ovaj put stvarno sluzavo i odurno. Štreber je pištavo zacičao i šmugnuo niz hodnik do učionice gospođe Day, privijajući nesklopivu tablu uz plosnata prsa. Šahovski je klub očito prebacio vrijeme sastanaka na ponedjeljak nakon nastave.
Igraju li vampiri šah? Postoje li vampirski štreberi? Ili možda vampirske navijačice koje se furaju na barbike? Ima li neki vampir da svira u bendu? Postoje li vampirski emo klinci s ludim furkama tipa tip sam al nosim ženske hlače i s onim odurnim šiškama koje im prekrivaju pola face? Ili su to sve sami mali gotičarski frikovi koji se baš ne vole kupati? Hoću li se i ja pretvoriti u gotičarku? Ili, još gore, u emića? Nisam baš voljela nositi crno, bar ne isključivo, a nisam stekla ni iznenadnu i žalosnu odbojnost prema sapunu i vodi, niti sam dobila opsesivnu želju da promijenim frizuru i počnem si pretamno iscrtavati oči.
Sve to mi se komešalo u glavi dok sam osjećala kako mi se još jedan mjehurić histeričnog smijeha pokušava oteti iz grla, i gotovo da sam osjetila zahvalnost kad je izašao kao kašalj.
"Zoey? Jesi okej?" Kayla je zvučala prepištavo, kao da je netko štipa, i uzmaknula je još za korak dalje.
Uzdahnula sam i osjetila prvi tračak bijesa. Nije baš da sam ovo željela. Kay i ja bile smo najbolje frendice još od trećeg razreda, a sad me gledala kao da sam se pretvorila u čudovište.
"Kayla, to sam samo ja. Ista ona ja koja sam bila prije dvije sekunde i prije dva sata i prije dva dana." Frustrirano sam pokazala na svoju bolnu glavu. "Nisam zbog ovoga postala drugačija!"


Kay su opet navrle suze, ali na svu sreću mob joj je zasvirao Madonninu stvar "Material Girl". Automatski je bacila pogled na ekran da vidi tko je zove. Složila je takvu facu u stilu zeca u snopu farova da sam odmah skužila da je to njen dečko Jared.
"Samo ti daj", rekla sam plošnim, umornim glasom. "Odvezi se doma s njim."
Pogledala me s takvim olakšanjem da mije bilo kao da mije dala pljusku.
"Nazovi me!" dobacila je preko ramena kad je brže-bolje umaknula kroz pokrajnja vrata.
Gledala sam je kako žuri preko istočnog travnjaka do parkirališta. Vidjela sam da si je pribila mob uz uho i da priča nešto Jaredu u uživljenim kratkim rafalima. Bila sam sigurna da mu već govori kako se pretvaram u čudovište.
Problem je, naravno, ležao u tome što mi je pretvaranje u čudovište bilo vedrija od dviju mogućnosti. Mogućnost broj jedan: pretvorim se u vampira, što je u očima praktički bilo kog čovjeka jednako čudovištu. Mogućnost broj dva: moje tijelo odbije Promjenu i umrem. Zauvijek.
Znači, dobra je vijest to da sutra neću morati pisati test iz geometrije.
Loša je vijest to da ću se morati preseliti u Kuću Noći, privatni internat u gradskom centru Tulse koji svi moji frendovi znaju pod imenom Visoka vampirska škola, gdje ću provesti iduće četiri godine u doživljavanju bizarnih i neizrecivih tjelesnih promjena, kao i totalnog i trajnog pretumbavanja života. I to samo pod uvjetom da me cijeli proces ne ubije.
Super. Nisam željela nijednu od tih mogućnosti. Samo sam htjela nastojati biti normalna, usprkos teretu svojih megakonzervativnih staraca, svoje gnjide od mlađeg brata i svoje starije sestre koja se pravi da je silno savršena. Htjela sam dobivati dobre ocjene da mogu upasti na veterinarski fakultet OSU-a, Sveučilišta države Oklahoma, i maknuti se iz Broken Arrowa u dotičnoj saveznoj državi. Ali, više od svega, htjela sam se uklopiti - barem u školi. Doma mi je postalo beznadno, tako da su mi bili preostali samo prijatelji i život po strani od obitelji.
A sad mi je i to bilo oduzeto.
Protrljala sam čelo i zatim namjestila kosu tako da mi djelomično prekriva oči, kao i, uz malo sreće, biljeg koji se pojavio iznad njih. Držeći pognutu glavu, kao da me silno zanima sluz koja mi se nekako našla u torbici, brzo sam otišla prema vratima koja su vodila na učeničko parkiralište.
Ali zastala sam prije nego što sam izašla. Kroz naporedo smještena okna u vratnicama izrađenim u stilu službene ustanove ugledala sa

Heatha. Cure su se jatile oko njega, pozirale i zabacivale kosu, dok su tipovi turirali apsurdno velike kamionete i pokušavali (ali uglavnom bezuspješno) izgledati frajerski. Zar nije baš u mom stilu da sam odlučila da mi baš to bude privlačno? Ne, bit ću fer prema sebi i prisjetiti se daje Heath nekada bio nevjerojatno drag, i da čak i sada ima svojih trenutaka. Uglavnom kad si dade truda biti trijezan.
Prodoran ženski hihot lepršao je prema meni s parkirališta. Super. Kathy Richter, najveća droljetina na školi, pravila se da daje šamar Heathu. Čak i s moje udaljenosti bilo je jasno da ona smatra da tim šamaranjem izvodi nekakav ritual udvaranja. Kao i obično, Heath ništa nije kužio, samo je stajao i tupavo se cerio. Ma, kvragu, današnji mi dan nikako nije išao nabolje. A moja Volksvvagenova Buba iz 1966., plave boje u nijansi crvendaćeva jajeta, stajala je točno između njih. Ne. Nisam mogla otići onamo. Nisam mogla zakoraknuti među sve njih s ovim na čelu. Nikad više neću im moći ponovno pripadati. Već sam i predobro znala što bi oni učinili. Sjećala sam se posljednjeg učenika prije mene kog je jedan Tragač Izabrao u Južnoj srednjoj.
To se dogodilo jesenas, na početku školske godine. Tragač je došao prije nego što je nastava počela i namjerio se na dečka dok je išao na prvi sat. Nisam vidjela Tragača, ali poslije sam uspjela opaziti tog dečka, samo na trenutak, nakon što je bacio sve knjige i istrčao iz zgrade, dok mu je novi Biljeg sjao s bijelog čela, a suze su mu se slijevale niz preblijede obraze. Nikad nisam zaboravila kakva je gužva to jutro vladala na hodnicima, i kako su svi uzmicali od njega kao da je kužan, dok je jurio pobjeći kroz glavna vrata škole. Bila sam među tim učenicima koji su ustuknuli i blenuli, iako mi gaje stvarno bilo žao. Samo nisam htjela da mi prišiju nadimak jedine cure koja se druži s tim frikovima. Sto mi sada dođe pomalo ironično, zar ne?
Umjesto da odem do svog auta, krenula sam u najbliži toalet, koji je na svu sreću bio prazan. Bile su tri kabine - da, povirila sam pod svaku da vidim ima li nečijih nogu. Na jednom su zidu stajala dva umivaonika, nad kojima su visjela dva zrcala srednje veličine. Prekoputa umivaonika suprotni je zid prekrivalo golemo ogledalo ispod koga je bila polica za odlaganje četkica, šminke i čega sve ne. Stavila sam torbicu i udžbenik iz geometrije na policu, duboko udahnula i jednim pokretom podigla glavu i zagladila kosu unatrag.
Bilo mi je kao da gledam u lice odnekud poznate neznanke. Kao ono, osobe koju vidiš u nekoj gomili i zaklela bi se da je poznaješ, ali zapravo je ne znaš? Sada sam to bila ja - poznata neznanka.
Imala je moje oči. Bile su iste one boje badema koja nikako nije mogla odlučiti želi li biti zelena ili smeđa, ali meni oči nikada nisu bile tako krupne i okrugle. Ili možda jesu? Imala je moju kosu - dugu, ravnu i gotovo jednako tamnu kao u moje bake, prije nego što je počela dobivati sijede. Neznanka je imala moje visoke jagodice, moj dugi, jaki nos i široka usta - daljnje crte lica moje bake i njenih predaka Cherokeeja. Ali moje lice nikad nije bilo tako blijedo. Uvijek sam bila pomalo maslinasta, mnogo tamnije puti od bilo koga drugog iz svoje obitelji. Ali možda nije bila stvar u tome što mi je lice odjednom postalo tako bijelo... možda je samo izgledalo blijedo u usporedbi s tamnoplavim obrisom polumjeseca, savršeno precizno smještenog nasred moga čela. Ili je možda stvar bila u groznoj neonskoj rasvjeti. Nadala sam se da je stvar u rasvjeti.
Zurila sam u tu egzotičnu tetovažu. U kombinaciji s mojim jakim crtama Cherokeeja djelovala je kao da mi zadaje biljeg divljine... kao da pripadam pradavnim vremenima kad je svijet bio veći... barbarskiji.
Od današnjeg mi dana život nikad više neće biti isti. I načas - na jedan jedini trenutak - zaboravila sam na užas nepripadanja i osjetila šokantan nalet ugode, dok se duboko u meni krv bakina naroda radovala.

Dvadeset šesto poglavlje

DA MI SKYLAR NIJE SIKTANJEM I REZANJEM PRIVUKAO PAŽNJU, UOPĆE NE bih primijetila kako Afrodita sjedi izvaljena u maloj niši u hodniku, ispred Neferetina kabineta.
"Što je, Skylar?" Oprezno sam ispružila ruku, prisjetivši se da mi je Neferet rekla da se zna da njen mačak grize. Bilo mi je iskreno drago i da mi se Nala nije prikrpala kao inače - Skylar bi vjerojatno smazao moju sirotu malu macu za užinu. "Mic-mic." Krupni narančasti mačak odmjerio me pogledom (vjerojatno u dvojbi bi li mi do krvi izgrizao ruku). Onda je donio odluku, prestao se napuhivati i došetao do mene. Protrljao mi se uz noge i još jedanput pošteno prosiktao prema niši, a onda šmugnuo i nestao niz hodnik u smjeru Neferetina kabineta.
