Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : Prethodni  1, 2, 3

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 3 od 3]

1 Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena taj Uto Maj 15, 2012 9:38 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
First topic message reminder :



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

51 Re: Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena taj Uto Maj 15, 2012 10:24 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
ROĐENDAN
srijeda, 5. rujna — četvrtak, 6. rujna 2001. (Henryju je 38, Clari 30 godina)
HENRY: Clare cijeli dan korača po kući kao tigar. Trudovi dolaze svakih dvadesetak minuta. - Pokušaj malo odspavati - kaţem joj, a ona nekoliko minuta leţi na krevetu pa se onda opet digne. U dva ujutro napokon zaspe. Leţim pokraj nje budan, gledajući kako diše, osluškujući male razdraţljive zvukove koje proizvodi, igrajući se s njezinom kosom. Zabrinut sam, iako znam, iako sam vlastitim očima vidio da će ona biti dobro i da će Alba biti dobro. Clare se probudi u tri i pol.
- Ţelim u bolnicu - kaţe mi.
- Moţda bismo trebali pozvati taksi - kaţem ja. -Uţasno je kasno.
- Gomez je rekao da nazovemo u bilo koje doba.
- Dobro. - Nazovem Charisse i Gomeza. Telefon zazvoni šesnaest puta, a onda se javi Gomez koji zvuči kao čovjek s dna mora.
- Hum? - kaţe Gomez.
- Hej, druţe. Vrijeme je.
On promumlja nešto što zvuči kao „senf jaja". Zatim se na telefon javi Charisse i kaţe mi da kreću. Prekinem liniju pa nazovem dr. Montague i ostavim poruku na telefonskoj sekretarici. Clare je na sve četiri i ljulja se naprijed-natrag. Spustim se na pod pokraj nje.
- Clare?
Ona me pogleda još uvijek se ljuljajući. - Henry... zašto smo odlučili ovo ponovno učiniti?
- Moţda zato što ti, kad to završi, predaju dijete i dopuste ti zadrţati ga.
- O, da.
Petnaest minuta poslije uđemo u Gomezov volvo. Gomez zijevne dok mi pomaţe smjestiti Clare na straţnje sjedište. - Nemoj da ti padne napamet natopiti mi auto amniotičkom tekućinom - kaţe
on Clare prijazno. Charisse otrči u kuću po vreće za smeće i pokrije sjedišta. Uskočimo i krenemo. Clare se nasloni na mene i svojim rukama stegne moje.
- Nemoj me ostaviti - kaţe ona.
- Neću - kaţem joj. U retrovizoru susretnem Gomezov pogled.
- Boli - kaţe Clare. - O, Boţe, boli.
- Misli na nešto drugo. Nešto lijepo - kaţem ja. Jurimo Avenijom Western u smjeru juga. Gotovo da i nema prometa.
- Pričaj mi...
Traţim i sjetim se mog najsvjeţijeg boravka u Clari-nom djetinjstvu. - Sjećaš li se dana kada smo otišli na jezero kad je tebi bilo dvanaest godina? Plivali smo, a ti si mi pričala o tome kako si dobila menstruaciju? - Clare me snaţno stisne za ruke kao da će mi polomiti kosti.
- Jesam li?
- Da, bilo ti je malo neugodno, ali si bila uistinu ponosna na sebe... Imala si ruţičasto zeleni bikini i one ţute naočale za sunce u obliku srdaca.
- Sjećam se... ah!... oh, Henry, boli, boli! Charisse se okrene i kaţe: - Daj, Clare, to se samo
dijete naslanja na tvoju kraljeţnicu, moraš se okrenuti, dobro? - Clare pokuša promijeniti poloţaj.
- Evo nas - kaţe Gomez skrećući prema Hitnom prijemu.
- Procurila sam - kaţe Clare. Gomez zaustavi auto, iskoči van, a mi njeţno izvučemo Clare iz auta. Ona načini dva koraka, a onda joj pukne vodenjak.
- Dobro si izabrala vrijeme, mače - kaţe Gomez. Charisse trči prva s našom medicinskom dokumentacijom, a Gomez i ja polako vodimo Clare kroz hitni prijem, dugačkim hodnicima do
krila u kojem je rodilište. Ona stoji naslanjajući se na vrata sobe medicinskih sestara, dok one nehajno pripremaju sobu za nju.
- Ne ostavljaj me - prošaputa Clare.
- Neću - kaţem joj ponovno. Volio bih kada bi u to mogao biti siguran. Hladno mi je i pomalo mučno. Clare se okrene i nasloni na mene. Ovijem ruke oko nje. Dijete je tvrda zaobljenost između nas. Izađi, izađi od tamo gdje jesi. Clare dahće. Stigne debela plavokosa medicinska sestra i kaţe nam da je soba spremna. Svi nahrupimo u nju. Clare se istog trenutka spusti na pod na ruke i koljena. Charisse počne raspremati stvari, odjeću u ormar, toaletni pribor u kupaonicu. Gomez i ja stojimo i bespomoćno gledamo Clare. Ona stenje. Pogledamo se. Gomez slegne ramenima.
Charisse kaţe: - Clare, što kaţeš na kupku? Bolje ćeš se osjećati u toploj vodi.
Clare kimne. Kao da kaţe iš! Charisse pokretom ruku da Gomezu znak da ode. On kaţe: - Idem ja zapaliti - i ode.
- Da ja ostanem? - upitam Clare.
- Da! Ne idi... ostani negdje gdje te mogu vidjeti.
- Dobro. - Uđem u kupaonicu kako bih pustio vodu. Hvata me jeza od bolničkih kupaonica. Uvijek mirišu na jeftini sapun i bolesno tijelo. Odvrnem slavinu i čekam da voda postane topla.
- Henry! Jesi li tu? - povikne Clare. Provirim glavom natrag u sobu. - Ovdje sam.
- Budi tu - zapovijedi Clare, a Charisse preuzme moje mjesto u kupaonici. Clare ispusti zvuk koji nikada nisam čuo ni od jednog ljudskog bića, duboko i očajno zastenje u agoniji. Sto sam joj učinio? Sjetim se dvanaestogodišnje nasmijane Clare pokrivene mokrim pijeskom na pokrivaču, u svom prvom bikiniju na plaţi. O, Clare, oprosti, oprosti. Starija sestra crnkinja uđe i provjeri ušće Clarine maternice.
- Dobra cura - zaguguće Clari. - Šest centimetara.
Clare kimne, nasmiješi se, a onda iskrivi lice. Obuhvati trbuh i presavije se, glasnije zastenjavši. Sestra i ja je drţimo. Clare uhvati zrak, a onda počne vrištati. Amit Montague uđe u sobu i ţurno dođe do nje.
- Dušo dušo dušo, psst... - Medicinska sestra da dr. Montague gomilu informacija koje meni ništa ne znače. Clare jeca. Pročistim grlo. Riječi koje izgovorim zvuče kao graktanje. - A epiduralna?
- Clare?
Clare kimne. U sobu nagrnu ljudi s cijevima, iglama i uređajima. Sjedim drţeći Clare za ruku, gledajući je u lice. Ona leţi na boku, lica mokrog od znoja i suza dok
anesteziolog vješa infuziju i uvlači iglu u kraljeţnicu. Dr. Montague je pregleda i namršti se gledajući ekran.
- Što nije u redu? - upita je Clare. - Nešto nije u redu.
- Srce jako brzo kuca. Vaša mala djevojčica je preplašena. Morate se smiriti, Clare, kako bi i dijete bilo mirno, dobro?
- Tako boli.
- Zato što je velika. - Glas Amit Montague tih je i smirujući. Krupan anesteziolog s brkovima nalik morţu pogleda me preko Clarina tijela s izrazom dosade na licu. - Ali sada vam dajemo mali koktel, malo narkotika, malo analgetika, pa ćete se uskoro opustiti i vi i dijete, dobro? - Clare kimne, da. Dr. Montague se nasmiješi.
- A kako ste vi, Henry?
- Ne baš opušteno. - Pokušam se nasmiješiti. Dobro bi mi došlo malo toga što daju Clare. Pojavi mi se dvostruka slika; duboko udahnem i ona nestane.
- Situacija se popravlja, vidite? - kaţe dr. Montague.
- Poput oblaka koji prođe, nestaje bol, odnesemo je nekamo i ostavimo negdje pokraj ceste, posve samu, a vi i vaše maleno ste još uvijek tu, dobro? Ovdje je ugodno, polako ćemo, nećemo se ţuriti... - Napetost je nestala s Clarinog lica. Pogled joj je prikovan o dr. Montague. Uređaji se glasaju. Soba je zamračena. Vani izlazi sunce, dr. Montague gleda dijete na ekranu. - Recite joj da ste dobro i ona će biti dobro. Pjevajte joj nešto, dobro?
- Alba, sve je u redu - kaţe Clare tiho. Pogleda me.
- Izrecitiraj pjesmu o ljubavnicima na sagu.
Blenem, a onda se sjetim. Ne osjećam samopouzdanje pri pomisli daću recitirati Rilkea pred svim tim ljudima i tako počnem: - EngeU: Es ware tin Platz, den wir nicht wissen...
- Recitiraj na engleskom - prekine me Clare.
- Oprosti. - Promijenim poloţaj tako da sjedim pokraj Clarinog trbuha leđima okrenut Charissi, medicinskoj sestri i liječniku, uguram ruku ispod Clarine nategnute košulje. Osjećam Albin obris preko Clarine vruće koţe.
- Anđele! - kaţem Clari kao da smo u našem krevetu, kao da smo cijelu noć bili budni zbog manje vaţnih poslova,
Anđele! Da ima mjesto, nama nepoznato, i da tamo
na neiskazanu sagu ljubavnici, koji ovdje
ne dosegnu nikad umijeća, pokaţu smjele
visoke figure poletnoga srca,
svoje tornjeve naslade, svoje
ljestve što odavna su tek same o sebe oslonjene,
gdje nikada ne bijaše tla, zaljuljane, - i da umiju to,
okruţeni gledaocima, nebrojenim nijemim mrtvacima:
Bi li oni bacili tad posljednje svoje, uvijek ušteđene,
uvijek skrivene, nama nepoznate, vječito
vaţeće novčiće sreće pred par
koji se napokon zaista smiješi na umirenu
sagu?"
- Evo - kaţe dr. Montague isključivši monitor. - Svi su spokojni.- Svima nam se široko nasmiješi i odjedri kroz vrata, a za njom medicinska sestra. Slučajno uhva-
* „Peta elegija" iz Rainer Maria Rilke Arhajski torzo (Nakladni zavod MH, 1979., str. 255), prijevod Zvonimir Mrkonjić.
tim pogled anesteziologa čiji izraz jasno kaţe Kakva si ti to kukavica?
CLARE: Sunce izlazi, a ja umrtvljena leţim na ovom čudnom krevetu u ovoj ruţičastoj sobi dok negdje u stranoj zemlji moje maternice Alba mili prema kući ili od kuće. Bol je nestala, ali znam da nije daleko otišla, da se duri negdje u uglu ili pod krevetom i da će iskočiti kada to budem najmanje očekivala. Trudovi dolaze i odlaze, u daljini, prigušeni, poput zvonjave kroz maglu. Henry leţi uz mene. Ljudi dolaze i odlaze. Povraćala bih, ali ne povraćam. Charisse mi daje stanjeni led iz papirnate čaše: ima okus po ustajalom snijegu. Gledam cijevi i crvena treperava svjetla i mislim na mamu. Dišem. Henry me gleda. Izgleda tako napet i nesretan. Ponovno
počinjem brinuti kako će nestati. - U redu - kaţem. On kimne. Pomiluje trbuh. Ja se znojim. Tu je tako vruće. Uđe sestra i provjeri moje stanje. Amit provjeri moje stanje. Na neki sam način sama s Albom među svim tim ljudima. U redu je, kaţem joj. Odlično ti ide, ne nanosiš mi bol. Henry ustane i korača tamo-amo dok ga ne zamolim da prestane. Osjećam se kao da svi moji organi postaju ţiva bića, svaki sa svojom zadaćom i vlakom kojeg treba uhvatiti. Alba se glavom probija kroz mene, rovokopač od krvi i mesa koji iskapa moju krv i meso, produbljivač mojih dubina. Zamišljam da pliva kroz mene, zamišljam kako propada u nepomućenost jutarnjeg ribnjaka, kako se voda razdvaja od njezine brzine. Zamišljam njezino lice, ţelim vidjeti njezino lice. Kaţem anesteziologu da ţelim nešto osjetiti. Umrtvljenost postupno uzmiče, a bol se vraća, no sada je to drugačiji bol. Dobar bol. Vrijeme prolazi.
Vrijeme prolazi, a bol počinje pristizati i podastirati se kao da je ţena koja stoji za daskom za glačanje i glačalom prolazi naprijed natrag, natrag naprijed po bijelom stolnjaku. Amit uđe i kaţe da je vrijeme, vrijeme za radaonicu. Izbriju me, odjenu, premjeste na bolnička kolica i otkoturaju kroz hodnike. Gledam stropove hodnika kako se odvijaju, a Alba i ja kotrljamo se prema susretu dok Henry hoda uz nas. U radaonici je sve zeleno i bijelo. Namirišem deterdţent što me podsjeti na Ettu te je poţelim, no ona je u Meadowlarku; podignem pogled i ugledam Henryja koji je u liječničkom ogrtaču i s maskom na licu i zapitam se zašto smo tu, trebali bismo biti kod kuće, a onda mi se učini kao da Alba nadire, nasrće, te ne razmišljajući, stisnem pa ponavljamo to stalno iznova kao u igri, kao u pjesmi. Netko kaţe hej, gdje je tata? pogledam oko sebe, ali Henryja nema, ovdje ga nema nigdje te pomislim, do-vraga, ali ne, ne mislim to, ali Alba dolazi, ona dolazi, a onda ugledam Henryja, uleti mi u vidno polje, dezorijentiran i gol, ali ovdje, ovdje je! a Amit kaţe Sacre Dieul A onda Ah, evo glave te ja stisnem, a Albina glava izađe, spustim ruku kako bih joj
dotaknula glavu, njezinu njeţnu klisku vlaţnu baršunastu glavu i tiskam i tiskam te Alba ispade na Henryjeve ruke koje čekaju, netko kaţe Oh!, a ja sam prazna, oslobođena, začujem zvuk koji podsjeća na iglu gramofona namještenu u krivi utor stare gramofonske ploče, zatim Alba vrisne i odjednom je tu, netko je poloţi na moj trbuh, ja spustim pogled, a njezino lice, Albino lice, tako je ruţičasto i naborano, a kosa tako crna, oči slijepo traţe, ruke se pruţaju, Alba se podigne do mojih grudi,
zastane, iscrpljena naporom, samom činjenicom svega.
Henry se nagne iznad mene, dodirne joj čelo i kaţe: - Alba.
Poslije:
CLARE: Večer je Albinog prvog dana na Zemlji. Leţim na krevetu u bolničkoj sobi okruţena balonima, medvjedićima i cvijećem s Albom u naručju. Henry sjedi na dnu kreveta prekriţenih nogu i fotografira nas. Alba je upravo završila s podojem te s majušnih usana ispuhuje mjehure od kolostruma, a zatim zaspe, mekana topla vreća koţe i tekućine uz moju spavaćicu. Henry ispuca film i izvadi ga iz aparata.
- Hej - kaţem ja odjednom se sjetivši. - Kamo si otišao? U rađaonici?
Henry se nasmije. - Znaš, nadao sam se da nisi primijetila. Mislio sam da si moţda toliko zaokupljena...
- Gdje si bio?
- Lutao sam po mojoj staroj osnovnoj školi usred noći.
- Koliko dugo? - upitam.
- O, Boţe. Satima. Počinjalo je svitati kada sam otišao. Bila je zima, a oni su poprilično smanjili grijanje. Koliko me dugo nije bilo?
- Nisam sigurna. Moţda pet minuta?
Henry odmahne glavom. - Bio sam izvan sebe. Upravo sam te napustio, i beskorisno lutao po hodnicima Francisa Parkera... To je bilo tako... Osjećao sam se tako... - Henry se nasmiješi. - No ispalo je dobro, hmm? '
Nasmijem se. - Sve je dobro što se dobro svrši.
- Mudrije zboriš no što svjestan jesi. - Na vratima se začuje tiho kucanje; Henry kaţe: - Naprijed! - a u sobu uđe Richard i oklijevajući zastane. Henry se okrene i kaţe: - Tata... - a onda ustane, skoči s kreveta i kaţe: - Dođi, sjedni. - Richard nosi cvijeće i medvjedića kojeg Henry doda hrpi na prozorskoj dasci.
- Clare - kaţe Richard. - Ja... čestitam. - On se polako spusti na stolac pokraj kreveta.
- Hm, bi li je ţelio uzeti? - upita tiho Henry. Richard kimne, gledajući mene da vidi slaţem li se. Richard izgleda kao da danima nije spavao. Košulju bi mu trebalo izglačati, on smrdi po znoju i zadahu joda starog piva. Nasmiješim mu se, premda se pitam je li to baš dobra zamisao. Predam Albu Henryju koji je oprezno premjesti u Richardove nespretne ruke. Alba okrene svoje okruglo ruţičasto lice prema Richardovom dugačkom i neobrijanom, okrene se prema njegovim grudima i potraţi bradavicu. Trenutak poslije odustane i zijevne, a onda nastavi spavati. On se nasmiješi. Zaboravila sam kako Richardov smiješak moţe preobraziti njegovo lice.
- Prelijepa je - kaţe meni. I Henryju: - Liči na tvoju majku.
Henry kimne. - To je tvoj violinist, tata. - On se nasmiješi. - Preskočilo je jednu generaciju.
- Violinist? - Richard spusti pogled na usnulo dijete s crnom kosom, sićušnim rukama, u dubokom snu. Nitko nikada nije manje nalikovao koncertnom violinistu nego Alba u tom trenutku. - Violinist. - Odmahne glavom. - Ali kako... nije vaţno. Znači, ti si violinistica, jesi li, djevojčice mala? - Alba malčice izbaci jezik, a mi se svi nasmijemo.
- Kad bude dovoljno velika, trebat će joj učitelj -nabacim.
- Učitelj. Da... Nećeš je dati onim Suzuki idiotima, zar ne? - upita Richard.
Henry se nakašlje. - Nadali smo se, zapravo, da, ne budeš li imao pametnija posla...
Richard shvati. Zadovoljstvo je vidjeti ga kako shvaća, vidjeti ga kako mu postaje jasno da ga netko treba, da samo on svojoj jedinoj unuci moţe pruţiti ono što joj treba.
- Bit će mi posebno zadovoljstvo - kaţe on, a Albina se budućnost podastre pred njom poput crvena saga dokle god oko seţe.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

52 Re: Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena taj Uto Maj 15, 2012 10:25 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
utorak, 11. rujna 2001. (Clari je 30, Henryju 38 godina)
CLARE: Probudim se u 6.43, a Henry nije u krevetu. Ni Alba nije u svom krevetiću. Grudi me bole. Vagina me boli. Sve me boli. Vrlo oprezno siđem s kreveta i odem u kupaonicu. Polako prođem kroz hodnik i blagovaonicu. U dnevnoj sobi Henry sjedi na kauču s Albom u naručju, ne gledajući malu crno-bijelu televiziju čija je glasnoća veoma smanjena. Alba spava. Sjednem uz Henryja. Obgrli me jednom rukom.
- Kako to da si ustao? - upitam ga. - Mislila sam da si rekao da će se dogoditi tek za nekoliko sati? - Na televiziji se meteorolog smiješi i pokazuje satelitsku snimku Srednjeg zapada.
- Nisam mogao spavati - kaţe Henry. - Htio sam još neko vrijeme slušati svijet dok je normalan.
- Oh. - Naslonim glavu na Henryjevo rame i zatvorim oči. Kada ih opet otvorim, završava reklama za tvrtku koja proizvodi mobitele, a počinje reklama za flaširanu vodu. Henry mi preda Albu i ustane. Ĉujem kako priprema doručak. Alba se probudi, ja otkopčam spavaćicu i nahranim je. Bradavice me bole. Gledam televiziju. Plavokosi voditelj sa smiješkom mi nešto kaţe. On i druga voditeljica, Azijatkinja, smiju mi se i smiješe. U gradskoj vijećnici gradonačelnik Daley odgovara na pitanja. Ja zadrijemam. Alba sisa na meni, Henry unese pladanj s jajima, prepečencem i sokom od naranče. Ţelim kavu. Henry je svoju obzirno popio u kuhinji, ali ja je namirišem u njegovom dahu. Spusti pladanj na stolić i stavi mi tanjur u krilo. Jedem jaja dok Alba sisa. Henry prepečencem pokupi ţumanjak. Na televiziji hrpa djece kliţe preko trave kako bi pokazala djelotvornost nekog deterdţenta za rublje. Mi dovršavamo s jelom; i Alba završava s jelom. Podignem je da podrigne, a Henry odnese suđe u kuhinju. Vrati se, a ja mu dam Albu i uputim se prema kupaonici. Istuširam se. Voda je tako vruća daje gotovo ne mogu podnijeti, no boţanstveno djeluje na moje bolno tijelo. Udišem parni zrak, njeţno osušim koţu, utrljam balzam na usne, grudi, trbuh. Zrcalo je još uvijek zamagljeno pa se ne moram vidjeti. Počešljam kosu. Navučem hlače od trenirke i sportsku majicu. Osjećam se izobličenom, ispuhanom. Henry u dnevnoj sobi sjedi zatvorenih očiju, a Alba siše palac. Dok ponovno sjedam, Alba otvori oči i za-mjauče. Palac joj ispadne iz usta te ima zbunjen izraz na licu. Dţip vozi kroz pustinjski krajolik. Henry je is-ključio zvuk. Prstima protrlja oči. Ja ponovno zaspem.
Henry kaţe: - Probudi se, Clare. - Otvorim oči. Televizijska se slika trese. Gradska ulica. Nebo. Bijeli neboder u plamenu. Zrakoplov, nalik igrački, polako ulije
će u drugi bijeli toranj. Bukne bešumni plamen. Henry pojača zvuk. - 0, moj Boţe - kaţe glas na televiziji. -O, moj Boţe.
utorak, 11. lipnja 2002. (Clari je 31 godina)
CLARE: Crtam Albu. Albi je u ovom trenutku devet mjeseci i pet dana. Spava na leđima, na malom, svi-jetloplavom flanelastom pokrivaču, na kineskom oker i grimizno ljubičastom sagu na podu dnevne sobe. Upravo je završila podoj. Grudi su mi lagane, gotovo prazne. Alba je u tako dubokom snu da mi se čini posve normalnim da kroz straţnja vrata izađem u dvorište, prijeđem ga i dođem do ateljea.
Stojim koji minutu na ulazu udišući pomalo ustajao miris nekorištenog ateljea. Zatim prekapam po svom fasciklu, pronađem persimonom obojan papir koji izgleda kao neučinjena kravlja koţa, zgrabim nekoliko pastela i drugih potrepština, ploču za crtanje i izađem (samo s malim ubodom ţaljenja) kroz vrata i vratim se u kuću.
Kuća je vrlo tiha. Henry je na poslu (nadam se) te čujem perilicu kako brekće u podrumu. Klima-uređaj cvili. S Avenije Lincoln čuje se slabašna grmljavina prometa. Sjednem na sag pokraj Albe. Trapezoid sunčeve svjetlosti nekoliko je centimetara udaljen od njezinih punašnih noţica. Za pola će je sata pokriti.
Zakačim papir za dasku za crtanje i posloţim pastele pokraj mene na sagu. S olovkom u ruci proučavam svoju kći.
Alba čvrsto spava. Prsni joj se koš polako diţe i spušta, a ja čujem tihi groktaj koji proizvodi pri svakom izdisaju. Pitam se postaje li joj hladno. U kući je toplo ovog lipanjskog kasnog poslijepodneva, a Alba na sebi ima pelenu i ništa više. Malo se zarumenjela. Lijeva joj se ruka ritmički stišće i opušta. Moţda sanja glazbu.
Počnem u grubo crtati Albinu glavu koja je okrenuta prema meni. Zapravo ne razmišljam o tome. Ruka mi se kreće po papiru poput igle seizmografa biljeţeći Albin oblik dok ga upijam očima. Biljeţim kako joj vrat nestaje u naborima pod bradom, kako se mekani urezi ponad njezinih koljena lagano mijenjaju kada, jednom, udari nogom i ponovno se umiri. Moja olovka opisuje ispupčenost Albina puna trbuha koji zaranja na vrhu njezine pelene, nagle, uglate crte koja presijeca njezinu zaobljenost. Proučim papir, popravim ugao Albinih nogu, iznova nacrtam nabor na mjestu na kojoj se desna ruka spaja s trupom.
Počnem je pokrivati pastelama. Započnem skiciranjem najsvjetlijih mjesta u bijelom - dna njezina majušnog nosa, mjesta uz njezin lijevi bok, preko zglobova prstiju, njezine pelene, ruba njezina lijeva stopala. Potom, u grubo, nanesem sjenke tamnozelenom i ultra-marinom. Duboka sjena drţi se za Albin desni bok na mjestu gdje joj tijelo susreće pokrivač. Nalik je dubokoj i mirnoj vodi te je temeljito nanesem. Tada Alba na crteţu odjednom postane trodimenzionalna, odskoči sa stranice.
Koristim dvije ruţičaste pastele, svijetloruţičastu, nijansu unutrašnjosti školjke, i tamnoruţičastu koja me podsjeća na sirovu tunu. Brzim potezima napravim Albinu koţu. Kao da je Albina koţa bila skrivena u papiru, a ja skidam neku nevidljivu tvar koja ju je skrivala.
Preko pastelne koţe stavim hladnu ljubičastu za Albine uši, nos i usta (usta su joj lagano otvorena u majušno O). Njezina crna i obilna kosa postaje na papiru mješavina tamnoplave, crne i crvene. Pripazim na obrve koje toliko liče dlakavim gusjenicama koje su pronašle dom na Albinom licu.
Sada sunce pokriva Albu. Ona se promeškolji, stavi ručicu preko očiju i uzdahne. Na dnu papira napišem njezino ime, svoje ime i datum.
Crteţ je završen. Sluţit će kao podsjetnik - voljela sam te, napravila sam te i napravila sam ovo za tebe -dugo nakon što mene i Henryja, pa čak i Albe više ne bude. Govorit će napravili smo te i evo te, ovdje i sada.
Alba otvori oči i nasmiješi se.
TAJNA
nedjelja, 12. listopada 2003. (Clari su 32, Henryju 40 godina)
CLARE: Ovo je tajna: gdjekad mi je drago kad Henryja nema. Gdjekad uţivam biti sama. Gdjekad kasno noću hodam po kući i drhtim od zadovoljstva što ne govorim, ne dodirujem već samo hodam, sjedim ili se kupam. Gdjekad leţim na podu dnevne sobe i slušam Fleetwood Mac, Bangles, B-52's, Eagles, grupe koje Henry ne moţe podnijeti. Gdjekad odem u duge šetnje s Albom a da ne ostavim poruku u kojoj kaţem gdje sam. Gdjekad se nađem s Celiom na kavi pa razgovaramo o Henryju i Ingrid ili onome s kim Celia taj tjedan izlazi. Gdjekad se druţim s Charisse i Gomezom i ne razgovaramo o Henryju pa se uspijemo zabaviti. Jednom sam otišla u Michigan, a kad sam se vratila, Henryja još uvijek nije bilo te mu nikad nisam ni rekla da sam nekamo otišla. Gdjekad uzmem dadilju i odem u kino ili vozim bicikl bez svjetala po biciklističkim stazama uz plaţu Montrose nakon što padne mrak; kao da letim.
Gdjekad mi je drago kada nema Henryja, no uvijek mi je drago kada se vrati.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

