Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : 1, 2, 3  Sledeći

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 3]

1 Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 6:30 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

2 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 6:32 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
1. Poglavlje
Općenito je poznata činjenica da je bogatu neoženjenu čovjeku žena prijeko potrebna. Koliko god se malo znaju osjećaji i stajališta takva čovjeka prigodom njegova prvog dolaska u neko susjedstvo, ta je činjenica tako duboko ukorijenjena u svijesti susjednih obitelji da se on smatra punopravnim vlasništvom ove ili one njihove kćeri.
- Dragi moj Bennete - reče mu jednog dana njegova žena - jesi li čuo da je Netherfieldski park napokon iznajmljen?
Bennet odgovori da nije čuo.
- Eto, iznajmljen je - istakne ona. - Maloprije je bila kod mene gospođa Long i ispripovijedala mi sve o tom.
Bennet ne odvrati ništa.
- Zar te ne zanima tko ga je uzeo? - nestrpljivo upita njegova žena.
- Ti mi to, očito, želiš kazati, pa ću te rado saslušati. Ovo joj je bilo sasvim dovoljno ohrabrenje.
- Pa, dragi, trebaš znati što se zbiva. Gospođa Long kaže da je Netherfield zakupio vrlo bogat mladić iz sjeverne Engleske. Dovezao se u ponedjeljak četveroprežnom kočijom kako bi vidio to mjesto i oduševio se njime toliko da se odmah pogodio s gospodinom Morrisom. Doselit će se prije Miholjdana, a neke njegove sluge bit će u kući već potkraj idućeg tjedna.
- Kako se zove?
- Bingley.
- Je li oženjen?
- Ah, neoženjen je, naravno, dragi moj. Vrlo bogat momak; četiri ili pet tisuća funti na godinu. Kakva divna prilika za naše kćerke!
- Zašto? Kakvu to važnost može imati za njih?
- Dragi moj Bennete - odgovori njegova žena - kako možeš biti tako glup! Valjda ti je jasno da ja mislim na njegovu ženidbu jednom od njih.
- Nastanjuje li se on ovdje zbog takva razloga?
- Zbog takva razloga! Glupost! Kako možeš tako govoriti! Doduše, vrlo je vjerojatno da će se zaljubiti u jednu od njih, pa ga moraš posjetiti čim dođe.
- Ne vidim nikakva povoda za to. Ti i kćerke možete ići ili ih možeš poslati i same, što će možda biti i najbolje, jer, budući da si lijepa koliko i bilo koja od njih, moglo bi se dogoditi da se svidiš gospodinu Bingleyju više od sviju njih.
- Dragi moj, ti mi laskaš. Doista sam bila lijepa, ali ne uobražavam da sam i sada nešto osobito. Kad žena ima pet odraslih kćeri, ne smije više misliti na svoju ljepotu.
- U takvim okolnostima ženi često ne ostaje dovoljno ljepote da bi mislila na nju.
- Ali, dragi moj, uistinu moraš otići i posjetiti gospodina Bingleyja kad se doseli u susjedstvo.
- To ti nipošto ne mogu obećati.
- Misli na naše kćeri. Zamisli samo kakvo bi to udomljenje bilo za jednu od njih. Sir William i ledi Lucas odlučili su otići k njemu samo zbog svoje kćeri, jer, znaš, oni uglavnom ne posjećuju došljake. Ti zaista, moraš otići, jer ga nećemo moći posjetiti ako to ti ne učiniš.
- Uistinu si pretjerano obzirna. Mislim da će gospodinu Bingleyju biti vrlo milo da vas vidi, te ću mu poslati po tebi nekoliko redaka kako bih ga uvjerio da od sveg srca pristajem da se oženi kojom god hoće od naših kćeri, iako moram ubaciti poneku lijepu riječ za svoju malu Lizzy.
- Neću da to učiniš. Lizzy nije nimalo bolja od ostalih… nije ni upola lijepa kao Jane niti je upola dobroćudna kao Lydia. No ti uvijek njoj daješ prednost.
- Nijedna od njih nema bogzna kakve osobine kojima bi se isticala - odgovori on. - Sve su budalaste i neznalice kao i druge djevojke. No Lizzy je oštroumnija od svojih sestara.
- Bennete, kako možeš tako prigovarati svojoj rođenoj djeci! Uživaš kad me ljutiš. Nemaš milosti prema mojim jadnim živcima.
- Pogrešno si me razumjela, draga moja. I te kako poštujem tvoje živce. Oni su moji stari prijatelji. Slušam već najmanje dvadeset godina kako ih spominješ sa strahopoštovanjem.
- Ah! Ne znaš koliko patim.
- Nadam se da će tvoja patnja proći i da ćeš doživjeti da vidiš mnoge mladiće sa četiri tisuće funti godišnjeg prihoda kako se doseljavaju u naše susjedstvo.
- Neće nam biti ni od kakve koristi ni dolazak dvadeset takvih ako ih ne budeš htio posjetiti.
- Možeš biti uvjerena, draga moja, da ću ih, kad ih bude dvadeset, sve posjetiti.
Gospodin Bennet je bio tako čudna mješavina oštroumnosti, sarkastičnosti, rezerviranosti i ćudljivosti da njegovoj ženi ni iskustvo od dvadeset tri godine nije bilo dovoljno za razumijevanje njegova karaktera. Nju se moglo lakše razumjeti. Ona je bila žena skromne inteligencije, malog znanja i promjenljive naravi. Kad je bila nezadovoljna, uobražavala je da pati od živčanih tegoba. Glavni je cilj njezina života bio da uda svoje kćeri, a utjeha u životu bili su posjeti i novosti.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

3 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 6:33 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
2. Poglavlje
Bennet je bio jedan od prvih koji su posjetili Bingleyja. Još od početka je namjeravao otići k njemu, ali je stalno uvjeravao ženu da neće ići, te je ona za posjet, obavljen već ujutro, doznala tek uvečer. Bennet je tu tajnu otkrio na sljedeći način.
Opazivši da njegova druga kćerka dotjeruje svoj šešir, iznenada joj se obratio: - Nadam se da će se to svidjeti gospodinu Bingleyju, Lizzy.
- Ne možemo znati što se sviđa gospodinu Bingleyju - reče osorno njezina majka - jer ga ne posjećujemo.
- Ali ti zaboravljaš, mama - napomene Elizabeth - da ćemo se viđati s njim na balovima i primanjima i da je gospođa Long obećala kako će nam ga predstaviti.
- Ne vjerujem da će ona to učiniti. Ima svoje dvije nećakinje. Sebična je i licemjerna. Nemam dobro mišljenje o njoj.
- Ni ja - složi se gospodin Bennet - i milo mi je što nećeš morati zavisiti o njezinoj ljubaznosti.
Gospođa Bennet se ne udostoji odgovoriti, ali se nije mogla suzdržati, te počne koriti jednu od svojih kćeri.
- Ne kašlji tako, Kitty, za ime Božje! Smiluj se malo mojim živcima. Potpuno ćeš mi ih istrgati.
- Kitty je neobzirna u svom kašlju - reče njezin otac. - Ne bira pogodno vrijeme za kašalj.
- Ja ne kašljem radi zabave - jetko odgovori Kitty. - Kad je tvoj idući bal, Lizzy?
- Za dva tjedna.
- Da, tako je - uzvikne njezina majka. - A gospođa Long se vraća tek uoči tog dana, pa nam ga neće moći predstaviti jer ga ni sama neće poznati.
- Onda ćeš ti, draga moja, imati prednost pred svojom prijateljicom, te ćeš ti njoj predstaviti gospodina Bingleyja.
- Nemoguće, Bennete, nemoguće, jer i ja ga ne poznajem, kako me možeš tako zadirkivati?
- Poštujem tvoju opreznost. Dvotjedno poznanstvo zaista ne znači mnogo. Za dva se tjedna ne može, bez dvojbe, doznati kakav je tko. Međutim, ako ga mi ne predstavimo, učinit će to netko drugi, jer su gospođa Long i njezine nećakinje čvrsto odlučile iskoristiti tu priliku. Stoga, ako to ti odbiješ učiniti, ja ću preuzeti zadatak na sebe, i ona će to smatrati ljubaznošću.
Djevojke se zagledaju u oca. Gospođa Bennet reče samo: - Gluposti, gluposti!
- Što znače te tvoje oštre riječi? - uzvikne on. - Zar misliš da su običaj predstavljanja i važnost koja mu se pridaje gluposti? U tome se ne mogu sasvim složiti s tobom. šta kažeš ti, Mary? Ti si dubokoumna mlada dama, znam to, čitaš pametne knjige i vadiš odlomke iz njih.
Mary htjede kazati nešto vrlo mudro, ali nije znala što.
- Dok se Mary domišlja - nastavi on - vratimo se na gospodina Bingleyja.
- Sita sam gospodina Bingleyja - uzvikne njegova žena.
- Žao mi je što to čujem, ali zašto mi to nisi već prije rekla? Da sam to znao jutros, ne bih se svratio k njemu. To je vrlo nezgodno; no, budući da sam ga već posjetio, sad više ne možemo izbjeći to poznanstvo.
Iznenađenje dama bilo je baš onakvo kakvo je želio. Iznenađenje gospođe Bennet možda je premašilo iznenađenje ostalih. Ali, kad se prvi bučni val radosti utišao, ona reče kako je to cijelo vrijeme i očekivala.
- Lijepo je to od tebe, dragi Bennete! No znala sam da ću te na posljetku nagovoriti. Čvrsto sam vjerovala kako previše voliš svoje kćerke da bi propustio takvo poznanstvo. Oh, baš se radujem! Izvrsno si se našalio otišavši tamo jutros i ne rekavši ni riječ o tome.
- A sad, Kitty, možeš kašljati koliko te volja - reče gospodin Bennet i izađe iz sobe, umoran od oduševljenih izljeva svoje žene.
- Kakva izvanrednog oca imate vi, djevojke! -prozbori ona kad su se zatvorila vrata. - Ne znam kako ćete mu se ikad odužiti za ljubaznost; uostalom, i za moju. Mogu vam reći da u našim godinama nije baš ugodno sklapati nova poznanstva svaki dan; no za vaše smo dobro pripravni učiniti sve. Lydia, ljubavi moja, iako si najmlađa, pretpostavljam da će gospodin Bingley plesati s tobom na idućem balu.
- Ah - hrabro odgovori Lydia - ne plašim se, jer, premda sam najmlađa, najviša sam.
Ostatak večeri provele su nagađajući kad će on uzvratiti posjet gospodinu Bennetu i smišljajući kad bi ga mogle pozvati na večeru.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

4 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 6:33 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
3. Poglavlje
Međutim, ni sve ono što je gospođa Bennet, uz pomoć svojih pet kćeri, pitala o došljaku, nije bilo dovoljno da izvuče od njezina muža ikakav određen opis gospodina Bingleyja.
Napadale su ga na razne načine - otvorenim pitanjima, vještim pretpostavkama i zaobilaznim nagađanjima; ali je on izbjegao vještini svih njih, te su se na posljetku morale zadovoljiti obavijestima iz druge ruke od svoje susjede ledi Lucas. Njezin je izvještaj bio vrlo povoljan. Sir William je oduševljen tim čovjekom. Veoma je mlad, neobično lijep, vrlo prijazan i - a to je kruna svega - namjerava doći na idući bal s velikim društvom. Ništa nije moglo biti divnije! Sklonost plesu pouzdan je korak prema zaljubljivanju, te su se vrlo velike nade polagale u Bingleyjevo srce.
- Kad bih samo vidjela jednu od svojih kćeri sretno udomljenu u Netherfieldu - reče gospođa Bennet svom mužu - i ostale isto tako dobro udane, ne bih više željela ništa drugo. Za nekoliko je dana gospodin Bingley uzvratio posjet gospodinu Bennetu i sjedio s njim oko deset minuta u knjižnici. Nadao se da će dobiti priliku da vidi mlade dame, o čijoj je ljepoti mnogo slušao, ali je vidio samo oca. Dame su bile nešto sretnije ruke, jer su mogle s gornjeg prozora utvrditi da on nosi modar kaput i jaše vranca.
Uskoro mu je poslan poziv da dođe na večeru; i već je gospođa Bennet odabrala jela koja bi služila na čast njezinu kućanstvu kad li je stigao odgovor koji je odgodio sve to. Gospodin Bingley mora sutradan otići u grad, te stoga ne može imati čast da prihvati njihov poziv itd. Gospođa Bennet se veoma uznemirila. Nije mogla zamisliti kakav bi to posao mogao imati u gradu tako brzo nakon dolaska u Hertfordshire, pa se počela plašiti da će on, možda, stalno letjeti od mjesta do mjesta i da se nikad neće skrasiti u Netherfieldu onako kako bi trebalo. Njezino je strahovanje donekle smirila ledi Lucas svojom pretpostavkom da je otišao u London samo zato da bi skupio veliko društvo za bal; uskoro se pročulo da će gospodin Bingley dovesti na bal dvanaest dama i sedam kavalira. Djevojke se rastužiše zbog tako velikog broja dama, ali ih je uoči bala utješila vijest da ih je umjesto dvanaest doveo iz Londona samo šest - pet sestara i rođakinju. Međutim, kad je ta grupa ušla u dvoranu, bilo ih je samo petero: gospodin Bingley, njegove dvije sestre, muž njegove starije sestre i neki mladić.
Gospodin Bingley se doimao lijepo i gospodski; imao je prijazno lice i ležerno neizvještačeno držanje. Sestre su mu bile otmjene i odjevene po najnovijoj modi. Njegov zet, gospodin Hurst, izgledao je kao pravi gospodin. A njegov prijatelj, gospodin Darcy, odmah je privukao pozornost cijele dvorane svojom divnom, visokom pojavom, lijepim crtama, plemenitim izrazom lica i podatkom, koji je kružio uokolo već pet minuta poslije njegova dolaska, da mu je godišnji prihod deset tisuća funti. Gospoda su tvrdila da je on naočit čovjek, a dame su govorile kako je mnogo ljepši od gospodina Bingleyja, i svi su gledali u njega vrlo zadivljeno sve do večeri, sve dok njegovo držanje nije izazvalo negodovanje koje je plimu njegove popularnosti pretvorilo u oseku jer se zapazilo da je gord, da sve gleda svisoka, da mu je poniženje veseliti se s prisutnima, a tada ga ni njegovo veliko seosko imanje u Derbyshireu nije moglo spasiti od općeg zaključka kako ima vrlo neprivlačno, odbojno lice i kako se nipošto ne može usporediti sa svojim prijateljem.
Gospodin Bingley se brzo upoznao s glavnim ličnostima u dvorani, bio je veseo i društven, plesao je svaki ples, ljutio se što se bal završava tako rano i govorio je kako će i on prirediti bal u Netherfieldu. Takve simpatične osobine govore same za sebe. Kakve li suprotnosti između njega i njegova prijatelja! Gospodin Darcy plesao je samo jedanput s gospođom Hurst i jedanput s gospođicom Bingley, nije htio da ga upoznaju s bilo kojom drugom i proveo je ostatak večeri šetajući po dvorani i razgovarajući pokatkad s ponekim iz svog društva. O njegovoj je naravi donesen konačan sud. On je najoholiji, najneugodniji čovjek na svijetu, i svi su se nadali da više nikad neće doći u njihovo društvo. Među njegovim najžešćim protivnicima bila je gospođa Bennet; njezina se srdžba pretvorila u duboku mržnju zato što je omalovažio jednu od njezinih kćeri.
Elizabeth Bennet je, budući da je bilo premalo kavalira, morala sjediti za vrijeme dvaju plesova; tada je za nekoliko trenutaka stajao gospodin Darcy dovoljno blizu da je mogla čuti razgovor između njega i gospodina Bingleyja, koji je prestao plesati za časak ne bi li nagovorio prijatelja da i on zapleše.
- Hajde, Darcy - reče on - moraš plesati. Nerado gledam kako stojiš sam tako glupo. Mnogo ti je bolje da plešeš.
- Zaista neću. Ti znaš kako mi je mrsko plesati kad ne poznajem dobro svoju partnericu. Na balu poput ovog, to bi mi bilo nepodnošljivo. Tvoje sestre imaju kavalire, a u dvorani ne vidim nijednu drugu ženu s kojom bih mogao plesati da to ne osjećam kao kaznu.
- Ne bih bio tako izbirljiv kao ti - prigovori Bingley - ni za što na svijetu. Časti mi, nikad u životu nisam vidio toliko privlačnih djevojaka kao večeras; neke su, kao što vidiš, neobično lijepe.
- Ti plešeš s jedinom lijepom djevojkom u dvorani - reče gospodin Darcy gledajući u najstariju gospođicu Bennet.
- O! Ona je najljepša djevojka koju sam ikad vidio. No jedna od njezinih sestara sjedi baš iza tebe; vrlo je lijepa i rekao bih da je veoma ljubazna. Dopusti mi, zamolit ću svoju partnericu da te upozna s njom.
- Na koju misliš? - upita Darcy, okrene se i za trenutak se zagleda u Elizabeth, ali, kad su im se srele oči, okrene pogled u stranu i hladno reče: - Nije loša, ali nije ni dovoljno lijepa da bi me dovela u iskušenje; uostalom, nisam raspoložen pridavati važnost mladim damama koje drugi ljudi omalovažavaju. Bolje je da se vratiš svojoj partnerici i uživaš u njezinim osmijesima, jer sa mnom samo tratiš vrijeme. Bingley posluša njegov savjet. Darcy se udalji, a Elizabeth je i dalje sjedila obuzeta ne baš srdačnim osjećajima prema njemu. No taj je događaj ispripovijedala vrlo veselo svojim prijateljicama, jer je bila žive, vesele naravi, pa je uživala u svemu što je smiješno.
Večer je uglavnom protekla ugodno za cijelu obitelj. Gospođa Bennet je zapazila da se netherfieldsko društvo veoma divi njezinoj najstarijoj kćerki. Bingley je plesao s njom dvaput, a i njegove sestre posvetile su joj osobitu pažnju. Jane se razveselila zbog toga koliko i njezina majka, ali na neuočljiviji način. Elizabeth je osjećala Janeinu radost. Mary je čula kad su o njoj rekli gospođici Bingley da je najizobraženija djevojka u cijeloj okolici, dok su Catherine i Lydia imale sreću da ni za tren nisu bile bez kavalira, a samo to su i željele od bala. Stoga su se u dobrom raspoloženju vratile sve u Longbourn, selo u kojem su živjele i bile glavne ličnosti. Kad su došle kući, Bennet još nije legao. Uz knjigu je zaboravljao vrijeme, a ovom prigodom je i vrlo radoznalo čekao da čuje što se zbilo, jer je taj bal izazvao divna očekivanja. Bio je sklon mišljenju da će se njegova žena razočarati u svim svojim nadama u vezi s došljakom; no uskoro je uvidio da će čuti sasvim drukčiju priču.
- Oh! Dragi Bennete - reče ona čim je ušla u sobu - provele smo divnu večer, bal je bio izvanredan. Šteta što nisi bio ondje. Toliko su se divili Jane da je to teško opisati. Svi su rekli da ona divno izgleda; gospodin Bingley je smatra savršeno lijepom i dvaput je plesao s njom! Zamisli samo, dragi moj, dvaput je plesao s njom! Ona je bila jedina djevojka u dvorani koju je i po drugi put zamolio za ples. Najprije je zamolio gospođicu Lucas. Veoma sam se oneraspoložila kad sam ih vidjela zajedno. Međutim, nije mu se nimalo svidjela; nikome se ne bi ni mogla svidjeti, znaš. Poslije prvog plesa vidljivo se zadivio kad je ugledao Jane. Pitao je tko je ona, pa su joj ga predstavili, te ju je tada zamolio za drugi ples. Treći je ples otplesao s gospođicom King, četvrti s Marijom Lucas, a peti opet sa Jane, šesti s Lizzy i sedmi sa Boulangerovom.
- Da je imao iole milosti prema meni - uzvikne nestrpljivo njezin muž - ne bi ni upola toliko plesao! Za ime Božje, ne pričaj mi više o njegovim partnericama. O, što nije uganuo nogu već pri prvom plesu!
- Oh, dragi moj - produži gospođa Bennet - veoma sam oduševljena njime. Kako je lijep! I sestre su mu divne. Nikad u životu nisam vidjela otmjenije haljine od njihovih. Rekla bih da su čipke na haljini gospođe Hurst…
U tom ju je trenu opet prekinuo muž. Bennet nije htio slušati nikakve opise ženske odjeće i ukrasa. Stoga je morala promijeniti predmet razgovora, pa je, s velikom gorčinom i popriličnim pretjerivanjem, pričala o uvredljivoj grubosti gospodina Darcyja.
- Međutim, vjeruj mi - doda ona - Lizzy ne gubi mnogo time što mu se nije svidjela, jer je on vrlo neugodan i odvratan čovjek. Tako je ohol i uobražen da je bio nepodnošljiv! šetuckao je amo-tamo i umišljao sebi da je nekakav velikan. Nije dovoljno lijepa da pleše s njim! Šteta što nisi bio ondje, dragi moj, da ga središ onako kako samo ti znaš. Baš mrzim tog čovjeka.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

5 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 6:34 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
4. Poglavlje
Kad je ostala sama s Elizabeth, Jane… dotad oprezna u hvaljenju gospodina Bingleyja… oda sestri da mu se veoma divi. - On je upravo ono što mladić treba biti - reče ona - pametan, dobroćudan, veseo. I nikad nisam vidjela bolje ponašanje! Prirodnost spojena sa savršenom uljudnošću.
- On je i lijep - doda Elizabeth - što svaki mladić također treba biti, ako ikako može. Dodaj, dakle, i ljepotu, pa je to onda potpun opis njegove ličnosti.
- I te kako mi je laskalo kad me zamolio za još jedan ples. Nisam očekivala takav kompliment.
- Nisi? A ja sam ga očekivala za tebe. Ali to je jedna od velikih razlika između nas. Kad god ti se dade u nečemu prednost, ti se iznenadiš, a ja nikad. što bi moglo biti prirodnije od njegove molbe da opet plešeš s njim? On je morao uočiti da si ti bar pet puta ljepša od svake žene u dvorani. Tu se nema što zahvaljivati njegovoj galantnosti. Istina je, vrlo je prijazan, i ja ti dopuštam da ga voliš. Voljela si ti i mnogo gluplje osobe.
- Draga Lizzy!
- Ah! I sama znaš da si previše sklona tomu da zavoliš gotovo svakoga. Nikad ne vidiš mane ni kod koga. Svi su u tvojim očima dobri i ljubazni. Nikad te u životu nisam čula da govoriš loše o nekome.
- Želja mi je da ne osudim nikoga prenaglo, ali uvijek govorim ono što mislim.
- Znam to, i to je upravo ono što je čudno. Kako možeš, ovako razborita, biti uistinu slijepa za tuđe ludosti i gluposti! Lažna je dobrohotnost dosta česta… na nju se svuda nailazi. Ali biti dobrohotan bez skrivenih primisli, vidjeti ono što je dobro u svačijem karakteru i prikazati ga još boljim, a ne reći ništa o onome što je loše… to je svojstveno samo tebi. Voliš i sestre tog čovjeka, zar ne? Njihovo ponašanje, doduše, nije ravno njegovu.
- Doista nije… na prvi pogled. Ali su vrlo prijazne kad se stupi u razgovor s njima. Gospođica Bingley će živjeti s bratom i vodit će mu kućanstvo. Grdno ću se prevariti ako nam ona ne bude divna susjeda.
Elizabeth je slušala šutke, ali nije bila uvjerena u to. Ponašanje Bingleyjevih sestara na balu nije bilo takvo da bi se svidjelo svima. Budući da je brže zapažala i bila manje povodljiva od sestre, a u rasuđivanju nepristranija od nje, nije baš naginjala pohvalama. One su doista bile fine dame; nije im nedostajalo dobro raspoloženje kad su bile zadovoljne niti sposobnost da budu prijazne kad im se prohtije, ali su bile ohole i uobražene. Prilično lijepe, školovale su se u jednoj od najboljih londonskih privatnih škola, imale su miraz od dvadeset tisuća funti, trošile su više nego što bi trebalo, družile su se s ljudima iz višeg staleža, i stoga su vjerovale kako imaju pravo misliti lijepo o sebi, a ružno o drugima. Pripadale su uglednoj porodici iz sjeverne Engleske, a ta je okolnost bila dublje usađena u njihovo pamćenje nego činjenica da je bogatstvo, kako njihova brata tako i njihovo, stečeno trgovinom.
Gospodin Bingley je naslijedio imetak u iznosu od oko što tisuća funti od svoga oca, koji je namjeravao kupiti veliko plemićko dobro, ali ga je smrt pretekla. Bingley je imao istu namjeru, pa se kolebao u kojoj grofoviji da to učini. No, budući da je sada zakupio ladanjsku kuću, oni koji su najbolje poznavali njegovu bezbrižnu narav mislili su da će on provesti ostatak svog života u Netherfieldu, a tu kupnju prepustiti budućem naraštaju.
Njegove su sestre veoma željele da on kupi imanje. Ipak, iako je sada bio samo zakupac, gospođica Bingley mu je rado pristala voditi kućanstvo i zauzeti domaćičino mjesto za njegovim stolom, a gospođa Hurst, čiji je muž bio više otmjen nego imućan, nije bila ništa manje sklona smatrati njegovu kuću svojim domom kad god joj je to bilo zgodno. Bingley se, postavši punoljetnim tek prije dvije godine, zbog jedne slučajne preporuke našao u iskušenju da pogleda Netherfieldski dom. Razgledavao ga je izvana i iznutra oko pola sata… dopali su mu se položaj i glavne prostorije, svidjelo mu se ono što je vlasnik rekao u prilog domu… i odmah ga je zakupio.
Između njega i Darcyja postojalo je vrlo postojano prijateljstvo unatoč velikoj suprotnosti njihovih karaktera. Bingley se sviđao Darcyju zbog svoje prirodnosti, pristupačnosti, otvorenosti i prilagodljivosti, premda su te osobine bile sušta opreka njegovima i premda on, očito, nije bio nezadovoljan svojim osobinama. Bingley je čvrsto vjerovao u postojanost Darcyjeva prijateljstva i imao visoko mišljenje o njegovu rasuđivanju.
Darcy je bio jače inteligencije. Nije se moglo reći da je Bingley neinteligentan, ali je Darcy bio posebno oštrouman. Istodobno ohol, rezerviran i sklon kritici, Darcy se svojim ponašanjem, iako je ono odavalo dobar odgoj, nije sviđao ljudima. U tom ga je pogledu prijatelj znatno nadmašio. Bingley je bio siguran da će se dopasti gdje god se pojavi, a Darcy se stalno zamjerao ljudima.
Način na koji su govorili o merytonskom balu bio je dovoljno karakterističan. Bingley nije nikad u životu sreo ugodnije društvo ni ljepše djevojke; svi su bili ljubazni i pažljivi prema njemu; nije bilo nikakve formalnosti, nikakve ukočenosti; ubrzo je imao dojam kao da se poznaje sa svima u dvorani; a što se tiče gospođice Bennet, nije mogao zamisliti ljepšeg anđela. Darcy je, naprotiv, vidio skup osoba skromne ljepote i još skromnije otmjenosti; nije se nimalo zainteresirao ni za jednu od njih niti mu je ikoja od njih obratila i najmanju pažnju i pružila ikakvo zadovoljstvo. Priznao je da je gospođica Bennet lijepa, ali je dodao da se previše smiješi.
Gospođa Hurst i njezina sestra složiše se da je tako; ali su joj se ipak divile i voljele je, te su izjavile kako je ona ljupka djevojka i rado bi je bolje upoznale. Tako se, dakle, ustanovilo da je gospođica Bennet ljupka djevojka; a njihov je brat zaključio da mu ta pohvalna ocjena da je pravo da misli o njoj onako kako mu godi.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

6 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 6:34 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
5. Poglavlje
Nedaleko od Longbourna živjela je obitelj s kojom su Bennetovi bili u prisnom prijateljstvu. Sir William Lucas je prije bio trgovac u Merytonu, gdje je stekao poprilično bogatstvo i govorom održanim kralju za vrijeme svog predsjednikovanja zaslužio čast da postane vitezom.
To je odlikovanje, možda, utjecalo na njega previše. Ispunilo ga je gađenjem prema trgovini i domu u malom trgovištu, pa je napustio oboje i preselio se s porodicom u kuću udaljenu oko dva kilometra od Merytona i nazvao je Lucasovim domom. Ondje je mogao zadovoljno razmišljati o svojoj važnosti i, neometan trgovačkim poslovima, misliti samo na to kako će biti uljudan prema cijelom svijetu. Jer, iako se zanosio svojim položajem, nije se nimalo uzoholio; naprotiv, bio je vrlo pažljiv prema svakome. Po prirodi blag, ljubazan i uslužan, postao je još uglađeniji poslije prijema u dvorcu Saint James.
Ledi Lucas bila je vrlo dobra, ljubazna žena; ne baš odveć oštroumna, utoliko je bila korisnija susjedi, gospođi Bennet. Lucasovi su imali više djece. Najstarije od njih, pametna, bistra djevojka, kojoj je bilo dvadeset sedam godina, postala je Elizabethinom prijateljicom.
Pokazalo se prijeko potrebnim da se Lucasove i Bennetove kćeri sastanu i porazgovaraju o balu. Stoga su već sutradan ujutro došle Lucasove u Longbourn da čuju i priopće novosti.
- Vi ste, Charlotte, dobro započeli večer - reče gospođa Bennet gospođici Lucas, uljudno se savlađujući. - Vi ste bili prvi izbor gospodina Bingleyja.
- Da, ali njemu se, čini se, više svidio drugi izbor.
- Oh! Vjerojatno mislite na Jane zato što je s njom plesao dvaput. Doista se stekao dojam da joj se on divi… uistinu vjerujem da mu se ona dopala… načula sam nešto o tome… gotovo i ne znam što… nešto o gospodinu Robinsonu.
- Možda mislite na ono što sam ja načula dok su on i gospodin Robinson razgovarali; zar vam nisam pričala? Gospodin Robinson ga je pitao kako mu se sviđaju naše merytonske zabave, misli li da ima dosta lijepih žena u dvorani i koju smatra najljepšom. A on je na posljednje pitanje odmah odgovorio. "Oh! Najstarija je gospođica Bennet nesumnjivo najljepša; o tome ne mogu postojati dva različita mišljenja."
- Zaboga! Pa to je, doista, vrlo nedvosmisleno… to zvuči kao da… ali, ipak, možda se ništa ne rodi iz toga, znate.
- Ono što sam ja načula najviše se tiče tebe, Lizzy - reče Charlotte. - Gospodin Darcy, doduše, nije toliko vrijedan prisluškivanja koliko njegov prijatelj, je li? Jadna Lizzy! Rekao je da je ona samo podnošljiva.
- Molim vas, nemojte puniti Lizzy glavu time i poticati je da se ljuti zbog njegove grubosti, jer on je tako neugodan čovjek da bi bila prava nesreća dopasti mu se. Gospođa Long mi je rekla sinoć da je sjedio pokraj nje pola sata, a nijednom nije otvorio usta.
- Jeste li sigurni, majko? Da nije to neka mala pogreška? - reče Jane. - Zaista sam vidjela gospodina Darcyja kako razgovara s njom.
- Da, zato što ga je napokon upitala kako mu se sviđa Netherfield, pa nije mogao da joj ne odgovori; ali mi je rekla da se držao vrlo ljuto zato što mu se obratila.
- Gospođica Bingley mi je rekla - istakne Jane - da on nikad ne govori mnogo osim u društvu bliskih znanaca. Kad je s njima, vrlo je ugodan.
- Ne vjerujem nijednu riječ od toga, draga moja. Da je on tako ugodan, razgovarao bi s gospođom Long. No mogu pogoditi kako je to bilo; svi kažu da je prekomjerno gord, a pretpostavljam da je nekako doznao da gospođa Long nema fijaker i konje i da se dovezla na bal unajmljenim čezama.
- Ne smeta mi što nije razgovarao s gospođom Long - reče gospođica Lucas - ali bi mi bilo drago da je plesao s Lizzy.
- Drugi put, Lizzy - reče gospođa Lucas - ja ne bih plesala s njim da sam na vašem mjestu.
- Mislim, gospođo, da vam mogu obećati da neću nikad plesati s njim.
- Njegova me oholost - izjavi gospođica Lucas - ne vrijeđa toliko koliko me oholost inače može uvrijediti, jer postoji opravdanje za nju. Nije nikakvo čudo što tako otmjen mladić, dobra podrijetla, bogat i kome sve ide u prilog, ima visoko mišljenje o sebi. Ako se može tako reći, on ima pravo biti gord.
- To je istina - odgovori Elizabeth - i lako bih mu mogla oprostiti njegovu gordost da nije uvrijedio moju.
- Gordost je - napomene Mary, koja se ponosila mudrošću svoga rasuđivanja - vrlo česta mana. Sudeći po svemu što sam čitala, uvjerena sam da je ta mana zaista vrlo česta, da joj je ljudska narav osobito sklona i da je malo onih koji ne osjećaju samozadovoljstvo zbog ove ili one stvarne ili zamišljene osobine. Taština i gordost su različiti pojmovi, iako se te riječi često upotrebljavaju kao da su sinonimi. Čovjek može biti gord, a ne istodobno i tašt. Gordost se više odnosi na naše mišljenje o nama, taština na ono što bismo htjeli da drugi misle o nama.
- Da sam bogat kao gospodin Darcy - uzvikne mladi Lucas, koji je došao sa sestrama - ne bi mi bilo važno jesam li gord ili nisam. Ali bih držao čopor lisičara i pio bocu vina svaki dan.
- Onda bi ti pio mnogo više nego što bi trebalo - reče gospođa Bennet - i kad bih vidjela da to radiš, odmah bih ti oduzela bocu.
Momak je tvrdio da to ona ne bi učinila, a ona je i dalje dokazivala da bi, pa je ta rasprava potrajala sve do kraja posjeta.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

