Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1JANE COSTELLO  Djeveruše Empty JANE COSTELLO Djeveruše taj Čet Feb 23, 2012 7:15 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
JANE COSTELLO  Djeveruše 237353



Spojler:
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
Spojler:

JANE COSTELLO  Djeveruše 8b_15
http://www.book-forum.net

2JANE COSTELLO  Djeveruše Empty Re: JANE COSTELLO Djeveruše taj Čet Feb 23, 2012 7:16 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
1. POGLAVLJE

Forest of Bowland, Lancashire, subota, 24. veljače

Moja se najbolja prijateljica udaje za pedeset tri minute, a hotel¬ska soba izgleda kao treći dan na glavnom polju Glastonburyjskog festivala .
Po sobi su razbacane svadbene drangulije — a u tu katego¬riju računam i samu mladenku. Grace je još uvijek u kućnom ogrtaču, tek djelomice našminkana. Ja sam posljednjih deset minuta izbezumljeno pokušavala oživjeti cvijeće u njezinoj kosi, nakon što ga je zgnječila vratima automobila na povratku od frizera.
Kovrče sam joj još jedanput izdašno prekrila oblakom laka, a potom sam praznu ambalažu bacila na krevet s baldahinom.
— Sigurna si da je sada sve dobro pričvršćeno, Evie? — upita me Grace, na brzinu nanoseći maškaru ispred golema antiknog zrcala. Uz toliko potrošenog laka Trevoru Sorbieu osigurala sam izdašnu mirovinu, pa sam opravdano sigurna u ono što govorim.
— Sto posto — odgovorim.
— Ali ne izgleda neprirodno, zar ne? — nastavi ona, uzima¬jući kutijicu s kuglicama rumenila.
Oprezno joj dotaknem kovrče. Pod rukom se čine kao da su od plastike.
— Naravno da ne — lažem, strateški premještajući listiće da pokriju neke od tridesetak ukosnica. — Tvoje je cvijeće savršeno. Kosa ti je savršena. Sve je savršeno.
Pogleda me, nimalo uvjerena.
Nalazimo se u mladenkinom apartmanu u hotelu Inn at Whitewell u Bowlandskoj šumi gdje je priroda toliko lijepa da je nadahnula Tolkiena za opis Shirea u Gospodaru prstenova i gdje je toliko mirno da je i sama kraljica izjavila kako bi miro¬vinu voljela provesti upravo ovdje. Sto ima smisla jer je jedna od rijetkih koji bi si to mogli priuštiti.
Kako god, još nismo ni stigle razgledati uokolo jer jedno¬stavno nismo imale vremena. A i prelijepa soba s golemim prozorima, uređena na starinski, vrlo šik način trenutačno je na nas uzaludno potrošena.
— Sjajno! Izvrsno. Dobro! Hvala — bez daha govori Grace. — U redu. Što sada?
Ne znam zašto me uopće to pita. Naime, nemam baš nika¬kvog iskustva u ovakvim prilikama.
Kao prvo, jednostavno nisam navikla na sva ta svadbena pravila ponašanja. Zadnje vjenčanje kojemu sam prisustvovala bilo je sredinom osamdesetih, kada se mamina rođakinja Carol udavala za štrkljavu i krakatu ljubav svojega života, Briana. Tri godine poslije pobjegao je s ličiocem i dekoraterom stokilašem. Carol je bila shrvana, usprkos neupitno sjajnom poslu koji je nje¬zin suparnik napravio u njihovu hodniku, stubištu i odmorištu.
Za to sam vjenčanje odjenula puf suknju na volane i cijeli dan nisam htjela pustiti ruku dječaka koji je bio zadužen za nošenje vela i prstenja. Da sam znala da će to ostati jedna od najsmislenijih veza u mome životu, nastojala bih barem upamtiti njegovo ime.
Sto me dovodi do drugog razloga zašto bi Grace bolje prošla da je za savjet pitala djedovu zidnu uru u kutu sobe: sumnjam da ću se ja ikada udati.
Prije nego što odam pogrešan dojam o sebi, morala bih objasniti važnu činjenicu. Nije da se ja ne želim udati, naprotiv. Jednostavno ne vjerujem da će se to ikada dogoditi.
Činjenica koja mi govori u prilog i koja me zapravo vrlo zabrinjava jest ta da sam dostigla uzvišenu starost od dvadeset sedam godina te da iskreno mogu reći kako nikada nisam bila zaljubljena. Nisam čak nikada bila ni blizu. Pod time mislim da zapravo nikada nisam uspjela s nekim biti dulje od tri mjeseca. Ukratko, veze mi pristaju onako kako Pameli Anderson pristaju grudnjaci najmanje moguće veličine. Vrlo loše.
Smiješno je što sam susrela mnogo ljudi koji smatraju da je to razlog za slavlje. Pretpostavljaju da me moja nemogućnost ostajanja u vezi čini mladom, slobodnom i nadasve emancipi¬ranom.
No, ja se tako ne osjećam. Kao i svi drugi, čitala sam Ženski eunuh u trećem i četvrtom razredu srednje škole i nisam brijala pazuhe tri tjedna, ali jednostavno znam da to nije isto.
Tipičan primjer je Gareth s kojim sam prekinula prošlog tjedna. Gareth je bio, i još uvijek jest, vrlo drag. Lijepa osmijeha. Dobra srca. S pristojnim poslom. Vrlo drag. Kao i uvijek, sve je počelo dobro, ugodnim večerima uz bocu chiantija u vinskom baru u Penny Laneu, nedaleko od mjesta gdje živim u Liver-poolu, i lijenim nedjeljnim poslijepodnevima u kinu.
No, jedva da smo bili zajedno četiri tjedna — on je predlagao da odemo u Sjeverni Wales na trodnevno kampiranje s njegovim roditeljima — kad mi je postalo jasno da je prekasno. Prestala sam misliti na njegovu slatku jamicu na bradi, a neprestano sam mislila na prljavštinu pod njegovim nožnim prstima. I o činjenici da je najdubokoumnija knjiga na njegovoj polici bio primjerak Auto-Tradera. I — ma, neću nastaviti.
Dovoljno je reći da sam svjesna kako nije rekao ni učinio ništa toliko strašno loše i, naravno, da se to ne može usporediti s onime s čime se neke žene moraju nositi. No, dokle god se uvjeravam da postoje i gore stvari koje muškarac može učiniti od toga da misli da je
George Eliot tip iz Minders , duboko u sebi znam da nije bio za mene.
Sto je u redu. Osim što se čini da nikada nitko nije za mene.
U svakom slučaju, nakon stanke od dvadeset dvije godine pozvana sam na tri vjenčanja u godini dana i na svima sam djeveruša. Doduše, ako se večerašnja predstava nastavi, nisam sigurna da će moji živci to otrpjeti.
— Cipele — izjavi Grace dok topće po sobi, razbacujući stvari koje joj se nadu na putu.
Pogledam na sat: još trideset jedna minuta. Grace se sada ushodala poput tinejdžera koji čeka rezultate testa za trudnoću. Podigne svoj ruž za usne i oklijeva.
— Možda bih sada trebala odjenuti haljinu — kaže. — Ne, če¬kaj, trebam čarape. Samo malo, trebam li prvo popraviti frizuru uvijačem? Sto misliš?
Kako bih ja znala?
— Hm, čarape ? — ponudim joj odgovor.
— Imaš pravo. Da. Čarape. Kriste, gdje su?



2. POGLAVLJE

Voljela bih da mogu reći kako je vjenčanje uzrokovalo današ¬nji metež, ali ovaj je prizor zapravo sažetak Graceina života u posljednjih pet godina. Tijekom toga razdoblja razina njezina stresa nije samo probijala strop nego i iduća tri kata, dobro izolirano potkrovlje i krov.
Histerija je počela povratkom na posao s punim radnim vremenom nakon rođenja njezine kćeri Polly prije četiri godine. Dostigla je konačnu fazu kada je došlo dijete broj dva, Scarlett (takve je skrletne boje trenutačno Graceino lice), prošloga stu¬denoga.
Grace izbaci sadržaj torbe na pod prije nego što nađe čarape.
— S ovima stvarno moram biti pažljiva — kaže.
Sjedeći na rubu kreveta, otvori paket, izvadi jednu samostoje¬ću čarapu i u nju ugura nožni prst s nježnošću zidara koji navlači par martensica. Kao što se moglo i očekivati, noga joj prođe kroz dno čarape uza zvuk paranja od kojega mi se nakostriješi kosa.
— O, \... — zausti, ali kako je u tom trenu četverogodišnja Polly došla iz kupaonice, obuzda se prije nego što kaže nešto što bi požalila. — Bože! Bože! Bože! — nastavi. — To mi je bio jedini par. I stajale su me osamnaest funta!
— Molim?
Ne mogu vjerovati. — Za osamnaest funta ne samo da bi morale imati pojačani dio za stopalo, trebale bi preživjeti nu¬klearnu eksploziju!
Prošlo je dvadeset šest minuta. Možda jesam neiskusna, ali jasno mi je da smo do sada morale više napredovati. Sve počinje nalikovati na epizodu Hitne službe.
— Slušaj — kažem. — Kako ti mogu pomoći?
— Hm, Pollyna kosa — uzvikne Grace, trčeći u kupaonicu u potrazi za ogrlicom.
— Hajde, Pol — kažem vedro. No, čini se da je njoj moguć¬nost da utrljava skupocjenu kremu Molton Brown u tepih tog trena privlačnija.
— Hajde, dušice — ponovim, nastojeći zvučati odlučno i prijateljski, a ne očajnički. — Sada ti stvarno moramo urediti kosu. Stvarno.
Jedva da me i pogleda dok kreće u napad na tekući sapun za ruke.
— U redu, tko želi izgledati poput modela? — pitam dok tražim nešto, bilo što, što bi je moglo uvjeriti da me posluša.
— Ja! — vikne ona, poskočivši. — Ja želim biti model kada odrastem!
Ne mogu vjerovati da sam uspjela! Prošloga je tjedna željela biti morski biolog.
Pollyne meke plave uvojke zavežem u dva čuperka, dodam razne blistave ukosnice i pogledam na sat. Još dvadeset tri minute. Moja haljina još visi na stražnjoj strani vrata, a što se uljepšavanja tiče, uspjela sam tek prikriti točkicu na bradi s malo Clearasila. Odlučivši da je najbolje da se spremim na brzinu kako bih mladenki pomogla da odjene vjenčanicu, odem u kupaonicu i balansirajući na oblom rubu luksuzne samostojeće kade, stanem nanositi šminku preciznošću trogodišnjaka na natjecanju u ekspresionističkom slikarstvu.
Nakon što sam završila, zgrabim haljinu s vrata i pažljivo je navučem preko glave, vodeći računa da sa strane ne ostavim bijele tragove dezodoransa. Potom se pogledam u zrcalo i pro¬motrim ishod.
Nije loše. Nisam baš J-Lo, ali nije loše.
Haljina pristaje mojemu stasu, što je dobro kada vas priroda obdari klasičnom engleskom građom. Nisam debela. Zapravo, moja je težina gotovo prosječna. Ali nekako se čini da bi gornja polovica mojega tijela (ravna prsa) i donja polovica (velika stra¬žnjica) trebale pripadati različitim tijelima.
Kosa mi je do ramena i prirodno mišje sive boje, ali je već nekoliko godina na granici plave, što mogu zahvaliti ranoj ovi¬snosti o Sun-Inu koja je ovih dana urodila raskošnim svijedim pramenovima.
Danas sam je pažljivo nakovrčala, pardon, raskuštrala da izgleda prirodno, za što mi je trebalo točno dva sata i četvrt i dovoljno vrhunskih proizvoda za kosu da se natapira strašilo. Unatoč nasumičnom nanošenju šminke i neugodi uzrokovanoj prištićem, počinjem se osjećati kao da sam se danas prilično dobro skockala.
Upravo sam se spremala izaći iz kupaonice da pomognem Grace, kada uočim svoju torbu pokraj umivaonika i shvatim da sam nešto zaboravila. Nešto ključno. Nešto što će zaokružiti cijeli moj izgled. Moji umeci za povećanje grudi u obliku pilećih fileta.
Daju rezultate mnogo bombastičnije od Wonderbra, a s ci¬jenom od 49,99 funta znatno su jeftiniji od plastične operacije. Jedva sam čekala prigodu da ih isprobam. Gurnem ih niz pred¬nju stranu haljine i, migoljeći se, namjestim ih na pravo mjesto prije nego što se okrenem da provjerim učinak.
Ne mogu suspregnuti osmijeh.
Još uvijek ne bih mogla proći za djevojku s naslovnice Nutsa, ali ovo je svakako poboljšanje onoga čime me priroda obdarila (ili nije, bolje rečeno). Upravo sam se spremala pokazati Grace svoje nove adute kad začujem krik iz susjedne sobe.
Mladenka ima konačni obračun.

3. POGLAVLJE

— Čokoladni konfeti imaju ŠTO ? — kriješti Grace dok bijesno steže slušalicu hotelskog telefona.
— Rastopljeni? — pita, a lice joj postaje sve crvenije. — Kako su se mogli rastopiti?
Ruku položi na čelo.
— U redu, kolika je šteta? Hoću reći, jesu li još uvijek u ob¬liku srca?
Nastane stanka.
— Aaaaaaah! — Grace bijesno tresne slušalicom. Uh.
— To znači da nisu više u obliku srca? — upitam oprezno.
— Čini se da sada nalikuju na ono što se može pronaći u ku¬tiji s mačjim pijeskom — odgovori ona izgubljeno. — Ne znam gdje mi je tijara. Je li netko vidio moju tijaru? O Bože, sada sam i nju izgubila.
— Nisi — kažem, nastojeći smiriti situaciju. — Sigurno je tu negdje.
Iako će nam trebati satelitska navigacija da je lociramo.
— Mamice — oglasi se Polly — na sebi nemam gaćice.
Grace se skljoka na krevet. — Ovo je sjajno — kaže. — Uda-jem se za petnaestak minuta. Imam rupu u čarapama, ne mogu pronaći tijaru, upravo sam na koljenu otkrila trag od kreme za samotamnjenje, a izgleda da nisam sposobna ni za to da mi kćer iz sobe izađe s donjim rubljem na sebi. Ne samo da sada postoji opasnost da me privede socijalna služba nego sam i službeno najgora mladenka na svijetu.
Sjednem na krevet i zagrlim je. — Razvedri se, Grace. Moraš samo stvari postaviti na njihovo mjesto. Radi se samo o najvaž¬nijem danu u tvom životu — našalim se.
Ona jaukne. Gle, dajem sve od sebe.
— Trebala sam hodati do oltara otmjena poput Audrey He¬pburn — kaže. — Trenutačno se osjećam elegantnom poput... poput... Peggy Mitchell .
Prasnem u smijeh. — Nemoj biti smiješna — kažem. — Viša si od Barbare Windsor barem tri inča. Uočim naznaku smiješka.
— Čemu paničariti? — nastavim. — Patrick ne ide nikamo. Pa što ako malo zakasniš? Osim toga, bez obzira na to što mi¬sliš, izgledaš prelijepo.
— Stvarno?
Ne zvuči uvjereno.
— Pa, uskoro hoćeš — kažem, gledajući njezinu haljinu. — Hajde, vrijeme je da ubrzamo stvari.
Potom se prebacim u četvrtu brzinu, napadajući Grace ljepljivom trakom za učvršćivanje haljine, lakom za nokte, ru¬menilom, sjajilom za usta, rumenilom (ponovno) te konačno haljinom, za koju su potrebne zajedničke snage, čak i Pollyne, da je u nju utisnemo.
Taman kad pomislim da smo gotove i da nam je ostalo vre¬mena, postane jasno da drama još nije završila.
— O, dovraga! — Grace iznenada vikne. — Ostavila sam na¬ušnice dolje kod mame! Evie, žao mi je, ali morat ćeš je pronaći.
Ponovno pogledam na sat. Iscrpljena sam.
Kada sam konačno pronašla Graceinu mamu, uzela naušnice i krenula uza stube, do početka ceremonije preostalo je još ot¬prilike četiri i pol minute. No, dok sam jurila na kat, nešto me, ili bolje rečeno netko zaustavio na putu.


Bio je to jednostavno jedan od najzgodnijih muškaraca koje sam ikada vidjela. »Markantno zgodan« palo mi je napamet dok sam razmišljala o tome kako je prekrasan, ali ne toliko savršen da bude dosadan ili sladak. Koža mu je glatka i osun¬čana, crte lica kao isklesane, a oči tople boje meda. Nos mu je malo zakrivljen, ali to se jedva primjećuje. Tijelo mu je toliko čvrsto da bi u usporedbi s njim i Action man izgledao kao da se zapustio.
Dok se uspinjem, korak mi se uspori, a disanje ubrza kada shvatim da gleda ravno u mene. Postanem svjesna da mu drsko uzvraćam pogled dok se približavamo jedno drugome. U tre¬nutku dok se mimoilazimo, dogodi se nešto nevjerojatno.
On se zagleda u moje grudi.
Radilo se o djeliću sekunde, ali učinio je upravo to. Zapravo je to bilo toliko očito da bi se moglo opisati kao zurenje. Napad¬no je razrogačio oči, a primijetila sam čak i da je kratko duboko udahnuo. Kad je skrenuo pogled i nastavio silaziti niza stube, morala sam odmahnuti glavom u nevjerici.
Jednim me je dijelom zaprepastilo kakvim se neandertalcem pokazalo to stvorenje koje je inače bilo nalik na božanstvo. Podsjetila sam se na obećanje samoj sebi da nikada neću nikoga ocjenjivati na temelju njegova izgleda. Drugi dio mene veselio se očitoj učinkovitosti moje nedavne kupovine u John Lewisu .
Zato poletno otvorim vrata mladenkina apartmana.
— Ta-da! — uzviknem. — Jedan par naušnica.
Grace se okrene da me pogleda i glasno udahne — prije nego što prasne u histeričan smijeh.
— Što je? — upitam zbunjeno.
— Nećeš na mojim vjenčanim slikama tako izgledati — hiho-će se jedva se suzdržavajući.
— Kako? — pitam je, zadovoljna što sam je konačno uspjela opustiti. No, kada spustim pogled, uzrok njezinu veselju postane mi bolno jasan.

4. POGLAVLJE

Moj su dekolte napale dvije crvene meduze. Ili barem nešto što na njih nalikuje. Pileći fileti zbog kojih sam bila toliko uzbuđena očito su se osjećali skučenima u mojoj haljini, pa su se uspeli u želji za bijegom.
Zapravo, u tome su umalo uspjeli: moja dva umetka za grudi »sto posto prirodna izgleda« sada su provirivala iz haljine tako da ih može vidjeti cijeli svijet. Ili bolje rečeno, da ih može vidjeti Action man. Sto mi se čini gorim od cijeloga svijeta.
— Ne mogu vjerovati — kažem, bijesno čupajući filete iz dekoltea. U nedostatku roštilja, bacim ih u koš za smeće.
— Mogla bi to shvatiti kao način na koji ti Bog želi reći da po¬stoji razlog zašto si se rodila ravnih prsa — Grace mi ljubazno reče.
— Drago mi je da ti je to toliko zabavno — odgovorim joj.
— Oprosti.
Očito je da Grace suspreže smijuljenje.
— Ali moraš priznati da je poprilično zabavno. Pogledam po sobi i vidim da se Charlotte, Graceina druga
odrasla djeveruša, vratila nakon što je veći dio jutra provela raspoređujući cvjetne aranžmane. Cak se i ona suzdržava da se ne nasmije. Sto znači da je situacija sigurno loša jer je Charlotte vjerojatno najljubaznija osoba na svijetu.
— Ne brini se, Evie — utješi me Charlotte. — Sigurna sam da nitko nije primijetio. Možda su jednostavno mislili da je to dio tvoje haljine.
Othrvam se napasti da ispričam Charlotte kako je jedini svjedok to primijetio toliko dobro kao da su iskočili i ispljuskali ga po oba obraza.
— Ne, u pravu si — kažem. — Hvala, Charlotte.
Osjetim ubod krivnje što nisam pronašla malo vremena da joj pomognem da se uredi za ovu priliku. Charlotte je zapravo zaista zgodna. Mogla bih ubiti za njezinu kožu, glatku i čistu poput dječje, s predivnim ružičastim obrazima, i očima velikim i blagim poput Bambijevih. Sjetila sam se da sam, kada sam upoznala Charlotte prije mnogo godina, pomislila kako me podsjeća na mljekaricu iz osamnaestog stoljeća, onako divno mekana, obla i jedra.
No, iako je prirodno obdarena oblinama, Charlotte to ne zna iskoristiti. Da budem brutalno iskrena, natjecatelji na svjetskoj izložbi pasa vjerojatno su više vremena potrošili na frizuru od nje za današnju priliku. Iako Charlotte ne bi bila Charlotte bez svojih raskošnih oblina, nikada se ne odijeva tako da ih istakne na lijep način. Njezina je današnja haljina toliko uska da se čini kao da će joj zaustaviti cirkulaciju.
— Skoro je vrijeme — kažem, držeći Charlotte za ruku i stišćući je.
— Da — odgovori ona, doimljući se potpuno izbezumljenom. Grace mi gurne buket u ruke.
— U redu, vas dvije — kaže. — Ne možemo cijeli dan rasprav¬ljati o Evienu dekolteu. Moramo do oltara — i to brzo.

5. POGLAVLJE

Teško je othrvati se čaroliji dana kao što je današnji.
Čak i netko tko je toliko sklon cinizmu kao što sam ja mora se u ovakvoj prilici pozabaviti neciničnim stvarima. Na primjer time koliko je sjajno voljeti nekoga toliko da poželiš s njime ostarjeti i postati inkontinentan.
Grace se danas ne sjaji samo od spreja za samotamnjenje. Razlog je i Patrick, čovjek za kojega će se udati. I činjenica da ona nimalo ne sumnja u to da je on čovjek za nju, zauvijek.
— Sto je? — prošapće Charlotte dok čekamo ispred glavne dvorane da ceremonija počne.
— Ništa — odgovorim. — Zašto?
— Uzdahnula si, to je sve — kaže.
— Zar jesam? — prošapćem, pomalo iznenađena.
Ona mi se nasmiješi. — Ne brini se, Evie — kaže. — Jednog ćeš dana upoznati nekog posebnog.
Ti si optimističnija od mene, Charlotte.
Dok pratim Grace do oltara uz taktove What a wonderful world Louisa Armstronga, među gostima ugledam Garetha i misli mi odlutaju do zadnjeg puta kada sam ga vidjela, kada je šmrcao u ubrus nakon što sam mu rekla da je naša veza gotova.
Namjestim prijateljski smiješak, ali on se napadno okrene ka¬ko bi se usredotočio na raspored službe. Na trenutak se ugrizem za usnu. Sto nije u redu sa mnom? Gareth nije bio toliko loš. Nitko od njih nije bio toliko loš.
Pogledam lijevo, a još jedan od mojih bivših, televizijski pro¬ducent Joe, uhvati mi pogled i namigne. U redu, možda je ipak on bio loš. Samodopadan je kao i uvijek, u odijelu Paul Smith i puti osunčane u solariju, a i do ovamo mogu namirisati četiri litre Aramisa u kojima se vjerojatno okupao.
Danas još nisam vidjela glazbenika Petera, trećega u nizu mojih propalih veza, ali znam da je ovdje negdje i da se igra s prstenom u jeziku i zvecka neizostavnim lancem za ključeve za koji sam sigurna da je za njega zavaren.
Grace i Patrick susretnu se ispred oltara i izmijene nervozan pogled. Iako su zajedno već sedam godina, pretpostavljam da je potpisivanje ugovora u kojem stoji da će zajedno provesti idućih sedamdesetak godina dovoljan razlog da se želudac bilo kome veže u čvor.
Upoznali su se kao pripravnici na radu u istoj odvjetničkoj kući i, iako je to bilo davno, odmah smo znali da je Patrick pravi čovjek za Grace. Između njih se odmah stvorila čvrsta povezanost, a to je još uvijek jasno svakome tko ih upozna, čak i nakon dvoje djece i tri hipoteke.
Matičarka je gospoda ekscentrična izgleda u suknji A-kroja koja vjerojatno nije bila u modi ni 1982. kada bih rekla da ju je kupila. Izgleda kao komad koji bi Trinny i Susannah popljuvale i poslije zapalile. Dok izgovara uvod u prvo čitanje, odjednom mi sine da jednu osobu nisam primijetila dok sam hodala prema oltaru.
Onoga s dubokim smeđim očima i isklesanom čeljusti. Action mana.
Ne, ali to su dobre vijesti. To znači da o jednom od najsra¬motnijih incidenata u mojemu životu ne moram više nikada misliti. Jer jedina osoba koja mu je svjedočila nije čak ni uzvanik na vjenčanju. Sada ga mogu zaboraviti. Sasvim.
Razmišljam o crtama njegova lica i glatkoj koži koja je izgle¬dala još ljepše kad sam mu se približila. Pri pomisli na njegov miris, opojnu mješavinu teškog losiona nakon brijanja i čiste kože, klonem u sjedalu. Vraga je to dobro.
Action manu, gdje si?

6. POGLAVLJE

Naša prijateljica Valentina drži govor. Bilo je zamišljeno da traje minutu i pol, ali sada bi se lako moglo pomisliti da je došla po Oscara. Valentina je otklizala prema čelu dvorane i dok se penjala na podij, napadno je podignula rub grimizne haljine od sifona kako bi bolje otkrila beskonačno duge osunčane noge koje su se i bez toga dovoljno isticale.
Valentina pripada našem krugu prijatelja otkako se zalijepila za Charlotte u vrijeme orijentacijskog tjedna na Liverpoolskom sveučilištu. I onda su bile čudan par, baš kao i danas. Jadna Charlotte bila je strašno sramežljiva djevojka koja jedva da je nogom kročila izvan Widnesa. Valentina je bila amazonka eg¬zotična izgleda koja je proputovala svijet, iskusila mnogo toga, a bila je sramežljiva i povučena kao prosječna djevojka s duplerice • Pentkousea.
Valentina se okušala u mnogim karijerama kada je završila školovanje: bila je osobni stilist, statist u Hollyoaksu, hostesa u otmjenim restoranima, prije nego što se usredotočila na ono u čemu je zaista briljirala. Danas je profesionalni teniski trener i čini se da je u tome jako dobra. Iako sam čula da uspjeh dje¬lomice može zahvaliti i suknjama koje su toliko kradre da bi se toga posramio i njezin ginekolog.
Da se mene pita, rekla bih da je u dubini duše Valentina do¬bar čovjek. No, to nije uvriježeno mišljenje jer Valentina sjajan razgovor zamišlja kao priliku u kojoj je drugi slušaju dok priča o tome kako je uvijek zamjenjuju za Angelinu Jolie.
Dok spušta bilješke na govornicu, podigne pogled da provje¬ri obraća li mladoženjin kum pozornost. Sudeći prema izgledu odobravanja na njegovu licu, u to se ne može posumnjati. Uz pućenje usana i trzaj tamnom blistavom kosom, Valentina se priprema da se obrati uzvanicima.
— Dame i gospodo, prije nego što započnem s čitanjem, mo¬gu li samo reći koliko mi je dirljivo da se danas vjenčaje dvoje mojih najbliskijih prijatelja — govori pretjerano ushićeno.
— Kada su me nagovorili da održim govor, doista mi je bilo neizmjerno drago što ću odigrati toliko važnu ulogu u najsve¬čanijem danu njihovih života.
Grace i Patrick izmijene poglede. Daleko od toga da ju je trebalo nagovarati; Valentina se toliko durila kada joj je Grace objasnila da ne želi imati mnogo djeveruša, da je Grace napo¬sljetku pristala da ona održi govor samo da je ušutka.
— Blagoslov koji ću pročitati već se stoljećima izgovara na indijanskim vjenčanjima — nastavi. — Možda će vas zanimati činjenica da je autor zapravo još uvijek nepoznat. Riječ je o prelijepom proznom djelu i nadam se da ćete se složiti, kada ga čujete, da uistinu odgovara danu kao što je današnji.
Napravi dramatičnu stanku u kojoj matičarka pogleda na sat.
»Sada nećete kisnuti,jer ćete jedno drugome biti sklonište.«
Zastane za bolji učinak.
»Sada vam više neće biti hladno, jer ćete jedno drugome biti toplina...« I tako dalje.
Nakon Valentinina nastupa (a zaista se radilo o nastupu) ceremonija se ubrzala i uskoro su Grace i Patrick odlazili od ol¬tara kao muž i žena, praćeni glasnim pljeskom svojih uzvanika. Polly i ja ih slijedimo, držeći se za ruke, dok Polly poskakuje. Charlotte se šulja negdje iza nas.
Nastojim izbjeći smješkanje uzvanicima jer se čini da se, gdje god da pogledam, negdje skriva bivši dečko. No, baš kada pogled odlučno uperim pred sebe, nešto u najdaljem kutu prostorije odvuče mi pozornost. On stoji pokraj prozora s jednim od najljepših pogleda u zemlji. Ali on sam jedan je od najljepših pogleda.
Bilo mi se ubrza i čvršće stegnem Pollynu ruku. To je Action man. I gleda ravno u mene.

7. POGLAVLJE

Lice mi porumeni kada se pogledamo i ja posramljeno skrenem pogled, dok mi u glavi bruje sjećanja na proklete pileće filete. Sagnem se da nešto prišapnem Polly.
— Bila si jako dobra tijekom ceremonije — kažem joj, više kako bih odala dojam da sam nečim zauzeta.
Ona me pogleda kao da želi reći: »O čemu ti pričaš?« Još uvijek osjećam kako me njegov pogled žari kad stignemo do vrata. Tko šiša pileće filete, Evie, govorim sama sebi, pogledaj ga samo! Pljesak mi odzvanja u ušima dok se polako okrećem prema njemu. On entuzijastično plješće i kada primijeti da ga gledam, nasmiješi se. Njegov je smiješak blag i prijateljski i sa¬svim pun samopouzdanja.
Stoje zadnje što mi sada treba.
Potpuno blesavo, ponovno skrenem pogled a da mu se i ne nasmiješim ili zadržim pogled, ili učinim barem nešto. Usredoto¬čim se na Graceinu haljinu, želeći udariti samu sebe. To što sam primijetila kako sam joj dva gumba pogrešno zakopčala sada me najmanje zabrinjava.
U dvorani za proslave Grace i Patrick se poljube uz otvara¬nje pjenušca i uzvanici natoče čaše da nazdrave sretnom paru. Zgrabim čašu od konobara u prolazu i jedva se suzdržim da je nadušak ne iskapim dok promatram vrata kroz koja će prije ili poslije proći.
Nemam pojma što ću tada učiniti.
Ubrzo se dvorana ispuni ljudima i teško mi je pratiti tko ula¬zi jer je gužva prevelika. No, kada osjetim da netko stoji pokraj mene, srce mi poskoči.

8. POGLAVLJE

Grace izgleda jednako napeto kao i prije vjenčanja.
— Slušaj, Evie — kaže. — Ponovno trebam tvoju pomoć. Možeš li ih sve izvesti van? Moramo se slikati.
Pogledom prijeđem po uzvanicima koji su navalili na obil¬nu zakusku uz šampanjac, u ugodnom salonu s rasplamsalom vatrom u kaminima. Moj je zadatak, ako na njega pristanem, da ih sve izvedem van, čak i one u otvorenim sandalama s re-menčićima i visokom petom, na terasu šibanu vjetrom u veljači.
— Uvijek mi dodjeljuješ najbolje zadatke, Grace — kažem. — Mislim da bi to moglo potrajati do idućeg vikenda.
Ne znajući odakle uopće da počnem, obratim se najbližoj skupini.
— Zdravo — kažem. — Mogu li vas, molim, zamoliti da izađete u vrt za fotografiranje? Hvala. Hvala najljepša.
Prijeđem na sljedeću skupinu i kažem isto.
Nakon pet skupina shvatim da me moja vrlo ljubazna taktika ne vodi nikamo. Mislim da bi me vjenčana torta prije poslušala. Pa odlučim ljude tapšati po ramenu.
— Hm, da, zdravo, dobar dan — govorim. — Zaista mi je žao što vas prekidam, ali mogu li vas zamoliti da izađete u vrt ? Fotograf je spreman.
Ništa. Nakašljem se, nastojeći da zvučim ljubazno ali autori¬tativno. Drugim riječima, da natjeram uzvanike da učine kako im je, dovraga, rečeno.
— Sada ćemo se fotografirati — kažem, sada vrlo odlučno. — Možete li krenuti u vrt... molim vaši
Ovo zaista počinje ići na živce. Ili sam nevidljiva ili su svima cuga i kanapei s dimljenim lososom privlačniji od polusatnog stajanja vani uz glupavo smješkanje.
U redu. Znala sam da će ovo biti vrlo zahtjevno. Moram se postaviti. Dobro, mogu se postaviti. Othrvam se napasti da se popnem na stolac, ali odlučim dati sve od sebe.
— DAME I GOSPODO — zaurlam, svjesna da mi samo nedostaje zvono i odora službenog izvikivača. — MOLIM VAS, IZAĐITE U VRT JER ĆEMO SE TAMO FOTOGRAFI¬RATI!
Svi u prostoriji prestanu pričati i pogledaju me kao da sam striper unajmljen kao zvijezda večeri na sastanku u Ženskom institutu . Očito sam bila malo glasnija nego što sam mislila.
Odjednom shvatim da sam toliko blizu nesretniku do mene da sam mu mogla probiti bubnjiće. Naočigled se šćućurio od straha, a do sada nisam zapravo znala kako to izgleda. Polako se okrene s jasnom namjerom da otkrije izvor tog proloma, a ja shvatim da nemam kamo pobjeći.
Ugledam mu lice i sve mi lađe potonu. Barem me nitko ne može optužiti da ne znam ostaviti upečatljiv prvi dojam.








9. POGLAVLJE

Odlučim da postoji samo jedan način da popravim situaciju — a to je da kažem nešto duhovito. Tako da Action man pomisli, u redu, ova se žena dvaput ponijela kao da je pobjegla iz mjesne ludnice, ali Bože moj, zar nije najsmješnija, najzabavnija osoba koju sam ikada upoznao? Tako bih barem na neki način ispra¬vila ovu katastrofu.
Pokušam izvući svoju najbolju, najsmješniju foru, da razve¬drim atmosferu i u najboljem slučaju, da me on odmah poželi odvesti kući.
— Eh, ah! Hm... — zamuckujem. — Oprosti zbog ovoga. Mjesta, Monthy Pythonu.
Nasmiješi se. — Nema veze — kaže. — Imaš dojmljiva pluća, to je sigurno. No, nemoj to krivo shvatiti, dobro?
Odahnem, barem malo, i pokušam ponovno. — Kladim se da to kažeš svim djevojkama — odgovorim, nastojeći drskošću prikriti činjenicu da se ovako posramljeno nisam osjećala od... zapravo, otkad sam ga susrela na stubištu, prije sat vremena.
— Ne baš — odgovori on smijući se. — Iako moram priznati da malo djevojaka ima takav pristup.
Lice mi se zažari. — U redu, priznajem — povjerim mu. — Neugodno mi je.
Ne znam zašto mu to govorim kad i sam može vidjeti da mi obrazi izgledaju kao da imam opekline od sunca trećeg stupnja.
— Ne treba ti biti — kaže, glavom pokazujući prema vratima. — Upalilo je.
Uzvanici se slijevaju na terasu.
— Hvala Bogu na tome — uzdahnem.
— Znači takve su danas dužnosti djeveruša — doda. — Ja sam mislio da je njihova jedina zadaća da prisustvuju vjenčanju i lijepo izgledaju.
— Zapravo mi je glavna dužnost da lijepo izgledam — složim se. — Uz to da oglušujem goste.
— Pa — kaže on — moram reći da si oba zadatka iznimno dobro ispunila.
Nastojim se ne ceriti. — Hvala ti — kažem umjesto toga. — Ja sam Evie. Vrlo mi je drago što smo se upoznali.
Ponudim mu ruku i on je čvrsto stegne. No, prije nego što se stigne predstaviti, netko nas prekine.
— Evie, kako si nestašna! Nadam se da mi ne pokušavaš ukrasti frajera!
Valentina se pretvara da se šali, ali na temelju toga kako je zgrabila nadlakticu Action mana svatko bi je zaposlio kao re¬darstvenika.
— Samo se upoznajem s tvojom prijateljicom — kaže on, okrenuvši se ponovno prema meni. — Ja sam Jack. Drago mi je što sam te upoznao. I čuo.
Prije nego što smislim odgovor, Valentina me preduhitri.
— Jack, moraš nekoga upoznati — kaže i povuče ga za ruku, ostavljajući ga bez izbora.
Odoše. Action man i amazonka.
K vragu, k vragu, k vragu.

10. POGLAVLJE

Kakav užas. Zapravo, najgori mogući rasplet. Bilo bi mi draže da sam otkrila kako se Action man, pardon, Jack tek zaredio i zavjetovao na celibat. Ili da je gay. Da, to bi bilo u redu. Mogla bih preživjeti činjenicu da je gay.
Umjesto toga, osim očitog problema, to jest da je na spoju s nekim drugim, činjenica da je taj netko drugi Valentina pot¬puno je strašna. Jer, jednostavno rečeno, izlaženje s Valentinom i nije baš odlika kojom bi se netko dičio. Svi muškarci koji su s njom izlazili ispunjavali su zajedničke kriterije.
Morali su biti opsjednuti izgledom, svojim i njezinim, do bolesnih granica.
Morali su pomno slušati svaku njezinu riječ.
Morali su se sjetiti da joj što češće upućuju laskave opaske kako nalikuje na neku starletu ili nekog sličnog.
Konačno i najvažnije: morali su biti dubokoumni kao pro¬sječna epizoda Teletubbiesa.
Action manu,Jacka, koje god ti je ime: možeš biti markantno zgodan koliko god hoćeš, ali nažalost to je sada jedina dobra stvar koju o tebi mogu reći.
Pogledam prema baru i užasnuto shvatim da su se Joe, Gareth i Peter okupili i da pričaju, očigledno osnovavši Klub bivših. Kakve li radosti! Mogu samo zamisliti o čemu pričaju. Vjerojatno uspoređuju svoje vudu lutkice.
— Jesi li možda vidjela Grace? — upita me Charlotte, a njezin me nježni glas trgne iz dubokih misli. — Fotograf je čeka.
— Idem je potražiti — kažem, zahvalna na bilo kakvom zadatku.
Konačno pronađem Grace u velikom šatoru gdje se priprema svadbena zakuska.
— Zašto ništa ne može teći glatko? — uzrujava se. — Koliko sam časopisa o vjenčanjima pročitala, do sada bih već trebala biti svjetski vodeći autoritet za svadbena pravila ponašanja, ali još uvijek ništa ne ide kako treba.
Moja prijateljica u jednoj ruci drži čašu šampanjca, dok dru¬gom ljuljuška Scarlett.
— Sto je sada? — pitam.
— Pobrkali su raspored sjedenja — objasni ona i s lica ot¬puhne zalutali pramen kose. — Kada sam ga faksirala u hotel prošli tjedan, uređaj je izgleda otkinuo rub s nacrtom glavnog stola, uključujući mjesta na kojima su trebali sjediti Patrickovi roditelji. Sada nisu postavili dovoljno velik stol i ne mogu to promijeniti a da sve ne raspreme.
— Zar se nisu upitali gdje će sjediti mladoženjini roditelji ?
— Mislim da su pretpostavili da su mrtvi — kaže. Na to se obje nasmijemo.
— Zašto im Charlotte i ja ne bismo ustupile svoja mjesta za glavnim stolom? — predložim. — Osoblje nas lako može ugurati za druge stolove. Na taj način Polly još uvijek može ostati uz tebe, a bit će dovoljno mjesta za Patrickove.
— Neće ti smetati? — pita me s olakšanjem.
— Naravno da neće — umirim je. — Bolje to nego da u tvojoj novoj obitelji bukne diplomatski incident.
Zgrabi me i poljubi u obraz.
— Divna si, Evie — kaže. — Podsjeti me da te zamolim da mi budeš djeveruša na svim mojim budućim vjenčanjima!
Tek kada fotografiranje završi, uspijem baciti oko na promi¬jenjeni raspored sjedenja i shvatim u što sam se upustila. Smjestili su me pokraj Jacka i Valentine.



Spojler:
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
Spojler:

JANE COSTELLO  Djeveruše 8b_15
http://www.book-forum.net

3JANE COSTELLO  Djeveruše Empty Re: JANE COSTELLO Djeveruše taj Čet Feb 23, 2012 7:16 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
11. POGLAVLJE

— Kako to da je danas ovdje devedeset uzvanika, a mene stave na mjesto do Valentine i njezina trofejnog dečka? — pitam. — Jesam li u prošlom životu mučila mačiće ili takvo što?
Charlotte nastoji suspregnuti smiješak. — Nije ona tako loša
— tješi me. — Mislim da nema baš mnogo samopouzdanja. Obje pogledamo u Valentininu smjeru.
— Kelly Brook? — glasno govori jednom od razvođača uzvanika. — Oh, to je baš smiješno, jer većina mi govori da nalikujem na Angelinu Jolie...
— Znam da nije tako loša — kažem — ali ona da je nesigur¬na u sebe ? Ne bi mogla biti sigurnija ni da je pod lokotom i stražom MI5.
Charlotte se zasmijulji.
— Dobro, pogledajmo tko je za tvojim stolom. O, sretnice!
— kažem i lagano je gurnem laktom.
Charlotte sjedi 'do Jima, Graceina omiljenog rođaka. Jim je tek počeo raditi kao snimatelj na BBC-u, a danas je zadužen za snimanje vjenčanja. Iako je godinu ili dvije mladi od nas, on je jedan od najdivnijih ljudi na svijetu. Potajno sam uvijek mislila kako bi bio savršen izbor za Charlotte.
— Jim je jako drag, znaš — kažem joj, ne pretjerano uvijeno. Charlotte se zarumeni i skrene pogled. Uvijek to čini, često
iz nepoznatog razloga i znam da je ta njezina osobina tjera u očaj, kao da s krvi koja joj jurne u glavu sve njezine misli postanu izložene javnosti. U ovome slučaju, prema onome koliko je poznajem, jasno mi je da joj se on sviđa.
— Što je ? — kažem nježno. — Upoznala si se s Jimom, zar ne?
— Jesam — odgovori. — Vidjela sam ga već jednom ili dva¬put.
— Ne misliš li da je drag? — dodam.
— Hmm — kaže, a obrazi joj poprime boju teškog vina iz Valpolicelle.
— Mogla si i gore proći, znaš — kažem joj.
— Ne znam što želiš reći — odvrati ona dok se igra s resicama na satenskoj torbici.
— Charlotte, ne moraš to skrivati od mene — primim je za ruku. No, ona još uvijek izgleda poput tinejdžera kojemu rodi¬telji objašnjavaju načine kontracepcije.
— Nabacit ću mu nešto ako želiš — ponudim kada mi ne odgovori.
— Ne! — odmah mi reče. — Molim te, Evie, nemoj.
— U redu, u redu — umirim je, shvativši da je vrijeme da se povučem. Za sada. Dobro znam da će Charlotte, ako je previše ponesu osjećaji, izbjegavati da ikada više progovori s Jimom. Jadnoj je djevojci svakako potrebna moja pomoć, u to uopće nema sumnje. Charlotte je samo jednom imala dečka, Gordona, stručnjaka za osiguravanje kućanstava protiv vlage, koji je bio neviđeno nezanimljiva osoba. Njegov je jedini talent bio da is¬priča sve što nikada niste željeli znati o razlikama između suhe i vlažne plijesni koje su, vjerujte, brojne i raznolike. No, to je bilo davno i Charlotte je hitno trebala novu romantičnu vezu.
Prije nego što sam sjela za stol, otišla sam u zahod i tri puta provjerila je li koji umetak za grudi zalutao, imam li salate medu zubima i jesam li stražnji rub suknje nehotice ugurala u gaćice. Potom sam duboko udahnula i vratila se u šator da potražim stol broj pet. Jack je već bio ondje, sam. Dok sam razmišljala kako bih mogla izbjeći da s njim budem nasamo, on me uočio i ležerno podignuo obrve u znak raspoznavanja.
O ne, neka mi netko pomogne! Zaglavila sam s Valentini-nom slatkicom.

12. POGLAVLJE
— Pa to je djeveruša gromka glasa! — kaže Jack veselo dok pri¬lazim stolu.
Trebala bih osjećati olakšanje što je za zadirkivanje odabrao baš taj, a ne prethodni incident, ali protiv svoje volje još uvijek zvučim razdraženo.
— Zar mi se neće dopustiti da to zaboravim? — upitam.
— Neću to više spominjati, obećavam — naceri se on. — On¬da, gdje si upoznala mladenku?
Tijekom godina čavrljala sam s dovoljno Valentininih ljepo¬tana da znam kako će idućih nekoliko sati biti bolno kao zlo¬glasna brazilska depilacija. No, natjeram se da budem ljubazna. Nije njegova krivnja što je bistar kao mutna lokva.
— Zajedno smo pohađale Liverpoolsko sveučilište — kažem i shvatim da očekuje više pojedinosti. — Dijelile smo stan po¬sljednje dvije godine.
— Ali ti nisi rodom iz Liverpoola? — upita me on, prouča¬vajući moj naglasak.
— Nedaleko od njega — odgovorim. — Otprilike četrdeset pet minuta na sjever.
— To je krasan grad — kaže. — Jako ga volim.
— Ti ne živiš ondje? — upitam ga, istog trenutka ljuta zbog svoje znatiželje.
— Upravo sam se ondje doselio — odgovori. — Zbog posla.
U drugim okolnostima nastavila bih s razgovorom, ali ne želim da pomisli da sam zainteresirana.
— Nisam znala da je Valentina u novoj vezi — kažem umjesto toga, čudeći se sama sebi zašto to spominjem.
— Zapravo smo dosad samo jednom izašli — kaže mi Jack. — Učlanjen sam u njezin teniski klub.
Podignem pogled i ugledam Valentinu kako hoda prema nama njišući bokovima kao da je na Pariškom tjednu mode. Potom sjedne i napadno stavi ruku na Jackovo koljeno. Naš se razgovor naglo prekine.
— Zaista nisam sigurna za ovu haljinu — Valentina se bavi dubokim mislima dok podiže rub haljine za pedalj. — Jack, što ti misliš ? Ne mogu odlučiti otkriva li previše noge.
Potom ih polagano prekriži da pokaže koliko su zapravo du¬gačke. Jack ih istog trena odmjeri prije nego što skrene pogled. Da ne znam što mogu očekivati, pomislila bih da kod njega nazirem blagu neugodu.
Za naš stol počnu stizati drugi uzvanici, na čelu s dvije Gra-ceine tete. Teta Sylvia i teta Anne drage su gospode sitna rasta, od glave do pete odjevene jedna u prljavoružičastu, a druga u nježnoplavu nijansu. Obje nose goleme šešire, natapirane frizure koje podsjećaju na oblake šećerne vate i pomno usklađene opra¬ve za koje bi se reklo da su naručene iz kataloga koji stiže kao prilog u Mail on Sunday.
Njihovi supruzi, ujak Giles i ujak Tom, dotjerali su se gotovo isto, iako ne s toliko blještavila. Ujak Tom odvažio se na smjelo začešljavanje kose preko ćelavog tjemena, s tek nekoliko raštrka¬nih dlaka koje su se za skalp držale u borbi za goli život. Teško mi je odvratiti pogled.
— Zdravo, draga — kaže glas koji odmah prepoznam.
Skočim i zagrlim Georgiu, još jednu staru prijateljicu s faksa, koja je ovdje s novim zaručnikom Peteom.
Georgia je daleko najbogatija osoba koju poznajem, ali neiskusno uho to nikada ne bi pogodilo. Njezin naglasak više nalikuje na onaj Daphne Moon nego princeze Di.
Georgin otac odrastao je na granici siromaštva u Blackburnu i zahvaljujući teškom radu postao je vlasnik najveće tvornice za proizvodnju plastičnih vrećica u Europi. Možda su zbog njegova naslijeđa Georgia i ostatak obitelji najprizemniji milijunaši koji postoje. Ona će spremno priznati da voli trošiti, ali je istodobno vrlo darežljiva i katkad odaje dojam da joj nije sasvim ugodno zbog tolika bogatstva.


— Pa kako prolazi tvoje prvo iskustvo djeveruše, Evie? — raspituje se Georgia.
— Dobro — kažem. — Možda do tvojega vjenčanja čak i otkrijem što bih zapravo trebala raditi.
Nakon završetka školovanja Georgia je bila jedna od rijetkih koja nije ostala u Liverpoolu i, iako smo ostale u kontaktu, nismo je viđali toliko često koliko smo htjeli. To se sve promije¬nilo u posljednjih nekoliko mjeseci jer su se zahuktale pripreme za njezino vjenčanje. Morale smo se naći na toliko proba haljina da sam gotovo bila u mogućnosti poistovjetiti se sa sudbinom lutke u izlogu.
— Usput, jako mi se sviđa tvoja haljina — kažem joj.
Georgia uvijek izgleda sjajno. Danas nosi svijetlosmeđe odi¬jelo, rekla bih da je YSL, što je i njezina omiljena marka, uz jednostavnu ali prekrasnu dijamantnu ogrlicu.
— O hvala ti, draga — odgovori. — To je iz Top Shopa. Nasmiješim se. Ako je to odijelo iz Top Shopa, ja sam svjet¬ski prvak u sumo hrvanju. No, ne želim je raskrinkati.
Kada stigne prvo jelo, Jack se okrene i upita mogu li mu dodati papar. No, kada posegnem za njim, Valentina se ubaci.
— Nema veze, Evie, ima i ovdje — brzo. kaže ona, dotičući Jackovu ruku dok mu ga predaje. —- Znaš — kaže tišim glasom i primakne mu se bliže — negdje sam pročitala da je papar afro¬dizijak.
Ne znam zašto, ali odjednom osjetim blagu mučninu.

13. POGLAVLJE

— Reci, Pete — kaže Valentina Georginu zaručniku. — Zanima li te tenis barem malo?
— Moglo bi se reći da sam ja ljubitelj naslonjača — odgovori Pete i naceri se svojoj budućoj supruzi. Georgia pljucne gutljaj natrag u svoje piće.
— Ono što zapravo želi reći jest da je zadnji put kada je igrao tenis bio u toliko lošoj kondiciji da je gotovo završio na hitnoj
— brže objasni.
— Hvala ti na podršci, ljubavi, to je zaista dirljivo — našali se on. — Sljedeće što ćeš reći je da sam i grozan ljubavnik.
— Ja bih ti vrlo rado dala poduku — kaže Valentina, preda¬jući mu svoju prepoznadjivu crvenu posjetnicu. — Krasno sam unaprijedila Jackov forhend, sigurna sam da će ti ispričati. No, njegov je udarac još na početku bio iznad prosjeka — doda uz znakovit smiješak.
Već smo došli do deserta kad shvatim da smo Jack i ja jedva izmijenili jednu riječ otkako smo sjeli. Sto se mene tiče, to nije nikakva tragedija, naravno, iako počinjem sumnjati u Valentinin zdrav razum.
U nekoliko se navrata okrenuo prema meni, ali ona ga je svaki put povukla natrag kao da je na uzdama. Dosad ga je najmanje četiri puta pitala da provjeri je li joj ruž razmazan, a čini mi se da bi i radije odglumila svoju iznenadnu smrt nego dopustila da se on upusti u razgovor s bilo kim drugim.
Jedina je iznimka Pete, s kojime je Jacku dopušteno kratko porazgovarati o zajedničkoj ljubavi prema ragbiju. No, taj je razgovor naglo završio kada je Pete predložio da mu se Jack sljedećeg tjedna pridruži u loži za uglednike. Poziv je vrijedio samo za jednu osobu.
Za mene je jedini nedostatak u svemu što sam zaglavila s ujakom Gilesom koji sjedi meni zdesna. Moram napomenuti da nemam ništa protiv ujaka Gilesa, koji je zapravo vrlo drag čovjek. No, ako čujem još samo jednu riječ o njegovoj zbirci pušaka iz devetnaestog stoljeća, morat ću ga zamoliti da mi jednu posudi kako bih si skratila muke.
— Puške me zanimaju još od tinejdžerskog doba, znaš — objašnjava mi on.
— Danas biste za to bili proglašeni delinkventom — našalim se, ali se on nato samo namršti i nastavi o trajnim vrijednostima britanskog obrtništva.
Iskoristim priliku da kratko provjerim što Charlotte radi za stolom broj četrnaest i razveseli me kada vidim da je udubljena u razgovor s Jimom. Ili barem Jim jest. Charlotte nervozno cupka ubrus i već je okružena s toliko komadića da izgleda kao da je upravo došla iz oluje. No, i to je početak. Moram priznati da on izgleda poprilično zainteresirano.

14. POGLAVLJE

Gracein je otac nakon svojega govora sjeo uz takav izraz olak¬šanja kao da se upravo obratio cijelom stadionu Wembley. To je bio najkraći i najtiši govor u povijesti svih svadbenih govora, ali svi smo se ipak nasmijali jednoj šali koju je ispričao te smo na kraju žustro zapljeskali.
Sljedeći na redu je Patrick koji je naviknut na nastupe u jav¬nosti, pa izgleda mnogo opuštenije od svog novopečenog tasta. Patrick poravna jaknu smokinga, protiv kojeg se borio svim silama ne želeći ga danas odjenuti, i prođe rukom kroz gustu plavu kosu. Grace ga ponosno pogleda.
— Htio bih reći u svoje ime i u ime... svoje žene — počne, nasmiješivši se novoj Graceinoj ulozi — koliko nam je drago što ste danas došli u tolikom broju. Grace i ja zajedno smo sedam godina i mogu iskreno reći da svaki dan pomislim na to koliko je sretna što me je upoznala...
Cijela se prostorija nasmije na prvu od mnogih sljedećih Patrickovih klimavih, ali prihvatljivih šala.
Pri kraju njegova govora osjetim da me netko gleda. Osvr¬nem se prema Jacku i pogledi nam se sretnu već treći put danas. Odmah mi postane jasno koliko je to besmisleno. Njegova pratilja sjedi odmah do njega, a i ja sam već zaključila da me ne zanima. Nimalo.
No, ne mogu se suzdržati da ne promotrim njegovo neupit¬no lijepo lice dok mu se naznaka smiješka, koji bih gotovo mogla nazvati koketnim, pojavljuje na usnama. Prostorija odjekne srdačnim pljeskom kada Patrick završi s govorom, a Jack i ja se trgnemo iz... čega god u čemu smo se dovraga našli.
Kada pljesak zamre, Valentini na trenutak popusti koncen¬tracija i Jack iskoristi priliku.
— Jesi li ikada prije bila djeveruša? — upita me. -Ne. A ti?
— Bojim se da nisam — nasmije se. — Jednom sam bio za¬dužen za nošenje prstenja i vela, ali baršunaste kratke hlačice i leptir-mašna nisu dobar izbor kada ti je petnaest godina. Nisam baš pretjerano uživao.
To me nasmije. — Pa — kažem — pravilo na vjenčanjima na¬laže da svatko tko sudjeluje u ceremoniji mora izgledati grozno kako ne bi zasjenio mladenku.
On podigne obrve. — Sto se onda tebi dogodilo?
Prije nego što uopće uspijem smisliti odgovor, Valentina ga zgrabi za ruku i povuče sa stola.
— Još uvijek se zapravo nisi upoznao s mladenkom i mlado¬ženjom — kaže odlučno.
Nevjerojatno je kako Valentina u jednom trenutku može zvučati kao ne pretjerano inteligentna zečica, a u drugom kao ravnateljica škole iz viktorijanskog doba. Jacku ne preostane ništa drugo nego da krene za njom, iako sam sigurna da sam primijetila kako se istodobno blago mršti.
— Čuj, Evie — kaže ujak Giles i trgne me iz misli. — Pitala si me za cijevi puške.
Zar jesam?
Sljedećih deset minuta provela sam pokušavajući pobjeći od ujaka Gilesa i kada mi je to konačno uspjelo, krenula sam ravno prema zahodu kao sigurnom utočištu. Grace je već bila ondje, pa udosmo u susjedne kabine.
— Jack nije loš, zar ne? — vikne Grace kroza zid.
Oklijevam. Ne znam kako bih odgovorila na to pitanje. Jack uopće nije loš, osim što ima jednu veliku manu.
— Sasvim je Valentinin tip — kažem, ne priznajući.
Grace zašuti na trenutak. — Kako, misliš daje glup? — upita me konačno. — Mislim da zapravo nije. Val kaže da je prolazio s najboljim ocjenama na Oxfordu, a sada je izvršni direktor neke dobrotvorne organizacije ili takvog nečeg.

U tišini odmotam komad toaletnog papira. U redu, studirao je na šminkerskom faksu i ima dobar posao. To samo znači da pripada u kategoriju »bez zdrave pameti«.
— Evie? — zazove me Grace.
— Da? — odgovorim.
— Ma, samo si zašutjela, to je sve.
U isti tren izađemo iz kabina i ona me pogleda, ispitivački suzivši oči.
— Što je? — upitam.
— Sviđa ti se — ustvrdi ona.
Poprimim srdit izgled nekoga tko je krivo optužen zato što je prdnuo u dizalu. — Nije istina! — kažem i ljutito odem do umivaonika oprati ruke.
— Slušaj, ne brini se, neću nikome reći.
Samo nemoj reći Valentini, za ime Boga, pomislim.
— Pogotovo ne Valentini, već je dovoljno srdita jer je nisam zamolila da bude jedna od djeveruša. Poludjela bi da usto još pobjegneš s njezinom pratnjom.
— Grace, ne pada mi napamet da i s kim bježim — kažem pomalo ljuto. — Možda nisi primijetila, ali na ovo si vjenčanje uspjela pozvati čak trojicu mojih bivših, tako da bi nešto takvo bilo sasvim neprihvatljivo, čak kad bi i bilo moguće.
— Neću ti se zbog toga ispričati — odgovori mi. — Samo je jedan od njih bio bivši kada smo sastavljale popis uzvanika. S dvojicom si razriješila u međuvremenu.
— Pa, slušajte gospodo Samodopadna Tek Udana — kažem. — Samo zato što si pronašla prekrasnog, pametnog tipa koji ti se dovoljno sviđa da ostatak života provedeš s njim, ne znači da se i nama drugima takve stvari događaju toliko lako.
— Znači, ni jedan od muškaraca s kojima si izašla nije bio zgodan ni pametan?
Namrštim se. Zna da je u pravu.
— Slušaj — kaže. — Možda samo moraš malo promijeniti svoja očekivanja. Početna romantika s vremenom se potroši u svakoj vezi.
— U mojima se to ipak dogodi brže — odgovorim joj, osje¬ćajući se potpuno deprimirano.
Ona se nasmiješi i podigne obrve. — U svakom slučaju, da ti se Jack sviđa... — počne.
— Ne sviđa mi se! — prekinem je.
— Samo kažem, da ti se sviđa... na tvom se mjestu ne bih previše brinula o Valentini. Znaš s koliko je njih bila, a čini se da je on upravo prekinuo s dugogodišnjom djevojkom, što znači da je Valentina poslužila samo kako bi je prebolio. Ona je utješni seks, kladim se.
Neko vrijeme ne kažem ništa, odlučna da ne otkrijem previ¬še. No, Graceine riječi navele su me na razmišljanje.
— Znači — kažem usput dok se vraćamo — misliš da se seksaju?

15. POGLAVLJE

Simpatični rođak Jim odmara se od snimanja uzvanika i stoji sam pokraj šanka. Sto me ljuti jer sam se nadala da će dosad već biti stisnut u nekom kutku, šapućući Byronovu sočniju poeziju na Charlottino uho.
— Zdravo, Jim. Gdje je Charlotte ? — upitam ga. Nastojim biti što diskretnija, s obzirom na to da mi je cilj da je on zaprosi do idućega tjedna.
— Nisam siguran — kaže. — Nisam je vidio od večere. Mogu li ti donijeti piće?
— Ne, u redu je. Charlotte je zgodna, zar ne? — pametujem dok opušteno pijuckam vino.
— Da — odgovori on. — Da, zgodna je.
— Zaista mislim da nikada nisam srela nekoga tko je toliko drag, ili darežljiv, ili pametan, ili sve u svemu sjajan — dodam, nadajući se da ne pretjerujem.
— Ona je zaista draga djevojka, u to nema sumnje — složi se on.
— Zar ne? — odmah prihvatim. Ovo se sjajno razvija.
— Oh, eno je ondje — kaže on, pokazujući prema drugom kraju šatora, gdje se Charlotte udubila u razgovor s Graceinom majkom.
Ne mogu vjerovati! Nekim su je čudom osobe zadužene za raspored sjedenja smjestile do muškarca koji joj se sviđa, muškarca koji za nju misli da je zgodna, a ona iskoristi prvu priliku da ode razgovarati s Graceinom majkom. O Charlotte, što ću s tobom?
— Je li sve u redu? — upita Jim.
— Hm, da, zašto?
— Odmahivala si glavom.
— Zar jesam? — iznenadim se. — Oprosti. Samo sam razmi¬šljala o nedavnom povećanju lokalnih poreza. Grozno, zar ne ? Možeš li me ispričati na tren?
Prelazim šator ne ispuštajući Charlotte iz vidokruga kad na drugom kraju prostorije ugledam Jacka. Čavrlja s Georginim zaručnikom i baš kad se upitam o čemu pričaju, pogledi nam se sretnu. Potom podigne ruku i ... mahne mi.
Dok razmišljam kako bih reagirala, shvatim da sam se uko¬čila na mjestu. Razbijam glavu o tome što da učinim. Ako mu mahnem, jasno ću pokazati da mi je stalo, a to je zadnje što želim. No, ako ne mahnem, ispast ću nepristojna.
— Tu si, Evie — kaže poznati glas iza mojih leđa.
Smrznem se. Dok se polako okrećem, postaje mi jasno da je odluka donesena umjesto mene. To je Gareth. A ovo je prvi put da smo progovorili od prekida.
— Čuj — kaže. — Moramo razgovarati. O, Bože. Zar moramo?
— Nemoj izgledati tako zabrinuto — umiri me.
— Nisam zabrinuta — odvratim. Zapravo jesam, i to jako. Cijeli dan izbjegavam Garetha jer sam znala da će htjeti razgo¬varati o »našoj vezi«, što mi je privlačno koliko i runda sred¬njovjekovnog mučenja.
— Zaista mislim da bismo morali porazgovarati o našoj vezi — kaže mi.
— Ozbiljno? — začudim se, a želudac mi se stisne. — Nisam sigurna da je sad pravo vrijeme za to, Gareth.
— Sad je sasvim u redu — kaže on odlučno. — A zaista mi¬slim da je važno. Jedno me zapravo muči, Evie.
— Da? — upitam, pogledom tražeći put za bijeg.
— Razlog zašto si sa mnom odjednom prekinula. Je li to zbog — ogleda se oko sebe da vidi može li ga tko čuti — zbog donjeg rublja?
Skupina uzvanika nekoliko stolova dalje prasne u smijeh i, iako znam da nas ne mogu čuti, neugodno se trznem. Sama pomisao na donje rublje, njegov grozan dar za Valentinovo koji je naručio iz rubrike »Povjerljivo« u izdanju zvanom Vruće i pohotno, izazvala bi histeričnu reakciju u bilo kojem društvu. Rublje nikada nisam isprobala, ali sam sigurna da bi, čak i s dvije velike rupe na prsima koje služe za prozračivanje, tolika količina gumenog materijala izazvala grozan osip.
— Neću reći da mi ne bi bila draža La Perla, Gareth. Ali ne — dodam brzo, ne želeći da stekne dojam da mi je srce od kamena — zaista to nije bio razlog.
No, prekasno je. Gleda me psećim pogledom kao da sam šinter. Osjetim ubod krivnje.
— Sto je onda, Evie? — jaukne. — Za ime Božje, što je? Potom šmrcne. Kažem šmrcne, ali bilo bi bolje reći rokne.
Rokne toliko glasno i dugo da zvuči kao uređaj za cappuccino u kojem će doći do samozapaljenja. To može značiti samo jedno: pred nama je emocionalni slom.
— Nemoj plakati — preklinjem ga dok ga uzimam za ruku. To zaista mislim. Ne samo zato što nas ujak Bob i teta Marion pogledavaju.
Gareth iz džepa izvuče otrcani rupčić i ispuše nos najvećom snagom kojoj sam ikad svjedočila. Potom zgužva rupčić i umje¬sto da ga vrati u džep, nehajno ga baci na stol do nas.
Nastojim se usredotočiti na ono što govori, ali odjednom ne mogu skrenuti misli sa sadržaja njegova rupčića koji zastrašujuće nalikuje na neki od rekvizita iz Istjerivača duhova.
— Gareth — kažem hvatajući ga za lakat. — Zaista moramo o tome porazgovarati. Imaš pravo.
Njegovo iznenađenje ne bi bilo veće ni da sam rekla da po¬bjegnemo u Finsku i ondje usvojimo dvanaest sobova.
— O — kaže. — Znači, slažeš se? Da moramo pričati?
— Svakako. Ali ne mogu. Barem ne sada. Moram pomoći Graceinoj majci... — pogledom prijeđem po prostoriji u potrazi za nadahnućem — ... s ubrusima.
Pogleda me kao da sam skrenula s uma.
— Sto moraš učiniti s ubrusima? — začudi se. — Svi su za¬vršili s jelom.
— Velika su opasnost za slučaj požara — kažem odlučno. — Ne možeš tek tako ostaviti toliku gomilu razbacanog papira, to je protivno propisima Europske unije. Jedna zalutala cigareta i sve će ovo nalikovati na Pakleni toranj. Bez Stevea McQueena da nas spasi.
On se namršti. — Nisam nikada čuo takvo što — kaže. — Osim toga, zar ubrusi nisu
platneni ?
— Još gore — počnem teško disati. — Zao mi je, Gareth, mo¬ram ići. Popričat ćemo uskoro. Obećavam.