53 Re: Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena taj Uto Maj 15, 2012 10:25 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
TEHNIĈKE POTEŠKOĆE
petak, 7. svibnja 2004. (Henryju je 40, Clari 32 godine)
HENRY: Na otvorenju smo Clarine izloţbe u čikaš-kom kulturnom centru. Radila je neprekidno godinu dana, gradila goleme, nezemaljske ptičje kosture od ţice, omatala ih prugama svijetlopropusnog papira, premazivala ih lakom dok nisu počeli propuštati svjetlo. Sada skulpture vise s visokog stropa ili čuče na podu. Neke su kinetičke, motorizirane; nekoliko ih maše krilima, a u uglu su dva kostura pijevaca koji uništavaju jedan drugoga. Ulazom dominira dva i pol metra visoki golub. Clare je iscrpljena i ekstatična. Odjevena je u jednostavnu crnu haljinu, kosa joj je visoko podignuta. Ljudi su joj donijeli cvijeće; u rukama joj je buket bijelih ruţa, pokraj knjige posjetitelja hrpa je u celofan umotanih buketa. Puno je ljudi. Ljudi kruţe, uzvikuju pred svakim djelom, izvijaju vratove unazad kako bi pogledali leteće ptice. Svi čestitaju Clari. Jutrošnji Tri
bune donio je blistavu kritiku. Svi su naši prijatelji tu, a Clarina je obitelj došla iz Michigana. Okruţili su Clare: Philip, Alicia, Mark, Sharon i njihova djeca, Nell i Etta. Charisse ih fotografira, a svi joj se nasmiješe. Kada nam, nekoliko tjedana poslije, da kopije slika, upast će mi u oči podočnjaci pod Clarinim očima i njezina mršavost.
Drţim Albu za ruku. Stojimo izvan gomile, uz straţnji zid. Alba ne moţe ništa vidjeti zato što su svi visoki te je podignem na ramena. Ona poskoči.
Clarina se obitelj raspršila, a njezina je galeristica predstavlja vrlo dobro odjevenom starijem paru. Alba kaţe: — Hoću mamu.
- Mama ima posla, Alba - kaţem ja. Mučno mi je. Sagnem se i poloţim Albu na pod. Ona podigne ruke. -Ne. Hoću mamu. - Ja sjednem na pod i stavim glavu među koljena. Moram pronaći mjesto gdje me nitko neće vidjeti. Alba me povuče za uho. - Nemoj, Alba - kaţem. Podignem pogled. Moj se otac probija kroz gomilu prema nama. - Hajde - kaţem Albi. Malko je gurnem. - Hajde djedu. -
Ona počne cmizdriti. - Ne vidim djeda. Hoću mamu. - Puţem prema tati. Udarim u nečiju nogu. Dok nestajem, čujem Albu kako viče: -Mama!
CLARE: Mnoštvo je ljudi. Svi se stišću uz mene smiješeći se. Smiješim se i ja njima. Izloţba izgleda odlično i gotova je, postavljena; tako sam sretna i tako umorna. Lice me boli od smješkanja. Svi koje poznajem su tu. Razgovaram s Celiom kad začujem komešanje u straţnjem dijelu galerije, a onda začujem Albu kako viče - Mama! - Gdje je Henry? Pokušavam se probiti kroz gomilu do Albe. Onda je ugledam: Richard ju je podigao. Ljudi se razmiču kako bi me propustili. Richard mi preda Albu. Ona zakači noge oko moga struka, zakopa lice u moje rame, rukama mi obujmi vrat. - Gdje je tata? - upitam je tiho. - Nestao - kaţe Alba.
MRTVA PRIRODA
nedjelja, 11. srpnja 2004. (Clari su 33, Henryju 41 godina)
CLARE: Henry spava na kuhinjskom podu pokriven masnicama i stvrdnutom krvlju. Ne ţelim ga ni pomaknuti ni probuditi. Sjedim neko vrijeme s njim na hladnom linoleumu. Na kraju ustanem i napravim kavu. Dok kava curi u posudu i taloţeći se ispušta male rasprskavajući oblačiće pare, Henry zacvili i stavi ruke preko očiju. Očito je da je pretučen. Jednom mu je oko zatvoreno od otekline. Krv je, čini se, iz njegova nosa. Ne vidim nikakve rane, samo blistavo ljubičaste modrice veličine šake po cijelom tijelu. Vrlo je mršav; vidim mu sve kralješke i rebra. Zdjelica mu strši, obrazi su mu upali. Kosa mu je narasla gotovo do ramena i prošarana je sjedinama. Na rukama i nogama ima posjekotina, a po cijelom tijelu ugriza kukaca. Vrlo je preplanuo i prljav, s crnilom pod noktima, prljavštinom koja se znojem uvukla u nabore njegove koţe. Miriše na travu, krv i
sol. Nakon što neko vrijeme sjedim s njim i gledam ga, odlučim ga probuditi. - Henry - kaţem vrlo njeţno -Probudi se, sada si doma... - Pomilujem ga po licu, a on otvori oko. Vidim da nije posve budan. - Clare - pro-mumlja. - Clare. - Suze mu poteku iz zdravog oka, trese se od jecaja te ga privučem u naručaj. Zaplačem. Henry je sklupčan u mom krilu, a mi se, tu na podu, zajedno tresemo, njišemo, njišemo, zajedno suzama izbacujemo naše olakšanje i tjeskobu.
četvrtak, 23. prosinca 2004. (Clari su 33, , Henryju 41 godina)
CLARE: Dan je prije Badnjaka. Henry je u Water Tower Placeu, vodi Albu da vidi Djeda Boţićnjaka u Marshall Field'su dok ja završavam kupovinu. Sada sam u kafiću u knjiţari Border's, pijem cappuccino za stolom pokraj prozora i odmaram noge na hrpi krcatih vrećica naslonjenih na moj stolac. S druge strane prozora dan iščezava, a sićušna bijela svjetla opisuju svako stablo. Kupci ţure tamo-amo po Aveniji Michigan, a ja čujem prigušenu zvonjavu Djeda Boţićnjaka Vojske spasa ispod mene. Vratim se u dućan traţeći Henryja i Albu, a netko me zazove. Prema meni ide Kendrick, a za njim njegova ţena Nancy, Colin i Nadia.
Na prvi pogled shvatim da su upravo izašli iz FAO Schwarza; imaju onaj rastrojen izraz roditelja koju su netom pobjegli iz pakla dućana igračaka. Nadia mi trkom priđe cičeći: - Teta Clare, teta Clare! Gdje je Alba? - Colin se stidljivo nasmiješi i ispruţi ruku da mi pokaţe kako ima maleno ţuto vučno vozilo. Ĉestitam mu i kaţem Nadiji da je Alba otišla vidjeti Djeda Boţićnjaka, a Nadia odgovori kako je ona već prošlog tjedna vidjela Djeda Boţićnjaka. - Sto si zaţeljela? - ispitujem. -Dečka - kaţe Nadia. Ima tri godine. Nasmiješim se Kendricku i Nancy. Kendrick ispod glasa kaţe nešto Nancy te ona reče: - Hajdemo, vojsko, moramo pronaći knjigu za tetu Silvie - te njih troje
odjure prema stolovima sa specijalnim ponudama. Kendrick pokaţe prazan stolac preko puta mene. - Smijem?
- Naravno.
Sjedne duboko uzdahnuvši. - Mrzim Boţić.
- I vi i Henry.
- Doista? Nisam to znao. - Kendrick se nasloni na prozor i zatvori oči. Upravo kada pomislim da je stvarno zaspao on ih otvori i kaţe: - Drţi li se Henry reţima lijekova?
- Hm, valjda. Hoću reći, što revnije moţe s obzirom da u je u posljednje vrijeme puno putovao kroz vrijeme.
Kendrick bubnja prstima po stolu. - Koliko je to puno?
- Svakih par dana.
Kendrick se doima bijesnim, - Zašto mi ne kaže takve stvari?
- Mislim da se boji da će vas uzrujati i da ćete odustati.
- On je jedini predmet mog ispitivanja koji moţe govoriti, a nikada mi ništa ne kaţe!
Nasmijem se. - Nisam jedina.
Kendrick kaţe: - Pokušavam se baviti znanošću. Mora mi reći kad nešto ne funkcionira. Inače svi samo gubimo vrijeme.
Kimnem. Vani je počelo snijeţiti.
- Clare?
- Hmm?
- Zašto me ne pustite da pogledam Albin DNA? Već sam stotinu puta vodila ovaj razgovor s Hen-
ryjem. - Zato što ćete prvo htjeti locirati sve markere na njezinim genima i to će biti u redu. No onda ćete me vi i Henry početi salijetati da vam dopustim da njoj iskušate lijekove i to neće biti u redu. Eto zašto.
- Ali ona je još jako mlada; ima bolje šanse da pozitivno odreagira na lijek.
- Rekla sam ne. Kada navrši osamnaest, moći će sama odlučiti. Do sada je sve što ste dali Henryju bila noćna mora. - Ne mogu pogledati Kendricka. Kaţem to mojim rukama koje su čvrsto prekriţene pod stolom.
- Ali moţda bismo mogli razviti gensku terapiju za nju...
- Ljudi su umrli od genske terapije.
Kendrick šuti. Razina buke u dućanu je silna. Onda iz graje začujem kako Alba zove - Mama! - Podignem pogled i ugledam je na Henryjevim ramenima rukama kako mu čvrsto stišće glavu. Oboje imaju kape od raku-nova krzna. Henry ugleda Kendricka i jedan kratak trenutak poprimi izraz straha te se upitam što mi sve taje ta dva muškarca. Onda se Henry nasmiješi i velikim ko-racima krene prema nama, dok Alba zadovoljno poskakuje iznad gomile. Kendrick ustane da ga pozdravi, a ja odbacim tu misao.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

54 Re: Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena taj Uto Maj 15, 2012 10:32 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
ROĐENDAN
srijeda, 24. svibnja 1989. (Henryju je 41, Clari 18 godina)
HENRY: Dođem k sebi muklo udarivši i otklizavši na boku preko bolno kratke trave na Livadi, završivši prljav i krvav pred Clarinim nogama. Ona sjedi na kamenu nedodirljivo besprijekorna u
bijeloj svilenoj haljini, bijelim čarapama i cipelama i kratkim bijelim rukavicama. - Bok, Henry - kaţe ona kao da sam navratio na čaj.
- Sto ima? - upitam ja. - Izgledaš kao da ideš na prvu pričest.
Clare se jako ispravi i kaţe: - Danas je 24. svibnja 1989.
Brzo razmislim. - Sretan rođendan. Imaš li moţda skriveno neko odijelo u Bee Gees stilu za mene? - Ne udostojivši se odgovora, Clare sklizne s kamena, rukom posegne iza njega i izvuče torbu za odijela. Zamahnuv-ši rukom povuče patent zatvarač i otkrije smoking, hlače i jednu od onih strahovito formalnih košulja za koje
su potrebni gumbi za manšete. Izvadi i kovčeg u kojem je donje rublje, široki pojas, leptir-mašna i gardenija. Ozbiljno sam uznemiren i neupozoren. Pomnjivo razmatram raspoloţive podatke. - Clare. Nećemo se danas vjenčati ili učiniti nešto bezumno poput toga, zar ne? Jer posve sigurno znam da nam je godišnjica u jesen. U listopadu. Krajem listopada.
Clare se okrene dok se oblačim. - Ţeliš reći da se ne sjećaš kad nam je godišnjica? Tipično muški.
Uzdahnem. - Dušo, ti znaš da znam, samo što trenutačno ne mogu to otkriti. Ali kako god. Sretan rođendan.
- Imam osamnaest godina,
- Isuse, doista. Kao da ti je jučer bilo šest.
Pomisao da sam nedavno posjetio neku drugu, mlađu ili stariju, Clare kao i uvijek pobudi Clarinu znatiţelju. - Jesi li me nedavno vidio kao šestogodišnjakinju?
- Pa, upravo sam leţao u krevetu s tobom dok si čitala Emmu. Imala si trideset tri godine. Ja ih trenutačno imam četrdeset jednu i u potpunosti ih osjećam. -Prstima začešljam kosu i rukom prođem preko kratke brade. - Oprosti, Clare. Bojim se da nisam u najboljem izdanju za tvoj
rođendan. - Zataknem gardeniju kroz rupicu na smokingu i počnem uvlačiti gumbe. - Kao šestogodišnjakinju vidio sam te prije dva tjedna. Nacrtala si mi patku.
Clare se zacrveni. Crvenilo se širi poput kapljica krvi u zdjeli mlijeka.
- Jesi li gladan? Priredila sam nam gozbu!
- Naravno da sam gladan. Izgladnio sam, ispijen i razmišljam o ljudoţderstvu.
- To još neće biti potrebno.
Nešto me u njezinu tonu presiječe. Događa se nešto za što ja ne znam, a Clare očekuje da znam. Ona praktički pjevuši od uzbuđenja. Razmislim o relativnim prednostima jednostavnog priznanja neznanja naspram nastavljanja pretvaranja. Odlučim kako ću neko vrijeme pustiti stvari takve kakve jesu. Clare rasprostre pokrivač koji će poslije završiti na našem krevetu. Oprezno sjednem na njega, a njegova me dobro poznata blijedozele-na boja umiri. Clare izvadi sendviče, male papirnate čaše, pribor za jelo, krekere, malenu staklenku kavijara iz supermarketa, kekse Thin Mint Girl Scout, jagode, bocu Caberneta s luksuznom etiketom, sirom Brie koji je, čini se, malo rastopljen i papirnate tanjure.
- Clare. Vino! Kavijar! - Impresioniran sam, no sve me to, na neki način, ne zabavlja. Doda mi Cabernet i vadičep. - Hm, ne znam jesam li ti to ikad spomenuo, ali ne bih smio piti. Naloţio mi doktor. - Clare se doima pokunjenom. - Ali jesti posve sigurno mogu... i mogu se pretvarati da pijem, ako bi to pomoglo. - Ne mogu se otresti osjećaja da se igramo mame i tate. - Nisam znao da piješ. Alkohol. Gotovo te nikad nisam vidio da ga piješ.
- Pa zapravo mi se ne sviđa, ali budući daje ovo vaţna prilika, pomislila sam da bi bilo lijepo imati vino. Šampanjac bi vjerojatno bio bolji, ali ovo je bilo u smočnici pa sam ga donijela.
Otvorim vino i svakome napunim malu čašu. Bez riječi nazdravimo jedno drugome. Pretvaram se da otpi-jam gutljaj iz svoje. Clare otpije gutljaj pa ga odlučno, ali bez oduševljenja proguta i kaţe: - Pa nije tako loše.
- To je boca vina od dvadesetak dolara.
- Oh. Onda je bilo divno.
- Clare. - Ona odmota sendviče od tamnog raţenog brašna koji su, izgleda, prepuni krastavaca. - Mrzim kad sam tup... hoću reći, očito ti je rođendan...
- Osamnaesti - sloţi se ona.
- Hm, dobro, kao prvo, uistinu mi je krivo što nemam dar za tebe... - Clare, iznenađena, podigne pogled te ja shvatim da je „toplo", da sam na dobrom tragu -ali znaš da nikad ne znam kad ću doći i da ne mogu ništa donijeti...
- Znam to. Ali, zar se ne sjećaš da smo sve razradili prošli put kad si bio ovdje; zato što je današnji dan zadnji na popisu, a ujedno je i moj rođendan. Zar se ne sjećaš? - Clare me vrlo napeto gleda kao da usredotočenost moţe premjestiti sjećanje iz njezine u moju glavu.
- Oh. Još nisam tamo bio. Hoću reći, taj je razgovor još uvijek u mojoj budućnosti. Pitam se zašto ti to onda nisam rekao? Ja na popisu imam još mnogo datuma. Je li danas uistinu zadnji dan? Znaš, za nekoliko godina srest ćemo se u sadašnjosti. Onda ćemo se vidjeti.
- Ali za mene je to dugo.
Uslijedi neugodna stanka. Ĉudno je pomisliti da sam upravo u Chicagu kao dvadestpetogodišnjak, da idem za svojim poslom posve nesvjestan Clarinog postojanja i što se toga tiče, posve nesvjestan svoje nazočnosti ovdje, na ovoj ljupkoj mičigenskoj livadi po divnom proljetnom danu koji je osamnaesta obljetnica njezina rođenja. Plastičnim noţevima stavljamo
kavijar na krekere Ritz. Jedno vrijeme mnogo je hrskanja i bjesomučnog gutanja sendviča. Ĉini se da je razgovor zaglibio. A onda se,
prvi put, zapitam je li Clare posve iskrena sa mnom, s obzirom da zna da sam na kliskom terenu s izjavama koje počinju „Ja nikada" budući da nikada nemam cjelokupni inventar moje prošlosti pri ruci, budući da je moja prošlost nezgodno spojena s mojom budućnošću. Prijeđemo na jagode.
- Clare. - Ona se neduţno nasmiješi. - Što smo točno odlučili zadnji put kad si me vidjela? Što smo planirali učiniti za toj rođendan?
Ona ponovno crveni. - Pa ovo - kaţe ona pokazujući piknik.
- A nešto drugo? Hoću reći, ovo je divno.
- Pa, jesmo. - Pretvorio sam se u uho zato što mislim da znam što slijedi.
-Da?
Clare je prilično ruţičasta ali ipak uspije zadrţati dostojanstven izgled dok kaţe: - Odlučili smo voditi ljubav.
- Ah. - Zapravo sam se uvijek pitao kakva je seksualna iskustva Clare imala prije 26. listopada 1991. kada smo se sreli u sadašnjosti. Unatoč nekim prilično zapanjujućim provokacijama s Clarine strane odbijao sam voditi ljubav s njom i proveo mnogo zabavnih sati čavrljajući s njom o ovome i onome pokušavajući istodobno ignorirati bolna ukrućenja. No danas je Clare zakonski, iako moţda ne i emocionalno, odrasla osoba, i ja sigurno, ne mogu odviše iskriviti njezin ţivot... to jest, dao sam joj prilično uvrnuto djetinjstvo samim tim što sam uopće bio u njemu. Koliko je djevojaka kojima se čovjek, koji će im na kraju postati muţ, u redovitim razmacima gol golcat pojavljuje pred očima? Clare me promatra dok temeljito mozgam o tome. Mislim na prvi put kad
sam vodio ljubav s Clare i pitam se je li to prvi put da je ona vodila ljubav sa mnom. Odlučim je to upitati kada se vratim u svoju sadašnjost. Clare u međuvremenu vraća stvari u košaru.
- Onda? Dovraga. - Da.
Clare je uzbuđena i uplašena. - Henry. Vodio si ljubav sa mnom puno puta...
- Puno, puno puta. Teško joj je to reći.
- Uvijek je divno - kaţem ja njoj. - To je najljepši dio mog ţivota. Bit ću vrlo njeţan. - Rekavši to osjetim odjednom nervozu. Osjećam se odgovornim, nespretnim i kao da me gleda mnogo ljudi, a svi su ti ljudi Clare. Nikada se u ţivotu nisam osjećao manje seksualnim. Dobro. Diši duboko. - Volim te.
Oboje ustanemo zanjihavši se malo na neravnoj površini pokrivača. Raširim ruke, a Clare mi uđe u zagrljaj. Stojimo nepomični, zagrljeni na livadi poput mladoţenje i mladenke na vrhu vjenčane torte. I na kraju krajeva, ovo je Clare koja dolazi mom četrdeset-jednogodišnjem biću gotovo onakva kakva je bila kada smo se sreli. Bez straha. Ona nagne glavu unazad. Ja svoju nagnem naprijed i poljubim je.
- Clare?
- Mmmm?
- Jesi li posve sigurna da smo sami?
- Svi osim Ette i Nell su u Kalamazoou.
- Zato što se osjećam kao da sam u Skrivenoj kameri.
- Paranoičan si. Vrlo ţalosno.
- Nema veze.
- Mogli bismo otići u moju sobu.
- Preopasno. Isuse, kao da sam u gimnaziji. -Što?
- Nema veze.
Clare se odmakne od mene i otvori patent zatvarač na svojoj haljini. Povuče je preko glave i baci na pokrivač sa zadivljujućom nebrigom. Izađe iz cipela i skine čarape. Otkopča grudnjak, odbaci ga i izvuče se iz gaćica. Stoji preda mnom posve gola. To je neka vrsta čuda: svi mali tragovi godina koje sam zavolio nestali su; trbuh joj je ravan, nema tragova trudnoćama koje će nam donijeti takvu tugu i takvu radost. Ova je Clare malo mršavija i mnogo poletnija od Clare koju volim u sadašnjosti. Ponovno postanem svjestan koliko nas je tuga svladala. No danas je sve to nekom čarolijom uklonjeno; danas nam je mogućnost radosti blizu. Kleknem, a Clare priđe i stane ispred mene. Na trenutak pritisnem lice o njezin trbuh, a onda podignem pogled; Clare se uzdiţe nada mnom, s rukama u mojoj kosi i plavim nebom bez oblaka oko nje.
Zbacim jaknu i odveţem kravatu. Clare klekne te skinemo gumbe vješto i usredotočeno poput bombaškog voda. Skinem hlače i donje rublje. Nemoguće je to ljupko učiniti. Pitam se kako muški striperi izlaze s tim na kraj. Ili jednostavno skakuću po pozornici s jednom nogom unutra, drugom nogom van? Clare se nasmije. -Nikad nisam vidjela kako se razodijevaš. Nije lijep prizor.
- Povrijedila si me. Dođi ovamo da ti izbrišem taj glupi smiješak s lica.
- Uh. - S ponosom mogu reći da sam u sljedećih petnaest minuta uklonio sve tragove superiornosti s Clarina lica. Naţalost, postaje sve napetija, sve više zauzima obrambeni stav. Za četrnaest godina i bog zna koliko sati i dana koje sam proveo sretno, tjeskobno, ţurno, tromo vodeći ljubav s Clare ovo mi je nešto posve novo. Ţelim da, ako je to uopće moguće, doţivi osjećaj čuda koji sam doţivio ja kad sam je sreo i kad smo vodili ljubav, kako sam (budalasto) mislio, prvi put. Sjednem dahćući. Clare sjedne također i rukama zaštitnički obavije koljena.
- Jesi li dobro?
- Bojim se.
- To je u redu. - Razmišljam. - Kunem ti se da ćeš me, kad se sljedeći put sretnemo, praktički silovati. Hoću reći, izrazito si darovita u ovome.
- Jesam?
- Sjajna si. - Prekapam po košari: čaše, vino, kondomi, ručnik. - Pametna cura. - Svakome natočim čašu vina. - Za djevičanstvo. Da svijeta i vijeka nam dostaje. Ispij. - Ona poslušno ispije vino popout djeteta koje uzima lijek. Ponovno joj napunim čašu i iskapim svoju.
- Ali ti ne bi smio piti.
- Ovo je vaţna prilika. Uzdravlje. - Clare ima oko pedeset pet kila, ali ovo su male čaše. - Još jednu.
- Još? Uspavat će me.
- Opustit će te. - Ona je iskapi. Zgnječimo šalice i bacimo ih u košaru. Legnem na leđa s rukama raširenim kao da se sunčam ili kao na raspelu. Clare se ispruţi pokraj mene. Primaknem je tako da leţimo na boku okrenuti jedno prema drugome. Kosa joj lijepa i dirljivo
pada preko ramena i grudi te po bilijunti put poţelim da sam slikar.
- Clare?
-Hmmm?
- Zamisli da si otvorena, prazna. Netko je izvadio sve tvoje unutarnje organe i ostavio samo završetke ţivaca. - Stavio sam vrh svog kaţiprsta na njezin klitoris.
- Jadna mala Clare, nema organa.
- Ali to je dobro zato što je unutra sav taj dodatni prostor. Pomisli što bi sve mogla staviti unutra da nemaš one blesave bubrege, ţeluce, gušterače i što li sve ne.
- Kao na primjer? - Vlaţna je. Odmaknem ruku i zubima paţljivo razderem paketić kondoma što je manevar koji godinama nisam izveo.
- Klokane. Tostere. Penise.
Clare uzme od mene kondom očaranom odbojnoš-ću. Leţi na leđima, odmota ga i pomiriše. - Bljak. Moramo li?
Iako često odbijam nešto reći Clari, rijetko joj uistinu laţem. Osjetim ubod krivnje dok govorim: - Naţalost, da. - Uzmem ga natrag od nje, ali umjesto da ga stavim, zaključim da zapravo trebamo kunilingus. Clare je u svojoj budućnosti ovisnica o oralnom seksu i preskočit će jednim skokom neboder i oprati suđe kada nije njezin red kako bi ga dobila. Da je kunilingus olimpijska disciplina ja bih, u to nema sumnje, osvojio medalju. Raširim je i stavim jezik na njezin klitoris.
- Oh, Boţe - kaţe Clare tihim glasom. - Isuse.
- Bez vike - upozorim je. Ĉak će i Etta i Nell doći na livadu da provjere što ne valja da si Clare daje maha.
U sljedećih petnaest minuta spuštam Clare nekoliko prečki na evolucijskim ljestvama sve dok se ne svede, manje-više, na limbičku jezgru i nekoliko perifernih dijelova moţdane kore. Navučem kondom i polako, oprezno kliznem u Clare zamišljajući kako se nešto kida, a krv u slapovima curi oko mene. Oči su joj zatvorene te isprava pomislim kako čak nije ni svjesna da sam doista u njoj, iako sam točno iznad nje, no onda otvori oči i nasmiješi se, slavodobitno i blaţeno.
Uspijem svršiti prilično brzo; Clare me gleda, usredotočujući se, a kada svršim na licu joj se ukaţe iznenađenje. Kako čudno. Kakve smo čudne ţivotinje. Srušim se na nju. Kupamo se u znoju. Osjećam kako joj lupa srce. Ili je to moţda moje.
Oprezno se izvučem i skinem kondom. Leţimo jedno pokraj drugoga i gledamo veoma plavo nebo. Vjetar u travi proizvodi zvuk mora. Pogledam Clare. Izgleda pomalo ošamućena.
- Hej, Clare,
- Hej - kaţe ona slabašno. -Je li boljelo?
-Da.
- Je li ti se svidjelo?
- O, da! - kaţe ona i počne plakati. Sjednemo te je neko vrijeme drţim u zagrljaju. Drhti.
- Clare. Clare, što je?
Ne mogu isprve razaznati njezin odgovor, a onda: -Odlaziš. Sada te neću vidjeti godinama.
- Samo dvije godine. Dvije godine i nekoliko mjeseci. - Tiha je. - Oh, Clare, Oprosti. Ne mogu si pomoći. I čudno je jer sam leţao razmišljajući kakvo je blaţenstvo
bio današnji dan. Voditi ljubav tu s tobom, a ne biti u bijegu pred nasilnicima, smrzavati se u nekom štaglju ili raditi neko od onih sranja s kojima moram izaći na kraj. A kada se vratim, bit ću s tobom. A današnji je dan divan. - Ona se malo nasmiješi. Poljubim je.
- Kako to da ja uvijek moram čekati?
- Zato što imaš savršenu DNA i letiš kroz vrijeme kao vrući krumpir. Osim toga, strpljenje je vrlina. -Clare me lagano udari šakama po grudima. - Osim toga, poznaješ me cijeli ţivot, dok sam ja tebe upoznao kad mi je bilo dvadeset osam godina. I tako sam sve te godine prije no što smo se upoznali proveo....
- Seveći druge ţene.
- Pa, da. Ali, bez mog znanja, sve je to bila samo vjeţba za trenutak kad te sretnem. I vrlo je samotničko i čudno. Ako mi ne vjeruješ, isprobaj sama. Ja nikada neću saznati. Drugačije je kad ti nije stalo.
- Ne ţelim nikoga drugog.
- Dobro.
- Henry, samo mi natukni. Gdje ţiviš? Gdje ćemo se upoznati? Koji dan?
- Samo jedno. Chicago.
- Daj mi još.
- Imaj vjere. Sve je tu, pred tobom. -Jesmo li sretni?
- Cesto smo ludi od sreće. Vrlo smo i nesretni zbog razloga protiv kojih ni ti ni ja ne moţemo ništa. Kao primjerice, razdvojenosti.
- Znači, svo vrijeme koje si tu nisi sa mnom onda?
- Pa, ne baš. Moţe me ne biti deset minuta. Ili deset dana. Nema pravila. To je razlog zbog kojega je tebi
teško. Osim toga, katkada se nađem u opasnoj situaciji i vratim ti se slomljen i u strašnom stanju pa se brineš zbog mene kad me nema. Kao da se udaš za policajca. - Iscrpljen sam. Pitam se koliko mi je zapravo godina u stvarnom ţivotu. Po kalendaru imam četrdeset jednu, ali sa svim tim dolascima i odlascima moţda mi je zapravo četrdeset pet ili šest. Ili moţda trideset devet. Tko zna? Ima nešto što joj moram reći; što je to bilo?
- Clare?
- Henry.
- Kad me opet vidiš, nemoj zaboraviti da ja tebe neću poznavati; nemoj se uzrujati kada me ugledaš, a ja se prema tebi budem ponašao kao prema potpunom strancu, jer ćeš ti meni biti nešto posve novo. I molim te, nemoj mi odmah raznijeti mozak sa svim. Imaj milosti, Clare.
- Hoću! Oh, Henry, ostani!
- Psst, bit ću s tobom. - Ponovno legnemo. Iscrpljenost me proţme. Nestat ću za minutu.
- Volim te, Henry. Hvala ti na... rođendanskom daru.
- Volim te, Clare. Budi dobra. Nema me.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

