Kad svoju impresivnu zbirku nakita odluči prodati na dražbi, Nina Revskaja, nekoć velika baletna zvijezda Boljšoja, vjeruje da je napokon spustila zastor nad svojom prošlošću.
Umjesto toga, u nekadašnjoj balerini bude se sjećanja na rodnu Rusiju i događaje koji su prije pola stoljeća promijenili tijek njezina života. Ondje je otkrila čaroliju kazališta, ondje se zaljubila u pjesnika Viktora Jelsina, ondje su ona i njezini prijatelji - Gerš, daroviti kompozitor i profinjena balerina Vjera - postali žrtve staljinističke agresije. I upravo u Rusiji došlo je do strašnog otkrića koje je potaknulo smrtonosni čin izdaje.

Ruska zima, prvijenac američke spisateljice Daphne Kalotay, ovogodišnji je dobitnik nagrade teksaškog društva književnika WLT i finalist natječaja James Jones, za najbolji debitantski roman.


Scan,obrada: Pompeasabina

Dražbovni predmet 71
Narukvica od baltičkog jantara. Pribl. 1880. g. Pet kabašona od 12,7 mm, svaki s inkluzijom: mušica gljivarica (Dip tera: Mycetophilidae); crnokrila mušica gljivarica (Diptera: Sciaridae); noćni leptir s bijelim mrljama; pješčana mušica (Diptera: Psychodidae); neidentificirani insekt. Boje varira¬ju od svijetlosmeđe do boje meda. Svaki je kabašon u leži¬štu od 14-karatnog zlatnog pletenog okvira sa zlatarskim žigom od 56 zolotnika i znakom majstora AS na ćirilici (Anton Samoilov, Moskva) koji je djelomično izbrisan, 63 X 55 mm, s kopčom i sigurnosnim lančićem.
2.000 – 3.000 $

Dražbovni predmet 72
Viseće naušnice od baltičkog jantara. Pribl. 1880. g. Dva kabašona od 12,7 mm, svaki s inkluzijom: mušica gljivarica (Diptera: Mycetophilidae), dobra čistoća. Svaki je kabašon u ležištu od ovalnog 14-karatnog žutog zlata sa zlatarskim žigom od 56 zolotnika i znakom majstora AS na ćirilici (Anton Samoilov, Moskva),
1.000—1.500 $

Dražbovni predmet 72a
Privjesak od baltičkog jantara. Pribl. 1880. g. Kabašon od 50,8 mm s inkluzijom: pauk (Archaea absurd) s jajašcima u vrećici. Iznimna čistoća. Ovalno ležište od 14-karatnog žutog zlata sa zlatarskim žigom od 56 zolotnika i znakom majstora AS na ćirilici (Anton Samoilov, Moskva). Lančić u obliku pletenice, dužine 76,2, cm, kopčanje s ispravnom karabin kopčicom.
20.000—30.000 $

DVANAESTO POGLAVLJE
U
pošti pristigloj tog poslijepodneva bilo je i Shepleyjevo pismo. Uvijek je birao velike čestitke bez teksta, s reprodukcijama ulja na platnu. Na ovoj je bilo francusko djelo iz devetnaestog stoljeća. Prikazivalo je ženu, duge tamne kose, koja drži suncobran. Unutra je Shepley napisao svojim malim i urednim rukopisom:
Moja draga Nina,
Ova žena izgleda kao ti, slažeš se? I Robert to misli. Slušaj, draga, moram odgoditi posjet Bostonu, ali mogao bih doći u svibnju. Travanj je nekako smiješan, i sad moram ostati ovdje posljednji tjedan: ispada da ću dobiti NAGRADU.
Ništa glamurozno, više u stilu "lokalni junak" — ali bilo hi nepristojno da to preskočim. Volio bih da te mogu vidjeti prije toga. Nadam se da ćeš ovu čestitku staviti na stol ispod Bonnardove grafike. Boje će se savršeno slagati, ako se dobro sjećam.
Voli te, Shepley
Nina je nastojala ne mrštiti se, čak i kad se već vozila kolicima preko sobe do drugog zida gdje je visio Bonnard. Nikad ga nije gle¬dala, ali stavila je čestitku na stol kako joj je Shepley rekao. Dobit će nagradu, kao lokalni junak... Znači tako to ide. Tako će ubuduće biti. Pa, doći u posjet meni zaista nije nešto zabavno. Tko bi ga mogao kriviti ? Nagradu.
"Sigurni ste da ste dobro?"
Cynthia sjedi u salonu i podigla je pogled s časopisa da bi nabo¬rana čela pogledala Ninu.
"Dobro sam." Već samim tim što je progovorila osjetila je kao da joj nutrinu grebe neka pandža.
Cynthia se namršti jer nije bila uvjerena. Onda se opet vrati svo¬jem časopisu. Voli one jeftine, prepune slavnih osoba. Pomalo bahatim naglaskom rekla je: "Ove stvari posramljuju moj dijamantni prsten. Nikad mi niste rekli da imate takav plijen."
Tek je tada Nina shvatila da Cynthia prelistava katalog s dražbe. Tiskan je i sad je i službeno ponuđen javnosti na prodaju; Beller je Nini poslao jedan primjerak poštom. Ali tek sad je primijetila da je pronašao put do Cynthijina krila.
"Plijen. Pa, više ništa od toga ne nosim." Ona ledena pandža opet je grebe. Liječnik joj uvijek govori da je vidio i gore, da je jedna žena provela dvadeset godina tako ukočena, nije se mogla sagnuti čak ni da sjedne u invalidska kolica i cijeli je dan morala ležati na tvrdoj dasci. "Čini mi se da su danas moj modni izraz jedino moje papuče."
Cynthia se nasmije, možda tome kako su Ninine noge bile tanke. "Pa, prilično dobro mogu zamisliti nešto od ovoga na vama. Ovo vam pristaje uz oči."
Nina nije pogledala u katalog. "Možeš ga uzeti kući."
"Zaista?"
"Možeš ga uzeti."
"Mislite da će me to ponukati da odem? Ne, dušice, ipak ću pričekati da se skuha večera."
Dražba će barem uskoro biti gotova. Još samo tri tjedna. Mož¬da će je tada sjećanja ostaviti na miru. Nina uzdahne, glasnije nego što je namjeravala. Može li čovjek umrijeti od boli? Nina dosad nije nikad mnogo razmišljala o tome kako će umrijeti, iako se prijašnjih godina znala zateći kako razmišlja o načinima na koji su se njezini razni prijatelji i poznanici počeli — a sad sve češće — primicati svojim posljednjim danima. Sophie, plesačica iz Pariza, umrla je od leukemije. Beatrice je imala Alzheimera, iako nije čak bila ni stara. Edmund je bio savršeno vitalan do devedeset i druge, a onda je slomio kuk; poslije je sve išlo brzo. A jadna je Veronica poludjela (nema drugog načina da se to opiše) i živjela od socijalne pomoći u Leedsu.
Nina reče sebi da joj je barem um zdrav. Pa, barem je ona tako mislila, sad kad je odbacila tablete. Rekla je Cynthiji da će to biti njezi¬na vlastita odluka i da može podnositi bol. Naposljetku, bila je balerina.
Ali bilo je čudno ono što se događalo bez tableta, kako je sve, na neki način, postajalo oštrijim, um joj je tražio nešto čime bi se bavio, bilo što samo da zaboravi na bol. Jučer je dugo razgovarala, i to s naporom. Govorila je Cynthiji o ratnim godinama, o tome kako je plesala za ranjenike u vojnoj bolnici, gdje se osjećao strašan smrad iz odjela za opekotine, smrad koji je još i sad ponekad progoni.
Nina se odveze do prozora i pogleda van na gola stabla. Neće potrajati dugo, a pojavit će se pupoljci, iako to čovjek sad nikada ne bi rekao gledajući te grbave grane koje se poput mreže vena pružaju u nebo. Dani su postali duži. Nina je to primijetila. Inače je voljela to postupno produženje dana — ali sad joj je to samo donosilo svijest
o tome da čeka. Kad bi barem Shepley bio tu, kad bi barem došao olakšati joj situaciju. Nagradu će dobiti...
"Želite li da stavim drugi CD?"
Dosad je svirao Bach. Kad je glazba prestala?
"Da, molim te, Cynthia. Hvala ti."
Već za minutu iz zvučnika se začuo Gliere i početni taktovi Brončanog konjanika. Drugi ledeni val prožme Ninine udove. Ali zaklopila je oči, sjedila i slušala, i u mislima plesala.
TRAVANJ I95I. ZRAK je još siv i hladan, vedrinu donosi jedino ras¬cvjetano zlato mimoza s Kavkaza, koje prodaju ulični trgovci. Snijeg i kiša pretvaraju se u susnježicu. Ceste su prljave, gotovo neprohodne, pune rupa i golemih kaljuža. Prolaznici često budu poprskani blatom.
Kad se Viktor vratio kući ranije nego obično, upravo dok se Nina spremala otići na posao, pogledala ga je i upitala: "Jesi li bolestan?"
On polako reče: "Gerša su najurili s konzervatorija."
Nina zatvori oči. Početak kraja. S obzirom na to da svaki građa¬nin mora raditi, nezaposlenost se smatra kriminalnim prekršajem. "Ne razumijem", reče ona, tražeći objašnjenje na Viktorovu licu. "Tko je iza tih odluka?"
Viktor još stoji u kaputu. "Idem k njemu. Trebat će nas. Možda možeš nazvati Vjeru."
"Ne znam pleše li večeras sa mnom. Pokušat ću je naći."
"A ja ću provjeriti je li kod tvoje majke. Dođi kod Gerša poslije.
Prelazeći preko vlažnog trga prema Boljšoju, Nina ne osjeća uobičajeno uzbuđenje prije predstave, iako će večeras opet plesati za Staljina. Ovaj put domaćin je nekom gostu iz Laosa; kao i svi stranci, i taj izaslanik želi vidjeti Labuđe jezero. Melodramatično, razmetljivo Labuđe jezero. Kako je takvo što moglo biti važno, takve frivolne fan¬tazije, dok su se svuda oko njih događale užasne, neobjašnjive stvari? Daleko su sad oni davni dani kad za Ninu nije postojalo ništa ljepše od djevojakalabudica koje se istežu i saginju do poda dok okružuju Odette. Sad joj se sve čini kao varka.
U kazalištu vlada izbezumljenost kao i uvijek, tu su isti stražari strogih lica, ista nervozna užurbanost, ali ovaj put Nina jedva da osjeća ikakav entuzijazam. Žuri dugim hodnicima u potrazi za Vjerom, prola¬zi pokraj stolara koji nešto popravljaju u posljednjem trenutku, pokraj obućara koji popravljaju papučice u svojoj radionici, pokraj vlasuljara koji češljaju perike. Skupina mehaničara, bez obzira na težinu svojih pojaseva s alatom, stoje u pokrajnjem hodniku i puše, dijeleći jednu cigaretu. Nina nigdje ne može naći Vjeru.
Dok traju prva dva čina Nina uspijeva zaboraviti, i to tijekom cijelih prizora, na današnju novu nesreću. Ali za vrijeme stanke, dok sjedi s Pjotrom za stolom u stražnjem hodniku, ponovo joj se vraća svijest o stvarnom svijetu: Viktorovo lice kad je te večeri došao kući, njegova pogrbljena ramena. Zapljuskuju je strašne misli, ali ne skida pogled s vrata Lože A. Nastoji snagom volje otvoriti ta vrata.
Kad bi sam drug Staljin izašao i zatekao je ovdje, mogla bi mu se obratiti i reći što se dogodilo. Vi, naravno, znate skladatelja Arona Simonoviča Gerštejna... A ipak, zar on već ne zna? Kako ne bi znao? Ali opet, zašto dopušta da se takvo što događa?
Odjedanput Pjotr širom otvori oči. Nina prati njegov pogled do vrata Lože A. Otvorila su se. Srce joj je zastalo, a Pjotr je uspravnije sjeo — a ona zna da to nisu samo isprazne želje ni privid. U pratnji dvojice tjelohranitelja iz lože izlazi Staljin.
Ima nešto u njemu što ulijeva strah, široka prsa i vrat, ponosno držanje. Hoda polako i dostojanstveno, lijevu je ruku uvukao u džep. Sva preneražena, Nina osjeća kao da će pogledati ustranu — ali on gleda ravno u nju, vidi da ga je vidjela i polako prilazi njihovu stolu. Tamne, prodorne oči, ona gusta i sjajna sivocrna kosa, začešljana uvis i unatrag. Ima nešto čvrsto u njemu. Doista je čovjek od čelika, baš kao što mu i ime kaže.
Sad se zaustavio pred njihovim stolom i gleda ih odozgo. Stražari stoje malo iza njega.
"Leptirice", reče on polako, "vrlo impresivna izvedba. Ti nas činiš ponosnima na naš veliki narod."
Ovako izbliza naglasak mu je izrazitiji, gotovo intiman u svojoj familijarnosti. Sam njegov ton isijava mudrošću, a Nina ustane kako bi mu se poklonila, klecnuvši koljenima. Pognula je i glavu i čuje samu sebe kako nešto mrmlja — ali to nije ono što želi reći, što bi htjela da može reći. Kad bi barem smogla snage da ga to pita.
U ušima joj bubnja. On se već okrenuo Pjotru i govori, s onom istom jednostavnom odvažnošću: "A i ti, Pjotre Filipoviču."
Pjotr brzo ustane, pogne glavu i ramena u znak podložnosti, a cijelo mu tijelo drhti. Dok Pjotr tako stoji, Nina s iznenađenjem pri¬mjećuje da Staljin nije baš visok kao što je mislila. Ovako izbliza, vidi da mu je lice kozičavo.
"Drug Staljin vrlo je zadovoljan", nastavlja on. "Vrlo zanimljivo portretiranje. Da. Kad bi samo bilo više... konvergencije." Nasmiješio se, a Nina vidi njegove žute, slomljene zube.
Pjotr nešto zamuckuje, ali Nini zvoni u ušima. Ne čuje njegov odgovor, a Staljin ih pozdravlja — i onda se udaljava, sa stražarom sa svake strane, i čini se kao da ni nije bio ovdje, osim što je Ninino lice još užareno.
Njezina jedina prilika da nešto kaže, jedina prilika da ga pita. A propustila ju je. Iznevjerila je sebe, iznevjerila je Gerša.
Pjotr je problijedio. Čelo mu se namrštilo, gleda Ninu. "Više konvergencije..." Ponavlja frazu pitajući se što znači, pa još jedanput i onda još jednom. Nakon nekoliko minuta, tijekom kojih nijedno od njih nije pisnulo, Pjotr reče: "Znaš, mislim da je on potpuno u pravu."
KAD JE STIGLA u Geršov stan, poslije ponoći, i Gerš i Zoja iznena¬đujuće su dobre volje. "Baš se poklopilo da sam mu kupila sabrana Lenjinova djela", reče Zoja. "Sad će ih imati vremena pročitati!" Ali ona sigurno mora biti preplašena. Naposljetku, žena mu je; ništa od svega neće se ni na nju dobro odraziti.
Viktor pije votku, a Nina im se pridruži za stolom. Gerš je pita za predstavu. "Ah, mislim da je bilo dobro." Ne spominje da je i Staljin bio prisutan, ni njihov razgovor, ako se to tako može nazvati. Previše se srami jer sigurna je da je nešto mogla učiniti. Ostali lagodno razgovaraju, o svemu pomalo, a ipak osjeća se kao da su na bdjenju, kao da nešto čekaju. Nina bi voljela otići leći i spavati.
Na vratima se čuje kucanje. Gerš i Viktor kao da nisu iznenađe¬ni, iako u ovaj sat to može značiti samo jedno. Zoja, s očima punim straha, prilazi vratima. "Da?"
To je upravitelj zgrade, a s njim su dvojica muškaraca u tamnim odijelima. Jedan oko struka ima remen s pištoljem.
"Zamoljen sam", reče upravitelj zgrade ponešto plahim glasom, "da ovamo dovedem predstavnike 4. jedinice moskovskog Odjela za kriminalističke istrage." Muškarci izvuku osobne iskaznice iz džepova sakoa i brzo ih pokažu Zoji. Onda onaj viši i naoružani izvadi još jednu iskaznicu i objasni da je to nalog za pretres.
Zoja počne plakati. "Radite što morate", uspijeva im reći, a onda se vrati do stola i svom težinom spusti se na stolicu.
Gerš tiho reče: "Pretpostavljam da bih trebao spakirati neke stvari."
"Ah, sigurna sam da za tim nema potrebe!" reče Zoja, dok dvojica muškaraca kažu upravitelju zgrade da može ići. Počeli su s pretresom.
Nina šapne Viktoru: "Trebamo li poći?"
On odgovori ispod glasa: "Ne, dok nam to Gerš ne kaže."
Sigurno je to očekivao. Morao je znati. Zato je Viktor i želio ostati ovdje dokasna. Jer se takve stvari ne događaju danju. Kao u onoj staroj šaljivoj izreci: "Lopovi, prostitutke i NKVD rade uglavnom noću."
Muškarci pretražuju ladice i ormariće, prelistavaju papire, račune, bilježnice, pisma. Ne žure se, u svemu tome ima neke ružne pedantno¬sti. Ostavili su otvorena vanjska vrata i na hodniku još uvijek je budno nekoliko susjeda, prolaze s opreznom znatiželjom, pasivno se naviruju, na licu im je neki zaleđeni pogled — kao da nisu dijelili kuhinju, kadu i toaletnu školjku s tim čovjekom.
"Ne mogu ni zamisliti što traže", reče Zoja, u glasu joj se čuju čuđenje i strah, a ipak nekako je neiskren. "Ne znam što misle da će naći. Jednostavno ne mogu zamisliti..." Nina je uhvati za ruku. Hladna je i vlažna. Dok Zoja ponavlja: "Jednostavno ne mogu shvatiti zašto su došli ovamo", Gerš se vrlo ležerno nagne prema Viktoru i nešto mu šapne. Laganim pokretom stavio mu je nešto u ruku. Nina vidi da je Viktor gotovo neprimjetno kimnuo glavom.
Uskoro je prošao sat vremena. Jedan muškarac razvrstava notne stranice iz ladice pokraj pijanina. Drugi prelistava niz ukoričenih parti¬tura. Došao je vratar, muškarac boležljiva izgleda i žutog tena, naslonio se na dovratak i gleda sa znatiželjnom indiferentnošću kako muškarci s polica izvlače knjige i bilježnice, i manuskripte s pijanina. "Odu moje note o Beethovenu", reče Gerš lagano, kad je onaj niži gurnuo snop papira u svoju aktovku. Nini se u potiljku pojavila strašna bol. Kroz prozor se vidi da je vani nebo još crno.
Vratar je odšetao dalje, ali vraća se šuljajući se svakih četvrt sata, dok se Zoja uzvrtjela kao da nešto mora raditi, a čelo joj je potpuno naborano. Čini se da želi biti od pomoći, ali očito ne zna kako, stal¬no se miče ustranu dok dvojica muškaraca prekapaju po ormarićima i policama. Nina je još nikad nije vidjela tako tihu i pomislila je, s osjećajem krivnje i apsurda: znači ovo je potrebno da bi je se ušutkalo.
Nina je osjetila kako joj se pulsirajuća bol širi na tjeme, užasna glavobolja. Muškarci još pregledavaju police, jednu po jednu stvar, sad uzimaju manuskripte, smotane u tuljce poput diploma. Vratar se opet vratio i pokušava im uhvatiti pogled. Kad mu je uspjelo, kaže glasom u kojem se osjeća ulizivanje: "Dugujemo vam našu sigurnost. Ne mogu vam reći koliko sam zahvalan kad znam da..."
"Izlazite odavde!" vikne Nina. Vratar je samo podignuo obrve. Onda se polako okrenuo i izgledao zadovoljan što je uspio progovoriti tih nekoliko riječi.