"Koji je njemu vrag?" Pogledala sam nevoljko u nišu, pitajući se što bi to moglo natjerati zločestog mačka poput Skvlara da se napuše i sikće, kad me pretresao šok. Sjedila je na samom podu, jedva vidljiva u sjeni pod policom s lijepim kipom Nyx. Glava joj je bila zabačena, a oči izvrnute, tako da su joj se vidjele samo bjeloočnice. Živa sam se usrala od straha kad sam je ugledala. Skamenila sam se, očekujući da svaki čas ugledam kako joj krv lipti niz lice. Onda je prostenjala i promrmljala nešto što nisam razumjela, dok su joj se očne jabučice pomicale ispod poluspuštenih kapaka, kao da promatra neki prizor. Shvatila sam što se to sigurno zbiva. Afrodita je dobila viziju. Vjerojatno je osjetila da joj stiže i sakrila se u nišu daje nitko ne nade, tako da može zadržali dobivene informacije o pogibijama i razaranjima koje bi mogla spriječiti za sebe samu, odurnu. Krava. Kučka.
Pa, nisam više imala namjeru puštati joj da se nekažnjeno izvlači s takvim sranjima. Sagnula sam se, primila je pod ruke i podigla na noge. (Samo da se zna, daleko je teža nego što izgleda.)
"Ajmo", prostenjala sam, napola je noseći dok je naslijepo bauljala pokraj mene. "Daj da se lijepo prošetamo niz hodnik, pa da vidimo kakvu ti to tragediju želiš prešutjeti."
Nasreću, Neferetin kabinet nije bio daleko. Uteturale smo, a Neferet je naglo ustala od katedre i pritrčala nam.
"Zoey! Afrodita! Što je?" Ali čim je dobro pogledala Afroditu, uzbu-đenost joj se pretvorila u smireno shvaćanje. "Pomozi mi da je smjestimo tamo, u moj naslonjač. U njemu će joj biti udobnije."
Odvele smo Afroditu do Neferetina velikog kožnog naslonjača i pustile je da se zavali u njega. Zatim je Neferet čučnula uz nju i primila je za ruku.
"Afrodita, glasom te Božice usrdno molim da njezinoj Svećenici kažeš što to vidiš." Neferetin je glas bio blag, ali pun prinude, i osjetila sam moć u zapovijedi koju je dala.
Afrodita je smjesta počela trzati kapcima, a onda je naglo, zgranuto udahnula. Zatim je odjednom otvorila oči. Izgledale su golemo i zacakljeno.
"Koliko krvi! Koliko mu samo krvi istječe iz tijela!" "Kome, Afrodita? Usredotoči se. Uživi se i razbistri viziju", naložila joj je Neferet.
Afrodita je još jedanput udahnula, sva izvan sebe. "Mrtvi su! Ne. Ne. To nije moguće! Ne smije biti. Ne. Nije prirodno! Ne shvaćam... Ne..." Opet je zatreptala, i kao da joj se vid razbistrio. Pogledala je po prostoriji kao da ništa ne prepoznaje. Pogled joj je pao na mene. "Ti..." slabašno je rekla. "Ti znaš."
"Aha", rekla sam, misleći kako svakako znam da ona nastoji sakriti svoju viziju, ali samo sam rekla: "Pronašla sam te u hodniku i—" Neferet je podigla ruku, pa sam ušutjela.
"Ne, nije dovršila. Ne bi smjela tako brzo doći k sebi. Vizija joj je i dalje previše apstraktna", brzo mi je rekla Neferet, a onda opet spustila glas i progovorila prinudnim, zapovjednim tonom. "Afrodita, vrati se. Vidi što je to čemu si trebala posvjedočiti, i što ti je to naloženo da promijeniš."
Ha! Jesam te sada. Nisam se mogla ne osjetili pomalo samodopadno. Ipak mi je ona jučer pokušala iskopali oči.
"Mrtvi..." Postajući sve teže shvatljiva, Afrodita je mrmljala nešto što je zvučalo kao: "Tuneli... ubijaju... netko tamo... neću... ne mogu..." Mahnitala je, i zamalo je nisam počela sažalijevati. Očito je friknula zbog toga što joj se našlo pred očima. Zatim je pogledom potražila i pronašla Neferet, i vidjela sam kako joj u očima sijeva prepoznavanje i počela sam se opuštati. Dolazila je k sebi, što je značilo da će se cijela ova bizarnost raščistiti. A baš kad sam to pomislila, Afroditine oči, koje kao da su netremice gledale u Neferet, nevjerojatno su se razrogačile. Izraz čiste strave prekrio joj je lice i vrisnula je.
Neferet je stisnula drhtava Afroditina ramena. "Probudi se!" Jedva da se osvrnula prema meni da kaže: "Idi sada, Zoey. Vizija joj je zbrkana. Pogodila ju je Elliottova smrt. Moram se pobrinuti da dođe k sebi."
Nije me trebalo nagovarati. Zaboravila sam na Heathovu opsjednutost, pokupila se i otišla na španjolski.

Nisam se mogla skoncentrirati na nastavu. Samo sam si vrtjela i vrtjela onu čudnu scenu s Neferet i Afroditom u glavi. Očito je imala viziju stradavanja ljudi, ali sudeći prema Neferetinoj reakciji nije se odvijala kao normalna vizija (ako takvo što uopće postoji). Stevie Rae je rekla da su Afroditine vizije tako bistre da može uputiti ljude na pravi aerodrom, pa čak i na konkretni avion koji je vidjela kako pada. No danas, odjednom, ništa nije bilo bistro. Dobro, ništa osim toga što je vidjela mene i rekla čudne stvari, i onda se izvrištala iz petnih žila na Neferet. To mi tako nije imalo smisla. Zamalo sam jedva čekala da vidim kako će se noćas ponašati. Zamalo.
Spremila sam Perzefonine četke za timarenje i uzela Nalu, koja me dotad promatrala s hranilice za konje i obraćala mi se onim svojim čud¬nim mi-ih-af-auanjem, pa sam polako krenula natrag prema domu. Ovaj put me Afrodita nije zaskočila, ali kad sam skrenula za ugao kod starog hrasta ugledala sam Stevie Rae, Damiena i Blizanke kako stoje na okupu, uživljeni u razgovor - koji je odjednom umuknuo kad sam izašla na vidik. Svi su me pogledali s nečistom savješću. Bilo je prilično lako pogoditi o kome su razgovarali.
"Što je?" rekla sam.
"Upravo smo te čekali", rekla je Stevie Rae. Nije ju krasila uobičajena prpošnost.
"Što je s tobom?" upitala sam je.
"Zabrinula je zbog tebe", rekla je Shaunee.
"Svi smo zabrinuti zbog tebe", rekla je Urin.
"Šio se to zbiva s tvojim bivšim?" upitao me Damien.
"Gnjavi me, to je sve. Da ne gnjavi, ne bi mi bio bivši." Pokušala sam govoriti nonšalantno, ne gledajući nikog od njih predugo u oči. (Nikad mi laganje nije naročito išlo od ruke.)
"Odlučili smo da bih ja trebala noćas otići s tobom", rekla je Stevie Rae.
"Zapravo, odlučili smo da bismo svi trebali noćas otići s tobom", ispravio ju je Damien.
Mrko sam ih pogledala. Nije bilo žive šanse da bih htjela da sve četvero gledaju kako pijem krv ne znam kog već malog luzera koju kučke noćas uspiju pomiješati s vinom.
"Ne."
"Zoey, današnji je dan bio stvarno težak. Svi su pod stresom. K lome, Afrodita ti želi stati na kraj. Ima smisla da noćas stanemo jedni uz druge", logično je rekao Damien.
Ma da, to je bilo logično, ali oni nisu znali cijelu priču. Nisam htjela da saznaju cijelu priču. Zasad. Ruku na srce, bilo mi je previše stalo do njih. Uz njih sam se osjećala prihvaćeno i sigurno - uz njih sam se osjećala kat > da pripadam ovamo. Nisam se mogla izložiti riziku da to izgubim u ovom trenutku, kad mi je sve ovo još bilo tako novo i tako strašno. I zato sam postupila onako kako sam i predobro naučila postupati doma, kad sam bila prestrašena i uzrujana i nisam znala što drugo da radim - raspizdila sam se i počela se braniti.
"Vi tvrdite da imam moći koje će me jednog dana pretvoriti u vašu Nadsvećenicu?" Svi su žustro kimnuli glavama i osmjehnuli mi se, od čega mi se stegnulo srce. Stisnula sam zube i potrudila se da mi glas zazvuči stvarno hladno. "Onda me morate poslušati kad vas odbijem. Ne želim da noćas budete tamo. Radi se o nečemu s čim ja moram izaći na kraj. Sama. I ne želim više razgovarati o tome."
A onda sam žustrim korakom otišla od njih.
Naravno, u roku od pola sata bilo mi je krivo što sam bila tako grozna. Hodala sam amo-tamo pod velikim hrastom koji mi je nekako postao utočište, idući Nali na živce i nadajući se da će Stevie Rae doći, da joj se mogu ispričati. Moji prijatelji nisu znali zašto ne želim da su sa mnom. Samo su se brinuli za mene. Možda... možda će shvatiti za to s krvlju. Erik kao da je shvatio. Okej, jasno, on je na petoj klasi, ali ipak. Svi mi to trebamo proći. Svi mi trebamo početi gladovali za krvlju - inače umremo. Malo sam se razvedrila i počeškala Nalu po glavi.
"Kad ti je alternativa smrt, više nije tako strašno piti krv. Je 1' tako?"
Počela je presti, što sam shvatila kao potvrdu. Pogledala sam na sat. Sranje. Morala sam se vratiti u dom, da se presvučem i odem naći s Kćerima Mraka. Bezvoljno sam krenula natrag duž zida. Noć je opet bila oblačna, ali tama mi nije smetala. Zapravo, mrak mi je bivao sve draži. I bolje. To će još jako dugo biti moj element. Ako ostanem živa. Kao da mi čita morbidne misli, Nala je gunđala "mi-ih-af-au" dok je lagano išla uz mene.
"Ma da, znam. Ne bih smjela biti tako negativna. Potrudit ću se oko toga odmah nakon što—"
Nala me iznenadila potmulim rezanjem. Zastala je. Izvila je leđa i sva se nakostriješila, poprimivši izgled debele grudice vate, ali u stisnutim joj očima nije bilo šale, kao ni u razjarenom siktanju koje je ispuštala. "Nala, što..."
