Četrdeset četvrto poglavlje
ELIONOR S užasom ustuknu i, slušajući prvi poriv svog srca, okrenu se prema izlazu. Već je bila dohvatila kvaku kad je zaustavi njegov užurbani glas koji je više zapovijedao negoli molio.
— Gospođice Dashwood, molim vas, ostanite pola sata... deset minuta.
— Ne, gospodine - odgovori mu ona čvrsto. - Neću ostati. Vi meni nemate što kazati. Sluge su vam, pretpostavljam, zaboravili reći da gospodin Palmer nije kod kuće.
— Da su mi rekli kako su gospodin Palmer i svi njegovi rođaci otišli dođavola, ne bi me zaustavili. Moram razgovarati s vama, samo s vama - vikaše on prodorno.
— Sa mnom? - Bila je zapanjena. - Dobro, gospodine - budite kratki - i ako možete - ne toliko žestoki.
— Sjednite i bit ću i jedno i drugo.
Nećkala se. Nije znala što joj je činiti. Bojala se da bi mogao naići pukovnik Brandon i zateći ih. Obećala je, doduše, Willoughbyju da će ga saslušati, a uz to se, osim osjećaja časti, probudila u nje i znatiželja. Razmišljala je nekoliko trenutaka. Razum joj je nalagao da ga se što prije oslobodi, a to će najprije postići ako ga sasluša. Proveli su tako nekoliko minuta u tišini.
— Molim vas, požurite - nestrpljivo će Elinor. - Nemam vremena za gubljenje.
Činilo se da duboko razmišlja i ne čuje.
— Vaša je sestra izvan opasnosti - otpoče zatim iznenada. - Čuo sam to od sluge. Bogu hvala! No, je li to istina? Je li to zaista istina?
Elinor mu ne htjede odgovoriti. On ponovi još usrdnije.
— Zaboga, recite mi je li izvan opasnosti ili nije.
— Nadamo se da jest.
On ustade i zakorači odajom.
— Da sam to znao prije pola sata... ali kako sam već ovdje, to nije ni važno - reče usiljeno živahno i ponovno sjedne. - Gospođice Dashwood, samo jednom - možda posljednji put veselimo se zajedno. Baš sam dobro raspoložen. Recite mi iskreno - duboka sjena preleti mu licem - držite li me za viteza ili za budalu?
Elinor ga gledaše zabezeknuto. Pomisli da je možda pijan; nije mogla drukčije objasniti taj neobični posjet i još čudnije ponašanje. Pod tim dojmom ona ustade i reče:
— Gospodine Willoughby, savjetujem vam da se smjesta vratite u Combe... Ne mogu se s vama više zadržavati. Ma što mi htjeli reći, bit će bolje da se saberete i objasnite mi sutra.
— Shvaćam vas - smiješeći se odgovori on posve mirno. - Da, pijan sam. Pinta vina što sam je popio uz hladnu govedinu u Marlboroughu sasvim me opila.
— U Marlboroughu! - klikne Elinor ne shvaćajući njegove namjere.
— Da. Otišao sam jutros u osam iz Londona i izišao iz kočije tek u Marlboroughu da nešto prigrizem.
Njegov čvrst pogled i miran ton uvjeriše Elinor da ga u Cleveland ne dovodi pijanstvo, ma kakve bile njegove ine neoprostive ludosti. Razmišljaše časak, te reče:
— Gospodine Willoughby, morali biste osjećati, kao što ja osjećam - da nakon svega što se dogodilo - samo vrlo dobar razlog može opravdati vaš dolazak i navaljivanje da vas saslušam. Dakle, o čemu se radi? Kakve su vam namjere?
— Ako uzmognem - otpoče on ozbiljno - namjeravam vas nagovoriti da me malo manje mrzite nego do sada. Želim objasniti i nekako se ispričati za prošlost. Otvorit ću vam srce i uvjeriti vas da nisam uvijek bio hulja, iako sam bio budala. Možda će mi Ma... - vaša sestra - ponešto i oprostiti.
— Zar je to pravi razlog vašeg dolaska?
