Treæe poglavlje
Starbucks u Utica Squareu, šminkerskom otvorenom šoping-centru
smještenom niz ulicu od Kuæe Noæi, bio je puno posjeæeniji nego što sam
oèekivala. Mislim ono, dobro, bila je neobièno topla zimska veèer, ali
jednako je tako bio 24. prosinca, a i gotovo devet sati. Oèekivalo bi se da
ljudi veæ budu doma i pripremaju se za vizije medenjaka i èega veæ ne,
umjesto da se motaju po gradu i traže porciju kofeina.
Ne, strogo sam se opomenula, neæu biti loše volje za baku. Jedva da se
viðam s njom, i neæu pokvariti to malo vremena koje imamo skupa. K tome,
baka je totalno kužila èinjenicu da su božiædanski darovi jadni. Uvijek bi mi
poklonila nešto jedinstveno i prekrasno kao što je i ona sama.
"Zoey! Tu sam!"
Ugledala sam bakine ruke kako mi mašu sa suprotnog kraja terase
Starbucksa uz ploènik. Ovaj put nisam morala složiti lažan osmijeh na licu.
Nalet sreæe koji je pogled na nju uvijek stvarao u meni bio je autentièan i
natjerao me u brzo promicanje kroz gužvu da što prije stignem do nje.
"O, Zoeybird! Tako sam te se uželjela, u-we-tsi-a-ge-ya!" Rijeè za kæer na
jeziku Cherokeeja cijelu me obujmila, zajedno s bakinim toplim, poznatim
rukama koje su odisale slatkim, smirujuæim mirisom lavande i doma. Privila
sam se uz nju, upijajuæi ljubav, sigurnost i prihvaæanje.
"I ja sam se tebe uželjela, bako."
Još jedanput me èvrsto zagrlila, a onda odmaknula i pridržala pred sobom.
"Daj da te vidim. Da, jasno mi je da ti je sedamnaest godina. Izgledaš daleko
zrelije, a mislim da si malo i viša nego dok ti je bilo tek šesnaest."
Iscerila sam se.
"Ma, bako, znaš da uopæe ne izgledam drugaèije."
"Naravno da izgledaš. Godine uvijek dodaju ljepotu i snagu izvjesnom tipu
žene, a ti si taj tip."
"Kao i ti, bako. Izgledaš izvrsno!"
MIN@
17
Nisam to samo tako rekla. Baka je imala koju milijardu godina, ili barem
više od pedeset, ali meni je izgledala potpuno pošteðena starenja. Okej, ne
pošteðena starenja kao vampovske žene koje s pedeset i nešto (ili sto pedeset
i nešto) izgledaju kao da im je dvadeset i nešto. Baka je bila preslatko
ljudsko biæe, pošteðeno starenja, uz gustu sijedu kosu i drage smeðe oèi.
"Stvarno bih voljela da nisi morala prikriti svoje krasne tetovaže kad si se
išla tu naæi sa mnom." Baka je naèas položila prste na moj obraz, koji sam na
brzinu natrackala debelim slojem korekcijske šminke koji poèetnici moraju
nanijeti kad izlaze iz kampusa Kuæe Noæi. Da, ljudi su znali da vampyri
postoje, odrasli se vampovi nisu prikrivali. Ali za poèetnike su vrijedila
drugaèija pravila. Što je valjda imalo smisla, tinejdžeri se ne znaju uvijek
postaviti kako treba u konfliktnim situacijama, a ljudski je svijet stvarno
imao sklonost dolaziti u konflikte s vampyrima.
"A tako ti je to. Pravila su pravila, bako", odmahnula sam na to.
"Nisi prikrila i prekrasne Biljege na vratu i ramenu, je li?"
"Ne, zato nosim ovu jaknu." Obazrela sam se da se uvjerim da nas nitko ne
gleda, a onda zagladila kosu i zbacila jaknu s ramena, otkrivajuæi njenu
pogledu safirni èipkasti uzorak na stražnjoj strani vrata i ramenu.
"O, Zoeybird, kako je to samo èarobno", tiho je rekla baka. "Tako sam
ponosna što te božica izabrala kao posebnu i tako jedinstveno Obilježila."
Opet me zagrlila, a ja sam se privila uz nju, nevjerojatno sretna što je imam u
svom životu. Prihvaæala me kao mene. Nije joj bilo bitno što se pretvaram u
vampyricu. Nije joj bilo bitno što veæ doživljavam krvožednost i što imam
moæ manifestiranja svih pet elemenata: zraka, vatre, vode, zemlje i duha.
