Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1Haled Hoseini - Hiljadu čudesnih sunaca Empty Haled Hoseini - Hiljadu čudesnih sunaca Čet Jul 12, 2012 10:12 am

flocon de neige.

flocon de neige.
Elite member
Elite member
Haled Hoseini - Hiljadu čudesnih sunaca Hiljadu_cudesnih_sunaca-haled_hoseini_v

HILJADU ČUDESNIH SUNACA

Ova knjiga posvećena je Harisu i Fari,
koji su oboje nur mog oka,
kao i ženama Avganistana.

Naslov originala
Khaled Hosseini A Thousand Splendid Suns
Copyright © 2007 by ATSS Publications, LLC First published in Great Britain 2007

flocon de neige.

flocon de neige.
Elite member
Elite member
PRVI DEO
1.
Marijam je bilo pet godina kada je prvi put cula rec arami.
Desilo se to jednog cetvrtka. Sigurno je bio cetvrtak, jer se Marijam secala da je tog dana bila uznemirena i
odsutna, kao što je bivala samo cetvrtkom, na dan kada je Džalil dolazio u kolbu da je poseti. Da prekrati vreme
do trenutka kada ce ga napokon ugledati kako nailazi kroz visoku travu i maše, Marijam se popela na stolicu i
skinula majcin kineski servis za caj. Servis za caj bio je poslednja uspomena koju je Marijamina majka Nana
imala od svoje majke, koja je umrla kada su Nani bile dve godine. Nana je volela svaku plavo-belo porcelansku
posudu, vitki luk cajnika, rukom oslikane zebe i hrizanteme, zmaja na zdeli za šecer, koji je trebalo da štiti od
uroka. Baš je ta posuda iskliznula Marijam iz prstiju, baš je ona pala na podne daske u kolbi i razbila se.
Kada je Nana videla razbijenu zdelu, lice joj se zajapurilo, gornja usna zadrhtala, a oci, i ono coravo i ono
zdravo, usmerile su se u Marijam tupo, ne trepcuci. Nana je bila toliko besna da se Marijam bojala da ce u
majcino telo ponovo uci džin. Ali džin nije došao, bar ne tada. Nana je samo zgrabila Marijam za ruke, snažno
je privukla ka sebi i kroz stegnute zube procedila: "Trapava mala arami. To mi je nagrada za sve što sam zbog
tebe pretrpela. Da mi slomiš jedino što mi je ostalo od majke, trapava mala arami."
Marijam tada nije shvatala. Nije znala da rec arami znaci kopile. Niti je bila dovoljno odrasla da shvati
nepravdu, da uvidi kako su krivi oni koji su arami zaceli, a ne sam arami, ciji je jedini greh to što je roden.
Marijam jeste pretpostavila, po tome kako je Nana izgovorila tu rec, da je ružno i gadno biti arami, kao neki
insekt, kao žohari koje je Nana vecito gazila i metlom izbacivala iz kolbe.
Kasnije, kada je porasla, Marijam je razumela. Po tome kako je ta rec zvucala u Naninim ustima -više ju je
siktala nego izgovarala -Marijam je osetila sav njen otrov. Razumela je tada šta Nana hoce da kaže, kako je
arami nešto neželjeno, da je ona, Marijam, nezakonit stvor koji nikada nece imati zakonitog prava na ono što
drugi ljudi imaju, na ljubav, porodicu, dom, prihvatanje. Džalil nikada nije tako nazivao Marijam. Džalil je
govorio da je ona njegov cvetic. Volela je da mu sedi u krilu dok joj on prica price, kao onda kada joj je
ispricao da je Herat, grad u kome se Marijam rodila godine hiljadu devetsto pedeset devete, nekada bio kolevka
persijske kulture, dom pisaca, slikara i sufija.
"Tu nisi mogao nogu da pružiš, a da ne šutneš nekog pesnika u tur", smejao se.
Džalil joj je ispricao pricu o kraljici Gavhar Šad, koja je podigla cuvene minarete kao izraz svoje ljubavi prema
Heratu. Opisao joj je zelena žitna polja Herata, vocnjake, lozu otežalu od socnog grožda, prepune natkrovljene
gradske pazare.
"Ima tu jedno stablo pistaca", rekao je Džalil jednoga dana, "a ispod njega, Marijam-džo, sahranjen je niko
drugi do veliki pesnik Džami." Nagnuo se pa šapnuo: "Džami je živeo pre više od petsto godina. Jeste. Jednom
sam te tamo vodio, do tog drveta. Bila si mala. Sigurno se ne secaš."
Stvarno. Marijam se nije secala. I mada je prvih petnaest godina svog života proživela u neposrednoj blizini
Herata, Marijam nikada nece videti to slavno drvo. Nikada izbliza nece videti cuvene minarete, i nikada nece
brati vocke iz heratskih vocnjaka, niti hodati njegovim žitnim poljima. Ali kad god je Džalil tako govorio,
Marijam ga je opcinjeno slušala. Divila se Džalilovom ogromnom znanju i iskustvu. Drhtala bi od ponosa što
ima toliko ucenog oca.
"Kakve debele laži!", govorila je Nana pošto bi Džalil otišao. "Debeo mu novcanik pa debelo i laže. Nikada te
nije vodio ni kod kakvog drveta. I ne daj mu da te ocara. On je nas izdao, taj tvoj ljubljeni otac. Izbacio nas na
ulicu. Izbacio nas iz njegove otmene kucerine, kao da mu nismo ništa. I to laka srca."
Marijam ju je pokorno slušala. Nikada se nije usudivala da kaže Nani kako ne voli kada ona tako prica o
Džalilu. Jer Marijam se u Džalilovom društvu nikada nije osecala kao arami. Sat ili dva svakog cetvrtka, kada
bi Džalil dolazio da je vidi, s osmesima, darovima i tepanjima, Marijam je osecala kako je vredna sve lepote i
obilja koje život može da pruži. I zbog toga, Marijam je volela Džalila.
Bez obzira na to što je morala da ga deli s drugima.
Džalil je imao tri žene i devetoro dece, devetoro zakonite dece, i sva su ona za Marijam bila stranci. Bio je
jedan od najbogatijih ljudi u Heratu. Bio je vlasnik bioskopa, koji Marijam nikada nije videla, ali ga joj je
Džalil opisao kada ga je zamolila, te je tako znala da je procelje prekriveno plavim i smedim plocicama, da ima
lože na balkonu i rešetkastu tavanicu. Dvostruka vrata vode u poplocano predvorje gde su plakati za indijske
filmove izloženi iza stakla. Utorkom, rekao je Džalil jednog dana, deca dobijaju besplatan sladoled.
Nana se na te reci mracno osmehnula. Sacekala je da on ode iz kolbe pre nego što se nacerila i rekla: "Tuda
deca dobijaju sladoled. A šta ti dobijaš, Marijam? Price o sladoledu."
- 3 -
Pored bioskopa, Džalil je imao i zemlju u Karohu, zemlju u Fari, tri prodavnice cilima, ducan s odecom i crni
bjuik "roud-master", model iz pedeset šeste. Malo ko je u Heratu imao više veza i poznanstava od njega. Bio je
prijatelj s gradonacelnikom i guvernerom provincije. Imao je kuvara, šofera i tri domacice. Jedna od tih
domacica bila je i Nana. Sve dok stomak nije poceo da joj raste. A kada se to desilo, po Naninim recima, u
citavom Heratu je nestalo vazduha, kako su snažno uzdisali Džalilovi. Tazbina se zaklela da ce pasti krv. Žene
su zahtevale da je izbaci. Nanin otac, prosti kamenorezac iz obližnjeg sela Gul Daman, javno je se odrekao.
Osramocen, spakovao je stvari, seo u autobus za Iran i više ga niko nikada nije video.
"Ponekad", rekla je Nana rano jednog jutra, dok je hranila pilice pred kolbom, "žalim što mi otac nije bio od
onih ljudi što imaju petlje da naoštre nož i urade ono što je casno. Možda bi tako bilo bolje za mene." Bacila je
novu šaku zrnevlja u kokošarnik, zastala, pa pogledala Marijam. "Možda bi i za tebe tako bilo bolje. Nikad ne
bi saznala šta si. Ali moj otac je bio kukavica. Nije imao dil, nije imao petlje za to."
Ni Džalil nije imao dil, rekla je Nana, da uradi ono što je casno. Da se suprotstavi svojima, svojim ženama i
tazbini, i prihvati odgovornost za svoj postupak. Umesto toga, iza zatvorenih vrata, brzo je sklopljen dogovor
kako da se sacuva obraz. Sutradan je morala da skupi ono nešto malo stvari iz sobe za služincad u kojoj je
živela, pa da ode.
"Znaš šta je rekao svojim ženama, kako se branio? Da sam ga ja prisilila. Da sam ja kriva. DidP. Shvataš? Tako
je to biti žena na ovom svetu."
Nana je spustila posudu s hranom za pilice. Prstom je digla Marijaminu bradu.
"Pogledaj me, Marijam."
Marijam ju je nevoljno poslušala. Nana je rekla: "Upamti to sada, i upamti dobro. Kao što igla kompasa
pokazuje na sever, muškarcev prst, kad optužuje, uvek nade neku ženu. Uvek. Dobro to upamti, Marijam."
2.
"Za Džalila i njegove žene, ja sam bila vinobojka. Pelin. Isto kao i ti. A ti se još nisi ni bila rodila."
"Šta je vinobojka?" upitala je Marijam.
"Jedan korov", odgovorila je Nana. "Nešto što išcupaš pa baciš."
Marijam se u sebi namrštila. Džalil se prema njoj nije ponašao kao prema korovu. Nikada. Ali Marijam je
mislila da joj je pametnije da ne protivureci.
"Za razliku od korova, vidiš, mene su morali da presade, da mi pruže hranu i vodu. Zbog tebe. Takav je bio
Džalilov dogovor s njegovima." Nana je rekla da je odbila da živi u Heratu.
"A zašto bih? Da ga gledam kako citav dan vozika svoje kincini žene po gradu?"
Rekla je da nece živeti ni u ocevoj napuštenoj kuci, u selu Gul Daman, koje se nalazilo na jednom strmom brdu
dva kilometra severno od Herata. Rekla je da želi da živi u nekom dalekom, zabacenom mestu, gde komšije
nece zuriti u njen trbuh, gde nece upirati prstom, gde se nece kikotati i gde je nece, što je najgore od svega,
obasipati lažnom, neiskrenom dobrotom.
"A veruj mi", rekla je Nana, "tvom ocu je i te kako laknulo što me nece gledati.
To mu je savršeno odgovaralo."
Proplanak je predložio Muhsin, Džalilov najstariji sin s prvom ženom Hadidžom. Nalazio se na rubu Gul
Damana. Do njega se stizalo izlokanom, strmom stazom koja se odvajala od glavnog puta izmedu Herata i Gul
Damana. Stazu je s obe strane pratila do kolena visoka trava, prošarana belim i jarkožutim cvecem. Vijugala je
uzbrdo do ravnog polja gde su se jablani i crne topole dizali ka nebu, a divlje žbunje gusto raslo. Odatle su se,
levo, videli zardali kraci guldamanske vetrenjace, a desno se, dole, pružao citav Herat. Staza se okoncavala pod
pravim uglom u odnosu na širok potok pun pastrmki koji je doticao iz planina Safid-koh koje su okruživale Gul
Daman. Dvesta metara uzvodno, ka planinama, nalazio se šumarak žalosnih vrba. U njegovom središtu, u senci
vrba, nalazio se proplanak.
Džalil je otišao da izvidi. Pošto se vratio, rekla je Nana, zvucao je kao cuvar koji se hvali cistim zidovima i
blistavim podovima svog zatvora.
"I tako nam je tvoj otac sagradio ovu pacovsku rupu."
Nana se jednom zamalo nije udala, kada joj je bilo petnaest godina. Udvarac je bio neki momak iz Šindanda,
mladi prodavac papagaja. Marijam je tu pricu cula licno od Nane, i mada Nana tom dogadaju nije pridavala
posebnu pažnju, Marijam je po cežnjivom svetlu u njenim ocima videla da je ova tada bila srecna. Možda jedini
put u životu, tih dana koji su prethodili vencanju, Nana je bila iskreno srecna. Dok je Nana pricala tu pricu,
Marijam joj je sedela u krilu i zamišljala kako joj majku spremaju za svadbu. Zamišljala ju je na konju, kako se
stidljivo osmehuje u zelenoj haljini s velom, dlanova crvenih od kane, razdeljka posutog srebrnim prahom,
- 4 -
pletenica slepljenih sokom iz kore drveca. Videla je muzikante kako duvaju u šenaj i tuku po bubnju zvanom
dol, videla decu kako podvriskuju i jure.
A onda je, nedelju dana pred svadbu, u Nanino telo ušao džin. To Marijam nije moralo posebno da se
objašnjava. Dovoljno je puta svojim ocima videla kako to izgleda: Nana se naglo ruši, telo joj se napinje, koci,
oci joj se prevrcu, ruke i noge tresu kao da je nešto davi iznutra, pena joj na ustima, bela, ponekad ružicasta od
krvi. Onda pospanost, užasna izgubljenost, nerazgovetno mumlanje.
Kada su vesti stigle do Šindanda, porodica prodavca papagaja otkazala je svadbu.
"Prepali se", tako je to Nana srocila. Vencanica je nekud sklonjena. Posle više nije bilo udvaraca. Na proplanku
su Džalil i njegovi sinovi Ferhad i Muhsin podigli malu kolbu gde ce Marijam proživeti svojih prvih petnaest
godina. Sazidali su je od cigala pecenih na suncu i oblepili blatom i slamom. U njoj su bila dva gruba kreveta,
drveni sto, dve stolice ravnih naslona, prozor i police zakucane za zidove, na koje je Nana stavila zemljane
lonce i svoj voljeni kineski servis za caj. Džalil je za zimu doneo novu furunu, a iza kolbe naredao cepanice.
Napolju je postavio tandur za pecenje hleba, kao i ogradeni kokošarnik. Doneo je nekoliko ovaca, napravio im
jasle. Rekao je Ferhadu i Muhsinu da iskopaju duboku jamu, stotinu koraka van kruga od vrba, pa iznad nje
sagradio nužnik. Džalil je mogao da unajmi radnike da sagrade kolbu, rekla je Nana, ali nije.
"Tako ti on zamišlja pokajanje."
Po Naninim pricama o danu kada je rodila Marijam, niko nije došao da pomogne. To se desilo jednog
kišovitog, oblacnog dana u prolece pedeset devete, rekla je, dvadeset šeste jeseni cetrdesetogodišnje, mahom
mirne vladavine kralja Zahir-šaha. Rekla je da se Džalil nije potrudio da pozove doktora, pa cak ni babicu,
mada je znao da džin može uci u njeno telo i izazvati napad usred porodaja. Ležala je potpuno sama na podu
kolbe, s nožem uza sebe, oblivena znojem.
"Kada me je mnogo zabolelo, zagrizla sam jastuk i vrištala u njega sve dok grlo nisam odrala. A ipak niko nije
došao da mi obriše lice niti da mi da vode. A tebi, Marijam-džo, tebi se nikuda nije žurilo. Dva sam citava dana
zbog tebe ležala na tom hladnom tvrdom podu. Nit sam jela, nit spavala, samo sam se napinjala i molila da što
pre izadeš."
"Žao mi je, Nana."
"Sama sam presekla vezu izmedu nas. Zato sam imala nož." "Žao mi je."
Tu bi se na Naninim usnama uvek pojavio spor, tegoban osmeh, osmeh vecite optužbe ili nevoljnog praštanja,
to Marijam nikada nije bilo jasno. Mlada Marijam nije pomišljala koliko nije pošteno što mora da se izvinjava
zbog toga kako se rodila. A kada joj to jeste sinulo, negde oko desete godine, Marijam više nije verovala u tu
pricu o svom rodenju. Verovala je u Džalilovu verziju, po kojoj je, mada je on bio na putu, sredio da Nanu
odvedu u jednu bolnicu u Heratu, gde se o njoj starao doktor. Ležala je na cistom, pravom krevetu u dobro
osvetljenoj sobi. Džalil je tužno odmahivao glavom kada mu je Marijam ispricala za nož. Marijam je takode
sumnjala da se zbog nje majka mucila citava dva dana.
"Kazali su mi da je sve bilo gotovo za manje od sat vremena", rekao je Džalil. "Bila si dobra kcerka, Marijamdžo.
Cak i dok si se radala, bila si dobra kcerka."
"On cak nije ni bio tu!" prasnula je Nana. "Bio je u Taht-e-safaru, jahao sa svojim obožavanim prijateljima."
Kada su mu javili da mu se rodila još jedna kcerka, rekla je Nana, Džalil je slegnuo ramenima, nastavio da
timari konja i ostao u Taht-e-safaru još dve nedelje. "Nije te ni u ruke uzeo sve dok nisi napunila mesec dana. A
i onda samo da te jednom pogleda, da primeti kako ti je duguljasto lice, pa da te vrati meni." Marijam je s
vremenom prestala da veruje i u taj deo price. Da, priznao je Džalil, bio je na jahanju u Taht-e-safaru, ali kada
su mu javili, nije slegnuo ramenima. Skocio je u sedlo i odja-hao pravo u Herat. Uzeo ju je u narucje, prešao
palcem preko njenih paperjastih obrva i pevušio joj uspavanku. Marijam nije zamišljala Džalila kako govori da
joj je lice duguljasto, mada je to bila istina.Nana je rekla da je ona odabrala ime Marijam, zato što se njena
majka tako zvala. Džalil je rekao da je on odabrao ime zato što je Marijam, tuberoza, divan cvet.
"Tvoj omiljeni?" pitala je Marijam.
"Pa, jedan od omiljenih", odgovorio je on i osmehnuo se.
3.
Jedna od Marijaminih najranijih uspomena bila je na škripave gvozdene tockove kolica kako poskakuju po
kamenju. Kolica su stizala jednom mesecno, puna pirinca, brašna, caja, šecera, zejtina, sapuna, paste za zube.
Gurala su ih dva Marijamina polubrata, obicno Muhsin i Ramin, ponekad Ramin i Ferhad. Zemljanom stazom,
preko kamenja i šljunka, oko rupa i žbunja, momci su na smenu gurali sve dok ne stignu do potoka. Tu su
kolica morala da se isprazne i roba na rukama prenese preko vode. Onda bi momci preneli i kolica pa ih ponovo
- 5 -
natovarili. Sledilo je još dvesta koraka guranja, ovog puta kroz bujnu, visoku travu i oko gustog žbunja. Žabe su
im skakale s puta. Braca su terala komarce sa znojnih lica.
"On ima sluge", rekla je Marijam. "Mogao je da pošalje nekog slugu."
"Tako on zamišlja pokajanje", rekla je Nana.
Zvuk kolica je zvao Marijam i Nanu napolje. Marijam ce uvek pamtiti kako je Nana izgledala na Dan
snabdevanja: visoka, košcata, bosonoga žena naslonjena na dovratak, coravog oka suženog u prorez, prkosno i
podrugljivo prekrštenih ruku. Njena kratko postrižena, suncem obasjana kosa bila bi nepokrivena i neocešljana.
Na sebi bi imala loše sašivenu sivu košulju zakopcanu do grla. Džepovi su bili puni kamenja velikog kao orasi.
Momci bi seli pored potoka i cekali da Marijam i Nana prenesu zalihe u kolbu. Dobro su znali da se ne
približavaju na više od trideset koraka, iako je Nana slabo ciljala, te je vecina kamenova padala daleko od meta.
Nana je vikala na momke dok je unosila džakove pirinca i nazivala ih imenima koja Marijam nije razumevala.
Klela im je majke, gledala ih s mržnjom. Momci nikada nisu uzvracali uvredama.
Marijam je bilo žao momaka. Ruke i noge su im sigurno mnogo umorne, mislila je sažaljivo, od guranja tog
teškog tereta. Žalila je što ne srne da im ponudi vode. Ali ništa nije govorila, i ako bi joj mahnuli, nije
uzvracala/Jednom, da ugodi Nani, Marijam je cak i viknula na Muhsina, rekla mu da ima usta kao gušterovo
dupe, a posle su je obuzeli griza savesti, sramota, i strah da ce oni to preneti Džalilu. Nana se, medutim, tako
slatko smejala, širom otkrivši trule zube, da je Marijam pomislila kako ce opet doživeti napad. Pošto se smirila,
pogledala je Marijam i rekla: "Dobra si ti kcerka." Pošto bi ispraznili kolica, momci su ih gurali nazad. Marijam
bi cekala i gledala ih kako nestaju u visokoj travi i procvetalom korovu.
"Dolaziš?"
"Da, Nana."
"Smeju ti se. Smeju. Cujem ih ja." "Dolazim." "Ne veruješ mi?"
"Evo me."
"Znaš da te ja volim, Marijam-džo."
Ujutro su ih budili daleko blejanje ovaca i piskava svirala pastira iz Gul Damana, koji su vodili stada na ispašu
na travnatoj padini.
Marijam i Nana su muzle koze, hranile pilice i sakupljale jaja. Zajedno su pravile hleb. Nana joj je pokazala
kako se mesi testo, kako se potpaljuje tandur i kako se spljeskano testo lepi za unutrašnje zidove. Nana ju je
naucila i da šije, da kuva pirinac i sve razlicite priloge: šalkam corbu s repom, sabzi od spanaca, karfiol s
dumbirom. Nana nije krila da ne voli posetioce -a zapravo ni ljude uopšte -ali su nekoliko pažljivo izabranih
prijatelja predstavljali izuzetak. I tako je glavar Gul Damana, seoski arbab, Habib-han, bradat covek sitne glave
i krupnog trbuha, dolazio otprilike jednom mesecno, pracen slugom koji je nosio pile, ponekad cup kiciri
pirinca ili korpu bojenih jaja za Marijam.
Onda je tu bila okruglasta postarija žena koju je Nana zvala Bibi-džo i ciji je pokojni muž bio kamenorezac i
prijatelj Nani-nog oca. Bibi-džo je uvek pratila neka od njenih šest snaha i jedno ili dvoje unucadi. Hramala je i
huktala do proplanka i veoma naglašeno trljala kuk dok je, uz bolan uzdah, sedala na stolicu koju joj je Nana
primicala. Bibi-džo je uvek donosila nešto Marijam, kutiju dišleme-bombona, korpu dunja. Nani je donosila
jadikovke na svoje sve slabije zdravlje, a onda abrove iz Herata i Gul Damana, koje je raspredala natenane i s
uživanjem, dok joj je snaha cutke i puna poštovanja sedela pored.
Ali Marijam je najdraži bio -sem Džalila, naravno -Mula Fejzulah, stari seoski ucitelj Kur'ana, seoski akunda.
Dolazio je jednom nedeljno iz Gul Damana da uci Marijam pet dnevnih namaza i recitovanju odlomaka iz
Kur'ana, baš kao što je ucio i Nanu kada je bila devojcica. Baš je Mula Fejzulah i naucio Marijam da cita, on je
strpljivo gledao preko njenog ramena dok je nemo sricala a kažiprst oprezno zadržavala ispod svake reci,
pritiskajuci sve dok nokat ne pobeli, kao da ce tako istisnuti znacenje iz tih znakova. Mula Fejzulah ju je držao
za ruku, vodio olovku u njoj uz uspon svakog alef, krivu svakog be, tri tacke svakog se.
On je bio suv, pogrbljen starac bezubog osmeha i bele brade što mu je visila do pupka. Obicno je u kolbu
dolazio sam, mada ponekad u društvu svog ridokosog sina Hamze, koji je bio nekoliko godina stariji od
Marijam. Kada bi se pojavio u kolbi, Marijam bi poljubila Mulu Fejzulaha u ruku -bilo je to kao da ljubi snop
grancica pokriven tankim slojem kože -a on bi nju poljubio u celo pre nego što ce šesti unutra, da održe cas.
Kasnije su sedeli pred kolbom, jeli pinjole i pijuckali zeleni caj, gledali bulbule kako skakucu s drveta na drvo.
Ponekad su išli u šetnju po bakarnom opalom lišcu i izmedu žbunja jove, uz potok i ka planinama. Mula
Fejzulah je vrteo kuglice tespiha dok su hodali i drhtavim glasom pricao Marijam price o svemu što je video u
mladosti, na primer o dvoglavoj zmiji koju je našao u Iranu, o isfahanskom Mostu sa trideset tri luka; ili o
lubenici koju je jednom rasekao pred Plavom džamijom u Mazaru, pa unutra video koštice kako obrazuju rec
- 6 -
Alahu na jednoj, a ekber na drugoj polovini. Mula Fejzulah je priznao Marijam da ponekad ne shvata znacenje
reci iz Kur'ana. Ali je rekao da voli carobni zvuk arapskih reci dok mu se kotrljaju s jezika. Rekao je da ga teše,
da mu smiruju srce.
"Tešice i tebe, Marijam-džo", rekao je. "Možeš ih prizvati u casu nevolje i one te nece izneveriti. Božje te reci
nikada nece izdati, dete moje."
Mula Fejzulah je slušao price isto koliko ih je i pricao. Kada bi Marijam govorila, njegova pažnja nikada nije
lutala. Sporo je klimao glavom i zahvalno se osmehivao, kao da mu je ukazana neka pocast za kojom je ceznuo.
Marijam je bilo lako da Muli Fejzulahu isprica sve što se nije usudivala da isprica Nani.
Jednog dana, dok su šetali, Marijam mu je rekla kako joj je krivo što ne sme da ide u školu.
"Mislim na pravu školu, akunda-sahibe. S ucionicom. Kao druga deca mog oca."
Mula Fejzulah je zastao. Nedelju dana ranije Bibi-džo je donela vest da Džalilove kce-ri Saida i Nahida idu u
devojacku školu "Mehri" u Heratu. Od tada su se po Marijaminoj glavi premetale misli o ucionicama i
uciteljicama, prizori svezaka s linijama, stubaca brojki i pera što ostavljaju tamne, debele tragove. Zamislila je
sebe u ucionici s vršnjakinjama. Marijam je ceznula da stavi lenjir na hartiju i povlaci važne linije.
"Znaci, to želiš?", upitao je Mula Fejzulah pogledavši je svojim toplim, vodnjikavim ocima, s rukama iza
pogrbljenih leda, dok mu je senka turbana padala na bokor nakostrešenih ljutica.
"Da."
"I hoceš da od tvoje majke zatražim dozvolu." Marijam se osmehnula. Mislila je da sem Džalila na svetu nema
nikoga ko je razume bolje od njenog starog ucitelja.
"Šta onda ja da radim? Bog je u svojoj mudrosti svakom od nas dao slabosti, a prva medu mnogim mojim je ta
da tebi, Marijam, ništa ne mogu odbiti", rekao je, dodirnuvši je po obrazu reumaticnim prstom. Medutim,
kasnije, kada je to rekao Nani, ona je spustila nož kojim je sekla luk. "A zašto?"
"Ako mala hoce da uci, pusti je, draga moja. Neka se obrazuje."
"Da uci? Šta da uci, mula-sahibe?" upitala je Nana oštro. "Šta to ima da se uci?" Ošinula je Marijam pogledom.
Marijam se zagledala u šake.
"Kakva svrha od školovanja devojke kao što si ti? To ti je kao da se cisti pljuvaonica. A u tim školama ionako
ništa korisno neceš nauciti. Postoji samo jedno, jedno jedino što treba nekome kao što smo ti i ja, a to se ne uci
u školi. Pogledaj me."
"Ne bi trebalo tako da govoriš pred njom, dete moje", rekao je Mula Fejzulah.
"Pogledaj me." Marijam ju je poslušala.
"Samo jedno. A to je: tahamul. Trpljenje."
"Trpljenje cega, Nana?"
"O, ništa ne brini" rekla je Nana. "Imaceš ti vazda šta da trpiš." Onda je ispricala kako su Džalilove žene
govorile za nju da je ružna, bedna kamenorešceva kci. Kako su je terale da pere rublje napolju, na hladnoci, dok
joj lice ne utrne a prsti ne zapeku.
"Takva ti je naša sudbina, Marijam. Žena kao što smo mi. Mi trpimo. To je sve što imamo. Shvataš? Sem toga,
u školi ce ti se smejati. Hoce. Zvace te arami.
Govorice ti najgore reci. Necu to da dozvolim." Marijam je klimnula glavom.
"Da više nisam cula ni rec o školi. Ti si sve što imam. Necu da te izgubim zbog njih. Pogledaj me. Da više
nisam cula ni rec o školi."
"Budi razumna. Hajde, hajde. Ako mala hoce...", zaustio je Mula Fejzulah.
"A ti, akunda-sahibe, uz sve dužno poštovanje, ti bi trebalo da znaš kako ne valja potpirivati te njene glupe
ideje. Ako ti je zaista do nje stalo, onda joj pomozi da shvati kako joj je mesto ovde, uz majku. Tamo za nju
nema nicega. Nicega sem odbacivanja i bola. Znam ja to odlicno, akunda-sahibe. Znam."
4.
Marijani je volela kada gosti dolaze u kolbu. Seoski arbab i njegovi darovi, Bibi-džo i njen bolni kuk i
beskrajno ogovaranje, i, naravno, Mula Fejzulah. Ali nije bilo nikoga, baš nikoga koga je više želela da vidi od
Džalila. Napetost bi je obuzimala vec u utorak uvece. Marijam bi slabo spavala, brinuci da ce neka poslovna
obaveza spreciti Džalila da dode u cetvrtak, da ce morati da ceka još citavu nedelju pre nego što ga vidi. U
sredu bi šetkala napolju, oko kolbe, odsutno bacala hranu u kokošarnik. Išla je u besciljne šetnje, cupkala latice
s cveca i terala komarce koji su je ujedali za ruke. Napokon, u cetvrtak, jedino je bila u stanju da sedi
naslonjena na zid, pogleda prikovanog za potok, i da ceka. Ako bi Džalil kasnio, malo-pomalo bi je ispunila
potmula strava. Kolena bi joj zaklecala i morala bi da ode nekud da prilegne.
Onda bi Nana viknula: "Evo ga, stiže ti otac. U svoj svojoj slavi."
- 7 -
Marijam bi naglo ustala kada bi ga primetila kako skace s kamena na kamen u potoku i srdacno maše sav
nasmejan. Marijam je znala da je Nana gleda, da procenjuje njenu reakciju, i uvek je jedva uspevala da se
zadrži na vratima, da ceka, da ga posmatra kako joj se polako približava, da ne potrci ka njemu. Obuzdavala se,
strpljivo ga gledala kako hoda kroz visoku travu, sa sakoom preko ramena, dok mu povetarac diže crvenu
kravatu. Kada bi Džalil izbio na cistinu, prebacio bi sako preko tandura i raširio ruke. Marijam bi prvo
zakoracila, a onda potrcala ka njemu, i on bi je uhvatio ispod miški i bacio visoko. Marijam bi ciknula. Marijam
bi iz vazduha videla Džalilovo lice naopacke ispod sebe, njegov širok, kriv osmeh, njegovu celu, njegovu bradu
s jamicom -savršen džep za vrh njenog malog prsta, njegove zube, najbelje u gradu trulih sekutica. Volela je
njegov potkre-san brk i volela je što, bez obzira na sve, on uvek dolazi u odelu -tamnosmedem, što mu je bila
omiljena boja, s belim trouglom maramice u džepu -i s manžetama, takode, i kravatom, obicno crvenom, koju
bi olabavio. Marijam je videla i sebe, u smedim Džalilovim ocima: razvijorene kose, lica blistavog od
uzbudenja, naspram neba. Nana je rekla da ce je jednog dana ispustiti, da ce mu Marijam ispasti, tresnuti o
zemlju i nešto slomiti. Ali Marijam nije verovala da ce je Džalil ispustiti. Verovala je da ce je oceve ciste,
manikirane ruke uvek sigurno docekati.
Sedeli su ped kolbom, u hladu, i Nana ih je služila cajem. Džalil i ona bi se pozdravili nelagodnim osmesima i
klimanjem glavom. Džalil nikada nije spominjao njene psovke i gadanje kamenjem.
Uprkos besnim govorima protiv njega kada nije bio tu, Nana je bila cutljiva i uctiva kada bi Džalil došao u
posetu. Uvek bi oprala kosu. Oprala bi i zube, zbog njega obukla najbolji hidžab. Mirno je sedela na stolici
naspram Džalila, ruku sklopljenih u krilu. Nikada nije gledala pravo u njega i nikada u njegovoj blizini nije
govorila ništa prosto. Kada se smejala, pokrivala je ruke pesnicom da sakrije kvarne zube.
Nana se raspitivala o njegovom poslu. I o njegovim ženama. Kada mu je rekla da je preko Bibi-džo cula da
njegova najmlada žena Nargi ceka trece dete, Džalil se uljudno osmehnuo i klimnuo glavom.
"Eto. Sigurno si srecan", rekla je Nana. "Koliko ih sad vec imaš? Desetoro, je l' tako, mašala? Desetoro?"
Džalil je rekao da, desetoro.
"Jedanaestom, ako racunaš Marijam, naravno."
Kasnije, pošto je Džalil otišao kuci, Marijam i Nana su se zbog toga sporeckale. Marijam je rekla da ga je Nana
prevarila. Posle caja s Nanom, Marijam i Džalil uvek su odlazili da pecaju u potoku. On joj je pokazivao kako
da zabaci udicu, kako da izvuce pastrmku. Naucio ju je kako se pravilno para trbuh pastrmke, kako se cisti,
kako se meso jednim pokretom odvaja od kosti. Crtao joj je dok su cekali da riba zagrize, pokazao joj kako da
nacrta slona jednim potezom, uopšte ne dižuci olovku s papira. Ucio ju je pesmicama. Zajedno su pevali:
Lili lili kupatilce Nasred staze bilo Vrapce stalo pa upalo i slomilo krilce
Džalil je donosio isecke iz heratskih novina Itifak-i Islam pa joj ih citao. On je bio Marijamina veza, njen dokaz
da negde postoji veliki svet, van kolbe, van Gul Damana i van Herata, svet predsednika s neizgovorivim
imenima, vozova, muzeja, fudbala i raketa što kruže oko zemlje i slecu na mesec; a svakog cetvrtka, Džalil je sa
sobom u kolbu donosio deo tog sveta. On joj je u leto sedamdeset trece, kada je Marijam bilo cetrnaest godina,
ispricao da je kralj Zahir-šah, koji je cetrdeset godina vladao u Kabulu, zbacen mirnim državnim udarom.
"To je izveo njegov rodak Daud-han, dok je kralj bio u Italiji na lecenju. Secaš se Daud-hana, je li tako? Pricao
sam ti o njemu. Bio je predsednik vlade u Kabulu kada si se ti rodila. Elem, Avganistan više nije monarhija,
Marijam. Vidiš, sada je republika, a Daud-han je predsednik. Prica se da su mu socijalisti u Kabulu pomogli da
preuzme vlast. Naravno, on sam nije socijalista, ali su mu oni pomogli. Bar se tako govorka." Marijam ga je
upitala šta je to socijalista i Džalil je poceo da objašnjava, ali ga je Marijam jedva cula.
"Slušaš li me ti?"
"Slušam." Video ju da ona gleda izbocinu džepu njegovog sakoa. "Ah. Naravno. Dakle. Evo. Bez daljeg
odlaganja..."
Izvadio je iz džepa nekakvu kutijicu pa joj je dao. To je cinio s vremena na vreme, donosio joj male poklone.
Jednom privezak za narukvicu od karneola, drugi put ogrlicu od kuglica lapis lazulija. Tog dana Marijam je
otvorila kutiju i našla u njoj privezak za ogrlicu u obliku lista sa koga su visile parice ukrašene mesecima i
zvezdama.
"Stavi ga, Marijam-džo."
Poslušala ga je. "Šta kažeš?"
Džalil se ozario. "Kažem da izgledaš kao kraljica."
Pošto je otišao, Nana je videla ogrlicu oko Marijaminog vrata.
"Ciganski nakit", rekla je. "Videla sam kako ih prave. Pretope novcice koje im ljudi bacaju pa prave nakit. Da
vidimo hoce li ti sledeci put doneti zlato, taj tvoj plemeniti otac. Baš da ga vidimo."
- 8 -
Kada bi došlo vreme da Džalil pode, Marijam je uvek stajala na vratima i gledala ga kako odlazi s proplanka,
snuždena od pomisli na nedelju koja je stajala, poput necega ogromnog i nepokretnog, izmedu nje i njegove
sledece posete. Marijam je uvek zadržavala dah dok ga je gledala kako odlazi. Zadržavala je dah i u glavi
odbrojavala sekunde. Zamišljala kako ce joj za svaki sekund u kome ne diše Bog podariti još jedan dan s
Džalilom. Nocu je Marijam ležala u krevetu i pitala se kako li izgleda njegova kuca u Heratu. Pitala se kako bi
bilo živeti s njim, vidati ga svakog dana. Zamišljala je sebe kako mu dodaje peškir dok se brije, kako mu govori
da se posekao. Kuvala bi mu caj. Prišivala bi mu otkinutu dugmad. Zajedno bi šetali Heratom, po natkrovljenom
pazaru na kome se po Džalilovim recima može naci baš sve što zamisliš. Vozili bi se njegovim kolima
i ljudi bi upirali prstom i govorili: "Eno Džalil-hana s kcerkom." On bi joj pokazao cuveno drvo ispod koga je
sahranjen pesnik. Jednog dana, uskoro, odlucila je Marijam, sve ce to ispricati Džalilu. A kada je cuje, kada
shvati koliko joj nedostaje kada ode, sigurno ce je povesti sa sobom. Povešce je u Herat, da živi u njegovoj
kuci, baš kao i ostala njegova deca.
5.
"Znam šta hocu", rekla je Marijam Džalilu. Bilo je prolece sedamdeset cetvrte,
godine kada je Marijam napunila petnaest. Njih troje su sedeli pred kolbom, u senci
vrba, na stolicama na sklapanje postavljenim u trougao.
"Za rodendan. Znam šta hocu."
"Stvarno?" rekao je Džalil, hrabreci je osmehom. Pre dve nedelje, na Marijamino
zapitkivanje, Džalilu je izletelo da se u njegovom bioskopu daje neki americki film.
Bila je to posebna vrsta filma, zvana crtani. Citav film je sastavljen iz niza crteža,
rekao je, na hiljade njih, a oni se onda povezuju i projektuju na platno, pa se
gledaocu cini da se crteži pokrecu. Džalil je rekao da film prica o jednom starom
majstoru za igracke koji nema dece, i koji je zato usamljen i ocajnicki želi sina.
Zato delje lutana koji nekim cudom oživljava. Marijam ga je zamolila da joj prica još,
i Džalil je rekao da starac i lutan doživljavaju svakakve pustolovine, da postoji neko
mesto zvano Zemlja budala, i da ima nevaljalih decaka koji se pretvaraju u magarce.
Na kraju ih cak guta i kit, i lutana i njegovog oca. Marijam je Muli Fejzulahu ispricala
sve o tom filmu.
"Hocu da me vodiš u svoj bioskop", rekla je Marijam sada. "Hocu da vidim crtani
film. Hocu da vidim lutana."
Na te reci, Marijam je osetila promenu u vazduhu. Njeni roditelji su se promeškoljili.
Marijam je osetila da razmenjuju poglede. "To nije pametno", rekla je Nana. Glas joj
je bio miran, zvucao je obuzdano i uljudno kao i uvek u Džalilovoj blizini, ali je
Marijam osecala hladnu optužbu njenog pogleda.
Džalil se promeškoljio. Nakašljao se da procisti grlo.
"Znaš", rekao je. "Kvalitet slike baš i nije neki. A ni zvuk. U poslednje vreme projektor
nam se stalno kvari. Možda je tvoja majka u pravu. Možda možeš da smisliš neki
drugi poklon, Marijam-džo."
"Ane", rekla je Nana. "Vidiš. I tvoj otac se slaže."
Ali kasnije, kod potoka, Marijam je rekla: "Vodi me."
"Znaš šta", rekao je Džalil. "Poslacu nekoga po tebe da te odvede. Postaracu se da ti
nadu dobro mesto i da ti daju slatkiša koliko hoceš."
"Ne. Hocu ti da me vodiš."
"Marijam-džo..."
- 9 -
"I hocu da pozoveš moju bracu i sestre. Hocu da ih upoznam. Hocu da svi idemo,
zajedno. Eto to hocu."
Džalil je uzdahnuo. Gledao je u stranu, ka planinama. Marijam se prisetila kako joj je
pricao da na filmskom platnu ljudsko lice izgleda veliko kao kuca, da kada se tamo
kola sudare, u kostima osetiš kako se metal gužva. Zamislila je sebe kako sedi u
privatnoj loži, liže sladoled zajedno s bracom, sestrama i Džalilom. "Eto to hocu",
ponovila je. Džalil ju je pogledao sa ocajnim izrazom lica.
"Sutra. U podne. Naci cemo se na istom ovom mestu. Važi? Sutra?"
"Dodi ovamo", rekao je. Sagnuo se, privio je uza sebe i dugo je, dugo držao u
zagrljaju.
Nana je u pocetku šetkala po kolbi, stežuci i opuštajuci pesnice.
"Od svih kceri koje sam mogla da imam, zašto mi je Bog dao nezahvalnicu kao što si
ti? Šta sam sve zbog tebe pretrpela! Kako se samo usuduješ! Kako se usuduješ da
me tako napustiš, prevrtljiva mala arami!" Onda je pocela da se ruga.
"Kakva si ti glupaca! Misliš da je njemu stalo do tebe, da te hoce u svojoj kuci? Misliš
da si ti njemu kcerka? Da ce te prihvatiti da živiš kod njega? Da ti ja nešto kažem.
Muško srce ti je jadna, jadna stvar, Marijam. Nije kao majcina utroba.
Nece da krvari, nece da se rastegne da ti napravi mesta. Jedino te ja volim, i niko više. Ja sam sve što imaš na
ovom svetu, Marijam, i kada mene ne bude bilo, neceš imati ništa. Ništa! Jer si i sama ništa!" Onda je probala
da joj izazove grižu savesti.
"Umrecu ako odeš. Džin ce doci i spopašce me napad. Vide-ceš, progutacu jezik pa cu umreti. Ne ostavljaj me,
Marijam-džo. Molim te, ostani. Umrecu ako odeš."
Marijam ništa nije govorila.
"Ti znaš da te ja volim, Marijam-džo." Marijam je rekla da ide da se prošeta.
Bojala se da ce, ako ostane, reci nešto ružno: da zna da je prica o džinu laž; da joj je Džalil rekao da ta Nanina
bolest ima ime i da postoje pilule od kojih bi joj bilo bolje. Mogla je da pita Nanu zašto ova nece da ide kod
Džalilovih doktora, što je on uporno zahtevao, zašto nece da pije lekove koje joj je kupovao. Da je umela to da
sroci, možda bi rekla Nani kako joj je dojadilo da bude orude, da je lažu, da je svojataju, koriste. Da joj je muka
od Naninog krivljenja istine o njihovom životu i toga što od nje, Marijam, pravi još jedan razlog da se žali na
život. Bojiš se, Nana, mogla je da kaže. Bojiš se da cu možda naci srecu koju ti nikada nisi. A ti ne želiš da ja
budem srecna. Ne želiš mi lep život. Ti si ta cije je srce jadno.
***
Na ivici proplanka postojala je jedna osmatracnica na koju je Marijam volela da ide. Sada je tu sedela, na
toploj, suvoj travi. Odatle se video Herat, širio se ispod nje kao decja društvena igra: severno od grada Ženski
vrt; južno pazar Car-suk i ruševine stare utvrde Aleksandra Velikog. U daljini je nazirala minarete, poput
prašnjavih prstiju divova, i ulice koje je zamišljala prepune ljudi, kola, mazgi. Videla je lastavice kako se
obrušavaju i kruže nebom. Zavidela im je. Bile su u Heratu. Letele su iznad njegovih džamija, iznad njegovih
pazara. Možda su se spuštale na zidove Džalilove kuce, ili na stepenište njegovog bioskopa.
Uzela je deset kamicaka i poredala ih okomito, u tri reda. Bila je to igra koju je s vremena na vreme krišom
igrala, kada Nana ne gleda. Stavila je cetiri kamicka u prvi red, za Hadidžinu decu, tri za Afsuninu i tri u treci
red za Nargisinu decu. Onda je dodala cetvrti red. Usamljeni, jedanaesti kamicak. Sutradan ujutro, Marijam je
obukla belicastu haljinu koja joj je padala do kolena, pamucne pantalone, i prebacila zeleni hidžab preko kose.
Neko vreme se dvoumila oko hidžaba pošto se njegova zelena boja nije slagala uz haljinu, ali na kraju nije bilo
druge -onaj beli su joj izjeli moljci. Pogledala je na sat. Bio je to stari sat na navijanje s crnim brojkama na
jarkozelenoj pozadini, poklon od Mule Fejzulaha. Bilo je devet. Pitala se gde li je Nana. Pomislila je da izade
da je potraži, ali se plašila svade, ranjenih pogleda. Nana bi je optužila za izdajstvo. Rugala bi joj se zbog
uzaludnog nadanja. Marijam je sela. Pokušala je da prekrati vreme crtajuci slona, kao što joj je Džalil pokazao,
jednim potezom, iznova i iznova.
- 10 -
Od silnog sedenja se ukocila, ali nije htela da legne, da joj se odeca ne izgužva. Kada su kazaljke napokon
pokazale pola jedanaest, Marijam je stavila jedanaest kamicaka u džep pa izašla. Na putu ka potoku videla je
Nanu kako sedi na stolici, u hladu, ispod kupolastog krova žalosne vrbe. Marijam nije znala je li ju je Nana
videla ili ne. Kod potoka je Marijam cekala na dogovorenom mestu. Nebom je jezdilo nekoliko sivih oblaka
nalik na glavice karfiola. Džalil ju je naucio da sivi oblaci tu boju dobijaju zato što su toliko gusti da im gornji
delovi upijaju suncevu svetlost i bacaju sopstvenu senku na osnovu. To je ono što vidiš, Marijam-džo, bio je
rekao, tamu u njihovim trbusima. Prošlo je neko vreme.
Marijam se vratila u kolbu. Ovog puta je išla zapadnim rubom proplanka, da ne bi morala da prode pored Nane.
Pogledala je na sat. Bilo je skoro jedan.
On je poslovan covek, mislila je Marijam. Nešto mu je iskrslo. Vratila se do potoka pa još malo sacekala.
Kosovi su kružili iznad nje, spustili se negde u travu. Gledala je gusenicu kako mili u podnožju nedozrelog
cicka. Cekala je dok joj se noge nisu ukocile. Ovog puta se nije vratila u kolbu. Zavrnula je nogavice do kolena,
pregazila potok i prvi put u životu krenula nizbrdo u Herat. Nana ni za Herat nije bila u pravu. Niko nije upirao
prstom. Niko se nije smejao. Marijam je hodala bucnim, prometnim bulevarima izmedu drvoreda cempresa,
medu neprekidnom bujicom pešaka, biciklista igarija koje su vukle mazge, i niko je nije gadao kamenjem. Niko
je nije zvao arami. Jedva da ju je neko i pogledao. Tu je bila, neocekivano, cudesno, obicna osoba.
Neko vreme je Marijam stajala pored ovalnog jezerceta u središtu velikog parka gde su se ukrštale pošljuncane
staze. U cudu je prelazila prstima preko divnih mermernih konja koji su stajali pored jezerceta i gledali vodu
mlecnim ocima. Posmatrala je decake koji su puštali papirne brodove. Marijam je videla cvece na sve strane,
lale, ljiljane, petunije, latica blistavih od sunca. Ljudi su šetali stazama, sedeli na klupama i pijuckali caj.
Marijam je jedva verovala da je tu. Srce joj je tutnjalo od uzbudenja. Želela je da je Mula Fejzulah sada vidi.
Kako bi mu samo odvažno delovala! Kako hrabro! Prepustila se mislima o novom životu koji je ceka u tom
gradu, životu s ocem, sa sestrama i bracom, životu u kome ce voleti i u kome ce nju voleti, bez ograda ili
razloga, bez stida. Živahnim korakom se vratila do široke saobracajnice blizu parka. Prošla je kraj starih
prodavaca uštavljenih lica koji su sedeli u senci platana i ravnodušno zurili u nju iza piramida trešanja i brda
grožda. Bosonogi decaci jurili su kola i autobuse, mašuci vrecama s dunjama. Marijam je stajala na uglu ulice i
gledala prolaznike, nesposobna da shvati kako mogu biti toliko ravnodušni prema cudesima što ih okružuju.
Posle nekog vremena skupila je hrabrost da pita jednog postarijeg kocijaša zna li gde živi Džalil, vlasnik
bioskopa. Starac je imao punacke obraze i bio obucen u capan s prugama duginih boja. "Ti nisi iz Herata, a?",
rekao je druželjubivo. "Svako zna gde živi Džalil-han."
"Možete li da mi pokažete?"
Odmotao je karamelu iz staniola i upitao: "Sama si?" "Da."
"Penji se. Povešcu te."
"Ne mogu da vam platim. Nemam ni pare." Dao joj je karamelu. Rekao je da vec dva sata nikog nije prevezao i
da je ionako smerao da krene kuci.
Džalilova kuca mu je usput. Marijam se popela. Vozili su se cutke, jedno pored
drugoga. Marijam je usput videla travarske ducane i male prodavnice gde su ljudi
kupovali narandže i kruške, knjige, marame, cak i sokolove. Deca su se klikerala u
krugovima nacrtanim u prašini. Pred cajdžinicama, na secijama prekrivenim
cilimima, muškarci su pili caj i pušili duvan iz nargila. Starac je skrenuo na široku
ulicu s drvoredima cempresa. Zaustavio je konja na njenoj sredini.
"Eno. Izgleda da ti se sreca osmehnula, dohtar-džo. Ono su njegova kola."
Marijam je skocila s kocija. On se osmehnuo pa nastavio dalje. Marijam nikada
ranije nije dodirnula automobil. Prešla je prstima po haubi Džalilovog automobila, a
on je bio crn, sjajan, s blistavim tockovima u kojima je Marijam videla svoj spljošteni,
razvuceni odraz. Sedišta su bila od bele kože. Iza volana Marijam je videla okrugla
stakla s kazaljkama.
Marijam je na tren cula Nanin glas u glavi, podrugljiv, kako sipa vodu na duboko
usadeni žar njenih nada. Prožeo ju je ocaj. Klecavim nogama Marijam se približila
vratima kuce. Položila je šake na zidove. Bili su tako visoki, tako preteci, ti Džalilovi
zidovi. Morala je da izvije vrat da vidi vrhove krošnji cempresa koji izviruju iznad
njih. Krošnje su se njihale na povetarcu i ucinilo joj se da joj klimaju glavom u znak
- 11 -
dobrodošlice. Marijam se smirila.
Neka bosonoga mlada žena otvorila je vrata. Imala je tetovažu ispod donje usne.
"Došla sam da vidim Džalil-hana. Ja sam Marijam. Njegova kcerka. Devojcinim licem
prešao je zbunjen izraz. Onda je sevnulo prepoznavanje. Na usnama joj se pojavio
jedva primetan osmeh i pocela je da zraci nekakvom radoznalošcu, išcekivanjem.
"Cekaj tu", rekla je hitro.
Zatvorila je vrata. Prošlo je nekoliko minuta. Onda je vrata otvorio neki muškarac.
Bio je visok i plecat, pospanih ociju i mirnog lica. "Ja sam Džalil-hanov šofer", rekao
je, i to ne grubo.
"Njegov šta?"
"Njegov vozac. Džalil-han nije ovde."
"Tu su mu kola", rekla je Marijam.
"Morao je da ode po jednom veoma hitnom poslu."
"Kad ce se vratiti?"
"Nije rekao."
Marijam je kazala da ce sacekati. On je zatvorio kapiju. Marijam je sela i privukla
kolena uz grudi. Vec je bilo predvece i ogladnela je. Pojela je kocijaševu karamelu.
Nešto kasnije, vozac je ponovo izašao.
"Sada moraš kuci", rekao je. "Za manje od sat vremena pada mrak."
"Navikla sam ja na mrak."
"Bice i hladno. Hajde ja tebe lepo da odvezem kuci. Reci cu mu da si dolazila."
Marijam ga je samo gledala.
"Dobro, onda cu te odvesti u hotel. Tamo možeš fino da prespavaš. Ujutru cemo videti šta cemo." "Pusti me u
kucu."
"Ne smem, tako mi je naredeno. Slušaj, niko ne zna kada ce se on vratiti. Mogli bi dani da produ." Marijam je
prekrstila ruke. Vozac je uzdahnuo i pogledao je s blagim prekorom. U godinama koje su usledile Marijam ce
imati obilje prilika da razmišlja o tome kako bi sve ispalo da je dozvolila vozacu da je vrati u kolbu. Ali nije to
ucinila. Provela je noc pred Džalilovom kucom. Posmatrala je kako nebo tamni, kako senke gutaju procelja
susednih kuca. Tetovirana devojka joj je donela malo hleba i tanjir pirinca, a Marijam je rekla da ih nece.
Devojka ih je ostavila pored nje. S vremena na vreme Marijam je cula korake u ulici, vrata kako se otvaraju,
prigušene pozdrave. Elektricna svetla su se ukljucila i prozori su mutno zasjali. Psi su lajali. Kada više nije
mogla da trpi glad, Marijam je pojela pirinac i hleb. Onda je slušala zrikavce kako stružu u baštama. Oblaci su
na nebu klizili kraj bledog meseca.
Ujutru ju je probudilo drmusanje. Marijam je videla da ju je preko noci neko pokrio cebetom. Vozac ju je tresao
za rame.
"Sad je dosta. Napravila si scenu. Bas. Vreme je da ideš." Marijam se pridigla i protrljala oci. Boleli su je leda i
vrat. "Cekacu ga."
"Pogledaj me", rekao je on. "Džalil-han kaže da sada moram da te vratim. Smesta. Shvataš? Džalil-han tako
kaže."
Otvorio je stražnja vrata automobila. "Bia. Hajde", rekao je tiho.
"Hocu da ga vidim", rekla je Marijam. Oci su joj zasuzile. Vozac je uzdahnuo. "Daj da te vratim kuci. Hajde,
dohtar-džo."
Marijam je ustala i krenula ka njemu. Ali onda, u posled-njem trenutku, promenila je pravac i jurnula ka kapiji.
Osetila je vozaceve prste kako pokušavaju da je uhvate za rame. Izmak-nula se i prošla kroz otvorenu kapiju. U
onih nekoliko sekundi koliko je provela u Džalilovoj bašti, Marijamine oci primetile su blistavo stakleno zdanje
s biljkama, loze što se drže za drvene rešetke, ribnjak sa sivim kamenjem, vocke i žbunje s cvecem jarkih boja
na sve strane. Pogled joj je preleteo preko svega toga, pre nego što je našao lice, preko citave bašte, u prozoru
na spratu. Lice je tu bilo samo na trenutak, jedan prosev, ali dovoljno dugo. Dovoljno dugo da Marijam vidi oci
- 12 -
kako se šire, usta kako se otvaraju. Onda je nestalo. Ruka se pojavila i žustro povukla gajtan. Zavese su se
spustile. Onda su je necije šake grubo uhvatile ispod pazuha i digle. Marijam se ritala. Kamencici su joj
poispadali iz džepa. Marijam je nastavila da se rita i place dok su je nosili u kola i spuštali na hladnu kožu
zadnjeg sedišta.
Vozac je govorio tiho kao da želi da je uteši. Marijam ga nije cula. Tokom citavog puta, dok se truckala na
zadnjem sedištu, plakala je. Bile su to suze bola, besa, dubokog razocaranja. Ali uglavnom suze teške, teške
sramote zbog toga kako se budalasto predala Džalilu, zbog toga što se brinula šta ce obuci, zbog toga što joj se
hidžab ne slaže, što je hodala citavim putem do grada, što nije htela da ode, što je spavala na ulici kao pas
lutalica. A bilo ju je sramota i zbog toga što je prešla preko majcinih bolnih pogleda, njenih natecenih ociju.
Nana, koja ju je upozorila, koja je sve vreme bila u pravu. Marijam je stalno mislila o licu na spratu. Pustio ju je
da spava na ulici. Na ulici. Marijam je ležala i plakala. Nije se pridizala, nije htela da je vide. Zamišljala je kako
citav Herat tog jutra zna da se osramotila. Želela je da Mula Fejzulah bude tu, da mu stavi glavu u krilo, da mu
dozvoli da je uteši. Posle nekog vremena, drum je postao neravniji i prednji deo automobila usmerio se naviše.
Nalazili su se na uzbrdici izmedu Herata i Gul Damana. Šta ce reci Nani, pitala se Marijam. Kako ce se izviniti?
Kako uopšte da joj izade na oci? Kola su se zaustavila i vozac joj je pomogao da izade. "Otpraticu te", rekao je.
Pustila je da je povede preko puta i uz stazu. Okolo su rasli orlovi nokti, a i cigansko perje. Pcele su zujale
iznad treperavog poljskog cveca. Vozac ju je uzeo za ruku i pomogao joj da pregazi potok. Onda ju je pustio i
pricao je o tome kako ce uskoro zaduvati cuveni heratski vetrovi od stotinu dvadeset dana, od jutra do sutona, i
kako ce pešcane muve pomahnitati od gladi, a onda je iznenada stajao iznad nje, pokušavao da joj pokrije oci,
gurao je u pravcu iz koga je došla i govorio: "Nazad! Ne! Nemoj da gledaš! Okreni se! Nazad!"
Medutim, nije bio dovoljno brz. Marijam je videla. Vetar je dunuo i razmaknuo grane žalosne vrbe poput
zavesa i Marijam je ugledala šta je to bilo ispod drveta: stolica ravnog naslona, prevrnuta. Uže vezano za visoku
granu. Nanu kako visi o njemu.
6.
Nanu su sahranili u uglu groblja u Gul Damanu. Marijam je stajala pored Bibi-džo, sa ženama, dok je Mula
Fejzulah izgovarao molitve kraj rake, a muškarci spuštali Nanino pokriveno telo u zemlju. Kasnije je Džalil
otpratio Marijam do kolbe, gde se trudio da seljani koji su ih pratili dobro vide koliko on brine za Marijam.
Sakupio je ono malo njenih stvari, stavio ih u kofer. Seo je pored kreveta na kome je ležala, i hladio joj lice.
Gladio ju je po celu i sav ocajan pitao treba li joj bilo šta, bilo šta -tako je to rekao, dva puta.
"Hocu Mulu Fejzulaha", rekla je Marijam.
"Naravno. Napolju je. Dovešcu ti ga."
Tek kada se na vratima pojavila krhka i pogrbljena prilika Mule Fejzulaha, Marijam je tog dana prvi put
zaplakala.
"O, Marijam-džo!"
Seo je pored nje i uzeo joj lice u šake. "Samo se ti isplaci, Marijam-džo. Hajde. Nije to sramota. Ali zapamti,
dete moje, šta Kur'an kaže: 'Uzvišen je Onaj u cijoj je ruci vlast -On sve može! Onaj koji je dao smrt i život da
bi iskušao koji od vas ce bolje postupati.' Kur'an govori istinu, dete moje. Bog ima razlog za svaku muku i tugu
koju nam šalje."
Ali Marijam nije cula utehu u Božjim recima. Ne tog dana. Ne tada. Cula je samo Nanu kako govori: Umrecu
ako odeš. Prosto cu umreti. I mogla je samo da place i place i pusti da joj suze kapaju na pegavu, tanušnu kožu
na rukama Mule Fejzulaha.
Dok su se vozili u njegovu kucu, Džalil je sedeo na zadnjem sedištu pored Marijam, s rukom prebacenom preko
njenih ramena.
"Možeš da živiš kod mene, Marijam-džo", rekao je. "Vec sam im rekao da ti spreme sobu. Na spratu. Mislim da
ce ti se dopasti. Imaceš pogled na baštu."
Marijam ga je prvi put cula Naninim ušima. Potpuno je razgovetno cula kako je neiskrenost uvek vrebala ispod
površine, ta prazna, lažna uveravanja. Nije mogla da ga pogleda. Kada su se kola zaustavila ispred Džalilove
kuce, vozac im je otvorio vrata i izneo Marijamin kofer. Džalil ju je proveo držeci joj dlanove na ramenima,
kroz istu kapiju pred kojom je dva dana ranije Marijam spavala na plocniku cekajuci ga. Pre samo dva dana -
kada je Marijam mislila da na svetu najviše želi da hoda tom baštom s Džalilom -a sada se cinilo kao da je to
bilo u nekom drugom životu. Kako je to njen život mogao tako brzo da se okrene naglavacke, pitala se
Marijam. Nije odvajala pogled od zemlje, od stopala koja su stupala po stazi od sivog kamena. Bila je svesna
drugih ljudi u bašti, kako šapucu, kako se sklanjaju dok ona prolazi. Osecala je težinu pogleda na sebi, kako je
gledaju s prozora na spratu.
- 13 -
I u kuci je Marijam išla oborene glave. Hodala je po tamnocrvenom cilimu s plavim i žutim osmougaonim
šarama, krajickom oka videla mermerna postolja kipova, donje delove vaza, rese na tapiserijama jarkih boja
koje su visile sa zidova. Stepenice kojim su Džalil i ona pošli bile su široke i pokrivene slicnim cilimom,
zakucanim na ivici svakog stepenika. Na vrhu stepeništa Džalil ju je poveo levo, novim dugackim hodnikom s
cilimom na podu. Zaustavio se pred jednim vratima, otvorio ih, pa su ušli.
"Ovde se ponekad igraju tvoje sestre Nilufar i Atija", rekao je Džalil, "ali je uglavnom koristimo za goste.
Mislim da ce ti tu biti prijatno. Lepo je, je li tako?"
Soba je imala krevet pokriven cebetom sa zelenim cvetnim šarama, gusto pleteno radom zvanim "sace".
Zavese, razmaknute tako da se vidi bašta dole, bile su iste kao cebe. Pored kreveta nalazila se komoda sa tri
fioke i vazom na vrhu. Uza zidove sta-jale su police s uramljenim slikama ljudi koje Marijam nije prepoznavala.
Na jednoj polici Marijam je videla zbirku istovetnih drvenih lutaka, poredanih u nizu, od najvece do
najmanje. Džalil ju je video kako gleda. "Babuške. Kupio sam ih u Moskvi. Možeš da se igraš njima ako hoceš,
niko ti nece zameriti."
Marijam je sela na krevet.
"Želiš li nešto?" upitao je Džalil.
Marijam je legla. Sklopila oci. Posle nekog vremena cula ga je kako tiho zatvara vrata.
Marijam nije izlazila iz sobe, sem do kupatila, malo dalje niz hodnik. Tetovirana devojka, ona koja joj je
otvorila kapiju, donosila joj je hranu na poslužavniku: jagnjece cevape, sabzi, auš corbu. Jedva da je nešto
okusila. Džalil je dolazio nekoliko puta dnevno, sedeo na krevetu pored nje, pitao je li joj dobro.
"Možeš da jedeš dole s nama ostalima", rekao je, ali ne previše uverljivo. Prebrzo je bio spreman da se složi
kada je Marijam rekla da ce radije jesti sama.
Marijam je s prozora ravnodušno posmatrala ono o cemu je maštala i što je ceznula da vidi veci deo svog
života: tok Džalilovog svakodnevnog života. Sluge su užurbano prolazile kroz kapiju. Baštovan je vecito
potkresivao žbunje, zalivao biljke u stakleniku. Automobili dugackih, otmenih linija zaustavljali su se na ulici.
Iz njih su izlazili muškarci u odelima, u capanima i sa šubarama od karakula, žene s hidžabima, deca uredno
pocešljane kose. I dok je Marijam gledala Džalila kako se rukuje s tim strancima, dok ga je gledala kako
prekršta ruke na grudima i klima glavom njihovim ženama, znala je da je Nana govorila istinu. Njoj tu nije
mesto. Ali gde mi je mesto? Šta mi je sada ciniti? Ja sam sve što imaš na ovom svetu, Marijam, i kada mene ne
bude bilo, neceš imati ništa. Ništa. Jer si i sama ništa!
Poput vetra koji duva kroz vrbe oko kolbe, Marijam su prožimali naleti neizrecivog ocaja.
Drugog Marijaminog dana u Džalilovoj kuci, u sobu je ušla jedna mala devojcica.
"Moram nešto da uzmem", rekla je.
Marijam se pridigla na krevetu i prekrstila noge, navukla cebe na krilo. Devojcica je brzo prišla ormaru i
otvorila vrata. Izvadila je jednu cetvrtastu sivu kutiju.
"Znaš šta je ovo?" upitala je. Otvorila je kutiju. "Zove se gramofon. Gramo. Fon. Na njemu se puštaju ploce.
Znaš, muzicke. Gramofon."
"Ti si Nilufar. Imaš osam godina."
Devojcica se osmehnula. Imala je Džalilov osmeh i njegovu jamicu u bradi. "Kako znaš?"
Marijam je slegnula ramenima. Nije rekla toj devojcici da je nekada davno jednom kamicku dala ime po njoj.
"Hoceš da cuješ neku pesmu?"
Marijam je ponovo slegnula ramenima. Nilufar je ukljucila gramofon. Iz džepa u poklopcu gramofona izvadila
je malu plocu. Stavila ju je na mesto, spustila iglu. Muzika je zasvirala. Latica cveta bice mi papir, Da ti
napišem najlepše pismo, Ti si sultan srca moga, sultan srca moga.
"Znaš je?" "Ne."
"Iz jednog iranskog filma. Gledala sam ga u tatinom bioskopu. Hej, hoceš nešto da vidiš?"
Pre nego što je Marijam stigla da odgovori, Nilufar je dlanovima i celom dodirnula zemlju. Odgurnula se
nogama, i onda je dubila na glavi.
"Umeš ti ovo?", upitala je nerazgovetno.
"Ne."
Nilufar je spustila noge pa popravila bluzu. "Mogu da te naucim", rekla je sklanjajuci kosu sa zajapurenog lica.
"Koliko ceš da ostaneš ovde?"
"Ne znam."
"Moja majka kaže da mi ti nisi stvarno sestra kao što kažeš." "Nisam ni rekla da jesam", slagala je Marijam.
"Ona kaže da jesi. Mene baš briga. Mislim, baš me briga ako si to rekla ili ako si mi stvarno sestra. Baš me
briga." Marijam je legla. "Umorna sam."
- 14 -
"Moja majka kaže da je džin naterao tvoju majku da se obesi."
"Možeš to sada da ugasiš", rekla je Marijam dok se okretala na bok. "Muziku, hocu da kažem."
Tog dana joj je došla i Bibi-džo. Pocela je kiša. Iskrivljenog lica spustila je svoje krupno telo na stolicu pored
kreveta. "Ova kiša, Marijam-džo, ubi mi kosti. Nacisto ih ubi. Nadam se... O, hajde, dodi, dete moje. Dodi
svojoj Bibi-džo. Ne placi. Hajde. Siroto moje. C, c, c. Siroto, siroto moje."
Te noci Marijam dugo nije mogla da zaspi. Ležala je u krevetu, gledala nebo, slušala korake dole, glasove
prigušene od zidova i kiše što je pljuštala po prozoru. Kada je napokon zadremala, iz sna ju je trgla nekakva
vika. Glasovi, u prizemlju, prodorni i besni. Marijam nije razabirala reci. Neko je zalupio vratima. Sutradan
ujutro došao je da je poseti Mula Fejzulah. Kada je videla svog prijatelja na vratima, njegovu belu bradu i
njegov topao, bezub osmeh, Marijam je osetila kako je u uglovima ociju ponovo peckaju suze. Prebacila je
noge preko ivice kreveta i brzo mu prišla. Poljubila ga u ruku, kao i uvek, a on je nju poljubio u celo. Prinela
mu je stolicu. On joj je pokazao Kur'an koji je doneo sa sobom, pa ga otvorio. "Nešto sam mislio, nema smisla
da preskacemo casove, a?" "Znate da mi casovi više ne trebaju, mula-sahibe. Pre mnogo godina ste me naucili
svakoj suri i ajetu iz Kur'ana." Osmehnuo se i digao ruke kao da se predaje. "Dobro, priznajem. Raskrinkala si
me. Ali trebao mi je neki izgovor da ti dodem u goste."
"Ne trebaju vama izgovori. Vama nikako."
"Lepo od tebe što to kažeš, Marijam-džo." Dao joj je svoj Kur'an. Kao što ju je ucio, poljubila ga je tri puta,
dodirujuci njime celo posle svakog poljupca, pa mu ga vratila.
"Kako si, dete moje?"
"Stalno", zaustila je Marijam. Morala je da stane, pošto joj se ucinilo da joj se u grlu zaglavio kamen. "Stalno
mislim o onome što mi je rekla pre nego što sam otišla. Rekla je..."
"Ne, ne, ne!" Mula Fejzulah joj je stavio ruku na koleno. "Tvoja majka, nek joj se Alah smiluje, bila je
namucena i nesrecna žena, Marijam-džo. Uradila je samoj sebi nešto užasno. Sebi, tebi, a takode i Alahu. On ce
joj oprostiti, jer On sve prašta, ali je Alah tužan zbog toga što je uradila. On ne odobrava uzimanje života, niti
tudeg niti svog, jer On kaže da je život svetinja. Vidiš" -privukao je stolicu bliže i obema rukama uzeo
Marijaminu šaku. "Vidiš, poznavao sam tvoju majku još od pre nego što si se ti rodila, kada je bila mala
devojcica, i kažem ti da je i tada bila nesrecna. Bojim se da je seme onoga što je ucinila odavno posadeno. Hocu
da kažem da ti za to nisi kriva. Nisi ti kriva, dete moje."
"Nije trebalo da je ostavim. Trebalo je da.
"Prestani s tim. Od takvih misli nikakve vajde, Marijam-džo. Cuješ li me, dete? Nikakve vajde. Samo ce da te
satru. Nisi ti kriva. Nisi ti kriva. Ne." Marijam je šmrkala i klimala glavom, ali koliko god to ocajnicki želela,
nije uspevala da mu poveruje. Jednog popodneva, posle nedelju dana, zaculo se kucanje na vratima i ušla je
jedna visoka žena. Bila je svetle puti, crvenkaste kose i dugackih prstiju.
"Ja sam Afsun", rekla je. "Nilufarina majka. Hajde, umij se, Marijam, pa sidi dole." Marijam je rekla da bi
radije ostala u sobi.
"Ne, nafahmidi, ne shvataš. Moraš da sideš. Moramo da razgovaramo s tobom. Važno je."

flocon de neige.

