ROĐENDAN
nedjelja, 24. svibnja 1992. (Clari je 21, Henry ju 28 godina)
CLARE: Moj je dvadeset prvi rođendan. Savršena je ljetna večer. U Henryjevom sam stanu, Henryjevom krevetu i čitam The Moonstone. Henry u majušnoj kuhinjici priprema večeru. Odjenem njegov ogrtač, krenem prema kupaonici i začujem kako psuje mikser. Ne ţureći operem kosu i parom zamaglim zrcala. Razmišljam o tome da se ošišam. Kako bi bilo lijepo oprati kosu, na brzinu proći češljem kroz nju i u tren oka biti gotova i spremna za akciju. Uzdahnem. Henry voli moju kosu gotovo kao da je zasebno stvorenje, kao da ima dušu koju moţe zvati svojom, kao da mu moţe uzvratiti ljubav. Znam da je voli kao dio mene, ali isto tako znam da bi ga veoma uzrujalo da je skratim. A i meni bi nedostajala... traţi katkad toliko truda da je poţelim skinuti poput perike i odloţiti je, a ja izaći i poigrati se. Pomnjivo je češljam, razmrsujući je. Kosa mi je teška kad je mokra. Povlači mi koţu na tjemenu. Otvorim i poduprem vrata kupaonice kako bih raspršila paru. Henry pjeva nešto iz Carmine Burane; zvuči čudno i neugodeno. Izađem iz kupaonice, a on postavlja stol.
- Savršen trenutak; večera je posluţena.
- Samo trenutak, pusti me da se obučem.
- Odlična si baš takva kakva jesi. Uistinu. - Henry zaobiđe stol, rastvori ogrtač i lagano mi rukama prijeđe preko grudi.
- Mmm. Večera će se ohladiti.
- Večera jest hladna. Hoću reći, treba biti hladna.
- Oh... jedimo, onda. - Odjednom sam iscrpljena i razdraţljiva.
- Dobro. - Henry me pusti bez komentara. Vrati se postavljanju pribora za jelo. Gledam ga minutu, a onda podignem svoju odjeću s raznih mjesta na podu i obučem se. Sjednem za stol; Henry iznesi dvije zdjele juhe, blijede i guste. - Vichyssoise. To je recept moje bake. -Srknem. Savršena je, maslasta i hladna. Sljedeće jelo je losos s dugim komadima šparoga u marinadi od maslinovog ulja i ruţmarina. Otvorim usta kako bih rekla nešto lijepo o hrani, a umjesto toga kaţem: - Henry, seksaju li se i drugi ljudi ovoliko koliko i mi?
Henry razmotri to pitanje. - Većina ljudi... ne, rekao bih ne. Samo ljudi koji se ne poznaju dugo i još uvijek ne vjeruju vlastitoj sreći. Je li previše?
- Ne znam. Moţda. - Kaţem to gledajući u svoj tanjur. Ne mogu vjerovati da to govorim; cijelo sam svoje mladenaštvo preklinjala Henryja da me poševi, a sada mu govorim da me ševi previše. Henry sjedi veoma mirno.
- Clare, oprosti. Nisam shvatio; nisam razmišljao.
Podignem pogled; Henry izgleda pogođeno. Prasnem u smijeh. Henry se nasmiješi, pomalo s krivnjom, no oči mu blistaju.
- Stvar je samo u tome.... da ima dana kada ne mogu sjesti.
- Pa moraš samo reći. „Ne večeras, dragi, danas smo to obavili već dvadeset tri puta pa bih ja radije čitala Sumornu kuću."
- A ti ćeš krotko prestati i odustati?
- Upravo sam to učinio, zar ne? To je bilo prilično krotko.
- Da. Ali se ja onda osjećam krivom.
Henry se nasmije. - Ne moţeš očekivati da ti u tome pomognem. To je moţda moja jedina nada: dan za danom, tjedan za tjednom, ja ću venuti umirući od gladi za poljupcem, kopneći od ţelje da mi ga popušiš, a nakon nekog vremena ti ćeš podignuti pogled s knjige i shvatiti da ću ti zapravo umrijeti pod nogama ako se istog trenutka ne poševiš sa mnom, ali ja neću reći ni riječi. Moţda malo zacvilim.
- Ali... ne znam, hoću reći, ja sam iscrpljena, a ti izgledaš.... odlično. Jesam li ja nenormalna ili nešto slično?
Henry se nagne preko stola i ispruţi ruke. Ja svoje stavim u njegove.
- Clare. -Da?
- Moţda je nepristojno to spominjati, ali, oprosti što ću to reći, tvoj poriv za seksom daleko nadmašuje taj poriv gotovo svih ţena s kojima sam izlazio. Većina bi ţena priznalo poraz i davno uključilo telefonsku sekretaricu.
No morao sam misliti... uvijek si izgledala zainteresirana. No ako ga je previše ili ti se ne da, samo reci, jer ću inače ja hodati na prstima i pitati se opterećujem li te mojim ogavnim zahtjevima.
- Ali, koliko je seksa dovoljno?
- Za mene? O, Boţe. Za mene bi ţivot bio savršen kada bismo stalno bili u krevetu. Mogli bismo više-ma-nje stalno voditi ljubav i ustajati samo kako bi donijeli potrepštine, vodu i voće kako bi spriječili skorbut ili zbog povremenih izleta u kupaonicu radi brijanja prije ponovnog zaranjana u
krevet. Tu i tamo mogli bismo promijeniti i plahte. I otići u kino kako bi spriječili nastanak dekubitusa. I, naravno, trčati. Morao bih trčati svakog jutra. - Trčanje je Henryjeva religija.
- Zašto trčanje? Ionako bi dovoljno vjeţbao. Odjednom se uozbilji. - Zato što moj ţivot vrlo često ovisi o tome trčim li brţe od onoga koji me proganja.
- Oh. - Sada je moj red da se posramim jer sam to već znala. - Ali... kako da to kaţem?... nikad nikamo ne odlaziš, hoću reći, otkad sam te upoznala u sadašnjosti, gotovo uopće nisi putovao kroz vrijeme. Jesi li?
- Za Boţić, to si vidjela. I oko Dana zahvalnosti. Bila si u Michiganu, a ja ti to nisam spomenuo zato što je bilo deprimantno.
- Gledao si nesreću?
Henry pilji u mene. - Zapravo jesam. Kako si znala?
- Prije nekoliko godina pojavio si se u Meadovvlarku na Badnjak i to mi ispričao. Bio si doista uzrujan.
- Da. Sjećam se da sam bio nesretan pri samom pogledu na taj datum na Popisu i pomislio, Isuse, još jedan Boţić koji treba preţivjeti. Osim što je taj i u pravom
vremenu bio loš: otrovao sam se alkoholom pa su mi ispirali ţeludac. Nadam se da nisam pokvario tvoj Boţić.
- Ne... bila sam sretna što te vidim. A ti si mi govorio o nečemu vaţnom, osobnom, iako si pazio da ne spomeneš imena i mjesta. No ipak je to bio tvoj stvaran ţivot, a ja sam očajnički trebala nešto što me je moglo učvrstiti u uvjerenju da si stvaran, a ne neka moja psihoza. Zato sam te uvijek dirala. - Nasmijem se. - Nikada nisam shvatila koliko sam ti oteţavala situaciju. Ĉinila sam sve što sam mogla smisliti, a ti si bio posve ravnodušan. Zacijelo si umirao.
- Na primjer?
- Što je za desert?
Henry poslušno ustane i donese desert - sladoled od manga s malinama. Iz njega, nakrivljena, strši jedna svjećica; Henry pjeva Sretan rođendan, a ja hihoćem zato što pjeva posve krivo; zaţelim ţelju i ugasim svjećicu. Sladoled je izvanrednog okusa; vrlo sam vesela te pretraţujem sjećanja u potrazi za posebno nečuvenom zgodom draţenja Henryja.
- Dobro. Ova je bila najgora. Kada mi je bilo šesnaest godina jedne sam te noći kasno čekala. Bilo je oko jedanaest sati, na nebu mladi mjesec te je na čistini bilo prilično mračno. Bila sam na neki način ljuta na tebe, zato što si bio nepokolebljiv i ponašao se prema meni kao prema... djetetu ili prijatelju ili nečem sličnom... a ja sam bila luda od ţelje da izgubim djevičanstvo. Odjednom mi je palo na pamet da ti sakrijem...
- O, ne.
- Da. Tako sam prebacila odjeću na drugo mjesto... Malo se stidim te priče, ali sada je prekasno.
- I onda si se pojavio, a ja sam te izazivala sve dok to više nisi mogao podnijeti.
-I?
- I onda si skočio na mene i prikliještio me o tlo; tridesetak sekundi oboje smo mislili „To je to." Hoću reći, to ne bi bilo kao da me siluješ, zato što sam ja to traţila. No na licu ti je bio onaj izraz i rekao si ne, ustao i otišao. Otišao si preko Livade u šumu, a ja te nisam vidjela sljedeća tri tjedna.
- Ma nemoj. To je bolji čovjek nego ja.
- Ta me je zgoda toliko smekšala da sam uloţila golemi napor da se sljedeće dvije godine pristojno ponašam.
- Bogu hvala. Ne mogu ni zamisliti da moram na redovnoj bazi primjenjivati takvu snagu volje.
- Ali hoćeš, što je zadivljujuće. Dugo sam mislila da te ne privlačim. Naravno, provedemo li cijeli ţivot u krevetu, pretpostavljam da se moţeš malo obuzdavati na tvojim izletima u moju prošlost.
- Znaš, ne šalim se kad kaţem da ţelim toliko seksa. Shvaćam da to nije praktično. No već ti neko vrijeme ţelim reći da se osjećam drugačije. Jednostavno... osjećam se povezanim s tobom. Mislim da me to i drţi u sadašnjosti. To što smo tako tjelesno povezani mijenja, na neki način, struju u mom mozgu. - Henry me vršcima prstiju pomiluje po ruci. Podigne pogled. - Imam nešto za tebe. Dođi. Tu sjedni.
Ustanem i odem za njim u dnevnu sobu. Krevet je pretvorio u kauč te sjednem. Sunce zalazi, a soba je preplavljena ruţičastom i svijetlo narančastom. Henry
otvori radni stol, uvuče ruku u pretinac i izvadi saten-sku vrećicu. Sjedne malo dalje od mene; koljena nam se dodiruju. Sigurno čuje otkucaje moga srca, pomislim. Došlo je i do toga, pomislim. Henry mi uzme ruku i ozbiljno me pogleda. Toliko sam dugo to čekala, a sad kad je tu, bojim se.
- Clare?
- Da? - Glas mi je tih i preplašen.
- Znaš da te volim. Hoćeš li se udati za mene?
- Da... Henry. - Imam snaţan osjećaj već viđenog. -Ali, zapravo... ja sam već udana za tebe.

nedjelja, 31. svibnja 1992. (Clari je 21, Henryju 28 godina)
CLARE: Henry i ja stojimo u predvorju zgrade u kojoj je odrastao. Već malo kasnimo, ali stojimo; Henry se naslanja na poštanske sandučiće i zatvorenih očiju polako diše.
- Ne brini - kaţem ja. - Ne moţe biti gore od tvog susreta s mamom.
- Tvoji su roditelji bili vrlo fini prema meni.
- Ali mama je... nepredvidljiva.
- Kao i moj tata. - Henry umetne ključ u bravu ulaznih vrata, popnemo se jednim nizom stuba, a onda Henry pokuca na vrata stana. Istog ih trenutka otvori sićušna stara Koreanka: Kimy. Na sebi ima plavu svilenu haljinu i jarkocrveni ruţ, a obrve su malo nesimetrično iscrtane. Prosijeda je; kosa joj je spletena i zavijena u dvije punđe iznad ušiju. Iz nekog me razloga podsjeti na Ruth Gordon. Do ramena mi je te nakrivi glavu unazad
i kaţe: - Ohh, Henry, preeelijepa je! - Osjetim kako crvenim. Henry kaţe: - Kimy, kakvo je to ponašanje? - a Kimy se nasmije i reče: - Bok, gospođice Clare Abshire! - a ja kaţem: - Bok, gospođo Kim. - Nasmiješimo se jedna drugoj, a ona reče: - Oh, zovi me Kimy, svi me zovu Kimy. - Kimnem i odem za njom u dnevnu sobu u kojoj, u naslonjaču, sjedi Henryjev tata.
On ne kaţe ništa nego me samo gleda. Henryjev je tata mršav, visok, uglat i umoran. Ne liči mnogo Hen-ryju. Ima kratku sijedu kosu, tamne oči, dugačak nos i tanka usta čiji su uglovi malo spušteni. Sjedi sav skupljen u naslonjaču, a meni u oči upadnu njegove ruke, duge elegantne ruke koje mu leţe u krilu poput mačke koja drijema.
Henry se nakašlje i kaţe: - Tata, ovo je Clare Abshire. Clare, ovo je moj otac, Richard DeTamble.
Gospodin DeTamble polako ispruţi ruku, a ja istupim i prihvatim je. Hladna je kao led. - Dobar dan, gospodine DeTamble. Drago mi je - kaţem.
- Doista? Onda vam Henry zacijelo nije mnogo pričao o meni. - Glas mu je promukao i zvuči kao da se zabavlja. - Morat ću iskoristiti vaš optimizam. Sjednite kraj mene. Kimy, moţemo li nešto popiti?
- Upravo sam htjela pitati... Clare, što bi ti? Napravila sam sangriju, voliš li je? A ti, Henry? Sangrija? Dobro. Richarde, bi li ti pivo?
Svi na trenutak zastanu. Onda gospodin DeTamble kaţe: - Ne, Kimy, ja ću čaj, ako ti ga nije problem napraviti. - Kimy se nasmiješi i nestane u kuhinji, a gospodin DeTamble se okrene prema meni i reče: - Malo sam prehlađen. Uzeo sam tablete protiv prehlade, ali bojim se da me samo uspavljuju.
Henry sjedi na kauču i promatra nas. Namještaj je bijel i izgleda kao da je kupljen u JCPenneyju oko 1945. Presvlake su zaštićene prozirnom plastikom, a preko bijelog saga postavljena je staza od vinila. Tu je i kamin koji izgleda kao da nikada nije bio korišten; iznad njega je prelijepi crteţ bambusa na vjetru načinjen tušem.
- Krasna slika - kaţem ja zato što nitko ništa ne govori.
Gospodin DeTamble se doima zadovoljnim. - Sviđa vam se? Annette i ja smo je 1962. donijeli iz Japana. Kupili smo je u Kyotu, ali je izvornik iz Kine. Pomislili smo kako bi se svidjela Kimyju i Dongu. To je kopija mnogo starije slike iz sedamnaestog stoljeća.
- Reci Clare za pjesmu - kaţe Henry.
- Da, pjesma ide ovako: „Bambus bez misli ipak odašilje misli visoko među oblake. Stojeći na usamljenoj planini, tih i dostojanstven, on predstavlja volju Gospodina. - Laka srca naslikao i napisao Wu Chen."
- Lijepo - kaţem ja. Kimy uđe noseći pladanj s pićima te Henry i ja uzmemo čaše sa sangrijom, a gospodin DeTamble oprezno uzme čaj s obje ruke; šalica udari o tanjurić dok je smješta na stol pokraj sebe. Kimy sjedne u mali naslonjač pokraj kamina i otpije malo sangrije. Probam svoju i shvatim da je uistinu jaka. Henry me pogleda i podigne obrve.
Kimy kaţe: - Voliš li vrtove, Clare?
- Hm, da - kaţem ja. - Mama mi se bavi vrtlare-njem.
- Moraš izaći prije večere i pogledati straţnje dvorište. Svi mi boţuri cvjetaju, a moramo ti pokazati i rijeku.
- Dobro zvuči. - Svi se sjatimo u straţnje dvorište. Divim se rijeci Chicago koja spokojno teče na dnu opasnih stepenica; divim se boţurima. Kimy upita: - Kakav vrt ima tvoja mama? Uzgaja li ruţe? - Kimy ima male-šan, ali dobro uređen ruţičnjak, koliko vidim, od hibridnih sorti.
- Ima ruţičnjak. Mamina prava strast, zapravo su perunike.
- Oh. Imam perunike. Tamo su. - Kimy pokaţe skupinu perunika. - Moram ih razrijediti, misliš da bi tvoja mama uzela dio?
- Ne znam. Mogla bih pitati. - Mama ima više od dvjesto vrsti perunika. Pogled mi padne na Henryja koji se smiješi iza Kimynih leđa i namrštim se. - Mogla bih je pitati bi li se mijenjala s vama; ima neke koje je sama uzgojila te ih voli davati prijateljima.
- Vaša majka sama uzgaja perunike? - upita gospodin DeTamble.
- Uh. Uzgaja i tulipane, ali najdraţe su joj perunike.
- Profesionalno se bavi vrtlarenjem?
- Ne - kaţem ja. - Samo amaterski. Ima vrtlara koji obavlja najveći dio posla, a gomila ljudi dolazi kositi, plijeviti i to.
- To je sigurno veliko dvorište - kaţe Kimy. Vodi prema kući. U kuhinji se oglasi zvono sa štednjaka. - Dobro - kaţe Kimy. - Vrijeme je za jelo. - Upitam je mogu li pomoći, no Kimy mi mahnuvši rukom pokaţe stolac. Sjednem nasuprot Henryju. Njegov je tata s moje desne, a Kimyn prazan stolac s moje lijeve strane. Zamijetim da gospodin DeTamble ima na sebi pulover, iako je u
stanu prilično toplo. Kimy ima vrlo lijep porculan; na njemu su nacrtani kolibrići. Svi imamo orošene čaše hladne vode. Kimy nam natoči bijelo vino. Oklijeva kod čaše Henryjevog tate, ali ga preskoči kada on odmahne glavom. Iznese salatu i sjedne. Gospodin DeTamble podigne čašu s vodom. - Za sretan par - kaţe on. - Za sretan par - kaţe Kimy te se svi kucnemo i pijemo. Kimy kaţe: - Onda, Clare, Henry kaţe da si umjetnica. Kakva umjetnica?
- Izrađujem papir. Papirnate skulpture.
- Ohh. Morat ćeš mi ih jednom pokazati jer ne znam za to. Je li to slično origamiju?
- O, ne.
Henry se umiješa. - Slične su radovima onog njemačkog umjetnika koje smo vidjeli u Art Instituteu, ma znaš, Anselma Kiefera. Velike tamne zastrašujuće papirnate skulpture.
Kimy izgleda zbunjeno. - Zašto lijepa djevojka poput tebe izrađuje tako ruţne stvari?
Henry se nasmije. - To je umjetnost, Kimy. Osim toga, prelijepe su.
- Koristim mnogo cvijeća - kaţem Kimy. - Ako mi date vaše uvele ruţe, stavit ću ih na skulpturu na kojoj sada radim.
- Dobro - kaţe ona. - Kakva je to skulptura?
- Divovska vrana načinjena od ruţa, kose i vlakana divljeg ljiljana.
- Ha! Otkud vrana? Vrane znače nesreću.
- Doista? Ja mislim da su divne.
Gospodin DeTamble podigne jednu obrvu i samo na sekundu izgleda kao Henry; kaţe: - Osebujno doţivljavate ljepotu.
Kimy ustane, odnese tanjure za salatu te donese zdjelu mahuna i veoma vruć tanjur: „Pečene patke s umakom od malina i ruţičastog papra." Izgleda boţanski. Shvatim gdje je Henry naučio
kuhati. - Što mislite? — Izvrsno je, Kimy - kaţe gospodin DeTamble, a ja ponovim njegovu pohvalu. - Moţda malo manje šećera? - upita Henry. - I ja mislim - kaţe Kimy. - Ali je uistinu mekano - kaţe Henry, a Kimy se nasmiješi. Ispruţim ruku kako bih uzela čašu. Gospodin DeTamble mi kimne i kaţe: - Annettin prsten vam lijepo stoji.
- Veoma je lijep. Hvala vam što ste dopustili da ga dobijem.
- Taj prsten i vjenčani prsten koji ide uz njega imaju dugu povijest. Napravljen je 1823. u Parizu za moju šukun-šukunbaku koja se zvala Jeanne. Došao je u Ameriku s mojom bakom Yvette, a u ladici leţi od 1969. otkako je Annette umrla. Lijepo ga je ponovno vidjeti na danjem svjetlu.
Pogledam prsten i pomislim, Henryjeva ga je mama nosila kada je umrla. Pogledam Henryja koji, izgleda, pomisli isto i gospodina DeTamblea koji jede patku. -Pričajte mi o Annette - upitam gospodina DeTamblea.
On odloţi vilicu te nasloni laktove na stol i stavi ruke na čelo. Zuri u meni kroz ruke. - Pa siguran sam da vam je Henry nešto ispričao.
- Da. Malo toga. Odrasla sam slušajući njezine ploče, moji su roditelji njezini veliki ljubitelji.
Gospodin DeTamble se nasmiješi. - Ah. Onda znate da je Annette imala čudesan glas... bogat, čist, takav glas, takav raspon... glasom je mogla izraziti svoju dušu, kadgod sam je slušao, imao sam osjećaj da ţivot nije samo biologija... mogla je uistinu čuti, shvaćala je građu i znala točno analizirati glazbeni komad koji je morao biti iskazan upravo tako... bila je vrlo osjećajna osoba, An-nette. Izazivala je to u drugim ljudima. Mislim da nakon njezine smrti nikada više nisam ništa uistinu osjetio.
Zastane. Ne mogu pogledati gospodina DeTamblea te pogledam Henryja. On zuri u oca s izrazom takve tuge da spustim pogled u tanjur.
Gospodin DeTamble reče: - Ali, pitali ste za Annette, a ne za mene. Bila je dobra i bila je velika umjetnica; to dvoje ne ide često zajedno. Annette je usrećivala ljude; ona sama je bila sretna. Uţivala je u ţivotu. Vidio sam je da plače samo dvaput: kada sam joj dao taj prsten i kad je rodila Henryja.
Još jedna stanka. Naposljetku kaţem: - Imali ste sreće.
On se nasmiješi još uvijek zakriljujući lice rukama. -Pa, i jesmo i nismo. U jednom smo trenutku imali sve o čemu smo mogli sanjati, a u drugom je ona bila u komadima na autocesti. - Henry se lecne.
- Ali, ne mislite li - ne odustajem ja - da je bolje i kratko vrijeme biti veoma sretan, čak i pod cijenu gubitka, nego cijeli ţivot biti samo dobro?
Gospodin DeTamble me promatra. Odmakne ruke s lica i zuri. Onda kaţe: - Cesto sam se to pitao. Vjerujete li u to?
Sjetim se mog djetinjstva, čekanja i pitanja, radosti kada bih ugledala Henryja kako hoda preko Livade nakon što ga tjednima ili mjesecima nisam vidjela i mislim o tome kako je bilo ne vidjeti ga dvije godine, a onda ga pronaći u čitaonici knjiţnice Newberry; radosti
što ga mogu dodirnuti, luksuza saznanja gdje je, saznanja da me voli. - Da - kaţem. - Vjerujem. - Susretnem Henryjev pogled i nasmiješim se.
Gospodin DeTamble kimne. - Henry je dobro izabrao. - Kimy ustane kako bi napravila kavu, a dok je ona u kuhinji, gospodin DeTamble nastavlja: - Nije rođen da unese mir u nečiji ţivot. On je, zapravo, u mno-gočemu suprotnost svoje majke: nepouzdan, prevrtljiv. Ne mari baš ni za koga osim za sebe. Recite mi, Clare: zašto se, za boga miloga, djevojka poput vas ţeli udati za Henryja?
Ĉini se da je sve u sobi zadrţalo dah. Henry se ukočio, ali ništa ne govori. Ja se nagnem, nasmiješim gospodinu DeTambleu i kaţem oduševljeno, kao da me pitao koji sladoled najviše volim: - Zato što je stvarno, stvarno dobar u krevetu. - Iz kuhinje se prolomi gromoglasan smijeh. Gospodin DeTamble letimice pogleda Henryja koji podigne obrve i naceri se, a na kraju se čak i gospodin DeTamble nasmiješi i kaţe: - Touche, draga moja.
Poslije, kad smo popili kavu i pojeli Kimynu savršenu tortu od badema, nakon što mi je Kimy pokazala fotografije Henryja kao bebe, malog djeteta, gimnazijalca (što mu je bilo krajnje neugodno); nakon što je Kimy izvukla još informacija o mojoj obitelji („Koliko soba? Tako puno! Hej, prijatelju, kako to da mi nisi rekao da je lijepa i bogata?") stojimo svi na ulaznim vratima, a ja zahvalim Kimy na večeri i pozdravim gospodina DeTamblea,
- Bilo mi je zadovoljstvo, Clare - kaţe on. - Ali zovi me Richard.
- Hvala... Richarde. - Na trenutak mi uzme ruku i samo taj trenutak vidim ga onakvog kakvog ga je Annette zacijelo vidjela prije mnogo godina... a onda to nestane, on nespretno kimne Henryju koji poljubi Kimy, a mi se spustimo stubama i izađemo u ljetnu večer. Kao da su prošle godine otkad smu ušli u kuću.
- Fiju - kaţe Henry. - Samo gledajući, tisuća sam puta umro.
- Jesam li bila dobra?
- Dobra? Bila si sjajna! Svidjela si mu se! Hodamo ulicom drţeći se za ruke. Na kraju bloka je
dječje igralište te otrčim do ljuljački, popnem se na jednu, a Henry sjedne na onu pokraj mene u suprotnom smjeru i sve se više i više ljuljamo, prolazeći jedno pokraj drugoga, ponekad usklađeno, ponekad tako brzo da se čini da ćemo se sudariti i smijemo se, smijemo i ništa nikad ne
moţe biti tuţno, nitko se ne moţe izgubiti ni umrijeti ni daleko otići: trenutačno smo ovdje i ništa ne moţe narušiti naše savršenstvo niti ukrasti radost ovog savršenog trenutka.

srijeda, 10. lipnja 1992. (Clari je 21 godina)
CLARE: Sjedim sama za majušnim stolom uz prozor kafića Peregolisi, uvaţene rupe s odličnom kavom. Trebala bih raditi na referatu o Miči u zemlji čudesa za kolegij povijest groteske koji slušam ovo ljeto; umjesto toga sanjarim, dokono zurim u domoroce koji ţure i jure u ranu večer po ulici Halsted. Ne dolazim često u Boy's Town. Mislim kako ću više toga napraviti ako sam negdje gdje me se nitko neće sjetiti traţiti. Henry je nestao. Nije kod kuće, a danas nije bio ni na poslu. Po-kušavam se ne brinuti zbog toga. Pokušavam se prema tome odnositi nehajno i bezbriţno. Henry se moţe brinuti za sebe. To što ja nemam pojma gdje je, ne znači da je nešto loše. Tko zna? Moţda je sa mnom.
Netko mi s druge strane ulice maše. Zaškiljim, foku-siram pogled i shvatim da je to niska crnkinja koja je one noći u Aragonu bila s Ingrid. Celia. Mahnem i ja njoj te ona pređe ulicu. Iznenada se nađe preda mnom. Toliko je mala da joj je lice u razini s mojim, iako ja sjedim, a ona stoji.
- Bok, Clare - kaţe Celia. Glas joj je kao med. Ţelim se omotati njezinim glasom i zaspati.
- Bok, Celia. Sjedni. - Ona sjedne meni nasuprot, a ja shvatim da ima kratke noge; kad sjedi izgleda mnogo normalnije.
- Ĉujem da si se zaručila - kaţe ona. Podignem lijevu ruku i pokaţem joj prsten. Konobar
se dovuče do nas, a Celia naruči tursku kavu. Pogleda me i lukavo se nasmiješi. Zubi su joj bijeli, dugi i nakrivljeni. Oči su joj velike, a kapci lebde napola zatvoreni kao da tone u san. Dreadlocksi
su joj visoko nagomilani i ukrašeni ruţičastim štapićima koji joj pristaju uz sjajnu ruţičastu haljinu.
- Ili si hrabra ili luda - kaţe ona.
- Tako kaţu.
- Pa, do sada bi i ti trebala znati.
Ja se nasmiješim, otpijem gutljaj kave koja je sobne temperature i preslatka.
Celia kaţe: - Znaš li gdje je Henry u ovom trenutku?
- Ne. Znaš li ti gdje je Ingrid u ovom trenutku?
- Hu - kaţe Celia. - Sjedi na barskom stolcu u Berlinu i čeka me. - Provjeri sat. - Kasnim. - Od svjetla s ulice njezina tamnosmeđa koţa postaje plava, a onda ljubičasta. Izgleda kao glamurozna Marsijanka. Nasmiješi mi se. - Henry trči Broadwayom kao od majke rođen, a za petama mu je čopor skinheadsa. - O, ne.
Konobar donese Celijinu kavu i pokaţe moju šalicu. Napuni je, pomnjivo istrese u nju ţličicu šećera i promiješa je. Celia uspravno stavi ţličicu u sićušnu šalicu turske kave. Crna je i gusta poput melase. Nekoć davno ţivjele tri sestrice na dnu zdenca... Zašto su ţivjele na dnu zdenca?... Bio je to zdenac melase.
Celia čeka da nešto kaţem. Nakloni se dok misliš što ćeš reći. Tako dobivaš na vremenu. - Doista? - kaţem ja. O, sjajno, Clare.
- Ĉini se da nisi zabrinuta. Da moj čovjek trči tako po svijetu, ja bih se malko zabrinula.
- Da, Henry nije baš prosječna osoba.
Celia se nasmije. - Moţeš to ponoviti, sestro. - Koliko zna? Zna li Ingrid? Celia se nagne prema meni, otpije malo kave, široko rastvori oči, podigne obrve i napući usta. - Stvarno ćeš se udati za njega?
Neki me ludi poriv natjera da kaţem: - Ako mi ne vjeruješ, moţeš me gledati dok to budem činila. Dođi na vjenčanje.
Celia odmahne glavom. - Ja? Znaš, Henry me uopće ne voli. Nimalo.
- Pa nisi ni ti baš luda za njim.
Celia se nasmiješi. - Sada jesam. Ostavio je gospođicu Ingrid Carmichael u dijelovima, a ja je sastavljam. -
Opet pogleda na sat. - A kad smo već kod nje, kasnim na sastanak. - Celia ustane i kaţe: - Zašto ne dođeš i ti?
- O, ne, hvala.
- Ajde, curo. Ti i Ingrid biste se trebale upoznati. Imate mnogo zajedničkog. Imat ćemo malu djevojačku zabavu.
- U Berlinu?
Celia se nasmije. - Ne u gradu Berlinu. U baru. -Smijeh joj je poput karamele; kao da izbija iz tijela nekoga mnogo većeg. Ne ţelim da ode, ali...
- Ne, mislim da to nije dobra zamisao. - Pogledam Ćeliju u oči. - Zvuči zločesto. - Njezin me pogled ne ispušta te pomislim na zmije, mačke. Jedu li mačke šišmiše?... Jedu li šišmiši mačke? — Osim toga, moram ovo završiti.
Celia baci pogled na moju biljeţnicu. - Što, je li to domaća zadaća? Ooo, večer za školu! Sad samo poslušaj svoju stariju sestru Ćeliju koja zna što je najbolje za školarke... ej, jesi li dovoljno stara da moţeš piti?
- Da - kaţem joj ponosno. - Od prije tri tjedna. Celia se nagne blizu mene. Miriše na cimet. - Dođi
dođi dođi. Moraš se malo iţivjeti prije no što se skrasiš s gospodinom knjiţničarem. Dooođi, Clare. Prije no što trepneš okom, bit ćeš do ušiju u govnima knjiţničareve djece koja će puniti pampersice onom njihovom decimalnom klasifikacijom.
- Stvarno mislim...
- Onda nemoj ništa reći, samo dođi. - Celia spakira moje knjige i sruši vrčić mlijeka. Počnem kupiti tekućinu, ali Celia odlučno izađe iz kafića noseći moje knjige. Odjurim za njom.
- Celia, nemoj, trebaju mi... - Za nekoga s kratkim nogama i dvanaest centimetara visokim potpeticama brzo se kreće.
- Uh, neću ti ih dati dok ne obećaš da ćeš doći sa mnom.
- Ingrid to neće biti drago. - Drţimo korak i idemo po Halsteadu prema jugu, prema Belmontu. Ne ţelim vidjeti Ingrid. Vidjela sam je prvi i posljednji put na koncertu Violent Femmesa i to mi odgovara.
- Naravno da hoće. Vrlo je zanimaš. - Skrenemo na Belmont, prođemo pokraj studija za tetovaţu, indijskih restorana, dućana koţe i uličnih crkvi. Prođemo ispod ţeljeznice i u Berlinu smo. Izvana ne izgleda odviše zamamno; prozori su obojani u crno, a ja čujem kako dis-ko pulsira iz tame iza mršavog pjegavog tipa koji od mene zatraţi osobni dokument, ali ne i od Ćelije, udari nam pečate na ruku i dopusti da uđemo u ponor.
Dok se moje oči privikavaju, shvatim da je cijeli prostor pun ţena. Ţene su nagurane oko majušne pozornice i gledaju striptizetu koja paradira u crvenoj tan-gi sa šljokicama i pokrivalima za bradavice. Ţene se smiju i koketiraju za šankom. Ţenska večer. Celia me vuče prema stolu. Ingrid sjedi sama s visokom čašom nebesko plave tekućine ispred sebe. Podigne pogled i ja vidim da nije najsretnija što me vidi. Celia poljubi Ingrid i mahne mi da sjednem. Ostanem stajati.
- Bok, dušo - kaţe Celia.
- Mora da se zezaš - kaţe Ingrid. - Zašto si je dovela? - Obje me ignoriraju. Celijine su ruke još uvijek omotane oko mojih knjiga.
- U redu je, Ingrid, dobra je. Pomislila sam da bi ti bilo drago bolje je upoznati, samo to. - Celia kao da se
ispričava, no čak i ja vidim da uţiva u nelagodi koju osjeća Ingrid.
Ingrid me pogleda s mrţnjom. - Zašto si došla? Da likuješ? - Nasloni se na svom stolcu i nakrivi bradu. Ingrid izgleda kao plavokosa vampirica u crnoj baršunastoj jakni i krvavo crvenim usnama. Zanosna je. Osjećam se kao provincijska školarka. Ispruţim ruke prema Ćeliji, a ona mi da knjige.
- Prisilila me. Sada odlazim. - Počnem se okretati, no Ingrid munjevito ispruţi ruku i ščepa me za podlakticu.
- Ĉekaj minutu... - Zavrne moju lijevu ruku prema sebi, ja posrnem, a knjige mi se razlete. Povučem natrag ruku, a Ingrid kaţe: vi ste zaručeni? - i ja shvatim da gleda u Henryjev prsten.
Ne kaţem ništa. Ingrid se okrene Ćeliji. - Znala si, zar ne? - Celia spusti pogled na stol ništa ne govoreći. -Dovela si je ovamo da mi to nabiješ na nos, kučko jedna. - Glas joj je tih. Jedva je čujem od glazbe koja pulsira.
— Ne, Ing, samo sam...
— Odjebi, Celia. - Ingrid ustane. Lice joj je, na trenutak, blizu moga i ja zamislim Henryja kako ljubi te crvene usne. Ingrid se zabulji u mene. Kaţe: - Reci Henryju da moţe ići do đavola. I reci mu da ćemo se tamo sresti. - Ona ukočeno izađe. Celia sjedi s licem u rukama.
Počnem sakupljati knjige. Okrenem se kako bih otišla, a Celia reče: - Ĉekaj. Ĉekam.
Celia kaţe: - Oprosti, Clare. - Ja slegnem ramenima. Odem do vrata; okrenem se i vidim da Celia sjedi
sama za stolom, polako ispija plavo piće koje je pila Ingrid i naslanja se na ruku. Ne gleda me.
Izašavši na ulicu, hodam sve brţe i brţe dok ne dođem do auta, a onda odem kući, u svoju sobu, legnem na krevet i nazovem Henryja, no on nije kući te ugasim svjetlo, ali ne zaspem.