Baki sam ja bila njena istinska u-we-tsi-a-ge-ya, kæi njena srca, a sve ostalo
što dolazi u kompletu sa mnom samo su sekundarne stvari. Bilo mi je èudno
i èudesno da ona i ja možemo biti tako bliske i tako sliène kad je njena prava
kæi, moja mama, tako potpuno razlièita.
"Tu li si. Koji grozni krkljanac u prometu. Mrzim odlaziti iz Broken Arrowa
i probijati se do Tulse dok traju blagdanske gužve."
Kao da sam je mislima uspjela nekako tragièno prizvati, majka mi je veæ
prvim rijeèima došla kao hladan tuš na sreæu. Baka i ja pustile smo se iz
zagrljaja i ugledale moju mamu kako stoji pokraj našeg stola s pravokutnom
kutijom iz pekare i umotanim poklonom.
"Mama?"
"Linda?"
Baka i ja progovorile smo uglas. Nije me iznenadilo što baka djeluje jednako
šokirana kao i ja zbog iznenadne pojave moje majke. Baka nikad ne bi
pozvala moju majku a da mi ne kaže. Obje smo imale totalno jednako
MIN@
18
mišljenje o mojoj majci. Prvo, bile smo tužne zbog nje. Drugo, žarko smo
željele da se promijeni. Treæe, znale smo da se vjerojatno neæe.
"Èemu takvo iznenaðenje. Kao da ne bih došla na roðendansku proslavu
vlastite kæeri?"
"Ali, Linda, kad smo razgovarale prošli tjedan rekla si da namjeravaš
roðendanski poklon Zoey poslati poštom", rekla je baka, izgledajuæi onoliko
ozlojeðeno koliko sam se ja osjeæala.
"To je bilo prije nego što si rekla da se ideš tu naæi s njom", rekla je mama
baki, a onda me mrko pogledala. "Nije da me Zoey osobno pozvala, ali
navikla sam se veæ na èinjenicu da imam neobzirnu kæer."
"Mama, nisi me nazvala mjesec dana. Kako da te onda bilo kamo pozovem?"
Nastojala sam održati neutralan ton glasa. Stvarno nisam htjela da se bakin
posjet izrodi u tešku dramsku scenu, ali mama mi nije rekla ni deset
reèenica, a veæ mi je totalno išla na neku stvar. Izuzev one glupe božiænoroðendanske
èestitke koju mi je poslala, jedini doticaj koji sam imala s
mamom dogodio se kad su ona i njen odvratni muž, pooèaj, prije mjesec
dana došli na roditeljski posjet u Kuæu Noæi. Što je ispala apsolutna noæna
mora. Pooèaj, ujedno i Starješina Crkve Naroda vjernih, ponašao se
ogranièeno, prepotentno i zadrto, kao i obièno, zbog èega je na kraju u biti
dobio nogom u tur uz poruku da se nikad više ne vrati. Kao i obièno, moja je
mama otrèkarala za njim kao dobra, pokorna ženica.
"Zar nisi dobila moju èestitku?" Mamin krhki ton poèeo se lomiti pod mojim
èvrstim pogledom.
"Da, mama. Jesam."
"Eto vidiš da sam mislila na tebe."
"Okej, mama."
"Znaš, mogla bi i ti tu i tamo nazvati svoju majku", rekla je pomalo suzno.
Uzdahnula sam.
"Oprosti, mama. Kad mi je u školi prava ludnica od završnih ispita i svega."
"Nadam se da dobivaš dobre ocjene u toj školi."
"Dobivam, mama." Zbog nje sam se u isti mah osjetila i tužno i osamljeno i
ljutito.
"Pa, dobro onda." Mama je obrisala oèi i sva se ušeprtljala oko paketa koje je
donijela. Oèito usiljeno, vedrim je glasom dodala: "Hajde, daj da svi
sjednemo. Zoey, još trenutak, pa možeš otiæi u Starbucks i donijeti nam
nešto da popijemo. Baš dobro da me tvoja baka pozvala. Kao i obièno, nitko
se drugi nije sjetio donijeti tortu."
Sjele smo i mama se uhvatila u koštac s trakom na kutiji iz pekare. Dok je
bila zauzeta time, baka i ja razmijenile smo pogled potpunog razumijevanja.
Ja sam znala da nije pozvala mamu, a ona da ja apsolutno mrzim
MIN@
19
roðendanske torte. Pogotovo jeftine, preslatke torte koje je moja mama
uvijek naruèivala iz slastièarnice.