flocon de neige.
Elite member
Elite member
7.
Sedeli su naspram nje, Džalil i njegove žene, za dugackim tamnosmedim stolom. Izmedu njih, na sredini stola,
bila je kristalna vaza sa svežim nevenima i orošen bokal vode. Ridokosa žena koja se predstavila kao Nilufarina
majka, Afsun, sedela je desno od Džalila. Druge dve, Hadidža i Nargis, sedele su levo. Sve žene su imale tanke
crne marame, koje nisu nosile na glavama, vec labavo vezane oko vrata, kao da su ih tek usput ogrnule.
Marijam nije mogla da zamisli da bi one nosile crninu zbog Nane i slutila je da je to bio predlog neke od njih,
ili možda Džalilov, taman pre nego što su je pozvali. Afsun je sipala vodu iz bokala i stavila cašu pred Marijam,
na karirani platneni podmetac. "Prolece tek što je pocelo, a vec je vruce", rekla je. Napravila je pokret rukom
kao da se hladi.
"Je li ti udobno gore?" upitala je Nargis, koja je imala malu bradu i kudravu crnu kosu. "Nadamo se da ti je
udobno. Ove... muke... sigurno su ti teško pale.
Teško je to."
Druge dve su klimnule glavom. Marijam je primetila njihove pocupane obrve, tanke, trpeljive osmehe koje su
joj upucivale. Nešto je neprijatno zujalo u Marijaminoj glavi. Grlo ju je peklo. Otpila je gutljaj vode. Kroz
široki prozor iza Džalila Marijam je videla niz krušaka u cvetu. Na zidu pored prozora stajala je tamna drvena
policica. U noj su se nalazili sat i uramljena fotografija Džalila i tri decaka kako drže veliku ribu. Sunce je
bleštalo u ribljoj krljušti. Džalil i decaci su se široko osmehivali.
- 15 -
"Dakle", pocela je Afsun, "Ja sam, to jest mi smo odlucili, da te dovedemo ovamo zato što imamo za tebe neke
odlicne vesti."
Marijam je digla pogled. Primetila je kako žene brzo razmenjuju poglede, iza Džalila, koji je sedeo pogrbljen i
slepo gledao bokal na stolu. Hadidža, najstarija od njih tri, pogledala je Marijam i Marijam je imala utisak da su
o tome koja ce joj se obratiti unapred raspravljale, da je to dogovoreno davno pre nego što su je pozvali.
"Imaš prosca", rekla je Hadidža.
Marijam se zgrcio stomak. "Molim?" procedila je kroz iznenada otupele usne.
"Kastegara. Prosca. Zove se Rašid", nastavila je Hadidža. "On je prijatelj jednog poslovnog partnera tvog oca.
Paštun je, rodom iz Kandahara, ali živi u Kabulu, u cetvrti Demazang, u sopstvenoj kuci na sprat."
Afsun je klimala glavom. "I stvarno govori persijski, kao mi, kao ti. Zato neceš morati da uciš paštunski."
Marijam je steglo u grudima. Soba se dizala i spuštala, zemlja joj se ljuljala pod nogama. "On je obucar",
govorila je sada Hadidža. "Ali ne nekakav prosti ulicni muci, ne, ne. Ima sopstveni ducan i jedan je od
najtraženijih obucara u Kabulu. Pravi cipele za diplomate, za predsednikove rodake, za taj sloj. Sigurno ti je
jasno da ce moci da te izdržava."
Marijam je prikovala oci na Džalila, a srce joj je u grudima preskakale "Je li to istina? To što ona kaže, je li
istina?" Ali Džalil nije hteo da je pogleda. Nastavio je da gricka ugao donje usne i zuri u bokal.
"Sad, on jeste malo stariji od tebe", ubacila je Afsun. "Ali sigurno mu nije više od... cetrdeset. Cetrdeset pet u
vrh glave. Je li tako, Nargis?"
"Jeste. Ali ja sam vidala kako se devetogodišnje devojcice daju muškarcima dvadeset godina starijim od tvog
prosca, Marijam. Svi smo to vidali. Koliko je tebi godina, petnaest? To su prave, valjane godine za udaju."
Na te reci usledilo je žustro klimanje glava. Marijam nije promaklo da niko nije spomenuo njene polusestre
Said i Nahid, obe njene vršnjakinje, obe ucenice u školi "Mehri" u Heratu, obe namerne da se upišu na Kabulski
univerzitet. Petnaest godina, ocigledno, za njih nisu bile prave, valjane godine za udaju. "Štaviše", nastavila je
Nargis, "i on je u životu pretrpeo težak gubitak. Culi smo da mu je žena umrla na porodaju pre deset godina. A
onda mu se, pre tri godine, sin utopio u jezeru."
"Da, to je mnogo tužno. Poslednjih nekoliko godina traži nevestu, ali nije našao nijednu prikladnu."
"Necu", rekla je Marijam. Pogledala je Džalila. "Ne želim to. Nemojte me terati." Mrzela je placni, molecivi
prizvuk u svom glasu, ali nije mogla da ga spreci.
"Hajde, Marijam, budi razumna", rekla je jedna žena. Marijam više nije vodila racuna o tome ko šta govori.
Nastavila je da zuri u Džalila, cekala da on progovori, da kaže kako ništa od toga nije istina.
"Ne možeš ovde da živiš doveka."
"Zar ne želiš sopstvenu porodicu?"
"Da. Svoj dom, svoju decu?"
"Život ide dalje."
"Jeste, bilo bi bolje da se udaš za nekog odavde, za nekog Tadžika, ali Rašid je zdrav i zanima se za tebe. Ima
kucu i posao. A to je jedino bitno, je l' tako? A Kabul je divan i uzbudljiv grad. Možda ti se nikad više nece
ukazati ovako dobra prilika."
Marijam je usmerila pažnju na žene.
"Živecu s Mulom Fejzulahom", rekla je. "On ce me primiti. Znam da hoce."
"Ne valja se tako", rekla je Hadidža. "On je star i previše. Potražila je pravu rec, i Marijam je znala, tada, da ova
želi da kaže Previše je blizu. Shvatila je šta smeraju. Možda ti se nikad više nece ukazati ovako dobra prilika. A
nece ni njima. Njeno rodenje ih je osramotilo i ovo im je bila prilika da izbrišu, jednom zasvagda, poslednje
tragove sramne greške njihovog muža. Terali su je zato što je živi simbol njihove sramote.
"On je mnogo star i slab", rekla je Hadidža naposletku. "A šta ceš da radiš kada ga više ne bude? Samo ceš biti
breme njegovima."
Kao što si sada nama. Marijam je gotovo videla neizgovorene reci kako izlaze iz Hadidžinih usta, poput
maglovitog daha kada je dan hladan. Marijam je zamislila sebe u Kabulu, velikom, nepoznatom, prenaseljenom
gradu, koji se, rekao joj je Džalil jednom, nalazi nekih šeststo pedeset kilometara istocno od Herata. Šeststo
pedeset kilometara. Ona je u životu od kolbe išla najdalje dva kilometra, i to peške, do Džalilove kuce.
Zamislila je sebe kako živi tamo, u Kabulu, na kraju te gotovo nezamislive daljine, kako živi u kuci nekog
stranca, gde ce morati da trpi njegovu narav i izvršava njegova naredenja. Morace da cisti za tim Rašidom, da
mu kuva, da mu pere. A bice i drugih dužnosti -Nana joj je ispricala šta muževi rade svojim ženama. Pomisao
na te prisnosti, koje je zamišljala kao bolne i izvitoperene, posebno ju je ispunila užasom, tako da se preznojila.
Ponovo se okrenula ka Džalilu. "Reci im. Reci im da im neceš dozvoliti da to urade."
- 16 -
"Zapravo, tvoj otac je Rašidu vec odgovorio", rekla je Afsun. "Rašid je ovde, u Heratu, potegao je cak iz
Kabula. Nika je sutra ujutro, a autobus za Kabul krece u podne."
"Reci im!" zavapila je Marijam.
Žene su sada ucutale. Marijam je osetila da ga i one posmatraju. Cekaju. Sobu je ispunila tišina. Džalil se igrao
burmom, s ranjenim, bespomocnim izrazom na licu. Iz onog ormarica sat je beskonacno kucao.
"Džalil-džo?" rekla je jedna žena napokon.
Džalilove oci polako su se digle, srele Marijamine, na trenutak se tu zadržale, pa se ponovo spustile. Otvorio je
usta, ali je iz njih doprlo samo kratko, bolno stenjanje.
"Reci nešto", kazala je Marijam.
Onda je Džalil to i ucinio, slabašnim, umornim glasom. "Prokletstvo, Marijam, nemoj to da mi radiš", rekao je,
kao da neko njemu nešto radi. I s tim, Marijam je osetila da je napetost nestala iz sobe. Dok su Džalilove žene
pocele s novim -i živahnijim -ubedi-vanjima, Marijam je gledala u sto. Oci su joj prelazile preko vitkih linija
nogu stola, njegovih zavojitih uglova, sjaja njegove blistave tamnosmede površine. Primetila je da se svaki put
kada izdahne površina zamagli i da tako ona nestaje s ocevog stola. Afsun ju j e otpratila u sobu na spratu. Kada
j e Afsun zatvorila vrata, Marijam je cula cegrtanje kljuca koji se okrece u bravi.
8.
Ujutru su Marijam dali tamnozelenu haljinu dugackih rukava da je obuce preko belih pamucnih pantalona.
Afsun joj je dala zeleni hidžab i sandale iste boje. Odveli su je u sobu s dugackim smedim stolom, samo što su
na njemu sada bili zdela ušecerenih lešnika, Kur'an, zeleni veo i ogledalo. Dva coveka koja Marijam nikada
ranije nije videla -svedoci, pretpostavljala je -i neki mula koga nije poznavala vec su sedeli za stolom. Džalil ju
je otpratio do stolice. Na sebi je imao svetlosmede odelo i žutu kravatu. Oprao je kosu. Kada joj je prineo
stolicu, pokušao je da je ohrabri osmehom. Hadidža i Afsun ovog puta su sedele na Marijaminoj strani stola.
Mula je pokazao veo i Nargis ga je stavila Marijam na glavu pre nego što je sela. Marijam se zagledala u svoje
ruke.
"Sad možete da ga uvedete", rekao je Džalil nekome.
Marijam ga je namirisala pre no što ga je ugledala. Težak, sladunjav parfem, ne jedva primetan kao Džalilov,
izmešan s duvanskim dimom. Taj miris je preplavio Marijamine nozdrve. Kroz veo, krajickom oka, Marijam je
videla visokog muškarca, trbatog i plecatog, kako se grbi na vratima. Gotovo da joj je dah stao od njegove
velicine i morala je da obori pogled, zatutnjalog srca. Osetila je da se on koleba na vratima. Onda njegovo
sporo, teško kretanje kroz sobu. Zdela slatkiša na stolu zveckala je u ritmu njegovih koraka. Teško je zastenjao
pa seo pored nje. Glasno je disao. Mula im je poželeo dobrodošlicu. Rekao je da ovo nece biti tradicionalna
nika.
"Receno mi je da Rašid-aga ima karte za autobus koji polazi za tri sata.
Zato, da bismo uštedeli na vremenu, preskoci cemo neke uobicajene korake."
Mula je izgovorio nekoliko blagoslova, rekao nekoliko reci o važnosti braka. Pitao je Džalila ima li primedbi na
tu zajednicu i Džalil je odmahnuo glavom. Onda je mula pitao Rašida želi li ovaj zaista da stupi u bracnu
zajednicu s Marijam. Rašid je rekao: "Da." Njegov grub, promukao glas podsetio je Marijam na zvuk gaženja
jesenjeg lišca.
"A ti, Marijam-džan, prihvataš li ovog coveka za muža?" Marijam je cutala. Culo se nakašljavanje.
"Prihvata", rekao je neki ženski glas malo dalje niz sto.
"Znate", rekao je mula, "ona sama mora da odgovori. I mora da saceka da je pitam tri puta. Stvar je u tome što
on traži nju, a ne obratno."
Postavio je pitanje još dva puta. Pošto Marijam nije odgovarala, postavio ga je još jednom, ovog puta grublje.
Marijam je osecala kako se Džalil pored nje meškolji, osecala je kako ispod stola prekršta i ispravlja noge.
Ponovo se culo kašljucanje. Necija mala bela šaka se pružila i pocistila trun prašine sa stola.
"Marijam", prošaputao je Džalil.
"Da", rekla je drhtavo. Neko je ispod vela proneo ogledalo. U njemu je Marijam prvo videla sopstveno lice,
ravne, nelepe obrve, pravu kosu, oci neveselo zelene i tako zbijene da bi neko pomislio da je razroka. Koža joj
je bila gruba i delovala je mutno i flekavo. Mislila je da joj je celo preširoko, brada preuska, a usne pretanke.
Cinilo se da joj je lice duguljasto, trouglasto, pomalo psece. A ipak je Marijam videla da, zacudo, celina tih
neupecatljivih delova predstavlja lice koje nije lepo, ali nekako nije ni neprijatno za oko. U ogledalu je Marijam
prvi put videla Rašida: krupno, cetvrtasto, rumeno lice; kukast nos, zajapureni obrazi koji su ostavljali utisak
nekakve prepredene vedrine; vodnjikave, zakrvavljene oci; zbijeni zubi, sekutici istureni kao zabat na kuci;
- 17 -
nemoguce nisko celo, jedva dva prsta iznad cupavih obrva; zid od guste, grube prosede kose. Pogledi su im se
nakratko susreli na staklu, pa se razdvojili. Ovo je lice mog muža, pomislila je Marijam.
Razmenili su tanke zlatne burme koje je Rašid izvadio iz džepa. Nokti su mu bili žuckastosmedi, kao
unutrašnjost trule jabuke, a vrhovi nekih su se izvijali, odizali. Marijamine ruke su se tresle kada je pokušala da
mu stavi burmu i Rašid je morao da joj pomogne. Njena burma je bila malo tesna, ali ju je Rašid lako nabio na
prst.
"Eto", rekao je.
"Baš lep prsten", rekla je jedna žena. "Divan je, Marijam."
"Sada ostaje samo da se potpiše ugovor", rekao je mula. Marijam je napisala svoje ime -mim, re, ja i ponovo
mim, svesna da su svi pogledi uprti u njenu ruku. Kada se sledeci put Marijam bude potpisivala na nekom
dokumentu, dvadeset sedam godina kasnije, ponovo ce biti prisutan jedan mula.
"Sada ste muž i žena", rekao je mula. "Tabrik. Cestitam."
Rašid je cekao u šarenom autobusu. Marijam ga nije videla s mesta na kome je stajala, pored Džalila, blizu
zadnjeg branika, vec samo dim njegove cigarete kako se izvija kroz otvoren prozor. Okruživali su ih rukovanja
i zagrljaji rastanaka. Ljudi su ljubili Kur'ane, pa ispod njih prolazili. Bosonogi decaci su skakutali izmedu
putnika, lica nevidljivih iza poslužavnika sa zvakacom gumom i cigaretama. Džalil se bogzna kako uneo u
pricu o tome kako je Kabul toliko divan da je mogulski car Babur zatražio da ga tu sahrane. Zatim ce, znala je
Marijam, preci na kabulske vrtove, pa njegove ducane, njegovo drvece i njegov vazduh, a evo uskoro, ona ce
šesti u autobus, a on ce hodati naporedo s njim, veselo mašuci, netaknut, pošteden.
Marijam nije mogla to da dozvoli.
"Nekada sam te obožavala", rekla je. Džalil se zaustavio u pola recenice. Prekrstio je ruke pa ih spustio. Neki
mladi par Indusa, žena s decakom u narucju, muž što vuce kofer, prošao je izmedu njih. Cinilo se da je Džalilu
drago zbog tog prekida. Izvinili su se i on im je uzvratio ljubaznim osmehom.
"Cetvrtkom sam te satima cekala. Htela sam da poludim od brige da neceš doci."
"Put je dugacak. Trebalo bi nešto da pojedeš." Rekao je da ce joj kupiti hleba i kozjeg sira.
"Neprekidno sam mislila na tebe. Molila sam se da doživiš stotinu godina. Nisam znala. Nisam znala da me se
stidiš."
Džalil je oborio pogled, kao dete, cacnuo nešto vrhom cipele.
"Stideo si me se."
"Dolazicu ti u goste", promumlao je. "Doci cu u Kabul da te vidim. Onda cemo..."
"Ne. Ne", rekla je ona. "Ne dolazi. Necu da te vidim. Da nisi došao. Necu više da cujem za tebe. Nikada.
Nikada." Povredeno ju je pogledao.
"Ovde je kraj za tebe i mene. Reci zbogom."
"Nemoj tako da odeš", rekao je on slabašnim glasom.
"Nisi bio ni toliko covek da me pustiš da se oprostim s Mulom Fejzulahom." Okrenula se i obišla autobus. Cula
ga je kako je prati. Kada je stigla do vrata, cula ga je iza sebe.
"Marijam-džo."
Popela se uza stepenice i mada je krajickom oka videla Džalila kako hoda naporedo s njom, nije pogledala kroz
prozor. Prošla je do sedišta pri kraju gde je Rašid sedeo s njenim koferom izmedu nogu. Nije se okrenula da
pogleda kada je Džalil pritisnuo dlanove na staklo, kada je kucao i kucao po njemu. Kada se autobus cimnuo
napred, nije se okrenula da ga gleda kako trckara pored njega. A kada je autobus odmakao, nije se osvrnula da
ga gleda kako se smanjuje, da ga gleda kako nestaje u oblaku izduvnih gasova i prašine. Rašid, koji je zauzeo
srednje sedište i sedište pored prozora, stavio je svoju rucerdu na njenu.
"Hajde, curo. Hajde. Hajde", rekao je. Škiljio je kroz prozor dok je to govorio, kao da mu je pogled privuklo
nešto zanimljivije.
9.
Do Rašidove kuce stigli su sutradan uvece.
"Sad smo u Demazangu", rekao je. Stajali su napolju, na plocniku. On je u jednoj ruci držao njen kofer, a
drugom je otkljucavao drvenu kapiju. "U jugozapadnom delu grada. Zoološki vrt je blizu, a i univerzitet."
Marijam je klimnula glavom. Vec je shvatila da mora dobro da pazi da bi ga razumela kad govori. Nije bila
navikla na kabul-sko narecje persijskog, i na uvek prisutnu primesu paštunskog naglaska, jezika njegovog
rodnog Kandahara. On je, s druge strane, izgleda lako razumevao njen heratski persijski. Marijam je brzo
osmotrila uzanu neasfaltiranu ulicu u kojoj se nalazila Rašidova kuca. Kuce su u toj ulici bile zbijene i imale su
zajednicke zidove, s malim ogradenim dvorištima koja su ih odvajala od puta. Vecina ih je imala ravne krovove
- 18 -
i zidove od pecene cigle, a neke su bile od naboja iste prašnjave boje kao brda koja opasuju grad. Slivnici su sa
obeju strana delili kolovoz od plocnika, i u njima je tekla blatnjava voda. Marijam je tu i tamo na ulici videla
brdašca dubreta oko kojih su kružile muve. Rašidova kuca bila je na sprat. Marijam je videla da je kuca,
nekada, bila plava. Kada je Rašid otvorio kapiju, Marijam je ušla u malo zapušteno dvorište gde se retka žuta
trava mucila da raste. Marijam je desno videla nužnik, a levo bunar s cekrkom i niz sasušenih mladih stabala.
Blizu bunara stajali su šupa za alat i bicikl naslonjen na zid.
"Tvoj otac mi je rekao da voliš da pecaš", rekao je Rašid dok su išli ka kuci. Marijam je videla da pozadi nema
dvorišta. "Severno odavde ima jedna dolina. Reke su pune ribe. Možda cu jednog dana da te odvedem."
Otkljucao je ulazna vrata i pustio je u kucu. Rašidova kuca bila je mnogo manja od Džalilove, ali u poredenju s
Marijaminom i Naninom kolbom bila je prava vila. Bili su tu hodnik, dnevna soba u prizemlju i kuhinja u kojoj
joj je pokazao šerpe, tiganje, ekspres lonac i ištop na petrolej. Dnevna soba je imala kožnu sofu zelenu kao
pistaci. Na jednoj strani je bila poderana pa nespretno zašivena. Zidovi su bili goli. Bili su tu sto, dve stolice od
bambusa, dve stolice na sklapanje, i u uglu, crna furuna.
Marijam je stajala na sredini dnevne sobe i gledala oko sebe. U kolbi je mogla vrhovima prstiju da dodirne
tavanicu. Mogla je da legne na krevet i odredi doba dana po uglu suncevih zraka koji su sipali kroz prozor.
Znala je koliko vrata mogu da se otvore pre nego što šarke zaškripe. Znala je svaku pukotinu u svakoj od
trideset podnih dasaka. Sada su sve te poznate stvari nestale. Nana je mrtva, a ona je ovde, u nepoznatom gradu,
odvojena od poznatog života dolinama, lancima snežnih pla-nina i citavim pustinjama. Nalazila se u kuci
jednog stranca, sa svim njenim razlicitim sobama i mirisom duvanskog dima, s nepoznatim ormarima punim
nepoznatog suda, s teškim tamnozelenim zavesama i tavanicom koju sigurno nije mogla da dodirne. Njeno
prostranstvo je gušilo Marijam. Kandže cežnje žarile sU se u nju, cežnje za Nanom, za Mula Fejzulahom, za
svojim starim životom. Onda je zaplakala.
"Cemu sad to plakanje?", upitao je Rašid ljutito. Zavukao je ruku u džep pantalona, ispravio Marijamine prste i
gurnuo joj maramicu u dlan. Sebi je zapalio cigaretu pa se naslonio na zid. Gledao je kako Marijam pritiska
maramicu na oci. "Gotovo?"
Marijam je klimnula glavom.
"Sigurno?"
"Da."
Tada ju je uzeo za mišicu i poveo je do prozora u dnevnoj sobi.
"Ovaj prozor gleda na sever", rekao je, kucnuvši staklo krivim noktom kažiprsta. "Ono pravo pred nama je
planina Asmaj, vidiš, a levo je planina Ali Abad. Univerzitet je u njenom podnožju. Iza nas je, istocno, ne vidi
se odavde, planina Šir Darvaza. Svaki dan u podne s nje pucaju iz topa. Sad prestani da placeš. Ozbiljno."
Marijam je brisala oci.
"Ako nešto ne podnosim", rekao je namršten, "onda je to zvuk ženskog placa. Žao mi je. Ne mogu da ga trpim."
"Hocu kuci", rekla je Marijam.
Rašid je razdražljivo uzdahnuo. Pramen njegovog zadimljenog daha udario je Marijam u lice. "Pokušacu da to
ne shvatim kao licnu uvredu."
Ponovo ju je uhvatio za mišicu i odveo na sprat. Tamo su se nalazili uzan, slabo osvetljen hodnik i dve spavace
sobe. Vrata one vece bila su odškrinuta. Marijam je videla da je i ona, kao i ostatak kuce, oskudno nameštena:
krevet u uglu, smede cebe, jastuk, ormar, komoda. Sem malog ogledala, zidovi su bili goli. Rašid je zatvorio
vrata.
"To je moja soba."
Rekao je da ona može da se useli u gostinsku. "Nadam se da ti ne smeta. Navikao sam da spavam sam."
Marijam mu nije rekla koliko joj je bar zbog toga laknulo. Soba koja ce biti Marijamina bila je mnogo manja od
one koju su joj dodelili u Džalilovoj kuci. Imala je krevet, staru sivosmedu komodu, mali ormar. Prozor je
gledao u dvorište, i dalje na ulicu. Rašid je stavio njen kofer u ugao. Marijam je sela na krevet.
"Nisi primetila", rekao je. Stajao je na vratima, malo pogr-bljen da ne udari glavom. "Pogledaj prozorsku dasku.
Znaš koje je? Stavio sam ga tu pre nego što sam pošao za Herat." Tek je tada Marijam primetila korpu na dasci.
Bila je prepuna belih tuberoza.
"Dopada ti se? Po volji ti je?"
"Da."
"Onda možeš da mi zahvališ." "Hvala ti. Oprosti. Tašakor..."
"Treseš se. Možda te ja plašim. Plašim te? Bojiš me se?"
Marijam ga nije gledala, ali je u tim pitanjima cula nešto prepredeno i obesno, nalik na podbadanje. Brzo je
odmahnula glavom i u tome prepoznala prvu laž njihovog braka.
- 19 -
"Ne. E, to je dobro. Dobro po tebe. Dakle, ovo je sada tvoj dom. Dopašce ti se ovde. Videceš. Jesam ti rekao da
imamo struju? Skoro svakog dana i svake noci?" Okrenuo se kao da ce poci. Na vratima je zastao, snažno
povukao iz cigarete, skupio oci od dima. Marijam je pomislila da ce nešto reci. Ali nije. Zatvorio je vrata,
ostavio je samu s njenim koferom i njenim cvecem.
10.
Prvih nekoliko dana Marijam takoreci nije ni izlazila iz sobe. Svake zore ju je za molitvu budio daleki zvuk
ezana, posle cega bi se odšunjala nazad u krevet. I dalje je bila u krevetu kada bi cula Rašida kako se umiva u
kupatilu, kada bi on došao u njenu sobu da je vidi pre odlaska u radnju. S prozora ga je gledala u dvorištu, kako
stavlja rucak na korpu bicikla, a onda ga gura na ulicu. Gledala ga je kako odlazi, videla njegovu široku, plecatu
priliku kako nestaje iza ugla. Veci deo dana Marijam je provodila u krevetu, osecajuci se izgubljeno i ocajno.
Ponekad je silazila u kuhinju, prelazila rukama preko lepljive, masne radne površine, najlonskih zavesa s
cvetnom šarom koje su mirisale na zagorelo jelo. Pregledala je razglavljene fioke, rasparene kašike i noževe,
sito i iskrzane varjace, te buduce instrumente njene svakodnevice, i sve ju je to podsecalo na potres koji je
pogodio njen život, zbog koga se osecala iskorenjeno, prognano, kao uljez u necijem tudem životu. U kolbi je
njen apetit bio predvidljiv. Ovde joj je stomak retko krcao tražeci hranu. Ponekad bi odnela tanjir preostalog
pirinca i komad hleba u dnevnu sobu, pored prozora.
Odatle je videla krovove prizemnih kuca u njihovoj ulici. Videla je i njihova dvorišta, žene kako kace veš i
rasteruju decu, kokoške kako kljucaju po prašini, lopate i asove, krave vezane za drvece.
Cežnjivo je razmišljala o letnjim nocima kada su ona i Nana spavale na ravnom krovu kolbe i gledale mesec
kako blista iznad Gul Damana, nocima toliko vrelim da su im se košulje lepile za grudi kao mokar list za
prozor. Nedostajala su joj zimska popodneva kada je u kolbi citala s Mulom Fejzulahom, zveckanje ledenjaca
što padaju na njihov krov s drveca, graktanje vrana sa granja prekrivenog snegom.
Sama u kuci, Marijam je nemirno šetkala, od kuhinje do dnevne sobe, uz stepenice u svoju sobu, pa opet dole.
Na kraju bi ponovo završila u svojoj sobi, molila se ili sedela na krevetu, a majka joj je nedostajala i bilo joj je
zlo od tuge za kucom. Kako je sunce sporo odmicalo na zapad, tako bi Marijamina napetost postala istinski
snažna. Zubi su joj cvokotali kada bi pomislila na noc, na doba kada ce Rašid možda napokon odluciti da joj
uradi ono što muževi rade svojim ženama. Ležala je u krevetu, cepteci od straha, dok je on dole sam jeo. Posle
se uvek zaustavljao kod njene sobe da proviri.
"Nemoguce da vec spavaš. Tek je sedam. Budna si? Odgovori mi. Hajde."
Nije odustajao sve dok iz tame Marijam ne kaže: "Tu sam."
Spustio bi se i seo na prag. S kreveta je videla njegovo krupno telo, njegove dugacke noge, dim kako se kovitla
oko njegovog nosatog profila, jantarni vrh njegove cigarete kako svetli i tamni. Ispricao bi joj kako mu je
protekao dan. Par mokasina koje je napravio po licnoj narudžbini zamenika ministra spoljnih poslova, koji,
rekao je Rašid, cipele kupuje samo kod njega. Narudžbina za sandale od poljskog diplomate i njegove žene.
Pricao joj je o sujeverjima od kojih ljudi pate u vezi sa cipelama: da stavljanje cipela na krevet priziva smrt u
kucu, da ce biti svade ako neko prvo obuje levu cipelu.
"Osim ako se to nenamerno uradi u petak", rekao je. " A jesi li znala da je loše znamenje ako vežeš cipele
zajedno i okaciš ih na ekser?"
Sam Rašid nije verovao ni u šta od svega toga. Po njegovom mišljenju sujeverje je bilo ženska zabava. Prenosio
bi joj ono što je cuo na ulicama, kako je, na primer, americki predsednik Nikson dao ostavku zbog nekog
skandala. Marijam, koja za Niksona nikada nije cula, a ni za skandal zbog koga je bio primoran da podnese
ostavku, nije za uzvrat ništa rekla. Napeto je išcekivala da Rašid završi s pricom, da ugasi cigaretu, da ode. Tek
kada bi ga cula kako ide hodnikom, cula otvaranje i zatvaranje njegovih vrata, tek tada bi popustila metalna
šaka koja joj je stezala stomak. Onda je on jedne noci ugasio cigaretu i, umesto da kaže laku noc, naslonio se na
dovratak.
"Hoceš li se ti ikada otpakovati?" upitao je i mahnuo glavom ka njenom koferu. Prekrstio je ruke. "Znao sam da
ce ti trebati vremena. Ali ovo je smešno. Prošla je vec citava nedelja... Dakle, od sutra ujutro, ocekujem da
pocneš s ponašanjem kakvo dolikuje ženi. Fahmid. Je l' to jasno?"
Marijamini zubi poceli su da cvokocu.
"Da cujem."
"Jeste."
"Dobro", rekao je. "Šta si ti mislila? da je ovo hotel? Da sam ja neki hoteldžija? E pa... Uf. Uf. Lailahe illallah.
Šta sam ti rekao pa da placeš, Marijam? Šta sam ti rekao pa da placeš?"
- 20 -
Sutradan ujutro, pošto je Rašid otišao na posao, Marijam je otpakovala svoju odecu i stavila je u komodu.
Napunila je vedro vodom iz bunara, pa krpom oprala prozore u svojoj sobi i dnevnoj sobi u prizemlju. Otvorila
je prozore da provetri kucu. Potopila je tri šolje sociva u loncu, našla nož i naseckala nekoliko šargarepa i dva
krompira, potopila i njih. Potražila je brašno, našla ga u dnu jednog ormarica iza prljavih cupova za zacine pa
umesila testo, kao što ju je Nana ucila, pritiskajuci ga korenom šake, presavijajuci ivicu, okrecuci ga pa ponovo
pritiskajuci. Pošto je posula testo brašnom, umotala ga je u vlažnu krpu, stavila hidžab i krenula u potragu za
obližnjim tandurom.
Rašid joj je rekao gde je, malo dalje niz ulicu, kad skrene levo, pa onda odmah desno, ali je Marijam bilo
dovoljno samo da prati jato žena i dece koje je išlo u istom pravcu. Deca koju je Marijam videla kako jure za
majkama ili trce ispred njih bila su u bezbroj puta iskrpljenim košuljama. Pantalone su im izgledale ili preveliko
ili premalo, sandale su imale izlizane kaiševe koji su šljapkali u hodu. Štapovima su terala odbacene gume
bicikla.
Njihove majke su hodale po tri i po cetiri, neke u burkama, neke ne. Marijam je cula njihov piskutav žagor,
kovitlac njihovog smeha kako narasta. Dok je išla oborene glave, cula je njihova šaljive žalopoljke, koje su se,
izgleda, uvek bavile bolesnom decom ili lenjim, nezahvalnim muževima. Kao da ce se rucak sam skuvati.
Valahi-bilahi, nikad predaha, nikad!
I on meni kaže, kunem vam se, stvarno, on meni stvarno da kaže...
Taj beskonacni razgovor, to cudno veselo jadikovanje, leteo je sve ukrug. Pružao se, niz ulicu, iza ugla, u redu
za tandur. Muževi koji se kockaju. Muževi koji obožavaju svoje majke i ni rupiju nece da potroše na žene.
Marijam se pitala kako je toliko žena doživelo istu tužnu sudbinu da se udaju, baš sve redom, za tako grozne
muškarce. Ili je to neka supružnicka igra za koju ona još ne zna, svakodnevni ritual, kao potapanje pirinca ili
mešenje hleba? Hoce li ocekivati da se i ona pridruži? U redu za tandur, Marijam je primecivala kose poglede,
cula šaputanje. Dlanovi su poceli da joj se znoje. Zamišljala je kako svi znaju da je rodena kao arami, izvor
sramote za svog oca i njegovu porodicu. Svi znaju da je izdala majku i obrukala se. Krajem hidžaba otrla je
znoj s gornje usne i pokušala da smiri živce.
Nekoliko minuta sve je bilo dobro. Onda ju je neko kucnuo po ramenu. Marijam se okrenula i ugledala punacku
ženu svetle puti, s hidžabom na glavi, kao i ona. Imala je kratku, suvu crnu kosu i dobrocudno, gotovo savršeno
okruglo lice. Usne su joj bile mnogo punije od Mari-jaminih, a donja blago opuštena, kao da je nadole vuce
veliki mladež na njenoj ivici. Imala je krupne zelenkaste oci koje su sijale na Marijam s druželjubivom iskrom.
"Ti si nova Rašid-džanova žena, je l' tako?", upitala je žena široko se osmehujuci. "Ona iz Herata. Kako si
mlada! Marijam-džan, beše? Ja sam Fariba. Živim u tvojoj ulici, peta kuca levo, ona sa zelenim vratima. Ovo je
moj sin Nur."
Decak pored nje imao je glatko, veselo lice i suvu kosu kao majka. Na ivici levog uha rasle su mu guste crne
cekinje. U ocima mu je iskrio vragolast, nemiran sjaj. Digao je ruku. "Selam, hala-džan."
"Deset mu je godina. Imam i starijeg sina, Ahmeda."
"Njemu je trinaest godina", rekao je Nur.
"Trinaest, a kao da mu je cetrdeset", nasmejala se Fariba. "Muž mi se zove Hakim. On je ucitelj ovde u
Demazangu. Svrati nekad, da popijemo po solju..."
A onda, iznenada, kao da su se okuražile, druge žene su se probile pored Faribe i nagrnule ka Marijam,
neprijatno je brzo opkolivši.
"Znaci, ti si Rašid-džanova mlada nevesta ..." "Kako ti se dopada Kabul?" "Bila sam ja u Heratu. Imam tamo
jednu rodaku." "Je li prvo želiš decaka ili devojcicu?" "Minareti! O kakva lepota! Kakav divan grad!" "Bolje
decaka, Marijam-džan, oni nastavljaju porodicno ime..."
"Ma kakvi! Sinovi se požene pa pobegnu. Kcerke ostanu da se staraju o tebi kada ostariš." "Culi smo da
dolaziš."
"Najbolje blizance! Jedno muško, jedno žensko! Onda su svi srecni." Marijam je ustuknula. Brzo je disala i
znojila se. U ušima joj je zujalo, puls joj se ubrzao, oci su joj letele od jednog do drugog lica. Ponovo se
povukla, ali nije više imala kuda -nalazila se u središtu kruga. Ugledala je Faribu, koja se mrštila videvši da joj
je teško.
"Pustite je na miru!", rekla je Fariba. "Sklanjajte se, pustite je na miru. Plašite je!"
Marijam je cvrsto privila testo na grudi i probila se kroz gužvu.
"Kuda si krenula, hamšira?"
Probijala se sve dok se nekako nije našla na cistom, a onda je potrcala ulicom. Tek kada je stigla do raskrsnice,
shvatila je da je pobegla u pogrešnom pravcu. Okrenula se i potrcala nazad, oborene glave; jednom se saplela i
gadno odrala koleno, onda se brzo digla i projurila pored žena.
- 21 -
"Šta je s tobom?"
"Krvariš, hamširal"
Marijam je skrenula za jedan ugao, pa za drugi. Našla je ulicu, ali odjednom nije mogla da se seti koja je
Rašidova kuca. Trcala je ulicom gore-dole, zadihana, na ivici suza, naslepo probajuci vrata. Neka su bila
zakljucana, neka su se otvarala i otkrivala nepoznata dvorišta, pse što laju, prepadnute kokoške. Zamišljala je
Rašida kako se vraca kuci i nalazi je kako još traži put, krvavog kolena, izgubljena u sopstvenoj ulici. Sada je
stvarno zaplakala. Gurala je vrata, uspaniceno mrmljala molitve lica mokrog od suza, sve dok se jedna nisu
otvorila pa je s olakšanjem videla nužnik, bunar, šupu. Zalupila je vrata iza sebe i namakla rezu. Onda je pala
na sve cetiri, pored zida, i ispovracala se. Pošto je završila, otpuzala je, naslonila se na zid pruženih nogu.
Nikada se u životu nije osecala toliko usamljeno.
***
Kada se Rašid te noci vratio kuci, doneo je sa sobom papirnu kesu. Marijam je bila razocarana što nije primetio
oprane prozore, ciste podove, to što više nema paucine. Ali jeste izgledao zadovoljno što mu je vec postavila
tanjir za veceru, na cistoj sofri na podu dnevne sobe. "Spremila sam daal", rekla je Marijam.
"Odlicno. Crkoh od gladi." Sipala mu je vodu iz aftave da opere ruke. Dok ih je brisao peškirom, poslužila mu
je zdelu vruceg daala i tanjir belog pirinca. Bio je to prvi obrok koji mu je skuvala, i Marijam je žalila što nije
bila u boljem stanju dok ga je spremala. Dok je kuvala, i dalje je bila potresena zbog dogadaja kod tandura, i
citavog dana se brinula oko boje i gustine daala, strepela hoce li on reci da je stavila previše dumbira ili
nedovoljno šafrana. Gurnuo je kašiku u zlacani daal.
Marijam se blago zaljuljala. Šta ako se razocara ili razbesni? Šta ako nezadovoljan odgurne tanjir?
"Pazi", uspela je da izusti. "Vruce je."
Rašid je napucio usne i dunuo, a onda stavio kašiku u usta.
"Dobro je", rekao je. "Malcice neslano, ali dobro. Možda cak i bolje nego dobro."
Marijam je laknulo, pa ga je gledala kako jede. Nalet ponosa ju je zatekao nespremnu. Nešto je izvela dobro -
možda cak i bolje nego dobro -i to ju je iznenadilo, to uzbudenje koje je ose-tila zbog te sitne pohvale. Ranije
neprijatnosti tog dana pomalo su izbledele.
"Sutra je petak", rekao je Rašid. "Šta kažeš da te malo provedem okolo?" "Po Kabulu?" "Ne. Po Kalkuti."
Marijam je zatreptala.
"Šala. Naravno, po Kabulu. Gde drugde?" Gurnuo je ruku u onu papirnu kesu. "Ali prvo imam nešto da ti
kažem." Iz kese je izvadio nebeskoplavu burku. Metri nabranog platna rasuli su mu se preko kolena kada ju je
digao. Smotao je burku, pogledao Marijam.
"Ja imam mušterije, Marijam, muškarce, koji dovode svoje žene u moj ducan. Žene dolaze nepokrivene,
obracaju mi se neposredno, gledaju me u oci bez srama. Šminkaju se i vide im se kolena ispod sukanja.
Ponekad mi cak pokazuju i stopala, te žene, za meru, a njihovi muževi stoje i gledaju. Dopuštaju to. Ništa im ne
smeta što neki stranac dodiruje bosa stopala njihovih žena! Misle da su moderni ljudi, intelektualci, valjda zbog
svog obrazovanja. Ne vide da kaljaju sopstveni nang i namus, cast i ponos."
Odmahnuo je glavom.
"Uglavnom žive u bogatijim delovima Kabula. Vodicu te tamo. Videceš. Ali ima ih i ovde, Marijam, cak i u
ovoj cetvrti, ima tih mekanih muškaraca. U našoj ulici živi jedan ucitelj, zove se Hakim, i stalno vidam njegovu
ženu Faribu, hoda ulicama, a na glavi ima samo maramu. Mene je sramota, najiskrenije, kada vidim coveka koji
je izgubio vlast nad svojom ženom."
Prostrelio je Marijam ledenim pogledom.
"Ali ja nisam od tog soja, Marijam. Tamo odakle jam poticem, jedan pogrešan pogled, jedna neprikladna rec, i
pada krv. Tamo odakle ja poticem, ženino lice postoji samo za njenog muža. Hocu da to zapamtiš. Jasno?"
Marijam je klimnula glavom. Kada joj je pružio kesu, uzela ju je.
Ranije zadovoljstvo zbog pohvale njenog kuvanja sada je išcilelo. Umesto toga, osecala je da se skuplja,
smanjuje. Volja tog coveka delovala je Marijam jednako silno i nepokretno kao planine Safid-koh što su se
dizale iznad Gul Damana. Rašid joj je dao papirnu kesu. "Onda smo se razumeli. Daj sada da dovršim ovaj
daal."

flocon de neige.

flocon de neige.
Elite member
Elite member
11.
Marijam nikada ranije nije na sebi imala burku. Rašid je morao da joj pomogne da je obuce. Postavljena
kapuljaca bila joj je tesna i teška na lobanji, i bilo je cudno posmatrati svet kroz mrežicu. Vežbala je da u njoj
- 22 -
hoda po sobi i stalno je gazila na skute i posrtala. Smetao joj je sužen vidokrug i nije joj prijalo kako je guši
platno koje joj se lepilo uz usta.
"Navici ceš se", rekao je Rašid. "Polako, pa ce ti se na kraju i dopadati."
Otišli su autobusom na jedno mesto koje je Rašid zvao park Šar-i-nau, gde su se deca ljuljala na ljuljaškama i
prebacivala loptu preko poderanih mreža za odbojku razapetih izmedu stabala. Šetali su i gledali decake kako
puštaju zmajeve, a Marijam je hodala pored Rašida i povremeno se saplitala o rub burke. Za rucak ju je Rašid
poveo u malu cevabdžinicu blizu džamije za koju je rekao da se zove Hadži Jugubova džamija. Pod je bio
lepljiv, a vazduh zadimljen. Zidovi su pomalo mirisali na sirovo meso, a muzika, koju je Rašid nazvao logori,
bila je glasna. Kuva-ri su bili mršavi momci koji su jednom rukom mahali iznad ražnjica, a drugom lovili muve.
Marijam, koja nikada ranije nije bila u restoranu, u pocetku je bilo cudno što sedi u prostoriji prepunoj
neznanaca, što diže burku da stavlja zalogaje u usta. U stomaku joj je zaigrao nagoveštaj iste napetosti kao onog
dana pred tandurom, ali Rašidovo prisustvo ju je ipak donekle smirivalo i posle nekog vremena više joj ni
muzika, ni dim, pa ni ljudi nisu toliko smetali. A burka, shvatila je iznenadeno, takode prija. Kao ogledalo koje
je s jedne strane prozirno. Unutar nje bila je posmatrac, zašticena od procenjivackih pogleda stranaca. Više nije
brinula da ce ljudima biti dovoljan jedan jedini pogled da vide sramotne tajne njene prošlosti. Rašid je napolju
važno govorio koja je koja zgrada; ovo ti je americka ambasada, rekao je, ovo ministarstvo spoljnih poslova,
pokazivao je automobile, govorio kako se zovu i gde se prave: sovjetske volge, americki ševroleti, nemacki
opeli.
"Koja ti se najviše svidaju?" upitao je. Marijam je prvo oklevala pa onda pokazala na jednu volgu i Rašid se
nasmejao.
U Kabulu je vladala mnogo veca gužva nego u Heratu, sudeci bar po ono malo koliko ga je Marijam upoznala.
Bilo je manje drveca i manje kocija, ali više automobila, visokih zgrada, više semafora i asfaltiranih ulica. A na
sve strane Marijam je cula osoben gradski govor: "dragi" ili "draga" govorilo se džan a ne džo, "sestra" je
postala hamšira umesto hamšire i tako dalje. Rašid je kod jednog ulicnog prodavca kupio sladoled. Tada je prvi
put u životu probala sladoled i uopšte joj nije bilo jasno da neko može tako da se poigra s ljudskim nepcima.
Smazala je citavu zdelu, mrvljene pistace na vrhu, tanušne pirincane rezance na dnu. Divila se njegovoj
cudesnoj teksturi, slatkoci koja ispunjava usta. Otišli su do mesta zvanog Koce morga, Kokošja ulica. Bio je to
uzan, pretrpan pazar u cetvrti za koju je Rašid rekao da je jedna od bogatijih u Kabulu. "Ovde blizu žive strane
diplomate, bogati trgovci, kraljevi rodaci, takvi ljudi. Ne kao ti i ja."
"Ne vidim nikakve kokoške", rekla je Marijam.
"Jedino njih neceš naci u Kokošjoj ulici", nasmejao se Rašid.
Ulica je bila puna ducana i malih tezgi gde su se prodavale kape od jagnjeceg runa i capani u duginim bojama.
Rašid je u jednoj radnji zastao da pogleda rezbareni srebrni bodež, a u drugoj staru pušku, za koju ga je
prodavac uveravao da potice još iz prvog rata protiv Britanaca.
"A ja sam Moše Dajan", promrmljao je Rašid. Blago se osmehnuo, i Marijam se ucinilo da je to osmeh samo za
nju. Privatni, bracni osmeh.
Šetali su pored prodavnica cilima, rukotvorina, peciva, cveca i ducana s muškim odelima i ženskim haljinama, a
u njima, iza cipkanih zavesa, Marijam je videla devojke kako zašivaju dugmad i peglaju okovratnike. S
vremena na vreme Rašid bi pozdravio nekog ducandžiju, ponekad na persijskom, ponekad na paštunskom. Dok
su se rukovali i ljubili, Marijam je stajala korak ili dva dalje. Rašid joj nije mahnuo da pride niti ju je
predstavljao. Rekao joj je da saceka ispred jedne krojacke radnje. "Poznajem gazdu", rekao je. "Uci cu samo na
minut, da kažem selam."
Marijam je cekala napolju, u gužvi na plocniku. Gledala je kola kako mile Kokošjom ulicom, provlace se kroz
horde prodavaca i pešaka, trube deci i magarcima koji nece da se sklone s puta. Gledala je mrzovoljne trgovce
za sicušnim tezgama, kako puše i pljuju u mesingane pljuvaonice, njihova lica koja malo-malo pa izrone iz
senki da nekom prolazniku ponude platno ili pusteni kaput s krznenim okovratnikom.
Medutim, Marijamin pogled najviše su privlacile žene. Žene u ovom delu Kabula bile su razlicit soj u odnosu
na one iz siromašnijih cetvrti -poput one u kojoj je živeo Rašid -gde su mnoge bile potpuno pokrivene. Ove
žene ovde bile su... koja ono beše Rašidova rec? Moderne. Da, moderne Avganistanke udate za moderne
Avganistance kojima ne smeta što im žene hodaju medu nepoznatim ljudima našminkane i gologlave. Marijam
ih je gledala kako slobodno šetkaju ulicom, ponekad u muškom društvu, ponekad same, ponekad s rumenom
decom sa sjajnim cipelama i satovima sa kožnim kaiševima, koja guraju bicikle s visokim kormanima i zlatnim
žbicama -za razliku od dece u Demazangu, koja su na obrazima imala ožiljke od ' pešcanih muva i štapovima
kotrljala stare gume. Te ovdašnje žene bile su sve u zanjihanim torbicama i šuškavim suknjama. Marijam je cak
primetila jednu kako puši za volanom automobila. Nokti su im bili dugacki, lakirani u narandžasto ili ružicasto,
- 23 -
usne crvene kao lale. Hodale su na visokim potpeticama i to hitro, kao da da vecito žure nekim važnim poslom.
Nosile su tamne naocari, i kada bi prohujale, Marijam je osecala miris njihovog parfema.
Zamišljala je da sve imaju univerzitetske diplome, da rade u poslovnim zgradama, za sopstvenim stolovima,
gde kucaju i puše i vode važne telefonske razgovore s važnim ljudima. Te žene su potpuno zbunjivale Marijam.
Zbog njih je bila svesna svog niskog porekla, svog neuglednog lica, svog nedostatka težnje ka necem boljem,
svoje velike neukosti. Onda ju je Rašid kucnuo po ramenu i nešto joj dao.
"Na."
Bila je to tamnocrvena svilena marama s resama ukrašenim perlama, po rubu izvezena zlatnom niti. "Svida ti
se?"
Marijam je digla oci. Rašid je onda ucinio nešto dirljivo. Zatreptao je i skrenuo pogled. Marijam je pomislila na
Džalila, na srdacan, veseo nacin na koji joj je uvaljivao svoj nakit, na neodoljivu vedrinu koja nije ostavljala
prostora ni za šta drugo sem za krotku zahvalnost. Nana je bila u pravu u vezi s Džalilovim darovima. Bili su to
slabašni izrazi kajanja; neiskreni, pokvareni postupci koji su prevashodno služili smirivanju njegove savesti.
Ova marama, videla je Marijam, bila je istinski poklon.
"Prelepa je", rekla je.
Te noci Rašid je ponovo došao u njenu sobu. Ali umesto da puši na vratima, prišao je i seo kraj nje na krevet.
Opruge su zaškripale i krevet se nagnuo na njegovu stranu. Usledio je trenutak oklevanja, a onda se njegova
šaka našla na njenom vratu, njegovi debeli prsti polako su ga pritiskali otpozadi. Palac mu je kliznuo naniže i
sada je gladio ulegnuce iznad njene kljucne kosti, pa onda kožu ispod nje. Marijam je pocela da drhti. Ruka mu
se odšunjala niže, još niže, nokti su mu zakacili pamuk njene bluze.
"Ne mogu", prokrkljala je gledajuci njegov mesecinom obasjan profil, njegova snažna ramena i široke grudi,
pramenove sivih malja koje su mu štrcale iz raskopcanog okovratnika.
Ruka mu je sada bila na desnoj dojci, cvrsto ju je stezala kroz bluzu, i cula ga je kako ubrzano diše na nos.
Legao je ispod cebeta pored nje. Osecala je kako otkopcava pojas, razvezuje joj uckur. Ruke su joj grcevito
stezale caršav. Legao je na nju, migoljio se, mrdao, i ona je zajecala. Marijam je sklopila oci, zaškrgutala
zubima.
Bol je bio nenadan i neverovatan. Oci su joj se širom otvorile. Usisala je vazduh kroz zube i zagrizla zglob
palca. Prebacila je slobodnu ruku preko Rašidovih leda i zarila prste u njegovu košulju.
Rašid je zagnjurio lice u njen jastuk i Marijam je širom otvorenih ociju zurila u tavanicu iznad njegovog
ramena, drhteci, napucenih usana, osecajuci vrelinu njegovog brzog daha na ramenu. Vazduh izmedu njih
mirisao je na duvan, na crni luk i pecenu jagnjetinu koju su ranije jeli. S vremena na vreme njegovo uho bi joj
okrznulo obraz i po grebuckanju je znala da ga je obrijao.
Kada je bilo gotovo, on se skotrljao s nje, dahcuci. Spustio je ruku na celo. U tami je videla plave kazaljke
njegovog rucnog sata. Neko vreme su tako ležali, na ledima, ne gledajuci se.
"U ovome nema sramote, Marijam", rekao je, pomalo zaplicuci jezikom. "To ljudi u braku rade. To je sam
Prorok radio sa svojim ženama. Nema sramote."
Nekoliko trenutaka kasnije, smakao je cebe i izašao iz sobe, ostavivši je sa otiskom svoje glave na jastuku,
ostavivši je da ceka da bol dole mine, da gleda sledene zvezde na nebu i oblak koji je prekrivao lice meseca kao
svadbeni veo.
12.
Te sedamdeset cetvrte ramazan je pao u jesen. Prvi put u životu, Marijam je videla kako prizor mladog meseca
može da preobrazi citav grad, da mu izmeni ritam i raspoloženje. Primetila je kako Kabul obuzima pospani mir.
Saobracaj je usporio, proredio se, utišao. Ducani se ispraznili. Restorani su pogasili svetla, zatvorili vrata.
Marijam na ulicama nije videla pušace, nije videla šolje caja da se puše na prozorima. A u vreme iftara, kada bi
sunce potonulo na zapadu a top opalio sa planine Šir Darvaza, grad je prekidao post pa je tako radila i Marijam,
hlebom i jednom urmom, okusivši prvi put za svojih petnaest godina radost deljenja nekog iskustva s drugima.
Rašid je post poštovao tek ponekog dana. Kada bi to cinio, dolazio je kuci neraspoložen. Od gladi je bio grub,
razdražljiv, nestrpljiv. Jedne veceri Marijam je zakasnila s vecerom nekoliko minuta i on je poceo da jede hleb s
rotkvicama. Cak i pošto je Marijam stavila pred njega pirinac, jagnjetinu i kurmu od bamija, nije hteo ni da ih
pipne. Ništa nije rekao, samo je žva-kao hleb, slepoocnice su mu se pomerale, vena na celu besno iskocila.
Nastavio je da žvace i zuri pred sebe, a kada mu se Marijam obratila, pogledao ju je ne videvši joj lice i stavio
još jedno parce hleba u usta. Marijam je laknulo kada se ramazan okoncao. Tamo u kolbi, na prvi od tri dana
Bajrama, koji sledi posle ramazana, Džalil je dolazio da poseti Marijam i Nanu. Obucen u odelo s kravatom,
- 24 -
dolazio je i donosio poklone za Bajram. Jedne godine je darivao Nani rucni sat, a Marijam vuneni zimski šal.
Seli bi da popiju caj, a on bi ubrzo rekao kako mora da ide.
"Ide da slavi Bajram sa svojom pravom porodicom", rekla bi Nana dok je on gazio potok i mahao. Dolazio je i
Mula Fejzulah. Donosio je Marijam cokoladne bombone u staniolu, korpu šarenih jaja, keks u limenoj kutiji.
Pošto bi otišao, Marijam se sa slatkišima penjala na vrbu. Ugneždena na visokoj grani, jela je cokolade Mule
Fejzulaha i bacala papirice sve dok ne bi okružili drvo kao srebrni pupoljci. Pošto bi cokolade nestalo, prešla bi
na keks i olovkom crtala lica na jajima koja joj je doneo. Ali u tome je nalazila malo zadovoljstva. Marijam se
užasavala Bajrama, tog doba gostoprimstva i obreda, kada porodice obucene u svecanu odecu idu jedne
drugima u goste.
Zamišljala je vazduh u Heratu kako pucketa od veselja, a razdragani ljudi vedrih ociju obasipaju jedni druge
miloštama i lepim željama. Ocaj bi se spustio na nju kao mrtvacki pokrov i digao bi se tek kada Bajram prode.
Ove godine, prvi put, Marijam je svojim ocima videla Bajram iz svojih detinjih maštarija. Rašid i ona su šetali
ulicama. Marijam nikada nije hodala okružena takvom živošcu. Nepokolebane ledenim vremenom, porodice su
pohrlile na ulice u užurbane posete rodbini. U nji-hovoj ulici Marijam je videla Faribu i njenog sina Nura,
obucenog u odelo. Pored Faribe, koja je na glavi imala belu maramu, hodao je neki covek s naocarima, sitnih
kostiju i stidljivog držanja. Tu je bio i njen stariji sin -Marijam se nekako prisetila da je Fariba spomenula
njegovo ime, Ahmed, onog prvog puta kod tandura.
Imao je duboko usadene, pametne oci, alice mu je bilo promišljenije, ozbiljnije nego kod njegovog mladeg
brata, lice koje je jednako govorilo o ranoj zrelosti kao što je lice njegovog brata govorilo o decaštvu koje još
nije prošlo. Oko Ahmedovog vrata blistao je privezak s recju Alah.
Fariba ju je sigurno prepoznala, dok hoda u burki pored Rašida. Mahnula je i doviknula: "Eid mubarak!
Marijam je iz burke neprimetno klimnula glavom.
"Znaci, poznaješ je, uciteljevu ženu", rekao je Rašid. Marijam je rekla da je ne poznaje.
"Bolje da je se kloniš. Ona ti je radoznala alapaca. A njen muž zamišlja da je nekakav obrazovani intelektualac.
A zapravo je miš. Pogledaj ga samo. Zar ne lici na miša?"
Otišli su u Šar-e-nau, gde su deca jurcala u novim košuljama i prslucima jarkih boja s perlama i uporedivala
poklone za Bajram. Žene su mahale poslužavnicima sa slatkišima. Marijam je videla praznicne fenjere kako
vise u izlozima, cula muziku kako trešti iz zvucnika. Nepoznati ljudi su joj u prolazu dovikivali: "Eid
mubarak!"
Te noci su otišli u Caman i stojeci pored Rašida, Marijam je gledala vatromet kako obasjava nebo u blescima
zelene, ružicaste i žute. Nedostajalo joj je sedenje s Mulom Fejzulahom ispred kolbe, gledanje vatrometa kako
prašti iznad Herata u daljini, iznenadnih naleta boje odraženih u toplim, mrenom prevucenim ocima njenog
ucitelja. Ali najviše od svega nedostajala joj je Nana. Marijam je želela da je majka živa, da ovo vidi. Da vidi
nju, usred svega toga. Da napokon vidi kako zadovoljstvo i lepota ipak nisu nedostižni. Cak i za žene kao što su
one.
Za Bajram su im dolazili i gosti. Redom muškarci, Rašidovi prijatelji. Kada bi se zaculo kucanje, Marijam je
znala da treba da ode na sprat u svoju sobu i zatvori vrata. Sedela bi tamo dok su muškarci pijuckali caj s
Rašidom, pušili, caskali. Rašid je rekao Marijam da ne sme da silazi sve dok posetioci ne odu. Marijam to nije
smetalo. Zapravo, cak joj je i laskalo. Rašid je u njihovom braku video nešto sveto. Njena cast, njen namus bio
je za njega nešto vredno cuvanja. Osecala se vrednom zbog njegovog zaštitništva. Cenjenom i znacajnom.
Treceg i poslednjeg dana Bajrama, Rašid je otišao da poseti neke prijatelje.
Marijam, koju je citavu noc mucio stomak, prokuvala je malo vode i napravila sebi solju zelenog caja posutu
mrvljenim kardamomom. U dnevnoj sobi je pogledala tragove sinocnih poseta: preturene šolje, ljuske od
semenki bundeve izmedu jastuka, tanjire sa skorenim tragovima sinocnjeg jela. Marijam je krenula da pocisti,
razmišljajuci o tome koliko muškarci umeju svojski da lenstvuju.
Nije nameravala da ude u Rašidovu sobu. Ali cišcenje ju je odvelo od dnevne sobe do stepeništa, pa onda do
hodnika na spratu i do njegovih vrata, i tad se prosto prvi put zatekla u njegovoj sobi, sedela je na njegovom
krevetu osecajuci se kao uljez. Videla je teške zelene zavese, parove uglacanih cipela uredno poredane uza zid,
vrata ormara na kojima se kroz oljuštenu sivu boju naziralo napuklo drvo.
Primetila je kutiju cigareta na komodi pored kreveta. Stavila je jednu medu usne i stala pred malo ovalno
ogledalo na zidu. Dunula je vazduh u ogledalo i kao bajagi otresla pepeo. Vratila je cigaretu. Nikada nece moci
da oponaša lakocu i otmenost s kojom puše kabulske žene. Kod nje je to delovalo prosto i smešno.
Obuzeta grizom savesti, otvorila je gornju fioku komode. Prvo je videla pištolj. Bio je crn, s drvenom drškom i
kratkom cevi. Marijam se potrudila da upamti kako je tacno stajao pre nego što ga je uzela. Okrenula ga je u
rukama. Bio je mnogo teži nego što je izgledao. Drška joj je bila glatka u ruci, a cev hladna. Uznemirilo ju je
- 25 -
što Rašid poseduje nešto cija je jedina svrha ubistvo drugog coveka. Ipak, sigurno ga je držao radi njihove
bezbednosti. Zbog njene bezbednosti.
Ispod pištolja bilo je nekoliko casopisa s magarecim ušima. Marijam je otvorila jedan. Nešto je u njoj propalo.
Zinula je.
Na svakoj strani bile su žene, prelepe žene, bez košulja, bez pantalona, bez carapa i rublja. Na sebi nisu imale
ništa. Ležale su na krevetima medu zgužvanim caršavima i gledale u Marijam kroz napola spuštene kapke. Na
vecini slika noge su im bile raširene i Marijam je jasno videla tamno mesto izmedu njih. Na nekima su žene
ležale nicice kao da -nek joj Bog oprosti takvu misao -cine sedždu pri molitvi. Gledale su preko ramena s
izrazom dosade i prezira. Marijam je hitro vratila casopis tamo gde ga je našla. Osecala se omamljeno. Ko su te
žene? Kako mogu da dozvole da ih neko tako snima? Stomak joj se prevrnuo od gadenja. Da li se, znaci, time
bavio onih noci kada nije dolazio u njenu sobu? Je li ga ona u tome razocarala? A šta je s onim pricama o casti i
pristojnosti, njegovom neodobravanju prema ženama koje su mu, ipak, samo pokazivale stopala da im uzme
meru? Ženino lice, bio je rekao, postoji samo za njenog muža. Žene na ovim slikama sigurno imaju muževe, bar
neke od njih. Ako ništa drugo, imaju bracu. A ako je tako, zašto Rašid zahteva da se ona pokrije kada mu ne
smeta da gleda stidne delove tudih žena i sestara?
Marijam je sedela na njegovom krevetu, posramljena i zbunjena. Naslonila je bradu na ruke i sklopila oci.
Disala je i disala sve dok se nije primirila. Polako, ukazalo joj se objašnjenje. Ipak je on muško, živeo je sam
godinama pre nego što je ona stigla. Njegove potrebe su razlicite od njenih. Za nju, bez obzira na to što je
prošlo nekoliko meseci, njihovo sparivanje i dalje predstavlja samo vežbu u trpljenju bola. Njegovi prohtevi su,
s druge strane, bili žestoki, ponekad na rubu nasilja.
Kako ju je pribijao uz krevet, grubo joj stezao grudi, kako su mu žestoko kukovi radili. On je muškarac. Tolike
godine bez žene. Zar može da ga krivi zbog toga što ga je Bog takvim stvorio? Marijam je znala da nikada nece
moci s njim o tome da razgovara. To su neizrecive stvari. Ali jesu li i neoprostive? Dovoljno je bilo samo da
pomisli na onog drugog muškarca u svom životu. Džalil, muž tri žene i otac devetoro dece, imao je vanbracnu
vezu s Nanom. Šta je gore, Rašidov casopis ili ono što je uradio Džalil? I odakle uopšte njoj, jednoj seljanki,
jednoj arami, pravo da o tome sudi?
Marijam je otvorila donju fioku komode. Tu je našla fotografiju decaka, Junusa. Bila je crno-bela. Izgledao je
kao da mu je cetiri, možda pet godina.
Na sebi je imao prugastu košulju i leptir-mašnu. Bio je to lep decacic tankog nosa, smede kose i tamnih, pomalo
uvucenih ociju. Delovao je odsutno, kao da mu je nešto privuklo pogled baš kada je blic sevnuo. Ispod nje,
Marijam je našla još jednu fotografiju, takode crno-belu, ovu malo zrnastiju. Prikazivala je jednu ženu kako
sedi, a iza nje mršavijeg, mladeg i crnokosog Rašida. Žena je bila prelepa. Ne možda kao one žene u casopisu,
ali prelepa. Sasvim sigurno lepša od Marijam. Imala je finu bradu i dugacku crnu kosu s razdeljkom po sredini.
Visoke jagodice i lepo celo. Marijam je zamislila sopstveno lice, svoje tanke usne i dugacku bradu i osetila
treptaj ljubomore. Dugo je gledala tu fotografiju. Bilo je necega nejasno uzne-mirujuceg u tome kako je Rašid
stajao iznad žene. Njegove ruke na njenim ramenima. Njegov samozadovoljni osmeh stegnutih usana i njeno
neosmehnuto, turobno lice. Nacin na koji se njeno telo blago naginjalo napred, kao da hoce da se oslobodi
njegovog dodira. Marijam je sve vratila tamo gde je našla.
Kasnije, dok je prala rublje, zažalila je što mu je preturala po sobi. Zbog cega je to ucinila? Šta je to važno o
njemu saznala? Da ima pištolj, da je muškarac i da ima muške porive? A nije trebalo ni toliko dugo da zuri u
njegovu fotografiju sa ženom. Njene oci su nalazile znacenje u slucajnom položaju tela, zabeleženom u jednom
davnom trenutku.Ono što je sada osecala, dok su natovarena užad za rublje teško poskakivala pred njom, bila je
tuga zbog Rašida. I on je imao težak život, život obeležen gubitkom i zlom sudbinom. Pomislila je na njegovog
sina Junusa, koji je nekada pravio Sneška Belica u ovom dvorištu, cije su noge nekada trupkale istim ovim
stepenicama. Jezero ga je otelo Rašidu, progutalo ga, baš kao što je kit progutao decakovog imenjaka, proroka
iz Kur'ana. Marijam je bolelo, jako ju je bolelo, da zamišlja Rašida uspanicenog i bespomocnog, kako
unezvereno hoda po obali jezera i preklinje ga da mu izbaci sina na suvo. I prvi put je osetila bliskost prema
mužu. Rekla je sebi da ce oni ipak biti dobri sadruzi.
13.
Dok se autobusom vracala kuci od doktora, Marijam se desilo nešto veoma cudno. Kuda god da je pogledala,
videla je vedre boje: na sumornim sivim stambenim zgradama, na kioscima limenih krovova, u blatnjavoj vodi
što je tekla slivnicima.
Kao da joj se u ocima rastopila duga. Rašid je dobovao prstima i nešto pevušio. Svaki put kada bi autobus
poskocio preko rupe pa se cimnuo napred, ruka bi mu zaštitnicki poletela preko njenog stomaka.
- 26 -
"A Zalmaj?", upitao je. "To je lepo paštunsko ime." "A šta ako je devojcica?" upitala je Marijam. "Mislim da ce
biti decak. Da. Decak." Autobusom se širio žagor. Putnici su nešto pokazivali i ljudi su se naginjali preko
sedišta da vide. "Gledaj", rekao je Rašid kucnuvši prstom po staklu. Osmehivao se. "Tamo. Vidiš?"
Marijam je videla kako se ljudi na ulici zaustavljaju u mestu. Na semaforima su glave izvirivale kroz prozore
automobila, okrenute ka mekoti što pada.
Šta je to toliko carobno kod prvog snega? Prilika da vidimo nešto još neokaljano, još neoskrnavljeno? Da
uživamo u draži trenutka kada stiže novo godišnje doba, u divnom pocetku, pre nego što postane izgaženo i
pokvareno?
"Ako bude žensko", rekao je Rašid, "mada nece biti, ali ako bude žensko, onda biraj ime koje hoceš."
***
Marijam su sutradan ujutro probudili zvuci testere i cekica. Ogrnula se maramom i izašla u snežno dvorište.
Sneg nije vejao onako gusto kao sinoc. Sada joj je tek pokoja lelujava pahulja golicala obraz. U vazduhu nije
bilo vetra i mirisalo je na ugalj kad gori. Kabul je bio sablasno tih, pokriven belinom, s ponekim pramenom
dima što se izvija u nebo. Rašida je zatekla u šupi, kako zakucava eksere u dasku. Kada ju je video, izvadio je
jedan ekser iz ugla usana.
"Hteo sam da te iznenadim. Kolevka. Nije trebalo da je vidiš dok ne bude gotova."
Marijam se nije svidalo što to radi, što se toliko nada da ce dete biti muško. Koliko god bila srecna zbog
trudnoce, njegova ocekivanja su je opterecivala. Juce je Rašid izašao pa se vratio sa zimskim kaputicem od
antilopa za decaka, postavljenim iznu-tra mekanim jagnjecim krznom, s rukavima izvezenim finim crvenim i
žutim svilenim koncem.
Rašid je digao dugacku uzanu dasku. Dok je pocinjao da je testeriše, rekao je da ga brinu stepenice. "Nešto
moramo s njima da uradimo, kasnije, kad prohoda." I furuna ga je brinula. Noževi i viljuške ce morati da se
sklone negde van njegovog domašaja. "Opreznosti nikad dosta. Decaci su ti cudo."
Marijam se cvršce umotala u šal.
Sutradan ujutro Rašid je rekao da ce pozvati prijatelje na veceru, da proslave. Marijam je citavog jutra trebila
socivo i potapala pirinac. Nasekla je patlidžan za borani i skuvala praziluk i mlevenu govedinu za aušak.
Pomela je pod, istresla zavese, provetrila kucu bez obzira na sneg koji je ponovo padao. Razmestila je dušeke i
jastuke uza zidove dnevne sobe, stavila zdele s bombonama i pecenim lešnikom na sto.
Predvece, kada su stigli prvi gosti, bila je u svojoj sobi. Ležala je u krevetu dok su u prizemlju podvriskivanje,
smeh i šaljivi glasovi postajali sve glasniji. Ruke su joj se neprekidno same spuštale na stomak. Mislila je na
ono što u njemu raste, i sreca bi je udarala kao nalet vetra koji širom otvara vrata. Oci su joj se ovlažile.
Marijam je pomislila na šeststo pedeset kilometara koje je prešla autobusom s Rašidom, iz Herata na zapadu,
blizu iranske granice, do Kabula na istoku. Prošli su male gradove i velike gradove i grozdove zaselaka koji su
nicali jedan za drugim. Pre-šli su preko planina i preko specenih pustinja, iz jedne oblasti u drugu. I evo je sada,
ostavila je za sobom to stenje i gola brda, ima svoj dom, svog muža, i krece se ka konacnoj radosti: majcinstvu.
Kakvo je uživanje misliti o toj bebi, njenoj bebi, njihovoj bebi!
Kako je slavno znati da je njena ljubav prema tom detetu vec beskonacno veca od svega što je dotle osetila kao
ljudsko bice, znati da više nema potrebe za igranjem s kamiccima.
U prizemlju je neko štimovao harmonijum. Zatim je zazvecao cekic koji štimuje tablu. Neko se nakašljao. A
onda je usledilo zviždanje, tapšanje, podvriskivanje i pevanje.
Marijam je milovala mekocu svog stomaka. Nije vece od nokta, rekao je doktor.
Bicu majka, pomislila je.
"Bicu majka", rekla je. Onda se smejala za sebe i to beskrajno ponavljala, sladeci se tim recima. Kada bi
Marijam pomislila na bebu, srce bi joj naraslo u grudima. Raslo je i raslo, sve dok svi gubici, sva tuga, sva
usamljenost i poniženje njenog života ne bi izbledeli. Zato ju je Bog doveo ovamo, preko citave zemlje. To je
sada znala. Prisetila se stiha iz Kur'ana koji je naucila od Mule Fejzulaha: A Alahov je i istok i zapad; kuda god
se okrenete, pa tamo je Alahova strana... Prostrla je sedžadu i ucinila namaz. Pošto je završila, stavila je
dlanove Pred lice i zamolila Boga da ne dozvoli da joj ta sreca ode.
***
Rašid je predložio da idu u amam. Marijam nikada nije bila u kupatilu, ali je on rekao da nema lepšeg osecaja
nego kada izadeš iz njega i udahneš onaj prvi dah hladnog vazduha, osetiš toplotu kako ti se diže sa kože. U
ženskom amamu oko Marijam su se kroz maglu kretale senke, nagoveštaj bedra ovde, obris ramena tamo. Cika
mladih devojaka, stenjanje starica i pljuskanje vode odjekivali su izmedu zidova dok su leda trljana, a kose
sapunjane. Marijam je sedela sama u uglu, ribajuci pete kamenom, zidom pare odvojena od prilika koje su
prolazile. Onda je bilo krvi i ona je vrištala. Zatim zvuk koraka koji pljeskaju po vlažnom kamenju. Lica vire u
- 27 -
nju kroz maglu. Coktanje jezicima. Kasnije te noci, u krevetu, Fariba je ispricala svom mužu da je cula krik i
pritrcala, pa našla Rašidovu ženu sklupcanu u uglu, kako grli kolena, s lokvom krvi oko nogu. "Sirotica se
toliko tresla, Hakime, da sam cula kako joj cvokocu zubi."
Kada ju je Marijam ugledala, rekla je Fariba, pitala je visokim, molecivim glasom: Ovo nije ništa strašno, je li
tako? Je li tako? Nije ništa strašno?
Nova vožnja autobusom s Rašidom. Ponovo sneg. Ovog puta je gusto vejao. Stvarao je brežuljke na
plocnicima, na krovovima, lepio se na koru kržljavog drveca. Marijam je gledala trgovce kako ciste sneg ispred
svojih ducana. Nekoliko decaka jurilo je jedno crno pseto. Veselo su mahnuli autobusu. Marijam je pogledala
Rašida. Oci su mu bile sklopljene. Nije pevušio. Marijam je naslonila glavu, pa je i ona sklopila oci. Želela je
da nema na sebi hladne carape, da nema na sebi vlažni vuneni džemper koji joj bocka kožu. Želela je da ne
bude u autobusu. Kod kuce, Rašid ju je pokrio cebetom kada je legla na sofu, ali je u tom cinu bilo necega
ukocenog, nemarnog.
"Kakav mu je to odgovor?" ponovio je. "Tako nešto mula treba da kaže. Kada platiš doktoru koliko traži,
ocekuješ bolji odgovor od 'Božja volja'."
Marijam se sklupcala pod cebetom i rekla da bi i on trebalo malo da se odmori.
"Božja volja", procedio je besno. Sedeo je u svojoj sobi i citavog dana pušio cigarete.
Marijam je ležala na sofi, ruku gurnutih izmedu kolena, gledajuci snežni vrtlog kako se izvija i kovitla s druge
strane prozora. Setila se kako je Nana jednom rekla da je svaka pahulja uzdah jedne ranjene žene negde u svetu.
Da svi uzdasi lete u nebo, skupljaju se u oblacima, a onda se lome u sicušne delice koji tiho padaju dole na
ljude. Da podsete kako žene poput nas pate, kazala je tad. Kako nemo trpimo sve što nas zadesi.
14.
Bol je neprekidno iznenadivao Marijam. Bilo je dovoljno samo da pomisli na nedovršenu kolevku u šupi ili
kaputic u Rašidovom ormaru, pa da je ovaj preplavi. Beba bi onda oživela, i ona bi je cula, cula njeno gladno
stenjanje, njeno gugutanje i cavrljanje. Osecala ju je kako joj njuška grudi. Bol bi je stegao, obuzeo, bacio
naglavacke. Marijam je bila zapanjena što joj tako stravicno nedostaje bice koje nikada nije ni videla. Onda je
bilo dana kada potištenost nije bila toliko nemilosrdna. Dana kada sama pomisao na vracanje na stari nacin
života nije delovala tako iscrpljujuce, kada joj nije bila potrebna ogromna snaga volje samo da ustane iz
kreveta, da se pomoli, da pere, da kuva Rašidu. Marijam se užasavala izlazaka iz kuce. Odjednom je pocela da
zavidi komšijskim ženama na njihovim buljucima dece. Neke su ih imale po sedmoro ili osmoro i nisu shvatale
koliko su srecne, koliko su blagoslovene što su im deca sazrela u utrobama, poživela da im se zamigolje u
narucju i hrane mlekom iz njihovih grudi.
Što imaju decu koja nisu iz njih iskrvarila pa nestala izmešana sa sapunicom i telesnom prljavštinom stranaca u
slivniku javnog kupatila. Marijam ih je mrzela kada bi ih cula kako se žale na neposlušne sinove i lenje kceri.
Neki glas u glavi pokušao je da je uteši dobronamernim ali potpuno pogrešnim recima:
Imaceš i druge, inšalah. Mlada si. Sigurno ceš imati još mnogo prilika. Medutim, Marijamin bol nije bio
besciljan ili neodreden. Marijam je tugovala za tom bebom, baš tim detetom zbog koga je nekada bila toliko
srecna. Ponekih dana verovala je da je beba bila nezaslužen blagoslov, da je ovo kazna za ono što je uradila
Nani. Zar nije istina da je doslovno stavila omcu majci oko vrata? Kceri izdajnice ne zaslužuju da budu majke i
ovo je pravedna kazna. Mucili su je nemirni snovi, o Naninom džinu kako krišom nocu ulazi u njenu sobu,
zariva kandže u njenu utrobu i krade joj bebu. U tim snovima Nana se oduševljeno, osvetnicki cerekala. Drugih
dana Marijam je opsedao bes. Kriv je Rašid i njegovo prevremeno slavlje. Njegovo nesmotreno ubedenje da
ona nosi decaka. Nadevanje imena detetu. Uzimanje Božje volje zdravo za gotovo. On je kriv, zato što joj je
rekao da ide u kupatilo. Nešto je tamo, prljava voda, sapun, nešto je tamo izazvalo da se ovo desi. Ne. Nije
Rašid. Ona je kriva. Besnela je na samu sebe što je spavala u pogrešnom položaju, što je jela prezacinjenu
hranu, što nije jela dovoljno voca, što je pila previše caja.
Bog je kriv, što je tako muci. Što joj nije dao ono što je dao tolikim drugim ženama. Što joj je zamahao pred
nosom, nadohvat, onim za šta je znao da ce joj pružiti najvecu srecu, a onda to odneo.
Ali od toga nije bilo nikakve koristi, od tog okrivljavanja, od svih tih optužbi koje su joj skakale po glavi. Kofr
je, svetogrde, tako razmišljati. Alah nije pakostan. On nije zloban Bog. Reci Mule Fejzulaha šaputale su joj u
glavi: Uzvišen je Onaj u cijoj je ruci vlast -On sve može! Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas
ce bolje postupati. Izmoždena od grize savesti, Marijam bi kleknula da se moli za oproštaj zbog takvih misli.
***
U meduvremenu, Rašid se promenio, posle onog dana u kupatilu. Postajao je nestrpljiv i grub prema Marijam.
Kada se uvece vracao kuci, jedva da je s njom razgovarao. Jeo je, pušio, legao u krevet, ponekad dolazio u pola
- 28 -
noci zarad kratkog i u poslednje vreme veoma grubog sparivanja. U poslednje vreme bio je i skloniji mrzovolji,
zamerkama na njeno kuvanje, žalbama zbog nereda u dvorištu i primecivanju i najsitnije necistoce u kuci.
Povremeno ju je vodio po gradu petkom, kao nekada, ali je plocnicima hodao brzo i uvek nekoliko koraka
ispred nje, cutke, ne obaziruci se na Marijam, koja je gotovo morala da trckara kako bi ga sustigla. Prilikom tih
šetnji više nije bio onako spreman na smeh. Nije joj kupovao slatkiše i poklone, nije zastajao da joj kaže kako
se koje mesto zove, kao nekada. Njena pitanja kao da su ga razdraživala. Jedne noci su sedeli u dnevnoj sobi i
slušali radio. Zima je bila na izmaku.
Oštri vetrovi koji su nanosili sneg na lice, od kojih su oci suzile, sada su se smirili. Srebrnaste naslage snega
topile su se na granama visokih brestova i za koju nedelju ce ih zameniti kvrgavi svetlozeleni pupoljci. Rašid je
odsutno mrdao nogom u ritmu table jedne Hamahangove pesme, ociju nabranih od duvanskog dima.
"Besan si na mene?", upitala je Marijam. Rašid ništa nije rekao. Pesma se završila i pocele su vesti. Ženski glas
je javljao kako je predsednik Daud-han poslao novu grupu sovjetskih savetnika nazad u Moskvu, na ocekivano
nezadovoljstvo Kremlja.
"Brinem se da si besan na mene." Rašid je uzdahnuo.
"Jesi li?"
Oci su mu prešle na nju. "Što bih bio besan?" "Ne znam, ali otkako je beba. "Zar me za takvog coveka smatraš,
posle svega što sam za tebe uradio?"
"Ne. Naravno da ne."
"Onda nemoj više da me gnjaviš!"
"Oprosti. Bebahš, Rašide. Oprosti."
Ugasio je cigaretu pa upalio novu. Pojacao je radio.
"Mada, razmišljala sam nešto", rekla je Marijam, glasnije, da nadjaca muziku.
Rašid je ponovo uzdahnuo, ovog puta razdraženije, utišao radio.
Umorno se protrljao po celu. "Šta je sada?"
"Razmišljala sam, možda bi trebalo da obavimo pravu sahranu. Za bebu, hocu da
kažem. Nije mi pravo, što to nismo necim trajno obeležili."
"Cemu? To je budalaština."
"Mislim da bi meni laknulo na duši."
"Onda samo napred", rekao je odsecno. "Ja sam jednog sina vec sahranio. Drugo
dete da sahranjujem necu. A sada bih da slušam radio, ako nemaš ništa protiv."
Ponovo je pojacao zvuk, zabacio glavu i sklopio oci. Jednog suncanog jutra te nedelje, Marijam je odabrala
mesto u dvorištu i iskopala rupu. U ime Alaha i s Alahom i u ime poslanika Alahovog mir i spas na njega",
rekla je tiho dok je zarivala ašov u zemlju. Stavila je u raku kožni kaputic koji je Rašid kupio za bebu i nasula je
zemljom. "Ti daješ da noc ulazi u dan i daješ da dan ulazi u noc. Ti stvaraš živo od mrtvog a stvaraš mrtvo od
živog. Ti daješ dobrote kome hoceš, bez racuna."
Poravnala je zemlju ašovom. Cucnula je pored humke, sklopila oci. Daj mi dobrote, Gospode. Daj mi dobrote.
15.
April 1978.
Na dan sedamnaestog aprila hiljadu devetsto sedamdeset osme, godine kada je Marijam napunila devetnaest,
ubijen je covek po imenu Mir Akbar Hiber. Dva dana kasnije, u Kabulu su izbile velike demonstracije. Citav
komšiluk bio je na ulicama, pricao samo o tome. Marijam je kroz prozor videla komšije kako vrve ulicom i
uzbudeno razgovaraju, s tranzistorima prislonjenim na uho. Videla je Faribu naslonjenu na zid svoje kuce, kako
razgovara s jednom ženom koja je nedavno stigla u Demazang. Fariba se osmehivala i pritiskala dlanovima
krupan stomak.
Druga žena, cijeg imena Marijam nije mogla da se seti, izgledala je starije od Faribe, a boja njene kose imala je
cudnu primesu ljubicaste. Držala je za ruku jednog decacica. Marijam je znala da se decak zove Tarik zato što
je cula tu ženu kako ga doziva na ulici. Marijam i Rašid nisu se pridružili komšijama. Slušali su na radiju kako
se nekih deset hiljada ljudi izlilo na ulice i maršira po cetvrti u kojoj se nalaze vladine zgrade. Rašid je rekao da
je Mir Akbar Hiber bio istaknuti komunista, i da njegove pristalice za ubistvo krive vladu predsednika Daudhana.
Nije gledao u nju dok je to govorio. U poslednje vreme to nikada nije cinio, i Marijam nije bila sasvim
sigurna da li se njoj obraca.
- 29 -
"Šta je to komunista?", upitala je. Rašid je prezrivo frknuo i digao obrve. "Ne znaš šta je komunista. Tako
prosta stvar. Svi to znaju. Opštepoznata stvar. Ne znaš... Ma! Šta se i ja cudim." Onda je digao noge na sto,
prekrstio ih, i promrmljao kako je to neko ko veruje u Karla Marksistu.
"Ko je Karl Marksista?"
Rašid je uzdahnuo. Ženski glas je na radiju govorio da se Taraki, lider Halk frakcije PDPA, Avganistanske
komunisticke partije, nalazi na ulicama i da drži zapaljive govore demonstrantima.
"Htela sam da kažem, šta oni hoce?" upitala je Marijam. "Ti komunisti, u šta oni veruju?"
Rašid se nasmejao i odmahnuo glavom, ali se Marijam ucinilo da vidi nesigurnost u tome kako je prekrstio
ruke, kako su mu se oci pokrenule. "Ti baš ništa ne znaš, a? Ti si kao neko dete. Glava ti prazna. U njoj nema
nikakvih informacija."
"Pitam zato..."
"Cupko. Zaveži."
Marijam ga je poslušala. Nije bilo lako, trpeti ga da tako razgovara s njom, trpeti nje-gov prezir, njegov
podsmeh, njegove uvrede, njegovo hodanje pored nje kao da je kucna macka. Ali posle cetiri godine braka,
Marijam je dobro znala koliko toga žena može da istrpi kada se boji. A Marijam se jeste bojala. Živela je u
strahu od njegovog promenljivog raspoloženja, njegove zapaljive naravi, njegove uporne sklonosti da cak i
najobicniji razgovor pretvori u svadu, koju je, povremeno, rešavao pesnicama, šamarima, šutiranjem, što je
ponekad kasnije pokušavao da izgladi traljavim izvinja-vanjem, a ponekad nije. Za cetiri godine od onog dana u
kupatilu, bilo je još šest ci-klusa nade koja se rada pa umire, i svaki gubitak, svaka propast, svaki odlazak
doktoru teže je padao Marijam od prethodnog. Sa svakim razocaranjem, Rašid je postajao sve dalji i ogorceniji-
Sada mu više nije prijalo ništa što ona radi. Cistila je kucu, starala se da on uvek ima ciste košulje, kuvala mu
omiljena jela. Jednom je cak strašno pogrešila pa je kupila šminku i našminkala se za njega. Ali kada je stigao
kuci, samo ju je pogledao i tako se zgadeno namrštio da je odjurila u kupatilo i sve oprala, a suze su se mešale
sa sapunicom, karminom i maškarom. Sada se Marijam užasavala zvuka njegovog dolaska kuci. Cegrtanje
kljuca, škripa vrata, bili su to zvuci od kojih bi joj srce ubrzano zatuklo. Iz kreveta je slušala lupkanje njegovih
donova, prigušeno šuškanje njegovih stopala pošto se izuo. Sluhom je pravila spisak onoga šta on radi: nogare
stolice stružu po podu, žalostivo cviljenje bambusa kada seda na nju. Zveckanje kašike o tanjir, šuškanje
novinskih stranica, srkanje vode. I dok joj je srce tutnjalo, pitala se kakav li ce izgovor on naci te noci. Uvek je
postojalo nešto, neka sitnica koja bi ga razbesnela, jer bez obzira na to šta ona cinila da mu udovolji, bez obzira
koliko se potpuno potcinjavala njegovim željama i prohtevima, ništa nije bilo dovoljno. Nije mogla da mu vrati
njegovog sina. U tome, najvažnijem od svega, izneverila gaje, sedam puta ga je izneve-rila, i sada mu je
predstavljala samo teret. Znala je to po tome kako ju je gledao, kada ju je gledao. Predstavljala mu je teret.
"Šta ce biti?" pitala ga je sada.
Rašid ju je pogledao iskosa. Ispustio je nekakav zvuk izmedu uzdaha i stenjanja, spustio noge sa stola i
iskljucio radio. Odneo ga je na sprat u svoju sobu. Zatvorio vrata.
Dvadeset sedmog aprila na Marijamino pitanje odgovorili su zvuci pucnjave i žestoke, nagle grmljavine.
Bosonoga je štrcala u dnevnu sobu i zatekla Rašida kako vec stoji kraj prozora, u potkošulji, rašcupan, s dlanom
pritisnutim na staklo. Marijam je stala pored njega. Na nebu je videla vojne avione kako prolecu, odlaze na
sever i istok. Uši su je bolele od njihovih zaglušujucih urlika. U daljini su odjekivale glasne eksplozije, stubovi
dima dizali su se naglo u nebo.
"Rašide, šta se dešava?" upitala je. "Šta je sve ovo?"
"Samo Bog zna", promrmljao je. Ukljucio je radio, ali se cuo samo šum.
"Šta cemo da radimo?"
Rašid je nestrpljivo odgovorio: "Cekacemo." Kasnije tog dana, Rašid je i dalje isprobavao radio dok je Marijam
u kuhinji spremala pilav sa spanacem. Marijam se secala vremena kada je uživala u kuvanju za Rašida, kada se
tome cak i radovala. Sada je kuvanje radalo samo dodatnu napetost. Kurme su mu uvek bile ili preslane ili
bljutave. Pilav je proglašavao ili premasnim ili presuvim, hleb ocenjivao kao gnjecav ili tvrd. Od Rašidovih
zamerki ju je u kuhinji mucila sumnja u samu sebe. Kada mu je prinela tanjir, na radiju je svirala državna
himna.
"Napravila sam sabzi", rekla je.
"Spusti ga i cuti."
Pošto se muzika završila, sa radija se zacuo glas nekog muškarca. Predstavio se kao pukovnik ratnog
vazduhoplovstva Abdul Kader. Rekao je da je ranije tog dana pobunjena Cetvrta oklopna divizija zauzela
aerodrom i kljucne gradske raskrsnice. Radio Kabul, ministarstva komunikacija i unutrašnjih poslova i zgrada
Ministarstva spoljnih poslova takode su zauzete. Kabul je sada u rukama naroda, objavio je ponosno.
- 30 -
Pobunjenicki "migovi" napali su predsednicku palatu. Tenkovi su se probili u njeno dvorište i vode se žestoke
borbe. Daudovi lojalisti su na ivici poraza, kazao je Abdul Kader samopouzdanim glasom.
Posle nekoliko dana, kada su komunisti poceli da po kratkom postupku likvidiraju ljude povezane s Daudhanovim
režimom, kada su se po Kabulu proneli glasovi o iskopanim ocima i genitalijama prikljucenim na
struju u zatvoru Pol-e-carhi, Marijam je cula za klanicu u predsednickoj palati. Daud-han jeste ubijen, ali su
pobunjenici prvo pobili dvadesetak clanova njegove porodice, medu njima žene i unuke. Bilo je glasina da je
izvršio samoubistvo, da je pokošen usred bitke, glasina da su ga sacuvali za kraj, naterali da gleda pokolj svojih
najbližih, pa ga tek onda streljali.
Rašid je pojacao zvuk i nagnuo se bliže. "Osnovano je revolucionarno vece oružanih snaga i naš vatan se od
danas zove Demokratska Republika Avganistan", rekao je Abdul Kader. "Doba plemstva, korupcije i
nejednakosti se okoncalo, moji hemvatani. Zbrisali smo vekove tiranije. Vlast je sada u rukama masa i
slobodoljubivih ljudi. Slavno novo doba u istoriji naše zemlje je na pomolu. Roden je novi Avganistan.
Uveravamo vas da nemate razloga za strah, moji Avganistanci. Novi režim ce se verno pridržavati i islamskih i
demokratskih principa.
Ovo je vreme za veselje i slavlje."
Rašid je iskljucio radio.
"I, je li to dobro ili loše?" upitala je Marijam.
"Loše za bogataše, izgleda", odgovorio je Rašid. "A možda ne tako loše za nas."
Marijam je pomislila na Džalila. Pitala se hoce li se komunisti okomiti na njega. Hoce li ga strpati u zatvor?
Njegove sinove? Oduzeti mu poslove i imovinu?
"Je l' ovo toplo?" upitao je Rašid odmeravajuci pilav.
"Sad sam ga sipala."
Zastenjao je i rekao joj da mu doda tanjir. Malo dalje u ulici, dok su noc obasjavali nagli prosevi crvene i žute
boje, Fariba se iscrpena pridigla na laktove. Kosa joj je bila ulepljena od znoja i kapljice su joj rosile gornju
usnu. Kraj njenog kreveta, stara babica Vadžma gledala je kako Faribini muž i sinovi dodaju novorodence iz
ruke u ruku. Divili su se detetovoj svetloj kosi, ružicastim obrazima i napucenim usnama nalik na pupoljke,
smaragdnozelenim ocima koja su se mrdale iza natecenih kapaka. Osmehivali su se jedni drugima kada su mu
culi glas prvi put, plac koji je poceo kao mjauk pa narastao u zdravu, grlenu dreku. Nur je rekao da su joj oci
kao dragulji. Ahmed, najpobožniji ukucanin, otpevao je ezan na uho svoje male sestre i triput joj dunuo u lice.
"Znaci, Lejla?" upitao je Hakim ljuljuškajuci svoju kcerku.
"Lejla", rekla je Fariba umorno se osmehujuci. "Nocna lepo-ta. Savršeno odgovara."
Rašid je prstima napravio lopticu od pirinca. Stavio ju je u usta, kratko žvakao pa se namrštio i ispljunuo je na
sofru.
"Sta je?" upitala je Marijam, mrzeci prizvuk izvinjavanja u svom glasu. Osecala je da joj bilo ubrzava, da joj se
koža ježi.
"Šta je?" zamjaukao je on, oponašajuci je. "To je da si opet isto uradila."
"Ali kuvala sam ga pet minuta duže nego obicno."
"Lažeš ko pseto."
"Kunem se..."
Besno je otresao pirinac s prstiju i odgurnuo tanjir, prosipajuci spanac i pirinac sa sofre. Marijam ga je gledala
kako izlece iz dnevne sobe, pa iz kuce, pritom zalupivši vratima. Marijam je klekla na pod i pokušala da pokupi
zrna pirinca, da ih vrati na tanjir, ali ruke su joj se snažno tresle i morala je da saceka da se smire. Strava joj je
pritiskala grudi. Pokušala je da diše duboko. Primetila je svoj bledi odraz u tamnom prozoru dnevne sobe i
skrenula pogled. Onda je cula kako se vrata otvaraju i videla je Rašida u dnevnoj sobi.
"Ustaj", rekao je. "Dolazi ovamo. Ustaj." Zgrabio joj je ruku, otvorio je i izrucio u nju šaku šljunka.
"Stavi ih u usta."
"Molim?"
"Stavi. U usta."
"Nemoj, Rašide, nisam..."
Njegove snažne ruke stegle su joj vilicu. Nabio joj je dva prsta u usta pa ih otvorio, a
onda u njih gurnuo hladan, tvrdi šljunak. Marijam se otimala, mumlala, ali je on
nastavio da gura šljunak unutra, gornje usne iskrivljene od besa.
- 31 -
"Sad žvaci", rekao je.
Kroz usta puna peska i šljunka, Marijam je promumlala molbu. Iz uglova ociju tekle
su joj suze.
"ŽVACI!" zagrmeo je. Nalet njegovog duvanskog daha udario ju je u lice.
Marijam je žvakala. Nešto joj je puklo u ustima.
"Tako", rekao je Rašid. Obrazi su mu podrhtavali. "Sad znaš kakav je ukus tvog
pirinca. Sad znaš šta si mi pružila u ovom braku. Odvratnu hranu i ništa više."
Onda je otišao i ostavio Marijam da pljuje šljunak, krv i krhotine dva slomljena
kutnjaka.

flocon de neige.