— Jest, tako mi duše - odgovorio je osjećajnim glasom koji podsjeti Elinor na nekadašnjeg Willoughbyja. Učini joj se da govori istinu, premda ne htjede u to povjerovati.
— Ako je to sve, možete već sada biti zadovoljni, jer Marianne vam... ona vam je odavno oprostila.
— Zaista! - poviče on usrdno. - U tom slučaju oprostila mi je prije no što je trebalo. No, oprostit će mi još jednom, ali ovaj put s razlogom. Hoćete li me saslušati?
Elinor potvrdi.
— Ne znam kako ste shvatili moje postupke prema vašoj sestri - reče nakon duljeg razmišljanja - ni kakve ste mi zločinačke motive pripisali. Možda ni sad nećete steći bolje mišljenje o meni, no vrijedi pokušati, ispričat ću vam sve. Kad sam upoznao vašu obitelj i sprijateljio se s vama, jedine moje namjere bijahu da se što ugodnije provedem tijekom boravka u Devonshireu. To sam i ostvario; bilo mi je zaista ljepše nego ikad. Vaša ljupka sestra, njezino privlačno držanje, morali su me usrećiti. Gotovo od početka, ponašala se prema meni iznimno... Sada, kad razmišljam o tome, i o njoj, čudi me kako sam mogao biti tako nerazuman! No, priznajem, tada je u meni probudila samo taštinu. Za njezinu sreću nisam mario, mislio sam jedino kako ću se ja zabavljati; budio sam u njoj osjećaje koje sam već ionako navikao buditi u žena i svim sam joj se silama nastojao svidjeti, ne uzvraćajući joj nimalo ljubav.
Elinor ga ljutito i prijekorno prostrijeli pogledom i prekinu:
— Nema nikakvog smisla, gospodine Willoughby, da o tome duljite, a ja da slušam. Nakon ovakvog početka ništa dobro ne može uslijediti. Ne zadajte mi više bol, ne govorite više.
— Hoću da čujete sve - odgovori on. - Nikad nisam bio bogat, a uvijek sam rasipno živio. Volio sam se družiti s imućnijima od sebe. Otkad sam postao punoljetan, moji su dugovi rasli. Doduše, smrt i nasljedstvo stare rođakinje, gospođe Smith, trebali su me osloboditi tih dugova, ali kako se taj događaj nije mogao predvidjeti, a možda bih još vrlo dugo morao na nj čekati, stao sam se baviti mišlju da popravim svoje imovno stanje ženidbom s bogatom udavačom. Dakle, nisam mogao ni pomišljati da se čvršće vežem uz vašu sestru. Postupio sam zlobno, sebično i okrutno. Nema tog prijezira i prijekora, pa čak ni da dolaze od vas, gospođice Dashwood, koji bi dovoljno žestoko osudili taj čin. Nastojao sam je osvojiti, ne uzvraćajući joj ništa. U svoju obranu reći ću samo to: iako sam bio gnjusan, sebičan i tašt, tada još nisam bio svjestan koliku bol joj zadajem, jer u to vrijeme nisam znao što je ljubav. Ali, da jesam - možda ne bih tako postupio; jer, da sam uistinu ljubio, bih li bio osjećao samo taštinu i pohlepu? Ili, štoviše, bih li se bio poigravao njezinim osjećajima? A baš to sam činio. Kako bih izbjegao relativno siromaštvo kojeg se, da sam prihvatio njezinu ljubav i njezino društvo, zacijelo ne bih bio užasavao, bogato se oženih i izgubih sve ono što me moglo istinski usrećiti.
— Dakle, ipak ste svojedobno vjerovali da vam je draga i da osjećate nešto za nju - primijeti Elinor blaže.