Sa zgroženom fascinacijom, s kakvom se obièno zuri u automobilske
nesreæe, gledala sam kako mama otvara kutiju iz slastièarnice i otkriva malu,
èetvrtastu, jednoslojnu bijelu tortu. Najobiènije Sretan roðendan bilo je
napisano crvenom bojom koja je išla uz ukrasne crvene grudice u svakom
kutu. Sve je bilo preliveno zelenom glazurom.
"Zar ne izgleda dobro? Lijepo i božiæno", rekla je mama dok je pokušavala
ukloniti naljepnicu pedesetpostotnog sniženja s poklopca kutije. A onda se
ukoèila i pogledala me napadno razrogaèenim oèima. "Ali ti više ne slaviš
Božiæ, zar ne?"
Pronašla sam onaj lažni osmijeh kojim sam se ranije služila i ponovno ga
zalijepila na lice.
"Slavimo Badanj, odnosno zimski solsticij, koji je bio prekjuèer."
"Kladim se da je kampus prekrasan ovih dana." Baka mi se osmjehnula i
potapšala me po nadlanici.
"Zašto bi kampus bio prekrasan?" Mami se vratio onaj britki ton. "Ako ne
slave Božiæ, zašto bi kitili božiæna drvca?"
Baka me preduhitrila objašnjenjem.
"Linda, Badanj se slavio puno prije Božiæa. Ljudi su u davnini tisuæama
godina kitili božiæna drvca." Izrekla je te rijeèi s blagim sarkazmom.
"Kršæani su prihvatili taj obièaj od pogana, a ne obrnuto. Zapravo, Crkva je
izabrala dvadeset peti prosinca kao datum Isusova roðenja kako bi se
poklopio s proslavama Badnja. Ako se sjeæaš, dok si bila mala, svake smo
godine kotrljale èešere u maslacu od kikirikija, vješale jabuke, kokice i
brusnice u nisku i kitile drvo pred kuæom koje sam oduvijek zvala našim
badanjskim drvcem, zajedno s unutarnjim božiænim drvcem." Baka je svojoj
kæeri uputila nekako tužan, nekako zbunjen smiješak, a onda se opet obratila
meni. "Onda, jeste li kitili drveæe u kampusu?"
Kimnula sam.
"Jesmo, izgleda fantastièno, a i ptice i vjeverice su se potpuno raspametile."
"Eto, a da otvoriš svoje poklone, pa da možemo pojesti tortu s kavom?" rekla
je mama, ponašajuæi se kao da baka i ja nismo ništa rekle. Baka se ozarila.
"Da, veæ mjesec dana jedva èekam da ti ovo poklonim."
Sagnula se i izvadila dva poklona ispod svoje strane stola. Jedan je bio velik
i umotan u šator šarenog (i definitivno ne božiænog) ukrasnog papira. Drugi
je bio velièine knjige i omotan krep-papirom bež boje, kakav se dobiva u šik
buticima.
"Prvo otvori ovaj." Baka je gurnula šatorski poklon prema meni, a ja sam ga
željno odmotala i ispod papira otkrila èaroliju djetinjstva.
MIN@
20
"O, bako! Puno ti hvala!" Zarila sam lice u jarki cvat biljke lavande koju je
presadila u purpurni glineni lonac i duboko udahnula. Aroma te prekrasne
biljke donijela mi je slike lijenih ljetnih dana i izleta s bakom. "Savršena je",
rekla sam.
"Morala sam je na brzinu uzgojiti u stakleniku da ti cvate. E, da, trebat æe ti i
ovo." Baka mi je pružila papirnatu vreæicu. "Unutra ti je svjetiljka za rast,
zajedno sa stalkom, pa se možeš pobrinuti da dobiva dovoljno svjetla a da
pritom ne moraš otvarati zavjese u svojoj sobi i muèiti svoje oèi."
Široko sam joj se osmjehnula.
"Na sve misliš." Bacila sam pogled na mamu, i vidjela joj na licu onaj blijedi
pogled za koji sam znala da znaèi kako bi joj bilo draže da je negdje drugdje.
Došlo mi je da je upitam zašto se uopæe potrudila doæi, ali bol mi je stisnula
grlo, što me iznenadilo. Mislila sam da sam odrasla toliko da me više ne
može povrijediti. Izgleda da stvarna istina sedamnaeste godine nije znaèila
odraslost koju sam zamišljala.