flocon de neige.
Elite member
Elite member
DRUGI DEO
16.
Kabul, prolece 1987.
Devetogodišnja Lejla je ustala iz kreveta, kac i gotovo svakog jutra, željna da vidi svog druga Tarika. Ovog
jutra, medutim, znala je da ga nece videti.
"Kad se vracaš?", upitala je kada joj je Tarik rekao da ga roditelji vode na jug u grad po imenu Gazmi, u posetu
stricu.
"Za trinaest dana."
"Trinaest dana?"
"Nije to dugo. Vidi kako ti se iskrivilo lice, Lejla." "E baš nije!"
"Neceš valjda da se rasplaceš?"
"Necu! Baš cu zbog tebe da se rasplacem. Ni za hiljadu godina."
Šutnula ga je u cevanicu, ne onu veštacku, vec pravu, a on ju je šaljivo cušnuo po temenu.
Trinaest dana. Gotovo dve nedelje. A posle samo pet dana, Lejla je naucila jednu suštinsku istinu o prirodi
vremena: ono se, poput harmonike na kojoj Tarikov otac ponekad svira stare paštunske pesme, širi i skuplja, u
zavisnosti od Tarikovog prisustva. Njeni roditelji su se u prizemlju svadali. Ponovo. Lejla je znala kako to ide:
mami, žestoka, neukrotiva, šetka i besni; babi sedi, sav bojažljiv i ošamucen, poslušno klima glavom, ceka da
se oluja istutnji. Lejla je zatvorila vrata pa se presvukla. Ipak, i dalje ih je cula. Cula je nju. Napokon, vrata su
se zalupila. Besni koraci. Mamin krevet glasno škripi. Izgleda da ce babi doživeti da vidi novi dan.
"Lejla!", viknuo je sada. "Zakasnicu na posao!"
"Samo minut!"
Lejla je obula cipele i brzo pred ogledalom pocešljala svoje dugacke plave uvojke. Mami je uvek govorila Lejli
da je ova nasledila boju kose -kao i zelene oci dugackih trepavica, jamice u obrazima, visoke jagodice i
napucenu donju usnu -od svoje prababe, mamine babe. Ona je bila pari, lepotica, govorila je mami. O njenoj
lepoti je brujala citava dolina. Ta lepota je preskocila dva pokolenja žena u našoj porodici, ali tebe, Lejla,
bogami nije. Dolina o kojoj je mami govorila bila je dolina Pan-džšir, oblast koju su naseljavali Tadžici koji
govore persijski, nekih stotinu kilometara severoistocno od Kabula. I mami i babi, bliski rodaci, rodili su se i
odrasli u Pandžširu; u Kabul su se doselili šezdesetih, novopeceni mladenci, puni žara i nade, kada je babi
primljen na Kabulski univerzitet. Lejla je brzo sišla, nadajuci se da mami nece izaci iz svoje sobe spremna za
novu rundu. Zatekla je babija kako kleci pored mreže protiv insekata ispred ulaznih vrata.
"Jesi li videla ovo, Lejla?"
Mreža je vec nedeljama bila poderana. Lejla je cucnula pored njega. "Ne. Sigurno je novo."
"To sam i rekao tvojoj majci." Delovao je potreseno, smanjeno, kao i uvek kada bi mami završila s njim. "Kaže
da ulaze pcele."
Lejli ga je iskreno bilo žao. Babi je bio sitan covek, uzanih ramena i malih, nežnih šaka, gotovo kao ženskih.
Nocu, kada je Lejla ulazila u babijevu sobu, uvek bi videla oboreni profil njegovog lica zagnjuren u neku
knjigu, s naocarima navrh nosa. Ponekad cak nije ni primecivao da je ušla. A kada jeste, obeležio bi stranu,
osmehnuo se stegnutih usana, srdacno. Babi je napamet znao vecinu Rumijevih i Hafizovih gazela. Mogao je
naširoko da prica o borbi za Avganistan izmedu Britanije i carske Rusije. Znao je razliku izmedu stalaktita i
stalagmita i mogao da vam kaže kako je razdaljina izmedu Zemlje i Sunca jednaka razdaljini od Kabula do
- 32 -
Gaznija pomnoženoj sa milion i po. Ali ako je Lejla htela da odvrne poklopac s tegle slatkiša, morala je da ide
kod mami, što joj se cinilo kao izdajstvo. Babija je i najobicniji alat zbunjivao. Ako bi on za to bio zadužen,
škripave šarke nikada nisu podmazivane. Tavanica bi nastavila da prokišnjava i pošto bi je popravio. Bud se
prkosno širila u kuhinjskim ormarima. Mami je pricala kako je, pre nego što je osamdesete otišao s Nurom u
džihad protiv Sovjeta, Ahmed brižljivo i vesto vodio racuna o svemu tome.
"Ali ako imaš neku knjigu koju hitno treba procitati", rekla je, "onda je Hakim pravi covek za tebe."
Ipak, Lejla nije mogla da se oslobodi osecanja da je nekada, pre nego što su Ahmed i Nur otišli u rat, pre nego
što ih je babi pustio da odu u rat, i mami mislila kako je babijeva knjiška narav draga, da su nekada davno i njoj
njegova zaboravnost i nesposobnost bile simpaticne.
"I koji je danas?" upitao je, osmehujuci se kao bajagi nevino. "Peti? Ili šesti?"
"Šta mene briga? Ne brojim ja dane", slagala je Lejla i slegnula ramenima.
Volela ga je zato što to pamti. Mami nije imala pojma da je Tarik otišao.
"Ma videceš ti njegovu baterijsku ponovo, cas posla", rekao je babi, misleci na signale koje su Lejla i Tarik
svake noci slali jedno drugom. To su vec toliko dugo radili da se pretvorilo u ritual pred spavanje, kao pranje
zuba. Babi je prešao prstom preko poderotine. "Zakrpicu ovo cim nadem malo vremena. Hajde sada da
krenemo." Viknuo je preko ramena: "Odosmo, Fariba! Vodim Lejlu u školu. Ne Zaboravi da odeš po nju!"
Napolju, dok se penjala na korpu babijevog bicikla, Lejla je primetila neki automobil parkiran u njihovoj ulici,
preko puta kuce u kojoj su živeli obucar Rašid i njegova povucena žena. Bio je to mercedes, plav, sa širokom
belom prugom koja se pružala preko haube, krova i prtljažnika. Lejla je videla da unutra sede dva coveka, jedan
za volanom, jedan pozadi. "Ko su ovi?", upitala je.
"To nisu naša posla", rekao je babi. "Penji se, zakasniceš u školu." Lejla se prisetila jedne druge svade i kako je
mami stajala iznad babija i prenemažuci se rekla:
To su tvoja posla, je li tako, braco? Da ništa ne budu tvoja posla. Cak su ti i rodeni sinovi otišli u rat. Kako sam
te preklinjala! Ali ti si zagnjurio nos u proklete knjižurine i pustio sinove da odu, kao da su arami. Babi je
okretao pedale, Lejla je sedela pozadi stežuci ga oko stomaka. Kad su prošli pored plavog mercedesa, Lejla je
nakratko videla coveka na zadnjem sedištu: mršavog, sedokosog, odevenog u tamnosmede odelo s belim
trouglom maramice u džepu na grudima. Stigla je da primeti još samo da kola imaju registarske tablice iz
Herata. Ostatak puta prešli su cutke, osim na krivinama, gde je babi pažljivo kocio i govorio: "Drži se, Lejla.
Usporavamo. Usporavamo. Tako."
Tog dana Lejla na casovima nikako nije mogla da održi pažnju, što zbog Tarikovog odsustva, što zbog svade
svojih roditelja. I zato, kada ju je uciteljica prozvala da kaže kako se zovu glavni gradovi Rumunije i Kube,
zatekla ju je nespremnu. Uciteljica se zvala Šanzaj, ali su je daci iza leda zvali Hala Rangmal, Teta Molerka -
zbog pokreta kojim je pljuskala dake, prvo dlanom pa nadlanicom, napred-nazad, kao kada moler radi cetkom.
Hala Rangmal bila je mlada žena oštrih crta lica i gustih obrva. Prvog školskog dana ponosno je objavila
ucenicima da je kcerka siromašnog seljaka iz Hosta. Držala se pravo, a crnu kosu je cvrsto skupljala u pundu,
tako da joj je, kada se okretala, Lejla videla dlacice na vratu.
Hala Rangmal se nije Šminkala i nije nosila nakit. Nije se pokrivala i zabranjivala je ucenicama da to rade.
Rekla je da su žene i muškarci u svemu jednaki i da nema razloga da se žene pokrivaju ako muškarci to ne cine.
Govorila je da je Sovjetski Savez najbolja zemlja na svetu, zajedno s Avganistanom. Brine se o radnicima i u
njemu su svi ljudi jednaki. Svi su u Sovjetskom Savezu veseli i srdacni, za razliku od Amerike, gde se ljudi
zbog kriminala boje da izadu iz kuce. A i u Avganistanu ce svi biti srecni, rekla je, kada jednom
kontrarevolucionari, zaostali razbojnici, budu pobedeni.
"Zato su naši sovjetski drugovi došli ovamo sedamdeset devete. Da pomognu susedu. Da nam pomognu da
pobedimo zlikovce koji žele da naša zemlja bude zaostala i primitivna. A u tome morate pomoci i vi, deco.
Morate da prijavite svakoga ko nešto zna o tim odmetnicima. To je vaša dužnost. Morate da slušate i da
prijavljujete. Cak i ako su to vaši roditelji, tetke ili stricevi. Zato što vas niko od njih ne voli onoliko koliko vaša
otadžbina. Vaša otadžbina je na prvom mestu, zapamtite! Ja cu se ponositi vama, a ponosice se i vaša
otadžbina."
Na zidu iza njene klupe nalazila se mapa Sovjetskog Saveza, mapa Avganistana i uramljena fotografija
najnovijeg komunistickog predsednika Nadžibulaha, koji je, po babijevim recima, nekada bio na celu
ozloglašenog KHAD-a, avganistanske tajne policije. Bilo je i drugih fotografija, mahom mladih sovjetskih
vojnika kako se rukuju sa seljacima, sade jabuke, grade kuce, uvek srdacno osmehnuti.
"Dakle", rekla je sada Hala Rangmal. "Da ti nisam prekinula sanjarije, Inkilabi?"
To je bio nadimak koji je nadenula Lejli, Revolucionarka, zato što je rodena na dan aprilskog puca sedamdeset
osme -samo što se Hala Rangmal ljutila ako bi neko u razredu upotrebio rec "puc". Ono što se desilo, tvrdila je,
- 33 -
bila je inkilab, revolucija, ustanak radnog naroda protiv nepravde. Džihad je bila još jedna zabranjena rec. Po
uciteljicinim recima, u provinciji nije cak ni besneo rat, vec samo ima carki protiv mutivoda koje podsticu ljudi
koje je zvala "inostrani provokatori". A baš niko, niko, nije se usudivao da u njenom prisustvu ponovi sve cešce
glasine da posle osam godina ratovanja Sovjeti gube taj rat. Posebno sada kada je americki predsednik Regan
poceo da šalje mudžahedinima rakete "stinger" da ruše sovjetske helikoptere, sad kada muslimani iz citavog
sveta dolaze da se pridruže borbi: Egipcani, Pakistanci, bogati Saudijci koji su ostavili svoje milione i došli u
Avganistan da se bore u džihadu.
"Bukurešt. Havana", uspela je Lejla da se seti.
"A jesu li te zemlje naši prijatelji ili nisu?"
"Jesu, moalim-sahib. To su prijateljske zemlje."
Hala Rangmalje odsecno klimnula glavom. Pošto se škola završila, mami se opet nije pojavila kao što je
trebalo. Lejla je na kraju krenula kuci sa dve drugarice, Giti i Hasinom. Giti je bila nervozna, koštunjava
devojcica sa dve kike vezane gumicama. Vecito se mrštila i privijala knjige na grudi, kao štit. Hasini je bilo
dvanaest, bila je tri godine starija od Lejle i Giti, ali je treci razred ponavljala jednom, a cetvrti dva puta. Ono
što joj je nedostajalo u pameti, Hasina je nadoknadivala vragolanstvom i jezikom koji joj je, kako je govorila
Giti, radio kao šivaca mašina. Hasina je bila ta koja je smislila nadimak Hala Rangmal. Danas je Hasina delila
savete o tome kako se odbijaju neželjeni udvaraci. "Siguran nacin, garant radi. Casna rec."
"Ne glupiraj se. Ja sam suviše mala da bih imala udvarace!" rekla je Giti.
"Nisi, nisi."
"Pa, niko još nije došao da zatraži moju ruku."
"To je zato što imaš bradu, draga moja."
Giti je ruka poletela ka licu i prilicno je uznemireno pogledala Lejlu, koja se sažaljivo osmehnula -nikada u
životu nije upoznala osobu sa manje smisla za humor od Giti -pa odmahnula glavom.
"Elem, hocete da cujete ili ne, moje dame?"
"Hajde", rekla je Lejla.
"Pasulj. Najmanje cetiri konzerve. Te veceri kada krezubi gušter dode da vam traži ruku. Ali sve je, dame, u
pravom trenutku. Morate da obuzdate vatromet sve dok ne dode vreme da mu poslužite caj."
"Necu to nipošto da zaboravim", rekla je Lejla.
"Nece ni on, veruj mi."
Lejla je tada mogla da kaže da njoj ti saveti nisu potrebni, jer babi ne namerava uskoro da je da. Bez obzira na
to što je babi sada radio u Silosu, divovskoj kabulskoj industriji hleba, gde je crncio okružen jarom i bukom
mašina, po citav dan potpaljujuci velike peci i mlinove, imao je univerzitetsko obrazovanje. Predavao je u
srednjoj školi pre nego što su ga komunisti otpustili -nedugo posle puca sedamdeset osme, nekih godinu i po
dana pre upada Sovjeta. Babi je Lejli od malih nogu jasno stavio do znanja da je najvažnija stvar u životu, posle
zdravlja, njeno školovanje. Znam da si još mala, ali hocu da sada to shvatiš i nauciš, rekao je. Brak može da
ceka, obrazovanje ne može. Ti si veoma, veoma pametna devojka. Stvarno. Možeš da budeš šta god poželiš. U
to sam siguran. A takode sam siguran da ceš, pošto se ovaj rat završi, biti potrebna Avganistanu jednako kao
njegovi muškarci, možda cak i više. Jer društvo ne može da uspe ako su mu žene neobrazovane. Nema šanse.
Ali Lejla nije ispricala Hasini o tim babijevim recima, niti koliko joj je drago što ima takvog oca, niti koliko se
ponosi što je on toliko ceni, niti koliko je odlucna da se školuje, baš kao što je on ucinio. Vec dve godine
uzastopno, Lejla je dobi-jala diplomu aval numra, koja se dodeljuje najboljem daku u odeljenju. O tome,
medutim, ništa nije govorila Hasini, ciji je otac bio jedan prgavi taksista koji ce je za dve ili tri godine sigurno
dati. Hasina je, u jednom njoj nesvojstveno ozbiljnom trenutku, poverila Lejli da su njeni vec odlucili da je
udaju za jednog bliskog rodaka koji je dvadeset godina stariji od nje, i koji ima automehanicarsku radnju u
Lahoreu. Videla sam ga dva puta, bila je rekla Hasina. Oba puta je jeo otvorenih usta. "Pasulj, cure", govorila je
ona sada. "Dobro zapamtite. Osim, naravno, ako..." Tu se vragolasto iskezila i gurnula Lejlu laktom: "Ako vam
na vrata dode naociti jednonogi princ. Onda. Lejla joj je odgurnula lakat. Razljutila bi se da je neko drugi to
rekao za Tarika. Medutim, znala je da Hasina nije zlobna. Rugala se, prosto je to stalno radila, i njenog ruganja
nije bio pošteden niko, a najmanje ona sama.
"Ružno je što tako govoriš o ljudima!", kazala je Giti.
"Kojim to ljudima?"
"Ljudima koji su nastradali u ratu", rekla je Giti ozbiljno, nesvesna da se Hasina poigrava s njom.
"Mislim da se mazga Giti zatreskala u Tarika! Znala sam! Ha! Ali on ti je vec zauzet, zar nisi cula? Je l' tako,
Lejla?"
- 34 -
"Nisam se zatreskala! Ni u koga!"
Odvojile su se od Lejle, i tako se raspravljajuci, skrenule u svoju ulicu. Lejla je sama prešla ostatak puta. Kada
je stigla u svoju ulicu, primetila je da je plavi mercedes i dalje parkiran na istom mestu, ispred Rašidove i
Marijamine kuce. Stariji covek u smedem odelu sada je stajao pored haube, oslonjen na štap, i gledao kucu.
Tada je neki glas iza Lejle rekao: "Hej. Žutokosa. Gle ovamo." Lejla se okrenula i suocila sa cevi pištolja.
17.
Pištolj je bio crven, štit obaraca jarkozelen. Iza pištolja videlo se Hadimovo iskeženo lice. Hadimu je bilo
jedanaest godina, isto kao Tariku. Bio je snažan, visok i imao je izrazito isturenu donju vilicu. Otac mu je bio
kasapin u Demazangu i Hadim je ponekad umeo da gada prolaznike telecim iznutricama. Ponekad, ako Tarika
nije bilo u blizini, Hadim je pratio Lejlu po školskom dvorištu na odmoru, kezio se i zavijao. Jednom ju je
kucnuo po ramenu i rekao: Baš si mnogo lepa, Žutokosa. Hocu da se oženim tobom. Sada je mahnuo pištoljem.
"Ne brini", rekao je. "Nece se videti. Na tvojoj kosi."
"Da se nisi usudio! Pazi šta ti kažem."
" A šta ceš da uradiš?" upitao je on. "Da napujdaš svog bogalja na mene? 'O, Tarik-džan, o vrati se kuci, molim
te, da me spaseš od badmašal'"
Lejla je pocela da uzmice, ali Hadim je vec pritiskao obarac. Jedan za drugim, tanki mlazevi tople tecnosti
pogodili su Lejlinu kosu, a onda i dlan kada ga je digla da zaštiti lice. Sada su i drugi decaci izašli iz svojih
skrovišta, smejali se, cerekali. Lejli je na usne navrla uvreda koju je cula na ulicama. Nije je baš najbolje
razumela -nije tacno mogla da zamisli kako se to izvodi -ali su reci zvucale žestoko i sada ih je ispalila.
"Tvoja majka guta kurac!"
"Bar nije ludakinja kao tvoja", uzvratio je Hadim, nimalo uzbudeno. "Otac mi bar nije šonja! Uzgred, jesi
pomirisala ruke?"
Drugi decaci su poceli da skandiraju. "Pomi-riši ru-ke! Pomi-riši ru-ke!"
Lejla je to ucinila, ali je i pre toga znala, znala je šta znaci da se nece videti u njenoj kosi. Ciknula je. Na to su
decaci još snažnije poceli da se smeju. Lejla se okrenula i urlajuci otrcala kuci. Izvadila je vodu iz bunara i u
kupatilu napunila lavor, brzo se skinula. Nasapunjala je kosu, mahnito zarivajuci prste u teme, grcajuci od
gadenja. Isprala ju je vodom iz bokala pa ponovo nasapunjala. Nekoliko puta je pomislila da ce povratiti.
Neprekidno je cvilela i drhtala dok je trljala i trljala nasapunjanom krpom po licu i vratu, toliko da su
pocrveneli. To se nikada ne bi desilo da je Tarik bio s njom, mislila je dok je oblacila cistu majicu i pantalone.
Hadim se ne bi usudio. Na-ravno, ne bi se desilo ni da se mami pojavila, kao što je trebalo. Ponekad se Lejla
pitala zašto ju je mami uopšte rodila. Ljudima bi, smatrala je, trebalo zabraniti da radaju još dece ako su vec svu
svoju ljubav dali onoj prethodnoj. Nije bilo pošteno. Obuzeo ju je bes. Lejla je otišla u svoju sobu i srušila se na
krevet.
Pošto je ono najgore prošlo, otišla je do maminih vrata i zakucala. Kada je bila mlada, Lejla je umela satima da
sedi pred tim vratima. Kuckala bi i šaputala mamino ime iznova i iznova, poput bajalice koja ce da rašcini
madiju: mami, mami, mami, mami... ali mami nikada nije otvarala vrata. Nije ih otvorila ni sada.
Lejla je pritisnula kvaku i ušla. Mami je ponekad umelo da bude i dobro. Skocila bi iz kreveta bistrih ociju i
puna života. Opuštena donja usna izvila bi se u osmeh. Okupala bi se. Obukla cistu odecu i namazala maškaru.
Pustila Lejlu da joj ocetka kosu, što je Lejla volela da radi, i da joj stavi minduše. Išle bi zajedno u kupovinu na
Mandaji pazar. Lejla bi je nagovorila da se igraju covece ne ljuti se i jele bi opiljke s blokova crne cokolade,
retke dve zabave koje su obe volele. Lejla je, kada je mami bilo dobro, najviše volela trenutak babijevog
povratka kuci, kada bi ona i mami digle glave s table za igru i osmehnule mu se cokoladnim zubima. Tada bi
sobom provejao nalet zadovoljstva i Lejla bi nakratko ugledala trunku nežnosti, romanse koja je nekada
vezivala njene roditelje, u ono doba kada je kuca bila puna, bucna i vesela. Kada bi joj bilo dobro, mami je
ponekad pekla kolace, pa bi pozivala komšinice na caj. Lejli je davala da oliže posude dok je postavljala na sto
šolje, salvete i one lepe tanjire. Kasnije bi Lejla zauzela svoje mesto za stolom u dnevnoj sobi i pokušavala da
upadne u razgovor dok su žene živahno pricale, pile caj i hvalile mamine kolace. Mada nikada nije imala
mnogo toga da kaže, Lejla je volela da sedi i sluša, zato što je na tim okupljanjima mogla da uživa u retkom
zadovoljstvu: cula bi mami kako lepo prica o babiju.
"Kako je on bio prvorazredan ucitelj!", govorila je mami. "aci su ga obožavali. I ne samo zato što ih nije
tukao lenjirom kao ostali profesori. Poštovali su ga, vidite, zato što je on poštovao njih. Bio je cudesan."
Mami je volela da prica o tome kako ga je zaprosila.
"Meni je bilo šesnaest, njemu devetnaest. Naši su živeli kuca do kuce u Pandžširu. O, kako sam se bila
zatreskala u njega, hamširel Penjala sam se preko zida izmedu naših kuca pa smo se igrali u vocnjaku njegovog
- 35 -
oca. Hakim se uvek plašio da ce nas uhvatiti i da ce ga moj otac išamarati. "Tvoj otac ce me išamarati", tako je
stalno govorio. Bio je tako oprezan, tako ozbiljan, još i tada. A onda sam mu ja jednog dana rekla: "'Brate, šta
ce da bude? Hoceš li zatražiti moju ruku, ili cu ja morati da idem kod tebe na kastegariV Eto tako sam to rekla.
Da ste mu samo videle lice!"
Mama bi pljesnula dok su se žene i Lejla smejale. Dok je slušala mami kako prica te price, Lejla je znala da je
postojalo doba kada je mami stalno tako govorila o babiju. Doba kada su njeni roditelji spavali u istoj sobi.
Lejla je žalila što je to doba propustila.
Mamine price o prosidbi neizbežno su vodile provodadžisanju. Kada se Avganistan oslobodi od Sovjeta i
momci vrate kuci, trebace im neveste i zato su, jedna po jedna, žene nabrajale komšijske kcerke koje bi mogle
biti prikladne za Ahmeda i Nura. Lejla se uvek osecala odbaceno kada bi prica prešla na njenu bracu, kao da
žene raspravljaju o omiljenom filmu koji jedino ona nije gledala. Bile su joj dve godine kada su Ahmed i Nur
otišli iz Kabula na sever u Pandžšir, da se kod komandanta Ahmeda Šaha Masuda bore u džihadu. Lejla jedva
da se necega secala u vezi s njima. Blistavi privezak s recju Alah oko Ahmedovog vrata. Cuperak gustih crnih
cekinja na jednom Nurovom uhu. I to je bilo sve. "Šta kažete za Azitu?"
"Cilimarevu kcerku?", upitala je mami pljusnuvši se po obrazu, kao bajagi zgrožena.
"Ima gušci brk od Hakima!"
"Tu je i Anahita. Cujemo da je jedna od najboljih ucenica u Zarguni."
"Jesi ti videla na šta njoj zubi lice? Kao nišani. Citavo groblje ima u tim ustima." "A
sestre Vahidi?"
"Ona dva kepeca? Ne, ne, ne. O, ne! Za moje sinove ne. Ne za moje sultane. Oni
zaslužuju bolje."
I dok su tako dalje caskale, Lejli bi misli odlutale, kao i uvek, da nadu Tarika.
Mami je navukla žuckaste zavese. Soba je u novonastaloj tami imala višeslojan miris:
san, neoprana posteljina, znoj, prljave carape, parfem, kurma od sinoc. Lejla je
sacekala da joj se oci priviknu na tamu pa krenula. Ipak su joj se stopala upetljala u
odevne predmete razbacane po sobi. Lejla je razvukla zavese. U dnu kreveta nalazila
se stara metalna stolica na sklapanje. Lejla je sela na nju i gledala nepomicno brdo
pod cebetom, svoju majku. Zidovi mamine sobe bili su prekriveni slikama Ahmeda i
Nura. Kud god bi Lejla pogledala, dva stranca su joj uzvracala osmesima. Evo Nura
na triciklu. Evo Ahmeda kako se moli, pozira pored suncanog sata koji su babi i on
napravili kada mu je bilo dvanaest godina. A evo ih ovde, njene brace, sede
naslonjeni ledima o leda ispod stare kruške u dvorištu.
Ispod maminog kreveta, Lejla je videla kako proviruje ugao Ahmedove kutije za
cipele. S vremena na vreme, mami bi joj pokazivala zgužvane stranice starih novina
u njoj, isecke i proglase pobunjenickih grupa i organizacija otpora sa sedištem u
Pakistanu koje je Ahmed nekada skupljao. Jedna fotografija, pamtila je Lejla,
prikazivala je coveka u dugackom belom mantilu kako daje lizalicu malom decaku
bez nogu. Ispod fotografije je pisalo: Deca su namerne žrtve sovjetskog sejanja
mina. U clanku je dalje pisalo kako Sovjeti vole da kriju eksplozive u šarenim
igrackama. Ako je neko dete uzme, igracka eksplodira, kida sve prste sa šake. Tako
otac ne može da ode u džihad, mora da ostane kuci i brine se za dete. U drugom
clanku u Ahmedovoj kutiji, jedan mladi mudžahedin govorio je kako su Sovjeti na
njegovo selo bacili gas koji ljudima razjeda kožu i oduzima vid. Pricao je kako je
video majku i sestru kako jure ka potoku iskašljavajuci krv. "Mami."
Brdo se blago pomerilo. Zastenjalo je. "Ustani, mami. Tri sata je."
Novo stenjanje. Digla se ruka, kao periskop podmornice na površini, pa pala. Brdo se
ovog puta ociglednije pomerilo. Usledilo je šuškanje pokrivaca kako su se slojevi
sklanjali jedan sa drugoga. Mami se postepeno pojavila: prvo rašcupana kosa, onda
bledo, namršteno lice, oci što žmure, ruka koja traži uzglavlje, caršavi padaju dok se
ona stenjuci pridiže. Mami je pokušala da digne pogled, namrštila se od svetla, i
- 36 -
glava joj je klonula na grudi.
"Kako je bilo u školi?", promrmljala je. I tako bi pocelo. Obavezna pitanja, površni
odgovori. Obe glume. Ravnodušni partneri, njih dve, u toj oveštaloj staroj igri.
"Dobro."
"Šta ste ucili?"
"Isto što i uvek."
"Jesi jela?"
"Jesam."
"Dobro."
Mami je ponovo digla glavu, ka prozoru. Namrštila se i kapci su joj zatreperili. Desna
polovina njenog lica bila je crvena, a kosa je na toj strani bila spljoštena. "Boli me
glava."
"Da ti donesem aspirin?"
Mami je protrljala slepoocnice. "Možda kasnije. Je li ti otac kod kuce?" "Tek je tri."
"A. Da. To si vec rekla." Mami je zevnula. "Baš sam nešto sanjala", rekla je glasom
tek malcice snažnijim od šuškanja spavacice na caršavima. "Baš malopre, pre no što
si ušla. Al' sad ne mogu da se setim šta. Je l' se to i tebi dešava?"
"Dešava se svakome, mami."
"Mnogo cudno."
"Hocu da ti kažem da me je, dok si ti sanjala, jedan decak isprskao pišackom po
kosi."
"Cime? Molim? Nisam razumela?" "Pišackom. Mokracom."
"To je... to je užasno. Gospode. Baš mi je žao. Sirotice moja. Razgovaracu s njim,
odmah sutra ujutro. Ili možda s njegovom majkom. Da, to ce biti bolje, tako je."
"Nisam ti rekla ko je to bio."
"Oh. Pa ko je bio?"
"Nije važno."
"Mnogo si besna."
"Trebalo je da dodeš po mene."
"Jeste", promumlala je mami. Lejli nije bilo jasno je li to pitanje. Mami je pocela da
cupka kosu. Za Lejlu je to bila jedna od velikih životnih tajni, kako mami od tolikog
silnog cupkanja nije ocelavila kao jaje. "Šta je sa... kako se zvaše, onaj tvoj drug,
Tarik? Da, šta je s njim?"
"Vec nedelju dana nije tu."
"Oh." Mami je uzdahnula kroz nos. "Jesi li se oprala?" "Jesam."
"Znaci, onda si cista." Mami je skrenula svoj umorni pogled ka prozoru. "Cista si i sve
je dobro." Lejla je ustala. "Sada moram da radim domaci."
"Naravno. Navuci zavese pre nego što odeš, dušo", rekla je mami glasom koji je
slabio. Vec je tonula medu caršave.
Kada je Lejla prišla prozoru, videla je automobil kako prolazi ulicom, pracen oblakom prašine. Bio je to plavi
mercedes s heratskim registarskim tablicama, napokon je odlazio. Pratila ga je pogledom sve dok nije nestao iza
ugla, sa staklima u kojima je iskrilo sunce.
"Sutra necu zaboraviti", govorila je mami iza nje. "Obecavam."
"To si i juce rekla."
- 37 -
"Ne znaš ti, Lejla."
"Šta to ne znam?" Lejla se naglo okrenula da pogleda majku. "Šta ja to ne znam?"
Mami je prinela ruku grudima, kucnula se tu, a onda joj je ruka, mlitava, pala.
"Unutra. Šta je unutra. Prosto ne znaš."

flocon de neige.

flocon de neige.
Elite member
Elite member
18.
Prošla je nedelja, ali od Tarika još nije bilo ni glasa. Onda je došla i prošla i sledeca nedelja. Da ispuni vreme,
Lejla je popravila mrežu za insekte, što babi još nije stigao da uradi. Povadila je babijeve knjige s police,
obrisala s njih prašinu i poredala ih po imenima. Otišla je u Kokošju ulicu s Hasinom, Giti i Gitinom majkom
Nilom, koja je bila švalja i ponekad šila zajedno sa mami. Te nedelje Lejla je pocela da veruje da je od svih
nedaca koje nekoga mogu da zadese prosto cekanje ona najgora.
Prošla je još nedelja dana. Lejlu se uplitala u mrežu užasnih misli. Nikada se nece vratiti. Njegovi roditelji su se
odselili za stalno; putovanje u Gazni bila je varka. Roditeljska spletka da njih dvoje poštede bolnog rastanka.
Ponovo je nagazio na minu. Isto kao osamdeset prve, kada mu je bilo pet godina, poslednji put kada su ga
roditelji odveli na jug u Gazni. To je bilo nedugo nakon Lejlinog treceg rodendana. Tada je imao srece, izgubio
je samo nogu, imao je srece što je uopšte preživeo. Glava joj je beskonacno odzvanjala od tih misli. Onda je
jedne noci Lejla u ulici videla sicušno treperavo svetio. Sa usana joj se oteo zvuk, nešto izmedu uzdaha i jecaja.
Brzo je ispod kreveta potražila svoju baterijsku, ali ova nije htela da se ukljuci. Lejla je udarila njom po dlanu,
opsovala baterije što su crkle. Svejedno. On se vratio. Lejla je sela na ivicu kreveta, opijena od olakšanja, i
gledala to divno žuto oko kako namiguje.
Sutradan, na putu ka Tarikovoj kuci, Lejla je videla Hadima i njegove drugove na drugoj strani ulice. Hadim je
cucao i štapom crtao nešto po zemlji. Kada ju je ugledao, ispustio je štap i mrdnuo prstima. Nešto je rekao i
zaculo se kikotanje. Lejla je oborila glavu i brzo prošla.
"Šta si to uradio?", viknula je kada je Tarik otvorio vrata. Tek se tada setila da je njegov stric berberin.
Tarik je prešao rukom preko sveže obrijane glave pa se osmehnuo i otkrio bele, pomalo nepravilne zube.
"Dopada ti se?"
"Izgledaš kao da ceš u vojsku."
"Hoceš da pipneš?" Spustio je glavu.
Sitne cekinje su joj prijatno zagolicale dlan. Tarik nije bio kao neki drugi decaci, cija je kosa skrivala kupaste
lobanje i ružne kvrge. Tarikova glava bila je savršeno zaobljena i nekvrgava.
Kada je digao pogled, Lejla je videla da su mu celo i obrazi preplanuli.
"Gde si dosad?" upitala je.
"Stric mi je bio bolestan. Hajde. Udi."
Poveo ju je hodnikom, u dnevnu sobu. Lejli se sve u toj kuci svidalo. Otrcani stari cilim u dnevnoj sobi,
pokrivac na sofi sašiven od raznobojnih komadica platna, svakodnevni nered Tarikovog života; bale platna
njegove majke, njene igle zabodene u kalemove, stari casopisi, kutija za harmoniku koja u uglu ceka da je neko
otvori.
"Ko je to?"
Bila je to njegova majka, dovikivala je iz kuhinje. "Lejla", odgovorio je on. Dnevna soba bila je svetla i imala je
velike prozore koji su gledali na dvorište. Na prozorskoj dasci stajale su prazne tegle u kojima je Tarikova
majka kiselila patlidžan i pravila džem od šargarepe.
"Misliš -naša arus, naša snaja", rekao je je njegov otac dok je ulazio. On je bio stolar, suv, sedobrad covek tek
zagazio u šezdesetu. Imao je razmak izmedu prednjih zuba i škiljav pogled coveka koji je dobar deo života
proveo na suncu. Raširio je ruke i Lejla mu je prišla, pozdravio ju je njegov prijatan i poznat miris piljevine.
Poljubili su se u obraze tri puta.
"Samo je ti tako zovi, pa nam više nece dolaziti", rekla je Tarikova majka u prolazu. Nosila je poslužavnik s
velikom posudom, kutlacom i cetiri manje zdele. Spustila ga je na sto. "Ne obracaj pažnju na matorog."
Obujmila je Lejlino lice dlanovima. "Baš mi je drago što te vidim, dušo. Hajde, sedi. Donela sam malo voca u
vodi."
Sto je bio velik, od svetlog neobradenog drveta -napravio ga je Tarikov otac, kao i stolice. Bio je pokriven
plasticnim stol-njakom boje mahovine, ukrašenim malim ljubicastim polumesecima i zvezdama. Veci deo zida
dnevne sobe prekrivale su Tarikove slike, u raznim uzrastima. Na onim najranijim imao je obe noge.
"Cula sam da vam je brat bolestan", rekla je Lejla Tarikovom ocu, stavljajuci kašiku u zdelu s natopljenim
suvim groždem, pistacima i kajsijama.
- 38 -
On je palio cigaretu. "Da, ali sada je dobro, šokr e hoda, Bogu hvala."
"Srcani udar. I to drugi", rekla je Tarikova majka, prekorno pogledavši muža.
Tarikov otac je dunuo dim i namignuo Lejli. Ponovo je pomislila kako bi Tarikovi roditelji zapravo mogli da
mu budu baba i deda. Majka ga je rodila tek kada je dobro zagazila u cetrdesete.
"Kako je tvoj otac, dušo?" pitala je Tarikova majka gledajuci iznad svoje zdele. Otkada je Lejla poznaje,
Tarikova majka je nosila periku. Sada je od starosti poprimala mutnu ljubicastu nijansu. Danas joj je bila
navucena nisko na celo, ali je Lejla videla sive dlake njenih zalizaka. Nekih dana bi joj citavo celo bilo
otkriveno. Medutim, Lejli Tarikova majka nikada s njom nije delovala jadno. Ono što je Lejla videla bilo je
mirno, samo-uvereno lice ispod perike, pametne oci, srdacno, neužurbano ponašanje.
"Dobro je", rekla je Lejla. "Još radi u Silosu, naravno. Dobro je."
"A majka?"
"Nekad joj je dobro. A nekad loše. Isto je."
"Da", rekla je Tarikova majka zamišljeno, spuštajuci kašiku u zdelu. "Kako li je samo teško, kako silno teško
jednoj majci da bude daleko od sinova."
"Ostaceš na rucku?", upitao je Tarik.
"Moraš", rekla je njegova majka. "Kuvam šorvu."
"Necu da budem mozahim."
"Da se nameceš?", rekla je Tarikova majka. "Odemo na nekoliko nedelja i ti nam odjednom postaneš uctiva?"
"U redu, ostacu", rekla je Lejla, pocrvenela i osmehujuci se. "Dogovoreno."
Zapravo, Lejla je volela da jede kod Tarika jednako kao što nije volela da jede kod kuce. Kod Tarika niko nije
jeo sam; uvek su jeli kao porodica. Lejla je volela ljubicaste plasticne caše i cetvrtinu limuna koja je uvek
plutala u bokalu za vodu. Volela je što svaki obrok pocinju zdelom svežeg jogurta, što na sve cede kisele
narandže, cak i na jogurt, i kako se stalno bezazleno šale jedni na racun drugih. Za stolom se uvek razgovaralo.
Mada su Tarik i njegovi roditelji bili Paštuni, govorili su persijski kada bi Lejla došla, zbog nje, bez obzira na to
što je Lejla manje-više razumela njihov paštunski, pošto ga je ucila u školi. Babi je rekao da izmedu njenog
naroda, Tadžika, koji su manjina, i Tarikovog naroda, Paštuna, najvece etnicke grupe u Avganistanu, postoji
napetost. Tadžici se oduvek osecaju ugroženo, rekao je babi. Paštunski kraljevi vladali su ovom zemljom
gotovo dvesta pedeset godina, Lejla, a Tadžici tek devet meseci, tamo devetsto dvadeset devete, a i to je bio
samo pobunjenik zvani Vodonošin Sin, dezerter i drumski razbojnik koji je preoteo presto i na kraju izgubio
glavu.
A ti, upitala je Lejla, da li se ti osecaš ugroženo, babi?
Babi je krajem košulje obrisao naocare. Za mene su to sve gluposti, i to veoma opasne gluposti, sve te price o
tome ko je Tadžik a ko Paštun, ko Hazara a ko Uzbek. Svi smo Avganistanci i jedino bi to trebalo da je bitno.
Ali kada jedna grupa toliko dugo vlada nad ostalima... Postoji odredena kolicina zle krvi u našem narodu, Lejla.
Ima netrpeljivosti. Suparništva. Ima. Oduvek ih je bilo. Možda. Ali Lejla to nikada nije osetila u Tarikovoj
kuci, gde se ništa slicno nikada nije spominjalo.
Njoj je društvo Tarikovih uvek delovalo opušteno, prirodno, nisu joj smetale razlike u plemenu i jeziku, ili
pakosti i zlobe koje su zagadile vazduh njenog doma.
"Šta kažeš na karte?", upitao je Tarik.
"Da, idite na sprat", rekla je njegova majka, s neodobravanjem rasterujuci oblak dima koji je njen muž stvorio.
"Ja cu da pristavim šorvu."
Legli su potrbuške na sredini Tarikove sobe i naizmenicno delili za pandžapar. Mašuci nogom kroz vazduh,
Tarik joj je ispricao o svom putovanju. O mladim breskvama koje je pomogao stricu da zasadi. O baštenskoj
zmiji koju je uhvatio. U toj sobi su Lejla i Tarik radili domaci, tu su pravili kule od karata i crtali karikature
jedno drugog. Ako je padala kiša, naslonili bi se na prozorsku dasku, pili toplu, bockavu fantu i gledali
debeljuškaste kišne kapi kako klize niz staklo. Brojali su kola i igrali se zagonetanja.
"Dobro, pazi sada", rekla je Lejla mešajuci karte. "Šta to ide oko sveta, a ostaje u cošku?"
"Cekaj." Tarik se pridigao i prebacio veštacku nogu. Namršten, legao je na bok, oslonjen na lakat. "Daj mi taj
jastuk." Stavio ga je ispod noge. "Tako. Tako je bolje."
Lejla se prisetila kako joj je prvi put pokazao patrljak. Bilo joj je šest godina. Jednim prstom je dodirivala
zategnutu, sjajnu kožu ispod njegovog levog kolena. Prsti su joj tu naišli na male tvrde kvrge i Tarik joj je rekao
da su to izbocine kosti koja ponekad izraste posle amputacije. Pitala ga je da li patrljak boli, i on je rekao da ga
boli na kraju dana, kada natekne i ne leži u protezi kao što bi trebalo, kao prst u naprstku. A ponekad pecka.
- 39 -
Posebno kada je vruce. Onda mi izbiju osip i žuljevi, ali moja majka ima jednu mast koja mi pomaže. Nije
strašno. Lejla je briznula u plac.
Što placeš? Vratio je nogu na mesto. Tražila si da vidiš, girja-nok, kmezo! Da sam znao da ceš da cmizdriš, ne
bih ti pokazao. "Marka", rekao je. "Molim?"
"Zagonetka. Odgovor je marka. Idemo u zoološki vrt posle rucka."
"Vec si znao odgovor. Je V tako?"
"Ni slucajno."
"Varaš."
"A ti si zavidljiva." "Zbog cega?" "Zbog moje muške pameti."
"Tvoje muške pameti? Ma nije moguce. Reci, ko uvek po-beduje kad igramo šah?"
"Pa kad te puštam", nasmejao se. Oboje su znali da to nije istina.
"A ko je pao iz matiša? Zašto dolaziš da ti pomognem oko domaceg iz matiša iako ideš u stariji razred?"
"Išao bih ja u dve godine stariji razred, samo da mi matematika nije dosadna."
"A i geografija ti je dosadna, jelte?"
"Otkud ti to znaš? Cuti sada. Idemo ili ne idemo u zoološki vrt?"
Lejla se osmehnula. "Idemo." "Dobro."
"Nedostajao si mi."
Usledila je tišina. Onda joj se Tarik okrenuo, napola se cereci napola se kreveljeci s izrazom gadenja. "Šta te je
to spopalo?"
Koliko puta su ona, Hasina i Giti rekle jedna drugoj te tri reci, upitala se Lejla, rekle ih bez oklevanja, kada se
ne bi videle samo dva ili tri dana? Nedostajala si mi, Hasina. O, i ti meni. Po Tarikovom iskrivljenom licu,
Lejla je shvatila da se u tome decaci razlikuju od devojcica. Oni od prijateljstva ne prave predstavu. Ne osecaju
poriv, potrebu za takvim pricama. Lejla je pretpostavila da su i njena braca takva. Decaci, shvatila je Lejla,
doživljavaju prijateljstvo kao sunce: njegovo postojanje se ne dovodi u pitanje, u njegovoj toploti se uživa, ali
se u njega ne gleda pravo.
"Samo sam htela da te živciram."
Pogledao ju je iskosa. "Uspela si."
Ipak, ucinilo joj se da mu je izraz smekšao. I pomislila je da su mu preplanuli obrazi na trenutak dodatno
porumeneli.
Lejla nije htela da mu kaže. Zapravo je shvatila da bi bilo veoma loše da mu kaže. Neko ce nastradati, zato što
Tarik nece moci da preko toga prede. Ali kasnije, kada su izašli na ulicu i krenuli ka autobuskoj stanici, ponovo
je videla Hadima, naslonjenog na zid. Bio je okružen svojim drugovima, zakacio je palceve za gajke na
pantalonama. Drsko joj se kezio. I tako je rekla Tariku. Prica se izlila iz njenih usta pre nego što je uspela da je
zaustavi.
"Šta je uradio?"
Ponovo mu je ispricala.
Pokazao je na Hadima. "On? Onaj tamo? Sigurna si?" "Sigurna sam."
Tarik je stegnuo zube i promrmljao nešto za sebe na paštunskom, nešto što Lejla nije razumela. "Cekaj ovde",
rekao je, sada na persijskom.
"Ne, Tarice..."
Vec je prelazio ulicu. Hadim ga je prvi video. Kez mu je nestao i odgurnuo se od zida. Izvadio je palceve iz
gajki za kaiš, ispravio se, zauzeo preterano preteci stav. Ostali su pratili njegov pogled. Lejla je zažalila što mu
je rekla. Šta ako ga svi zaskoce od-jednom? Koliko ih je, deset, jedanaest, dvanaest? Šta ako ga povrede? Onda
je Tarik zastao na nekoliko koraka ispred Hadima i njegove družine. Usledio je trenutak posmatranja, Lejla je
pomislila da se možda predomislio, i kada se sagao, ponadala se da ce odglumiti kako vezuje pertlu, pa se
vratiti ka njoj. Onda je poceo da nešto da radi rukama i ona je shvatila. I ostali su shvatili, kada se Tarik
ispravio, stojeci na jednoj nozi.
Kada je poceo da skakuce ka Hadimu, a onda jurnuo na njega, s odvezanom nogom dignutom iznad glave poput
sablje. Decaci su se brže-bolje sklonili. Omogucili su mu nesmetan prilaz Hadimu. Onda su tu bili samo
prašina, udarci i jauci. Hadim više nikada nije dirao Lejlu. Te noci, kao i gotovo svake druge, Lejla je postavila
sto samo za dvoje. Mami je rekla da nije gladna. Kada bi bila gladna, odnela bi tanjir u svoju sobu pre nego što
se babi vrati kuci. Kada su Lejla i babi sedali da jedu, obicno bi spavala ili ležala budna u krevetu. Babi je
izašao iz kupatila; kosa, koja mu je bila bela od brašna kada se vratio, sada je bila oprana i zacešljana.
"Šta imamo, Lejla?"
"Auš corbu od juce."
- 40 -
"Mmm, odlicno", rekao je presavijajuci peškir kojim je brisao kosu. "I šta cemo veceras da radimo? Sabiranje
razlomaka?" "Zapravo, pretvaranje razlomaka u mešovite brojeve."
"Ah. Dobro."
Svake noci posle vecere, babi je pomagao Lejli oko domaceg, a i sam joj ponešto zadavao. To je cinio iz želje
da ona bude korak ili dva ispred ostatka razreda, ne zato što nije odobravao ono što su joj zadavali u školi -bez
obzira na propagandu. Zapravo, babi je smatrao da je jedino što su komunisti dobro uradili -ili bar nameravali
da urade -bilo, igrom ironije, u oblasti obrazovanja, iako su njega licno otpustili iz škole. Tacnije, u
obrazovanju žena. Vlada je sprovodila opismenjavanje svih žena. Dve trecine studenata na Kabulskom
univerzitetu sada su žene, govorio je babi, žene koje studiraju prava, medicinu, tehnicke nauke. Ženama je u
ovoj zemlji oduvek bilo teško, Lejla, ali su sada pod komunistima verovatno slobodnije, i imaju više prava nego
ikada ranije, govorio je babi, uvek tiho, svestan koliko je mami netrpeljiva cak i prema najblažim pohvalama na
racun komunista. Ali to je istina, rekao je babi, sada je za žene u Avganistanu nastupilo dobro doba. A ti to
možeš da iskoristiš, Lejla. Naravno, ženske slobode -tu je žalosno odmahnuo glavom -takode su jedan od
razloga zašto su uopšte ljudi tamo i digli ustanak.
Pod "tamo" nije mislio na Kabul, koji je oduvek bio relativno slobodouman i pišrafta, napredan. Ovde u
Kabulu, žene su predavale na univerzitetu, imale položaje u državnoj upravi, rukovodile školama. Ne, babi je
mislio na plemenske oblasti, posebno na paštunske krajeve na jugu, oko Kandahara, ili na istoku, blizu
pakistanske granice, gde se žene retko vidaju na ulicama, pa i to samo u burkama, u pratnji muškaraca. Mislio
je na one oblasti gde su se ljudi koji žive po drevnim plemenskim zakonima pobunili protiv komunista i
njihovih zakona o oslobadanju žena, ukidanju prinudnih brakova, podizanju minimalnog uzrasta za udaju na
šesnaest godina. Tamo su to muškarci doživeli kao uvredu svojih vekovnih obicaja, rekao je babi, što im vlasti -
i to bezbožnicke vlasti -govore da njihove kceri mogu da odu od kuce, idu u školu i rade naporedo s
muškarcima. Sacuvaj bože da se to desi!, voleo je babi da govori zajedljivo. Onda bi uzdahnuo i rekao: Lejla,
srce moje, jedini neprijatelj koga Avganistanac ne može da pobedi jeste on sam.
Babi je seo za sto, zamocio hleb u zdelu auša. Lejla je odlucila da mu o onome šta je Tarik uradio Hadimu
isprica za vecerom, pre nego što pocnu s razlomcima. Ali nije joj se ukazala prilika. Jer baš tog trenutka zaculo
se kucanje na vratima, a iza vrata je bio neznanac koji je donosio vesti.
19.
"Moram da razgovaram s tvojim roditeljima, dohtar-džan", rekao je kada je Lejla otvorila vrata. Bio je zdepast
covek s oštrim licem ogrubelim od vetra. Na sebi je imao kaput boje krompira i smedi vuneni pakol na glavi.
"Šta da im kažem, ko je došao?"
Onda su se babijeve šake našle na Lejlinim ramenima i nežno ju je povukao sa vrata.
"Hajde idi na sprat, Lejla. Hajde."
Dok je išla ka stepeništu, Lejla je cula gosta kako govori babiju da ima vesti iz Pandžšira. Sada je i mami bila u
sobi. Jednu ruku je držala na ustima, a pogled joj je leteo izmedu babija i coveka s pakolom.
Lejla je virnula s vrha stepenica. Gledala je stranca kako seda s njenim roditeljima. Nagnuo se ka njima. Rekao
je nekoliko prigušenih reci. Onda je babijevo lice prebledelo i postajalo je sve blede dok je zurio u svoje šake, a
mami je vrištala, vrištala i cupala kosu. Sutradan ujutro, na dan fatihe, jato žena iz komšiluka obrušilo se na
kucu i preuzelo pripremanje za hatmu, veceru koja ce uslediti posle sahrane. Mami je citavo jutro presedela na
sofi, prstima je trljala maramicu, lice joj je bilo nateceno. Pazile su je dve placne žene, koje su je na smenu
oprezno tapšale po ruci, kao da je ona najreda i najkrhkija lutka na svetu. Mami kao da nije bila svesna
njihovog prisustva. Lejla je kleknula pred majku i uzela je za ruke. "Mami."
Mamine oci odlutale su nadole. Zatreptala je.
"Mi cemo se za nju postarati, Lejla-džan", rekla je jedna žena znacajno. Lejla je i ranije bila na sahranama, gde
je vidala takve žene, žene koje uživaju u svemu što ima veze sa smrcu, zvanicne utešiteljke koje nikome ne
dozvoljavaju da preuzme dužnosti što su ih same sebi nametnule.
"Staramo se mi o svemu. Idi ti sada, mala, i radi nešto drugo. Pusti majku na miru."
Tako oterana, Lejla se osecala beskorisno. Išla je iz sobe u sobu. Neko vreme se motala po kuhinji. Došle su
neobicno cutljiva Hasina i njena majka Nila. Kao i Giti i njena majka. Pošto je Giti videla Lejlu, brzo joj je
prišla, obujmila je svojim suvim rukama i veoma dugo je i neobicno snažno grlila. Kada se povukla, suze su joj
navirale na oci. "Strašno mi je žao, Lejla", rekla je. Lejla joj je zahvalila. Tri devojcice su sedele napolju u
dvorištu, sve dok im jedna žena nije dodelila zadatak da peru caše i postavljaju tanjire na sto. I babi je besciljno
izlazio iz kuce pa se u nju vracao, tražeci, izgleda, nešto da radi.
- 41 -
"Sklanjajte ga od mene." To je bilo jedino što je mami rekla citavog jutra. Na kraju je sedeo sam na stolici na
sklapanje u hodniku, delujuci ocajno i sitno. Onda mu je jedna žena rekla da je tu na smetnji. Izvinio se i nestao
u svojoj radnoj sobi.
Tog popodneva, muškarci su otišli u jednu dvoranu u Karte-sehu koju je babi iznajmio za fatihu. Žene su došle
kod njih kuci. Lejla je zauzela svoje mesto pored mami, blizu ulaza u dnevnu sobu, gde je obicaj nalagao da
sede pokojnikovi najbliži. Gosti su se izuvali ispred vrata, klimali glavom poznanicima dok su prolazili sobom
pa sedali na stolice na sklapanje postavljene uza zidove. Lejla je videla Vadžmu, staru babicu koja ju je
porodila. Videla je i Tarikovu majku, s crnom maramom preko perike. Ova joj je klimnula glavom i sporo se,
tužno osmehnula. Muški glas je s kasetofona zapevao stihove iz Kur'ana. Izmedu njih, žene su uzdisale,
meškoljile se i šmrkale. Bilo je prigušenog kašlja, šapata, a s vremena na vreme neko bi ispustio teatralan jecaj
prepun tuge. Ušla je Rašidova žena Marijam. Bila je u crnom hidžabu. Pramenovi kose su joj iz njega zalutali
na celo. Sela je uza zid preko puta Lejle. Pored Lejle mami se ljuljala napred-nazad. Lejla je privukla maminu
šaku u krilo i uzela je obema rukama, ali mami kao da to nije primecivala. "Hoceš li možda vode, mami?",
šapnula joj je Lejla. "Žedna si?" Ali mami ništa nije govorila. Ništa nije radila, samo se ljuljala napred-nazad i
zurila u cilim dalekim, praznim pogledom. S vremena na vreme, dok je sedela pored mami i gledala turobna,
ocajna lica po sobi, Lejla bi naslutila velicinu udesa koji je zadesio njenu porodicu. Uskracene buducnosti.
Skršene nade. Ali to osecanje nije trajalo. Bilo je teško saosecati, istinski saosecati s maminim bolom. Teško
prizvati tugu, žaliti zbog smrti ljudi o kojima Lejla uopšte nije ni razmišljala kao o živima. Ahmed i Nur su njoj
uvek bili poput likova iz bajki. Kraljevi iz udžbenika istorije. Tarik je bio stvaran, od krvi i mesa. Tarik, koji ju
je ucio paštunskim psovkama, koji je voleo posoljenu detelinu, koji se mrštio i tiho stenjao dok je žvakao, koji
je imao svetloružicasti beleg od rodenja odmah ispod leve kljucne kosti, u obliku naopacke okrenute
mandoline. I tako je sedela pored mami i poslušno tugovala za Ahmedom i Nurom, ali je u Lejlinom srcu njen
istinski brat bio živ i zdrav.
20.
Boljke koje ce proganjati mami do kraja njenog života sada su pocele. Bolovi u grudima i glavobolje, bolni
zglobovi i nocno znojenje, bolovi u ušima od kojih se oduzimala, guke koje niko drugi nije mogao da napipa.
Babi ju je vodio kod doktora, koji joj je uzeo uzorke krvi i mokrace, snimio joj telo na rendgenu, ali nije našao
nikakvu telesnu bolest. Mami je vecinu dana provodila ležeci u krevetu. Odevala se u crninu. Cupkala je kosu i
grizla mladež ispod usne. Kada je mami bila budna, Lejla ju je zaticala kako se tetura kroz kucu. Uvek bi na
kraju završila u Lejlinoj sobi, kao da ce pre ili kasnije naleteti na decake samo ako bude ulazila u sobu u kojoj
su oni nekada spavali, prdeli i tukli se jastucima. Ali nailazila je samo na njihovo odsustvo. I na Lejlu. Što je,
verovala je Lejla, mami postalo jedno te isto. Jedina dužnost koju mami nikada nije zapostavljala bili su njenih
pet svakodnevnih namaza.
Svaki namaz završavala je duboko pognute glave, s rukama pred licem, dignutih dlanova, šapucuci molitvu
Bogu da donese pobedu mudžahedinima. Sve više kucnih poslova padalo je na Lejlu. Ako ne bi vodila racuna o
kuci, nalazila je odecu, cipele, otvorene kese pirinca, konzerve pasulja i prljave tanjire razbacane na sve strane.
Lejla je prala mamine haljine i menjala joj posteljinu. Terala ju je iz kreveta da se okupa i jede. Ona je peglala
babijeve košulje i slagala mu pantalone. Sve više je postajala kuvarica. Ponekad, kada bi završila sve kucne
poslove, Lejla bi se ušunjala u krevet pored mami. Zagrlila bi je, preplela prste s njenim, zagnjurila joj lice u
kosu. Mami bi se promeškoljila, nešto promrmljala. Neizbežno pocela neku pricu o sinovima. Jednog dana, dok
su tako ležale, mami je rekla: "Ahmed bi bio voda. Imao je harizmu za to. Tri puta stariji ljudi od njega slušali
su ga s poštovanjem, Lejla. To je trebalo videti. I Nur. O, moj Nur! Stalno je crtao zgrade i mostove. Hteo je da
bude arhitekta, znaš. Preobrazio bi Kabul svojim projektima. A sada su obojica šehidi, moji decaci, obojica su
mucenici."
Lejla je ležala i slušala, želeci da mami spomene kako ona, Lejla, nije postala šehid, kako je ona živa, ovde, s
njom u krevetu, da ima svoje nade i buducnost. Ali Lejla je znala da njena buducnost ne može da se nosi s
prošlošcu njene brace. Oni su bacili u zasenak njen život. Uništice je u smrti. Mami je sada bila kustos muzeja
njihovih života, a ona, Lejla, tek puki posetilac. Spremište u koje ce pohraniti njihov mit. Pergament na kome je
mami smerala da ispiše legende o njima.
"Glasnik koji je došao s vestima rekao je da je Ahmed Šah Masud nadgledao sahranu. Pomolio se za njih nad
rakom. Takvi su junaci tvoja braca bili, Lejla, da je komandant Masud licno, Lav iz Pandžšira, Bog ga
blagoslovio, nadgledao njihovu sahranu."
Mami se okrenula na leda. Lejla se pomerila, stavila glavu na mamine grudi.
- 42 -
"Nekih dana", rekla je mami grubim glasom, "slušam onaj sat kako kuca u hodniku. Onda pomislim na sve
otkucaje, sve minute, sve sate i dane i nedelje i mesece i godine koji me cekaju. Sve bez njih. I onda ne mogu
da dišem, kao da mi je neko zgazio na srce, Lejla. Malakšem. Samo bih se negde srušila."
"Kako bih volela da nešto mogu da uradim", rekla je Lejla, i to od srca. Medutim, te reci su zazvucale uopšteno,
površno, kao saucešce nekog dobronamernog stranca.
"Ti si dobra kci", rekla je mami posle dubokog uzdaha. "A ja ti nisam bila neka majka."
"Nemoj tako da govoriš."
"O, istina je. Znam i žao mi je zbog toga, dušo moja."
"Mami?"
"Mm."
Lejla se pridigla i pogledala mami odozgo. U maminoj kosi sada je bilo sedih. A Lejlu
je zapanjilo koliko je oduvek punacka mami sada oslabila.
Obrazi su joj bili žuti, upali. Bluza joj je visila sa ramena, a izmedu vrata i okovratnika zjapila je praznina. Lejla
je cesto vidala kako joj burma spada s prsta.
"Htela sam nešto da te pitam."
"Šta?"
"Ti ne bi...", zaustila je Lejla.
Razgovarala je o tome s Hasinom. Na Hasinin predlog njih dve su ispraznile bocicu aspirina u slivnik, sakrile
kuhinjske noževe i oštre ražnjice ispod sofe. Hasina je u dvorištu našla uže. Kada babi nije mogao da nade
žilete, Lejla je morala da mu poveri svoje strahove. On je seo na ivicu sofe, s rukama izmedu nogu. Lejla je
cekala da je nekako umiri. Ali je dobila samo prazan, pometen pogled.
"Ti ne bi valjda... Mami, brinem da..."
"Mislila sam o tome one noci kada su stigle vesti", rekla je mami. "Necu da te lažem, i kasnije sam mislila o
tome. Ali necu. Ne brini, Lejla. Hocu da vidim ostvarenje snova svojih sinova. Hocu da vidim dan kada Sovjeti
osramoceni odu kuci, dan kada ce mudžahedini pobedonosno uci u Kabul. Hocu da budem ovde kada se to desi,
kada se Avganistan oslobodi, da i decaci to vide. Videce kroz moje oci." Mami je ubrzo zaspala, ostavivši Lejlu
sa sukobljenim osecanjima: uverena da mami želi da živi, povredena što ona nije razlog za to. Ona nikada nece
ostaviti belege na maminom srcu kao što su to ucinila njena braca, zato što je mamino srce kao bledunjavo žalo,
sa koga Lejline otiske vecito spiraju talasi tuge, koji nadiru i udaraju, nadiru i udaraju.
21.
Vozac je zaustavio taksi da propusti novu dugacku kolonu sovjetskih džipova i oklopnih vozila. Tarik se
nagnuo preko prednjeg sedišta, preko vozaca, i viknuo: "Pažalustal Pažalustal" Džip je zatrubio i Tarik je
uzvratio zviždanjem, ozaren, veselo mašuci. "Divno oružje!", vikao je. "Sjajni džipovi. Sjajna vojska! Šteta što
gubite od gomile seljaka s prackama!"
Konvoj je prošao. Vozac se vratio na kolovoz.
"Još koliko?" upitala je Lejla.
"Najviše sat", rekao je vozac. "Ako ne bude još konvoja ili kontrola."
Lejla, babi i Tarik su išli na izlet. I Hasina je htela da pode, preklinjala je svog oca, ali je on nije pustio. Izlet je
bio babijeva ideja. Mada to nikako nije mogao da priušti sa svojom platom, unajmio je vozaca na citav dan.
Nije hteo ništa da kaže Lejli o odredištu, osim da ce tamo nauciti nešto novo. Putovali su još od pet ujutro. Lejla
je kroz prozor videla kako pejzaž prelazi iz snežnih planinskih vrhova u pustinje, pa u kanjone i speceni
kamenjar. Usput su prolazili pored kuca od naboja sa slamnatim krovovima i njiva istackanih snopovima žita.
Tu i tamo, razapete u prašnjavim poljima, Lejla je razaznavala crne šatore nomada Kucija.
A cesto i lešine izgorelih sovjetskih tenkova i slupanih helikoptera. To je, mislila je, Ahmedov i Nurov
Avganistan. Ovde se, u provinciji, na kraju krajeva, vodi rat. Ne u Kabulu. U Kabulu je uglavnom vladao mir.
U Kabulu, da nema povremene pucnjave, da nema sovjetskih vojnika koji puše na uglovima i sovjetskih
džipova koji vecito jure ulicama, rat bi možda bio samo daleka glasina. U dolinu su stigli oko podneva, pošto su
prošli još dve kontrole. Babi je rekao Lejli da se nagne napred i pokazao joj u daljini niz zidova drevnog
izgleda, crvenih i specenih od vekovnog sunca.
"Zove se Šar-e-zohak. Crveni grad. Nekada je to bila tvrdava. Podignuta je pre nekih devetsto godina da brani
dolinu. Džingis Kanov unuk ju je napao u trinaestom veku, ali je poginuo. Licno ju je Džingis Kan potom
uništio."
- 43 -
"I to je, moji mladi prijatelji, prica o našoj zemlji: jedan napadac za drugim", rekao je vozac, tresuci pepeo kroz
prozor. "Makedonci. Sasanidi. Arapi. Mongoli. Sada Sovjeti. Ali mi smo kao ti zidovi tamo. Izubijani i nimalo
lepi za oko, ali i dalje stojimo. Zar nije tako, badar?"
"Nego šta", odgovorio je babi.
Vozac se zaustavio posle pola sata. "Hajde, vas dvoje", rekao je babi. "Izadite da vidite." Izašli su iz taksija.
Babi je pokazao. "Eno ih. Pogledajte."
Tariku je stao dah. Kao i Lejli. I tada je znala da, cak i ako doživi stotu, nikada više nece videti ništa toliko
velicanstveno. Dvojica Buda bili su ogromni, dizali su se mnogo više nego što je zamišljala gledajuci ih na
fotografijama. Uklesani u liticu izbeljenu od sunca, gledali su ih iz visina, kao što su, zamišljala je Lejla, pre
gotovo dve hiljade godina, gledali karavane što prolaze dolinom na Putu svile. S obe njihove strane, u niši
iznad, litica je bila istackana bezbrojnim pecinama.
"Osecam se tako sitno", rekao je Tarik.
"Hoceš da se popnemo?" pitao je babi.
"Na kipove?" upitala je Lejla. "To je moguce?"
Babi se osmehnuo i pružio ruku. "Hajde."
Uspon je teško pao Tariku, koji je morao da se drži za Lejlu i babija dok su mileli uz vijugavo, polumracno,
uzano stepenište. Usput su prolazili pored pecina punih senki i tunela koji su na sve strane bile useceni u liticu.
"Pazite gde stajete", rekao je babi. Glas mu je snažno odjekivao. "Opasno je."
Na nekim delovima, stepenice su gledale pravo u unutrašnjost Bude.
"Deco, ne gledajte dole. Gledajte samo napred."
Dok su se penjali, babi im je rekao da je Bamijan nekada bio živo središte budizma, pre nego što je u devetom
veku pao u ruke Arapa. Litice od pešcara bile su dom budistickim monasima koji su u njima uklesali pecine, da
u njima žive i da budu sklonište umornim hodocasnicima. Monasi, rekao je babi, slikali su prelepe freske po
zidovima i tavanicama svojih pecina.
"U jednom trenutku je", rekao je, "u ovim pecinama pet hiljada monaha živelo pustinjackim životom."
Tarik je bio veoma zadihan kada su stigli do vrha. I babi je teško disao. Ali oci su mu sjale od uzbudenja.
"Stojimo mu na glavi", rekao je brišuci celo maramicom. "Tamo je niša iz koje možemo da gledamo napolje."
Polako su se približili stenovitom ispustu i stojeci jedno pored drugog, s babijem u sredini, osmotrili dolinu.
"Vidi ti ovo!", rekla je Lejla.
Babi se osmehnuo. Dolina Bamijan bila je prekrivena bujnim obradenim poljima. Babi je rekao da su to zelena
ozima pšenica i lucerka, a i krompir. Polja su bila oivicena jablanovima, i premrežena potocima i kanalima za
navodnjavanje, na cijim su obalama sicušne ženske prilike cucale i prale rublje. Babi je pokazao pirincana polja
i polja jecma kako se pružaju uz padine. Bila je jesen i Lejla je nazirala ljude u svetlim tunikama na krovovima
kucica od naboja, kako prostiru letinu da se suši. Jablanovi su se pružali duž glavnog puta kroz varoš. S obe
strane su stajali mali ducani, cajdžinice i berbernice. Iza varoši, iza reke i potoka, Lejla je videla podnožja
planina, gola i prašnjavo smeda, a iza njih, kao i iza svega drugog u Avganistanu, snegom pokriveni Hindu
Kuš. Nebo je iznad svega toga bilo besprekorno, savršeno plavetnilo.
"Tako je tiho", šapnula je Lejla. Videla je sicušne ovce i konje, ali nije cula njihovo blejanje i njištanje.
"To je ono što uvek pamtim o ovom mestu", rekao je babi. "Tišinu. Mir. Želeo sam da i vi to doživite. Ali sam
želeo i da vidite naslede vaše zemlje, deco, da naucite nešto
o njenoj bogatoj prošlosti. Vidite, necemu ja mogu da vas naucim. Nešto cete nauciti iz knjiga. Ali postoje
stvari koje, pa, jednostavno morate da vidite i osetite."
"Gledajte", rekao je Tarik.
Videli su sokola kako sporo kruži iznad sela.
"Jesi li nekad dovodio mami ovamo?" upitala je Lejla.
"O, mnogo puta. Pre nego što su se decaci rodili. A i posle. Tvoja majka, ona je nekada bila pustolovnog duha
i... tako živa. Bila je verovatno najživahnija, najveselija osoba koju sam u životu upoznao." Osmehnuo se na tu
uspomenu. "Kako je samo umela da se smeje! Kunem se, Lejla, oženio sam se njom samo zbog tog smeha.
Umeo je da obori s nogu. Ništa nije moglo da mu odoli."
Lejlu je preplavio talas ljubavi. Ubuduce ce babija tako pamtiti; kako se priseca mami s laktovima na steni,
brade oslonjene na ruke, kose razbarušene od vetra, ociju nabranih od sunca.
"Idem da vidim pecine", rekao je Tarik.
"Pažljivo", rekao je babi.
"Dobro, kaka-džan", cuo se odjek Tarikovog glasa.
- 44 -
Lejla je gledala tri coveka daleko dole, kako razgovaraju Pored krave vezane za ogradu. Oko njih je drvece
pocelo da se boji u oker, narandžasto i grimizno.
"Znaš, i meni decaci nedostaju", rekao je babi. Oci su mu se malo zacaklile. Brada mu je podrhtavala. "Možda
nisam... Znaš kakva je tvoja majka, kod nje i tuga i sreca idu u krajnosti. Ni jedno ni drugo ne može da krije.
Nikada to nije mogla. Ja, ja sam izgleda drugaciji. Ja težim da.... Ali i mene je to slomilo, pogibija decaka. I
meni nedostaju. Ne prode ni dan da ja... Mnogo je teško, Lejla. Mnogo, mnogo teško." Stisnuo je uglove ociju
palcem i kažiprstom. Kada je pokušao da govori, glas ga je izdao. Stegnuo je usne i sacekao. Duboko je,
dugacko udahnuo, pa je pogledao. "Ipak, drago mi je što imam tebe. Svakog dana zahvaljujem Bogu što te
imam. Svakog, svakog dana. Ponekad, kada ti je majka stvarno loše, osecam kao da si mi ti, Lejla, sve što
imam."
Lejla mu se približila i naslonila obraz na njegove grudi. Cinilo se da je time pomalo iznenaden -za razliku od
mami, on je retko izražavao naklonost dodirima. Hitro ju je poljubio u glavu pa je nespretno zagrlio. Tako su
stajali neko vreme, i gledali dolinu Bamijan.
"Koliko god voleo ovu zemlju, ima dana kada razmišljam da odem", rekao je babi.
"Kuda?"
"Bilo kuda, na neko mesto gde je lako zaboraviti. Prvo u Pakistan, valjda. Na godinu, možda dve. Dok ne
sredimo papire." "A onda?"
"A onda, pa, svet jeste velik. Možda u Ameriku. Negde blizu mora. U Kaliforniju, recimo."
Babi je rekao da su Amerikanci velikodušni ljudi. Pomoci ce im oko novca i hrane u prvo vreme, dok se ne
snadu. "Naci cu posao, i za nekoliko godina, kada dovoljno uštedimo, otvoricemo mali avganistanski restoran.
Ništa luksuzno, pazi, samo skromno mestašce, nekoliko stolova, cilimi. Možda da okacimo poneku sliku
Kabula. Pružicemo priliku Amerikancima da probaju avganistansku hranu. A kako tvoja majka kuva, red ima
da se pruža po ulici. A ti, ti ceš nastaviti da ideš u školu, naravno. Znaš koliko je meni do toga stalo. To ce nam
biti neprikosnoveni prioritet, da se obrazuješ, prvo da završiš srednju školu pa onda studije. Ali u slobodno
vreme, ako želiš, moci ceš da pomažeš, da primaš narudžbine, puniš bokale s vodom, da radiš takve poslice."
Babi je rekao da ce u restoranu priredivati rodendanska slavlja, veridbene ceremonije, novogodišnje skupove.
Postace okupljalište za druge Avganistance koji su kao i oni pobegli od rata. A kasno nocu, pošto svi odu, i
pošto pociste lokal, sešce da popiju caj okruženi praznim stolovima, njih troje, umorni ali zahvalni zbog srece
koja ih prati. Babi je završio s pricom i ucutao. Oboje su ucutali. Znali su da mami nikuda nece ici. Odlazak iz
Avganistana bio je za nju nezamisliv dok su Ahmed i Nur bili živi. Sad kad su postali šehidi, beg bi bio još gori
prestup, izdajstvo, obezvredivanje njihove žrtve. Kako možeš tako nešto uopšte i da pomisliš?, cula ju je Lejla
kako govori. Zar ti njihova smrt ništa ne znaci, brate? Meni je jedina uteha što znam da hodam po zemlji koju je
natopila njihova krv. Ne. Nikada.
A babi nikada ne bi otišao bez nje, znala je, bez obzira na to što mu je mami sad kao supruga pružala jednako
malo koliko i Lejli kao majka. Zbog mami, on ce se odreci snova kao što otresa brašno kada se vrati s posla. I
tako ce oni ostati. Ostace sve dok se rat ne završi. I docekace ono što ce doci posle rata, šta god to bilo. Lejla se
prisecala kako je mami jednom rekla babiju da se udala za coveka bez uverenja. Mami nije shvatala. Nije
shvatala da ce, pogleda li u ogledalo, videti da joj pogled uzvraca ono jedno jedino uverenje koje njenog muža
nikada u životu nije napustilo. Kasnije, pošto su rucali kuvana jaja, krompir i hleb, Tarik je dremao pod
krošnjom na obali potoka što žubori. Spavao je s uredno presavijenim kaputom kao jastukom, s rukama
prekrštenim na grudima. Taksista je otišao do sela da kupi bademe. Babi je sedeo ispod debelog stabla akacije i
citao neku knjigu u mekom povezu. Lejla je znala tu knjigu; jednom joj ju je citao naglas. Pricala je o jednom
starom ribaru po imenu Santjago, koji hvata ogromnu ribu. Kada napokon uspeva da otplovi brodom na
sigurno, od njegove velikog plena nije ostalo ništa; ajkule su ga iskidale na komade. Lejla je sedela na obali
potoka i hladila noge u vodi.
Iznad nje su komarci zujali, a pahulje crne topole plesale. U blizini je prohujao vilin konjic. Lejla je gledala
njegova krila kako prelamaju sunceve zrake dok je leteo od travke do travke. Blistala su ljubicasto, onda zeleno,
narandžasto. Na drugoj strani potoka nekoliko decaka, Hazara, skupljalo je suvu kravlju balegu sa zemlje i
trpalo je u džakove vezane na ledima. Negde je njakao magarac. Generator je zakašljao i oživeo. Lejla je
ponovo pomislila na babijev mali san. Negde blizu mora. Gore na vrhu Bude nešto je babiju precutala: da je
njoj, iz jednog veoma važnog razloga, drago što ne mogu da odu. Nedostala bi joj Giti, njena iskrenost i njeno
kiselo lice, da, a i Hasina, s opakim smehom i nesmotrenim izmotavanjem. Ipak, najviše od svega, Lejla je i
predobro pamtila beskrajnu camotinju one cetiri nedelje bez Tarika, kada je otišao u Gazni. I predobro se secala
kako se vreme vuklo bez njega, kako joj se cinilo da je upala u nekakvu zamku, da je izgubila ravnotežu. Kako
bi mogla da se nosi s njegovim trajnim odsustvom? Možda je bilo nerazumno tako strastveno želeti blizinu
- 45 -
druge osobe, ovde, u zemlji gde su meci njenu rodenu bracu razneli na komade. Ali Lejli je bilo dovoljno samo
da ga zamisli kako nogom nasrce na Hadima i tad joj ništa na svetu nije delovalo razumnije. Šest meseci
kasnije, u aprilu osamdeset osme, babi se vratio kuci s velikim vestima.
"Potpisali su ugovor!" rekao je. "U Ženevi. Gotovo je! Odlaze. Za devet meseci više nece biti Sovjeta u
Avganistanu!"
Mami se pridigla u krevetu. Slegnula je ramenima. "Ali komunisticki režim ostaje", rekla je. "Nadžibulah je
sovjetska marioneta. On nikuda ne ide. Ne, rat ce se nastaviti. Ovo nije kraj."
"Nadžibulah nece potrajati", rekao je babi.
"Odlaze, mami! Stvarno odlaze!"
"Vas dvoje slavite ako hocete. Ali ja necu imati mira sve dok mudžahedini ne održe pobednicku paradu ovde u
Kabulu." I onda je ponovo legla i pokrila se.

flocon de neige.