Muškarci su napokon završili. Na njihovim licima nema znakova umora, iako je soba potpuno ispremetana. Napunili su torbe Geršovim bilježnicama i papirima, a uzeli su i bocu likera. Onaj niži zatraži Geršovu putovnicu, koju zatim spremi u unutarnji džep na prsima.
Laganim glasom, koji nije zvučao neprijateljski, onaj s pištoljem okrene se Geršu i reče: "Ako biste mogli poći sa mnom u stožer na minutu."
Gerš gotovo neprimjetno kimne glavom, ne trepnuvši očima.
Zoja je skočila sa stolice. "Ako zaista mora ići, mogu li i ja s njim?"
"O, nema potrebe." Muškarac s pištoljem rekao je to gotovo prijateljskim glasom, kao da se ponudila učiniti mu neku uslugu.
"Pa, dobro onda, dopustite mi da mu nešto spremim. O, dragi..." Zoja je otišla do smočnice, izvadila malo šećera i zamotala ga u platneni ubrus. "Evo, uzmi i kobasicu." Gurnula je Geršu u ruku tvrdu salamu kao da je poluga zlata. Lice joj je blijedo. Sigurno nije mislila da je takvo što moguće.
"Zbogom", reče Gerš bezizražajno, gotovo sarkastično, dok su ga vodili prema vratima.
"Vidimo se uskoro!" Zoja malim tapkajućim pokretima briše oči. Viktor kimne Geršu. Nina nema riječi, samo ga gleda kako izlazi iz stana na hodnik. Tek kad u otišli, Zoja se počela brinuti. "Našli su njegov dnev¬nik. Jeste li vidjeli? O, nadam se da nije unutra napisao nešto nesmo¬treno! O, jadan on. Znate Gerša. On ne bira riječi!"
"Pisao je dnevnik?" upita Nina, zapitavši se nije li unutra spo¬menuta i Vjera.
"Ah, ne onako kako bismo to radile ti i ja. To je više bila umjetnikova bilježnica s mislima o umjetnosti, glazbi i takvim stvarima — o,
nadam se da nije napisao nešto nesmotreno. Znate kako on zna biti luckast!"
Nina je netremice gleda. Što je to Gerš mogao napisati tako loše, da bi ga zbog toga odveli? Koliko ona zna, možda je i sama Zoja — luda, patriotski nastrojena Zoja sa svojim pločama Staljinovih govora
— rekla tim muškarcima za dnevnik. A opet, zaista se čini da je uzru¬jana. Pa, naravno da jest: mora da je nevjerojatno teško voljeti dvije suprotnosti i željeti istovremeno vjerovati u obje. Ninina glavobolja postajala je sve gorom, naročito kad je pomislila da postoji nešto o Geršu što nisu znali.
"Pa, znam da će sve biti dobro", reče Zoja živahno. Čini se da doista to vjeruje, iako trepće očima i nekoliko joj je suza navlažilo obraz. "Oni imaju samo dobre namjere, sigurna sam u to. Bili su savršeno pristojni — iako su ostavili priličan nered za sobom! O, samo se nadam da mu je sad dovoljno udobno."
"Želiš li leći, Zoja?" pita Viktor tužno i polako. Nina ne može zaključiti suosjeća li sa Zojom ili je samo umoran. "Ja mogu ovdje pripaziti na stvari, ako želiš. Ili ću otići ako želiš malo privatnosti."
"Ne znam kako bih mogla spavati", reče ona i sagne se da poku¬pi neke papire i knjige razbacane po podu. "Ah, mislite li da će se ti ljudi vratiti?"
"Najvjerojatnije", uzdahne Viktor. "Željet će provjeriti da im nešto nije promaklo."
"Ali što bi tu moglo biti ? Pretpostavljam da bismo trebali pro¬vjeriti. Sve pregledati. O, jadni mi, tko zna..."
"Mogu ti pomoći", reče Viktor.
"Hvala ti, Viktore, da. Ah, samo se nadam da je on sad tamo dobro."
"Ja bih morala poći", reče Nina gledajući Viktora tako da shvati kako želi reći: Moram obavijestiti Vjeru.
Izašla je i iznenadila se zbog ranog proljetnog jutra i zraka koji je bio tako sladak nakon jučerašnje kiše. Blijedo sunce dizalo se i dobivalo snagu nalik na mutnu žarulju. Čula je prigušeni zvuk metala od šiblja na pločniku — blizu je sedam sati, a stare žene počele su s pometanjem. Nini glavobolja stišće skalp i čelo kao da na glavi ima preusku kapu. Ako biste mogli poći sa mnom u stožer na minutu. Od pulsiranja Nina žmirka pod suncem čije se blijedo svjetlo proteže preko neba. Snijeg se potpuno otopio, raspuklinama pločnika teku potočići, a sa svake strane kolnika klokoće crna voda. Ispred hotela Metropole kao da je pozivaju jarkozelena svjetla taksija. Ali Nina ima potrebu da osjeti zrak na licu i tlo pod nogama. Korača pokraj izloga u kojima su izlošci od kartona, pokraj kioska na uglu na kojima trgovci upravo slažu slatkiše, pića i sendviče, pokraj dugog bloka zgrade doma kommuny. Loše vijesti, loše vijesti... Odjedanput sve se čini trulim, čak i ovaj svijet koji je smatrala boljim. Novi su pločnici neravni, nova boja već se ljušti poput laka za nokte iz Fonda za kozmetiku. Kad je skrenula na bulevar u blizini svo¬jeg nekadašnjeg doma, velika i snažna djevojka, radnica koja je šmrkom polijevala cestu namjerno je dopustila da Nini voda zalije cipele.
Poput onog strašnog vratara. Svi su užasni.
Mokre cipele šljapkaju po pločniku dok se približava svojoj uli¬čici. Prljava voda teče iz hrđavih žljebova, sve miriše na vodu i vlagu. Mora koračati po daskama koje su položene poprečno, kako bi se izbjeglo blato koje je posvuda. Iznad nje, vrijedni ranoranioci već su ustali i zrače svoje sobe, peru prozore. Prošla je pokraj žene koja riba prljavu vežu, zbog čega cijela uličica smrdi po karbolnoj kiselini. Sve to čišćenje, puni žljebovi, bijeli cvjetovi slaka koji se viticama penju sve do balkona... Bilo je proljeće i kad su odveli Vjerine roditelje. Sjećanja se vračaju, naglo i iznimno jasna. Da, naravno. Ta masovna uhićenja, uvijek u proljeće ili u jesen, sezonske su naravi kao što su u drugim zemljama povrće ili odlasci na godišnji odmor.
Sad je unutra, penje se mračnim stubištem do majčina stana. Pita se je li Vjera mogla spavati prošle noći i je li majka već ustala. Duboko udahnuvši, Nina se sprema reći im novosti.
CIJELI DAN DREW je morala misliti na njega i ponovo je to mogla osjetiti. Željela je reći nekome, nazvati Kate ili Jen, reći im kakav je njegov dodir, kako joj je gotovo s ljubavlju postrance dodirnuo lice...
Naravno da je to smiješno. Imaju poslovni odnos, on je stariji muškarac, možda i dvadeset godina stariji! U njegovu je dodiru bilo nešto teško i ozbiljno, ne samo zbog same težine nego i zbog važnosti. Nije se radilo samo o načinu na koji ju je dotaknuo; bilo je nečega u njegovim očima, koje su bile nasmijane ali pomalo tužne. Zaključila je da njegove oči govore nešto o tome kako on živi, nešto o humoru
i tuzi koji su neumoljivo isprepleteni, bez obzira na dubinu njegove tuge, na dubinu njegova iskustva.
"Oči pune života." Bila je to fraza koju je baka Riitta uvijek spomenula kad bi govorila o Drewinu djedu, Trofimu. Istu je frazu sad
Drew primijenila na Grigorija Solodina. Ali izgledao je tako potresen kad se ona odmaknula. Ali, kako i ne bi bio?
Da je barem imala nekoga s kim bi mogla razgovarati. No Jen bi samo postavljala sva moguća opasna pitanja, primjerice: Kako uopće možeš biti apsolutno, sto posto sigurna da nije oženjen? A Kate bi bila užasnuta zbog toga koliko je on stariji. Da se ne spominje da je bio njezin klijent, s kojim je Drew imala profesionalni odnos, koji će potrajati još tri tjedna. Mora se pribrati, duboko udahnuti. Ali ipak dati mu do znanja da je bilo u redu ono što je učinio. Vjerovala mu je, a isto tako se plašila.
Neko je vrijeme samo razmišljala, postavljala si pitanja i ništa nije radila. Kad pomisli da je napokon nešto osjetila, i to s tako malo vjero¬jatnim muškarcem. Baš kao i s bakom Riittom i Trofimom... Gotovo se nasmijala sebi. Pogledala je svoj prsten od granata. Baka Riitta bi razumjela. Pomislivši to — na ljubavnu priču bake Riitte — Drew je dobila ideju.
Trebalo joj je nekoliko trenutaka da se odluči. Onda je uzela telefon i okrenula broj Grigorija Solodina.
Čim je progovorila, rekao je: "Oprosti, nadam se da..."
"Nema potrebe da ti bude žao." Nadala se da se to jasno čuje u njezinu glasu. "Samo želim biti... profesionalna."
"Naravno, da. Molim te, nemoj..."
"Zovem zbog nečega drugoga. Što nije povezano s tim." Nešto osobno, čula je samu sebe kako govori, svjesna da je čak i ovim tele¬fonskim pozivom, iz Bellera, prekoračila granicu. "Imam jedan dnev¬nik koji sam oduvijek željela pročitati. Vrlo je malen, nema mnogo stranica, ali je na ruskom. Pripadao je mojem djedu. Majčinu ocu. Sad je kod moje majke, nakon što je baka umrla. Ali ni ona ne govori ruski. Uvijek sam se pitala što je unutra." Drew je dugo bila zbunjena činjenicom što njezina majka ne pokazuje nikakvu znatiželju za taj dnevnik, iako je već dugo naslućivala da je povezan s nekim blagim strahom, zbog onoga što je moglo u njemu pisati: zbog tog muškarca kakav je doista bio, i njegovih misli i riječi koje ne bi bile ublažene Riittinim, ljubavlju obojenim, sjećanjima.
"Bilo bi mi itekako drago da pogledam taj dnevnik." Brzo je dodao: "Ako je to ono što me pitaš."
"Bila bih ti zahvalna."
Grigorij je zvučao kao da mu je laknulo, čak kao da je iznenađen, kad je rekao: "Naravno, ako je rukopis nečitak, možda ti neću moći pomoći. Ali rado bih pokušao."
Drew je rekla da će javiti majci da joj ga pošalje. "Uvijek sam zamišljala da ću ga jednoga dana pokazati svojoj djeci." Rekavši to shvatila je da se nije potpuno odrekla nade da će jednoga dana zaista zasnovati obitelj. "Ili ću im ga makar ostaviti u naslijeđe. I one priče koje mi je baka pričala o djedu."
"Jesi li bila bliska s njom? Sa svojom bakom?"
"Da. Bila je srodna duša, na neki način. Još uvijek svakodnevno mislim na nju." Trenutak poslije čula je samu sebe kako kaže: "Volje¬la bih da mogu s njom razgovarati o... stvarima."
Grigorijev glas bio je vrio tih. "Drew. Ja..." Duboko je udahnuo, kao da je razmišljao, a Drew osjeti iznenadni strah od onoga što bi mogao reći. "Ono što sam ti danas pokazao. Ona pisma. Ona također spadaju u obiteljske dokumente. Kao i dnevnik tvojega djeda. Dužan sam ti to reći."
"Od tvoje obitelji?" Misli su joj brzale, pitala se kakva bi to mogla biti povezanost.
Trenutak poslije Grigorij reče: "Vidiš, moje zanimanje za Viktora Jelsina, moje istraživanje njegova djela potječe od obiteljske povezano¬sti. To je razlog zbog kojeg sam se uopće zainteresirao za njega. Imam
i druge dokumente. Neke fotografije. Volio bih ti to pokazati..."
Iako mu se glas utišao, Drew je shvatila da je on nešto pita, da je ovo što joj je rekao teško i da je sada na njoj red da mu pomogne. Čula je sebe kako govori: "Voljela bih to vidjeti. To jest, ako ti želiš..."
Tiho joj je rekao da.
DANIMA POSLIJE, JEDNOG hladnog proljetnog poslijepodneva, Nina se pridružila Zoji, koja je čekala u dugom redu pred uredom za infor¬macije u Ulici Petrovka. Pokušavaju saznati drže li Gerša još tu; nikad se nije vratio iz stožera. Zoja je dosad samo uspjela saznati da je uhićen zbog "protusovjetskih aktivnosti". Barem je tako Viktor rekao Nini. Ona se nada da će danas saznati nešto više. Iako se ured za informacije ne otvara prije deset i trideset, Zoja je tu od pet ujutro kako bi što prije došla na red. I doista, kad joj se Nina pridružila u jedan sat, na pločniku je čekalo tristo ljudi. Nina ih broji jer ima dovoljno vremena za to.
Debeli sivi oblaci prekrivaju nebo. Bez sunčeva svjetla, dan se čini još hladnijim. Nina je Zoji donijela voćni sok i kekse, a Zoja je sve gladno pojela. "Zaista je lijepo od tebe što čekaš sa mnom", stalno ponavlja. "Iako baš nisam zabavno društvo, naravno. Prije nego što si došla, padala sam u san stojeći na nogama! Mrzim rano ustajati, znaš, ali jučer sam došla ovamo poslije sedam i morala sam čekati osam sati, a baš kad sam došla na red, žena na šalteru je izjavila da je vrijeme zatvaranja!" Nina može samo pomisliti da je doista istina ono što je već dugo sumnjala; Zoja zaista voli Gerša. "A samo sam htjela znati jesu li ga poslali nekamo drugdje."
Miris u zraku neobično je poznat. Nina pokušava dokučiti na što je podsjeća. Svako malo ljudi iza njih ih guraju, željni da se red što prije pomakne. Kad se to prvi put dogodilo, Nina je najprije pomislila da su je prepoznali, da će neki obožavatelj u redu napraviti scenu — ali stavila je na glavu veliki rubac i zapravo je jedva prepoznatljiva.
"Uostalom, nastojim dobro iskoristiti vrijeme", reče Zoja. "Pi¬šem pismo, možda ću tako uspjeti nešto riješiti." Izvadila je iz torbice papir i kemijsku olovku. "Možda mi možeš pomoći."
"Bojim se nisam baš..."
"Dragi druže Staljinu — ili je to previše bezlično, što misliš?" Zoja je na papir stavila kvačicu i počinje ponovo, jasnim i ponosnim glasom; "Dragi Josife Visarionoviču — zvuči bolje, ne misliš li i ti? Izravnije. Dragi Josife Visarionoviču — ah, a kopiju pisma trebala bih dati i komesaru za umjetnost, zar ne?" Napisala je sama sebi nekoliko riječi za podsjetnik. "Dragi Josife Visarionoviču, pišem vam u vezi s hitnim slučajem koji se odnosi na mojega supruga, poštovanog glazbe¬nika i skladatelja Arona Simonoviča Gerštejna. Dopustite mi najprije da vam kažem kako sam vrlo aktivna i odgovorna građanka i članica VKPa od 1947. Rođena sam i odrasla u Moskvi, gdje sam studirala na odsjeku za Partijsku povijest na Institutu crvenih profesora. Nakon diplome radila sam za vladu, prvo u Komisiji za pomoć znanstvenim radnicima, a poslije u Odboru za više obrazovanje u moskovskom
Odjelu za gradsko obrazovanje. Sad radim u istom odjelu, u uredu za organizaciju tribina i predavanja..."
Nina sluša Zoju dok čita, podrobno nabraja podatke o Geršovu obrazovanju i profesionalnom životu, a svaka je činjenica zabilježena kao primjer njegova patriotskog duha. Svako malo zastaje da se poza¬bavi time kako će se najbolje izraziti. Glas joj je iskren i pun nade pa se Nina sjetila pisama koja su ona i njezini školski drugovi, kao djeca, pisali predsjedniku Kalinjinu. Zdravo, ujače Miša! i još mnogo ohrabrujućih podataka o tome kako napreduju u školi, a onda bi izni¬jeli neku jednostavnu molbu. Prenesi moje pozdrave ujaku Staljinu i drugima... Kakva iskrena vjera. Ali sada se čini djetinjastom.
"Unatoč tome što je mnogo godina proveo odano služeći svo¬joj zemlji, radeći kao profesor i skladatelj, moj muž uhićen je prema Članku 58. A ipak, uvjeravam vas, kao što ćete sigurno i sami uvidjeti, da ništa što je moj suprug ikad učinio ili rekao, ništa u čemu je sudje¬lovao ili što je pročitao, nije ni na koji način povezano s bilo kakvom kontrarevolucionarnom djelatnošću."
Nina se mora zapitati. "Misliš li da postoji nešto što ne zna¬mo?" Kaže to tiho, jer zna što znači čak i pomisliti takvo što. "Je li nešto planirao?"
"Ja sam mu žena, znala bih."
Nina se naroguši. Jesi li znala da se i dalje viđao s Vjerom, poželjela je pitati. Duboko diše da se smiri i opet primjećuje onaj poznati miris.
Zoja reče: "Jedina stvar koju možda ne znam je nije li njegova obitelj nekako... Ne poznajem ih, znaš. On kaže da su njegovi roditelji
i rođaci pomrli. Ali možda su bili, znaš... dio klasnog sustava. Zapravo, tko zna? Čak ako su i bili, mi bismo trebali biti slobodni od grijeha naših očeva. Ovo je novi svijet — o, to je dobra rečenica!" Odvojila je minutu da nešto zapiše na papir.
Studiji za vježbanje u Boljšoju — na dane ispita ili za vrijeme audicija. Eto na što ju podsjeća taj miris. To je miris hladnog ljudskog znoja.
"Uvjeravam vas", čita dalje Zoja, "moj suprug je, baš kao i ja, oduvijek živio životom koji je bio dio borbe za naše blistavo novo društvo. Od rođenja su nas učili da uvijek govorimo istinu, da smo uvijek otvoreni i izravni..."
"Oprostite mi, građanko, ali znate li za što je ovaj red?" Neka žena sa samo nekoliko zubi vuče Ninu za rukav.
Ponovo Nina najprije pomisli da su je prepoznali. Čak i s mara¬mom koja joj zakriva lice, ona i Zoja ističu se među ljudima koji stoje u redu jer kaputi im nisu tako tanki, a cipele nisu potpuno iznošene.
"Je li to red za informacije ili za predaju paketa?" Riječi čudno zvuče zato što žena nema zube.
"Ovaj je za informacije", reče Zoja živahno i pokazujući rukom. "Morate ići tamo."
"Hvala, građanko." Žena odlazi polako vukući noge — a Nina primijeti kako su joj potpetice na čizmama izlizane.
"Gdje sam stala — ah, tu. Istinu, uvijek otvoreni i izravni, uvijek spremni na borbu s neprijateljem socijalizma. Moj suprug živio je s tim načelima potpuno i vjerno..." Uskoro je Zoja počela nabrajati svaku veliku izvedbu Geršovih djela, svaku nagradu koju je ikada dobio. Vjerojatno bi i Nina i Viktor trebali napisati pismo u njegovu obranu, iako uvijek postoji i ona druga briga da bi i sami mogli biti kažnjeni "zbog gubitka političke budnosti". U međuvremenu, ljudi kao što je ona žena s iznošenim čizmama... Ima li netko tko će za nju napisati pismo?
Zojino je pismo dugo. Tek na kraju treće stranice kaže; "Hvala vam, druže Staljine, za vašu pozornost ovoj vrlo hitnoj stvari, a ja se unaprijed radujem što ću moči nastaviti služiti kao najodanija i najgor¬ljivija članica naše velike Partije. Uvijek spremna za borbu za radničke ciljeve, i tako dalje..." Zoja kima glavom da pokaže da je završila.
"Pismo je dobro", kaže Nina i poželi da može osjetiti istu nadu kao i Zoja.
"Pa, vidjet ćemo." Zoja kratko i umorno uzdahne. "Hvala ti što čekaš ovdje sa mnom. To je vrlo ljubazno od tebe."
Nina osjeti ubod krivnje. Jer ne radi se zapravo o ljubaznosti. Jednostavno, želi biti u mogućnosti da kaže Vjeri sve što uspije saznati. Gdje je Gerš ili gdje će biti. Prenerazila se kad je pomislila da se svatko u ovom redu pita to isto, ovdje je jer poznaje nekoga tko je uhićen i isto kao Zoja, ne zna kamo je ta osoba odvedena. Promatrajući ljude dok jedan po jedan pristupaju šalteru za informacije, Nina lako vidi kome je rečeno da njihova voljena osoba nije više ovdje. To su oni koji saginju glavu ili glasno plaču, a onda odlaze čekati u red za drugi šalter da saznaju u koji su logor poslani njihovi najdraži.
Naposljetku i Zoja dolazi na red. Da, on je još tu, kaže joj žena na šalteru gotovo veselim glasom; gotovo kao da prodaje ulaznice za kino. "Još nije premješten, ali osuđen je."
Deset godina "s odgovarajućim privilegijama". Kad je Nina tog poslijepodneva donijela Vjeri tu vijest. Vjera je rekla: "Pa, pretpostav¬ljam da je to olakšanje." Lice joj je podbuhlo od plača i ima plave podočnjake oko natečenih kapaka. "Da je stajalo >bez<, mogao bi se odmah ubiti."
"Zašto to kažeš?"
"Zato što te onda jednostavno ubiju. Mogu činiti što žele, a nitko neće znati što se događa, jer ne možeš pisati pisma ni išta slično. Ali ako imaš odgovarajuće privilegije, onda drugi ljudi mogu barem naslućivati što se s tobom događa."
Ninu još uvijek iznenađuje kako Vjera iznosi te podatke kao da ima neki posebni izvor, kao da joj ono što se dogodilo njezinim rodi¬teljima omogućava da sve to zna. Pa, da su odveli Ninine roditelje, možda bi i ona obraćala pozornost na takve informacije. Vjera nema problema s razumijevanjem stvari koje Nina tek sad primjećuje.
"Što si rekla, koliko će dugo proći prije nego što ga pošalju dalje?"
"Nisam sigurna, ali sutra će još biti tu."
"Onda mu mogu odnijeti paket." Vjera priđe malom ormari¬ću pokraj kreveta i otvori veliku drvenu oslikanu kutiju, izvadi nešto novca i nađe čisti rupčić u koji ga je zamotala. "Trebala bih mu naći čarape i donje rublje. I malo luka — zbog skorbuta." Podjednako je poduzetna kao i Zoja.
Vjeri su bila potrebna dva dana da preda paket za Gerša. "Tre¬bala si vidjeti zaposlenike na predaji paketa", govori Nini kad joj je to napokon pošlo za rukom. "Otvore tvoj paket, izvade sve van i svaku stvar prinose svjetlu kao u znanstvenom eksperimentu. Kušali su luk, kao da ga kupuju na tržnici." Nasmijala se, ali bio je to tužan i slabašan zvuk. "Ugurala sam pismo u jednu čarapu, a žena ga je našla. Počela je vikati na mene: >Pa što vi mislite, što radite?< Vikala je tako glasno da su svi ljudi u redu zurili u mene. Rekla sam da nisam htjela da pismo ispadne. A ona je rekla: >Sad ćemo ga morati pročitati, da se uvjerimo da u njemu nema ništa...< O, Nina, brinem se što će mu oni tamo učiniti."
"Što je pisalo u pismu?"
"Ah, samo da ga volim i da radimo na tome da ga oslobodimo, da će sigurno netko povući neke veze." Pogledala je ustranu, a Nina se zapita vjeruje li Vjera zaista u to.
REKAO JOJ JE da dođe u njegov ured, sutra poslije posla. Smatrao je da će tako moći razgovarati, a Drew se neće brinuti zbog svoje šefice, no ipak neće biti sami, ponašat će se poslovno, neće biti opasnosti da se Grigorij opet osramoti. Odsjek za azijske jezike imao je sastanak u pet i tu će sve vrvjeti od profesora.
Grigorij se svejedno brinuo i mislio nije li možda sanjao da ga je Drew nazvala. Radilo se o molbi za privatnu stvar, o nečemu što nije imalo veze s dražbom. Pretpostavljao je da je to maslinova gran¬čica, da mu jednostavno želi pokazati da ga neće tužiti ni dati uhititi. Osim ako se ne radi o nekoj groznoj stupici da ga uhvati na djelu, da ga natjera da se osjeća glupim zato što je u onom strašnom trenutku osjetio da postoji neka povezanost između njega — kiselog Grigorija
— i te mlade žene vedra lica.
Pojavila se u svjetložutom kaputu koji kao da je nagoviještao proljeće. Prije nego što joj je uspio zahvaliti na dolasku, rekla je sva zadihana: "Mislim da shvaćam što želiš reći. U vezi s pismom i pje¬smom. Onaj opis jantara i šume."
"Znači i ti si to primijetila?"
"Poklapaju se. Na neki način. Stvarnost i pjesnički opis vrlo su slični."
"Mislim da ćeš... evo, izvoli..." Uzeo je fotografije u ruku. "Na¬dam se da će sve dobiti neki smisao." Mogao joj je pokazati i potvrdu iz bolnice, ali nalazila se u sefu. No, ipak, kad bi joj ispričao i taj dio, o svojim roditeljima, o majci koja mu je dala pismotorbicu od skaja... To bi sigurno bilo previše. Već je osjetio kako ga hrabrost napušta.
"Mogu li vidjeti fotografije?"
Obuzela ga je nijema panika: kao da će, ako joj ih pokaže — ako na neki način raskrinka Ninu Revskaju — to biti podao čin, učinjen iza leđa Nine Revskaje. Ne, brzo je odlučio; sve dok Nina Revskaja uporno inzistira da nijedna stvar ne pripada njoj, ti dokumenti mogu biti samo relikvije.
Drew je držala fotografije vitkim lijepim prstima. Obje su slike bile malo izlizane, a uglovi su im bili presavijeni, vjerojatno slučajno, no ostali su pregibi. No ono što su prikazivale bilo je jasno. Na prvoj su dva para sjedila na trosjedu i izgledala opušteno i sretno. "To je ona, zar ne?" reče Drew. "Tako je elegantna. Na neki način, lice joj se nije mnogo promijenilo. Jedino je... tvrđe. Starije." Malo poslije Drew upita: "Je li joj ovo muž?"
"Da, to je Viktor Jelsin." Izgledao je muževno i veselo, sjedio je na jednom kraju trosjeda i među prstima nonšalantno držao cigaretu. Do njega je Nina Revskaja izgledala gotovo ukočeno čedno, s usprav¬nim ramenima i vratom, ali malo se vragoljasto smiješila.
Njoj s druge strane sjedio je muškarac kojega je Grigorij identi¬ficirao kao Arona Gerštejna. U tome mu je pomoglo njegovo razroko desno oko. "Ovo mu je bio prijatelj, vrlo dobar skladatelj." One prve godine na koledžu Grigorij je potražio sve što je mogao naći o Viktoru Jelsinu i saznao da je Jelsinovo uhićenje možda na neki način povezano s Gerštejnovim. Stoga je pročitao sve i o Gerštejnu te ga tako i prepoznao na ovoj fotografiji. "Preživio je mnoge godine progona."
"Zbog čega je progonjen?"
"Ah, jednostavno, zbog antisemitizma. Nakon stvaranja Izraela 1948., Staljin je zaključio da ima novog neprijatelja. Bio je star i posta¬jao je sve više paranoičan, a Izrael je k tome bio američki saveznik. Zato je pokrenuo protužidovsku kampanju. Rezultat je bio da su patili ljudi poput ovog čovjeka."
Na fotografiji se smijao. Na njega se naslanjala lijepa žena velikih crnih očiju. Grigoriju je trebalo malo više da otkrije tko je ona. Tek nakon mnogo istraživanja našao je da se Gerštejn oženio aktivnom članicom Partije, zaposlenom u Moskovskom obrazovnom odjelu.
Dok je to objašnjavao Drew, ona nije skidala pogled s fotografije. "Kako čudno", rekla je. "Čini se kao da su još živi. Toliko je života na toj slici. Vidiš im to na licima. Zaljubljeni su." Njezino je lice bilo tužno i ozbiljno.
"Oba su muškaraca na kraju uhitili i zatvorili, vjerojatno nedugo nakon što je ovo snimljeno. Najviše godinu ili dvije poslije." Rekavši to Grigorij se osjeti kao osoba koja namjerno kvari tuđe veselje.
"Nina Revskaja je prebjegla." Drew ozbiljno kimne glavom. "A ova žena" — pokazala je na ženu do Gerštejna — "znaš li što se dogodilo s njom?"
"Ne, ali vjerojatno je, zbog bliskosti s osobama, postala državni neprijatelj."
Drew tiho uzdahne. Činilo se da ne može skinuti oči s fotogra¬fije. "Tako je lijepa."
Prije nego što se uspio zaustaviti, Grigorij dometne da mu se čini kako žena pomalo izgleda kao Drew.
"Pa to je pravi kompliment!"
Nešto mu je poskočilo u prsima, vidjevši ushit u njezinim očima. Na trenutak se činilo da će ona nešto reći — ali onda je pogleda¬la drugu fotografiju. Ta je snimljena u prirodi, ispred nečega što je izgledalo kao dača. Pred njom su sjedili Nina Revskaja, Viktor Jelsin i neka žena. Na ovoj su slici Nina i Viktor izgledali ozbiljno, gotovo ukočeno, oči su im bile umorne, imali su sive podočnjake. Ali žena do njih, mršava i s dugačkim nogama, imala je na licu velik vedar osmijeh. Netko je sjedio do nje, ali kako je fotografija bila odrezana, vidjela se samo muška ruka.
"Netko je želio maknuti tog tipa sa slike", reče Drew. "Znaš li tko je ova žena?"
"Ne znam." Pokušao ju je naći, pregledao je brojne fotografije povezane s Jelsinom i Revskajom, ali ni na jednoj nije bila žena koja bi podsjećala na ovu.
Drew je opet proučavala fotografiju. "Zna li se što se na kraju dogodilo s njim?"
"Prema mojem istraživanju, Jelsina su poslali u gulag u Vorku tu, gdje je nakon nekoliko godina umro. Život tamo sigurno je bio grozan."
Drew je trenutak duže gledala fotografiju prije nego što je posta¬vila pitanje koje je Grigorij očekivao. "A ti imaš te fotografije zbog toga što si... obiteljski povezan?"
Grigorij reče ono što je pripremio. "Duga je to priča, ali nakon slijeda događaja, prije mnogo godina dobio sam žensku pismotorbicu, a u njoj su bile ove fotografije i pisma koja sam ti pokazao." Čekao je tren prije nego što je dodao: "U njoj je također bio privjesak od jantara."
"Oh!" A onda: "Ali čija je to torbica..."
"Točno. Rečeno mi je da je pripadala jednoj plesačici. Ženi koja je rodila..." Ali nije to mogao učiniti, nije mogao izreći. Zašto ne? Jednostavno reci, Grigorije, reci joj što misliš. Bio je glup kad je mislio da se može samo tako otvoriti, "...jednog mojeg rođaka, koji je bio usvojen." Zatvorio je oči, bijesan na sebe, na svoj kukavičluk. "Tom su rođaku rekli da je plesačica, njegova biološka majka, umrla."
Drew je razrogačila oči, a malo su joj se otvorila i usta. "Misliš... biološka majka — plesačica..." Mogao je gotovo vidjeti kako joj um radi. "Zato si joj pokušao pokazati te stvari. Nini Revskaji."
"Pokušao sam, da."
Drew je i dalje razmišljala. "Ako joj ja pokažem te fotografije..."
"Možda ćeš ti imati više sreće. Ali, Drew, to nije razlog zbog kojeg sam ti ih pokazao. Ne zato da bih te ponukao da to učiniš. Ne zato da bi išta učinila umjesto mene. Nadam se da to razumiješ. Odlučio sam to podijeliti s tobom jer sam osjetio da ti mogu reći. Ja — želim da znaš da ih imam i zašto ih imam." Počeo se osjećati nelagodno. "Mislio sam, s obzirom na to da si uključena u dražbu, da bi te moglo zanimati."
U očima joj je vidio pitanje. Još uvijek je razmišljala, kalkulirala. Zašto joj jednostavno ne kažeš, Grigorije, da si ti to dijete, taj dječak?
"Ta dražba", reče on, "i ono što ju je potaknulo... bojim se da..." Odlučio je započeti s mjesecom studenim, s drugom godišnji¬com Christinine smrti. Ali iz njega je izašla samo tuga, kako je volio Christine više nego što je bio svjestan, da čovjek ponekad zaboravi što to zaista znači voljeti, način na koji se plima braka povlači i buja i kako mu je bilo dok ju je gledao dok kopni i na kraju se pretvara u neku dru¬gu osobu, još uvijek Christine, ali također i netko koga on nije pozna¬vao niti je mogao poznavati. Drew je sjedila nepomično i bezizražajno dok je Grigorij govorio, objasnio joj da je već izgubio roditelje, da taj gubitak osjeća svakoga dana, a sad kad ni Christine više nema, shvatio je koliko su te stvari važne, ne samo obitelj, nego Ijubav, veze — i da ima malo vremena, on je imao te predmete, a Nina Revskaja je još bila živa. "I tako sam joj pisao. U pismu sam priložio i fotografiju privjeska. Jer on je zacijelo jedinstven, ona bi ga sigurno prepoznala, nitko drugi ne može imati isti takav. Ako je zaista dio njezina kompleta."
"A umjesto toga", reče Drew, polako kimajući glavom, "ona se odlučila riješiti svojega nakita. Sad shvaćam." A onda je dodala: "Žao mi je."
Činilo se da to zaista misli. Grigorij je bio dirnut. Ali na vratima se začulo kucanje: provirila je Evelyn. "Hej, zdravo. Nas nekoliko ide na piće..."
Drew je podigla pogled i na licu joj se vidjelo da je prepoznala tko je ta žena, a Evelyn je rekla: "O, oprosti, imaš studenticu. Pokucaj mi kad završiš."
Drewino lice opusti se od razočaranja. Evelyn je već otišla ne prepoznavši Drew i ostavila za sobom napola otvorena vrata. Dok mu je srce snažno tuklo, Grigorij začuje Carlu kako govori u hodniku: "Evelyn, možeš li potpisati ove formulare za diplomske..."
Grigorij se trudio da se ne namršti. Ali odjedanput mu se sve učinilo pogrešnim. Drew je ustala i zakopčavala je kaput. "Mogu li ih, onda, uzeti?" upita pokazujući na fotografije, a glas joj je bio neu¬tralan i poslovan.
"Da." Grigorij je nije mogao pogledati ravno u oči.
"Hoću reći, mogu li ih pokazati Nini Revskaji?"
Grigorij čuje sebe kako kaže: "Smiješ."
"A pisma?"
Kimnuo je potvrdno dok je ona spremala fotografije u torbu.
"Ne brini", nastavila je, a glas joj je još bio bezizražajan, "neću je ni na što siliti. Samo ću vidjeti želi li ih pogledati. I možda razgo¬varati o njima."
"Samo nemoj previše očekivati", reče joj Grigorij, a srce mu je još bilo nekako teško. "Očito da ima svoje razloge zašto ih ne želi vidjeti. Mislim da neće biti nikakve razlike u tome tko će načeti tu temu." Drew je stajala tik do njega. Nervozno je dodao: "Tko zna, možda je sve to besmisleno."
"Ne bih rekla." Sad ga je gledala, onako kao i onda kad ju je primio za ruku i dodirnuo joj obraz.
Zahvalio joj je i, odlučivši da se neće nerazumno ponašati, ispru¬žio ruku da se rukuju.
Drew se čvrsto rukovala s njim oklijevajući tek djelić sekunde prije nego što je rekla zbogom. A onda je već bila na vratima. Grigorij je mogao čuti Carlu, pred njegovim uredom, kako pita Evelyn gdje je bila na frizuri.
Onda se Drew vratila, a oči su joj bile tamne. U nekoliko koraka tijelo joj se našlo uz Grigorijevo. On ju je privukao k sebi i, dok se naginjala prema njemu, jedva se suzdržao da joj ne šapne nešto što bi bilo neugodno.
U hodniku Evelyn je nešto rekla zbog čega se Carla nasmijala.
Onda se Drew odmaknula korak unatrag, kratko kimnula gla¬vom i tiho izašla.
DANI IŠČEKIVANJA KAD je vrijeme tako gusto da ga možeš dotaknuti. Sad kad su Gerša premjestili u logor, Viktor i Nina podjednako često kao i prije navrate u drugo krilo zgrade; možda Zoja, koja je ostala živjeti u Geršovu stanu, ima kakvih vijesti.
Smjestili su ga u psihijatrijski rehabilitacijski logor nedaleko od Moskve — što Zoja pripisuje svojim epistolarnim naporima. "Zapravo imam dobro mišljenje o tom mjestu", rekla im je nakon što je prvi put bila tamo. "Vrlo je progresivno i sve to. Impresivno je kako se tamo upravlja."
"Ali zašto je u psihijatrijskom logoru?" pita Nina. "To mi još nije jasno."
"O, direktor je objasnio. Pokazalo se da su u njegovim dnevni¬cima pronašli neke stvari, znaš, o francuskim impresionistima, Picassu i sve to. Ali u redu je, to je samo pogreška, jadni Gerš je bio zbunjen, i to je sve. Trebat će mu samo malo poduke, ponovnog učenja, znaš. To zapravo uopće nije loše mjesto."
Viktorovo je lice bezizražajno, dok Nina pokušava u Zojinim rije¬čima naći neki smisao. Zašto bi to bio zločin imati takve misli ? Koliko to može biti ozbiljno da su Gerša zato poslali u psihijatrijski zatvor?
"Ah, a imam i druge vijesti." Zoja se sramežljivo nasmije, čeka¬jući da je oni pitaju. "Smanjili su mu kaznu. Na samo pet godina."
"Već", reče Viktor. "To je divno."
Divno. Nina se ne može prisiliti da se naglas složi s tim. Samo pet godina — vodenaste kaše svakog jutra, kruha i vode u podne i rijetke juhe navečer. Tako su hranili Nininog ujaka, prema majčinim riječima. Ali, naravno, to je jedan od trikova. Nini je to sada jasno; kazna je smanjena tako da zatvorenik i njegova obitelj budu zahvalni a ne ojađeni, zahvalni a ne izvan sebe od bijesa. Isto se dogodilo njezinu ujaku. Ali čak ni smanjena kazna nije dovoljno kratka. Umro je prije nego što su ga poslali kući.
"To je vrlo dobro mjesto, taj logor za rehabilitaciju. Direktor ima diplomu iz psihijatrije i sve to. Cijeli sustav razrađen je kako bi se pomoglo pacijentima. Jadni Gerš! Trebala sam primijetiti znakove. Njegova su stajališta zapravo bila potpuno luda, samo ja nisam znala. Ali u redu je, oni će mu pomoći."
Ona to sigurno ne misli ozbiljno, govori u sebi Nina. Sigurno se samo pretvara. Da, tako je; to je gluma, predstava, i to je neka vrst plesa. Plesa koji svi moraju plesati, paziti da govore ispravne stvari.
Ili Zoja zaista ne razumije ono što Nina svakodnevno sve jasnije uviđa, ta pomisao je tako strašna, ali svake je minute sve sigurnija u nju: da je sve to samo jedna užasna, odvratna šala.
NEKOLIKO TJEDANA POSLIJE, kad je jednog poslijepodneva došla kući nakon probe, Nina je kao i obično zatekla madam za stolom. Ali umjesto da broji srebrninu, pred njom je otvorena kartonska kutija. Nina vidi da je unutra nakit: jantar, optočen zlatom. Velike debele perle, kao bomboni u zlatnoj foliji.
Tri su komada: lančić, viseće naušnice i narukvica. Nina ih poželi dotaknuti da osjeti koliko su teški.
Vidjevši da je nakit zapeo Nini za oko, madam se zadovoljno nasmiješi. "Treba ih uglačati."
"To je vaše?" Madam se uvijek žalila kako su joj nakon Revo¬lucije ukrali nakit, govori da sad ima samo naušnice, bisernu ogrlicu i češljić od kornjačevine ukrašen dijamantima. "Odakle je taj nakit?"
"Viktor?" Nina se nagne bliže jer sad vidi da perle nisu samo od jantara i zlata. Unutar naušnica male su mrljice i kad ih je približila očima, vidi da su kao mušice.
"Možeš uzeti moj lornjon." Madam joj pruži svoje male naočale.
Ovako povećana, jasno se vide krila kukaca. Držeći lornjon iznad narukvice Nina vidi još mušica i malu muhu, a onda noćnog leptira, čije je tijelo vidljivo dlakavo, a krila su mu gotovo prozirna.
"Viktor je to donio?" Nina se pita kad je to mogao, s obzirom na to da je veći dio tjedna bio na putu, odmarao se i pisao u Peredel kinovu. Nadala se da će ga razvedriti promjena okoline. Bio je tako sumoran nakon Geršova uhićenja i pio je više nego obično. Nina mu ništa nije rekla zbog pića. Ali zabrinuta je.
"Želio je to spremiti u moju sobu, da sakrije... oh..." Madam se prenaglašeno prene, kao da se upravo nečega sjetila. "Vjerujem da je to trebala biti tajna."
Na njoj se vidi da je zadovoljna što je pokvarila iznenađenje. Čini se da si ne može pomoći da svako malo bocne Ninu na neki način jer vidi da se može nekažnjeno izvući. Tako je prošli tjedan, ničim izazva¬na, okrenula glavu ustranu i rekla, tobože sama sebi, a ipak dovoljno glasno da i Nina može čuti: "Lilja mi je bila draža."
Nina osjeti poznatu navalu bijesa i podsjeća se, kao i uvijek, da ništa ne može učiniti u vezi s tim. Zapravo, zašto bi to uopće bilo važno što joj je madam pokazala nakit? Iznenađenje više nije važno; ono što dira Ninu već je i sama pomisao da je Viktor vidio taj nakit i pomislio na nju. Godišnjica im je za nekoliko dana, što madam dobro zna. Taj je jantar morao biti nevjerojatno skup. Možda Viktor osjeća da ovaj put mora nadmašiti samoga sebe.
"Ah, dobro", reče madam teatralno. "Sad kad si to vidjela, što mogu? Jednostavno nećemo reći Viktoru."
Nina zagrize usnu i ništa ne odgovori. Držeći lornjon nad lanči¬ćem, proučava privjesak u obliku perle. Veća je od ostalih. Unutra se, uhvaćen u pokretu kao da se dogodilo prije nekoliko trenutaka, jasno vidi pauk, a ispod njega balončić, vrećica s jajašcima. Zbog načina na koji je napuhana i odmah ispod paukova tijela, čini se kao da je jedno veliko bijelo jaje. Sićušno stvorenje usred čina stvaranja novog života — zaustavljeno zauvijek tom smolom koja ga je i očuvala. Nina dugo gleda privjesak, svjesna da svjedoči posljednjim trenucima, činu umiranja, drugog živog bića. Onda pristojno zahvali madam i vrati joj lornjon, dobro pazeći da se na njoj ne vidi da je uznemirena zašto što joj je pokvareno iznenađenje.
NJIHOVA TREĆA GODIŠNJICA prilično je ozbiljna. Nazdravili su "Za ljubav" i podigli čašice dobre votke iz inozemstva — Viktor je kupio tu rusku votku, namijenjenu samo izvozu, ali bolju od ijedne koja se ovdje prodaje. Viktor ispije svoju u jednom gutljaju i reče: "Ljubav je sve što imamo. Sad to razumijem."
Prvo što Nini pada na pamet jest da za nju postoji i ples. Ples i Ijubav. Možda je to sve što ima, ali to je ujedno i sve što joj treba.
Viktor je ljubi u vrat. "Počnimo raditi na obitelji, Nina, hmm? Što kažeš?"
Obitelj. Djeca, dijete. "Pokušala sam. Sada... imam problema." Sad jednostavno nije pravi trenutak. To bi bio prekid u njezinoj kari¬jeri upravo sad kad je na vrhuncu.
Viktor je vrlo ozbiljan kad je rekao: "Pretpostavljam da je to uobičajeno kod plesačica. Da ponekad imaju problema."
"Da, ali ne brini se. Imamo vremena." Preplavio ju je val krivnje zato što nije spremna, sad kad je on treba, dati mu tu jednu stvar koju želi. Sa svakim mjesecom koji prođe ona sve jasnije uviđa kako izvjesni osjećaji i postupci postaju odluke, umjesto da bude obratno. Jer ona bi zaista htjela početi stvarati obitelj, samo kad to ne bi značilo i onu drugu žrtvu. Kako bi bilo lijepo, u svijetu mašte, imati oboje.
Viktor sada uzme nešto ispod stola i pruži joj kutijicu od karto¬na. "Tvoj dar."
To nije kutija koju je madam imala nekidan. Ova je četvrtasta i mnogo manja. Nina je odmota i unutra nade još jednu kutijicu, ali ova je od prekrasnog sjajnog zelenog malahita.
"Viktore, vrlo je lijepa."
"Otvori je."
Ah, znači to je dvostruki dar. Nina podigne poklopac, koji je od neke druge vrste kamena — crn je i sjajan, s intarzijama od mala hita — i pogleda. Unutra je par malih i okruglih, blistavih zelenih naušnica.
Ne mora se truditi izgledati iznenađenom.
"Kad sam ih ugledao, vidio sam tvoje oči."
Smaragdi. "Prekrasne su." Može zamisliti koliko su samo staja¬le. Dirnula ju je Viktorova pažnja i ljepota tih zasljepljujućih zelenih kamenčića.
No svejedno, ne može a da ne pomisli na onaj komplet od jan¬tara i pita se za koju prigodu to Viktor čuva

Dražbovni predmet 89
Kutija od malahita i oniksa. Pribl. 1930. g. Poklopac od oniksa s intarzijom od malahita, tijelo je kutije od oniksa s rebrastim plohama, čiji su rubovi zakošeni, 9,5 x 7,6 x 1,8 cm, s ruskim žigom jamstva i znakom majstora (manja napuklina na donjoj plohi).
900—1.200 $

TRINAESTO POGLAVLJE

Cynthia se sljedeće večeri odmah vratila listanju kataloga i rekla kako mora pričekati da se otopi smrznuta svinjetina. Nina je strpljivo sjedila dok je ova postavljala svakakva pitanja. Koliko je teška tijara, prikazuje li fotografija pravu boju tog kamena, tko joj je dao taj prsten od opala... Na trenutke gotovo da se ugodno osjećala prisjećajući se drugih vremena osim onih ranih sjećanja, opisivala je svoja putovanja, preseljenje iz Pariza u London, fotosnimanje kad je nosila ogrlicu od rubina, bisernu narukvicu koju joj je darovao grof od Sheffielda kad je išla s njim u Wimbledon.
Kad se začulo zvono, Cynthia se trgnula. "Očekujete nekoga?"
"Onu djevojku iz aukcijske kuće. Ima muško ime."
Cynthia ode do interkoma da je pusti unutra. Odmah se povukla u kuhinju nasjeckati povrće, prije nego što se pojavila Drew Brooks, rumenih obraza. "Zdravo, kako ste?"
"Tako si vesela", reče Nina, svjesna da zvuči kao da to ne odo¬brava. "Molim te, skini kaput."
"Hvala vam što ste odvojili vrijeme da se opet sastanete sa mnom. O, vidim da ste dobili katalog. Dobro. Ponijela sam jedan sa sobom, za svaki slučaj."
"Nema potrebe."
"Ja ću ga uzeti!" vikne Cynthia iz kuhinje.
Drew kao da se iznenadila što je još netko u stanu.
"To je moja njegovateljica", htjela je Nina reći, ali iz usta joj je izletjelo: "To je moja Cynthia." Kad bi joj samo ta bol popustila, kad joj ne bi smetala dok misli. Prije nego što se Nina stigla ispraviti, Cynthia je požurila i došla se upoznati.
"Vrlo mi je drago što smo se upoznale", reče Drew svojim pro¬fesionalnim glasom, a Cynthia reče: "Neću se rukovati s vama, upravo sam rezala češnjak."
"Ovdje smo zbog posla", reče Nina, najhladnije što je mogla, ali to kao da se nije ticalo ovih dviju žena. Drew je izgledala kao da joj je drago što se riješila tog drugog kataloga, a Cynthia se vratila u kuhinju i sjeckanju — iako je Nina čula kako se nož usporava svako malo, kad god je Cynthia pokušavala prisluškivati.
Drew je izvadila dokumente koje je ranije spomenula, one koje je namjeravala iskoristiti za dopunsku brošuru. Fotografije i neka pisma. "Jedan zainteresirani gospodin nam je ovo ustupio", reče ona, poma¬lo tajnovito, a onda pažljivo pogleda kakva će biti Ninina reakcija.
Zainteresirani gospodin. Što je to značilo? Opet Solodin ili se sad pojavio netko drugi? Nina se nagnula naprijed sve dok je nije uhvatio grč u vratu. Dvije fotografije, crnobijele, nimalo izblijedjele iako su im uglovi bili malo zgužvani. Drew ih je polegla na niski stolić za kavu, nervozno pogledavajući Ninu. "Naravno, neću nijednu upotrijebiti bez vašeg dopuštenja. Mislila sam da ćete ih prepoznati ili se sjetiti gdje su snimljene."
Ah, kad je vidjela njih četvero na trosjedu, smiju se, tako su sret¬ni... Čija je to bila soba? Nije njezina, ali ni Geršova. Mora da su bili kod nekog prijatelja, na nekoj zabavi. Nakon prethodnih dana s toliko živih sjećanja Nini je bilo drago što se ovoga ne sjeća. "To je moralo biti prije proljeća 1951. Ovaj muškarac, najbolji prijatelj mojega muža, uhićen je tog proljeća. Nikad ga više nisam vidjela."
"Vrlo mi je žao", reče Drew, i zvučalo je iskreno. Imala je izne¬nađujuće tužan izraz lica. Nije ona loša osoba. Samo mlada. Nina se odjedanput osjeti podlom, zato što je ranije bila tako hladna prema njoj.
Pomislila je na Gerša, na tužne prizore koji je opsjedaju zadnjih dana. Kad bi ih samo mogla potjerati — bi li tada prognala i bol?
Duboko je uzdahnula, ali od toga su je samo zaboljela ramena. "Ni¬sam shvaćala. Znala sam za protužidovsku kampanju, ali isprva sam vjerovala da je Gerš — ovaj muškarac — sigurno nešto učinio. Bila sam neznalica, znaš, bila sam plesačica, nisam marila ni za što drugo. Zatvarala sam oči. Nisam se htjela pitati zašto su odvodili ljude i nitko ih više nikad ne bi vidio." Bio je dobar osjećaj reći to naglas, čak i nekome kao što je ova djevojka, koja to sigurno nije mogla razumjeti.
Na fotografiji Vjerin se pogled činio mračan i turoban. "Ova djevojka. I ona je imala težak život. Uhitili su joj roditelje, preselila se u Lenjingrad. U Velikom domovinskom ratu grad je razrušen i mnogi ljudi koje je znala, umrli su. A onda je ovaj čovjek, muškarac kojeg je voljela najviše na svijetu, također odveden."
Nina nakratko sklopi oči. "Bila mi je najbolja prijateljica." Ple¬sale smo po prašnjavom dvorištu, penjale se na prste... "Ali povrijedile smo jedna drugu."
U njoj se probudila perverzna nada: da će Drew upitati, kako? Što ste učinile? I da će se Nina moći riješiti svojega tereta. Možda bi to zaustavilo sjećanja, kojih je svakim danom bilo sve više i prepletala su se. Ali Drew je samo rekla: "Tako je lijepa."
Naravno. Tipično. Nina odmakne sliku i prekrije je drugom fo¬tografijom. Škiljeći, pogledala je taj drugi svijet, koji se lako mogao nazrijeti. "A ova. To je u kolovozu 1951. Sjećam se kad je snimljena. U dači. Snimila ju je moja prijateljica. Fotografski aparat nije bio nje¬zin. Pripadao je... njemu." Pokazala je izvan fotografije, na prostor stolića gdje bi bio ostatak slike da nije odrezan. Jasno se sjećala tko je to bio. Ali tko ga je izrezao? Kome je pripadala ta fotografija?
"Tko je ona?" upita Drew oprezno, pokazujući na Polinu.
"Pretpostavljam da mi je i ona bila prijateljica." Nina osjeti kako joj se oči vlaže, iako ona i Polina nisu zapravo nikad bile bliske. Koliko god je mogla, okrenula je glavu ustranu.
"Imam također i ova pisma", reče Drew nervozno. "Mislila sam da biste ih možda mogli... prepoznati."
Suze su Nini zamaglile vid, dok je Drew rastvarala pisma i stavila ih pred nju. Iako joj je rukopis bio donekle poznat, Nina nije ništa prepoznala. Užasnula se kad je osjetila da joj je jedna suza kliznula niz lice. Ukočeno je podignula ruku da je obriše.
"Ne prepoznajem ta pisma. Molim te, maleni ih. Možeš iskori¬stiti fotografije. Dajem ti dopuštenje." Ali bol je bila prevelika. Jed¬nostavno više nije mogla gledati.
Ove godine samo SU njih troje u Pobjedi. Danima je kišilo pa je blatnjava cesta klizava, dok prolaze pokraj valovitih polja sjajne raži. Smreke se čine višima, gušće su i zelenije. Ali dača izgleda isto kao i uvijek, s bijelim ljiljanima oko kamene terase, a odmah iza svrake kljucaju po tlu dok im na dugim repovima blista perje. Sigurno su našle neko sjemenje.
Opet je počela kiša. Vjera kuha juhu od ječma dok Viktor odlazi van nabrati puno vjedro malina, da ih pojedu prije nego što se na nji¬ma uhvati plijesan. Nina pali cjepanice u peći pa zrak oko njih miriše na drvo, a u samovar stavlja pucketave borove češere.
Te noći leži budna u krevetu dok blijedo svjetlo sipi kroz dašči¬ce žaluzina. Ovo je grozno ljeto. Gerša nema, Viktor je mrzovoljan i mnogo pije, a Vjera je tužna i mršavija no ikad. A osim toga, Nina osjeća krivnju jer je Viktoru dala obećanje koje ne namjerava održati. Sve je trulo, sve je pogrešno. Napokon je počela padati u san kad je sla¬vuj počeo pjesmu, negdje blizu prozora. Tatatatatatatatatrillll... Glasan je, pjesma mu je čista i jasna, precizan je poput metronoma. Ninu podsjeća na Gerša i njegovo jasno, savršeno zviždanje.
Duh. Eto tako joj se čini, iako Nina ne vjeruje u duhove. Tata tatatatatatatrillll... Tako nepokolebljivo. Nina počne u sebi raz¬govarati s Geršom. Što mi pokušavaš reći? Molim te, reci mi. Molim te, objasni što se dogodilo. Što si zapravo učinio?
Ujutro je ustala rano i odlučila od preostalih malina napraviti punč, prije nego što se pokvare. Kiša je prestala i sunce je jako, a zrak neugodno sparan. Okupavši se u rijeci, Nina opet ubrzo osjeti vrućinu. Sunčevo svjetlo i sjene prepleću se između stabala.
Viktor je ustao kasno i ušao u kuhinju trljajući oči. Nini je drago što nije sama i zaželi mu dobro jutro.
"Je li ? Jedva sam spavao od buke koju je dizala ona ptica. O, zdravo, Vjeruška." Vjera se pospano pojavila za njim, iako je već pro¬šlo deset sati. U tamnim smeđim očima ima svjetlosmeđe pjegice. Vi¬ktor uzima vrč za vodu i ide van na bunar.
"Jesi li i ti čula tu pticu?" pita Vjera.
Nina se gotovo nasmijala. "Kako je ne bih čula?"
"Nisam mogla a da ne pomislim..."
"Znam. I ja."
"Činilo se kao da je on tu. Brinem se zbog toga. Jer ako je to njegova duša..."
"Nije mrtav. Tamo ga neće ubiti."
Vjera izgleda skeptično. "Kako znaš?"
Nina se mora spriječiti da ne počne ponavljati ono što im je Zoja pričala, uvijek tako vedra, kad se vrati iz posjeta; Zapravo, izvrstan je program, vrlo progresivan i sve to. Geršu je dopušteno da jedanput tjedno piše kući, a čak su mu dopustili i telefonski poziv, što mu je nagrada zato što je "primjerni radnik."
"Juhuu...!"
Vani na terasi je Polina, ima tamne sunčane naočale i stoji sa Sergejem i maše prema prozoru. "Rekla sam joj da ćemo biti tu", reče Vjera ispod glasa. "Nisam mislila da će doći ovamo."
Viktor se vraća nakon što se oprao na pumpi i već ih pozdravlja, a Nina i Vjera izlaze van da im se pridruže. Nina se odmah osjeća napeto. Otkad je saznala za koga Sergej radi, a da se ne spominje cijela prošlogodišnja priča o pisanju izvješća, ona je sad vrlo oprezna kad je blizu Poline.
"Na putu smo prema kući", reče Polina, "ali pomislili smo da se nakratko zaustavimo. Kako je ovo lijepo mjesto." Objašnjava da su ona i Sergej bili u obližnjem sanatoriju, dok ih Viktor nutka da se raskomote. Iako se ne čini da je uznemiren zbog njihova posjeta, Nina zaključuje da je Viktor bolji glumac nego što je mislila. Sergej napadno ljubi Nini ruku, a onda uzima nježno Vjerinu, kao da se čudi što mu je dopušteno da je uopće dodirne. Usnama joj je vrlo lagano okrznuo ruku, čini se kao da se jedva usuđuje dopustiti sebi to zadovoljstvo. Ali glas mu je gotovo hladnokrvan dok kaže: "Tako je dobro vidjeti te." Donio je žute ljiljane "za kuću", ali daje ih Vjeri. Polina pono¬sno gleda, kao da želi reći: vidite, kakav je on džentlmen. Ovih dana zaista je teško naći pravog džentlmena. Pa, to je točno... Sa svojim sunčanim naočalama ona izgleda baš glamurozno. Ali čak i po ovoj ljetnoj vrućini na licu ima debeli sloj šminke — kakav je to kontrast prema Vjerinoj prirodno čistoj koži. Možda još mora prikrivati one sive mrlje. Sigurno postoji još nešto što je uzrujava...
Ona pripovijeda o sanatoriju i kaže: "Ne biste vjerovali koliko vrsta ljiljana imaju. A svuda naokolo stabla lijeske. Ah, tako je bilo lijepo!"
Kad je Nina ušla u kuću da donese punč, Vjera je pošla za njom. "Treba nam još jedna stolica."
"Što to dvoje žele od nas?"
"Pretpostavljam da su nas samo htjeli pozdraviti. Žao mi je. Možda im nisam trebala reći." Kroz prozor Nina vidi da su vrlo opu¬šteni dok sjede s Viktorom, a obasjavaju ih zrake sunčeva svjetla. Vjera im se pridruži donoseći za sebe još jednu stolicu od pletenog pruća.
"Znači, dobro ste se proveli na odmoru?" upita Viktor kad se Nina vratila s punčem i čašama na pladnju. Sergej se nasloni na naslon stolice te polako i smirenom rukom zapali lulu od vrijesa, istu kakvu ima i Staljin.
"Ah, ovdje je tako ugodno", reče Polina oduševljeno. "Čovjek ne bi vjerovao. Na stotinu desjatina*, a sve prekriveno šumarcima ja sike."
Sergej reče; "Mogu vas izvijestiti da je svakodnevno vježbala i plesala."
"Morala sam, naročito s onim ukusnim obrocima svakoga dana. I ti bi mogao malo gimnasticirati, znaš."
U šali potapša Sergeja ispod rebara. "Raste ti trbuščić."
"Igram kriket. To će morati biti dovoljno."
Sretno uzdahnuvši Polina reče: "Bojim se da mi to ne ide od ruke." Dok Nina toči punč, Polina skida sunčane naočale i briše ih rubom suknje. "Sergej mi ih je kupio."
"Sve vrijeme im se divim." Nina se pita odakle su, je li Sergej bio u inozemstvu ili ih je kupio u jednom od onih specijalnih dućana rezerviranih za visoke vladine dužnosnike. Tamo je zacijelo našao i fotoaparat koji mu visi za vratom — velik i sjajan, proviruje iz kožnate torbice.
Sad kad je svaka čaša bila puna, Sergej reče: "Zdravica." Bilo je nečeg agresivnog u načinu na koji je podignuo čašu, nekako brzo i otresito samouvjereno. "Slava velikom Staljinu!"
Oni ponove te riječi, ispiju punč, a onda Viktor prokomentira impresivni fotoaparat.
"Leica", reče Sergej. "Volio bih vas sve zajedno slikati."
"Baš smo lijepo odjeveni", šali se Nina i pokazuje svoju kućnu haljinu od tankog pamuka i Viktora u donjem dijelu prugaste pidža¬me. I Vjera je u kućnoj haljini.
"Hajde, vas četvero se skupite, privuci stolicu, molim te, Viktore. I ti, Polina, sjedni malo bliže."
Viktor je zagrlio Ninu, a Vjera i Polina su mu s druge strane. Fotoaparat škljocne, a Polina reče da bi možda i Sergej volio biti na slici. "Evo, sjedni ovdje", kaže mu Vjera, "ja ću fotografirati."
Sergej sjedne do Poline, obujmi je jednom rukom i zagleda se u Vjeru. Škljocaj i poziranje je završeno. Pustio je da mu ruka padne.
"O, tamo je rijeka", reče Polina. "Vidim je odavde."
"Jesi li za još jedno kupanje prije nego što krenete?" Nina čuje samu sebe, zvuči kao da jedva čeka da odu. Pa, to je istina. Ne može se opustiti dok je Sergej ovdje, on i njegov fotoaparat.
"Voljela bih malo plivati — tako je vruće! Sergej, ideš li i ti?"
Čini se da on čeka što će reći ostali. "Samo ti kreni naprijed."
"Idem i ja s tobom", kaže Viktor galantno, a Nina osjeti val Ijubavi prema njemu. Ali ona im se ne želi pridružiti, ne želi Vjeru ostaviti samu sa Sergejem. Čim se Polina malo udaljila, on već govori Vjeri: "Moram reći da ti kosa danas izgleda raskošno."
Vjera se nasmije. "To je zato što je jučer pokisla, a onda mi je Viktor spleo pletenice."
"Viktor! Mislio sam da je to ženski posao."
"Pa, jest, da si vidio pletenicu", kaže mu Nina, "uvjerio bi se da si u pravu." Mora se nasmijati. Iako je pletenica bila neuredna.

Viktor ju je nježno pleo, bilo je nečega gotovo očinskog u njegovoj pažnji. Nini se to čini slatko, taj način na koji se on zaista trudi oko Vjere. Poslije Geršova uhićenja izričito je rekao Nini da je sada njihov zadatak da pokažu Vjeri da je voljena, iako Gerša više nema.
"Spavala sam s tako ispletenom kosom", reče Vjera, "a kad sam je rasplela, evo što se dogodilo." Kosa joj je valovita kao i jučerašnja polja raži.
Nina počinje sa stola skupljati čaše i prazan vrč, odlazi u kuhinju onoliko puta koliko joj se čini opravdano, a sve da bi izbjegla Sergeja. Naposljetku čuje Viktorov i Polinin glas dok se penju uzbrdo. Polina nešto veselo brblja o svim pogodnostima za goste u sanatoriju u kojem su ona i Sergej bili odsjeli. Sergej brzo hvata Vjeru za ruku i kaže da iako Polina mora sutra biti u Moskvi, on bi se mogao vratiti i ponovo ih posjetiti. Pustio joj je ruku prije nego što je stigla odgovoriti i skočio je da pozove Polinu. "Vrijeme je da krenemo." Tek kad je Sergejev prašnjavi auto krenuo, Nina je mogla odahnuti od olakšanja.
Te noći slavuj se vratio prilično kasno. Tatatatatatatata trillll... Postojano i jasno kao dodir prstiju po klavijaturi. Koliko god zvučala sablasno, Nina je zahvalna slavuju na toj pjesmi, na njegovoj nepopustljivosti i ustrajnosti dok pjeva kroz noć.
SLJEDEĆEG DANA, NINA i Vjera zajedno sjede u banji. To je mala drvena sobica odmah iza dače, nedaleko od rijeke, tako da mogu lako ići tamoamo. Zidovi su tamni, a u kutu je velika peć, u kojoj je oko cijevi dimnjaka nagomilano riječno kamenje. Para se diže u oblacima svaki put kad Nina dolijeva vodu na vruće kamenje. Liježe na drvenu stubu i osjeća kako je obavija vrući zrak, vrućina je ekstremna, gotovo bolna, i osjeća se miris brezina lišća. Na stubi preko puta Vjera leži na leđima, ali podigla se na laktove.
"Zašto ga podnosiš?" Nina je osjetila kako joj vrućina ulazi u usta dok govori.
"Koga?"
"Sergeja. Ponaša se pohotno prema tebi."
Vjera na tren šuti. "Možda nam može pomoći. Mislim, Geršu. Sergej poznaje mnogo ljudi. Možda bi mogao povući neke veze."

Nina razmišlja o tome. "Ali zašto bi on želio učiniti išta da po¬mogne Geršu?"
"Zato što ću ga ja zamoliti. Sviđam mu se."
Onaj njegov sramežljivo razvratni ton, njegove željne oči...
"Možda čak postoji mogućnost da mu se izbriše ono za što ga terete." U Vjerinu glasu se gotovo mogu čuti suze. "Ne mogu se prestati brinuti za njega. Mislim, Gerša. Što misliš da mu tamo rade?"
Truju mu um, vjerojatno — ali Nina zagrize jezik. "Vjeruška, jak je on."
Vjera se čudno, bolno nasmije. "Toliki su mi se muškarci nudili. Plakali nada mnom. Davali svakakva obećanja. A ja ipak volim tog čudaka sa smiješnim imenom i jednim razrokim okom. Koji se čak nije htio oženiti sa mnom."
Nina to pokuša malo ublažiti. "Misli na to na ovaj način: pošte¬đena si svekrve."
Vjera dugo i tužno uzdahne. "Znam da se ti ne slažeš sa svojom. Ali prema meni je ljubazna."
"Pa, vidjela si kako manipulira s Viktorom", reče Nina. "I kako razgovara sa mnom. Ja sam iz niže klase, znaš. Stalno me podsjeća da sam se udala u >dobru lozu<. Jedino se tako može uvjeriti da joj unuci neće biti ukaljani."
Čini se da Vjera razmišlja o tim riječima. "Hoćeš li joj ih dati?"
"Unuke?" Nina glasno uzdahne. "Uh, Vjera. Opet sam trudna."
Vjera ništa ne reče.
"Danas je prvi dan da to priznajem."
"Opet", reče Vjera polako, a onda upita: "Zar ne koristiš irigator?"
"Svaki put, s octom, ali ne djeluje! A ona spužva iz Budimpešte je beskorisna." Nina leži mirno još minutu, a onda osjeti da joj je od priznanja još toplije. Pa, pretpostavlja da je to cijena koju mora platiti zbog tiranske privlačnosti koju još osjeća prema Viktoru — između njih još uvijek struji elektricitet. "Nije važno. Naručit ću se čim se vratimo kući."
Vjera upita: "Želiš li i kada imati djecu?"
Djeca. Kao i uvijek ta riječ u njoj izaziva toplinu, donosi sa so¬bom auru djetinjstva: čistoće i onog nevinog razdoblja u životu. Kako bi bilo da opet može dosegnuti tu čistoću, da može opet voljeti na onaj nekomplicirani način, dok se smiju u dvorištu, a onda hvata Vjeru za ruku na audiciji u Boljšoju...
"Djecu, da. Ali trudnoću, porod?" Nina poželi da je sve manje komplicirano. "Znaš što mi je Alla rekla da joj se dogodilo kad je rađala? Hvataju ti nju trudovi, ona vrišti od boli, a što joj kaže liječ¬nica? > Opustite se.<"
Vjera se nasmije.
"Alla joj je rekla da je nemoguće opustiti se dok joj netko buši rupu kroz kralježnicu. I znaš što joj je onda rekla da radi? >Recitirajte si Puškina.<"
Vjera reče: "Sjećam se da mi je jedna plesačica u Lenjingradu pričala da je vrlo dugo rađala, toliko dugo da se liječnik na kraju bacio na njezin trbuh kako bi izgurao bebu van."
"Uh!"
"Nije čak ni željela dijete. Ali nije shvatila da je trudna sve do šestog mjeseca trudnoće."
"Ja srećom nemam taj problem", reče joj Nina. "Jedna djevojka koju znam, prije nego što si došla, nije uopće znala da je trudna sve dok nije pobacila. Pokazalo se da je već bila u petom mjesecu."
Vjera upita: "Ali možeš znati?"
"Ja imam osjećaj težine u abdomenu. I bole me grudi. Nakon prvog puta, sad znam na što moram obratiti pozornost." Odmahnula je glavom. "Ali jedva čekam da kažem Viktoru. Bio je tako sretan prvi put. Mislio je da ću željeti zadržati bebu. Sljedeći put mu nisam čak ni rekla. A obećala sam mu da ćemo pokušati ovoga ljeta. Osjećam se užasno."
Para se opet spušta i ona ustaje da doda malo vode, ali načas joj se zavrti u glavi. "Naravno, to što nemam djece još je jedan razlog da njegova majka bude protiv mene. Znaš što mi je rekla? Da ne mogu ostati trudna zbog sveg tog skakanja po pozornici."
Trenutak poslije Vjera reče: "Ona si toči votku u čaj."
"Viktorova majka?" Nina sjedne na klupicu. "Stvarno?" Ponovo je legla i rekla; "Ne mogu vjerovati", iako to, naravno, ima smisla. Zato uvijek govori da je "hvata gripa".
"Ne vjerujem da nisi primijetila."
U glasu joj se čuje oštrica. Na tren Nini se učini da je pogrešno čula. Pogleda prema Vjeri — još je pasivno nalakćena, kao da nije rekla ništa oštro.
"Već gotovo dvije godine bez prestanka vrlo naporno radim", reče Nina pokušavajući ostati mirna. "Nemam vremena primijetiti sva¬ki detalj u životu drugih ljudi." Ali već je krenula navala adrenalina. "Stalno plešem. Ne uzimam svako malo >bolovanje<. Ne odlazim ujaku Feliksu da mi napiše ispričnicu svaki put kad me zaboli tetiva." To je istina. Nina pleše na uganutim gležnjevima i s bolnim skakačkim koljenom. U posljednjoj predstavi sezone plesala je čak sa slomljenim palcem — zamrznula ga je kloretilom i čvrsto zamotala, a onda bez greške otplesala balet od četiri čina.
Vjera je promijenila pozu, ukočila se dok se pridiže. Ali Nina se ne može zaustaviti. "Imam posao koji treba odraditi. Nemam vremena uvijek... gurati nos u tude stvari. Ni prostituirati se sa svakim muškar¬cem koji mi se ponudi."
"Ne prostituiram se!"
"Kako ti to onda zoveš?" Nina se uspravi i sjedne, i to prebrzo; krv joj je jurnula u glavu.
"Brižnošću! Nastojim nekome pomoći! Mislim na druge ljude, a ne samo na sebe!"
"I ja mislim na druge ljude, ne samo na sebe!" Počele su vikati, kao da to nisu one i kao da nisu nimalo bolje od onih groznih stanara u stanovima kod kuće...
"Zaista?" Vjerin glas se promijenio. "Zaista misliš?" Ton joj je bezličan kad kaže: "Ali ti si balerina, zvijezda. Kako bi uopće imala vremena brinuti se za druge ljude? Stalno si tako zaposlena. Toliko zaposlena da nisi primijetila ni da ti majka... umire."
Trznula se u vrućem zraku. "O čemu govoriš?"
Polako je i zabrinuto ispuhala zrak iz pluća. "Bolesna je, Nina. Liječnik je došao baš prije nego što sam otišla." Vjera čeka trenutak, čini se da razmišlja. "Vjerojatno joj je ostalo tek nekoliko mjeseci."
"Mjeseci?" Nina osjeti slabost i sva je u znoju. "Jesi Ii mi to ikad namjeravala reći?" A onda, kao da je to Vjerina krivnja što je njezina majka bolesna, upita: "Zašto mi nisi ništa rekla?"
"Pretpostavljala sam da ćeš primijetiti kako je bolesna. Mislila sam da ćeš primijetiti koliko se promijenila. Ali ti uvijek nekamo trčiš i mnogo se odmaraš i toliko razmišljaš o sebi da je jedva imaš vremena posjetiti. Cak i kad dođeš, ne vidiš je zapravo."
Nina je počela drhtati. Zato što je sve to istina. Jedva da je više vi¬đa. Svoju majku u širokoj suknji s cvjetnim uzorkom... "Da, loša sam kći. Ti si ona dobra." Ustala je i zateturala od vrućine. "Moram ići."
Vjera reče: "Nisam to htjela reći. Samo sam..."
Zrak je peče dok korača prema vratima.
Vani se brzo umotala u grubi, tvrdi ručnik. Rijeka tamo dolje izgleda zelena, grane tužne vrbe dodiruju vodu dok jato pataka pasiv¬no pluta. Nina osjeća da joj je koža jarkocrvena — od srama, pomisli ona i požuri u kuću. "Viktore!"
" Što se dogodilo?"
"Moram se vratiti kući. Odmah. Žao mi je. Idem vlakom, a ti me samo odvezi do stanice." Okupao ju je novi val znoja i ona ga briše ručnikom, čini to pregrubo i trlja kožu na podlakticama.
"Nina, prestani, oderat ćeš si kožu. Što se događa?"
"Moram pomoći majci. Bolesna je. Ti ostani, a ja ću uskoro saznati više. Ali moram ići."
IAKO POKUŠAVA PAŽLJIVO čitati otisak teksta u prijelomu. Drew mora stalo zastajati, ponovo se fokusirati, a svaki put je dekoncentrira čudno lupanje srca. Na trenutke se uhvati kako odmahuje glavom kao da će tako razbistriti one druge misli. Naslonila se na njega, osjetila težinu njegova tijela. U pojedinim trenucima činilo joj se nemoguće da je to zaista učinila, naslonila se na njegovo tijelo, samo mu je tako prišla. A onda bi se sjetila kako je to bio dobar osjećaj, koji si je vrlo rijetko dopuštala — to da postupa u skladu s osjećajima.
Ali podsjećala se da nema vremena za osobne probleme. Morala se koordinirati s Miriam iz Odjela izložaka i s Odjelom za odnose s javnošću, morala je dati dosta malih zadataka svojoj novoj pomoćnici i jednostavno nije bilo mnogo vremena za nešto drugo. Kad bi samo mogla staviti svoj potpis na ovu korekturu za dodatnu brošuru, bila bi to jedna briga manje. Iz tiskare će joj poslati petsto kopija na kva¬litetnom sjajnom papiru za sljedeći tjedan kad se održava večera koja prethodi dražbi. Tamo će gosti s dosadom prelistavati brošuru dok čekaju da završe mnogi govori, zveckanje čaša i sve druge planirane aktivnosti. Onda će presavijene programe, tiskane na dobrom debelom papiru, baciti zajedno s ostalim otpadom.
Smiješno, ali ništa joj se od toga sad nije činilo važnim. Ni draž¬ba ni nakit niti da bilo što sebi dokaže. Ono što je bilo važno, bilo je da je možda nešto uspjela otkriti za Grigorija.
Upravo je jutros Drew kontaktirala još jednog "eksperta", čije je ime dobila od kolega, a koji je možda nešto znao o tome gdje bi se mogli naći zlatarski arhivi. Nije bilo važno što su to bile možda puste želje ili da je bila zaista mala vjerojatnost da će išta otkriti na vrijeme, a prije dražbe. Drew bi inače, u ovoj fazi posla, jedva čekala da cijeli projekt završi. Ali sad je željela nastaviti s radom, pokušati otkriti nešto što bi moglo pomoći Grigoriju da zaključi je li točno ono što je mislio
o Nini Revskaji.
Njegov dalji rođak... neka obiteljska veza. Misli su u Drewinoj glavi slijedile onaj dobro utabani put, od Ninine narukvice i naušnica do Grigorijeva privjeska — a svi su ti predmeti sad ležali zapečaćeni u nimalo ceremonijalnim plastičnim vrećicama i čekali sljedeći tjedan kad će biti izloženi na razgledavanje prije početka dražbe. Privjesak Grigorija Solodina i pauk s vrećicom nalik na padobran... Pisma za koja je Nina Revskaja rekla da nisu njezina...
Drew je srce opet potonulo u prsima kad se sjetila kako je zbog nje Nina Revskaja zaplakala. Samo zato što joj je pokazala one dvije fotografije... Zapravo je i Drew bila potresena zbog životnosti tih slika, zato što su bile nijemi podsjetnik: da ljudi s kojima smo najbliži mogu nestati u trenu, čak i ljudi koji su pustili snažno korijenje u našem živo¬tu, oni na koje mislimo kao na konstantu. Jen i Kate i Stephen; njezini otac i majka. I oni će, baš kao i Drew, u nekom trenutku postojati samo kao likovi — na fotografijama, u sjećanjima.
Pomislivši to Drew ispravi ramena i ponovo zatrese glavom. Fotografije — prilogbrošura, prijelom sa zadnjom korekturom. Pra¬znine na mjestima gdje će biti slike. Drew se okrenula računalu da još jedanput sve provjeri. Prvo će ići fotografija mlade Nine Revskaje u skoku, gdje su joj noge vodoravne u zraku. Zatim novinski izrezak s viješću o njezinu prebjegu, a onda glamurozna fotografija s fotosnimanja za Van Cleef & Arpels. K tome je Drew dodala i jednu sliku Nine Revskaje s mužem, koju je probrala između Grigorijevih fotografija.
Za posljednju stranicu brošure, na stražnjim koricama, izabrala je jednu spontanu fotografiju: Nina Revskaja i tri druge balerine iz Boljšoja, naslonjene su na prečku u dvorani za vježbanje. Drew ju je našla na internetu, gdje je postojao arhiv takvih fotografija, s poredanim plesačicama na probi ili kako stoje negdje sa strane i gledaju dok im učitelj demonstrira. Upravo su se te nenamještene fotografije, naročito s cijelom baletnom trupom, činile Drew najzanimljivijima, zbog toga kako su plesačice uhvaćene u trenutku — većina njih mlade su djevoj¬ke, s još vrlo mladim tijelima i mladošću u očima, te bezimene djevojke koje nitko više ne pamti. Neke od njih doista su bile bezimene; svako malo fotografija bi bila označena kao "nepoznata plesačica" i Drew bi zastala pitajući se o tim djevojkama koje su, unatoč tome što su bile dio najboljeg baleta na svijetu, bile isključene iz povijesnih podataka.
Dok je još jednom provjeravala sliku koju je izabrala za stražnje korice. Drew nešto primijeti. Žena koja je stajala zdesna Nini Revskaji. Djelovala je pomalo bestjelesno i poznato. Taj tamni pogled u njezi¬nim očima. Drew razmisli na tren, a onda potraži fascikl s predmetima koje joj je Grigorij posudio. Ponovo se rastužila kad je naišla na foto¬grafiju bračnog para, koju je izabrala za brošuru. Da, imala je pravo: bila je to ista žena — ona koju je Nina Revskaja nazvala najboljom prijateljicom. Znači i ona je bila plesačica. Prema internetskom arhivu žena se zvala Vjera Borodina.
Otvarajući prozore na računalu, Drew se vrati arhivskim fotogra¬fijama u brzoj privremenoj memoriji. Uspjela je naći još dvije s Vje¬rom Borodinom, a na jednoj je bila osobito lijepa, u Labuđem jezeru. Znači i ona je bila slavna — ili je barem bila na putu slave. Iza nje, u scenskom prikazu mračne šume, bilo je još pet drugih djevojaka, onih bezimenih — koje su sigurno željele, razmišljala je Drew, da mogu jednog dana plesati glavnu ulogu labuda.
Onda je Drew nešto shvatila: prepoznala je još nekoga. Jedna od "nepoznatih plesačica" bila je mršava djevojka dugog vrata. Drew je pomno gledala njezin lik na ekranu, a onda na crnobijeloj fotografiji iz Grigorijevih uspomena, onoj snimljenoj ispred dače. Da, to je ona, djevojka koju je Nina Revskaja nazvala "prijateljicom". Vjerojatno su se sprijateljile u Boljšoju — iako ta mršava djevojka očito nije poslije postala slavna kao ove dvije.
Drew je palo na pamet da bi mogla Ninu Revskaju pitati za ime te prijateljice. Tada bi mogla napisati elektronička pisma ljudima koji su spremili te fotografije u internetski arhiv i red im tko je ta djevojka. Više ne bi bila "nepoznata plesačica". Pomislivši to Drew je zamalo telefonirala Nini Revskaji. Ali nije se usudila, pogotovo ne samo dan nakon što ju je onako uznemirila. Osim toga, bilo je još mnogo posla koji se morao obaviti. Uostalom, na kraju možda neće biti ni važno hoće li itko znati ime te djevojke.
Nina se preselila u stari stan k majci i brine se za nju najbolje što može, iako se i sama oporavlja — od operacije kojom je sredila svoje stanje. Bilo je najbolje da to obavi prije Viktorova povratka i da se odmara u svojem (sad Vjerinom) starom željeznom krevetu.
Zaposlila je Darju da svakodnevno dolazi, nakon što ode od madam, i da pomogne oko kuhanja i čišćenja. Majka je mnogo mršavi¬ja i izgleda starija u svojoj suknji s izblijedjelim cvjetovima. Tijelo joj je izmučeno, a osmijeh sumoran i bez zubi. Nekoć ponosna ramena sada su pogrbljena od mnogih pješačenja od trgovine do trgovine, čekanja u redovima i uredima, i za mjesto u Boljšoju... Majčin život jedan je dugačak odlazak u obavljanje poslova izvan kuće. Jedan golemi kućan¬ski posao. Kao i one radnice koje Nina viđa po cestama, koje na kraju dana ukrcavaju na kamione, povrh vreća cementa, da ih odvezu kući kao daske ili drvene trupce ili metalne grede...
Nina je ostala tu do kraja kolovoza, kad se vratio Viktor i pomo¬gao da majku presele u njihov stan, u njihov krevet. On i Nina spavat će na madracu na podu. Majka je već dosta onemoćala i već cijeli dan leži u krevetu. Na trenutke jedva da primjećuje okolinu ili ono što se događa oko nje. "Je li zarazno?" pita madam kad se pojavi — a sad je to samo u vrijeme obroka — iz svoje sobe i njuši zrak, kao da će u njemu otkriti mikrobe. Ni u jednom trenutku nije se udostojala majci zaželjeti dobar dan. I Darja kao da ju je odlučila ignorirati. Iako joj Nina i dalje dodatno plaća, Darja ne želi raditi ništa više od uobičajena kuhanja i spremanja u madaminu kućanstvu. Nini je trebalo više od tjedan dana da shvati zašto: madam je dala Darji takve upute.
U njoj opet proključa bijes — ali umorna je od sukoba, umorna je od svoje stalne, pritajene ljutnje. Sve je to tako sitničavo, a ipak tako potpuno iscrpljuje. Još uvijek nije razgovarala s Vjerom, nema snage ni volje da se pomiri. A ipak kad Viktor opisuje njihove dane provedene u dači, čini se kao da nije svjestan da su se njih dvije posvađale. Vjera sigurno nije ništa rekla o onome što se dogodilo.
"Na neki si način dobro prošla što nisi ostala. Inače bi morala podnositi onog Sergeja."
"Vratio se?"
"Dvaput. Ne sviđa mi se." U glasu mu se čula ljubomora. Tek sad Nini padne na pamet da je možda učinila nešto nesmotreno kad je ostavila Viktora i Vjeru zajedno. Naposljetku, koliko joj god Viktor bio odan, čini se da Vjeri nitko ne može odoljeti.
"Kamo je otišla?" upita madam jednoga dana u rujnu, kad se pojavila iz svoje sobe da bi pojela malo vodene juhe koju je Darja skuhala. "Ona prekrasna Vjera. Nisam je vidjela sto godina."
Vjera nedostaje i Nininoj majci, koja je više nego jedanput pitala kad će doći u posjet. "Ima mnogo posla ovih dana", ispričava se Nina svjesna da, osim što Vjera pazi na majčin stan i što je Viktor udvorno posjećuje, ona nema pojma što Vjera radi.
ONDA SE JEDNE večeri Viktor nije vratio kući.
Nina leži budna do kasno u noć. Je li mu se nešto dogodilo... zbog Gerša... Je li se dogodilo nešto strašno?
Kad se usudila probuditi svekrvu da je pita zna li kamo je oti¬šao, madam glasno i Ijutito prekorava Ninu što joj je poremetila san. Nimalo nije zabrinuta što joj se sin nije vratio.
Bilo je gotovo četiri ujutro kad je Nina čula ključ u vratima i njegove korake kako ulaze u mračnu sobu. Morala se spriječiti da ne podigne glas. "Gdje si bio? Što se dogodilo? Jesi li dobro?"
"Dobro sam. Pogledaj se, blijeda si. Što nije u redu?"
"Što nije u redu? Dolaziš kući u četiri i ne kažeš gdje si bio. Mislila sam da si — nisam znala što da mislim."
"Rekao sam svojoj majci, zar ti nije rekla?" A onda je dodao: "Odveo sam Vjeru u posjet Geršu."
Naravno da joj madam nije rekla. Nina brižne u plač, previše iscrpljena i potresena da bi bila potpuno ljuta. Viktor je zagrli i držeći je tako šapne da će sve biti u redu.
Kad je uspjela zaustaviti suze, protrljala je lice o njegova prsa i obrisala suze u njegovu košulju. Mrzi zvuk vlastita šmrcanja. Ali sad kad se smirila, može jasnije misliti. "Odveo si Vjeru?" Govori tiho da ne probudi majku. "Mislila sam da dopuštaju samo obiteljske posjete."
"Da, ali može ih se nagovoriti."
Nina podigne obrve, a Viktor nastavi: " Čini se da se može nešto izmudrovati pa da dobiješ dopuštenje za posjet."
Zakoračio je unatrag i umorno sjeo na jednu od drvenih stolica. Je li nekoga podmitio ili nešto krivotvorio? Nina osjeti u tijelu nape¬tost pomislivši da se izložio opasnosti. Kad bi samo mogla prestati biti bijesna na njega. "Je li Gerš dobro? Kako je?"
"Prema Vjerinim riječima, nije strašno."
"Ti ga nisi vidio?"
Viktor odmahne glavom. "Samo su Vjeru pustili unutra. Kao člana >obitelji<."
"Obitelj." Nina razmišlja što to znači i umorno se spusti na stolicu do Viktora. Možda se isplatilo to što je Vjera podnosila onog užasnog Sergeja. "Još uvijek mi nije jasno kako joj je to uspjelo. Sto je sa Zojom?"
"Izgleda da se, otkad imaju novog direktora, Zoja prestala pojav¬ljivati."
Nina podigne obrve. Znači, istina je ono što su ona i Viktor sumnjali: da je Zoja bila zainteresirana vidjeti bivšeg direktora, a ne Gerša. "Upravo kad sam uvjerila samu sebe da ga je zaista voljela."
"Možda i jest." Viktor slegne ramenima, na onaj način koji nju ljuti. Kako Zoja može biti tako prevrtljiva? Kako netko može svoju Ijubav prebaciti s jedne osobe na drugu? Kad ju je Viktor zagrlio, Nina osloni glavu na njegovu dok traži utjehu. Kad bi se samo mogla pre¬stati ljutiti na njega. Kad bi se samo mogla opustiti i vjerovati da je sve u redu, da se Viktor nije kompromitirao time što je pomogao Vjeri u njezinoj varci.
Tek kad su legli, dok joj je glava počivala na njegovu ramenu, Nina ga upita, iako nije bila sigurna da doista želi znati: "Kako je tamo?"
"Rekao sam ti, ne znam. Nisam vidio."
Viktor zvuči Ijutito pa i Nina osjeti val nervoze. "Zašto si išao tamo, ako ga uopće nisi vidio?"
"Da odvezem Vjeru. Rekao sam ti." Odmaknuo se i okrenuo na stranu.
Nina reče sebi da je to bolje nego da se prepiru, bolje nego da sve bukne u pravu svađu. A ipak se osjeća nezadovoljno. Možda je Vjera samo izlika. Varka, da bi Viktor mogao otići... kamo? Da učini... što? Nina se u mislima vraća na onu večer kad ga je prvi put vidjela, u društvu s privlačnom plavušom Liljom, i kako on i danas uživa u ženskom društvu. Naravno, uspješan muškarac kao on ima obožavate¬ljice. Misli se roje u Nininoj glavi i ne može zaspati. Svatko joj je sad sumnjiv. Kao da zemlja više nije čvrsta nego se pomiče, nema temelja, ništa na čemu bi se moglo stajati. Svakim danom sve je manje ljudi kojima može vjerovati.
BILO JE TO dan ili dva nakon posjeta Drew Brooks kad je Cynthia, nakon što je počela kuhati juhu, došla iz kuhinje i, umjesto da se vrati svojim časopisima ili aukcijskom katalogu, sjela je preko puta Nine u invalidskim kolicima. "Razmišljala sam o onome što ste neki dan rekli onoj mladoj ženi. O svojoj prijateljici. Zvučali ste kao da ste željeli govoriti o tome."
Zaista, zar ta žena nije mogla samo skuhati juhu...
"Imala je težak život. Patila je."
Već dva dana zaredom muče je ružna sjećanja. Danas je Nina cijeli dan pokušavala rastresti misli — ponovo je slušala Bacha i pola¬ko listala knjigu o Gauguinu, veliku monografiju koju godinama nije pogledala, s raznoraznim slikama na koje se mogla usredotočiti. Bol se ipak provlačila u sve. "Ponekad kažem sama sebi da je njezina patnja bila i njezina kazna."
Cynthia jače otvori oči. "Onda je sigurno učinila nešto prilično grozno."
Nina je razmišljala o tome, pomislila je na svoje tijelo i kako ju je ono iznevjerilo. "Stvarno mislim da dobijemo ono što zaslužujemo. Pogledaj me: u invalidskim sam kolicima."
Cynthia opet napravi iznenađenu grimasu. "Nije me briga što ste učinili, nitko ne zaslužuje završiti u tome."
Ta neuvijena izjava — umjesto tipičnog voajerskog sažaljenja — i Cynthijin blago pjevni otočki naglasak imali su neobičan učinak. Nina je počela plakati.
"O, dušice. Evo." Cynthia je ispružila ruku i tapkajući papirna¬tim rupčićem posušila joj nekoliko suza.
Nina se iznenadila kad su suze nastavile teći. Polako je rekla Cyn thiji: "Učinila sam joj nešto bešćutno."
"Ispričajte mi samo ako želite. Ako ćete se od toga osjećati bolje."
Da je mogla odmahnuti glavom ili je bar potišteno spustiti na prsa, Nina bi to bila učinila. Ali onaj čvor na stražnjoj strani vrata sad je bio čvrsto zategnut. Više nije bio bakin voljeni rubac. Ovih je dana bio omča koja guši. "Ništa to više neće popraviti. Prekasno je."
Cynthia joj obriše nove suze. "Nikad nije prekasno. Moj otac uvijek kaže: kad god misliš da više ništa ne možeš učiniti, moraš pono¬vo razmisliti."
"Molim te, Cynthia, ne pokušavaj me ubiti svojom dobrom naravi."
Cynthia se nasmije i kao nekom čarolijom čvor u Nininu vratu se olabavi, ali samo malo. Ipak, odlučila je da to neće spomenuti Cyn thiji kako ne bi i dalje navodila izreke svojega oca.
ČAK I KAD SU krajem rujna počele probe, Nina i Vjera nisu razgova¬rale; kad god se sretnu u Boljšoju, Vjera se okrene, pomalo plaho, kao da je kriva. Pa, tako joj i treba. Nini još nije jasno zašto je Vjera poku¬šala zatajiti od nje majčinu bolest. Ali to ipak potvrđuje postojanje one tajanstvenosti, koju je Nina odmah osjetila kad se Vjera prije dvije godine pojavila na vratima garderobe. Bilo je nečeg zagonetnog u njoj.
što radi u slobodno vrijeme, sad kad više potajice ne posjećuje Gerša u stanu i ne karta se s madam? Potpuno je sama u Nininom starom stanu, ima cijelu sobu za sebe... Navodno posjećuje majku samo onda kad Nina nije kod kuće.
Nina primjećuje da je ona sama počela izbjegavati i Polinu, da razgovara s njom samo kad im se ukrste putovi u Boljšoju. Osip joj sc vratio, ima crvenilo na vratu i crnkaste mrlje na jagodicama pa Nina zaključuje da od Poline i dalje traže da izvještava o ljudima. Ali kakve bi informacije ona mogla imati? Nina ne može a da je ne sažalijeva jer izgleda mršavo i zabrinuto.
Bio je početak listopada kad je majka zauvijek sklopila oči. Nina je bila uz nju i osluškivala joj srce i provjeravala dah. Na djelić sekunde opet je nešto čula, majka je još tu s njom, ali onda je shvatila da to čuje udarce vlastita srca, neumoljivi ritam konačnog shvaćanja da je zaista sve gotovo. Tek je poslije Nini palo na pamet da je za razliku od mnogih drugih, majka uspjela umrijeti prirodnom smrću — od bolesti, a ne od gladi, zbog rata, zatvora ili neke druge nečovječnosti.
Na pogrebu, ispod neba bez ijednog oblaka, na malom obližnjem groblju, Nina i Vjera jedva da su progovorile. Ali sada se — nakon što su izgubile osobu s kojom su obje živjele i voljele kao majku — nji¬hova šutnja čini nerazumna. Nina s olakšanjem primijeti da se Vjera poslije pogreba malo zadržava, dok se oni polako udaljavaju od lijesa prekrivenog cvjetovima zijevalica.
Nina pušta Viktora i ostale da pođu naprijed i čeka da Vjera priđe bliže. "Žao mi je", reče Vjera. "Voljela sam je. Željela bih da to znaš."
"Znam." U mislima čuje majčin glas i kako se uvijek nježno javljala kad bi Nina pokucala na vrata. "Da, da, da", a onda bi se čulo kako vuče noge u papučama i pustila bi Ninu u stan.
"Razmišljala sam kako, da nije bilo nje, ne bih imala ovaj život. Ne samo u Moskvi. Mislim i na svoju karijeru."
Audicija u Boljšoju. Nina kimne glavom. "I ja sam o tome raz¬mišljala nekidan. Kako smo kao dva pačića išle za njom do baletne škole. I kako smo prošle kroz rotirajuća vrata u Metropolu."
Vjera načas zaklopi oči. "Ti i ja smo napravile puni krug u tim vratima, ali uvijek sam osjećala da smo, kad smo izašle, zakoračile svaka na potpuno drukčije mjesto." Sigurno misli na svoje roditelje i na ono što im se dogodilo, i na preseljenje u Lenjingrad i školu Kirov.
Nina reče; "Mislim da su se muškarci udvarali majci, slažeš se, jer pustili su nas da se vrtimo u vratima. Bila je tako vitka i lijepa." Poželi da se ponovo može nasmiješiti, da se može nasmijati. Da opet čuje majčin blagi glas: Da, da, da...
Vjerine su oči još tužne i tamne. "Znam da sam ti odmah tre¬bala reći da je bolesna. Ali moraš razumjeti..." Glas joj je utihnuo i pogledala je ustranu.
"Što razumjeti?"
"To nije bilo... ono." Vjera spusti glavu i pogleda u pod.
"Što misliš reći — ono?"
"Hoću reći da liječnik — nije ono rekao. Da umire. Mislila sam da izgleda bolesno, ali liječnik... Nikad mi ono nije rekao."
"Hoćeš reći da si... to izmislila?"
"Morala sam na neki način osjetiti, izgledala je tako loše."
"Znači, umjesto da mi jednostavno kažeš kako mi majka izgleda bolesno, ti... si rekla ono." Stegnula je čeljust i glasno ispuhnula zrak kroz nos. "Rekla si i to se obistinilo."
"Nisam željela da se ostvari."
"Kakva to osoba napravi... trik igrajući se mišlju o nečijem živo¬tu i smrti?"
"Jednostavno je izletjelo! Pretpostavljam da sam na neki način znala. I bila sam ljuta, ti si nizala uspjeh za uspjehom, dok sam ja bila ona koja..."
"Dobro, dobro, znam da si ti bila ta koja se brinula za nju, viđa¬la je svakodnevno, dok sam ja bila daleko, bila loša kći. Isto kao i s Viktorovom majkom; znam to dobro, vjeruj mi. Svi tebe više vole."
"To nije ono što želim reći. Ne razumiješ. Zaista sam je voljela."
"I ona je voljela tebe. Više nego što misliš." Nina osjeti kao da će eksplodirati. A onda začuje kako joj iz usta izlaze riječi: "Ona je ta koja ti je slala one telegrame."
Na trenutak Vjera izgleda zbunjeno. Zatim reče: "To nije isti¬na."
Nina poželi izbrisati svoje riječi. Osjeća se kao tvor ili neko drugo stvorenje, koje nije ni svjesno koliko je odvratno.
Vjera ispusti mali zvuk, poput jecaja koji joj je pobjegao iz usta.
Nina se žurno udalji, prolazi pokraj Viktora i ostalih, izlazi na ulicu, gdje stare žene metu svojim brezovim medama. Trese se, u glavi joj se vrti, uznemirila ju je vlastita okrutnost. To je prvi put da je u svojoj nutrini osjetila nešto tako strašno — tu golemu sposobnost za izdaju.

Dražbovni predmet 93
Kopča za kosu od platine, 18karatnog zlata, dijamanata i topaza. Po dva okrugla dijamanta usađena u metalnu pod¬logu, izmjenjuju se s trima kuglicama od topaza. Ukrasni izrezbareni rub, metalna klipsa, dužina 10,3 cm.
4.900—5.400 $

ČETRNAESTO POGLAVLJE
D
ani uoči dražbe uvijek su puni stresa, telefoni neprestano zvone i ljudi se o nečemu raspituju u posljednjem trenutku (je li taj prsten od 14 ili 16karatnog zlata?), a Drewina govorna pošta puna je neslužbenih ponuda zainteresiranih kupaca. Da se ne spominje ner¬vozna žurba u danima dok su predmeti izloženi da ih se pogleda prije same dražbe i kad gomile ljudi dolaze nadajući se da će naći nešto čime će zadovoljiti svoje goleme želje za nečim dragocjenim. Cijelo poslijepodne galerija vrvi uobičajenom mješavinom ljudi: tu su žene koje isprobavaju ogrlice i prstenje i dive se same sebi gledajući se u zrcalima, a pritom im zaposlenici kuće govore kako imaju dobar ukus; tu su i roditelji, djeca, zaručnici, trgovci ozbiljnih lica koji žmirkaju kroz povećalo i pobliže pregledavaju izložene predmete tražeći nesa¬vršenosti. U toj gužvi ovaj put su i plesačice, žene tanahnih dugih vratova, neke prilično mlade, pokazuju rukom na ovaj ili onaj predmet i naginju se nad izloške u staklenim vitrinama.
Direktor događaja odrješito je izdavao zapovjedi mladim priprav¬nicima; večeras se održavala svečana večera prije dražbe i trebalo je mnogo toga učiniti. Iza svojega stola Drew je čula pripravnike kako jure amotamo, dok su vani na pločniku ljudi slavili blagdan sv. Patrika, neki odjeveni u sportske dresove Celticsa, a neki sa sjajim zelenim metalnim perlama, vjerojatno svi na putu iz jednog puba u drugi, iako je poslijepodne tek počelo. Kako je u Bostonu bio neradni dan, činilo se da su svi vani na ulicama.
Prije bi Drew jednostavno smatrala Dan evakuacije* samo izli¬kom da si ljudi uzmu slobodan dan i odu s prijateljima na piće. Ali sad joj se činilo značajnim da je upravo na taj dan 1776. vojska Georgea Washingtona protjerala britanske trupe iz Bostona — miroljubivo, bez ijednog izgubljenog života. Naslovi u današnjim novinama javlja¬li su zlokobnije vijesti: "SAD se pripremaju za rat" i "Neuspjeh diplomatskih napora u Iraku". U jednom je članku pisalo da pred¬sjednik za nekoliko dana planira tamo poslati nove vojne jedinice. Pijani smijeh na ulici učinio joj se nekako pogrešnim. A ipak, dok je drugi val slavljenika prolazio ispod njezina prozora. Drew je pretpo¬stavljala da ni oni neće biti baš spremni vjerovati naslovima, možda još gaje slabe nade.
Kad joj je računalo zvrcnulo, Drew spusti pogled s prozora na radni stol. Stiglo joj je

_______________________________________________________________________________________________________
* Državni praznik u državi Massachusetts, 17. ožujka (na Dan sv. Patrika), kad se slavi evakuacija britanskih trupa iz Bostona, nakon što su ga držale u okruženju, na samom početku Američkog rata za nezavisnost.