BOLJI ŢIVOT POMOĆU KEMIJE
nedjelja, 5. rujna 1993. (Clarije22, Henrjju 30 godina)
CLARE: Henry pomnjivo iščitava svoj primjerak Registra lijekova s magarećim ušima. To nije dobar znak.
- Nisam znala da si takav ljubitelj lijekova.
- Nisam ljubitelj lijekova. Ja sam alkoholičar.
- Nisi alkoholičar.
- Naravno da jesam.
Legnem na kauč i stavim mu noge u krilo. Henry stavi knjigu na moje cjevanice i nastavi je listati.
- Ne piješ ti previše.
- Nekad jesam. Malo sam smanjio nakon što sam se zamalo ubio. A i otac mi je tuţna poučna priča.
- Što traţiš?
- Nešto što mogu uzeti za vjenčanje. Ne ţelim te ostaviti na oltaru pred četristo ljudi.
- Da. Dobra ideja. - Zadubim se u taj scenarij i zadrhtim. - Pobjegnimo.
Susretne mi pogled. - Pobjegnimo. Ja sam za to.
- Roditelji bi me se odrekli.
- Ne bi sigurno.
- Nisi obraćao pozornost. Ovo je vrhunska bro-adwayska produkcija. Mom smo ocu samo izlika da raskošno ugosti i impresionira sve svoje prijatelje odvjetnike. Povučemo li se, moji će roditelji morati unajmiti glumce.
- Otiđimo u vijećnicu i vjenčajmo se prije toga. Tako ćemo, ako se nešto dogodi, barem biti vjenčani.
- Oh, ali... ne bih to voljela. Lagali bismo... osjećala bih se čudno. A da to učinimo poslije, ako pravo vjenčanje pode po zlu?
- Dobro. Plan B. - On pruţi ruku, a ja je stegnem.
- Onda, jesi li nešto našao?
- U idealnom slučaju, rado bih uzeo neuroleptik koji se zove Risperdal, ali on se neće pojaviti na trţištu prije 1994. Drugi najbolji lijek bio bi Clozaril, a treći mogući izbor bio bi Haldol.
- Zvuče kao turbo sirupi za kašalj.
- To su antipsihotici.
- Ozbiljno? -Da.
- Ti nisi psihotičan.
Henry me pogleda, iskrivi lice u strašnu grimasu i rukama svinutim u pandţe zagrebe po zraku kao vukodlak iz nijemih filmova. Onda prilično ozbiljno reče: - Na EEG-u imam mozak shizofrenika. Više je liječnika uporno tvrdilo da je razlog moje deluzije putovanja kroz vrijeme shizofrenija. Ovi lijekovi blokiraju recepto-re dopamina.
- A nuspojave?
- Pa... distonija, akatizija, pseudoparkinsonizam. To jest, nesvjesne kontrakcije mišića, nemir, njihanje, kora-čanje, nesanica, nepomičnost, nepostojanje izraza na licu. Tu je i tardivna diskinezija, kronična nemogućnost vladanja mišićima lica, i agranulocitoza, uništenje sposobnosti tijela da proizvodi bijela krvna zrnca. I gubitak spolne funkcije. Kao i činjenica da svi lijekovi, koji su trenutačno na raspolaganju, imaju i sedativni učinak.
- Ne misliš ih ozbiljno uzeti, zar ne?
- U prošlosti sam uzimao Haldol. I Thorazine. -I...?
- Uistinu uţasno. Bio sam pravi zombi. Imao sam osjećaj kao da mi je mozak pun ljepila.
- Zar ne postoji ništa drugo?
- Valium. Librium. Xanax.
- Mama uzima te. Xanax i Valium.
- Da, ima logike. - Nakrevelji se, odloţi Registar lijekova i kaţe: - Pomakni se. - Namještamo se na kauču sve dok se ne ispruţimo jedno pokraj drugoga. Vrlo je udobno.
- Nemoj ništa uzeti.
- Zašto ne?
- Nisi bolestan.
Henry se nasmije. - To je razlog zbog kojeg te volim: tvoja nesposobnost da vidiš sve moje gnjusne mane. -Otkopčava mi košulju, a ja ovijem ruku oko njegove. On me gleda čekajući. Malo sam ljuta.
- Ne razumijem zašto tako govoriš. Uvijek govoriš grozne stvari o sebi. Nisi takav. Dobar si.
Henry pogleda moju ruku, oslobodi svoju i privuče me bliţe. - Nisam dobar - kaţe mi on tiho na uho. -No moţda ću postati.
-1 bolje ti je.
- Dobar sam prema tebi. - Istina. - Clare? -Hmmm?
- Leţiš li ikad budna pitajući se jesam li ja Boţja neslana šala?
- Ne. Leţim budna i brinem se da bi mogao nestati i ne vratiti se. Leţim razmišljajući o nekim stvarima iz budućnosti za koje dijelom znam. No apsolutno vjerujem da moramo biti zajedno.
- Apsolutno vjeruješ.
- A ti ne?
Henry me poljubi. - Ni Vrijeme, ni Mjesto, ni Sreća, - ni Smrt, ničim svladati ne mogu ni najmanju ţelju moju.
- Ponovi, nisam dobro čula.
- Nije me briga ako je tako.
- Hvalisavac.
- A tko sad govori grozne stvari o meni?
ponedjeljak, 6. rujna 1993. (Henryju je 30 godina)
HENRY: Sjedim na trijemu otrcane bijele kuće s jeftinom aluminijskom oplatom u Humboldt Parku. Ponedjeljak je ujutro, oko deset sati. Ĉekam da se Ben vrati odande gdje već jest. Ne sviđa me se mnogo ova četvrt; osjećam se na neki način izloţenim sjedeći tako pred Be-novim vratima, no on je izrazito točan te i dalje čekam s pouzdanjem. Gledam kako dvije Latinoamerikanke guraju dječja kolica po popločanom i razbijenom pločniku. Dok meditiram o nepravičnosti gradskih usluga, čujem kako netko u daljini viče: - Knjiţničaru! - Pogledam u smjeru glasa i zbilja ugledam Gomeza. Zastenjem u sebi;
Gomez ima nevjerojatan dar da naleti na mene kada se spremam učiniti nešto posebice opako. Morat ću ga se riješiti prije no što se pojavi Ben.
Gomez dolazi sretno ploveći prema meni. Na sebi ima svoje odvjetničko odijelo, a u ruci torbu za spise. Uzdahnem.
- Ca va, druţe.
- Ca va. Sto ti radiš tu?
Dobro pitanje. - Ĉekam prijatelja. Koliko je sati?
- Deset i petnaest. 6. rujna 1993. - doda usluţno.
- Znam, Gomez. Ali svejedno hvala. Ideš klijentu?
- Da. Desetogodišnjoj djevojčici. Mamin ju je dečko natjerao da popije Drano. Stvarno se umorim od ljudi.
- Da. Previše je manijaka, a premalo Michelangela.
- Jesi li ručao? Ili, valjda, doručkovao?
- Da. Moram ostati tu; čekam prijatelja.
- Nisam znao da tvoji prijatelji ţive u ovim krajevima. Svim ljudima koje tu poznajem uţasno treba pravni savjet.
- Prijatelj iz bibliotekarske škole. - I evo ga. Ben stiţe u svojem srebrnom mercedesu iz 1962. Iznutra je krntija, ali izvana je sladak. Gomez tiho zazviţdi.
- Oprosti što kasnim - kaţe Ben ţureći stazom. -Kućni posjet.
Gomez me znatiţeljno pogleda. Ne obazrem se. Ben pogleda Gomeza pa mene.
- Gomez, Ben. Ben, Gomez. Oprosti što te ostavljam, druţe.
- Imam, zapravo, nekoliko slobodnih sati...
Ben uzme situaciju u svoje ruke. - Gomez. Drago mi je što sam te upoznao. Neki drugi put, moţe? - Ben je prilično kratkovidan te blago gleda Gomeza kroz debela stakla koja mu povećavaju oči pa su dvaput veće nego bez njih. Ben zvecka ključevima u rukama. To me čini nervoznim. Tiho stojimo i čekamo da Gomez ode.
- Dobro. Da. Onda, bok - kaţe Gomez.
- Nazvat ću te popodne - kaţem ja njemu. Okrene se, ni ne pogledavši me, i ode. Osjećam se loše, ali ima stvari za koje ne ţelim da Gomez zna, a ovo je jedna od njih. Ben i ja se okrenemo jedan prema drugome, izmijenimo pogled koji potvrđuje činjenicu da jedan o drugome znamo problematične stvari. On otvori ulazna vrata. Uvijek sam ţudio pokušati provaliti u Benov stan zato što ima veliki broj različitih brava i sigurnosnih uređaja. Uđemo u tamni uski hodnik. Tu uvijek miriše po kupusu, iako posve sigurno znam da Ben ne kuha mnogo hrane, o kupusu da i ne govorimo. Straţnjim se stubištem popnemo do drugog hodnika i kroz jednu spavaću sobu uđemo u drugu u kojoj je Ben smjestio laboratorij. On odloţi torbu i objesi jaknu. Donekle očekujem da će
poput gospodina Rogersa obuti tenisice, no on umjesto toga počne petljati s aparatom za kavu. Sjednem na sklopivi stolac i čekam da Ben završi.
Od svih ljudi koje poznajem Ben najviše izgleda kao knjiţničar. I doista sam ga upoznao u Rosaryju, no odustao je prije no što je diplomirao. Smršavio je otkako sam ga vidio posljednji put i izgubio još malo kose. Ben ima sidu te svaki put kad ga vidim, obratim na to pozornost, zato što nikad ne znam kako će biti s njim.
- Dobro izgledaš - kaţem mu.
- Uzimam goleme doze AZT-a. Kao i vitamina, joge i vizualnog zamišljanja. Kad smo kod toga. Kako ti mogu pomoći?
- Ţenim se.
Ben je iznenađen, a onda razdragan. - Ĉestitam. Za koga se ţeniš?
- Za Clare. Upoznao si je. Djevojku vrlo duge crvene kose.
- O, da. - Ben poprimi ozbiljan izraz. - Zna li ona? -Da.
- Odlično. - Uputi mi pogled kojim kaţe kako je sve to lijepo, ali što s tim?
- Njezini su roditelji isplanirali golemo vjenčanje u Michiganu. S crkvom, djeverušama, riţom i svim što uz to ide. I nakon toga raskošnim prijemom u Yacht Gubu. U frakovima, ni manje ni više.
Ben natoči kavu i doda mi šalicu sa slikom Winnie Pooha. Umiješam u nju mlijeko u prahu. Hladno je tu, a kava ima gorak, iako, na neki način, dobar miris.
- Moram biti ondje. Moram odraditi osam sati golemog, neshvatljivog stresa, a da ne nestanem.
- Ah. - Benov način shvaćanja problema, njegovog jednostavnog prihvaćanja, mene vrlo umiruje.
- Trebam nešto što će posve blokirati sve receptore dopamina koje imam.
- Navane, Haldol, Thorazine, Serentil, Mellaril, Stelazine... - Ben očisti naočale o pulover. Bez njih izgleda kao veliki, bezdlaki miš.
- Nadao sam se da bi mi mogao napraviti ovo. -Traţim po trapericama papir, nađem ga i predam mu ga. Ben ga, zaškiljivši, pogleda.
- 3-[2-[4-96-fluor-l,2-benzen-oksazol-3-il) ... kolo-idni silikonski dioksin, hidroksipropil metilceluloza... propilenski glikol... - Pogleda me zbunjeno. - Što je ovo?
- To je novi antipsihotik koji se zove risperidone, a na trţištu će se pojaviti pod nazivom Risperdal. Bit će ga moguće nabaviti 1998., ali bih ga ja rado sada iskušao. Pripada novoj skupini lijekova koji se zovu derivati benzena.
- Otkud ti?
- Uz Registra lijekova iz 2000.
- Tko ga proizvodi?
- Janssen.
- Henry, znaš da ne podnosiš baš dobro antipsihoti-ke. Osim ako ovo ne djeluje na neki radikalno drugačiji način?
- Ne znaju kako djeluje. „Selektivni monoaminski antagonist s visokim afinitetom prema serontoninu tipa 2, dopaminu tipa 2, i tako dalje, i tako dalje."
- Uvijek isto, uvijek isto. Zbog čega misliš da će to biti bolje od Haldola?
Strpljivo se nasmiješim. - To je provjerena pretpostavka. Nisam siguran. Moţeš li to napraviti? Ben oklijeva. - Da, mogu.
- Koliko brzo? Treba neko vrijeme da uđe u sustav.
- Javit ću ti. Kad je vjenčanje?
- 23. listopada.
- Mmm. Kolika doza?
- Počni s 1 miligramom i onda povećavaj.
Ben ustane, rastegne se. Na mutnom svjetlu te hladne sobe izgleda star, ţutičav, a njegova koţa suha poput pergamena. Jednom dijelu Bena sviđa se izazov (hej, replicirajmo taj avangardni lijek koji još nitko nije ni izumio), a drugi ne voli rizik. - Henry, ti čak nisi ni siguran da je dopamin tvoj problem.
- Vidio si snimke.
- Da, da, Zašto onda ne ţivjeti s tim? Lijek moţe biti gori od problema.
- Bene. Sto bi bilo da ovog trenutka pucnem prstima... - ustanem, nagnem se bliţe njemu, pucnem prstima: - i ti se ovog trenutka iznenada nadeš u Alleno-voj spavaćoj sobi 1986...
- ... ubio bih pizdu.
- Ali ne moţeš, jer nisi. - Ben zatvori oči i odmahne glavom. -1 ne moţeš ništa promijeniti: on će se razboljeti, ti ćeš se razboljeti und so weiter. Sto da stalno iznova moraš gledati kako umire? - Ben sjedne na sklopivi stolac. Ne gleda me. - To je tako, Bene. Da, ponekad je zabavno. No uglavnom si izgubljen, kradeš i pokušavaš samo...
- Izaći na kraj. - Ben uzdahne. - Isuse, ne znam zašto te podnosim.
- Zbog neobičnosti? Mog dječačkog izgleda?
- Samo sanjaj. Hej, jesam li pozvan na to vjenčanje? Zatečen sam. Nije mi palo na pamet da bi Ben poţelio doći. - Da! Stvarno? Došao bi?
- Jebeš sprovode.
- Odlično! Moja se strana crkve brzo popunjava. Bit ćeš moj osmi uzvanik.
Ben se nasmije. — Pozovi sve svoje bivše cure. To će popuniti redove.
- Ne bih to preţivio. Većina njih ţeli moju glavu na kolcu.
- Mmm. - Ben ustane i počne prekapati po jednoj od ladica svog radnog stola. Izvuče praznu bočicu za tablete, a onda otvori drugu ladicu, izvuče golemu
bocu s kapsulama, otvori je i stavi tri pilule u bočicu. Dobaci mi je.
- Što je to? - upitam otvarajući bočicu i istresavši tabletu na dlan.
- To je stabilizator endorfina u kombinaciji s anti-depresivom. To je... hej, nemoj... - Ubacio sam tabletu u usta i progutao je. - Na bazi je morfija. - Ben uzdahne. - Veoma se leţerno i arogantno odnosiš prema lijekovima.
- Volim opijate.
- Ne sumnjam. Nemoj misliti da ću ti ih dati tonu. Javi mi ako misliš da bi bile dobre za vjenčanje. Za slučaj da onaj drugi ne uspije. Djeluju oko četiri sata pa bi ti trebale dvije. - Ben kimnuvši pokaţe dvije preostale tablete. - Nemoj ih progutati radi zabave, dobro?
- Ĉasna izviđačka.
Ben frkne. Platim mu tablete i odem. Spuštajući se stubama osjetim kako me hvata euforija te se zaustavim kako bih uţivao u njoj. Prošlo je neko vrijeme. Sto god da je Ben unutra smiješao, fantastično je. Poput dese-torostruko snaţnog orgazma i kokaina, a izgleda da postaje snaţnije. Izlazeći, zamalo padnem preko Gomeza. Ĉekao me je.
- Da te povezem?
- Da. - Duboko me dirne njegova briga. Ili znatiţelja. Ili što god to bilo. Dolazimo do njegova auta, chev-roleta Nove s dva razmrskana prednja svjetla. Sjednem na suvozačko mjesto. Gomez uđe i zalupi vratima. Natjera mali auto da se upali i mi krenemo.
Grad je siv i prljav, a počinje kišiti. Debele kapljice udaraju po vjetrobranskom staklu dok pokraj nas prolaze
kuće u kojima se puši crack i prazne parcele. Gomez upali radio, a na radiju je Charles Mingus koji meni zvuči malo sporo, ali, s druge strane, zašto ne? Ovo je slobodna zemlja. Avenija Ashland puna je rupa od kojih se trese mozak, ali sve ostalo je dobro, zapravo, vrlo dobro, glava mi je fluidna i pokretna poput tekuće ţive iz razbijenog termometra, a ja se jedva suspreţem da ne počnem stenjati od uţitka dok droga svojim sićušnim kemijskim jezicima oblizuje završetke mojih ţivaca. Prolazimo ESP vidovnjaka - čitača karata, Pedrov dućan guma, Burger King, Pizzu Hut, a meni glavom prolazi I ama Passanger i krivudajući se ubacuje u Mingusa. Gomez kaţe nešto što ja ne čujem, onda to ponovi.
- Henry! -Da?
- Na čemu si?
- Nisam siguran. Na nekoj vrsti znanstvenog pokusa.
- Zašto?
- Glavno pitanje. Vratit ćemo se na njega.
Ne kaţemo ništa više dok se auto ne zaustavi ispred Clarinog i Charissinog stana. Zbunjeno pogledam Gomeza.
- Treba ti društvo - kaţe mi blago. Ne usprotivim se. Gomez nam otvori ulazna vrata pa se popnemo stepenicama. Clare otvori vrata, a kada me ugleda, izgleda uzrujano, kao da joj laknulo i kao da se zabavlja, sve to istodobno.
CLARE: Nagovorila sam Henryja da legne u moj krevet, a ja i Gomez sjedimo u dnevnoj sobi, pijemo čaj i jedemo sendviče od kikiriki maslaca i ţele od kivija.
- Nauči se kuhati, ţeno - kaţe Gomez. Zvuči kao Charlton Heston koji predaje Deset zapovijedi.
- Samo što nisam. - Umiješam šećer u čaj. - Hvala ti što si otišao i doveo ga.
- Sve za tebe, mače. - Počne motati cigaretu. Gomez je jedina osoba koju poznajem koja puši za vrijeme obroka. Suzdrţim se od komentara. Zapali cigaretu. Pogleda me, a ja sakupim snagu: - O čemu se, dakle, radi? Većina ljudi koji odlaze farmaceutima na crno ţrtve su side ili oboljeli od raka.
- Znaš Bena? - Ne znam zašto sam iznenađena. Gomez pozna svih.
- Znam za Bena. Moja je mama odlazila Benu kada je bila na kemoterapiji.
- Oh. - Ponovno sagledavam situaciju u potrazi za stvarima koje mogu bezopasno spomenuti.
- Štogod mu je Ben dao, doista ga je usporilo.
- Pokušavamo naći nešto što će pomoći Henryju da ostane u sadašnjosti.
- Izgleda malo neţivo za dnevnu upotrebu.
- Da. - Moţda niţa doza?
- Zašto to radiš?
- Što to?
- Pomaţeš i podbadaš gospodina koji iza sebe ostavlja pustoš. A ti se, ni manje ni više, udaješ se za njega.
Henry me zazove. Ustanem. Gomez pruţi ruku i ščepa me.
- Clare. Molim te...
- Gomez. Pusti me. - Gledam ga od gore. Nakon dugačkog, strašnog trenutka on spusti pogled i pusti me. Ţurno odem u sobu i zatvorim vrata.
Henry je ispruţen poput mačke, dijagonalno preko kreveta, s licem prema dolje. Skinem cipele i ispruţim se pokraj njega.
- Kako je? - upitam ga.
Henry se okrene i nasmiješi. - Rajski. - Pomiluje me po licu. - Hoćeš li mi se pridruţiti? -Ne.
Henry uzdahne. - Tako si dobra. Ne bih te trebao pokušavati iskvariti.
- Nisam dobra. Bojim se. - Dugo leţimo u tišini. Sada sja sunce i pokazuje mi moju spavaću sobu u rano poslijepodne: krivulju okvira kreveta od orahova drva, zlatni i ljubičasti orijentalni sag, četku za kosu, ruţ i losion za ruke na komodi. Primjerak Umjetnosti u Americi s Leonom Golubom na koricama leţi na sjedištu moga starog naslonjača s rasprodaje u garaţi, a djelomice ga zaklanja A Rebours. Henry ima na sebi crne čarape. Njegova duga koščata stopala vise s kreveta. Ĉini mi se mršavim. Oči su mu zatvorene, moţda moţe osjetiti da zurim u njega jer otvori oči i nasmiješi se. Kosa mu pada na lice, a ja je odmaknem. Henry me uzme za ruku i poljubi u dlan. Ja mu otkopčam traperice i prijeđem rukom preko njegova penisa, no Henry odmahne glavom, uzme mi ruku i zadrţi je.
- Oprosti, Clare - kaţe on tiho. - U tim je tabletama nešto što je izazvalo kratki spoj u opremi. Moţda poslije.
- To će biti zabavno za prvu bračnu noć.
Henry odmahne glavom. - Ne mogu to uzeti za vjenčanje. Odviše je zabavno. Hoću reći, Ben je genije, no naviknut je raditi s ljudima koji su smrtno bolesni.
Što god je stavio u ovo izgleda kao iskustvo blizu smrti. - Uzdahne i stavi bočicu s tabletama na moj noćni stolić. - Trebao bih ih poslati Ingrid. To je savršena droga za nju. - Ĉujem kako se otvaraju ulazna vrata, a onda kako su se lupnuvši zatvorila; Gomez je otišao.
- Bi li nešto pojeo? - upitam.
- Ne, hvala.
- Hoće li ti Ben napraviti onaj drugi lijek?
- Pokušat će - kaţe Henry.
- Sto ako ne bude u redu?
- Misliš ako Ben zajebe? -Da.
Henry kaţe: - Što god da se dogodi, oboje znamo da ću doţivjeti barem četrdeset tri godine. Zato, ne brini. Ĉetrdeset tri? - A nakon četrdeset treće?
- Ne znam, Clare. Moţda smislim kako ostati u sadašnjosti. - Obavije me rukama te utihnemo. Kada sam se poslije probudila, mrak je, a Henry spava pokraj mene. Bočica s tabletama crveni se na svjetlu ekrana budilice. Ĉetrdeset tri?

ponedjeljak, 27. rujna 1993. (Clari je 22, Henryju 30)
CLARE: Otključam vrata Henryjevog stana, udem i upalim svjetla. Večeras idemo u operu gledati Duh Ver-saillesa. One, koji zakasne u Lyric Operu, ne puste sjesti te sam usplahirena i isprva ne shvaćam da to što nema svjetla znači da nema ni Henryja. Onda to shvatim i ozlovoljim se zato što ćemo zbog njega zakasniti. Potom se zapitam je li nestao. Onda začujem nekoga kako diše.
260
Stojim nepomična. Disanje dolazi iz kuhinje. Otrčim u kuhinju, upalim svjetlo, a Henry leţi na podu posve odjeven u čudnom ukočenom poloţaju i zuri ravno ispred sebe. Dok tako stojim on ispusti tihi glas koji ne liči ljudskom, kao da mu u grlu klopara prigušen glas koji se otkida kroz njegove stisnute zube.
- O, Boţe, o, Boţe. - Nazovem hitnu pomoć. Telefonist me uvjerava kako će doći za nekoliko minuta. Dok sjedim na kuhinjskom podu zureći u Henryja, osjetim kako me zapljuskuje ljutnja, potraţim Henryjev adresar i traţim broj.
- Halo? - Glas je slab i dalek.
- Je li to Ben Matteson?
- Da. Tko je to?
- Clare Abshire. Slušaj, Bene, Henry leţi na podu posve ukočen i ne moţe govoriti. Koji mu je kurac?
- Što? Sranje! Pozovi hitnu!
- Već jesam...
- Lijek oponaša Parkinsonovu bolest, treba mu do-pamin! Reci im... sranje, nazovi me iz bolnice...
- Ovdje su...
- Dobro! Nazovi me... - Spustim slušalicu i suočim se s bolničarima.
Poslije, nakon voţnje kolima hitne pomoći do bolnice Mercy, nakon što su Henryja primili, dali mu injekciju i intubirali ga, dok on opušten leţi u bolničkom krevetu prikačen za ekran i spava, podignem pogled i na vratima Henryjeve sobe ugledam visokog muškarca upala lica i sjetim se da sam zaboravila nazvati Bena. On ude i stane meni nasuprot, s druge strane kreveta. Soba je
mračna, a na svjetlu koje dopire iz hodnika vidi se Benova silueta dok sagiba glavu i kaţe: - Ţao mi je. Tako mi je ţao.
Pruţim ruke preko kreveta i uhvatim njegove. - Sve je dobro. Bit će dobro. Doista.
Ben odmahne glavom. - To je u potpunosti moja greška. Nisam mu ga trebao napraviti.
- Što se dogodilo?
Ben uzdahne i sjedne na stolac. Ja sjednem na krevet. - Po srijedi moţe biti nekoliko stvari - kaţe on. -Moţda se radi samo o nuspojavi koja se moţe dogoditi svakome. No moţe biti da Henry nije baš točno zapamtio recept. Hoću reći, mnogo je toga trebalo zapamtiti. A ja nisam mogao provjeriti.
Oboje šutimo. Henryjev ekran ukapava tekućinu u njegovu podlakticu. Posluţilac prođe s kolicima. Na kraju kaţem: Bene?
- Da, Clare?
- Hoćeš li učiniti nešto za mene?
- Bilo što.
- Otkazi mu. Nemoj mu više davati drogu. Neće djelovati.
Ben mi se nasmiješi s izrazom olakšanja. - Samo reci ne.
- Upravo tako. - Nasmijemo se. Ben neko vrijeme sjedi sa mnom. Ustavši da ode uhvati me za ruku i reče: - Hvala ti na dobroti. Mogao je umrijeti.
- Ali nije.
- Ne, nije.
- Vidimo se na vjenčanju.
- Da. - Stojim u hodniku. Na blještavom fluorescentnom svjetlu Ben izgleda umorno i bolesno. Pogne glavu, okrene se i krene niz hodnik, a ja se vratim u tamnu sobu u kojoj Henry leţi i spava.

PREKRETNICA
petak, 22. listopada 1993. (Henryjuje 30 godina)
HENRY: Lunjam po ulici Linden u South Havenu jer sam jedan sat slobodan dok Clare i njezina majka obavljaju nešto u cvjećarnici. Vjenčanje je sutra, ali ja kao mladoţenja nemam, čini se, odviše obveza. Budi ondje; to je glavna obveza na popisu mojih zadataka. Clare neprestano tjeraju na probe, konzultacije, domjenke na kojoj kao mladenka prima darove. Kada je i vidim, uvijek izgleda sjetno.
Bistar je i hladan dan te ljenčarim. Da bar South Haven ima pristojnu knjiţaru. Ĉak se i knjiţnica sastoji uglavnom od Barbare Cartland i Johna Grishama. Imam sa sobom Penguinovo izdanje Kleista, ali nisam za to raspoloţen. Prolazim antikvarnicu, pekaru, banku, još jednu antikvarnicu. Prolazeći pokraj brijačnice zavirim u nju; ţustar, proćelav brijač brije starca te ja istog trenutka shvatim što mi je činiti.
Udem, a na vratima zazvone zvonca. Miriše na sapun, paru, losion za kosu i starije tijelo. Sve je svijetlo zeleno. Stolac je star i ukrašen kromom, na tamnim drvenim policama poslagane su izrađene boce, pladanj sa škarama, češljevima i britvama. Gotovo da je medicinski; veoma podsjeća na Normana Rockwella. Brijač me pogleda. - Moţe šišanje? - upitam.,On kimne prema
nizu praznih stolaca ravnih naslona na čijem je kraju stalak s uredno naslaganim časopisima. S radija se čuje Sinatra. Sjednem i prolistam primjerak Reader's Diges-ta. Brijač obriše ostatke pjene sa starčeve brade i nanese losion za poslije brijanja. Starac se polako i oprezno spusti sa stolca i plati. Brijač mu pomogne obući kaput i doda mu štap. - Vidimo se, George - kaţe starac dok sporo izlazi van. - Bok, Ede - odgovori brijač. Zatim usmjeri pozornost na mene. - Sto ćemo? - Uskočim u stolac, on je pedalom podigne za nekoliko centimetara i okrene me prema zrcalu. Posljednji put pogledam kosu. Palcem i kaţiprstom pokaţem duljinu od oko dva i pol centimetra. - Odreţite je. - Odobravajući kimne i zaveţe mi plastični ogrtač oko vrata. Ubrzo njegove škare, uz metalni odsjaj i metalne zvukove, lete oko moje glave, a kosa pada na pod. Privevši posao kraju, očetka me, skine ogrtač i voila, postao sam ja iz moje budućnosti.

DOVEDITE ME U CRKVU NA VRIJEME*
subota, 23. listopada 1993. (Henryju je 30, Clari 22 godine) (6 ujutro)
HENRY: Probudim se u 6 ujutro i pada kiša. U zgodnoj sam zelenoj sobici pod strehom, u ugodnom pansionu koji se zove Blake's, a nalazi na samoj juţnoj plaţi u South Havenu. Izabrali su ga Clarini roditelji; moj otac spava u podjednako udobnoj ljubičastoj sobi na donjem katu pokraj gospođe Kim u draţesnoj ţutoj sobi; djed i baka su u preudobnoj plavoj glavnoj sobi. Leţim u ekstra mekanom krevetu pod plahtama Laure Ashley i čujem kako vjetar šiba o kuću. Kiša lijeva kao iz kabla. Pitam se mogu li trčati po ovom monsunu. Ĉujem ga kako kola po ţljebovima i lupa
po krovu koji je oko pola metra od moga lica. Ova je soba kao mala izba u potkrovlju. Ima profinjen mali pisaći stol za slučaj da na dan svojeg vjenčanja moram napisati uglađeno
* Get me to the church on lime, stih iz jedne od pjesama iz My Fair Lady.
pisamce. Na komodi su porculancki vrč i umivaonik; da ih uistinu poţelim upotrijebiti, morao bih, vjerojatno, prvo razbiti led na vodi zato što je ovdje gore prilično hladno. Osjećam se kao ruţičasti crv u srţi ove zelene sobe, kao da sam progrizao svoj put do nje i kao da bih trebao raditi na tome da postanem leptir ili nešto slično. U ovom trenutku i ovdje nisam uistinu budan. Ĉujem kako netko kašlje. Ĉujem kako moje srce lupa i visoki zvuk koje proizvodi moj ţivčani sustav dok radi. O, Boţe, daj da danas bude normalan dan. Daj da budem normalno ošamućen, normalno nervozan; daj da dođem u crkvu na vrijeme i prije. Daj da nikoga ne preplašim, posebice ne sebe. Daj da preţivim svoje vjenčanje što je bolje moguće, bez specijalnih efekata. Oslobodi Clare neugodnih prizora. Amen.
(7 ujutro)
CLARE: Probudim se u mojem krevetu, krevetu moga djetinjstva. Dok plutam na površini budnosti, ne mogu se pronaći u vremenu; je li Boţić, Dan zahvalnosti? Je li opet treći razred? Jesam li bolesna? Zašto pada kiša? S one strane ţutih zavjesa nebo je mrtvo, a vjetar skida lišće s velikog brijesta. Sanjala sam cijelu noć. Sada se snovi stapaju. U jednom dijelu tog sna plivala sam u oceanu, bila sam sirena. Nisam dugo bila sirena te me jedna druga podučavala kako biti sirena.
Bojala sam se disati pod vodom. Voda mi je ušla u pluća, a ja nisam mogla shvatiti kako bi to trebalo funkcionirati, grozno sam se osjećala i neprestano izlazila na površinu i disa-la, a druga je sirena stalno govorila, Ne, Clare, ovako... sve dok napokon nisam shvatila da ima škrge u vratu, baš kao i ja, a onda je bilo bolje. Plivati je bilo kao letjeti, sve su ptice bile ribe... Na površini oceana bio je brod te smo sve otplivale gore da ga vidimo. Bila je to malena jedrilica, a njoj moja majka, posve sama. Otpli-vala sam do nje, a ona se iznenadila što me vidi i rekla, Ali, Clare, mislila sam da se danas udaješ. Ja sam iznenada shvatila, onako kako se to događa u snovima, da se ne mogu udati za Henryja ako sam sirena te sam počela plakati, a onda sam se probudila usred noći. Tako sam neko vrijeme leţala u tami i zamislila da sam postala prava ţena kao Mala sirena osim što kod mene nije bilo nikakvih besmislica o strašnim bolovima u stopalima ni iščupanom jeziku. Hans Christian Andersen bio je zacijelo vrlo čudna i tuţna osoba. Onda sam ponovno zaspala i sada sam u krevetu, a Henry i ja se danas vjenčajemo.
7.16)
HENRY: Ceremonija je u dva popodne. Trebat će mi oko pola sata da se obučem i dvadeset minuta da dođemo do Sv. Basila. Sada je 7.16 ujutro što znači da moram ubiti pet sati i četrdeset pet minuta. Nabacim na sebe traperice, odurnu staru flanelastu košulju i visoke tenisice te se, što je moguće tiše, iskradem niz stepeni- » ce u potrazi za kavom. Tata me već pretekao; sjedi u blagovaonici s rukama omotanim oko draţesne šalice vruće kave. Natočim sebi jednu i sjednem sučelice njemu. Slabo svjetlo koje prodire kroz čipkastim zavjesama ukrašene prozore daje tati sablastan izgled; on je jutros obojena verzija crno-bijelog filma sebe. Kosa mu je uzdignuta u svim
smjerovima te ja bez razmišljanja zagla-dim svoju, kao da je on zrcalo. On učini isto te se oboje nasmiješimo.
(8.17)
CLARE: Alicia sjedi na mojem krevetu i gurka me. - Hajde, Clare - pogurne me. - U močvari je svanulo. Ptice pjevaju - (posve netočno) - a ţabe skaču i vrijeme je za ustajanje! - Alicia me poškaklje. Zbaci pokrivače te se hrvamo, a upravo kada je prikliještim, Etta proviri glavom kroz vrata i prosikće: - Djevojke! Kakvo je to lupanje. Vaš otac misli da je stablo palo na kuću, ali ne, to vi, šašavice, pokušavate ubiti jedna drugu. Doručak je skoro gotov. - S tim riječima Etta naglo povuče glavu, a mi čujemo kako se teška koraka spušta stepenicama i prasnemo u smijeh.
(8.32)
HENRY: Vani još uvijek orkanski puše, no, bilo kako bilo, ja idem trčati. Proučim plan South Havena („Blistavog dragulja na zapadnoj obali jezera Michigan!") koji mije nabavila Clare. Jučer sam trčao po plaţi što je bilo ugodno, ali to se jutros ne moţe. Vidim dva metra visoke valove kako se lome o obalu. Izmjerim milju na ulicama i zaključim da ću trčati u krugovima; ako je vani prestrašno, skratit ću. Rastegnem se. Svi mi zglobovi iskoče. Gotovo da čujem napetost koja mi pucketa u ţivcima poput smetnji na telefonskoj liniji. Obučem se i krenem u svijet.
Kiša je pljuska mojem licu. Istog sam trenutka mokar do koţe. Polako se probijam po ulici Maple. Bit će to samo klipsanje; borim se protiv vjetra te nikako ne mogu dobiti na brzini. Prođem ţenu
koja stoji na rubu pločnika sa svojim buldogom i zapanjeno me gleda. Ovo nije obična vjeţba, kaţem joj u sebi. Ovo je očaj.
(8.54)
CLARE: Okupljeni smo za doručkom oko stola. Studen prodire sa svih prozora. Toliko kiši da jedva vidim van. Kako će Henry trčati po tome?
- Savršeno vrijeme za vjenčanje - našali se Mark. Ja slegnem ramenima. - Ja ga nisam odabrala.
- Ti ga nisi odabrala?
- Tata ga je odabrao.
- Ja ga plaćam - kaţe tata razdraţljivo.
- Istina. - Glasno saţvačem svoj prepečenac. Majka kritički promatra moj tanjur. - Dušo, zašto
ne pojedeš malo fine slanine? I malo ovih jaja?
Od same mi se pomisli okrene ţeludac. - Stvarno ne mogu. Molim te.
- Onda stavi barem malo maslaca od kikirikija na prepečenac. Treba ti bjelančevina. - Pogled mi se susretne s Ettinim koja velikim koracima ode u kuhinju i minutu poslije vrati s majušnom kristalnom zdjelom punom maslaca od kikirikija. Zahvalim joj i malo ga na-maţem po prepečencu.
Upitam majku: - Imam li vremena prije no što se pojavi Janice? - Janice će učiniti nešto ogavno s mojim licem i kosom.
- Ona stiţe u jedanaest. Zašto?
- Moram skoknuti u grad po nešto.
- Mogu ti ja to obaviti, dušo. - Ona osjeti olakšanje pri pomisli da će izaći iz kuće.
- Otišla bih sama.
- Moţemo obje.
- Sama. - Bez riječi je preklinjem. Zbunjena je, ali popusti.
- Dobro, onda. Isuse.
- Super. Odmah ću se vratiti. - Ustanem kako bih otišla. Tata pročisti grlo.
- Moţete li me ispričati?
- Naravno.
- Hvala. - Pobjegnem.
(9.35)
HENRY: Stojim u golemoj, praznoj kadi i s mukom se izvlačim iz hladne, natopljene odjeće. Moje nove novcate tenisice poprimile su posve nov oblik koji podsjeća na morske oblike ţivota. Ostavio sam trag vode od ulaznih vrata do kade; nadam se da gospođi Blake neće odviše smetati.
Netko pokuca na moja vrata. - Samo trenutak - vik-nem. Došljapkam do vrata i odškrinem ih. To je, na moje posvemašnje iznenađenje, Clare.
- Lozinka? - kaţem tiho.
- Jebi me - odgovori Clare. Široko otvorim vrata. Clare uđe, sjedne na krevet i počne skidati cipele.
- Ne šališ se?
- Hajde, moj, tek što nisi, muţu. Moram se vratiti do jedanaest. - Odmjeri me od glave do pete. - Išao si trčati! Mislila sam da nećeš trčati po ovom vremenu.
- U trenucima očaja čovjek poseţe za očajničkim mjerama. - Skinem majicu i bacim je u kadu. Spusti se pljasnuvši. - Nije li nesreća kad mladoţenja vidi mladenku prije vjenčanja?
- Onda zatvori oči. - Clare otkaska u kupaonicu i dohvati ručnik. Ja se sagnem, a ona mi suši kosu. To je divan osjećaj. Mogao bih tako čitav ţivot. Doista.
- Ovdje je stvarno hladno - kaţe Clare.
- Uniđi u krevet, moja, tek što nisi, suprugo. To je jedino toplo mjesto u čitavoj sobi. - Popnemo se u krevet.
- Ĉinimo sve krivo, zar ne?
- Imaš s tim neki problem?
- Ne. To mi se sviđa.
- Dobro. Došla si pravom čovjeku za sve tvoje ekstrakronološke potrebe.
(11.15)
CLARE: Uđem na straţnja vrata i ostavim kišobran u ulaznoj garderobi. U predvorju se zamalo sudarim s Aliciom.
- Gdje si bila? Janice je tu.
- Koliko je sati?
-Jedanaest i petnaest. Hej, naopako si obukla majicu. A i s krive strane.
- To je sreća, zar ne?
- Moţda, ali bolje je okreni prije no što odeš gore. -Vratim se u ulaznu garderobu i vratim majicu na pravu stranu. Zatim otrčim gore. Mama i Janice stoje u hodniku ispred moje sobe. Janice nosi golemu torbu s kozmetičkim potrepštinama i drugim priborom za mučenje.
- Evo te. Počela sam se brinuti. - Mama me uvodi u sobu, a Janice je na začelju. - Moram otići porazgovarati s isporučiteljima hrane. - Izađe gotovo kršeći ruke.
Okrenem se prema Janice koja me kritički promatra. - Kosa ti je mokra i zamršena. Zašto je ne počešljaš dok se ja ne raspremim? - Iz torbe počne vaditi milijun tubi i bočica koje stavlja na toaletni stolić.
- Janice. - Dam joj razglednicu iz Uffizija. - Moţeš li ovo napraviti? - Oduvijek mi se sviđala kneginjica Medici čija je kosa slična mojoj; u njezinoj je mnogo malih pletenica i bisera koje se obrušavaju u krasnom slapu kose boje jantara. I anonimni ju je umjetnik sigurno volio. Kako je moguće da je nije volio?
Janice razmišlja. - To nije ono što tvoja mama misli da radimo.
- Hu-hu. Ali, ovo je moje vjenčanje. I moja kosa. A dat ću ti i veliku napojnicu, napraviš li kako ja ţelim.
- Napravimo li ovo, neću imati vremena našminkati te; trebat će mi previše vremena za pletenice.
Aleluja! - U redu. Ja ću se sama našminkati.
- Onda dobro. Samo je počešljaj pa ćemo početi. -Počnem raspetljavati kosu i uţivati u tome. Dok se predajem Janicinim tankim smeđim prstima, pitam se što radi Henry.
(11.36)
HENRY: Na krevetu je poloţen smoking i sva popratna bijeda. Moja se pothranjena guzica smrzava u ovoj hladnoj sobi. Svu svoju mokru odjeću izbacim iz kade u umivaonik. Zapanjujuće je što je kupaonica jednako velika kao spavaća soba. Pokrivena je sagom i u strogom je pseudo viktorijanskom stilu. Kada je ogroman predmet s nogicama u obliku kandţi koji se nalazi između raznih paprati, polica s ručnicima i komode s velikom uokvirenom reprodukcijom Huntove Probuđene savjesti. Prozorska daska je petnaest centimetara podignuta od poda, a zavjese su od mutnog bijelog muslina te vidim ulicu Maple u svoj slavi mrtva lišća. Lincol Continental beţ boje lijeno prolazi ulicom. Pustim vruću vodu u kadu koja je toliko velika da se umorim od čekanja da se napuni te uđem u nju. Zabavljam se igrajući se s tušem europskog stila, skidanjem poklopaca s desetak šampona, gelova za tuširanje i regeneratora i njihovim mirisanjem; kod petog me zaboli glava. Pjevam Yellow Submarine. U krugu od jednog metra sve je mokro.
(12.35)
CLARE: Janice me pusti, a mama i Etta se pojave istodobno. Etta kaţe: - Oh, Clare, tako si lijepa! - Mama kaţe: - To nije frizura za koju smo se dogovorile, Clare. - Mama je neugodna prema Janice; poslije joj plati, a ja joj dadem napojnicu u trenutku kada mama ne gleda. Trebala bih se obući za crkvu te me strpaju u auto i odvedu do Sv. Basila.
(12.55) (Henryju je 38 godina)
HENRY: Hodam drţavnom cestom 12, oko tri kilometra juţno od South Havena. Nevjerojatno je koliko je, što se vremenskih prilika tiče, dan grozan. Jesen je, kiša lijeva kao iz kabla, hladno je i vjetrovito. Na sebi imam samo traperice, bos sam i mokar do koţe. Nemam pojma gdje sam u vremenu. Krenuo sam prema kući Meadowlark s nadom da ću se osušiti u Ĉitaonici i moţda nešto pojesti. Nemam novca, no kada ugledam ruţičasti neonski znak benzinske crpke Cut-Rate Gas for Less skrenem prema njemu. Uđem u benzinsku crpku i na trenutak stanem dok se s mene na linoleum slijeva voda, a ja hvatam dah.
- Dan ja kao stvoren za šetnju - kaţe stariji muškarac iza pulta.
- Da - odgovorim ja.
- Pokvario vam se auto?
- Ha? Hm, ne. - Dobro me pogleda i zamijeti moja bosa stopala, odjeću neprikladnu za ovo doba godine. Zastanem pretvarajući se da mi je neugodno. - Djevojka me izbacila iz kuće.
On nešto reče, ali ja ga ne čujem jer gledam South Haven Daily. Danas je subota, 23. listopada 1993. Naše vjenčanje. Sat iznad police s cigaretama pokazuje 13.10.
- Moram juriti - kaţem starcu pa to i učinim.
(13.42)
CLARE: Stojim u učionici četvrtog razreda odjevena u vjenčanicu. Od prljavo je bijele svile koja se prelijeva, s mnogo čipke i bisera. U gornjem dijelu i rukama pripijena je uz tijelo, no suknja je golema, do poda, sa šlepom i osamnaest metara materijala. Pod njim bih mogla sakriti deset patuljaka. Imam osjećaj da ličim na paradna kola, no mama je vrlo zadovoljna; skače oko mene,
fotografira me i pokušava me nagovoriti da stavim više šminke. Alicia, Charisse, Helen i Ruth komešaju se u haljinama za djeveruše od zagasitozelenog baršuna. Budući da su Charisse i Ruth niske, a Alicia i Helen visoke izgledaju kao čudno svrstane izviđačice, no sloţile smo se da se na to nećemo obazirati dok je mama u blizini. Uspoređuju kako su im obojane cipele i raspravljauju koga bi trebale pustiti da uhvati buket. Helen kaţe: - Charisse, ti si već zaručena, ne bi ga trebala ni pokušati uhvatiti - a Charisse slegne ramenima i kaţe: - Da se osiguram. S Gomezom se nikada ne zna.
(13.48)
HENRY: Sjedim na radijatoru u zagušljivoj prostoriji punoj kutija i molitvenika. Gomez korača amo-tamo i puši. Sjajno izgleda u smokingu. Osjećam se kao voditelj nekog televizijskog šou-programa. Gomez korača i prstom kvrca pepeo u šalicu za čaj. Ĉini me nervoznijim no što jesam.
- Imaš li prsten? - upitam ga po bilijunti put.
- Da, imam prsten.
Na trenutak prestane koračati i pogleda me. - Hoćeš li nešto popiti?
- Da. - Gomez izvadi plošku i doda mi je. Otvorim je i otpijem gutljaj. To je vrlo blag viski. Još jednom napunim usta i vratim je nazad. Ĉujem ljude kako se smiju i razgovaraju u vestibulu. Znojim se, a glava me boli. U sobi je vrlo toplo. Ustanem i otvorim prozor, izbacim vrat, udahnem. Još uvijek pada kiša.
Iz grmlja dopre neki zvuk. Još rastvorim prozor i pogledam prema dolje. Tamo sam, sjedim u blatu pod prozorom, mokar do koţe i zadihan. Nasmiješi se i podigne palac prema gore.
13.55)
CLARE: Svi stojimo u predvorju crkve. Tata kaţe: -Nek' predstava počne - i pokuca na vrata prostorije u kojoj se odijeva Henry. Gomez proviri kroz vrata i kaţe: - Dajte nam minutu. - Dobaci mi pogled od kojeg mi se stisne ţeludac, a onda uvuče glavu i zatvori vrata. Idem prema vratima kada ih Gomez otvori, a Henry se pojavi namještajući gumbe na manšetama. Mokar je, prljav i neobrijan. Izgleda kao da mu je četrdesetak godina. No ovdje je te mi se slavodobitno smiješi dok ulazi u crkvu i hoda prolazom.