flocon de neige.
Elite member
Elite member
22.
Januar 1989.
Jednog hladnog i oblacnog dana u januaru osamdeset devete, tri meseca pre nego što je Lejla napunila jedanaest
godina, ona, njeni roditelji i Hasina otišli su da posmatraju jedan od poslednjih sovjetskih konvoja kako odlazi
iz grada. Posmatraci su se okupili na obe strane saobracajnice pored Vojnog kluba, blizu Vezir Akbar-hana.
Stajali su u blatnjavom snegu i gledali povorku tenkova, oklopnih vozila i džipova dok su retke pahuljice
promicale kroz svetla farova. Bilo je ruganja i zviždanja. Avganistanski vojnici su gurali ljude s ulica. S
vremena na vreme morali su da u znak upozorenja pucaju u vazduh. Mami je digla fotografiju Ahmeda i Nura
visoko iznad glave. Onu na kojoj sede naslonjeni ledima o leda ispod kruške. Bilo je i drugih kao što je ona,
žena s visoko dignutim slikama svojih šehida, muževa, sinova, brace.
Neko je kucnuo Lejlu i Hasinu po ramenu. Tarik.
"Odakle ti to?", uskliknula je Hasina. "Mislio sam da se prikladno obucem", rekao je Tarik. Na glavi je imao
ogromnu rusku šubaru sa spuštenim ušima. "Kako izgledam?"
"Smešno", Lejla se nasmejala.
"To mi i jeste cilj."
"Je l' ti znaju roditelji da si došao ovamo tako obucen?"
"U stvari, ostali su kod kuce", odgovorio je. Prošle jeseni Tarikov stric iz Gaznija umro je od srcanog udara, a
posle nekoliko nedelja i Tarikov otac je doživeo srcani udar, zbog cega je postao slab i brzo se zamarao, patio
od strahova i napada potištenosti koji su umeli da traju nedeljama. Lejla je bilo drago što ponovo vidi Tarika
takvog, što je ponovo onaj stari. Nedeljama nakon oceve bolesti, Lejla ga je gledala kako se jedva vuce,
mracnog lica i turoban. Njih troje su se odšunjali dok su mami i babi stajali i gledali Sovjete. Tarik im je od
ulicnog prodavca svima kupio po tanjir pasulja s gustim slatkim sosom od korijandra. Jeli su pod nadstrešnicom
zatvorene prodavnice cilima, a onda je Hasina otišla da nade svoje. Dok su se autobusom vracali kuci, Tarik i
Lejla su sedeli iza njenih roditelja. Mami je bila pored prozora, zurila je napolje stežuci sliku na grudima. Pored
nje, babi je ravnodušno slušao nekog coveka koji je tvrdio da Sovjeti možda odlaze, ali da ce sigurno slati
oružje Nadžibulahu u Kabul. "On je njihova marioneta. Nastavice da vode rat preko njega, u to možeš da se
kladiš." Neko drugi se s tim složio. Mami je mrmljala sebi u bradu razvucene molitve koje su trajale i trajale,
sve dok bi joj konacno ponestalo daha, pa je poslednjih nekoliko reci morala da procedi tihim, piskavim
cviležom.
Kasnije tog dana otišli su u bioskop "Park", Lejla i Tarik, i morali da se pomire sa sovjetskim filmom koji je, s
nenamerno komicnim efektom, bio sinhronizovan na persijski. Radnja se odvij ala na trgovackom brodu i prvi
oficir j e bio zalj ubij en u kapetanovu kcerku. Ona se zvala Aljona. Sledili su oluja, grmljavina, kiša i
uzburkano more koje baca brod. Jedan unezvereni mornar je nešto vikao. Suludo smireni avganistanski glas je
prevodio: "Dobri moj gospodine, budite ljubazni pa mi dodajte uže."
Na to se Tarik zakikotao. I ubrzo ih je obuzeo beznadežni napad smeha. Cim bi se jedno umorilo i stalo, drugo
bi frknulo, i krenuo bi novi krug. Covek koji je sedeo dva reda niže okrenuo se i siknuo. Pri kraju je bila scena
svadbe. Kapetan je popustio i dozvolio Aljoni da se uda za prvog oficira. Mladenci su se osmehivali jedno
drugome. Svi su pili votku. "Ja se nikada necu ženiti", prošaputao je Tarik.
"Ni ja se necu udavati", rekla je Lejla, ali je ipak prvo na tren zastala. Brinula se da ce joj se u glasu cuti
razocaranje zbog njegovih reci. Zatutnjalog srca, dodala je, ovog puta odlucnije: "Nikada."
"Svadbe su glupost."
"Sva ta frka."
"Bacene pare."
- 46 -
"A na šta?"
"Na odecu koju više nikada neceš obuci." "Ha!"
"Ako se ikada oženim", rekao je Tarik, "na svadbenoj pozornici ce morati da bude
mesta za troje. Za mene, nevestu i coveka koji ce mi držati uperenu pušku u glavu."
Covek ispred njih ponovo ih je prekorno pogledao. Na platnu, Aljona i njen novopeceni muž spojili su usne.
Gledajuci poljubac, Lejla se odjednom osetila kao da svi gledaju samo u nju. Postala je veoma svesna da joj
srce snažno tuce, da joj krv bije u ušima, svesna Tarikovog tela pored sebe, kako se steže, primiruje. Poljubac je
trajao. Lejla se ucinilo da je od presudne važnosti da se sada ne pomeri i da ne stvori nikakav zvuk. Osecala je
da je Tarik posmatra -jednim okom gledao je poljubac, drugim nju -isto kao što je ona gledala njega. Je li slušao
vazduh kako šišti iz njenog nosa, pitala se, je li cekao neki jedva primetan drhtaj, nepravilnost u disanju koje ce
odati njene misli?A kako bi bilo poljubiti ga, osetiti paperje iznad njegove usne kako golica njene usne? Onda
se Tarik nelagodno promeškoljio na sedištu. Napetim glasom je rekao: "Znaš da kada u Sibiru pljuneš šlajm, on
se pretvori u zelenu kuglicu leda pre nego što padne na zemlju?" Oboje su se nasmejali, ali ovog puta kratko,
nervozno. A kada se film završio i kada su izašli, Lejli je laknulo što se napolju nebo smracilo, što s Tarikovim
ocima ne mora da se susretne na blistavoj svetlosti dana.
23.
April 1992.
Prošle su tri godine. Za to vreme je Tarikov otac doživeo niz moždanih udara. Zbog toga se slabo služio levom
rukom i zaplitao je dok prica. Kada bi se uznemirio, što se cesto dešavalo, zaplitanje se pogoršavalo. Tarik je
ponovo prerastao nogu, pa mu je Crveni krst dao novu, mada je na nju morao da ceka šest meseci. Kao što se
Hasina bojala, njeni su je odveli u Lahore, gde su je primorali da se uda za rodaka koji je imao
automehanicarsku radnju. Tog jutra kada su je odveli, Lejla i Giti su otišle u njenu kucu da se pozdrave. Hasina
im je rekla da je rodak, njen buduci muž, vec zapoceo postupak oko selidbe u Nemacku, gde mu žive braca. Za
manje od godinu dana, mislila je, bice u Frankfurtu. Onda su plakale, zagrljene. Giti je bila neutešna. Lejla je
poslednji put videla Hasinu kako joj otac pomaže da ude na prepuno zadnje sedište taksija. Sovjetski Savez se
zapanjujuce brzo rušio.
Na svakih nekoliko nedelja, cinilo se Lejli, babi je dolazio kuci s vestima o novoj republici koja je proglasila
nezavisnost. Litvanija. Estonija. Ukrajina. Sovjetska zastava je spuštena iznad Kremlja. Rodila se Rusija.
U Kabulu, Nadžibulah je promenio taktiku i pokušao da se predstavi kao pobožan musliman. "Prekasno", rekao
je babi. "Ne možeš jednog dana da budeš šef KHAD-a, a da se sledeceg moliš u džamiji s ljudima cije si rodake
mucio i ubijao." Osecajuci da se oko Kabula steže omca, Nadžibulah je pokušao da se nagodi s
mudžahedinima, ali oni na to nisu pristali.
Iz svog kreveta, mami je rekla: "Tako i treba." Molila se za mudžahedine i cekala svoju paradu. Cekala pad
dušmana svojih sinova.
I na kraju, oni jesu pali. U aprilu devedeset druge, one godine kada je Lejla napunila cetrnaest. Nadžibulah se
napokon povukao i pronašao utocište u bazi Ujedinjenih nacija blizu palate Darulaman, južno od grada. Džihad
je bio gotov. Razni komunisticki režimi koji su držali vlast još od noci Lejlinog rodenja svi su poraženi.
Mamini junaci, Ahmedova i Nurova braca po oružju, pobedili su. I sada, posle više od decenije žrtvovanja
svega, ostavljanja svojih porodica zarad života u planinama i borbe za slobodu Avganistana, mudžahedini su
dolazili u Kabul, od krvi, mesa i ratom prekaljenih kostiju.
Mami je znala sva njihova imena: Bio je tu Dostum, razmetljivi uzbecki zapovednik, voda pokreta Junbiš Mili,
za koga se znalo da lako prelazi sa strane na stranu. Vatreni, osorni Gulbudin Hekmatjar, voda pokreta Hezb-e-
Islami, Paštun koji je nekada studirao mašinstvo i ubio jednog studenta maoistu. Rabani, voda Tadžika iz
pokreta Jamijat-e Islami, koji je u doba monarhije poducavao islam na Kabulskom univerzitetu. Sajaf, Paštun iz
Pagmana, s arapskim vezama, veliki musliman i voda pokreta Itihad-i-Islami. Abdul Ali Mazari, voda pokreta
Hizb-e-Vahdat, poznat i kao Baba Mazari medu svojim sunarodnicima Hazarama, sa snažnim šiitskim vezama s
Iranom. I naravno, tu je bio i mamin junak, Rabanijev saveznik, vecito zamišljeni, harizmaticni tadžicki
zapovednik Ahmed Šah Masud, Lav iz Pandžšira. Mami je u svojoj sobi zalepila njegov poster. Masudovo
naocito, mudro lice, s dignutom obrvom i na teme zabacenim pakolom koji mu je bio zaštitni znak, postalo je
sveprisutno u Kabulu. Njegove izražajne crne oci gledale su sa bilborda, zidova, iz izloga, sa zastavica
zakacenih na antene taksija. Za mami, to je bio dan za kojim je ceznula. Sve one godine cekanja napokon su se
isplatile. Napokon, mogla je da prestane s bdenjima, a njeni sinovi su mogli da pocivaju u miru.
- 47 -
Dan pošto je Nadžibulah svrgnut, mami je ustala iz kreveta kao preporodena. Prvi put za pet godina otkako su
Ahmed i Nur postali šehidi, nije na sebi imala crninu. Obukla je kobal-tnoplavu haljinu s belim tufnama. Oprala
je prozore, pomela pod, provetrila kucu, natenane se okupala. Glas joj je kreštao od veselja.
"Red je da se proslavi", objavila je.
Poslala je Lejlu da pozove komšije. "Reci im da sutra pripremamo veliki rucak!"
U kuhinji je mami stajala i osvrtala se oko sebe, podbocena, i s dobrocudnim prekorom rekla: "Šta si mi to
uradila s kuhinjom, Lejla? Kuku! Ništa nije na svom mestu."
Pocela je da premešta lonce i šerpe, teatralno, kao da ponovo uspostavlja svoje vlasništvo nad njima, kao da
ponovo obeležava svoju teritoriju. Lejla joj se sklanjala s puta. Tako je bilo najbolje. Mami je umela da bude
neukrotiva u svojim naletima euforije jednako kao i u svojim napadima besa. S uznemirujucom energijom
mami se bacila na kuvanje: auš corba od pasulja i suve mirodije, cufte, vreli mantu sa mnogo svežeg jogurta,
posut metvicom.
"Cupaš obrve", rekla je mami dok je otvarala veliki džak s pirincem pored kuhinjskog stola. "Samo malo."
Mami je sipala pirinac iz džaka u veliku crnu šerpu punu vode. Zasukala je rukave i pocela da meša. "Kako je
Tarik?"
"Otac mu je bio bolestan", rekla je Lejla. "Koliko je njemu sada uopšte godina?" "Ne znam. Šezdeset i neka."
"Mislila sam na Tarika." "A. Šesnaest."
"On je dobar decak Šta misliš?" Lejla je slegnula ramenima.
"Mada, više i nije decak, je Y tako? Šesnaest godina. Skoro odrastao covek Slažeš se?" "Na šta ciljaš, mami?"
"Ni na šta", rekla je mami nedužno se smeškajuci. "Ni na šta. Samo ti... ma ništa. Bolje da to ne govorim."
"Vidim da bi htela", rekla je Lejla, ljuta zbog tog okolišnog, šaljivog optuživanja.
"Pa..." Mami je prekrstila ruke na ivici šerpe. Lejla je primetila koliko je neprirodno, gotovo kao da je vežbala,
rekla to "pa" i kako je prekrstila ruke. Bojala se da joj sledi govorancija. "Jedno je bilo kada ste kao deca jurcali
naokolo. U tome nije bilo niceg lošeg. Bilo je slatko. Ali sada. Sada. Primetila sam da nosiš grudnjak, Lejla."
Lejla je bila zatecena.
"I uzgred, trebalo je da mi kažeš za grudnjak. Nisam znala. Razocarana sam što mi nisi rekla." Osetivši da je u
prednosti, mami je nastavila. "U svakom slucaju, ovde nije rec o meni ili o grudnjaku. Vec o tebi i Tariku. On
je momak, shvataš, i pošto je to što jeste, šta njega briga za ugled? Ali ti. Devojcin ugled, posebno tako lepe
devojke, nešto je osetljivo, Lejla. Kao ptica u saci. Popustiš li stisak, odletece."
"A šta je s tvojim pentranjem preko zidova, šunjanjem s babijem po vocnjaku?", upitala je Lejla, zadovoljna što
se tako brzo snašla.
"Mi smo bili rodaci. I uzeli smo se. Je li taj momak zatražio tvoju ruku?"
"On mi je drug. Rafik. To je sve medu nama", rekla je Lejla, zvuceci kao da se brani, i to ne preterano
ubedljivo. "On mi je kao brat", dodala je neoprezno.
I odmah je znala, cak i pre nego što je oblak prešao preko maminog lica, pre nego što je ono potamnelo, da je
pogrešila.
"To ti sigurno nije", rekla je mami odrešito. "Neceš porediti tog jednonogog stolarevog sina sa svojom bracom.
Niko nije kao tvoja braca."
"Nisam rekla da je... Nisam tako mislila."
Mami je uzdahnula kroz nos i stegnula zube.
"Bilo kako bilo", nastavila je, ali bez malopredašnje vedrine, "hocu da kažem da ce ljudi pricati, ne budeš li
pažljiva."
Lejla je zaustila nešto da kaže. To što je mami rekla imalo je smisla. Lejla je znala da su njeni dani neometanog,
nevinog vitlanja po ulicama s Tarikom sada prošlost. Lejla je vec neko vreme osecala nešto cudno kada su
zajedno napolju. Bila je svesna da je gledaju, proucavaju, da o njoj šapucu, što ranije nikad nije bio slucaj. A ne
bi to osecala cak ni sada da nije bilo jedne presudne cinjenice: bila se zaljubila u Tarika. Beznadežno i ocajno.
Kada je bio blizu, nije mogla da se odupre najsablažnji-vijim mislima, o njegovom žilavom, nagom telu
isprepletenom s njenim. Ležeci nocu u krevetu, zamišljala ga je kako joj ljubi stomak, cudila se mekoci
njegovih usana i dodiru njegovih dlanova na svom vratu, svojim grudima, i još niže. Kada je tako mislila o
njemu, obuzela bi je griza savesti, ali takode i neobicno, toplo osecanje koje joj se širilo naviše iz stomaka, sve
dok joj se ne bi ucinilo da joj lice bukti.
Ne. Mamine reci imale su smisla. I više nego što je znala. Lejla je slutila da neki, ako ne i vecina njihovih
komšija uveliko ispiraju usta njom i Tarikom. Lejla je primetila znacajno cerenje, bila je svesna komšijskih
šapata da su njih dvoje par. Pre neki dan, na primer, ona i Tarik su zajedno hodali ulicom kada su naišli na
obucara Rašida, koga je pratila njegova žena Marijam, umotana u burku. Dok su prolazili pored njih, Rašid je
- 48 -
veselo rekao: "Ma da ovo nisu Lejli i Madžnun", misleci na zlosrecne ljubavnike iz Nizamijeve popularne
ljubavne poeme iz dvanaestog veka -persijske verzije Romea i Julije, rekao je babi, mada je dodao da je Nizami
napisao tu pripovest o nesrecnim ljubavnicima cetiri veka pre Šekspira.
Mamine reci imale su smisla. Ono što je smetalo Lejli bilo je što mami nije zasluživala da bude u pravu. Jedno
bi bilo da je babi pokrenuo tu temu. Ali mami? Tolike godine odsustva, povlacenja u sebe i potpune nebrige o
tome kuda Lejla ide, s kim se vida i šta misli... Nije bilo pošteno. Lejla se osecala kao da nije ništa bolja od
šerpi i lonaca, da je nešto što može da se zapostavi, pa onda ponovo uzme kada se vlasniku prohte, kada mu
dune. Ali danas je bio velik dan, važan dan, za sve njih. Bilo bi sitnicavo pokvariti ga zbog ovoga. U duhu tog
gotovo praznicnog raspoloženja, Lejla je prešla preko svega.
"Shvatam šta hoceš da kažeš", rekla je.
"Odlicno!" kazala je mami. "Onda je rešeno. A sada, gde je Hakim? Gde li je, o gde li je taj moj mili mužic?"
Bio je blistav, vedar dan, savršen za slavlje. Muškarci su u dvorištu sedeli na škripavim stolicama na sklapanje.
Pili su caj, pušili i glasno i šaljivo razgovarali o planovima mudžahedina. Babi ih je Lejli preneo u grubim
crtama: Avganistan se sada zove Islamska Država Avganistan. Islamsko vece Džihada, koje je u Pešavaru
osnovalo nekoliko mudžahedinskih pokreta, nadzirace stvari prva dva meseca, pod vodstvom Sibgatulaha
Modžadidija. Onda ce uslediti vece voda na celu sa Rabanijem, koje ce preuzeti konce na cetiri meseca. Za tih
šest meseci, održace se Loja džirga, veliko vece voda i starešina, na kome ce se obrazovati prelazna vlada s
mandatom od dve godine, posle cega ce se održati demokratski izbori. Jedan muškarac je raspirivao žar
improvizovanog roštilja na kome su cvrcali jagnjeci ražnjici. Babi i Tarikov otac igrali su šah u senci stare
kruške. Lica su im bila napeta od usredsredenosti. Tarik je takode sedeo pored table, naizmenicno gledajuci
dvoboj i slušajuci politicke price za susednim stolom. Žene su se okupile u dnevnoj sobi, u hodniku i kuhinji.
Caskale su dok su dizale bebe i vešto izmicale, jedva primetnim pokretima bedara, deci koja su se jurcala po
kuci. Jedan gazel Ustada Sarahanga treštao je sa kasetofona. Lejla je bila u kuhinji i sipala sa Giti dog u karafe.
Giti više nije bila tako stidljiva i ozbiljna kao nekada. Vec nekoliko meseci na njenom licu nije bilo onog
vecitog namrštenog izraza. U poslednje vreme se slobodno smejala, cešce i -Lejli se ucinilo -pomalo izazovno.
Okanula se dosadnih konjskih repova, pustila kosu i izvukla crvenkaste pramenove. Lejla je napokon saznala da
je razlog za taj preobražaj jedan osamnaestogodišnjak ciju je pažnju Giti privukla. Zvao se Sabir i bio je golman
u fudbalskom timu Gitinog starijeg brata.
"O, on ti ima najlepši osmeh, i tako gustu, gustu crnu kosu!", rekla je Giti Lejli. Za tu naklonost, naravno, niko
nije znao. Giti se dva puta krišom našla s njim na caju, oba puta na po petnaest minuta, u jednoj maloj
cajdžinici na drugom kraju grada, u Tajmaniju.
"Zaprosice me, Lejla! Možda vec ovog leta! Je l' možeš da ve-ruješ? Kunem ti se, ne mogu da prestanem da
mislim o njemu."
" A šta ce biti sa školom?", upitala je tad Lejla. Giti je nagnula glavu u stranu i uputila joj pogled koji je
govorio nemoj da se zavaravamo.
Pre nego što napunimo dvadesetu, govorila je nekada Hasina, Giti i ja cemo okotiti po cetvoro, petoro dece
svaka. Ali ti, Lejla, ti ceš nama glupacama osvetlati obraz. Ti ceš biti neko. Znam da cu jednog dana uzeti
novine i videti tvoje lice na naslovnoj strani. Giti je sada stajala pored Lejle i seckala krastavce, sa sanjalackim,
dalekim izrazom lica. Mami je bila blizu u svojoj blistavoj letnjoj haljini, ljuštila je kuvana jaja s
babicom Vadžmom i Tarikovom majkom.
"Poklonicu komandantu Masudu sliku Ahmeda i Nura", govorila je mami Vadžmi, dok je Vadžma klimala
glavom i pokušavala da izgleda zainteresovano i iskreno.
"On je licno nadgledao sahranu. Pomolio se na njihovom grobu. Bice to izraz zahvalnosti za njegovu
ljudskost." Mami je razbila novo kuvano jaje. "Cujem da je on mudar, castan covek. Mislim da ce to umeti da
ceni."
Svugde oko njih žene su uletale u kuhinju i iz nje izletale, nosile zdele kurme, pladnjeve mastave, vekne hleba,
i sve redale po sofri postavljenoj na podu dnevne sobe.
Malo-malo pa bi došetao Tarik Štrpnuo bi ovo, gricnuo ono.
"Muškarcima zabranjen pristup", rekla je mami.
"Napolje, napolje, napolje!" vikala je Vadžma.
Tarik se osmehivao na te dobrocudne ženske grdnje. Cinilo se da mu prija što tu nije dobrodošao, što kalja tu
žensku atmosferu svojom osmehnutim, muškim nepoštovanjem. Lejla se iz petnih žila trudila da ga ne gleda, da
ne pruži ženama više povoda za ogovaranje nego što su ga vec imale. Zato nije dizala glavu i nije mu se
obracala, ali je pamtila san od pre neke noci, njegovo i svoje lice, zajedno u ogledalu, ispod mekanog zelenog
- 49 -
vela. I zrna pirinca, kako mu padaju iz kose, tiho zveckaju dok skakucu po staklu. Tarik je pružio ruku da proba
teletinu kuvanu s krompirom.
"Ho baca!" Vadžma ga je pljesnula po ruci. Tarik je ipak ukrao parce pa se nasmejao.
Sada je bio tridesetak centimetara viši od Lejle. Brijao se. Bio je suvlji, oštriji. Ramena su mu se raširila. Tarik
je sada voleo da nosi pantalone na falte, sjajne crne mokasine i košulje kratkih rukava koje su mu isticale mišice
-zahvaljujuci kompletu starih zardalih tegova s kojima je svakog dana vežbao u dvorištu. Lice mu je u
poslednje vreme poprimilo vragolast i izazivacki izraz. Poceo je da naginje glavu u stranu kada govori i da diže
jednu obrvu kada se smeje. Pustio je kosu i poceo da cesto i nepotrebno zabacuje mekane uvojke. Prepredeni
osmejak je takode bio nov. Kada su žene poslednji put isterale Tarika iz kuhinje, majka je uhvatila Lejlu kako
ga krišom gleda. Lejli je srce poskocilo i posramljeno je zatreptala. Brzo se uposlila sipanjem seckanog
krastavca u bokal zasoljenog, razvodnjenog jogurta. Ali osecala je na sebi pogled Tarikove majke, njen
znacajan, odobravajuci osmejak. Muškarci su napunili tanjire i caše i izneli hranu u dvorište. Kada su oni uzeli
koliko su hteli, žene i deca su posedali na pod oko sofre da jedu. Pošto je sofra rašcišcena a tanjiri poslagani u
kuhinji, kada je pocela groznica spremanja caja i prisecanja ko pije zeleni a ko crni, Tarik joj je dao znak
glavom i šmugnuo kroz vrata.
Lejla je sacekala pet minuta, pa krenula za njim. Našla ga je malo dalje niz ulicu,
naslonjenog na zid na ulazu u uzan prolaz izmedu dve kuce. Pevušio je staru
paštunsku pesmu Ustada Avala Mira:
Da ze ma ziba vatan, Da ze ma dada vatan.
Ovo je naša divna zemlja. Ovo je naša voljena zemlja.
A i pušio je, bila je to još jedna nova navika, koju je pokupio od momaka u cijem ga
je društvu Lejla cesto vidala u poslednje vreme. Lejla ih nije podnosila, te nove
Tarikove prijatelje. Svi su se isto oblacili, u pantalone na falte i uzane majice koje su
im isticale ruke i grudi. Svi su stavljali na sebe previše kolonjske vode i svi su pušili.
Šetkali su po kraju u coporima, šaleci se, glasno se smejuci, ponekad cak i
dobacujuci devojkama, isto-vetno se, glupo i samozadovoljno kezeci. Jedan Tarikov
prijatelj je, na osnovu najpovršnije slicnosti sa Silvesterom Staloneom, zahtevao da
ga zovu Rambo. "Majka bi te ubila da zna da pušiš", rekla je Lejla pogledavši levo-desno pre nego što je
šmugnula u prolaz.
"Ah ne zna", rekao je on. Sklonio se u stranu da joj napravi mesta.
"To može da se promeni." "Ko ce da joj kaže? Ti?"
Lejla je trupnula nogom. "Poveri tajnu vetru, al' ga ne krivi što ce je otkriti drvecu."
Tarik se osmehnuo, dignute obrve. "Ko je to rekao?"
"Halil Džibran."
"U, što se praviš pametna."
"Daj i meni jednu."
Odmahnuo je glavom i prekrstio ruke. Bila je to nova stavka u njegovom repertoaru
poza: leda uza zid, ruke prekrštene, cigareta visi iz ugla usana, zdrava noga blago
savijena.
"Zašto ne?"
"Loše je za zdravlje."
"A tebi nije loše za zdravlje?"
"To radim samo zbog cura."
"Kakvih cura?"
Osmehnuo se s visine. "Misle da je seksi."
"Nije."
"Nije?"
- 50 -
"Veruj mi."
"Nije seksi?"
"Izgledaš Ma, kao maloumnik."
"To boli", rekao je.
"A kakvih to uopšte cura?"
"Ljubomorna si."
"Samo sam ravnodušno radoznala." "Ne možeš biti i jedno i drugo." Povukao je novi
dim i zaškiljio. "Kladim se da sada pricaju o nama."
U Lejlinim mislima razlegao se mamin glas. Kao ptica u šaci. Popustiš li stisak,
odletece. Griza savesti je zarila zube u nju. Onda je Lejla oterala mamin glas. Umesto
toga je uživala u nacinu na koji je Tarik izgovorio "O nama". Kako je samo uzbudljivo,
kako zaverenicki to zazvucalo! I kako joj je prijalo što ga cuje da to tako izgovara,
tako opušteno, tako prirodno. O nama. Potvrdivalo je njihovu vezu, kristalisalo je. "I
šta govore?"
"Da veslamo niz reku greha", rekao je. "Da jedemo krišku bogohulnog kolaca."
"Vozimo se na rikši nemorala." "Kuvamo kurmu od svetogrda."
Oboje su se nasmejali. Onda je Tarik primetio da joj je kosa porasla. "Lepa je", rekao
je. Lejla se nadala da nije pocrvenela. "Promenio si temu."
"A o cemu smo to pricali?"
"O praznoglavim curama koje misle da si seksi."
"Ma znaš ti dobro."
"A šta to?"
"Da ja ne vidim nikog osim tebe."
Lejli se zavrtelo u glavi. Pokušala je da protumaci izraz njegovog lica, ali je videla
nešto nerastumacivo: maloumno veseli kez u suprotnosti s napetim, gotovo ocajnim
pogledom u ocima. Lukav je to bio pogled, proracunat da se nade tacno na sredini
izmedu šegacenja i iskrenosti. Tarik je zdravom nogom zgazio cigaretu. "I šta ti misliš
o svemu ovome?"
"O zabavi?"
"Ko je sada maloumnik? Mislim na mudžahedine, Lejla. Na to što su došli u Kabul."
"Oh."
Taman je pocela da mu prica nešto što je babi rekao, o opasnom spoju pušaka i
oholosti, kada je cuo graju iz kuce. Dreku. Kuknjavu. Lejla je potrcala. Tarik je
hramao za njom. U dvorištu su dva coveka režala i mlatila se, valjajuci se po zemlji.
Otimali su se oko noža. Lejla je jednog prepoznala, bio je sedeo za stolom gde se
raspravljalo o politici. Drugi je bio covekkoji je raspirivao roštilj. Nekoliko ljudi
pokušavalo je da ih razdvoji. Babi nije bio medu njima. Stajao je pored zida, na
bezbednoj udaljenosti od tuce, s Tarikovim ocem, koji je plakao. Iz uzbudenih
glasova okolo Lejla je sakupila odlomke koje je složila u celinu: covek za politickim
stolom, Paštun, nazvao je Ahmeda Šaha Masuda izdajnikom zato što je osamdesetih
godina "sklopio sporazum" sa Sovjetima. Roštiljdžija, Tadžik, našao se uvredenim i
- 51 -
zahtevao je da ovaj povuce rec. Paštun je odbio.
Tadžik je rekao da bi, da nije bilo Masuda, Paštunova sestra i dalje širila noge sovjetskim vojnicima. Dohvatili
su se. Jedan je isukao nož; nije bilo jasno ko. Lejla je užasnuta videla da se Tarik bacio u gužvu. Takode je
videla da su i neki mirotvorci sada poceli da zamahuju pesnicama. Ucinilo joj se da je videla i drugi nož.
Kasnije te noci, Lejla je mislila o tome kako su se podivljali ljudi preturili, kako su padali jedni na druge
okruženi cikom, vriskom, kricima i pesnicama, a usred svega toga Tarik, iskrivljenog lica, pokušava da ispuzi,
rašcupane kose, otrgnute veštacke noge.
Bilo je nestvarno koliko je brzo sve otišlo bestraga. Vece voda je obrazovano pre vremena. Izabralo je Rabanija
za predsednika. Drugi pokreti su se pobunili zbog nepotizma. Masud je zahtevao mir i strpljenje.
Hekmatjar, koji u tome nije ucestvovao, pobesneo je. Vekovima tlacene Hazare kiptele su od gneva. Padale su
uvrede. Upirali su se prsti. Letele su optužbe. Sastanci su ljutito otkazivani uz lupu vratima. Grad je zadržao
dah.
U planinama su u kalašnjikove stavljani puni okviri. Mudžahedini, naoružani do zuba i sada bez zajednickog
neprijatelja, našli su neprijatelje jedni u drugima. U Kabulu je napokon svanuo dan za svodenje racuna. A kada
su grad pocele da zasipaju rakete, ljudi su se posakrivali. Sakrila se i mami, ali ne samo od raketa. Ponovo se
presvukla u crninu, otišla u svoju sobu, navukla zavese i pokrila se cebetom preko glave.
24.
"To zviždanje", rekla je Lejla Tariku, "to prokleto zviždanje mrzim više od svega."
Tarik je s razumevanjem klimnuo glavom. Nije posredi bilo toliko samo zviždanje, mislila je Lejla kasnije, vec
sekunde izmedu njegovog pocetka i udara. Kratko i neodredeno, zamrznuto vreme. Neizvesnost. Cekanje. Kao
optuženik pre nego što mu izreknu presudu. Cesto bi pocinjalo za vecerom, kada su ona i babi sedeli za stolom.
Glave bi im se trgle naviše. Osluškivali su zviždanje, s viljuškama u vazduhu, nesažvakanom hranom u ustima.
Lejla je videla odraz njihovih mutno osvetljenih lica u crnom prozoru, njihove senke nepokretne na zidu.
Zviždanje. Onda eksplozija, srecom negde drugde, pracena ponovnim disanjem i spoznajom da su poštedeni,
zasada, dok negde drugde, usred krikova i zagušljivih oblaka dima, vlada metež, goloruko, groznicavo kopanje,
vadenje iz ruševina onoga što je ostalo od sestre, brata, unuka. Medutim, cinjenica da su poštedeni imala je i
drugu stranu: mucno zapitkivanje ko nije. Posle svakog raketnog napada Lejla je jurila na ulicu, mucajuci
molitvu, ovog puta sigurna, potpuno sigurna da ce to Tarika naci zatrpanog u ruševinama i dimu.
Nocu je Lejla ležala u krevetu i gledala odsjaje naglih belih blesaka u prozoru. Slušala je štektanje automatske
paljbe i brojala rakete koje su cvilele iznad glava dok se kuca tresla a Ijuspe maltera sipale po njoj s tavanice.
Nekih noci, kada je svetlost raketne paljbe bivala tako jaka da se po njoj mogla citati knjiga, san joj uopšte ne bi
ni došao na oci.
A ako bi došao, Lejla je sanjala otkinute udove, vatru i stenjanje ranjenika. Jutra nisu donosila olakšanje.
Prolomio bi se mujezinov poziv na namaz i mudžahedini bi odložili oružje, okrenuli se na zapad i pomolili.
Onda bi smotali sedžade, napunili puške i planine bi zapucale na Kabul, a Kabul je uzvracao, dok su Lejla i
ostali ljudi to posmatrali, bespomocni kao stari Santjago, koji gleda kako mu ajkule kidaju dragoceni ulov.
Kuda god bi pošla, Lejla je vidala Masudove ljude. Vidala ih je kako lutaju ulicama i na svakih stotinak metara
zaustavljaju kola da ispituju vozace. Sedeli su i pušili na tenkovima, obuceni u kombinezone, s obaveznim
pakolima na glavama. Virili su na prolaznike iza gomila džakova s peskom na raskrsnicama. Mada, Lejla više i
nije tako cesto izlazila. A kada ipak jeste, uvek ju je pratio Tarik, koji je, izgleda, uživao u toj viteškoj dužnosti.
"Kupio sam pištolj", rekao je jednog dana. Sedeli su napolju, ispod kruške u Lejlinom dvorištu. Pokazao joj ga
je. Rekao je da je poluautomatski, bereta. Lejli je samo izgledao crno i smrtonosno.
"Ne svida mi se", rekla je. "Oružje me plaši." Tarik je okrenuo okvir u ruci.
"Prošle nedelje su u jednoj kuci u Karte-sehu našli tri leša", rekao je. "Jesi li cula?
Sestre. Sve tri silovane. Preklane. Neko im je odgrizao prste da skine prstenje. Jasno
se videlo, bilo je tragova zuba..."
"Ne želim to da slušam."
"Nisam hteo da te plašim", rekao je Tarik. "Ali samo... samo sam mirniji kada ovo nosim sa sobom."
On je sada bio njena veza sa životom na ulicama. Cuo je šta se na njima govori i to joj je prenosio. On joj je, na
primer, rekao da borci u planinama vežbaju gadanje -i da se klade ko ce biti uspešniji -tako što pucaju na civile
dole, na muškarce, žene, decu, nasumicno odabrane. Rekao joj je da ispaljuju rakete na kola, ali iz nekog
razloga taksije ne diraju -što je Lejli objasnilo zašto su u poslednje vreme mnogi naprasno obojili svoja kola u
- 52 -
žuto. Tarik joj je objasnio opasne, vecito promenljive granice unutar Kabula. Lejla je od njega naucila, na
primer, da ova ulica sve do druge akacije levo pripada jednom ratnom poglavici; da su sledeca cetiri bloka,
završno sa pekarom pored srušene apoteke, sektor drugog poglavice; a ako prede onu ulicu i hoda petsto metara
na zapad, naci ce se na teritoriji treceg poglavice, i, prema tome, bice meta za snajperiste. A tako su se mamini
junaci sada zvali. Ratne poglavice. Lejla je cula da ih zovu i Tofangdar. Puškari. Drugi su ih još zvali
mudžahedinima, ali kada su to cinili, krivili su lica, ona su poprimala podrugljiv, gadljiv izraz i rec je odisala
dubokim prezirom i odbojnošcu. Poput uvrede.
Tarik je vratio okvir u pištolj.
"Je l' bi mogao?" upitala je Lejla.
"Šta?"
"Da upotrebiš to cudo. Da nekoga time ubiješ." Tarik je zadenuo pištolj za pojas farmerki. Onda je rekao nešto
istovremeno divno i užasno.
"Za tebe", rekao je. "Ubio bih njim za tebe, Lejla."
Približio se i ruke su im se dodirnule, jednom, pa opet. Kada su Tarikovi prsti oprezno poceli da se preplicu s
njenima, Lejla mu je to dozvolila. A kada se naglo nagnuo i pritisnuo svoje usne na njene, i to mu je dozvolila.
U tom trenutku, sve mamine price o ugledu i pticama zvucale su Lejli nebitno. Cak i apsurdno. Usred sveg tog
ubijanja i pljacke, sve te ružnoce, bilo je sasvim bezazleno sedeti tu ispod kruške i ljubiti se s Tarikom. Sitnica.
Bezazlena slabost koju je lako zaboraviti. I zato ga je pustila da je ljubi, a kada je uzmakao, nagnula se napred
pa je ona poljubila njega, dok joj je srce tuklo u grlu, lice trnulo, vatra gorela duboko u stomaku. U junu te
godine, hiljadu devetsto devedeset druge, u zapadnom Kabulu vodile su se ogorcene borbe izmedu paštunskih
snaga ratnog poglavice Sajafa i Hazara iz pokreta Vahdat. U bombardovanjima su srušeni dalekovodi, sravnjeni
citavi blokovi ducana i porodicnih kuca. Lejla je cula da paštunski borci napadaju hazarska domacinstva,
upadaju i streljaju citave porodice po kratkom postupku; a da se Hazare svete tako što otimaju paštunske civile,
siluju paštunske devojke, granatiraju paštunske cetvrti i ubijaju koga stignu. Svakog dana su nalažena tela
vezana za drvece, ponekad spaljena i neprepoznatljiva. Cesto s ranama na glavama, iskopanih ociju, odsecenih
jezika.
Babi je ponovo pokušao da ubedi mami da odu iz Kabula.
"Izgladice oni sve", rekla je mami. "Ovi sukobi su samo privremeni. Sešce i dogovorice se."
"Fariba, rat je sve što ti ljudi znaju", rekao je babi. "Prohodali su s flašicom mleka u jednoj i puškom u drugoj
ruci."
"Ko si ti da to kažeš?" brecnula se mami. "Jesi li se ti borio u džihadu? Jesi li ti sve ostavio i stavio glavu u
torbu? Da nije mudžahedina, i dalje bismo bili sovjetske sluge, ne zaboravi. A ti bi sada da ih izdamo!"
"Nismo mi ti koji nekoga izdaju, Fariba."
"Onda ti idi. Uzmi svoju kcerku i beži. Pošalji mi razglednicu. Ali mir dolazi i ja nameravam da ga docekam."
Babi je besno izjurio iz njene sobe. Ulice su postale toliko opasne da je babi uradio nešto nezamislivo: rekao je
Lejli da više ne ide u školu. Poceo je sam da je poducava. Lejla je svakog dana posle zalaska sunca išla u
njegovu radnu sobu, i dok je Hekmatjar s južnih oboda grada lansirao rakete na Masuda, babi i ona raspravljali
su
o Hafizovim gazelima i delima omiljenog avga-nistanskog pesnika Ustada Halilulaha Halilija. Babi ju je ucio
rešavanju kvadratne jednacine, pokazao joj kako da rastavlja polinome na cinioce i da crta jednacinu krive
drugog stepena. Kada ju je poducavao, babi bi se preobrazio. U svom elementu, okružen knjigama, delovao je
viši u Lejlinim ocima. Glas kao da mu je izvirao iz nekog mirnijeg, dubljeg mesta, a on sam nije ni izbliza
treptao kao inace. Lejla ga je zamišljala kakav je sigurno bio nekada, kako širokim, veštim pokretima briše
tablu, gleda preko ramena u nekog ucenika, brižno i ocinski. Medutim, nije bilo lako usredsrediti se. Lejli su
misli stalno lutale.
"Kolika je površina piramide?" pitao bi babi, a Lejla je mogla da misli samo o punoci Tarikovih usana, o toploti
njegovog daha na njenim usnama, o svom odrazu u njegovim smedim ocima. Još ga je dvaput poljubila posle
onog dogadaja ispod drveta, duže, strastvenije i, smatrala je, manje nespretno. Oba puta su se krišom našli u
mracnom prolazu gde je on pušio cigaretu na dan mamine zabave. Drugi put mu je dozvolila da joj dodirne
grudi.
"Lejla?"
"Da, babi."
"Piramida. Površina. Gde si ti?"
"Izvini, babi. Nešto sam, uf... Da vidimo. Piramida. Piramida. Trecina površine osnove puta visina."
- 53 -
Babi je nesigurno klimnuo glavom, pogled mu se zadržao na njoj, a Lejla je pomislila na Tarikove šake, kako
su joj stezale grudi, kako su joj klizile niz vrat dok su se ljubili i ljubili. Jednog dana tog istog meseca juna, Giti
se vracala iz škole sa dve drugarice. Samo tri ulice od Gitine kuce, devojke je pogodila zalutala raketa. Kasnije
tog užasnog dana, Lejla je saznala da je Gitina majka jurcala po ulici u kojoj je Giti poginula, histericno
vrišteci, skupljajuci u kecelju delove kcerkinog tela. Gitino natrulo desno stopalo, i dalje u najlonskoj carapi i
ljubicastoj patici, bice nadeno na jednom krovu dve nedelje kasnije. Na Gitinoj fatihi, dan posle pogibije, Lejla
je sedela ošamuce-na u sobi punoj uplakanih žena. Tada je prvi put poginuo neko koga je Lejla poznavala, ko
joj je bio blizak, koga je volela. Nije mogla da se pomiri s neshvatljivom cinjenicom da Giti više nije živa, Giti,
s kojom je Lejla na casovima krišom razmenjivala ceduljice, cije je nokte lakirala, kojoj je pincetom cupkala
dlake s brade. Giti, koja ce se udati za golmana Sabira. Giti je bila mrtva. Mrtva. Raznesena na komade.
Napokon, Lejla je zaplakala za drugaricom. I sve suze koje nije mogla da prolije na sahrani svoje brace sada su
navrle.
25.
Lejla je jedva mogla da se pomeri, kao da joj se beton stegnuo u svim zglobovima u telu. Razgovor je bio u
toku, i Lejla je znala da ona u njemu ucestvuje, ali se osecala daleko od njega, kao da samo prisluškuje. Dok je
Tarik govorio, Lejla je zamišljala svoj život kao trulo uže, kako puca, kako se rasplice, vlakna se odvajaju,
prekidaju. Bilo je vrelo, sparno popodne tog avgusta devedeset druge, i bili su u dnevnoj sobi Lejline kuce.
Mami je citav dan boleo stomak, i pre nekoliko minuta, uprkos raketama koje je Hek-matjar lansirao s juga,
babi ju je odveo doktoru. A sada je tu bio Tarik, sedeo je pored Lejle na sofi, gledao u zemlju, s rukama izmedu
kolena. Govorio da odlazi. Ne iz kraja. Ne iz Kabula. Vec iz Avganistana. Odlazi. Lejla je oslepela.
"Kuda? Kuda ceš to da ideš?"
"Prvo u Pakistan. U Pešavar. Onda ne znam. Možda u Hin-dustan. U Iran." "Koliko dugo?" "Ne znam."
"Mislim, koliko dugo vec znaš?"
"Nekoliko dana. Hteo sam da ti kažem, Lejla, kunem se, ali nisam mogao da se na to nateram. Znam koliko bi
se uzrujala."
"Kada?" "Sutra." "Sutra?" "Lejla, pogledaj me." "Sutra." "Moj otac. Njegovo srce ne može ovo više da izdrži,
sve ovo ratovanje i ubijanje." Lejla je zagnjurila lice u šake, a mehur strave rastao joj je u grudima. Trebalo je
da zna da ce se ovo desiti, pomislila je. Skoro svi ljudi koje je poznavala spakovali su se i otišli. U njihovom
kraju gotovo da više nije bilo poznatih lica, i sada, samo cetiri meseca pošto su izbile borbe izmedu zavadenih
mudžahedina, Lejla je na ulici jedva ponekog prepoznavala. Hasinini su pobegli u maju, u Teheran. Vadžma je
sa svojim plemenom otišla u Isla-mabad istog meseca.
Gitini roditelji, braca i sestre otputovali su u junu, nedugo pošto je Giti poginula. Lejla nije znala kuda su otišli
-cula je glasine da su se zaputili u Mašad, u Iranu. Pošto bi ljudi otišli, njihove kuce bi ostale prazne nekoliko
dana, a onda bi ih preuzeli mudžahedini, ili bi se uselili neki stranci. Svi su odlazili. A sada i Tarik.
"A ni moja majka više nije mlada žena", govorio je on. "Žive u stalnom, užasnom strahu. Lejla, pogledaj me."
"Trebalo je da mi kažeš." "Molim te, pogledaj me."
Iz Lejle je doprla jeka. Potom zavijanje. A onda je plakala, i kada je on pokušao da joj palcem obriše obraz,
odgurnula mu je ruku. Bilo je to sebicno i nerazumno, ali je bila van sebe od besa na njega što je napušta, Tarik,
koji je bio njena druga polovina, cija je senka stajala uz nju u svakoj uspomeni. Kako može da je ostavi?
Ošamarila ga je. Onda ga je ponovo ošamarila i povukla za kosu i on je morao da je uhvati za ruke i govorio je
nešto što nije razabirala, govorio je to tiho, razumno, i onda su se nekako našli celom u celo, nosom u nos, i ona
je ponovo osetila vrelinu njegovog daha na usnama. I kada se, iznenada, nagnuo ka njoj, i ona je ucinila isto.
U SLEDECiM danima i nedeljama, Lejla se groznicavo trudila da sve dobro upamti, sve ono što je usledilo.
Kao ljubitelj umetnosti koji beži iz muzeja u plamenu, hvatala je šta god je mogla -pogled, dahtanje, šapat -da
ga spase od nestajanja, da ga sacuva. Ali vreme je najsuroviji požar i nije mogla, na kraju, da spase sve. Ipak,
imala je ovo: onaj prvi, žestoki bol tamo dole. Kose sunceve zrake na cilimu. Njenu petu što grebe hladnu
tvrdocu njegove noge, koja leži pored njih, na brzinu odvezana. Njene ruke hvataju njegove mišice. Beleg u
obliku izokrenute mandoline, ispod njegove kljucne kosti, bukti crveno. Njegovo lice lebdi iznad njenog.
Njegovi crni uvojci vise, golicaju joj usne, bradu. Užasan strah da ce ih neko otkriti.
Neverica zbog tolike njihove smelosti, tolike hrabrosti. Cudno i neopisivo zadovoljstvo, prožeto bolom. I
pogled, bezbroj pogleda Tarikovih, a u njima: strah, izvinjavanje, nežnost, sramota, ali najviše, najviše glad.
Posle je bilo mahnito. Brzo zakopcavanje košulja, cešljanje prstima, vezivanje pojaseva. Sedeli su, zatim, jedno
pored drugoga, mirišuci jedno na drugo, zajapurenih lica, oboje ošamuceni, oboje zanemeli zbog neshvatljivosti
onoga što se upravo desilo. Onoga što su uradili.
- 54 -
Lejla je videla tri kapi krvi na cilimu, tri kapi njene krvi, i zamislila je roditelje kako ce kasnije sedeti na toj
sofi, nesvesni greha koji je pocinjen. A sada su se prikradale sramota i griza savesti i sat je na spratu kucao,
nepodnošljivo glasno za Lejline uši. Kao sudijski cekic koji udara iznova i iznova, osuduje je.
Onda je Tarik rekao: "Podi sa mnom."
Na trenutak, Lejla je gotovo poverovala da bi to bilo moguce. Ona, Tarik i njegovi roditelji, odlaze zajedno.
Pakuju torbe, ulaze u autobus, ostavljaju za sobom sve ovo nasilje, idu da nadu srecu ili nevolje, s kojima ce se
suociti zajedno. Mracna odvojenost koja je ceka, ubilacka samoca, ne mora da dode. Mogla je da pode. Mogli
bi da budu zajedno. Imali bi još ovakvih popodneva.
"Lejla, hocu da se oženim tobom."
Prvi put otkako su ustali s poda digla je glavu da ga pogleda u oci. Proucavala mu je lice. Sada tu nije bilo
vragolija. Izgledao je rešeno, cisto i savršeno iskreno.
"Tance...
"Udaj se za mene, Lejla. Danas. Možemo danas da se uzmemo."
Zaustio je da kaže još nešto, o odlasku u džamiju, o pronalaženju mule, dva svedoka, brzoj niki... Ali Lejla je
mislila na mami, tvrdoglavu i nepopustljivu poput mudžahedina, na vazduh oko nje zagušljiv od gorcine i
ocaja, i mislila je na babija, koji se odavno predao, koji je bio tako žalostan, jadan protivnik mami. Ponekad...
cini mi se da si ti sve što imam, Lejla. To su bile okolnosti njenog života, njegove neizbežne istine.
"Zatražicu tvoju ruku od kaka Hakima. On ce nas blagosloviti, Lejla, sigurno."
Bio je u pravu. Babi bi to ucinio. Ali bi ga to i uništilo. Tarik je i dalje govorio, tihim glasom, a onda jacim,
preklinjao, pa ubedivao, lica punog nade, pa onda bolnog.
"Ne mogu", rekla je Lejla.
"Nemoj to da govoriš. Volim te."
"Oprosti..."
"Volim te."
Koliko je cekala da cuje te reci od njega? Koliko je puta sanjala da ih izgovara? Sada su bile tu, napokon
izgovorene, i ta ironija ju je smrvila.
"Oca ne mogu da ostavim", rekla je Lejla. "Ja sam sve što mu je ostalo. Ni njegovo srce ne bi izdržalo." Tarik je
to znao. Znao je da ona ne može da se oslobodi obaveza svog života jednako kao što on ne može da se oslobodi
obaveza svog, ali se to ipak nastavilo, njegovo preklinjanje i njeno odbijanje, njegovi predloži i njeno
pravdanje, njegove suze i njene suze.
Na kraju, Lejla je morala da ga natera da ode. Na vratima ga je primorala da joj obeca da ce otputovati bez
pozdrava. Zatvorila je vrata za njim. Naslonila se na vrata koja su se tresla od njegovih pesnica, jednom rukom
je stezala stomak a drugom pokrivala usta, dok je on govorio kroz vrata i obecavao da ce se vratiti, da ce se
vratiti po nju. Stajala je tu sve dok se nije umorio, sve dok nije odustao, a onda je slušala njegove nepravilne
korake sve dok se nisu potpuno utišali, sve dok se nije cula samo pucnjava u brdima i njeno sopstveno srce koje
joj je tutnjalo u trbuhu, u ocima, u kostima.

flocon de neige.

flocon de neige.
Elite member
Elite member
26.
Bio je to ubedljivo najtopliji dan u godini. Planine su tog dana zarobile jaru koja je pekla kosti, prekrila grad
kao dim. Struje nije bilo vec danima. Po citavom Kabulu elektricni ventilatori dokono su stajali, kao da se
rugaju. Lejla je mirno ležala na sofi u dnevnoj sobi, znojeci se kroz bluzu. Svaki dah bi joj opekao vrh nosa.
Bila je svesna da joj roditelji razgovaraju u maminoj sobi. Pre dve noci, i ponovo sinoc, probudila se i pomislila
da cuje njihove glasove u prizemlju. Sada su razgovarali svakog dana, još od metka, još od nove rupe u kapiji.
Napolju, daleka tutnjava artiljerije, a onda negde bliže, dugacak rafal iz automatske puške, pa još jedan.
I u Lejli se vodila bitka: s jedne strane griža savesti pomešana sa stidom, a na drugoj ubedenje da to što su ona i
Tarik uradili nije grešno; da je bilo prirodno, dobro, lepo, cak i neizbežno, potaknuto spoznajom da se možda
više nikada nece videti.
Lejla se okrenula na bok i pokušala necega da se priseti: u jednom trenutku, dok su bili na podu, Tarik je
spustio svoje celo na njeno. Onda je nešto prodahtao, ili Da te ne boli? ili Da li te boli? Lejla nije mogla da
odredi šta je tacno rekao. Da te ne boli? Da li te boli?
Prošle su samo dve nedelje otkako je otišao, a to se vec dešavalo. Vreme je otupljivalo oštrice tih snažnih
uspomena. Lejla se duboko usredsredila. Šta je tacno rekao? Odjednom joj se ucinilo od presudne važnosti da
to zna. Lejla je sklopila oci. Usredsredila se. Kako vreme bude prolazilo, polako ce se umoriti od tih pokušaja.
Postajace joj sve zamornije da docara, da prizove i ponovo oživi ono što je davno mrtvo. Doci ce zapravo dan,
mnogo godina kasnije, kada Lejla nece više žaliti što ga je izgubila. Ili bar ne toliko nemilosrdno kao sada, ni
- 55 -
izbliza. Doci ce dan kada ce pojedinosti njegovog lica izbledeti iz stiska pamcenja, kada nece odlutati u mislima
pošto cuje neku majku da na ulici doziva svog sina Tarikovim imenom.
Nece joj nedostajati kao što joj nedostaje sada, kada je bol njegovog odsustva tako uporan družbenik -poput
fantomskog bola kod onoga kom su odsekli ruku ili nogu. Samo ce ponekad, retko, kada Lejla postane zrela
žena, dok pegla ili dok gura dete na ljuljašci, nešto beznacajno, možda toplota cilima pod stopalima nekog
vrelog dana ili visoko celo nekog stranca, prizvati uspomenu na to zajednicko popodne. I onda ce sve navreti.
Spontanost. Njihova neshvatljiva nesmotrenost. Njihova nespretnost. Bol samog cina, njegovo zadovoljstvo,
tuga.
Vrelina njihovih isprepletenih tela. Preplavice je, oduzece joj dah. Ali ce onda proci. Trenutak ce proci.
Ostavice je praznu, da ne oseca ništa sem nekakvog nejasnog nemira. Zakljucila je da je rekao Da li te boli? Da.
To je bilo to. Lejla je bila srecna što se prisetila. Onda je babi stajao u hodniku, zvao ju je s vrha stepenica,
govorio joj da se brzo popne.
"Pristala je!", rekao je glasom drhtavim od potisnutog uzbudenja. "Odlazimo, Lejla. Sve troje. Odlazimo iz
Kabula."
U maminoj sobi njih troje su sedeli na krevetu. Napolju su rakete parale nebo dok su se Hekmatjarove pristalice
i Masudovi borci beskonacno tukli. Lejla je znala da je negde u gradu neko upravo poginuo i da se pokrov od
crnog dima diže iznad neke zgrade koja se srušila u oblaku prašine. Ujutru ce biti tela koja treba preskociti.
Neka ce neko pokupiti. Druga nece. Onda ce se kabulski psi, koji su se naucili da jedu ljudsko meso, gostiti. Pa
ipak, Lejla je osecala poriv da pojuri istim tim ulicama. Jedva je uspevala da obuzda svoju srecu. Bio je
potreban napor da mirno sedi, da ne krikne od radosti. Babi je rekao da ce prvo otici u Pakistan, da zatraže vizu.
U Pakistan, a tamo je Tarik! Tarika nije bilo tek sedamnaest dana, racunala je Lejla uzbudeno. Da se samo
mami odlucila sedamnaest dana ranije, mogli su da podu zajedno. Sada bi bila s Tarikom! Ali to više nije
važno. Idu u Pešavar, ona, mami i babi, i tamo ce naci Tarika i njegove roditelje. Sigurno ce ih naci. Zajedno ce
da srede papire. Onda, ko zna? Ko zna? Evropa? Amerika? Možda, kao što je babi uvek govorio, negde blizu
mora... Mami je napola ležala, napola sedela u krevetu. Oci su joj bile natecene. Cupkala je kosu.
Pre tri dana Lejla je izašla da se nadiše svežeg vazduha. Stajala je pored kapije, naslonjena na nju, kada je cula
glasan prasak i nešto joj je prozviždalo pored desnog uha, pa rasulo iverje ispred njenih ociju. Posle Gitine
smrti i hiljada ispaljenih zrna i bezbrojnih raketa koje su pale na Kabul, mami je probudila ta usamljena rupa u
kapiji, na samo tri prsta od Lejline glave. Naterala je da shvati kako je u jednom ratu vec izgubila dvoje dece;
da u ovom novom može da izgubi i ono preostalo. Ahmed i Nur su se osmehivali sa zidova sobe. Lejla je
gledala mamine oci kako skacu, pune krivice, s jedne na drugu fotografiju. Kao da traži njihov pristanak.
Njihov blagoslov. Kao da traži oproštaj.
"Ovde za nas ništa nije ostalo", rekao je babi. "Naših sinova više nema, ali i dalje imamo Lejlu. I dalje imamo
jedno drugo, Fariba. Možemo da pocnemo novi život."
Babi je pružio ruku. Kada se nagnuo da uzme njene šake, mami mu je to dozvolila. Na njenom licu, izraz
zbunjenosti. Pomirenosti sa sudbinom. Držali su se za ruke, blago, a onda su se tiho ljuljali u zagrljaju. Mami je
zagnjurila lice u njegov vrat. Zgrabila ga je za košulju. Te noci Lejla od uzbudenja dugo nije mogla da zaspi.
Ležala je na krevetu i gledala horizont kako se osvetljava jarkim nijansama narandžaste i žute. U nekom
trenutku, medutim, uprkos ushicenju u njoj i praštanju topova napolju, zaspala je. I sanjala. Nalaze se na
dugackoj, uzanoj plaži, sede na prostirci. Hladan je, oblacan dan, ali pored Tarika je toplo, ispod cebeta
prebacenog preko njihovih ramena.
Vidi kola parkirana iza niske ograde obojene u ljuspavu belu boju, ispod niza palmi iskrivljenih od vetra. Vetar
joj tera suze na oci i zasipa cipele peskom, baca pregršti suve trave sa jednog zaobljenog vrha dine na drugi.
Gledaju jedrilice kako se ljuljuškaju u daljini. Oko njih galebovi krešte i drhte na vetru. Vetar diže novi nalet
peska sa niskih padina. Onda se cuje nekakav zvuk, nalik na zapevanje, i ona mu kaže nešto što je naucila od
babija pre mnogo godina, o pesku koji peva. On joj trlja obrvu, cisti zrna peska iz nje. Ona krajickom oka vidi
sjaj burme na njegovom prstu.
Istovetna je kao njena, zlatna, sa šarom nalik na lavirint ugraviranom citavim obodom. Istina je, kaže mu. To je
zbog trenja zrna o druga zrna. Slušaj. On to i cini. Mršti se. Cekaju. Ponovo cuju. Nekakvo stenjanje kada vetar
stane, a kada jace dune, placan, piskutav refren. Babi je rekao da treba da ponesu samo ono najneophodnije.
Ostalo ce prodati.
"Od tih para cemo živeti u Pešavaru dok ne nadem posao."
Sledeca dva dana skupljali su predmete koje ce prodati. Slagali ih na velike gomile.
Lejla je u svojoj sobi odvojila stare bluze, stare cipele, knjige, igracke. Ispod kreveta je našla žutu staklenu
kravicu koju joj je Hasina dala na odmoru u petom razredu. Privezak za kljuceve s malom fudbalskom loptom,
- 56 -
poklon od Giti. Malu drvenu zebru na tockovima. Keramickog astronauta koga su Tarik i ona jednog dana našli
u slivniku. Njoj je bilo šest, a njemu osam godina. Bili su se sporeckali ko ga je prvi ugledao. I mami je
sakupljala svoje stvari. U njenim pokretima bilo je ustrucavanja, a oci su joj delovale uspavano i daleko.
Oprostila se od svojih lepih tanjira, salveta, svog nakita -sem burme -i veceg dela stare odece.
"Neceš valjda ovo da prodaš?" pitala je Lejla digavši maminu vencanicu. Raširila joj se u krilu. Dodirnula je
cipku i trake oko vrata, rukom našivene bisere na rukavima. Mami je slegnula ramenima pa joj je uzela. Grubo
ju je bacila na gomilu odece. Kao da je jednim naglim potezom strgnula flaster s rane, pomislila je Lejla. Babija
je cekao najbolniji zadatak. Lejla ga je zatekla kako stoji u radnoj sobi i sa žalostivim izrazom lica razgleda
police. Na sebi je imao polovnu majicu sa slikom crvenog mosta u San Francisku. Gusta magla dizala se s
uzburkane vode i obuhvatala kule mosta.
"Znaš onu staru pricu", rekao je. "Ideš na pusto ostrvo. Možeš da poneseš pet knjiga. Koje ceš odabrati? Nikada
nisam mislio da cu to stvarno morati da uradim."
"Napravicemo novu biblioteku, babi."
"Mm." Tužno se osmehnuo. "Ne mogu da verujem da odlazim iz Kabula. Ovde sam se školovao, ovde sam
našao prvi posao, u ovom gradu sam postao otac. Cudna mi je misao da cu uskoro spavati pod nebom nekog
drugog grada."
"I meni je cudna."
"Jedna pesma o Kabulu mi citavog dana ne izbija iz glave. Napisao ju je Saib-e-Tabrizi u sedamnaestom veku.
Nekad sam je znao celu, ali se sada secam samo dva stiha:
"Ne mogu se izbrojati meseci što mu blistaju na krovovima,
Nit hiljadu cudesnih sunaca što se kriju iza njegovih zidova."
Lejla je digla pogled i videla da on place. Uhvatila ga je za ruku. "O, babi. Vraticemo
se mi jednog dana. Kada se ovaj rat završi. Vraticemo se u Kabul, inšalah. Videceš."
Treceg jutra Lejla je pocela da prenosi stvari u dvorište i slaže ih pored kapije. Onda ce pozvati taksi i sve
odneti u zalagaonicu. Lejla je išla izmedu kuce i dvorišta, tamo-amo, noseci gomile odece, posuda i kutiju za
kutijom babijevih knjiga. U podne, kada joj je brdo stvari naraslo do pojasa, po svemu je trebalo da bude
umorna. Ipak, znala je da je sa svakim korakom bliže Tariku, i sa svakim dolaskom do kapije korak joj je
postajao življi, ruke neumornije.
"Trebace nam velik taksi."
Lejla je digla pogled. Bila je to mami, dovikivala je s prozora na spratu. Nagnula se kroz prozor, laktova
oslonjenih na prozorsku dasku. Sunce, svetio i toplo, presijavalo joj se u prosedoj kosi, obasjavalo joj usukano,
mršavo lice. Mami je bila obucena u istu kobaltnoplavu haljinu koju je nosila na zabavi pre cetiri meseca, vedru
haljinu koja bi pristajala mnogo mladoj ženi, ali je u tom trenutku Lejli izgledala kao starica. Starica žilavih
ruku, upalih slepoocnica i sporih ociju okruženih tamnim, umornim kolutovima, potpuno drugacije stvorenje od
punacke žene okruglog lica koja se ozareno osmehuje sa onih zrnastih svadbenih fotografija.
"Dva velika taksija", rekla je Lejla.
Videla je i babija, u dnevnoj sobi, kako slaže kutije knjiga jednu na drugu.
"Popni se kada s tim završiš", rekla je mami. "Da rucamo zajedno. Kuvana jaja i pasulj od juce."
"Moje omiljeno jelo", rekla je Lejla. Iznenada je pomislila na svoj san. Ona i Tarik na prostirci. Obala okeana.
Vetar. Dine. Kako li zaista zvuci, zapitala se, to pevanje peska? Lejla se zaustavila. Videla je sivog guštera
kako izviruje iz pukotine u zemlji. Glava mu se hitro okrenula levo-desno. Zatreptao je. Nestao ispod kamena.
Lejla je ponovo zamislila plažu. Samo se sada pevanje culo sa svih strana. I jacalo je. Glasnije i glasnije svakog
trenutka, prodornije i prodornije. Ispunilo joj je uši. Nadjacalo sve ostalo. Golubovi su sada bili pernati
pantomimicari, bešumno su otvarali i zatvarali kljunove, a talasi su zapljuskivali obalu u peni i kapljicama, ali
bez zvuka. Pesak je i dalje pevao. Urlao. Zvuk nalik na... ciku? Ne ciku. Ne. Na zviždanje.
Lejla je ispustila knjige. Digla pogled ka nebu. Zaštitila oci jednom rukom. Onda stravicna grmljavina. Iza nje -
beli blesak. Zemlja joj se pokrenula pod nogama. Nešto vrelo i silovito udarilo ju je s leda. Izletela je iz sandala.
Diglo ju je. A zatim je letela, vrtela se i okretala kroz vazduh, videla nebo pa zemlju, nebo i opet zemlju. Pored
nje je prohujao velik upaljeni komad drveta. Kao i hiljadu komadica stakla, i Lejli se cinilo da vidi svaki
komadic ponaosob, kako lete pored nje, sporo se premecu u letu. Videla je sunce kako se prelama u svakom od
njih. Staklici su širili sicušne, divne duge. Lejla je udarila u zid. Pala na zemlju. Na licu i rukama, kiša zemlje,
prašine, stakla i šljunka. Poslednje što je pamtila bilo je da je nedaleko od nje nešto tresnulo na zemlju. Krvavi
komad necega. Na njemu, vrh crvenog mosta viri kroz gustu maglu.
- 57 -
*** Obrisi se krecu. Neonsko svetio blista s tavanice. Pojavljuje se žensko lice, lebdi nad njom. Lejla ponovo
tone u tamu. Novo lice. Ovog puta muško. Deluje široko i klonulo. Usne mu se pomeraju, ali ne stvaraju zvuke.
Lejla cuje samo zvonjavu. Covek joj maše. Mršti se. Usne mu se ponovo pokrecu. Boli. Disanje boli. Sve boli.
Caša vode. Ružicasta tableta. Nazad u tamu. Ponovo žena. Dugacko lice, zbijene oci. Nešto govori. Lejla ne
cuje ništa sem zvonjave. Ali vidi reci, poput gustog crnog sirupa, kako se izlivaju iz ženinih usta. Grudi je bole.
Noge i ruke peku. Svuda okolo krecu se prilike.
Gde je Tarik?
Zašto on nije tu?
Tama. Jato zvezda.
Babi i ona, popeli su se nekud visoko. Ona pokazuje polje jecma. Generator se budi.
Žena dugackog lica stoji iznad nje i gleda je.
Disanje boli. Negde svira harmonika. Milosrdno, ponovo ružicasta tableta. Onda
duboka tišina. Duboka tišina spušta se na sve.

flocon de neige.

flocon de neige.
Elite member
Elite member
TREĆI DEO
27.
Marijam
"Znaš li ko sam ja?" Devojka je zatreptala. "Znaš li šta se desilo?"
Devojci su zadrhtale usne. Sklopila je oci. Progutala knedlu. Ruka joj je okrznula levi
obraz. Nešto je pokušala da kaže. Marijam se nagnula bliže. "Ovo uho", prostenjala
je devojka. "Ne cujem."
Prvih nedelju dana devojka je uglavnom prespavala, uz pomoc ružicastih tableta koje je Rašid kupio u bolnici.
U snu je mrmljala. Ponekad je nepovezano pricala, vikala, dozivala Marijam nepoznatim imenima. Plakala je u
snu, postajala uzne-mirena, ritala se i zbacivala cebad i onda je Marijam morala da je drži. Ponekad je
povracala i povracala, izbacivala sve cime ju je Marijam hranila. Kada nije bila uznemirena, devojka se
pretvarala u dva turobna oka što zure ispod cebeta i šturo je odgovarala na Marijamina i Rašidova pitanja.
Nekih dana je bila detinjasta, mlatila glavom levo-desno kada su najpre Marijam pa Rašid pokušavali da je
hrane. Ukocila bi se kada Marijam dode s kašikom. Medutim, brzo se umarala i na kraju popuštala pred
njihovim upornim navaljivanjem. Posle predaje sledili su dugacki napadi placa.
Rašid i Marijam su mazali antibiotskom mašcu posekotine na devojcinim licu i vratu i na ušivenim ranama na
ramenu, podlakticama i nogama. Marijam ju je previjala, prala i sušila zavoje. Sklanjala joj je kosu s lica kad
povraca.
"Koliko ce ostati kod nas?", upitala je Rašida.
"Dok se ne oporavi. Pogledaj je samo. Nije u stanju nikuda da ide. Sirotica."
Rašid ju je bio našao, on ju je iskopao iz ruševina.
"Sreca što sam bio kod kuce", rekao je devojci. Sedeo je na stolici na sklapanje pored Marijaminog kreveta, u
kome je devojka ležala. "Sreca za tebe, hocu da kažem. Golim rukama sam te iskopao. Bio je ovoliki komad
metala..." Raširio je palac i kažiprst da joj pokaže, po Marijaminoj proceni, bar dvostruko vecu dužinu.
"Ovoliki. Štrcao ti iz ramena. Duboko se zario. Mislio sam da cu kleštima morati da ga vadim. Ali sad si dobro.
Ocas posla ceš biti nau soca. Kao nova."
Rašid je spasao i nešto Hakimovih knjiga.
"Od vecine je ostao samo pepeo. Bojim se da su ostale pokrali."
Te prve nedelje pomagao je Marijam da pazi na devojku. Jednog dana se vratio s posla s novim cebetom i
jastukom. Drugog dana s bocicom tableta.
"Vitamini", rekao je.
Rašid je javio Lejli da su se u kucu njenog druga Tarika uselili neki ljudi.
"Poklon", rekao je. "Jedan Sajafov zapovednik ju je poklonio trojici svojih ljudi.
Poklon! Ha!"
- 58 -
Trojica ljudi zapravo su bili decaci preplanulih, mladalackih lica. Marijam ce ih vidati kad bude prolazila, uvek
obucene u kombinezone, kako cuce pored kapije Tarikove kuce, kartaju se i puše, s kalašnjikovima naslonjenim
na zid. Onaj snažni, onaj sa samozadovoljnim, prezrivim držanjem, bio je voda. Najmladi je bio i najtiši, onaj
koji je delovao kao da okleva da u potpunosti prihvati drsko držanje svog druga. Poceo je da se osmehuje i
klima glavom kada bi Marijam prošla. Pošto bi to ucinio, nešto od njegove površinske bahatosti bi nestalo i
Marijam bi nazrela tracak još neiskvarene smernosti. Onda je jednog jutra raketa pogodila kucu. Kasnije se
pricalo da su je ispalile Hazare iz Vahdata. Neko vreme komšije su na sve strane nalazile komade decaka.
"Tako im i treba", rekao je Rašid.
Devojka je imala neverovatnu srecu, mislila je Marijam, što je preživela sa koliko-toliko lakim povredama, s
obzirom na to da joj je raketa pretvorila kucu u zadimljenu gomilu ruševina. I tako se, polako, devojka
oporavljala. Pocela je više da jede, pocela je sama da cetka kosu. Sama se i kupala. Pocela je da silazi u
prizemlje i jede sa Marijam i Rašidom. Ali onda bi se probudila neka uspomena, nezvana, i usledile bi ledene
tišine i napadi potištenosti. Povlacenja i padovi. Prazni pogledi. Košmari i iznenadni napadi bola. Povracanje. A
ponekad i kajanje.
"Ne bi uopšte trebalo da sam ovde", rekla je jednog dana. Marijam je menjala posteljinu. Devojka ju je gledala
s poda, modrih kolena privucenih do brade.
"Moj otac je hteo da iznese kutije. Knjige. Rekao je da su preteške za mene. Ali mu ja nisam dozvolila. Gurala
sam se da mu pomognem. Trebalo je da ja budem u kuci kada se to desilo."
Marijam je bucno raširila cist caršav u vazduhu pa ga pustila da se spusti na krevet. Pogledala je devojku, njene
plave uvojke, vitak vrat i zelene oci, visoke jagodice i pune usne. Marijam se secala da ju je vidala na ulicama
kada je bila mala, kako trckara za majkom na putu ka tanduru, kako je brat nosi nakrkace, onaj mladi, s
cekinjama na uhu. Kako se klikera sa stolarevim sinom.
Devojka joj je uzvracala pogled, kao da ceka od Marijam neko zrnce mudrosti, da joj ova kaže nekakvu rec
ohrabrenja. Ali kakvu je mudrost Marijam mogla da joj pruži? Kakvo ohrabrenje? Marijam se secala dana kada
su sahranili Nanu, i koliko je malo utehe našla u recima iz Kur'ana koje joj je citao Mula Fejzulah. Uzvišen je
Onaj u cijoj je ruci vlast -On sve može! Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas ce bolje
postupati. Ili kada je o njenom osecaju krivice rekao: Od takvih misli nikakve vajde, Marijam-džo. Samo ce da
te satru. Nisi ti kriva. Nisi ti kriva. Šta ona može reci ovoj devojci, da joj olakša? Medutim, ispostavilo se da
Marijam ništa ne mora da kaže. Pošto se devojcino lice iskrivilo, prebacila se na sve cetiri i rekla da ce
povracati.
"Cekaj! Drž' se. Donecu lavor. Nemoj na pod. Sad sam ga oprala.... Oh. Oh. Hodaja. Gospode."
Onda je, jednog dana, otprilike mesec posle eksplozije u kojoj su stradali devojcini roditelji, na vrata zakucao
neki covek. Marijam je otvorila vrata. On je rekao zašto je tu.
"Jedan covek je došao da te vidi", rekla je Marijam. Devojka je digla glavu s jastuka.
"Kaže da se zove Abdul Šarif."
"Ne znam ja nikakvog Abdula Šarifa."
"E pa, došao je i traži te. Moraš da sideš i razgovaraš s njim."
28.
Lejla
Lejla je sedela naspram Abdula Šarifa, koji je bio mršav covek sitne glave, s baburastim nosom izrovanim istim
kraterima koji su mu prekrivali i obraze. Kosa, kratka i smeda, štrcala mu je s lobanje kao ciode iz jastuka.
"Moraš mi oprostiti, hamšira", rekao je popravljajuci labavi okovratnik i dodirujuci celo maramicom. "Bojim se
da se još nisam sasvim oporavio. Još pet dana moram da pijem ove, kako se zovu... sulfamide."
Lejla je sela tako da joj desno uho, ono zdravo, bude bliže njemu. "Vi ste bili prijatelj mojih roditelja?"
"Ne, ne", rekao je brzo Abdul Šarif. "Oprosti mi." Digao je prst, otpio dugacak gutljaj vode koju mu je Marijam
poslužila.
"Trebalo bi, valjda, da pocnem od pocetka." Obrisao je usne, pa ponovo celo.
"Ja sam poslovan covek. Imam prodavnice odece, mahom muške odece. Capani, šeširi, tumbani, odela, kravate,
šta god poželiš. Dve radnje ovde u Kabulu, na Tajmaniju i Šar-e-nau, mada sam njih nedavno prodao. I dve u
Pakistanu, u Pešavaru. Tamo mi je i skladište. Zato cesto putujem. Što je ovih dana..." Odmahnuo je glavom i
slabašno se zasmejuljio: »Pa, recimo da je to ovih dana prava pustolovina. Nedavno sam išao u Pešavar,
poslom, primao narudžbine, vršio popis i slicno. A i da posetim moje. Mi imamo tri kceri, elhamdulilah. Kad su
mudžahedini poceli da se medusobno kolju, preselio sam i njih i ženu u Pešavar. Necu da vidim njihova imena
na spisku šehida. A ni svoje, da budemo iskreni. Uskoro cu im se pridružiti za stalno, inšalah. U svakom
- 59 -
slucaju, trebalo je da se vratim u Kabul pretprošle srede. Ali sudbina je htela da se razbolim. Necu s tim da ti
dodijavam, hamšira, dovoljno je da kažem kako mi se, kada sam išao da obavim nuždu, onu manju, cinilo da
izbacujem srcu. Ne bih to poželeo ni Hekmatjaru licno. Moja žena, Nadija-džan, Alah je blagoslovio,
preklinjala me je da odem doktoru. Ali ja sam mislio da cu to prebroditi ako budem pio aspirin i mnogo vode.
Nadija-džan je bila uporna, a ja sam odbijao i tako smo se prepirali. Znaš za onu izreku, tvrdoglavom magarcu
treba tvrdoglav gonic. Ovog puta, bojim se, magarac je pobedio. A magarac sam ja."
Ispio je ostatak vode i pružio cašu Marijam. "Ako ti nije prevelik zamet."
Marijam je uzela cašu i otišla da je napuni.
"Naravno da je trebalo da je poslušam. Ona je uvek bila razumnija od mene, Bog joj podario dug život. Kad
sam stigao u bolnicu, goreo sam od groznice i tresao se kao drvo beida na vetru. Jedva sam stajao na nogama.
Doktorka mi je rekla da imam trovanje krvi. Rekla je da bih napravio od svoje žene udovicu da sam cekao još
dan ili dva. Stavili su me na posebno odeljenje, rezervisano valjda samo za teške bolesnike. Oh, tašakor." Uzeo
je cašu od Marijam i iz džepa sakoa izvadio veliku belu tabletu. "Kolike su samo!"
Lejla ga je gledala kako guta pilulu. Bila je svesna da joj se disanje ubrzalo. Noge su joj otežale, kao da su za
njih vezani tegovi. Rekla je sebi da nije završio, da joj još ništa nije rekao. Ali uskoro ce nastaviti, i ona se
opirala porivu da ustane i ode, da ode pre nego što joj saopšti vesti koje ona ne želi da cuje. Abdul Šarif je
spustio cašu na sto.
"Tamo sam upoznao tvog druga, Muhameda Tarika Valizaja."
Lejli je srce ubrzalo. Tarik u bolnici. Na posebnom odeljenju. Samo za teške bolesnike. Progutala je na suvo.
Promeškoljila se na stolici. Morala je da bude jaka. Ako ne bude, bojala se da ce pomahnitati. Skrenula je misli
od bolnica i posebnih odeljenja i umesto toga pomislila na to kako nije cula nekoga da oslovljava Tarika punim
imenom još otkako su se njih dvoje upisali na zimski tecaj persijskog, pre mnogo godina. Ucitelj ih je posle
zvona prozivao i tako je izgovarao njegovo ime. Muhamed Tarik Valizaj. Tada joj je to zvucalo smešno
zvanicno, što mu izgovara celo ime. "Od jedne bolnicarke sam cuo šta mu se desilo", nastavio je Abdul Šarif,
kuckajuci se po grudima pesnicom, kao da ce tako pomoci da tableta lakše sklizne. "Pošto sam proveo toliko
vremena u Pešavaru, naucio sam da pristojno govorim urdu. Elem, saznao sam da je tvoj drug bio u kamionu
punom izbeglica, njih dvadeset troje, koji su svi išli u Pešavar. Blizu granice su uleteli u unakrsnu vatru.
Kamion je pogodila raketa. Verovatno slucajno, ali s tim ljudima se nikad ne zna, nikada se ne zna. Preživelo je
samo šestoro i svi su primljeni na isto odeljenje. Troje je umrlo u naredna dvadeset cetiri casa. Dve sestre su
preživele, koliko sam shvatio, i otpuštene su iz bolnice. Tvoj drug, gospodin Valizaj, bio je poslednji. Proveo je
bio tamo vec gotovo tri nedelje kada sam ja stigao."
Znaci, živ je. Ali koliko su ga teško povredili, pitala se Lejla groznicavo. Koliko teško? Dovoljno teško da leži
na posebnom odeljenju, ocigledno. Lejla je bila svesna da se preznojava, da joj lice gori. Pokušala je da misli o
necem drugom, o necem prijatnom, na primer o putu u Bamijan da vidi Bude, s Tarikom i babijem. Ali umesto
toga, javila joj se slika Tarikovih roditelja: Tarikova majka zarobljena u kamionu, naopacke, vrišti Tarikovo
ime kroz dim, ruke i grudi joj gore, perika joj se topi na glavi... Lejla je morala nekoliko puta brzo da udahne.
"Ležao je u krevetu do moga. Nije bilo zidova, samo nas je zavesa delila. Zato sam ga dobro video."
Abdula Šarifa je obuzela iznenadna potreba da se igra svojom burmom. Sada je govorio sporije.
"Tvoj drug, on je bio teško, veoma teško povreden, shvataš. Gumene cevi su štrcale iz njega na sve strane. U
pocetku, nakašljao se -"u pocetku sam mislio da je u napadu izgubio obe noge, ali je bolnicarka rekla da nije, da
je izgubio samo levu, desnu vec nije imao. Bilo je i unutrašnjih povreda. Vec su ga tri puta bili operisali.
Izvadili su mu deo creva, ne secam se šta još. I imao je opekotine. Teške opekotine. To je sve što cu o tome
reci. Siguran sam da imaš dovoljno svojih košmara, hamšira. Nema smisla da ti ja izazivam nove."
Tarik sada nema noge. Bio je trup sa dva patrljka. Nema noge. Lejli se srce iskidalo zbog njega. Pomislila je da
ce se srušiti. Sa žestokim, ocajnickim naporom poslala je pipke svog uma van te sobe, kroz prozor, daleko od
tog coveka, preko ulice, preko grada i njegovih kuca ravnih krovova i pazara i lavirinta uzanih ulica punih
zgrada pretvorenih u kule od peska. "Uglavnom je bio pod lekovima. Zbog bolova, shvataš. Ali bilo je
trenutaka, kada bi lekovi popustili, kada je bio svestan. Bolelo ga je, ali je bio svestan. Razgovarao sam s njim
sa svog kreveta. Rekao sam mu ko sam, odakle dolazim. Mislim da mu je bilo drago što ima jednog havmatana
pored sebe. Uglavnom sam pricao ja. Njemu je to bilo teško. Glas mu je bio promukao, i mislim da ga je bolelo
da pokrece usne. Zato sam mu pricao o svojim kcerima i o našoj kuci u Pešavaru i tremu koji ja i zet gradimo
pozadi. Rekao sam mu da smo prodali ducane u Kabulu i da se vracam da sredim papire. Nije to bilo bogzna
šta. Ali sam mu pomagao da prekrati vreme. Bar bih voleo ako je tako bilo. Ponekad je i on govorio. Pola
njegovih reci nisam razumevao, ali ponešto i jesam. Opisao je gde je živeo. Pricao je o svom stricu u Gazniju.
- 60 -
O tome kako mu majka kuva i kako mu je otac stolar, kako je svirao harmoniku. Ali uglavnom je pricao o tebi,
hamšira. Rekao je da si ti... kako se izrazio... njegova najranija uspomena? Mislim da je tako, da. Bilo mi je
ocigledno da mu je mnogo stalo do tebe. Balaj, to se jasno videlo. Ali je rekao da mu je drago što nisi tu. Rekao
je da ne želi da ga takvog vidiš."
Lejli su noge ponovo otežale, prikovane za pod, kao da joj se sva krv naglo u njih slila. Ali um joj je bio daleko,
daleko, slobodan i lak, leteo je kao raketa, daleko od Kabula, preko zubatih smedih brda i preko pecina
nacickanih bokorima kadulje, pored kanjona oštrih crvenih stena i preko snežnih planina...
"Kada sam mu rekao da se vracam u Kabul, zamolio me je da te potražim. Da ti kažem da misli na tebe. Da mu
nedostaješ. Obecao sam mu da cu to uraditi. Shvataš, stvarno sam ga zavoleo. Bio je pristojan momak, to mi je
bilo jasno."
Abdul Sarif je obrisao celo maramicom.
"Jedne noci sam se probudio", nastavio je, a burma mu je postala još zanimljivija. "Bar mislim da je bila noc,
teško je to odrediti na takvim mestima. Nema prozora. Zora, suton, nikad nisi siguran. Ali sam se probudio i
video da je pored susednog kreveta nekakva gužva. Moraš da shvatiš da sam i sam bio pod lekovima, stalno
sam gubio svest i budio se, dotle je to išlo da nisam više znao šta je stvarno, a šta sam sanjao. Secam se samo
doktora okupljenih oko kreveta, kako traže ovo ili ono, alarma kako piste, špriceva razbacanih po zemlji.
"Ujutro je krevet bio prazan. Pitao sam bolnicarku. Rekla je da se junacki borio."
Lejla je bila nejasno svesna da klima glavom. Znala je. Naravno da je znala. Znala je od trenutka kada je sela
naspram ovog coveka, znala je zašto je došao, kakve to vesti nosi.
"U pocetku, shvataš, u pocetku sam mislio da i ne postojiš", govorio je sada. "Mislio sam da to morfijum prica.
Možda sam se cak i nadao da ne postojiš; oduvek sam se užasavao donošenja loših vesti. Ipak, bio sam mu
obecao. A kao što sam rekao, baš sam ga bio zavoleo. I zato sam pre nekoliko dana došao ovamo. Raspitao sam
se za tebe, porazgovarao s komšijama. Pokazali su mi ovu kucu. Takode su mi rekli šta se desilo tvojim
roditeljima. Kada sam za to cuo, pa, okrenuo sam se i otišao. Nisam hteo da ti kažem. Zakljucio sam da bi to
bilo previše za tebe. Za bilo koga."
Abdul Šarif je pružio ruku i spustio je na njeno koleno. "Ipak sam se vratio. Zato što na kraju mislim da je on
hteo da znaš. U to verujem. Užasno mi je žao. Želeo bih..."
Lejla više nije slušala. Prisecala se onog dana kada je došao covek iz Pandžšira, da javi za Ahmedovu i Nurovu
smrt. Secala se babija, prebledelog, kako mlitavo sedi na sofi, i kako je mami ruka poletela na usta kada je cula.
Lejla je gledala kako se tog dana mami raspada i to ju je uplašilo, ali sama nije osetila istinsku tugu. Nije
shvatala užas majcinog gubitka. Sada jedan drugi stranac donosi vesti o jednoj drugoj smrti. Sada ona sedi u
stolici. Je li ovo, znaci, njena kazna, njena pokora što je majcina patnja nije dirnula?
Lejla se prisetila kako je mami pala na zemlju, kako je vrisnuh, kako je cupala kosu. Ali Lejla nije mogla cak ni
to. Nije mogla da se pomeri. Nije mogla da pomeri ni mišic. Umesto toga je sedela na stolici, s mlitavim
rukama u krilu, zurila u prazno i pustila da joj um leti dalje. Pustila ga je da leti sve dok nije našao mesto, lepo i
bezbedno mesto gde se zelene polja jecma, gde voda bistro tece, a hiljade semenki crne topole plešu kroz
vazduh; gde je babi citao knjigu ispod akacije a Tarik dremao s rukama prepletenim na grudima, i gde je mogla
da ohladi noge u potoku i sanja lepe snove pod budnim pogledima bogova drevnih, stena izbeljenih od sunca.
29.
Marijam
"Veoma mi je žao", rekao je Rašid devojci, uzevši tanjir mastava i cufti od Marijam, koju nije ni pogledao.
"Znam da ste vas dvoje bili veoma bliski... drugovi. Nerazdvojni, još od detinjstva. Užasno je to što se
dogodilo. Previše mladih Avganistanaca tako gine." Nestrpljivo je mahnuo rukom, i dalje gledajuci devojku, i
Marijam mu je dodala salvetu. Marijam ga je godinama gledala kako jede, mišice u njegovim slepoocnicama
kako se grce, jednu ruku koja pravi zbijene loptice od pirinca, nadlanicu druge kako briše mast, sklanja zalutala
zrna iz uglova usta. Godinama je jeo ne dižuci pogled, cutke, njegova je cutnja optuživala i osudivala, i
prekidao ju je samo zlovoljnim stenjanjem, prekornim coktanjem, šturom zapovesti da mu da još hleba, još
vode. Sada je jeo kašikom. Koristio salvetu. Govorio lotfen kada je tražio vodu. I pricao. Neprekidno i živo.
"Da mene pitaš, Amerikanci su pogrešili što su baš Hekma-tjara naoružali. Sve ono oružje koje mu je CIA dala
osamdesetih, da se tuce protiv Sovjeta. Sovjeti su otišli, ali on i dalje ima oružje i sada ga upotrebljava protiv
nedužnih ljudi kao što su tvoji roditelji. I to zove džihad. Kakva farsa! Kakve džihad ima veze sa ubijanjem
žena i dece? Bolje bi bilo da je CIA naoružala komandanta Masuda."
Marijamine obrve digle su se same od sebe. Komandant Masud? Prisetila se koliko je puta cula Rašida da besni
protiv Masuda, govori kako je ovaj izdajnik i komunista. Ali da, naravno, Masud je Tadžik. Kao Lejla.
- 61 -
"E, to je razuman covek. Castan Avganistanac. Covek koga mirno rešenje sukoba istinski zanima."
Rašid je slegnuo ramenima i uzdahnuo.
"Mada, pazi, Amerikance baš zabole. Šta njih briga što se Paštuni, Hazare, Tadžici i Uzbeci medusobno
poubijaše? Koliko uopšte ima Amerikanaca koji razlikuju jedne od drugih? Ne ocekuj pomoc od njih, pazi šta
kažem. Sad pošto su Sovjeti propali, mi im više nismo od koristi. Poslužili smo svojoj svrsi. Za njih je
Avganistan kenarab, nužnik. Oprosti na recniku, ali to je istina. Šta ti misliš, Lejla-džan?"
Devojka je promrmljala nešto nerazgovetno pa stala da gurka cuftu po tanjiru. Rašid je zamišljeno klimnuo
glavom, kao da je rekla nešto najpametnije što je u životu cuo. Marijam je morala da skrene pogled.
"Znaš, tvoj otac, Bog mu podario mira, tvoj otac i ja smo cesto ovako pricali. To je bilo pre nego što si se ti
rodila, naravno. Naširoko smo raspravljali o politici. A i o knjigama. Je l' tako, Marijam? Sigurno se secaš."
Marijam se zaokupila ispijanjem vode.
"Elem, nadam se da ti ne dosadujem ovim pricama o politici."
Kasnije, Marijam je bila u kuhinji, potapala posude u sapu-njavu vodu, s cvrsto vezanim cvorom u stomaku.
Nije bila stvar toliko u tome šta je govorio, gole laži, nategnuto saosecanje, pa cak ni u cinjenici da na nju,
Marijam, nije digao ruku otkako je iskopao devojku ispod onih cigala.
Vec u izveštacenom nacinu na koji to cini. Kao da glumi. Njegov istovremeno prepreden i jadan pokušaj da
zadivi. Da ocara. I odjednom je Marijam znala da su njene sumnje osnovane. Shvatila je, s užasom poput
zaslepljujuceg udarca u glavu, da ono što gleda nije ništa drugo do udvaranje. Kada je napokon skupila
hrabrost, Marijam je otišla u njegovu sobu.
Rašid je zapalio cigaretu i rekao: "Zašto da ne?"
Marijam je odmah znala da je poražena. Napola je ocekivala, napola se nadala da ce on sve poricati, glumiti
iznenadenje, možda cak i bes zbog njenih slutnji. Tada bi možda bila u prednosti. Možda bi uspela da ga
posrami. Ali njegovo mirno priznanje, njegov ravnodušni glas oduzeli su joj svu odlucnost.
"Sedi", rekao je. Ležao je na krevetu, ledima okrenut ka zidu, debele, dugacke noge bile su mu raširene na
dušeku. "Sedi pre nego što se onesvestiš i razbiješ glavu."
Marijam je osetila da je pala na stolicu na sklapanje pored kreveta.
"Daj mi pepeljaru", rekao je.
Poslušno je to ucinila. Rašidu je sada sigurno bilo šezdeset -mada Marijam, a ni Rašid, nisu znali koliko im je
tacno godina. Kosa mu je posedela, ali je bio snažan i grub kao uvek Ocni kapci su mu omlitaveli, kao i koža na
vratu, koja je postala izborana i hrapava. Obrazi su mu visili malo niže nego pre. Ujutru bi bio malcice
pogrbljen. Ali je i dalje bio plecat, snažnih grudi, krupnih šaka, velikog trbuha koji je ulazio u sobu pre nego što
bi se pojavili ostali delovi njegovog tela. U celini, Marijam je smatrala da je godine podneo mnogo bolje nego
ona.
"Moramo da ozakonimo ovo stanje", rekao je sada, s pepeljarom na trbuhu. Usne su mu se vragolasto napucile.
"Ljudi ce da pricaju. Ovo deluje necasno da jedna neudata devojka živi ovde. Škodi mom ugledu. I njenom. A i
tvom, moram da dodam."
"Osamnaest godina", rekla je Marijam. "A nikada od tebe ništa nisam tražila. Ni jednu jedinu stvar. Sada te
molim."
Uvukao je dim, pa ga polako izbacio. "Ne može ona tek tako ovde da ostane, ako to predlažeš. Ne mogu tek
tako da je hranim i oblacim i pružam joj krov nad glavom. Nisam ti ja Crveni krst, Marijam."
"Ali ovo?"
"Šta s tim? Šta? Misliš da je premlada? Cetrnaest joj je godina. Nije više dete. Tebi je bilo petnaest, secaš se?
Mene je majka rodila u cetrnaestoj. Sa trinaest se udala."
"Ja... ja to ne želim", rekla je Marijam, otupela od prezira i bespomocnosti.
"Ne donosiš ti tu odluku, nego ja i ona."
"Prestara sam."
"Ona je premlada, ti si prestara. Gluposti."
Jesam prestara. Prestara da mi to uradiš", rekla je Marijam i tako cvrsto stegnula pesnicama haljinu da su joj se
ruke tresle. "Da me ti, posle svih ovih godina, pretvoriš u ambag."
"Nemoj da dramiš. To je cesta stvar, i ti to dobro znaš. Neki moji prijatelji imaju po dve, tri, cetiri žene. Tvoj
otac je imao tri. Sem toga, ono što ja radim sada, vecina muškaraca uradila bi odavno. Znaš da je istina."
"Necu ti dozvoliti."
Na to se Rašid tužno osmehnuo.
"Postoji i druga mogucnost", rekao je, cešuci taban žuljevi-tom petom drugog
- 62 -
stopala. "Može da ode. Necu da je sprecavam. Ali pretpostavljam da nece daleko
stici. Bez hrane, bez vode, bez prebijene pare, a meci i rakete lete na sve strane. Šta
misliš, koliko ce dana proci pre nego što je neko zgrabi i siluje ili prekolje i baci u
jarak? Dva ili tri?"
Nakašljao se i popravio jastuk iza leda.
"Napolju na drumovima nema milosti, Marijam, veruj mi. Psi tragaci i razbojnici na
svakom koraku. Ne bih se kladio na nju, nikako. A opet. Recimo da nekim cudom
ipak stigne do Pešavara. Šta onda? Imaš li ti predstavu na šta lice ti logori?"
Pogledao ju je kroz stub dima.
"Ljudi žive u kartonskim kutijama. Tuberkuloza, dizenterija, glad, kriminal. I to sve
pre zime. Onda dolazi doba promrzli-na. Zapaljenja pluca. Ljudi se pretvaraju u
ledenjace. Ti logori postaju ledena groblja."
"Naravno", vragolasto je zavrteo rukom. "Mogla bi da se zgre-je u nekom od mnogih
kupleraja u Pešavaru. Cujem da im posao cveta. Lepotica kao što je ona vredece
pravo bogatstvo, zar ne?"
Stavio je pepeljaru na nocni stocic i prebacio noge preko ivice kreveta.
"Slušaj", rekao je, sada zvuceci pomirljivije, kao što pobedni-ci mogu sebi da
dopuste. "Znao sam da ovo neceš lepo primiti. Stvarno te ne krivim. Ali tako je
najbolje. Videceš. Posmatraj to na sledeci nacin, Marijam. Ja tebi dajem pomoc u
kuci, a njoj utocište. Dom i muža. U ova vremena ženi je potreban muž. Zar nisi
primetila silne udovice kako spavaju po ulicama? One bi sve dale za ovakvu priliku.
Zapravo... pa, zapravo bih rekao da je to od mene cisto milosrde."
Osmehnuo se.
"Kako ja to vidim, zaslužio sam orden."
Kasnije, u mraku, Marijam je rekla devojci. Devojka je dugo cutala.
"Hoce da cuje odgovor vec sutra ujutru", rekla je Marijam. "Neka ga cuje sada",
rekla je devojka. "Moj odgovor je da."
30.
Lejla Lejla je sutradan ostala u krevetu. Ležala je pod cebetom ujutru kada je Rašid provirio i rekao da ide do
berberina. I dalje je ležala u krevetu kada se vratio kuci kasno po podne, kada joj je pokazao svoju novu frizuru,
svoje novo polovno odelo, plavo s tankim prugama, i burmu koju joj je kupio. Rašid je seo na krevet pored nje,
veoma znacajno i polako razvezao traku, otvorio kutiju i nežno izvadio prsten. Usput joj je objasnio da je
zamenio staru Marijaminu burmu za ovu.
"Nju nije briga. Veruj mi. Nece to cak ni da primeti."
Lejla se pomerila na dalji kraj kreveta. Cula je Marijam u prizemlju, siktanje njene pegle.
"Ionako je nikada nije nosila", rekao je Rašid.
"Necu je", rekla je Lejla slabašno. "Ne ovako. Moraš da je vratiš."
"Da je vratim?" Preko lica mu je preleteo nestrpljiv izraz, pa nestao. Osmehnuo se. "Morao sam i da poprilicno
doplatim. Ovo je bolji prsten, dvadesetdvokaratno zlato. Probaj kako je težak. Hajde, probaj. Neceš?" Zatvorio
je kutijicu. " A cvece? To bi bilo lepo. Voliš cvece? Imaš neko omiljeno? Bele rade, lale, ljiljane? Neceš cvece?
Odlicno! Ni ja ne vidim cemu cvece. Samo sam mislio... Dakle, znam jednog krojaca ovde u Demazangu.
Mislio sam da te sutra odvedem kod njega, da ti uzme meru za pravu haljinu."
Lejla je odmahnula glavom. Rašid je digao obrve.
"Radije bih...", zaustila je Lejla.
- 63 -
On joj je stavio ruku na vrat. Lejla je morala da se namršti i trgne. Njegov dodir bio je kao da oblaci bockav,
mokri, vuneni džemper bez potkošulje.
"Da?"
"Radije bih da to što pre obavimo."
Rašidova usta su se otvorila, pa se raširila u žutom, zubatom osmehu. "Jedva cekaš, a?", rekao je.
Pre posete Abdula Šarifa, Lejla je bila odlucila da krene za Pakistan. Cak i pošto je Abdul Šarif došao, sa
svojim znojavim celom, maramicom i sulfamidima, mislila je Lejla sada, možda bi ipak otišla. Nekuda daleko
odavde. Daleko od ovog grada gde je svaki ulicni ugao zamka, gde svaka ulicica skriva avet koja skace na nju
kao davo iz kutije. Možda bi rizikovala. Medutim, iznenada, odlazak više nije bio moguc.
Zbog tog svakodnevnog povracanja. Nove punoce njenih grudi. I svesti da joj je nekako, usred tog meteža,
izostala mesecnica.
Lejla je zamislila sebe u izbeglickom logoru, na golom polju s hiljadama komada najlona rastegnutim na
motkama, koji se njišu na hladnom, oštrom vetru. Ispod jednog takvog šatora videla je svoje dete, Tarikovo
dete, upalih slepoocnica, mlitave vilice, pomodrelog lica. Zamislila je kako njegovo sicušno telo peru neki
tudini, uvijaju ga u mrki pokrov, spuštaju u rupu iskopanu u vetrom šibanoj zemlji, pod razocaranim pogledima
lešinara. Kako je sada mogla da pobegne?
Lejla je sastavila sumorni spisak ljudi u svom životu. Ahmed i Nur, mrtvi. Hasina, otišla. Giti, mrtva. Mami,
mrtva. Babi, mrtav. Sada Tarik... Ipak, nekim cudom, nešto od njenog starog života je opstalo, njena poslednja
veza sa osobom koja je nekada bila, pre nego što je postala tako potpuno i konacno sama. Deo Tarika, i dalje
živ, u njoj, nicu mu male ruke, rastu mu providne šake s opnicama izmedu prstiju.
Kako bi mogla da ugrozi ono jedino što joj je ostalo od njega, od njenog starog života? Odluku je donela brzo.
Prošlo je šest nedelja od onog dana s Tarikom. Prode li još malo, Rašid ce poceti da sumnja. Znala je da je to
što cini necasno. Necasno, neiskreno i sramotno. I cudovišno nepravedno prema Marijam. Ipak, mada dete u
njoj nije bilo vece od dudinje, Lejla je vec shvatala šta sve majka mora da žrtvuje. Vrlina je tek prva u nizu.
Stavila je šaku na stomak. Sklopila oci.
Lejla ce od neveselog obreda pamtiti samo odlomke. Belicaste pruge Rašidovog odela. Oštar miris njegovog
spreja za kosu. Malu posekotinu od brijanja iznad njegove Adamove jabucice. Grube vrhove njegovih prstiju
požutelih od duvana kada joj je stavio prsten. Olovku. Kako nije radila. Potragu za novom olovkom. Ugovor.
Potpise, njegov samouveren, njen drhtav. Molitve. Kako je u ogledalu primetila da je Rašid potkresao obrve. I
negde u prostoriji Marijam, kako posmatra. Vazduh težak od njenog neodobravanja. Lejla nije mogla da se
natera da susretne njen pogled.
Dok je te noci ležala pod njegovim hladnim caršavima, gledala ga je kako navlaci zavese. Drhtala je i pre nego
što su njegovi prsti otkopcali dugmad košulje, cimnuli uckur njenih pantalona. Bio je uzbuden. Prsti su mu
beskrajno dugo šeprtljali s njegovom košuljom, s predicom kaiša. Lejla je dobro videla Rašidove mlitave grudi,
ispupcen pupak, malu plavu venu u njegovom središtu, guste sede malje na grudima, ramenima i mišicama.
Osecala je kako njegove oci gamižu po citavom njenom telu.
"Pomozi mi bože, mislim da te volim", rekao je.
Kroz cvokotave zube ga je zamolila da ugasi svetlo.
Kasnije, kada je bila sigurna da je zaspao, Lejla je tiho dohvatila nož koji je ranije sakrila ispod dušeka. Ubola
se u kažiprst. Onda je digla cebe i pustila da prst krvari po caršavu na kome su zajedno ležali.