55 Re: Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena taj Uto Maj 15, 2012 10:34 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
TAJNA
četvrtak, 10. veljače 2005. (Clari su 33, Henry ju 41 godina)
CLARE: Ĉetvrtak je popodne, a ja u atelju izrađujem svijetloţuti kozo papir. Henryja nema već dvadeset četiri sata; ja sam, kao i inače, razapeta između opsesiv-nog razmišljanja o tome u kojem bi vremenu i gdje mogao biti, ljutnje što nije tu i zabrinutosti kada će se vratiti. To ne pomaţe mojoj koncentraciji te uništim mnogo listova; zbacim ih sa sua* natrag u korito. Na kraju napravim stanku i natočim si šalicu kave. U ateljeu je hladno, a voda u koritu bi trebala biti hladna, premda sam je malo zagrijala kako bih sačuvala ruke od pucanja. Ovijem ruke oko keramičke šalice. Iz nje se podiţe para. Stavim lice iznad nje, udahnem vlagu i miris kave. A onda, o hvala ti, Boţe, začujem Henryja kako zviţdi dok stazom kroz vrt ide prema ateljeu. Lupne vizmama o pod kako bi otresao snijeg i zbaci kaput. Izgleda divno, uistinu sretno. Otkucaji srca mi se ubrzaju te impulzivno pretpostavim: - 24. svibnja 1989.?
- Da, o, da! - Henry me podigne zajedno s mokrom pregačom, gumenim čizmama i ostalim i zavrti. Sada se smijem, oboje se smijemo. Henry sije od ushita. - Zašto mi nisi rekla} Sve sam se ove godine brinuo bez potrebe. Lajavice! Namigušo! - Ugrize me za vrat i poš-kaklje.
- Ali nisi znao pa ti nisam mogla reći.
- Oh. Dobro. Boţe moj, nevjerojatna si. - Sjednemo na stari prljavi kauč. - Moţemo li ovdje pojačati grijanje?
- Naravno. - Henry poskoči i okrene termostat. -Koliko me dugo nije bilo?
- Gotovo cijeli dan.
Henry uzdahne. - Je li vrijedilo? Dan zabrinutosti u zamjenu za nekoliko uistinu divnih sati?
- Da. To mi je bio jedan od najboljih dana u ţivotu. - Tiha sam dok ga se prisjećam. Cesto se sjetim Hen-ryjeva lica iznad mene okruţenog plavim nebom i osjećaja da sam njim proţeta. Mislim o tome kada ga nema i kada mi je teško zaspati.
- Reci mi...
- Mmmm? - Omotani smo jedno oko drugog kako bismo se ugrijali i umirili.
- Sto se dogodilo nakon što sam otišao?
- Sve sam pokupila, više-manje se upristojila i vratila se u kuću. Popela sam se na gornji kat a da ni na koga nisam naletjela i okupala se. Nakon nekog vremena Etta je počela lupati na vrata i htjela znati zašto sam u kadi usred dana te sam se morala pretvarati da sam bolesna. A na neki način sam i bila bolesna... provela sam ljeto besposličareći. Puno sam spavala. Na neki sam se način okrenula prema sebi. Neko sam vrijeme provela na livadi nadajući da bi se mogao pojaviti. Pisala sam ti pisma. Spalila ih. Neko vrijeme nisam jela pa me mama odvukla psihijatru, a onda sam ponovno počela jesti. Krajem kolovoza roditelji su me obavijestili da ako ne „ţivnem", neću te
jeseni otići na faks pa sam odmah ţivnula jer mi je jedini cilj bio otići u Chicago. A fakultet je bio dobar; nov. Imala sam stan, zavoljela sam grad. Imala sam nešto o čemu sam mogla misliti osim o tome kako nemam pojma gdje si niti kako ću te naći. Kada sam napokon naletjela na tebe, išlo mi je dosta dobro; sviđalo mi se to što sam radila; imala sam prijatelje, poprilično su me pozivali van... -Oh?
- Jasno.
- Jesi li išla? Vani?
- Pa, da. Jesam. U svrhu istraţivanja... a i zato što bih tu i tamo poludjela pri pomisli da ti negdje, ništa ne znajući, izlaziš s drugim ţenama. Ali, sve je to bila neka vrsta crne komedije. Izašla bih s nekim posve simpatičnim, dragim mladim umjetnikom i cijelu večer mislila kako je to dosadno i uzaludno i pogledavala na sat. Prestala sam nakon petog jer sam shvatila da stvarno naljutim te frajere. Netko je po faksu proširio glasinu da sam lezbijka pa me zapljusnuo val poziva od strane djevojaka.
- Mogao bih te zamisliti kao lezbijku.
- Da; budi pristojan ili ću se preobratiti.
- Ja sam uvijek ţelio biti lezbijka. - Henry izgleda sanjivo, teških kapaka; nije pošteno kad sam ja napeta i
spremna ga zaskočiti. On zijevne. - Ah, ništa od toga u ovom ţivotu. Previše kirurgije.
U glavi čujem glas oca Comptona iza rešetki ispov-jedaonice koji me tiho pita ţelim li još nešto ispovjediti. Ne, kaţem mu odlučno. Ne, nemam. To je bila pogreška. Bila sam pijana pa se to ne broji. Dobri svećenik uzdahne i navuče zavjesu. Kraj ispovijedi. Moja je pokora lagati Henryju, izostavljajući, do smrti. Pogledam ga, onako sretno postprandijalnog, sitog šarma mojeg mlađeg
ja, a slika usnulog Gomeza, Gomezove sobe na jutarnjem svjetlu pojavi se na trenutak u kazalištu mojih misli. Bila je to greška, Henry, kaţem mu u tišini. Ĉekala sam i usput se okrznula. Reci mu, kaţe otac Compton ili netko u mojoj glavi. Ne mogu, odvratim. Mrzit će me.
- Hej - kaţe Henry njeţno. - Gdje si?
- Razmišljam.
- Izgledaš tuţno.
- Brine li te katkad da se sve uistinu odlično već dogodilo?
- Ne. Ma na neki način, ali ne tako. Ja se još uvijek krećem kroz vrijeme kojeg se ti prisjećaš te za mene ono nije nestalo. Brine me da ne obraćamo dovoljno pozornosti ovome tu i sada. To jest, putovanje kroz vrijeme je izmijenjeno stanje pa sam... kad sam tamo, svjesniji, i čini mi se na neki način vaţnim, a ponekad mislim da bi, kad bih samo mogao biti tako svjestan ovdje i sada, sve bilo savršeno. No u posljednje je vrijeme bilo divnih stvari. - On se nasmiješi onim svojim lijepim, iskrivljenim, blistavim i posve neduţnim smiješkom, a ja dopustim mom osjećaju krivnje da popusti, da se vrati u kutijicu u kojoj ga čuvam zguţvanog poput padobrana.
-Alba.
- Alba je savršena. Ti si savršena. Hoću reći, koliko god te tamo volim, zajednički ţivot, poznavanje jedno drugog...
- U dobru i zlu...
- To što ima loših trenutaka čini sve stvarnijim. A ja ţelim stvarnost.
Reci mu, reci mu.
- Ĉak i stvarnost moţe biti prilično nestvarna... -Ako mu hoću reći, sada je trenutak. On čeka. Ja jednostavno... ne mogu.
- Clare? - jadno se osjećajući, gledam ga poput djeteta uhvaćenog u sloţenoj laţi, a onda, gotovo nečujno, kaţem.
- Spavala sam s nekim. - Henryjevo je lice ukočeno, u nevjerici.
- S kim? - upita me ne gledajući me.
- S Gomezom.
- Zašto? - Henry nepomično očekuje udarac.
- Bila sam pijana. Bili smo na nekoj zabavi, a Cha-risse je bila u Bostonu...
- Ĉekaj sekundu. Kad je to bilo?
- 1990.
On se počne smijati. - Oh, Boţe, Clare, dovraga, ne čini mi to. 1990. Isuse, mislio sam da mi govoriš o nečemu što se dogodilo, recimo, prošlog tjedna. - Slabašno se nasmiješim. On kaţe: - Nisam, naravno, presretan zbog toga, ali budući da sam ti upravo rekao da odeš i eksperimentiraš... ne znam. - Postaje nemiran. Ustane i počne koračati tamo-amo po ateljeu. Ne mogu vjerovati. Petnaest sam godina bila paralizirana od straha, straha da će Gomez nešto reći, učiniti u svom bešćutnom stilu, a Henryja nije briga. Ili je?
- Kako je bilo? - upita on prilično nehajno okrenut mi leđima dok petlja oko aparata za kavu.
Pomnjivo biram riječi. - Drugačije. Hoću reći, ne ţeleći biti prekritična prema Gomezu...
- Oh, samo daj.
- Bilo je kao da sam dućan porculana koji se pokušava riješiti bika.
- On je veći od mene. - Henry to ustvrdi kao činjenicu.
- Ne znam kako je sada, ali onda uopće nije bio suptilan. Pušio je dok me jebao. - Henry se lecne. Ustanem i priđem mu. - Oprosti. Bila je to greška. - On me privuče k sebi, a ja mu tiho kaţem u
ovratnik. - Vrlo sam strpljivo čekala... - ali onda ne mogu dalje. Henry me pogladi po kosi. - U redu je, Clare - kaţe. - Nije tako strašno. - Pitam se uspoređuje li Clare koju je upravo vidio 1989. s dvoličnom Clare u njegovom zagrljaju, a on kao da mi čita misli kaţe: — Ima li još iznenađenja?
- To je to.
- Isuse, doista znaš čuvati tajnu. - Pogledam Henryja, on zuri u mene, a ja znam da sam se na neki način za njega promijenila.
- Na neki sam način bolje razumjela... više cijenila...
- Pokušavaš mi reći da nisam nastradao u usporedbi?
- Da. - Poljubim ga nesigurno, a nakon trenutka oklijevanja Henry mi počne odvraćati poljupce i nedugo zatim na putu smo da nam opet bude dobro. I više nego dobro. Rekla sam mu i to je bilo u redu i on me još uvijek voli. Cijelo mi je tijelo lakše i uzdahnem, napokon, s dobrim osjećajem koje donosi ispovijed i to još
bez pokore, nijedne Zdravomarije ni Očenaša. Ĉini mi se kao da sam bez ijedne ogrebotine izašla iz totalno uništenog auta. Negdje tamo Henry i ja vodimo ljubav na zelenom pokrivaču na livadi, a Gomez me sanjivo gleda i pruţa svoje goleme ruke prema meni i sve, sve se događa sada, ali je, kao i obično, prekasno da se išta promijeni, a Henry i ja rastvorimo jedno drugoga na kauču u ateljeu poput nove novcate, nikad prije iskušane bombonijere i nije kasno, barem ne još.
subota, 14. travnja 1990. (Clarije 18 godina) (6.43)
CLARE: Otvorim oči i ne znam gdje sam. Miris cigareta. Sjena ţaluzina preko napuknutog ţutog zida. Okrenem glavu, a pokraj mene, u svojem krevetu, spava Gomez. Odjednom se sjetim pa me obuzme panika.
Henry. Henry će me ubiti. Charisse će me mrziti. Sjednem. Gomezova je soba ruina prepunjenih pepeljara, odjeće, pravnih udţbenika, novina, prljavog posuđa. Moja odjeća leţi u maloj izdajničkoj hrpi na podu.
Gomez divno spava. Izgleda spokojno, ne kao frajer koji je upravo prevario curu s njezinom najboljom prijateljicom. Njegova je plava kosa neukroćena, a ne, kao inače, posve pod nadzorom. Izgleda kao pretjerano velik dječak iscrpljen od odviše dječačkih igara.
U glavi mi bubnja. Unutarnji organi kao da su mi pretučeni. Nesigurno ustanem i hodnikom odem do kupaonice koja je tamna, vlaţna, prepuna plijesni, brijaćeg pribora i vlaţnih ručnika. Našavši se u kupaonici nisam više sigurna što sam htjela: popiškim se, umijem
komadićem tvrdog, kalavog sapuna i pogledam se u zrcalo da vidim izgledam li išta drugačije, da vidim hoće li Henry shvatiti kad me pogleda... izgledam kao da mi je mučno, no inače izgledam upravo onako kako izgledam u sedam ujutro.
Kuća je tiha. Negdje u blizini kuca sat. Gomez dijeli kuću s dva druga momka, prijatelja koji kao i on studiraju pravo na Northwesternu. Ne ţelim na nekoga naletjeti. Vratim se u Gomezovu sobu i sjednem na krevet.
- Dobro jutro. - Gomez mi se nasmiješi i pruţi ruku prema meni. Ja ustuknem i briznem u plač. - Ups. Mačkice! Clare, dušo, hej, hej... - On se ţurno podigne te mu ubrzo plačem u zagrljaju. Mislim na sve one trenutke kada sam plakala na Henryjevom ramenu. Gdje si} pitam se u očaju. Trebam te, ovdje i sada. Gomez stalno iznova ponavlja moje ime. Sto radim tu bez odjeće, zašto plačem u zagrljaju podjednako golog Gomeza? On pruţi ruku i doda mi kutiju papirnatih rupčića, a ja ispušem nos, obrišem oči i uputim mu pogled bezuvjetnog očaja. On mi uzvrati zbunjenim pogledom.
- Je li sad dobro?
Ne. Kako moţe biti dobro? - Da. -Stoje?
Slegnem ramenima. Gomez prijeđe na unakrsno ispitivanje krhkog svjedoka.
- Clare, jesi li ikada prije seksala? - Ja kimnem. -Radi li se o Charisse? Osjećaš li se loše zbog Charisse? - Ja kimnem. - Jesam li učinio nešto loše? - Odmahnem glavom. - Clare, tko je Henry? - S nevjericom se zapiljim u njega razjapljenih usta.
- Kako znaš?... - Evo, učinila sam to. Sranje. Kuč-kin sine!
Gomez se nagne, dohvati cigarete s noćnog stolića i zapali jednu. Zamahne šibicu i duboko uvuče dim. S cigaretom u ruci Gomez se čini... odjevenijim, iako nije. Bez riječi mi ponudi jednu, a ja je prihvatim, premda ne pušim. To se jednostavno čini ispravnim, a tako kupujem i vrijeme dok razmislim što ću reći. Zapali mije, ustane, prekapa po ormaru, pronađe plavi kupaći ogrtač koji ne izgleda baš čisto i doda mi ga. Obučem ga; golem je. Sjednem na krevet, pušim i gledam kako Go-mez oblači traperice. Ĉak i u mom jadu zapazim da je Gomez lijep, visok, širok i... velik, posve drugačiji tip ljepote od Henryjeve gipke panterske neobuzdanosti. Istog se trenutka uţasno osjećam zbog uspoređivanja. Gomez poloţi pepeljaru do mene, sjedne na krevet i pogleda me.
- U snu si se obraćala nekome tko se zove Henry. Dovraga. Dovraga. - Što sam rekla?
- Uglavnom si samo ponavljala Henry, Henry, kao da nekoga dozivaš. I oprosti. Jednom si rekla i nisi bio tu kao da si uistinu ljuta. Tko je Henry?
- Henry je moj ljubavnik.
- Clare, ti nemaš ljubavnika. Charisse i ja smo te posljednjih šest mjeseci viđali gotovo svakog dana; nikada nisi ni sa kim izašla niti te ikada itko nazvao.
- Henry mi je ljubavnik. Otišao je na neko vrijeme i vratit će se u jesen 1991.
- Gdje je? - Negdje blizu.
- Ne znam. - Gomez misli da izmišljam. Iz nekog sam razloga odlučna u namjeri da ga natjeram da mi
povjeruje. Zgrabim torbicu, otvorim novčanik i pokaţem Gomezu Henryjevu sliku. On je pozorno prouči.
- Vidio sam ovog tipa. Zapravo nisam; vidio sam nekoga tko mu jako liči. Ovaj je tip prestar da bi se radilo o istoj osobi. No i taj se tip zvao Henry.
Srce mi udara kao ludo. Pokušavam izgledati nehajno dok mu postavljam pitanje: - Gdje si ga vidio?
- U klubovima. Uglavnom u Exitu i Smart Baru. Ali ne mogu zamisliti da je on taj; on je manijak. Kaos prati svaki njegov pokret. Alkoholičar je i jednostavno je... ne znam, uistinu je grub sa ţenama. Ili sam barem tako čuo.
- Nasilan? - Ne mogu zamisliti Henryja kako udara ţenu.
- Ne. Ne znam.
- Kako se preziva?
- Ne znam. Slušaj, mačkice, taj bi te tip saţvakao i ispljunuo... on nipošto nije ono što ti treba.
Ja se nasmiješim. On je točno ono što trebam, ali znam da je uzaludno dati se u potjeru za njim po klubovima. - Sto ja trebam?
- Mene. Osim što ti izgleda to ne misliš.
- Ti imaš Charisse. Zašto ti ja trebam?
- Jednostavno te ţelim. Ne znam zašto.
- Jesi li mormon ili nešto slično?
Gomez vrlo ozbiljno kaţe: - Clare, ja... vidi, Clare...
- Nemoj to reći.
- Doista, ja...
- Ne. Ne ţelim znati. - Ustanem, ugasim cigaretu i počnem se oblačiti. Gomez sjedi vrlo mirno i gleda me kako se odijevam. Osjećam se bljutavo, prljavo i odvratno dok navlačim na sebe haljinu sa sinoćnje zabave pred njim, ali pokušavam to ne pokazati. Ne mogu zakopčati patent zatvarač na leđima te mi Gomez mrko pomogne.
- Clare, nemoj se ljutiti.
- Ne ljutim se na tebe. Ljutim se na sebe.
- Taj tip mora biti stvarno nešto kad moţe otići od djevojke poput tebe i očekivati da ćeš ga dvije godine čekati.
Nasmiješim se Gomezu. - Nevjerojatan je. - Vidim da sam povrijedila Gomezove osjećaje. - Da sam slobodna, da si ti slobodan... - Gomez odmahne glavom, i prije no što se uspijem snaći, poljubi me. Uzvratim mu poljubac i na jedan se trenutak upitam... - Sada moram ići, Gomez.
On kimne.
Ja odem.
petak, 27. travnja 1990. (Henryju je 26 godina)
HENRY: Ingrid i ja smo u Riviera Theateru i bezumno plešemo uz milozvučne zvukove glazbe Iggyja Popa. Ingrid i ja smo zajedno najsretniji kad plešemo ili se jebemo ili radimo nešto što uključuje tjelesnu aktivnost bez razgovora. Trenutačno smo u devetom nebu. Vrlo smo blizu pozornice, a gospodin Pop tjera sve nas u kompaktnu loptu manične energije. Jednom sam rekao
Ingi da pleše kao Njemica i to joj se nije svidjelo, ali je istina: pleše ozbiljno kao da su ţivoti neizvjesni, kao da precizan ples moţe spasiti gladnu djecu u Indiji. To je divno. Iggster pjevucka: Calling Sister Midnight: well,
429
I'm an idiot for you..., a ja točno znam kako se osjeća. U trenucima poput ovog, vidim smisao mene i Ingrid. Izgarajući i šibajući probijamo se kroz Lust for Life, China Doll, Funtime. Ingrid i ja dobili smo takvu brzinu da moţemo lansirati misiju na Pluton, a ja imam onaj čudan snaţan osjećaj i čvrsto uvjerenje da bih to mogao, da bih mogao biti tu i biti savršeno zadovoljan. Ingrid se znoji. Njezina bijela majica zalijepljena joj je za tijelo na zanimljiv i estetski dopadljiv način, a ja razmo-trim mogućnost da joj je skinem, ali se obuzdam zato što nema grudnjaka i nikada neću čuti kraj. Plešemo. Ig-gy Pop pjeva, no, naţalost, nakon tri bisa koncert neizbjeţno završi. Izvrsno se osjećam. Dok izlazimo s našim oduševljenim i uzbuđenim kolegama posjetiteljima, pitam se što bismo sada. Ingrid ode i stane u dugačak red pred ţenskim WC-om, a ja je čekam vani na Broad-wayu. Gledam yuppija u BMW-u koji se prepire s klincem koji dovozi i odvozi aute zbog nedopuštenog parkirnog mjesta kada mi priđe neki golemi plavokosi tip.
- Henry? - upita on. Pitam se hoće li mi upravo biti uručen poziv na sud ili nešto slično.
-Da?
- Pozdravlja te Clare. - Tko je, dovraga, Clare?
- Oprosti, krivo. - Ingrid mi priđe; ponovno izgleda kao inače, kao Bondova djevojka. Ona odmjeri tipa koji je prilično dobar primjerak frajerštine. Jednu ruku prebacim preko nje.
Tip se nasmiješi. - Oprosti. Mora da imaš dvojnika. -Srce mi se stisne; događa se nešto što ne shvaćam, malo moje budućnosti prokapava u sadašnjost, no sada nije trenutak za istragu. Doima se zadovoljnim, ispriča se i ode.
- Što je bilo? - kaţe Ingrid.
- Rekao bih kako je pomislio da sam netko drugi. -Slegnem ramenima. Ingrid izgleda zabrinuto. Ĉini se da Ingrid zabrinjava gotovo sve u vezi sa mnom te se na to ni ne obazrem. - Hej, Ing, što ćemo sada? - Preska-kivao bih visoke zgrade u jednom skoku.
- Otići u moj stan?
- Sjajno. - Stanemo pred Margie's Candies po sladoled, a brzo nakon toga u autu pjevušimo: / scream, you scream, we all scream for ice cream i smijemo se poput poremećene djece. Poslije, u krevetu s Ingrid, upitam se tko je Clare, no onda zaključim kako na to vjerojatno nema odgovora te na to zaboravim.
petak, 18. veljače 2005. (Henryjuje 41, Clari 33 godine)
HENRY: Vodim Charisse na operu. Na programu su Tristan i Izolda. To što sam tu s Charisse, a ne Ĉlare, povezano je s Clarinom krajnjom averzijom prema Wag-neru. Ni ja nisam neki veliki vagnerijanac, ali imamo pretplatu pa ću je radije iskoristiti. Razgovarali smo o ovome jedne večeri kod Charisse i Gomeza, a Charisse je sjetno rekla kako nikada nije bila u operi. Posljedica svega toga je da Charisse i ja izlazimo iz taksija ispred Lyric Opere, a Clare doma čuva Albu i igra Scrabble s Aliciom koja nam je ovaj tjedan u posjetu.
Nisam istinski raspoloţen za ovo. Kada sam se zaustavio pred njihovom kućom kako bih pokupio Charisse, Gomez mi je namignuo i na svom najboljem bezveznom roditeljskom rekao: - Nemoj da ostane predugo vani, sine!- Ne mogu se sjetiti kad smo Charisse i ja
zadnji put učinili nešto sami. Sviđa mi se Charisse, vrlo mi se sviđa, ali nemam joj mnogo toga reći.
Vodim Charisse kroz guţvu. Ona se kreće polako, upija blistavo predvorje, mramorne široke i visoke galerije pune elegantno neupadljivih bogatih ljudi i studenata s laţnim krznom i probijenim nosovima. Charisse se smiješi prodavačima libretta, dvojici muškarca u smokinzima koji stoje na ulazu u predvorje i u dvogla-su pjevaju: „Libretto! Libretto! Kupite libretto." Nema nikoga koga poznajem. Vagnerijanci su zelene beretke među ljubiteljima opere; načinjeni su od krućeg materijala i svi se međusobno poznaju. Mnogi ljube zrak dok se Charisse i ja penjemo do mezzanina.
Clare i ja imamo privatnu loţu; to je jedan od naših hirova. Povučem zavjesu, Charisse uđe i kaţe - Oh! -Skinem joj kaput i prebacim ga preko stolca, a onda isto napravim i sa svojim. Smjestimo se. Charisse prekriţi noge u gleţnjevima i ruke u krilu. Njezina crna kosa svjetluca na prigušenom blagom svjetlu, a s tamnim niţem i dramatičnim očima Charisse je poput nekog prekrasnog i razuzdanog dotjeranog djeteta kojem su dopustili da do kasna ostane s odraslima. Ona sjedi i upija ljepotu zdanja. Bogato ukrašeni zlatnozeleni zastor koji zaklanja pozornicu, nabore slapova gipsa koji uokviruju svaki luk i kupolu, uzbuđeni mrmor gomile. Svjetla se ugase, a Charisse mi se široko osmjehne. Zastor se podigne, mi smo na čamcu, a Izolda pjeva. Naslonim se na naslon svog stolca i izgubim u struji njezina glasa.
Poslije četiri sata, jednog ljubavnog napitka i neprekinutog pljeska, okrenem se prema Charisse. - Onda, kako ti se svidjelo?
Ona se nasmiješi. - Budalasto, zar ne? Ali zbog pjevanja nije bilo budalasto.
Pridrţim joj kaput, a ona pipajući potraţi rukav; nađe ga i nabaci kaput. - Budalasto? - Valjda. No spreman sam praviti se da je Jane Egland mlada i lijepa, a ne sto trideset kila teška krava zato što ima glas Euterpe.
- Euterpe?
- Muze glazbe. - Priključimo se struji prezasićenih slušača koji izlaze. Dolje se izlijemo na hladnoću. Odvedem nas uz Wacker Drive i uspijem namamiti taksi tek nakon nekoliko minuta. Spremam se taksistu dati Charissinu adresu kada ona kaţe: - Henry, hajdemo na kavu. Ne ţelim još doma. - Kaţem taksistu da nas odvede do Don's Coffee Cluba koji je na Jarvisu, na sjevernom rubu grada. Charisse čavrlja o pjevanju, koje je bilo veličanstveno; o scenografiji, za koju se oboje sloţimo da nije bila nadahnuta; o moralnim teškoćama uţivanja u Wagneru kad znaš da je bio antisemitski šupak čiji je najveći oboţavatelj bio Hitler. Stiţemo do Don'sa, a lokal vrvi ljudima; Don predsjeda u narančastoj ha-vajki, a ja mu mahnem. Pronađemo stolić u straţnjem dijelu. Charisse naruči pitu od višanja sa sladoledom i kavu, a ja naručim svoj uobičajeni sendvič od kikiriki maslaca i ţelea i kavu. Perry Como tiho pjevucka sa ste-rea, a izmaglica od cigaretnog dima povija se iznad stolova i slika s rasprodaja. Charisse nasloni glavu na ruku i uzdahne.
- Ovo je divno. Ponekad mi se čini da zaboravim kako je to biti odrastao.
- Vi ne izlazite puno?
Charisse vilicom raznosi sladoled po tanjuru i nasmije se. - Ovo radi Joe. Kaţe da ima bolji okus kada je kašasto. Isuse, ja skidam njihove loše navike umjesto da oni nauče moje dobre. - Pojede
komad pite. - Ali, da odgovorim na pitanje, da, izlazimo, ali gotovo je uvijek u pitanju politika. Gomez razmišlja o tome da se kandidira za gradsku skupštinu.
Kava koju sam popio pođe krivim smjerom te se za-kašljem. Došavši do glasa kaţem: - Šališ se. Ne vodi li to u tamnu stranu? Gomez uvijek napada gradsku upravu.
Charisse mi uputi ironičan pogled. - Odlučio je promijeniti sustav iznutra. Potrošio se na uţasnim slučajevima dječjeg zlostavljanja. Mislim da je uvjeren kako bi uistinu mogao poboljšati situaciju da ima moć.
- Moţda ima pravo.
Charisse odmahne glavom. - Bilo mi je draţe kad smo bili mladi anarhisti i revolucionari. Radije bih dizala stvari u zrak nego ljubila nekome dupe.
Nasmiješim se. - Nisam shvaćao da si radikalnija od Gomeza.
- O, da. Samo što nisam tako strpljiva kao Gomez. Ja ţelim akciju.
- Gomez strpljiv?
- Oh, naravno. Pogledaj samo cijelu tu priču s Clare... - Charisse naglo zastane, pogleda me.
- Kakvu cijelu priču? - Dok postavljam pitanje, shvatim da je to razlog zbog kojeg smo tu, da je Charisse čekala da o tome porazgovara. Zapitam se što ona zna, a ja ne. Zapitam se ţelim li znati ono što Charisse zna. Mislim da ne ţelim ništa znati.
Charisse odvrati pogled, a onda ga vrati na mene. Spusti pogled na kavu, stavi ruke oko šalice. - Pa, mislila sam da znaš, ali... Gomez je zaljubljen u Clare.
- Da. - Ne pomaţem joj.
Charisse prstom prati teksturu furnira na stolu. -Dakle... Clare mu je rekla da se nosi, a on misli da će se, bude li samo dovoljno dugo u blizini, nešto dogoditi, a on završiti s njom.
- Nešto dogoditi... ?
- Tebi. - Charisse susretne moj pogled.
Osjetim mučninu. - Ispričaj me - kaţem joj. Ustanem i odem do zahoda obloţenog majušnim Mari-lynkama. Zapljusnem lice hladnom vodom. Zatvorenih se očiju naslonim na zid. Kada mi postane jasno da neću nikamo, vratim se u kafić i sjednem. - Oprosti. Gdje si ono stala?
Charisse izgleda mala i prestrašena. - Henry - kaţe mi tiho. - Reci mi.
- Sto da ti kaţem, Charisse?
- Reci mi da nećeš nikamo. Reci mi da Clare ne ţeli Gomeza. Reci mi da će sve doći na svoje mjesto. Ili mi reci da je sve sranje, ne znam... samo mi reci što će se dogoditi! - Glas joj drhti. Stavi ruku na moju podlakticu, a ja prisilim samog sebe da je ne povučem.
- Bit ćeš dobro, Charisse. Sve će biti u redu. - Ona pilji u mene ne vjerujući i ţeleći vjerovati. Ja se naslonim. - Neće te ostaviti.
Ona uzdahne. - A ti?
Ja šutim. Charisse me netremice gleda, a onda sag-ne glavu. - Hajdemo doma - kaţe ona napokon te odemo kući.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

56 Re: Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena taj Uto Maj 15, 2012 10:35 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
nedjelja, 12. lipnja 2005. (Clari su 34, Henry ju 41 godina)
CLARE: Sunčano je nedjeljno popodne; uđem u kuhinju i nađem Henryja kako stoji pokraj prozora i zuri u straţnje dvorište. Da mi znak da priđem. Stanem pokraj njega i pogledam van. Alba se igra u dvorištu s nekom starijom djevojčicom. Djevojčici je oko sedam godina. Ima dugu crnu kosu i bosa je. Na sebi ima prljavu majicu sa znakom Cubsa. Obje sjede na zemlji, jedna
nasuprot druge. Djevojčica je nama okrenuta leđima. Alba joj se smiješi i rukama radi kao da leti. Djevojčica odmahne glavom i nasmije se.
Pogledam Henryja. - Tko je to?
- To je Alba.
- Da, ali tko je s njom?
Henry se nasmiješi, ali se njegove obrve skupe tako da mu se smiješak čini zabrinutim. - Clare, to je starija Alba. Putuje kroz vrijeme.
- Boţe moj. - Netremice gledam djevojčicu. Ona se okrene oko svoje osi i pokaţe kuću, ja joj na brzinu ugledam profil, a onda se ona opet okrene. - Bismo li trebali otići tamo?
- Ne, ona je dobro. Budu li htjele doći, to će i učiniti.
- Voljela bih je upoznati...
- Bolje ne... - započne Henry, no dok to govori dvije Albe poskoče i drţeći se za ruke dojure do straţnjih vrata. Upadnu u kuhinju smijući se. - Mama, mama -kaţe moja Alba, trogodišnja Alba, upirući prstom: -Gledaj! Velika Alba!
Druga se Alba nasmiješi i kaţe: - Bok, mama - a ja se nasmiješim i kaţem: - Bok, Alba - a Alba se okrene, ugleda Henryja i vikne: - Tata! - pojuri k njemu, ruke ovije oko njega i počne plakati. Henry me letimice pogleda, nagne se iznad Albe i, njišući je, šapne joj nešto u uho.
HENRY: Clare je bijela u licu; stoji gledajući nas i drţeći za ruku malu Albu, Albu koja otvorenih usta gleda kako se starija ona privija uz mene i plače. Nagnem se do Albe i prošapćem joj u uho: Nemoj reći mami da sam umro, dobro? Ona podigne pogled, dok joj se suze drţe za duge trepavice, a usne drhte i kimne. Clare joj pruţi rupčić, kaţe joj da ispuše nos, zagrli je. Alba dopusti da je
odvede oprati lice. Mala Alba, sadašnja Alba, ovije se oko moje noge. - Zašto, tata? Zastoje tuţna? - Srećom, ne moram odgovoriti zato što su se Clare i Alba vratile; Alba na sebi ima Clarinu majicu i moje odrezane traperice. Clare kaţe: - Hej, narode. Mogli bismo na sladoled? - Obje se Albe nasmiješe; mala Alba zapleše vičući: - / scream, you scream, I scream, you scream... - Natrpamo se u auto; Clare vozi, trogodišnja Alba je ne prednjem sjedištu, a sedmogodišnja na straţnjem sa mnom. Nasloni se na mene; obgrlim je jednom rukom. Nitko ne prozbori ni riječ osim male Albe koja govori: - Vidi, Alba, psić! Vidi, Alba, vidi, Alba... - dok starija Alba ne kaţe: - Da, Alba, vidim. - Clare nas odvede u Zephyr; smjestimo se u plavi sjajni plastični separe i naručimo dvije banane split, čokoladni sirup i kornet s vanilijom i slatkim mrvicama. Djevojčice poput usisavača usišu svoje banane split; Clare i ja se igramo s našim sladoledima, ne gledajući jedno drugoga. Clare kaţe: - Alba, što se događa u tvojoj sadašnjosti?
Alba me ošine pogledom. - Ne mnogo toga - kaţe ona. - Djed me uči Saint-Saensov drugi violinski koncert,
- U igrokazu si u školi - pomognem ja.
- Jesam? - kaţe ona. - Valjda ne još.
- Oh, oprosti - kaţem ja. - Valjda je tek sljedeće godine. - I tako se nastavlja. Vodimo razgovor koji zastaje, vrtimo se oko onoga što znamo, oko onoga od čega moramo zaštiti Clare i Albu. Nakon nekog vremena ona stavi glavu u ruke na stolu. - Jesi li umorna? - upita Clare. Ona kimne. - Hajdemo onda - kaţem Clari. Platimo, a ja podignem Albu; na rukama mi je mlitava i gotovo zaspe. Clare podigne malu Albu koja je hiperaktiv-na od svog tog šećera. Ponovno smo u autu, a dok krstarimo Avenijom Lincoln Alba nestane. - Vratila se -kaţem Clari. Ona nekoliko trenutaka zadrţi moj pogled u retrovizoru. - Kamo, tata? Upita Alba. - Kamo?
Poslije
CLARE: Napokon sam uspjela natjerati Albu da malo odspava. Henry sjedi na našem krevetu, pije viski i kroz prozor netremice promatra vjeverice koje se natjeravaju oko sjenice od vinove loze. Pridem mu i sjednem do njega. - Bok - kaţem. Henry me pogleda, ovije ruku oko mene, privuče me k sebi. - Bok - kaţe on.
- Hoćeš li mi reći što je ono bilo? - upitam ga. Henry spusti piće i počne otkopčavati gumbe na
mojoj košulji. - Mogu li se izvući i ne reći ti?
- Ne. - Otkopčam njegov remen i gumb njegovih traperica.
-Jesi li sigurna? - Ljubi mi vrat.
- Da. - Povučem dolje njegov patent zatvarač, uvučeni ruku pod njegovu košulju i prođem preko njegova trbuha.
- Zato što, zapravo, ne ţeliš znati. - Henry mi diše na uho i jezikom prolazi po njegovu rubu. Zadrhtim. On mi skine košulju, otpusti kopču na grudnjaku. Grudi mi slobodno padnu, a ja legnem gledajući Henryja kako skida traperice, gaće i košulju. Popne se na krevet, a ja kaţem: - Ĉarape.
- Oh, da. - Skine čarape. Pogledamo se.
- Samo mi pokušavaš skrenuti pozornost - kaţem ja. Henry mi miluje trbuh. - Pokušavam skrenuti svoju. Uspijem li skrenuti i tvoju, to je samo bonus.
- Moraš mi reći.
- Ne moram. - Obuhvati mi dojke dlanovima, palcima mi prijeđe preko bradavica.
- Zamislit ću najgore.
- Samo naprijed. - Podignem kukove, a Henry mi povuče traperice i gaćice. Objaši me, nagne se nad mene, poljubi me. Oh, Boţe, pomislim, što to moţe biti? Što je najgore? Zatvorim oči. Sjećanje; livada, hladan dan u mom djetinjstvu, trčanje preko mrtve trave, štropot, on me zove...
- Clare? - Henry me njeţno ugrize za usnu. - Gdje si?
-U 1984-oj
Henry zastane i kaţe: - Zašto?
- Mislim da se to ondje dogodilo.
- Što to?
- Ono što mi se bojiš reći.
Henry se otkotrlja s mene te leţimo jedno pokraj drugoga. - Ispričaj mi.
- Bilo je rano. Jesenski dan. Tata i Mark su otišli u lov na jelene. Probudila sam se; učinilo mi se da sam te čula kako me zoveš te sam istrčala na livadu, a ti si bio ondje; ti, tata i Mark nešto ste gledali, ali me tata natjerao da se vratim u kuću te nisam vidjela što ste gledali.
-Oh?
- Vratila sam kasnije tog istog dana. U travi je bilo mjesto natopljeno krvlju.
Henry ne kaţe ništa. Stisne usne. Zagrlim ga i čvrsto drţim u zagrljaju. Kaţem: - Najgore...
- Pst, Clare. -Ali...
- Psst. - Vani je još uvijek zlaćano poslijepodne. Unutra nam je hladno te smo priljubljeni jedno uz drugo zbog topline. Alba spava u svom krevetu i sanja sladolede, sanja male zadovoljne snove o trojki, dok druga Alba, negdje u budućnosti, sanja kako grli oca, probudi se i shvati... što?