pismo od Stephena u kojem je pita želi li kasnije s njim otići na pivo. Ispod su bile i dvije neotvorene poruke od njezine majke, jedna s naslovom "ups!". Drew ju je oprezno otvorila jer veći¬na majčinih pisama bila su uglavnom proslijeđena upozorenja o nekom računalnom virusu ili vesele informacije o tome što ima novo u životu ljudi koje je Drew jedva poznavala i do kojih joj nije nimalo stalo. U ovoj je stajalo: "Oprosti na ovoj poruci, htjela sam je proslijediti tati, ne tebi..." Ispod je bila adresa nekog članka u Seattle Timesu. "Citiraju Erica!" napisala je majka ocu.
Bio je to članak o tečajevima kuhanja za parove. Eric i Karen upisali su se na tečaj za kolače, a već su planirali da će idući biti ukra¬šavanje kolača. Naravno da je Drew pročitala članak. Natjerala ju je znatiželja, i kao i obično glavom joj je prohujala ista misao: To sam mogla biti ja. To je mogao biti moj život. Došljaci s Istome obale, Eric Heely i Drew Brooks, mladi bračni par u ranim tridesetima, isprva se namjeravao upisati na tečaj prženja hrane u dubokom ulju... Kako je lako postojano biti dio para, biti samo još jedan prosječan bračni par koji radi stvari kakve parovi već rade.
A onda je misao prošla, pobjegla. Drew je potražila tipku za bri¬sanje, namjeravajući izbrisati poruku — ali primijetila je da je dobila novo elektroničko pismo.
Gospođo Brooks,
Paul Lequin proslijedio mi je Vašu poruku u vezi s poslovnim knjigama Antona Samoilova. Sve knjige moje obitelji nalaze se u arhivu "Minnesotske udruge Rusa". Obavijestila sam Udrugu o Vašem istraživanju i proslijedila im opise jantamih predmeta, koje ste poslali Paulu.
Arhivistica u arhivu je Anna Yakov. Slobodno joj se javite na Yakov.Anna@MRS.org. Želim Vam mnogo uspjeha,
Theresa SamoilovDunning
Drew je uskliknula i brzo napisala poruku Anni Yakov. Iako su joj prvi impuls i velika želja bili da nazove Grigorija i javi mu novost, znala je da mora čekati. Nije ga vidjela od onoga dana u njegovu uredu, čak nije ni razgovarala s njim; odlučila je da će ga kontaktirati samo ako na¬đe nešto konkretno što mu može pokazati. Neki mogući odgovor, nešto što mu može ponuditi. Najprije se mora sama uvjeriti hoće li je ova poruka nekamo odvesti, hoće li zaista napokon uspjeti nešto pronaći.
JESENSKE HLADNOĆE i miris zime u zraku. Suho lišće prekrilo je tlo. Oštar propuh vuče kroz hodnike i stubišta Boljšoj teatra. Svakog jutra na probi Nina zauzima svoje mjesto na prečki i ne gleda prema drugom kraju, gdje Vjera također stoji na svojem uobičajenom mje¬stu. Rijetko se susretnu u hodniku jer su im garderobe na različitim katovima; Nini je sasvim normalno kad prođe i mjesec dana a da ne progovori s Vjerom.
Polina, koja je nekada na prečki stajala do Vjere, promijenila je mjesto i sad je na drugom kraju vježbaonice, ispred zrcala koje nitko ne voli jer u njemu svatko izgleda malo debljim. Iako to Polinu ne treba zabrinjavati; mršavija je no ikad, mišići su joj vidljivo napeti, stra¬žnjica i bedra čvrsto stisnuti prije nego što se spušta u onaj prvi plie. Napetost se vidi čak i u načinu na koji joj prsti čvrsto stišću prečku, a zapravo bi je samo trebali doticati, kao da se odmaraju na njoj. Dok odlazi do kutije s kolofonijem i vraća se, na trenutke izgleda kao da je bolesna — ali kad god Nina pokuša uhvatiti njezin pogled, Polina ga skrene ustranu. Jednog jutra, dok je razbijala veliki komad kolofonija u manje komade, Polina je izgledala bijesno i kao da je iskaljivala bijes na žutim komadićima, dok ih je mljela u prah.
Nešto se događa; nešto loše se događa. Onoliko koliko Nina zna, to je istina, iako ne zna točno što "to" jest. Pokušava se izdići iznad toga, ostati vjerna svojem osnovnom cilju: misliti samo na ples.
Jednog poslijepodneva vratila se kasno s probe i zatekla Viktora kod kuće kako sjedi za drvenim stolom. Nina odmah vidi da nešto ne valja po načinu na koji zateže čeljust. Stišće zube pa ga Nina mora pitati zašto je tako gleda.
"Vrijeme je da prodiskutiramo ono što si mi zaboravila reći."
"Što misliš?"
U očima mu je bol. "Kad si se ovoga ljeta navodno požurila kući da njeguješ majku to nije bilo samo zbog brige za njezino zdravlje."
"Sasvim sigurno jest!"
"Stvarno? A nisi imala i svojih zdravstvenih briga koje je trebalo riješiti?"
"Ali..." Kako on to zna? "Viktore." Nina se odjedanput osjeti iscrpljeno. "Oprosti. Ali moraš razumjeti, to nije bio razlog zbog kojeg sam se vratila. Zaista sam morala pomoći majci. No shvatila sam da sam trudna i morala sam se za to pobrinuti..."
"Zanimljiv izbor riječi."
Nina se spusti na jednu od drvenih stolica, previše umorna da bi smislila neki pametan odgovor. "Nemojmo se svađati oko toga. Znaš da je majka bila bolesna. Nisam ti lagala."
"Nisi mi rekla istinu. Morao sam to čuti od vlastite majke."
"Tvoja majka ti je rekla? Bijes je prostrujao njome, a istodobno se pita otkud madam zna za to.
Onda se sjetila. Vjera.
"Zašto si to učinila, Nina?"
Ono što je šapatom izgovorila nije nešto na što je ikad prije svje¬sno pomislila. "Kako mogu donijeti dijete na ovakav svijet?"
Viktor se naslonio na naslon stolice, kao da je želi podrobnije pogledati. "Što bi to trebalo značiti?"
Svijet u kojem usred noći odvode ljude koje čovjek voli. Gdje su neprestano proganjani i ne mogu se oženiti kako žele, gdje im se čak krade reputacija i profesija. "Gerš", reče ona kratko.
Viktor bolno uzdahne. "To je samo privremeno. Nužno... zlo. Znaš kako se kaže; >Ne možeš napraviti omlet a da ne razbiješ jaja.< Stvari će se promijeniti kad se sve sredi."
"Kako to uopće možeš reći? Zar je Gerš jaje? I Vjera? Kako uopće možeš ponoviti nešto takvo..."
"Naravno da nisu. Samo kažem..."
"Ah, prestani!" Nina je iznenadio vlastiti glas. "Ne razumijem kako možeš ponavljati takve stvari." Kao da se oko njih ne događa nešto užasno. Već na samu pomisao Nina shvaća da se ona zaista tako osjeća i da je sve istina. Zacijelo je to već dugo naslućivala, da se sve vrijeme događaju stravične neizgovorene stvari.
Začuo se neki zvuk, a onda su se otvorila vrata od šperploče. Madam se zagledala u njih dvoje. "Čemu povišeni glasovi? Zar ste gomila neotesanaca?"
"U redu je, mama", reče Viktor umorno. Nina osjeća da bi mo¬gla vrištati. Da madam nije rekla Viktoru, ne bi uopće bilo ove disku¬sije. A sve je to samo zato što mu je madam rekla. Madam, koje bi učinila sve samo da se riješi Nine... Ti nisi Lilja. Zapovjedila je sirotoj Darji da ne smije kuhati za njezinu majku... Pokazala je Nini jantarni nakit samo da pokvari Viktorovo iznenađenje...
Sjetivši se sad tog nakita Nina se zapita nije li on upravo bio namijenjen tome: nije li Viktor čekao bebu i nije li planirao da joj tada daruje taj nakit?
"Isti ste kao i ovi Armenci." Madam zatrese glavom i vrati se u svoju sobu.
Na stolu je Ninina tabakera — u kojoj drži presavijeni rupčić umjesto cigareta; ne razmišljajući posegnula je za njom i bacila je u vrata. Umjesto toga pogodila je zid pa je tabakera pala na pod s pate¬tičnim limenim zvukom.
"Ah, prestani", reče Viktor umornim glasom. Prišao je krevetu i s mukom se spustio na njega.
Nina oblači kaput koji je malo prije skinula.
"Kamo ideš?"
"Raditi."
"Upravo si se vratila. Večeras nemaš predstavu."
"Moram vježbati." Zapravo mora izaći iz stana, što dalje od Viktora i što dalje od madam. Viktor se ne miče da je zaustavi. Kad je otišla, on je i dalje ostao sjediti, nagnuo se naprijed i zagnjurio glavu u ruke.
Odlučila je vježbati. Iskoristit će tu navalu bijesa i adrenalina na jedini dobar način koji zna — pretvorit će je u okrete, doskoke i brze, snažne skokove. To je sve što može učiniti, sve što zna. Ruke joj još drhte kad ulazi u Boljšoj.
Iako večerašnja predstava počinje tek za dva sata, na hodnicima je uvijek živo dok se donose kostimi, a plesači žure goredolje po stu¬bama. Nina namjerava otići ravno u svoju sobu da uzme odjeću za vježbanje, a onda u prazni studio u kojem može raditi. Ali umjesto toga prolazi pokraj svojih vrata, penje se stubama, ide niz hodnik do svoje stare garderobe.
Vjera je morala posjetiti madam dok nisam bila kod kuće. Sigurno joj je rekla, namjerno, kako bi je okrenula protiv mene.
Nina glasno pokuca na vrata garderobe.
Nitko ne odgovara. Možda Vjera uopće večeras ne pleše. Nina želi vikati na nju, ostaviti joj Ijutitu poruku, nešto razbiti... Bilo što samo da se oslobodi tog strašnog osjećaja. Naglo otvori vrata takvom silinom da su tresnula u zid.
Pred njom, u visini očiju, nepomično u zraku vise dvije mlitave noge još uvijek u svilenim čarapama.
Pogledavši uvis Nina ugleda tijelo, vitko i mršavo, poput očišćene guske obješene na klin u kuhinji. To je Polina, u tajicama i baletnom trikou, a glava joj visi pod neprirodnim kutom. Ispod nje leži srušena stara drvena stoličica.
Tek kad joj se vratio glas i kad se sjetila da ima noge, Nina je počela vrištati. Otrčala je u veliki hodnik i prišla prvoj osobi na koju je naišla. A ipak trebalo joj je sat vremena da zaista shvati — da to vidi kao stvarnost — da je Polina mrtva, da si je to sama učinila, s pomoću dugačkog vunenog šala omotanog oko vrata.
Cijelog tjedna hodnicima Boljšoja čuju se šaptanja. Ostavio ju je dečko, zar ne znaš, odbacio je kao vrući krumpir... Ali kako se mogla ubiti, Polina od svih ljudi, na takav nepatriotski, nesovjetski način? Znaš Polinu, za nju više nije bilo ničega, nije imala volje za životom... Ali zašto ovdje u Boljšoju, od svih mjesta? Mislila je da je razlog Vjera, zar ne znaš, mislila je da je to zbog Vjere...
U međuvremenu, Vjera nije nijedanput bila ovdje. Jedva da za njega odvoji koji dio dana, ali znaš kakvi su muškarci, vole trčati za ženama, i naposljetku se upornost isplatila... Nema je ni sljedećeg tjed¬na. Njezina Ahilova tetiva, znaš, ali neki ljudi zapravo misle, pa, neću ništa govoriti... tako kreću glasine.
I naravno, postoji jedna vrlo očita činjenica — Polinu nije trebala naći Nina, nego Vjera.
U BLAGOVAONICI, SJEDEĆI za stolom na kojem su pleteni podlošci za jelo, laneni ubrusi i dobri teški tanjuri koje sam rijetko koristi, Gri gorij se zadovoljno smiješi dok Zoltan izjavljuje da je jelo bilo izvrsno. "Nikad mi nisi rekao da kuhaš kao profesionalni kuhar, Grigorije. Moram priznati da nisam mislio da je takvo što moguće."
"Christine me naučila nekoliko trikova." Grigorij je lagano prepržio dva velika fileta lososa, a onda ih posipao koprom i ukrasio kriškom limuna. Kao prilog ponudio je rižu skuhanu na pari i brokoli. "Ali ne kuham često za sebe." Nije izrekao sljedeću misao, a to je da se posljednjih dana iznenadio jer je odjedanput počeo osjećati glad.
Uzimajući drugi zalogaj lososa, borio se protiv nepoznate želje koja se javljala u njemu. Da spomene Drew, da jednostavno izgovori njezino ime. Ali naravno, suzdržao se; sve bi se moglo rasplinuti kad bi samo izgovorio ijednu riječ. Da se ne spominje kako on i Zoltan nikad nisu razgovarali o takvim stvarima.
"Nešto sam danas shvatio", reče Zoltan žvačući. "Smiješno kako je rad na memoarima i čitanje mojih starih dnevnika kristaliziralo neke od ideja koje već godinama imam. Ili možda to baš nije tako. Možda se radi o tome da s distance vidim vlastite misli, preko mosta od vremena. Njihovo ponavljanje i refrene. Stranica za stranicom misli tog neobičnog mladića. A taj neobičan mladić bio sam ja. Vidim stvari o kojima sam pisao, i o kome sam pisao, a znaš li, Grigorije, što mi je postalo apsolutno jasno? Iako pretpostavljam da sam to mislio, ili znao, duboko u sebi, sve vrijeme. Da su samo dvije stvari doista važne u životu. Književnost i Ijubav."
Grigorij se nasmiješi. "Mislim da ću se morati složiti s tobom." Naposljetku, osjećao se kao nova osoba od trenutka kad mu je Drew prišla. Katkad se činilo da je prijateljstvo poput ovoga koje je imao sa Zoltanom, sve na što može računati. Isto kao što je uvijek mogao raču¬nati na Čehova, Eliota, Musila. Sjećao se jednog užasnog dana, pred kraj Christinine bolesti, kad je iznenada postao potpuno svjestan da je ona na strašnom usamljenom putu gdje je on više ne može sustići. Grigorij je tad sjeo i ponovo počeo čitati Smrt Ivana Iljiča, a poslije je osjetio — jer nije našao nimalo utjehe, da je to vrlo tužna priča, ali da je nešto shvatio, razumio je na jedan drugi način ono kroz što Christine prolazi. I zato se nije osjetio potpuno sam.
"Sjećam se da sam prije odlaska iz Mađarske", reče Zoltan, "pot¬puno razumio da me književnost može spasiti baš kao što me može ubiti. Naravno, ovdje to nije tako. Ali nije li čudno, da je na neki način cijena koju čovjek plaća za slobodu govora... neka vrsta indiferentnosti."
Grigorij mu je zamalo rekao najnoviju vijest; da se čini kako je našao savršenog prevoditelja za Zoltanove pjesme, jednu Amerikanku mađarskog podrijetla koja je iskazala zanimanje za Zoltanov rad prije mnogo godina, na konferenciji na kojoj je bila s Grigorijem. Bio je ponosan što je se sjetio, te profesorice u Syracusi. Ali sad je još šutio jer je najprije morao naći izdavača, a to bi moglo potrajati neko vrijeme.
"Naravno", reče Zoltan, "ne možeš biti oprezan u poeziji. U bilo kojoj umjetnosti. Baš kao i u Ijubavi. Ili sve ili ništa." Žvakao je brokoli. "Zato je i Ijubav opasna. Zalažemo se za Ijubav. Upuštamo se u rizik. Pa, ti barem znaš sve o tome — tvoja sovjetska Rusija zemlja je u kojoj se cijeli narod potiče da ne cijeni Ijubav prema bilo čemu drugome osim svojoj domovini."
Zato što Ijubav navodi ljude da misle svojom glavom, da se brinu za sebe i svoje bliske i drage osobe. Kimajući glavom Grigorij reče: "Ljubav jača ljude, zbog nje činimo sve moguće ludosti." U mislima je vidio Drew kako mu prilazi u njegovu uredu, podiže ruke i grli ga dok je on privija na prsa... dok je odmah s druge strane vrata cijeli Odjel za strane jezike.
"Točno", reče Zoltan trijumfalno. "Zbog toga je važnija od bilo čega drugog." Prožvakao je komadić hrane i dodao; "Osim književ¬nosti, naravno."
Razmišljajući naglas Grigorij reče: "Ponekad mislim da me upra¬vo to drži u akademskom životu. To je jedno od malobrojnih mjesta u ovoj zemlji, gdje se ne trebaš uvijek truditi da uvjeriš ljude da su književnost i umjetnost važni." S uzdahom je dodao: "Zoltane, što ću ja raditi bez tebe sljedeće godine?"
"Upravo ono što uvijek radiš", reče Zoltan. "Kradom ćeš pušiti u svojem uredu i predsjedati na nekoliko sastanka Odjela."
Grigorij se nasmije. Ali bio je ozbiljan kad je rekao: "Istina je, ovih se dana nekako osjećam sve manje vezan za sveučilište. Manje sam uključen u sve." Pitao se ima li to kakve veze s Drew, s onim kako se osjećao u njezinoj nazočnosti i kako mu se sada besmislenim činilo toliko toga u njegovu životu. Drew ga je obujmila rukama... Ipak, trebao bi biti oprezan. Možda je sve to previše, mogao bi je preplašiti i otjerati. Ili je zagušiti svojim osjećajima. Zašto da je opterećujem svojim tajnama? Stvarno, ne vidim zašto bi me ona voljela, pa jedva da me i poznaje. I ja jedva poznajem nju. Vrlo je mlada. A ja, imam već pedeset!
Cijeli dan misli mu se vrte uokrug; s blagim osjećajem krivnje sjetio se Evelyn i očekivanja Christininih prijateljica, i svih ostalih u Odjelu. Sve bi to bilo prilično čudno, kako bi uopće moglo funkcio¬nirati, tako je malo vjerojatno, a ljudi bi sigurno govorkali. Ali onda se zapitao: zar ga je uopće briga ako ljudi govore, ljudi koji nemaju ništa bolje raditi nego govoriti o drugim ljudima...
A ipak kad je pomislio koliko truda treba da se upozna nova osoba, onako kako je poznavao Christine — to je tako strm vrhunac na koji se treba popeti, želi li se opet nekome približiti. Zaista je bilo sve ili ništa. Zoltan je u pravu. Ali doći odavde do onoga sve, do pozna¬vanja i voljenja nekoga potpuno... Činilo se nemogućim. Kako su to ljudi radili, dijelili i davali sebe, iznova i opet?
A ipak, Grigorij je sada želio, napokon je želio pokušati.
SEZONA JE, KAO i obično, u punom jeku, Ninin ples je na vrhuncu. Upravo sam ples njezin je najdraži partner, sad kad je izgubila prija¬teljstva i kad u braku osjeća napetost. Cijelu je zimu izbjegavala Vje¬ru, oči su brzo gledale ustranu u onih nekoliko navrata kad je prošla pokraj nje u predvorju ili iza pozornice. A onda je Vjera bila dugo na bolovanju, opet problem s Ahilovom tetivom, ali ovaj je put išla na operaciju, što je zahtijevalo šest tjedana oporavka. Ali vjerojatno joj nije bilo ništa bolje jer Vjera se i dalje ne vraća.
U međuvremenu Nina je odlazila na mnoge kratke turneje, u Rigu, Kijev i Minsk. Sad je svibanj, zrak je sladak, lišće je svijetle žutozelenkaste boje. Viktor je otišao u daču. Kaže da mora otići iz grada, ali Nina zna da je to zbog njihova zajedničkog života, skučenosti nji¬hova stana, i da on ima potrebu pobjeći od toga. Isplanirao je svoj povratak tako da će doći tek kad Nina već bude otišla — sutra, na još jednu mini turneju s Boljšojem, ovaj put idu samo "zvijezde". Oni to zovu turneja "na brzaka", tri kazališta u tri dana.
I zato, kad je žena iz susjednog stana pokucala na vrata i rekla da netko na telefon traži Viktora — netko iz bolnice — Nina je isprva pomislila da mu se nešto dogodilo. Trebalo joj je neko vrijeme da shvati pitanje, da odgovori tom glasu na drugoj strani žice: "Žao mi je, on nije ovdje. Vraća se tek idućeg tjedna."
"Zovem zato što je njegovo ime navedeno na popisu imena koje treba kontaktirati u hitnom slučaju u vezi s Vjerom Borodinom. Ona nije dobro. Ako bi on mogao doći..."
"Bojim se da ne razumijem."
"Vjera Borodina je ovdje, a mi se... plašimo da se neće oporaviti. Ako bi gospodin Jelsin mogao doći..."
"Ja ću doći." Nini srce ubrzano tuče. "Samo mi, molim vas, recite kamo da dođem."
Kad je stigla u bolnicu u koju su je uputili, odveli su je u sobu s mnogo kreveta i bolesnika. Vjera je u prednjem kutu sobe, iza visokog paravana. Blijeda je, oči su joj zaklopljene. Nina se pita otkad je tako ozbiljno bolesna. "Što joj je?" pita Nina bolničara koji ju je doveo ovamo.
On je upozori da govori tiše i privuče je bliže paravanu da je sakrije. Ovdje nije dopušteno primati posjetitelje; Nina je platila da bi je pustili unutra. Prije nego što je stigla ponoviti pitanje, bolničar se brzo udaljio.
Onako blijeda Vjera izgleda gotovo anđeoski, kosa joj je sjajna i tek malo zamršena. Nina je uzima za ruku i lakne joj kad osjeti puls.
"Vjeročka, ja sam tu."
Lice joj se malo trznulo.
"Možeš li me čuti? Vjera, što se dogodilo?"
Nema reakcije. Još uvijek je držeći za ruku Nina govori sebi da će se snaga iz njezina tijela preliti u Vjerino. Ako joj ne pusti ruku, ona će joj vratiti zdravlje.
Ali sada je došla liječnica, niska žena stroga izgleda.
"Ali što je s njom?" pita Nina.
"Krvari. Čini se da je zasad stalo. Nismo sigurni. Neki ljudi imaju predispozicije za to." Nešto je brzo nešto napisala na bloku s tvrdim podloškom.
"Predispozicije?" Nina gleda Vjeru, čija se kosa malo zakovrčala od znoja. "Ne razumijem."
Ali liječnica je već prišla drugom krevetu, onom nasuprot Vjerinu
— koji nije odijeljen paravanom — i lista stranice u svojem bloku. Nina bi voljela malo sjesti, ali kad je izašla iza paravana potražiti stolicu, vidi da nema nijedne, samo jedan krevet za drugim i snažna medicinska sestra jakih bokova koja užurbano obilazi bolesnice. U naručju nosi dojenče koje plače, kao da u ovoj prostoriji već nema dovoljno buke i nedostatka komfora.
"Gladan je", kaže sestra i pruža djetešce ženi koja leži u krevetu preko puta Vjerinog. Nina je gleda kako majci pomaže smjestiti dijete na dojku. "Ne, ne", govori sestra. "Pogrešno to radite, ne može sisati tako pod kutom." Mlada majka pokuša bolje namjestiti dijete. "Ne znam kako."
Sestra strogo otpuhne. "Ah, znači, pustit ćete ga da gladuje?"
Nina pogleda medicinsku sestru i preplašenu majku i tek tada počne polako shvaćati. Provirila je iza paravana, brzo pogledala na susjedni krevet, pa sljedeći i dalje. "Ah, gledajte, sad se smjestio", kaže mlada majka s olakšanjem i radosnim glasom. "Gledajte, ide mlijeko!"
Sestra širokih bokova reče: "Eto, vidite? On zna što mora uči¬niti. "
"Oprostite", upita Nina zabrinuto dok mlada majka doji dijete. Sestra se hitro okrene. "Moja prijateljica je ovdje. Je Ii i ona rodila?"
"Naravno da je rodila. Ovo je porodiljni odjel, zar ne?"
"Ali... ne razumijem. Gdje je dijete?"
"Na dječjem odjelu." A onda gotovo nestašno doda: "Možete ga vidjeti ako želite."
Njega. Dječak je. Zaprepaštena Nina reče; "Da, molim."
Kad se sestra vratila, nosi sićušno dijete zamotano u bijelu tka¬ninu. Nina se oprezno naviri prema djetetu, očekujući stvorenje nabo¬ranog lica poput oraha, kao što je ono preko puta. Ali kad joj sestra pomalo neodlučno pruži mali zamotuljak, Nina vidi da je dijete lijepo. Umjesto zatvorenih natečenih proreza kože tamo gdje bi trebale biti oči, oči ovog djeteta su otvorene, plave i kao da traže i čude se. Ovo maleno biće očito je već osoba, pravo ljudsko biće, a nos i brada neo¬čekivano su mu definirani. "Ah, savršen je."
"Da, lijep je. Počešljala sam ga." Iako dijete ima vrlo tanku — gotovo nevidljivu — kosicu, sestra mu je napravila mali razdjeljak.
Da, on je pravo biće, živa osoba. Nina gleda to lišće i traži u njemu Vjeru. Vjeru i... koga još? Čije je ovo dijete?
Nina upita sestru.
"Tamo gdje bi trebalo stajati ime oca samo je prazna debela crta." Jasno je da sestra to ne odobrava.
Vjera je u banji rekla: "Mnogi su me muškarci željeli oženiti..." I kako je uopće bila spremna podnositi onog užasnog Sergeja. Kao da bi on ikada pomogao Geršu. Sergej, koji je odbacio Polinu kao vrući krumpir... Ali ne. Vjera sigurno ne bi učinila... to. Imala je cijeli stan za sebe kad se majka iselila... Istina, Nina i Vjera nisu već dugo razgovarale, a otac bi mogao biti bilo tko. Nina zatrese glavom.
"Tako je", reče medicinska sestra. "Toliko o ovom momčiću. Nema imena oca na svojoj potvrdi." Novi zakon ima odredbu o izva¬nbračnoj djeci, prema kojoj su ta djeca građani drugog reda.
Nina gleda dijete i čudi se. Okrenuvši se sestri pita: "Kako se zovete?"
"Marija. Još troje i vidjet ću svoje tisućito dijete ovdje."
"Mmm." Nina kima glavom, ali ne može odvojiti oči od djete¬ta, koje je tako slatko i bespomoćno. Tkanina u koju je zamotan dose¬že mu do brade. Pomaknula ju je nadolje i razotkrila malo djetetove košuljice od muslina. Da, usta su Vjerina, tako je — ali minijaturna, vlažna i savršena, baš kao što mu je i nos savršen, i oči također. Nina dodirne djetetov obraz. "Hej, pa on čak ima jamicu!"
Sestra Marija reče: "Kao filmska zvijezda."
Onda se promeškoljio i glasno zaplakao. "Moram ga sad odnijeti natrag."
I dalje se meškoljeći dijete opet zaplače, bolno, poput mačke. Marija ga uzme od Nine i brzo izađe iz sobe.
Zatvorenih očiju, laganog daha. Vjera izgleda još bljeđa, kao da ju je sestra prestrašila i odnijela i ono malo boje iz njezinih obraza. "Vjeročka", kaže Nina i miluje joj čelo, "zašto mi nisi rekla?" Vjerini kapci zatrepere kao da će se otvoriti, a onda se opet zatvore. Nina uzme njezinu ruku u svoju. "Nisi ovo morala napraviti, znaš. Jesi li željela?"
Možda nije primijetila dok nije bilo prekasno. A možda je željela to dijete. Ali kako bi mogla, ako je otac onaj užasni Sergej... Ne, ona bi sigurno zadržala dijete samo ako je otac netko koga voli. Nina pri¬bliži usta do Vjerina uha. "Bila bih ti pomogla, samo da sam znala."
Sad se Vjerine usnice miču. Ali riječi su pretihe da bi se mogle razabrati. Nina je zamoli da ponovi, čeka, ali Vjera više ništa ne kaže.
Sestra se vratila. Mršti se i spušta dlan na Vjerino čelo. "Gori." Žustro se okrenula Nini i rekla: "Zao mi je, ali morat ćete doći drugi put." Podignula je malo pokrivač da pogleda Vjerino tijelo, a onda se okrenula prema vratima i pozvala nekog imenom.
"Ali... hoće li ona biti dobro?" U tom trenutku utrče liječnica i još jedna sestra i gurnu Ninu ustranu.Nitko joj ne odgovara dok žurno prilaze Vjerinu krevetu na kota¬čima i guraju ga iz sobe.

Dražbovni predmet 100
Narukvica s kopčom, od 18-karatnog bijelog zlata i safira. Na širokoj plohi narukvice u košaricama su umetnuti kaba šon safiri, 250 cts, dužina 18,9 cm, Bailey, Banks & Biddle.
5.000—7.000 $