10Haled Hoseini - Hiljadu čudesnih sunaca Empty Re: Haled Hoseini - Hiljadu čudesnih sunaca Čet Jul 12, 2012 10:28 am

flocon de neige.

flocon de neige.
Elite member
Elite member
31.
Marijam
Preko dana, devojka je bila tek škripa opruga u krevetu, tihi zvuk koraka na spratu. Bila je voda što pljuska u
kupatilu, kašicica koja zvecka u caši gore u spavacoj sobi. Povremeno bi je ugledala: široka haljina bi minula
uglom Marijaminog vidokruga, brzo se popela, ruke prekrštene preko grudi, sandale koje pljeskaju pete.
Medutim, bilo je neizbežno da nalecu jedna na drugu. Marijam se mimoilazila s devojkom na stepenicama, u
uzanom hodniku, u kuhinji ili pored vrata dok je ulazila iz dvorišta. Kada bi se tako srele, prostor izmedu njih
ispunila bi neprijatna napetost. Devojka bi pokupila suknju i promucala rec ili dve izvinjenja dok je žurila da
prode, Marijam bi je pogledala krajickom oka i videla da je ova pocrvenela. Ponekad je oseca-la Rašidov miris
na njoj. Osecala je na devojcinoj koži miris njegovog znoja, njegov duvan, njegove prohteve. Seks je, hvala
Bogu, sada bio završeno poglavlje u njenom životu. Vec je neko vreme bilo tako, i sada je i sama pomisao na
mucno ležanje pod Rašidom bila dovoljna da Marijam pozli. Nocu, medutim, taj pažljivi ples izbegavanja nije
bio moguc. Rašid je rekao da su sada porodica. Uporno je to tvrdio, a porodice moraju zajedno da jedu, govorio
je.
- 64 -
"Šta je ovo?" rekao je dok su mu prsti kidali meso sa kostiju -glumatanje s kašikom i viljuškom zaboravljeno je
nedelju dana pošto se oženio devojkom. "Jesam li se ja to oženio sa dva kipa? Hajde, Marijam, gap bezan, reci
joj nešto. Zar ne umeš da se ponašaš?"
Sisajuci srž iz kosti, rekao je devojci: "Ali ni ti ne smeš da je kriviš. Ona je tiha po prirodi. Što je pravi
blagoslov, jer ko nema šta da kaže, onda mu je bolje da bude škrt na recima. Mi smo gradski ljudi, ti i ja, ali ona
je dehati. Seljancica. Ma cak ni seljancica. Ne. Odrasla je u kolbi od naboja, pored jednog sela. Tamo ju je otac
smestio. Jesi li joj rekla, Marijam, jesi li joj rekla da si aramft Jeste, jeste. Ali ima ona i svojih vrlina, kada se
sve uzme u obzir. Videceš i sama, Lejla-džan. Kao prvo jaka je, vredna i nije umišljena. Ovako cu to da srocim:
da je automobil, bila bi volga."
Marijam je sada bila tridesettrogodišnja žena, ali je ta rec, arami, i dalje umela da zapece. Kada bi je cula, i
dalje se osecala kao bubašvaba, kao gamad. Prisetila se Nane, kako je vuce za ruke. Trapava mala arami. To mi
je nagrada za sve što sam zbog tebe pretrpela. Da mi slomiš jedino što mi je ostalo od majke, trapava mala
arami.
"Ti", rekao je Rašid devojci, "ti si, s druge strane, mercedes. Novi novcijati, prvoklasni blistavi mercedes. Vah,
vah! Ali! Ali!" Digao je masni kažiprst. "Prema mercedesu covek mora da bude... posebno pažljiv. U znak
poštovanja prema njegovoj lepoti i kvalitetu izrade, shvatate.
O, sigurno mislite da sam ja ludi divana zbog ovih prica o automobilima. Ne kažem ja da ste vi automobili.
Samo dokazujem tvrdnju."
Za ono što je sledilo, Rašid je spustio nazad na tanjir lopticu od pirinca koju je napravio.
Ruke su mu dokono visile iznad rucka dok je gledao dole s trezvenim, zamišljenim izrazom lica.
"0 mrtvima se ne sme govoriti ružno, posebno o šehidima. I ja ne želim nikoga da vredam ovim što cu reci, ali
hocu da znaš da imam izvesne... ograde... prema nacinu na koji su te roditelji -Alah im oprostio i podario im
mesto u raju -pa, recimo, prema njihovoj popustljivosti prema tebi. Izvini."
Ledeni pogled pun mržnje koji je devojka na te reci uputila Rašidu nije promakao Marijam, ali je on gledao
dole i nije ga primetio.
"Svejedno. Stvar je u tome da sam ti ja sada muž i da je moja dužnost ne samo da štitim tvoju cast vec i naš, da,
naš nang i namus. To je breme muža. Pusti mene da o tome brinem. Molim te. A što se tebe tice, ti si kraljica,
malika, i ova kuca je tvoj dvorac. Šta god treba da se uradi, samo reci Marijam i ona ce to da ti obavi. Je U tako,
Marijam? A ako nešto poželiš, ja cu to da ti donesem. Vidiš, takav sam ti ja muž. Za uzvrat tražim samo nešto
veoma prosto. Tražim da ne izlaziš iz ove kuce bez mog društva. To je sve. Prosto, a? Ako nisam tu a nešto ti
hitno treba, mislim, neophodno ti treba i ne možeš da me sacekaš, onda ceš poslati Marijam i ona ce otici da ti
to donese. Sigurno primecuješ dvostruke aršine. Pa, volga i mercedes ne voze se isto. To bi bilo glupo, je l'
tako? O, takode zahtevam da, kada smo zajedno napolju, nosiš burku. Naravno, zarad sopstvene zaštite. Tako je
najbolje. U gradu danas ima toliko pohotnih muškaraca. Imaju pogane namere, jedva cekaju da osramote cak i
jednu udatu ženu. Eto. To je sve."
Nakašljao se.
"Treba da dodam da ce Marijam biti moje oci i uši dok nisam kod kuce." Tu je uputio Marijam kratak pogled
koji je bio oštar kao udarac cizmom u glavu. "Nije da sam nepoverljiv. Naprotiv. Iskreno, deluješ mi veoma
mudro za svoje godine. Ali ipak si ti mlada žena, Lejla-džan, dohtar e džavan, a mlada žena može da nacini
poneki pogrešan korak. Može biti spremna na vragolije. Elem, Marijam je za to odgovorna. A ako se nešto desi.
Mleo je dalje bez kraja i konca. Marijam je sedela i gledala devojku krajickom oka, dok su Rašidovi zahtevi i
stavovi sipali po njima kao rakete po Kabulu.
***
Jednog dana Marijam je bila u dnevnoj sobi i slagala Rašidove košulje koje je pokupila sa žice u dvorištu. Nije
znala koliko je dugo devojka vec tu stajala, ali kada je uzela jednu košulju i okrenula se, zatekla ju je kako stoji
na vratima, obema rukama držeci cašu caja.
"Nisam htela da te prepadnem", rekla je devojka. "Izvini."
Marijam ju je samo pogledala.
Sunce je padalo na devojcino lice, na njene krupne zelene oci i cisto celo, na njene
visoke jagodice i privlacne, guste obrve koje nisu nimalo licile na Marijamine, tanke i
bezlicne. Njena žuta kosa, jutros nepocešljana, bila je razdeljena po sredini.
Marijam je po ukocenosti sa kojom je devojka stezala cašu, po zategnutim ramenima, videla da je ova
uznemirena. Zamislila ju je kako sedi na krevetu, prikuplja hrabrost. "Lišce žuti", rekla je devojka srdacno.
- 65 -
"Jesi li videla? Jesen je moje omiljeno doba. Volim njen miris, kada ljudi pale lišce u baštama. Moja majka, ona
je najviše volela prolece. Poznavala si moju majku?"
"Ne baš."
Devojka je stavila šaku iza uha. "Molim?" Marijam je glasnije rekla: "Rekla sam ne. Nisam poznavala tvoju
majku." "Oh."
"Nešto hoceš?"
"Marijam-džan. Hocu da... O onome što je sinoc rekao..." "Da, nameravala sam da o tome porazgovaramo",
prekinula ju je Marijam.
"Da, molim te", rekla je devojka spremno, gotovo željno. Zakoracila je unapred.
Delovala je kao da joj je laknulo. Napolju je cvrkutala vuga. Neko je vukao kolica; Marijam je cula škripanje
osovina, cupkanje i tandrkanje gvozdenih tockova. Cula se i pucnjava, ne tako daleko, prvo jedan hitac, pa onda
tri, i onda nijedan više.
"Necu ti biti sluškinja", rekla je Marijam. "Necu."
Devojka je ustuknula. "Ne. Naravno da neceš!"
"Možeš ti biti malika iz dvorca, a ja dehati, ali mi neceš ti naredivati. Možeš da mu se žališ i on može da me
zakolje, ali necu. Cuješ li me? Necu ti biti sluškinja."
"Ne! Nisam ni ocekivala..."
"A ako misliš da ceš me se otarasiti pomocu svoje lepote, grešiš. Ja sam ovde bila prva. I neceš me izbaciti.
Necu dozvoliti da me ti izbaciš."
"To i ne želim", rekla je devojka slabašno.
"A vidim i da su ti rane sada zacelile. Zato pocni da obavljaš svoj deo posla u kuci."
Devojka je žustro zaklimala glavom. Malo caja joj se prosulo, ali to nije primetila. "Da, to je drugi razlog zašto
sam sišla, da ti zahvalim što si se brinula o meni..."
"Pa, da sam znala, ne bih to ucinila", brecnula se Marijam. "Ne bih te hranila, prala i negovala da sam znala da
ceš mi posle ukrasti muža."
"Ukrasti..."
"Ja cu i dalje kuvati i prati sude. Ti ceš prati veš i cistiti. Za ostalo cemo se smenjivati. I još nešto. Tvoje
društvo mi ne treba. Ne želim ga. Hocu samo da budem sama. Ostaviceš me na miru, i ja cu ti uzvratiti istom
merom. Tako ce da bude. To su pravila." Kada je zacutala, srce joj je tuklo, a usta su joj bila suva. Marijam
nikada ranije nije tako govorila, nikada ranije nije tako silovito iskazala svoju volju. Trebalo je da bude
uzbudljivo, ali devojcine oci su zasuzile, lice joj se rastužilo, i ono malo zadovoljstva koje je Marijam osetila
zbog tog izliva delovalo je bedno i nekako nepošteno. Pružila je devojci košulje.
"Stavi ih u almari, ne u ormar. Voli da bele budu na najvišoj polici, a ostale na srednjoj, s carapama."
Devojka je spustila cašu na pod i pružila ruke da uzme košulje, s dlanovima nagore. "Žao mi je zbog svega
ovoga", progrcala je.
"I treba", rekla je Marijam. "I treba da ti je žao."
32.
Lejla
Lejla se prisetila jednog davnog skupa u njihovoj kuci, kada se mami osecala dobro. Žene su sedele u dvorištu,
jele sveže dudinje koje je Vadžma ubrala s drveta u njihovoj bašti. Socne dudinje bile su ružicastobele, s
ponekom tamnoljubicastom kao popucali kapilari na Vadžminom nosu.
"Cule ste kako mu j e sin stradao", bila j e rekla Vadžma, žustro ubacujuci novu šaku dudinja u svoja usukana
usta.
"Udavio se, je l' tako?", upitala je Nila, Gitina majka. "Na jezeru Garga, beše?"
"Ali jeste li znale, jeste li znale da je taj Rašid...?" Vadžma je digla prst, naglašeno klimala glavom i žvakala,
terajuci ih da cekaju da proguta. "Jeste li znale da je on tada pio šarab, da je tog dana bio trešten pijan? Živa
istina. Trešten pijan, ljudi mi rekli. I to usred bela dana. U podne se onesvestio na ležaljci. Mogao je podnevni
top da mu pukne pored uva, ne bi ni trepnuo."
Lejla se prisetila kako je Vadžma pokrila usta rukom, podri-gnula, kako joj je jezik istraživao izmedu nekoliko
preostalih zuba.
"Ostalo možete same da zamislite. Decak je neopaženo ušao u vodu. Primetili su ga tek mnogo kasnije, kako
pluta potrbuške. Ljudi su potrcali da mu pomognu, polovina je pokušavala da probudi decaka, druga polovina
oca. Neko se nagnuo nad decaka, uradio... ono sa ustima na usta, što valjda pomaže. Badava. Svima je odmah
bilo jasno. Nije mu bilo spasa."
- 66 -
Lejla se prisetila kako je Vadžma digla prst i kako joj je glas pobožno zadrhtao. "Zato sveti Kur'an zabranjuje
šarah. Zato što uvek trezni placaju grehe pijanih. Nego šta."
Ta se prica motala po Lejlinim mislima kada je saopštila Rašidu vesti za bebu, kada je on skocio na bicikl,
odvezao se u džamiju da se pomoli za decaka. Te noci, tokom citavog obroka, Lejla je gledala kako Marijam
gurka komadic mesa po tanjiru. Lejla je bila prisutna kada je Rašid saopštio Marijam vesti, visokim,
dramaticnim glasom -Lejla nikada ranije nije videla takvu veselu surovost. Marijamine trepavice su zadrhtale
kada je cula. Lice joj je oblilo rumenilo. Sedela je mracna i odsutna.
Kasnije, Rašid je otišao na sprat da sluša radio, a Lejla je pomagala Marijam da rašcisti sofru.
"Ne mogu da zamislim šta si sada", rekla je Marijam, tresuci zrna pirinca i mrvice hleba. "Ako si pre bila
mercedes."
Lejla je pokušala s malo vedrijim pristupom. "Voz? Možda veliki džambo džet avion?"
Marijam se ispravila. "Nadam se da ne misliš da ce ti to biti opravdanje da ne radiš po kuci." Lejla je zinula, pa
se predomislila. Podsetila se da je Marijam potpuno nedužna u celoj ovoj stvari. Marijam i beba. Kasnije, u
krevetu, Lejla je briznula u plac. Šta je bilo, pitao je Rašid dižuci joj bradu. Jesi li bolesna? Je li beba, da nešto
nije kako ne treba s bebom? Ne? Da je možda Marijam ne kinji?
"U tome je stvar, je l' tako?"
"Nije.
"Valahi-bilahi, idem dole da je naucim pameti. Šta ona zamišlja ko je, ta arami, da prema tebi postupa. "Ne!"
Vec je bio ustao i morala je da ga zgrabi za ruku, da ga povuce dole. "Nemoj! Ne! Ona je pristojna prema meni.
Treba mi samo tren, to je sve. Bicu dobro."
Seo je pored nje, gladeci je po vratu, šapucuci. Ruka mu se sporo spustila na njena leda, pa ponovo krenula
gore. Nagnuo se, otkrio joj svoje zbijene zube.
"Da vidimo onda", zapreo je, "mogu li ja da pomognem da ti bude bolje."
Prvo je drvece -ono koje nije poseceno za ogrev -odbacilo svoje šareno žuto i bakarno lišce. Onda su naišli
vetrovi, hladni i oštri, da šibaju gradom. Otrgli su poslednje listove, tako da su stabla izgledala avetinjski
naspram prigušenih smedih nijansi brda. Prvi sneg te zime bio je slabašan, pahuljice su se topile cim bi
dodirnule tlo. Onda su se ulice zamrznule, a sneg nakupio po krovovima i gotovo do mrazom okovanih prozora.
Sa snegom su došli i zmajevi, nekada vladari kabulskog zimskog neba, sada strašljivi uljezi na nebu kojim
vladaju rakete i mlažnjaci. Rašid je donosio kuci vesti o ratu i Lejlu su zbunjivali savezi koje je Rašid
pokušavao da joj rastumaci. Sajaf se tuce protiv Hazara, rekao je. Hazare se tuku protiv Masuda.
"A on se, naravno, tuce protiv Hekmatjara, koji ima podršku Pakistana. Smrtni neprijatelji, njih dvojica, Masud
i Hekmatjar. Sajaf, on se približava Masudu. A Hekmatjar zasada podržava Hazare."
Što se nepredvidljivog uzbeckog vode Dostuma tice, Rašid je rekao da niko ne zna kojoj ce se on strani
prikloniti. Dostum se u osamdesetima zajedno s mudžahedinima borio protiv Sovjeta, ali je onda prebegao i
pridružio se Nadžibulahovom komunistickom režimu pošto su Sovjeti otišli. Cak je i orden zaradio, od
Nadžibulaha licno, pre nego što je ponovo promenio stranu i vratio se mudžahedinima. Zasada, rekao je Rašid,
Dostum podržava Masuda.
U Kabulu, posebno u zapadnom Kabulu, besneli su požari i crn dim se gusto dizao iznad snegom pokrivenih
zgrada. Ambasade su se zatvorile. Škole su propale.
U bolnickim cekaonicama, rekao je Rašid, ranjenici su krvarili na smrt. U operacionim salama ruke i noge su se
odsecale bez anestezije.
"Ali ne brini", rekao je. "Ti si sa mnom bezbedna, moj cvete, moj dule. Samo nek neko proba da te povredi,
džigericu cu mu išcupati, pa ga naterati da je pojede."
Te zime, kuda god da se Lejla okrenula, zidovi su joj zatvarali put. S cežnjom je razmišljala o širom otvorenom
nebu svog de-tinjstva, o danima kada je išla na turnire u buzkašiju s babijem i u kupovinu na Mandaj sa mami,
o danima slobodnog jurcanja po ulicama i ogovaranja decaka sa Giti i Hasinom. Njene dane sedenja s Tarikom,
na postelji od deteline na obali nekog potoka, razmenjivanju zagonetaka i slatkiša, gledanja zalazaka sunca.
Medutim, razmišljanje o Tariku bilo je opasno, jer ne bi stigla da se zaustavi, i videla bi ga kako leži na krevetu,
daleko od doma, s cevima koje su mu vire iz spaljene kože kao igle za pletivo iz klupka. Poput bljuvotine koja
joj je pekla grlo tih dana, u Lejlinim grudima narastala je duboka bol od koje se oduzimala. Kolena bi joj
klecnula. Morala je za nešto da se pridrži.
Lejla je tu zimu devedeset druge provela cisteci kucu, ribajuci zidove boje bundeve u spavacoj sobi koju je
delila s Rašidom, peruci odecu napolju u velikom bakarnom lagaanu. Ponekad bi videla samu sebe, kao da lebdi
iznad sopstvenog tela, videla bi se kako cuci pored ruba lagaana, rukava zavrnutih do lakata, ružicastih ruku
koje cede sapunjavu vodu iz neke Rašidove potkošulje. Tada se osecala izgubljeno, nošena nasumicnim
- 67 -
strujama, kao brodolomnik koji na vidiku nema obalu, vec samo beskrajnu pucinu. Kada je bilo prehladno da
ide napolje, Lejla se motala po kuci. Hodala je i vukla noktom po zidovima, niz hodnik, onda nazad,
stepenicama na sprat, neumivenog lica, necešljane kose. Hodala je sve dok ne naleti na Marijam, koja bi joj
uputila neve-seo pogled i vratila se kidanju peteljki s paprika i odsecanju masnoce s mesa. Pogubna tišina
ispunila bi sobu i Lejla je gotovo videla nemo neprijateljstvo kako isijava iz Marijam, poput talasa vreline što se
dižu sa asfalta. Povukla bi se u svoju sobu, sela na krevet, i gledala sneg kako pada.
Rašid ju je jednog dana poveo u svoju obucarsku radnju.
Kada su zajedno izašli, on je hodao pored nje, jednom rukom je stežuci za lakat. Za Lejlu se izlazak na ulicu
sveo na pažljivo izbegavanje povreda. Oci su joj se još privikavale na ograniceno, premreženo vidno polje
burke, noge su joj se još saplitale
o njene skute. Hodala je u vecitom strahu od saplitanja i padanja, od loma noge ako zakoraci u neku rupu. Ipak,
nalazila je koliku-toliku utehu u anonimnosti koju je burka pružala. Tako je stari poznanici nece prepoznati ako
na njih naleti. Nece morati da gleda iznenadenje u njihovim ocima, sažaljenje ili pakosnu radost zbog toga
koliko je nisko pala, kako su skršena njena velika nadanja. Rašidova radnja bila je veca i osvetljenija nego što
je Lejla zamišljala. Poseo ju je za svoj radni sto, pretrpan starim donovima i ostacima kože. Pokazao joj je svoje
cekice, pokazao kako radi tocak sa brusnim papirom, a glas mu je ponosito odzvanjao.
Opipao joj je stomak, ne preko košulje vec ispod nje, prstima hladnim i grubim poput kore drveta na njenoj
rastegnutoj koži. Lejla se prisetila Tarikovih ruku, mekanih ali snažnih, vijugavih, punih vena na nadlanicama,
koje su joj uvek delovale tako privlacno muški.
"Kako brzo rasteš", rekao je Rašid. "Bice velik decak. Sin ce mi biti pahlavan! Isto kao otac."
Lejla je spustila košulju. Obuzimao ju je strah kada bi on tako pricao.
"Kako ti ide s Marijam?"
Rekla je da je sve u redu. "Dobro. Dobro."
Nije mu rekla da su se prvi put istinski posvadale. To se desilo pre nekoliko dana.
Lejla je otišla u kuhinju i zatekla Marijam kako silovito otvara i zatvara fioke.
Tražila je, kazala je, dugacku varjacu za mešanje pirinca.
"Gde si je stavila?" upitala je, naglo se okrenuvši da pogleda Lejlu.
"Ja?", rekla je Lejla. "Nisam je ja uzela. Ja jedva da ovamo ulazim."
"To sam primetila."
"Je l' me to optužuješ? Ti si tako htela, secaš se, rekla si da ceš ti kuvati. Ali ako hoceš da se zamenimo..."
"Znaci, kažeš da su joj izrasle noge, pa je sama izašla. Tapa tapa tapa tap. To se desilo, dege?"
"Samo kažem", zapocela je Lejla, pokušavajuci da se obuzda. Obicno je uspevala da snagom volje prede preko
Marijaminog izrugivanja i optužbi. Ali tog dana noge su joj bile natekle, glava ju je bolela, a gorušica žestoko
mucila. "Samo kažem da si je možda ti negde zaturila."
"Zaturila?" Marijam je otvorila jednu fioku. Unutra su zazve-cali kutlace i noževi. "Koliko dugo ti živiš ovde,
nekoliko meseci? Ja sam u ovoj kuci proživela devetnaest godina, dohtar-džo. Tu varjacu sam držala u ovoj
fioci dok si ti još u pelene srala."
"Pa ipak", rekla je Lejla, sada na ivici živaca, stegnutih zuba, "moguce je da si je negde stavila pa zaboravila."
" A moguce je i da si je ti negde sakrila da bi me jedila."
"Ti si jadna, nesrecna žena", rekla je Lejla. Marijam se trgnula, pa se pribrala i skupila usne. "A ti si kurva.
Kurva i dozd. Kurva i lopuža, eto šta si!"
Onda su vikale. Zamahivale šerpama, mada ih nisu i bacale. Nazivale su jedna drugu ružnim imenima, imenima
od kojih je Lejla sada crvenela. Od tada nisu progovarale. Lejla je još bila preneražena zbog toga koliko je brzo
izgubila živce, ali zapravo joj se to pomalo i dopadalo, dopadao joj se osecaj kada je urlala na Marijam,
psovala, što ima metu na kojoj može da iskali sav svoj zapreteni bes, svoj bol. Lejla se pitala da isto možda ne
važi i za Marijam. Kasnije, otrcala je na sprat i bacila se na Rašidov krevet. Marijam je u prizemlju još urlala:
"Crkla dabogda! Crkla dabogda!" Lejla je ležala na krevetu, stenjuci u jastuk, a roditelji su joj odjednom tako
stravicno nedostajali, kao što nisu još od onih užasnih dana odmah posle udarca rakete. Ležala je tako i stezala
caršave, sve dok joj, iznenada, nije stao dah. Pridigla se, a ruke su joj poletele ka stomaku. Beba se prvi put
pomerila.
33.
Marijam
- 68 -
Rano jednog jutra sledeceg proleca, devedeset trece, Marijam je stajala pored prozora u dnevnoj sobi i gledala
kako Rašid prati devojku iz kuce. Devojka se teturala, presamicena, jednom rukom zaštitnicki držeci napeti
bubanj svog stomaka, ciji se oblik nazirao kroz burku. Rašid, nervozan i preterano pažljiv, držao ju je za lakat,
usmeravao je preko dvorišta kao saobracajac. Dao joj je znak da tu saceka, otrcao do kapije, pa joj mahnuo,
jednom rukom pridržavajuci otvorenu kapiju. Kada je stigla do njega, uzeo ju je za ruku, pomogao da prode.
Marijam ga je gotovo cula kako kaže: "Pazi kuda staješ, cvetu moj, dule moj." Vratili su rano sledece veceri.
Marijam je videla Rašida kako ulazi prvi. Prerano je pustio kapiju i ona zamalo nije udarila devojku u lice.
Prešao je dvorište u nekoliko hitrih koraka.
Marijam je primetila senku na njegovom licu, tamu ispod one koju je širilo bakarno svetio sutona. U kuci je
skinuo kaput, bacio ga na sofu. Prošao je pored Marijam i grubim glasom rekao: "Gladan sam. Spremi veceru."
Otvorila su se vrata kuce. Marijam je iz hodnika videla devojku kako drži zamotuljak u narucju. Jedna noga joj
je bila napolju, druga unutra, pridržavala je njom vrata da se ne zalupe. Bila je pogrbljena i stenjala je,
pokušavajuci da dohvati papirnu kesu sa svojim stvarima, koju je spustila da bi otvorila vrata. Lice joj se
iskrivilo od napora. Digla je pogled i videla Marijam. Marijam se okrenula i ušla u kuhinju da podgreje Rašidu
veceru.
"Kao da mi neko nabija šrafciger u uvo", rekao je Rašid trljajuci oci. Stajao je na Marijaminim vratima,
natecenih ociju, odeven samo u tumban svezan velikim cvorom. Seda kosa mu je bila rašcupana, štrcala je na
sve strane. "Ova dreka. Ne mogu da je podnesem."
Devojka je u prizemlju nosala bebu u narucju, pokušavajuci da je uspava pesmom.
"Nisam pošteno spavao vec dva meseca", rekao je Rašid. "A soba smrdi kao kanalizacija. Na sve strane usrane
krpe. Baš sam sinoc na jednu nagazio."
Marijam se u sebi osmehnula od pakosnog zadovoljstva.
"Vodi je napolje!" viknuo je Rašid preko ramena. "Zar ne možeš da je vodiš napolje?"
Pevanje je nakratko stalo. "Zaradice upalu pluca!"
"Leto je!"
"Molim?"
Rašid je zaškrgutao zubima pa glasnije viknuo: "Rekao sam da je napolju toplo!" "Ne vodim je napolje!"
Pevanje se nastavilo.
"Ponekad, kunem se da mi ponekad dode da stavim to stvorenje u kutiju i pustim ga niz reku. Kao malog
Musu."
Marijam ga nikada nije cula da svoju kcerku zove po imenu koje joj je devojka nadenula, Aziza, voljena. Uvek
je bila beba, ili kad je stvarno bio razdražen, ono stvorenje. Marijam ih je nekih noci cula kako se svadaju.
Prišunjala bi se njihovim vratima na vrhovima prstiju, slušala ga kako se žali zbog bebe, uvek zbog bebe, zbog
neprekidnog plakanja, smrada, igracaka o koje se saplitao, zbog toga što je beba preo-tela svu Lejlinu pažnju
svojim neprekidnim zahtevima da bude nahranjena, presvucena, podrignuta, šetana, mažena. Devojka ga je, za
uzvrat, grdila što puši u sobi, što ne pušta bebi da spava s njima. Bilo je i drugih rasprava, vodenih tišim
glasovima. "Doktor je rekao šest nedelja."
"Još ne, Rašide. Ne. Puštaj. Hajde. Nemoj to da radiš." "Prošla su dva meseca."
"Psst. Hajde. Probudiceš bebu." Onda oštrije: "Hoš sodi? Jesi li sada srecan?"
Marijam bi se odšunjala u svoju sobu. "Zar ne možeš ti nekako da pomogneš?" pitao ju je Rašid sada. "Sigurno
možeš nešto da uradiš."
"Šta ja znam o bebama?" upitala je Marijam.
"Rašide! Donesi mi flašicu. Na almariju je. Nece da sisa, ponovo moram s flašicom."
Bebino urlanje dizalo se i spuštalo kao satara po mesu. Rašid je sklopio oci. "To
stvorenje je mudžahedinski poglavica. Hekmatjar. Kažem ti, Lejla je rodila Gulbudina
Hek-matjara."
Marijam je posmatrala kako devojcini dani postaju zaokupljeni ciklusima hranjenja,
šetanja, ljuljanja, uspavljivanja. Cak i dok je beba dremala, bilo je prljavih pelena
koje valja ocistiti i ostaviti da se natapaju u kofi sa sredstvom za dezinfekciju koje je
Rašid morao da joj kupi. Bilo je nokata koji moraju da se skrate šmirgl papirom,
štramplica i pižama da se operu i okace. Ta odeca, kao i sve ostalo u vezi s bebom,
postali su predmeti spora. "Šta joj ne valja?" pitao je Rašid. "To je odeca za decaka.
Za baca."
"Misliš da ona zna razliku? Skupo sam platio tu odecu. I još nešto, ne svida mi se taj
- 69 -
tvoj ton. Smatraj da sam te upozorio."
Svake nedelje, bez greške, devojka je na vatri zagrevala crni metalni mangal,
ubacivala malo semenja divlje rutvice i terala espandi dim u bebinom pravcu, da
odagna uroke. Marijam je iscrprljivalo da gleda devojcino nespretno oduševljenje -i
morala je da prizna, makar krišom, odredeno divljenje. Divila se kako devojcine oci
sijaju od obožavanja, cak i ujutro dok joj je lice bilo nateceno, a ten žut od
celonocnog uspavljivanja bebe. Devojku bi obuzeli napadi smeha kada bi beba
pustila vetar. Opcinjavale su je i najmanje promene na bebi, a za svaki njen postupak
tvrdila je da je cudesan.
"Gledaj! Sama hvata flašicu. Kako je samo pametna!"
"Evo sad cu da zovem novinare", rekao je Rašid.
Svake noci je bilo ponosnih predstava. Kada bi devojka zahtevala da on nešto vidi,
Rašid bi digao bradu uvis i nestrpljivo, iskosa pogledao niz žilama prošarani kukasti
nos.
"Gledaj. Gledaj kako se smeje kada pucnem prstima. Evo. Vidiš? Jesi video?"
Rašid bi zastenjao pa se vratio svom tanjim. Marijam se secala kako ga je nekada
opcinjavalo samo devojcino prisustvo. Sve što je govorila nekada mu je bilo po volji,
bilo mu je zanimljivo, nagonilo ga da diže pogled s tanjira i s odobravanjem klima
glavom. Zacudo, to što devojka više nije bila u milosti trebalo je da prija Marijam, da
joj pruži osecaj zadovoljene osvete. Ali nije. Nije. Na sopstveno iznenadenje,
Marijam je shvatila da devojku sažaljeva. Devojka je takode za vecerom nizala i svoje
bezbrojne brige. Na prvom mestu je bilo zapaljenje pluca, na koje je sumnjala posle
svakog kašljucanja. Onda i dizenterija, cija se avet dizala posle svake mekše stolice.
Svaki osip je bio ili šarlah ili male boginje.
"Ne bi trebalo toliko da se vezuješ", rekao je Rašid jedne noci.
"Šta ti to znaci?"
"Sinoc sam slušao radio. Glas Amerike. Cuo sam jedan zanimljiv podatak. Rekli su da u Avganistanu jedno od
cetvoro dece umre pre nego što napuni pet godina. Tako su rekli. E sad... Šta? Šta? Kuda ceš? Vracaj se ovamo.
Smesta se vracaj ovamo!"
Zapanjeno je pogledao Marijam. "Šta je s njom?"
Te noci Marijam je ležala u krevetu kada je svada ponovo pocela. Bila je vrela, suva letnja noc, tipicna za
mesec saratan u Kabulu. Marijam je otvorila prozor, pa ga zatvorila kada nije ušao povetarac koji ce ublažiti
jaru, vec samo komarci. Osecala je toplotu kako izbija iz zemlje napolju, kroz žuckaste ispucale daske nužnika
u dvorištu, kako se kroz zidove uvlaci u njenu sobu. Svada bi obicno zamrla posle nekoliko minuta, ali sada je
prošlo pola sata, a ona ne samo što je i dalje trajala vec se pogoršavala. Marijam je sada cula Rašida kako vice.
Devojcin glas, nadjacan njegovim, bio je nesiguran i kreštav. Uskoro je i beba zaurlala. Onda je Marijam cula
kako im se vrata silovito otvaraju. Ujutru ce naci okrugli otisak kvake na zidu hodnika. Pridigla se kada kada je
Rašid ušao u njenu sobu.
Na sebi je imao gace i potkošulju, ispod pazuha požutelu od znoja. Na nogama je imao japanke.
U ruci je držao kaiš, onaj smedi, kožni, koji je kupio za niku s devojkom, i sada ga je obmotavao oko pesnice.
"Ti si kriva. Znam da si ti", zarežao je i krenuo ka njoj.
Marijam je ustala iz kreveta i stala da se povlaci. Ruke su joj se nagonski prekrstile preko grudi, gde ju je cesto
prvo udarao.
"O cemu ti to pricaš?" promucala je. "O tome što me odbija. Ti je tome uciš." Tokom godina, Marijam je
naucila da ocvrsne na njegov prezir i prekor, na njegovu porugu i grdnje. Ali ovaj strah, njega nije mogla da
obuzda. Tolike su godine prošle, a ona je i dalje drhtala od straha kada je on bio ovakav, iskežen, kada zateže
kaiš oko pesnice, kada koža kaiša škripi, kada mu krvave oci iskre. Bio je to strah koze puštene u tigrov kavez,
- 70 -
kada tigar prvi put lenjo digne pogled sa šapa i pocne da reži. Sada je i devojka bila u sobi, razrogacenih ociju,
izoblicenog lica.
"Trebalo je da znam da ceš je pokvariti", ispljunuo je Rašid reci na Marijam. Zamahnuo je kaišem, isprobao ga
na svojoj butini. Kopca je glasno zazvecala.
"Prekidaj, bas!", rekla je devojka. "Rašide, ne možeš to da radiš."
"Vracaj se u svoju sobu."
Marijam je ponovo ustuknula.
"Ne! Nemoj to da radiš!"
"Smesta!" Rašid je ponovo digao kaiš i ovog puta je udario Marijam. Onda se desilo nešto neverovatno:
devojka se bacila na njega. Uhvatila ga je za ruku, obema šakama, i pokušala da je povuce dole, ali je uspela
samo da visi sa nje. Ipak je nekako usporila njegovo napredovanje ka Marijam.
"Puštaj!", zaurlao je Rašid.
"Pobedio si. Pobedio si. Nemoj to da radiš. Molim te, Rašide, nemoj da je biješ! Nemoj to da radiš."
Tako su se otimali, devojka je visila i preklinjala, Rašid pokušavao da je otrese, ne odvajajuci pogled od
Marijam, koja je bila previše zapanjena da bi nešto uradila. Na kraju, Marijam je shvatila da nece biti batina,
bar te noci. Isterao je svoje. Ostao je tako još nekoliko trenutaka, dignute ruke, napetih grudi, cela orošenog
znojem. Polako je spustio ruku. Devojcina stopala dodirnula su zemlju, ali ga i dalje nije puštala, kao da mu ne
veruje. Morao je da cimne ruku da se oslobodi njenog stiska.
"Prozreo sam ja vas", rekao je je prebacivši kaiš preko ramena. "Obe sam vas prozreo. Necete od mene praviti
ahmaka, budalu u rodenoj kuci."
Uputio je Marijam poslednji ubilacki pogled i gurnuo devojku u leda dok je izlazio.Kada je cula da su se
njihova vrata zatvorila, Marijam je ponovo legla u krevet, sakrila glavu ispod jastuka, i cekala da prestane da se
trese. Marijam se te noci tri puta budila.
Prvi put od tutnjave raketa na zapadu, iz pravca Karte-cara. Drugi put kada je beba zaplakala a devojka uzela da
je uspavljuje, kada je cula zveket kašike o flašicu s mlekom. Na kraju, žed ju je naterala da ustane. U prizemlju,
dnevna soba je bila mracna sem pruge mesecine koja je lila kroz prozor. Marijam je cula zujanje muve, nazirala
je obris furune u uglu, njen sulundar kako štrci naviše, pa onda naglo skrece ispod tavanice. Na putu ka kuhinji,
Marijam se zamalo nije o nešto saplela. Pored stopala je videla nekakav oblik. Pošto su joj se oci prilagodile,
razabrala je devojku i njenu bebu kako leže na podu. Devojka je spavala na boku, hrkala. Beba je bila budna.
Marijam je upalila petrolejku na stolu i cucnula. Na tom svetlu, prvi put je zaista, izbliza videla bebu, cuperak
crne kose, oci boje lešnika uokvirene gustim trepavicama, rumene obraze i usnice boje zrelog nara. Marijam je
stekla utisak da beba ispituje nju. Ležala je na ledima, glave okrenute u stranu, pažljivo posmatrajuci s
mešavinom veselja, zbunjenosti i sumnje. Marijam se upitala hoce li je možda njeno lice uplašiti, ali je onda
beba veselo zacvilela, i Marijam je znala da je o njoj donela dobar sud.
"Psst", prošaputala je Marijam. "Probudiceš majku, iako je nagluva."
Beba je skupila pesnicu. Ova se digla, pala, nesigurno našla put do usta. Pošto ju je gotovo citavu gurnula
unutra, beba se osmeh-nula Marijam, a mehurici pljuvacke sijali su joj na usnama.
"Vidi samo na šta liciš. Tugo mala, obucena kao decak. I sva natrontana na ovu vrucinu. Nije ni cudo što još ne
spavaš."
Marijam je skinula cebence s bebe, užasnuta našla još jedno ispod, coknula pa svukla i njega. Beba je s
olakšanjem zagukala. Mahnula je rucicama kao ptica.
"Sad je bolje, je l' tako?"
Dok se Marijam pridizala, beba ju je uhvatila za mali prst. Mala ruka se cvrsto stegla oko njega. Bila je topla i
mekana, vlažna od pljuvacke.
"Gunuh", rekla je beba.
"U redu, bas, puštaj sada."
Beba je i dalje stezala, pa pocela da se rita.
Marijam je oslobodila prst. Beba se osmehnula pa ispustila niz grgotavih zvukova. Pesnica se vratila u usta.
"Zbog cega li si ti tako srecna? A? Cemu se smeješ? Nisi ti tako pametna kao što ti majka kaže. Otac ti je
siledžija, a majka budala. Da to znaš, ne bi se toliko smejala. O, ne. Hajde, sada spavaj. Hajde." Marijam je
ustala i nacinila nekoliko koraka, kada je beba pocela da ispušta eh eh eh zvuke, za koje je Marijam znala da
prethode snažnoj dreci. Brzo se vratila.
Šta je bilo? Šta hoceš od mene?"
Beba se bezubo iskezila. Marijam je uzdahnula. Sela je i pustila da joj uhvati prst, gledala je kako cvili dok
napinje punacke nožice i rita se.
- 71 -
Sedela je i gledala sve dok se beba nije smirila i tiho zahrkala. Napolju su kukavice živahno pevale, a s vremena
na vreme, kada bi pevacice poletele, Marijam je videla njihova krila kako prelamaju fosforescentno plavetnilo
mesecine što se probija kroz oblake. I mada joj je grlo bilo speceno od žedi, a noge utrnule, prošlo je dugo
vremena pre nego što je Marijam blago oslobodila prst iz bebinog stiska, pa ustala.
34.
Lejla
Od svih zemaljskih zadovoljstava Lejli je najmilije bilo da leži pored Azize, s bebinim licem tako blizu da vidi
kako se krupne ženice šire i skupljaju. Volela je da prelazi prstom preko Azizine nežne, mekane kože, preko
jamica na šaci, debeljuškastih pre-giba njene rucice. Nekada je spuštala Azizu na grudi i šaputala joj u mekano
teme o Tariku, ocu koji ce Azizi uvek biti stranac, cije lice Aziza nikada nece upoznati. Govorila joj je o tome
kako je bio vest u rešavanju zagonetaka, o njegovim vragolijama, o tome kako se lako smejao.
"Imao je najlepše trepavice, guste kao tvoje. Jaku bradu, lep nos i visoko celo. O, otac ti je bio mnogo lep,
Aziza. Bio je savršen. Savršen kao što si ti."
Ali je dobro pazila da ga nikada ne spomene po imenu. Ponekad bi uhvatila Rašida da veoma neobicno gleda u
Azizu. Pre neku noc, dok je sedeo na podu spavace sobe i strugao mrtvu kožu sa tabana, sasvim opušteno je
rekao: "I kako je to bilo izmedu vas dvoje?"
Lejla ga je zbunjeno pogledala, kao da ne shvata.
"Lejli i Madžnun. Izmedu tebe ijaklenge, bogalja. Šta ste to vas dvoje imali?"
"Bio mi je drug", rekla je, pazeci da joj se u glasu ništa ne cuje. Zamajala se oko flašice s mlekom. "Dobro to
znaš."
"Ništa ja ne znam." Rašid je stavio sastruganu mrtvu kožu na prozorsku dasku pa se skljokao na krevet. Opruge
su se pobunile glasnim škripanjem. Opružio je noge, pocešao se po preponama. "A kao... drugovi, jeste li vas
dvoje nekada radili nešto zabranjeno?"
"Zabranjeno?"
Rašid se vedro osmehnuo, ali ona je osecala njegov pogled, hladan i oprezan. "Da vidim. Je l' te nekada
poljubio? Možda stavio ruku tamo gde se ne srne?"
Lejla se zgroženo namrštila -bar se nadala da je tako ispalo. Osecala je kako joj srce tuce u grlu. "On mi je bio
kao brat."
"Pa je l' ti bio drug ili brat?"
"Oboje, bio je..."
"Šta tacno?"
"Bio je kao oboje."
"Ali braca i sestre su radoznala stvorenja. Da. Ponekad brat pokaže sestri pišu, a sestra.
"Povraca mi se od tebe", rekla je Lejla. "Znaci, ništa nije bilo." "Necu o tome više da
pricam."
Rašid je nagnuo glavu, napucio usne, klimnuo bradom. "Ljudi su pricali, znaš. Dobro
se secam. Svašta su govorili o vama dvoma. Ali ti kažeš da ništa nije bilo."
Primorala je sebe da ga prostreli pogledom. On ju je mucno dugo gledao u oci, netremice, od cega su joj prsti
pobledeli oko flašice za mleko, i Lejla je morala da prizove svu svoju snagu da ne bi ustuknula. Zadrhtala je od
pomisli šta bi joj uradio kad bi otkrio kako ga ona potkrada. Svake nedelje od Azizinog rodenja, otvarala mu je
krišom novcanik, dok on spava ili je u nužniku, i uzimala po jednu novcanicu. Nekih nedelja, ako je novcanik
bio lagan, uzimala bi samo novcanicu od pet avgana ili ništa, iz straha da ne primeti. Kada je novcanik bio
debeo, uzimala bi deset ili dvadeset, jednom se cak usudila da uzme i dve dvadesetice. Novac je skrivala u
džepu koji je našila u postavi svog kariranog zimskog kaputa. Pitala se šta bi uradio da zna kako ona na prolece
sprema bekstvo. Najkasnije na leto. Lejla se nadala da ce dotle imati hiljadu ili više avgana -polovina te svote je
potrebna za autobusku kartu za Pešavar. Burmu ce založiti kada se taj dan približi, kao i ostali nakit koji joj je
Rašid poklonio prošle godine, dok je još bila malika dvorca.
"Elem", rekao je on naposletku, dobujuci prstima po trbuhu, "mene niko ne može da krivi. Ja sam muž. Neke
stvari muž mora da se pita. Ipak, ima srece što je umro. Jer da je sada ovde, da mi padne šaka..." Usisao je
vazduh kroz zube i odmahnuo glavom. "A šta cemo s onim da se o mrtvima ne govori ružno?" "Izgleda da neki
ljudi nisu dovoljno mrtvi", rekao je on.
Dva dana kasnije, Lejla se ujutro probudila i pred vratima sobe našla gomilu uredno složene decje odece. Bila
je tu haljina s karnerima, ukrašena našivenim ružicastim ribicama, plava cvetna vunena haljina s odgovarajucim
- 72 -
carapicama i rukavicama, žuta pižama s tufnama boje šargarepe i zelene pamucne pantalonice s tackastim
cipkama na kraju nogavica.
"Prica se", govorio je Rašid tog dana za vecerom, cokcuci usnama, ne primecujuci Azizu i pižamu u koju ju je
Lejla obukla, "da ce Dostum promeniti stranu i preci Hekmatjaru. Masud ce onda imati pune ruke posla, da se
bori s obojicom. A ne smemo zaboraviti ni Hazare." Prstima je zahvatio breskve iz turšije koje je Marijam letos
spremila. "Nadajmo se da su to samo glasine. Jer ako se to desi, ovaj rat do sada" -mahnuo je masnom rukom -
"izgledace kao piknik petkom u Pagmanu."
Kasnije se popeo na nju pa ispraznio nemo i brzo, odeven, samo je smakao tumban do clanaka. Kada se
groznicavo ljuljanje završilo, skljokao se sa nje i odmah zaspao. Lejla se išunjala iz sobe i našla Marijam u
kuhinji kako cuci i cisti dve pastrmke. Pirinac se vec natapao u loncu. Kuhinja je mirisala na kumin i dim,
prženi luk i ribu.
Lejla je sela u ugao i pokrila kolena skutima haljine. "Hvala ti", rekla je. Marijam se nije osvrnula na nju.
Ocistila je prvu ribu pa uzela drugu. Reckastim nožem odsekla je peraja, pa okrenula ribu stomakom ka sebi i
vesto je rasparala od repa do škrga. Lejla ju je gledala kako joj stavlja palac u usta, odmah iznad donje vilice,
gura i jednim pokretom nadole uklanja škrge i iznutrice.
"Odeca je divna."
"Meni ne treba", promrmljala je Marijam. Spustila je ribu na novine umrljane sluzavim sivim sokom i odsekla
joj glavu. "Ili da ih dam tvojoj kcerki, ili moljcima."
"Gde si naucila da je tako cistiš?"
"Kad sam bila devojcica, živela sam pored potoka. Sama sam sebi lovila ribu."
"Ja nikada nisam pecala."
"Nije neka mudrost. Samo moraš da cekaš."
Lejla ju je gledala kako sece ocišcenu pastrmku na trecine.
"Kad si sašila odecu?" Marijam je isprala komade ribe u posudi s vodom. "Kad sam prvi put zatrudnela. Pre
osamnaest, devetnaest godina. Možda. Odavno, u svakom slucaju. Kao što rekoh, nikada mi nije zatrebala."
"Stvarno si dobra hajat. Možda možeš da me nauciš." Marijam je stavila oprane komade pastrmke u cistu
posudu. Dok joj je voda kapala s prstiju, digla je glavu i pogledala Lejlu, pogledala je kao da je prvi put vidi.
"One noci, kada je... Niko se nikada ranije nije zauzeo za mene", rekla je. Lejla je osmotrila njene mlitave
obraze, ocne kapke koji su visili u umornim naborima, duboke brazde koje su joj uokviravale usta -sve je to
videla kao da i ona Marijam vidi prvi put. I prvi put Lejla nije videla suparnicko lice, vec lice precutanih
nepravdi, bremena protiv kojih se ne diže glas, sudbine kojoj se podvrgava i koja se trpi.
Lejla se pitala hoce li to biti njeno lice za dvadeset godina, bude li ostala ovde.
"Nisam mogla da mu dozvolim", rekla je Lejla. "Nisam odga-jena u kuci gde ljudi rade takve stvari."
"Ovo je sad tvoja kuca. Bolje bi ti bilo da se navikneš."
"Na to ne. Nikada."
"Ostrvice se on i na tebe, znaš", rekla je Marijam brišuci krpom ruke. "I to uskoro. I najsvežija riba se usmrdi
posle nekoliko dana. A ti si mu rodila kcerku. Zato, vidiš, tvoj greh je još neoprostiviji od moga."
Lejla je ustala. "Znam da je napolju hladno, ali šta kažeš da nas dve grešnice popijemo solju caja u dvorištu?"
Marijam je delovala iznenadeno. "Ne mogu. Nisam iseckala i oprala boraniju."
"Pomoci cu ti ja ujutro."
"I moram ovde da pocistim."
"Zajedno cemo. Ako ne grešim, ostalo je nešto alve. Mnogo dobro ide uz caj."
Marijam je stavila krpu na sto. Lejla je osetila napetost u nacinu na koji je ova povukla rukave, popravila
hidžab, sklonila pramen kose s lica.
"Kinezi kažu da je bolje nemati hrane tri dana nego nemati caj jedan."
Marijam se slabašno osmehnula. "Dobra izreka." "Jeste."
"Ali ne mogu dugo da ostanem." "Jednu solju." Sele su na stolice na sklapanje i jele alvu prstima iz zajednicke
posude. Popile su i drugu solju, i kada ju je Lejla upitala hoce li i trecu, Marijam je pristala. Dok je u brdima
praštala pucnjava, gledale su oblake kako klize preko meseca i poslednje svice te godine kako ocrtavaju
blistave žute lukove u tami. A kada se Aziza probudila i zaplakala, a Rašid zaurlao Lejli da dode i ucutka je,
Lejla i Marijam su razmenile jedan pogled. Ogoljen, znacajan pogled, pogled kakav ce razmeniti samo ljudi
koji dele istu muku. I u tom kratkom, nemuštom razgovoru s Marijam, Lejla je znala da one više nisu
neprijatelji.

11Haled Hoseini - Hiljadu čudesnih sunaca Empty Re: Haled Hoseini - Hiljadu čudesnih sunaca Čet Jul 12, 2012 10:30 am

flocon de neige.