— Oduprijeti se takvim čarima, odoljeti tolikoj nježnosti, zar postoji itko tko bi to mogao?! Da, postao sam joj nerazumno privržen. Proveo sam s njom najsretnije trenutke, držeći da su mi namjere časne, a osjećaji pošteni. Ali i tada, kad sam već bio čvrsto odlučio reći joj što osjećam, neuviđavno sam to odgađao iz dana u dan, ne želeći se tako siromašan upustiti u tu vezu. Neću sad objašnjavati svoje postupke, niti vas siliti da razmišljate o apsurdnosti mog ustezanja da se obvežem i vjerom tamo gdje sam već uložio čast. Događaji su dokazali da sam bio budala - lukava budala - koja je marljivo tražila dobru priliku da se ponizi i zauvijek upropasti. Napokon sam, ipak, odlučio opravdati udvaranje i reći joj otvoreno ono što sam joj tako dugo samo naznačivao - da je volim. Čekao sam priliku da se nađemo nasamo. No, u međuvremenu - tijekom samo nekoliko sati koliko je preostalo da se vidimo i porazgovaramo u četiri oka - dogodilo se nešto vrlo nesretno, nešto što će izmijeniti moju odluku, a s njom i sve moje nade. Došlo je do otkrića... - on tu zastade i obori pogled - ...netko je obavijestio gospođu Smith, neki daljnji rođak, pretpostavljam, koji me je želio lišiti njezine milosti, o jednoj vezi u koju sam se bio upleo... No, nije potrebno da to dalje objašnjavam - zbunjeno nadoda, promotrivši je ispitivački. - Vi poznajete tu osobu. Vjerojatno već odavno znate cijelu priču.
— Jest - odvrati Elinor jednako zbunjeno, ali hladno. Nije se sada smjela raznježiti nad njim. - Sve sam čula. I kako mislite opravdati svoju krivicu u toj užasnoj aferi? Čini mi se da je to jednostavno nemoguće.
— Sjetite se od koga ste to čuli - uzviknu Willoughby. - Je li taj bio nepristran? Priznajem, trebao sam se brinuti o stanju te žene i voditi računa o njezinu karakteru. Ne želim sebe opravdati, ali ipak ne bih htio da steknete dojam kako sva težina grijeha leži na meni; ako sam je povrijedio, to još ne znači da je bila besprijekorna; ako sam bio drzak, nije ni ona bila svetica. Njezine su strasti i slabosti isto tako... Ali, neću se sad braniti. Njezina ljubav zaslužila je bolji postu pak. Često se s kajanjem prisjećam nježnosti kojima me uspjela nakratko ponovno privući. Od srca žalim što se to moralo dogoditi. Nisam povrijedio samo nju; nanio sam bol i onoj koja me je (smijem li reći?) isto tako silno ljubila, a koja je bila - oh, toliko pametnija!
— Vaša ravnodušnost prema toj nesretnoj djevojci nimalo ne opravdava to što ste je tako okrutno napustili. Moram to reći, iako mi je ovaj razgovor vrlo neugodan. Ne mislite da ćete svoje postupke opravdati njezinim slabostima, njezinom prirodnom nenadarenošću, kad ste sami bili tako očito bezdušni. Morali ste biti svjesni koliko joj nedostajete dok ste se uvijek vedri i sretni zabavljali u Devonshireu i kovali nove planove.
— Ali, duše mi, nisam znao - zaneseno će on. - Zaboravio sam joj ostaviti adresu; uostalom, zdrav razum mogao joj je reći gdje se nalazim.
— A što je rekla gospođa Smith?
