Libby ima sređen život, predivnog muža i veliku kuću uz more, no preko njezine sreće pada velika sjena Jackove pokojne supruge Eve. Što uopće zna o muškarcu za kojeg se tako ishitreno udala i o naizgled savršenoj Eve? Pronašavši Eveine dnevnike doznaje zapanjujuće činjenice o njezinoj prošlosti i Jackovim obiteljskim tajnama. Je li Eve ubijena ili je u pitanju splet nesretnih okolnosti? Je li Jack s time povezan? Može li mu vjerovati?
Savršena kombinaciju trilera i nevjerojatne ljubavne priče koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Svi romani Dorothy Koomson su proglašeni bestselerima prema Sunday Timesu i djela su joj prevedena na tridesetak svjetskih jezika.

Scan,obrada: Pompeasabina

Dvadeset prvo poglavlje

Libby

Dnevnici su brzo planuli, iskre su pohlepno zahvatile papir sve dok od njega nije nastao plavi plamen koji je plesao i izvijao se, pretvarajući se u mnoštvo boja narančastog spektra. Gledam ih kako gore dok mi srce juri u prsima, znajući da ispravno postupam. To je ona htjela.
Eve je umrla kako Jack nikad ne bi saznao kakvo je čudovište bio njegov otac — i nije na meni da odam tu tajnu. Nije pošteno od mene da pomutim njihov odnos, da navedem Jacka na ponovnu procjenu ljubavi koju su dijelili. Užas Evina Caesara sada je na kraju — toliko je bolestan da više nikad nikome neće nauditi. Znam da je to ono što je Eve zbilja htjela. I sada može počivati u miru.
Kad su plamenovi zamrli, sjednem i pričekam da se roštilj ohladi. Vedar je i sunčan dan i sunce me obasjava kao da su svi na svijetu bez briga. Pepeo se prilično brzo ohladio omogućujući mi da ga pometem
i razbacam po vrtu. Saznala sam koliko je samo Eve voljela ovu kuću pa mi se čini prikladnim da ono što je od nje ostalo smjestim tu kako bi postalo dio povijesti kuće. Vrt je prilično malen za tako veliku kuću pa malu količinu pepela, malo Eveine suštine, uspijevam raznijeti po gotovo cijelom vrtu.
Dok perem ruke, bacim pogled na vrt i eno je. Stoji na sredini tratine, gotovo je prozirna pod jako blistavom sunčevom svjetlošću. Nosi svoju haljinu i na nogama su joj tenisice, baš kao što ju je nosila
prvi put kad ju je kupila. Lice joj se ozari osmijehom, i bijesnu joj pritom prekrasne plave oči i smekšaju joj se crte lice. Podigne ruku i mahne mi.
Bez razmišljanja uzvratim joj mahanjem.
Kaže nešto i, iako je ona ondje, a ja ovdje, i znam da to nije stvarno, čujem joj glas u glavi. Drukčiji je od njezinih prijašnjih glasova koje sam zamislila.
Blag je i jednostavan, običan — to je glas bilo koje prolaznice na ulici. "Hvala ti", kaže mi.
"Hvala tebi", odvratim joj.
Iza sebe začujem lupanje ulaznih vrata. "Libby, jesi li spremna? Ako ne odemo sad, Butch će se mimoići sa svojom škotskom djevoj¬kom."
"Stižem!" odazovem se Jacku, oči su mi i dalje fiksirane na Eve. "A ti to kažeš kao da će Butch učiniti nešto više od stajanja i slinjenja u njezinu smjeru."
Eve me potjera rukom govoreći mi da idem i nastavim živjeti. Smiješak joj se pretvori u širok osmijeh i, kad joj ponovno mahnem, ona iščezava, sve dok svakim dijelom svojeg bića ne osjetim da je napo¬kon otišla na ljepše mjesto.