16. POGLAVLJE

Charlotte je prvih osamnaest godina svojega života provela u prizemnici s visokim tavanom u Widnesu u Cheshireu, ali ne u bogatom dijelu gdje ni jedna žena nema prirodne grudi.
Imala je privržene roditelje koji su zbog djece ostali zajedno toliko dugo da su gotovo zaboravili da jedno drugo ne podnose. Danas Charlotte radi u poreznom uredu kao... zapravo, prizna¬jem da nikada nisam shvatila što zapravo ona radi. Kada god počne pričati o poslu, ljudima se oči zamagle kao mojoj prateti Hildi kada joj u staračkom domu daju previše tableta.
Hoću reći da Charlotte nema zanimljivu priču. No, to i dalje ne objašnjava zašto je toliko sramežljiva i zašto gotovo i nema ljubavni život.
— Kako to da si pobjegla da popričaš s Graceinom mamom? — pitam je kao usput, nakon što sam je konačno uspjela odvući od dubokoumnog razgovora o tome zašto je gipsofila u cvjećar¬stvu izašla iz mode.
— Zašto ne? — začudi se Charlotte.
— Pa — počnem, tražeći način kako da se izrazim. — Mislila sam da Jim i ti baš lijepo razgovarate.
Doimlje se zbunjenom. — I jesmo. Ali zatim sam lijepo po-razgovarala i s gospođom Edwards.
— U redu, o čemu? — pitam je, osjećajući da se moram us¬protiviti.
Ona se namršti. — Uglavnom o sudoku.
Zastanem na tren. — Sudoku?
Ona slegne ramenima. — Da. Zašto ne?
— Voliš li ti sudoku? — pitam je.
— Ne baš.
— Jesi li to ikada igrala? -Ne.
— Zanima li te uopće?
— Ne, ali nemam ništa protiv toga da o tome popričam.
— Charlotte — kažem — osim ako mi nećeš reći da gospoda Edwards ima crni pojas u sudoku, ne mogu shvatiti kako te to može zanimati više od razgovora s Jimom.
Ona porumeni i konačno shvati na što ciljam. Odmah osje¬tim grižnju savjesti.
— Slušaj — počnem nježno, milujući je po nadlaktici. — Sa¬mo ti želim reći da Jim misli kako si zgodna.
Konačno sam pobudila njezino zanimanje.
— Istina je, vjeruj mi.
— Samo smo sjedili jedno do drugoga, to je sve — opravda se ona.
— I o čemu je govorio?
— U redu, u redu — konačno kaže Charlotte i duboko udah¬ne. — Mnogo smo pričali o glazbi.
— I? — potičem je.
— On jako voli Macy Gray, a u slobodno vrijeme svira gitaru.
— Baš kao i ti! — uzviknem.
— Ja ne sviram gitaru.
— Ne, ali voliš Macy Gray.
— Davida Graya — ispravi me ona.
— Nemoj cjepidlačiti — prekinem je. — Stvarno, vi ste stvo¬reni jedno za drugo. Hajde, vrati se i popričaj s njim.
Odjednom, s druge strane stupa pokraj kojeg stojimo, do nas dopru muški glasovi. Ne govore glasno, jer zapravo je u prostoriji veoma bučno, ali ne možemo se oglušiti na sadržaj njihova razgovora.
— Šteta što više nisam samac — kaže jedan od njih. — Neke bih ženske na ovom vjenčanju rado ugostio u krevetu. Ona koja je čitala govor bila je vraški dobra.
Preokrenem očima. Jedina stvar koja je gora od Valentininih pokušaja da privuče pozornost jest činjenica da u tome obično uspijeva.
— I ona je djeveruša u redu, ona plavuša — kaže drugi i shva¬tim da govore o meni. — Nema baš neke grudi, ali je zgodna.
Kakav neizravan kompliment. Pucnem jezikom i taman kada se želim vratiti omiljenoj temi razgovora, ubaci se još jedan glas.
— A što je s onom drugom, onom debelom kokom? — kaže glas.
Raširim oči. Odmah pogodim o kome govore.
— Kojom, Shrekovom ružnom sestrom?
Prasnu u smijeh i ja ih sleđeno slušam dok se Charlottino li¬ce grči. Pokušavam smisliti nešto da ne čuje ono za što se bojim da bi moglo uslijediti.
— Pitam se koliko pita moraš pojesti da ispuniš haljinu te veličine? — zasmijulji se netko od njih.
— Toliko da cijeli Wigan bankrotira u slučaju da prestane!
Uslijedi još jedan pijani cerek.
Charlottini obrazi gore. Nastoji se hrabro držati, ali usna joj podrhtava i očito je da je potpuno shrvana. O Bože, morat ču ovo nekako zaustaviti.
— Za koliko biste se para s njome poševili? — kaže netko i u tom trenu shvatim da ne mogu to tek tako pustiti.
— U redu, sad bi bilo dosta — izjavim, još uvijek ne znajući što ću im reći, ali odlučna da nešto učinim.
— Evie, molim te, nemoj — preklinje me Charlotte.
— Zašto ne?
— Samo ćeš još pogoršati stvari — kaže mi. — Molim te ne¬moj da mi bude još više neugodno.
— Tebi nema zašto biti neugodno — odvratim.
— Molim te, Evie — ponovi. — Pusti ih na miru. Nakratko razmislim o mogućnosti da ne učinim ništa, ali
kada čujem ono što uslijedi, odmah promijenim mišljenje.
— To bi moralo biti jako mnogo novca — odgovori netko. — Vjerojatno se osjećaš kao da si zaglavio pod zračnim jastukom.
— Evie — obrati mi se Charlotte, a oči joj se napune suzama. — Molim te, nemoj ništa reći. Preklinjem te.
Njezine mi riječi još odzvanjaju u ušima kad obiđem stup i nađem se licem u lice s trojicom muškaraca, još uvijek ne zna¬jući što ću učiniti. Gledam izravno u njih, ali me oni uopće ne primjećuju, zaokupljeni šalama koje smatraju bezopasnima, a koje su potpuno suprotno. Znam da ne mogu izdati Charlotte, ali moram ih ušutkati. Odmah.
Učinim nešto sasvim spontano. Možda je to instinkt ili tre¬nutak ludosti. Kako god, sasvim sam uvjerena da će djelovati, barem donekle.
Zalijem ih pićem.
Kažem zalijem, ali možda bi bolji opis bio »poprskam«, na način na koji vozači Formule jedan to rade nakon osobito uspješne pobjede. Jedina je razlika što ovi muškarci u tome ne uživaju. Što se može zaključiti po tome koliko pijuckaju i psuju te prema bijesu i zaprepaštenosti s kojima čeprkaju komadiće limuna iz kose. Iskreno mogu reći da nakon otprilike šest čaša šampanjca i vina, u spoju s golemom količinom adrenalina, ne mogu ocijeniti tko je više iznenađen, oni ili ja.
— Uh, oprostite — uspijem protisnuti. — Poskliznula sam se.
Okrenem se što brže mogu i zgrabim Charlotte za lakat u želji za brzim bijegom. Dok se probijamo kroz mnoštvo, ubrzo postanem svjesna da su uzvanici zapravo postali gledatelji. Ujak Giles me gleda kao da sam potpuno skrenula. Teta Marion je u užasu prekrila usta rukom. Malenoj će Polly oči gotovo iskočiti. No, najgore tek slijedi.
— Jesi li to namjerno učinila? — veselo prošapće Valentina, očito se zabavljajući isto koliko su se ostali čudili.
— Naravno da nisam, nemoj biti smiješna — zarokćem, krat¬ko pogledavši Jacka pokraj nje.
Pitam se hoće li to što sam upravo rekla ikoga uvjeriti.
Sudeći prema izrazu njegova lica, neće.

17. POGLAVLJE

Zdrav mi razum nalaže da bih nakon te kratke predstave trebala prestati piti, ali čaša šampanjca koju mi je Grace upravo nato¬čila zapravo je jedina stvar koja me u ovom trenu može utješiti. Osim toga, na vjenčanjima se triježnjenje nikada ne preporuča. Ne kada svi s toliko uvjerenja čine suprotno.
— Misliš li da je Charlotte sada u redu? — upita me Grace nakon što sam joj sve ispričala.
— Tko zna? — odgovorim. — Odvukla sam je odmah u zahod, ali nije htjela o tome pričati, bez obzira na to koliko sam pokušavala. Samo je ponavljala da je u redu. Bilo je očito da nije, ali znaš kakva je Charlotte kada se zatvori: mislim da ni SAS ne bi iz nje izvukao nikakav podatak kada odluči ne progovoriti.
Zgrabim šaku kikirikija iz zdjele ispred nas i stanem ih gric¬kati, ali primijetim da je Grace odjednom nešto odvuklo pozor¬nost. Podignem pogled i vidim što: usne njezina novopečena supruga pritisnule su joj se za obraz.
— Zdravo, ženo — kaže Patrick, pripit od ljubavi i alkohola.
— Mužu. Kako si ti, uopće ? — upita ga, smiješeći se.
— Bolje otkako sam oženjen — odgovori joj ljubeći je u usne.
— O, za ime Boga — pobunim se. — Znam da ste se tek vjenčali, ali prisjest će mi moj kikiriki.
— Sada smo vjenčani, pa se možemo ljubakati u javnosti ko¬liko god želimo — odgovori Patrick. — Sada je službeno.
— U braku se ljudi ne ljubakaju u javnosti — objasnim im. — U javnosti se morate svađati — zar vam nitko to nije objasnio?
Patrick sjedne da nam se pridruži.
— Onda, kako se osjećaš? — znatiželjna sam. — Drukčije?
— Kako to misliš ? — pita me.
— Mislim, sad kada si oženjen, osjećaš li se drukčije nego jučer, kad si bio mlad, slobodan i samac?
— I jučer sam imao trideset četiri godine — kaže mi. — Ali da ti odgovorim na pitanje, nisam baš siguran. Mislim da ne, barem ne još. Ali pitaj me sutra, možda ću već sve zažaliti.
Grace ga gurne laktom u rebra.
— Osjećaš li se ti drukčije ? — upita on Grace, očito ne sasvim siguran u to kakav odgovor želi čuti.
— Da — odgovori ona. — Na dobar način.
On se nagne da je ponovno poljubi. Izgledaju vrlo zaljublje¬no.
Kada se Grace kao srednjoškolka zaljubila, njezin je izbor bio romantičan ali opasan Han Solo, a ne lijep, ali i ne toliko zanimljiv Luke Skywalker. Tako da na neki način ne čudi da je završila s Patrickom, a ne s nekim od muškaraca s kojima je prije njega izlazila. Njezine bivše »ozbiljne« veze, jedna krajem srednje škole, a druga na faksu, trajale su više od dvije godine, ali bilo je jasno da ni jedna nije prava.
Ti su dečki bili dragi. Vjerojatno previše dragi. Patrick je bio opasniji tip i zapravo je to samo pridonosilo njegovoj privlačnosti.
U praksi je to značilo da je Patrick vrlo dobro upoznao liva¬du. Prije Grace izlazio je s toliko žena da bi u usporedbi s njim George Clooney izgledao kao papa.
Što je mene oduvijek diralo u srce. Jer ako se Patrick, bivši zakleti neženja i predani ženskaroš, može zaljubiti, imati dvoje djece, ostati vjeran sedam godina i čak se vjenčati, tada mora biti nade i za izgubljeni slučaj kao što sam ja.
— Čini se da se ovaj brak večeras neće konzumirati — kaže mi Grace poslije, pogledavajući prema Patricku koji se lagano njiše dok razgovara s nekim uzvanicima.

— Ali to je vaša prva bračna noć — pobunim se. — Kreveti moraju zaškripati. Takva su pravila.
— Nikada ga nisam vidjela tako pijanoga — kaže Grace i odmahne glavom. — Mislim da čak ni moje rublje iz Agent Provocateura neće večeras biti dovoljno.
— Mislila sam da se te stvarčice kupuju s garancijom za seks — kažem. No, kako Patrickovo njihanje postane izraženije, počnem vjerovati da je u pravu. Jedino što bi ga večeras moglo potaknuti na akciju su elektrošokovi.
— Mamice, hoćeš li plesati sa mnom? — upita Polly potežući Graceinu haljinu.
— Obećavam da hoću, čim DJ krene s glazbom — odgovori joj. — Moram još pozdraviti neke ljude.
— Upravo počinje — ne odustaje Polly.
— Jesi li pitala tatu? — znatiželjna je Grace.
— Jesam, ali on je previše popio — kaže Polly. Takav odgovor Grace ne može pobiti.
— U pravu je — kažem joj, glavom pokazujući plesni podij.
— U vezi s čim, da je Patrick pijan? — kaže Grace. — O da, mislim da smo to ustvrdili.
— Ne, mislim na to da počinje glazba — ispravim je. — Ne biste li trebali otplesati prvi ples?
Grace odloži šampanjac i uzme Patricka za ruku. Slijedim ih do ruba plesnog podija, dok se drugi uzvanici okupljaju i počinje glazba za njihov prvi ples.
— Evie, hoćeš li ti plesati sa mnom? — moli me Polly, sada povlačeći moju haljinu.
— Ne mogu, dušo — objasnim joj. — To je prvi ples tvojih roditelja. Nitko drugi ne smije plesati.
— Zašto ne?
— Takva su pravila — odgovorim, shvativši da mi objašnjenje i nema neke čvrste osnove.
— To je glupo — kaže ona nadureno. — Maaaaama! — vikne. — I ja hoću plesati!
Uzvanici pokraj nje počnu se smijuljiti. Sva sreća da je slatka.
Patrick dramatično privuče Grace k sebi i zanjiše je tako da joj se leda izviju kao Scarlett O'Hara. Njegovu pripitost otkrije tek činjenica da ju je gotovo ispustio. Na neki način to pridone¬se ukupnom dojmu, iako bih prema izrazu Graceina lica mogla zaključiti da se brine hoće li slomiti vrat.
Uzvanici upijaju svaki njihov pokret, a pljeskanje i navijanje postaje glasnije dok Patrick okreće Grace po plesnom podiju, očito držeći da bi se i Fred Astaire uz njega pošteno oznojio.
Spustim pogled i shvatim da sam izgubila Polly. Nisam pre¬tjerano zabrinuta jer trčkara uokolo cijeli dan, ali čudim se što je tako olako odustala od traženja plesnog partnera.
No, kada pogledam na plesni podij, uočim njezin maleni lik.
Pronašla je nekoga s kim će plesati.

18. POGLAVLJE

Jack je podignuo četverogodišnju Polly držeći je oko struka tako da su joj cipele pola metra od poda, a ruku joj drži u položaju za valcer.
Nježno je okreće, ali vodi računa da se kreću u malom kutku plesnog podija, očigledno ne želeći zasjeniti mladenku i mladoženju. No, to je malo teže. Jer su oči gotovo svake žene prikovane za njega.
Očarane su mreškanjem Jackovih bicepsa dok čvrsto drži Polly, njegovim velikim, vedrim očima i senzualnim oblinama njegove stražnjice, primamljivo istaknute otkako je skinuo sako.
Ili barem ja mislim da su time očarane.
— Pogledaj tu guzu! — uzdahne neka žena pokraj mene. Pretpostavljam da ne misli na onu koja pripada krupnom sre¬dovječnom konobaru koji postavlja švedski stol.
— Pridružite nam se! — vikne Grace, domahujući Jacku i Polly da im se priključe u sredini podija.
Polly izgleda kao da u jednom trenu slavi sve Božice i rođen¬dane dok je Jack vrti prema sredini podija, a ona se grohotom smije, uživajući u pažnji. Kada pjesma završi i Jack spusti Polly, ja donesem odluku. Prići ću mu i popričati s njim.
Znam da je s Valentinom. Znam da sam danas ispala prava glupača. Znam da se oko mene motaju trojica bivših. No, ništa od toga nije važno. Moram pričati s njim, barem zbog jednog razloga: da dokažem da sam bila u pravu. Da je sama činjenica što je ovdje s Valentinom dokaz da je slabih mentalnih funkcija i plitak kao i svi drugi s kojima je izlazila. Bez obzira na to što je školovan na Oxfordu i izvršni direktor. Dobrotvorne organizacije.
Duboko udahnem i krenem prema njemu. No, odjednom osjetim da me netko potapša po ramenu i naglo se okrenem.
— Evie, moramo pričati. One.
— Još si uvijek toliko toga moramo reći. Ne, ne, ne, ne, ne. Ovo postaje smiješno.
— Iz nekog se razloga cijeli dan mimoilazimo — govori mi Gareth, s toliko bolnim izrazom lica kao da pati od zatvora. — Ne znam zašto. Ali sada sam te ulovio. Pa možemo pošteno popričati.
— Gareth — kažem — znam da moramo pričati. Znam.
— Onda, što kažeš ? — upita me.
— Sada jednostavno nije trenutak za to.
— Počinje mi se činiti da me izbjegavaš, Evie — kaže on i stisne oči.
— Ja? — Sva se pretvorim u nevino stvorenje. — To zaista nije istina. Samo što... moram ići odabrati neku glazbu.
On se namršti. — Ali za to su unajmili DJ-a — pobuni se.
— A ne, DJ nije unajmljen — objasnim mu. — On radi za hotel. Došao je u ponudi s pilećim batacima. Problem je što će puštati samo Neila Diamonda ako mu se ne kaže drukčije. Mislim, ja jako volim Cracklin Rosie kao i svi, ali katkad treba čuti i malo Britney. Pa moram ići. Oprosti.
— Čekaj — kaže on i zgrabi me za ruku. — Želio sam ti nešto dati.
— Što? — pitam i osjetim kako me preplavljuje poznati osje¬ćaj strave.
— To je simbol naše veze, Evie — kaže izgledajući zabrinja¬vajuće dubokoumno.
— Uh, dobro.
Rastrgana sam između želje da saznam o čemu govori i toga da uopće ne želim znati.
— Simbol svega što je krenulo krivo — nastavi on. — Simbol koji pokazuje koliko sam se spreman promijeniti.
U tom mi trenutku sine što mi se sprema dati i od toga me prođu trnci. Ima zaručnički prsten, sigurna sam! U oku mu je luđački sjaj.
— O Gareth, ne — progutam knedlu dok on poseže u džep. — Hoću reći, nisam spremna. Nikada neću biti spremna.
On me uhvati za ruku i pogleda duboko u oči. — Znam, Evie — kaže nježno. — To ti upravo želim reći. Znam da nisi bila spremna.
— Kako to misliš? — pitam ga.
Dok izvlači nešto iz džepa i počinje to odmatati, postane mi jasno da se ne radi o zaručničkom prstenu.
Zapravo, radi se o jedinoj stvari koju bih manje rado vidjela.
To je donje rublje.
Rublje koje mi je kupio iz časopisa Vruće i pohotno. Crno gu¬meno rublje s dvije rupe na prsima. Rublje na kojem bi trebalo pisati Magnet za pervertite.
Sva mi se krv povuče iz lica kada zamahne njime iz džepa poput matadora.
— Mislio sam na ovo — kaže. — S ovim je sve krenulo krivo. Bez obzira na to što si prije rekla, znam to, a ovo je dokaz da sam spreman promijeniti se.

19. POGLAVLJE

Pet minuta je iza ponoći i ja sam kreposno trijezna. Zapravo, to i nije baš točno. Uopće nisam trijezna. No, u usporedbi s drugim uzvanicima, ja sam utvrda damske nevinosti i razboritosti. Sto je zapravo čudo kada se uzme u obzir prijašnji Garethov ispad.
Dok smo stajali usred šatora, on vitlajući zadnjim krikom mode iz Vruće i pohotno dok su ostali uzvanici skakutali na Sweet Caroline, mogu iskreno reći da nikada nisam bila bolnije svjesna svoje okoline.
Samo sam jedno mogla učiniti.
Zgrabila sam rublje iz Garethove ruke, okrenula se i istrčala iz šatora koliko su me noge nosile, to jest, dok se nisam sudarila s tetom Sylvie i tetom Anne.
Pogledale su ono što sam držala u ruci i činilo se na tren da će se istodobno onesvijestiti. Uvredljivi je predmet sada nabi¬jen u koš za smeće u ženskom zahodu i nadam se da će ondje ostati sve dok ne dođe netko u zaštitnoj odjeći i odnese ga na spaljivanje, zajedno s ostalim sadržajem koša. Sto je prikladan kraj njegova postojanja.
I tako sam se pritajila tijekom posljednjih nekoliko sati. Sto znači da ne samo da sam uspjela klisnuti Garethu nego sam svjedočila i brojnim svijedim trenucima potaknutim alkoholom.
Valentina je bila zvijezda predstave. Zapravo, zahvaljujući svojem novopečenom prijatelju Moetu & Chandonu, u po¬sljednjih sat vremena bila je zabavnija od putujućeg cirkusa.
Dok sjedim za stolom uz plesni podij, savršeno sretna što sam napokon sama, zabavljam se promatrajući kako lamata nogama plešući oko ujaka Boba.
— Mogu li ti se pridružiti ? — kaže netko iza mene.
Okrenem se i bilo mi se ubrza. To je Jack. Do sada sam se pomirila da nikada neću s njime porazgovarati.
— Da. Naravno. Svakako. Zašto ne? — blebećem, zvučeći smireno otprilike kao prosječni štreber.
Dok privlači stolac, poglede nam odvuče prizor na plesnom podiju gdje je Valentina sad već prešla na kan-kan.
— Mislim da si ti ipak veća zvijezda večeri zahvaljujući svojoj plesnoj točki — primijetim.
— Ma, moglo bi se reći da je Polly ipak bila glavna — na¬smiješi se on.
Nisam baš uvjerena u to.
— Čujem da si reporterka u Daily Echo?
Otpijem malo pića i klimnem, a potom ga pogledam da provjerim reakciju. Nevjerojatno, ali neki ljudi uopće ne vole novinare.
— Pitam zato što sam i sam bio u Daily Echou nekoliko puta
— nastavi on.
— Nisi osuđeni kriminalac, nadam se — kažem.
— Ne, ne — nasmije se. — Barem me još nisu uhvatili.
— Zašto smo onda pisali o tebi?
— Radim za organizaciju koja se zove Budućnost za Afriku
— objasni on. — Stvaramo održive projekte u Trećem svijetu, pomažući poljoprivrednicima da si sami pomognu, a vodimo i nekoliko izbjegličkih kampova. Tvoje su novine napisale izvrstan prilog o nama prije otprilike godinu dana. Na dvije stranice. U to smo se vrijeme zapravo borili za opstanak i ne mogu ti ni reći koliko nam je to pomoglo. Nikako nismo uspijevali privući pozornost javnosti.
Ne znam zašto, ali to me iznenadi. Najbliže što se Valentina približila vezi s društveno osviještenom osobom bilo je kada je pokušala zavesti mladog vikara kojega je upoznala na drugoj godini faksa.
Kad se udubimo u razgovor, uz prigušenu svjetlost jedne svjećice i osjećajem da je glazba miljama daleko, otkrijem da me mnogo toga iznenađuje kod Jacka.
Na primjer, njegova prošlost. Usprkos njegovu visokopozi-cioniranom radnom mjestu i naglasku koji je teško smjestiti, pohađao je srednju školu gdje bi ga prosječna ocjena na maturi mogla dovesti tek do radnoga mjesta na kojem bi pitao »Želite li krumpiriće s time?« stotinu puta na dan.
On je prvi u obitelji koji je krenuo na fakultet, a taj je fa¬kultet u njegovu slučaju bio Oxford, gdje je završio povijest. Nakon fakulteta putovao je po svijetu, prije nego što se konačno zaposlio u dobrotvornoj organizaciji u kojoj je sada dogurao do pozicije izvršnog direktora.
Danas kaže da voli djecu, ali najviše afričku, i da bi jednoga dana volio usvojiti koje. Bivši je vegetarijanac (presudio je miris slanine nakon cjelonoćnog izlaska) koji čita dvije knjige na tje¬dan — od Dickensa do Leea Childa.
Jedino što na televiziji prati jesu stare epizode Fraisera, a inače toliko rado sluša radio da s teškom mukom mora priznati kako točno zna što se u Arcehorovima događa iz tjedna u tjedan. Strastveno voli sport i ljutu hranu (osobito tajlandsku), fina crna vina i tortilja čips.
I da, oporavlja se od slomljena srca.



Spojler:
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
Spojler:

JANE COSTELLO  Djeveruše 8b_15
http://www.book-forum.net

4JANE COSTELLO  Djeveruše Empty Re: JANE COSTELLO Djeveruše taj Čet Feb 23, 2012 7:17 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
20. POGLAVLJE

Zapravo malo znam o Jackovu prekidu. Dogodio se nedavno. Bili su zajedno dulje vrijeme. Nema izgleda da se pomire.
Sjedim i klimam, upijajući priču, s izgledom nekoga tko du¬boko suosjeća, kao da točno znam kroz što prolazi. Naravno, to ne može biti dalje od istine. Nemam pojma kroz što prolazi jer je najozbiljnija veza koju ja održavam ona s gospođom koja mi posvjedjuje kosu posljednjih pet godina.
Činjenica je da toj temi ne mogu ništa pridodati. Barem ne a da ga ne uputim u užasne dosadašnje uspjehe u romantičnim vezama — što ne želim učiniti na brzinu.
Zašto ne? Jednostavno ne bih željela da zna kako sam u ve¬zama dobra otprilike kao i u međugalaktičkom putovanju.
No, ne bi se reklo da pričamo samo o njemu. Daleko od toga. Pričala sam mu o svemu — o ocu kojeg se ne sjećam, svo¬joj sjajnoj novinarskoj karijeri i činjenici da sam uspjela obrijati samo jednu nogu prije nego što smo krenuli prema oltaru. (Ne znam zašto mi je to izletjelo. Odmah sam požalila.)
— Kakav je osjećaj biti na vjenčanju na kojem gotovo nikoga ne poznaješ? — upitam ga.
— Uživao sam. Brzo nekoga upoznaš. Tebe, na primjer — kaže mi, a meni srce ponovno zalupa brže. — A Pete i ja smo večeras postali doživotni prijatelji. Nikada nisam upoznao neko¬ga tko je toliko opsjednut ragbijem kao što sam i ja.
— Je li ga i igraš ? — pitam ga.
— Da. Znam da uobičajeni pojam zabave ne podrazumijeva to da te svake subote na tlo obara petnaest mrga, ali ja u tome uživam.
Ne znam je li to zbog njegova izgleda ili činjenice da sam konačno popila previše šampanjca, ali odjednom mi postane jako vruće.
— Opet ste vas dvoje zajedno! Hm. Počinjem misliti da bih trebala biti ljubomorna!
Moglo se očekivati da će se Valentina otrijezniti nakon toliko plesanja. Čini se da nije tako.
— Mislim da sam se nekako malo uprljala — kaže, strovalivši se na Jackovo koljeno.
— Jesi li se dobro naplesala? — pitam je ljubazno.
Ona podigne suknju da pokaže kako joj stražnju stranu jed¬ne noge i prednju druge prekriva crni trag prljavštine.
— Jesam, ali nemam pojma kako še je ovo moglo dogoditi. A ti, Evie ? — upita me.
Jack, koji pazi da Valentina ne padne s njegova koljena i oz¬lijedi se, pogleda u mene.
— Mislim da je to nastalo jer si radila špagu, Valentina — ob¬jasnim joj.
— Špagu? Stvarno? Ha! Nekad iznenadim sama sebe. Jack i ja kratko se pogledamo.
— I sve ostale — kažem sa smiješkom.
Ona zgrabi Jackovu čašu, očito uvidjevši da je već prošlo čak nekoliko minuta otkako je zadnji put nešto popila i gotovo se strovali na pod. On je uz tešku muku uspije zadržati. Žile na vratu mu nabreknu dok je podiže u naručje.
— Mislim da bi bilo najbolje da vratim Valentinu u njezinu sobu — kaže zapuhano.
— Da. Naravno — odvratim.
— Jack, ja... mislim... ja mislim... da bismo še trebali dobro naplešati — kaže Valentina, a glava joj se njiše s jedne na drugu stranu. On je čvršće zagrli da mu ne ispadne.
— Drago mi je što smo se upoznali — kaže mi.
— I meni — odgovorim.
— Uživaj u ostatku večeri — doda.
— Mislim da ću i ja sada ići — slegnem ramenima.
— U redu — kaže on.
— Da — zaključim. -Bok.
-Bok.
I ode. S Valentinom u naručju.
Sto mi se čini grozno, grozno pogrešnim.
Kada je Jack otišao, pogledom prijeđem po prostoriji da vi¬dim je li Charlotte još ondje, ali naposljetku zaključim da je vjerojatno već otišla u krevet, kao i većina uzvanika. DJ sprema stvari, pa zaključim da nema razloga da se još zadržavam, oso¬bito jer Gareth još uvijek tumara uokolo kao osobito odlučan Klingonac.
Kada se nagnem da uzmem torbu, primijetim nešto na stolcu do mojeg. Telefon. Telefon koji je sigurno Jackov.

21. POGLAVLJE

Subota, 25. veljače

Uspijem se spustiti na doručak malo prije kraja posluživanja. Naiđem na Patricka i Grace kako prazne goleme pladnjeve dim¬ljenog lososa i kajgane.
— Je li uspio nešto učiniti ? — pitam Grace kada se susret¬nemo kod stola sa sokovima. — Ili si više romantike doživjela sjedeći na sušilici?
— Ovo posljednje, bojim se — odgovori ona i natoči si veliku čašu narančinog soka. — Nije mogao ni stajati, a kamoli ga di¬gnuti. No, radujem se dvotjednom odmoru na Maldivima gdje će imati dosta vremena da mi to nadoknadi.
— Uz uvjet da mu do tada prođe mamurluk — nacerim se. Vrećice pod Patrickovim očima trenutačno izgledaju kao da bi u njih stala tjedna nabava namirnica.
— Kako si ti prošla nakon što smo otišli? — pita me ona.
— U redu — kažem. — Kako to misliš ?
Ona znakovito stisne oči. — Znaš na što mislim — odvrati. — Mislim na Jacka. Je li bilo nečega?
Pogledam je kao da me nije mogla pitati ništa gluplje. Kao da me je pitala za moju propupalu vezu s Kenom Doddom .
— Ne znam odakle ti pomisao da mi se sviđa Jack — odgo¬vorim. — Mislim, on je vrlo drag i sve to...
— Nije tupan, kao što sam ti rekla — prekine me.
— Ne, nije tupan — složim se.
— Iznimno je zgodan — nastavi ona. Klimnem.
— Svakako bi mnogi za njega rekli da je privlačan — kažem, odlučna da ostanem rezervirana.
— Uključujući tebe? Ona podigne obrve.
— Slušaj, za Boga miloga, on izlazi s Valentinom — zaustavim je. — Zašto me uopće pokušavaš spojiti s njim?
Grace slegne ramenima. — Ne znam, valjda pretpostavljam da biste bili dobar par — kaže. Potom odmahne glavom. — Ne, u pravu si, ne znam o čemu govorim.
Natočim si sok od kruške.
— Znači, ipak ne misliš da bismo bili dobar par? — promr¬mljam.
Ona se nasmije i zagrli me.
— U svakom slučaju — kažem — ako baš želiš znati, nisam još završila s Jackom, barem ne za ovaj vikend.
— Ne? — Grace postade znatiželjna.
— Noćas je ostavio mobitel i pruženo mi je upitno zado¬voljstvo da ga odbacim u Crown and Garter gdje odsjeda s Valentinom.
Grace se zasmijulji. — Sretno! — poželi mi. Sat vremena poslije nađem se na recepciji njihova hotela, licem u lice s recepcionarom koji izgleda kao da su mu 132 godine.
— Znači, mislite da su se već možda odjavili? — pitam s Jackovim mobitelom u rukama.
— Ooo, nisam siguran — odgovori starčić, teturajući prema velikoj knjizi u kožnom uvezu. — Znate, obično moja supruga Edith vodi računa o tim stvarima. No, u petak je operirala pro¬širene vene, pa nekoliko dana neće raditi. Pa sam ja sam. I bojim se da nisam sasvim vješt kao ona.
Drhtavim prstima okreće stranice na prošlogodišnju veljaču.

— Mislim da nemamo nikoga pod tim imenom — kaže. — Jeste li sigurni da ste u pravom hotelu?
Pomognem mu da okrene stranice.
— Mislim da morate gledati ovu veljaču — kažem nježno, tražeći pravu stranicu. Sama bez riječi pretražim stupce.
— Gledajte, evo ih — kažem, ugledavši Valentinino ime. — Soba 16. Jeste li negdje zabilježili jesu li se danas odjavili?
On se namršti. — Znam da sam trebao — odgovori on i stane pretraživati stol. — Ali mislim da je to u drugoj knjizi. Moja žena Edith je bolja u ovome od mene. Samo što je u petak operirala proširene vene.
— U redu — kažem. — Možda bi im netko mogao pokucati ? Znate, da vidimo jesu li još uvijek ondje?
— To je sjajna zamisao — složi se on zatvarajući knjigu. — To bi riješilo problem!
Nasmiješim se. — Izvrsno — pristanem.
— Jako dobra zamisao — ponovi on.
— Onda, hoćete li pitati nekoga da ode gore ? — pitam ga. On promisli na trenutak. — O, otišao bih ja, ali sam sam,
znate — konačno reče. — Moja supruga Edith je operirala pro¬širene vene.
— U redu, ali možda biste ipak mogli otići? — predložim mu.
— A ne, ne bih mogao — odbije on. — Netko mora biti ovdje ako navale gosti. Znate, Edith je...
— Operirala proširene vene, znam — prekinem ga.
Prijeđem pogledom po praznoj recepciji. Izgledi da će u idu¬ćih pet minuta navaliti gosti toliko su mršavi da su na granici anoreksije. No, nemam srca prepirati se s njime.
— U redu — kažem pomirljivo. — Sto onda predlažete?
— Samo jedno je moguće — zaključi on. — Morat ćete se sami popeti i provjeriti.

22. POGLAVLJE

Buka koja dolazi iz sobe 16 nije ono što želim čuti. Otegnuto, grleno hrkanje može se čuti s drugog kraja hodnika i nevjerojat¬no podsjeća na rad pneumatske bušilice. To može značiti samo jedno: Jack je sigurno unutra s Valentinom.
Duboko udahnem i upitam se koji vrag da uopće učinim. Suočavanje s parom koji je očito noć proveo ševeći se poput dva pohotna trkaća konja, jer kako inače objasniti činjenicu da još spavaju u jedan poslijepodne, ne čini mi se osobito pri¬vlačnim.
Osobito kada se uzme u obzir o kojem se paru radi.
Sagnem se da proučim dno vrata i provjerim je li rascjep do poda dovoljno velik da jednostavno uguram mobitel pod vrata i pobjegnem. No, ovdje se ne bi mogla ugurati ni kreditna kartica. Nema druge. Morat ću pokucati i to obaviti.
Zatvorim oči i nekoliko puta kratko i oštro pokucam, a po¬tom se odmaknem, dok mi srce lupa od tjeskobe koju obično može prouzročiti samo posjet zubaru.
Nitko ne otvara. A hrkanje se nastavi glasnoćom koja bi se mogla natjecati s vulkanskom erupcijom. Još jednom duboko udahnem i pokušam ponovno, ovaj put zalupavši s više odluč¬nosti, prije nego što se odmaknem i pričekam.
Nakon minute uzaludnog nadanja da će hrkanje prestati te da će netko otvoriti vrata, odlučim se za izravniji pristup.
— Valentina! Jack! — viknem, udarajući šakom o vrata.
Hrkanje se iznenada prekine, a zamijeni ga gunđanje. Začuje se komešanje.
— Jack! — viknem kroz vrata osjećajući se kao zadnja glupa¬ča, ali sve u želji da ga upozorim što može očekivati kada otvori vrata. — Tvoj je mobitel kod mene. Samo sam ti ga došla vratiti.
U sobi 16 začuje se sudaranje, udaranje i druga neobična galama da bi svatko pomislio kako je unutra zatočen vodenkonj s hiperaktivnim poremećajem.
Kada se vrata širom otvore, natjeram se da to okončam što prije.
— Jack... — počnem.
Ali vrata uopće nije otvorio Jack.
— Molim? Oooh. Koliko je sati?
Valentina izgleda kao da je noć provela u najmračnijim za¬kucima pakla. Po frizuri bi se reklo da ju je začešljala čimpanza. Šminka na očima razmazala joj se niz obraze i u usporedbi s njom Marilyn Manson izgleda kao pobornik prirodna izgleda. Najgora je njezina koža. Nije čak ni siva. Ona je prljavosiva.
— Valentina — kažem. — Možeš li ovo predati Jacku? Ostavio ga je u Inn at Whitewellu jučer navečer.
— Sto? — upita. — Oooh. Uđi.
— Ma ne, ne treba, stvarno — zahvalim se, ne želeći se suočiti s Jackom iscrpljenim od vođenja ljubavi, kako se valja po Valen-tininu krevetu. — Možeš li mu ga samo predati umjesto mene ?
No, ona mi ostavi malo izbora kad me zgrabi za ruku i uvuče unutra. U sobi ugledam prizor krajnjeg nereda. Po namještaju je razbacano toliko odjeće, cipela i torbi da se čini kao da je u butiku Dolcea & Gabbane eksplodirala bomba.
Posteljina je zgužvana u grudu u dnu kreveta, noćna svjetilj¬ka se prevrnula, a tanga gaćice, toliko tanke da bi ih se moglo zamijeniti za zubni konac, vise na vratima kupaonice.
No, Jacka nema nigdje.

23. POGLAVLJE

— Ohhh — stenje Valentina, bacajući se na rub kreveta. — Nešto nije u redu. Ni inače nisam jutarnji tip, ali danas nešto stvarno nije u redu.
— Jesi li dobro ? — upitam je, iskreno zabrinuta jer nikada prije nisam vidjela tako dramatične učinke mamurluka.
— Moja usta — zacvili ona. — Nešto nije u redu s mojim ustima. O moj Bože, kao da su... kao da su... krznena. Imam osjećaj kao... kao da sam lizala pločnik. Ohhhh ne, nisu samo usta, nego i glava. U glavi mi bubnja.
— Nisi jedina koja će se danas osjećati ukiseljeno — istaknem.
Valentina nastoji rastvoriti desno oko, ali je zacementirano odvratnim spojem spavanja i četiri sloja maškare.
— Želiš reći da sam mamurna? — kaže srdito. Na trenutak ne kažem ništa.
— Valentina — počnem. — Jučer si popila više od prosječ¬nog ragbi tima, izgledaš kao da nisi provela baš najbolju noć, a trebalo mi je osam i pol minuta udaranja o vrata da te pro¬budim. Možda sam Miss Marple , ali, da, mislim da patiš od mamurluka.
— Ja nikada nisam mamurna — kaže, odbijajući tu pomisao dok se pokušavala samostalno uspraviti. — Eh! Možda imam neku bolest od koje mi je natekao jezik i od koje sam napola oslijepila. Možda mi ju je Jack prenio! On se upravo vratio iz najcrnje Afrike i možda ju je donio sa sobom. Gdje je kupao¬nica?
Pomognem joj dok se pokušavala domoći kraja sobe. No, spotakne se i lijevom nogom udari u stolac.
— Aaah! — vrisne.
— Ajme — kažem.
— Aaah! — ponovno vrisne.
— Ma hajde, ne boli toliko. Sad mi već ponestaje strpljenja.
— Ne smeta mi to što me boli — kaže ona mršteći se. — Nego ću sada na nozi imati golemu modricu, što znači da ću morati nositi hlače. A ja mrzim hlače.
— Sigurna sam da ćeš preživjeti tih nekoliko dana, ako ćeš tako prekriti tu strašnu nakaznost u obliku... u obliku modrice od tri centimetra — odgovorim joj.
— Evie — obrati mi se ona — moje se noge ne bi smjelo skri¬vati.
— Da, da — prihvatim. — To je kao da se svod Sikstinske kapele prekrije pločama od stiropora, zar ne ?
Kada stignemo do kupaonice, ona sjedne na zahod, preslaba da stane pred zrcalo.
— Dodaj mi, molim te, moju torbicu sa šminkom — grakne.
— Zar sam ja tvoja vražja dvorkinja? — uzdahnem, ali joj je svejedno dodam.
Valentina stane rovati po torbici, izbacujući na pod razne vr¬ste kozmetičkih krema, pudera i sredstava. Podignem jedno od njih, kremu protiv celulita od Estee Lauder, i nehajno proučim etiketu.
— Samo da znaš, ja nemam celulit — odmah mi objasni. — Poduzimam mjere opreza za budućnost.
Kada se okružila kremama protiv bora, sredstvima za samo-tamnjenje, pilinzima za lice i Bog zna još kakvim kozmetičkim uvarcima, konačno je pronašla bočicu Optrexa i krenula naka-pati oči.
— Ne misliš li da bi bilo bolje da prvo sve to smeće skineš s lica? — predložim joj.
— Koje smeće? — upita me.
— Šminku — objasnim joj. Valentina se odmah zaustavi u poslu.
— Molim? — počne ubrzano disati. — Što si rekla?
— Smiri se — kažem joj, a da mi nije sasvim jasno zašto se toliko uznemirava.
— Nisam jučer skinula šminku? To mi želiš reći? Sigurno griješiš. Ne bih to nikako zaboravila učiniti. Ne. Nema šanse. Nikad!
Skoči na noge, već na rubu živaca.
— 0 moj Bože! — zaciči. — ŠTO će to učiniti mojim porama?! Dokoprca se do umivaonika i prvi je put toga dana pozdravi
odraz vlastitog lika u zrcalu. Počne se boriti za dah.
— Ne... ne... ne... — sve je što može reći. — Ovo se ne doga¬đa. Dobri Bože, reci mi da se ovo ne događa!
— Nemoj biti smiješna — kažem dok je ponovno posjedam na zahod i dodajem joj maramicu da počne uklanjati šminku.
Valentina potišteno prijeđe maramicom po obrazu.
— Nije tako loše — utješim je, pitajući se zašto joj ugađam.
— Stvarno tako misliš? — pita me cmizdravim glasom. Uzdahnem. — Pa jutros baš ne bi prošla za Brigitte Bardot,
to je sigurno — ne mogu se suzdržati.
— Ohhh!
— Ali slušaj — nastavim, sad već u očajničkoj želji da je ušut¬kam. — Pošteno tuširanje će ti pomoći, sigurna sam.
Zapravo mislim da joj je potrebno mnogo više od deset mi¬nuta umivanja pod tušem.
— Sto je to? — odjednom će Valentina, pogledavajući stra¬žnju stranu noge.
— Ah — kažem — jučer si radila špagu. Te su mrlje vjerojatno od poda.
— Ne to — zacvili i zguli nešto s tabana. Pri pomnijem pro¬učavanju, zaključimo da se radi o opušku.
Valentina zarije lice u dlanove i zarida.
— Ovo je — promrmlja — najgori prokleti dan cijeloga mojeg prokletog života!

24. POGLAVLJE

Valentina se istuširala, odjenula i provela četrdeset minuta na-noseći korektor na podočnjake. Izgleda mnogo bolje nego prije sat vremena, to jest manje nalik na zombija. No, još uvijek se ne bi moglo reći da je dobre volje.
— Ako me ova stara budala ne odjavi po brzom postupku — sada sikće na recepciji — jako ću se naljutiti!
— Krasno jutro, zar ne? — nasmiješi se stariji hotelijer.
— Hmm — odgovori ona, kratko podigavši naočale u stilu Jackie Onassis da ga prostrijeli pogledom.
— Jeste li uspjeli malo prošetati po okolici tijekom svojega boravka? — pita je veselo.
Prigušim cerek. Valentina nosi cipele Gina od tristo pedeset funta i traperice Gucci, uz komplet putnih torbi od Louisa Vuittona. I netko bez nogu bi više hddao od nje.
— Ne — odgovori i ne trudeći se nasmiješiti.
— Baš šteta — kaže on. — Pogledi u dolini Bowland su ča¬robni.
— Možda idući put — ubacim se ja, kako bi barem netko ispunio prazninu u razgovoru.
Sada Valentina mene prostrijeli pogledom.
— Je li moj račun gotov? — pita kratko. — Zaista moram ići.
— O, oprosti dušo — kaže. — Kako ja brbljam dok vi čekate. Sve će biti bolje kada se Edith osovi na noge. Upravo je operi¬rala proširene vene. Uglavnom, račun stiže.
— Zapravo me zanima — prekine ga Valentina — je li se muškarac s kojim sam jučer došla, gospodin Williamson, Jack Williamson, već odjavio?
Hotelijer nakratko promisli. — Muškarac s kojim ste jučer došli... da, kršan momak tamne kose, znam. O, on se već odav¬na odjavio. Zapravo je ustao vrlo rano.
— Ozbiljno? — reče Valentina, očigledno sada još manje ras¬položena.
— Hoćeš li onda uzeti njegov mobitel? — pitam je kada iza¬đemo. — Pretpostavljam da ćeš ga uskoro vidjeti.
— Sumnjam — kaže ona bijesno. — Ako se odjavio jutros, oti¬šao je a da me nije pozdravio. A kamoli da je sa mnom spavao. Ne znam kako je kod tebe, Evie, ali takvo ponašanje za mene je nedopustivo na drugom izlasku.
— U redu — kažem, odjednom osjetivši navalu optimizma. — Morat ću smisliti drugi način da mu ga vratim. Imaš li njegovu adresu? Odnijet ću mu ga.
Ona promisli na sekundu, a potom mi mobitel otme iz ruke.
— Sad sam se sjetila — brzo reče — da ću ga ionako morati vidjeti. Moram dogovoriti njegov idući sat tenisa. Pa ću ja uzeti telefon.
— Tako znači — odgovorim, mrzeći se zato što se osjećam toliko razočaranom i što ne mogu smisliti dobar razlog da joj ga otmem.
Valentina otvori prtljažnik svojega automobila i počne uba¬civati prtljagu.
— Onda... misliš li da ćeš mu oprostiti? — pitam je ne mo-gavši se suzdržati. — Zato što je otišao bez pozdrava.
Ona sjedne u automobil i spusti štitnik za sunce da se po¬gleda u ogledalo.
— Možda — odgovori. — Ovisi o tome što će se dogoditi kada ga vidim. Sto ću odmah i učiniti. Onda, kako izgledam? Mogu proći?
— Pa, da — kažem oklijevajući. — Svakako možeš proći, ali nisi u punom sjaju. I sama si to rekla.





Ne bih to nikada nikome rekla, ali radi se o Valentini. Mi¬slim da ni tenk ne bi uspio okrznuti njezin ego.
— Pa — uzdahne — s obzirom na to da bi većina žena dala sve da izgleda kao ja sada, mislim da je to dovoljno dobro. Čak i Penelope Cruz katkad ima vrećice ispod očiju. Čujemo se!
I ode, s Jackovim mobitelom na suvozačevom sjedalu.

25. POGLAVLJE

Imanje Crvena mačka, Wirral, petak, 9. ožujka

— Kada je vaša svinja progovorila francuski? — pitam, sa spre¬mnom bilježnicom i olovkom.
— Ima tome neko vrijeme — kaže seljak koji se, kako se čini, nije dulje vrijeme okupao. — Imo sam radnika otamo, znate. Probo sam mu reć' da govori kako treba, ali on je stalno govorio na stranom jeziku. Čin' se da je Lizzie to pokupila.
— Dobro — kažem i klimam glavom, nastojeći prikriti činje¬nicu da mislim kako je ova priča najveća glupost koju sam čula u posljednjih godinu dana. — Pretpostavljam da nema šanse da nam on, oprostite ona, kaže par riječi ?
— Ona to ne radi po nalogu, dušo — kaže seljak sišući zube. Dođe mi da kažem da, s obzirom na to da smo fotograf i ja
prešli toliki put da porazgovaramo s prasicom, jedno »oui« nije previše što tražimo.
— Ali — kažem umjesto toga — mislite li da biste je nekako mogli nagovoriti?
— Malo gotovine ne bi bilo naodmet — nato će on. Sjajno. Znači, svinja će progovoriti francuski jedino ako mu
platim. Očigledno je darovitija nego što sam mislila.
— Zao mi je, ali mi ne plaćamo — odvratim. — Mi smo mjesni list i novčana sredstva su nam ograničena.
Što i nije sasvim istinito, ali ne mogu zamisliti da bih išta platila za ovu priču, osim ako svinja ne bi savršeno izvela verziju Je t'aime...moi non plus od Sergea Gainsbourga.
Ovaj je tjedan bio grozan, a iskreno rečeno, ova je priča zad¬nja kap u čaši. Radim kao reporterka u Daily Echou već osam mjeseci i počela sam prilično optimistično razmišljati o smjeru kojim se kretala moja karijera. U redu, isprva sam pisala crtice od nešto više od dva odlomka, o školskim priredbama i sajmo¬vima rabljenih automobila. Od čega ništa, za divno čudo, nije ugrozilo popis kandidatura za glavne nagrade u novinarstvu.
No, iz redakcije su mi počeli povjeravati veće zadatke i crtice su prešle u kolumne, a one su potom prerasle u glavne naslove i nekako se moje ime počelo često pojavljivati na naslovnicama. Pokrivala sam sve, od sudskih slučajeva do raznih zanimljivosti.
No, ovoga je tjedna sve krenulo po zlu. Velikom zlu. Naša urednica vijesti Christine, koja me u mojem prvom ocjenjivanju koje provodi tvrtka opisala kao »prepunu entuzijazma i poten¬cijala«, otišla je na rodiljni dopust.
Njezina je zamjena ljigavi Simon koji moj potencijal ne može uočiti jer je previše zauzet buljenjem u moju stražnjicu. Nepre¬stano me zasipa zadacima kao što su pisanje kratkih izvješća sa školskih predstava i priča s mnogo fotografija o nečemu što on glupavo naziva svojim »mekim vijestima«. Zapravo su te priče toliko smiješne da bi ih samo netko razmekšanog mozga mogao nazvati vijestima.
Zato se trenutačno nalazim na imanju Bogu iza nogu, na samom kraju Wirrala, i jedva na tragu Daily Echoa, moleći se da Lizzie, pjegava svinja iz Glocestera, od nekoga naruči croissant. New York Timesu, mjesta za mene!
U redu, ne radi se samo o tome. Muči me i činjenica da sam proteklih pet dana provela pokušavajući saznati što se dogodilo kada je Valentina otišla do Jacka, i što sam u tome potpuno podbacila. Grace je na bračnom putovanju i nije u igri, barem ne što se tračeva tiče. Pokušala sam preispitati Charlotte, ali čini se da joj Valentina nije ništa ispričala. A samu Valentinu nikako ne namjeravam pitati.
Zašto onda toliko želim saznati što se dogodilo ?
Nemam pojma.
Proteklih se pet dana to pitam, u stankama štancanja priča o dvojezičnim svinjama i psima s poremećajima u prehrani.
— Koje je ovo sranje — prošapće fotograf Mickey. Mickey je poznat po nedostatku strpljenja, ali u ovom je slučaju u pravu.
— Slušaj — kažem mu. — Oboje znamo da ako ova životinja govori francuski, ja govorim mandarinski. No, Simon želi svoju priču i ne možemo se vratiti praznih ruku. Hoćemo li je barem slikati i potom otići ?
— Naravno da govori francuski — pobuni se seljak, očito čuv¬ši o čemu sam govorila. — Ali neće govoriti ako je pod stresom. A to što vi vamo dolazite i govorite joj da nije za to sposobna neće pomoći.
Konačno ga uspijemo nagovoriti da pozira s Lizzie, u zamje¬nu za nekoliko sjajnih fotografija koje će objesiti na zid. Mickey, još uvijek mrmljajući sebi u bradu, obavi posao u tren oka.
— Sjećam se kad su ovo bile ugledne novine — žali mi se.
— Nemoj mene kriviti — odgovorim mu. — I meni se sviđa što sam ovdje koliko i tebi.
— Onda — kaže seljak — kada ćete objaviti priču?
— Nisam još sigurna — odgovorim mu. — To je jedna od priča koju čuvamo u rezervi. Ako središte grada bude sravnjeno sa zemljom, mislim da je nećemo objaviti do sljedeće prilike.
Sto neće biti nikada, ako se mene pita.
— I državne su novine zainteresirane za priču — kaže on — pa je bolje da se požurite.
— Hvala na savjetu — kažem, nastojeći zadržati ozbiljan izraz lica. — Hajde, Mickey, idemo.

26. POGLAVLJE

Alderley Edge, Cheshire, subota, 17. ožujka

Još jedna subota i još jedno isprobavanje haljine. Ovoga puta za vjenčanje Georgie i Petea. No, sada je budžet toliki da bi ga trebalo objaviti na tržištu dionica.
— Koliko će te točno stajati vjenčanje, Georgia? — pita Va¬lentina nehajno dok pregledava vješalicu s haljinama koje ne¬maju istaknute cijene, što povećava dojam skupoće.
— Zadnje što znam, oko dvjesto tisuća — odgovori Georgia, odmah požalivši što joj je izletio taj podatak. — Ali nije ni bitno koliko stoji. Sto se mene tiče, mogli bismo se vjenčati i u ma¬tičnom uredu Chorleya .
— Hvala Bogu da je sve već rezervirano — promrmlja Va¬lentina.
U stvarnosti, Georgin veliki dan ne bi se više mogao razli¬kovati od zakazanog termina u chorleyskom matičnom uredu. Ceremonija će se održati na otočju Scilly, a na putu je da bude toliko raskošna da će prosječno kraljevsko vjenčanje u usporedbi s njom nalikovati na prizor iz Coronation Streeta .
Georgia ima šest djeveruša i danas smo sve prisutne na dru¬goj probi haljina, u toliko otmjenom butiku da čak i lutke u izlogu imaju svoj stav. Zapravo, to i nije sasvim točno. Trebale bismo sve biti ovdje, ali Grace, naravno, kasni zbog obiteljske krize uzrokovane time što je Polly nahranila zeca ostacima pile¬tine pripremljene na pakistanski način.
Georgine dvije mlade rođakinje su također ovdje i danas sam ih tek upoznala. Beth i Gina u ranim su dvadesetima i toliko su zgodne da bi mogle proći kao sestre Catherine Zete Jones. Valentina je jedva prikrila razočaranje kada su stigle.
Tu je i Charlotte, koja je sretna što će ponovno biti djeveruša koliko i prosječan osuđenik na smrtnu kaznu.
— Jesi li dobro? — pitam je dok sjeda kraj mene, na baršu¬nom presvučeni stolac.
Ona klimne i pokuša se nasmiješiti.
— Baš ne uživaš u ovome, zar ne? — prošapćem.
— Baš i ne — odgovori. — Udebljala sam se najmanje tri kile od Graceina vjenčanja. Nisam se vagala, ali sigurna sam u to. Jutros sam uspjela stati samo u svoje samterice.
Odložim časopis o vjenčanjima koji sam listala i zagrlim je u znak podrške. Potom se iza zavjese pojavi Georgia u vjenčanici, smiješeći se od uha do uha.
— Sto mislite, cure? — pita nas dok joj se prelijepa svilena haljina dotiče poda. Izgleda sjajno i čak se Valentina pridruži u kakofoniji odobravanja.
— Moram priznati — kažem — dobro si se sredila.
— Misliš? — kaže Georgia, uzbuđeno se osmjehujući.
— Svakako. Sudeći prema nekim od ovih, trebala si se odlu¬čiti na haljinu s više volana — šalim se, glavom pokazujući na časopis. — Neke od haljina izgledaju poput onih malih lutkica koje je moja baka stavljala na kolute toaletnog papira.
— Jesi li uzbuđena, Georgia? — pita je nježno Charlotte.
— Bolje rečeno histerična — odgovori ona. — No, ne znam što ću raditi kad sve završi. Trebalo mi je godinu i pol da or¬ganiziram vjenčanje. Zaboravila sam pričati o drugim stvarima, osim o vražjim tijarama i kalama. Moje su konverzacijske vje¬štine propale.
— Čini se kako neki parovi — kaže Valentina pričvršćuju-ći si golemu, kićenu tijaru — kada se konačno vjenčaju teško pronalaze išta zajedničkog jer su prije braka razgovarali samo o vjenčanju.

Zakolutam očima.
— To je poznata, činjenica — odvrati ona uvrijeđeno. — Pri¬znata među psiholozima. Negdje sam to pročitala, mislim u Glamouru. Onda, što mislite?
Okrene se od zrcala da nam pokaže svoju tijaru.
— Bez osunčane puti izgledala bi kao Bijela vještica iz Kro¬nika iz Narnije — kažem joj.
Ona stisne oči u tanak procjep.
— Šalim se — utješim je.
No, nešto mi je smetalo u načinu na koji se Valentina danas ponašala. Otkako smo došle, pokušavam odgonetnuti o čemu se radi i upravo mi je sinulo. Prošlo je čitavih dvadeset minuta, a još uvijek nije spomenula Jacka.

27. POGLAVLJE

Charlotte izgleda kao netko tko će se za pet sekunda prvi puta odvažiti na bungee skok. Zapravo je sve što mora učiniti otići s krojačkom iza zavjese i isprobati haljinu.
— Zašto ti ne ideš sljedeća, Evie? — kaže dok me očima moli da je riješim tog pritiska.
— U redu, nema problema — kažem.
Naše se haljine zovu »Božurski san«, nemaju naramenica, dužine su do listova i besramno skupe, kao i sve u vezi s ovim vjenčanjem. Dok navlačim svoju, zaključujem da je kroj sami¬losno gotovo savršen, što znači da, osim ako do vjenčanja ne razvijem ovisnost o kolačima i big macovima, neću morati doći na drugu probu.
— Evo me — kažem, povlačeći zavjesu. Dočeka me isti plje¬sak koji su već doživjele Georgia, Beth i Gina.
— Ne misliš li da ti malo visi na poprsju, Evie? — pita me Valentina nevinim glasom. — Ne može se svatko izvući s takvim izrezom.
— Savršeno je — uskoči Georgia diplomatski. — Evie, izgledaš sjajno.
Ponovno u svojim trapericama, sjednem do Charlotte.
— Znaš da će Jim biti na vjenčanju, zar ne? — prošapćem. — Georgi se toliko svidjela Graceina snimka da ga je zamolila da snima i njezino vjenčanje.
— Vjerujem da je — odgovori ona.
— Onda, hoćeš li ovaj put razgovarati s njim? — kažem, nježno je gurnuvši u rebra. — Ili ćeš cijelo popodne provesti pričajući o vrećicama čaja ili nečemu jednako fascinantnom s tetom Ethel?
Ona se zahihoće.
— O, znači sviđa ti se Jim, Charlotte ?
Valentina je poput rakete navođene toplinom kada je riječ o tračevima. — Zašto mi nitko nije rekao? Mrzim kada posljednja saznam takve stvari.
Charlotte se zarumeni. — Tako misli Evie — odvrati.
Valentina nakratko promisli.
— Izgledao bi mnogo bolje da malo skrati tu kosu, znaš — kaže ona Charlotte. — Možda bi mu to trebala spomenuti ako izađete.
— Nisam uopće ni rekla da mi se sviđa — usprotivi se ona, još više se zarumenjevši.
— Mislim da nam treba plan da vas spojimo — odluči Va¬lentina.
Ja zastenjem.
— Georgia, zašto ih u rasporedu sjedenja ne zabilježiš da sje¬de jedno do drugog? — nastavi Valentina, očito ne primjećujući koliko je Charlotte zbog toga neugodno.
— Želiš li to, Charlotte? — upita Georgia oklijevajući.
— Ne — kaže ona. A potom — U redu, može. Mislim, ako ti želiš. Meni je svejedno.
Valentina glasno uzdahne dok uzima dugu haljinu Vere Wang koju potom prisloni uz tijelo, diveći se svom odrazu u zrcalu. Ja iskoristim trenutak njezine nepažnje da se nagnem do Charlotte, ovaj puta šapćući toliko tiho da sam sigurna da me nitko ne može čuti.
— Oprosti zbog ovoga.
— U redu je — kaže ona.
— Zapravo — nastavim — spomenula sam to jer mislim da mu se sviđaš.
Ona se namršti.
— Gotovo da je to rekao na Graceinu vjenčanju — dodam.
U redu, možda sam malo nakitila priču, ali sve u dobroj namjeri.
— Da mu se sviđam?
— Pa rekao je da si zgodna — prošapćem. — A zbog načina na koji je to rekao, sigurna sam u to.
— Reci, Georgia — kaže Valentina glasno, ponovno prekinuvši naš razgovor. — Je li mnogo uzvanika iz tvojeg društvenog miljea?
Georgia se nasilu nasmiješi. — Očito je da se s njima družim — kaže. — Ako to misliš.
— Da, naravno — kaže Valentina, a potom napravi kratku stanku. — Hoću reći, imaju li isti standard?
— Standard? — ponovno Georgia.
— Financijski — objasni Valentina, zanemarujući činjenicu da joj je morala to gotovo slovkati.
— Ah — reče Georgia. — Misliš, ima li besramno bogatih, prikladnih muškaraca? Na tone, dušo, na tone. Obećavam.
Valentina napravi grimasu. — O Georgia — reče. — Ne mo¬gu vjerovati da misliš kako sam toliko prizemna da me zanima samo nečiji novac.
Ne mogu pustiti da ova tema prođe tek tako.
— Znači li to da si ponovno slobodna, Valentina? — pitam je, nastojeći da zvučim kao da me to jedva zanima.
Ona naprći usta. — Trenutačno, da — odgovori. — Odlučila sam da više vremena moram posvetiti sebi. Osim toga, Jack je bio vrlo drag i sve to, ali ne sasvim moj tip.
— Kada se to dogodilo? — pitam je.
— Dala sam mu do znanja dan nakon Graceina vjenčanja — kaže ona.
— Tako znači — kažem nehajno.
— Slobodno možeš navaliti, Evie — kaže Valentina samodo¬padno. — Mislim, bio je vrlo uzrujan kada smo prekinuli, ali nikad se ne zna — možda mu je potreban neobavezan flert da to preboli. A znam da si ti u tome dobra.

28. POGLAVLJE

Valentina se ne zamara navlačenjem zavjese dok se presvlači.
Jednostavno povuče zatvarač na haljini i pusti je da padne na pod tako da ostane sasvim gola osim para satenskih cipela s visokom potpeticom i u tanga gaćicama toliko malenim da se čini kao da su joj da ih odjene bili potrebni mikroskop i pinceta.
Tijelo joj je savršeno u svakom pogledu, to uopće nije upitno
— čvrste grudi, beskonačno duge noge i stražnjica toliko obla da je ni u photoshopu ne bi mogli učiniti ljepšom. No, mislim da bi svakome bilo draže kad se ne bi ponašala kao netko tko se upravo priključio švedskoj nudističkoj koloniji.
Valentina okrene glavu da se sa stražnje strane divi svom odrazu u velikom zrcalu i rukom polagano prijeđe preko jedne strane stražnjice.
— Nadam se da se nisam udebljala od prošlog puta — ka¬že. — U zadnje vrijeme nisam toliko redovito odlazila u tere-tanu.
— Mora da je grozno živjeti s toliko celulita — kažem joj.
— Postoje grupe potpore za ljude koji su time toliko pogođeni kao i ti, znaš.
Ona pucne jezikom i okrene se da joj prodavačica pomogne u odijevanju haljine. Ponovno se vratim listanju časopisa kad me Charlotte lagano gurne.
— Sviđa ti se Jack? — šapne.
Kratko o tome promislim, a potom se uhvatim kako se smiješim.
— To je protivno svim mojim načelima, s obzirom na to da je izlazio s Valentinom — kažem. — Ali da, mislim da mi se sviđa.
— Sto ćeš učiniti u vezi s tim? — upita me.
— Dobro pitanje — odgovorim tek počinjući shvaćati što me pita.
— Valentina nam je jedina poveznica — nastavim. — Glupo, ali sada kad su prekinuli, ne pada mi na pamet nikakva moguć¬nost da ga vidim. Osim da ga počnem uhoditi, za što mislim da nisam sposobna.
— Srećom — zasmijulji se ona.
No, smiješak joj ubrzo nestane s lica. Charlotte još jedina nije isprobala haljinu. Kada se nade iza zastora, povuče ga do samoga kraja i provjeri da nema procjepa kroz koji bi je drugi mogli vidjeti. Prodavačica ude da joj pomogne, ali je ova brzo otpravi. Dobrih se deset minuta iza zastora ne čuje ni najmanji šum.
Naposljetku se prišuljam i pokušam šapnuti Charlotte a da ne privučem pozornost drugih.
— Je li sve u redu unutra? — pitam.
— Čekaj! Ne ulazi! — kaže ona, pomalo na rubu živaca.
— U redu, u redu — umirim je. — Nisam ni mislila. Pitala sam se samo kako ti ide. Unutra si već jako dugo.
Odjednom se vrata butika širom otvore i ude Grace, pomalo raskuštrana i bez daha kao i obično.
— Kako je zeko? — upitam je.
— Rooney? Veterinar kaže da će ga sutra boljeti guza — od¬govori ona. — No, uspjeli smo izbjeći veću operaciju. Kako ide ?
— Dobro — kažem prilazeći joj bliže kako me nitko ne bi čuo. — Samo što čekamo Charlotte da izađe, ali mislim da je odlučila ostati iza zastora dok ne prođe vjenčanje.
Grace mi uputi znakovit pogled. Baš kad se spremam po¬novno provjeriti kako napreduje odijevanje, začuje se vrisak. Ne znajući da je netko još unutra, jer sad je prošlo već gotovo četvrt sata, prodavačica je povukla zastor. Nikada u životu nisam ugle¬dala takvo izbezumljeno lice.


29. POGLAVLJE

— Žao mi je — govori Georgi dok joj usna dršće. — Zaista mi je žao.
Isprva mi nije jasno zašto se ispričava. No potom, dok sli¬jedim njezin pogled prema dolje, sve mi postane jasno. Bila je u pravu što se tiče dodatnih kila. Charlottina haljina sada je toliko uska da se čini kako bi je mogla ozbiljno ozlijediti samo ako udahne.
— Charlotte — kaže Grace pokušavajući ispuniti groznu ti¬šinu. — Izgledaš zaista, hm, lijepo.
Odmah se posrami vlastite neiskrenosti. Dok i sama pokuša¬vam smisliti da kažem nešto prikladno, primijetim da se niz lice naše prijateljice slijevaju suze.
— Charlotte, zašto plačeš? — kažem obazrivo. — U redu je, stvarno. Ne moraš se zbog toga uzrujavati.
Ona otvori usta, ali ne uspije izreći ni riječ. Ja je zagrlim, a i ostali se brzo priključe.
— Dođi i sjedni ovdje — kaže Georgia, pozivajući je rukom da sjedne na baršunasti stolac.
Charlotte, lica oblivenog suzama, prijeđe prostoriju vodena Georgiom. Nastojim smisliti neke duboke riječi utjehe koje bi bile dovoljno smislene da ublaže njezin očaj.
— Želiš li šalicu čaja? — pitam je, ali mi je odmah jasno da nisam baš to tražila.
Ona odmahne glavom bez riječi. Dok sjeda na stolac, u prostoriji nastane neobična tišina. Svih šest nas gledamo u nju, njezine crvene i natečene oči i lice lišeno gotovo ikakvog izraza.
Vjerojatno zbog snage tog trenutka možemo čuti paranje prije nego što stražnjicom uopće dotakne stolac. Ili možda jer je rascjep koji je nastao toliko velik. U svakom slučaju, zvuk Charlottine haljine kako se para dok sjeda na stolac svakom zaustavi dah.
Ne mislim samo ja tako. Grace i Georgia prekriju usta ru¬kom. Valentina i Beth toliko su razrogačile oči da pomalo nali¬kuju na likove iz crtica. Čini se da je Ginina vilica tek nekoliko centimetara od poda. A krojačica jednostavno izgleda kao da će se onesvijestiti.
Gotovo mehanički, Charlotte ustane da pogleda dokaz u zrcalu. Prizor je spektakularan. Poderotina duga tridesetak centimetara proteže se poput rasporka točno po sredini gor¬njeg dijela haljine. Haljina čak nije pukla po šavu nego posred tkanine, a od nemogućnosti popravka takve štete svakome se zavrti u glavi.
— Dajte da vidim — zacvili krojačica i zgrabi Charlotte za ruku da je okrene. No, baš kad pomislimo da stvari ne mogu biti gore, kako se Charlottin struk zakrene, začuje se još jedno glasno paranje. Sada je pukotina duga pedeset centimetara.
— Aaaaaah! — uzdahne krojačica.
— O Bože — kaže Georgia.
— Jebeno sranje — dodam ja.

30. POGLAVLJE

Mi Britanci jednostavnoj šalici čaja volimo pripisivati iscjelitelj-ska svojstva koja se inače ne bi zahtijevala ni od psihijatara iz ulice Harley.
Bez obzira na to kakve nas nedaće snašle, kakav nam se smrtni slučaj ili nevolja ispriječi na putu, naša reakcija uvijek je ista: »Pristavit ću čaj, može?«
— Želi li još netko čaja? — pita jedna od prodavačica, pro-virivši kroz vrata.
— Neka ovaj put bude Assam — kaže Valentina, vraćajući šalicu. Ipak, to na neki način djeluje. Barem na Charlotte. Iako valja priznati da to nisu samo zasluge PG Tipsa . Charlotte je zadnjih pola sata istresala dušu meni, Georgi, pet ostalih djeveruša i kroja¬čki koja očito smatra da, ako će već morati popravljati tu haljinu, barem ima pravo znati što je uzrokovalo njezino uništenje.
O mislima koje nam je Charlotte otkrila nikada nam prije nije pričala, što je nevjerojatno, s obzirom na to da naše prija¬teljstvo traje dulje od prosječnog braka.
Gledajući unatrag, to su stvari koje me zapravo ne bi trebale začuditi. No, činjenica je da jesam iznenađena. Ne bih se više iznenadila ni da je priznala da potajno ganja karijeru plesačice u krilu koju za usluge često poziva Alan Titchmarsh .
Ispada da draga, mila Charlotte, ona koja u drugima vidi samo dobro, u sebi ne može vidjeti ništa drugo osim lošeg. Iza. sramežljivosti za koju sam uvijek smatrala da je dio njezine osobnosti skriva se samopouzdanje koje je toliko nisko da prkosi zakonima gravitacije. Kako se čini, Charlotte ne voli svoje obline mljekarice i predivne ružičaste obraze. Ustvari ih prezire.
— Znam da zapravo nikada ništa nisam rekla, ali oduvijek sam se tako osjećala — kaže dok pijucka čaj, a ruke joj još lagano podrhtavaju. — U školi su me zadirkivali zbog mojeg izgleda, i iako mi nitko više ne govori ništa u lice, znam što svi misle o meni.
— Charlotte — kažem odmahujući glavom — ljudi misle da si fantastična, draga osoba koja...
— To je sve u redu — prekine me ona. — Ali nemojte se pra¬viti da me čak i vi, moje najbolje prijateljice na svijetu, katkad ne pogledate i pomislite: Kakav je ona totalni ćumez.
— Zapravo, Charlotte, ja ne mis... — ponovno počnem.
— Ja nikoga ne napadam — upadne mi ona u riječ. — Mislim, kako bih to uopće mogla ? Ja sam ćumez. Debela sam, ne znam se lijepo odjenuti i nikada se u životu nisam našminkala. Ne bih ni znala kako.
— Mi smo uvijek mislile da si jednostavno... zadovoljna... svojim izgledom — kaže Grace.
— Ne, Grace, nisam — odgovori ona. — Ja sebe mrzim.
— Za samopouzdanje je vrlo pogubno kada misliš da ne iz¬gledaš najbolje — uzdahne Valentina. — Ja ne želim izaći iz kuće kada mi obrve nisu počupane.
Nitko na nju ne obrati pozornost.
— Želim reći — nastavi Charlotte — da znam da sreća ne leži u mršavosti i ljepoti, ali imam dovoljno iskustva kao debela i neugledna osoba da znam da ni u tome nema sreće. Htjela bih izgledati lijepo kao vi.
Spremna sam je ponovno razuvjeravati kada mi sine da je zapravo u pravu. Barem djelomice. Ako bi bolji izgled usrećio našu prijateljicu, zašto joj u tome ne bismo pomogle?
— Slušaj, Charlotte — kažem — ja te volim baš takvu kakva jesi, kao i svi mi ovdje. Ali ako se zaista tako osjećaš, mi ćemo ti pomoći.
— Kako to misliš ? — upita me ona.