— Smjesta me je kaznila zbog prijestupa. Možete zamisliti kako sam bio zbunjen. Sve ju je okrenulo protiv mene; njezino čistunstvo, uštogljeni pogledi na život, nepoznavanje svijeta - sve. Nisam mogao zanijekati što se dogodilo, a moji pokušaji da popravim dojam bijahu uzaludni. Netko ju je, pretpostavljam, već ranije bio nagovorio da ne povjeruje u moralnu ispravnost moga ponašanja uopće. Bila je, štoviše, nezadovoljna što sam joj prilikom tog posjeta posvetio vrlo malo pažnje i vremena. Ukratko, došlo je do potpunog raskida. Bilo je, doduše, spasa za mene, dobra je žena na vrhuncu svoje kreposti obećala da će zaboraviti prošlost ako oženim Elizu. Ali nisam to mogao, te me je službeno lišila milosti i izbacila iz kuće. Sljedećeg jutra trebao sam otputovati; a cijelu noć proveo sam razmišljajući što mi je ubuduće činiti. Velika unutarnja borba završila je ipak prebrzo. Ni ljubav prema Marianni, ni saznanje da i ona mene ljubi nisu mogli nadvladati moj strah od siromaštva, niti nadjačati lažne ideje o nužnosti bogatstva kojima sam po naravi bio sklon, a imućna ih je okolina u kojoj sam se kretao samo poticala. Imao sam razloga vjerovati da će me moja sadašnja žena zbrinuti ako je samo zaprosim, te uvjerih samoga sebe da mi ne preostaje ništa pametnije. No, po odlasku iz Devonshirea čekala me još jedna kušnja; baš taj dan bijah pozvan k vama na ručak. Dakle, trebalo je izmisliti neku ispriku i odbiti poziv. Dugo sam razmišljao da li da napišem pismo ili da se osobno ispričam. Osjećao sam da bi bilo užasno vidjeti Mariannu. Čak sam sumnjao da bih je mogao vidjeti i ostati pri svojoj odluci. U tome sam, ipak, podcijenio vlastitu bezobzirnost. Otišao sam, naime, osobno, susreo je, vidio kako očajava i ostavio je očajnu. Otišao sam u nadi da je više nikada neću vidjeti.
— Zašto ste dolazili, gospodine Willoughby? - upita Elinor prijekorno. - Pismo bi bilo sasvim dovoljno. Zašto je bilo potrebno da dođete?
— Zbog vlastitog ponosa. Bilo mi je nezamislivo pobjeći iz Devonshirea i tako pobuditi vaše sumnje i nagađanja susjedstva o onome što se dogodilo između gospođe Smith i mene. Zato sam na putu za Honiton odlučio svratiti do vas. Ugledavši vašu dragu sestru, ćutio sam se užasno. Da sve bude još gore, zatekao sam je samu. Svi ste bili nekamo otišli. A još prethodne večeri bio sam se rastao od nje čvrsto uvjeren, sasvim siguran da postupam ispravno! Da nije bilo tih nekoliko sati, pripala bi mi zauvijek! Sjećam se kako sam bio sretan i veseo idući od vas u Allenham. Bio sam zadovoljan sobom i oduševljen drugima! No, prilikom tog našeg posljednjeg prijateljskog susreta pristupio sam joj s takvim osjećajem krivnje te mi je zamalo ponestalo snage da se i dalje pretvaram. Neću nikada zaboraviti njezinu tugu, razočaranje i duboku ogorčenost kad sam joj rekao da moram smjesta otići iz Devonshirea. A još mi je slijepo vjerovala i uzdala se u mene! Oh, Bože - kakav sam tvrdokoran pokvarenjak bio!
Nekoliko časak oboje šutješe. Elinor prva progovori:
— Jeste li joj rekli da ćete se uskoro vratiti?
— Ne znam što sam joj rekao - odgovori on nestrpljivo. - O onome što se dogodilo zacijelo joj ništa nisam rekao, a o budućnosti sam joj najvjerojatnije nabrajao svašta. Ne mogu sad o tome misliti. To mi neće pomoći. Tada se pojavila vaša draga majka kako bi me još više mučila svojom dobrotom i povjerenjem. Hvala nebesima! Ipak me je mučila.
Osjećao sam se bijedno. Sad mi je drago što je bilo tako. To je dokaz da je ipak ostalo malo poštenja u mojoj glupoj pokvarenoj duši. Dakle, otišao sam, ostavio sve što sam ljubio i uputio se onoj prema kojoj sam u najboljem slučaju bio ravnodušan. Putujući s vlastitim konjima sporo sam napredovao. Bilo je dosadno, nisam imao s kime razgovarati. U gradu su me očekivala uzbuđenja, bogatstvo, a iza mene Barton koji mi je pružio tako umirujući prizor! Oh! Bijaše to blaženo putovanje!
Ušutio je.