"Evo, Zoeybird, donijela sam ti još nešto", rekla je baka i pružila mi poklon
u krep-papiru. Bilo mi je jasno da je primijetila kako je mama odluèno
umuknula, pa je, kao i obièno, pokušavala nadoknaditi roditeljsku
manjkavost svoje kæeri.
Progutala sam knedlu koja mi se skupila u grlu, odmotala poklon i otkrila
knjigu u kožnom uvezu, oèito staru ko Biblija. Zatim sam primijetila naslov i
zgranula se.
"Draculaf Nabavila si mi staro izdanje Dracule!"
"Pogledaj stranicu s podacima o tiskanju, srce", rekla je baka, dok su joj oèi
oduševljeno blistale. Okrenula sam stranicu s impresumom i nisam mogla
vjerovati svojim oèima.
"Omojbože! To je prvo izdanje!"
Baka se sretno smijala.
"Okreni još nekoliko stranica."
Poslušala sam je i pronašla Stokerov potpis, napisan u dnu naslovne stranice,
s datumom, sijeèanj 1899.
"To je potpisano prvo izdanje! Pa sigurno te stajalo milijarde!" Bacila sam se
baki oko vrata i èvrsto je zagrlila.
"Zapravo, pronašla sam knjigu u vrlo trošnom antikvarijatu pred
zatvaranjem. Dobila sam je budzašto. Napokon, to je samo prvo izdanje
Stokerova amerièkog izdanja."
"Nepojmljivo je cool, bako! Puno ti hvala."
"Pa, znam koliko voliš tu jezovitu staru prièu, a u svjetlu skorašnjih dogaðaja
smatrala sam da bi bilo ironièno smiješno da dobiješ potpisano izdanje",
rekla je baka.
MIN@
21
"Jesi li znala da se jedna vampyrica Utisnula na Brama Stokera, pa je zato
napisao knjigu?" oduševljeno sam rekla dok sam krajnje pažljivo listala
debele stranice, pregledavajuæi stare ilustracije, koje su doista bile jezovite.
"Pojma nisam imala da je Stoker imao vezu s nekom vampyricom", rekla je
baka.
"Ne bih nazvala vezom kad te jedan vampyr ugrize i zatim te opèini
vradžbinama", rekla je moja majka.
Baka i ja pogledale smo je. Uzdahnula sam.
"Mama, krajnje je moguæe da ljudsko biæe i vampyr imaju vezu. O tome se
kod Utiskivanja i radi."
Dobro, radi se i o krvožednosti i žešæoj požudi, zajedno s tjelesnom sponom
koja te može prilièno ošamutiti, sve sam to znala iz svog iskustva s
Heathom. Ali nisam imala namjeru to spomenuti mami. Majka je zadrhtala
kao da joj je nešto ogavno upravo prešlo prstom uz kralježnicu.
"Meni to zvuèi odvratno."
"Majko. Zar ne shvaæaš da su preda mnom dva vrlo konkretna izbora za
buduænost? Jedan bi bio da postanem to stvorenje koje je tebi odvratno.
Drugi bi bio da u nekom trenutku u iduæe èetiri godine umrem." Nisam htjela
zapoèinjati o tome s njom, ali ozbiljno mi je išlo na jetra njeno držanje.
"Onda, bi li ti bilo draže da sam mrtva, ili da postanem odrasla vampyrica?"
"Nijedno od toga, naravno", rekla je.
"Linda", baka me primila za nogu pod stolom i stisnula. "Zoey ti samo želi
reæi da trebaš prihvatiti nju i njenu novu buduænost, i da je pogaða tvoje
takvo držanje."
"Moje držanje!" Mislila sam da æe mama zapoèeti jednu od svojih tirada u
stilu "zašto sam ti uvijek ja za sve kriva", ali umjesto toga me iznenadila kad
je duboko udahnula i zatim me pogledala ravno u oèi. "Nisam te htjela
povrijediti, Zoey."
Naèas je izgledala kao nekada, kao onu mama koja mi je bila prije nego što
se udala za Johna Heffera i pretvorila se u Savršenu Stepfordsku Crkvenu
Suprugu, i osjetila sam kako mi se srce stišæe.
"Samo, ipak si me povrijedila, mama", zaèula sam sebe kako govorim.
"Žao mi je", rekla je. Zatim je ispružila ruku prema meni. "A da opet
pokušamo s tom proslavom roðendana?"