Stravična jeza propalucala mi je niz kralježnicu i prije nego što sam se okrenula pogledati u smjeru u kojem je buljila mačka. Kasnije mi nije išlo u glavu kako to da nisam vrisnula. Sjećam se da sam otvorila usta da dođem do zraka, ali nisam niti pisnula. Kao da sam se sva oduzela, ali to nije bilo moguće. Da sam bila oduzeta, nema šanse da bih se mogla tako temeljito skameniti.
Elliott je stajao nepuna tri metra od mene u mraku koji je zaklanjao prostor pokraj zida. Sigurno je hodao u istom smjeru u kojem smo Nala i ja išle. Zatim je začuo Nalu i napola se osvrnuo prema nama. Opet je prosiktala na njega, a on se strahovito brzo okrenuo na peti i postavio pred nas.
Kunem se da nisam mogla disati. Bio je duh - morao je biti, ali izgledao je tako čvrsto, tako stvarno. Da nisam na svoje oči vidjela kako mu tijelo odbija Promjenu, bila bih pomislila da samo izgleda posebno blijedo i... i... čudno. Bio je abnormalno bijel, ali nije samo to bio problem s njim. Oči su mu se promijenile. Odbijale su cjelokupnu slabu svjetlost i sjale užasnim rumenilom boje hrđe, poput skorene krvi.
Upravo onako kako su sjale oči Elizabethina duha.
Još se nešto promijenilo na njemu. Tijelo mu je izgledalo čudno -mršavije. Kako je to bilo moguće? Tada je smrad dopro do mene. Star, suh i neprimjeren, poput ormara koji godinama nije otvaran, ili jezovita podruma. Bio je to isti onaj smrad koji sam osjetila netom prije nego što sam vidjela Elizabeth.
Nala je zarežala, a Kllioll se spustio u čudan polučučanj i uzvratio joj siktajem. Onda je iskesio zube, i u ustima sam mu ugledala očnjake! Primaknuo se korak bliže Nali kao da će je napasti. Reagirala sam bez razmišljanja.
"Pusti je na miru i gubi se odavde!" Zaprepastilo me što zvučim kao da se samo derem na zločestog psa, jer definitivno sam bila totalno usrana od straha.
Glava mu se okrenula prema meni i sjaj njegovih očiju prvi put me dotaknuo. Nije u redu! Onaj intuitivni glas u meni koji mi je već postao poznat sad je vrištao. Ovo je izopačenje!
"Ti..." Glas mu je bio užasan. Bio je hrapav i grlen, kao da mu je grlo nekako oštećeno. "Sredit ću ja tebe!" I krenuo je prema meni.
Sirovi strah zapuhnuo me poput oštra vjetra.
Nalin je bojni urlik proparao noć kad se bacila na Elliottova duha. Gledala sam je u potpunom šoku, očekujući da mačka pljujući i grebući proleti kroz prazni zrak. Umjesto toga, naskočila mu je na bedro, izbačenih kandži, i počela ga grebati i urlati kao da je triput veća životinja. On je vrisnuo, primio je za zatiljak i bacio sa sebe. Onda je nemoguće brzo i snažno doslovce skočio na vrh zida i izgubio se u noći koja je okruživala školu.
Tako sam se jako tresla da sam se spotaknula. "Nala!" zajecala sam. "Gdje si mi ti, curice?"
Režeći, još uvijek sva nakostriješena, došla je do mene, ali stisnute su joj oči i dalje bile uprte u zid. Cučnula sam kraj nje i drhtavim rukama provjerila je li mi i dalje cijela na opip. Nisam imala dojam da joj je nešto slomljeno, pa sam je podigla u naručje i otrčala od zida koliko su me noge nosile.
"Sve je okej. Mi smo okej. Otišao je. Kako si samo hrabra bila, curice." Samo sam joj govorila. Popela se dopola na moje rame da vidi iza nas, i nastavila je režati.
Kad sam stigla do prve plinske svjetiljke, nedaleko od društvene dvorane, zastala sam i premjestila Nalu da je bolje pogledam i vidim je li stvarno okej. Otkrila sam nešto od čega mi se želudac tako jako stegnuo da sam mislila da ću povratiti. Na kandžama joj je bilo krvi. Samo što nije bila Nalina. I nije mirisala slasno kao ostala krv. Ova je odisala smradom suhe plijesni, starih podruma. Suzbijala šam dizanje svoje utrobe dok sam joj brisala šape o zimsku travu. Onda sam je opet ponijela i što brže otišla pločnikom prema domu. Nala ni trenutak nije prestala gledati iza nas i režati.
Ni Stevie Rae, ni Blizanki, ni Damiena začudo nije bilo u domu. Nisu gledali televiziju - nije ih bilo u sobi s računalima, ni u knjižnici, a ni u kuhinji. Brzo sam se popela na kat, očajnički se nadajući da će bar Stevie Rae biti u našoj sobi. Nisam bila te sreće.
Sjela sam na svoj krevet, milujući i dalje izbezumljenu Nalu. Da pokušam pronaći svoje prijatelje? Ili da samo ostanem ovdje? Stevie Rae će se u nekom trenutku vratiti u našu sobu. Pogledala sam na njen sat s Elvisom koji miješa bokovima. Imala sam još desetak minuta da se presvučem i stignem u društvenu dvoranu. Ali kako da se posvetim obredu nakon onoga što se upravo dogodilo?
Što se to upravo dogodilo?
Duh me pokušao napasti. Ne. To nije bilo točno. Kako bi duhovi mogli krvariti? Ali, je li to bila krv? Nije mirisala kao krv. Pojma nisam imala što se to zbiva.
Trebala bih otići ravno do Neferet i reći joj što se dogodilo. Trebala bih iz ovih stopa ustati, otići sa svojom raspamećenom mačkom do Neferet i reći joj što se dogodilo s Elizabeth sinoć i maloprije s Elliottom noćas. Trebala bih... Trebala bih...
Ne. Ovaj put to nije bio vrisak u meni. Bila je to snaga uvjerenosti. Nisam mogla reći Neferet, bar ne u ovom trenu.
"Moram na obred." Naglas sam izgovorila riječi koje su mi ječale u glavi. "Moram biti na tom obredu."
Dok sam oblačila crnu haljinu i tražila balerinke po ormaru osjetila sam kako postajem vrlo smirena. Ovdje nisu vrijedila ista pravila kao u mom bivšem svijetu - u mom bivšem životu - i bilo mi je vrijeme da to prihvatim i počnem se navikavati.
Imala sam afinitet za pet elemenata, što je značilo da mi je drevna božica na dar dala nevjerojatne moći. Kao što me baka podsjetila, velika moć sa sobom nosi veliku odgovornost. Možda ima razloga što mi je dopušteno vidjeti neke stvari - poput duhova koji se ne ponašaju, ne izgledaju i ne mirišu kao što bi duhovi trebali. Nisam još znala što to znači. Zapravo, nisam znala bogznašto povrh dvije stvari koje su mi bile najjasnije u svijesti: nisam mogla reći Neferet, i morala sam stići na obred.
Dok sam se žurila u društvenu dvoranu, nastojala sam barem pozitivno misliti. Možda se Afrodita noćas neće pojaviti, ili neće dobiti potrebu da me maltretira.
Ispalo je, kakve sam sreće, da sam se prevarila u oba pogleda.

Dvadeset sedmo poglavlje

"LIJEPA TI JE TA HALJINA, ZOEY. IZGLEDA BAŠ KAO MOJA. O, ČEKAJ! PA nekad je i bila moja." Afrodita se nasmijala grleno, u stilu "ja sam tako zrela, a ti si još klinka". Zbilja mrzim kad cure to rade. Mislim ono, da, starija je, al imam i ja sise.
Osmjehnula sam se, namjerno unijela pojačanu dozu gluposti u svoj glas i krenula izreći bolesno ogromnu laž, i mislim da sam je prilično dobro izvela s obzirom na to da mi laganje ne ide, maloprije me napao duh, i svi su buljili u nas i prisluškivali.
"Bok, Afrodita! Bože, upravo sam čitala u udžbeniku za socku 415 koji sam dobila od Neferet kako je važno da se predvodnica Kćeri Mraka potrudi da se svaka nova članica grupe osjeti dobrodošlo i prihvaćeno. Sigurno si ponosna na to kako dobro obavljaš svoj posao." Zatim sam joj prišla malo bliže i spustila glas, da me samo ona čuje. "I moram ti reći da izgledaš bolje nego kad sam te zadnji put vidjela." Vidjela sam kako je problijedjela i sigurna sam da joj je strah zatreptao u očima. Iznenadila sam se kad zbog toga nisam počela likovati i postala puna sebe. Samo sam se osjetila zlobno, plitko i umorno. Uzdahnula sam. "Oprosti. Nisam to trebala reći."
Lice joj se stvrdnulo. "Odjebi, frikušo", prosiktala je. Zatim je prasnula u smijeh kao da je upravo izvalila veliku foru (na moj račun), okrenula mi leda, zabacila kosu puna mržnje i otišla na sredinu društvene dvorane.
Okej, više mi nije bilo bed zbog nje. Mrska krava. Podigla je vitku ruku, i svi koji su zjakali u mene sad su (na svu sreću) obratili pažnju na nju. Noćas je na sebi imala crvenu svilenu haljinu starinskog kroja koja joj je pristajala kao salivena. Zanimalo me gdje to ona točno nabavlja odjeću. Iz butika za gotičarske droljice?
"Jučer je umrla jedna početnica, a onda je danas umro još jedan početnik."
Glas joj je bio jak i jasan, i zvučao je gotovo suosjećajno, što me iznenadilo. Na sekundu me stvarno podsjetila na Neferet, i upitala sam se hoće li reći nešto duboko, dostojno predvodnice.
"Svi smo ih poznavali. Elizabeth je bila draga i tiha. Elliott nam je bio hladnjak u prethodnih nekoliko obreda." Odjednom se osmjehnula; osmijeh je bio zvjerski i zloban, i izgubila je svaku sličnost s Neferet koju je do tada možda i imala. "Ali bili su slabi, a vampvrima slabost u kovenu ne treba." Slegnula je ramenima u skrletnoj tkanini. "Da smo ljudi, nazvali bismo to
preživljavanjem najprilagođenijih. Hvala Božici da nismo ljudi, pa nazovimo to samo Sudbinom, i budimo noćas sretni da nijednu od nas nije zgazila."