— Dakle, gospodine - reče Elinor nestrpljivo očekujući da ode, premda ga je sažalijevala - je li to sve?
— Sve! - Ni govora. Zar ste zaboravili što se dogodilo u gradu? Ono sramno pismo... Je li vam ga pokazala?
— Da, pročitala sam sva pisma.
— Kad je do mene stigla njezina prva poruka (a to se dogodilo odmah jer sam sve vrijeme bio u gradu), osjećao sam se - poslužit ću se otrcanim izrazom - neopisivo. Iskazao bih to još jednostavnije te možda neću u vama pobuditi nimalo sućuti - moji osjećaji bijahu vrlo, vrlo bolni. Svaki redak, svaka riječ - da se okoristim izlizanom metaforom koju bi mila autorica tog pisma zabranila da je sad ovdje - bijahu za mene udarac maljem, a saznanje da je Marianne došla u London - istim rječnikom - udarac groma. Gromovi i maljevi! Kako bi me prekorila zbog tih fraza! Njezin ukus, njezini pogledi - čini mi se da ih bolje poznajem negoli vlastite. I uvjeren sam da su vredniji.
Elinorini osjećaji što su se mnogo puta mijenjali tijekom tog neobičnog razgovora, sada se opet ublaže. Držaše ipak svojom dužnošću da ispravi sugovornikove ideje poput ove potonje.
— Nemojte tako, gospodine Willoughby. Sjetite se da ste oženjeni. Ispričajte mi samo ono što mislite da moram čuti.
— Obznanjujući mi da sam joj još uvijek drag kao i nekad, da me jednako voli unatoč mnogim tjednima razdvojenosti i da još uvijek vjeruje u moju postojanost, njezino pismo probudi u meni grižnju savjesti. Kažem probudi, jer su je poslovi i raskalašen život u Londonu bili donekle zatomili. Bio sam se pretvorio u divnog, okorjelog nitkova, koji uobražava da je postao ravnodušan prema njoj i da ona zacijelo jednako osjeća za njega. Razmišljao sam o našim nekadašnjim odnosima kao o tričavoj, nevažnoj, neozbiljnoj vezi, slijegao ramenima što je tomu tako i gušio u sebi svako kajanje, sve skrupule, s vremena na vrijeme potajice govoreći: “Bit će mi vrlo drago ako dočujem da se sretno udala.” Ali to pismo prisililo me je da bolje upoznam sebe. Osjetio sam da mi je do nje više stalo nego do bilo koje žene na svijetu, i da sam se prema njoj sramno ponio. Upravo je tada, međutim, sve već bilo dogovoreno između mene i gospođice Grey. Nije bilo uzmaka. Mogao sam vas samo obje izbjegavati. Nisam odgovorio Marianni želeći se na taj način osigurati od njezinih pisama. Neko sam čak vrijeme odlučio ne posjetiti vas u Ulici Berkeley. Napokon sam ipak procijenio da je bolje izigravati hladno i uobičajeno poznanstvo, pa sam jednog jutra pričekao da izađete iz kuće i ostavio svoju posjetnicu.
— Čekali ste da izađemo! Vidjeli ste nas?!
— Dakako. Iznenadit ćete se kad saznate koliko sam vas često promatrao, koliko sam se često zamalo sudario s vama. Ušao sam u mnogo trgovina kako bih izbjegao taj susret, dok je vaša kočija prolazila ulicom. Stanovao sam u Ulici Bond i gotovo nije bilo dana da nisam ugledao ili vas ili vašu sestru. Već bismo se odavno sreli da nisam neprestano motrio i oprezno vam se uklanjao. Izbjegavao sam i Middletonove, kao i sve one koji bi mogli biti naši zajednički poznanici. Ipak, ne znajući jesu li u gradu ili nisu, naletio sam na sir Johna i to, čini mi se, već prvog dana kako su doputovali. Bilo je to dan nakon što sam ostavio posjetnicu kod gospođe Jennings. Pozvao me je na zabavu s plesom što se te večeri održavala kod njih. Znao bih pouzdano da ste i vi pozvane, čak da mi to i nije rekao. Naravno, nisam se odazvao. Sljedećeg jutra stiglo je još jedno Mariannino kratko pismo - i nadalje ispunjeno ljubavlju, otvoreno, neprijetvorno, povjerljivo. Sve je to još više ocrnilo moj postupak. Nisam mogao odgovoriti. Pokušao sam - no, nisam uspio sastaviti ni jednu rečenicu. Ali, mislio sam o Marianni neprestano. Ako me imalo žalite, gospođice Dashwood, imajte sućuti za mene kakav sam bio tada. Srcem i dušom čeznuo sam za Mariannom, a bijah prisiljen izigravati sretnog ljubavnika drugoj ženi! Ta tri ili četiri tjedna bili su mi najgori. I napokon, ne moram vam to ni pričati, došlo je do neizbježnog susreta. Uništio sam to slatko biće! Kako je to bila užasna večer! S jedne strane Marianne, lijepa poput anđela, doziva me svojim divnim glasom - oh, Bože - pruža mi ruku i, motreći me tako zabrinuto svojim čarobnim očima zahtijeva objašnjenje, a s druge, đavolski ljubomorna Sophia s izrazom poput... ali, to nije važno; sad je sve to prošlo. Kakva večer! Pobjegao sam čim mi se ukazala prilika. No, ipak sam uspio ugledati samrtničko bljedilo na Marianninu prelijepom licu. Tada sam je posljednji put vidio - a ukazala mi se u takvom obličju. Bijaše to užasan prizor! Pa ipak, kad sam danas dolazio, misleći da umire, donekle me je tješila spoznaja da točno znam kako će izgledati onima koji je budu vidjeli posljednji. Dok sam putovao, njezino je lice bilo preda mnom, neprestano preda mnom, blijedo i nesretno kao i onomad.
Oboje neko vrijeme razmišljaše bez riječi. Ustajući, Willoughby prvi prekinu tišinu:
— Dobro, dakle, da požurim i odem. Sestri vam je bolje, zacijelo je izvan opasnosti, zar ne?
— Uvjereni smo u to.
— I vaša jadna majka!? Ona je luda za Mariannom.
— Ali pismo, gospodine Willoughby, vaše pismo. Što biste o tome mogli reći?
— Da, da, o tome osobito. Poznato vam je da mi je vaša sestra već sljedećeg jutra opet pisala. Vidjeli ste što. Doručkovao sam kod Ellisonovih. Iz moga unajmljenog stana donijeli su mi tamo njezino pismo, zajedno s još nekima. Dogodilo se da ga je Sophia opazila prije mene. Njegova veličina, finoća papira i rukopis smjesta su joj pobudili sumnju. Već je ranije bila načula nešto neodređeno o mojoj vezi s nekom mladom damom u Devonshireu. Prethodne večeri ukazala joj se prilika da točno utvrdi o kakvoj je mladoj dami riječ i to ju je učinilo paklenski ljubomornom. Pretvarajući se nestašnom, što inače u voljene žene može sasvim očarati, otvorila je pismo i pročitala ga. Ta joj se drskost i te kako osvetila. Dotuklo ju je ono što je pročitala. Bio bih mogao podnijeti njezinu nesreću, ali njezine strasti, njezinu zloću, morah smiriti po svaku cijenu. I ukratko - što mislite o stilu moje žene? Tankoćutan je, nježan, istinski ženstven - zar ne?
— Vaša žena!? Pismo je bilo napisano vašim rukopisom.
— Da, ali meni je pripalo samo da pokorno prepišem rečenice koje me bilo sram potpisati. Original je u potpunosti njezin - njezine zgodne misli i nježan izraz. Ali što sam mogao!? Bili smo zaručeni, sve je već bilo pripremljeno, datum vjenčanja gotovo dogovoren. No, govorim poput glupana. - Pripreme! Dan vjenčanja! Pošteno govoreći, bio mi je potreban njezin novac, i morao sam učiniti sve da spriječim raskid. Napokon, zar bi se nešto promijenilo da sam sam pisao to pismo? Zar bi Marianne i njezini prijatelji drukčije mislili o meni? Ta, samo je jedan odgovor dolazio u obzir. Morao sam ispasti hulja, pa zar je važno jesam li to učinio otmjeno ili grubo? “U njihovim sam očima zauvijek propao”, govorio sam sebi. “Pristup njihovu društvu za me je zatvoren za svagda. Već me drže nedosljednim stvorom. Ovo će ih pismo samo uvjeriti da sam podlac.” Razmišljao sam tako, obuzet nekim očajničkim nemarom, dok sam prepisivao ženine riječi i rastajao se od posljednjih uspomena na Mariannu. Bio sam prisiljen priložiti njezina tri pisma što su se na nesreću zatekla u mojoj džepnoj bilježnici, u protivnom bio bih ih sakrio i do smrti nosio uza se. Nisam ih mogao ni poljubiti. U toj nesretnoj bilježnici koju je gospođa tako bezobzirno i za mene tako ponižavajuće pretresla, bio sam pohranio i pramen njezine kose kako bih ga uvijek mogao nositi uza se. Otela mi je sve moje najdraže uspomene.
— Teško griješite, gospodine Willoughby. Zaslužujete prijekor - reče Elinor ljutito, ne mogavši prikriti svoje osjećaje. - Ne smijete tako govoriti niti o gospođi Willoughby, niti o mojoj sestri. Sami ste izabrali. Nitko vas nije na to natjerao. Vaša žena ima pravo od vas očekivati barem uljudnost i poštovanje. Zacijelo vas voli jer se inače ne bi bila udala za vas. Marianni nije nikakva utjeha što govorite o njoj tako ružno i prijezirno, a pretpostavljam da to ni vašoj savjesti ne ide u prilog.
— Ne govorite mi o mojoj ženi - reče on duboko uzdahnuvši. - Ona ne zaslužuje vašu sućut. Znala je da je ne volim kad smo se vjenčali. No, vjenčali se jesmo. Došli smo u Combe Magnu da bismo bili sretni, a poslije se vratili u grad zabavljati se. I žalite li me sad, gospođice Dashwood? Ili moja priča nije imala svrhe? Jesam li po vašemu mišljenju barem malo manje kriv nego prije? Htijenja mi nisu uvijek bila loša. Jesam li barem donekle objasnio svoje grijehe?
— Da, nešto malo svakako ste postigli. Pokazali ste se, u cjelini gledano, manje krivim nego što sam vjerovala da jeste. Pokazali ste da u srcu niste tako zli. No uzrokovali ste toliko nesreće da mi je teško i zamisliti što bi moglo izazvati još više.
— Molim vas, kad se oporavi vaša sestra, ponovite joj što sam vam ispričao. Neka i ona barem malo promijeni mišljenje o meni. Rekli ste da mi je već oprostila. Dopustite mi da zamislim kako će mi, bolje upoznavši moje srce i sadašnje osjećaje, praštati neposrednije, nježnije i s manje ponosa. Recite joj kako sam očajan i koliko se kajem. Recite joj da sam joj u dubini duše uvijek bio i ostao vjeran i da mi je u ovom trenutku draža no ikad.
— Reći ću joj ono što je nužno da biste se opravdali i pred njom, ako je to uopće moguće. No još mi niste objasnili pravi razlog svoga dolaska. I kako ste saznali da je bolesna?
— Naišao sam sinoć u predvorju Drury Lanea na sir Johna Middletona. Kad me prepoznao, oslovio me prvi put u protekla dva mjeseca. Nakon moje ženidbe bio me je potpuno prezreo, što me nije ni začudilo ni ražalostilo. Tom prilikom, međutim, onako pošten i budalast, iskreno me prezirući a zabrinut za vašu sestru, nije odolio iskušenju; ispričao mi je ono što bi me svakako moralo žestoko bocnuti, premda on to možda nije ni očekivao. Rekao mi je, dakle, otvoreno i grubo da Marianne umire u Clevelandu od trbušnog tifusa, da je tog jutra dobio pismo od gospođe Jennings u kojem ga obavještava o kakvoj je užasnoj opasnosti riječ, da su svi Palmerovi pobjegli u golemom strahu itd. Bio sam preneražen te nisam uspio prikriti osjećaje čak ni pred sir Johnom u kojega je dar zapažanja vrlo nerazvijen. Raznježio se kad je vidio kako patim. Sasvim je zaboravio prvotne zle namjere i, podsjećajući me na staro obećanje u pogledu mladog ptičara, gotovo mi na rastanku pružio ruku. Sto li sam osjetio saznavši da Marianne umire - i da umire držeći me najveći zločincem, prezirući me, mrzeći me u posljednjim trenucima života? Jer, kako sam mogao znati kakve su joj sve užasne stvari napričali o meni? Jedna me je osoba svakako mogla prikazati sposobnim za svako zlo. Osjećao sam se strašno! - Brzo sam donio odluku i danas ujutro u osam bijah u kočiji. Eto, sad znate sve.
Elinor ne odgovori. Nijemo razmišljaše o nepopravljivoj šteti što ju je u duši i naravi tog čovjeka izazvala samostalnost i njezine posljedice - lijenost, razuzdanost i rasipnost. A u tom su se nadarenom mladiću, inače, bili sretno ujedinili prirodno otvorena, poštena narav i osjećajan, nježan duh. Okolina ga je učinila nepromišljenim i jalovim. Nepromišljenost i jalovost učinili su ga bezdušnim i sebičnim. Osjećajući se jalovim, htio je vlastitu krivicu svaliti na drugoga. Tako se istinski zaljubio, ali je neumjerenost, ili potreba što je iz nje proistjecala, zahtijevala da žrtvuje tu ljubav. Svaka pogrešna stuba što ga je vodila do zla, dovela ga je isto tako i do kazne. Sada kad mu više nije dostupna, stala ga je progoniti ljubav, od koje se bio prividno otrgnuo, protiv svojih osjećaja, usprkos časti i želji. Brak kojim je bez imalo skrupula upropastio njezinu sestru, sad će se po svoj prilici izroditi u nezadrživ izvor nesreće i za njega i za njegovu suprugu. Nakon nekoliko minuta Willoughby je trgnu iz mračnih misli. Vjerojatno je i sam bio utonuo u slične, jer ustajući skrušeno reče:
— Nema smisla da sjedim ovdje; moram poći.
— Idete li natrag u grad?
— Ne, idem u Combe Magnu. Moram tamo obaviti neki posao. Odande se za koji dan vraćam u grad. Zbogom.
Ispružio je ruku. Nije mu je mogla odbiti. Usrdno je stisnuo njezinu.
— Osjećam da sada ipak imate o meni bolje mišljenje - reče, naslonivši se na okvir kamina kao da je zaboravio na odlazak.
Elinor potvrdi. Reče mu da mu oprašta, da ga žali i da mu želi mnogo sreće; doda čak nekoliko toplih savjeta kako da to postigne. Odgovor nije ohrabrivao.
— U pogledu sreće moram živjeti kako mi je suđeno - reče on. - Sreća u vlastitom domu ne dolazi u obzir. Ako bi mi pak bilo dopušteno misliti da se vi i vaši bližnji zanimate za mene, moju sudbinu i moje postupke, možda bih na taj način... pazio što činim... u najmanju ruku, imao bih zašto živjeti. Doduše, Mariannu sam zauvijek izgubio. Da mi je kojim slučajem ponovno biti slobodan...
Elinor ga prijekorno zaustavi.
— No, dobro - pokori se on. - Još jednom - zbogom. Otići ću, i strahovati pred jednim jedinim događajem!
— Kako to mislite?
— Mislim na Marianninu udaju.
— Potpuno ste u krivu. Ona vam više nikada ne može pripasti.
— Ali pripast će nekom drugom. I ako taj netko bude baš osoba koju najmanje trpim... Ne, neću više iskušavati vašu milost i dobru volju; dokazat ću da i ja mogu praštati tamo gdje sam nanio najviše zla. Zbogom - Bog vas blagoslovio! To rekavši, gotovo istrči iz sobe.