flocon de neige.
Elite member
Elite member
35.
- 73 -
Marijam
Od te noci Marijam i Lejla su zajedno radile kucne poslove. Sedele su u kuhinji i razvijale testo, seckale mladi
luk, nutkale Azizu komadicima krastavca dok je ova lupala kašikama i igrala se šargarepom. U dvorištu je
Aziza ležala u pletenoj korpi, obucena u silne slojeve odece, sa šalom cvrsto omotanim oko vrata. Marijam i
Lejla su je dobro držale na oku dok su prale, dok su im se pesnice sudarale kada su ribale košulje, pantalone i
pelene. Marijam se polako navikavala na to uzdržano ali prijatno drugarstvo. Nocu je jedva cekala tri šolje caja
koje su ona i Lejla ispijale u dvorištu, što je sada postao redovan obred.
Ujutro je shvatila da se raduje zvuku Lejlinih ispucalih papuca koje pljeskaju po stepeništu kada ova silazi na
dorucak i Azizinom prodornom smehu, prizoru njenih osam zubica, mlecnom mirisu njene kože. Ako bi se
Lejla i Aziza uspavale, Marijam je postajala napeta od išcekivanja. Prala je sudove koje nije trebalo prati.
Ponovo rasporedivala jastuke u dnevnoj sobi. Brisala prašinu sa cistih prozorskih dasaka. Necim se zanimala
sve dok Lejla ne ude u kuhinju s Azizom na bedru. Kada bi Aziza prvi put ujutro ugledala Marijam, oci bi joj se
uvek širom otvorile i pocinjala je da cici i meškolji se u majcinim rukama. Pružala je ruke ka Marijam, tražila
da je ova nosi, njene šake žustro su se otvarale i zatvarale, a na licu joj je bio istovremeno izraz obožavanja i
ustreptalog išcekivanja.
"Kakve samo scene praviš", rekla bi Lejla pustivši je da otpuzi prema Marijam. "Kakve scene! Smiri se. Hala
Marijam nece nikuda.
Eto ti je, tvoja teta. Vidiš? Hajde, idi sada."
Cim bi se našla u Marijaminim rukama, Azizin palac bi poleteo u usta, i ona bi zagnjurila lice u Marijamin vrat.
Marijam ju je ukoceno ljuljuškala, s napola zbunjenim a napola zahvalnim osmehom na usnama. Marijam
nikada ranije niko nije tako želeo. Ljubav joj nikada nije izjavljivana tako nevino, tako potpuno. Marijam je od
Azize dolazilo da zaplace.
"Zašto si svoje srdašce dala jednoj ružnoj matoroj veštici kao što sam ja?" šaputala je Marijam u Azizinu kosu.
"A? Ja sam niko i ništa, zar ne vidiš? Dehati. Šta ja imam da ti dam?"
Ali Aziza bi samo zadovoljno mrmljala i dublje gurala lice. A kada je to cinila, Marijam se topila. Oci bi joj
zasuzile. Srce bi joj ustreptalo. I cudila se kako je, posle toliko godina samoce i iskorenjenosti, našla u tom
malom stvorenju prvu istinsku vezu u svom životu lažnih i neuspešnih veza. Pocetkom naredne godine, u
januaru devedeset cetvrte, Dostum jeste promenio stranu. Pridružio se Gulbudinu Hekma-tjaru i zauzeo položaj
blizu Bala Hisara, zidina stare utvrde koja se dizala iznad grada s planine Koh-e-Širdavaza. Zajedno su pucali
na Masudove i Rabanijeve snage u Ministarstvu odbrane i pred-sednickoj palati. S obe obale reke Kabul
ispaljivali su artiljerijske plotune jedni na druge. Ulice su prekrili leševi, staklo i izvijeni komadi metala. Bilo je
pljacki, ubistava i, sve više, silovanja, kojima su civili zastrašivani, a borci nagradivani. Marijam je cula za žene
koje su se ubijale iz straha od silovanja, i muškarce koji su u ime casti ubijali svoje žene i kcerke ako su ih
vojnici silovali. Aziza je cicala od prasaka minobacaca. Da joj skrene pažnju, Marijam je redala zrna pirinca na
podu, u obliku kuce, petla ili zvezde, i puštala Azizu da ih pomete. Crtala je Azizi slonove, onako kao što ju je
Džalil ucio, jednim potezom, ne dižuci vrh olovke. Rašid je rekao da svakodnevno ginu na desetine civila.
Bolnice i magacini s medicinskom opremom su granatirani. Vozilima koja su donosila hitne isporuke hrane
zabranjen je ulazak u grad, rekao je, na njih je pucano. Marijam se pitala ima li i u Heratu ovakvih borbi, i ako
ih ima, kako se Mula Fejzulah snalazi, ako je još živ, i šta je sa Bibi-džo i svim njenim sinovima, snahama i
unucima. I naravno, šta je s Džalilom.
Da li se krije, pitala se Marijam, kao ona? Ili je poveo žene i decu i pobegao iz zemlje? Nadala se da je Džalil
negde na sigurnom, da je uspeo da pobegne od sveg ovog ubijanja.
Rašid je nekoliko nedelja zbog borbi bio prinuden da ostane kod kuce. Zakljucao je kapiju, postavio zamke,
zakljucao i ulazna vrata i odgurao sofu na njih. Setkao je i pušio po kuci, virio kroz prozor, cistio pištolj, punio
ga i praznio. Dvaput je pucao na ulicu, tvrdeci da je video nekoga kako se penje preko zida.
"Teraju mlade momke da se pridruže", rekao je. "Mudžahedini. Usred belog dana, s puškama uperenim u glavu.
Odvlace momke s ulica. A kada vojnici iz suparnickog pokreta zarobe te momke, udare ih na muke. Cuo sam
da ih prže strujom, tako sam cuo, kleštima im drobe jaja. Teraju momke da ih pokažu svoje kuce. Onda provale
unutra, ubiju im oceve, siluju im sestre i majke."
Mahnuo je pištoljem iznad glave. "Neka samo probaju da provale u moju kucu. Ja cu njima da zdrobim jaja!
Prosucu im mozak, kurvinim sinovima! Znate li vas dve koliko ste srecne što imate muškarca koji se ne boji ni
samog šejtana?"
Pogledao je dole, u zemlju, primetio šta mu je kod stopala. "Skidaj mi se s nogu!" prasnuo je mahnuvši
pištoljem. "Prestani da me pratiš! I slobodno prestani da tako motaš rukama. Necu te uzeti. Bež'! Bež' pre nego
što te zgazim."
- 74 -
Aziza je ustuknula. Otpuzala je nazad do Marijam, s povredenim i zbunjenim izrazom lica. U Marijaminom
krilu neveselo je sisala palac i posmatrala Rašida turobno i obazrivo. Povremeno bi digla pogled ka Marijam,
koja je u njemu videla želju za utehom. Ali kada je rec o ocevima, Marijam nije mogla da je teši.
Marijam je laknulo kada su borbe ponovo jenjale, uglavnom zato što više nisu morale da citave dane provode
pod istim krovom s Rašidom, cije je neprijatno raspoloženje zagadivalo citavu kucu. A i užasno ju je plašio
kada je mahao napunjenim pištoljem blizu Azize.
Jednog dana te zime, Lejla je zamolila da uplete Marijaminu kosu.
Marijam je sedela mirno i u ogledalu posmatrala Lejline tanke prste kako joj razdeljuju kosu i stežu pletenice,
lica namrštenog od usredsredenosti. Aziza je sklupcana spavala na podu. Pod miškom joj je bila lutka koju joj
je Marijam sašila. Marijam ju je napunila pasuljem, napravila joj haljinu od šarenog platna i ogrlicu od malih
praznih kalemova kroz koje je provukla konac. Onda je Aziza pustila vetar u snu. Lejla se nasmejala i Marijam
joj se pridružila. Smejale su se tako, gledajuci jedna drugoj odraz u ogledalu, suze su im išle na oci i trenutak je
bio tako prirodan, tako opušten, da je iznenada Marijam pocela da joj prica o Džalilu, Nani i džinu. Lejla je
stajala, ruku sada dokonih na Marijaminim ramenima, ociju prikovanih na Marijamino lice u ogledalu. A reci
su samo tekle, kao krv što navire iz rane. Marijam joj je ispricala o Bibi-džo, Mula Fejzulahu, ponižavajucem
putu u Džalilovu kucu, Naninom samoubistvu. Ispricala joj je za Džalilove žene i za zbrzanu niku s Rašidom,
putovanje u Kabul, njene trudnoce, beskonacne cikluse nade i razocaranja, o tome kako je Rašid poceo da se
iskaljuje na njoj.
Posle, Lejla je sedela u podnožju Marijamine stolice. Odsutno je sklonila neku truncicu iz Azizine kose.
Usledila je tišina. "I ja tebi imam nešto da kažem", rekla je Lejla.
Marijam te noci nije spavala. Sedela je u krevetu i gledala kako sneg bešumno pada.
Godišnja doba su dolazila i prolazila; predsednici su u Kabulu preuzimali vlast i bili ubijani; jedno carstvo je
poraženo; stari ratovi su se okoncali, a novi izbili. Medutim, Marijam to jedva da je primecivala, jedva da ju je
za to bilo briga. Provela je te godine u nekom dalekom kutku svog uma. Na suvom, jalovom polju, daleko od
tuge i želja, daleko od snova, daleko od razocaranja. Tu buducnost nije bila bitna.
A prošlost je sadržala samo ovu mudrost: ljubav je opasna greška, a njen saucesnik nada varljiva je iluzija. A
kad god bi ta dva otrovna cveta procvetala na tom specenom polju, Marijam bi ih išcupala. Išcupala i bacila, pre
nego što puste korena.
Medutim, ovih poslednjih nekoliko meseci, Lejla i Aziza-arami, ispostavilo se, kao što je i ona -postale su njeni
produžeci, i sada, bez njih, život koji je Marijam tako stoicki i toliko dugo trpela iznenada je postao neizdrživ.
Na prolece odlazimo. Aziza i ja. Podi s nama, Marijam. Godine su prema Marijam bile nemilosrdne. Ali možda
je neke milostivije godine cekaju. Nov život, život u kome ce naci radosti za koje joj je Nana rekla da ih jedna
arami nikada nece doživeti. Dva nova cveta neocekivano su nikla u njenom životu, i dok je Marijam posmatrala
sneg kako pada, zamišljala je Mulu Fejzulaha kako vrti tespih, naginje se i šapuce joj svojim tihim, drhtavim
glasom: Ali njih je Bog posadio, Marijam-džo. I Njegova je volja da ih negujes. Njegova je to volja, dete moje.
36.
Dok je zora uporno spirala tamu s neba tog prolecnog jutra devedeset cetvrte, Lejla je postala sigurna da Rašid
zna. Da ce je svakog casa izvuci iz kreveta i pitati je misli li ona da je on toliki har, toliki magarac, da to nije
otkrio. Ali zacuo se ezan, a onda je jutarnje svetio palo pravo na krovove, petlovi su zakukurikali i nije se desilo
ništa neobicno. Sada ga je cula u kupatilu, kuckanje njegovog žileta po umivaoniku. Onda u prizemlju, kako
hoda okolo, greje caj. Zazvecali su kljucevi. Sada je išao kroz dvorište, gurao bicikl. Lejla je virnula kroz
razmak izmedu zavesa u dnevnoj sobi. Gledala ga je kako okrece pedale, krupan covek na malom biciklu,
jutarnje svetio mu iskri na kormanu.
"Lejla?" Marijam je stajala na vratima. Lejli je bilo jasno da ni ona nije spavala. Pitala se jesu li i Marijam
citavu noc na smenu tresli oduševljenje i strah od koga se suše usta.
"Polazimo za pola sata", rekla je Lejla.
Na zadnjem sedištu taksija nisu govorile. Aziza je sedela u Marijaminom krilu, stezala lutku i širom otvorenih
ociju zbunjeno posmatrala grad koji je brzo promicao pored njih.
"Ona!", viknula je pokazujuci nekoliko devojcica koje su preskakale konopac. "Majam! Ona!"
Kuda god bi pogledala, Lejla je videla Rašida. Ugledala ga je kako izlazi iz berbernica s prozorima boje ugljene
prašine, iz sicušnih ducana gde su se prodavali fazani, iz izubijanih kioska prepunih starih guma, od poda do
tavanice. Dublje je potonula u sedištu. Pored nje Marijam je mrmljala molitvu. Lejla je želela da joj vidi lice, ali
Marijam je bila u burki -obe su bile u burkama -i videla je samo sjaj njenih ociju kroz mrežicu. Lejla je sada
posle mnogo nedelja prvi put bila van kuce, ne racunajuci kratak jucerašnji odlazak do zalagaonice -gde je
- 75 -
gurnula burmu preko staklenog pulta, odakle je izašla, uzbudena konacnošcu svog cina, znajuci da sada nema
povratka. Svuda oko sebe Lejla je sada videla posledice nedavnih borbi cije je zvuke slušala iz kuce. Zgrade
pretvorene u ruševine bez krovova, razvaljene kuce s palim gredama koje štrce kroz rupe, cadave, zgužvane
olupine kola, prevrnute, ponekad naslagane jedne na druge, zidove izrovane rupama svih mogucih kalibara,
srcu na sve strane. Videla je pogrebnu povorku kako stupa ka džamiji, staricu u crnom na zacelju, kako cupa
kosu. Prošli su pored groblja punog grobova od nagomilanog kamenja s otrcanim šehidskim zastavama što
vijore na povetarcu. Lejla je pružila ruku preko kofera i obujmila prstima mekocu kcerkine šake.
Na autobuskoj stanici Lahorska kapija, blizu Pol Mahmud-hana u istocnom Kabulu, niz autobusa je stajao
pored plocnika, s ukljucenim motorima. Muškarci s turbanima užurbano su dizali svežnje i sanduke na krovove
autobusa, vezivali kofere užetom. U stanici su ljudi cekali u dugackom redu za karte. Žene u burkama stajale su
u grupama i pricale, s robom naslaganom oko nogu. Ljuljale su bebe, grdile decu što se previše udaljavaju.
Mudžahedini su patrolirali stanicom i peronima, tu i tamo režali kratka naredenja. Na sebi su imali cizme,
pakole, prašnjave zelene kombinezone. Svi su nosili kalašnjikove. Lejli se cinilo da je posmatraju. Nikoga nije
gledala u lice, ali se osecala kao da baš svako prisutan zna, da svi s neodobravanjem gledaju na ono što
Marijam i ona cine.
"Vidiš nekoga?", upitala je Lejla. Marijam je prebacila Azizu u rukama. "Gledam."
Ovo ce, znala je Lejla, biti prva opasnost, nalaženje muškarca koji ce hteti da odglumi njihovog rodaka.
Slobode i nove mogucnosti koje su žene uživale izmedu sedamdeset osme i devedeset druge sada su bile
prošlost -Lejla je još pamtila kako je babi o tim godinama komunisticke vladavine govorio: sada je za žene u
Avganistanu nastupilo dobro doba. Otkako su mudžahedini preuzeli vlast u aprilu devedeset druge, ime zemlje
promenjeno je u Islamska Država Avganistan. Vrhovni sud pod Rabanijem sada je bio pun zadrtih mula koji su
ukinuli zakone iz komunistickog doba kojima su ženama data prava, i sada su donosili odluke zasnovane na
šerijatu, strogom islamskom zakonu koji preljubu kažnjava kamenovanjem, koji ženama nareduje da se pokriju,
zabranjuje im da putuju bez društva muškog rodaka. Mada je sprovodenje tih zakona bilo u najbolju ruku
mlako. Ali bi nas i više tlacili njima, bila je rekla Lejla Marijam, da nisu toliko zauzeti medusobnim ubijanjem.
I ubijanjem nas.
Druga opasnost ovog putovanja usledice kada stignu u Pakistan. Vec preplavljen sa gotovo milion i po
avganistanskih izbeglica, Pakistan je u januaru te godine zatvorio granice za Avganistance. Lejla je cula da se
propuštaju samo oni koji imaju vize. Medutim, granica je bila šuplja, tako je bilo oduvek, i Lejla je znala da
hiljade Avganistanaca i dalje prelaze u Pakistan, ili uz pomoc mita ili dokazujuci humanitarne razloge -a uvek
je bilo i krijumcara koji mogu da se unajme. Naci cemo nacina kada jednom tamo stignemo, bila je rekla je
Marijam.
"Šta kažeš za ovoga?", upitala je Marijam pokazujuci bradom. "Ne uliva poverenje." "A onaj?"
"Prestar. I putuje sa još dvojicom muškaraca."
Na kraju, Lejla ga je našla kako sedi napolju, na klupi u parku, u društvu žene s velom i malog decaka,
Azizinog vršnjaka, koga je cupkao na krilu. Bio je visok i suv, bradat, s raskopcanom košuljom i skromnim
sivim kaputom na kome je nedostajala dugmad.
"Cekaj ovde", rekla je. Dok je odlazila, ponovo je cula Marijam kako se moli.
"Oprosti mi, brate, ideš li u Pešavar?" "Da", odgovorio je on i
zaškiljio.
"Pitam se možeš li nam pomoci. Možeš li nam uciniti jednu uslugu?"
Predao je decaka svojoj ženi. On i Lejla su zakoracili u stranu.
"Šta je, hamšira?"
Ohrabrilo ju je što je videla da ima blage oci, dobrocudno lice. Ispricala mu je pricu koju je smislila sa
Marijam. Ona je biva, rekla je, udovica. Ona, majka i kcerka nemaju više nikoga u Kabulu. Idu u Pešavar kod
njenog strica.
"Hocete da putujete s nama", rekao je mladi covek.
"Znam da vam je zamet. Ali izgledao si mi kao pošten brat, i..."
"Ne brini, hamšira. Shvatam. Nema problema. Idem da vam kupim karte."
"Hvala ti, brate. Sevap je. Bog ce ti platiti."
Izvadila je kovertu iz džepa ispod burke pa mu je dala. U njoj je bilo hiljadu i sto avgana, otprilike polovina
novca koji je sakupila poslednjih godinu dana, uz ono od prodaje prstena. Stavio je kovertu u džep pantalona.
"Cekaj ovde."
- 76 -
Gledala ga je kako ulazi na stanicu. Vratio se posle pola sata.
"Bolje da karte budu kod mene. Autobus polazi za sat vremena, u jedanaest. Svi cemo uci zajedno, ja se zovem
Vekil. Ako pitaju, a nece, reci cu im da ste mi rodake."
Lejla mu je rekla kako se zovu i on je rekao da ce to zapamtiti. "Ne udaljavajte se", rekao je. Sedeli su na klupi
pored Vekila i njegovih. Bilo je suncano, toplo jutro, nebo je šaralo tek nekoliko retkih oblaka što su lebdeli u
daljini iznad brda.
Marijam je pocela da hrani Azizu keksom koji se setila da ponese uprkos užurbanom pakovanju. Pružila je
jedan Lejli.
"Povratila bih", nasmejala se Lejla. "Previše sam uzbudena." "I ja."
"Hvala ti, Marijam." "Zašto?"
"Zbog ovoga. Zato što si pošla s nama", odgovorila je Lejla. "Mislim da sama ne bih
mogla." "I ne moraš."
"Bice s nama sve u redu, je li tako, Marijam, tamo kuda idemo?"
Marijamine ruke prešle su preko klupe i stegnule njene. "Kuran kaže: Alahov je i istok i zapad; kuda god se
okrenete, pa tamo je Alahova strana."
"Tobuf!", viknula je Aziza, pokazujuci autobus. "Majam, tobuf."
"Vidim ga, Aziza-džo", rekla je Marijam. "Tako je, tobuf. Uskoro cemo svi da se popnemo u tobuf. O, šta ceš
sve samo da vidiš!"
Lejla se osmehnula. Gledala je stolara u radnji preko puta kako testeriše, a iverje leti na sve strane. Gledala je
automobile kako brzo promicu, s prozorima pokrivenim cadu i blatom. Gledala je autobuse kako dokono predu
na ivicnjaku, oslikani pau-novima, lavovima, izlazecim suncima i blistavim macevima. Na toploti jutarnjeg
sunca, Lejla se osecala opijeno i odvažno. U njoj se ponovo ukresala jedna od onih malih iskri oduševljenja, i
kada je pas lutalica žutih ociju dohramao do njih, Lejla se nagnula i pomilovala ga po ledima. Nekoliko minuta
pre jedanaest, covek s megafonom pozvao je sve putnike za Pešavar da se ukrcaju. Vrata autobusa su se otvorila
uz žestoko hidraulicno šištanje. Putnici su nagrnuli ka njima, gurajuci se da što pre udu.
Vekil je mahnuo Lejli kada je digao svog sina.
"Idemo", rekla je Lejla.
Vekil ih je poveo. Dok su se približavale autobusu, Lejla je videla lica kako se pojavljuju na prozorima, noseve
i dlanove pritisnute na staklo. Svuda oko njih culi su se glasni pozdravi. Mladi vojnik je proveravao karte na
vratima autobusa.
"Tobuf", viknula je Aziza.
Vekil je pružio karte vojniku, koji ih je pocepao nadvoje pa ih vratio. Vekil je pustio svoju ženu da ude prva.
Lejla je videla kako su se Vekil i vojnik pogledali. Vekil se sa prvog stepenika nagnuo i šapnuo vojniku nešto
na uho. Ovaj je klimnuo glavom. Lejla se sledila. "Vas dve, s detetom, izadite iz reda", rekao je vojnik.
Lejla se pretvarala da ne cuje. Krenula je da se penje, ali ju je on zgrabio za rame i grubo izvukao iz reda. "I ti",
viknuo je Marijam. "Brže! Zadržavate red."
"Šta nije u redu, brate?", upitala je Lejla otupelim usnama. "Imamo karte. Zašto nam to radiš?"
"Necete uci u ovaj autobus. Pomiri se s tim. Idete sa mnom. Osim ako neceš da ti dete vidi kako te na silu
vucem."
Dok su ih vodili u kamion, Lejla je pogledala preko ramena i videla Vekilovog sina u zadnjem delu autobusa.
Decak ju je ugledao i veselo joj mahnuo. U policijskoj stanici na raskrsnici Torabaz-han, naterali su ih da sede
razdvojeno, na suprotnim krajevima dugackog, tesnog hodnika, a izmedu njih je bio sto za kojim je jedan
muškarac pušio bezbrojne cigarete i povremeno kucao nešto na pisacoj mašini. Tako su prošla tri sata. Aziza je
šetkala od Lejle od Marijam, pa nazad. Igrala se spajalicom koju joj je dao covek za stolom. Pojela je sav keks.
Na kraju je zaspala u Marijaminom krilu. Negde oko tri sata, Lejlu su pozvali u sobu za razgovor. Marijam je
morala da saceka sa Azizom u hodniku. Covek koji je unutra sedeo za stolom imao je tridesetak godina i bio je
obucen kao civil, u crno odelo s kravatom, crne mokasine. Imao je uredno potkresanu bradu, kratku kosu i
spojene obrve. Zurio je u Lejlu, lupkajuci po stolu gumicom na kraju olovke.
"Znamo", zapoceo je, nakašljavši se i uctivo pokrivši usta pesnicom, "da si danas vec lagala, hamšira. Onaj
covek na stanici nije tvoj rodak. To nam je sam rekao. Pitanje je samo, hoceš li danas još lagati. Ja ti to licno ne
bih savetovao."
"Išli smo kod mog strica", rekla je Lejla. "To je istina."
Policajac je klimnuo glavom. "Hamšira u hodniku, ona ti je majka?"
"Da."
- 77 -
"Govori s heratskim naglaskom. A ti ne." "Ona je odrasla u Heratu, ja sam rodena u Kabulu." "Naravno. A
udovica si? Kazala si da jesi. Moje saucešce. A taj stric, taj kaka, gde on živi?" "U Pešavaru."
"Da, to si vec rekla." Liznuo je vrh olovke i nadneo ga nad prazan list hartije. "Ali gde u Pešavaru? U kojoj
cetvrti? Ime ulice, poštanski broj."
Lejla je pokušala da potisne talas panike koji joj je narastao u grudima. Rekla mu je ime jedine ulice koju je
znala u Pešavaru -cula je kako je neko jednom spominje, na zabavi koju je mami priredila kada su mudžahedini
prvi put ušli u Kabul. "U ulici Džamrud."
"O, da. Živi u istoj ulici gde je hotel Perl kontinental. Sigurno je to spomenuo."
Lejla se uhvatila za tu mogucnost i rekla da jeste. "Da, baš u toj ulici."
"Samo što je taj hotel u Ulici Hiber."
Lejla je cula Azizu kako place u hodniku. "Kcerka mi se uplašila. Mogu li da je uzmem, brate?"
"Oslovljavaj me sa inspektore. I brzo ceš biti s njom. Imaš li telefonski broj tog strica?"
"Imam. Imala sam. Ja..." Burka nije štitila Lejlu od njegovih prodornih ociju. "Previše sam uzrujana, izgleda da
sam ga zaboravila." On je uzdahnuo kroz nos. Pitao je za stricevo ime, strinino ime. Koliko dece imaju? Kako
se zovu? Gde rade? Koliko mu je godina? Lejla se od njegovih pitanja usplahirila.
Spustio je olovku, prepleo prste i nagnuo se napred, kao što to roditelji cine kada treba nešto važno da kažu
malom dete-tu. "Shvataš, hamšira, da je bekstvo žene krivicno delo. S tim se cesto susrecemo. Žene putuju
same, tvrde da su im muževi mrtvi. Ponekad govore istinu, uglavnom ne. Zbog bekstva možeš da ideš u zatvor,
pretpostavljam da si toga svesna, naj."
"Pustite nas, inspektore..." -procitala je njegovo ime sa znacke na reveru -"inspektore Rahmane. Poštujte
znacenje vašeg imena, budite milostivi. Šta to vama znaci, da pustite dve žene da idu? Kakva šteta od toga? Mi
nismo zlocinci."
"Ne mogu."
"Preklinjem vas."
"To je, hamšira, stvar kanuna, stvar zakona", rekao je Rah-man, zazvucavši ozbiljno, pun sebe. "Shvataš, moja
dužnost je da održavam poredak."
Uprkos svojoj unezverenosti, Lejla se zamalo nije nasmejala. Bila je zapanjena što on koristi tu rec, uprkos
svemu što su mudžahedinski pokreti uradili, uprkos ubistvima, pljackama, silovanjima, mucenjima,
pogubljenjima, granatiranjima, desetinama hiljada raketa koje su ispalili jedni na druge, nimalo se ne obaziruci
na sve one nedužne ljude koji ce stradati u unakrsnoj vatri. Poredak. Ipak, ugrizla se za jezik.
"Ako nas pošalješ nazad", rekla je umesto toga, sporo, "ko zna šta ce nam uraditi."
Videla je da se on muci da ne skrene pogled. "Ono što covek radi u svojoj kuci samo su njegova posla."
"Šta je onda sa zakonom, inspektore Rahmane?" Suze besa zapekle su joj oci. "Hocete li biti tamo da održavate
poredak?"
"Naša politika je da se ne mešamo u porodicna pitanja, hamšira."
"Naravno. Kada to odgovara muškarcu. A zar ovo nije privatna, porodicna stvar, kao što kažete? Zar nije?"
Odgurnuo je stolicu i ustao, popravio sako. "Mislim da je ovaj razgovor gotov. Moram da kažem, hamšira, da
nimalo nisi poboljšala svoj položaj. Baš nimalo. Sada sacekaj malo, moram da porazgovaram s tvojom... šta
god da ti je."
Lejla je pocela da se buni, onda da vice i on je morao da pozove još dvojicu muškaraca da je izvuku iz
kancelarije. Marijamin razgovor trajao je samo nekoliko minuta. Pošto je izašla, delovala je potreseno.
"Postavljao mi je tolika pitanja", rekla je. "Oprosti, Lejla-džo. Ja nisam pametna kao ti. Postavljao mi je tolika
pitanja, a ja nisam znala odgovore. Oprosti."
"Nisi ti kriva, Marijam", rekla je Lejla slabašno. "Ja sam. Za sve sam ja kriva. Za sve."
Bilo je prošlo šest kada su se policijska kola zaustavila ispred kuce. Lejla i Marijam su morale da cekaju
pozadi, a cuvao ih je jedan mudžahedin na suvozackom sedištu. Iz kola je izašao vozac, on je zakucao na
kapiju, on je porazgovarao s Rašidom. On im je mahnuo da dodu.
"Dobro došle kuci", rekao je covek na suvozackom sedištu i zapalio cigaretu.
"Ti", rekao je Marijam. "Ti ceš cekati ovde." Marijam je cutke sela na
sofu. "Vas dve, gore."
Rašid je zgrabio Lejlu za lakat i odvukao je uz stepenice.
Na nogama je još imao cipele u kojima je išao na posao, nije obuo japanke, nije skinuo sat, nije cak ni kaput
skinuo. Lejla ga je zamišljala kakav je bio pre sat vremena ili možda pre samo nekoliko minuta, kako je jurio iz
- 78 -
jedne sobe u drugu, lupao vratima, obuzet besom i nevericom, kako je psovao u bradu. Na vrhu stepenica, Lejla
se okrenula ka njemu.
"Ovo nije bila njena zamisao", rekla je. "Ja sam je nagovorila. Nije htela da ide..."
Lejla nije videla pesnicu. Jednog trenutka je govorila, a sledeceg se našla na sve cetiri, crvenog lica i
razrogacena, pokušavajuci da udahne. Kao da su je udarila kola u punoj brzini, u osetljivo mesto izmedu grudne
kosti i pupka. Shvatila je da je ispustila Azizu, da Aziza urla. Ponovo je pokušala da diše i uspela je samo da
zastenje. Pljuvacka joj je curila iz usta. Onda ju je vukao za kosu. Videla je kako se Aziza odvaja od tla, videla
kako joj spadaju sandale, kako se rita nožicama. Pocupao joj je kosu s temena i oci su joj se zamaglile od bola.
Videla ga je kako nogom provaljuje vrata Marijamine sobe, kako baca Azizu na krevet. Pustio joj je kosu i
Lejla je osetila vrh njegove cipele kako je pogada u butinu. Zaurlala je od bola kada je on zalupio vrata. Kljuc
se okrenuo u bravi.
Aziza je i dalje vrištala. Lejla je ležala sklupcana na podu, boreci se za dah. Pridigla se, otpuzala do Azize.
Pružila je ruke ka kcerki.
U prizemlju je pocelo batinanje. Lejli su se zvuci koje je cula cinili kao metodican, dobro utvrden postupak.
Nije bilo psovki, krikova, preklinjanja, nije bilo zacudenih jecaja; samo temeljno obavljan posao batinanja i
primanja batina, tupi zvuci necega cvrstog što iznova i iznova udara u ljudsko meso, nešto, neko nalece na zid
uz glasan udarac, platno što se cepa. S vremena na vreme Lejla je cula brze korake, nemu poteru, prevrtanje
nameštaja, lom stakla, a onda ponovo udarce.
Lejla je zagrlila Azizu. Toplota joj se raširila po haljini kada je Azizina bešika popustila. U prizemlju su trka i
jurnjava napokon prestale. Sada se cuo zvuk nalik na drvenu motku koja iznova mlati po komadu govedine.
Lejla je ljuljala Azizu sve dok zvuci nisu stali, a kada je cula da se vrata uz škripu otvaraju pa zatvaraju,
spustila je Azizu na zemlju i virnula kroz prozor. Videla je Rašida kako vodi Marijani kroz dvorište, držeci je
za vrat. Marijam je bila bosonoga i presamicena. Na njegovim rukama je bilo krvi, bilo je krvi na Marijaminom
licu, njenoj kosi, po njenom vratu i ledima. Košulja joj je bila rasparana na grudima.
"Oprosti mi, Marijam", zavapila je Lejla kroz staklo.
Videla ga je kako gura Marijam u šupu. Ušao je, izašao sa cekicem i nekoliko dugackih dasaka. Zatvorio je
dvostruka vrata šupe, izvadio kljuc iz džepa, zakljucao katanac. Probao je vrata, onda obišao oko šupe i doneo
merdevine.
Nekoliko trenutaka kasnije, njegovo lice se pojavilo na Lejlinom prozoru, s ekserima u uglu usana. Bio je
rašcupan. Na celu je imao krvavu mrlju. Kada ga je ugledala, Aziza je kriknula i zagnjurila lice u Lejlino
pazuho.
Rašid je poceo da zakucava daske preko prozora.
Tama je bila potpuna, neprobojna i stalna, bez slojeva i nijansi. Rašid je necim ispunio razmake izmedu dasaka,
stavio nešto veliko i nepokretno ispred vrata, tako da svetio nije dopiralo ispod njih. Nešto je nagurao u
kljucaonicu. Lejla nije mogla da prati protok vremena ocima, tako da je to cinila onim jednim zdravim uhom.
Ezan i kukurikanje petlova oznacili su jutro. Zvuk radija i tanjira što zveckaju dole u kuhinji oznacili su vece.
Prvog dana su se saplitale i tražile u mraku. Lejla nije mogla da vidi Azizu kada je plakala, kada je puzala.
"AjŠiii", cvilela je Aziza. "Ajšiii."
"Uskoro", Lejla je poljubila kcerku, ciljajuci u celo, ali nalazeci teme. "Uskoro ce biti mleka. Samo budi
strpljiva. Budi mamina dobra mala devojcica, pa cu ti naci malo ajši."
Lejla joj je pevala pesmice. Ezan se zacuo po drugi put, a Rašid im i dalje nije davao ništa za jelo; još i gore,
nije im davao cak ni vodu. Tog dana se na njih spustila gusta, zagušljiva jara. Soba se pretvorila u ekspres
lonac. Lejla je prelazila suvim jezikom preko usana, misleci na bunar napolju, na svezu i hladnu vodu. Aziza je
neprekidno plakala, i Lejla je prestrašeno primetila da joj je ruka suva kada je prešla detetu preko obraza.
Skinula ju je, pokušala da nade nešto cime bi je hladila, onda pocela da duva u nju sve dok joj se nije zavrtelo u
glavi. Uskoro je Aziza prestala da puzi naokolo. Tonula je u san pa se iz njega trzala.
Nekoliko puta tog dana Lejla je lupala pesnicama po zidovima, potrošila svu snagu na dozivanje u pomoc, u
nadi da ce je cuti neki komšija. Ali niko nije došao, i krici su samo uplašili Azizu, koja je ponovo pocela da
slabašno i kreštavo place. Lejla se spustila na zemlju. Savest ju je grizla zbog Marijam, izubijane i krvave,
zakljucane u šupi po toj jari. U nekom trenutku je zaspala, telo joj se peklo u zagušljivoj vrucini. Sanjala je da
su ona i Aziza slucajno naišle na Tarika. Nalazio se na drugoj strani prometne ulice, ispod tende krojacke
radnje. Cucao je i probao smokve iz gajbe. To je tvoj otac, rekla je Lejla. Onaj covek tamo, vidiš ga? To je tvoj
pravi baba.
Pozvala ga je po imenu, ali je ulicna buka nadjacala njen glas i Tarik je nije cuo.
- 79 -
Probudilo ju je zviždanje raketa. Negde su nebo koje nije videla pocepale eksplozije i dugacko, mahnito
štektanje mitraljeza. Lejla je sklopila oci. Ponovo se probudila od Rašidovih teških koraka u hodniku. Odvukla
se do vrata, pljesnula dlanovima po njima.
"Samo jednu cašu, Rašide. Ne za mene. Za nju. Neceš valjda njenu krv na rukama?"
On je prošao. Pocela je da ga preklinje. Preklinjala je za oprost, svašta obecavala. Proklinjala ga.Njegova vrata
su se zatvorila. Radio je zasvirao. Mujezin je zapevao ezan po treci put. Ponovo vrucina. Aziza je postala još
beživotnija. Potpuno je prestala da se pokrece, prestala da place.
Lejla je prislanjala uho na Azizina usta, svaki put obuzeta užasnim strahom da nece cuti njeno slabašno disanje.
Cak i od tog jednostavnog cina pridizanja u glavi joj se vrtelo. Zaspala je, sanjala nešto cega nije mogla da se
seti.
Kada se probudila, proverila je Azizu, osetila njene ispucale usne, slabašan damar u vratu, ponovo legla. Ovde
ce umreti, u to je Lejla sada bila sigurna, ali se istinski užasavala toga što ce nadživeti Azizu, koja je mala i
slaba. Koliko još Aziza može da izdrži? Aziza ce umreti u ovoj vrucini i ona ce morati da leži pored njenog
malog tela koje se koci, i da tako ceka sopstvenu smrt. Ponovo je zaspala. Probudila se. Zaspala. Granica
izmedu sna i jave se izbrisala. Onda je nisu probudili ni petlovi niti ezan, vec zvuk vucenja neceg teškog. Cula
je cegrtanje. Iznenada je sobu preplavilo svetio. Oci su joj se bolno pobunile. Lejla je digla glavu, zaškiljila pa
zaštitila oci rukom. Izmedu prstiju je videla krupnu, nejasnu priliku kako stoji na pravougaoniku svetla. Prilika
se pomerila. Zatim je cucala pored nje, nadnosila se nad nju, a u uhu joj se zacuo glas.
"Probaj ovo ponovu i ja cu te naci. Kunem ti se Prorokovim imenom da cu te naci.
A kada te nadem, nece biti tog suda u ovoj prokletoj zemlji koji ce me okriviti za ono što cu da uradim. Prvo
Marijam, onda njoj, a tebi na kraju. Prisilicu te da gledaš. Je l' ti jasno? Prisilicu te da gledaš."
I onda je izašao iz sobe. Ali ju je prvo šutnuo u slabine tako jako da je Lejla danima pišala krv.
37.
Marijam
Septembar 1996.
Dve i po godine kasnije, Marijam se probudila na jutro dvadeset sedmog septembra uz zvuke vike i zviždanja,
petardi i muzike. Otrcala je u dnevnu sobu, zatekla Lejlu kako vec stoji kod prozora, s Azizom na ramenima.
Lejla se okrenula i osmehnula. "Stigli su talibani", rekla je.
Marijam je za talibane cula prvi put pre dve godine, u oktobru devedeset cetvrte, kada je Rašid doneo kuci vesti
da su ovi svrgnuli ratne poglavice u Kandaharu i zauzeli grad. Oni su gerilski pokret, rekao je, sastavljen od
mladih Paštuna cije su porodice izbegle u Pakistan za vreme rata protiv Sovjeta. Vecina njih je rodena -neki su
cak i odrasli -u izbeglickim logorima uz pakistansku granicu i u pakistanskim medresama, gde su ih šerijatu
poducavale mule. Voda im je tajanstveni, nepismeni jednooki usamljenik po imenu Mula Omar, koji, dodao je
Rašid uz osmeh, sebe naziva Amir-ul-Muminin, Voda Vernih.
"Istina je da ti momci nemaju risa, nemaju korena", rekao je Rašid, ne obracajuci se ni Marijam ni Lejli. Od
njihovog neuspelog bekstva pre dve i po godine, Marijam je znala da su Lejla i ona njemu postale jedno bice,
jednako bedno, jednako vredno nepoverenja, prezira i zanemarivanja. Kada je govorio, Marijam se cinilo da
razgovara sam sa sobom, ili s nekim nevidljivim bicem u sobi, koje je, za razliku od Lejle i nje, zavredelo da
cuje njegove stavove.
"Možda nemaju prošlost", rekao je, pušeci i zureci u tavanicu.
"Možda ne znaju ništa o svetu ili istoriji ove zemlje. Da. A u poredenju s njima Marijam bi mogla da bude
profesor univerziteta. Ha! Živa istina. Ali pogledajte malo oko sebe. Šta vidite? Podmitljive, pohlepne
mudžahedinske vode, naoružane do zuba, bogate od heroina, objavljuju džihad jedan drugome i ubijaju sve koji
se zateknu izmedu njih, eto šta. Talibani su bar cisti i nepotkupljivi. Bar su pristojni mladi muslimani. Vala,
kada dodu, ima da ociste ovo mesto. Donece red i mir. Ljudi više nece ginuti kad odu po mleko. Nece više biti
raketa! Pomislite samo."
Vec dve godine talibani su se približavali Kabulu, preotimali gradove od mudžahedina, okoncavali borbe
izmedu zavadenih pokreta gde god bi uspostavili vlast. Usput su primorali poglavicu iz Herata, Ismail-hana, da
pobegne u Iran. A zarobili su i vodu Hazara Abdula Ali Mazarija i pogubili ga. Mesecima su se utvrdivali u
južnim predgradima Kabula, pucali na grad, razmenjivali rakete s Ahmedom Šahom Masudom. Pocetkom tog
septembra devedeset šeste, zauzeli su gradove Džalalabad i Sarobi. Talibani su imali ono nešto što mudžahedini
nemaju, rekao je Rašid. Bili su ujedinjeni.
"Neka dodu", rekao je. "Ja cu ih prvi zasuti ražinim laticama."
- 80 -
Tog dana su izašli, sve cetvoro, Rašid ih je vodio iz jednog autobusa u drugi, da pozdrave svoj novi svet, svoje
nove vode. U svakoj sravnjenoj cetvrti Marijam je vidala ljude kako izranjaju iz ruševina, na ulice. Videla je
jednu staricu kako traci pirinac, baca ga na prolaznike, s iskrivljenim, bezubim osmehom na licu. Dva coveka
su se grlila pored ostataka izgorele zgrade, a na nebu iznad njih su zviždale, siktale i praskale petarde koje su
bacali decaci s krovova. Himna je svirala s kasetofona, nad-mecuci se s trubljenjem kola.
"Gledaj, Marijam!" Aziza je pokazala grupu decaka koji su trcali niz Džade Majvand. Mahali su pesnicama
kroz vazduh i vukli zardale konzerve vezane za kanape. Vikali su da su se Masud i Rabani povukli iz Kabula.
Na sve strane su se culi povici: Alahu ekber! Marijam je videla caršav kako visi s jednog prozora na Džade
Majvandu. Na njemu je neko velikim crnim slovima napisao tri reci. Zenda Baad Taliban! Živeli talibani! Dok
su hodali ulicama, Marijam je primetila još znakova -ispisanih na prozorima, zakucanih na vratima, zavijorenih
s antena automobila -koji su izjavljivali isto. Marijam je prve talibane videla kasnije tog dana, na Trgu
Paštunistan, s Rašidom, Lejlom i Azizom. Tu se okupilo mnoštvo ljudi. Marijam je videla izvijene vratove,
ljude zbijene oko plave fontane na sredini trga, ljude kako su se nacickali na njenom plavom rubu. Pokušavali
su da vide suprotni kraj trga, blizu starog restorana Hiber. Rašid je iskoristio svoju snagu da se probije i odvede
ih blizu mesta gde je neko govorio preko zvucnika. Kada je Aziza to videla, kriknula je i zagnjurila lice u Marijaminu
burku. Glas sa zvucnika pripadao je vitkom bradatom mladicu s crnim turbanom. Stajao je na nekakvom
improvizovanom podijumu.
Slobodnom rukom je držao raketni bacac. Pored njega, dva krvava coveka visila su sa užadi vezanih za
semafore. Odeca im je bila iskidana. Natecena lica poplavela. "Onaj mi je poznat", rekla je Marijam, "onaj
levo."
Mlada žena ispred Marijam se okrenula i rekla da je to Nadžibulah. Drugi covek bio je njegov brat. Marijam je
pamtila Nadžibulahovo punacko, brkato lice kako ozareno gleda s ogromih plakata i iz izloga za vreme
sovjetskog doba. Kasnije ce cuti da su talibani izvukli Nadžibulaha iz njegovog utocišta u bazi Ujedinjenih
nacija blizu palate Darulaman. Da su ga mucili satima, a onda mu vezali noge za kamion i vukli telo ulicama.
"On je ubio mnogo, mnogo muslimana!" vikao je mladi taliban u mikrofon. Govorio je persijski s paštunskim
naglaskom, pa je onda prešao na cist paštunski. Naglašavao je svoje reci tako što je upirao oružjem u leševe.
"Njegovi zlocini su svima poznati. Bio je komunista i kafir. Evo šta radimo nevernicima koji cine zlocine protiv
islama!"
Rašid se smeškao. Aziza je u Marijaminom narucju zaplakala.
Sutradan su Kabul preplavili kamioni. Na Hair-hanu, na Šar-e-nau, na Karte-pervanu, na Vezir Akbar-hanu i
Tajmaniju, crveni tojotini kamioni vijugali su ulicama. Naoružani bradati muškarci s crnim turbanima sedeli su
pozadi. Na svakom kamionu bili su zvucnici sa kojih su treštala upozorenja, na persijskom i paštunskom. Ista
poruka vrtela se sa zvucnika na džamijama i sa radija koji se sada zvao Glas šerijata. Poruka je takode bila
ispisana na lecima bacanim po ulici. Marijam je našla jedan u dvorištu. Naš vatan sada se zove Islamski Emirat
Avganistan, Ovo su zakoni koje cemo sprovoditi i koje cete vi poštovati. Svi se moraju moliti pet puta dnevno.
Ako je vreme molitve, a budete uhvaceni da radite nešto drugo, bicete tuceni. Svi muškarci ce pustiti brade.
Ispravna dužina je najmanje jedna pesnica ispod brade. Ako ovo ne poštujete, bicete tuceni. Svi decaci ce nositi
turbane. Decaci od prvog do šestog razreda nosice crne turbane, viši razredi nosice bele. Svi decaci ce se
oblaciti u islamsku odecu. Okovratnici košulja bice zakopcani. Pevanje je zabranjeno. Plesanje je zabranjeno.
Igranje karata, igranje šaha, kockanje i puštanje zmajeva su zabranjeni. Pisanje knjiga, gledanje filmova i
slikanje slika su zabranjeni. Ako držite papagaje, bicete tuceni. Ptice ce vam biti ubijene. Ako kradete, bice vam
odsecena ruka. Ako kradete ponovo, bice vam odsecena noga. Ako niste musliman, ne molite se tamo gde vas
muslimani mogu videti. Ako to ucinite, bicete tuceni i zatvoreni. Ako pokušate da prevedete muslimana u
drugu veru, bicete pogubljeni.
Žene, pažnja: Nikada necete izlaziti iz kuca. Ne prilici ženama da besciljno lutaju ulicama. Ako izlazite, to
mora biti u pratnji muža ili muškog rodaka. Ako budete uhvacene na ulici, bicete tucene i poslane kuci. Necete,
ni po koju cenu, pokazivati lice. Pokrivacete se burkom kada ste napolju. U suprotnom cete biti žestoko tucene.
Kozmetika je zabranjena. Nakit je zabranjen. Necete oblaciti upadljivu odecu. Necete govoriti sem ako vam se
neko obrati. Necete gledati muškarce u oci. Necete se smejati na javnom mestu. Ako to ucinite, bicete tucene.
Necete lakirati nokte. Ako to ucinite, bice vam odsecen prst.
Devojcicama je zabranjeno da pohadaju školu. Sve ženske škole bice smesta zatvorene. Ako pokušate da
otvorite žensku školu, bicete tuceni, a škola ce vam biti zatvorena. Ženama je zabranjeno da rade. Ako pocinite
preljubu, bicete na smrt kamenovani. Pocujte. Dobro pocujte. Pokorite se. Alahu ekber.
Rašid je iskljucio radio. Sedeli su na podu dnevne sobe i vecerali, manje od nedelju dana pošto su videli
Nadžibulahovo telo kako visi s užeta.
- 81 -
"Ne mogu da nateraju pola stanovništva da sedi kod kuce i ništa ne radi", rekla je Lejla.
" A zašto ne bi mogli?" upitao je Rašid. Zacudo, Marijam se slagala s njim. On je baš to uradio Lejli i njoj, zar
ne? Lejli je to sigurno jasno.
"Ovo nije neko selo. Ovo je Kabul. Žene su se nekada ovde bavile pravima, medicinom, zauzimale su položaje
u vladi..."
Rašid se iskezio. "Pricaš kao prava ohola kcerka coveka s fakulteta, coveka koji cita poeziju. Kako je to samo
gradski, kako tadžicki s tvoje strane. Misliš da su to talibani izmislili nešto novo i neobicno? Jesi li ikada živela
van svoje lepe male školjke u Kabulu, dule moj? Jesi li se ikada potrudila da pose-tiš pravi Avganistan, jug,
istok, plemenske oblasti na granici s Pakistanom? Nisi? E pa, ja jesam. I mogu ti reci da u ovoj zemlji ima
mnogo mesta gde se tako oduvek živelo, ili bar gotovo tako. Mada ti
o tome nemaš pojma."
"Odbijam da u to poverujem", rekla je Lejla. "Nemoguce da oni to ozbiljno."
"Ono što su uradili Nadžibulahu meni je delovalo sasvim ozbiljno", rekao je Rašid.
"Zar se ne slažeš?"
"On je bio komunista! On je bio šef tajne policije."
Rašid se nasmejao. Marijam je cula odgovor u njegovom smehu: da je u ocima
talibana, zbog toga što je bio komunista i voda zloglasnog KHAD-a, Nadžibulah bio tek malcice više vredan
prezira od jedne žene.

12Haled Hoseini - Hiljadu čudesnih sunaca Empty Re: Haled Hoseini - Hiljadu čudesnih sunaca Čet Jul 12, 2012 10:32 am

flocon de neige.

flocon de neige.
Elite member
Elite member
38.
Kad su se talibani dali na posao, Lejli je bilo drago što babi nije živ da to vidi. To bi ga uništilo. Ljudi s
budacima preplavili su Kabulski muzej i smrvili pre-islamske kipove -bar one koje mudžahedini nisu vec
opljackali. Univerzitet je zatvoren, a studenti poslani kucama. Slike su strgnute sa zidova, isecene noževima.
Televizijski ekrani porazbijani. Knjige, sem Kur'ana, spaljene na lomacama, ducani u kojima su se prodavale
pozatvarani. Pesme Halilija, Padžvaka, Ansarija, Hadži Dehkana, Ašrakija, Bejtaba, Hafiza, Džamija, Nizamija,
Rumija, Hajama Bejdela i mnogih drugih pretvorile su se u dim i pepeo. Lejla je cula za ljude odvucene s ulica,
optužene da su preskocili namaz, bacene u džamije. Saznala je da je restoran Marko Polo blizu Kokošje ulice
pretvoren u centar za saslušavanja.
Ponekad su se iza njegovih crno prefarbanih izloga culi krici. Kontrolori brada su na sve strane prolazili u
kamionima, tražeci obrijana lica koja ce raskrvaviti. Zatvorili su i bioskope. Bioskop "Park". "Arijanu".
"Arjub". Projektori su uništeni, a koturi filma spaljeni. Lejla se prisetila koliko su puta ona i Tarik sedeli u tim
bioskopima i gledali indijske filmove, sve one melodramaticne price o ljubavnicima koje razdvaja zlehuda
sudba, jedno odlutalo u neku daleku zemlju, drugo primorano na brak, a onda plakanje, pevanje u polju nevena,
cežnja za ponovnim sastankom. Secala se kako joj se Tarik smejao što je plakala zbog tih filmova.
"Pitam se šta li su uradili s bioskopom mog oca", rekla joj je Marijam jednog dna. "Ako je još tamo. I ako je još
njegov." U Harabatu, drevnoj muzickoj cetvrti Kabula, sada je zavladala tišina. Muzicari su tuceni i zatvarani,
njihovi rebabi, tamburi i harmonijumi gaženi. Talibani su otišli na grob Tarikovog omiljenog pevaca Ahmeda
Zahira i pucali u njega.
"On je mrtav vec skoro dvadeset godina", rekla je Lejla Marijam. "Zar nije dovoljno jednom umreti?" Rašidu
talibani nisu mnogo smetali. Morao je samo da pusti bradu, što je i uradio, i da ide u džamiju, što je takode
cinio. Rašid je posmatrao talibane s nekakvim blagonaklonim cudenjem, kao što se možda posmatra cudak u
familiji, sklon nepredvidljivim i smešnim ispadima. Svake srede uvece Rašid je slušao Glas šerijata, kada su
talibani objavljivali imena ljudi koji ce biti kažnjeni. Onda je petkom išao na stadion Gazi, kupovao pepsi i
gledao predstavu. U krevetu je terao Lejlu da ga sluša kako s nekim išcašenim uzbudenjem opisuje ruke koje je
video odsecene, vešanja, odsecanja glave, bicevanja.
"Danas sam video coveka kako je zaklao ubicu svog brata", rekao je jedne noci, izbacujuci oreole od dima.
"Oni su divljaci", rekla je Lejla.
"Ma nemoj?", rekao je on. "U poredenju sa kim? Sovjeti su pobili milion ljudi. Znaš li koliko su ih
mudžahedini ubili samo u Kabulu za poslednje cetiri godine? Pedeset hiljada. Pedeset hiljada. Zar je toliko
nerazumno, u poredenju s tim, odseci ruke nekoliko lopova? Oko za oko, zub za zub. Lepo piše u Kur'anu. Sem
toga, reci mi, da neko ubije Azizu, zar ne bi htela da je osvetiš?" Lejla ga je zgadeno pogledala.
"Samo pitam", rekao je. "Isti si kao oni."
- 82 -
"Baš zanimljivu boju ociju ima. Aziza. Zar ne? Nije ni tvoja ni moja."
Rašid se okrenuo ka njoj, blago joj prešao po butini krivim noktom kažiprsta.
"Da ti objasnim", rekao je. "Ako mi dode, ne kažem da hoce, ali je moguce, moguce je, imao bih puno pravo da
Azizu nekome dam. Kako bi ti se to dopalo? Ili bih mogao jednog dana da odem kod talibana, prosto da udem i
kažem da si mi sumnjiva. Samo bi to bilo dovoljno. Šta misliš, cijoj bi reci oni verovali? Šta misliš, šta bi ti
uradili?"
Lejla je povukla nogu.
"Mada, ne bih ja to uradio", rekao je. "Ne bih ja to. Ne. Vero-vatno ne. Znaš ti mene." "Podlace", rekla je Lejla.
"Krupna rec", rekao je Rašid. "To mi se kod tebe nikada nije dopadalo. Cak i dok si bila mala, dok si jurcala
naokolo sa onim bogaljem, mislila si da si mnogo pametna, s tvojim knjigama i pesmama. Kakva korist sada od
te tvoje silne pameti? Zbog cega nisi na ulici, zbog tvoje pameti ili zbog mene? Ja sam podlac? Pola žena u
ovom gradu bi ubile samo da imaju muža kao što sam ja. Ubile bi za to."
Okrenuo se na leda i dunuo dim ka tavanici. "Voliš krupne reci? E pa, da ti ja kažem jednu: orijentacija. Eto šta
ja radim sada, Lejla. Pazim da ne izgubiš orijentaciju."
Lejli se posle citave noci stomak prevrtao zbog cinjenice da je svaka Rašidova rec, baš svaka, bila istinita.
Ali ujutro, i nekoliko jutara posle toga, ta mucnina u utrobi se nastavila, a onda se pogoršala, postala nešto
uznemirujuce poznato.
***
Jednog hladnog, oblacnog jutra nedugo zatim, Lejla je ležala na ledima na podu spavace sobe. Marijam je
dremala s Azizom u svojoj sobi. U Lejlinim rukama bila je metalna žbica koju je kleštima odsekla sa nekog
starog odbacenog tocka od bicikla. Našla ju je u istoj onoj ulicici gde je poljubila Tarika, pre mnogo godina.
Lejla je dugo ležala na podu, usisavala vazduh kroz zube, raširenih nogu. Azizu je obožavala od trenutka kada
je prvi put naslutila njeno postojanje. Nije bilo ni traga ovoj sumnji, ovoj nesigurnosti. Kako je to užasno za
jednu majku, mislila je Lejla sada, da se boji da nece osecati ljubav prema sopstvenom detetu. Kako
neprirodno. A ipak, morala je da se pita, dok je ležala na podu, znojavih šaka spremnih da gurnu žbicu, hoce li
ikada moci da voli Rašidovo dete kao što voli Tarikovo.
Na kraju, Lejla nije mogla to da uradi.
Nije zbog straha od krvarenja na smrt ispustila žbicu, pa cak ni zbog pomisli da je to proklet cin -a slutila je da
jeste. Lejla je ispustila žbicu zato što nije mogla da prihvati ono što su mudžahedini tako spremno prihvatali: da
ponekad u ratu moraju da se ubijaju nedužni. Njen rat je bio protiv Rašida. Beba je nedužna. A vec je bilo
dovoljno ubijanja. Lejla se dovoljno nagledala ubijanja nevinih, uhvacenih u unakrsnoj vatri neprijatelja.
39.
Marijam Septembar 1997.
"Ova bolnica više ne prima žene", zarežao je stražar. Stajao je na vrhu stepeništa i ledeno gledao gomilu koja se
okupila ispred bolnice Malalaj.
Iz gomile se zaculo glasno stenjanje.
"Ali ovo je ženska bolnica!", viknula je neka žena iza Marijam. Usledili su poklici odobravanja.
Marijam je prebacila Azizu iz jedne u drugu ruku. Slobodnom rukom je pridržavala Lejlu, koja je stenjala s
rukom prebacenom preko Rašidovog vrata.
"Više nije", rekao je taliban.
"Moja žena samo što se nije porodila!" viknuo je jedan krupan covek "Je l' na ulici treba da se porodi, brate?"
Marijam je cula za objavu, u januaru prošle godine, da ce žene i muškarci biti primani u razlicitim bolnicama,
da je sve žensko osoblje otpušteno iz kabulskih bolnica i poslato da radi u jednoj centralnoj ustanovi. Niko u to
nije verovao i talibani to nisu sprovodili u delo. Sve do sada.
"A bolnica Ali-abad?" viknuo je jedan drugi muškarac.
Stražar je odmahnuo glavom.
"Vezir Akbar-han?"
"Samo za muškarce", rekao je.
"Pa šta da radimo?"
"Idite u Rabija Balhi", rekao je stražar.
Jedna žena se probila napred i rekla da je vec bila tamo. Tamo nema ciste vode, rekla je, nema kiseonika, nema
struje, nema lekova. "Nema nicega."
"Idite tamo", rekao je stražar.
- 83 -
Usledilo je još stenjanja i vapaja, poneka uvreda. Neko je bacio kamen. Taliban je digao kalašnjikov i ispalio
rafal u vazduh. Drugi taliban, iza njega, izmahnuo je bicem. Gomila se brzo razišla.
Cekaonica u Rabija Balhi bila je preplavljena ženama u bur-kama i njihovom decom. Vazduh je smrdeo na znoj
i neoprana tela, na noge, sredstvo za dezinfekciju, mokracu i dim cigareta. Ispod mrtvog ventilatora na tavanici
deca su se jurcala, preskakala pružene noge majki koje su jecale i oceva koji su dremali. Marijam je pomogla
Lejli da sedne uza zid sa koga su se odlomili komadi maltera, nalik na neke nepoznate zemlje. Lejla se ljuljala
napred-nazad, pritiskajuci rukama stomak.
"Sredicu da te prime, Lejla-džo. Obecavam."
"Brzo", rekao je Rašid.
Pred šalterom za prijavljivanje tiskao se i gurao buljuk žena. Neke su u rukama držale bebe. Neke su se odvojile
od gomile i jurišale ka dvostrukim vratima koja su vodila u ordinaciju. Naoružani taliban im je stajao na putu i
rasterivao ih. Marijam se zaletela. Uprla je nogama i rila izmedu mišica, bedara i plecki nepoznatih. Neko ju je
udario laktom u rebra i ona je uzvratila. Necija šaka je ocajnicki pokušala da je uhvati za lice. Ona ju je
odgurnula. Da bi se probila napred, Marijam je grabila guše, ruke i laktove, kosu, a kada je jedna žena u blizini
zasiktala na nju, Marijam je uzvratila siktanjem. Marijam je sada videla šta sve majke žrtvuju. Pristojnost je tek
pocetak. Tužno je pomislila na Nanu, na žrtve koje je i ona morala da cini.
Na Nanu, koja je mogla da je nekome da, ili da je baci u neki jarak i pobegne. Ali nije. Umesto toga, Nana je
istrpela sramotu što podiže jednu arami, oblikovala je svoj život oko nezahvalnog zadatka podizanja Marijam i,
na svoj nacin, pružanja ljubavi. A na kraju, Marijam je odabrala Džalila, a ne nju. Dok se bezobzirno odlucno
probijala, Marijam je žalila što nije bila bolja kcerka Nani. Žalila što nije shvatala ono što o majcinstvu shvata
sada. Našla se licem u lice s medicinskom sestrom, koja je od glave do pete bila pokrivena prljavom sivom
burkom. Sestra je razgovarala s nekom mladom ženom kroz ciju burku se probila usirena krv.
"Mojoj kcerki je pukao vodenjak, a beba nece da krene", viknula je Marijam.
"Ja pricam s njom!", viknula je okrvavljena žena. "Cekaj na red!"
Citavo ljudsko klupko njihalo se levo-desno, kao visoka trava oko kolbe, kada povetarac dune preko proplanka.
Neka žena iza Marijam vikala je da joj je kcerka slomila lakat kada je pala s drveta. Druga je vikala da ima
krvavu stolicu.
"Je li ima temperaturu?" upitala je bolnicarka. Marijam je bio potreban trenutak da shvati kako se ova njoj
obraca.
"Ne", odgovorila je Marijam.
"Krvari?"
"Ne."
"Gde je?"
Marijam je preko pokrivenih glava pokazala mesto gde je Lejla sedela s Rašidom.
"Doci cemo po nju", rekla je bolnicarka.
"Kada?" zavapila je Marijam. Neko ju je zgrabio za ramena i vukao nazad.
"Ne znam", rekla je bolnicarka. Rekla je da imaju samo dve doktorke i da obe trenutno operišu. "Jako je boli",
rekla je Marijam.
"Boli i mene!", viknula je žena krvave glave. "Cekaj na red!"
Marijam su vukli nazad. Pogled na bolnicarku sada su pre-precavala ramena i potiljci. Osetila je miris mlecnog
podrigivanja bebe.
"Izvedite je da se prošeta", viknula je bolnicarka. "I cekajte."
Napolju je bio mrak kada ih je bolnicarka napokon prozvala. U sali za porodaje bilo je osam kreveta, na kojima
su se žene grcile i stenjale, okružene potpuno pokrivenim bolnicarkama. Dve žene su se upravo poradale.
Izmedu kreveta nije bilo zavesa. Lejli su dali krevet na samom kraju, ispod prozora koji je neko prefarbao
crnom bojom.
U blizini je bio umivaonik, napukao i suv, a preko njega razvucen konopac s koga su visile prljave medicinske
rukavice. U sredini sobe Marijam je videla aluminijumski sto. Na gornjoj površini bilo je cebe boje cadi, donja
je bila prazna. Jedna žena je videla Marijam kako gleda.
"Žive stavljaju gore", rekla je.
Doktorka, u tamnoplavoj burki, bila je sitna, izmucena žena pticjih kretnji. Sve što je govorila zvucalo je
nestrpljivo, hitno. "Prva beba." Rekla je to tako, ne kao pitanje, vec kao izjavu. "Druga", rekla je Marijam. Lejla
je kriknula i okrenula se na bok. Prsti su joj se stegli oko Marijaminih.
"Problemi s prvim porodajem?" "Ne." "Vi ste majka?"
- 84 -
"Da", odgovorila je Marijam.
Doktorka je digla donji deo burke i izvadila neki metalan, kupast instrument. Zadigla je Lejlinu burku i stavila
širi kraj instrumenta na njen stomak, uži u svoje uho. Slušala je gotovo citav minut, premestila ga, ponovo
slušala, ponovo ga pemestila.
"Sada moram da opipam bebu, hamšira." Navukla je jedan par rukavica koji je visio iznad umivaonika, jednom
rukom je pritisnula Lejlin stomak, a drugu je gurnula unutra. Lejla je zajecala. Pošto je doktorka završila, dala
je rukavicu bolnicarki, koja ju je isprala i zakacila štipaljkom na konopac.
"Vašoj kcerki treba carski rez. Znate šta je to? Moramo da joj rasecemo stomak i izvadimo bebu, zato što je
krenula karlicno." "Ne shvatam", rekla je Marijam.
Doktorka je rekla da je beba u takvom položaju da nece sama izaci. "A vec je prošlo predugo. Smesta moramo
u operacionu salu."
Lejla je namršteno klimnula i glava joj je pala u stranu.
"Nešto moram vama da kažem", rekla je doktorka. Približila se Marijam, nagnula i progovorila tišim,
poverljivijim tonom. U glasu joj se sada cula primesa posramljenosti. "Šta kaže?" zastenjala je Lejla. "Nešto
nije u redu s bebom?"
"Ali kako ce da podnese bol?", upitala je Marijam.
Doktorka je sigurno cula optužbu u njenom pitanju, sudeci po tome što je zazvucala kao da se brani.
"Mislite da ja hocu tako?" upitala je. "Šta hocete da uradim? Ne daju mi ono što mi treba. Nemam ni rendgen,
sukciju, kiseonik, ni najprostije antibiotike. Kada nevladine organizacije ponude novac, talibani ih odbiju. Ili
prebace novac u muške bolnice."
"Ali, doktorka-sahib, zar ne možete nešto da joj date?", upitala je Marijam.
"Šta se dešava?" zastenjala je Lejla. "Možeš sama da kupiš lek, ali. "Napišite kako se zove", rekla je Marijam.
"Samo napišite i nabavicu ga."
Ispod burke, doktorka je odsecno odmahnula glavom. "Nema vremena", rekla je. "Kao prvo, nema ga ni u
jednoj obližnjoj apoteci. Za to bi morala da se probijaš kroz saobracaj od jednog do drugog mesta, možda na
drugi kraj grada, a mali su izgledi da ceš ga uopšte naci. Sada je skoro pola devet, verovatno ce te uhapsiti što
kršiš policijski cas. Cak i da nadeš taj lek, verovatno neceš imati para.
Ili ceš licitirati protiv nekoga jednako ocajnog, a apotekar ce da bali izmedu vas. Nema vremena. Beba mora
smesta da izade."
"Recite mi šta se dešava!", kazala je Lejla. Pridigla se na laktove.
Doktorka je uzdahnula i rekla Lejli da u bolnici nema anestetika.
"Ali budemo li oklevali, izgubicete bebu." "Onda me secite", rekla je Lejla. Pala je nazad na ležaj i digla
kolena. "Secite me i dajte mi moju bebu."
U prljavoj operacionoj sali Lejla je ležala na krevetu s tockovima dok je doktorka prala ruke u lavoru. Lejla je
drhtala. Usisavala je vazduh kroz zube svaki put kada bi joj bolnicarka obrisala trbuh krpom namocenom u
nekakvu žuckastosmedu tecnost. Druga bolnicarka je stajala kraj vrata. Stalno ih je otvarala da virne napolje.
Doktorka je sada skinula burku i Marijam je videla da ova ima krestu srebrnaste kose, oci teških kapaka i kesice
od umora u uglovima usta.
"Naredeno nam je da operišemo u burkama", objasnila je doktorka, pokazavši glavom ka bolnicarki kraj vrata.
"Ona cuva stražu. Kad ih vidi da dolaze, ja se pokrivam."
Rekla je to jednostavno, gotovo ravnodušno, i Marijam je shvatila da je to žena koju odavno više ništa ne može
da zgrozi ili razbesni. To je žena, pomislila je, koja shvata da ima debele srece što uopšte radi, da uvek postoji
nešto, još nešto, što mogu da joj otmu. S obe strane Lejlinih ramena dizale su se dve metalne šipke. Bolnicarka
koja joj je oprala stomak zakacila je štipaljkama car-šav za njih. Tako je napravila zastor izmedu Lejle i
doktorke. Marijam se smestila iza Lejline glave i spustila lice tako da im se obrazi dodiruju. Osecala je kako
Lejli cvokocu zubi. Ruke su im se ispreplele. Marijam je kroz zastor videla doktorkinu senku kako se krece
levo od Lejle, bolnicarkinu desno. Lejline usne su se razvukle. Mehurici pljuvacke izbijali su i pucali na
površini njenih stegnutih zuba. Ispuštala je kratke, siktave zvuke.
Doktorka je rekla: "Hrabro, sestrice." Nagnula se nad Lejlu. Lejline oci su se iskolacile. Onda su joj se usta
otvorila. Držala se tako, držala, držala, drhteci, napetih žila u vratu, znojem oblivenog lica, mrveci šakama
Marijamine prste. Marijam ce se uvek diviti Lejli zbog toga koliko je vremena prošlo pre nego što je vrisnula.
40.
Lejla
Jesen 1999.
- 85 -
Marijam se setila da iskopaju rupu. Jednog jutra je pokazala zemlju iza šupe. "Možemo ovde", rekla je. "Ovo je
dobro mesto." Na smenu su zabadale ašov, pa izbacivale zemlju. Nisu smerale da iskopaju posebno veliku, a ni
duboku rupu, i zato kopanje nije trebalo da bude toliko naporno koliko se ispostavilo. Teške posledice suše koja
je pocela devedeset osme, i sada trajala vec drugu godinu, svugde su se osecale. Zimus jedva da je pao sneg, a
na prolece uopšte nije bilo kiše.
Po citavoj zemlji seljaci su napuštali specena imanja, prodavali svu imovinu i lutali od sela do sela u potrazi za
vodom. Odlazili su u Pakistan ili Iran. Doseljavali se u Kabul. Ali nivo vode je i u gradu opao i plitki bunari su
presušili. Redovi pred dubokim bunarima bili su tako dugacki da su Lejla i Marijam provodile sate cekajuci na
smenu. Reka Kabul, bez uobicajenih prolecnih bujica, potpuno je presahla. Sada se pretvorila u javni nužnik, u
njoj je bilo samo ljudskih izlucevina i dubreta. I zato su udarale ašovom i kopale, ali specena zemlja beše
otvrdla kao kamen, nije popuštala, stegnuta, gotovo okamenjena.
Marijam je sada bilo cetrdeset godina. U njenoj kosi, pokupljenoj iznad lica, videli su se sedi pramenovi. Ispod
ociju su joj visile kese, smede, u obliku polumeseca. Izgubila je dva prednja zuba. Jedan je ispao sam, a drugi
joj je izbio Rašid kada je je-dnom slucajno ispustila Zalmaja. Koža joj je ogrubela, ustavila se od silnog
vremena koje su provodile sedeci u dvorištu pod bezobzirnim suncem. Sedele su i gledale Zalmaja kako juri
Azizu. Kada su završile, kada su iskopale rupu, stale su nad njom i osmotrile je.
"Poslužice", rekla je Marijam. Zalmaju su sada bile dve godine. Bio je punacak decacic kovr-džave kose. Imao
je sitne smedaste oci i rumene obraze, na Rašida. Imao je i ocevu gustu kosu i nisko, zakrivljeno celo. Kada je
Lejla bila sama s njim, Zalmaj je bio mio, dobrocudan i uvek spreman na igru. Voleo je da se pentra Lejli na
ramena, da se igra žmurke u dvorištu s njom i Azizom. Ponekad, kada je bio mirniji, voleo je da sedi u
Lejlinom krilu i da mu ona peva. Omiljena pesma mu je bila Mula Muhamed-džan. Mlatio je snažnim nožicama
dok mu je ona pevala u kovrdžavu kosu i pridruživao joj se u refrenu, pevajuci svojim hrapavim glasom reci
koje je umeo da izgovori:
Hajde, idemo u Mazar, Mula Muhamed-džan, Da vidimo polja lala, o voljeni moj druže.
Lejla je volela vlažne poljupce koje joj je Zalmaj lepio na obraze, volela njegove laktove s jamicama i
debeljuškaste nožne prste. Volela je da ga golica, da od jastuka pravi tunele kroz koje ce on da puzi, da ga gleda
kako tone u san u njenom narucju, jednom rukom je uvek držeci za uho.
Stomak bi joj se zgrcio kada bi pomislila na popodne koje je provela ležeci na podu sa žbicom od bicikla
izmedu nogu. Koliko je samo blizu bila. Sada joj je to bilo nezamislivo, što joj je tako nešto uopšte palo na
pamet. Njen sin joj je bio blagoslov i Lejli je laknulo kada je otkrila da su joj strahovi bili neosnovani, da ga
voli iz dubine duše, isto kao Azizu. Medutim, Zalmaj je obožavao svog oca, i zbog toga bi se preobrazio kada je
otac bio u blizini da ga mazi. Zalmaj je tada bio brz na prkosnom cerekanju ili drskom kezu. U ocevoj blizini
lako se vredao. Postajao je zlopamtilo. Istrajavao je u nevaljalstvu uprkos Lejlinim grdnjama, što nikada nije
bio slucaj kada Rašid nije kod kuce. Rašid je sve to odobravao. "Znak pameti", rekao je. Isto je go-vorio i za
Zalmajevu nesmotrenost, kada je progutao pa iskakio klikere, kada je palio šibice, kada je žvakao Rašidove
cigarete.
Kada se Zalmaj rodio, Rašid ga je premestio u krevet koji je delio s Lejlom. Kupio mu je novu kolevku i dao da
se oslika lavovima i leopardima. Platio je za novu odecu, nove zvecke, nove flašice, nove pelene, mada to nisu
mogli sebi da priušte i mada su sve stare Azizine stvari bile sasvim upotrebljive. Jednog dana je doneo mrdalicu
na baterije, pa je okacio iznad Zalmajeve kolevke. Mali žuti i crni bumbari visili su sa suncokreta i šuškali i
cvileli kada se stisnu. Kada se ukljuce, svirala je muzika.
"Zar nisi rekao da ti posao slabo ide?" rekla je Lejla..
"Imam prijatelje od kojih mogu da pozajmim", rekao je on opušteno.
"Kako ceš da im vratiš?"
"Bice bolje. Uvek na kraju bude. Gle, dopada mu se. Vidiš?"
Vecinu dana Lejla je bila lišena svog sina. Rašid ga je vodio u ducan, puštao ga da puzi ispod pretrpanog
radnog stola, da se igra starim donovima i komadima kože. Rašid je zakucavao eksere, okretao tocak sa
brusnim papirom i budno ga pazio. Ako bi Zalmaj preturio gomilu cipela, Rašid ga je blago grdio, smireno i s
osmehom. Ako bi to ponovio, Rašid bi odložio cekic, posadio sina na sto i tiho razgovarao s njim. Njegovo
strpljenje za Zalmaja bilo je dubok bunar koji nikada nece presahnuti.
Uvece su se vracali kuci, Zalmajeva glava je poskakivala na Rašidovim ramenima, obojica su mirisali na lepak
i kožu. Kezili su se kao što to cine ljudi koji dele neku tajnu, lukavo, kao da su citav dan proveli u mracnoj
radnji uopšte ne praveci cipele, vec kujuci zavere. Zalmaj je voleo da sedi pored oca za vecerom, gde su se
igrali svojih igara dok su Marijam, Lejla i Aziza iznosile tanjire za sofru. Na smenu su bockali jedan drugog u
grudi, kikotali se, gadali se mrvicama hleba, šaputali nešto što drugi nisu mogli da cuju. Ako bi im se Lejla
- 86 -
obratila, Rašid bi nezadovoljno digao pogled zbog tog nepoželjnog prekidanja. Ako bi zatražila da uzme
Zalmaja, ili još gore, ako bi Zalmaj pružio ruke ka njoj -Rašid bi je prostrelio pogledom. Lejla je uvek odlazila
povredena. Onda je jedne noci, nekoliko nedelja pošto je Zalmaj napunio dve godine, Rašid došao kuci s
televizorom i videom. Dan je bio topao i prijatan, ali je vece bilo hladnije i vec se zgušnjavalo u ledenu noc bez
zvezda. Spustio je uredaje na sto u dnevnoj sobi. Rekao je da ih je kupio na crnoj berzi.
"Ponovo si pozajmljivao?" upitala je Lejla.
"Magnavoksov je."
Aziza je ušla u sobu. Kada je ugledala televizor, potrcala je ka njemu. "Pažljivo, Aziza-džo", rekla je Marijam.
"Ne diraj."
Azizina kosa postala je svetla kao Lejlina. Lejla je videla sopstvene jamice u njenim obrazima. Aziza je izrasla
u mirnu, zamišljenu devojcicu, cije je ponašanje Lejli delovalo primereno mnogo starijem detetu. Lejla se
cudila kcerkinom govoru, ritmu i melodiji njenih recenica, zamišljenim pauzama i naglašavanjima, tako zrelim,
tako u suprotnosti sa detinjim telom iz koga je taj glas dopirao. Aziza je na sebe preuzela, sa šaljivim
autoritetom, da budi Zalmaja svakog jutra, da ga oblaci, da ga hrani za dorucak, da ga cešlja.
Ona ga je uspavljivala, ona je bila staloženi mirotvorac za svog cudljivog brata. Aziza je stekla naviku da u
njegovoj blizini naglašeno odmahuje glavom, baš kao što to cine odrasli. Aziza je pritisla dugme za
ukljucivanje televizora. Rašid se namrštio, zgrabio joj ruku i stavio je na sto, nimalo nežno.
"Ovo je Zalmajev televizor", rekao je.
Aziza je otišla kod Marijam i sela joj u krilo. Njih dve sada su bile nerazdvojne. U poslednje vreme, s Lejlinim
blagoslovom, Marijam je pocela da uci Azizu stihovima iz Kur'ana. Aziza je vec umela da napamet recituje
suru el-Ihlas, suru el-Fatihu i vec je znala kako da izvede cetiri rekata jutarnje molitve. To je sve što imam da
joj dam, rekla je Marijam Lejli, to znanje, te molitve. To je jedina istinska imovina koju sam u životu imala.
Sada je u sobu ušao Zalmaj. Dok je Rašid s išcekivanjem posmatrao, kao što ljudi cekaju na jednostavne trikove
ulicnih opsenara, Zalmaj je povukao kabl televizora, pritiskao dugmad, prislonio šake na crni ekran. Kada ih je
digao, otisci malih vlažnih dlanova izbledeli su sa stakla. Rašid se ponosno osmehnuo, gledao kako Zalmaj
nastavlja da pritiska dlanove pa ih diže, iznova i iznova. Talibani su zabranili televiziju. Video-kasete su javno
lomljene, trake cupane i kacene na ograde. Satelitske antene su vešane o ulicne svetiljke. Ali Rašid je rekao da
to što je nešto zabranjeno ne mora da znaci i da ga ne možeš naci.
"Sutra cu potražiti neke crtace", rekao je. "Nece biti teško. Na crnim pazarima sve može da se nade."
"Ona ceš nam možda naci i novi bunar", rekla je Lejla i za uzvrat dobila njegov prezriv pogled. Kasnije, posle
još jedne vecere od golog pirinca i pošto je caj preskocen zbog suše, Rašid je popušio cigaretu i saopštio Lejli
šta je odlucio.
"Ne", rekla je Lejla. Rekao je da je ništa nije pitao.
"Nije me briga."
"Bilo bi te briga da znaš celu pricu."
Rekao je da je pozajmljivao više nego što je priznao, da zarada iz radnje više nije dovoljna za izdržavanje njih
petoro. "Nisam ti ranije to rekao, da te poštedim brige."
"Sem toga", nastavio je, "zacudila bi se koliko zaraduju." Lejla je ponovo rekla ne. Sedeli su u dnevnoj sobi.
Marijam i deca bili su u kuhinji. Lejla je cula zveket posuda, Zalmajev prodorni smeh, Azizu kako govori nešto
Marijam svojim mirnim, staloženim glasom. "Bice i drugih poput nje, cak i mladih", rekao je Rašid. "Svi u
Kabulu rade isto." Lejla mu je rekla da je nije briga šta drugi ljudi rade sa svojom decom.
"Dobro cu je paziti", rekao je Rašid, sada manje strpljivo. "To je siguran cošak. Džamija je odmah preko puta
ulice."
"Ne dozvoljavam da mi kcerka zbog tebe postane ulicna prosjakinja!" prasnula je Lejla. Šamar je glasno pukao,
Rašidov mesnati dlan spojio se s Lejlinim obrazom citavom površinom. Glava joj se okrenula od udarca. Zvuci
iz kuhinje su se utišali. U kuci je na trenutak zavladala savršena tišina.
Usledili su brzi koraci u hodniku i Marijam i deca stvorili su se u dnevnoj sobi, oci su im letele sa nje na Rašida
i nazad. Onda ga je Lejla udarila pesnicom.
Tada je prvi put u životu nekoga udarila, ako se ne racunaju igre s Tarikom. Ali njega je udarala otvorenom
šakom, bilo je to više pljeskanje nego udaranje, stidljivo i drugarski, prijatno izražavanje napetosti koja je
ujedno i zbunjivala i uzbudivala. Ciljala je u mišic, koji je Tarik, profesorskim glasom, zvao deltoid. Lejla je
posmatrala luk svoje stegnute pesnice kako leti kroz vazduh, osetila nabore Rašidove neobrijane, grube kože
pod pesnicom. Zvucalo je kao kada kesa pirinca padne na pod. Udarila ga je snažno. Toliko da se cak zateturao
i nacinio dva koraka unazad.
- 87 -
S druge strane sobe, uzdah, cviljenje, vrisak. Lejla nije znala ko je ispustio koji zvuk. U tom trenutku bila je
previše zapanjena da to primeti ili da o tome brine, cekala je da joj um prihvati ono što je upravo uradila. Kada
se to desilo, pomislila je da se možda osmehnula. Možda se iskezila kada je, na njeno potpuno cudenje, Rašid
mirno izašao iz sobe. Iznenada se Lejli ucinilo da su zajednicke nedace njihovih života, njenog, Azizinog,
Marijaminog, prosto nestale, isparile kao Zalmajevi dlanovi sa televizijskog ekrana. Cinilo se vrednim, potpuno
suludo, trpeti sve što su trpele, zarad ovog jednog slavnog trenutka, zarad ovog cina prkosa koji ce okoncati sva
njihova poniženja. Lejla nije primetila da se Rašid vratio u sobu. Sve dok joj se njegova ruka nije našla oko
vrata. Sve dok je nije digao sa zemlje i bacio na zid.
Izbliza, njegovo izobliceno lice delovalo je nestvarno veliko. Lejla je primetila koliko je natecenije od starosti,
koliko se mnoštvo popucalih žila pruža preko njegovog nosa. Rašid ništa nije rekao. A stvarno, šta covek i
može da kaže, šta treba da kaže kada svojoj ženi gurne cev pištolja u usta?
U dvorištu su kopale zbog racija. Racije su ponekad bile mesecne, ponekad nedeljne. U poslednje vreme,
gotovo svakodnevne. Talibani su uglavnom konfiskovali stvari, nekoga šutnuli, nekome razbili glavu. Ali
ponekad je bilo javnog batinanja, bicevanja po tabanima i šakama.
"Polako", rekla je Marijam sada, klececi na ivici. Spustile su televizor u rupu držeci dva kraja najlona u koji su
ga umotale.
"E, dobro je", rekla je Marijam.
Poravnale su zemlju kada su završile, pa je malo i razbacale okolo, da ne izgleda sumnjivo.
"Eto", rekla je Marijam pa obrisala šake o haljinu.
Kada bude bezbednije, složile su se, kada talibani prorede racije, za mesec, dva ili šest, iskopace televizor.
U Lejlinom snu, ona i Marijam su iza šupe, ponovo kopaju. Ali ovog puta u zemlju spuštaju Azizu. Azizin dah
se magli na najlonu u koji su je umotali. Lejla vidi njene prestravljene oci, belinu njenih dlanova koji odguruju
najlon. Aziza prekli-nje. Lejla ne cuje njene krike. Samo privremeno, vice dole, to je samo privremeno. Zbog
racija, znaš, ljubavi moja. Kada se racije završe, mama i hala Marijam ce te iskopati.
Obecavam ti, ljubavi. Onda cemo se igrati. Igracemo se koliko god poželiš. Grabi zemlju ašovom. Lejla se
probudila bez daha, sa ukusom zemlje u ustima, kada su prve zrnaste grudve ilovace pale na najlon.
41.
Marijam
U leto dvehiljadite, suše su prešle u trecu i najgoru godinu. U Helmandu, Zabolu, Kandaharu sela su se
pretvorila u nomadske horde, vecito u pokretu, u potrazi za vodom i zelenim pašnjacima za stoku. Pošto nisu
našli ništa, pošto su im koze, ovce i krave pocrkale, horde su stigle u Kabul. Zaposele su brdo Kareh-arijana,
nastanile se u divljim naseljima, po petnaestoro i dvadesetoro u kolibi. To je takode bilo i leto Titanika, leto
kada su se Marijam i Aziza grlile, valjale i kikotale, a Aziza uvek zahtevala da ona bude Džek.
"Tišina, Aziza-džo."
"Džek! Reci kako se zovem, hala Marijam. Reci. Džek!" "Otac ce ti se ljutiti ako ga
probudiš." "Džek! A ti si Rouz."
Na kraju bi Marijam završila na ledima, predala se i pristala da ponovo bude Rouz.
"Dobro, ti budi Džek", popustila bi. "Ti umri mlad, a ja cu da docekam lepu starost."
"Da, ali ja cu da umrem kao junak", rekla je Aziza, "dok ceš ti, Rouz, provesti citav svoj jadni život ceznuci za
mnom." Onda bi kolenima opkoracila Marijamine grudi pa objavila: "Sada moramo da se poljubimo!" Marijam
bi je cušnula, a Aziza, oduševljena sopstvenim skandaloznim ponašanjem, zlobno se kikotala kroz napucene
usne. Ponekad bi Zalmaj došao da gleda tu igru.
A ko ce on da bude, pitao je.
"Ti budi ledeni breg", rekla bi Aziza.
Tog leta je Kabul drmala groznica Titanika. Ljudi su krijum-carili piratske kopije filma iz Pakistana -ponekad u
donjem vešu. Posle policijskog casa, svi su zakljucavali vrata, gasili sve-tla, utišavali televizore i lili suze zbog
Džeka, Rouz i putnika broda osudenog na propast. Ako je bilo struje, Marijam, Lejla i deca takode su ga
gledali. Desetak puta su iskopavali televizor iza šupe, kasno nocu, s ugašenim svetlima i cebadima zakacenim
na prozore. Prodavci su zaposeli suvo korito reke Kabul. Uskoro su u specenoj udolini kojom je nekada tekla
mogli da se kupe Titanik cilimi i Titanik platno s bala naslaganih u kolicima. Bio je tu i Titanik deodorans,
Titanik pasta za zube, Titanik parfem, Titanik pakora, cak i Titanik burka. jedan posebno uporan prosjak
prozvao se Titanik Prosjak.
Roden je Titanik-grad.
- 88 -
To je zbog pesme, govorili su.
Nije, vec zbog mora. Zbog raskoši. Broda.
Zbog seksa, šaputali su.
Zbog Lea, govorila je Aziza bleskasto. Sve je to zbog Lea.
"Svi žele Džeka", rekla je Lejla Marijam. "Eto u cemu je stvar. Svi žele Džeka, koji ce doci da ih spase iz ovog
užasa. Ali Džeka nema. Džek se ne vraca. Džek je mrtav."
Onda je, kasno tog leta, jedan trgovac platnom zaspao i zaboravio da ugasi svoju cigaretu. On je požar preživeo,
ali njegova radnja nije. Vatra je progutala i susednu prodavnicu platna, prodavnicu polovne obuce, malu
radionicu nameštaja, pekaru.
Kasnije su Rašidu rekli da bi, da je vetar dunuo sa zapada umesto sa istoka, njegov ducan, koji se nalazio na
uglu, možda bio pošteden. Sve su prodali. Prvo su otišle Marijamine stvari, onda Lejline. Azizina decja odeca,
ono malo igracaka što je Lejla uspela da se izbori da joj kupi. Aziza je sve to mirno posmatrala. Rašidov sat je
takode prodat, njegov stari tranzistor, obe njegove kravate, cipele i burma. Sofa, sto, cilim i stolice takode su
otišli. Zalmaj je podi-vljao kada je Rašid prodao televizor. Posle požara, Rašid je gotovo svaki dan provodio
kod kuce. Šamarao je Azizu. Šutirao Marijam. Bacao stvari. Stalno je nešto zamerao Lejli, na njenom mirisu,
na njenom oblacenju, na nacinu kako cešlja kosu, na njenim požutelim zubima. "Šta se to s tobom desilo?"
govorio je. "Oženio sam se jednom pari, a sada na grbaci imam vešticu. Pretvaraš se u Marijam."
Otpustili su ga iz cevabdžinice blizu Trga Hadži jaguba zato što se potukao s mušterijom. Mušterija se požalila
da joj je Rašid drsko bacio hleb na sto. Usledile su grube reci. Rašid je mušteriju nazvao majmunolikim
Uzbekom. Potegnut je pištolj. Metalni ražnjic uperen. Po Rašidovoj prici, on je bio taj s ražnjicem. Marijam mu
nije verovala. Otpustili su ga iz restorana u Tajmaniju, zato što su se gosti žalili na predugo cekanje. Rašid je
rekao da je kuvar bio spor i lenj.
"Verovatno si spavao pozadi", rekla je Lejla. "Ne izazivaj ga, Lejla-džo", rekla je Marijam. "Upozoravam te,
ženo", rekao je on. "Ili si spavao ili pušio." "Kunem ti se Bogom." "Šta ceš kad si takav." A onda je skocio na
Lejlu i mlatio je pesnicama po grudima, glavi, stomaku, cupao joj kosu, bacio je na zid. Aziza je vrištala i vukla
ga za košulju, Zalmaj je takode vrištao, pokušavao da ga skine sa svoje majke. Rašid je odgurnuo decu u stranu,
gurnuo Lejlu na zemlju i poceo da je šutira. Marijam se bacila na Lejlu. On je nastavio da šutira, sada je šutirao
Marijam, pljuvacka mu je letela sa usta, oci mu ubilacki caklile, šutirao je sve dok mu nije ponestalo snage.
"Kunem ti se, Lejla, nateraceš me da te ubijem", rekao je zadihan. Onda je izjurio iz kuce. Kada je novca
ponestalo, na njihove živote spustila se senka gladi. Marijam je bila zapanjena koliko je brzo utoljavanje gladi
postalo žiža njihovog postojanja. Goli pirinac, bez zacina, mesa ili sosa, sada je bio retka poslastica. Sve cešce
su preskakali obroke. Rašid je ponekad kuci donosio konzervu sardina i tvrd, suv hleb ciji je ukus podsecao na
piljevinu.

13Haled Hoseini - Hiljadu čudesnih sunaca Empty Re: Haled Hoseini - Hiljadu čudesnih sunaca Čet Jul 12, 2012 10:32 am

flocon de neige.