7 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 6:35 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
6. Poglavlje
Dame iz Longbourna uskoro su posjetile dame u Netherfieldu. A taj je posjet zatim primjereno uzvraćen.
Simpatično ponašanje gospođice Bennet sve više je osvajalo naklonost gospođe Hurst i gospođice Bingley; i, premda su mislile da je majka nepodnošljiva, a mlađe sestre nedostojne da se s njima razgovara, izrazile su želju da se bolje upoznaju s dvjema najstarijima. Jane je tu pažnju prihvatila s najvećim zadovoljstvom; no Elizabeth je još zapažala oholost u njihovu ophođenju, koja nije gotovo izuzimala ni njezinu sestru, te ih nije mogla voljeti, premda je njihova ljubaznost prema Jane, kakva god bila, imala stanovitu vrijednost zato što je, po svoj prilici, izvirala iz činjenice da se ona svidjela njihovu bratu. Kad god su se njih dvoje sreli, bilo je očito svima da se on sve više dopada Jane i da je ona na najboljem putu da se duboko zaljubi u njega. Međutim, sa zadovoljstvom je zaključila da tu zaljubljenost neće, vjerojatno, nitko otkriti, jer Jane spaja, duboko osjećajno, mirnu narav i ujednačenu veselost, a to će je zaštititi od sumnjičavosti drskih osoba. To svoje mišljenje priopćila je Elizabeth svojoj prijateljici, gospođici Lucas.
- Možda je ugodno - odgovori Charlotte - biti u stanju obmanuti javnost u takvu slučaju, ali je prevelik oprez katkad štetan. Ako žena krije vješto svoju naklonost od cilja te naklonosti, može joj se dogoditi da izgubi priliku da ga priveže uz sebe, a onda će joj biti slaba utjeha što će vjerovati da ljudi ne znaju ništa o tome. U svakoj ljubavi ima tako mnogo zahvalnosti ili taštine da nije mudro prepustiti je samoj sebi. Sam početak nije težak… izvjesna naklonost je sasvim prirodna… no malo nas je koji smo dovoljno hrabri da se istinski zaljubimo bez ohrabrenja. U devet slučajeva od deset bolje je da žena pokaže veću naklonost nego što je uistinu osjeća. Bingleyju se tvoja sestra nesumnjivo dopada, ali to neće prerasti u ljubav ako ga ona ne bude poticala.
- Ona ga potiče koliko to njezina narav dopušta. Kad ja mogu opaziti njezinu naklonost prema njemu, onda je on pravi blesan ako je ne zapaža.
- Imaj na umu, Lizzy, da on ne pozna Janeinu narav tako dobro kao ti.
- Ipak, ako je žena osobito naklonjena nekom čovjeku i ne nastoji to prikriti, onda to on mora opaziti.
- Možda i mora, ako je viđa dovoljno. Međutim, premda se Bingley i Jane viđaju prilično često, nikad nisu dugo zajedno; a kako se uvijek sastaju u velikom mješovitom društvu, ne mogu svaki trenutak iskoristiti za međusobni razgovor. Jane bi stoga trebala što bolje iskoristiti onih pola sata kad ima priliku vladati njegovom pažnjom. Kad bude sigurna u njega, imat će vremena da ga zavoli od sveg srca.
- Tvoj plan je dobar - odgovori Elizabeth - gdje je posrijedi samo želja za dobrom udajom; kad bih se odlučila dobiti bogata muža, ili samo muža kakav god bio, mislim da bih prihvatila tvoju zamisao. Ali Janeini osjećaji nisu takvi; ona ne postupa ni po kakvu planu. Zasad ne zna kolika je njezina vlastita naklonost niti je li razumna. Pozna ga tek dva tjedna. Plesala je samo dvaput s njim u Merytonu; vidjela ga je jedno jutro kod njegove kuće, i otada u društvu četiri puta večerala s njim. To nije dovoljno da bi upoznala njegov karakter.
- Da, nije dovoljno kako ti to prikazuješ. Da je samo večeravala s njim, možda bi opazila jedino kakav mu je apetit; ali ne zaboravi da su oni te četiri večeri proveli zajedno… a četiri večeri mogu mnogo značiti.
- Da, te četiri večeri omogućile su im da utvrde kako oboje više vole bridž nego poker; no, glede bilo koje druge važne osobine, mislim da nisu mnogo doznali.
- Dobro - odvrati Charlotte - od sveg srca želim Jane uspjeh. Ako bi se udala za njega sutra, mislim da bi mogla biti isto tako sretna kao što bi bila da je proučavala njegov karakter godinu dana. Sreća je u braku isključivo stvar slučaja. Koliko god sklonosti obiju strana bile poznate ili slične prije braka, to ne mora biti nikakvo jamstvo za njihovu buduću sreću. Te sklonosti često budu poslije dovoljno različite da postanu izvor nezadovoljstva; zato je bolje znati što je moguće manje o nedostacima osobe s kojom ćemo provesti život.
- Smiješna si, Charlotte, to nije razumno. Znaš da to nije pametno i da i sama nikad ne bi tako postupila.
Zauzeta promatranjem Bingleyjeva udvaranja njezinoj sestri, Elizabeth nije ni slutila da i sama istodobno postaje sve zanimljivijom njegovu prijatelju. Gospodin Darcy nije isprva gotovo ni htio priznati da je zgodna, na balu ju je gledao bez divljenja; a kad su se sreli idući put, promatrao ju je samo zato da bi mogao prigovarati. Međutim, tek što je jasno rekao sebi i svojim prijateljima da ona nema malone nijednu dobru crtu na svom licu, počeo je opažati da joj izraz crnih očiju čini lice neobično inteligentnim. Nakon toga slijedila su druga, isto toliko neočekivana otkrića. Iako je svojim kritičkim okom zapazio neke nesavršenosti u simetriji njezinih oblika, morao je priznati da je laka hoda i lijepa stasa; i, usprkos tvrdnji da njezino ponašanje nije po modi najvišeg staleža, privukla ga je njezina prirodna veselost. Ona nije nimalo bila svjesna svega toga; za nju je on bio samo čovjek koji se nikad ne trudi da bude ugodan i koji je ne smatra dovoljno lijepom da bi plesao s njom.
Poželio je doznati više o njoj, pa je, kao uvodni korak svom pričanju s njom, slušao njezin razgovor s drugima. Odmah je opazila to njegovo prisluškivanje. Dogodilo se to kod Sir Williama Lucasa, gdje se okupilo veliko društvo.
- Zašto gospodin Darcy - zapita ona Charlottu – sluša moj razgovor s pukovnikom Forsterom?
- Na to pitanje samo gospodin Darcy može odgovoriti. - Ako to opet bude činio, doista ću mu reći da znam što hoće. On ima vrlo porugljiv pogled i, ako ne postanem i ja drska, uskoro ću ga se plašiti.
Dok im se on približavao, premda se nije činilo da namjerava razgovarati, gospođica Lucas bočne prijateljicu neka spomene tu temu pred njim. Izazvana time, Elizabeth se okrene prema njemu i reče: - Gospodine Darcy, zar ne mislite da sam se vrlo lijepo izražavala maloprije kad sam zamolila pukovnika Forstera da nam priredi bal u Merytonu?
- Vrlo snažno. No, ta tema čini svaku damu energičnom.
- Strogi ste prema nama.
- Sada će drugi nju moliti - umiješa se gospođica Lucas. - Otvorit ću glasovir, Lizzy, a ti znaš što slijedi.
- Čudna si mi ti prijateljica! Uvijek tražiš da sviram i pjevam pred svakim. Da sam tašta glede svojih glazbenih sposobnosti, ti bi mi bila dragocjena; no ovaj put bi mi, doista, bilo milije da ne sjedam za glasovir pred onima koji su zacijelo navikli slušati najbolje izvođače. - Međutim, budući da je gospođica Lucas i dalje navaljivala, ona doda: - U redu, ako mora tako biti, neka bude. - Zatim, pogledavši ozbiljno gospodina Darcyja, reče: - Ima jedna lijepa stara izreka, koju, naravno, svi ovdje dobro znaju… "Čuvaj svoj dah da hladiš svoju kašu"… a ja ću čuvati svoj da dadem glasa svojoj pjesmi.
Njezino je izvođenje bilo ugodno za uho, ali ne i sjajno. Poslije dviju pjesama, a prije nego što je mogla prihvatiti molbu nekolicine da opet zapjeva, za glasovir nestrpljivo sjedne sestra Mary, koja je uvijek jedva čekala da se pokaže, jer je, zato što je bila jedina ružna u obitelji, marljivo nastojala steći znanja i vještine.
Mary nije imala ni dara, ni ukusa; i, premda ju je taština poticala da se trudi, ona joj je ujedno davala pedantan izgled i uobraženo držanje, što bi naštetilo i višem stupnju umijeća od onog koji je ona dosegla. Elizabeth, koja je bila prirodna i jednostavna, slušali su s mnogo većim zadovoljstvom iako nije svirala ni upola tako dobro; a Mary je, poslije dugog koncerta, bila sretna što može požeti pohvale i zahvalnost sviranjem nekoliko škotskih i irskih poskočica na zahtjev svojih mlađih sestara koje su tada, s nekima od Lucasovih djevojaka i s nekoliko časnika, veselo plesale u jednom dijelu sobe.
Gospodin Darcy je stajao blizu njih, nijemo negodujući zbog takva načina provođenja večeri koji isključuje bilo kakav razgovor, te je suviše utonuo u misli da bi opazio kako je pokraj njega Sir William dok on nije progovorio: - Kakve li divne zabave za mladež, gospodine Darcy! Ništa nije tako lijepo kao ples. Mislim da je ples najotmjenija zabava uglađenog društva.
- Tako je, gospodine. No ples ima i tu prednost što je u modi i kod manje uglađenih zajednica na svijetu. Svaki divljak zna plesati.
Sir Villiam se samo nasmiješi.
- Vaš prijatelj divno pleše - nastavi on poslije kratke šutnje, vidjevši da se Bingley pridružio plesačima - a ne sumnjam da ste i vi vrlo vješti u tome, gospodine Darcy.
- Ako se ne varam, gospodine, vidjeli ste me kad sam plesao u Merytonu.
- Da, zaista, taj mi je prizor priuštio ne baš malo zadovoljstvo. Plešete li često na dvoru?
- Nikad, gospodine.
- Mislim da bi vam priličilo da plešete ondje.
- Nigdje ne plešem ako to mogu izbjeći.
- Vi imate kuću u Londonu, je li tako? Darcy kimne glavom.
- Nekoć sam se i ja htio nastaniti u Londonu, jer volim otmjeno društvo, ali sam se bojao da londonski zrak neće goditi ledi Lucas.
Zašuti očekujući odgovor, ali njegov sugovornik ne reče ništa. U tom je trenutku išla prema njima Elizabeth, pa joj on, želeći joj ugoditi, dovikne: - Draga moja gospođice Elizabeth, zašto ne plešete? Gospodine Darcy, morate mi dopustiti da vam predstavim ovu mladu damu kao odličnu plesačicu. Uvjeren sam da nećete odbiti ples kad je ovakva ljepotica pred vama. - Uzme njezinu ruku i htjede je dati gospodinu Darcyju, koji ju je, iako vrlo iznenađen, bio spreman prihvatiti, kadli Elizabeth odjednom ustukne i reče začuđenom Sir Williamu: - Zaista, gospodine, nije mi ni nakraj pameti da plešem. Molim vas, nemojte misliti da sam krenula ovamo zato da bih molila za partnera.
Darcy je vrlo uljudno zamoli za čast da mu pruži svoju ruku, ali uzalud. Elizabeth je bila odlučna, pa ni Sir William nije uspio svojim nagovaranjem pokolebati njezinu odlučnost.
- Vi plešete tako izvrsno, gospođice Lizzy, da je okrutno od vas što mi uskraćujete užitak da vas promatram; i premda ovog gospodina obično ne zanima ples, uvjeren sam da je voljan priuštiti nam to zadovoljstvo na pola sata.
- Gospodin Darcy je sušta uljudnost - izusti Elizabeth smiješeći se.
- Doista je tako. No, kad se uzme u obzir pobuda, draga moja gospođice, onda se ne možemo čuditi njegovoj spremnosti… jer tko bi odbio takvu partnericu?
Elizabeth pogleda vragolasto, okrene se i ode. Njezin otpor nije joj naštetio kod gospodina Darcyja. Razmišljao je o njoj kad mu se gospođica Bingley obratila riječima: - Mogu pogoditi o čemu sanjarite.
- Mislim da ne možete.
- Razmišljate o tome kako bi nepodnošljivo bilo provoditi mnoge večeri na ovaj način… u ovakvu društvu. Ja se potpuno slažem s vama. Nikad mi nije bilo dosadnije. Tolika dosada, a ipak tolika buka… toliko ništavilo, a ipak tolika uobraženost svih tih ljudi! što bih dala da čujem vašu kritiku o njima!
- Vaša je pretpostavka sasvim pogrešna, uvjeravam vas. Moj umje bio zauzet ugodnijim mislima. Razmišljao sam o vrlo velikom zadovoljstvu koje mogu pružiti divne oči lijepe žene.
Gospođica Bingley mu se odmah zagleda u lice i zaželi da joj on kaže kojoj dami pripada čast što je nadahnula takvo razmišljanje. Darcy odgovori vrlo neustrašivo: - Gospođici Elizabeth Bennet.
- Gospođici Elizabeth Bennet! - ponovi gospođica Bingley. - Veoma sam iznenađena. Otkad vam je ona toliko draga? I, molim vas, kad ću vam moći poželjeti svaku sreću?
- Upravo takvo pitanje sam i očekivao od vas. Djevojačka je mašta vrlo brza. Za tren oka skoči od naklonosti do ljubavi, od ljubavi do braka. Znao sam da ćete mi poželjeti svaku sreću.
- Pa, budući tako ozbiljno govorite o tome, smatrat ću da je to svršena stvar. Imat ćete, doista, divnu punicu. I, naravno, ona će uvijek biti kod vas u Pemberleyju.
Slušao ju je potpuno ravnodušno dok je ona davala sebi oduška zajedljivim riječima; i, budući da je iz mirna izgleda njegova lica zaključila kako joj ne prijeti nikakva opasnost, njezina je duhovita rječitost potrajala dugo.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

8 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 6:36 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
7. Poglavlje
Imetak gospodina Benneta sastojao se gotovo samo od imanja koje je donosilo dvije tisuće funti na godinu, a koje je, na nesreću njegovih kćeri, trebalo pripasti nekom dalekom rođaku jer nije bilo muških nasljednika; a imovina njegove žene, iako prilična, nije bila dovoljna da kćerkama nadoknadi taj gubitak. Njezin je otac bio odvjetnik u Merytonu i ostavio joj je četiri tisuće funti.
Imala je sestru udanu za gospodina Philipsa, koji je bio pisar njihova oca i naslijedio ga u poslovima, i brata koji je živio u Londonu i bio ugledan trgovac.
Selo Longbourn je udaljeno samo dva kilometra od Merytona; ta mala razdaljina bila je vrlo pogodna za mlade dame, koje su rado odlazile tamo tri-četiri puta tjedno da posjete svoju tetku i svrate u kitničarsku trgovinu nasuprot tetine kuće. Dvije najmlađe, Catherine i Lydia, najčešće su išle u te posjete; bile su besposlenije od svojih sestara i, kad nije bilo ničega boljeg, šetnja do Merytona mogla im je ispuniti zabavom jutarnje sate i dati im temu za večernje razgovore. Koliko god okolina oskudijevala u novostima, uvijek su uspijevale doznati nešto novo od svoje tetke. Privremeno su, doista, imale dovoljno i novosti i sreće zbog nedavnog dolaska jedne pukovnije u tu okolicu. Pukovnija je trebala tu ostati cijelu zimu, a u Merytonu joj je bio stožer.
Njihovi posjeti gospođi Philips bili su sada izvor zanimljivih obavijesti. Svaki je dan dodavao ponešto njihovu znanju o časničkim imenima i vezama. Časnički stanovi nisu dugo ostali tajnom, te su napokon počele upoznavati i časnike osobno. Gospodin Philips je posjećivao sve časnike, a to je otvorilo njegovim nećakinjama vrelo dotad nepoznate sreće. Nisu morale govoriti ni o čemu osim o časnicima; veliko bogatstvo gospodina Bingleyja, pri čijem bi spominjanju njihova majka uvijek živnula, nije u njihovim očima vrijedilo ništa u usporedbi s odorom i opremom pukovnijskog potporučnika.
Pošto je saslušao jednog jutra njihove oduševljene izljeve povodom toga, gospodin Bennet hladno reče: - Sudeći po svemu što sam razabrao iz vašeg pričanja, vi ste dvije najšašavije djevojke u cijeloj ovoj okolici. Naslućivao sam to poodavno, a sad sam se uvjerio u to.
Catherine se zbuni i ne odgovori ništa, ali Lydia, potpuno ravnodušna, nastavi izražavati svoje divljenje prema satniku Čarteru i nadu da će ga vidjeti tijekom dana, jer je sutradan ujutro kanio otputovati u London.
- Čudim se, dragi moj - reče gospođa Bennet - što tako spremno proglašavaš svoju djecu šašavom. Kad bih i htjela govoriti o djeci, ne bih govorila tako o svojoj.
- Ako su moja djeca šašava, onda moram biti svjestan toga.
- Da, ali je činjenica da su nam sva djeca pametna.
- Laskam sebi da je to jedino u čemu se ne slažemo. Nadao sam se nekad da će se naši osjećaji podudarati u svemu, ali sad se s tobom ne slažem u tome što mislim da su naše dvije najmlađe kćerke neobično budalaste.
- Dragi moj Bennete, ne smiješ očekivati da ove mlade djevojke imaju pamet svog oca i majke. Kad dođu u naše godine, vjerojatno neće više misliti na časnike kao ni mi. Sjećam se onog doba kad sam i ja veoma voljela crvenu odoru… pa i sad je volim u srcu. A ako neki otmjen mlad pukovnik, s godišnjim prihodom od pet ili šest tisuća funti, bude htio neku od mojih djevojaka, neću ga odbiti. Mislim da je pukovnik Forster izgledao vrlo lijepo u svojoj uniformi neku večer kod Sir Williama.
- Mama - uzvikne Lydia - teta kaže da pukovnik Forster i satnik Čarter ne idu više tako često kao u početku gospođici Watson. Tetka ih sad često viđa u Clarkeovoj knjižnici.
Gospođu Bennet spriječi da odgovori ulazak lakaja s pismom za gospođicu Bennet; ono je stiglo iz Netherfielda, i lakaj je čekao odgovor. Oči gospođe Bennet zasjaju od zadovoljstva, te je nestrpljivo govorila kćeri dok je ona čitala: - Jane, od koga je? O čemu je? Što on kaže? Požuri, Jane, pa nam reci; požuri, ljubavi moja.
- Od gospođice Bingley - odgovori Jane i zatim ga na glas pročita:
Draga moja prijateljice!
Ako se ne smilujete da noćas večerate sa mnom i Louisom, nas dvije ćemo se naći u opasnosti da zamrzimo jedna drugu za cijeli život, jer se razgovor dviju žena koji traje čitav bogovetni dan nikad ne završava bez svađe. Dođite čim budete mogli kad primite ovo pismo. Moj brat i gospoda večerat će sa časnicima.
Uvijek Vaša Caroline Bingley
- Sa časnicima! - uzvikne Lydia. - Čudim se što nam teta nije ništa kazala o tom.
- Večeraju izvan kuće - reče gospođa Bennet. - Kakva šteta!
- Mogu li dobiti kola? - upita Jane.
- Ne, draga moja. Bolje je da odjašeš, jer će, čini se, kiša, pa ćeš morati prenoćiti ondje.
- To bi bio dobar plan - reče Elizabeth - ako ste sigurni da joj one neće ponuditi kola za povratak kući.
- O! Ali Bingleyjeve čeze uzet će gospoda da se odvezu u Meryton; a Hurstovi nemaju svojih konja.
- Mnogo bih se radije odvezla kolima.
- Ali, draga moja, otac ti ne može dati konje, sigurna sam. Potrebni su na imanju, nije li tako, Bennete?
- Potrebni su na imanju mnogo češće nego što ja mogu da ih dobijem.
- Ali ako su vam na raspolaganju danas - reče Elizabeth - onda je pitanje riješeno.
Na posljetku je izvukla od oca priznanje da su konji zauzeti na imanju. Jane je stoga morala odjahati na konju, te ju je majka ispratila do vrata uz brojne vesele najave ružnog vremena. Njezine se nade ostvariše; tek što se Jane malo udaljila, počela je kiša. Sestre su se zabrinule, ali je majka bila ushićena. Kiša je padala cijelu večer bez prestanka; Jane se doista neće moći vratiti.
- Ovo sam uistinu dobro zamislila! - izrekla je gospođa Bennet više puta, kao da je njezina zasluga što lijeva kiša. No tek sutradan ujutro spoznala je svu korisnost svog dovitljivog planiranja. Tek što su završili doručak, donio je sluga iz Netherfielda sljedeće pisamce za Elizabeth:
"Moja najmilija Lizzy!
Od jutros se osjećam vrlo loše; a to, mislim, treba pripisati činjenici da sam jučer pokisla do kože. Moji ljubazni prijatelji neće ni čuti da se vratim kući prije nego što mi bude bolje. Uporno zahtijevaju da me pregleda dr. Jones. Zato se nemojte uznemiriti ako čujete da je bio kod mene. Osim bolova u grlu i glavi, nema ničega ozbiljnog.
Tvoja itd."
- Dakle, draga moja - prozbori gospodin Bennet kad je Elizabeth na glas pročitala pisamce - ako se tvoja kći opasno razboli… ako umre… bit će nam utjeha što ćemo znati da se sve to dogodilo u potrazi za gospodinom Bingleyjem, a po tvojoj naredbi.
- Ah! Nimalo se ne bojim da će umrijeti. Ne umire se od male prehlade. Imat će dobru njegu. Što duže ostane ondje, to bolje. Obišla bih je kad bih mogla dobiti kola.
Elizabeth, iskreno zabrinuta, odluči je pohoditi, iako se kola nisu mogla dobiti; kako nije znala jahati, morala je ići pješice. Priopći im svoju odluku.
- Kako možeš biti tako luda - uzvikne njezina majka - i pomisliti na takvo nešto po ovakvu blatu! Zar da te vide uprljanu?
- Baš me briga, bitno mi je da vidim Jane.
- Je li to mig meni, Lizzy - zapita je otac - da pošaljem po konje?
- Doista nije. Ne želim izbjeći pješačenje. Ta daljina nije ništa, ako se ima cilj; samo pet kilometara. Vratit ću se do večere.
- Divim se tvojoj ustrajnosti i dobroti - reče Mary - ali svakim porivom treba upravljati razum; i, prema mojem mišljenju, naprezati se treba samo ako je to neizbježno.
- Ići ćemo s tobom do Merytona - rekoše Catherine i Lydia. Elizabeth pristane na njihovo društvo, pa su sve tri pošle zajedno.
- Ako požurimo - reče Lydia dok su hodale - možda ćemo vidjeti kapetana Čartera prije nego što ode.
U Merytonu su se rastale; obje mlađe sestre odoše kući neke časničke žene, a Elizabeth nastavi pješačiti sama; brzim je koracima prelazila polje za poljem, preskačući u nestrpljivoj žurbi ograde i barice, i napokon je stigla na domak kuće, umornih nogu, blatnih čarapa i lica koje se zarumenjelo od brzog hoda.
Uveli su je u blagovaonicu, gdje su bili na okupu svi osim Jane. Njezin izgled izazove veliko iznenađenje. Gospođi Hurst i gospođici Bingley činilo se gotovo nevjerojatnim da je propješačila pet kilometara tako rano ujutro, po tako blatnom putu, i to sama; a Elizabeth je bila uvjerena da je preziru zbog toga. Međutim, one je primiše vrlo uglađeno; a u držanju njihova brata bilo je ne samo uglađenosti već i prijateljske naklonosti i ljubaznosti. Gospodin Darcy nije mnogo govorio, a gospodin Hurst nije rekao ništa. Darcy se divio blistavosti koju je naporno pješačenje izazvalo na njezinu licu i istodobno je sumnjao u opravdanost razloga zbog kojeg je sama prešla toliki put. Gospodin Hurst je mislio samo na doručak.
Na pitanje kako je njezinoj sestri nije dobila utješan odgovor. Gospođica Bennet je loše spavala i, premda je ustala, vrlo je grozničava te se ne osjeća dovoljno dobro da bi mogla napustiti svoju sobu. Elizabeth bijaše drago što ju je gospođica Bingley odmah odvela k njoj; a Jane, koju je samo strah da ih ne uplaši ili ne uznemiri spriječio da u svom pisamcu kaže koliko čezne za takvim posjetom, veoma se razveselila čim je ona ušla. No nije mogla mnogo govoriti i, pošto ih je gospođica Bingley ostavila same, malo je mogla reći osim što je priznala sestri da im je zahvalna zbog njihove izvanredne ljubaznosti prema njoj. Elizabeth ju je šutke dvorila.
Poslije doručka im se pridružiše Bingleyjeve sestre. I Elizabeth ih je zavoljela kad je vidjela koliko ljubavi pokazuju prema Jane i kako se brinu za nju. Došao je liječnik, pregledao bolesnicu i rekao, kao što se moglo i očekivati, da se jako prehladila i da joj moraju pomoći svojom njegom kako bi što prije ozdravila; savjetovao joj je neka se vrati u postelju i obećao joj je neke lijekove. Odmah se postupilo u skladu s njegovim savjetom, jer su se pojačali znakovi groznice i jako ju je boljela glava. Elizabeth nije napuštala ni za trenutak njezinu sobu, a ni ostale dame nisu često izlazile; budući da su gospoda otišla od kuće, one nisu, uistinu, imale drugdje nikakva posla.
Kad je ura otkucala tri sata, Elizabeth zaključi da mora ići, i to nerado izrekne. Gospođica Bingley joj ponudi kola, i nije morala mnogo navaljivati da bi ona pristala na to, no Jane se toliko ražalostila zbog rastanka s njom da joj je gospođica Bingley umjesto kola ponudila da zasad ostane u Netherfieldu. Elizabeth pristane vrlo zahvalno, pa poslaše slugu u Longbourn kako bi izvijestio obitelj o tom i donio joj potrebnu odjeću.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