— Napravit ćemo preobrazbu! Charlotte me sumnjičavo pogleda.
— Ozbiljno — nastavim. — Pomoći ćemo ti da smršaviš, da napraviš lijepu frizuru i da se našminkaš, pomoći ćemo ti da odabereš odjeću, i u svemu drugom što želiš!
— Charlotte — uzdahne Valentina — upoznat ću te s Andrewom Herbertom ako želiš! Začas ćeš izgledati poput Jennifer Aniston. O, ovo je tako uzbudljivo!
— Sigurna sam da to nije tako jednostavno — odvrati ona.
— Gluposti — kaže Grace. — Imaš lijepo lice, ali svatko izgle¬da bolje s malo šminke.
— Zapravo mislim da je najveći problem moja težina — za¬ključi ona.
— Onda ćeš se pridružiti Weight Watchersima — predložim ja. — Zapravo bismo sve mogle to učiniti u znak moralne po¬drške. Valentina, ti ćeš uživati.
— Zar ne bi umjesto toga jednostavno mogla početi povraća¬ti? — odgovori Valentina uz grimasu. — To je princezi Di jako pomoglo.
Cmoknem jezikom.
— Zaista mislite da bi to moglo pomoći ? — upita Charlotte.
— Da! — kažemo svi uglas, a ona se zahihoće.
— O Bože, a što ću s ovom haljinom? — kaže. — Toliko mi je žao, Georgia.
— Ma o čemu pričaš ? — reče Georgia odlučno. — Takvim se izazovima krojačice raduju, zar ne, Anouska?
— Naravno, nema problema — procijedi krojačica. — Napra¬vit ćemo odmah još jednu. Nema problema. Da.
Charlotte iznenada zaiskre oči i poslije, kada je uhvatim na¬samo, ne mogu odoljeti da ne iskoristim trenutak.
— Moraš mi samo jedno obećati — kažem joj. — Ako us¬pijemo u ovoj preobrazbi, ti se moraš početi truditi oko Jima.
Ovaj se put ona nasmije naglas.
— Dobro! — pristane, glumeći srditost. — Što god ti kažeš, Evie. Sto god ti kažeš!



Spojler:
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
Spojler:

JANE COSTELLO  Djeveruše 8b_15
http://www.book-forum.net

5JANE COSTELLO  Djeveruše Empty Re: JANE COSTELLO Djeveruše taj Čet Feb 23, 2012 7:18 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
31. POGLAVLJE

Središte Liverpoola, subota, 24. ožujka

Samo jednu osobu znam koja bi se htjela vjenčati u kaubojskom šeširu i pernatoj stoli, a to je moja majka.
— Ja mislim da je to baš zabavno, ti ne? — kaže dok pozira pred velikim zrcalom.
— Izgledaš kao J. R. Ewing prerušen u ženu — kažem joj. Ona se naduri. — Kako si ispala tako konzervativna?
— Sva se djeca moraju buniti protiv roditelja — objasnim. — Konzervativnost je u mom slučaju bila jedini izbor.
Mama mi raskuštra kosu; to radi otkako znam za sebe i vje¬rojatno će raditi i kada budem primala penziju. Nekoć me je to izluđivalo, ali sada je to samo jedna od majčinih neobičnih osobina, a s obzirom na to da je jedna od manje ekscentričnih i da ne privlači pozornost istaknutih članova društva, odlučila sam se s njom pomiriti.
— Jesi li razmišljala o nečemu malo smjernijem — pitam je, misleći na ono što piše u časopisima u salonu vjenčanica. No, čim sam to izgovorila, upitala sam se čemu uopće trud. Moja mama ne pristaje na smjernost. Jedino na šašavost.
— Misliš o dosadnijem — kaže dok razgledava odjeću na vje¬šalici. — O, ovo bi moglo biti zgodno.
Uzme haljinu dugu do poda, uobičajena kroja. Nada u meni nabuja.
— Pitam se rade li je i s kariranim uzorkom? — zabavlja se ona.
Moja se mama kasnije ove godine udaje za Boba s kojim izla¬zi šest godina. Malo bi bilo reći da su stvoreni jedno za drugo. Iako sam prije mislila da nitko nije sličan njoj, Bob je njezin savršeni par.
On je profesor filozofije zarastao u bradu, s neizbježnim isusovkama na nogama koje su toliko zastarjele da bi ih nosio jedino sam Svevišnji. Ona je učiteljica joge sa sklonošću ka od¬jeći u tako uznemirujućoj paleti boja da sam sigurna kako bi neke mogao pokositi moždani udar ako bi je predugo gledali.
Oboje neprestano imaju potpuno opuštene izraze lica zbog čega bi se reklo da često uživaju sumnjive tvari. Iako ne znam što su sve doživjeli u sedamdesetima, sumnjam da im je to obo¬ma od rođenja.
Nikada Boba neću smatrati ocem, ali mi je drago što se ženi mojoj majkom. Ona zaslužuje da bude sretna, a on bi za nju sve učinio — sve dok to, naravno, ne uključuje išta što bi moglo ugroziti njegov dug popis etičkih stajališta o mnogim proble¬mima, od zagađenja plaže Formbv do zlostavljanja tibetskih medvjeda u Kini. No, moja mama to ionako nikad ne bi učinila jer je njezin popis dovoljno dug da ispuni Žute stranice.
Ipak, odrastajući došla sam do zaključka da je, unatoč tome što sam kao dijete pojela više leće nego što to može biti dobro za bilo čiji probavni sustav — tek sam s dvanaest probala svoj prvi wagon wheel — i činjenici da je njezina zamisao obitelj¬skog odmora bila šestodnevno kampiranje u komuni Greenham, moja mama dobar čovjek.
Za razliku od nje, moj otac, kojeg je upoznala u indijskom ašramu 1972., nestao je kada su meni bile dvije godine. Katkad mislim da ga se mogu sjetiti, ali potom se upitam jesu li slike u mojoj glavi samo zamišljanja koja sam sastavila od starih foto¬grafija i komadića podataka sakupljenih tijekom godina.

Ne mogu reći da moja mama ne želi o njemu pričati, ali ta tema rijedco dođe na red, a ja na njoj ne inzistiram. Sigurno nije jednostavno kada otac tvog djeteta jednostavno jednoga dana ode iz kuće i više se nikada ne pojavi. Bio je samo skočio kupiti malo LSD-a, što govori sve o njemu. Drugi ljudi izađu da kupe mlijeko i više se ne vrate. Moj otac čak ni pobjeći nije mogao dostojanstveno.
— Znaš — kaže ona, mršteći se gledajući vješalicu s odjećom — mislim da uopće neću odjenuti vjenčanicu. Izgledala bih glupo. To jednostavno nisam ja.
— Nisi čak ni jednu isprobala — kažem, sada već pomalo zabrinuta. — O ne, ne misliš valjda biti u svojoj uobičajenoj odjeći? Kažem ti, mama, ako odjeneš jedan od svojih ljubičastih džempera od mohera i klompe u boji, ja neću doći na vjenčanje.
— Nemoj biti takva — odgovori mi ona, ali se smijulji.
— Treba ti nešto posebno — ustrajem.
— Bit će posebno, bez obzira na to što odjenem — kaže mi ona. — Koga uopće briga što imam na sebi? Osim toga, sada je već prekasno. Sigurno mi više ne bi mogli prepraviti haljinu na vrijeme.
— Sigurna sam da bi — ne odustajem. — Hajde, samo ispro¬baj nekoliko. Za mene. Molim te.
Ona napravi lice kao nadureni tinejdžer kojemu su zaplijenili iPod i mobitel, pa zgrabi pregršt haljina s vješalice i nestane iza zastora. Prodavačica mi uputi isti sućutan pogled kojim sam vidjela da gledaju i Grace kada se Polly previše zaigra.
Moja mama isproba pet haljina i kada ni šesta ne prođe njezinu ocjenu, počnem misliti da je u pravu. Sve se te haljine na vješalici doimaju lijepo, ali njoj ne pristaju. Izgledaju čudno. Pod time mislim normalno. A iskreno govoreći, normalno nije njezin stil.
— Hoćemo li predahnuti? — upita me ona puna nade. — Hajde, Evie. Molim te.

32. POGLAVLJE

Zbog blizine se odlučimo na jedan od kafića u četvrti Met, iako s obzirom na to da sve vrvi ušminkanim poslovnim ljudima, suprugama nogometaša i ovisnicima o modi, moram priznati da izgledamo kao uljezi.
Ja se, kao i inače, odlučim za kapučino, a mama naruči biljni čaj koji izgleda i miriše kao da je netko u njemu oprao čarape. Ona rastvori svoje omiljene novine, Guardian, koje kupuje svaki dan iako se već posljednjih petnaest godina žali kako su previše desničarske. Također revno kupuje Daily Echo, iako, na temelju toga što me nedavno pitala hoćemo li puno pisati o novoizdanoj zbirci afganistanske poezije, sumnjam da ga redovito prolista.
Iz torbe izvadim jedan od Graceinih starih časopisa o vjen¬čanjima i okrenem na stražnju stranicu gdje je popis stvari koje smo dosad već morale obaviti. Mjesto za proslavu je rezervirano, što je barem nešto. Na neki način. Ceremonija će se održati na polju nedaleko od mamine kuće, a Wendy, njezina prijateljica koja je vlasnica trgovine zdrave hrane, pobrinut će se za domje¬nak. Bit će to raskošna gozba s juhom od koprive i pljeskavica¬ma od graha. Jedva čekam.
— Pretpostavljam da samo gubim vrijeme ako te pjitam jesi li već naručila cvijeće? — upitam je.
— Ne moramo to još učiniti — odgovori ona. — Imamo još tri mjeseca.
— Dva i pol — ispravim je. — I prema tome, moramo. Usput, ovdje kaže da moraš poslati obavijesti uzvanicima kako će uskoro dobiti pozivnice. Koja je svrha toga? Zašto jednostavno ne pozvati ljude?
— Kapitalizam — odgovori mama mudro. — Žele da dvaput kupuješ pozivnice. No, nama ionako ne trebaju. Mislila sam svakome to spomenuti kada ih sretnem.
Sve mi lađe potonu, i to ne prvi put danas.
— Mama — obratim joj se, nastojeći ostati smirena. — Ne možeš to učiniti. Znam da ne želiš da sve bude previše službeno, ali bila sam na bolje organiziranim rođendanima djece iz šestog razreda.
— Ti se previše brineš — kaže ona. — Bit će u redu. Ako želiš poslati pozivnice, pošalji. No, ja se s tim ne želim zamarati, a sigurno ni Bob.
Jasno mi je da će posao djeveruše na ovome vjenčanju uklju¬čivati mnogo više nego na Graceinu, iako obveze mogu podije¬liti na mnoštvo pomoćnika.
Mama je osim mene zamolila još devetero njih da joj budu djeveruše, uključujući Grace (koja bi vjerojatno rado izbjegla tu gnjavažu), Georgiu (koja se radovala razdoblju u kojem se neće spominjati vjenčanja), Charlotte (koja je već dovoljno trauma¬tizirana pripremama za Georgino vjenčanje) te Valentinu (koja je oduševljena jer će opet uživati u ulozi zvijezde).
— Čini mi se da nikoga u posljednje vrijeme nisi pitala da ti bude djeveruša — primijetim.
— Ne, zapravo nisam — odgovori ona. — Iako ne znam zašto ti to toliko smeta. Bit će lijepo. Veselije je što nas je više.
— Smeta mi jer, iako ne kažem da moraš robovati konven¬cijama...
— Sačuvaj Bože — prekine me ona.
— ... vjenčanje je, ako nisi primijetila, ceremonija, koja neza¬obilazno uključuje neka pravila ponašanja.
Mama se namršti.
— Želim reći da barem neka od pravila moraš poštovati.
— Koja pravila kršim? — pita me.
— Za djeveruše se odlučiš između nekoliko izabranih osoba — dahnem. — Moji bi prijatelji bili zadovoljni i kao uzvanici. Recimo, nisi čak ni bila na Graceinu vjenčanju.
— Samo zato što smo Bob i ja bili u Egiptu.
— Ah da, vaš egipatski odmor...
Mama napravi izraz lica kojim me traži da ne izrazim ponov¬no svoje mišljenje o tome.
Sto može biti loše s Egiptom kao odredištem za odmor, mogao bi netko pitati. Piramide, plovidba Nilom, Tutankha-monova grobnica. Predivno.
Da, samo što mamin odmor nije uključivao ništa od nave¬denog, a kod prosječnog klijenta turističke agencije Thomas Cook vjerojatno bi izazvao srčani udar. Njezino je putovanje organizirala skupina za zaštitu okoliša, a sastojalo se od toga da moja mama, Bob i brojni drugi šašavi istomišljenici od pet ujutro provode šest sati skupljajući tampone i druge odvratne zagađivače s obala Nila. Katkad sam zabrinuta za nju.
— U svakom slučaju — nastavi ona — sve su tvoje prijateljice bile sretne kada sam ih zamolila da mi budu djeveruše. Osobito Valentina. Draga djevojka.
— Nećeš tako misliti kada te pokuša zasjeniti na tvom vjen¬čanju — promrmljam.
Ispričam se i odem na zahod, a kada se vratim, primijetim nešto što me malo uznemiri. Moja mama u ruci drži moj mo¬bitel. Razlog zašto me je to uznemirilo jest taj što tehnologija i moja mama ne idu ruku pod ruku. To je žena koja misli da su za surfanje potrebni daska i more.
— Pokušala sam se javiti umjesto tebe — kaže ona. — Mi¬slila sam da zvoni, ali čini se da je samo stigla neka od onih porukica.
— Daj da vidim — kažem i ljutito joj uzmem telefon iz ruke.
Sigurna sam da su me iz redakcije pokušavali dobiti u vezi s nekom velikom pričom. Osjećam to.
— Što si pritisnula? — upitam.
— Ništa! — usprotivi se ona.
— Nema veze onda — odvratim, još uvijek pomalo uznemi¬rena. Za svaki slučaj ubacim telefon u džep svoje traper-jakne.
Ona kratko vrijeme ne kaže ništa. — U redu, možda sam ipak nešto pritisnula — naposljetku će s izrazom krivnje.
Podignem obrvu u znak osude.
— Nisam htjela, samo sam se pokušavala javiti umjesto tebe.
— U redu — kažem. — Je li stigla neka poruka?
— Da — odgovori ona.
— Sjećaš li se što je pisalo?
— Hm, nešto u vezi s vjenčanjem od nekoga tko se zove John. Ne, oprosti, Jack. Da, tako je. Jack. Sigurno je bio Jack.

33. POGLAVLJE

Zamalo sam ispljunula kavu.
Prošli su tjedni od Graceina vjenčanja, a o Jacku nisam čula ni glasa. Što se moglo i očekivati, s obzirom na to da on i Va¬lentina nisu više skupa. Iako bih prije povjerovala u postojanje Djeda Mraza nego u činjenicu da je ona ostavila njega.
No, jedna je stvar sigurna: nisam o njemu prestala razmišljati. Sto mi, zapravo, pomalo i smeta. Sjela bih da navalim na neku" priču, kad bi mi on pao na pamet. S dubokim smeđim očima i širokim ramenima i glatkom kožom i... u svakom slučaju, kada je rok za posao dvadeset minuta, kunem se da nema ničeg što u tom trenutku čovjeku manje treba.
No, misli mi spopada još nešto: to što Valentina i Jack više nisu zajedno problem je sam po sebi. Kao što sam i rekla Char¬lotte, Valentina nam je bila jedina poveznica.
Rezultat je taj što sam, otkako sam otkrila novosti o njihovu prekidu, provela pretjerano mnogo vremena razbijajući glavu o svim mogućim prilikama u kojima bih mogla ponovno naletjeti na njega.
Bih li na primjer mogla ponuditi da napišem poseban pri¬log o njegovoj organizaciji? Odbacila sam tu mogućnost kao neetičnu: ne mogu pisati posebna izvješća o dobrotvornim or¬ganizacijama jer se neprestano budim oblivena znojem krivnje nakon što sam sanjala njihova izvršnog direktora. Osim toga, bilo bi previše očito.
Bih li onda mogla početi s tenisom i upisati se u Valenti-nin klub? To sam odbacila zbog nepraktičnosti: nikada ne bih mogla krenuti u akciju zbog nje koja bi se stalno prešetavala uokolo i pokazivala više golotinje od prosječnog modela za ku¬paće kostime. Osim toga, bilo bi previše očito.
Bih li moga zalaziti u kafiće nedaleko od njegova ureda? Taj sam izbor odbacila jer je previše podsjećao na ponašanje nekih mojih bivših mladića. Osim toga, bilo bi previše očito.
Nakon što sam provela daleko previše vremena usredoto¬čujući se na smicalice kojima bih ponovno uspjela sresti Jacka, još uvijek radim upravo to. Usredotočujem se. Zapravo, toliko se usredotočujem da mi to počinje zadavati glavobolju. A sada ovo: poruka od samog predmeta žudnje. Koju je moja majka izbrisala.
— Možeš li se, molim te, pokušati prisjetiti što je u njoj pisa¬lo? — pitam je, nastojeći da ne zvučim previše očajno.
— O, ma ne znam — odgovori ona. — Nešto o vjenčanju, da, tako je. Pokušala sam pomaknuti tekst prema dolje, znaš, kao na računalu, ali samo je nestao. Glupa stvarčica, ako se mene pita. Možda ima neku grešku.
— Jedina je pogreška u tvom zdravom razumu — siknem. — Molim te, promisli, mama. To je netko koga sam upoznala na Graceinu vjenčanju. Pomaže li to?
— Ne baš — kaže ona neodređeno. — Bilo je govora o vjen¬čanju Georgie i Petea.
Vjenčanje Georgie i Petea. Zašto bi mi Jack pisao poruku u vezi s njihovim vjenčanjem?
— Je li on neki tvoj novi dečko ? — upita me ona.
— Ne — mrzovoljno odgovorim.
— Morala bi se više odmarati, znaš — savjetuje mi ona. — Katkad si pod velikim stresom, Evie. Zašto ne kreneš na reiki sa mnom?
Prolistam imenik da pronađem Georgin broj. Kada se javi, buka u pozadini toliko je glasna kao da govori iz unutrašnjeg cilindra usisivača.
— Kako si? — upita me veselo. — Nadam se da se držiš svog režima za ljepotu. Ne želim nikakve prištiće na fotografijama s vjenčanja.
— Toliko koristim piling da sam zgulila svu kožu s lica — odgovorim. — Ali, gdje si ti? Jedva te čujem.
— Letim na posljednju provjeru mjesta za vjenčanje — viče ona. — To buci helikopter.
Georgia se udaje u luksuznom hotelu sa strogim kodeksom privatnosti na jednom od najosamljenijih otoka otočja Scilly, nedaleko od obale Cornwalla. Sigurna sam da je ondje prediv-no, ali mjesto nije baš najpraktičnije kada želite provjeriti kako teku pripreme za vjenčanje.
— Bit ću kratka — kažem. — Pada li ti na pamet zašto bi mi frajer kojeg je Valentina dovela na Graceino vjenčanje slao poruku o tvom vjenčanju?
Ponovno ju je nadglasala buka propelera.
— Jesi li tamo, Georgia? — vičem, svjesna da je žena za sto¬lom pokraj mene presretna zbog mog urlanja dok pokušava mirno uživati u šalici kave. — Georgia, ne čujem te!
— Sad te imam — vikne ona natrag. — Osjećam se kao da sam u Apokalipsi danas. Što si rekla?
— Samo sam pitala znaš li možda zašto bi mi frajer kojega je Valentina dovela na Graceino vjenčanje slao poruku u vezi s tvojim vjenčanjem?
— Misliš, Jack Williamson? — pita me ona.
— Glavom i bradom.
Nastane stanka. — Nemam pojma — konačno reče. Izvrsno. Moja je mama pogrešno shvatila.
— Mislim, ne znam zašto bi tebi slao poruke u vezi s vjenča¬njem — nastavi Georgia. — Ali i on je pozvan.

34. POGLAVLJE

Vrti mi se u glavi od razmišljanja zašto bi Jack išao na Georgino vjenčanje kada više nije s Valentinom.
— Zašto dolazi na tvoje vjenčanje? — pitam Georgiu. —Jed¬va ga poznaješ.
— Od Graceina vjenčanja on i Pete idu zajedno na ragbi gotovo svakog vikenda — objasni mi ona. — Čekaj, gubim te...
Glas joj se ponovno izgubi. Prekinem vezu drhtavim prstima.
— Jesi li uspjela riješiti problem? — upita me mama.
— Ne još — kažem i stanem pisati poruku.
Imaš li Jackov broj? Sutra u 2 imam sastanak o planiranju projekata, a moram napisati priču o dobrotv.organ.
Pritisnem »šalji« i poruka odleti Georginom zaručniku Peteu. Potom gucnem malo kave, koja se dotad već smrznula.
Čini mi se da je prošla vječnost prije nego što mi odgovori. Ispod broja piše: P.S. Planiranje projekata? Prije bih rekao pla¬niranje obitelji!
Drski gad. Othrvam se napasti da mu odgovorim da nisam ja ta koja je prva napisala poruku, ali bojim se da bih ispala kao da mi je previše stalo, a takav dojam ne želim ostaviti. Sada kada sam se konačno dočepala njegova broja, osjećam se kao Indiana Jones nakon što je pronašao izgubljeni kovčeg. Upravo sam to htjela, ali neka me vrag nosi ako znam što sada s njim da učinim.
Počnem sastavljati poruku.
Imala tehničkih problema. Možeš molim teponov. poslati por.? Ma ne. Previše praktično. Čak hladno. S tim neću postići ništa, sigurno.
Možeš ponov. poslati por.? Tako je dobra da je želim ponovno pročitati!
Isuse, ne. Ne bi moglo biti otrcanije ni da je stara krpa.
Ne mogu pročitati tvoju poruku., a umirem od želje. Mogu li dobiti još jednu ?
Ni jedna mi se poruka ne sviđa, ali nešto moram poslati. Nevoljko se odlučim za prvu, iako odmah požalim kada je po-šaljem. Tekstualne poruke kao stvorene su za flert, ali ova koju sam poslala ubrzat će mu rad srca kao dosadna politička emisija.
— Onda, hoćemo li krenuti? — pita me mama dok presavija novine i odlaže ih na stol. — Ne znam za tebe, ali meni je priča o vjenčanju dosta za jedan dan.
Da sam bolja djeveruša, ili kći kad smo već kod toga, pobu¬nila bih se i ustrajala da nastavi potragu za savršenom haljinom. No, trenutačno su mi na pameti druge stvari.
— U redu — kažem i skočim iz stolca. — Ja ću ovo platiti.
Dok stojim za šankom i čekam sitniš, mobitel zavibrira. Izva¬dim ga iz gornjeg džepa jakne i odmah vidim da je od njega. Otvorim poruku.
Samo sam se pitao hočeš li biti na dužnosti osmoga, onako zgodna i zaglušujuče glasna?
Odmah mi je jasno da se smiješim i da me žena koja stoji do mene opterećena dizajnerskim torbama gleda kao da sam pobjegla iz neke ustanove. Okrenem joj leda i počnem tipkati.
Mislila da si obečao da to nečeš više spominjati. Krenem je poslati, ali se zaustavim. Njegova je poruka svakako koketna, pa bih i ja mogla malo začiniti stvari. Dodam: Opraštam, ali samo ovaj put.
Nije droljasto, ali je pomalo drsko. Vratim mobitel u džep ne prestajući se osmjehivati i krenem po mamu. Moj džep ponovno zavibrira.
Dobro. Ne bih volio biti u tvojoj crnoj knjižici. Vidimo se na vjenčanju (veselim se).
Izvrsno. Još koketnije. Kako da odgovorim?
Odlučim prvo skicirati tekst u glavi. Tako da budem sigurna da je ono što ću napisati prava stvar. No, iz nekog razloga ništa mi ne pada na pamet. Počnem smišljati poruke koje nemam namjeru poslati, ali koje bi mi mogle pomoći da otkrijem što ću zaista napisati.
I ja. P.S. Hoćeš li ovaj put u krevet odnijeti MENE?
Nasmijem se sebi u bradu i počnem brisati poruku. Ne pada mi na pamet da odem tako daleko. Iako zgodna misao. U tom me trenu prekine poznati glas.
— Evie! Počet ću misliti da me pratiš!

35. POGLAVLJE

To je Gareth. Ponovno. Kažem ponovno jer sam ga od Graceina vjenčanja dosad srela već triput, zbog čega se osjećam ugodno kao da sam utisnuta u tri broja premale traperice uskog kroja.
— Zdravo, Gareth — kažem malodušno.
— Bok! Gospodo Hart — doda, cereći se i pružajući ruku mojoj mami. — Toliko sam o vama čuo.
— Zapravo sam gospođica — odgovori ona, odvrativši mu smiješkom i stiskom ruke.
Nastane neugodna tišina.
— Ovo je Gareth, mama — kažem oklijevajući. — On radi na sveučilištu s Bobom. U administraciji.
— Zapravo mnogo više od administracije — ispravi me on.
— Oh, oprosti — odvratim. — Nisam mislila... oprosti. Ponovno nastane neugodna tišina.
— Onda, kako si, Evie? — upita me on i opet se naceri. — Izgledaš zaista sjajno.
Borim se da ne kažem »I ti«, jer ništa nažalost ne bi bilo dalje od istine. Na čelu mu je izbio gadan osip, a nije se brijao toliko dugo da počinje nalikovati na Toma Hanksa u zadnjih pola sata Brodoloma života.
— Hvala ti, Gareth — odgovorim.
— Čestitam vam na skorašnjem vjenčanju, gospođice Hart — obrati se on mojoj mami.
— O, hvala vam. Hoćete li doći na vjenčanje? — upita ona nevino. Ja se suzdržim da glasno ne zastenjem.
— Ako sam pozvan — zasja on od sreće. O Bože. Znam što je sljedeće.
— Smatrajte se pozvanim — kaže mama veselo.
Da ne zarađuje za život kao učiteljica joge, snažno bih je opalila u goljenicu. Kao da je naslutila moje misli, mama naglo izjavi da mora svratiti u trgovinu zdrave hrane.
— Ponestalo mi je ginko bilobe. Neću se dugo zadržati — do¬da i ostavi mene i Garetha, vidljivo zbunjenog time što je rekla.
— Evie, nismo nikada pošteno popričali o našoj vezi — kaže on napokon, a čelo mu se nabora.
Nemam kamo pobjeći.
— Znam — odgovorim. — Ali nisam sigurna da si više ima¬mo što reći.
— Zapravo — počne on — mnogo sam o svemu razmišljao i shvatio sam da si oduvijek govorila kako imaš problema s pove¬zivanjem. Ja ti želim s tim pomoći.
Ta mi se misao učini privlačnom kao da imam namjeru aftu u ustima izliječiti solju i čipsom s dodatkom octa. Nastojim os¬tati pribrana.
— Gareth, slušaj — krenem mu objašnjavati. — Ništa ne mo¬žeš učiniti da mi pomogneš. Ja sam jednostavno takva. Nisam se spremna trenutačno ni za koga vezati.
— Ali gotovo ti je trideset — odgovori on.
— Nije još, iduće tri godinel — vrisnem.
Vrati se njegov pogled odanog psića, ovoga puta toliko tuga¬ljiv da sam sigurna da ga u tome na privatnim satovima poučava sam baset.
— Samo ne bih želio da netko poput tebe ostane na polici — kaže on.
Na kušnji sam da ga upitam misli li da će mu takav kompliment zaista pomoći, ali odlučim, medu ostalim i zato što mu usna počinje drhtati, ne kazati ništa.
— Znam da sam te povrijedila, Gareth — kažem nježno.
— Zaista si me povrijedila, Evie — odgovori on.
— I žao mi je zbog toga — nastavim. — Stvarno mi je žao. Ja sam budala. Ti si drag čovjek. Jednoga ćeš dana naći nekoga tko te zaslužuje, sigurno.
— Ali zaista osjećam da između nas postoji nešto — kaže on. Nisam sigurna mogu li biti jasnija.
— Zao mi je, Gareth — nastavim. — Zao mi je što sam te povrijedila, žao mi je što ti se nisam mogla obvezati. Stvarno mi je žao.
On se sprema reći još nešto, ali kad uočim da se mama vraća, odlučim da je vrijeme za pokret.
— Eno moje mame — kažem. — Moram je vratiti, počinje kiša.
— Imaš kišobran — uputi me on.
— O, da, znam. Ali ona ima poremećaj — kažem i nagnem se bliže.
— Poremećaj ? — namršti se on. — Kakav poremećaj ?
— Jednostavno poludi kad dođe u kontakt s kišom — obja¬snim mu. — To se zove, ovaj, gremlinski učinak.
On nabora lice. — Kako? Kao u filmu? — upita.
— Točno — prihvatim. — To nije ugodan prizor. Ne bih voljela da prisustvuješ nečem takvom.
On se sprema nastaviti s ispitivanjem kada se mama stvori kraj nas.
— Evo ga, sve sam obavila — kaže ona vedro, podignuvši vrećicu.
Gareth oprezno ustukne za korak.
— Zao mi je što nismo dulje mogli popričati — viknem, povlačeći mamu.
— Bok, Evie — dovikne mi on sa zabrinutim izrazom lica. — Vidimo se na vjenčanju.
Dovraga, dovraga, dovraga.
— Mama, znaš li što si upravo učinila? -Što?
— S njim sam nekoć izlazila — objasnim joj. — On je posljed¬nja osoba na svijetu koju bih željela vidjeti na tvom vjenčanju.
Ona se ne doimlje pretjerano zabrinutom zbog te novosti. — Meni se baš činio drag — reče.
— Ti misliš da su svi dragi — istaknem.
Ona se namršti. — Ti si ta koja je s njim izlazila.
Od te mi se misli zgrči želudac. — Znam — kažem sumorno.
— U svakom slučaju, samo zato što si s nekim prekinula ne znači da ne možete ostati prijatelji — kaže ona.
— Znam.
Iako sam dosad temeljito pobila tu teoriju.
Odjednom shvatim da zbog ove smetnje nisam odgovorila Jacku i od te se pomisli odmah razvedrim. Izvadim telefon iz džepa da pročitam svoju poruku, ali kada pogledam zaslon, pozli mi. Na njemu piše: »Poruka poslana.«
O, sranje. Poslala sam krivu poruku. A on će misliti da sam takva drolja da bi u usporedbi sa mnom Abi Titmuss izgledala kao učiteljica u nedjeljnoj školi. Morat ću mu odmah poslati novu da mu objasnim o čemu se radi. Ali kako?
U panici stanem sastavljati novu poruku. Oprosti — šala. Nisam nimfomanka, stvarno! Odmah pritisnem tipku za slanje.
Nekoliko minuta poslije stigne odgovor. Od njega. Jedna rečenica.
Nastojat ću prikriti razočaranje.





36. POGLAVLJE

Graceina i Patrickova kuća, Mossley Hill, Liverpool, petak, 30. ožujka

Grace je opet oblivena znojem. Ne na profinjen, sjajan način kao model u reklami za dezodorans. Lice joj je crveno, a kosa zalijepljena za čelo.
— Da sam barem još na Maldivima — negoduje dok se sagi-nje pod krevet u potrazi za cipelama. — Mogla bih se nositi s tamošnjim ritmom života.
— Mogu li ti ja kako pomoći? — pitam je, pogledavajući na sat i misleći kako će se na djevojačkoj večeri, do trenutka ka¬da mi konačno stignemo, svi već oblijevati tekilom i družiti s muškim striperima.
— Ovaj, da — kaže ona i navuče majicu bez rukava. — Sigur¬na sam da možeš. Da promislim... znam, pronađi Polly i pitaj ju je li vidjela moje cipele. One s lažnim dijamantom.
Polly je na donjem katu i gleda Spužvu Boba Skockanog i to¬liko je opijena da bi je valjda samo invazija svemiraca na dnevni boravak trgnula iz transa.
— Hej, Polly, kako ide? — pozdravim je.
— Dobro — odgovori ona jedva trepćući.
— Jesi li vidjela mamine cipele? — upitam je. — One s dija¬mantima?
— Ne — kaže ona. Usne joj se jedva pomiču.
— Jesi li sigurna?
— Hmm, da — odgovori.
— U redu — kažem, pitajući se što da učinim.
— Evie — pozove me dok izlazim iz sobe. — Zašto imaju dijamante?
To je već nešto.
Zašto je jedna od omiljenih Pollynih riječi, zajedno sa Što?, Gdje? ili bilo kojom drugom riječi kojom pitanje može početi. U posljednje vrijeme, od jutra do marka, Grace, Patricka i bilo koga s kim dođe u kontakt bombardira beskrajnim pitanjima. FBI bi mogao učiti od nje.
Večeras smo pokrile religijska pitanja kao na primjer: Zašto Bog stvara ljude a onda čini da umru? Pokušajte na to odgovo¬riti dok šminkate oči. Zatim fiziku: Stoje na nebu iza oblaka?, matematiku: Koliko brojeva postoji?, povijest ratovanja: Kada su počeli ratovi?, kinematografiju: Kada se rodio Simba, kralj lavo¬va?, spolno obrazovanje: Zašto sam seja rodila? i razno: Tko bi pobijedio u međusobnoj borbi — Superman ili King Kong? ili Za¬što gospođica Harris (njezina učiteljica) ima brkove iako je žena?
Grace kaže da je to odraz radoznala uma.
— Mislim da oni služe samo za ukras, kako bi ljepše izgledale — odgovorim.
— Zašto moraju lijepo izgledati ? — pita ona.
U ovome vidim izglede za dugom filozofskom raspravom, a kako je taksi naručen za 19.30, mislim da za to nemamo vre¬mena.
Kada se popnem na kat da provjerim kako Grace napre¬duje, nađem je kako nasumce izbacuje smeće s dna ormara. Stare vješalice, plastične vrećice pune najlonskih čarapa, kutiju punu napola iskorištenih hidratantnih krema i isušene šminke te otprilike šest pari cipela, od kojih je jedan prekriven pauči¬nom. Na hrpi sve nalikuje na ponudu iz zabačenog kuta nekog buvljaka.
— Sranje — odjednom kaže. — Možeš li provjeriti uvijač? Uvijač je progorio rupu na stolu za presvlačenje, a sobom se širi smrad hrđavog roštilja. Podignem ga i postavim pokraj boce
losiona za samotamnjenje, kada se Patrick odjednom zadere odozdo.
— Je li normalno da Scarlettina guza izgleda ovako ? Grace duboko udahne i požuri dolje, a ja je slijedim. Nisam
sigurna kako bih mogla rasvijetliti situaciju, ali barem ćemo se primaknuti bliže vratima.
— Hmm — kaže Grace dok se saginje da preispita problem. — Dobila je pelenski osip. Pusti je da se osuši na pet minuta, a potom je debelo namazi Sudocremom.
— U redu — posluša Patrick.
— Ti očito nisi toliko upoznat s opusom dr. Miriam Stop-pard ili bi i sam to znao — doda Grace.
Jasno je da se šali, ali ne promakne mi Patrickov pogled ko¬jim je osine, koji je gotovo prost. Takav pogled Valentina upu¬ćuje prodavačicama ako se usude izustiti da bi joj trebala veća veličina. Nikada ga prije nisam uočila kod Patricka, osobito ne upućenog Grace.
— Jesi li sigurna da imamo Sudoareml — vikne on Grace koja je sad u kuhinji.
— Da — dovikne ona natrag, konačno pronašavši cipele.
— Jesi li sigurna? — pita je on.
— Sto posto — odgovori ona.
— Zato što je ovdje nema.
— Ima.
— Nema, vjeruj mi — kaže on odrješito.
— Vjeruj mi, ima — odvrati ona. — Kupila sam je prošli tje¬dan.
— Pa vjerojatno je nisi ovdje stavila — kaže on.
— Jesam.
— Sigurno nisi — ne odustaje Patrick. — Jer ovdje nije. Lice mu je sad toliko bijesno da više ne nalikuje na korpora¬tivnog odvjetnika nego na vojnog diktatora.
Znam da je to uobičajena kučna svađa, ali ne mogu se po¬maknuti ni izustiti jednu riječ jer to uopće nije nalik na njih. Oni jednostavno ne galame. Barem ne inače. No, ovdje se nešto događa, jer samo je Patrick toliko gnjevan da bi bračni savjetnik imao posla do Božića.
Grace uđe u dnevni boravak, makne ga u stranu i počne kopati po kutiji s potrepštinama za bebu prije nego što nađe kutiju Sudocrema.
— Oh — kaže on. — Nisam znao da si na to mislila.
— Činjenica da sa strane velikim slovima piše Sudocrem nije ti pomogla? — upita ga ona. Ponovno ga zadirkuje, onako kako se neprestano međusobno zadirkuju.
No, Patrick to ne shvaća tako. Promrmlja nešto u bradu i izađe iz sobe, ali Grace ga diplomatski ne upita da ponovi što je rekao. No, kako se pokaže, za to nije bilo ni potrebe.
— Mamice — kaže Polly — što je to dosadnjakovićka?


37. POGLAVLJE

— Je li sve u redu s tobom i Patrickom? — pitam kada se konač¬no dokopamo taksija.
— Ma naravno — kaže ona nehajno i još uvijek pokušava uviti kosu dok se vozimo niz Dock Road. Trenutačno je napola gotova, što znači da joj je jedna strana toliko ravna kao da je kosu ispeglala, dok druga izgleda kao da je presađena s Lea Sayera . — Samo se ponaša poput čangrizavog starčića, to je sve. Nije to ništa. O sranje.
Gracein blackberry zvoni, pa mi ona u ruke preda uvijač kao da je štafeta i zaroni u torbu da pronađe telefon. Pogleda broj s kojeg je zovu i duboko uzdahne.
— To je Adele — pokunjeno objasni. Njezina šefica.
— Pa nemoj odgovoriti — kažem.
Ona oklijeva i toliko grize usnu da bi se moglo pomisliti ka¬ko se bori s moralnom dilemom kakva muči narode prije nego što se upuste u rat.
— Moram se javiti — konačno kaže.
— Nemoj! — odvratim. — Na djevojačkoj si. Trebala bi zavija¬ti na barmena i toliko se napiti da se ne možeš sjetiti suprugova imena. Ovo nije vrijeme za razgovor sa šeficom.
Ona ponovno zagrize usnicu i pogleda kroz prozor. Točno znam što će učiniti.
— Bok, Adele — pozdravi je veselo kad se konačno javi. — U redu. Oh, oprosti. Pa, ovaj sam tjedan svaki dan ostajala dulje...
— napravi stanku da posluša — ... ali vidiš, mislila sam da sam ti dala to izvješće... — ponovno napravi stanku — ...pa ako nije bilo dobro... Da. U redu, da. Razumijem. Vidjet ću što mogu učiniti.
Prekine vezu i ponovno duboko uzdahne.
— Sto? — upitam.
— Morat ću se vratiti — kaže.
— Zašto? — kriknem. — Grace, petak je, osam sati navečer. Sto je toliko važno da ne može pričekati?
— Radi se o nekom izvješću koje je tražila, neću te zamarati pojedinostima. Ali morala bih večeras još nešto učiniti.
Grace se sprema nagnuti prema naprijed da vozaču da druge upute i meni je jasno da moram djelovati. Srećom, brža sam od nje.
Nagnem se i zgrabim njezin blackberry.
— Sto radiš? — pita me.
Otvorim prozor taksija i ispružim ruku s telefonom, dok ga šiba vjetar s Merseya.
— Evie, što radiš! — vrisne ona. — Znaš li koliko to stoji?
— Znam — slažem. Zapravo me te poslovne igračkice zani¬maju koliko i mehanički inženjering. — Nije me briga — dodam.
— Obećaj mi da se ne vraćaš.
— Evie, ma dajl — kaže ona. — Vrati mi ga! To je vlasništvo tvrtke!
— Obećaj mi — kažem odlučno.
— Ne mogu, otpustit će me — kaže, sada već gotovo cvileći.
— Zaista misliš da je to moguće? — upitam je. — Hoću reći, koliko bi drugih njihovih zaposlenika uopće razmislilo o tome da napuste djevojačku i odu napisati izvješće?
Ona slegne ramenima.
— Hajde — kažem. — Obećavaš?
— Što ću, dovraga, reći Adele ? — pita me.
— Evo — kažem i uvučem ruku. — Sastavit ću ti poruku. Stvarno, prepusti to meni.
Ona zakoluta očima i odmahne glavom, ali barem počinje gledati smiješnu stranu situacije.
Draga Adele, pišem. — Neka još bude nejasno o čemu se ra¬di — kažem Grace. Hitan slučaj u obitelji, nastavim s porukom. Sve objasnim u ponedjeljak. Jako mi je zao da ne mogu pomoći s izvješćem. Grace. — Evo, savršeno.
— Što ću joj reći u ponedjeljak? — pita me Grace. Slegnem ramenima.
— Imamo dva dana da smislimo izgovor — kažem. — Moram li ja sve učiniti?

38. POGLAVLJE

Kada je Georgia za svoju djevojačku izabrala Simply Heathcotes, priznajem da sam bila malo skeptična.
To je jedan od najboljih restorana u Liverpoolu, a nalazi se u predivnoj zgradi od stakla i granita u samom srcu grada. Iako sumnjam da se uštogljeni poslovnjaci nakon radnog vremena, snobovski otmjeni parovi i došljaci u grad znaju pošteno zabav¬ljati, da sam ja kao i oni izašla na finu večeru, sigurno ne bih bila presretna kada bih se našla usred babinjaka.
No, dok se Grace i ja probijamo kroz stolove do odvojene prostorije na prvom katu, uvidim da su nas diskretno izdvojili od ostalih. Sto je, zapravo, dobra zamisao. Jer u trenutku kada uđemo, Georgia odmata dar od jedne od njezinih »baba« — svijetloplavi vibrator od dvadeset pet centimetara koji na prvi pogled više nalikuje na lasersku sablju Dartha Vadera.
— Mislile smo da nikada nećete stići! — viče ona, nastojeći da joj se tablica s oznakom vozača početnika, koja joj je pričvr¬šćena na haljinu, ne umoči u juhu.
Možda je večeras Georgina noć, ali jedna od »baba«, toč¬nije Charlotte, odmah nam privuče pozornost. Istina je da sam otprilike znala kako napreduje, nakon cijelog dana provedenog u zajedničkoj kupnji i posjeta frizeru. No, s novim izgledom, zahvaljujući glasovitoj Valentininoj preobrazbi, ona izgleda fe¬nomenalno.
— Čovječe! — uzviknem. — Charlotte, što se tebi dogodilo?
— Prekrasna je, zar ne? — kaže Valentina, diveći se svojih ruku djelu.
— Izgledaš nevjerojatno — dodam. — Stvarno. Charlotte se zarumeni. — Hvala — kaže uz osmijeh.
Osim divne nove frizure i Valentinine šminke, Charlotte no¬si i super ženstvenu jaknicu boje maline kojom otkriva ubojiti dekolte. Kao što sam joj i rekla kada sam joj je pomogla izabrati, nitko nije bolji sudac od mene jer su moje obline kao kod pro¬sječnog mršavog hrta.
— Izgleda sjajno — kaže Grace i mi kliznemo na dva mjesta koja su nam sačuvali na drugom kraju stola. — Kako napreduje dijeta?
Bacim pogled prema Charlotte i uočim da je naručila salatu. Iako je predaleko da budem sigurna, kladim se da je zamolila da joj ne stave preljev.
— Tek je na početku — kažem — ali zaista je napredovala u prvom tjednu na Weight Watchersima.
Istini za volju, Charlotte nije samo napredovala nego me je gotovo posramila. Smršavila je gotovo tri kilograma i nagrađena je pljeskom ostalih polaznika programa i besplatnim paketom niskokaloričnih slatkiša od likoricije. Ja sam, s druge strane, iz¬gubila devedeset grama i nagrađena sam sumnjičavim pogledom voditeljice kada sam rekla da mi nije jasno što je tome razlog s obzirom na to da sam se slijepo držala programa. Odlučila sam ne spomenuti dostavljeni curry koji sam smazala u četvrtak gledajući snimku Izgubljenih.
— Tri kile u sedam dana — nastavim. — A ne pokazuje zna¬kove odustajanja. Kako je krenula, ubrzo će računati kalorije kisika.
Potom se okrenem Grace.
— Slušaj — šapnem joj na uho. — Nisam ti stigla ispričati što se dogodilo.
— Sto? — upita ona.
— Pogodi tko mi je poslao poruku.
— Tko? — upita mažući maslac na kruh. Podignem obrve i nacerim se.
— Tko? Hajde, ovom ćemo brzinom provesti ovdje cijelu noć!
Provjerim da nitko drugi ne sluša i nagnem se bliže. — Jack — konačno kažem, nastojeći da se ne cerim previše budalasto.
— O, stvarno?
Sada i ona podigne obrve. — Je li to isti onaj Jack koji te uopće, uopće i nimalo ne zanima?
— Ne trebaš biti takva — odgovorim joj.
— Onda, što je rekao? — upita me ona.
Napravim stanku, a potom iskopam mobitel da joj pokažem poruke. Jasno mi je da se ponašam poput ushihotale pučkoš-kolke.
— Sačuvala si ih? — kaže ona zadivljeno.
— Nisam odoljela — slegnem ramenima. I sama jedva u to mogu povjerovati.



Spojler:
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
Spojler:

JANE COSTELLO  Djeveruše 8b_15
http://www.book-forum.net

6JANE COSTELLO  Djeveruše Empty Re: JANE COSTELLO Djeveruše taj Čet Feb 23, 2012 7:19 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
39. POGLAVLJE

Kada smo konačno došle do deserta, i nakon pozamašne količi¬ne vina, razgovor za stolom počeo je nalikovati na epizodu talk šoua Trisha. Predmet rasprave je, s obzirom na okolnosti, bio neizbježan: dobre i loše strane braka.
Leona, jedna od Georginih bivših susjeda, iznimno profinje¬na izgleda i mršava kao da je na Atkinsonovoj dijeti od rođenja, protivnica je braka.
— Sve što trebaš znati o bračnom životu — govori ona iz¬među izdašnih gutljaja Chablisa — jest da ćete se svađati više, a seksati manje.
Svi se nasmiju, ali večeras smo svi ipak uz Georgiu, ustrep¬talu mladenku.
— O, za Boga miloga — kaže ona uz smijeh. — Grace, podrži me. Brak je fantastičan, zar ne? Hajde, reci joj, znam da na tebe mogu računati.
Grace odloži nož i vilicu. Iz nekog razloga nedostaje joj riječi.
— Grace? — potaknem je, razmišljajući čak da je bocnem vilicom.
— O, oprosti — naposljetku će ona. — Sjajno je. Izvrsno. Da, zaista je. Izvrsno.
— Onda, je li vas brak zbližio? — znatiželjna je Georgia.
— Pa, teško je reći — kaže Grace neodređeno. Namrštim se. Moram priznati da smo se svi nadali većem entuzijazmu.
— Hoću reći da smo Patrick i ja oduvijek bili bliski — nastavi Grace. — Osim toga, drukčije je kad imaš djecu. Ništa te toliko ne može zbližiti. Pokušajte zamisliti kako je nositi se s vrištećom bebom u dva ujutro kada oboje morate rano ustati na posao. To vas zaista poveže kao ništa drugo.
Georgia se nasmiješi, očito zadovoljna tim objašnjenjem.
— Znači, drago ti je što si to učinila? — upita.
Grace ponovno oklijeva. — Svakako — kaže možda malo pre¬više kruto. — Da, svakako. Ako ništa, to je bio izvrstan tulum.
Nakon večere uputimo se u Mathew Street koja je, onako prepuna barova i klubova, mnogo prikladnije mjesto za djevo¬jačku večer. Iako je temperatura malo iznad ništice, većina žena nosi odjeću koja bi bila prikladnija za, recimo, Fiji. Muškar¬ci su se, s druge strane, oboružali samo pogledima odobrava¬nja.
— Nadam se da ti ne smeta, Evie — obrati mi se Georgia. — Svatko se ponudio da ponese neki od darova koje sam dobila večeras, tako da ne moram sve sama tegliti. Mislim da smo tebi dodijelili krznene lisičine dok si bila na zahodu.
— Činilo mi se da mi je torbica nekako teža — odgovorim. — Osobito nakon što mi je Grace uvalila i svoj uvijač za kosu. No, lisičine bi mi mogle dobro doći. Ako ona Leona nastavi ponavljati koliko je brak grozna stvar, mogli bismo nju zakvačiti za neku prugu.
Georgia se nasmije i u tom trenu stignemo do ulaza retro kluba koji je bio naše glavno odredište u studentskim danima. Kada se vrata za nama zatvore, zagluše nas početni taktovi Na¬tive New Yorkera, a Valentina, ne gubeći vrijeme, krene ponovno se upoznati s plesnim podijem.
S rukama na bokovima i napućenim usnama, baci svoj kaput na stolac kao u Groznici subotnje večeri i klizne prema sredini podija, njišući bokovima kao profesionalna zabavljačica. Ili transvestit.
— Sto mislite? — kažem Grace i Charlotte. — Hoćemo li joj se pridružiti? Di ćemo ovu prosjediti?
Zapravo umirem od želje da se bacim na podij. No, drugu sam mogućnost ponudila samo zbog Charlotte jer znam da u plesanju uživa kao i u tome da bez odjeće izvodi kan-kan niz Church Street.
No, Charlotte me iznenadi.
— Idem ja s tobom, Evie — kaže, a ja podignem obrve u nevjerici. — Zašto ne? — doda ona uz nervozan smiješak.
Charlotte možda pleše tako da je se previše ne primjećuje, ali to izvodi dobro. A nakon tri, četiri pjesme doima se kao da se dobro zabavlja.
— Charlotte — Grace pokuša nadglasati glazbu. — Znam da sam to već rekla, ali zaista izgledaš nevjerojatno.
— Hvala ti, Grace — odgovori ona. — Znam da još imam mnogo posla pred sobom.
— Misliš? — odvratim joj. — Već izgledaš kao sasvim drukčija osoba.
— Još uvijek moram dosta smršavjeti — kaže ona. — Ali pot¬puno sam odlučna u svojoj namjeri.
— Drago mi je zbog tebe — kaže Grace.
— Voljela bih biti kao ti — doda Charlotte.
— Ja? — Grace se iskreno iznenadi.
— Baš ti — odvrati Charlotte. — Privlačna si i imaš krasnu obitelj. Sve bih dala da sam na tvome mjestu.
Grace odjednom uvidi kako stvari stoje.
— Zapravo, ja zaista jesam sretna — kaže uz osmijeh. Nakon pola sata plesanja na hitove iz vremena kad sam
ja još pila samo mlijeko na bocu, Grace bude spremna za pre¬dah.
— Hoćeš li još jedno piće? — ona bez glasa oblikuje riječi usnama, boreći se protiv Jackson Fivea.
Klimnem, pa krenemo prema šanku, dok Charlotte, da ne povjeruješ, ostane s ostalima.
— Bijelo vino? — upita Grace.
— Molim — odgovorim. — Iako mislim da smo jedine ovdje koje ne pijemo ova raznobojna alkoholna pića.
Ona iskrivi lice. — Da sam htjela uživati u svim aditivima ko¬je sadrže, mogla sam ostati kod kuće i pojesti jednu od PoUynih pjenica od jagode — odvrati Grace. — Prije nego što zaboravim, kod tebe je moj uvijač, zar ne?
— Da — odgovorim. — Imam tvoj uvijač, Georgine krznene lisičine i toliko drugog smeća koje su mi uvalili u torbicu da bih mogla odmah otvoriti buvljak. Hoću li ja naručiti ili ti?
Baš kad se spremam izvaditi novac, netko se pojavi iza nas.
— Ja častim — kaže poznati glas koji ne mogu odmah smje¬stiti.
Okrenem se i jedva povjerujem vlastitim očima.
— Jack! — dahnem s toliko oduševljenja da zvučim kao us¬treptali lik iz romana Jane Austen koji je usto na kokainu.
Morat ću svakako poraditi na svom stilu.

40. POGLAVLJE

Jack ne izgleda toliko dobro kao što ga se sjećam. Izgleda bolje.
— Kako ste, Evie i Grace? — pita nas osmjehujući se.
— Ja sam dobro — kaže Grace. — A ti ? Nisam te vidjela od vjenčanja. Hvala za dar, predivan je.
Jack je prezreo popis želja za svadbene darove i umjesto toga mladencima kupio indonezijsku tapiseriju. Osim što njegov oda¬bir odaje vrhunski ukus i što je jedinstven, tapiserija je i izvrstan izgovor da se makne pejzaž zaljeva Whidey koji im je Patrickova majka darovala za Božić prije četiri godine.
— Drago mi je što vam se svidio — reče on. — Dvoumio sam se između toga i zaista dojmljive zbirke vrtnih patuljaka.
— Dobro si odabrao — nasmije se Grace.
— I mislio sam da bi to mogla reći — odgovori on. — Kako si ti, Evie? Drago mi je što te vidim, a ne da se samo dopisujemo. Ništa nije ravno pravom razgovoru, zar ne?
— Ja sam izvrsno — odgovorim, nastojeći smisliti nešto pa¬metno, nešto što bi potaknulo sjajan razgovor i što bi me uči¬nilo iznimno inteligentnom. — Ovaj, nisam mislila da bih te ovdje mogla sresti — dodam.
Genij na djelu, Evie. Kako bi bilo da idući put probaš s: »Dolaziš li ovdje često?«
— Nemam običaj ovamo dolaziti — odgovori on. — Ali ko¬lega s posla danas odlazi, pa sam odlučio svratiti na piće. Iako moram priznati da je to bilo prije šest sati.
— Zloćko — odvratim. O Bože, pa što sam ja to pila?
— Čuj, Evie, vraćam se uskoro — kaže Grace, očito se ispri¬čavši u moju korist. — Moram nešto reći Charlotte.
Grace zgrabi torbicu i vrati se na plesni podij.
I ja ostanem sama s njim, glavom i bradom.
Jack se ponovno nasmiješi. — Onda, jesi li čula da sam se nekako probio na popis uzvanika za Georgino i Peteovo vjen¬čanje? — upita.
— Čula sam — klimnem. — Sto znači da si ti razlog zašto je Pete u posljednje vrijeme toliko vremena provodio na ragbiju umjesto da se sprema za svoj veliki dan.
— Ah — kaže on. — Kriv sam. Nadam se da će mi Georgia oprostiti.
— Sigurna sam da hoće.
Konačno uspijevam uspostaviti nešto što barem donekle na¬likuje razgovoru. — Ali nemoj se umisliti. Mislim da je na to vjenčanje pozvano pola države. To će više sličiti navijačkoj masi.
Jack se nasmije i zagleda u moje oči. Od samog pogleda na njega krv mi navre u glavu. Gucnem vino, osjećajući se neobič¬no nervozno i uzbuđeno.
— Koliko će ljudi doći ? — upita on.
— Nekoliko stotina, mislim — odgovorim. — Iako nas je ve¬čeras izašlo tek nekoliko. Otišle smo na večeru, a potom ovamo. Sjećanja na prošlost.
— Pa — kaže on — ugodno sam se iznenadio što sam te sreo.
— Ozbiljno?
Osjećam se ugodnije i počinjem se opuštati.
— Da, ozbiljno — kaže on. — Hoću reći, lijepo sam se proveo na Graceinu i Patrickovu vjenčanju. Da si mi dopustila, mislim da bih pričao cijelu noć.
Tiho se nasmijem, a samopouzdanje mi naraste toliko da sam u stanju reći i nešto zavodljivije.
— Pa — kažem uz osmijeh — mislim da bih ti bila dopustila.
Jack mi zadrži pogled, a krv mi ponovno počne juriti tije¬lom. Između nas je očito snažna kemija. Ne govorimo, ali naši su izrazi lica dovoljni. To nam je oboma jasno. I uživam u tome.
— Ej, zlato, maš olovku? — pita me žena do mene, oslanja¬jući se o šank.
— Aha — odgovorim, ne skidajući pogleda s njega. Ne želim u žurbi prekinuti čaroliju.
Posegnem u torbicu u potrazi za kemijskom. I dalje netremi¬ce gledajući Jacka u oči, rujem po torbici jednom rukom.
— Prije dvadesetak minuta srela sam najdivnijeg tipa kojeg je svijet vidio... ali mobitel mi ne radi, a ne mogu pronaći ništa čime bih zapisala njegov broj — mumlja žena, ali ja se ne želim upuštati u razgovor s njom. Ne sada. Sada mogu samo gledati Jacka.
Odvažim se nasmiješiti. Na moju naznaku smiješka on uz¬vrati tako da mi srce gotovo zastane.
Rastreseno izvučem Gracein uvijač i stavim ga na šank do sebe kako bih u torbici napravila više mjesta. Odmah potom uspijem pronaći kemijsku koju zatim predam ženi.
— Hvala — kaže ona. Potom se samo zasmijulji i ode, s čud¬nim izrazom na licu.
No, tome ne pridam preveliku važnost, pa se ponovno okre¬nem Jacku. Sve dok ne shvatim da je i njegov izraz lica vrlo čudan.
Uz blago razočaranje što je čarolije nestalo, uzmem Gracein uvijač da ga vratim u torbicu. Kada ga pronesem otprilike pedalj ispred Jackova lica, postane mi jasno.
Uopće ne držim uvijač.
U ruci mi je vibrator od dvadeset pet centimetara.

41. POGLAVLJE

U restoranu je vibrator bio plav. Pod svjedima diska on je fluo¬rescentan. Zapravo toliko blješti da bi uz pomoć njega zrakoplov mogao sletjeti. Znam da je paničarenje najgora moguća taktika koju bih u tome trenutku mogla primijeniti. No, iskreno, ništa mi drugo ne pada na pamet.
Sirom razrogačenih očiju nabijem vibrator natrag u torbicu, uzaludno se nadajući da Jack nije shvatio o čemu se radi. No, zbog snage kojom sam ga tutnula natrag, nešto se uključi. I vi¬brator počne vibrirati.
Sada već izbezumljena od panike, zaronim rukom u torbicu u očajničkoj potrazi za tipkom kojom bih ga ugasila a da ga ne moram izvaditi. No, dok izbezumljeno pipam tu stvar, na svoj užas shvatim da moram birati između najmanje četiri tipke.
Sasvim instinktivno počnem pritiskati sve redom, računajući da će. jedna od njih ipak ugasiti tu prokletinju.
No, to se ne dogodi. Umjesto toga vibrator stane žustro uba¬dati na način kakav bi se mogao vidjeti na proizvodnoj traci u automobilskoj industriji.
Moja torbica oživi, izobličujući se na van pa na unutra, kao da je u njoj zarobljena neka životinjica koja prima elektrošokove. Grozničavo krenem dalje pritiskati tipke, uz taktove My First, My Last, My Everything od Barryja Whitea kao pozadine toj strašnoj predstavi. No, koju god tipku pritisnem, nabijanje samo postaje jače, a vibracije brže... i brže... i brže.
Svjesna da sam samo na korak od čovjeka svojih snova dok se hrvam s elektroničkim pimpekom od četvrt metra, počnem grozničavo smišljati taktiku. Na granici sam da bacim torbicu preko šanka i viknem »Bomba!« kada se stvar konačno i blagostivo... zaustavi.
Sva u znoju, drhteći, pogledam u Jacka.
— Je li sve u redu? — pita me on.
Progutam knedlu. — Ovaj, jest — odgovorim, ispravljajući se i vraćajući torbicu na pod, kao da je ovo što se upravo odigralo najprirodnija stvar na svijetu.
— Jesi li ti u redu? — upitam ja njega, ali odmah mi je jasno koliko je glupo moje pitanje. Nije se on upravo pohrvao s bise¬rom iz kolekcije Ann Summers .
— Da, sve je u redu — kaže on.
— Ovaj, Jack — nakašljem se. — Jasno, to nije moje.
— Sto nije tvoje?
— Taj... taj... predmet — prošapćem.
— Misliš na vibrator? — on će.
— To je Georgino! — požurim objasniti. — Ona je mislila da mi je dala lisičine, ali...
— Lisičine? — ponovi on. O, nebesa.
— Krznene — ponudim kao odgovor.
Upravo kada sam na rubu da izgubim volju za životom, uočim nešto.
Jack se osmjehuje. Zapravo, ako se ne varam, izgleda kao da se izvrsno zabavlja. Ne mogu baš procijeniti je li to dobro ili loše.
— Pretpostavljam da misliš kako je to bilo smiješno? — pi¬tam.
— Fawlty Towers bi se mogao posramiti — kaže on i po¬novno mi uputi široki osmijeh koji oduzima dah.
Nasmijem se s blagom naznakom olakšanja, što je napredak jer sam dotad bila skamenjena od srama. Pogledam na plesni podij gdje Valentina, ruku omotanih oko vrata nekoga nalik na Rickyja Martina, ljulja bokovima poput šampiona u flamenku. Charlotte je završila s tipom koji izgleda kao da petkom navečer obično vježba za nastup na kvizu University Challenge. Zapitam se gdje je Grace, ali u tom je trenutku ugledam kako se kroz gužvu probija do nas.
— Evie — kaže bez daha kada konačno stigne. — Moram ići. Pogledam razočarano u Jacka. Za Boga miloga, Grace, ne
mogu sada otići, mislim. No, dok u glavi pokušavam smisliti izgovor da ostanem, opazim da je Grace sasvim blijeda.
— Sto se dogodilo? — pitam je.
— Polly — odgovori ona smeteno. — U bolnici je. Imala je nesreću.





42. POGLAVLJE

Dok Grace i ja trčimo niz ulicu, cipela natopljenih prljavom vodom i lica šibanih kišom, shvatim da ona računa da znam kamo idemo. Stignemo do glavne ceste, gdje pokraj nas jure svjetla automobila i skupine vrištećih djevojčica koje trče prema ulazima noćnih klubova kako bi izbjegle kišu.
Na prvi pogled Grace i ja možda nalikujemo na njih, ali mi ne trčimo da izbjegnemo pljusak. Brzo nam treba taksi. Zašto ni jedan neće stati ?
Svaki put kada ugledam svjetla automobila koja nam se pri¬bližavaju, bacim se na cestu s ispruženim palcem, ali svako me vozilo zaobiđe uz trubljenje. Tko bi uopće želio povesti dvije žene koje izgledaju poput nas? Vjerojatno misle da smo pijane. Istina je da nikada nismo bile ovako trijezne.
— Dođi ovamo — kažem i zgrabim Grace za ruku. Čini se da trčimo satima, ali vjerojatno je prošlo tek nekoliko minuta prije nego što smo stigle do stajališta taksija. No, ondje čeka četrdesetak ljudi. Požurim naprijed i zgrabim za kaput muškarca koji ulazi u crno vozilo.
— Hej, koji vrag...
— Molim vas — preklinjem ga. — Dogodila se nesreća. Kći moje prijateljice je u bolnici. Treba nam ovaj taksi, molim vas.
Čovjek me odmjeri, a potom i Grace, te shvati da se ne že¬limo pregurati na prevaru.
— Hajde, Becky, izađi — kaže svojoj djevojci koja je već unutra.
— Molim? — zaprepasti se žena prekriženih dugih i umjet¬no osunčanih nogu koje sada ispruži. Odjevena je u kratku dizajnersku haljinicu, a usprkos kiši, njezina su kosa i šminka savršene. — Dvadeset minuta sam čekala ovaj taksi. Ne izlazim.
— Izađi — ponovi muškarac.
— Ne — kaže ona. — Au! Seljačino! Skini svoje prljave ruke s mene! — začuje se potom iz automobila kad se on nagne unutra i zgrabi je za ruku. No, ona konačno pristane i nevoljko izađe iz vozila.
— Hvala — kažem im oboma i mi se ubacimo na stražnje sjedalo.
— Bolnica Alder Hey — kažem vozaču. — Na hitnu.
Vozač mi uputi pogled razumijevanja; samo je jedan razlog zašto bi netko u ovo doba noći išao na hitnu službu bolnice Alder Hey, a on nikako nije dobar. Naglo okrene automobil i stisne gas.
Ja sjedim na klupici nasuprot Grace i držim je za ruke. Ona je u šoku.
— Sto znaš? — pitam je.
Ona odmahne glavom s izrazom očaja i nevjerice na licu.
— Ne mnogo — odgovori. — Patricku sam cijelu večer pisala poruke. Isprva kako bih se pomirila s njim nakon razmirice. Ali on nije odgovarao. I onda sam se toliko na njega naljutila i... ma, onda sam zaključila da je jednostavno zaspao ispred televizora.
Duboko udahne.
— Nastavi — potaknem je.
— Potom sam sama sebi rekla da odustajem i da ću se dobro zabaviti. I jesam. Plesala sam s Charlotte i dva tipa — počne šmrcati. — No, kada sam otišla na zahod, pogledala sam telefon. Imala sam pet propuštenih poziva.
— Je li ti ostavio poruku na sekretarici ? — upitam je.
Grace klimne. — Istu kao i pisanu, vrlo kratku. Samo je rekao tla je Polly imala nesreću i da idu u Alder Hey.
— Možda je samo iščašila ruku ili nešto takvo.
Grace pogleda kroz prozor dok se vozimo i usna joj počne
drhtati
— Ali možda nije — kaže naposljetku. Stisnem joj ruku.
— Stvar je u tome — nastavi ona — da je Patrick u ovakvim situacijama praktičniji od mene. Ja paničarim, a on zadrži hlad¬nu glavu. Tako stvari stoje. Ali ovoga puta nije zvučao smireno.
Iako mi razum nalaže da se vjerojatno ne radi ni o čem straš¬nom, vjerojatno je u pitanju slomljena ruka ili udarac u glavu, dio mene se plaši da možda sve i nije tako bezazleno.
U Daily Echou sada radim manje od godinu dana, ali u to sam vrijeme pokrila sve moguće užasne priče o nesretnim slučajevima u kojima su stradavala djeca. No, čovjek nekako misli da se te stvari događaju drugima. Ne kćeri tvoje najbolje prijateljice. Ne Polly.
Usprkos dojmljivoj brzini koju je vozač taksija postigao, čini se da vožnja traje vječno.
— O, Evie — kaže Grace dok joj se oči pune suzama. — Ne mogu prestati misliti na sva pitanja koja mi je danas postavila. Znaš nju. Pokušavala sam oprati kosu dok me je ispitivala zašto psi imaju rep, ili takvo što. Znaš li što sam joj odgovorila?
Odmahnem glavom.
— Rekla sam: »Zato što imaju, Polly«. Kakva majka kaže: »Zato što imaju«? Zašto joj nisam odgovorila kako treba?
Grace brižne u plač, neobuzdano jecajući i boreći se za dah. Ja se prebacim na mjesto do nje i zagrlim je što čvršće mogu.
— Grace, nemoj biti smiješna — kažem joj kada taksi stigne do bolnice. — Ti si divna majka. I sve će biti u redu. Znam to.
U sebi se molim da sam u pravu.