Stavila sam ruku u njenu, osjeæajuæi opreznu nadu. Možda je stvarno dio
moje nekadašnje mame preostao u njoj. Mislim ono, došla je sama, bez
pooèaja, što je veæ bilo praktièki ravno èudu. Stisnula sam joj ruku i
osmjehnula se.
"Sviða mi se prijedlog."
MIN@
22
"Dobro, onda bolje otvori poklon, pa da se poèastimo tortom", rekla je mama
i gurnula prema meni kutiju koja je stajala do zasad (na svu sreæu) netaknute
torte.
"Okej!" Pokušala sam zadržati oduševljenje u glasu, premda je poklon bio
umotan u papir s mraènim prikazom djetešca u jaslicama. Osmijeh mi se
zadržao sve dok nisam prepoznala bijele kožne korice i listove boèno
premazane zlatom. Dok mi se srce spuštalo u pete, okrenula sam knjigu i
proèitala: Sveta rijeè, izdanje Naroda vjernih, otisnuto skupim zlatnim
kurzivom na prednjim koricama. Pogled mi je privuklo još jedno
svjetlucanje kièastog zlata. Na dnu naslovnice pisalo je: Obitelj Heffer. U
prednje stranice knjige bila je umetnuta crvena traka od baršuna sa zlatnom
resicom za oznaèavanje stranica, pa sam, ne bih li dobila na vremenu i sjetila
se neèega što bih rekla umjesto "kako istinski odvratan poklon", pustila da se
knjiga otvori na tom mjestu.
Zatim sam trepnula, nadajuæi se da su me to samo oèi prevarile pri èitanju.
Ne. Stvarno je tako pisalo. Knjiga se otvorila na stranici s obiteljskim
rodoslovnim stablom. Èudnim, unatrag ukošenim rukopisom ljevaka koji
sam smjesta prepoznala kao pooèajev bilo je upisano ime moje mame,
LINDA HEFFER. Od njega je vodila crta i povezivala ga s imenom JOHN
HEFFER, a sa strane je pisao datum njihova vjenèanja. Ispod njihovih
imena, upisana kao da smo njihova djeca, pisala su imena moga brata, moje
sestre i mene.
Okej, moj biološki tata Paul Montgomery ostavio nas je dok sam još bila
malo dijete i smjesta se izgubio s lica zemlje. Tu i tamo od njega bi stigao
èek s bijedno malom alimentacijom bez adrese pošiljatelja, ali izuzev tih
rijetkih prilika on nije imao mjesto u našim životima veæ više od deset
godina. Da, bio je koma od oca. Ali on mi je bio otac, a John Heffer, koji me
mrzio iz petnih žila, nije.
Podigla sam pogled s lažnog obiteljskog rodoslovlja u mamine oèi. Glas mi
je zazvuèao nenadano suzdržano, èak smireno, ali u meni su emocije
strahovito previrale.
"Što ti je bilo na pameti kad si mi odluèila ovo pokloniti za roðendan?"
Mami kao da je moje pitanje zvuèalo neumjesno.
"Bila nam je namjera dati ti do znanja da još uvijek pripadaš ovoj obitelji."
"Ali ne pripadam. Nisam pripadala još odavno prije nego što sam bila
Obilježena. Ti to znaš i ja to znam i John to zna."
"Tvoj otac sasvim sigurno ne…"
Podigla sam ruku daje prekinem.
"Ne! John Heffernije moj otac. On je tvoj muž, i samo je to. Tvoj izbor, ne
moj. Nikad nije bio ništa više." Rana koja je krvarila u meni od trenutka kad
MIN@
23
mi je majka prišla sada se rastvorila i podljev bijesa prolio mi se cijelim
tijelom. "Evo kako stoje stvari, mama. Kad si kupovala moj poklon, trebala
si kupiti nešto što smatraš da æe se meni doista svidjeti, a ne nešto èime me
tvoj muž mislio našopati."
"Prièaš koješta, gospodièna", rekla je moja majka. Zatim je pogledom
prostrijelila baku. "Na tebe je ovakva."
Baka je pogledala svoju kæer, podigla sijedu obrvu i rekla:
"Hvala, Linda, mislim da mi nikad u životu nisi rekla ništa ljepše."
"Gdje je?" upitala sam mamu.
"Tko?"
"John. Gdje je on? Nisi došla ovamo zbog mene. Došla si ovamo jer je on
tražio od tebe da me ojadiš, a takvo što ni za što ne bi propustio. Zato te
pitam, gdje. je?"
"Ne znam o èemu ti to." Oèi su joj poèele zvjerati unaokolo, pune krivnje, i
znala sam da sam toèno pogodila.
Ustala sam i doviknula duž ploènika:
"John! Tko se zadnji skrio, magarac bio!"
Nego što, jedan se muškarac odvojio od stoliæa za stajanje, jednog od
nekoliko njih smještenih na suprotnom kraju ploènika, pokraj ulaza u
Starbucks. Prouèavala sam ga pogledom dok nam je prilazio, trudeæi se
shvatiti što je moja majka ikada vidjela u njemu. Tip je bio totalno
neugledan. Prosjeène visine, tamne, prosijede kose, slabe brade, uskih
ramena, žgoljavih nogu. Tek pri pogledu u oèi ugledalo bi se nešto neobièno,
a i tada bi se otkrio tek neobièan manjak topline. Uvijek mi je bilo èudno što
su jednom tako hladnom, bezdušnom èovjeku usta cijelo vrijeme prepuna
religijske spike.
Stigao je do našeg stola i krenuo nešto reæi, ali prije nego što je stigao
progovoriti bacila sam svoj "dar" u njega.
"Slobodno zadrži. To nije moja obitelj i to nisu moja vjerovanja", rekla sam,
gledajuæi ga ravno u oèi.
"Znaèi, izabireš zlo i mrak", rekao je.
"Ne. Izabirem božicu punu ljubavi koja me Obilježila kao svoju vlastitu i
obdarila posebnim moæima. Izabirem drugaèiji put od tvoga. I to je sve."
"Kao što kažem, izabireš zlo." Položio je ruku na mamino rame, kao da joj
treba njegova pomoæ da ostane na stolici. Mama je položila dlan preko
njegove šake i tiho šmrcnula.
Zanemarila sam ga i obratila se njoj.
"Mama, molim te da ovo više ne ponoviš. Ako me možeš prihvatiti, i ako me
zaista budeš htjela vidjeti, onda me nazovi, pa æemo se naæi. Ali pretvarati se
MIN@
24
da me želiš vidjeti samo zato što ti John govori što da radiš istinski me
pogaða i nije dobro ni za jednu od nas."
"Dobro je da se supruga mužu svome podèini", rekao je John.
Došlo mi je da mu spomenem kako šovinistièki i prepotentno i naprosto
pogrešno to zvuèi, ali odluèila sam radije ne trošiti dah, pa sam kazala:
"John, goni se kvragu."
"Htjela sam te odvratiti od zla", rekla je mama, tiho plaèuæi.
Oglasila se moja baka. Zvuèala je tužno, ali i strogo.
"Linda, žalosno je što si pronašla, a zatim i potpuno prigrlila vjerski
svjetonazor koji za jedno od svojih temeljnih poèela uzima nazor da
razlièitost znaèi zlo."
"Vaša je kæi pronašla Boga, i to ne zahvaljujuæi vama", poklopio ju je John.
"Ne. Moja je kæi pronašla tebe, a žalosna je istina da nikada nije voljela
misliti svojom glavom. Sada ti misliš umjesto nje. Ali evo jedne male
neovisne misli s kojom bismo te Zoey i ja htjele ostaviti." Baka je nastavila
govoriti dok mi je pružala biljku lavande i primjerak prvog izdanja Dracule,
nakon èega me primila za lakat i podigla na noge. "Ovo je Amerika, a to
znaèi da nemaš pravo misliti za nas ostale. Linda, ja se slažem sa Zoey. Ako
uspiješ naæi malo pameti u toj svojoj glavi i poželiš nas vidjeti zato što nas
voliš takve kakve smo, onda mi se javi. U suprotnom, ne želim nikad više
èuti za tebe." Baka je zastala i zgaðeno odmahnula glavom prema Johnu. "A
ti, za tebe nikad više ne želim èuti, kako god bilo."
Dok smo odlazile, Johnov je glas poèeo šibati po nama, oštar i prodoran od
bijesa i mržnje.
"Ma, èut æete vi još za mene. Obje. Puno je dobrih, pristojnih, bogobojaznih
ljudi kojima je dosta podnošenja vašeg zla, koji vjeruju da kad je previše,
previše je. Neæemo još dugo živjeti rame uz rame s poklonicima mraka.
Pazite što vam kažem... strpite se pa æete vidjeti... vrijeme vam je da se
pokajete..."
Izabrana - P.C. Cast (Kuća Noći - III knjiga) Uto Feb 21, 2012 4:34 pm