PETNAESTO POGLAVLJE
M
arija je isprva mislila da je ona jedina koja je kod te pacijentice, zamijetila žensku pismotorbicu krem boje. Od kože je, boje maslaca i vrlo mekana, što se vidi već po nježnim naborima uz kopču
— koja je u obliku dvaju zlatnih plosnatih pločica što se sklapaju poput sićušnih ruku. Marija je bacila oko na torbicu od prvog trenutka kad je žena počela jako krvariti, kad je već bilo jasno da ima malo nade da preživi. Ali u jednom groznom trenutku Marija je primijetila da je i Lidija, spremačica, također bacila oko na torbicu. Samo je čekala da je netko uzme.
Marija se toga opet sjetila kad je brzo izlazila iz rodilišta van na široki, prašnjavi bulevar. S Lidijom ste znali da nju zanima jedino novac. Ali Marija je željela torbicu. Bila je tako lijepa, od fine kože, tko zna gdje čovjek može kupiti takvu stvar, a kamoli da si je može priuštiti. Da se samo sjetila odnijeti je nekamo i sakriti... Umjesto toga, primijetila je Lidiju, kad se ova okrenula osjetivši da je Marija gleda, i onda je samo još jedanput nervozno pogledala torbicu. Tad joj je Marija odlučila prići da se njih dvije dogovore.
U privatnosti jedne od soba za medicinsko osoblje, brzo su ispra¬znile torbicu, u kojoj je bilo samo nekoliko papira i uspomena koje je jadna žena nosila sa sobom. Većina tih stvari ne bi im donijela nikakav novac. Fotografije, prljavi rupčić i gotovo potrošen ružičasti ruž. Ali na nu torbice bila je i lijepa četka za kosu, zlatna kutija pudera s ogle¬dalom i pripadajuća bočica za parfem. Novčanik je bio nov, iste boje i kože kao i torbica. To su sigurno bili pokloni, od nekoga tko je imao dosta novca. Ili si je žena to sama kupila. Očito je da je balerina, a Lidija ju je čak i prepoznala, dok Marija nikad nije čula za nju. U novčaniku nije baš bilo mnogo novca. Lidija nastavi pregledavati male pregratke, nadajući se da će još nešto naći, a Marija je isto činila s torbicom.
I onda je našla lančić.
S ednim velikim glatkim kamenom. Pustivši ga da klizne iz jed¬nog unutarnjeg džepa, Marija se brzo zaustavila. Nije jasno vidjela o kakvom je kamenu riječ, ali nije željela riskirati da i Lidija vidi. Metal oko kamena sjajio je kao pravo zlato; možda zaista nešto vrijedi. Mogla bi više zaraditi prodavši to nego ijednu drugu stvar. I tada je odlučila: ovo neće podijeliti s Lidijom.
Upravo se spremala vratiti lančić natrag u džep torbice, kad Lidi¬ja reče: "Daj da vidim" i otme joj torbicu iz ruke. Marija je brzo spu¬stila lančić u svoju torbicu, loše napravljenu i od crnog sjajnog skaja.
Kad je Lidija pregledala sav sadržaj kožnate torbice, počela je sve skupljati na gomilu i izjavila da će njih dvije to podijeliti, svakoj pola. U Mariji se javi tračak sumnje da će Lidija doista održati riječ. Predložila je da umjesto toga Lidija uzme novčanik, novac i sve drugo što je vrijedno (češalj, kutijicu za puder i bočicu parfema), a da će ona, Marija, zadržati ono što je od početka željela više od svega: torbicu.
"Evo, zamijeni moju s njezinom. Stavi unutra sve što ne želiš, a ja ću svoje stvari staviti u ovu" — rukom je pokazala na prelijepu torbicu kremboje. Onda je zamijenila sadržaj dviju torbica, pazeći da Lidija ne vidi lančić. No problem je bio u tome što ga ni Marija nije vidjela dok je presipavala svoje stvari u kožnatu torbicu. Okrenula je torbicu od skaja naopako, točno iznad one kožnate i dobro je protre sla. Onda je Lidija premjestila nevrijedne predmete u jeftinu torbicu od skaja i tako su njih dvije završile tu transakciju.
Marija u mislima ponovo prolazi kroz te trenutke sad dok žustro hoda po toplom proljetnom zraku, glave pokrivene šarenom mara¬mom, dok joj sa svakog ramena visi po jedna torbica, a ruke je obavila oko struka jer ispod kaputa skriva najdragocjeniji zamotuljak od svih. Već je jedanput bila zastala u nekoj uličici da pregleda sadržaj kožnate
torbice, a onda i one od skaja — ali još ne može naći lančić. Pa, nije važno. Pred njom je mnogo važniji zadatak. Ponovo je jače prigrlila dragocjeni zamotuljak. Pokraj stanice metroa Krasnaja Vorota* skre¬nula je u Ulicu Kotelničeskaja i ubrzala korak, a pritom joj škripe cipele. Taj je zvuk podsjeća na mlade ptiće, koji gladni neprestano pijuču ostavljeni u svojem gnijezdu. Glasno je uzdahnula, kao što je već mnogo puta učinila pomislivši na tu tragediju. Bez obzira na to koliko puta se susrela s time, nikad se nije naviknula na to — na površnu turobnost, otrcanu činjeničnost, ekstremnu beskompromisnost smrti.
Uskoro je stigla do jedne od ljepših stambenih zgrada, gdje živi žena po imenu Katja i njezin suprug, Feodor. Prema riječima prijatelja koji ih je upoznao i ispričao joj njihovu nevolju, Katja je kemičarka, a suprug je geolog. U njihovo je ime Marija platila Borisu, koji radi u bolničkom uredu za podatke, da se pobrine za dokumentaciju.
Kad je otvorila Mariji vrata stana, na Katjinu licu vidi se mje¬šavina osmijeha i bora zabrinutosti. Već je zašla u četrdesete, ali nosi kosu spletenu u debelu pletenicu pričvršćenu kopčom na dnu potiljka. Poljubila je Mariju, navirila se u zamotuljak i počela plakati. Marija ne može zaključiti jesu li to suze radosnice ili iz samilosti. Dijete još spava.
"Jeste li sigurni da ne postoje nikakvi rođaci?" pita Katja.
"Bila je samo jedna prijateljica", kaže joj Marija. "Nakon što je identificirala tijelo, pobjegla je."
Katja reče: "Pretpostavljam da je bila u šoku."
Marija odmahne glavom. "Ponašala se snobovski. Saznala sam od jedne sestre da je slavna i također balerina. Ja je nisam prepoznala. Rekla sam joj da može zadržati stvari svoje prijateljice..." Čuje izvrdavanje u svojem glasu i doda: "Nije ništa htjela."
Trudničku haljinu i rastegnute čarape Marija je u bolnici bacila u smeće. A što se tiče jadnog djeteta, pa, svi znaju da je sirotište grubo mjesto, naročito za dijete koje je kao ovo rođeno izvanbračno. Marija nimalo ne sumnja da je djetetu osigurala bolju budućnost, legitimnost i Ijubav.
Katjino je lice opušteno,jer napokon je spremna prihvatiti svoju sreću. "Mogu li ga držati?" upita ona.
"Vaš je." Marija joj pruži delikatni zamotuljak, u kojem se dje čakova prsa lagano dižu sa svakim dahom. "Ah", reče Katja i počne plakati.
Marija stavi torbicu od skaja na drveni stol pokraj njih. "Njezine stvari su ovdje. Jedino je to imala sa sobom."
Katja više ništa ne pita. Ne sad kad je dobila ovakav dar, kad su joj molitve uslišane. Gleda dolje i ljubi dijete u čelo, dok Marija čeka jer ne želi pokvariti taj trenutak tražeći svoju napojnicu. Tada Marija začuje iza njih Feodorove korake. Katja se okrenula da mu pokaže kakvo se čudo napokon dogodilo.
ANNA YAKOV NEĆE dolaziti u svoj ured do sljedećeg tjedna. Iako se Drew razočarala kad je u svojoj govornoj pošti dobila tu unaprijed snimljenu poruku, uspjela je locirati telefonski broj — i otkrila da i on vodi ravno u govornu poštu Anne Yakov. I tako je Drew tek u ponedjeljak dobila faks. Vjerujem da je to ovo, napisala je Anna Yakov, očito na brzinu. Oprostite na čekanju. Sljedeća stranica puna je pod¬vučenih stupaca i rukom pisanih riječi. Čini se da je fotokopija stra¬nice iz poslovne knjige. Iako je ispisana debelom tintom, rukopis je pomalo izblijedio u procesu faksiranja. Ali sama poruka dovoljno je čitka — samo kad bi Drew mogla razumjeti ruski. Na tren samo zuri u papir, čvrsta pogleda, pretražujući retke kao da će samom strpljivošću i trudom nekako uspjeti odgonetnuti riječi.
"Hej, poručnice, imam dobre vijesti."
Drew podigne pogled i ugleda Lenore kako stoji na vratima.
"Već sam dobila tri poruke u kojima nam čestitaju na dopunskoj brošuri", reče joj Lenore. Drew je tako čvrsto držala faksirani papir, da je shvatila kako ga već pomalo gužva. "Naravno, sve su poruke od starih dama." Lenore se nasmije, a Drew spusti faks na stol kao da se ne radi ni o čemu važnom.
Inače ne bi čekala ni sekundu duže da objavi svoju vijest. Ali sad je na neki čudan način osjećala da ta stranica, bez obzira na to kakve informacije sadržavala, nema nikakve veze s ljudima ovdje, kao da se uopće ne odnosi na tu dražbu. Ne, to nije bilo nešto što bi Drew željela podijeliti s Lenore. Umjesto toga rekla je ležernim, za
mišljenim glasom: "Znaš, mislim da je već vrijeme da me prestaneš tako zvati."
Lenore podigne obrve. "Zvati te... poručnice — na to misliš?"
Drew kimne glavom i lagano se smiješi jer je osjećaj tako dobar kad kažeš ono što ti je na umu, kad pokažeš svoje osjećaje. Nikad prije nije vidjela Lenore tako smetenu.
"Pa, naravno. Svakako. Nisam shvaćala... Oprosti, Drew. Da si mi rekla da je to problem..."
Glatko i jednostavno Drew reče: "Sad više neće biti."
Lenore stane uspravnije. "Dobro rečeno." Profesionalno se osmjehnula, rekla da će se vidjeti na sastanku u deset i trideset, i otišla.
Osjetivši lakoću u prsima, Drew se opet okrene prema faksira nom dokumentu koji je ležao na njezinu stolu. Napeto i oprezno po¬digne telefonsku slušalicu da nazove Grigorija Solodina.
Na BOLNIČKOM FORMULARU, U rubriku Rodbina, Vjera je napisala "Viktor Jelsin".
Ta činjenica neće Nini dati mira, čak ni nakon što je potpisala nužne formulale i napustila bolnicu. Pa, sad kad majke više nema... Ne moje ime, nego mojega muža... Tamo gdje bi trebalo stajati ime oca samo je prazna debela crta. Znam da smo se posvađale, ali ipak... Rodbina.
Otišla je ravno u svoj nekadašnji stan — majčin stan, Vjerin stan - vidi može li tamo što naći, neku naznaku koja bi joj pomogla da shvati što se zaista dogodilo.
Stan izgleda drukčije, nekako je ogoljen bez majčinih stvari. Isti stari krevet i drveni sanduk gdje je nekada stajala Ninina uredno slo¬žena odjeća. U njemu su sad pokrivači, rukavice, zimski šalovi i onaj vuneni miris zime. Tu je i Vjerin veliki putni kovčeg. Nina ga oprezno otvara, ali odmah i zatvara čim je ugledala Vjerinu odjeću.
Odlučila je da će prvo početi tražiti ispod kreveta. Doista, tamo je neka kutija, s preklopcem za lokot koji se spušta preko ruba. Nina je izvuče, obriše sloj prašine i otvori bravicu. Kutija je puna presavije¬nih papira, kroz koje Nina brzo premeće i traži pisma. Ili ljubavne poruke.
Ali to su samo poslovni dokumenti, baletni ugovori, potvrde o primitku plaće. Ispod ima još dokumenata i niz pisama koja se odnose na Vjerine roditelje. Nina sve vraća u kutiju, a nju opet pod krevet.
Uspravila se i obrisala prašinu s koljena. Na Vjerinom noćnom ormariću bočica je parfema i velika kutija od lakiranog drveta. Orma¬rić ima malu ladicu, koja je vjerojatno samo dekorativna, ali kad je Nina povukla ručicu u obliku kugle, iznenadila se kad se ladica otvo¬rila. Plitka je, unutra je samo nekoliko grickalica za nokte i plosnata metalna kutijica. Nina otvara metalni poklopac, a unutra su komadići poderanog i požutjelog papira. Pokušavajući pročitati natipkane riječi, shvaća da joj je jasno što su ti papirići — što su jednom bili. Kroz prsa joj prođe strašan osjećaj uzburkanog vala. Zatvara metalnu kutijicu i ladicu jer ju je odjedanput preplavila krivnja.
Ali nastavlja s potragom i otvara lakiranu kutiju. Unutra je plitki pladanj, na kojem nema ničega. Ne očekujući ništa, Nina podiže pla¬danj. Na njezino iznenađenje ispod je hrpica jantarnih kuglica.
Izvadila ih je, narukvicu i par naušnica. Ona narukvica, one na¬ušnice — one optočene zlatom, one koje je madam razgledavala na svojem stolu onoga dana. Jedino nema lančića; Nina osjeti ubod u srcu jer shvaća da ga je Vjera zacijelo imala na sebi.
Vjera ga je nosila. Vjerina narukvica i naušnice.
Nini srce kao da je stalo. Ne — ne. Ne, naravno da ne. Kako bi to moglo biti ? To ne može biti.
Ali naravno da može. Naravno. Što je mislila, kad ih je same ostavila u dači?
Ispustila je narukvicu iz ruke. Ne, možda to nije istina, možda se prevarila. Jer kako bi njih dvoje to mogli? Kako bi se usudili? Cijelo tijelo joj drhti.
Nije bilo dovoljno što je okrenula madam protiv mene, nije bilo dovoljno što je Viktora okrenula protiv mene...
Nije ni čudno što nije razgovarala sa mnom, što se nije usudila pogledati me u oči.
A Viktor, na koja je mjesta odlazio: ne na skupove pisaca nego u bolnicu, da bude sa svojom Vjerom... Ali ne, to ne može biti, ne bi ga onda zvali kući, Nina bi ga vidjela u bolnici... Ne, sigurno su
to tajili, nikome nisu rekli: Tamo gdje bi trebalo stajati ime oca samo je prazna debela crta. Tajna — njihova tajna. A sve to vrijeme Nina je naporno radila i imala mnogo povjerenja. Sad osjeća kako joj srce puca. Da, upravo se to događa, tako se osjeća, srce joj se raspuklo na dva dijela, kao orah.
Sljedeća misao koja joj pada na pamet dolazi brzo i apsurdna je: Moj život je završio. Jer kako se može vratiti? Kako će nastaviti živjeti?
Zadavit će ga, ugušiti, probosti nožem tisuću puta. Sad razumije kako netko može učiniti takvu stvar. Od bijesa joj gore koža i lice.
To jedino dvoje ljudi koje je imala na ovom svijetu, dvoje ljudi koje je najviše voljela... Zajedno, njoj iza leđa. Da, ovako se osjeća onaj tko je izdan: prsni koš joj je otvoren i iščupali su joj srce. Bol je tjelesna — golema, zjapeća. Sad čuje zvuk cviljenja. To je njezin glas; počela je jecati.
Dugo je tako jecala, sve dok nije promuknula, a oči je počele boljeti od plača. Ali čak i kad duboko udahne i nepomično sjedi, tiho i iscrpljeno, misli joj se i dalje kovitlaju glavom.
Morat će ostaviti Viktora i odseliti se — ali kamo može otići, osim vratiti se u ovaj stan? U ovu sobu punu Vjerinih stvari. Na ovo mjesto gdje su se njih dvoje sastajali, gdje su Vjera i Viktor bili zajed¬no, tu gdje su Nina i majka nekoć tako nevino živjele.
Moram ostaviti ovo mjesto, ovaj život.
Ne možeš otići, nitko ne može, znaš to.
Mrzim ih, mrzim ih svakim djelićem svojega tijela. Puna sam mržnje.
Moram otići. Hvala Bogu što sutra odlazimo.
Ne mogu ih više gledati.
Otići ću i nikad se više neću vratiti.
Nađu te i polome ti noge.
Odlazim odavde, zauvijek.
Nemoguće. Kako se to radi? Kako čovjek može pobjeći?
Polome ti noge. A što ćeš onda raditi, bez novca, a više ne možeš plesati...
Nina spušta pogled na narukvicu i naušnice, i donosi odluku. Uzima ih i stavlja u svoju torbicu.
Istrčala je iz zgrade, ali osjeća se kao da je u filmu ili u nekom snu, a ne u stvarnom životu. Omamljena hoda ulicama, pokraj vojni¬ka koji izgledaju kao da se dosaduju stacionirani na raskrižjima, gdje tromo pušu u svoje zviždaljke, dugo i glasno. Prolazi pokraj uličnih prodavača sladoleda, votke i okruglih lubenica, pokraj starice s vagom na kojoj se ljudi važu — i čini joj je odvratnim što svijet nastavlja živjeti tako normalno, a dogodile su se te strašne stvari.
Kao potvrda te misli, prema njoj hoda Sergej. Od svih ljudi na ovome svijetu... Nina ga nije vidjela od Polinina pogreba, gdje je stajao daleko straga, savršeno miran, malo pognute glave, ali ipak nekako ponosan, tužna lica no bez ijedne suze u očima. Sada mu je lice uobi¬čajeno strogo, iako izgleda nekako manje ponosan, manje siguran u sebe.
Pozdravlja je bez smiješka. "Nina Timofejevna, dobar dan."
Kako je samo posesivno ljubio Vjeri ruku...
"Pretpostavljam da ne znaš da je umrla."
"Tko je umro?"
Kad mu je rekla, čeljust mu se opustila i problijedio je. Na tren joj se učinilo da će se on onesvijestiti. "Ne, to ne može biti. Kako je to moguće?"
Nina čuje sebe kako mu govori "porod" i "krvarenje", a onda Sergej reče: "Ja... nisam znao da je trudna." On radi nešto što Nina nije vidjela nikog drugog da radi, poteže kožu na gornjem rubu obra¬za, odmah ispod očiju, kao da želi bolje vidjeti. Koža mu se bora u male izvrnute trokute, a usta mu vise otvorena. Onda je spustio ruke, zatresao glavom, kao da će tako lakše shvatiti. "Dugo je nisam vidio. Ona i ja, zbližili smo se. Ali rekla mi je da se više ne može viđati sa mnom." Na licu mu se odražava bolna tuga.
"Pa", reče Nina zategnuto, "čini se da je našla nekoga drugo¬ga."
Sergej žmirka i gleda je. "Oh." Kratko i oštro kimne glavom jer je shvatio. "Trebao sam znati kad sam ih viđao zajedno cijelo ljeto. Ti nisi bila tamo. Ti..."
"Majka mi je bila bolesna. Morala sam otići k njoj." Kao da je to njezina krivnja, kao da bi Vjera ikad mogla voljeti Sergeja. Tek sad,
vidjevši Sergeja kako brzo kima glavom dok mu sve postaje jasno, kako je suzio oči, kao da nešto računa, tek sad Nini padne na pamet da je Vjera ono sigurno rekla namjerno — ono o majčinoj bolesti — samo zato da bi maknula Ninu s puta. Da bi mogla biti sama s Viktorom.
"Sve sam vidio svojim očima", reče on i bijesno stišće čeljust, "ali jednostavno sam mislio — pretpostavljam da nisam želio to vje¬rovati. Kopile. Žao mi je, Nina. A ona je sad mrtva."
"Mrtva je", ponovi Nina, da bi uvjerila samu sebe, ali zapravo zvuči bijesno.
"Kopile", reče Sergej. "On je za to kriv." Gleda oštro i bijesno i odmahuje glavom nekako sam za sebe. "Trebao sam znati. Bio je tako ljubazan prema njoj tamo u dači, bilo je tako očito, a ja ipak nisam... Jer ponašao se tako da se činilo kao da ništa... ne skriva."
A nije skrivao samo to. Pakosna misao. Na djelić sekunde Nina pomisli da će to izreći naglas. Jer sad osjeća samo pakost. Madam, iza svojih vrata od tanke šperploče... Iako se suzdržala, Nina pretpostavlja da je već prekasno, da je to već izrekla, iako ne tim riječima. Da to govori upravo sada, u svojem bijesu.
Sergej tek malo podigne obrve, kao da joj čita misli, a Nina se odmah osjeti bolesnom. Već joj se sve čini pogrešnim, kao neki ne¬sretni događaj. Čim je Sergej žurno krenuo dalje, skrenula je u jednu uličicu i povratila. Drhtala je brišući usta o rukav.
KAD JE REKLA "Lijepo te je vidjeti", morao se nasmiješiti. Grigorij ju je želio dotaknuti, barem se rukovati, ali bila je pomalo nervozna
— ili možda samo uzbuđena zbog onoga što mu je imala pokazati. Potrudila se da između nje i njega ostane stopa praznog prostora kad je sa svojeg stola uzimala faksiranu stranicu i pružila mu je. "Izgleda li tebi ovo kao prava stvar?"
"Da vidimo. Stupci su naslovljeni s >datum<, >predmet<, >cijena< i >kupac<."
"Zvuči dobro."
Počeo je s prvom stavkom. "Datum, 7. lipnja, 1882." Podignuo je pogled i objasnio: "To je zacijelo ruski pravoslavni kalendar iz vre¬mena prije Revolucije. Dvanaest dana kasni za našim..." Pročistio je grlo, jer je odjedanput osjetio nervozu, a onda je nastavio. "Narukvica, pet perli, svaka s primjerkom insekta, tijelo narukvice od zlata u obliku isprepletne vitice, 56 zolotnika."
"To je to", upadne mu Drew u riječ. "To mora biti to."
Dok je naglas čitao cijenu, shvatio je da mu srce snažno tuče. "Dalje kaže: >Viseće naušnice od jantara, dvije perle, svaka s insektom, fasung od zlata u obliku isprepletene vitice, 56 zolotnika."
"I to je točno." Drewini obrazi su se zarumenjeli.
"Broš s intarzijom od jantara, 56 zolotnika, fasung od zlata u obliku isprepletene vitice..." Hmmm. "Ukosnica, u obliku ispreple¬tene vitice, 56 zolotnika, s malim jantarnim kabašonom."
Drew se nagnula bliže k njemu. "Je Ii tu i lančić?"
Grigorij prođe tražeći prstom niz stupac. "Ah, evo. >Jantarni privjesak, velika perla s paukom, fasung od zlata u obliku isprepletene vitice, 56 zolotnika.<" Duboko je udahnuo, dok je pogledom preli¬jetao do dna posljednjeg stupca. S iznenađenjem je naglas pročitao: "Kupac: Avrim Slomovič Gerštejn iz Ulice Marosejka, Moskva." Napravio je korak unatrag kao da tu ima još toga što bi se moralo pažljivo pročitati. "Uh."
Drew ga je gledala. "Avrim Šlomov...?"
"Gerštejn. To je prezime najboljeg prijatelja Viktora Jelsina. To je onaj skladatelj kojeg sam ti pokazao na fotografiji." Misli su mu jurile glavom. "To su možda njegovi preci." Opet je rekao samo: "Uh".
Drew je brzo prišla svojem stolu i počela nešto tražiti u nekoliko fascikala, dok se Grigorij pitao što ta stranica može značiti. Prijatelj Viktora Jelsina...
"Evo", reče Drew. "Je li to on?" Izvadila je fotografiju koju joj je posudio Grigorij; u brošuri, koju je dobio poštom, na toj su fotografiji izrezali Gerštejna i njegovu suprugu tako da se vide samo Nina Revskaja i Viktor Jelsin. Pokazujući na original u svojoj ruci, Drew reče: "To je on, zar ne?"
"Da."
"Dakle, komplet od jantara je nešto što je bilo u njegovu vla¬sništvu, što je naslijedio od roditelja ili rođaka. Ovi primjerci bili su njegovi. Ili su u nekom trenutku postali njegovi."
Grigorij kimne glavom, ali to je prije bio automatski pokret, a ne posljedica shvaćanja. "Da, sigurno ih je dao — ili prodao — Viktoru Jelsinu. Vjerojatno kad je uhićen." Na tren se zamislio. "Gerštejn je, prije odlaska u zatvor, sigurno dao Jelsinu taj nakit na čuvanje, a onda ga je Jelsin dao Nini Revskaji, a ona je odlazeći iz Rusije uzela dva komada sa sobom."
Drew potvrdno kimne. "Ali zašto bi uzela samo dva komada?" Zastala je. "Možda je Jelsin ta dva komada dao supruzi, a privjesak nekom drugom."
"Ali kome drugome?"
"Osobi čiju torbicu imaš. Osobi koja je imala ona pisma."
Grigorij shvati kako ona misli da on zna više nego što pokazuje. Nije joj rekao da ne zna točno tko je taj "rođak". "Ali vidiš", poku¬šao je objasniti, "imam razloga vjerovati da je pismotorbica pripadala Nini Revskaji. Potpuno sam siguran u to."
Nabravši čelo Drew upita: "Ali zar nije mogla pripadati nekome drugome? I pisma, također."
Baš kao i Velikouhi, nevjerojatno... Grigorij osjeti val nestrplje¬nja, dok je Drew odjedanput potpuno mirno rekla: "Mislim da moramo ići korak po korak. Početi s onim što sigurno znamo. A činjenica je da je taj nakit pripadao Gerštejnovoj obitelji." Opet je pogledala fotografiju koju je Grigorij dao. "Sto bi ti učinio da si na njegovom mjestu i da imaš taj komplet ženskog nakita, koji si nasli¬jedio?"
Grigorij reče: "Dao bih ga svojoj ženi." Pokazao je prstom na lijepu ženu pokraj Gerštejna.
Drew reče; "Nina Revskaja mi je rekla da je to neka stara prija¬teljica, da su bile vrlo bliske. Obje su bile balerine. Možda..."
"Ne, baš", ispravi je Grigorij, "Gerštejnova žena nije bila bale¬rina. Radila je u nekom vladinom uredu." To je bila jedna od malo¬brojnih činjenica koju je uspio saznati u svojem istraživanju.
Podigavši obrve Drew na trenutak se zamisli, a onda reče: "Pa, u tom slučaju ovo onda nije njegova žena. To je..." Drew se nagne prema svojem stolu da pogleda nešto što je imala zapisano u bloku. "Vjera Borodina."
Upitnim tonom Grigorij ponovi to ime.
Drew sjedne za računalo i na monitoru se pojavi fotografija. Po¬maknula je svoju stolicu tako da Grigorij može vidjeti monitor i sliku lijepe žene, naslonjene na prečku u baletnom studiju. Žena je doista bila ista kao i ona na drugoj fotografiji. "Zvala se Vjera Borodina", reče Drew, "prema podacima u ovom arhivu."
"Ali to nije točno ime", reče Grigorij na tren ošamućen. "Ne, u pravu si, to mu nije žena. To mora biti... netko drugi."
"Vjera Borodina." Reče Drew neumoljivo. Ona kao da nije na¬lazila ništa zbunjujuće u svemu tome. "Misliš li da je torbica koju imaš možda pripadala njoj?"
"Ne, ne", reče Grigorij zlovoljno. "Ne, jer tada bi to značilo..." Ali mozak mu nije dobro radio. "Oprosti. Ovo me zbog nekog razlo¬ga zbunjuje."
Drew reče: "Možda je Gerštejn dao privjesak Vjeri Borodinoj i torbica koju imaš je njezina, a ona su pisma napisana njoj. Ne Nini Revskaji."
Grigorij pomisli na ono što mu je Katja rekla kad mu je prvi put dala tu torbicu — da mu je majka bila balerina. "Ali — pjesme." Zatvorio je oči. "Morat ću o tome razmisliti koju minutu."
"Možda bismo ponovo trebali pogledati pisma. Da vidimo nije li ih možda napisao Gerštejn." Drew uopće nije izgledala uznemi¬reno zbog tog prijedloga. "A ja bih trebala nazvati Ninu Revskaju i provjeriti zna li možda za kojeg Gerštejna u obitelji svojega supruga." Zastala je na tren. "Ali to se čini malo vjerojatnim, zar ne? Misliš li da joj ih je dala prijateljica? Da joj ih pričuva?"
Grigorij shvati da škripi zubima. "Oprosti, treba mi zraka."
"Je li ti dobro, Grigorije?"
"Ne, nije." Okrenuo se da pode, ali ne dovoljno brzo da ne bi na Drewinu licu vidio da je povrijeđena i šokirana.
STIGLA JE KUĆI, noge joj još drhte. Zatiče madam usnulu na stolici, čelo je oslonila na stol i glasno i pijano hrče na što se Nina već navikla. Lola mirno sjedi na madaminoj velikoj debeloj i neurednoj punđi, i kljuca češalj od kornjačevine.
Tako je samodopadno sjedila. Viktor ih je kupio. To je trebalo hiti iznenađenje. Njezin podao osmijeh.
Nina samo želi zgrabiti putni kovčeg i otići. To mi je sudbina, govori sama sebi. Sad ne postoji drugi način.
Sklonit će se u Boljšoju i odanle će ravno poći do auta koji će ih odvesti na aerodrom. A onda... Ali ruke joj se tresu, cijelo tijelo joj drhti. Nađu te i polome ti noge.
Ona to sigurno može učiniti, i drugim je ljudima pošlo za rukom. Možeš učiniti sve što želiš, samo ako imaš dovoljno novca za podmi¬ćivanje. I ako si prisebna. Žurnim koracima otišla je do kutije u kojoj čuva vrijedne predmete. Stavila je na uši naušnice od smaragda, a zlatni sat na zapešće. Pogledava prema madam da vidi nije li se probudila. Ona je kriva što se Viktor vratio svojem nekadašnjem načinu života. Ona je kriva; ona je ta koja mu je rekla, koja ga je okrenula protiv nje.
Napusti ovo mjesto. Napusti ove ljude.
Uzela je kutijicu s kremom za lice i duboko u kremu gurnula broš s vjenčanja i dijamantne naušnice na štiftkopčanje. Malu kutiju od jan¬tara i malahita ugurala je duboko u debelu vunenu čarapu, a onda je sve to gurnula u već spakirani kovčeg. Lola je tiho promatra i još jedanput kljucne madamin češalj od kornjačevine. Onaj s malim dijamantima... O, pa hvala ti što si me podsjetila. Nina odmaršira do madam i izvadi češljić iz punđe. Naposljetku, sve to bi joj moglo dobro poslužiti. Lola malo zakriješti. Ta glupa ptica uvijek preživi. "S’il vous plait."
Unatoč tome što glasno, pijano hrče, madam nije ni pomaknula glavu. Tek tada se Nina sjetila.
Ne smiješ mi doticati kosu!
Odjednom joj je sve jasno. Nina dotakne neurednu punđu. Njež¬no je raspliće i pažljivo razdvaja pramenove sijede kose. Nije morala dugo tražiti. U zamršenoj kosi prvo nalazi jedan, a onda i drugi, ono za što je već davno trebala znati da se tu nalazi.
Ubrzo je našla pet dragih kamenova, a jedan je prilično velik. Madam sad još glasnije hrče. Nina uzima tri kamena, za koje misli da su dijamanti. Jedan ima kruškoliki oblik, a jedan je žućkasti, i ugura ih u grudnjak. To je osiguranje, za poslije. Preostala dva ostavlja na stolu da ih madam može naći. Onda je obukla kaput, zgrabila kovčeg i kazališnu torbu i požurila u Boljšoj, gdje je čeka prijevoz za aerodrom.
"ZAŠTO PITAŠ?" REČE Nina na telefon. Slušalica joj je danas teška, a posebno na zglobovima prstiju osjeća svu težinu.
"Zato što je privjesak od jantara, narukvicu i naušnice točno istog opisa kao u vašoj zbirci, zajedno s brošem i ukosnicom, prvi kupio Avrim Slomovič Gerštejn, u Moskvi 1882. Danas je Drew zvu¬čala drukčije, glas joj je gotovo treperio. "Ako je to ime nekog od rođaka vašeg supruga", nastavila je pomalo plaho, "to bi nam omo¬gućilo da budemo sigurni kako su oni primjerci nakita navedeni u arhivima doista ti iz vaše zbirke, a onda je i privjesak iz istog kom¬pleta."
Nina osjeti kako joj je u glavi počelo strašno zujati.
"Gerštejn", govorila je Drew polako, kao da je Nina slaboumna. Počela je sricati slova imena.
Je li Gerš taj nakit dao Viktoru ili ga je Viktor kupio od Gerša? Nina je još mogla zamisliti madam kako se radosno osmjehuje. Viktor je želio da nakit sakrijem u svojoj sobi. Njezino odglumljeno iznenađe¬nje što je odala tajnu. Sto ako je Viktor čuvao nakit za Gerša? Ne za sebe, ne za Ninu. Sto ako je taj nakit bio od Gerša, za Vjeru?
"Gospođo Revskaja?"
Nina je morala zaklopiti oči. Naravno, Viktor nije u stanu "skrivao" jantar od Nine nego od drugih, onako kako čovjek spremi vrijedne predmete na sigurno mjesto. Naravno. Ali onda, zašto nije Nini ništa o tome rekao? Vjerojatno je namjeravao. Možda bi joj bio rekao da je Nina bila kod kuće kad je prvi put donio jantarni nakit od Gerša. Ali njih oboje svladali su veći problemi: Geršovo uhićenje, presuda, premještaj u psihijatrijsku kaznionicu...
Nina je u prsima osjećala strašnu bol. Ako je dijete bilo Geršovo
— jedino bi to moglo objasniti zašto je Vjera učinila ono što jest. Sto onda znači da je zaista posjetila Gerša u logoru. Uistinu ga je voljela, zbog toga Viktor nije bio tamo, nije bio s njima, govorio je istinu.
Oh, Viktore.
Ili je to bio način na koji je Vjera uspjela dobiti posjet kod Gerša: dajući usluge Sergeju? Onaj grozni Sergej, tamo na pločniku. Kakva riskantna providnost.
Ali ne, jer kad bi dijete bilo Sergejevo, onda ga Vjera sigurno ne bi zadržala. Osim ako nije bila sigurna čije dijete nosi.
A ipak, ako je dijete bilo Geršovo...
"Gospođo Revskaja!"
Geršovo dijete, i Vjerino — a Nina nije za njega ništa učinila, samo je okrenula leda, požurila iz bolnice i ostavila ga tamo. A pozna¬vala sam mu roditelje bolje od ikoga drugog... Viktor i ja bili smo mu jedina veza s njima.
"Sad ću prekinuti razgovor i pozvat ću vam hitnu pomoć."
"Ne. Nema potrebe za tim. Molim te." Ali osjećala je kako joj srce galopira, s onim strašnim osjećajem panike. Sudbina, ne možeš joj izbjeći. O, Vjera. Dragi Gerš. I Viktor...
"Jeste li zaista dobro?"
"Molim, pričekaj malo. Pusti me da... razmislim." Ali ne, to nije bila sudbina. Kako to nije vidjela? Sergej je stajao pred njom... Nije sudbina nego okolnosti. Posvuda je vladalo nepovjerenje, šaputa¬nja i tajne. Svijet oko nje sastojao se od svakodnevnih malih izdajstava. Vjerojatno nije nikad vjerovala Viktoru, ne onako kako je mislila da vjeruje. Vjerojatno je taj crv sumnje uvijek bio u njoj, ukopao se u njoj, kao što je bio u svakoj osobi u odnosu na sve druge.
Nije bila sudbina, nego jednostavno neizbježno.
Drew sad progovori molećivim glasom: "Stvarno bih se osjećala bolje kad biste mi dopustili da pozovem liječnika."
"Uskoro dolazi moja njegovateljica. U pet sati." Nina je čula da joj glas zvuči slabašno.
"Onda... dobro." Drew je zvučala preplašeno. "Ali molim vas, nazovite me ako vam zatreba pomoć prije nego što stigne njegovate¬ljica."
S ono malo energije što joj je ostalo, Nina reče: "Da. Doviđenja."
CIJELOG POSLIJEPODNEVA GRIGORIJ se trudi shvatiti. Ako je točno ono što je Drew sugerirala, onda je muškarac kojega je smatrao svojim ocem netko sasvim drugi. Otac mu je skladatelj Gerštejn. A žena koju je smatrao majkom... Ali zašto je onda Nina imala ona dva komada nakita od jantara? I zašto se tako čudno ponašala prema njemu? Da se ne spominje ono što je rekla u intervjuu na Kanalu 4, ono da jantar potječe od Jelsinove obitelji. Zašto bi to rekla, ako nije točno?
Možda joj Viktor Jelsin nije rekao istinu — da mu je jantar dao Gerštejn (ili ga je uzeo od njega?). Ili ga je možda sam Gerštejn dao Nini Revskaji, možda je bio zaljubljen u nju. Ali ne, ne uz onu drugu, onu prelijepu ženu koja se na fotografiji naslanja na njega, dok mu je lice ozareno ljubavlju...
Grigorija je od te navale misli i pretpostavaka počela boljeti glava. Uzeo je tabletu protiv bolova, sjeo za stol i opet počeo čitati originalna pisma — ona za koja je tako dugo vjerovao da ih je napisao Viktor Jelsin. Primjerice, na početku je pisalo "molim te, oprosti mi", a Grigorij je uvijek pretpostavljao da je to zbog neke bračne svađe. I ona "velika mreža tako je široka i neizbježna" — često ju je zamišljao kao paučinu iz one druge, posljednje pjesme. Pa, možda i jest malo nategnuto... Ali što je s ovom istom slikom iz "Noćnog kupanja":
... sklonište ispod stabla. Zemlja je bila vlažna, a ti si se brinula hoćeš li moći očistiti suknju od smole. Još osjećam miris borovih iglica, i zimu skrivenu u njima, miris hladan i sladak, a ispod grana sjenoviti je hlad.
Grigorij nije morao pogledati pjesmu "Noćno kupanje" da bi u njoj čuo odjek tog pisma: Hlad s uzorkom pacvorka, sag od borovih iglica, kapljice sunca u cmogorićnoj smoli Zrak pjevuši...
To je zacijelo isti vrući dan ispunjen zujanjem kukaca. Hlad je od "sjenovitog" postao "s uzorkom pacvorka", a tu su i iste borove iglice. A "kapljice sunca u crnogoričnoj smoli" sigurno su u onoj smoli koja joj je zaprljala suknju:
Katkad pomislim zbog ovoga živim, zbog takvih dana, savršenih. Ali naravno borova smola, zaprljala ti je suknju.
Ta žutosmeđa smola, usporene suze, a stablo kao da je znalo kakva je budućnost.
Naravno, mnogi su ljudi opisivali kapljice kao tekuće suze. A pjesnik Jelsin ih je u "Noćnom kupanju" pretvorio u "kapljice sun¬ca". Baš kao i u svojoj posljednjoj pjesmi gdje spominje "jarki sunčev dragulj" i "drevne suze, poput srdaca, otvrdnule" — a Grigorij je siguran da to sve otkriva kako je Jelsin sunce i borovu smolu oslikavao kao jantar... Onaj jantar, uokviren zlatom. U pismu je to naveo kao "kapljice sunca". U tom je pismu bilo poezije. Možda ništa posebno, ali imalo je smisla smatrati da ga je napisao pjesnik — i to Viktor Jelsin.
Ali opet, pismo je bilo tako tužno, spomen "budućnosti" bio je tako sumoran... Jelsin ga je sigurno pisao nakon što se dogodilo nešto loše. Uhićenje njegova prijatelja Gerštejna... Nije li to ono na što se odnosila posljednja pjesma, "nemilosrdan vjetar" i "zveckavo stablo lijeske: Bis, bis!" Glazbena referenca, svakako, baš kao i u "Noćnom kupanju": "zrak pjevuši... nevidljivi slavuj, isuviše kasno, ponavlja svoju tvrdoglavu pjesmu..."

Grigorij je shvatio da se objema rukama uhvatio za glavu i čvrsto prstima pritišće kožu. Kao da će taj pritisak, stisak jastučića na vrhovi¬ma prstiju, možda osloboditi neku misao. Razmišlja o načinu na koji je pismo potpisano, "Tvoj i samo tvoj" — kako se Gerš mogao tako potpisati, ako je imao ženu i ljubavnicu? Ali opet, ljudi ne pišu uvijek pravu istinu. Naročito ne u pismu u kojem se ispričavaju.
Sjenoviti hlad onih grana i borova smola koja joj je zaprljala suknju. Čiju suknju? Zar je moguće da se tu ne radi o jednoj nego o više žena? Ili o dva para — o onim parovima s druge fotografije, gdje sjede ispred dače, uključujući i onoga tko ih je slikao. Nemoguće savršenstvo tog ljeta...
Prestani, Grigorije. Sjeti se što je Drew rekla: počni s onim što znaš.
Znao je da je pismo netko napisao, i to ženi koju voli. Ako je to bio Gerštejn, to bi onda objasnilo otužan ton, kao da je netko izgubio nekoga — ženu s kojim se nije oženio, onu ljepoticu s fotografije. To bi imalo smisla.
Je li moguće da su pisma poslana iz zatvora, jesu li zato bila skrušena?
Naša draga osoba V kaže da biste mogli zajedno otići na prijateljski izlet. Kako smo sretni što imamo takve prijatelje!
Ali molim te, draga — samo ako je vrijeme vedro. 1 ne zaboravi ponijeti osobnu iskaznicu. Stalno mi se u glavi vrti pjesma, ona o mužu kojem nedostaje žena kao što valu nedostaje obala — stalno i bez prestanka. Eto, toliko mi nedostaješ.
Prijateljski izlet. Grigorij se nikad nije mnogo pitao tko bi mogla biti osoba V. — mnogo je imena počinjalo tim slovom, ali sad se javila nova mogućnost: možda V označava Viktora Jelsina. A bila je tu i jedna rečenica o kojoj se Grigorij već dugo pitao: Ne zaboravi ponijeti osobnu iskaznicu. Čudno, a možda i nepotrebno upozorenje u vreme¬nu kad nitko nije izlazio iz kuće bez osobnih dokumenata. Osobna iskaznica se podrazumijevala, bila je nešto tako normalno kao i lisnica u džepu. Nije bilo potrebe da se to naglašava. Osim ako to nije bila šifra za nešto drugo. U tom slučaju su i riječi "samo ako je vrijeme vedro" zvučale kao šifra. Grigorij zaklopi oči shrvan osjećajima, a u glavi mu je tuklo.
Obje su mu se mogućnosti činile smislene, sad kad je Drew i Gerštejna uvukla u priču. Zaista se poklapalo da je to bio čovjek koji je na neki način bio uhvaćen, prognan ili kažnjen. Ali pjesme — one su bile Jelsinove. U to, barem, nije sumnjao.
A onda Grigoriju padne na pamet neobična misao, ali ipak joj je posvetio malo pozornosti. Nije li Viktor Jelsin možda pročitao pisma i posudio iz njih fraze i slike?
Ne. Nemoguće. Bio je pjesnik, nije trebao potkradati tuđu kores¬pondenciju.
Ali to su bile iste slike. Ili, ako ne baš iste, onda slične... Dovoljno slične da omoguće hipotezu na temelju koje se napiše seminarski rad i dobije ocjena A. Ali znači li to da je Jelsin krao od Gerša? Te su pjesme svakako drukčije od njegovih ostalih pjesama. Ipak ne toliko drukčije da bi ukazivale na to da su prepisane... Zašto bi to uopće učinio?
Možda nije namjeravao. Ali pročitao je pisma — možda ih je donosio onome kome su bila namijenjena? Kao neki glasnik iz zatvo¬ra? — i slike su ostale u njegovom umu. Naposljetku, to mu je bio najbliskiji prijatelj...
A možda uopće nije pročitao pisma nego je bio prisutan, s Ni¬nom Revskajom, koja je bila bliska prijateljica one druge balerine.
Znači i Gerštejn je bio tamo, dva para, u dači blizu rijeke, gdje su se sklonili od sunca ispod jednog bora.
Grigorij shvati da sve vrijeme grize usnicu. Polako je i duboko udahnuo da se smiri. Ali nije mogao prestati razmišljati i ponovo je gledao fotografije koje je uzeo od Drew, svoje fotografije koje je tako dobro poznavao i koje joj je s olakšanjem pokazao. Pokušao si je sve ponovo predočiti, ponovo ispisati priču u svojoj glavi — iako on nije nimalo sličio Gerštejnu, ništa više nego Jelsinu, Revskaji ili onoj drugoj ženi, ako smo već kod toga. Pa, imao je bradu sličnu Jelsinovoj. Ali njegove oči — morao je priznati: definitivno je u njima bilo nešto Gerštejnovo. A njegova usta, nije li tu vidio nešto nalik ustima Vjere Borodine? A njegove jagodice lica bile su toliko slične Nini Revskaji.
Gotovo se nasmijao zbog te ideje, sad ima četiri roditelja, umje¬sto dvoje. Šest, ako se pribroje Katja i Feodor. Njegovi dragi roditelji, najstvarniji od svih, za koje svako malo poželi da ih može opet vidjeti. I zašto je prošlost uopće bila važna? Život je za njega ovdje i sada. Tu je Drew, bila je točno pokraj njega. A on je pobjegao.
Grigorij pogleda na ručni sat. Iako je već prošlo pet, brzo je pose¬gnuo za telefonom i pokušao nazvati Drew u njezin ured. Kad se javila telefonska sekretarica, ostavio je poruku u kojoj se ispričava — ali znao je da to nije dovoljno. Odjedanput je bio očajan. Okrenuo se računalu i na internetu pronašao telefonski imenik za područje Bostona. Iako su u samom gradu bile tri osobe s imenom Drew Brooks, jedino za jednu nije navedeno da živi u zajednici s nekim. Grigorij odmah nazove taj broj.
Začuo je Drewin glas na telefonskoj sekretarici. Prvo je osjetio razočaranje zato što je nije dobio. Ali, rekao je sebi, sad je barem znao da je to pravi broj, prava Drew. Njegova Drew. Još jednom provjerivši adresu, Grigorij obuče kaput i krene u potragu za njom.
CYNTHIA ISPUSTI IZ ruke svoju torbicu i onu medicinsku i brzo pohrli prema Nini. "Dušice, izgledate grozno."
"Onda moj izgled pokazuje kako se osjećam."
"Zašto ste me zvali? Jeste li pozvali i liječnika?" Cynthia je već pružila ruku prema Nininom zapešću da joj izmjeri puls.
Ako je Vjera zaista posjetila Gerša u psihijatrijskom logoru i ako ju je Viktor zaista odveo tamo, onda Viktor nije imao tajnu vezu s Vjerom ni s bilo kojom drugom. Ne, Gerš ga je zamolio da mu pri¬čuva nakit kako ga Zoja ne bi uzela i kako bi ga mogao dati Vjeri. A madam — pa, ona je samo mislila kako će Nini pokvariti iznenađenje. Bilo je to njezino uobičajeno ponašanje zlobne svekrve. Vjerojatno nije ni znala kakvu je pomutnju uzrokovala.
"Puls vam je spor. Ali nije u opasnoj zoni." Cynthia je sad nešto tražila u medicinskoj torbi, izvukla je toplomjer i skinula s njega steri¬lizirani omot. "Kad ste se počeli loše osjećati?"
Kad joj nije ništa odgovorila, Cynthia gurne toplomjer Nini u usta.
"Možda ćemo morati otići u bolnicu", reče Cynthia. "Ne že¬lim riskirati kad se radi o vama." Nastavlja govoriti u tom tonu, o liječnicima, pregledima, bljedoći Ninina lica, ali Nina je više ne sluša. Razmišlja o Viktoru, koliko ga je samo mrzila u onim satima nakon Vjerine smrti. Kako je voljela Vjeru i kako je trebala znati, morala je znati, sve vrijeme, negdje duboko u sebi. Je li to bio razlog zbog kojeg sam, davno onda, pobjegla od onog mladića, od Grigorija Solodina, tako punog očekivanja na mojem kućnom pragu? Mora da sam i to također znala — da bi mi on ovo mogao učiniti, razotkriti mi istinu.
Dokle god nije sigurno znala, nije joj se činilo tako strašnim kad bi se zatekla da razmišlja, neodlučno, nevoljko, o onome kroz što je Viktor morao proći zbog nje. Da nisam otišla one noći, stvari ne bi izgledale tako sumnjivo. Ništa se ne bi moglo dokazati, ništa zbog čega bi izgledao kriv. Ja sam im dala razlog, Sergej nije ništa morao izmišljati. Kad zapravo nije bilo razloga da odem, nikakva razloga. Jer savršeno sam dobro znala koliko je Vjera voljela Gerša, znala sam što je voljna učiniti za njega. Ali tu je bio Sergej, užasni Sergej, tamo na pločniku... Vjerine riječi: Rekao je da bi mogao povući neke veze. Vjerojatnost, slučajnost svega — da se našao tamo baš u tom trenutku.
Da ga barem nikad nisam vidjela, životi bi nam možda bili druk¬čiji. Onaj pogled u njegovim očima: bijes, tuga i odmazda. I Polina, koja poput duha visi nad vratima...
Nina je bila svjesna da se u njoj događa nešto očajničko, neka mahnita potraga da nađe izlaz — neki način da se uvjeri kako ništa od svega nije bilo tako strašno. Misli su letjele, javljale se kratke slike onoga što je moglo biti i onoga što se umjesto toga dogodilo. No, bila je tu i Inga, reče Nina u sebi i osjeti tek malo olakšanje. Da Nina nije otišla, nikad ne bi bila u stanju, nakon svega što se dogodilo, osigurati Ingi mjesto u Bonnu. Barem je to bilo nešto.
Cynthia je ispružila ruku i briše Nini suze, pazeći da joj je ne sruši toplomjer koji drži u ustima. Nina se ne buni; bol koju joj nanosi svaki pokret postaje previše za nju. boli je čak i kad pomakne najmanji mišić.
Kad joj je izvadila toplomjer i uvjerila se da se Nina neće srušiti iz kolica, Cynthia privuče stolicu i sjedne pokraj nje. A onda je jedno¬stavno ispružila ruke i uhvatila Ninine i držala ih u svojima. Lice joj je bilo mirno, a Nina s iznenađenjem pomisli: Eto to je suosjećanje.
"Vrlo si ljubazna prema meni, Cynthia. Ne zaslužujem to."
"Zar ćete opet o tome? O tome što zaslužujete, a što ne?"
"Užasno sam pogriješila."
"A ja sam vam nekidan rekla ono što znam o pogreškama. Da nikad nije kasno da se isprave."
"Naravno da je kasno. Ti su ljudi mrtvi." Svi oni, zbog mojih pogrešaka, ne samo Viktor i Vjera, nego čak i Vjerini roditelji. Susjeda mi je rekla... Čak i Ninin ujak. Ostao je trag mrtvih tijela. Naravno da je prekasno. Tih ljudi više nema, nitko nije ostao, a bez ikakva razloga. Sve što je iza njih ostalo jesu sjećanja — u mislima žene tako krhke da ni jedan dan ne bi mogla preživjeti bez Cynthijine pomoći. "Ne mogu si sama ni suze obrisati pa kako onda da popravim svoje pogreške?"
Cynthia joj samo stisne ruku.
Vjerina ruka u njezinoj, onoga dana na audiciji u Boljšoju...
Nina sklopi oči. "Tko će se drugi, kad ja umrem, sjećati tih lju¬di? Bili su to stvarni ljudi." Zvučalo je glupo izreći to na taj način, nije to uopće htjela reći. Ono što je mislila bilo je da joj se činilo zločinom što su njihove misli, njihovi životi — sama činjenica njihovih života, istine njihovih života — bili izgubljeni zajedno s njima. Nije bilo nikoga tko će sačuvati istinu o tome tko su oni. Tko su nekada davno bili. Razmišljajući o tome, u Nini se nešto iznenada trgnulo.

"Cynthia", reče ona i širom otvori oči, dok joj je neka energija ulazila u tijelo. "Molim te, odvedi me do mojeg pisaćeg stola." Neke misli se pojave tako jasne, kao da su odgovor koji je uvijek čekao neg¬dje duboko u vama.
"Je li ovako dobro?" upita Cynthia dok je vozila Ninu u koli¬cima u radnu sobu. "Sigurni ste da se osjećate bolje?"
"Da, hvala ti. Velika ti hvala. Trebat će mi tvoja pomoć oko nekih stvari." Zamislila se na trenutak, a onda skinula poklopac naliv¬pera. Morala je napisati pismo, zajedno sa službenom izjavom, morala je obaviti jedan telefonski poziv, i na tren se zapitala gdje da počne. Toliko je toga bilo za reći. Više nego što će biti u stanju reći, barem ne u jednom obliku komunikacije. Ali morala je negdje početi. Nagnula se naprijed i spustila vrh pera na papir.
Dragi Grigorije, počela je. Želim ti ispričati sve o tvojoj prekrasnoj majci.
PRVO ODREDIŠTE BILO im je Berlin, gdje su Nina i Jurij trebah ple¬sati najpoznatije odlomke iz Tmoružice. Neće imati vremena čak ni gledati izvođače koji slijede poslije njih; čim završe moraju krenuti kako bi sutra ujutro bili u Varšavi.
Nini je žao što nije imala vremena ništa isplanirati. Niti dobro promisliti. U kutijici od malahita, koju je stavila na dno kazališne torbe, još uvijek skriva kuglicu zarolanog papira koji joj je dala ona starica u Zapadnom Berlinu (a podaci su sada stari, možda i zastarjeli). Unutra su i druge sitnice: privjesci za sreću, igla i konac, ukosnice, vrpce i tube s kazališnom šminkom — i kutijica kreme za lice, u koju je ugurala dragulje uzete od madam. Tu je i češalj od kornjačevine, zajedno s nekim starim i običnim češljevima bez dijamanata. Koma¬de jantara ušila je u porube debelog džempera na kopčanje. Ako će nekoga trebati malo potaknuti, ona je spremna.
"Opet sanjariš", reče joj Jurij uz prijateljsko tapšanje po glavi. Nalaze se u sobi za zagrijavanje, Jurij je u svojem prinčevskom kosti¬mu, a Nina sva blista u kratkoj baletnoj suknjici i s tijarom na glavi. Napudrala je vrat i leđa, a vunene nazuvke za grijanje povukla sve do bedara kako joj se mišići ne bi zategnuli.
"Oprosti. Ne brini, spremna sam."

Ponavlja te riječi i u sebi, čak i kad su izveli pas de deux i varija¬cije, čak i nakon što je publika na nogama i baca bukete na pozornicu, čak i nakon što je požurila iza pozornice u garderobu za "zvijezde", a koju su joj dodijeli za tu večer. Odmah do velike zajedničke garderobe za ostale plesačice; Nina ih čuje kroz vrata koja ih dijele.
Na vratima koja vode u hodnik začuje se brzo kratko kucanje. Šef baleta glasno viče; "Bez odugovlačenja! Odlazimo za dvadeset minuta!"
Nina sklopi oči i pokuša misliti. Mo ode iz ovog grada s nje¬govim ne tako strogim patrolama, s njegovom blizinom do slobode, šanse će joj postati još manje. Ima onaj komadić papira i zna gdje može naći onu ženu, trgovkinju. Ne, ne smije otići iz grada s ostalima. Mora pronaći neki način.
Ako izađe iz ove sobe, vidjet će je. Ali nema se kamo ni sakriti osim, naravno, u susjednu tuš kabinu — prvo mjesto gdje će svatko pogledati. A ako prođe kroz ona druga vrata u zajedničku svlačionicu, pa, ako ništa drugo, prostorija je prepuna plesačica i bit će veći dio vremena zauzeta jer tu će uvijek netko biti.
"Dvadeset minuta!"
Vrata između dviju svlačionica od jeftina su drveta i čak ne pri¬anjaju dobro u dovratak; svjetlo prodire kroz pukotinu, a čuju se i zvukovi užurbanog kretanja. Nina čuje jednu djevojku koja kao da stoji pokraj nje, govori nešto uzbuđeno na njemačkom, a onda čuje drugu kako se smije. Sigurno imaju toaletne stoliće potpuno na kraju reda.
Približila se da proviri kroz pukotinu. Jasno vidi, iako je prostor osvijetljen prigušenim svjetlima: u sredini sobe nalazi se velika kružna vješalica za kostime, a duž zidova toaletni su stolići uokvireni golim žaruljama. Posvuda razbacana odjeća i kostimi. Dvadesetak ili trideset djevojaka navlače krute bijele baletne suknjice, stavljaju na glavu vjenčiće od perja, koje im se spušta sve do obraza. Labuđe jezero. Tako je; jedan od baletnih majstora Boljšoja ove je godine gostujući regisseur i postavio je tu predstavu za Berlinsko kazalište već početkom godine. Večeras izvode drugi čin.
Kad samo pomisli da je ona, Nina, još prije pet godina bila jedna od tih djevojaka. Nekad joj se čini kao da je bilo jučer, kako je samo željno pogledom tražila svoje ime na rasporedu uloga, kakva radost kad je malo promaknuta od djevojkelabuda do mlađe labudice, od rezervne plesačice do toga da pleše u alternaciji. A ipak sad više ništa nije isto kao onda — iako pet godina nije tako dugo razdoblje.
Uopće nije dugo.
Kao da je bilo jučer.
I onda joj se pojavi jedna misao. Prislonila je oko do pukotine na vratima, gdje može vidjeti dvije najbliže djevojke kako razgovaraju i smiju se. Većina ih je mlada, vjerojatno su tek unovačene, tek su nedavno diplomirale. Iz njihovih lica ne može se mnogo više zaklju¬čiti.
Nini mozak ubrzano radi, pita se, planira. Kad se druga djevojka udaljila, Nina pokuša pročitati nešto s lica one koja je ostala do vrata, kao da jednim pogledom može znati hoće li se usuditi riskirati ili ne. Nešto u djevojčinim očima, u njezinu izrazu lica, govorilo je Nini da bi joj ideja mogla upaliti. Nije imala vremena razmišljati je li u pravu; druga djevojka mogla bi se vratiti svakog trenutka. Nina prinese usta pukotini. "Psst!"
Čini se da je djevojka nije čula.
Nina zastane, malo promisli. A onda, glasnije... "Psst!"
Djevojka ju je čula. Zaustavila se usred pokreta i pogledala prema vratima. Nina ih tek malo odškrine. "Dođi!" šapne, nadajući se da djevojka razumije. "Brzo!" A onda na djelić sekunde primakne glavu do prostora između vrata i dovratka, čak otvori vrata još malo kako bi djevojka mogla vidjeti tko je zove. "Bitte! Požuri!" Onda je zakoračila unatrag i ponovo zatvorila vrata, kako netko u onoj drugoj prostoriji ne bi primijetio.
Na tren ništa se ne događa. A onda s druge strane vrata dođe šapat, vrlo, vrlo tih, na ruskom s njemačkim naglaskom. "Što želiš?"
"Bitte, pomozi mi. Bitte, dođi ovamo."
Onda joj sine ideja. Okrenula se prema kozmetičkoj torbici da nađe jedan od onih dragulja, najveći dijamant od svih, koji je utisnula u kutijicu s kremom za lice. Nina ga obriše i opet otvori vrata, naj¬manje što se moglo, tako da djevojka vidi dijamant na dlanu njezine ruke. Na ruskom joj reče: "Dat ću ti ovo."
Iako se djevojka trudi da izgleda kao da navlači čarape, oči joj skreću prema odškrinutim vratima i razrogače se kad ugleda dijamant. Očito je da još nikada nije nijedan vidjela izbliza.
"Bitte", šapne Nina. "Molim te, pomozi mi."
Opet tišina. Činilo se da je prošla minuta. A onda, brzo poput muhe, djevojka klizne u Nininu garderobu i brzo za sobom zatvori vrata.
ZGRADA U KOJOJ je Drew živjela nalazila se na vrhu brežuljka Beacon Hill, gdje su, Grigorij je to znao, čak i skupi stanovi imali male sobe s niskim stropom, trošnim vodovodnim cijevima i uopće nisu imali praonice rublja. Naposljetku, bio je to najstariji, povijesni dio grada, na neki način samo središte Bostona — samo jedna stanica podzemnom željeznicom dijelila ga je od Cambridgea preko rijeke ili se laganom šetnjom preko parka Commons moglo doći do Downtown Crossinga ili brzim hodom do Back Baya. Stojeći na pločniku od crvene cigle i tražeći Drewino ime na zvonima koja su izgledala prastara, Grigorij je bio svjestan sebe kao dijela kontinuuma započetog davno prije nego što je ova zemlja napučena, prije prvih kocaka kaldrme, prije nego što su prva iskrivljena prozorska stakla gledala na te iste uske ulice. Koliko je mnogo drugih zbunjenih, nesretno zaljubljenih, možda budalastih muškaraca stajalo na ovim istim brdovitim ulicama, možda upravo na ovom uglu ili ispred iste ove zgrade, i skupljalo snagu za razočaranje?
"Tko je?"
Njezin glas — Drewin glas.
"Ja sam. Grigorij. Došao sam se ispričati."
Neizdrživa tišina. Ali onda njezin glas reče: "Dođi gore."
Kad je stigao na vrh stubišta, ona je stajala na vratima, u onoj haljini u kojoj ju je već jedanput vidio, u zelenoj pletenoj haljini, ali bez čizama i čarapa, bila je bosa na izgrebenom podu. Grigorij zastane jer se bojao prići. "Žao mi je što sam onako odjurio. To nije nalik na mene."
Bez riječi ga je pozvala rukom da uđe.
"Morao sam otići i pogledati ona pisma", objasni on. "Ono što si rekla o tome tko ih je napisao, i kome... To je imalo smisla. Iako, mislim da još imam neka pitanja o pjesmama."
Kimnula je i kratko rekla: "Dođi, sjedni."
Sjeo je do nje na veliki, pomalo udubljen kauč. "Ali vidiš, kad sam ti rekao da mi je rođak dao onu torbicu s pismima, fotografijama i lančićem, prešutio sam da mi je to zapravo dala majka. Ona koja me je usvojila. Rekla je da je torbica pripadala mojoj biološkoj majci."
"Ah." Drew je promijenila izraz lica. "Sad razumijem."
"Zato se osjećam glupo. Sve vrijeme mislio sam da sam... netko drugi."
Drew je polako kimnula glavom.
"Stvorio sam cijeli mit o svojoj prošlosti. Uvijek sam gledao unatrag, nastojeći graditi na nečemu za što se sad ispostavilo da nije istina. A... roditelji su mi umrli dok sam bio mlad i koliko god su mi nedostajali, imao sam sreće što sam upoznao svoju suprugu, postala je moja obitelj — a onda sam je izgubio. A sad, danas, čini mi se kao da sam opet nekoga izgubio. Onu drugu obitelj koju sam mislio da imam." Na trenutak se zamislio i kratko se nasmijao. "Glupo je, znam. Ali imao sam tu drugu zamisao o tome tko sam. I sve to zbog ljudi za koje sam mislio da su mi biološki roditelji."
"Nije glupo. Savršeno je prirodno. Ali kako to zapravo mijenja situaciju?"
"Pretpostavljam da se samo promijenila moja vjera u vlastitu de¬struktivnu moć." Grigorij se kratko nasmije. "Toliko toga sam krivo protumačio. Možda sve."
Drew ga je pogledala. "Tražim sličnost. Da vidim hoću li u tebi vidjeti Gerštejna ili onu lijepu balerinu." Blago se nasmiješila. "Ali vidim samo tebe."
Kakva nevjerojatna ljubaznost. Grigorij osjeti nešto gotovo bolno u prsima. "Znaš što bih sada želio?" upita je. "Volio bih da sam zadržao onaj privjesak."
Razočaranje na njezinu licu.
"Što je?"
"Ne misliš to ozbiljno, zar ne ?"
"Pa, ne, ne zapravo. Jer onda ne bih nikada upoznao tebe. Samo sam htio reći da" — na trenutak se zamislio — "pa, što bi bilo kad bih ga želio... povući s dražbe? Je li to moguće?"
"Pa, jest. Uz plaćanje globe. Trideset pet posto od prosječne procijenjene vrijednosti. Znači da bi za privjesak to bilo... da vidim..."
"Ne, ne, ne brini." Osjećao se glupavo što je opet postao senti¬mentalan, a smisao svega je ionako bio da se riješi te stvari. Ali ipak, nije mogao a da ne upita: "Ljudi to rade, zar ne? Povuku stvari."
Drew kimne glavom. "Ponekad u kući povuku stvari zato što se zagube, ili ako ih pri popisu robe ne mogu naći, onda se nećemo ni potruditi da ih prodajemo. Ali, eto..." Spustila je pogled, čelo joj se naboralo i na trenutak Grigorij se zabrinuo da ona ozbiljno razmišlja
o tome da namjerno izgubi privjesak. Učinila bi to za mene, pomislio je, to je fantastično, znajući da ipak nije baš tako.
"Molim te. Drew, ne brini. Rekao sam da ću ga donirati i to i dalje želim. Zaista. Samo sam se pitao jer mi je palo na pamet da... bi na tebi vrlo lijepo izgledao."
Široko se nasmiješila, a crte lica razvukle su joj se do kutova očiju.
"Sad znaš", nastavi on, "puni razmjer zbrke kad se radi o povi jesti moje obitelji. Pričaj mi o svojoj obitelji. Imaš li braće i sestara? Jesi li bliska s roditeljima?"
Ispričala mu je kako je odrastala kao kći jedinica, o ocu bizni¬smenu, koji je rođen i odgojen u Britanskoj Columbiji, o majci rođe¬noj u Finskoj, koja je odrasla u New Yorku. Na neki je način tijekom odrastanja najsnažniju vezu osjećala sa svojom bakom, s majčine stra¬ne. "Ne znam zašto, ali uvijek sam bila bliska s njom. A moji rođaci uvijek govore da imamo istu osobnost. Iako je ona živjela potpuno drukčijim životom nego što je moj." Drew mu je dalje ispričala o baki Riitti, da je odrasla na selu, preselila se u grad i kako se poslije smrti čovjeka koji je bio njezina jedina velika Ijubav — oca Drewine maj¬ke — udala drugi put. Za liječnika specijaliziranog za plućne bolesti, kojeg su pozvali na specijalizaciju u jednu njujoršku bolnicu. "Tako su završili u Americi."
Drew se malo trznula. "To me podsjetilo na dnevnik, koji sam ti spomenula. Od oca moje majke. Danas je stigao." Skočila je da ga donese — ali ponovo je sjela i čini se da razmišlja. "Znaš, na neki način čudesno je to što si danas otkrio, o tome tko su zaista bili tvoji roditelji. Ili prema našem mišljenju, tko su možda bili."
"Stvarno?"
"Da. Jer iako njima nije uspjelo, na kraju to možda tebi pođe za rukom. Imaš priliku živjeti ono što oni nisu mogli. Stvoriti vlastiti život. Svoju obitelj."
Grigorij osjeti kao da mu se nešto para u prsima, srce mu se slamalo, ali istodobno se punilo nečim. Ispružio je ruke prema Drew i prošao joj prstima kroz kosu. Tijelo mu se sada sjetilo onoga što je zaboravilo, kakav je to osjećaj kad osjetiš bol čežnje, kad trebaš tu drugu osobu, prelaziš joj prstima niz leda, dodiruješ male neravnine kralježnice, izgubiš se u vremenu, kad su sati kao minute. U nekom trenutku Drew je ustala i odvela ga u spavaću sobu, a ono što ga je naj¬više zaprepastilo bila je jednostavnost svega, čak i kad mu se činilo da su počeli nešto krajnje posebno što još nikad nitko prije nije pokušao.
SAD KAD SE NALAZI u zajedničkoj garderobi, čuje šefa baleta kako je zove imenom, pred onim drugim vratima, kako ih silovito otvara i zatvara izlazeći iz garderobe za "zvijezde". Nije prošlo dugo, a onda su on i predstavnik Komsomola i direktor kazališta zajedno počeli hodati hodnicima, štropoćući gore i dolje po stubama. Dvaput su pogledali u zajedničku garderobu uz negodovanje asistentice kostimografa i nekoliko polugolih djevojaka. Nisu objasnili što žele, koga traže — možda trudeći se da sačuvaju iluziju kako se ništa strašno nije dogodilo. Oba puta Nina je bila u kostimu labudice, s perjem iz vjen čića koje joj je padalo preko ušiju i obraza, i bila je sagnuta nad svojim baletnim papučicama kao da šiva vrpce sa strane, pognutih ramena, što je za nju bio potpuno nepoznat osjećaj. Velika okrugla vješalica za kostime u sredini prostorije puna je cifrastih baletnih suknjica, koje vise naopako i na taj način je zakriljuju. Nini zdesna, ispod kaputa djevojke koja joj je pomogla, nalaze se njezine cipele, džemper i koz¬metička torbica.
Već je obuzima sumnja. I osjećaj krivnje zato što je potkupila jadnu njemačku djevojku da pristane na njezin plan. Koliko vrijedi dijamant, bez obzira na veličinu, ako djevojku uhvate, ako itko otkrije da je pomogla Nini? Srce joj tone u prsima zbog brige za djevojku, a i za sebe.
Ne smije izgubiti živce. Glumeći veliku pažnju, saginje se prema svojim nogama i masira listove, dok se oko nje vrte plesačice. Prvi put u životu cijeni veliku narcisoidnost balerina jer svaka je djevojka u ovoj svlačionici zainteresirana isključivo za sebe, za svoj kostim, kosu, šminku, i jedva primjećuje druge. Kad god joj se učini da netko gleda prema njoj, Nina nešto popravlja na vjenčiću od perja ili kosu skuplje¬nu u punđu, uvijek nešto oko lica, čak i onda dok je zajedno s ostalim labudicama vode prema vratima za ulaz u prostor iza pozornice.
Onda je došlo do nekog komešanja na drugoj strani hodnika. Nina prepoznaje glas šefa Boljšojeva baleta. "Sto je to? Jesi li sigu¬ran?"
"Otišla je", odgovori muški glas s jakim naglaskom. "Franz mi je upravo rekao. Žena upravo u takvom kaputu koji si opisao."
Treći muški glas prosvjeduje na njemačkom. "Nije znao", pro¬vodi onaj drugi, dok njegov kolega Nijemac nastavlja. "Kaže... da bi se mogao zakleti da je to bila plesačica koju stalno viđa. Izgledala je kao da odlazi kući poslije predstave."
Šef Boljšoja reče: "Brzo, krenimo."
Nina osjeti kako se nešto u njoj opušta, iako je sigurno da zgrada još vrvi stražarima. Da ne spominje kako je sad u stupici, s djevojkama iza pozornice, s gomilom labudova koji čekaju da nastupe — i koli¬ko se god nastojala sakriti među njima prije nego što se iskrade van, vjerojatno je se ipak može prepoznati, potrudi li se netko baš dobro pogledati. Ali nitko ovdje nije nikada vidio Ninu izbliza, a sigurno će se svi usredotočiti na dvoje glavnih plesača (prvo na Siegfrieda, a onda na veliki ulazak Odette) prije nego na mnoge labudove koji ih okružuju; ljubavni je duet vrhunac, a prave zvijezde nikad ne gube pozornost publike. Pa čak ako i neki veliki Ijubitelji baleta u publici primijete Ninu, kazališni stražari vjerojatno ne znaju kako ona izgleda. A kad odu šef baleta i njegov pomoćnik, ovdje će biti još manje ljudi koji su je ikada uživo vidjeli. Samo kad bi mogla naći načina kako da se iskrade van.
Djevojka, Berlinčanka, njezina spasiteljica, rekla je Nini svoj broj u redoslijedu plesačica — a igrom slučaja bila je pri dnu baletne skupine pa Nina nije morala plesati "Ples mladih labudova". Djevoj¬ka je zaista bila početnica. Nina zauzme njezino mjesto i učini joj se kao da se vratila natrag kroz vrijeme, u svoje rane dane, kad je stajala nervozna i gotovo omamljena, a svuda oko nje šuštale su krinoline i til. Ali večeras je preplašeno drhtanje koje mora odglumiti, za Ninu stvarnost - nije samo nervoza nego prava strava. Shvatila je da se ska¬menila od straha.
Prvi put u mnogo godina morat će plesati u skladu s ostalima, pažljivo i koordinirano voditi ruke i noge, čak i kut pod kojim će nakriviti glavu, svaki njezin pokret mora odgovarati onome njezinih kolegicalabudica — ne smije iskakati, ne smije pokazati osobnost ili nadarenost, mora biti suprotnost primabalerini. Na neki način veče¬rašnja uloga najveći je izazov njezine karijere: kako zaboraviti naučeno svih tih godina, kako sakriti upravo one kvalitete zbog kojih je postala zvijezda, kako da bude dobra, ali ne previše. Moli se u sebi da će joj tijelo znati što treba raditi, da će se obuzdati, potisnuti svoju izvrsnost - i da nitko neće podrobnije gledati novog labuda negdje u pozadini. Na trenutak to joj se čini moguće. Čak i ovdje, dok su nagurane jedna do druge iza pozornice, dok su druge labudice previše zaokupljene svojim vrpcama na papučicama i ukosnicama a da bi među sobom primijetile neko nepoznato lice. I scenski su radnici zaposleni, skrbe za rekvizite, osvjetljenje, zastor, tako da nitko od njih ne obraća pozor¬nost na plesačice.
Nina drži glavu spuštenom, pravi se da popravlja perje. Ako je ijedna od djevojaka primijeti, govori sama sebi, samo će joj samouvjere¬no namignuti, kao da je sve to isplanirano, ništa drugo nego mala šala. Ali za to nema potrebe: evo njihova šlagvorta i Nina sa svim ostalim djevojkama izlazi na pozornicu.
POZNATA ČETVORINA SUNČEVA svjetla protegnula se preko izblije¬djele ljubičaste deke. Prolazeći u žurbi. Drew zgrabi svoju torbicu i reče: "Znaš, danas će cijeli dan biti ludnica." Iako je dražba počinjala tek u četiri, morala je još mnogo toga napraviti do tada.
Grigorij kimne glavom i uzme svoj kaput s kvrgava kauča. "Jedan prijatelj i ja namjeravali smo svratiti na dražbu. Ali ne brini, znam da ćeš biti u poslu."
Drew se morala nasmiješiti, vidjevši ga tu. "Dođi poslije do me¬ne. Poslije će mi trebati samo sat vremena da sve završim."
Koliko god joj se činilo prirodnim da to kaže, Drew osjeti uzbur¬kane emocije, nešto između straha i uzbuđenja, i neku vrstu nevjerice.
zato što je to bila ona, Drew, koja je napravila taj korak prema novoj osobi. Čak i to što je sada tu s njim, u svojem domu, pruža joj ne samo osjećaj topline nego i izloženosti - njezino je biće ogoljelo i ranjivo. Osjećala se kao da ju je netko izribao četkom i sad je čista: stara se koža ogulila, a razotkrivena je ona nova i nježna. Tu ima podjednako mnogo potencijala za bol koliko i za nježnost i Ijubav.
Grigorij joj je pridržao kaput i zastao da je pogleda s blagim osmijehom. Upravo su namjeravali izaći iz stana kad je naglo stao. "Htjela si mi nešto pokazati. Dnevnik tvojega djeda."
"O, tako je!" Paket je stigao baš jučer. Bila je to mala pod¬stavljena omotnica koju joj je poslala majka. Činilo se da je prošlo sto godina otkad je spomenula dnevnik. Čak se i današnji dan činio stotine kilometara daleko od jučerašnjeg.
Dnevnik je bio mala, četvrtasta knjižica, dovoljno tanka da stane u džep kaputa. Pokazavši ga Grigoriju, Drew se raznježi već samim prelistavanjem mnogih praznih stranica pri kraju. "Umro je nedugo nakon što ga je počeo pisati. Sjećam se kad mi ga je baka pokazala."
Grigorij ga nježno primi i pogleda prvu ispisanu stranicu, a onda kimne glavom kao da želi reći da on to može učiniti. "Mogu li ga uzeti sa sobom?"
Rekla mu je da može i izašli su iz stana i zgrade, zakoračili na Ulicu Myrtle te se našli u gotovo vrućem danu, a zrak je bio pun slatke proljetne vlage. Roditelji su šetali s djecom prema igralištu, a kapu¬ti su im na povjetarcu bili raskopčani. Čovjek nikad ne bi pomislio da je još prije dva dana padao snijeg, jedna od onih ožujskih oluja u posljednjem trenutku, kad su debele i vlažne pahulje napravile veliku zbrku prije nego što su se brzo otopile.
Osjećajući toplinu njegove ruke u svojoj. Drew s Grigorijem krene niz Ulicu Joy prema parku Common, tako da on može sjesti na liniju Green Line i odvesti se kući. I makar bi se i Drew voljela s njime voziti vlakom one dvije kratke stanice do Bellera, jednostavno zato da što duže ostane s njim, odlučila je ići pješice. Dan je vedar i sunčan, a zrak gotovo vruć i ona je željela uživati — daleko od gužve nepoznatih ljudi i buke prometne špice — u tom novom, neobično smirenom ushitu, zbunjujućem osjećaju da je nekako, napokon, uspjela stići tamo gdje je trebala.

TIJELO SE SJEĆA.
Kao što mačka instinktivno pamti put do kuće, pomislila je Nina poslije u garderobi, dok je u žurbi puštala da joj baletna suknjica klizne s bokova. Svaki joj se pokret vratio kao da se radi o disanju, kao da pije vodu, savršeno prirodno. Nikad nije bila toliko zahvalna vlastitom tijelu, poznatoj toplini reflektora na pozornici, nezaboravnoj glazbi koju su njezini mišići znali napamet.
Ali sad su joj ruke i prsti nespretni dok žuri navući suknju, cipele i džemper na kopčanje. Ostale djevojkelabudice ostale su tek minutu duže na pozornici i Nina jednostavno ne smije riskirati i zadržati se ovdje duže. Čuje svoj brz i zabrinut dah dok uvlači ruke u rukave svojeg novog kaputa — zapravo onoga koji pripada djevojci balerini, i koji nije tako lijep kao njezin, ali u tome je, naravno, stvar. Ona mora opet nestati. Sad barem nema ni znaka od šefa baleta ili iko¬ga iz Komsomola; zacijelo se više nisu vratili, nakon što su krenuli u potragu za njom.
Ugledavši strelicu u dnu hodnika koja je upućivala na izlaz, Nina uzme kozmetičku torbicu i oprezno izađe iz garderobe. Požurila je pre¬ma prvom križanju dvaju hodnika i krenula manjim, užim i mračni¬jim, sklonila se tu i čekala. Ubrzo je čula glasove, neka manja skupina približavala se drugim hodnikom. Kad su prošli pokraj nje, provirila je i gledala ih kako izlaze iz zgrade. Doista, tamo je stražar, iako nije zaustavio nikoga iz te skupine, čini se da ih zna ili barem zna da nitko od njih nije Nina.
Sad se hodnik ispunio veselim djevojačkim glasovima mladih balerina. Završile su za večeras i vračaju se u svlačionicu. Prošlo je svega nekoliko minuta prije nego što su se opet pojavile i počele napuštati zgradu u manjim grupicama, hihoćući se i brbljajući dok se kreću pre¬ma vratima i izlaze. Možda ipak nijedna od njih nije primijetila Ninu. Ne, sigurno je morala biti neka... Misli joj jure glavom, puls joj ludo tuče, čeka. Kad je naišla veća skupina plesačica, odlučila je pokušati dok budu prolazile pokraj nje.
Brzo je iskoračila i žurno im se pridružila, kao da je samo još jedna bezimena plesačica koja jedva čeka da završi s današnjim danom. Sad su stigle do vrata, gdje stoji naoružani stražar.





Ponašaj se prirodno, ne žuri, ti si balerina koja odlazi s posla, sa svojim kovčežićem s potrepštinama... Kad su se djevojke točno ispred nje nečemu nasmijale i ona se široko nasmiješila kao da je i njoj smiješno. I kao u snu prolazi pokraj umornog stražara, koji ne zaustavlja nijednu od njih da bi je što pitao.

Dražbovni predmet 108
Koktelprsten od safira i dijamanta. Safir brušen u princes stilu okružen s 10 malih dijamanata (ukupna težina 1/3 ct., oznaka boje I, čistoća VSI) i 20 pravokutnih safira (ukupna težina 2/3 ct,) tamnožuto 18-karatno zlato prstena, veličina 6 1/4.
960—1.090 $

ŠESNAESTO POGLAVLJE
Tek kad je stigla na posao shvatila je da je zaboravila svoj prsten od granata.
Na tren se Drew osjetila iznenadno i potpuno gola. Bio je to prvi put da u posljednjem trenutku nije primijetila da ga nema i vra¬tila se po njega. Da potpuno zaboravi na prsten i baš danas od svih dana... Drew nije željela biti praznovjerna, ali čak i kad je slegnula ramenima zbog tog malog propusta — i sjela za stol da uključi raču¬nalo pripremajući se za najnoviji val elektroničke pošte — osjetila se nekako ogoljelom jer nije imala svoj prsten.
Na vrhu prispjelih pisama bila je još jedna proslijeđena poruka od njezine majke. Ovaj put bila je to poruka o dobrotvornom sku¬pljanju sredstava koje je organizirala majčina prijateljica Laurie, čiji će sin trčati u Bostonskom maratonu kako bi skupio novac za djecu u Ugandi, oboljelu od AIDSa; u poruci je bila i adresa na koju ste mogli donirati sredstava za taj fond. Iako je poruka sama po sebi bila nedužna. Drew se sjetila najnovije informacije koja je majci kao slučaj¬no prešla preko usana: da su Eric i Karen, koja je očito bila trkačica, i to na duge staze, počeli trenirati za Dublinski maraton iduće jeseni. Drew se ponovo naljutila i na tren pomislila da majci napiše kratki podsjetnik i kaže da ako već mora slati takva elektronička pisma, neka ih šalje na njezinu privatnu adresu.
Ipak nešto ju je spriječilo — zaustavilo sam impuls u njoj. Imalo je veze s Grigorijem. Nije to bila samo sreća koju je osjetila kad bi pomislila na njega, već također ono što joj je jučer rekao o svojim roditeljima, usvojenju, o svojoj čežnji i zbunjenosti i toj dugoj, razočaravajućoj potrazi. Kako je samo Drew bila sretna što ima majku — ovu majku, nalik na mnoge druge, koju je voljela i kudila. Imala je sreće što je kroz svoju majku mogla iskusiti isprepletenu zakučastost velike, i duboko slojevite, Ijubavi.
Naposljetku, i njezina je majka pretrpjela takve osjećaje. Drew je pomislila na baku Riittu, da je čak i ona — sa svojom snažnom voljom, svojom neumoljivom izravnošću, svojom vječnom zalihom intimnih priča — morala povremeno razljutiti svoju kćer. Nije li to bio razlog zbog kojeg je Drewina majka tvrdoglavo ignorirala veći dio svoje prošlosti? Okrenula je leđa materinjem jeziku i svojoj povijesti. Izbrisala je i posljednje ostatke svojeg inozemnog podrijetla i nazvala svoju kćer "Drew".
Razmišljajući o tome Drew osjeti nešto drugo osim uobičajenog rezigniranog razumijevanja. Uzela je telefon i nazvala roditelje.
Kad se javila majka. Drew joj je najprije zahvalila na tome što joj je poslala dnevnik. "Već sam ga dala prevesti."
Žustrim, vedrim glasom, kao da to nije nimalo važno, majka reče; "Pa, morat ćeš mi reći što ćeš saznati."
Drew predloži ono o čemu je već neko vrijeme razmišljala. "Mi¬slila sam da bismo ga mogle zajedno pročitati."
Majčino iznenađenje bilo je čujno.
"Mislila sam donijeti prijevod sa sobom kad vam dođem u po¬sjet", nastavi Drew.
"O! Znači dolaziš ovamo?"
"Mogla bih doći na tatin rođendan." Ta joj je ideja tek sad sinula. "Zato jer pada u nedjelju, a ja imam slobodan ponedjeljak zbog Dana domoljuba*"
"Dan domoljuba..."
"A mislila sam mu kupiti za rođendan..."
"Bit će presretan što dolaziš!"
Drew je čekala da i majka kaže da je i ona presretna. I premda se razgovor nastavio i nije to baš rekla tim riječima, ton njezina glasa otkrivao je da se zapravo i ona tako osjeća.
GRIGORIJ JE PLUTAO kroz cijelo jutro kao u nekom snu. Čudno kako jedna stvar, jedna prekrasna stvar, može sve izmijeniti, učiniti da ništa na svijetu ne izgleda kao prevelika želja, bez obzira na to radi li se o dobroti ili sreći. Naposljetku, ako se ovo može dogoditi njemu — ako se ljubav može opet dogoditi njemu, Grigoriju Solodinu, udovcu od pedeset godina — zašto se onda ne bi i ostale dobre stvari dogodile i drugim ljudima?
Kao da to želi potvrditi, u govornoj pošti dočekala ga je poruka od jednog urednika zainteresiranog za Zoltanovu poeziju. Želi tiskati novu seriju prijevoda u ediciji koju je pokrenuo, u jednoj uglednoj izdavačkoj kući. "Već sam dugo obožavatelj radova Zoltana Romhanjija i zaista me jako veseli što bih mogao objaviti njegove nove pjesme", rekao je u poruci. "Učinimo sve da se to ostvari."
Pun poleta koji prije nije osjećao, Grigorij je bio svjestan još ne¬čega u svojem srcu, još jednog osjećaja otpuštanja. To je imalo veze s onim pismima, pjesmama i s načinom na koji su se sve te slike nadovezivale. Ako pisma stvarno nisu bila od Viktora Jelsina, Grigorij možda nikada neće znati je li ih Jelsin ikada vidio, i nije li možda iz njih posudio svoje pjesničke slike. Ono što je bilo važnije, osjećao je sada, bila je činjenica samih tih pisama — da su bile stvarne, da se radilo o nečijem stvarnom životu, o nečijim stvarnim riječima. Čijem životu, čijim riječima, to možda nikad neće potpimo riješiti, koliko god čeznuo za nekom izvjesnošću. Ali tu je želju zasjenila jedna veća želja i neka vrsta razumijevanja koje je Grigorij sve vrijeme u sebi nosio. Shvaćao je da su takve neizvjesnosti dio misterija ovog života i uvijek će postojati usporedno s onim stvarima koje su izvjesne: njegova ljubav za Christine, a sada za Drew, njegova prijateljstva i stvari koje je stra¬stveno volio. Naravno, Grigorij se opet mogao vratiti pjesmama, početi ih proučavati s još većom opsjednutošću, pokušavati naći odgovor za sebe, ako već ne za druge. Ali to ga pitanje, iako je još bilo izazovno
i zbunjujuće, više nije toliko progonilo. Sad mu je tijelo bilo lagano kao da se oslobodio nekog tereta.
Okrenuo se stolu i uzeo u ruke mali dnevnik koji mu je Drew dala. Imao je samo nekoliko minuta do početka sastanka u vrijeme stanke za ručak, ali mogao je makar malo prelistati da vidi hoće li rukopis biti čitljiv i koliko će posao biti težak.
Na stranicama je bio tipični rukopis sovjetskog obrazovnog su¬stava, malen, bez margina, svaki centimetar papira bio je iskorišten i ispisane obje stranice svakog lista.
Pišem ovaj dnevnik za svoju kćer Elli, staru dva dana.
Rođen sam 1910. u jednom selu sjeverno od Ukrajine, nedaleko od oblasti Sumi. Selo nije baš bilo malo, iako vjeruj mi, svaki stranac koji bi se pojavio postao bi vijest.
Vidiš, bili smo vrlo daleko od bilo kojeg većeg grada i nije nas bilo lako naći ako čovjek baš nije tražio. Selo je bilo vrlo lijepo s velikim starim stablima koja kao da su se klanjala dok sam jahao po prašnjavim seoskim cestama.
Z.ime su ponekad bile teške, ali čim bi došao ožujak, već su se mogle vidjeti male zelene travke kako strše iz zemlje, pune nade, i onda si znao da si nekim čudom doživio još jedno proljeće.
U školu sam išao samo do 6. razreda jer je tata umro i mama je trebala mene i braću da zauzmemo njegovo mjesto. To je loše jer volio sam školu, naročito čitanje i pisanje iako smo jedva imali koju knjigu i samo jednu učiteljicu koja nas je trebala naučiti sve što je bilo korisno znati. Ali bili smo dobri u zemljoradnji i imali smo sreću.
Kad mi je bilo 15, mogli smo uzeti u najam još zemlje i čak zaposliti nadničare u vrijeme žetve. Išlo nam je prilično dobro, što znači da smo imali obilje hrane iako nam nikad nije ostalo mnogo novca. Kako sam bio najstariji, bio sam u neku ruku i upravitelj Izgradio sam neke barake i unajmio radnike i prilično sam dobro vodio imanje, ako smijem tako reći. Ali nikad nisam volio zapovijedati ljudima i zato kad bi se pojavili problemi napisao bih šaljive poruke i kratke pjesmice i ostavljao ih naokolo kao kakve ljubavne poruke.
Grigorij shvati da se smiješi. I ovaj je čovjek bio pisac. Kako je to neobično što je on — Grigorij — mogao čuti glas tog čovjeka sada, i to tako jasno, nakon tolikih godina.
Glas čovjeka bez kojega ne bi bilo ni Drew.
Onda su do nas polako počele stizati neke vijesti, a poslije i sve više, o ljudima koji su se morali odreći svojih imanja i traktora pa čak i domova i zajedno raditi u kolhozima.
Čuo sam o tome, ali nisam vidio svojim očima. Onda su jednog proljeća, kad sam imao 21 godinu, neki ljudi došli u selo i prije nego što smo se snašli, najbogatiji seljaci, obitelji Sevčenko i Iljičov, otišli su zato što su bili kulaci. Prognani su i oduzeto im je sve što su imali. Mi ostali bili smo prestrašeni, ali i ljuti i ja sam organizirao nekoliko sastanaka da se dogovorimo što ćemo učiniti ako ti ljudi ponovo dođu.
Prošle su dvije godine i vratili su se, a taj put su nama zapovjedili da im predamo sve žito i stoku i strojeve. Pružili smo otpor i borili se, ali na kraju su nam konfiscirali zemlju i spakirali nas da krenemo na sjever. Dopustili su majci, braći i njihovim obiteljima da putuju zajedno, ali mene su uhitili kao glavu kućanstva, a da i ne spominjemo da sam bio opasan kontrarevolucionami aktivist.
Mama je putem umrla. Bila je zima i nisu mogli iskopati grob. Kad su nadležni ljudi vidjeli da je više nema, prisilili su braću da je samo tako ostave uz cestu, kao vreću trule repe. To su mi braća napisala u pismu.
Put na sjever bio je moja prva vožnja željeznicom.
Trajalo je tjednima, a onda su nas doveli u radni logor s gomilom drugih takozvanih kriminalaca. Dijelio sam ćeliju s muškarcem po imenu Lev, koji nije bio loš tip, ali tada sam naučio da samim time što nekoga upoznaš, to ne znači i da ti se sviđa. Jedini način na koji smo znali da smo blizu Finske bio je taj što su neki muškarci s kojima smo radili govorili taj jezik (tvoj jezik, Elli).
Grigorij je bio svjestan kako su mu se ubrzali otkucaji srca, a tu je bio i onaj drugi, rijedak i treperav osjećaj: sigurnost da je na pragu nečega važnog. Pogledao je na sat. Sastanak će morati pričekati.
U logoru su nam odredili da radimo u rudniku. Rudniku jantara. Dane sam provodio u jami trideset metara duboko pod zemljom i toliko prostranoj da je dolje moglo biti cijelo selo. Moj posao je bio da kopam takozvanu plavu zemlju, ali zapravo bila je samo sivkastozelena. Skorjela glina poput naših cesta kod kuće, kad bi završila kišna sezona. U toj zelenkastoj glini bili su komadići jantara, kao grožđice u maminu kolaču.
Većinu vremena proveo sam s lopatom u ruci. Neko sam vrijeme radio u ispiraonici, gdje se jantar vadi iz skorjele gline, a onda je bilo vrlo loše. Iako smo uglavnom bili bolesni i uvijek gladni, izmišljao sam pjesme i pričao viceve da nas održim na nogama.
Možda zvuči hvalisavo, ali znaš kako su me zvali? Sretni prisilni radnik. Govorili su da sam lud što se smijem, iako su se i oni smijali kad bih počeo sa šalama. Ali zaista, ne želim se prisjećati onog života pa mi dopusti da samo kažem da sam tamo od ovozemaljskog života proveo 12 godina.
Elli, ima još nešto što sam preskočio u ovoj priči. A to je da sam prije nego što su nas odveli s imanja, imao ženu Mašu i kćer Lizu i obje su ostale u selu kad sam otišao. Onda su jedne zime obje dobile difteriju i više ih nije bilo. lako ih nisam vidio pet godina, još uvijek su mi bile u mislima. Dakle, vidiš zašto si ti moj dar, meni koji se nisam imao nikome vratiti jer sam izgubio prvu kćer, tvoju sestru, koju nikad nećeš upoznati osim kroz ovaj dnevnik koji ti pišem.
1 braća su mi umrla od prehlade u prsima, kako je pisalo u pismima. I tako, kad mi je istekao rok u logoru, nisam se imao kamo vratiti. Ukrcao sam se u vlak s jednim od onih Finaca i vozili smo se najdalje koliko smo mogli. Sišli smo i krenuli dalje. Pomogao mi je preći granicu, a onda sam samo lutao. Tada sam upoznao tvoju dragu mamu, dok sam hodao blatnjavom cestom.
Želim ti pričati o tome. Ali dosta sam bolestan zbog sve one prašine koju sam udisao u rudniku jantara. Zato ću se sad malo odmoriti, a sljedeći ću ti put pričati o tome kako sam ovdje počeo novi život s tvojom mamom.
Ovaj mi je svijet dao devet života
Prvo kao beba na majčinim slatkim prsima
Onda sam bio dječak u kući punoj muha
Onda veliki brat, a onda mladić
Pokraj jezera gdje su žabe vidjele moj prvi poljubac.
Poslije sam obrađivao 25 desjatina.
Zemlja nije primala zapovijedi od mene nego od plavog neba.
Bio sam muž djevojci s pletenicom oko glave I tata djevojčici plavih očiju.
Onda je došla tamnica. Mnogo sam hladnih zima drhtao I gledao kako vrijeme puzi kao puž.
Ovo je Deveti život. Ova obitelj moje slatko gnijezdo.
Svaki dan imam gdje objesiti svoj novi topli kaput.
Stihovi za Elli. Napisao tvoj tata.
Ostatak knjižice bio je prazan. Isprva je Grigorij samo sjedio zagledan u staru osušenu tintu. Istina je, mislio je: svi smo povezani. I trebalo mi je pedeset godina da to shvatim... Primijetio je da su mu oči suzne i obrisao ih je rupčićem. Govorio je sebi da ga je ta iznenadnost natjerala na plač: još jedan život naglo prekinut. Vratio se na prvu stranicu dnevnika da vidi koji je prvi zabilježeni datum. Nije ga bilo.
Počeo je čitati ponovo ispočetka. Čudo jedno, kako tek nekoliko kratkih stranica toliko otkriva o osobi koja ih je napisala: njegov pogled na život, dobru narav, i unatoč neobrazovanosti, njegovo uho za jezik. One neispisane stranice na kraju nisu više bile tek tako prazne, nego su bile bolne zbog svoje bjeline. Znatiželja koja se probudila u Grigoriju bila je podjednako velika kao i ona koju je osjećao za Jelsinove pjesme, ali nekako manje zahtjevna — samo čeznutljiva. Riječi tog muškarca, čiste i neizmijenjene, sam čovjek ogoljen do ono malo jezika koji mu je ostao... Njegove riječi nisu bile opterećene umjetnošću nego samo istinom i zato su sadržavale, na sebi svojstven način, ljepotu umjetnosti.
Taj čovjek, Drewin djed. Otac njezine majke, neškolovan muška¬rac, seljak, zatvorenik. Muškarac s osjećajem za humor, čovjek koji je razumio da se isplati odvojiti vrijeme i zapisati svoje misli, svoj život. Koliko je drugih ljudi poput njega, nepoznatih i neobrazovanih, ostavilo za sobom takav dokument? Grigorij sad pomisli na nedavno otvorene arhive KGBa, na mnoge konfiscirane dnevnike i pisma koja su sigurno tamo, zapise podjednako važne kao bilo koja od pjesama Viktora Jelsina. Koliko je priča drugih ljudi tamo pohranjeno, priča koje nisu pročitane, ali čekaju. Čekaju da netko poput Grigorija počne čitati i da svijetu ispričaju svoju priču.
Pun nove energije Grigorij se pripremi da počne tipkati prijevod malih stranica dnevnika. To će biti njegov dar (fraza koja mu je pro¬letjela glavom bila je "moj prvi dar") za Drew.
U AUKCIJSKOJ KUĆI sjedala su se već popunjavala u tri sata poslije¬podne. Ljudi su zavirivali unutra kao da će ugledati samu Ninu Revskaju, iako su znali da neće. Drew je prepoznala nekoliko redovitih posjetitelja, trgovaca i privatnih kupaca: zgodan trgovac iz Washingtona koje se specijalizirao za dijamante; sredovječna žena koja se uvijek nadmetala za dvadesetak ogrlica, ali rijetko kad bi kupila ijednu; mladi milijunaš koji je na svaku dražbu dolazio s novom djevojkom, bez obzira na to je li se prodavao nakit, namještaj ili vino; i mršavi ćelavko koji se nikad nije nadmetao nego samo stajao kod švedskog stola i jeo besplatno predjelo. Danas je catering nudio crudites*, vrlo tanke kekse od cimeta i velike aparate za kavu. Jedan od vrčeva s vodom već je bio prazan. Drew je upozorila jednu pomoćnicu.
Od jutra nije razgovarala s Lenore. Ali kako se približavalo vri¬jeme dražbe, činilo se da su je napokon svladali dnevno uzbuđenje i stres (isprva pomoćnici nisu mogli naći dodatne stolice, a bilo je i neke pomutnje u vezi s cateringom). Bore na čelu odjedanput su joj postale izrazite, a između obrva pokazale su se duboke bore od brige.
Ali sad, dok sat samo što nije otkucao četiri, Lenore je ispravi¬la ramena i samouvjereno prišla sjajnom drvenom aukcijskom stolu, gdje su je čekali laptop računalo i dvije čaše vode. Iako je još držala usta čvrsto zatvorenima, bore zabrinutosti kao da su nekom čarolijom nestale. Svi su drugi zauzeli svoja mjesta: Mark, mlad i krupan stražar na vrhu je stubišta, a Drew, zajedno s desetak drugih žena i dvojicom muškaraca, sjedi u prednjem dijelu sobe za dugim stolom s telefoni¬ma. S tako velikim interesom, treba im svaki slobodan čovjek. Drew su dodijelili jednom kupcu s Floride, i dali joj pločicu s licitacijskim brojem 201. On je zapravo Argentinac koji živi u Miami Beachu — i upravo u ovom trenutku leži na ručniku na plaži i puši cigaretu; čak i preko mobitela Drew ga čuje kako uvlači dim. "Kakvo je vrijeme tamo?" pita on, a Drew po tonu njegova glasa shvaća da on zna za snažnu oluju s početka tjedna — kratkotrajni nalet snježnog nevreme¬na, nakon čega se snijeg brzo otopio.
"Nije loše", reče ona nekako kao da se brani, prisjećajući se svoje šetnje s Grigorijem do stanice podzemne željeznice i ugodnog povjetarca, otkopčanih kaputa, Grigorijeve kose koja se nakovrčala od vlage u zraku. "Proljeće samo što nije tu. Poneka popodneva gotovo su topla."
Dok je govorila, primijetila je Grigorija kako ulazi, s nekim sta¬rijim, ponešto raskuštranim muškarcem.
"Ovdje je prekrasno", reče muškarac s Floride i ponovo glasno uvuče dim cigarete. "U posljednje je vrijeme bilo previše vjetrovito za moj ukus, ali danas je savršeno."
Drew je vidjela da je Grigorij traži. Nagnula se malo naprijed da ne privuče previše pozornosti na sebe i ispružila ruku iznad glave. Djelovalo je; vidio ju je, a ona je samo malo zamahnula okrenuvši ruku u zapešću, prije nego što je prošla prstima kroz kosu. Grigorij je nagnuo glavu ustranu i pogledao je smiješeći se, tako da je mogla vidjeti boriće koje su mu tvorile jamice na obrazima. Zatim je čula kratak škljocaj mikrofona koji se uključio i pogledala prema mjestu gdje je stajala Lenore i namještala laptop. Iza nje zasjalo je jarkoplavo svjetlo velikog zaslona za projekcije, koji je također uključen.
SJEDEĆI DO ZOLTANA Grigorij se svim silama trudio da svako malo ne gleda u Drew. Mogao ju je tek djelomično vidjeti jer je sjedila tamo naprijed uz prednji zid, ali pogled mu je bježao u njezinu smjeru, možda da se uvjeri kako ona doista postoji. Sa Zoltanom je pregleda¬vao ostatak prostorije, ljude što su miljeli naokolo držeću u rukama otvorene kataloge. Za jednim od visokih okruglih stolova stajao je lijepo odjeven mladić, jednom je rukom zagrlio ženu u uskoj pletenoj haljini koja joj je jedva pokrivala stražnjicu. Po tome kako se priljubila uz mladićevu ruku, Grigorij se pitao jesu li to dvoje došli licitirati za zaručnički prsten. Iza njih, na vrhu stubišta, bio je čuvar galerije — mladić vrlo ozbiljna izgleda, a ipak nekako patetičan — stajao je ukočeno, čvrsto, a rukavi kaputa bili su mu malo predugi.
Na podiju je dražbovateljica pregledavala neke papire. Bila je pri¬vlačna žena, u tamnom i uskom pletenom puloveru, činilo se da ima oko četrdeset godina, bila je vitka i nalik nekoj Francuskinji s kosom skupljenom ležerno u čvor. Prostorija je utihnula kad je ona smirenim jasnim glasom svima zaželjela dobrodošlicu i podsjetila ih da isključe mobitele. "Osim ako ih ne koristite za licitiranje." Ima neznatan neodređeni naglasak — ili bolje reći čini se kao da afcktira i oponaša nekog radijskog spikera s postaje klasične glazbe.
Grigorij gleda kako se na zaslonu iznad nje pojavljuje fotogra¬fija prvog predmeta: par iskričavih zlatnih narukvica. "Dražbovni predmet broj jedan. Zlatne narukvice od 24karatnog zlata, ukrašene dijamantima. Imam ovdje ponudu" — pogledala je u računalo — "od deset tisuća, očekujem jedanaest." Govorila je brzo i jasno, samogla¬snici su joj otvoreni, ništa na njoj nije mlitavo. "Nudi li netko više od deset tisuća?" Žena u prvom redu digne svoju pločicu. "Imam jedanaest ovdje zdesna, očekujem dvanaest. Ide li netko na dvanaest?"
Jedan mladić s telefona napravi gestu, a kad je dražbovateljica nastavila dalje, pločicu je podignuo vrlo debeli muškarac, ponešto neuredna izgleda, naslonjen na stol u kutu. "Trinaest", objavi draž¬bovateljica. "Nudi li netko više od trinaest?" Dok čekaju Grigorij se naginje naprijed, a onda žena u prednjem redu podigne pločicu. "Četrnaest — upravo..." Neuredni debeljko stalno je dizao cijenu neposredno nakon te žene, kimao glavom dok je cijena brzo rasla, sve dok na kraju nije odrično odmahnuo glavom prema dražbovateljici. "Nudi li netko više od osamnaest?" dražbovateljica žustro upita ženu sprijeda. "To je to. Prodano broju 310."
"Znači tako to brzo ide", šapne Zoltan, a Grigorij pomisli: Da, tako će se te stvari lako razdijeliti, čak i lančić za koji sam mislio da nešto znači. S kojim sam postupao kao da ima neku moć. A to je samo običan predmet, koji se može kupiti jednim kimanjem glave. Napokon će otići nekome u ovoj prostoriji.
"Vaše je", reče dražbovateljica u mikrofon jer već su završili i s drugim predmetom.
Dok se na velikom zaslonu pojavilo i prošlo sljedećih nekoliko slika, ljudi su ulazili i izlazili, točili si kavu i stajali uokolo čitajući priloženu brošuru ili sam katalog. Muškarac koji je sjedio ispred Grigorija pratio je svaku uspješnu licitaciju i penkalom zapisivao cijenu pokraj slike svakog predmeta u katalogu. Do njega je bila žena koja kao da je bila zainteresirana za veći broj stvari, ali svaki put bi licitirala samo jedanput, a onda bi se prestrašeno povukla. Uz stol s telefonima, "Samanthin kupac" pokupovao je mnogo stvari, dok se "Brianov kupac" javljao tek tu i tamo. Drew još nije licitirala, ali Grigorij je stalno gledao prema njoj da vidi hoće li joj uhvatiti pogled.
Izgledala je zamišljeno dok je promatrala dražbu. Grigorij opet osjeti ono što je osjećao cijeli dan, neku gotovo fizičku svijest o tome da je izdignut iznad tuge i oslobođen mnogih depresivnih stanja, a to može zahvaliti neočekivanim i velikodušnim silama: protoku vremena, naravno, ali i Drew i dražbi, pa čak i Zoltanu, ali i Evelyn. Naravno, morat će reći Evelyn kamo ga je srce odvelo. Već mu se činilo da je i ona sama shvatila istinu — kako njih dvoje nisu predodređeni da budu ništa više nego što su već bili jedno drugome.
Trebalo je gotovo sat vremena da dražba dođe do kompleta naki¬ta od jantara. Ali kod dražbovnog predmeta 71, jantarne narukvice, slika na velikom zaslonu nestala je. Vidjela se samo plava boja praznog računalnog ekrana. "Ovaj je predmet", reče smireni i lagani glas dražbovateljice, "povučen s dražbe."
Među okupljenima začuo se zvuk razočaranja. Grigorij pogle¬da Drew da vidi je li znala za to. Izraz njezina lica rekao mu je da nije. "Uvjeravam vas", govorila je dražbovateljica, dok je muškarac u prvom redu bučno ustao i izašao iz prostorije, "da se to dogodilo u posljednjem trenutku. Inače bismo sve učinili da vas na vrijeme obavi¬jestimo." Otpila je veliki gutljaj iz čaše, a Grigorij je bio impresioniran što joj se ruke ne tresu. Mogao je zamisliti kakav je to osjećaj. Vratila je čašu na konzolu i rekla: "Žao mi je što isto vrijedi i za sljedeći pred¬met, broj 72, viseće naušnice od baltičkog jantara. I one su povučene."
Žena u Grigorijevu redu glasno uzdahne i ustane da ode, a Gri¬gorij se pitao što znači povlačenje tih dvaju predmeta. Dražbovateljica je utišavala neke ljude koji su šaptali i rekla da je dražbovni predmet 72A, privjesak od baltičkog jantara, još dostupan. Na zaslonu je pro¬jicirana slika velikog crvenkastosmeđeg privjeska uokvirenog zlatom. Uhvaćeni pauk i njegova napuknuta bijela vrećica izgledali su golemi
i nekako golemo usamljeni, tamo visoko na zidu. Grigorij osjeti kako mu je srce brže zakucalo kad je počelo licitiranje.
Odmah se u zrak podigla pločica s brojem 99 — držao ju je sje¬dokosi muškarac u razvučenom puloveru, koji je stajao pokraj prvog telefona. Slijedila ga je pločica broj 176, ali je broj 99 odmah skočio u zrak. To se nadmetanje nastavilo sve dok cijena nije skočila na dvadeset šest tisuća.
"Čujem li dvadeset sedam?"
Sa stola s telefonima dođe ponuda. Kad je dražbovateljica zatra¬žila dvadeset osam tisuća, počelo je licitirati više službenika na telefo¬nima, kao da su članovi nekog kluba. Tako se nastavilo sve dok cijena nije dostigla trideset pet tisuća. Dražbovateljica je zatražila trideset šest.
Na tren se ništa nije događalo. Ali onda, nedaleko od mjesta gdje su sjedili Grigorij i Zoltan, iz skupine sjedala na lijevoj strani, podigla se nova pločica. "Broj 102."
Kad je dražbovateljica zatražila trideset sedam tisuća, nesigur¬no se dignula pločica 176. Ali broj 102 se čvrsto držao, čak i kad se ubacio broj 99 i podignuo cijenu na trideset devet tisuća. Kad je 102 ponudio četrdeset, svi su se okrenuli da vide tko je ta nepokolebljiva osoba.
Bila je to, primijetio je Grigorij, jedina crnkinja u prostoriji, srednjih godina i mršava, čvrsto i ozbiljno stisnutih usana. Grigorij se užasnuo pomisli koja mu je pala na pamet — da ta žena ne izgleda kao osoba koja ima novca da bi ovako licitirala pa čak ni da bude na ovoj dražbi. Rasistička misao, strahota. Zašto se ne bi mogla nadmetati na dražbi, zar samo zato što je crna? Ali ne, nije se radilo o tome, shvati Grigorij i nekako mu čudno lakne. Problem nije bila njezina koža već odjeća. Većina je ljudi ovdje nosila svilene šalove i krojene sakoe, moderne cipele visokih potpetica i čiste, neogrebene čizme, ali ova je žena imala medicinske cipele. One bijele od umjetne kože s debelim vezicama. A umjesto pravog kaputa imala je neki ružičasti, od sjajnog umjetnog materijala. A nije ni izgledala poput neke znanstvenice kao što je bio slučaj s brojem 99. Čak je i nepomućen, smiren izraz lica dražbovateljice postao malo skeptičan, ili je to bilo samo iznenađenje, kad je žena i dalje uporno dizala pločicu.
ISPRVA SE DREW pitala nije li žena lažni hazarder*. Iako se takve stvari nisu događale u Belleru — Drew barem nije znala za njih. Ali način na koji se žena u ružičastom kaputu od vinila iznenada uključila u dražbu i nije prestajala licitirati, i još k tome tako odlučno, dok se muškarac za jednim od telefona nije mogao načuditi, natjerao je Drew da se zamisli. Sa svojeg mjesta za stolom uz telefon. Drew je mogla vidjeti samo podignutu ruku, tanku i crnu, žensku ruku u jarkoružičastom rukavu. Ne, ona nije bila lažni hazarder; ova je osoba došla osvojiti ono što želi.
Osim toga, na preostalom dijelu dražbe više nije bilo ništa dra¬matično. Muškarac koji se sunčao u Miami Beachu nije uspio kupiti nijedan predmet, a po tonu glasa kad se opraštao s Drew, činilo se kao da nju krivi za to. Do šest sati sa švedskog stola nestala je sva hrana, a manje skupine žena koje su zajedno došle samo gledati dražbu, otišle su u kupnju u trgovački centar Prudential. Drew je svako malo po¬gledavala da vidi je li Grigorij još tu ili je otišao s prijateljem. A onda je dražba napokon završila, svi su ustali, pretegnuli noge i pripremali se platiti kupljeno.
Drew se željela nakratko javiti Grigoriju, rukovati se i osjetiti njegov dlan na svojem. Ustala je i potražila ga pogledom, ali izgubio se negdje u gomili ljudi. A onda je čula kako netko izgovara njezino ime, a Lenore kaže: "Da, samo trenutak, tu je."
Drew se okrenula i ugledala ženu u sjajnom ružičastom kaputu kako joj prilazi s ispruženom rukom. Tek tada ju je Drew prepoznala.
"Gospođice Brooks, drago mi je što vas opet vidim." Drew opet primijeti onaj blagi naglasak dok je prihvaćala njezinu ruku i rukovala se s njom.
Cynthia joj je tada objasnila molbu Nine Revskaje, koja se odno¬sila na to kome treba uručiti jantarni privjesak i da kod sebe ima jam¬stvo banke i pismo za Drew — ali također još jedno pismo koje je Drew trebala proslijediti Grigoriju Solodinu.
KAKO JE DREW rekla da će joj trebati sat ili dva da sve završi, Grigorij je odlučio da će u međuvremenu otpratiti Zoltana kući. Bila je to laga¬na, ali okrepljujuća šetnja do Trga Kenmore, zrak je bio osvježavajuće blag i iako je Grigoriju bilo žao što nije ništa rekao Drew prije nego što je otišao, jer vidio je i sam koliko je imala posla, znao je da će ona razumjeti zašto je nije pričekao da s njom progovori riječ-dvije.
Vani se upravo spuštala večer, nebo pred njima bilo je ružičasto od zalaska sunca. "Pitam se kakav je to osjećaj", reče Zoltan, "odreći se nečega na takav način. Zbirke koju je čovjek skupljao cijeli život. I onda u roku od nekoliko sati zbirka je zauvijek rasparena, svi ti ljudi žure svatko na svoju stranu sa svojim plijenom. S onim što je nekad bilo tvoje."
"Zamišljam", reče Grigorij, "da je osjećaj prilično dobar. Ota¬rasiti se nečega što ti je dojadilo. To je upravo i razlog zbog kojeg nikada nisam ništa skupljao. To te nekako opterećuje."
Ali kad je žena u plastičnom ružičastom kaputu osvojila svoju licitaciju, zapravo je nakratko osjetio kao da bi mogao zaplakati. Ne toliko zato što je želio natrag lančić nego zbog onoga što on predstav¬lja, ono dvoje nesretnih ljudi koji su, bez obzira na to bili njegovi roditelji ili ne, platili najvišu moguću cijenu — zato što su živjeli nešto protuzakonito, a zapravo su samo živjeli svoje živote. Svaki komad ima u sebi jedan mali svijet. Podsjećaju me na daču (koliko je samo kukaca!) i sunce u kasno predvečerje, i kako bi ono jednostavno utonuto u jezero.
"Da, shvaćam što želiš reći", govorio je Zoltan. "Iako je meni teško odreći se bilo čega."
Grigorij reče: "Mislim da bi bilo deprimirajuće imati zbirku i osjećaj da je stalno moraš uvećavati i nositi sa sobom bez obzira na to gdje ćeš završiti — bez obzira na to što si postao u životu. Čak i kad se promijeniš, kad prerasteš ono što si nekad bio."
"Kad te sad slušam dok govoriš", reče Zoltan, "pada mi na pamet da ipak na neki način jesam kolekcionar. Vlastitog života. Vodim dnevnik od šesnaeste godine, a evo sad i sa sedamdeset još uvijek ga pišem, a da ne spominjem kako ga i čitam, nosim sa sobom sve te bilježnice, izabirem odlomke i crtice za svoje memoare."
Grigorij se sjeti malog dnevnika u svojem džepu, koji je pisao Drewin djed, i prijevoda koji je natipkao tog jutra. "Podsjetio si me na nešto prekrasno što se danas dogodilo. Jednog otkrića. Mislim da će me ono odvesti do novog projekta."
"Zaista?"
Kad su se približili Zoltanovoj zgradi, Grigorij ispriča Zoltanu o dnevniku koji je preveo, o svojim razmišljanjima o tim drugim dnev¬nicima koje su napisali sovjetski građani, a koje bi mogao pronaći u arhivima KGBa. "Naravno, trebat će se malo pomučiti. Ali čini mi se vrijednim truda, zar ne? Novi glasovi koje više nitko neće ušutkavati."
Zoltan se složi i Grigorij osjeti još veću želju da to ostvari, odmah sad na pločniku gdje je stajao i zaželio prijatelju laku noć. Oko njih oživjela je večer, a ulične su svjetiljke — visoke i s jarkim svjetlom
- ukrašavale blijedo nebo. Kad je Zoltan ušao u zgradu, Grigorij se okrenuo i krenuo pješice natrag prema Belleru, pitajući se je li Drew već završila s obvezama.
Kad je stigao, prozori na prednjem dijelu zgrade bili su u mraku, a kroz ulazna vrata vidio je da ni na recepciji nema nikoga. Činilo se da su svi otišli. Grigorij se upravo spremao pritisnuti zvonce na vratima kad je ugledao da se nešto pomaknulo u polutami predvorja. Bila je to Drew koja je ustala s klupe. Nije imala ni kaput ni torbicu
i na trenutak se Grigorij zabrinuo da je iskrsnuo neki problem, nešto zbog čega neće moći otići s posla. Ali onda joj je vidio lice i pitajući se o čemu se radi, kimnuo joj na pozdrav, dok je ona ispružila ruku da mu otvori vrata i pozvala ga unutra.


KRAJ