Totalno mi se zgadilo kad sam začula zvukove općeg odobravanja. Nisam zaista poznavala Elizabeth, ali bila je draga prema meni. Okej, priznajem da mi Elliott nije bio drag - nikome nije bio drag. Mali je bio iritantan i neprivlačan (a njegov duh, ili što već to bilo, očito je naslijedio te osobine), ali nije mi bilo drago što je umro. Ako ikada postanem predvodnica Kćeri Mraka neću ismijavati smrt početnika, ma kako beznačajnog. Obećala sam to sebi, ali shvaćala i da to upućujem kao molitvu. Ponadala sam se da me Nyx čuje, i ponadala sam se da odobrava.
"Ali dosta o mračnim temama", upravo je govorila Afrodita. "Samhain je! Noć kada slavimo kraj žetvenog razdoblja i, još bolje, prilika u kojoj se prisjećamo svojih predaka - svih onih velikih vampyra koji su živjeli i umirali prije nas." Glas joj je zvučao jezovito, kao da se uživljava u predstavu u kojoj se previše prenemaže, i prevrnula sam očima kad je nastavila. "Noćas je veo između života i smrti najtanji, i noćas je najveća mogućnost da duhovi počnu kročiti zemljom." Zastala je i prešla pogledom po publici, dobro pazeći da mene zanemari (što su radili i svi ostali). Dobila sam trenutak da se upitam o tome što je upravo rekla. Ima li možda to što se dogodilo Elliottu nekakve veze s time što je veo između života i smrti najtanji, i time što je umro na Samhain? Nisam se stigla više upitati o tome jer je Afrodita podigla glas i viknula: "Onda, što ćemo?"
"Idemo van!" uzvratili su joj povikom Kćeri i Sinovi Mraka.
U Afroditinu smijehu bilo je daleko previše seksualnosti da bi bio primje¬ren prigodi, i kunem se da se dotaknula tamo dolje. Baš svima naočigled. Zaboga, koja gadura.
"Tako je. Noćas sam nam izabrala fantastično mjesto, a tamo nas s djevojkama čak čeka i novi mali hladnjak."
Uf. Je li pod "djevojkama" mislila na Ratničku, Strašnu i Osu? Brzo sam bacila pogled po prostoriji. Nigdje ih nisam vidjela. Mogla sam samo zamisliti što bi njih tri uz Afroditu smatrale "fantastičnim". A nisam htjela ni misliti na siroto dijete koje su nekako uspjele nagovoriti da im bude novi hladnjak.
I, da, namjeravala sam totalno poricati činjenicu da mi je slina pošla na usta kad je Afrodita spomenula da nas čeka hladnjak, što je značilo da ću opet dobiti priliku da pijem krv.
"Zato, idemo odavde. I, upamtite, budite tiho. Posvetite se mislima o svojoj nevidljivosti, i svaki čovjek koji je slučajno još budan jednostavno nas neće vidjeti." Zatim je pogledala ravno u mene. "I nek se Nyx smiluje svakome tko nas oda, jer mi nipošto nećemo." Svileno se opet osmjehnula okupljenima. "Za mnom, Kćeri i Sinovi Mraka!"
U tihim parovima i grupicama svi su pošli za Afroditom kroz stražnja vrata društvene dvorane. Naravno, ignorirali su me. Malo mi je trebalo da ne odem za njima. Stvarno nisam htjela. Mislim ono, bilo mi je sasvim dovoljno uzbuđenja za jednu noć. Trebala sam se vratiti u dom i ispričati Stevie Rae. Onda bismo mogle pronaći Blizanke i Damiena, pa da im kažem za Elliotta (zastala sam da razmislim upozorava li me osjećaj u nutrini da svojim prijateljima ne kažem ništa, ali šutio je). Okej. Dakle. Mogu im reći. To mi je zvučalo pametnije nego da odem za kučketinom Afroditom i hrpom učenika koji me ne podnose. Ali moja intuicija, koja je šutjela dok sam razmišljala o tome da se povjerim prijateljima, opet se pobunila. Morala sam otići na obred. Uzdahnula sam.
"Dođi, Z. Ne želiš valjda propustiti predstavu?"
Erik je stajao kraj stražnjih vrata i izgledao kao Superman dok mi se smiješio plavim očima.
Ma, kvragu.
"Šališ se? Cure koje me mrze, ekipica koja totalno tlači i drami, i još moguća sramota i krvoproliće. Što mi se tu ne bi svidjelo? Ni trenutka ne bih propustila." Erik i ja zajedno smo otišli kroz vrata za ostalima.
Svi su šutke hodali prema zidu iza društvene dvorane, neugodno blizu području gdje sam vidjela Elizabeth i Elliotta. A onda sam se začudila, jer škvadra kao da je nestala u zidu.
"Koji—?"
"To je samo varka. Vidjet ćeš."
I vidjela sam. Zapravo, radilo se o skrivenim vratima. Kao u onim starim krimićima, samo što umjesto da to budu vrata u zidu knjižnice ili unutar kamina (kao u jednom filmu o Indiani Jonesu - da, ja sam papan), ova vrata su bila mali dio debelog, inače naizgled kompaktnog školskog zida. Dio se otvorio prema van, otvarajući prolaz taman dovoljno širok da kroz njega prođe jedna osoba (ili početnik, ili vamp, ili čak možda bizarno tjelesan duh ili dva). Erik i ja prošli smo na začelju. Začula sam tiho hujanje, i osvrnula se na vrijeme da vidim kako se zid zatvara, ne ostavljajući traga od vrata.
"Radi na automatske tipke, kao vrata od auta", prišapnuo mi je Erik.
"Ha. Tko sve zna za ovo?"
"Svatko tko je ikada bio Kći ili Sin Mraka."
"Ha." Slutila sam da se to vjerojatno odnosi na većinu odraslih vampova. Obazrela sam se. Nisam vidjela da nas itko gleda, ili prati.
Erik je primijetio moj pogled. "Nije ih brigu. Školska je tradicija iskradali se na pojedine obrede. Dokle god ne pravimo prevelike gluposti, oni se prave da ne znaju da izlazimo." Slegnuo je ramenima. "Ispadne okej, valjda."
"Dokle god ne pravimo prevelike gluposti", rekla sam.
"Psst!" prosiktao je netko ispred nas. Zatvorila sam usta i odlučila bolje pripaziti kuda idemo.
Bilo je otprilike četiri i trideset ujutro. Eh, nitko nije bio budan. Velikog li iznenađenja. Bilo mi je čudno hodati ovim stvarno cool dijelom Tulse -kvartom punim viletina sagrađenih starim naftaškim novcem - a da nas nitko pritom ne primjećuje. Išli smo prečkama kroz fantastično uređene vrtove, a da ni jedan jedini pas nije zalajao na nas. Bilo je kao da smo sjene... ili duhovi... Sva sam se naježila od te pomisli. Mjesec, koji je ranije bio uglavnom skriven iza oblaka, sada je srebrnastobijelo sjao s neočekivano vedra neba. Kunem se da bih mogla čitati pod tom mjesečinom i prije nego što sam bila Obilježena. Bilo je hladno, ali to mi nije smetalo onako kao što bi mi smetalo prije svega tjedan dana. Trudila sam se ne misliti što to govori o Promjeni koja mi se odvijala u tijelu.
Prešli smo jednu ulicu, a onda se bešumno provukli između dva vrta. Začula sam žubor vode prije nego što sam ugledala pješački mostić. Mje¬sečina je obasjavala potočić kao da ga je netko prelio živom. Opčinila me njena ljepota, i automatski sam usporila, podsjetivši se da je noć moj novi dan. Nadala sam se da se nikad neću naviknuti na njenu tamnu velebnost.
"Dođi, Z", došapnuo mi je Erik s druge strane mostića.
Pogledala sam prema njemu. Tvorio je siluetu naspram nevjerojatne vile koja se prostirala uz brijeg iza njega s golemim, terasastim travnjakom, jezercem, paviljonom, fontanama i slapovima (ljudi očito nisu znali što će s novcem), i podsjetio me na jednog od onih romantičnih junaka iz povijesti, poput... poput... Pa, jedina dva junaka koja su mi pala na pamet bili su Superman i Zorro, a nijedan od njih nije zapravo bio iz povijesti. Ali stvarno je izgledao vrlo viteški i romantično. A onda sam skužila na koji smo to konkretno fenomenalni posjed upali, i brzo sam otišla preko mostića do njega.
"Erik," grozničavo sam prošaptala, "ovo je muzej Philbrook! Stvarno ćemo imati problema ako nas ulove kako tu izvodimo koješta."
"Neće nas uloviti."
Morala sam dati sve od sebe da održim korak s njim. Hodao je brzo, daleko željniji od mene da sustigne šutljivu, utvarnu grupu.
"Okej, ovo nije samo kuća nekog bogataša. Ovo je muzej. Tu imaju zaštitare dvadeset četiri sata dnevno."
"Afrodita ih je sigurno drogirala." "Molim!"
"Šššš. Neće im biti ništa. Samo će neko vrijeme biti omamljeni, a kad odu doma, ničeg se neće sjećati. Nije ništa strašno."
Nisam mu odgovorila, ali stvarno mi se nije sviđalo što mu je tako svejedno što su zaštitari drogirani. To mi naprosto nije bilo u redu, makar sam shvaćala potrebu za tim. Došli smo ovamo neovlašteno. Nismo htjeli da nas ulove. Zato se moralo drogirati zaštitare. Shvaćala sam to. Samo mi se nije sviđalo, i zvučalo mi je kao još jedna stvar koju je prijeko potrebno promijeniti kod Kćeri Mraka i njihova prepotentnog držanja. Sve više i više podsjećale su me na Narod vjernih, a to nije bila laskava usporedba. Afrodita nije bila Bog (a ni Božica, kad smo već kod toga), bez obzira na ime koje si je nadjenula.
Erik je prestao hodati. Pridružili smo se ostalima, koji su stali u labavi krug oko paviljona s kupolom, smještenog u dnu blage padine koja je vodila prema muzeju. Nalazio se blizu ukrasnog ribnjaka koji je završavao točno u podnožju terasa podno muzeja. Mjesto je stvarno bilo nevjerojatno lijepo. Bila sam tu dva-tri puta sa školom, a jedanput, kad sam išla s razredom iz likovnoga, čak sam dobila nadahnuće da narišem vrtove, premda definitivno ne znam crtati. Sad ga je noć promijenila iz mjesta s ljupkim, njegovanim vrtovima i mramornim ukrasima za vodu u čarobno kraljevstvo iz bajke obliveno svjetlošću mjeseca i zastrto slojevima sivih, srebrnih i ponoćno modrih nijansi.
Sam je paviljon bio čudesan. Stajao je na vrhu ogromnih kružnih stuba, kao prijestolje, tako da se do njega moralo popeti. Bio je izgrađen od isklesanih bijelih stupova, a kupola je bila obasjana odozdo, i izgledala je kao neko zdanje iz stare Grčke, restauriranjem vraćeno u prvotnu divotu i obasjano da ga noć vidi.
Afrodita se popela stubištem i zauzela mjesto nasred paviljona, što mu je istog trenutka oduzelo dio čarolije i ljepote. Naravno, tu su bile i Ratnička, Strašna i Osa. S njima je bila još jedna djevojka, koju nisam prepoznala. Jasno, mogla sam je vidjeti ne znam koliko puta a da je sad ne prepoznam - bila je samo još jedna plavokosa barbika (premda joj je ime vjerojatno značilo nešto tipa Opaka ili Mrska). Nasred paviljona stajao je stolić prekriven crnom tkaninom. Vidjela sam daje na njemu hrpa svijeća, uz još neke stvari, uključujući pehar i nož. Neki siroti učenik sjedio je s glavom izvaljenom na stol. Preko njega je bio prebačen plašt, prekrivajući mu tijelo, i jako me podsjetio na Elliotta one noći kad je on bio hladnjak.
Sigurno je velik šok za učenika kad mu se krv uzima za Afroditine obrede, i upitala sam se je li to imalo kakve veze s uzrocima Elliottove smrti. Istjerala sam iz glave činjenicu da mi je krenula slina na usta kad sam pomislila na krv tog malog pomiješanu s vinom u peharu. Čudo jedno kako mi nešto može u isti mah biti totalno odurno i stvarati u meni takvu želju.
"Izreći ću krug i pozvati duhove naših predaka da zaplešu u njemu s nama", rekla je Afrodita. Govorila je tiho, ali glas joj se prostirao oko nas poput otrovne maglice. Jezovito mi je bilo pomisliti na duhove pozvane u Afroditin krug, naročito nakon mojih nedavnih iskustava s duhovima, ali moram priznati da mi je to bilo zanimljivo gotovo jednako koliko i strašno. Možda sam bila tako sigurna da moram doći ovamo jer bih noćas trebala dobiti neko saznanje o Elizabeth i Elliottu. K tome, Kćeri Mraka su očito već izvjesno vrijeme izvodile ovaj obred. Teško da će biti naročito strašan ili opasan. Afrodita se pravila sva važna i glavna, ali imala sam osjećaj da je to samo maska. Ispod nje, bila je isto što i svi nasilnici - nesigurna i nezrela. Nasilnici također obično izbjegavaju jače od sebe, pa je bilo posve logično da će, ako Afrodita bude prizivala duhove u krug, to biti bezopasni, vjerojatno čak simpatični duhovi. Afrodita se definitivno neće htjeti suočiti s nekom velikom, zlom babarogom.
Ili bilo čim tako istinski poremećenim poput onoga u što se Elliott pretvorio.
Počela sam se opuštati da prihvatim već pomalo poznato brujanje moći kad su četiri Kćeri Mraka uzele svaka po jednu svijeću, već prema elementu koji predstavljaju, i onda otišle na pripadajuće područje minijaturnog kruga u paviljonu. Afrodita je prizvala vjetar, i kosu mi je podigao lahor koji sam samo ja osjetila. Sklopila sam oči, uživajući u struji koja me zapeckala po koži. Zapravo, usprkos Afroditi i uobraženim Kćerima Mraka, već mi je na početku obreda postalo ugodno. A Erik je stajao pokraj mene, što mi je pomoglo da se ne brinem zbog toga što nitko drugi ne želi pričati sa mnom.
Još sam se više opustila, odjednom sasvim sigurna u to da budućnost neće biti tako strašna. Pomirit ću se s prijateljima, zajedno ćemo skužiti koji se to vrag zbiva s onim bizarnim duhovima, a možda ću dobiti i totalno seksi dečka. Sve će biti okej. Otvorila sam oči i počela gledati Afroditu kako se kreće po krugu. Svaki je element proprštao kroz mene, i upitala sam se kako to da Erik stoji tako blizu mene, a ništa ne primjećuje. Čak sam ga krišom pogledala, napola očekujući da ga ugledam kako bulji u mene dok mi se elementi poigravaju po koži, ali on je, kao i svi ostali, gledao u Afroditu. (Sto mi je zapravo išlo na živce - nije li i on trebao krišom pogledavati u mene?) Onda je Afrodita započela obred prizivanja predačkih duhova, i više čak ni ja nisam mogla ne gledati u nju. Stala je na stol i podigla dugu
pletenicu suhe trave nad plamen purpurne svijeće duha, tako daje brzo planula. Pustila ju je da kratko gori, a onda puhnula i utrnula je da tinja. Blago je mahala njome oko sebe kad je počela govoriti, ispunjavajući cijeli prostor pramenovima dima. Onjušila sam ga i prepoznala miris slatke trave, koja je jedna od najsvetijih ceremonijalnih biljaka zbog toga što privlači duhovnu energiju. Baka se često njome služila u molitvama. Zatim sam se namrštila i osjetila pramen brige. Slatka se trava smije upotrijebiti samo nakon što se spalila kadulja, da se prostor raščisti i pročisti; u suprotnom, mogla bi privući svaku energiju - a "svaku" ne znači uvijek dobru. Ali bilo je prekasno da išta kažem, čak i da sam mogla zaustaviti ceremoniju. Već je počela prizivati duhove, i glas joj je poprimio sablasnu notu napjeva, nekako pojačanu dimom koji se gusto kovitlao oko nje.

Ove noći Samhaina, počujte moj drevni zov, svi vi dusi predaka naših. Ove noći Samhaina, nek moj glas dimom ovim u Podzemlje stigne, gdje svijetli dusi u maglicama spomena slatke trave igre svoje igraju. Ove noći Samhaina, ne zazivljem duhove naših ljudskih predaka. Ne, puštam ih da snuju; potrebe za njima nemam ni u životu ni u smrti. Ove noći Samhaina magijske pretke zazivljem - mistične pretke - one što nekoć bijahu više no ljudski, i koji u smrti su više no ljudski.
U potpunom transu gledala sam sa svima ostalima kako dim kulja i mijenja se i počinje poprimati oblike. U prvi mah sam pomislila da mi se to samo privida, pa sam zatreptala da si razbistrim vid, ali uskoro sam shvatila da to što vidim nema veze s mutnim očima. U dimu su se doista oblikovale prilike. Bile su nejasne, prije poput obrisa tijela nego poput tijela samih, ali kako je Afrodita nastavljala provijavati slatkom travom, postajale su sve konkretnije, a onda se krug odjednom ispunio utvarnim prilikama s tamnim, praznim očnim dupljama i razjapljenim ustima.
Nisu ni najmanje sličile Elizabeth ili Elliottu. Zapravo, izgledale su upravo onako kako sam zamišljala duhove - dimno, prozirno i jezovito. Onjušila sam zrak. Ne, definitivno nisam osjetila nikakvu gadost iz starih podruma.
Afrodita je odložila travu koja se još uvijek dimila i uzela pehar. Čak i s moje točke gledišta dobivao se dojam da izgleda neobično blijedo, kao da je poprimila dio tjelesnih osobina duhova. Crvena joj je haljina bila gotovo bolno jarka usred kruga dima, sivila i maglice.
"Pozdravljam vas, duhovi predački, i molim da prihvatite našu žrtvu vina i krvi, kako biste se prisjetili kako je to kad se okusi život." Podigla je pehar, a dimna obličja počela su se nadimati i komešati od očitog uzbuđenja. "Pozdravljam vas, duhovi predački, i unutar zaštite kruga svojega vas—"
"Zo! Znao sam da ću te nać ako se zbilja potrudim!"
Heathov glas proparao je noć i presjekao Afroditu usred govora.

Dvadeset osmo poglavlje

"HEATH! KOGA VRAGA RADIŠ TU!"
"Pa, nisi mi se javila kad sam te zvao." Ne hajući ni za kog drugog, prišao mi je i zagrlio me. Nije mi trebala jaka mjesečina da mu vidim podlivene oči. "Falila si mi, Zo!" blebnuo je, zapahnuvši me cijelu pivskim zadahom.
"Heath. Moraš odavde—"
"Ne. Pusti ga da ostane", upala mi je Afrodita u riječ.
Heath je svrnuo pogled prema njoj, i zamislila sam kako ona sigurno izgleda u njegovim očima. Stajala je u prostoru koji su reflektori paviljona obasjavali kroz dim slatke trave, osvijetljena gotovo kao da je pod vodom. Crvena svilena haljina pripijala joj se uz tijelo. Plava joj je kosa gusto i bujno padala niz leđa. Usne su joj bile izvijene u zloban smiješak, za koji sam bila sigurna da će ga Heath pogrešno protumačiti kao susretljivost. Zapravo, on vjerojatno neće ni primijetiti dimne duhove koji su prestali lebdjeti oko pehara i sada uperili svoje šuplje oči u njega. Također neće primijetiti da Afroditin glas ima čudan, šupalj prizvuk, a oči joj se izbuljeno cakle. Kvragu, znajući Heatha, neće primijetiti ništa osim njenih sisurina.
"Cool, vampvruša komad", rekao je Heath, totalno dokazujući da sam imala pravo.
"Vodi ga odavde." Erikov glas bio je prepun brige. Heath je otrgnuo pogled s Afroditinih sisa da oštro pogleda Erika. "Ko si ti?"
A, sranje. Prepoznala sam taj ton. Njime se Heath oglašavao kad god se spremao za napad ljubomore. (Što je bio još jedan razlog zašto mi je bivši.)
"Heath, trebaš otići odavde", rekla sam mu.
"Ne." Prišao mi je bliže i posesivno me obgrlio, ali nije me pogledao. I dalje je oštro buljio u Erika. "Došo sam se vidit sa svojom curom, pa ću se vidit sa svojom curom."
Prešla sam preko činjenice da sam osjećala Heathov puls na mjestu na kome mu se ruka naslanjala na moja ramena. Umjesto da napravim nešto totalno odurno i neugodno, tipa da ga ugrizem za zapešće, zbacila sam njegovu ruku sa sebe i onda je povukla, tako da se morao okrenuti prema meni, a ne Eriku.
"Nisam tvoja cura."
"Daj, Zo, ti to samo tako kažeš."
Zaškrgutala sam zubima. Bože, kako je bio glup. (I još jedan razlog zašto mi je bivši.)
"Jesi li ti glup?" rekao je Erik.
"Čuj, pizda ti krvožedna, da ti—" počeo je govoriti Heath, ali Afroditin neobično prodoran glas ušutkao ga je.
"Popni se ovamo, ljudski."
Kao da nam je magnetski privukla oči svojom frikovskom privlačnošću, Heath, Erik i ja (i, kad smo već kod toga, ostatak Kćeri i Sinova Mraka) podigli smo poglede u nju. Tijelo joj je izgledalo čudno. Zar je pulsiralo? Kako bi to bilo moguće? Zabacila je kosu i prešla dlanom niz tijelo kao da je gadna striptizeta, poduhvatila si dojku, pa spustila ruku i protrljala se među nogama. Podigla je drugu ruku i skvrčila prst, pozivajući Heatha.
"Dođi mi, ljudski. Da te okusim."
Ovo nije bilo u redu; ovo je bilo pogrešno. Heathu će se dogoditi nešto grozno ako se popne i stupi u taj krug.
Potpuno opčinjen njome, Heath je pohitao gore bez trunke oklijevanja (i zdravog razuma). Primila sam ga za jednu mišicu, i bilo mije drago vidjeti da ga je Erik primio za drugu.
"Prekini, Heath! Stvarno moraš odavde. Odmah. Nije ti tu mjesto." Heath je s mukom odvojio pogled od Afrodite. Istrgnuo je ruku iz Erikova stiska i praktički zarežao na njega. Onda se okomio na mene. "Ti to mene varaš!"
"Ne čuješ što ti govorim? Nikako te ne mogu varati. Nismo skupa! A sad se gubi."
"Odbije li on naš poziv, mi ćemo doći k njemu."
Naglo sam podigla glavu i ugledala kako se Afroditino tijelo grči dok iz nje istječu sivi pramenovi dima. Ispustila je dahtaj na pola puta između jecaja i vriska. Duhovi, uključujući one koji su je očito bili zaposjeli, pohrlili su na rub kruga, natiskujući se uz njega u pokušaju da se oslobode i dopru do Heatha.
"Zaustavi ih, Afrodita. Inače će ga ubiti!" viknuo je Damien, izašavši iza ukrasne živice koja je okruživala jezerce.
"Damien, što—" započela sam, ali odmahnuo je glavom.
"Ne stignem objašnjavati", brzo mi je rekao, a onda se opet obratio Afroditi. "Znaš što su oni", doviknuo joj je. "Moraš ih zadržati unutar kruga, inače će on stradati."
Afrodita je bila tako blijeda da je i sama izgledala kao duh. Počela se odmicati od dimnih prilika koje su i dalje nastojale probiti nevidljivi obrub kruga i napokon se priljubila uz jedan rub stola.
"Neću ih zaustaviti. Ako ga žele, neka im ga. Bolje on nego ja - ili bilo tko od naših", rekla je Afrodita.
"Ma, idemo mi iz ovog sranja!" rekla je Strašna i bacila svoju svijeću, koja je zatitrala i utrnula. Ne rekavši ništa više, istrčala je iz kruga i stuštila se stubama paviljona. Ostale tri djevojke koje su trebale utjelovljivati elemente povele su se za njom i brzo nestale u noći, ostavljajući za sobom prevrnute i ugašene svijeće.
Užasnuto sam gledala kako se jedna siva prilika počinje pretapati kroz krug. Dim koji joj je tvorio utvarno tijelo počeo se slijevati po stubama, podsjećajući me na zmiju dok je gmizao prema nama. Osjetila sam kako se Kćeri i Sinovi Mraka meškolje i pogledala oko sebe. Ustrašeno su uzmicali, lica izobličenih od straha.
"Na tebi je red, Zoey."
"Stevie Rae!"
Nesigurno je stajala na sredini kruga. Zbacila je plašt koji ju je dotad prekrivao, i vidjela sam joj bijele lanene zavoje na zapešćima.
"Rekla sam ti da moramo stajat jedni uz druge." Slabašno mi se osmjehnula.
"Bolje požuri", rekla je Shaunee.
"Bivši će ti se živ usrati od ovih duhova", rekla je Erin.
Osvrnula sam se i ugledala Blizanke kako stoje uz Heatha, koji je samo blejao razjapljenih usta, blijed kao krpa, i osjetila sam nalet čiste sreće. Nisu me napustili! Nisam sama!
"Daj da to obavimo", rekla sam. "Zadrži ga tu", kazala sam Eriku, koji je zurio u mene u očitom šoku.
Nisam se trebala ni osvrnuti da bih bila sigurna kako me prijatelji slijede, brzo sam se popela strmim stubištem do paviljona punog duhova. Kad sam stigla do oboda kruga, zastala sam na sekundu. Duhovi su se polako pretapali kroz njega, pažnje potpuno usmjerene na Heatha. Duboko sam udahnula i stupila unutar nevidljive prepreke, osjetivši groznu studen kad su mrtvi nespokojno počeli strugati o moju kožu.
"Nemaš prava bili ovdje. Ovo je moj krug", rekla je Afrodita, pribravši se dovoljno da iskrivi usnicu prema meni i ispriječi mi se na putu do stola i svijeće duha, jedine koja je i dalje gorjela.
"Ovo je bio tvoj krug. Sad radije začepi i gubi se odavde", kazala sam joj.
Afrodita me pogledala stisnutih očiju.
Ma, sranje. Zbilja nisam imala vremena za ovo.
"Pikso prazna, moraš poslušati što ti Zoey kaže. Već dvije godine umirem od želje da te razbijem ko životinju", rekla je Shaunee, prilazeći i postavljajući se pokraj mene.
"I ja isto, kučko droljasta pokvarena", rekla je Erin i stala mi s druge strane.
Prije nego stoje stigla pasti Blizankama šaka, Heathov vrisak proparao je noć. Okrenula sam se na peti. Maglica je puzala Heathu uz noge, ostavljajući mu duge, tanke procjepe na trapericama iz kojih je smjesta počela curiti krv. Lamatao je nogama i vrištao u panici. Erik nije pobjegao, nego je i on udarao po maglici, makar mu je svaki put kad bi na nekom mjestu prionula uz njega trgala odjeću i razdirala kožu.
"Brzo! Na svoja mjesta", proderala sam se dok mi zamaman miris njihove krvi nije stigao razbiti koncentraciju.
Moji su prijatelji pritrčali odbačenim svijećama. Brže-bolje su ih podigli i pričekali, svaki na svom položaju.
Zaobišla sam Afroditu, koja je buljila u Heatha i Erika, ruke pritisnute na usta kao da želi zadržati vriskove. Uzela sam purpurnu svijeću i dotrčala do Damiena.
"Vjetre! Prizivam te u ovaj krug", viknula sam i purpurnom svijećom pripalila žutu. Došlo mi je da se rasplačem od olakšanja kad se odjednom nadigao onaj poznati vihor, komešajući mi se oko tijela i luđački mi podižući kosu.
Zaklonila sam dlanom plamen purpurne svijeće i pritrčala Shaunee. "Vatro! Prizivam te u ovaj krug!" Vrućina je buknula u uskovitlanom zraku kad sam pripalila crvenu svijeću. Nisam čekala, nego sam samo nastavila u smjeru kazaljke na satu oko kruga. "Vodo! Prizivam te u ovaj krug!" Stiglo je more, slano i slatko u isti mah. "Zemljo! Prizivam te u ovaj krug!" Prinijela sam plamen svijeći Stevie Rae, nastojeći se ne zgroziti nad zavojima koji su joj obavijali zapešća. Bila je nenormalno blijeda, ali široko se osmjehnula kad se zrak ispunio mirisom netom pokošena sijena.
Heath je opet vrisnuo, a ja sam pohitala natrag u sredinu kruga i podigla purpurnu svijeću. "Duše! Prizivam te u ovaj krug!" Energija je prštavo ušla u mene. Osvrnula sam se prema ruhu kruga i, nego što, vidjela kako vrpca sile obilježava njegov obod. Na trenutak sam sklopila oči. O, hvala ti, Nyx!
Zatim sam odložila svijeću na stol i zgrabila pehar krvava vina. Okrenula sam se Heathu, Eriku i hordi duhova.
"Evo vaše žrtve!" proderala sam se, mućkajući tekućinu u peharu kružno oko sebe, tako da se prolijevala i stvarala krug krvave boje na podu paviljona. "Niste pozvani ovamo da ubijate. Pozvani ste ovamo zato što je Samhain i želimo vam odati počast." Prolila sam još vina, dajući sve od sebe da zanemarim zavodljivu aromu svježe krvi pomiješane s njime.
Duhovi su zastali u napadu. Usredotočila sam se na njih, da mi pažnju ne bi odvukle strava u Heathovim očima i bol u Erikovim.
"Draža nam je ova topla mlada krv, Svećenice." Jezoviti glas jekom je stigao do mene, tako da sam se sva naježila. Kunem se da sam mu osjetila zadah po trulom mesu.
Tvrdo sam progutala. "Shvaćam, ali nije vam dano da uzmete te živote. Ovo je noć za slavlje, ne za smrt."
"No mi izabiremo smrt - nama je najdraža." Utvarni smijeh dopro je zrakom zajedno s okaljanim dimom slatke trave, i duhovi su se opet počeli okupljati oko Heatha.
Bacila sam pehar i podigla ruke. "Onda vas više ne molim; naređujem vam. Vjetre, vatro, vodo, zemljo i duše! U ime Nyx zapovijedam vam da zatvorite ovaj krug i u njega vratite mrtve puštene da iz njega pobjegnu. Odmah!"
Vrućina mije suknula kroz tijelo i provalila kroz raširene ruke. U naletu vrela vjetra s mirisom mora, sjajna zelena maglica prohujala je iz mene niza stube i obavila se oko Heatha i Erika, tako da im je odjeća i kosa suludo zalepetala. Magični je vjetar ulovio dimne prilike, otrgnuo ih od njihovih žrtava i sa zaglušnim ih urlikom usisao natrag u obod moga kruga. Odjednom su me okružile utvarne prilike za koje sam osjećala da pulsiraju opasnošću i glađu jednako jasno kao što sam maloprije osjetila Heathovu krv. Afrodita se skvrčila na stolici, sva zgrožena od duhova. Jedan ju je dotaknuo i tiho je kriknula, što kao da ih je još više uskomešalo, pa su se počeli se silovito natiskivati oko mene.
"Zoey!" Stevie Rae je viknula moje ime glasom reskim od straha. Vidjela sam da je plaho zakoraknula prema meni.
"Ne!" prasnuo je Damien. "Ne prekidaj krug. Ne mogu oni ništa Zoey - ne mogu oni ništa nikome od nas, krug je prejak. Ali samo ako ga ne prekinemo."
"Ne idemo mi nikamo", doviknula je Shaunee.
"Nipošto. Menije tu baš lijepo", rekla je Erin, zvučeći tek malo zadihano.
Osjetila sam njihovu odanost i uzdanje i prihvaćanje kao šesti element. Ispunili su me samopouzdanjem. Ispravila sam se i pogledala uskomešane, ljutite duhove.
"Znači - mi ne idemo. Što znači da vi morate otići." Pokazala sam na proliveno vino s krvlju. "Uzmite svoju žrtvu i gubite se odavde. To je sva krv koja vam noćas pripada."
Dimna je horda zastala u svom kiptenju. Znala sam da ih imam. Duboko sam udahnula i dovršila stvar.
"Silom svih elemenata zapovijedam vam: idite!"
Odjednom, kao da ih je poklopio neki nevidljivi div, istopili su se u vinom zaliveni pod paviljona, nekako upijajući tekućinu pomiješanu s krvlju, tako da je nestala zajedno s njima.
Ispustila sam dug, drhtav dah olakšanja. Automatski sam se okrenula prema Damienu.
"Hvala, vjetre. Možeš otići." Krenuo je puhnuti u svoju svijeću, ali nije trebao, jer je to za njega učinio dašak vjetra, koji mije djelovao iznenađujuće zaigrano. Damien mi se široko osmjehnuo. A onda je iskolačio oči.
"Zoey! Tvoj Biljeg!"
"Što?" Podigla sam ruku do čela. Peckalo me, kao i ramena i vrat (što sam si mogla i misliti, uvijek imam bolove u ramenima i vratu kad sam pod prevelikim stresom), a k tome mi je cijelo tijelo još bridjelo od posljedica sile elemenata, tako da to nisam ni primijetila.
Zgranutost mu se pretvorila u izraz sreće. "Dovrši zatvaranje kruga. Onda možeš posuditi jedno od mnogobrojnih zrcala koje Erin nosi sa sobom da vidiš što se dogodilo."
Okrenula sam se prema Shaunee da se oprostim s vatrom.
"Vau... fenomenalno", rekla je Shaunee, zureći u mene.
"Hej, kako si znao da u torbici nemam samo jedno ogledalo?" prigovorila je Erin Damienu preko kruga kad sam se okrenula prema njoj i odaslala vodu. I njoj su se razrogačile oči kad me dobro pogledala. "Zaboga!" rekla je.
"Erin, stvarno ne bi smjela psovati u svetom krugu. Znate dobro da to nije—" govorila je Stevie Rae svojim slatkim oklahomskim otezanjem kad sam se okrenula da se oprostim sa zemljom, i riječi su joj odjednom umuknule kad je zgranuto rekla: "O, pobogu!"
Uzdahnula sam. Kvragu, što je sada? Vratila sam se za stol i podigla svijeću duha.
"Hvala ti, duše. Možeš otići", rekla sam.
"Zašto?" Afrodita je ustala tako naglo daje srušila stolicu. Kao i svi ostali, buljila je u mene s apsurdno zgranutim izrazom lica. "Zašto ti? Zašto ne ja?"
"Afrodita, o čemu sad pak to pričaš?"
"Priča o ovome." Erin mi je pružila preklopno ogledalce koje je izvadila iz šik kožne torbice koju je uvijek nosila preko ramena.
Otklopila sam ga i pogledala. Isprva nisam shvatila što to vidim - bilo mi je prestrano, preneočekivano. A onda je, meni uz bok, Stevie Rae prošaptala: "Kako je lijepo..."
I shvatila sam da ima pravo. Stvarno je bilo lijepo. Moj Biljeg je dobio dodatak. Istančana vitica čipkaste safirne tetovaže uokvirila mi je oči. Ne tako razrađena i krupna kao u odraslih vampova, ali nečuvena u početnice. Pustila sam da mi prsti prijeđu preko zavojitih oblika, misleći kako to izgleda kao nešto što bi trebalo resiti lice kakve egzotične strane princeze... ili možda Nadsvećenice neke božice. I pozorno sam promatrala tu sebe koja više nisam bila ja - tu neznanku koja mi je bivala sve poznatija.
"I to nije sve, Zoey. Pogledaj si rame", tiho mi je rekao Damien.
Bacila sam pogled na duboki izrez svoje cool haljine, koji mi je sezao ispod ramena, i osjetila kako mi šok radosti prožima tijelo. I na ramenu sam imala tetovažu. Od vrata, pa niz rame i leđa, prostirale su mi se safirne tetovaže u vitičastom uzorku vrlo sličnom onom na mome licu, samo što su plavi bilježi na mome tijelu djelovali još starinskije, još zagonetnije, jer su bili izmiješani sa simbolima sličnim slovima.
Usta su mi se otvorila, ali riječi nisu htjele izaći iz njih.
"Z, treba mu pomoći." Erik me prenuo iz šoka i podigla sam pogled s ramena i ugledala ga kako teturavo ulazi u paviljon, napola noseći onesviještenog Heatha.
"Šta god. Ostavi ga tu", rekla je Afrodita. "Netko će ga naći ujutro. Moramo se pokupiti odavde dok se zaštitari nisu probudili."
Popizdila sam na nju. "I još pitaš zašto ja a ne ti? Možda zato što je Nyx više dosta i tebe i tvoje sebičnosti, pokvarenosti, razmaženosti, nasilnosti..." Zastala sam, tako ljuta da mi više nije padao na pamet nijedan epitet kojim bih je počastila.
"Gadosti!" dodale su zajednički Erin i Shaunee.
"Aha, i tvojeg gadnog maltretiranja." Prišla sam joj korak bliže i unijela joj se sasvim u lice. "Cijela ova Promjena dovoljno mi je teška i bez takve kao što si ti. Ako ne želimo biti tvoji" - bacila sam pogled na Damiena i osmjehnula se "tvoji poslušnici, ponašaš se prema nama kao da nam tu nije mjesto - kao da smo nitko i ništa. Gotovo je s tim, Afrodita. To što si noćas izvela bilo je totalno, potpuno pogrešno. Heath je zamalo poginuo zbog tebe. A možda i Erik i tko zna tko još, i sve to samo zbog tvoje sebičnosti." "Nisam ja kriva što te dečko tu pronašao", proderala se.
"Ne, nisi bila kriva zbog Heatha, ali to je jedino zbog čega noćas nisi bila kriva. Bila si kriva zato što tvoje nazovi frendice nisu htjele ostati uz tebe i zadržati snagu kruga. I bila si kriva zato što su negativni duhovi uopće uspjeli naći ovaj krug." Izgledala mi je zbunjeno, zbog čega sam se još više raspizdila. "Kadulja, kučko jedna mrska! Trebala si prvo kaduljom raščistiti negativnu energiju, a tek onda pripaliti slatku travu. I nije ni čudo da si privukla tako odurne duhove."
"Aha, jer si ti odurna", rekla je Stevie Rae.
"Nitko te ništa nije pitao, hladnjak", podrugnula joj se Afrodita.
"Ne!" Stavila sam joj prst pred lice. "Ovo sranje s hladnjacima prvo je što se ukida."
"Ma je li, sad ćeš mi se još praviti da nemaš jaču potrebu za krvlju od svih nas ostalih?"
Osvrnula sam se prema svojim prijateljima. Susreli su mi pogled bez oklijevanja. Damien me ohrabrio smiješkom. Stevie Rae mi je kimnula glavom. Blizanke su mi namignule. I shvatila sam da sam bila glupa. Ne bi me oni odbili zbog toga. Bili su mi prijatelji; trebala sam imati više povjerenja u njih, pa makar još nisam naučila imati povjerenja u sebe.
"Svi mi u konačnici dobijemo potrebu za krvlju", jednostavno sam rekla. "Inače umremo. Ali zbog toga nismo čudovišta, i krajnje je vrijeme da se Kćeri Mraka prestanu tako ponašati. S tobom je gotovo, Afrodita. Više ne predvodiš Kćeri Mraka."
"I sad valjda još misliš da ih ti vodiš?"
Kimnula sam. "Vodim. Nisam došla u Kuću Noći da dobijem te moći. Samo sam htjela naći mjesto gdje ću pripadati. Pa, rekla bih da mi je Nyx ovako odgovorila na molitve." Nasmiješila sam se svojim prijateljima, a oni su mi odgovorili osmijesima. "Božica očito ima smisla za humor."
"Kujetino jedna glupa, ne možeš samo tako preuzeti Kćeri Mraka. Njihovo vodstvo može promijeniti samo Nadsvećenica."
"Onda je baš dobro da sam tu, zar ne?" rekla je Neferet.

Dvadeset deveto poglavlje

NEFERET JE IZAŠLA IZ SJENE U PAVILJON I BRZO PRIŠLA HEATHU I ERIKU. Prvo je dotaknula Erikovo lice i pregledala mu krvave brazgotine na rukama, zadobivene dok je uzalud pokušavao strgnuti duhove s Heatha. Dok je prelazila dlanovima preko njegovih rana krv mu se naočigled sušila. Erik je odahnuo, kao da mu je bol prestala.
"Ovo će zarasti. Dođi u stacionar kad se vratimo u školu, pa ću ti dati pomadu od koje će te rane manje peći." Potapšala ga je po obrazu, a on se jarko zarumenio. "Iskazao si hrabrost vampvrskog ratnika kad si ostao zaštititi ovog mladića. Ponosim se tobom, Erik Night, a ponosi se i Božica."
Osjetila sam nalet zadovoljstva od njena odobravanja; i ja sam se ponosila njime. Onda sam začula mrmor slaganja svuda oko sebe i shvatila da su se Kćeri i Sinovi Mraka vratili i natisnuli po stubištu paviljona. Koliko nas već dugo gledaju? Neferet se zatim posvetila Heathu, i zaboravila sam na sve ostale. Podigla je razderane nogavice njegovih traperica i pregledala mu krvave tragove na nogama i rukama. Zatim je dlanovima obujmila njegovo blijedo, ukočeno lice i sklopila oči. Vidjela sam kako mu se tijelo još više ukrućuje i grči, a onda je odahnuo i, kao i Erik, opustio se. Trenutak potom, izgledao je kao da spokojno spava, a ne kao da se nijemo bori sa smrću. Klečeći i dalje uz njega, Neferet je rekla: "Oporavit će se, i neće se sjećati ničega iz ove noći, osim da se napio i zatim izgubio dok je tražio svoju gotovo bivšu djevojku." Pogledala je u mene kad je rekla ovo posljednje, očima punim blagosti i razumijevanja.