9 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 6:36 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
8. Poglavlje
U pet sati povukoše se obje dame kako bi se presvukle, a u pola sedam su pozvali Elizabeth na večeru. Na uljudna pitanja kojima su je obasuli, a među kojima su, kao što je sa zadovoljstvom opazila, Bingleyjeva bila ispunjena najvećom zabrinutošću, nije mogla baš utješno odgovoriti.
Jane se ne osjeća nimalo bolje. Kad su to čule, sestre ponoviše tričetiri puta kako ih to žalosti, kako je takva prehlada vrlo neugodna i kako je i njima mrsko kad boluju. Zatim nisu više mislile o tom. Njihova ravnodušnost prema Jane, čim im nije bila pred očima, obnovi u Elizabeth svu prvobitnu mržnju prema njima.
Njihov brat je, doista, bio jedini u toj skupini na kojeg je gledala donekle blagonaklono. Njegova je zabrinutost zbog Jane bila očigledna, a njegova pažnja prema njoj vrlo ugodna, te se nije osjećala kao nezvan gost, iako joj se činilo da ostali misle tako o njoj. Osim njega, ostali su joj poklanjali vrlo malo pažnje. Gospođica Bingley se usredotočila na Darcyja, a i njezina sestra gotovo isto toliko; a što se tiče gospodina Hursta, kraj kojega je sjedila Elizabeth, on je bio lijen čovjek, živio je samo da jede, pije i da se karta, a kad je vidio da joj je draže jednostavno jelo nego paprikaš, više joj nije imao što kazati.
Poslije večere se odmah vratila k Jane, a gospođica Bingley ju je počela ogovarati čim je izišla iz sobe. Reče da je njezino ponašanje uistinu vrlo ružno, mješavina gordosti i drskosti, ne zna razgovarati, nema stila, ukusa ni ljepote. Gospođa Hurst je mislila isto tako i dodala je: - Ona, ukratko rečeno, nema ništa što bi joj išlo u prilog, osim što dobro pješaci. Nikad neću zaboraviti kako je izgledala jutros. Izgledala je malone divlje.
- Doista je tako, Louisa. Jedva sam se suzdržala da se ne nasmijem. Vrlo je glupo što je uopće došla! Zar je morala gaziti po poljima zato što joj se sestra prehladila? Kosa joj je bila užasno razbarušena, užasno čupava!
- Da. A tek podsuknja! Vjerujem da ste joj vidjeli podsuknju, blatnu punih petnaest centimetara, a to ni spuštena gornja suknja nije mogla sakriti.
- Možda je tvoj opis potpuno vjeran, Louisa - reče Bingley - ali ja nisam zapazio ništa od svega toga. Činilo mi se da gospođica Elizabeth Bennet izgleda vrlo lijepo kad je jutros ušla u blagovaonicu. Njezinu blatnu podsuknju nisam ni zapazio.
- Vi ste je zapazili, gospodine Darcy, uvjerena sam - izusti gospođica Bingley - i sklona sam zaključiti da vam ne bi bilo drago ako bi vaša sestra učinila nešto takvo.
- Doista mi ne bi bilo drago.
- Pješačiti tri kilometra, ili četiri, ili pet, ili koliko ih je već bilo, po blatu dubokom iznad gležnjeva, i to sama, sasvim sama! što je htjela time? Čini mi se da to pokazuje neku odvratnu vrstu uobražene samostalnosti, pravu pravcatu provincijsku ravnodušnost prema uljudnosti.
- To pokazuje njezinu ljubav prema sestri, što je vrlo pohvalno - istakne Bingley.
- Bojim se, gospodine Darcy - reče gospođica Bingley polušaptom - da je ta pustolovina nepovoljno utjecala na vaše divljenje njezinim lijepim očima.
- Ni najmanje - odgovori on. - Poslije šetnje su još više blistale.
- Nakon te izjave nastane kratka šutnja, a onda gospođa Hurst progovori opet: - Osjećam veliku naklonost prema Jane Bennet; ona je uistinu vrlo ljupka djevojka, i želim joj od sveg srca da se dobro udomi. Ali s takvim ocem i takvom majkom, i s tako niskom rodbinom… bojim se da nema nikakvih izgleda za to.
- Mislim da sam te čula govoriti kako je njihov tetak odvjetnik u Merytonu.
- Da. A imaju i ujaka koji živi negdje blizu Cheapsidea.
- To je divno - doda njezina sestra i obje se veselo nasmiju.
- Kad bi imale dovoljno ujaka da ispune cijeli Cheapside - reče Bingley - ni to ih ne bi učinilo niukoliko manje ugodnima.
- Ali to im mora znatno smanjiti mogućnost da se udaju za ljude koji nešto znače u svijetu - napomene Darcy.
Na to Bingley ne odgovori ništa, ali se njegove sestre potpuno složiše s tim i neko su se vrijeme šalile na račun prostih rođaka svoje drage prijateljice.
Napustivši blagovaonicu, zaputile su se s obnovljenom nježnošću u njezinu sobu i sjedile su s njom dok nisu pozvane na kavu. Jane se još osjećala vrlo loše, te je Elizabeth nije ostavljala ni za tren sve do kasne večeri. Kad joj se sestra malo smirila i zaspala, Elizabeth zaključi kako je više umjesno nego ugodno da se pridruži ostalima. Ušavši u salon, zatekla je cijelo društvo kako se karta u novac. Odmah je pozvaše da im se pridruži, ali je, misleći da igraju za velike svote, odbila ispričavajući se kako uskoro mora opet otići k sestri i govoreći da će se, za kratko vrijeme dok bude tu, zabaviti čitanjem. Gospodin Hurst je pogleda iznenađeno.
- Zar vam je čitanje draže nego kartanje? - upita on. - To je prilično neobično.
- Gospođica Elizabeth Bennet - reče gospođica Bingley - prezire karte. Ona je strasna čitateljica i ne nalazi zadovoljstvo ni u čemu drugom.
- Ne zaslužujem ni takvu pohvalu, ni takvu osudu - prozbori Elizabeth. - Nisam strasna čitateljica i uživam u koječemu.
- U njegovanju svoje sestre nalazite, uvjeren sam, veliko zadovoljstvo - reče Bingley - i nadam se da će se vaše zadovoljstvo uskoro povećati time što ćete je vidjeti sasvim zdravu.
Elizabeth mu zahvali od sveg srca i priđe stolu na kojem je bilo nekoliko knjiga. On joj odmah ponudi da donese i druge… sve koje su u njegovoj knjižnici.
- Žao mi je što mi zbirka nije veća; to bi vama koristilo, a meni podiglo ugled. No ja sam lijen čovjek i, premda nemam mnogo knjiga, imam ih više nego što ću ih ikad pročitati.
Elizabeth mu odgovori da su joj dovoljne one u salonu.
- Čudim se - umiješa se gospođica Bingley - što je moj otac ostavio tako malu zbirku knjiga. Kakvu divnu biblioteku imate vi u Pemberleyju, gospodine Darcy!
- I mora biti dobra - odgovori on - jer su je stvarali brojni naraštaji.
- A i vi ste joj mnogo dodali; vi neprestano kupujete knjige.
- Ne mogu shvatiti zanemarivanje obiteljskih knjižnica u današnje vrijeme.
- Zanemarivanje! Sigurna sam da vi ne zanemarujete ništa što bi moglo pridonijeti ljepoti tog plemenitog mjesta. Charlese, kad budeš sagradio svoju kuću, želim da bude barem upola onako lijepa kao što je Pemberley.
- I ja to želim.
- Uistinu ti savjetujem da kupiš neko imanje u ovom kraju i da ti Pemberley bude uzor. U Engleskoj nema ljepše grofovije od Derbyshirea.
- Vrlo rado. Kupit ću Pemberley ako ga Darcy hoće prodati.
- Ja govorim o onom što je moguće, Charlese.
- Časti mi, mislim da bi bilo lakše kupiti Pemberley nego ga oponašati.
Elizabeth je toliko zanimao taj razgovor da je posvetila malo pozornosti knjizi. Napokon je odloži, priđe stolu za kartanje, sjedne između Bingleyja i njegove najstarije sestre i počne promatrati igru.
- Je li gospođica Darcy mnogo narasla od prošlog proljeća? - zapita gospođica Bingley. - Hoće li biti visoka kao ja?
- Mislim da hoće. Sad je visoka otprilike kao gospođica Elizabeth Bennet, ili je nešto viša.
- Veoma sam se zaželjela vidjeti je ponovno. Nitko mi se nije svidio toliko kao ona. Kakvo lice, kakvo ponašanje! I kakva izobraženost za njezine godine! Izvrsno svira na glasoviru.
- Čudim se - reče Bingley - otkud mladim damama toliko strpljenja da se usavršavaju u raznim vještinama, kao što je svojstveno svima.
- Dragi moj Charlese, kako možeš reći da se sve mlade dame usavršavaju i da su sve izobražene?
- Da, sve su takve, čini mi se. Sve one slikaju, vezu zavjese i zastirače i pletu torbice. Ne znam gotovo nijednu koja ne umije raditi sve to i, kad god su mi prvi put govorili o nekoj mladoj dami, uvijek su mi napominjali da je vrlo uvježbana u raznim vještinama i da je izobražena.
- Tvoj popis vještina i svega onog što pripada u uobičajenu izobraženost - reče Darcy - sasvim je točan. Obrazovanost se pripisuje mnogim ženama koje ne zaslužuju taj kompliment ničim drugim doli time što pletu torbice i vezu zavjese i zastirače. Ja sam daleko od toga da se složim s tvojom ocjenom dama općenito. Među svim mojim znanicama nema ih više od šest koje su doista izobražene.
- Ni ja ih ne znam više - potvrdi gospođica Bingley. - Onda - reče Elizabeth - vi očito podrazumijevate štošta svojim pojmom izobražene žene.
- Da, ja time podrazumijevam štošta.
- Pa, naravno - uzvikne njegova vjerna pomagačica - nijedna se ne može smatrati izobraženom ako ne premašuje ono na što se obično nailazi. Žena mora znati dobro svirati, pjevati, crtati, plesati i govoriti moderne jezike da bi zaslužila da se nazove izobraženom; osim toga, mora imati nešto posebno u svom držanju i načinu hoda, u boji glasa, u ophođenju i izražavanju, inače će tu riječ samo napola zasluživati.
- Sve to ona mora imati - pripomene Darcy - i svemu tome mora se još dodati nešto bitnije: produhovljenost stečena čestim čitanjem.
- Sada me više ne iznenađuje što poznajete samo šest izobraženih žena. Zapravo se čudim što znate ijednu.
- Zar ste vi tako strogi prema svom vlastitom spolu da sumnjate u mogućnost svega ovog?
- Ja nikad nisam vidjela takvu ženu. Nikad nisam vidjela sposobnost, ukus, marljivost i otmjenost tako spojene kao što vi opisujete.
Gospođa Hurst i gospođica Bingley složno i bučno istaknu da prosvjeduju protiv nepravednosti njezine sumnje i počnu tvrditi kako znaju mnoge žene koje odgovaraju tom opisu, ali ih tada gospodin Hurst opomene da se smire, jetko im zamjerajući što ne paze na tijek igre. Kako se time prekinuo svaki razgovor, Elizabeth uskoro napusti salon.
- Elizabeth Bennet - progovori gospođica Bingley kad su se za njom zatvorila vrata - jedna je od onih mladih dama koje se pokušavaju preporučiti drugom spolu podcjenjivanjem svoga vlastitog, što im često, čini mi se, i polazi za rukom. Ali, prema mom mišljenju, to je kukavna majstorija, vrlo podla vještina.
- Nema dvojbe - odgovori Darcy, kojem je ta primjedba bila uglavnom i upućena - da ima podlosti u svim vještinama za kojima katkad posegnu dame radi osvajanja. Zaslužuje prezir sve što je povezano s lukavstvom.
Gospođica Bingley nije bila dovoljno zadovoljna tim odgovorom da bi nastavila razgovor o toj temi.
Elizabeth im se nanovo pridruži, ali samo zato da bi ih izvijestila kako je njezinoj sestri lošije i kako je ne može ostaviti. Bingley predloži da se odmah pošalje sluga po dr. Jonesa, ali njegove sestre, uvjerene da nikakav savjet seoskog liječnika ne bi bio od koristi, preporuče da se hitno pozove iz Londona jedan od najčuvenijih liječnika. Elizabeth nije htjela ni čuti za to, ali je rado pristala na prijedlog njihova brata, te su odlučili poslati po dr. Jonesa rano ujutro, ako gospođici Bennet ne bude mnogo bolje. Bingley se ozbiljno zabrinuo, a njegove sestre izjaviše da ih to žalosti. No brzo su se utješile pjevajući u duetu poslije večere; a on je našao oduška svojim osjećajima dajući upute služavci da se bolesnoj djevojci i njezinoj sestri posveti sva moguća pažnja.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

10 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 6:37 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
9. Poglavlje
Elizabeth je provela veći dio noći u sestrinoj sobi i ujutro je bila zadovoljna što može poslati utješan odgovor na pitanja koja je vrlo rano dobila od gospodina Bingleyja preko sluškinje i nešto kasnije od dviju otmjenih dama koje su došle u posjet njegovim sestrama.
Ipak, usprkos tom poboljšanju, zamolila je da se po sluzi pošalje u Longbourn pisamce u kojem je pozvala majku da posjeti Jane i da sama prosudi o njezinu stanju. Pismo je odmah poslano i smjesta se postupilo u skladu s njim. Gospođa Bennet, u pratnji dviju najmlađih kćerki, stigla je u Netherfield odmah poslije obiteljskog doručka.
Da je zatekla Jane u očiglednoj opasnosti, gospođa Bennet bi bila vrlo nesretna, ali, budući da se uvjerila, kad ju je vidjela, da njezina bolest nije opasna, nije željela da joj se kći odmah oporavi, jer bi tada morala napustiti Netherfield. Stoga nije htjela ni čuti za njezin prijedlog da je odveze kući; a ni liječnik, koji je stigao otprilike u isto vrijeme, nije to smatrao razboritim. Pošto su sjedile kratko vrijeme kod Jane, došla je gospođica Bingley i pozvala ih na doručak, pa su majka i tri kćeri otišle s njom u blagovaonicu. Pri susretu s njima, Bingley izrazi nadu da gospođa Bennet nije zatekla gospođicu Bennet u gorem stanju nego što je očekivala.
- Na žalost, jesam, gospodine - odgovori ona. - Suviše je bolesna da bih je povela sa sobom. Dr. Jones veli da ne smijem ni pomisliti da je sada vodim. Još neko vrijeme moramo zlorabiti vašu ljubaznost.
- Da je vodite! - uzvikne Bingley. - Ne smijete ni misliti na to. Moja sestra, uvjeren sam, neće htjeti ni čuti za njezin odlazak.
- Budite uvjereni, gospođo, - prozbori gospođica Bingley s hladnom uljudnošću - da će se gospođici Bennet posvetiti sva moguća pažnja dok bude kod nas.
Gospođa Bennet izrazi svoju zahvalnost bujicom riječi.
- Eto - doda ona - da nije takvih dobrih prijatelja, ne znam što bi bilo od nje, jer ona je uistinu vrlo bolesna i pati mnogo, iako to podnosi izvanredno strpljivo; uvijek je takva, jer ima najbolju narav za koju znam. često govorim svojim ostalim djevojkama da nisu ništa u usporedbi s njom. Ova soba vam je lijepa, gospodine Bingley, a imate i divan pogled na šljunčanu stazu. Ne znam nijedno mjesto u okolici koje je ravno Netherfieldu. Nadam se da se nećete žuriti da ga napustite iako ste ga zakupili samo na kratko vrijeme.
- Sve što radim, radim u žurbi - odgovori on - pa ću, ako odlučim napustiti Netherfield, vjerojatno otići u roku od pet minuta. Ali zasad smatram da sam stalno nastanjen ovdje.
- Baš bih takvo nešto i očekivala od vas - izjavi Elizabeth.
- Počinjete me shvaćati, je li? - uzvikne on okrećući se prema njoj.
- O da… ja vas potpuno razumijem.
- Rado bih to prihvatio kao pohvalu, ali sam, eto, zreo za sažaljenje kad me možete tako lako prozreti.
- Kako se uzme. Ne mora neizbježno značiti da je dubok, zamršen karakter samim tim više ili manje dostojan poštovanja nego takav kakav je vaš.
- Lizzy - uzvikne njezina majka - ne zaboravi gdje si i nemoj mudrovati kao kod kuće.
- Nisam znao - odmah nastavi Bingley - da vi proučavate karaktere. To je, zacijelo, vrlo zabavno.
- Da, ali zamršeni su karakteri najzanimljiviji. Imaju barem tu prednost.
- Selo - umiješa se Darcy - općenito uzevši, može dati vrlo malo prilika za takvo proučavanje. U seoskim se krajevima čovjek kreće u vrlo ograničenom i jednoličnom društvu.
- Ali ljudi se i sami toliko mijenjaju da se uvijek može zapaziti nešto novo u njima.
- Da, istina je - složi se odmah gospođa Bennet, uvrijeđena načinom na koji je spomenuo seoske krajeve. - Uvjeravam vas da selo ne zaostaje u tome iza grada.
Svi se iznenade zbog njezine zajedljivosti, a Darcy se, pogledavši je za trenutak, šutke okrene od nje. Umislivši sebi da je izvojevala potpunu pobjedu nad njim, gospođa Bennet nastavi likujući: - Ne vidim da London ima bilo kakvu veliku prednost pred selom, izuzevši trgovine i javne lokale. Selo je mnogo privlačnije, nije li tako, gospodine Bingley?
- Kad sam na selu - odgovori on - nikad ga ne želim napustiti; a kad sam u gradu, osjećam gotovo isto. Oboje imaju svoje prednosti, pa mogu biti podjednako zadovoljan i ovdje, i ondje.
- Da, to je zato što imate dobru narav. Ali ovaj gospodin - reče ona gledajući u Darcyja - kao da misli da selo ne valja ništa.
- Zaista griješiš, mama - umiješa se Elizabeth, crveneći se zbog majke. - Sasvim si pogrešno shvatila gospodina Darcyja. On je samo mislio da u selu nema toliko raznovrsnosti među ljudima kao u gradu, što i sama moraš priznati kao istinu.
- Tako je, draga moja, nitko to i ne poriče; ali, što se tiče tvrdnje da je u našem kraju društvo malo, rijetki su krajevi gdje je društvo veće. Znam da mi večeravamo s dvadeset i četiri obitelji.
Samo iz obzira prema Elizabeth, Bingley se obuzda i ne osmjehne. Njegova sestra nije bila tako obzirna, pa je skrenula pogled prema Darcyju i vrlo uočljivo se nasmiješila. Kako bi rekla nešto čime će odvratiti majci misli od te teme, Elizabeth zapita je li Charlotte Lucas dolazila u Longbourn otkad je ona otišla od kuće.
- Da, navratila se jučer s ocem. Sir William je baš prijazan čovjek, gospodine Bingley, zar ne? Vrlo je otmjen, i kako je blag i pristupačan! Uvijek ima lijepu riječ za svakoga. To je za mene dobar odgoj; a oni koji umišljaju sebi da su vrlo važni i nikad ne otvaraju usta, na sasvim su pogrešnom putu.
- Je li Charlotte večerala s vama?
- Nije, žurila se kući. Valjda je bila potrebna ondje zbog pite od miješanog voća. što se mene tiče, gospodine Bingley, uvijek držim sluškinje koje znaju raditi svoj posao; moje su kćerke drukčije odgojene. No svatko ima svoje mišljenje; a Lucasove su vrlo dobre djevojke, uvjeravam vas. Šteta što nisu lijepe! To ne znači da Charlottu smatram vrlo ružnom… uostalom, ona je naša dobra prijateljica.
- Doima se vrlo simpatično - reče Bingley.
- Pa, i jest simpatična; ali morate priznati da je ružna. Ledi Lucas to i sama često kaže, te mi zavidi na Janeinoj ljepoti. Nerado se hvalim svojom kćerkom, ali je istina da se rijetko može vidjeti ljepša djevojka od Jane. Svi to kažu. Ne oslanjam se na svoju pristranost. Kad joj je bilo tek petnaest godina, neki se gospodin kod moga brata Gardinera u Londonu toliko zaljubio u nju da je moja nevjesta čvrsto vjerovala kako će je on zaprositi prije nego što otputujemo. No nije to učinio. Možda je mislio da je premlada. Međutim, posvetio joj je nekoliko stihova… vrlo lijepih stihova.
- I tako se završila njegova ljubav - ubaci Elizabeth nestrpljivo. - Mislim da su mnoge ljubavi savladane na isti način. Pitam se tko je prvi otkrio moć poezije za gušenje ljubavi!
- Navikao sam se smatrati poeziju hranom ljubavi - reče Darcy.
- Lijepe, snažne, zdrave ljubavi, da. Onome što je snažno samo po sebi, sve može biti hranom. Ali, ako je posrijedi samo neka mala, slabašna naklonost, uvjerena sam da je jedan dobar sonet može sasvim uništiti.
Darcy se samo nasmiješi. Nastane opći muk, te Elizabeth zadršće od strepnje da njezina majka opet ne izrekne nešto neumjesno. Gospođa Bennet je jako željela progovoriti, ali nije mogla smisliti što da kaže; stoga je poslije kratke šutnje počela ponovno izražavati zahvalnost gospodinu Bingleyju zbog njegove ljubaznosti prema Jane, a zatim mu se ispričala što mu i Lizzy dosađuje. Bingley je bio iskreno uljudan u svom odgovoru, te je natjerao i svoju mlađu sestru da bude uljudna i da kaže ono što priliči takvim okolnostima. Odigrala je svoju ulogu bez velike ljupkosti, ali je gospođa Bennet bila zadovoljna i uskoro zatražila da joj se pripreme kola. U tom se trenu oglasi njezina najmlađa kći. Dvije su se sestre došaptavale za cijelo vrijeme posjeta, a ishod toga bio je što je najmlađa zahtijevala od gospodina Bingleyja da ispuni svoje obećanje… izrečeno kad je prvi put došao u selo… da će prirediti bal u Netherfieldu.
Lydia je bila dobro razvijena djevojka od petnaest godina, ljepuškasta i dobroćudna lica, mezimica svoje majke, koja ju je iz velike ljubavi počela izvoditi u društvo vrlo rano. Bila je vesela i sklona užicima, imala je neku vrstu urođenog ponosa, a taj se ponos udvaranjem časnika, kojima su je preporučivale dobre večere njezina tetka i njezino prirodno vladanje, razvio u samosvijest. Stoga se nije nimalo ustručavala obratiti gospodinu Bingleyju u svezi bala; odmah ga je podsjetila na obećanje i dodala kako bi bila velika sramota ako ga ne bi ispunio. Njegov odgovor na taj iznenadni napad godio je ušima njezine majke.
- Sasvim sam voljan, uvjeravam vas, održati svoju riječ; kad vaša sestra ozdravi, možete, ako želite, odrediti dan bala. Naravno, ne biste htjeli plesati dok je ona bolesna. Lydia reče da je zadovoljna. - O da, svakako je najbolje da pričekamo Janeino ozdravljenje; dotad će se vjerojatno, i satnik Čarter već vratiti u Meryton. A kad vi priredite bal - doda ona - tražit ću da i oni prirede jedan. Reći ću pukovniku Forsteru da će se osramotiti ako to ne učini.
Gospođa Bennet i njezine obje najmlađe kćeri uskoro su otišle, a Elizabeth se odmah nakon njihova odlaska vratila k Jane i prepustila svoje ponašanje i ponašanje svoje rodbine rešetanju dviju dama i gospodina Darcyja. No Darcy se nije dao navesti da i on osudi Elizabeth, unatoč svim duhovitostima gospođice Bingley o lijepim očima.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

11 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 6:38 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
10. Poglavlje
Taj dan je prošao malone jednako kao i prethodni. Gospođa Hurst i gospođica Bingley provele su nekoliko jutarnjih sati uz bolesnicu koja se postupno, iako polako, oporavljala; a uvečer se Elizabeh pridružila njihovu društvu u salonu.
Međutim, stola za kartanje nije bilo. Darcy je pisao, a gospođica Bingley je sjedila blizu njega, gledala kako napreduje njegovo pismo i često ga ometala porukama za njegovu sestru. Hurst i Bingley igrali su piket, a gospođa Hurst je promatrala njihovu igru.
Elizabeth počne vesti i nađe dovoljno zabave u praćenju onoga što se odigravalo između Darcyja i gospođice Bingley. Damino neprestano hvaljenje njegova rukopisa, pravilnosti njegovih redova, dužine njegova pisma i potpuna ravnodušnost s kojom je on primao njezine pohvale stvorili su čudan dijalog i sasvim se slagali s Elizabethinim mišljenjem o njima dvoma.
- Kako će se gospođica Darcy obradovati kad primi takvo pismo! On ne odgovori.
- Vi pišete neobično brzo.
- Griješite. Pišem polako.
- Koliko li samo pisama napišete tijekom godine! Pa i poslovna pisma! Ona bi mi bila dosadna.
- Onda je sreća što su ona zapala mene, a ne vas.
- Molim vas, recite svojoj sestri da jedva čekam da je vidim.
- Već sam joj to jednom rekao po vašoj želji.
- Čini mi se da vam se ne sviđa to pero. Dajte da vam ga naoštrim. Ja oštrim pera vrlo dobro.
- Hvala… uvijek ih osobno oštrim.
- Kako uspijevate pisati tako ravno? Na to je šutio.
- Recite svojoj sestri da mi je milo što čujem da napreduje u sviranju na harfi; i, molim vas, kažite joj da sam oduševljena njezinim lijepim malim vezenim stolnjakom… mislim da je njezin vez neusporedivo ljepši od veza gospođice Grantlev.
- Dopustite mi da vijest o vašem oduševljenju odgodim do sljedećeg pisma. Sada nemam dovoljno mjesta da bih se izrazio kako treba.
- O! Nije važno. Vidjet ću je u siječnju. Pišete li joj uvijek tako divna, duga pisma… gospodine Darcy?
- Obično su duga; ali jesu li uvijek i divna, to ne mogu ja ocijeniti.
- Moje je mišljenje da onaj tko lako piše dugačka pisma ne piše loše.
- To nije kompliment za Darcyja, Caroline - uzvikne njezin brat - jer on ne piše lako. Dugo smišlja četverosložne riječi. Zar ne, Darcy?
- Moj je stil pisanja sasvim drukčiji od tvog.
- O! - usklikne gospođica Bingley. - Charles piše najnemarnije što se može zamisliti. Izostavi polovicu riječi, a ostale zamrlja.
- Moje misli teku tako brzo da ih ne stignem izraziti, zato moja pisma katkad ne priopćuju nikakve misli onima s kojima se dopisujem.
- Vaša skromnost, gospodine Bingley - reče Elizabeth - razoružava kritiku.
- Ništa nije tako varljivo - napomene Darcy - kao izgled skromnosti. To je često nehaj prema mišljenju drugih, a kadšto i posredno hvalisanje.
- Pa, koje je od toga dvoga moja maloprijašnja skromnost?
- Posredno hvalisanje; jer ti se zapravo ponosiš svojim manama u pisanju stoga što misliš da proistječu iz brzine razmišljanja i ravnodušnosti prema čitkosti slova, a to, ako i nije za pohvalu, smatraš barem vrlo zanimljivim. Sposobnost da se nešto učini vrlo brzo, uvijek visoko cijeni onaj tko je ima i često se i ne obazire na nesavršenost obavljenog posla. Kad si jutros rekao gospođi Bennet… ako ikad odlučiš napustiti Netherfield, učinit ćeš to u roku od pet minuta… mislio si da je to nekakav hvalospjev tebi, nekakav kompliment; međutim, što je tako osobito pohvalno u žurbi koja bi mogla ostaviti nesvršenima vrlo važne poslove i koja ne može istinski koristiti ni tebi niti ikomu drugom?
- Dakle - uzvikne Bingley - ovo je previše: sjećati se uvečer svih gluposti izrečenih ujutro. Ipak, časti mi, vjerovao sam da je istina ono što sam rekao o sebi, a i sada vjerujem. Uglavnom, nisam govorio o sklonosti pretjeranoj žurbi zato da bih se razmetao pred damama.
- Moguće je da si u to vjerovao, ali nisam nimalo uvjeren da bi ti otišao tako brzo. Tvoje bi ponašanje ovisilo o slučaju koliko i ponašanje bilo kojeg čovjeka; ako bi ti neki prijatelj, dok se penješ na konja, rekao: "Bingley, bolje je ostati do idućeg tjedna", ti bi vjerojatno tako i postupio, vjerojatno ne bi otišao, a na još jednu riječ možda bi ostao i čitav mjesec.
- Time ste samo dokazali - reče Elizabeth - da gospodin Bingley nije bio pravedan prema samom sebi i svojoj naravi. Sad ste ga prikazali mnogo boljim nego što je sam učinio.
- Veoma ste mi polaskali - prozbori Bingley - pretvorivši ono što je rekao moj prijatelj u kompliment mojoj naravi. No time ste unijeli obrat koji taj gospodin nipošto nije želio, jer on bi doista mislio bolje o meni kad bih, u takvim okolnostima, odlučno odbio prijedlog i žurno odjahao.
- Zar bi gospodin Darcy onda mislio da je naglost vaše prvobitne namjere otkupljena vašim tvrdoglavim ustrajanjem na njoj?
- Časna riječ, to ja ne bih mogao reći… neka Darcy sam govori u svoje ime.
- Vi očekujete od mene da branim mišljenje koje ste neopravdano nazvali mojim iako ga nisam priznao svojim. No, uzmemo li da je situacija onakva kakvom ste je vi prikazali, onda, gospođice Bennet, morate imati na umu da je pretpostavljeni prijatelj, koji je zaželio da Bingley ne ide od kuće i da odgodi svoj plan, samo izrazio tu svoju želju ne dajući nikakav razlog u prilog njezinoj umjesnosti.
- Popustiti bez oklijevanja… lako… nagovaranju prijatelja nije za vas nikakva vrlina.
- Popustiti bez uvjerenosti nije pohvalno za razum ni jednog, ni drugog. - Čini mi se, gospodine Darcy, da ne uzimate u obzir utjecaj prijateljstva i privrženosti. Obzirnost prema predlagaču često nas navodi da prihvatimo prijedlog, ne čekajući razloge koji bi nas uvjerili u njegovu opravdanost. Ne govorim baš o slučaju kakav ste pretpostavili u vezi s gospodinom Bingleyjem. Možda je bolje pričekati da se takva zgoda dogodi prije nego što razmotrimo svrhovitost njegova ponašanja u njoj. Međutim, u čestim i običnim slučajevima između prijatelja i prijatelja, kad jedan želi da drugi promijeni ne baš osobito važnu odluku, biste li vi loše mislili o čovjeku koji bi se prilagodio želji svoga prijatelja ne čekajući da ga on uvjeri razlozima?
- Ne bi li bilo preporučljivo, prije nego što se dublje upustimo u to, da točnije odredimo stupanj važnosti tog zahtjeva, a i stupanj prijateljstva između tih dviju osoba?
- Svakako - uzvikne Bingley - trebamo čuti sve pojedinosti, ne zaboravljajući ni poredbenu visinu i krupnoću tih ljudi, jer je to, gospođice Bennet, važnije u raspravi nego što vi možete i zamisliti. Uvjeravam vas da ja Darcyju ne bih pridavao ni upola toliku važnost da on nije tako krupan i visok u usporedbi sa mnom. Tvrdim da nema ničega strasnijeg od Darcyja u stanovitim prilikama i na stanovitim mjestima, osobito kad je kod svoje kuće ili nedjeljom uvečer kad nema što raditi.
Darcy se nasmiješi, ali se Elizabeth učini da se poprilično uvrijedio, pa je prigušila smijeh. Gospođica Bingley se oštro usprotivi zbog nanesene mu uvrede, koreći brata što govori takve gluposti.
- Prozreo sam tvoju namjeru, Bingley - reče njegov prijatelj. - Ti ne voliš diskusije, pa hoćeš prekinuti ovu.
- Možda. Diskusije suviše sliče prepirkama. Ako ti i gospođica Bennet odgodite svoju raspravu dok ja ne iziđem iz sobe, bit ću vam vrlo zahvalan; a onda možete reći o meni što vas je volja.
- Vaša želja da prekinemo diskusiju - izjavi gospođica Bennet - ne iziskuje nikakvu žrtvu s moje strane, a i za gospodina Darcyja je mnogo bolje da završi svoje pismo.
Kad je završio s pisanjem, zamolio je gospođicu Bingley i Elizabeth da malo sviraju i pjevaju. Gospođica Bingley žurno priđe glasoviru i, uljudno zamolivši Elizabeth da prva svira, što je ona isto tako uljudno, ali mnogo odlučnije, odbila, sjedne na klavirski stolac.
Gospođa Hurst je pjevala sa svojom sestrom; dok su one to činile, Elizabeth protiv volje opazi, iako je prelistavala note na glasoviru, da Darcy često gleda u nju. Činilo joj se nevjerojatnim da je ona predmet divljenja tako velikog čovjeka, no bilo bi još čudnije ako bi je promatrao zato što je mrzi. Napokon je zaključila da mu privlači pozornost zato što, po njegovu mišljenju, kod nje ima nečega pogrešnijeg i pokvarenijeg nego kod bilo koje druge nazočne osobe. Taj je zaključak nije zabolio. Premalo joj se sviđao da bi hajala za njegovo mišljenje o njoj.
Kad je odsvirala nekoliko talijanskih pjesama, gospođica Bingley im priušti novo zadovoljstvo sviranjem vesele škotske poskočice. Tada Darcy priđe Elizabeth i zapita je: - Ne osjećate li veliku želju, gospođice Bennet, da iskoristite ovu prigodu i zaplešete škotsku poskočicu?
Ona se nasmiješi, ali ne odgovori. Darcy ponovi pitanje, čudeći se njezinoj šutnji.
- Ah! - uzvikne ona. - Čula sam vas i maloprije, ali nisam mogla odmah odlučiti što da vam odgovorim. Željeli ste, znam, da kažem "da" kako biste imali zadovoljstvo da prezrele moj ukus; ali ja uvijek uživam u osujećivanju takvih planova i lišavanju takve osobe očekivanog prezirnog likovanja. Stoga sam vam odlučila kazati da uopće ne želim plesati škotske poskočice; a sada me prezirite ako smijete.
- Doista ne smijem.
Elizabeth je očekivala da će se on uvrijediti, pa je iznenadi njegova galantnost. No u njezinu je držanju bila nekakva mješavina ljupkosti i vragolanstva zbog koje je teško mogla uvrijediti bilo koga; osim toga, Darcyja nije još nikad opčinila nijedna žena kao ona. Uistinu je povjerovao da bi se, kad ona ne bi bila nižeg roda, mogao zaljubiti u nju.
Gospođica Bingley je vidjela ili naslućivala dovoljno da bude ljubomorna; želja da se riješi Elizabeth pojačala je njezino brižno zanimanje za ozdravljenje drage prijateljice Jane.
Često je pokušavala izazvati u Darcyju odbojnost prema svojoj gošći tako što mu je govorila o njihovu predstojećem braku i o tome kako će ga usrećiti takva tazbina. - Nadam se - reče ona dok su sutradan šetali kroz šumarak - da ćete svojoj punici objasniti, pošto se obavi željeni čin, koliko je korisno za nju da obuzda svoj jezik i da ćete, ako budete mogli, izliječiti one mlade djevojke od jurnjave za časnicima. I, ako smijem spomenuti tako osjetljivu temu, nastojte suzbiti kod svoje dame ono nešto što graniči s uobraženošću i drskošću.
- Imate li još kakav prijedlog za moju obiteljsku sreću?
- O, da. Dopustite da se portreti vašeg tetka i tetke Philips donesu u galeriju vašeg doma. Stavite ih pokraj svog djeda suca. Oni pripadaju istoj profesiji, znate, samo u različitim granama. A što se tiče portreta vaše Elizabeth, nemojte ga ni naručiti, jer koji bi slikar mogao vjerno prikazati njezine divne oči?
- Doista bi bilo teško uhvatiti njihov izraz, ali bi se njihova boja, oblik i lijepe trepavice mogli naslikati.
U tom ih trenutku sretoše, dolazeći bočnom stazom, gospođa Hurst i Elizabeth.
- Nisam znala da ste namjeravali šetati - reče gospođica Bingley, prilično zbunjena zbog pomisli da su ih možda čule.
- Loše ste postupili prema nama - odgovori gospođa Hurst - pobjegli ste, ne rekavši nam da idete u šetnju. Tada uhvati Darcyja ispod slobodne ruke i ostavi Elizabeth da ide sama. Staza je bila dovoljno široka samo za troje. Uočivši njihovu nepristojnost, Darcy odmah reče: - Ova staza nije dovoljno široka za cijelo društvo. Bolje je da krenemo kroz drvored.
Međutim, nimalo naklonjena da ostane s njima, Elizabeth odgovori kroz smijeh: - Ne, ne, ostanite gdje ste. Lijepo ste se poredali i izgledate divno. Živopisnost bi se pokvarila primanjem četvrte osobe. Zbogom.
Nakon toga veselo otrči. Švrljala je unaokolo, radosna zbog nade da će za dan-dva biti kod kuće. Jane se već toliko oporavila da je namjeravala te večeri izići iz sobe na nekoliko sati.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