43. POGLAVLJE

— Nadam se da će biti dobro — kaže vozač kada se nagnem da mu platim, dok Grace trči prema prijamnom pultu. — Mislim na djevojčicu vaše prijateljice.
— I ja — kažem dok mu predajem novčanicu od dvadeset funta.
— Ma ne trebaš mi ništa platiti, dušo — kaže on.
— Ali petak je navečer — podsjetim ga.
— Hajde, budi sa svojom prijateljicom — odgovori on i gurne mi u ruku moju novčanicu.
Nemam se vremena prepirati.
— Moju je kćer upravo dovela hitna — objašnjava Grace ženi na prijamnom. — Zove se Polly Cunningham.
Grace zvuči neobično smireno.
— Samo jedan trenutak, molim vas — kaže žena dok pregle¬dava podatke na računalu.
— U redu — kaže — molim vas, prođite kroz dvostruka vrata nadesno i krenite niz hodnik dok ne dođete do drugog prijamnog pulta, tamo će vam pomoći.
Potrčimo niz hodnik, ali prije nego što stignemo do odre¬dišta, ugledam Patricka kako ide prema nama sa Scarlett u rukama.
— Patrick! — vikne Grace i dade se u još brži trk.
— Upravo sam izašao da ti se javim — kaže on. — Dobro je.
Misle da ima samo nekoliko porezotina i modrica, ali inače je dobro.
Prema izrazu na Graceinu licu vidim da ne zna bi li ga po¬ljubila ili ga udarila.
Ispostavi se da je Polly pala niza stube. Kada kažem pala, više mislim da je izvela vratolomiju za kakvu bi u Hollywoodu tražili posebno osposobljena kaskadera. Otišla je u Graceinu i Patrickovu sobu, što u posljednje vrijeme redovito čini kada se probudi usred noći, i kad je vidjela da nisu ondje, naumila ih je potražiti u prizemlju.
Sto bi bilo u redu da to nije pokušala učiniti po mraku u svojoj novoj, malo predugoj spavaćici s likom Barbie. Do dna stuba već je bila u nesvijesti. Patrick je odmah nazvao hitnu i, iako je malena došla k svijesti dok su oni stigli, ipak su je odlu¬čili odvesti u bolnicu na pregled. Srećom nije slomila ni jednu kost zbog čega su je proglasili medicinskim čudom.
— Sigurno si doživio šok — kažem Patricku.
— Vjeruj mi da jesam — odgovori on odmahujući glavom.
— Barem je Scarlett prespavala cijeli događaj — doda i gla¬vom pokaže na bebu u prijenosnoj autosjedalici.
Malena je bila slika i prilika mira i zadovoljstva. U duboku snu, na njezinu se licu pomicala samo duda dok ju je sisala.
— Zao mi je što smo se svađali — reče Grace nježno.
— I meni.
Patrick se nagne i poljubi je u čelo. Osjetim da ondje više nisam potrebna.
— Je li tko za kavu? — upitam. — Sigurna sam da ovdje imaju aparat za kavu.
Dvaput obiđem cijelu bolnicu prije nego što pronađem apa¬rat. No, nakon što sam dobila dvije šalice, kave nestane i ostane mi samo izbor od pileće juhe za koju pretpostavim da je unutra stavljena daleke 1972. godine.
Kada se vratim, Polly je na posljednjem rendgenskom sni¬manju, a na moje čuđenje, Patrick i Grace opet su se upustili u svađu.
— Zao mi je, ali mislim da jedan od nas mora odvesti Scar¬lett doma — govori Patrick. — Bit će gladna kada se probudi.
— Sigurna sam da će nam u bolnici dati malo mlijeka za nju — objašnjava Grace.
— Ne možeš ih to pitati — odgovara on.
— Zašto ne?
— Zato što je ovo bolnica. Ne mogu posuđivati stvari po¬sjetiteljima.
— Ja nisam posjetitelj — kaže Grace. — Ja sam roditelj paci¬jenta kojeg su zaprimili.
— Nema veze — odgovori on. — Nije Scarlett pacijent nego Polly.
— Gle, ako treba, platit ću im — kaže ona nestrpljivo. — Si¬gurna sam da su već navikli na ovakve slučajeve.
— Nemoj biti smiješna — odvrati joj on.
— Nisam smiješna — kaže ona.
— Slušajte vas dvojel — prekinem ih i oboje se okrenu prema meni. — Donijela sam vam kavu.
Predam im šalice, zadovoljna što sam ih barem uspjela ušut¬kati.
— Ispričavam se što izgleda kao voda za ispiranje posuđa — dodam.
— Meni ne smeta — odgovori Grace. — Popit ću bilo što, samo da je toplo i tekuće.
— Hmm — složi se Patrick, srkne kavu i iskrivi lice. — U svakom slučaju je tekuće.
— Idem ja — kažem. — Ne trebate me ovdje.
— Evie, beskrajno ti hvala što si došla sa mnom — kaže Gra¬ce. — Prava si prijateljica.
— Nem.i problema — odgovorim. — Ako ikada čuješ za utrku na sto metara u visokim potpeticama, predbilježi me.
— Oprosti što si morala ostaviti Jacka — kaže Grace. — Izgle¬dala si kao da se dobro zabavljaš.
— Ma nema veze — odgovorim joj nastojeći cijelu situaciju gledati sa svijetle strane. — Drago mi je da je Polly dobro. Osim toga, uvijek mi ostaje Georgino vjenčanje. Nije daleko.
— Ne, nije — složi se Grace. — Vidimo se, Evie.
— Vidimo se — doda Patrick. Zašto mi se čini da ih ostavljam da započnu drugu rundu?

44. POGLAVLJE

Redakcija Daily Echoa, srijeda, 4. travnja

Muči me novinarska dilema: kako cijelu stranicu o planovima za produljenje radnog vremena u domovima zdravlja učiniti zanimljivom?
Sjedim i proučavam izvješće s tiskovne konferencije, dok u redakciji sve vrvi od aktivnosti. S moje desne strane Jules je na tragu velike vijesti o terorističkoj zavjeri sa sjedištem ufish&chips restoranu, koju je policija tek jutros otkrila. Nasuprot meni, Laura na telefon razgovara s hitnom službom kako bi dobila izjavu za svoju vijest s naslovnice o sudaru četiriju automobila na M56. Čak i dvadesetdvogodišnji Larry završava odlomak za fotografiju s naslovnice.
— Stiže! — viče Jules dok trči prema redakciji dnevno-infor-mativnog programa, dok Simon, urednik vijesti, otvara svoju priču, spreman da je još jedanput preleti prije nego što je preda zamjenicima urednika.
Ponovno pogledam svoje izvješće s tiskovne konferencije i uzdahnem. Ne mogu se sjetiti kada me je Simon zadnji put zadužio da napišem nešto za izdanje od tog dana, nešto od čega bi mi jurnuo adrenalin u krv. Zapravo, ne mogu se sjetiti kada me je Simon zadnji put zamolio da napišem išta što bi u meni potaknulo bilo što drugo osim napadaja narkolepsije.
— Stiže ti! — povikne Simon, a glavni zamjenik urednika podigne priču, spreman da je postavi na prvu stranicu i naka-lemi joj naslov.
Ja još uvijek tražim nekakvo nadahnuće, ali čini mi se da bi me više nadahnulo razgledavanje zbirke Dulux boja.
— Dobro, Evie Hart — Simon mi dovikne nakon što je ot-poslao zadnju priču. — Dođi ovamo.
Srce mi poskoči. Možda sam ga krivo procijenila. Možda će mi ipak dati udarnu vijest za sljedeće izdanje. Možda će danas moje ime ipak osvanuti na naslovnici. Dolepršam do njega u iščekivanju, sa spremnom bilježnicom i olovkom.
— U redu, Hart — kaže on i uspije mi zaviriti niz majicu dok istodobno izgleda kao da me se sprema ubiti. — Pitam se bi li mi mogla nešto objasniti.
Oklijevam. — Da? — konačno kažem.
— Kako su ti uspjeli ukrasti priču?
— Molim? — upitam dok u glavi prevrćem sve priče koje sam napisala u posljednja dva tjedna. — Na koju priču misliš ?
— O našem četveronožnom prijatelju — kaže Simon.
— Oprosti, Simon — ponovnim. — Ne razumijem.
— Svinja! — prasne on, s izrazom koji mi govori da će mi se danas dodijeliti ekskluzivna vijest isto koliko i lenta za miss svijeta. — Svinja koja govori talijanski!
— Zapravo francuski — odgovorim, ali odmah uvidim da on to smatra važnim isto koliko i podatak o svinjinoj omiljenoj boji.
— Boli me don ako je i svahili — vikne on i baci novine pred mene. — Sad je u Daily Staru.
Progutam knedlu kada ugledam fotografiju Lizzie, pjegave svinje iz Gloucestera, i njezina vlasnika. Ne znam tko od njih dvoje izgleda samodopadnije.
— Mislio sam da si rekla da možemo pričekati s tom pričom? — kaže on.
— Mislila sam da možemo — promucam.
— Zar ga nisi pitala je li razgovarao s državnim novinama?
Podsjetim se na razgovor sa seljakom i na sekundu razmislim o tome ima li smisla lagati. Moralno nemam nikakvih dvojbi da muljam nekome kao što je Simon, za kojega počinjem misliti da je šarmantan koliko i kanalizacijski štakor. No, laganje nije moja jača strana. Ja sam uvjerljiva u laganju koliko i u olimpijskom bacanju koplja.
— Spomenuo je to — konačno priznam, mrzeći se jer sam takva kukavica. — Ali moram priznati da mu nisam povjero¬vala. Nije mi padalo na pamet da bi državne novine moglo to zanimati, osim u slučaju da svinja nije u stanju izrecitirati svaki stih Marseljeze.
Simon odmahne glavom, a ja se već četvrti put ovoga tjedna osjećam kao da stojim pred ravnateljem škole.
— Slušaj, curo — kaže on i ponovno pogleda niz moju maji¬cu. — Moraš još mnogo toga naučiti o prepoznavanju prave pri¬če. I reći ću ti jedno, ako nisam bio dovoljno jasan: svinja koja govori dobra je priča u svakim novinama. Osobito zato što bolje barata jezicima nego pola srednjoškolaca u ovoj zemlji. Bježi mi s očiju sada!
Kada se vratim za svoj stol, zapiljim se u zaslon računala i ubrzo proključam od bijesa, zamišljajući što sam sve mogla reći Simonu... a nisam.
U redu, zeznula sam. Katastrofalno, kako kaže urednik vijesti. No, bez obzira na Daily Star, ovo je priča o svinji koja govori. Priča koja neće srušiti vladu ili zaustaviti širenje global¬nog zatopljenja. Osim toga, priču sam napisala prije nekoliko tjedana. Možda jesam rekla da možemo s njom neko vrijeme pričekati, ali ne do idućeg Božića.
Uzimajući izvješće s tiskovne konferencije, zakunem se sama sebi. Doći ću do priče za naslovnicu ovih novina, pa makar mi to bila zadnja stvar koju ću učiniti u životu.

45. POGLAVLJE

Prilično je teško utopiti svoju tugu uz piće kada osoba s kojom ste u društvu pije samo dijetnu kolu jer je u svemu drugom previše kalorija.
— Ma hajde, Charlotte — govorim. — Zašto ne bi samo malu čašu sivog pinotdi Sigurna sam da sam negdje pročitala kako se više kalorija potroši podizanjem čaše vina nego što ih vino sadrži.
— To se odnosi na celer — odgovori ona. — I ne, ne mogu, Evie. Ne sada kada sam toliko daleko stigla. Odlučila sam.
— Oprosti — odmah se ispričam. — Nemoj mene slušati. Samo ti ostani na pravom putu.
— Valentina će nam se pridružiti za minutu — kaže mi Char¬lotte. — Bila je na spoju. Sigurna sam da će ona htjeti čašu vina. Čini se kako nije sve išlo po planu.
Za pet minuta Valentina se strovali na stolac pokraj nas.
— Treba mi čaša vode — reče nakon što dramatično položi ruku na čelo.
— Ne valjda i ti — odvratim.
— Ne, u pravu si — odgovori ona. — Možda sam večeras već dosta popila, ali u šoku sam. Mogu li dobiti šašu chardonnaya, molim vas ? — obrati se konobaru u prolazu.
— Hajde, ispričaj nam — potaknem je. — Sto se dogodilo?
— Nećete vjerovati — odgovori ona.
— Iskušaj nas — kažem ja.
— U redu, dakle... Zak je tip kojega sam upoznala na Geor-ginoj djevojačkoj. Činio se savršenim. Sto devedeset centimetara latino ljepote. Ima svoju tvrtku za građevinarstvo. Uglavnom, prošli tjedan me nazvao da me pozove na večeru i nije ni tre-pnuo kada sam predložila Le Carriage.
Podignem obrvu.
— Predlaganje restorana u kojem trebaš podići drugu hipote¬ku na kuću da bi se najeo jako je dobar prvi test, Evie — pouči me Valentina. — I tako sam stigla s dvadeset pet minuta zakaš¬njenja...
Podignem drugu obrvu.
— Ispala bi očajnica da stigneš ranije — odlučno objasni ona. — Ne biste vjerovali, ali on još uopće nije bio ondje.
— Je li zaglavio u prometu? — ponudim objašnjenje.
— U tome i jest problem — odgovori ona, očiju širom rastvo¬renih u nevjerici. — Ne. Samo je ušetao s pola sata zakašnjenja i bez objašnjenja.
— To je ružno — reče Charlotte.
— Nepoštivanje, Charlotte, nepoštivanje — odvrati Valentina i otpije veliki gutljaj vina kada stigne. — Ne samo zato što sam se potrudila. Kupila sam nove cipele i čak sam bila na tretmanu lica. Samo sam ponavljala sama sebi da će me, ako će mu trebati više od deset minuta da poželi ostatak života provesti sa mnom, sasvim zaprepastiti.
Ugrizem se za usnu da zatomim osmijeh.
— Da vam ispričam dalje — nastavi ona. — Kad je stigao, če¬kala sam ga u baru. Konobar ga je upitao što želi popiti. Znate li što je naručio?
Odmahnem glavom.
— Bacardi Breezer — odgovori ona. — Zeleni, ako baš hoćete. U prokletom Le Carriages.
Charlotte i ja se zacerekamo.
— Umjesto toga napravili su mu koktel — dovrši. — Ali za¬tim smo sjeli i on je pogledao jelovnik. Tad sam opazila da radi grimasu.
— Ajme — dodam.
— Kaže on: »Mrzim sva ova strana sranja«. Možete li to povjerovati? »Koja strana sranja?« upitam ga ja. »Pa«, kaže on, »što je to kod nas, pu let?« Mislio je napoulet.
Prekrijem usta rukom, zabavljena pričom više nego što sam mislila da ću biti.
— To je piletina, objasnim mu ja. »A, samo to?« odgovori on. »Onda ću ja to. Donesu li i krumpiriće?«
Počnem se smijati, ali Valentini ništa od toga nije zabavno.
— Ma neću ni nastaviti — zaključi. — Samo da vam kažem da je ostatak večeri trpao komadiće piletine u usta kao pećinski čovjek, a da uopće nije ni primijetio moju haljinu. I zatim, na¬kon svega, pretpostavio je da ja plaćam! Kako da ne!
— Bože — primijeti Charlotte. — Tko bi pomislio da bi se vlasnik građevinske tvrtke tako ponašao.
— U tome je stvar — dovrši Valentina mrko. — Nije on ni¬kakav građevinar. On je posrednik u prodaji nekretnina. I to pripravnik.
— Znači nisi na kraju spavala s njim? — upitam je.
— Naravno da nisam! — odgovori ona. — Ne bi mi palo na pamet da spavam s nekim tko očekuje da. ja platim večeru.
Smiješno, ali već se bolje osjećam.

46. POGLAVLJE

Otočje Stilly, subota, 7. travnja

Georgia je imala pravo kada je rekla da je mjesto prelijepo. Jučer navečer sletjeli smo na glavni otok, St. Mary, a zbog crvenkasta sunca koje se ljeskalo na moru činilo se kao da slijećemo na Sejšele.
Naravno, čim je zrakoplov prizemljio, odmah nam je bilo jasno da smo još u Ujedinjenom Kraljevstvu, zahvaljujući fish&chips restorančićima, trima pivnicama i golemim super-marketima u kojima se može kupiti časopis Heat i paketići Benson&Hedges cigareta. No, ipak.
Potom smo gliserom prešli na manji, brdovitiji otok koji se, osim hotela, doimao potpuno nenaseljenim. Hotel nas je zapa¬njio; raskošan i moderan u isto vrijeme, s dodatnom prednošću što se nalazi na čarobnom mjestu na samoj obali Atlantika. Ovome mjestu sve ide u prilog.
Danas na nebu nema ni oblačka i dok stojim na terasi od izbijeljena drva u Georginom apartmanu za mladence, oko mene šapuće samo povjetarac. Stube vode do privatne plaže s finim, svijetlim pijeskom i kristalno čistim morem. Jedino što cijelo jutro kvari pogled je Valentina koja izvodi pilates vježbe s mnogo presavijanja, pri čemu joj stražnjica strši u zrak.
— Ovdje je prelijepo — uzdahnem.
— Krasno je, zar ne? — kaže Georgia koja u vjenčanici sjedi na stolcu polukoncertnog klavira, spremna za ceremoniju. — Obožavam ovo mjesto. Ovdje smo kao djeca provodili obiteljske odmore.
— Znači, niste išli u Butlins ? — pitam je.
— I u Buthnsu bih sigurno jednako uživala — odvrati.
— Da, da, kako da ne — zadirkujem je.
Apartman je velik i raskošan, ali na nenamedjiv način kakav može proći samo na iznimno skupim mjestima: s prostirkama od kokosova vlakna, izbijeljenim namještajem i morskim pejza¬žima u stilu impresionista. Do početka svečanosti još je četrdeset pet minuta, ali za razliku od prizora prije Graceina vjenčanja, čini se da je Georgia spremna već cijelu vječnost. Kao što sam i mislila, isto ne mogu reći i za svoju najbolju prijateljicu.
— Jesi li maloprije vidjela Grace ? — tiho upita Georgia.
Junački nastoji ne paničariti zbog činjenice da je jedna od djeveruša iščeznula.
— Ovaj, nakratko — slažem.
— Jer sada se već brinem — nastavi Georgia. — Cijelo sam jutro bila mirna, ali pogledaj me sada.
Ispruži ruku da pokaže koliko se trese.
— Bit će ovdje — kažem joj što uvjerljivije mogu. — Vjeruj mi, ne brini se.
Odjednom se vrata širom otvore.
— Oprostite! Znam da kasnim — kaže Grace s iscrpljenim izrazom koji joj nikada ne silazi s lica.
— Danas te je bilo teško pronaći kao Osamu bin Ladena — kažem.
— Znam, oprosti — ponovi ona. — Morala sam razgovarati s Adele koja se žalila na ugovor koji sam sklopila, a potom s majkom koja se tužila što Scarlett ne želi jesti pasirani odrezak i jetrica, a zatim s kemijskom čistionicom u kojoj se bune što još uvijek nisam podignula tepih koji sam ostavila prije tri mjeseca.
— Grace, tebi zapravo treba vlastiti odjel za odnose s klijen¬tima — kažem joj.
— No dobro, sada si ovdje — kaže Georgia i baci posljednju haljinu djeveruša u njezinu smjeru. — Samo to navuci i požuri se.
— Nema problema, hoću — obeća Grace nakon što uhvati haljinu. Okrene se i krene u sobu za odijevanje, gdje se na pragu sudari s Valentinom.
— Oh... Grace — kaže Valentina jedva prikrivajući užas zbog onog što ugleda. — Trebaš li... novo lice?
Grace se namršti. — Hvala ti, Valentina, i ti izgledaš divno
— odgovori joj Grace i progura se pokraj nje.
— Znam — nasmiješi se Valentina. — Nedavno sam se testira¬la na alergije i otkrila da ne podnosim zelenu salatu. Ne jedem je od prošlog tjedna i koža mi već sjaji.
U tom se trenu pojavi Charlotte, odjevena i spremna.
— Opa, izgledaš sjajno! — kažem uzbuđeno od čega se ona odmah zarumeni.
Sto je sasvim nepotrebno, jer sada za to stvarno nema ra¬zloga.
Charlotte konačno nosi haljinu koja joj pristaje. Uz očiti gu¬bitak na težini, njezina frizura i šminka, koje su ishod udruženih Valentininih i mojih snaga, odraz su otmjenosti koja je toliko bila strana staroj Charlotte da bi se moglo reći kako se radi o drugoj osobi.
— Veoma sam zadovoljna tvojim novim izgledom, Charlotte. Imam sjajne skrivene vještine, zar ne? — šepiri se Valentina. — A zapravo sam najjača u frizurama i tretmanima ljepote.
— To- si prošli tjedan rekla i za felaciju — istakne Georgia.
— Rekla si da možeš učiniti da se muškarcu naježi svaka dlaka na glavi.
— O da — nasmiješi se Valentina. — I to.

47. POGLAVLJE

Ceremonija je kratka i dirljiva. Georgia plače, Georgina majka plače, Valentina se pravi da plače, a oni koji su dovoljno blizu mogu vidjeti da čak i Peteu drhturi usna.
Održava se na golemoj terasi s pogledom na zaljev; sunce nas grije, a uzvanika je toliko da uspijem steći dojam kakav je osjećaj svirati u Royal Albert Hallu.
Cijelu ceremoniju stojim leđima okrenuta uzvanicima, pita¬jući se gdje sjedi Jack i je li očito da stišćem stražnjicu kako bi izgledala manjom.
Kao i drugi uzvanici, trebao je jutros doći na otok, ali znam da je ovdje jer ga je Grace vidjela na kasnom doručku. Kako ispada, jeo je prvo voće, a onda kajganu i prepečenac. Od cjelo¬vitog zrnja. Dvije kriške, bez maslaca. Mislim da je Grace osi¬gurana budućnost u tajnoj službi, ako to ikada poželi.
Kada se Georgia i Pete prvi put poljube kao žena i muž, ja sva ustreperim zbog pomisli da ću uskoro sresti Jacka. Ako ga uopće uspijem pronaći.
Odlazim od oltara iza sretnog para, Valentine i Beth, a ispred Grace, Charlotte i Gine, pokušavajući ga kradomice uočiti.
Odjednom osjetim bockanje u leđima, pa pogledam preko ramena da vidim na što mi Grace skreće pozornost. Odmah uočim na što cilja. Naš prolazak gleda jedini od mojih bivših koji je danas ovdje. Srećom, on je jedan od nekolicine za kojeg mi ne smeta što je došao.
Seb i ja smo izlazili na faksu čitavih sedam tjedana, što je u to vrijeme za mene bio zavidan rezultat. Iako, da sam znala da ću još uvijek biti samac toliko godina poslije, ne bih si toliko čestitala.
S vremenom je Seb prošao sudbinu svih mojih romantičnih veza, ali na kraju bi se moglo reći da smo imali gorko-sladak odnos.
Ne mogu se ni sjetiti zašto smo prekinuli, ali znam da na¬kon toga nije bilo poznatog osjećaja olakšanja. Daleko od toga. Zapravo sam sigurna da mi je čak bilo žao. Čak sam razmišljala da mu to kažem, ali dok sam se sabrala, bilo je prekasno i on je već bio u vezi s nekom drugom.
U svakom slučaju, nikada nisam shvatila zašto se dogodio taj odmak u inače postojanom i predvidljivom uzroku prekida. Dobra strana je ta što barem naš ponovni susret, od posljed¬njega je prošlo dvije godine, nije nimalo nalik na traumatične doživljaje s drugima.
Kada shvati da ga gledam, Seb se nasmiješi i podigne ruku da mi mahne. Ja mu ne mogu odvratiti zbog pravila ponašanja, ali i golema buketa koji nosim; toliko je težak da sam sigurna kako je netko ispod lišća skrio uteg.
— Uopće ne izgleda loše — prošapće Grace na izlazu.
Mrsko mi je to priznati, ali u pravu je.



Spojler:
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
Spojler:

JANE COSTELLO  Djeveruše 8b_15
http://www.book-forum.net

7JANE COSTELLO  Djeveruše Empty Re: JANE COSTELLO Djeveruše taj Čet Feb 23, 2012 7:20 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
48. POGLAVLJE

Čini se da fotografa nitko nije obavijestio da je ovdje proslava. Osim što ima zaliske nalik na žičane spužvice za posude i toliko rumene obraze da izgleda kao da ga je netko oprljio let-lampom, čini se da je ljubaznost učio od Gestapa.
— Dobro, sad se svi primaknite bliže — urla. — Bliže, molim\ Zgrabi za nadlakticu stariju gospodu odjevenu u boju cikla¬me od koje boli glava i gurne je prema njezinu susjedu. Čini se kako nikako ne može shvatiti da se organizacija ovolikog broja ljudi ne može postići u jednom trenu.
— Djeveruše, vi se morate pomaknuti prema naprijed. Ne, ne toliko daleko! — viče. — Zaustavite se ondje. Ne, ne ondje, malo više unatrag.
Valentina se duri i konačno je mogu razumjeti. No, to se ubrzo promijeni.
— Zakleo bih se da sam na prošlom vjenčanju na kojemu sam bio vidio nekog veoma nalik na tebe — kaže glas iza mene za koji odmah shvatim da je Jackov.
Podignem ruku prema ustima kako bih obuzdala osmijeh.
— Djeverušo slijeva, možeš li spustiti ruku, molim te — trubi fotograf. — U redu, probajmo ponovno, može?
— Ako se ne budete lijepo ponašali, gospođice Hart, poslat ćemo vas u zadnji red — glas iza mene šapće.
Nastojim ne smijuljiti se kako na fotografijama ne bih ispala iskreveljena lica.
— Bilo bi mi bolje da me ne pokušavaš uvaliti u nevolju — nagnem se prema natrag i procijedim kroz zaleđeni osmijeh.
— Nisam ja kriv ako nisi u stanju učiniti što se od tebe tra¬ži — odgovori on. — Kladim se da si u školi uvijek upadala u nevolje.
Pokušavam smisliti nešto zgodno kao odgovor, ali u tom trenu fotograf naredi svima osim mladencima da odstupe. Svi se uzvanici sliju prema hotelu, očigledno u očajničkoj potrebi za pićem, i postane jasno da je Georgia mogla za ovu priliku unajmiti i redare.
— Čini se da te sada moram napustiti — kaže Jack uz široki osmijeh. — Vidimo se poslije, može?
Da, molim.
Jedna od stvari koja mi u vezi s vjenčanjima postaje jasna jest da fotografiranje traje toliko dugo da je, do vremena kada završi, većina gostiju ljuta i utrnutih nogu. Gotovo sat i deset minuta nakon što je fotografski maraton počeo, dosta mi je svega.
— Jesi li vidjela koliko je sati? — pitam Grace koja stoji do mene.
— Pa što onda? — pita ona.
— Prošlo je pet, a svi smo još sasvim trijezni. To nekako ne ide uz vjenčanja.
— Čula sam to — dobaci Georgia.
— Oprosti — kažem i podignem ruke. — Nisam se žalila, časna riječ.
Zapravo jesam.
— Ne, u pravu si — kaže ona i okrene se fotografu. — Slušaj, Bruce, od sada snimaj samo nenamještene snimke, u redu? Haj¬mo, cure, gdje je šank?
Krene naprijed i ostavi gospodina Zaliska bez posla, dok je mi pokušavamo slijediti što ljupkije možemo, s obzirom na to da hodamo po plaži u visokim potpeticama. Kada se domognemo terase, okrenem se Grace i duboko udahnem.
— Je li mi maškara u redu? — pitam je. Ona se nasmiješi. — Je.
- Kosa? -Da.
- A ruž?
— Evie — kaže ona — izgledaš prelijepo. Toliko lijepo da, ako večeras ne smotaš Jacka, nikada nećeš.

49. POGLAVLJE

Prijam je u golemoj dvorani prepunoj svadbenih ukrasa kakve bi se inače moglo naći samo u posebnom prilogu časopisa Hello!. Na svakom je stolu metar visok cvjetni aranžman od bijelih ruža i perja, svadbena torta ima osam katova i prekrivena je bijelom čokoladom i bobičastim voćem, a iznad nas je golema mreža ispunjena balonima.
— Zar nije divno ovo perje? — kaže moja majka kada mi priđe s dvije čaše u ruci. — Moram pitati Georgiu gdje ih je nabavila.
— Budući da se tvoj prijam održava u polju, mama, nisam sigurna da bi tradicionalan svadbeni imidž ondje pristajao — od¬govorim i uzmem joj čašu iz ruke.
— Ma nisam mislila na prijam — kaže ona. — Palo mi je na pamet da bih mogla napraviti perjanicu. Znaš, nešto u stilu Moulin Rouge. Naravno, morala bi biti u boji koja bi pristajala uz haljinu. Rekla sam ti da sam se odlučila za zelenu?
Ne znam je li otočje Scilly spremno za ukus moje majke, ali danas je njezin osebujan stil sasvim pušten s lanca.
Odabrala je ružičasti pončo, šešir iz šezdesetih mekana oboda i suknju koja je toliko kratka da bi za žene njezine dobi trebala biti zabranjena.
Jedina pozitivna stvar koju mogu reći za njezin komplet jest ta da barem ima dobre noge. Šteta je samo što su trenutačno uvučene u narančaste mrežaste čarape zbog čega izgledaju kao da pate od ranog stadija gangrene.
— Zdravo — kaže glas i ja se okrenem, a srce mi jače zalupa. To je Jack. — Mislio sam da vas je odnijelo more, koliko ste se ondje zadržale s fotografom.
— Pričaj mi o tome — kažem, zagledavši se u njegove oči.
On mi uzvrati pogled kao da mi želi nešto reći. No, ne mogu shvatiti što.
— Ja sam Jack — kaže on naposljetku, pružajući ruku mojoj mami.
O Bože, moja mama. Iz nekog sam razloga potpuno zabo¬ravila na njezinu nazočnost. S tim ludim šeširom. I odvratnim čarapama, i... o mama, molim te, ponašaj se pristojno.
— Drago mi je — kaže ona uz osmijeh. — Ja sam Sarah, Eviena mama. Ti si jedan od bivših dečki moje kćeri, pretpo¬stavljam?
Na ovu se ženu čovjek stvarno može osloniti.
— Ne, mama — brzo se ubacim. — Jack je...
— O, oprosti. Samo mi se učinilo da ih je nakupila toliko mnogo u posljednje vrijeme — doda ona za bolji dojam. — Ka¬mo god krenem, nabasam na nekog s kim je izlazila.
— Ha, ha, ha! — ispalim, želeći je zadaviti. — Ta ti je dobra, mama. Kako god, ovaj...
Pokušavam navesti razgovor na neku temu u čemu me mama neće moći osramotiti. No, teško mi je smisliti neku.
— Drago mi je što smo se upoznali, Sarah — kaže Jack. — Iako sam već pogodio da ste majka i kći. Vrlo ste slične.
Bože, pomozi! Nadam se da ne misli da dijelimo isti ukus u odijevanju.
— Ispričajte me na trenutak — kaže mama. — Umirem od gladi.
Ponadam se da će nestati kako bi pronašla nešto za jelo, ali nažalost ne bude tako. Umjesto toga, ona gotovo izvede ragbi napad na konobaricu u prolazu koja drži pladanj s kanapeima.
— Vi ne biste znali jesu li neki organskog podrijetla? — upita. Konobarica koja izgleda kao da je jučer završila školu, od¬mahne glavom. — Ne. Žao mi je.
— Je li što sa želatinom?
Djevojka ponovno odmahne glavom. — Nisam sigurna — kaže.
— A vegansko?
— Ovaj, možda je ovaj sa špinatom — kaže i pokaže na nešto blijedozelene boje nabodeno na jastučić od lisnatog tijesta.
— Sadrži li lisnato masnoće životinjskog podrijeda?
— Nisam sigurna.
— Mama — prekinem je. — Moraš li zaista sve to pitati?
— Naravno — odgovori ona. — I ti bi trebala, mlada damo, zbog svih tih svojih alergija.
Moje se alergije svode samo na jednu, i to na školjkaše, a čak ni na njih već godinama nisam imala reakciju.
— Gdje sam ono stala — kaže moja mama. — A jaja, jesu li iz slobodnog uzgoja?
Konobarica izgleda kao da bi mogla eksplodirati ako joj mama postavi još samo jedno pitanje.
— Mogu pitati šefa kuhinje, ako želite — ponudi joj. Mama slegne ramenima. — Ma znaš što, riskirat ću — kaže
i počne trpati sendviče u ubrus, u količini koja bi bila dovoljna da se od toga dva dana hrani manja obitelj.
Pokušavam smisliti nešto čime bih Jacku odvukla pozornost od ove bizarne predstave, ali ponovno se borim da nađem pri¬kladnu temu.
— Je li tvoja soba lijepa? — pitam ga i odmah shvatim da je to zvučalo kao da očekujem poziv na privatni obilazak.
— Ne zato što bih je htjela posjetiti — dodam brzo. — Mi¬slim, ne bih imala ništa protiv. Ali ne zato što to želim. Ma, znaš.
O, Bože moj.
— Moja ima verandu — nastavim. Glupačo. Čak je i moja mama prestala proždirati kanapee i u čudu gleda o čemu go¬vorim.
— Da, je — odgovori Jack.
— Sto je? — upitam ga. — Hoću reći, je što? Hoću reći... lioi
— Da, moja soba je lijepa — mirno će on. — I ima verandu koja gleda na zaljev. Zapravo je sjajna. Nikada nisam bio ovdje i počinjem se pitati zašto. Volio bih se vratiti na dulje vrijeme.
— Hmm, divno mjesto, zar ne? A sav ovaj luksuz je sjajan. Ja nisam na to navikla. Moji su odmori obično potpuno drukčiji
— ubaci se mama.
O ne. Nemoj spomenuti tjedan čišćenja smeća u Egiptu. Nemoj spomenuti tjedan smeća u Egiptu. Nemoj spomenuti tjedan čišćenja smeća u Egiptu.
— Nedavno sam provela tjedan dana čisteći smeće u Egiptu
— ispali mama.
— Baš neobično, i djevojka s kojom radim bila je na sličnom putovanju — kaže Jack. — I jako joj se svidjelo. Čak je i uživala.
— Vidiš ? — kaže mi mama. Potom se okrene Jacku. — Evie misli da sam luda.
— Ja znam da si luda — promrmljam.
— Meni je jasno zašto to ne bi svakome odgovaralo — pri¬mijeti Jack. — Ali ja bih to izabrao radije nego tjedan u Benidormu
— Vidiš ? — ponovi moja mama. — Tako i ja mislim. Evie, morala bi više slušati svoje prijatelje.
Ne sviđa mi se kojim smjerom ide ovaj razgovor.
— Da — kažem — i ja bih odabrala to radije nego tjedan u Benidormu — što zapravo uopće nije istina — ali mnogo je drugih mjesta koja bih rado posjetila. Ja nisam jedna od onih koju zanimaju samo mjesta i događaji navedeni u turističkim brošurama agencije za mlade, kao što znaš.
— Istina — složi se moja mama. — Osim toga, uskoro ćeš ionako biti prestara.

50. POGLAVLJE

Plan sjedenja mogao je biti rukom izrađen od kristalića i listića bijelog zlata, ali meni se ne sviđa zbog jednoga. Jack i ja ne sjedimo zajedno.
I ne samo to — Jack sjedi pokraj druge djeveruše, Georgini-ne sestrične Beth, koja je od mene puno mlađa, a usto, kao provokativno zgodna brineta, izgleda zamamno i bez puno truda.
Ipak, nije sve izgubljeno. Sjedim do Jima, što će mi dati priliku da otkrijem sviđa li mu se Charlottin novi izgled.
— Sto misliš o Charlottinoj preobrazbi? — pitam ga kad stigne predjelo.
— Izgleda nevjerojatno — kaže Jim. — Zaista drukčije. Iako sam i prije mislio da izgleda lijepo.
Ja se nacerim.
— Svaki put kad te vidim, pitaš me za Charlotte — doda. — Mogao bih pomisliti da nas pokušavaš spojiti.
— Ja? — glumim iznenađenost. — To nije ni blizu istine. Na trenutak zasutim dok me on sumnjičavo promatra.
— Kad bi to i bila istina — nastavim potom — s naglaskom na kad, ne bi uopće loše prošao. Ona je zaista anđeo.
Jim se nasmije. — Vrlo neizravno — primijeti. — Ali meni je to isto jasno. U to me nitko ne treba uvjeravati.
— Ne treba?
— Ne. Rekao sam ti prošli put — odvrati Jim. — Mislim da je zgodna.
Čekam da kaže ali, na primjer »Mislim da je zgodna, ali mi se jednostavno ne sviđa.«
— I zaista mi se sviđa — zaključi on.
— Ali? — kažem umjesto njega.
— Nema ali — odgovori Jim. — Sviđa mi se. Zaista mi se sviđa. Eto, jesi li sada sretna?
— Kada kažeš da ti se sviđa — ne odustajem ja, usput trpajući u usta još dimljenog lososa u umaku od vrhnja i limete — zaista sviđa, misliš li da si za nju zainteresiran, znaš, na romantičan način?
Čak i ja mislim da to zvuči bedasto, ali ne mogu smisliti ništa drugo da saznam što želim.
— Da — naceri se on. — Bože, što bih još mogao reći? Da, mislim da je zgodna. Da, zanima me. Da, sviđa mi se. Jesi li sada zadovoljna?
— Sviđa ti se? — ponovim, gotovo poskočivši na noge. — Zaista? To je sjajno! To je stvarno sjajno. Mislim da ste stvoreni jedno za drugo.
— Hmm, nisam baš siguran — odgovori on.
— Kako to misliš?
— Mislim da osjećaji nisu obostrani — pojasni on. Ne mogu vjerovati.
— Ali jesu! — pokušam ga razuvjeriti. — Zaista jesu.
— Hmm — ponovi on i jasno je da ga nisam u to uvjerila. — Nikada nisam stekao taj dojam.
— Ma, Charlotte je takva — kažem. — Izgubljeni slučaj. Ho¬ću reći, sramežljiva je. Ne moram ti ja to govoriti.
— I ti misliš da je to jedini razlog?
— Svakako. Prepusti to meni — kažem.
Ne mogu dočekati da Charlotte prenesem vijesti.

51. POGLAVLJE

Zapravo ne trebam na zahod. No, to mi barem pruža priliku da izvedem dugu i potpuno nepotrebnu diverziju na Jackov stol. Poravnam haljinu i udahnem dok idem prema njemu, nastojeći prikriti uznemirujući i trenutačni učinak koji je veliki komad torte od sira s umakom od šumskog voća imao na oblik mog trbuha.
Dok se približavam, vidim kako se Beth naginje preko stola prema Jacku, smijući se, vrteći pramen kose oko prsta i toliko pućeći usne da bi pokraj nje Angelina Jolie izgledala kao da joj trebaju silikonski umeci. Beth je preskočila desert, primijetim s osjećajem krivnje. Pokušam još jače udahnuti i uvući trbuh dok prolazim pokraj njih, nadajući se da bi mi se pogled mogao susresti s Jackovim.
Ali nažalost, to se ne dogodi. A kladim se da i znam zašto. Da na svijetu postoji natječaj u flertovanju, Beth bi odnijela zlatnu medalju. Toliko se zagledava u njegove oči da je on do sada imao priliku proučiti njezine rožnice kao da je oftalmolog.
Odavde ne mogu vidjeti Jackovo lice, ma koliko se trudila uočiti njegovu reakciju na to neobuzdano koketiranje. Odo¬straga mi ne izgleda zabrinut što je njegov privatni prostor napadnut odlučnošću drogirane vojne jedinice. Osjetim ubod ljubomore. A to mi se nimalo ne svidi.
Natjeram se da se trgnem tako što se okrenem i drugim putem krenem prema zahodu, a usput povedem i Charlotte. Možda nisam uzaludno krenula u ovu šetnju.
— Moram ti nešto reći — kažem joj uzimajući je pod ruku.
— Što? — upita ona.
— Sviđaš se Jimu.
— To mi stalno ponavljaš — odgovori ona i zakoluta očima.
— Ali ovoga se puta ne radi o mojim nagađanjima — odu¬ševljeno joj objasnim. — On mi je to rekao.
— Oh — odvrati ona.
To baš i nije reakcija kakvoj sam se nadala. Jedino objašnje¬nje jest da mi možda ne vjeruje.
— Charlotte, zaista, ne izmišljam niti ne uljepšavam. On je rekao da mu se sviđaš — kažem. — Jasno kao dan.
— U redu — zaključi ona bez ikakva izraza..
— Zar nisi sretna? — pitam je, ne vjerujući svojim očima. — Mislila sam da ti se sviđa.
— Sviđa mi se, kao prijatelj — odgovori mi Charlotte. Kratko razmislim o tome što je rekla.
— Ne želiš mi valjda reći da ti se zapravo on ne sviđa? Kao, zaista ti se ne sviđa? — upitam je ponovno jer jednostavno ne mogu prihvatiti njezin odgovor.
— Zaista — ponovi on. — Govorim upravo to. Namrštim se. — Ali, ti se njemu stvarno, stvarno sviđaš,
Charlotte, a on je jednostavno divan.
— Zao mi je, Evie, ali osjećaji nisu obostrani — odgovori ona i doima se već pomalo razdraženom, što uopće nije nalik na nju. — Ne znam što bih više o tome mogla reći.
Uopće ne znam kako bih na to reagirala.
— Neću tjerati mak na konac, Charlotte, ali moram reći da sam iznenađena — kažem naposljetku. — On je privlačan, pametan, zaista je drag i sada je u javnosti priznao da mu se sviđaš. Kriste, što bi još htjela?
— Ne bi to razumjela — uzdahne ona. Potom uđe u jednu od kabina, s komadom toaletnog papira zakvačenim za potpeticu, prije nego što sam uopće stigla reći nešto u svoju obranu.
Odlučim da bih na kraju i ja mogla na zahod, pa uđem u kabinu do njezine. No, upravo kada se spremam izaći, prepo-znam glas ispred vrata. To je Beth i razgovara sa svojom isto toliko bolesno mršavom i predivnom prijateljicom i djeverušom Ginom.
— Zaista ti je dao svoj broj telefona? — pita Gina. Maknem ruku s kvake i odlučim da ću ipak poslušati taj
razgovor.
— Imam ga ovdje — odgovori Beth hihoćući se. — Zar nema divan rukopis? Ma koga ja zavaravam, zar nije sve na njemu divno ?
Sada se nasmije Gina.
Spustim poklopac na školjki i sjednem da razmislim o cijeloj situaciji. Zašto imam grozan osjećaj da znam o kome govore?
— Kada ćeš ga onda nazvati? — pita Gina.
— Ovisi o tome — odgovori Beth — hoćemo li se još večeras uspjeti poševiti!
Obje se zacerekaju, a ja iz nekog razloga osjetim mučninu. Ona dodatna žlica umaka od šumskog voća bila je previše. Umi¬rem od želje da ostanem unutra i nastavim s prisluškivanjem, ali ako uskoro ne izađem, bojim se da bi netko mogao pomisliti da sam se onesvijestila i da bi pokušao provaliti vrata. Okrenem kvaku i odem do umivaonika.
Charlotte je već otišla.
— Bok! — veselo pozdravim Ginu i Beth.
— Bok! — jednoglasno mi odzdrave.
— Uživate li ? — pitam ih, hineći dobro raspoloženje.
— Ona svakako uživa — kaže Gina i glavom pokaže na Beth, a potom obje prasnu u smijeh.
— Je li? — naizgled se začudim. — A zašto?
— Ma, ništa — odgovori Beth. — Mislim da sam dobila glavni zgoditak u rasporedu sjedenja. Zapravo, mislim da je tip pokraj kojeg sjedim, Jack, rekao da te poznaje, Evie. Barem površno. — Da — odgovorim i bacim papirnati ručnik u koš za smeće. — Da, poznaje me. Površno.

52. POGLAVLJE

Sa skupinom Georginih prijatelja raspravljam o tome tko je odnio glavnu nagradu u duljini održanih govora, kad me netko potapša po ramenu.
— Dugo se nismo vidjeli — kaže Seb uz široki osmijeh.
— Hej, dovraga, kako si ? — pitam ga i poljubim u obraz.
— Zapravo, sjajno — odgovori on. — A ti ?
— Da, i ja. Kako posao?
Seb je studirao fiziku, a potom je krenuo uobičajenom kari¬jerom diplomiranog znanstvenika — tako što se zaposlio u gra¬đevinskoj tvrtki. Meni se to ne čini pretjerano zanimljivim, ali ja za život zarađujem pišući o darovitim domaćim životinjama. Osim toga, za nekoga koga zanima samo novac, Sebova karijera bila bi kao iz snova. Zadnji put kad sam ga vidjela toliko se brzo penjao korporativnom ljestvicom da je odavao dojam kako prima plaću kojoj bi se novinar poput mene mogao nadati do vremena kada napuni, pa recimo, sto dvanaest godina.
— Posao ide stvarno dobro — odgovori. — A tvoj ?
— Pa nije loše — kratko kažem, ne želeći danas spominjati Simona. — Živiš li još u Wool tonu?
— Ne, preselio sam se lani — odgovori. — Tražio sam nešto malo veće, u što bi stao i moj stol za biljar.
Veselo odmahnem glavom. — Mora da ti je djevojka puna razumijevanja kada ti dopušta da kuću napuniš igračkama za dječake.
— Hm, da. Zapravo, stol je stigao nakon što je ona otišla — odgovori Seb, gledajući me u oči. — Prekinuli smo prošle godine.
— Oh, oprosti — odvratim.
— Ne, sve je u redu — slegne on ramenima. — Jednostavno nije išlo, pa smo se sporazumno rastali. Sve je završilo prijateljski.
— Dobro — kažem, klimajući.
— Večera je bila sjajna, zar ne? — upita on.
— Izvrsna — složim se, iako osjećam kako se mučnina koju sam osjetila u zahodu pojačava. Ne osjećam se najbolje i ne znam zašto, ali trenutačno ne igram svim svojim adutima.
— Moram reći da izgledaš izvrsno — nastavim, ne želeći pokazati kako nešto nije uredu. Osim toga, ne radi se samo o ljubaznom razgovoru. Zaista to mislim. Godine su bile blago¬naklone prema Sebu. Njegove nekoć bebaste crte lica sada su oš¬trije i odraslije, a blijeda put sada je svijetla i dobro mu pristaje.
Dobrih smo dvadeset minuta proveli sjećajući se prošlih dana i otkrivajući kako se mnogo toga promijenilo. No, dosta toga i nije.
— Priznajem da sam umirao od želje da porazgovaram s to¬bom danas — rekao je Seb na kraju.
— Zaista? Zašto? — upitala sam.
— Nemam pojma — odgovorio je. — Kada sam te vidio malcprije kako odlaziš od oltara, pomislio sam da izgledaš ne¬vjerojatno. Lijepo. I zapitao sam se.
-Što?
— Zašto sam te ikada pustio da odeš.

53. POGLAVLJE

Odlučila sam prošetati da vidim hoće li mučnina proći.
No, nakon što sam dvadeset minuta pokušavala zaštititi frizuru od vjetra, slušajući kako proslava postaje sve glasnija, shvatim da nisam ništa bolje. Na recepciji se sudarim s mamom.
— Bok, mama — pozdravim je.
— A joj — zavapi ona.
— Što se dogodilo? Ne izgleda mi kosa toliko loše!
— Evie, jesi li jela školjke ? — upita me mama, veoma zabri¬nuta.
Namrštim se. — Mislim da nisam, iako...
Kada bolje razmislim, ipak sam prije pojela nekoliko kanapea s neprepoznatljivom grudicom na vrhu. Razrogačim oči na izraz mamina lica koji mi se nimalo ne svidi. Podignem ruke prema obrazima i sve mi postane jasno. Jela sam školjke. I prvi put u posljednje dvije godine dobila sam reakciju na njih. Sto je zadnje što mi je trebalo u ovakvom danu.
— Ti prokleti kanapei — kažem. — Nisam ih uopće ni htjela jesti. Progutala sam nekoliko tek da se zabavim dok sam pričala s Georginom tetom Verom.
— Nemoj paničariti — kaže mi mama, odlučivši da će ona biti ta koja će zadržati smirenost i pribranost, što me samo još više razljuti.
— Moramo te umiti, možda će tako oteklina splasnuti. Dođi, uvest ću te krišom.
Mama i ja se ušuljamo na dvokrilna vrata, u nastojanju da, poput dva vrlo loša i amaterska pljačkaša automobila, prijeđemo prostoriju da nas nitko ne primijeti.
Lice skrivam rukom hineći glavobolju, a mama hoda odmah ispred mene. Mislile smo da nitko od nje neće uspjeti vidjeti kako izgledam. Sto bi bilo u redu da se neprestano o nju ne spotičem i da gotovo ne završim u gnijezdu od puslica.
Kada se konačno dočepamo zahoda, duboko udahnem i po¬gledam se u zrcalo. — Aaah! — uzviknem.
— Ma hajde, nije tako strašno — kaže moja mama.
— Mogu li te podsjetiti da si to rekla i maloprije — progun-đam. — Osim toga, ne govorimo o tvom licu.
Ne bih rekla da izgledam poput čovjeka slona, ali mislim da bi u ovom trenu, zbog mojih natečenih očiju i obraza pre¬krivenih mrljama, na natjecanju ljepote pobijedio on. Vrata se odjednom otvore i ude Grace.
— 0 moj Bože... — reče, a na licu joj je izraz nekoga tko je upravo svjedočio prometnoj nesreći.
— Samo te molim da ne vrištiš — kažem joj. — Ne bih još i to podnijela.
— Sto ti se dogodilo? — upita me. — Izgledaš kao da te je netko pretukao.
— Hvala ti — odgovorim. — Zaista mi je trebao netko da me utješi. Dobila sam alergijsku reakciju na neke školjke.
— Mislila sam da već godinama nisi alergična — reče mi ona.
— I nisam bila — odgovorim. — Vjerojatno zato što ih godi¬nama nisam ni jela.
— Zašto si to učinila baš danas ?
— Nisam znala... Ma nije ni bitno — odgovorim. — Činjenica je da izgledam kao da sam glavu gurnula u košnicu. Koji ću vrag sada?
Moja mama uzdahne. — Ne možeš učiniti puno, osim čekati da se povuče — kaže sasvim razumno. — I gledaj s vedrije strane.
— Koja je što? — upitam.
— Neka plemena u Papui Novoj Gvineji drže da je takav izgled vrlo privlačan — prosvijetli me ona. — Svim se silama trude da ga postignu na svojim licima.
Hvala ti, mama. Puno ti hvala.

54. POGLAVLJE

U nedostatku papirnate vrećice koju bih stavila na glavu, Grace i ja pronađemo najtiši i najmirniji kutak u dvorani.
— U usporedbi s tom djevojkom Valentina ispada početnica — kaže mi Grace gledajući Beth.
Usprkos tome što je imala zadovoljstvo uživati u njegovu društvu gotovo dva i pol sata tijekom večere, Beth se sada pripila uz Jacka poput pijavice, iako vrlo privlačne.
— Zašto ne odeš ondje i razdvojiš ih? — kaže Grace.
— Molim? Jesi li luda? — odvratim.
— Mislila sam da ti se sviđa.
— Da, i zaista će mi pružiti priliku kada vidi da izgledam poput fantoma iz opere.
Ona gucne piće i ponovno mi se zagleda u lice.
— Već se povlači, znaš — zaključi. — Koliko dugo si rekla da obično traje?
— Nekoliko sati. Samo se nadam da će uskoro pasti mrak. Grace otpije još jedan gutljaj i zagleda se u daljinu.
— Jesi li dobro? — upitam je. Ne znam zbog čega, ali Grace se danas doima vrlo odsutnom.
— Da, da, samo sam malo umorna — odvrati ona. — Scarlett je došla do sjajne zamisli da se svakoga jutra budi u dva sata radi igre i sada me sustiže umor.
— Sto, ne da ti se pjevati u to doba noći? — zadirkujem je.
— Čudno, ali ne.
Odjednom se za našim stolom stvori Valentina. — Još uvijek si podbuhla? — upita me.
Ja se namrštim. — Zašto ne kažeš »ružna«?
— Nisam te željela povrijediti — Valentina slegne ramenima. — No dobro, još uvijek si ružna?
Odlučim ne obraćati pozornost na nju.
— Koliko je uzvanika na ovom vjenčanju? — nastavi ona.
— Nešto više od dvije stotine — odgovorim.
— Nevjerojatno — reče ona, odmahujući glavom. — Čovjek bi očekivao da će u tolikom broju ljudi biti barem dovoljno prikladnih slobodnih muškaraca.
— Ovdje je mnogo slobodnih muškaraca — reče joj Grace.
— Rekla sam prikladnih slobodnih muškaraca — ispravi je ona. — To je velika razlika.
— Pod tim vjerojatno misliš da izgledaju poput Orlanda Blooma, a da im je bankovni račun kao kod Donalda Trumpa.
Valentina cokne jezikom.
— Ne znam zašto svi misle da sam toliko plitka — reče napo¬kon. — Ali da, takav bi spoj bio dobar početak.
— Zar nije Seb slobodan?
— Da, ali mi je rekao da se odmara od veza — brzo odgo¬vorim. — Upravo je s nekim prekinuo i želi neko vrijeme biti sam.
— To svi oni kažu — odgovori Valentina. — Ali još nisam srela muškarca kojega se nije dalo razuvjeriti. Tko je taj Seb?
— Onaj dečko s kojim sam izlazila na faksu — podsjetim je. — Znaš, onaj koji je studirao fiziku.
Ona napravi grimasu. Ništa je ne može toliko odbiti od nekoga kao činjenica da je taj netko prije bio sa mnom. No, samo malo. Zašto je želim udaljiti od njega? Kakve veze ima ako Valentina zavede Seba?
O Evie, saberi se.

55. POGLAVLJE

— Jesi li sigurna da je sve u redu? — pitam Grace kada ponovno ostanemo nasamo.
Ona uzdahne. — Vjenčanja te natjeraju da razmisliš o vlasti¬tom braku, to je sve — odgovori ona. — Kada smo prije na njih odlazili, stajala bih sa strane i gledala nekog drugog kako odlazi do oltara, pitajući se hoćemo li mi ikada to učiniti. Sada kada je to iza nas, provela sam cijeli dan analizirajući naš brak.
— I ? — potaknem je da nastavi. — S tvojim je brakom sve u redu, zar ne?
— Ma, sve je u redu — odvrati ona. — Patrick se samo u posljednje vrijeme čudno ponaša.
— Kako to? — pitam je.
Ona se namršti. — Ništa posebno — nastavi — ali dat ću ti primjer. Ovaj nam je vikend bio prvi slobodan nakon bračnog putovanja. Jutros smo stigli u prekrasnu sobu s prelijepim po¬gledom i, valjda sam pretpostavila da ćemo... ne znam, preuzeti svoje uobičajene uloge.
— Koje su to? — upitam je, nadajući se da ne misli na uloge medicinske sestre i liječnika.
— Pa — nastavi ona — ja bih obično postupila praktično i raspakirala se, a potom bih se uglavnom otišla istuširati da se osvježim. U tom bi trenu Patrick bacio torbe na pod, zgrabio me za stražnjicu, rekao: »Tko šiša tuširanje« i... ostalo možeš pogoditi.
— Što se onda danas dogodilo? — pitam je.
— Sve sam torbe raspakirala i taman sam šamponirala glavu kad je ušao u kupaonicu i rekao da ide samo na pet minuta van. Ja sam ga pitala kamo ide.
— Sto je rekao?
— Rekao je da ide u šetnju jer ga boli glava — odgovori Grace.
— Sto je loše u tome?
— Kao prvo, zar to ne bi trebao biti ženski izgovor?
— Nemoj biti tako isključiva — kažem joj. — Meni to ne zvuči čudno, Grace.
— Da — kaže ona zlovoljno. — Ali, ta njegova šetnja, znaš... -Da?
— Trajala je dva sata.
Naš razgovor prekine netko za mikrofonom i kada podigne¬mo pogled, vidimo da je to Georgia. Očito je ohrabrena pićem, iako ne toliko opijena kao što bih očekivala, s obzirom na to da se danas šampanjac točio u potocima.
— Znam da danas mnoge mladenke drže govore, ali ja za¬pravo nisam htjela ništa reći — započne ona pomalo frfljajući.
— Već je većina od vas morala slušati Petea i mog tatu i našeg kuma Phila i sigurna sam da vam je već dosta. No, kako je dan odmicao, počela sam misliti zašto biste se tek tako izvukli. Osim toga, svi koji poznaju Petea i mene znaju da ne volim kad je njegova zadnja.
Dvoranom se prolomi smijeh.
— Ljudi su mi govorili: »Znat ćeš kada upoznaš ljubav svog života« — nastavi ona. —Jednostavno ćeš znati. Moram priznati da sam prema tome bila sumnjičava. No, sada Petea poznajem godinu dana i tijekom tog vremena otkrila sam mnogo toga o njemu. Otkrila sam da je darežljiv, pun ljubavi, šaljiv, pametan, da grozno loše pamti važne datume, pa se ni ne nadam daru za prvu godišnjicu braka... i znam da me voli, čak i u danima kad nisam baš umiljata.
— Aaah — čuje se jednom, dvaput iz smjera gdje sjede Geor-gine tete, nakon čega ponovno uslijedi smijeh.
— Ali ne radi se samo o tome — nastavi ona. — Razlog zašto sam se odlučila na ovaj cirkus i na brak jest taj što sam otkrila da su svi oni ljudi bili u pravu. Jednostavno sam znala. Ako bih se odlučila život provesti samo s jednim muškarcem, znala sam da to mora biti Pete.
Okrene se da pogleda svog supruga koji je na čelu dvorane i ceri se od uha do uha.
— Volim te, dušo — nadoda ona brzo.
On se popne da je zagrli, a ona čvrsto obavije ruke oko nje¬gova vrata, još uvijek držeći mikrofon.
— I ja tebe volim, srcedrapateljna gadurice — prošapće on.
Grace i ja se pogledamo i nasmiješimo. Pete očito nije svje¬stan da mu je mikrofon na pedalj od usta i da cijeloj dvorani uživo prenosi izmjenjivanje osjećaja.
— I mogu li ti reći još nešto? — šapne dok dvije stotine uzvanika čeka da čuje što će sljedeće reći.
— Cice ti izgledaju sjajno u toj haljini.

56. POGLAVLJE

Ovo zaista nije dobro. Na mjestu sam koje je toliko romantično da bi ga se moglo buteljirati i prodavati kao zamjenu za Viagru. Sjedim do mamina dečka kao djevojka koja nema spoj za maturalnu. Ustvari bih o spoju za maturalnu uz ovakav izgled mogla samo sanjati. Otekline su malo splasnule, ali se mrlje još nisu povukle. A moja očajnička nastojanja da ih prekrijem Valentininim puderom samo su me učinila toliko blijedom da bih mogla služiti kao strašilo.
— Muči li te samo tvoje lice, Evie ? — obrati mi se Bob.
— Oprosti, Bob — kažem i okrenem se prema njemu. Istog me trena oraspoloži pogled na njegovu zelenu leptir-mašnu i prugasti mornarski sako. — Nije samo to.
— Imaš li problema s dečkima? — upita me. Nakon šest godi¬na provedenih uz moju majku, vrlo je dobro upoznat s povijesti mojih ljubavi.
— Da — odgovorim. — Ali zapravo nisu... uobičajeni. -Ne?
— Ovoga puta je komplicirano.
On klimne i vrati se svom soku od rajčice.
Ja se namrštim. — Trebao bi reći: »Iskušaj me« ili nešto slično — kažem mu. — Znaš, da me uvjeriš da ti se povjerim. Da to skinem s leđa.
— O — nato će on, nervozno prčkajući po bradi. — Sav sam se pretvorio u uho.
— U redu — kažem i duboko udahnem. — Zaista mi se sviđa jedan tip koji je danas ovdje. Zapravo, isprva mi se nije sviđao jer je izlazio s Valentinom. Ali zatim su prekinuli i shvatila sam da mi se sviđa.
— Baš dobro — kaže Bob.
— No, čini se da je sada netko drugi bacio kandže na njega.
— A joj — kaže Bob.
— Ne, čekaj, to nije sve — dodam. — Danas je ovdje i jedan od mojih bivših koji mi je rekao da mu nije jasno kako me je ikada mogao pustiti da odem. On je zaista drag.
— Baš dobro — odmah će Bob. — Onda izađi s njim.
— Nisam završila — nastavim ja. — Htjela sam reći da je za¬ista drag, ali u dubini srca sumnjam da je pravi za mene.
— Aha — odvrati Bob.
— A da onaj drugi jest.
— Ah — kaže Bob.
Pogledam na plesni podij gdje Beth poučava Jacka kako da pleše tango. Ne bi više pozornosti privukla ni da na plesnom podiju izvodi zvijezde odjevena samo u gaćice s likom Mickeya Mousea.
— Razumijem — kaže Bob, ali savršeno je jasno da nema poj¬ma o čemu govorim. Bob je dobar u veganskoj kuhinji i djelima Jeana Paula Sartrea, ali sumnjam da je ikada bacio oko na neku od emisija Jerryja Springera.
— Taj za koga misliš da nije pravi za tebe — kaže Bob. — Sto nije u redu s njim?
— Ne mogu se točno sjetiti. Prekinuli smo davno. Bob se zamisli.
— Iako nije samo pitanje što nije u redu s njim — nastavim.
— Pretpostavljam da je glavna stvar u tome što, kada pogledam Jacka, srce mi skače kao ludo. A kada pogledam Seba, pa...
— Samo zatreperi? — završi on umjesto mene.
Nasmiješim se. — A opet, drag je i zgodan, ima dobar posao i čini se da nema nikakve društveno neprihvatljive navike ili što slično. I očito je da mu se još uvijek sviđam. A meni se sviđa dovoljno da ne želim da ga zavede Valentina.
— Hmm — kaže Bob klimajući.
— Sto misliš da bih trebala učiniti? — pitam ga.
Bob izgleda kao osmogodišnjak kojega su zamolili da objasni načela metafizike.
— A — započne on pažljivo — jesi li pitala mamu za savjet? Nasmijem se i položim ruku na njegovu.
— Ne brini se, Bob — uzdahnem. — Usput, moraš mi reći gdje si nabavio taj sako.
— O, sviđa ti se? — upita on. — I meni se učinio baš kicoški.
Odjednom osjetim da nam netko prilazi s druge strane dvo¬rane i kada podignem pogled, na svoj užas shvatim da je to Jack.
— O, moj Bože — skočim na noge i zgrabim torbicu.
— Sto je? — upita Bob. — Izgledaš kao da si vidjela duha. Zapravo izgledaš još i gore.
Panično dotaknem oči i shvatim da su još natečene, toliko da ne želim da me Jack vidi. Pogledom prijeđem po dvorani. Očajnički tražim izlaz za bijeg. Moram otići.
Brzo.

57. POGLAVLJE

Proguram se pokraj skupine stolova i stolaca, pokušavajući doći do vrata što brže mogu. Ali kamo god krenem, netko mi se ispriječi na putu i usto me pogleda kao da mi je dodijeljena glavna uloga u novoj verziji Noći živih mrtvaca. Počnem raz¬micati uzvanike s puta kao čunjeve, svjesna da je to vrhunac nepristojnosti, ali ovoga puta će mi se morati oprostiti.
Bez daha konačno se dočepam izlaza i stupim na svjež zrak. Sunce zapada na horizontu, a valovi Adantskog oceana razbijaju se o obalu. Skinem Jimmy Choo cipele i s po jednom u svakoj ruci bacim se u trk prema jednoj stijeni. U tom mi se trenutku čini najprikladnijim mjestom da se skrijem: moj vlastiti kamen pod koji ću otpuzati.
Osvrnem se da vidim prati li me tko i s olakšanjem uvidim da sam uspjela umaknuti Jacku. Uzdahnem i sjednem s druge strane stijene, s pogledom na more. Odjednom se osjetim opu¬štenom kako se nisam osjećala cijeli dan. Ovdje je sjajno, a dru¬štvo mi prave samo valovi i nekoliko kormorana.
Odjednom opazim nešto u moru i odmah mi se učini većim od ribe. Zagledam se u mjesto gdje sam to vidjela i ugledam ga ponovno. Prisjetim se teksta u turističkom vodiču i zaključim da se radi o tuljanu. Da potkrijepi moj zaključak, iz mora izviri glavica i okrene se ravno prema meni. Nasmiješim se.
— Sto gledaš — kažem naglas. — Izgledam li toliko loše da me i ti prijekorno gledaš?
— Evie — začujem nečiji glas. — Jesi li to ti?
Namrštim se na tuljana, pitajući se što se zbiva. Potom po¬kraj sebe začujem korake. Jack me pronašao! Zarijem lice u dlanove.
— Nemoj me gledati! — zacvilim, ali jasno mi je da ću ta¬kvim pristupom samo povećati njegovu znatiželju.
— Došao sam vidjeti kako je tvoja alergijska reakcija — kaže on. — Tvoja mi je mama ispričala što se dogodilo.
— Baš ti hvala, mama — kažem, lica još uvijek zakopana me¬du dlanovima.
Jack sjedne do mene. — Hoćeš li cijelu večer provesti tako, s licem među dlanovima? — upita me.
Podignem glavu, ali ne pomaknem ruke. — Vjerojatno — promrmljam kroz prste.
On prasne u smijeh. — Dobro, kako hoćeš. Ali, ti sigurno misliš da sam jako plitak.
— Zašto to kažeš ? — upitam ga.
— Očito misliš da neću htjeti ovdje sjediti i razgovarati s tobom zbog nekoliko... točkica.
— Zapravo se ne radi o točkicama — kažem. — Više o mrljama.
— Samo o mrljama? — kaže on. — Pa to nije ništa.
— Slušaj — kažem, još skrivena lica — cijenim tvoje suosjeća¬nje, ali bilo bi mi mnogo lakše da se vratiš na zabavu i nastaviš s uvježbavanjem plesne točke.
— Ti se sigurno šališ, zar ne ? — upita on. — Ne mogu to više podnijeti. Hajde, Evie, budi razumna. Daj da te vidim.
Razmislim o tome na trenutak. Ili više na minutu. Kako osta¬nem bez argumenata, polako spustim ruke i pogledam ga u oči.
— 0 moj Bože! — krikne on.
— Aaah! — ispustim urlik i ponovno pokrijem lice.
— Šalim se! — kaže Jack. — Evie, šalim se.
Položi mi dlan na ruku, što me protrese poput malog elek-trošoka. Potom mi polako odmakne ruke s lica.
— Stvarno sam se šalio. Zao mi je — ispriča se. — Zaista mi je žao. Evie, ne izgleda uopće tako loše kao što misliš.
Napravim grimasu.
— Znam da me samo ne želiš povrijediti — kažem — ali hvala ti svejedno.
Jack podigne kamenčić i počne se s njim igrati dok oboje gledamo u more.
— Osim toga, mislim da ti je mama sjajna — kaže napokon. Pogledam ga iznenađeno.
— Zaista? — upitam. — Hoću reći, i ja mislim da je sjajna, ali većina bi pobjegla već pri samom pogledu na te njezine čarape.
On se nasmiješi.
— Je li te već pozvala na svoju svadbu? — upitam ga.
— Je — odgovori on. — Na osnovi tog pitanja, zaključio bih da nisam jedini u gradu.
— Moglo bi se tako reći — odvratim. — I moram te upozoriti da neće biti ovako civilizirano. Na primjer, nadam se da voliš vino od koprive.
— Bit će vrijedno doći samo zbog toga — našali se on. — A ti si ponovno djeveruša, zar ne?
— Da, treći put ove godine. Ja sam serijska djeveruša. On se nasmije i pogleda me.
— U svakom slučaju — kaže — drago mi je da sam pobjegao odande.
— I meni — odgovorim. — Iako sam pretpostavila da si za večeras zauzet.
— Misliš s Beth? — upita me.
— Aha — klimnem.
— Ne — odgovori on. — Ona je vrlo slatka, ali ne, sigurno nisam za večeras zauzet. Ne s Beth.