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

57 Re: Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena taj Uto Maj 15, 2012 10:36 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
EPIZODA S GARAŢOM U ULICI MONROE
ponedjeljak, 7. siječnja 2006. (Clari su 34, Henry ju 42 godine)
CLARE: Spavamo dubokim ranojutarnjim zimskim snom kada zazvoni telefon. Naglo se probudim, srce mi poskoči, a onda shvatim da je Henry tu pokraj mene. Pruţi ruku preko mene i podigne telefonsku slušalicu. Pogledam sat; četiri su sata i trideset dvije minute. - Ej - kaţe Henry. Sluša jedan dugi trenutak. Sada sam posve budna. Henryjevo je lice bezizraţajno. - Dobro. Ostani tu. Odmah krećemo. - Nagne se i vrati slušalicu.
- Tko je to bio?
- Ja. To sam bio ja. U garaţi sam u Ulici Monroe, bez odjeće, a petnaest je stupnjeva ispod nule. Isuse, nadam se da će auto upaliti.
Iskočimo iz kreveta i nabacimo na sebe jučerašnju odjeću. Henry na sebi ima čizme i kaput prije no što
sam ja u trapericama te otrči pokrenuti auto. Ja potr-pam Henryjevu košulju, duge gaće, traperice, čarape, čizme, kaput, rukavice i pokrivač u vrećicu, probudim Albu, strpam je u kaput i čizme, uletim u kaput pa izletim van. Izađem iz garaţe prije no što se auto zagrijao te on crkne. Ponovno ga pokrenem, minutu sjedimo, a onda ponovno pokušam. Jučer je palo petnaest centimetara snijega te je Ainslie izrovana ledom. Alba cmizdri u svom sjedištu, a Henry je ušutkava. Došavši do Lawrencea ubrzam te smo za deset minuta na Driveu; u taj sat nema nikoga. Hondino grijanje bruji. Nebo iznad jezera postaje svjetlije. Sve je plavo i narančasto, lomno u ekstremnoj hladnoći. Dok klizimo niz Lake Shore Drive, imam snaţan osjećaj već viđenog; hladnoće, jezera u sanjivoj tišini, narančastoţutog sjaja uličnih svjetiljki: već sam tu bila, bila sam već tu. Duboko sam uhvaćena u mreţi ovog trenutka, a on se proteţe i dalje i prebacuje me sa svoje neobičnosti u
svijest o dvostrukoj sadašnjosti; iako jurimo kroz ovaj zimski grad, vrijeme nepomično stoji. Prolazimo Irving, Belmont, Ful-lerton, LaSalle: izlazim na Michiganu. Prelijećemo napuštenim koridorom skupih dućana, Oak Streetom, Chicagom, Randolphom, Monroeom, i sada uranjamo u podzemni betonski svijet garaţe. Uzmem kartu koju mi nudi sablastan ţenski glas. - Hajde do sjeverozapadnog kraja - kaţe Henry. - Do telefonske govornice pokraj sobe za nadzor. — Slijedim njegove upute. Osjećaj već viđenog je nestao. Osjećam se kao da me napustio anđeo čuvar. Garaţa je praktički prazna. Jurim preko kilometara ţutih crta do telefonske govornice: slušalica se njiše na kabelu. Nema Henryja.
- Moţda si se vratio u sadašnjost?
- Ali moţda nisam... - Henry je zbunjen kao i ja. Izađemo iz auta. Hladno je ovdje. Dah mi se kondenzira i nestane. Ne čini mi se da bismo trebali otići, ali nemam pojma što se moglo dogoditi. Otiđem do sobe za nadzor i provirim kroz prozor. Nema čuvara. Monitori pokazuju prazan beton. - Sranje. Gdje bih otišao? Provozajmo se po garaţi. - Vratimo se u auto i polako kruţimo kroz prostrane, stupovima poduprte odaje praznog prostora, pokraj znakova koji nam daju upute Vozi polako, Parkirna mjesta, Nemojte zaboraviti mjesto na kojem se nalazi vaš automobil. Henryja nigdje nema. Poraţeno se pogledamo.
- Iz koje si godine došao?
- Nisam rekao.
U tišini se vozimo kući. Alba spava. Henry zuri kroz prozor. Nebo je na istoku posve čisto i ruţičasto, a sada ima više auta, onih što rano odlaze na posao. Dok čekamo na semaforu u Ulici Ohio, čujem galebove kako kri-ješte. Ulice su tamne od soli i vode. Grad je mekan, bijel, prekriven
snijegom. Sve je lijepo. Ja sam odvojena, ja sam film. Naizgled smo čitavi, no prije ili kasnije dobit ćemo svoje.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

58 Re: Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena taj Uto Maj 15, 2012 10:36 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
ROĐENDAN
četvrtak, 15. lipnja 2006. (Clari je 35 godina)
CLARE: Sutra je Henryjev rođendan. Ja sam u Vintage Vinylu gdje pokušavam pronaći album koji će mu se svidjeti, a koji još uvijek nema. Na neki sam način računala da ću za pomoć zamoliti Vaughna, vlasnika dućana, zato što Henry već godinama onamo zalazi. No za pultom je neki srednjoškolac. Na sebi ima majicu Seven Dead Arsona i vjerojatno se nije ni rodio kada je većina stvari iz dućana snimljena. Prebirem po kutijama. Sex Pistols, Patti Smith, Supertramp, Matthew Sweet. Phi-sh, Pixies, Pogues, Pretenders. B-52's, Kate Bush, Buz-zcocks, Echo and the Bunnymen. Art of Noise. Nails. Clash, Cramps, Cure. Television. Zastanem nad nekim nepoznatom albumom Velvet Undergrounda pokušavajući se sjetiti jesam li ga vidjela po kući, no pogledavši ga pozornije shvatim da je to samo miš-maš stvari koje Henry ima na drugim albumima. Dazzling Killmen, Dead Kennedys. Vaughn uđe noseći golemu kutiju, podigne je iza pulta i ponovno izađe. Učini to još nekoliko
puta, a onda on i klinac počnu otvarati kutije, nagomilavati longplejke po pultu, uzvikujući nad raznim stvarima za koje nikad nisam čula. Pridem Vaughnu i bez riječi raširim tri ploče pred njim. - Bok, Clare - kaţe on široko se osmjehnuvši. - Kako je?
- Bok, Vaughne. Sutra je Henryjev rođendan. Pomagaj.
Prijeđe pogledom preko mojeg izbora. - Ova dva već ima - kaţe on kimnuvši prema Lilliputu i Breedersima -a ovaj je stvarno grozan - pokazujući Plasmatics. -Ali odličan omot, ha?
- Da, imaš li u toj kutiji nešto što bi se njemu moglo svidjeti?
- Ma ne, to su sve stvari iz pedesetih. Umrla je neka starica. Ovo bi ti se moglo svidjeti, jučer sam je dobio. -Izvuče kompilaciju Golden Palominosa iz kutije novih naslova. Na njoj je nekoliko novih stvari te je uzmem. Odjednom mi se Vaughn nasmiješi. - Imam za tebe nešto stvarno neobično... čuvao sam to za Henryja. - Ode iza pulta i jednu minutu kopa po dubinama. - Evo. -Vaughn mi doda ploču u praznoj bijeloj omotnici. Pustim ploču da klizne van i pročitam naljepnicu: „ Annette Lyn Robinson, Paris Opera, 13. svibnja 1968. Lulu." Upitno pogledam Vaughna. - Da, nije stvar kakvu inače traţi? To je ilegalna snimka koncerta; sluţbeno ne postoji. Pred neko vrijeme zamolio me da pazim na njezine stvari, ali ni ja inače nemam tu vrstu mjuze. Našao sam je, a onda mu to stalno zaboravljao reći. Preslušao sam je; uistinu je lijepa. Dobra kvaliteta zvuka.
- Hvala ti - prošapćem.
- Molim. A o čemu se radi?
- To je Henryjeva majka.
Vaughn podigne obrve, a čelo mu se smiješno na-mreška. - Nemoj zezati? Da... liči joj. Uh, zanimljivo. Ĉovjek bi očekivao da će to spomenuti.
- Ne govori mnogo o njoj. Umrla je kad je bio mali. U prometnoj nesreći.
- Oh. Jasno, toga se dijelom i sjećam. Da ti nađem još nešto?
- Ne, to je to. - Platim Vaughnu, prigrlivši glas Henryjeve majke uz sebe dok hodam Ulicom Davis u ekstazi radosnog očekivanja.
petak, 16. lipnja 2006. (Henryju su 43, Clari 35 godina)
HENRY: Moj je četrdeset treći rođendan. Oči mi se naglo otvore u 6.46. premda imam slobodan dan, a onda više ne mogu zaspati. Pogledam Clare - ona je posve predana snu, ruku zabačenih na različite strane, kose neuredno raširene po jastuku. Izgleda prelijepo čak i sa naborima jastuka preko obraza. Oprezno izađem iz kreveta, odem u kuhinju i pristavim kavu. U kupaonici neko vrijeme puštam vodu čekajući da postane vruća. Trebali bismo pozvati vodoinstalatera, ali to nikad ne dođe na red. Nasapunam lice i počnem se brijati. Inače sam stručnjak u brijanju bez gledanja u ogledalo, ali danas, u čast mog rođendana, radim sve kako treba.
Kosa mi je gotovo posve posjedila; ponešto crnog ostalo je na sljepoočnicama, a i obrve su mi još posve crne. Malo sam je pustio; nije onako duga kao što je bila prije no što sam upoznao Clare, ali nije ni kratka. Koţa mi je ogrubjela od vjetra, u uglovima očiju i na čelu ima
nabora, a od nosnica do uglova usana spuštaju se bore. Lice mi je premršavo. Cijeli sam premršav. Nisam mršav kao logoraši, ali nisam ni kao normalna osoba. Moţda sam mršav kao da sam u ranom stadiju raka. Ili heroinski ovisnik. Ne ţelim misliti o tome te se nastavim brijati. Isperem lice, nanesem losion poslije brijanja, odmaknem se i pogledam rezultat.
Jučer se netko u knjiţnici sjetio da mije rođendan te su me Roberto, Isabelle, Matt, Catherine i Amelia pokupili i odveli na ručak u Beau Thai. Znam da se na poslu govorkalo o mojem zdravlju, o razlozima zbog kojih sam odjednom izgubio toliko kila kao i činjenici što sam u posljednje vrijeme brzo stario. Svi su bili posebno prijazni, ponašali se onako kako se ljudi obično ponašaju prema ţrtvama side i pacijentima s kemoterapi-je. Gotovo ţudim da me netko iz daleka nešto upita pa da mogu nešto nalagati i završiti s tim. No umjesto toga zezali smo se i jeli Pad Thai, Prik King, piletinu s indijskim orasima i Pad Seeuw. Amelia mi je dala pola kile ubojitih kolumbijskih zrna kave. Catherine, Matt, Roberto i Isabelle raspištoljili su se i darovali mi Get-tyjev faksimil
Mira Calligraphiae Monumenta nad kojim već stoljećima slinim u knjiţari Newberryja. Pogledao sam ih, dirnut, i shvatio da moji suradnici misle da umirem. - Ljudi... - rekao sam, no nisam znao kako nastaviti pa sam stao. Ne događa se često da me riječi iznevjere.
Clare ustane, Alba se probudi. Svi se obučemo i po-trpamo u auto. Idemo u zoološki vrt Brookfield s Go-mezom, Charisse i njihovom djecom. Dan provodimo lagano šećući, gledajući majmune i plamence, polarne
medvjede i vidre. Albi se najviše svide velike mačke. Rosa drţi Albu za ruku i priča joj o dinosaurima. Gomez izvanredno oponaša čimpanzu, Max i Joe divljaju pretvarajući se da su slonovi i igrajući videoigrice koje drţe u rukama. Charisse, Clare i ja besciljno šetamo, govorimo o nevaţnim stvarima, upijamo sunce. U četiri su sata djeca umorna, cmizdrava te ih potrpamo natrag u aute, obećamo im da ćemo to brzo ponoviti i otiđemo kući.
Dadilja stigne točno u sedam. Clare podmiti Albu i zaprijeti joj zahtijevajući da bude dobra, a onda pobjegnemo. Na Clarino samo se inzistiranje uparadili, a dok plovimo prema jugu po Lake Shore Driveu, shvatim da ne znam kamo idemo. - Vidjet ćeš - kaţe Clare. - Nije neka zabava iznenađenja, je li tako? - upitam prestrašeno. - Ne - uvjeri me ona. Clare izađe s Drivea na Ro-oseveltu i probije se kroz Pilsen, latino četvrt juţno od centra. Skupine djece igraju se na ulicama, mi ih zaobilazimo i najzad parkiramo blizu Dvadesete ulice i Raci-nea. Clare me odvede do trošne kuće s dva stana i pozvoni na vrtnim vratima. Ona se uz zujanje otvore, a mi prođemo kroz smećem prekriveno dvorište i popnemo se nesigurnim stepenicama. Clare pokuca na vrata koja otvori Lourdes, Clarina prijateljica s fakulteta. Lourdes se nasmiješi i pozove nas unutra, a ja, ušavši, shvatim da je stan pretvoren u restoran sa samo jednim stolom. Divni se mirisi šire zrakom, a stol je pokriven bijelim damas-tom, porculanom i svijećama. Na veoma izrezbarenom
bifeu je gramofon. U dnevnoj su sobi krletke pune ptica: papiga, kanarinaca, patuljastih papigica. Lourdes me poljubi u obraz i kaţe: - Sretan rođendan, Henry - dobro poznati glas kaţe: - Je, sretan rođendan! - Provirim u kuhinju, a u njoj je Nell. Miješa nešto u dubokoj tavi i ne zaustavi se čak ni kada obavijem ruke oko nje i lagano je odignem od poda. - O-ho! - kaţe ona. - Jedeš ti svoje ţitarice! - Clare zagrli Nell, a onda se nasmiješe jedna drugoj. - Izgleda prilično iznenađeno - kaţe Nell, a Clare se samo još šire nasmiješi. - Hajdete sjesti - zapovijedi Nell. - Večera je gotova.
Sjedimo sučelice jedno drugome. Lourdes donese male tanjure sa savršeno aranţiranim predjelima: prozirnim pršutom sa svijetloţutom dinjom, dagnjama koje su blage i crne od dima, tankim prugama mrkve i cikle koji imaju okus po komoraču i maslinovom ulju. Na svjetlosti svijeća Clarina je koţa topla, a oči zatamnje-ne. Biseri koje ima na sebi ocrtavaju joj ključnu kost i glatko bijelo područje ponad njenih grudi; one se uzdiţu i spuštaju s njezinim dahom. Clare me uhvati kako zurim u nju, nasmiješi se i skrene pogled. Ja spustim pogled i shvatim da sam pojeo dagnje i da sjedim drţeći malu vilicu u zraku poput idiota. Spustim je, a Lourdes nam odnese tanjure i donese sljedeće jelo.
Jedemo Nellinu divnu, slabo pečenu tunu s umakom od rajčice, jabuka i bosiljka. Jedemo male salate pune radića i narančastih paprika, jedemo male smeđe masline koje me podsjećaju na obrok koji sam pojeo s majkom u hotelu u Ateni kao veoma malo dijete. Pijemo Sauvig-non Blanc i uzastopno si nazdravljamo. („Za masline!" „Za dadilje!" „Za Nell!") Nell se pojavi iz kuhinje noseći malu ravnu bijelu tortu na kojoj plamte svjećice. Clare, Nell i Lourdes pjevaju mi „Sretan rođendan." Zamislim ţelju i ugasim svjećice jednim dahom. - To znači da će ti se ţelja ostvariti - kaţe Nell, ali moja ţelje nije od onih koje se mogu ispuniti. Ptice razgovaraju neobičnim glasovima dok svi jedemo tortu, a onda Lourdes i Nell ponovno nestanu u kuhinji. Clare kaţe: - Imam za
tebe dar. Zatvori oči. - Zatvorim oči. Ĉujem kako Clare od-guruje stolac od stola. Prelazi preko sobe. Zatim se začuje šum igle koja udara u vinil... siktanje... violine... čisti sopran koji se poput oštre kiše probija kroz buku orkestra... glas moje majke koja pjeva Lulu. Otvorim oči. Clare sjedi meni nasuprot i smiješi se. Ustanem, povučem je sa stolca i zagrlim. - Nevjerojatno - kaţem, a onda ne mogu nastaviti te je poljubim.
Mnogo kasnije, nakon što smo pozdravili Nell i Lourdes uz mnogo suznih izraza zahvalnosti, nakon što smo se vratili kući i platili dadilju, nakon što smo vodili ljubav u magli zadovoljstva, leţimo u krevetu na rubu sna, a Clare kaţe: - Je li ovo bio dobar rođendan?
- Savršen - kaţem. - Najbolji.
- Poţeliš li ikad da moţeš zaustaviti vrijeme? - upita Clare. - Ne bih imala ništa protv da zauvijek ostanem ovdje.
- Mmm - kaţem ja okrenuvši se na trbuh. Dok tonem u san, Clare kaţe: - Ĉini mi se kao da smo na vrhu ţeljeznice smrti u luna parku - no ja zaspem, a ujutro je zaboravim upitati što je time htjela reći.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

59 Re: Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena taj Uto Maj 15, 2012 10:37 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
NEUGODAN PRIZOR
srijeda, 28. lipnja 2006. (Henryju su 43 i 43 godine)
HENRY: Dođem sebi u mraku, na hladnom betonskom podu. Pokušam sjesti, ali mi se zavrti u glavi te ponovno legnem. Boli me glava. Istraţujem rukama; iza mog lijevog uha velika je oteklina. Kad mi se oči prilagode, ugledam slabo vidljive obrise stepenica, znak Izlaza te, visoko iznad
mene, osamljenu fluorescentnu ţarulju koja ispušta hladno svjetlo. Svuda oko mene iskriţani je čelični uzorak Kaveza. U Newberryju sam, nakon radnog vremena, u Kavezu.
- Ne paničari - kaţem glasno samome sebi. - U redu je. U redu je. U redu je. - Stanem kada shvatim da se ne slušam. Uspijem se uspraviti. Drhtim. Pitam se koliko ću dugo morati čekati. Pitam se što će moji kolege reći kada me ugledaju. Jer, to je to. Uskoro će me razotkriti kao rijetku nakazu što zapravo jesam. Najblaţe rečeno, nisam se ovome veselio.
Pokušam koračati tamo-amo kako bih se zagrijao, no to mi izazove bolno lupanje u glavi. Odustanem, sjednem
po sredini Kaveza i zbijem se što više mogu. Sati prolaze. Prevrtim cijelu zgodu u glavi, uvjeţbavajući svoj tekst, razmatrajući sve moguće, gore ili bolje, varijante. Najzad se umorim i puštam si ploče u glavi. That's Entertainment od Jama, Pills and Soaps od Elvisa Costella, Perfect Day od Lou Reeda. Pokušavam se sjetiti svih riječi / Love a Man in Uniform od Gang of Foura kada za-treperi svjetlo. To je, naravno, Kevin, čuvar nacist, koji otvara knjiţnicu. Kevin je posljednja osoba na cijelom planetu koju bih poţelio susresti gol, uhvaćen u Kavezu, te me on, prirodno, opazi čim uđe. Ja sam sklupčan na podu i pravim se ludim.
- Tko je tamo? - kaţe Kevin glasnije no što je potrebno. Zamišljam Kevina kako stoji tamo, blijed i mamuran na vlaţnom i hladnom svjetlu stubišta. Glas mu odzvanja i odbija se o beton. Kevin se spusti stepenicama i stane na dnu oko tri metra od mene. - Kako si dospio unutra? - Obiđe Kavez. Nastavljam se pretvarati da sam u nesvijesti. Budući da ne mogu objasniti, bolje je da me ne gnjavi. - Boţe moj, to je DeTamble. - Osjećam kako stoji ondje razjapljenih usta. Naposljetku se sjeti radija. - Ah, deset-četiri, hej, Roye. - Nerazumljiv šum. - Ah, da, Roye, ovdje Kevin, moţeš li doći do A46? Da, do dna. - Zakriješti. - Samo dođi. - Isključi radio. -Gospode, DeTamble, ne znam
što pokušavaš dokazati, ali nema sumnje da si sada uspio. - Ĉujem kako se kreće. Cipele mu škripe, a on tiho gunđa. Sigurno sjedi na stepenicama. Nakon nekoliko minuta gore se otvore vrata, a Roy siđe. Roy je moj najdraţi čuvar. On je golemi afričko-američki gospodin kojemu je na licu uvijek prekrasan osmijeh. On je Kralj glavnog šaltera, a meni je uvijek drago doći na posao i baškariti se u njegovom divnom dobrom raspoloţenju.
- Ho-o-o - kaţe Roy. - Što imamo tu?
- To je DeTamble. Ne mogu shvatiti kako je dospio unutra.
- DeTamble. Zaboga. Momak je zbilja opsjednut zračenjem svoje kare. Jesam li ti ispričao kako sam ga jednom uhvatio kako gol trči po trećem katu?
- Jesi.
- Pa rekao bih da ga moramo izvući odande.
- Ne miče se.
- Pa diše. Misliš da je ozlijeđen? Moţda bismo trebali pozvati hitnu.
- Trebat će nam vatrogasci da ga izvuku pomoću onih kliješta koje koriste kod olupina. - Kevin zvuči uzbuđeno. Ne ţelim vatrogasce ni hitnu. Zastenjem i sjednem.
- Dobro jutro, gospodine DeTamble - zapjevuši Roy. - Malo ste uranili, zar ne?
- Samo malo - sloţim se ja privukavši koljena do brade. Tako mi je hladno da me zubi bole koliko ih stiš-ćem. Promatram Kevina i Roya te mi oni uzvrate pogled. - Pretpostavljam, gospodo, da vas ne bih mogao podmititi?
Oni izmijene poglede. - Ovisi - kaţe Kevin - o tome na što mislite. Ne moţemo šutjeti o ovome jer vas ne moţemo sami izvući.
- Ne, ne, ne bih to ni očekivao. - Izgledaju kao da im je laknulo. - Slušajte, dat ću svakome sto dolara ako za mene učiniti dvije stvari. Prvo bih da mi jedan od vas ode po kavu.
Royjevim se licem razlije njegov patentirani smiješak Kralja glavnog šaltera. - Dovraga, gospodine DeTamble, to ću učiniti besplatno. Ne znam, naravno, kako ćete je popiti.
- Donesite slamku. I nemojte mi donijeti onu s automata u predvorju. Izađite i nabavite mi pravu kavu. S vrhnjem, bez šećera.
- Moţe - kaţe Roy.
- Sto je drugo? - upita Kevin.
- Ţelim da odete do Specijalnih zbirki i iz mog stola, donje desne ladice, uzmete nešto odjeće. Dobivate nagradne bodove uspijete li to učiniti a da nitko ne primijeti što smjerate.
- Nema problema - kaţe Kevin, a ja se zapitam zašto mi se taj čovjek nikada nije sviđao.
- Bolje zaključaj stubište - kaţe Roy Kevinu koji kimne i ode to obaviti. Roy stoji pokraj Kaveza i saţal-no me gleda. - Onda, kako ste svršili unutra?
Ja slegnem ramenima. — Na to stvarno nemam dobar odgovor.
Roy se nasmiješi, odmahne glavom. - Pa promislite, a ja vam idem po tu kavu.
Prođe dvadesetak minuta. Naposljetku začujem kako se vrata otključavaju, a niz stube se spusti Kevin, a za njim Matt i Roberto. Kevin susretne moj pogled i slegne kao da kaţe: Pokušao sam. Doda mi košulju kroz mreţu Kaveza, a ja je obučem dok Roberto stoji i hladno me promatra prekriţenih ruku. Hlače su malo glomazne te je potrebno potruditi se kako bi ušle u Kavez. Matt sjedi na stubama s izrazom sumnje. Ĉujem kako se vrata opet otvaraju. To je Roy koji nosi kavu i pecivo.
On stavi slamku u kavu i odloţi je na pod pokraj peciva. Moram odvući pogled od nje kako bih gledao Roberta koji se okrene Royu i Kevinu i zapita: - Moţemo li ostati malo nasamo?
- Naravno, dr. Calle. - Ĉuvari odu stubama i izađu na prvom katu. Sada sam sam, uhvaćen i bez objašnjenja, pred Robertom kojeg duboko poštujem i kojem sam više puta lagao. Sada postoji samo jedna istina koja je skandaloznija od svih mojih laţi.
- Dobro, Henry - kaţe Roberto. - Da čujemo.
HENRY: Savršeno je rujansko jutro. Malo kasnim na posao zbog Albe (odbila se odjenuti) i ţeljeznice (odbila je doći), ali ne uţasno, barem ne po mojim mjerilima. Na ulazu, dok se potpisujem, nema Roya, već je tu Marsha. Kaţem. - Bok, Marsha, gdje je Roy? - a ona kaţe: - Oh, obavlja neki posao. - Ja kaţem: - Oh - i dizalom odem do četvrtog kata. Kad sam ušao u odjel Specijalnih zbirki Isabelle kaţe: - Kasniš - a ja: - Ali ne puno. - Uđem u svoj ured, a Matt stoji pokraj moga prozora i gleda park.
- Bok, Matte - kaţem ja, a Matt poskoči kao oparen.
- Henry! - kaţe on problijedivši. - Kako si izašao iz Kaveza?
Poloţim naprtnjaču na radni stol i upiljim se u njega. - Kaveza?
-Ti... upravo sam došao od dolje... bio si zatvoren u Kavezu, i Roberto je dolje... ti si mi rekao da odem gore i čekam, ali mi nisi rekao što...
- Moj Boţe. - Sjednem na stol. - O, moj Boţe. -Matt sjedne na moj stolac i podigne pogled prema meni. - Slušaj, mogu objasniti... - započnem ja.
- Moţeš?
-Jasno. - Mislim o tome. - Ja... vidiš... uh, sranje.
- To je nešto uistinu uvrnuto, zar ne, Henry?
- Da, jest. - Zurimo jedan u drugoga. - Slušaj, Matte... otiđimo dolje i pogledajmo što se događa, a onda ću objasniti tebi i Robertu zajedno, moţe?
- Dobro. - Ustanemo i krenemo.
Dok hodamo istočnim hodnikom, vidim kako se Roy besposleno vuče nedaleko od ulaza na stubište. Prene se kad me ugleda, a upravo kada zausti pitati za objašnjenje očitoga, čujem Catherinu kako kaţe: - Bok, momci, što ima? - bezbriţno nas prijeđe i pokuša otvoriti vrata stubišta. - Hej, Roy, kako to da se ne mogu otvoriti?
- Hm, pa, gospođo Mead - Roy mi dobaci letimičan pogled - imamo problema s, uh...
- U redu je, Roy - kaţem ja. - Hajde, Catherine. Roye, bi li mogli ostati tu? - On kimne i pusti nas na stubište.
Zakoraknuvši unutra, čujem Roberta kako kaţe: -Slušaj, nisam raspoloţen sjediti tu i slušati tvoje znanstveno fantastične priče. Da sam htio znanstvenu fantastiku, posudio bih je bio od Amelije. - On sjedi na dnu stepenica. Dok se spuštamo iza njega, on se okrene da vidi tko je.
- Bok, Roberto - kaţem tiho. Catherine kaţe: - O moj Boţe. O moj Boţe. - Roberto ustane, izgubi ravnoteţu, a Matt ispruţi ruku i ispravi ga. Pogledam Kavez i eno me. Sjedim na podu u bijeloj košulji i ţućkasto-smeđim hlačama i privijam koljena na grudi, očito smrznut i gladan. Pred Kavezom je šalica kave. Roberto, Catherine i Matt gledaju nas bez riječi.
- Iz koje si godine? - upitam ja.
- Iz kolovoza 2006. - Podignem kavu, podignem je do razine brade, provučem slamku kroz bočnu stranicu Kaveza. On je posrče. - Hoćeš li ovo pecivo? - Hoće. Prelomim ga na tri dijela i gurnem ga
unutra. Imam osjećaj kao da sam u zoološkom vrtu. - Ozlijeđen si - kaţem ja. - Udario sam glavom u nešto - kaţe on. - Koliko ćeš još biti tu? - Još nekih pola sata. - Pokaţe Roberta. - Vidiš?
- Sto se događa? - upita Catherine. Posavjetujem se sa sobom. - Ţeliš objasniti?
- Umoran sam. Samo naprijed.
I tako ja objasnim. Objasnim kako putujem kroz vrijeme, praktične i genetske aspekte toga. Objasnim kako je sve to neka vrsta bolesti nad kojom nemam nadzora. Kaţem im za Kendricka, kako samo se Clare i ja stalno iznova susretali. Objasnim slučajne skokove, kvantnu mehaniku, fotone i brzinu svjetlosti. Objasnim im kako je ţivjeti van vremenskih prisila kojima je većina ljudi izloţena. Objasnim im kako pokušavam imati normalan ţivot. - A imati normalan posao dio je normalnog ţivota - zaključim.
- Ovo baš i ne bih nazvala normalnim poslom - kaţe Catherine.
- Ja ne bih ovo nazvao normalnim ţivotom - kaţe moje ja koje sjedi u Kavezu.
Pogledam Roberta koji sjedi na stepenicama glave naslonjene o zid. Izgleda iscrpljeno i sjetno. - Onda -upitam ga. - Hoćeš li mi dati otkaz?
Roberto uzdahne. - Ne. Ne, Henry, neću ti dati otkaz. - On polako ustane i otrese straţnji dio kaputa. -Ali ne razumijem zašto mi to davno nisi rekao.
- Ne bi mi vjerovao - kaţe moje drugo ja. - Nisi mi ni sada vjerovao dok nisi vidio.
- Pa, da... - započne Roberto, ali njegove se sljedeće riječi izgube u čudnom zvučnom vakuumu koji katkad prati moje dolaske i odlaske. Okrenem se i na podu Kaveza ugledam hrpu odjeće. Vratit ću se popodne i izvući ih vješalicom za odjeću. Okrenem se prema Mattu, Robertu i Catherine. Izgledaju osupnuto.
- Isuse - kaţe Catherine. - Kao da radim s Clarkom Kentom.
- Osjećam se kao Jimmy Olsen - kaţe Matt. - Uh!
- Onda si ti Lois Lane - zadirkuje Roberto Catherine.
- Ne, ne, Clare je Lois Lane - odgovori ona. Matt kaţe: - Ali Lois Lane nije znala za vezu između Clarka Kenta i Supermana dok Clare...
- Da nije Clare, davno bih odustao - kaţem ja. -Nikad nisam shvatio zašto je Clark Kentu bilo toliko vaţno drţati Lois Lane u neznanju.
- Bolja je priča - kaţe Matt.
- Uistinu? Ne znam - odgovorim ja.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