"Hvala", prošaptala sam.
Neferet mi je šturo kimnula, a onda stala pred Afroditu.
"Jednako sam odgovorna za to što se noćas ovdje dogodilo kao i ti. Godinama već znam za tvoju sebičnost, ali odlučila sam prelaziti preko nje u nadi da ćeš sazreti zbog godina i dodira Božice. Prevarila sam se." Neferetin glas poprimio je jasan, moćan ton zapovijedi. "Afrodita, službeno te udaljujem s položaja predvodnice Kćeri i Sinova Mraka. Više se ne školuješ za Nadsvećenicu. Više nisi drugačija od svih ostalih početnica." Neferet je hitro ispružila ruku, primila ogrlicu zvanja od srebra i granata koja se klatila na Afroditinim grudima, i strgnula je s njenog vrata.
Afrodita nije dala ni glasa od sebe, ali lice joj je bilo sasvim blijedo i netremice je gledala u Neferet.
Nadsvećenica je okrenula leda Afroditi i prišla meni. "Zoey Redbird, znala sam da si posebna još od dana kad mi je Nyx pružila viđenje tvog Obilježavanja." Osmjehnula mi se i stavila mi prst pod bradu, podižući mi glavu da bolje vidi novi dodatak mome Biljegu. Zatim mije odmaknula kosu da se vide i tetovaže koje su mi se pojavile na vratu, ramenima i leđima. Začula sam zgranute uzdahe Kćeri i Sinova Mraka kad su i oni prvi put ugledali moje neobične Biljege. "Izuzetno, istinski izuzetno", rekla je ispod glasa i pustila da joj ruka padne natrag uz bok kad je nastavila. "Noćas si pokazala kako je mudar odabir Božica donijela kad te obdarila posebnim moćima. Zaslužila si položaj Predvodnice Kćeri i Sinova Mraka i školovanje za Nadsvećenicu, zbog svojih Božicom danih darova kao i zbog svojeg suosjećanja i mudrosti." Pružila mi je Afroditinu ogrlicu. Bila mi je teška i topla u rukama. "Nosi je mudrije nego što ju je nosila tvoja prethodnica." Zatim je izvela istinski čudesnu gestu. Neferet, Nadsvećenica Nyx, svečano me pozdravila šakom preko srca i formalnim naklonom glave, vampyrskim iskazom poštovanja. Svi oko nas izuzev Afrodite postupili su kao i ona. Vid mi se zamutio od suza kad mi se mojih četvero prijatelja široko osmjehnulo i naklonilo uz ostale Kćeri i Sinove Mraka.
Ali čak i usred tako savršene sreće osjetila sam sjenku zbunjenosti. Kako to da sam ikada posumnjala da Neferet ne mogu povjeriti sve?
"Vrati se u školu. Pobrinut ću se za sve što tu još valja učiniti", kazala mije Neferet. Brzo me zagrlila i šapnula mi u uho: "Tako se jako ponosim tobom, Zoeybird." Zatim me blago gurnula u smjeru mojih prijatelja. "Pozdravile novu Predvodnicu Kćeri i Sinova Mraka!" rekla je.
Damien, Stevie Rae, Shaunee i Erin započeli su klicati. A onda su me svi okružili i kao da me od paviljona odnio razdragani val smijeha i čestitanja. Kimala sam i smješkala se novim "prijateljima", ali nisam bila glupa. U sebi sam se opomenula da su svega nekoliko trenutaka ranije oni pristajali uz sve što je Afrodita govorila.
Definitivno će trebati neko vrijeme da se stvari promijene.
Stigli smo do mostića i podsjetila sam svoje nove štićenike da ćemo morati biti tiho kad smo krenuli natrag kroz kvart prema školi, i mahnula sam im da pođu dalje prije mene. Kad su Stevie Rae, Damien i Blizanke krenuli preko mostića, prišapnula sam im: "Ne, ljudi, vi idete sa mnom."
Cereći se tako široko da su izgledali blentavo, njih četvero je stalo oko mene. Pogledala sam Stevie Rae u blistave oči. "Nisi se smjela javiti da budeš hladnjak. Znam kako si se bojala." Osmijeh Stevie Rae jenjao je kad je začula prijekor u mom glasu.
"Ali da nisam, ne bismo znali gdje će se obred održati, Zoey. To sam napravila zato da mogu esemesati Damienu, pa da se on i Blizanke mogu naći tu sa mnom. Znali smo da ćemo ti trebati."
Podigla sam ruke i ušutjela je, ali izgledala je kao da će se rasplakati. Blago sam joj se osmjehnula. "Nisi me pustila da dovršim. Htjela sam ti reći da to nisi smjela napraviti, ali tako mi je drago što jesi!" Zagrlila sam je i kroz suze se osmjehnula ostalima trima. "Hvala vam - tako sam sretna što ste svi došli."
"Hej, Z, tome služe prijatelji", rekao je Damien.
"Aha", rekla je Shaunee.
"Upravo tako", rekla je Erin.
I skupili su se oko mene u velikom, zagušljivom grupnom zagrljaju - koji mi je bio totalno divan.
"Hej, smijem se i ja priključiti?"
Podigla sam glavu i ugledala Erika kako stoji u blizini.
"Nego što, apsolutno možeš", rekao je vedro Damien.
Stevie Rae se podrapala od smijuljenja, a Shaunee je uzdahnula i rekla: "Digni ruke od toga, Damien. Ne igra za tvoju momčad, sjećaš se?" Zatim me Erin gurnula iz sredine grupice prema Eriku. "Zagrli tipa. Ipak ti je on noćas pokušao spasiti dečka", rekla je.
"Bivšeg dečka", brzo sam rekla i ušla Eriku u zagrljaj, nemalo ošamućena mirisom svježe krvi koji ga je još obavijao i činjenicom da me on, eto, zagrlio. Zatim me, povrh svega ostalog, Erik poljubio tako snažno da sam mislila da će mi tjeme odletjeti s glave.
"Dajte, zbilja, molim vas", čula sam kako kaže Shaunee.
"Nađite si sobu!" rekla je Erin.
Damien se smijuljio kad sam s tremom izašla iz Erikova zagrljaja.
"Skapavam", rekla je Stevie Rae. "Ogladniš kad si hladnjak."
"Pa, daj da ti nađemo nešto za pojesti", rekla sam.
Prijatelji su mi krenuli preko mosta, i čula sam kako se Shaunee prepire s Damienom oko toga bismo li otišli na pizzu ili sendviče.
"Smijem ići s tobom?" upitao me Erik.
"Ma jasno, navikavam se", rekla sam i uputila mu osmijeh.
Nasmijao se i stupio na most. A onda sam otraga iz mraka začula vrlo razgovijetno, vrlo mrzovoljno: "Mi-ihaf-au!"
"Samo ti kreni, odmah ću vas stići", kazala sam Eriku, a onda otišla natrag u sjene na rubu travnjaka Philhrooka. "Nala? Mic, mic, mic..." pozvala sam je.
I, naravno, nezadovoljna krznata loptica dokoturala se iz grmlja, tužeći se cijelim putem. Sagnula sam se i podigla je, i smještaje počela presti. "Ma, ludice jedna, zašto si išla za mnom skroz dovde ako ne voliš tako daleko hodati? Kao da se noćas nisi već dovoljno napatila", šaptala sam joj, ali prije nego što sam stigla krenuti natrag preko mosta, Afrodita je iskoračila iz sjene i prepriječila mi put.
"Noćas si možda odnijela pobjedu, ali ovo nije gotovo", kazala mi je. Stvarno me umarala. "Nisam pokušavala odnijeti nikakvu 'pobjedu'. Samo sam nastojala ispraviti stvari."
"I misliš da si to učinila?" Počela je uzrujano zvjerati amo-tamo od mene prema stazi za paviljon, kao da je netko prati. "Nemaš nikakvog pojma o tome što se noćas ovdje dogodilo. Bila si samo iskorištena - svi smo mi bili samo iskorišteni. Mi smo marionete, i ništa više." Ljutito si je obrisala lice i shvatila sam da plače.
"Afrodita, među nama ne mora biti ovako", blago sam joj rekla.
"Nego što da mora!" poklopila me. "Moramo igrati te uloge. Vidjet ćeš... vidjet ćeš..." Afrodita se okrenula i pošla od mene.
Na pamet mije neočekivano palo jedno sjećanje. Radilo se o Afroditi, za vrijeme njene vizije. Kao da se to opet zbiva, čula sam je kako govori: Mrtvi su! Ne. Ne. To nije moguće! Ne smije biti. Ne. Nije prirodno! Ne shvaćam... Ne... Ti... ti znaš. Njen prestravljeni vrisak jezovito mi je odjeknuo u svijesti. Sjetila sam se Elizabeth... Elliotta... činjenice da su se oni ukazali meni. Previše toga u njenim riječima imalo mi je smisla.
"Afrodita, čekaj!" Osvrnula se prema meni. "Ona vizija koju si danas imala u Neferetinu kabinetu, o čemu je ona zapravo bila?"
Polako je odmahnula glavom. "Tek je počelo. Bit će još daleko gore." Okrenula se i odjednom zastala, oklijevajući. Na putu joj se ispriječilo petero učenika - moji prijatelji.
"U redu je", kazala sam im. "Pustite je da prođe."
Shaunee i Erin su se razmaknule. Afrodita je podigla glavu, zabacila kosu i promarširala kroz njih kao da je svijet njen privatni posjed. Ispratila sam je pogledom preko mosta, dok mi se želudac stezao. Afrodita je znala nešto o Elizabeth i Elliottu, i prije ili poslije morat ću otkriti što je to.
"Hej", rekla je Stevie Rae.
Pogledala sam svoju cimericu i novu najbolju prijateljicu. "Što god da nas snađe, zajedno smo u tome." Osjetila sam kako mi čvor u trbuhu popušta. "Idemo", rekla sam. Okružena svojim prijateljima, otišla sam u svoj dom.

KRAJ