12 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 6:38 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
11. Poglavlje
Kad su dame poslije večere napustile blagovaonicu, Elizabeth otrči gore k sestri i, pošto ju je dobro utoplila da ne nazebe, dovede je u salon, gdje su je obje njezine prijateljice dočekale brojnim izrazima zadovoljstva.
Elizabeth ih još nikad nije vidjela tako ugodne kao što su bile tijekom tog jednog sata prije nego što su se pojavila gospoda. Bile su vrlo rječite. Znale su potanko opisati neku zabavu, šaljivo ispričati neku dogodovštinu i duhovito se podsmjehivati svojim znancima.
Međutim, kad uđoše gospoda, Jane više nije bila u središtu pozornosti; oči gospođice Bingley odmah su se okrenule prema Darcyju, te mu je htjela nešto kazati i prije nego što im se sasvim približio. On se odmah obratio gospođici Bennet i uglađeno joj čestitao na ozdravljenju; gospodin Hurst joj je kimnuo glavom i rekao: "Vrlo mi je drago"; a Bingleyjev je pozdrav bio najduži i najtopliji. Bingley je bio vrlo uočljivo radostan i ljubazan. Prvih pola sata proveo je ložeći vatru kako joj ne bi naštetila promjena sobe; po njegovoj se želji premjestila i sjela s druge strane kamina da bi bila što dalje od vrata. Tada je sjeo kraj nje i razgovarao gotovo samo s njom. Elizabeth je, s vezom u ruci, promatrala sve to vrlo zadovoljno iz suprotnog kuta.
Poslije čaja podsjeti gospodin Hurst svastiku na kartaški stol, ali uzalud. Ona je odnekud doznala da se Darcy ne želi kartati, te je Hurstovu otvorenu molbu odmah odbila. Rekla mu je kako se nitko ne namjerava kartati, a šutnja cijelog društva kao da je to i potvrdila. Stoga Hurstu nije ostalo ništa drugo nego da se ispruži na divanu i zaspi. Darcy uzme knjigu, gospođica Bingley učini isto, a gospođa Hurst, uglavnom zauzeta igranjem narukvicama i prstenjem, sudjelovala je s vremena na vrijeme u razgovoru svoga brata s gospođicom Bennet.
Gospođica Bingley je bila podjednako zauzeta promatranjem kako Darcy napreduje sa čitanjem koliko i vlastitim čitanjem; neprestano ga je ponešto zapitkivala ili gledala u njegovu stranicu. No nije ga uspijevala uvući ni u kakav razgovor; samo je kratko odgovarao na njezina pitanja i čitao dalje. Napokon, sasvim iscrpljena pokušajem da se zabavi svojom knjigom, izabranom samo zato što je bila drugi dio njegove knjige, ona široko zijevne i reče: - Kako je lijepo provoditi večer ovako! Na kraju krajeva, nema većeg užitka od čitanja! Čovjek se mnogo brže zamori svime drugim nego knjigom. Kad budem imala svoju kuću, bit ću nesretna ne budem li imala odličnu knjižnicu.
Nitko ne odgovori ništa. Ona ponovno zijevne, odloži knjigu i pogleda uokolo po sobi tražeći neku zabavu; kad je začula da njezin brat spominje bal gospođici Bennet, naglo se okrenula prema njemu i rekla: - Slušaj, Charlese, namjeravaš li uistinu upriličiti ples u Netherfieldu? Savjetovala bih ti, prije nego što se odlučiš, da saslušaš želje nazočnih; grdno ću se prevariti ako među nama nema i takvih za koje bi bal bio više kazna nego zadovoljstvo.
- Ako misliš na Darcyja - uzvikne njezin brat - on može, ako hoće, otići u krevet već prije početka; međutim, što se tiče bala, tu nema više nikakvih dvojbi; čim kuharica završi pripreme, poslat ću pozivnice.
- Balovi bi mi se sviđali mnogo više - odvrati ona - kad bi bili drukčiji; ima nečeg nepodnošljivo dosadnog u uobičajenom obliku takvih priredbi. Doista bi bilo mnogo pametnije kad bi umjesto plesa bio na dnevnom redu razgovor.
- Možda bi to bilo mnogo pametnije, draga moja Caroline, ali to onda više ne bi sličilo balu.
Gospođica Bingley ne odgovori, već ustane i počne šetati po sobi. Njezina je pojava bila elegantna, a hod lijep; no Darcy, na kojeg je sve to bilo usmjereno, i dalje je nepomično čitao. Iz očaja je odlučila učiniti još jedan pokušaj, te se okrenula prema Elizabeth i kazala: - Gospođice Elizabeth Bennet, predlažem vam da se ugledate u mene i prošećete malo po sobi. Uvjeravam vas da to veoma osvježava nakon dugog sjedenja u istom položaju.
Elizabeth se iznenadi, ali odmah pristane. Gospođica Bingley je podjednako uspjela i glede glavnog cilja svoje ljubaznosti: Darcy je podignuo pogled. Njezina ga je neočekivana ljubaznost iznenadila koliko i Elizabeth, te je nesvjesno zaklopio knjigu. Bio je pozvan da im se pridruži, ali je to odbio rekavši da može zamisliti samo dva poriva zbog kojih su one odlučile šetati zajedno gore-dolje po sobi i da bi ih on oba osujetio ako bi im se pridružio. što li on to misli? Gorjela je od želje da dozna njegovu misao, te zapita Elizabeth je li ga ona iole razumjela.
- Nisam - odgovori Elizabeth - ali možete biti uvjereni da on hoće biti strog prema nama, pa ga najbolje možemo razočarati ako ga ne budemo pitale ništa o tome.
Međutim, gospođica Bingley nije bila sposobna razočarati Darcyja ni u čemu, pa je uporno tražila da im on objasni ta dva poriva.
- Rado ću vam ih objasniti - prozbori on čim mu je dopustila da dođe do riječi. - Vi ste izabrale taj način provođenja večeri ili zato što se povjeravate jedna drugoj, pa želite popričati o nekim tajnama, ili zato što ste svjesne da vaš stas ljepše izgleda kad hodate; ako je posrijedi prvi razlog, ja bih vas potpuno omeo pridruživši vam se, a ako je drugi, mogu vam se mnogo više diviti sjedeći kraj vatre.
- Oh! Strašno! - uzvikne gospođica Bingley. - Još nikad nisam čula nešto tako neljubazno. Kako da ga kaznimo zbog takvih riječi?
- Ništa lakše, ako samo hoćete - odgovori Elizabeth. - Svi možemo mučiti i kažnjavati jedni druge. Zadirkujte ga… smijte mu se. Budući da se dobro poznate, zacijelo znate kako to treba učiniti.
- Časti mi, ne znam. Moje poznanstvo s njim nije me još naučilo tome. Zadirkivati uvijek staloženog i sabranog čovjeka! Ne, ne; u toj bi nam igri on doskočio. A što se tiče smijanja, samo bismo se izložile podsmijehu ako bismo se pokušale smijati bez razloga. Gospodin Darcy bi onda likovao.
- Gospodin Darcy nije sklon smijehu! - začudi se Elizabeth. - To je neobična prednost, a nadam se da će i ostati neobičnom, jer bi za mene bio velik gubitak ako bih imala mnogo takvih znanaca. Veoma volim smijeh.
- Gospođica Bingley - reče on - pripisuje mi nemoguću vrlinu. Najmudriji i najbolji ljudi… pa čak i njihova najmudrija i najbolja djela… mogu biti smiješni u očima osobe kojoj je šala glavni cilj u životu.
- Uistinu ima takvih osoba - odvrati Elizabeth - ali se nadam da ja nisam jedna od njih. Uvjerena sam da nikad ne ismijavam ono što je mudro ili dobro. Ludosti i besmislice, ćudljivosti i nedosljednosti doista me zabavljaju, priznajem, i smijem im se kad god mogu. No pretpostavljam da ih vi nemate.
- Možda nitko ne može biti bez njih. Međutim, cijelog sam života nastojao izbjeći one slabosti koje često izlažu podsmijehu snažan razum.
- Kao što su taština i ponos.
- Da, taština je uistinu slabost. A što se tiče ponosa… gdje god postoji velika umna moć, ponos će uvijek biti pod dobrim nadzorom.
Elizabeth se okrene kako bi sakrila osmijeh.
- Vaše je ispitivanje gospodina Darcyja, vjerujem, završeno - prozbori gospođica Bingley. - Molim vas, kakav je rezultat?
- Potpuno sam se uvjerila da gospodin Darcy nema mana. On to i osobno priznaje otvoreno.
- Ne - reče Darcy - ništa takvo nisam izjavio. Imam dovoljno mana, ali se nadam da nije riječ o nedostacima razuma. Za svoju narav ne bih se usudio jamčiti. Ona je, mislim, suviše nepopustljiva… doista suviše da bi se ljudi osjećali ugodno. Ne mogu zaboraviti, onako brzo kako bi trebalo, tuđe ludosti i grijehe niti uvrede nanijete meni. Na moje se osjećaje ne utječe lako. Možda bi se moglo reći da sam zlopamtilo. Kad jednom izgubim dobro mišljenje o nekomu, ono je izgubljeno zauvijek.
- To je uistinu mana! - uzvikne Elizabeth. - Neumoljivo zlopamćenje je sjena na karakteru. Dobro ste odabrali manu. Njoj se, bez dvojbe, ne mogu smijati. Od mene vam ne prijeti opasnost.
- U svakoj naravi, mislim, postoji težnja prema nekom zlu… to je prirodna mana koju čak ni najbolji odgoj ne može iskorijeniti.
- Vaša je mana sklonost da svakog mrzite.
- A vaša je - odgovori on, osmjehnuvši se - što namjerno nikoga ne razumijete.
- Uživajmo malo u glazbi - predloži gospođica Bingley, umorna od razgovora u kojem nije sudjelovala: - Louisa, nećeš mi zamjeriti ako probudim gospodina Hursta?
Njezina se sestra složila s tim, pa su otvorile glasovir; ni Darcy se, pošto se malo sabrao, nije usprotivio. Počeo je osjećati da je opasno obraćati preveliku pozornost Elizabeth.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

13 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 6:38 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
12. . Poglavlje
Dogovorivši se sa sestrom, Elizabeth je sutradan pisala majci i zamolila da se tijekom dana pošalju po njih kola.
No gospođa Bennet, koja je računala da će joj kćerke ostati u Netherfieldu do idućeg utorka, što bi za Jane bilo upravo tjedan dana boravka ondje, nije bila sklona da ih sa zadovoljstvom dočeka prije tog dana. Stoga njezin odgovor nije bio povoljan, barem ne za Elizabeth, koja se nestrpljivo željela vratiti kući. Gospođa Bennet ih je obavijestila da nikako ne mogu dobiti kola prije utorka. U postskriptumu je dodala da će, ako gospodin Bingley i njegove sestre navale da one ostanu i duže, moći izdržati bez njih. No Elizabeth se odlučno usprotivila da ostanu duže… a nije baš ni očekivala da će ih zadržavati; naprotiv, bojala se da će se zaključiti kako nepotrebno ostaju predugo, te je zahtijevala od Jane da odmah zatraži kola od gospodina Bingleyja; na posljetku su njih dvije odlučile priopćiti svoju prvobitnu nakanu o napuštanju Netherfielda još toga dana i zamoliti da im se dadu kola.
Njihova je namjera izazvala brojne izjave zabrinutosti; želja da ostanu bar još jedan dan bila je izražena tako snažno da je to utjecalo na Jane da odgodi njihov odlazak do sutra. Gospođica Bingley se tada pokajala što je predložila da ostanu, jer su njezina ljubomora i mržnja prema jednoj sestri daleko premašivale ljubav prema drugoj.
Domaćin se veoma rastužio kad je čuo da one odlaze tako skoro i nekoliko je puta pokušao uvjeriti gospođicu Bennet da bi to moglo biti opasno za nju jer se još nije dovoljno oporavila; no Jane je bila nepokolebljiva kad god bi osjećala da je u pravu.
Za Darcyja je to bila dobra vijest; Elizabeth je već dovoljno dugo boravila u Netherfieldu. Privlačila ga je više nego što mu se sviđalo, a i gospođica Bingley bila je neuljudna prema njoj i zajedljivo ga zadirkivala više nego obično. Mudro je odlučio pripaziti sada da ne pokaže nikakav znak divljenja, ništa što bi joj dalo nadu da može utjecati na njegovu sreću… svjestan da bi ako joj se u glavi rodila takva pomisao, njegovo ponašanje posljednjeg dana moglo tu misao sasvim učvrstiti ili je razbiti.
Postojan u svojoj namjeri, nije joj tijekom cijele subote rekao više od desetak riječi i, premda su jedanput ostali nasamo pola sata, uporno se držao knjige, a nju nije ni pogledao.
U nedjelju, poslije jutarnje mise, došlo je do rastanka ugodnog većini njih. Ljubaznost gospođice Bingley prema Elizabeth naglo je porasla na kraju, a i prema Jane. Na rastanku je gospođica Bingley uvjeravala Jane kako će joj uvijek biti zadovoljstvo da je vidi bilo u Longbournu, bilo u Netherfieldu, i pošto ju je nježno zagrlila, čak se i s Elizabeth rukovala. Elizabeth se sa svima veselo pozdravila.
Kod kuće ih majka nije baš srdačno dočekala. Gospođa Bennet se začudila njihovu dolasku, smatrala je da su pogriješile što su toliko žurile i bila je uvjerena da se Jane ponovno prehladila. No otac, iako je vrlo lakonski izrazio svoje zadovoljstvo, istinski se obradovao što ih vidi; osjećao je koliko su važne u obiteljskom krugu. Večernji razgovor, kad su obično svi na okupu, znatno je izgubio svoju živahnost i gotovo sav svoj smisao zbog Janeine i Elizabethine odsutnosti. Zatekle su Mary zadubljenu, kao i obično, u proučavanje znanosti o harmoniji i ljudskoj prirodi; prikupila je nekoliko novih izvoda kojima se trebalo diviti i nekoliko za nju novih, a zapravo otrcanih pouka koje je trebalo čuti. Catherine i Lydia imale su za njih sasvim drukčije novosti. Štošta se dogodilo i štošta se reklo u pukovniji od prošle srijede; nekoliko je časnika nedavno večeralo kod njihova tetka, neki je vojnik išiban i šapuće se da se pukovnik Forster namjerava oženiti.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

14 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 6:39 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
13. . Poglavlje
Nadam se, draga moja - reče gospodin Bennet svojoj ženi sutradan za vrijeme doručka - da si kazala kuharici neka pripremi dobru večeru, jer očekujem večeras gosta.
- Na koga misliš, dragi moj? Ne znam tko bi to mogao biti, osim ako se Charlotte Lucas slučajno ne svrati… a nadam se da su moje večere ‘ dovoljno dobre za nju. Ne mislim da često ima takve kod svoje kuće.
- Gost o kojem govorim je gospodin, i to stranac. Oči gospođe Bennet odmah zasjaju.
- Gospodin, i to stranac! Zacijelo je riječ o gospodinu Bingleyju. Oh, Jane… nisi rekla ni riječ o tome, lukavice jedna! Doista će mi biti vrlo drago da vidim gospodina Bingleyja. Ali… Oh, Bože! Kakva nesreća! Danas nema ribe. Lydia, ljubavi moja, zazvoni; moram odmah razgovarati s Hill.
- Nije riječ o gospodinu Bingleyju - priopći joj muž - već o čovjeku kojeg nikad u životu nisam vidio.
Ovo izazove iznenađenje; doživio je zadovoljstvo da ga žena i svih pet kćeri istovremeno obaspu pitanjima.
Uživajući neko vrijeme u njihovoj radoznalosti, napokon im objasni: - Otprilike prije mjesec dana primio sam ovo pismo, a prije dva tjedna odgovorio sam na njega, jer sam zaključio da je posrijedi nešto prilično škakljivo i da to zahtijeva brz odgovor. Pismo je poslao moj rođak, gospodin Collins,. koji će vas poslije moje smrti moći izbaciti iz ove kuće kad god bude htio.
- O, dragi moj - uzvikne njegova žena - ne mogu slušati o tom. Molim te, ne govori o tom odvratnom čovjeku. Smatram najvećom okrutnošću na svijetu što tvoje imanje neće pripasti tvojoj djeci; da sam ja na tvom mjestu, već odavno bih poduzela nešto protiv toga.
Jane i Elizabeth joj pokušaju objasniti zakon o nasljeđivanju glede muške i ženske djece. I prije su to pokušavale učiniti, ali se gospođa Bennet u svezi toga nije dala urazumiti, te se i dalje ogorčeno bunila protiv nemilosrdne odredbe da se imanje otuđi od obitelji s pet kćeri u korist čovjeka do kojega nije nikomu stalo.
- To je, uistinu, vrlo nepravedno - reče Bennet - i ništa ne može gospodina Collinsa osloboditi krivnje što će naslijediti Longbourn. Međutim, ako saslušate njegovo pismo, možda će vas malo raznježiti način njegova izražavanja.
- Ne, ne može nas ništa raznježiti! Mislim da je vrlo drsko od njega što ti je uopće pisao, a i vrlo je licemjerno. Mrzim lažne prijatelje. Zašto se ne svađa s tobom kao što je njegov otac činio prije njega?
- Da, zašto? Čini se da je u tom pogledu imao nekih sinovskih obzira, kao što ćete čuti.
"Hunsford, blizu Westerhama, Kent 15. listopada
Poštovani gospodine,
Nesloga koja je postojala između Vas i mog pokojnog čestitog oca uvijek me ispunjavala osjećajem nelagode i, budući da sam doživio tu nesreću da ga izgubim, često sam želio premostiti taj jaz; no neko su me vrijeme od toga odvraćale moje vlastite sumnje, jer sam se bojao da bi se moglo doimati kao nepoštovanje prema njegovoj uspomeni ako bih bio u dobrim odnosima s onima s kojima se on uvijek razmimoilazio u mišljenju. Međutim, sad sam se napokon odlučio, jer kad sam o Uskrsu zaređen za svećenika, imao sam veliku sreću da me počastila svojim pokroviteljstvom prečasna ledi Catherine de Bourgh, udovica Sir Lewisa de Bourgha, čija su me plemenitost i dobrota postavile za župnika ove župe gdje ću se revno truditi da uvijek iskazujem primjerenu zahvalnost i poštovanje toj prečasnoj lady da marljivo izvršavam sve obrede koje nalaže anglikanska crkva. Osim toga, osjećam da mi je, kao svećeniku, dužnost da potičem i širim blagodati mira u svim obiteljima u području svog utjecaja; stoga laskam sebi da je moja sadašnja ponuda prijateljskog mira vrlo pohvalna, pa se nadam da ćete ljubazno prijeći preko činjenice što sam ja sljedeći nasljednik longbournskog imanja i da Vas ta činjenica neće navesti da odbijete ponuđenu maslinovu grančicu. Svakako žalim što ću baš ja biti oruđe koje će oštetiti Vaše ljupke kćerke; dopustite da Vam se zato ispričam, a i da Vas uvjerim u svoju pripravnost da im gubitak nadoknadim na sve moguće načine… ali o tom poslije. Ako nemate ništa protiv toga da me primite u svoj dom, priuštit ću sebi zadovoljstvo da posjetim Vas i Vašu obitelj u četiri sata poslije podne u ponedjeljak, 18. studenoga, i vjerojatno ću zlorabiti Vaše gostoprimstvo do druge subote; a to mogu učiniti bez ikakvih teškoća, jer mi ledi Catherine nipošto ne zamjera ako pokatkad izbivam nedjeljom, pod uvjetom da je neki drugi svećenik određen da obavi crkvene obrede toga dana.
Vašu gospođu i Vaše kćerke pozdravlja i poštuje, a Vama, poštuje, a Vama poštovani gospodine, želi svako dobro
Vaš prijatelj William Collins."
- Dakle, u četiri sata možemo očekivati tog mirotvornog gospodina - reče Bennet preklapajući pismo. - Čini se da je on savjestan i uglađen mladić, i ne sumnjam da ga se isplati upoznati, osobito ako ledi Catherine bude tako ljubazna i dopusti mu da nam opet dođe.
- Mora se priznati, ima stanovitog smisla u onom što kaže o našim kćerkama i, ako im je sklon dati neku naknadu, ja ga nipošto neću obeshrabriti u tom.
- Iako se teško - reče Jane - može pogoditi kako nam kani dati opravdanu naknadu, ta mu želja doista služi na čast. Elizabeth su se najviše dojmili njegovo veliko poštovanje ledi Chatherine i ljubazna namjera da krsti, vjenčava i sahranjuje svoje župljane kad god to bude potrebno. - Vjerojatno je on nekakav čudak - reče ona. - Ne mogu ga shvatiti. Ima nečega vrlo kićenog u njegovu stilu. Osim toga, što hoće svojim ispričavanjem zbog toga što je on idući nasljednik? Ne možemo pomisliti da bi se odrekao tog prava kad bi mogao. Je li on razuman čovjek, oče?
- Nije, draga moja; mislim da nije. Veoma se nadam da je prava suprotnost tomu. U njegovu se pismu miješaju poniznost i uobraženost, a to bi moglo biti dobro. Jedva čekam da ga vidim.
- Što se tiče samog stila - umiješa se Mary - njegovo pismo nije baš loše. Ideja o maslinovoj grančici ne može se smatrati novom, ali, čini mi se, dobro izražena.
Catherine i Lydiju nisu nimalo zanimali ni pismo, ni čovjek koji ga je napisao. Bilo je gotovo nemoguće da će njihov rođak doći u časničkoj odori, a već nekoliko tjedana nisu više uživale u društvu ljudi koji nisu u uniformi. što se tiče njihove majke, pismo gospodina Collinsa uvelike je rastjeralo njezinu zlovolju, te ga je, na iznenađenje svog muža i kćerki, bila spremna primiti donekle smireno i ljubazno.
Collins je stigao točno na vrijeme i cijela ga je obitelj dočekala vrlo uljudno. Bennet je govorio malo, ali su dame bile dovoljno pričljive, a ni Collinsa nije trebalo poticati jer nije bio sklon šutnji. Bio je visok, krupan mladić od dvadeset pet godina. Ozbiljan i dostojanstven, ponašao se prilično kruto. Ubrzo pošto je sjeo, čestitao je gospođi Bennet što ima tako divne kćeri i rekao je kako je mnogo slušao o njihovoj ljepoti, ali da stvarnost premašuje ono što se priča; i dodao je kako ne sumnja da će ona doživjeti da ih sve dobro uda. Ta laskava izjava nije se osobito svidjela nekima od njegovih slušateljki, no gospođa Bennet nije se nikad protivila laskanju, te je odgovorila vrlo spremno.
- Vrlo ste ljubazni što tako govorite; i nadam se od sveg srca da će se to i dogoditi, jer bi inače morale živjeti sirotinjski. Zakoni su vrlo čudni.
- Možda mislite na naslijeđe ovog imanja?
- Ah! Da, gospodine. To je teška okolnost za moje jadne djevojke, morate priznati. Ne mislim da ste vi krivi, jer znam da na ovom svijetu slučaj određuje tijek događaja. Stoga se ne zna unaprijed komu će pripasti neko imanje.
- Sasvim sam svjestan, gospođo, nevolje svojih lijepih rođakinja i mogao bih štošta reći o tom, ali se bojim da ne stvorim dojam kako sam prebrz i nepromišljen. No uvjeravam mlade dame da sam došao diviti im se. Zasad neću reći ništa više; ali, možda, kad se bolje upoznamo…
Prekine ga poziv na večeru, a djevojke se nasmiješe jedna drugoj. One nisu bile jedini predmet Collinsova divljenja. Pozorno je odmjerio pogledom salon, blagovaonicu i sav namještaj i pohvalio; njegovo bi hvaljenje svega dimulo u srce gospođu Bennet da nije bilo mučne pomisli da on sve to promatra kao svoju buduću imovinu. Veoma se divio i večeri, te je zamolio da mu se kaže koja ju je od njegovih lijepih rođakinja tako vrsno pripremila. Ali ga gospođa Bennet ispravi u tom rekavši mu prilično jetko da su oni potpuno kadri držati dobru kuharicu i da njezine kćerke ne rade ništa u kuhinju. On je zamoli da mu oprosti što ju je razljutio. Tada mu je blažim glasom rekla da se nije nimalo uvrijedila, ali se on nastavio ispričavati čitavih četvrt sata.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

15 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 6:40 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
14. Poglavlje
Tijekom večere nije Bennet prozborio gotovo ništa, ali je, kad su se sluge povukle, zaključio kako je vrijeme da malo porazgovara sa svojim gostom, pa je, eda bi mu dao priliku da blista u razgovoru, izjavio kako mu se čini da je gospodin Collins vrlo sretan što ima takvu pokroviteljicu.
Pozornost koju ledi Catherine de Bourgh poklanja njegovim željama i njezina briga za njegovu udobnost očito su, kao što se vidi iz njegova pisma, nešto izvanredno. Bennet nije mogao odabrati bolju temu za razgovor. Gospodin Collins počne rječito hvaliti tu ledi. Ta ga tema potakne na još svečanije držanje, te je izjavio vrlo važno da on "nikad u životu nije vidio takvo ponašanje kod plemstva… takvu pristupačnost i ljubaznost na kakve je osobno naišao kod ledi Catherine. Ona je blagonaklono pohvalila obje propovijedi koje je već imao čast održati pred njom. Već ga je dvaput zvala na večeru u Rosings, a prošle je subote poslala po njega kako bi imala četvrtog za kartanje te večeri. Mnogi koji poznaju ledi Catherine smatraju je gordom, ali ona je za njega sušta pristupačnost. Uvijek razgovara s njim kao što bi razgovarala s otmjenom gospodom; ne protivi se njegovu sudjelovanju u društvenom životu u okolici niti njegovim povremenim odlascima iz župe na tjedan-dva kako bi posjetio svoju rodbinu. Čak je bila tako ljubazna da mu je savjetovala neka se oženi čim bude mogao, pod uvjetom da bude oprezan pri izboru; a jedanput ga je i posjetila u njegovu skromnom župnom dvoru, gdje je potpuno odobrila sve izmjene koje je učinio, pa je čak izvoljela i sama predložiti poneke… na primjer, police u nekim sobicama na katu."
- Sve je to vrlo lijepo i ljubazno - zaključi gospođa Bennet. - Zacijelo je vrlo ugodna žena. Šteta što sve velike dame nisu poput nje. Živi li blizu vas, gospodine?
- Samo put odvaja vrt u kojem je moj skromni dom od Rosingskog parka, prebivališta njezina gospodstva.
- Ako se ne varam, gospodine, rekoste da je udovica. Koga ima u obitelji?
- Ima samo kćerku jedinicu, nasljednicu Rosingsa i vrlo velikog imetka.
- O! - uzvikne gospođa Bennet, kimajući glavom. - Onda je ona u boljem položaju od mnogih djevojaka. A kakva je? Lijepa?
- Ona je, doista, najdražesnija mlada dama koju sam vidio. I sama ledi Catherine kaže da je, glede prave ljepote, gospođica de Bourgh daleko iznad najljepše u svom spolu, jer u svojim crtama lica ima ono čime se odlikuju djevojke visokog roda. Na žalost, bolešljiva je, što je sprečava da napreduje u raznim umjetnostima i vještinama, u kojima inače ne bi iznevjerila, kao što me izvijestila dama koja se brine o njezinoj izobrazbi, a koja je i sada kod njih. Međutim, vrlo je ljupka i često se izvoli provesti mimo mog skromnog doma u svojoj maloj kočiji.
- Je li predstavljena na dvoru? Ne sjedam se njezina imena među dvorskim uzvanicama.
- Na žalost, loše je zdravlje sprečava da bude u Londonu; stoga je, kao što sam rekao ledi Catherine jednog dana, britanski dvor lišen svog najsvjetlijeg ukrasa. Njezinu se gospodstvu svidjela ta misao; ne moram vas uvjeravati da rado iskorišćujem svaku priliku za takve male, fine komplimente, uvijek prihvatljive damama. Rekao sam više puta ledi Catherine da je njezina divna kći kao stvorena da bude vojvotkinja, te da bi i najviši krugovi više bili ukrašeni njome nego što bi pridonijeli njezinoj važnosti. Takve se sitnice sviđaju njezinu gospodstvu, a ja mislim da sam joj dužan iskazivati takve znakove pažnje.
- Rasuđujete sasvim pravilno - reče Bennet - i sreća je za vas što imate dara za profinjeno laskanje. Smijem li vas pitati jesu li ti ugodni znakovi pažnje spontani ili su posljedica prethodnog razmišljanja?
- Uglavnom ih izaziva ono što se zbiva u datom trenutku i, premda se pokatkad zabavljam pripremajući i smišljajući te male, otmjene komplimente, primjenjive u raznim prigodama, uvijek im nastojim dati izgled spontanosti i nepripremljenosti.
Bennetova su se očekivanja obistinila. Njegov je rođak bio budalast baš kao što se i nadao, te ga je slušao s najvećim užitkom, ali se trudio doimati što ozbiljnije i, izuzevši pogdjekoji pogled prema Elizabeth, nije tražio nikakva drugog sudionika u toj svojoj zabavi.
Kad je došlo vrijeme za čaj, Bennetu je bilo već dosta takva razgovora, pa je poslije čaja, koji je poslužen u salonu, zamolio gosta da glasno čita damama. Collins rado pristane, te su mu dali neku knjigu; međutim, kad ju je pogledao, kao da se lecnuo, zamolio ih je neka ga ispričaju i rekao je da nikad ne čita romane. Kitty se začuđeno zagleda u njega, a Lydia uzvikne. Donijeli su druge knjige, pa je, promišljajući neko vrijeme, odabrao Fordvceove "Propovijedi". Lydia zine od čuda kad je otvorio tu knjigu i, prije nego što je jednoličnim svečanim glasom pročitao tri stranice, ona ga prekine riječima: - Znaš li, mama, da moj tetak Philips namjerava otpustiti Richarda? Ako se to dogodi, uzet če ga pukovnik Forster, rekla mi je to u subotu teta. Sutra ću otići u Meryton da doznam više o tom i da pitam kad se gospodin Denny vraća iz Londona.
Dvije najstarije sestre narede Lydiji da šuti, ali Collins, veoma uvrijeđen, odloži knjigu i reče: - često zapažam kako se mlade dame malo interesiraju za ozbiljne knjige, iako su napisane baš za njihovo dobro. Čudim se tome, jer im ništa ne može tako koristiti kao dobra pouka. No neću više dosađivati svojoj mladoj rođakinji.
Zatim se okrene prema Bennetu i ponudi mu se kao protivnik u triktraku Bennet prihvati tu ponudu i reče mu da je vrlo pametno od njega što ostavlja djevojke njihovim sitnim zabavama. Gospođa Bennet i njezine kćerke najuljudnije mu se ispričaju što ga je Lydia prekinula i obećaju da se to neće ponoviti ako im on opet izvoli čitati. Ali Collins, uvjeravajući ih da se ne ljuti na svoju mladu rođakinju i da ne smatra njezino ponašanje uvredom, sjedne za drugi stol s Bennetom i pripremi se za triktrak.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