58. POGLAVLJE

Ovo bi trebale biti najbolje vijesti u cijeloj večeri, ali još uvijek me nešto muči. Ako ga Beth ne zanima, zašto joj je dao svoj broj telefona? Ugrizem se za usnu i pravim se da tražim nešto po torbici dok razmišljam o tome. Trebam li to spomenuti? Staviti sve karte na stol i raščistiti situaciju odmah na početku?
Ne. Ne dolazi u obzir. Kakve to uopće ima veze sa mnom? Baš nikakve. No, kad me je to ikada u nečem spriječilo? Dok razmišljam o tome postoji li način da to spomenem a da ne ispadnem kao da ga uhodim, odjednom mi nešto skrene misli.
Njegova se ruka očeše o moju.
Isprva ne mogu zaključiti je li to bilo slučajno. No, potom to učini ponovno. Ovoga puta njegovi se prsti odlučno oviju oko mojih, zbog čega mi tijelom prostruje trnci. Okrenem se i pogledam ga. Prsti su nam isprepleteni, a njegova ruka čvrsto steže moju.
— Ako ne zabadam nos previše — počne on, gledajući me u oči — viđaš li se s nekim?
Znam da bih trebala napućiti usne i izgledati vrlo zavodljivo, ali nažalost mogu se samo blesavo ceriti.
— Ne zabadaš nos — odgovorim. — I ne, ne viđam se. Sada se on nasmiješi.
— A ti? — upitam ga ja.
— Ne — odgovori i odmahne glavnom. — Kao što znaš, nekoliko sam puta izašao s Valentinom, ali to je sve otkako sam prekinuo s djevojkom.
— A tako — kažem, pomalo žaleći što je to spomenuo. Nastupi kratka tišina u kojoj razmišljam što da kažem.
— Jeste li se rastali kao prijatelji? — pitam ga, više iz ljuba¬znosti nego što bih željela da se razgovor razvije u tom smjeru.
— Hmm. Pretpostavljam da jesmo — odgovori on. — Ali mislim da to rastanak nimalo ne čini lakšim kada s nekim pro-vedeš dulje vrijeme. Bili smo zajedno više od tri godine.
— Bio si u nju zaljubljen — znatiželjna sam. On kratko promisli.
— Mislio sam da jesam — odgovori. — Iako, kada sad pogle¬dam unatrag, jasno mi je da stvari već dulje vrijeme nisu bile kako treba.
— Ne misliš li da postoji šansa da se pomirite ?
— Ne, nikako — odvrati on. — Dugo mi je trebalo da dođem do tog zaljučka, ali sada znam da smo dobro postupili kad smo krenuli različitim putovima.
Potom ponovno promisli. — Iako me to nije spriječilo da sam sebi nešto obećam. -Da?
— Nikako neću dopustiti da mi se to ponovno dogodi.
— Koji dio? — upitam oprezno.
— Da me ostavi netko do koga mi je stalo. Odjednom se osjetim nelagodno.
— Misliš li da je to blesavo? — upita me on, očito osjetivši promjenu raspoloženja.
— Ne, nikako — odgovorim. — Grozno je kad se takvo što dogodi i kad te netko ostavi.
On se nasmiješi. — Zvučiš kao da govoriš iz iskustva.
Zar stvarno? Ma kako je to moguće?
Jasno mi je da imam dva izbora. Prvi je da kažem Jacku cijelu istinu. Mogu mu reći da sam, što se veza tiče, zapravo potpuno izgubljen slučaj. Da nikada nisam bila zaljubljena. Da nikada nisam s nekim izlazila dulje od tri mjeseca. Da nikada nisam bila ni blizu slomljenog srca.
Ili bih mogla muljati.
Drugi mi se izbor učini privlačnijim.
— Da — kažem. — Imam iskustva u tome kao i svatko.
— Hajde, ispričaj mi — kaže on.
Sranje. Možemo li razgovarati o nečem malo manje slože¬nom, na primjer o arapsko-izraelskom sukobu?
— Ma ne, ne bih te htjela time gnjaviti — kažem, odmahujući glavom kao da je sve to previše bolno za mene. On podigne obrvu, pa steknem dojam da će, ako nešto uskoro ne kažem, shvatiti da tu nešto smrdi, i to jako.
— U redu — kažem. — Imala sam tog jednog dečka.
— Imenom?
Osvrnem se oko sebe u potrazi za nadahnućem.
— Jimmy — kažem, nadajući se da njegovo poznavanje modne industrije ne ide toliko daleko da u tome prepozna ime dizajnera cipela.
— I koliko ste dugo bili zajedno? — upita Jack.
— O, neko vrijeme — odgovorim. — Da, dosta.
— Koliko, dvije godine, tri?
— Točno — odgovorim.
— Koje? — upita on.
— Pa, dvije — kažem. — I pol.
On čeka da nastavim. Ja se pravim da ne primjećujem.
— Sto se dogodilo? — naposljetku će on.
— Pa, kao što sam rekla, bili smo zajedno dvije i pol godine i jednoga je dana iznenada prekinuo sa mnom.
— Ma nemoj — reče Jack.
Bolno sam svjesna da moja priča, zbog potpunog nedostatka detalja, ne bi mogla biti sumnjivija ni da uključuje pukovnika Muštarda, blagovaonicu i svijećnjak umrljan krvlju . Odmah moram popuniti praznine.
— Ukratko — dodam brzo — zamolio me da prošetamo po Sefton Parku. Hodali smo i hodali i kad smo došli do pozornice, okrenuo se prema meni i rekao: »Evie, moram ti nešto reći.«
Više detalja. Trebam više detalja. Duboko udahnem.
— Nisam znala što da kažem — nastavim. — Možda me je htio i zaprositi, pomislila sam.
Samo tako nastavi, Evie.
— Bože — reče Jack.
— Hmm — dodam i zaprepastim se kad shvatim da sam uspjela postići tugaljiv izraz lica nalik na onaj princeze Di.
— I tako me je primio za ruku — nastavim — i rekao: »Evie, ne želim više biti s tobom«. I znaš, bila bih se rasplakala, ali mjesto je bilo prepuno tinejdžera na skejtbordovima.
Dobri Bože, pa što ja to govorim?
Jack mi stisne ruku kao da želi reći da ne moram nastaviti ako ne želim, a ja sam rastrgana između samogadenja i dirnutosti njegovom ljubaznošću. U svakom slučaju, srce mi tuče kao ludo.
Srećom, Jacku nešto odvuče pozornost i ja iskoristim priliku da duboko udahnem i pokušam se natjerati da se opustim.
— Pogledaj ovamo! — kaže on, pokazujući prema moru. Pogledom prijeđem po površini, ali ne znam što da tražim.
— Ne vidim ništa — kažem.
— To je tuljan! — vikne on.
Zaustim da mu kažem da sam maloprije jednoga vidjela, ali onda odlučim suprotno jer se on pripije uz mene da mi ga pokaže. Gledam po moru, ali ovoga puta ne mogu uočiti tuljana. Priznajem da je to zato što mi svu pozornost odvlači oblina njegove podlaktice oko mog struka.
— Još uvijek ga ne mogu vidjeti — kažem bez daha. — Očito imaš bolji vid od mene.

Odjednom postanem svjesna da me gleda, pa se okrenem da mu uzvratim pogled. Lica su nam vrlo blizu jedno drugome. On se nasmiješi.
— Sto je? — upitam, mozgajući imam li još uvijek mrlje po licu ili možda umaka od bobičastog voća među zubima.
— Ništa — kaže on meko.
Moje srce sada tuče kao ludo. Poljubit će me, znam to. Ni¬kada u nešto nisam bila toliko sigurna. Zatvorim oči, a on me privuče k sebi dok njegovo tijelo isijava toplinom. Čak i prije nego što se dotaknemo, mogu osjetiti mekoću tih usana. Go¬tovo da poznajem okus njegovih usta, vlažnost njegova jezika... toliko sam uzbuđena što će nam se usne spojiti da se zamalo ne onesvijestim.
— Eviiiee!! O, Bože.
— Eviiee! Jesi li to ti ondje?
Da ne znam da to nije moguće, rekla bih da mi je za petama Baskervillski pas.
— Evie, trebamo te!
Katkad bih zaista mirne duše mogla ubiti Valentinu.

59. POGLAVLJE

Život je pun lekcija, a danas sam naučila jednu vrlo važnu. Ni¬kada više neću pristati da nosim ključ za prijateljicu koja ima mjesečnicu i koja svako malo želi u sobu zbog većeg izbora sanitarnih proizvoda od onog koji se nudi u ženskom zahodu.
Prijateljica o kojoj govorim zapravo je Charlotte — Valentina je samo bila zadužena za potragu. Charlotte nije ključ mogla smjestiti u svoju torbicu jer je, usprkos tome što je iznimno li¬jepa, svjetlucava i sjajno pristaje uz njezinu haljinu, toliko mala da u nju jedva stane uzorak ruža Clinique i dvije ukosnice. Sto, kao što sam i istaknula, poništava svrhu torbice.
Kada je otkrila gdje sam provela zadnjih pola sata, jadna Charlotte toliko se ispričavala kao da bi se najradije za kaznu izbičevala. Zbog čega sam se osjećala malo bolje, ali ne mnogo. Jer, zahvaljujući tome što me je Georgijin otac zaustavio da popričamo i što je moja mama zaskočila Jacka zbog rasprave o članarinama u Amnesty Internationalu, nekako sam ga opet uspjela izgubiti.
Sto je krajnje neoprezno, znam.
— Nećeš se tako lako izvući — kaže glas iza mene, zbog čega lagano protrnem.
Munjevito se okrenem, ali to je samo Seb.
— Privuci stolac — kažem, nastojeći da iz pristojnosti ne izgledam toliko razočarano. — Uživaš li u zabavi?
— Sjajna je — odgovori Seb.
— Ne nedostaje ti tvoj biljarski stol?
— Mogu jednu noć preživjeti bez njega — kaže on. — Čuj, tvoj ured nije daleko od mjesta gdje radim. Trebali bismo se svakako naći jedanput na piću. Ili ručku.
Oklijevam s odgovorom.
— Hajde — kaže on. — Nikada nisam vidio novinara koji bi odbio poziv za besplatan ručak.
— Znači, ti častiš? — pitam ga.
— Naravno.
Nasmiješim se. Ne želim ponovnu romansu sa Sebom, u to sam sigurna, ali prijateljstvo s jednim od bivših dečkiju novost je koja bi mi u ovom času dobro došla.
— Naravno — kažem. — Svakako ćemo to napraviti. Otpijem gutljaj pića i uočim Charlotte koja sama sjedi uz
plesni podij.
— Hoćeš li me na trenutak ispričati, Seb? — pitam ga. — Moram s nekim popričati.
Na razglasu svira I Just Can't Get You Out of My Head i, kako se može očekivati, Valentina je nasred podija i trza se naprijed-natrag u uvjerljivom oponašanju Kylina plesa, koliko to može biti kada ga izvodi netko od sto sedamdeset pet centimetara.
— Valentina kao da ima konvulzije — kažem Charlotte kad sjednem do nje. — Misliš li da bismo trebali zvati hitnu ili da je samo upucamo i riješimo je patnji?
Charlotte se zasmijulji.
— Nisi raspoložena za ples ? — upitam je.
Ona odmahne glavom i nasmiješi se. — Bez obzira na to što sam izgubila pet kila, mislim da me nitko ne bi uspio nagovoriti da tako plešem — kaže.
— Nadam se da ne bi — odvratim. — Mislim da ne bi bilo mjesta da dvoje izvodi takve pokrete. Još bi nekome mogla iskopati oko.
— Samo želim reći da nemam samopouzdanje kao neki — kaže ona, sada gledajući moju mamu i Boba koji lamataju ru¬kama poput maničnih plesača Morrisa .
— Sada s pravom možeš biti puna samopouzdanja — odvra¬tim. — Izgledaš sjajno. I dosta si smršavjela.
— Još imam puno posla prije nego što postanem zlatni član u Weight Watchersima — uzdahne.
— Ali, učinit ćeš to, zar ne? — upitam je. — I više od toga, sigurna sam.
Ona odlučno klimne. — Naravno da hoću — naceri se. — Nisam se odrekla frapea i zamijenila ih ovom dijetnom kolom za ništa.
Valentina se odjednom presavije kao jedna od članica Legs and Co. , a potom se dramatično strovali na mjesto do nas.
— U redu, odustajem — kaže. — Ako ovdje postoji i jedan slobodni muškarac, neka me vrag odnese ako ga mogu pro¬naći.
— Hoćeš li piće? — upita Charlotte.
— Ne — odgovori ona. — Nakon Graceina vjenčanja sam na oprezu. Neka ovo ostane između nas, ali nisam se baš dobro osjećala idući dan, iako je to vjerojatno zbog govedine koja si¬gurno nije bila organskog podrijetla. A pojela sam i malo salate uz predjelo, što sigurno nije bilo dobro za moje enzime. Već sam vam rekla da ne podnosim salatu, zar ne ?
Charlotte klimne i potom kaže: — Nije nikako nalik na tebe da se boriš za muškarca, to je sigurno.
Valentina iskrivi lice. — Ne želiš valjda reći da sam lak plijen?
— Ne, nikako — brzo se ispravi Charlotte. — Samo želim reći da obično oblijeću oko tebe.
Čini se kako je postigla učinak.
— Znam — odgovori Valentina uz smiješak. — Iako, mogu li vam odati tajnu?
— Reci — kažem. Charlotte ionako nikada ne bi izdala nečije povjerenje.
Valentina se ozari. — Udajem se — izjavi.

60. POGLAVLJE

Pokušam ne izgledati zaprepašteno, ali to je teško s obzirom na to da sam se gotovo ugušila kockicom leda.
— Jesam li te dobro čula? — upitam Valentinu. — Udaješ se?
— Nemoj izgledati toliko iznenađeno, Evie — reče ona. — U životu jedne djevojke jednostavno dođe doba kada uloga djeve -ruše više nije dovoljna. A ja sam tu točku dostigla.
— Divno, Valentina, to su sjajne vijesti — kažem.
— Stvarno jesu — doda Charlotte i nagne se da je poljubi i čestita joj. — Zaista divne. Ali za koga se udaješ? I kada je veliki dan?
— Pa — počne ona — svakako će biti prije kraja iduće godine, iako još nemam sve detalje. Tek sam počela planirati.
— U redu, ali kao što je i Charlotte rekla, za koga? — upitam je.
— Taj mi podatak nedostaje — odgovori ona. Charlotte i ja se namrštimo.
— Znači, zapravo nemaš mladoženju? — progovori prva Charlotte.
— Ne, nemam, ali to me pretjerano ne zabrinjava — odvrati Valentina. — Mislim, nije se uopće teško udati. Debele, ružne žene danas se udaju bez problema. Mislim da će to za mene, uz malo truda, biti mačji kašalj.
— Ti si prva osoba koju znam da udaju opisuje kao odlazak na ispit iz matematike — primijetim.
— Osim toga — nastavi ona ne obazirući se na mene — sa¬mopouzdanje je vrlo bitno. Uz određivanje jasnih ciljeva. Ja čvrsto vjerujem da jednom kada se odlučiš na nešto, trebaš samo krenuti i to uzeti. A to ja i radim. Trebala bi učiti od mene, Charlotte.
— Charlotte — obratim joj se ja — molim te, nemoj. Prekli-njem te, nemoj.
Valentina odjednom uzdahne.
— Sto je sad? — pitam je.
— Onaj ondje — kaže ona i pokaže na stol pokraj vrata. — Zar nije ono Gracein i Patrickov kum?
Edmund, koji je stvarno vjenčani kum, susretne naš pogled i mahne mi. Ja mu odmahnem, svjesna da će Valentinin radar za muškarce pregorjeti.
— Da — odgovorim razočarano.
— Znala sam — kaže ona cereći se i otvori svoju torbicu.
Bacim pogled na Charlotte, a ona točno zna što mislim. Ed¬mund je možda nježna glasa, skroman i prosječna izgleda. No, kao budući nasljednik polovice Cheshirea ne bi bio poželjnija lovina ni da čuva tajnu vječnog života. Kada bolje promislim, čudim se što je Valentini trebalo toliko da ga uoči.
— Znate li vi, upravo sam to shvatila, da mi je odmjeravao noge dok sam čitala govor — kaže ona Charlotte. — A to može značiti samo jedno.
— Imala si rupu na čarapama? — dodam ja.
— Ne — odgovori Valentina uz prijekoran pogled. — To znači da čovjek ima ukusa. Što još znate o njemu?
Charlotte i ja ne odgovorimo.
— No, dajte — reče ona. — Ispljunite to. Charlotte?
— On je liječnik, kirurg zapravo — Charlotte popusti pod pritiskom.
— Zaista? — zaprede Valentina. — Kakva slučajnost.
— Zašto? — upitam ja.
— I ja sam u jednom trenu u životu razmišljala o liječničkom pozivu — kaže ona. — Ali tada sam shvatila da to često obu¬hvaća i brisanje stražnjica osamdesetogodišnjacima. Još nešto ? Hajde, Charlotte.
— Pa — počne naša prijateljica oklijevajući — mislim da mu je otac nekakav... lord.
— Molim?! — nato će Valentina bez daha. — I nitko mi to nije rekao? Nitko mi nikada ništa ne govori!
S rukom u torbici prekopa njezin sadržaj i izvadi zavidnu i šaroliku zbirku predmeta čiji je bivši vlasnik lako mogla biti i Mary Poppins.
Prvo izvadi kremu za ruke, potom kremu za oči, pa za lice, zatim za prištiće i naposljetku za nokte. Zatim uslijedi šminka, koja izađe u tolikim količinama da bi ih i natjecatelji u izboru za najljepšeg Glamorous Trannyja smatrali pretjeranim. Otvori ogledalce i na brzinu popravi šminku te usput bočne Charlotti-ne obraze svojom četkicom za rumenilo, uz primjedbu kako bi bolje izgledala da ih više naglašava.
— U redu — kaže ona, čvrsto zatvori torbicu i namigne nam. — Vidimo se poslije.
Ali nadam se da ne!



61. POGLAVLJE

Ovo ne razumijem. Charlotte mi je odlučno rekla da joj se Jim ne sviđa.
No, u ovome trenu ona je za šankom, pijucka danas seda¬mnaestu dijetnu kolu i brblja s njim kao da je posljednji muš¬karac na svijetu.
Valentina je u međuvremenu posljednjih sat vremena provela pokušavajući uvjeriti Edmunda da je u duši zapravo djevojka sa sela jer je 1987. kao izviđačka provela jedan vikend u Lake Dis-trictu te pitajući ga za savjet u vezi sa svojom ozljedom mišića. Zbog čega, jasno, mora podići suknju da on može pregledati stražnju stranu njezina bedra.
No, dijelom joj se i divim. Jer sam ja, s druge strane, potpuno nesposobna stvoriti priliku u kojoj bi Jacku uopće moglo pasti na pamet da me poljubi.
— Jesu li mladenci otišli ? — upita on.
— Mislim da jesu — odgovorim. — Još davno.
— Tako — kaže on.
— Dan je bio dug — uzdahnem.
— Da — složi se on. — Bio je. Vrlo dug.
Iskreno, pomalo sam zabrinuta. Mislim da je čarolije nestalo. Sto je loše iz mnogo razloga, ne samo zato što su moje mrlje gotovo nestale i što, ako sada nisam vrijedna strasnog poljupca, to nikada neću biti.
Jack Johnson odsvirao je posljednje taktove i to može značiti samo jedno. Proslavi je došao kraj. Većina uzvanika već je otišla. Mala skupina otpornijih smjestila se u predvorju, očito s namje¬rom da se upusti u maratonsko opijanje.
No, nema sumnje da je događaj na izmaku i da osoblje, iako im osmijeh ne silazi s lica, izgleda dovoljno umorno da je svima jasno kako samo čekaju da nestanemo i pustimo ih da odu na počinak.
— Čini se da će nas izbaciti — kaže Jack.
— Slažem se — odgovorim. Iako se smješkam, osjećam nervozu. Pitam se je li ono na plaži bila posljednja prilika za poljubac ?
— Premda mislim da stopa kriminala ovdje nije visoka, mogu li te otpratiti do sobe? — kaže on.
— To bi bilo sjajno — kažem. — Nikad se ne zna, možda bi me mogao opljačkati neki tuljan u prolazu.
Dok puteljkom osvijetljenim mjesečinom hodamo prema glavnom dijelu hotela, noć ispunjava neobičan spoj zvukova: valova koji se lome o stijene i uzvanika u raznim fazama pijan¬stva koji teturaju prema krevetu.
— Drago mi je što sam te danas ponovno vidio — reče Jack. Ne promakne mi da me nije pokušao primiti za ruku kao
što je to prije bio slučaj. Primaknem mu se bliže da to učini ako želi. Ali ništa.
— Da — kažem. — I meni.
Kratko razmislim o tome hoću li se odvažiti da ja primim njega za ruku, ali na svoje iznenađenje odustanem od toga. Očito nisam toliko slobodoumna koliko volim misliti. Moja bi majka bila zgrožena. Između glavne zgrade i moje sobe vrlo je mala udaljenost i kada stignemo do vrata, Jack se okrene prema meni.
— Laku ti noć želim — kaže nježno.
— I tebi također.
/ tebi također? Što je sad to, zar sam se pretvorila u Brucea Forsytha ?
— Vidimo se ujutro — doda.

— Da — odvratim. — Vidimo se.
Odjednom postanem bolno svjesna da će otići a da me ne poljubi. Prokopam po torbici u potrazi za ključem i kada ga izvadim, onako nepoljubijena, osjetim krajnje razočaranje koje mi se odrazi na licu.
— Sto je? — upita me Jack.
— Ma ništa — skrenem pogled jer mi postane neugodno. No, on položi ruku na moju bradu i okrene me prema sebi.
Potom pomakne ruku prema mome zatiljku i stane mi milovati liniju kose. Gledamo se netremice, a disanje mi se još više ubrza.
On me privuče prema sebi i dok zatvaram oči, usne nam se spoje. Njegove su usne pune i meke, a okus mu je privlačniji nego što sam mogla zamisliti. Jezicima si polako ispitujemo usta. No, početnu nježnost ubrzo zamijeni glad, snažna kod njega isto koliko i kod mene. Ljubljenje postane strastvenije, a on me privuče bliže, pritišćući tijelo uz moje.
Ruku mi čvrsto drži na križima i usnama klizi prema jednoj strani vrata, a od njihova dodira tijelom mi prolaze strujni udari.
Bez daha i drhteći, pogledam u nebo ispunjeno zvijezdama.
Mogla bih reći da je to bio najerotičniji poljubac u mom životu



Spojler:
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
Spojler:

JANE COSTELLO  Djeveruše 8b_15
http://www.book-forum.net

8JANE COSTELLO  Djeveruše Empty Re: JANE COSTELLO Djeveruše taj Čet Feb 23, 2012 7:21 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
62. POGLAVLJE

Probudim se s osmijehom na licu. Isprva nisam sigurna zašto, ali znam da je jučer bio dobar dan, da će danas također biti dobar, a i za sutra sam poprilično optimistična.
Prevrnem se na leda i povučem plahtu na prsa onako kako je to Joan Collins radila u Dinastiji. Kada otvorim oči, sunce se probija kroz rolete i baca sjene na zid. Ponovno zažmirim i zamislim Jackovo lice koje sam sada izbliza proučila. Vidjela sam pore na njegovoj koži, točkice u smeđim očima i sićušan ožiljak pokraj jagodične kosti.
Počnem zamišljati kako me razodijeva. Kako mi skida ko¬mad po komad odjeće. Potom kako mi ljubi vrat, pa grudi, trbuh, bedra.
Ništa se od toga nije jučer dogodilo, moram reći. Umjesto toga ovdje sam sama. I zbog toga se osjećam poprilično anđe¬oski, iako je to najmanje prikladan opis onoga što osjećam u vezi s Jackom.
Odjednom me prene zvonjava telefona. Nije valjda toliko kasno da žele da izađem iz sobe? Naslijepo tapkam po noćnom stoliću i nakon što uspijem srušiti sve s njega, uključujući i netaknutu čašu vode i Bibliju koju sam jučer naumila čitati na¬kon što nisam uspjela pronaći svoju knjigu, konačno dohvatim budilicu i pogledam na sat.
Devet i trideset. Sjetim se da se iz sobe moram odjaviti do jedanaest.
Povučem jastuk na glavu, ali zvonjava mi para uši poput bu¬ke teretnog vlaka, pa se konačno prisilim da se javim.
Nakašljem se da pročistim grlo. — Oprostite, halo?
— Evie, mama je.
— O, bok — kažem i opazim da mi glas zvuči kao da sam cijelu noć grgljala špirit.
— Ooh — kaže mama. — Jesi li mamurna?
— Nisam — odvratim, a to nije ni daleko od istine. U redu, možda imam osjećaj kao da su mi usta dlakava kao medvjede pazuho, ali mogu se s tim nositi.
— Htjela sam te pitati jesi li raspoložena za današnji izlet?
— Da — kažem, prisjetivši se da smo se Jack i ja dogovorili da se nakon doručka pridružimo ostalima u šetnji po otoku koju je Georgia organizirala.
— Svi tebe čekamo — kaže ona.
— Molim? — odmah se uspravim u krevetu. — Mislila sam da je polazak u deset i trideset.
— Toliko je sad — odgovori ona.
Odjednom se sjetim da sam jučer namjeravala namjestiti budilicu, ali sam odustala jer sam bila sigurna da ću se sama probudili. Moje tehničke vještine nisu najjače rano ujutro, pa sam vjerojatno promijenila i vrijeme na satu.
— Ne brini se za doručak — nastavi ona. — Spremila sam pa¬ketić sa švedskog stola, pa se možeš time poslužiti. U naprtnjači imam dvanaest tvrdokuhanih jaja.
Spustim slušalicu i skočim iz kreveta poput pobjednika u konjičkoj utrci s preponama, prije nego što otrčim u kupaonicu da se zapljusnem hladnom vodom, sastružem ostatke maškare i istrljam zube, toliko žustro kao da ribam pod.
Kada se za manje od tri minute odjevena nađem na izlazu, zapitam se jesam li više pažnje trebala posvetiti izgledu. No, sada više ništa ne mogu učiniti.
Kada stignem na glavnu terasu gdje smo dogovorili sastanak, svi su već otišli. Svi osim Jacka i Edmunda koji pričaju i pijucka¬ju kavu. Jack pogleda prema meni i želudac mi se stisne, što se u posljednja dvadeset četiri sata neprestano događa.
— Svježa kao rosa, zar ne? — pita me uz širok osmijeh.
— Jedva čekam da krenemo, ozbiljno! — kažem. — Samo sam imala problema s budilicom. Bok, Edmunde. Kako si ti ?
— Sjajno — odgovori on, a ja se protiv volje zapitam je li njegov entuzijazam barem djelomice u vezi s načinom na koji se jučer Valentina upoznavala s njegovim bedrima.
— Jesmo li spremni za polazak? — pitam.
— Samo čekamo Valentinu — kaže Jack.
— Dobro jutro svima!
Svi se okrenemo. Valentina prilazi u ružičastobijelim natika¬čama s visokim potpeticama, majici kratkih rukava marke Juicy i vrućim hlačicama koje kao da je ukrala na setu The Dukes of Hazzard. Također je pomno našminkana i izgleda kao da je provela dva sata uvijajući kosu.
— Ne ideš valjda takva u šetnju? — pitam je. Ona se namršti. — Zašto ne?
— Zato što ćeš u tim cipelama slomiti vrat.
— Hvala, mama — odgovori mi ona. — Ako baš želiš znati, u naprtnjači imam rezervni par ako bude potrebno.
U slučaju da sam i na milisekundu pomislila da bi ona mogla ponijeti nešto praktično, ona se okrene i pokaže naprtnjaču boje ružičaste žvakaće gume ukrašenu riječima J'adore Dior.
— Valjda nemaš u tome i prijenosno kuhalo — kažem.
— Imam sve što bi moglo poslužiti na veseloj jutarnjoj šetnji — odgovori ona.
Pogledam je u oči.
— Misliš na svoju torbicu za šminku, zar ne? Ona napući usne i ne kaže ništa.

63. POGLAVLJE

Zaljubljenici u šetanje uvijek traže nove izazove. Obično poč¬nu s blagim padinama South Downsa, zatim prijeđu na veće izazove, na primjer stijene Snowdona u Sjevernom Walesu. Ambiciozniji se potom odlučuju za Alpe, a možda ih jednom čak ponese izazov da osvoje Mont Everest.
No, danas sam otkrila da se ničim od navedenog ne moram zamarati.
Umjesto toga, postaje mi jasno da postoji predmet koji svakom ljubitelju prirode može prosječnu, nezahtjevnu šetnju pretvoriti u opasnu avanturu. Nešto što inače jednostavan teren može učiniti nemogućim, čak nedostižnim izazovom.
O čemu govorim? O Valentininim prokletim cipelama, eto o čemu.
Ne pada mi na pamet neprikladnija obuća za šetnju stjenovi¬tom obalom otoka od natikača s remenčićima i visokim potpe¬ticama. Za prolazak udaljenosti za koju prosječnom šetaču treba pet minuta nama je trebalo četrdeset pet. To je djelomice zbog toga jer svaki put kada se Valentini potpetica zaglavi u nekoj škrapi, ona zakriješti slično kao što bi Penelope Pitstop učinila u slučaju kad bi depilirala noge voskom. Potom bi dramatično pala na tlo poput djeve iz devetnaestog stoljeća, a Edmund bi požurio da joj pomogne.
Upravo se Jacku spremam predložiti da Valentinu i Edmunda ostavimo za sobom pa da napokon počnemo napredovati, kad se ona odjednom oglasi.
— Eviee! Jaaack! — vikne ona iza nas. — Možemo sada malo ubrzati, ako želite. Odlučila sam ipak nazuti prikladniju obuću.
Valentina sada u Nike tenisicama trčkara duž obale, prseći se poput djevojke iz Baywatcha. Ne mogu suspregnuti podsmi¬jeh kada nas Edmund i ona preteknu. Valentina izgleda toliko samodopadno kao da je kod kuće u najmanju ruku čeka Jude Law s dobitnom srećkom medu zubima.
Kada konačno sustignemo ostale, svi su već na plaži i odma¬raju se. Moja mama i Bob sjede prekriženih nogu, dok mama guli ljuske jaja u veliku plavu maramu i uokolo nudi svoju pljo-sku s čajem od lišća maslačka, naočigled se čudeći što je toliko malo zainteresiranih.
Grace i Patrick sjede do njih i lakne mi kada vidim da je i Gracein jutrošnji tretman ljepote bio površan koliko i moj. Charlotte i Jim su također ovdje i ponovno se čini da uživaju u zajedničkom društvu.
Georgia i Pete drže se za ruke i izgledaju vrlo zaljubljeno, a kada im se približimo, čujem da raspravljaju o tome hoće li ona uzeti njegovo prezime ili neće.
— Stvar je u tome što, kada ti je djevojačko prezime Pickle , mogućnost uzimanja drugog prezimena i ne predstavlja toliku dilemu — objašnjava nam Georgia. — Trebalo mi je tri sekunde da razmislim.
— Da — ubaci se moja mama — ali zapravo je mnogo dobrih razloga zašto žene ne bi trebale uzimati muževo prezime, ne sa¬mo zbog toga jer je to nekoć značilo. To je ostatak iz prošlosti kada se smatralo da muž posjeduje ženu.
— Kladim se da je tada život bio jednostavniji — kaže Pete, prije nego što ga Georgia klepne po glavi naprtnjačom.
— Nije li to mnogo romantičnije? — prošapće Valentina i uputi Edmundu blistav osmijeh.
Potom se uključi i Bob.
— Ali Valentina, u ropstvu nema ničeg romantičnog — ka¬že on nježno, iako, dok sjedi u rupičastoj majici bez rukava s komadićima kuhanog jajeta zaostalim u bradi, ne mogu da ne pomislim kako su izgledi da moju mamu ikada svede na ropstvo vrlo mali.

— Budući da su žene danas vrlo emancipirane, te su negativ¬ne konotacije zasigurno već iščeznule — kaže Patrick. — To sam pokušao i objasniti svojoj ženi.
Odjednom se oglasi Charlotte.
— Ako se ikada udam, ja ću uzeti muževo prezime — reče. — Ne znam za povijesne konotacije ili bilo što drugo, ali znam da ako zaista nekoga voliš... zašto ne?
Grace, Valentina i ja činimo se malo zatečenima. Mi koji je poznajemo znamo da je ovo velika prekretnica u njezinu ponašanju. Charlotte se uvijek ustručavala govoriti u velikim skupinama, što znači: kada bi se na okupu našle više od dvije osobe. A sada zapravo sudjeluje u raspravi. U redu, možda se radi samo o jednoj izjavi, ali to toliko nije nalik na nju da nam se čini kako je zbog svoga istupa na korak od toga da bude su¬dionik panel-diskusije u Question Time.
— Ja priznajem — kaže Grace i podigne ruke. — Ja sam za ostavljanje vlastitog prezimena. Mnogo mi je krvi i znoja trebalo da profesionalno izgradim svoje ime. Zašto bih ga sada odbacila?
— Hmm — kaže Patrick ispod glasa. — A to je toliko važnije od samoga braka.
Grace ta izjava zaprepasti isto koliko i nas ostale koji su je čuli. No, tišinu koja nastupi prekine Jim koji ustane i otrese svoje vojničke hlače.
— Društvo, hoćemo li se vratiti? Morali bismo uskoro svi na put.
Ponudi Charlotte ruku, a svi ostali počnu skupljati stvari, pa uskoro krenemo natrag prema hotelu.
Ne znam je li to namjerno ili nije, ali Jack i ja se nekako izdvojimo iz grupe i uskoro ostanemo nasamo.
— Volio bih da se vidimo jednom — kaže on. — Znaš, samo ti i ja, bez vjenčanja i ostalog.
— Sto, mogla bih te zanimati i bez haljine djeveruša? Ja sam baš mislila da ti je saten fetiš.
On se nasmije.
— I ja bih voljela da se nađemo — dodam.
— Izvrsno. Dobro. Izmijenit ćemo brojeve i jednom ćemo se naći — nasmiješi se Jack.
— To bi bilo sjajno — kažem. — Jednom.
— Dobro — odvrati on. — Jesi li sutra slobodna?

64. POGLAVLJE

Naš gliser reže valove i prska nam lica nježnom izmaglicom. No, prema Valentininim uzvicima reklo bi se da smo u kanuu za najjačeg olujnog nevremena. Odjednom se čamac odbije o val i blago nas baci u zrak.
— O! — vikne Valentina i na neki način uspije dramatično sletjeti u Edmundovo naručje, usprkos tome što smo svi odba¬čeni u drugu stranu.
Osjetim razočaranje kada konačno stignemo u luku na St. Mary. Ne samo zato što se bliži trenutak odlaska s ovog pre-divnog mjesta nego što se i Jack ne vraća istim letom kao ja. Vrijeme je za rastanak. Doduše, dogovorili smo se da me nazove kako bismo dogovorili susret za sutra. Ali odlazak s ovih otoka čini mi se kao kraj romanse na godišnjem odmoru, iako bez osunčana tena i golema računa iz koktel bara. Samo se nadam da će sve biti isto kad se vratimo.
— Samo ću skočiti do trgovine i kupiti novine prije nego što krenemo — kažem Jacku i on me ostane čekati vani.
Red na blagajni nevjerojatno je dug, čemu pridonosi i či¬njenica što jedan klipan na početku reda pokušava kupiti kon¬dome.
— Onda, samo obične? — upita ga prodavač od sedamdese¬tak godina, u majici koja je uspomena na turneju Statusa Quo 1996. po Velikoj Britaniji.
— Hmm, da — kaže sirotan, pogleda uprta u cipele.
— Mislim da su rebrasti na posebnoj ponudi. Dva za jedan — kaže mu prodavač.
— Hm, u redu, što god — kaže momak, prtljajući s lancem od ključeva.
— Upravo smo dobili i ove s okusom, ako takve voliš. Di¬nja — pročita, odmahujući glavom. — Sto sve neće izmisliti u današnje doba.
Tinejdžer je sada boje vrlo zrele brusnice. — Oni drugi će biti dobri — kaže, s očajničkom željom da ovo mučenje završi.
— U redu, momče — složi se prodavač. — U dva paketa je šesnaest komada. Pa ako to nije dobro potrošena lova, ne znam što jest.
Red se konačno pomakne, ali kada se trgovac baci u izno¬šenje svojih stavova o tome može li se mesna pita raditi i od lisnatog a ne samo od prhkog tijesta, pogledam kroz prozor i neugodno se iznenadim. Jacku se sada pridružila Beth, odjevena u vruće hlačice od trapera koje su manje od prosječnih bikini gaćica na plaži u Riju.
On kaže nešto što nju nasmije, što ona potom poprati koket-nim zamahivanjem duge tamne kose. Nagne se naprijed i stavi dlan na njegovu ruku, a potom se oboje nastave smijati. Potom se ona zakrene u struku da iz stražnjeg džepa hlačica izvadi komadić papira i nešto ga upita. Možda sam u krivu, ali gotovo sam sigur¬na da je to isti papirić na kojem je jučer bio njezin broj telefona.
Prikovana sam u mjestu i razmišljam što bih uopće mogla učiniti. Kako se red opet neko vrijeme ne pomakne, odlučim ostaviti novine i izaći izgledajući što opuštenije mogu. Ne na¬mjeravam ništa reći, ali želim čuti o čemu razgovaraju. Štoviše, želim vidjeti je li Jack zaista čovjek kakvim ga smatram.
No, kada se nađem na nekoliko koraka od njih, mama me zgrabi za ruku.
— Evie — reče mi. — Hajde, moramo krenuti ili ćemo pro¬pustiti let.
Pogledam prema Jacku i Beth.
— Je li u redu da te nazovem idući tjedan? — pita ga ona i uputi mu tako blistav osmijeh kao da je hodajući oglas za Col¬gate pastu za zube.
— Ovaj, naravno — kaže Jack koji je uočio da ih gledam.
Dok Beth odlazi, ne mogu da ne primijetim kako pola put¬nika u zračnoj luci netremice gleda njezinu savršenu stražnjicu, od koje veći dio proviruje iz hlačica. Priđem Jacku i podignem kovčeg.
— Krasno sam se proveo — kaže on. x
— Ovaj, dobro — kažem jer nisam sigurna kako da se posta¬vim.
— Zar nešto nije u redu? — upita on. Da.
-Ne.
— Vrijedi li dogovor za sutra?
Možda je došlo do nekog nesporazuma s Beth. Možda ni¬sam dobro čula. Možda ne bih trebala odmah sumnjati u njega. Možda sam ja totalni idiot. A možda i nisam.
O, nebesa.
— Naravno — kažem. — Svakako me nazovi.
Primjereno sam ležerna, ali ne želim se doimati hladnom. To je sada jedino rješenje. On se nagne da me poljubi, a ja malo izmaknem glavu tako da me poljubi u obraz.
— Vidimo se — kaže on.
— Bok — odgovorim. I odem, vrlo svjesna činjenice da u moju stražnjicu ne gleda nitko.

65. POGLAVLJE

— Onda, što misliš? Vuče li me za nos? — upitam prije nego što ispijem gudjaj vode i bocu odložim na do do sebe.
— Nemam pojma — kaže Grace.
Sjedimo na travi i čekamo da stigne naš zrakoplov.
Zračna luka na otoku St. Mary zapravo je polje s terminalom veličine liječničke čekaonice. Ostali, koji se na let moraju ukrcati zajedno s nama, unutra pijuckaju čaj i jedu kolače. Ja sam iz nekog razloga izgubila tek.
— Nisi baš od pomoći — odvratim.
— Ti si bila ondje, ne ja. Je li se ponašao kao da igra dvo¬struku igru?
— Ne. Ne, nije — odlučno odgovorim nakon što sam kratko promislila.
— Eto ti onda — zaključi ona.
— Barem se nije tako ponašao sve dok ga nisam ulovila kako drugoj ženi govori da ga nazove. O, Bože!
— Pričekaj da te danas nazove — kaže mi Grace. — Tako je rekao, zar ne? Kada izađete, ako se još uvijek budeš tako osje¬ćala, pitaj ga izravno.
— Misliš li da na to imam pravo? — upitam. — On mi nije dečko. Samo smo se poljubili.
Grace slegne ramenima.
— Ako je vrijedan truda, neće mu smetati što ga pitaš — odgovori. — Sve dok ga pitaš na pravi način. Znaš, ne kao da ti smeta nego kao da te... zanima.
Klimnem. — Jasno. Jesi li kad razmišljala o tome da odgova¬raš na pisma čitateljica?

66. POGLAVLJE

Moj stan, nedjelja, S. travnja

Pitam se nije li se moj telefon pokvario ?
Kad je Jack rekao da će me nazvati, pretpostavila sam da će to biti ranije. Sada je devet i trideset navečer i bez obzira na to koliko se trudim biti opuštena, trenutačno sam toliko napeta kao da ću nastupiti u finalu Masterminda.
Upalim televizor i uhvatim kraj vijesti o nekim Britancima koji su oteti negdje u trećem svijetu. Sigurna sam da će ta vijest sutra osvanuti na naslovnicama. Odlučim ponovno okrenuti na emisiju Odred za čistoću. Na jednom od kabelskih programa vrti se cijelu večer, a ja sam u svom laminatnom podu gotovo napravila rupu od hodanja amo-tamo.
Podignem mobitel i potražim njegovo ime u adresaru. Mož¬da bih ga ja trebala nazvati.
Ili možda ne bih. Ne.
Ili možda bih.
Ne. Nikako ne. Previše bi sličilo na Fatalnu privlačnost.
Spustim telefon i jasno mi je da moram učiniti nešto što će mi skrenuti misli. Odlučim se za čišćenje kuhinjskog ormarića koji neugodno podsjeća na onaj petnaesteročlane obitelji iz Hackneya kojoj su voditeljice Kim i Aggie otkrile kako u nji¬hovu sagu živi otprilike četrdeset dvije milijarde grinja.
Moj stan nije pretjerano neuredan ili prljav, samo je prosječ¬no neorganiziran. Iako s vremena na vrijeme uživam u usisavanju i brisanju prašine, priznajem da kuhinjski ormarić dosad nije ulazio u domet mog radara za čistoću.
Ispod sudopera izvadim još neotvorenu bocu sredstva koje se naziva »moćni sprej«, što me neodoljivo podsjeća na spoj koji bi se mogao naći u nuklearnim elektranama, a ne samo u ku¬ćanstvima s namjenom da se time sa štednjaka skidaju sasušeni tragovi umaka od rajčice.
Kada otvorim ormarić, dočeka me golemi izbor hrane koja je već odavna trebala biti osuđena na kraj. Paketić Birdova praha za custard kremu koji se rasparao po sredini. Bijeli vinski ocat ' koji je sad više boje mokraće. Čaj Earl Gray u rinfuzi koji sam vjerojatno zabunom kupila umjesto vrećica.
To je ormarić koji je vrijeme zaboravilo. Nije ni čudo da me Jack ne želi nazvati. Tko bi želio izaći s nekim tko ima tako nemaran odnos prema čistoći svoga doma? Deprimirana tom činjenicom, ponovno bacim pogled na mobitel da provjerim nije li se zvono slučajno stišalo bez moga znanja. Nažalost, za¬slon mobitela mi ne udovolji u tom smislu. U imeniku izaberem Gracein broj i nazovem je.
— Sto ima? — pita me kada mi se javi.
— Možeš li mi učiniti uslugu?
— Naravno. Sto je?
— Možeš li me nazvati na mobitel?
— Zašto?
— Ne mogu ga pronaći, a mislim da je možda ispod nekog jastučića ili tako negdje.
— Ali zoveš me s njega — kaže ona. — Tvoj broj mi je na zaslonu.
— Ah — kažem jer je moj plan razotkriven. — Jack još nije nazvao, a željela bih odbaciti i najmanju mogućnost da nešto nije u redu s telefonom prije nego što si prerežem žile.
— Nemoj dramatizirati — kaže ona. — Nazvat ću te. I smiri se, za ime Božje.
Prekinem vezu i čekam. Čekam dok ne prođe najmanje minuta. Izgleda obećavajuće. Pogledam na sat i odlučim mjeriti vrijeme. Ako prođu tri minute da me Grace ne nazove, mobitel mi je sigurno pokvaren.
Tri minute čine mi se kao vječnost, ali sat ih otkuca i one naposljetku prođu. Osjećam se smiješno pobjedonosno. Nešto zaista nije u redu s mobitelom! Sto znači da Jack nije odustao od mene. Ustvari, vjerojatno mu se još jako sviđam. U glavi mi se zavrti dok razmišljam kako me je pokušavao dobiti da mi kaže da je rezervirao stol u romantičnom restoranu ili da je pripremio večeru uz svijeće u svom domu. Koga zavaravam? Bila bih sretna da planira naš susret i u pogonu za otpadne vode.
O sreće! O, Jack! Još uvijek ti se sviđam. Još uvijek želiš izaći sa mnom. Još uvijek želiš hodati uz more sa mnom i držati me za ruku. Još uvijek želiš da gledam te tvoje duboke smeđe oči. Još uvijek...
Mobitel zazvoni. Na zaslonu vidim Gracein broj.
— Sranje — kažem razočarano.
— Šarmantno — odgovori ona.
— Oprosti.
— Oprosti što mi je toliko trebalo da nazovem. Bila sam zauzeta svadanjem.
— Opet se taj tvoj muž pravi važan? — pitam je.
— Nemoj me potezati za jezik — odgovori ona.
— Je li sve u redu? — Razmišljam o Patrickovim zajedljivim komentarima na otočju kad je optužio Grace da više mari za posao nego za svoj brak.
— Hmm, slušaj, moram ići, Evie — kaže. — Ne brini se za Jacka. Nazvat će.

67. POGLAVLJE

Moj stan, ponedjeljak, g. travnja, 18.30

Nije nazvao.
Sada je šest i trideset navečer dana kada smo trebali izaći i, što se mene tiče, imam dva izbora. Mogu sjediti i cijelu večer cmizdriti o bijednom životu usidjelice koji je preda mnom. Ili mogu nazvati Jacka i riskirati da ispadnem fatalna ljubavnica koja u slobodno vrijeme voli kuhati kuniće kućne ljubimce.
Ni jedno mi se baš ne sviđa.
Trebalo mi je gotovo dvadeset četiri sata razmišljanja, ali konačno se odlučim za drugu mogućnost. To je riskantan potez, ali barem ću znati na čemu sam.
U imeniku u svom telefonu potražim njegovo ime i brzo pritisnem tipku za pozivanje prije nego što me spopadne ner¬vozna ludavica.
No, telefon čak ni ne zazvoni nego me odmah preusmjeri na telefonsku sekretaricu, što znači da Jack priča s nekim drugim (vjerojatno nekim znatno mršavijim, prsatijim i zgodnijim od mene) ili je isključio telefon (vjerojatno zato što je s nekim mršavijim, prsatijim i zgodnijim od mene).
»Bok, dobili ste Jacka...«
O Bože, hoću li ostaviti poruku?
»...ali trenutačno se ne mogu javiti.«
Da, hoću.
»Molim, ostavite poruku nakon zvučnog signala...«
Ne, neću.
»...a ja ću vam se javiti čim budem mogao.«
Dovraga.
— Ovaj, bok Jack, Evie je — promucam. — Samo sam te htjela nazvati jer, znaš — da vidim kako si. I zato što smo danas trebali izaći, ako se sjećaš. I, ovaj, zato što se nisi javio. Ne želim da misliš da te uhodim, nisam zato nazvala. Ovaj, zašto sam onda nazvala? Pa samo da ti kažem da je sve u redu ako ne želiš izaći sa mnom. Ali ako želiš, to bi bilo sjajno, čak i bolje. U tom slučaju — pa, evo me! No, očito ne želiš jer bi inače nazvao. Tako da ću sada prekinuti.
Krenem prekinuti vezu, ali oklijevam.
— Kako god — dodam — lijepo sam se provela za vikend. Samo sam ti to htjela reći. Bok.
Spustim slušalicu.
Izigrana sam. Ne mogu vjerovati.
Toliko o meni i Jacku. Gotovo prije nego što je i počelo.
Ne razumijem zašto je izgledao tako zainteresirano.
Sve dok ga nisi vidjela kako očijuka s drugim ženama, Evie.
Ali svi su znakovi ukazivali na to da mu se zaista sviđam.
Osim što je svoj broj dao nekome drugome.
Ali nije li me poljubio i rekao da ćemo se danas naći?
Da, ali s koliko je drugih žena učinio isto?
Jednostavno ću se morati sabrati. Nije vrijedno da o tome više razmišljam. Moram zaboraviti na to. Neću nikome ništa spominjati niti ću si dopustiti da uopće razmišljam o tome.
Evo, već se bolje osjećam.

68. POGLAVLJE


Moj stan, ponedjeljak, 9. travnja, 19.30


Osjećam se grozno.



69. POGLAVLJE

Ne mogu vjerovati da mi je uopće palo na pamet da zovem ma¬mu kako bih joj se povjerila.
No, nakon što gotovo dvadeset četiri sata nisam razmišlja¬la ni o čem drugom, moram si olakšati dušu. Problem je što Grace ima tijesan rok na poslu i kako kaže Patrick, naredila mu je da joj ne prosljeđuje pozive osim ako na vezi nije sam Svevišnji koji zove zbog obavijesti da ju je odlučio učiniti miliju¬našicom.
Charlotte je, kako se čini, cijelu noć provela u teretani, Ge¬orgia bezobzirno uživa na medenom mjesecu, a Valentina... na to ne bih pomislila ni da potonem u provaliju očaja.
— Zaista sam imala osjećaj da mu se sviđam — kažem mami. Svjesna sam da malo kukam, ali smatram da slušanje takvih jadikovki ulazi u majčin opis posla.
— Uvijek postoji mogućnost da se nešto dogodilo — kaže ona.
— Ali mogao je nazvati, zar ne?
— Možda je imao nesreću — kaže ona veselo. — Tko zna u kakvom je stanju? I to se događa.
— Da ponovim — oglasim se ja. — Pokušavaš me oraspoložiti tako da mi govoriš da je možda ozlijeđen ili mrtav?
— O, u redu — odgovori ona. — Nisam baš dobra u ovome, Evie. Nikada me o tim stvarima prije nisi pitala.
Uzdahnem. Zato što se zapravo to nikada nije dogodilo.
Jedina pozitivna stvar koju mogu reći o činjenici da je sada ponedjeljak navečer a da Jack još nije nazvao jest ta da moje sla¬vine sada blistaju. Provela sam četiri sata čisteći ih od kamenca komadom starog krumpira i nekim deterdžentom i, zahvaljujući Kim i Aggie, sada se sjaje.
Iako se počinjem brinuti za svoje mentalno zdravlje.

70. POGLAVLJE

Moj stan, utorak, 10. travnja

Zaista ne mogu ostaviti još jednu poruku na njegovoj sekreta¬rici. Morat ću ga zaboraviti. U čemu je zapravo stvar? Radi se samo o jednom poljupcu. A on je samo muškarac. Pa što ako ima divne oči i tijelo za umrijeti i zapravo je krasan u svakom smislu? Sada mi je žao što nismo spavali.
Uhhhh! Ne, nije.
O, za ime Boga.

71. POGLAVLJE

Moj stan, srijeda, n. travnja

Srijeda je i još ne zove. Ne razumijem zašto bi rekao da će me nazvati, ako tako nije mislio. Zašto jednostavno nije šutio?
Valentinine mudrolije o ovom pitanju ne želim baš čuti.
— Neki muškarci misle da je nepristojno ne reći da će te nazvati nakon što te prasnu — Valentina je slegnula ramenima. — To kažu samo kako bi ispunili prazninu u razgovoru, iako zapravo nemaju tu namjeru. Ja takvo iskustvo nikada nisam imala, naravno.

72. POGLAVLJE

Kafić Tabac, Bold Street, Liverpool, srijeda, n. travnja

Pokušavam preboljeti svoju propalu vezu tako što se bacim na izgrađivanje karijere.
Štoviše, shvatila sam da postoji samo jedan način da se do¬čepam naslovnice — a to je da izađem u svijet i sama otkrijem veliku vijest. Sada je sasvim jasno da će mi Simon pristojnu priču ponuditi isto koliko i pedikuru.
Tako da, između piskaranja crtica o četvrtfinalima u boćanju i jednosatnoj obustavi opskrbe plinom u Skelmersdaleu koja će se dogoditi u petak, činim nešto drugo. Zovem svoje kontakte.
U redu, nisu baš svi pozivi urodili plodom. Ne, to je blago rečeno. Jedina stvar koja se izdaleka približila priči jest upozo¬renje o navodnim potkradanjima u distribucijskom odjelu u tvrtki za proizvodnju toaletnog papira. Što se na kraju pokazalo sasvim pogrešnom informacijom.
No sada, dok sjedim u omiljenom liverpulskom kafiću, na¬suprot inspektoru istražitelju Greggu »Bennu« Bensonu, stvari izgledaju bolje.
— Imam pravu stvar za tebe — kaže mi u povjerenju i slisti jedan od tri mujffina koje sam mu kupila.
— Zaista?
Nastojim se držati profesionalno umjesto da budem toliko očajnički zahvalna da mu gotovo ponudim da ću mu roditi djecu.
— Tak' je — kaže on posežući za mujfinom broj dva.
Nisam baš stručnjak u izvještavanju o kriminalnim djelima, ali dovoljno sam policajaca upoznala otkako sam počela s ovim poslom da znam kako Benno nije baš njihov tipičan predstav¬nik. Prezire dodiplomske programe koji regrute osposobljavaju za odnošenje s javnošću, nikada mu ne bi palo na pamet da ima posla s tiskovnim uredom, a usprkos neprekidnoj struji internih dopisa koji policajcima savjetuju da učine suprotno, on se voli novinarima obratiti izravno. Odnosno, barem onima koji mu se sviđaju i kojima vjeruje. Nisam sasvim sigurna čime sam zaslužila da me svrsta u takvu kategoriju, ali on tvrdi da sam jedini novinar koji je ikada u tisku ispravno napisao njegovo ime (Gregg s dva »g«), pa je možda i to pridonijelo tom statusu.
Priča koju ima teče ovako: Pete Gibson, liverpulska pop zvijezda s blistavo čistim imidžom i vijencem od top ten hitova za pojasom, uhićen je i osumnjičen za raspačavanje kokaina.
Nadalje, u tome je uhićen tijekom orgije koja je obilovala drogom i kojoj su prisustvovale i neke druge slavne osobe — fotomodeli i nogometaši. Zaista je prava stvar. No, postoji i problem.
— Ne možeš još objaviti priču — kaže Benno.
— Molim?
Oči mi se rašire kada osjetim kako mi prva poštena priča kojoj sam primirisala izmiče iz ruku. — To je kao da Djed Mraz kaže djetetu da ne može otvoriti darove do Uskrsa. U čemu je problem?
— Problem je u tome što sumnjamo da Gibson nije jedini negativac — objasni on.
— Ne pratim te — odgovorim.
Benno ima razloga vjerovati da Gibson nastoji podmititi nekog policajca da »izgubi« dokaze koji će se protiv njega upotrijebiti na sudu. Ako je tako, i ako u tome uspije, onda se u priču upliće i debelo podmićeni pajkan.
— Zašto ih jednostavno ne možete uhititi obojicu? — upitam.
— Zato — kaže on dok s prstiju liže šećer u prahu — što nemamo čvrste dokaze. Još.
-I?
— Pa — nastavi on — trebali bismo ih uhvatiti na djelu. Zato pratimo Gibsona. Frajer ne može prdnuti da mi to ne znamo. Ako se pojavi na vratima našeg čovjeka s plavom kuvertom u stražnjem džepu, bit ćemo ondje brže nego Lance Armstrong, i to na motociklu.
— Koliko će to trajati? — namrštim se.
On se nasmiješi. — Obećavam ti, Evie, ti ćeš prva to saznati.
Imam grozan osjećaj da se to neće dogoditi. Nema šanse da se u ovu priču ne upletu i državne novine.
— Sigurno? — zacvilim.
— Možeš ga doći slikati kako ga privodimo, ako želiš — od¬govori on.
Ponovno raširim oči.
— Benno — kažem — ako ova priča prođe, bit ćeš, bez sum¬nje, moj apsolutno najdraži novinarski kontakt. Na svijetu.
— Dobro — kaže on. — Možeš onda donijeti još klope.



Spojler:
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
Spojler:

JANE COSTELLO  Djeveruše 8b_15
http://www.book-forum.net

9JANE COSTELLO  Djeveruše Empty Re: JANE COSTELLO Djeveruše taj Čet Feb 23, 2012 7:23 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
73. POGLAVLJE

Vraćam se u redakciju s istim poletom u koraku kakav su valjda imali i reporteri koji su otkrili aferu Watergate.
— Evie — kaže Simon i baci izvještaj s tiskovne konferencije na moju tipkovnicu — trebamo nešto da začepimo stranicu trideset devet. Malo to razradi, može?
Podignem izvještaj i pogledam naslov: Raspored davanja krvi — promjena vremena.
Dok pokunjeno počinjem tipkati članak o tome kako će se planirano davanje krvi u knjižnici Childwall sada održavati u podne, a ne pola sata kasnije kako je prethodno objavljeno, podignem pogled i opazim da su se svi oko mene uskomešali.
— Sto se događa — pitam Julesa koji sjedi do mene.
On glavom pokaže na BBC-ove vijesti na jednom od tele¬vizora. Izvještava se o talačkoj krizi koja je već nekoliko dana udarna vijest u svim medijima.
— U Sudanu je oslobođeno dosta taoca — kaže. — Štoviše, upravo smo saznali da je jedan od njih iz našeg područja. Gra¬ham radi na priči.
Pogledam Grahama koji manično tipka priču s telefonom zalijepljenim na uhu i osjetim oštricu ljubomore. Graham je ovdje godinu dulje od mene, ali priče koje nam se dodjeljuju toliko se razlikuju u kvaliteti da bi se moglo raditi i o dvadeset godina. Pogledam na veliki zaslon u redakciji da vidim što će o otmici reći BBC.
— Jedna od jutros puštenih talaca je četrdesetdvogodišnja Janet Harper, volonterka iz Lancashirea — kaže dopisnik. — Njezino puštanje označava kraj teških patnji koje su počele prije tri dana kada ju je otela skupina aktivista nedaleko od kampa u Darfuru.
Ovo je velika priča, nema sumnje.
Dopisnik nastavi: — Sa mnom je Jack Williamson koji vodi Budućnost za Afriku, dobrotvornu organizaciju sa sjedištem u Velikoj Britaniji, za koju je gospođica Harper radila kada je oteta.
Kada se kamera odmakne, vilica mi se razjapi.
To je Jack. Moj Jack. Jack kojega sam proklinjala što me je nasamario. Jack koji, kako se čini, ima vraški dobar razlog zašto je to učinio.
— Gospodine Williamson, jeste li bili u kontaktu s Janet Harper otkako je puštena? — upita dopisnik BBC-a.
Jack je neobrijan i umoran, ali još uvijek izgleda tako da bi i časnu sestru doveo u kušnju.
— Jesam — odgovori on. — Razgovarali smo prije sat vre¬mena.
— I možete li nam reći u kakvom je stanju? — upita dopisnik.
— Nije ozlijeđena, ali je u vidnom šoku — kaže mu Jack. — Sada je u bolnici i s obzirom na okolnosti, dobro se osjeća.
— Čuli smo da su vašu organizaciju optužili zato što niste svoje radnike ranije povukli iz ovoga područja, kada su se ne¬miri tek spremali — kaže dopisnik.
— Da, toga sam svjestan — odgovori mu Jack. — Pomno smo pratili situaciju u našem sjedištu, i, da budem iskren, bili smo vrlo zabrinuti. S Janetinim voditeljem projekta razgovarao sam dva dana prije nego što je oteta i dogovorili smo se da ćemo, ako se situacija pogorša, povući ljude. No, događaji su nas pretekli. Strahovito mi je žao što smo pogrešno procijenili situaciju.
Kada vijest završi, odjurim do dnevne redakcije.
— Simone — kažem bez daha. — Daj mi ovu priču. Moraš mi dati ovu priču!

74. POGLAVLJE

Simon me pogleda kao da je upravo shvatio kako su mu se vratili iritantni hemoroidi za koje je mislio da ih se zauvijek riješio.
— U većini redakcija običaj je da reporteri rade ono što im naredi urednik vijesti — reče kratko. — Osim ako već nisi zavr¬šila sa svojom pričom.
— Ne — odgovorim. — Ne, nisam. Ali znam onog čovjeka s televizije.
— Koga? — upita Simon. — Michaela Buerka ? Odlučim prešutjeti činjenicu da je ovaj dopisnik BBC-a za
Afriku otprilike dvadeset godina mladi od Michaela Buerka, a i azijskog je podrijetla.
— Ne — kažem umjesto toga. — Onog drugog, Jacka Wil-liamsona, direktora humanitarne organizacije za koju radi tao-kinja.
— Pa što? — Simon slegne ramenima. — Koga on zanima? Mi želimo tu ženu.
— Ali... — zaustim.
— Slušaj — nastavi on — osim ako mi ne govoriš da mi možeš srediti razgovor s obitelji te žene i nabaviti njezine prve fotogra¬fije na vrijeme za drugo izdanje, molim te, nemoj se truditi.
Oboje znamo da traži nemoguće.
— U redu — odgovorim. — Dat ću sve od sebe.
On podigne obrvu i pogledom klizne preko moje majice.
— Dobro — složi se on. — Ili imam još jednu priču koja je baš za tebe. O nestaloj papigi.
Moj prvi korak je jasan: moram nazvati Jacka. Ne očekujem previše, s obzirom na to da me je svaki put kad sam ga dosad probala dobiti prebacilo na njegovu sekretaricu. Sada kada znam da je usred pustinje, jasno mi je i zašto. Vjerojatno je pronašao zadnje mjesto na svijetu gdje na vidiku nema ni jednog odaši¬ljača za mobilne veze.
— Bok, Jack — kažem kada mi se javi sekretarica. — Znam neke frajere koji su svašta radili da bi izbjegli izlazak sa mnom, ali mislim da si ti stvarno pretjerao.
— Ovaj, šalu na stranu — nastavim neuvjerljivo, osjećajući se kao netko tko je ispričao šalu kojoj se nitko ne smije. — Upravo sam te vidjela na televiziji i vjerovao ili ne, ja pokrivam ovu pri¬ču za Echo, pa sam se pitala bi li me mogao nazvati u vezi s tim. Razumjet ću ako ne želiš; vjerojatno te sada novinari zasipaju pitanjima. Ali ako bi mogao, bila bih ti zaista zahvalna.
Spremam se prekinuti vezu kad mi nešto padne na pamet.
— Još samo jedno — kažem, pitajući se kako da najbolje obli¬kujem što želim reći. — Sigurna sam da si sposoban brinuti se o sebi, ali... nadam se da si dobro. Molim te, pazi na sebe. Zdravo.
Spustim slušalicu i gotovo je odmah ponovno podignem.
— Koga sad zoveš? — pita me Graham koji sjedi nasuprot meni.
— Glavni ured Budućnosti za Afriku — odgovorim.
— Nemoj se ni truditi — odgovori on. — Već sam ih zvao. Nisu ni od kakve koristi.
Odlučim ipak pokušati. Sigurno će se neka vrata otvoriti kada im kažem da znam Jacka. Kada me spoje s uredom Bu¬dućnosti za Afriku, javi se ženska osoba mlađahna glasa.
— Dobar dan, zovem iz Daily Echoa i htjela bih znati tko je zadužen za tiskovna izvješća u vezi s otmicom Janet Harper.
— Sto točno želite znati? — upita žena.
— Budući da je Janet iz našega kraja, zanima me bi li njezina obitelj možda bila voljna porazgovarati s nama.
— U redu — kaže glas s druge strane. — Prenijet ću pitanje našem glasnogovorniku; ja samo prenosim poruke. Vaše ime, molim.
— Evie Hart — odgovorim. — Ja sam iz Daily Echoa.
— U redu — odvrati ona. — Primljeno. Prenijet ću poruku.
Nešto me u njezinu glasu navede na zaključak da bih više uspjeha imala da sam svoje pitanje uputila Lassie.
— Čekajte — kažem uz tračak nade. — Još nešto.
— Da? — odgovori ona.
— Ja sam prijateljica Jacka Williamsona, vašeg izvršnog di¬rektora — kažem.
Nakratko nastupi tišina.
— I? — kaže naposljetku glas s druge strane.
— Da, pa, ako nazove, možete li mu reći da bih voljela s njim popričati. Ja sam Evie Hart.
— Da, rekli ste — odgovori.

75. POGLAVLJE

Kako bi došao do novih tragova, Graham je već bio stupio u vezu s Ministarstvom vanjskih poslova, UN-om, britanskim ve¬leposlanstvom i šačicom drugih dobrotvornih organizacija koje rade u Darfuru.
No, suočio se s problemom koji je ovih dana zajednički svim novinarima: sve što dobivamo je niz jednoličnih šupljih izjava za tisak koje uspijevaju ispuniti kvotu od četiristo riječi a da zapravo ništa ne kažu. Štoviše, nitko još nije uspio doći do fotografije Janet Harper.
— Moramo se vratiti osnovama — odluči Graham.
— Kako to misliš? — upitam ga.
On podigne telefonski imenik i baci ga na mene. Knjižurina proleti toliko blizu da me zamalo nokautira.
— Ups, oprosti — reče on. — Podijelimo između sebe Har-pere i nazovimo ih sve.
— Ali užasno ih je mnogo — pobunim se.
— Znam — odvrati Graham. — Bacimo se na posao. Upravo kada se spremam nazvati prvoga, stigne novo izvješće
iz Ministarstva. Preletim ga letimično i odmah mi nešto zapne za oko.
— Čekaj malo, Grahame — kažem. — Možda ovo neće biti tako teško kao što smo mislili. Ima li mnogo Harperovih u ime¬niku za Ormskirk? Ministarstvo sada kaže da je ona odande.
— Sjajno — odgovori Graham. — Hmm, da vidimo... dvoje. Pokušajmo.
Uzbuđeno nazovem prvi broj, a Graham preuzme drugi. No, nakon dvije minute zvonjave, shvatim da neću imati sreće.
— Nitko se ne javlja — kažem mu.
— Ni meni — odgovori on. — Samo jedno možemo učiniti. Moramo otići onamo.
Na prvoj adresi vrata nam otvori starija gospoda s najbujnijim dlakama na licu koje sam vidjela izvan safari parka Knowsley.
— Sto želite ? — grakne, virkajući iza vrata.
— Zao mi je što vam smetamo, ali mi smo iz Daily Echoa — kažem joj. — Tražimo obitelj Janet Harper. Sada živi u Africi, ali rođena je u Ormskirku. Vi niste u rodu s njom?
— Sto ? — vikne ona ponovno, ovaj put podignuvši ruku na uho.
— Rekla sam, tražimo Janet Harper — ponovim znatno gla¬snije. — Znate li je možda?
— Ne čujem vas — zadere se ona. — Da niste vi iz one mor-monske crkve? Ako jeste, nestanite. Ja sam se Boga odrekla kada se Robert Redford oženio.
— Ne — odgovorim — nismo.
Izgleda da toliko može pročitati s usana.
— Ako ste varalice, upozoravam vas, ništa ne pokušavajte. Ja se mogu obraniti. Zarit ću vam prste u oči prije nego što stignete vrisnuti u pomoć.
Odjednom mi nešto sine.
— Jeste li uključili slušno pomagalo? — upitam je, pokazujući na svoje uho.
— Molim? — zadere se ona.
— VAŠE SLUŠNO POMAGALO - sad i ja dam sve od sebe.
Licem joj prijeđe izraz shvaćanja, pa posegne za uho i pro-prčka po nečem.
— JE LI SAD BOLJE — zaurla Graham, od čega poskočim.
Starica se lecne. — Ne morate se derati, za ime Božje. Sto želite ?
— Tražimo Janet Harper — kažem. — Ona živi u Africi. Ona odmahne glavom. — Moja nećakinja Janice živi u Aber-
deenu. Može li ona?

76. POGLAVLJE

Kada stignemo na sljedeću adresu, uvidimo da je to odredište mnogo poželjnije. Jer, nažalost, nismo prvi. Zapravo, daleko od toga. Vani su već četiri novinara i vrlo je izvjesno da ih je još mnogo na putu ovamo.
— Jeste li što uspjeli ? — pitam Andrewa Brighta iz Daily Maila.
— Ma ne — odgovori on. — Unutra nema nikoga, ali iz re¬dakcije su mi javili da čekam dok se ne vrate.
Sto je, bojim se, isto što ćemo i mi raditi.
Dvadeset minuta poslije pogledam na sat i sve mi je jasnije da će na naslovnicu Echoa dospjeti Grahamova stara priča, s nekoliko redova koje će poslije dodati redakcija, ali bez i jednog ekskluzivnog otkrića, a pogotovo ne fotografije ili intervjua s članovima obitelji.
Propustila sam drugo izdanje, zajedno s (priznajem, nemogu¬ćim) rokom. Znam da mi je jedino rješenje da pronađem nešto briljantno za sutra. Iako, sudeći prema razgovorima koji se vode ispred doma Harperovih, to je gotovo nemoguće, kako za druge, tako i za mene.
Odjednom mi zazvoni telefon i odmah sam u stanju priprav¬nosti. Možda je Jack.
— Evie Hart — kažem i iznenadi me jasan prizvuk beznađa koji je u mom glasu sada prešao u očaj.
— Evie. Jesi li još uvijek ispred kuće Harperovih?
Izvrsno. To nije ljubav mog života nego najomraženiji ured¬nik vijesti.
— Da — kažem. — Iako sam planirala ovdje ostaviti Granama i vratiti se u ured da ponovno telefoniram. Nema smisla da smo oboje ovdje.
— Dobro kažeš — kaže Simon. — Vraćaj dupe ovamo. Po¬trošila si cijelo jutro.
Taksijem se vraćam u ured kada telefon ponovno zazvoni. Vraćam se što brže mogu, ali Simon očito ne shvaća da tvrtka koja nam naplaćuje usluge prijevoza nije na glasu po osjećaju za brzinu.
— Na putu sam — kažem čim se javim.
No, nema odgovora i veza se prekine. Taj je čovjek zaista utjelovljenje šarma. Tek smo na početku našeg profesionalnog odnosa i već mi poklapa slušalicu. Kada ponovno zazvoni, od¬lučim biti ljubaznija u slučaju da se ikada počnemo bolje slagati.
— Zdravo — kažem, ali znam da bih zvučala oduševljenije i da pričam s liječnikom specijaliziranim za liječenje gonoreje.
— Evie, jesi li to ti? Gotovo skočim sa sjedala.
— Jack! K vragu! Jesi li dobro?
— Dobro sam — odgovori — ali veza je jako loša i moram biti kratak. Slušaj, žao mi je zbog vikenda.
— Ne brini se — kažem. — Teško da se mogu ljutiti na neko¬ga tko leti na drugi kraj svijeta da spasi taoce.
— Nisam siguran da sam takav junak — odgovori on. — Slu¬šaj, trebao bih se vratiti prekosutra. Nazvat ću te onda, ako je to u redu. U međuvremenu znaj da mi je zaista žao. Ako mogu nešto učiniti da se iskupim, reci.
— Sad kad si to već spomenuo — kažem — zaista postoji nešto što bi mogao učiniti za mene.

77. POGLAVLJE

Iste sekunde kada se Daily Echo na kioscima pojavio u jedanaest ujutro idućeg dana, a moja priča postala glavna vijest na našim internetskim stranicama, činilo se kako su se na telefonskim vezama našle sve državne novine tražeći kopiju fotografije Janet Harper. Razgovor s obitelji isto je bio tražen, ali moj intervju s Janet, koji je puteni Jackova telefona dala iz bolničkog kreveta, izazvao je najviše uzbuđenja.
Osim, zapravo, kod Simona, koji ne bi mogao biti škrtiji na pohvalama ni da mu netko drži pištolj uperen u glavu. No, to nema veze. Sam urednik razaslao je po redakciji jednu od svo¬jih čuvenih elektroničkih poruka, hvaleći sve za sjajno obavljen posao. A posebno je istaknuo mene. Osobito hvala Evie Hart, pisalo je u poruci, koja je na fantastičan način dokazala što se sve može postići teškim radom, odlučnosti i dobrim vezama. Svaka čast, Evie.
Janet je zvučala vrlo susretljivo kada smo razgovarale i pri¬stala je na još jedan intervju sa mnom kada se vrati kući za nekoliko tjedana.
Također je bila puna hvale za Jacka.
— Ministarstvo vanjskih ne bi nikada tako brzo reagiralo da im Jack nije dahtao za vratom — rekla je. — Stvarno je divan.

78. POGLAVLJE

Alma de Cuba, središte Liverpoola

Susret s Jackom u meni je izazvao vrlo neobične tjelesne reakcije. Govorim o simptomima za koje bi drugi ljudi potražili liječničku pomoć: uskomešani želudac, ubrzano bilo, povišena temperatura. Zapravo bi mi lako mogli dijagnosticirati rani stadij malarije.
Prilično sam sigurna da malariju nemam. Također sam prilič¬no sigurna da ono što imam je... zapravo, ne bih se željela zale-tjeti. No, dok sjedim nasuprot Jacku u jednom od liverpulskih najmodernijih barova, jedne neobično blage travanjske večeri, takva odluka predstavlja velik izazov.
Njegova je put nakon Sudana za nijansu tamnija, a kosa mu je podšišana na način koji bi na bilo kome drugome izgledao dječački. No, takav opis nikako ne odgovara Jacku. Možda je osjetljiva duša koja mnogo čita i pomaže ljudima u siromašnim zemljama, ali izgledom je stopostotni alfa mužjak, što dokazuju i njegovi bicepsi.
— Onda, pomogao sam? — upita me.
— Vrlo mnogo — kažem. — Da nisi pričao s Janet Harper, sada bih vjerojatno preklinjala da me zaposle kao konobaricu bez ikakva iskustva.
On se nasmiješi.
— Dobro, pretjerujem — dodam. — Dugujem ti, ali ne želim da tako ostane zauvijek.
— Baš šteta — odgovori on. — Uživao bih u osmišljavanju načina da mi se odužiš.
Tjedan je dana kasnije nego što sam isprva planirala, ali Jack i ja smo se konačno uspjeli naći i sada mu sjedim nasuprot, sa svim odlikama hihotave srednjoškolke koja je izašla na sp»j s Justinom Timberlakeom.
Vjerujem da je to zato što sada nema dugih govora koji bi nas prekinuli. Ne treba se rezati torta. Nema djeveruša koje tra¬že rezervne tampone. Samo smo Jack i ja.
— Želiš li još jedno piće? — pita me.
— Molim — kažem i ispraznim čašu do kraja.
On podigne popis koktela. — Pa, možeš birati između Singa¬pore Slinga, Mai Thaija, Sea Breezea, Cosmopolitana, Daiqui-rija, Cuba Libre, Long Island Ice Tea, Klondike Coolera ili bilo koje druge egzotične kombinacije voća i alkohola.
— Ja ću pivo — konačno kažem.
On krene naručiti, a potom zastane. — Ne bi li radije otišla nekamo gdje je manje... otmjeno? — upita.
Dok izlazimo na ulicu gdje se gomila probija od bara do bara, Jack me primi za ruku, a ja se privijem uz njega hineći da se želim ugrijati, iako mi je i ovako sasvim udobno.
Posljednjih su godina središte grada zauzeli snobovski barovi s bolno pomodnom klijentelom, tako da na vidiku nema ničeg manje otmjenog. Mi smo raspoloženi za nešto drukčije, jedno¬stavnije, i kada prođemo pokraj poznatih vrata, odmah mi sine rješenje.
— Jacaranda! — viknem i povučem Jacka u bar. — Nisam ovdje bila godinama.
— Ni ja — nasmiješi se on. — S dobrim razlogom.
— Želiš reći da nisi obožavatelj mikrofona? — upitam ga.
— Ne bi me nagovorila na pozornicu ni za noć s Elle Mac-pherson.
Ja se namrštim.
— U redu, ni za tjedan — ispravi se on.
Kada uđemo u bar, dočeka nas spoj vrućine, buke i težak vonj mješavine pića i znoja. Ovo je bar u kojem se gosti dobro zabavljaju. Ovdje se ne pozira niti se kupe komadi, ali se može popiti pošteno piće (u krigli) i, ako vas atmosfera ponese, učiniti ono po čemu je bar najpoznatiji: zapjevati.
Večeras je noć otvorena mikrofona, što zapravo znači karao¬ke s mjerom, barem u teoriji. Ovo nije mjesto za amatere, već za ozbiljne glazbenike ili one koji se takvima smatraju.
Moram priznati zašto toliko volim ovo mjesto. I ja sam ovdje nekoć dolazila pjevati. U studentskim danima i ja sam se smatrala glazbenicom, iako nikada ozbiljnom. Uvijek sam bila svjesna da će moji dani kao glavne pjevačice u Vampovima sa žvakama (naziv benda prezirala sam sve dvije i pol godine našeg postojanja) doći kraju kada nađem prvi pravi posao.
U tim danima glasnice sam vježbala jedino pod tušem ili povremeno u automobilu, iako sam potonje prorijedila otkako sam primijetila poglede koje su mi upućivali drugi vozači. Gra¬ce me je na nekom semaforu vidjela kako mrcvarim Suspicious Minds i poslije mi je priznala da sam izgledala kao da imam napadaj.
— Ovo me podsjeća na stare dane — kažem kada se krenemo probijati prema dvama barskim stolcima s kojih je upravo ustao jedan par.
— Ti ne pjevaš, zar ne? — pita me Jack.
— Nemoj biti toliko iznenađen — kažem. — Zapravo sam svojedobno pjevala u bendu. Doduše, davno. Kada je Nirvana bila popularna. Bože, kako sam stara.
— Hoćeš li se onda večeras okušati? — upita me on, očito se zabavljajući.
— Nema šanse — odlučno odmahnem glavom. — Nisam pjevala u javnosti već cijelu vječnost.
— Onda — kaže on — možda je vrijeme da ponovno pokušaš.
— Ne bih baš rekla.
— Ma hajde.
— Vjeruj mi — odgovorim — samo ću te osramotiti.
— Nećeš me osramotiti — odgovori on. — Ako budeš grozna, pravit ću se da te ne poznam.

79. POGLAVLJE

O, Bože. Što ja to radim?
Pjevala sam pred raznom publikom: roditeljima i profesori¬ma u školi, studentima na faksu i mnogo puta pred posjetitelji¬ma na ovom istom mjestu. No, nakon što me Jack sat vremena nagovarao na ovo, i na kraju uspio, osjećam se nevjerojatno nervozno.
Dlanovi mi se znoje, u želucu mi je osjećaj kao da sam se najela curryja sumnjiva podrijetla, a dok stojim na pozornici, jedino o čemu mogu misliti jest koji me je vrag natjerao na ovo. Dobro, možda su čaša vina i dvije pive također imale nekakav utjecaj.
Barem je bend donekle dobar, toliko da sam se iznenadila kada su me pristali pratiti. Basista površno poznajem iz dana Vampova sa žvakama jer sam svojedobno izlazila s nekim od njegovih prijatelja (četiri dana, što je bila vrlo loša faza u mom problemu vezivanja).
Kada krenu uvodni taktovi, shvatim da je izbor pjesme potpuno pogrešan. Vidjela sam Ruby Turner kako uživo pjeva Nobody But You u šou Joolsa Hollanda prije nekoliko godina i odmah sam se zaljubila u tu pjesmu. No, trebala sam upamtiti jedno od osnovnih načela pjevanja u javnosti: nidco ne bi trebao oponašati Ruby Turner osim same Ruby Turner.
Reflektor mi iznenada bljesne u oči i pitam se je li svadco u publici svjestan koliko i ja kapljice znoja koja mi klizi niz čelo.
No, sada je prekasno da se o tome brinem. Duboko udahnem i u trenu kada zapjevam predivne riječi, moja nervoza iščezne. Zato što, nevjerojatno, zvučim sasvim pristojno.
— Nikada mi nitko nije ništa dao... — jadikujem. Podignem pogled i uvidim da me posjetitelji gledaju. A čini
se da me zaista i žele slušati. Zatvorim oči i zamislim da pjevam u kupaonici, bez ograda, slušatelja, samo u društvu boca šampo¬na i radioprijemnika koji krči.
Možda imam krivo, ali odjednom sam sasvim uvjerena da zvučim dobro. Ma kakvi dobro, zvučim fantastično!
— Nitko me nikada nije držao za ruku... — pjevušim. Pogledam basista i on mi klimne u znak odobravanja. Još
uvijek sam nervozna, ali osjećam se kao kraljica svijeta.
— Nitko. Nitko osim tebe.
Netremice gledam Jacka jer zapravo svim srcem i dušom pje¬vam njemu. No, baš kad trebam zapjevati drugu strofu, nešto mi drugo upadne u oči. Netko tko sjedi sprijeda. I maše.
O, moj Bože.
Jebeno sranje.
Nemoguće.
K vragu, moguće je.
To je Gareth.
Zadnju sam rečenicu otpjevala drhtavim glasom.
— Svaki put kad sam se osjetila izgubljenom... O sranje, sranje, sranje. Još drhtavije.
Očajnički se pokušavam usredotočiti, ali pozornost mi nepre¬stano odvraća Gareth čiji me cerek na licu neodoljivo podsjeća na Jacka Nicholsona u zadnjim scenama Isijavanja.
Dajem sve od sebe da zvučim meko i promuklo, ali sve što postižem jest da zvučim promuklo. Kako se ljudi počnu okre¬tati, ponovno uputim pogled basistu za malo moralne podrške. No, ovoga puta on izbjegne moj pogled, očito žaleći što nije s nekim s boljim vokalnim mogućnostima. Kao na primjer s Cheeky Girls.
Gareth je sada došao na čelo publike i jedini je koji maše rukama u ritmu glazbe, očiju zalijepljenih za mene. Nervozno pogledam Jacka na drugoj strani prostorije. On mi se nasmiješi kao da me želi ohrabriti. Iz nekog razloga sjetim se izraza svoje vjeroučiteljice nakon što sam glasno ispustila vjetar usred igranja scene u jaslicama kada mi je bilo šest godina. Čak sam i tu toj dobi bila bolno svjesna da Djevica Marija ne bi trebala prditi, barem ne u javnosti, i bez obzira na suosjećanje vjeroučiteljice, bilo me je strahovito sram.
Kada pjesma dostigne vrhunac, zaklopim oči, očajnički po¬kušavajući izbjeći pogled na Garetha i odlučna da, kako se bliži kraj pjesme i njezin najteži dio, dam sve od sebe.
- Ni…. tko. . osim...TEBEEEE!
Zaista sam dala sve od sebe.
Šteta što sam zvučala kao priklana kokoš.

80. POGLAVLJE

Drhtavih ruku vratim mikrofon na mjesto i siđem s pozornice. Pljesak je sramotno slab, s iznimkom Garetha koji oduševljeno kliče kao da je upravo odgledao Shaniju Twain na zadnjem kon¬certu svjetske turneje.
Kada stanem na posljednju stubu, u glavi mi zuji od raznih misli: kako ću proći pokraj Garetha, kako ću odavde izvući Jacka i kako ću zapravo preživjeti ovaj nastup za koji bih, prije nekoliko stoljeća, bila osuđena na smrt vješanjem.
Dok mi glava bruji mislima, čini se da nisam sposobna razmisliti o još jednom: kako da nogom čvrsto stupim na tlo. Umjesto da se otmjeno odgurnem od posljednje stube i pad¬nem u naručje obožavanog muškarca, kao što sam se nadala da će biti kada sam krenula pjevati, ja izvedem manevar koji bi se mogao očekivati od noja s iksericama koji je osim toga totalno pijan.
Gareth se izmakne s puta kad mi se noge sapletu. Tresnem o pod tako da mi se za lice zalijepe dva čipsa od račića i čep od Budweisera.
— Evie, jesi li dobro?! — vikne Gareth dramatično dok mi pomaže da ustanem.
— Dobro sam — odgovorim, tarući se. Ništa nisam slomila osim ponosa, iako se čini da Jack, koji na šanku naručuje nova pića, nije vidio moj pad.
— Bila si sjajna — kaže Gareth bez daha.
— Ne, nisam — odgovorim razmišljajući kako bi umjesto toga da mi laska bilo bolje da je pokušao spriječiti moj pad.
— Evie, zaista jesi — ustraje on, a ja primijetim da se osip koji je zadnji put imao sada proširio brže od požara u naftnoj rafineriji.
— Imaš klasičan glas — nastavi on. — Poput Geri Halliwell.
— Pa, hvala ti — kažem. — Nego, moram ići.
— Mislio sam te nazvati — kaže on.
— Dobro — odvratim. — A zašto?
— Zato što sam mnogo razmišljao... o nama. Dobri Bože.
— I prošli put kad sam te vidjela mnogo si razmišljao o nama
— odgovorim. — Od silnog razmišljanja prokrvarit će ti nos.
— U svakom slučaju — nastavi on ignorirajući moju upadicu
— znam da smo pričali o problemu vezivanja koji imaš... Ne više.
— I kako ti mogu pomoći da ga nadjačaš... Ne hvala.
— I, znam da si prošli put rekla... Nisam mogla biti jasnija, koliko se sjećam.
— No, zbog toga...
— Da, Gareth? — upitam pristojno, nastojeći da ne otkrijem da mi sve ovo počinje ići na živce koliko i kronična pojava glji¬vica na tabanima.
— Evie — izjavi on velikodušno — spreman sam ti pružiti drugu priliku.

81. POGLAVLJE

U kratkoj tišini koja nastane pokušam zaključiti jesam li ga do¬bro čula.
— Ti što? — pitam naposljetku.
— Rekao sam da sam ti spreman pružiti još jednu priliku — ponovi on neizmjerno zadovoljan samim sobom. — Došao sam do zaključka da nitko nije savršen i da je tvoje emocionalno odvajanje od svih i svega nešto što možemo riješiti kao par.
Ne znam trebam li sad izgubiti živce ili pobjeći koliko me noge nose. No, svjesna da je Jack na drugom kraju, ne učinim ništa i smireno kažem: — Gareth, mi više nismo par.
On iskrivi lice. — Evie, znam to. I ne trebaš sa mnom raz¬govarati kao da sam nekakav manijak. Ja sam samo normalan muškarac kojemu se sviđaš i koji želi biti s tobom.
— Znam da nisi manijak — iako mi trenutačno Norman Ba¬tes izgleda kao privlačniji izbor.
— Slušaj — nastavim, želeći se što prije vratiti Jacku. — Znam da se može činiti kao da te neprestano izbjegavam, ali to nije istina. Sada stvarno moram ići.
On duboko uzdahne.
— Ovako ćemo — dodam, misleći na jedino rješenje koje ga može zadovoljiti. — Nazvat ću te idući tjedan i možemo onda o tome porazgovarati, u redu?
— Volio bih to, Evie — kaže on klimajući.
— Onda se vidimo — kažem, spremna da konačno krenem. On me zgrabi za ruku. — Prije nego što odeš — kaže — želim
ti nešto dati.
-Što?
Sjetim se zadnjeg predmeta koji mi je pokušao dati u jav¬nosti.
— Nemoj biti tako sumnjičava — prekori me. — Molim te, samo ga uzmi. Kao dar. Od mene.
Preda mi kutijicu umotanu u srebrni papir i kričavo ružičastu vrpcu. Odmahnem glavom. Ne znam o čemu se radi, ali prima¬nje darova od Garetha sada mi se čini gorim nego ormarić pun pornića u vikarovoj garaži.
— Ne mogu to primiti — kažem, a nikada nisam bila ozbilj¬nija u svojoj odluci.
— Možeš, Evie. Molim te — kaže on. — To su naušnice koje si željela. Vidjela si ih jednom kada smo zajedno izašli i sjećam se da si rekla kako ti se jako sviđaju. Htio sam ti ih kupiti za Graceino vjenčanje, ali onda si me ostavila.
Osjetim žalac krivice.
— To je zaista lijepo od tebe — kažem — ali mislim da to sada nije... primjereno.
— Katkad možeš biti tako hladna — kaže on i stisne oči. Za nekoga tko je navodno u mene zaljubljen, Gareth je vrlo
dobar u svojim uvredama.
— Žao mi je, ali ne želim ih.
Vratim mu kutijicu, osjećajući se grozno. Ali on je ne uzme; samo se okrene i ode.
— Zao mi je, Evie — kaže s toliko uvjerljivim izrazom kao da je nominiran za Oscara. — Sada zaista moram ići.
I ode prije nego što se snađem. Otpilio me, a da nisam us¬pjela ništa ni reći.
Prepredeni gad, to je bio moj stil.

82. POGLAVLJE

— Jesi li sigurna da je sve u redu? — upita me Jack kada uskoči¬mo na zadnje sjedalo taksija.
— Jesam, samo mislim da sam malo previše popila — kažem i pogledam u križ da naglasim koliko sam pripita. No, gotovo odmah mi je jasno kako to ne izgleda nimalo seksi.
— Laka kategorija — naceri se on. — Mislim da si svejedno bila jako hrabra kad si se popela na pozornicu i zapjevala.
— Da — odgovorim. — Čovjek mora biti ili hrabar ili glup da izvede takav nastup.
— Ozbiljno — ustraje on. — Mene na to ne bi nagovorila ni za tisuću godina.
— Stvarno?
— Stvarno. Kada ja pjevam, ljudi misle da su se pobile mač¬ke. Nikada nisam pjevao karaoke. Čak se i na vjenčanjima samo pretvaram da pjevam crkvene pjesme.
— Kako bih ja to znala? — odgovorim. — Uvijek sam ispred tebe, s buketom u rukama. No, trebao bi jednog dana probati, možda ti se svidi.
— Evie, sviđaš mi se toliko da bi me mogla nagovoriti na razne stvari, ali nikada da zapjevam u javnosti.
— Nisi za zabavu — uzdahnem. — Nakon svega što sam ja prošla.
Ruka mu odjednom pronađe moju. Zagleda se u moje oči i privuče me bliže. Lice mu je na pedalj od mojeg, a na koži mogu osjetiti njegov nježan dah. Usne nam se sretnu i počnemo se ljubiti u tami taksija, što mi gotovo oduzme dah.
Grace mi je jednom priznala da su ona i Patrick jednom go¬tovo vodili ljubav na stražnjem sjedalu taksija. Nisam sigurna što znači »gotovo«, ali sigurna sam da to danas ne čine baš toliko često. Ta mi se misao javi jer naše ljubljenje ubrzo po¬stane strastvenije, što možda i nije toliko prikladno s obzirom na okolnosti.
Tijela nam se pritišću jedno o drugo i zbog činjenice da se sve odvija bez glasa kako ne bismo privukli vozačevu pozornost, srce mi još jače zalupa.
Jackova je ruka na mojoj nozi i kako je polako pomiče pre¬ma gore, suknja mi se počinje nabirati na bedru. Kako ljub¬ljenje postaje sporije, mogu zaključiti da razmišlja sviđa li mi se to ili ne. Pa ga stoga poljubim na način kojim riješim sve nedoumice.
— Je li brže ako krenem oko parka? — vikne vozač prema nama, a Jack i ja se brzo razdvojimo.
— Ovaj, da, to je vjerojatno najbolji put — odgovori Jack. Pogledamo se i suučesnički nasmiješimo.
Taksi se kotrlja neko vrijeme, prije nego što mi se Jack po¬novno primakne. Gledam mu crte lica na narančastim trepera¬vim uličnim svjetlima. Njegove se usne očešu o moje uho, od čega protrnem cijelim tijelom.
— Samo, prošli sam tjedan imao jednoga koji je htio da idem Dock Roadom — kaže taksist i mi se ponovno naglo razdvoji¬mo, hihoćući se.
— Mislim da je vaš prijedlog bolji — kaže Jack.
— To sam i ja mislio — kaže vozač. — Ne biste vjerovali s kakvim se sve ljudima moram nositi.
Nastavi nam pričati o ženi čiji se španijel okotio u njegovu taksiju dok se on pokušavao probiti kroz dva i pol kilometra radova na cesti Smithdown. Jack se ponovno nagne bliže, ali
ovaj put ne da me poljubi. Držeći me za ruku, približi mi usne na uho.
— Nećeš se tako lako izvući — prošapće. Okrenem se i kratko ga poljubim.
— Sva sreća — odvratim šapćući.



83. POGLAVLJE

Greenova teretana, Liverpool, 13. svibnja

— Hej, Charlotte — vikne netko dok Charlotte i ja ulazimo u teretanu.
Okrenemo se, a jedan od trenera nam pritrči, u ruci držeći snop letaka. On je jedan od onih dosadnih atletskih tipova koji nikada jednostavno ne hodaju, nego se od mjesta do mjesta kreću neprestano skakućući.
— O, zdravo, Shaun — veselo ga pozdravi Charlotte.
Prije šest mjeseci teško bi bilo zamisliti da će Charlotte po imenu zvati nekog trenera u teretani. Sada su njih dvoje gotovo najbolji prijatelji.
— Pokušao sam te uloviti jučer, ali te nisam mogao naći — kaže on. — Ne markiraš valjda?
— Imala sam pregled kod zubara — objasni ona. — Inače sam svaki dan ovdje.
— Ne brini se, samo sam se šalio. Primijetio sam koliko si često ovdje — odgovori on. — A i rezultati su vidljivi. Izgledaš izvrsno, kao hodajuća reklama za ovo mjesto. Tražio sam te jer organi¬ziram dobrotvornu utrku za iduću godinu. Pokušavam okupiti skupinu dobrovoljaca koja bi biciklima prešla Adasko gorje.
Charlotte se iznenadi, ali on pogrešno shvati njezin izraz lica.
— Ne, ni ja nisam znao gdje je — kaže on. — Kako ispada, u Maroku. Uglavnom, bitno je da će biti vrlo zabavno, a i skupit ćemo novac za dobrotvornu akciju. Razmisli o tome, može ?
— U redu — odvrati ona. — Hoću.
Kad Shaun i njegove nevjerojatno oblikovane noge nestanu u muškoj svlačionici, okrenem se Charlotte.
— Zar ja ne postojim ili što? — kažem. — Z,a.r ja ne izgledam kao netko tko bi mogao biciklom prijeći Atlasko gorje?
Ona slegne ramenima kao da se ispričava. — Mislim da vje¬rojatno pita osobe koje redovito dolaze — objasni.
— Hm, da. Ja baš i nisam bila redoviti posjetitelj u posljednje vrijeme.
Ona se nasmiješi. — Mislim da je to uobičajeno kada upo-znaš nekoga s kim bi provodila svaku minutu u danu.
— Zar je to toliko očito?
Osjetim navalu sreće uzrokovane Jackovim postojanjem, u spoju s jasnim osjećajem krivnje. Znam da sam u posljednje vrijeme zanemarila Charlotte. A i Grace. Valentinu nisam vidje¬la cijelu vječnost, iako je i ona u propupaloj ljubavnoj (zapravo seksualnoj) vezi s Edmundom Barnettom.
— Onda, Charlotte — kažem. — Biciklom preko planina Atlasa. Hoćeš li to učiniti?
— Znaš li da bih baš i mogla — odgovori ona. — Ne može biti gore nego ovoliko smršavjeti.
— A to si zaista dobro obavila — dodam.
U ženskoj svlačionici dobijem još bolji uvid u rezultate koje je postigla. Ovoga puta, dok se razodijeva, ne skriva se iza gole¬ma ručnika za plažu. Samouvjereno šeće u donjem rublju, koje je sada čipkasto i moderno. U stvari se nevjerojatno razlikuje od tetkastih gaća koje je nekad nosila i koje bi do sada vjerojatno već zapalila da ne predstavljaju toliku opasnost od požara zbog visoka udjela poliestera.
No, ne radi se samo o donjem rublju. Charlotte je sada po¬nosna vlasnica odjevnog komada za kojim je čeznula cijeli život, onako kako drugi čeznu za trapericama iz Guccija. Odijela s hlačama iz Nexta.
U redu, taj komplet nije baš na popisu poželjnih komada koje predlaže Vogue. No, za Charlotte je veoma važan. Zato što prvi put u životu ne mora odlaziti u neke od specijaliziranih trgovina eufemističkih naziva kao što su: Odjeća za dame plus. Ili: Veliko i lijepo. Može jednostavno ući u bilo koju trgovinu i odabrati si odijelo po mjeri.
— Koliko si smršavjela ovaj tjedan? — upitam je.
— Još dvije i pol — odgovori ona sijući od sreće. — Svi su me upozoravali da će se mršavljenje usporiti, ali to se nije dogodilo. Kilogrami samo nestaju.
Spoznaja da je još mršavija učini da Charlotte još brže trči na pokretnoj traci. Pritišće tipke dok ne dostigne brzinu od devet kilometara na sat i ustrajno trči, ne bojeći se više da će ljudi iza nje buljiti u njezinu stražnjicu.
Kada pogledam u zrcalo ispred sebe, na vratima ugledam poznato lice, pa se iznenađeno okrenem prema Charlotte.
— Zar to nije Jim? — prošapćem.
Ona klimne. — Pridružio mi se nedugo nakon Graceina vjenčanja — kaže. — Preporučila sam mu ovo mjesto. No, ne dolazi toliko često kao ja.
— Nitko ne dolazi toliko često — istaknem ja.
— Zdravo vas dvije — pozdravi nas Jim kada nam pride. — Kako si, Evie?
— Sjajno — odgovorim, još iznenađena što ga vidim. — A ti ?
— Da, i ja — kaže on. — Počet ću misliti da ovdje živiš, Char¬lotte. Svaki put kad se pojavim na vratima, ti trčiš na toj traci.
Ona pritisne nekoliko tipki i uspori brzinu, pa krene lagano hodati.
— Vjeruj mi, navečer ipak idem kući — odgovori bez daha. — Iako me katkad moraju izbaciti.
— Stvarno me posramljuješ — kaže on. — Svake nedjelje navečer kažem da ću idući tjedan doći barem tri puta, ali dosad još nikada nisam ispunio taj cilj. Nakon posla ipak više volim svratiti u pivnicu.
Charlotte se zasmijulji, a ja opazim da tijekom razgovora nije još ni jedanput pocrvenjela. Iako se to možda ne bi primijetilo jer je još rumena od trčanja.
— Kad smo već kod pivnice — počne Jim. — Ti ne bi... mož¬da... ti ne bi možda jednu večer otišla sa mnom?
Ona oklijeva.
— Ne mora biti pivnica, može biti bilo koje mjesto koje se tebi sviđa — nastavi on. — Kino, restoran, što god.
— Da — konačno će ona. — To bi bilo lijepo.
— Izvrsno.
Jim izgleda zadovoljno.
Znala sam. Dovraga, znala sam, sve sam vrijeme bila u pravu. Charlotte i Jim, konačno zajedno. Osjećam kao da ću puknuti od ponosa.
— Jedino što sam idućih tjedana stvarno zauzeta — nastavi Charlotte, a moj smiješak iščezne. — Vjenčanjem i svim tim. Dotad su samo tri ili četiri tjedna. A i na poslu mi je gužva. No, jednom ćemo izići, svakako.
Jim se ljubazno nasmiješi, ali jasno mu je što mu želi reći.
— Ne želim te se otarasiti — doda ona. Ali upravo to čini. I svima nam je to jasno.



Spojler:
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
Spojler:

JANE COSTELLO  Djeveruše 8b_15
http://www.book-forum.net

10JANE COSTELLO  Djeveruše Empty Re: JANE COSTELLO Djeveruše taj Čet Feb 23, 2012 7:24 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
84. POGLAVLJE

Jackov stan, petak, 18. svibnja

Čudna se stvar dogodila jučer. Od Georgina vjenčanja Jack i ja smo u prosjeku izlazili pet dana u tjednu i, iako je općenita euforija koju osjećam na mnoge načine neprocjenjiva, to se nije pozitivno odrazilo na moj bankovni račun.
— Ostanimo onda danas kod kuće — predloži Jack. — Mo¬žemo posuditi film i ugnijezditi se u naslonjaču. Ako se slažeš.
— Sjajno — prihvatim. Baš čudno, zaista to i mislim.
Do sada je upravo to bio jedan od mojih »okidača«: male stvari koje se usputnom promatraču mogu učiniti sasvim beza¬zlenima meni bi bile dovoljan poticaj da počnem smišljati svoj put ka oslobođenju s odlučnošću bjegunca iz Alcatraza.
Imala sam mnogo takvih okidača. Od prizora nečijih čarapa u mojoj košari za rublje do predlaganja večere s roditeljima. Bilo što što bi se moglo opisati kao »prirodno u vezi« meni je bilo dovoljno da dam petama vjetra. No, čini se da mi je sada ostanak kod kuće i gledanje filma uzbudljivije od mogućnosti odlaska na filmsku premijeru s Bradom Pittom pod rukom.
Sto je još čudnije, večer je ispunila sva moja očekivanja. Uži¬vala sam u večeri koju je Jack pripremio za mene, uživala sam u lošem filmu koji smo posudili i u gniježđenju u naslonjaču. Zapravo, u tome sam zaista uživala.
U cijeloj večeri bila je samo jedna loša stvar, nešto što ni sada ne mogu izbaciti iz glave. Jack je otišao u kupaonicu i dok ga nije bilo, zazvonio mu je telefon. Htjela sam se javiti umjesto njega, kada sam ugledala ime koje se pojavilo na zaslonu. Beth. Oči su mi se raširile od šoka dok sam sjedila ondje, uz zvonjavu telefona, pitajući se što da učinim. Kad se vratio, već je prestao zvoniti.
— Ovaj, p-propustio si poziv — obavijestila sam ga mucajući.
— Dobro — rekao je i pogledao zaslon. — Hvala. Proučila sam izraz njegova lica, ali nije ništa odavalo.
— Zar nećeš uzvratiti poziv? — pitala sam ga što sam opu¬štenije mogla.
— Ostavit će poruku ako je važno — slegnuo je ramenima, jednako opušteno.
Htjela sam pitati je li to netko koga znam, samo da provje¬rim hoće li se pretvarati da je netko drugi, ali sam se zaustavila. Objašnjenje je moglo biti vrlo jednostavno. Ustvari sam bila sigurna da je tako. Nisam se stoga mogla baciti na podrobno ispitivanje. Veze počivaju na povjerenju, barem tako piše u sva¬kom časopisu koji sam pročitala kod frizera. Morala sam mu vjerovati. Svakako.
Ali što ako je on najobičniji varalica, koji sjedi na dva stolca? A ja sam se potpuno za njega zapalila? Bože moj. Sranje. Aaah!
No, ništa više nisam pitala. Djelomice zato što nisam htjela da Jack misli kako sam ljubomorni manijak koji sve želi imati pod kontrolom i ne želi da uopće razgovara s drugim ženama. No, i zato što nisam htjela znati odgovore.
Večeras u sedam pozvonim na Jackova vrata nakon što sam ponovno obrijala noge (nisu ovoliko dugo bile glatke otkako sam bila stara tri mjeseca) i našminkala se tek toliko da pri-krijem nesavršenosti, ali opet da izgledam primjereno za večer ispred televizora.
Jack otvori vrata u trapericama i majici kratkih rukava koja je ocrtavala oblik njegovih ruku u tolikoj mjeri da mi je odmah bilo jasno kako se neću moći usredotočiti ni na što drugo.
— Uđi — reče i skine mi kaput. Obavije me neodoljivi miris koji ovaj put ne dolazi samo od njega.
— Voliš tajlandsku kuhinju, zar ne? — kaže dok odlazimo u kuhinju da promiješa umak.
— Obožavam — odgovorim.
Potom se dogodi nešto što odmah okonča naš razgovor. Možda su nam osjete zagolicale mirodije ili, što je vjerojatnije, strast koja se već tjednima gomilala. Bez obzira na razlog, ne¬koliko sekundi nakon mog dolaska, Jack i ja smo u zagrljaju i ljubimo se, zapravo više proždiremo.
Neprestano se ljubeći i njegova tijela čvrsto pritisnuta o mo¬je, teturamo po sobi dok se ne nađemo pokraj maloga šanka. Jack me podigne na barsku stolicu i ljubi me po ključnoj kosti, a ja obavijem noge oko njega. Nešto me obuzme, pa odlučno zgrabim njegovu majicu i podignem mu je preko glave i otkri¬jem glatke, oblikovane mišiće njegova torza.
Postupno se razodjenemo dok ne ostanemo gotovo nagi. Jack je u meni i potpuno smo poneseni ushitom koji do sada nikada nisam osjetila.
Tajlandski crveni curry snažno ključa na štednjaku, a riža se pretvara u kašu. Večera će biti nejestiva. Ali, iskreno, nije nas briga.

85. POGLAVLJE

Moj stan, ponedjeljak, 21. svibnja

Iz Jackova se stana nismo maknuli puna dva dana. Zaista sam očekivala da će nam se na vratima pojaviti ljudi iz Ureda za ne¬stale osobe, nakon što su nas intenzivno tražili četrdeset osam sati. Našli bi nas kako ljenčarimo u krevetu i hranimo se samo prepečencem, kavom i zdravom dozom požude.
Večeras sam morala odraditi kasnu smjenu na poslu, pa smo se dogovorili da se nećemo vidjeti do sutra. Osim toga, trebala bih provesti jednu noć sama samo da dokažem da se mogu od¬lijepiti od njega.
Takav je barem bio moj plan. Sada je gotovo deset navečer. Do¬šla sam kući i strovalila se ispred televizora. Na programu su vijesti i pitam se gleda li ih i on. Odmah protresem glavom da se riješim tih misli. Počinjem se brinuti da sam postala sasvim patetična.
Večeras, dok sam izvještavala o protestima lovaca na lisice, razmišljala sam kakvo je Jackovo stajalište u vezi sa životinjskim pravima. Kada sam otišla na zahod, sjetila sam se kako me je ljubio u čelo prošle noći. Čak sam se uhvatila kako črčkam njegovo ime u blokić umjesto da zapisujem izjavu mjesnog vijećnika. Zadnji put kad sam to radila, Duran Duran je bio na hit ljestvicama. Ukratko, o Jacku Williamsonu razmišljala sam, manje-više, neprestano.
No, nije sve bilo tako dobro. Duboko u sebi još se ne mogu otresti misli na Bethin poziv. Trebam li ga s time suočiti ? Ili bih ga tako samo otjerala od sebe? Razmišljam o toj nedoumici, po tko zna koji put, kad mi zazvoni mobitel.
— Samo sam htio vidjeti kako ti je prošla večer — reče mi Jack.
Usprkos mislima koje sam do maločas imala, od njegova se glasa nasmiješim. Zapravo, toliko se nacerim da znam kako sam privlačna koliko i Clark Kent s onim svojim naočalama.
— O, sjajno — odgovorim. — Razgovarala sam s nekoliko luđaka. Jedan je htio da napišem priču o tome kako ga je opljač¬kao tip koji mu je prodao kanabis sumnjive kvalitete.
Jack se nasmije. — Sto si mu rekla?
— Savjetovala sam mu da se obrati Službi za zaštitu potrošača — odgovorim. — A tvoja večer?
— Nije bila toliko uzbudljiva — odgovori on. — Nisam znao bih li dovršavao gomilu obveza za posao, postavljao rubne let¬vice u dnevnom boravku ili gledao reprize M.A.S.H.-a na sate¬litskom programu.
— Ja bih se na tvom mjestu bila odlučila za M.A.S.H.
— Da, to je na kraju prevagnulo — složi se on. — No, moram reći da sam jučer proveo mnogo ugodniju večer.
Ponovno se nasmiješim od uha do uha.
— I ja — zapredem. — Zapravo, ako ne misliš da sam prena-padna, voljela bih to ponoviti jednom.
— Mislim da si prenapadna — odgovori on. — I drago mi je da bi to ponovila jer, što se mene tiče, možeš ponavljati koliko god želiš.
— No, hoću li svaki put dobiti doručak u krevet ?
— Zar samo to želiš od mene? — odgovori on, zvučeći po¬vrijeđeno.
— To i tvoje tijelo — odvratim.
Kada naš razgovor završi nakon sat i pol i kada konačno krenem u krevet, moram se prisiliti da razmišljam o nečem drugom. Na'primjer, o Bennu alias mom prijatelju detektivu Greggu Bensonu i njegovoj priči o doživljajima Petea Gibsona (što još uvijek pokušavam iščeprkati), o Pollynom petom rođen¬danu idući tjedan, vjenčanju moje majke... Isuse, vjenčanju moje majke!
Još su preostala samo tri tjedna; iako je pronašla ženu koja će joj obojiti pokrivalo za glavu i nekoga tko će joj iscrtati tetovaže kanom, još uvijek ima mnogo posla »na čemu ona radi«.
Poput pozivnica. I prijevoza. I glazbe.
Zašto mislim da bih se više mogla osloniti na trogodišnjaka da obavi taj posao?

86. POGLAVLJE

Mamina kuća, Scarisbrick, Lancashire, petak, 8. lipnja

Otvorim vrata Valentini koja se luđački osmjehuje i nosi kovčeg toliko velik da bi, da ima kotače, mogao poslužiti kao vozilo.
— Krećeš li na put oko svijeta? — pitam je dok grabim ručku kovčega kako bih joj pomogla uza stube.
— Ako misliš na moj kovčeg — odvrati ona — vjeruj mi da u Harvey Nicksu ima i većih.
— Ne moraš se meni opravdavati — odgovorim.
— Znam to — kaže ona neobično veselo — ali samo da znaš da danas uredujem i sebe i Charlotte, što znači da sam morala ponijeti dvostruko više kozmetike. Imamo potpuno različite tipove kože.
Proučim joj lice na trenutak.
— Je li sve u redu? — upitam je. Nikada je nisam vidjela da se toliko široko osmjehuje, ponajprije zato što ne želi izazvati preranu pojavu borka.
— O da — odgovori ona tajnovito. — Apsolutno da.
Konačno dođemo do mamine spavaće sobe koja zbog tka¬nina ukrašenih batikom i prekrivača s narodnim vezom izgleda kao križanac prostorije u kojoj se dijeli rabljena odjeća i sobe za uživanje opijuma. Zapravo izgleda otrcano. A uz šest osoba koliko se unutra naguralo, djeluje i klaustrofobično.
— Valentina! Drago mi je što te vidim! — pozdravi je moja mama i poljubi je u obraz.
Mama je cijelo jutro provela u kućnom ogrtaču, s crvenom kosom čvrsto zategnutom u kovrče koje će tvoriti šestice na nje¬zinu licu. No, bojim se da će, kada makne ukosnice, nalikovati na lutku iz Muppeta.
— Hvala ti, Sarah.
Valentina sja od sreće. — A kako si ti? Jesi li nervozna?
— Ma ne — odgovori mama. — Ja nikada nisam nervozna. Tijekom godina, uz toliko vježbanja joge, uspjela sam nadjačati svoju nervozu.
— A i sva ta trava koju si popušila sedamdesetih vjerojatno je pomogla — dodam.
Zvono na vratima ponovno se oglasi i Valentina poletno po¬nudi da ih otvori, iako vjerojatno zato što se želi maknuti od mirisnih štapića koji se grozno kose s njezinim parfemom Be Delicious od DKNY.
Došle su Charlotte, Grace i Gloria Flowerdew, mamina prijateljica i još jedna od brojnih djeveruša, odjevena u hlače s tregerima koje su joj zaštitni znak. S dvije mlade rođakinje, Deborah i Jasmine, kao i s Denise, koja radi na recepciji kluba u kojem moja mama drži satove joge, soba sve više počinje na¬likovati na prizor buvljaka u zemljama u razvoju.
— U redu, Charlotte — kaže Valentina vodeći je prema rubu kreveta. — Kako ćemo te danas našminkati?
— Svejedno mi je — odgovori Charlotte. — Uvijek to učiniš lijepo. Kako želiš.
— Dobro — odvrati Valentina koja kao da nije očekivala ta¬kav odgovor.
— Sto ti misliš, Grace? — upita, podignuvši Charlottinu bradu uvis. — Mislim da bi malo marelice na kapcima sjajno istaknulo oči, zar ne ?
Grace, koja kopa po svojoj torbici, podigne pogled.
— Svakako — odgovori prije nego što se vrati potrazi za mo¬bitelom.
Nakon što se cerila više nego Cheshireska mačka iz Alise u Zemlji čudesa, Valentina se iz nekog razloga oneraspoloži. Ovaj put okrene se meni dok se šminkam pred zrcalom.
— Evie — pozove me. — Te boje koje stavljaš izgledale bi lijepo i na Charlotte. Sto ti misliš?
Potom učini nešto nevjerojatno. Položi obje ruke na moja ramena i sagne se da me pogleda dok mi govori. Takav tjelesni kontakt mogao bi se očekivati od dviju djevojčica koje su naj¬bolje prijateljice. No, za Valentinu je ovakvo ponašanje sumnjivo poput smedeg paketa iz kojeg se čuje otkucavanje.
— Sigurna sam da si bolje upoznata s tim stvarima — odgo¬vorim.
Ona se odmakne i prekriži ruke, sada već ljuta.
— Sto ti je? — upitam je. — Nešto se događa, zar ne?
— Sad kad si to spomenula, da, događa se — odgovori ona.
— Hajde, gukni.
— Ovo! — zaskviči ona i gurne lijevu ruku pred moje lice, a svi u sobi utihnu.
Na prstenjaku joj je dijamantni prsten.
No, ne bilo kakav.
Toliko je velik da bi ga se moglo rabiti kao uteg za papire.

87. POGLAVLJE

— Čovječe! — začuje se povik s druge strane sobe.
To je Denise, koja pojuri k nama. Zgrabi Valentininu ruku i proučava prsten dok Valentina konačno izgleda zadovoljno.
— I ja sam htjela takav! — vikne Denise na način od kojeg bi Coleen McLoughlin izgledala kao da je cijeli život pohađala satove dikcije.
Valentinino se lice objesi. — Mislim da nisi — kaže, nadureno dignuvši nos.
— Jesam — inzistira Denise.
— Ne — ne odustaje ni Valentina i povuče ruku. — Ne, nisi.
— Vjeruj mi — nastavi Denise nevino. — To je Diamontique, zar ne? Imali su ga na onom programu tv prodaje. Predivni su. Sretnice.
Valentina izgleda kao da će se onesvijestiti.
— Želiš li sjesti ? — upita je Charlotte uviđavno.
Naša se prijateljica teatralno baci na krevet, s nadlanicom na čelu.
— To nije, ponavljam, nije Diamon... kako već — kaže odlučno.
— Diamontique — ispravi je Denise. Očito je da joj nije jasno kakvu je zbrku izazvala.
— Ovo je — istakne Valentina — pravi dijamant od pet kara¬ta, savršeno izrezan i jedinstven. Draguljari su mjesecima radili kako bi napravili najljepši, unikatni i savršeni zaručnički prsten na svijetu. A i stajao je masno, što je još važnije!
Jadna Denise konačno utihne.
— Ti si zaručena?. — upita Grace u nevjerici.
— Zar je toliko teško u to povjerovati? — Valentina je sada već na rubu histerije.
— Da, zapravo, ne — Grace se usplahiri. — Hoću reći, Ed-munda znaš tek nekoliko tjedana. Zar nije malo prerano?
— Mi smo zaljubljeni — zaguguće Valentina. Charlotte se nagne da je zagrli.
— Jako mi je drago zbog tebe — kaže jednostavno. — Ti to zaslužuješ, Valentina.
Na njezine se riječi svi trgnu, uskomešaju i stanu joj čestitati. Kada žamor zamre i svi se vrate maškarama i uvijačima, priđem Valentini.
— Svaka čast — kažem. — To su sjajne vijesti. Kada te je za¬prosio ?
— Jučer — odgovori ona. — Bilo je vrlo romantično.
— Je li kleknuo?
— U povjerenju, zapravo i nije — prošapće ona. — Bili smo usred prilično zahtjevnog položaja o kojem sam čitala u Cosmo-politanu. No, ne mogu se žaliti. Očekivala sam samo višestruke orgazme, a završila sam sa zaručnikom. Sto bi djevojka mogla više očekivati od mirne noći kod kuće ?

88. POGLAVLJE

Mislim da su se ostali prvi put zamislili nad prirodom ovoga vjenčanja kada je moja mama izjavila da sve djeveruše moraju donijeti vlastite haljine. Nije bilo isprobavanja, mjeseci listanja časopisa o vjenčanjima; ničeg osim jednostavnih uputa. Odjeni¬te ljubičasto — ako želite.
Odmah sam upozorila mamu na to da nas je toliko da bismo na kraju mogle izgledati poput golema hodajućeg grozda grož¬đa. No, tek sam sada shvatila koliko nijansi ljubičaste zapravo postoji. Ustvari smo prava duga, s rasponom boja od nježne ružičaste do gotovo smeđe kakve su boje navlake na sjedalima u Fordu Cortini iz 1982. godine.
No, neke od nas ne izgledaju loše.
Činjenica da je danas Jack ovdje kao moj službeni dečko potaknula me je da se, kako je Valentina iznenađeno rekla, »po¬trudim«. Pod time mislim da sam obavila manikuru, napravila frizuru kod gotovo pristojnog frizera i nabavila haljinu od koje mi se dug na kartici vinuo u astronomske visine.
Charlotte je također pravo otkriće u haljini broj četrdeset koju sam joj pomogla izabrati. Grace izgleda lijepo, iako malo raskuštrano jer je jutros toliko žurila. I nije baš zadovoljna što joj Valentina cijelo jutro nudi tretman kojim će joj otkloniti tragove umora s očiju.
Valentina kao i uvijek izgledom podsjeća na spoj žene no¬gometaša i djevojke iz otmjenog društva, a svakoga tko joj se nađe na putu zasljepljuje najsjajnijim prstenom koji je svijet vidio izvan špota P. Diddyja.
Kad smo već kod toga, s obzirom na to da ovaj događaj uključuje i mamine prijateljice, ne bi se moglo reći da je stan¬dard odijevanja danas uobičajeno visok. Počevši od Glorije s njezinom trudničkom haljinom iz sedamdesetih do Penelopi-nih širokih hlača. Da se ovdje pojavi modna policija, mislim da mnogi ne samo da bi bili osuđeni nego bi završili na smrtnoj kazni.
No, nitko se tomu ne čudi s obzirom na to kako izgleda sa¬ma mladenka. Kada stignemo do matičara, ja sjednem s ostalim djeverušama, a uzvanici dobiju priliku vidjeti majčinu vjenčani¬cu u svoj njezinoj raskoši.
Bob se okrene prema njoj i nasmiješi se kao da je najljepša osoba na svijetu. Uvijek sam znala da je pomalo luckasta, ali ovim je to konačno potvrdila. Svi ostali samo uzdahnu.
Najupečatljivi detalj haljine jest njezina zelena boja. Toliko zelena da bi mogla poslužiti umjesto semafora. Kroj je u do¬njem dijelu dobar — haljina je lepršava i pune dužine, ali gornji dio ima neobičan izrez koji uključuje dekolte, krajnje duboko izrezan, i okovratnik. Takav bi se komad mogao odjenuti za svingersku zabavu. Cjelokupni dojam upotpunjuje pokrivalo za glavu načinjeno od jednog golemog paunovog pera koje je lako moglo biti ukradeno i iz muzeja indijanske kulture.
Matičar, stariji gospodin koji, sudeći prema njegovu sakou od tvida, nije poklonik eksperimentalne mode, izgleda napola šokirano prizorom koji se pred njim ukazao, pa mu zatreba vremena da se sabere prije nego što počne.
— Dobro jutro, dame i gospodo — pozdravi nas krotko. — Prvo ću vam poželjeti dobrodošlicu u ovom posebnom danu. Danas su ovdje Sarah i Bob da jedno drugome ponude sigur¬nost koja proizlazi iz zakonske povezanosti, iskreno sklopljenoj i vjerno održavanoj. Svjedočit ćete tom događaju i dijeliti njihovu sreću.
— No, prije nego što počnemo s glavnim dijelom svečanosti, kratko čitanje izreći će, ovaj, gospođica Gloria Flowerdew.
Gloria nas sve gotovo onesvijesti teškim mirisom pačulija kada prođe pokraj nas.
— Dobar dan svima — pozdravi nas sve i podigne dva prsta u znak mira, a zatim počne recitirati neku pjesmu.
Sve mi zvuči neobično poznato, ali ne mogu se sjetiti otku¬da. Tek kada stigne do glavnog dijela, shvatim što čita.
— Hvala ti, Gloria — kaže matičar na kraju. — To je čitanje izvod iz, ah, evo, Baby Light My Fire od Door Knobsa.
U dvorani se čuje hihot.
— Doorsa — šapnem mu. — Samo Doorsa.
— A tako, samo Doorsa — ispravi se posramljeno. Jadničak izgleda kao da je cijeli život proveo vjenčajući paro¬ve. No, kladim se da nikada ovakvo što nije vidio.

89. POGLAVLJE

Ispred matičareva ureda sunce sja, a svi se doimaju ushićeno.
— Zaista izgledaš sretno — kažem mami nježno.
— I jesam sretna — odgovori ona. Iznenadi se kada se nagnem i poljubim je u obraz.
— Sto to treba značiti ?
Slegnem ramenima. — I ja sam zaista sretna zbog tebe.
U posljednje vrijeme postala sam stvarno sentimentalna. Iako mama izgleda kao da se poigrala sadržajem svog ormara, kada su Bob i ona maloprije izricali zavjete, oči su mi zasuzile. Čemu to mogu zahvaliti, ne znam. Dobro, možda i znam.
Kada uzvanici stanu izlaziti iz ureda, nađemo se u kiši konfe¬ta koji su, mama se potrudila da sve o tome obavijesti, sto posto biorazgradivi.
— Baš su lijep par — kaže Charlotte kada stane uz mene.
— Jesu — složim se. — No, kad smo već kod ljepote, i ti ćeš danas dobiti mnogo komplimenata. Izgledaš sjajno.
— Hvala ti, Evie — odgovori ona uz širok osmijeh. — Nikada nisam mogla ni zamisliti da bih mogla ovako izgledati.
— Zaslužila si, Charlotte — odgovorim joj. — Mora da si napravila više trbušnjaka od vojnika Benjamina .
Ne samo da je Charlotte u teretani sada provodila više vremena nego kod kuće nego je u nekoliko mjeseci naučila sve stvari za koje je nekima potreban cijeli život: kako noge depili¬rati voskom bez potrebe za epiduralnom, kako olovkom ocrtati usta a da na kraju ne nalikuje na Boya Georgea, kako nokte na desnoj ruci nalakirati tako da laka ne bude sve do ramena. Danas su sve njezine novonaučene vještine došle do izražaja. Vitka je, zgodna i, što je najvažnije, sasvim samouvjerena.
Na uskom pločniku tiska se mnogo ljudi i bilo bi najbolje da što prije krenemo dalje.
— Mama — kažem i uhvatim je pod ruku — moraš baciti buket prije nego što krenemo.
— Pa da, imaš pravo — odvrati ona.
Smiješno kako žene imaju nos za takve stvari. U nekoliko sekundi nakon što se mama okrenula da baci cvijeće skupina žena okupila se s izrazom kakav bi se očekivao na licu psa pri spomenu psećih kolačića.
No, iznenadim se kada opazim da netko nedostaje. Valentina još uvijek razgovara s Edmundom i Jackom na drugoj strani pločnika i čak nije ni primijetila što se događa.
— Valentina! — vikne Grace. — Propustit ćeš ovo ako ne budeš pazila!
Dok buket leti kroz zrak, zamalo pogodivši zamršeni ukras na maminoj glavi, sve žene pohrle prema naprijed i stanu se, dobro raspoložene, ali odlučne, laktima boriti za pobjedu. No, nitko nije toliko gibak, a ni uporan kao Valentina.
Kada ju je Grace pozvala, zadignula je suknju i u sprintu krenula prema nama, razmičući sve koji su joj se našli na putu. Nježnoplavi šešir odleti s glave Graceine mame, buket rođakinje Denise izleti joj iz ruke, a Glorijin kaftan završi joj preko glave. I konačno, vrlo nalik na olimpijskog igrača odbojke, Valentina poleti kroz zrak za buketom. Nekim čudom, svi joj se u ključ¬nom trenutku maknu s puta. Zapravo, gotovo svi. Osim mene.
Dok promatram Valentinin skok kao u usporenom filmu, opazim kako mi se poput malog kometa približava i njezin zaručnički prsten, prije nego što će sletjeti... na moje lice. Kada me pod pravim kutom bolno udari u očnu šupljinu, izbije mi zrak iz pluća. Jedina misao koja mi kroz glavu prođe dok padam na do jest da nikada u životu nisam osjetila takvo što.
Dok sjedim na asfaltu, treba mi neko vrijeme da shvatim što se dogodilo. S vremenom postanem svjesna da mi iz nosa kapa krv, a u oku me bolno probada.
Baš kad se upitam hoće li mi se oko glave zavrtjeti zvjezdice kao u crticu, postane mi jasno da nitko nije primijetio što mi se dogodilo. Svi su previše zauzeti proučavanjem buketa. Sa svoga povoljnog položaja na du parkirališta mogu vidjeti između ljudi.
Patrick je ondje, odjeven mnogo ležernije nego na vlastitom vjenčanju, i smješka se Charlotte.
— Ti ćeš sljedeća prema oltaru, draga — nježno je zadirkuje dok je rukom grli oko ramena. Pokaže na buket koji ona čvrsto drži i za koji se s Valentinom izborila prije koji trenutak.
— Jesi li nam koga zatajila? — nasmiješi joj se.
Charlotte ga pogleda, a obrazi joj se crvene kao da su na že¬ravici. Njezino oduševljenje time što je uhvatila buket ne može biti očitije jer mi se čini da je nikada dosad nisam vidjela da se toliko osmjehuje. Odlučim ustati da joj čestitam.
No, u tom se trenu onesvijestim.

90. POGLAVLJE

— Zaista bi trebala otići liječniku — kaže mi Jack dok mi na oku kao oblog drži vlažan komadić vate.
— Ne treba mi liječnik — zavapim očajnički. — Treba mi papirnata vrećica da je nabijem na glavu.
Jack zatomi osmijeh.
— Začas će sve biti u redu — kaže. — Zaista, znam da je oteklina sad velika, ali takve ozljede brzo splašnjavaju. Iznenadit ćeš se.
Dosta mi je iznenađenja. Poput, na primjer, onog koje sam vidjela kad sam se pogledala u zrcalo. Nakon što sam se cijelo jutro uređivala za Jacka, moje lice, što mogu zahvaliti Valenti-ninom prstenu veličine kristalne kugle, sada izgleda kao da sam se deset rundi borila s Mikeom Tysonom.
U redu, ispričala se. Zapravo je toliko bila zaprepaštena time što je učinila da je izgledala kao da joj je zaista žao, barem na trenutak. No, to ne mijenja činjenicu da je moje oko sada toliko modro i natečeno da jedva vidim te da moram trpjeti poniženje jer moj dečko inzistira da mi s nosa briše sasušenu krv.
— Još uvijek izgledaš lijepo — kaže i poljubi me u usta, a ja gotovo briznem u plač. Ne samo zbog boli u glavi u kojoj mi tutnji kao da po njoj netko skače, čak i nakon toliko analgetika koliko bi bilo dovoljno da se omami teretni konj.
Jack i ja smo sada zajedno točno osam tjedana. U drugim okolnostima takvu bih vezu smatrala uspjehom, što zapravo i jest, s obzirom na moju prošlost. No, sada ne razmišljam tako. Osam tjedana prošlo je toliko brzo da ne mogu ni zamisliti da iza toga ne uslijedi zajedničkih deset, pa dvadeset ili tko zna koliko još.
Ne samo da ga se nisam zasitila. Srce mi poskoči pri samom pogledu na njegovu spužvu za kupanje u mojoj kupaonici. Ili, kada se probudimo zajedno u nedjeljno jutro, a on predloži da dan provedemo skupa — ponovno — jedva se mogu suzdržati. Ili, kad me nazove na posao i spomene da jedva čeka da me vidi navečer, moj dan je ispunjen.
Ukratko, sasvim sam izliječena. Moji problemi s vezama sada su stvar prošlosti. Jedini nedostatak je taj što mi je trebalo sve do danas da shvatim koliko sam zapustila druge osobe u svom životu. Izvan posla, jedina osoba s kojom sam provodila vrijeme bila je moja mama, i to iz potrebe, s obzirom na to koliko je nasumično bilo njezino planiranje vjenčanja.
No, s iznimkom njezine kćeri koja izgleda kao da se potu¬kla u uličnoj borbi, stvari su se dobro posložile. Domjenak se održava na polju nedaleko od mamine kuče, što zvuči grozno, ali zapravo nije tako loše. Šator neće imati zavjese od organdija i svijećnjake jer je riječ o bivšem pivskom šatoru koji je bio po¬stavljen na festivalu Reading . Ljubitelji crvenog mesa neće se pretjerano razveseliti švedskom stolu, ali oni koji vole grahorice i sušene papaje mislit će da su u raju.
Zapravo, ne brinem se za mamu nego za Grace. Najbolja mi je prijateljica otkako znam za sebe i jasno mi je da se nešto događa između nje i Patricka a da mi ona to ne mora reći. »Ne¬što« je najbolje što zasad mogu zaključiti na temelju toga kako je čudno zastenjala kada sam je upitala za više detalja.
No, danas sam odlučila otkriti o čemu je riječ. Bez obzira na to koliko mi se teško odvojiti od Jacka, upravo ću to učiniti. Odmah.




91. POGLAVLJE

Pretpostavljam da se to moralo dogoditi. Znala sam da će se dogoditi. Samo sam to potisnula u sebe pretvarajući se da neće. No, Gareth je vrsta osobe koja se ne može suzdržati. Koliko god ja to očajnički željela.
— Evie! — zadere se on dok krećem prema Grace na drugom kraju šatora.
Raspoloženje mi splasne kao probušeni balon.
— Pokušao sam ti uloviti pogled za vrijeme ceremonije — kaže mi — ali... Bože, što ti se dogodilo?
— Ma ništa — odgovorim i dotaknem si oko, ali isto bih pitanje postavila i njemu. Garethova koža sada izgleda toliko loše kao da svaki dan obavlja piling ribežom za sir.
— Jesi li... dobro? — pitam ga.
— Naravno da sam dobro — odgovori on i s brade zguli suhi komadić kože pa ga baci na pod. — Zašto ne bih bio ?
— Ne znam, ne izgledaš baš sjajno — usudim se reći.
— U redu sam — odgovori. — Ne mogu biti bolje. No, kako si ti? Nisi me nazvala kao što si obećala. Ali neću ti zamjeriti. Jesi li nosila naušnice ?
Naušnice koje mi je darovao u Jacarandi trenutačno prže rupu na dnu moje komode kao da su od kriptona. Ne želim ih, ali ne znam što da učinim s njima. Ne pada mi na pamet da ih nosim, ali pomisao da bih ih mogla baciti čini mi se pomalo bezobzirnom.
I, usprkos tome što je susret s Garethom ugodan koliko i sat terapije elektrošokovima, dio mene osjeća se loše zbog učinka koji je moj odlazak imao na njega.
— Nisi mi ih trebao kupiti, Gareth.
Dajem sve od sebe da zvučim ljubazno, ali odlučno, a ne Ijutito i zapovjednički. — Znam da si mislio dobro, ali svejedno nisi trebao.
— Ali željela si ih, zar ne?
— To nema veze — odgovorim.
— Sto onda ima veze? — upita on i počeše se po lijevoj strani brade toliko jako da izgleda kao da će prokrvariti.
— Ima veze to što više nismo zajedno — objasnim mu njež¬no. — I nikada više nećemo biti.
— Ne još — podsjeti me.
Prije nego što ga uspijem trgnuti iz te maštarije, pojavi se Bob. On me je zapravo upoznao s Garethom i sada osjećam golemo olakšanje što je sa mnom još netko tko će podijeliti teret njegove nazočnosti.
— Bobe, čestitam! — usklikne Gareth i potapša ga po leđima s tolikom snagom da ga gotovo obori. — Kako se držiš ?
— Dobro, da — nakašlje se Bob. — Kako si ti? Jesi li prona¬šao novi posao ?
Namrštim se. Nisam znala da Gareth više ne radi s Bobom na sveučilištu.
— Imam mnogo toga na čekanju, da tako kažem — odgovori Gareth i nervozno me pogleda.
— Kada si dao otkaz ? — upitam ga.
— Prije nekoliko tjedana — odgovori on. — Odlučio sam da to više nije za mene.
Sada se Bob namršti.
— U svakom slučaju — nastavi Gareth — idem prigristi malo ove divne hrane. Vidimo se poslije, Evie, Bob!
Kada krene prema šatoru, okrenem se prema očuhu.
— Sto je to bilo? — upitam ga.
— Smiješno, zapravo — odgovori Bob. — Ustvari nije otpu¬šten, ali šuška se da su zamjenik rektora i on došli do zajednič¬kog dogovora da će otići i više se nikada ne pojaviti na njihovu pragu.
— Zašto? — upitam. Garethovo društvo možda je u posljed¬nje vrijeme ugodno kao najezda grinja, ali nikada ne bih pomi¬slila da bi mogao biti otpušten.
— Nije sasvim jasno — odgovori Bob. — Samo znam da su ga se već pokušavali riješiti cijelu vječnost. On je vrlo teška osoba za suradnju. Pomalo... podmukla, kao što su mi rekli. Ali ne znam što se točno događalo s njim, osim što se jako posvadio s jednom od naših profesorica, dragom gospodom Deirdre Bennet. Velike stražnjice i groznih zuba, ali vrlo ljubazna. Čini se da se nakon toga sasvim izgubio. No, nikome pretjerano ne nedostaje, moram biti iskren.
— Podsjeti me da me nikada više ne upoznaješ s muškarcima — dodam.
On pogleda Jacka koji u šatoru priča s mojom mamom i klimne.
— Čini mi se da za tim u budućnosti neće ni biti potrebe, zar ne?

92. POGLAVLJE

Prema izrazu lica Graceine mame reklo bi se da pati od kronič¬nog problema s vjetrovima ili da je se švedski stol nije pretjerano dojmio.
— Ovo je vrlo neobičan namaz, Evie — kaže ona ljubazno. — Nema baš mnogo kanapea.
— Ima dobrih salata — ponudi Grace, iako ni Scarlett, koja je u kolicima do nas, ne izgleda pretjerano uvjereno.
— Da... — odgovori gospoda Edwards i s oklijevanjem od¬grize komadić pogačice od slanutka. — Iako me neka od ovih jela podsjećaju na ono što stavljaš na dno kaveza Pollyna kunića.
Odjednom se pojavi moja mama, poravnavajući paunovo pero na glavi.
— Zabavljate li se? — upita nas.
— Svakako — odgovori Grace. — Jako mi se svidio obred. Jeste li već upoznali moju mamu?
Graceina mama se nasmiješi i poravna haljinu koja izgleda kao da je stigla ravno iz ormara pokojne Kraljice Majke.
— Jako mi je drago što smo se upoznale — kaže najotmjenije što može. — I čestitam od srca.
— O, hvala vam — kaže mama, pa je zgrabi za ruku i snažno protrese. — Baš sam sretna što ste uspjeli doći.
— Pa dobro — odgovori gospoda Edwards, još uvijek s čudnim tonom u glasu. — Ja sam ovdje samo da se brinem o malenima. Uskoro ću ih povesti sa sobom da moja Grace može
malo uživati. Nema mnogo slobodnog vremena, normalno, uz svoju odgovornu poziciju na poslu.
— Dobro, hvala, mama — prekine je Grace prije nego što gospoda Edwards krene raspredati o tome kako je »napredna« bila kao dijete.
— Kakav je švedski stol? — upita moja mama. — Ooo, vi ste očito uživali, gospodo Edwards.
— Ha, da, jako dobro — odgovori Graceina mama. — Ja do¬duše više volim izbor hrane u Marks & Spenceru. Znate, mini pite, male kobasice na čačkalicama i takve stvari. No, i ovo je vrlo dobro. Za promjenu.
— Bob i ja ne kupujemo hranu od konglomerata — odvrati mama.
— Od čega, draga? — začudi se gospoda Edwards.
— Znate, supermarketa... lanaca — objasni mama. — Mi na¬stojimo kupovati izravno od uzgajivača. Hrana je mnogo ukus¬nija, a u konačnici i jeftinija.
Gospoda Edwards junački pokuša prikriti svoju zabrinutost za dobrobit moje majke, a vjerojatno i za njezin zdrav razum.
— Hmm — odgovori. — Mislim da to ne bi bilo praktično u na¬šem slučaju. Ne znam gdje bih drugdje nabavila kolače koje volimo.
— Morate me ispričati jer moram pozdraviti i druge goste — kaže mama. — Ali prije nego što odete, imate li možda upaljač?
— Ja ne — kažem.
— Zao mi je, Sarah — kaže Grace. — Ja ne pušim.
— Ma nema veze — odgovori mama. — Nije za mene nego za Bobova prijatelja Gerryja. U povjerenju, mislim da ga treba samo za sišu.
Gospoda Edwards nam se obrati kada mama ode.
— Sto je šiša? — upita. Grace proguta knedlu.
— Vrsta roštilja — odgovorim. — Peći će kukuruz na štapu.



Spojler:
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
Spojler:

JANE COSTELLO  Djeveruše 8b_15
http://www.book-forum.net

11JANE COSTELLO  Djeveruše Empty Re: JANE COSTELLO Djeveruše taj Čet Feb 23, 2012 7:25 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
93. POGLAVLJE

Patrick pokušava poljubiti Scarlett i Polly prije nego što ih gos¬poda Edwards odvede kući. Problem je u tome što ih vjerojatno vidi četiri.
— Gde su moje djevojčice? — frflja prije nego što ih obje digne u zrak.
— Jesi li pijan, tatice? — upita Polly.
— Nemoj biti smiješna — odgovori on i pokuša je potapšati po glavi, ali promaši.
— Nisam baš sigurna da si je prevario — kaže mu Grace kada odu, ali on se ne obazre na njezinu primjedbu, pa još jedanput junački potegne iz boce piva.
Kako se spušta sumrak, u šatoru se pale svjeda i nas četvero, Grace, Patrick, Jack i ja, promatramo kako se bend priprema za nastup. To su Bobovi prijatelji i opisala bih ih kao pojačanu verziju Simona i Garfunkela.
— Zdravo svima — kaže pjevač, srednjovječni muškarac u havajskoj košulji i frizure ludog znanstvenika. — Prije nego što počnemo, htio bih čestitati Bobu i Sarah. Ne pada mi na pa¬met... luđi... par.
Svi bučno pozdrave početak pjesme koju su mladenci izabra¬li za svoj prvi ples: Let's Spend The Night Together od Rolling Stonesa.
Bob zgrabi mamu za ruku i povede je na plesni podij skakutavim korakom dok im glave manično poskakuju u ritmu glazbe. On je strastveno zavrti i oboje stanu lamatati rukama kao da prizivaju kišu. Zapale plesni podij na vlastiti jedinstveni način.
— Drugi bi ljudi za prvi ples izabrali Jamesa Blunta — kažem odmahujući glavom.
— Barem se dobro zabavljaju — odvrati Grace, smijući se. — To im moraš priznati.
— Da, stvarno — složim se. — Čuj, razmišljala sam. Trebali bismo se naći u četvero.
— Misliš kao izlazak u parovima? — odvrati ona. — Takvo što nisam napravila otkako mi je bilo osamnaest.
— Nisam predložila da idemo na kuglanje — kažem. — Za početak, imam lošu koordinaciju. No, mislila sam da bi večera bila zgodna. Jack sjajno kuha.
— Mah, Jack — kaže Patrick dok se ljulja naprijed natrag. — Prvo nas pozoveš vani, a onda vi kuhate. Ja nisam za to, čovječe. Patrick me očito želi zadirkivati, ali toliko je pripit da na kraju zvuči prostački. Srećom, Jack je dovoljno pristojan da se pravi kako nije primijetio.
— Imaš pravo — odgovori mu Jack. — Možda bismo djevoj¬kama trebali prepustiti kuhanje. Jedini je problem što sam pro¬bao Evienu tjesteninu i malo se brinem jer postoji mogućnost da drugi pokušaj ne preživim.
Nježno ga gurnem u ruku, a on me privuče k sebi i blago poljubi u vrh glave. Kada se razmaknemo, okrenem se da po¬gledam Grace i Patricka i zaprepasti me što vidim. Odmaknuli su se jedno od drugog i čini se da im je toliko neugodno zbog našeg iskazivanja osjećaja da niti jedno od njih ne zna gdje bi pogledalo. Potom se dogodi nešto neobično. Patrick isprazni čašu, okrene se na peti i ode. Samo tako.
— Ideš li do šanka? — Grace poviče za njim, jasno pokuša¬vajući pokazati kako je njegov postupak nije iznenadio toliko koliko nas.
No, on ne obrati pažnju na nju i krivudavim se korakom udalji.
— Nadam se da se večeras nisi nadala seksu — kažem. — Ni¬sam vidjela Patricka ovako pijanoga od vašeg vjenčanja.
— Mhm — složi se ona uz prisilan smiješak.
— Grace, jesi li sigurna da je sve u redu? — upitam je, ali mi je jasno da sada nije vrijeme za razgovor. Ona nikada ne bi istresla dušu pred Jackom.
— Da, sve je u redu — odgovori ona. — Nego, mislim da mi ne preostaje ništa drugo nego da mu se priključim. Mogu li i vama donijeti piće ?


Oboje odmahnemo glavama. Dok odlazi u smjeru kojim je otišao Patrick, zgrabim je za ruku.
— Grace — pozovem je da nas Jack ne čuje. — Želiš li pričati?
— Ne, stvarno — odgovori ona. — Nije to ništa. No, meni se čini da je nešto. Nešto veliko.

94. POGLAVLJE

Ako sam mislila da se Patrick ponaša čudno, to nije ništa u us¬poredbi sa Charlotte.
Otkako je počela s dijetnim režimom, ovo je prvi put da je popila išta drugo osim gaziranih napitaka punih saharina, i to na nju ima trenutačni učinak. Kada smo maloprije zajedno otišle na kemijski zahod, toliko se ljuljala pokušavajući čučnuti, da je gotovo prevrnula kabinu.
— Oooh — kaže ona i neobuzdano zabaci glavu. — Prvo pošteno piće koje sam popila nakon toliko vremena i već sam pripita.
Ona nije jedina. Zahvaljujući modrici na oku i analgeticima, osjećam se kao da sam cijelo poslijepodne provela na vrtuljku na dječjem igralištu.
— No, osjećaj nije neugodan — naceri se ona. — Ustvari mi je baš lijepo.
Da barem i ja to mogu reći.
Kada se vratimo u šator, bend je u punom zamahu, a s njim i Valentina. Ne obazirući se na to što trenutačno sviraju glazbu Vana Morrisona, Valentina je otresla prašinu sa zaboravljene ko¬reografije spajsica i sada je izvodi prvi put nakon deset godina zaborava. Edmund puca od ponosa.
— Znaš — odjednom će Charlotte — ljudi te drukčije gledaju kada si mršav.
— Ja ne — odlučno odgovorim. — Mislim, izgledaš sjajno, ali za mene si ista stara Charlotte. Uvijek sam mislila da si zgodna i uvijek ću to misliti.
— Da, ali nisu svi kao ti, Evie — odgovori ona. — Uzmi moju mamu kao primjer...
Charlotte proguta veliki gudjaj vina.
— Znaš li što je u nedjelju rekla? »Mršava si kao čačkalica.« Svratila sam na ručak i preskočila jorkširski puding i umak...
— A ona se zamalo onesvijestila? — našalim se. Charlotte se nasmiješi.
— Ali ne radi se samo o mojoj mami — nastavi ona dok za¬dovoljno rukom prelazi preko svoje nove usko rezane haljine. — Nego i o...
— Kome? — upitam je.
Pogleda me i znakovito se nasmiješi.
— Muškarcima — prošapće i zahihoće se kao nestašna ško¬larka.
— Muškarcima? — ponovim uz širok osmijeh. — Reci, s kim si očijukala?
— Ah — kaže ona i otpije još jedan izdašan gudjaj vina. — To bi bila vijest.
— Charlotte — prekorim je, pomalo iznenađena — prestani se zezati. Hajde, reci mi.
Ona odmahne glavom.
— Ne još — odgovori.
— Charlotte! — zacvilim. — O čemu govoriš? Reci mi od¬mah!
Ona se ponovno naceri.
— Ne mogu.
— U redu, u redu.
Očajnički želim znati o čemu se radi, ali ne bih htjela da se sasvim zatvori. —Je li se nešto... dogodilo?
Ona se zagleda u svoju čašu i ponovno se nasmiješi.
— O, da — odgovori sanjivo. Razrogačim oči.
— Molim?
Ona odmahne glavom, očito uživajući što me može zadirki¬vati svojom tajnovitošću.
— Jeste li se poljubili ? — upitam je.
— O da — opet će ona.
— Slušaj, ti — kažem na rubu očaja. — Ja sam novinar i iz¬vući ću to iz tebe prije ili poslije, obećavam. Onda, hoćete li se ponovno vidjeti ?
Charlottin osmijeh u trenu nestane i sada izgleda vrlo ozbilj¬no. I vrlo pripito.
— Nadam se — odgovori. — Zaista se nadam. Ali, iskreno, nisam toliko sigurna.

95. POGLAVLJE

Patrick je uvijek bio od onih koji su, kada malo popiju, veseli. Bezopasni pijanac. Vrsta osobe koja, nakon što popije nekoliko krigli u petak uvečer, radi smiješne stvari u boksericama i dijeli slinave poljupce svojim prijateljima. Nikada nije bio dosadni pijanac. No, sudeći prema njegovu ponašanju od maloprije, ne¬što se očito promijenilo.
Zato sam Jacka ostavila da s mojoj mamom popriča o blat¬nim klizištima u Gvatemali i krizi s hranom na Malaviju (drago mi je što njihov razgovor teče srdačno, kako i priliči ovom vese¬lom događaju), a ja sam otišla u potragu za Grace. Naposljetku sam je pronašla kako pokraj šanka razgovara s Jimom.
— Zdravo vas dvoje — pozdravim ih veselo, ne želeći pobudi¬ti sumnju da sam došla u želji za dubokim i važnim razgovorom. — Sto mislite o bendu?
— Sjajni su — odgovori Jim. — Iako mislim da ih je Valentina maloprije pokopala kad ih je pitala znaju li koju od Christine Aguilere.
— Čuj, Jime — obratim mu se — ne bih htjela ispasti nepri¬stojna, ali pitam se bi li mi mogao posuditi Grace na par mi¬nuta?
— Naravno — odgovori on. — Ionako sam želio pokušati na¬govoriti Charlotte da mi se pridruži na plesnom podiju.
Grace i ja potražimo miran stol što dalje od podija. Dok prolazimo pokraj Valentine, primijetim da ona, koja i inače uvelike mlati rukama dok pleše, večeras toliko maše rukom na kojoj joj je prsten da bi lako mogla i upravljati prometom.
— Sto je? — upita Grace dok sjedamo za stol.
— I ja sam tebe to htjela pitati — kažem joj.
No, prije nego što mi uspije odgovoriti, u mojoj torbi zazvo¬ni telefon. Pogledam u torbu i vidim da zvoni Jackov telefon koji mi je povjerio nakon što je maloprije skinuo sako. Inače bih mu ga odmah odnijela, ali kako sada nije pravi trenutak, samo pritisnem tipku za stišavanje zvona.
— Kako to misliš? — upita Grace.
— Ne bih htjela zabadati nos, ali primijetila sam da Patrick i ti izgledate... ne znam... kao da niste svoji.
Ona se ugrize za usnu i kratko promisli.
— Primijetila si, znači — konačno odgovori.
— Zar nešto nije u redu? — upitam je.
— Da, mislim da nije — uzdahne ona. — No, teško mi je odrediti što.
Odjednom Jackov telefon ponovno zazvoni. Iskopam ga iz torbice i ponovno utišam zvono, a zatim klimnem Grace da nastavi.
— Teško mi je reći što jer se ne radi o nekoj velikoj stvari — nastavi ona. — Nismo se posvađali zbog novca, ni djece, zapravo ničega. No, stalno smo si za vratom. Patrick se odmah uvrijedi, što god da kažem. A nikada se ne doima sretnim.
— Imaš li pojma koji bi mogao biti razlog? — upitam.
— Hoćeš reći, mislim li da ima ljubavnicu? — odvrati, a oči joj se počnu puniti suzama.
— Ne! — kažem brzo. — Nisam na to pomislila ni na sekun¬du!
— Ozbiljno? — odvrati ona. —Ja nisam toliko sigurna. Zaista nisam.
Kada plaču, neki ljudi izgledaju kao u filmovima, s jednom suzom koja poetično klizi niz porculansku kožu. Grace, kao ni ja, nije jedna od tih.
Obrazi joj podsjećaju na usoljenu govedinu, oči su joj natečene gotovo kao i moje, a nos joj je poprimio poznatu ni¬jansu cikle koja se pojavljuje nakon brisanja šestoslojnim ubru¬som.
— Patrick te voli, znam to — kažem. — Trebala si samo vi¬djeti kako te je gledao na vjenčanju. Stvari se nisu mogle toliko promijeniti preko noći.
— Da, tko bi rekao — odgovori Grace i ponovno obriše nos ubrusom. — Ali izgleda da je tako.
— Jesi li pokušala s njim popričati?
— Hmm, da. Na neki način. Namrštim se. — To znači da nisi.
— Valjda se nisam htjela sukobiti s njim — prizna ona.
— Trebala si — kažem strogo. — Sukobiti se s njim, popričati s njim, reći mu da ga voliš.
Uočim naznaku smješka.
— S obzirom na to da nikada nisi bila u dugoj vezi, daješ vrlo dobre savjete.
Zagrlim je jednom rukom. — Bila je ključna riječ — kažem.
— Moj novi nadimak je obvezivanje. Jack i ja smo toliko za¬ljubljeni da uz nas Romeo i Julia izgledaju kao emocionalno zakinute osobe.
— Drago mi je — odvrati Grace. — Zaista mi je drago. Odjednom Jackov telefon ponovno zazvoni. Kako bih pre¬kinula tu zvonjavu, ovog se puta odlučim javiti.
— Dobar dan, dobili ste Jackov broj — kažem.
— Ovaj, zdravo — kaže glas mlađahne žene s druge strane.
— Je li Jack ondje ?
— Trenutačno nije — odgovorim. — Ovdje je negdje, ali ni¬sam sigurna gdje točno. Mogu li preuzeti poruku?
— Da — kaže žena. — Možete li mu reći da je zvala Beth? Samo sam mu htjela reći da je kod njega još uvijek moja majica. Zaboravila sam je jutros kada sam odlazila i htjela sam pitati mogu li sutra doći po nju.
Smrznem se.
— Mogu li zapisati vaš broj ? — kažem.
— On ga već ima — odgovori ona. Odjednom ne znam što bih više rekla ili učinila.
— Halo? — kaže Bcth.
— Da, nema problema — konačno odgovorim i okončam razgovor.
— Sto se dogodilo? — upita Grace, naginjući se prema meni. — Evie, blijeda si kao zid! Sto se dogodilo?

96. POGLAVLJE

Evie, ti si glupača. Ne, još gore. Ti si lakovjerna glupača.
Čim sam vidjela Jacka kako s Beth razgovara na otoku, znala sam da se nešto događa. Između njih je bilo više kemije nego na vršku Bunsenova plamenika. Potom ga je zvala na mobitel prošlog tjedna. I sada ovo. Kako sam mogla biti tako glupa?
Točno znam kako. Toliko me je oborio s nogu da je pritom oborio i najmanji tračak zdravog razuma. I zato sam se uspjela uvjeriti da ne primjećujem što se događa.
Što je zapravo smiješno jer sve nije moglo biti jasnije niti da je netko postavio golemu strelicu kao putokaz. Znala sam što se događa i odlučila sam to ignorirati!
— Jednostavno ne mogu vjerovati — kažem Grace dok jurim kroz šator. — Zaista ne mogu.
— Jesi li sigurna da ne postoji neko objašnjenje? — odgovori ona, nastojeći uhvatiti korak sa mnom.
— Reci mi — kažem joj i okrenem se toliko naglo da mi u glavi zabubnja kao da netko po njoj pleše u klompama. — Koje je objašnjenje tu moguće? Vidjela sam što će se dogoditi još na Georginom vjenčanju. Dao joj je svoj broj telefona. Vidjela sam kako očijukaju. Onda sam prije nekoliko tjedana vidjela njezino ime na zaslonu njegova mobitela. A sada je Beth kod njega ostavila majicu prije nego što je od tamo otišla... jutros!
Grace očito pokušava smisliti što bi rekla, ali umjesto toga samo otvara i zatvara usta poput uznevjerene zlatne ribice.
— Znači, ti nisi jučer navečer bila s njim? — upita ona konač¬no, hvatajući se za slamku spasa.
— Bila sam zauzeta pomažući mami oko priprema za vjenča¬nje — nastavim, sada već klepećući poput Gordona Ramsaya s PMS-om — što je očito bila sjajna prilika. Zaista ne vidim drugo objašnjenje nego da je Beth prenoćila kod njega zbog divljeg, cjelonoćnog, strastvenog seksa.
— Dobro, možda je prenoćila kod njega. Ali možda se ništa nije dogodilo — kaže Grace. No, prema njezinu izrazu lica vi¬dim da ni ona ne može povjerovati u to.
— Ako se ništa nije dogodilo, zašto onda to nije spomenuo?
— upitam tužno.
— Samo ne bih htjela da učiniš nešto zbog čega ćeš požaliti, Evie — kaže ona i zgrabi me za ruku. — Znam koliko ti se sviđa.
— To je bilo prije nego što sam saznala, zapravo uvjerila se da mi mulja — zaključim.
Ostavim Grace kod ulaza u šator i nastavim potragu za Jack-om. No, prva me se dočepa moja majka koja uzvikuje moje ime dok ide prema meni. Njezino pero na glavi sada je savijeno pod savršenim pravim kutom.
— Gotovo da te nisam vidjela cijelu večer — kaže mi veselo.
— Uživaš li?
— Da — iscijedim iz sebe uz namješten osmijeh. Moj odgo¬vor ne bi mogao biti prozirniji ni da je od pleksiglasa.
— Što se dogodilo?
— Ma ništa — odvratim. —Jesi li negdje vidjela Jacka?
— Htjela sam ti reći još prije: zaista je krasan, znaš — odu¬ševljeno će ona. — Hoću reći, da sam s nekim od tvojih bivših pokušala porazgovarati o humanitarnoj krizi u Republici Kon¬go, mislili bi da govorim drugim jezikom.
— Mhm — složim se. — Jesi li ga vidjela?
— I čini se da mu se veoma sviđaš — nastavi ona. Počinjem misliti da. ja govorim drugim jezikom.
— Da — kažem strpljivo. — Ali jesi li ga vidjela?
— Da — konačno če ona. — Ostavila sam ga da porazgovara s onim momkom kojeg znaš.
— Kojim momkom, mama?
— Znaš — objasni ona — onim s problematičnom puti. Re¬kla sam mu da bi to morao pregledati. Upoznala sam nekoga s takvim osipom kada sam bila u Indiji i za tjedan dana čovjek je bio u komi.
— Ne misliš valjda na Garetha? — upitam.
— Da, na njega — odgovori ona veselo.

97. POGLAVLJE

Istoga trena osjetim kako me prožima jeza što nisam uspjela Jacka i Garetha držati na udaljenosti. No, podsjetim se da je to u ovim okolnostima sasvim nevažno.
Kada ih konačno ugledam, prvo što primijetim njihovi su izrazi lica. Gareth se smješka svojim sve jezovitijim smiješkom s kojim bi mogao zaigrati i u nekom hororu.
Jack se, za razliku od njega, uopće ne smješka.
— Mogu li razgovarati s tobom nakratko? — kažem mu.
— Molim? — kaže on, mršteći se. — Da, naravno.
— Dobro se provodiš, Evie? — Gareth upita dok odlazimo, ali se ne uspijem prisiliti da mu odgovorim.
Kada se nađemo na sigurnoj udaljenosti, okrenem se Jacku i pokažem mu njegov telefon.
— Evo — kažem oštro. — Vraćam ti mobitel. Zvala je Beth. Ostavila je poruku da je nazoveš.
— U redu — odgovori on i uzme telefon bez i najmanje naznake posramljenosti.
— Tako je — dodam da pojačam dojam. — Beth.
— Cuo sam te — odvrati on. Čini mi se da bi i zid od cigle pokazao više kajanja.
— Jesi li? — svjesna sam da mi glas počinje podrhtavati i da postajem histerična, ali to ne želim pokazati. — O, čuo si me, je li? U redu. Dobro. U-re-du.
On uopće ne obrati pozornost na moje ponašanje, što me zapravo zaprepasti. Nema nimalo srama.
— Moram pričati s tobom o nečemu, Evie — kaže on.
— A da? — Srdito prekrižim ruke. — O čemu?
— O nečemu... — ali zaustavi se usred rečenice. — Zašto to radiš ?
-Što?
— Grimasu.
Sada sam zaista Ijutita.
— Jer sam uzrujana — kažem, nastojeći kontrolirati glas kada odjednom shvatim da zvučim sve više kao Miss Piggy u provali bijesa.
— Zapravo sam strašno uzrujana, ti prevarantski...
Poželim reći »gade«, ali zvučala bih kao u sapunici. — ...ti prevarantski... taj i taj.
Čak je i meni jasno da zvučim smiješno.
— O čemu pričaš? — Jack izgleda zbunjeno.
— Pričam o onome što imaš s Beth — konačno ispljunem. On namršti obrve.
— Nemoj me tako gledati — kažem, a u glavi ponovno čujem bubnjanje. — Znam da si joj dao svoj broj na otoku. Znam da te zove jer sam vidjela njezino ime na tvom mobitelu. I sada te je zvala da ti kaže da je kod tebe jutros ostavila svoju majicu. Vjerojatno misliš da imam inteligenciju amebe.
— Evie — kaže on smireno. — Ne znaš o čemu govoriš.
— Znači, sve poričeš?
Mogla bih lako zamijeniti državnog odvjetnika.
— Da — odgovori on. — Poričem. No, kad već razgovaramo o tome, pitam se bi li i ti mogla nešto pojasniti?
— Pucaj — kažem i toliko čvrsto prekrižim ruke da mi zglo¬bovi utrnu.
— Sjećaš se kako si mi na obali na vjenčanju ispričala srce-drapateljnu priču o tome kako te je ostavio dečko? Tko je ono bio, Jimmy, s kim si izlazila dvije i pol godine?
Osjetim kako mi se uz vrat penje vrućina.
— To je bila gomila laži, zar ne ? — nastavi on. Pokušavam pronaći neki smisleni odgovor, ali ništa mi ne
pada na pamet.
— I reci mi još nešto — nastavi on mrko. — Je li istina da nikada, ikada, nisi izlazila s nekim dulje od nekoliko tjedana jer bi sa svima prekinula prije toga?
Riječi me ponovno izdaju. Sto za mene baš i nije tako uobi¬čajeno.
— Na temelju ove tišine, zaključio bih da jest. Zašto si mi lagala, Evie?
Razmislim pažljivo i pokušam se sjetiti pravog razloga.
— Nisam sasvim lagala — pokušam.
— Nisi ? — upita on.
— U redu, jesam. Imala sam neke razloge — kažem. — Ali nemojmo mijenjati temu. Željela bih znati koliko dugo traje ovo između tebe i Beth.
On odmahne glavom. — Nema ničeg između mene i Beth.
— Ne vjerujem ti — kažem.
On ne reče ništa, samo me prostrijeli pogledom.
— Jesu li ove smiješne optužbe tvoj način da prekineš sa mnom? — upita me. — Jer, sada smo zajedno već osam tjedana. Koliko čujem, to bi trebalo biti to.
— Smiješne su, znači? — odgovorim, odbijajući mogućnost da me uvuče u bilo kakvu drugu raspravu osim one za koju mislim da je najvažnija.
— Da, jesu — odgovori Jack. — Ali poštedjet ću te muke, Evie. Ne moraš prekinuti sa mnom. Sam ću otići.
I potom se okrene i ode.
— Očekuješ li, znači, da povjerujem da između tebe i Beth nema ništa, ali mi ne želiš objasniti zašto je ostavila odjeću u tvom stanu? — viknem za njim.
— Ne moram ti ništa objašnjavati jer nisam učinio ništa loše! — dovikne on. — I usput, ne očekuj da ću te zasipati nakitom kao Gareth sada kad smo prekinuli.


98. POGLAVLJE

Na čudan način osjećam se kao na dan kad sam izgubila djevi-čanstvo. Kroz maglu se sjećam tog raspoloženja dok sam hodala gradom, neobvezno razgledavajući izloge. Imala sam dojam kao da se temeljni dio mene promijenio zauvijek. Također sam imala sablastan i neobičan dojam da svi to znaju. Od prodavača koji me pitao imam li sitnoga za novčanicu od dvadeset funta do žene koja je sjedila do mene u vlaku i čitala članak o menopauzi. Činilo mi se kao da svi znaju da mi se dogodilo nešto kolosalno i da mi to piše na čelu.
Dok se ubacujem na zadnje sjedalo taksija, pitam se može li vozač pogoditi da me je netko upravo ostavio, netko do koga mi je zapravo stalo — prvi put u životu. Pitam se je li mu jasno kako je ovaj događaj, sasvim stran do sada, promijenio sve.
— Jeste li se potukli s nekim? — pita me dok proučava moju modricu u retrovizoru.
— Da — odgovorim. — Hoću reći, nisam... ne, to je bila ne¬zgoda.
Zagledam se kroz prozor bez želje za razgovorom.
— Jeste li došli s onoga vjenčanja niže niz ulicu? — pita me.
— Da — promrmljam.
— Vi ste treća osoba koju vozim od tamo — kaže on i tek ta¬da shvatim koliko je sati. — Isuse, svega sam se nagledao. Zadnja je nosila pončo. Izgledala je kao da je ispala iz špageti vesterna.
U redu, možda mi i ne piše na čelu.
U glavi mi se vrti kada se zavalim u sjedalo. Pokušam ne slušati što govori. Samo me odvezi kući, mislim. Samo me ostavi na miru.
Moju omamljenost odjednom prekine trubljenje taksija koji nešto, ili nekog, naglo zaobiđe. Pogledam kroz prozor i vidim da smo gotovo udarili Grace i Patricka koji hodaju sredinom ceste.
— Možete li se nakratko zaustaviti, molim vas? — kažem vo¬začu, a on zastane uz rub. Spustim prozor.
— Hoćete li da vas povezem? — upitam ih. Drže se za ruke, ali Patrick me ne želi pogledati.
— Ne, ne — kaže Grace. — Zaista, idemo u sasvim drugom smjeru. Mi ćemo pozvati svoj taksi. Je li sve u redu, Evie?
Ne odgovorim joj odmah.
— Sutra ćemo razgovarati, može? — Glas mi zadrhti.
— Naravno — kaže ona.
Privije se uz Patricka, ali prema izrazu njegova lica mogu za¬ključiti da nešto nije u redu. Ne znam što. U tom trenu nije me ni briga. Sada više ne mogu razmišljati o njihovim problemima.
Kada nastavimo put, iznenadi me koliko se brzo moj bijes, koji je donedavno bio toliko snažan, pretvorio u nešto drugo: tupu i sve veću bol koja se čini mnogo snažnijom i dubljom od obične ljutnje. Ili dugotrajnih učinaka Valentinine ljevice.
Večeras je kraj nečemu što sam, prije samo četiri sata, sma¬trala najboljom stvari koja mi se ikada dogodila. Došao je kraj za koji sam naivno vjerovala da neće doći nikada. Kraj mene i Jacka. Moje jedine prave veze. Zamalo.
Pogodi me neizmjernost onoga što se upravo dogodilo i oči mi se ispune suzama. Pokušam ih progutati, ali teška i gorka gvalja u grlu spriječi me u tome. Umjesto toga, suze mi se krenu slijevati niz lice u bujici očaja.
Razmišljam o tome kako mi je Jack prije ljubio nateklo lice i govorio mi kako sam još uvijek najljepša žena koju je ikada upoznao. Razmišljam o osjećaju zaštićenosti koji mi je pružao. O osjećaju posebnosti. Voljenosti.
Lice mi je obliveno suzama, ali ne prestajem plakati. Plačem kao nikada prije. U prsima me steže sve više. Imam osjećaj kao da mi je netko iščupao srce i cijedi ga bezosjećajno, da istisne iz njega i zadnju kap.
Pogledam kroz prozor, ali ne mogu se usredotočiti ni na što drugo osim na sliku Jackova lica, dragog lica s toplim očima i toliko mekim usnama. Shvatim da to lice možda nikada više neću vidjeti.
Položim glavu medu ruke i usprkos pokušajima da sakrijem svoj plač, pobjegne mi jecaj.
— Neće vam valjda sada pozliti? — kaže vozač i gleda me u retrovizoru. — Koštat će vas još dva'est pet ako hoće.

99. POGLAVLJE

Moj stan, subota, 9. lipnja

Probudim se suhih usta, bolna oka i vrlo čudna osjećaja pove¬zanog s prošlom noći. Odmah mi je jasno da nešto nije u redu, ali treba mi par sekundi prije nego što shvatim što. Kada se ko¬načno priberem, želudac mi se toliko stisne da imam osjećaj kao da me je ritnuo magarac s ozbiljnim poremećajem u ponašanju.
Duboko udahnem. Na neki način nije čudno što se ovako osjećam, s obzirom na količinu kave koju sam popila kada sam se sinoć vratila kući. Uza sav alkohol koji sam pila cijeli dan. Uza sve analgetike koje sam popila poslijepodne. Uz udarac u glavu Valentininim blještavim kamenom.
No, jasno mi je da razlog mom osjećanju nije uzrokovan sa¬mo time. Jer ni od čega mi nije toliko zlo koliko od sjećanja na Jackove riječi.
»Evie, ti ne znaš što govoriš. Jesu li ove optužbe tvoj način da prekineš sa mnom? Ne moraš prekinuti sa mnom. Sam ću otići.«
Od samog prisjećanja na njegove riječi u glavi mi se vrti ko¬liko i u želucu, a misli mi se komešaju u očajničkom pokušaju da shvate što se dogodilo. Izgledao je kao da govori istinu. No, kako je mogao, s obzirom na ono što mi je rekla Beth? Bože, želim mu vjerovati, a mogu ispasti samo budala. No, što ako govori istinu? Je li sada prekasno?
Pogledam u strop i usredotočim se na dojmljivu paučinu koja u kaskadama pada između moje svjetiljke iz Ikee i vrha zavjesa. Zatvorim oči i pokušam o svemu racionalno razmisliti.
Koliko mogu zaključiti, postoje dva moguća objašnjenja ono¬ga što se dogodilo:
A. Jack mi je lagao i varao me s Beth kao što sam i sumnjala. U tom slučaju, mjesecima se ponašao kao odvratna, pre-varantska gnjida, bez imalo obzira za moje osjećaje. A ja sam glupača.
Ili
B. Jack mi nije lagao i nije me varao s Beth. U torn slučaju, javno sam ga optužila da je činio upravo to, odmah nakon što je saznao ne samo o mojoj prošlosti nego i o tome da sam mu o njoj jako lagala. A ja sam glupača.
Smiješno, ali borim se da pronađem bilo što pozitivno u oba moguća scenarija.

100. POGLAVLJE

Moj stan, četvrtak, 14. lipnja

»Jack, Evie je. Moramo razgovarati.«
Ne, ne, ne, sasvim pogrešno. Zvučim kao netko iz jeftine sapunice. Do sada sam uvježbala toliko dubokoumnih, važnih i često bljutavo patetičnih razgovora, sa svime, počevši od tuša u kupaonici do volana u automobilu, da se počinjem pitati trebam li otići psihijatru.
Problem je u tome što ne znam otkuda da počnem. Jer ne¬mam pojma jesu li on i Beth na kraju bili zajedno. Ne znam koji stav da zauzmem. Da se ponovno suočim s njim? Ili da molim za oprost?
Još me nešto muči. Prošlo je već pet dana od naše svađe, a on mi baš i ne lupa na vrata kako bi pokušao popraviti stvari. Zapravo, nisam čula ni riječi od njega. A sada sam sasvim si¬gurna da me nije pokušao dobiti jer sam mobitel odnijela na servis dvaput od ponedjeljka da provjerim treba li ga popraviti jer mi se činilo da nikada ne zvoni (ili barem ne kada on zove). No, ispada da moja Nokia puca od zdravlja i da bi me mogla nadživjeti.
Protekli su dani bili čudni. Teški, grozni, mučni dani. Iako moram priznati da me posjećuje neprekidna rijeka prijatelja — svi su se, od Charlotte do Valentine, pojavili nakrcani snimkama Seksa i grada i čokoladicama. No, nešto je u svemu tome čudno. Nikada nisam bila okružena s toliko mnogo ljudi. A nikada se nisam osjećala ovako usamljenom.

101. POGLAVLJE

Središte Liverpoola, petak, 22. lipnja

— Mogu li ti donijeti piće? — pita me kada nađemo stol u mir¬nijem dijelu kafića.
— Molim te čašu bijelog vina — prihvatim.
— Stiže — odgovori.
Kada se vrati za stol, u rukama drži posudu za led sa šam¬panjcem.
— Čemu to? — upitam. — Jesi li dobio na lutriji? Da si to ranije spomenuo, odmah bih pristala izići s tobom.
— Samo sam pomislio da bismo morali proslaviti — odgovori on uz smiješak.
— A je li? — kažem ja. — A što?
— Činjenicu da su se ponovno našla dva prijatelja — odgo¬vori on.
— Mi smo prijatelji? — upitam ga. — Nije mi to ostalo u sjećanju.
— Ne — odgovori on. — U pravu si. Dvoje ljubavnika. Lijepo je izaći sa Sebom. Znam da sam isprva rekla da nisam
zainteresirana, ali promijenila sam mišljenje. A u jedno sam si¬gurna: nisam više mogla provesti ni jednog trenutka cmizdreći u stanu i čekajući da me Jack Williamson nazove, čak ako se to i pozitivno odražavalo na čistoću kućanstva.
Prošla su gotovo dva tjedna. Dva tjedna cmizdrenja, plaka¬nja, samomržnje, preziranja Odreda za čistoću. No, sada je toga dosta. Nije nazvao, ne zanimam ga i samo je jedno rješenje. Moram se sabrati i nastaviti dalje.
— Znam da radiš za građevinsku tvrtku, ali što točno? — upitam ga.
Seb mi ponovno ispriča.
Znam da sam ga sve to već pitala na Georginu vjenčanju. No, u mojem zanimanju, u kojem na kraju dana imam nekakav opipljivi dokaz o vlastitim naporima, čak ako se katkad radilo o samo tri retka o radnom vremenu knjižnice, pokušaji da shva¬tim posao koji uključuje »određivanje regionalne strategije« i »pronalaženje sinergije kojom će se poboljšati ukupna učinko¬vitost« mogu biti pomalo teški.
— ... vidiš — zaključi on — sve je to prilično konkretno. Nakratko se prisjetim kako mi je Jack pričao o svom poslu
kada smo se upoznali, ali brzo odagnam te misli. Pa što ako Jack pomaže osiromašenim obiteljima u područjima pogođenim glađu u Africi? Velika stvar. Određivanje regionalne strategije i pronala¬ženje sinergije kojom će se poboljšati... što god će Seb poboljšati, vjerojatno je isto toliko zanimljivo, samo na drukčiji način.
— Znaš — kaže on — stvarno sam bio loše kad si me ostavila na faksu.
— Oprosti — kažem veselo. — Bila sam budala.
— Ma ne — odvrati on — siguran sam da sam to zaslužio. Vjerojatno si ionako bila predobra za mene.
Ne odam mu koliko mi to znači, ali iskreno me razvesele njegove riječi. Moje samopouzdanje nikada nije bilo u lošijem stanju, a Seb je večeras toliko drag da me je poprilično razve¬selio.
— Uglavnom, neću ti to zamjeriti — nastavi on i namigne mi veselo. — Odonda smo svi odrasli, zar ne? Stvari se mijenjaju.
U pravu je što se toga tiče. Prije nekoliko mjeseci najveći domet koji sam postigla u obvezivanju bilo je kada sam izabrala boju u dnevnom boravku i odlučila da je neću mijenjati.
Romantična priča Darrena Dayova skromna je u usporedbi s mojom. No, mogu ozbiljno tvrditi da su stvari sada drukčije.
Došla sam do zaključka da je jedini način da ikada završim u ozbiljnoj vezi taj da uložim više truda, da mnogo manje kriti¬ziram i budem tolerantnija. No, kad je o Sebu riječ, ne moram biti pretjerano tolerantna, naravno.



102. POGLAVLJE

Završili smo u klubu prema Sebovu izboru, utočištu u središtu grada za lijepe, ravnomjerno potamnjele i skupocjeno odjevene. Doduše, neke od odjevnih kombinacija ne bi se moglo opisati kao nenametljiv stil, ali svakako su stajale brdo novca. Zapravo, čini mi se da moja hipoteka ne bi pokrila cijenu prosječnih cipela koje se ovdje mogu vidjeti.
Dok prolazimo pokraj vratara, Seb mu klimne da ga pozdra¬vi, a ja odmah dobijem uvid u to kako se je Charlotte osjećala prije šest mjeseci. Svi su toliko mršavi i uvelike mi se čini da na ovome mjestu stotine ispovraćanih večera pluta u kanalizacij-skom sustavu.
— Moram se sjetiti da se naručim za liposukciju prije nego što dođem idući put — promrmljam.
— Ti si i ovako divna, dušo — kaže mi Seb i zaštitnički me zagrli.
Dok prolazimo pokraj plesnog podija, odakle Seb krene prema šanku, odmah mi u oči upadne ona, iako je kao i sve druge odjevena u vruće hlačice i cipele s remenčićima i visokim potpeticama.
— Beth — kažem i odjednom mi noge klecaju. — Bok.
Mogla sam i pretpostaviti da ona izlazi na ovakvo mjesto. Iako je i Beth jednako iznenađena što me vidi.
— Bok, Evie — pozdravi me i zamahne dugom tamnom kosom.
Nasmiješim se što prirodnije mogu, što je ustvari uvjerljivo kao i osmijeh manekena na vrlo lošem oglasu za žvakaću gumu.
— Zao mi je zbog tebe i Jacka — kaže ona.
— Da, dobro — kažem ležerno. — Georgia ti je rekla?
— Ne, zapravo J... — počne ona, ali se odmah predomisli. — Hoću reći, da. Da, Georgia mi je rekla.
Stisnem oči, a mozak mi ubrzano radi dok promatram izraz na njezinu licu. Ne moram biti Sherlock Holmes da shvatim ka¬ko joj Georgia uopće nije rekla. Ostaje samo jedna osoba. Jack. Osjetim probadanje u prsima. Bila sam u pravu sve vrijeme.
— U redu, drago mi je da smo se vidjele — kažem i prisilim se na još jedan osmijeh, što je sada kada znam da su bili, da jesu zajedno, poprilično teško.
— Da, i meni — kaže ona. A potom svaka krene prema dru¬gom kraju podija.
Kada Seb i ja zaplešemo, pokušam dati sve od sebe, ali teško je opustiti se pod ovakvim okolnostima. Osim toga, plesanje mi ne predstavlja takvo veselje kao nekoć, kad smo skakali na Na¬tive New Yorkera. Ili se derali na pjesme Ruby Turner. Otjeram te misli iz glave i kažem si da sada, više nego ikada, moram zaboraviti Jacka.
Nakon nekog vremena Seb nas odvede u VIP ložu gdje sjed¬nemo u separe i od konobara naručimo koktel.
— Moram s nečim isprati ovu divotu — kaže on i iz džepa na jakni izvadi nešto što položi na stol.
Bez riječi, zaprepašteno gledam kako bočnom stranom kre¬ditne kartice sjecka i dijeli hrpicu bijelog praha, a potom kako zamata novčanicu od dvadeset funta. Potom prah ušmrče u jednom potezu, uz zvučne efekte afričke bradavičaste svinje s problemom disanja.
Seb se potom zavali u svojem mjestu s opuštenim smiješkom na licu i malo praha zalijepljenog na vrh nosa, kao da ga je umo¬čio u zdjelu šećera.
— Ostalo ti je malo — prošapćem.
On protrlja nos prstom i ušmrče ostatak.
— Daj, i tebi ću složiti liniju — kaže on opušteno.
— Ma ne — požurim odgovoriti. — Meni je dovoljan koktel. Osim toga, zar se ne brineš da bi netko mogao vidjeti ?
— Ti se šališ? — reče on podrugljivo. — Ovo je VIP loža. Svi su ovdje na tome. Hajde, ne želim se sam zabavljati.
— Zaista, radije ne bih — odgovorim.
On me pogleda kao da se na mom mjestu našla gospođica Jean Brodie .
— Hajde, Evie — reče on. — To je samo malo zabave. Pomoći će ti da se opustiš.
— Ne, zaista, dovoljno sam opuštena — kažem, iako se odjed¬nom osjećam veoma napetom.
Srećom u tom trenu dođe konobar i donese nam pića, a Seb, usprkos svojoj odvažnosti, skloni svoj pribor. No, u idućih je nekoliko sati iz džepa vadio svoj paketić čarobne prašine i izvodio isti ritual čak tri puta.
— Jesi li se dobro zabavio na Georginu vjenčanju? — upitam ga, nastojeći ignorirati to što radi.
— Da — odgovori on. — Jesam. Bilo je lijepo ponovno vidjeti staro društvo. Osobito tebe.
Nasmiješim se.
— No, na onom je podiju do kraja večeri bilo dobro pijanih, zar ne? — doda.
— Zar to nije slučaj na svakom vjenčanju?
— Je, ali jesi li vidjela onog tipa u prugastom sakou s njego¬vom ženskom? — nastavi on, odmahujući glavom i smijuljeći se. — Izgledali su kao da bi ih trebalo zatvoriti.
Osjetim kako mi se vrućina penje u obraze kada shvatim da govori o mojoj majci i Bobu.
— Ti misliš na Boba? — kažem. — Bob i ...
— O, ti ih poznaješ? — upadne mi u riječ prije nego što us¬pijem dovršiti rečenicu. — Nadam se da nisam nikoga uvrijedio.
— Ne, nisi nikoga uvrijedio — odgovorim, meškoljeći se na stolcu. — No, to su moji mama i njezin suprug.
— Sranje! — uzvikne on smijući se naglas. — Isuse, kakav loš početak za jednu vezu!
I ja se nasmijem. Seb nije mogao znati o kome se radi. Iskre¬no govoreći, sve to sam i sama o mami rekla.
— No, moram reći — nastavi on — da nikada nisam vidio takve čarape kakve je ona imala.
— U pravu si — odgovorim, smijuljeći se. — Ima neobičan smisao za odijevanje, bez sumnje.
— A onaj šešir. Isuse — doda on i zakoluta očima.
— Hm, da — odvratim, ali mi sad postaje pomalo neugodno.
— Drago mi je što nisi naslijedila mamin ukus u odijevanju, ili nedostatak ukusa — doda. — Večeras izgledaš sjajno.
Ovaj put mi kompliment nije toliko godio koliko oni prije.
— U redu, Seb — kažem pomalo uvrijeđeno. — Moja mama možda izgleda pomalo nekonvencionalno. Ali ja je zbog toga baš volim.
On uzdahne i podigne ruke u zrak. — Samo sam se šalio. Oprosti. Nisam te želio uvrijediti.
Izgleda kao da zaista misli to što govori. Opustim ramena i odjednom se osjetim blesavo.
— Ne, meni je žao — kažem. — Nisam htjela prasnuti.
— U redu je.
Seb mi namigne. — Opraštam ti.
Promeškoljim se od neugode, ali se potom podsjetim na to koliko sam večeras uživala sa Sebom.
Upravo kad o tome razmišljam, on se nagne prema meni i sasvim me iznenadi poljupcem u usta. Doduše, njegov me po¬stupak podsjeća na golemu hobotnicu koja se zalijepila za plijen. Odjednom se Seb ubaci u četvrtu brzinu i stane me strastveno ljubiti, ne dopuštajući mi ni da udahnem.


Odmaknem se, boreći se za dah i naslonim se na stolac. Znam da svoju reakciju dugujem tome kako sam se osjećala otkako sam prekinula s Jackom. No, ne mogu si pomoći.
— Što je? — upita on.
— Ma, ništa — odgovorim. Potom podignem pogled i ugle¬dam Beth na drugoj strani prostorije.
— Zapravo, ne znam — dodam.
No, kada Beth skrene pogled, shvatim da znam. Naravno da znam.

103. POGLAVLJE

Moj stan, četvrtak, 28. lipnja, 17.15

Priznajem da sam gotovo odustala od Bennove priče o Peteu Gibsonu, anđeoskoj pop zvijezdi sa skrivenom naklonosti ko¬kainu i orgijama.
Nakon što sam Benna u posljednja dva mjeseca zvala tri puta na tjedan da vidim je li se riješio slučaj s podmićenim policaj¬cem kako bih mogla napisati priču, počela sam se bojati da na kraju od toga neće biti ništa.
Ne samo zato što nisam mogla vjerovati da se vijesti već ni¬su dočepale državne novine. Da budem sasvim iskrena, unatoč tome koliko sam očajnički željela ovu priču, na pameti su mi bile i druge stvari.
No, večeras sam se vratila kući nakon ranije smjene, zavalila se ispred televizora sa zdjelicom instant rezanaca koji se nisu doimali pretjerano primamljivima, kada je zazvonio telefon.
Odmah sam prepoznala Bennov glas.
— Sto radiš? — upita on.
— Jedem smeće i gledam televiziju — odgovorim.
— Morala bi se odlijepiti od toga i doći ovamo s fotografom. Dobit ćeš svoju priču.
— Molim? Zaista?
Od uzbuđenja bacim zdjelicu na naslonjač pokraj sebe.
— Ali prije toga trebam uslugu — doda on.
Odmah se snuždim. — Znaš da mi nemamo velika novčana sredstva — kažem.
— To mi je jasno, draga — odgovori on. — Vidio sam auto koji voziš. Ne, ali znaš li moju kćer?
— Da, kako je Torremolinos ?
Benno i njegova supruga deset godina prije Davida i Victo-rije Beckham došli su na ideju da dijete nazovu prema mjestu na kojem je začeto.
— Izvrsno je — odgovori on. — Slušaj, ona bi željela postati novinarka. Pitao sam se bi li joj mogla srediti kakvu praksu ili takvo što.
U ovakvim prilikama trebala bih reći da je lista čekanja duga i da bi se trebala obratiti glavnom uredniku. No, ova je priča predobra i čak uz prijetnju Simonova bijesa, donesem odluku.
— Benno — kažem mu — sredit ću joj nekakvu praksu. Ustvari, neću stati dok ne počne uređivati Sunday Times.

104. POGLAVLJE

Greenova teretana, Liverpool, četvrtak, 28. lipnja, 20.20

Sutra objavljujemo priču o Peteu Gibsonu. Na kraju je ispalo da je policajac kojega je pokušao podmititi jedan od dobrih dečki. Sto se mene tiče, to je u redu, jer je činjenica da je jedna od naj¬većih dobrica medu pop zvijezdama u Ujedinjenom Kraljevstvu zapravo diler kokainom koji redovito organizira orgije za slavne osobe dovoljna za priču godine.
Jedini je problem što sam toliko nervozna u vezi sa svim tim da osjećam mučninu istu kakvu sam jednom dobila nakon devet sati putovanja trajektom po velikom vjetru. Na poslu to zovu groznica, taj grozan osjećaj koji novinari imaju prije nego što se otkrije neka zaista velika priča. To je neobičan spoj adrenalina koji ubrzava krv jer znaš da će se dogoditi nešto veliko i strave u slučaju da si napisao nešto zbog čega će urednik završiti na sudu. Što nikada nije dobro za mogućnost daljnjeg napredovanja u karijeri.
Već sam triput provjerila sve temelje ovoj priči, isto kao i naši odvjetnici, ali na kraju krajeva, riječ je o ozbiljnim optužbama i nema sumnje da će se sutra dogoditi veliko sranje.
Sada sam u teretani s Charlotte kako bih misli skrenula na nešto drugo. Jedini je problem što vježbam prvi put nakon du¬go vremena i počinjem žaliti što nisam donijela ispričnicu od mame da mogu sjesti na klupu sa strane.
Počnemo na pokretnoj traci i ja, optimistično i nepromišlje¬no, namjestim postavku na onu zvanu »Svjetska izdržljivost«.
Planiram početi polagano, ali ubrzo se nađem usred uspona na K2 s nagibom koji bi se inače svladavao krampovima.
Energično hodam uzbrdo hodom koji podsjeća na lošu imitaciju njemačkog marša, pa s mješavinom panike i potpune iscrpljenosti počnem pritiskati sve gumbiće poput hiperaktivnog sedmogodišnjaka koji je napao aparat sa slatkišima.
— K vragu! — zaskvičim prije nego što snažno udarim gumb za zaustavljanje u nuždi. Sprava se zaustavi, a ja se naslonim na ogradicu kako bih se odmorila, osjećajući se kao da će mi pluća eksplodirati.
Charlotte se zasmijulji kada povratim dah, a i ja joj odvratim na isti način. Potom se počnemo smijati divlje i histerično. Ljudi nas promatraju kao da smo na halucinogenim drogama.
— Kako si ti ovih dana, Evie ? — pita me ona kada konačno uspijem pronaći umjeren ritam.
— Osim što sam se gotovo ubila na pokretnoj traci ? — na¬cerim se.
— Znaš što mislim.
— Dobro sam — odgovorim. — Sasvim dobro. Malo sam nervozna zbog svoje priče, ali inače sam dobro.
Znam da ona uopće ne misli na priču. Iskreno rečeno, ner¬voza koju osjećam zbog nje, čak kada mi se želudac okreće kao bubanj stroja za pranje rublja, još uvijek nije ni blizu očaja koji osjećam zbog Jacka.
No, njezino me pitanje iznenadi jer su me u posljednje vri¬jeme svi prestali pitati za Jacka. Vjerojatno je to sada, tri tjedna nakon što smo prekinuli, stara vijest. Osim toga, nikada o tome nisam previše pričala. Uvijek sam ponavljala isto što i sada govo¬rim Charlotte. Dobro sam. Sasvim dobro. Ne mogu biti bolje. Stvarno sam jako, jako dobro, zaista.
— Ako je to istina, onda mi je drago što to čujem — kaže Charlotte, ali ne izgleda uvjereno.
— Zašto izgledaš kao da mi ne vjeruješ ? — upitam je.
Ona uspori svoju traku.
— Svi znamo koliko ti se sviđao — odgovori mi ona.
— Hoćeš reći, misliš da se loše pretvaram.
— Naravno da ne — odgovori ona. — Ljudi jednostavno ne znaju kako je to kad si zaljubljen u nekoga, a kada ta ljubav nije recipročna.
— Bože — kažem, dašćući. — Čemu ta duga riječ?
— Ne znaju, Evie — ponovi ona i odjednom shvatim da iz¬gleda zaista nesretno.
— Što se događa s tobom? — upitam je. — Ja sam mislila da imam monopol na jadno raspoloženje.
— Ma ništa — odgovori ona i odmahne glavom. — Vjerojat¬no imam PMS. Uznemirim se oko najmanje stvari.
— Mora da je loše ako to uključuje i mene — kažem. — Haj¬demo na piće.
— Kako bih mogla odbiti još jednu dijetnu kolu? — prihvati ona.
Katkad zaboravim koliko je nevjerojatna Charlottina preo¬brazba. No, kada se malo našminka i navuče traperice, koje su sada uskog, za razliku od prijašnjeg groznog kroja, zaprepasti me koliko je napredovala.
U pivnici naručimo dva pića i ostatak večeri provedemo priča¬jući, uglavnom o mojoj vijesti. Dobar je osjećaj barem djelomice skinuti teret s leđa. Već gotovo pred zatvaranje, Charlotte spo¬mene temu koju sam izbjegavala.
— Jesi li bila zaljubljena u Jacka? — upita me odjednom. Duboko udahnem.
— Bila bih stvarno jadna da si to priznam.
— Kako to misliš?
— Hoću reći, ako je jedini muškarac u kojeg sam se zaljubila ispao netko tko me nije ni želio... to je stvarno tragično.
— Hmm — reče ona.
— Osim toga, lijepo mi je sa Sebom — dodam.
— Lijepo? — ponovi ona i ja shvatim da sam uvjerljiva koliko i branitelj Jacka Trbosjeka.
— Mislim da sam došla do jednog zaključka — kažem. — Bez obzira na to koliko nekoga želiš, bez obzira na to koliko ga voliš, koliko si lud za nekim... katkad ga jednostavno ne možeš imati. To boli kao sam vrag. Ali katkad ga jednostavno ne možeš imati.
Pogledam Charlotte, a ona briše suze. Potom se sjetim ne¬čega što je rekla na vjenčanju moje mame, kako je nekoga po¬ljubila. Još uvijek nisam otkrila o kome je riječ.
Upravo se spremam to spomenuti kada dođe gazda.
— Ne morate li vas dvije ići kući ? — progunđa on. Osvrnem se oko sebe i vidim da smo, uz iznimku njemačkog
ovčara koji na drugoj strani šanka dovršava vrećicu čipsa sa si¬rom i lukom, zadnji gosti u pivnici.

105. POGLAVLJE

Redakcija Daily Echoa, petak, 29. lipnja

Kratko nakon što je izašlo prvo izdanje novina u jedanaest sati idućeg dana, urednikova tajnica zamoli me da odem do uredni¬ka. Kada zakucam na vrata, Frank je na telefonu, ali me pozove da uđem.
— Baš me briga koliko je poslova tvoj čovjek obavio u do¬brotvorne svrhe, Diamonde — viče. — Na to je morao misliti prije nego što je dopustio da mu prepone preuzmu kontrolu nad životom.
Razgovara s Daleom Diamondom, agentom i nepokoleb¬ljivim zagovornikom Ono što ne znaju neće im škoditi škole za odnose s javnošću. Prema glasnim prosvjedima koji dopiru iz telefonske slušalice, može se zaključiti da gospodin Diamond nije presretan zbog današnje vijesti.
— Ići ćeš na žalbenu komisiju vijeća za tisak? — ponovno prasne Frank. — Ma hajde! Na osnovi čega? Zbog nepotrebnog stresa uzrokovanog jednom prljavom dileru droge? Nemoj me nasmijavati. No dobro, dosta je bilo razgovora, Diamonde. Po¬novno ćemo razgovarati kada ti naraste mozak. Do viđenja!
Frank tresne slušalicu i krene prema stolu za sastanke gdje leži primjerak današnjeg broja, tiskan tek prije nekoliko mi¬nuta.
— Evie — kaže on prstom upirući u glavnu sliku Petea Gi-bsona uhićenog ispred njegove kuće od nekoliko milijuna funta — ovo je jebeno sjajno! Apsolutno jebeno sjajno!
Frank Carlisle ima mnogo odlika koje ga čine dobrim ured¬nikom, ali ne može dovršiti rečenicu a da ne opsuje.
— Hvala, šefe — kažem, pitajući se bih li trebala ostati sta¬jati poput školarke u ravnateljevom uredu ili bih jednostavno trebala sjesti.
— Sjedni — kaže on kao da mi čita misli, a ja privučem stolac s golema stola za sastanke.
— Dojmile su me se tvoje priče u posljednje vrijeme, Evie — kaže mi. — Jako su me se dojmile. Imaš muda, a ja volim reportere s mudima.
— Hm, to je lijepo čuti, šefe — odgovorim.
— Ovako stoje stvari — nastavi on. — Znaš da Sam prelazi u državne?
— Da, naravno.
Sam Webb, reporter koji izvještava o kriminalističkim sluča¬jevima, dobio je posao u The Timesu i odlazi za manje od dva tjedna.
— To će nam ostaviti prazno radno mjesto — nastavi Frank.
— Da — odvratim.
— Želim samo nekoga privremeno — upozori me. — Ali o tome možemo ponovno razmisliti za nekoliko mjeseci.
— Shvaćam — kažem ja.
— Dakle, imam dva pitanja za tebe — nastavi on.
— U redu.
— Želiš li to radno mjesto? — upita on. — Ili, želiš li to rad¬no mjesto?

106. POGLAVLJE

Crkva sv. Nikole, petak, 13. srpnja

Valentina je rekla da će samo manja skupina glavnih uzvanika biti prisutna na probi vjenčanja, što, prema mojem izračunu, znači da nas je danas ovdje šezdesetak. Uz sedam djeveruša tu je i cijela vojska ljudi koji petljaju oko glazbe, cvijeća, koreogra¬fije, čitanja, zapravo svega i svačega, kako bi se pobrinuli da će organizacija sutrašnjeg Velikog dana dostići savršenstvo.
— Jesi li čula da je jedan od Valentininih stilista pozvao vikara u stranu i zamolio ga da se za sutra drukčije počešlja? — prošapće Grace.
Odmahnem glavom u nevjerici.
— Znači sad i sedamdesetogodišnji kapelan mora izgledati kao da je izišao iz Vbguea? — kažem.
— Nemoj ga toliko žaliti — zasmijulji se Grace i bočne me medu rebra. — Navodno ih je pitao mogu li mu napraviti par pramenova.
Nasmijem se, ali zapravo ni ja ni Grace, a bome ni Charlotte nismo za to danas raspoložene. Grace hrabro podnosi situaciju, ali još uvijek ima problema kod kuće, a Charlotte se ponaša vrlo čudno.
Ja nastojim ne cendrati ovih dana. Uglavnom za to nemam ni razloga. Posao napreduje sjajno. Dobila sam dobro radno mjesto, zapravo izvrsno, i sve se dobro odvija. No, činjenica da sam danas ovdje sama, a ne s Jackom kako sam mislila, sprečava me da me ponese dobra atmosfera. Srećom, buduća mladenka sve nadoknađuje dobrim raspoloženjem.
— A sada — kaže Valentina koja je negdje uspjela nabaviti i veliki blok za pisanje — voljela bih da ponovno vježbamo ulazak. Malo sam zabrinuta zbog držanja nekih djeveruša, neću spominjati imena... — kaže i gleda ravno u mene.
— Diskretna je kao i uvijek, zar ne? — promrmljam Grace.
— Hajdemo djevojke, sve na početak — naređuje Valentina, a uvjerljiva je gotovo kao ravnateljica škole, samo da nije bejzbol šilterice Von Dutch i sandala na visoku petu.
— Nemoj se grbiti, Evie — kaže ona oštro. — Znam da ne¬maš urođeni osjećaj za gracilnost, ali molim te da se malo po¬trudiš.
Crkva je iznenađujuće skromna. Pretpostavljam da bi Va¬lentina radije odabrala Westminstersku katedralu, ali ovdje su se vjenčale generacije Barnettovih i to je bio jedini Edmundov zahtjev.
On je dobio crkvu Sv. Nikole, ona je dobila četiri koordina¬tora vjenčanja, ugovor s časopisom High Life! i haljinu koja stoji više nego bruto nacionalni proizvod neke manje države. Mislim da je prošla sasvim dobro.
Kada se nađemo u dnu crkve, Valentina ispreplete ruke s Federicom, nekadašnjim muškim striperom a danas modelom i tridesetjednogodišnjim dečkom njezine majke. On će je sutra otpratiti do oltara.
Valentina ga je prije ovoga vidjela samo jedanput i nije joj se pretjerano svidio, ali zbog ljubavi Barnettovih prema tradiciji, smatrala je da joj treba netko, bilo tko zapravo, tko će je otpra¬titi do oltara. Zapravo, bilo tko s kim nije spavala, što je prilično suzilo izbor. Tako da je odluka pala na Federica.
— Možeš li preuzeti ovdje, Jasmine — kaže Valentina i tutne blok u ruke jedne od koordinatorica. — U ovom me dijelu nitko ne može zamijeniti.
Jasmine klimne orguljašu i crkvu ispune početni taktovi Mendelssohnova Svadbenog marša. Valentina zamahne kosom, zgrabi Federica pod ruku i krene prema oltaru s osmijehom ko¬ji ne bi mogao biti samodopadniji ni da je dospjela do finala Wimbledona.
— Zapamti, ne prebrzo — upozori je Jasmine, ali Valentina ionako nema nikakvu namjeru ubrzati.
Unatoč tome što su klupe napola pune organizatorima vjenčanja, Valentina očito previše uživa da bi hodala ikako dru¬gačije osim polaganim, dramatičnim hodom koji svakome daje mogućnost da je gleda koliko god želi.
Valentinina majka, gospoda Allegra D'Souza, sjedi u jednoj od postraničnih klupa i dok prolaze, ona otmjeno podigne ruku i otpuhne Federicu poljubac kroz najblještavije zubne navlake koje sam u životu vidjela. Federico joj namigne, zbog čega mu Valentina tržne ruku kao da je neposlušan psić.
Prođe nekoliko minuta prije nego što uspiju stići do oltara. Valentina se potom okrene i pregleda raspored djeveruša, gura¬jući ih jednu po jednu na njihovo mjesto.
— Jako dobro, Georgia, i ti isto, Grace — govori. — Evie, zaista, mogla bi se malo ugledati na Grace i sve bi bilo u redu.
Ugrizem se za usnu i sućutno pogledam Edmunda koji stoji sprijeda s Patrickom, svojim kumom.
Prodemo kroz zavjete nekoliko puta dok Valentina konačno ne bude zadovoljna sa svime.
— A sada — zaključi ona — vidimo se sutra, i nemojte kasni¬ti! To uključuje i tebe, mišiću — doda i osmjehne se Edmundu. On se nagne i poljubi je u nos, omamljen od ljubavi.
Kada ljudi krenu kućama, Valentina se okrene Grace, Char¬lotte i meni.
— Mogu li samo spomenuti da ne znam što se događa — počne ona oštro — ali sve tri izgledate kao da vježbate za spro¬vod, a ne vjenčanje. A to uključuje i tebe, Charlotte.
— Samo sam malo umorna — odgovori ona. — Imala sam naporan dan na poslu.
— Ako ti tako kažeš — odgovori Valentina ljutito. — Iako nisam mislila da je posao za poreznu upravu toliko naporan.
Charlotte samo slegne ramenima.
— A ti, Evie — nastavi Valentina — saberi se, hoćeš li ? Upravo si dobila unapređenje, za ime Boga! Ispravi me ako sam u krivu, ali ne znači li to da nije daleko dan kada bi mogla dobiti posao za neki pošteni list ?
Razmišljam bih li udostojala njezin komentar odgovorom, kada se ona okrene Grace.
— A ti, Grace — kaže Valentina — zbog čega si ti loše volje? Uspjela si uloviti izvrsnog supruga prije i jedne od nas.
— Ja sam dobro, Valentina — odgovori joj Grace. — Zaista. Samo sam umorna, kao i Charlotte. Sutra ću biti dobro. Sve ćemo biti dobro.
Valentina se namršti. — Nadam se da hoćete — odgovori i okrene se na peti. — Jer Bog zna što će ljudi iz časopisa High life! inače misliti.



Spojler:
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
Spojler:

JANE COSTELLO  Djeveruše 8b_15
http://www.book-forum.net

12JANE COSTELLO  Djeveruše Empty Re: JANE COSTELLO Djeveruše taj Čet Feb 23, 2012 7:25 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
107. POGLAVLJE

— Treba li tko prijevoz? — upita Grace kada se nađemo ispred crkve.
— Ja sam došla autom — odgovorim.
— Meni ne treba — javi se Charlotte.
— Hajde, Charlotte — nagovara je Grace. — Prolazimo po¬kraj tvog stana. Kako ćeš inače doći kući ?
— Htjela bih malo prošetati — odgovori Charlotte. — Zaista.
— Nemoj biti smiješna, počinje kiša. Reci joj, Patrick. Zaista nam nije teško.
Patrick stoji pokraj vozačevih vrata svojega audija, spreman da krene.
— Zapravo bih se trebao vratiti odmah natrag, Grace — kaže.
— O čemu govoriš ? — kaže Grace. — Usput nam je.
— Zaista — prekine je Charlotte. — U redu je.
— Vidiš? Kaže da je u redu — kaže Patrick. — Hajde, idemo. Patrick potom uđe u automobil i zalupi vratima.
— Pa, ako tako kažeš — odvrati Grace zbunjeno. — Vidimo se sutra. Bok, Evie.
Kada Grace sjedne na suvozačevo mjesto, automobil naglo krene unatrag, a potom pojuri s crkvenog imanja kao da ga vozi Michael Schumacher.
— Isuse, kako mu se žuri — kažem. — Zašto nisi htjela ići s njima?
Charlotte slegne ramenima. — Dobro bi mi došla šetnja — odgovori.
— Po ovoj kiši? — upitam. — Sva ta dijetna hrana utjecala ti je na moć rasuđivanja.
Ona se nasmiješi.
— Možeš se vratiti sa mnom, ako želiš — ponudim joj.
— Pa, ako ti nije teško — prihvati ona na moje iznenađenje.
— Samo ćeš prvo morati razmaknuti nekoliko kutija iz McDonaldsa. I nemoj slučajno reći mojoj mami da si ih vidjela. Odrekla bi me se.
Vratim se unatrag preko parkirališta, a potom krenem u smjeru Charlottina stana. Upalim radio i stišam ga tako da možemo razgovarati.
— Onda, što misliš? — obratim joj se. — Hoćemo li nas dvije zauvijek biti djeveruše, a nikad mladenke?
Nastojim zvučati veselo, ali to kažem na način kao da si želim prerezati žile na zapešćima.
— Sve ukazuje na to — odgovori Charlotte, nastojeći se na¬smiješiti.
— Ali nije loše biti slobodan, zar ne? — nastavim s usiljenim entuzijazmom profesora tjelesnog u osnovnoj školi. — Zapravo je zabavno. Uživam u tome da mogu izaći kada želim i provoditi vrijeme s kime želim, kada god želim, a da se nikome ne moram opravdavati.
— Hmh — promrmlja ona.
— Tko bi se uopće želio vjenčati? — nastavim. — To je kao da se za cijeli život osudiš na razgovor s jednom osobom. To mora biti strašno dosadno!
— Vjerojatno si u pravu — kaže Charlotte oklijevajući. — Biti sam i nije tako loše.
— A sve ove gluposti oko vjenčanja — nastavim bombastično. — Na kraju priče, to je jedna vrlo skupa zabava. Sav taj novac potrošen samo na jednu zabavu! Promisli što bi sve umjesto toga mogla kupiti!
Charlotte ne odgovori ništa.
— Sto na primjer? — naposljetku kaže.
— Pa — nastavim ja, odlučna da dokažem da sam u pravu — mogla bi ići na odmor. Sjajan odmor. Mogla bi otići bilo kamo, i to prvim razredom. Mogla bi sjediti u prednjem dijelu zrakoplova i pijuckati šampanjac dok ti netko masira tabane i dok se gubitnici u ekonomskoj klasi bore s poklopcima na oskudnim jelima, istodobno trpeći drskosti stjuardesa. Sjajno.
Ona klimne. — Ali sama — doda zatim. Namrštim se. — Mislila sam da smo se složile kako u tome nema ničeg lošeg — odgovorim.
— Hmm.
— U redu, smislit ću bolji primjer...
Promislim na trenutak kako bih opisala nešto zaista dobro.
— U redu, pomisli samo koliko bi cipela mogla kupiti.
— Zvučiš kao Valentina — Charlotte se zasmijulji.
— U redu — progunđam. — Mogla bi novac dati i gladnoj djeci u Africi.
Željela sam biti domišljata, ali istog trena kada sam to izre¬kla, objema nam je bilo jasno da nisam mogla dati gori primjer, spomenuvši nešto čime se moj bivši dečko bavi svaki dan. Na¬stavimo se voziti u tišini. Kratko pogledam Charlotte koja zuri ispred sebe s vrlo čudnim izrazom na licu.
— Je li sve u redu? — upitam je.
Prođe neko vrijeme prije nego što mi odgovori.
— Mogu li ti nešto reći, Evie ? — upita me konačno.
— Naravno — odmah joj odgovorim. — Hajde.
— Zaljubljena sam — prizna ona.
Spomenula je to toliko ležerno kao da govori da ide u voćar-nu kupiti repu. Otvorim usta od zaprepaštenja.
— Pa to je sjajno! — uzviknem. — U koga?
Ona oklijeva. Duboko udahne prije nego što se okrene pre¬ma meni.
— U Patricka — kaže. — Zaljubljena sam u Patricka.

108. POGLAVLJE

Učinim to sasvim podsvjesno, ali sigurna sam da Starsky i Hutch nemaju nikakvog utjecaja na način na koji skrenem svoj golf uz rub ceste, što Charlotte odbaci na suvozačeva vrata. Kada se uvjerim da nisam nehotice nikoga pregazila, povučem ručnu i okrenem se prema njoj, jedva vjerujući svojim ušima.
— Kojeg Patricka? — upitam je u ispraznoj nadi da je došlo do grozne zabune i da zapravo misli na nekog frajera koji radi u restoranu u njezinu susjedstvu, a ne na supruga naše najbolje prijateljice.
— Onog Patricka — odgovori ona.
— Kojega onog Patricka?
— Patricka Cunninghama.
Odmahnem glavom u nemogućnosti da obradim taj podatak.
— Da razjasnim — kažem, mršteći se. — Želiš li mi reći da si zaljubljena u Patricka*. Našeg Patricka? Graceina Patricka?
— Znam da je to teško povjerovati.
— Teško povjerovati? Charlotte, on je oženjen našom najbo¬ljom prijateljicom!
— Tvojom najboljom prijateljicom — promrmlja Charlotte. Razrogačim oči. — Znači, ne samo da si zaljubljena u njezina supruga nego ti više ona nije ni prijateljica? — pitam u nevjerici.
— Nisam to rekla — odgovori ona.
Zagledam se ispred sebe dok čvrsto stežem volan.
— Koliko dugo to traje? — pitam je, nastojeći ostati mirna.
— Od trenutka kada sam ga upoznala — odgovori ona. — Točnije, sedam godina. Ovako se osjećam otkako sam ga prvi put ugledala. Nisam ga nikada prestala voljeti.
Od zadnje rečenice smrzne mi se krv u žilama. Kako to ni¬sam primijetila? Kako nitko od nas to nije primijetio? U glavi mi bruje misli, a jedna od njih je i čuđenje koliko je Charlotte mirna u vezi sa svim.
— Ali Charlotte — kažem, a glas mi se lomi između suosje¬ćanja i očaja. — Patrick voli Grace. I Grace voli Patricka. Oni su obitelj. Što god osjećaš za njega, moraš zatomiti. Za svoju dobrobit. Jer, njihova je veza postojana kao kamen.
Charlotte podrugljivo frkne nosom.
— Čemu to? — zaprepašteno upitam.
— Ti ne znaš ni pola priče, Evie.
— Kako to misliš?
— Samo zaključujem — odvrati ona. — Govoriš kao da je i sama pomisao da bismo Patrick ja i mogli završiti zajedno smiješna.
— Zato sto jest smiješna — odgovorim, a glas mi se protiv moje volje povisi.
Sada se Charlotte doima ljutitom.
— Možda je i bila prije šest mjeseci, Evie — odgovori. — Ali sada sam mršava i... moderna... i privlačna kao i svi vi.
— Kakve to veze ima i sa čim? — kažem.
Ona se namršti. — Samo želim reći da ta mogućnost nije toliko smiješna — odgovori ona, a njezin bijes gotovo mogu opipati.
Ne mogu vjerovati što čujem. Razmišljam o Grace i djeci. Razmišljam koliko je rastresena bila zbog Patricka. Razmišljam da su vjenčani tek nekoliko mjeseci. Prvi put prema Charlotte ne osjećam samo ljubav.

— Charlotte, to što si smršavjela nema nikakve veze s ovim. Mogućnost je smiješna, ne zato što nisi dovoljno privlačna za njega nego zato što govorimo o suprugu naše najbolje prijatelji¬ce. O Grace i Patricku. Gdje ti je odanost?
Ona ponovno podrugljivo frkne. To je bila kap koja je prelila čašu.
— Slušaj — kažem i okrenem se prema njoj. — Moraš sve ovo zaboraviti, Charlotte. Jer nikada nećeš biti s Patrickom, čuješ li ? Nikada.
Sada Charlotte krv jurne u obraze.
— U tome griješiš, Evie — kaže ona tiho.
— Molim?
— Kažem, u tome griješiš — ponovi ona, a lice joj gori. — Pa¬trick i ja ćemo i te kako biti zajedno. Zapravo, Patrick i ja već jesmo zajedno.


109. POGLAVLJE

— O čemu govoriš? — upitam je, bojeći se odgovora.
— Na vjenčanju tvoje majke — odgovori Charlotte. — Znaš da sam ti rekla da sam nekoga poljubila? To je bio Patrick.
Ne odgovorim ništa.
— Zapravo — nastavi ona — nismo se samo poljubili.
— Kako to misliš?
Jasno je da Charlotte razmišlja treba li nastaviti. Ali sada više nema uzmicanja.
— Otišla sam... otišla sam u šetnju da razbistrim glavu — kaže, a glas joj zadrhti. — Bila sam pomalo pijana i naišla sam na njega kako čini istu stvar. Samo je sjedio — i bistrio glavu. Počeli smo pričati. Pričali smo i pričali. Rekao mi je stvari o kojima nemaš pojma, Evie. O kojima Grace nema pojma.
-I?
— Potom... pa... samo se dogodilo. Počeli smo se ljubiti. Ona zastane, nesigurna treba li nastaviti.
-I?
Charlotte uzdahne. — Jedna stvar vodila je drugoj, kako kažu. I...mi... mi...
— Vi ste što?
— Vodili smo ljubav — kaže ona prkosno. — Eto, jesi li sad sretna? Patrick i ja... mi smo se seksali.
Oči mi gotovo iskoče iz glave.
— Vani? — kažem zaprepašteno. — Na polju gdje se održava¬lo vjenčanje moje majke?
Charlottina usna još drhti, ali ne odustaje.
— Da, na polju — kaže ona, odlučna da glavu drži visoko. -Da.
— Ne vjerujem ti — odgovorim. Ali zapravo joj vjerujem.
— Istina je — odgovori ona. — Pitaj ga sama ako želiš. To je istina.
Svoj sam posao dobila jer sam vješta s riječima, ali sada me one izdaju. Samo sjedim i mumljam ispod glasa, kao lice iz Leta iznad kukavičjeg gnijezda.
— Kako si mogla? — konačno kažem. — Kako si to mogla učiniti Grace?
— Nisam se mogla suzdržati — ona tiho zacvili, sada manje prkosna. — Zaista to mislim, Evie, nisam se mogla suzdržati.
— Naravno da si mogla — uzviknem.
— Recimo to ovako — nastavi ona. — Ono što osjećaš za Jacka, slomljeno srce, veliku bol, osjećaš nekoliko tjedana. Ja to osjećam sedam godina. Sedam dugih godina. Ne možeš ni zamisliti kako je to.
Zatvorim oči. — Mislim da te ne poznajem dobro, Charlotte — prošapćem. To je sve što joj mogu reći. Ona me zgrabi za ruku.
— Nemoj tako govoriti — preklinje me. — Ti si mi najbolja prijateljica! Molim te, pokušaj me razumjeti!
— Je li ti uopće jasno koliko je loše to što si učinila? — upi¬tam je.
Charlotte uzdahne. — Znam da ono što sam učinila nije u redu, s obzirom na to da su oni u braku. Naravno. Ali također znam da me ispravni postupci nisu nikamo odveli. Ama baš nikamo.
Pogledam je u oči. — Charlotte — kažem joj — ti si mi jedna od najstarijih prijateljica. Znaš da bih učinila sve za tebe. No, ako si ti odgovorna za raspad tog braka, ne znam kako ću ti ikada oprostiti. Zaista ne znam.
Ona zarije lice u dlanove i tiho zajeca. Plače i plače, ne znam koliko dugo. Konačno uspravi glavu.
— Neću uništiti taj brak — kaže konačno.
— Zašto si tako sigurna?
Ona šmrcne. — Vjeruj mi, sigurna sam — odgovori ona i teško uzdahne. — On... on... gotovo nas je odmah zaustavio.
— Nastavi.
Ona odmahne glavom.
— Toliko je brzo to požalio. Bože sveti. Pokušala sam se zavarati da bi to mogao biti početak nečega. No, uspjela sam samo u tome da netko požali što je spavao sa mnom, čak i prije nego što je sve bilo gotovo.
— Sto se dogodilo? — pitam uz oklijevanje, ne želeći saznati baš sve detalje. No, znam da ih moram čuti.
— On je bio toliko pijan — prizna ona. — Ne samo pijan, zapravo, jedva je stajao na nogama. Još uvijek ga mogu zamisliti kako pokušava zakopčati hlače i doslovno pobjeći od mene. I sada nije ni progovorio sa mnom otkako se to dogodilo. Mrzi me.
Charlotte počne histerično plakati, ali jedva je mogu pogle¬dati. Potom shvatim još nešto.
— Moram reći Grace, znaš — kažem joj.
Ona se okrene prema meni s izrazom paničnog straha u očima.
— Nemoj to učiniti — zamoli me. — Molim te, nemoj.
— Ona mi je najbolja prijateljica — kažem. — Moram joj reći. Charlotte stane odmahivati glavom.
— Ne. Ne, ne možeš — mehanički ponavlja. — Ona ima dvoje djece. Obitelj. Ako joj kažeš, to će biti najbrži način da to uništiš.
Oklijevam i grickam nokat.
— Ali kako da to tajim od nje? — upitam je.
— Samo bi sebi olakšala — odgovori ona. — Ako joj kažeš, neće zajedno izdržati ni godinu dana.
— Otkada se toliko brineš za nju i Patricka? — izleti mi prije nego što sam se uspjela zaustaviti.
— Mrzi me koliko god hoćeš, Evie — kaže ona tupo. — Ali govorim istinu.
Ponovno sjedimo u tišini.
— Ne mrzim te, Charlotte — kažem joj. — Jednostavno ne mogu povjerovati što se događa. I ne znam kako bih to mogla tajiti od Grace. Osjećala bih se kao sudionik.
— Slušaj — predloži ona — nemoj barem ništa reći do sutra. Zbog Valentinina vjenčanja. To bi sve upropastilo. Zadrži to za sebe nekoliko dana, shvatit ćeš da imam pravo.
Ne znam što da učinim. Trenutačno nisam raspoložena pri¬klanjati se Charlottinim prijedlozima. No, nesumnjivo je u pravu kada kaže da Valentinino vjenčanje nije pravo mjesto ni vrijeme.
— Onda nekoliko dana — odlučim. — Razmislit ću o tome nekoliko dana, toliko mogu obećati.
— U redu — pristane ona. — Dobro. Otare oči.
— Ipak jednu stvar ne razumijem — kažem naglas, pitajući se zašto to uopće spominjem pred Charlotte. — Patrick se ponašao neobično puno prije vjenčanja moje mame. Bio je... čudan... već mjesecima.
Charlotte se ugrize za usnicu.
— Mislim da bih to mogla razjasniti — promrmlja ona. -Da?
— O tome smo i pričali. Dugo pričali prije...
— Dobro, o čemu se radi ? — kažem. — Hajde, ispljuni to.
— U redu, u redu — kaže Charlotte i ponovno duboko uz¬dahne. — Patrick je izgubio posao.

110. POGLAVLJE

Graceina i Patrickova kuća, subota, 21. srpnja

— Ja želim nositi grudnjak — zanovijeta Polly.
— Ne možeš, rekla sam ti — kaže Grace i zgrabi kašicu iz mi¬krovalne dok drugom rukom češlja kosu. — Petogodišnjakinje ne nose grudnjake.
— Kladim se da će Evie imati grudnjak — odgovori Polly. — Zar ne, Evie ?
— Pa hoću — odvratim. — Ali ja imam mnogo veće grudi. Polly napući usne.
Kao i uvijek, u Graceinoj kuhinji vlada kaos i ona sve manje nalikuje na središnji dio kućanstva, a sve više na set za It's a Knockout. Pjesmica iz Graditelja Boba trešti već pola sata dok Grace tutnji uokolo i glača Pollynu haljinicu, pronalazi bočice dječjeg sirupa i upušta se u žučne telefonske razgovore s majkom o tome bi li Scarlett već trebala jesti nožem i vilicom.
Grace ugura Scarlett u njezin stolac i krene joj žlicom u usta trpati nešto za što tvrdi da je varivo od leće, ali što zapravo više nalikuje na izbljuvak koji bi se mogao naći ispred nekog noćnog kluba u dva ujutro.
Kada ude Patrick tražeći nešto čime bi mogao ulaštiti cipele, stanem mu proučavati lice u svjetlu jučerašnjih Charlottinih otkrića. Izgleda kao i svatko tko je potajno nezaposlen i tko se nedavno sasvim pijan poševio s jednom od najstarijih prijateljica svoje supruge.
— Moram reći da nikada nisam mislila da bi Valentina i Edmund mogli završiti zajedno, a ti? — upita Grace i pogleda Patricka, nadajući se da bi joj mogao odgovoriti.
— Hmm — slegne on ramenima i iz ormarića ispod sudopera izvuče krpu.
Kao vjenčani kum, Patrick mora dočekati mladoženju u nje¬govoj kući za dvadeset minuta. Sto se mene tiče, dobro je da ide. Sam boravak u istoj prostoriji s njim i Grace, s tajnama koje ja znam, a ona ne zna, čini me nevjerojatno nervoznom.
— Tko zna kakav će brak imati — nastavi Grace. — Imam dojam da će ga motati oko maloga prsta.
— Možda — odgovori on.
Grace mi uputi pogled kao da se ispričava i kojim kao da želi reći: ovako su bogati naši razgovori ovih dana. Ja odmah odvratim pogled i počnem proučavati tablicu s hranjivim vri¬jednostima na stražnjoj strani pahuljica.
— Kako se ona slaže s njegovim roditeljima? — upita Grace.
— Dobro, mislim — promrmlja Patrick. — Zapravo, ne znam.
— Bernard je vjerojatno obožava — nastavi ona — ali Jacqu¬eline... ne znam, čini mi se da bi ona više voljela da je Edmund kući doveo nekoga manje živahnog.
— Mhm — složim se. — Nekoga poput Madonne. Patrick vrati krpu u ormarić pod sudoperom i bez riječi ode
niz hodnik. Čujem kako su se zatvorila vrata zahoda. U tom trenu stigne Polly, odjevena u ljupku ružičastu haljinicu kroz koju se jasno nazire njezin »grudnjak«, koji je zapravo gornji dio kupaćeg kostima. Izgleda kao neobičan spoj Shirley Temple i kurve s Kings Crossa.
— Polly — umorno kaže Grace kada Scarlett počne bacati plave kockice po kuhinji. — Sto sam ti rekla?
— Ne mogu se sjetiti — odgovori ona.
— Rekla sam ti da to ne možeš odjenuti, zar ne? — kaže Grace.
— Ali... — zausti Polly.
— Nema ali — strogo će Grace.
— Da — dodam ja i poškakljam je. — Inače ćemo zvati Super Dadilju.
Polly prasne u neobuzdano hihotanje koje iz nje izlazi uspr¬kos tome što je čvrsto odlučila da će se duriti.
— Trebao bih krenuti — kaže Patrick kada se ponovno pojavi.
— Tatice — pozove ga Polly — mogu li na vjenčanje odjenuti svoj grudnjak? To nije pravi grudnjak nego samo za šalu. A baka mi ga je kupila jer je mislila da je lijep i zato što je znala da ću se njime samo igrati. Mogu li, tatice?
Grace i ja slušamo je bez riječi. Ako je Polly ovakva s pet, kakva li će biti s petnaest? Poput Machiavellija?
— Ako ti ga je baka kupila, ne vidim zašto ne — odgovori joj Patrick dok grabi ključeve.
— Patrick! — pobuni se Grace. — Ne može ga odjenuti! Sko¬ro sam zadavila mamu kad joj ga je kupila.
— Ali tata je rekao da mogu — pobuni se Polly i napravi takvo lice kao da joj je netko rekao da ostatak života mora pro¬vesti u ubožnici gdje će se hraniti isključivo zobenom kašom i suhim graškom.
— Tatica nije tako mislio — odgovori Grace. — Zar ne, tatice ? Patrick je osine pogledom.
— Ja sam mislio — kaže srdito — da si mamica i tatica ne smiju proturječiti pred djecom.
— U pravu si — odgovori Grace jednako srdito — ne smiju. No, tatica ne shvaća da je upravo on to učinio.
— Dobro — kaže on, a glas mu postane grublji — ali mamica mora znati da tatica ne može čitati misli i ne može pretpostaviti što je ona rekla ranije.
— Mamica se slaže — odvrati Grace — ali s obzirom na to da tatica ne zna koja su mamina stajališta, mamica bi bila jako zahvalna ako bi je u ovome podržao.
Patrick se sprema odvratiti još jednom primjedbom, toliko otrovnom da bi vjerojatno istopila pokućstvo, kada mu zazvoni mobitel. On zastane da se javi.
— Onda — javi se Polly — sada kad su mamica i tatica popri¬čali, u redu je da nosim grudnjak, zar ne?
— Ne! — zaviče Grace.
Ona i Polly nastave s bitkom, dok Graditelj Bob i dalje pje¬va, a Scarlett zahtijeva sljedeću žlicu udarajući plavim kockicama o stolić na svom stolcu. Iako se toliko toga događa da čovjek ne zna gdje bi pogledao, ja se usredotočim samo na jednu osobu. Patricka. Jedino on šuti dok sluša osobu s druge strane linije. Lice mu postaje sve bijede dok na kraju ne nalikuje na Christophera Leea.
Konačno prekine vezu.
— Tko je to bio? — upita Grace.
— Evie — javi se Patrick — mislim da bi trebala otići. Moram o nečem porazgovarati s Grace. Nasamo.


111. POGLAVLJE

Knowsley Hall, subota, 21. srpnja

Valentina je od glave do pete odjevena u najskuplju svadbenu opravu koja se može nabaviti, a na glavi joj blista tijara koja bi sjajem nadmašila i luster u Buckinghamskoj palači. No, nešto nije u redu: mladenka se ne smiješi.
— Ne znam što sam očekivala od tima iz časopisa High Life! — duri se ona dok poziramo za prvu fotografiju — ali nisam očekivala iznemoglog starog slinavca koji će fotografiran i seda-mnaestogodišnjakinju na praksi koja će obaviti intervju.
Nalazimo se u golemom Knowsley Hallu, jednom od naj-impresivnijih pradjedovskih zdanja u Sjevernoj Engleskoj gdje će se, osim crkvene svečanosti, odigrati većina današnjih doga¬đaja.
— Mislim da joj je osamnaest — kažem joj.
— Kome ? — upita Valentina.
— Novinarki. Razgovarale smo maloprije. Zove se Drusilla, Drusilla von nešto. Njezin je otac grof negdje u Europi i pozna¬je vlasnika časopisa.
No, Valentinu ne zanima otac Drusille von nešto.
— Slušajte — govori fotografu — kako bi bilo da me slikate dok ulazim u kočiju, a oko mene su djeveruše?
— Draga — zareži on — ti samo budi lijepa, a ja ću se pobri¬nuti za fotografije. Onda ćemo se dobro slagati. Mislim da bi sad bilo dobro snimiti jednu mladenke i njezina oca prije nego što krenu u crkvu. Gdje ti je otac?
— Tu sam — odazove se Federico i pojavi se pokraj Valentine te stavi ruku oko njezina struka.
— Ti nisi moj otac — kaže mu ona. — On nije moj otac — reče ona i svima ostalima.
— Znam da inače nisam — odvrati Federico sa snažnim na¬glaskom — samo sam mislio da ću samo za danas, za ovdje i sada, to biti.
— Ti me samo predaješ — prosikće ona. — To ne mijenja biološku činjenicu da ti i ja nemamo ničeg zajedničkog. Ti si ovdje kao ukras mojoj ruci, u redu?
— U redu, u redu — on podigne ruke u zrak. — Shvaćam. Ponekad si stroga, Valentina. Ali to mi se sviđa kod žena.
Inzistirajući na tome da mu je uredništvo poslalo popis uputa, uključujući i povratak s fotografijom mladenke i njezina oca, fotograf je natjerao Valentinu da pozira s Federicom. Ovaj joj je provukao ruku oko struka u pozi koja se nije doimala očinskom, zbog dlana koji je položio gotovo na njezinu straž¬njicu.
Valentina je zaista uložila velik trud u organizaciju spekta¬kularnog vjenčanja. Torta je ukrašena bijelom belgijskom čoko¬ladom, a svojom veličinom nadmašuje čak i onu na vjenčanju Michaela Douglasa i Catherine Zeta Jones, koja bi u usporedbi s ovom izgledala kao da je kupljena u supermarketu.
Haljina je stajala toliko da se za njezinu cijenu, čak i ma¬nje, mogla kupiti skromnija kuća u nekim dijelovima zemlje. Haljina, prema Valentininim riječima, izgleda otmjeno, ali opet dovoljno seksi da Edmundovi otkucaji srca dostignu maksimal¬nu brzinu kada je ugleda.
Od svih detalja najdojmljiviji je onaj pred kojim stojimo: njezina kočija u stilu Pepeljuge, ukrašena kristalićima i s upre¬gnuta četiri bijela konja. Bojim se daje Valentinin ukus u ovom slučaju pometen njezinim jednako razvijenim osjećajem za eks¬hibicionizam. Ona je to zamislila kao nešto što bi pristajalo vjenčanju na tom nivou. Zapravo, kočija izgleda kao nešto u čemu bi se vozikao Elton John, da živi u Disneylandu.


— Kakva kočija — kaže fotograf i Valentina u sekundi iz¬gleda kao da bi mogla promijeniti svoje mišljenje o njemu. — Radio sam na Jordaninom i Peterovu vjenčanju i imali su istu ovakvu.
— Idiot — prezrivo otpuhne Valentina.
Dok djeveruše, sve osim Grace, čekaju u pozadini, prvom prilikom odvedem Charlotte na stranu.
— Jesi li ti nazvala Patricka maloprije ? — oštro je upitam. Ona porumeni, ali zauzme prkosan stav.
— Da — odgovori dok čvrsto steže buket.
— Sto si rekla? — upitam je.
— Rekla sam mu da ti znaš — odgovori ona. — Rekla sam mu da sam ti sve ispričala.
Namrštim se.
— Morala sam — obrani se ona. — Nisam mogla riskirati da ti prva kažeš Grace.
— Rekla sam ti da to neću učiniti, zar ne? — prošapćem. — Barem ne prije vjenčanja.
Ona šmrcne i slegne ramenima.
— Sad se može dogoditi što god — odgovori ona. — On zna kako se ja osjećam. Lopta je na tvom terenu.
Odmahnem glavom. Ne mogu čak ni zamisliti što se sada odigrava u Graceinoj kući.
— Ah, oprostite, ah — kaže Drusilla, novinarka High Lifea, dok se probija naprijed.
— Ah, mislite li da bih vas sada, ah, mogla zamoliti za in¬tervju? — upita.
— Svakako — oštro odgovori Valentina. — Pucajte.
— Ah, bah, dobro, u redu — kaže. — Onda, jeste li se vi i gospodin Barnett upoznali na zabavi ?
— Zapravo je on bio mladoženjin kum na jednom drugom vjenčanju — ispriča joj Valentina. — Onoga mojih najdražih prijatelja, Grace i Patricka. Možda je to previše detalja, ali ne morate ih spomenuti imenom ako ne želite. No, bilo bi lijepo da spomenete da imam mnogo prijatelja. Mnogo dragih, dragih prijatelja.
— Aha, dobro — kaže Drusilla dok zapisuje skraćene bilješke brzinom od otprilike šest riječi u minuti. — I, ah, sad... volite li zabave?
— Pa naravno — odgovori Valentina. — Tko ne voli ?
— Dobro — kaže djevojka. — Na kakve zabave odlazite?
— Razne vrste zabava — nastavi Valentina. — Ali kakve to veze ima s mojim vjenčanjem?
— Uh, ah, nisam zapravo sigurna — odgovori Drusilla. — Ali moja mi je urednica rekla da uvijek pitam o zabavama. Rekla mi je da s tim neću pogriješiti.
— Znači, ovim člankom ne pucate na Pulitzera — odvrati Valentina.

112. POGLAVLJE

Georgia počinje izgledati zabrinuto. No, nije ni upola toliko kao ja.
— Kada moramo krenuti u crkvu? — upita.
— Tek za sat vremena — odvratim. — Je li se Grace pojavila?
— Hmm... — Georgia se osvrne da provjeri sluša li nas Va¬lentina.
— Hoćeš reći da nije, zar ne? — grakne Valentina. — Čovjek bi mislio da će se barem danas potruditi doći na vrijeme.
— Sigurna sam da će ubrzo stići — umiri je Georgia. — Znaš kakva je ona. Uvijek kasni, ali na kraju ipak stigne.
— Možda je tako — odvrati Valentina. — Ali nema šanse da će joj Andrew Herbert uspjeti napraviti frizuru za ovoliko malo vremena. On je možda genij za boju, ali žurba nije jedna od njegovih vještina, koliko ja znam.
— Slušaj — pozove je Georgia — zašto ne bi ušla unutra i popila čašu pjenušca s nama?
— U redu — prihvati Valentina i krene prema glavnoj zgra¬di. — Ionako mi je dosta Davida Baileya i njegove neustrašive reporterke.
U salonu se svatko posluži čašom pjenušca i uskoro se svi počnemo opuštati. Cak i Valentina. Cak i ja. Uskoro zavlada ozračje veselog uzbuđenja, kako i priliči svakom vjenčanju. Dok pijuckam pjenušac, promatram Valentinu koja sja od sreće i koja će se uskoro obećati jednom muškarcu za cijeli život. Odjednom osjetim potrebu da nešto kažem.
— U redu — napravim kratak uvod. — Željela bih predložiti malu zdravicu.
Svi zastanu i pogledaju me.
— Valentina, znamo te više od šest godina i, kao i u svakom prijateljstvu, u našem je odnosu bilo boljih i lošijih dana. No, ti si nesumnjivo jedna od najposebnijih osoba koje znamo. Sre¬ćom, pronašla si i takvog muškarca. Nekoga tko te obožava i tko je odlučan u tome da te nikada ne izgubi. A to je jedna od naj... jedna od najdivnijih stvari na svijetu.
Grlo mi se osuši i odjednom se osjetim neobično ganutom. U glavi mi se roje misli o Grace, Patricku, Charlotte i nadasve Jacku.
Pogledam prema gore i odglumim da provjeravam maškaru dok mi se oči zapravo pune suzama. Živa slika Jackova široka, srdačna osmijeha bljesne mi u mislima i razljutim se na sebe što sam si dopustila da se ovoliko raznježim.
— Jesi li u redu, Evie? — upita me Georgia, ali kada položi dlan na moju ruku, suze mi još jače krenu u potragu za slobo¬dom.
— Da, da — odgovorim pokušavajući se pribrati. — Podignite čaše. Za Valentinu'.
— Za Valentinu! — svi uskliknu i zaplješću dok ona uživa u pažnji.
— Hej, pogledaj — kaže Georgia kada pogleda kroz prozor. — Dolazi Grace.
— Hvala Bogu — izjavi Valentina. — Iako se nadam da zna da ne može ostaviti automobil usred kolnog prilaza. Ne želim audija na slikama s vjenčanja. Osobito ne starog tri godine.
No, kada se Graceini koraci približe dvorani za manje od minutu i vrata se širom otvore, svima je jasno da su slike s vjen¬čanja zadnje što je Grace sada na pameti.

113. POGLAVLJE

Grace izgleda spremna za ulogu djeveruše kao netko tko je upra¬vo pognojio cijelo polje. No, ne upadaju u oči samo traperice, nedostatak šminke i općenito stanje raskuštranosti. Upadljivije je njezino lice. Izgleda kao da će eksplodirati.
— Ti — kaže ona pokazujući na Charlotte. — Ti i ja moramo malo porazgovarati!
— Grace — krikne Valentina. — Nema vremena za razgovor. Moramo ti staviti viklere!
— Žao mi je, Valentina — obrati joj se Grace — ali moram obaviti nešto mnogo važnije od uređivanja kose.
— Sto bi uopće moglo biti važnije od frizure? — upita bu¬duća mladenka. — Ceremonija će početi za manje od četrdeset minuta.
Grace se ponovno okrene Charlotte.
— Želiš li to obaviti ovdje ili vani? — upita je strogo. Valentina izgleda užasnuto.
— Slušaj, Grace — kaže ona. — Znam koliko Evie ponekad može biti teška, ali možete li svoje različitosti sada malo staviti na stranu? Barem dok tim iz časopisa ne ode.
Jadna Valentina očito misli da se Grace okomila na mene.
— Onda, Charlotte, što ćemo? — upita Grace.
Charlottino lice i vrat toliko su pocrvenjeli da izgleda kao da bi je trebalo ugasiti protupožarnim aparatom.
— Grace — izusti, a usta joj dršću kao da će nešto reći. No, ne kaže ništa.
— Dosta — kaže Valentina i preuzme vodstvo. — Dosta je bilo. O čemu se radi?
Graceino lice se namršti.
— Kako si mogla, Charlotte? — kaže. — Kako si to mogla učiniti nakon toliko godina prijateljstva? Nakon što si vidjela moju djecu kako odrastaju? Nakon što si bila djeveruša na mom vjenčanju?
Charlotte sada bez riječi spusti pogled u pod, dok joj usna i dalje podrhtava.
— Ponašala si se kao utjelovljenje dragosti i ljubaznosti ot¬kako te znam, Charlotte. Ali reci svima što si učinila. Hajde!
Charlotte se ne pomakne i ne reče ni riječ.
— Ne? Onda ću ja svima reći — nastavi Grace. — Charlotte je pokušavala oteti mog muža!
— Molim? — javi se Valentina. — Grace, jesi li pila?
— Pitaj je — kaže Grace. — Pitaj je o njezinim pokušajima da zavede Patricka na vjenčanju tvoje mame, Evie.
Ugrizem se za usnu i zagledam u pod kada shvatim da joj Patrick nije rekao da ja znam. Imam otprilike dvije stotinke sekunde da uživam u osjećaju olakšanja, kad me Grace prozre.
— Znala si! — vikne.
— Stvar je u tome... — pobunim se.
— Ti si znala! — ponovi ona. — Isuse, ne mogu vjerovati.
— Ja nisam — istakne Valentina. — Zašto ja uvijek posljednja saznam ovakve stvari?
Charlotte, odmahujući glavom, odjednom izgleda vrlo pr¬kosno.
— U redu, Grace — konačno se oglasi. — Kako sam mogla? Reći ću ti kako.
Cijelom prostorijom zavlada duboka tišina.
— Jer ga volim — kaže ona.
Valentina izgleda kao da će se onesvijestiti.
— Volim ga više nego što mislim da si ga ti ikada voljela — nastavi Charlotte. — Sve bih za njega učinila. Umrla bih za njega. Možeš li i ti reći isto?
Grace ne odgovori.
— Ne — kaže Charlotte. — Nisam ni mislila.
Grace se strovali u stolac, odjednom vrlo umorna lica.
— Ako to išta znači — izjavi Charlotte svečano — osjećala sam se krivom, zbog tebe i djece. Nije da nisam uopće mislila na vas.
Grace, uzburkanih osjećaja, ustane i priđe Charlotte. U tre¬nutku je izgledalo kao da će je zagrliti. No, kada joj se približi na pedalj, opali je posred lica.

114. POGLAVLJE

— Nisam imao pojma da su engleska vjenčanja ovako uzbudljiva
— izjavi Federico svojim talijanskim naglaskom dok se tandrkamo u Pepeljuginoj kočiji.
— Daj zaveži — kaže Valentina, a Georgia položi ruku na njezinu u znak podrške.
Kočija ima ovjes kakav bi se očekivao od stražnjeg dijela traktora, a tko god da je upregnuo konje, mora da je pronašao četiri najnapuhanije beštije u cijeloj Velikoj Britaniji. No, dobra je strana što je Valentina mrvicu mirnija, usprkos tome što se nalazimo niz vjetar od najstrašnijeg zadaha koji se može naći izvan dijela sa slonovima u zoološkom vrtu Chester.
Cak je prestala histerizirati oko toga da ima jednu djeverušu manje, nakon što je Charlotte odvezena na hitnu. I zbog činjenice da tri preostale djeveruše na haljinama imaju svaka po malu, ali vrlo vidljivu mrlju od krvi i šmrklje, posljedice Graceina udarca.
Moja je najgora, velika krvava mrlja na prednjoj strani su¬knje, koja je samo još uočljivija zbog očajničkih pokušaja da je se trljanjem odstrani. No, ako buket držim na pravom mjestu, gotovo je mogu prekriti, a Drusilla je uvjerila Valentinu da će moći popraviti sve nedostatke na fotografijama prije nego što odu u tisak.
— Grace — kažem dok poskakujemo gore-dolje, prelazeći dio ceste s više rupa od blatnjavog puta u zemljama Trećeg svijeta — možemo li razgovarati o ovome?
— Molim vas, dajte — navaljuje Valentina. — Pomirite se, za ime Božje. Ili se barem počnite smješkati kako biste i trebale.
— Previše sam ljuta i uznemirena da o tome govorim — kaže Grace na rubu suza. — Sada nije pravo vrijeme.
— Ne — doda Valentina. — Vjerojatno si u pravu. Za danas je bilo dosta cirkusa. Ali molim vas, nasmijte se. Hoćete li?
Usporimo pred semaforom, ali prije nego što se uspijemo za¬ustaviti, kočija počne ispuštati čudan zvuk. Vrlo čudan, zapravo. Kao da puca.
Valentinine se oči rašire, a svi se pogledamo u panici. Odjed¬nom zvuk pucanja postane glasniji i jedan dio kočije strovali se na tlo, odbacujući pritom djeveruše, buketiće, satenske cipele, velove i tijare na sve strane.
— Koji vrag... — poviče Valentina kada udari glavom o okno, potpuno zaboravivši svoju ulogu čedne mladenke.
— Sto se događa? — krikne Federico.
Izvučemo se iz kočije i ugledamo prizor koji nimalo ne obećava.
— Prokleti kotač se slomio — vrišti Valentina, usmjerivši svoj napad na vozača.
On počeše glavu, ali se pretjerano ne uzruja zbog cijele situ¬acije koja nije nimalo zgodna s obzirom na okolnosti.
— A joj — konačno reče.
— Sto ćete učiniti u vezi s tim? — histerično ga upita.
On slegne ramenima. — Zapravo ne znam — odgovori. — Ne možete baš pozvati pomoć na cesti s ovakvim vozilom. Valentina stane rukom mahati da si rashladi čelo.
— Kako bih ja trebala doći do crkve u tom slučaju? — zareži ona.
On ponovno slegne ramenima. — Uvijek možeš zaustaviti neki auto, dušo.


115. POGLAVLJE

Isprva smo mislili da se šali. No, kako su svi već bili u crkvi s isključenim mobitelima, a na vidiku nije bilo nijednog taksija, autostopiranje nam je odjednom ostalo kao jedina mogućnost.
Podijelile smo se u dvije skupine i moja se uspjela utrpati u stražnji dio dostavnog vozila čiji je vlasnik trgovac ribom koji se upravo vraćao od trgovaca na veliko. Prema crkvi smo krenule obavijene mirisom Vere Wang, ali u crkvu stižemo praćene mi¬risom bakalara.
Drugoj smo skupini, mladenki i njezinu »ocu«, prepustile vozilo za koje smo se svi složili da bi gotovo moglo proći kao svadbeni automobil, ako ga snimatelj i fotograf iz časopisa uhva¬te pod pravim kutom.
— Možda ćete ovo morati malo namontirati — kažem snima¬telju dok čekamo ispred crkve da stignu.
— Zašto ? — upita on. — U čemu ona to točno dolazi ?
— Vidjet ćete — odgovorim. — Samo dajte sve od sebe.
Kada se Valentinino i Federicovo vozilo pojavi na početku kolnog puta, izdaleka sve izgleda u redu. No, sve postane jasno kada mora skrenuti udesno da bi se parkiralo. Snimatelj i foto¬graf uzdahnu tako dramatično kao da ih je netko snažno udario u međunožje.
— Reci mi da nije u mrtvačkim kolima — dahne fotograf iz časopisa. — Nije moguće da je u mrtvačkim kolima.
— Kao što sam rekla — obratim mu se nastojeći ostati sasvim mirna — ako biste je snimili sprijeda kako izlazi, mogao bi izgle¬dati kao svadbeni automobil.
— Ali što je s cvijećem na prozoru? — upita on. — Aranžira¬no je tako da piše »POČIVAJ U MIRU, BILLY.«
— Znam, znam — kažem i jasno mi je da ovo predstavlja valjda jedan od najvećih izazova u njegovoj dosadašnjoj karijeri. — Ali rekli su nam da bismo ga mogli ubaciti otraga zajedno s lijesom dok snimimo nekoliko fotografija. Hajde, moramo se požuriti.
Kada Valentina izađe iz kola, sijući od sreće i osmijehom od uha do uha, naočigled sasvim nesvjesna činjenice da je ovamo stigla u društvu s mrtvacom i Federicom, počinjem je gledati u sasvim novom svjedu.
— Impresionirana sam — kažem joj kada se nađemo ispred glavnih vrata crkve, spremni za ulazak. — Podnosiš ovo nevje¬rojatno dobro.
Ona se nasmiješi.
— Na putu ovamo odjednom mi je sinulo da se udajem. Za¬što bih dopustila da me išta izbaci iz takta?

116. POGLAVLJE

Iskreno sumnjam da ću ikada više moći prisustvovati nekom vjenčanju a da ne mislim na Jacka.
Ne samo zbog činjenice da je naša kratka, ali toliko slatka veza počela i završila na ovakvim prigodama nego i zbog toga jer vjenčanja zapravo predstavljaju: ljubav, odanost, sreću. Sve ono što više nimalo ne vjerujem da ću pronaći i s kim drugim.
Jasno mi je da su moje misli pozitivne koliko i prosječno oproštajno pismo samoubojice, ali samo sam realna. Zašto bih pronašla ljubav i s kim drugim ako već dosad nisam? Dobila sam priliku i upropastila je. I to je to.
— Sto ti je? — upita me Seb kada stignemo na prijam. — Izgledala si očajna tijekom cijele službe.
— Ništa — odgovorim. — Dobro sam. Zaista dobro.
— Volio bih da se razvedriš. I mene činiš zlovoljnim — od¬vrati on.
— Oprosti — promrmljam.
— Ne brini se — kaže on, a potom se nagne i jezikom mi sta¬ne palucati po uhu sa suptilnošću svetog Bernarda koji proždire janjeći kotlet. — Možeš mi to poslije nadoknaditi.
Zatim položi ruku na moju stražnjicu i stisne je kao da na tržnici provjerava je li dinja dovoljno zrela.
— Nemoj, Seb — iskrivim lice. — Ne na vjenčanju. Zapravo ne želim da me pipka ne samo zbog okolnosti. Una¬toč tome što se doista trudim da ova veza uspije, sada već jedva da ga mogu i pogledati a da ne poželim da je negdje drugdje. Na primjer, u Mongoliji.
Kada uzvanici stanu pristizati u glavnu dvoranu Knowsley Halla, postane jasno da se mladenkina i mladoženjina strana neće miješati. Nisam sigurna koji je tome razlog i je li to slu¬čajno. Čini se da se mladoženjini uzvanici skanjuju razgovora s bilo kim tko ne nosi odgovarajući kompletić s džemperom na kopčanje i bisernom ogrlicom. Mladenkina strana čini isto sa svima koji još nisu bili mfacelijiu.
Cijeli dan nisam ništa jela, ali kada po četvrti put odbijem kanape s dimljenim lososom, postane mi jasno da bih za jelo bila isto toliko raspoložena kao i da sam pojela tri velika ham¬burgera u McDonaldsu.
— Samo ću skoknuti do zahoda da se malo osvježim — na¬migne mi Seb. — Da preživim govore.
Pijuckam šampanjac kada me netko potapše po ramenu.
— Sto se dogodilo sa Charlotte ? — upita me mama.
Njezina današnja oprava sastoji se od ljubičastog baršunastog odijelca s kratkim hlačama i odgovarajućeg šešira u stilu Robina Hooda, s perom od kojega su neki uzvanici kihali tijekom cijele ceremonije.
— Duga priča — odgovorim.
— Samo da bude u redu — odvrati mama.
— Bit će — kažem, a da ni sama u to ne vjerujem.
Kada se Seb vrati, izgleda pomalo zatečeno što se mora su¬sresti s mojom mamom. Sarah često tako djeluje na ljude, ali uglavnom je ne dočekuju s takvim izrazom nesklonosti.
— Zdravo — kaže ona veselo. — Mislim da se nismo upozna¬li. Ja sam Sarah, Eviena mama.
— Zdravo — kaže on neljubazno i zgrabi posljednju čašu šampanjca s pladnja koji je pronio konobar u prolazu.
— Mislim da si ti bio na Georginu vjenčanju, zar ne? — nastavi moja mama, smiješeći se. — Možda me se ne sjećaš, ali i ja sam ondje bila.
— Sjećam vas se, i te kako — zasmijulji se on i okrene od nas. Isprva, mama se doima pomalo osupnuta njegovim komenta¬rom. I ja sam toliko zatečena da ne znam što bih rekla.
— Onda — kaže ona i prisili se na osmijeh — sigurna sam da ćemo se poslije vidjeti. Uživajte u ostatku dana.
Kada se dovoljno udalji, okrenem se Sebu.
— Nemoj se iskaljivati na mojoj mami — kažem mu tonom kojim mu jasno dam do znanja da se neće tako skoro jezikom približiti mom usnom kanalu.
— Ma hajde, samo sam rekao da je se sjećam — odgovori on nehajno.
— Rekao si: I te kako vas se sjećam — ponovim mu.
— Kriste, kako bih je mogao zaboraviti kad je onako izgle¬dala?
— Zašto si tako opsjednut time kako ljudi izgledaju? — upi¬tam ga. — Moja mama je divna osoba. Da si se potrudio s njom razgovarati, sigurna sam da bi i sam to otkrio.
— Kako god — odbrusi on poput tinejdžera. — Isuse, kad si postala tako dosadna? Samo sam se šalio.
On ponovno potegne iz čaše, a cijela ga situacija zabavlja više od izleta na more.
— Znam — kažem mirno. — No, Seb, ja jednostavno ne razumijem tvoje šale.
Odjednom mu osmijeh iščezne s lica.
— Rekla bih — nastavim — da te više ne želim viđati. Zao mi je.
— Ostavljaš me na vjenčanju? — pita on u nevjerici. — Još nisam ni večerao!
— Žao mi je, Seb — odgovorim. — Ali zaljubljena sam u nekog drugog.
— Ti? — podrugljivo se osmjehne. — Zaljubljena? Nemoj me nasmijavati.
— Istina je — kažem izgubljeno.
— Evie, to će trajati pet minuta, baš kao i svi ostali — odgo¬vori on i dramatično se okrene na peti.
Gledam Seba kako brzim korakom odlazi prema vratima, prije nego što shvatim da netko stoji pokraj mene. Okrenem se da pogledam. Snimatelj sretno snima našu scenu, kao da skuplja materijal za dokumentarac Davida Attenborougha.
— Molim vas — prasnem. — Može li djevojka imati malo privatnosti kada ostavlja nekoga?
— Oprostite — ispriča se on. — Rekli su mi da snimim što više uzvanika.


117. POGLAVLJE

Počinjem misliti da ću na ovom vjenčanju prije susresti jetija nego Grace.
Provela sam pola sata tražeći je kako bismo porazgovarale, ali neuspješno. Potom, baš kad sam pomislila da je možda otišla, uočim je na drugom kraju prostorije kako razgovara s Bobom. Odmah krenem prema njima, ali na putu me zaustavi poznati glas, uhu ugodan kao i kreda koja škripi po ploči.
— Evie! Izgledaš sjajno kao i uvijek.
Okrenem se i na balkonu ugledam Garetha kako siše Marl¬boro snagom najjačeg usisivača.
— Ne želim s tobom razgovarati, Gareth — kažem mu. Ovo je prvi put da ga vidim otkako je odlučio Jacku ispričati
sve o meni, mojoj prošlosti i onim prokletim naušnicama.
— Zašto ne? — začudi se on. — Ni o naušnicama? Ili tvom problemu obvezivanja? Nadam se da se nisam previše upleo.
— Namjerno si to ispričao Jacku, zar ne?
Gareth slegne ramenima, nastojeći da izgleda opušteno, ali žestina kojom češe lice ukazuje na to da se uopće tako ne osjeća.
— Samo sam mislio da on nije pravi za tebe — promrmlja.
— Je li? A zašto ne? Zato što mi se sviđao više nego ti?
— Ne pristaje ti kada si ljuta, Evie — kaže on i mahne prstom prema meni.
— Gareth — počnem, misleći da možda ipak želim porazgo¬varati s njim. — Mogu li s tobom otvoreno?
— Naravno — odgovori on.
— Pokušala sam prema tebi biti ljubazna — kažem mu. — Po¬kušala sam te odbiti na nježan način. Pokušala sam sve da ti ne moram reći kako bih, da si i zadnja životinja, mineral ili biljka na ovom planetu, još uvijek večer radije provela sama kod kuće, gledajući televiziju. Rekla sam da mi je žao što sam te ostavila bezbroj puta, ali to ti zaista neću ponovno reći. Jer mi sada nije žao. Sada mi je drago što sam te ostavila. Samo mi je žao što nisam prije shvatila kakav si podmukao gad.
— Daj da razjasnimo — kaže on, mršteći se. — Želiš reći da zaista nećeš pristati da ponovno izađeš sa mnom? Zaista?
Otmem mu cigaretu iz ruku i polako je ugasim o njegovu ružičastu kravatu od poliestera. On razrogači oči u nevjerici.
— Gareth — kažem mu — mislim da se konačno počinjemo razumjeti.

118. POGLAVLJE

Dok se približavam Grace i Bobu, ona ispravi leda i ja shvatim da sam dobrodošla kao i ptičja gripa u koloniji flaminga.
— Evie! — kaže Bob kad me ugleda. — Grace i ja smo upravo uspoređivali bračna putovanja. Naša tri tjedna u Kolumbiji po¬prilično se razlikuju od odmora na Maldivima. Mi smo uživali, naravno. No, moram reci da im potajno zavidim što su imali zahod s tekućom vodom.
— Mogu misliti — klimnem.
— Usput — doda on — vidio sam da si razgovarala s Gare-thom. Konačno sam otkrio zašto je napustio radno mjesto pod tako čudnim okolnostima.
— Je li, zašto? — upitam.
— Sjećaš li se kako sam ti rekao da se nešto čudno odigralo između njega i moje kolegice Deidre Bennett? Ispada da su njih dvoje bili u kratkoj vezi.
— Zar to nije ona gospoda velike stražnjice i groznih zuba? — upitam ga.
— Ta je — odgovori Bob. — Ali to nije spriječilo Garetha. Do vremena kad je otišao, već ju je praktički uhodio. Čak joj je kupio nekakvo čudno gumeno rublje iz onih smiješnih trgovina, znaš na što mislim. Tada se upleo zamjenik rektora i zamolio ga neka s tim prestane ili neka ode. Srećom, odlučio se za potonje i Deidre otad nije za njega čula. Otprilike otkako si ti počela s njim izlaziti. Mislim da bi ga se trebala kloniti.
— U pravu si, Bobe. Ali čuj — dodam — postoji li moguć¬nost da popričam kratko s Grace ? Nasamo.
— Naravno — odgovori Bob. — Ionako sam krenuo u potragu za tvojom majkom. Ostavio sam je kako jednoj od Edmundovih teta priča o uzgajalištu crva koje je napravila. Nisam siguran da ta tema zanima lady Barnett.
Čim se Bob dovoljno udalji, prijeđem na stvar.
— Zao mi je što ti nisam rekla — počnem. — Zaista mi je žao. No, saznala sam tek sinoć i samo sam htjela da vjenčanje završi da se sve ne upropasti.
Ona uzdahne. — Sada je za to prekasno.
— Znam — kažem.
— Znači, ipak si mi mislila reći?
— Pa da, mislim da jesam — kažem i odmah shvatim da sam nam živote mogla učiniti jednostavnijima da sam samo odgo¬vorila potvrdno.
— Kako to misliš, mislila? — uznemiri se ona. — Ti bi mi trebala biti najbolja prijateljica. Najbolje prijateljice nemaju tajni jedna pred drugom.
— Znam, znam — kažem. — Sigurna sam da bih ti bila rekla. No, nije bilo tako jednostavno. Brinula sam se što će to učiniti tebi i Patricku. Mislim, znam da stvari nisu bile... sjajne... u posljednje vrijeme i bojala sam se da će, ako ti sve ispričam, situacija postati još gora.
— Ne brini se za to — kaže ona i šmrcne. — Nisi jedina kojoj je teško reći mi što se događa.
Oklijevam s odgovorom. — Misliš na to kako je Patrick izgubio posao, je li ?
— O — kaže ona malodušno. — I za to si znala.
— Oprosti — ispričam se i pognem glavu. — No, to je sve što znam. Ne znam zašto ili o čemu se radi.
— Sve mi je priznao — reče ona. — Posao je izgubio prije nekoliko mjeseci, odmah nakon našeg vjenčanja. To ga je mu¬čilo sve vrijeme.
— Ali zašto? — upitam.
— Otpustili su ga kao višak — uzdahne ona. — Znam, nevje¬rojatno, zar ne? Uvijek sam mislila da se takve stvari događaju, ne znam, rudarima ili radnicima u automobilskoj industriji, a ne odvjetnicima. Ne Patricku. No, jednog su ga dana samo pozvali, rekli mu da je posla manje i da tvrtka mora naći načina da sreže troškove. I potom su ga otpustili. Tek tako.
— Bože. Nije ni čudo da je bio loše volje.
— U međuvremenu je obavljao honorarne poslove — nastavi Grace. — Ali to ni izdaleka nije bilo dovoljno za plaćanje računa na dulje vremena. No, ne mogu vjerovati da nije mogao smoći snage da mi to kaže. Kakva sam ja to žena?
— Nemoj biti smiješna — kažem joj. — Ti si sjajna žena i Patrick te voli. Znaš to, zar ne ?
Ona ponovno šmrcne i ne odgovori ništa.
— Ti znaš što se točno odigralo između njega i Charotte, zar ne ? — upita me.
Klimnem. — Da. Rekla mi je. Također mi je rekla da je sve bilo gotovo za nekoliko sekundi i da je doslovce pobjegao od nje.
Graceina usna počne drhtati.
— To još uvijek ne mijenja činjenicu da se seksao s mojom prijateljicom.
Obgrlim je rukom.
— Znam, dušo, znam — kažem. — Ali nemoj dopustiti da to uništi tvoj brak, Grace. Molim te, nemoj. Za svoje dobro i za dobro vaše djece.
Dok to izgovaram, ni sama ne znam dajem li joj dobar savjet. U pravu je. Njezin je suprug spavao s njezinom prijateljicom. Kako bi to itko mogao oprostiti? No, nešto duboko u meni govori mi da bi to bila ispravna stvar.
— Čini se da moram puno razmišljati o svemu — kaže ona. — Sve je još previše svježe. Moram dobro promisliti što ću učiniti.
— Dobro, samo prvo ispuši nos — kažem, a potom se na-gnem da je zagrlim.
Ona me toliko čvrsto stegne da se moram boriti za dah.
— Hvala ti, Evie — kaže. — Volim te.
— I ja tebe volim, Grace — odgovorim.
Odjednom se pokraj nas stvori Patrick. Izgleda kao da se jako boji, Grace i mene.
— Mogu li malo posuditi svoju ženu, Evie? — upita me. — Moram nadoknaditi mnogo toga.
Grace ga pogleda.
— Ja ne uzimam ništa zdravo za gotovo, Grace — kaže on. — Ali učinit ću sve, sve da ostaneš sa mnom. Da mi oprostiš. Znam da te ne zaslužujem, ali bez tebe sam ništa. Zaista to mislim.

119. POGLAVLJE

— Ako se sve uzme u obzir, ovo je jedno vraški zanimljivo vjenčanje — kaže Georgia dok u ženskom zahodu dijelimo nje¬zinu kozmetičku torbicu. Njezin je sadržaj kombinacija jeftinih ruževa od Rimmela i pudera koji vjerojatno stoje više od zlatne prašine.
— U usporedbi s njim, tvoje je bilo daleko pitomije — kažem dok po obrazima prelazim četkicom s rumenilom u nastojanju da ih oživim s malo boje. — Bez tjelesnih obračuna, lijesova, bračnih svađa. Zapravo je bilo pomalo dosadno.
— Hvala Bogu — nasmije se ona. — Iako, moraš Valentini odati priznaje. Sve je podnijela junački. Kad smo već kod toga, kako si ti ovih dana, Evie?
— Kako to misliš ? — upitam je.
— Čula sam da si još uvijek potresena zbog onoga s Jackom
— odgovori ona. — A zapravo nismo imale priliku o tome po¬pričati. Nisam te ni vidjela od vjenčanja tvoje mame.
— Dobro sam. Zaista, Georgia. Te se stvari događaju.
— Ako ti išta znači — nastavi ona — Beth kaže da se i on potišteno vuče na poslu otkako se to dogodilo.
Prestanem se šminkati.
— Beth? — ponovim.
— Da, Beth. Znaš, moja rođakinja — objasni ona.
— Da — kažem. — Znam tvoju rođakinju Beth. Samo mi se učinilo da si rekla da je potišten na poslu.
— Jesam — kaže Georgia. — Oni rade zajedno.
— Zaista?
Sada sam sasvim zbunjena. — Nisam imala pojma. Hoću reći, shvatila sam da se viđaju, ali...
— Viđaju? — ponovi Georgia. — Evie, oni se ne viđaju. Namrštim se.
— Oni rade zajedno — objasni. — Doduše, tek odnedavno. Beth je oduvijek željela raditi u području dobrotvornog rada i na našem vjenčanju je s Jackom pričala o njegovu poslu. Rekao joj je da se otvara radno mjesto u administraciji, pa ga je nazvala u ponedjeljak i počela ondje raditi otprilike tjedan dana poslije.
— Znači, i sada radi za njih? — upitam.
— Da — odgovori Georgia. — Ali među njima se ništa ne događa, vjeruj mi. Sigurna sam u to jer se Jack sviđao Beth od prvoga dana, ali on to nije htio ni uzeti u obzir. Jasno je da ga ona uopće ne zanima. A ona neprestano o tome kuka.
Odmahnem glavom.
— Ali zašto mi on nije rekao da ona radi kod njega? — upi¬tam.
— Vjerojatno zato što je muškarac — odgovori Georgia pre¬zirno. — Peteu su se među njegovim suradnicima događali smrt¬ni slučajevi, trudnoće i seksualne afere, a uopće se nije potrudio ispričati mi o njima.
To objašnjava izmjenjivanje telefonskih brojeva. I propuštene pozive na njegovu mobitelu.
— Ali to ne objašnjava nešto drugo — kažem naglas dok Ge¬orgia zatvara svoju kozmetičku torbicu. Ispričam joj o Bethinom pozivu na vjenčanju moje mame. O tome kako je kod njega toga jutra ostavila svoju majicu. Kako to objašnjava?
— Zaista, ne znam — odgovori ona zbunjeno. — Ali, čekaj. To je bilo u noći kada se tvoja mama udavala, zar ne ?
-Da.
— Nije mogla biti s njim noć prije jer smo svi bili na proslavi pedesetog rođendana ujaka Toma. Bila sam s njom cijelu noć. Zapravo smo svi odsjeli u hotelu.
Snuždim se. Ne znam koje je objašnjenje za ono što je rekla na telefon. No, jasno mi je da sam Jacka javno optužila da me vara kad ustvari nije učinio ništa loše. Učinila sam to u trenu kada je otkrio da sam mu lagala o svojoj prošlosti, a poslije mu se čak za to nisam ni ispričala.
Nikada nisam osjetila tako snažnu potrebu da briznem u plač.
— Dušo, nemoj se uznemiravati — reče mi Georgia.
— Oprosti — odvratim kroz jecaje. — Ali, Bože, Georgia. Ovo je propast.

120. POGLAVLJE

Edmund je Valentini priuštio najveće i najbolje vjenčanje koje novac može kupiti, ali za kraj je sačuvao najveće iznenađenje. U posljednje je vrijeme uzimao satove plesne pouke. Što znači da će Valentina dobiti priliku da izvede vjerojatno najprofesi¬onalniji, najdojmljiviji i najspektakularniji prvi ples u povijesti čovječanstva.
Naravno, ona je odabrala tango. Kada ples završi praćen bur¬nim pljeskom, a ona i Edmund ostanu u zadnjoj pozi priljublje¬nih nosova, Valentina izvadi ružu iz usta i poljubi supruga kao junakinja iz stripova koja je upravo spašena od bande razbojnika.
Uzvanici potom ispune plesni podij, a medu njima i Bob i moja majka, čiji osobiti stil plesanja odmah zastraši neke od starijih i nejakih plesača.
Uzmem torbicu i odlučim izaći na svježi zrak da prošećem. Povjetarac je blag i topao i čim nađem pogodan panj, sjednem na njega i zagledam se u nebo, osjećajući se vrlo uznemirenom. Suze mi navale na oči dok razmišljam o tome što mi je Georgia prije rekla.
— Lako je vama — kažem između šmrcaja paru ovaca koji ispred mene pase travu. — Ne morate se brinuti hoće li vam tko pipkati stražnjicu ispred ostalih gostiju na vjenčanju ili hoće li vas uhoditi psihotični bivši dečko. A ne morate se brinuti ni o tome hoćete li sve uprskati s jedinim muškarcem koji vam je ikada nešto značio. Barem mislim da ne morate.
Mislim da sam stvarno puknula. Sjedim na panju, ronim suze i pričam sa skupinom domaćih životinja o svojim emocionalnim poteškoćama. Nije bitno što se doimaju kao dobri slušači.
Ne znam koliko sam ondje sjedila. Sigurno dugo, mogli su proći i sati. U međuvremenu su se dvjema ovcama pridružile i ostale.
Upravo sam se počela osjećati kao mala pastirica kada odjed¬nom začujem glasove iza sebe. Okrenem se i ugledam Valentinu, Grace i Georgiu kako mi prilaze.
— Nadam se da ovdje nema kravljih tortica — kaže Valentina, dok s gađenjem podiže rub suknje. — Ove su cipele od Chri¬stiana Loubotina.
— Valentina, zar se ti ne bi trebala družiti s ostalim uzvani¬cima? — upitam je.
— Trebala bih, Evie — odgovori ona. — Ali došle smo jer smo zabrinute za tebe.
— Mene? — ponovim i odmahnem rukom. — Ja sam zadnja o kome bi se danas trebalo brinuti. Zaista, dobro sam.
— Mi mislimo da nisi — javi se Georgia. — Zapravo, mislimo da nikako nisi dobro.
— Mislimo da sliniš — kaže Valentina. — Za Jackom.
— To zvuči kao da sam labrador — odgovorim. — U svakom slučaju, bez obzira na to slinim li ili ne, ništa ne možete učiniti u vezi s tim. Sve sam ovoga puta uprskala, i to u velikom stilu.
Njih tri izmijene poglede urotnika kojima ni Guy Fawkes ne bi bio ravan.
— Možda i nisi — odgovori Georgia. Upitno podignem obrvu.
— Upravo sam razgovarala s Beth — kaže mi. — Zapravo se radilo o običnoj majici kratkih rukava. Dapače, majici s oznakom dobrotvorne organizacije koju je trebala za utrku u kojoj je idućeg dana sudjelovala. A ta majica nije ostavljena u Jackovu stanu, nego u njegovu uredu.
— Moraš li mi to uopće govoriti — zavapim. — Već se osje¬ćam dovoljno glupom a da mi na nos ne trljaš sve te strašne pojedinosti.
— Samo sam mislila da bi voljela to znati — odvrati Georgia.
— I još nešto.
— O, Bože — zakukam.
— Kako Beth kaže — nastavi Georgia — dva tjedna nakon vaše svađe Jack je proveo hodajući amo-tamo po svom uredu, uznemiren i jasno potresen.

— Zašto onda nije nazvao? — zacvilim.
— Moglo bi se reći da je bio red na tebi — istakne Grace. — Ti si kriva zbog nesporazuma, ne on.
— Imaš pravo — ponovno se strovalim na svoj panj.
— Zapravo, možda bi on i nazvao — uporno nastavi Georgia
— ali nešto ga je zauvijek spriječilo.
— Sto? — upitam.
— Ona mala namiguša od moje rođakinje ispričala mu je za tebe i Seba. Onda kada vas je vidjela u klubu.
Prisjetim se trenutka kada je Beth vidjela Sebov velik sli¬navi poljubac. Sva protrnem od pomisli da je o tome ispričala Jacku.
— Bože moj — kažem. — Moraš li zaista nastaviti s ovim mučenjem? Moraš li?
— No, imamo ti reći i nešto dobro — Grace ne izdrži nape¬tost.
— Molim vas, dajte — zamolim ih.
— Jack te voli! — svečano izjavi Grace.
— O, ja sam htjela reći taj dio — potuži se Valentina. Naboram nos.
— Molim? — upitam. — Kako me može voljeti? I kako vi to uopće znate?
Sve tri se ponovno pogledaju, a svakoj je na licu osmijeh od uha do uha.
— Stvar je u tome — kaže Georgia — nakon što sam razgo¬varala s Beth, nismo mogle to tek tako pustiti, zar ne ? Kakve bi mi prijateljice bile da nismo ništa učinile?
Raširim oči. — Pa što ste učinile ? — upitam već na rubu hi¬sterije.
— Nekoga smo nazvale — ispali Valentina plješćući rukama poput trogodišnjakinje. — Zapravo, nazvale smo...
— Možda bi htjela doći s nama — prekine je Grace i uzme me za ruku.

121. POGLAVLJE

Prva stvar koju primijetim kada uđemo u plesnu dvoranu jest da glazba više ne svira; jedini zvuk koji čujem otkucaji su mog srca koje sad toliko udara kao da sam se trčeći stubama popela na peti kat.
Sljedeće što primijetim je Jack. Stoji na drugoj strani prosto¬rije, jedini odjeven u traperice i majicu kratkih rukava i, što je još nevjerojatnije, u ruci drži mikrofon. Krajičkom oka vidim i druge uzvanike koji izmjenjuju zbunjene poglede, a ja ih nakratko po¬gledam kao da želim reći: »Ni ja nemam pojma što se događa.«
— Sto se... što se događa? — promucam.
— Vidjet ćeš — odgovori Grace smijuljeći se.
Potom glazba krene, jedinstvenim uvodnim taktovima koje odmah prepoznam. Jack podigne mikrofon koji odasla grozan škripavi zvuk kroz sustav ozvučenja, zbog čega se svi u prostoriji lecnu.
— Oprostite — ispriča se on i odjednom shvatim da je vrlo nervozan. — Iako mislim da to zvuči prilično dobro u usporedbi s onim što ćete tek čuti.
Georgia se zahihoće.
— Evie — obrati mi se Jack — nismo već neko vrijeme razgo¬varali. To je djelomice zbog moga ponosa, a pretpostavljam da se isto odnosi i na tebe.
Na sasvim je drugoj strani prostorije, ali gledamo se netremi¬ce kao da stoji ispred mene.
— Također sam mislio... pa, mislio sam da si upoznala nekog drugog — nastavi on. — Sada, zahvaljujući tvojim prijateljicama, znam da nije tako. I da ti znaš da sam ti bio vjeran.
Pokušam progutati, ali ne mogu. Okamenjena sam na mje¬stu, istodobno uplašena, zbunjena i uzbuđena i očajnički poku¬šavam nadvladati golemu želju da zaplačem.
— No — nastavi Jack — s obzirom na to da te nisam nazvao, pretpostavljam da moram učiniti nešto kako bih dokazao koliko mi je do tebe stalo. I, iako je šteta što ću od jedine stvari koja mi pada na pamet ispasti totalna budala, samo je jedan način da ti to pokažem.
Svi se u prostoriji gurkaju, šapuću i nagađaju o tome što go¬vori. Pogledam Grace, a ona se široko osmjehuje. Jack polagano krene prema meni i dok mi tijelom struje udari munje, začujem prateće vokale Ruby Singer kada krenu s pjesmom.
A potom, na svoje zaprepaštenje, i Jacka.
Jack Williamson, čovjek koji nikada nije pjevao u javnosti, koji se dapače zakleo da to nikada neće učiniti, sada se prepustio trenutku. Jedan ili dva uzvanika čak ustanu i počnu se njihati kao da su na koncertu Queena. Netko čak podigne upaljač.
Ne mogu se odlučiti bih li se smijala, plakala ili se jednostav¬no onesvijestila od ludosti trenutka. No, kada dotaknem obraze, uvidim da su mokri od suza.
Jack se izbliza zagleda u moje oči i otpjeva zadnje riječi pjesme. Toliko smo blizu da mogu primijetiti svaki detalj na njegovu licu, što sam mislila da više nikada neću. Ostanem bez daha.
»Nitko... osim... tebe.«
Spusti mikrofon na stol pokraj mene i privuče me k sebi dok ja brišem suze. Dok svuda oko nas odjekuje oduševljeni pljesak, Jack se nagne prema meni i naše se usne sretnu.
To je najslađi, najdublji, najsretniji trenutak u mojih dvadeset sedam godina na ovom planetu. I sada, baš u ovom trenutku, znam da ću reći nešto što nikada nisam nikome rekla. Ikada.
Ustuknem i pogledam Jacka, mog Jacka, dok drhtavom ru¬kom čvrsto stežem njegovu i tražim način da ispustim glas iz sebe.
— Jack. Volim te.

EPILOG
Tri godine kasnije

— Znaš — kaže Valentina dok se divi svom odrazu u zrcalu — nisam bila sigurna hoću li odjenuti haljinu djeveruša u osmom mjesecu trudnoće, ali trebala sam odmah znati — ako je itko može u ovakvom stanju dobro nositi, to sam ja.
Ne mogu si pomoći da se ne nasmiješim. Valentina je možda tri godine udana za Edmunda i uskoro će mu na svijet donijeti prvo dijete, ali neke se stvari nikada ne mijenjaju. Jeste li malo iznenađeni? Mislim, zato što su još uvijek zajedno? Bez brige, mislim da ima još takvih.
Iskreno rečeno, kada su se tek upoznali, nije trebalo biti previše mudar da bi se prepoznalo kako je Valentina vezana za Edmunda koliko i za njegovu zlatnu kreditnu karticu. No, nešto se s vremenom dogodilo: ona se zaista u njega zaljubila. Je li to bilo kada je svjedočila kako je čovjeku spasio život na njihovu medenu mjesecu ili kada su otkrili da je na putu beba Paris (ili Orlando, ako je dečko), nisam sigurna. No, dogodilo se i Bernettovi su izvan sebe od sreće. Sto je s Valentinina stajališta sjajno jer je razvod tako izašao iz mode.
Vrata našeg hotelskog apartmana se otvore i uđe Polly.
— Gdje ti je majka? — upitam je pomalo nervozna. Možda i jesam očekivala da će Grace kasniti, što ne znači da nisam zbog toga manje na iglama.
— Stiže — odgovori Polly koja se s osam godina doima tako odraslom. — Nisi valjda očekivala da ćemo doći na vrijeme?
— Molim te, oprosti! — kaže Grace kada uleti kroz vrata, noseći Scarlett u jednoj, a torbe u drugoj ruci. — Pokušavam izaći iz kuće već sat vremena, ali nazvala me mama da me pita trebam li nešto iz Debenhamsa dok je ondje. Potom je zvala da provjeri želim li nešto iz Marks & Spencera. Zatim John Lewisa. Potom je ponovno zvala da pita jesam li sigurna da ne želim ništa iz Marks & Spencera jer su dobili krasnu paštetu — zna da je krasna jer ju je Maureen Thomas iz crkve kupila zadnji put kad je ondje bila i u sastavu ima pravi konjak i... Ukradco, oprosti. Gdje ću se presvući?
Krenulo je burno, ali Grace i Patrick se više nisu osvrtali na rane događaje u svom braku. Patricku je trebalo neko vrijeme da ponovno zadobije Graceino povjerenje, ali kada se zaposlio na novom radnom mjestu, a ona dobila premještaj u novu od¬vjetničku kuću (s novom šeficom koja nije bila nimalo nalik na staru), stvari su počele sjedati na svoje mjesto. I to dobro mjesto.
— U redu — kaže moja mama dok poravnava svoj turban, zbog kojeg se, u kombinaciji s hlačama do listova, doima kao da je isplazila iz čarobne svjetiljke. — Ne mogu se motati ovdje cijeli dan. Moram dočekati goste. Vidiš? Vidiš kako mogu biti odgovorna?
Pridem joj i poljubim je.
— U pravu si — kažem nježno. — Barem kada kažeš da bi trebala krenuti. O ovome da si odgovorna moram malo razmi¬sliti. I molim te, pobrini se da i Bob stigne na vrijeme.
Georgia donese šampanjac da mi ponovno napuni čašu.
— Hej, ne toliko! — uzviknem. — Ili ću poslije na plesnom podiju izvoditi špagu. A to želim prepustiti Valentini.
— Misliš li da je to što je osam mjeseci trudna neće ni ovaj put spriječiti ? — upita Georgia.
— To će samo upotpuniti dojam.
Georgia se nasmije i u tom trenu shvatim da je dugo nisam vidjela tako veselu.
S Peteom se rastala prošli mjesec, a taj podatak bi svaku buduću mladenku, čak i onu s postojanim uvjerenjem da čini pravu stvar, natjerao da dvaput promisli. No, oboje su razvod podnijeli razumno, bez gorčine i neprijateljstva. Što ne znači da ih oboje nije veoma pogodio. No, to je i dokaz da ništa ne može jamčiti kako će dvoje dobrih ljudi imati i dobar brak.
Dvadeset minuta prije početka ceremonije odem u kupao¬nicu popraviti ruž, a Valentina me slijedi s vlastitom izdašnom kolekcijom kozmetike.
— Jedan od zaposlenika u hotelu upravo mi je predao ovo za tebe — kaže mi i preda mi omotnicu.
Odložim četkicu za rumenilo i otvorim omotnicu, dok Va¬lentina po peti put danas uvija kosu.
— Bože — izustim dok čitam pismo



Spojler:
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
JANE COSTELLO  Djeveruše Giphy
Spojler:

JANE COSTELLO  Djeveruše 8b_15
http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

JANE COSTELLO  Djeveruše Beautiful-girl-look-up2-