nedjelja, 13. lipnja 1976. (Henryju je 30 godina)
HENRY: Leţim na podu moje stare sobe. Sam sam. Savršena je ljetna noć nepoznate godine. Leţim i psujem osjećajući se neko vrijeme kao idiot. Zatim ustanem, odem u kuhinju i posluţim se s nekoliko tatinih piva.
subota, 23. listopada 1993. (Henryju je 38 i 30, Clari 22 godine) (14.37)
CLARE: Stojimo pred oltarom. Henry se okrene prema meni i kaţe: - Ja, Henry, uzimam tebe, Clare, za ţenu. Obećajem ti da ću biti s tobom u dobru i zlu, u bolesti i zdravlju. Voljet ću te i
poštovati u sve dane ţivota moga. - Pomislim: zapamti ovo. Ja ponovim obećanje njemu. Otac Compton nam se nasmiješi i kaţe: - ... Sto Bog sastavi, nek čovjek ne rastavi. - Pomislim: to doista nije problem. Henry mi natakne srebrni prsten na prst iznad zaručničkog. Ja stavim običan zlatni vjenčani prsten njemu na prst, a to je jedini put što će ga nositi. Misa ide dalje, a ja pomislim, jedino je vaţno to što jest ovdje, ja sam ovdje, nije vaţno kako, sve dok je sa mnom. Otac Compton nas blagoslovi i kaţe: - Misa je gotova, idite u miru. - Krećemo prolazom, ruku pod ruku, zajedno.
(18.26)
HENRY: Prijem započinje. Konobari jure tamo-amo s kolicima od čelika i pokrivenim pladnjevima. Ljudi dolaze i predaju kapute na garderobi. Kiša je napokon prestala. South Haven Yacht Club je na sjevernoj plaţi, zgrada iz dvadesetih godina dvadesetog stoljeća obnovljena u drvenoj oplati, koţi, s crvenim sagom i slikama brodova. Sada je vani mrak, ali na lukobranu trepće svjetionik. Stojim pokraj prozora, pijem Glenlivet, čekam Clare koju je majka nekamo odvukla iz razloga u koji nisam upućen. Vidim kako prema meni idu odrazi Gomeza i Bena.
Ben izgleda zabrinuto. - Kako si?
- Dobro. Momci, moţete li mi učiniti uslugu? - Oni kimnu. - Gomez, vrati se u crkvu, Ondje sam, čekam u vestibulu. Pokupi me i dovedi me ovamo. Prokrijumčari me u donji muški zahod i ostavi. Bene, drţi mene na oku - (pokaţem svoje grudi) - i kada ti kaţem, zgrabi moj smoking i odnesi mi ga u muški zahod. Dobro? Gomez upita: - Koliko vremena imamo?
- Ne mnogo.
On kimne i ode. Charisse se pribliţi, Gomez je poljubi u čelo i nastavi. Okrenem se Benu koji izgleda umorno. - Kako si ti? - upitam ga.
Ben uzdahne. - Pomalo iscrpljen. Hm, Henry?
- Hmm?
- Iz koje godine dolaziš?
- Iz 2002.
- Moţeš li... Slušaj, znam da to ne voliš, ali...
- Što? U redu je, Bene. Što god ţeliš. Posebna je prilika...
- Reci mi: jesam li ţiv? - Ben ne gleda mene; zuri u orkestar koji se uštimava u sobi za ples.
- Da. Dobro si. Baš sam te vidio prije nekoliko dana; igrali smo biljar.
Ben naglo ispusti dah. - Hvala ti.
- Sve u redu. - Benu navru suze na oči. Ponudim mu rupčić, on ga uzme, ali ga onda vrati neiskorištenog i ode u potragu za muškim zahodom.
(19.04)
CLARE: Svi sjedaju za stol kako bi večerali, no nitko ne moţe pronaći Henryja. Upitam Gomeza je li ga vidio, a on mi samo dobaci jedan od onih svojih pogleda i kaţe kako je siguran da će Henry doći svakog trenutka. Kimy nam priđe; u svojoj ruţičastoj svilenoj doima se krhkom i zabrinutom. - Gdje je Henry? — upita me.
- Ne znam, Kimy.
Privuče me k sebi i prošaputa na uho: - Vidjela sam njegovog mladog prijatelja Bena kako iznosi hrpu odjeće iz salona. - O, ne. Ako se Henry naglo vratio u svoju sadašnjost bit će teško objasniti. Moţda bih mogla reći daje u pitanju hitan slučaj? Neka vrsta hitnog slučaja u knjiţnici kojemu se Henry odmah morao posvetiti. No svi su njegovi kolege tu. Moţda bih mogla reći da Henry ima amneziju, daje odlutao...
- Eno ga - kaţe Kimy. Stisne mi ruku. Henry stoji na vratima i pogledom pretraţuje gomilu te nas ugleda. Trkom nam prilazi.
Poljubim ga. - Bok, strance. - Moj se mladi Henry koji pripada samo meni vratio u sadašnjost. Henry mene i Kimy uzme pod ruku i uvede nas na večeru. Kimy se zasmijulji i kaţe Henryju nešto što ja ne uspijem uhvatiti. - Što je rekla? - upitam. - Pitala me planiramo li za prvu bračnu noć menage d trois. - Pocrvenim kao jastog. Kimy mi namigne.
(19.16)
HENRY: Visim u klupskoj knjiţnici i čitam raskošno uvezeno prvo izdanje Srca tame koje vjerojatno nikada nije otvoreno. Krajičkom oka vidim kako mi se velikom brzinom pribliţava upravitelj kluba. Zatvorim knjigu i vratim je na policu.
- Ţao mi je, gospodine, ali morat ću vas zamoliti da odete. - Bez košulje i cipele nema ni usluge.
- Dobro. - Ustanem, a kada upravitelj okrene glavu, krv mi navre u glavu i ja nestanem. Smijući se dođem k sebi na našem kuhinjskom podu 2. oţujka 2002. Uvijek sam to htio učiniti.
(19.21)
CLARE: Gomez drţi govor:
- Draga Clare, dragi Henry, drage obitelji i prijatelji, članovi porote... čekajte, to izbrišite. Dragi ljubljeni, okupili smo se večeras ovdje, na obalama Zemlje samaca kako bismo, mašući rupčićima, ispratili Clare i Henryja dok zajedno kreću na putovanje dobrim brodom braka. I iako smo tuţni dok ih gledamo kako se opraštaju od radosti samačkog ţivota, uvjereni smo da će naveliko napuhano stanje bračne sreće biti im, više nego prikladna, nova adresa. Neki od nas mogli bismo im se uskoro čak i pridruţiti, osim ako ne razmišljamo kako da to izbjegnemo. I zato nazdravimo: Clari Abshire DeTamble, krasnoj umjetničkoj mački koja zasluţuje svu zamislivu sreću u njezinom novom svijetu. I Henryju DeTambleu, vraški dobrom tipu i sretnom kurvinom sinu; neka se more ţivota pruţa pred tobom poput stakla i neka ti vjetar uvijek puše u leđa. Za sretan par! -Gomez se nagne i poljubi me u usta, pogledi nam se na trenutak sretnu, a onda taj trenutak nestane.
(20.48)
HENRY: Razrezali smo i pojeli vjenčanu tortu, Clare je bacila svoj buket (uhvatila gaje Charisse), a ja sam bacio Clarinu podvezicu (uhvatio ju ni manje ni više nego Ben). Orkestar svira Take the A Train, a ljudi plešu. Plesao sam s Clare, Kimy, Aliciom i Charisse; sada plešem s Helen koja je prilično vatrena cura, a Clare pleše s Gomezom. Dok nehajno okrećem Helen vidim kako se Celia Attley ubacuje na Gomezovo mjesto, koji se, pak, ubacuje na moje. Dok on vrti Helen, pridruţim se gomili za barom i gledam Clare koja pleše s Ćelijom. Pridruţi mi se Ben. Pije seltzer. Ja naručim votku tonik. Ben nosi Clarinu podvezicu oko nadlaktice kao da je oţalošćen.
- Tko je ono? - upita me.
- Celia Attley. Ingridina djevojka.
- To je čudno. -Da.
- Što je s onim Gomezom?
- Kako to misliš?
Ben se zapilji u mene, a onda okrene glavu. - Nije vaţno.
(22.23)
CLARE: Gotovo je. Uz poljupce i zagrljaje izašli smo iz kluba i odvezli se u autu pokrivenom kremom za brijanje i limenkama. Zaustavim se ispred Dew Drop Inna, malenog, jeftinog motela na jezeru Silver, a Henry spava. Izađem, prijavim se, zamolim tipa s recepcije da mi pomogne uvesti Henryja u našu sobu i baciti ga na krevet. Tip unese prtljagu, pomnjivo pogleda moju vjenčanicu i Henryjevo inertno stanje te mi se glupo zasmijulji. Dam mu napojnicu. On otide. Skinem Henryju cipele, olabavim mu kravatu. Skinem moju haljinu i naslonim je preko naslonjača.
Stojim u kupaonici i drhteći u kombineu perem zube. U ogledalu vidim Henryja koji leţi na krevetu. Hrče. Ispljunem pastu za zube i isperem usta. Odjednom me svlada: sreća. I spoznaja: u braku smo. Dobro, ja jesam u svakom slučaju.
Ugasivši svjetlo poljubim Henryja. Miriše na alkohol, znoj i Helenin parfem. Laku noć, laku noć, slatko sanjaj. I zaspem, sretna i bez snova.
ponedjeljak, 25. listopada 1993. (Henryju je 30, a Clari 22 godine)
HENRY: U ponedjeljak, nakon vjenčanja, Clare i mene vjenča sudac u čikaškoj gradskoj vijećnici. Svjedoci su Charisse i Gomez. Nakon toga idemo na večeru u Charlie Trotter's, toliko skup restoran da dekor podsjeća na prvu klasu u zrakoplovu ili minimalističku skulp-j turu. Srećom,
iako hrana liči na umjetnička djela, odličnog je okusa. Charisse fotografira svako jelo kada se pojavi pred nama.
- Kako je to biti u braku? - upita Charisse.
- Osjećam se veoma udatom - kaţe Clare.
- Mogli biste nastaviti - kaţe Gomez. - Iskušati sve različite ceremonije, budističku, nudističku...
- Pitam se jesam li bigamist? - Clare jede nešto boje pistacija preko čega je poloţeno nekoliko velikih škampa koji izgledaju kao kratkovidan starac koji čita novine.
- Mislim da se s istom osobom moţeš vjenčati koliko god puta ţeliš - kaţe Charisse.
—Jesi li ti ista osoba? - upita mene Gomez. Ono što ja jedem pokriveno je tankim kriškama sirove tune koje mi se tope na jeziku. Trenutak uţivam u njima, a onda odgovorim:
- Da, i više od toga.
Gomez je nezadovoljan te promumlja nešto o Zen koanima, no Clare mi se nasmiješi i podigne svoju čašu. Kucnemo se; razlegne se fini kristalni zvuk i zamre u ţamoru restorana.
I tako, u braku smo.

II
Kap krvi u zdjeIi mIijeka
- Što je, draga moja?
- Ah, kako moţemo to podnositi?
- Podnositi što?
- Ovo. Tako kratko. Kako uopće moţemo spavati?
- Moţemo šutjeti zajedno i pretvarati se - budući da je to tek početak - da imamo svo vrijeme svijeta.
- A svakim ćemo ga danom imati manje. A onda ništa.
- Bi li onda radije baš ništa ne imala?
- Ne. Ovome sam uvijek dolazila. Od početka mog vremena. A kada odem odavde, to će biti sredina u kojoj se sve stjecalo prije i iz čega će sve istjecati. No sada smo, ljubavi moja, ovdje, sada smo, a ta druga vremena teku negdje drugdje.
A. S. Byatt, Possession

B RAĈ N I ŢIVOT
ožujak 1994. (Clarije 22, Henryju 30 godina)
CLARE: I tako smo u braku.
U početku ţivimo u dvosobnom stanu u kući s dva stana na Ravenswoodu. Sunčan je s podovima od svijetlog drva i kuhinjom punom starinskih ormarića i zastarjelih uređaja. Kupujemo stvari, provodimo subotnja popodneva u Crate & Barrelu mijenjajući darove koje smo dobili za vjenčanje, naručujemo sofu koja ne moţe proći kroz vrata stana te je moramo vratiti. Stan je laboratorij u kojem izvodimo pokuse i istraţujemo jedno drugoga. Otkrivamo da Henry mrzi kada nesvjesno
lupam ţličicom po zubima dok za doručkom čitam novine. Sporazumjeli smo se da je u redu da slušam Joni Mitchell, a Henry Shaggs sve dok onaj drugi nije u blizini. Zaključili smo da bi Henry trebao kuhati, ja se brinuti za pranje rublja no ni on ni ja ne ţelimo usisavati te unajmimo servis za čišćenje.
Upadamo u rutinu. Od utorka do subote Henry radi u Newberryju. Ustaje u sedam i pol i pristavlja kavu, zatim oblači tenisice i odlazi trčati. Po povratku se istu-šira i obuče, a ja teturajući izađem iz kreveta i ćaskam s njim dok on sprema doručak. Nakon što pojedemo, on opere zube i izjuri iz stana kako bi uhvatio vlak, a ja se vraćam u krevet i drijemam još koji sat vremena.
Kada ustanem, stan je tih. Okupam se, počešljam i obučem radnu odjeću. Natočim si još jednu šalicu kave, odem u straţnju sobu koja je moja radna soba i zatvorim vrata.
Na početku bračnog ţivota, teško mi je u mojoj majušnoj radnoj sobi. Prostor koji nazivam svojim, prostor koji nije pun Henryja, toliko je malen da su se i moje zamisli smanjile. Nalik sam gusjenici u čahuri papira; svuda oko mene nalaze se skice za kipove, mali crteţi koji izgledaju kao noćni leptiri koji lepeću uz prozor, udarajući krilima o njega kako bi pobjegli iz sićušnog prostora. Izrađujem makete, majušne kipove koji su probe za goleme. Svakoga dana dolaze sa sve većim na-porom, kao da znaju da ću ih izgladnjeti i zaustaviti u razvoju. Noću sanjam o boji, o tome kako zaranjam ruke u korita papirnih vlakana. Sanjam o minijaturnim vrtovima u koje ne mogu ući zato što sam div.
U stvaranju umjetnosti - ili, rekla bih, bilo čega - od presudne je vaţnosti trenutak kada magličasta, netjeles-na zamisao postane čvrsta stvar, tvar u svijetu tvari. Kirka, Nimbue, Artemida, Atena, sve stare čarobnice: sigurno su poznavale taj osjećaj dok su pretvarale obične muškarce u fantastična stvorenja, krale tajne od čarobnjaka, ubijale vojske: ah, gledaj, eno nove
stvari. Nazovi je svinjom, ratom, lovorovim stablom. Nazovi je umjetnošću. Ĉarolija koju ja znam napraviti mala je, pokorena čarolija. Svaki dan radim, no nikad se ništa ne materijalizira. Osjećam se poput Penelope koja tka i para.
A što je s Henryjem, mojim Odisejem? Henry je umjetnik druge vrste, umjetnik koji nestaje. Naš zajednički ţivot u tom premalenom stanu označavaju Hen-ryjevi kratki izostanci. Ponekad nestane nezamjetljivo; idem iz kuhinje u hodnik i na podu pronađem hrpu odjeće. Izađem ujutro iz kreveta i shvatim da voda iz tuša teče, a da u njemu nema nikoga. Ponekad se prepad-nem. Jednog popodneva, dok radim u ateljeu, začujem kako netko stenje pred mojim vratima; otvorim ih i nađem Henryja na rukama i nogama, golog u hodniku kako jako krvari iz glave. Otvori oči, ugleda me i nestane. Ponekad se probudim noću, a njega nema. Ujutro će mi ispričati gdje je bio, onako kako drugi muţevi moţda prepričavaju ţenama snove: - Bio sam u mraku knjiţnice Selzer 1989. - Ili. - Proganjao me njemački ovčar preko nečijeg dvorišta te sam se morao popeti na stablo. - Ili: - Stajao sam na kiši u blizini stana mojih roditelja i slušao majku kako pjeva. - Ĉekam da mi Henry kaţe da me vidio kao dijete, no to se do sada nije dogodilo. Kao dijete sam s veseljem iščekivala susrete s Henryjem. Svaki je posjet bio događaj. Sada je svaka odsutnost nedogađaj, oduzimanje, pustolovina o kojoj ću čuti kad se moj pustolov materijalizira pod mojim nogama, krvareći ili zviţdeći, smiješeći se ili drhteći. Sada se bojim kada nestane.
HENRY: Kad ţiviš sa ţenom, svakoga dana nešto naučiš. Do sada sam naučio da će duga kosa začepiti odvod tuša dok kaţeš keks; da nije uputno izrezati nešto iz novina prije no što ih je tvoja ţena pročitala, čak i ako su te novine stare tjedan dana: da sam ja jedina osoba u našem dvočlanom domaćinstvu koja za večeru moţe jesti istu stvar tri večeri za redom bez durenja i da
su slušalice izmišljene za čuvanje bračnih drugova od glazbenih ekscesa onog drugog. (Kako Clare moţe slušati Cheap Trick? Zašto voli Eaglese? Nikada neću saznati zato što zauzme obrambeni stav kad je to pitam. Kako je moguće da ţena koju volim ne ţeli slušati Mu-sique du Carrot etdela Farraille}) Najteţa lekcija je Clarina samoća. Ponekad dođem doma, a Clare se doima razdraţenom; prekinuo sam neki lanac misli, upao u sanjivu tišinu njezina dana. Ponekad na Clarinom licu ugledam izraz nalik zatvorenim vratima. Ušla je u sobu svojih misli i ondje sjedi pletući ili radeći tko zna što. Otkrio sam da Clare voli biti sama. No kada se vratim s putovanja kroz vrijeme, uvijek joj lakne što me vidi.
Kada je ţena s kojom ţivite umjetnica, svaki je dan iznenađenje. Clare je drugu spavaću sobu pretvorila u kabinet čuda prepun kipića i crteţa pribodenih na svaki centimetar zidova. Na police i u ladice ugurani su navoji ţica i role papira. Kipovi me podsećaju na zmajeve ili modele zrakoplova. Jedne večeri kaţem to Clari dok u odijelu i kravati stojim na vratima njezina ateljea nakon povratka s posla, spreman za pripremanje večere, a ona baci jedan na mene; leti iznenađujuće dobro te ubrzo stojimo na suprotnim krajevima hodnika i bacamo skulpture jedno na drugoga, ispitujući njihovu aerodinamičnost. Sljedećeg dana dođem kući i otkrijem da je Clare stvorila jato ptica od papira i ţice koje vise sa stropa u dnevnoj sobi. Tjedan dana poslije prozori naše spavaće sobe puni su propustnih plavih apstraktnih oblika koje sunce baca preko sobe na zidove, stvarajući nebo za oblike ptica koje je Clare ondje naslikala. Prelijepo je.
Sljedeće večeri stojim na vratima Clarinog ateljea i gledam kako završava s crtanjem guštare crnih crta oko crvene ptičice. Iznenada ugledam Clare u njezinoj maloj sobi, stisnutu od svih stvari te shvatim da mi pokušava nešto reći i istog trenutka znam što mi je činiti.
srijeda, 13. travnja 1994. (Clari je 22, Henryju 30 godina)
CLARE: Začujem Henryjev ključ u ulaznim vratima i izađem iz ateljea baš dok ulazi u stan. Na moje iznenađenje on nosi televizor. Nemamo televizor jer ga Henry ne moţe gledati, a ja ga nemam volje gledati sama. Televizor je star, prašnjav crno-bijeli televizor s razbijenom antenom.
- Bok, dušo, stigao sam - kaţe Henry stavljajući televizor na blagovaonički stol.
- Uh, prljav je - kaţem ja. - Jesi li ga našao na ulici? Henry se doima uvrijeđeno. - Kupio sam ga u Uniqueu. Za deset dolara.
- Zašto?
- Večeras je emisija koji bismo, po mom mišljenju, trebali pogledati.
- Ali... - Ne mogu zamisliti što bi Henryja natjeralo da riskira putovanje kroz vrijeme.
- U redu je, neću sjediti i piljiti. Ţelim da ti to vidiš.
- Oh. Što to? - Ne znam što je na televiziji.
- To je iznenađenje. U osam.
Televizor je na podu blagovaonice dok jedemo. Henry odbija odgovoriti na moja pitanja o tome i uporno me zadirkuje pitanjem što bih učinila da imam golemi atelje.
- Kakve to veze ima? Imam zidni ormar. Moţda ću se početi baviti origamijem.
- Ma daj, ozbiljno.
- Ne znam. - Zavrtim špagete na vilici. - Izrađivala bih stostruko veće makete. Crtala bih na papiru od pamučnih dronjaka velikom tri sa tri metra. Rolama bih se kretala od jednog kraja ateljea do drugog. Postavila bih golema korita i japanski sustav za bojanje i miješalicu Reina kapaciteta četiri i pol kile... - Očarana sam slikom tog ateljea koja mi se pojavi u glavu, no onda se sjetim onog
zbiljskog i slegnem ramenima. - Ma dobro. Moţda jednog dana. - Dobro se snalazimo s Henryjevom plaćom i kamatama iz moje zaklade, ali bih se, za pravi atelje, ja morala zaposliti, a onda ne bih imala vremena za njega. To je kvaka 22. Svi moji prijatelji umjetnici čeznu za novcem, vremenom ili jednim i drugim. Charisse po danu dizajnira računalne programe, a noću stvara umjetnost. Ona i Gomez ţene se sljedećeg mjeseca. - Što ćemo darovali Gomezovima za vjenčanje?
- Uh? Ne znam. Moţemo li im jednostavno dati sve one strojeve za espresso kavu koje smo dobili?
- Zamijenili smo ih za mikrovalnu pećnicu i aparat za pečenje kruha.
- O, da. Hej, skoro je osam. Uzmi kavu, sjest ćemo u dnevnu sobu. - Henry odgurne stolac i podigne televizor, a ja odnesem obje šalice u dnevnu sobu. On postavi televizor na stolić, a nakon petljanja s produţnim kabelom i gumbima sjednemo na kauč i gledamo reklamu za vodeni krevet na Kanalu 9. Izgleda kao da pada snijeg u sobi s vodenim krevetom. - Kvragu - kaţe Henry letimično pogledavši ekran. - U Uniqueu je bolje radio. - Na ekranu zabljesne logo Illinois lutrije. Henry prekapa po dţepu hlača i doda mi komadić bijelog papira. - Drţi ovo. - To je srećka.
- Boţe moj. Nisi valjda...
- Psst. Gledaj. - Uz velike fanfare sluţbenici lutrije, ozbiljni muškarci u odijelima, objavljuju brojeve na nasumce izabranim ping-pong lopticama koje jedna za drugom uskaču u poloţaj na ekranu. 43, 2, 26, 51, 10, 11. Naravno da odgovaraju brojevima na srećki u mojoj ruci. Ljudi iz lutrije nam čestitaju. Upravo smo osvojili osam milijuna dolara.
Henry isključi televizor. Nasmiješi se. - Vješt trik, ha?
- Ne znam što reći. — Henry shvati da ne skačem od radosti.
- Reci „Hvala ti, dragi, što si namaknuo dolare koji nam trebaju da kupimo kuću." To bi mi bilo dovoljno.
- Ali..., Henry..., to nije stvarno.
- Jasno da je. Ovo je prava srećka. Odneseš li je u Katz's Deli, Minnie će te snaţno zagrliti, a Drţava Illinois napisat će ti pravi ček.
- Ali ti si znao.
- Jasno. Naravno. Samo sam ga trebao potraţiti u sutrašnjim novinama.
- Ne moţemo... to je varanje.
Henry se dramatično udari po čelu. - Kako glupo od mene. Posve sam zaboravio da bih trebao kupiti srećke, nemajući nikakvu predodţbu koji će brojevi izaći. Pa, moţemo to ispraviti. - Kroz hodnik nestane u kuhinji i vrati se s kutijom šibica. Zapali šibicu i primakne je srećki.
-Ne!
Henry puhne i ugasi šibicu. - Nije vaţno, Clare. Da nam je do toga, mogli bismo dobivati na lutriji svaki tjedan sljedeće godine. Ako imaš s tim nekakav problem, nije vaţno. - Srećka je malo spaljena na jednom uglu. Henry sjedne pokraj mene na kauč. - Reći ću ti što ćemo. Zašto je jednostavno ne bi sačuvala pa ako ti se bude dalo unovčiti je, to ćemo učiniti, a odlučiš li je dati prvom beskućniku kojeg sretneš, moţeš to učiniti...
- Nije pošteno.
- Sto nije pošteno?
- Ne moţeš me ostaviti s tom golemom odgovornošću.
- Ja ću biti savršeno sretan kako god odlučiš. Jer ako misliš da smo prevarili Drţavu Illiois za novac koji su oni organiziranom prevarom dobili od naivčina koje se ubijaju od posla, jednostavno to zaboravimo. Siguran sam da moţemo smisliti drugi način kako da ti nabavimo veći atelje.
Oh. Veći atelje. Sine mi, meni glupači, da Henry lutriju moţe dobiti kad god poţeli; da se nikada nije potrudio to učiniti zato što to nije normalno; da je odlučio zanemariti svoju fanatičnu posvećenost pokušaju da ţivi kao normalna osoba kako bih ja mogla imati atelje dovoljno velik da ga prelazim u rolama; da sam nezahvalna.
- Clare? Zemlja zove Clare...
- Hvala ti - kaţem odviše naglo.
Henry podigne obrve. - Znači li to da ćemo unovčiti tu srećku? -
- Ne znam. To znači Hvala ti.
- Molim. - Uslijedi neugodna tišina. - Hej, tko zna što je na televiziji?
- Snijeg.
Henry se nasmije, ustane i povuče me s kauča. -Daj, idemo potrošit^ naš nepošteno stečen dobitak.
- Kamo idemo?
- Ne znam. - Henry otvori ormar u hodniku i doda mi jaknu. - Kupimo Gomezu i Charisse auto za vjenčanje.
- Mislim da su oni nama darovali čaše za vino. -Spustimo se stepenicama kao slonovi. Vani je savršena proljetna večer. Stojimo na pločniku ispred naše zgrade, a Henry me uhvati za ruku, ja ga pogledam i podignem naše spojene ruke, a Henry me zavrti te uskoro plešemo niz Aveniju Belle Plaine. Jedina glazba su automobili koji zviţde pokraj nas i naš smijeh i miris trešnjinih cvjetova koji poput snijega padaju na pločnik dok plešemo pod stablima.

srijeda, 18. svibnja 1994. (Clari je 22, Henryju 30 godina)
CLARE: Pokušavamo kupiti kuću. Kupovati kuću je nevjerojatno. Ljudi koji te ni pod kojim okolnostima nikada ne bi pozvali u svoj dom široko ti otvaraju vrata, dopuštaju ti da zaviruješ u njihove ormare, ocjenjuješ njihove zidne tapete, postavljaš umjesna pitanja o njihovim ţljebovima.
Henry i ja gledamo kuće na vrlo različit način. Ja polako prolazim kroz njih, proučavam drvenariju, uređaje, postavljam pitanja o centralnom grijanju, provjeravam ima li u podrumu štete od vode. Henry samo ode ravno do straţnjeg dijela kuće, proviri kroz prozor i odmahne glavom. Naša posrednica Carol misli da je lud. Kaţem joj da je lud za vrtlarenjem. Nakon cijelog dana takvog ponašanja vozimo se iz Carolinog ureda, a ja se odlučim raspitati o metodi u Henryjevom ludilu.
- Kojeg vraga radiš? - upitam pristojno.
Henry se doima smeteno. - Pa, nisam bio siguran ţeliš li to znati, ali ja sam bio u našoj budućoj kući. Ne znam kada, ali je bio - bit će - lijep jesenski dan, kasno poslijepodne. Stajao sam pokraj prozora u straţnjem dijelu kuće pokraj stola s mramornom pločom kojeg si dobila od bake i preko straţnjeg dvorišta gledao u prozor kuće od cigle koja je, čini se, bila tvoj atelje. Ti si ondje razvlačila listove papira. Bili su plavi. Imala si ţuti rubac koji ti je drţao kosu, zeleni pulover, tvoju uobičajenu gumenu pregaču i sve to. U dvorištu je sjenica od vinove loze. Bio sam ondje oko dvije minute. Samo pokušavam ponovno dobiti taj pogled, a kada u tome uspijem, znat ću da je to naša kuća.
- Isuse. Zašto mi to nisi rekao? Sada se osjećam budalasto.
- O, ne. Nemoj. Mislio sam samo da bi rado to učinila na uobičajeni način. Hoću reći, bila si tako temeljita, pročitala si sve one knjige o tome kako to učiniti te sam pomislio kako je ţeliš kupiti, a ne da bude neminovnost.
- Netko mora pitati za termite, azbest, suhu truleţ, kanalizacijske crpke...
- Točno. Zato nastavimo kao i dosada; sigurno ćemo odvojeno doći do zajedničkog zaključka.
To se na kraju i dogodi, iako je prije toga bilo nekoliko napetih trenutaka. Mene je ushitio bijeli mastodont u East Rogers Parku, uţasnoj četvrti na sjevernom rubu grada. To je palača, viktorijansko čudovište dovoljno veliko za dvanaestočlanu obitelj i sluge. Ĉak i prije no što postavim pitanje, znam da to nije naša kuća; Henryja je prestravila i prije no što smo došli do ulaznih vrata. Straţnje je dvorište parkiralište goleme drogerije. Unutrašnjost krije kosti uistinu lijepe kuće; visoke stropove, kamine s mramornim pločama, izrađenu drvenariju... - Molim te - ulagujem mu se. - Nevjerojatna je.
- Da, baš je nevjerojatna. U njoj bi nas silovali i pljačkali jednom tjedno. A osim toga potrebno ju je potpuno obnoviti, električne instalacije, cijevi, novo centralno, vjerojatno nov krov... To jednostavno nije to. -Glas mu je odlučan, glas osobe koja je vidjela budućnost i nema namjere pačati se u nju. Durim se nekoliko dana nakon toga. Henry me izvede na sushi.
- Coeka. Amorta. Srce srca moga. Razgovaraj sa mnom.
- Nije da ne razgovaram s tobom.
- Znam. Ali se duriš. A radije bih da se ne duriš na mene, posebice ne zato što sam rekao ono što nalaţe zdrav razum.
Dođe konobarica te ţurno pogledamo naše jelovnike. Ne ţelim se prepirati u Katsuu, mom omiljenom sushi restoranu u kojem često jedemo. Pomislim kako Henry računa kako će me to i samo zadovoljstvo sushija umiriti. Naručimo goma-ae, hijiki, futomaki, kappa-tnaki i dojmljivi niz sirovih stvari na četverokutima od riţe. Konobarica Kiko nestane s našim narudţbama.
- Ljuta sam na tebe. - To je samo dijelom istina. Henry podigne obrvu. - U redu. Dobro. O čemu se radi?
- Jesi li posve siguran da je mjesto na kojem si bio naša kuća? Sto ako nemaš pravo i mi odbijemo nešto uistinu odlično samo zato što nema pravi pogled na straţnje dvorište?
- U njoj je bilo odviše naših stvari da bi moglo biti išta drugo osim naše kuće. Priznajem da to moţda nije bila naša prva kuća - nisam bio dovoljno blizu da vidim koliko ti je godina. Učinilo mi se da si prilično mlada, no moţda si bila samo dobro očuvana. No kunem ti se da je uistinu lijepa, a osim toga, ne bi li bilo divno imati atelje u straţnjem dijelu?
Uzdahnem. - Da. Bilo bi. Isuse. Da bar moţeš snimiti neke svoje izlete. Voljela bih to vidjeti. Nisi li mogao pogledati adresu dok si bio ondje?
- Oprosti, bilo je na brzaka.
Ponekad bih sve dala da mogu otvoriti Henryjev mozak i poput filma pogledati njegova sjećanja. Sjećam se kada sam naučila koristiti računalo; imala sam četrnaest godina, a Mark me pokušavao naučiti kako crtati na njegovom Macintoshu. Htjela sam gurnuti ruke kroz ekran i dohvatit pravu stvar koja je bila ondje. Volim raditi izravno, dodirivati teksture, vidjeti boje. Kupovanje kuće s Henryjem me izluđuje. Kao da vozim jedan od onih groznih auta na daljinsko upravljanje. Uvijek se zabijem s njima u zid. Namjerno.
- Henry. Bi li ti smetalo da neko vrijeme sama traţim kuću?
- Ne, mislim da ne bi. - Doima se malo povrijeđenim. - Ako to doista ţeliš.
- Pa na kraju ćemo završiti u toj kući, je li tako? Hoću reći, to ništa neće promijeniti.
- Istina. Da, ne smeta mi. Ali pokušaj ne pasti na još koju jazbinu, dobro?
Pronađem je, napokon, oko mjesec dana i dvadesetak kuća poslije. Na Ainslieju je, na Trgu Lincoln, niska kuća od crvene cigle izgrađena 1926. Carol otvori kutiju s ključevima i bori se s bravom, a dok se vrata otvaraju mene proţme snaţan osjećaj da nešto dolazi na mjesto... Otiđem ravno do straţnjeg prozora, provirim u straţnje dvorište i ugledam svoj budući atelje, sjenicu od vinove loze, okrenem se dok me Carol radoznalo gleda i kaţem: - Kupit ćemo je.
Više je nego iznenađena. - Zar ne ţelite vidjeti ostatak kuće? A vaš suprug?
- Oh, on ju je već vidio. Ali da, pogledajmo kuću.
subota, 9. srpnja 1994. (Henryju je 31, Clari 23 godine)
HENRY: Danas je selidba. Cijeli je dan bilo vruće; radnicima su se majice lijepile uz tijelo dok su se jutros penjali stubama do našeg stana smješkajući se zato što su zaključili da dvosobni stan neće biti bogzna kakav posao i da će biti gotovi do ručka. Smiješak im je nestao s lica kada su ušli u dnevnu sobu i ugledali Clarin
teški viktorijanski namještaj i mojih sedamdeset osam kutija knjiga. Sada je mrak, a Clare i ja besciljno hodamo po kući, dodirujemo zidove i rukama prelazimo po prozorskih daskama od trešnjinog drva. Naša bosa stopala lupaju po drvenim podovima. Puštamo vodu u kadu s nogama u obliku pandţi, palimo i gasimo plamenike na teškom Universal štednjaku. Prozori su goli; ostavljamo ugašena svjetla te svjetlost s ulice preplavljuje prazan kamin kroz prašnjavo staklo. Clare se kreće od sobe do sobe milujući svoju kuću, našu kuću. Idem za njom, gledam je kako otvara garderobe, prozore, ormariće. U blagovaonici stoji na vršcima prstiju i vršci-ma prstiju ruke dodiruje luster od brušenog i fasetira-nog stakla. Zatim skine majicu. Jezikom joj prođem po grudima. Kuća nas ornata, gleda nas, proučava nas dok prvi put vodimo u njoj ljubav, prvi od
mnogih i poslije, dok ugašeni leţimo na golom podu okruţeni kutijama, osjećamo da smo pronašli naš dom.
nedjelja, 28. kolovoza 1994. (Clari su 23, Henryju 31 godina)
CLARE: Vlaţno je, ljepljivo i vruće nedjeljno popodne, a Henry, Gomez i ja lutamo Evanstonom. Jutro smo proveli na plaţi Lighthouse, igrajući se u jezeru Michigan i prţeći se na suncu. Gomez je poţelio da ga zakopamo u pijesku te smo mu Henry i ja izašli u susret. Pojeli smo ono što smo ponijeli sa sobom i prodri-jemali. Omamljeni od sunca sada hodamo sjenovitom stranom Ulice Church liţući smrznute sokove od naranče.
- Clare, kosa ti je puna pijeska - kaţe Henry. Zaustavim se, nagnem i rukom izudaram kosu poput saga. Iz nje ispadne cijela plaţa.
- Meni su uši pune pijeska. I gaće - kaţe Gomez.
- Rado ću te mlatnuti po glavi, no ostatak ćeš morati sam - kaţem ja. Zapuše lagan povjetarac, a mi mu ponudimo svoja tijela. Smotam kosu na vrh glave i istog se trenutka bolje osjećam.
- Sto ćemo sada? - raspituje se Gomez. Henry i ja se pogledamo.
- Idemo u Bookman's Alley - uglas ćemo mi. Gomez zastenje. - O, Boţe. Ne u knjiţaru. Gospodaru, Gospodarice, smilujte se poniznom slugi...
- Bookman's Alley onda - kaţe Henry vedro.
- Samo mi obećajte da tamo nećemo provesti više od, recimo, tri sata...
- Mislim da zatvaraju u pet - kaţem mu ja - a već je dva i pol.
- Mogao bi otići na pivo - kaţe Henry.
- Mislio sam da je u Evanstonu zabranjeno točenje alkohola.
- Ne, mislim da su to promijenili. Ako moţeš dokazati da nisi YMCA član moţeš dobiti pivo.
- Idem s vama. Svi za jednoga, jedan za sve. - Skrenemo na Shermanu, prođemo pokraj onoga što je nekad bio Marshall Field's, a sada je dućan tenisica, pokraj onoga što je nekad bio Varsity Theater, a sada je Gap. Skrenemo u uličicu između cvjećarne i posto-larskog servisa i gle, tu je Bookman's Alley. Gurnem vrata te grunemo u sjenoviti, prohladni dućan kao da propadamo u prošlost.
Roger sjedi iza svog malog neurednog stola i čavrlja s rumenim sjedokosim gospodinom o nečemu što ima veze s komornom glazbom. Nasmiješi se kada nas ugleda. - Clare, imam nešto što će ti se svidjeti - kaţe on. Henry se odmah uputi prema straţnjem dijelu dućana gdje se nalaze sve tiskarske i bibliofilske stvari. Gomez kruţi dućanom i gleda male čudne predmete koji su umetnuti u razne odjeljke: sedlo među vesternima, kapa Sherlocka Holmesa u krimićima. Uzme gumeni bombon iz goleme zdjele u odjelu dječjih knjiga, ne shvaćajući da su ti bomboni tu već godinama i da se na njima moţeš ozlijediti. Knjiga koju Roger ima za mene je nizozemski katalog ukrasnih papira s dodatkom pravih uzoraka tih istih. Istog trenutka shvatim da je to otkriće te je poloţim na stol pokraj pulta kako bih započela gomilati stvari koje ţelim. Zatim počnem pomnjivo i sanjarski pregledavati police udišući teški prašnjavi miris papira, ljepila, starih sagova i drva. Ugledam Henryja kako sjedi na podu u odjelu s knjigama iz umjetnosti s nečim otvorenim u krilu. Preplanuo je, a svaka mu dlaka strši u drugom smjeru. Drago mi je da ju je ošišao. S kratkom kosom više liči na sebe. Dok ga gledam, on podigne ruke kako bi jedan pramen omotao oko prsta, shvati da je za to prekratak te se počeše po uhu. Poţelim ga dodirnuti, proći rukama kroz njegovu smiješno podignutu kosu, no okrenem se i umjesto toga se zakopam u odjel s vodičima i putopisnim knjigama.
HENRY: Clare stoji u glavnoj prostoriji pokraj goleme hrpe novih knjiga. Rogeru baš nije drago da ljudi prčkaju po stvarima na kojima još nije istaknuta cijena, no primijetio sam da će Clari dopustiti da u njegovom dućanu radi manje-više što god hoće. Nagnula je glavu iznad male crvene knjige. Kosa joj pokušava pobjeći iz spirale na glavi, a jedna joj je naramenica haljine pala s ramena, otkrivši dio njezina kupaćeg kostima. To je toliko uzbudljivo, toliko snaţno da odmah moram do nje, dodirnuti je, po mogućnosti je, ne bude li nitko gledao, ugristi, no istodobno ne ţelim da taj trenutak prestane, a onda iznenada ugledam Gomeza koji iz odjela s krimićima gleda Clare s izrazom koji toliko odraţava moje osjećaje da sam prisiljen shvatiti...
U tom trenutku Clare podigne pogled i kaţe: - Henry, pogledaj, ovo su Pompeji. - Pruţi malu knjiţicu razglednica, a nešto u njezinu glasu kaţe, Vidiš, ja sam izabrala tebe. Priđem joj, ovijem joj ruku oko ramena, ispravim naramenicu koja je pala. Kada sekundu poslije podignem pogled, Gomez nam je okrenut leđima i napeto pregledava Agathu Christie.

, 15. siječnja 1995. (Clari su 23, Henryju 31 godina)
CLARE: Perem posuđe, a Henry na kockice reţe zelene paprike. Sunce, vrlo ruţičasto, zalazi ponad siječanjskog snijega u našem straţnjem dvorištu ove rane nedjeljne večeri, a mi pripremamo chili i pjevamo Yellow Submarine:
In the town where I wds born
Lived a man who sailed to sea... *
* U gradu u kojem sam rođen, življaše čovjek koji se na more otisnuo...
Luk cvrči u tavi na štednjaku. Dok pjevamo And our friends are all on board,* začujem odjednom kako se moj glas sam diţe, okrenem se, a Henryjeva je odjeća na hrpi, noţ na kuhinjskom podu. Pola paprike blago se nji-še na dasci za rezanje.
Isključim štednjak i poklopim luk. Sjednem pokraj hrpe odjeće još uvijek tople od Henryjeva tijela, sakupim je, podignem i sjednem, drţeći je, sve dok ne ostane toplina samo moga tijela. Tada ustanem, odem u spavaću sobu, uredno sloţim odjeću i stavim je na naš krevet. Zatim nastavim pripremati večeru kako najbolje znam, a onda je sama pojedem, čekajući i pitajući se.
petak, 3. veljače 1995. (Clari su 23, Henryju 31 i 39 godina)
CLARE: Gomez, Charisse, Henry i ja sjedimo oko našeg blagovaoničkog stola i igramo Modernu kapitalističku psiho-ševu. Tu su igru izmislili Gomez i Charisse. Igramo je s priborom za Monopoly. U njoj se odgovara na pitanja, dobivaju bodovi, zgrće novac i eksploatiraju suigrači. Gomezov je red. Baci kocku, dobije šesticu i dođe na polje drţavne blagajne. Uzme kartu.
- Dobro, svi slušajte. Koji bi moderni tehnološki izum odbacili za dobrobit društva?
- Televiziju - kaţem ja.
- Omekšivač za rublje - kaţe Charisse.
- Detektore pokreta - vatreno će Henry.
- Ja kaţem barut.
* Svi su naši prijatelji na brodu...
- To baš nije moderno - prigovorim ja.
- Dobro. Tekuću vrpcu.
- Nemaš pravo na dva odgovora - kaţe Henry.
- Naravno da imam. A kakav je to jebeno mlitavi odgovor „detektori pokreta"?
- U spremištu Newberryja stalno me cinkaju detektori pokreta. Ovaj sam tjedan dvaput završio u spremištu nakon završetka radnog vremena, a čim se pojavim, dođe čuvar u provjeru. To me izluđuje.
- Mislim da proletarijat ne bi osobito osjetio neizum detektora pokreta. Clare i ja dobivamo po deset bodova za točne odgovore, Charisse dobiva pet bodova za kreativnost, a Henry se mora vratiti tri polja unazad zato što potrebe pojedinca stavlja iznad općeg dobra.
- To me vraća na Kreni. Bankarice, daj mi 200 $. -Charisse da Henryju novac.
- Ups - kaţe Gomez. Nasmiješim mu se. Moj je red. Dobijem četvorku.
- Park Place. Kupujem. - Da bih išta kupila, moram točno odgovoriti na pitanje. Henry izvuče karticu šanse.
- S kim bi najradije večerala i zašto: s Adamom Smithom, Karlom Marxom, Rosom Luxemburg ili Alanom Greenspanom?
- S Rosom.
- Zašto?
- Jer je umrla na najzanimljiviji način. — Henry, Charisse i Gomez vijećaju i dadu mi suglasnost da kupim Park Place. Dam novac Charisse, a ona mi preda karticu posjeda. Henry baci kocku i dođe na polje poreza na dohodak. To polje ima svoje posebne kartice. Svi smo napeti od iščekivanja. On pročita karticu.
- Veliki skok naprijed.
- Kvragu. - Svi predamo Charissi kartice naših posjeda, a ona ih, zajedno sa svojim, vrati u banku.
- Toliko što se tiče Park Placea.
- Oprosti. - Henry pređe pola ploče što ga dovede na polje St. Jamesa. - Kupujem.
- Moj jadni mali St. James - ţali Charisse. Uzmem karticu sa slobodnog parkinga.
- Koji je današnji tečaj jena u odnosu na dolar?
- Nemam pojma. Otkud to pitanje?
- Ja sam ga stavila. - Charisse se nasmiješi.
- Koji je odgovor?
- 99,8 jena za dolar.
- Dobro. Ništa od St. Jamesa. Ti si na redu. - Henry da Charisse kocku. Ona baci četvorku i završi u zatvoru. Uzme karticu koja je obavještava koji je njezin zločin: neovlašteno trgovanje vrijednosnicama. Nasmijemo se.
- To više liči na vas - kaţe Gomez. Henry i ja se skromno nasmiješimo. Tih dana ostvarujemo veliki profit na burzi. Da bi izašla iz zatvora, Charisse mora odgovoriti na tri pitanja.
Gomez izvuče karticu šanse. - Prvo pitanje: navedi imena dvoje poznatih umjetnika koje je Trocki poznavao u Meksiku.
- Diego Rivera i Frieda Kahlo.
- Dobro. Drugo pitanje: Koliko Nike dnevno plaća svoje vijetnamske radnike za izradu onih smiješno skupih tenisica?
- O, Boţe. Ne znam... tri dolara? Deset centi?
- Koji je tvoj odgovor? - Iz kuhinje se začuje silan tresak. Svi poskočimo, a Henry tako kategorički rekne:
- Sjednite! - da svi to i učinimo. On otrči u kuhinju. Charisse i Gomez me pogledaju preplašeni. Odmahnem glavom: - Ne znam. - Ali znam. Ĉuje se tihi ţamor glasova, a netko i zastenje. Charisse i Gomez ukip-ljeni slušaju. Ja ustanem i tiho pođem za Henryjem.
On kleči na podu, drţi kuhinjsku krpu na glavi go-log muškarca na linoleumu, koji je, naravno, Henry. Drveni ormar u kojem je naše posuđe njemu je uz bok, staklo je puklo, a sve se posuđe rasulo i razbilo. Henry leţi usred tog nereda, krvari pokriven staklom. Oba me Henryja pogledaju, jedan pogledom koji izaziva samilost, drugi usrdno. Kleknem nasuprot Henryja iznad Henryja. - Otkud sva ova krv? - prošaputam. - Mislim da je iz lubanje. - Pozovimo hitnu - kaţem ja. Počinjem dizati staklo s Henryjevih prsiju. On zatvori oči i kaţe: - Nemoj. - Stanem.
- Jebo te pas. - Gomez stoji na vratima. Vidim Charisse koja stoji na vršcima prstiju iza njega pokušavajući vidjeti preko njegova ramena. - Isuse - kaţe proguravši se pokraj Gomeza. Henry prebaci kuhinjsku krpu preko genitalija njegova ispruţena dvojnika.
- Oh, Henry, ne brini zbog toga, nacrtala sam milijardu modela... x
- Pokušavam zadrţati minimum privatnosti — odbrusi Henry. Charisse ustukne kao da ju je pljusnuo.
- Slušaj, Henry... - zatutnji Gomez.
Ne mogu misliti sa svim što se događa oko mene. -Molim vas, umuknite - razdraţeno zatraţim. Na moje iznenađenje oni to i učine. - Sto sad? - upitam Henryja koji leţi na podu praveći grimase, pokušavajući ne micati se. Otvori oči i netremice se zagleda u mene prije no što odgovori.
- Nestat ću za nekoliko minuta - reče najzad tiho. Pogleda Henryja. - Ţelim piće. - Henry skoči i vrati se s čašom punom Jack Danielsa. Pridrţavam Henryjevu glavu te on uspije otpiti trećinu.
- Je li to pametno? - upita Gomez.
- Ne znam. Nije me briga - uvjerava ga Henry s poda. - Ovo boli ko' vrag. - Uhvati dah. - Odmaknite se! Zatvorite oči...
- Zašto?... - započne Gomez.
Henry se grči na podu kao da ga trese struja. Glava mu se silovito klima, on povikne „Clare!", a ja zatvorim oči. Začuje se zvuk kao kad netko protrese plahtu, ali mnogo glasniji, a onda se obruši vodopad stakla i porculana i Henry nestane.
- O, Boţe moj - kaţe Charisse. Henry i ja zurimo jedno u drugo. To je bilo drugačije, Henry. To je bilo silovito i ruţno. Sto ti se događa? Njegovo bijelo lice kazuje mi da ni on ne zna. Traţi ima li u viskiju komadića stakla, a onda ga ispije.
- Sto je to bilo sa staklom? - hoće znati Gomez oprezno tresući staklo sa sebe.
Henry ustane, ponudi mi ruku. Pokriven je finim velom krvi, komadićima kuhinjskog posuda i kristala. Ustanem i pogledam Charisse. Ima veliku posjekotinu na licu; krv joj curi niz obraz poput suze.
- Sve što nije dio moga tijela ostaje - objasni Henry. Pokaţe im šupljinu iz koje mu je iščupan zub zato što stalno gubi plombu. - Tako će barem, kad se vratim, sve staklo nestati pa ga neće morati vaditi pincetom.
- Ne, ali mi hoćemo - kaţe Gomez njeţno vadeći staklo iz Charissine kose. Ima pravo.

KNJIŢNIĈKA ZNANSTVENA FANTASTIKA
srijeda, 8. ožujka 1995. (Henryju je 31 godina)
HENRY: Matt i ja se igramo skrivača u spremištu Specijalnih zbirki. On me traţi zato što bismo trebali odrţati predavanje iz kaligrafije za članicu upravnog odbora Newberryja i njezin Ladies' Lettering klub. Skrivam se od njega zato što pokušavam navući svu odjeću prije no što me pronađe.
- Daj, Henry, one čekaju - vikne Matt odnekud iz Odjela ranoameričkih tiskovina. Ja navlačim hlače u Dvadesetostoljetnim francuskim livres iartistes. - Samo sekundu, ţelim nešto pronaći - doviknem. Napomenem samome sebi da zbog trenutaka poput ovoga naučim trbuhozborstvo. Mattov se glas pribliţava dok govori: — Znaš da će gospođa Connelly dobiti mlade, zato zaboravi, hajdemo odavde... - Proviri glavom u moj red polica dok zakopčavam košulju. - Što radiš?
- Molim?
- Opet si trčao gol po spremištu, zar ne?
- Hm, moţda. - Trudim se zvučati nehajno.
- Isuse, Henry. Daj mi kolica. - Matt zgrabi knjigama natovarena kolica i počne ih gurati prema čitaonici. Teška se metalna vrata otvore i zatvore. Ja navučem čarape i cipele, zaveţem kravatu, otresem jaknu i obučem je. Potom izađem u čitaonicu, okrenem se prema Mat-tu preko dugačkog učioničkog stola okruţenog bogatim gospođama srednjih godina i započnem predavanje o raznim načinima pisanja slova genijalnog Rudolfa Ko-cha. Matt rastvori file, otvori mape, ubacuje inteligentne opaske o Kochu i na kraju izgleda kao da me ovaj put moţda neće ubiti. Zadovoljne gospođe odlaze na ručak. Matt i ja se krećemo oko stola, vraćamo knjige u njihove kutije i stavljamo ih na kolica.
- Zao mi je što sam zakasnio - kaţem ja.
- Da nisi sjajan - odgovori Matt - već bi te isprašili i iskoristili da ponovno uvezeš Das Manifest der Na-cktkultur.
- Nema takve knjige,
- Hoćeš li se okladiti?
- Ne. - Odguramo kolica natrag u spremište i počinjemo vraćati na police mape i knjige. Platim Mattu ručak u Beau Thaiu te je sve oprošteno, iako ne i zaboravljeno.
utorak, 11. travnja 1995. (Henryju je 31 godina)
HENRY: Postoji u knjiţnici Newberry stubište kojeg se bojim. Smješteno je prema istočnom kraju dugačkog hodnika i prolazi kroz sva četiri kata odvajajući čitaonice od spremišta. Nije grandiozno kao glavno stubište s mramornim stepenicama i isklesanim ogradama. Nema prozora. U njemu su fluorescentna svjetla, zidovi od građevnih blokova i betonske stube sa ţutim sigurnosnim prugama. Na svakom su katu metalna vrata bez prozora. No to nisu stvari koje me plaše. Ono što mi se na tom stubištu nimalo ne sviđa je Kavez.
Kavez je visok četiri kata i uzdiţe se u sredini stubišta. Na prvi pogled izgleda kao kabina dizala, no tu nema dizala i nikada ga nije ni bilo. U Newberryju nitko ne zna čemu sluţi Kavez niti zašto je instaliran. Pretpostavljam da je ondje da spriječi ljude da se bacaju sa stepenica i završe u polomljenoj hrpi. Kavez je beţ boje. Napravljen je od čelika.
Kada sam tek počeo raditi u Newberryju, Catherine me provela po svim njezinim zakutcima. Ponosno mi je pokazala spremište, Zbirku artefakata, nekorištenu prostoriju u istočnom dijelu gdje Matt vjeţba pjevanje, McAllisterovu zapanjujuće neurednu sobicu, odjeljke za postdiplomante, blagovaonicu za osoblje. Kada je, na našem putu prema konzervatorskom odjelu, Catherine
otvorila vrata prema stubištu na trenutak me uhvatila panika. Ugledao sam mreţastu ţicu Kaveza i ustuknuo poput plahog konja.
- Sto je to? - upitao sam Catherine.
- Oh, to je Kavez - odgovorila je nehajno.
- Je li to dizalo?
- Ne, to je samo kavez. Mislim da ničemu ne sluţi.
- Oh. - Prišao sam mu i zavirio u njega. - Jesu li dolje vrata?
- Ne. Ne moţe se ući.
- Oh. - Popeli smo se stubama i nastavili s našim obilaskom.
Otada izbjegavam stubište. Pokušavam ne misliti na Kavez; ne ţelim tome pridavati preveliku vaţnost. No nađem li se ikada u njemu, neću moći izaći.
petak, 9. lipnja 1995. (Henryju je 31 godina)
HENRY: Materijaliziram se na podu muškog WC-a za osoblje na četvrtom katu Newberryja. Danima me nije bilo, bio sam izgubljen u 1973., ruralnoj Indiani pa sam umoran, gladan i neobrijan; najgore od svega je to što imam modricu na oku i ne mogu naći odjeću. Ustanem i zaključam se u pregradak, sjednem i razmišljam. Dok razmišljam, netko uđe, otvori zatvarač hlača i stane ispred pisoara pišajući. Završivši, zatvori patent zatvarač, stane na trenutak, a upravo u tom trenutku ja slučajno kihnem.
- Tko je tu? - kaţe Roberto. Ja sjedim bez riječi. Kroz prostor između vrata i pregratka vidim kako se Roberto polako saginje i ispod vrata ugleda moja stopala.
- Henry? - kaţe on. - Reći ću Mattu da ti donese odjeću. Molim te, obuci se i dođi u moj ured.
Posramljeno se ušuljam u Robertov ured i sjednem sučelice njemu. On telefonira te kriomice bacim pogled na njegov kalendar. Petak je. Sat iznad radnog stola pokazuje dva sata i sedamnaest minuta. Nije me bilo nešto više od dvadeset dva sata. Roberto njeţno spusti slušalicu na postolje i okrene se prema meni. - Zatvori vrata - kaţe on. To je čista formalnost zato što zidovi naših ureda ne doseţu do stropa, no učinim kako kaţe.
Roberto Calle uvaţeni je stručnjak za talijansku renesansu i voditelj Specijalnih zbirki. On je obično veoma optimističan, zlatan, bradat i poticajan; sada tuţno zuri u mene preko svojih bifokalnih naočala i kaţe: - Znaš, doista ne moţemo ovako.
- Da - kaţem ja. - Znam.
- Smijem li pitati kako si zadobio tu prilično dojmljivu modricu? - Robertov je glas turoban.
- Mislim da sam se zabio u stablo.
- Naravno. Kako sam samo blesav pa se nisam toga dosjetio. - Sjedimo i gledamo se. Roberto kaţe: - Jučer sam slučajno primijetio kako Matt ulazi u tvoj ured noseći hrpu odjeće. Budući da to nije prvi put da vidim Matta kako hoda po knjiţnici s odjećom upitao sam ga gdje je našao tu hrpu, a on mi je rekao da ju je našao u muškom WC-u. I tako sam ga upitao zašto se osjetio po-nukanim da prebaci tu hrpu odjeće u tvoj ured, a on mi je odgovorio da liči na ono u što si jučer bio odjeven, što je bila istina. A budući da te nitko nije mogao pronaći, odjeću smo jednostavno ostavili na tvom radnom stolu.
Zastane kao da bih ja trebao nešto reći, no meni ne pada ništa prikladno na pamet. On nastavi: - Jutros je Clare nazvala i rekla Isabelle da imaš gripu i da nećeš doći na posao. - Naslonim glavu na ruku. U oku mi sijeva od boli. - Izjasni se - zatraţi Roberto.
Dolazi mi da mu kaţem, Roberto, zapeo sam u 1973. i nisam se mogao vratiti; bio sam u Munciju u Indiani i danima ţivio u štaglju, a onda me šakom oborio vlasnik štaglja zato što je pomislio da pokušavam dirati njegove ovce. No ja, naravno, ne mogu to reći. Kaţem: - Doista se ne sjećam, Roberto. Oprosti.
- Ah. Pretpostavljam da Matt dobiva okladu.
- Kakvu okladu?
Roberto se nasmiješi, a ja pomislim da mi moţda neće dati otkaz. - Matt se kladio da nećeš čak niti pokušati objasniti. Amelia je novac stavila na vanzemaljce i otmicu. Isabelle se kladila da si umiješan u međunarodni narko kartel te da te je otela i ubila mafija.
- A Catherine?
- Oh, Catherine i ja smo uvjereni da je razlog neizrecivo bizarna seksualna nastranost koja uključuje golotinju i knjige.
Duboko udahnem. - Više je nalik epilepsiji - kaţem ja.
Roberto se doima skeptičnim. - Epilepsiji? Nestao si jučer poslijepodne. Imaš modricu na oku i ogrebotine po licu i rukama. Jučer sam od čuvara traţio da od vrha do dna pretraţe zgradu ne bi li te našli; kaţu mi da se često skidaš u spremištu.
Zurim u nokte na rukama. Kada podignem pogled, Roberto zuri kroz prozor. - Ne znam što ću s tobom, Henry. Ne bih te volio izgubiti; kad si tu i posve odjeven znaš biti posve... kompetentan. Ali ovako jednostavno neće ići.
Sjedimo i gledamo se nekoliko minuta. Naposljetku Roberto kaţe: - Reci mi se da se to više neće ponoviti.
- Ne mogu. Volio bih da mogu.
Roberto uzdahne i rukom zamahne prema vratima. - Odlazi. Otiđi katalogizirati zbirku Quigley, to će te neko vrijeme drţati podalje od nevolja. - (Nedavno darovana zbirka Quigley sastoji se o preko dvije tisuće tiskopisa u kojim se uglavnom radi o sapunu.) Dok otvaram vrata, Roberto kaţe: - Henry, je li tako loše kada mi ne moţeš reći?
Oklijevam. - Da - kaţem ja. Roberto šuti. Zatvorim za sobom vrata i odem u svoj ured. Matt sjedi za mojim radnim stolom i premješta stvari iz svojeg kalendara u moj. - Je li ti dao otkaz? - upita Matt.
- Ne - odgovorim ja.
- Zašto?
- Ne znam.
- Ĉudno. Uzgred, odradio sam tvoje predavanje za udrugu čikaških knjigoveţa.
- Hvala. Sutra te častim ručkom?
- Jasno. - Matt provjerava kalendar pred sobom. -Za četrdeset pet minuta imamo demonstraciju za studente povijesti tipografije s Columbije. - Kimnem i počnem prekapati po stolu traţeći popis stvari koje ćemo pokazati. - Henry?
-Da?
- Gdje si bio?
- U Munciju u Indiani. 1973.
- Kako da ne. - Matt zakoluta očima i sarkastično se nasmije. - Nije vaţno.
nedjelja, 17. prosinca 1995. (Clari je 24, Henryju je 8 godina)
CLARE: U posjetu sam Kimy. Snjeţno je nedjeljno popodne u prosincu. Obavljala sam boţičnu kupovinu, a sad sjedim u Kimynoj kuhinji, pijem vruću čokoladu, grijem stopala uz niski radijator i zabavljam je pričama o prigodnim prodajama i ukrasima. Dok razgovaramo, Kimy igra pasijans; divim se njezinom uvjeţbanom miješanju, efikasnom spuštanju crne karte na crnu. Na štednjaku se krčka lonac variva. Iz blagovaonice dopre neki zvuk; prevrnuo se stolac. Kimy podigne pogled, okrene se.
- Kimy - prošapćem. - Pod blagovaoničkim stolom je mali dječak.
Netko zahihoće. - Henry? - zazove Kimy. Nema odgovora. Ona ustane i stane na vrata. - Hej, prijatelju. Prestani s tim. I obuci se, gospodine. - Kimy nestane u blagovaonici. Šaputanje. Još hihota. Tišina. Odjednom me mali goli dječak netremice promatra s vrata i jednako nenadano nestane. Kimy se vrati, sjedne za stol i nastavi s igrom.
- Isuse - kaţem ja.
Kimy se nasmiješi. - To se više ne događa često. Sada je, kada dođe, odrastao. Ali ne dolazi onako često kao prije.
- Nikad ga nisam vidjela da ide prema naprijed, u budućnost.
- Pa još uvijek nemaš baš mnogo budućnosti s njim.
Treba mi jedna sekunda da shvatim što ţeli reći. Kada shvatim, upitam se kakva će biti ta budućnost, a onda mislim o budućnosti koja se širi, postupno otvara toliko da mi Henry moţe doći iz prošlosti. Pijem čokoladu i zurim u Kimyno zaleđeno dvorište.
- Nedostaje li ti? - upitam je.
- Da, nedostaje. Ali sad je odrastao. Kada dođe kao dječak, čini mi se kao da je duh. - Kimnem. Kimy završi igru i pokupi karte. Pogleda me i nasmiješi se. - Kada ćete vi imati dijete?
- Ne znam, Kimy. Nisam sigurna da moţemo. Ona ustane, otiđe do štednjaka i promiješa varivo. -
Nikad ne znaš.
- Istina. - Nikad ne znaš.
Poslije Henry i ja leţimo u krevetu. Snijeg još uvijek pada; radijatori lagano klokoću. Okrenem se prema njemu, on me pogleda, a ja kaţem: - Napravimo dijete.

ponedjeljak, 11. ožujka 1996. (Henryju su 32 godine)
HENRY: Pronašao sam dr. Kendricka; surađuje s bolnicom Cikaškog sveučilišta. Ogavan je, vlaţan oţujski dan. Ĉini se da bi oţujak u Chicagu trebao značiti poboljšanje u odnosu na veljaču, no ponekad to nije tako. Uđem u vlak i sjednem okrenut leđima u smjeru voţnje. Chicago struji iza nas te smo vrlo brzo u 59-oj ulici. Siđem i probijam se kroz susnjeţicu. Devet je sati ujutro, ponedjeljak je. Svi su okrenuti sebi, opiru se povratku radnom tjednu. Volim Hyde Park. Imam osjećaj kao da sam iz Chicaga propao u neku drugi grad, moţda Cambridge. Sive kamene zgrade tamne su od kiše, a sa stabala se na prolaznike cijede krupne ledene kapi. Osjećam prazni spokoj gotovog čina; uspjet ću uvjeriti Kendricka, iako nisam uspio uvjeriti toliko mnogo liječnika, zato što sam ga uistinu uvjerio. Bit će moj liječnik zato što u budućnost jest moj liječnik.
Uđem u malu zgradu u Miesovom stilu pokraj bolnice. Dizalom odem do broja tri, otvorim staklena vrata na kojima je zlatni natpis dr. C. P. Shane i dr. D. L. Ken-drick, prijavim se na prijamnom šalteru i sjednem na jedan od tapeciranih stolaca zagasitoljubičaste boje. Ĉekaonica je ruţičasta i ljubičasta, valjda zato da umiri pacijente. Dr. Kendrick je genetičar i, ne slučajno, filozof; mislim da mu ovo drugo donekle koristi u suočavanju s nemilom praktičnom zbiljom prvoga. Danas nema nikoga osim mene. Uranio sam deset minuta. Na zidnim tapetama su široke pruge
posve jednake boje kao Pepto-Bismol*. Ne slaţe se sa slikom mlina preko puta mene koja je uglavnom smeđih i zelenih nijansi. Namještaj je pseudokolonijalni, no na podu je prilično lijep prostirač, neka vrsta mekog perzijskog saga koji na neki način ţalim zato što je zapeo u toj groznoj čekaonici. Sluţbenica za pultom prijazna je sredovječna ţena s veoma dubokim borama od dugogodišnjeg sunčanja; posve je preplanula i sada, u Chicagu u oţujku.
U devet i trideset pet začujem glasove u hodniku, a plavokosa ţena uđe u čekaonicu s malim dječakom u kolicima. Dječak ima cerebralnu paralizu ili nešto slično. Ţena mi se nasmiješi; ja joj uzvratim smiješkom. Kad se okrene, vidim da je trudna. Sluţbenica kaţe: -Moţete ući, gospodine DeTamble - a ja se prolazeći pokraj nje nasmiješim dječaku. Njegove me goleme oči primijete, no on mi ne uzvrati smiješak.
Dok ulazim u ordinaciju dr. Kendricka, on biljeţi nešto u karton. Sjednem, a on i dalje piše. Mlađi je no što sam mislio da će biti; u kasnim je tridesetima. Uvijek očekujem da su liječnici stari. Ne mogu si pomoći, to mi je ostalo iz djetinjstva s beskonačnim nizom medicinara. Kendrick je crvenokos, ima mršavo lice, bradu i debele naočale tankih metalnih okvira. Liči malo na D. H. Lawrencea. Na sebi ima lijepo antracit sivo odijelo i usku tamnozelenu kravatu s iglom u obliku kalifornijske
* Pepto-Bismol, lijek za ublažavanje želučanih tegoba, pakiran u ružičastim bočicama.
pastrve. Pokraj lakta mu je prepuna pepeljara; soba je natopljena cigaretnim dimom, iako u tom trenutku ne puši. Sve je vrlo moderno: cjevasti čelik, beţ keper, svijetlo drvo. Podigne pogled i nasmiješi se.
- Dobro jutro, gospodine DeTamble. Kako vam mogu pomoći? - Pogleda svoj kalendar. - Ĉini mi se da nemam mnogo podataka o vama. U čemu je problem?
- Dasein.
Kendrick je zatečen. - Dasein? Opstanak? Kako to?
- Bolujem od nečega za što mi je rečeno da će postati poznato kao krono poremećaj. Teško mi je ostati u sadašnjosti.
- Oprostite?
- Putujem kroz vrijeme. Nenamjerno.
Kendrick je smeten, ali to potisne. Sviđa mi se. Pokušava mi se obraćati kao da sam zdrava osoba, iako sam siguran da razmišlja kojem će me prijatelju psihijatru uputiti.
- Ali zašto vam treba genetičar? Ili ste mi došli kao filozofu?
- To je genetska bolest. Iako će biti ugodno imati nekoga s kim ću moći popričati o širim implikacijama problema.
- Gospodine DeTamble. Vi ste očito inteligentan čovjek... nikad nisam čuo za tu bolest. Ne mogu vam pomoći.
- Ne vjerujete mi.
- Točno. Ne vjerujem.
Sada se ja skrušeno nasmiješim. Osjećam se uţasno zbog toga, ali moram to učiniti. - Dobro. U ţivotu sam posjetio dobar broj liječnika, ali ovo je prvi put da mogu
nešto ponuditi kao dokaz. Naravno da mi nitko nikada ne povjeruje. Vi i vaša supruga sljedeći mjesec očekujete dijete?
Oprezan je. - Da. Kako znate?
- Za nekoliko godina pogledat ću rodni list vašeg djeteta. Otputovat ću u prošlost moje ţene, zapisati podatke u ovu omotnicu. Dala mi je to kad smo se sreli u sadašnjosti. Ja je sada dajem vama. Otvorite je nakon što vam se rodi sin.
- Dobit ćemo djevojčicu.
- Zapravo nećete - kaţem blago. - Ali, nemojmo se sad nadmudrivati. Sačuvajte je, otvorite je kad vam se rodi dijete. Nemojte je baciti. Kad je pročitate, nazovite me ako hoćete. - Ustanem kako bih izašao. - Sretno - kaţem, iako ne vjerujem u sreću. Duboko mi ga je ţao, ali nema drugog načina.
- Do viđenja, gospodine DeTamble - hladno kaţe dr. Kendrick. Ja odem. Dok ulazim u dizalo, pomislim kako u tom trenutku sigurno otvara omotnicu. U njoj je list natipkanog papira. Na njemu piše:
Colin Joseph Kendrick 6. travnja 1996. 1.18 h 2 970 g, spol muški, bijelac Downov sindrom
subota, 6. travnja 1996., 5.32 (Henryju su 32, Clari 24 godine)
HENRY: Spavamo isprepleteni; cijeli smo se noć budili, okretali, ustajali, vraćali u krevet. U ranim satima današnjeg dana Kendrickovima se rodilo dijete. Uskoro
će zazvoniti telefon. Doista zazvoni. Telefon je na Cla-rinoj strani kreveta te ona podigne slušalicu, vrlo tiho kaţe - Molim? - i preda je meni.
- Kako ste znali? Kako ste znali? - Kendrick gotovo šapće.
- Zao mi je. Zao mi je. - Jednu minutu ni jedan ni drugi ne govorimo. Mislim da Kendrick plače.
- Dođite u moju ordinaciju.
- Kada?
- Sutra - kaţe on i spusti slušalicu.
nedjelja, 7. travnja 1996. (Henryju su 32 i 8, Clari 24 godine)
HENRY: Clare i ja se vozimo prema Hyde Parku. Veći smo dio voţnje šutjeli. Kiši, a brisači daju ritam vodi koja se slijeva s auta i vjetru.
Kao da nastavlja razgovor koji nismo baš vodili, Clare kaţe: - Nije pravedno.
- Što? To s Kendrickom? -Da.
- Priroda nije pravedna.
- O, ne. Mislim, da, tuţno je to s djetetom, ali sam zapravo sam mislila na nas. Nije pošteno što to iskorištavamo.
- Misliš, nedolično?
- Hu, da.
Uzdahnem. Pojavi se znak za skretanje u 57-u ulicu te Clare promijeni trak i skrene. - Slaţem se s tobom, ali prekasno je. A i pokušao sam...
- Prekasno je i tako i tako.
- Točno. - Opet utonemo u tišinu. Vodim Clare kroz labirint jednosmjernih ulica te ubrzo stiţemo ispred zgrade u kojoj je Kendrickova ordinacija.
- Sretno.
- Hvala. - Nervozan sam. Pogledamo se; sve su naše nade proţete osjećajem krivnje prema Kendricku. Clare se nasmiješi i odvrati pogled. Ja izađem iz auta i pogledam Clare kako polako odlazi 59-om ulicom i presijeca Midway. Mora nešto obaviti u galeriji Smart.
Glavna su vrata nezaključana te se dizalom popnem na treći kat. U Kendrickovoj čekaonici nema nikoga te prođem kroz nju i krenem hodnikom. Kendrickova su vrata otvorena. Svjetla su
ugašena. Kendrick stoji za radnim stolom okrenut mi leđima i gleda kišnu ulicu pod sobom. Jedan dugačak trenutak stojim na vratima bez riječi. Naposljetku uđem u ordinaciju.
Kendrick se okrene, a ja sam šokiran razlikom na njegovom licu. Poharan nije prava riječ. On je ispraţnjen; nešto što je prije bilo tu, nestalo je. Sigurnost; povjerenje, samopouzdanje. Toliko sam naviknut na ţivot na metafizičkom trapezu da gdjekad zaboravim kako drugi ljudi obično uţivaju u čvršćem tlu.
- Henry DeTamble - kaţe Kendrick.
- Dobar dan.
- Zašto ste došli k meni?
- Zato što sam morao. To nije bila stvar izbora.
- Sudbina?
- Nazovite to kako hoćete. Kad ste ja, stvari se na neki način vrte u krugu. Uzrok i posljedica se pobrkaju.
Kendrick sjedne za radni stol. Stolac zaškripi. Ĉuje se još samo kiša. U dţepu potraţi cigarete, nađe ih, pogleda me. Ja slegnem ramenima. On zapali jednu i neko vrijeme puši. Promatram ga.
- Kako ste znali? - kaţe on.
- Već sam vam rekao. Vidio sam rodni list. -Kada?
- 1999.
- Nemoguće.
- Onda mi vi objasnite.
Kendrick odmahne glavom. — Ne mogu. Pokušavao sam to riješiti, ali ne mogu. Sve... je bilo točno... Sat, dan, teţina... abnormalnost. - Očajnički me pogleda. -Sto da smo mu odlučili dati drugo ime... Alex, Fred, Sam...?
Odmahnem glavom i zaustavim se kada shvatim da ga oponašam. - Ali niste. Neću ići toliko daleko i tvrditi da niste ni mogli, ali niste. Ja sam samo izvještavao. Nisam vidovnjak.
- Imate li djece?
- Ne. - Ne ţelim razgovarati o tome, iako ću na kraju morati. - Zao mi je zbog Colina. Ali, znate, on je uistinu divan dječak.
Kendrick me netremice gleda. - Pronašao sam pogrešku. Rezultate naših testova zamijenili su s rezultatima para koji se zove Kenwick.
- Što biste učinili da ste znali?
On odvrati pogled. - Ne znam. Moja ţena i ja smo katolici pa pretpostavljam da bi krajnji rezultat bio isti. Ironično je...
-Da.
Kendrick zgnječi i ugasi cigaretu te zapali drugu. Ja se pomirim s glavoboljom izazvanom dimom.
- Kako to funkcionira? -Što?
- To navodno putovanje kroz vrijeme koje vama, navodno, polazi za rukom. - Zvuči ljutito. - Izgovorite neke čarobne riječi? Uđete u stroj?
Pokušam uvjerljivo objasniti. - Ne. Ne činim ništa. Jednostavno se dogodi. Ne mogu to kontrolirati, samo... jednog je trenutka sve dobro, drugoga sam negdje drugdje, u nekom drugom vremenu. Kao kad mijenjate programe. Jednostavno se iznenada nađem u drugom vremenu, na drugom mjestu.
- Što hoćete da ja učinim?
Nagnem se prema naprijed kako bih pojačao značenje svojih riječi. - Ţelim da otkrijete uzrok i to zaustavite.
Kendrick se nasmiješi. Nije to prijateljski smiješak. -Zašto to ţelite? Ĉini se da vam prilično dobro dođe. Znati sve to što drugi ne znaju.
- Opasno je. Prije ili poslije ubit će me.
- Ne mogu reći da bih imao nešto protiv.
Nema smisla nastaviti. Ustanem i odem do vrata. -Do viđenja, doktore. - Polako idem hodnikom pruţajući mu priliku da me pozove natrag, ali on to ne učini. Dok stojim u dizalu, razmišljam, bijedno se osjećajući, da je sve, što je pošlo krivo, jednostavno tako moralo biti, i da će se prije ili kasnije ispraviti. Otvorivši vrata, ugledam Clare kako me čeka u autu na drugoj strani ulice. Okrene glavu, a na licu joj je izraz takve nade, takvog radosnog iščekivanja da me svlada tuga, strepim od toga da joj kaţem i dok prelazim ulicu prema njoj u ušima mi zašumi, ja izgubim ravnoteţu i padnem, ali umjesto o pločnik udarim o sag i ostanem leţati gdje sam pao sve dok ne začujem dobro poznati dječji glas koji kaţe: - Henry, jesi li dobro? - Podignem pogled i ugledam sebe u dobi od osam godina, uspravio sam se u krevetu i gledam mene.
- Dobro sam, Henry. - Izgleda sumnjičavo. - Stvarno sam dobro.
- Ţeliš li malo kakaa?
- Da. - On siđe s kreveta, odgega se niz hodnik. Usred noći. Neko vrijeme prtlja po kuhinji i na kraju se vrati s dvije šalice vrućeg kakaa. Polako ih ispijamo u tišini. Kada smo gotovi, Henry odnese šalice u kuhinju i opere ih. Nema smisla ostavljati dokaze po kući. Po njegovom povratku upitam ga: - Što ima?
- Ništa posebno. Danas smo bili kod još jednog doktora.
- Hej, i ja. Kojega?
- Zaboravio sam mu ime. Neki stari s puno dlaka u ušima.
- Kako je bilo?
Henry slegne ramenima. — Nije mi vjerovao.
- Hu. Trebao bi odustati. Nitko ti neće povjerovati. Ovaj kod kojeg sam ja danas bio povjerovao mi je, ali mi nije ţelio pomoći.
- Kako to?
- Valjda mu se jednostavno nisam svidio.
- Oh. Hej, ţeliš li pokrivače?
- Moţda jedan. — Skidam pokrivač s Henryjevog kreveta i sklupčam se na podu. - Laku noć. Dobro spavaj. - U plavetnilu sobe ugledam bljesak bijelih zubi moga malog ja, a onda se on okrene u čvrstu loptu usnulog dječaka, a ja ostanem upiljen u strop, ţeleći se vratiti Clare.
CLARE: Henry izlazi iz zgrade i izgleda nesretan, a onda iznenada vikne i nestane. Iskočim iz auta i otrčim do mjesta na kojem je, samo trenutak prije, bio Henry, no sada je, naravno, tu samo hrpa odjeće. Sve pokupim i nekoliko otkucaja srca ostanem na sredini ulice. Dok tako stojim, ugledam lice čovjeka koji me gleda s prozora trećeg kata. Onda nestane. Otidem natrag do auta, uđem u njega i sjednem piljeći u Henryjevu svijetlopla-vu košulju i crne hlače, pitajući se ima li smisla tu stajati. U torbici imam Povratak u Brideshead te odlučim zadrţati se za slučaj da se Henry brzo pojavi. Okrenuv-ši se kako bih našla knjigu, ugledam crvenokosog muškarca kako trči prema
autu. Zaustavi se pokraj suvozačkih vrata i zabulji se u mene. To je zacijelo Kendrick. Otvorim vrata, on uđe u auto, a onda ne zna što bi rekao.
- Dobar dan - kaţem ja. - Vi ste sigurno David Kendrick. Ja sam Clare DeTamble.
- Da... - on je posve zbunjen - da, da. Vaš je muţ...
- Upravo nestao usred bijela dana. -Da!
- Iznenađeni ste.
- Pa...
- Zar vam nije rekao? To mu se događa. - Dosada me taj tip nije dojmio, ali ustrajem. - Veoma mi je ţao zbog vašeg djeteta. No Henry kaţe da je on drago dijete, da uistinu dobro crta i da je vrlo maštovit. A kći vam je vrlo darovita i sve će biti u redu. Vidjet ćete.
Gleda me razjapljenih usta. - Nemamo kćer. Samo... Colina.
- Ali imat ćete. Zove se Nadia.
- Bio je to šok. Zena mi je vrlo uzrujana...
- Ali će biti dobro. Doista. - Na moje iznenađenje taj neznanac počne plakati; tresu mu se ramena, a lice je zario u ruke. Prestane nakon nekoliko minuta i podigne glavu. Dodam mu papirnati rupčić, a on ispuše nos.
- Oprostite - počne on.
- Zaboravite. Sto se dogodilo između vas i Henryja? Loše je prošlo.
- Kako znate?
- Bio je u posvemašnjem stresu te je izgubio vlast nad sadašnjošću.
- Gdje je? - Kendrick se osvrne kao da moţda skrivam Henryja na straţnjem sjedištu.
- Ne znam. Ovdje nije. Nadali smo se da biste vi mogli pomoći, ali valjda ne moţete.
- Ne vidim kako... - U tom se trenutku Henry pojavi na istom mjestu s kojeg je nestao. Neki je auto udaljen oko šest metara te vozač naglo zakoči, a Henry se baci preko haube našeg auta. Ĉovjek spusti prozor, Henry sjedne i lagano mu se nakloni, a čovjek nešto vikne i otiđe. Krv mi šumi u ušima. Pogledam Kendricka koji je bez riječi. Iskočim iz auta, a Henry se polako spusti s haube.
- Bok, Clare. To je bilo za dlaku, je li tako? - Oba-vijem ruke oko njega; on drhti. - Imaš li moju odjeću?
- Da, ovdje je... i, Kendrick je tu.
- Što? Gdje?
- U autu.
- Zašto?
- Vidio je kako nestaješ, a to je, čini se, djelovalo na njegov mozak.
Henry gurne glavu kroz vozačeva vrata. - Bok. -Dohvati odjeću i počne se oblačiti. Kendrick izađe iz auta i kaska oko nas.
- Gdje ste bili?
- U 1971. Pio sam toplu čokoladu s mojim osmogodišnjim ja, u mojoj staroj sobi, u jedan ujutro. Bio sam ondje oko sat vremena. Zašto pitate? - Henry hladno promatra Kendricka dok vezuje kravatu.
- Nevjerojatno.
- Moţete to ponavljati koliko god hoćete, ali je to, na nesreću, istina.
- Ţelite reći da ste postali osmogodišnjak?
- Ne. Ţelim reći da sam sjedio u svojoj staroj sobi u očevom stanu 1971. upravo ovakav kakav jesam, kao tridesetdvogodišnjak, u društvu sebe starog osam godina. I pio kakao. Ĉavrljali smo o skeptičnosti liječnika. -Henry obiđe auto i otvori vrata. - Clare, ajmo. Ovo je besmisleno.
Otiđem do vozačkog mjesta. - Do viđenja, dr. Kendrick. Sretno s Colinom.
- Ĉekajte... - Kendrick zastane, pribere se. - To je genetska bolest?
- Da - kaţe Henry. - To je genetska bolest, a mi pokušavamo dobiti dijete.
Kendrick se tuţno nasmiješi. - Riskantan pothvat. Uzvratim mu smiješak. - Mi smo naviknuti na rizik. Do viđenja. - Henry i ja uđemo u auto i otiđemo.
Skrećući na Lake Shore Drive pogledam Henryja koji se, na moje iznenađenje, široko osmjehuje.
- Zbog čega si tako zadovoljan?
- Zbog Kendricka. Potpuno se zakačio. -Misliš?
- O, da.
- Odlično. Ali učinio mi se malo ograničen.
- Nije.
- Dobro. - U tišini se vozimo doma, no ona je posve drugačija nego ona s kojom smo došli. Te večeri Kendrick nazove Henryja te dogovore termin za početak rada na smišljanju načina kako zadrţati Henryja ovdje i sada.

petak, 12. travnja 1996. (Henryju su 32 godine)
HENRY: Kendrick sjedi pognute glave. Palci mu se kreću po vanjskom rubu dlanova kao da ţele pobjeći s njegovih ruku. Kako je popodne odmicalo, ordinacija se osvijetlila zlatnom svjetlošću; Kendrick je sjedio nepomično, osim što su mu se palci trzali, i slušao mene. Crveni indijanski sag, čelične noge naslonjača od beţ kepe-ra jarko su blještali; Kendrickove cigarete, kutija Came-la, stajala je nedirnuta dok je slušao. Zlatni okvir njegovih okruglih naočala bljeskali su na suncu; rub Kendri-ckovog desnog uha imao je crveni odsjaj, njegova kosa boje lisičjeg krzna i ruţičasta koţa
sjajili su kao i ţute kri-zanteme u mjedenoj zdjeli na stolu između nas. Cijelo popodne Kendrick je sjedio na stolcu i slušao.
A ja sam mu sve ispričao. Početak, učenje, uzbuđenje preţivljavanja i zadovoljstvo što znam unaprijed, uţas što znam da se ništa ne moţe spriječiti, bol gubitka. Sada sjedimo u tišini, a on onda podigne glavu i pogleda me. U Kendrickovim je svijetlim očima tuga koji ţelim poništiti; nakon što sam mu sve podastro, ţelim sve povući i otići, osloboditi ga tereta obveze da misli o bilo čemu od toga. Uzme cigarete, izabere jednu, zapali je, udahne, a onda izdahne plavi oblak koji postane bijel dok zajedno sa svojom sjenkom presijeca put svjetlosti.
- Imate li teškoća sa spavanjem? - upita me, a glas mu zaškripi od nekorištenja.
-Da.
- Postoji li neko određeno doba dana kada ste skloni... nestati?
- Ne... zapravo, rano ujutro moţda češće nego u druga doba.
- Imate li glavobolje? -Da.
- Migrene?
- Ne. Tenzijske glavobolje. S poremećajima vida, aurama.
- Hmm. - Kendrick ustane. Koljena mu zapucketaju. Korača po ordinaciji, puši, slijedi rub saga. Počinje mi smetati, no onda stane i ponovno sjedne. - Slušajte - kaţe on mršteći se - postoje geni za takozvani unutrašnji sat. Oni reguliraju cirkadijski ritam, odrţavaju vas usklađenima sa suncem, tako nešto. Pronašli smo ih u mnogo različitih stanica po cijelom tijelu, no posebno su povezani s vidom, a vi, čini se, mnoge svoje simptome doţivljavate vizualno. Suprakijazmatski nukleus hipotalamusa, koji se nalazi točno iznad vaše optičke kijazme, sluţi kao gumb za resetiranje vašeg osjećaja za vrijeme - to je, dakle, točka s koje bih krenuo.
- Da, jasno - kaţem ja budući da me gleda kao da očekuje odgovor. Kendrick opet ustane i ode do vrata koja nisam prije primijetio, otvori ih i na minutu nestane. Vrati se drţeći u ruci gumene rukavice i špricu.
- Zavrnite rukav - zatraţi Kendrick.
- Sto radite? - upitam ja zavrnuvši rukav iznad lakta. On ne odgovori već odmota špricu, očisti mi vatom ruku, poveţe je i vješto me ubode. Sunce je prošlo ostavivši ordinaciju u polumraku.
- Imate li zdravstveno osiguranje? — upita me, izvu-kavši iglu i oslobodivši mi nadlakticu. Na mjesto uboda stavi vatu i flaster.
- Ne. Sve ću sam platiti. - Prstima pritisnem bolno mjesto i savinem lakat.
Kendrick se nasmiješi. - Ne, ne. Moţete biti moj mali znanstveni pokus, besplatno se ukrcati na sredstva koja su mi odobrena.
- Za što?
- Nećemo se zezati. - Kendrick zastane drţeći upotrijebljene rukavice i malu bočicu moje krve koju je upravo izvadio. - Dat ćemo da vam sekvencioniraju DNA.
- Mislio sam da to traje godinama.
- Traje ako sekvencionirate cijeli genom. Mi ćemo početi s najvjerojatnijim kromosomima; primjerice, kromosomom 17. - Kendrick baci rukavice i iglu u kantu na kojoj stoji natpis biološki otpad i napiše nešto na maloj crvenoj bočici krvi. Ponovno sjedne sučelice meni i stavi bočicu na stol pokraj cigareta.
- Ali ljudski će genom sekvencionirati tek 2000. S čim ćete to usporediti?
- 2000.? Tako brzo? Jeste li sigurni? Valjda jeste. Ali da odgovorim na vaše pitanje. Bolest koja je tako... dis-ruptivna kao vaša često se pojavljuje kao neka vrsta zamuckivanja, ponovljeni dio koda
koji, u biti, kaţe, loše je. Huntingtonova bolest je, na primjer, samo skupina dodatnih CAG tripleta na kromosomu 4.
Uspravim se i rastegnem. Dobro bi mi došla kava. -To je, znači, to? Sad se mogu ići igrati?
- Pa, ţelio bih vam snimiti glavu, ali ne danas. Dogovorit ću vam termin u bolnici. Za magnetsku rezonancu, kompjutersku tomografiju i rendgen. Poslat ću vas i mom prijatelju Alanu Larsonu; on ovdje ima laboratorij za spavanje.
- Zabavno - kaţem ja ustajući polako da mi krv ne jurne u glavu.
Kendrick nakrivi glavu prema meni. Ne mogu mu vidjeti oči; pod ovim kutom njegove su naočale sjajni, neprozirni diskovi. - To jest zabavno - kaţe on. - To je tako velika zagonetka, a mi napokon imamo sredstva da otkrijemo...
- Otkrijemo što?
- Što to jest. Što vi jeste. - Kendrick se nasmiješi, a ja primijetim da su mu zubi neravni i poţutjeli. On ustane, ispruţi ruku, ja je primim i zahvalim mu; uslijedi neugodna stanka; stranci smo nakon popodnevnih prisnosti, a onda izađem iz ordinacije stepenicama na ulicu gdje me dočeka sunce. Što god jesam. Što sam ja? Sto sam ja?

VRLO MALA CIPELA
proljeće 1996. (Clari su 24, Henryju 32 godine)
CLARE: Kad smo Henry i ja bili u braku oko dvije godine, odlučili smo, bez mnogo razgovora, vidjeti moţemo li dobiti dijete. Znala sam da Henry uopće nije optimističan u pogledu naših
mogućnosti da dobijemo dijete, a ja nisam pitala ni njega ni sebe zašto bi to moglo biti tako, zato što sam se bojala da nas je vidio u budućnosti bez djeteta, što jednostavno nisam ţeljela znati. Nisam ţeljela ni razmišljati o mogućnosti da su Hen-ryjeve teškoće s putovanjem kroz vrijeme moţda nasljedne ili da na neki način mogu poremetiti cijeli taj plan s djetetom, ako je takav plan uopće i postojao. I tako, jednostavno, nisam razmišljala o mnogo vaţnih stvari zato što sam bila posve opijena idejom djeteta: djeteta koje liči Henryju, ima crnu kosu i one intenzivne oči i moţda svijetlu put poput mene, djeteta koje miriše na mlijeko, talk i koţu, neku vrstu djeteta okruglice koje svemu guče i smije se. Sanjala sam djecu. U mojim snovima popela bih se na stablo i u gnijezdu pronašla vrlo malu
cipelu; iznenada bih otkrila da je mačka / knjiga / sendvič, koje sam mislila da drţim, zapravo dijete; plivala bih u jezeru i na njegovu dnu pronašla koloniju djece koja su tamo rasla.
Odjednom sam posvuda počela primjećivati djecu; crvenokosu djevojčicu sa šeširićem meka oboda u A&P--ju koja kiše; malenog zapiljenog kineskog dječaka, sina vlasnika Golden Woka (doma divnih vegetarijanskih svi taka); usnulog, gotovo ćelavog dječaka za vrijeme filma o Batmanu. U kabini u JCPennyju neka mi ţena, koja dosta vjeruje ljudima, dopušta da uzmem njezinu tromjesečnu kćer; teškom sam se mukom prisilila da ostanem sjediti na tom ruţičastom plastičnom stolcu, da ne poskočim i mahnito ne odjurim privijajući to sićušno mekano biće na moje grudi,
Moje je tijelo ţeljelo dijete. Osjećala sam se praznom, a ţeljela sam biti puna. Ţeljela sam voljeti nekoga tko će se zadrţati, zadrţati i uvijek biti tu. Ţeljela sam i da Henry bude u tom djetetu tako da, kad ga ne bude, ne ode u potpunosti, da jedan djelić njega bude sa mnom... osiguranje za slučaj poţara, poplave, više sile.
nedjelja, 2. listopada 1966. (Henryju su 33 godine)
HENRY: Vrlo udobno i zadovoljno sjedim na stablu u Appletonu u Wisconsinu 1966. i jedem sendvič od tunjevine odjeven u bijelu majicu i hlače ukradene s hrpe nečije odjeće predivno osušene na suncu. Negdje u Chicagu imam tri godine; majka mi je još ţiva, a nikakvi se znaci ove krone ujebanosti još nisu pojavili. Pozdravljam svoje malo bivše ja, a razmišljanje o sebi kao
djetetu navede me, naravno, na razmišljanje o Clare i njezinim pokušajima da zanese. U jednu ruku izgaram od gorljivosti; ţelim dati Clare dijete, vidjeti Clare kako zrije poput sočne lubenice, sjajne Demetre. Ţelim normalno dijete koje će činiti isto što i druga normalna djeca: sisati, grabiti, kakati, spavati, smijati se, prevrtati se, sjediti, hodati, gugutati. Ţelim vidjeti oca kako nespretno njiše majušnog unuka; pruţio sam ocu tako malo sreće - to bi bila velika zadovoljština, melem. I melem za Clare; kada budem otrgnut od nje, dio mene će ostati.
Ali: ali. I ne znajući, znam da je to vrlo malo vjerojatno. Znam da će moje dijete najvjerojatnije biti dijete koje će spontano nestajati, dijete koja će nestajati kao nekom čarolijom, isparavati kao da ga odnose vile. Ĉak i dok se molim, stenjući i dahćući iznad Clare u krajnjim granicama ţelje da nam čudo seksa na neki način podari dijete, dio mene se podjednako ţestoko moli da nas toga poštedi. Podsjećam sebe na priče o majmuno-voj šapi i tri ţelje koju su tako prirodno i stravično dolazile jedna za drugom. Pitam se je li naša ţelja slične vrste.
Kukavica sam. Bolji bi čovjek uzeo Clare za ramena i rekao, ljubavi, sve je to pogrešno, prihvatimo to i nastavimo, budimo sretni. No ja znam da Clare to nikada ne bi prihvatila, da bi uvijek bila tuţna. I tako se, unatoč beznadnosti i protiv razuma, nadam i vodim ljubav s Clare kao da bi iz toga moglo proizaći nešto dobro.

JEDAN
ponedjeljak, 3. lipnja 1996. (Clari je 25 godina)
CLARE: Prvi put kad se dogodilo, Henry nije tu. Osmi je tjedan trudnoće. Dijete je veličine šljive, ima lice, ruke i srce koje tuče. Rana je večer ranog ljeta te dok perem suđe vidim grimiznoljubičaste i narančaste oblake na zapadu. Henry je nestao prije gotovo dva sata-Izašao je zaliti travnjak, a pola sata poslije, kada sam shvatila da prskalica još uvijek ne radi, stala sam na straţnja vrata i ugledala izdajničku hrpu odjeće pokraj sjenice vinove loze. Izašla sam i pokupila Henryjeve traperice, donje rublje i njegovu neurednu majicu s natpisom Kill Your Television, sloţila ih i stavila na krevet. Htjela sam upaliti prskalicu, no odlučila sam da neću, zaključivši kako se Henryju neće svidjeti pojavi li u straţnjem dvorištu i smoči do koţe.
Pripremila sam i pojela makarone sa sirom i malu salatu, uzela vitamine, popila veliku čašu obranog mlijeka. Pjevušim dok perem suđe, zamišljam kako malo ljudsko biće u meni čuje moje pjevušenje i sprema ga za buduću upotrebu na nekoj sloţenoj, staničnoj razini i dok stojim ondje, savjesno perući zdjelu za salatu, osjetim lagano probadanje negdje duboko unutra, negdje u mojoj zdjelici. Deset minuta poslije sjedim u dnevnoj sobi idući za svojim poslom, čitajući Louisa DeBernier-sa i evo ga opet, kratak trzaj na mojim unutarnjim strunama. Ne obazrem se na njega. Sve je u redu. Henryja nema više od dva sata. Na trenutak se zabrinem zbog njega, a onda i to odlučno zanemarim. Ne zabrinjavam se sljedećih pola sata zato što sada ti mali osjeti sliče menstrualnim grčevima, a među nogama imam i onaj ljepljivi osjećaj krvi te ustanem, odem u kupaonicu, spustim gaćice i o, moj Boţe, sve je puno krvi.
Nazovem Charisse. Javi se Gomez. Trudim se zvučati dobro, traţim Charisse koja se javi i istog trenutka kaţe: - Sto je?
- Krvarim.
- Gdje je Henry?
- Ne znam.
- Kakvo je krvarenje?
- Kao menstrualno. - Bol postane snaţna te sjednem na pod. - Moţeš li me odvesti u Illinois Masonic?
- Odmah stiţem, Clare. - Ona prekine vezu, a ja njeţno spustim slušalicu, kao da bih odviše grubim pokretom mogla povrijediti njezine osjećaje. Oprezno ustanem, nađem torbicu. Ţelim Henryju napisati poruku, ali ne znam što reći. Napišem: „ Otišla u IL Masonic. (Grčevi.) Odvela me Charisse. Sedam i dvadeset navečer. C." Zbog Henryja otključam straţnja vrata. Poruku osta-vim pokraj telefona. Nekoliko minuta poslije Charisse je na vratima. Dolazimo do auta, a Gomez vozi. Ne govorimo mnogo. Sjedim na prednjem sjedištu, gledam kroz prozor. Od Westerna preko Belmonta i Sheffielda do Wellingtona. Sve je neuobičajeno oštro i naglašeno kao da sve trebam zapamtiti, kao da idem na test. Gomez skrene u prostor ispred Hitnog prijema. Charisse i ja iza-đemo. Pogledam Gomeza koji se kratko nasmije i otpraši prema parkiralištu. Uđemo kroz vrata koja se automatski otvore kada nogama dodirnemo tlo kao u bajci, kao da nas očekuju. Bol se povukla poput plime i sada se opet kreće prema obali, svjeţa i ţestoka. U jarko osvijetljenoj prostoriji nekoliko je ljudi koji sjede, jadni i mali, čekaju svoj red, okruţujući svoj bol pognutim glavama i prekriţenim rukama, a ja utonem između njih, Charisse priđe čovjeku koju sjedi iza trijaţnog šaltera. Ne čujem što kaţe ona, ali kada on kaţe „Pobačaj?" sine mi da je to ono što se
događa, da se to tako zove, a riječ se raširi u mojoj glavi dok ne ispuni sve pukotine u mom umu, sve dok ne izgura svaku drugu misao. Počnem plakati.
Nakon što su učinili sve što su mogli, to se ipak dogodi. Poslije sam otkrila da je Henry stigao upravo prije kraja, ali da ga nisu pustili unutra. Spavala sam, a kada sam se kasno noću probudila, Henry je tu. Blijed je, upalih očiju i ništa ne govori. - Oh - promumljam -gdje si bio? - a Henry se nagne i oprezno me zagrli. Na obrazu osjećam njegovu neobrijanu bradu, a ja sam istr-ljana do boli, ali ne na koţi nego duboko u meni, otvorila se rana, a Henryjevo je lice mokro, ali od čijih suza?
četvrtak, 13. lipnja i petak, 14. lipnja 1996. (Henryju su 32 godine)
HENRY: U laboratorij za spavanje stiţem iscrpljen kao što me je dr. Kendrick zamolio. To je peta noć koju
provodim u njemu te sada već znam kako to ide. Sjedim na krevetu u neobičnoj, laţnoj spavaćoj sobi u donjem dijelu pidţame dok tehničarka dr. Larsona Karen stavlja kremu na moju glavu i prsa i lijepi ţice na prava mjesta. Karen je mlada, plavokosa i Vijetnamka. Ima dugačke umjetne nokte i kaţe: „Ups, oprostite" kada me s nekim zagrebe po obrazu. Svjetla su prigušena, soba je hladna. Nema prozora osim komada jednosmjernog stakla koje izgleda kao ogledalo, a iza kojeg sjedi dr. Larson ili onaj koji večeras nadgleda strojeve. Karen završi prikapčanje, zaţeli mi laku noć i ode iz sobe. Pomnjivo se smjestim u krevet, zatvorim oči, zamislim tragove nalik paukovim nogama na dugim rijekama milimetarskog papira koji graciozno biljeţe pokrete mojih očiju, disanje, moţdane valove na drugoj strani stakla. Zaspem za nekoliko minuta.
Sanjam trčanje. Trčim kroz šume, gusto grmlje, stabla, ali na neki način trčim kroz sve to, prolazeći kroz njih poput duha. Izbijam na čistinu, bio je poţar...
Sanjam da se seksam s Ingrid. Znam da je to Ingrid, iako joj ne mogu vidjeti lice, no to je njezino tijelo, njezine duge, glatke noge. Jebemo se u kući njezinih roditelja, na kauču u njihovoj dnevnoj sobi, televizor je uključen, na njemu je dokumentarac o prirodi u kojem stado antilopa trči, a potom slijedi parada. U malenim kolima u toj paradi sjedi Clare tuţna izraza dok ljudi oko nje kliču od radosti, a onda Ing iznenada poskoči, izvuče luk i strijelu iza kauča i nacilja Clare. Strijela uđe ravno u televizor, a Clare sklopi ruke na prsima poput Wendy u nijemoj verziji Petra Pana, ja skočim i počnem daviti Ingrid, moje su ruke oko njezina vrata, vičem na nju...
Probudim se. Hladan sam od znoja, a srce mi lupa. U laboratoriju sam. Na trenutak se pitam postoji li nešto što mi ne govore, mogu li nekako gledati moje snove, vidjeti moje misli. Okrenem se na bok i zatvorim oči.
Sanjam da Clare i ja hodamo muzejom. Muzej je stara zgrada, sve su slike iz doba rokokoa u zlatnim okvirima, svi ostali posjetitelji imaju visoke, naprašene perike i široke haljine, salonske kapute i jahačke hlače. Ĉini se da nas ne zamjećuju dok prolazimo. Gledamo slike, ali to nisu uistinu slike, to su pjesme, pjesme koje su se na neki način fizički manifestirale. - Gledaj -kaţem ja Clare - ima jedna od Emily Dickinson. Srce traţi prvo zadovoljstva; a onda izliku od boli... Ona stoji ispred jarkoţute pjesme i kao da se pokraj nje grije. Gledamo Dantea, Donnea, Blakea, Nerudu, Bishopa; zadrţavamo se u prostoriji punoj Rilkea, brzo prođemo kroz bitnike i zastanemo prije Verlainea i Baudelairea. Odjednom shvatim da sam izgubio Clare. Hodam, a onda otrčim natrag kroz galerije i iznenada je nađem: stoji ispred pjesme, male bijele pjesme gurnute u ugao. Plače. Došavši iza nje ugledam pjesmu: Anđele moj mili, svojom snagom me zakrili, prema Boţjem obećanju,
čuvaj mene noću, danju. A kad s ovog svijeta pođem, sretno da u nebo dođem, da se ondje s tobom mogu, vječno kla-njat dragom Bogu.
Udarim u travu, hladno je, vjetar šiba preko mene, gol sam i hladno mi je u mraku, na zemlji je snijeg, ja sam na koljenima u snijegu, krv curi na snijeg, ispruţim ruku...
- Moj Boţe, krvari....
- Kako se, do vraga, to dogodilo?
- Sranje, istrgnuo je sve elektrode, pomozi mi da ga vratim na krevet...
Otvorim oči. Kendrick i dr. Larson čuče iznad mene. Dr. Larson se doima uzrujanim i zabrinutim, no Kendrick ima slavodobitan smiješak na licu.
-Jeste li uhvatili? - upitam, a on odgovori: - Bilo je savršeno. - Ja kaţem: - Odlično - a onda se onesvijestim.

DVA
nedjelja, 12. listopada 1997. (Henryju su 34, Clari 26 godina)
HENRY: Probudim se, osjetim miris ţeljeza, a to je krv. Krv je posvuda, a Clare je poput mačića sklupčana usred nje.
Protresem je, a ona kaţe: - Ne.
- Ajde Clare probudi se krvariš.
- Sanjala sam...
- Clare, molim te...
Ona se podigne i sjedne. Njezine ruke, lice i kosa natopljeni su krvlju. Clare ispruţi ruku, a na njoj počiva sićušno čudovište. Ona jednostavno reče: - Umro je - i briţne u plač. Sjedimo zajedno na rubu krvlju natopljenog kreveta, zagrljeni smo i plačemo.
ponedjeljak, 16. veljače 1998. (Clari je 26, Henryju 34 godine)
CLARE: Henry i ja spremamo se izaći. Snijeţno je poslijepodne. Navlačim čizme kada zazvoni telefon.
Henry ode do dnevne sobe kako bi se javio. Ĉujem ga kako kaţe: „Molim?", onda: „Stvarno?", a onda: „Tihoga!" Potom kaţe: „Ĉekajte da uzmem papir...", a zatim uslijedi duga tišina koja se gdjekad prekine riječima. „Ĉekajte, objasnite mi to" te skinem čizme i kaput i u čarapama uđem u dnevnu sobu. Henry sjedi na kauču s telefonom koji mu poput ljubimca leţi u krilu i bjesomučno nešto biljeţi. Sjednem pokraj njega, a on mi se nasmiješi. Pogledam blok; na vrhu stranice stoji: 4 gena; per4, bezvremenskil, unutrašnji sat, novi gen—putnik kroz vrijeme??? Kromosom=17 x 2, 4, 25, 200 + ponovljeni TAG, vezani za spol? Ne, + previše receptor a dopamina, koji proteini???... i ja shvatim: Kendrick je uspio! Shvatio je! Ne mogu vjerovati. Uspio je. Sto sada?
Henry spusti slušalicu i okrene se prema meni. Izgleda jednako ošamućeno kao što se ja osjećam.
- A što sad? - upitam ga.
- Klonirat će gene i staviti ih u miševe. -Što?
- Stvorit će miševe koji će putovati kroz vrijeme. A onda će ih izliječiti.
Oboje se počnemo smijati u istom trenutku, a onda zaplešemo, vitlamo jedno drugoga po sobi, smijemo se i plešemo dok ponovno ne padnemo na kauč, dašćući. Pogledam Henryja i začudim se kako je on to na staničnoj razini tako različit, tako drugačiji, a običan je muškarac u bijeloj,
djelomice otkopčanoj košulji, i kratkom mornarskom kaputu, muškarac Ĉiju ruku osjećam u svojoj kao kost i koţu, muškarac koji se smiješi kao svako drugo ljudsko biće. Oduvijek sam znala da je različit, zar je to vaţno? nekoliko slova koda? no na neki način mora biti vaţno i mi ga nekako moramo promijeniti te negdje na drugom kraju grada dr. Kendrick sjedi u svojoj ordinaciji i razmišlja kako stvoriti miševe koji će prkositi pravilima vremena. Nasmijem se, no radi se o ţivotu i smrti te se prestanem smijati i stavim ruku preko usta.
INTERMEZZO
, 12. kolovoza 1998. (Clari je 27 godina)
CLARE: Mama je najzad zaspala. Spava u svom krevetu, u svojoj sobi; pobjegla je, konačno, iz bolnice i onda shvatila daje njezina soba, njezino utočište pretvoreno u bolničku sobu. No sada više ne zna. Cijelu je noć govorila, plakala, smijala se, vikala ne, ne, ne, dozivala Philipa i mamu. Cijelu su noć cvrčci i gatalinke otkucavali svoju električnu zavjesu zvuka, a njezina je koţa na noćnoj svjetlosti nalikovala pčelinjem vosku, njezine koščate ruke mahale su zaklinjući, hvatajući čašu vode koju sam prinosila njezinim skorenim usnama. Sada je zora. Mamin prozor gleda na istok. Sjedim na bijelom stolcu pokraj prozora, okrenuta prema krevetu, ali ne gledam, ne gledam mamu izbrisanu u njezinu velikom krevetu, ne gledam bočice s lijekovima kao ni ţlice, čaše, stalak za infuziju s vrećom teškom od tekućine, treperavo crveno svjetlo, posudu za vršenje nuţde, malu posudu u obliku bubrega za povraćanje, kutiju gumenih rukavica, kantu za smeće punu krvavih šprica
na kojoj je upozorenje: BIOLOŠKI OTPAD. Gledam kroz prozor prema istoku. Nekoliko ptica pjeva. Ĉujem kako se bude grlice koje ţive u gliciniji. Svijet je siv. Boja polako prodire u njega, ne ruţičastim prstima nego poput krvave narančaste mrlje koja se polako širi, trenutak oklijeva na obzoru, a onda preplavi vrt, zlatna svjetlost i plavo nebo, pa sve boje blistave na dodijeljenim mjestima, tekoma, ruţe, bijela kadulja, neveni, svi poput stakla svjetlucaju na rosi novog jutra. Srebrne breze na rubovima šume vise poput bijelih niti obješenih s neba. Vrana preleti preko trave. Njezina sjena leti ispod nje i sretne je kada sleti ispod prozora i grakne, jednom. Svjetlost pronađe prozor i stvori moje ruke, moje tijelo teško na maminom bijelom stolcu. Sunce je izašlo.
Zatvorim oči. Klima uređaj zuji. Hladno mi je te ustanem, odem do drugog prozora i ugasim ga. Sada je soba tiha. Priđem krevetu. Mama je nepomična. Mučno disanje koje me progonilo u snu prestalo je. Usta su joj lagano otvorena, a obrve podignute kao od iznenađenja, iako su joj oči zatvorene; kao da pjeva. Kleknem pokraj kreveta, odmaknem pokrivače i prislonim uho na njezino srce. Koţa joj je topla. Ništa. Nema otkucaja srca, nema kolanja krvi, nema daha koji bi napuhao jedra njezinih pluća. Tišina.
Podignem na ruke njezino potrošeno tijelo koje zaudara i savršena je, ona je opet, samo na trenutak, moja savršena, lijepa mama; iako joj kosti strše prema mojim grudima, a glava visi, iako joj trbuh pun raka oponaša plodnost, ona se u mom sjećanju uzdiţe blistava, nasmijana, oslobođena: slobodna.
Koraci u hodniku. Vrata se otvore i začuje se Ettin glas.
-Clare? Oh...
Spustim mamu natrag na jastuke, poravnam joj spa-vaćicu i kosu. - Nema je više.
subota, 12. rujna 1998. (Henryju je 35, Clari 2 7 godina)
HENRY: Lucille je bila ta koja je voljela vrt. Kada bismo došli u posjet, Clare bi ušla na glavna vrata Mea-dowlarka i otišla ravno do straţnjih vrata kako bi pronašla Lucille koja je gotovo uvijek, po kiši i suncu, bila u vrtu. Kada bi bila dobro, našli bismo je kako kleči u gredicama, plijevi, presađuje biljke ili hrani ruţe. Kada bi bila loše, Etta i Philip bi je umotanu u debele proši-vene pokrivače spustili u vrt i posjeli u pleteni naslonjač, gdjekad pokraj fontane, gdjekad pod stablom kruške otkud je mogla vidjeti Petera kako radi, kopa, podrezuje i kalemi. Kada joj je bilo dobro, zabavljala nas je pričama o događanjima u vrtu: crvenoglavim zebama koje su napokon otkrile novog hranitelja, dalijama koje su pokraj sunčane ure uspijevale bolje no što je očekivala, novoj ruţi za koju se ispostavilo da je uţasne ljubičaste boje, no koja je bila tako ţilava da nije mogla podnijeti pomisao da je se riješi. Jednog su ljeta Lucille i Alicia izvele pokus: Alicia je nekoliko sati dnevno vjeţbala u vrtu da vidi hoće li bilje reagirati na glazbu. Lucille se klela kako joj rajčice nikada nisu rodile u takvom broju, a pokazala nam je i tikvicu koja je bila veličine moga bedra. Pokus je, dakle, proglašen uspjehom, no nikada nije ponovljen zato što je to bilo posljednje ljeto u kojem je Lucille bila dovoljno dobro da radi u vrtu.
Lucille se, poput biljke, mijenjala s godišnjim dobima. Ljeti, kada bi svi došli, Lucille bi oţivjela, a kuća bi odjekivala sretnim povicima i toptanjem Markove i Shanno-nine djece koja su se poput psića izvrtala u fontanu i ljepljivi i ushićeni nestašno poskakivali po tratini. Lucille je često bila blatna, ali uvijek elegantna. Ustala bi da nas pozdravi. Njezina sijeda i bakrena kosa bila bi namotana, ali bi joj se krupni pramenovi raštrkali po licu, na rukama bi imala bijele rukavice od jareće koţe i drţala bi alatke marke Smith & Hawken koje bi bacila na tlo dok bi primala naše zagrljaje. Lucille i ja uvijek bi se vrlo formalno poljubili u oba obraza, kao vrlo stare francuske
grofice koje se neko vrijeme nisu vidjele. Uvijek je bila ljubazna prema meni, iako je kćer mogla uništiti jednim pogledom. Nedostaje mi. Clare... nedostaje nije prava riječ. Clare je ucviljena. Clare uđe u sobu i zaboravi zašto je tu. Clare sjedne zureći u knjigu, a onda sat vremena ne okrene stranicu. No ne plače. Clare se nasmiješi ako se našalim. Clare pojede ono što stavim pred nju. Pokušam li voditi ljubav s Clare, ona će pokušati pratiti me... te je ja brzo ostavim na miru, bojeći se poslušnog lica bez suza koja je miljama daleko. Nedostaje mi Lucille, ali sam ucviljen zbog Clare, Clare koja je otišla i koja me ostavila s neznankom koja samo liči Clari.
srijeda, 26. studenog 1998. (Clari je 27, Henryju 35 godina)
CLARE: Mamina je soba bijela i gola. Sve su medicinske potrepštine nestale. Krevet je ogoljen do madraca koje je zamrljan i ruţan u čistoj sobi. Stojim pred maminim pisaćim stolom. To je teţak bijeli stol od ul-trapasa, moderan i neobičan u inače ţenstvenoj i profinjenoj sobi punoj antiknog francuskog pokućstva. Mamin radni stol stoji u maloj udubini u zidu, obgrljuje ga prozor, jutarnja svjetlost preplavljuje njegovu praznu površinu. Stol je zaključan. Sat sam vremena traţila ključ i nisam imala sreće. Laktovima se naslonim na naslon maminog radnog stolca i netremice se zagledam u stol. Najposlije se spustim na donji kat. Dnevna soba i blagovaonica su prazne. Začujem smijeh u kuhinji te otvorim vrata; Henry i Nell nagurali su se iznad hrpe zdjela, tkanine za valjanje tijesta i valjka.
- Polako, momče, polako! Nastaviš li tako, bit će tvrdi. Dodir ti mora biti laganiji, Henry, ili će biti ko ţvakaće gume.
- Oprosti, oprosti, oprosti. Lagano ću, samo me nemoj tako mlatiti. Bok, Clare. - Henry se okrene nasmiješen, a ja shvatim da je pokriven brašnom.
- Što radite?
- Kroasane.
- Idi s mirom, sinko - kaţe Nell smiješeći se.
- Sto ima? - upita Henry dok Nell vješto razvalja kuglu tijesta, presloţi je, razreze i zamota u namašteni papir.
- Moram posuditi Henryja na nekoliko minuta, Nell. - Nell kimne uperivši valjak za tijesto u Henryja, - Vrati se za petnaest minuta pa ćemo početi s mari-nadom.
- Da, gospodo.
Henry se popne za mnom na gornji kat. Stojimo ispred mamina stola.
- Ţelim ga otvoriti, ali ne mogu naći ključeve.
- Ah. - Osine me pogledom, toliko brzim da ga ne mogu pročitati. - To je lako. - Henry izađe iz sobe i vrati se za koju minutu. Sjedne na pod ispred mamina stola i ispravi dvije velike spajalice za papir. Započne s donjom lijevom ladicom; pomnjivo uđe s jednom spajalicom okrećući je, a onda ugura drugu. - Voila - kaţe on izvlačeći ladicu. Prepuna je papira. Bez po muke Henry otvori i ostale četiri ladice. Ubrzo sve zijevaju, a njihov je sadrţaj izloţen: biljeţnice, listovi papira, vrtni katalozi, vrećice sjemena, kemijske i kratke olovke, čekovna knjiţica, čokoladica Hershey, metar i niz drugih malih predmeta koji se sada na danjem svjetlu čine izgubljeni i stidljivi. Henry nije ništa dotaknuo. Pogleda me; gotovo nehotice bacim pogled na vrata, a Henry shvati mig. Ja se okrenem prema maminom stolu.
Papiri uopće nisu sređeni. Sjednem na pod i počnem slagati sadrţaj ladica ispred sebe. Sve s njezinim rukopisom izgladim i stavim na lijevu hrpu. Nešto od toga su popisi i podsjetnici: Nemoj pitati P o S. Ili: Podsjeti Ettu na večeru za B u petak. Tu su i stranice i stranice črčkarija, spirala, frčki,
crnih krugova, oznaka nalik ptičjim noţicama. U neke od njih utkana je rečenica ili fraza. Razdijeliti joj kosu noţem. I: ne bih to mogla. I: Utihnem li, proći će mimo mene. Neki listovi su pjesme tako snaţno obiljeţene i precrtane da je od njih ostalo vrlo malo, poput Saphinih fragmenata:
Poput starog mesa, opušten i mekan Nema zraka XXKXXKK rekla je da Rekh je XKKXXXXXSXXXXXX
Ili:
Njegova ruka XXXXXXXXXXXX NXXXXJXX posjeduje, XSXXXXXXXXXXXXXXXXXK U krajnjem XXXXXXXXXX
Neke su pjesme istipkane:
U ovom trenutku nada je slaba i mala.
Glazba i ljepota
sol su u mojoj tuzi;
bijela praznina para moj led.
Tko je mogao znati
da je anđeo seksa
tako tuţan?
Ili da poznata će ţelja
otopiti tu golemu
zimsku noć u
poplavu tame.
Proljetni vrt: brod ljeta pliva mojom zimskom vizijom.
23.1.1979.
6.4.1979.
1979. je godina u kojoj je mama izgubila dijete i pokušala se ubiti. Zaboli me ţeludac, a oči mi se zamagle. Sada znam kako joj je tada bilo. Uzmem sve te papire i odloţim ih ne čitajući ih više. U drugoj ladici nađem novije pjesme. Nađem i pjesmu upućenu meni:
Vrt pod snijegom za dare
vrt je sad pod snijegom
prazna stranica po kojoj pišu našu tragovi
clare koja nikad ne bi moja
već oduvijek svoja
Uspavana Ljepotica
Bistar pokrivač
Om čeka
Ovo je njeno proljeće
Ovo je njeno spavanje/ buđenje
Sada čeka
Sve čeka
Poljubac
Nemogući oblici čmmgam korijenja Ni3«m mislila Moje dijete Njeno lice Vrt, čekanje
HENRY: Brzo će večera te smetam Nell pa kad ona kaţe: - Ne bi li trebao otići pogledati što ti radi ţena? -učini mi se da bi bilo dobro da odem i otkrijem.
Clare sjedi na podu pred radnim stolom svoje majke okruţena bijelim i ţutim papirima. Stolna svjetiljka baca oko nje bazen svjetla, no lice joj je u sjeni; kosa joj je plamena bakrena aureola. Podigne pogled prema meni, pruţi mi komad papira i kaţe: - Vidi, Henry, napisala mi je pjesmu. - Dok sjedim pokraj Clare i čitam pjesmu, malo oprostim Lucille za njezinu kolosalnu sebičnosti i čudovišno umiranje i pogledam Clare. - Prelijepa je - kaţem ja, a ona kimne, zadovoljna na trenutak što ju je majka uistinu voljela. Mislim na moju majku koja je pjevala lieder nakon ručka u ljetno popodne, smiješeći se našem odrazu u izlogu dućana, vrteći plavu haljinu po podu garderobe. Voljela me. Nikada nisam dovodio u pitanje njezinu ljubav. Lucille je bila promjenjiva poput vjetra. Pjesma koju Clare drţi je dokaz, nepromjenjiv, nepobitan, fotografija jednog trenut-ka. Pogledam hrpice papira na podu i osjetim olakšanje pri spoznaji da je u tom neredu izašlo na površinu nešto što će biti Clarin čamac za spašavanje.
— Napisala mi je pjesmu — opet začuđeno kaže Clare. Suze joj se slijevaju niz obraze. Zagrlim je, a ona se vrati, moja ţena, Clare, ţiva i zdrava, opet je na obali nakon brodoloma i plače kao mala djevojčica kojoj majka maše s palube broda koji tone.

STARA GODINA, PRVI PUT
petak, 31. prosinca 1999., 23.55 (Henryju je 36, Clari 28 godina)
HENRY: Clare i ja stojimo na vrhu zgrade u Wicker Parku s mnoštvom drugih izdrţljivih duša i čekamo početak takozvanog milenija. Noć je vedra i ne tako hladna; vidim svoj dah, a uši i nos su mi malo ukočeni. Clare je umotana u svoj veliki crni šal, a lice joj je zapanjujuće bijelo na mjesečevoj svjetlosti. Vrh zgrade pripada paru Clarinih prijatelja umjetnika. Gomez i Charisse su u blizini, u toplim, nepromočivim jaknama i rukavicama bez prstiju polako plešu na glazbu koju samo oni čuju. Svi oko nas zbijaju pijane šale o limenkama hrane koje su nagomilali, junačkim mjerama koje su poduzeli za zaštitu svojih računala od kolapsa. Nasmiješim se samom sebi znajući da će sve te milenijske besmislice biti zaboravljene i prije no što gradska čistoća pokupi bo-rove s pločnika.
Ĉekamo da počne vatromet. Clare i ja smo nagnuti preko, do struka visokog, laţnog pročelja zgrade i razgledavamo grad Chicago. Okrenuti smo prema istoku, gledamo prema jezeru Michigan. - Bok svima - kaţe Clare mahnuvši rukavicom prema jezeru, South Havenu, Michiganu. - Ĉudno je to - kaţe ona meni. - Tamo je već nova godina. Sigurna sam da su svi već u krevetu.
Šest smo katova visoko, a ja sam iznenađen koliko toga moţemo vidjeti. Naša je kuća na Lincolnovom trgu negdje na sjeveru i zapadno odavde; naša je četvrt mirna i tamna. Centar grada prema jugoistoku blista. Neke od golemih zgrada ukrašene su za Boţić, a prozori su im okićeni zelenim i crvenim svjetlima. Sears i Hancock zure jedan u drugoga poput divovskih robota iznad glava manjih nebodera. Malo mi nedostaje da vidim zgradu na North Dearbornu u kojoj sam ţivio kada sam upoznao Clare, no zaklanja je viša, ruţnija zgrada koju su podigli pokraj nje prije nekoliko godina. Chicago ima toliko odlične arhitekture da se, tu i tamo, osjete obveznima srušiti poneki njezin dio, a onda podići uţasne zgrade kako bi lakše cijenili dobre stvari. Nema mnogo prometa; svi ţele u ponoć biti negdje, a ne na cesti. Tu i tamo začujem praskove petardi koje
gdjegdje presijeku pucnji kretena koji zaboravljaju da pištolji ne proizvode samo glasne zvukove. Clare kaţe: - Smrzavam se - i pogleda na sat. - Još dvije minute. -Provale slavlja po četvrti pokazuju da satovi nekih ljudi idu naprijed.
Razmišljam o Chicagu u sljedećem stoljeću. Više ljudi, mnogo više. Smiješan promet, ali manje rupa na cestama. U Grant Parku osvanut će ogavna zgrada koja izgleda kao rasprsnuta limenka Coca-cole; West Side će
395
se polako izvući iz siromaštva, a South Side će i dalje propadati. Na kraju će srušiti Wrigley Field i sagraditi ruţan megastadion, no on za sada stoji plam teći od svjetla na sjeveroistoku.
Gomez počinje odbrojavati: - Deset, devet, osam... - a svi mu se pridruţimo: - sedam, šest, pet, četiri. TRI! DVA! JEDAN! Sretna Nova godina! - Iskaču čepovi šampanjca, pali se vatromet i presijeca nebo, a Clare i ja se bacimo jedno drugome u zagrljaj. Vrijeme stoji, a ja se nadam boljemu.

T R I
subota, 13. ožujka 1999. (Henryju je 35, Clari 2 7 godina)
HENRY: Charisse i Gomez upravo su dobili svoje treće dijete, Rosu Evangeline Gomolinski. Pustimo da prođe tjedan, a onda se stuštimo na njih s darovima i hranom.
Gomez otvori vrata. Trogodišnji Maximilian drţi mu se za nogu i sakrije se iza Gomezovog koljena kada mu kaţemo: - Bok, Max! - Joseph koji je s godinu dana ekstrovertniji, pojuri prema
Clare tepajući: - Ba ba ba - i glasno podrigne kada ga ona podigne. Gomez zakoluta očima, Clare se nasmije i Joe se nasmije, pa čak se i ja nasmijem potpunom kaosu. Kuća im izgleda kao da je kroz nju prošao ledenjak u kojem je dućan Toys ,,R" Us i ostavio za sobom mlake legića i napuštenih pli-šanih medvjeda.
- Ne gledajte - kaţe Gomez. - Ništa od toga nije stvarno. Samo iskušavamo jednu od Charissinih virtualnih igrica. Zovemo je „Roditeljstvo".
- Gomez? - Charissin glas doplovi iz spavaće sobe. -Jesu li to Clare i Henry?
Svi topćući odemo u sobu. U prolazu načas ugledam kuhinju. Ţena srednjih godina stoji za sudoperom i pere posuđe.
Charisse leţi u krevetu s djetetom na rukama. Dijete spava. Sićušna je, ima crnu kosu i nešto aztečkog u izgledu. Max i Joe su svjetlokosi. Charisse izgleda strašno (meni. Clare poslije uporno tvrdi da izgleda „divno"). Dosta se udebljala, a izgleda iscrpljeno i bolesno. Imala je carski. Sjednem na stolac. Clare i Gomez sjednu na krevet. Max se popne do majke i ugnijezdi se ispod njezine slobodne ruke. Zapilji su u mene i stavi palac u usta. Joe sjedi u Gomezovom krilu.
- Prelijepa je - kaţe Clare. Charisse se nasmiješi. -A ti odlično izgledaš.
- Osjećam se grozno - kaţe Charisse. - Ali, uspjela sam. Imamo curicu. - Pogladi djetetovo lice, a Rosa zi-jevne i podigne jednu ručicu. Oči su joj tamni prorezi.
- Rosa Evangeline - zaguguće Clare djetetu. - To je tako lijepo.
- Gomez ju je htio nazvati Wednesday, ali ja sam se energično usprotivila - kaţe Charisse.
- Pa i onako se rodila u četvrtak - objasni Gomez.
- Ţeliš li je uzeti? - Clare kimne, a Charisse pomnjivo preda kći Clari u ruke.
Ugledavši Clare s djetetom u rukama zbilja naših pobačaja obruši se na mene te mi je na trenutak mučno. Nadam se da neću otputovati kroz vrijeme. Osjećaj mučnine se povuče. A meni ostane stvarnost onoga što činimo: gubimo djecu. Gdje su ta izgubljena djeca, gdje lutaju, gdje se zbunjeno vrzmaju?
- Henry, bi li ti uzeo Rosu? - upita me Clare. Uhvati me panika. - Ne - kaţem odviše kategorički.
- Nije mi toliko napeto - objasnim. Ustanem, izađem iz sobe pa kroz kuhinju izađem na straţnja vrata. Stojim u straţnjem dvorištu. Pada lagana kiša. Stojim i dišem.
Straţnja vrata zalupnu. Gomez izađe i stane pokraj mene.
- Jesi li dobro? - upita.
- Mislim da jesam. Unutra sam se počeo osjećati klaustrofobično.
- Da, znam na što misliš.
Nekoliko minuta stojimo u tišini. Pokušavam se sjetiti mog oca kako me drţi kao malo dijete. Sjećam se samo kako sam se igrao s njim, trčao, smijao se, jahao mu na ramenima. Shvatim da me Gomez gleda, a da se meni niz obraze slijevaju suze. Rukavom obrišem lice. Netko mora nešto reći.
- Nemoj se obazirati na mene - kaţem.
Gomez učini nespretnu kretnju. - Odmah se vraćam - kaţe on i nestane u kući. Pomislim kako je zauvijek nestao, no on se ponovno pojavi sa zapaljenom cigaretom u ruci. Sjednem na oronuli izletnički stolić koji je mokar od kiše i pokriven borovim iglicama. Hladno je.
- Pokušavate li još uvijek dobiti dijete?
Zatečen sam sve dok ne shvatim kako Clare vjerojatno Charissi kaţe sve, a Charisse Gomezu vjerojatno ništa.
-Da.
-Je li Clare još uzrujana zbog onog pobačaja?
- Onih pobačaja. Mnoţina. Imali smo ih tri.
- „Gubitak jednog djeteta, gospodine DeTamble, moţemo smatrati nesretnim slučajem; gubitak tri zvuči kao nemar."
- To uopće nije smiješno, Gomez.
- Oprosti. - Gomez se, gle čuda, doima posramljenim. Ne ţelim razgovarati o tome. Nemam riječi za razgovor o tome; o tome jedva razgovaram i s Clare, Ken-drickom i drugim liječnicima kojima smo iznijeli naš tuţan slučaj. - Oprosti - ponovi Gomez.
Ustanem. - Bolje uđimo u kuću.
- Ah, one nas ne ţele, razgovaraju o ţenskim stvarima.
- Hmmm. Dobro, onda. Sto je s onim Cubsima?
- Umukni. - Ni on ni ja ne pratimo bejzbol. Gomez korača tamo-amo. Volio bih da prestane ili, još bolje, da uđemo u kuću, - U čemu je, dakle, problem? - upita nehajno.
- S čim? S Cubsima? Mislim da loše bacaju.
- Ne, dragi Knjiţničaru, ne s Cubsima. Zbog čega ste ti i Clare sans djece?
- To se tebe zaista ne tiče, Gomez.
Nimalo zbunjen on ide dalje. - Znaju li uopće u čemu je problem?
- Odjebi.
- Ts! Ts! Pazi kako se izraţavaš. Jer poznajem izvrsnu liječnicu...
- Gomez...
- Specijalisticu za kromosomske poremećaje fetusa.
- Zašto, pobogu, ti poznaješ...
- Sudska je vještakinja.
-Oh.
- Zove se Amit Montague - nastavi on - i genijalna je. Bila je na televiziji i osvojila raznorazne nagrade. Porote je oboţavaju.
- Oh, ako je porote vole... - počnem sarkastično.
- Samo otiđi k njoj. Isuse, samo pokušavam pomoći. Uzdahnem. - U redu. Hvala.
- Znači li to „Hvala, otići ćemo odmah i učiniti kako predlaţeš, dragi druţe" ili „Hvala, a sad odjebi"?
Ustanem, stresem vlaţne borove iglice sa straţnjice hlača. - Hajdemo unutra - kaţem ja te uđemo u kuću.

ĈETIRI
srijeda, 21. srpnja 1999. / 8. rujna 1998. (Henryju je 36, Clari 28 godina)
HENRY: Leţimo u krevetu. Clare je sklupčana na boku, okrenuta meni leđima, a ja sam sklupčan oko nje i gledam joj u leđa. Negdje je oko dva sata, a mi smo upravo ugasili svjetlo nakon duge i besmislene rasprave o našim reproduktivnim nesrećama. Sada leţim stisnut uz Clare, s njezinom desnom dojkom u ruci, i pokušavam razabrati jesmo li u tome zajedno ili me, na neki način, ostavila za sobom.
- Clare - kaţem joj tiho u vrat.
- Mmm?
- Usvojimo dijete. - Razmišljam o tome već tjednima, mjesecima. To se čini sjajnim izlazom: imat ćemo dijete. Bit će zdravo. Clare će biti zdrava. Bit ćemo sretni. To je očit odgovor.
Clare kaţe: - To bi bila prijevara. Pretvarali bismo se. - Ona se podigne u sjedeći poloţaj i okrene prema meni, a ja učinim isto.
- Bilo bi to pravo dijete i bilo bi naše. U čemu bismo se pretvarali?
- Dosta mi je pretvaranja. Cijelo se vrijeme pretvaramo. - Uistinu to ţelim učiniti.
- Ne pretvaramo se cijelo vrijeme. O čemu pričaš?
- Pretvaramo se da smo normalni, da imamo normalan ţivot! Pretvaram se da mi ne smeta što stalno nestaješ Bog zna kamo. Ti se pretvaraš daje sve u redu, iako si zamalo poginuo, a Kendrick nema blage veze što učiniti! Pretvaram se da mi nije stalno kad naša djeca umiru... - Ona zajeca sagnuta gotovo do kreveta, lica pokrivenog kosom, svilenom zavjesom koja joj skriva lice.
Umoran sam od plakanja. Umoran sam od gledanja Clare kako plače. Bespomoćan sam pred njezinim suzama, ništa što mogu učiniti neće ništa promijeniti.
- Clare... - Ispruţim ruku kako bih je dotaknuo, utješio je, utješio sebe, no ona me odgurne. Siđem s kreveta i zgrabim odjeću. Obučem se u kupaonici. Uzmem ključeve iz Clarine torbice, obujem cipele. Clare se pojavi u predsoblju.
- Kamo ćeš?
- Ne znam.
- Henry...
Izađem kroz vrata i zalupim ih. Dobar je osjećaj biti vani. Ne mogu se sjetiti gdje je auto. Onda ga ugledam na drugoj strani ulice. Odem do njega i uđem.
Prva mi je zamisao bila da spavam u autu, no kad sam sjeo u njega, odlučim nekamo otići. Na plaţu: odvest ću se do plaţe. Znam da je to grozna zamisao. Umoran sam, uzrujan, bilo bi ludo voziti... no baš mi se vozi. Ulice su prazne. Upalim auto. On uz buku oţivi. Treba mi minuta da izađem s parkirnog mjesta. Ugledam Clarino lice na prozoru. Neka brine. Ovaj me put nije briga.
Ainsliejem dođem do Lincolna, presiječem Western i idem prema sjeveru. Već dosta vremena nisam bio sam usred noći u sadašnjosti, a ne mogu se ni sjetiti kad sam zadnji put vozio, a da je to bilo apsolutno neophodno. Ovo je lijepo. Ubrzam pokraj groblja Rosehill i pokraj dugačkog niza trgovaca autima. Upalim radio i pritiskujući gumbe namještenih postaja dođem do WLUW-a; oni puštaju Coltranea te ga pojačam i spustim prozor. Buka, vjetar, umirujuće ponavljanje stop-svjetala i uličnih svjetiljki umiri me, anestezira te nakon nekog vremena gotovo i zaboravim zašto sam uopće vani. Na Evanstonu prijeđem na Ridge, a onda Dempsterom dođem do jezera. Parkiram blizu lagune, ostavim ključeve u motoru, izađem i prošetam. Prohladno je i vrlo tiho. Izađem na lukobran, stanem na njegov kraj i slijedeći crtu obale pogledam Chicago koji treperi pod svojim narančastim i ljubičastim nebom.
Tako sam umoran. Umoran sam od razmišljanja o smrti. Umoran sam od seksa koji sluţi nekom drugom cilju. I bojim se kako bi to moglo završiti. Ne znam koliko pritiska s Clarine strane mogu podnijeti.
Sto su ti fetusi, ti embriji, ti grozdovi stanica koje stalno stvaramo i gubimo? Sto je u njima tako vaţno da riskiramo Clarin ţivot, svaki dan obojimo očajem? Priroda nam govori da odustanemo. Priroda govori: Henry, ti se vrlo sjeban organizam pa ne ţelimo još takvih. I ja sam spreman s tim se pomiriti.
Nikada se nisam vidio u budućnosti s djetetom. Iako sam proveo poprilično vremena s mojim mladim ja, iako sam proveo mnogo vremena s Clare kao djetetom, nemam osjećaj da mi je ţivot nepotpun bez mog vlastitog. Nijedno me buduće ja nije ohrabrivalo da nastavim na tome marljivo raditi. Zapravo sam se slomio i prije nekoliko tjedana pitao sebe; u spremištu Newberryja nabasao sam na sebe iz 2004. Hoćemo li ikad dobiti dijete? upitao sam ga. Budući ja se samo nasmiješio i sleg-nuo ramenima. Oprosti, ali morat ćeš to proţivjeti, odgovorio je, samozadovoljan i suosjećajan. Oh, Isuse, samo mi reci, povikao sam podiţući glas kad je on podigao ruku i nestao. Seronja, rekao sam glasno, a Isabelle je provirila glavom kroz sigurnosna vrata i upitala me zašto se derem u spremištu i shvaćam li da me mogu čuti u čitaonici?
Jednostavno ne vidim izlaz. Clare je opsjednuta. Amit Montague je ohrabruje pričama o djeci koja su rođena čudom, daje joj vitaminske napitke koji me podsjećaju na Rosemarynu bebu. Moţda bih mogao štrajkati. Jasno, to je to; štrajk u seksu. Nasmijem se samom sebi. Zvuk progutaju valovi koji lijeno oplakuju lukobran. Slabi su izgledi. Za nekoliko bih dana puzao.
Boli me glava. Pokušavam se na obazirati na bol; znam da je to zato što sam umoran. Pitam se bih li mogao spavati na plaţi, a da me nitko ne gnjavi. Prekrasna je noć. Upravo u tom trenutku uplaši me snaţan svjetlosni snop koji se kreće preko lukobrana prema mom licu
i odjednom
u Kimynoj sam kuhinji, leţim nauznak pod njezinim kuhinjskim stolom, okruţen nogama stolaca. Kimy sjedi na jednom od njih i gleda me ispod stola. Moj lijevi bok pritišće njezine cipele.
- Bok, kompa - kaţem slabašno. Osjećam se kao da ću se onesvijestiti.
- Dobit ću infarkt od tebe, kompa - kaţe Kimy. Pod-bode me stopalom. - Izlazi ispod stola i stavi nešto na sebe.
Naglo se okrenem i na koljenima izvučem. Zatim se sklupčam na linoleumu i na trenutak mirujem, pribi-rem se i potrudim ne povratiti.
- Henry... jesi li dobro? - Nagne se nad mene. - Hoćeš li nešto pojesti? Hoćeš juhe? Imam gustu juhu od povrća... A kava? - Odmahnem glavom. - Hoćeš li leći na kauč? Je li ti zlo?
- Ne, Kimy, dobro je, bit će mi dobro. - Uspijem se podignuti na koljena, a onda i na noge. Oteturam u spavaću sobu i otvorim ormar gospodina Kima koji je gotovo prazan i u kojem je samo nekoliko uredno ispeg-lanih traperica raznih veličina od dječaka do odraslog muškarca i nekoliko urednih bijelih košulja, moja mala zaliha odjeće koja spremno čeka. Odjeven se vratim u kuhinju, nagnem nad Kimy i lagano je poljubim u obraz. - Koji je datum?
- 8. rujna 1998. Otkud ti?
- Iz sljedećeg srpnja. - Sjednemo za stol. Kimy rješava kriţaljku iz New York limesa.
- Sto se događa sljedećeg srpnja?
- Ljeto je vrlo hladno, tvoj vrt izgleda dobro. Sve su tehno-dionice skočile. U siječnju bi trebala kupiti dionice Applea.
Zapiše to na komad smeđe papirnate vrećice. - Dobro. A ti? Kako si ti? Kako je Clare? Jeste li dobili dijete?
- Zapravo, gladan sam. Što je s onom juhom koju si spominjala?
Kimy s mukom ustane sa stolca i otvori hladnjak. Izvadi lonac i počne zagrijavati juhu. - Nisi mi odgovorio na pitanje.
- Ništa novo, Kimy. Nema djeteta. Clare i ja se svađamo zbog toga gotovo svake minute. Molim, nemoj počinjati,
Kimy mije okrenuta leđima. Energično miješa juha. Leđa joj isijavaju zlovolju. - Ništa ja ne počinjem. Samo pitam, dobro? Pitala sam se, Isuse!
Nekoliko minuta šutimo. Zvuk ţlice koja grebe po dnu lonca počinje djelovati na mene. Mislim na Clare koja me gleda kroz prozor dok odlazim autom.
- Hej, Kimy.
- Hej, Henry.
- Kako to da ti i gospodin Kim niste imali djece? Duga tišina. Onda: - Imali smo dijete.
- Imali ste dijete?
Nalije vrelu juhu u zdjelu s Mickey Mouseom koju sam volio kao dijete. Sjedne i rukama prođe po kosi, zagladi sijede raštrkane vlasi i vrati ih natrag u punđu. Pogleda me. - Pojedi juhu. Odmah se vraćam. - Ustane i izađe iz kuhinje, a ja čujem kako vuče noge po plastičnoj stazi koja pokriva sag u predsoblju. Jedem juhu. Gotovo sam pri kraju kada se ona vrati.
- Evo. Ovo je Min. To je moje dijete. - Fotografija je crno-bijela, mutna. Na njoj je djevojčica od moţda pet-šest godina koja stoji ispred zgrade gospođe Kim, ove zgrade, zgrade u kojoj sam odrastao. Na njoj je uniforma katoličke škole, a u ruci kišobran. - To je njezin prvi dan u školi. Tako je sretna, tako preplašena.
Izučavam sliku. Bojim se pitati. Kimy zuri kroz prozor u rijeku. - Sto se dogodilo?
- Oh. Umrla je. Prije no što si se rodio. Imala je leukemiju, umrla je.
Iznenada se sjetim. - Je li sjedila u naslonjaču za njihanje u straţnjem dvorištu? U crvenoj haljini?
Gospoda Kim me netremice gleda, zapanjena. - Vidio si je?
- Da, mislim da jesam. Davno. Kada mi je bilo oko sedam godina. Stajao sam na stepenicama koje vode prema rijeci, gol golcat, a ona mi je rekla da mi je bolje ne ulaziti u njezino dvorište; ja sam
njoj rekao da je to moje dvorište, a ona mi nije vjerovala. Nisam to mogao shvatiti. - Nasmijem se. - Rekla mi je da će mi njezina mama dati po guzici ako ne odem.
Kimy se drhtavo nasmije. - Pa, imala je pravo, ha?
- Da, samo je bila nekoliko godina dalje.
- Da, Min je bila mala vatra. Tatu ju je zvao gospođica Brbljavica. Veoma ju je volio. - Kimy okrene glavu, kradomice primakne ruku očima. Sjećam se gospodina Kima kao šutljiva čovjeka koji je većinu vremena provodio u naslonjaču gledajući sport na televiziji.
- Koje je godine rođena Min?
- 1949. Umrla je 1956. Ĉudno, sada bi bila ţena srednjih godina s djecom. Bilo bi joj četrdeset devet godina. Djeca bi moţda bila na fakultetu, moţda i malo starija. - Kimy me pogleda, ja pogledam nju.
- Pokušavamo, Kimy. Pokušavamo na sve moguće načine.
- Ništa nisam rekla. -Uh.
Kimy zatrepće prema meni kao da je Louise Brooks ili netko sličan. - Hej, kompa, zapela sam s ovom kriţaljkom. Devet okomito, počinje s ,,k"...
CLARE: Gledam kako policijski ronioci izlaze iz jezera Michigan. Jutro je tmurno i već vrlo vruće. Stojim na lukobranu ulice Dempster. U Ulici Sheridan je pet vatrogasnih kola, troja kola hitne pomoći i sedam policijskih auta sa svjetlima koja trepću i bljeskaju. Sedamnaest je vatrogasaca i šest bolničara. Ĉetrnaest je policajaca i jedna policajka, niska debela bjelkinja kojoj kapa kao da je zgnječila glavu. Ne prestaje ponavljati glupe otrcane fraze koje bi me trebale utješiti sve dok je ne poţelim gurnuti s lukobrana. U rukama mi je Henryjeva odjeća. Pet je sati ujutro. Tu je dvadeset
jedan novinar, od kojih su neki televizijski novinari s kamionima, mikrofonima i snimateljima, a neki su iz novina s fotografima. Na rubu događanja vrzma se stariji par, diskretno ali radoznalo. Pokušavam ne misliti na policajčev opis Henryja koji skače s lukobrana na snopu pret-raţivačkog svjetla s policijskih kola.
Novi policajci dolaze gatom. Vijećaju s onima koji su već tu, a onda se jedan od njih, stariji, odvoji i priđe mi. Ima duge zavrnute brkove, one staromodne koji su na krajevima malo zašiljeni. Predstavi se kao kapetan Mi-chels i upita me mogu li se prisjetiti ikakvog razloga zbog kojeg bi si moj muţ poţelio oduzeti ţivot.
- Ja doista mislim da si nije oduzeo ţivot, kapetane. Hoću reći, on je vrlo dobar plivač, vjerojatno pliva do Wilmettea ili nekog drugog mjesta... - rukom neodređeno mahnem prema sjeveru - i svakog će se časa vratiti...
Kapetan se doima sumnjičavim. - Ima li običaj plivati usred noći?
- Pati od nesanice.
- Jeste li se svađali? Je li bio uzrujan?
- Ne - laţem ja. - Naravno da nismo. - Pogledam vodu. Sigurna sam da ne zvučim odviše uvjerljivo. -Spavala sam, a on je zacijelo odlučio otići plivati i nije me htio probuditi.
- Je li ostavio poruku?
- Ne. - Dok prekapam po mozgu traţeći realnije objašnjenje začujem pljusak blizu obale. Aleluja. U pravi čas. - Eno ga! - Henry počinje ustajati u vodi, začuje me kako vičem, ponovno se spusti u vodu i otpliva do lukobrana.
- Clare. Sto se događa?
Kleknem na lukobran. Henry izgleda umorno i kao da mu je hladno. Govorim tiho. - Misle da si se utopio. Jedan te vidio kako se bacaš s lukobrana. Već dva sata traţe tijelo.
Henry se doima zabrinutim, ali i zabavljenim. Sve da naljuti policiju. Svi su se policajci sakupili oko mene i u tišini gledaju Henryja.
-Jeste li vi Henry DeTamble? - upita kapetan.
- Da. Smijem li izaći iz vode? - Svi slijedimo Henryja do obale, Henry pliva, a mi ostali hodamo uz njega po gatu. On izađe iz vode i poput mokrog štakora stoji na obali dok se voda cijedi s njega. Dodam mu košulju s kojom se obriše. Obuče ostatak odjeće i mirno stoji čekajući da policija shvati što ţeli s njim. Ja ga ţelim poljubiti, a onda ubiti. Ili obrnuto. Henry me obgrli jednom rukom. Hladan je i vlaţan. Nagnem se bliţe njemu zbog njegove hladnoće, a on na mene zbog topline. Policija mu postavlja pitanja. On vrlo pristojno odgovara na njih. To je evastonska policija s nekoliko policajaca iz Morton Gro-vea i Skokija koju su došli samo zbog zabave. Da su pripadnici čikaške policije znali bi Henryja i uhitili ga.
- Zašto niste odgovorili policajcu kada vam je rekao da izađete iz vode?
- Imao sam čepiće za uši, kapetane.
- Ĉepiće za uši?
- Kako mi voda ne bi ušla u uši. - Henry se pravi da prekapa po dţepovima. - Ne znam gdje su. Uvijek nosim čepiće kada plivam.
- Zašto ste plivali u tri ujutro?
- Nisam mogao spavati.
I tako dalje. Henry besprijekorno laţe niţući činjenice koje podupiru njegovu tezu. Na kraju mu policija nevoljko izda poziv da se pojavi pred sudom zato što je plivao kada je plaţa bila sluţbeno
zatvorena. Kazna je 500 dolara. Policija nas pusti, a novinari, fotografi i TV kamere se sjate oko nas dok idemo prema autu. Bez komentara. Samo sam otišao plivati. Molim vas, radije bismo da nas ne fotografirate. Klik. Napokon dođemo do auta koji usamljen stoji na Sheridan Roadu s ključe-vima u bravi motora. Upalim ga i spustim prozor. Policajci, reporteri i stariji par stoje na travi i gledaju nas. Ne gledamo jedno drugoga.
- Clare.
- Henry.
- Oprosti.
-I ti meni. — On me pogleda i dodirne mi ruku na upravljaču. U tišini se vozimo kući.
petak, 14. siječnja 2000. (Clari je 28, Henryju 36 godina)
CLARE: Kroz labirint sagom pokrivenih, akustičnim, gips-kartonskim pločama obloţenih hodnika, Kendrick nas vodi do sobe za razgovore. U njoj nema prozora, samo plavi sag i dugi, ulašteni crni stol okruţen tapeciranim uredskim stolcima. Tu je i bijela ploča s nekoliko flomastera, sat iznad vrata i velika termosica za kavu pokraj koje su spremne šalice, vrhnje i šećer. Kendrick i ja sjednemo za stol, no Henry hoda po sobi. Kendrick skine naočale i prstima protrlja svoj mali nos. Vrata se otvore, a mladi Latinoamerikanac u kirurškom odijelu ude u prostoriju gurajući kolica. Na kolicima je kavez pokriven tkaninom. - Di ga ţelite? - upita mladić, a Kendrick kaţe: - Samo ostavite cijela kolica, ako nemate ništa protiv - a mladić slegne ramenima i ode. Kendrick ode do vrata, okrene kvaku i priguši svjetla. Jedva vidim Henryja koji stoji pokraj kaveza. Kendrick mu priđe i polako skine tkaninu.
Iz kaveza dolebdi miris cedra. Nepomično zurim u njega. Ne vidim ništa osim kartonskog valjka iz toaletnog papira, nekoliko zdjela hrane, bocu vode, kotača za vjeţbu, pahuljičaste komadiće cedra. Kendrick otvori vrh kaveza, uvuče u njega ruku te uhvati i izvuče nešto malo i bijelo. Henry i ja se naguramo oko njega zureći u majušnog miša koji trepćući sjedi na Kendrickovom dlanu. Kendrick uzme malenu dţepnu bateriju, upali je i brzo s njom prođe preko miša. Miš se ukoči, a onda nestane.
- Isuse - kaţem ja. Kendrick ponovno prekrije kavez i pojača svjetla.
- Bit će objavljeno sljedećeg tjedna u časopisu Nature - kaţe on sa smiješkom. - Kao udarni članak.
- Ĉestitam - kaţe Henry. Baci brzi pogled na sat. -Koliko su obično odsutni? I kamo odlaze?
Kendrick pokaţe na termosicu s kavom, a mi oboje kimnemo. - Obično ih nema oko desetak minuta — kaţe on i dok govori, napuni tri šalice kave i svakome da jednu. - Odlaze u ţivotinjski laboratorij u podrumu gdje su rođeni. Ĉini se da ne mogu otići na više od nekoliko minuta u svakom smjeru.
Henry kimne. - Kako budu starili, odlazit će na sve duţe periode.
- Da, to je za sada točno.
- Kako ste to učinili? - upitam Kendricka. Još uvijek ne mogu baš vjerovati da jest uspio.
Kendrick puhne u kavu, otpije gutljaj i nakrevelji se. Kava je gorka te svojoj dodam šećer. - Pa - kaţe on -mnogo mi je pomoglo to što Celera sekvencionira cijeli genom miša. Na temelju toga znali smo gdje trebamo potraţiti četiri gena na koja smo ciljali. No mogli smo to učiniti i bez toga.
- Počeli smo kloniranjem vaših gena, a onda iskoristili enzime da odreţu oštećene dijelove DNA. Zatim smo uzeli te dijelove i potajice ih stavili u mišje embrije kada su bili u fazi diobe na četiri stanice. To je bio lakši dio.
Henry podigne obrve. - Jasno, Clare i ja to stalno radimo u našoj kuhinji. Koji je, dakle, teţi dio? - On sjedne na stol i postavi kavu pokraj sebe. Iz kaveza začujem škripu kotača za vjeţbu.
Kendrick mi dobaci pogled. - Teško je bilo dobiti ţenke, majke, da do kraja iznesu trudnoću s genetski izmijenjenim miševima. Stalno su umirale; iskrvarile bi.
Henry se doima vrlo zabrinutim. - Majke su umrle?
Kendrick kimne. - Majke su umirale i djeca su umirala. Nismo mogli shvatiti zašto te smo ih počeli promatrati dvadeset četiri sata i onda smo vidjeli što se događa. Embriji su putovali iz ţenkine maternice i ponovno se u nju vraćali, a majke bi umrle od unutarnjeg krvarenja. Ili bi jednostavno pobacile deseti dan. To nas je dosta frustriralo.
Henry i ja se pogledamo, a onda odvratimo poglede.
- Imamo takva iskustva - kaţem Kendricku.
- Daaa - kaţe on. - No mi smo riješili taj problem.
- Kako? - upita Henry.
- Zaključili smo da bi to mogla biti imuno-reakcija. Fetusi miševa bili su tako strani da su se ţenkini imunološki sustavi pokušavali boriti protiv njih kao da su virusi ili nešto slično. Stoga smo potisnuli ţenkin imunološki sustav i onda je sve funkcioniralo kao u priči.
Srce mi udara u ušima. Kao u priči.
Kendrick odjednom stane i zgrabi nešto na podu. -Imam te - kaţe on pokazujući miša u svojim skupljenim rukama.
- Bravo! - kaţe Henry. - Sto slijedi?
- Genska terapija - kaţe mu Kendrick. - Lijekovi. -Slegne ramenima. - Iako to moţemo izazvati, još uvijek ne znamo zašto do toga dolazi. Niti kako. Pokušavamo to razumjeti. - On pruţi Henryju miša. Henry skupi ruke, a Kendrick iskrene miša u njih. Henry ga sa zanimanjem proučava.
- Ima tetovaţu - kaţe.
-Jedino ih tako moţemo pratiti - kaţe mu Kendrick.
- Izluđuju tehničare u ţivotinjskom laboratoriju jer stalno bjeţe.
Henry se nasmije. - To je naša darvinovska prednost - kaţe on. - Bjeţimo. - Pomiluje miša, a on mu se posere na dlan.
- Otpornost na stres ne postoji - kaţe Kendrick i stavi miša natrag u kavez gdje on pobjegne u kartonski valjak toaletnog papira.
Došavši kući odmah nazovem dr. Montague i izble-bećem joj nešto o imuno supresivima i unutarnjem krvarenju. Ona me pozorno sasluša, a onda mi kaţe da dođem sljedeći tjedan, a ona će u međuvremenu to malo istraţiti. Spustim slušalicu, a Henry me nervozno gleda preko poslovnog podlistka Timesa. - Vrijedi pokušati - kaţem mu.
- Mnogo je mišjih mama umrlo prije no što su shvatili što je posrijedi - kaţe Henry.
- Ali je uspjelo! Kendrick je to učinio!
Henry kaţe samo: - Da - i vrati se čitanju. Otvorim usta, onda se predomislim i odem u atelje preuzbuđena da bih se prepirala. Funkcioniralo je kao u priči. Kao u priči.

PET
četvrtak, 11. svibnja 2000. (Henryju je 39, Clari 28 godina)
HENRY: Hodam ulicom Clark u kasno proljeće 2000. U tome nema ništa osobito. Lijepa je, topla večer u Andersonvilleu i sva pomodna mladeţ sjedi za stolićima u Kopi'su i pije pomodnu hladnu kavu ili sjedi za stolovima srednje veličine i jede kus-kus u Reza'su ili jednostavno šeta ne obazirući se na švedske dućane drangulija i dovikuje se iznad svojih pasa. Trebao bih biti na poslu, u 2002., ali dobro. Mislim da će me Matt morati zamijeniti na popodnevnom predavanju. Napomenem samom sebi da ga moram izvesti na večeru.
Dok se dokono krećem, neočekivano ugledam Clare na drugoj strani ulice. Stoji ispred George'sa, butika rabljene odjeće i gleda izloţenu dječju odjeću. Ĉak su joj i leđa sjetna, a ramena uzdišu od čeţnje. Dok je gledam, ona se čelom nasloni na izlog i stoji ondje potištena. Pređem ulicu, izbjegnem kombi UPS-a i jedan vol-vo te stanem iza nje. Clare preplašeno podigne pogled i ugleda moj odraz u staklu.
- Oh, to si ti - kaţe ona i okrene se. - Mislila sam da si u kinu s Gomezom. - Clare kao da se pomalo brani, kao da je pomalo kriva, kao da sam je uhvatio u nečemu nedopuštenome.
- Vjerojatno jesam. Zapravo bih trebao biti na poslu. U 2002.
Clare se nasmiješi. Izgleda umorno te u glavi izraču-nam koji je datum i shvatim da se naš peti pobačaj dogodio prije tri tjedna. Oklijevam pa je zagrlim, a ona se, na moje olakšanje, opusti uz mene, nasloni glavu na moje rame.
- Kako si? - upitam.
- Očajno - kaţe ona tiho. - Umorno. - Sjećam se. Tjednima je bila u krevetu. - Henry, odustajem. - Gleda me pokušavajući ocijeniti moju reakciju na to, uspoređujući svoju namjeru s onim što ja znam. - Odustajem. Neće se dogoditi.
Postoji li nešto što me sprječava da joj dam ono što treba? Ne mogu se sjetiti nijednog razloga zbog kojeg joj ne bih rekao. Stojim i prekapam po mozgu traţeći nešto što ne bi dopustilo da Clare sazna. Sjećam se jedino njezine uvjerenosti koju ću ja upravo stvoriti.
- Ustraj, Clare.
- Što?
- Nemoj popustiti. U mojoj sadašnjosti imamo dijete.
Clare zatvori oči i prošaputa: - Hvala ti. - Ne znam obraća li se meni ili Bogu. Nije vaţno. - Hvala ti - kaţe opet gledajući mene, obraćajući se meni te se osjećam kao anđeo u nekoj ludoj verziji Blagovijesti. Nagnem se i poljubim je; osjećam kako kroz Clare kola odlučnost, radost i smisao. Sjetim se sitne glavice pune crne kose između Clarinih nogu i začudim se kako je ovaj trenutak doveo do tog čuda i obrnuto. Hvala ti. Hvala ti.
- Jesi li znao? - upita me Clare.
- Ne. - Doima se razočaranom. - Ne samo da nisam znao, nego sam činio sve što sam mogao da te spriječim da ponovno zatrudniš.
- Divno. - Clare se nasmije. - Znači, bez obzira na sve, moram samo šutjeti i pustiti stvari da idu svojim tijekom.
-Da.
Clare mi se nasmiješi, ja se nasmiješim njoj. Pusti stvari da idu svojim tijekom.

ŠEST
, 3. lipnja 2000. (Clari je 29, Henryju 36 godina )
CLARE: Sjedim za kuhinjskim stolom lijeno listajući Chicago Tribune i gledajući Henryja kako vadi namirnice. Smeđe papirnate vrećice stoje ravno poredane na radnoj plohi, a Henry poput mađioničara iz njih vadi kečap, pile, goudu. Ĉekam zeca i svilene šalove. Umjesto toga izlaze gljive, crni grah, zelena salata, ananas, obrano mlijeko, kava, rotkvice, bijela repa, švedska repa, zobeno brašno, maslac, svjeţi sir, raţeni kruh, majoneza, jaja, britve, dezodorans, jabuke Granny Smith, vrhnje, okrugla peciva, račići, krem-sir, Frosted Mini Wheats, umak marinara, smrznuti sok od naranče, mrkve, prezervativi, batate... prezervativi? Ustanem i pri-đem kuhinjskim elementima, podignem plavu kutiju i protresem je pred Henryjem.
- Sto, imaš ljubavnicu?
Prkosno me pogleda dok prekapa po hladnjaku. -Ne, zapravo sam imao viziju. Stajao sam u odjelu sa zubnim pastama kada se dogodila. Da ti je ispričam?
-Ne.
Henry se ispravi i okrene prema meni. Ima izraz nalik uzdahu. - Svejedno ću ti reći: ne moţemo više pokušavati dobiti dijete.
Izdajica. - Dogovorili smo se...
- ... da i dalje pokušavamo. Mislim da je pet pobačaja dovoljno. Mislim da smo pokušali.
- Ne. Hoću reći - zašto opet ne pokušati? - Pokušavam izbaciti ton preklinjanja iz mog glasa, spriječiti da se bijes koji mi se nakuplja u grlu pretoči u riječi.
Henry obiđe radni dio, stane ispred mene, ali me ne dodirne, zna da me ne moţe dodirnuti. - Clare. Sljedeći će te pobačaj ubiti, a ja neću i dalje raditi nešto ito će na kraju završiti tvojom smrću. Pet trudnoća... znam da ţeliš opet pokušati, ali ja ne mogu. Ne mogu to više izdrţati, Clare. Oprosti.
Izađem kroz straţnja vrata i stanem na sunce pokraj grmova malina. Naša djeca, mrtva i umotana u tanki svilenkasti gampi papir, njeţno poloţena u malene drvene kutije, sada su, u kasno popodne u sjeni pokraj ruţa. Na koţi osjećam vrelinu sunca i drhtim zbog njih, koji su duboku u vrtu, na hladnoći po ovom blagom lipanjskom danu. Upomoć, kaţem u glavi svojem budućem djetetu. Ne zna pa mu ne mogu reći. Dođi brzo.
petak, 9. lipnja 2000. / 19. studenog 1986. (Henryju je 36, Clari 15 godina)
HENRY: Osam je sati i četrdeset pet minuta u petak ujutro, a ja sjedim u čekaonici izvjesnog dr. Roberta Gonsaleza. Clare ne zna da sam tu. Odlučio sam podvrgnuti se vazektomiji.
Ordinacija dr. Gonsaleza nalazi se u Ulici Sheridan blizu Diverseyja, u luksuznom medicinskom centru nešto dalje od zimskog vrta u Lincoln Parku. Ova je čekaonica uređena u smeđoj i lovačko zelenoj boji, s mnogo zidne oplate i uokvirenih reprodukcija pobjednika Derbyja iz osamdesetih godina devetnaestog stoljeća. Vrlo muţevno. Osjećam se kao da bih na sebi trebao imati kućnu jaknu i čvrsto stiskati veliku cigaru u zubima. Treba mi piće.
Simpatična ţena u Centru za planiranje roditeljstva svojim me umirujućim, izvjeţbanim glasom uvjerila da će to jedva zaboljeti. Još petorica tipova sjedi tu sa mnom. Pitam se imaju li triper ili ih moţda zafrkavaju prostate. Moţda neki poput mene sjede i čekaju da okončaju svoje karijere potencijalnih očeva. Osjećam izvjesnu solidarnost s tim nepoznatim muškarcima dok svi sjedimo u smeđoj prostoriji od drva i koţe tog sivog jutra i čekamo da uđemo u ordinaciju i skinemo hlače. Tu je i vrlo star muškarac koji sjedi nagnut prema naprijed s rukama stisnutim oko štapa, očiju zatvorenih iza debelih stakala koja mu povećavaju očne kapke. On vjerojatno nije tu da bi mu nešto odrezali. Tinejdţer koji sjedi listajući prastari primjerak Esquirea pretvara se da mu je
svejedno. Ja zatvorim oči i zamislim da sam u baru, da mi šankerica okrenuta leđima priprema dobar single malt viski sa samo malo mlake vode. Moţda je to engleski pub. Da, to bi objasnilo unutrašnjost. Ĉovjek meni s lijeva zakašlje; to je duboki kašalj od kojeg se tresu pluća; otvorim oči i još uvijek sjedim u liječničkoj ordinaciji. Kradomice pogledam na sat tipa koji sjedi desno od mene. Ima jedan od onih nepreglednih sportskih
satova kojima se moţe štopati vrijeme ili pozvati matični brod. 9.58. Moj je termin za dvije minute. Ĉini se, međutim, da liječnik kasni. Sluţbenica sa šaltera pozove „Gospodin Liston" a tinejdţer naglo ustane i uđe u ordinaciju kroz teškim drvom obloţena vrata. Mi, koji smo ostali, međusobno se pogledamo, kradomice, kao da smo u podzemnoj ţeljeznici, a netko nam pokušava prodati Streetwise.
Ukočen sam od napetosti te podsjetim samog sebe kako je to što se spremam učiniti potrebno i dobro. Nisam izdajica. Spašavam Clare od uţasa i boli. Nikada neće saznati. Neće boljeti. Moţda će malo boljeti. Jednog ću joj dana reći, a ona će shvatiti da sam to morao učiniti. Pokušali smo. Nemam izbora. Nisam izdajica. Ĉak i ako bude boljelo, bit će vrijedno toga. Ĉinim to zato što je volim. Mislim na Clare kako sjedi na našem krevetu pokrivena krvlju, u suzama i mučno mi je.
- Gospodin DeTamble. - Ustanem i sada mi je uistinu mučno. Koljena mi popuste. U glavi mi se zavrti, presavijeni se, ţeludac mi se digne, na rukama sam i nogama, tlo je hladno i pokriveno niskom mrtvom travom. U mom ţelucu nema ničega, izbacujem sluz. Hladno je. Podignem pogled. Na čistini sam, na Livadi. Stabla su gola, nebo je ravnomjerno pokriveno oblacima, a rani se mrak bliţi. Sam sam.
Ustanem i pronađem kutiju s odjećom. Ubrzo na sebi imam majicu s natpisom Gang of Four, pulover, traperice, debele čarape i teške vojničke čizme, crni vuneni kaput i velike svijetloplave
rukavice. Nešto je progrizlo svoj put u kutiju i napravilo gnijezdo. Odjeća upućuje na sredinu osamdesetih. Clare ima petnaest ili šesnaest
godina. Pitam se da li da se zadrţim tu negdje i pričekam je ili da jednostavno odem. Ne znam mogu li se trenutačno suočiti s Clarinom mladenačkom ţivošću. Okrenem se i pođem prema voćnjaku.
Izgleda kao kasni studeni. Livada je smeđa i klopo-će na vjetru. Vrane se bore oko jabuka koje je vjetar srušio na rubovima voćnjaka. Upravo dođem do njih kad začujem kako netko iza mene puše i trči. Okrenem se, a to je Clare.
- Henry... - bez daha je, zvuči kao daje prehlađena. Pustim je da minutu stane. Ne mogu razgovarati s njom. Ona stoji i diše, a dah u bijelim oblacima izlazi pred nju, njezina je kosa vatreno crvena na sivoj i smeđoj pozadini, koţa joj je ruţičasta i blijeda.
Okrenem se i odem u voćnjak.
- Henry... - Clare me slijedi, uhvati za podlakticu. -Sto je? Sto sam učinila? Zašto ne ţeliš razgovarati sa mnom?
O, Boţe. — Pokušao sam učiniti nešto zbog tebe, nešto vaţno, ali nije uspjelo. Obuzela me nervoza pa sam završio ovdje.
- O čemu se radi?
- Ne mogu ti reći. Nisam ti kanio reći ni u sadašnjosti. Ne bi ti se svidjelo.
- Zašto si onda htio to učiniti? - Clare zadrhti na vjetru.
- Bio je to jedini način. Nisam te mogao nagnati da me slušaš. Mislio sam da bismo se mogli prestati svađati ako to učinim.
- Zašto se svađamo? - Clare me gleda, napeta i uznemirena. Curi joj nos.
- Jesi li prehlađena?
- Da. Zašto se svađamo?
- Sve je počelo kada je ţena tvog ambasadora pljusnula ljubavnicu mog premijera na soareji u ambasadi. To se odrazilo na cijeni zobenog brašna što je pak dovelo do velike nezaposlenost i pobuna...
- Henry. -Da?
- Hoćeš li mi se jednom, samo jednom, prestati rugati i reći mi ono što te pitam?
- Ne mogu.
Bez vidljivog predumišljaja Clare me snaţno pljusne. Ustuknem iznenađen i zadovoljan.
- Ponovno me udari.
Ona je zbunjena, odmahuje glavom. - Molim te, Clare.
- Ne. Zašto ţeliš da te udarim? Ţeljela sam te povrijediti.
- Ţelim da me povrijediš. Molim te. - Nagnem glavu prema naprijed.
- Što je s tobom?
- Sve je grozno, a ja to, izgleda, ne osjećam.
- Što je grozno? Što se događa?
- Ne pitaj me. - Clare mi priđe veoma blizu i uzme me za ruku. Skine smiješnu plavu rukavicu, prinese moj dlan ustima i ugrize me. Bol je strašna. Ona prestane, a ja pogledam ruku. Krv polako navire u sitnim kapljicama oko mjesta ugriza. Vjerojatno ću dobiti trovanje krvi, no trenutačno me nije briga.
- Reci mi. - Lice joj je nekoliko centimetara udaljeno od moga. Poljubim je vrlo grubo. Ona se opire. Pustim je, a ona mi okrene leđa.
- To nije bilo lijepo - kaţe mi slabim glasom.
Što je sa mnom? Petnaestogodišnja Clare nije ista osoba koja me već mjesecima muči, odbija odustati od djeteta, riskirajući smrt i očaj, pretvarajući vođenje ljubavi u bojno polje posuto leševima naše djece. Stavim joj ruke na ramena. - Oprosti. Jako mi ţao, Clare, nije stvar u tebi. Molim te.
Ona se okrene. Plače i grozno izgleda. Nekim čudom u mom su dţepu papirnati rupčići. Sušim joj suze po licu, a ona uzme rupčić iz moje ruke i ispuše nos.
- Nikada me prije nisi poljubio. - O, ne. Lice mi je zacijelo smiješno jer se Clare nasmije. Ne mogu vjerovati. Kakav sam ja idiot.
- Oh, Clare, samo... zaboravi, dobro? Samo to izbri-ši. Nikada se nije dogodilo. Dođi ovamo. Za poljubac je potrebno dvoje, je li tako? Clare?
Ona nesigurno zakorakne prema meni. Zagrlim je, pogledam. Oči joj imaju crveni rub, nos joj je natečen i definitivno je vrlo prehlađena. Stavim joj ruke na uši, zabacim joj glavu i poljubim je pokušavajući staviti moje srce u njezino da ga sačuva za slučaj da ga izgubim.
petak, 9. lipnja 2000. (Clari je 29, Henryju 36 godina)
CLARE: Henry je cijelu večer uţasno tih, rastresen i zamišljen. Činilo se kao da za vrijeme cijele večere u mislima po policama traţi knjigu koju je pročitao 1942. ili nešto slično. Osim toga, desna mu je ruka sva u zavojima. Nakon večere otišao je u sobu i legao na trbuh, glave obješene preko ruba kreveta, s nogama na mojem jastuku. Ja sam otišla u atelje, ribala kalupe i okvire i pila kavu, ali se nisam zabavljala zato što nisam mogla shvatiti što je s Henryjem. Naposljetku se vratim u kuću. On još uvijek leţi u istom poloţaju. U mraku.
Ja legnem na pod. Leđa mi glasno pucketaju dok se proteţem.
- Clare?
- Mmmm?
- Sjećaš li se kad sam te prvi put poljubio?
- Ţivo.
- Oprosti. - Henry se okrene.
Gorim od znatiţelje. - Zašto si bio onako uzrujan? Pokušao si nešto učiniti, nešto što nije uspjelo, a rekao si da se meni ne bi svidjelo. Sto je to bilo?
- Kako uspiješ sve to zapamtiti?
- Ja sam, zapravo, dijete slona. Hoćeš li mi sada reći. -Ne.
- Ako pogodim hoćeš li mi reći imam li pravo?
- Vjerojatno ne.
- Zašto ne?
- Zato što sam iscrpljen i ne ţelim se večeras svađati.
Ni ja se ne ţelim svađati. Sviđa mi se leţati na podu. Malo je hladno, ali čvrsto. - Otišao si napraviti va-zektomiju.
Henry šuti. Toliko dugo šuti da poţelim staviti zrcalo pred njegova usta da vidim diše li. Napokon: - Kako si znala?
- Nisam točno znala. Bojala sam se da bi to moglo biti posrijedi. A vidjela sam i kad si se naručio kod doktora.
- Spalio sam taj papir.
- Vidjela sam otisak na papiru ispod onoga na kojem si ga zapisao.
Henry zastenje. - Dobro, Šerloče. Uhvatila si me. Nastavljamo miroljubivo leţati u tami. - Samo daj.
- Što?
- Napravi vazektomiju. Ako moraš.
Henry se ponovno okrene i pogleda me. Vidim jedino njegovu tamnu glavu na pozadini tamnog stropa. -Ne vičeš na mene.
- Ne. Ni ja ne mogu više. Odustajem. Pobijedio si, prestajemo pokušavati dobiti dijete.
- Ne bih to baš opisao kao pobjedu. Samo mi se čini... neophodnim.
- Štogod.
Henry siđe s kreveta i sjedne na pod sa mnom. -Hvala ti.
- Molim. - Poljubi me. Zamislim sumoran dan u studenom 1986. iz kojeg je Henry upravo stigao, vjetar, toplinu njegova tijela u hladnom voćnjaku. Ubrzo, prvi put nakon mnogo mjeseci, vodimo ljubav ne brinući o posljedicama. Henry se prehladio od mene od prije šesnaest godina. Ĉetiri tjedna poslije Henry je napravio svoju vazektomiju, a ja otkrila da sam trudna šesti put.
SNOVI O DJETETU
rujan, 2000. (Clari je 29 godina)
CLARE: Sanjam da se stepenicama spuštam u podrum bake Abshire. Na zidu, s lijeve strane, još je uvijek dugačak čađavi trag iz vremena kada je vrana uletjela kroz dimnjak; stepenice su prašnjave, a ograda, dok se za nju pridrţavam, ostavlja sive tragove na mojoj ruci; spustim se i uđem u sobu koja me, kad sam bila dijete, uvijek plašila. U toj su sobi duboke police s redovima i redovima
limenki rajčica i kiselih krastavaca, ukiseljenog kukuruza i cikle. Izgledaju balzamirani. U jednoj staklenki je mali fetus patke. Oprezno otvorim staklenku i izlijem pačića i tekućinu sebi na ruku. On udahne i kao da će povratiti. - Zašto si me ostavila? - upita kada mu se vratila moć govora. - Ĉekao sam te.
Sanjam da moja majka i ja zajedno šetamo reziden-cijalnom ulicom u South Havenu. Ja nosim dijete. Dok hodamo, dijete postaje sve teţe i teţe te ga na kraju jedva mogu podignuti. Okrenem se prema mami i kaţem joj da ne mogu dalje nositi to dijete; ona ga bez muke uzme, a mi nastavimo put. Dođemo do kuće i malom stazom odemo u njezino straţnje dvorište. U dvorištu su dva ekrana i dijaprojektor. Ljudi sjede na vrtnim stolcima i gledaju dijapozitive stabala. Na svakom je ekranu polovina stabla. Jedna je polovina ljeto, druga zima; to je isto stablo u različitim godišnjim dobima. Dijete se nasmije i poviče od ushita.
Sanjam da stojim na peronu ţeljezničke postaje Sedgwick i čekam vlak smeđe linije. Nosim dvije vrećice u kojima su, ispostavi se nakon pregleda, kutije slanih krekera i vrlo malo mrtvorođenče crvene kose umotano u prozirnu kuhinjsku foliju.
Sanjam da sam kod kuće, u mojoj staroj sobi. Kasna je noć; soba je osvijetljena slabim svjetlom akvarija. Iznenada, s uţasom, shvatim da po njemu u krugu pliva neka ţivotinjica; ţurno pomaknem poklopac i mreţom ulovim ţivotinju za koju se ispostavi da je skočimiš sa škrgama. - Oprosti - kaţem ja. - Zaboravila sam na tebe. - Skočimiš samo prijekorno zuri u mene.
Sanjam da se penjem stepenicama u Meadowlarku. Sav je namještaj nestao, sobe su prazne, prašina pluta na suncu što stvara zlatne mlake na ulaštenom hrastovom podu. Hodam dugačkim hodnikom, pogledavam u sobe i dolazim do moje u kojoj je usamljena drvena zip-ka. Nema nikakvog zvuka. Bojim se pogledati u zipku. U maminoj su sobi po podu prostrte bijele plahte. Po-
kraj mojih nogu majušna je kap krvi koja dotakne rub plahte i počne se širiti, a ja gledam, sve dok cijeli pod ne pokrije krv.
subota, 23. rujna 2000. (Clari je 29, Henryju 3 7 godina)
CLARE: Ţivim pod vodom. Sve se čini sporim i dalekim. Znam da je gore svijet, suncem obasjani brzi svijet u kojem vrijeme prolazi poput suhog pijeska u pješčanom satu, no ovdje dolje, gdje sam ja, zrak, zvuk, vrijeme i osjećaji nabiti su i gusti. Ja sam u ronilačkom zvonu s ovim djetetom, samo nas dvoje koji pokušavamo preţivjeti u ovoj neprijateljskoj atmosferi, ali osjećam se vrlo usamljenom. Halo? jesi li tu? Nema odgovora. Mrtvo je, kaţem Amit. Ne, kaţe ona, revno se nas-miješivši, ne, Clare, vidiš, evo otkucaja njegova srca. Ne mogu objasniti. Henry lebdi oko mene pokušavajući me nahraniti, masirati, razveseliti dok se ne otresem na njega. Hodam preko dvorišta do ateljea. On je poput muzeja, mauzoleja, tako tih, ništa u njemu ne ţivi niti diše, nema tu ideja, samo stvari, stvari koje pilje u mene optuţujući me. Zao mi je, kaţem praznom crtaćem stolu, mojim suhim koritima i kalupima, napola dovršenim kipovima. Mrtvorođenče, pomislim gledajući kostur skulpture omotan plavoljubičastim papirom, koji je u lipnju toliko obećavao. Mrzim ovo dijete. Ne. Ne, mrzim ga. Samo ga ne mogu naći.
Sjednem za stol s olovkom u ruci i listom bijelog papira ispred mene. Ništa ne dolazi. Zatvorim oči, a jedino čega se mogu sjetiti crvena je boja. Stoga uzmem tubu vodene boje, kadmij tamnocrvenu, i kist s gustom četkom, napunim staklenku vode i počnem prekrivati papir crvenom bojom. Papir je mlitav od vlage i tamni dok se suši. Gledam kako se suši. Miriše na gumiarabi-ku. U središtu papira, koje je vrlo malo, crnom tintom
nacrtam srce, ne glupo srce koje se crta za Valentinovo nego anatomski ispravno srce, maleno, kao u lutke, a onda vene, finu cestovnu kartu vena koja se proteţe sve do rubova papira i koja drţi malo srce uhvaćeno poput muhe u paukovu mreţu. Vidiš, evo otkucaja njegova srca.
Spustila se večer. Ispraznim staklenku s vodom i operem kist. Zaključam vrata ateljea, prijeđem dvorište i uđem na straţnja vrata. Henry kuha umak za špagete. Pogleda me kada uđem.
- Je li bolje? - upita.
- Bolje je - uvjeravam njega i sebe.
srijeda, 27. rujna 2000. (Clari je 29 godina)
CLARE: Ono leţi na krevetu. Ima nešto krvi, ali ne tako mnogo. Leţi na leđima, pokušava disati. Njegov maleni prsni koš drhti, ali prerano je, ono se grči, a krv šiklja iz pupkovine u ritmu otkucaja njegova srca. Klek-nem pokraj kreveta i podignem ga, podignem mog malog dječaka koji se trza poput tek ulovljene ribe što se utapa na zraku. Drţim ga vrlo njeţno, ali on ne zna da sam tu i da ga drţim, klizak je, a njegova koţa gotovo prividna, njegove oči zatvorene; bjesomučno pomislim na umjetno disanje, na hitnu pomoć i Henryja, oh, nemoj otići -prije no što te Henry uspije vidjeti! no na usta mu izlaze mjehurići tekućine, malom morskom stvoru koji diše vodu, a onda široko otvori usta, ja vidim ravno kroz njega, ruke su mi prazne, a on je nestao, nestao.
Ne znam koliko dugo, vrijeme prolazi. Klečim. Dok klečim, molim. Dragi Boţe. Dragi Boţe. Dragi Boţe. Dijete se pomakne u mojoj utrobi. Pst. Sakrij se.
Probudim se u bolnici. Henry je tu. Dijete je mrtvo.

SEDAM
četvrtak, 28. prosinca 2000. (Henryju su 33 i 37, Clari 29 godina)
HENRY: Stojim u našoj spavaćoj sobi u budućnosti. Noć je, ali mjesečina daje sobi nadrealnu monokromat-sku osebujnost. Zvoni mi u ušima što se često događa u budućnosti. Gledam Clare i sebe kako spavamo. Imam dojam smrti. Spavam čvrsto sklupčan, s koljenima na prsima, zamotan u pokrivače, lagano otvorenih usta. Poţelim se dodirnuti. Ţelim drţati sebe na rukama, pogledati mu u oči. No neće se tako dogoditi; dugo stojim napeto zureći u budućeg sebe. Na kraju tiho priđem Cla-rinoj strani kreveta i kleknem. Osjećaj je veoma sličan sadašnjosti. Snagom volje prisilim se zaboraviti drugo tijelo u krevetu i usredotočiti se na Clare.
Ona se promeškolji, otvori oči. Nije sigurna gdje smo. Nisam ni ja.
Svladan sam ţeljom, ţudnjom da budem, što je moguće snaţnije, povezan s Clare, da budem ovdje, sada. Vrlo je lagano poljubim, odugovlačeći, ni na što misleći.
Ona pijana od sna primiče ruku mojem licu, a onda se, osjetivši moju čvrstoću, još razbudi. Sada je prisutna; prođe rukom po mojoj nadlaktici, pomiluje me. Pomnjivo skinem plahtu s nje kako ne bih probudio drugog sebe kojeg Clare još nije svjesna. Pitam se je li to drugo ja na neki način neosjetljivo na buđenje, no odlučim to ne saznati. Leţim na Clari potpuno je prekrivajući mojim tijelom. Volio bih daje mogu spriječiti da ne okrene glavu, no okrenut će je svakog trenutka. Dok prodirem u Clare, ona me pogleda, ja pomislim kako ne postojim, a sekundu poslije ona okrene glavu i ugleda me. Povikne, ne glasno, i ponovno pogleda mene, iznad nje, u njoj. Tada se sjeti, prihvati, ovo je prilično čudno, ali u redu, i u tom je trenutku volim više od ţivota.
ponedjeljak, 12. veljače 2001. (Henryju je 37, Clari 29 godina)
HENRY: Clare je cijeli tjedan čudnog raspoloţenja. Rastresena je. Kao da joj je pozornost prikovalo nešto što samo ona moţe vidjeti, kao da kroz plombe prima poruke od Boga ili u glavi pokušava dešifrirati satelitske prijenose ruskih šifriranih poruka. Kad je za to upitam, ona se nasmiješi i slegne ramenima. To toliko ne sliči na Clare da sam uznemiren i odmah odustanem.
Jedne večeri dođem kući s posla i pri samom pogledu na Clare znam da se dogodilo nešto uţasno. Na licu joj je izraz straha i preklinjanja. Priđe mi, stane i ne kaţe ništa. Netko je umro, pomislim. Tko je umro? Tata? Kimy? Philip?
- Reci nešto - kaţem. - Što se dogodilo?
- Trudna sam.
- Kako moţeš... - U trenutku dok to izgovaram znam točno kako. - Nije vaţno, sjećam se. - Za mene je ta noć bila prije mnogo godina, ali za Clare je bila prije samo nekoliko tjedana. Dolazio sam iz 1996. kada smo očajnički pokušavali zanijeti, a Clare je bila jedva budna. Prokunem sebe zato što sam bio nepromišljena budala. Clare čeka da nešto kaţem. Natjeram se na smiješak.
- Veliko iznenađenje.
- Da. - Izgleda malo plačljivo. Uzmem je u zagrljaj, a ona me čvrsto stegne.
- Bojiš li se? - prošapćem joj u kosu. -Uh.
- Nikada se prije nisi bojala.
- Prije sam bila luda. Sada znam...
- Što je to.
- Što se moţe dogoditi. - Stojimo i mislimo o onome što se moţe dogoditi.
Oklijevam. - Mogli bismo... - Ostavim smisao da visi u zraku.
- Ne. Ne mogu. - Istina. Clare ne moţe. Jednom katolkinja, uvijek katolkinja.
Kaţem: - Moţda bude dobro. Sretan slučaj. Clare se nasmiješi, a ja shvatim da ţeli to, da se, zapravo, nada da će sedam biti naš sretan broj. Grlo mi se stegne te se moram okrenuti.
utorak, 20. veljače 2001. (Clari je 29, Henryju 37 godina)
CLARE: Sat na radiju oglasi se u 7.46, a National Public Radio tuţno me obavijesti da se negdje srušio
avion i daje poginulo osamdeset šest ljudi. Prilično sam sigurna da sam jedna od njih. Henryjeva je strana kreveta prazna. Zatvorim oči i u malom sam brodskom krevetu u kabini oceanskog broda kojeg bacaka uzburkano more. Uzdahnem, polako se izvučem iz kreveta i odvučem do kupaonice. Deset minuta poslije još uvijek povraćam, a Henry proviri glavom kroz vrata i upita me jesam li dobro.
- Odlično. Nikad bolje.
On se posadi na rub kade. Rado bih da nemam publiku. - Trebam li se zabrinuti? Nikada prije nisi povraćala.
- Amit kaţe da je to dobro; trebala bih povraćati. -Nešto u mom tijelu prepoznaje dijete kao dio mene, a ne kao strano tijelo. Amit mi daje lijek koji se daje ljudima s presađenim organima.
- Moţda bih danas trebao pohraniti još krvi za tebe. - I Henry i ja imamo krvnu grupu O. Kimnem i povratim. Mi oduševljeno pohranjujemo krv; njemu je transfuzija trebala dvaput, a meni triput, pri čemu mi je jednom trebala golema količina. Sjedim minutu, a onda se nesigurno uspravim. Henry me vrati u ravnoteţu. Obrišem usta i operem zube. Henry siđe kako bi napravio doručak. Odjednom osjetim neodoljivu ţelju za zobenom kašom.
- Zobena kaša! - viknem niz stepenice.
- Dobro!
Počnem četkati kosu. Moj odraz u zrcalu ruţičast je i otečen. Mislila sam da bi trudnice trebale blistati. Ja ne blistam. No dobro. Ipak sam trudna, a to je jedino vaţno.
četvrtak, 19. travnja 2001. (Henryju je 37, Clari 29 godina)
HENRY: U ordinaciji smo Amit Montague zbog ultrazvuka. I Clare i ja ţelimo napraviti ultrazvučni pregled i istodobno pred njim oklijevamo. Odbili smo am-niocentezu zato što smo sigurni da ćemo izgubiti dijete bocnemo li ga golemom dugačkom iglom. Clare je u osamnaestom tjednu trudnoće. Na pola puta; da u ovom trenutku moţemo presavinuti vrijeme na pola kao Rorschach test, bio bi to pregib u sredini. Ţivimo zadrţavajući dah, bojimo se dahnuti zbog straha da bismo prebrzo mogli izdahnuti dijete.
Ĉekamo u čekaonici s ostalim parovima budućih roditelja, majkama s kolicima i malom djecom koja trče uokolo sudarajući se s predmetima. Ordinacija dr. Montague uvijek me deprimira zato što smo tu toliko mnogo vremena bili uznemireni i dobijali loše vijesti. No danas je drugačije. Danas će sve biti dobro.
Medicinska sestra nas prozove. Uputimo se u ordinaciju. Clare se skine, legne na stol, namaste je i pregledaju. Tehničar gleda monitor. Amit Montague, visoka, dostojanstvena francuska Marokanka, gleda monitor. Clare i ja se drţimo za ruke. I mi gledamo monitor. Slika se polako ukazuje, dio po dio.
Na ekranu je meteorološka karta svijeta. Ili galaktika, vrtlog zvijezda. Ili dijete.
- Bienjoue, unefille - kaţe dr. Montague. - Sisa palac. Vrlo je lijepa. I vrlo velika.
Clare i ja izdahnemo. Na ekranu lijepa galaktika sisa palac. Dok gledamo ona odmakne ruku od usta. Dr. Montague kaţe: - Smiješi se. - Nasmiješimo se i mi.
ponedjeljak, 20. kolovoza 2001. (Clari je 30, Henryju 38 godina)
CLARE: Dijete bi se trebalo roditi za dva tjedna, a mi se još nismo odlučili za ime. Zapravo, jedva smo o tome i razgovarali; praznovjerno smo izbjegavali cijelu tu temu, kao da bi davanje imena djetetu navelo Furije da je primijete i stanu mučiti. Naposljetku Henry donese kući knjigu koja se zove Rječnik imena.
U krevetu smo. Tek je osam i pol navečer, a ja sam posve iznurena. Leţim na boku s trbuhom kao poluotokom, okrenuta prema Henryju koji leţi na boku okrenut prema meni s glavom poduprtom rukom, a knjiga je na krevetu između nas. Gledamo se i nervozno smješkamo.
- Imaš neku ideju? - kaţe on listajući po knjizi. -Jane - odgovorim.
On se nakrevelji. - Jane?
- Svim sam svojim lutkama i plišanim ţivotinjama davala ime Jane. Svima po redu.
Henry ga potraţi. - Znači Boţji dar.
- Meni dobro.
- Nađimo nešto malo neuobičajenije. Kako ti se sviđa Irette? Ili Jodotha? - On brzo prolazi kroz stranice. - Evo jednog dobrog: Loololuluah. Na arapskom znači biser.
- A Pearl? - Zamislim dijete kao glatku bijelu loptu koja se prelijeva u duginom bojama.
Henry prstom prođe po stupcima. - Dobro: (latinski) Vjerojatno varijanta od perula koja se odnosi na naj-vrjedniji proizvod bolesti.
- Uh! Što je s tom knjigom? - Uzmem je od Henryja i, šale radi, potraţim: Henry (teutonski) vladar kuće: glava nastambe.
On se nasmije. - Pogledaj Clare.
- To je samo drugi oblik od Clara (latinski) sjajna, svijetla.
- To je dobro - kaţe on.
Nasumce otvorim knjigu. - Philomele?
- To mi se sviđa - kaţe Henry. - Ali što je s problemom groznih nadimaka? Philly? Mel?
- Pyrene (grčki) crvenokosa.
- A što ako ne bude? - Henry posegne za knjigom, pokupi šaku moju kose i stavi njezine krajeve u usta. Ja je povučem natrag i gurnem svu kosu iza sebe.
- Mislila sam da znamo sve o ovom djetetu. Kendrick ju je sigurno testirao na crvenu kosu? - Kaţem ja.
Henry uzme od mene knjigu. - Yseult? Zoe? Sviđa mi se Zoe. Obećava.
- Što znači?
- Ţivot.
- Da, to je vrlo dobro. Označi to.
- Eliza - kaţe Henry.
- Elizabeth.
Henry me pogleda, oklijeva. - Annette.
- Lucy.
- Ne - odlučno kaţe Henry.
- Ne - sloţim se ja.
- Treba nam novi početak - kaţe Henry. - Prazna ploča. Nazovimo je Tabula Rasa.
- Nazovimo je Bijeli Titan.
- Blache, Blanca, Bianca...
- Alba - kaţem ja.
- Kao u Vojvotkinji od?
- Alba DeTamble. - Dok ga izgovaram, to se ime kotrlja u mojim ustima.
- To je lijepo, svi ti mali jambovi koji se spotiču... -On lista po knjizi. - Alba (latinski) bijel; (provansalski) zora. Hmm. - Vrijedno se spusti s kreveta. Ĉujem kako prekapa po dnevnoj sobi; vrati se nekoliko minuta poslije s prvim sveskom OED-a, velikim Randomovim kućnim rječnikom i mojom starom otrcanom Američkom enciklopedijom, sveskom I, od A do anali. - Pjesma koju su provansalski pjesnici pjevali u zoru... u čast svojih ljubavnica. Reveilles, d l'aurore, par le eri du guetteur, deux amants qui viennent de passer la nuit ensemble se separent en maudissant lejour qui vient trop tot; tel est le theme, non moins invariable que celui de la pastourelle, dun genre dont le nam est emprunte au mot alba, qui figure parfois au debut de la piece. Et regulierement a la fin de cliaque couplet, ou il forme refrain.* Kako tuţno. Pokušajmo s Randomovim rječnikom. Ovo je bolje. „Bijeli grad na brijegu. Utvrda." On baci Randomov rječnik s kreveta i otvori enciklopediju. „Abolicija, Abraham, Adonis... dobro, evo je, Alba". - Na brzinu iščitava natuknicu. „Skupina sada uništenih gradova u drevnoj Italiji. I Vojvoda od Albe."
Uzdahnem i okrenem se na leđa. Dijete se promeškolji. Zacijelo je spavala. Henry ponovno pregledava
* Povici zasjede u zoru probude ljubavnike, koji su proveli noć zajedno i odvajaju se proklinjući prerani osvit dana; to je tema, nepromjenljiva kao i tema pastorale, žanra čiji naziv potječe od riječi alba, koja se ponekad javlja na početku komada. I redovito, kao refren, na kraju svake kitice (prevela Mihaela Vekarić).
Rječnik. - Amerika. Amor. Armada. Baludţi. Isuse, što li danas ne tiskaju u priručnicima. - Uvuče ruku pod moju spavaćicu i polako njom prijeđe preko moga nategnutog trbuha. Dijete se jako ritne i to točno ondje gdje mu je ruka, a on se prepadne i pogleda me, začuđen. Ruke mu lutaju i pronalaze put preko poznatog i nepoznatog područja. - Koliko DeTambleovih moţeš primiti unutra?
- Oh, uvijek ima mjesta za još jednoga.
- Alba - kaţe on tiho.
- Bijeli grad. Neosvojiva utvrda na bijelom brijegu.
- Svidjet će joj se. - Henry mi povlači gaćice i skida ih preko gleţnjeva. Baci ih s kreveta i pogleda me.
- Oprezno... - kaţem mu.
- Vrlo oprezno - sloţi se on dok skida svoju odjeću.
Osjećam se golemom poput kontinenta u moru jastuka i pokrivača. Henry se nagne preko mene odzada, pređe preko mene jezikom iscrtavajući zemljovid moje koţe. - Polako, polako... - Bojim se.
- Pjesma koju su pjevali trubaduri u zoru... - šapuće on dok ulazi u mene.
- ... svojim ljubavnicama — odgovorim ja. Oči su mi zatvorene i čujem Henryja kao iz druge sobe:
- Samo.... tako. - A onda: - Da. Da.

ALBA, UVOD
srijeda, 16. studenog 2011. (Henryju je 38, Clari 40 godina)
HENRY: Nalazim se u Galeriji nadrealista, u čikaš-kom Art Instituteu, u budućnosti. Nisam savršeno odjeven; dugačak crni kaput iz garderobe i hlače iz čuvareva ormarića najbolje je što sam našao. Uspio sam naći cipele koje je uvijek najteţe nabaviti. Zaključim da ću ukrasti novčanik, kupiti majicu u muzejskom dućanu, ručati, vidjeti malo umjetnosti, a onda izaći iz zgrade i upustiti se u svijet dućana i hotelskih soba. Nemam pojma gdje sam u vremenu. Nisam predaleko; odjeća i frizure nisu bitno različite od onih iz 2001. Taj me mali boravak istodobno uzbuđuje i uznemiruje zato što će u mojoj sadašnjosti Clare svaki trenutak roditi Albu, a ja pod svaku cijenu ţelim biti ondje, no u drugu ruku ovo je neuobičajeno kvalitetan komad putovanja unaprijed. Osjećam se snaţnim i doista prisutnim, doista dobro. Stojim mirno u tamnoj prostoriji punoj kutija Josepha Cornelia osvijetljenih reflektorima i gledam skupinu školaraca koja slijedi stručnu voditeljicu noseći male stolce na koje poslušno sjednu kada im ona naloţi da se zaustave.
Promatram skupinu. Voditeljica izgleda kao voditeljica: njegovana pedesetogodišnjakinja nemoguće plave kose i skladna lica. Učiteljica, vedra mlada ţena koja ima svijetloplavi ruţ na usnama, stoji iza jata učenika spremna obuzdati one koji se razigraju. Mene zanimaju učenici. Desetak im je godina, a to bi valjda značilo da su u petom razredu. To je katolička škola te su stoga svi podjednako odjeveni; djevojčice na sebi imaju zeleni, dječaci tamnoplavi škotski uzorak. Svi su pozorni i pristojni, ali nisu uzbuđeni. Šteta, pomislio bih da je Cornell savršen za djecu.
Voditeljica, izgleda, misli da su mlađi no što jesu; obraća im se kao da su mala djeca. U zadnjem je redu djevojčica koja se doima uključe-nijom od ostalih. Ne mogu joj vidjeti lice. Ima dugu kovrčavu crnu kosu i zelenkastoplavu odjeću koja je čini drugačijom. Svaki put kada voditeljica postavi pitanje, ruka djevojčice se podigne, no ona je nikada ne prozove. Vidim da djevojčica postaje sita toga.
Voditeljica govori o Cornellovim kutijama s pticama. Sve su kutije tmurne, a mnoge imaju bijelu, obojanu unutrašnjost s prečkama i onom vrstom rupa koje imaju kućice za ptice. Neke imaju slike ptica. To su njegova najsumornjia i najstroţa djela bez otkačenosti Kompleta mjehurića od sapuna ili romantičnosti hotelskih kutija.
- Što mislite zašto je gospodin Cornell napravio te kutije? - Voditeljica vedrim pogledom prelazi preko djece u potrazi za odgovorom ne obazirući se na zelenka
stoplavu djevojčicu koja maše rukom kao da ima kore-ju. Dječak iz prednjeg dijela stidljivo kaţe kako je umjetnik sigurno veoma volio ptice. Djevojčica to ne moţe više trpjeti. Ustane s rukom u zraku. Voditeljica nevoljko kaţe: - Da?
- Napravio je te kutije zato što je bio usamljen. Nije imao nikoga koga bi volio te je napravio kutije kako bi ih mogao voljeti, kako bi ljudi znali da postoji jer su ptice slobodne, a kutije su skrovišta za njih u kojima će se osjećati sigurnima; on je ţelio biti slobodan i siguran. Kutije su za njega kako bi mogao biti ptica. - Djevojčica sjedne.
Zapanjen sam odgovorom. To je desetogodišnjakinja koja se moţe poistovjetiti s Josephom Cornellom. Ni voditeljica ni razred ne znaju baš kako to shvatiti, ali učiteljica koja je očito naviknuta na nju kaţe: - Hvala, Alba, vrlo si dobro to zamijetila. - Ona se okrene i zahvalno nasmiješi učiteljici, a ja joj ugledam lice i zagledam se u moju kćer. U susjednoj sam prostoriji te
napravim nekoliko koraka kako bih je pogledao, vidio, a ona me ugleda, sruši svoj mali sklopivi stolac i prije no što sam toga i svjestan drţim Albu, čvrsto je grlim, klečeći pred njom s rukama oko nje dok ona stalno ponavlja tata, tata.
Svi nas gledaju u čudu. Učiteljica nam ţurno priđe. Kaţe: - Alba, tko je to? Gospodine, tko ste vi?
- Ja sam Henry DeTamble, Albin otac.
- To je moj tata!
Učiteljica gotovo skrši ruke. - Gospodine, Albin je otac mrtav.
Bez riječi sam. No Alba, moja kći, vlada situacijom.
- Mrtav je - kaţe ona učiteljici. - Ali nije neprekidno mrtav.
Priberem se. - Na neki je način to teško objasniti.
- Ima krono - kaţe Alba. - Kao ja. - Ĉini se da je učiteljici to posve logično, iako meni ne znači ništa. Učiteljica je ispod šminke malo blijeda, ali izgleda kao da suosjeća. Alba mi stisne ruku. Hoće reći: reci nešto.
- Ah, gospođo...
- Cooper.
- Gospođo Cooper, je li ikako moguće da Alba i ja na nekoliko minuta porazgovaramo? Ne viđamo se mnogo.
- Pa... ja... imamo terensku nastavu... grupa... ne mogu vam tek tako dopustiti da odvojite dijete od grupe, a zapravo i nisam sigurna da vi jeste gospodin DeTamble, vidite...
- Nazovimo mamu - kaţe Alba. Ona otrči do svoje školske torbe i naglo izvuče mobitel. Pritisne gumb, a ja čujem kako telefon zvoni i brzo postanem svjestan kako postoji mogućnost: netko se javi na drugom kraju, Alba kaţe - Mama?... U Art Instituteu sam... Ne, dobro sam... Mama, tata je
ovdje! Reci gospođi Cooper da je to uistinu tata, dobro?... Da, dobro, bok! - Doda mi telefon. Oklijevam, pribirem se.
- Clare? - Začuje se naglo uvlačenje daha. - Clare?
- Henry! O, Boţe, ne mogu vjerovati! Dođi doma!
- Pokušat ću...
- Iz koje godine dolaziš?
- 2001. Neposredno prije Albina rođenja. - Nasmiješim se Albi. Ona se nasloni na mene drţeći me za ruku.
- Da ja dođem tamo?
- To bi bilo brţe. Slušaj, moţeš li reći učiteljici da sam ja doista ja?
-Jasno... gdje ćeš biti?
- Pokraj lavova. Dođi što prije, Clare. Neću još dugo.
- Volim te.
- Volim te, Clare. - Oklijevam, a onda predam telefon gospođi Cooper. Ona i Clare vode kratak razgovor u kojem je Clare nekako uvjeri da mi dopusti odvesti Albu do muzejskog ulaza gdje će nam se pridruţiti i Clare. Zahvalim gospođi Cooper koja se ljupko ponijela u čudnoj situaciji te se Alba i ja, drţeći se za ruke, spiralnim stepeništem spustimo iz Mortonovog krila u odjel kineske keramike. Grozničavo razmišljam. Sto ću prvo pitati?
Alba kaţe: - Hvala ti na video snimkama. Mama mi ih je dala za rođendan. - Kakvim snimkama? - Svladala sam cilindrične i centralne, a sad radim na Waltersu.
Brave. Uči obijati brave. - Odlično. Nemoj odustati. Ĉuj, Alba?
- Tata?
- Što je krono?
- Poremećaj vremenskog premještanja. - Sjednemo na kupu ispred porculanskog zmaja iz Tang dinastije. Alba sjedi okrenuta meni s rukama u krilu. Izgleda isto kao ja sa deset godina. Teško mi je povjerovati u sve ovo. Alba se još nije ni rodila, a evo je, potpuno razvijena Atena. Iskren sam prema njoj.
- Znaš, ovo je prvi put da te vidim.
Alba se nasmiješi. - Drago mi je. - Ona je najpri-branije dijete koje sam ikada upoznao. Pomnjivo je ispitujem pogledom: gdje je Clare u tom djetetu?
- Viđamo li se često?
Ona promisli. - Ne baš. Prošla je godina dana. Vidjela sam te nekoliko puta kada mi je bilo osam godina.
- Koliko si imala godina kada sam umro? - Zadrţim dah.
- Pet. - Isuse. Ne mogu se nositi s tim.
- Oprosti! Jesam li trebala to reći? - Alba se pokaje. Zagrlim je.
- U redu je. Ja sam pitao, zar ne? - Duboko uzdahnem. - Kako je Clare?
- Dobro. Tuţna je. - To me probode. Shvatim da ništa više ne ţelim znati.
- A ti? Kako je u školi? Sto učiš?
Alba se nasmiješi. - Ne učim mnogo u školi, ali čitam sve o starim glazbalima i Egiptu, mama i ja čitamo Gospodara prstenova, a ja učim valcer od Astora Piazzolle.
U desetoj? Isuse. - Na violini? Tko te podučava?
- Djed. - Na trenutak pomislim kako misli na moga djeda, a onda shvatim da misli na tatu. To je divno. Ako tata provodi vrijeme s Albom, mora da je uistinu dobra.
- Jesi li dobra? - Kakvo nepristojno pitanje.
- Da. Vrlo sam dobra.
- Ja nikada nisam bio dobar u glazbi.
- To kaţe i djed. - Ona zahihoće. - Ali voliš muziku.
- Volim muziku. Samo što je ne mogu svirati.
- Ĉula sam baku Annette kako pjeva! Bila je tako lijepa.
- Na kojoj ploči?
- Vidjela sam je u stvarnosti. U Lyric Operi. Pjevala je Aidu.
Ima krono, kao i ja. Sranje. - Putuješ kroz vrijeme.
- Da. - Alba se sretno nasmiješi. - Mama stalno govori kako smo ti i ja isti. Dr. Kendrick kaţe da sam čudo od djeteta.
- Kako to?
- Ponekad mogu otići kada i kamo ţelim. - Alba se doima zadovoljna sama sobom; zavidan sam.
- Moţeš li uopće ne otići ako ne ţeliš?
- Pa, ne mogu. - Kao da joj je neugodno. - Ali mi se sviđa. Mislim, ponekad nije zgodno, ali... zanimljivo je, znaš? - Da, znam.
- Dođi i posjeti me, ako moţeš doći u vrijeme koje ţeliš.
- Pokušala sam. Jednom sam te vidjela na ulici; bio si s nekom plavokosom ţenom. Izgledalo je, međutim, kao da imate posla. - Alba se zacrveni i posve iznenada, jedan sićušan dio sekunde, iz nje me pogleda Clare.
- To je bila Ingrid. Izlazio sam s njom prije no što sam upoznao tvoju mamu. - Pitam se što smo tada radili Ing i ja što je Albu tako smelo; osjetim ubod kajanja što sam ostavio loš dojam na tu
trezvenu i lijepu djevojčicu. - Kad već govorimo o tvojoj mami, trebali bismo izaći i pričekati je. - Pojavi se visoki, zavijajući zvuk te se samo nadam da će Clare stići prije nego odem. Alba i ja ustanemo i brzo se uputimo prema izlaznim stepenicama. Kasna je jesen, a Alba nema ogrtača te svojim omotam oboje. Naslonim se na granitnu ploču s lavovima koja gleda na jug, a Alba se nasloni na mene omotana mojim kaputom, stisnuta uz moj goli torzo dok joj samo lice izviruje u razini mojih grudi. Dan je kišan. Promet pliva Avenijom Michigan. Opijen sam od silne ljubavi koju osjećam za to izvanredno dijete koje se stišće uz mene kao da mi pripada, kao da se nikada nećemo rastati, kao da imamo svo vrijeme na svijetu. Drţim se za taj trenutak, borim protiv umora i privlačne sile svoga vremena. Daj da ostanem, zaklinjem svoje tijelo, Boga, Vrijeme, Djeda Boţićnjaka, sve koji me moţda slušaju. Samo da vidim Clare i mirno ću otići.
- Eno mame - kaţe Alba. Bijeli, meni nepoznati auto, juri prema nama. Zaustavi se na kriţanju, a Clare iskoči, ostavljajući ga gdje je, blokiravši promet.
- Henry! - Pokušam potrčati prema njoj, ona trči, a ja se srušim na stepnicama i ispruţim ruke prema Clare; Alba me drţi, nešto viče, a Clare je samo nekoliko metara daleko od mene te upotrijebim posljednje zalihe volje da pogledam Clare koja se čini dalekom i kaţem što jasnije mogu: - Volim te - a onda nestanem. Kvra-gu. Kvragu.
19.20 petak, 24. kolovoza 2001. (Clari je 30, Henryju 38 godina)
CLARE: Leţim na pohabanoj leţaljci u straţnjem dvorištu s knjigama i časopisima razbacanim oko mene i napola ispijenom čašom limunade pokraj moga lakta koja je sada razvodnjena otopljenim kockicama leda. Vrućina počinje polako popuštati. Prije je bilo gotovo 30 stupnjeva; sada je zapuhao povjetarac, a cvrčci pjevaju svoju kasnoljetnu pjesmu. Petnaest je mlaţnjaka prošlo iznad
mene na svom putu prema O'Hari iz nepoznatih udaljenosti. Moj trbuh lebdi preda mnom, sidreći me za to mjesto. Henryja nema od jučer ujutro od osam te počinjem osjećati strah. Što ako me uhvate trudovi, a njega nema? Što ako rodim, a on se još uvijek ne vrati? Što ako je ozlijeđen? Što ako je mrtav? Što ako ja umrem? Te misli jure jedna za drugom poput onih čudnovatih krznenih predmeta koje su stare gospođe nosile oko vrata s repom u ustima i kruţe sve dok ih više ne mogu podnijeti ni minutu. Obično se volim izjedati u vrtlogu aktivnosti; brinem se zbog Henryja dok ribam atelje, perem gomile rublja ili izvlačim tone tek izrađenog, od vode teškog papira. No sada leţim tu, onesposobljena trbuhom na ranovečernjem suncu našeg straţnjeg dvorišta dok je Henry tamo negdje... i čini ono što čini. O, Boţe. Vrati ga. Sada.
No ništa se ne dogodi. Gospodin Panetta stiţe ulicom te se vrata njegove garaţe škripeći otvore i zatvore. Kamion Good Humoura dođe i ode. Krijesnice započinju svoj večernji ritual. Ali Henryja nema.
Počinje me hvatati glad. Umrijet ću od gladi u straţnjem dvorištu zato što Henry nije tu da napravi večeru. Alba se promeškolji te razmotrim mogućnost da ustanem, odem u kuhinju, spremim si neku hranu i pojedem je. No onda odlučim učiniti isto ono što činim kada nema Henryja da me hrani. Ustanem, polako, postupno, i mirno uđem u kuću. Nađem torbicu, upalim nekoliko svjetala, izađem kroz ulazna vrata i zaključam ih. Dobar je osjećaj kretati se. Još sam jednom iznenađena i iznenađena što sam iznenađena što sam tako golema u samo jednom dijelu moga tijela, kao netko na kome je plastična operacija otišla u krivo, kao jedna od onih ţena u afričkom plemenu čija ideja ljepote zahtijeva veoma izduţene vratove, usne ili usne resice. Uspo
stavim ravnoteţu između moje i Albine teţine te plešući poput sijamskih blizanki odemo do restorana Opart Thai.
Restoran je prohladan i pun ljudi. Odvedu me do stola pokraj staklenog zida s ulične strane. Naručim proljetne rolice i Pad Thai s tofuom, neutralan i siguran. Popijem cijelu čašu vode. Alba mi pritišće mjehur; odem u WC, vratim se, a hrana je na stolu. Jedem. Zamišljam razgovor koji bi Henry i ja vodili da je tu. Pitam se gdje bi mogao biti. U mislima pročešljavam sjećanja pokuša-vajući spojiti Henryja koji je jučer nestao, dok je navlačio hlače, s nekim Henryjem kojeg sam vidjela u djetinjstvu. To je gubitak vremena; jednostavno ću morati čekati da mi on to ispriča. Moţda se vratio. Moram spriječiti sebe da ne izjurim iz restorana kako bih provjerila. Stigne glavno jelo. Cijedim limetu preko rezanaca i guram ih u usta. Zamišljam Albu, majušnu i ruţičastu kako sklupča-na u meni jede Pad Thai s majušnim finim štapićima. Zamišljam je s dugom crnom kosom i zelenim očima. Ona se nasmiješi i kaţe: „Hvala, mama." Ja se nasmiješim i kaţem: „Nema na čemu." Ima unutra malu pliša-nu ţivotinju po imenu Alfonzo. Alba daje Alfonzu malo tofua. Sjedim nekoliko minuta odmarajući se. Netko za susjednim stolom zapali cigaretu. Platim i odem.
Gegam se niz Aveniju Western. Automobil pun por-torikanskih momaka nešto mi dovikne, ali ne uspijem čuti što. Vrativši se na ranč, prtljajući traţim ključeve, a Henry otvori vrata i kaţe: - Hvala Bogu - i zagrli me.
Poljubimo se. Osjećam takvo olakšanje što ga vidim da mi treba nekoliko minuta da shvatim da i on osjeća golemo olakšanje što vidi mene.
- Gdje si bila? - pita Henry.
- U Opartu. Gdje si ti bio?
- Nisi ostavila poruku pa kad sam došao kući i nisam te našao pomislio sam da si u bolnici. Pa sam nazvao, no rekli su mi da nisi...
Počnem se smijati i teško mije prestati. Henry izgleda zbunjeno. Kada uspijem progovoriti kaţem: - Sad znaš kakav je to osjećaj.
On se nasmiješi. - Oprosti. Ali samo sam... nisam znao gdje si pa me uhvatila neka vrsta panike. Mislio sam da sam propustio Albu.
- Ali gdje si bio?
Henry se nasmiješi. - Ĉekaj da ti to ispričam. Samo minutu. Sjednimo.
- Legnimo. Mrtva sam.
- Što si radila cijeli dan?
- Leţala po kući.
-Jadna Clare, nije ni čudo da si umorna. - Odem u sobu, upalim klimu i povučem roloe. Henry skrene u kuhinju i pojavi se nakoliko minuta poslije s pićem. Namjestim se na krevetu i prihvatim sok od đumbira; Henry zbaci cipele i pridruţi mi se s pivom u ruci.
- Sve mi ispričaj.
- Dobro. - Podigne jednu obrvu, otvori usta i zatvori ih. - Ne znam kako početi.
- Reci.
- Prvo moram reći da je to najčudnije što mi se ikad dogodilo.
- Ĉudnije od mene i tebe?
- Da. Mislim, to je bilo razmjerno normalno, momak upozna djevojku....
- Ĉudnije nego gledati kako ti mama stalno iznova umire?
- To je sada već uţasna rutina. Ruţan san kojeg svako malo sanjam. Ne, ovo je bilo nadrealno. - Rukom prijeđe preko mog trbuha. - Išao sam u budućnost i doista sam bio tamo, dospio sam onamo snaţan i naletio na našu djevojčicu.
- Oh, moj Boţe, tako sam ljubomorna. Ali, zaboga.
- Da. Bilo joj je desetak godina. Clare, tako je nevjerojatna... pametna je, muzikalna i jednostavno.... sigurna u sebe i ništa je nije smelo...
- Kako izgleda?
- Kao ja. Djevojačka verzija mene. Mislim, lijepa je, ima tvoje oči, no u biti mi mnogo sliči: tamna kosa, blijeda, nešto pjegica, a usta su joj manja no što su bila moja, a uši joj ne strše. Ima dugu kovčavu kosu, moje ruke s dugim prstima, visoka je... Bila je poput mlade mačke.
Savršeno. Savršeno.
- Bojim se da su moji geni postigli svoje... No kao osoba slična je tebi. Ima najnevjerojatniji nastup... Vidio sam je u skupini školske djece u Art Instituteu i govorila je o Cornellovim kutijama s pticama, i rekla je nešto bolno o njemu... nekako, znao sam tko je. I prepoznala me.
- Tome bih se i nadala. - Moram pitati. - Da li... je li...
Henry oklijeva. - Da - kaţe naposljetku - putuje. -Oboje šutimo. On me pomiluje po licu: - Znam. Poţelim zaplakati.
- Clare, izgledala je sretno. Pitao sam je... rekla je da joj se sviđa. - On se nasmiješi. - Rekla je da je zanimljivo.
Oboje se nasmijemo, isprva malo potišteno, a onda mi sine te se smijemo zaozbiljno sve dok nas ne zabole lica, dok nam ne jurnu suze niz obraze. Zato što to, naravno, jest zanimljivo. Vrlo zanimljivo.