16 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 6:40 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
15. Poglavlje
Gospodin Collins nije bio razborit čovjek i taj se prirodni nedostatak samo malo nadoknadio utjecajem izobrazbe i društva.
Najveći dio svog života proveo je pod nadzorom nepismenog i škrtog oca; iako se školovao na sveučilištu, tijekom svih semestara ondje nije stekao nijedno korisno poznanstvo. Podčinjenost u kojoj ga je njegov otac odgojio razvila je prvobitno u njemu veliku poniznost u ponašanju; međutim, sada ju je znatno potisnula uobraženost tupoglavca koji živi povučeno u neočekivanom blagostanju. Zahvaljujući sretnom slučaju, privukao je pozornost ledi Catherine kad je župničko mjesto u Hunsfordu bilo prazno. Poštovanje što ga je osjećao prema njezinu visokom položaju i obožavanje te pokroviteljice, zajedno s vrlo dobrim mišljenjem koje je imao o sebi, o svom svećeničkom autoritetu i o svojim župničkim pravima, naposljetku su stvorili od njega mješavinu gordosti i pokornosti, uobraženosti i poniznosti.
Kako je sada imao dobru kuću i sasvim dovoljan prihod, namjeravao se oženiti; tražeći pomirenje s longbournskom obitelji, imao je na umu ženu, jer se odlučio izabrati jednu od kćerki ako ustanovi da su tako lijepe i ljupke kako se priča o njima. To je bio njegov plan o naknadi za njegovo nasljeđivanje imanja od njihova oca. Smatrao je taj plan izvrsnim, primjerenim za ženidbu i pogodnim, te s njegove strane izvanredno velikodušnim i nesebičnim.
Nije promijenio zamisao kad ih je vidio. Divno lice najstarije gospođice Bennet učvrstilo je njegovo gledište, a i pogodovalo je njegovu strogom mišljenju o prvenstvu koje pripada najstarijoj; već prve večeri bila je njegov konačni izbor. Međutim, sutrašnje je jutro donijelo izmjenu; jer razgovor nasamo s gospođom Bennet četvrt sata prije doručka, koji je počeo s njegovim župnim dvorom i prirodno odveo do otvorene izjave kako se nada da će se za njega naći domaćica u Longbournu, izazvao je gospođu Bennet da ga, iako se vrlo ljubazno smiješila i općenito ga hrabrila, upozori u vezi s Jane, za koju se odlučio.
- Što se tiče mojih mlađih kćeri - rekla je - ne bih mogla ništa tvrditi, ne bih mogla sasvim određeno odgovoriti… ali nije mi poznato da su već zauzete; međutim, najstarija kći… moram to spomenuti… smatram svojom dužnošću da to kažem… vjerojatno će se uskoro zaručiti.
Collins je trebao samo prijeći sa Jane na Elizabeth… i to je brzo učinio… učinio je to dok je gospođa Bennet raspirivala vatru. Elizabeth je, prva poslije Jane po rođenju i ljepoti, sasvim prirodno došla na red umjesto nje.
Gospođa Bennet je bila oduševljena tim razgovorom i ponadala se da će, možda, uskoro udati dvije kćerke; a čovjek kojeg nije jučer mogla ni smisliti, sada je bio i te kako u njezinoj milosti.
Lydijina namjera da ide u Meryton, nije se zaboravila; sve su sestre, izuzevši Mary, pristale poći s njom; a gospodin Collins će ih pratiti, na prijedlog Benneta, koji je jedva čekao da ga se riješi i bude sam u svojoj knjižnici; naime, Collins je otišao tamo za njim poslije doručka i, naoko zauzet jednom od najvećih knjiga u zbirci, nastavio je pričati Bennetu, gotovo bez prestanka, o svom domu i vrtu u Hunsfordu. To je veoma uznemirilo Benneta. U svojoj je knjižnici uvijek mogao naći mir i spokojnost i, premda je bio spreman, kao što je rekao Elizabeth, naići na ludost i uobraženost u svakoj drugoj sobi u kući, navikao se - da ondje bude pošteđen njih; stoga je uljudno, ali vrlo brzo predložio Collinsu da se priduži njegovim kćerima na njihovu izletu; a Collins je, zapravo mnogo bolji hodač nego čitatelj, vrlo rado zaklopio veliku knjigu i otišao.
Vrijeme na putu do Merytona ispunili su njegovo kićeno pričanje o beznačajnostima i uljudno slaganje njegovih rođakinja. Međutim, kad su stigli tamo, više nije mogao privlačiti njihovu pozornost. Njihovi su pogledi odmah počeli lutati ulicom tražeći časnike i više ih ništa drugo, osim kakva vrlo pomodnog šešira ili sasvim novog muselina u izlogu, nije moglo zaokupiti.
Uskoro je pozornost svih dama privukao mladić vrlo otmjena izgleda kojeg nikad dotad nisu vidjele, a koji je šetao drugom stranom ulice s jednim časnikom. Taj je časnik bio upravo gospodin Denny, o čijem se povratku iz Londona došla Lydia raspitati, te se on nakloni u prolazu. Neznančevo se držanje jako dojmilo sviju, svi su se pitali tko je on. Kitty i Lydia odluče to doznati, pa povedu cijelo društvo preko ulice, tobože zato što im treba nešto u dućanu s druge strane, i - na sreću - stignu do nogostupa baš kad su se i ona dva gospodina, vraćajući se, našla na tom mjestu. Gospodin Denny im se odmah obrati i zamoli za dopuštenje da predstavi svog prijatelja, gospodina Wickhama, koji je jučer došao s njim iz Londona i koji, na njegovu veliku radost, stupa u službu u njihovu korpusu. To je bila baš dobra vijest, jer je tom mladiću nedostajala samo odora da bude savršen. Bio je neobično dopadljiv; ljepota se pokazala darežljivom prema njemu, imao je divno lice, lijep stas i vrlo ugodno vladanje. Nakon predstavljanja bio je već vrlo raspoložen za razgovor… govorio je vrlo uglađeno i skromno; cijela je skupina još stajala i čavrljala kadli im je pozornost privukao konjski topot i ugledali su Darcyja i Bingleyja kako jašu niz ulicu. Prepoznavši dame u toj grupi, obojica im se odmah približe i započne razmjena uobičajenih uljudnosti. Bingley je imao glavnu riječ i obraćao se ponajviše najstarijoj gospođici Bennet. Upravo je, rekao joj je, pošao u Longbourn kako bi se raspitao o njoj. Darcy to potvrdi kimanjem glavom i baš odluči da neće zaustaviti oči na Elizabeth kadli mu je pogled iznenada zapeo za neznanca. Elizabeth je vidjela lica obojice kad su im se srele oči i veoma se začudila učinku tog susreta. Obojica promijeniše boju, jedan je problijedio, drugi pocrvenio. Gospodin Wickham, poslije nekoliko trenutaka, dodirne šešir… a Darcy se jedva udostoji odgovoriti na taj pozdrav. što je to moglo značiti? Bilo je nemoguće zamisliti; bilo je nemoguće ne željeti da se to dozna.
U idućem se trenutku Bingley, koji kao da nije opazio što se zbilo, oprosti i odjaše s prijateljem.
Gospodin Darcy i gospodin Wickham odšeću s mladim damama do vrata Philipsove kuće, a onda se poklone, usprkos Lydijinu usrdnom navaljivanju da uđu, pa čak i unatoč tome što je gospođa Philips otvorila salonski prozor i glasno poduprla taj poziv.
Gospođa Philips se uvijek veselila kad bi vidjela nećakinje; dvije najstarije, zbog njihova nedavnog izbivanja, dočeka posebno srdačno i počne izražavati iznenađenje zbog njihova iznenadnog povratka kući, za koji, budući da se nisu dovezle svojim kolima, ne bi ni znala da slučajno nije vidjela na ulici apotekarova pomoćnika, koji joj je rekao da više ne moraju slati lijekove u Netherfield, jer su gospođice Bennet otišle. Uto joj Jane predstavi gospodina Collinsa i tako joj skrene pozornost na njega. Ona ga primi vrlo uljudno, a on joj uzvrati još većom uljudnošću i ispriča joj se što je došao iako se ne poznaju, ali on laska sebi da se to ipak može opravdati njegovim srodstvom s mladim damama koje su joj ga predstavile. Gospođa Philips je bila zadivljena takvim izvanrednim odgojem, ali njezino promatranje tog neznanca okončaše uzvici i raspitivanje o Wickhamu. O njemu je mogla reći nećakinjama samo ono što su i same znale, da ga je gospodin Denny doveo iz Londona i da će on biti poručnik u vojsci grofovije. Rekla je da ga je gledala cio sat dok je šetao gore-dolje ulicom. Da se gospodin Wickham opet pojavio, Kitty i Lydia bi jamačno nastavile to promatranje, ali - na žalost - sada nije nitko prolazio mimo prozora izuzevši nekoliko časnika, koji su, u usporedbi s neznancem, bili "glupi i odbojni". Neki od časnika pozvani su na večeru kod Philipsovih sutradan, a tetka obeća nećakinjama da će poslati muža gospodinu Wickhamu da i njega pozove, pod uvjetom da i obitelj iz Longbourna dođe te večeri. Dogovorivši se o tom, gospođa Philips napomene da će se igrati zabavna i bučna lutrija i da će se poslije poslužiti topla večera. Pomisao na takve užitke razveseli sve, te su se rastali u divnom raspoloženju. Izlazeći iz sobe, Collins se ponovno ispriča, ali mu domaćica uljudno odgovori da nisu potrebne nikakve isprike.
Dok su išle kući, Elizabeth ispriča Jane što je vidjela da se dogodilo između ona dva gospodina; iako bi Jane branila bilo jednog, bilo drugog, ili obojicu, ako bi se činilo da su krivi, nije, baš kao ni njezina sestra, uopće mogla objasniti takvo ponašanje.
Po povratku kući, Collins veoma ugodi gospođi Bennet svojim divljenjem vladanju i uljudnosti gospođe Philips. Reče joj kako, ne računajući ledi Catherine i njezinu kćer, nikad nije vidio otmjeniju ženu. Ona ga je ne samo primila izvanredno uljudno nego ga je i izričito uključila u svoj poziv za sutrašnju večer, premda ga je sada vidjela prvi put. Nedvojbeno je tomu pridonijelo i njegovo srodstvo s njima, ali ipak nije još nikad u životu naišao na takvu pažnju.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

17 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 6:41 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
16. Poglavlje
Budući da nije bilo nikakvih prigovora onom o čemu se mladež dogovorila s tetom i budući da su sva Collinsova obrazloženja kako ne smije ni jednu jedinu večer tijekom svog posjeta ostaviti same gospodina i gospođu Bennet odlučno odbijena, on i njegovih pet rođakinja stigoše u pravo vrijeme kočijom u Meryton. Ušavši u salon, djevojke se razvesele čim su čule da je gospodin Wickham prihvatio tetkov poziv i da je već u kući.
Kad se doznala ta vijest i kad su svi posjedali, Collins iskoristi priliku da bi gledao oko sebe i divio se. Veličina prostorije i namještaj u njoj toliko su ga zadivili da je izjavio kako bi gotovo mogao pomisliti da je u maloj ljetnoj blagovaonici za doručak u Rosingsu. Taj kompliment nije u prvi tren bio laskav; međutim, kad je gospođa Philips doznala od njega što je Rosings i tko je njegova vlasnica, kad je čula opis samo jednog od salona ledi Catherine i saznala da je samo jedan kamin stajao osam stotina funti, shvatila je svu važnost te pohvale i vjerojatno je ne bi uvrijedila ni usporedba sa sobom tamošnje domaćice. Collins je bio vrlo sretan dok joj je, prije nego što su im se pridružila gospoda, opisivao svu uzvišenost ledi Catherine i njezine gospodske kuće, uz poneko skretanje s te teme da bi pohvalio svoj skromni dom i preinake u njemu. U gospođi Philips našao je vrlo pažljivu slušateljku, koja je mislila sve povoljnije o njemu dok ga je slušala i koja je odlučila sve to ispričati svojim susjedama čim bude mogla. Djevojkama, koje naprosto nisu mogle slušati svog rođaka, te su, dosađujući se, žalile što tu nema glasovira i promatrale svoje ne baš uspjele imitacije kineskog porculana na kaminskoj ploči, to se čekanje činilo vrlo dugim. Napokon se i ono završilo. Dolazila su gospoda, a kad je gospodin Wickham ušao u sobu, Elizabeth osjeti da njezino divljenje prema njemu nije bilo nimalo bezrazložno ni kad ga je prvi put ugledala, ni kad je otada razmišljala o njemu. Časnici su općenito bili ugledni i uglađeni, a sada su došli najbolji među njima; no gospodin Wickham bio je toliko iznad njih po općem izgledu, liku, držanju i hodu, koliko su oni bili iznad zdepastog tetka Philipsa, široka lica, koji je zaudarao na porto dok je ulazio u sobu za njima.
Gospodin Wickham je bio sretnik prema kojem su se okrenule gotovo sve ženske oči, a Elizabeth je bila sretnica kraj koje je na posljetku sjeo. Ugodan način na koji je odmah poveo razgovor, iako samo o vlažnoj večeri i o vjerojatnosti da će početi kišno vrijeme, navede je na pomisao kako i naobičnija, najdosadnija i najotrcanija tema može biti zanimljiva ako je sugovornik spretan.
Nasuprot takvim suparnicima, poput gospodina Wickhama i časnika, koji su nastojali osvojiti pažnju ljepšeg spola, Collins kao da je potonuo u beznačajnost; za mlade dame nije doista bio ništa; ali je, ipak, pokatkad imao pažljivu slušateljku u gospođi Philips, koja se brinula da bude obilno poslužen kavom i kolačima.
Kad su namjestili stolove za kartanje, dobio je priliku da joj se oduži tako što je sjeo kako bi igrao vist.
- Zasad malo znam o toj igri - reče on - ali ću se potruditi da je bolje naučim, jer čovjek na mom položaju… - Gospođa Philips mu je bila vrlo zahvalna što je voljan igrati, ali nije mogla pričekati njegovo obrazloženje. Wickham nije igrao vist, pa je bio radosno primljen za drugi stol između Elizabeth i Lydije. U početku je postojala opasnost da mu Lydia potpuno privuče pozornost, jer je bila vrlo govorljiva; no budući da je veoma voljela lutriju, uskoro se sva posvetila igri, pa se gorljivo kladila i uzbuđeno uzvikivala poslije nagrada, te više nije obraćala pozornost gotovo nikomu. Kad bi to igra dopustila, Wickham je razgovarao s Elizabeth; ona ga je bila i te kako voljna slušati, ali ono što je najviše željela čuti nije se mogla nadati da će joj on ispripovijedati… pojedinosti o njegovu poznanstvu s gospodinom Darcyjem. Nije se usudila ni spomenuti tog gospodina. Međutim, radoznalost joj je neočekivano zadovoljena. Wickham je počeo sam od sebe govoriti o tom. Upitao je koliko je Netherfield udaljen od Merytona; kad mu je odgovorila, zapitao je donekle kolebljivo otkad je gospodin Darcy ondje.
- Ima oko mjesec dana - odgovori Elizabeth, a zatim, kako se ne bi prekinuo razgovor o tom, doda: - Koliko znam, on ima vrlo veliko imanje u Derbyshireu.
- Da - potvrdi Wickham - njegov je tamošnji posjed vrlo velik. Donosi mu čistih deset tisuća funti na godinu. Niste mogli sresti čovjeka koji bi vam mogao dati pouzdanije obavijesti o tome od mene… jer ja sam još od ranog djetinjstva povezan na osobit način s njegovom porodicom.
Elizabeth nije mogla sakriti iznenađenje.
- Nije čudo, gospođice Bennet, što su vas moje riječi iznenadile pošto ste vjerojatno vidjeli kako smo se hladno jučer pozdravili. Poznajete li se vi s gospodinom Darcyjem?
- Ne mogu reći da mi je drago što ga poznajem - izrekne vatreno Elizabeth. - Provela sam četiri dana u kući u kojoj je on bio, i smatram ga vrlo neugodnim.
- Nemam pravo govoriti svoje mišljenje - reče Wickham - je li ugodan ili nije. Neumjesno je da to ja činim. Poznam ga predugo i predobro da bih bio pravedan sudac. Ne mogu biti nepristran. No čini mi se da bi vaše mišljenje o njemu izazvalo opće čuđenje… a možda ga ne biste ni izrazili tako snažno nigdje drugdje. Ovdje ste u krugu svoje obitelji.
- Ja, vjerujte mi, ne govorim ovdje ništa što ne bih mogla reći u bilo kojoj kući u okolici, izuzevši Netherfield. Njega nimalo ne vole u Hertfordshireu. Svima je mrska njegova gordost. Nećete naći nikoga tko govori povoljno o njemu.
- Ne mogu kazati da mi je žao - reče Wickham poslije kratke šutnje - što njega ili bilo koga drugog ne cijene više nego što zaslužuje, no njemu se to ne događa baš često. Ljudi su zaslijepljeni njegovim bogatstvom i ugledom ili prestrašeni njegovim ponosnim i drskim držanjem, pa ga gledaju samo u onakvu svjetlu kako on želi.
- Rekla bih, iako ga nedovoljno poznam, da je zle ćudi. Wickham samo kimne.
- Pitam se - reče on čim je opet dobio priliku da progovori - hoće li dugo ostati u ovom kraju.
- Ne znam, ali kad sam bila u Netherfieldu, nisam ništa čula o njegovu odlasku. Nadam se da na vaše planove u vezi s pukovnijom neće utjecati njegov boravak u blizini.
- A, ne! Gospodin Darcy me ne može otjerati odavde. Ako želi izbjeći susrete sa mnom, onda on mora otići. Mi nismo u neprijateljskim odnosima i uvijek mi je nelagodno kad se sretnemo, ali nemam drugih razloga što ga izbjegavam osim onih koje bih mogao objelodaniti cijelom svijetu. Ti razlozi su: dojam da je vrlo loše postupio prema meni i vrlo bolno žaljenje što je takav. Njegov otac, gospođice Bennet, pokojni gospodin Darcy, bio je jedan od najboljih ljudi na svijetu i najiskreniji prijatelj kojeg sam ikada imao, te me, kad god sam u društvu mladog gospodina Darcyja, do dna duše zabole brojne nježne uspomene. Njegovo je ponašanje prema meni bilo sramotno; ipak, vjerujem da bih mu lakše mogao oprostiti sve drugo nego činjenicu da je iznevjerio očeve nade i osramotio uspomenu na njega.
Za Elizabeth je ta tema postajala sve zanimljivijom, pa ga je slušala vrlo pozorno, ali ga iz obzirnosti nije htjela više ništa pitati.
Wickham počne govoriti o općenitijim temama, o Merytonu, o susjedstvu, o društvu. Doimao se vrlo zadovoljnim svim onim što je dosad vidio. O društvu u tom kraju izrazio se vrlo pohvalno.
- Nada da ću naći stalno i dobro društvo - doda on - uglavnom me i navela da stupim ovdje u vojsku. Znam da je ovaj korpus vrlo ugledan i ugodan, a moj prijatelj Denny doveo me u još veće iskušenje svojim opisom njihova sadašnjeg smještaja, te pričanjem o vrlo velikoj pažnji koju im je Meryton iskazao i o divnim poznanstvima stečenima ovdje. Meni je, priznajem, društvo potrebno. Ja sam razočaran čovjek i ne podnosim samoću. Moram imati posao i društvo. Vojnički mi život nije bio cilj, ali su ga okolnosti učinile prihvatljivim. Trebao sam postati svećenik… školovao sam se za svećenički poziv, i već bih imao bogatu župu da je to bilo po volji gospodinu o kojem smo maloprije razgovarali.
- Tako?
- Da, pokojni je gospodin Darcy u svojoj oporuci odredio da budem uzet za župnika crkve čiji je on bio dobrotvor. Bio mi je kum i veoma me volio. Njegovoj ljubaznosti prema meni nije bilo granica. Htio me dobro zbrinuti i vjerovao je da je to učinio; međutim, kad se župničko mjesto ispraznilo, dobio ga je drugi.
- Za ime Božje! - uzvikne Elizabeth. - Kako se to moglo dogoditi? Kako je bilo moguće da se njegova volja ne poštuje? Zašto niste potražili pravni lijek?
- Oporučni uvjeti nisu bili sasvim propisno izraženi, te se nisam imao čemu nadati od zakona. Častan čovjek nije mogao sumnjati u namjeru oporučitelja, ali se gospodin Darcy pretvarao da sumnja u nju… postupio je kao da je ta odredba u oporuci bila uvjetna preporuka i tvrdio je da sam ja izgubio svako pravo na nju svojim rasipništvom, svojom nepromišljenošću. Činjenica je da je to mjesto bilo slobodno prije dvije godine, baš kad sam ga mogao prihvatiti, ali je dodijeljeno drugome; činjenica je da nikakvom svojom krivnjom nisam zaslužio da ga izgubim. Imam vatrenu, otvorenu narav, pa sam mu, možda, katkad govorio suviše slobodno svoje mišljenje o njemu. Ničega goreg ne mogu se sjetiti. Nas dvojica se veoma razlikujemo, i on me jako mrzi.
- To je sramotno! Zaslužio je javno žigosanje.
- Prije ili poslije to će mu se i dogoditi… ali neću to ja učiniti. Dokle god pamtim njegova oca, ne mogu mu se suprotstaviti niti ga raskrinkati.
Elizabeth ga je poštivala zbog takvih osjećaja i činio joj se ljepšim nego ikada dok ih je izražavao.
- Ipak, kakva je - zapita ona poslije kratke šutnje - mogla biti njegova pobuda? što ga je navelo da postupi tako okrutno?
- Duboka, nepokolebljiva mržnja prema meni… mržnja koju moram, htio ili ne htio, djelomično pripisati ljubomori. Da me pokojni gospodin Darcy volio manje, njegov bi me sin lakše podnosio. No neobična ljubav njegova oca prema meni ljutila ga je još u djetinjstvu. Njegova narav nije mogla trpjeti suparništvo… nije mogla trpjeti prednost koju sam često dobivao.
- Nisam mislila da je gospodin Darcy tako loš; iako mi se nije nikad sviđao, ipak nisam mislila tako nepovoljno o njemu. Pretpostavljala sam da on prezire ljude općenito, ali nisam ni slutila da se on spušta do takve zlobne osvete, takve nepravde, takve nečovječnosti.
Nakon kratkog razmišljanja ona nastavi: - Sjećam se kako se jednog dana u Netherfieldu hvalio neumoljivošću svoje mržnje i nepomirljivošću svoje naravi. Očito mu je ćud strašna.
- Nerado govorim o toj temi - reče Wickham - jer teško mogu biti pravedan prema njemu.
Elizabeth se duboko zamisli, zatim uzvikne: - Postupiti tako prema kumu, prijatelju, očevu ljubimcu! - Mogla je i dodati: prema mladiću poput vas, čije već lice jamči da ste dobri. Ali se zadovolji riječima: - Prema čovjeku koji mu je, vjerojatno, bio prisan drug iz djetinjstva.
- Rodili smo se u istoj župi, na istom imanju; najveći dio mladosti proveli smo zajedno; živjeli smo u istoj kući, imali smo zajedničke razonode, uživali blagodati iste roditeljske brige. Moj je otac u početku pripadao pozivu kojem vaš tetak, gospodin Philips, očito čini veliku čast. Ali je napustio sve da bi bio od koristi pokojnom gospodinu Darcyju i posvetio je sve svoje vrijeme brizi oko pemberleyskog imanja. Gospodin Darcy ga je visoko cijenio. Moj otac mu je bio najprisniji i najpovjerljiviji prijatelj. Gospodin Darcy je često priznavao da mnogo duguje mom ocu zbog njegova savjesnog upravljanja imanjem. Neposredno uoči smrti mog oca, gospodin Darcy mu je dragovoljno obećao da će se pobrinuti za mene; uvjeren sam da je to učinio koliko iz ljubavi prema meni, toliko i iz zahvalnosti prema njemu.
- Čudno! - uzvikne Elizabeh. - Strašno! Čudim se što mladi gospodin Darcy nije već iz pukog ponosa bio pravedan prema vama! Ako ne iz neke bolje pobude, a ono zato što je trebao biti suviše ponosan da bude nepošten… jer ja to moram nazvati nepoštenjem.
- Doista je čudno - potvrdi Wickham - jer gotovo svi njegovi postupci izviru iz ponosa; ponos mu je često bio najbolji prijatelj. On ga je približio kreposti više nego bilo kojem drugom osjećaju. No nitko od nas nije sasvim dosljedan, a u njegovu ponašanju prema meni bilo je pobuda jačih i od ponosa.
- Zar ga je užasna gordost poput njegove mogla ikada potaknuti na neko dobro?
- Da. Često ga je navodila da bude velikodušan i darežljiv… da neštedimice daje novac, da bude gostoljubiv, da pomaže svojim zakupnicima i da olakšava položaj sirotinji. To su postigli obiteljski ponos, a i sinovski ponos, jer se on veoma ponosi svojim ocem. Ne osramotiti svoju porodicu, ne izgubiti na popularnosti, ne smanjiti utjecaj pemberleyskog doma, sve je to jaka pobuda. On ima i bratski ponos koji ga, sa stanovitom bratskom ljubavlju, čini vrlo ljubaznim i pažljivim skrbnikom svoje sestre; često se može čuti kako ga ljudi smatraju vrlo brižnim i dobrim bratom.
- Kakva je djevojka gospođica Darcy? On strese glavom.
- Žao mi je što ne mogu reći da je ugodna. Boli me srce kad govorim nepovoljno o Darcyjevima. Ali ona previše sliči bratu… vrlo je gorda. Kao dijete bila je srdačna i mila, i jako me voljela; a ja sam posvećivao sate i sate njezinu zabavljanju. Međutim, danas mi ne znači više ništa. Lijepa je djevojka, sada joj je petnaest ili šesnaest godina i, kao što čujem, vrlo je izobražena. Otkako joj je umro otac, dom joj je u Londonu, gdje neka dama živi s njom i brine se o njezinu školovanju i odgoju.
Poslije mnogih stanki i pokušaja da razgovaraju o drugim temama, Elizabeth se nije mogla obuzdati i vratila se na prvu temu, te je rekla: - Čudim se njegovoj prisnosti s gospodinom Bingleyjem. Kako može gospodin Bingley, koji je sušta dobrota, i koji je, uvjerena sam, doista ljubazan, prijateljevali s takvim čovjekom? Kako se oni mogu slagati? Poznate li gospodina Bingleyja?
- On je čovjek blage naravi, društven, drag. Zacijelo ne zna kakav je gospodin Darcy.
- Vjerojatno ne zna. No gospodin Darcy se zna svidjeti kad hoće. On ne oskudijeva u sposobnostima. Može biti zabavan sugovornik ako to smatra vrijednim truda. Među onima koji su mu iole ravni po položaju, sasvim je drukčiji nego kad je među ljudima koji pripadaju nižim krugovima. Njegov ga ponos nikad ne napušta; no s bogatima je širokogrudan, pravedan, iskren, razuman, častan, možda i ugodan ako se izuzme njegov osjećaj nadmoći zbog krupnog stasa i imućnosti.
Uskoro nakon toga završila se igra vista, pa su se kartaši okupili oko drugog stola i gospodin Collins je sjeo između rođakinje Elizabeth i gospođe Philips. Domaćica ga, običaja radi, upita kako je prošao u kartanju. Ne baš dobro: stalno je gubio; ali, kad je gospođa Philips počela izražavati žaljenje zbog toga, on joj napomene vrlo ozbiljno kako to nije nimalo važno, kako on smatra novac tričarijom, i zamoli je da se ne uznemiruje zbog toga.
- Znam vrlo dobro, gospođo - reče on - da se čovjek, kad sjedne za kockarski stol, mora pomiriti s mogućnošću da će izgubiti… a, na sreću, nisam u takvim prilikama da bi mi pet šilinga značilo bilo što. Ima, bez dvojbe, mnogo ljudi koji to ne bi mogli reći, ali ja sam, zahvaljujući ledi Catherine de Bourgh, daleko od potrebe da se obazirem na sitnice.
Wickham obrati pozornost Collinsu i, promatrajući ga nekoliko trenutaka, upita Elizabeth tihim glasom pozna li njezin rođak vrlo dobro porodicu de Bourgh.
- Ledi Catherine de Bourgh - odgovori ona - nedavno mu je dala župu. Ne znam kako se gospodin Collins upoznao s njom, ali je ne poznaje dugo.
- Vi znate, naravno, da su ledi Catherine de Bourgh i ledi Anne Darcy sestre; prema tome, ona je tetka mladom gospodinu Darcyju.
- Ne, to nisam znala. Nisam znala ništa o rodbini ledi Catherine. Do jučer nisam znala ni da ona postoji.
- Njezina kćerka, gospođica de Bourgh, naslijedit će vrlo veliko imanje, te se vjeruje da će ona i njezin rođak spojiti svoja dva posjeda.
Na tu se obavijest Elizabeth osmjehne, jer je pomislila na jadnu gospođicu Bingley. Uzaludni su svi njezini znakovi pažnje, uzaludna je i beskorisna njezina naklonost prema njegovoj sestri, a i veličanje njega osobno, ako se on već opredijelio za drugu.
- Gospodin Collins - prozbori ona - govori vrlo pohvalno o ledi Catherine i njezinoj kćeri; međutim, sudeći po nekim pojedinostima koje je ispričao o toj ledi, mislim da ga je njegova zahvalnost prema njoj kao pokroviteljici zavela i da je ona, zapravo, silovita i uobražena žena.
- Vjerujem da je ona u velikoj mjeri jedno i drugo - složi se Wickham. - Nisam je vidio već godinama, ali se dobro sjećam da je nikad nisam volio i da je njezino ponašanje diktatorsko i drsko. Pročula se kao neobično mudra i oštroumna žena, ali ja sam skloniji zaključku da njezin ugled potječe djelomično od njezina visokog položaja i velikog bogatstva, djelomično od njezina autoritativnog držanja, a svemu pridonose i nećakov gordi stav da je sva njegova rodbina izvanredno razumna i razborita.
Elizabeth se složi s njegovim mišljenjem. Nastavili su razgovarati na obostrano zadovoljstvo dok večera nije prekinula kartanje i omogućila i ostalim damama da uživaju u ljubaznoj pažnji gospodina Wickhama. Za vrijeme te bučne večere kod gospođe Philips nije se mogao voditi nikakav osobit razgovor, ali ga je njegovo ponašanje preporučilo svima. Sve što je rekao, rekao je dobro, i sve što je učinio, učinio je uglađeno. Elizabeth je otišla s glavom punom misli na njega. Na povratku nije mogla misliti ni o čemu drugom osim o Wickhamu i onom što joj je rekao, ali cijelim putom nije dobila priliku niti da mu ime spomene, jer Lydia i gospodin Collins nisu ni za tren zašutjeli. Lydia je neprestano govorila o lutriji, o tom koliko je uzgubila i koliko je dobila, a Collins je, opisujući uljudnost i ljubaznost gospodina i gospođe Philips, govorio kako za njega nisu ništa gubici na vistu i stalno je ponavljao kako se boji da je previše pritijesnio svoje rođakinje; htio je kazati još štošta, ali nije uspio, jer su se kola zaustavila pred longbournskim domom.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

18 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 6:41 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
17. Poglavlje
Elizabeth je idućeg dana ispričala Jane svoj razgovor s gospodinom Wickhamom: Jane ju je saslušala iznenađeno i zabrinuto; nije mogla vjerovati da gospodin Darcy može biti tako nedostojan Bingleyjeva poštovanja; istodobno je bila takve naravi da nije mogla sumnjati u istinitost tvrdnji mladića tako privlačna izgleda kao što je gospodin Wickham.
Mogućnost da je on uistinu doživio takvu neljubaznost bila je dovoljna da izazove sve njezine nježne osjećaje; stoga joj nije ostalo ništa drugo doli da misli dobro o obojici, da opravda ponašanje obojice i da sve što se ne može drukčije objasniti pripiše slučaju ili nekoj pogrešci.
- Mislim - reče ona - da su obojica prevareni na neki način o kojem mi ne znamo ništa. Možda su ih neki zainteresirani ljudi krivo prikazali jednog drugom. Ukratko, ne možemo pronaći uzroke i okolnosti koji su ih mogli otuđiti i bez njihove krivnje.
- Dakle, ti tako misliš! A što možeš kazati, draga moja Jane, u prilog zainteresiranim ljudima koji su, po tvom mišljenju, sve to zakuhali. Opravdaj i njih, jer ćemo inače morati misliti loše o nekomu.
- Smij se koliko hoćeš, ali me smijehom ne možeš razuvjeriti. Draga moja Lizzy, pomisli samo kakav bi nitkov gospodin Darcy morao biti da je doista postupio tako prema očevu ljubimcu… prema čovjeku o kojem se njegov otac obećao brinuti. To je nemoguće. Nitko tko ima u sebi trun čovječnosti, nitko tko cijeni svoj karakter ne bi to mogao učiniti. Zar bi njegovi prijatelji mogli biti u takvoj zabludi o njemu? A, ne.
- Mnogo mi je lakše povjerovati da je gospodin Bingley prevaren nego da je gospodin Wickham izmislio o sebi takvu priču kakvu mi je sinoć ispričao, u kojoj je, bez ikakva okolišanja, spominjao sve pojedinosti, imena i ostale činjenice. Ako nije tako, neka gospodin Darcy dokaže suprotno. Uostalom, i u očima gospodina Wickhama vidjelo se da govori istinu.
- Zaista je teško. Žalosno je. Čovjek ne zna što da misli.
- Oprosti. Sasvim je jasno što treba misliti u ovom slučaju.
No Jane je bila uvjerena samo u jedno: da će gospodin Bingley, ako je uistinu prevaren, veoma patiti kad sve iziđe na vidjelo.
Obje mlade dame pozvane su iz vrta, u kojem su vodile taj razgovor, zbog dolaska baš nekih od osoba o kojima su razgovarale. Gospodin Bingley i njegove sestre došli su ih osobno pozvati na odavno očekivani bal u Netherfieldu, predviđen za sljedeći utorak. Bingleyjeve su se sestre razveselile što opet vide svoju dragu prijateljicu… rekle su da je prošla čitava vječnost otkad su je prošli put vidjele i nekoliko su je puta zapitale što je radila otkako su se rastale. Ostalim članovima obitelji posvetile su vrlo malu pozornost; izbjegavale su gospođu Bennet koliko god su mogle, s Elizabeth su razgovarale malo, a ostalima se nisu ni obraćale. Ne zadržavši se dugo, ustale su sa svojih stolaca tako brzo da je to iznenadilo njihova brata i odjurile su kao da jedva čekaju da pobjegnu od gostoprimstva gospođe Bennet.
Sve žene u obitelji veoma su se radovale netherfieldskom balu. Gospođa Bennet je zadovoljno zaključila kako se bal održava u čast njezine najstarije kćeri i osobito joj je laskalo što ih je gospodin Bingley osobno pozvao umjesto da pošalje službenu pozivnicu. Jane je zamišljala kako će provesti sretnu večer u društvu svojih dviju prijateljica, okružena pažnjom njihova brata, a Elizabeth je zadovoljno mislila na to kako će često plesati s gospodinom Wickhamom i kako će u pogledu i držanju gospodina Darcyja vidjeti potvrdu svega. Sreća što su je predviđale Catherine i Lydia manje je ovisila o bilo kakvu pojedinačnom događaju i bilo kojoj određenoj osobi, jer… premda su obje, kao i Elizabeth, namjeravale proplesati pola večeri s gospodinom Wickhamom… on nije bio jedini partner kojeg su željele; uostalom… bal je bal. Čak je i Mary uvjeravala obitelj da se ne protivi tom balu.
- Dok mogu imati jutra za sebe - reče ona - to mi je dovoljno; ne smatram nikakvom žrtvom sudjelovanje pokatkad na večernjim priredbama. Društvo ima pravo na sve nas; i ja sam jedna od onih koji misle da su povremene razonode i zabave preporučljive svakomu.
Elizabeth je bila tako dobre volje zbog skorog bala da je zapitala gospodina Collinsa, iako mu se inače nije bez potrebe obraćala, namjerava li prihvatiti poziv gospodina Bingleyja i, ako to učini, smatra li umjesnim sudjelovati u balskom zabavljanju. Poprilično se iznenadila kad je čula da se on nimalo ne ustručava u tom pogledu i da se nipošto ne boji da će ga ukoriti nadbiskup ili ledi Catherine de Bourgh ako se usudi zaplesati.
- Ja nikako ne mislim - istakne on - da ovakav bal, koji priređuje čestit mladić za ugledne uzvanike, može imati ikakva zla u sebi. Budući da mi nije ni na kraj pameti da ne plešem, nadam se da će me tijekom večeri sve moje lijepe rođakinje udostojiti svoje ruke i koristim se ovom prigodom da vas, gospođice Elizabeth, zamolim za prva dva plesa; nadam se da će ovo davanje prednosti vama moja rođakinja Jane pripisati pravom razlogu, a ne bilo kakvu nepoštovanju prema njoj.
Elizabeth se osjeti uhvaćenom u klopku. Čvrsto je vjerovala da će baš te prve plesove otplesati s gospodinom Wickhamom, a sada će, eto, umjesto njega imati gospodina Collinsa! Nikad joj se veselje nije izjalovilo više nego sada. No tu se nije moglo ništa učiniti. Sreća gospodina Wickhama i njezina odgođena je silom prilika za dva plesa; pomirivši se sa situacijom, prihvatila je prijedlog gospodina Collinsa što je ljubaznije mogla. Još manje ju je obradovala pomisao da ta njegova kavalirska ponuda navješćuje i nešto drugo. Sada joj je prvi put sinulo da je nju odabrao među njezinim sestrama kao dostojnu da bude gospodarica hunsfordskog župnog dvora i da sudjeluje u kartanju učetvero u Rosingsu kad nema boljih gostiju. Ta se misao uskoro pretvori u uvjerenost, jer je opazila da je sve ljubazniji prema njoj i da joj sve češće laska zbog duhovitosti i živahnosti. Premda ju je više iznenadio nego zadovoljio taj učinak njezinih draži, uskoro joj je i majka zaobilazno navijestila da bi se veoma obradovala njihovu braku. Elizabeth nije na to kazala ništa, svjesna da bi njezin odgovor doveo do ozbiljne prepirke. Može se dogoditi da je gospodin Collins nikad i ne zaprosi, pa se prije toga ne isplati suvišno prepirati oko njega.
Da se nisu pripremale za netherfieldski bal i govorile o njemu, najmlađe gospođice Bennet bile bi u vrlo neveselom raspoloženju, jer je od dana poziva sve do bala neprestano padala kiša, te nisu nijedanput mogle otići u Meryton. Nisu mogle vidjeti tetku ni časnike, niti doznati ikakve novosti. Čak su i ruže za balske cipele nabavile posredno. Da se nije približavao bal, čak bi i Elizabeth iznevjerilo strpljenje zbog nevremena koje ju je spriječilo da se bolje upozna s gospodinom Wickhamom. Za Kitty i Lydiju samo je ples u utorak mogao učiniti podnošljivima takav petak, subotu, nedjelju i ponedjeljak.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