60 Re: Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena taj Uto Maj 15, 2012 10:38 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
petak, 7. srpnja 2006. (Henryju su 43 godine)
HENRY: Sjedim u Kendrickovoj ordinaciji i slušam kako mi objašnjava zašto neće uspjeti. Vani je zagušljiva vrućina, uţarena, vruća, vlaţna, vunena mumifikaci-ja. Ovdje klima uređaj toliko hladi da sam najeţen i zgr-bljen u naslonjaču. Sjedimo jedan sučelice drugome u istim stolcima kao i uvijek. Na stolu je pepeljara puna cigaretnih filtera. Kendrick pali cigaretu čim završi
prethodnu. Sjedimo s ugašenim svjetlima, a zrak je teţak od dima i hladnoće. Ţelim piće. Ţelim vrištati. Ţelim da Kendrick prestane govoriti tako da mu mogu postaviti pitanje. Ţelim ustati i izaći. Ali, sjedim i slušam.
Kendrick prestane govoriti, a pozadinski šumovi zgrade postanu očiti.
- Henry? Jeste li me čuli?
Uspravim se i pogledam ga kao školarac kojeg su uhvatili u sanjarenju. - Hm, nisam.
- Pitao sam vas razumijete li. Zašto neće uspjeti.
- Hm, da. - Pokušavam se pribrati. - Neće uspjeti zato što je moj imunološki sustav sav sjeban. I zato što sam star. I zato što je u pitanju odviše gena.
- Točno. - Kendrick uzdahne i ugasi cigaretu zgnje-čivši je u humku opušaka. Vitice dima pobjegnu i umru. - Ţao mi je. - Nasloni se u svom stolcu i sklopi svoje mekane ruţičaste ruke u krilu. Ja se prisjećam kada sam ga prvi put vidio, tu, u ovoj ordinaciji, prije osam godina. Oboje smo bili mlađi i drskije samouvjereni, sigurni u dareţljivost molekularne biologije, spremni upotrijebiti znanost kako bismo zbunili prirodu. Sjećam se Kendrickovog miša koji putuje kroz vrijeme u mojim rukama, plime nade koju sam osjetio dok sam gledao mog majušnog bijelog dvojnika. Mislim na Cla-rino lice kada joj kaţem da neće uspjeti. No ona nikad i nije mislila da hoće.
Pročistim grlo. - Sto je s Albom? Kendrick prekriţi gleţnjeve i provrpolji se. - Sto s Albom?
- Hoće li na njoj djelovati?
- To nikad nećemo saznati, zar ne? Osim ako se Clare ne predomisli i ne dopusti mi da radim na Albinoj DNA. A obojica savršeno dobro znamo da se Clare uţasava genske terapije. Svaki put kad pokušam o tome razgovarati s njom, gleda me kao da sam Josef Mengele.
- Ali da imate Albinu DNA - kaţem ja - mogli biste napravite neke miševe i raditi na tome za nju pa kad navrši osamnaest moţe, bude li htjela, to isprobati.
-Da.
- Znači, iako sam ja sjeban, Alba bi jednog dana mogla od toga imati koristi.
-Da.
- Onda, dobro. - Ustanem i protrljam ruke, otrg-nem pamučnu košulju od tijela ondje gdje ju je prilijepio, sada već hladan, znoj. - To ćemo napraviti.
petak, 14. srpnja 2006. (Clari je 35, Henryju 43 godine)
CLARE: U ateljeu sam i izrađujem gampi papir. Taj je papir tako tanak i transparentan da se kroz njega vidi; uronim su-ketta* u korito, izvadim ga te valjam osjetljivu kašu sve dok se savršeno ne razdijeli. Poloţim ga na ugao korita da se ocijedi i začujem Albu kako se smije, kako trči kroz vrt, kako viče: - Mama! Vidi što mi je tata dao! - Ona bane kroz vrata i dotopće do mene, a za njom, staloţenije, ide Henry. Spustim pogled da vidim zašto topće i ugledam: papuče crvene poput rubina.
- Baš su kao Dorothyne! - kaţe Alba i zastepa po drvenom podu. Triput udari petama, ali ne nestane.
Naravno, već je kući. Nasmijem se. Henry izgleda zadovoljan samim sobom.
- Jesi li uspio otići do pošte? - upitam ga.
Lice mu se snuţdi. - Sranje. Ne, zaboravio sam. Oprosti. To je prvo što ću sutra učiniti. - Alba se vrti, a Henry ispruţi ruke i zaustavi je. - Nemoj, Alba. Za-vrtjet će ti se u glavi.
- Meni je drago kad mi se vrti u glavi.
- To nije dobra zamisao.
Alba na sebi ima majicu i kratke hlače. U pregibu lakta ima flaster. - Sto ti se dogodilo ruci? - upitam je. Umjesto da odgovori ona pogleda Henryja, a onda i ja.
- Ništa - kaţe on. - Sisala je koţu i napravila si šljivu.
- Sto je šljiva? - upita Alba. Henry počne objašnjavati, ali ja kaţem: - Zašto je za šljivu potreban flaster?
- Ne znam - kaţe on. - Ţeljela ga je.
Imam predosjećaj. Nazovimo ga majčinskim šestim čulom. Priđem Albi. - Da vidimo.
Povuče ruku k sebi stisnuvši je snaţno drugom rukom. - Nemoj skinuti flaster. To će boljeti.
- Bit ću paţljiva. - Ĉvrsto joj uhvatim ruku. Ona zacvili, ali ja sam odlučna. Polako joj ispruţim ruku, njeţno skinem zavoj. U sredini ljubičaste modrice malena je crvena rupa od uboda. Alba kaţe: - Boli, nemoj - te je pustim. Ona ponovno zalijepi flaster, gleda me i čeka.
- Alba, mogla bi nazvati Kimy da vidiš hoće li doći na večeru? - Alba se nasmiješi i izjuri iz ateljea. Minutu poslije straţnja se vrata kuće uz tresak zatvore. Henry sjedi za mojim crtaćim stolom i okreće se lagano naprijed-natrag u mojem stolcu. Gleda me. Ĉeka da nešto kaţem.
- Ne mogu vjerovati - kaţem naposljetku. - Kako si mogao?
- Morao sam - kaţe Henry. Glas mu je tih. - Ona... nisam je mogao ostaviti a da barem... ţelio sam joj dati prednost. Tako će Kendrick moći, za svaki slučaj, raditi na tome za nju. - Priđem mu škripeći u mojim kaljača-ma i gumenoj pregači i naslonim se na stol. Henry nakrivi glavu te mu svjetlo obasja lice, a ja mu ugledam bore na čelu, u uglovima usana, oko očiju. Još je omr-šavio. Oči su mu goleme na licu. - Clare, nisam joj rekao za što je. Ti joj moţeš reći kad... dođe vrijeme.
Odmahnem glavom, ne. - Nazovi Kendricka i reci mu da stane. -Ne.
- Onda ću ja.
- Clare, nemoj...
- Sa svojim tijelom moţeš činiti što god ţeliš, Henry, ali...
- Clare! - Henry protisne moje ime kroz stisnute zube.
-Što?
- Gotovo je, u redu? Ja sam gotov. Kendrick kaţe da ništa više ne moţe učiniti.
- Ali... - zastanem kako bih upila ono što je upravo rekao. - Ali što... onda?
Henry odmahne glavom. - Ne znam. Dogodit će se vjerojatno ono za što mislimo da bi se moglo.... dogoditi. Ali ako se to dogodi, onda... jednostavno ne mogu ostaviti Albu a da joj ne pokušam pomoći... oh, Clare, pusti me da to učinim za nju! Moţda ne uspije, moţda to nikad ne upotrijebi - moţda joj bude drago putovati kroz vrijeme, moţda se nikad ne izgubi, ne bude gladna, moţda je nikada ne uhite, moţda nikada ne bude proganjana, silovana, pretučena. Ali što ako joj se ne svidi? Sto ako poţeli biti obična djevojčica? Clare? Oh, Clare, nemoj plakati... - Ali ja ne mogu stati, stojim i plačem u mojoj ţutoj gumenoj pregači, a Henry naposljetku ustane i zagrli me. - Nismo nikad bili povlašteni, Clare - kaţe on tiho. - Pokušavam joj samo načiniti sigurnosnu mreţu. - Kroz majicu mu osjećam rebra. -Hoćeš li mi dopustiti da joj ostavim barem to? - Kimnem, a Henry me poljubi u čelo. — Hvala ti — kaţe on, a ja opet počnem plakati.
subota, 27. listopada 1984. (Henryju su 43, Clari 13 godina)
HENRY: Sada znam kako završava. Završava ovako:
Sjedit ću na Livadi u rano jesensko jutro. Bit će oblačno i prohladno, a ja ću na sebi imati crni vuneni kaput, čizme i rukavice. Bit će to datum kojeg nema na popisu. Clare će spavati u svom toplom krevetu. Bit će joj trinaest godina.
U daljini će pucanj proparati suhi hladni zrak. Sezona je lova na jelene. Tamo negdje, sjedit će muškarci u jarko narančastim odijelima, čekati i pucati. Poslije će piti pivo i jesti sendviče koje su im spremile ţene.
Podići će se vjetar koji će romoriti kroz voćnjak i otkidati beskorisne listove sa stabala jabuka. Zalupit će se straţnja vrata Meadowlarka, a pojavit će se dvije
majušne figure u fluorescentnoj narančastoj odjeći s puškama u rukama. Ići će prema meni, prema Livadi, Philip i Mark. Neće me vidjeti zato što ću se sklupča-ti u visokoj travi, biti nepomična točka u polju mrtve zelene i beţ boje. Dvadesetak metara od mene Philip i Mark će skrenuti sa staze i uputiti se prema šumi.
Zaustavit će se i oslušnuti. Ĉut će prije nego ja: šuškanje, mlaćenje, nešto što se kreće kroz travu, nešto veliko i nespretno, bljesak bijeloga, moţda repa?, bljesak nečega što će ići prema meni, prema čistini, a Mark će podići pušku, pomnjivo naciljati, povući okidač i:
Začut će se pucanj, a onda vrisak, ljudski vrisak. A onda tišina. Zatim: - Clare! Clare! - Potom ništa.
Jedan ću trenutak sjediti ne misleći, ne dišući. Philip će potrčati, a onda ćemo potrčati ja i Mark i steći se na mjestu:
No, ničega neće biti. Krv na zemlji, sjajna i gusta. Svinuta mrtva trava. Zurit ćemo jedni u druge preko prazne zemlje, ne prepoznavajući se.
Clare će u svom krevetu vrisnuti. Ĉut će nekoga kako je zove te će se uspraviti u krevetu dok joj srce bude poskakivalo u grudima. U spavaćici će se trkom spustiti niz stepenice, istrčati vani na Livadu. Kada bude ugledala nas trojicu, zbunjena će zastati. Iza leđa njezina oca i brata prinijet ću prst ustima. Kad joj Philip priđe, ja ću se okrenuti, stati u zaklon voćnjaka i gledati je kako drhti u očevu zagrljaju dok će Mark, čiju će petnaestogodišnju bradu krasiti tek izrasla bradica, nestrpljivo i zbunjeno stajati pokraj njih i gledati me kao da pokušava zapamtiti.
I Clare će me pogledati te ću joj mahnuti, a ona će se vratiti u kuću s ocem, i odmahnuti mi, vitka, dok joj
se spavaćica bude napuhivala poput anđelove i postajati sve manja i manja, gubiti se u daljini i nestati u kući, a ja ću stajati ponad malog, izgaţenog krvavog komada zemlje i znati: tamo negdje umirem.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

61 Re: Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena taj Uto Maj 15, 2012 10:39 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
EPIZODA IZ GARAŢE U ULICI MONROE
ponedjeljak, 7. siječnja 2006. (Henryju su 43 godine)
HENRY: Hladno je. Jako je, jako hladno, a ja leţim u snijegu na zemlji. Gdje sam? Pokušam sjesti. Stopala su mi umrtvljena, ne osjećam stopala. Na otvorenom sam gdje nema ni zgrada ni stabala. Koliko sam dugo tu? Noć je. Ĉujem promet. Stanem na ruke i koljena. Podignem pogled. U Grant Parku sam. Art Insitute stoji taman i zatvoren preko stotina metara čistog snijega. Lijepe zgrade s Avenije Michigan tihe su. Automobili struje po Lake Shore Driveu, a njihova svjetla presijecaju noć. Iznad jezera slabašna je crta svjetla; dolazi zora. Moram otići odavde. Moram se ugrijati.
Ustanem. Stopala su mi bijela i kruta. Ne osjećam ih niti ih mogu pomaknuti, no počnem hodati, teturam kroz snijeg, gdjegdje padnem, uspravim se, hodam i to se nastavlja sve dok na kraju ne puzim. Puzeći prijeđem
cestu. Puzeći unatraške spustim se niz betonske stube drţeći se za rukohvat. Sol ulazi u oguljena mjesta na rukama i koljenima. Dopuzim do govornice.
Zazvoni sedam puta. Osam. Devet. - Halo! - kaţe drugi ja.
- Pomozi mi - kaţem ja. - U garaţi sam u Ulici Monroe. Nevjerojatno je hladno. Blizu sam sobe za nadzor. Dođi po mene.
- Dobro. Ostani tamo. Odmah ćemo krenuti. Pokušam objesiti slušalicu, ali promašim. Zubi mi
nekontrolirano cvokoću. Otpuzim do čuvareve kućice i snaţno lupnem o vrata. Nema nikoga. Unutra vidim monitore, grijalo, jaknu, radni stol, stolac. Pokušam s kvakom. Zaključano je. Nemam je s čim otvoriti. Prozor je pojačan ţicom. Snaţno drhtim. Nema auta.
- Upomoć! - poviknem. Nitko ne dolazi. Sklupčam se u loptu ispred vrata, prinesem koljena bradi, rukama obujmim stopala. Nitko ne dolazi, a onda, napokon, napokon, nestanem.
FRAGMENTI
ponedjeljak, utorak, srijeda, 25., 26. i 27. rujna 2006. (Clari je 35, Henry ju 43 godine)
CLARE: Henryja nema cijeli dan. Alba i ja otišle smo na večeru u McDonald's. Igrale smo magarca i mau-mau; Alba je nacrtala djevojku duge kose koja leti na psu. Izabrale smo haljinu koju će sutra obući u školu. Sada je u krevetu. Ja sjedim na prednjem trijemu i pokušavam čitati Prousta; čitanje na francuskom me uspavljuje te sam na rubu sna kada se u dnevnoj sobi začuje tresak, a Henry na podu drhti, bijel i hladan... -Pomozi mi - protisne kroz zube koji cvokoću, a ja otrčim do telefona.
Kasnije:
Hitni prijem: prizor fluorescentnog limba: starci puni boljki, majke s grozničavom malom djecom, tinejdţeri čijim prijateljima iz različitih udova vade metke, koji će se poslije hvaliti time zadivljenim djevojkama, no koji su sada primireni i umorni.
Kasnije:
U maloj bijeloj sobi: medicinske sestre podiţu Henryja na krevet i odmiču pokrivač. Oči mu se otvore, zamijete me i zatvore se. Plavokosi ga staţist pregleda. Sestra mu izmjeri temperaturu i
puis. Henry drhti, drhti tako ţestoko da se i krevet trese, a bolničarkina ruka vibrira poput kreveta u motelima iz 1970-ih. Speci-jalizant pregleda Henryjeve zjenice, uši, nos, prste na rukama, prste na nogama, genitalije. Počinju ga zamatati u pokrivače i nešto metalno i nalik aluminijskoj foliji. Zamotaju mu stopala hladnim mokrim oblozima. Mala je prostorija vrlo topla. Henryjeve se oči ponovno iznenada otvore. Pokušava nešto reći. Zvuči kao moje ime. Uguram ruke pod pokrivač i uzmem njegove ledene ruke u svoje. Pogledam sestru. - Moramo ga zagrijati, podići mu osnovnu tjelesnu temperaturu - kaţe ona. - Onda ćemo vidjeti.
Kasnije:
- Kako je, zaboga, dobio hipotermiju u rujnu? -upita me specijalizant.
- Ne znam - kaţem ja. - Pitajte njega.
Kasnije:
Jutro je. Charisse i ja smo u bolničkom restoranu. Ona jede puding od čokolade. Gore u sobi spava Henry. Kimy pazi na njega. Na tanjuru imam dva prepečen-ca; raskvašeni su od maslaca i netaknuti. Netko sjedne pokraj Charisse; to je Kendrick. - Dobre vijesti – kaţe on - osnovna mu je tjelesna temperatura narasla na 36,4. Ĉini se da nema oštećenja mozga.
Ne mogu ništa reći. Hvala ti, Boţe, jedino je što pomislim.
- Dobro, hm, provjerit ću poslije kada završim u Rush St. Luke'su - kaţe Kendrick ustajući.
- Hvala, Davide - kaţem dok se sprema otići, a Kendrick se nasmiješi i ode.
Kasnije:
Dr. Murray uđe s medicinskom sestrom Indijankom kojoj na pločici piše Sue. Sue nosi veliki lavor, termometar i vjedro. Ono što se sprema, što god to bilo, ne uključuje visoku tehnologiju.
- Dobro jutro, gospodine DeTamble, gospođo DeTamble. Ponovno ćemo vam zagrijati stopala. - Sue poloţi lavor na pod i bez riječi nestane u kupaonici. Teče voda. Dr. Murray je vrlo velika i ima divnu, visoko podignutu i nalakiranu punđu koja moţe proći samo kod impozantnih i lijepih crnkinja. Njezina se masa suţava od ruba bijelog ogrtača u dva savršena stopala u sa-lonkama od aligatorove koţe. Ona iz dţepa izvadi špricu i ampulu i počne povlačiti sadrţaj ampule u špricu.
- Sto je to? - upitam.
- Morfij. Ovo će boljeti. Stopala su mu u prilično lošem stanju. - Ona njeţno uzme Henryjevu podlakticu koju on bez riječi ispruţi kao da ju je dobila od njega u partiji pokera. Ima lagan dodir. Igla klizeći uđe, a ona spusti klip; trenutak poslije Henry tiho zastenje u znak zahvalnosti. Dr. Murray skida hladne obloge s Henryjevih stopala kada se Sue pojavi s vrućom vodom. Stavi je na pod pokraj kreveta. Dr. Murray spusti krevet, a onda ga njih dvije namjeste u sjedeći poloţaj. Sue izmjeri temperaturu vode. Natoči je u lavor i uroni Henryjeva stopala. Njemu zastane dah.
- Tkivo koje će se oporaviti postat će jarko crveno. Ne budu li izgledala kao jastog, imamo problem.
Gledam Henryjeva stopala koja plutaju u ţutom plastičnom lavoru. Bijela su kao snijeg, bijela su kao mramor, bijela su kao titan, bijela su kao papir, bijela su kao kruh, bijela su kao plahte, bijela su da bjelja ne mogu biti. Sue promijeni vodu jer su je Henryjeva ledena stopala ohladila. Termometar pokazuje četrdeset jedan stupanj. Za pet minuta temperatura je trideset dva stupnja. Henryjeva stopala njišu se poput mrtvih riba. Suze mu cure niz obraze i nestaju pod bradom. Obrišem mu lice. Pomilujem ga po glavi. Gledam da vidim kako mu stopala postaju jarkocrvena.
Kao da čekam da se razvije fotografija, kao da gledam sliku koja polako si-veći u plitici s kemikalijama prelazi u crnu. Na gleţnjevima se pojavljuje rumenilo. Crvenilo se širi u mrlje preko lijeve pete, neki se prsti oklijevajući zarumene. Desno stopalo ostaje tvrdoglavo bijelo. Ruţičasta se boja pojavi nevoljko na potplatu, a onda se zaustavi. Nakon jednog sata, dr. Murray i Sue pomnjivo osuše Henryjeva stopala, a Sue mu među prste stavi komade pamuka. Vrate ga natrag u krevet i namjeste mu preko stopala okvir kako ih ništa ne bi dodirivalo.
Sljedeće noći:
Vrlo je kasna noć, a ja sjedim pokraj Henryjeva kreveta u bolnici Mercy i gledam ga kako spava. Gomez sjedi na stolcu s druge strane kreveta i spava. Gomez spava s glavom zabačenom unazad i otvorenim ustima te svako malo zabrekće, a onda okrene glavu.
Henry je nepomičan i tih. Uređaj za infuziju ispušta zvučne signale. Na podnoţju kreveta naprava nalik šatoru podiţe pokrivače s mjesta na kojem bi trebala biti njegova stopala, no Henryjeva stopala sada nisu tu. Ozebline su ih uništile. Oba su stopala jutros amputirali iznad gleţnjeva. Ne mogu zamisliti, pokušavam ne zamišljati što je ispod pokrivača. Henryjeve zavijene ruke leţe iznad pokrivača te ga uzmem za ruku, oćutim kako je hladna i suha, kako mu bilo tuče u zglobu, kako je Henryjeva ruka opipljiva u mojoj. Nakon operacije, dr. Murray me pitala što ţelim da učini s Henryjevim stopalima. Ponovno ih spojite zvučalo je kao jedini ispravan odgovor, no ja sam samo slegnula ramenima i odvratila pogled.
Bolničarka uđe, nasmiješi mi se i da Henryju injekciju. Za nekoliko minuta, kada mu lijek obavije mozak, on uzdahne i okrene se prema meni. Oči mu se slabašno otvore, a onda ponovno zaspe.
Ţelim se moliti, ali ne mogu se sjetiti nikakve molitve, jedino što mi prolazi kroz glavu je Eci-peci, pec, ti si mali zec, a ja mala vjeverica, eci-peci-pec. O, Boţe, molim nemoj, molim te nemoj mi to činiti. Ali Snarkje bio vukodlak. Ne. Ništa ne dolazi. Envoyez cliercher le medecin. Qu'avez-vous? Ilfaudra alder a l'hdpital. Je me suis coupe
assez fortement. Otez le bandage et laissez-moi voir. Oui, c'est une coupure profonde. *
Ne znam koliko je sati. Vani se razdanjuje. Stavim Henryjevu ruku natrag na pokrivač. On je zaštitnički povuče na grudi.
Gomez zijevne, rastegne ruke pucketajući zglobovima na prstima. - ' Jutro, mače - kaţe on, ustane i teška koraka ode u kupaonicu. Ĉujem kako mokri kada Henry otvori oči.
- Koji je datum?
- Boţe! 27. rujna 2006.
Henry zuri u strop. Zatim se polako podigne na jastuke i netremice zagleda u podnoţje kreveta. Nagne se naprijed ispruţivši ruke ispod pokrivača. Ja zatvorim oči.
Henry počne vrištati.
utorak, 17. listopada 2006. (Clari je 35, Henry ju 43 godine)
CLARE: Henry je došao iz bolnice prije tjedan dana. Dane provodi u krevetu, sklupčan, okrenut prema prozoru, toneći i izranjajući iz morfijem protkanog sna. Pokušavam ga nahraniti juhom, prepečencem, makaroni-ma i sirom, ali ne jede mnogo. Ni ne govori mnogo. Alba lebdi naokolo, tiha i ţeljna ugoditi mu, donijeti tati naranču, novine, svog medu; no Henry se samo odsutno nasmiješi, a mala hrpa prinesenih darova leţi neiskorištena na noćnom ormariću. Ţustra bolničarka koja se zove Sonia Browne dolazi jednom dnevno da mu promijeni zavoje i da savjet,
ali čim nestane u svojoj crvenoj bubi, Henry utone u svoju nenastanjenu osobu. Pomaţem mu kad koristi posudu za obavljanje nuţde. Tjeram ga da promijeni pidţamu. Pitam ga kako se osjeća, što treba, a on odgovara neodređeno ili uopće ne odgovara. Iako je Henry točno ispred mene, nestao je.
Prolazim hodnikom pokraj spavaće sobe s košarom rublja u rukama i ugledam Albu kako tiho otvara vrata i stane pokraj Henryja koji je sklupčan u krevetu. Stanem i promatram je. Ona nepomično stoji, ruke joj vise uz bokove, njezine crne pletenice njišu joj se niz leđa, a plava joj je dolčevita iskrivljena od navlačenja. Jutarnje sunce preplavljuje sobu bojeći sve u ţuto.
- Tata?
-Hmmm?
- Umireš li?
Henry otvori oči i usmjeri ih na Albu. - Ne.
- Alba je rekla da si umro.
- To je u budućnosti, Alba. Ne još. Reci Albi da ti ne bi smjela govoriti takve stvari. - Henry rukom prođe preko brade koja mu raste otkako je izašao iz bolnice. Alba sjedne s rukama preklopljenim u krilu i skupljenim koljenima.
- Hoćeš li sada cijelo vrijeme biti u krevetu? Henry se podigne tako da se sada naslanja na
uzglavlje. - Moţda. - Prekapa po ladici noćnog ormarića, ali lijekovi za ublaţavanje boli su u kupaonici.
- Zašto?
- Zato što se osjećam usrano, dobro?
Alba ustukne pred Henryjem, ustane s kreveta. -Dobro! - kaţe ona, otvori vrata i zamalo se sudari sa mnom te se preplaši, a onda mi bez riječi ovije ruke oko struka, ja je podignem, sada tako tešku. Odnesem je u njezinu sobu i onda sjednemo u naslonjač za ljuljanje i zajedno se ljuljamo. Albino je lice vruće na mom vratu. Što da ti kaţem, Alba? Što da ti kaţem?
srijeda i četvrtak, 18. i 19. listopada i četvrtak, 26. listopada 2006. (Clari je 35, Henryju 43 godine)
CLARE: Stojim u ateljeu s kalemom ţice i hrpom crteţa. Raščistila sam veliki radni stol te su crteţi uredno pričvršćeni o zid. Sada stojim i u mislima pokušavam sastaviti kip. Pokušavam ga zamisliti u tri dimenzije. U prirodnoj veličini. Odreţem komad ţice, a ona odskoči s goleme role; počnem uobličavati trup. Od ţice istkam ramena, prsni koš, a onda zdjelicu. Zastanem. Moţda bi i ruke i noge trebale biti spojene zglobovima? Da napravim stopala ili ne? Počnem izrađivati glavu, a onda shvatim da ništa od toga ne ţelim. Gurnem sve to pod stol i počnem ponovno s više ţice.
Kao anđeo. Svaki je anđeo strašan. Pa ipak, jao meni, obratim li se vama, malne smrtonosne ptice duše...* Ţelim mu dati samo krila. Crtam u zraku s tankim metalom, čineći petlje, tkajući; mjerim rukama raspon krila, ponavljam postupak, u obratnom smjeru za drugo krilo,
uspoređujući simetriju kao da šišam Albu, mjereći od oka, ispipavajući teţinu, oblike. Spojim krila, a onda se popnem ljestvama i objesim ih o strop. Ona lebde, zrak okruţen linijama u razini mojih grudi, dva i pol metra u promjeru, ljupka, ukrasna, beskorisna.
Isprva sam ih zamišljala bijelima, ali sada shvatim da to nije to. Otvorim ormarić s pigmentima i bojama. Ul-tramarin, ţuti oker, sirova umbra, viridian zelena, broć crveni. Ne. Evo ga: crveni ţeljezni oksid. Boja osušene krvi. Strašan anđeo ne bi bio bijel ili bi bio bjelji od bilo koje bijele koju ja mogu napraviti. Odloţim staklenku na radnu plohu zajedno s ugljen-crnom. Priđem
sveţnjevi-ma vlakana koja stoje mirisna u udaljenom uglu ateljea. Kozo i lan; transparentnost i podatnost, vlakno koje klo-poće poput cvokotavih zubiju u kombinaciji s drugim koji je mekan poput usana. Izvaţem kilogram kozoa, čvrstu i ţilavu koru koja se mora skuhati i istući, razbiti i izudarati. Zagrijem vodu u golemom loncu koji pokrije dva plamenika na štednjaku. Voda provrije, a ja uguram kozo u nju, gledam kako tamni i polako upija vodu. Dodam pravu mjeru sode pa poklopim lonac i upalim napu. Na-siječem pola kilograma bijelog lana na male komade, napunim miješalicu vodom, a ona počne kidati i cijepati lan u finu bijelu kašu. Onda napravim sebi kavu i sjednem zapiljivši se kroz prozor, preko dvorišta, u kuću.
U tom trenutku:
HENRY: Moja majka sjedi na podnoţju mog kreveta. Ne ţelim da sazna za moja stopala. Zatvorim oči i pretvaram se da spavam.
- Henry? - kaţe ona. - Znam da si budan. Hajde, prijatelju, ustaj.
Otvorim oči. To je Kimy. - Mmm. 'Jutro.
- Popodne je, dva i pol. Trebao bi izaći iz kreveta.
- Ne mogu izaći iz kreveta, Kimy. Nemam stopala.
- Imaš kolica - kaţe ona. - Hajde, moraš se okupati, moraš se obrijati, fuj, smrdiš kao starac. - Kimy ustane s neumoljivim izrazom lica. Skine pokrivače s mene te leţim poput oljuštenog škampa, hladan i mlitav na po-slijepodnevom suncu. Kimy me mrkim izrazom natjera da sjednem u kolica, a onda me odgura do vrata kupaonice koja su preuska da bi kroz njih mogla proći.
- Dobro - kaţe Kimy postavivši se ispred mene s rukama na bokovima. - Kako ćemo to učiniti? Ha?
- Ne znam, Kimy. Ja sam samo bagavac; zapravo ne radim tu.
- Kakva je to riječ, bagavac?
- To je vrlo pejorativna riječ za bogalja.
Kimy me pogleda kao da mi je osam godina i kao da sam pred njom upotrijebio riječ jebati (nisam znao što znači, znao sam samo daje zabranjena). - Mislim da bi trebalo reći invalid, Henry. - Nagne se i počne mi otkopčavati gornji dio pidţame.
- Imam ruke - kaţem ja i sam se otkopčam do kraja. Kimy se okrene, osorno i mrzovoljno, otvori slavinu, namjesti temperaturu i začepi odvod. Prtlja po ormariću, izvadi moju britvu, pjenu za brijanje, četku od dab-rove dlake. Ne shvaćam kako ću izaći iz kolica. Pokušat ću spuznuti sa sjedala; gurnem naprijed guzicu, izvijem leda i kliznem prema podu. Na putu prema dolje izvr-nem lijevo rame i tresnem straţnjicom, ali nije tako
strašno. U bolnici je fizioterapeutkinja, poticajna mlada osoba po imenu Penny Featherwight, imala nekoliko tehnika za sjedanje i dizanje iz kolica, ali sve su se one odnosile na situaciju kolica-krevet ili kolica-stolac. Sada sjedim na podu, a kada se iznad mene prijeteći uzdiţe poput bijelih doverskih stijena. Pogledam Kimy, osam-desetdvogodišnjakinju, i shvatim da ovisim samo o sebi. Ona me pogleda, a u tom je pogledu samo saţaljenje. Pomislim u kurac, moram to nekako učiniti, ne mogu pustiti da me Kimy tako gleda. Izvučem se iz donjeg dijela pidţame i počnem odmotavati zavoje koji pokrivaju obloge na mojim nogama. Kimy gleda svoje zube u zrcalu. Ja gurnem ruku preko ruba kade i iskušam vodu.
- Ubaciš li malo začinskih trava, za večeru moţeš dobiti kuhanog bagavca.
- Prevruća je? - upita Kimy. -Da.
Kimy namjesti slavine, a onda izađe iz kupaonice, odgurnuvši kolica od vrata. Ja vrlo oprezno skinem oblog s desne noge. Koţa ispod obloga blijeda je i hladna. Stavim ruku na preklopljeni dio, na meso koje oblaţe kost. Nema dugo da sam uzeo Vicodin. Pitam se bih li mogao uzeti još jedan a da Clare ne primijeti. Bočica je vjerojatno gore negdje u ormariću s lijekovima. Kimy se vrati noseći kuhinjski stolac. Spusti ga pokraj mene. Ja skinem oblog i s druge noge.
- Lijepo je to napravila - kaţe Kimy.
- Dr. Murray? Da, veliki je to napredak, sada su mnogo aerodinamičnije.
Kimy se nasmije. Pošaljem je u kuhinju po telefonske imenike. Ona ih stavi pokraj stolca, a ja se podignem te
sjednem na njih. Zatim se pomoću ruku popnem na stolac i na neki se način otkotrljam u kadu. Aleluja. Kimy zatvori vodu i ručnikom osuši svoje noge. Ja zaronim.
Poslije:
CLARE: Nakon nekoliko sati kuhanja procijedim kozo, a onda i on svrši u miješalici. Sto dulje ostane u miješalici, to će biti tanji i sličniji kosti. Ĉetiri sata poslije dodam sredstvo koje potiče retenciju, glinu i pigment. Beţ kaša odjednom poprimi duboku tamnu crvenu boju zemlje. Iscijedim je u vjedra i pretočim u korito koje čeka. Vratim se u kuću, a Kimy u kuhinji pravi neku vrstu sloţenca od tunjevine preko kojeg su razmrvljene krumpirove ploškice.
- Kako je prošlo? - upitam je.
- Zbilja dobro. U dnevnoj je sobi. - Između kupaonice i dnevne sobe vodeni je trag s otiscima stopala Ki-myne veličine. Henry spava na sofi s knjigom rastvorenom na prsima. Borgesovi Ficciones. Obrijan je te se nagnem iznad njega i udahnem; miriše na svjeţinu, a njegova vlaţna
sijeda kosa strši u svim smjerovima. Alba čavrlja s Teddyjem u sobi. Na trenutak mi se čini kao da sam ja putovala kroz vrijeme, kao da je to neki zalutali trenutak od prije, ali onda pogledom prođem Hen-ryjevim tijelom do ravnine na kraju pokrivača i znam da sam samo tu i sada.
Sljedeće jutro kiši. Otvorim vrata ateljea, a ţičana me krila čekaju lebdeći na sivom jutarnjem svjetlu. Upalim radio; Chopin, etide koje se valjaju poput valova preko pijeska. Navučem gumene čizme, stavim rubac da mi kosa ne upadne u kašu i gumenu pregaču. Polijem moj omiljeni kalup i poklopac od tikovine i mjedi, otklopim korito i protresem tamnocrvenu kašu kako bi se vlakna i voda pomiješali. Sve se cijedi. Uronim kalup i poklopac u korito i oprezno izvadim, izravnam, vrelu vodu. Poloţim je u ugao korita, a voda se cijedi u njega i ostavlja na površini sloj vlakna; skinem poklopac i utisnem kalup u sukno, njeţno ga njišući, odmaknem ga, a na suknu ostane papir, fin i sjajan. Pokrijem ga drugim suknom, navlaţim ga i opet: uronim kalup, izvadim ga, ocijedim, pokrijem ga. Izgubim se u ponavljanju dok klavirska glazba plovi nad vodom koja pljuska, kapa, kiši. Dobivši golemu količinu, pritisnem papir i sukno u hidrauličnoj preši za papir. Zatim se vratim kući i pojedem sendvič od šunke. Henry čita. Alba je u školi.
Nakon ručka stojim ispred krila s mojim svjeţe napravljenim papirom. Pokrit ću oklop papirnatom opnom. Papir je vlaţan, taman i lako se lomi, ali ţičane oblike obavija poput koţe. Uvijam papir u tetive, u konope koji se svijaju i spajaju. Krila su sada šišmiševa krila, obris ţice vidljiv je ispod ulegnute papirnate površine. Osušim papir koji još nisam upotrijebila, zagrijavajući ga na pločama čelika. Zatim ga počnem trgati na uske pruge, u perje. Kada se krila osuše, jedno po jedno ću prišiti. Počnem bojati vrpce u crno, sivo i crveno. Perje za strašnog anđela, pogubnu pticu.
Tjedan poslije, uvečer:
HENRY: Clare me slatkorječivošću navela da se odje-nem i angaţirala Gomeza da me iznese kroz straţnja vrata i preko dvorišta odnese u njezin atelje. Atelje je osvijetljen svijećama; vjerojatno ih je stotina, i više, po stolovima i podu i prozorskim daskama. Gomez me posjedne na kauč i povuče se natrag u kuću. Sa stropa u sredini ateljea visi bijela plahta pa se okrenem da vidim postoji li projektor, ali njega nema. Clare je odjevena u tamnu haljinu te joj, dok se kreće po prostoriji, lice i ruke lebde bijele i odvojene od tijela.
- Hoćeš kave? - upita me. Nisam je pio još od prije bolnice. - O, da - odgovorim. Ona natoči dvije šalice, doda vrhnja i donese mi jednu. Dobar je i poznat osjećaj imati vruću šalicu u rukama. - Nešto sam ti napravila - kaţe Clare.
- Stopala? Dobro bi mi došla stopala.
- Krila - kaţe ona spustivši bijelu plahtu na pod.
Krila su golema i lebde u zraku, trepereći na svjetlosti voštanica. Tamnija su od tame i prijeteća, ali odišu čeţnjom, slobodom, jurnjavom kroz prostor. Osjećam da čvrsto stojim na vlastite dvije noge, da trčim kao da letim. Sada, u sumračnom ateljeu, vraćaju mi se snovi o ledbenju, o letenju, kao da je gravitacija ukinuta te mi dopušta da se odmaknem od zemlje na sigurnu udaljenost. Clare sjedne pokraj mene. Osjećam da me gleda. Krila su tiha, njihovi rubovi neravni. Ne mogu govoriti. Siehe, ich lebe. Woraus? Weder Kindheit noch Zukunft Iwerden weniger... Uberzaliges Dasein / entsprin-gt mir Herzen. (Gle,ja ţivim. Od čega? Ni djetinjstvo, ni budućnost / ne smanjuju se... Prekobrojan opstanak / izvire mi u srcu. *)
- Poljubi me - kaţe Clare, a ja se okrenem prema njoj, bijelom licu i tamnim usnama što lebde u mraku i uronim, poletim, oslobođen sam; opstanak mi izvire u srcu.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

62 Re: Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena taj Uto Maj 15, 2012 10:40 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
SNOVI O STOPALIMA
listopad, studeni 2006. (Henrjju su 43 godine)
HENRY: Sanjam da u Newberryju drţim predavanje nekim dodiplomcima s Columbija Collegea. Pokazujem im inkunabule, knjige tiskane nedugo nakon izuma tiska. Pokazujem im Gutemberški fragment, Caxto-novu Igru šaha, Jensenov Eusebius. Predavanje dobro teče, postavljaju dobra pitanja. Prekapam po kolicima traţeći onu posebnu knjigu koju sam upravo pronašao u spremištu, a za koju nisam ni znao da je imamo. U teškoj je crvenoj kutiji. Nema naslova, samo signaturu, CASE WING f ZX983.D 453 na zlatnom ţigu ispod oznake Newberryja. Poloţim kutiju na stol i izvadim podlogu. Otvorim kutiju, a u njoj, ruţičasta i savršena, moja stopala. Iznenađujuće su teška. Dok ih polaţem na podlogu, svi prsti zamigolje u znak pozdrava, pokaţu mi da to još uvijek mogu. Počnem govoriti o njima objašnjavajući vaţnost mojih stopala za petnaestosto-ljetni venecijanski tisak. Studenti rade zabilješke. Jedna studentica, lijepa plavuša u sjajnoj šljokičastoj majici bez rukava, pokaţe moja stopala i kaţe: - Pogledajte, posve su bijela! - I to je točno; koţa je postala mrtvački bijela, stopala su beţivotna i trula. S tugom podsjetim samog sebe da ih sutra najranije što mogu pošaljem u konzervatorski odjel.
U mom snu trčim. Sve je u redu. Trčim uz jezero, od Oak Street Beacha prema sjeveru. Osjećam kako moje srce pumpa, kako se moja pluća jednolično podiţu i spuštaju. Krećem se. Kakvo olakšanje, pomislim. Bojao sam se da više neću moći trčati, ali evo me, trčim. Divno je.
No stvari pođu u krivo. Dijelovi mog tijela počnu otpadati. Prvo ode moja lijeva ruka. Zaustavim se, podignem je s pijeska, otresem i vratim natrag, no nije baš sigurno pripojena te ponovno
otpadne nakon manje od kilometra. Nosim je, stoga, u drugoj ruci misleći kako ću je moţda uspjeti čvršće spojiti kada dođem kući. No onda otpadne druga ruka te više uopće nemam ruku da pokupim udove koje sam izgubio. Tako nastavim trčati. Nije tako loše; ne boli. Uskoro shvatim da mi se penis pomaknuo i upao u desnu nogavicu hlača od trenirke u kojoj se iritantno bacaka uhvaćen lastikom na dnu. No ne mogu ništa učiniti te se na to ne obazirem. A onda osjetim da su mi stopala u tenisicama rastrgana poput pločnika pa se, onda, oba odlome u gleţnjevima, a ja padnem licem na stazu. Znam da će me, ostanem li tamo, pregaziti drugi trkači te se počnem kotrljati. Kotrljam se i kotrljam dok se ne otkotrljam u jezero, a valovi me, valjajući, ne povuku te se probudim hvatajući zrak.
Sanjam da sam u baletu. Ja sam baletan, zvijezda. U garderobi sam u kojoj me u ruţičasti til umata Barbara koja je mojoj mami pomagala pri odijevanju. Barbara je neumoljiva te se, iako me stopala bole ko'vrag, ne ţalim dok njeţno zatvara moje noge u dugačke baletne papučice od ruţičastog satena. Kada je završila, teturajući ustanem sa stolca i vrisnem. - Ne budi kilavac - kaţe Barbara, ali onda se smekša i da mi injekciju morfija. Ujak Ish se pojavi na vratima garderobe te se ţurno uputimo beskrajnim hodnicima u straţnjem dijelu pozornice. Znam da me stopala bole, premda ih ne vidim i ne osjećam. Jurimo, a ja se odjednom nađem pokraj pozornice i pogledavši na nju, shvatim da je balet Ora-šar i da sam ja Vila Šećera. Iz nekog me razloga to uistinu zasmeta. Nije to ono što sam očekivao. No netko me gurne te oteturam na pozornicu. I plešem. Zaslijepljen sam svjetlima. Plešem ne razmišljajući, ne poznajući korake, u ekstazi boli. Na kraju padnem na koljena jecajući, a publika se digne i plješće.
petak, 3. studenog 2006. (Clari je 35, Henry ju 43 godine)
CLARE: Henry podigne crveni luk, ozbiljno me pogleda i kaţe: - Ovo... je luk.
Ja kimnem. - Da. Ĉitala sam o njemu.
On podigne obrvu. - Jako dobro. E, da bi se očistio luk uzmeš oštar noţ, polegneš prije spomenuti luk postrance na dasku i odstraniš oba kraja, ovako. Zatim oljuštiš luk, ovako. Dobro. Zatim ga poprečno nareţeš. Ako radiš krug^pe od luka, jednostavno odvoji svaku
krišku, ali ako radiš juhu, umak za tjesteninu ili nešto slično, izrezi ga na kocke, ovako...
Henry je odlučio naučiti me kuhati. Sve su kuhinjske plohe i ormarići previsoki za njega u kolicima. Sjedimo za kuhinjskim stolom okruţeni zdjelama, noţevima i limenkama umaka od rajčice. Henry odgurne dasku i noţ preko stola prema meni, a ja ustanem i nespretno razreţem luk na kockice. Henry me strpljivo gleda. - Dobro, odlično. A sada, zelene paprike; prođeš noţem okolo, a onda izvučeš peteljku...
Pravimo mornarski umak, pesto, umak za lazanje. Drugog dana kekse s čokoladom, kakao-kocke, crane brulee. Alba je u devetom nebu. - Još deserta - moli. Poširamo jaja i losos, pravimo pizzu ni od čega. Moram priznati da je na neki način zabavno. No uţasnuta sam kada prvu večer sama radim večeru. U kuhinji sam okruţena loncima i tavama; šparoge su prekuhane, a ja se, vadeći grdobinu iz pećnice, opečem. Stavim sve na tanjure i odnesem u blagovaonicu gdje Henry i Alba sjede na svojim mjestima. Henry me ohrabri smiješkom. Sjednem; Henry podigne svoju čašu mlijeka: - Za novu kuharicu! - Alba se kucne s njim, a onda počnemo jesti. Kriomice pogledam Henryja koji jede. Sama jedući shvatim da sve ima odličan okus. - Dobro je, mama! - kaţe Alba, a Henry kimne. - Izvrsno je, Clare -kaţe Henry; netremice gledamo jedno drugoga, a ja pomislim Ne ostavljaj me.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

63 Re: Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena taj Uto Maj 15, 2012 10:41 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
SVE SE VRAĆA, SVE SE PLAĆA
ponedjeljak, 18. prosinca 2006. / nedjelja, 2. siječnja 1994. (Henryju su 43 godine)
HENRY: Probudim se usred noći dok tisuće kukaca sa zubima oštrim poput britve glođu moje noge, ali pro-padnem i prije no što uspijem istresti Vicodin iz boce. Previjen sam na podu, ali to nije naš pod, to je neki drugi pod, neka druga noć. Gdje sam? Od boli mi se sve ljeska, ali je mrak, a miris, na što me podsjeća? Na iz-bjeljivač. Znoj. Parfem, tako poznat - ali ne moţe biti...
Koraci koji se penju stubama, glasovi, ključ koji otključava nekoliko brava {gdje se mogu sakriti?) otvaraju se vrata, ja puzim po podu kada se upali svjetlo i poput sijalice se rasprsne u mojoj glavi, a neka ţena prošapće: - O, Boţe moj. - Razmišljam Ne, nije moguće da se ovo događa; vrata se zatvore, a ja čujem Ingrid kako kaţe: -Celia, moraš otići - Celia prosvjeduje. Dok se s druge strane vrata prepiru, ja se očajnički ogledam oko sebe, ali nema izlaza. Ovo je zacijelo Ingridin stan u Ulici Clark u kojem nikada nisam bio, ali tu su sve njezine stvari koje me shrvaju: Eamsov stolac, mramorni stolić u obliku bubrega krcat modnim časopisima, ruţan narančasti kauč koji smo... bjesomučno traţim pogledom nešto za obući, ali jedina tkanina u ovoj minimalističkoj sobi je ljubičasti i ţuti vuneni pokrivač koji se ne slaţe s kaučem te ga ščepam i ovijem oko sebe, podignem se na kauč, a Ingrid ponovno otvori vrata. Jedan dugi trenutak stoji mirno i gleda me, a ja gledam nju i jedino što mi pada na pamet je oh, Ing zašto si to sebi učinila?
Ingrid koja ţivi u mom sjećanju do bjelila je uţaren plavokosi anđeo hladnokrvnosti kojeg sam upoznao u Jimbo'su, na zabavi u povodu četvrtog srpnja 1988.; Ingrid Carmichael je bila ubojita i nedodirljiva, zatvorena u oklop bogatstva, ljepote i dosade. Ingrid koja sada stoji i gleda me upala je, gruba i umorna; stoji glave nakrivljene na jednu stranu i gleda me začuđeno i prijezirno.
Nijedno od nas ne zna što reći. Ona najzad skine kaput, baci ga na stolac i posadi se na drugi kraj kauča. Na sebi ima koţne hlače. Malo zaškripe dok sjeda.
- Henry.
- Ingrid.
- Sto radiš tu?
- Ne znam. Oprosti. Samo sam... ma, znaš. - Sleg-nem ramenima. Noge me toliko bole da me gotovo nije briga gdje sam.
- Grozno izgledaš.
- Jako me boli.
- Ĉudno. I mene.
- Mislim na fizičku bol.
- Zašto? - Sto se Ingrid tiče mogao bih se i samoza-paliti točno pred njom. Povučem pokrivač i otkrijem batrljke.
Ona se ne zgrozi i ne zadrţi dah. Ne odvrati pogled, a kada to i učini, pogleda me u oči, a ja shvatim da od svih ljudi Ingrid u potpunosti razumije. Posve odvojenim procesima došli smo do istog stanja. Ona ustane, ode u drugu sobu, a vrativši se, u ruci drţi stari pribor za šivanje. Osjetim plimu nade koja je opravdana: Ingrid sjedne, skine poklopac i sve je kao u starim danima, u njoj je kompletna ljekarna uz jastučiće za priba-dače i naprscima.
- Što ţeliš? - upita Ingrid.
- Opijate. - Ona pregleda vrećicu punu tableta i ponudi mi izbor; zamijetim Ultram i uzmem dva. Nakon što sam ih popio onako, na suho, ona mi donese čašu vode, a ja je iskapim.
- Dobro. - Dugačkim crvenim noktima Ingrid prođe kroz svoju dugu plavu kosu. - Iz kojeg vremena dolaziš?
- Iz prosinca 2006. Koji je datum tu?
Ingrid pogleda na sat. - Bila je Nova godina, ali sada je 2. siječnja 1994.
O, ne. Molim te, ne. - Što je? - kaţe Ingrid.
- Ništa. - Na današnji će dan Ingrid izvršiti samoubojstvo. Što joj mogu reći? Što ako nekoga pozovem? -Slušaj, Ing, ţelim samo reći... - Oklijevam. Što joj mogu reći a da je ne prestrašim? Je li to sad vaţno? Sada kada je mrtva? Iako sjedi točno tu?
-Što?
Znojim se. - Samo... budi dobra prema sebi. Nemoj... ţelim reći, znam da nisi sretna...
- A tko je kriv za to? - Njezina su jarkocrvenim niţem namazana usta namrgođena. Ne odgovorim. Je li to moja greška? Doista ne znam. Ingrid zuri u mene kao da očekuje odgovor. Odvratim pogled od nje. Gledam plakat Moholy-Nagyja na suprotnom zidu. - Henry? -kaţe Ingrid. - Zašto si bio tako podao prema meni?
Silom vratim pogled na nju. - Jesam li? Nisam htio.
Ingrid odmahne glavom. - Nije ti bilo stalo jesam li mrtva ili ţiva.
Oh, Ingrid. - Stalo mi je. Ne ţelim da umreš.
- Nije ti bilo stalo. Ostavio si me i nikad nisi došao u bolnicu. - Ingrid govori kao da je riječi guše.
- Tvoja obitelj nije htjela da dođem. Tvoja mi je mama rekla da te se klonim.
- Trebao si doći.
Uzdahnem. - Ingrid, tvoj mi je liječnik rekao da te ne smijem posjetiti.
- Pitala sam i rekli su mi da nisi zvao.
- Zvao sam. Rekli su mi da ne ţeliš razgovarati sa mnom i da više ne zovem. - Analgetik počinje djelovati. Probadajući bol u mojim nogama slabi. Uvučem ruke pod pokrivač i stavim dlanove na koţu mog lijevog batrljka, a onda desnog.
- Zamalo sam umrla, a ti više nisi razgovarao sa mnom.
- Mislio sam da ne ţeliš razgovarati sa mnom. Kako sam mogao znati?
- Oţenio si se, nikad me nisi zvao, a Ćeliju si pozvao na vjenčanje meni za inat.
Ne mogu ne nasmijati se. - Ingrid, Clare je pozvala Ćeliju. Prijateljice su; nikad nisam shvatio zašto. Valjda se suprotnosti privlače. Ali, bilo kako bilo, to nema nikakve veze s tobom.
Ingrid ne kaţe ništa. Blijeda je ispod šminke. Prekapa po dţepu svog kaputa i izvadi kutiju English Ovalsa i upaljač.
- Otkad ti pušiš? - upitam je. Ingrid je mrzila pušenje. Ingrid je voljela koku, metamfetamine i pića s poetičnim imenima. Ona izvadi cigaretu iz kutije između dva duga nokta i zapali je. Ruke joj se tresu. Povuče dim koji se svija iz njezinih usta.
- Onda, kako je ţivjeti bez stopala? - upita me Ingrid. - I kako se to dogodilo?
- Ozebline. Onesvijestio sam se u Parku Grant u siječnju.
- Kako se krećeš?
- Uglavnom u kolicima?
- Oh. To je gadno.
- Da - kaţem ja. - Jest. - Na trenutak sjedimo šuteći.
Ingrid upita: - Jesi li još oţenjen? -Da.
- Djeca?
- Jedno. Curica.
- Oh. - Ingrid se nasloni, povuče dim, ispuhne tanku struju dima iz nosnica. - Voljela bih da sam imala djecu.
- Nikada nisi ţeljela djecu, Ing.
Pogleda me, ali ne mogu pročitati taj pogled. - Uvijek sam ţeljela djecu. Nisam mislila da ih ti ţeliš pa nikad ništa nisam rekla.
- Još uvijek bi mogla imati djecu.
Ingrid se nasmije. - Bih li? Imam li djecu, Henry? U 2006. imam li muţa i 2 i pol djeteta u Winnetki?
- Ne baš. - Promijenim svoj poloţaj na kauču. Bol se povukla, ali ostala je njegova ljuska. Prazan prostor u kojem bi trebao biti bol, ali je u njemu, umjesto njega, očekivanje boli.
- Ne baš- ponovi oponašajući Ingrid. - Što to znači, ne baš? Ne baš, Ingrid, potucaš se, zapravo, pod mostovima.
- Ne potucaš se pod mostovima.
- Ne potucam se, znači, pod mostovima. U redu, to je odlično. - Ingrid zgnječi cigaretu i prekriţi noge. Uvijek sam volio njezine noge. Na nogama ima čizme s visokim potpeticama. Ona i Celia zacijelo su bile na zabavi. Ingrid kaţe: - Eliminirali smo krajnosti: nisam matrona iz predgrađa, nisam beskućnica. Daj, Henry, reci još nešto.
Šutim. Ne ţelim igrati ovu igru.
- Dobro, pokušajmo s višestrukim izborom. Da vidimo... A) striptizeta sam u uistinu lošem klubu u Ulici Rush. Hm, B) u zatvoru sam zato što sam sjekirom ubila Ćeliju i nahranila njome Malcolma. Ha. Dobro, ah, C) ţivim u Rio del Solu s investicijskim bankarom. Što kaţeš, Henry? Zvuči li ti dobro išta od ovoga?
- Tko je Malcolm?
- Celijin doberman.
- Mogao sam i misliti.
Ingrid se igra s upaljačem, pali ga i gasi. - Što kaţeš na D) mrtva sam? - Lecnem se. - Sviđa li ti se i malo?
- Ne, ne sviđa.
- Doista? Meni je ta najdraţa. - Ingrid se nasmiješi. Nije to lijep smiješak. Više je grimasa. - Meni se ta varijanta toliko sviđa da mi je dala ideju. - Ustane i velikim
koracima prijeđe sobu i ode niz hodnik. Ĉujem kako otvara i zatvara ladicu. Kada se ponovno pojavila, jedna joj je ruka iz leda. Ingrid stane ispred mene i kaţe: - Iznenađenje! - i uperi pištolj u mene.
Nije to velik pištolj. Tanak je, crn i sjajan. Ingrid ga drţi blizu struka, nehajno, kao da je na koktelu. Piljim u pištolj. Ingrid kaţe: - Mogla bih te ustrijeliti.
- Da, mogla bi - kaţem ja.
- A onda bih mogla ustrijeli sebe - kaţe ona.
- I to bi se moglo dogoditi.
- Ali, dogodi li se?
- Ne znam, Ingrid. Ti moraš odlučiti.
- Ne seri, Henry. Reci mi - zapovijedi Ingrid.
- U redu. Ne. Ne dogodi se tako. - Trudim se zvučati samouvjereno.
Ingrid se namješteno nasmiješi. - Ali, što ako ja ţelim da se tako dogodi?
- Ingrid, daj mi pištolj.
- Dođi i uzmi ga.
- Hoćeš li me ustrijeliti? - Ingrid odmahne glavom smiješeći se. Spustim se s kauča na pod, otpuţem prema Ingrid, vukući pokrivač za sobom, usporen od analgetika. Ona uzmakne drţeći pištolj uperen prema meni. Stanem.
- Hajde, Henry. Dragi psiću. Bezazleni psiću. - Ingrid prstom otpusti sigurnosni zaponac i načini dva koraka prema meni. Ukočim se. Cilja ravno meni u glavu. No onda se nasmije i prisloni otvor pištolja sebi na sljepoočnicu. - A što kaţeš na ovo, Henry? Dogodi li se ovako?
- Ne. - Ne/
Ona se namršti. - Jesi li siguran, Henry? - Ingrid pomakne pištolj na grudi. - Je li ovako bolje? Glava ili srce, Henry? - Ingrid zakorakne naprijed. Mogao bih je dotaknuti. Mogao bih je zgrabiti - Ingrid me nogom udari u prsa te padnem unatrag, ispruţen na podu gledam je, a ona se nagne i pljune mi u lice.
- Jesi li me volio? - upita Ingrid gledajući me.
- Da - kaţem joj.
- Laţeš - kaţe Ingrid i povuče okidač.
ponedjeljak, 18. prosinca 2006. (Clari je 35, Henryju 43 godine)
CLARE: Probudim se usred noći, a Henryja nema. Uhvati me panika. Sjednem u krevetu. U glavi mi se pojavi mnoštvo mogućnosti. Mogao bi ga pregaziti automobil, mogao bi zapeti u napuštenoj zgradi, vani na hladnoći... začujem nešto, čujem kako netko plače. Pomislim da je to Alba, moţda je Henry otišao vidjeti što je s Albom, te ustanem i odem u Albinu sobu, ali Alba spava sklupčana
oko Teddyja s pokrivačima zbačenim s kreveta. Slijedim zvuk niz hodnik i tamo, na podu dnevne sobe, sjedi Henry s glavom u rukama.
Kleknem pokraj njega. - Što je? - upitam ga.
Henry podigne glavu te na svjetlosti ulične svjetiljke, koja dolazi s prozora, ugledam suze koje mu sjaje na obrazima. - Ingrid je mrtva - kaţe Henry.
Zagrlim ga. - Ingrid je već dugo mrtva - kaţem tiho.
Henry odmahne glavom. - Već godinama ili nekoliko minuta... isto je - kaţe on. U tišini sjedimo na podu. Naposljetku Henry kaţe: - Misliš li da je već jutro?
- Da. - Nebo je još uvijek tamno. Ptice ne pjevaju.
- Ustanimo - kaţe on. Donesem kolica, pomognem mu da sjedne u njih i odguram ga u kuhinju. Donesem mu kućni ogrtač, a Henry ga s mukom navuče. Sjedi za kuhinjskim stolom i kroz prozor zuri u snijegom pokriveno straţnje dvorište. Negdje u daljini ralica struţe po ulici. Upalim svjetlo. Izmjerim i stavim kavu u filter, izmjerim i stavim vodu u aparat za kavu, upalim ga. Izvadim šalice. Otvorim hladnjak, ali kada upitam Henryja što će pojesti on samo odmahne glavom. Sjednem za stol sučelice Henryju, a on me pogleda. Oči su mu crvene, a kosa mu strši u raznim smjerovima. Ruke su mu mršave, a lice sumorno.
- Ja sam kriv - kaţe Henry. - Da nisam bio ondje...
- Jesi li je mogao spriječiti? - upitam.
- Ne. Pokušao sam.
- Vidiš.
Iz aparata za kavu dolaze zvukovi malih eksplozija. Henry rukama prođe po licu. Kaţe: - Uvijek sam se pitao zašto nije ostavila pismo. - Spremam se upitati ga što ţeli time reći kada shvatim daje
Alba na kuhinjskim vratima. Na sebi ima ruţičastu spavaćicu i zelene papuče u obliku miševa. Ţmiri i zijeva na oštrom kuhinjskom svjetlu.
- Bok, dušo - kaţe Henry. Alba mu priđe i prebaci se preko bočne stranice kolica. - Juuutro - kaţe Alba.
- Zapravo nije jutro - kaţem ja njoj. - Još je uvijek noć.
- Kako to da ste vi ustali po noći? - frkne Alba. -Pravite kavu, znači da je jutro.
- Oh, riječ je o staroj zabludi da kava znači jutro -kaţe Henry. - Postoji pukotina u tvojoj logici, miško.
- Koja? - upita Alba. Mrzi kada nema pravo. -Temeljiš svoj zaključak na pogrešnim podacima; to
jest, zaboravljaš da su ti roditelji prvoklasni ljubitelji kave i da smo moţda ustali usred noći kako bismo popili JOŠ KAVE. - Nasmije se grohotom kao čudovište, moţda kao čudovište kave.
- Ja ţelim kavu - kaţe Alba. - Ja sam ljubitelj kave. - Uzvrati istom mjerom ona Henryju. No on je podigne sa sebe i spusti na noge. Alba otrči oko stola do mene i zagrli me oko ramena. - Smij se!- vikne mi u uho.
Ustanem i podignem Albu. Sada je tako teška. - I ti se grohotom smij. - Odnesem je niz hodnik i bacim na njezin krevet, a ona vrišti od smijeha. Sat na noćnom ormariću pokazuje 4.16. - Vidiš? - pokaţem joj. - Prerano je za ustajanje. - Nakon obvezatne količine kome-šanja, Alba se smjesti u krevetu, a ja se vratim u kuhinju. Henryju je pošlo za rukom obama nam natočiti kavu. Ponovno sjednem. Hladno je tu.
- Clare.
- Mmmm?
- Kad umrem... - Henry zastane, odvrati pogled, udahne i ponovno počne. - Sve sam sredio, sve dokumente, oporuku, pisma za ljude i stvari za Albu, sve je to u mojem stolu. - Ništa ne mogu reći. Henry me gleda.
- Kada? - upitam. Henry odmahne glavom. - Za nekoliko mjeseci? Tjedana? Dana?
- Ne znam, Clare. - Zna, znam da zna.
- Pogledao si osmrtnicu, zar ne? - kaţem. Henry oklijeva, a onda kimne. Otvorim usta da ponovno pitam, no onda me uhvati strah.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

64 Re: Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena taj Uto Maj 15, 2012 10:45 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
SATI , AKO NE DANI
petak, 24. prosinca 2006. (Henryju su 43, Clari 35 godina)
HENRY: Probudim se rano, tako rano da je soba plava na svjetlu bliske zore. Leţim u krevetu slušajući Clarino duboko disanje, osluškujući sporadične zvukove prometa s Avenije Lincoln, vrane koje se dozivaju, peć centralnog grijanja koja se gasi. Bole me noge. Po-duprem se o jastuke i pronađem bočicu Vicodina na noćnom stoliću. Uzmem dvije i popijem ih s ishlapjelom Coca-colom.
Kliznem natrag pod pokrivače i okrenem se na bok. Clare spava s licem prema dolje i rukama zaštitnički ovijenim oko glave. Kosa joj je skrivena pod pokrivačima. Clare se doima manjom bez okvira svoje kose. Podsjeća me na sebe kao malu dok spava jednostavnošću koju je imala kao dijete. Pokušam se sjetiti jesam li ikad vidio Claru da spava kao dijete. Shvatim da nisam. Mislim na Albu. Svjetlo se mijenja. Clare se promeškolji, okrene prema meni na bok. Pomnjivo joj promatram lice. U uglovima očiju i usana nekoliko je slabašnih bora koje su tek naznake početaka
srednjih godina na Cla-rinom licu. Nikada neću vidjeti to njezino lice i za tim gorko ţalim, lice s kojim će Clare nastaviti ţivjeti bez mene, a koje ja nikada neću poljubiti, koje će pripadati svijetu kojeg ja neću poznavati, osim kao sjećanje na Clare koje će na kraju biti predano prošlosti.
Danas je trideset sedma godišnjica smrti moje majke. Mislio sam na nju, čeznuo za njom svakog dana u tih trideset sedam godina, a mislim da je moj otac mislio na nju gotovo bez prestanka. Da usrdno sjećanje moţe podići mrtve, ona bi bila naša Euridika, ona bi, poput Ţenskog Lazara, ustala iz svoje tvrdoglave smrti da nas utješi. No sve naše jadikovke njezinu ţivotu nisu mogle dodati ni jednu jedinu sekundu, ni jedan dodatan otkucaj srca, nijedan udah. Moja potreba moţe me jedino odnijeti k njoj. Sto će Clare imati kada odem? Kako ću je ostaviti?
Ĉujem Albu kako govori u krevetu. - Hej - kaţe Alba. - Hej, Teddy! Psst, sad spavaj. - Tišina. - Tata? -Gledam Clare da vidim hoće li se probuditi. Ne miče se, spava. - Tata! - Polako se okrenem, oprezno iskobeljam iz pokrivača, manevrirajući se spustim na pod. Puzeći izađem iz sobe te kroz hodnik dođem do Albine sobe. Ona se zahihoće kada me ugleda. Ja zareţim, a Alba me potapše po glavi kao da sam pas. Ona sjedi na krevetu, između svih plišanih ţivotinja koje ima. - Pomakni se, Crvenkapice. - Alba se brzo pomakne, a ja se podignem na krevet. Ona pedantno sloţi nekoliko igračaka oko mene. Zagrlim je jednom rukom, naslonim se, a ona mi pruţi plavog Teddyja. - On ţeli jesti gumene bombone.
- Malo je rano za gumene bombone, Teddy. Što kaţeš na poširano jaje i prepečenac?
Alba napravi grimasu. Učini to skupivši usta, obrve i nos. - Teddy ne voli jaja - objavi.
- Psst. Mama spava.
- Dobro - glasnim šaptom kaţe Alba. - Teddy hoće plavi Jell-O. - Ĉujem kako Clare gunđa i počinje ustajati u drugoj sobi.
- Griz? - pokušam je odgovoriti. Alba razmatra. -Sa smeđim šećerom?
- Moţe.
- Ţeliš li ga ti napraviti? - Spuznem s kreveta.
- Da. Mogu li te jahati?
Oklijevam. Noge me uistinu bole, a Alba je postala malo prevelika da to bezbolno učinim, no sada joj ništa ne mogu uskratiti. - Jasno. Skoči. - Na rukama sam i koljenima. Alba mi se popne na leđa te se uputimo u kuhinju. Clare pospano stoji uz sudoper i gleda kako kava kapa u posudu. Uzverem se uz nju i poloţim glavu na njezina koljena, a ona zgrabi Albu za ruke i podigne je dok se Alba ludo hihoće. Otpuzim u svoj stolac. Clare se nasmiješi i kaţe: - Što ćemo za doručak, kuhari?
- Jell-O!- zavrišti Alba.
- Mmm. Kakav Jell-O} S pahuljicama?
- Neeee!
- Sa slaninom?
- Bljak! - Alba se ovije oko Clare, povuče joj kosu. -Joj! Nemoj, dušo. Onda, sa zobenom kašom.
- S grizom!
- Jell-O s grizom, mljac. - Clare izvadi smeđi šećer, mlijeko i kutiju griza. Stavi ih na radnu plohu i upitno me pogleda. - A ti? Jell-O s omletom?
- Ako ti radiš, da. - Divim se Clarinoj efikasnosti, kako se kreće po kuhinji kao da je Betty Crocker, kao da to radi već godinama. Bit će dobro bez mene, pomislim dok je gledam, ali znam da neće. Gledam kako Alba miješa mlijeko i griz i razmišljam o njoj s deset, petnaest, dvadeset godina. Još nije ni izdaleka dovoljno. Ţelim biti tu. Ţelim ih vidjeti, ţelim ih uzeti u naručaj, ţelim ţivjeti...
- Tata plače - Alba šapćući kaţe Clare.
- Zato što mora jesti ono što ja skuham - kaţe Clare i namigne mi te se moram nasmijati.
STARA GODINA, DRUGI PUT
nedjelja, 31. prosinca 2006. (Clari je 35, Henryju 43 godine) (19.25)
CLARE: Imamo tulum! Henry je isprva oklijevao, ali sada se čini savršeno zadovoljnim. Sjedi za kuhinjskim stolom i pokazuje Albi kako da od mrkvi i rotkvica izreţe cvjetove. Priznajem da to nisam pošteno odigrala: iznijela sam prijedlog pred Albom, ona se sva uzbudila te nije mogao podnijeti da je razočara.
- Bit će divno, Henry. Pozvat ćemo sve koje poznajemo.
- Sve? - upitao je smiješeći se.
- Sve koje volimo - ispravila sam se. I tako već danima čistim, a Henry i Alba peku kolače (iako polovina tijesta svrši u Albinim ustima ako je ne gledamo). Jučer smo Charisse i ja otišle u dućan i kupile umake, čips, namaze, sve moguće vrste povrća, pivo, vino i šampanjac, male šarene čačkalice i salvete na kojima zlatnim slovima piše Sretna nova godina, odgovarajuće papirnate tanjure i bog zna što sve ne. Sada cijela kuća miriše na mesne okruglice i na bor koji brzo odumire u dnevnoj sobi. Alicia pere čaše za vino.
Henry me pogleda i kaţe: - Ej, Clare, predstava samo što nije počela. Hajde se istuširaj. - Bacim pogled na sat i shvatim da je uistinu vrijeme.
Odem pod tuš, operem kosu, osušim je, obučem gaćice i grudnjak, čarape i crnu svilenu haljinu, navučem visoke potpetice, štrcnem malo parfema, stavim ruţ i bacim posljednji pogled u ogledalo
(izgledam uplašeno) te se vratim u kuhinju u kojoj je Alba, čudna mi čuda, još uvijek besprijekorno čista u svojoj plavoj baršunastoj haljini, a Henry je još uvijek u crvenoj flanelastoj ko-šulji s rupama i poderanim trapericama.
- Zar se ti nećeš presvući?
- Oh... da. Naravno. Hoćeš li mi pomoći? - Odguram ga u našu spavaću sobu.
- Sto ţeliš obući? - Po ladicama traţim gaće i čarape.
- Sto bilo. Ti izaberi. - Henry ispruţi ruku i zatvori vrata. - Dođi ovamo.
Prestanem prebirati po ormaru i pogledam Henryja. On zakoči kolica i prebaci tijelo na krevet.
- Nema vremena — kaţem ja.
- Upravo tako. Zato nemojmo gubiti vrijeme na razgovor. - Glas mu je tih i neodoljiv. Zaključam vrata.
- Znaš, upravo sam se obukla...
- Psst. - On ispruţi ruke prema meni, ja se smek-šam, sjednem pokraj njega, a fraza zadnji put nepozvana mi iskrsne u mislima.
(20.05)
HENRY: Na vratima zazvoni upravo dok vezujem čvor na kravati. Clare nervozno upita: - Izgledam li dobro? - Izgleda, ruţičasta je i draţesna te joj to i kaţem. Izlazimo iz sobe dok Alba juri otvoriti vrata i počinje vikati: - Djede! Djede! Kimy! - Moj otac otrese svoje snjeţne čizme i nagne se da je zagrli. Clare ga poljubi u oba obraza. Tata je nagradi svojim kaputom. Alba silom otme Kimy i odvede je da vidi bor prije no što je uspjela skinuti kaput.
- Bok, Henry - kaţe tata smiješeći se, a meni odjednom sine: večeras će mi ţivot proći pred očima. Pozvali smo sve ljude do kojih nam je stalo: tatu, Kimy, Alici-ju, Gomeza, Charisse, Philipa, Marka i Sharon i njihovu djecu, Grama, Bena, Helen, Ruth, Kendricka i Nancy s djecom, Roberta, Catherine, Isabelle, Matta, Ame-liju, Clarine prijatelje umjetnike, moje prijatelje s bibliotekarstva, roditelje Albinih prijatelja, Clarinu galeris-ticu, čak i Ćeliju Attley, na Clarino uporno zahtijeva-nje... Jedini koji nedostaju su oni koji su neizbjeţno spriječeni: moja majka, Lucille, Ingrid... O, Boţe, pomozi mi.
(20.20)
CLARE: Gomez i Charisse upadnu nenadano poput pilota kamikaza. - Ej, Knjiţničaru, zgubidane, zar nikada ne čistiš snijeg sa svog dijela pločnika? - Henry se lupne po čelu. - Znao sam da sam nešto zaboravio. - Gomez spusti vrećicu punu CD-ova Henryju u krilo i izađe van očistiti staze. Charisse se nasmije i ode za
mnom u kuhinju. Izvadi golemu bocu ruske votke i gurne je u zamrzivač. Ĉujemo Gomeza kako pjeva Let It Snow dok lopatom krči put niz jednu stranu kuće.
- Gdje su klinci? - upitam Charisse.
- Ostavili smo ih kod moje mame. Nova je godina; zaključili smo da će im biti zabavnije s bakom. Osim toga, odlučili smo da ćemo odraditi mamurluk u četiri oka. - Nisam, zapravo, o tome mnogo razmišljala; nisam se opila od vremena prije Albinog začeća. Alba utrči u kuhinju, a Charisse je zagrli sebi svojstvenim oduševljenjem. - Hej, djevojčice! Donijeli smo ti boţični dar!
Alba me pogleda. - Hajde, otvori ga. - To je maleni pribor za manikir, zajedno s lakom za nokte. Alba je otvorila usta od strahopoštovanja. Gurnem je laktom te se sjeti.
- Hvala, teta Charisse.
- Molim, Alba.
- Otiđi pokazati ga tati - kaţem joj, a ona otrči u smjeru dnevne sobe. Provirim glavom u hodnik i vidim Albu kako uzbuđeno maše rukama prema Henryju koji ispruţi prste kao da razmišlja o njihovom odstranjivanju. - Pun pogodak - kaţem Charisse.
Ona se nasmiješi. - Po tome sam ja brijala kao dijete. Ţeljela sam biti kozmetičarka i frizerka.
Nasmijem se. - Ali to je bilo previše za tebe pa si postala umjetnica.
- Upoznala sam Gomeza i shvatila da nitko nikada nije svrgnuo burţoaski kapitalistički ţenomrzački korporativni kapitalistički sustav dajući mu trajnu.
- Naravno, nisamo ga baš srušili na koljena ni prodajući mu umjetnost.
- Govori za sebe, dušo. Ti si jednostavno ovisna o ljepoti, to je sve.
- Kriva sam, kriva sam. - Put nas odvede u blagovaonicu, a Charisse počne puniti tanjur. - Sto trenutačno radiš? - upitam je.
- Kompjuterske viruse kao umjetnost.
- Oooh. - O, ne. - Nije li to na neki način nelegalno?
- Pa, nije. Dizajniram ih, onda ih u html-u naslikam na platnu, a onda imam izloţbu. Ne pustim ih uistinu u opticaj.
- Ali netko bi mogao.
- Naravno. - Charisse se nestašno nasmije. - Nadam se da hoće. Gomez se ruga, ali neke od tih malih slika mogu Svjetsku banku, Billa Gatesa i one gadove koji rade bankomate dovesti u ozbiljne neprilike.
- Pa sa srećom ti bilo. Kada je izloţba?
- U svibnju. Poslat ću ti pozivnicu.
- Da, a kad je dobijem pretvorit ću našu imovinu u zlato i staviti je u flaširanu vodu.
Charisse se nasmije. Stigle su Catherine i Amelija te prestanemo razgovarati o svjetskoj anarhiji preko umjetnosti i prelazimo na međusobno divljenje haljinama.
(20.50)
HENRY: Kuća je krcata našim najbliţima i najdraţima od kojih neke nisam ni vidio poslije operacije. Leah Jacobs, Clarina galeristica, taktična je i srdačna, no teško mi je podnijeti saţaljenje u njezinu pogledu. Celia me iznenadi ravno mi prišavši i pruţivši mi ruku.
Primim je, a ona kaţe: - Ţao mi je što te vidim u tom stanju.
- Zato ti izgledaš odlično - kaţem ja, a to je istina. Kosa joj je podignuta doista visoko, a odjevena je u svjetlucavo plavo.
- Hu-hu - kaţe Celia svojim čudesnim karamel-gla-som. - Bio si mi draţi kad si bio loš i kad sam te jednostavno mogla mrziti tako mršavog i bijelog.
Nasmijem se. - Ah, dobra stara vremena.
Ona kopa po torbici. - Ovo sam davno našla među Ingridinim stvarima. Pomislila sam da bi je Clare moţda ţeljela. - Celia mi doda fotografiju. To je moja slika, snimljena vjerojatno oko 1990. Kosa mi je duga i smijem se na Oak Street Beachu, bez košulje. To je odlična fotografija. Ne sjećam se da ju je Ingrid snimila, ali s druge strane, veliki dio vremena koje sam proveo s Ing sada je, na neki način, praznina u mom sjećanju.
- Da, kladim se da bi joj se svidjela. Memento mori. - Vratim joj sliku.
Celia me oštro pogleda. - Nisi mrtav, Henry DeTamble.
- Nisam daleko od toga, Celia.
Celia se nasmije. - Pa, odeš li u pakao prije mene, sačuvaj mi mjesto do Ingrid. - Naglo se okrene i krene u potragu za Clare.
(21.45)
CLARE: Djeca su trčala po kući i toliko toga pojela da su pospana, ali i cmizdrava. Pronađem Colina Ken-dricka u hodniku i upitam ga bi li malo prodrijemao; on
mi vrlo svečano kaţe da bi volio ostati s odraslima. Dirnuta sam njegovom pristojnošću i njegovom četrnaestogodišnjom ljepotom, stidljivošću koju pokazuje preda mnom, iako me poznaje cijeli ţivot. Alba i Nadia Kendrick nisu tako sputane. - Maaama - zamekeće Alba -rekla si da moţemo ostati bitdnil
- Jesi li sigurna da ne ţeliš malo odspavati? Probudit ću te točno prije ponoći.
- Neeeee. - Kendrick sluša ovaj razgovor, ja slegnem ramenima, a on se nasmije.
- Nesavladiva dvojka. Dobro, cure, zašto se ne biste neko vrijeme mirno poigrale u Albinoj sobi. - One odu teška koraka i gunđajući. Znamo da će se za nekoliko minuta zadovoljno igrati.
- Lijepo je vidjeti te, Clare - kaţe Kendrick kada Alicia polagano došeta do nas.
- Hej, Clare. Pogledaj tatu. - Slijedim Alicijin pogled i shvatim da naš otac očijuka s Isabelle. - Tko je to?
- O, moj boţe. - Smijem se. - To je Isabelle Berk. -Počnem Aliciji saţeto iznositi Isabelline drakonske seksualne sklonosti. Toliko se smijemo da jedva uspijevamo disati. - Savršeno, savršeno. Oh. Prestani. - kaţe Alicia.
Richard nam priđe privučen našom histerijom. -Što je toliko smiješno, bella donnas?
Odmahnemo glavama još se uvijek smijuljeći. - Izruguju se ritualu parenja njihova očinskog lika - kaţe Kendrick. Richard kimne, zabavljen, i upita Aliciju za proljetni raspored njezinih koncerata. Odlutaju u smjeru kuhinje govoreći o Bukureštu i Bartoku. Kendrick još uvijek stoji pokraj mene čekajući da kaţe nešto što
ja ne ţelim čuti. Počnem se ispričavati, a on mi stavi ruku na nadlakticu.
- Ĉekaj, Clare... - Ĉekam. - Oprosti - kaţe on.
- U redu je, Davide, - Trenutak se netremice gledamo. Kendrick odmahne glavom i prtljajući potraţi cigarete. - Poţeliš li ikad doći u laboratorij, mogao bih ti pokazati što sam napravio za Albu... - Pogledom prelazim po zabavi traţeći Henryja. Gomez u dnevnoj sobi pokazuje Sharon kako se pleše rumba. Ĉini se da se svi dobro zabavljaju, ali Henryja nema na vidiku. Nisam ga vidjela barem četrdeset pet minuta te osjećam snaţan poriv da ga pronađem, uvjerim se da je dobro, uvjerim se da je ovdje. - Oprosti - kaţem Kendricku koji izgleda kao da bi ţelio nastaviti razgovor. - Drugi put. Kad bude mirnije. - On kimne. Nancy Kendrick se pojavi s Colinom iza sebe što bi i u svakom slučaju onemogućilo razgovor. Bace se u vatrenu raspravu o hokeju na ledu, a ja pobjegnem.
(21.48)
HENRY: U kući je postalo vrlo toplo te se moram ohladiti pa stoga sjedim na zatvorenom prednjem trijemu. Ĉujem ljude koji razgovaraju u dnevnoj sobi. Sada pada gusti snijeg pokrivajući sve aute i grmove, omekšavajući njihove tvrde linije, prigušujući zvuk prometa. Noć je prekrasna. Otvorim vrata između trijema i dnevne sobe.
- Ej, Gomeze.
On dokaska do mene i proviri glavom kroz vrata. -Da?
- Hajdemo van.
- Vraški je hladno.
- Daj, mlitavi stari vijećnice.
Nešto u mom tonu pogodi cilj. - Dobro, dobro. Samo tren. - Nestane pa se vrati nakon nekoliko minuta sa svojim kaputom na sebi, a mojim u rukama. Dok ga naslijepo navlačim, on mi ponudi pljosku.
- O, ne hvala.
- Votka. Budi muškaraca u čovjeku.
- Ne slaţe se s opijatima.
- Oh, dobro. Kako brzo zaboravljamo. - Gomez me odgura kroz dnevnu sobu. Na vrhu stuba podigne me iz kolica te mu poput djeteta, poput majmuna zajašem na leđa pa kroz kućna vrata izađemo van, a hladan je zrak poput egzoskeleta. Osjećam alkohol u Gomezovom znoju. Negdje tamo, iza narančastoţutog bliještanja ulične rasvjete Chicaga, jesu zvijezde.
- Druţe.
- Hmm?
- Hvala za sve. Bio si najbolji... - ne vidim mu lice, ali osjećam kako se ukočio pod svim slojevima odjeće.
- Sto hoćeš reći?
- Zvoni moje osobno zvono. Vrijeme je isteklo. Utakmica je gotova.
- Kada?
- Ubrzo.
- Koliko brzo?
- Ne znam - laţem ja. Brzo, vrlo brzo. - Bilo kako bilo, ţelio sam ti samo reći... znam da sam svako malo bio pravi gnjavator - (Gomez se nasmije) - ali bilo je sjajno - (zastanem zato što sam na rubu suza) - bilo je uistinu sjajno - (i stojimo ondje, nemušta američka muška stvorenja, dok nam se dah ledi u oblacima ispred nas, a sve moguće riječi sada su ostale neizgovorene) dok ja napokon ne kaţem: - Hajdemo unutra - i to učinimo. Dok me Gomez njeţno vraća u kolica, na trenutak me zagrli, a onda teška koraka ode ne okrećući se.
(22.15)
CLARE: Henry nije u dnevnoj sobi u kojoj je mala, ali odlučna skupina ljudi koja pokušava plesati na različite nevjerojatne načine uz glazbu Squirell Nut Zipper-sa. Charisse i Matt izvode nešto što podsjeća na ča-ča-ča, Roberto s poprilično stila pleše s Kimy koja se kreće lagano, ali uporno u nekoj vrsti fokstrota. Gomez je ostavio Sharon zbog Catherine koja viče dok je on okreće i smije kada on prekine ples kako bi zapalio cigaretu.
Henry nije u kuhinji koju su preuzeli Raoul, James, Lourdes i moji ostali prijatelji umjetnici. Zabavljaju se pričama o grozotama koje su galeristi učinili umjetnicima i obrnuto. Lourdes priča kako je Ed Kienholtz, izrađujući kinetičku skulpturu, probušio veliku rupu u skupom radnom stolu svog galeriste. Svi se sadistički smiju. Priprijetim im prstom. - Nemojte da vas čuje Leah - zadirkujem ih. - Gdje je Leah? - povikne James. - Kladim se da ona zna sjajne priče... - On se zaputi u potragu za mojom galeristicom koja na stepenicama pije konjak s Markom.
Ben samom sebi kuha čaj. Ima vrećicu sa svim mogućim smrdljivim biljkama koje pomnjivo izmjeri pa stavi u cjedilo i umoči u šalicu vrele vode. - Jesi li vidio Henryja? - upitam ga.
- Da, upravo sam razgovarao s njim. Na prednjem je trijemu. - Ben me pogleda. - Zabrinut sam za njega. Izgleda vrlo tuţno. Učinio mi se... - Ben zastane s pokretom ruke koji znači Moţda sam u krivu - podsjetio me na neke moje pacijente kada ne očekuju da će još dugo ţivjeti... - Ţeludac mi se stegne.
- Potišten je otkako su mu stopala...
- Znam. Ali govorio je kao da hvata vlak koji kreće sada; znaš, rekao mi je... - Ben spusti glas koji je uvijek tih te ga jedva čujem: - rekao mi je da me voli i zahvalio mi... ljudi, hoću reći, frajeri ne govore takvo što ako očekuju da će poţivjeti? - Benove oči plivaju iza njegovih naočala, a ja obavijem ruke oko njega te minutu stojimo tako, s mojim rukama oko Benova istrošenog tijela. Ljudi oko nas čavrljaju ne obazirući se na nas. - Ne ţelim nikoga nadţivjeti - kaţe Ben. - Isuse. Nakon što sam popio ovu grozotu i jednostavno petnaest godina bio jebeni mučenik mislim da sam zasluţio da svi koje poznajem prođu pokraj mog lijesa i kaţu: „Umro je na nogama." Ili nešto slično. Računam da će Henry citirati Donnea: „Smrti, gorda ne budi, ti pizdo glupa." Bit će krasno.
Nasmijem se. - Pa, ne bude li Henry, doći ću ja. Izvrsno oponašam Henryja. - Podignem obrvu, uzdig-nem bradu, spustim glas: - Nakon kratka sna, budimo se u vječnosti, a Smrt sjedit će u kuhinji, u gaćama svojim, u tri ujutro, i posljednju kriţaljku rješavat... - Ben umre od smijeha. Poljubim njegov gladak obraz i krenem dalje.
Henry sjedi sam na prednjem trijemu, u mraku, i gleda snijeg. Ja cijeli dan gotovo i nisam pogledala kroz prozor te sad shvatim da već satima uporno snijeţi. Ralice štropoću po Aveniji Lincoln, a naši susjedi lopatama čiste prilaze kućama. Iako je trijem zatvoren, ipak je hladno.
- Dođi unutra - kaţem ja. Stojim pokraj njega i gledam psa koji skače u snijegu s druge strane ulice. Henry mi stavi ruku oko struka i nasloni glavu na moj bok.
- Volio bih da moţemo sada zaustaviti vrijeme - kaţe on. Prstima prođem kroz njegovu kosu. Kruća je i gušća nego što je bila prije no što je posijedila.
- Clare - kaţe on.
- Henry.
- Vrijeme je... - Stane.
- Za što?
- Vrijeme je... ja...
- Boţe moj. - Sjednem na divan okrenuta prema Henryju. - Ali... nemoj. Samo... ostani. - Ĉvrsto mu stisnem ruke.
- Već se dogodilo. Daj da sjednem pokraj tebe. -Prebaci se iz kolica na divan. Legnemo na hladnu tkaninu. Drhtim u mojoj tankoj haljini. U kući se ljudi smiju i plešu. Henry me zagrli i zagrije.
- Zašto mi nisi rekao? Zašto si me pustio da pozovem sve ove ljude? - Ne ţelim biti ljuta, ali jesam.
- Ne ţelim da budeš sama... poslije. A i htio sam se pozdraviti sa svima. Bilo je dobro, kao posljednji napor... — Leţimo neko vrijeme u tišini. Snijeg bešumno pada.
- Koliko je sati?
Provjerim sat. - Malo poslije jedanaest. - O, Boţe. Henry zgrabi pokrivač s drugog stolca te ga obavije oko nas. Ne mogu vjerovati. Znala sam da će doći, brzo, da
je moralo doći prije ili kasnije, ali evo, tu je, a mi samo leţimo i čekamo...
- Oh, zašto ne moţemo nešto učiniti\ - prošapćem u Henryjev vrat.
- Clare... - Henryjeve su ruke obavijene oko mene. Zatvorim oči.
- Prestani. Nemoj dopustiti da se dogodi. Promijeni to.
- Oh, Clare. - Henryjev je glas tih te ga pogledam; na svjetlu koje se odbija od snijega oči mu sjaje od suza. Naslonim obraz na Henryjevo rame. On me pomiluje po kosi. Dugo tako leţimo. Henry se znoji. Stavim mu ruku na lice, a on gori u vrućici.
- Koliko je sati?
- Gotovo je ponoć.
- Bojim se. - Isprepleteni ruke kroz njegove, obavi-jem noge oko njegovih. Nemoguće je povjerovati da bi Henry, tako čvrst, Henry, moj ljubavnik i njegovo stvarno tijelo, koje svom snagom pritišćem uz svoje, ikada mogao nestati:
- Poljubi me!
Poljubim Henryja, a onda sam sama pod pokrivačem, na divanu, na hladnom trijemu. Još uvijek snijeţi. U kući glazba stane, a onda čujem kako Gomez kaţe: -Deset! Devet! Osam! — a onda svi zajedno kaţu: — Sedam! Šest! Pet! Ĉetiri! Tri! Dva! Jedan! Sretna Nova godina! - a čep od šampanjca iskoči, svi počnu govoriti u isti mah, a netko kaţe: - Gdje su Henry i Clare? -Negdje na ulici netko zapali petarde. Ja stavim glavu u ruke i čekam.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

65 Re: Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena taj Uto Maj 15, 2012 10:48 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
III
Rasprava o čeţnji
Njegova četrdeset treća godina. Kraj njegova kratka vremena. Njegova vremena - koje vidješe Beskraj kroz bezbrojne pukotine U neispisanoj koţi stvari i od toga umrije.
A. S. Byatt, Possession
Ĉasila je koračati, lijena, prepreku kanda neku će prebdjeti; nato: kao da, kad stigne mijena, više hodati neće, već lebdjeti.
iz Sljepice,
Rainer Maria Rilke,
preveo Ivo Runtić
subota, 27. listopada 1984. / ponedjeljak, 1. siječnja 2007. (Henryju su 43, Clari 35 godina)
HENRY: Nebo je bezbojno, a ja padam u visoku suhu travu, nek bude brzo, i dok pokušavam ne micati se, prasne puška, daleko, sigurno bez ikakve veze sa mnom, ali ne: tresnem o tlo, pogledam svoj trbuh koji se rastvorio poput šipka, juhu crijeva i krvi u zdjeli mog tijela; uopće ne boli to ne moţe biti ali ja se mogu samo diviti kubističkoj verziji moje utrobe netko trči ţelim jedino vidjeti Clare prije glasno je zazovem Clare, Clare i Clare se nagne iznad mene plačući, a Alba prošapće: - Tata...
- Volim te...
- Henry...
- Uvijek...
- O Boţe, o Boţe....
- Da svijeta i vijeka... -Ne!
- Nam dostaje...
- Henry!
CLARE: Dnevna soba je vrlo tiha. Svi stoje prikovani, ukipljeni i zure u nas. Billie Holiday pjeva, a onda netko isključi CD uređaj i nastane tišina. Sjedim na podu i drţim Henryja. Alba čuči iznad njega, šapuće mu u uho, drma ga. Henryjeva je koţa topla, oči su mu otvorene, teţak mi je na rukama, tako teţak, blijeda mu je koţa razderana, posvuda crvena, otrgnuto meso uokviruje tajni svijet krvi. Krv mu je uglu usta. Obrišem je. Negdje u blizini rasprsnu se petarde.
Gomez kaţe: - Mislim da bismo trebali pozvati policiju.
RASTVARANJE
petak, 2. veljače 2007. (Clari je 35 godina)
CLARE: Spavam cijeli dan. Zvukovi lepršaju oko kuće - kamion smeća u uličici, kiša, stablo koje udara u prozor spavaće sobe. Ja spavam. Odlučno nastanjujem san, ţelim ga, vladam njim, tjeram snove, odbijam, odbijam. Sada je san moj ljubavnik, moje ne-sjećanje, moj opijat, moj zaborav. Telefon zvoni i zvoni. Isključila sam sekretaricu koja odgovara Henryjevim glasom. Popodne je, noć je, jutro je. Sve je svedeno na ovaj krevet, ovaj beskonačni san koji dane pretvara u jedan dan, zaustavlja vrijeme, rasteţe i saţima vrijeme sve dok ne izgubi smisao.
Ponekad me san napusti pa se pretvaram, kao da je došla Etta probuditi me za školu. Dišem polako i duboko. Ne pomičem oči pod kapcima. Ne pomičem um i ubrzo San, videći savršeni preslik sebe, stiţe kako bi se zdruţio s faksimilom.
Ponekad se probudim i posegnem za Henryjem. San briše sve razlike: između onda i sada, između mrtvih i ţivih. Ne osjećam glad, ne osjećam taštinu, ne suosjećam. Jutros sam uhvatila odraz mog
lica u zrcalu. Koţa mi je poput papira, lice upalo, ţuto, oči obrubljene podočnjacima, kosa bez sjaja. Izgledam mrtva. Ne ţelim ništa.
Kimy sjedi na podnoţju kreveta. Kaţe: - Clare? Alba je došla iz škole... zar je nećeš pustiti da uđe, da te pozdravi? - Pretvaram se da spavam. Albina mi ručica miluje lice. Suze mi poteku iz očiju. Alba odloţi nešto, naprtnjaču?, kutiju s violinom? na pod, a Kimy kaţe: -Skini cipele, Alba - a onda se Alba uvuče u krevet sa mnom. Obavijem ruku oko nje, gurnem joj glavu sebi pod bradu. Uzdahnem i otvorim oči. Alba se pravi da spava. Zurim u njezine duge trepavice, njezina široka usta, njezinu blijedu koţu; diše oprezno, svojom snaţnom rukom čvrsto steţe moj bok, miriše na ostatke ši-ljenja olovaka, kolofonij i šampon. Poljubim je u vrh glave. Alba otvori oči, a njezina sličnost s Henryjem takva je da to gotovo ne mogu podnijeti. Kimy ustane i izađe iz sobe.
Poslije ustanem, istuširam se, večeram sjedeći za stolom s Kimy i Albom. Sjednem za Henryjev pisaći stol kada Alba ode u krevet, otvorim ladice, izvadim sveţ-njeve pisama i papira i počnem čitati.
Pismo otvoriti u slučaju moje smrti
10. prosinca 2006.
Najdraţa Clare,
Pišem ovo sjedeći za svojim stolom u straţnjoj sobi i gledam tvoj atelje na dnu dvorišta punog plavog večernjeg snijega; sve je zaglađeno i okovano ledom i vrlo mirno. Ovo je jedna od onih zimskih večeri kada se čini da hladnoća svakog pojedinog predmeta usporava vrijeme poput uskog srednjeg dijela pješčanog sata kroz koje protječe samo vrijeme, ali polako, polako. Imam osjećaj, a dobro ga poznajem kada sam izvan vremena, ali gotovo nikad u pravom ţivotu, da mi vrijeme ne
dopušta da potonem, da bez napora plutam na površini poput debele plivačice. Iznenadna me obuzeo poriv da ti večeras, dok sam sam u kući (ti si na Alicijinu recita-lu u Sv. Luciji), napišem pismo. Iznenada sam poţelio nešto ti ostaviti za poslije. Mislim da je sada ostalo malo vremena. Ĉini mi se kao da su se sve moje pričuve energije, zadovoljstva i trajanja stanjile i smanjile. Ne osjećam se sposobnim potrajati mnogo dulje. Znam da znaš.
Ako ovo čitaš, vjerojatno sam mrtav. (Kaţem vjerojatno, zato što čovjek nikad ne zna kakve okolnosti mogu iskrsnuti; čini mi se budalastim i uobraţeno jednostavnim objaviti nečiju smrt kao stopostotnu činjenicu.) Što se moje smrti tiče, nadam se da je bila jednostavna, čista i nedvosmislena. Nadam se da nisam izazvao preveliku zbrku. Oprosti. (Ovo zvuči kao oproštajno pismo samoubojice. Ĉudno.) Ali ti znaš: znaš da bih ostao da sam mogao, da sam mogao nastaviti ţivjeti znaš da bih se čvrsto drţao za svaku sekundu: štogod to bilo, ta smrt, znaš da je došlo i odnijelo me poput djeteta koje odnesu patuljci.
Clare, ţelim to ponovo reći: volim te. Naša je ljubav bila nit kroz labirint, mreţa ispod hodača po ţici, jedino stvarno u mom čudnom ţivotu kojem nikad nisam
mogao vjerovati. Večeras mi se čini da moja ljubav prema tebi ima veću gustoću na ovom svijetu nego ja; kao da će moći ostati nakon mene i okruţivati te, odrţavati, drţati.
Mrzim pomisliti kako čekaš. Znam da si me čekala cijeli ţivot, uvijek nesigurna koliko će dugo taj komad čekanja potrajati. Deset minuta, deset dana. Mjesec. Kako sam nestalan muţ bio, Clare, kao mornar, usamljeni Odisej udaran visokim valovima, ponekad lukav, a ponekad tek igračka bogova. Molim te, Clare, kad umrem, prestani čekati i budi slobodna. Slobodna od mene - stavi me duboko u sebe, a onda otiđi u svijet i ţivi. Voli svijet i sebe u njemu, kreči se kroz njega kao da ti ne pruţa otpor, kao da je tvoj prirodni element. Ja sam ti dao ţivot odgođene ţivotnosti. Ne
ţelim reći da ti nisi ništa napravila. Stvorila si ljepotu i smisao u svojoj umjetnosti i Albi koja je nevjerojatna i za mene; meni si ti uvijek bila sve.
Nakon što je moja majka umrla, posve je izjela mog oca. Ona bi to mrzila. Otada je svaka minuta njegova ţivota bila obiljeţena njezinom odsutnošću, svakom je djelovanju nedostajala dimenzija jer ona nije bila tu da se prema njoj prosudi. Kad sam bio mlad, nisam razumio, ali sada znam kako odsutnost moţe biti prisutna, poput oštećenog ţivca, poput tamne ptice. Da sam morao nastaviti ţivjeti bez tebe, znam da ne bih mogao. No nadam se, imam viziju tebe kako hodaš neopterećena, s tvojom sjajnom kosom, po suncu. Nisam to vidio vlastitim očima, već samo u mašti koja stvara slike, koja te uvijek htjela naslikati kako blistaš; no nadam se da će ta vizija postati stvarnost.
Clare, ima još nešto, a oklijevao sam ti to reći jer osjećam praznovjeran strah da se to, ako ti kaţem, neće dogoditi (znam: glupo), a i zato što sam do sada govorio o tome da ne čekaš i zato što bi te to moglo natjerati da čekaš dulje no što si čekala prije. Ali reći ću ti za slučaj da ti nešto zatreba, poslije.
Prošlog ljeta sjedio sam u Kendrickovoj čekaonici kad sam se iznenada našao u tamnom hodniku kuće koju ne poznajem. Bio sam nekako zapetljan u hrpu kalja-ča, a kuća je mirisala na kišu. Na kraju hodnika vidio sam rub svjetla oko vrata te sam im polako i mirno prišao i pogledao unutra. Soba je bila bijela i snaţno obasjana jutarnjim suncem. Kraj prozora, meni okrenuta leđima, sjedila je ţena u vesti na kopčanje boje korala, s dugom sijedom kosom koja joj se spuštala niz leđa. Na stolu pokraj sebe imala je šalicu čaja. Zacijelo sam proizveo neki zvuk ili me ona osjetila iza sebe... okrenula se i ugledala me, a ja sam ugledao nju i to si bila ti, Clare, to si bila ti kao starica u budućnosti. Bilo je slatko, Clare, toliko slatko da ne mogu to riječima izraziti; doći kao iz smrti i
zagrliti te i vidjeti godine na tvom licu. Neću ti više ništa reći, tako da to moţeš zamišljati, tako da ne budeš pripremljena kada dođe taj dan, budući da hoće, da jest. Ponovno ćemo se vidjeti, Clare. Do tada, ţivi, dokraja prisutna u svijetu koji je tako lijep.
Sada je mrak, a ja sam vrlo umoran. Volim te, uvijek. Vrijeme nije ništa.
Henry



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

66 Re: Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena taj Uto Maj 15, 2012 10:52 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
DASEIN
subota, 12. srpnja 2008. (Clari je 37godina)
CLARE: Charisse je odvela Albu, Rosu, Maxa i Joea na rolanje u Rainbo. Ja autom odem do njezine kuće pokupiti Albu, ali uranim, a Charisse kasni. Gomez mi otvori vrata u ručniku.
- Uđi - kaţe on široko otvorivši vrata. - Hoćeš kave?
- Da. - Slijedim ga kroz njihovu kaotičnu dnevnu sobu do kuhinje. Sjednem za stol koji je zakrčen posuđem od doručka i raščistim ga toliko da imam prostora za laktove. Gomez se muva po kuhinji i pravi kavu.
- Nisam te dugo vidio,
- Bila sam dosta zauzeta. Alba ide na razne aktivnosti, a ja je samo razvozim.
- Radiš li išta? - Gomez poloţi šalicu i tanjurić ispred mene i natoči mi kavu. Mlijeko i šećer su već na stolu te se posluţim.
-Ne.
- Oh. - Gomez se nasloni na kuhinjske ormariće s rukama obavijenim oko šalice. Kosa mu je tamna od vode i začešljana unazad. Nisam prije primijetila da gubi kosu s obje strane čela. - Pa, osim što voziš njezino veličanstvo, što radiš?
Sto radim? Čekam. Mislim. Sjedim na našem krevetu drţeći staru košulju sa škotskim uzorkom koja još uvijek miriše po Henryju i duboko udišem njegov miris. Odlazim u šetnje u dva po noći, u duge šetnje da se dovoljno izmorim i zaspem. Vodim razgovore s Henryjem kao da je tu sa mnom, kao da moţe vidjeti mojim očima, misliti mojim mozgom.
- Ne baš puno toga.
- Hmmm. -A ti?
- Ma znaš. Vijećam. Glumim strogog paterfamilia-sa. Uobičajeno.
- Oh. - Otpijem gutljaj kave. Bacim pogled na sat iznad sudopera. Ima oblik mačke; rep joj se trza amo-tamo poput njihala, a velike joj se oči miču u ritmu s trzanjem i glasno kuca. 11.45.
- Hoćeš li nešto pojesti?
Odmahnem glavom. - Ne, hvala. - Sudeći po posudu na stolu Gomez i Charisse doručkovali su zelenu dinju, kajganu i prepečenac. Djeca su jela Lucky Charms, Cheerios i nešto s maslacem od kikirikija. Stol je nalik arheološkoj rekonstrukciji doručka obitelji iz dvadesetprvog stoljeća.
- Izlaziš li s nekim? - Podignem pogled, a Gomez je još uvijek naslonjen na ormariće, još uvijek drţi šalicu u razini brade.
-Ne.
- Zašto ne?
Ne tiče te se, Gomez. - Nije mi palo na pamet.
- Trebala bi razmisliti o tome. - On odloţi šalicu u sudoper.
- Zašto?
- Treba ti nešto novo. Netko nov. Ne moţeš ostatak ţivota sjediti i čekati Henryja da se pojavi.
- Naravno da mogu. Gledaj me.
Gomez načini dva koraka i sad stoji pokraj mene. Nagne se i stavi usta blizu mog uha. - Zar ti nikad ne nedostaje... ovo? - Jezikom prođe po unutarnjem dijelu moga uha. Da, nedostaje mi. - Miči se od mene, Gomez - prosikćem, ali se ne odmaknem. Jedna me misao prikovala za stolac. Gomez mi podigne kosu i poljubi u straţnji dio vrata.
Dođi mi, oh! dođi mi!
Zatvorim oči! Ruke me podignu sa stolca, otkopčaju mi košulju. Jezik na mojem vratu, ramenima, bradavicama. Na slijepo ispruţim ruke i pronađem frotir, ručnik koji padne. Henry. Ruke mi otkopčaju traperice, povuku ih dolje, spuste me na kuhinjski stol. Nešto metalno padne na pod. Na leđima osjećam hranu, jedaći pribor, polukrug tanjura, koru od dinje. Moje se noge rašire. Jezik na mojoj pički. - Ohh... - Na livadi smo. Ljeto je. Zelena prostirka. Upravo smo jeli, u ustima još uvijek osjećam dinju. Jezik ustupi mjesto praznom prostoru, vlaţnom i otvorenom. Otvorim oči; zurim u napola punu čašu soka od naranče. Zatvorim oči. Ĉvrsto i uporno nadiranje Henryjevog penisa u mene. Da. Vrlo sam strpljivo čekala, Henry. Znala sam da ćeš se prije ili kasnije vratiti. Da. Koţa na koţi, ruke na grudima, priljubljeni ritam guranja i povlačenja dublje, da, oh...
- Henry...
Sve stane. Sat glasno otkucava. Otvorim oči. Gomez me netremice gleda, povrijeđen? ljut? na trenutak je bezizraţajan. Zalupnu vrata od auta. Ja se ispravim, skočim sa stola, odjurim u kupaonicu. Gomez mi dobaci odjeću.
Dok se odijevam, čujem kako se Charisse i djeca smiju na ulaznim vratima. Alba zazove: - Mama? - a ja viknem - Izlazim za minutu! - Stojim na nejasnom svjetlu ruţičastim i crnim pločicama obloţene kupaonice i zurim u sebe u zrcalu. Imam Cheeriose u kosi. Moj odraz izgleda izgubljeno i blijedo. Operem ruke, pokušam prstima počešljati kosu. Sto radim? Sto sam si to dopustila? U što sam se pretvorila?
Dobijem neku vrstu odgovora: Sada si ti putnik.
subota, 26. srpnja 2008. (Clari je 37 godina)
CLARE: Zbog strpljivosti koju je pokazala u galeriji dok smo Charisse i ja razgledavali umjetnička djela, Albu nagrađujem odlaskom u Ed Debevic's, laţni restoran koji je odlučno okrenut turistima. Odmah po ulasku čula su nam preopterećena kao iz 1964. Kinks pjevaju iz sveg glasa, a posvuda su natpisi:
Ako si uistinu dobra mušterija, naručit ćeš još!!!
Molimo vas da pri naručivanju govorite jasno.
Naša je kava tako dobra daje i sami pijemo!
Danas je očito dan balona u obliku ţivotinja; gospodin u sjajnom ljubičastom odijelu začas napravi Albi hrenovku, a onda je pretvori u šešir i postavi joj ga na glavu. Ona se promeškolji od radosti. Ĉekamo u redu pola sata, a Alba uopće ne cvili; gleda konobare i konobarice kako međusobno očijukaju i bez riječi procjenjuje dječje balone u obliku ţivotinja. Napokon nas do separea otprati konobar s naočalama s debelim okvirima od kornjačevine i s pločicom na kojoj piše SPAZ. Cha-risse i ja otvorimo jelovnike i pokušamo pronaći nešto što bismo poţeljele pojesti između pohanog Cheddra i mesne štruce. Alba samo jednolično ponavlja riječ frape. Kada se Spaz ponovno pojavi,
Albu odjednom obuzme napad stidljivosti te je treba lijepim riječima nagovoriti da mu kaţe da ţeli frape od kikiriki masla (i malu porciju pomfrita, zato što je, kaţem joj, predekadent-no ručati samo frape). Charisse naruči makarone sa sirom, a ja sendvič od šunke i rajčice sa zelenom salatom. Kad Spaz ode, Charisse zapjeva: „Alba i Spaz, zaljubljeni par, kad se budu vjenčali..." - a Alba zatvori oči i rukama pokrije uši odmahujući glavom i smijući se. Konobar, kojem na pločici stoji ime BUZZ, paradira gore dolje za pultom pjevajući na Bob Segerov / Love That Old Time Rock and Roll.
- Mrzim Boba Segera - kaţe Charisse. - Misliš li da mu je trebalo više od trideset sekundi da napiše tu pjesmu?
Frape stiţe u visokoj čaši sa savitljivom slamkom i metalnim mikserom u kojem je frape koji nije stao u čašu. Alba ustane kako bi ga popila, uspravi se na vršcima prstiju kako bi postigla najbolji mogući ugao da isiše frape od kikiriki masla. Njezin šešir od balonske hrenovke stalno joj klizi na čelo i ometa joj koncentraciju. Pogleda me kroz svoje guste crne trepavice i odgurne šešir od balona tako da joj ga uz glavu drţi jedino statički elektricitet.
- Kada tata dolazi kući? - upita. Charisse ispusti zvuk koji čovjek ispusti kad mu pepsi slučajno uđe u nos i poškaklja ga, a ja je udaram po leđima sve dok mi rukom ne da znak da prestanem.
- 29. kolovoza - kaţem ja Albi, koja se vrati srkanju taloga svog frapea dok me Charisse prijekorno gleda.
Poslije, u autu na Lake Shore Driveu; ja vozim, Charisse prčka po radiju, a Alba spava na straţnjem sjedištu. Izađem na Irving Park, a Charisse kaţe: - Zar Alba ne zna da je Henry mrtav?
- Naravno da zna. Vidjela ga je - podsjetim Charisse.
- Zašto si joj onda rekla da dolazi doma u kolovozu?
- Zato što dolazi. Sam mi je dao taj datum.
- Oh. - Iako mi je pogled na cesti, osjećam kako me Charisse netremice gleda. - Nije li to... pomalo uvrnuto?
- Albi se sviđa.
- A tebi?
- Ja ga nikad ne vidim. - Trudim se zadrţati bezbriţan glas kao da me ne muči nepravednost toga, kao da ne tugujem nad vlastitom ogorčenošću kada mi Alba priča o svojim boravcima s Henryjem, iako upijam svaku pojedinost.
Zašto ne ja, Henry? upitam ga u sebi skrećući na igračkama zatrpan kolni prilaz Charisse i Gomeza. Zašto samo Alba? No kao i obično, na to nema odgovora. Kao i obično, onako je kako jest. Charisse me poljubi i izađe iz auta, mirno ode do ulaznih vrata koja se kao nekom čarolijom otvore otkrivajući Gomeza i Rosu. Rosa skače gore-dolje i pruţa nešto Charissi koja to uzme, nešto kaţe i čvrsto je zagrli. Gomez me netremice promatra i napokon mi lagano mahne. Ja mu odmahnem. Charisse i Rosa su ušle. Vrata se zatvore.
Sjedim tu, na kolnom prilazu, Alba spava na straţnjem sjedištu. Vrane hodaju po tratini preplavljenoj maslačcima. Henry, gdje si? Naslonim glavu na upravljač. Pomozi mi. Nema odgovora. Minutu poslije ubacim auto u brzinu, izađem unatraške s kolnog prilaza i krenem prema našem tihom domu koji čeka.
subota, 3. rujna 1990. (Henryju je 27 godina)
HENRY: Ingrid i ja izgubili smo auto i pijani smo. Pijani smo, mrak je, a mi hodamo tamo-amo, amo-ta-mo, ali auta nema. Jebo Lincoln Park. Jebo Lincoln Park. U kurac.
Ingrid je ljuta. Hoda ispred mene, a cijeli straţnji dio njezina tijela, čak i način na koji joj se kreću bokovi, odaju ljutnju. To je, na neki način, moja greška. Jebo noćni klub Park West. Zašto netko otvori noćni klub u bijednom yuppiejevskom Lincoln Parku gdje ne moţeš ostaviti auto dulje od deset sekundi a da ti ga Lincoln pauk-sluţba ne odvede u svoj brlog kako bi zlurado uţivala...
- Henry. -Stoje?
- Eno opet one djevojčice.
- Koje djevojčice?
- One koju smo već prije vidjeli. - Ingrid stane. Gledam kamo pokazuje. Djevojčica stoji na vratima cvjećarnice. Odjevena je u nešto tamno te joj vidim jedino
bijelo lice i bosa stopala. Moţda joj je sedam, osam godina; premala je da sama bude vani usred noći. Ingrid priđe djevojčici koja je spokojno gleda.
- Jesi li dobro? - upita Ingrid djevojčicu. - Jesi li se izgubila?
Djevojčica pogleda mene i kaţe: - Bila jesam izgubljena, ali sad sam shvatila gdje sam. Hvala - pristojno doda.
- Treba li te odvesti kući? Mi bismo te mogli odvesti ako uspijemo pronaći auto. - Ingrid se naginje nad djevojčicom. Lice joj je moţda tridesetak centimetara udaljeno od lica djevojčice. Prilazeći im, vidim da djevojčica na sebi ima mušku vjetrovku. Dolazi joj do gleţnjeva.
- Ne, hvala. U svakom slučaju, ţivim predaleko. -Djevojčica ima dugu crnu kosu i zapanjujuće tamne oči: na ţutom svjetlu cvjećarnice izgleda kao viktorijan-ska djevojčica sa ţigicama ili DeQuinceyjeva Ann.
- Gdje ti je mama? - upita je Ingrid. Djevojčica odgovori: - Doma. - Nasmiješi mi se i kaţe: - Ne zna da sam tu.
- Jesi li pobjegla? - upita je.
- Ne - kaţe ona i nasmije se. - Traţila sam tatu, ali mislim da sam uranila. Vratit ću se kasnije. - Provuče se pokraj Ingrid i bešumna koraka dođe do mene, uhvati me za jaknu i povuče prema sebi. - Auto je na drugoj strani ulice - prošapće. Pogledam na drugu stranu i eno ga, Ingridin crveni porsche. - Hvala... - počnem, a djevojčica mi naglo da poljubac koji se spusti pokaj mog uha, a onda otrči niz pločnik, udarajući stopalima o beton dok ja stojim netremice je gledajući. Ingrid je tiha
dok ulazimo u auto. Ja naposljetku kaţem: - To je bilo čudno - a ona uzdahne i kaţe: - Henry, tako pametan kakav jesi, ponekad znaš biti prokleto tup - i izbaci me pred mojim stanom ne progovorivši više ni riječi.
nedjelja, 29. srpnja 1979. (Henryju su 42 godine)
HENRY: Negdje sam u prošlosti. Sjedim na plaţi Lighthouse s Albom. Njoj je deset godina. Meni četrdeset dvije. Oboje putujemo kroz vrijeme. Topla je večer, moţda u srpnju ili kolovozu. Ja na sebi imam traperice i bijelu majicu koju sam ukrao iz luksuzne kuće iz North Evanstona; Alba na sebi ima ruţičastu spavaćicu koju je uzela sa konopa na kojoj se sušila roba neke starice. Preduga joj je te smo je zavezali oko koljena. Ljudi nas cijelo popodne čudno gledaju. Pretpostavljam da ne izgledamo baš kao prosječni otac i kći na plaţi. No dali smo sve od sebe; plivali smo i sagradili dvorac od pijeska. Pojeli smo hotdogove i pomirit koje smo kupili od prodavača na parkiralištu. Nemamo prostirku niti ručnike te smo pomalo mokri, puni pijeska i ugodno umorni i sjedimo promatrajući djecu koja trče tamo-amo po valovima i velike šašave pse koji grabe za njima.
- Ispričaj mi priču - kaţe Alba naslonivši se na mene kao stara kuhana tjestenina.
Obgrlim je jednom rukom. - Kakvu priču?
- Dobru. Priču o tebi i mami kada je mama bila djevojčica.
- Hmmm. Dobro. Nekoć davno...
- Kada je to bilo?
- Svaki put istodobno. Nekoć davno i upravo sada.
- I jedno i drugo?
- Da, i jedno i drugo?
- Kako je to moguće?
- Hoćeš li da ti ispričam priču ili ne? -Da...
- Onda dobro. Nekoć davno, tvoja je mama ţivjela u velikoj kući pokraj livade, a na livadi je postojalo mjesto koje se zvalo čistina i na kojem se igrala. Jednog lijepog dana tvoja mama koja je bila mala, s kosom koja je bila veća od nje, otišla na čistinu, a tamo je bio čovjek...
- Bez odjeće!
- Bez ičega na sebi - sloţim se. - Nakon što mu je tvoja mama dala ručnik za plaţu, koji je slučajno imala uz sebe, da se zaodjene, objasnio joj je da je on putnik kroz vrijeme, a ona mu je, iz nekog razloga, povjerovala...
- Zato što je to bila istina!
- Da, ali kako je ona to mogla znati? Bilo kako bilo, ona njemu jest povjerovala, a poslije je bila dovoljno luckasta da se uda za njega i eto nas.
Alba me udari u trbuh. - Ispričaj je kako treba - zatraţi.
- Uh. Kako ti išta mogu ispričati kada me tako tu-češ? Isuse.
Alba je tiha. Onda kaţe: - Kako to da nikad ne posjećuješ mamu u budućnosti?
- Ne znam, Alba. Da mogu, bio bih ondje. - Plavi v obzor potamnjuje, a voda se povlači. Ustanem i ponudim Albi ruku, povučem je. Dok ustaje, otresajući pijesak sa spavaćice, posrne i kaţe: - Oh! - i nestane, a ja stojim na plaţi drţeći vlaţnu pamučnu spavaćicu i netremice gledam otiske Albinih stopala na sve slabijem svjetlu.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

67 Re: Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena taj Uto Maj 15, 2012 10:54 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
kistovima, alatke, knjige; sve je upravo onakvo kakvo sam ostavila. Skice koje sam provizorno prilijepila na zid poţutjele su i savile se. Odlijepim ih i bacim u koš za smeće.
Sjednem za crtaći stol i zatvorim oči. Auto pljusne u bljuzgavicu u uličici. Aparat za kavu zazviţdi i zakloko-će dok izbacuje posljednji štrcaj kave u posudu. Otvorim oči, zadršćem i privijem uz sebe moj teški dţemper.
Kad sam se jutros probudila, obuzeo me poriv da dođem ovamo. Bio je nalik bljesku poţude: bio je to urečeni sastanak s mojim starim ljubavnikom, umjetnošću. No sada sjedim čekajući... nešto... da dođe, a ništa ne dolazi. Otvorim tanku ladicu i izvučem list papira boje indiga. Teţak je i pomalo grub, tamnoplav i pod dodirom hladan poput metala. Poloţim ga na stol. Stojim i zurim
neko vrijeme u njega. Izvadim nekoliko komada mekanih bijelih pastela i izvaţem ih na dlanu. Zatim ih spustim i natočim si kavu. Kroz prozor netremice gledam straţnji dio kuće. Da je Henry tu, moţda bi sjedio za svojim stolom i gledao me kroz prozor iznad svog stola. Ili bi moţda igrao Scrabble s Albom ili čitao stripove ili pripremao juhu za ručak. Gucnem kavu i pokušavam osjetiti kako se vrijeme vraća, pokušavam izbrisati razliku između sada i onda. Samo me sjećanje drţi za sada. Vrijeme, daj da nestanem. Tada će se ono što odvajamo samim našim prisustvom, ponovno spojiti.
Stojim pred listom papira drţeći bijelu pastelu. Papir je golem te počnem u sredini, naginjući se nad papirom, iako znam da bi mi bilo udobnije za štafelajem. Okom odmjerim lik, polovinu njegove prirodne veličine: tu je vrh glave, slabine, peta. U grubo nacrtam glavu. Crtam vrlo lagano iz sjećanja: prazne oči, tu na sredini glave, dugački nos, iskrivljena, lagano otvorena usta. Obrve se izvijaju u iznenađenju: oh, to si ti. Šiljasta brada i obla linija čeljusti, visoko čelo i tek naznačene uši. Tu su vrat i ramena koja u blagoj kosini prelaze u ruke koje se zaštitnički kriţaju preko prsiju, tu je dno rebara, punašan trbuh, puni bokovi, lagano svinute noge, stopala koja su usmjerena prema dolje kao da lik led-bi. Točke su poput zvijezda na indigo noćnom nebu papira; lik je zvijeţđe. Naznačim najsvjetlija mjesta i lik postane trodimenzionalan, staklena posuda. Pomnjivo iscrtavam crte lice, stvaram strukturu lica, ispunjam oči koje me gledaju zapanjene iznenadnim postojanjem. Kosa se, valovita, uvija preko papira plutajući besteţinska i nepokretna, linearni uzorak koji statično tijelo pretvara u dinamično. Sto je još taj svemir, taj crteţ? Druge daleke zvijezde. Traţim po mom alatu i pronađem iglu. Zalijepim crteţ preko prozora i počnem pro-badati papir majušnim rupama, a svaki ubod pribadače postaje sunce u nekoj drugoj vrsti svijeta. A kada se ta galaktika napuni zvijezdama, označim lik koji je sada pravo sazvijeţđe, mreţa
majušnih svjetala. Promotrim sliku, a ona mi odvrati pogled. Stavim prst na njezino čelo i kaţem: - Nestani - no ona će ostati; ja sam ta koja će nestati.
UVIJEK IZNOVA
četvrtak, 24. srpnja 2053. (Henryju su 43, Clari 82 godine)
HENRY: Nalazim se u tamnom hodniku. Na kraju hodnika su neznatno otvorena vrata oko čijih rubova probija bijela svjetlost. Hodnik je pun kaljača i kabanica. Polako i tiho priđem vratima i oprezno pogledam u susjednu sobu. Jutarnja svjetlost ispunja sobu te je isprva bolno, no kad mi se oči prilagode, vidim da je u sobi običan drveni stol pokraj prozora. Za stolom sjedi ţena okrenuta prema prozoru. Kraj lakta joj je šalica čaja. Vani je jezero, valovi nasrću na obalu i povlače se u po-navljanju koje umiruje i koje nakon nekoliko minuta postaje tišina. Ţena je krajnje mirna. Nešto mi je na njoj poznato. Ona je starica; kosa joj je posve sijeda i u tankoj joj traci pada po leđima preko lagane grbe. Na njoj je vesta boje korala. Luk njezinih ramena, krutost njezina poze kaţe: ovo je netko tko je vrlo umoran, a i sam sam vrlo umoran. Premjestim teţinu s jedne noge na drugu te pod zaškripi; ţena se okrene, ugleda me, a lice joj preobrati radost; iznenada sam zapanjen; ovo je Clare, stara Clare! i dolazi k meni, tako polako, a ja je zagrlim.
ponedjeljak, 14. srpnja (Clari su 82 godine)
CLARE: Jutros je sve čisto; oluja je ostavila grane porazbacane po dvorištu; ja ću izaći i pokupiti ih; sav pijesak s plaţe razmješten je i svjeţe postavljen u jednoličnom pokrivaču pokrivenom dojmom
kiše, a divlji ljiljani se svijaju i svjetlucaju na bijelom svjetlu sedam jutarnjih sati. Sjedim za stolom u blagovaonici sa šalicom čaja, gledajući vodu, slušajući. Ĉekajući.
Današnji dan nije mnogo drugačiji od svih ostalih dana. Ustanem u zoru, navučem hlače i pulover, iščet-kam kosu, napravim prepečenac i čaj te sjednem za stol gledajući jezero, pitajući se hoće li danas doći. Nije mnogo različito od mnoštva puta kada je otišao, a ja čekala, osim što za ovaj put imam upute; ovaj put znam da će Henry na kraju doći. Ponekad se pitam sprječava li ta spremnost, to iščekivanje, čudo. Ali, nemam izbora. On dolazi, a ja sam ovdje.
..i pobudi tim u Odiseja ţudnju da plače; Plakaše vrlo ţenu drţeći, ţuđenje svoje. Kako se zemlja brodarma na veliku ukaţe radost, Kojim je na mori lađu Posidon građenu dobro Razbio, valima silnim i vjetrima gonjenu lađu, Malo je samo brodara uteklo iz pjenastog mora Radosno stupaju oni na suho zlu se ukloniv: Tako se radovaše i kraljica ugledav muţa, Sa vrata ne puštaše Odiseju bijelih ruku.
iz Odiseje* Homer
Preveo Tomo Maretić
ZAHVALE
Pisanje je intimna stvar. Dosadno ju je promatrati, a zadovoljstva koja nosi najsnaţnija su za osobu koja piše. Stoga bih s velikom zahvalnošću i mnogo strahopoštovanja htjela zahvaliti svima koji su mi pomogli da napišem i objavim Zenu vremenskog putnika.
Hvala Josephu Regalu zato što je rekao Da i podučio me lukavstvima izdavaštva. Bila je to prava uţivancija. Hvala izvanrednim ljudima iz MacAdam/Cagea, posebice Aniki Streitfeld, mojoj urednici, zbog strpljenja, brige i pomnjivog ispitivanja. Veliko je zadovoljstvo raditi s Dorothy Carico Smith, Pat Walsh, Davidom Poin-dexterom, Kate Nitze, Tomom Whiteom i Johnom Grayom. Hvala i Melaniji Mitchell, Amy Stoll i Tashi Reynolds. Mnogo hvala Hovvardu Sandersu i Caspianu Dennisu.
Fondacija Regdale podrţala je ovu knjigu mnogobrojnim poslovnim angaţmanima. Hvala njezinom divnom osoblju, posebice Syliviji Brown, Anni Hughes, Susani Tillett i Melissi Mosher. I hvala Illinois Arts Councilu i poreznim obveznicima Illinoisa koji su mi 2000. dodijelili stipendiju za prozu.
Hvala bivšim i sadašnjim knjiţničarima i osoblju knjiţnice Newberry: dr. Paulu Gehlu, Bartu Smithu i Margareti Kulis. Bez njihove velikodušne pomoći, Henry bi završio u Starbucksu. Ţeljela bih se zahvaliti i knjiţničarima s informativnog pulta evanstonske Public Library na njihovoj strpljivoj pomoći kod svih vrsta čudnovatih upita.
Hvala izrađivačima papira koji su strpljivo podijelili svoje znanje: Marilyn Sward i Andrei Peterson.
Hvala Rogeru Carlsonu iz Bookman's Alley na dugogodišnjoj uspješnoj potrazi za knjigama i Steveu Kayu iz Vintage Vinyla zbog pribavljanja svega što slušam.
Veliko hvala prijateljima, obitelji i kolegama koji su čitali, kritizirali i pridonijeli svojom ekspertizom: Lyn Rosen, Danei Rush, Jonelli Niffenegger, Rivi Lehrer, Lisi Gurr, Robertu Vladovi, Melissi Jay Craig, Staceyju Sternu, Ronu Falzoneu, Marcy Henry, Josie Kearnsu, Carolini Preston, Billu Fredericku, Bertu Mencu, Patriciji Niffenegger, Beth Niffenegger, Jonis Agee i onima koji su sudjelovali na njezinom kolegiju Advanced Novel 2001. u Iowa Cityju. Hvala Pauli Campbell na pomoći s francuskim.
Posebno hvala Alanu Larsonu čiji mi je neumoran optimizan pruţio dobar primjer.
I na kraju najviše hvala Christopheru Schnebergeru: čekala sam te, a sada si tu.
KRAJ
25.03.2010.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 3 od 3]

Idi na stranu : Prethodni  1, 2, 3

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu