PRVI DEO
1.
Marijam je bilo pet godina kada je prvi put cula rec arami.
Desilo se to jednog cetvrtka. Sigurno je bio cetvrtak, jer se Marijam secala da je tog dana bila uznemirena i
odsutna, kao što je bivala samo cetvrtkom, na dan kada je Džalil dolazio u kolbu da je poseti. Da prekrati vreme
do trenutka kada ce ga napokon ugledati kako nailazi kroz visoku travu i maše, Marijam se popela na stolicu i
skinula majcin kineski servis za caj. Servis za caj bio je poslednja uspomena koju je Marijamina majka Nana
imala od svoje majke, koja je umrla kada su Nani bile dve godine. Nana je volela svaku plavo-belo porcelansku
posudu, vitki luk cajnika, rukom oslikane zebe i hrizanteme, zmaja na zdeli za šecer, koji je trebalo da štiti od
uroka. Baš je ta posuda iskliznula Marijam iz prstiju, baš je ona pala na podne daske u kolbi i razbila se.
Kada je Nana videla razbijenu zdelu, lice joj se zajapurilo, gornja usna zadrhtala, a oci, i ono coravo i ono
zdravo, usmerile su se u Marijam tupo, ne trepcuci. Nana je bila toliko besna da se Marijam bojala da ce u
majcino telo ponovo uci džin. Ali džin nije došao, bar ne tada. Nana je samo zgrabila Marijam za ruke, snažno
je privukla ka sebi i kroz stegnute zube procedila: "Trapava mala arami. To mi je nagrada za sve što sam zbog
tebe pretrpela. Da mi slomiš jedino što mi je ostalo od majke, trapava mala arami."
Marijam tada nije shvatala. Nije znala da rec arami znaci kopile. Niti je bila dovoljno odrasla da shvati
nepravdu, da uvidi kako su krivi oni koji su arami zaceli, a ne sam arami, ciji je jedini greh to što je roden.
Marijam jeste pretpostavila, po tome kako je Nana izgovorila tu rec, da je ružno i gadno biti arami, kao neki
insekt, kao žohari koje je Nana vecito gazila i metlom izbacivala iz kolbe.
Kasnije, kada je porasla, Marijam je razumela. Po tome kako je ta rec zvucala u Naninim ustima -više ju je
siktala nego izgovarala -Marijam je osetila sav njen otrov. Razumela je tada šta Nana hoce da kaže, kako je
arami nešto neželjeno, da je ona, Marijam, nezakonit stvor koji nikada nece imati zakonitog prava na ono što
drugi ljudi imaju, na ljubav, porodicu, dom, prihvatanje. Džalil nikada nije tako nazivao Marijam. Džalil je
govorio da je ona njegov cvetic. Volela je da mu sedi u krilu dok joj on prica price, kao onda kada joj je
ispricao da je Herat, grad u kome se Marijam rodila godine hiljadu devetsto pedeset devete, nekada bio kolevka
persijske kulture, dom pisaca, slikara i sufija.
"Tu nisi mogao nogu da pružiš, a da ne šutneš nekog pesnika u tur", smejao se.
Džalil joj je ispricao pricu o kraljici Gavhar Šad, koja je podigla cuvene minarete kao izraz svoje ljubavi prema
Heratu. Opisao joj je zelena žitna polja Herata, vocnjake, lozu otežalu od socnog grožda, prepune natkrovljene
gradske pazare.
"Ima tu jedno stablo pistaca", rekao je Džalil jednoga dana, "a ispod njega, Marijam-džo, sahranjen je niko
drugi do veliki pesnik Džami." Nagnuo se pa šapnuo: "Džami je živeo pre više od petsto godina. Jeste. Jednom
sam te tamo vodio, do tog drveta. Bila si mala. Sigurno se ne secaš."
Stvarno. Marijam se nije secala. I mada je prvih petnaest godina svog života proživela u neposrednoj blizini
Herata, Marijam nikada nece videti to slavno drvo. Nikada izbliza nece videti cuvene minarete, i nikada nece
brati vocke iz heratskih vocnjaka, niti hodati njegovim žitnim poljima. Ali kad god je Džalil tako govorio,
Marijam ga je opcinjeno slušala. Divila se Džalilovom ogromnom znanju i iskustvu. Drhtala bi od ponosa što
ima toliko ucenog oca.
"Kakve debele laži!", govorila je Nana pošto bi Džalil otišao. "Debeo mu novcanik pa debelo i laže. Nikada te
nije vodio ni kod kakvog drveta. I ne daj mu da te ocara. On je nas izdao, taj tvoj ljubljeni otac. Izbacio nas na
ulicu. Izbacio nas iz njegove otmene kucerine, kao da mu nismo ništa. I to laka srca."
Marijam ju je pokorno slušala. Nikada se nije usudivala da kaže Nani kako ne voli kada ona tako prica o
Džalilu. Jer Marijam se u Džalilovom društvu nikada nije osecala kao arami. Sat ili dva svakog cetvrtka, kada
bi Džalil dolazio da je vidi, s osmesima, darovima i tepanjima, Marijam je osecala kako je vredna sve lepote i
obilja koje život može da pruži. I zbog toga, Marijam je volela Džalila.
Bez obzira na to što je morala da ga deli s drugima.
Džalil je imao tri žene i devetoro dece, devetoro zakonite dece, i sva su ona za Marijam bila stranci. Bio je
jedan od najbogatijih ljudi u Heratu. Bio je vlasnik bioskopa, koji Marijam nikada nije videla, ali ga joj je
Džalil opisao kada ga je zamolila, te je tako znala da je procelje prekriveno plavim i smedim plocicama, da ima
lože na balkonu i rešetkastu tavanicu. Dvostruka vrata vode u poplocano predvorje gde su plakati za indijske
filmove izloženi iza stakla. Utorkom, rekao je Džalil jednog dana, deca dobijaju besplatan sladoled.
Nana se na te reci mracno osmehnula. Sacekala je da on ode iz kolbe pre nego što se nacerila i rekla: "Tuda
deca dobijaju sladoled. A šta ti dobijaš, Marijam? Price o sladoledu."
- 3 -
Pored bioskopa, Džalil je imao i zemlju u Karohu, zemlju u Fari, tri prodavnice cilima, ducan s odecom i crni
bjuik "roud-master", model iz pedeset šeste. Malo ko je u Heratu imao više veza i poznanstava od njega. Bio je
prijatelj s gradonacelnikom i guvernerom provincije. Imao je kuvara, šofera i tri domacice. Jedna od tih
domacica bila je i Nana. Sve dok stomak nije poceo da joj raste. A kada se to desilo, po Naninim recima, u
citavom Heratu je nestalo vazduha, kako su snažno uzdisali Džalilovi. Tazbina se zaklela da ce pasti krv. Žene
su zahtevale da je izbaci. Nanin otac, prosti kamenorezac iz obližnjeg sela Gul Daman, javno je se odrekao.
Osramocen, spakovao je stvari, seo u autobus za Iran i više ga niko nikada nije video.
"Ponekad", rekla je Nana rano jednog jutra, dok je hranila pilice pred kolbom, "žalim što mi otac nije bio od
onih ljudi što imaju petlje da naoštre nož i urade ono što je casno. Možda bi tako bilo bolje za mene." Bacila je
novu šaku zrnevlja u kokošarnik, zastala, pa pogledala Marijam. "Možda bi i za tebe tako bilo bolje. Nikad ne
bi saznala šta si. Ali moj otac je bio kukavica. Nije imao dil, nije imao petlje za to."
Ni Džalil nije imao dil, rekla je Nana, da uradi ono što je casno. Da se suprotstavi svojima, svojim ženama i
tazbini, i prihvati odgovornost za svoj postupak. Umesto toga, iza zatvorenih vrata, brzo je sklopljen dogovor
kako da se sacuva obraz. Sutradan je morala da skupi ono nešto malo stvari iz sobe za služincad u kojoj je
živela, pa da ode.
"Znaš šta je rekao svojim ženama, kako se branio? Da sam ga ja prisilila. Da sam ja kriva. DidP. Shvataš? Tako
je to biti žena na ovom svetu."
Nana je spustila posudu s hranom za pilice. Prstom je digla Marijaminu bradu.
"Pogledaj me, Marijam."
Marijam ju je nevoljno poslušala. Nana je rekla: "Upamti to sada, i upamti dobro. Kao što igla kompasa
pokazuje na sever, muškarcev prst, kad optužuje, uvek nade neku ženu. Uvek. Dobro to upamti, Marijam."
2.
"Za Džalila i njegove žene, ja sam bila vinobojka. Pelin. Isto kao i ti. A ti se još nisi ni bila rodila."
"Šta je vinobojka?" upitala je Marijam.
"Jedan korov", odgovorila je Nana. "Nešto što išcupaš pa baciš."
Marijam se u sebi namrštila. Džalil se prema njoj nije ponašao kao prema korovu. Nikada. Ali Marijam je
mislila da joj je pametnije da ne protivureci.
"Za razliku od korova, vidiš, mene su morali da presade, da mi pruže hranu i vodu. Zbog tebe. Takav je bio
Džalilov dogovor s njegovima." Nana je rekla da je odbila da živi u Heratu.
"A zašto bih? Da ga gledam kako citav dan vozika svoje kincini žene po gradu?"
Rekla je da nece živeti ni u ocevoj napuštenoj kuci, u selu Gul Daman, koje se nalazilo na jednom strmom brdu
dva kilometra severno od Herata. Rekla je da želi da živi u nekom dalekom, zabacenom mestu, gde komšije
nece zuriti u njen trbuh, gde nece upirati prstom, gde se nece kikotati i gde je nece, što je najgore od svega,
obasipati lažnom, neiskrenom dobrotom.
"A veruj mi", rekla je Nana, "tvom ocu je i te kako laknulo što me nece gledati.
To mu je savršeno odgovaralo."
Proplanak je predložio Muhsin, Džalilov najstariji sin s prvom ženom Hadidžom. Nalazio se na rubu Gul
Damana. Do njega se stizalo izlokanom, strmom stazom koja se odvajala od glavnog puta izmedu Herata i Gul
Damana. Stazu je s obe strane pratila do kolena visoka trava, prošarana belim i jarkožutim cvecem. Vijugala je
uzbrdo do ravnog polja gde su se jablani i crne topole dizali ka nebu, a divlje žbunje gusto raslo. Odatle su se,
levo, videli zardali kraci guldamanske vetrenjace, a desno se, dole, pružao citav Herat. Staza se okoncavala pod
pravim uglom u odnosu na širok potok pun pastrmki koji je doticao iz planina Safid-koh koje su okruživale Gul
Daman. Dvesta metara uzvodno, ka planinama, nalazio se šumarak žalosnih vrba. U njegovom središtu, u senci
vrba, nalazio se proplanak.
Džalil je otišao da izvidi. Pošto se vratio, rekla je Nana, zvucao je kao cuvar koji se hvali cistim zidovima i
blistavim podovima svog zatvora.
"I tako nam je tvoj otac sagradio ovu pacovsku rupu."
Nana se jednom zamalo nije udala, kada joj je bilo petnaest godina. Udvarac je bio neki momak iz Šindanda,
mladi prodavac papagaja. Marijam je tu pricu cula licno od Nane, i mada Nana tom dogadaju nije pridavala
posebnu pažnju, Marijam je po cežnjivom svetlu u njenim ocima videla da je ova tada bila srecna. Možda jedini
put u životu, tih dana koji su prethodili vencanju, Nana je bila iskreno srecna. Dok je Nana pricala tu pricu,
Marijam joj je sedela u krilu i zamišljala kako joj majku spremaju za svadbu. Zamišljala ju je na konju, kako se
stidljivo osmehuje u zelenoj haljini s velom, dlanova crvenih od kane, razdeljka posutog srebrnim prahom,
- 4 -
pletenica slepljenih sokom iz kore drveca. Videla je muzikante kako duvaju u šenaj i tuku po bubnju zvanom
dol, videla decu kako podvriskuju i jure.
A onda je, nedelju dana pred svadbu, u Nanino telo ušao džin. To Marijam nije moralo posebno da se
objašnjava. Dovoljno je puta svojim ocima videla kako to izgleda: Nana se naglo ruši, telo joj se napinje, koci,
oci joj se prevrcu, ruke i noge tresu kao da je nešto davi iznutra, pena joj na ustima, bela, ponekad ružicasta od
krvi. Onda pospanost, užasna izgubljenost, nerazgovetno mumlanje.
Kada su vesti stigle do Šindanda, porodica prodavca papagaja otkazala je svadbu.
"Prepali se", tako je to Nana srocila. Vencanica je nekud sklonjena. Posle više nije bilo udvaraca. Na proplanku
su Džalil i njegovi sinovi Ferhad i Muhsin podigli malu kolbu gde ce Marijam proživeti svojih prvih petnaest
godina. Sazidali su je od cigala pecenih na suncu i oblepili blatom i slamom. U njoj su bila dva gruba kreveta,
drveni sto, dve stolice ravnih naslona, prozor i police zakucane za zidove, na koje je Nana stavila zemljane
lonce i svoj voljeni kineski servis za caj. Džalil je za zimu doneo novu furunu, a iza kolbe naredao cepanice.
Napolju je postavio tandur za pecenje hleba, kao i ogradeni kokošarnik. Doneo je nekoliko ovaca, napravio im
jasle. Rekao je Ferhadu i Muhsinu da iskopaju duboku jamu, stotinu koraka van kruga od vrba, pa iznad nje
sagradio nužnik. Džalil je mogao da unajmi radnike da sagrade kolbu, rekla je Nana, ali nije.
"Tako ti on zamišlja pokajanje."
Po Naninim pricama o danu kada je rodila Marijam, niko nije došao da pomogne. To se desilo jednog
kišovitog, oblacnog dana u prolece pedeset devete, rekla je, dvadeset šeste jeseni cetrdesetogodišnje, mahom
mirne vladavine kralja Zahir-šaha. Rekla je da se Džalil nije potrudio da pozove doktora, pa cak ni babicu,
mada je znao da džin može uci u njeno telo i izazvati napad usred porodaja. Ležala je potpuno sama na podu
kolbe, s nožem uza sebe, oblivena znojem.
"Kada me je mnogo zabolelo, zagrizla sam jastuk i vrištala u njega sve dok grlo nisam odrala. A ipak niko nije
došao da mi obriše lice niti da mi da vode. A tebi, Marijam-džo, tebi se nikuda nije žurilo. Dva sam citava dana
zbog tebe ležala na tom hladnom tvrdom podu. Nit sam jela, nit spavala, samo sam se napinjala i molila da što
pre izadeš."
"Žao mi je, Nana."
"Sama sam presekla vezu izmedu nas. Zato sam imala nož." "Žao mi je."
Tu bi se na Naninim usnama uvek pojavio spor, tegoban osmeh, osmeh vecite optužbe ili nevoljnog praštanja,
to Marijam nikada nije bilo jasno. Mlada Marijam nije pomišljala koliko nije pošteno što mora da se izvinjava
zbog toga kako se rodila. A kada joj to jeste sinulo, negde oko desete godine, Marijam više nije verovala u tu
pricu o svom rodenju. Verovala je u Džalilovu verziju, po kojoj je, mada je on bio na putu, sredio da Nanu
odvedu u jednu bolnicu u Heratu, gde se o njoj starao doktor. Ležala je na cistom, pravom krevetu u dobro
osvetljenoj sobi. Džalil je tužno odmahivao glavom kada mu je Marijam ispricala za nož. Marijam je takode
sumnjala da se zbog nje majka mucila citava dva dana.
"Kazali su mi da je sve bilo gotovo za manje od sat vremena", rekao je Džalil. "Bila si dobra kcerka, Marijamdžo.
Cak i dok si se radala, bila si dobra kcerka."
"On cak nije ni bio tu!" prasnula je Nana. "Bio je u Taht-e-safaru, jahao sa svojim obožavanim prijateljima."
Kada su mu javili da mu se rodila još jedna kcerka, rekla je Nana, Džalil je slegnuo ramenima, nastavio da
timari konja i ostao u Taht-e-safaru još dve nedelje. "Nije te ni u ruke uzeo sve dok nisi napunila mesec dana. A
i onda samo da te jednom pogleda, da primeti kako ti je duguljasto lice, pa da te vrati meni." Marijam je s
vremenom prestala da veruje i u taj deo price. Da, priznao je Džalil, bio je na jahanju u Taht-e-safaru, ali kada
su mu javili, nije slegnuo ramenima. Skocio je u sedlo i odja-hao pravo u Herat. Uzeo ju je u narucje, prešao
palcem preko njenih paperjastih obrva i pevušio joj uspavanku. Marijam nije zamišljala Džalila kako govori da
joj je lice duguljasto, mada je to bila istina.Nana je rekla da je ona odabrala ime Marijam, zato što se njena
majka tako zvala. Džalil je rekao da je on odabrao ime zato što je Marijam, tuberoza, divan cvet.
"Tvoj omiljeni?" pitala je Marijam.
"Pa, jedan od omiljenih", odgovorio je on i osmehnuo se.
3.
Jedna od Marijaminih najranijih uspomena bila je na škripave gvozdene tockove kolica kako poskakuju po
kamenju. Kolica su stizala jednom mesecno, puna pirinca, brašna, caja, šecera, zejtina, sapuna, paste za zube.
Gurala su ih dva Marijamina polubrata, obicno Muhsin i Ramin, ponekad Ramin i Ferhad. Zemljanom stazom,
preko kamenja i šljunka, oko rupa i žbunja, momci su na smenu gurali sve dok ne stignu do potoka. Tu su
kolica morala da se isprazne i roba na rukama prenese preko vode. Onda bi momci preneli i kolica pa ih ponovo
- 5 -
natovarili. Sledilo je još dvesta koraka guranja, ovog puta kroz bujnu, visoku travu i oko gustog žbunja. Žabe su
im skakale s puta. Braca su terala komarce sa znojnih lica.
"On ima sluge", rekla je Marijam. "Mogao je da pošalje nekog slugu."
"Tako on zamišlja pokajanje", rekla je Nana.
Zvuk kolica je zvao Marijam i Nanu napolje. Marijam ce uvek pamtiti kako je Nana izgledala na Dan
snabdevanja: visoka, košcata, bosonoga žena naslonjena na dovratak, coravog oka suženog u prorez, prkosno i
podrugljivo prekrštenih ruku. Njena kratko postrižena, suncem obasjana kosa bila bi nepokrivena i neocešljana.
Na sebi bi imala loše sašivenu sivu košulju zakopcanu do grla. Džepovi su bili puni kamenja velikog kao orasi.
Momci bi seli pored potoka i cekali da Marijam i Nana prenesu zalihe u kolbu. Dobro su znali da se ne
približavaju na više od trideset koraka, iako je Nana slabo ciljala, te je vecina kamenova padala daleko od meta.
Nana je vikala na momke dok je unosila džakove pirinca i nazivala ih imenima koja Marijam nije razumevala.
Klela im je majke, gledala ih s mržnjom. Momci nikada nisu uzvracali uvredama.
Marijam je bilo žao momaka. Ruke i noge su im sigurno mnogo umorne, mislila je sažaljivo, od guranja tog
teškog tereta. Žalila je što ne srne da im ponudi vode. Ali ništa nije govorila, i ako bi joj mahnuli, nije
uzvracala/Jednom, da ugodi Nani, Marijam je cak i viknula na Muhsina, rekla mu da ima usta kao gušterovo
dupe, a posle su je obuzeli griza savesti, sramota, i strah da ce oni to preneti Džalilu. Nana se, medutim, tako
slatko smejala, širom otkrivši trule zube, da je Marijam pomislila kako ce opet doživeti napad. Pošto se smirila,
pogledala je Marijam i rekla: "Dobra si ti kcerka." Pošto bi ispraznili kolica, momci su ih gurali nazad. Marijam
bi cekala i gledala ih kako nestaju u visokoj travi i procvetalom korovu.
"Dolaziš?"
"Da, Nana."
"Smeju ti se. Smeju. Cujem ih ja." "Dolazim." "Ne veruješ mi?"
"Evo me."
"Znaš da te ja volim, Marijam-džo."
Ujutro su ih budili daleko blejanje ovaca i piskava svirala pastira iz Gul Damana, koji su vodili stada na ispašu
na travnatoj padini.
Marijam i Nana su muzle koze, hranile pilice i sakupljale jaja. Zajedno su pravile hleb. Nana joj je pokazala
kako se mesi testo, kako se potpaljuje tandur i kako se spljeskano testo lepi za unutrašnje zidove. Nana ju je
naucila i da šije, da kuva pirinac i sve razlicite priloge: šalkam corbu s repom, sabzi od spanaca, karfiol s
dumbirom. Nana nije krila da ne voli posetioce -a zapravo ni ljude uopšte -ali su nekoliko pažljivo izabranih
prijatelja predstavljali izuzetak. I tako je glavar Gul Damana, seoski arbab, Habib-han, bradat covek sitne glave
i krupnog trbuha, dolazio otprilike jednom mesecno, pracen slugom koji je nosio pile, ponekad cup kiciri
pirinca ili korpu bojenih jaja za Marijam.
Onda je tu bila okruglasta postarija žena koju je Nana zvala Bibi-džo i ciji je pokojni muž bio kamenorezac i
prijatelj Nani-nog oca. Bibi-džo je uvek pratila neka od njenih šest snaha i jedno ili dvoje unucadi. Hramala je i
huktala do proplanka i veoma naglašeno trljala kuk dok je, uz bolan uzdah, sedala na stolicu koju joj je Nana
primicala. Bibi-džo je uvek donosila nešto Marijam, kutiju dišleme-bombona, korpu dunja. Nani je donosila
jadikovke na svoje sve slabije zdravlje, a onda abrove iz Herata i Gul Damana, koje je raspredala natenane i s
uživanjem, dok joj je snaha cutke i puna poštovanja sedela pored.
Ali Marijam je najdraži bio -sem Džalila, naravno -Mula Fejzulah, stari seoski ucitelj Kur'ana, seoski akunda.
Dolazio je jednom nedeljno iz Gul Damana da uci Marijam pet dnevnih namaza i recitovanju odlomaka iz
Kur'ana, baš kao što je ucio i Nanu kada je bila devojcica. Baš je Mula Fejzulah i naucio Marijam da cita, on je
strpljivo gledao preko njenog ramena dok je nemo sricala a kažiprst oprezno zadržavala ispod svake reci,
pritiskajuci sve dok nokat ne pobeli, kao da ce tako istisnuti znacenje iz tih znakova. Mula Fejzulah ju je držao
za ruku, vodio olovku u njoj uz uspon svakog alef, krivu svakog be, tri tacke svakog se.
On je bio suv, pogrbljen starac bezubog osmeha i bele brade što mu je visila do pupka. Obicno je u kolbu
dolazio sam, mada ponekad u društvu svog ridokosog sina Hamze, koji je bio nekoliko godina stariji od
Marijam. Kada bi se pojavio u kolbi, Marijam bi poljubila Mulu Fejzulaha u ruku -bilo je to kao da ljubi snop
grancica pokriven tankim slojem kože -a on bi nju poljubio u celo pre nego što ce šesti unutra, da održe cas.
Kasnije su sedeli pred kolbom, jeli pinjole i pijuckali zeleni caj, gledali bulbule kako skakucu s drveta na drvo.
Ponekad su išli u šetnju po bakarnom opalom lišcu i izmedu žbunja jove, uz potok i ka planinama. Mula
Fejzulah je vrteo kuglice tespiha dok su hodali i drhtavim glasom pricao Marijam price o svemu što je video u
mladosti, na primer o dvoglavoj zmiji koju je našao u Iranu, o isfahanskom Mostu sa trideset tri luka; ili o
lubenici koju je jednom rasekao pred Plavom džamijom u Mazaru, pa unutra video koštice kako obrazuju rec
- 6 -
Alahu na jednoj, a ekber na drugoj polovini. Mula Fejzulah je priznao Marijam da ponekad ne shvata znacenje
reci iz Kur'ana. Ali je rekao da voli carobni zvuk arapskih reci dok mu se kotrljaju s jezika. Rekao je da ga teše,
da mu smiruju srce.
"Tešice i tebe, Marijam-džo", rekao je. "Možeš ih prizvati u casu nevolje i one te nece izneveriti. Božje te reci
nikada nece izdati, dete moje."
Mula Fejzulah je slušao price isto koliko ih je i pricao. Kada bi Marijam govorila, njegova pažnja nikada nije
lutala. Sporo je klimao glavom i zahvalno se osmehivao, kao da mu je ukazana neka pocast za kojom je ceznuo.
Marijam je bilo lako da Muli Fejzulahu isprica sve što se nije usudivala da isprica Nani.
Jednog dana, dok su šetali, Marijam mu je rekla kako joj je krivo što ne sme da ide u školu.
"Mislim na pravu školu, akunda-sahibe. S ucionicom. Kao druga deca mog oca."
Mula Fejzulah je zastao. Nedelju dana ranije Bibi-džo je donela vest da Džalilove kce-ri Saida i Nahida idu u
devojacku školu "Mehri" u Heratu. Od tada su se po Marijaminoj glavi premetale misli o ucionicama i
uciteljicama, prizori svezaka s linijama, stubaca brojki i pera što ostavljaju tamne, debele tragove. Zamislila je
sebe u ucionici s vršnjakinjama. Marijam je ceznula da stavi lenjir na hartiju i povlaci važne linije.
"Znaci, to želiš?", upitao je Mula Fejzulah pogledavši je svojim toplim, vodnjikavim ocima, s rukama iza
pogrbljenih leda, dok mu je senka turbana padala na bokor nakostrešenih ljutica.
"Da."
"I hoceš da od tvoje majke zatražim dozvolu." Marijam se osmehnula. Mislila je da sem Džalila na svetu nema
nikoga ko je razume bolje od njenog starog ucitelja.
"Šta onda ja da radim? Bog je u svojoj mudrosti svakom od nas dao slabosti, a prva medu mnogim mojim je ta
da tebi, Marijam, ništa ne mogu odbiti", rekao je, dodirnuvši je po obrazu reumaticnim prstom. Medutim,
kasnije, kada je to rekao Nani, ona je spustila nož kojim je sekla luk. "A zašto?"
"Ako mala hoce da uci, pusti je, draga moja. Neka se obrazuje."
"Da uci? Šta da uci, mula-sahibe?" upitala je Nana oštro. "Šta to ima da se uci?" Ošinula je Marijam pogledom.
Marijam se zagledala u šake.
"Kakva svrha od školovanja devojke kao što si ti? To ti je kao da se cisti pljuvaonica. A u tim školama ionako
ništa korisno neceš nauciti. Postoji samo jedno, jedno jedino što treba nekome kao što smo ti i ja, a to se ne uci
u školi. Pogledaj me."
"Ne bi trebalo tako da govoriš pred njom, dete moje", rekao je Mula Fejzulah.
"Pogledaj me." Marijam ju je poslušala.
"Samo jedno. A to je: tahamul. Trpljenje."
"Trpljenje cega, Nana?"
"O, ništa ne brini" rekla je Nana. "Imaceš ti vazda šta da trpiš." Onda je ispricala kako su Džalilove žene
govorile za nju da je ružna, bedna kamenorešceva kci. Kako su je terale da pere rublje napolju, na hladnoci, dok
joj lice ne utrne a prsti ne zapeku.
"Takva ti je naša sudbina, Marijam. Žena kao što smo mi. Mi trpimo. To je sve što imamo. Shvataš? Sem toga,
u školi ce ti se smejati. Hoce. Zvace te arami.
Govorice ti najgore reci. Necu to da dozvolim." Marijam je klimnula glavom.
"Da više nisam cula ni rec o školi. Ti si sve što imam. Necu da te izgubim zbog njih. Pogledaj me. Da više
nisam cula ni rec o školi."
"Budi razumna. Hajde, hajde. Ako mala hoce...", zaustio je Mula Fejzulah.
"A ti, akunda-sahibe, uz sve dužno poštovanje, ti bi trebalo da znaš kako ne valja potpirivati te njene glupe
ideje. Ako ti je zaista do nje stalo, onda joj pomozi da shvati kako joj je mesto ovde, uz majku. Tamo za nju
nema nicega. Nicega sem odbacivanja i bola. Znam ja to odlicno, akunda-sahibe. Znam."
4.
Marijani je volela kada gosti dolaze u kolbu. Seoski arbab i njegovi darovi, Bibi-džo i njen bolni kuk i
beskrajno ogovaranje, i, naravno, Mula Fejzulah. Ali nije bilo nikoga, baš nikoga koga je više želela da vidi od
Džalila. Napetost bi je obuzimala vec u utorak uvece. Marijam bi slabo spavala, brinuci da ce neka poslovna
obaveza spreciti Džalila da dode u cetvrtak, da ce morati da ceka još citavu nedelju pre nego što ga vidi. U
sredu bi šetkala napolju, oko kolbe, odsutno bacala hranu u kokošarnik. Išla je u besciljne šetnje, cupkala latice
s cveca i terala komarce koji su je ujedali za ruke. Napokon, u cetvrtak, jedino je bila u stanju da sedi
naslonjena na zid, pogleda prikovanog za potok, i da ceka. Ako bi Džalil kasnio, malo-pomalo bi je ispunila
potmula strava. Kolena bi joj zaklecala i morala bi da ode nekud da prilegne.
Onda bi Nana viknula: "Evo ga, stiže ti otac. U svoj svojoj slavi."
- 7 -
Marijam bi naglo ustala kada bi ga primetila kako skace s kamena na kamen u potoku i srdacno maše sav
nasmejan. Marijam je znala da je Nana gleda, da procenjuje njenu reakciju, i uvek je jedva uspevala da se
zadrži na vratima, da ceka, da ga posmatra kako joj se polako približava, da ne potrci ka njemu. Obuzdavala se,
strpljivo ga gledala kako hoda kroz visoku travu, sa sakoom preko ramena, dok mu povetarac diže crvenu
kravatu. Kada bi Džalil izbio na cistinu, prebacio bi sako preko tandura i raširio ruke. Marijam bi prvo
zakoracila, a onda potrcala ka njemu, i on bi je uhvatio ispod miški i bacio visoko. Marijam bi ciknula. Marijam
bi iz vazduha videla Džalilovo lice naopacke ispod sebe, njegov širok, kriv osmeh, njegovu celu, njegovu bradu
s jamicom -savršen džep za vrh njenog malog prsta, njegove zube, najbelje u gradu trulih sekutica. Volela je
njegov potkre-san brk i volela je što, bez obzira na sve, on uvek dolazi u odelu -tamnosmedem, što mu je bila
omiljena boja, s belim trouglom maramice u džepu -i s manžetama, takode, i kravatom, obicno crvenom, koju
bi olabavio. Marijam je videla i sebe, u smedim Džalilovim ocima: razvijorene kose, lica blistavog od
uzbudenja, naspram neba. Nana je rekla da ce je jednog dana ispustiti, da ce mu Marijam ispasti, tresnuti o
zemlju i nešto slomiti. Ali Marijam nije verovala da ce je Džalil ispustiti. Verovala je da ce je oceve ciste,
manikirane ruke uvek sigurno docekati.
Sedeli su ped kolbom, u hladu, i Nana ih je služila cajem. Džalil i ona bi se pozdravili nelagodnim osmesima i
klimanjem glavom. Džalil nikada nije spominjao njene psovke i gadanje kamenjem.
Uprkos besnim govorima protiv njega kada nije bio tu, Nana je bila cutljiva i uctiva kada bi Džalil došao u
posetu. Uvek bi oprala kosu. Oprala bi i zube, zbog njega obukla najbolji hidžab. Mirno je sedela na stolici
naspram Džalila, ruku sklopljenih u krilu. Nikada nije gledala pravo u njega i nikada u njegovoj blizini nije
govorila ništa prosto. Kada se smejala, pokrivala je ruke pesnicom da sakrije kvarne zube.
Nana se raspitivala o njegovom poslu. I o njegovim ženama. Kada mu je rekla da je preko Bibi-džo cula da
njegova najmlada žena Nargi ceka trece dete, Džalil se uljudno osmehnuo i klimnuo glavom.
"Eto. Sigurno si srecan", rekla je Nana. "Koliko ih sad vec imaš? Desetoro, je l' tako, mašala? Desetoro?"
Džalil je rekao da, desetoro.
"Jedanaestom, ako racunaš Marijam, naravno."
Kasnije, pošto je Džalil otišao kuci, Marijam i Nana su se zbog toga sporeckale. Marijam je rekla da ga je Nana
prevarila. Posle caja s Nanom, Marijam i Džalil uvek su odlazili da pecaju u potoku. On joj je pokazivao kako
da zabaci udicu, kako da izvuce pastrmku. Naucio ju je kako se pravilno para trbuh pastrmke, kako se cisti,
kako se meso jednim pokretom odvaja od kosti. Crtao joj je dok su cekali da riba zagrize, pokazao joj kako da
nacrta slona jednim potezom, uopšte ne dižuci olovku s papira. Ucio ju je pesmicama. Zajedno su pevali:
Lili lili kupatilce Nasred staze bilo Vrapce stalo pa upalo i slomilo krilce
Džalil je donosio isecke iz heratskih novina Itifak-i Islam pa joj ih citao. On je bio Marijamina veza, njen dokaz
da negde postoji veliki svet, van kolbe, van Gul Damana i van Herata, svet predsednika s neizgovorivim
imenima, vozova, muzeja, fudbala i raketa što kruže oko zemlje i slecu na mesec; a svakog cetvrtka, Džalil je sa
sobom u kolbu donosio deo tog sveta. On joj je u leto sedamdeset trece, kada je Marijam bilo cetrnaest godina,
ispricao da je kralj Zahir-šah, koji je cetrdeset godina vladao u Kabulu, zbacen mirnim državnim udarom.
"To je izveo njegov rodak Daud-han, dok je kralj bio u Italiji na lecenju. Secaš se Daud-hana, je li tako? Pricao
sam ti o njemu. Bio je predsednik vlade u Kabulu kada si se ti rodila. Elem, Avganistan više nije monarhija,
Marijam. Vidiš, sada je republika, a Daud-han je predsednik. Prica se da su mu socijalisti u Kabulu pomogli da
preuzme vlast. Naravno, on sam nije socijalista, ali su mu oni pomogli. Bar se tako govorka." Marijam ga je
upitala šta je to socijalista i Džalil je poceo da objašnjava, ali ga je Marijam jedva cula.
"Slušaš li me ti?"
"Slušam." Video ju da ona gleda izbocinu džepu njegovog sakoa. "Ah. Naravno. Dakle. Evo. Bez daljeg
odlaganja..."
Izvadio je iz džepa nekakvu kutijicu pa joj je dao. To je cinio s vremena na vreme, donosio joj male poklone.
Jednom privezak za narukvicu od karneola, drugi put ogrlicu od kuglica lapis lazulija. Tog dana Marijam je
otvorila kutiju i našla u njoj privezak za ogrlicu u obliku lista sa koga su visile parice ukrašene mesecima i
zvezdama.
"Stavi ga, Marijam-džo."
Poslušala ga je. "Šta kažeš?"
Džalil se ozario. "Kažem da izgledaš kao kraljica."
Pošto je otišao, Nana je videla ogrlicu oko Marijaminog vrata.
"Ciganski nakit", rekla je. "Videla sam kako ih prave. Pretope novcice koje im ljudi bacaju pa prave nakit. Da
vidimo hoce li ti sledeci put doneti zlato, taj tvoj plemeniti otac. Baš da ga vidimo."
- 8 -
Kada bi došlo vreme da Džalil pode, Marijam je uvek stajala na vratima i gledala ga kako odlazi s proplanka,
snuždena od pomisli na nedelju koja je stajala, poput necega ogromnog i nepokretnog, izmedu nje i njegove
sledece posete. Marijam je uvek zadržavala dah dok ga je gledala kako odlazi. Zadržavala je dah i u glavi
odbrojavala sekunde. Zamišljala kako ce joj za svaki sekund u kome ne diše Bog podariti još jedan dan s
Džalilom. Nocu je Marijam ležala u krevetu i pitala se kako li izgleda njegova kuca u Heratu. Pitala se kako bi
bilo živeti s njim, vidati ga svakog dana. Zamišljala je sebe kako mu dodaje peškir dok se brije, kako mu govori
da se posekao. Kuvala bi mu caj. Prišivala bi mu otkinutu dugmad. Zajedno bi šetali Heratom, po natkrovljenom
pazaru na kome se po Džalilovim recima može naci baš sve što zamisliš. Vozili bi se njegovim kolima
i ljudi bi upirali prstom i govorili: "Eno Džalil-hana s kcerkom." On bi joj pokazao cuveno drvo ispod koga je
sahranjen pesnik. Jednog dana, uskoro, odlucila je Marijam, sve ce to ispricati Džalilu. A kada je cuje, kada
shvati koliko joj nedostaje kada ode, sigurno ce je povesti sa sobom. Povešce je u Herat, da živi u njegovoj
kuci, baš kao i ostala njegova deca.
5.
"Znam šta hocu", rekla je Marijam Džalilu. Bilo je prolece sedamdeset cetvrte,
godine kada je Marijam napunila petnaest. Njih troje su sedeli pred kolbom, u senci
vrba, na stolicama na sklapanje postavljenim u trougao.
"Za rodendan. Znam šta hocu."
"Stvarno?" rekao je Džalil, hrabreci je osmehom. Pre dve nedelje, na Marijamino
zapitkivanje, Džalilu je izletelo da se u njegovom bioskopu daje neki americki film.
Bila je to posebna vrsta filma, zvana crtani. Citav film je sastavljen iz niza crteža,
rekao je, na hiljade njih, a oni se onda povezuju i projektuju na platno, pa se
gledaocu cini da se crteži pokrecu. Džalil je rekao da film prica o jednom starom
majstoru za igracke koji nema dece, i koji je zato usamljen i ocajnicki želi sina.
Zato delje lutana koji nekim cudom oživljava. Marijam ga je zamolila da joj prica još,
i Džalil je rekao da starac i lutan doživljavaju svakakve pustolovine, da postoji neko
mesto zvano Zemlja budala, i da ima nevaljalih decaka koji se pretvaraju u magarce.
Na kraju ih cak guta i kit, i lutana i njegovog oca. Marijam je Muli Fejzulahu ispricala
sve o tom filmu.
"Hocu da me vodiš u svoj bioskop", rekla je Marijam sada. "Hocu da vidim crtani
film. Hocu da vidim lutana."
Na te reci, Marijam je osetila promenu u vazduhu. Njeni roditelji su se promeškoljili.
Marijam je osetila da razmenjuju poglede. "To nije pametno", rekla je Nana. Glas joj
je bio miran, zvucao je obuzdano i uljudno kao i uvek u Džalilovoj blizini, ali je
Marijam osecala hladnu optužbu njenog pogleda.
Džalil se promeškoljio. Nakašljao se da procisti grlo.
"Znaš", rekao je. "Kvalitet slike baš i nije neki. A ni zvuk. U poslednje vreme projektor
nam se stalno kvari. Možda je tvoja majka u pravu. Možda možeš da smisliš neki
drugi poklon, Marijam-džo."
"Ane", rekla je Nana. "Vidiš. I tvoj otac se slaže."
Ali kasnije, kod potoka, Marijam je rekla: "Vodi me."
"Znaš šta", rekao je Džalil. "Poslacu nekoga po tebe da te odvede. Postaracu se da ti
nadu dobro mesto i da ti daju slatkiša koliko hoceš."
"Ne. Hocu ti da me vodiš."
"Marijam-džo..."
- 9 -
"I hocu da pozoveš moju bracu i sestre. Hocu da ih upoznam. Hocu da svi idemo,
zajedno. Eto to hocu."
Džalil je uzdahnuo. Gledao je u stranu, ka planinama. Marijam se prisetila kako joj je
pricao da na filmskom platnu ljudsko lice izgleda veliko kao kuca, da kada se tamo
kola sudare, u kostima osetiš kako se metal gužva. Zamislila je sebe kako sedi u
privatnoj loži, liže sladoled zajedno s bracom, sestrama i Džalilom. "Eto to hocu",
ponovila je. Džalil ju je pogledao sa ocajnim izrazom lica.
"Sutra. U podne. Naci cemo se na istom ovom mestu. Važi? Sutra?"
"Dodi ovamo", rekao je. Sagnuo se, privio je uza sebe i dugo je, dugo držao u
zagrljaju.
Nana je u pocetku šetkala po kolbi, stežuci i opuštajuci pesnice.
"Od svih kceri koje sam mogla da imam, zašto mi je Bog dao nezahvalnicu kao što si
ti? Šta sam sve zbog tebe pretrpela! Kako se samo usuduješ! Kako se usuduješ da
me tako napustiš, prevrtljiva mala arami!" Onda je pocela da se ruga.
"Kakva si ti glupaca! Misliš da je njemu stalo do tebe, da te hoce u svojoj kuci? Misliš
da si ti njemu kcerka? Da ce te prihvatiti da živiš kod njega? Da ti ja nešto kažem.
Muško srce ti je jadna, jadna stvar, Marijam. Nije kao majcina utroba.
Nece da krvari, nece da se rastegne da ti napravi mesta. Jedino te ja volim, i niko više. Ja sam sve što imaš na
ovom svetu, Marijam, i kada mene ne bude bilo, neceš imati ništa. Ništa! Jer si i sama ništa!" Onda je probala
da joj izazove grižu savesti.
"Umrecu ako odeš. Džin ce doci i spopašce me napad. Vide-ceš, progutacu jezik pa cu umreti. Ne ostavljaj me,
Marijam-džo. Molim te, ostani. Umrecu ako odeš."
Marijam ništa nije govorila.
"Ti znaš da te ja volim, Marijam-džo." Marijam je rekla da ide da se prošeta.
Bojala se da ce, ako ostane, reci nešto ružno: da zna da je prica o džinu laž; da joj je Džalil rekao da ta Nanina
bolest ima ime i da postoje pilule od kojih bi joj bilo bolje. Mogla je da pita Nanu zašto ova nece da ide kod
Džalilovih doktora, što je on uporno zahtevao, zašto nece da pije lekove koje joj je kupovao. Da je umela to da
sroci, možda bi rekla Nani kako joj je dojadilo da bude orude, da je lažu, da je svojataju, koriste. Da joj je muka
od Naninog krivljenja istine o njihovom životu i toga što od nje, Marijam, pravi još jedan razlog da se žali na
život. Bojiš se, Nana, mogla je da kaže. Bojiš se da cu možda naci srecu koju ti nikada nisi. A ti ne želiš da ja
budem srecna. Ne želiš mi lep život. Ti si ta cije je srce jadno.
***
Na ivici proplanka postojala je jedna osmatracnica na koju je Marijam volela da ide. Sada je tu sedela, na
toploj, suvoj travi. Odatle se video Herat, širio se ispod nje kao decja društvena igra: severno od grada Ženski
vrt; južno pazar Car-suk i ruševine stare utvrde Aleksandra Velikog. U daljini je nazirala minarete, poput
prašnjavih prstiju divova, i ulice koje je zamišljala prepune ljudi, kola, mazgi. Videla je lastavice kako se
obrušavaju i kruže nebom. Zavidela im je. Bile su u Heratu. Letele su iznad njegovih džamija, iznad njegovih
pazara. Možda su se spuštale na zidove Džalilove kuce, ili na stepenište njegovog bioskopa.
Uzela je deset kamicaka i poredala ih okomito, u tri reda. Bila je to igra koju je s vremena na vreme krišom
igrala, kada Nana ne gleda. Stavila je cetiri kamicka u prvi red, za Hadidžinu decu, tri za Afsuninu i tri u treci
red za Nargisinu decu. Onda je dodala cetvrti red. Usamljeni, jedanaesti kamicak. Sutradan ujutro, Marijam je
obukla belicastu haljinu koja joj je padala do kolena, pamucne pantalone, i prebacila zeleni hidžab preko kose.
Neko vreme se dvoumila oko hidžaba pošto se njegova zelena boja nije slagala uz haljinu, ali na kraju nije bilo
druge -onaj beli su joj izjeli moljci. Pogledala je na sat. Bio je to stari sat na navijanje s crnim brojkama na
jarkozelenoj pozadini, poklon od Mule Fejzulaha. Bilo je devet. Pitala se gde li je Nana. Pomislila je da izade
da je potraži, ali se plašila svade, ranjenih pogleda. Nana bi je optužila za izdajstvo. Rugala bi joj se zbog
uzaludnog nadanja. Marijam je sela. Pokušala je da prekrati vreme crtajuci slona, kao što joj je Džalil pokazao,
jednim potezom, iznova i iznova.
- 10 -
Od silnog sedenja se ukocila, ali nije htela da legne, da joj se odeca ne izgužva. Kada su kazaljke napokon
pokazale pola jedanaest, Marijam je stavila jedanaest kamicaka u džep pa izašla. Na putu ka potoku videla je
Nanu kako sedi na stolici, u hladu, ispod kupolastog krova žalosne vrbe. Marijam nije znala je li ju je Nana
videla ili ne. Kod potoka je Marijam cekala na dogovorenom mestu. Nebom je jezdilo nekoliko sivih oblaka
nalik na glavice karfiola. Džalil ju je naucio da sivi oblaci tu boju dobijaju zato što su toliko gusti da im gornji
delovi upijaju suncevu svetlost i bacaju sopstvenu senku na osnovu. To je ono što vidiš, Marijam-džo, bio je
rekao, tamu u njihovim trbusima. Prošlo je neko vreme.
Marijam se vratila u kolbu. Ovog puta je išla zapadnim rubom proplanka, da ne bi morala da prode pored Nane.
Pogledala je na sat. Bilo je skoro jedan.
On je poslovan covek, mislila je Marijam. Nešto mu je iskrslo. Vratila se do potoka pa još malo sacekala.
Kosovi su kružili iznad nje, spustili se negde u travu. Gledala je gusenicu kako mili u podnožju nedozrelog
cicka. Cekala je dok joj se noge nisu ukocile. Ovog puta se nije vratila u kolbu. Zavrnula je nogavice do kolena,
pregazila potok i prvi put u životu krenula nizbrdo u Herat. Nana ni za Herat nije bila u pravu. Niko nije upirao
prstom. Niko se nije smejao. Marijam je hodala bucnim, prometnim bulevarima izmedu drvoreda cempresa,
medu neprekidnom bujicom pešaka, biciklista igarija koje su vukle mazge, i niko je nije gadao kamenjem. Niko
je nije zvao arami. Jedva da ju je neko i pogledao. Tu je bila, neocekivano, cudesno, obicna osoba.
Neko vreme je Marijam stajala pored ovalnog jezerceta u središtu velikog parka gde su se ukrštale pošljuncane
staze. U cudu je prelazila prstima preko divnih mermernih konja koji su stajali pored jezerceta i gledali vodu
mlecnim ocima. Posmatrala je decake koji su puštali papirne brodove. Marijam je videla cvece na sve strane,
lale, ljiljane, petunije, latica blistavih od sunca. Ljudi su šetali stazama, sedeli na klupama i pijuckali caj.
Marijam je jedva verovala da je tu. Srce joj je tutnjalo od uzbudenja. Želela je da je Mula Fejzulah sada vidi.
Kako bi mu samo odvažno delovala! Kako hrabro! Prepustila se mislima o novom životu koji je ceka u tom
gradu, životu s ocem, sa sestrama i bracom, životu u kome ce voleti i u kome ce nju voleti, bez ograda ili
razloga, bez stida. Živahnim korakom se vratila do široke saobracajnice blizu parka. Prošla je kraj starih
prodavaca uštavljenih lica koji su sedeli u senci platana i ravnodušno zurili u nju iza piramida trešanja i brda
grožda. Bosonogi decaci jurili su kola i autobuse, mašuci vrecama s dunjama. Marijam je stajala na uglu ulice i
gledala prolaznike, nesposobna da shvati kako mogu biti toliko ravnodušni prema cudesima što ih okružuju.
Posle nekog vremena skupila je hrabrost da pita jednog postarijeg kocijaša zna li gde živi Džalil, vlasnik
bioskopa. Starac je imao punacke obraze i bio obucen u capan s prugama duginih boja. "Ti nisi iz Herata, a?",
rekao je druželjubivo. "Svako zna gde živi Džalil-han."
"Možete li da mi pokažete?"
Odmotao je karamelu iz staniola i upitao: "Sama si?" "Da."
"Penji se. Povešcu te."
"Ne mogu da vam platim. Nemam ni pare." Dao joj je karamelu. Rekao je da vec dva sata nikog nije prevezao i
da je ionako smerao da krene kuci.
Džalilova kuca mu je usput. Marijam se popela. Vozili su se cutke, jedno pored
drugoga. Marijam je usput videla travarske ducane i male prodavnice gde su ljudi
kupovali narandže i kruške, knjige, marame, cak i sokolove. Deca su se klikerala u
krugovima nacrtanim u prašini. Pred cajdžinicama, na secijama prekrivenim
cilimima, muškarci su pili caj i pušili duvan iz nargila. Starac je skrenuo na široku
ulicu s drvoredima cempresa. Zaustavio je konja na njenoj sredini.
"Eno. Izgleda da ti se sreca osmehnula, dohtar-džo. Ono su njegova kola."
Marijam je skocila s kocija. On se osmehnuo pa nastavio dalje. Marijam nikada
ranije nije dodirnula automobil. Prešla je prstima po haubi Džalilovog automobila, a
on je bio crn, sjajan, s blistavim tockovima u kojima je Marijam videla svoj spljošteni,
razvuceni odraz. Sedišta su bila od bele kože. Iza volana Marijam je videla okrugla
stakla s kazaljkama.
Marijam je na tren cula Nanin glas u glavi, podrugljiv, kako sipa vodu na duboko
usadeni žar njenih nada. Prožeo ju je ocaj. Klecavim nogama Marijam se približila
vratima kuce. Položila je šake na zidove. Bili su tako visoki, tako preteci, ti Džalilovi
zidovi. Morala je da izvije vrat da vidi vrhove krošnji cempresa koji izviruju iznad
njih. Krošnje su se njihale na povetarcu i ucinilo joj se da joj klimaju glavom u znak
- 11 -
dobrodošlice. Marijam se smirila.
Neka bosonoga mlada žena otvorila je vrata. Imala je tetovažu ispod donje usne.
"Došla sam da vidim Džalil-hana. Ja sam Marijam. Njegova kcerka. Devojcinim licem
prešao je zbunjen izraz. Onda je sevnulo prepoznavanje. Na usnama joj se pojavio
jedva primetan osmeh i pocela je da zraci nekakvom radoznalošcu, išcekivanjem.
"Cekaj tu", rekla je hitro.
Zatvorila je vrata. Prošlo je nekoliko minuta. Onda je vrata otvorio neki muškarac.
Bio je visok i plecat, pospanih ociju i mirnog lica. "Ja sam Džalil-hanov šofer", rekao
je, i to ne grubo.
"Njegov šta?"
"Njegov vozac. Džalil-han nije ovde."
"Tu su mu kola", rekla je Marijam.
"Morao je da ode po jednom veoma hitnom poslu."
"Kad ce se vratiti?"
"Nije rekao."
Marijam je kazala da ce sacekati. On je zatvorio kapiju. Marijam je sela i privukla
kolena uz grudi. Vec je bilo predvece i ogladnela je. Pojela je kocijaševu karamelu.
Nešto kasnije, vozac je ponovo izašao.
"Sada moraš kuci", rekao je. "Za manje od sat vremena pada mrak."
"Navikla sam ja na mrak."
"Bice i hladno. Hajde ja tebe lepo da odvezem kuci. Reci cu mu da si dolazila."
Marijam ga je samo gledala.
"Dobro, onda cu te odvesti u hotel. Tamo možeš fino da prespavaš. Ujutru cemo videti šta cemo." "Pusti me u
kucu."
"Ne smem, tako mi je naredeno. Slušaj, niko ne zna kada ce se on vratiti. Mogli bi dani da produ." Marijam je
prekrstila ruke. Vozac je uzdahnuo i pogledao je s blagim prekorom. U godinama koje su usledile Marijam ce
imati obilje prilika da razmišlja o tome kako bi sve ispalo da je dozvolila vozacu da je vrati u kolbu. Ali nije to
ucinila. Provela je noc pred Džalilovom kucom. Posmatrala je kako nebo tamni, kako senke gutaju procelja
susednih kuca. Tetovirana devojka joj je donela malo hleba i tanjir pirinca, a Marijam je rekla da ih nece.
Devojka ih je ostavila pored nje. S vremena na vreme Marijam je cula korake u ulici, vrata kako se otvaraju,
prigušene pozdrave. Elektricna svetla su se ukljucila i prozori su mutno zasjali. Psi su lajali. Kada više nije
mogla da trpi glad, Marijam je pojela pirinac i hleb. Onda je slušala zrikavce kako stružu u baštama. Oblaci su
na nebu klizili kraj bledog meseca.
Ujutru ju je probudilo drmusanje. Marijam je videla da ju je preko noci neko pokrio cebetom. Vozac ju je tresao
za rame.
"Sad je dosta. Napravila si scenu. Bas. Vreme je da ideš." Marijam se pridigla i protrljala oci. Boleli su je leda i
vrat. "Cekacu ga."
"Pogledaj me", rekao je on. "Džalil-han kaže da sada moram da te vratim. Smesta. Shvataš? Džalil-han tako
kaže."
Otvorio je stražnja vrata automobila. "Bia. Hajde", rekao je tiho.
"Hocu da ga vidim", rekla je Marijam. Oci su joj zasuzile. Vozac je uzdahnuo. "Daj da te vratim kuci. Hajde,
dohtar-džo."
Marijam je ustala i krenula ka njemu. Ali onda, u posled-njem trenutku, promenila je pravac i jurnula ka kapiji.
Osetila je vozaceve prste kako pokušavaju da je uhvate za rame. Izmak-nula se i prošla kroz otvorenu kapiju. U
onih nekoliko sekundi koliko je provela u Džalilovoj bašti, Marijamine oci primetile su blistavo stakleno zdanje
s biljkama, loze što se drže za drvene rešetke, ribnjak sa sivim kamenjem, vocke i žbunje s cvecem jarkih boja
na sve strane. Pogled joj je preleteo preko svega toga, pre nego što je našao lice, preko citave bašte, u prozoru
na spratu. Lice je tu bilo samo na trenutak, jedan prosev, ali dovoljno dugo. Dovoljno dugo da Marijam vidi oci
- 12 -
kako se šire, usta kako se otvaraju. Onda je nestalo. Ruka se pojavila i žustro povukla gajtan. Zavese su se
spustile. Onda su je necije šake grubo uhvatile ispod pazuha i digle. Marijam se ritala. Kamencici su joj
poispadali iz džepa. Marijam je nastavila da se rita i place dok su je nosili u kola i spuštali na hladnu kožu
zadnjeg sedišta.
Vozac je govorio tiho kao da želi da je uteši. Marijam ga nije cula. Tokom citavog puta, dok se truckala na
zadnjem sedištu, plakala je. Bile su to suze bola, besa, dubokog razocaranja. Ali uglavnom suze teške, teške
sramote zbog toga kako se budalasto predala Džalilu, zbog toga što se brinula šta ce obuci, zbog toga što joj se
hidžab ne slaže, što je hodala citavim putem do grada, što nije htela da ode, što je spavala na ulici kao pas
lutalica. A bilo ju je sramota i zbog toga što je prešla preko majcinih bolnih pogleda, njenih natecenih ociju.
Nana, koja ju je upozorila, koja je sve vreme bila u pravu. Marijam je stalno mislila o licu na spratu. Pustio ju je
da spava na ulici. Na ulici. Marijam je ležala i plakala. Nije se pridizala, nije htela da je vide. Zamišljala je kako
citav Herat tog jutra zna da se osramotila. Želela je da Mula Fejzulah bude tu, da mu stavi glavu u krilo, da mu
dozvoli da je uteši. Posle nekog vremena, drum je postao neravniji i prednji deo automobila usmerio se naviše.
Nalazili su se na uzbrdici izmedu Herata i Gul Damana. Šta ce reci Nani, pitala se Marijam. Kako ce se izviniti?
Kako uopšte da joj izade na oci? Kola su se zaustavila i vozac joj je pomogao da izade. "Otpraticu te", rekao je.
Pustila je da je povede preko puta i uz stazu. Okolo su rasli orlovi nokti, a i cigansko perje. Pcele su zujale
iznad treperavog poljskog cveca. Vozac ju je uzeo za ruku i pomogao joj da pregazi potok. Onda ju je pustio i
pricao je o tome kako ce uskoro zaduvati cuveni heratski vetrovi od stotinu dvadeset dana, od jutra do sutona, i
kako ce pešcane muve pomahnitati od gladi, a onda je iznenada stajao iznad nje, pokušavao da joj pokrije oci,
gurao je u pravcu iz koga je došla i govorio: "Nazad! Ne! Nemoj da gledaš! Okreni se! Nazad!"
Medutim, nije bio dovoljno brz. Marijam je videla. Vetar je dunuo i razmaknuo grane žalosne vrbe poput
zavesa i Marijam je ugledala šta je to bilo ispod drveta: stolica ravnog naslona, prevrnuta. Uže vezano za visoku
granu. Nanu kako visi o njemu.
6.
Nanu su sahranili u uglu groblja u Gul Damanu. Marijam je stajala pored Bibi-džo, sa ženama, dok je Mula
Fejzulah izgovarao molitve kraj rake, a muškarci spuštali Nanino pokriveno telo u zemlju. Kasnije je Džalil
otpratio Marijam do kolbe, gde se trudio da seljani koji su ih pratili dobro vide koliko on brine za Marijam.
Sakupio je ono malo njenih stvari, stavio ih u kofer. Seo je pored kreveta na kome je ležala, i hladio joj lice.
Gladio ju je po celu i sav ocajan pitao treba li joj bilo šta, bilo šta -tako je to rekao, dva puta.
"Hocu Mulu Fejzulaha", rekla je Marijam.
"Naravno. Napolju je. Dovešcu ti ga."
Tek kada se na vratima pojavila krhka i pogrbljena prilika Mule Fejzulaha, Marijam je tog dana prvi put
zaplakala.
"O, Marijam-džo!"
Seo je pored nje i uzeo joj lice u šake. "Samo se ti isplaci, Marijam-džo. Hajde. Nije to sramota. Ali zapamti,
dete moje, šta Kur'an kaže: 'Uzvišen je Onaj u cijoj je ruci vlast -On sve može! Onaj koji je dao smrt i život da
bi iskušao koji od vas ce bolje postupati.' Kur'an govori istinu, dete moje. Bog ima razlog za svaku muku i tugu
koju nam šalje."
Ali Marijam nije cula utehu u Božjim recima. Ne tog dana. Ne tada. Cula je samo Nanu kako govori: Umrecu
ako odeš. Prosto cu umreti. I mogla je samo da place i place i pusti da joj suze kapaju na pegavu, tanušnu kožu
na rukama Mule Fejzulaha.
Dok su se vozili u njegovu kucu, Džalil je sedeo na zadnjem sedištu pored Marijam, s rukom prebacenom preko
njenih ramena.
"Možeš da živiš kod mene, Marijam-džo", rekao je. "Vec sam im rekao da ti spreme sobu. Na spratu. Mislim da
ce ti se dopasti. Imaceš pogled na baštu."
Marijam ga je prvi put cula Naninim ušima. Potpuno je razgovetno cula kako je neiskrenost uvek vrebala ispod
površine, ta prazna, lažna uveravanja. Nije mogla da ga pogleda. Kada su se kola zaustavila ispred Džalilove
kuce, vozac im je otvorio vrata i izneo Marijamin kofer. Džalil ju je proveo držeci joj dlanove na ramenima,
kroz istu kapiju pred kojom je dva dana ranije Marijam spavala na plocniku cekajuci ga. Pre samo dva dana -
kada je Marijam mislila da na svetu najviše želi da hoda tom baštom s Džalilom -a sada se cinilo kao da je to
bilo u nekom drugom životu. Kako je to njen život mogao tako brzo da se okrene naglavacke, pitala se
Marijam. Nije odvajala pogled od zemlje, od stopala koja su stupala po stazi od sivog kamena. Bila je svesna
drugih ljudi u bašti, kako šapucu, kako se sklanjaju dok ona prolazi. Osecala je težinu pogleda na sebi, kako je
gledaju s prozora na spratu.
- 13 -
I u kuci je Marijam išla oborene glave. Hodala je po tamnocrvenom cilimu s plavim i žutim osmougaonim
šarama, krajickom oka videla mermerna postolja kipova, donje delove vaza, rese na tapiserijama jarkih boja
koje su visile sa zidova. Stepenice kojim su Džalil i ona pošli bile su široke i pokrivene slicnim cilimom,
zakucanim na ivici svakog stepenika. Na vrhu stepeništa Džalil ju je poveo levo, novim dugackim hodnikom s
cilimom na podu. Zaustavio se pred jednim vratima, otvorio ih, pa su ušli.
"Ovde se ponekad igraju tvoje sestre Nilufar i Atija", rekao je Džalil, "ali je uglavnom koristimo za goste.
Mislim da ce ti tu biti prijatno. Lepo je, je li tako?"
Soba je imala krevet pokriven cebetom sa zelenim cvetnim šarama, gusto pleteno radom zvanim "sace".
Zavese, razmaknute tako da se vidi bašta dole, bile su iste kao cebe. Pored kreveta nalazila se komoda sa tri
fioke i vazom na vrhu. Uza zidove sta-jale su police s uramljenim slikama ljudi koje Marijam nije prepoznavala.
Na jednoj polici Marijam je videla zbirku istovetnih drvenih lutaka, poredanih u nizu, od najvece do
najmanje. Džalil ju je video kako gleda. "Babuške. Kupio sam ih u Moskvi. Možeš da se igraš njima ako hoceš,
niko ti nece zameriti."
Marijam je sela na krevet.
"Želiš li nešto?" upitao je Džalil.
Marijam je legla. Sklopila oci. Posle nekog vremena cula ga je kako tiho zatvara vrata.
Marijam nije izlazila iz sobe, sem do kupatila, malo dalje niz hodnik. Tetovirana devojka, ona koja joj je
otvorila kapiju, donosila joj je hranu na poslužavniku: jagnjece cevape, sabzi, auš corbu. Jedva da je nešto
okusila. Džalil je dolazio nekoliko puta dnevno, sedeo na krevetu pored nje, pitao je li joj dobro.
"Možeš da jedeš dole s nama ostalima", rekao je, ali ne previše uverljivo. Prebrzo je bio spreman da se složi
kada je Marijam rekla da ce radije jesti sama.
Marijam je s prozora ravnodušno posmatrala ono o cemu je maštala i što je ceznula da vidi veci deo svog
života: tok Džalilovog svakodnevnog života. Sluge su užurbano prolazile kroz kapiju. Baštovan je vecito
potkresivao žbunje, zalivao biljke u stakleniku. Automobili dugackih, otmenih linija zaustavljali su se na ulici.
Iz njih su izlazili muškarci u odelima, u capanima i sa šubarama od karakula, žene s hidžabima, deca uredno
pocešljane kose. I dok je Marijam gledala Džalila kako se rukuje s tim strancima, dok ga je gledala kako
prekršta ruke na grudima i klima glavom njihovim ženama, znala je da je Nana govorila istinu. Njoj tu nije
mesto. Ali gde mi je mesto? Šta mi je sada ciniti? Ja sam sve što imaš na ovom svetu, Marijam, i kada mene ne
bude bilo, neceš imati ništa. Ništa. Jer si i sama ništa!
Poput vetra koji duva kroz vrbe oko kolbe, Marijam su prožimali naleti neizrecivog ocaja.
Drugog Marijaminog dana u Džalilovoj kuci, u sobu je ušla jedna mala devojcica.
"Moram nešto da uzmem", rekla je.
Marijam se pridigla na krevetu i prekrstila noge, navukla cebe na krilo. Devojcica je brzo prišla ormaru i
otvorila vrata. Izvadila je jednu cetvrtastu sivu kutiju.
"Znaš šta je ovo?" upitala je. Otvorila je kutiju. "Zove se gramofon. Gramo. Fon. Na njemu se puštaju ploce.
Znaš, muzicke. Gramofon."
"Ti si Nilufar. Imaš osam godina."
Devojcica se osmehnula. Imala je Džalilov osmeh i njegovu jamicu u bradi. "Kako znaš?"
Marijam je slegnula ramenima. Nije rekla toj devojcici da je nekada davno jednom kamicku dala ime po njoj.
"Hoceš da cuješ neku pesmu?"
Marijam je ponovo slegnula ramenima. Nilufar je ukljucila gramofon. Iz džepa u poklopcu gramofona izvadila
je malu plocu. Stavila ju je na mesto, spustila iglu. Muzika je zasvirala. Latica cveta bice mi papir, Da ti
napišem najlepše pismo, Ti si sultan srca moga, sultan srca moga.
"Znaš je?" "Ne."
"Iz jednog iranskog filma. Gledala sam ga u tatinom bioskopu. Hej, hoceš nešto da vidiš?"
Pre nego što je Marijam stigla da odgovori, Nilufar je dlanovima i celom dodirnula zemlju. Odgurnula se
nogama, i onda je dubila na glavi.
"Umeš ti ovo?", upitala je nerazgovetno.
"Ne."
Nilufar je spustila noge pa popravila bluzu. "Mogu da te naucim", rekla je sklanjajuci kosu sa zajapurenog lica.
"Koliko ceš da ostaneš ovde?"
"Ne znam."
"Moja majka kaže da mi ti nisi stvarno sestra kao što kažeš." "Nisam ni rekla da jesam", slagala je Marijam.
"Ona kaže da jesi. Mene baš briga. Mislim, baš me briga ako si to rekla ili ako si mi stvarno sestra. Baš me
briga." Marijam je legla. "Umorna sam."
- 14 -
"Moja majka kaže da je džin naterao tvoju majku da se obesi."
"Možeš to sada da ugasiš", rekla je Marijam dok se okretala na bok. "Muziku, hocu da kažem."
Tog dana joj je došla i Bibi-džo. Pocela je kiša. Iskrivljenog lica spustila je svoje krupno telo na stolicu pored
kreveta. "Ova kiša, Marijam-džo, ubi mi kosti. Nacisto ih ubi. Nadam se... O, hajde, dodi, dete moje. Dodi
svojoj Bibi-džo. Ne placi. Hajde. Siroto moje. C, c, c. Siroto, siroto moje."
Te noci Marijam dugo nije mogla da zaspi. Ležala je u krevetu, gledala nebo, slušala korake dole, glasove
prigušene od zidova i kiše što je pljuštala po prozoru. Kada je napokon zadremala, iz sna ju je trgla nekakva
vika. Glasovi, u prizemlju, prodorni i besni. Marijam nije razabirala reci. Neko je zalupio vratima. Sutradan
ujutro došao je da je poseti Mula Fejzulah. Kada je videla svog prijatelja na vratima, njegovu belu bradu i
njegov topao, bezub osmeh, Marijam je osetila kako je u uglovima ociju ponovo peckaju suze. Prebacila je
noge preko ivice kreveta i brzo mu prišla. Poljubila ga u ruku, kao i uvek, a on je nju poljubio u celo. Prinela
mu je stolicu. On joj je pokazao Kur'an koji je doneo sa sobom, pa ga otvorio. "Nešto sam mislio, nema smisla
da preskacemo casove, a?" "Znate da mi casovi više ne trebaju, mula-sahibe. Pre mnogo godina ste me naucili
svakoj suri i ajetu iz Kur'ana." Osmehnuo se i digao ruke kao da se predaje. "Dobro, priznajem. Raskrinkala si
me. Ali trebao mi je neki izgovor da ti dodem u goste."
"Ne trebaju vama izgovori. Vama nikako."
"Lepo od tebe što to kažeš, Marijam-džo." Dao joj je svoj Kur'an. Kao što ju je ucio, poljubila ga je tri puta,
dodirujuci njime celo posle svakog poljupca, pa mu ga vratila.
"Kako si, dete moje?"
"Stalno", zaustila je Marijam. Morala je da stane, pošto joj se ucinilo da joj se u grlu zaglavio kamen. "Stalno
mislim o onome što mi je rekla pre nego što sam otišla. Rekla je..."
"Ne, ne, ne!" Mula Fejzulah joj je stavio ruku na koleno. "Tvoja majka, nek joj se Alah smiluje, bila je
namucena i nesrecna žena, Marijam-džo. Uradila je samoj sebi nešto užasno. Sebi, tebi, a takode i Alahu. On ce
joj oprostiti, jer On sve prašta, ali je Alah tužan zbog toga što je uradila. On ne odobrava uzimanje života, niti
tudeg niti svog, jer On kaže da je život svetinja. Vidiš" -privukao je stolicu bliže i obema rukama uzeo
Marijaminu šaku. "Vidiš, poznavao sam tvoju majku još od pre nego što si se ti rodila, kada je bila mala
devojcica, i kažem ti da je i tada bila nesrecna. Bojim se da je seme onoga što je ucinila odavno posadeno. Hocu
da kažem da ti za to nisi kriva. Nisi ti kriva, dete moje."
"Nije trebalo da je ostavim. Trebalo je da.
"Prestani s tim. Od takvih misli nikakve vajde, Marijam-džo. Cuješ li me, dete? Nikakve vajde. Samo ce da te
satru. Nisi ti kriva. Nisi ti kriva. Ne." Marijam je šmrkala i klimala glavom, ali koliko god to ocajnicki želela,
nije uspevala da mu poveruje. Jednog popodneva, posle nedelju dana, zaculo se kucanje na vratima i ušla je
jedna visoka žena. Bila je svetle puti, crvenkaste kose i dugackih prstiju.
"Ja sam Afsun", rekla je. "Nilufarina majka. Hajde, umij se, Marijam, pa sidi dole." Marijam je rekla da bi
radije ostala u sobi.
"Ne, nafahmidi, ne shvataš. Moraš da sideš. Moramo da razgovaramo s tobom. Važno je."