flocon de neige.
Elite member
Elite member
Ponekad ukraden džak jabuka, po cenu opasnosti da mu odseku ruku. U bakalnicama je pažljivo
gurao u džep konzervu raviola, koju su delili na pet delova, od kojih je Zalmajev bio kraljevski, jeli su
posoljenu sirovu repu.
Mlitave listove salate i trule banane za veceru. Smrt od gladi je, iznenada, postala jasna mogucnost. Neki su
odlucili da je ne cekaju. Marijam je cula za jednu udovicu u komšiluku koja je namrvila suvi hleb, pomešala ga
s mišomorom i nahranila time svoje sedmoro dece. Najveci deo je sama pojela.
Azizina rebra pocela su da se provide kroz kožu, a obrazi su joj upali. Listovi su joj se istanjili, lice poprimilo
boju slabog caja. Kada bi je Marijam uzela, osecala je kako joj karlica štrci kroz zategnutu kožu. Zalmaj je
ležao po kuci, napola sklopljenih mutnih ociju, ili u ocevom krilu, mlitav kao krpa. Uspavao bi se placuci kada
bi za to imao snage, ali mu je san bio nemiran i isprekidan. Marijam su pred ocima iskakali svetlaci kada god bi
ustala. U glavi joj se stalno vrtelo, a u ušima zvonilo. Prisetila se reci Mule Fejzulaha o gladi, kada bi pocinjao
mesec ramazan: I covek koga je ujela zmija može da spava, ali gladan covek ne može.
"Deca ce mi pomreti", rekla je Lejla. "Na moje oci." "Nece", rekla je Marijam. "Ja to necu dati. Sve ce biti u
redu, Lejla-džo. Znam šta mi je ciniti."
Jednog pakleno vruceg dana, Marijam je obukla burku i s Rašidom otišla do hotela Interkontinental. Autobuska
karta sada je bila nedostižan luksuz i Marijam je bila iscrpena kada su stigli na vrh strmog brda. Dok se penjala,
obrvao ju je napad vrtoglavice i dva puta je morala da stane, da saceka da prode. Na ulazu u hotel Rašid je
zagrlio i pozdravio jednog vratara, koji je bio odeven u odelo boje vina a na glavi imao šapku. Onda su njih
dvojica srdacno porazgovarali. Rašid je govorio držeci vratara za lakat. U jednom trenutku je pokazao na
Marijam i obojica su je kratko odmerili. Marijam se cinilo da joj je vratar nekako poznat. Pošto je vratar ušao,
Marijam i Rašid su cekali. S tog vidikovca, Marijam se pružao pogled na Politehnicki institut, a iza njega, na
- 89 -
staru cetvrt Hair-hana i put za Mazar. Južno je videla fabriku hleba, Silos, davno napuštenu, njeno bledožuto
procelje izrovano zjapecim rupama od svih granata koje je pretrpela.
Dalje na jug, nazirala je puste ruševine palate Darulaman, kuda ju je pre mnogo godina Rašid vodio na piknik.
Uspomena na taj dan bila je zaostavština iz prošlosti koja više nije delovala kao da je njena. Marijam se
usredsredila na te stvari, na te znamenitosti. Bojala se da ce je hrabrost napustiti bude li pustila mislima da
lutaju. Na svakih nekoliko trenutaka pred ulaz hotela stizali su džipovi i taksiji. Vratari su jurili da pozdrave
putnike, redom muškarce, naoružane, bradate, s turbanima, koji su svi izlazili sa istim samopouzdanim,
opuštenim i pretecim držanjem. Marijam je cula odlomke njihovih razgovora pre nego što su nestajali kroz
vrata hotela. Cula je paštunski i persijski, ali i urdu i arapski.
"Eto to su ti naši pravi gospodari", rekao je Rašid tiho. "Pakistanski i arapski islamisti. Talibani su marionete.
Ovo su veliki igraci, a Avganistan je njihovo igralište." Rašid je rekao da je cuo glasine o tome kako talibani
dopuštaju tim ljudima da uspostave tajne logore po citavoj zemlji, gde se mladici obucavaju da postanu
bombaši samoubice i džihada.
"Gde je dosad?" upitala je Marijam.
Rašid je pljunuo pa prešao nogom preko mesta na koje je pljunuo. Sat kasnije, našli su se unutra, Marijam i
Rašid, išli su za vratarom. Pete su im odzvanjale po poplocanom podu dok ih je ovaj vodio kroz prijatno sveže
predvorje. Marijam je videla dva muškarca u kožnim foteljama, izmedu kojih su stajale puške i stocic za kafu,
kako pijuckaju crni caj i jedu dželabi, ružice od testa u gustom sirupu, posute šecerom u prahu. Pomislila je na
Azizu, koja je volela dželabi, pa se prisilila da skrene pogled. Vratar ih je izveo na balkon. Iz džepa je izvadio
mali crni bežicni telefon i cedulju s nekim brojem. Pružio ju je Rašidu i rekao da je to satelitski telefon
njegovog nadzornika.
"Imaš pet minuta", rekao je. "Ne više."
"Tašakor", rekao je Rašid. "Necu ti ovo zaboraviti."
Vratar je klimnuo glavom i otišao. Rašid je okrenuo broj. Dao je Marijam telefon.
Dok je Marijam slušala daleki signal, misli su joj odlutale. Odlutale su do poslednjeg dana kada je videla
Džalila, pre trinaest godina, u prolece osamdeset sedme. Stajao je na ulici pred njenom kucom, oslonjen na štap,
pored plavog mercedesa s heratskim tablicama i belom prugom preko krova, haube i prtljažnika. Stajao je tamo
satima, cekajuci na nju, povremeno dozivajuci njeno ime, kao što je ona jednom cekala pred njegovom kucom.
Marijam je jednom odmaknula zavesu, tek majcice, pa ga ugledala. Samo na trenutak, ali dovoljno da vidi kako
mu se kosa proredila i osedela i da je poceo da se grbi. Nosio je naocare, crvenu kravatu i uobicajenu belu
maramicu u džepu na grudima. Najupecatljivije, bio je mršaviji, mnogo mršaviji nego što je pamtila, sako
njegovog tamnosmedeg odela visio mu je sa ramena, pantalone se nabirale oko nožnih clanaka. I Džalil je video
nju, makar samo na trenutak. Pogledi su im se nakratko sreli kroz razmaknute zavese, kao što su se sreli pre
mnogo godina, kroz jedne druge razmaknute zavese. Ali ovaj put je Marijam brzo navukla zavesu. Sela je na
krevet i cekala da on ode.
Sada je mislila na pismo koje je na kraju ostavio ispred vrata. Cuvala ga je danima, ispod jastuka, povremeno
ga uzimala pa ga prevrtala po rukama. Na kraju ga je neotvoreno pocepala. A evo je sada, posle tolikih godina,
zove ga. Marijam se sada kajala što ga nije pustila da ude. Šta bi škodilo da ga je pustila, da je sela s njim, da ga
je saslušala? On joj je otac. Nije bio dobar otac, tacno, ali koliko obicno njegove mane deluju sada, koliko
oprostivo, kada se porede s Rašidovom zlobom, sa surovošcu i nasiljem koje je videla medu drugim ljudima.
Kajala se što je pocepala pismo. U uhu joj je progovorio neki muški glas i obavestio je da je dobila kancelariju
gradonacelnika u Heratu. Marijam se nakašljala. "Selam, brate, tražim jednog coveka koji živi u Heratu. Ili je
bar tu živeo, pre mnogo godina. Zove se Džalil-han. Živeo je u Šar-e-nau i imao bioskop. Znate li možda gde se
nalazi?" U covekovom glasu cula se razdražljivost. "Zato zoveš kancelariju gradonacelnika?"
Marijam je rekla da ne zna koga drugog da zove. "Oprosti mi, brate. Znam da te cekaju važna posla, ali zovem
zato što se ovde radi o životu i smrti, životu i smrti."
"Ne poznajem ga. Bioskop je zatvoren pre mnogo godina."
"Možda ga zna neko drugi, neko..."
"Nema nikoga."
Marijam je sklopila oci. "Molim te, brate. O deci je rec. Maloj deci."
Dugacak uzdah. "Možda neko tamo.
"Ima domar, mislim da živi ovde citavog života." "Da, pitaj njega, molim te." "Zovi
sutra."
- 90 -
Marijam je rekla da ne može. "Imam ovaj telefon samo na pet minuta. Ne mogu. Na drugoj strani veze culo se
škljocanje, i Marijam je pomislila da je ovaj prekinuo vezu. Medutim, cula je korake i glasove, daleku
automobilsku trubu, i nekakvo mehanicko zujanje praceno škljocanjem, možda elektricni ventilator. Prebacila
je telefon u drugu ruku, sklopila oci.
Zamislila je Džalila kako se osmehuje, zavlaci ruku u džep.
Ah. Naravno. Dobro. Evo, onda. Bez daljeg okolišanja...
Privezak u obliku lista, sa njega vise parice izrezbarene mese-cima i zvezdama. Probaj ga, Marijam-džo. Šta
kažeš? Kažem da izgledaš kao kraljica.
Prošlo je nekoliko minuta. Onda koraci, nekakvo škripanje, pa škljocanje. "Zna ga." "Stvarno?" "Tako kaže."
"Gde je?" upitala je Marijam. "Zna li taj covek gde je Džalil-han?"
Usledila je kratka tišina. "Kaže da je odavno umro, još osamdeset sedme."
Marijam se zgrcio želudac. Razmišljala je vec o toj mogucnosti, naravno. Džalil bi danas imao više od
sedamdeset pet godina, ali ipak... Osamdeset sedme. Znaci, tada je umirao. Došao je cak iz Herata da se oprosti.
Primakla se ivici balkona. S tog mesta je videla nekada cuveni hotelski bazen, sada prazan i oronuo, išaran
rupama od metaka i polomljenim plocicama. A tu je bio i izrovani teniski teren, otrcana mreža mlitavo je ležala
na sredini kao odbacen zmijski svlak.
"Sada moram da idem", rekao je glas na drugoj strani veze. "Oprosti što sam te uznemiravala", rekla je
Marijam, bezglasno placuci u telefon. Videla je Džalila kako joj maše dok skakuce s kamena na kamen u
potoku, džepova otežalih od poklona. Sve one dane kada ga je napeto išcekivala, molila Boga da joj podari više
vremena s njim. "Hvala ti", zaustila je Marijam, ali je covek na drugoj strani veze vec prekinuo. Rašid ju je
gledao. Odmahnula je glavom.
"Nikad od vas ništa", rekao je otevši joj telefon. "Kakav otac, takva kcerka."
Dok su izlazili iz predvorja, Rašid je hitro prišao stocicu za kafu, za kojim sada nije bilo nikoga, pa strpao u
džep poslednju ružicu dželabija. Odneo ju je kuci i dao Zalmaju.
42.
Aziza je u papirnu kesu spakovala sledece: svoju cvetnu košulju i jedine carape, svoje rasparene vunene
rukavice, staro cebe boje bundeve sa zvezdama i kometama, napuklu plasticnu cašu, jednu bananu, svoje
kockice. Bilo je hladno aprilsko jutro dve hiljade i prve, nedugo pred Lejlin dvadeset treci rodendan. Nebo je
bilo neprozirno sivo i naleti vlažnog hladnog vetra cegrtali su prozorskim kapcima.
To se dešavalo nekoliko dana pošto je Lejla cula da je Ahmed Šah Masud otišao u Francusku i obratio se
Evropskom parlamentu. Masud je sada bio u svom zavicaju, na severu, i predvodio je Severni savez, jedini
pokret koji je još pružao otpor talibanima. Masud je u Evropi upozorio zapad na teroristicke logore u
Avganistanu i molio od Amerikanaca pomoc za borbu protiv talibana.
"Ako nam predsednik Buš ne pomogne", bio je rekao, "ti teroristi ce veoma brzo nauditi Americi i Evropi."
Mesec dana ranije, Lejla je saznala da su talibani postavili dinamit u pukotine divovskih Buda u Bamijanu s
namerom da ih dignu u vazduh, nazivajuci ih predmetima greha i idolo-poklonstva. Usledilo je zgražavanje
citavog sveta, od Amerike do Kine. Politicari, istoricari i arheolozi sa svih strana pisali su pisma, preklinjali
talibane da ne unište dva najveca istorijska cuda Avganistana. Talibani su ipak nastavili i aktivirali eksploziv u
dve hiljade godina starim Budama. Zapevali su Alahu ekber posle svake eksplozije, klicali svaki put kada bi
kipovi u oblaku prašine izgubili ruku ili nogu. Lejla se prisetila kako je osamdeset sedme stajala na vrhu veceg
Bude s babijem i Tarikom, kako im je povetarac duvao u lica obasjana suncem, kako su gledali sokola koji
kruži iznad prostrane doline. Medutim, na vesti o uništenju kipova, Lejla je reagovala potpuno tupo.
To jedva da je bilo važno. Kako da mari za kipove kada se njen vlastiti život rasipa poput prašine? Dok joj
Rašid nije rekao da je vreme da pode, Lejla je sedela na podu, u uglu dnevne sobe, nema i kamenog lica, s
kosom koja joj je visila u necešljanim pramenovima. Koliko god pokušavala da udiše i izdiše, Lejli se cinilo da
ne može da ispuni pluca sa dovoljno vazduha.
Na putu za Karte-seh, Zalmaj je cupkao u Rašidovom narucju, a Aziza je držala Marijam za ruku dok je brzim
koracima išla kraj nje. Vetar je strgao prljavu maramu vezanu ispod Azizine brade i zadigao joj skute haljine.
Aziza je sada postajala ozbilj-nija, kao da je pocinjala da oseca, sa svakim korakom, da ce je prevariti. Lejla
nije smogla snage da joj kaže istinu. Rekla joj je da ce ici u školu, posebnu školu gde deca jedu i spavaju i ne
vracaju se kuci posle casova. Sada je Aziza zasipala Lejlu istim pitanjima koja je postavljala vec nekoliko dana.
Spavaju li daci u razlicitim sobama ili svi u jednoj velikoj spavaonici? Hoce li tamo upoznati nove drugarice? je
li Lejla sigurna da ce ucitelji biti dobri?
I cesto: Koliko cu dugo morati da ostanem? Zaustavili su se dve ulice dalje od niske zgrade, nalik na kasarnu.
- 91 -
"Zalmaj i ja cemo ovde da sacekamo", rekao je Rašid. "O, da ne zaboravim."
Izvadio je iz džepa žvakacu gumu, poklon za rastanak, i pružio je Azizi držeci se ukoceno i velikodušno. Aziza
ju je uzela i promrmljala "hvala". Lejla je pomislila na dobrotu svoje kcerke, na njenu ogromnu sposobnost da
prašta, i oci su joj zasuzile. Srce joj se steglo i sada je malaksala od tuge, tuge zbog toga što ovog popodneva
Aziza nece dremati pored nje, što nece osecati slabašnu težinu Azizine ruke na svojim grudima, oblinu Azizine
glave kako joj pritiska rebra, Azizin dah kako joj greje vrat, Azizine pete kako je guraju u stomak. Pošto su
odveli Azizu, Zalmaj je zaplakao i zakukao: Zizal Zizal Otimao se i ritao u ocevom narucju, dozivao sestru sve
dok mu pažnju nije privukao verglašev majmun na drugoj strani ulice. Poslednje dve ulice prepešacile su same,
Marijam, Lejla i Aziza. Dok su se približavale zgradi, Lejla je videla oljušteno procelje, ulegnut krov, daske
zakucane preko izbijenih prozora, vrh ljuljaške kako viri iznad oronulog zida. Stali su pred vratima i Lejla je
ponovila Azizi ono što ju je ranije naucila.
"A ako te pitaju za oca, šta ceš im reci?"
"Da su ga ubili mudžahedini", rekla je Aziza oprezno.
"Tako je. Aziza, shvataš?"
"Jer ovo je posebna škola", rekla je Aziza. Sada, kada su se našle tu i kada je zgrada postala stvarnost, delovala
je potreseno. Donja usna joj je drhtala, a oci bile na ivici suza, i Lejla je videla koliko se ona trudi da bude
hrabra. "Ako im kažemo istinu", rekla je Aziza slabašno, bez daha, "nece me primiti. To je posebna škola. Hocu
kuci."
"Stalno cu dolaziti da te posecujem", uspela je Lejla da kaže. "Obecavam."
"I ja", rekla je Marijam. "Dolazicemo da te posecujemo, Aziza-džo, i igracemo se zajedno kao uvek. Ovo je
samo privremeno, dok ti otac ne nade posao."
"Tu ima hrane", rekla je Lejla drhtavo. Bilo joj je drago što je u burki, drago što Aziza ne vidi kako se ispod nje
rastace.
"Ovde neceš biti gladna. Imaju pirinca, hleba i vode, možda cak i voca."
"Ali ti neceš biti tu. I hala Marijam nece biti tu." "Dolazicu da te posetim", rekla je Lejla. "Stalno. Pogledaj me,
Aziza. Dolazicu da te posetim. Ja sam ti majka. Makar umrla, dolazicu da te posetim." Upravnik sirotišta bio je
pogrbljen covek uzanih grudi s prijatno izboranim licem. Bio je procelav, imao cupavu bradu i oci kao zrna
graška. Zvao se Zaman. Na glavi je imao kapicu. Levo staklo naocara bilo mu je naprslo. Dok ih je vodio u
svoju kancelariju, pitao je Lejlu i Marijam kako se zovu, pitao i kako se zove Aziza, koliko joj je godina. Prošli
su kroz slabo osvetljene hodnike gde su se bosonoga deca sklanjala u stranu i posmatrala. Imala su rašcupane
kose ili obrijane glave. Bila su obucena u džempere izlizanih rukava, iznošene farmerke providnih kolena,
kapute zakrpljene lepljivom trakom. Lejla je osecala miris amonijaka i mokrace, sapuna, talka i Azizinog sve
jaceg nemira, jer je ova sada pocinjala da jeca. Lejla je osmotrila dvorište: zakorovljen plac, trošna ljuljaška,
stare gume, probušena košarkaška lopta.
Sobe kraj kojih su prolazile bile su gole, prozori prekriveni najlonom. Neki decak je jurnuo iz jedne sobe,
zgrabio Lejlu za ruku i pokušao da joj se popne u narucje. Vaspitac koji je cistio nešto nalik na lokvu mokrace
odložio je portviš i otrgnuo ga. Zaman je prema sirocicima postupao blago i nekako vlasnicki. Potapšao bi
nekoga po glavi u prolazu, rekao nekima lepu rec ili dve, razbarušio im kosu, i to ne snishodljivo. Deca su se
radovala njegovom dodiru. Sva su ga gledala s nadom da ce dobiti njegovo odobravanje. Uveo ih je u
kancelariju, prostoriju sa samo tri stolice na sklapanje i neurednim stolom koji su prekrivale hrpe papira.
"Vi ste iz Herata", rekao je Zaman Marijam. "Cujem po vašem naglasku."
Naslonio se u stolici, prepleo prste na trbuhu i rekao da ima zeta koji je nekada tamo živeo. Cak i u tim obicnim
pokretima, Lejla je primetila nekakav umor. I mada se blago osmehivao, Lejla je osetila neku nesrecu i
povredenost u dubini, razocaranje i poraz ispod vedre maske.
"Bio je staklar", rekao je Zaman. "Pravio je divne staklene labudove boje žada. Iskrili su iznutra kada ih stavite
na sunce, kao da je staklo puno sicušnih cestica dragulja. Jeste li bili tamo u skorije vreme?"
Marijam je rekla da nije.
"Ja sam iz Kandahara. Jeste li bili u Kandaharu, hamšira? Niste. Divno je. Kakvi vrtovi! A tek grožde! O,
kakvo grožde! Zacara nepca."
Nekoliko dece se okupilo oko vrata i virilo je unutra. Zaman ih je blago rasterao na paštunskom.
"Naravno da volim i Herat. Grad umetnika i pisaca, sufija i mistika. Znate onaj stari vic, da u Heratu ne možete
da pružite noge a da ne šutnete nekog pesnika u tur."
Aziza je pored Lejle frknula. Zaman je odglumio iznenadenje.
- 92 -
"Ah, dakle. Nasmejao sam te, mala hamšira. To je obicno ono najteže. Bio sam se malo zabrinuo. Mislio sam
da cu morati da kokodacem kao kokoška ili njacem kao magarac. Ali eto. A kako si mi samo lepa!" Pozvao je
vaspitaca da nakratko izvede Azizu. Aziza je skocila u Marijamino krilo i zalepila se za nju.
"Samo cemo da porazgovaramo, ljubavi", rekla je Lejla. "Bicu ovde. Važi? Nikuda ne idem."
"Hajde, izadi na minut, Aziza-džo" rekla je Marijam. "Tvoja majka mora da porazgovara sa kaka Zamanom.
Samo minut. Hajde, molim te."
Pošto su ostali sami, Zaman je ih je pitao za Azizin datim rodenja, preležane bolesti, alergije. Pitao je za
Azizinog oca i Lejli je bilo vrlo cudno što govori laž koja je zapravo istina. Zaman je slušao, lice mu nije
odavalo ni verovanje ni sumnju. On sirotištem rukovodi na principu poverenja, rekao je. Ako hamšira kaže da
joj je muž mrtav i da ne može da se stara o svojoj deci, on to nece dovoditi u pitanje. Lejla se rasplakala. Zaman
je spustio olovku.
"Sramota me je", progrcala je Lejla, s dlanom pritisnutim na usta.
"Pogledaj me, hamšira."
"Kakva to majka ostavlja rodeno dete?"
"Pogledaj me."
Lejla je digla pogled.
"Nisi ti kriva. Cuješ li me? Nisi ti. Krivi su oni divljaci, oni vahšiji. Oni me sramote kao Paštuna. Osramotili su
ime mog naroda. A ti nisi sama, hamšira. Majke kao što si ti stižu nam neprekidno, stalno, majke koje dolaze
ovamo, koje ne mogu da nahrane decu zato što ih talibani ne puštaju da izadu iz kuca i zarade za život. Zato
nemoj sebe da kriviš. Ovde te niko ne krivi. Razumem te." Nagnuo se napred. "Hamšira. Razumem te."
Marijam je obrisala oci skutom burke.
"Što se ovog mesta tice", uzdahnuo je Zaman, pokazujuci rukom, "vidite da je u ocajnom stanju. Vecito nam
nedostaju sredstva, vecito nešto krpimo, improvizujemo. Od talibana ne primamo gotovo nikakvu pomoc. Ipak,
snalazimo se. Kao i vi, radimo ono što se mora. Alah je dobar i milostiv i Alah nam daje dobrote, i dokle god
nam On daje dobrote, ja cu se starati da Aziza bude sita i obucena. Toliko mogu da vam obecam."
Marijam je klimnula glavom.
"U redu?"
Srdacno se osmehivao. "Ali ne placi sada, hamšira. Ne dozvoli joj da te vidi uplakanu."
Lejla je ponovo obrisala oci. "Bog te blagoslovio", rekla je muklo. "Bog te blagoslovio, brate."
***
Ali kada je došlo vreme za rastanak, sve je provalilo baš onako kao što se Lejla bojala. Aziza se uspanicila.
Citavim putem kuci, naslonjena na Marijam, Lejla je cula Azizine prodorne krike. U glavi je videla Zamanove
debele, žuljevite šake kako se sklapaju oko Azizinih ruku, videla ga kako vuce, ispocetka blago, onda jace a
zatim silovito, da odvoji Azizu od nje. Videla je Azizu kako se rita u Zamanovom narucju dok on brzo zamice
za ugao, cula Azizu kako vrišti kao da ce nestati s lica zemlje. A Lejla je videla i sebe, kako trci hodnikom,
oborene glave, a urlik joj narasta u grlu.
"Osecam njen miris", rekla je Marijam kod kuce. Oci su joj slepo prelazile nekuda iza Marijaminog ramena, iza
dvorišta, zidova, u planine smede kao pušacki ispljuvak. "Osecam njen miris sna. A ti? Osecaš li ga i ti?"
"O, Lejla-džo", rekla je Marijam. "Nemoj. Kakva vajda od toga? Kakva vajda?"
U pocetku je Rašid udovoljavao Lejli i pratio ih -nju, Marijam i Zalmaja -u sirotište, mada se svojski trudio,
dok su hodali, da ona dobro vidi njegov optužujuci, bolan izraz, da dobro cuje njegove besne govore o tome
kakvim ga mukama izlaže, koliko ga strašno bole noge, leda i stopala od hodanja do sirotišta.
Potrudio se da dobro znaju koliko im cini. "Ja više nisam mladic", rekao je. "Ali šta vas briga. Živog bi me
satrla da je sve po tvome. Ali nije, Lejla, nije sve po tvome." Razilazili su se dve ulice od sirotišta i on im
nikada nije dozvoljavao više od petnaest minuta. "Zakasnite li samo minut, odoh ja", rekao bi. "Ne šalim se."
Lejla je morala da ga gnjavi, da ga preklinje kako bi vreme koje joj je odredio za Azizu duže potrajalo. I za sebe
i za Marijam, koja je bila neutešna zbog Azizinog odsustva, mada je, kao i uvek, Marijam svoju patnju nosila
krišom i tiho. A i za Zalmaja, koji je svakog dana tražio sestru i dobijao napade besa koji su se ponekad
prelazili u neutešan plac. Ponekad, na putu za sirotište, Rašid je zastajao i žalio se da ga boli noga. Onda se
okretao i polazio kuci dugackim, sigurnim koracima, bez traga hramanja. Ili bi pucnuo jezikom i rekao: "Moja
pluca, Lejla. Zadihao sam se. Možda ce mi sutra biti bolje, ili prekostura. Videcemo." Nije se trudio ni da
odglumi kašlju-canje. Cesto bi, dok juri kuci, zapalio cigaretu. Lejla je morala da ga prati, bespomocna, cepteci
od mržnje i jalovog gneva. A onda je jednog dana rekao Lejli da je više nece voditi. "Previše sam umoran pošto
citav dan hodam ulicama", rekao je, "dok tražim posao."
- 93 -
"Onda cu ici sama", rekla je Lejla. "Ne možeš me zaustaviti, Rašide. Cuješ li me? Možeš da me bijes koliko
hoceš, ali ja cu nastaviti da idem."
"Radi kako hoceš. Ali pored talibana neceš proci. Nemoj posle da kažeš da te nisam upozorio." "Idem i ja s
tobom", rekla je Marijam. Lejla to nije htela da dozvoli. "Moraš da ostaneš kuci sa Zal-majem. Ako nas
zaustave... Necu da gleda."
I tako, Lejlin život je odjednom poceo da se okrece oko iznalaženja nacina da vidi Azizu na nekoliko minuta.
Najcešce nije ni uspevala da stigne do sirotišta.
Dok je prelazila ulicu, talibani bi je primetili i obasuli pitanjima: Kako se zoveš? Kuda ideš? Zašto si sama, gde
ti je marem? -pre nego što bi je oterali kuci. Ako bi imala srece, samo bi se izdrali na nju, šutnuli je ili gurnuli u
leda. U drugim prilikama bi naletela na motke, grane s drveca, kratke biceve, šamare, cesto pesnice. Jednog
dana, neki mladi taliban išibao je Lejlu radio-antenom. Kada je završio, udario ju je poslednji put po potiljku i
rekao: "Ako te ponovo vidim, tuci cu te dok ti majcino mleko ne potece iz kostiju."
Tog puta, Lejla je otišla kuci. Legla je na stomak, osecajuci se kao glupa, jadna životinja, pa je siktala dok joj je
Marijam stavljala vlažno platno preko krvavih leda i butina. Ali obicno, Lejla nije popuštala. Pretvarala bi se da
odlazi kuci, pa krenula drugim putem, sporednim ulicama. Ponekad bi je uhvatili, saslušavali, pretili joj po dva,
tri, cak i cetiri puta dnevno. Onda bi se bicevi obrušili i antene prosekle vazduh i vukla se kuci krvava, i ne
videvši Azizu. Uskoro je Lejla pocela da nosi dodatnu odecu, cak i po vrucini, dva, tri džempera ispod burke,
da je zaštite od batina. Ipak, Lejli je nagrada, ako bi uspela da prode pored talibana, bila vredna svega toga.
Tada je mogla da provede koliko god želi, citave sate sa Azizom. Sedele su u dvorištu, blizu ljuljaške, medu
drugom decom i majkama koje su došle u posetu, i pricale o tome šta je Aziza naucila te nedelje.
Aziza je pricala kako je kaka Zaman obecao da ce ih svakog dana nauciti necem novom, vecinom iz citanja i
pisanja, ponekad iz geografije, pomalo istorije ili fizike, ponešto o biljkama, životinjama.
"Ali moramo da navucemo zavese", rekla je Aziza, "da nas talibani ne vide." Kaka Zaman ima spremne igle i
klupka vune, za slucaj da talibani dodu u inspekciju. "Onda sklanjamo knjige i pretvaramo se da pletemo."
jednog dana, prilikom posete Azizi, Lejla je videla jednu sredovecnu ženu zadignute burke koja je došla da
poseti tri decaka i devojcicu. Lejla je prepoznala oštro lice, guste obrve, bez obzira na to što je ova sada imala
usukana usta i sedu kosu. Prisetila se marama, crnih sukanja, strogog glasa, kako je ova nekada svoju kao ugalj
crnu kosu vezivala u pundu, tako da su joj se videle tamne dlacice na zatiljku. Lejla se prisetila kako je ta žena
nekada zabranjivala ucenicama da se pokrivaju, govorila da su muškarci i žene jednaki, da nema razloga da se
žene pokrivaju ako to muškarci ne cine. U jednom trenutku Hala Rangmal je digla glavu i srela njen pogled, ali
Lejla nije videla oklevanje, nije videla blesak prepoznavanja u ocima svoje stare uciteljice.
"To su pukotine u zemljinoj kori", rekla je Aziza. "Zovu se raseline."
Bilo je toplo popodne, petak, juna dve hiljade prve. Sedeli su u stražnjem dvorištu sirotišta, njih cetvoro, Lejla,
Zalmaj, Marijam i Aziza. Rašid je ovog puta popustio -što se ponekad, mada retko, dešavalo -i dopratio ih.
Cekao je na ulici, pored autobuske stanice. Bosonoga deca motala su se oko njih. Šutirala su ispumpanu
fudbalsku loptu, beživotno trckarala za njom.
"A s obe strane raselina nalaze se slojevi stene koji sacinjavaju zemljinu koru", govorila je Aziza. Neko je
pokupio kosu sa Azizinog lica, upleo je i uredno zakacio šnalom navrh glave. Lejla je zamerala toj osobi što je
sedela iza njene kcerke, što je prebacivala pramenove njene kose jedne preko drugih, što joj je govorila da
miruje. Aziza je pokazala tako što je otvorila šake dlanovima nagore, pa ih protrljala. Zalmaj je to veoma
pažljivo posmatrao.
"I zovu se kektonske ploce?"
"Tektonske", rekla je Lejla. Bolelo ju je da govori. Vilica ju je još bolela, leda i vrat takode. Usna joj je bila
natecena, a jezik je neprekidno prelazio preko rupe gde je nekada stajao donji kutnjak koji joj je Rašid izbio pre
dva dana. Pre nego što su mami i babi stradali i njen život okrenut naglavacke, Lejla ne bi poverovala da
ljudsko telo može da istrpi toliko batina, toliko surovih, redovnih batina a da i dalje opstane.
"Dobro. I kada se taru, zapnu i proklizaju, vidiš, mami, i to oslobada energiju koja putuje na površinu zemlje,
pa se ona trese."
"Kako si ti pametna", rekla je Marijam. "Mnogo pametnija od tvoje glupe hale."
Azizino lice se ozarilo. "Nisi ti glupa, hala Marijam. A kaka Zaman kaže da se ponekad stene pokrecu duboko,
duboko dole, i da je tamo silno i strašno, ali mi na površini osecamo samo blag drhtaj. Samo blag drhtaj."
Prilikom prošle posete bili su to atomi kiseonika u atmosferi koji rasipaju plavo svetio sunca.
Da zemlja nema atmosferu, pricala je tad Aziza pomalo zadihano, nebo ne bi uopšte bilo plavo, vec crno, kao
smola, a sunce velika blistava zvezda u tami.
"Je l' Aziza ide sada kuci s nama?" upitao je Zalmaj.
- 94 -
"Uskoro, dušice", rekla je Lejla. "Uskoro."
Lejla ga je gledala kako odlazi, hodajuci kao otac, malo pogr-bljen i nagnut napred, sa stopalima okrenutim ka
unutra. Otišao je do ljuljaške, gurnuo prazno sedište, na kraju seo na beton i poceo da cupka korov iz pukotine.
Voda isparava iz lišca, mami, jesi li znala, kao što isparava iz veša kada ga okaciš? A to tera tok vode uz drvo.
Iz zemlje i kroz korenje, pa onda citavim putem kroz stablo, kroz grane i u lišce. To se zove transpiracija. Lejla
se cesto pitala šta bi talibani uradili da znaju za tajna kaka Zamanova predavanja. Tokom poseta, Aziza nije
dozvoljavala duge tišine. Ispunja-vala je sav prostor brojnim pricama, svojim zvonkim, visokim glasom.
Prelazila je s teme na temu, a ruke su joj živahno i nervozno mahale, što nije bilo nimalo nalik na nju. Imala je
Aziza i novi smeh. Nije to bio toliko smeh, vec više napeta interpunkcija koja je služila, slutila je Lejla, da
umiri nju samu. A bilo je i drugih promena. Lejla bi primetila prljave nokte i Aziza bi primetila nju da je mati to
primetila, pa bi sela na šake. Kad god bi neko dete zaplakalo u blizini, slinavo, ili kada bi neko prošlo gologuzo,
prljave i ucebane kose, Aziza bi zatreptala i brzo bi za to nalazila opravdanje. Bila je poput domacice,
osramocene pred gostima zbog prljavštine svog doma, zbog zapuštenosti svoje dece. Na pitanja o tome kako se
ona snalazi usledili bi neodredeni, neubedljivo vedri odgovori. Dobro mi ide, hala. Dobro je. Kinje li te druga
deca? Ne, mami. Svi su dobri. Je li jedeš? Spavaš citavu noc? Jedem. I spavam. Da. Sinoc smo imali jagnjetinu.
Ili možda prošle nedelje.
Kada je Aziza tako govorila, Lejla je u njoj videla mnogo od Marijam. Aziza je sada mucala. Marijam je to
prva primetila. Mucanje je bilo jedva cujno, ali uporno i naglašenije kod reci koje zapocinju na slovo "t". Lejla
je pitala Zamana o cemu je rec. On se namrštio i rekao: "Mislio sam da je oduvek to radila."
Tog petka po podne izašli su iz sirotišta s Azizom u kratku šetnju, i našli se s Rašidom, koji ih je cekao na
autobuskoj stanici. Kada je ugledao oca, Zalmaj je uzbudeno ciknuo i nestrpljivo se otrgnuo iz Lejlinih ruku.
Aziza ga je pozdravila ukoceno ali ne i neprijateljski. Aziza se nikada nije neprijateljski ophodila prema Rašidu.
Rašid je rekao da moraju da požure; on ima samo dva sata pre nego što mora da se javi na posao. To mu je bila
prva nedelja na mestu vratara u Interkontinentalu. Od podneva do osam, šest dana u nedelji, Rašid je otvarao
vrata automobila, nosio prtljag, brisao podove. Ponekad, na kraju dana, kuvar koji je spremao švedski sto davao
je Rašidu da ponese kuci nešto ostataka -pod uslovom da to cini obazrivo: ustajale cufte natopljene uljem;
pileca krilca s hladnom kožicom; žilavu punjenu testeninu; suvi, grubi pirinac. Rašid je rekao Lejli da ce, pošto
uštede nešto novca, Aziza moci da se vrati kuci. Rašid je na sebi imao uniformu, poliestersko odelo boje vina,
belu košulju, kravatu na lastiš, šapku koja mu je pritiskala kosu. U toj uniformi, Rašid je bio preobražen. Više
uopšte nije licio na sebe. Izgledao je ranjivo, žalosno zbunjeno, gotovo bezopasno.
Poput nekoga ko je prihvatio, bez trunke protesta, poniženja koja mu je život dodelio. Neko istovremeno jadan i
hvale vredan u svojoj pokornosti. Odvezli su se autobusom u Titanik-grad. Hodali su koritom reke, okruženi s
obe strane improvizovanim tezgama slepljenim za suvo korito. Blizu mosta, dok su se spuštali stepenicama,
videli su nekog bosonogog coveka kako mrtav visi sa dizalice, odsecenih ušiju, vrata iskrivljenog u omci. U
reci su se utopili u hordu kupaca koji su vrveli na sve strane, menjace novca i radnike iz NVO-a, koji su
delovali kao da se dosaduju, prodavce cigareta, pokrivene žene koje su ljudima gurale u ruke lažne recepte za
antibiotik i preklinjale za pare kojim ce ih kupiti. Talibani su, naoružani bicevima i žvacuci nasvar, patrolirali
Titanik-gradom u potrazi za necijim neobazrivim smehom, nepokrivenim licem. Kod kioska za igracke izmedu
prodavca cojanih kaputa i tezge s lažnim cvecem, Zalmaj je odabrao gumenu košarkašku loptu sa žutim i
plavim šarama.
"Uzmi i ti nešto", rekao je Rašid Azizi. Aziza je oklevala, ukocena od stida.
"Požuri. Za sat vremena moram da sam na poslu."
Aziza je odabrala malu spravu u koju se ubacivao novcic da se dobije žvaka, pa se onda uzimao nazad iz
proreza u dnu. Rašidu su se digle obrve kada je prodavac rekao cenu. Usledi-lo je cenkanje i na kraju je Rašid
rekao Azizi, svadljivo, kao da je kamcila poklon od njega: "Vrati mu. Nemam para za oboje."
U povratku je Azizina vedra maska nestajala sa svakim korakom bliže sirotištu. Ruke su prestale da lete na sve
strane. Lice joj se smrklo. To se dešavalo svaki put. Sada je na Lejlu bio red, uz Marijaminu pomoc, da
preuzme na sebe caskanje, da se nervozno smeje, da ispunjava setnu tišinu besciljnim, brzim šalama.
Kasnije, pošto ih je Rašid ostavio i autobusom otišao na posao, Lejla je gledala Azizu kako im maše pa se vuce
uza zid dvorišta sirotišta. Pomislila je na Azizino mucanje i na ono što je Aziza ranije rekla, o raselinama i
silnim sudarima u dubini, i kako ponekad na površini osetimo samo blag drhtaj.
"Odlazi; Beži!" viknuo je Zalmaj.
"Psst", rekla je Marijam. "Na koga to viceš?"
Pokazao je prstom. "Eno. Na onog coveka."
- 95 -
Lejla pogledala u tom pravcu. Na kapiju kuce stvarno se naslonio neki covek. Glava mu se okrenula kada ih je
video da prilaze. Spustio je ruke koje su mu dotle bile prekrštene na grudima. Zahramao ka njima. Lejla je
zastala. Iz grla joj se oteo grcav zvuk. Kolena su joj zaklecala. Lejla je iznenada želela, morala da uhvati
Marijaminu ruku, njeno rame, njenu šaku, nešto, bilo šta da ne padne. Ali nije. Nije se usudila. Nije se usudila
ni da mrdne. Nije se usudila cak ni da diše ili trepne, iz straha da je on tek fatamorgana što treperi u daljini,
krhka iluzija koja ce nestati bude li bilo šta ucinila. Lejla je stajala savršeno mirno i gledala Tarika sve dok joj
pluca nisu zavapila za vazduhom, a oci je zapekle od potrebe da trepne. A potom, nekako, nekim cudom, pošto
je udahnula, pošto je zatvorila i otvorila oci, on je i dalje stajao tamo.
Tarik je stajao tamo. Lejla je dozvolila sebi da nacini korak ka njemu. Pa još jedan. I još jedan. A onda je trcala.

14Haled Hoseini - Hiljadu čudesnih sunaca Empty Re: Haled Hoseini - Hiljadu čudesnih sunaca Čet Jul 12, 2012 10:33 am

flocon de neige.

flocon de neige.
Elite member
Elite member
43.
Marijam
Na spratu, u Marijaminoj sobi, Zalmaj je bio uznemiren. Neko vreme je bacao novu košarkašku loptu o zid, o
pod. Marijam mu je rekla da to ne radi, ali on je znao da ona za njega nije nikakva vlast, pa je nastavio da udara
loptom, prkosno je gledajuci u oci. Neko vreme su gurali njegov automobilcic, kola hitne pomoci s krupnim
crvenim slovima na vratima, gurali ga napred-nazad po podu. Ranije, kada su naišli na Tarika kod kapije,
Zalmaj je cvrsto privio loptu na grudi i gurnuo palac u usta -što je sada radio samo kada je uznemiren.
Sumnjicavo je posmatrao Tarika.
"Ko je ovaj?", pitao je sada. "Ne svida mi se."
Marijam je htela da objasni, da kaže nešto o tome kako su on i Lejla zajedno odrasli, ali ju je Zalmaj prekinuo i
rekao joj da okrene kola hitne pomoci ka njemu, a kada je to uradila, rekao je da ponovo hoce košarkašku loptu.
"Gde je?" pitao je. "Gde je lopta koju mi je baba-džan kupio? Gde je? Hocu loptu! Hocu loptu!" -glas mu je sa
svakom recju postajao sve snažniji i prodorniji.
"Sad je tu bila", rekla je Marijam, a on je zaurlao: "Ne, izgubila se, znam, znam da se izgubila! Gde je moja
lopta, gde je moja lopta?"
"Evo", rekla je ona i izvadila loptu iz ormara, kud se bila otkotrljala. Ali Zalmaj je sada cmizdrio i lupao
pesnicama, vikao kako to nije ista lopta, kako je to nemoguce jer je on svoju loptu izgubio a ovo je lažna lopta,
kud je otišla njegova prava lopta, kud kud kud kud? Vrištao je sve dok Lejla nije došla na sprat da ga zagrli, da
ga ljulja i prode prstima kroz njegove guste tamne uvojke, da mu obriše mokre obraze i da mu cokce na uho.
Marijam je cekala ispred sobe. S vrha stepeništa videla je samo Tarikove dugacke noge, onu pravu i onu
veštacku, u sivim vojnickim pantalonama, pružene na golom podu dnevne sobe. Tada je shvatila zašto joj je
vratar u Interkontinentalu delovao poznato, onog dana kada je otišla tamo s Rašidom da telefonom traži Džalila.
Tog dana je imao šapku i naocare za sunce, zato joj ranije nije svanulo. Ali sada se Marijam secala dogadaja od
pre devet godina, prisetila se kako je onaj covek sedeo u prizemlju, brisao celo maramicom i tražio vodu. Sada
su joj svakojaka pi-tanja letela kroz glavu: jesu li sulfamidi takode bili deo prevare? Ko je od njih dvojice
osmislio laž, razradio ubedljive pojedinosti? I koliko je Rašid platio Abdulu Šarifu, ako se ovaj uopšte tako
zove, da dode i smrvi Lejlu pricom o Tarikovoj smrti?
44.
Tarik je rekao da je jedan od ljudi s kojima je delio celiju imao rodaka koga su jednom javno izbicevali zato što
je slikao flamin-gose. Tom coveku su se, izgleda, te ptice neodoljivo svidale.
"Citave blokove hartije", rekao je Tarik. "Desetine uljanih slika flamingosa, kako gacaju po lagunama, kako se
suncaju u mocvarama. I kako lete u zalazak sunca, bojim se."
"Flamingosi", rekla je Lejla. Gledala ga je kako sedi oslonjen na zid, zdrave noge savijene u kolenu. Osecala je
snažan poriv da ga ponovo dodirne, kao malopre, pred kapijom, kada mu je pritrcala. Sada ju je bilo sramota
zbog toga kako ga je zagrlila i kako je plakala na njegovim grudima, kako je bezbroj puta izgovorila njegovo
ime, nerazgovetno, zapetljanog jezika. Je li se ponela previše željno, pitala se, previše ocajnicki? Možda. Ali to
je bilo jace od nje. A sada je ceznula da ga opet dodirne, da dokaže sebi da je on stvarno tu, da nije san, prikaza.
"Baš tako", rekao je on.
Kada su talibani našli slike, rekao je Tarik, uvredile su ih dugacke gole noge ptica. Pošto su mu svezali noge i
do krvi ga išibali po tabanima, dali su mu da bira: ili da uništi slike, ili da upristoji ptice. I tako je rodak uzeo
cetkicu i naslikao pantalone na svakoj ptici.
"I to ti je to. Islamski flamingosi", rekao je Tarik.
Smeh je navro i Lejla ga je suzbila. Stidela se svojih požu-telih zuba, izbijenog kutnjaka. Stidela se svog uvelog
izgleda i natecene usne. Žalila je što nije imala priliku da se umije, da se bar pocešlja.
"Ali on ce se poslednji smejati, taj rodak", rekao je Tarik.
- 96 -
"Pantalone je naslikao vodenim bojama. Kada talibani odu, samo ce ih sprati." Osmehnuo se -Lejla je primetila
da i njemu nedostaje zub -pa pogledao svoje šake. "Baš tako."
Na sebi je imao pakol, planinarske cizme i crni vuneni džemper upasan u sive vojnicke pantalone. Blago se
osmehivao, sporo klimajuci glavom. Lejla nije pamtila da je ranije koristio taj izraz "baš tako", a i taj zamišljeni
gest, prsti spojeni u krilu, klimanje glavom, i to je bilo novo. Tako zreo izraz, tako zreo gest, a zašto bi to bilo
toliko cudno? On sada jeste zreo covek, Tarik, dvadesetpetogodišnji muškarac sporih kretnji i umornog
osmeha. Visok, bradat, mršaviji nego u njenim snovima, ali snažnih ruku, radnickih ruku s vijugavim, punim
venama. Lice mu je i dalje bilo suvo i naocito, ali više ne svetle puti; sada su vetrovi i sunce na njemu ostavili
traga, bilo je preplanulo isto kao vrat, lice putnika na kraju dugackog i zamornog putovanja. Pakol j e zabacio
na potiljak i videla je da je kosa pocela da mu se proreduje. Oci boje lešnika bile su mutnije nego što je pamtila,
blede, ili je to možda bilo zbog svetla u sobi. Lejla je pomislila na Tarikovu majku, njene neužurbane pokrete,
blistave osmehe, tamnoljubicastu periku. I na njegovog oca, njegovo škiljenje, njegov fini humor. Ranije na
vratima, glasom zagrcnutim od suza, saplicuci se o sopstvene reci, rekla je Tariku šta je mislila da se desilo
njemu i njegovim roditeljima. On je odmahnuo glavom i rekao da ništa od toga nije istina. Zato ga je sada pitala
kako su njegovi. Ali je zažalila zbog pitanja kada je Tarik oborio pogled i, pomalo odsutno, rekao: "Preminuli
su."
"Žao mi je."
"Pa. Da. I meni. Evo." Izvadio je papirnu kesicu iz džepa pa joj je dao. "Šalje Aljona." Unutra je bio komad sira
u najlonu.
"Aljona. Lepo ime." Lejla je pokušala da ovo sledece kaže bez drhtanja. "Tvoja žena?"
"Moja koza." Osmehivao se s išcekivanjem, kao da ceka da se ona priseti.
Onda se Lejla setila. Ruski film. Aljona je bila kapetanova kcerka, devojka zaljubljena u prvog oficira. To je
bilo onog dana kada su gledali sovjetske tenkove i džipove kako odlaze iz Kabu-la, dan kada je Tarik nosio onu
blesavu rusku šubaru.
"Moram da je vezujem za kolac", govorio je Tarik. "A morao sam da napravim i ogradu. Zbog vukova. U
podnožju brda gde ja živim, ima blizu jedna šuma, možda petsto metara daleko, uglavnom borova, mada ima i
nešto jelki, kedrova. Vukovi se uglavnom drže šume, ali koza koja mekece, koja voli da luta, ona ume da ih
primami. I zato, ograda. Kolac."
Lejla ga je pitala u kojim brdima. "Pir Pandžal. U Pakistanu", rekao je on. "Mesto gde živim zove se Mari, to je
letovalište, sat vremena od Islamabada. Brdovito je i zeleno, mnogo drveca, velika nadmorska visina. Zato je
leti sveže. Savršeno za turiste." Britanci su ga izgradili kao brdsku stanicu blizu svog vojnog uporišta u
Ravalpindiju, da bi ondašnja gospoda imala kuda da pobegnu od vrucine.
Još možeš da naideš na neku zaostavštinu iz kolonijalnog doba, govorio je Tarik, poneku cajdžinicu, bungalove
s limenim krovom koje zovu vilama, i slicno. Sama varoš je mala i prijatna za život. Glavna ulica se zove
Promenada, tu su pošta, pazar, nekoliko restorana, ducani koji deru turiste za farbano staklo i rucno tkane
cilime. Zacudo, Promenada je jednosmerna ulica, i jedne nedelje saobracaj ide u jednom smeru, a druge u
drugom.
"Meštani kažu da je u Irskoj saobracaj isti takav, na nekim mestima", dodao je Tarik. "To ne znam. U svakom
slucaju, lepo je. Jednostavan život, ali mi se svida. Svida mi se da tamo živim."
"S tvojom kozom. S Aljonom."
Lejla je to rekla manje kao šalu, a više s potajnom željom da predu na neku drugu temu, na primer, o tome ko
tamo živi s njim i brine hoce li vukovi pojesti koze. Ali Tarik je samo nastavio da klima glavom.
"I meni je žao zbog tvojih roditelja", rekao je.
"Cuo si."
"Ranije sam razgovarao s nekim komšijama", rekao je. Usle-dila je tišina, u kojoj se Lejla zapitala šta su mu još
komšije rekle. "Nikoga ne prepoznajem. Iz starih vremena, mislim."
"Svi su otišli. Nije ostao niko koga si znao."
"Ne prepoznajem Kabul."
"Ni ja", rekla je Lejla. " A ja nikuda nisam odlazila."
"Mami ima novog druga", rekao je Zalmaj tog dana posle vecere, pošto je Tarik otišao. "Nekog ciku." Rašid je
digao pogled. "Ma nije valjda?"
Tarik je pitao srne li da zapali. Neko vreme su proveli u izbeglickom logoru Nasir Bag blizu Pešavara, rekao je
Tarik tresuci pepeo u tanjiric. Kada su on i njegovi roditelji stigli tu je vec živelo šezdeset hiljada
Avganistanaca.
- 97 -
"Nije bilo tako loše kao u nekim drugim logorima, kao na primer, sacuvaj Bože, u Džalozaju", rekao je.
"Mislim da je Nasir Bag nekada bio cak ogledni logor, za vreme Hladnog rata, mesto koje je Zapad mogao da
pokaže svetu i kaže kako u Avganistan ne šalje samo oružje."
Ali to je bilo za vreme sovjetskog rata, rekao je Tarik, u doba džihada, svetske pažnje, bogatog finansiranja i
poseta Margaret Tacer.
"Ostalo, Lejla, znaš. Posle rata Sovjeti su se raspali, a Zapad je nastavio dalje. U Avganistanu više nisu imali
interesa i novac je presušio. Sada je Nasir Bag jedan obrok dnevno, šatori, prašina i otvorena kanalizacija. Kada
smo stigli tamo, dali su nam štap i komad platna i rekli da podignemo sebi šator."
Tarik je rekao da iz Nasir Baga, gde su proveli godinu dana, najviše pamti smedu boju. "Smedi šatori. Smedi
ljudi. Smedi psi. Smeda kaša."
Bilo je tu jedno golo drvo na koje se penjao svakog dana, pa bi zaseo na granu i gledao izbeglice kako leže na
suncu, s ogoljenim ranama i patrljcima. Gledao je izgladnele decake kako nose vodu u kanisterima, skupljaju
pseci izmet za vatru, tupim noževima tešu igracke-kalašnjikove, vuku džakove brašna od koga niko nije
uspevao da umesi hleb koji se nece raspasti. Po citavom izbeglickom gradu vetar je dizao ulaze u šatore.
Razbacivao je bodljikavi korov na sve strane, nosio zmajeve puštane s krovova koliba od naboja. Svake nedelje
bi neko umro, rekao je. Obicno deca.
"Mnogo je dece umiralo. Dizenterija, tuberkuloza, glad, šta sve ne. Uglavnom ta prokleta dizenterija. Gospode,
Lejla. Video sam toliko decjih sahrana. Nema niceg strasnijeg na svetu."
Prekrstio je noge. Neko vreme je opet medu njima vladala tišina. "Moj otac nije preživeo tu prvu zimu", rekao
je. "Umro je u snu. Mislim da se nije mnogo mucio."
Iste te zime, rekao je, majka mu se razbolela od zapaljenja pluca i zamalo nije umrla, a i bi umrla da nije bilo
jednog doktora iz UNHCR-a koji je radio u karavanu pretvorenom u mobilnu ambulantu. Nije spavala po citave
noci, u groznici, iskašljavala je gustu sluz boje rde. Redovi su kod tog doktora bili dugacki, rekao je Tarik. Svi
u redu su drhtali, stenjali, kašljali, nekima su govna curila niz noge, drugi su bili previše iznureni, gladni ili
bolesni da govore.
"Ali on je bio pristojan covek, taj momak iz UNHCR-a. Lecio je moju majku, dao joj neke tablete, spasao joj
život te zime." Te iste zime, Tarik je saterao nekog decaka u ugao.
"Bilo mu je dvanaest, možda trinaest godina", rekao je Tarik mirno. "Stavio sam mu krhotinu stakla pod grlo i
oteo mu cebe. Dao ga majci."
Bio se zakleo sebi, rekao je Tarik, posle majcine bolesti, da nece provesti još jednu zimu u logoru. Radice,
štedece, naci ce im stan u Pešavaru s grejanjem i cistom vodom. Kada je stiglo prolece, poceo je da traži posao.
S vremena na vreme, u logor je rano ujutro dolazio kamion da skupi desetak momaka i da ih odveze na polje
gde ce uklanjati stene ili u vocnjak da beru jabuke u zamenu za malo para, ponekad cebe, par cipela. Ali njega
nikada nisu birali, rekao je Tarik.
"Bilo je dovoljno samo da mi vide nogu." Bilo je i drugih poslova. Jarkova da se kopaju, koliba da se grade,
vode da se nosi, izmeta da se cisti iz nužnika. Ali mladici su se otimali oko tih poslova i Tarik prosto nije imao
šanse. Onda je jednog dana u jesen devedeset trece upoznao jednog trgovca.
"Ponudio mi je novac da u Lahore odnesem jedan kožni kaput. Ne mnogo, ali dovoljno, dovoljno za možda
mesec ili dva kirije za stan."
Trgovac mu je dao autobusku kartu, rekao je Tarik, i adresu blizu železnicke stanice u Lahoreu gde ce isporuciti
kaput trgovcevom prijatelju.
"Vec sam znao. Naravno da sam znao", rekao je Tarik. "Rekao je da se sam snadem ako me uhvate, da
zapamtim da on zna gde mi živi majka. Ali nisam mogao da se odreknem tolikog novca. A zima je stizala."
"Dokle si stigao?", upitala je Lejla.
"Ne daleko", rekao je i nasmejao se, zvuceci kao da se izvi-njava, kao da se stidi. "Nisam ni u autobus ušao. Ali
mislio sam da sam imun, znaš, bezbedan. Kao da tamo gore postoji neki racunovoda, tip s olovkom zataknutom
za uho, koji vodi racuna o tim stvarima, koji sve sabira i oduzima, koji ce pogledati dole i reci: 'Da, da, ovo
može da mu prode, to cu mu dozvoliti. On je vec i previše stradao.'"
U postavi je bio hašiš i prosuo se po citavoj ulici kada su policajci rasekli kaput nožem. Tarik se ponovo
zasmejao kada je to rekao, sve prodornijim, drhtavim smehom, i Lejla se setila da se tako smejao u detinj-stvu,
da prikrije sramotu, da okrene na šalu neki svoj sablažnjiv ili nesmotren postupak.
"Šepa", rekao je Zalmaj.
"Je l' to onaj ko mislim da jeste?"
"Samo je došao u poseru", rekla je Marijam.
- 98 -
"Ti zacepi", brecnuo se Rašid i digao prst. Okrenuo se Lejli. "I šta ceš sada? Lejli i Madžnun, ponovo zajedno.
Kao u stara dobra vremena." Lice mu se skamenilo. "Znaci, pustila si ga unutra. Ovamo. U moju kucu. Pustila
si ga unutra. Bio je ovde s mojim sinom."
"Prevario si me. Lagao si me", rekla je Lejla škrgucuci zubima. "Doveo si onog coveka da sedne sa mnom i...
Znao si da bih otišla da sam znala da je živ."
"A TI MENE NISI SLAGALA?", zaurlao je Rašid. "Misliš da nisam shvatio? Za tvoje arami? Misliš li da sam
budala, kurvo?"
Što je više Tarik pricao, to se Lejla više užasavala trenutka kada ce prestati. Tišina koja ce uslediti, znak da je
na nju došao red da isprica o sebi, da da svoje kako i zašto i kada, da potvrdi ono što je on, sigurno, vec znao.
Osecala je blagu mucninu kad god bi on zastao. Obarala je pogled. Gledala je dole, u njegove šake, u grube
tamne malje koje su mu na njima u meduvremenu nikle. Tarik nije hteo da mnogo prica o godinama
provedenim u zatvoru, osim da je tamo naucio da govori urdu. Kada bi ga Lejla nešto pitala, nestrpljivo bi
odmahnuo glavom. U tom pokretu Lejla je videla zardale rešetke i neoprana tela, nasilne ljude, pretrpane celije
i natrule, budave tavanice. Na licu mu je procitala da je to bilo mesto poniženja, zlostavljanja i ocaja.
Tarik je rekao da je majka pokušala da ga poseti posle hapšenja.
"Tri puta je dolazila. Ali nijednom je nisam video", rekao je. Cuvari im nisu dozvoljavali da se vide ako Tarik
ne plati posebnu "posetilacku taksu".
Napisao joj je pismo, i posle još nekoliko, mada je znao da ih ona nece primiti.
"A pisao sam i tebi."
"Stvarno?"
"Oh. Citave knjige", rekao je. "Tvoj prijatelj Rumi bi mi pozavideo na plodnosti. Onda se ponovo nasmejao,
ovog puta grohotom, kao da je istovremeno zapanjen sopstvenom smelošcu i posramljen onim što je priznao.
Zalmaj je na spratu glasno zaplakao.
"Znaci, kao u stara dobra vremena", rekao je Rašid. "Vas dvoje. Verovatno si mu i lice dozvolila da ti vidi."
"Jeste", rekao je Zalmaj. Onda, Lejli: "Jesi, mami. Video sam te."
"Nešto se ne svidam tvom sinu", rekao je Tarik kada se Lejla vratila u prizemlje.
"Izvini", rekla je ona. "Nije u tome stvar. On samo... Ne obracaj pažnju na njega." Onda je brzo promenila
temu, zato što se osecala pogano i krivo što tako govori o Zalmaju, koji je tek dete, mali decak koji voli svog
oca, cija je nagonska odbojnost prema tom strancu opravdana i razumljiva.
A pisao sam i tebi.
Citave knjige.
Citave knjige.
"Koliko dugo vec živiš u Mariju?"
"Manje od godinu dana", rekao je Tarik. U zatvoru se sprijateljio s jednim starijim covekom, rekao je, po imenu
Selim, bivšim pakistanskim hokejašem na travi koji se citavog života vracao na robiju, i koji je sada služio
deset godina zbog toga što je ubo nožem policajca u civilu. U svakom zatvoru postoji neki covek kao što je
Selim, rekao je Tarik. Uvek postoji neko lukav, neko ko ima veze, ko se snalazi u sistemu i ko ti nalazi ono šta
ti treba, neko oko koga vazduh treperi i od opasnosti i od novih mogucnosti. Selim je slao napolje Tarikova
pitanja o majci, Selim ga je poseo i rekao mu, tihim ocinskim glasom, da je umrla od hladnoce. Tarik je u
pakistanskom zatvoru proveo sedam godina. "Dobro sam prošao", rekao je. "Imao sam srece. Sudija koji mi je
sudio, ispostavilo se, imao je brata koji se oženio jednom Avganistankom. Možda je bio milostiv. Ne znam."
Kada je Tarikova kazna istekla, pocetkom zime dvehiljadite, Selim mu je dao adresu i telefonski broj svog
brata. Brat se zvao Sajid.
"Rekao je da Sajid ima mali hotel u Mariju", rekao je Tarik. "Dvadeset soba i salon, malo mesto za turiste.
Rekao je da mu kažem da me je on poslao."
Tariku se Mari dopao cim je izašao iz autobusa: borovi pod snegom; hladan, oštar vazduh; drvene kucice
zatvorenih kapaka, dim što se vije iz odžaka.
Evo mesta, mislio je Tarik, kucajuci na Sajidova vrata, mesta koje je ne samo citav svet daleko od jada koji je
do sada znao, vec i mesto gde sama pomisao na muke i tugu deluje nekako nakazno, nezamislivo.
"Rekao sam sebi, ovo je mesto gde covek može da pusti korene."
Tarik je dobio posao kao domar i majstor. Dobro se snašao, rekao je, za vreme probnog rada, prvih mesec dana,
s pola plate. Dok je Tarik govorio, Lejla je videla Sajida, koga je zamišljala uzanih ociju i rumenog lica, kako
stoji kraj prozora recepcije, gleda Tarika kako cepa drva i cisti sneg s prilaza. Videla ga je kako se naginje iznad
Tarikovih nogu, posmatra dok Tarik leži ispod sudopere i popravlja procurelu cev. Zamišljala ga je kako
proverava nedostaje li u kasi para. Tarikova koliba nalazila se pored kuvaricine kucice, rekao je. Kuvarica je
- 99 -
bila dostojanstvena stara udovica po imenu Adiba. Obe kolibe bile su odvojene od hotela, izmedu su stajali
grmovi lešnika, klupica i kamena fontana u obliku piramide, iz koje je leti voda grgotala po citav dan. Lejla je
zamišljala Tarika u toj kolibi, kako sedi u krevetu, kroz prozor posmatra zeleni svet. Na kraju probnog perioda,
Sajid je poceo da daje Tariku punu platu, rekao da mu je rucak besplatan, dao mu vuneni kaput i sredio mu
novu nogu. Tarik je rekao da je zaplakao zbog dobrote tog coveka. S prvom punom platom u džepu, Tarik je
otišao u grad i kupio Aljonu.
"Dlaka joj je savršeno bela", rekao je Tarik osmehnut. "U poneko jutro, ako je citave noci padao sneg, pogledaš
kroz prozor i vidiš samo dva oka i njušku."
Lejla je klimnula glavom. Usledila je nova tišina. Zalmaj je na spratu ponovo poceo da lupa loptom o zid.
"Mislila sam da si mrtav", rekla je Lejla.
"Znam. Rekla si mi." Lejlu je izdao glas. Morala je da se nakašlje, da se pribere. "Covek koji je došao, da javi te
vesti, delovao je tako iskreno... poverovala sam mu, Tarice. Kako bih volela da nisam, ali jesam.
A onda sam se osecala tako samo i uplašeno. Inace ne bih pristala da se udam za Rašida. Ne bih..."
"Ne moraš to da radiš", rekao je, tiho, izbegavajuci njen pogled. Nije bilo skrivenog prekora, nije bilo osude u
nacinu na koji je to izgovorio. Nikakvog nagoveštaja okrivljavanja ili razocaranja.
"Moram. Jer postoji jedan jaci razlog zašto sam se udala za njega. Postoji nešto što ne znaš. Neko. Moram da ti
kažem."
"Jesi li i ti sedeo i pricao s njim?" upitao je Rašid Zalmaja.
Zalmaj ništa nije rekao. Lejla je sada u njegovim ocima vide-la oklevanje i nesigurnost, kao da je tek sada
shvatio da je otkrio nešto mnogo krupnije nego što je zamišljao.
"Nešto sam te pitao, mali."
Zalmaj je progutao knedlu. Pogled mu nije mirovao. "Bio sam gore, igrao sam se sa Marijam." "A tvoja
majka?"
Zalmaj je pogledao Lejlu kao da se izvinjava, na ivici suza. "Bila je... Bila je dole i pricala s tim cikom", rekao
je slabašnim glasom, skoro šapatom.
"Shvatam", rekao je Rašid. "Timski rad." Dok je odlazio, Tarik je rekao: "Hocu da je upoznam. Hocu da je
vidim."
"Sredicu", rekla je Lejla.
"Aziza. Aziza." Osmehnuo se, isprobavajuci ukus te reci. Kad god bi Rašid izgovorio
ime njene kcerke, to je Lejli zvucalo prljavo, gotovo vulgarno. "Aziza. Prelepo je."
"I ona je. Videceš."
"Ne mogu da docekam." Gotovo deset godina je prošlo otkako su se poslednji put videli. Lejli su kroz glavu
prošli svi oni susreti u prolazu, kada su se krišom ljubili. Pitala se kako li mu sada izgleda. Je li mu još lepa? Ili
mu deluje svelo, smežurano, žalosno, poput strašljive, nespretne starice? Gotovo deset godina. Ali na tren, dok
je tu stajala s Tarikom, pod suncevim svetlom, kao da se te godine uopšte nisu desile. Smrt njenih roditelja,
njen brak s Rašidom, ubistva, rakete, talibani, batine, glad, cak i deca, sve je to delovalo kao san, kao
besmislena zaobilaznica, puki intermeco izmedu onog poslednjeg zajednickog popodneva i ovog trenutka.
Onda se Tarikovo lice promenilo, uozbiljilo. Poznavala je taj izraz. Bio je to isti izraz koji mu je lice poprimilo
onog dana, pre svih tih godina, kada su oboje bili deca, i kada je otkacio nogu i krenuo na Hadima. Pružio je
ruku i dodirnuo ugao njene donje usne.
"On ti je ovo uradio", rekao je hladno.
Na njegov dodir, Lejla se ponovo prisetila groznicavosti onog popodneva, kada su zaceli Azizu. Osetila je
njegov dah na vratu, mišice njegovih bedara kako se stežu, njegove grudi kako pritiskaju njene, njihove
isprepletene ruke.
"Što te nisam poveo sa sobom", prošaptao je Tarik.
Lejla je morala da obori pogled, da ne zaplace.
"Znam da si sada udata žena i majka. A evo mene, posle svih tih godina, posle svega
ovog što se desilo, banuo sam ti na prag. To verovatno nije ni dolicno ni pošteno, ali
sam toliki put prevalio da te vidim, i... O, Lejla, samo da te nikada nisam ostavio."
"Nemoj", progrcala je.
"Trebalo je da se više potrudim. Trebalo je da se oženim s tobom kada sam imao
priliku. Onda bi sve bilo drugacije."
- 100 -
"Nemoj tako da govoriš. Molim te. Boli."
Klimnuo je glavom, zakoracio ka njoj, onda se zaustavio. "Ništa ne tražim. I ne
nameravam da ti okrenem život naglavacke, pošto sam banuo ovako iz vedra neba.
Ako želiš da odem, ako želiš da se vratim u Pakistan, samo reci, Lejla. Ozbiljno. Reci i
otici cu. Nikada te više necu uznemiravati. Ne..."
"Ne!" izgovorila je Lejla, oštrije nego što je nameravala. Videla je da ga je uhvatila za
ruku, da je steže. Ispustila ju je. "Ne. Nemoj da ideš. Ne. Ostani, molim te."
Tarik je klimnuo glavom.
"On radi od podneva do osam. Dodi sutra po podne. Odve-šcu te kod Azize."
"Znaš, ja se njega ne bojim." "Znam. Dodi sutra po podne."
"A onda?"
"A onda... Ne znam. Moram da razmislim. Ovo je..."
"Znam da jeste", rekao je. "Shvatam. Oprosti. Žao mi je zbog toliko toga."
"Nemoj. Obecao si da ceš se vratiti. I jesi."
Oci su mu zasuzile. "Lepo je videti te, Lejla."
Gledala ga je kako odlazi, drhteci. Pomislila je: Citave knjige, i obuzeo ju je novi
drhtaj, nalet tuge i jada, ali takode i želje i nesmotrene nade.
45.
Marijam
"Igrao sam se na spratu sa Marijam", rekao je Zalmaj. "A tvoja majka?"
"Bila je... Bila je dole i pricala s tim cikom."
"Shvatam", rekao je Rašid. "Timski rad." Marijam je gledala kako mu se lice opušta, mlitavi. Gledala je pregibe
kako mu nestaju s cela. Sumnjicavost mu je zgasla u ocima. Ispravio se, i nekoliko kratkih trenutaka delovao je
samo zamišljeno, kao kapetan broda kome su javili da pobuna samo što nije zapocela i koji sada sprema svoj
sledeci potez. Digao je pogled. Marijam je zaustila nešto da kaže, ali on je digao ruku i ne pogledavši je rekao:
"Prekasno je, Marijam."
Zalmaju je hladno rekao: "Ti ideš na sprat, mali." Na Zalmajevom licu Marijam je videla strah. Uznemireno se
osvrtao i gledao njih troje. Sada je osetio da je ta igra odavanja tajni u sobu dovela nešto ozbiljno, nešto
ozbiljno i za odrasle. Ocajnicki je pogledao prvo Marijam, pa majku. Rašid mu je oštrim glasom rekao:
"Smesta."
Uhvatio je Zalmaja za ruku. Zalmaj je krotko pustio da ga odvede na sprat. Stajale su ukipljene, Marijam i
Lejla, ociju prikovanih za zemlju, kao da ce, ako se pogledaju, potvrditi ispravnost ugla iz kojeg Rašid sve
posmatra, da se, dok on vuce kofere i otvara vrata ljudima koji nece ni pogleda da ga udostoje, iza njegovih
leda odigrava bludna zavera, u njegovoj rodenoj kuci, u prisustvu njegovog sina jedinca. Nisu progovarale.
Slušale su korake u hodniku na spratu, jedan preteci i težak, drugi sitan i brz, kao neke male životinje. Slušali su
prigušene reci, piskutavu molbu, oštar odgovor, zatvaranje vrata, cegrtanje kljuca. Onda su se jedni koraci
vracali, sada nestrpljiviji. Marijam je videla njegove noge kako tuku po stepenicama dok je silazio. Videla ga je
kako stavlja kljuc u džep, videla njegov kaiš, cvrsto omotan oko pesnice. Kopca od lažnog mesinga vukla se za
njim, skakutala po stepenicama. Krenula je da ga zaustavi, ali ju je on odgurnuo i proleteo kraj nje. Bez reci je
zamahnuo kaišem na Lejlu. Ucinio je to tako brzo da nije imala vremena da uzmakne, da se sagne, cak ni ruku
da digne da se zaštiti. Lejla je dodirnula slepoocnicu, pogledala krv, zapanjeno pogledala Rašida. Trajao je
samo tren ili dva, taj pogled neverice, pre nego što ga je zamenilo nešto puno mržnje. Rašid je ponovo
zamahnuo kaišem. Ovog puta se Lejla zaštitila rukom i pokušala da uhvati kaiš. Promašila je i Rašid ju je
ponovo udario. Lejla ga je zgrabila, nakratko, pre nego što ga je Rašid otrgnuo i ponovo je ošinuo. Onda je
Lejla jurila po sobi, a Marijam je vrištala i preklinjala Rašida koji je jurio Lejlu, stajao joj na put i šibao je
kaišem. U jednom trenutku Lejla se izmaknula i uspela da ga udari pesnicom, po uhu, na šta je on pljunuo,
opsovao i još je nemilosrdnije pojurio. Uhvatio ju je, bacio je na zid i nemilosrdno stao da je tuce kaišem, kopca
ju je pogadala u grudi, rame, dignute ruke, prste, puštala krv svaki put kada bi udarila.
- 101 -
Marijam je izgubila racun koliko puta je kaiš pukao, koliko je dugo preklinjala Rašida, koliko je puta obišla oko
tog mahnitog klupka zuba, pesnica i kaiša pre nego što je videla prste kako grebu Rašidovo lice, iskrzane nokte
kako mu se zarivaju u obraze, cupaju mu kosu i grebu celo. Koliko dugo pre nego što je shvatila, i preneražena i
radosna, da su ti prsti njeni. Pustio je Lejlu i okrenuo se ka njoj. Prvo ju je slepo pogledao, a onda je usitnio
ocima, znatiželjno je odmerio. Pogled u njegovom ocima prešao je iz cudenja u nevericu, onda u
neodobravanje, cak i razocaranje, koje se tu kratko zadržalo, a onda pretvorilo u nešto grozno i nemilosrdno.
Marijam se prisetila kada ih je prvi put videla, te oci, pod svadbenim velom, u ogledalu, dok je Džalil
posmatrao, kako su im pogledi kliznuli preko stakla i susreli se, njegov ravnodušan, njen pokoran, popustljiv,
gotovo kao da se izvinjava. Kao da se izvinjava. Marijam je sada u tim istim ocima videla kakva je budala bila.
Je li bila lažljiva žena, upitala se. Lenja žena? Necasna žena? Sramotna? Nepristojna? Kako je to namerno
naudila tom coveku pa da zasluži njegove stalne napade, njegovu zlobu, nasladivanje s kojim ju je mucio? Zar
ga nije negovala kada je bio bolestan?
Hranila njega i njegove prijatelje, poslušno za njim cistila?
Zar nije tom coveku dala svoju mladost?
Je li bar nekada istinski zaslužila njegovu zlobu?
Rašid je ispustio kaiš i pošao na nju. Neke poslove, govorio je taj pokret, valja obaviti golim rukama. Ali baš u
trenutku pre nego što ju je zgrabio, Marijam je videla Lejlu kako iza njega uzima nešto sa zemlje. Gledala je
Lejlinu ruku kako se visoko diže, a onda silovito spušta na njegovo lice. Staklo je prsio. Oštre krhotine caše
zasule su pod. Lejline ruke bile su krvave, krv je tekla iz Rašidovog poderanog obraza, krv mu se slivala niz
vrat, po košulji. Okrenuo se, sav u iskeženim zubima i iskolacenim ocima. Stropoštali su se na pod, Rašid i
Lejla, divlje mlateci. On je završio na njoj, i cvrsto joj je stezao ruke oko vrata. Marijam ga je zagrebala. Tukla
po grudima. Bacila se na njega. Pokušala da mu odvoji prste od Lejlinog vrata. Ujela ih. Ali oni su ostali cvrsto
stegnuti oko Lejlinog dušnika i Marijam je videla da on namerava da to istera do kraja. Nameravao je da je
zadavi, i njih dve to baš nikako nisu mogle da sprece.
Marijam se povukla i izašla iz sobe. Bila je svesna lupanja sa sprata, svesna da mali dlanovi udaraju po
zakljucanim vratima. Odjurila je niz hodnik. Proletela kroz vrata. Pretrcala dvorište. U šupi je Marijam zgrabila
ašov. Rašid je nije primetio kada se vratila. I dalje je bio na Lejli, s ludackim, iskolacenim ocima, s rukama
stegnutim oko njenog vrata. Lejlino lice sada je poplavelo, a oci su joj se prevrnule. Marijam je videla da se ova
više ne brani. Ubice je, pomislila je. Stvarno ce to da uradi. Ali Marijam nije mogla, Marijam nece dozvoliti da
se to desi. Toliko toga joj je oteo za dvadeset sedam godina braka. Nece ga gledati kako joj otima i Lejlu.
Marijam se ispravila i cvršce stegnula ašov. Digla ga. Izgovorila njegovo ime. Želela je da on vidi.
"Rašide." Digao je pogled. Marijam je udarila. Pogodila ga je u slepoocnicu. Udarac ga je oborio s Lejle. Rašid
je dodirnuo glavu dlanom. Pogledao je prvo krv na prstima, a onda Marijam. Ucinilo joj se da mu je lice
smekšalo.
Zamislila je da je nešto prošlo izmedu njih, da mu je možda sasvim doslovno uterala nešto pameti u glavu.
Možda je i on nešto video u njenom licu, pomislila je Marijam, nešto što ga je nateralo da zastane. Možda je
video tracak sveg odricanja, sveg žrtvovanja, sveg sirovog truda koji je bio potreban da ona živi s njim sve te
godine, da živi s njegovim neprekidnim nasiljem i prezirom, njegovim nalaženjem mana i njegovom zlobom. Je
li to poštovanje videla u njegovim ocima? Žaljenje? Ali onda mu se gornja usna izvila u jeziv kez i Marijam je
tada znala koliko bi bilo jalovo, možda cak i neodgovorno, da to ne dovrši. Pusti li ga sada da se izvuce, koliko
ce proci pre nego što on izvadi kljuc iz džepa i ode po onaj svoj pištolj, na sprat, u sobu gde je zakljucao
Zalmaja? Da je Marijam bila sigurna da ce ga zadovoljiti samo to što ce ubiti nju, da ima izgleda da poštedi
Lejlu, možda bi spustila ašov. Ali u Rašidovim ocima videla je smrt njih obeju. I tako je Marijam visoko
zamahnula ašovom, zamahnula najviše što može, tako snažno da je dodirnula sopstvena krsta. Okrenula ga je
secimice, i dok je to cinila, pomislila je kako sada prvi put ona odreduje dalji tok svog života. I s tom mišlju,
Marijam je udarila. Ovog puta, udarila je iz sve snage.

15Haled Hoseini - Hiljadu čudesnih sunaca Empty Re: Haled Hoseini - Hiljadu čudesnih sunaca Čet Jul 12, 2012 10:34 am

flocon de neige.

flocon de neige.
Elite member
Elite member
46.
Lejla
Lejla je bila svesna njegovog lica iznad nje, zuba i duvanskog daha, zlokobnih ociju. Bila je nejasno svesna i
Marijam, njenog prisustva iza tog lica, njenih pesnica što sipaju po njemu. Iznad njih je bila tavanica i tavanica
je privlacila Lejlu, tamni belezi plesni koji se šire po njoj kao mastilo po haljini, pukotina u malteru koja je bila
ravnodušan osmeh ili mrštenje, u zavisnosti iz kog dela sobe se gleda. Lejla je pomislila koliko je puta
umotavala krpu oko metle i cistila prašinu s te tavanice. Kako su je ona i Marijam tri puta krecile. Pukotina više
- 102 -
nije bila osmeh, vec podrugljivo cerenje. I nestajala je. Tavanica se dizala, skupljala, odlazila od nje ka nekoj
mutnoj tami iza. Dizala se sve dok nije postala mala kao poštanska marka, blistava i bela, a sve oko nje je
gutala tama. U njoj, Rašidovo lice bilo je kao sunceva pega.
Sad su pred njenim ocima kratki blesci zaslepljujuceg svetla, poput srebrnih zvezdica koje eksplodiraju. Bizarni
geometrijski oblici na tom svetlu, crvi, jajoliki oblaci, krecu se gore-dole pa u stranu, pretapaju se jedan u drugi,
razdvajaju, slivaju u nešto trece, pa blede, uzmicu pred tamom. Prigušeni i daleki glasovi. Iza njenih kapaka,
lica njene dece bleštala su i gasnula. Aziza, oprezna i brižna, mudra, tajnovita. Zalmaj, ugleda se na oca s
drhtavom željom. Znaci, ovako ce se okoncati. Kakav jadan kraj, pomislila je Lejla. Medutim, onda je tama
pocela da slabi. Ucinilo joj se da je zalebdela, da je nešto diže, tavanica se polako vratila, proširila, i sada je
Lejla ponovo razabrala pukotinu i ova je ponovo bila onaj stari tupi osmeh. Neko ju je drmusao. Kako si?
Odgovori mi, je li ti dobro? Marijamino lice, izbrazdano ogrebotinama, teško od brige, lebdelo je iznad Lejle.
Lejla je pokušala da diše. Grlo ju je zapeklo. Pokušala je ponovo. Ovog puta je zapeklo još gore, i to ne samo u
grlu, vec i u grudima. A onda je kašljala i šištala. Grcala, ali disala. U zdravom uhu joj je zvonilo. Prvo što je
videla kada se pridigla bio je Rašid. Ležao je na ledima i zurio u prazno, tupog lica, nalik na riblje. Malo
ružicaste pene iscurelo mu je niz obraz. Prepone pantalona bile su mokre. Videla mu je celo. Onda je ugledala
ašov.
Iz nje se otrgao jecaj. "Oh", rekla je, drhtavo, jedva sposobna da govori, "Oh, Marijam."
Lejla se šetkala, stenjala i pljeskala šakama dok je Marijam sedela pored Rašida, s rukama u krilu, mirna i
nepokretna. Marijam dugo ništa nije govorila. Lejlina usta su bila suva i mucala je, tresuci se citavim telom.
Prisiljavala je sebe da ne gleda Rašida, grc njegovih usta, njegove otvorene oci, krv koja mu se zgrušavala u
ulegnucu kljucne kosti. Napolju je svetio gasnulo, senke se širile. Marijamino lice izgledalo je suvo i povuceno
na tom svetlu, ali nije delovala uzrujano ili uplašeno, vec samo zaokupljeno, zamišljeno, tako odsutno da pošto
joj je muva sletela na bradu, nije na nju obratila pažnju. Sedela je isturene donje usne, kao i uvek kada bi se
udubila u misli. Napokon je rekla: "Sedi, Lejla-džo." Lejla ju je spremno poslušala.
"Moramo da ga sklonimo. Zalmaj ovo ne sme da vidi."
Marijam je izvadila kljuc od spavace sobe iz njegovog džepa pre nego što su ga umotale u caršav. Lejla ga je
uzela za noge, iza kolena, a Marijam ispod pazuha. Pokušale su da ga dignu, ali je on bio pretežak pa su ga na
kraju odvukle. Dok su prolazile kroz ulazna vrata, Rašidovo stopalo se zakacilo za dovratak i noga mu se
savila. Morale su da se vrate pa da pokušaju ponovo, a onda je nešto na spratu lupilo i Lejlu su izdale noge.
Ispustila je Rašida. Srucila se na zemlju jecajuci i drhteci i Marijam je morala da stane iznad nje, s rukama na
kukovima, i kaže joj da mora da se sabere. Šta je uradeno, uradeno je. Posle nekog vremena, Lejla je ustala i
obrisala lice, pa su odnele Rašida u dvorište bez daljih poteškoca. Unele su ga u šupu. Ostavile su ga iza radnog
stola, na kome je bila njegova testera, nešto eksera, dleto, cekic i valjkast komad drveta od kojeg je Rašid stalno
nameravao da izdelje nešto za Zalmaja, ali nikada to nije ucinio. Vratile su se u kucu. Marijam je oprala ruke,
prošla njima kroz kosu, duboko uzdahnula. "Daj da ti pogledam rane. Sva si isecena, Lejla-džo."
Marijam je rekla da mora dobro da razmisli. Da se sabere i smisli plan.
"Ima izlaza", rekla je, "samo moram da ga nadem."
"Moramo da odemo! Ne možemo ovde da ostanemo", rekla je Lejla grubim, promuklim glasom. Iznenada je
pomislila na zvuk asova kada udara u ljudsku glavu, pa se presamitila. Žuc joj je navrla na grlo. Marijam je
strpljivo cekala, sve dok se Lejla nije osetila bolje. Onda ju je spustila da legne, i dok joj je gladila kosu u svom
krilu, Marijam joj je rekla da ne brine, da ce sve biti u redu. Rekla je da ce otici, ona, Lejla, deca, a i Tarik.
Otici ce iz ove kuce i ovog nemilosrdnog grada. Otici ce iz ove ocajne zemlje, rekla je Marijam prolazeci
rukom kroz Lejlinu kosu, otici ce nekud daleko, gde je sigurno, gde ih niko nece naci, gde ce moci da se otresu
prošlosti i nadu utocište.
"Negde gde ima drveca", rekla je. "Da. Mnogo drveca."
Živece u maloj kuci na rubu nekog grada za koji nikada nisu cule, rekla je Marijam, ili u zabacenom selu gde je
put uzan i zemljan ali oivicen svakojakim rastinjem. Možda ce se ici stazom, stazom koja vodi do livade gde ce
deca moci da se igraju, ili možda pošljuncanim putem do bistrog plavog jezera u kome plivaju pastrmke i kroz
ciju površinu izbija trska. Gajice ovce i pilice i zajedno ce mesiti hleb i uciti decu da citaju. Sazdace sebi nov
život, miran, usamljenicki život, i tamo ce se breme svega što su pretrpele dici s njih, i bice dostojne sve srece i
jednostavnog bogatstva koje ce naci. Lejla je ohrabrujuce mrmljala. Bice to život pun teškoca, bilo joj je jasno,
ali prijatnih teškoca, teškoca kojima ce moci da se ponose, koje ce biti njihove, dragocene, kao porodicno
blago. Marijamin tihi majcinski glas donosio joj bar malo utehe. Ima nacina, bila je rekla, i ujutro ce joj
Marijam reci šta im je ciniti i tako ce i da bude, i možda ce vec sutra u ovo doba biti na putu u taj novi život,
život bogat novim mogucnostima, radostima i poteškocama koje ce rado prihvatiti. Lejli je bilo drago što je
- 103 -
Marijam preuzela sve u svoje ruke, što je bistra i trezvena, sposobna da misli za njih obe. Njene misli bile su
prestrašen, zbrkan metež.
Marijam je ustala. "Idi sada kod sina." Na njenom licu bio je najpotresniji izraz koji je Lejla u životu videla.
Lejla ga je našla u mraku, sklupcanog na Rašidovoj strani kreveta. Uvukla se ispod pokrivaca pored njega pa
pokrila i njega i sebe. "Spavaš?"
Ne okrecuci se ka njoj, rekao je: "Ne mogu još da zaspim. Baba-džan još nije rekao Babalu molitve sa mnom."
"Možda mogu ja nocas da ih kažem." "Ne umeš ti kao on."
Stegnula mu je malo rame. Poljubila potiljak. "Mogu da probam."
"Gde je baba-džan?"
"Baba-džan je otišao", rekla je Lejla, a grlo joj se ponovo steglo.
I eto, tu je bila, prvi put izgovorena, velika, surova laž. Koliko ce još puta ta laž morati da bude izgovorena,
pitala se Lejla nesrecno, koliko ce još puta morati da obmane Zalmaja? Zamislila je Zalmaja, njegovu radost i
jurenje u susret ocu kada se ovaj vracao kuci, kako ga je Rašid hvatao za mišice i vrteo ukrug tako da su mu
noge letele, njih dvojicu kako se posle smeju dok se Zalmaj tetura kao pijanac. Pomislila je na njihove grube
igre i grohotan smeh, na njihove tajne poglede. Na Lejlu se spustio pokrov stida i tuge zbog svog sina.
"Kuda je otišao?"
"Ne znam, ljubavi."
Kada se vraca? Hoce li mu baba-džan doneti poklon kada se bude vratio?
Obavila je molitve sa Zalmajem. Dvadeset jedan Bismilahir--Rahmanir-Rahim -po jedan za svaki zglob na
sedam prstiju. Gledala ga je kako drži ruke pred licem i duva u njih, pa ih stavlja na celo i pravi pokret
odbacivanja, šapucuci: Babalu, odlazi, ne dolazi kod Zalmaja, nema on ništa s tobom, Babalu, odlazi. Onda, za
kraj, tri puta su ponovili Alahu ekber. A kasnije, mnogo kasnije te noci, Lejlu je trgao prigušen glas: Je li babadžan
otišao zbog mene? Zbog onoga što sam rekao, o tebi i onom ciki u prizemlju? Nagnula se nad njega, s
namerom da ga umiri, s namerom da kaže: "Nema to nikakve veze s tobom, Zalmaje. Ne. Nisi ti ni za šta kriv."
Ali on je spavao, male grudi su mu se ravnomerno dizale i spuštale. Kada je Lejla legla u krevet, glava joj je
bila zaglušena, zamagljena, bez ijedne razumne misli. Ali pošto se probudila uz mujezinov poziv na jutarnju
molitvu, dobar deo tuposti je išcileo. Pridigla se i neko vreme gledala Zalmaja kako spava, s pesnicom pod
bradom. Lejla je zamislila Marijam kako krišom ulazi u sobu usred noci, dok su ona i Zalmaj spavali, posmatra
ih, kuje planove. Lejla je ustala iz kreveta. Jedva je uspela da se ispravi. Sve ju je bolelo. Vrat, ramena, leda,
ruke, butine, sve je bilo izbrazdano posekotinama od Rašidovog kaiša. Mršteci se, tiho je izašla iz sobe. U
Marijaminoj sobi svetlost je bila za nijansu tamnija od sive, svetlost koju je Lejla uvek povezivala s prvim
petlovima i rosom što se kotrlja s vlati trave. Marijam je sedela u uglu, na sedžadi, okrenuta ka prozoru. Lejla se
polako spustila na zemlju i sela naspram nje.
"Danas bi trebalo da ideš Azizi u poseru", rekla je Marijam.
"Znam šta hoceš da uradiš."
"Nemoj peške. Idi autobusom, da se utopiš u masi. Taksiji su previše opasni. Sigurno ce te zaustaviti što se
voziš sama." "Ono što si sinoc obecala..."
Lejla nije mogla da završi. Drvece, jezero, bezimeno selo. Varka, videla je. Lepa laž, ciji je cilj bila uteha. Kao
kad se teši tužno dete.
"Ozbiljno sam mislila", rekla je Marijam. "Ali za vas, Lejla-džo."
"Bez tebe necu ništa od toga", progrcala je Lejla. Marijam se slabašno osmehnula.
"Hocu da bude baš kao što si rekla, Marijam, da svi odemo zajedno, ti, ja, deca. Tarik živi u jednom gradicu u
Pakistanu. Možemo tamo da se krijemo neko vreme, da sacekamo da se sve smiri..."
"To nije moguce", rekla je Marijam strpljivo, kao roditelj dobronamernom ali zabludelom detetu.
"Staracemo se jedni o drugima", rekla je Lejla, daveci se recima, suznih ociju. "Kao što si rekla. Ne. Ja cu se
starati o tebi, za promenu."
"O, Lejla-džo." Lejla je pocela mucavo da blebece. Pokušala je da se cenka. Da obecava. Ona ce sve da cisti,
rekla je, i sve da kuva. "Neceš morati ništa da radiš. Nikada više. Samo da se odmaraš, da spavaš koliko ti je
volja, da ceprkaš po bašti. Šta god poželiš, samo zatraži i ja cu ti doneti. Nemoj ovo da radiš, Marijam. Nemoj
da me ostavljaš. Nemoj da slomiš Azizi srce."
"Za kradu hleba seku ruku", rekla je Marijam. "Šta misliš, šta ce uraditi kada nadu mrtvog muža i dve pobegle
žene?"
"Niko nece znati", rekla je Lejla žustro. "Niko nas nece naci."
- 104 -
"Hoce. Kad-tad. Oni su lovacki psi." Marijamin glas bio je tih, upozoravao je, budan; od njega su Lejlina
obecanja zvucala fantasticno, zanesenjacki i budalasto.
"Marijam, molim te..."
"Kada nas nadu, tebe ce proglasiti krivom isto kao mene. I Tarika. Necu da vas dvoje živite skrivajuci se, kao
begunci. Sta ce ti biti s decom ako te uhvate?"
Suze, naviru na Lejline oci, peku.
"Ko ce onda o njima da se stara? Talibani? Misli kao majka, Lejla-džo. Misli kao majka. Ja tako mislim." "Ne
mogu." "Moraš."
"Nije pošteno", progrcala je Lejla.
"Ama jeste. Dodi ovamo. Dodi lezi ovamo."
Lejla je otpuzala do nje i ponovo joj spustila glavu u krilo. Prisetila se svih popodneva koja su provele zajedno,
pletuci jedna drugoj kosu, kako je Marijam strpljivo slušala njene nabacane misli i svakodnevne price s
nekakvom zahvalnošcu, s izrazom osobe kojoj se ukazuje jedinstvena i velika pocast.
"Jeste pošteno", rekla je Marijam. "Ubila sam ti muža. Oduzela sam tvom sinu oca. Nije u redu da ja bežim. Ne
mogu. Cak i da nas ne uhvate, nikada necu moci..."
Usne su joj zadrhtale. "Nikada necu pobeci od bola tvog sina. Kako da ga pogledam? Kako da se prisilim da ga
pogledam, Lejla-džo?" Marijam je vrtela pramen Lejline kose, rašcešljala jedan uporan cvor.
"Za mene je ovde kraj. Ne želim ništa više. Sve što sam ikada želela kao devojcica, ti si mi vec pružila. Ti i
tvoja deca ste mi pružili mnogo srece. U redu je, Lejla-džo. Ovo je u redu. Ne budi tužna."
Lejla nije mogla da nade razuman odgovor na bilo šta od onoga što je Marijam govorila. Alije ipak brbljala,
nepovezano, detinjasto, o vockama koje cekaju sadenje i pilicima koji cekaju gajenje. Pricala je o malim
kucama u bezimenim varošima i šetnjama do jezera s pastrmkama. A na kraju, pošto su reci presušile, suze
nisu, i mogla je samo da se preda i jeca kao dete savladano nepokolebljivom logikom odraslih. Mogla je samo
da se sklupca i zagnjuri lice, poslednji put, u zaštitnickoj toploti Marijaminog krila. Kasnije tog jutra, Marijam
je spakovala Zalmaju hleb i suve smokve za rucak. Azizi je takode spakovala smokve i nekoliko kolacica u
obliku životinja. Sve je stavila u papirnu kesu pa dala Lejli.
"Poljubi Azizu za mene", rekla je. "Reci joj da je nur mojih ociju i sultanija moga srca. Hoceš li to da mi
uradiš?"
Lejla je klimnula glavom, cvrsto stisnutih usana.
"Idi autobusom, kao što sam ti rekla, i ne diži glavu."
"Kada cu te videti, Marijam? Hocu da te vidim pre nego što budem svedocila. Reci cu im kako se desilo.
Objasnicu im da ti nisi kriva. Da si to morala da uradiš. Shvatice, je li tako, Marijam? Shvatice."
Marijam ju je nežno pogledala.
Cucnula je da pogleda Zalmaja. On je na sebi imao crvenu majicu, poderane pantalone i polovne kaubojske
cizme koje mu je Rašid kupio u Mandaju. Obema rukama je držao novu košarkašku loptu. Marijam ga je
poljubila u obraz.
"Ti sada budi dobar, jak decak", rekla je. "Cuvaj majku." Uzela mu je lice u ruke. On je pokušao da se otme, ali
ga je ona zadržala. "Mnogo mi je žao, Zalmaj-džo. Veruj mi, mnogo mi je žao zbog tvoje tuge."
Lejla je držala Zalmaja za ruku dok su zajedno hodali ulicom. Baš pre nego što su zašli za ugao, Lejla se
osvrnula i videla Marijam na kapiji. Marijam je imala belu maramu na glavi, tamnoplavi napred zakopcan
džemper i bele pamucne pantalone. Pramen sede kose padao joj je na celo. Pruge suncevih zraka šarale su joj
lice i ramena. Marijam je vedro mahala. Zašli su za ugao, i Lejla više nikada nije videla Marijam.
47.
Marijam
Ponovo u kolbi, cinilo se, posle tolikih godina. Ženski zatvor Valajat bio je sumorno, kockasto zdanje u Šar-enau,
blizu Kokošje ulice. Nalazio se u sredini veceg kompleksa u kome su bili muški zatvorenici. Vrata s
katancem razdvajala su Marijam i ostale žene od muškaraca u blizini. Marijam je prebrajala pet celija. Bile su
to nenameštene odaje s prljavim, oljuštenim zidovima i malim prozorima koji su gledali na dvorište.
Prozori su imali rešetke, iako su vrata celija bila otkljucana i žene su mogle da izlaze u dvorište kada požele. Na
prozorima nije bilo stakla. Nije bilo ni zavesa, što je znacilo da talibanski cuvari koji su se šetkali dvorištem
mogu da vide sve u celijama. Neke žene su se žalile da stražari puše pred prozorom i keze se užagrenim ocima i
vucjim osmesima, da pricaju nepristojne viceve o njima. Zbog toga je vecina žena po citav dan nosila burke i
dizala ih tek posle zalaska sunca, pošto bi zakljucali glavnu kapiju a cuvari otišli na svoja mesta. Nocu je celija
koju je Marijam delila sa pet žena i cetvoro dece bila mracna. Onih noci kada je bilo struje, dizale su Nagrnu,
- 105 -
nisku suvu devojku s crnim kovrdžicama, do tavanice. Tu je štrcala ogoljena žica. Nagma bi onda rukom
omotala žicu oko sijalice, da imaju svetla.
Nužnici su bili tesni, beton na podu napukao. Na podu je bila mala cetvrtasta rupa, ispod nje gomila izmeta.
Oko rupe su zujali rojevi muva. U sredini zatvora nalazilo se otvoreno pravougaono dvorište, a u njegovoj
sredini bunar. Bunar nije imao odvod, što je znacilo da je dvorište cesto bilo poplavljeno i da je voda imala
ukus truleži. Konopci za veš, prepuni rucno pranih carapa i pelena, ukrštali su se preko dvorišta. Tu su
zatvorenice vidale poseti-oce, tu su kuvale pirinac koji su im porodice donosile -zatvor nije obezbedivao hranu.
Dvorište je takode bilo i decje igralište -Marijam je saznala da su mnoga deca i rodena u Valajatu, da nikada
nisu videla svet izvan njegovih zidina. Marijam ih je gledala kako se jure naokolo, gledala kako razbacuju blato
bosim nogama. Po citav dan su se vijala, smišljala svakakve igre, nesvesna smrada izmeta i mokrace koji je
prožimao Valajat i njihova tela, ne obaziruci se na talibane sve dok ih neki od njih ne bi udario. Marijam nije
imala posetioce. To je prvo i jedino tražila od talibanskih zvanicnika u zatvoru. Da nema posetilaca.
Nijedna žena u Marijaminoj celiji nije bila tu zbog nasilnog zlocina -sve su bile zatvorene zbog cestog prestupa
"bežanja od kuce". Zbog toga je Marijam medu njima izbila na glas, postala pomalo slavna. Žene su je
posmatrale sa strahopoštovanjem, gotovo zapanjeno. Nudile su joj cebad. Takmicile se koja ce s njom da podeli
hranu. Najupornija je bila Nagma, koja pratila Marijam kuda god bi ova pošla. Nagma je bila od onih ljudi koji
vole da prenose loše vesti, bilo svoje, bilo tude. Rekla je da ju je otac obecao nekom krojacu, trideset godina
starijem od nje. "Smrdi kao goh i ima manje zuba nego prstiju", rekla je Nagma za krojaca. Pokušala je da
pobegne u Gardez s mladicem u koga se zaljubila, sinom lokalnog mule, jedva da su izašli iz Kabula.
Kada su ih uhvatili i vratili kuci, mulinog sina su izbicevali, pre nego što se pokajao i rekao da ga je Nagma
zavela svojim ženskim carima. Bacila je cini na njega, rekao je. Obecao je da ce se ponovo posvetiti
proucavanju Kur'ana. Mulin sin je osloboden. Nagma je osudena na pet godina. A i bolje je ovako, rekla je, što
je u zatvoru. Njen otac se zarekao da ce je zaklati cim bude iz njega izašla. Dok je slušala Nagmu, Marijam se
prisecala mutnog sjaja hladnih zvezda i retkih, ružicastih oblaka kako promicu iznad planina Safid-koh onog
davnog jutra kada joj je Nana rekla: Kao što igla kompasa pokazuje na sever, muškarcev prst, kad optužuje,
uvek nade neku ženu. Uvek. Dobro to upamti, Marijam. Marijamino sudenje bilo je obavljeno pre nedelju dana.
Nije bilo branilaca, nije bilo izvodenja dokaza, nije bilo žalbi. Marijam je odbila pravo na svedoke. Sve je
potrajalo jedva petnaest minuta. Glavnu rec je vodio srednji sudija, taliban bolešljivog izgleda. Bio je upadljivo
mršav, sa grubom žutom kožom i talasa-stom ridom bradom. Imao je naocari koje su mu uvecavale oci i
otkrivale koliko su mu požutele beonjace. Vrat mu je delovao pretanko da izdrži složeno umotani turban na
glavi.
"Priznaješ ovo, hamšira?, upitao je umornim glasom.
"Da", rekla je Marijam. Covek je klimnuo glavom. Ili možda nije. Bilo je teško odre-diti; ruke i glava su mu se
naglašeno tresli, što je podsetilo Marijam na drhtanje Mule Fejzulaha. Kada je hteo da pije caj, nije uzeo solju.
Dao je znak plecatom coveku pored sebe, koji mu je, pun poštovanja, prineo solju usnama. Posle toga, taliban
je blago sklopio oci; bio je to prigušen i otmen gest zahvalnosti. Marijam je u njemu otkrila nešto što
obezoružava ljude., Kada je govorio, bilo je to s primesom prepredenosti i blagosti. Osmeh mu je bio strpljiv.
Nije gledao Marijam s prezirom. Nije joj se obracao s mržnjom ili optužbom, vec tihim glasom, kao da se
izvinjava. "Dobro shvataš šta govoriš?", pitao je taliban košcatog lica s njegove desne strane, ne onaj što mu je
prineo caj. On je bio najmladi od njih trojice. Govorio je brzo, sa oholim, naglašenim samopouzdanjem. Ljutilo
ga je što Marijam ne zna paštunski. Ucinio joj se kao svadljiv mladic koji uživa u svojoj vlasti, koji svugde vidi
prekršaje, smatra da ima urodeno pravo da sudi drugima.
"Da, shvatam", rekla je Marijam.
"Nisam siguran", rekao je mladi taliban. "Bog nas je stvorio razlicite, vas žene i nas muškarce. Mozgovi su nam
razliciti. Vi niste u stanju da mislite kao mi. Zapadnjacki doktori i njihova nauka to su i dokazali. Zato mi
zahtevamo samo jednog svedo-ka, ali dve svedokinje."
"Ja priznajem šta sam uradila, brate", rekla je Marijam. "Ali da nisam, on bi je ubio. Davio ju je."
"Tako ti kažeš. Ali žene se stalno kunu u sve i svašta."
"Istina je."
"Imaš li svedoka? Sem tvoje ambag?"
"Nemam", rekla je Marijam.
"Eto ti." Digao je ruke i zasmejuljio se. Sledeci je progovorio bolešljivi taliban.
- 106 -
"U Pešavaru imam doktora", rekao je. "Jednog pristojnog mladog Pakistanca. Bio sam kod njega pre mesec
dana, i ponovo prošle nedelje. Rekao sam, kaži mi istinu, prijatelju, i on mi je rekao, tri meseca, mula-sahibe,
šest najviše, s Božjom voljom, naravno."
Jedva je primetno klimnuo glavom coveku levo od sebe pa otpio još gutljaj caja koji mu je prinet. Obrisao je
usta drhtavom nadlanicom. "Ne bojim se da odem iz ovog života koji je moj sin jedinac napustio pre pet
godina, ovog života koji zahteva da trpimo tugu za tugom, sve dok više ne možemo da trpimo. Ne. Verujem da
cu rado poci kada dode moj cas. Ono što me plaši, hamšira, jeste dan kada me Bog bude pozvao pred sebe i
upitao: Zašto nisi radio kao što sam rekao, mula? Zašto nisi poštovao moje zakone? Kako cu da mu se
opravdam, hamšira? Kako cu se braniti zbog toga što nisam poštovao Njegove zapovesti? Jedino što ja mogu da
uradim, jedino što bilo ko od nas može da uradi za vreme koje mu je dodeljeno, jeste da živi poštujuci zakone
koje nam je On propisao. Što jasnije vidim svoj kraj, hamšira, što sam bliži danu svog poziva, to sam odlucniji
da sprovodim Njegovu rec. Koliko god to bolno bilo."
Promeškoljio se u sedištu i namrštio. Kolege su mu popravile vezeni jastuk na kome je sedeo. "Verujem ti kada
kažeš da ti je muž bio covek rdave naravi", nastavio je, ne skidajuci s Marijam pogled iza naocara, istovremeno
i strog i milosrdan. "Ali hteo -ne hteo, uznemiren sam zbog surovosti tvog cina, hamšira.
Uznemiren sam onim što si uradila, uznemiren sam zbog malog decaka koji ga je dozivao sa sprata kada si to
uradila. Umoran sam i umirem i želim da budem milostiv. Želim da ti oprostim. Ali kada me Bog bude pozvao i
rekao: 'Ali nije bilo tvoje da praštaš, mula', šta cu da mu kažem?" Druga dvojica su klimala glavama i
zadivljeno ga gledala.
"Nešto mi govori da ti nisi zla žena, hamšira. Ali uradila si nešto zlo. I moraš platiti za ono što si uradila. Šerijat
je tu sasvim nedvosmislen. Kaže da te moram poslati tamo gde cu ti se uskoro pridružiti. Shvataš li, hamšira?"
Marijam je pogledala svoje ruke. Rekla da shvata. "Nek ti Alah oprosti."
Pre nego što su je izveli, Marijam su dali nekakvu hartiju, rekli joj da potpiše svoju izjavu i mulinu presudu.
Dok su tri talibana gledala, Marijam ga je ispisala, svoje ime, mim, re, ja i mim, prisetivši se da se poslednji put
potpisala na nekom dokumentu pre dvadeset sedam godina, za Džalilovim stolom, pod budnim pogledom
jednog drugog mule. Marijam je u zatvoru provela deset dana. Sedela je pored prozora, posmatrala zatvorski
život u dvorištu. Kada su dunuli letnji vetrovi, gledala je komadice papira kako jezde na struji vetrova u ludim
spiralama, nošeni na sve strane, visoko iznad zatvorskih zidova. Gledala je kako vetrovi dižu bunu u prašini,
uzdižu je u silovite kovitlace koji šibaju dvorištem. Svi -stražari, deca, zatvorenice, Marijam -gurali su lice u
lakat, ali prašinu nisu mogli da izbegnu.
Nastanjivala se u usnim kanalima i noz-drvama, u trepavicama i pregibima kože, izmedu zuba. Vetar bi zamro
tek u suton. A onda, ako bi dunuo, nocni povetarac je to cinio stidljivo, kao da želi da se iskupi za preterivanja
svog dnevnog rodaka. Marijaminog poslednjeg dana u Valajatu, Nagma joj je dala mandarinu. Stavila ju je u
Marijamin dlan i sklopila joj prste oko nje. Onda je briznula u plac.
"Ti si najbolja prijateljica koju sam u životu imala", rekla je. Marijam je ostatak dana provela pored prozora s
rešetkama, gledajuci zatvorenice napolju. Neko je kuvao rucak i pramenovi dima s mirisom kumina i topao
vazduh dolebdeli su kroz prozor. Marijam je videla decu kako se igraju vezanih ociju. Dve devojcice su pevale
pesmicu, i Marijam je se prisetila iz svog detinjstva, prisetila se kako ju joj je Džalil pevao dok su sedeli na
kamenu i pecali u potoku. Lili lili kupatilce Nasred staze bilo Vrapce stalo pa upalo I slomilo krilce Marijam je
te poslednje noci sanjala nepovezane snove. Sanjala je kamicke, njih deset, poredane okomito. Džalil, ponovo
mlad, sav u ocaravajucim osmesima, s jamicama u obrazima i mrljama od znoja, s kaputom prebacenim preko
ramena, napokon je došao da provoza svoju kcerku u sjajnom crnom bjuiku. Mula Fejzulah vrti brojanicu, s
njom pored potoka, njihove istovetne senke klize po vodi i travnatim obalama posutim ljubicastim divljim
irisom koji, u tom snu, miriše na karanfilic. Sanjala je Nanu, na vratima kolbe, njen glas nejasan i dalek, kako je
doziva na veceru dok se Marijam igra u bujnoj, zamršenoj travi gde mravi mile, bube trckaraju, a zrlkavci skacu
medu svim razlicitim nijansama zelene boje. Škripanje kolica koja se s mukom penju uz prašnjavu stazu. Zvuk
kravljih zvona. Blejanje ovaca na brdu.
Na putu ka stadionu Gazi, Marijam se truckala u kamionu koji je poskakivao preko rupcaga i razbacivao
šljunak ispod tockova. Leda su je bolela od truckanja, jedan mladi, naoružani taliban sedeo je preko puta nje i
gledao je. Marijam se pitala hoce li on biti taj, taj mladic srdacnog izgleda, s duboko usadenim svetlim ocima i
pomalo šiljastim licem, s kažiprstom crnog nokta, koji dobuje po ogradi kamiona.
"Gladna si, majko?", rekao je. Marijam je odmahnula glavom.
"Imam keks. Dobar je. Uzmi ako si gladna. Slobodno."
"Ne. Tašakor, brate."
Klimnuo je glavom, dobrocudno je pogledao. "Bojiš se, majko?"
- 107 -
Grlo joj se steglo. Drhtavim glasom Marijam mu je rekla istinu. "Da. Mnogo se bojim."
"Imam sliku svog oca", rekao je on. "Ne pamtim ga. Nekada je bio majstor za bicikle, toliko bar znam. Ne
pamtim kako je hodao, shvataš, kako se smejao, niti kakav mu je glas bio." Pogledao je u stranu, pa ponovo u
Marijam. "Moja majka je govorila da je on bio najhrabriji covek koga je u životu srela. Kao lav, govorila je. Ali
mi je rekla da je plakao kao malo dete onog jutra kada su ga komunisti odveli. Pricam ti da znaš, da je ljudski
bojati se. Nije to razlog za sramotu, majko." Prvi put tog dana Marijam je malo zaplakala. Hiljade ociju bile su
uprte u nju.
Na prepunim tribinama vratovi su se izvijali da bolje vide. Cule su se tihe molitve. Jezici su coktali. Stadionom
se razlegao žagor kada su Marijam pomogli da side iz kamiona. Marijam je zamišljala odmahivanje glavama
kada je preko zvucnika objavljen njen zlocin. Ali nije digla pogled da vidi odmahuju li s neodobravanjem ili s
razumevanjem, s prekorom ili sažaljenjem. Marijam se primorala da bude šlepa za sve njih.
Ranije tog jutra, bojala se da ce napraviti budalu od sebe, da ce napraviti predstavu s moljakanjem i plakanjem.
Bojala se da ce vrištati, povracati, da ce se možda i upisati, da ce je u poslednjim trenucima izdati životinjski
nagon ili telesna sramota. Ali kada je sišla iz kamiona, Marijamina kolena nisu klecnula. Ruke joj nisu
zamlatarale. Nisu morali da je vuku. A kada je osetila da ce klonuti, pomislila je na Zalmaja, kome je otela
ljubav njegovog života, ciji ce dani odsad biti oblikovani tugom zbog ocevog nestanka. Onda se Marijamin
korak umirio, i mogla je da nastavi. Jedan naoružani covek joj je prišao i rekao da hoda do gola na južnoj strani.
Marijam je osecala kako gomilu obuzima napeto išcekivanje. Nije dizala pogled. Gledala je u zemlju, u svoju
senku, u senku svog dželata kako prati njenu. Mada je u njemu bilo trenutaka lepote, Marijam je znala da je
život, uglavnom, bio surov prema njoj. Ali dok je prelazila poslednjih dvadeset koraka, nije mogla a da ne
poželi još tog života. Želela je da ponovo vidi Lejlu, želela da cuje njen zvonki smeh, da ponovo sedi s njom uz
cašu caja i ostatke alve pod zvezdanim nebom. Žalila je što nikad nece videti Azizu kako odrasta, što nece
videti prelepu mladu ženu u koju ce se jednog dana preobraziti, što joj nece obojiti šake kanom i što nece bacati
nokul bombone na njenoj svadbi. Nikada se nece igrati sa Azizinom decom. To bi baš volela, da bude stara i da
se igra sa Azizinom decom.
Blizu gola, covek iza nje rekao joj je da stane. Marijam ga je poslušala. Kroz mrežu burke videla je senke ruku
kako dižu senku kalašnjikova. Marijam je toliko toga želela, u tim poslednjim trenucima. Ipak, dok je sklapala
oci, preplavio ju je osecaj sveobuhvatnog mira, a ne žalosti. Pomislila je kako je došla na ovaj svet, kao arami
jedne bedne seljanke, neželjen stvor, žalostan, nesrecan slucaj, korov. A ipak, odlazi sa sveta kao žena koja je
volela i koju su voleli. Ostavlja ga kao prijateljica, pratilja, cuvar. Kao majka. Napokon neko. Ne. Nije tako
loše, pomislila je Marijam, što ce ovako umreti. Nije tako loše. Ovo je smislen kraj za slucajno zacet život.
Marijamine poslednje misli bile su reci iz Kur'ana, koje je tiho prošaputala. Nebesa i Zemlju je sa ciljem
stvorio; On nocu zavija dan i danom zavija noc, On je Sunce i Mesec potcinio, svako se krece do roka
odredenog. On je Silni, On mnogo prašta!
"Klekni", rekao je taliban.
Moj Gospodaru! Oprosti i smiluj se, a ti si najbolji milosnik! "Klekni ovde, hamšira. I gledaj dole." Poslednji
put, Marijam je ucinila kako joj kažu.

16Haled Hoseini - Hiljadu čudesnih sunaca Empty Re: Haled Hoseini - Hiljadu čudesnih sunaca Čet Jul 12, 2012 10:35 am

flocon de neige.

flocon de neige.
Elite member
Elite member
ČETVRTI DEO
48.
Tarika sada muce glavobolje.
Nekih noci Lejla se budi i nalazi ga na ivici kreveta, kako se ljulja, s glavom umotanom u potkošulju. Pocele su
u Nasir Bagu, kaže, a pogoršale se u zatvoru. Nekada od njih povraca, oslepi na jedno oko. Kaže da mu se cini
kao da mu kasapinov nož svrdla u slepoochici, uvrce kroz mozak pa probija na drugu stranu.
"Osecam cak i ukus metala, kad pocnu."
Ponekad Lejla kvasi platno i stavlja mu ga na celo, i to pomaže, bar malo. Sitne okrugle tablete koje je Sajidov
doktor prepisao Tariku takode pomažu. Ali nekih noci Tarik može samo da se drži za glavu i da stenje,
zakrvavljenih ociju, procurilog nosa. Lejla sedi s njim kada ga to spopadne, trlja mu potiljak, drži ga za ruku.
Metal njegove burme hladan joj je na dlanu. Vencali su se istog dana kada su stigli u Mari. Sajid je izgledao
kao da mu je laknulo pošto mu je Tarik rekao za tu njihovu nameru. Nije morao da s Tarikom nacinje osetljivo
pitanje nevencanog para koji bi mu živeo u hotelu. Sajid uopšte nije onakav kakvim ga je Lejla zamišljala,
rumen i sitnih ociju. Ima dugacke prosede brkove ufitiljenih krajeva i cupavu sedu kosu koju zacešljava unazad.
Govori tiho, ophodi se uctivo, reci su mu odmerene, pokreti suzdržani. Sajid je tog dana pozvao jednog svog
- 108 -
prijatelja i mulu, odveo je Tarika u stranu i dao mu nešto novca. Tarik nije hteo da uzme, ali je Sajid bio
uporan. Tarik je onda otišao na Promenadu pa se vratio sa dve jednostavne, tanke burme. Vencali su se kasnije
te noci, pošto su deca otišla na spavanje.
U ogledalu, ispod zelenog vela koji im je mula prebacio preko glava, Lejline oci srele su se s Tarikovim. Nije
bilo suza, nije bilo svadbenih osmeha, nije bilo prošaptanih zaveta na vecnu ljubav. Lejla je nemo gledala
njihove odraze, lica koja su preterano ostarila za svoje godine, kesice, bore i mlitavu kožu koji su sada obeležili
njihova nekada cista, mladalacka lica. Tarik je zaustio da nešto kaže, ali baš u tom trenutku neko je povukao
veo i Lejla ga nije cula. Te noci, ležali su u krevetu kao muž i žena, dok su deca hrkala dole na svojim
kreveticima. Lejla se secala lakoce s kojom su recima ispunjavali prostor izmedu sebe, ona i Tarik, kada su bili
mladi; neobuzdanog, hitrog toka njihovih razgovora; kako su vecito jedno drugo prekidali, cimali jedno drugo
za okovratnik da nešto naglase, uvek spremni na smeh, uvek spremni da se necemu raduju. Toliko toga se
desilo od tih detinjih dana, toliko toga je trebalo reci. Ali te prve noci je zanemela od nepojmljivosti svega što
se desilo. Te noci bila je dovoljna radost samo to što je pored njega. Bila je dovoljna sreca to što zna da je on tu,
što oseca njegovu toplotu blizu sebe, što leži s njim, što im se glave dodiruju, što je njena desna ruka
isprepletena s njegovom levom.
U gluvo doba noci, kada se Lejla probudila od žedi, videla je da su im ruke još stegnute, grcevito i napeto, kao
kad deca stežu nit balona.
Lejli se dopadaju hladna maglovita jutra u Mariju i njegovi blistavi sutoni, tamni sjaj
nocnog neba, zelenilo borova i meke mrke veverice koje jure uz njihova široka debla,
iznenadni pljuskovi zbog kojih se kupci na Promenadi razbeže u potrazi za
skloništem. Voli prodavnice suvenira i hotele za turiste, bez obzira na to što se
meštani žale zbog neprekidne izgradnje, proširenja infrastrukture koja, kažu, nagriza
prirodnu lepotu Marija. Lejli je to cudno, što ljudi žale zbog podizanja zgrada. U
Kabulu bi to slavili. Dopada joj se što imaju kupatilo, ne poljski ve-ce, vec pravo
kupatilo, s vodokotlicem, tušem i umivaonikom, sa dve slavine iz kojih jednim
pokretom ruke može da pušta hladnu ili toplu vodu. Voli što se budi uz zvuk
Aljoninog meketanja i dobrocudno zvocanje kuvarice Adibe, koja u kuhinji stvara
cuda. Ponekad, dok Lejla gleda Tarika kako spava, dok joj deca u svojim snovima
mrmljaju i okrecu se, ogromna knedla zahvalnosti zapne joj u grlu i oci joj od nje
zasuze. Ujutro Lejla ide za Tarikom od sobe do sobe. Kljucevi zveckaju s prstena
okacenog na njegovom pojasu, pored spreja za cišcenje prozora. Lejla nosi lavor pun
krpa, sredstva za dezinfekciju, cetku za ve-ce i sprej za negu nameštaja, za komode.
Aziza ih prati, s cetkom u jednoj i lutkom koju joj je napravila Marijam u drugoj ruci.
Zalmaj ide za njima, nevoljno, nadureno, uvek nekoliko koraka iza. Lejla usisava,
sprema krevete i briše prašinu. Tarik pere umivaonik i kadu u kupatilu, riba ve-ce
solju i briše linoleum na podu. Stavlja na police ciste peškire, bocice šampona i
sapuncice što mirišu na badem. Aziza je na sebe preuzela prskanje i pranje prozora.
Lutka nikada nije daleko od mesta gde radi.
Lejla je ispricala Azizi za Tarika nekoliko dana posle nike. Cudno je, misli Lejla, gotovo
uznemirava, ovo izmedu Azize i Tarika. Aziza je vec pocela da završava njegove
recenice, a on njene. Daje mu stvari pre nego što ih on uopšte zatraži. Tajni osmesi
lete izmedu njih preko stola za vecerom, kao da uopšte nisu stranci, vec družbenici
ponovo zajedno posle duge razdvojenosti. Aziza se zamišljeno zagledala u ruke kada
joj je Lejla ispricala.
"On mi se svida", rekla je, posle duge tišine. "On tebe voli."
"Rekao ti je?"
"Ne mora to da mi kaže, Aziza."
"Ispricaj mi ostalo, mami. Reci mi da znam."
I Lejla je to ucinila.
"Tvoj otac je dobar covek. Najbolji covek koga sam u životu upoznala."
- 109 -
"Šta ako ode?" upitala je Aziza.
"Nikada nece otici. Pogledaj me. Aziza. Tvoj otac te nikada nece povrediti i nikada
nece otici." Olakšanje na Azizinom licu slomilo je Lejlino srce. Tarik je kupio Zalmaju
drvenog konjica, napravio mu kolica. Neki poznanik s robije naucio ga je da pravi
papirne životinje i tako je sekao i savijao bezbrojne listove hartije u lavove i kengu-re
za Zalmaja, u konje i ptice šarenog perja. Ali te pokušaje zbližavanja Zalmaj je
odbijao bez okolišanja, ponekad i otrovno.
"Ti si magarac!", vice on. "Necu tvoje igracke!"
"Zalmaj!" dahce Lejla.
"U redu je", kaže Tarik. "U redu je, Lejla. Neka ga."
"Ti nisi moj baba-džan! Moj pravi baba-džan je na putu i kad se vrati ima da te prebije! A neceš mu pobeci jer
on ima dve noge a ti imaš samo jednu!"
"Treba mu vremena", govori Tarik.
Nocu Lejla privija Zalmaja uz grudi i izgovara Babalu molitve s njim. Kada on pita, ona mu ponavlja laž, kaže
mu da je baba-džan nekuda otišao i da ne zna kada ce se vratiti. Užasna joj je ta dužnost, užasna je samoj sebi
što tako laže jedno malo dete. Lejla zna da ce tu sramotnu laž morati još mnogo puta da ponovi. Morace, zato
što ce Zalmaj zapitkivati, dok skace sa ljuljaške, kad se budi iz popodnevnog sna, a i kasnije, kada bude
dovoljno veliki da sam vezuje pertle, da sam ide u školu, laž ce morati da se ponavlja. U nekom trenutku, Lejla
zna, pitanja ce presušiti. Zalmaj ce polako prestati da se pita zašto ga je otac ostavio. Više nece videti oca na
semaforu, u pogrbljenim starcima koji se vuku ulicom ili pijuckaju caj u otvorenim samovarnicama. A jednog
dana to ce ga pogoditi, dok hoda pored neke krivudave reke, ili gleda preko polja pokrivenog snegom celcem,
to da nestanak njegovog oca više nije otvorena, sirova rana. Da je otac postao nešto sasvim drugo, nešto mekših
ivica i manje bolno. Poput mita. Nešto što se mora najdublje poštovati, što je zauvek tajanstveno. Lejla je
srecna ovde u Mariju. Ali nije to lagodna sreca. Nije sreca bez cene.
Kada ima slobodan dan, Tarik vodi Lejlu i decu na Promenadu, gde ima radnji koje prodaju džidžabidže i jedna
anglikanska crkva sagradena sredinom devetnaestog veka. Tarik im kupuje ljute capli cevape kod ulicnih
prodavaca. Šetaju medu mešta-nima, Evropljanima s njihovim mobilnim telefonima i malim digitalnim
kamerama, Pandžabljanima koji ovde dolaze da pobegnu od jare ravnica. Ponekad sednu na autobus za Kašmir
point. Tarik im odatle pokazuje dolinu reke Dželum, borovima obrasle obronke i bujne, gusto pošumljene
bregove gde, kaže, još mogu da se vide majmuni kako skacu izmedu grana. Idu i u javorom prekriveni
Natijagali, tridesetak kilometara od Marija, gde Tarik drži Lejlu za ruku dok hodaju drumom, kroz senku
krošnji do Guvernerove kuce. Zastaju kraj starog britanskog groblja, ili odu taksijem na vrh planine da gledaju
zelenu, maglom pokrivenu dolinu. Ponekad prilikom tih izleta, kada produ kraj nekog izloga, Lejla u njemu vidi
njihove odraze. Muškarac, žena, kcerka, sin. Strancima, zna, sigurno izgledaju kao najobicnija porodica, u kojoj
nema tajni, laži i kajanja. Aziza ima košmare iz kojih se budi vrišteci. Lejla mora da legne pored nje, da joj
rukavom obriše obraze, da je uljuljka nazad u san.
I Lejla sanja. U snovima je uvek ponovo u kuci u Kabulu, hoda hodnikom, stepenicama. Sama je, ali iza vrata
cuje ritmicno siktanje pegle, rasprostrte caršave koji se polako spuštaju. Ponekad cuje tih ženski glas kako
pevuši neku staru heratsku pesmu. Ali kada ude, soba je prazna. Nikoga nema. Snovi potresaju Lejlu. Budi se
oblivena znojem, oci je peku od suza. Unište je. Svaki put je unište.
49.
Jedne nedelje tog septembra, Lejla stavlja Zalmaja, koji se prehladio, da odrema, kada Tarik ulece u njihovu
kucicu.
"Jesi li cula?", pita pomalo zadihano. "Ubili su ga. Ahmeda Šaha Masuda. Mrtav je."
"Molim?"
Tarik joj s vrata govori šta je cuo.
"Kažu da je davao intervju dvojici novinara koji su tvrdili da su Belgijanci poreklom iz Maroka. Dok su pricali,
aktivirala se bomba skrivena u video-kameri. Ubila Masuda i jednog novinara. Drugog su pokosili dok je
pokušavao da pobegne. Sada kažu da su novinari verovatno bili ljudi Al Kaide."
- 110 -
Lejla se seca postera Ahmeda Šaha Masuda koji je mami bila zakucala na zid svoje spavace sobe. Masud
nagnut napred, jedne obrve dignute, lica usredsredenog, kao da s velikim poštovanjem nekoga sluša. Lejla se
seca koliko je mami bila zahvalna što se Masud molio na sahrani njenih sinova, kako je svima o tome pricala.
Cak ni pošto je zaratio s drugim mudžahedinima, mami nije pristajala da njega krivi. On je dobar covek, imala
je obicaj da kaže. On želi mir. Želi da obnovi Avganistan. Ali mu ne daju. Prosto mu ne daju. Za mami je, cak i
na kraju, cak i pošto je sve otišlo bestraga a Kabul srušen do temelja, Masud bio Lav iz Pandžšira. Lejla ne
prašta tako lako. Masudov nasilan kraj ne donosi joj radost, ali ona odlicno pamti citave cetvrti srušene pod
njegovom kontrolom, tela izvucena iz ruševina, ruke i noge dece otkrivene na krovovima ili visokim granama
nekog drveta, danima posle njihove sahrane. Predobro pamti izgled maminog lica trenutak pre nego što je
raketa udarila, i, koliko god se trudila da zaboravi, babijevo obezglavljeno truplo kako leži nedaleko, a kule
mosta na njegovoj majici vire kroz gustu maglu i krv.
"Bice velika sahrana", govori Tarik. "Siguran sam. Verovatno u Ravalpindiju. Ogromna."
Zalmaj, koji je gotovo bio zaspao, sada sedi, trlja oci pesnicama. Dva dana kasnije, dok ciste jednu sobu, cuju
gužvu. Tarik ispušta cetku i juri napolje. Lejla ga prati.
Buka dolazi iz hotelskog predvorja. Desno od recepcije je mali salon, sa nekoliko stolica i dve sofe postavljene
belicastim antilopom. U uglu, okrenut ka sofama, stoji televizor, i Sajid, recepcionar i nekoliko gostiju okupili
su se ispred njega. Lejla i Tarik im prilaze. Na televiziji je BBC. Na ekranu se vidi neka zgrada, kula, gust dim
izbija s njenih gornjih spratova. Tarik nešto kaže Sajidu i Sajid je u pola odgovora kada se u uglu ekrana
pojavljuje avion. Udara u susednu kulu, eksplodira u vatrenoj lopti pred kojom su sve vatrene lopte koje je
Lejla do tada videla patuljaste. Cuje se zajednicki krik svih prisutnih u salonu. Za manje od dva sata, obe kule
su se srušile. Uskoro sve televizijske stanice pricaju o Avganistanu, talibanima i Osami Bin Ladenu.
"Jesi li cula šta su talibani rekli?" pita Tarik. "O Bin Ladenu?"
Aziza sedi naspram njega, na krevetu, i zamišljeno posmatra tablu. Tarik ju je naucio da igra šah. Mršti se i
kucka po donjoj usni, oponaša oceve pokrete kada ovaj razmišlja o sledecem potezu. Zalmaju prehlada polako
prolazi. Spava i Lejla mu trlja "viks" po grudima. "Cula sam", kaže ona.
Talibani su objavili da nece predati Bin Ladena zato što je on meman, gost koji je našao utocište u Avganistanu,
a predaja gosta kosi se sapaštunvalijem, tamošnjim zakonom casti. Tarik se jetko smeje i Lejla u njegovom
smehu cuje koliko je zgaden tim izvrtanjem casnog paštunskog obicaja, tim lažnim predstavljanjem tradicija
njegovog naroda. Nekoliko dana posle napada, Lejla i Tarik su ponovo u hotelskom salonu. Džordž Buš govori
s televizijskog ekrana. Iza njega je velika americka zastava. U jednom trenutku glas mu podrhtava i Lejli se cini
da ce on to zaplakati. Sajid, koji govori engleski, objašnjava im da je Buš upravo objavio rat.
"Kome?" pita Tarik.
"Vašoj zemlji, za pocetak"
"To možda i nece biti tako loše", kaže Tarik
Upravo su vodili ljubav. On leži pored nje, glava mu je na njenim grudima, rukom joj je pokrio trbuh. Prvih
nekoliko puta kada su probali, bilo je poteškoca. Tarik se stalno izvinjavao, Lejla mu je stalno govorila da ne
brine. I dalje ima poteškoca, sada ne telesnih, vec organizacionih. Kuca u kojoj žive s decom je mala. Deca
spavaju na ležajima ispod njih, i zato nema mnogo privatnosti. Lejla i Tarik najcešce vode ljubav tiho, s
obuzdavanom, prigušenom strašcu, potpuno obuceni ispod pokrivaca, za svaki slucaj, da ih deca ne uhvate.
Vecito su na oprezu zbog šuškanja caršava, škripe krevetskih opruga. Ali za Lejlu, život s Tarikom je vredan tih
bojazni. Kada vode ljubav, Lejla se oseca ukotvljeno, oseca se zašticeno. Njeni strahovi, da im je zajednicki
život samo privremena sreca, da ce se uskoro ponovo razbiti u paramparcad, ublaženi su. Njeni strahovi od
razdvajanja nestaju.
"Kako to misliš?" pita ona sada.
"To što se dešava kod kuce. Možda na kraju i nece biti tako loše."
Kod kuce bombe ponovo padaju, ovog puta americke bombe -Lejla svakog dana na televiziji gleda snimke rata
dok usisava i menja posteljinu. Amerikanci su ponovo naoružali ratne poglavice i obezbedili pomoc Severnog
saveza s namerom da svrgnu talibane i nadu Bin Ladena. Ipak, to Lejli smeta, to što Tarik govori. Grubo mu
gura glavu sa svojih grudi.
"Nije tako loše? Što ljudi ginu? Žene, deca, starci? Uništene kuce, opet? Nije tako loše?"
"Psst. Probudiceš decu."
"Kako to možeš da kažeš, Tarice?", breca se ona. "Posle takozvanog nesrecnog slucaja u Karamu? Stotinu
nedužnih ljudi! Sam si video leševe!"
- 111 -
"Ne", kaže Tarik. Pridiže se na lakat, gleda Lejlu. "Nisi me shvatila. Hteo sam da kažem..."
"Kako bi ti i znao?", kaže Lejla. Svesna je da joj je glas snažniji, da im je ovo prva svada kao muža i žene. "Ti
si otišao kada su mudžahedini poceli da se tuku, secaš se? ja sam ostala, ja. Ja znam šta je rat. U ratu sam
izgubila roditelje. Svoje roditelje, Tarice. I sada da mi ti kažeš kako to i nije tako loše?"
"Izvini, Lejla. Izvini." Uzima joj lice u šake. "U pravu si. Izvini. Oprosti mi. Hteo sam da kažem da ce na kraju
ovog rata možda biti nade, da možda prvi put posle dugog vremena.
"Ne želim više o tome da pricam", kaže Lejla, iznenadena koliko ga je grubo napala. Nije pošteno, zna, to što
mu je rekla i ono što je u njoj buknulo vec gasne. Tarik nastavlja da prica blago i kada je privija uza sebe, ona
mu to dozvoljava. Kada joj ljubi ruku, pa celo, ona ga pušta. Zna da je on verovatno u pravu. Zna šta je hteo da
kaže. Možda ovo jeste nužno. Možda ce stvarno biti nade kada bombe jednom prestanu da padaju. Ali ne može
sebe da privoli da to i kaže, ne kada se ono što se desilo babiju i mami dešava nekom drugom, ovog trenutka u
Avganistanu, ne može kada su neka devojcica ili decakkoji ništa ne slute upravo postali sirocad posle udara
rakete, kao što se njoj desilo. Lejla ne može sebe da privoli da to kaže. Deluje joj licemerno, naopako. Te noci
Zalmaj se budi kašljuci. Pre nego što Lejla stiže da se pomeri, Tarik prebacuje noge preko ivice kreveta. Vezuje
protezu i prilazi Zalmaju, uzima ga u narucje. Lejla iz kreveta posmatra Tarikovu priliku kako se šetka po tami.
Vidi obris Zalmajeve glave na njegovom ramenu, cvor njegovih ruku oko Tarikovog vrata, njegove male noge
kako poskakuju kraj Tarikovog kuka. Pošto se Tarik vratio u krevet, oboje cute. Lejla mu dodiruje lice.
Tarikovi obrazi su mokri.
50.
Lejli je život u Mariju prijatan i smiren. Posao nije težak i kada imaju slobodan dan, ona i Tarik vode decu
uspinjacom na brdo Patrijata ili na Pindi point, odakle se za vedrih dana može videti cak do Islamabada i centra
Ravalpindija. Tu prostru cebe na travu i jedu sendvice s cuftama i krastavcem i piju hladnu limunadu. Dobar je
to život, kaže Lejla sebi, život na kome bi morala biti zahvalna. To je, zapravo, baš onakav život o kakvom je
nekada sanjala, u najmracnijim trenucima godina provedenih s Rašidom. Lejla svakog dana sebe na to podseca.
Onda, jedne tople noci, u julu dve hiljade druge, ona i Tarik leže u krevetu i tiho razgovaraju o silnim
promenama kod kuce. Saveznici su isterali talibane iz svih velikih gradova, potisnuli ih preko granice u
Pakistan i planine južno i istocno od Avganista-na. U Kabul su stigle medunarodne mirovne snage zvane ISAF.
Zemlja sada ima privremenog predsednika, Hamida Karzaja. Lejla odlucuje da je došlo vreme da mu kaže. Pre
godinu dana, rado bi ruku dala da pobegne iz Kabula. Ali u poslednjih nekoliko meseci shvatila je da joj
nedostaje grad njenog detinjstva. Nedostaje joj gužva Šor pazara, Baburovih vrtova, dozivanje vodonoša koji
tegle svoje mešine od kozje kože. Nedostaje joj cenkanje trgovaca platnom u Kokošjoj ulici i prodavaca
lubenica na Karte-pervanu.
Medutim, ne misli Lejla o Kabulu toliko samo iz nostalgije-Muci je neki drugi nemir. Cula je za novosagradene
škole u Kabulu, ponovo asfaltirane ulice, žene koje se vracaju na posao, i život ovde, koliko god prijatan,
koliko god ona na njemu bila zahvalna, deluje joj... nedovoljno. Nevažno. Još i gore, rasipnicki. U poslednje
vreme, pocela je da u glavi cuje babijev glas. Možeš da budeš šta god poželiš, Lejla, kaže. U to sam siguran. A
takode sam i siguran da ceš, pošto se ovaj rat završi, ovoj zemlji biti potrebna. Lejla cuje i mamin glas. Seca se
maminog odgovora babiju kada je ovaj predlagao da odu iz Avganistana. Hocu da vidim ostvarenje snova
mojih sinova. Hocu da budem ovde kada se to desi, kada se Avganistan oslobodi, da i decaci to vide. Videce
kroz moje oci. Nešto u Lejli sada hoce da se vrati u Kabul, zbog mami i babija, da ga oni vide kroz njene oci. A
onda je tu, najvažnije za Lejlu, i Marijam. Je li Marijam za ovo stradala?, pita Lejla sebe. Je li se žrtvovala da bi
ona, Lejla, bila sobarica u tudoj zemlji? Možda Marijam ne bi bilo bitno šta Lejla radi, samo da su ona i deca
sigurni i srecni. Ali Lejli jeste bitno. Odjednom, veoma joj je bitno.
"Hocu da se vratimo", kaže.
Tarik se pridiže u krevetu i gleda je. Lejla je ponovo zatecena njegovom lepotom, savršenom krivom njegovog
cela, vretenastim mišicima njegovih ruku, njegovim zamišljenim, pametnim ocima. Prošla je godina, a i dalje
ima prilika, u ovakvim trenucima, kada Lejla ne može da poveruje da su ponovo našli jedno drugo, da je on
stvarno ovde, s njom, da joj je muž.
"Nazad? U Kabul?", pita on.
"Samo ako i ti hoceš."
"Nesrecna si ovde? Meni izgledaš srecna. A i deca."
Lejla seda. Tarik se pomera na krevetu, pravi joj mesta.
- 112 -
"Jesam srecna", kaže Lejla. "Naravno da jesam. Ali... Kuda idemo odavde, Tarice? Koliko dugo cemo ostati?
Ovo nije dom. Kabul jeste, a tamo se mnogo toga dešava, mnogo dobrog. Hocu da u tome ucestvujem. Hocu
nešto da ucinim. Da doprinesem. Shvataš?"
Tarik sporo klima glavom. "Znaci, to želiš? Sigurna si?"
"Želim, da, sigurna sam. Ali nije samo to. Osecam kao da moram da se vratim. Više mi ne deluje pošteno da
ostanem ovde."
Tarik gleda svoje ruke, pa onda opet nju.
"Ali samo, samo ako i ti hoceš da podeš."
Tarik se osmehuje. Bore mu nestaju sa cela i na trenutak je opet onaj stari Tarik, Tarik koji nije patio od
glavobolja, koji je jednom rekao da se u Sibiru šlajm pretvara u led kada ga isplju-neš. Možda je to njena mašta,
ali Lejla veruje da u poslednje vreme sve cešce vida tog starog Tarika.
"Ja?" kaže on. "Ja bih, Lejla, za tobom išao na kraj sveta."
Ona ga privlaci i ljubi mu usne. Veruje da ga nikada nije volela toliko kao u tom trenutku. "Hvala ti", kaže, cela
oslonjenog na njegovo.
"Idemo kuci."
"Ali prvo hocu u Herat", kaže ona. "Herat?" Lejla mu objašnjava. Decu treba umiriti, svako na svoj nacin. Lejla
mora da pose-dne uznemirenu, gotovo histericnu Azizu, koja i dalje pati od košmara, koja se prošle nedelje
prestrašeno rasplakala kada su na jednoj svadbi u blizini zapucali. Lejla mora da objasni Azizi da u Kabulu više
nije rat i da ona nece morati u sirotište. "Svi cemo živeti zajedno. Tvoj otac, ja, Zalmaj. I ti, Aziza. Nikada,
nikada više neceš morati da se rastaneš od mene. Obecavam ti." Osmehuje se svojoj kcerki. "Sve do dana kada
to poželiš, naravno. Kada se zaljubiš u nekog mladica i poželiš da se udas za njega."
Na dan odlaska iz Marija, Zalmaj je neutešan. Cvrsto je zagrlio Aljonu i ne pušta.
"Ne mogu da ga odvojim od nje", kaže Aziza.
"Zalmaje, koze ne puštaju u autobus", ponovo objašnjava Lejla.
Tek pošto je Tarik kleknuo pored njega, tek pošto mu je obecao da ce mu u Kabulu kupiti istu takvu kozu,
Zalmaj nekako pristaje da je pusti. I oproštaj sa Sajidom je prepun suza. On pored vrata drži Kur'an visoko
iznad glave, za srecu, a Tarik, Lejla i deca ga tri puta ljube i prolaze ispod njega. Pomaže Tariku da utovari dva
kofera u prtljažnik kola. Sajid ih vozi na stanicu, stoji na plocniku i maše im dok autobus kašljuca i polazi. Dok
se naslanja i gleda Sajida kako nestaje u zadnjem prozoru autobusa, Lejla negde duboko u mislima cuje
sumnjicav glas. Jesu li se glupo poneli, pita se, što su ostavili sigurnost Marija? Što se vracaju u zemlju gde su
joj roditelji i braca stradali, gde se dim od bombi još nije pošteno ni slegao? A onda, iz tamnih virova pamcenja,
dižu se dva stiha, babijeva oproštajna oda Kabulu i, kako se ispostavilo, životu:
"Ne mogu se izbrojati meseci što mu blistaju na krovovima, Nit hiljadu cudesnih sunaca što se kriju iza
njegovih zidova." Lejla se naslanja u sedištu, trepce suznim ocima. Kabul ceka. Kabulu je potrebna. Putovanje
kuci je ispravna odluka. Ali najpre mora da se poslednji put oprosti još sa nekim. Avganistanski ratovi su
upropastili drumove koji spajaju Kabul, Herat i Kandahar. Najlakši put za Herat sada vodi kroz Mašad, u Iranu.
Lejla i njeni tu provode samo jednu noc, u hotelu, a sutradan ujutro ukrcavaju se u drugi autobus. Mašad je živ
grad, pun ljudi. Lejla kroz prozor posmatra parkove, džamije i cevabdžinice. Kada autobus prolazi pored hrama
Imama Reze, osmog šiitskog imama, Lejla izvija vrat da bolje vidi njegove blistave plocice, minarete,
velicanstvenu zlatnu kupolu, sve ocuvano besprekorno i sa mnogo ljubavi. Misli na Bude iz svoje zemlje. Oni
su sada cestice prašine koje vetar raznosi po dolini Bamijan. Put autobusom do avganistanske granice traje
gotovo deset sati. Zemljište postaje sve pustije, sve ogoljenije kako se približavaju Avganistanu. Nedugo pre
nego što ce preci granicu i uci u Herat, prolaze kraj jednog avganistanskog izbeglickog logora. Lejli on izgleda
kao rasplinuta mrlja žute prašine, crnih šatora i trošnih kucica od valovitog lima.
Lejla pruža ruku preko sedišta i steže Tarikovu šaku. U Heratu je vecina ulica poplocana, s drvoredima mirisnih
borova. Grade se parkovi i biblioteke, ima lepo održavanih dvorišta, sveže okrecenih zgrada. Semafori rade, a
Lejlu najviše cudi što uvek ima struje. Lejla je cula da je heratski feudalni velmoža Ismail-han dao sredstva za
obnovu grada iz velikih prihoda koje ubira na avganistansko-iranskoj granici, novca za koji Kabul tvrdi da ne
pripada njemu, vec centralnoj vlasti. Taksista koji ih vozi u hotel Muvafak na spomen imena Ismail-hana govori
s mešavinom strahopoštovanja i jeze. Dve noci koje ce provesti u Muvafaku koštace ih gotovo petinu njihove
uštedevine, ali put iz Mašada bio je dugacak i zamoran i deca su iscrpena. Stari recepcionar kaže Tariku, dok
mu daje kljuc od sobe, da je Muvafak omiljeno mesto novinara i radnika iz NVO-a.
"Bin Laden je jednom ovde prespavao", hvali se.
Soba ima dva kreveta i kupatilo s tekucom hladnom vodom. Na zidu izmedu kreveta visi slika pesnika Hadže
Abdulaha Ansarija. Lejla s prozora vidi prometnu ulicu i park preko puta, sa stazama od cigala pastelnih boja
- 113 -
koje prosecaju guste cvetne leje. Deca, navikla na televiziju, razocarana su što nemaju televizor u sobi. Uskoro,
medutim, tonu u san. Nedugo zatim su se i Tarik i Lejla umorni srušili. Lejla cvrsto spava u Tarikovom narucju,
i samo se jednom, usred noci, budi iz sna koga ne može da se priseti. Sutradan ujutro, pošto su doruckovali caj,
svež hleb s pekmezom od dunja i kuvana jaja, Tarik joj nalazi taksi.
"Sigurno neceš da i ja podem?" pita on. Aziza ga drži za ruku. Zalmaj to ne cini, ali stoji blizu Tarika, naslonjen
je ramenom na Tarikov bok.
"Sigurna sam."
"Brinem se."
"Bice sve u redu", kaže ona. "Obecavam ti. Odvedi decu na pijacu. Kupi im nešto."
Zalmaj pocinje da place pošto se taksi udaljio, i kada se Lejla osvrne, vidi da se ovaj penje na Tarika. To što on
pocinje da prihvata Tarika istovremeno je teši i lomi joj srce.
"Niste iz Herata", kaže taksista.
Ima tamnu kosu, dugacku do ramena -Lejla je vec otkrila da je to cest nacin izrugivanja talibanima -a nekakav
ožiljak mu preseca levi brk. Na vetrobran, sa strane, zalepljena je fotografija. Na njoj je devojcica rumenih
obraza i kose po sredini razdeljene u dve pletenice. Ona mu kaže da je prošlu godinu provela u Pakistanu, da se
vraca u Kabul. "U Demazang."
Kroz prozor Lejla vidi kujundžije kako leme mesingane drške na vrceve, sedlare kako seku sirovu kožu da se
suši na suncu.
"Jesi li dugo živeo ovde, brate?" pita ona.
"O, citav svoj život. Ovde sam roden. Sve sam video. Secaš se ustanka?"
Lejla kaže da se seca, ali on ipak nastavlja.
"To je bilo tamo u martu sedamdeset devete, nekih devet meseci pošto su Sovjeti
upali. Neki besni Heracani ubili su nekoliko sovjetskih savetnika, pa su sovjeti poslali
tenkove i helikoptere. Tri dana su, hamšira, pucali na grad. Rušili su zgrade, pobili na
hiljade ljudi. Hiljade. Za ta tri dana izgubio sam dve sestre, jednoj je bilo dvanaest
godina." Kucka po fotografiji na vetrobranu. "To je ona."
"Žao mi je", kaže Lejla i razmišlja kako je svaka avganistan-ska prica obeležena
smrcu, gubitkom i nezamislivom tugom. A ipak, vidi, ljudi nalaze nacina da prežive,
da nastave. Lejla razmišlja o svom životu i svemu što joj se desilo i zapanjena je što
je i ona preživela, što je živa, što sedi u ovom taksiju i sluša pricu ovog coveka. Gul
Daman je selo od nekoliko kuca okruženih zidovima, koje se dižu medu niskim
kolbama od naboja i slame. Pred kolbama Lejla vidi preplanule žene kako kuvaju, lica
im se znoje na pari što se diže iz velikih cadavih kazana na ognjištima. Mazge jedu iz
valova. Deca koja su jurila kokoške pocinju da jure taksi. Lejla vidi muškarce kako
guraju kolica puna kamenja. Zastaju da posmatraju automobil kako prolazi. Taksista
skrece i prolaze pored groblja s oronulim mauzolejem u sredini. Taksista joj kaže da
je tu sahranjen seoski sufi. Ima i vetrenjaca. U senci njenih besposlenih, zardalih
krila cuce tri mališana i igraju se u blatu. Taksista zaustavlja i nagi-nje se kroz prozor.
Odgovara mu decak koji deluje najstarije. Pokazuje kucu dalje uz drum. Taksista mu
zahvaljuje, ponovo ubacuje u brzinu. Parkira pred prizemnom kucom iza zida. Lejla
iznad zida vidi vrhove krošnji smokava, a nekoliko grana proviruju preko.
"Necu dugo", kaže ona taksisti. On pali novu cigaretu. "Cekacu."
Sredovecni muškarac koji otvara vrata nizak je, mršav, rid. Brada mu je prošarana
naporednim sedim pramenovima. Na sebi preko pirhan-tumbana ima capan.
Kažu jedno drugom selam alejkum.
"Je li ovo kuca Mule Fejzulaha?" pita Lejla.
"Jeste. Ja sam njegov sin Hamza. Mogu li nekako da ti pomognem, hamšire7."
"Došla sam ovamo zbog jedne stare prijateljice tvog oca, zbog Marijam."
Hamza trepce. Zbunjen izraz mu prelazi licem. "Marijam..."
- 114 -
"Džalil-hanova kcerka."
On ponovo trepce. Onda stavlja dlan na obraz i lice mu obasjava osmeh koji otkriva
trule i ispale zube. "Oh!" uzvikuje. To zvuci kao Ohhhhh, kao da uzdiše. "Oh!
Marijam! Ti si njena kcerka? Je li ona...?" Sada izvija vrat, željno gleda iza nje, traži
pogledom. "Je li ona došla? Koliko je samo vremena prošlo? Je li Marijam ovde?"
"Ona više nije s nama."
Osmeh bledi s Hamzinog lica.
Na trenutak stoje tu, na vratima, Hamza gleda u zemlju. Negde njace magarac.
"Udi", kaže Hamza. Širom otvara vrata. "Udi, molim te."
Sede na podu u oskudno nameštenoj sobi. Na podu je heratski cilim, jastuci za sedenje ukrašeni perlama, a na
zidu uramljena fotografija Meke. Sede kraj otvorenog prozora, sa dve strane pravougaonog pojasa svetlosti.
Marijam sluša ženske glasove kako šapucu u susednoj sobi. Mali bosonogi decak stavlja pred njih poslužavnik
sa zelenim cajem i gaaz slatkišima od pistaca. Hamza klima glavom ka njemu. "Moj sin."
Decak bešumno odlazi.
"Ispricaj mi", kaže Hamza umorno. Lejla to cini. Prica mu sve. Potrebno je više vremena nego što je slutila. Pri
kraju jedva ostaje pribrana. I dalje nije lako, citavih godinu dana kasnije, govoriti o Marijam. Pošto je završila,
Hamza dugo cuti. Polako okrece šoljicu na tanjiru, prvo u jednom pravcu, pa u drugom.
"Moj otac, pocivao u miru, mnogo ju je voleo", kaže napokon. "On joj je otpevao ezan na uho kada se rodila,
znaš. Posecivao ju je svake nedelje, nikada to nije propuštao. Ponekad me je vodio sa sobom. On joj je bio
ucitelj, jeste, ali i prijatelj. Bio je velikodušan covek, moj otac. Skoro ga je uništilo kada ju je Džalil-han dao."
"Žao mi je što cujem za tvog oca. Bog mu dao pokoja."
Hamza klima glavom u znak zahvalnosti. "On je doživeo duboku starost. Zapravo, nadživeo je Džalil-hana.
Sahranili smo ga na seoskom groblju, nedaleko od groba Marijamine majke. Moj otac je bio drag, drag covek,
sigurno je otišao na nebo."
Lejla spušta šoljicu.
"Mogu li nešto da te pitam?"
"Naravno."
"Možeš li da me odvedeš?" pita. "Tamo gde je Marijam živela." Taksista pristaje da saceka još malo. Hamza i
Lejla izlaze iz sela i hodaju nizbrdo drumom koji spaja Gul Daman i Herat. Posle petnaestak minuta, on
pokazuje uzan prolaz u visokoj travi koja prati put sa obe strane.
"Tako se stiže tamo", kaže. "Ovom stazom."
Staza je neravna i vijugava, jedva se vidi od rastinja. Vetar šiba Lejlu visokom travom po listovima dok se ona i
Hamza penju. S obe njihove strane je kaleidoskop od poljskog cveca što se njiše na vetru, neko je visoko s
zakrivljenim laticama, drugo nisko, nalik na lepeze. Tu i tamo poneki dronjavi ljutic viri kroz nisko žbunje.
Lejla cuje cvrkut lastavica iznad sebe i užurbano struganje skakavaca na zemlji. Hodaju tako uzbrdo nekih
dvesta metara. Onda staza izbija na ravnije tlo. Zastaju da dodu do daha. Lejla briše celo rukavom i rasteruje roj
komaraca koji joj zuji oko lica. Tu vidi planine polegle po horizontu, nekoliko crnih topola, poneki jablan,
razno divlje žbunje kome ne zna ime.
"Ovuda je nekada tekao potok", kaže Hamza, pomalo zadihano. "Ali je odavno presušio." Kaže da ce je ovde
sacekati. Kaže joj da prede suvo korito potoka i krene ka planinama.
"Cekacu te ovde", ponavlja i seda na kamen ispod jednog jablana. "Samo ti idi."
"Necu..."
"Ne brini. Samo polako. Hajde, hamšire."
Lejla mu zahvaljuje. Prelazi suvo korito, s jednog kamena na drugi. Vidi razbijene flaše medu kamenjem,
zardale konzerve i plesnivu metalnu kutiju s poklopcem od cinka kako viri iz zemlje. Ide ka planinama, ka
žalosnim vrbama koje sada vidi, njiho-ve dugacke, povijene grane njišu se od naleta vetra. U grudima, srce joj
tutnji. Vidi da vrbe stoje kao što je Marijam govorila, u krugu, oko proplanka. Lejla hoda brže, sada gotovo trci.
Osvrce se i vidi Hamzinu sicušnu priliku, njegov capan je jarka boja naspram smede kore drveta. Saplice se o
kamen i zamalo da padne, a onda hvata ravnotežu. Ostatak puta žuri zadignutih nogavica. Do vrba stiže sva
zadihana.
- 115 -
Marijamina kolba još je tu. Pošto joj je prišla, Lejla vidi da je jedini prozor izbijen, a da ni vrata više nema.
Marijam joj je opisala kokošarnik i tandur, kao i drveni nužnik, ali Lejla od njih ne vidi ni traga. Zastaje na
ulazu u kolbu. Cuje kako unutra zuje muve. Da bi ušla, mora da preskoci veliku, zatreperelu paukovu mrežu.
Unutra je mracno. Lejla ceka da joj se oci priviknu. Onda vidi da je unutrašnjost još manja nego što je
zamišljala. Od podnih dasaka ostala je samo jedna, ispucala i natrula. Ostale je neko, pretpostavlja, odneo za
ogrev. Pod sada prekriva cilim od suvog lišca, razbijenih flaša, papirica od žvaka, divljih pecuraka, starih
požutelih opušaka. Ali uglavnom korov, neki zakržljao, neki besramno nikao do pola zida. Petnaest godina,
misli Lejla. Petnaest godina na ovom mestu. Lejla seda, s ledima ka zidu. Sluša vetar kako se provlaci kroz
vrbe. Preko tavanice pruža se još paukovih mreža. Neko je sprejom napisao nešto na jednom zidu, ali je to
dobrim delom izbledelo, i Lejla ne može da razabere reci. Onda shvata da su slova ruska. U jednom uglu je
napušteno pticje gnezdo, a slepi miš visi u drugom uglu, gde se zid spaja s niskom tavanicom.
Lejla sklapa oci i neko vreme samo sedi.
U Pakistanu joj je ponekad bilo teško da se priseti pojedinosti Marijaminog lica. Bilo je trenutaka kada joj je,
poput reci na vrhu jezika, Marijamino lice izmicalo. Ali sada, ovde, na ovom mestu, lako je prizvati Marijam
iza ocnih kapaka; blago žarenje njenog pogleda, duguljastu bradu, ogrubelu kožu njenog vrata, osmeh cvrsto
stegnutih usana. Ovde, Lejla može ponovo da položi obraz u mekocu Marijaminog krila, da oseti Marijam kako
se njiše napred-nazad dok izgovara stihove iz Kur'ana, može da oseti reci kako struje niz Marijamino telo, do
kolena, pa u Lejline uši. Onda, iznenada, korov pocinje da se povlaci, kao da ga nešto ispod zemlje vuce za
korenje. Tone sve niže sve dok zemlja u kolbi nije progutala njegovo poslednje žilavo lišce. Paukove mreže se
nekom carolijom rasplicu. Pticje gnezdo se samo razgraduje, grancice se lome jedna po jedna, izlecu iz kolbe,
vrteci se kroz vazduh. Nevidljiva gumica briše ruske grafite sa zida.
Podne daske su ponovo tu. Lejla sada vidi dva kreveta, drveni sto, dve stolice, furunu u uglu, police na kojima
su zemljani lonci, cadav cajnik, šolje i kašike. Cuje kokoške kako napolju kokodacu, daleki žubor potoka.
Mlada Marijam sedi za stolom, na svetlosti petrolejke pravi lutku. Nešto pevuši. Lice joj je glatko i mladalacko,
kosa oprana, zacešljana. Ima sve zube.
Lejla gleda Marijam kako lepi komade konca na lutkinu glavu. Za koju godinu, ta devojcica bice žena koja ce
malo šta tražiti od života, koja nikada nece biti breme drugima, koja nikada nece puštati da se vidi kako i u njoj
ima tuge, razocaranja, snova koji su ismejani. Žena koja ce biti poput stene pod vodom, koja trpi bez žalbi, cija
dobrota nece biti okaljana vec oblikovana burama što besne nad njom. Lejla vec vidi nešto iza ociju ove
devojcice, nešto duboko u njenoj srži što ni Rašid ni talibani nece moci da slome. Nešto tvrdo i nepopustljivo
kao komad granita. Nešto, što ce na kraju, biti njena propast a Lejlino spasenje. Devojcica diže pogled. Spušta
lutku. Osmehuje se.
Lejla-džo?
Lejline oci naglo se otvaraju. Dah joj staje, telo joj se naginje napred. Preplašila je slepog miša, koji leti iz
jednog kraja kolbe u drugi, lepece krilima kao kad se listaju stranice knjige, a onda izlece kroz prozor. Lejla se
pridiže, otresa suvo lišce s pantalona. Izlazi iz kolbe. Napolju se svetio malo promenilo. Vetar duva, tako da se
trava njiše, a grane vrbe šušte. Pre nego što ce otici sa cistine, Lejla poslednji put gleda kolbu u kojoj je
Marijam spavala, jela, sanjala, cekala Džalila. Na njene krive zidove vrbe bacaju vijugave šare ciji se oblik
menja sa svakim naletom vetra. Vrana je sletela na ravni krov. Nešto kljucnula, graknula, odletela.
"Zbogom, Marijam." I uz te reci, nesvesna da place, Lejla pocinje da trci kroz travu. Hamzu zatice kako i dalje
sedi na kamenu. On ustaje pošto ju je ugledao.
"Idemo nazad", kaže. A onda: "Imam nešto da ti dam."
Lejla ceka Hamzu u bašti, pored vrata. Decak koji im je ranije poslužio caj sada stoji pod smokvom, drži pile,
bezizrazno je gleda. Lejla primecuje dva lica, staricu i devojku s hidžabima, kako je ozbiljno posmatraju kroz
prozor. Vrata kuce se otvaraju i pojavljuje se Hamza. Drži neku kutiju. Daje je Lejli.
"Džalil-han je ovu kutiju dao mom ocu, mesec dana pred smrt", kaže Hamza. "Zamolio ga je da je cuva za
Marijam, sve dok ona po nju ne dode. Moj otac ju je cuvao dve godine. Onda, baš pre nego što je preminuo,
dao ju je meni i rekao mi da je cuvam za Marijam. Ali ona... znaš da nikada nije došla."
Lejla gleda u ovalnu limenu kutiju. Izgleda kao starinska bombonjera. Maslinasto je zelene boje, s izbledelim
zlatnim šarama oko poklopca sa sarkom. Sa strane je pomalo zardala i ima dva mala ulubljenja na rubu
poklopca. Lejla pokušava da je otvori, ali je ova zakljucana.
"Šta je unutra?", pita.
Hamza joj daje kljuc. "Moj je otac nikada nije otkljucao. Nisam ni ja. Izgleda da je Božja volja da to uciniš ti."
Kad se vratila u hotel, Tarika i dece još nije bilo.
- 116 -
Lejla sedi na krevetu, s kutijom u krilu. Nešto u njoj ne želi da je otvori, želi da Džalilove namere ostanu tajna.
Ipak, na kraju, znatiželja je prejaka. Stavlja kljuc u bravu. Mora malo da ga vrti i drma, ali na posletku uspeva
da otvori kutiju. Unutra nalazi tri stvari: jednu kovertu, jednu vrecicu i jednu video-kasetu. Lejla uzima kasetu i
odlazi dole na recepciju. Od starog recepcionara koji ih je juce primio saznaje da hotel ima jedan video, u
najvecem apartmanu. Apartman je trenutno prazan i on pristaje da je tamo odvede. Prepušta svoje mesto
brkatom mladicu u odelu koji razgovara satelitskim telefonom. Stari recepcionar vodi Lejlu na sprat, do vrata
na kraju dugackog hodnika. Otkljucava, pušta je unutra. Lejla nalazi televizor u uglu. Ne primecuje ništa drugo
u prostoriji. Ukljucuje televizor, ukljucuje video. Ubacuje kasetu i pritiska dugme. Ekran je nekoliko trenutaka
mracan i Lejla pocinje da se pita zašto bi se Džalil toliko potrudio da pošalje Marijam praznu kasetu. Ali onda
se cuje muzika i na ekranu pocinju da se redaju slike. Lejla se mršti. Gleda minut ili dva. Onda zaustavlja traku,
premotava, pa je ponovo pušta. Isti film. Starac je upitno gleda. Film koji ide na televizoru jeste Diznijev
"Pinokio". Lejla ne razume.
Tarik i deca su se vratili u hotel nešto posle šest. Aziza pritrca-va Lejli i pokazuje joj minduše koje joj je Tarik
kupio, srebrne s leptiricima od emajla. Zalmaj drži delfina na naduvavanje koji pisti kada mu se stegne nos.
"Kako si?" pita Tarik i stavlja joj ruku na rame.
"Dobro sam", kaže Lejla. "Pricacu ti kasnije."
Odlaze da jedu u obližnju cevabdžinicu. To je malo mesto s lepljivim najlonskim stolnjacima, zadimljeno i
bucno. Ali jagnjetina je mekana i socna, a hleb vruc. Posle neko vreme šetaju ulicama. Tarik na jednom kiosku
kupuje deci sladoled od ružine vodice. Jedu ga sedeci na klupi, planine se iza njih ocrtavaju naspram grimiznog
predvecernjeg neba. Vazduh je topao, bogato zacinjen mirisom kedrovine. Lejla je ranije otvorila kovertu, kada
se vratila u sobu, pošto je pogledala kasetu. U njoj je našla pismo, rukom pisano na žutoj hartiji na linije.
Glasilo je:
13. maj 1987.
Draga moja Marijam:
Molim se da te ovo pismo zatekne u dobrom zdravlju.
Kao što znaš, pre mesec dana sam došao u Kabul da razgovaram s tobom. Ali ti nisi htela da me vidiš. Bio sam
razocaran, ali nisam mogao da te krivim. Na tvom mestu možda bih i ja postupio isto. Odavno sam izgubio
pravo na tvoju naklonost, i za to mogu samo sebe da krivim. Ali ako citaš ovo pismo, onda si sigurno procitala
ono koje sam ti ostavio pred vratima. Procitala si ga i došla si da vidiš Mula Fejzulaha, kao što sam te zamolio.
Zahvalan sam ti zbog toga, Marijam-džo. Zahvalan sam ti na ovoj prilici da ti kažem nekoliko reci.
Odakle da pocnem?
Tvoj otac je spoznao mnogo tuge otkako smo poslednji put razgovarali, Marijam-džo. Tvoja pomajka Afsun
poginula je prvog dana ustanka sedamdeset devete. Zalutali metak ubio je tvoju sestru Nilufar istog dana. Još je
vidim, moju malu Nilufar, kako dubi na glavi da zadivi goste. Tvoj brat Ferhad je otišao u džihad hiljadu
devetsto osamdesete. Sovjeti su ga ubili osamdeset druge, u blizini Helmanda. Nikada nisam video njegovo
telo. Ne znam imaš li dece, Marijam-džo, ali ako ih imaš, molim se da ih Bog cuva i poštedi te tuge koju sam ja
doživeo. Još ih sanjam. Još sanjam moju mrtvu decu.
Sanjam i tebe, Marijam-džo. Nedostaješ mi. Nedostaje mi zvuk tvog glasa, tvoj smeh. Nedostaje mi da ti citam
i nedostaju mi svi oni naši odlasci na pecanje. Secaš se koliko smo puta zajedno išli na pecanje? Bila si dobra
kcerka, Marijam-džo, i nikada ne mogu da pomislim na tebe bez sramote i kajanja. Kajanje... kada je rec o tebi,
Marijam-džo, njega imam citave okeane. Kajem se što te nisam video onog dana kada si došla u Herat. Kajem
se što ti nisam otvorio vrata i primio te. Kajem se što te nisam prihvatio kao kcerku, što sam te pustio da živiš
na onom mestu sve te godine. Kakav sam okrutan otac prema tebi bio, lišavao te svega što si bila zaslužila. A
zašto? Iz straha da ne izgubim obraz? Da ne okaljam svoj takozvani ugled? Kako su mi malo sada te stvari
bitne, posle svih gubitaka, svih užasa koje sam video u ovom prokletom ratu. Ali sada je, naravno, prekasno.
Možda je to pravedna kazna za bezdušne ljude, da shvate tek kada više ništa ne može da se popravi. Sada mogu
samo da kažem da si bila dobra kcerka, Marijam-džo, i da te ja nisam zaslužio. Sada mogu samo da te molim za
oproštaj. Zato, oprosti mi, Marijam-džo. Oprosti mi. Oprosti mi. Molim te, oprosti svom ocu.
Nisam više bogataš koga si nekada znala. Komunisti su mi oduzeli mnogo zemlje, kao i sve moje ducane. Ali
sitnicavo je žaliti se, jer mi je Bog -iz razloga koje ne shvatam -ipak podario mnogo više nego što imaju drugi.
Posle povratka izKabula uspeo sam da rasprodam ono malo preostale zemlje. Šaljem ti tvoj deo nasledstva.
Vidiš da je to daleko od bogatstva, ali nešto jeste. Nešto jeste. (Takode ceš primetiti da sam dao sebi slobodu da
novac promenim u dolare. Mislim da je tako najbolje. Samo Bog zna šta ce biti s našom nesrecnom valutom.)
Nadam se da ne misliš kako pokušavam da kupim tvoj oproštaj. Nadam se da ceš mi verovati kada kažem da
znam kako tvoj oproštaj nije na prodaju. Nikada nije ni bio. Sada ti samo dajem, makar i kasno, ono što ti po
- 117 -
pravdi pripada. Nisam ti bio dobar otac za života. Možda cu u smrti to biti. Ah, smrt. Necu te opterecivati
pojedinostima, ali smrt mi je sada na vidiku. Slabo srce, kažu doktori. To je prigodna smrt, rekao bih, za jednog
slabog coveka.
Marijam-džo, usudujem se, usudujem se da sebi dozvolim nadu, da ceš, pošto ovo procitaš, imati više milosti
prema meni nego što sam ja ikada imao prema tebi. Da ceš naci u srcu snage da dodeš i vidiš svog oca. Da ceš
još jednom zakucati na moja vrata i pružiti mi priliku da ih ovog puta otvorim, da ti poželim dobrodošlicu, da te
zagrlim, kceri moja, kao što je trebalo pre onoliko godina. Ta nada je slaba kao moje srce. To znam. Ipak,
cekacu. Osluškivacu da cujem tvoje kucanje. Nadacu se.
Nek ti Bog podari dugacak i lep život, kceri moja. Nek ti Bog podari mnogo zdrave i
lepe dece. Nek u životu nadeš srecu, mir i prihvatanje koje ti ja nisam dao. Budi mi
dobro. Ostavljam te u milostivim rukama Božjim.
Tvoj bezvredni otac,
Džalil.
Te noci, pošto su se vratili u hotel, pošto su se deca izigrala i legla da spavaju, Lejla prica Tariku za pismo.
Pokazuje mu novac u vrecici. Kada pocinje da place, on joj ljubi lice i drži je u narucju.

17Haled Hoseini - Hiljadu čudesnih sunaca Empty Re: Haled Hoseini - Hiljadu čudesnih sunaca Čet Jul 12, 2012 10:36 am

flocon de neige.

flocon de neige.
Elite member
Elite member
51.
April 2003.
Suša je prestala. Prošle zime je napokon pao sneg, do kolena, i sada vec danima pada kiša. Reka Kabul ponovo
tece. Njena prolecna bujica odnela je Titanik-grad. Sada na ulicama ima blata. Cipele šljapkaju. Kola se zaglibljuju.
Magarci natovareni jabukama sporo se vuku, kopita im razbacuju bljuzgavicu iz lokava. Ali niko se ne
žali na blato, niko ne žali za Titanik-gradom. Potrebno nam je da Kabul opet zazeleni, govore ljudi.
juce je Lejla gledala svoju decu kako se igraju na pljusku, šljapkaju po barama u njihovom dvorištu, pod nebom
boje olova. Gledala ih je s kuhinjskog prozora male dvosobne kuce koju iznajmljuju u Demazangu. U dvorištu
rastu nar i lovor. Tarik je zakrpio zidove i napravio deci tobogan, ljuljašku, ogradio prostor za Zalmajevu novu
kozu. Lejla je gledala kišu kako se sliva niz Zalmajevu obrijanu glavu -sam je to zatražio, da bude kao Tarik,
koji sada rukovodi izgovaranjem Babalu molitvi. Kiša je spljoštila Azizinu dugacku kosu, pretvorila je u mokre
pipke koji su prskali Zalmaja kada je mlatila glavom blizu njega. Zalmaju je skoro šest godina. Azizi je deset.
Prošle nedelje su slavili njen rodendan, vodili je u bioskop "Park" gde se, napokon, Titanik slobodno prikazuje
stanovnicima Kabula.
***
"Hajdemo, deco, zakasnicemo", vice Lejla, i pakuje hranu u kese.
Osam je ujutro. Lejla je ustala u pet. Kao i obicno, Aziza ju je probudila za jutarnji namaz. Molitve su, Lejla
zna, Azizin nacin da zadrži Marijam, da joj Marijam još malo bude blizu, pre nego što vreme uradi svoje, pre
nego što odnese Marijam iz bašte njenih uspomena kao korov išcupan iz korena. Posle namaza, Lejla se vratila
u krevet i još je spavala kada je Tarik otišao iz kuce. Nejasno se seca da ju je poljubio u obraz. Tarik je našao
posao u jednoj francuskoj NVO koja obezbeduje proteze žrtvama mina. Zalmaj juri za Azizom u kuhinju.
"jeste li spremili sveske, vas dvoje? Olovke? Udžbenike?" "Evo ih", kaže Aziza i diže ranac. Lejla ponovo
primecuje kako mucanje polako nestaje. "Onda polazimo."
Lejla pušta decu iz kuce, zakljucava vrata. Izlaze u hladno jutro. Danas ne pada kiša.
Nebo je plavo i Lejla na horizontu ne vidi grudve oblaka. Držeci se za ruke, njih troje idu na autobusku stanicu.
Ulice su vec pune ljudi, vrve od neprekidnog toka rikši, taksija, kamiona Ujedinjenih nacija, džipova ISAF-a.
Trgovci pospanih ociju otkljucavaju rešetke navratima ducana. Prodavci sede iza brda žvakacih guma i kutija
cigareta. Udovice su vec zauzele svoja mesta na uglovima, traže sitniš od prolaznika.
Lejli je cudno što je ponovo u Kabulu. Grad se promenio. Sada svakog dana vida ljude kako sade mlado drvece,
krece stare kuce, nose cigle za nove. Kopaju slivnike i bunare. Na prozorima Lejla vidi cvece u praznim
caurama starih mudžahedinskih raketa -raketno cvece, tako ga stanovnici Kabula zovu. Tarik je nedavno poveo
Lejlu i decu u Baburov vrt, koji je obnovljen. Prvi put posle mnogo godina, Lejla cuje muziku na kabulskim
ulicama, rebab i tablu, duutar, harmonijum i tambur, stare pesme Ahmeda Zahira. Lejla žali što mami i babi
nisu živi da vide te promené. Ali kao i Džalilovo pismo, kajanje Kabula stiglo je prekasno.
Lejla i deca se taman spremaju da predu ulicu do autobuske stanice kada iznenada pored njih prolece crni džip
sa zata-mnjenim staklima. Skrece u poslednjem trenutku i promašuje Lejlu za manje od pola metra. Prska vodu
boje caja po decjim košuljama. Lejla cima decu nazad na plocnik, a srce joj se popelo u grlo. Džip brzo
nastavlja niz ulicu, dvaput trubi, pa naglo skrece ulevo. Lejla stoji u mestu, pokušava da dode do daha, prsti joj
- 118 -
cvrsto stežu decje ruke. To ubija Lejlu. Ubija je što je ratnim poglavicama dozvoljeno da se vrate u Kabul. Što
ubice njenih roditelja žive u raskošnim kucama s ogradenim vrtovima, što su postavljeni za ministra ovoga i
zamenika ministra onoga, što se drsko vozikaju u blistavim, blindiranim džipovima, kroz cetvrti koje su uništili.
To je ubija.
Ali Lejla je odlucila da ne dozvoli ogorcenosti da je obogalji. Marijam to ne bi tako htela. Cemu?, pitala bi, s
osmehom istovremeno nevinim i mudrim. Kakva vajda od toga, Lejla-džo? I tako se Lejla pomirila da ide dalje.
Zbog sebe, zbog Tarika, zbog svoje dece. I zbog Marijam, koja i dalje pohodi Lejlu u snovima, koja je uvek
samo dah ili dva daleko od njenih misli. Lejla ide dalje, jer na kraju, dobro zna, to je jedino što se može. Da se
ide dalje, i da se nada. Zaman stoji na liniji za slobodna bacanja, kolena su mu savijena, tapka košarkašku loptu.
Pokazuje grupi decaka u istovetnim majicama koji sede u polukrugu na terenu. Zaman primecuje Lejlu, stavlja
loptu pod mišku i maše. Kaže nešto decacima, koji onda mašu i vicu: "Selam, moalim-sahib!" Lejla uzvraca
mahanjem.
Igralište sirotišta sada ima niz mladih jabukovih stabala duž istocnog zida. Lejla namerava da posadi nekoliko i
uz južni zid, cim ga obnove. Tu je i nova ljuljaška, novo vratilo i penjalica. Lejla ulazi.
I spoljašnjost i unutrašnjost sirotišta su okreceni. Tarik i Zaman su popravili krov na mnogim mestima gde je
prokišnjavao, zamenili prozore, stavili tepihe u sobama gde se deca igraju i gde spavaju. Lejla je zimus kupila
nekoliko kreveta za decje spavaonice, kao i jastuke, pravu vunenu cebad. Dala je da se ugrade furune za zimu.
Anis, jedne kabulske novine, pre mesec dana objavile su clanak o obnovi sirotišta. I slikali su ih, Zamana,
Tarika, Lejlu i jednog vaspitaca kako stoje u nizu iza dece.
Kada je Lejla videla clanak, pomislila je na svoje prijateljice iz detinjstva, Giti i Hasinu, na to kako je Hasina
govorila: Pre nego što napunimo dvadesetu, Giti i ja cemo okotiti po cetvoro-petoro dece svaka. Ali ti, Lejla, ti
ceš nama glupacama osvetlati obraz. Ti ceš biti neko. Znam da cu jednog dana uzeti novine i videti tvoje lice na
naslovnoj strani. Fotografiju nisu objavili na naslovnoj strani, ali evo je, ipak, baš kao što je Hasina predvidela.
Lejla skrece i ide istim onim hodnikom u kome su, pre dve godine, ona i Marijam predale Azizu Zamanu. Lejla
i dalje pamti kako su morali da otrgnu Azizinu šaku s njene ruke. Seca se kako je trcala tim hodnikom, gušeci
krik, dok ju je Marijam zvala, a Aziza prestravljeno vrištala. Zidovi hodnika sada su prekriveni plakatima s
dinosaurusima, likovima iz crtaca, Budama iz Bamijana i crtežima koje su uradili sirocici. Mnogi crteži
prikazuju tenkove kako gaze kolibe, ljude kako mašu kalašnjikovima, šatore u izbeglickim logorima, prizore iz
džihada.
Lejla skrece za ugao i sada vidi decu kako cekaju pred ucionicom. Pozdravljaju je njihove marame, njihove
obrijane glave s okruglim kapicama, njihova sitna, suva lica, lepota njihove skromnosti.
Pošto su ugledala Lejlu, deca joj pritrcavaju. Trce iz sve snage. Preplavljuju je. Sledi graja, piskavi pozdravi,
prodorni glasovi, tapšanje, stezanje, vucenje, hvatanje, otimanje oko toga ko ce joj se popeti u narucje. Pružene
rucice i molbe za pažnju. Neka deca je zovu majko. Lejla ih ne ispravlja. Lejli je jutros potrebno mnogo truda
da smiri decu, da ih natera da stanu u red, da ih uvede u ucionicu. Tarik i Zaman su napravili ucionicu tako što
su srušili zid izmedu dve susedne prostorije. Pod je i dalje veoma ispucao i nedostaju mnoge plocice.
Privremeno su ga prekrili ceradom, ali je Tarik obecao da ce uskoro postaviti plocice i doneti tepih. Iznad vrata
je zakucana pravougaona drvena tabla, koju je Zaman išmirglao i obojio u blistavo belo. Na njoj je, cetkicom,
Zaman napisao cetiri stiha, njegov odgovor, zna Lejla, onima koji gundaju što obecana novcana pomoc
Avganistanu nikako da stigne, što obnova ide presporo, što ima korupcije, što se talibani vec ponovo grupišu i
što ce opet napasti, što ce svet ponovo zaboraviti na Avganistan. Stihovi su iz njegovog omiljenog Hafezovog
gazela.
Jusuf ce opet se u Hanan vratiti, ne tuguj. Kolibe dul-bašte postace,
procvace, ne tuguj.
Ako li potop se digne, sve živo da pomori, Nuah ce rukom krmu voditi,
ne tuguj.
Lejla zastaje ispod table pa ulazi u ucionicu. Deca sedaju na mesta, otvaraju sveske,
pricaju. Aziza razgovara s devojcicom u susednoj klupi. Papirni avion u visokom luku
leti preko ucionice. Neko ga baca nazad.
"Otvorite persijske citanke, deco", kaže Lejla i spušta svoje knjige na sto.
Uz zvuk listanja mnogih strana, Lejla odlazi do prozora na kome nema zavesa. Kroz staklo vidi decake na
igralištu, kako stoje u redu da vežbaju slobodna bacanja. Iznad njih, i iza planina, rada se jutarnje sunce.
Obasjava metalni obruc za košarku, lance na ljuljaškama, zviždaljku oko Zamanovog vrata, njegove nove,
citave naocare.
- 119 -
Lejla prislanja dlanove na toplo staklo. Sklapa oci. Pušta sunce da joj greje obraze, kapke, celo. Kada su se
vratili u Kabul, Lejlu je mucilo što ne zna gde su talibani sahranili Marijam. Želela je da poseti Marijamin grob,
da posedi malo s njom, ostavi neki cvet. Ali Lejli je sada jasno da to nije važno. Marijam nikada nije daleko.
Ovde je, u ovim zidovima koje su okrecili, u drvecu koje su posadili, u cebadi-ma koja greju decu, u ovim
jastucima, knjigama i olovkama. U decjem smehu. U stihovima koje Aziza recituje i molitvama koje šapuce
kada se klanja ka zapadu. Ali uglavnom, Marijam je u Lejlinom srcu, gde sija blistavim zracima hiljadu sunaca.
Lejla shvata da je neko zove po imenu. Okrece se, nagonski krivi glavu, malcice diže zdravo uho. To je Aziza.
"Mami? Dobro ti je?"
Ucionica se utišala. Deca je posmatraju. Lejla se sprema da odgovori, kada joj odjednom nestaje daha. Ruke joj
lete dole. Pokrivaju mesto gde je, trenutak ranije, osetila kako nešto struji kroz nju. Ceka. Medutim, pokreta
više nema.
"Mami?"
"Da, ljubavi." Lejla se osmehuje. "Dobro mi je. Da. Odlicno."
Dok odlazi za svoj sto, Lejla misli o igri smišljanja imena koju su sinoc za vecerom ponovo igrali. To je postao
redovan obred, još otkako je Lejla saopštila vest Tariku i deci. Natežu se, svako odlucno zastupa svoj izbor.
Tariku se dopada Muhamed. Zalmaj, koji je nedavno na videu gledao Supermena, niko ne može da shvati zašto
jedan mali Avganistanac ne može da se zove Klark Aziza se žestoko bori za Amana. Lejli se dopada Omar. Ali
igra se igra samo za muška imena. Jer ako bude žensko, Lejla joj je vec dala ime.

18Haled Hoseini - Hiljadu čudesnih sunaca Empty Re: Haled Hoseini - Hiljadu čudesnih sunaca Čet Jul 12, 2012 10:37 am

flocon de neige.

flocon de neige.
Elite member
Elite member
POGOVOR
Vec gotovo tri decenije, avganistanska izbeglicka kriza jedna je od najtežih na svetu. Rat, glad, bezvlašce i
represija naterali su milione ljudi -poput Tarika i njegovih roditelja u ovoj prici -da napuste svoje domove,
pobegnu iz Avganistana u susedni Pakistan ili Iran. Na vrhuncu tog egzodusa, gotovo osam miliona
Avganistanaca bili su izbeglice u inostranstvu. Danas u Pakistanu i dalje ima više od dva miliona
avganistanskih izbeglica. Poslednjih godinu dana imao sam privilegiju da radim kao americki izaslanik u
UNHCR-u, agenciji za izbeglice Ujedinjenih nacija, jednoj od najistaknutijih humanitarnih organizacija na
svetu. Zadatak UNHCR-a je da zaštiti osnovna ljudska prava izbeglica, da im pruži hitnu pomoc i da im
pomogne oko novog života u bezbednom okruženju. UNHCR pruža pomoc više od dvadeset miliona raseljenih
ljudi u svetu, ne samo u Avganistanu vec i u Kolumbiji, Burundiju, Kongu, Cadu i oblasti Darfur u Sudanu.
Rad za UNHCR na pomoci izbeglicama predstavljao je jedno od najzahvalnijih i najznacajnijih iskustava u
mom životu. Ako želite da pomognete, ili samo da saznate nešto više o UNHCR-u, njegovom delovanju ili
problemima izbeglica, molim vas da posetite www.unrefugees.org.
Hvala vam.
Haled Hoseini, 31. januar 2007.

IZRAZI ZAHVALNOSTI
Nekoliko razjašnjenja pre nego što izrazim svoju zahvalnost. Selo Gul Daman je izmišljeno -bar koliko ja
znam. Citaoci koji poznaju grad Herat primetice da sam sebi dao neke male slobode u opisu njegove okoline.
Na kraju, naslov ovog romana potice iz pesme Saiba-e-Tabrizija, persijskog pesnika iz sedamnaestog veka.
Citaoci koji znaju original na persijskom bez sumnje ce primetiti da engleski prevod stiha u kome je sadržan
naslov ovog romana nije doslovan. Ali to je opšteprihvaceni prevod dr Džozefine Dejvis, i meni je divan.
Zahvalan sam joj. Želeo bih da zahvalim Kajumu Sarvaru, Hekmatu Sadatu, Elizi Hatavej, Rouzmeri Stasek,
Lorensu Kvilu i Halimi Džaz-min Kvil na njihovoj pomoci i podršci. Posebno sam zahvalan mom ocu, mom
babi, što je citao ovaj rukopis, na njegovim komentarima, i kao i uvek -na njegovoj ljubavi i podršci. I mojoj
majci, ciji nesebicni, nežni duh prožima ovu pricu. Ti si moj razlog, majko-džo. Hvala i mojoj tazbini na
velikodušnosti i mnogim toplim recima. Kao i svim ostalim mojim rodacima -vaš sam veliki dužnik. Želim da
zahvalim mom agentu Elejn Koster zato što je uvek, uvek verovala; Džodi Hockis (Napred!), Dejvidu
Grosmanu, Helen Heler i neumornom Cendleru Krofordu. Veliki sam dužnik baš svima u Riverhed buksu.
Posebno želim da zahvalim Suzan Pitersen Kenedi i Džefriju Kloskeu zbog njihove vere u ovu pricu.
Najiskrenije hvala i Merilin Daksvort, Mi-Ho Ca, Ketrin Linc, Kregu D. Berku, Lesli Švarc, Honi Verner i
Vendi Perl. Posebno hvala mom oštrookom lektoru Toniju Dejvisu, kome ništa ne promice, i na kraju, mojoj
talentovanoj urednici Sari Mekgrat, na njenom strpljenju, dalekovidosti i vodstvu. Na kraju, hvala i tebi, Roja.
Što si citala ovu pricu mnogo puta, što si istrpela moje male krize samopouzdanja (a i nekoliko velikih), što
nikada nisi sumnjala. Ova knjiga bez tebe ne bi postojala. Volim te.

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

Haled Hoseini - Hiljadu čudesnih sunaca Beautiful-girl-look-up2-