19 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 6:42 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
18. Poglavlje
Dok nije ušla u salon u Netherfieldu i pogledom uzalud potražila gospodina Wickhama u gomili crvenih odora okupljenih ondje, Elizabeth nije ni za tren posumnjala u njegov dolazak na bal. Uvjerenost da će ga tu vidjeti nije se pokolebala nijednim od onih sjećanja koja su je, ne bez razloga, mogla zabrinuti.
Obukla se pomnjivije nego obično i pripremila se u najboljem raspoloženju za osvajanje onog što je još neosvojeno u njegovu srcu, vjerujući da se to može osvojiti tijekom jedne večeri. No sada se, najednom, rodila u njoj sumnja da su ga, za volju gospodina Darcyja, Bingleyjevi namjerno izostavili u pozivnici što su je poslali časnicima. Iako nije bilo baš tako, nepobitnu činjenicu da je on odsutan objavio je njegov prijatelj Denny, kojem se Lydia nestrpljivo obratila, i rekao im je da je Wickham morao jučer otputovati poslovno u London i da se još nije vratio, te je dodao, znakovito se osmjehnuvši: - Ne vjerujem da bi ga posao odmamio odavde baš sada da nije želio izbjeći stanovitog gospodina ovdje.
Ovaj dio njegova priopćenja nije Lydia ni čula, ali ga je čula Elizabeth; i budući da ju je to uvjerilo kako Darcy nije ništa manje odgovoran za Wickhamovo izbivanje nego što bi bio da se njezina prva sumnja obistinila, njezino se negodovanje protiv njega toliko zaoštrilo tim razočaranjem da je, kad joj je on ubrzo nakon toga prišao, jedva odgovorila uljudno na njegova uglađena pitanja. Pažnja, suzdržljivost, strpljivost prema Darcyju… uvreda su za Wickhama. Odlučivši se protiv bilo kakva razgovora s njim, okrenula se s neraspoloženjem koje nije mogla sasvim prevladati ni dok je razgovarala s gospodinom Bingleyjem, čija ju je slijepa pristranost ljutila.
Elizabeth nije bila stvorena za zlovolju; premda su sve njezine nade za tu večer propale, potištenost nije dugo potrajala. Izjadavši se Charlotti Lucas, koju nije vidjela tjedan dana, brzo je i lako prešla na smiješne osobitosti svog rođaka i tako je skrenula pozornost na njega. Međutim, prva dva plesa pokvarila su joj opet raspoloženje; bili su za nju pravo mučenje. Collins se, nezgrapan i ukočen, svaki čas ispričavao umjesto da pripazi što radi, često nije bio ni svjestan svojih pogrešnih koraka, te ju je osramotio i zadao joj sve one neugodnosti koje loš partner može prirediti tijekom dvaju plesova. Bila je i te kako sretna kad ga se riješila.
Potom je plesala s nekim časnikom i imala zadovoljstvo razgovarati o Wickhamu i čuti da ga svi vole. Nakon tih se plesova vratila k Charlotti Lucas i upravo je razgovarala s njom kad joj se najednom obratio gospodin Darcy i iznenadio je toliko svojom molbom za ples da je pristala i ne znajući što čini. Poslije plesa je odmah otišao, a ona se ljutila na sebe zato što je izgubila prisutnost duha. Charlotte je pokuša utješiti: - Možda ćeš zaključiti da je vrlo simpatičan.
- Sačuvaj, Bože! To bi bila najveća moguća nesreća! Smatrati simpatičnim čovjeka koji je zaslužio da ga mrzim! Ne želi mi takvo zlo!
Međutim, kad se opet zaplesalo i Darcy se zaputio prema njoj kako bi zatražio njezinu ruku, Charlotte je šapatom opomene neka ne bude budala i ne dopusti da zbog svoje prolazne naklonosti prema Wickhamu ispadne neugodna u očima čovjeka koji je deset puta važniji od njega. Ne odgovorivši joj, Elizabeth zauzme mjesto među plesačima, zapanjena počašću što je tu kao partnerica gospodina Darcyja, a zapazila je istu zapanjenost i u pogledima ostalih. Neko su vrijeme plesali ne govoreći ni riječ, te je već pomislila da će oboje šutjeti za vrijeme obaju plesova i odlučila je ne prekinuti tu šutnju, ali joj iznenada sine da će za njezina partnera biti veća kazna ako ga natjera da govori, te reče neku malu napomenu o plesu. On odgovori i opet zašuti. Poslije muka od nekoliko minuta Elizabeth mu se opet obrati: - Sada je na vama red da kažete nešto, gospodine Darcy. Ja sam govorila o plesu, a vi biste trebali reći nešto o veličini dvorane ili o broju parova.
On se nasmiješi i obeća joj da će reći sve ono što se očekuje od njega.
- Vrlo dobro. Taj odgovor zasad zadovoljava. Možda ću uskoro uočiti da su privatni balovi mnogo ugodniji od javnih. A sada možemo opet šutjeti.
- Dakle, vaše je pravilo da govorite dok plešete?
- Katkad. Mora se pomalo i govoriti, znate. Bilo bi čudno kad bi se neprestano šutjelo čitavih pola sata; pa ipak, nekima bi bilo najdraže da razgovor bude takav da mogu kazati što manje.
- Povodite li se vi u ovom slučaju za svojim vlastitim osjećajima ili mislite da ugađate mojima?
- I jedno, i drugo - odgovori Elizabeth vragolasto - jer sam zapazila, da imamo vrlo slične sklonosti. Oboje smo nedruštvene, šutljive naravi, neskloni razgovoru osim kad mislimo da ćemo reći nešto što će zapanjiti cijelu sobu i prenositi se s koljena na koljeno, mudro poput poslovice.
- To baš ne sliči vašem karakteru, uvjeren sam - reče on. - A koliko odgovara mome, to ja ne mogu ocijeniti. Vi, očito, vjerujete da je to vjeran portret.
- Ne smijem suditi o svojim vlastitim djelima.
On ne odgovori; opet su šutjeli dok se nije završio ples, a onda je Darcy zapita idu li ona i sestre često u Meryton. Odgovorivši potvrdno, nije mogla odoljeti iskušenju i dodala je: - Kad ste nas onomad sreli ondje, upravo smo upoznale jednu osobu. Učinak se odmah vidio. Preko lica mu prijeđe dublja sjena oholosti, ali nije prozborio ni riječ, a Elizabeth, iako je osuđivala sebe zbog svoje slabosti, nije mogla nastaviti. Napokon reče Darcy preko volje: - Gospodin Wickham se zna tako lijepo vladati da lako stječe prijatelje, ali nije baš sigurno da ih zna i sačuvati.
- Vrlo je nesretan što je izgubio vaše prijateljstvo - odgovori Elizabeth odrješito - i to na takav način da će zbog njega, vjerojatno, patiti cijelog života.
Darcy ne odgovori i činilo se da Želi promijeniti temu. U tom im se trenutku približi Sir William Lucas, namjeravajući da između plesača prijeđe na drugu stranu dvorane, ali, kad je ugledao gospodina Darcyja, zastane i duboko mu se nakloni, čestitajući mu na plesu i partnerici.
- Za mene je to, doista, bio vrlo velik užitak, dragi moj gospodine. Takav se izvrstan ples ne vidi često. Očito je da pripadate među prvorazredne plesače. No dopustite mi i da kažem kako vam ova lijepa partnerica potpuno priliči; nadam se da ću takvo zadovoljstvo često imati, osobito kad se zbije stanovit željeni događaj, draga moja gospođice Elizabeth (pritom pogleda njezinu sestru i Bingleyja). Koliko će čestitki tek tada biti! Ispričavam vam se, gospodine Darcy. Nećete mi reći hvala što vas sprečavam da slušate zanosne riječi ove mlade dame, čije me sjajne oči također kore.
Posljednji dio ove govorancije nije Darcy gotovo ni čuo; ali je Sir Williamova natuknica o njegovu prijatelju snažno djelovala na njega, pa se vrlo ozbiljna lica zagledao u Bingleyja i Jane koji su zajedno plesali. Međutim, brzo se sabrao, okrenuo prema svojoj partnerici i kazao: - Sir William nas je prekinuo, pa sam sada zaboravio o čemu smo razgovarali.
- Mislim da tada nismo ni o čemu govorili. Sir William nije mogao u ovoj dvorani naći dvije osobe koje imaju manje reći jedna drugoj. Već smo neuspješno načeli dvije ili tri teme, te više ne mogu ni zamisliti o čemu bismo još mogli razgovarati.
- Što mislite o knjigama? - zapita on smiješeći se.
- Knjigama! O, ne! Uvjerena sam da ne čitamo iste knjige, ili barem ne s istim osjećajima.
- Žao mi je što tako mislite; međutim, ako je tomu tako, onda nam barem neće ponestati tema za razgovor. Mogli bismo usporediti svoja različita mišljenja.
- Ne… ne mogu govoriti o knjigama u plesnoj dvorani; glava mi je ovdje puna svačega drugog.
- U ovakvim ste okolnostima zaokupljeni onim što se zbiva oko vas, zar ne? - upita on sumnjičavo.
- Da, uvijek - odgovori ona, i ne znajući što je rekla, jer su joj misli odlutale daleko, što je uskoro i pokazala iznenadnim riječima: - Sjećam se, gospodine Darcy, da ste jednoć kazali kako vi gotovo nikad ne opraštate, kako je vaša mržnja, kad se jednom izazove, neumoljiva. Vjerojatno pazite da se ona ne izazove.
- Tako je - odgovori on čvrstim glasom.
- I nikad ne dopuštate da vas zaslijepe predrasude?
- Mislim da ste pogodili.
- Dužnost je onih koji nikad ne mijenjaju mišljenje da nastoje prosuditi pravilno već na početku.
- Smijem li pitati čemu služe ta pitanja?
- Samo razjašnjenju vašeg karaktera - odgovori ona, trudeći se da se ne doima preozbiljnom. - Pokušavam ga odgonetnuti.
- I, kako vam to polazi za rukom?
Ona strese glavom. - Nikako. Čula sam tako različita mišljenja o vama da me to sasvim zbunilo.
- Sklon sam vjerovati - odgovori on ozbiljno - da su mišljenja koja čujete o meni vrlo različita; no htio bih, gospođice Bennet, da ne ocrtavate moj karakter u sadašnjem trenu, jer ima razloga za bojazan da taj crtež ne bi povoljno govorio ni o vama, ni o meni.
- Ipak, ako sad ne stvorim sliku o vašem karakteru, možda više nikad neću imati takvu priliku.
- Nipošto vas ne želim omesti u vašim zadovoljstvima - prozbori on hladno. Elizabeth ne reče više ništa; završivši i drugi ples, rastadoše se šutke. Oboje su bili nezadovoljni, iako ne podjednako, jer su se u Darcyjevim prsima ugnijezdili prilično jaki osjećaji prema njoj, koji su joj brzo pribavili oprost i usmjerili sav njegov gnjev prema jednoj drugoj osobi.
Ubrzo poslije njihova rastanka priđe joj gospođica Bingley i, s izrazom uljudna prezira na licu, reče joj: - Dakle, gospođice Elizabeth, čujem da ste vrlo očarani Georgeom Wickhamom. Vaša mi je sestra pripovijedala o njemu i postavila mi tisuću pitanja; vidim da vam je taj mladić zaboravio kazati, između ostaloga, da je on sin starog Wickhama, upravitelja imanja pokojnog gospodina Darcyja. Dopustite mi da vam, kao prijateljica, preporučim da ne vjerujete sve što on veli; velika je laž da je gospodin Darcy postupio loše prema njemu; naprotiv, uvijek je bio vrlo ljubazan, premda je George Wickham postupio prema gospodinu Darcyju vrlo sramotno. Ja ne znam pojedinosti, ali znam veoma dobro da gospodin Darcy nije nimalo kriv i da mu ne može ni ime čuti. I moj brat se, iako je mislio kako nije zgodno da ga izostavi iz svoga poziva časnicima, veoma razveselio kad je čuo da se on sam uklonio. Već je njegov dolazak u ovaj kraj vrlo drzak postupak i čudim se kako se usudio učiniti nešto takvo. Žalim vas, gospođice Elizabeth, zbog ovog otkrića krivnje vašeg ljubimca, ali se zacijelo, s obzirom na njegovo podrijetlo, nije ništa bolje moglo ni očekivati.
- Čini mi se da su, prema vašim riječima, njegova krivnja i njegovo podrijetlo isto - reče Elizabeth ljutilo - jer vi ga ne okrivljujete ni za što gore osim što je on sin upravitelja imanja gospodina Darcyja, a o tome me, uvjeravam vas, i sam izvijestio.
- Oprostite - odvrati gospođica Bingley porugljivo se okrenuvši. - Ispričavam se što sam se umiješala; učinila sam to u dobroj namjeri.
"Drska djevojko!" pomisli Elizabeth. "Grdno se varaš ako misliš da ćeš utjecati na mene takvim podlim napadom na njega. Ne vidim u tome ništa drugo osim tvoje namjerne zasljepljenosti i zlobe gospodina Darcyja."
Tada potraži stariju sestru, koja je preuzela na sebe zadatak da se raspita o tom kod Bingleyja. Jane je dočeka s tako blaženim osmijehom i tako ozarena srećom da je to očito pokazivalo koliko je zadovoljna događajima te večeri. Elizabeth odmah pročita njezine osjećaje i, u tom trenutku uznemirenosti zbog Wickhama, mržnja prema njegovim neprijateljima i sve ostalo iščeznu pred nadom da je Jane na najboljem putu k sreći.
- Zanima me - reče ona smiješeći se sretno kao i sestra - što si doznala o Wickhamu. Međutim, možda si se zabavljala suviše ugodno da bi mislila na nekog trećeg; ako je tomu tako, budi uvjerena da ću ti oprostiti.
- Ne - odgovori Jane - nisam ga zaboravila, ali ti ne mogu kazati ništa određeno. Gospodin Bingley ne zna cijelu njegovu prošlost i nisu mu nimalo poznate one okolnosti koje su najviše uvrijedile gospodina Darcyja, no jamči za dobro držanje, čestitost i čast svog prijatelja i potpuno je uvjeren da je gospodin Wickham zaslužio mnogo manje pažnje od gospodina Darcyja nego što je dobio; žao mi je što moram reći da, prema pričanju Bingleyja i njegove sestre, Wickham nije dobar mladić. Čini se da je bio vrlo nepromišljen i zaslužio je izgubiti Darcyjevu naklonost.
- Gospodin Bingley gotovo i ne poznaje gospodina Wickhama?
- Tako je; prvi put ga je vidio onog jutra u Merytonu.
- Znači, sve je podatke dobio od gospodina Darcyja. To je barem jasno. A što kaže o župi?
- Ne sjeća se točno svih okolnosti, iako mu je gospodin Darcy govorio o njima više puta, no vjeruje da mu je to župničko mjesto bilo ostavljeno samo uvjetno.
- Nimalo ne sumnjam u iskrenost gospodina Bingleyja - reče uzbuđeno Elizabeth - ali mi moraš oprostiti što me njegova puka mišljenja ne mogu uvjeriti. Nema dvojbe, Bingley spretno brani prijatelja, ali ja se, budući da su mu nepoznate mnoge činjenice o tim događajima, a ostale je čuo upravo od tog svog prijatelja, usuđujem o obojici misliti kao i prije.
Zatim je skrenula razgovor na temu mnogo ugodniju objema i o kojoj su mislile isto. Elizabeth je oduševljeno slušala Janeine blažene, premda skromne nade u vezi s Bingleyjevom naklonošću i nastojala joj je svojim riječima što više poduprijeti samopouzdanje. Kad im je prišao gospodin Bingley, Elizabeth se povuče do gospođice Lucas, na čije pitanje kako joj se svidio posljednji partner nije gotovo ni stigla odgovoriti prije nego što im je prišao gospodin Collins i priopćio vrlo ushićeno kako je maloprije imao veliku sreću i otkrio nešto vrlo važno.
- Doznao sam pukim slučajem - reče on - da je u ovoj dvorani blizak rođak moje pokroviteljice. Nehotice sam čuo kako taj gospodin osobno spominje mladoj dami, koja ima ulogu domaćice u ovoj kući, imena svoje rođakinje gospođice de Bourgh i njezine majke ledi Catherine. Kako je čudesan tijek događaja! Tko bi mislio da ću se na ovom skupu sresti, možda, s nećakom ledi Catherine de Bourgh! Vrlo sam zahvalan što se to otkriće zbilo na vrijeme za mene tako da mu mogu iskazati svoje štovanje, što ću sada i učiniti; nadam se da će mi oprostiti što to nisam učinio već prije. Moje potpuno neznanje o tom srodstvu najbolja je isprika.
- Nećete se, valjda, sami predstaviti gospodinu Darcyju!
- Doista hoću. Zamolit ću ga da mi oprosti što to nisam učinio prije. Ako sam dobro zaključio, on je nećak ledi Catherine. Mogu ga uvjeriti da je njezino gospodstvo bilo sasvim dobra zdravlja prije osam dana.
Elizabeth ga je svojski nastojala odvratiti od te namjere; objašnjavala mu je da će gospodin Darcy njegovo obraćanje bez prethodnog predstavljanja smatrati prije drskošću nego komplimentom njegovoj tetki; govorila mu je kako ne postoji baš nikakva potreba da njih dvojica razgovaraju, a i kad bi to bilo potrebno, onda gospodinu Darcyju, kao važnijoj ličnosti, pripada pravo na upoznavanje. Dok ju je slušao, na Collinsovu se licu vidjelo da namjerava postupiti po svome, a kad je prestala govoriti, odgovorio joj je: - Draga moja gospođice Elizabeth, imam najljepše mišljenje o vašem izvrsnom rasuđivanju o svemu što je u granicama vašeg razumijevanja; ali dopustite mi da kažem kako postoji velika razlika između utvrđenih načina ophođenja među laicima i onih koji vrijede za svećenstvo; jer je, dopustite mi da napomenem, svećenički poziv ravan po dostojanstvu najvišem rangu u državi, pod uvjetom da se pokazuje prikladna skromnost u ponašanju. Stoga mi morate dopustiti da u ovoj prigodi postupim po svojoj savjesti, koja mi nalaže da izvršim ono što smatram svojom dužnošću. Oprostite ini što se neću koristiti vašim savjetom, koji će me u svemu drugom uvijek voditi, jer u slučaju koji je pred nama smatram da sam, zahvaljujući svojoj naobrazbi i stalnom učenju, sposobniji od mlade dame kao što ste vi odlučiti što je pravilno. - Duboko joj se nakloni i ostavi je da bi se nametnuo gospodinu Darcyju, a ona je pozorno gledala kako će Darcy primiti tu njegovu nametljivost. Vrlo jasno se vidjelo da je iznenađen što mu se netko obraća na takav način. Njezin se rođak najprije pokloni svečano, a onda progovori. Premda nije mogla čuti nijednu riječ, činilo joj se kao da čuje sve i razabirala je iz pokreta njegovih usana riječi "ispričavam se", "Hunsford" i "ledi Catherine de Bourgh". Ljutila se što se on "otkriva" pred takvim čovjekom. Gospodin Darcy ga je gledao s neprikrivenim čuđenjem, a kad je napokon došao do riječi, odgovorio mu je s hladnom uljudnošću. Međutim, to nije pokolebalo Collinsa da opet progovori; Darcyjev je prezir, što je duže trajalo njegovo pričanje, sve više rastao, te mu se na kraju samo gotovo neprimjetno poklonio i bez riječi otišao od njega. Collins se tada vratio k Elizabeth.
- Nemam razloga, vjerujte mi - prozbori on - da budem nezadovoljan prijamom. Gospodin Darcy je, čini mi se, vrlo zadovoljan pažnjom koju sam mu iskazao. Odgovorio mi je izvanredno uglađeno, te mi je i polaskao izjavom kako on toliko vjeruje u moć rasuđivanja ledi Catherine da je siguran da ona ne bi nagradila nikoga tko to ne zaslužuje. To je, uistinu, vrlo lijepa misao. Jedno s drugim, veoma mi se svidio. Kako nije bilo više ničega što bi je osobno zanimalo, Elizabeth obrati gotovo svu pozornost sestri i Bingleyju; niz ugodnih misli koje potekoše iz onoga što je zapažala učini je gotovo isto toliko sretnom kao što je bila i Jane u tom trenu. Zamišljala ju je nastanjenu u toj kući, u svoj onoj sreći koju brak iz prave ljubavi može dati; osjetila je da bi se, u takvim okolnostima, mogla potruditi da zavoli čak i obje Bingleyjeve sestre. Misli njezine majke, kao što je jasno opazila, bile su usmjerene u istom pravcu, te odluči da joj se ne približava kako ne bi čula više nego Što treba. Stoga je, kad su posjedali za večeru, smatrala zlom srećom što su se našle jedna kraj druge; veoma se razljutila kad je čula majku kako govori toj osobi (ledi Lucas) slobodno i otvoreno o svom očekivanju da se Jane uskoro uda za gospodina Bingleyja. Ta je tema oduševila gospođu Bennet, pa je neumorno nabrajala prednosti tog braka. Činjenica da je on divan mladić, da je bogat i da živi samo pet kilometara od njih, prvi je razlog za čestitke; osim toga, lijepo je što obje sestre veoma vole Jane i žele taj brak koliko i ona. A dobro je i za njezine mlađe kćerke, jer će im dobra Janeina udaja omogućiti susrete s drugim bogatim ljudima, i na posljetku utješno je za ženu u njezinoj dobi što će svoje neudate kćerke moći prepustiti skrbi njihove sestre, tako da više neće morati ići u društvo kad joj to ne bude odgovaralo. Trebalo je i tu posljednju okolnost spomenuti kao nešto ugodno, jer je uobičajeno da se tako govori u takvim prilikama… iako nije postojala nikakva vjerojatnost da će se gospođa Bennet ikada zadovoljiti ostankom kod kuće. Na posljetku je izrekla brojne lijepe želje da će i ledi Lucas uskoro biti isto tako sretna, premda je očito likovala vjerujući da nema nikakvih nada za to.
Elizabeth je uzalud pokušavala zaustaviti bujicu majčinih riječi ili barem nagovoriti majku da svoju sreću opisuje polušapatom, jer je, na svoje veliko nezadovoljstvo, opazila da je najveći dio čuo gospodin Darcy, sjedeći im nasuprot. Majka ju je samo ukorila što je tako budalasta.
- Što je gospodin Darcy meni, molim te, da bih ga se bojala? Uvjerena sam da nas nije ničime zadužio da budemo tako obzirne i ne govorimo ništa što on ne bi htio čuti.
- Za ime Božje, majko, govori tiše. Čemu ti služi vrijeđanje gospodina Darcyja? Budeš li tako govorila, nećeš se nikada preporučiti njegovu prijatelju.
Međutim, što god rekla, nije mogla utjecati na nju. Majka je i dalje izlagala glasno svoja stajališta. Elizabeth je svaki čas crvenjela od stida i srdžbe. Pogledavala je Darcyja i svaki ju je pogled uvjeravao u ono čega se plašila; naime, iako nije stalno gledao u njezinu majku, zaključila je da mu je pozornost usredotočena na nju. Izraz lica postupno mu se promijenio od gnjevnog prezira u smirenu i postojanu ozbiljnost.
Napokon nije gospođa Bennet više imala što reći… te se ledi Lucas, koja je već odavno zijevala zbog neprekidnog nabrajanja zadovoljstava u kojima nije bilo izgleda da će i ona sudjelovati, prepustila uživanju u hladnoj šunki i pečenoj piletini. Elizabethino se raspoloženje počne popravljati. No spokojnost ne potraje dugo, jer se, kad se završila večera, poveo razgovor o pjevanju, te je, na svoje veliko nezadovoljstvo, vidjela kako se Mary, nakon vrlo suzdržljiva nagovaranja, priprema ugoditi društvu. Elizabeth pokuša značajnim pogledima i nijemim molbama spriječiti tu nepromišljenu susretljivost… ali uzalud; Mary se nije obazirala na njezine opomene; očarala ju je takva prilika da pokaže svoje sposobnosti, te je zapjevala. Elizabeth ju je netremice gledala, osjećajući se mučno, i slušala je njezino pjevanje nekoliko kitica, nestrpljivo želeći da se to što prije završi. No i tu se razočarala; jer Mary je, čuvši uz izjave zahvalnosti i poneku želju da im još jednom priušti takvo zadovoljstvo, nakon stanke od pola minute zapjevala drugu pjesmu. Maryne sposobnosti nisu bile pogodne za takvu priredbu; glas joj je bio slab, a način izvođenja izvještačen. Elizabeth je cijelo vrijeme patila. Pogleda Jane da vidi kako ona to podnosi, no Jane je sasvim mirno razgovarala s Bingleyjem. Pogleda Bingleyjeve dvije sestre i zapazi da daju jedna drugoj porugljive znakove, zatim skrene oči prema Darcyju koji je i dalje bio nedokučivo ozbiljan. Pogleda oca kako bi ga zamolila da se umiješa i spriječi Mary da pjeva cijelu noć. On shvati njezin mig i, kad je Mary završila drugu pjesmu, reče glasno: - Ovo je bilo izvanredno, dijete moje. Zabavljala si nas dovoljno dugo. Dopusti i drugim mladim damama da se pokažu.
Mary se, iako je hinila da ne čuje, prilično zbuni, a Elizabeth se, žaleći nju, a ne baš zadovoljna ni očevim riječima, uplaši da njezina zabrinutost nije donijela nikakvu korist. Nazočni počnu moliti druge osobe da izvedu nešto.
- Kad bih ja - prozbori Collins - bio tako sretan da znam pjevati, zaista bih s velikim zadovoljstvom zabavio društvo nekom pjesmom, jer smatram glazbu vrlo nevinom razonodom i sasvim spojivom sa svećeničkim pozivom. No ne namjeravam tvrditi kako je opravdano posvećivati previše svog vremena muzici, jer i štošta drugo zaslužuje našu pozornost. Svaki župnik ima mnogo posla. Prije svega, mora odrediti takve crkvene doprinose da to bude korisno za njega, a ne bude uvredljivo za njegova pokrovitelja. Mora pisati svoje propovijedi; a vrijeme koje mu ostaje upravo je dovoljno za njegove župničke dužnosti, te za održavanje i poboljšavanje njegova doma, koji mora urediti tako da bude što udobniji. Osim toga, mislim da nije nevažno da bude obziran i miroljubiv prema svakomu, a osobito prema onima koji su mu pribavili položaj. Tih ga dužnosti ne mogu osloboditi niti bih mogao lijepo misliti o čovjeku koji bi propustio priliku da iskaže poštovanje rođaku pokroviteljeve obitelji. - Naklonivši se gospodinu Darcyju, on završi govor koji je održao tako glasno da ga je čulo pola sobe. Neki su zbunjeno gledali, neki su se smješkali, no nitko se nije zabavio bolje od Benneta, dok je njegova žena ozbiljno hvalila Collinsa zato što je govorio tako pametno i polušapatom je priopćila ledi Lucas da je on izvanredno pametan i dobar mladić.
Elizabeth se činilo da članovi njezine obitelji, čak i da su se dogovorili da se te večeri pokažu u pravoj boji, nisu mogli odigrati svoje uloge poletnije i uspješnije. Smatrala je sretnom okolnosti za gospodina Bingleyja i svoju sestru što je dio te razmetljivosti promaknuo njegovoj pozornosti i što njegovi osjećaji nisu bili takvi da bi mu osobito smetale budalaštine koje je jamačno čuo. Međutim, loše je što su njegove obje sestre i gospodin Darcy imali priliku podsmjehivati se njezinoj rodbini, te nije znala što je nepodnošljivije: nijemi prezir toga gospodina ili drski osmijesi tih dama.
Ostatak večeri donio joj je malo zabave. Dosađivao joj je Collins ne odvajajući se od nje; premda je nije mogao nagovoriti da ponovno zapleše s njim, onemogućio joj je da pleše s drugima. Uzalud ga je molila da pleše s nekom drugom i nudila mu je da ga predstavi kojoj god hoće dami u dvorani. Rekao joj je da je potpuno ravnodušan prema plesu i da mu je glavni cilj da joj se preporuči nježnom pažnjom prema njoj, te je stoga odlučio ostati cijelu večer pokraj nje. Takva se zamisao nije mogla pobijati. Situaciju joj je olakšavala jedino njezina prijateljica, gospođica Lucas, prilazeći im često i preuzimajući dobroćudno na sebe razgovor s Collinsom.
No, barem je bila pošteđena Darcyjeve pozornosti, njoj neugodne. Iako je često stajao blizu nje, sasvim slobodan, nije joj se nijednom približio dovoljno za razgovor. Vjerovala je da je to posljedica njezinih natuknica o gospodinu Wickhamu, pa ju je to veselilo.
Longbournska se skupina, od svih gostiju, posljednja pripremila za odlazak, a zbog smicalice gospođe Bennet morali su čekati svoja kola još četvrt sata pošto su već svi ostali otišli; tako su imali priliku vidjeti koliko ih se neki članovi domaćinove obitelji žele što prije riješiti. Gospođa Hurst i njezina sestra nisu gotovo ni otvorile usta, osim kad su se žalile na umor, i očito su nestrpljivo čekale da što prije odu iz kude gosti. Odbile su sve pokušaje gospođe Bennet da se zapodjene razgovor i tako su unijele mrtvilo u cijelo društvo, koje nisu nimalo oživili dugački govori gospodina Collinsa dok je čestitao gospodinu Bingleyju i njegovim sestrama na otmjenosti njihove zabave te na gostoprimstvu i uljudnosti što su ih pokazali u ophođenju prema gostima. Darcy ne reče ništa. Gospodin Bennet je također šutio i uživao u tom prizoru. Gospodin Bingley i Jane stajali su malo podalje od ostalih i razgovarali. Elizabeth je uporno šutjela kao i gospođa Hurst i gospođica Bingley, a čak je i Lydia bila preumorna da bi govorila išta osim što bi pokatkad uzviknula "uh, kako sam umorna" i široko bi zijevnula.
Kad je napokon kucnuo čas da se oproste, gospođa Bennet uljudno, ali i nametljivo izrazi svoju nadu da će uskoro vidjeti cijelu obitelj u Longbournu; posebno se obrati gospodinu Bingleyju i reče mu da će ih on usrećiti ako im dođe, kad god hoće, na večeru, ne čekajući službeni poziv. Bingley je bio sav sretan i zahvalan, te je rado obećao da će iskoristiti prvu prigodu za posjet čim se vrati iz Londona, kamo mora otputovati sutra nakratko.
Vrlo zadovoljna, gospođa Bennet je, dok je odlazila iz kuće, zaneseno vjerovala da će joj kćerka, iako je potrebno stanovito vrijeme za sve nužne pripreme, za nabavu novih kočija i svadbene odjeće, svakako postati gospodaricom netherfieldskog doma za tri ili četiri mjeseca. Isto tako uvjereno i sa znatnim, premda ne baš podjednakim zadovoljstvom, mislila je da će se njezina druga kćerka udati za gospodina Collinsa. Elizabeth joj je najmanje prirasla srcu od sve djece; premda su momak i njegov položaj bili dovoljno dobri za Elizabeth, njihova je vrijednost potamnjela u usporedbi s vrijednošću gospodina Bingleyja i netherfieldskog doma.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

20 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 6:43 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
19. Poglavlje
Sutradan se u Longbournu odigrala jedna nova scena. Gospodin Collins se službeno izjasnio.
Odlučivši to učiniti što prije, jer mu je dopust istjecao već u subotu, i ne osjećajući nikakvu nesigurnost, nije oklijevao ni za trenutak, već je vrlo svrhovito odlučio srediti sve sukladno postupku koji je smatrao obvezatnim. Zatekavši odmah poslije doručka gospođu Bennet, Elizabeth i jednu od mlađih kćerki kako sjede zajedno, on se obrati majci sljedećim riječima: - Mogu li se nadati, gospođo, da ćete upotrijebiti svoj utjecaj kod svoje lijepe kćeri Elizabeth u moju korist, kad zamolim za čast da razgovaram nasamo s njom jutros?
Prije nego što je Elizabeth mogla bilo što učiniti osim što je pocrvenjela od iznenađenja, gospođa Bennet brzo odgovori: - O! Da, naravno. Uvjerena sam da će Lizzy biti vrlo sretna… uvjerena sam da se neće nimalo protiviti. Hajde, Kitty, potrebna si mi na gornjem katu.
Pokupivši svoj ručni rad, gospođa Bennet žurno krene, ali joj Elizabeth dovikne: - Draga majko, nemoj ići. Molim te da ne ideš. Ispričavam se gospodinu Collinsu. Zacijelo mi nema kazati ništa što drugi ne bi smjeli čuti. Radije ću ja otići.
- Ne, ne, koješta, Lizzy. Želim da ostaneš gdje si. - Zaključivši iz Elizabethina ljutog i zbunjenog izraza na licu da ona uistinu kani pobjeći, gospođa Bennet doda: - Lizzy, naređujem ti da ostaneš i saslušaš gospodina Collinsa.
Elizabeth se nije htjela usprotiviti majčinoj zapovijedi; čim je malo razmislila, uvidjela je kako je najpametnije da to prebrodi što prije i što tiše, te je opet sjela i, marljivo vezući, pokušala prikriti svoje osjećaje u kojima su se pomiješali tjeskoba i podsmijeh. Čim su gospođa Bennet i Kitty otišle, gospodin Collins započne: - Vjerujte mi, draga moja gospođice Elizabeth, da vam vaša skromnost nipošto ne šteti, već samo pridonosi vašim ostalim divnim osobinama. Svakako biste mi se sviđali manje da se niste malo nećkali; no znajte da ja za ovaj razgovor imam dopuštenje vaše cijenjene majke. Nije moguće da ne znate cilj ovog sastanka, iako vas vaša prirođena smjernost navodi da se pretvarate; moja pažnja prema vama bila je previše uočljiva da bi se mogla pogrešno protumačiti. Gotovo odmah kad sam došao u ovu kuću, odabrao sam vas kao svoju suputnicu kroz život. Međutim, prije nego što me svladaju osjećaji u vezi s ovim, možda je preporučljivo da iznesem svoje razloge za ženidbu, a i zašto sam došao u Hertfordshire da baš tu izaberem sebi ženu.
Pomisao da bi gospodina Collinsa, svečano sabranog, mogli svladati osjećaji, umalo natjera Elizabeth na smijeh, te nije mogla iskoristiti kratku stanku u njegovoj govoranciji da bi ga pokušala zaustaviti. On nastavi: - Moji razlozi za ženidbu su, prvo, što mislim da je umjesno za svakog svećenika koji lijepo živi (kao ja) da dade primjer bračnog života u svojoj župi; drugo, uvjeren sam da će to veoma pridonijeti mojoj sreći i, treće… što sam možda trebao spomenuti već prije… to mi je posebno savjetovala i preporučila ledi koju imam čast nazivati svojom pokroviteljicom. Dvaput mi je izvoljela kazati svoje mišljenje (i to netraženo!) o toj temi, i baš u subotu uvečer… uoči mog odlaska u Hunsford, za vrijeme stanke pri kartanju, dok je gospođa Jenkinson namještala podnožak gospođici de Bourgh… rekla mi je: "Gospodine Collinse, vi se morate oženiti. Svećenik poput vas mora se oženiti. Odaberite dobro, odaberite pravu damu mene radi, a vas radi neka to bude vrijedna, korisna osoba, nenavikla na raskoš, već sposobna da malu svotu rasporedi tako da dugo traje. To je moj savjet. Nađite takvu ženu čim budete mogli, dovedite je u Hunsford i ja ću je posjetiti." Dopustite mi da uzgred spomenem, lijepa moja rođakinjo, kako ne smatram da su pažnja i ljubaznost ledi Catherine de Bourgh među najmanjim prednostima koje mogu ponuditi. Vidjet ćete da njezino ponašanje premašuje moju sposobnost opisivanja, a vaša će joj se duhovitost i živahnost, vjerujem, svakako svidjeti, pogotovo ako se ublaže šutnjom i poštovanjem koje njezin visoki položaj neizbježno zahtijeva. Eto, toliko o mojoj namjeri da se oženim; hoću još kazati zašto je moja želja usmjerena prema Longbournu umjesto prema mom vlastitom susjedstvu, gdje, uvjeravam vas, ima podosta privlačnih djevojaka. Činjenica je da ja, zato što ću naslijediti ovo imanje poslije smrti vašeg poštovanog oca (koji može živjeti još mnogo godina), nisam mogao biti zadovoljan sve dok nisam odlučio izabrati za ženu jednu od njegovih kćerki kako bi njihov gubitak bio što manji kad se dogodi tužni događaj… koji se, kao što sam već istaknuo, možda neće zbiti još mnogo godina. To je bila moja pobuda, moja lijepa rođakinjo, i laskam sebi da me ona neće omalovažiti u vašim očima. A sad mi ne ostaje ništa drugo doli da vas uvjerim najvatrenijim riječima u žestinu svoje ljubavi. Prema mirazu sam sasvim ravnodušan i neću postaviti nikakav zahtjev u tom smislu vašem ocu, jer sam potpuno svjestan da je neostvariv i da je sve na što ćete ikad imati pravo tisuću funti s kamatom od četiri posto, a i tu ćete svotu dobiti tek nakon majčine smrti. Stoga ću o tom šutjeti i možete biti uvjereni da nikada neće prijeći preko mojih usana grub prijekor kad budemo u braku. Svakako ga je morala prekinuti.
- Previše žurite, gospodine - uzvikne ona. - Zaboravljate da vam nisam dala nikakav odgovor. Dopustite mi da to učinim bez odgađanja. Primite moju zahvalnost na laskavoj pažnji koju ste mi iskazali. Potpuno sam svjesna časti koju mi činite svojom ponudom, ali je moram odbiti.
- Poznato mi je - odgovori gospodin Collins, odmahnuvši rukom - da djevojka obično odbije mladića kad je on prvi put zaprosi, iako se u duši želi udati za njega, i da katkad to odbijanje ponovi i drugi, pa čak i treći put. Stoga nisam nimalo obeshrabren onim što ste sad rekli i nadam se da ću vas uskoro odvesti pred oltar.
- Gospodine - uzvikne Elizabeth - nakon onog što sam izjavila, vaša je nada doista čudnovata. Uvjeravam vas da ja nisam jedna od onih djevojaka (ako takve djevojke i postoje) koje stavljaju sreću na kocku tako što čekaju da budu zaprošene i po drugi put. Moje odbijanje je sasvim ozbiljno. Vi mene ne biste mogli učiniti sretnom, a ja sam posljednja žena na svijetu koja bi vas usrećila. Da, kad bi me vaša prijateljica ledi Catherine poznala, smatrala bi me u svakom pogledu nepogodnom za takvu ulogu.
- Hm, kad bi bilo sigurno da bi ledi Catherine tako mislila… - prozbori vrlo ozbiljno Collins - ali ne mogu zamisliti da se vi ne biste svidjeli njezinu gospodstvu. Možete biti uvjereni da ću joj, kad budem imao čast da je opet vidim, govoriti o vašoj skromnosti, štedljivosti i ostalim lijepim svojstvima.
- Ozbiljno vam velim, gospodine Collinse, sve te hvale bit će suvišne. Morate mi dopustiti da sama prosuđujem i budite tako ljubazni te mi vjerujte ono što kažem. Želim vam da budete vrlo sretni i vrlo bogati, a odbijanjem vaše ponude činim sve što mogu da se ne dogodi suprotno od toga. Svojom ste ponudom, vjerojatno, zadovoljili svoje obzirne osjećaje prema mojoj obitelji, pa možete, bez ikakva grizodušja, uzeti longboumsko imanje čim vam pripadne. To se, dakle, može smatrati konačno riješenim. - Govoreći to, ona ustane kako bi izišla iz sobe, ali joj se Collins obrati ovako: - Kad vam sljedeći put budem imao čast govoriti o tome, nadam se da ću dobiti povoljniji odgovor od ovoga koji ste mi sada dali. Daleko sam od toga da vas sad okrivim za okrutnost, jer znam da je uobičajeno za vaš spol da se muškarac odbije pri prvoj prosidbi; možda ste vi čak i sada ohrabrili moje snubljenje koliko vam dopušta vaša ženska tankoćutnost.
- Vi me, gospodine Collinse - uzvikne Elizabeth prilično ljutilo - doista zapanjujete. Ako vam ono što sam dosad rekla sliči nekakvu ohrabrenju, onda ne znam kako da vam uvjerljivo izreknem svoje odbijanje.
- Ipak laskam sebi, draga moja rođakinjo, da vaše odbijanje nije iskreno. Moji su razlozi za takvo mišljenje ukratko ovi: ne mislim da je moja ruka nedostojna da je vi primite ili da dom i život koji vam nudim nisu vrlo poželjni. Moj položaj u životu, moje veze s porodicom de Bourgh i moje srodstvo s vašom obitelji svakako su okolnosti koje mi idu i te kako u prilog; osim toga, ne smijete zanemariti činjenicu da nije, unatoč vašim mnogostrukim lijepim osobinama, nimalo sigurno da će vas ikada zaprositi netko drugi. Vaš miraz je, na žalost, tako malen da će, po svoj prilici, poništiti učinak vaše ljepote i dopadljivosti. Stoga moram zaključiti da vaše odbijanje nije ozbiljno… ja ga pripisujem vašoj želji da moju ljubav povećate neizvjesnošću, u skladu s uobičajenim postupcima otmjenih dama.
- Uvjeravam vas, gospodine, da mi nije nimalo stalo do takve otmjenosti koja se sastoji u mučenju čestitog čovjeka. Više biste mi polaskali vjerovanjem da sam iskrena. Zahvaljujem vam na časti koju ste mi učinili svojom prosidbom, ali je ne mogu prihvatiti. Zabranjuju mi to svi moji osjećaji. Mogu li uopće govoriti jasnije? Nemojte me sada smatrati otmjenom damom koja vas hoće mučiti, nego razumnim bićem koje govori istinu iz dubine srca.
- Uvijek ste dražesni! - uzvikne on, oduševljeno i zbunjeno. - Ipak vjerujem da nećete odbiti moju prosidbu kad je izričito odobre oba vaša časna roditelja.
Na takvo uporno samozavaravanje nije htjela Elizabeth odgovoriti, već je odmah izišla šutke; čvrsto je odlučila, ako on nastavi tumačiti njezino odbijanje kao laskavo ohrabrenje, obratiti se ocu, čiji bi niječni odgovor bio presudan i čije se ponašanje barem ne bi moglo pogrešno protumačiti kao prenemaganje i koketiranje otmjene dame.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

21 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 6:43 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
20. Poglavlje
Gospodin Collins nije bio dugo prepušten nijemom razmišljanju o svojoj uspješnoj ljubavi, jer je gospođa Bennet, dokoličeći u predsoblju i čekajući kraj njihova razgovora… čim je Elizabeth otvorila vrata te brzim koracima prošla mimo nje i zaputila se uz stube… ušla u blagovaonicu i toplim riječima čestitala njemu i sebi na sreći što će uskoro postati još bliži rod.
Collins je, zadovoljan kao i ona, primio te čestitke i uzvratio na njih, a zatim je počeo potanko pričati o razgovoru čijim je ishodom, prema svom mišljenju, trebao biti potpuno zadovoljan, jer rođakinjino ustrajno odbijanje izvire, naravno, iz njezine stidljive skromnosti i istinske istančanosti njezina karaktera.
Međutim, ta vijest uznemiri gospođu Bennet. Bilo bi joj drago da je mogla vjerovati kao on da ga je njezina kći htjela odbijanjem prosidbe samo ohrabriti, ali nije mislila tako, pa mu je to i rekla.
- No možete se pouzdati u mene, gospodine Collinse - doda ona - da ću urazumiti Lizzy. Odmah ću porazgovarati s njom o tom. Ona je vrlo tvrdoglava, budalasta djevojka, i ne zna što je najbolje za nju, ali ja ću je natjerati da to shvati.
- Oprostite što vas prekidam, gospođo - uzvikne Collins - ali, ako je doista tvrdoglava i budalasta, ne znam bi li bila dobra žena za čovjeka na mom položaju, koji, dabome, očekuje sreću u braku. Stoga, ako zaista uporno odbija moju prosidbu, možda je bolje ne siliti je na pristanak, jer ne bi, ako ima takvu nezgodnu narav, mogla osobito pridonijeti mojoj sreći.
- Gospodine, sasvim ste me pogrešno razumjeli - reče gospođa Bennet uzbunjeno. - Lizzy je tvrdoglava samo u ovakvim situacijama. U svemu ostalom nema dobroćudnije djevojke od nje. Idem odmah k mužu, pa ćemo to brzo riješiti s njom.
Ne davši mu vremena za odgovor, ona odjuri k mužu i, čim je ušla u knjižnicu, dovikne mu: - Oh, Bennete, potreban si nam odmah; svi smo zbunjeni. Moraš otići k Lizzy i nagovoriti je na udaju za gospodina Collinsa, jer ona veli da ga neće; ako se ne požuriš, on će se predomisliti, pa više neće ni on htjeti nju. Bennet podigne oči s knjige kad je ušla i zagleda joj se u lice s mirnom bezbrižnošću koju ni njezino priopćenje nije moglo poremetiti.
- Ne razumijem te - prozbori on kad je završila svoj govor. - O čemu ti to govoriš?
- O gospodinu Collinsu i Lizzy. Ona izjavljuje da neće gospodina Collinsa, pa i on sada počinje govoriti da neće nju.
- I što bih ja tu trebao učiniti? Čini mi se da tu nema nikakvih nada.
- Porazgovaraj osobno s Lizzy. Kaži joj da zahtijevaš da se uda za njega.
- Neka dođe. Čut će moje mišljenje.
Gospođa Bennet zazvoni, te je Elizabeth bila pozvana u knjižnicu.
- Dođi ovamo, dijete - reče joj otac kad se pojavila. - Zovem te zbog nečeg važnog. Koliko čujem, gospodin Collins ti je ponudio brak. Je li to istina? - Elizabeth odgovori potvrdno. - Dobro. Ti si tu ponudu odbila?
- Jesam, oče.
- Dobro. Sada stižemo do bitnog. Tvoja majka zahtijeva da prihvatiš tu ponudu. Nije li tako, ženo?
- Jest. Ili je više nikad neću ni pogledati.
- Pred tobom je težak izbor, Elizabeth. Od danas ćeš postati tuđinkom za jednog od svojih roditelja. Tvoja te majka neće više nikada ni pogledati ako se ne udaš za gospodina Collinsa, a ja te više nikad neću pogledati ako se udaš za njega.
Elizabeth nije mogla da se ne nasmiješi takvu zaključku poslije onakva početka, ali se gospođa Bennet, dosad uvjerena da muž gleda na to onako kako ona želi, grdno razočarala.
- Što hoćeš kazati time, Bennete? Obećao si mi da ćeš zahtijevati da se uda za njega.
- Draga moja - reče joj muž - moram te zamoliti za dvije male ljubaznosti. Prvo, dopusti mi da slobodno rasuđujem o tom problemu i, drugo, želim što prije biti sam u ovoj knjižnici.
Iako se razočarala u mužu, gospođa Bennet još nije odustajala. Neprestano je govorila Elizabeth; čas ju je nagovarala lijepim riječima, čas joj je prijetila. Pokušala je pridobiti Jane za svoje stajalište; no Jane je blago, ali odlučno odbila da se miješa u to, a Elizabeth je odbijala njezine napade katkad vrlo ozbiljno, katkad šaljivo i veselo. Međutim, iako joj se držanje mijenjalo, nepokolebljivost je ostajala ista.
Collins je za to vrijeme razmišljao u samoći o onom što se zbilo. Predobro je mislio o sebi da bi mogao shvatiti pobude iz kojih ga je rođakinja odbila; jedino mu je ponos bio uvrijeđen i nije patio ni iz kakva drugog razloga. Njegova naklonost prema njoj bila je samo plod mašte. I puka pomisao da će je majka izgrditi bila mu je dovoljna utjeha.
U tim trenucima obiteljske pomutnje, došla je k Bennetovima provesti dan Charlotte Lucas. U predvorju ju je dočekala Lydia, pritrčala joj odmah i prozborila polušapatom: - Drago mi je što ste došli, ovdje je vrlo uzbudljivo! Zamislite što se dogodilo jutros: gospodin Collins je zaprosio Lizzy, a ona ga neće.
Charlotte nije gotovo ni stigla pokazati iznenađenje kadli im se pridružila Kitty, koja je htjela priopćiti istu novost; a čim su ušle u blagovaonicu za doručkovanje, gdje je gospođa Bennet bila sama, i ona je počela odmah govoriti o tom; tražila je od gospođice Lucas da suosjeća s njom i molila ju je da nagovori svoju prijateljicu Lizzy da se pokori željama cijele obitelji.
- Molim vas, učinite to, draga moja prijateljice Lucas - doda ona tužno - jer nitko nije na mojoj strani, nitko se ne slaže sa mnom; okrutno se postupa prema meni, nitko ne žali moje jadne živce.
Charlotte je bila pošteđena odgovora Janeinim i Elizabethinim ulaskom.
- A, evo je - nastavi gospođa Bennet - doima se sasvim ravnodušno i nije ju briga za nas kao za lanjski snijeg; najvažnije joj je da provede svoju volju. No reći ću ti nešto, Lizzy, ako zabiješ sebi u glavu da ovako odbijaš svaku prosidbu, nikad nećeš naći muža, a ja uistinu ne znam tko će te uzdržavati kad ti umre otac. Ja te neću moći hraniti. Evo, opomenula sam te. Među nama je od danas gotovo. Rekla sam ti u knjižnici, znaš, da više nikad neću razgovarati s tobom, i vidjet ćeš da ću održati riječ. Nije mi nikakvo zadovoljstvo razgovarati s neposlušnom djecom. Doduše, ne nalazim mnogo zadovoljstva ni u razgovoru s drugima. Oni koji pate, kao ja, od živčanih bolesti nisu baš skloni razgovoru. Nitko ne zna koliko trpim! No uvijek je tako. One koji se ne žale nitko ne sažalijeva.
Njezine su kćeri šutke slušale taj izljev, svjesne da bi svaki pokušaj da je razuvjere ili utješe samo povećao njezinu srdžbu. Stoga je neometano nastavila govoriti dok im se nije pridružio Collins, koji je ušao držeći se svečanije nego inače. Čim ga je spazila, ona reče djevojkama: - Sada tražim od svih vas da šutite i da pustite mene i gospodina Collinsa da malo porazgovaramo.
Elizabeth tiho izađe iz sobe, Jane i Kitty odu za njom, ali Lydia ostane kako bi čula što više. Charlottu zadrži najprije uglađenost gospodina Collinsa, koji se vrlo potanko raspitivao o njoj i njezinima, a zatim radoznalost, te je otišla do prozora i hinila da ne sluša. Gospođa Bennet započne žalosnim glasom željeni razgovor: - Oh, gospodine Collinse!
- Draga moja gospođo - odgovori on - o tome trebamo zauvijek šutjeti. Nije mi ni na kraj pameti - nastavi glasom u kojem se odrazilo nezadovoljstvo - da negodujem protiv ponašanja vaše kćeri. Pomirenost s neizbježnim zlom dužnost je svih nas; a osobito je to dužnost mladića koji je imao takvu sreću kao ja da je rano dobio dobru župu; nadam se da sam se potpuno pomirio sa sudbinom. Možda sam se utoliko lakše pomirio zato što sam posumnjao da bih bio zaista sretan ako bi me moja lijepa rođakinja udostojila svoje ruke, jer sam mnogo puta zapazio da pomirenost sa sudbinom nije nikad tako savršena kao kad uskraćeno blaženstvo počne pomalo gubiti svoju vrijednost u našim očima. Nadam se, draga moja gospođo, da nećete zaključiti kako pokazujem bilo kakvo nepoštovanje prema vašoj obitelji time što povlačim svoju ponudu vašoj kćeri, iako nisam iskazao pažnju vama i gospodinu Bennetu svojom molbom da upotrijebite svoj roditeljski autoritet u moju korist. Mojem se ponašanju, bojim se, može zamjeriti to što sam odbijanje primio s usana vaše kćeri, a ne s vaših. Ali svi griješimo. Ja sam doista imao dobre namjere u svemu tom. Cilj mi je bio da pribavim sebi milu družicu, imajući pritom na umu interese cijele vaše obitelji; a ako je moj postupak bilo čime zaslužio osudu, molim vas da mi oprostite.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

22 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 6:44 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
21. Poglavlje
Rasprava o Collinsovoj prosidbi bližila se sada kraju i Elizabeth je patila samo zbog nelagodnih osjećaja, neizbježnih u takvim okolnostima, i pokatkad zbog majčinih jetkih predbacivanja.
A što se tiče Collinsa, on nije svoje osjećaje pokazivao zbunjenošću, potištenošću i pokušajima da izbjegne Elizabeth, nego ukočenim držanjem i srditom šutnjom. Nije joj se gotovo uopće obraćao, a svoje ustrajne znakove pažnje, koje je vrlo svjesno iskazivao, prenio je za ostatak dana na gospođicu Lucas, čija je uljudna pripravnost da ga sluša bila dobrodošlo olakšanje svima njima, a osobito njezinoj prijateljici.
Sutrašnji dan nije gospođi Bennet smanjio ni neraspoloženost, ni bolešljivost. Collins je i dalje bio u istom stanju srditog ponosa. Elizabeth se nadala da će njegova srdžba možda skratiti njegov posjet, ali to očito nije nimalo utjecalo na njegov plan. Od početka se znalo da će otputovati u subotu, pa će do subote i ostati.
Poslije doručka su djevojke otišle u Meryton kako bi pitale je li se vratio gospodin Wickham i izrazile žaljenje što nije bio na balu u Netherfieldu. Prišao im je kad su ulazile u grad i pratio ih do kuće njihove tetke, gdje se o njegovu žaljenju i nezadovoljstvu sviju raspredalo u tančine. No Elizabeth je priznao da je sam odlučio izbivati u doba bala.
- Kad se približilo vrijeme bala - rekao je on - zaključio sam kako je bolje da se ne sretnem s gospodinom Darcyjem, jer biti u istoj sobi, u istom društvu s njim nekoliko sati, bilo bi mi nepodnošljivo i iz toga bi se mogle izroditi neugodne scene i za druge, a ne samo za mene.
Zdušno je pohvalila tu njegovu suzdržanost. Imali su dovoljno prilika za iscrpnu diskusiju o svemu tome i za uglađeno međusobno hvaljenje, jer su Wickham i još jedan časnik pratili djevojke do Longbourna, a za vrijeme te šetnje on je bio ponajčešće kraj nje. To što ih je pratio imalo je dvostruku vrijednost: osjećala je da on to čini zbog nje, a ujedno je dobila zgodnu priliku da ga predstavi ocu i majci.
Uskoro nakon njihova povratka, najstarija gospođica Bennet primila je pismo iz Netherfielda i odmah ga otvorila. U omotnici je bio list fina, glatka papira, ispisan lijepim i čitkim ženskim rukopisom. Elizabeth uoči kako se sestri mijenja izraz lica dok čita i kako zastaje napeto na nekim mjestima. No Jane se brzo sabere, spremi pismo i pokuša sudjelovati u razgovoru na svoj uobičajeni veseli način. Elizabeth se toliko zabrinula da joj je to odvratilo pozornost čak i od Wickhama. Čim su on i njegov prijatelj otišli, Jane je pogledom pozove na gornji kat. Kad su ušle u svoju sobu, ona izvadi pismo i reče: - Ovo je od Caroline Bingley; sadržaj me veoma iznenadio. U ovom su trenutku već svi napustili Netherfield i putuju u London… i ne namjeravaju se više vratiti ovamo. Čut ćeš što kaže.
Tada pročita na glas prvu rečenicu, koja je sadržavala obavijest da su odlučile odmah otputovati za bratom u London i da tog dana namjeravaju večerati u Ulici Grosvenor, gdje gospodin Hurst ima kuću. Zatim su slijedile ove riječi:
"Ne mogu kazati da žalim zbog ičega što ostavljam u Hertfordshireu osim Vašeg društva, moja najdraža prijateljice; no nadajmo se da ćemo jednom u budućnosti opet, i to često, uživati u onom divnom drugovanju na koje smo nas dvije navikle i da će se u međuvremenu bol rastanka ublažiti čestim i vrlo iskrenim dopisivanjem. U tome se oslanjam na Vas."
Te izvještačene izraze sasluša Elizabeth sa svom neosjetljivošću nevjerice; iako se začudila iznenadnosti njihova odlaska, nije vidjela u tome ništa za ozbiljno žaljenje; nije bilo razloga za pretpostavku da će Bingleyja njihov odlazak iz Netherfielda spriječiti da boravi ondje; a što se tiče gubitka njihova društva, vjerovala je da će Jane brzo prestati i da misli na nj, jer će uživati u Bingleyjevu društvu.
- Šteta je - progovori Elizabeth poslije kratke šutnje - što ih nisi mogla vidjeti prije njihova odlaska. Međutim, zar se ne možemo nadati da će vrijeme buduće sreće, koje gospođica Bingley radosno očekuje, doći ranije nego što ona misli i da ćete ono divno drugovanje, u kojem ste uživale kao prijateljice, obnoviti s još većim zadovoljstvom kao snaha i zaova.
- Caroline izričito veli da se nitko od njih neće vraćati ove zime u Hertfordshire. Pročitat ću ti to.
"Kad nas je moj brat jučer napustio, mislio je da će posao zbog kojeg odlazi u London moći završiti za tri-četiri dana. No, budući da znamo da je to nemoguće i istodobno smo uvjerene da se Charles, kad jednom dođe u London, više neće žuriti da ga napusti, odlučile smo i mi otići tamo da ne bi morao svoje slobodne sate provoditi u neudobnom hotelu. Mnoge su moje znanice već došle tamo provesti zimu. Rado bih čula, moja najdraža prijateljice, da i Vi namjeravate biti među njima, ali s tugom u srcu sumnjam u to. Iskreno se nadam da će Božić u Hertfordshireu kao i obično obilovati veselim zabavama i da će Vaši kavaliri biti tako brojni da nećete ni osjetiti gubitak trojice kojih vas mi lišavamo."
- Iz ovoga je jasno - doda Jane - da se on neće vratiti ove zime.
- Jasno je samo da gospođica Bingley misli kako se ne bi trebao vratiti.
- Zašto misliš tako? To ovisi o njegovoj volji. On je svoj gospodar. Ali ti ne znaš sve. Pročitat ću ti odlomak koji me posebno boli. Neću kriti ništa pred tobom.
"Gospodin Darcy nestrpljivo čeka da vidi svoju sestru; iskreno govoreći, i mi je gotovo podjednako želimo ponovno vidjeti. Uistinu mislim da Georgiana Darcy nema sebi ravne po ljepoti, otmjenosti i izobraženosti. Naklonost koju smo dosad Louisa i ja osjećale prema njoj prerasla je u nešto veće zbog nade da će nam uskoro postati snaha. Ne znam jesam li Vam ikada govorila o svojim osjećajima u svezi toga, ali neću otići iz ovog kraja da Vam ih ne povjerim, i nadam se da ih nećete smatrati nerazumnima. Moj brat joj se već veoma divi; svi njezini rođaci žele taj brak baš koliko i njegovi; mislim da me ne zasljepljuje sestrinska pristranost kad kažem da je Charles u stanju osvojiti srce svake žene. Budući da sve te okolnosti pogoduju njihovoj ljubavi, a nema ničega što bi je sprečavalo, griješim li, moja draga Jane, što se nadam događaju koji će nas mnoge usrećiti?"
- Što misliš o toj rečenici, draga moja Lizzy? - zapita Jane kad je pročitala odlomak. - Nije li dovoljno jasna? Ne izriče li da Caroline niti očekuje, niti želi da joj budem snaha, da je potpuno uvjerena u bratovu ravnodušnost i da me ona, ako sluti kakvi su moji osjećaji prema njezinu bratu, hoće (vrlo ljubazno!) opomenuti da budem oprezna i da se ne zavaravam? Može li se ikako drukčije misliti o tom?
- Može. Ja mislim sasvim drukčije. Hoćeš čuti moje mišljenje?
- Vrlo rado.
- Kazat ću ti ga u nekoliko riječi. Gospođica Bingley vidi da joj je brat zaljubljen u tebe, a želi da se on oženi gospođicom Darcy. Odlazi za njim u London, nadajući se da će ga zadržati ondje, i pokušava te uvjeriti kako mu nije stalo do tebe.
Jane strese glavom.
- Vjeruj mi, Jane. Tko god vas je vidio zajedno, ne može sumnjati u njegovu ljubav. Ne može ni gospođica Bingley, nije tako glupa. Da je kod gospodina Darcyja vidjela upola toliko ljubavi prema sebi, odmah bi naručila vjenčanicu. Međutim, bitno je ovo: mi nismo za njih dovoljno bogate ni dovoljno otmjene; želi pridobiti gospođicu Darcy za svog brata pogotovo zato što misli da bi joj njegova ženidba olakšala da se uda za njezina brata; ta je zamisao prilično lukava i možda bi i uspjela kad ne bi bilo gospođice de Bourgh. Zaboga, draga moja Jane, ako ti gospođica Bingley veli da se on veoma divi gospođici Darcy, to još nije razlog da ozbiljno povjeruješ kako je on iole manje svjestan tvoje vrijednosti nego što je bio kad se opraštao s tobom u utorak niti da će ga ona moći uvjeriti da nije zaljubljen u tebe, nego u njezinu prijateljicu.
- Da mislimo jednako o gospođici Bingley - odvrati Jane - tvoje bi me objašnjenje svega ovog potpuno umirilo. No znam da je temelj tvojeg objašnjenja nepravedan. Caroline nije kadra bilo koga namjerno obmanjivati i mogu se jedino nadati da je ovdje ona obmanuta.
- Tako je. Nije ti mogla pasti na pamet bolja misao, kad već ne nalaziš utjehu u mojoj. Vjeruj da je ona u zabludi. Tako si izvršila svoju dužnost prema njoj, pa se više ne moraš uzrujavati.
- Draga moja sestro, ako i pretpostavimo najbolje, hoću li moći biti sretna udam li se za čovjeka čije sestre i svi prijatelji žele da se on oženi drugom?
- O tom moraš sama odlučiti - odgovori Elizabeth - i, ako poslije zrelog razmišljanja zaključiš da su patnje zbog toga što si se zamjerila njegovim dvjema sestrama više nego ravne sreći koju bi imala kao njegova žena, onda ti savjetujem da ga odbiješ.
- Kako možeš govoriti tako? - izusti Jane, smiješeći se gotovo neprimjetno. - Moraš znati da se, iako bi me njihovo neodobravanje veoma žalostilo, ne bih dvoumila.
- Nisam ni mislila da bi; ako je tomu tako, ne mogu gledati tvoju situaciju s velikim sažaljenjem.
- Ipak, ako se on ove zime ne vrati, neće ni biti potrebe za moju odluku. Za šest se mjeseci može dogoditi štošta.
Pomisao da se on neće vratiti odbije Elizabeth s krajnjim prezirom. Smatrala ju je samo plodom Carolineinih želja, a nije mogla ni za trenutak povjerovati da bi te želje, koliko god otvoreno i spretno bile izložene, mogle utjecati na mladića koji ne ovisi ni o komu.
Obrazložila je sestri, što je uvjerljivije mogla, svoje mišljenje o svemu tom i uskoro je zadovoljno opazila povoljan učinak svojih riječi. Jane nije bila malodušne naravi i postupno se počela nadati, iako joj je nedovoljno samopouzdanje povremeno nadjačavalo nadu da će se Bingley vratiti u Netherfield i zadovoljiti sve želje njezina srca.
Složile su se da će gospođu Bennet izvijestiti samo o odlasku porodice, a da joj neće kazati ništa što bi je moglo uznemiriti glede postupka gospodina Bingleyja. Međutim, čak i to djelomično priopćenje veoma ju je zabrinulo i smatrala je velikom nesrećom što su dame otišle upravo kad su se počele zbližavati. Jadikujući zbog toga neko vrijeme, utješila se mišlju da će se gospodin Bingley brzo vratiti i da će uskoro večerati u Longbournu; na kraju je zadovoljno izjavila kako će, premda ga je pozvala na običnu obiteljsku večeru, pripremiti dva glavna jela.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

23 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 6:45 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
22. Poglavlje
Bennetovi su bili pozvani na večeru kod Lucasovih. Tada je gospođica Lucas bila opet tako ljubazna da je cijelo vrijeme slušala pričanje gospodina Collinsa.
Elizabeth iskoristi priliku da joj zahvali: - To ga drži u dobrom raspoloženju - reče ona - i zahvalnija sam ti nego što ti mogu kazati.
Charlotte uvjeri prijateljicu da joj je vrlo milo što je korisna i da joj to bogato nadoknađuje tu malu žrtvu vremena. To je bilo vrlo ljubazno, ali je Charlottina ljubaznost ciljala dalje nego što je Elizabeth mogla i zamisliti. Htjela je zaštititi Elizabeth od bilo kakva budućeg udvaranja gospodina Collinsa tako što će ga usredotočiti na sebe. Takav je, eto, bio njezin plan. I sve se činilo tako povoljnim da bi se ona, kad su se rastajali na večer, osjećala gotovo sigurnom u uspjeh da on nije morao vrlo brzo otputovati iz Hertfordshirea. No podcijenila je njegovu vatrenost i samostalnost, jer su ga upravo te osobine navele da se sutradan ujutro iskrade vrlo lukavo iz longbournske kuće i požuri k Lucasovima kako bi joj se bacio pred noge. Pomnjivo se pobrinuo da ga rođakinje ne vide, jer je bio uvjeren da će, budu li ga opazile kako odlazi, nedvojbeno pogoditi njegovu namjeru, a nije htio da se dozna za njegov pokušaj prije nego što se vidi hoće li uspjeti; jer, premda je bio malone uvjeren u uspjeh, i to opravdano, pošto ga je Charlotte poprilično hrabrila, ipak je osjećao i stanovitu malodušnost nakon onog događaja u srijedu. Naišao je na vrlo laskav doček. Gospođica Lucas spazila ga je s gornjeg prozora kako ide prema njihovoj kući i odmah je izašla da ga, kao slučajno, sretne na puteljku. No nije se baš nadala da će tu doživjeti toliku ljubav i rječitost.
Čim su to dugački govori gospodina Collinsa dopustili, riješili su sve između sebe na obostrano zadovoljstvo. Dok su ulazili u kuću, ozbiljno ju je zamolio da odredi dan koji će ga učiniti najsretnijim čovjekom na svijetu; iako se ta molba nije mogla uslišiti u tom trenutku, djevojka se nipošto nije htjela poigravati njegovom srećom. Tupoglavost kojom ga je priroda obdarila jamčila je da njegovo udvaranje neće imati nikakvu draž koja bi mogla kod djevojke izazvati želju da se ono što više produži; gospođica Lucas pristala je na njegovu prosidbu iz puke ravnodušne želje da se dobro uda, te se nije protivila da se to dogodi što prije.
Brzo je zatražen pristanak Sir Williama i ledi Lucas, a oni su ga dali veselo i spremno. Gospodin Collins je, zbog svog župničkog prihoda, bio vrlo poželjan ženik za njihovu kćer kojoj nisu mogli dati velik miraz; osim toga, nade da će se on u budućnosti obogatiti bile su izvanredne. Ledi Lucas odmah počne procjenjivati, zainteresiranije nego ikad prije, koliko bi još godina mogao živjeti gospodin Bennet; a Sir William odlučno objavi da će, čim gospodin Collins naslijedi longbournsko imanje, biti sasvim primjereno da se on i njegova žena pojave na dvoru. Cijela je obitelj bila presretna. Mlađe su se kćerke nadale da će ih početi izvoditi u društvo godinu ili dvije ranije nego što bi inače; a sinovi su se oslobodili straha da će Charlotte umrijeti kao stara usidjelica. Charlotte osobno bila je prilično staložena. Postigla je svoj cilj i imala je vremena za razmišljanje o tom. Misli su je, uglavnom, zadovoljavale. Gospodin Collins nije, doduše, razuman ni zabavan; njegovo je društvo dosadno, a njegova ljubav prema njoj samo je plod mašte. Pa ipak, on će joj biti muž. Nije imala visoko mišljenje ni o muškarcima, ni o braku, ali joj je brak oduvijek bio cilj; on je jedino časno utočište za izobražene mlade žene s malim imetkom i, premda nije baš sigurno da će im on donijeti sreću, ipak ih on može najbolje zaštititi od neimaštine. Tu je zaštitu sada stekla, a budući da je navršila dvadeset sedam godina i nikad nije bila zgodna, shvatila je koliko je sretna. Najneugodnija okolnost za nju bilo je iznenađenje koje će taj događaj neizbježno izazvati kod Elizabeth Bennet, čije je prijateljstvo cijenila više nego ičije. Elizabeth će se začuditi i vjerojatno će je osuditi; iako to neće pokolebati njezinu odluku, ipak će je teško pogoditi Elizabethino neodobravanje. Odluči je osobno obavijestiti i stoga reče gospodinu Collinsu neka, kad se vrati u Longbourn na večeru, nikomu u obitelji ne kaže ništa o onom što se dogodilo. On joj vrlo poslušno obeća da će čuvati tajnu, ali se ona nije mogla sačuvati bez teškoća, jer je radoznalost izazvana njegovom dugom odsutnošću izbila, čim se vratio, u tako izravnim pitanjima da mu je bila potrebna prilična snalažljivost da bi se izvukao; a to je zahtijevalo od njega i velik samoprijegor, jer je želio objaviti svoju uspjelu ljubav.
Kako je sutradan morao otputovati vrlo rano, pozdravio se s damama prije nego što su se povukle na spavanje. Gospođa Bennet izrekne vrlo uljudno i srdačno da će svi biti sretni ako ga budu ponovno vidjeli u Longbournu kad god mu poslovi dopuste da ih posjeti.
- Draga moja gospođo - odgovori on - taj mi je poziv vrlo ugodan, jer sam mu se i nadao; budite uvjereni da ću ga iskoristiti čim budem mogao.
Svi se iznenadiše, a gospodin Bennet, koji nije nimalo želio njegov tako brzi povratak, odmah napomene: - Ipak, ne postoji li opasnost da se to ne svidi ledi Catherine, dobri moj gospodine? Bolje je da zanemarite rođake nego da se izložite opasnosti da naljutite svoju pokroviteljicu.
- Dragi moj gospodine - odvrati Collins - vrlo sam vam zahvalan na toj prijateljskoj opomeni; vjerujte mi, neću poduzimati takav važan korak bez pristanka njezina gospodstva. - Tu ne možete nikada biti dovoljno oprezni. Čuvajte se, više nego ičega, njezina negodovanja i, ako zaključite da bi ga vaš ponovni dolazak ovamo mogao izazvati, što smatram sasvim vjerojatnim, radije ostanite kod kuće, a mi se, budite uvjereni, nećemo uvrijediti zbog toga.
- Vjerujte mi, dragi moj gospodine, da ste izazvali moju toplu zahvalnost takvom ljubaznom pažnjom. Obećavam da ćete uskoro primiti od mene pismo u kojem ću vam zahvaliti za ovo i za sve druge znakove vaše naklonosti prema meni za vrijeme mog boravka u Hertfordshireu. A što se tiče mojih lijepih rođakinja, iako moje izbivanje možda neće biti dovoljno dugo da bi ovo bilo potrebno, slobodan sam im poželjeti zdravlje i sreću, ne izuzimajući ni rođakinju Elizabeth.
Poslije uobičajenih uljudnosti dame se povuku, sve podjednako iznenađene što se on namjerava vratiti tako brzo. Gospođa Bennet zadovoljno zaključi da se on kani udvarati jednoj od njezinih kćeri i pomisli da bi se možda Mary mogla nagovoriti na udaju za njega. Mary je cijenila njegove sposobnosti više nego druge; u njegovu razmišljanju bilo je temeljitosti koja ju je često iznenađivala i, premda nije bio tako pametan kao ona, mislila je da bi, ako ga svojim primjerom potakne da čita i da se usavršava, mogao postati ugodan životni suputnik. No idućeg su se jutra sve te nade razbile. Odmah poslije doručka došla je gospođica Lucas i u razgovoru nasamo s Elizabeth ispričala joj je što se dogodilo jučer.
Mogućnost da Collins umisli sebi da se zaljubio u njezinu prijateljicu pala je Elizabeth na pamet prije dan-dva; međutim, da bi ga Charlotte poticala, to joj se činilo gotovo isto toliko nemogućim kao da bi to ona učinila, te je njezino iznenađenje bilo tako veliko da je u prvi tren prešlo granice uljudnog ponašanja i nije se mogla suzdržati da ne uzvikne: - Zaručila si se s gospodinom Collinsom! Draga moja Charlotte, to nije moguće!
Lice gospođice Lucas doimalo se staloženo dok je pričala što se zbilo, ali je taj otvoreni prijekor trenutačno zbuni. Ipak, kako je nešto takvo i očekivala, brzo se sabere i mirno odgovori: - Zašto se čudiš, draga moja Lizzy? Zar ti smatraš nevjerojatnim da gospodin Collins može osvojiti naklonost neke žene zato što nije bio tako sretan da uspije kod tebe?
Međutim, Elizabeth se u međuvremenu oporavila od iznenađenja, pa je, uz stanovit napor, uspjela prilično mirno kazati da se veoma raduje što će se njih dvije oroditi i da joj želi svaku sreću.
- Znam što osjećaš - odvrati Charlotte - zacijelo si iznenađena, vrlo iznenađena, jer se još nedavno gospodin Collins želio oženiti tobom. No, kad budeš imala vremena razmisliti o svemu tom, nadam se da ćeš biti zadovoljna onim što sam učinila. Tražim samo udoban dom; i, s obzirom na Collinsov karakter, veze i položaj, uvjerena sam da su moje nade za sreću s njim velike kao i u većine onih koji sklapaju brak.
Elizabeth odgovori tiho "bez dvojbe", te su se poslije kratke nelagodne šutnje vratile k ostalim članovima obitelji. Charlotte nije ostala dugo, pa je Elizabeth potom mogla razmisliti o onom što je čula. Trebalo joj je mnogo vremena da bi se koliko-toliko pomirila s tako neprikladnom bračnom vezom. Bilo je čudno što je Collins za tri dana izrekao dvije bračne ponude, ali se još više čudila činjenici da je sada ponuda prihvaćena. Oduvijek je imala dojam da Charlotte ne misli o braku baš kao ona, ali nije smatrala mogućim da će ona, kad se prijeđe na djela, žrtvovati sve lijepe osjećaje radi materijalne koristi. Charlotte kao Collinsova žena… to je pravo poniženje! A bolu zbog prijateljice koja se osramotila i srozala u njezinim očima, pridružila se i tužna uvjerenost da tu prijateljicu ne može nimalo usrećiti sudbina koju je izabrala.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

24 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 6:45 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
23. Poglavlje
Elizabeth je sjedila s majkom i sestrama, razmišljala o onom što je čula i dvoumila se ima li pravo to ispričati kad se pojavio upravo Sir William Lucas, kojeg je poslala kći da toj obitelji objavi njezine zaruke.
Uz mnoge pohvale njima i čestitke samom sebi zbog nade da će se oroditi njihova dva doma, on priopći vijest koja je izazvala ne samo čuđenje nego i nevjericu. Gospođa Bennet prozbori više odlučno nego uljudno da se on, zacijelo, grdno vara; a Lydia, uvijek nepromišljena i često nepristojna, uzvikne: - Bože mili! Sir Williame, kako možete kazati nešto takvo? Zar ne znate da se gospodin Collins želi vjenčati s Lizzy?
Sir Williamu pomogne samo dobar odgoj da sve to prebrodi; premda je čvrsto ostao pri svojoj tvrdnji, saslušao je sve njihove drskosti vrlo strpljivo i uljudno.
Smatrajući svojom dužnošću da ga izvuče iz tog neugodnog položaja, Elizabeth se umiješa i potvrdi njegove riječi izjavom da je ona to već prije doznala od Charlotte osobno. Potom se potrudi zaustaviti uzvike majke i sestara tako što je ozbiljno čestitala Sir Williamu, u čemu joj se odmah pridružila i Jane, i poduže govorila o sreći koja se može očekivati od takva braka, o izvrsnom karakteru gospodina Collinsa i maloj udaljenosti Hunsforda od Londona.
Gospođa Bennet se previše zgranula da bi mogla mnogo pričati dok je Sir William bio tu; međutim, čim je otišao, njezini osjećaji brzo nađoše odušak. Prvo, uporno je tvrdila kako ne vjeruje ni u što rečeno; drugo, sigurna je da je gospodin Collins prevaren; treće, uvjerena je da njih dvoje neće nikada biti sretni i, četvrto, taj brak se može i raskinuti. No iz svega su stvorena dva jasna zaključka: prvi, da je Elizabeth glavni krivac sveg zla i, drugi, da su svi divljački postupili prema njoj, te se na tim dvjema tvrdnjama zadržala gospođa Bennet do kraja dana. Ništa je nije moglo utješiti ni udobrovoljiti. Niti se tim danom završila njezina zlovolja. Prošao je čitav tjedan prije nego što je mogla pogledati Elizabeth da je ne grdi, prošao je čitav mjesec prije nego što je mogla govoriti sa Sir Williamom ili s ledi Lucas da ne bude neuljudna i prohujali su mjeseci prije nego što je mogla barem donekle oprostiti kćeri.
Bennetovi su osjećaji bili mnogo smireniji u toj prigodi, rekao je da mu je vrlo ugodno i dodao je kako mu čini zadovoljstvo što je otkrio da je Charlotte Lucas, koju je dosad smatrao prilično pametnom, budalasta kao i njegova žena i da je mnogo budalastija od njegove kćerke!
Jane je priznala da ju je taj brak poprilično iznenadio, ali je govorila manje o svom iznenađenju nego o svojoj iskrenoj želji da oni budu sretni i vjerovala je u mogućnost njihove sreće usprkos Elizabethinu suprotnom mišljenju. Kitty i Lydia nisu nimalo zavidjele gospođici Lucas, jer je gospodin Collins samo svećenik; za njih je to bilo zanimljivo jedino kao novost koju treba razglasiti po Merytonu.
Ledi Lucas nije mogla da ne likuje što može vratiti gospođi Bennet milo za drago isticanjem kako je lijepo imati dobro udomljenu kćer, te je dolazila u Longbourn češće nego obično da bi govorila o svojoj sreći. A sreću joj nisu mogli pomutiti ni kiseli pogledi i mrzovoljne primjedbe gospođe Bennet.
Između Elizabeth i Charlotte rodila se suzdržljivost, koja ih je obje sprečavala da govore o toj temi; Elizabeth je slutila da između njih neće više nikad biti pravog povjerenja. Razočaravši se u Charlotti, još nježnije je voljela sestru, o čijoj se čestitosti i plemenitosti njezino mišljenje, vjerovala je, neće nikad pokolebati, a za čiju se sreću svaki dan sve više brinula, jer je prošao već tjedan dana otkad je Bingley otišao, a ništa se nije čulo o njegovu povratku.
Jane je odmah odgovorila na Carolineino pismo i brojila je dane do vremena kad će se opravdano moći nadati vijestima od nje. Obećana zahvalnica od gospodina Collinsa stigla je u utorak, adresirana na njihova oca i napisana s takvom svečanom zahvalnošću kakvu bi moglo potaknuti jednogodišnje gostovanje kod neke porodice. Zadovoljivši svoju savjest na taj način, obavijestio ih je brojnim oduševljenim izrazima o svojoj sreći što je zadobio ljubav njihove ljupke susjede, gospođice Lucas, a zatim je objasnio da je on samo radi uživanja u njezinu društvu tako rado prihvatio njihovu ljubaznu želju da ga opet vide u Longbournu, kamo će se, nada se, vratiti u drugi ponedjeljak, jer ledi Catherine, dodao je, tako svesrdno odobrava njegov brak da želi da se oni vjenčaju što prije, a to će, vjeruje on, biti neoboriv razlog za njegovu ljupku Charlottu da odredi što skoriji dan kad će ga učiniti najsretnijim čovjekom na svijetu.
Collinsov povratak u Hertfordshire više nije veselio gospođu Bennet. Naprotiv, bila je spremna ljutiti se zbog toga kao i njezin muž. Vrlo je čudno što on dolazi u Longbourn umjesto u Lucasov dom; a to je i nezgodno, čak i vrlo mučno. Ona nerado ima goste u kući kad joj je zdravlje tako loše, a od svih ljudi najneugodniji su ljubavnici. Takva su bila tiha gunđanja gospođe Bennet; njih su potiskivale samo još veće brige zbog predugog izbivanja gospodina Bingleyja.
Ni Jane ni Elizabeth nisu bile spokojne zbog toga. Prolazio je dan za danom ne donoseći nikakve novosti o njemu osim vijesti, koja se uskoro proširila Merytonom, da se on neće vratiti u Netherfield cijelu zimu; ta je vijest grdno razljutila gospođu Bennet, te ju je uporno pobijala kao sramotnu laž.
Čak je i Elizabeth počela strahovati, ne da je Bingley ravnodušan, nego da će ga njegove sestre uspjeti zadržati u Londonu. Premda nije htjela prihvatiti tu misao, vrlo razornu za Janeinu sreću i vrlo sramotnu glede postojanosti njezina momka, nije ju nikako mogla odagnati. Ujedinjeni napori njegovih dviju bezosjećajnih sestara i njegova nadmoćnog prijatelja, potpomognuti dražima gospođice Darcy i londonskim zabavama, mogli bi, plašila se, nadjačati njegovu odanost Jane.
Što se tiče Jane, njezina je zabrinutost zbog te neizvjesnosti bila, naravno, mnogo bolnija od Elizabethine; no svoje je osjećaje željela sakriti, pa tu temu nisu ona i Elizabeth nikad ni spominjale. Međutim, kako majku nije obuzdavala takva osjetljivost, rijetko bi prošao jedan jedini sat da ona ne bi govorila o Bingleyju, da ne bi pokazala svoju nestrpljivost zbog njegova nedolaska ili da ne bi tražila od Jane priznanje da će ona, ako se on ne vrati, smatrati da ju je prevario. Jane je morala iskoristiti svu svoju postojanu blagost da bi te napade podnijela razmjerno mirno.
Gospodin Collins je doputovao točno u zakazani ponedjeljak, ali doček u Longbournu nije bio tako srdačan kao prigodom njegova prvog posjeta. No bio je previše sretan da bi mu trebalo mnogo pažnje i, na sreću ostalih, udvaranje ih je znatno oslobodilo njegova društva. Veći je dio dana redovito provodio u Lucasovu domu i katkad se vraćao u Longbourn u takve sate da se mogao samo ispričati zbog svog izbivanja prije nego što bi obitelj pošla na spavanje.
Gospođa Bennet je bila u jadnom stanju. I puko spominjanje bilo čega u vezi s tim brakom tjeralo ju je u očaj i izazivalo gnjev, a kamo god je išla, znala je da će čuti razgovor o tom. I sama pojava gospođice Lucas bila joj je mrska. Kao svoju nasljednicu u toj kući, gledala ju je ljubomorno i s gnušanjem. Kad god bi ih Charlotte posjetila, smatrala je da to ona čini zato što očekuje čas kad će preuzeti njihovo imanje, a kad god je govorila Collinsu tihim glasom, bila je uvjerena da razgovaraju o longbournskom posjedu i dogovaraju se kako će nju i njezine kćerke istjerati iz kuće čim Bennet umre. Gorko se žalila na sve to mužu.
- Zaista, Bennete - reče ona - vrlo mi je teško kad pomislim da će Charlotte Lucas jednog dana biti gospodarica ove kuće, da ću ja morati otići zbog nje i da ću doživjeti da je vidim kako zauzima moje mjesto ovdje!
- Draga moja, nemoj se predavati tako tužnim mislima. Nadajmo se nečemu boljem. Osokolimo se pomišlju da ću, možda, ja nadživjeti tebe.
To nije bilo baš utješno za gospođu Bennet, pa mu nije ni odgovorila, nego je nastavila u istom raspoloženju.
- Ne mogu podnijeti pomisao da će oni imati cijelo ovo imanje. Da nema tog otuđenja imanja, ne bi mi smetalo.
- Što ti ne bi smetalo?
- Ne bi mi smetalo ništa.
- Budimo zahvalni što si pošteđena takve neosjetljivosti.
- Ne mogu biti zahvalna ni za što u vezi s tim otuđenjem. Ne mogu shvatiti kako itko ima obraza oduzeti imanje vlastitim kćerima, i to zbog gospodina Collinsa! Zašto on ima veće pravo na nj nego bilo tko drugi?
- To prepuštam tebi da odgonetneš - odvrati Bennet.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

25 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 6:45 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
24. Poglavlje
Stiglo je pismo gospođice Bingley i prekinulo dvojbe. Već je prva rečenica otkrila da svi ostaju u Londonu preko cijele zime i da njezin brat žali što nije imao vremena da se oprosti s prijateljima u Hertfordshireu prije svog odlaska.
Nade su se ugasile, potpuno ugasile. Kad se dovoljno sabrala da je mogla pročitati ostatak pisma, Jane nije, izuzevši pošiljateljičina očitovanja prijateljstva, našla gotovo ništa što bi je moglo koliko-toliko utješiti. Glavni je dio pisma bio posvećen hvaljenju gospođice Darcy. Opet su se isticale njezine brojne draži; Caroline se radosno pohvalila sve većim zbližavanjem i napomenula je kako je uvjerena da će se ostvariti želje priopćene u njezinu prošlom pismu. Osim toga, napisala je s velikim zadovoljstvom da njezin brat živi u domu gospodina Darcyja i ushićeno je spomenula neke Darcyjeve planove u vezi s novim namještajem.
Elizabeth je, dok joj je Jane pričala glavne pojedinosti, slušala nijemo negodujući. Srce joj se podijelilo između brige za sestru i mržnje prema svima ostalima. U Carolineinu tvrdnju da joj je brat naklonjen gospođici Darcy nije nimalo vjerovala. Bila je uvjerena, kao i uvijek, da je on istinski zaljubljen u Jane. Međutim, premda joj je oduvijek bio drag, nije mogla misliti bez srdžbe, pa gotovo ni bez prezira, o toj povodljivosti i neodlučnosti koje su ga sada učinile robom njegovih lukavih prijatelja i navele ga da žrtvuje svoju sreću njihovim hirovima. Kad bi jedinom žrtvom bila njegova vlastita sreća, moglo bi mu se dopustiti da se poigrava njome kako ga je volja, no obuhvaćena je i sreća njezine sestre, a toga bi, smatrala je, morao biti svjestan i on. O svemu tom je često razmišljala, ali uzalud. Doista nije mogla misliti ni o čemu drugom. Ugasila se Bingleyjeva ljubav uistinu ili bila samo potisnuta utjecajem njegovih prijatelja, bio on svjestan Janeine ljubavi ili je nije nikad ni zapazio… što god bilo posrijedi, premda je o tom bitno ovisilo njezino mišljenje o njemu, situacija njezine sestre ostaje ista i duševni mir podjednako narušen.
Prošla su dva dana prije nego što se Jane osmjelila govoriti Elizabeth o svojim osjećajima; napokon je, kad ih je gospođa Bennet ostavila same, postoje duže nego obično gunđala zbog Netherfielda i njegova gospodara, progovorila: - Uh, kad bi barem majka malo bolje vladala sobom! Ne može ni zamisliti kakvu mi bol zadaje svojim neprestanim prigovorima. Ja neću vječno tugovati. Ovo ne može trajati dugo. Zaboravit ću ga i sve će biti kao prije.
Elizabeth pogleda u sestru zabrinuto i sumnjičavo, ali ne reče ništa. - Ti sumnjaš u mene - nastavi Jane i malo pocrveni. - Doista nemaš razloga. On mi može ostati u sjećanju kao najugodniji od svih mojih znanaca, ali to je sve. Nemam se čemu nadati niti se imam čega bojati, a nemam mu ni što predbacivati. Hvala Bogu, takve me patnje ne muče. Stoga mi treba još malo vremena, pa ću se sasvim sabrati.
Ubrzo nakon toga doda jačim glasom: - Bitno me tješi činjenica da je posrijedi samo zabluda moje mašte i da nisam nanijela zlo nikomu osim sebi.
- Draga moja Jane! - uzvikne Elizabeth. - Ti si predobra. Tvoja blagost i nepristranost doista su anđeoski; ne znam što da ti velim. Osjećam da nikad nisam bila pravedna prema tebi niti sam te voljela onako kako zaslužuješ.
Jane odbije tu pohvalu kao nezasluženu i pripiše je sestrinskoj ljubavi.
- Ne - reče Elizabeth - nije tako. Ti želiš misliti kako je cio svijet vrijedan poštovanja i buniš se ako govorim nepovoljno o bilo komu. Ja smatram tebe savršenom, a ti se protiviš tome. Nemoj se bojati da ću otići u krajnost, da ću preuzeti tvoj stav dobre volje prema cijelom svijetu. Nemaš razloga za takvu bojazan. Malo je onih koje uistinu volim, a još manje onih o kojima imam dobro mišljenje. što više vidim svijeta, to sam nezadovoljnija njime; svaki dan potvrđuje moju uvjerenost u nepostojanost ljudskih karaktera i pokazuje da vjeru u nečiju vrlinu ili pamet ne treba temeljiti na njegovu izgledu. Nedavno sam naišla na dva primjera; jedan neću spominjati, a drugi je Charlottina udaja! Ona je neobjašnjiva! Neobjašnjiva je u svakom pogledu!
- Draga moja Lizzy, ne prepuštaj se takvim osjećajima. Oni će ti upropastiti sreću. Ti ne uzimaš dovoljno u obzir različitost situacija i naravi. Razmotri slučaj gospodina Collinsa i Charlotte, njegov ugled i njezinu promišljenost i postojanost karaktera. Imaj na umu da ona pripada velikoj obitelji i da je on u novčanom pogledu vrlo poželjan ženik, pa ćeš shvatiti da ona može osjećati stanovitu naklonost i poštovanje prema našem rođaku.
- Tebi za ljubav, pokušala bih vjerovati što god hoćeš. No takvo vjerovanje ne bi koristilo nikomu; jer, ako bih povjerovala da ga ona iole poštuje, onda bih samo mislila gore o njezinu razumu nego što sada mislim o njezinu srcu. Draga moja Jane, gospodin Collins je uobražen, hvalisav, uskogrudan, budalast čovjek; znaš to kao i ja; i zacijelo misliš, kao i ja, da žena koja je voljna udati se za njega, ne rasuđuje dobro. Nemoj je braniti, iako je riječ o Charlotti Lucas. Ne možeš zbog jedne osobe promijeniti značenje načela i časnosti niti možeš uvjeriti sebe i mene da je sebičnost promišljenost i da je neshvaćanje opasnosti jamstvo za sreću.
- Moram reći da se ti pretjerano izražavaš i o njemu, i o njoj - odgovori Jane - i nadam se da ćeš se i sama uvjeriti u to kad budeš vidjela da su njih dvoje sretni u svom braku. No dosta o tome. Navijestila si i nešto drugo. Spomenula si dva primjera. Razumjela sam te; ali te molim, draga Lizzy, da mi ne zadaješ bol zaključkom kako tog mladića treba osuditi i tvrdnjom da misliš o njemu lošije nego prije. Ne smijemo biti previše sklone pomisli da nam netko namjerno nanosi zlo. Ne smijemo očekivati od živahna mladića da uvijek bude oprezan i obziran. često nas zavarava naša vlastita taština. Žene uobražavaju da divljenje znači više nego što ono uistinu znači.
- A muškarci se trude da one tako uobražavaju.
- Ako to čine namjerno, onda se ne mogu opravdati; no ne mislim da na svijetu ima toliko zlih namjera kao što neki zamišljaju.
- Daleko sam od toga da išta u ponašanju gospodina Bingleyja pripišem zloj namjeri - reče Elizabeth - ali se, i bez planiranja da se učini neko zlo ili da se drugi unesreće, može pogriješiti i izazvati patnje. To mogu učiniti nepromišljenost, bezobzirnost prema tuđim osjećajima i neodlučnost.
- Smatraš li da postoji neka od tih osobina?
- Da, smatram. Međutim, ako nastavim govoriti, zamjerit ću ti se jer ću reći što mislim o osobama koje ti cijeniš. Zaustavi me na vrijeme.
- Ti ostaješ pri zaključku da njegove sestre utječu na njega?
- Da. One to čine zajedno s njegovim prijateljem.
- Ja to ne mogu vjerovati. Zašto bi one nastojale utjecati na njega? One mu mogu samo željeti sreću, a ako je on odan meni, nijedna druga žena ne može mu je priuštiti.
- Tvoja je prva tvrdnja pogrešna. One mu mogu željeti i štošta drugo osim sreće; mogu mu željeti da poveća svoje bogatstvo i ugled; mogu mu željeti da se oženi djevojkom koja ima i novac, i utjecajnu čuvenu porodicu.
- Nema dvojbe da bi one htjele da se on oženi gospođicom Darcy - odvrati Jane - ali možda iz boljih pobuda nego što ti pretpostavljaš.
Poznaju je duže nego mene, pa nije čudno ako je vole više nego mene. Međutim, kakve god bile njihove želje, nije baš nimalo vjerojatno da bi se one suprotstavile bratovim željama. Koja bi se sestra drznula to učiniti, osim ako bi bilo posrijedi nešto vrlo neprihvatljivo? Ako vjeruju da me on voli, onda nas ne bi ni pokušale razdvojiti; a ako me on voli, ne bi ni uspjele u tom. Svojom pretpostavkom da me on veoma voli stvaraš dojam da svi postupaju neprirodno i nepravedno, a mene činiš nesretnom. Nemoj me žalostiti takvom misli. Nije me stid što sam se prevarila, ili je, barem, taj stid malen… nije ništa u usporedbi s onim što bih osjećala kad bih mislila loše o njemu ili o njegovim sestrama. Pusti da to gledam u najboljem svjetlu, u svjetlu u kojem se to može razumjeti.
Elizabeth se nije mogla usprotiviti takvoj želji; od tog trena nisu više gotovo nikad spominjale Bingleyjevo ime.
Gospođa Bennet se nastavila čuditi i ljutiti što se on ne vraća; premda je rijetko prošao dan da joj Elizabeth ne bi objasnila sve to sasvim jasno, ipak je ona to i dalje smatrala zagonetnim. Kćerka ju je nastojala uvjeriti u ono u što ni osobno nije vjerovala: da je njegovo udvaranje Jane bilo samo posljedica obične i prolazne naklonosti, koja je nestala kad ju je prestao viđati; međutim, iako bi gospođa Bennet svaki put priznala vjerojatnost te tvrdnje, ipak je svaki dan ponavljala istu priču. Tješila ju je jedino pomisao da se gospodin Bingley mora vratiti do ljeta.
Bennet je to gledao drukčije.
- Dakle, Lizzy - reče on jednog dana - tvoja sestra, čujem, nije imala sreće u ljubavi. Čestitam joj. Djevojkama se sviđa da se pokatkad razočaraju malo u ljubavi. Sviđa im se to malone koliko i udaja. To im da je nešto za razmišljanje, a da je im i stanovitu važnost među prijateljicama. Kad će doći red na tebe? Ne vjerujem da ćeš dopustiti da zaostaneš za Jane u tome. Sad imaš prilika. U Merytonu je toliko časnika da mogu očarati sve djevojke u zemlji. Neka Wickham bude tvoj momak. On je ugodan mladić i valjano će te iznevjeriti.
- Hvala na prijedlogu, oče, ali ja bih se zadovoljila i manje ugodnim čovjekom. Ne možemo sve očekivati da budemo Janeine sreće.
- Tako je - složi se gospodin Bennet - ali, ako ti se išta slično dogodi, imat ćemo tu utjehu da će tvoja nježna majka napraviti od toga sve što može.
Društvo gospodina Wickhama znatno je pridonijelo rastjerivanju sumornog raspoloženja koje je zahvatilo mnoge članove longbournske porodice nakon nedavnih nepovoljnih događaja. Često su ga viđali i njegovim ostalim lijepim osobinama sada se pridružila i potpuna otvorenost prema svima. Sve što je Elizabeth već čula od njega o njegovim odnosima s gospodinom Darcyjem i o tom što je sve propatio zbog njega, sve je to on otvoreno pričao i sve se to javno prepričavalo; a svima je godila pomisao da su mrzili gospodina Darcyja i prije nego što su išta znali o svemu tom.
Jedino je Jane mislila da možda postoje tu i neke olakotne okolnosti, nepoznate društvu u Hertfordshireu; njezina blaga, iskrena i postojana narav uvijek je isticala mogućnost opravdanja i zablude… no svi ostali su osuđivali gospodina Darcyja kao najgoreg čovjeka.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 3]

Idi na stranu : 1, 2, 3  Sledeći

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu