Inspektorica Lindsay Boxer

1. poglavlje

Neobično je topla noć u kolovozu, ali ja snažno drhtim dok stojim na velikoj, sivoj kame-noj terasi pred svojim stanom. Gledam panoramu veličanstvenog San Francisca i držim svoj službeni revolver na sljepoočnici.
– Proklet bio, Bože! šapćem. Posebno čuvstvo, ali prikladno i opravdano, mislim si.
Čujem Slatku Marthu kako cvili. Okrećem se i vidim da me gleda kroz staklena vrata koja vode na terasu. Ona zna da nešto nije u redu. – Dobro je, dovikujem joj kroz vrata. – Sve je u redu. Idi leći, djevojko.
No Martha ne želi otići, ne želi okrenuti glavu. Ona je draga, odana prijateljica koja mi je posljednjih šest godina svake noći svojom njuškom poželi laku noć.
Dok zurim u oči graničarskog kolija, razmišljam ne bih li možda trebala ući unutra i nazva-ti djevojke. Claire, Cindy i Jill došle bi ovamo prije nego bih i spustila slušalicu. Držale bi me, grlile me, govorile prave riječi. Ti si posebna, Lindsay. Svi te vole, Lindsay.
Samo što sam prilično sigurna da bi se sutra navečer, ili prekosutra, sve ovo ponovilo. Jed-nostavno ne vidim izlaz iz ove zbrke. O svemu sam razmislila već stotinu puta. Mogu biti do zla boga razumna i logična, ali očito sam i vrlo osjetljiva. To mije kao inspektorici u policiji San Francisca davalo snagu. To je rijetka kombinacija i čini mi se da sam zato bila mnogo uspješnija od svih drugih muškaraca u odjelu za umorstva. Naravno, nitko od njih ne stoji ovdje, spreman prosuti si mozak svojim pištoljem Polako prelazim s cijevi pištolja niz obraz i opet do sljepoočnice. O Bože, o Bože. O Bože. Sjetila sam se mekih, nježnih ruku, Chrisa, i zbog toga počinjem plakati.
Previše slika mi navire odveć brzo da ih mogu podnijeti.
Strašna, neizbrisiva umorstva mladenaca koja su užasavala naš grad, pomiješana s krupnim planovima lica moje majke, pa čak i nekoliko bljeskova moga oca. Moje najbolje prijateljice – Claire, Cindy i Jill – naš suludi klub. Čak mogu vidjeti i samu sebe – barem onakvu kakva sam bila prije. Nitko nikad, nikad, nije pomislio da izgledam poput inspektorice, jedina žena inspektor za umorstva u cijeloj policiji San Francisca.
Moji prijatelji i prijateljice uvijek su govorili da više sličim Helen Hunt, udanoj za Paula Reisera u seriji Lud za tobom. Jednom sam bila udana. Nisam bila Helen Hunt, a on svakako nije bio Paul Reiser.
Ovo je tako teško, tako loše, tako pogrešno. Ovo mi uopće ne dolikuje. Stalno vidim Davi-da i Melanie Brandt, prvi bračni par koji je ubijen u Mandarinskom apartmanu hotela Grand Hyatt. Vidim tu strašnu hotelsku sobu gdje su umrli bešćutno, besmisleno i nepotrebno.
To je bio tek početak.

Knjiga prva

David i Melanie

1. poglavlje

Prekrasne ruže dugih stabljika ispunjavale su hotelsku sobu – savršeni darovi, zbilja. Sve je bilo savršeno.
Možda na svijetu i postoji veći sretnik od mene, pomislio je David Brandt, kada je zagrlio Melanie, svoju mladenku. Možda negdje u Jemenu – neki muslimanski ratar koji posjeduje dvije koze. Ali sigurno nema većeg sretnika od mene u cijelom San Franciscu.
Mladenci su gledali van iz dnevne sobe Mandarinskog apartmana hotela Grand Hyatt. U daljini su vidjeli svjetla grada Berkeleya, zatvor Alcatraz i graciozni obris osvijetljenog mosta Golden Gate.
– Divno je, rekla je Melanie, smiješeći se od zadovoljstva. – Današnji dan ne bih mijenjala ni za što.
– Ni ja, prošaptao je. – Osim što možda ne bih pozvao svoje roditelje. Oboje su se nasmija-li.
Samo nekoliko trenutaka prije, oprostili su se s posljednjim od 300 uzvanika u hotelskoj plesnoj sali.
Vjenčanje je napokon završilo – zdravice, ples, čavrljanje, fotografiranje poljubaca nad tor-tom. Sada su napokon bili sami. Oboje su imali dvadeset devet godina i imali su cijeli život pred sobom.
David je uzeo dvije čaše šampanjca koje je ostavio na lakiranom stolu. – Zdravica, rekao je, – drugom najsretnijem čovjeku na svijetu.
– Drugom? rekla je i nasmiješila se praveći se šokiranom. – Tko je prvi?
Nazdravili su i otpili dugi, raskošan gutljaj osvježavajućeg pića iz kristalnih čaša. – Jedan ratar s dvije koze. Poslije ću ti objasniti, rekao je.
– Imam nešto za tebe, iznenada se sjetio David. Već joj je bio poklonio jedan savršeni di-jamantni prsten od pet karata, za koji je znao da ga nosi samo kako bi udovoljila njegovim roditeljima. Otišao je do svojeg smokinga koji je bio prebačen preko naslona visoke stolice u dnevnoj sobi, a zatim se vratio s kutijicom za nakit iz Bulgarija.
– Ne, Davide, bunila se Melanie. – Ti si moj poklon. – Ipak otvori kutijicu, rekao joj je. – Ovo će ti se svidjeti.
Podigla je poklopac. U vrećici od antilopa bio je par naušnica; veliki srebrni prsteni oko dva čudnovata mjeseca od dijamanata.
– Ja tako mislim o tebi, rekao je.
Melanie je prinijela mjesece svojim uškama. Bili su savršeni, kao i ona.
– Ti utječeš na mene, baš kao mjesec na plimu i oseku, prošaptao je David.
Poljubili su se i on je spustio zatvarač njezine haljine, puštajući da joj klizne malo ispod ramena. Poljubio ju je u vrat. Zatim iznad grudi.
Netko je pokucao na vrata sobe.
– Šampanjac, rekao je glas s druge strane.
Na trenutak je David poželio viknuti: – Ostavi ga ispred vrata! Cijelu je večer samo čeznuo da skine haljinu s nježnih ramena svoje žene.
– Hajde, uzmi to, rekla je Melanie, mašući mu naušnicama ispred očiju. – Stavit ću ih.
Izmigoljila je iz njegova zagrljaja i uputila se natraške prema kupaonici. U njezinim bi-strim smeđim očima igrao je osmijeh. Bože, kako je volio te oči.
Dok je išao prema vratima, David je razmišljao kako se ni s kim na svijetu ne bi mijenjao.
Čak ni za drugu kozu.

2. Poglavlje

Phillip Campbell zamišljao je taj trenutak, taj značajni prizor, mnogo puta. Znao je da će mladoženja otvoriti vrata. Ušao je u sobu.
– Čestitam, promrsio je Campbell, pružajući mu šampanjac. Zurio je u čovjeka raskopčane svečane košulje i olabavljene crne kravate .
David Brandt jedva gaje pogledao dok je pregledavao kutiju raskošno ukrašenu vrpcama. Krug.
Clos du Mesnil, 1989. godina.
– Što je najgora stvar koju je itko ikad učinio?
promrmljao si je Campbell u bradu. – Jesam li sposoban to učiniti? Imam li dovoljno hra-brosti?
– Ima li kakva čestitka? rekao je mladoženja, tražeći napojnicu po džepovima. – Samo ovo, gospodine.
Campbell je zakoračio naprijed i zabio nož duboko u mladoženjina prsa, između trećeg i četvrtog rebra, najkraćim putem do srca.
– Za čovjeka koji ima sve, rekao je Campbell. Ušao je u sobu i okretnim udarcem noge za-lupio vratima.
Okrenuo je Davida Brandta, gurnuo ga leđima na vrata i još dublje mu zabio nož.
Mladoženja se ukočio u grču od šoka i bola. Grleni glasovi pobjegli su mu iz grudi – jedva čujni, krkljajući dah koji gaje gušio. Oči kao da su mu htjele iskočiti od nevjerice.
Ovo je čudesno, pomislio je Campbell. Doslovno je mogao osjetiti kako mladoženjina sna-ga otječe. On je tek bio iskusio jedan od najvećih trenutaka u svojem životu, a sada, samo nekoliko minuta poslije, umirao je.
Zašto?
Campbell je zakoračio unatrag i mladoženjino tijelo srušilo se na pod. Soba se zaljuljala poput nagnutog broda. Zatim je sve počelo teći brže i stapati se.
Osjećao se kao da gleda u bljeskavi filmski žurnal.
Čudesno. Ni blizu onome stoje očekivao.
Campbell je čuo ženin glas, trgnuo se i izvukao oštricu iz prsa Davida Brandta.
Pojurio je presresti je dok je izlazila iz spavaće sobe. Još uvijek je nosila svoju dugu, čipkastu vjenčanicu.
– Davide? rekla je. Osmijeh pun iščekivanja pretvorio joj se u šok kada je ugledala Camp-bella. – Gdje je David?
Tko ste vi?
Prelazila je očima punim užasa preko njega, a zatim mu se zagledala u lice, oštricu noža, u muževo tijelo na podu.
– O, Bože! Davide! vrisnula je. – O, Davide, Davide!
Campbell ju je htio upamtiti takvu. Taj ukočeni pogled, te širom otvorene oči. Očekivanje i nada koje su u njima samo nekoliko trenutaka prije tako sjajno blistale, sada su bile rasute.
Riječi su mu potekle iz usta. – Želiš znati zašto? Bogme, i ja.
– Što si učinio? promuklo je rekla Melanie. Mučila se da shvati. Njezine užasnute oči preli-jetale su lijevo-desno po sobi, tražeći izlaz.
Iznenada je jurnula prema vratima dnevne sobe.
Campbell ju je zgrabio za zapešće i prislonio joj krvavi nož na grlo.
– Molim vas, jecala je, ukočena pogleda. – Molim vas, nemojte me ubiti.
– Istina je u tome, Melanie, da sam te došao spasiti.
Prišao je bliže i nasmiješio joj se u drhtavo lice.
Campbell je spustio oštricu i zario je u nju. Vitko joj se tijelo zatreslo od iznenadnog vriska. Oči su joj svjetlucale poput slabe električne žarulje. Smrtni hropac prostrujao joj je tijelom. – Zašto? preklinjale su njezine oči. – Zašto?
Trebala mu je cijela minuta da opet dođe do daha.
Miris krvi Melanie Brandt bio mu je duboko u nosnicama. Gotovo nije mogao vjerovati stoje učinio.
Zašto?
Odnio je mladenkino tijelo natrag u spavaću sobu i položio ga na krevet. Bila je prekrasna, finih crta lica. I tako mlada. Sjetio se kada ju je prvi put vidio i kako gaje tada opčinila. Misli-la je da ima cijeli život pred sobom.
Prešao joj je rukom preko glatkog obraza i stisnuo jednu njezinu naušnicu – nasmiješeni mjesec.
– Što je najgora stvar koju je itko ikad učinio? opet se zapitao Phillip Campbell, dok mu je srce divlje lupalo u grudima.
Ovo? Je li upravo učinio najgoru moguću stvar?
– Ne još, odgovorio je jedan glas u njemu. – Još nisi.
Polako, podigao je mladenkinu prekrasnu bijelu vjenčanicu.

3. poglavlje

Bilo je nešto prije osam i trideset. Jutro lipanjskog ponedjeljka, jedno od onih prohladnih, sivih ljetnih jutara po kojima je San Francisco poznat. Slobodni tjedan počela sam loše, listajući stare primjerke New Yorkera u iščekivanju da me primi moj liječnik, dr. Roy Oren-thaler.
Posjećivala sam dr. Roya, kako sam ga još uvijek ponekad zvala, još otkako sam studirala sociologiju na državnom sveučilištu u San Franciscu, te sam redovito jednom godišnje odlazi-la na pregled. Bilo je to prošlog utorka. Na moje iznenađenje, nazvao je krajem tjedna i zamo-lio me da svratim danas prije posla.
Čekao me je naporan dan: dva neriješena slučaja i svjedočenje na okružnom sudu. Nadala sam se da ću doći u ured do devet.
– Gospođice Boxer, konačno me je pozvala medicinska sestra, – doktor će vas sada primiti. Slijedila sam je u njegov ured.
U pravilu, Orenthaler bi me pozdravio dobronamjernim bockanjem na račun policijskog humora, poput: – Ako si ovdje, tko onda njih lovi po ulicama? Imam trideset četiri godine, a prije dvije godine postala sam vodećom inspektoricom u odjelu za umorstva u palači pravde.
Ali danas je ukočeno ustao i ozbiljnim glasom mi zaželio – dobro jutro. Pokazao mije na stolicu preko stola.
Nešto nije bilo u redu.
Sve dotad, moja filozofija o liječnicima bila je jednostavna. Kada vas tako znakovito, za-brinuto pogledaju i kažu vam da sjednete, moguće su tri stvari.
Samo je jedna od njih bila loša. Ili bi vas pozvali van, spremali se reći vam loše vijesti, ili su jednostavno potrošili pravo bogatstvo na novo tapetiranje namještaja.
– Želim vam nešto pokazati, počeo je Orenthaler.
Podigao je rendgenski snimak prema svjetlu, pokazavši na mrlje sitnih, prozirnih kuglica među još manjima.
– Ovo je vaš povećani krvni bris. Veće kuglice su eritrociti. Crvena krvna zrnca.
– Izgledaju sretno, nervozno sam se našalila.
– Ovi da, Lindsay, rekao je liječnik, bez traga osmijeha.
– No problem je u tome što ih nemate puno.
Zagledala sam mu se u oči, nadajući se da će se opustiti i da ćemo prijeći na nešto nebitno, poput: – Bolje smanjite prekovremeno.
– Imate poremećaj, nastavio je Orenthaler, – u praksi poznat kao Neglijeva aplastična ane-mija. To je rijetko oboljenje. Laički, tijelo više ne proizvodi crvena krvna zrnca. Podigao je jedan rendgenski snimak. – Ovako izgleda normalna krv.
Na toj slici, tamna pozadina izgledala je poput najprometnijeg raskrižja u gradu na kraju radnog vremena – bila je to praktički prometna gužva zbijenih, živahnih kuglica. Brzi glasnici koji su nosili kisik dijelovima nečijeg tuđeg tijela. Moja je slika, pak, bila gusta poput stranačkog sjedišta dva sata nakon ostavke predsjednika.
– To se može liječiti, zar ne? upitala sam ga. Štoviše, kao da sam ga u to uvjeravala.
– Izlječivo je, rekao je Orenthaler nakon kraće stanke.
– Ali bojim se daje ozbiljno.
Tjedan dana ranije došla sam u njegovu ordinaciju samo zato jer su mi oči suzile i maglile se i zato jer sam otkrila krvave mrlje na gaćicama; i svakog dana, triput jače, naglo sam počela osjećati kao da neko malo stvorenje kojemu manjka željeza isisava energiju iz mene. Meni, koja sam redovito znala odraditi dvije smjene i provesti četrnaest sati na poslu. Nago-milanih šest tjedana odrađenih slobodnih dana.
– Koliko je stanje ozbiljno? upitala sam, sumnjičavim glasom.
– Crvena krvna zrnca od vitalne su važnosti za tjelesni proces oksigenacije, Orenthaler je počeo objašnjavati. – Hematopoeza, stvaranje krvnih zrnaca u koštanoj srži.
– Dr. Roy, ovo nije liječnička konferencija. Molim vas, recite mi koliko je ozbiljno.
– Što želite čuti? Dijagnozu ili prognozu? – Želim čuti istinu.
Orenthaler je klimnuo. Ustao je, obišao oko stola i primio me za ruku. – Onda ću ti reći is-tinu, draga moja.
Ono što imaš je opasno po život.
– Opasno po život? Srce mi je stalo. Grlo mi je bilo suho poput pergamenta.
– Smrtonosno, Lindsay.

4. poglavlje

Hladni, tupi zvuk te riječi pogodio me je poput metka među oči. Smrtonosno.
Čekala sam da mi dr. Roy kaže daje sve to samo neka bolesna šala. Da je moj rendgenski snimak zamijenio s tuđim.
– No, želim te poslati hematologu, nastavio je. – Kao i kod većine bolesti, postoje stadiji. U prvom stadiju javlja se blago opadanje broja krvnih zrnaca. To se dade liječiti mjesečnim transfuzijama. U drugom stadiju dolazi do sustavnog pomanjkanja crvenih krvnih zrnaca. Treći stadij zahtijeva hospitalizaciju – transplantaciju koštane srži. Možda čak i uklanjanje slezene.
– I, u kojem se stadiju ja nalazim? upitala sam, duboko udahnuvši zrak u svoja stisnuta pluća.
– Broj vaših eritrocita iznosi jedva dvjesto po kubičnom centimetru krvi, tako da ste u kli-nu.
– U klinu?
– U klinu, rekao je liječnik, – između drugog i trećeg stadija.
Svatko u životu dočeka trenutak kada shvati da se ulog iznenada promijenio. Bezbrižna životna vožnja završi udarom u kameni zid; sve te godine u tračnicama života, koje te vode kamo god hoćeš, naglo prestaju. U svojem poslu, vidim kako se ljudima taj trenutak stalno nameće.
Dobrodošli u moj trenutak.
– Onda, što to sve skupa znači? slabašno sam upitala.
Soba se sada lagano vrtjela oko mene.
– To znači, draga moja, da ćeš se morati podvrgnuti dužem režimu intenzivnog liječenja.
Odmahnula sam glavom. – Kakve će to posljedice imati po moj posao?
Bila sam u odjelu za umorstva već šest godina, protekle dvije kao glavna inspektorica. Uz malo sreće, kada bi moj poručnik bio predložen za promaknuće, možda bih dobila njegov posao. Odjel je trebao snažne žene.
Mogle su daleko dogurati. Do tog trenutka, i ja sam za sebe to vjerovala.
– U ovom trenutku, rekao je liječnik, – mislim da to neće utjecati na vaš posao. Dok god se ne budete osjećali loše pod terapijom, možete nastaviti s poslom. U stvari, terapija bi vam čak mogla dobro doći.
Iznenada, počela sam osjećati kao da se gušim.
– Dat ću vam ime hematologa. Zove se dr. Victor Medved, rekao je Orenthaler.
Nastavio je govoriti o tome koliko je liječnik glasovit, ali ja ga više nisam čula. Mislila sam si: Kome ću reći?
Mama je umrla prije deset godina od raka dojke. Tatu nisam vidjela od svoje trinaeste go-dine. Imala sam sestru, Cat, ali ona je živjela mirnim i sređenim životom u Newport Beachu; a nju bi i najmanji prometni prekršaj dovodio u krizu.
Liječnik mi je pružio uputnicu. – Poznajem te, Lindsay.
Pretvarat ćeš se daje to nešto što možeš popraviti radeći napornije – ali ne možeš. Ovo je smrtno ozbiljno.
Želim da nazoveš specijalista još danas.
Iznenada se oglasio moj dojavljivač. Počela sam prevrtati po torbici tražeći ga i pogledala broj. Poziv iz ureda – Jacobi.
– Moram se javiti, rekla sam.
Orenthaler me ošinuo pogledom punim neodobravanja.
– Kao što ste rekli… Usiljeno sam se i nervozno nasmiješila. – Terapija.
Klimnuo je prema telefonu na stolu i izašao iz prostorije.
Utipkala sam broj i nazvala svoga partnera.
– Dosta zabave, Boxerova, na liniji se čuo Jacobijev mrzovoljni glas. Imamo dvostruko ubojstvo. Grand Hyatt.
U glavi mi se vrtjelo od onoga što mije rekao liječnik.
Zbog vrtoglavice vjerojatno nisam ništa odgovorila.
– Čuješ li me, Boxerova? upitao je Jacobi. – Posao zove.
Na putu si?
– Da, napokon sam rekla.
– I obuci štogod lijepo, promrmljao je moj partner. – Kao da ideš na vjenčanje.

5. poglavlje

Kako sam iz ordinacije dr. Orenthalera, u Noe Valley došla sve do hotela Hyatt na Union Squareu, ne sjećam se. U glavi su mi neprestano odzvanjale liječnikove riječi. – U ozbiljnijim slučajevima, Negli može biti smrtonosan.
Sve što znam jest daje niti dvanaest minuta poslije Jacobijeva poziva moj deset godina star Bronco zakočio pred atrijem hotela.
Ulica je bila obasjana svjetlima policijskih automobila; posvuda strka i zbrka. Isuse, što se do vraga dogodilo?
Cijela ulica od Suttera i Union Squarea bila je zatvorena crno-bijelim barikadama. Na ula-zu, skupina policajaca provjeravala je ljude koji su ulazili i izlazili, mašući znatiželjnicima da se udalje.
Pokazala sam značku i ušla u predvorje. Dva policajca koje sam prepoznala stajali su is-pred; Murray, trbušasti murjak koji je imao još godinu dana do mirovine, i njegov mlađi part-ner, Vasquez. Zamolila sam Murraya da mi kaže što se dogodilo.
– Rečeno mije da su na tridesetom katu ubijene dvije važne osobe. Svi su pametnjakovići gore.
– Tko je glavni? upitala sam, osjećajući kako mi se snaga vraća.
– Mislim da ste sada to vi, inspektorice.
– U tom slučaju, hoću da smjesta zatvorite sve izlaze iz hotela. I nabavite od upravitelja hotela popis svih gostiju i osoblja. Nitko ne izlazi i nitko ne ulazi ako nije na tom popisu.
Nekoliko sekunda poslije, vozila sam se dizalom na trideseti kat.
Niz policajaca i službenog osoblja vodio me niz hodnik do otvorenih dvostrukih vrata na kojima je pisalo Mandarinski apartman. Tu sam naletjela na Charliea Clappera, šefa ekipe za očevid. Nosio je svoje teške torbe u pratnji još dva forenzičara. To što je Clapper osobno bio tu značilo je da se dogodilo nešto krupno.
Kroz otvorena dvostruka vrata prvo sam ugledala ruže – bilo ih je posvuda. Zatim sam ug-ledala Jacobija.
– Pazi kamo staješ, inspektorice, glasno je viknuo preko sobe.
Moj partner je imao četrdeset sedam godina, ali izgledao je deset godina stariji. Kosa mu je bila sijeda i počeo je ćelaviti. Njegov izraz lica kao da je uvijek bio na rubu smijeha nad ne-kom neslanom šalom. On i ja radili smo skupa dvije i pol godine. Ja sam bila nadređena, in-spektorica/narednica, premda je u odjelu bio sedam godina duže od mene. Izvijestio me je što se dogodilo.
Ušavši unutra, skoro sam se spotakla o noge tijela broj jedan. To je bio mladoženja. Ležao je odmah pored vrata, sklupčan. Nosio je raskopčanu svečanu košulju.
Krv mu je umrljala malje na prsima. Duboko sam udahnula.
– Upoznaj gospodina Davida Brandta, rekao je Jacobi, pokvarenjački se nasmiješivši. – Gospođa Brandt je tamo unutra. Pokazao je prema spavaćoj sobi.
– Izgleda da su im stvari krenule nizbrdo brže nego ostalima.
Kleknula sam i dobro pregledala mrtvog mladoženju.
Bio je zgodan, kratke, crne, razbarušene kose i blage vilice. No raskolačene, ukočene oči bile su mu širom otvorene i potočić osušene krvi na bradi narušavao mu je lice. Iza njega, njegov smoking ležao je na podu.
– Tko ih je našao? upitala sam, tražeći lisnicu u njegovu džepu.
– Pomoćnik upravitelja. Jutros su trebali odletjeti na Bali.
Na otok, ne u kasino, Boxerova. Pomoćnik upravitelja trebao ih je probuditi telefonom.
Otvorila sam lisnicu: njujorška vozačka dozvola s mladoženjinim nasmijanim licem. Plati-naste kreditne kartice, nekoliko novčanica od sto dolara.
Ustala sam i osvrnula se po apartmanu. Otvarao se u stilski ukrašen muzej istočnjačke um-jetnosti: zelenkastožuti zmajevi, stolice i naslonjači oslikani prizorima s carskog dvora. Ruže, naravno. Ja sam više bila za jednostavno noćenje i doručak u krevet, ali ako je mladoženja htio nešto jasno poručiti svojoj mladenki, onda je poruka bila posve jasna.
– Upoznajmo mladenku, rekao je Jacobi.
Slijedila sam ga kroz otvorena dvostruka vrata u spavaću sobu i zastala. Mladenka je ležala na leđima na velikom krevetu s kanapeom.
Vidjela sam stotine ubojstava i mogla sam pregledati tijelo brzo i ravnodušno, ali na ovo nisam bila spremna.
Nije mi bilo svejedno. Jedan pogled na mladenkino tijelo poslao mije val sažaljenja niz kralježnicu.
Mladenka je još bila u svojoj vjenčanici.

6. poglavlje

Koliko god puta vidjeli žrtve umorstva, nikad vas ne prestaje boljeti, ali ovu je bilo izrazito teško pogledati.
Bila je tako mlada i lijepa: mirna, spokojna, netaknuta, osim tri grimizna pupoljka krvi na njezinim bijelim grudima. Izgledala je poput usnule kraljevne koja čeka svoga princa, ali nje-zin je princ bio u drugoj sobi, crijeva prosutih po podu.
– Što su htjeli za tristo pedeset dolara za noć? rekao je Jacobi, slegnuvši ramenima. – Cije-lu bajku?
Usredotočila sam svu svoju snagu na ono što sam morala učiniti. Pogledala sam Jacobija kao da ga mogu ubiti jednim jedinim, otrovnim pogledom.
– Isuse, Boxerova, što ti je? Lice mu je bilo ozbiljno.
– Samo sam se šalio.
Štogod to bilo, njegov me je dječji, skrušeni izraz lica vratio natrag. Mladenka je nosila ve-liku dijamantnu narukvicu na desnoj ruci i skupe naušnice na ušima. Što god bio ubojičin mo-tiv, to nije bila pljačka. Jedan se forenzičar spremao obaviti preliminarni pregled.
– Izgleda da je zadobila tri ubodne rane, rekao je.
– Vjerojatno je bila snažna. Mladoženju je sredio jednim jedinim ubodom.
Ono što mi je palo na um jest daje devedeset posto svih umorstava počinjeno zbog novca ili seksa. Činilo se da ovo nije bilo počinjeno zbog novca.
– Kada su posljednji put viđeni? upitala sam.
– Sinoć nešto poslije deset sati. Tada je u prizemlju završio pir.
– Potom ih više nisu vidjeli?
– Znam da to nije baš tvoje područje, Boxerova, rekao je Jacobi. Nacerio se. – Ali ljudi poslije pira mladenku i mladoženju mladenku i mladoženju više ne vide.
Usiljeno sam se nasmiješila, ustala i bacila pogled preko velikog, raskošnog apartmana. – Onda me iznenadi, Jacobi. Tko financira ovakvu sobu?
– Mladoženjin otac je neka faca na Wall Streetu, tamo na istoku. On i njegova žena su dolje u sobi na dvanaestom katu. Rečeno mije daje dolje bilo poprilično veselo. Kao i ovdje. Pogledaj samo sve te proklete ruže.
Vratila sam se do mladoženje i na mramornom postolju do vrata opazila nešto nalik ukrašenoj kutiji šampanjca.
Bila je poprskana krvlju.
– Pomoćnik upravitelja ju je primijetio, rekao je Jacobi.
– Rekao bih daje onaj koji je ovo učinio, tkogod to bio, šampanjac vjerojatno donio sa so-bom, kao dar.
– Je li tko viđen u blizini?
– Da, mnogo ljudi u odijelima. Došli su na vjenčanje, zar ne?
Pročitala sam etiketu na boci šampanjca. – Krug. Clos du Mesnil, 1989.
– To ti nešto govori? upitao je Jacobi.
– Samo da ubojica ima dobar ukus.
Pogledala sam u krvlju natopljenu jaknu. Sa strane je bio jedan jedini rez gdje je bio zadan smrtonosni ubod.
– Čini mi se da mu je ubojica skinuo jaknu nakon što gaje uboo, rekao je Jacobi i slegnuo ramenima.
– Zašto bi, do vraga, to učinio? glasno sam progunđala.
– Ne znam. Morat ćemo ga pitati.
Charlie Clapper me je gledao tražeći dozvolu da obavi svoj posao. Klimnula sam mu. Za-tim sam se vratila mladenki. Imala sam vrlo loš osjećaj u vezi ovog slučaja. Ako ubojstvo nije bilo počinjeno zbog novca, onda je sigurno moralo biti zbog seksa.
Podigla sam njezinu luksuznu suknju od tila. Najhladnija, najgorča potvrda me je presjekla. Imala sam pravo.
Mladenkine gaćice bile su spuštene i visjele su joj na jednoj nozi.
Osjetila sam divlji bijes u grudima. Pogledala sam u oči te mlade žene. Sve je bilo pred njom, sve nade i svi snovi. Sada je bila leš, žrtva ubojstva, okaljana, vjerojatno silovana u svojoj prvoj bračnoj noći.
Dok sam tako stajala i treptala, iznenada sam shvatila da plačem.
– Warrene, želim pričati s mladoženjinim roditeljima, rekla sam. – Želim da uzmete iskaz od sviju koji su sinoć bili na ovom katu. Ako su se odjavili, pronađite ih. I želim popis hotels-kog osoblja koje je sinoć bilo na poslu.
Znala sam da se više neću moći suzdržati ako smjesta ne izađem vani. – Odmah, Warrene. Molim te…
Odmah.

7. poglavlje

Phillip Campbell je hodao ulicom Powell prema Union Squareu i hotelu Hyatt. Policija je doslovno blokirala ulicu i znatiželjnika je pred hotelom bilo sve više.
Zavijanje policijskih sirena i vozila hitne pomoći ispunjavalo je zrak. To nije nimalo prista-jalo civiliziranom, uglednom San Franciscu. Uživao je u tom prizoru!
Campbell gotovo nije mogao vjerovati da se vraća na mjesto zločina. Jednostavno nije mo-gao odoljeti porivu. To što je opet bio tu pomoglo mu je da iznova proživi prošlu noć. Dok se približavao ulicom Powell, navala adrenalina postajala je sve veća. Srce mu je tuklo, gotovo nekontrolirano.
Probio se kroz gužvu koja se stvorila kod posljednjeg bloka pred Hyattom. Čuo je kako se glasine šire svjetinom, u kojoj su uglavnom bili poslovni ljudi u skupim odijelima. Lica su im bila namrštena od strepnje i bola. Čule su se glasine o požaru u hotelu, o samoubojici koji prijeti da će skočiti, o ubojstvu, samoubojstvu, ali ništa nije bilo blizu užasa stvarnog događaja.
Konačno, dovoljno se približio da može gledati policiju San Francisca na djelu. Nekolicina policajaca promatrala je okupljene, tražeći njega. Nije se brinuo hoće li ga otkriti, niti malo. Nije uopće izgledao sumnjivo i vjerojatno je pripadao u onih pet posto stanovništva u koje policija nikad ne bi posumnjala. To gaje tješilo, štoviše, uzbuđivalo.
Bože, učinio je to – uzrokovao da se sve ovo odigra, a tek je počeo. Nikad dosad nije isku-sio takav osjećaj, kao ni grad San Francisco.
Jedan je biznismen izašao iz Hyatta, a izvjestitelji i ostali znatiželjnici počeli su mu post-avljati pitanja kao da se radi o nekoj vrlo slavnoj osobi. Čovjek je bio u ranim tridesetima i namjerno se cerio. Imao je ono što su svi tražili i znao je to. Ponašao se kao daje glavni, uživajući u svom bijednom trenutku slave.
– Jedan mladi par – ubijeni su u apartmanu na vrhu hotela, čuo je čovjeka kako govori. – Bili su na medenom mjesecu. Tužno, ha?
Svjetina oko Phillipa Campbella je uzdahnula, a njega je probolo u srcu.

8. poglavlje

Kakav prizor! Cindy Thomas probijala se kroz mnoštvo znatiželjnika koji su opkolili Grand Hyatt. Zatim je uzdahnula pri pogledu na policijski kordon koji je blokirao ulaz.
Oko ulaza je vjerojatno bilo zbijeno stotine znatiželjnika: turisti s kamerama, biznismeni na putu na posao; drugi su mahali novinarskim akreditacijama i vikali, pokušavajući ući unutra. Preko puta ulice, televizijski kombi već je pripremao izvješće s lica mjesta, s pročeljem hotela u pozadini.
S dvije godine iskustva na poslu izvjestiteljice o lokalnim zbivanjima u gradskoj rubrici Chroniclea, Cindy je mogla nanjušiti priču koja će biti prekretnica u njezinoj karijeri. Od ove joj se ježila koža na vratu.
– Umorstvo u hotelu Grand Hyatt, obavijestio ju je Sid Glass, urednik gradske rubrike, na-kon što je jedan novinar presreo vijest na policijskom kanalu. Suzie Fitzpatrick i Tom Stone, redoviti izvjestitelji Chroniclea s poprišta zločina već su bili na zadatku. – Da si smjesta otišla tamo, dreknuo je njezin šef, na njezino iznenađenje. Nije morao dvaput reći.
Ali sada, pred Hyattom, Cindy je osjetila daje njezin kratki trenutak sreće došao kraju.
Ulica je bila blokirana. Svake sekunde pristizalo je sve više izvjestiteljskih ekipa. Ako nešto odmah ne smisli, Fitzpatrickova ili Stone uskoro će dobiti priču. Ono što je ona trebala nalazilo se unutra. Ali ona je bila tu vani, na pločniku.
Ugledala je kolonu limuzina i prišla prvoj – bila je velika, bež boje. Pokucala je na prozor. Vozač je pogledao preko novina, Chroniclea, naravno, i spustio prozor kada gaje pogledala u oči.
–Čekate Steadmana? upitala je Cindy.
– Ne, odgovorio je vozač. – Eddlesona.
– Oprostite, oprostite, mahnula je. Ali u sebi je sva sjala.
To je bila njezina ulaznica unutra.
Zadržala, se u gužvi još nekoliko trenutaka, a zatim se probila do ulaza. Jedan mladi re-darstvenik ispriječio joj se na putu. – Oprostite, rekla je Cindy, praveći se da je u žurbi. – Imam sastanak u hotelu.
– Ime?
– Eddleson. Očekuje me.
Policajac na ulazu prešao je prstom po računalnom ispisu pričvršćenom na notesu. – Znate li broj sobe?
Cindy je odmahnula glavom. – Rekao je da ćemo se u jedanaest naći u restoranu. Taj resto-ran u Hyattu bio je sastajalište na doručku najvećih moćnika San Francisca.
Policajac na ulazu ju je pozorno odmjerio. Cindy je pomislila kako u svojoj crnoj kožnoj jakni, trapericama i sandalama iz Earthsakea, baš ne izgleda kao netko tko ide na doručak s moćnikom.
– Moj sastanak, rekla je Cindy, kucajući po satu.
– Eddleson.
Zbunjen, policajac ju je pustio unutra.
Ušla je. Oko nje se izdizao visoki stakleni atrij čiji su zlatni piloni sezali sve do trećeg kata. Zakikotala se zbog toga; svi oni visoko cijenjeni pametnjakovići i poznate face još su bili vani na ulici.
A Cindy Thomas bila je prva koja je ušla unutra. Sada je samo trebala skovati plan.
Unutra je bila prava strka: policajci, biznismeni na odlasku, turisti, hotelsko osoblje u gri-miznim odorama.
Šef je rekao da se radi o umorstvu. I to drskom, sudeći po visokom ugledu hotela. Ali nije znala na kojem katu ili kada se ono dogodilo. Nije znala ni radi li se o gostu.
Možda je bila unutra, ali nije imala pojma što će.
Cindy je ugledala gomilu kovčega na drugom kraju predvorja. Nitko ih nije čuvao. Činilo se da pripadaju nekoj većoj skupini turista. Pikolo ih je iznosio vani. Prišla je kovčezima i kleknula do jednog, pretvarajući se da uzima nešto iz njega.
Pored nje je prošao drugi pikolo. – Trebate taksi?
Cindy je niječući odmahnula glavom. – Imam prijevoz.
A zatim, bacivši pogled na metež i gužvu, zakolutala je očima. – Upravo sam se probudila. Što se dogodilo?
– Niste čuli? Vjerojatno ste jedina. Sinoć smo imali velikih problema u hotelu.
Cindyne oči su se raširile.
– Dva umorstva. Na tridesetom katu. Stišao je glas kao da joj odaje tajnu njezina života. – Jeste li kojim slučajem bili na onom sinoćnjem velikom piru? Ubijeni su mladenka i mladoženja. Netko im je upao u sobu, u mandarinskom apartmanu.
– Isuse! Cindy je ustuknula.
– Sigurno ne želite da vam iznesem kovčege? provjerio je pikolo.
Cindy se usiljeno nasmiješila. – Hvala. Pričekat ću ovdje.
Na drugom kraju predvorja, opazila je kako se još jedna vrata dizala otvaraju. Vani je izašao pikolo, gurajući kolica s prtljagom. To je vjerojatno bilo dizalo za poslugu. Po onome stoje vidjela, policija ga nije zatvorila.
Kroz gužvu u predvorju se probila prema dizalu, pritisnula dugme i sjajna zlatna vrata su se otvorila. Hvala Bogu, bilo je prazno. Cindy je hitro ušla unutra i vrata su se zatvorila. Nije mogla vjerovati. Nije mogla vjerovati što čini. Pritisnula je broj 30.
Mandarinski apartman.
Dvostruko umorstvo.
Njezina priča.

9. poglavlje

Kada se dizalo zaustavilo, Cindy je zadržala dah. Srce joj je udaralo poput turbine. Bila je na tridesetom katu.
Ušla je. Zbilja je učinila to.
Vrata su se otvorila u samom prikrajku kata. Zahvalila je Bogu što ju ispred nije dočekao policajac. S druge strane hodnika čula se vreva. Samo je trebala slijediti zvuk.
Dok je brzo išla niz hodnik, glasovi su postajali jači.
Mimoišla se s dva muškarca u žutim jaknama na kojima je velikim crnim slovima pisalo 'Ekipa za očevid'. Na kraju hodnika skupina policajaca i istražitelja stajala je pred otvorenim dvostrukim vratima na kojima je pisalo Mandarinski apartman.
Ne samo daje bila unutra; bila je usred jebenog poprišta zločina. Odlučno se uspravivši, Cindy se uputila prema dvostrukim vratima. Policajci niti nisu pogledali prema njoj; propuštali su unutra policijsko osoblje koje je stiglo glavnim dizalima.
Uspjela je doći na cilj. U Mandarinski apartman. Mogla je vidjeti unutra. Apartman je bio velik, raskošan. Ruže su bile posvuda. Zatim joj je srce zastalo. Mislila je da će joj pozliti.
Mladoženja je nepomično ležao na podu, u krvlju natopljenoj košulji.
Cindy je osjetila kako joj koljena klecaju. Nikad prije nije vidjela žrtvu ubojstva. Htjela se nagnuti naprijed i pustiti da joj oči upamte svaku pojedinost, ali tijelo ju nije slušalo.
– Tko ste, do vraga, vi? iznenada je upitao jedan osorni glas. Jedan krupan, ljutiti policajac zurio je ravno u njezino lice.
Iznenada ju je zgrabio i snažno gurnuo o zid. Boljelo je.
U nastupu panike, Cindy je smeteno pokazala na svoju torbu i lisnicu, gdje joj se nalazila novinarska akreditacija sa slikom.
Ljutiti policajac počeo je prevrtati njezine kreditne kartice i osobne dokumente kao da se radi o reklamnoj pošti.
– Isuse, namrštio se redarstvenik snažnog vrata.
Izgledao je poput bijesnog dobermana. – Ona je novinarka.
– Kako ste, do vraga, dospjeli ovdje? zahtijevao je njegov partner.
– Izbaci je vani, zaurlao je doberman. – I zadržite njezinu osobnu iskaznicu. Sljedećih go-dinu dana neće smjeti ni primirisati policijske izvještaje.
Dok ju je njegov partner odvodio prema glavnim dizalima, Cindy je preko ramena posl-jednji put bacila pogled na noge mrtvaca ispružene do vrata. Prizor je bio užasan – zastrašujući i tužan. Drhtala je.
– Pokažite ovoj izvjestiteljici izlaz, naredio je redarstvenik trećem policajcu zaduženom za dizala. Mahnuo je njezinom iskaznicom kao da je igraća karta. – Nadam se daju se isplatilo izgubiti.
Kada su se vrata dizala već počela zatvarati, jedan je glas viknuo: – Čekaj U dizalo je ušla neka visoka žena u blijedoplavoj majici i vesti s brokatima, s policijskom značkom za poja-som.
Bila je zgodna, plavokosa i očito uznemirena. Duboko je uzdahnula kada su se vrata zatvo-rila.
–Nije lako unutra, inspektorice? upitao je policajac koji je pratio Cindy.
– Nimalo, jednostavno je rekla žena, ne okrenuvši glavu.
Riječ – inspektorica bljesnula je u Cindynoj glavi. Nije mogla vjerovati. Po svemu, prizor je uistinu bio nevjerojatno strašan, ako je uspio uznemiriti i ovu inspektoricu. Dok se dizalo spuštalo, ona je svih trideset katova samo gledala ravno pred sebe, bez ijedne riječi.
Kada su se u predvorju vrata otvorila, žena u plavoj majici se brzo udaljila.
– Vidite li izlaz? policajac je rekao Cindy. – Ne vraćajte se više.
Čim su se vrata dizala zatvorila, ona se okrenula i pogledom pretražujući ogromno pred-vorje počela tražiti inspektoricu. Opazila ju je kako ulazi u ženski toalet.
Cindy je žurno krenula za njom. U toaletu nije bilo nikoga – samo njih dvije.
Inspektorica je stajala pred zrcalom. Imala je gotovo metar osamdeset, bila je vitka i upadl-jiva. Na Cindyno čudo, očito je plakala. Isuse, Isuse. Opet je bila unutra.
Što je moglo tako uznemiriti inspektoricu?
– Dobro ste? napokon je blagim glasom upitala Cindy.
Žena se ukrutila uvidjevši da nije sama. Ali na licu je imala nekakav izraz, kao da samo što nije olakšala dušu. – Vi ste ona novinarka, zar ne? Vi ste ona kojoj je pošlo za rukom doći gore.
Cindy je uzdahnula i klimnula.
– Pa kako vam je to uspjelo?
– Ne znam. Možda sam imala sreću.
Inspektorica je izvadila papirnatu maramicu i obrisala oči. – Pa, bojim se da vas je sreća izigrala, ako mislite nešto doznati od mene.
– Nisam to htjela, rekla je Cindy. – Sigurno ste dobro?
Inspektorica se okrenula. U očima joj je vrištalo: – Nemam ti što reći!, ali lagale su. Kao da joj je više od ičega trebalo upravo to, s nekim popričati.
Bio je to jedan od onih čudnih trenutaka kada je Cindy znala da postoji nešto ispod površine. Da su uloge bile drugačije, i daje imala priliku, njih dvije bi čak mogle postati prija-teljice.
Cindy je zavukla ruku u džep, izvadila posjetnicu i stavila je na pult ispred inspektorice. – Ako poželite popričati…
Boja se vratila u inspektoričino lijepo lice. Premišljala se, a zatim se jedva zamjetno nasmiješila Cindy.
Cindy joj je uzvratila osmijeh. – Dok sam još ovdje…, prišla je umivaoniku i izvadila svo-ju šminku, uhvativši inspektoričin pogled u zrcalu.
– Lijepa vesta, rekla je.

10. poglavlje

Radim u Palači pravde. Palača, kako zovemo sivu, granitnu deseterokatnicu u kojoj se na-lazi gradski odjel pravosuđa, nalazi se nešto zapadnije od autoceste na uglu Šeste i Bryanta. Ako sama zgrada i njezini sterilni hodnici nisu govorili da policija uopće nema osjećaja za stil, njezino susjedstvo svakako jest. Sastojalo se od rukom oslikanih agencija za izdavanje jamčevina, trgovina rezervnim dijelovima, parkirališta i kafića na zlu glasu.
Štogod vas mučilo, u Palači ste to mogli naći: krađe auta, seksualni zločini, pljačke. Na osmom katu se nalazilo Javno tužiteljstvo u čijim su uredima radili mladi, nadobudni tužitelji. Na desetom katu bile su ćelije. Sve najednom mjestu, od uhićenja do optužbe.
Odmah do, imali smo čak i mrtvačnicu.
Nakon užurbane tiskovne konferencije na kojoj su iznesene najosnovnije činjenice, Jacobi i ja dogovorili smo se da ćemo se naći gore i pozabaviti se dokazima koje smo imali.
Nas dvanaest koji smo radili u odjelu za umorstva i bili zaduženi za cijeli grad dijelili smo prostoriju veličine sedam za deset metara, osvijetljenu strogim neonskim svjetiljkama. Ja sam pomno izabrala svoj stol – pokraj prozora, odakle se vidio ulaz na autocestu. Stol je uvijek bio zatrpan fasciklima, fotografijama, otpusnicama. Jedini uistinu osoban predmet na njemu bila je jedna kocka od pleksiglasa koju mi je bio poklonio moj prvi partner. Na njoj je pisalo Gledajući samo u tračnice ne možeš znati kojim je putem prošao vlak.
Skuhala sam si čaj i našla se s Jacobijem u sobi za ispitivanje broj jedan. Nacrtala sam dva stupca na ploči: jedan za ono što smo znali, drugi za ono što smo trebali provjeriti.
Jacobijev preliminarni razgovor s mladoženjinim roditeljima nije urodio plodom. Njegov otac bio je neka velika faca na Wall Streetu. Vodio je nekakvu tvrtku koja se bavila međun-arodnim otkupom i isplatom.
Rekao je da su on i njegova žena ostali sve dok nisu ispratili posljednjeg uzvanika i – odve-li djecu gore. Nisu imali nijednog neprijatelja. Nikakvih dugova, nikakvih ovisnosti i nitko im nije prijetio. Ništa što bi nekoga nagnalo na takav užasan, nezamisliv čin.
No, ispitivanje gostiju na tridesetom katu bilo je nešto uspješnije. Jedan par iz Chicaga sinoć je oko pola jedanaest primijetio nekog čovjeka u hodniku blizu Mandarinskog apartma-na. Opisali su ga kao muškarca srednje građe, kratke crne kose i rekli su da je nosio crno odi-jelo, a možda čak i smoking. Nosio je nešto poput kutije pića.
Kasnije, dvije su uporabljene kesice čaja i dva prazna pakiranja sredstva protiv žgaravice na stolu bili najjasniji znakovi da smo o tim pitanjima razglabali nekoliko sati.
Bilo je sedam i petnaest navečer. Naša je smjena završavala u pet.
– Ništa od sastanaka večeras, Lindsay? na koncu je upitao Jacobi.
– Stignem na sve sastanke ako to hoću, Warrene.
– Baš. Kao što sam rekao – ništa od sastanka večeras.
Naš poručnik Sam Roth, kojega smo zvali – Veseli, bez kucanja je provirio u sobu. Bacio je primjerak poslijepodnevnog izdanja Chroniclea na stol. – Jeste li vidjeli ovo?
Naslov masnim crnim slovima glasio je: POKOLJ U PRVOJ BRAČNOJ NOĆI U HYAT-TU. Glasno sam počela čitati s naslovnice: '– U sobi s nevjerojatnim pogledom na Zaljev, u svijetu poznatom samo bogatima, tijelo dvade-setdevetogodišnjeg mladoženje beživotno je ležalo blizu vrata.' Namrštio se. – Zbog čega smo pozvali ovu novinarku – zbog obilaska mjesta umorstva? Zna imena i opisuje prizorište.
U potpisuje stajalo Cindy Thomas. Sjetila sam se posjetnice u svojoj torbici. Prokleta Cin-dy Goddamn Thomas. – Možda bih je trebao nazvati i nju pitati imamo li kakvih tragova, sarkastično je rekao Roth.
– Želite ući? upitala sam. – Pogledajte na ploču. Dobro bi nam došla pomoć.
Roth je samo stajao na mjestu, grickajući svoju mesnatu donju usnu. Spremao se zatvoriti vrata za sobom, ali se predomislio. – Lindsay, budi u mojem uredu sutra u petnaest do devet. Ovaj slučaj moramo pažljivo razraditi. Za sada je tvoj. Zatim je zatvorio vrata.
Opet sam sjela na stol. Osjećala sam kako me pritišće neka velika težina. Prošao je cijeli dan. Nisam se imala niti jedan jedini trenutak vremena posvetiti svojem problemu.
– Dobro si? upitao je Jacobi.
Pogledala sam ga, na rubu da si olakšam dušu, ili da možda opet zaplačem.
– Bilo je to grozno mjesto zločina, rekao je, spremajući se otići. – Trebala bi poći kući, možda se okupati.
Nasmiješila sam mu se, zahvalna na iznenadnom suosjećanju koje kod njega nije bilo uobičajeno.
Kada je otišao, pogledala sam u prazne stupce na ploči. Osjećala sam se tako iscrpljeno i prazno da sam jedva ustala. Polako, dnevni događaji i moj posjet Orenthaleru opet su se utkali u moj um. U glavi mi se zavrtjelo od njegova upozorenja: – Smrtonosno, Lindsay.
Zatim me pogodila strahovita spoznaja. Bilo je skoro osam sati i još nisam bila nazvala Orenthalerova specijalista.

11. poglavlje

Kada sam te večeri došla kući, na svoj sam način poslušala Jacobijev savjet. Prvo sam prošetala svog psa, Slatku Marthu. Dvoje mojih susjeda brinu o njoj preko dana, ali ona je uvijek spremna za našu večernju šetnju. Poslije šetnje, izula sam cipele, bacila svoj pištolj i odjeću na krevet i dugo se tuširala pod vrućom vodom, uzevši sa sobom jednu limenku piva.
Lica Davida i Melanie Brandt te me večeri više nisu proganjala; mogla sam predahnuti. Ali tu su još bili Orenthaler i Neglijev sindrom. Kao i poziv specijalistu kojeg sam se užasavala cijelog dana, kojega uopće nisam nazvala.
Koliko god puta da sam pustila vrući mlaz vode na lice, nikako nisam mogla isprati dugi dan koji je bio iza mene. Moj život se promijenio. Više se nisam borila samo protiv ubojica na ulici. Borila sam se za svoj život.
Kada sam izašla ispod tuša, očetkala sam kosu i dugo zurila u svoj lik u zrcalu. Glavom mi je prošla misao koju sam rijetko doživljavala: da sam lijepa. Ne ljepotica, ali zgodna. Visoka, gotovo 1,75 centimetara; imala sam prilično lijepu figuru za nekoga tko povremeno ispija pivo i jede sladoled od karamela. Imala sam te žive, sjajne smeđe oči. Nisam uzmaknula.
Kako je bilo moguće da ću umrijeti?
Večeras, pak, oči su mi bile drukčije. Uplašene. Sve se činilo drukčije. – Suprotstavi se plimi, čula sam kako u meni govori neki glas. – Ne daj se. Nikad se ne daj.
Koliko god se trudila potisnuti to pitanje, ono je stalno izbijalo na površinu. Zašto ja?
Obukla sam džemper, svezala kosu u kratki rep i otišla u kuhinju, pristaviti vodu za tjeste-ninu i zagrijati umak koji sam preksinoć stavila u hladnjak. Dok se umak podgrijavao, pustila sam glazbu, Saru McLachlan, i sjela za pult u kuhinji uz čašu crnog vina starog jedan dan. Mazila sam Slatku Marthu dok je glazba svirala.
Još otkako sam se prije dvije godine razvela, živjela sam sama. Mrzim samački život. Vo-lim ljude, prijatelje.
Svog muža Toma voljela sam više od života – sve dok me nije ostavio, rekavši mi: – Lind-say, ne mogu ti objasniti. Volim te, ali moram otići. Moram naći neku drugu. Više ti nemam što reći.
Valjda je govorio istinu, ali to je bila najgluplja, najtužnija stvar koju sam ikad čula. Slo-mio mi je srce na milijun komadića. Još uvijek je slomljeno. Zato, iako mrzim živjeti sama – osim, naravno, sa Slatkom Marthom – bojim se opet biti s kime. Što ako me ta osoba iznenada prestane voljeti? Ne bih to mogla podnijeti.
Zbog toga odbijem, ili upucam, svakog muškarca koji mi se približi.
Ali Bože što mrzim biti sama.
Pogotovo večeras.
Majka mi je umrla od raka dojke kada sam tek bila završila fakultet. Bila sam se prebacila u gradsku školu s Berkeleya da bih joj bila pri ruci i da bih pomogla svojoj mlađoj sestri Cat. Kao i u većini stvari u svojem životu, čak i kada ju je tata napustio, mama se počela boriti sa svojom bolešću tek onda kada je za sve bilo prekasno.
Oca sam od svoje trinaeste godine vidjela samo dvaput. Dvadeset godina je bio policajac, i to prilično dobar. Znao je poslije smjene otići u svoj kafić, Alibi, i gledati utakmicu Giantsa. Ponekad bi odveo i mene, – svoju malu maskotu, da mi se drugi policajci dive.
Kada je umak bio gotov, prelila sam ga preko špageta. Uzela sam tanjur i salatu i izašla na terasu.
Martha je došla za mnom. Pratila me je kao sjena još otkako sam je uzela iz spasilačke udruge graničarskih kolija. Živim na Potrero Hillu, u renoviranoj plavoj kući građenoj u mi-chaelianskom starinskom stilu, s pogledom na Zaljev. Pogled nije ni blizu onome iz Manda-rinskog apartmana.
Podigla sam noge na susjednu stolicu, držeći tanjur u krilu. S druge strane Zaljeva, svjetla Oaklanda sjajila su poput tisuće prijetećih očiju.
Pogledala sam u galaktiku treperavih svjetala, osjetila kako mi se oči pune suzama i po drugi put tog dana shvatila da plačem. Martha me je blago pomazila svojom njuškicom, a za-tim pojela špagete umjesto mene.

12. poglavlje

Rotha. Roth me voli – ja sam mu poput druge kćeri, kaže on. Nema pojma kako to zna biti snishodljivo. Dolazim u napast reći Rothu da i ja njega volim – kao djeda.
Očekivala sam zateći gomilu ljudi – najmanje dvojicu iz unutrašnje kontrole, ili možda ka-petana Weltinga, koji je nadzirao Biro istražitelja – ali, kada mi je mahnuo da uđem unutra, u prostoriji je bila još samo jedna osoba.
Bio je to zgodan neznanac u pamučnoj košulji s prugastom kravatom, kratke crne kose i snažnih ramena. Imao je lijepo, inteligentno lice koje kao da je oživjelo kad sam ušla. Meni je to značilo samo jedno: Neka važna faca. Netko iz službe za odnose s javnošću Odjela ili iz Gradske vijećnice.
Imala sam neugodan osjećaj da su upravo govorili o meni.
Dok sam išla na sastanak, uvježbavala sam uvjerljivo pobijanje propusta oko narušavanja tiskovne sigurnosti – kako sam i sama zakasnila na mjesto zločina i kako je pravi problem predstavljalo samo umorstvo. No, Roth me iznenadio. – To umorstvo nazivaju 'Blues svadbe-nih zvona'– , rekao je, bacivši mi jutarnje izdanje Chroniclea u lice.
– Vidjela sam, odgovorila sam, osjetivši olakšanje što se opet mogu usredotočiti na slučaj.
On je pogledao u gospodina Gradsku Vijećnicu.
– Stalno ćemo čitati o ovome slučaju. Oboje su bili bogati, s prestižnih sveučilišta, popu-larni. Neka vrst mladog Kennedyja i one njegove plavokose žene – baš kao njihova tragedija.
– Meni je svejedno tko su bili, odgovorila sam mu.
– Slušaj, Sam, o onome jučer…
Prekinuo me je rukom. – Zaboravi jučer. Već sam se čuo s šefom Mercerom. Ovaj slučaj posve zaokuplja njegovu pozornost. Pogledao je otmjeno odjevenog političkog tipa u kutu. – Svejedno, ne želi da u ovom slučaju išta izmakne nadzoru. Ono što se dogodilo u drugim važnim slučajevima, ne smije se dogoditi u ovom. Zatim mije rekao: – U ovom slučaju mijen-jamo pravila.
Iznenada, zrak u sobi ispunio se gustim i nelagodnim osjećajem namještaljke.
Zatim je gospodin Gradska Vijećnica stupio naprijed.
Uočila sam iskustvo u njegovim očima. Odavale su osobu koja je dobro radila svoj posao. – Gradonačelnik i šef Mercer misle da možemo zajednički raditi na ovom slučaju. Smatrajte to nekom vrstom međuodjelnog savezništva. To jest, ako želite raditi s nekim novim, rekao je.
– Novim? Gledala sam čas jednog, čas drugog, da bi na kraju ostala zuriti u Rotha.
– Ovo je tvoj novi partner, rekao je Roth.
– Netko me je prilično dobro zajebao, pomislila sam u sebi. – Ovo ne bi učinili muškarcu.
– Chris Raleigh, rekao je gospodin Faca iz gradske vijećnice, pruživši ruku.
Ja mu nisam pružila svoju.
– Posljednjih nekoliko godina, nastavio je Roth, – inspektor Raleigh je radio kao suradnik dobrotvornog fonda pri gradonačelnikovu uredu. Stručnjak je za postupanje s potencijalno osjetljivim slučajevima.
– Postupanje?
Raleigh me je pogledao, zakolutavši očima. Nastojao je biti skroman. – Sprječavanje… nadziranje štete…
viđanje bilo kakvih posljedičnih rana u društvu.
– O, rekla sam, – shvaćam. Vi ste marketinški čovjek.
Nasmiješio se. Svaki dio njegova tijela odavao je stručnost i pouzdanost koju sam povezi-vala s ljudima što su sjedili oko velikih stolova u Gradskoj vijećnici.
– Prije toga, nastavio je Roth, – Chris je bio kapetan u Sjevernom okrugu.
– To je ugledna, znamenita četvrt, frknula sam. Svatko se šalio na račun uglednog Sjever-nog okruga koji se pružao od Nob Hilla do Pacific Heightsa. Tamo su vrhuncem kriminala smatrali buku pred kućama koju bi prijavljivale ugledne građanke i zakašnjele turiste koje su ostali bez kreveta i doručka.
– Rješavali smo i zastoje u prometu oko Presidia, rekao je Raleigh, još jednom se nasmiješivši.
Ignorirala sam ga. Obratila sam se Rothu. – Što je s Warrenom? Ja i on smo dijelili sve slučajeve u posljednje dvije godine.
– Jacobi će dobiti novi zadatak. Imam pravi posao za njega i njegova lajava usta.
Nije mi se sviđalo ostaviti svoga partnera, pametnjakovića i šaljivčinu. Ali Jacobi je sam sebi bio najveći neprijatelj.
Na moje iznenađenje, Raleigh je upitao: – Slažete se s ovim, inspektorice?
Nisam baš imala izbora. Klimnula sam. – Ako mi ne budete smetali. Osim toga, nosite ljepše kravate od Jacobija.
– Dar za Očev dan, nasmiješio se od zadovoljstva.
Nisam mogla vjerovati da osjećam kako nezadovoljstvo struji kroz mene. Isuse, Lindsay. Nisam vidjela vjenčani prsten. Lindsay!
– Skidam te sa svih drugih slučajeva, rekao je Roth. – Bez sukobljenih obveza. Jacobi može srediti zaostatke, ako želi ostati na slučaju.
– Onda, tko je glavni? upitala sam Cheeryja. Ja sam bila starija partnerica Jacobiju; bila sam naviknuta sama voditi svoje slučajeve.
Cheery se zadovoljno nasmijao. – On radi s gradonačelnikom. On je bivši kapetan okruga. Što misliš, tko je glavni?
– Što mislite o tome da vi budete glavna na terenu?
predložio je Raleigh. – A što ćemo raditi s onim što doznamo je moja stvar.
Premišljala sam se, procjenjujući ga pogledom. Bože, bio je tako uglađen.
Roth me pogledao. – Želiš li da pitam Jacobija je li i on sličnih stavova? Možda će on htjeti novog partnera.
Raleigh je susreo moj pogled. – Gledajte, obavijestit ću vas ako mi ne uspijemo riješiti stvar.
To je bilo najbolje što sam mogla dobiti od svega.
Dogovor se promijenio. Ali bar sam zadržala svoj slučaj.
– Onda, kako da vas zovem? Kapetane?
Ležerno, Raleigh je prebacio svoj lagani sportski kaput preko ramena i krenuo prema vra-tima. – Pokušajte me zvati po imenu. Već pet godina nisam kapetan.
– Dobro, Raleigh, rekla sam, blago se nasmiješivši. – Jesi li u Sjevernom okrugu ikad vidio mrtvaca?

13. poglavlje

U odjelu za umorstva kružila je šala o mrtvačnici: unatoč nikakvom ozračju, bila je dobra za posao. Ništa se ne može usporediti s oštrim mirisom formaldehida ili depresivnim sjajem bijelih pločica u hodniku koje podsjećaju na bolnicu. U takvom okruženju, mukotrpan posao traženja tragova koji nikamo ne vode čini se nadahnjujućim.
Ali kao što kažu, tu se nalaze tijela. Uz to, moram vidjeti i svoju prijateljicu Claire. Nije se imalo mnogo toga za reći o Claire Wasburn, osim daje bila briljantna, posve predana svojem poslu i svakako moja najbolja prijateljica na svijetu. Šest godina bila je glavni istražitelj za sudsku medicinu, a svatko u odjelu za umorstva znao je da ona nimalo ne zaslužuje tu titulu, jer je praktički vodila ured umjesto Anthonyja Righettija.
Righetti je njezin arogantni šef vječno gladan moći, koji uz to stalno krade njezine zasluge, ali Claire se rijetko kad na to tuži.
U našim očima, Claire je mrtvozornikov ured. Možda se pojam mrtvozornice još nije uvriježio, čak ni u San Franciscu.
Žena je, a k tome i crnkinja.
Kad smo Raleigh i ja stigli, uveli su nas u Clairin ured.
Nosila je bijelu liječničku kutu na na čijem je gornjem lijevom džepu bio izvezen nadimak Leptir.
Prvo što se opaža na Claire jest da ima oko dvadeset pet kilograma viška, što sam odmah opazila kada sam je prvi put upoznala. – U formi sam, uvijek bi se nasmijala. – U okrugloj.
Druga stvar kod nje bilo je njezino veselo, pouzdano držanje. Odmah biste znali daje bezbrižna. Imala je tijelo brahmana, um sokola i nježnu dušu leptira.
Kad smo ušli unutra umorno mi se ali zadovoljno nasmiješila, kao da je radila cijelu noć. Predstavila sam joj Raleigha i Claire mi je očima dala znak daju se dojmio.
Štogod sam ja tijekom godina naučila na ulici, ona je pobijala svojom urođenom mudrošću. Kako se nosila sa zahtjevima svoga posla i mirila se s time što joj šef krade zasluge, podižući uz to dvoje djece tinejdžera, bilo je pravo čudo. A njezin brak s Edmundom, koji je svirao veliki bubanj u simfonijskom orkestru San Francisca, davao mije vjeru i nadu u instituciju bračne veze.
– Očekivala sam te, rekla je kad smo se zagrlile. – Sinoć sam te nazvala odavde. Nisi pri-mila poruku?
Dok me grlila svojim rukama punim utjehe, zapljusnuo me je val osjećaja. Htjela sam joj reći sve. Da tu nije bio Raleigh, otvorila bih joj dušu – rekla bih joj sve o Orenthaleru i Negli-jevu sindromu – smjesta.
– Bila sam umorna, odgovorila sam. – I posve iscrpljena.
Imala sam dug, naporan dan.
– Nemojte mi reći, nasmijao se Raleigh, – da se vas dvije poznajete.
– Standardna priprema za obdukciju, nacerila se Claire kada smo se odmaknule jedna od druge. – Zar vas tome ne uče u Gradskoj vijećnici?
Šaljivo je raširio ruke.
– A-ha, rekla je Claire, stišćući me za rame, – ovo treba zaslužiti. Svejedno, rekla je ozbilj-nim glasom, – jutros sam završila preliminarne pretrage. Želiš li vidjeti tijela?
Klimnula sam potvrdno.
– Pripremi se, njih dvoje baš i nisu za oglas u Modernoj mladenki.
Odvela nas je kroz niz zatvorenih tlačnih vrata u Komoru, veliku rashlađenu prostoriju gdje su se čuvala tijela.
Išla sam naprijed s Claire, koja me privukla bliže i šapnula mi: – Pogodit ću. Poljubila si Jacobija u nos i iznenada se pretvorio u ovog princa na bijelom konju.
– On radi za gradonačelnika, Claire, nasmiješila sam se.
– Poslali su ga da se ne onesvijestim kad ugledam krv.
– U tom slučaju, odgovorila je, otvarajući teška vrata Komore, – bolje ga se čvrsto drži.

14. poglavlje

Već šest godina sam imala bliske susrete s mrtvacima.
Ali ono što sam sada vidjela u menije izazvalo val gnušanja.
Unakažena tijela mladenke i mladoženje ležala su jedno uz drugo. Ležala su na otvorenom limenom ležaju izvučenom iz hladnjaka. Na njihovim ukočenim licima ostao je zamrznut stravičan trenutak njihove smrti. David i Melanie Brandt.
Na njihovim jezivim, ukočenim licima nalazila se najčvršća potvrda koju sam ikad vidjela – da životom ne upravlja ništa pošteno ili milostivo. Zagledala sam se u lice Melanie. Jučer, u svojoj vjenčanici, izgledala je pomalo tragično i spokojno. Danas, onako goloj, razrezanoj i ukočenoj, tijelo joj je bilo uhvaćeno u kadru grotesknog užasa. Sve ono što sam jučer duboko zakopala, opet je izbilo na površinu.
Šest godina u odjelu za umorstva i nikad nisam okrenula glavu. Ali sada sam je okrenula.
Osjetila sam kako me Claire drži za ruku i naslonila sam se na nju. Na moje iznenađenje, to je bio Raleigh.
Uspravila sam se, osjetivši mješavinu bijesa i sramote.
– Hvala, rekla sam. – Dobro sam.
– Radim ovaj posao osam godina, tiho je rekla Claire.
– A kad sam vidjela ovo tijelo, i menije došlo da okrenem glavu.
Uzela je jedan fascikl sa stola za obdukciju preko puta Davida Brandta, a zatim pokazala na grubu, zjapeću ubodnu ranu na lijevoj strani njegovih prsa. – Zadobio je jedan ubod u des-
nu klijetku. Ovdje vidite kako se nož zabio između četvrtog rebra i prsne kosti. Probio je atri-oventikularno čvorište, koje srce napaja energijom.
Tehnički, pao je u arest.
– Umro je od srčanog udara?
Navukla je par elastičnih kirurških rukavica preko ruku i crveno lakiranih noktiju. – Elektromehanička disocijacija.
To je samo uljepšani opis uboda u srce.
– Što znaš o oružju? upitala sam.
– Sve što dosad znam jest da se radilo o standardnoj, ravnoj oštrici. Nema neobičnih trago-va ili uzoraka na ubodnoj rani. Mogu vam reći da je ubojica bio srednje visine – između 167 i 175 centimetara – i daje, po kutu uboda, bio dešnjak. Vidite da je rez malo nagnut prema gore. Ovdje, rekla je, prelazeći prstima preko rane. – Mladoženja je imao 180 centimetara. Na nje-govoj ženi, koja je bila visoka 163 centimetra, kut prvog reza bio je nagnut prema dolje.
Pregledala sam mladoženjine dlanove i ruke, tražeći ogrebotine. – Ima li znakova borbe?
– Nije ih moglo biti. Jadni čovjek bio je nasmrt preplašen.
Klimnula sam, pogledavši mladoženjino lice.
Claire je odmahnula glavom. – Nisam baš tako mislila.
Clapperova ekipa našla je uzorke tekućine na mladoženjinim cipelama i drvenom podu u foajeu gdje je pronađen. Podigla je malu bočicu s kapljicama mutne tekućine.
Raleigh i ja zurili smo u nju, ne shvaćajući.
– Urin, objasnila je Claire. – Jadni se čovjek očito pomokrio u gaće. Valjda je bio plašljivac. Pokrila je lice Davida Brandta bijelom plahtom i odmahnula glavom. – Mislim da tu tajnu možemo zadržati za sebe.
– Nažalost, uzdahnula je, – kod mladenke se stvari nisu ni približno brzo odvijale. Odvela nas je do pretinca u kojoj je ležala mladenka. – Možda ga je iznenadila.
Tragovi na njezinim rukama i zapešćima ukazuju na borbu. Ovdje. Pokazala je na tam-nocrvene ozljede na njezinu vratu. – Pokušala sam uzeti malo tkiva ispod njezinih noktiju, ali rezultati još nisu gotovi. Svejedno, prvi ubod zadan je u gornji dio abdomena, gdje je probio pluća. S vremenom, uslijed krvarenja, mogla je i od toga umrijeti.
Pokazala je na drugi i treći odvratni rez ispod lijeve dojke koji je bio na sličnom mjestu kao i kod mladoženje. – Njezin perikard bio je ispunjen s toliko krvi da ste ga mogli ocijediti kao krpu za posuđe.
– Opet tehnički izrazi, rekla sam.
– Radi se o nečemu nalik opni od tkiva što okružuje srce.
Krv se skuplja na tom mjestu i pritišće mišiće tako da se srce više ne može puniti krvlju iz žila. Srce na kraju jednostavno uguši samo sebe.
Prizor mladenkina srca koje guši vlastita krv prestravio me je. – Gotovo kao daje htio udvostručiti rane, rekla sam, pregledavajući ubodne rane.
– To mije palo na pamet, rekla je Claire. – Izravni put do srca.
Raleigh je namrštio obrve. – Znači da je ubojica mogao biti profesionalac? Znao je što čini?
Claire je slegnula ramenima. – Po tehničkom izgledu rana, možda. Alija ne mislim tako.
U glasu joj se osjećalo oklijevanje. Pogledala sam ravno u njezine ozbiljne oči. – Ono što me zanima jest je li bila seksualno zlostavljana?
Progutala je. – Postoje jasni znakovi posmrtne penetracije. Sluznica vagine bila je vrlo raširena i pronašla sam manje razderotine oko ulaza.
Tijelo mi se napelo od bijesa. – Znači, silovana je.
– Ako je bila silovana, odgovorila je Claire, – to je učinjeno na strašan način. Vaginalna šupljina bila je strahovito široka. Tako nešto nikad nisam vidjela.
Iskreno, mislim da se ne radi o penetraciji penisom.
– Tupim predmetom onda? upitao je Raleigh.
– Možda…, ali na stjenkama vagine postoje ozljede koje odgovaraju nekakvom prstenu. Claire je udahnula.
– Osobno, mislim da ju je silovao šakom.
Šokantna priroda smrti Melanie Brandt, natjerala me je da opet zadrhtim. Šaka. Oko svega bila je prisutna neka divlja konačnost. Njezin ubojica nije samo htio ispoljiti svoju moru, nego ju je htio i osramotiti. Zašto?
– Ako možeš podnijeti još nešto, slijedi me, rekla je Claire.
Izvela nas je van kroz vrata na pero i odvela u susjedni laboratorij. Na bijelom sterilnom papiru ležala je krvava jakna smokinga koju smo našli kod mladoženje.
Claire je primila jaknu za ovratnik. – Clapper mi ju je posudio. Naravno, da potvrdim čija je krv na sakou.
Prednji lijevi dio bio je razderan smrtonosnim rezom i poprskam tamnim mrljama krvi. – Ovdje počinje biti vrlo zanimljivo, rekla je Claire. – Na jakni nisam pronašla samo krv Davida Brandta.
Raleigh i ja zinuli smo od čuda.
– Krv je ubojičina? rekao je, širom otvorenih očiju.
Ona je odmahnula glavom. – Ne – mladenkina je.
Brzo sam se prisjetila poprišta zločina. Mladoženja je ubijen kod vrata; njegova žena ležala je deset metara dalje, u spavaćoj sobi.
– Kako je mladenkina krv mogla dospjeti na njegovu jaknu? rekla sam, zbunjena.
– I mene je to mučilo. Zato sam jaknu položila uz mladoženjin torzo. Rez nije posve odgo-varao njegovoj rani.
Gledaj, mladoženjina rana bila je ovdje. Četvrto rebro.
Tragovi reza na jakni nalaze se oko osam centimetara više. Daljnjom pretragom, otkrila sam da prokleta jakna uopće nije iste marke kao i hlače. Ovo je Joseph Abboud.
Claire je namignula, vidjevši da sam shvatila. Jakna nije bila mladoženjina. Pripadalaje čovjeku koji gaje ubio.
Claire je zakolutala očima. – Profesionalac tako nešto ne bi ostavio za sobom.
– Možda je samo pokušavao iskoristiti vjenčanje kao krinku, odgovorio je Raleigh.
Na um mi je već padala jedna još strasnija mogućnost.
– Mogao je biti jedan od uzvanika.

15. poglavlje

U sjedištu San Francisco Chroniclea, Cindvne ruke jedva su uspijevale pratiti njezine misli.
Do poslijepodnevnog isteka roka ostalo je još samo sat vremena.
Od pikola u Hyattu uspjela je dobiti imena dvoje uzvanika s vjenčanja Brandtovih, koji su još uvijek bili u hotelu. Nakon što je sinoć opet posjetila hotel, konačno je mogla složiti cijelu dirljivu, tragičnu priču – zajedno sa svim zavjetima, zdravicama i romantičnim posljednjim plesom – o mladenkinim i mladoženjinim posljednjim trenucima života.
Svi drugi izvjestitelji još su uvijek slagali oskudne pojedinosti koje je objavila policija. Ali ona je zasad imala prednost. Pobjeđivala je i osjećaj je bio divan.
Također, bila je sigurna da je to najbolji članak koji je napisala otkako je stigla u Chroni-cle, a možda čak i nakon studija na Michiganu.
U redakciji, njezin potez u Hyattu preko noći ju je pretvorio u zvijezdu. Ljudi koje je jedva poznavala iznenada su je počeli zaustavljati i čestitati joj. Čak ju je i izdavač, kojega je rijetko kad viđala u redakciji gradske rubrike, došao upoznati.
Redakcija gradske rubrike pisala je o prosvjedima u Mill Valleyu zbog vršenja građevinskih radova i preusmjeravanja prometa u blizinu školske zone.
Ona je pisala naslovnicu.
Dok je tipkala, opazila je kako njezinom stolu prilazi Sidney Glass, urednik gradske ru-brike. Glass je u novinama bio poznat kao El Sid. Zaustavio se pred njom i duboko uzdahnuo. – Moramo popričati.
Podigla je glavu, a prsti su joj se polako zaustavili.
– Dva vrlo bijesna starija izvjestitelja s mjesta zločina jedva se čekaju dokopati ove priče. Suzie u Gradskoj vijećnici čeka izvješće od šefa policije i gradonačelnika. Stone je sastavio profil obaju obitelji.
Imaju dvadeset godina staža i dva Pulitzera za sobom.
Osim toga, to je njihovo područje.
Cindy je mislila da će je srce izdati. – Što ste im rekli? – upitala je.
U El Sidovim je surovim očima mogla vidjeti gramzive ralje glavne ekipe izvjestitelja s mjesta zločina, starije izvjestitelje i njihove istražitelje kako se nameću i tešu tu priču. Njezinu priču.
– Pokaži mi što imaš, konačno je rekao urednik gradske rubrike. Ustao je, povirio preko njezina ramena i pročitao nekoliko rečenica sa zaslona. – Većina toga je u redu. To vjerojatno znaš. 'Napaćen' dolazi ovdje, istaknuo je. – To pojašnjava smisao riječi 'mladenkin otac'. Idu Morris najviše izluđuje pogrešna uporaba modifika-tora i inverzije.
Cindy je osjetila kako se crveni. – Znam, znam.
Pokušavam to ubaciti. Rok mi istječe u…
– Znam kada istječe, negodovao je urednik. – Ali ako to možeš ubaciti, onda to učini kako valja.
Naizgled beskrajno dugo ju je proučavao. Njegov duboki, procjenjivački pogled držao ju je u stanju napetosti.
– Pogotovo ako želiš zadržati svoju priču, rekao je Glass.
Na njegovom vazda neumoljivom licu pojavio se tik i gotovo da joj se nasmiješio. – Tho-masova, rekao sam im daje priča tvoja.
Cindy je odoljela porivu da zagrli tog mušičavog tiranina od urednika, i to pred svima, na-sred redakcije.
– Želite da otiđem u Gradsku vijećnicu? upitala je.
– Prava priča je u onom hotelskom apartmanu. Vrati se u Hyatt.
El Sid je otišao s rukama u džepovima hlača, kao i obično.
Ali samo trenutak kasnije se okrenuo. – Naravno, ako želiš zadržati svoju priču, bolje pronađi policijski izvor iznutra – i to brzo.

16. poglavlje

Kad smo izašli iz mrtvačnice, Raleigh i ja smo se vratili u ured, uglavnom bez riječi. Mučile su me mnoge pojedinosti oko umorstva. Zašto je ubojica uzeo žrtvinu jaknu? Zašto je ostavio bocu šampanjca? To nije imalo nikakvog smisla.
– Sada imamo seksualni zločin. I to težak. Napokon sam mu se obratila na asfaltnom pločniku na putu prema Vijećnici. – Rezultate obdukcije želim poslati Milt Fanning i na prov-jeru u FBI-evu bazu podataka. Moramo popričati i s mladenkinim roditeljima. Moramo doz-nati s kime je sve bila u vezi prije Davida. Trebat će nam i popis uzvanika.
– Zašto ne pričekamo nekakvu potvrdu svega toga, rekao je moj novi partner, – prije nego pođemo tim putem?
Zastala sam i pogledala ga. – Želiš vidjeti je li tko prijavio krvavu jaknu u Izgubljeno-Nađeno? Ne razumijem. Što te brine?
– Brine me to, rekao je Raleigh, – što ne želim da Odjel za umorstva tek na osnovi pukih pretpostavki još više otežava bol obiteljima. Pričekajmo dok ne saznamo nešto više. Možda imamo, a možda i nemamo ubojičinu jaknu. On je možda bio uzvanik, a možda i nije.
– Što misliš, čija je to jakna – nekog rabina?
Zabljesnuo me kratkim osmijehom. – Možda je ostavljena namjerno, da nas navede na kri-vi put.
Ton glasa kao da mu se iznenada promijenio.
– Uzmičeš?
– Ne uzmičem, rekao je. – Ali dok ne budemo imali kakav pouzdan trag, osumnjičenik može biti svaki bivši mladenkin dečko ili neki otpušteni djelatnik Geralda Brandta. Najbolje je pustiti ih na miru dok ne nađemo štogod opipljivo.
Tu smo, dakle. Prodavanje magle. Zadržavanje i sprječavanje. Brandt i kancelar Weil bili su VIP. Nađi nam kriminalce, Lindsay. Samo u postupku nemoj ugroziti Odjel.
Odbrusila sam mu: – Mislila sam da mogućnost ubojičina prisustva na svadbi jest trag koji možemo slijediti.
– Lindsay, sve što želim reći jest da moramo biti posve sigurni prije nego počnemo zadirati u kumov seksualni život.
Klimnula sam, gledajući ga cijelo vrijeme u oči. – U međuvremenu, Chris, slijedit ćemo ostale zbilja pouzdane tragove.
Stajali smo u neugodnoj tišini.
– U redu. Što ti misliš, zašto je ubojica zamijenio jakne s mladoženjom? upitala sam ga.
Naslonio se na kameni zid. – Ja mislim, zato jer je nosio jaknu kad ih je ubio. Bila je poprskana krvlju. Morao je izaći neopažen. Mladoženjina jakna je ležala na podu.
Zato ju je jednostavno zamijenio.
– Znači, misliš da se namučio napraviti rezove, misleći da nitko neće primijetiti. Različita veličina, različita marka. Ma da, to nitko ne bi opazio. Raleigh, zašto ju je ostavio za sobom? Zašto krvavu jaknu nije stavio u torbu? Ili je zamotao i skrio ispod svoje nove jakne?
– U redu, uzdahnuo je Raleigh. – Ne znam. Što ti misliš?
Ne znam zašto to nije spomenuo, ali u glavi mi se počela rađati jedna strašna zamisao. – Prva mogućnost, odgovorila sam, – uhvatila ga je panika.
Možda je zazvonio telefon ili je netko pokucao na vrata.
– Njihove prve bračne noći?
– Počinješ zvučati kao moj bivši partner.
Krenula sam prema Vijećnici i on me sustigao. Otvorio mije staklena vrata. Dok sam ulazi-la unutra, uhvatio me za ruku. – A druga mogućnost?
Ostala sam stajati u mjestu, gledajući ga ravno u oči, pokušavajući ocijeniti dokle s njime mogu ići. – Kakvo ti iskustvo uopće imaš u ovakvim stvarima? upitala sam.
Nasmiješio se, samouvjereno i sigurno. – Bio sam oženjen.
Ništa nisam odgovorila. Druga mogućnost: ubojica je ostavljao svoj potpis. Poigravao se s nama – namjerno ostavljajući tragove. Ubojice iz strasti nisu ostavljali tragove, poput te jakne. Kao ni profesionalci.
Tragove su ostavljali serijski ubojice.

17. poglavlje

S prozora kroz koji je Phillip Campbell gledao van pružao se fantastičan pogled na Zaljev, ali on krajolik i nije previše primjećivao. Bio je izgubljen u mislima.
Konačno je počelo. Sve je u igri, pomislio je. Grad u Zaljevu više nikad neće biti isti, zar ne? Više nikad neće biti isti. To je bilo složeno – ne onako kako se činilo, već na svoj način lijepo.
Zatvorio je vrata svog ureda, kao i svaki put kada je bio zaokupljen istraživanjem. U posl-jednje vrijeme više nije odlazio na ručak sa svojim suradnicima. Dosađivali su mu. Njihovi životi bili su ispunjeni sitnim brigama.
Tržištem dionica. Utakmicama Giantsa i 49-ersa. Kada će ići na odmor. Imali su tako površne i glupe snove srednje klase. Od njegovih snova boljela je glava. Bio je poput mogula koji smišljaju posve nova rješenja u Silicijskoj dolini.
Bilo kako bilo, to je bilo prošlost. Sada je imao tajnu.
Najveću tajnu na svijetu.
Odgurnuo je poslovne dokumente na rub stola. Ovo je stari svijet, pomislio je. Starija. Gnjavaža. Pčela radilica.
Otključao je gornju lijevu ladicu svojeg stola. Iza uobičajenih osobnih svaštarija ležala je malena, siva, zaključana kutija. U nju su jedva mogle stati kartice veličine 8x12 centimetara.
Sada je ovo moj svijet.
Prisjetio se Hvatta. Mladenkinog prekrasnog porculanskog lica, krvavih pupoljaka na nje-zinim grudima.
Još nije mogao vjerovati što se dogodilo. Oštro pucketanje noža dok kida hrskavicu. Njezin posljednji dah. I njegov, naravno.
Kako su se zvali? O, Isuse Kriste, zaboravio je. Ne, nije!
Mladenci Brandt. Imena su im bila u svim novinama i vijestima na televiziji.
Skinuvši ključ s lanca, otključao je kutijicu. Ono što je izvadio bila je opojna čarolija nje-govih snova.
Kartoteka. Uredno složena. Po abecedi. Prevrtao je jednu po jednu kartu. Nova imena… DeGeorge…
King… Merced… Passeneau… Peterson.
Redom mladenke i mladoženje.

18. poglavlje

Kad sam se vratila iz mrtvačnice na mom je stolu ležalo nekoliko hitnih poruka. Dobro – hitno je bilo prikladno.
Charlie Clapper iz ekipe za očevid. Preliminarno izvješće je stiglo. Nekoliko izvjestitelja – iz novinarske udruge i lokalnih televizijskih postaja. Čak i žena iz Chronicled koja mi je osta-vila vizitku.
Birajući Clapperov broj, grickala sam pečenu piletinu i salatu od krušaka. – Reci mi samo dobre vijesti, našalila sam se kad se odazvao.
– U tom slučaju, dat ću ti službu informacija. Za dva dolara po minuti reći će ti sve što želiš čuti.
Sve sam znala po tonu njegova glasa. – Nemaš ništa?
– Samo gomilu djelomičnih otisaka, Lindsay, uzdahnuo je šef ekipe za očevid. To je značilo da je njegova ekipa pokupila tek nejasne otiske iz sobe. – Mladenkini otisci, mladoženjini, otisci pomoćnika upravitelja, sobaričini.
– Naprašio si tijela? bila sam uporna. Ubojica je bio podigao Melanie Brandt s poda. – I kutiju za šampanjac?
– Naravno. Ništa. Netko je bio pažljiv.
– Jesi li što našao na podu? Vlakna, otiske cipela?
– Ništa osim urina, nasmijao se Clapper. – Misliš da ti nešto prešućujem? Slatka si, Lind-say, ali ja se više palim na hvatanje ubojica. U međuvremenu, dao sam mikroskopski ispitati smoking. Obavijestit ću te. Roger Wilco.
– Hvala, Charlie, razočarano sam promrmljala.
Listajući ostale poruke, opazila sam ime Cindy Thomas.
U pravilu usred istrage nisam nazivala novinare, ali ova je bila dovoljno pametna i hlad-nokrvna da dospije na samo mjesto zločina, no ipak dovoljno ljubazna da odustane, nakon što me već bila stjerala u kut u zahodu.
Zatekla sam je za stolom. – Hvala što ste me nazvali, inspektorice, rekla je zahvalnim gla-som.
– Dužna sam vam, valjda. Hvala na podršci u hotelu.
– Svima se zna dogoditi. Ali, moram to pitati, reagirate li uvijek tako osobno na mjestu zločina? Vi istražujete umorstva, zar ne?
Nisam imala ni vremena ni živaca prepucavati se s njome, zato sam se poslužila Jacobije-vom rečenicom.
– To je bilo vjenčanje – na njima uvijek plačem. Što mogu učiniti za vas, gospođice Tho-mas?
– Molim vas, zovite me Cindy. Zapravo, učinit ću vam još jednu uslugu. Nakon pete, možda ćete mi se odužiti.
– Ovdje se radi o umorstvu, i to teškom. Nećemo se igrati usluga. A ako se opet vidimo, otkrit ćete da nisam baš najveselija kad nekome dugujem.
– Pa, valjda sam se tomu i nadala, priznala je.
– Zanimala me vaša priča o mladenki i mladoženji.
– Zar Tom Stone nije taj koji u Chronicleu piše o umorstvima? upitala sam.
Čula sam je kako uzdiše. – Neću vam lagati. Obično se bavim lokalnim događanjima u gradskoj rubrici.
– Pa, sada ste dobili pravu priču. BRAK SKLOPLJEN U RAJU SKONČAO U PAKLU. Brzo ste napredovali.
– Istina je, inspektorice, glas joj je postao blaži, – da nikad prije nisam vidjela ništa slično. Kad sam vidjela Davida Brandta kako leži tamo, na svoju prvu bračnu noć… Znam što mis-lite, ali ne radi se samo o priči. Htjela bih pomoći, ako ikako mogu.
– Cijenim to, ali uz sve ove predane policajce, trebali bismo i njima pružiti priliku, zar ne? Svejedno, trebali biste znati da zbog vašeg šuljanja na trideseti kat nisam baš omiljena u gradskim vlastima. Imala sam taktičku odgovornost na mjestu zločina.
– Nije mi bilo ni na kraj pameti da ću se uspjeti uvući unutra.
– Znači, ustanovili smo da ne znamo tko je komu dužan.
No, budući da ništa ne gubim…
Novinarkin glas poprimio je poslovan ton. – Nazvala sam zbog vaše reakcije na priču koju ćemo objaviti danas.
Znate da mladoženjin otac vodi tvrtku za isplatu i otkup. Naš poslovni urednik doznao je od CNN-a da su u zadnji čas odustali od predloženog dogovora s trećim najvećim ruskim proizvođačem automobila, Kolja-Novgorodom. Brandt je bio spreman ionako pozamašnom ulogu pridodati čak dvjesto milijuna dolara. Kolja je jedan od onih ruskih konglomerata koje su preuzeli novopečeni kapitalisti s crnog tržišta. Bez gotovine, rečeno mije, taje ruska tvrtka praktički bankrotirala. Doznala sam iz svog izvora da je raspoloženje među njima postalo vrlo napeto.
Nasmijala sam se. – Napeto, gospođice Thomas?
Možda i ja pomalo postajem napeta.
– Čini se da su neki Rusi bez svojeg Ujaka Vanje ostali na cjedilu.
Opet sam se nasmiješila. – Urota za izvršenje umorstva je federalni zločin, rekla sam joj. – Ako se radi o tome, trebali biste nazvati pravosuđe.
– Samo sam vas htjela obavijestiti. U međuvremenu, možete li mi reći nešto o drugim mogućnostima koje ispitujete?
– Svakako. Sa sigurnošću bih rekla da su – u tijeku'.
– Hvala, uzdahnula je. – Jeste li već suzili izbor mogućih osumnjičenika?
– U Chronicleu vam govore da to pitate? Znate da o tome ne smijem govoriti.
– Makar neslužbeno. Bez dovođenja u vezu. Kao prijateljici.
Dok sam je slušala, prisjetila sam se vremena kada sam i ja bila početnica, nastojeći se probiti prema vrhu.
Kako su vrata policijskog svijeta bila zatvorena, sve dok ih netko nije tek odškrinuo i pus-tio me da se unutra uvučem. – Gospođice Thomas, kao što sam već rekla, glas mi je sada bio manje strog, – ne mogu ništa obećati.
– Cindy, rekla je novinarka. – Barem me zovite Cindy. Za drugi put, kada u zahodu budete stjerani u kut i opet ranjivi.
– U redu, Cindy. Svakako ću vas imati na umu.

19. poglavlje

Nisam htjela otići kući. I znala sam da više ne mogu izdržati u Palači. Zgrabila sam svoju torbicu, odjurila u podzemnu garažu, pokrenula svoj stari Bronco nemajući pojma kamo to idem i jednostavno se odvezla. Vozila sam po Četvrtoj, Trećoj, na Mission, pokraj Moscone Centera – sve sami kafići i zatvorene trgovine. Sve do Embarcadera.
Okružila sam oko Batteryja, udaljavajući se od Zaljeva.
Nisam imala kamo otići, ali kao da su me ruke, neovisno o meni, nekamo vodile. Bljesci ubijene mladenke i mladoženje titrali su mi u glavi. Jeka Orenthalerovih riječi. Konačno sam bila nazvala dr.
Medveda kako bih ugovorila pregled.
Približavala sam se Sutteru i skrenula. Iznenada, znala sam kamo idem. Blizu Union Squa-rea sam ušla u ulicu Powell i kroz nekoliko minuta se našla pred dobro osvijetljenim ulazom u Hyatt.
Pokazala sam značku upravitelju i popela se dizalom na trideseti kat.
Jedan policijski stražar sjedio je ispred Mandarinskog apartmana. Prepoznala sam ga – bio je to David Hale iz Centrala. Ustao je kada je vidio da se približavam.
– Nemate kamo, inspektorice?
Žuta policijska vrpca branila je ulaz u Mandarinski apartman. Hale mi je dao ključ. Odlije-pila sam dvije vrpce i provukla se ispod ostalih. Otključala sam vrata i ušla unutra.
Ako nikad niste bili sami na prizorištu nedavno počinjenog umorstva, onda ne poznajete taj osjećaj nemira i nelagode. Soba kao da je šaptala mračnim duhovima Davida i Melanie Brandt.
Bila sam sigurna da mije ranije nešto promaklo.
Također sam bila sigurna da se to nalazi tu. Ali što?
Apartman je izgledao gotovo jednako kao i prije dva dana. Istočnjački tepih u dnevnoj sobi bio je odnesen u Clapperov laboratorij, ali plavom kredom narisani obrisi jasno su označavali položaje tijela i krvava mjesta.
Proučila sam mjesto gdje je umro David Brandt. U glavi sam rekonstruirala što se vjerojat-no dogodilo.
Nazdravljaju jedno drugome. To sam znala po napola praznim čašama za šampanjac na stolu pokraj terase.
Možda joj je tek bio dao naušnice. Otvorena kutijica ležala je na pultu u glavnoj kupaonici.
Netko kuca. David Brandt odlazi otvoriti vrata. Mogla sam osjetiti kako tajne zuje u zgus-nutom zraku, oživljene od užasa.
Ubojica ulazi unutra, noseći vino. Možda ga David poznaje – možda se samo sat vremena ranije, na vjenčanju, oprostio s njime. Ubojica vadi nož. Samo jedan ubod. Mladoženja je pri-kovan uz vrata, ukočen.
To se događa tako brzo da ne može vrištati. – Jadnik se popisao u gaće, rekla je Claire.
Gdje je mladenka? Možda je u kupaonici. (Kutijica za nakit.) Možda je otišla staviti naušnice.
Ubojica korača kroz sobu. Presreće mladenku koja ništa ne sumnjajući izlazi iz kupaonice.
Zamišljam Melanie Brandt – zrači ljepotom, ispunjena radošću. I on to vidi. Poznavala gaje? Upravo se oprostila s njim? Je li Melanie poznavala ubojicu?
Navajo Indijanci imaju jednu poslovicu: čak i tišina ima glas. U toj tihoj, ispovjedničkoj hotelskoj sobi, stala sam osluškivati.
Reci mi, Melanie. Ovdje sam zbog tebe. Slušam te.
Koža mi se ježi od svake nove spoznaje o umorstvu.
Ona se bori, pokušava pobjeći. (Modrice i manje ogrebotine na njezinim rukama i vratu.) Ubojica je probada pred podnožjem kreveta. Užasnut je, no divlje uzbuđen zbog onoga što je učinio. Ona ne umire odmah. On nema izbora. Mora je opet ubosti. I opet.
Kada je završio, odnosi je na krevet. Odnosi, ne odvlači. Nema nikakvih tragova krvi. To je važno.
Nježan je s njome. To me tjera na pomisao daju poznaje.
Možda je jednom volio Melanie? Prekrižio joj je ruke na struku u spokojan položaj. Uspa-vana princeza. Možda se on pretvara da je sve što se dogodilo samo ružan san.
Nigdje u sobi ne vidim kliničke tragove profesionalca ili unajmljenog ubojice. Kao ni tra-gove nekoga tko je ubijao prije.
Osluškujem.
U krvi mu ključa divlji bijes. Shvaća daje više nikad neće vidjeti. Svoju princezu…
Tako je ljutit. Želi posljednji put s njome leći. Sjetiti je. Ali ne može – to biju okaljalo. Ipak, mora je imati! Zato joj podiže haljinu. Služi se šakom.
Sve to vrišti prema meni, ali sigurna sam da previđam onu ključnu stvar. Što previđam? Stoje dosad svakome promaklo?
Prilazim krevetu. Zamišljam Melanie, njezine jezive ubodne rane, ali lice joj je mirno, bez optužbe. On je ostavlja tako. Ne uzima naušnice. Ne uzima veliki dijamantni prsten.
Zatim me spoznaja pogodila snagom vlaka koji eksplodira u mračnom tunelu!
Prstenje.
Zamislila sam je kako leži tu. Njezine lijepe, krvlju umrljane ruke. Dijamant je još bio na prstu, ali… Isuse!
Je li to bilo moguće?
Otrčala sam do vrata i predočila si beživotno tijelo mladoženje na podu.
Vjenčali su se samo nekoliko sati prije. Tek su izrekli sudbonosno da. Ali nisu nosili zlatne prstene. Vjenčane prstene.
Ubojica ne uzima naušnice, shvatila sam. On uzima prstenje.

20. poglavlje

Slijedećeg jutra u devet bila sam u ordinaciji dr. Victora Medveda. Bio je ugodan, omanji čovjek uskog, uglađena lica, koji me, uz dozu istočnoeuropskog naglaska, nasmrt preplašio.
– Negli je ubojica, mirno je rekao. – Tijelu krade sposobnost opskrbljivanja kisikom. U početku, simptomi su klonulost, slabljenje imunološkog sustava i blaže vrtoglavice. Na koncu možete osjetiti moždani poremećaj sličan kapi, a također izgubiti i umne sposobnosti.
Ustao je, prišao mi i primio mi glavu svojim nježnim rukama. Zurio je u mene kroz svoje debele naočale.
– Već se doimate pomalo iscrpljenom i blijedom, rekao je, pritisnuvši mi obraze svojim palcima.
– Ujutro mi je uvijek potrebno malo vremena da mi krv počne kolati, rekla sam sa smiješkom, pokušavajući skriti strah u grudima.
– Pa, kroz tri mjeseca, rekao je dr. Medved, – ukoliko ne obrnemo proces, izgledat ćete po-put duha. Lijepog duha, ali ipak duha. Prišao je stolu i izvukao moj karton. – Vi ste inspekto-rica.
– U umorstvima, rekla sam mu.
– Onda ne bi trebalo biti razloga za daljnje zavaravanje.
Ne želim vas uznemiriti – aplastična anemija može se izliječiti. Trideset posto pacijenata dobro reagira na transfuziju crvenih krvnih zrnaca dvaput tjedno. Sličan postotak pacijenata, onih kojima takva terapija ne pomaže, može se liječiti putem transplantacije koštane srži. Ali to zahtijeva i bolan postupak kemoterapije, kako bi se potaknula proizvodnja bijelih krvnih zrnaca.
Ukočila sam se. Orenthalerova strašna predviđanja su se obistinila. – Postoji li način da se utvrdi kako tko reagira na terapiju?
Medved je sklopio ruke i odmahnuo glavom. – Jedini načinje započeti s terapijom. Onda ćemo vidjeti.
– Radim najednom važnom slučaju. Dr. Orenthaler je rekao da mogu nastaviti raditi.
Medved je sumnjičavo napućio usne. – Možete nastaviti dok god se osjećate snažnom.
Osjetila sam napad očaja. Koliko dugo mogu kriti svoje stanje? Komu mogu reći? – Ako terapija uspije, hoću li osjetiti naglo poboljšanje? upitala sam uz malo nade.
Namrštio se. – To nije isto kao uzimanje aspirina protiv glavobolje. Bojim se da će ovo po-trajati malo duže.
Malo duže. Pomislila sam na Rothov sličan odgovor. Na svoje izglede da postanem poručnica.
To je to, Lindsay. Ovo je najveći izazov u tvom životu.
– A ako ne uspije, koliko imam vremena prije nego stvari krenu…
– Nagore? Bolje je tu bolest napasti s dozom optimizma i nade. O tome ćemo tijekom tera-pije.
Sada je sve bilo otvoreno. Slučaj, moja karijera, svi životni ciljevi. Ulog se promijenio. Hodala sam s tempiranom bombom u grudima, aktiviranom, zapaljivom. A fitilj je polako gorio.
Nakratko sam sklopila oči, a zatim upitala: – Kada počinjemo?
Zapisao mi je kako naći ordinaciju u toj istoj zgradi.
Treći kat. Moffet – služba za prijem pacijenata. Datum nije bio upisan.
– Ako se vi slažete, rekao je, – počeo bih odmah.

21. poglavlje

Priča o odustajanju Geralda Brandta od posla s ruskim proizvođačima automobila se pročula. Vijest je bila na svakom kiosku – naslov napisan masnim crnim slovima glasio je: MLADOŽENJIN OTAC MOŽDA RAZBJESNIO RUSE.
Chronicle je objavio da FBI vrlo ozbiljno radi na slučaju.
Krasno.
Kada sam oko pola jedanaest konačno došla na posao, kroz mene je već kolala litra krvi obogaćene hemoglobinom. Jedva sam uspjela potisnuti sliku guste, grimizne krvi, kako pola-ko kapa u moje vene.
Kada me Roth oslovio po imenu, na licu je imao svoj uobičajeni mrzovoljni, namršteni pogled. – Chronicle kaže da se radi o Rusima. Izgleda da se FBI slaže.
Nagnuo se preko mojeg stola i bacio mi primjerak jutrošnjih novina.
– Vidjela sam. Ne puštaj FBI ni blizu, rekla sam. – Ovo je naš slučaj.
Ispričala sam mu što sam učinila sinoć, kako sam se vratila na mjesto zločina. Kako sam bila prilično uvjerena da seksualno napastovani leš, krvava jakna i prsteni koji nedostaju, jas-no ukazuju na usamljenog opsjednutog ubojicu.
– Ne radi se o nekom ruskom profesionalcu. Prodro je u nju šakom, podsjetila sam ga. – Učinio je to njezine prve bračne noći.
– Želiš da kažem federalcima da odbiju, rekao je Roth, – jer prilično dobro nagađaš što se dogodilo?
– Ovo je umorstvo. Nastran, vrlo težak zločin iz strasti, a ne neka međunarodna urota.
– Možda je ruskom ubojici trebao dokaz. Ili je možda i on bio seksualni manijak.
– Dokaz čega? Sve novine i televizijske postaje u države izvijestile su što se dogodilo. Osim toga, zar ruski plaćeni ubojice ne otkidaju i prste?
Roth je frustrirano uzdahnuo. Bio je uzrujan više nego inače.
– Žurim, rekla sam. Podigla sam šaku u zrak i nadala se da će Roth shvatiti šalu.
Gerald Brandt je još uvijek bio u Hyattu, čekajući predaju tijela njegova sina. Otišla sam u njegov apartman i zatekla ga samog.
– Vidjeli ste novine? upitala sam ga kad smo na terasi sjeli za stol pod suncobranom.
– Novine, CNN, neka izvjestiteljica iz Chroniclea, nazivali su cijelu noć. Ono što predlažu je totalno ludilo, rekao je.
– Gospodine Brandt, smrt vašeg sina je i bio luđački čin.
Želite da budem otvorena prema vama kada počne istraga?
– Kako to mislite, inspektorice Boxer? – Neki dan su vas pitali znate li ikoga tko bi vam htio nauditi…
– A ja sam nekom vašem istražitelju rekao: ne na ovakav način, tiho je uzvratio.
– Ne mislite da bi neka ruska klika mogla biti pomalo ljuta na vas zbog odustajanja od pos-la s njima?
– Gospođice Boxer, mi ne poslujemo s klikama. Glas mu je sada bio jači. – Među dioničarima Kolje nalaze se neki od najmoćnijih ljudi ove zemlje. Svejedno, zbog vas se osjećam kao osumnjičenik. To je bio posao.
Pregovori. U našem poslu, toga ima svakog tjedna.
Davidova smrt nema nikakve veze s Koljom.
– Gospodine Brandt, kako možete biti sigurni u to? Vaš sin i njegova žena su mrtvi.
– Zato jer nikad nismo prestali pregovarati, inspektorice.
To je bila smicalica za medije. Posao smo sklopili sinoć.
Ustao je i ja sam znala da je razgovor završen.
Nakon toga sam nazvala Claire. Ionako sam jedva čekala popričati s njome. Claire mije trebala do zla boga. Također, trebala mije pomoć oko slučaja.
Kada sam joj telefonirala, njezina mi je tajnica rekla daje na sastanku i pitala me mogu li pričekati.
– Stručnjaci za sudsku medicinu, promrmljalaje Claire kad se javila. – Slušaj ovo… Neki je tip vozio osamdeset kroz zonu u kojoj je dopušteno pedeset pet, a zatim se zabio u jednog starijeg čovjeka, dok je čekao ženu u Lexusu zaustavljenom uz red parkiranih automobila.
Starac je ostao na mjestu mrtav. Sada vozač traži njegovu imovinu. Tužio je žrtvu jer sma-tra da nije bio propisno parkiran. Obje strane žele dio imovine, uključujući i stručnjake. Rig-hetti mi visi za vratom jer će slučaj biti objavljen u časopisu za sudsku medicinu. Daš tim gadovima novčić za njihove misli, a znaš li što dobiješ?
– Sitniš, odgovorila sam, osmjehnuvši se. Claire je zbilja bila komična.
– Tako je. Imam oko pola minute. Kako si? upitala je.
– Volim te, draga. Nedostaješ mi. Što hoćeš, Lindsay?
Premišljala sam se. Dio mene htio je otvoriti dušu, ali pitala sam je samo jesu li Brandtovi kada su ih donijeli na sebi imali vjenčane prstene.
– Koliko ja znam, ne, odgovorila je. – Popisali smo naušnice ijedan dijamant veličine ora-ha. Ali ne i vjenčane prstene. I sama sam primijetila da nedostaju.
U stvari, zato sam te sinoć i zvala.
– Veliki umovi razmišljaju slično, rekla sam.
– Barem radišni umovi, suprotstavila se. – Kako napreduje tvoj strašni, jezivi slučaj?
Uzdahnula sam. – Ne znam. Sljedeće što moramo učiniti jest ispitati tri stotine gostiju i utvrditi ima li nam netko od njih nešto osobito reći. Znaš i sama što sve govore po novinama. Ruska osveta. FBI vreba uokolo, a šef Mercer laje Rothu u uho da za slučaj zaduži pravog istražitelja. A kad smo već kod toga, Jacobi pokušava ući u trag jakni. Bez toga, slučaj teče glatko.
Claire se nasmijala. – Draga, samo budi uporna. Ako tko može riješiti ta umorstva, onda si to ti.
– Samo bih voljela da… Zastala sam.
– Je li sve u redu? upitala je Claire. – Ne zvučiš bezobzirno i razgovorljivo kao inače.
– Zapravo, htjela sam popričati s tobom. Možda se poslije možemo naći?
– Naravno, rekla je Claire. – O, k vragu… Danas u četiri imam predavanje. Osim toga, večeras slavimo. Reggie je maturirao. Može li to malo pričekati? Mogle bismo u nedjelju na doručak.
– Naravno da može pričekati, rekla sam, progutavši nezadovoljstvo. – Nedjelja mi posve odgovara.
Dogovoreno.
S osmjehom sam spustila slušalicu. Na trenutak sam se čak osjećala bolje. Kao da mije te-ret skinut s ramena već samim dogovaranjem sastanka s Claire. Do nedjelje mi je ostalo vre-mena za pripremu načina na koji ću se suočiti s terapijom i s poslom.
Raleigh se pojavio. – Želiš li na kavu?
Mislila sam da me bocka zbog vremena kad sam došla na posao. Vjerojatno je osjetio moje negodovanje.
Mahnuo mije smeđom službenom omotnicom ispred glave i slegnuo ramenima. – Ovo je popis uzvanika s vjenčanja Brandtovih. Mislio sam da te zanima tko je prvi nače s osmjehom o tortu.

22. poglavlje

Otišli smo u Romu, jedan od onih štukaturom ukrašenih kafića visokih stropova, uređenih u europskom stilu.
Nalazio se odmah preko puta Gradske vijećnice. Draži mije Peet, ali Roma je bila bliže.
Naručila sam čaj, ali Raleigh se vratio s podnom kavom s mlijekom i kriškom domaćeg kruha od buče koju je gurnuo preda me.
– Pitaš li se ikad kako ovakva mjesta uopće zarađuju? – upitao je.
– Molim? Pogledala sam ga.
– Na svakom se uglu nalaze ovakvi kafići. Svi poslužuju isto, a prosječna im prodaja mora iznositi negdje oko…dva dolara i trideset pet centi?
– Nismo na spoju, Raleigh, odbrusila sam mu.
– Posvetimo se popisu.
– Možda prije tri dolara ili tri i pol. Mogu biti sretni ako ukupno zarade četiristo tisuća.
– Raleigh, molim te, rekla sam, gubeći strpljenje.
Gurnuo je omotnicu pred mene.
Otvorila sam je i izvadila osam ili devet stranica s imenima i adresama. Na njima je bio grb ureda kancelara Weila. Odmah sam prepoznala neke uzvanike s mladoženjine strane. Bert Rosen, bivši ministar financija SAD-a. Sumner Smith, milijarder koji je novac zaradio tije-kom osamdesetih, iskoristivši svoj politički utjecaj. Chip Stein, internetski distributer filmova, Spielbergov kompanjon. Maggie Sontero, popularna, bogata dizajnerica iz New Yorka. Mnoštvo velikih imena i velikih nevolja.
S mladenkine strane isticalo se nekoliko uglednih imena s područja San Francisca. Kao prvo, tu je bio gradonačelnik Fernandez. Zatim Arthur Abrams, ugledni lokalni odvjetnik. Jednom ili dvaput sam svjedočila protiv njegove tvrtke u slučajevima umorstva. Willie Upton, predstojnik javnih škola.
Raleigh je približio stolicu i sjeo do mene. Zajednički smo pregledavali popis na kojem su se nalazili stupci upečatljivih parova s doktorskim ili sudačkim titulama ispred imena.
Bio je to dug, tajnovit i naizgled nedokučiv popis.
Ne znam što sam očekivala – tek nešto što bi me iznenadilo. Neko ime s prizvukom krivice koju čak ni članovi obitelji nisu znali.
Raleigh je zabrinuto uzdahnuo. – Ovaj popis me plaši. Ti uzmi prvih pedeset, a ja ću dru-gih pedeset, tako ćemo se izjednačiti s Jacobijem. Naći ćemo se ovdje za dva tjedna i vidjeti što smo otkrili.
Sama pomisao na ustrajno ispitivanje tih ljudi – užasnutih i odbojnih prema našoj istrazi – nije me ispunjavala ni radošću ni nadama.
– Misliš da bi gradonačelnik Fernandez mogao biti seksualni manijak? promrmljala sam.
– Da.
Ono što sam zatim rekla posve me iznenadilo. – Znači, rekao si da si bio oženjen?
Ako ćemo već morati raditi zajedno, možda se zajedno možemo i izvući. Istina je bila da sam bila radoznala.
Raleigh je nakon kraće stanke klimnuo glavom. Učinilo mi se da sam mu vidjela bol u očima. – Zapravo, još sam oženjen. Razvodimo se sljedećeg mjeseca. Nakon sedamnaest go-dina.
Suosjećajno sam ga pogledala. – Žao mi je. Prestanimo se igrati pitanja i odgovora.
– U redu je. Događa se. Odjednom, činilo se da smo jednostavno u raskoraku. Da budem točniji, Marion se zaljubila u čovjeka koji je imao ured za nekretnine u kojem je i ona radila. Stara priča. Valjda nikad iz toga nisam izvukao pouku.
– Ja sam ti mogla pomoći, rekla sam. – Mogla sam ti ispričati priču. Imate li djece?
– Dva divna dječaka. Četrnaest i dvanaest godina.
Jason je sportaš. Teddy je intelektualac. Izradio je internetsku stranicu za svoj šesti razred. Viđam ih svaki drugi vikend. Lindsay, oni su svjetlost mog života.
Skoro sam mogla vidjeti Raleigha kao Super-tatu. Kako subotom nabija loptu, instalira računalo u radnu sobu.
Povrh svega, imao je nježne oči. Postupno sam shvaćala da mi on nije neprijatelj.
– Čini mi se, nacerio se, – da pouka iz stare priče nije ni tebi pomogla. Razvedena si, je li tako?
– O-ho. Netko se raspitivao, rekla sam. – Tek sam bila završila policijsku akademiju. Tom je bio na drugoj godini prava na Berkeleyu. Isprva je mislio baviti se kaznenim pravom. Bili smo poput ono dvoje stratega koji su vodili Clintonovu kampanju za predsjednika.
Uvijek sam se vidjela na klupi za svjedoke, dok me Tužitelj Tom napada u unakrsnom ispi-tivanju. Na koncu je izabrao trgovačko pravo.
– I?
– To je bila njegova vizija, ne moja. Nisam bila spremna na druženja po društvenim klubo-vima. To je stara priča, zar ne? Nasmiješila sam se. – U stvari, ostavio me je.
Može se reći da mije slomio srce na komadiće.
– Čini se da imamo nešto zajedničko, nježno je rekao Raleigh. Zbilja je imao drage oči. Prestani, Lindsay.
– Ako te baš zanima, bezizražajno sam odgovorila, – posljednjih šest mjeseci imala sam burnu vezu s Warrenom Jacobijem.
Raleigh se nasmijao i trudio se djelovati iznenađeno.
– Isuse, Jacobi se ne čini baš tvojim tipom. U čemu je bila ta kobna privlačnost?
Sjetila sam se Toma, svojeg bivšeg muža, a zatim još jednog muškarca s kojim sam, tobože, bila u ozbiljnoj vezi. Onoga što me je uvijek privlačilo kad bih se s nekim zbližila. – Nježne ruke. I, čini mi se, nježno srce.
– Onda, što misliš? rekao je Raleigh. – Staviš nekoliko tegli domaće marmelade na police, daš kavama neka seksi imena – Arapski Lahor, Levante. Misliš da možemo ostvariti prosječnu prodaju?
– Raleigh, zašto si se upustio u ovo?
Pogled mu je odavao nelagodu i pronicavost koja je zračila iz njegovih bistrih plavih očiju. – Policajac sam šesnaest godina. Čovjek se zamisli… Jedan lokal mi je prirastao srcu. Gore, u Tahou. Možda jedno od ovih franšiza…
– Oprosti, ne mogu te zamisliti za pultom s čajnim kolačićima.
– To je najljepše što si mi dosad rekla.
Ustala sam, stavila omotnicu pod ruku i krenula prema vratima. – Kad bolje razmislim, bio bi bolji pekar nego policajac.
– Lukavo, nasmiješio se. – Mafijaški odgovor na sve.
Nipošto ne spuštaj gard.
Kad smo izašli iz kafića, smekšala sam se i rekla mu: – I ja imam jedno omiljeno mjesto.
– Možda ćeš me jednoga dana odvesti tamo.
– Možda.
Raleigh me iznenadio – što ti je život – zapravo je bio vrlo drag. Pitala sam se ima li nježne ruke.

23. poglavlje

Kada se Rebecca Passeneau pogledala u zrcalu, u punom sjaju svoje vjenčanice, znala je da više nije mamina djevojčica. Ti si moja djevojčica. Slušala je te riječi otkad je došla na ovaj svijet.
Uz trojicu starije braće, nije bilo teško shvatiti zašto.
Njezina je majka uvijek htjela djevojčicu – kao i tata – ali kako su godine prolazile, mislili su da je njihovo vrijeme prošlo. Najstariji – vratolomni Ben – poginuo je prije nego se ona rodila. Roditelji su joj bili shrvani. Uopće nisu pomišljali da opet imaju djece. Zatim se, kao čudom, rodila Becky.
– Moja curica! čula je kako joj iza leđa viče majka. – Ma daj, mama, uzdahnula je njezina kći, ali kroz osmijeh.
Nastavila se ogledati u zrcalu. Bila je prekrasna. U svojoj dugoj bijeloj haljini golih rame-na, u lavini tila, sjala je poput najljupkijeg i najljepšeg stvorenja na zemlji.
Michael će biti presretan. Uza sav aranžman – hotel u Napi, cvijeće, preinake na haljini u posljednji čas – nikad nije mislila da će taj dan zaista svanuti. Ali sada je bio gotovo pred vra-tima. Subota.
Gospođica Perkins, upravnica trgovine lanca Saks, mogla je samo stajati i diviti se. – Dra-ga moja, oborit ćeš ih s nogu.
Becky se okrenula, ogledajući se iz svih kutova u trodijelnom zrcalu. Nasmiješila se. – Baš hoću, zar ne?
– Otac i ja ti želimo nešto dati, rekla je njezina majka.
Posegnula je u torbicu i izvadila malu antilop vrećicu za nakit. U njoj je bio njezin dija-mantni broš, oval od četiri karata na bisernoj niski, koji je dobila od svoje majke. Prišla je Becky i zakopčala joj ogrlicu oko vrata.
– Divna je, ushićeno je rekla djevojka. – O, mama.
– Dobila sam je na dan svoga vjenčanja, rekla je njezina majka. – Donijela mi je divan život. Sada je dajem tebi.
Becky Passeneau stajala je pred zrcalom kao opčinjena. Veličanstvena haljina, dijamant oko njezina vrata.
Konačno je sišla s postolja za preinake i zagrlila svoju majku. – Mama, volim te. Ti si naj-bolja.
– Sada je sve dovršeno, sa suzama u očima je rekla njezina majka.
– Ne, još ne, rekla je gospođica Perkins. Otrčala je straga i brzo se vratila s buketom cvijeća. Lažno cvijeće, uvršteno u cijenu, ali na trenutak se činilo poput najblistavijih pupol-jaka na svijetu.
Dala je cvijeće Becky, koja se opet popela na postolje, stišćući ga uza se. Vidjela je tro-struki odraz svog blistavog osmijeha. Svi su stajali i divili se.
– Sada je dovršeno, potvrdila je gospođica Perkins.
Stojeći blizini, u Saksu, promatrajući kako Becky dotjeruje svoju prekrasnu haljinu, Phillip Campbell se posve slagao s tvrdnjom.
– Tvoj veliki dan samo što nije svanuo, tiho je prošaptao.
– Izgledaš prekrasno.

24. poglavlje

Slijedećeg jutra javio se Milt Fanning iz FBI-eva odjela za zločine iz strasti. Njegovo rač-unalo izbacilo je pregršt povezanih zločina, ali upozorio me je da nijedno ne predstavlja pouzdan trag.
Počeli su s seksualnim prijestupima u kojima je žrtva bila silovana šakom, ali radilo se o svega nekoliko napada, u kojima su uglavnom sudjelovali pederi. Jedan je slučaj bio povezan s dvije prostitutke ubijene u Comptonu 1992. godine, ali ubojica Nicholas Chito služio je dvadeset pet godina do doživotne kazne u zatvoru San Quentin.
Bilo je nekoliko hotelskih umorstava, uključujući čak i ono umorstvo mladenaca u Ohiu, kada je mladoženja puškom prosuo utrobu svoje ljubljene otkrivši da joj nije bio prvi. Ali nije bilo ničega lokalnog ili stravičnog, ništa što bi nas moglo uputiti u dobrom smjeru.
Bila sam razočarana, ali ne i iznenađena. Sve što smo dosad otkrili uvjeravalo me da su David i Melanie Brandt, osim u Hyattu, već prije susreli svojeg ubojicu.
Vidjela sam Jacobija kada je došao. Izbjegavao me je već dva dana – obavljao je svoje za-datke – osobito potragu za šampanjcem i jaknom. Poslije dvije godine sam znala: ako me Ja-cobi ne podbada, to znači da nije baš sretan.
– Kako napreduje potraga? upitala sam.
Mrko me je ošinuo pogledom. – Chin i Murphy nazivaju svaku prokletu trgovinu vinom u polumjeru od šezdeset kilometara. Misliš li ti da prodavači o tome vode bilješke? Svi su mi rekli da je boca mogla biti naručena iz cijele zemlje. Zatim, tu je narudžba poštom. Internet.
Kriste Bože!
Znala sam da ciljam visoko. Koliko ljudi plaća bocu šampanjca dvjesta dolara?
– Ipak, konačno me pogledao u lice, – saznali smo neka imena.
Kao da me želi mučiti, Jacobi je prelistao najmanje trideset stranica svojeg bloka. Zatim je počeo škiljiti, pročišćavati grlo, da bi napokon rekao: – Da, tu smo…
enoteka Golden State, na Crescentu. Krug. Clos du Mesni?', izgovorio je, mrcvareći fran-cuski jezik. – Berba 1989. Netko je naručio sanduk vina prošlog ožujka. Na ime Roy C. Shoen.
– Provjerio si ga?
Klimnuo je. – Nikad čuo za Brandta. On je zubar. Mislim da i bogati zubari vole skupa vi-na. Okrenuo je stranicu. – Tu su zatim Vina vinogorja Mili Valley. Murphy je provjerio. Prvi put u dva dana se iskreno nasmijao.
– Kupac vina također se zvao Murphy. Redovita mušterija. Priređivao je večeru za ženin rođendan. Ako mi daš slobodno jutro, provjerit ću ga, ali mislio sam poslati Murphyja. Ona-ko, iz vica.
– Jesi li imao sreće sa smokingom?
– Nazvali smo proizvođača. Petnaest trgovina na ovom području prodaju istu marku – ako je jakna uopće odade.
Dovodimo njihovog lokalnog predstavnika.
Traganje za vlasnikom jakne… neće biti nimalo lako.
– Dok budeš na terenu, zezala sam ga, – pokušaj si pronaći neku pristojnu kravatu.
– Ha, ha. A kako se ti snalaziš bez mene? upitao je Jacobi. No, na njegovom licu vidjelo se veliko razočarenje. Zbog toga se nisam osjećala nimalo dobro.
– Borim se. A zatim, ozbiljno, – Žao mi je, Warrene. Znaš da nisam tražila novog partnera.
Sramežljivo je klimnuo. – Želiš da provjerim svakoga tko ima veze sa skupim šampanjcem?
Odmahnula sam glavom. Ustala sam i na stol mu bacila kopiju popisa uzvanika na Brand-tovu vjenčanju.
– Želim da ovaj popis usporediš s kupcima šampanjca.
Listao je stranice, zviznuvši kod nekoliko istaknutih imena. – Loše, Boxerova. Nema ni Shoena ni Murphyja.
Možda ćemo samo morati čekati i pokušati s parom broj dva.
Naježila sam se. – Zašto to govoriš? upitala sam. Jacobi je bio davež, ali bio je dobar poli-cajac, s dobrim njuhom za serijska ubojstva.
– Tražimo otmjenu osobu koja se voli prljati mrtvim mladenkama, zar ne?
Klimnula sam. Sjetila sam se nečega što mi je rekao moj prvi partner. – Lindsay, nikad se ne hrvaj sa svinjom.
Oboje ćete se uprljati. Samo što se svinji to sviđa.
– Mislim daje takvom tipu prilično teško naći curu, rekao je Jacobi.

25. poglavlje

Prošao je prvi tjedan istrage slučaja Mladenka i mladoženja. Da čovjek ne povjeruje.
Jacobijeva ekipa vodila je danonoćnu potragu za šampanjcem i jaknom, ali ništa nisu pronašli. Raleigh i ja razgovarali smo s dvadeset gostiju, od gradonačelnika do mladoženjina najboljeg prijatelja.
Svi su bili zgroženi i omamljeni, ali nisu mogli uprti prstom u nešto što bi nas moglo uputi-ti na pravi trag.
Znala sam samo da nam treba nešto čvrsto – i to brzo – prije nego ubojica koji je uzeo prstenje ne ubije opet.
Podvrgnula sam se drugoj transfuziji. Dok sam gledala kako mi gusta crvena krv kapa u vene, molila sam se da me učini jačom, no je li bilo tako? Kapala je polako, ravnomjerno, poput otkucaja sata.
A sat jest otkucavao. Imala sam sve manje vremena, kao i šef Mercer.
U subotu u šest Jacobi je pospremio svoj radni stol, obukao svoju sportsku jaknu i zatak-nuo pištolj za pojas.
– Vidimo se, Boxerova, rekao je.
Raleigh je svratio prije odlaska. – Dugujem ti pivo. Želiš da pođemo na piće?
Pivo bi mi godilo, pomislila sam. Čak sam se bila počela privikavati na Raleighovo društvo. Ali nešto mi je govorilo da ću, ako sada pođem s njime, olakšati dušu: da ću mu reći za Neglija, za terapiju, za bojazan u srcu.
Odmahnula sam glavom. – Ipak ću ostati, rekla sam uljudno.
– Imaš li planova za sutra?
– Da. Dogovorila sam se s Claire, a zatim ću doći ovdje.
– A ti?
– Jason ima nogometni turnir u Palo Altu. Vodim obojicu.
– Zvuči lijepo. Zbilja je zvučalo lijepo. U sebi je nosilo nešto istinsko, što bih u životu mogla propustiti.
– Vratit ću se sutra navečer. Još prvog dana mi je dao broj svojeg dojavljivača. – Ako što iskrsne, javi se. Doći ću za sat vremena.
Kada je Raleigh otišao, moj kut u uredu utonuo je u tišinu. Za večeras je istraga bila završena. Par policajaca iz noćne smjene čavrljali su vani u hodniku.
Nikad se nisam osjećala tako usamljenom. Ipak, nekako sam znala: ako sada otiđem kući, propustit ću neku vitalnu poveznicu sa slučajem, s Melanie. Kao da ću prekršiti neko neizgo-voreno obećanje. Još samo jedan pogled, rekla sam sebi. Još jedna provjera.
Zašto je ubojica uzeo prstenje?
Val iscrpljenosti prošao mi je kroz žile. Moje nove borbene stanice krale su mi snagu, iako su me branile i množile se. Poput konjice koja hita u pomoć. Nada napada sumnju. Činilo se suludim.
Morala sam pustiti Davida i Melanie da se za večeras odmore. Svezala sam debeli krimi-nalni dosje gumicom i stavila ga na sivu policu označenu s Neriješeni slučajevi. Odmah do sličnih dosjea sa sličnim imenima.
Zatim sam sjela za stol u mračnoj prostoriji i ostala tako još nekoliko minuta. Počela sam plakati.

Knjiga druga

Ženski klub za umorstva

26. poglavlje

U sjaju svojeg prvog dana u ulozi Michaelove žene, Becky DeGeorge je izašla iz hotelskog predvorja držeći muža za ruku. Udahnula je prohladni noćni zrak, prvi svježi zrak koji je osje-tila čitavog dana.
U njihovu tek kratkom braku, ona i Michael su nekoliko puta vodili ljubav i dvaput se za-jedno tuširali pod mlazom vrele vode. Izašli su zbog ugovorenog, no posljednjeg ručka s ob-iteljima. Izvukli su se od odlaska u skupi restoran Opus One, pohitali na kat i otvorili posl-jednju bocu šampanjca. Michael je pustio pornić i oboje su se gledajući film uživjeli u neobične i uzbudljive uloge. Ispalo je da je Michael imao nekoliko maštarija o nošenju ženske odjeće.
Sutra su trebali otputovati na poluotok Mazatlan u Meksiku i u rajskom okružju cijeli tje-dan istraživati svoje erogene zone, pogotovo one njegove, koje je ona još trebala otkriti. Tko zna, možda jednom ili dvaput izađu van i pogledaju dupine.
Dosad, smatrala je ona, stvari su se odvijale vrlo dobro.
Zaputili su se u French Laundry, najbolji restoran u Napi.
Svi su rekli da je to pravo mjesto za večeru ili ručak, zbog čega su mjesta rezervirali goto-vo šest mjeseci unaprijed. Becky je išla voda na usta dok je zamišljala jedan fantastični slijed okusa: foie gras, divlja patka, sve isprano skupim šampanjcem.
Tijekom kraće šetnje do automobila, jedna se crna limuzina zaustavila kod njih. Prozor se otvorio i vozač u odori izvirio je vani. – Gospodin i gospođa DeGeorge?
Zbunjeno su se pogledali, a zatim se nasmiješili. – Mi smo.
– Stojim vam na usluzi, rekao je vozač. – Čestitke hotelskog osoblja.
Becky je bila sva u zanosu. – Mislite, limuzina za nas?
Jednom se, dok je radila kao tajnica u odvjetničkoj tvrtki, prilikom sklapanja jednog većeg posla vozila u luksuznoj limuzini; ali sjedila je natiskana na stražnjem sjedalu zajedno s još četiri prezauzeta odvjetnika.
– Rezervirana i plaćena za cijelu večer, rekao je vozač i namignuo.
Mladenci su razmijenili vesele poglede. Bilo je jasno što im je bilo na umu.
– Nitko ovo nije ni spomenuo, rekao je Michael. Činio se zadovoljnim što ga je netko sma-trao važnom i uglednom osobom.
Becky je zavirila unutra. – O, Michael! Unutra su bila skupa kožna sjedala i uglačani bar od mahagonija s kristalnim čašama, a svjetla su bila prigušena do romantična sjaja. Tu je bila čak i boca Chardonnaya na ledu. Zamišljala je kako se u toj divnoj limuzini zaustavljaju pred najotmjenijim restoranom u Napi.
– Hajde, dragi, nasmijala se, gotovo ga uvukavši unutra. – Bit će nam lijepo.
– Mogu vas pričekati pred restoranom do kraja večere, rekao je vozač. – Osim toga, pričate s osobom koja poznaje najslikovitiji put kroz Napu.
Vidjela je kako Michael polako popušta. – Zar ne želiš svoju princezu odvesti kako joj i pristoji?
Baš kao kad mu se prvi put nasmiješila u uredu, baš kao sinoć u krevetu, vidjela je kako polako pristaje.
Ponekad je znao biti pomalo oprezan. Računovođe su često takvi. Ali ona je uvijek znala pronaći način da ga nagovori.
– Štogod gospođa DeGeorge želi, napokon je rekao Michael.

27. poglavlje

– Upravo vjenčani? upitao je Phillip Campbell. Srce mu je poskočilo. Snažni farovi auto-mobila iz suprotnog smjera prolazili su kroz njega poput rendgenskih zraka, otkrivajući nje-gove najdublje želje.
– Dvadeset šest sati, jedanaest minuta i… četrdeset pet sekundi, zacvrkutala je Becky.
Campbellu je srce snažno udaralo. Bila je savršena.
Zajedno su bili savršeni. Bolji nego se nadao.
Cesta je bila prazna i naizgled nije vodila nikamo, ali on je znao kamo ide. – Poslužite se pićem, ponudio ih je. – U posudi je Palmeyer. Neki ga smatraju najboljim u dolini.
Dok je ubojica vozio, živci su mu bili napeti, nadraže-ni.
Što je najgora stvar koju je itko ikad učinio? Mogu li to učiniti opet? Preciznije, mogu li ikad prestati to činiti?
Bacio je pogled natrag i vidio kako si Becky i Michael toče vino Palmeyer. Čuo je kako nazdravljaju, a zatim spominju nešto o godinama sreće. S jezom u srcu gledao ih je kako se ljube. Mrzio je svaku samodopadnu, lažnu poru na njihovim tijelima. – Zar ne želiš svoju princezu odvesti kako joj pristoji? Ha!
Dotaknuo je pištolj koji mu je ležao u krilu. Mijenjao je sredstva ubijanja.
Malo kasnije, Campbell je skrenuo na sporednu cestu prema jednom strmom brežuljku. – Vozaču, kamo idemo? oglasio se suprugov glas sa stražnjeg sjedala.
Pogledao je u retrovizor i pouzdano se nasmiješio DeGeorgima. – Mislio sam vas odvesti živopisnim putem.
Najbolji pogled u dolini. I opet ćete uspjeti stići u restoran do osam.
– Ne želimo zakasniti, plaho je upozorio mladoženja.
– Bilo je teže rezervirati večeru nego prokleti hotel.
– Ma hajde, dragi, upala je Becky u pravo vrijeme.
– Još malo, pa ćemo stići na otvoreno, rekao im je.
– Zbilja je lijepo. U međuvremenu, opustite se. Pustite glazbu. Pokazat ću vam najljepšu panoramu… Vrlo je romantična.
Pritisnuo je tipku ijedna tanka vrpca treperavih svjetala počela je plesati oko krova stražnjeg dijela. Mekani, zavodljivi light-show.
– Ah, rekla je Becky kada su se svjetla upalila. – Ovo je tako divno.
– Podignut ću zaslon, tako da vam ne smetam ostatak puta. Samo jednom ste mladenci. Činite što god hoćete. Smatrajte to vašom bračnom noći.
Nije podigao zaslon do kraja, tako da ih je još mogao vidjeti i čuti dok je vozio dublje pre-ma brdima. Mazili su se, razmjenjivali poljupce. Mladoženjina ruka prelazila je preko Beck-yna bedra. Ona se priljubila uz njega.
Put je postao neravan i na mahove se grubi, razbijeni beton pretvarao u šljunčani, maka-damski put. Vozili su uzbrdo. S obje strane, padine su bile prekrivene crnim isprepletenim viticama.
Beckyn izazivački smijeh polako je prelazio u ravnomjerni ritam dubokih uzdaha. Phillip Campbell je počeo s njima natjecati. Svega nekoliko centimetara dalje, mogao ju je čuti kako
stenje. Topao, baršunasti osjećaj počeo ga je peći po bedrima, kao i prije tjedan dana u Grand Hyattu. Michael je ušao u Becky i ona je zastenjala od zadovoljstva.
Što je najgora stvar?
Na čistini je zaustavio automobil i ugasio farove. Uzeo je pištolj i repetirao ga. Zatim je spustio zaslon.
Na prigušenom svjetlu je vidio Becky, njezinu večernju haljinu spuštenu do struka. – Bra-vo! viknuo je. Oni su ga zatečeno pogledali.
Vidio je strah u mladenkinim očima. Pokušala je pokriti svoju golotinju.
Tek tada je ubojica shvatio daje toplina na njegovim bedrima i koljenima bila njegova vlas-tita mokraća.
Ispraznio je pištolj u Becky i Michaela DeGeorgea.

28. poglavlje

Te sam se nedjelje ujutro prvi put u cijelom tjednu probudila s osjećajem nade. Takva sam… ili sam takva bila.
Vani je bilo vedro i lijepo. Zaljev je treperio kao daje i on ushićen. A tog dana sam imala rani ručak s Claire.
Moja ispovijest njoj.
Nedjeljom ujutro uvijek sam odlazila na isto mjesto.
Meni najdraže mjesto, rekla sam Raleighu.
Prvo sam se u tajicama odvezla u grad, u Marina Green i trčala u sjeni mosta. Takva jutra uvijek su me ispunjavala svim onim zbog čega je bilo lijepo živjeti u San Franciscu. Smeđa obala okruga Marin, zvukovi iz Zaljeva, čak i Alcatraz, koji kao daje stražario nad svime.
Kao i obično, trčala sam pet kilometara južno od luke, a zatim uz 212 kamenih stepenica, u park Fort Mason.
Usprkos Negliju, još uvijek sam to mogla. Tog jutra činilo mi se da bolest popušta.
Trčala sam pokraj puštenih pasa koji su lajali, ljubavnika u jutarnjoj šetnji i ćelavih Kineza u sivoj odjeći koji su se prepirali dok su igrali Mahjong. Uvijek sam odlazila na isto mjesto, visoko na litici, koje je gledalo na istok iznad Zaljeva. Bilo je 7,45.
Nitko nije znao da sam tu. Ili zašto. Kao i svake nedjelje, zatekla sam malu skupinu u du-hovnoj vježbi T'ai Chia.
Tu su uglavnom bili Kinezi koje je, kao i svakog tjedna, predvodio onaj isti starac u sivoj pletenoj kapi i džemperu. Zastala sam i pridružila im se, kao i svake nedjelje u posljednjih deset godina, otkako mi je umrla majka.
Nisu me poznavali. Nisu znali što radim. Ni tko sam. Ja nisam znala njih. Starac me, kao i uvijek, pozdravio u znak dobrodošlice onim istim, brzim klimanjem glave.
Thoreau je napisao jednu rečenicu: – Vrijeme je samo rijeka u kojoj lovim. Pijem iz nje, ali dok pijem, vidim pješčano dno i znam koliko je duboka. Njezina struja slabi, ali vječnost os-taje. Pit ću dublje, loviti nebom čije je dno posuto zvijezdama.
To sam pročitala vjerojatno stotinu puta. Tako se osjećam dok sam tu. Kao dio rijeke.
Bez Neglija.
Bez zločina, bez lica iskrivljenih u smrti.
Bez ubojstava Mladenke i mladoženje.
Izvela sam vježbu Jutarnjeg Labuda, mojeg Zmaja, i osjetila se laganom i slobodnom kao prije nego mi je Orenthaler prvi put priopćio vijesti.
Učitelj je klimnuo. Nitko me nije pitao jesam li dobro. Ili kako je tjedan prošao. Jednostav-no sam pozdravila dan i znala da sam sretna što ga imam.
Moje najdraže mjesto.
Vratila sam se kući malo prije jedanaest. Uzela sam neispijenu kavu i nedjeljno izdanje Chroniclea. Odlučila sam prelistati gradsku rubriku, doznati štogod novo o slučaju od moje nove najbolje prijateljice Cindy Thomas. Zatim sam se odlučila istuširati, do podne se spremi-ti i poći na sastanak s Claire.
Bilo je 11,25 kada je telefon zazvonio. Na moje iznenađenje, glas na liniji pripadao je Ra-leighu.
– Odjevena si? upitao je.
– Recimo. Zašto? Imam dogovor.
– Otkazi ga. Dolazim po tebe. Idemo u Napu.
– U Napu? U glasu mu nije bilo ni traga veselju ili šali.
– Što se dogodilo?
– Jutros sam svratio na posao, provjeriti ima li što novo.
Dok sam bio tamo, susreo sam jednog policajca po imenu Hartwig. Poslan je po hitnom postupku. On je poručnik u Napi. Tamo je nestao jedan mladi bračni par. Riječ je o mladen-cima na medenom mjesecu.

29. poglavlje

Dok sam ja nazvala Claire i otkazala, naš sastanak, istuširala se, ugurala kosu pod unatrag okrenutu kapu Giantsa i navukla nešto odjeće, dolje je već trubio Raleighov bijeli Explorer.
Kad sam izašla pred kuću, nisam mogla ne primijetiti kako me odmjerava pogledom – mo-kra kosa, traperice, crna kožna jakna. – Izgledaš lijepo, Boxerova.
Nasmiješio se i ubacio u brzinu.
Bio je ležerno odjeven u zgužvane hlače i plavi, izblijedjeli pulover. I on je izgledao lijepo, ali nisam mu to htjela reći.
– Ovo nije spoj, Raleigh, rekla sam mu. – Stalno to govoriš, rekao je i slegnuo ramenima, a zatim dodao gas.
Sat i petnaest minuta kasnije, zaustavili smo se pred svratištem Napa Highlands i to, primi-jetila sam, točno u isto vrijeme kada sam trebala otvoriti dušu Claire.
Pokazalo se da su svratiste zapravo jedne od onih otmjenih, vrhunskih toplica u kakve sam oduvijek sanjala otići. Stisnule su se u planinama na cesti Stag's Leap. Glavna zgrada bila je izgrađena od sekvojina drveta, a lučni prozori ostakljeni kaljenim staklom. Tu posjetitelji nisu bili baš samoprijegorni.
Dva zeleno-bijela policijska automobila bila su parkirana na kružnom toku pred ulazom u hotel. U predvorju su nas uputili u upraviteljev ured gdje je jedan nervozan riđi čovjek, koji kao da je tek bio osposobljen za službu, čekao s dvojicom lokalnih policajaca.
– Ja sam Hartwig, rekao je visoki i mršavi čovjek u civilu.
U ruci je držao papirnatu šalicu Starbucks kave. – Žao mi je što sam vam pokvario vikend, prijateljski se ispričao.
Dao nam je fotografiju nestalih mladenaca snimljenu na vjenčanju. Bila je u plastičnom okviru, s mostom Golden Gate u prvom planu. – Dali su mi je prijatelji, uzdahnuo je. – Gos-podin i gospođa DeGeorge. Iz grada. Oboje su radili u gradu, u jednoj velikoj računovodstve-noj tvrtki. Vjenčali su se u petak navečer.
Zbilja, fotografija je bila lijepa. Ona, sjajnih očiju i guste smeđe kose; on rumen i ozbiljan, s naočalama čeličnog okvira.
– Kada su posljednji put viđeni? upitala sam.
– Sinoć u 19 i 45. Osoblje hotela vidjelo ih je kako silaze.
Išli su na večeru u French Laundry, rekao je Hartwig.
– Recepcionar im je napisao upute, ali nisu se pojavili.
– Odvezli su se na večeru i više se nisu javili?
Hartwig je počešao lice. – Upravitelj je rekao da su dan prije došli u hotel u zlatnom Lex-usu. Vratari potvrđuju da su se tog poslijepodneva kratko njime vozili.
– Da, i? klimnula sam, ukazujući mu da prijeđe na stvar.
– Automobil je još na parkiralištu.
– Je li bilo kakvih poruka izvana, za koje bismo trebali znati? upitala sam.
Hartwig je prišao stolu i dao mi manji snop poruka.
Prelistala sam ih. Mama. Tata. Julie i Sam. Vicki i Don.
Bon voyage.
– Temeljito smo pretražili prostor oko hotela. Zatim smo proširili potragu. Radi se o nekoj vrsti vašeg ubojstva.
Vrlo je slično. Veliko vjenčanje, slavlje. A zatim su naglo iščeznuli.
– Sliči našem ubojstvu, složila sam se, – samo što smo mi pronašli tijela.
Lice policajca iz Nape se uozbiljilo. – Vjerujte mi, nisam vas zvao ovamo samo da nam pomognete oko ispunjavanja obrazaca nestalih osoba.
– Zašto ste tako sigurni? upitao je Raleigh.
– Zato jer je recepcionar sinoć iz restorana primio jedan poziv. Potvrdili su njihovu rezer-vaciju.
– Pa?
Hartwig je otpio gutljaj kave prije nego nas je pogledao u oči. – Nitko iz French Laundryja nije obavio taj razgovor.

30. poglavlje

Mladenci nisu primili nikakve neobične posjetitelje niti su se dogovorili s kakvim spornim društvom. Rezervacija u French Laundryju glasila je samo na njih dvoje.
Sve to je bilo time ozbiljnije, jer su propustili ugovoreni let za Meksiko.
Dok je Raleigh istraživao oko hotela, ja sam na brzinu provjerila njihovu sobu. Unutra se nalazio uredno namješten ogromni krevet od sekvojina drva, otvoreni kovčeg, povješana odjeća i pribor za osobnu higijenu.
Puno cvijeća – većinom ruža. Možda ih je Becky DeGeorge donijela s vjenčanja.
Ništa nije ukazivalo da su DeGeorgeovi odustali od leta slijedećeg jutra.
Našla sam Raleigha vani. Razgovarao je s pikolom koji je posljednji vidio DeGeorgeove kako odlaze.
Kada smo ostali sami, Raleigh je rekao: – Dvojica lokalnih policajaca i ja pretražili smo stotinu metara prema šumi. Ozlojeđeno je odmahnuo je glavom. – Niti jednog otiska stopala. Pogledao sam i automobil.
Zaključan je. Ni traga krvi ili borbi. Ali nešto im se dogodilo ovdje vani. Netko im je prišao. Dvadeset, trideset metara od hotela.
Frustrirano sam u punom krugu pregledala prilaz i obližnje parkiralište. Jedno lokalno po-licijsko vozilo stajalo je pred ulazom na imanje. – Nije im prišao.
Previše je riskantno – netko bi ga vidio. Možda ih je netko povezao.
– Rezervacija je vrijedila samo za njih dvoje, suprotstavio se. – A vratar uporno tvrdi da su se uputili prema svojem autu.
– Da bi zatim nestali?
Pozornost nam je privukla duga crna limuzina koja je skrenula na šljunčani prilaz hotela. Zaustavila se pod sekvojom ispred ulaza.
Raleigh i ja smo promatrali kako se vrata hotela otvaraju i kako van izlazi vratar s kolicima punim prtljage. Vozač limuzine je izašao van i otvorio prtljažnik.
Oboje smo pomislili isto.
– Prilično nategnuto, rekao je Raleigh, pogledavši me u oči.
– Možda, složila sam se, – ali to bi objasnilo kako je netko mogao doći ne privlačeći ičiju pozornost. Mislim da bismo trebali provjeriti je li na području Zaljeva nedavno ukradena koja limuzina.
Još je jedan automobil skrenuo na prilaz, ovoga puta srebrna Mazda, i zaustavio se na kraju okretišta. Na moju žalost, van je izašla samo žena odjevena u široke hlače i džemper Sveučilišta Michigan.
– Raleigh, rekao si da si posebno vješt u zadržavanju, zar ne?
Pogledao me je kao da sam Paracelsusa pitala je li dobar u miješanju kemikalija.
– Dobro, rekla sam, gledajući osobu koja nam se približavala, – zadrži ovu.
Prilazila nam je Cindy Thomas.

31. poglavlje

– Ili si sposobna nanjušiti priču na kilometre, rekla sam joj ljutito, – ili ću te možda početi smatrati osumnjičenom za umorstvo.
Bilo je ovo drugi put da Cindy Thomas upada usred mogućeg mjesta zločina.
– Nisam valjda prekinula nekakvu policijsku roman-su?
rekla je duhovito.
Poludjela sam od bijesa. Cijela situacija je tek bila u razvitku. Ako se stvari prerano pročuju, to bi ugrozilo svaki izgled da Odjel uspostavi nadzor nad slučajem.
Mogla sam zamisliti strašne naslove u novinama: UBOJICA MLADENACA OPET NA-PADA. A Roth bi bio zelen od bijesa. To bi bilo drugi put da nisam uspjela zaštiti mjesto zločina od iste novinarke.
– Tko je prijateljica? upitao je Raleigh.
– Cindy Thomas, rekla je, pruživši ruku. – A vi?
– Cindy je iz Chroniclea, upozorila sam ga.
Raleigh je ostao zatečen, rukujući se poput najurenog djelatnika s novim zaposlenikom.
– Dobro me slušajte, gospođice Thomas, rekla sam odlučno. – Ne znam znate li kako ovo ide, ali ako planirate išta drugo osim da mi kažete zašto se ovdje, kupite se i odlazite. Zbilja ćete se naći na crnoj listi Odjela.
– Cindy, podsjetila me, – ali prvo, zanimljivije pitanje je zašto sam naletjela na vas ovdje?
Raleigh i ja gledali smo je sve većim nestrpljenjem.
– Zašto ste ovdje? bila sam uporna.
– U redu. Uzdahnula je i napućila usne. – Vas dvoje ste ovdje, i to u nedjelju; kapetan Ra-leigh nešto traži po šumi i parkiralištu; ispitujete hotelsko osoblje; oboje djelujete zbunjeno. Morala sam zaključiti da se stvari gomilaju. Također, pošto mjesto nije blokirano, znači da zločin još nije počinjen. To bi moglo značiti daje netko nestao. Budući da svi znamo na čemu vas dvoje radite, lako je pretpostaviti da su nestali neki mladenci.
Jednako tako, moguće je daje naš ubojica mladenaca sebi pronašao žrtve broj dva.
Oči su mi bile širom otvorene, zabrinute.
– Ili to, nasmiješila se, – ili sam zbilja krivo procijenila situaciju i vi ste ovdje samo došli kušati vino za vinski klub Odjela.
– Sve si to shvatila samo promatrajući nas? upitala sam je.
– Iskreno? Ne. Klimnula je prema ulazu na hotelsko imanje. – Veći dio sam doznala od onog lajavog policajca tamo.
I ne želeći to, počela sam se smiješiti.
– Ozbiljno, zar ne shvaćate da ovdje ne možete ništa doznati, rekao je Raleigh.
– Opet mrtvi mladenci? Isti modus operandi, odlučno je frknula. – Nego što ću nego nešto doznati.
Postajalo mi je jasno da stvari idu nizbrdo. – Dala bih ti jedan savjet: dobro razmisli. Sjedaj u auto i vraćaj se u grad.
– Hoćeš li to reći i Fitzpatricku ili Stoneu? – Ako se vratiš u grad, onda ću ti stvarno biti dužna. Kiselo se nasmiješila. – Šališ se, zar ne? Želiš da jednostavno otiđem? – Da, samo otiđi.
Cindy je odmahnula glavom. – Žalim. Prvo, vjerojatno bih dobila otkaz, a drugo, ovo nika-ko ne mogu ispustiti iz ruku.
– Što ako se ja odvezem s tobom? rekla sam u žaru trenutka. – Što ako možeš dobiti veći dio onoga što tražiš, biti unutra, a u isto vrijeme mi dati i mišljenje?
Raleighu su skoro ispale oči, ali pogledala sam ga kao da želim reći bolje pusti mene da ovo riješim.
– Kad se ova priča pročuje, uporna je bila Cindy, – nitko je neće moći kontrolirati.
– A kad se pročuje, bit će tvoja.
Oči su joj se suzile. Pitala se može li mi vjerovati. – Hoćeš reći, dat ćeš mi ekskluzivan in-tervju?
Čekala sam Raleighovu primjedbu. Na moje čuđenje, nije ništa rekao.
– Rekla si da šef Mercer odobrava što objaviti, uporna je bila Cindy.
– Tako je. Odlučuje što objaviti javnosti.
Pogledala sam u Raleigha. Bila sam napeta kao kišobran. Ako mu ne mogu vjerovati, onda ću po povratku u grad primiti najveću moguću bukvicu. Roth bi mi bio za vratom, ili još gore, Mercer. Ali već sam bila stekla osjećaj da mu mogu vjerovati.
– Znači, ipak ću se odvesti u grad s gospođicom Thomas, rekla sam, očekujući njegovu reakciju.
– Cindy, ponovila je novinarka, odlučnije nego prije.
Raleigh je postupno počeo klimati glavom, kao da daje do znanja da je shvatio. – Ja ću dovršiti razgovor s Hartwigom. Uskoro ćemo pričati, Lindsay. Gospođice Thomas, bilo mije neočekivano zadovoljstvo.
Uputila sam mu zahvalan pogled. Zatim sam uzela novinarku pod ruku i rekla: – Idemo, Cindy, putem ću ti objasniti pravila.

32. poglavlje

Ne znam zašto sam to učinila. Bilo je riskantno i brzopleto, posve suprotno onome što me dosad vodilo.
Možda sam samo htjela reći Jebi ga, vlasti u lice.
Rothu, Merceru. Igrati svoju igru. Možda je slučaj postajao složeniji i možda sam samo htjela i dalje živjeti u zabludi da stvari držim pod nadzorom.
Ili sam možda jednostavno htjela dozvoliti nekome da mi pomogne.
– Prije nego se ikamo uputimo, rekla sam, zgrabivši Cindy za ruku dok je palila automobil, – moram znati nešto. Kako si doznala što se ovdje događa?
Duboko je uzdahnula. – Dosad se samo dogodilo to da si mi uskratila priču karijere. Sada još moram odavati i svoje izvore?
– Odsad sve ovisi o tome.
– Radije bih te držala u neizvjesnosti, primorala te da pogađaš, rekla je Cindy.
– Ako će naš odnos upaliti, mora biti zasnovan na povjerenju.
– Onda povjerenje mora biti obostrano, zar ne, inspektorice?
Sjedili smo u autu i pekli se u vrućoj Mazdi punoj praznih papirnatih šalica, pogađajući se.
– U redu, napokon sam popustila. Rekla sam joj ono malo što smo znali i zašto smo tog poslijepodneva bili u Napi. Da su DeGeorgeovi nestali. Da su se vjenčali u petak navečer. Da su možda par broj dva. – Ništa od ovoga ne smije procuriti u tisak, insistirala sam, – dok ne dobijemo potvrdu. Onda ćeš dobiti zeleno svjetlo.
Oči su joj zasjale kad su joj se sumnje obistinile.
– Sada je na tebi red. Ovdje nije bilo novinara, čak ni lokalnih. Kako si saznala za ovo?
Cindy je ubacila Mazdu u brzinu. – Rekla sam ti da radim u gradskoj rubrici, rekla je kad je izašla na glavnu cestu. – I da se borim ostati na ovoj priči. Šef mi je dao vikend da doznam štogod čvrsto o ovoj udarnoj priči. Jednom si me već bila otpilila, zato sam jučer parkirala u tvojoj ulici i čekala da nešto iskrsne.
– Slijedila si me?
– Prilično očajnički potez, zar ne? Ali učinkovit.
Prevrtjela sam u glavi posljednja dva dana. – U kino.
Jutros do marine?
Malo se zacrvenjela. – Kad je partner svratio do tebe htjela sam odustati. Zatim sam samo vozila za vama.
Naslonila sam se na sjedalo i počela se smijati. – Nisi tako očajna, promrmljala sam. – Loši momci su padali na taj štos godinama. Istodobno sam osjetila sram i olakšanje.
Dok smo se vozili prema gradu, objasnila sam joj pravila našeg dogovora. To sam već činila, kada bi se novinar odveć približio priči i prijetio ugroziti istragu.
Cindy nije smjela objaviti priču dok ne dobijemo potvrdu. Kad je dobijemo, pobrinula bih se daje dobije prva. Imala bi prednost nad pričom, ali samo neznatnu.
– Ima jedna kvaka, rekla sam odlučno. – Naš je odnos, recimo to tako, u fazi prioriteta. Ne smiješ nikome ništa reći – ni dečku, niti suradniku. Čak ni šefu. Sve što ti kažem ostaje strogo između nas dvije, i tako će ostati sve dok ti ne dam zeleno svjetlo.
Cindy je klimnula, ali htjela sam biti sigurna da je sve razumjela.
– Šef te pita odakle ti podaci, ti samo slegneš ramenima. Neka važna faca iz Odjela… što se mene tiče, to može biti i sam šef Mercer… parkira svoju limuzinu ispred tvog ureda i po-zove te zbog curenja podataka, a ti samo kažeš: – Hvala na vožnji. Pozovu te iz ureda okružnog tužitelja pred porotu, pitaju te da odaš svoj izvor i sudac te strpa u ćeliju. Pobrini se samo da imaš dovoljno štiva za čitanje, da ubiješ vrijeme.
– Shvaćam, rekla je Cindy. U očima sam joj vidjela da doista shvaća.
Ostatak puta smo pričale o sebi, o poslu, hobijima, i neočekivani razvoj događaja počeo je poprimati oblik.
Cindy mi se počela sviđati.
Pitala me je koliko dugo sam u policiji, a ja sam joj ispričala više nego sam namjeravala. Kako mi je otac bio policajac i kako je otišao kad mije bilo trinaest godina. Kako sam studira-la sociologiju na državnom sveučilištu San Francisco. Kako sam htjela dokazati da mogu biti netko i nešto u svijetu muškaraca. Kako je veći dio mene i onoga što sam činila jednostavno htio dokazati da znam gdje mije mjesto.
Ona je rekla da je i ona studirala sociologiju, ali na sveučilištu u Michiganu. A prije nego smo stigle u okrug Marin, otkrile smo da nam je zajedničkih još nekoliko zapanjujućih stvari.
Njezin mlađi brat rodio se na moj rođendan, 5.
listopada. I nju je zanimala joga, a žena koja je prije više godina u južnom San Franciscu podučavala mene, sada je u Corte Maderi podučavala nju. Obje smo uživale čitati putopise i misterije – Sue Grafton, Patriciju Cornwe-11, Elizabeth George. Obožavale smo Gordonovu Kuću finih jela.
Cindyn otac umro je rano – prije nekih sedamnaest godina – kad je i njoj bilo trinaest. Je-zivo.
Ali najveća slučajnost, ona koja me je posve zapanjila, bila je daje umro od leukemije, slične degenerativne bolesti kakva je napala i mene.
Htjela sam joj odati svoju tajnu, ali ipak sam odlučila da neću. Nju moram čuvati za Claire. No, dok smo se približavale Golden Gateu, slutila sam da se vozim s osobom koja mije bila predodređena i, svakako, s osobom s kojom sam voljela biti.
Kad smo se približile gradu, nazvala sam Claire. Prošlo je nekoliko sati od dogovorenoga, ali činilo se da još uvijek želi da se nađemo – a ja sam joj imala puno toga za ispričati. Dogo-vorile smo se naći u kafiću Susie, ovoga puta na ranoj večeri umjesto ručka. Kad je htjela doznati što sam tijekom dana otkrila, rekla sam joj: – Ispričat ću ti za večerom.
Zatim sam učinila drugu stvar koja me tog dana iznenadila.
Upitala sam: – Hoće li smetati ako povedem prijateljicu?

33. poglavlje

Cindy i ja smo već pile svoju drugu margaritu kad je Claire došla. Već s tri metra udalje-nosti njezin osmijeh kao da je obasjao čitavu prostoriju. Ustala sam i snažno je zagrlila.
– Niste mogle pričekati staru curu? rekla je, pogledavši prazne čaše.
– Danje bio dug, uzdahnula sam. – Ovo je Cindy.
– Drago mi je, veselo je rekla Claire, pruživši Cindy ruku.
Premda smo se dogovorile naći same, Claire je bila jedna od onih osoba koje su se znale snaći u svakoj prilici.
– Lindsay mi je ispričala sve o tebi, rekla je Cindy, nadglasavši galamu.
– Većina toga je istina, ukoliko nije rekla da sam nekakva vrhunska patologinja za sudsku medicinu, rekla je Claire, nacerivši se.
– Zapravo, samo je rekla da si dobra prijateljica.
Susie's je bio blještav, veseo kafić loše izabrane boje za zidove, u kojem se služila vrlo do-bra karipska hrana.
Puštali su malo reggaea, malo jazza. To je bilo mjesto gdje ste se mogli opustiti, pričati, vikati, pa čak i zaigrati partiju biljara.
Došla je naša stalna konobarica, Loretta, i mi smo nagovorili Claire na jednu margaritu i još jednu turu žestoko začinjenih krilaca za nas.
– Pričaj mi o Reggievoj maturi, rekla sam.
Claire nam je ukrala jedno krilce iz zdjele i zamišljeno odmahnula glavom. – Lijepo je zna-ti da poslije svih tih godina školovanja zbilja znaju reći nekoliko riječi pored 'ludilo' ili 'strava'. Izgledali su poput gomile umišljenih dječaka na audiciji za Grammyja, ali ravnatelj se kune da će se na vrijeme opametiti, prije razgovora za upis na fakultete.
– Ako se ne opamete, uvijek se mogu upisati na glumačku akademiju i čekati Oskara, nace-rila sam se, osjećajući se pomalo omamljeno.
Claire se nasmiješila. – Drago mije da si ti optimistična.
Kad smo neki dan razgovarale, zvučala si kao da te Veseli gazi po prstima onim svojim ve-likim, odvratnim cipelama.
– Veseli? upitala je Cindy.
– Moj šef. Zovemo ga Veseli jer nas nadahnjuje svojom humanističkom brigom prema onima kojima zapovijeda.
– O, mislila sam da govorite o mojem uredniku gradske rubrike, smijuljila se Cindy. – On je uistinu sretan samo kad nekome može zaprijetiti poslom. On nema pojma koliko se zna poniziti i biti snishodljiv.
– Cindy radi u Chronicleu, rekla sam Claire, vidjevši njezinu iznenađenu reakciju. Između policije i tiska postojala je nevidljiva, zabranjena granica. Da bi je novinar prešao, morao je zaslužiti svoje mjesto.
– Pišeš svoje memoare, dijete? uz nevini osmijeh me upitala Claire.
– Možda. Kraću verziju, ali s mnogo toga za reći.
Stigla je Clairina margarita i mi smo podignule čaše.
– Za nadležne osobe, nazdravila sam.
Cindy se nasmijala. – Nadležnima punim govana, nadležnim pompoznim drkadžijama, nadležnima koji te sputavaju.
Claire je zacviljela od odobravanja i mi smo se kucnule kao da smo stare prijateljice.
– Znate, kada sam prvi put došla u ured, rekla je Cindy, grickajući krilce, – jedan od stari-jih zaposlenika mije rekao daje jednom uredniku rođendan. Zato sam mu e-mailom poslala čestitku. Mislila sam, on je šef, je li, to je dobar način da probijem led, možda čak uspijem iz njega izvući osmijeh. Kasnije tog dana, ta me budala zove na razgovor. Sav je uljudan i nas-mijan. Ima čupave obrve, poput vjeveričina repa. Zatim mi klimne da sjednem na stolicu pre-ko puta njega. Mislim si: Hej…i on je čovjek kao i svi drugi.
Claire se nasmiješila. Zaneseno, ispila sam i svoje drugo piće.
– I tako, gad se namršti i kaže mi: Thomasova, slijedećih sat i pol, šezdeset novinara za mene pokušava prikupiti sve što nema smisla u ovom jebenom svijetu i nekako to stisnuti na četrdeset stranica. Ali dobro je znati da ti, dok svi drugi neumorno rade dvadeset četiri sata dnevno, imaš vremena mojem danu prilijepiti jedno veselo nasmijano lice.' Na kraju mije dao zadatak da u tjedan dana izaberem pobjednika natječaja za sastavak Zašto želim biti urednik na jedan dan – kojega su pisala djeca u petom razredu.
Nasmijala sam se, zagrcnula i iskašljala malo pića. – A naslov bi glasio: Nijedno dobro djelo ne prolazi nekažnjeno. Što si učinila?
Cindy je imala divan osmijeh. – Svim facama u odjelu poslala sam poruku da je šefu rođendan. Budale su čitav dan iz njegova ureda izlazile blijede poput duhova.
Loretta je opet došla i mi smo naručile jelo: piletinu u žestokom umaku, fajite i veliku zajedničku porciju salate. S njima i tri meksička piva. Prelile smo ubojiti, žestoki jamajčanski umak, Toasty Lady, preko svojih krilaca i promatrale kako se od žestine umaka Cindy cakle oči.
–Obred inicijacije, nacerila sam se. – Sada si i ti jedna od nas.
– Ili žestoki umak, ili tetovaža, rekla je Claire, ozbiljna lica.
Cindy je stisnula oči, nekako procjenjivački, a zatim se okrenula i zavrnula rukav na maji-ci. Otkrila je dva mala slova G na lopatici. – Mračno naličje klasičnog školovanja, rekla je, vragolasto se nasmiješivši.
Pogledala sam u Claire – obje smo povikale u znak odobravanja.
Zatim je Claire zadigla svoju košulju i malo se zacrvenjela. Odmah ispod krupnog smeđog struka otkrila je obris malog leptira.
– Lindsay se jednom sa mnom okladila, rekla je Cindy.
– Kad si prekinula s onim tužiteljem iz San Josea, sjećaš se, zlato? Otišle smo u Big Sur, samo mi djevojke, ispustiti malo pare. Na kraju smo se vratile s ovakvim tetovažama.
– A gdje je tvoja? upitala me Cindy.
– Ne mogu ti pokazati. Odmahnula sam glavom.
– Ma hajde, nagovarala me je. – Pokaži.
S uzdahom, naslonila sam se na lijevu stranu i potapšala se po desnoj strani stražnjice. – Imam guštera od dva – tri centimetra, s malim, preslatkim repićem.
Kada pritisnem kojeg sumnjivca uza zid, i ako me gnjavi, kažem mu da ću mu prilijepiti guštera uz lice tako da će mu izgledati poput Godzille.
Nad nama se nadvila topla tišina. Na trenutak, lica Davida i Melanie Brandt, čak i Negli, činili su se milijunima kilometara dalje. Jednostavno smo se zabavljale.
Osjetila sam da se nešto događa, nešto što se dugo vremena nije dogodilo, što mije očajnički bilo potrebno.
Osjećala sam se povezano.

34. poglavlje

– Sada kada smo prijateljice, rekla je Claire, nakon što smo pojele još jedan pun tanjur re-baraca, – kako ste se vas dvije upoznale? Posljednje što sam čula jest da si ti išla u Napu, provjeriti nestanak nekih mladenaca.
Michael i Becky DeGeorge, koji su maloprije bili tako daleko, vratili su se naglo poput udarca.
Imala sam joj toliko toga za reći ali, nauštrb mojim planovima, dan se suptilno promijenio. Osjećala sam se skoro kao prevarantica, lažljivica, jer sam joj govorila o onome što se dogodi-lo u Napi, prešućujući usput važne promjene koje su se odvijale u meni.
Claire je pozorno slušala, obrađujući podatke svojim oštrim umom. Bila je savjetnica pri nekolicini slučajeva serijskih ubojstava, kao glavna mrtvozornica i stručni svjedok.
Glavom mi se valjala jedna zamisao. U svom oslabljenom stanju, nije me privlačila odgo-vornost skretanja istrage prema višestrukim umorstvima, pogotovo pod budnim okom medija. Ideja me je posve iznenadila.
– Kako bi bilo da nam malo pomogneš?
– Pomognem? iznenađeno je trepnula Claire. – Kako?
– Claire, ovaj će slučaj eksplodirati, rekla sam. – Ako postoji ubojica mladenaca, to će privući pozornost cijele nacije. U ovom slučaju sve imamo svoje interese.
Možda bi se mogle ovako naći. Nas tri… neslužbeno.
Claire me zabrinuto pogledala. – Predlažeš da se ovime same pozabavimo?
– Za istim stolom sjede najbolje predstavnice mrtvozornikova ureda, odjela za umorstva, pa čak i tiska, i to do grla u margariti. Što sam više razmišljala o tome, to sam više vjerovala da bi moglo uspjeti.
Mogle smo iskoristiti sve tragove koji se pojave u službenoj istrazi, dijeliti što imamo i zaobići političko štićenje guzica i birokraciju. Tri žene koje bi iskoristile mušku konvencio-nalnost. Štoviše, posve smo suosjećale sa žrtvama.
Iznenada, zamisao kao da je zasjala.
Claire je odmahnula glavom u nevjerici.
– Ma hajde, hrabrila sam je, – zar ti ne misliš da bi moglo upaliti? Zar ne misliš da bi nam dobro išlo?
– Uopće se ne radi o tome, odgovorila je. – Stvar je u tome što te poznajem već deset godi-na i nikad te nisam čula da, zbog bilo čega, tražiš pomoć.
– Onda budi vrlo iznenađena, rekla sam, gledajući je ravno u oči, – jer sada tražim pomoć.
Nastojala sam pustiti je da primijeti kako me nešto muči, nešto stoje možda veće od samog slučaja. Da nisam sigurna mogu li se sama s time nositi. Da bi mi dobro došla pomoć. Daje posrijedi nešto više.
Claire se na koncu ipak nasmiješila, jedva vidljivim osmijehom pristanka. – In margaritas veritas. Pristajem.
Zahvalno sam je pogledala, a zatim sam se okrenula Cindy. – Što ti misliš? Pristaješ?
Zamuckivala je. – Nemam pojma što bi mi na to rekao Sid Glass – ali tko ga jebe. Prista-jem.
Kucnule smo se.
Tako je nastao Ženski klub za umorstava.

35. poglavlje

Slijedećeg jutra došla sam u ured ravno s jutarnje transfuzije u osam sati. Osjećala sam se omamljeno, ošamućeno. Prvo sam prelistala jutarnje izdanje Chronic-lea. Na moje olakšanje, na naslovnici nije pisalo ništa o nestanku u Napi. Cindy je održala svoju riječ.
Vidjela sam Raleigha kako izlazi iz Rothova ureda.
Rukavi su mu bili zavrnuti, otkrivajući mu debele podlaktice. Oprezno mi se nasmiješio – njegov osmijeh govorio mi je da se iza njega krije negodovanje zbog sklapanja jučerašnjeg dogovora sa Cindy. Trepnuo je svojim smeđim očima i pozvao me van na hodnik.
– Moramo popričati, rekao mije kad smo otišli do stubišta.
– Slušaj, Raleigh, uzdahnula sam, – zbilja mi je žao zbog onoga jučer. Mislila sam da ćemo tako dobiti na vremenu.
Njegove tamne oči odavale su nezadovoljstvo.
– Možda bi mi trebala reći zašto je ona bila vrijedna ugrožavanja nadzora nad ovim slučajem.
Slegnula sam ramenima. – Jesi li jutros u novinama vidio štogod o Napi?
– Prekršila si izravnu zapovijed šefa policije. Ako ti nisi u nevolji, bogme si mene uvalila u nju.
–Znači, ti bi se radije kopao iz priče u Chronicleu o serijskom ubojici?
Naslonio se na zid. – O tome odlučuje Mercer.
Jedan policajac kojeg sam poznavala prošao je pokraj nas na stubištu i promrsio nešto za pozdrav. Jedva da sam mu klimnula.
– U redu, rekla sam, – kakvu igru onda želiš igrati? Želiš da odem Samu Rothu i sve mu priznam? Ako to želiš, učinit ću tako.
Premišljao se. Mogla sam vidjeti da je neodlučan, da razmišlja o posljedicama. Nakon jedne duge minute, odmahnuo je glavom. – Sada bi to bilo uzalud.
Osjetila sam val olakšanja. Dotakla sam ga po ruci i nasmiješila mu se. – Hvala.
– Lindsay, dodao je, – provjerio sam u državnoj cestovnoj ophodnji. Prošlog tjedna nije ukradena nijedna limuzina.
Te su me vijesti, poput slijepe ulice, posve obeshrabrile.
Jedan je glas viknuo iz zajedničke prostorije. – Jesi li to ti, Boxerova?
– Tu sam, javila sam se.
Bio je to Paul Chin, jedan od bistrih novaka dodijejen našoj ekipi. – Na liniji je poručnik Frank Hartwig. Kaže da se znate.
Otrčala sam unutra i zgrabila slušalicu sa stola našeg civilnog službenika. – Ovdje Lindsay Boxer.
– Našli smo ih, inspektorice, rekao je Hartwig.

36. poglavlje

Našao ih je čuvar, promrmljao je Hartwig, ozbiljno odmahnuvši glavom. Vodio nas je po makadamskom putu prema maloj vinariji u Napi. – Nadam se da ste spremni za ovo. To je nešto najgore što sam ikad vidio.
Ubijeni su dok su vodili ljubav.
Raleigh i ja dojurili smo preko St. Helene, skrenuvši s ceste 29, takozvanog Vinskog puta', na istok prema cesti Hawk Crest i njome se uspevši visoko u planine, sve dok se asfalt nije posve izgubio. Na koncu smo naišli na skriveni drveni znak na kojem je pisalo: Vrapčev Gre-ben.
– Čuvar ovamo dolazi dvaput tjedno. Našao ih je jutros u sedam sati. Vinarija je trenutno napuštena, nastavio je Hartwig. Vidjelo se da je nervozan, potresen.
Vinarija je bila tek nešto veća baraka od valovitog lima u kojoj se nalazila sjajna, vrhunska oprema: drobilice, spremnici za fermentaciju i nepravilni redovi rasušenih starih bačava.
– Vjerojatno ste naviknuti na ovakva ubojstva, rekao je Hartwig kad smo ušli unutra. Oštar, ostajali vonj ošinuo nas je po nosnicama. Želudac mi se okrenuo. Došlo mije da mu kažem: ne, nitko se nikad ne navikne na mjesta ubojstva.
Ubijeni su dok su vodili ljubav.
Nekoliko pripadnika lokalne Ekipe za posebne slučajeve bilo je natiskano oko velikog ti-jeska za grožđe od nehrđajućeg čelika. Ispitivali su dvije zdrobljene gomile. Gomile su bile tijela Michaela i Becky DeGeorge.
– O, sranje, Lindsay, promrsio je Raleigh.
Muž, u sakou i hlačama, zurio je u nas. Na sredini čela je imao ranu veličine novčića. Nje-gova žena, čija je crna haljina bila zadignuta do vrata, ležala je na njemu. Strah joj je ostao zamrznut na licu. Grudnjak joj je bio spušten oko struka i mogla sam joj vidjeti grudi poprskane krvlju. Gaćice su joj bile spuštene do koljena.
Bio je to odvratan, mučan prizor. – Jeste li utvrdili vrijeme smrti? upitala sam Hartwiga. Izgledalo je da će mu pozliti.
– Po raspadu rana, mrtvozornik pretpostavlja da su mrtvi negdje između dvadeset četiri i trideset šest sati. Ubijeni su iste noći kad su i nestali. Isuse, još su bili djeca.
Zurila sam u žalosno, krvavo tijelo žene, a pogled mi se zatim spustio na njezine ruke.
Nema ničega. Nema svadbenog prstena.
– Rekli ste da su ubijeni tijekom odnosa? promrmlja-la sam. – Sigurni ste u to?
Hartwig je klimnuo mrtvozornikovu pomoćniku. Ovaj je polako otkotrljao tijelo Becky DeGeorge s tijela njezina muža.
Iz Michaelovih otkopčanih hlača stršio je savršeno očuvan ostatak njegove posljednje erekcije.
Osjetila sam divlji bijes. DeGeorgeovi su bili tek djeca.
Oboje su imali dvadesetak godina, kao i Brandtovi. Tko bi mogao učiniti nešto tako strašno?
– Ovdje se vidi da su bili dovučeni, rekao je Hartwig, pokazujući na mrlje osušene krvi koje su se vidjele na strmom betonskom podu. Mrlje su vodile do tragova automobila koji su bili jasno vidljivi na tlu. Dvojica šerifovih ljudi označavala su tragove žutom vrpcom.
Raleigh je čučnuo i proučio tragove. – Široke osovine, ali gume su široke trideset pet cen-timetara. Podnožnjak kotača je dobar, održavan. SUV bi imao gume od četrdeset centimetara. Rekao bih da se radi o nekoj velikoj, luksuznoj limuzini.
– Mislila sam da si uredski policajac? rekla sam mu.
Nacerio se. – Jedno studentsko ljeto proveo sam u ekipi mehaničara na stazi NASCAR-a. Mogu promijeniti gumu prije nego trepneš okom. Rekao bih daje ovdje riječ o Cadillacu. Ili Lincolnu. Limuzina, govorile su njegove oči.
Ja sam grozničavo razmišljala o onome što je Claire sinoć rekla. Povezi zločine.
Bilo je neobično da serijski ubojica promijeni metode.
Ubojice iz strasti voljele su bliskost sa svojim žrtvama: davljenje, zamlaćivanje, noževe. Htjeli su osjetiti kako im se žrtve bore, izdišu. Voljeli su upadati u domove svojih žrtava. Kod ubijanja vatrenim oružjem nije bilo dodira, bilo je nekako klinički. Nije pružalo uzbuđenje.
Na trenutak sam se zapitala ne radi li se možda o dva zločinca. O imitatoru. Nemoguće.
Nitko drugi nije znao za prstenje.
Prišla sam Becky DeGeorge dok je doktor povlačio zatvarač na njezinoj vreći. Zagledala sam joj se u oči.
Vodili su ljubav. Je li ih prisilio na to? Je li ih iznenadio?
Seksualni manijak koji mijenja metode. Ubojica koji ostavlja tragove.
Štoje ostavio tu?
Što smo previdjeli?

37. poglavlje

Svježi zrak ispunio mi je pluća čim smo izašli van. Chris Raleigh, Hartwig i ja išli smo niz pusti makadamski put.
Dolina se pružala pod nama. S obje strane na ugaru ležali su vinogradi. Šutjeli smo. Zaprepašteni.
Na um mije pala jedna strašna zamisao. Bili smo na visini od preko tristo metara, posve izolirani. Nešto nije sjelo kako treba. – Zašto ovdje, Hartwig?
– Zato što je udaljeno i nitko ne dolazi ovamo?
– Mislila sam, rekla sam, – zašto ovdje – baš na ovom mjestu? Tko zna za ovo mjesto?
– Na ovim padinama se nalazi mnogo izoliranih imanja.
Konzorciji su pojeli dolinu. Ova imanja zahtijevaju više posla od Bijele kuće. Predstavljaju trud ljubavi.
Pogledajte samo dokumentaciju. Zbog suše svake godine nestanu deseci vinograda. Ovdje svatko zna za ovakva mjesta.
– Prva ubojstva dogodila su se u gradu. No on je ipak znao kamo doći. Tko je vlasnik ovog imanja?
Hartwig je odmahnuo glavom. – Ne znam.
– Doznat ću. I još ću jednom pregledati njihovu sobu.
Netko ih je vrebao, znao je sve njihove planove.
Pregledat ćemo njihove turističke prospekte, posjetnice – vidjet ćemo ima li štogod iz tvrtki za iznajmljivanje limuzina.
Odozdo sam čula zvuk velikog vozila kako se penje uz šljunčani put. Vidjela sam kako se zaustavlja bijeli Bronco mrtvozornika iz San Francisca.
Za upravljačem je sjedila Claire Washburn. Ja sam je bila zamolila da dođe – nadajući se da će moći usporediti dokaze s oba mjesta zločina.
Otvorila sam vrata i zahvalno rekla: – Hvala ti što si došla, draga.
Claire je ozbiljno klimnula glavom. – Voljela bih da se ne radi o sličnom slučaju. To je po-ziv koji nikad ne volim primiti. Iako vrlo krupna, iznenađujućom je lakoćom izašla iz auto-mobila. – Kasnije imam sastanak u gradu, ali mislila sam pregledati mjesto zločina, predstavi-ti se nadležnom na licu mjesta.
Predstavila sam Claire Franku Hartwigu. – Vaš mrtvozornik je Bili Toli, zar ne? upitala je autoritativno.
On je oprezno trepnuo, vidljivo nervozan. Prvo, imao je tu Raleigha i mene za savjetnike. Ali on nas je pozvao.
A sada je došla mrtvozornica iz San Francisca.
– Opustite se, već sam ga nazvala na mobitel, rekla je Claire. – Očekuje me. Ugledala je medicinsku ekipu nagnutu nad žute vreće. – Idem pogledati.
Pokušavajući držati se nekog reda, Hartwig ju je u stopu slijedio.
Raleigh je prišao i stao do mene. Bio je blijed i izgledao je kao pod stresom.
– Dobro si? upitala sam.
Odmahnuo je glavom. Zurio je u kućicu gdje su tijela bila bačena.
Sjetila sam se kako me je smirivao dok smo bili u mrtvačnici. – Prošlo je nešto vremena otkad si vidio tako stravičan prizor, je li?
– Nije to, rekao je, istim zabrinutim pogledom. – Samo ti želim reći da se, bez obzira kamo ovo vodilo, ne radi se o sučeljavanju s Gradskom vijećnicom. Niti zadržavanju. Lindsay, želim uhvatiti tog čovjeka.
U glavi sam već imala sliku. Tu nije bila riječ o nadležnima. Ili mojoj karijeri poručnice. Nije se radilo ni o borbi s Neglijem.
Neko smo vrijeme stajali jedno uz drugo.
– Nitko od nas dvoje, napokon je rekao, razbivši tišinu, – nije u položaju da bude posljedn-ja crta obrane instituciji braka.

38. poglavlje

Phillip Campbell još se od prvih znakova zore vozio u velikoj, iznajmljenoj limuzini. Bio je živčan, napet – i to mu se posve sviđalo.
Prelazeći kilometre u postojanoj, smislenoj ošamućenosti, preko Zaljevskog mosta i na is-tok cestom broj 80, napokon se oslobodio jutarnjeg prometa oko Valleja i s opreznih devede-set kilometara na sat nastavio voziti prema istoku.
Nije htio da ga zaustave.
U novinama su ga nazivali čudovištem. Psihopatom, sociopatom. Na televiziji su stručnjaci analizirali njegove porive, njegovu prošlost, mogućnost novih ubojstava u budućnosti.
Ništa nisu znali. Svi su bili u zabludi. Pronaći će samo ono što ja budem želio, pomislio je. Vidjet će samo ono što ja budem htio.
Od granice s Nevade nije trebalo puno do Renoa, grada koji je smatrao vulgarnim, sve sta-rijim gradom kauboja. Ostao je na autocesti, izbjegavajući Strip s njegovim širokim, sadrom obloženim bulevarima, prepunim benzinskih crpki, trgovina oružjem i zalagaonica. Tu si bez suvišnih pitanja sve mogao nabaviti. Ovdje se dolazilo kupiti pištolj, ili se riješiti automobila, ili oboje.
Pokraj sportsko-zabavnog centra skrenuo je u rent-acar Lumpy's. Parkirao je automobil na vidljivom mjestu na parkiralištu, iz pretinca izvukao fascikl s dokumentacijom i ispustio uz-dah olakšanja.
Limuzina je bila besprijekorno čista. Jučer ju je cijeli dan čistio, glancao i ribao, sve dok nije uklonio i posljednje tragove dokaza. Kao da Michael i Becky DeGeorge nikad nisu ni postojali.
Kroz nekoliko minuta platio je automobil i pozvao taksi da ga odveze do zračne luke.
U zračnoj luci je kupio kartu i na kiosku pregledao novine iz San Francisca. Ništa nije pisa-lo o Becky i Michaelu. Uputio se prema izlazu, kupivši usput u fastfoodu bocu voćnog soka od oskoruše i vegetarijanski sendvič.
Izašao je na izlazu broj 31, ušao u zrakoplov za San Francisco, sjeo na svoje mjesto i počeo jesti kupljani ručak.
Jedna privlačna djevojka sjela je do njega. Plava kosa, čvrsta stražnjica, tek dovoljno privlačna da mu tako kičasta zapne za oko. Nosila je zlatni lančić oko vrata na kojem je pisalo njezino ime – Brandee – i mali dijamantni prsten.
Uputio joj je jedan brzi, nehajni osmijeh za pozdrav.
Ona je izvukla Kiplingov ruksak, napila se vode iz plastične boce i izvadila primjerak knjige Sjećanja jedne gejše. Njega je, pored ostalog, zanimalo zašto čita baš knjigu o ženi u sužanjstvu. To su bili obećavajući znakovi.
– Dobra knjiga? rekao je i nasmiješio joj se.
– Tako svi govore, odgovorila je. – Upravo je počinjem čitati.
On se nagnuo i udahnuo njezin jeftini parfem na bazi limuna.
– Teško je povjerovati, nastavio je, – da ju je napisao muškarac.
– Reći ću vam kakva je. Prelistala je nekoliko stranica, a zatim dodala: – Darovao mi ju je moj zaručnik.
Phillip Campbell osjetio je kako mu se dlake na rukama kostriješe.
Srce mu je počelo lupati. Prešao je drhtavim prstom preko svoje kozje bradice.
– O – kada je vjenčanje?

39. poglavlje

Raleigh se našim automobilom odvezao natrag u grad. Ja sam ostala i odvezla se s Claire. Morala sam joj reći što se događa sa mnom. Claire i ja smo godinama bile najbolje prijatel-jice. Razgovarale smo barem jednom dnevno. Znala sam zašto joj nisam rekla za svoju bolest – nisam je htjela povrijediti. Ili je opteretiti svojim problemima. Jako sam je voljela.
Dok se mrtvozornikov kombi kotrljao niz brdski put, pitala sam je li uspjela štogod pronaći na mjestu zločina.
– Sigurno su vodili ljubav prije nego su bili ubijeni, povjerljivo mi je odgovorila. – Opazila sam da su stidne usne oko vagine rastegnute. Imala je sekret na bedrima. Lindsay, nagađam – jer sam imala samo nekoliko minuta – ali mislim daje muž bio ustrijeljen prvi.
Jedna čista rana na glavi govori da je ubijen bez pružanja otpora, frontalno. Rebeccine rane ukazuju na nešto drugo. Ustrijeljena je s leđa – kroz lopatice, vrat. S udaljenosti, rekla bih, od svega metar ili metar i pol.
Ako se sperma podudara, i ako su vodili ljubav kad su ubijeni, to bi značilo daje ona bila gore. To bi značilo i da im se netko morao sasvim približiti, neopaženo, dok su općili. Morao im je prići s leđa. Budući si rekla da te noći nisu bili u svojem automobilu, vrlo vjerojatno su nekamo išli. Mislim da se to slaže s tvojom teorijom po kojoj su ljubav vodili u nekom vozilu i daje ubojica sjedio na prednjem sjedalu. Stoga, zašto ne limuzina?
– To je sve? Odmahnula sam glavom i nasmiješila se Claire.
– Kao što sam rekla, imala sam samo nekoliko minuta.
Svejedno, to je bila tvoja teorija. Ako se pokaže točnom, ja sam je samo povezala u cjelinu.
Još smo se malo vozile. Ja sam još uvijek tražila prave riječi. Claire je upitala: – Onda, ka-kav je novi partner?
Klimnula sam u znak odobravanja. – Izgleda mi dobar.
Podržao me je kod Rotha i Mercera.
– A ti si bila uvjerena daje on samo pas čuvar iz gradonačelnikova ureda.
– Eto, pogriješila sam.
– To nije prvi put da griješiš u vezi muškaraca, rekla je Claire.
Namrštila sam se hineći uvrijeđenost i pravila se da ne primjećujem njezin osmijeh.
– Svejedno, bio on pas čuvar ili ne, nastavila je Claire, – vraški je zgodniji od Jacobija.
– I pametniji. Dok smo se jučer vozili u Napu, prčkala sam po kazetofonu njegovog Explo-rera. Začula se snimka Poslovnih vijesti.
– Onda, nastavila je Claire ispitivačkim pogledom, – događa li se štogod?
– Misliš, osim ubojstva četvero nevinih ljudi?
– Mislila sam na Chrisa Raleigha, Lindsay! Radi u gradonačelnikovu uredu, zgodan je, a ti nisi baš Gwyneth Paltrow. Ne možeš mi reći da nije tvoj tip.
– Radimo zajedno na slučaju, Claire.
– Da, slavodobitno se osmjehnula. – Nije oženjen, zar ne?
– Ma hajde, molila sam je. – Jednostavno nisam spremna.
Kad mi je namignula, zatekla sam sebe kako zamišljam kako se između mene i Raleigha doista nešto događa.
Što bi bilo da sam se neki dan s njime vratila iz Nape, umjesto s Cindy. Da sam ga pozvala u stan, zbog ničeg drugog doli dosadne, puste nedjelje i izvadila štogod za jelo iz hladnjaka. Da smo podijelili pivo na terasi dok je sunce zalazilo u Zaljev, U mislima sam ga opet uhvati-la kako me mjeri pogledom. Dobro izgledaš, Boxeroua. Primijetio je. Istina, i ja sam primijeti-la neke njegove osobine. Primjerice, njegove strpljive, osjećajne oči.
Čak i dok sam tako sjedila i pretvarala se da bih se mogla zaljubiti u nekoga, san se srušio. Život je polako otjecao iz mene.
Imati nešto s Raleighom, ili s bilo kime, sada jednostavno nije bilo moguće.
Pogledala sam u Claire dok je skretala na cestu 101 i duboko udahnula.
– Jesi li ikad čula za Neglijevu aplastičnu anemiju? – upitala sam.

40. poglavlje

Riječi su se prolomile kao grom iz vedra neba, tako neočekivano da Claire uopće nije shva-tila što sam rekla.
Odgovorila je kao da joj je postavljeno neko medicinsko pitanje u laboratoriju. – Krvni poremećaj.
Vrlo rijedak, ozbiljan. Tijelo prestaje proizvoditi eritrocite.
– Crvena krvna zrnca, rekla sam.
Claire me pogledala. – Zašto? Nije valjda riječ o Cat?
Mislila je na moju sestru.
Odmahnula sam glavom. Ukočeno sam sjedila i zurila ravno pred sebe. Oči su mi bile stak-laste. Vjerojatno joj je duga tišina pomogla da shvati što hoću reći.
Claire je prošaptala: – Nisi valjda ti?
U automobilu je zavladalo strašno mrtvilo.
– O, Lindsay. Claire je objesila vilicu. Zaustavila je Bronco na šljunku pokraj ceste i smjesta me zagrlila.
– Što ti je liječnik rekao?
– Daje ozbiljno. Da može biti smrtonosno.
Vidjela sam kako joj ozbiljnost cijele stvari preplavljuje lice. Bol, patnja. Claire je bila liječnica, patologinja.
Shvatila je ozbiljnost i rizik svega i prije nego sam je pogledala u oči.
Rekla sam joj da dvaput tjedno primam transfuziju crvenih krvnih zrnaca.
– Zato si neki dan htjela da se nađemo? rekla je. – O, Lindsay. Zašto mi nisi rekla?
Nijedan prošli razlog sada nije mogao biti jasna izlika.
– Tako sam ti htjela reći, ali bilo me je strah. Možda i više nego što sebi mogu priznati. Za-tim sam se odlučila upustiti u slučaj.
– Zna li itko? Jacobi? Roth?
Odmahnula sam glavom.
– Raleigh?
Uzdahnula sam. – Još misliš da sam spremna za princa na bijelom konju?
– O, sirotice moja, nježno je rekla Claire. – O, Lindsay, Lindsay, Lindsay.
Tijelo joj je drhtalo. Osjećala sam to. Ipak sam je povrijedila.
Iznenada, potisnula sam tu pomisao – strah, sram i nesigurnost prostrujali su kroz mene. Zagrlila sam Claire i shvatila daje ona jedini razlog zbog kojeg ne trebam izgubiti kontrolu. Počela sam plakati, a zatim i ona.
Ipak, godilo mi je. Više nisam bila sama.
– Tu sam, draga, šaptala je Claire. – Volim te, curo.

41. poglavlje

Ubojstvo u Napi sve je promijenilo. Uslijedili su žestoki napadi na policiju San Francisca, zbog načina na koji se pokušavalo riješiti slučaj. Paljba je pljuštala sa svih strana.
Senzacionalistički naslovi u novinama govorili su o djelima sadističkog, poremećenog, posve novog tipa ubojice. Televizijske ekipe iz drugih dijelova države rojile su se oko vijećnice. Tragične slike vjenčanja i prizori ucviljenih obitelji bili su udarna tema na svim vijestima.
Ekipa koja je pod mojim vodstvom radila na slučaju sastajala se dvaput dnevno. Pridružili su nam se dva inspektora iz jedinice za posebne zločine i forenzički psiholog. Svoju smo do-kumentaciju morali predočiti FBI-u. Istraga više nije bila ograničena i usmjerena prema nekoj ogorčenoj osobi koja je vrebala iz Davidove ili Melanine prošlosti. Slučaj je postao veći, dublji, tragičniji i opasniji.
Pretražujući trgovine vinom u okolici, Jacobijeva ekipa iskopala je nekoliko imena, ništa više.
Krvava jakna također nije nikamo vodila. Problem je bio u tome što je smoking prije četiri ili pet godina bio jako u modi. Od petnaest trgovina na području Zaljeva, nijedna nije čuvala podatke o stilu proizvođača, stoga je bilo praktički nemoguće ući im u trag. Morali smo nji-hove podatke pregledati račun po račun.
Mercer je utrostručio broj istražitelja.
Ubojica je birao svoje žrtve pažljivo i precizno. Oba ubojstva su se dogodila u okviru prvog dana braka; u oba slučaja bilo je očito poznavanje žrtava, njihovog boravišta, planova. Oba para nisu ostala bez svojih dragocjenosti: imali su satove, lisnice, nakit.
Nedostajalo je samo njihovo vjenčano prstenje.
Ubojica je DeGeorgeove ostavio na naizgled osamljenom mjestu, ali ipak na mjestu gdje će ih sigurno pronaći. Ostavio je i druge lako uočljive tragove koje smo mogli slijediti. To jednostavno nije imalo nikakvog smisla.
Ubojica točno zna što čini, pomislila sam. Zna što i ti činiš. Povezuješ zločine.
Morala sam naći zajednički nazivnik. Kako je upoznao svoje žrtve. Kako je znao toliko o njima.
Raleigh i ja podijelili smo mogućnosti. On se odlučio pozabaviti osobom koja je ugovorila itinerar Brandtovih i DeGeorgevih: putničke agencije, agencije za iznajmljivanje limuzina, hotele. Ja sam se odlučila pozabaviti uzvanicima na oba vjenčanja. Na koncu bi vjerojatno mogli naći neku vezu među zločinima.
– Ako se uskoro ne pomaknemo s mjesta, promrmljao je Raleigh, – mnogo će svećenika i rabina u ovom gradu imati pune ruke posla na sprovodima. Što manijak traži?
Nisam ništa rekla, ali mislila sam da znam. Tražio je sreću, snove, životna očekivanja. Pokušavao je uništiti jedinu stvar zbog koje smo svi živjeli – nadu.

42. poglavlje

Te je noći Claire Washburn odnijela šalicu čaja u sobu, tiho zatvorila vrata i opet počela plakati. – Kvragu, Lindsay, pronirmljala je. – Mogla si imati povjerenja u mene.
Morala je biti sama. Cijelu večer bila je potištena i zamišljena. A to joj nije priličilo. Ed-mund je uvijek kuhao ponedjeljkom, kad nije imao obveza u simfonijskom orkestru. To je bio
jedan od njihovih rituala, obiteljska večer – tata u kuhinji, a dječaci zaduženi da kasnije počiste. Večeras je spremao njihovo omiljeno jelo, piletinu s kaparama u octu. Ali ništa mu nije polazilo za rukom, i to zbog nje.
Jedna misao ju je morila. Bila je liječnica, liječnica koja se bavila samo smrću. Nikad nije spasila tuđi život. Bila je liječnica koja ne liječi.
Claire je otvorila ormar, obukla flanelsku pidžamu, otišla u kupaonicu i pažljivo umila svoje glatko smeđe lice. Pogledala je u svoj odraz u zrcalu.
Nije bila lijepa, bar ne u onom smislu na koji nas je društvo naučilo diviti se. Bila je krup-na, mekana i bucmasta, a bezoblični struk stapao joj se s kukovima.
Čak su joj i ruke – spretne, učinkovite ruke kojima je čitavog dana rukovala osjetljivim pomagalima – bile nezgrapne i debele.
Jedina lakoća koju je u sebi nosila, oduvijek je govorio njezin muž, bila je ona kad bi se našla na plesnom podiju.
Ipak, ona se sama uvijek osjećala blagoslovljenom i sretnom. Zato jer je iz opake, uglav-nom crnačke četvrti San Francisca, uspjela postati liječnicom. Zato jer je bila voljena. Zato jer je bila naučena pružati ljubav.
Zato jer je imala sve što je željela u životu.
Nije se činilo pošteno. Lindsay je bila ta koja je napadala život, a sada je život otjecao iz nje. O tome uopće nije mogla razmišljati profesionalno, kao liječnica, odakle bi na neizbježnost bolesti gledala s kliničkom izoliranošću. Bolest ju je boljela jer u pitanju je bila njezina prijateljica.
Liječnica koja ne može liječiti.
Kad je dječacima pomogla oprati suđe, u sobu je ušao Edmund. Sjeo je na krevet do nje.
– Bolesna si, mačkice, rekao je, dok joj je rukom masirao rame. – Svaki put kad prije devet sati pođeš u krevet, znam da ćeš se razboljeti.
Odmahnula je glavom. – Nisam bolesna, Edmunde.
– Što je onda? Muči te ovaj groteskni slučaj?
Claire je podigla ruku. – Radi se o Lindsay. Jučer smo se skupa vraćale iz Nape. Rekla mi je najgore moguće vijesti. Ima jedan rijetki krvni poremećaj, jednu vrstu anemije. Zove se Neglijeva aplastična anemija.
– Je li ozbiljna, ta Neglijeva anemija?
Claire je klimnula, suznih očiju. – Prokleto ozbiljna.
– O, Bože, promrmljao je Edmund. – Sirota Lindsay. Uzeo ju je za ruku i nekoliko trenuta-ka su ostali sjediti tako, u mrtvoj tišini.
Claire je napokon progovorila. – Ja sam liječnica. Svaki dan vidim smrt. Znam uzroke i simptome, odlično poznajem znanost. Ali ne mogu liječiti.
– Liječiš nas cijelo vrijeme, tiho je rekao Edmund. – Liječiš me svakog dana. Ali ponekad čak ni sva tvoja ljubav i čudesna inteligencija ne mogu promijeniti stvari.
Ugnijezdila se u njegovim snažnim rukama i nasmiješila se. – Prilično si pametan za neko-ga tko svira bubnjeve.
Reci mi onda, što do vraga možemo učiniti?
– Samo ovo, rekao je, zagrlivšije.
Dugo je držao Claire u svojem čvrstom zagrljaju, a ona je znala daje on smatra najljepšom ženom na cijelom svijetu. To joj je pomoglo.

43. poglavlje

Slijedećeg poslijepodneva, dobila sam prve naznake ubojičinog lica.
Chris Raleigh je razgovarao s ljudima koji su ugovarali putničke aranžmane oba para žrtava, dok sam ja provjeravala tko je organizirao njihova vjenčanja.
Radilo se o dvije različite tvrtke. Bijela čipka za DeGeorgeove. Za Brandtove, jedna skupl-ja savjetnica, Miriam Campbell. To nije bila poveznica.
Sjedila sam za radnim stolom kad je dežurni službenik prespojio poziv. Claire me je zvala iz laboratorija.
Upravo je zajedno s okružnim mrtvozornikom iz Nape dovršila pregled tijela žrtava. Zvučala je uzbuđeno.
– Dolazi ovamo, rekla je. – Što prije.
– Našla si vezu, odmah sam rekla. – Rebecca DeGeorge je bila silovana?
– Lindsay, imamo posla s pravim bolesnikom.
Nekoliko minuta kasnije, kada sam došla u laboratorij, Claire mije rekla: – Definitivno su imali snošaj kad su bili ubijeni. Tragovi sperme u Rebecci DeGeorge odgovaraju muževoj. A kut rana potvrđuje moje sumnje. Ona je ustrijeljena s leđa. Rebeccina krv bila je posvuda po odjeći njezina muža. Sjedila je na njemu raširenih nogu… Ali nisam te zato zvala.
Pogledala me je svojim krupnim očima i ja sam znala daje riječ o nečemu mnogo važnijem.
– Mislila sam daje najbolje ovo tajiti, rekla je. – Samo ja i lokalni mrtvozornik znamo za to.
– Što? Reci mi, za Boga miloga! U laboratoriju sam opazila mikroskop na pultu i jednu od onih hermetičnih Petrijevih posudica kojih sam se sjećala još od satova kemije u gimnaziji.
– Što se tiče prvih žrtava, uzbuđeno je rekla, – našla sam dodatne tragove seksualnog na-pastovanja na lešu.
No, ovoga puta to nije bilo tako očito. Stidne usne su bile normalne, onakve kakve se i očekuje nakon snošaja, i nije bilo nikakvih unutrašnjih ozljeda kao kod prve mladenke. Bill Toli je to previdio… ali ja sam tražila znakove dodatnog zlostavljanja. I našla sam ih, u vagi-ni. Tragovi kao da su vikali: 'Pronađi nas, Claire!'– Uzela je Petrijevu posudicu i pincetu i pažljivo podigla poklopac. Iz čiste posudice izvadila je jednu centimetar dugu riđu dlaku.
– Ne pripada mužu?
Claire je odmahnula glavom. – Pogledaj sama.
Uključila je mikroskop. Nagnula sam se nad njega i na bijeloj svijetloj pozadini leća ugle-dala dvije dlake: jednu tanku, crnosmeđu; i drugu, kratku, kovrčavu, u obliku srpa.
Gledaš u dva dijela Michaela DeGeorgea, objasnila je. – Duža dlaka je njegova vlas. Druga dlaka je stidna.
Zatim je dlaku iz Petrijeve posudice stavila na drugi umetak i stavila ga pod mikroskop do prvoga. Srce mije počelo lupati. Bilo mi je jasno na što cilja.
Nova dlaka bila je riđa i dvostruko deblja. Oko korijena su se uvijala sitna vlakna. Očito je pripadala nekome drugome.
– To nije ni vlas ni stidna dlaka. To je dlaka iz brade, rekla je Claire, nadvivši se nad mene.
Podigla sam glavu od mikroskopa i šokirano je pogledala.
Ubojičina dlaka s lica nalazila se u vagini Becky DeGeorge.
– Tamo je dospjela posmrtno, rekla je, pojačavši šok do kraja.

44. poglavlje

Kao što je Claire rekla, zajedno smo slagale ubojičin profil, korak po korak. Njegovu visi-nu, njegovo lice, njegov fetiš. Način na koji je ubijao.
Sada sam morala dokučiti način na koji je birao svoje žrtve.
Raleigh i ja smo punom parom radili na putovanjima i planiranjima vjenčanja. Petnaest istražitelja slijedilo je tragove. Sada kada smo doznali osobine njegova lica, vratili smo se uzvanicima, nastojeći pronaći osobu s bradom koja se možda ponašala sumnjivo.
Bila sam uvjerena da će širenje istrage dati rezultate.
Netko od uzvanika je sigurno nekoga opazio. Ili je veza možda bila istovjetna putnička agencija. Ili će možda Jacobijeva istraga uroditi plodom.
Slijedećeg jutra nazvao je Hartwig. – Vinogradi Vrapčev greben… vlasnici su članovi društva poznatog kao Partneri Crnog sokola. Jedan ovdašnji tip, Ed Lester, odvjetnik, ugovara partnerstva za nekretnine.
– Znate li gdje je bio preko vikenda?
– Da, provjerio sam. U Portlandu. Trčao je maraton.
Uspio sam ga uhvatiti kad se vratio u ured. Definitivno je bio u Portlandu.
I dalje sam bila sigurna da onaj tko je odložio tijela nije slučajno izabrao udaljeni vinograd. Vinograd je ubojici nešto predstavljao. – On je isključivi vlasnik vinograda?
– Ne. Crni sokoli zajedno sklapaju poslove. Izvlače novac od bogataša u San Franciscu – od ljudi koji se žele upustiti u poslove s vinom. Lester je njihov menadžer.
– A s kime je sklopio partnerstvo u ovom slučaju? – Ne znam. S ulagačima.
Udahnula sam, pokušavajući ne izgubiti strpljenje.
– Kojim ulagačima?
– U pravilu, s ulagačima koji žele ostati anonimni.
Slušajte, inspektorice, znam na što ciljate, ali ovaj čovjek ima posla samo s vrlo uglednim ljudima. Vjerujte mi, svatko je mogao naći mjesto gdje su tijela bačena.
Agenti za nekretnine, netko tko obilazi imanje, bilo tko odavde. Morat ću imati posla s tim ljudima još dugo nakon vaše istrage.
Ukliještila sam slušalicu pod vrat i okrenula se na stolici prema prozoru. – Poručnice, ovo je istraga o višestrukim umorstvima, najgorim koja sam ikad vidjela. Tijela su ostavljena na mjestu do kojeg vodi pet kilometara pustog makadamskog puta. Svatko tko se tuda po mraku vozi s dva tijela u automobilu mogao ih je u svako doba bez straha i bilo gdje odbaciti. Tko-god to učinio, morao je znati da se tamo nalazi vinograd. I smatram da se ne radi o tamošnjoj osobi. Mislim da ne bi skrenuo pozornost na sebe ako živi u blizini.
Dozvolila sam mu da shvati ono što govorim. – Javite mi se kad doznate tko su Lesterovi partneri. Spustila sam mu slušalicu.
Optimizam mi je počeo malo jačati.
Raleigh nije saznao ništa od putničkih agenata.
Brandtovi su rezervirali putovanje u agenciji Putnička pustolovina, koju su isključivo za-nimali bogataši.
DeGeorgeovi su se javili agenciji Vrijeme za putovanja, u Los Altosu, gdje je Michael DeGeorge bio zaposlen.
Naši su ljudi istraživali podatke o osoblju. Između dvije tvrtke nije postojala nikakva veza: nikakva suradnja, nijedan putnički agent koji je radio za obje tvrtke.
Možda je netko upao u naš sustav, rekao je menadžer agencije Vrijeme za putovanja. Ali otkriti to bilo je gotovo nemoguće.
I moja istraga bila je jednako tako razočaravajuća.
Imala sam podatke iz obaju agencija za vjenčanje.
Podatke o svim graverima, sviračima, fotografima, dostavljačima hrane, cvjećarima. Ništa se nije poklapalo. Brandtovi i DeGeorgeovi su živjeli u dva posve različita svijeta. Kako je ubojica birao žrtve, ostala je tajna. Nisam našla niti jedan jedini trag.

45. poglavlje

Pozvala sam Claire i Cindy na naš drugi zajednički sastanak. Ovoga puta, raspoloženje je bilo posve drukčije. Nismo se smijale ni šalile. Nismo pile margarite.
Još dvoje ljudi je bilo mrtvo. Nismo imali osumnjičenih, samo slučaj koji se sve više širio. Tragove koji ubrzo više nikamo nisu vodili. Svi smo bili pod jakim pritiskom.
Claire je stigla prva. Zagrlila me je i pitala kako se osjećam.
– Ne znam, priznala sam. Prošla sam tri tretmana.
Ponekad sam se osjećala snažnom, a ponekad, naročito poslijepodne, poput duha. – Medved je rekao da će mi slijedećeg tjedna izbrojiti crvena krvna zrnca.
Zatim je stigla Cindy. Pod muškom kariranom košuljom je nosila naramenice i na sebi im-ala i par traperica s vezenim ukrasom. Bila je vrlo lijepa, odišući nekako građanski pomodno. Nisam se čula s njom od ponedjeljka, kada sam joj dojavila da se pripremi za priču o drugom slučaju. Iako tog dana priču nije objavila, ipak se raspitivala po gradu.
– Izgleda daje častim, rekla je. Dobacila nam je novu posjetnicu sa žarko crvenim logom Chroniclea. Na posjetnici je pisalo: Cindy Thomas, izvjestiteljica, odjel za gradske zločine.
Toplo smo joj nazdravile, a zatim je malo zadirkivale, tek toliko da se previše ne umisli. Jer, čemu služe prijatelji?
Rekla sam im da su putničke agencije i agencije za vjenčanja vodile u slijepu ulicu. – Par stvari me zbilja brine, rekla sam. – Primjerice, pištolj. Seksualni manijaci u pravilu ne mijen-jaju svoje metode. Metode su dio seksualnog uzbuđenja.
– Čudna je to kombinacija, složila se Claire. – Dok planira napade, on je posve smiren. Čini se kao da sve zna. Gdje su se vjenčali, broj hotelske sobe, njihov plan aktivnosti tijekom medenog mjeseca. Kako pobjeći.
Ipak, kad ubija, na rubu je gnjeva. Nije dovoljno samo ubiti ih. Mora ih okaljati Klimnula sam. – U tome je stvar. On napada vjenčanja; nešto u njima ne može podnijeti. Alija mislim daje on opsjednut mladenkama. Brzo se riješio obojice mladoženja. Kao da mu oni nisu bili važni. Ali mladenke… Fasciniranje upravo njima.
Na trenutak sam se nad time zamislila. – Gdje bi taj čovjek, glasno sam se pitala, – mogao tražiti svoje moguće žrtve? Ako bi netko htio ubiti mladenke, gdje bi ih mogao naći?
– Morale su izabrati prsten, predložila je Claire. – Zlatara.
– Ili Gradsku vijećnicu, javila se Cindy. – Trebala im je dozvola.
Pogledala sam je i nacerila se. – Iza svega toga bi svakako mogao stajati vladin zaposlenik.
– Poštanski djelatnik, rekle su Claire i Cindy uglas.
– Fotografi, rekla je Claire.
Mogla sam tog izopačenog gada zamisliti kako se krije iza leća fotoaparata. Sve je to bilo vrlo lako moguće.
Trebale su samo noge i snaga da ih provjeri prije nego ubojica opet napadne.
– Mladenke nisu baš moje područje, rekla sam Claire.
– Zato si ti tu.
– Što se dogodilo s onim sranjem o tri bistre djevojke? – nasmijala se. – I što s onim da sam JA vrhunska mrtvozornica?
Frustrirano smo se nasmijale. Otpile smo još jedan gutljaj piva. Ženski klub za umorstva. Baš dobro.
Muškarcima ulaz zabranjen.
– Gdje je ta prokleta veza? rekla sam uzrujano. – On želi daje pronađemo. Zato i ostavlja tragove. Želi da otkrijemo vezu.
Šutjele smo, zadubljene u misli.
– Gotovo da to mogu osjetiti, nastavila sam. – Na obredu, na proslavi, on uvijek nalazi nešto što ga potiče na psihopatski bijes. Nešto što treba zgaziti. Je li to nada, nevinost? Kao što sam već rekla, muževe ubija odmah. Ali mladenke? Kako izabire mladenke?
– Ako živi u svom izopačenom svijetu, rekla je Cindy, glasno razmišljajući, – otišao bi ta-mo gdje je njegova maštarija najjača, najživlja. Možda želi pojačati svoj bijes promatrajući ih neopazice, kad ništa ne sumnjaju.
Claire nas je pogledala. Oči su joj sjale. – Razmišljala sam. Ja bih pošla tamo gdje kupuju svoje vjenčanice.
Tamo bih izabrala svoje žrtve.

46. poglavlje

Kada sam slijedećeg jutra došla na posao, primila sam Hartwigov faks s popisom partnera s Vrapče-va Grebena. Dala sam ga Jacobiju da ga provjeri. Zatim sam nazvala svoje veze u obje agencije za vjenčanja.
Bijela čipka i Miriam Campbell.
Nisam očekivala bogzna što. Do sada smo se svi vraćali praznih ruku. A zatim, na moje ve-liko iznenađenje, obje agencije su potvrdile.
Melanie Brandt i Becky DeGeorge zaista su kupile svoje vjenčanice na istom mjestu.
Bio je to butik za mladenke u Saksu. To je bila prva opipljiva veza između dva slučaja. Nije morala nikamo voditi, ali duboko u sebi sam osjećala nešto vrlo obećavajuće i nešto vrlo dobro.
Bila sam u Saksu u deset sati, baš kad je trgovina otvarala. Butik za mladenke bio je na trećem katu, u kutu pokraj darovnog odjela i odjela finog porculana.
Maryanne Perkins sam uhvatila odmah po dolasku na posao, sa šalicom vruće kave u ruci.
Direktorica robne kuće bila je elegantna, prijazna žena od oko pedeset godina, prava osoba koja bi već dvadeset godina radila s mladenkama. Našla je zamjenu, a mi smo sjele u stražnju sobu prepunu časopisa i fotografija mladenki.
– Bila sam strahovito pogođena kad sam čula što se dogodilo. Odmahnula je glavom, blije-dog lica.
– Melanie je nedavno bila ovdje, prije samo dva tjedana. Zurila je u mene, staklastih očiju. – Bila je tako lijepa… Inspektorice, moje mladenke su mi kao djeca.
Osjećam se kao da sam izgubila jednu od mojih.
– Jednu? Pogledala sam je u oči. – Niste čuli?
– Što to?
Rekla sam Maryanne Perkins za Rebeccu Passeneau, pokojnu gospođu DeGeorge.
Šok i užas preplavili su joj lice. Zelene oči su joj se širom otvorile i napunile suzama. Zap-lakala je. Zurila je kroz mene kao da gleda u zid. – O, moj Bože… Isprekidano je uzdahnula. – Moj muž i ja bili smo u našoj kućici u Modestou na nekoliko dana. Mlada Becky je bila ovdjeo s mamom. O, moj Bože. Što se to događa, inspektorice?
Uslijedila je prava bujica pitanja. Tko bi mogao znati za njihove mušterije? Druge prodavačice? Upravitelji?
Ubojica je bio opisan kao muškarac. Je li u odjelu bilo muških djelatnika?
Svako pitanje izazivalo je nevjericu i negativan odgovor Maryanne Perkins. Osoblje je ra-dilo zajedno najmanje osam godina. Nije bilo muškaraca. Baš kao u našem klubu za umorstva.
Naslonila se na stolici, nastojeći se prisjetiti bilo kakve pojedinosti. – Divile smo joj se. Becky… bila je očaravajuća. Kao da nikad nije razmišljala o sebi na taj način, ali kad se vid-jela u svojoj vjenčanici, iznenada joj je postalo jasno. Majka joj je poklonila broš – s biserima i dijamantima – a ja sam odjurila u ured po cvijeće. Tada sam nekoga opazila. Stajao je tamo, pokazala je prstom. – Zurio je u Becky, Sjećam se da sam pomislila: Vidiš, i on misli da si prelijepa. Sada se sjećam.
Kao u ludilu, zapisala sam njegov opis: kasne četrdesete, možda mlađi. – Nisam ga baš do-bro pogledala, rekla je direktorica. – Imao je bradu.
Bila sam sigurna daje to on! To je potvrdilo daje Claire imala pravo. Baš u Saksu je morao birati svoje žrtve, nalaziti ih.
Bila sam vrlo uporna. – Kako bi netko mogao saznati pojedinosti o nečijem vjenčanju? Da-tume, mjesta – gdje će provesti medeni mjesec?
– Mi dobivamo te podatke, reklaje Maryanne Perkins, – kad djevojke izaberu vjenčanicu. Potrebni su nam neki podaci, poput datuma, rokova. Osim toga, tako pobliže upoznajemo mladenku. Većina ih se isto tako prijavljuje kod nas.
Pobliže upoznajemo mladenku.
– Tko ima pristup tim podacima?
Odmahnula je glavom. – Samo mi… ja i moje pomoćnice. Odjel je mali. Ponekad ga dije-limo s finim porculanom i darovnim odjelom.
Osjećala sam da sam napokon blizu. Srce mije lupalo u grudima. – Morat ću vidjeti po-datke o Melanie Brandt i Becky DeGeorge, kao i podatke o svim mušterijama s kojima tre-nutno radite. Ovdje je birao svoje moguće žrtve, zar ne? Postojali su veliki izgledi da će se opet vratiti. Netko s popisa trgovine mogao je biti sljedeći u nizu.
Gospođa Perkins je opet zinula. Izgledala je kao da se sjetila nečega stravičnog. – Možda će vas još nešto zanimati.
– Što to?
– Prije mjesec dana, nakon popisa robe, primijetili smo daje fascikl s podacima o mladen-kama nestao.

47. poglavlje

Čim sam se vratila natrag u Palaču, učinila sam dvije stvari: nazvala sam Claire i Cindy i rekla im što sam otkrila u Saksu, a zatim sam otišla pronaći Raleigha.
Chrisu sam sve ispričala, te smo odlučili u robnu kuću poslati jednu inspektoricu iz Odjela za zločine iz strasti.
Ja sam Maryanne Perkins u Saks poslala jednog policijskog crtača portreta.
Zatim je Chris meni rekao nešto vrlo važno. Roth i Mercer su našu dokumentaciju slučaja predali FBI-u.
Duboko u grudima osjetila sam prodornu bol. Odjurila sam u toalet, zatvorila vrata za so-bom i naslonila se na hladne, okrhnute pločice. Prokleti, kurvini sinovi, vi nadređeni. K vragu i Roth i Mercer!
Zurila sam u svoj odraz u zrcalu. Obrazi su mi bili rumeni.
Koža kao da mije gorjela.
FBI! To je bio moj slučaj – i Ciairin i Cindyn i Raleighey.
Slučaj mi je značio više od bilo kojeg drugog na kojem sam ikad radila.
Iznenada, osjetila sam kako me noge izdaju. Negli?
Liječnik je rekao da ću osjećati iznenadne vrtoglavice ili ošamućenost. U pet i trideset im-ala sam ugovorenu četvrtu po redu transfuziju u hematološkoj klinici.
Osjetila sam veliku prazninu u sebi, koja se kolebala između bijesa i straha. Baš sam počela shvaćati kako razmrsiti ovo klupko. Nisu mi trebali neznanci u crnim odijelima i igla-ma na kravati da zuje uokolo i provode nespretnu, usporednu istragu.
Trepnula sam u zrcalo. Koža mije, osim obraza koji su mi gorjeli, izgledala blijeda i beživotna. Oči su mi bile staklaste i sive. Kao da mi je iz tijela netko isušio svu boju.
Zurila sam u svoj lik sve dok se u meni nije javio jedan poznati glas. – Hajde, priberi se, Lindsay. Ti pobjeđuješ – ti uvijek pobjeđuješ.
Umila sam lice hladnom vodom. Vrući znoj na potiljku počeo je jenjavati.
Ovo si možeš dozvoliti jednom, rekla sam si, slabašno se nasmiješivši. Samo to više ne čini.
Pogledala sam na sat. Bilo je četiri i dvadeset. Uskoro sam morala biti u klinici. Sutra ću se početi baviti imenima. Nakon par poteza šminkom, vratila sam se za svoj stol. Na moj jad, odnekud se pojavio Raleigh.
– Sada se možeš pozabaviti njima!', nepotrebno sam planula, misleći na FBI.
– Nisam znao, rekao je blago. – Rekao sam ti čim sam doznao.
– Da, klimnula sam. – Možeš misliti.
Raleigh je ustao, obišao moj stol i sjeo na rub, okrenut meni. – Nešto nije u redu, zar ne? Reci mi. Molim te.
Kako je samo znao? Možda je bio mnogo bolji istražitelj nego sam mislila.
Na trenutak sam mu doista poželjela sve reći. Bože, kako sam to htjela reći. Ali Raleigh je zatim učinio nešto posve neočekivano. Nasmiješio se jednim od onih osmijeha koji ulijevaju toliko povjerenja da im jednostavno ne možeš odoliti. Zatim me je podigao sa stolice i zagrlio.
Bila sam tako iznenađena da se uopće nisam opirala.
Drhtala sam u njegovim rukama poput želea. Nisam se lako uspaljivala, ali to je bila najžešća navala strasti koju sam ikad osjetila.
Raleigh me je držao sve dok se zlovolja nije počela povlačiti. Baš tu, usred jebenog odjela. Nisam znala što ću, ali nisam ga htjela odgurnuti. Niti mu reći da me pusti.
– Mogla bih te prijaviti zbog ovoga, napokon sam promrmljala u njegovo rame.
Nije se pomaknuo. – Trebaš olovku?
Polako sam se izvukla iz njegova zagrljaja. Kao da se svaki moj živac oporavljao poslije kakvog vrlo napetog starija pripravnosti. – Hvala, promrmljala sam, zaista to misleći.
– Izgledala si kao izvan sebe, nježno je rekao. – Smjena je skoro gotova. Želiš pričati o tome uz kavu? To je samo kava, Lindsay, nije spoj.
Opet sam pogledala na sat i vidjela da je skoro pet sati. Kasnila sam na terapiju.
Uputila sam mu pogled, nadajući se da će izgovoriti Pitaj me opet, ali ipak sam rekla: – Ne mogu. Moram ići.

48. poglavlje

Lijepa, nasmiješena službenica klimnula je sljedećoj osobi u redu. – Dobrodošli u Lake-front Hilton, gospodine.
Phillip Campbell prišao je pultu. Opazio je njezino ime, Kaylin. Zbunjena Kaylin veselih očiju. Nasmiješio joj se, tek na rubu flerta. Predao joj je potvrdu rezervacije.
– Prvi put odsjedate kod nas, gospodine Campbell? – veselo je upitala službenica.
On je samo zurio u nju, ukazujući daje tako.
Dok je upisivala njegovu rezervaciju, pratio je njezine pokrete, zamišljeno gladeći svoju grubu bradu. Htio je daje ona opazi. Da zapamti njegovo lice – možda nešto stoje rekao. Htio je da se jednog dana, kad neki marljivi FBI-ev agent dođe sa slikom ili crtežom, ta cvrkutava mala vjeverica na tjeskoban i jeziv način prisjeti tog trenutka. Htio je da se sjeća svega.
Kao i prodavačica u butiku za mladenke u Saksu.
– Došli ste posjetiti muzeje, gospodine Campbell? – upitala je Kaylin, tipkajući.
– Došao sam na vjenčanje Voskuhla, rekao je.
– Svi to govore, nasmiješila se.
Slijedio je tupkanje njezinih noktiju boje breskve po tipkama dok je upisivala njegovu re-zervaciju u računalo. – Dala sam vam luksuznu sobu s divnim pogledom, rekla je, predavši mu ključ. Zatim je dodala: – Uživajte u vjenčanju. I želim vam ugodan boravak.
– Hvala, ugodno je rekao Campbell. Prije nego se okrenuo, uhvatio je njezin pogled i re-kao, – Kad već spominjemo vjenčanje – sviđa mi se vaš prsten.
Kad je došao u sobu, razmaknuo je zastore. Kao što je obećala, pred njim se pružao prekra-san pogled.
Panorama Clevelanda, u Ohiu.

49. poglavlje

Vidjela sam ga, tog gada. Što je tu činio? U velikoj, užurbanoj gužvi, na Lower Marketu. Samo krajem oka u gužvi koja se nastojala probiti do Ferryja. Krv mi se sledila kad sam ga ugledala. Nosio je raskopčanu plavu košulju i smeđu jaknu od samta. Izgledao je poput sveučilišnog profesora. Daje bio neki drugi dan, mogla sam samo proći pokraj njega, bez da ga uopće opazim. Bio je mršav, suhonjav, posve običan, u svakom pogledu osim u jednome. Imao je crvenkastosmeđu bradu. Glava mu je skakutala u gomili koja je jurila. Ja sam ga sli-jedila, nemoćna približiti mu se.
– PolicijaF' viknula sam, nadglasavši buku. Povik mi se izgubio u gužvi koja je jurila svo-jim putem. Mogla sam ga u svakom trenutku izgubiti.
Nisam znala kako se zove – znala sam samo njegove žrtve. Melanie Brandt. Rebecca De-George.
Iznenada, stao je. Okrenuo se u gužvi, ravno prema meni. Lice kao da mu je bilo osvijetl-jeno, kao daje nasuprot tamne pozadine sjalo poput bizantskih srednjovjekovnih ikona. Usred gužve, naši su se pogledi susreli.
Uslijedio je trenutak prosvjetljenja, jedne zapanjujuće spoznaje. Gužva kao daje ostala zamrznuta. Znao je da sam to ja. Da sam ja ona koja ga slijedi.
Zatim je, na moj užas, pobjegao; izgubio se u mnoštvu koje kao da ga je odnijelo.
– Stani?' viknula sam. – Pucat ću! Hladan znoj orosio mije vrat. Izvadila sam pištolj. – Na pod! viknula sam, ali gomila nije zastajala. Štitila gaje. Pobjeći će mi.
Ubojica je bježao.
Podigla sam pištolj i usredotočila se na njegovu riđu bradu. On se okrenuo – cerio se poput osobe koja me je posve nadmudrila. Udahnula sam, pozorno naciljala.
Kao na usporenoj snimci, svako se lice iz mnoštva također okrenulo.
Ustuknula sam. Užasnuta, spustila sam pištolj.
Sva lica u mnoštvu imala su istu riđu bradu.
Vjerojatno sam sanjala. Prenula sam se za pultom u kuhinji i ostala zuriti u krugove u svo-jem Chardonavu. U stanu je vladao poznati mir. Nije bilo mnoštva prolaznika, niti lica koja su bježala. Samo Slatka Martha, izvaljena na prostirki.
Lonac s vodom kipio je na štednjaku. Spremala sam svoj omiljeni umak – topljeni sir, tik-vice, bosiljak. Za glazbu se brinula Tori Amos.
Prije samo sat vremena iz ruke su mi stršile cjevčice za infuziju. Srce mi je udaralo u mehanički pravilnom ritmu nepromjenjivog zujanja monitora.
Do vraga, nedostajao mi je moj stari život. Moji najdraži, stari snove. Nedostajao mije Ja-cobijev sarkazam, prijezir Sama Rotha, trčanje u Marini Green.
Htjela sam i djecu – makar se zbog toga opet morala udati.
Iznenada, u prizemlju se oglasilo zvonce. Tko bi mogao biti sad? Razmislila sam i rekla: – Tko je?
– Zar nisi rekla da nekamo moraš ići? odgovorio je jedan odlučan glas.
To je bio Raleigh.

50. poglavlje

– Što radiš ovdje? iznenađeno sam odgovorila.
Bilo mije drago, ali naglo sam postala napeta. Kosa mi je bila svezana u rep i nosila sam staru majicu s Berkeleya u kojoj sam ponekad spavala, a osjećala sam se iscrpljeno i tjeskob-no od transfuzije. Stan mije bio u neredu.
– Mogu li ući? upitao je Raleigh.
– Je li ovo poslovni ili privatni posjet? upitala sam. – Ne moramo valjda opet u Napu?
– Ne večeras. Čula sam ga kako se smije. – Ovoga puta donio sam svoje.
Nisam baš shvatila, ali ipak sam mu otvorila. Zatim sam odjurila u kuhinju, sklonila tjeste-ninu s vatre i, u jednom dahu, podigla dva jastuka s poda i bacila ih na kauč, te prebacila go-milu časopisa na stolicu u kuhinji.
Nanijela sam malo sjajila na usne i protresla kosu prije nego je ušao.
Raleigh je nosio raskopčanu košulju i široke hlače. U ruci je imao bocu vina – Kunde. Vrlo lijepo. Skrušeno mi se nasmiješio. – Nadam se da ti ne smeta što ovako upadam.
– Ovdje nitko ne upada. Pustit ću te unutra, rekla sam.
– Reci, zašto si došao?
Nasmijao se. – Bio sam u susjedstvu.
– U susjedstvu, kažeš? Pa ti živiš na suprotnoj strani Zaljeva.
Klimnuo je, napustivši svoj alibi bez mnogo otpora.
– Samo sam htio provjeriti je li sve u redu. Bila si izvan sebe u postaji.
– Baš lijepo od tebe, Raleigh, rekla sam, gledajući ga u oči.
– Onda? Dobro si?
– Da. Samo su me osjećaji bili svladali. Roth. Sve to s FBIjem.
Sada sam dobro. Zbilja.
– Drago mi je što to čujem, rekao je. – Hej – nešto lijepo miriše.
– Kuhala sam tjesteninu u umaku. Zastala sam, misleći se što bih rekla sljedeće. – Večerao si?
Odmahnuo je glavom. – Ne, ne. Ne želim ti smetati.
– Zato si došao s vinom?
Neodoljivo mi se nasmiješio. – Da nisi bila kući, otišao bih tamo gdje uvijek idem, na ugao Druge i Brannana.
Nasmiješila sam se i napokon ga pustila unutra.
Kad je Raleigh ušao unutra, osvrnuo se po stanu i klimnuo kao da ga se izgled dojmio. Gledao je vaze, crnu satensku bejzbolsku jaknu sa zlatnim ukrasima Willija Maysa, terasu s pogledom na Zaljev. Pružio mije bocu.
– Na pultu je već jedna načeta, rekla sam. – Natoči si čašu. Ja ću pogledati hranu.
Otišla sam u kuhinju, podsjećajući se da sam upravo izašla iz klinike za ozbiljne bolesti i da smo, na koncu, ipak partneri. Uzbuđeno sam izvadila još jedan tanjur.
– Broj dvadeset četiri, Giantsi? doviknuo je. – Ova jakna je prava?
– Willie Mays. Otac mi ju je darovao za deseti rođendan.
Htio je dječaka. Čuvala sam je sve ove godine.
Ušao je u kuhinju i sjeo na stolac za pultom. Dok sam ja miješala tjesteninu, on si je natočio čašu vina. – Uvijek tako kuhaš za sebe?
– Stara navika, rekla sam. – Majka mi je uvijek radila do kasna. Imala sam šest godina mlađu sestru. Ponekad bi mama došla tek u osam navečer. Morala sam kuhati otkad znam za sebe.
– Gdje ti je otac?
– Ostavio nas je, rekla sam, dodajući u umak za salatu senf, ulje, ocat i limetu. – Kad sam imala trinaest godina.
– Znači, majka te je odgojila?
– Moglo bi se reći. Ponekad mi se čini da sam se odgojila sama.
– Dok se nisi udala.
– Da, a onda sam morala odgajati i njega, rekla bih.
Nasmiješila sam se. – Znaš biti pravo njuškalo, Raleigh.
– Takvi su policajci. Zar to nisi znala? – Da. Pravi policajci.
Raleigh je hinio uvrijeđenost. – Mogu li ti oko čega pomoći? ponudio se.
– Možeš ribati, rekla sam i nacerila se. Gurnula sam mu komad parmezana i ribež.
Sjedili smo tako, on je ribao, a ja sam čekala da se tjestenina skuha. Slatka Martha je nečujno ušla u kuhinju i dozvolila Raleighu da je pomazi.
– Danas poslijepodne se nisi činila posve svojom, rekao je, gladeći glavu Marthi. – Obično preko Rothova sranja prijeđeš bez da trepneš. Izgledalo je kao da nešto nije bilo u redu.
– Sve je u redu, slagala sam. – Barem za sada. Ako već pitaš.
Naslonila sam se na pult i pogledala ga. Bio je moj partner, ali i više, bio je osoba kojoj sam mogla vjerovati. Prošlo je jako dugo vremena otkako sam zadnji put povjerovala nekome čiji rod počinje slovom m. Možda, u neko drugo vrijeme… razmišljala sam.
Blagi glas Tori Amos širio se prostorijom.
– Voliš plesati? iznenada je upitao Raleigh.
Pogledala sam ga, zaista zbunjena. – Ja ne plešem, ja kuham. zamucala sam.
– Ti ne plešeš… nego kuhaš? ponovio je Raleigh, namrštivši obrve.
– Da. Znaš što govore za kuhanje.
Pogledao je oko sebe. – Meni se čini da to ne ide.
Možda bi trebala pokušati plesati.
Glazba je bila nježna i lagana i koliko god sam se trudila zanemariti je, dio mene je čeznuo biti u nečijem zagrljaju.
Bez mojeg pristanka, moj me prokleti partner uzeo za ruku i povukao iza pulta. Htjela sam se oduprijeti, ali jedan nježni, nemoćni glas u meni rekao je: – Samo se prepusti, Lindsay. On je u redu. Vjeruješ mu.
Stoga sam se predala i pustila da me Chris Raleigh zagrli. Sviđalo mi se biti u njegovom zagrljaju.
Isprva smo samo stajali i ukočeno se ljuljali. Zatim sam spustila glavu na njegovo rame, osjećajući se posve zaštićenom, kao da mi ništa ne može nauditi, barem ne sada.
– Ovo nije spoj, promrmljala sam i pustila da otplovim na jedno zbilja prekrasno mjesto gdje sam osjećala da ljubav, nada i snovi još čekaju da ih se uzme.
– Da budem iskrena, rekla sam Raleighu, – drago mi je što si svratio.
– I meni.
Tada sam osjetila kako me grli, kako me još jače pri-vija uz sebe. Osjetila sam trnce u leđima, nešto što mi se vrlo rijetko događalo.
– Imaš ih, zar ne, Raleigh? rekla sam sanjivo.
– Što to, Lindsay?
Nježne ruke.

51. poglavlje

Kathy i James Voskuhl plesali su svoj prvi ples – i to divlje, za razliku od tradicionalnog. Bučan, žestoki ritam – La Bambe' širio se osvijetljenim atrijem Rock and Roll dvorane slav-nih u Clevelandu.
– Idemo svi! vikao je mladoženja. – Rock and Roll!
Pridružite nam se!
Mlade djevojke obojane kose u sjajnim zelenim i crvenim maturalnim haljinama – u stilu šezdesetih – plesale su po podiju, a njihovi pratitelji nosili su svilene košulje, u retro stilu Johna Travolte. Pridružili su im se mladenka i mladoženja, nakon što su se presvukli u odjeću za zabavu. Međusobno su se trljali bedrima i stražnjicama, vikali i dizali ruke u zrak.
To je gotovo sve upropastilo, pomislio je Phillip Campbell. Htio ju je u bijelom. Ali ona je bila sva znojna, crvene kose, sa zelenim naočalama i u uskoj zelenoj haljini. Kathy, ovaj put si skroz pretjerala.
Četrdeset stolova, za svakim dvojnik neke rock nad roll ikone kao središnje ličnosti, ispun-javalo je veliku dvoranu muzeja. Na blistavoj zastavi koja je visjela sa staklenog krova, pisalo je: James i Kathy.
Nakon glasnog krešenda, glazba je prestala. Sva sila znojnih uzvanika vratila se za svoje stolove i počela mahati ne bi li se rashladili. Konobari u crnim prslucima kretali su dvoranom i točili vino u čaše.
Mladenka je prišla jednom sretnom paru u odijelu i svečanoj haljini i zagrlila ih. Mama i tata. Phillip Campbell nije mogao skinuti pogleda s nje. Vidio je kako joj je otac uputio jedan pogled pun ljubavi, koji kao da je govorio: – Prošli smo puno toga, draga, ali sada će sve biti u redu. Sada si dio kluba, zaklade, pripremne škole za male unučice riđe kose.
Mladoženja je prišao Kathy i nešto joj šapnuo u uho.
Ona mu je stisnula ruku, uputivši mu osmijeh koji je istodobno bio i strastven i čedan. Dok je odlazio, ona ga je dirnula vršcima prstiju, kao da želi reći: – Odmah dolazim.
Trgnuvši remenom, mladoženja je izašao iz glavne dvorane. Osvrnuo se jednom ili dvaput i Kathy mu je domahnula.
Campbell je odlučio poći za njim i slijediti ga na sigurnoj udaljenosti. Uputio se niz široki, dobro osvijetljen hodnik koji je vodio iz atrija. Na pola puta, James Voskuhl otvorio je vrata i ušao unutra. U muški zahod.
Ubojica je krenuo za njim. Hodnik je bio pust. Osjetio je neizdrživu potrebu koja je sve više jačala. Stavio je ruku u džep jakne gdje su njegovi prsti napipali hladnu dršku pištolja. Otkočio gaje. Više nije mogao kontrolirati ono što mu se zbivalo u glavi.
Uđi unutra, izazivao gaje neki unutrašnji glas. Učini to.
Zakoračio je u žućkastu, pomalo mutnu svjetlost.
Nikoga nije bilo za pisoarima ili umivaonicima.
Mladoženja je bio u kabini. Oštar miris mu je ispunio nosnice. Marihuana.
– Ti si, ljubavi? zazvao je mladoženja strastvenim glasom.
Svaki živac u Campbellovu tijelu bio je krajnje napet.
Promrmljao je nešto, jedva čujno.
– Bolje uđi unutra, draga, rekao je James Voskuhl, – ako želiš povući koji dim.
Phillip Campbell otvorio je vrata kabine.
Mladoženja ga je pogledao, zbunjen, s džointom u ustima. – Hej, tko si, do vraga, ti?
– Ja sam onaj koji ubija beskorisne crve poput tebe.
Zatim je opalio. Samo jednom.
Glava Jamesa Voskuhla poletjela je unatrag. Krv je poprskala pločice. Mladoženja se zan-jihao i srušio naprijed.
Jeka praska kao da je stresla čitavu prostoriju. U zraku se dim baruta miješao s dimom trave.
Phillipa Campbella je obuzeo neobičan mir, nekakav osjećaj neustrašivosti. Ispravio je gla-vu mladoženji i položio ga uspravno.
Zatim je odlučio čekati.
Zvuk otvaranja vanjskih vrata i jeka udaljene zabave prošli su ravno kroz njega.
– Tu si, Vosk? upitao je ženski glas. To je bila ona. Mladenka.
– Što to pušiš unutra – katran? nasmijala se Kathy. Prišla je umivaoniku i on je čuo šum vode iz slavine.
Campbell ju je mogao vidjeti kroz pukotinu na kabini.
Stajala je nad umivaonikom. Nosila je velike zelene naočale i češljala se. Imao je viziju. Viziju prizora.
Onoga što će policija zateći.
Jedva se suzdržavao – morao ju je pustiti da sama uđe u kabinu.
– Bolje ti je da mi ostaviš koji dim, rekla je mladenka.
Promatrao je kako prilazi kabini. Tako je blizu. Tako je nevjerojatno slatka. Kakav trenu-tak.
Kad je otvorila vrata, njezin pogled vrijedio mu je više od ičega na svijetu.
Pogled na Jamesa, krvavu slinu koja mu je curila iz usta. Iznenađenje kad je prepoznala ubojičino lice; pištolj uperen ravno u njezine oči.
– Više mi se sviđaš u bijelom, Kathy, bilo je sve što je ubojica rekao.
Zatim je povukao okidač – i zasljepljujući bijeli bljesak prasnuo je kroz zelena stakla.

52. poglavlje

Bio je ponedjeljak, rano ujutro, i ja sam bila pomalo nervozna zbog prvog dodira s Raleig-hom nakon našeg plesa i večere. Pitala sam se kamo će sve to odvesti – kada je jedan od istražitelja, Paul Chin, dojurio za moj stol. – Lindsay, jedna je žena u sobi za ispitivanje broj četiri. Mislim da će te zanimati.
Otkako je fizički opis ubojice objavljen na radiju i televiziji, ljudi su neprestano nazivali. Sve lažne dojave i tragovi koji nikamo nisu vodili. Jedan od Chinovih zadataka bio je slijediti te tragove, bez obzira koliko nevažni bili.
– Je li ona luđakinja ili lažljivica? upitala sam, sumnjičavo se nasmiješivši.
– Mislim da je ova priča istinita, rekao je Chin. – Bila je na prvom vjenčanju.
Skoro sam skočila sa stolice. Ispred ureda sam ugledala Raleigha kako dolazi. Chris.
Na trenutak sam osjetila val zadovoljstva. Otišao je od mene iza jedanaest sati, nakon što smo popili obje boce vina. Jeli smo, zanemarili svoje činove i pričali o prednostima i manama braka i samačkog života.
Večer je bila vrlo ugodna. Dobro nam je došla da se malo odmorimo od slučaja. Čak sam bila zaboravila i na Neglija. Ono što me malo uplašilo bio je jedan unutarnji nemir, nešto što bi moglo značiti puno više.
Gledala sam ga u petak navečer dok mije pomagao oko posuđa. Mislila sam: Daje ovo ne-ko drugo vrijeme…
Raleigh je naletio na mene, noseći kavu i novine. – Hej, nasmiješio se. – Lijepa vesta.
– Chin ima pravog svjedoka u četvorci, rekla sam, zgrabivši ga za ruku. – Tvrdi da ga je vidjela. Želiš mi se pridružiti?
U žurbi, već sam krenula, ne davši mu ni trenutak da se snađe. Odložio je novine na stol civilnog službenika i sustigao me na stubištu.
U tijesnoj sobi za ispitivanje sjedila je privlačna, lijepo odjevena žena od oko pedeset go-dina. Chin mi ju je predstavio kao Laurie Birnbaum. Djelovala, je napeto, nervozno.
Chin je sjeo do nje. – Gospođo Birnbaum, ispričajte inspektorici Boxer ono što ste rekli meni.
Bila je prestrašena. – Sjetila sam se zbog brade. Nisam mislila na to cijeli tjedan. Bilo je tako strašno.
– Bili ste na vjenčanju Brandta? upitala sam je.
– Bili smo gosti Weilovih, odgovorila je. – Moj muž radi s kancelarom Weilom na sveučilištu. Nervozno je otpila gutljaj kave iz šalice. – Vidjela sam ga samo nakratko.
Ali sva sam se naježila.
Chin je pritisnuo dugme za snimanje na diktafonu.
– Molim vas, nastavite, rekla sam joj, nastojeći je utješiti.
Osjećala sam da sam mu opet blizu – tom gadu riđe brade.
– Stajala sam do njega. Imao je riđu, prosijedu bradu, kozju bradicu – kakva se nosi u Los Angelesu. Izgledao je starije, možda četrdeset pet, pedeset godina, ali nešto je bilo čudno na njemu. Nisam baš jasna, zar ne?
– Pričali ste s njime? upitala sam, nastojeći joj dati do znanja daje meni ovaj posao, za raz-liku od nje, svakodnevnica. To mije bio posao. Čak su i inspektori morali priznati da sam u ispitivanju najbolja u cijelom Odjelu. U šali su govorili daje to 'ženska stvar'.
– Sišla sam s plesnog podija, rekla je. – Pogledala sam i ugledala ga. Rekla sam nešto po-put: 'Lijepa svadba…
jeste li vi s mladenkine ili mladoženjine strane?' Na trenutak mi se učinilo daje pomalo zgrožen. Zatim je jednostavno počeo zuriti u mene. Mislila sam daje riječ o jednom od onih arogantnih bankara s Brandtove strane.
– Što vam je on rekao? upitala sam.
Protrljala je čelo, nastojeći se prisjetiti. – Rekao je, na jedan sasvim neobičan način, da oni imaju sreću.
– Tko je imao sreću?
– Melanie i David. Ja sam možda rekla: 'Zar nisu sretni?', pritom misleći na njih dvoje. Bili su tako lijepi, a on je odgovorio: 'O, da, sretni su.'– Podigla je pogled, zbunjenog izraza na licu. – Nazvao ih je još nekako…
izabranima.
– Izabranima?
– Da. Rekao je: 'O, da, sretni su… moglo bi se reći da su izabrani.' – Rekli ste daje imao kozju bradicu?
– To i jest bilo najčudnije. Brada gaje činila starijim, ali inače je bio mlad.
– Inače? Kako to mislite?
– Njegovo lice. Njegov glas. Znam da ovo zvuči čudno, ali susrela sam ga samo na trenu-tak, kad sam sišla s plesnog podija.
Doznali smo od nje što smo mogli. Visinu, boju kose.
Stoje nosio. Sve se podudaralo s oskudnim pojedinostima koje smo već znali. Ubojica je bio muškarac kratke, prosjede riđe brade. Nosio je smoking. Jaknu smokinga koju je bio osta-vio u mandarinskom apartmanu.
U meni kao daje gorjela vatra. Bila sam sigurna da se Laurie Birnbaum može vjerovati. Brada. Smoking.
Slagali smo njegov profil, dio po komad. – Je li to sve?
Možete li se još čega sjetiti? Tjelesnih obilježja, možda – recimo, manira?
Odmahnula je glavom. – Sve se dogodilo brzo. Javila sam se tek kada sam u Chronicleu vidjela njegov fotorobot.
Pogledala sam u China, jer je bilo vrijeme da dođe crtač i nacrta pojedinosti. Zahvalila sam joj i vratila se za svoj stol. Ona će nam pomoći načiniti foto-robot, kao i Maryanne Perkins u Saksu.
Istraga umorstva ušla je u novu fazu. I to vrlo vruću.
Jedan je operativac bio u zasjedi pred butikoma za mladenke u Saksu. Nazivali smo imena s popisa, jedno po jedno, svakoga tko je u posljednjih nekoliko mjeseci naručio vjenčanicu.
Srce mije lupalo. Lice koje sam zamislila, ono lice iz sna o riđobradom čovjeku, počelo me obuzimati. Osjećala sam kao da smo ga uhvatili.
Zazvonio je telefon. – Boxer, odgovorila sam, još uvijek čitajući imena u fasciklu iz Saksa.
– Ja sam McBride, rekao je jedan duboki, hitni glas.
– Inspektor za umorstva. U Clevelandu.

53. poglavlje

– Ovdje imam ubojstvo koje odgovara vašima, objasnio je McBride. – Oboje imaju prostrjelne rane, točno između očiju. Opisao je brzu, ali grotesknu smrt Kathy i Jamesa Voskuhla, koji su ubijeni na svom vjenčanju u Rock and Roll dvorani slavnih u Clevelandu. Ovoga puta, ubojica nije čekao kraj vjenčanja.
– Kakvim se pištoljem služio vaš ubojica u Napi? upitao je McBride.
– Devet milimetarskim, rekla sam mu.
– I ovdje.
Malo sam se vratila unatrag. Cleveland? Što je, do vraga, riđobradi radio u Ohiu? Baš smo učinili korak naprijed, saznali gdje je birao svoje žrtve. Je li on znao za to? Ako jest – kako?
U Clevelandu se vjerojatno radilo o kopiranju ubojstva, što je bilo posve moguće, ili je ovaj slučaj upravo postao veći i mogao odvesti bilo kamo.
– McBride, jesu li vaše žrtve nađene u seksualno eksplicitnim položajima? upitala sam.
Policajac je frknuo. – Da. Pred sobom imam fotografije s mjesta zločina. Itekako su sek-sualno eksplicitne.
– Imate li krupni plan njihovih ruku?
– Da, ali zašto baš ruku?
– Što su nosili, McBride?
Čula sam kako pretura fotografije. – Mislite prstenje?
– Tako je, inspektore. Da. Molila sam da to nije naš čovjek. Cleveland… to bi značilo da mu nismo nimalo bliže. Zar je riđobradi počeo ubijati diljem zemlje?
Minutu kasnije, McBride je potvrdio moje najgore slutnje. – Nemaju vjenčanih prstenova.
Gad je bio daleko. Napravili smo zasjedu gdje smo mislili da će se pojaviti, a on je u međuvremenu bio 3.000 kilometara dalje. Upravo je ubio mladence na vjenčanju u Ohiu. Sranje, sranje, sranje.
– Rekli ste da su tijela pronađena u seksualno eksplicitnim položajima? upitala sam McBridea.
Policajac iz Clevelanda se premišljao. Na koncu je rekao: – Mladoženja je ubijen na školjci. Tako smo ga našli. Sjedio je raširenih nogu. Mladenka je također ubijena u kabini, kad je ulazila unutra. Na unutrašnjoj strani vrata bilo je dovoljno njezinog mozga da to potvrdimo. Ali kad smo je našli, ona je klečala. Ovaj, glava joj je bila među njegovim noga-ma.
Šutjela sam, stvarajući sliku u
glavi. Sve više sam mrzila tog okrutnog, nečovječnog gada.
– Znate…, položaj za felacijo, protisnuo je McBride. – Naši vam istražitelji žele postaviti nekoliko pitanja.
– Pitajte me osobno. Sutra dolazim tamo.

54. poglavlje

U šest i trideset sljedećeg jutra, Raleigh i ja smo bili na putu u Cleveland. McBride nas je dočekao u zračnoj luci. Nije izgledao onako kako sam ga zamišljala. Nije bio mlohavi sredovječni irski katolik. Bio je snažan, koščat, crnoput čovjek od oko trideset osam godina.
– Mlađi ste nego što sam mislio. Nasmiješio mi se.
Uzvratila sam mu osmijeh. – A vi svakako niste tipičan Irac.
Na putu u grad ispričao nam je pojedinosti.
– Mladoženja je iz Seattlea. Bavio se glazbenom industrijom. Radio je s rock sastavima. Producent…
marketinški tip. Mladenka je odrasla ovdje, u Ohiu – na Shaker Heightsu. Otac joj je trgovački odvjetnik.
Djevojka je bila slatka, riđokosa, imala je pjegice i nosila je naočale.
Uzeo je jednu smeđu omotnicu s upravljačke ploče i dodao mi je. Unutra su bile sjajne fo-tografije s mjesta zločina: bile su jasne, gole, poput grafike, pomalo slične starim fotografija-ma ubojstava nakon okršaja bandi. Mladoženja je sjedio na školjci. Na licu mu je bio izraz iznenađenja, a gornji dio glave bio mu je raznesen. Mladenka mu je ležala u krilu, sklupčana u lokvi krvi, njezine i njegove.
Prizor mladenaca ispunjavao me je ledenim užasom.
Dok god je ubojica bio u sjevernoj Kaliforniji, osjećala sam daje ograničen. Sada je bio pušten s uzice.
Ispitivali smo McBridea o mjestu vjenčanja – kako su se žrtve našle zajedno u muškom za-hodu i kakvo je osiguranje u Dvorani slavnih.
Svaki novi odgovor uvjeravao me je da je riječ o našem čovjeku. Ali stoje, do vraga, radio u Ohiu?
Skrenuli smo s autoceste u bulevar Lake Shore.
Panorama modernog grada izdizala se svuda oko nas.
– Tu smo, rekao je McBride.
Iz daljine sam ugledala Rock and Roll dvoranu slavnih kako sjaji poput izbrušenog dija-manta. Izopačeni ubojica napao je na najslavnijem mjestu u gradu.
Sada je već mogao biti u San Franciscu. Ili u Chicagu, New Yorku, Topeki… Mogao je planirati novo gnusno dvostruko ubojstvo. Ili je možda bio u hotelskoj sobi preko puta trga i promatrao naš dolazak.
Riđobradi je mogao biti bilo gdje.

55. poglavlje

Bilo je to već treći put u dva tjedna da sam morala posjetiti potresno mjesto dvostrukog ubojstva. McBride nas je pratio na drugi kat i kroz jezivi, pusti atrij. Put u muški zahod priječile su ukrštene žute vrpce i policajci.
– Javni zahod, rekao mi je Raleigh. – Svaki put je sve gadniji.
Ovoga puta nije bilo ni tijela ni užasnih otkrića. Žrtve su odavno bile prebačene u mrtvačnicu. Mjesta na kojima su ležali bila su obilježena okrutnim crtama od vrpci i krede; mučne crno-bijele fotografije zločina bile su polijepljene po zidovima.
Odmah mije bilo jasno kako se sve dogodilo. Kako je mladoženja ubijen prvi, njegova krv koja je poprskala zid iza nužnika. Kako je Riđobradi čekao i iznenadio mladenku kad je ušla, a zatim je postavio u provokativan položaj između nogu njezina muža. Kako ju je okaljao.
– Kako to da su oboje usred vjenčanja završili ovdje?
upitao je Raleigh.
McBride je pokazao prstom na jednu fotografiju mjesta zločina na zidu. – Uz tijelo Jamesa Voskuhla pronašli smo popušeni džoint. Vjerojatno je tu došao napušiti se. Ja bih rekao da mu se mladenka došla pridružiti.
– No, nitko ništa nije vidio? Nisu s nekim drugim napustili svadbu?
McBride je odmahnuo glavom.
Osjetila sam isti žestoki bijes kao i dvaput prije. Mrzila sam tog ubojicu, rušitelja snova. Sa svakim činom mrzila sam ga sve više. Gad se poigravao s nama. Svako mjesto ubojstva bilo je izjava. Svako ubojstvo bilo je još više ponižavajuće.
– Kakvo je bilo osiguranje te večeri? upitala sam.
McBride je slegnuo ramenima. – Svi izlazi osim glavnog bili su zatvoreni. Na recepciji je bio zaštitar. Svi uzvanici stigli su u isto vrijeme. Dva zaštitara su se vrtjela uokolo, ali u tak-vim prigodama više vole ne isticati se.
– Posvuda su kamere, bio je uporan Raleigh. – Valjda su nešto snimile?
– To se i ja nadam, rekao je McBride. – Upoznat ću vas sa Sharpom^ šefom osiguranja. To možemo obaviti odmah.
Andrew Sharp bio je jedan uredan, žilav muškarac četvrtaste brade i uskih, bezbojnih usa-na. Izgledao je uplašeno. Dan prije imao je prilično ugodan posao, ali sada mu policija i FBI nisu dali mira. To što je morao stvari objašnjavati i dvoje policajaca iz San Francisca nije pu-no poboljšalo stvari. Uveo nas je u svoj ured, izvadio Marlboro Light iz kutije i pogledao u Raleigha.
– Za osam minuta imam sastanak s glavnim direktorom.
Nismo se trudili sjesti. Ja sam upitala: – Jesu li vaši zaštitari opazili nešto neobično?
– Gospođo inspektorice, imali smo tri stotine uzvanika.
Svi su se okupili u ulaznom atriju. Moje se osoblje u pravilu ne miješa, osim ako se netko pijan suviše približi izlošcima.
– Što mislite, kako je uspio izaći vani?
Sharp se odgurnuo na stolici i pokazao uvećani plan muzeja. – Ili kroz glavni ulaz, tu, gdje ste vi ušli, ili kroz onaj koji smo ostavili otvoren na stražnjoj verandi. Izlaz vodi prema Lake Walku. Tamo tijekom ljeta radi jedan kafić. Izlaz je uglavnom zatvoren, ali obitelji su htjele da ga otvorimo.
– Ispaljena su dva hitca, rekla sam. – Nitko ništa nije čuo?
– Tu su bili uzvanici iz visokog društva. Mislite da su htjeli da se moji zaštitari vrzmaju uokolo? Imamo dva ili tri zaštitara koji se brinu da malo veseliji uzvanici ne zalutaju u za-branjene prostorije. Zar sam trebao postaviti ophodnju u hodnicima pokraj zahoda? Što biste mogli ukrasti, toaletni papir?
– A sigurnosne kamere? upitao je Raleigh.
Sharp je uzdahnuo. – Naravno, nadziremo izložbene dvorane. Glavne izlaze… udaljeni dio Glavne dvorane.
Ali nemamo nijednu u hodniku gdje se pucalo. Kao ni u zahodu. Svejedno, dok mi pričamo, policija pregledava snimke sa članovima svake obitelji. Bilo bi znatno lakše kad bismo znali koga tražimo.
Posegnula sam u svoju aktovku i izvadila skicirani primjerak foto-robota Riđobradog. Vid-jelo se usko lice i istaknuta brada, kosa počešljana prema zatiljku i lagano osjenčana kozja bradica.
– Počnimo onda s njime.

56. poglavlje

McBride se morao vratiti u ured zbog konferencije za novinare na kojoj je trebao izvijestiti o dotadašnjim rezultatima istrage. Ja sam morala dokučiti zašto je ubojica došao u Cleveland i kakve su, ako ih je bilo, bile veze s našim umorstvima u San Franciscu. Sljedeći korak bio je razgovor s mladenkinim roditeljima.
Shaker Heights je lijepo, bogato predgrađe na vrhuncu ljetnog cvata. U svakoj su ulici ze-leni travnjaci vodili do skladnih domova zaštićenih drvećem. Jedan od McBrideovih ljudi me je dovezao u predgrađe, a Raleigh se vratio u Lakefront Hilton, sastati se s obitelji mladoženje.
Dom Koguta bila je jedna topla kuća od crvenih cigala pod granjem visokog hrašća. Na vratima me dočekala mladenkina starija sestra, koja se predstavila kao Hillary Bloom. Uvela me je u udobnu radnu sobu ukrašenu slikama: knjige, veliki televizor, njihove dječje fotogra-fije, fotografije vjenčanja. – Kathy je uvijek bila buntovnica, objasnila je Hillary. – Slobodan duh.
Trebalo joj je vremena da se pronađe, ali tek se bila počela smirivati. Imala je dobar posao – publicistkinja za jednu tvrtku u Seattleu, gdje je upoznala Jamesa.
Baš je bila počela popuštati.
– Popuštati pred čime? upitala sam. – Kao što sam rekla – bila je slobodna duha. Takva je bila Kathy.
Njezini roditelji, Hugh i Christine Kogut, ušli su u sobu. Po treći put sam svjedočila jasno prepoznatljivom šoku zbunjenih ljudi čiji su životi bili uništeni.
– Stalno je imala kratke veze, napokon je priznala njezina majka. – Ali je isto tako posje-dovala strast prema životu.
– Jednostavno je bila mlada, utučeno je rekao njezin otac. – Možda smo je previše razmazi-li. Uvijek je imala potrebu iskusiti nove stvari.
Na njezinim slikama – kuštrava riđa kosa i izazivačke oči – mogla sam vidjeti istu onu ra-dost prema životu koju je ubojica vjerojatno vidio u svojim dvjema prvim žrtvama. Zbog toga sam osjećala tugu, umor.
– Znate li zbog čega sam došla? upitala sam.
Njezin otac je klimnuo. – Da biste utvrdili postoji li kakva povezanost s onim drugim stravičnim zločinima na Zapadu.
– Onda, možete li mi reći, je li Kathy imala ikakve veze sa San Franciscom?
Mogla sam vidjeti kako se u njihova lica uvlači jedna strašna potvrda.
– Neko vrijeme je, nakon koledža, živjela tamo, pažljivo je rekla Christine Kogut.
– Pohađala je UCLA-u, rekao je Hugh. – Poslije je otprilike još godinu dana živjela u Los Angelesu. Pokušala se progurati u jedan od filmskih studija. Počela je privremeno raditi za tvrtku Fox, a zatim je dobila mjesto publicistkinje u San Franciscu, gdje je pisala o glazbi.
Vrlo brzo je živjela. Zabave, promocije i, bez sumnje, puno gore stvari. Nismo bili zado-voljni, ali Kathy je zato bila vrlo sretna.
Živjela je u San Franciscu. Pitala sam jesu li ikad čuli za Melanie Weil ili Rebeccu Passe-neau.
Odmahnuli su glavom.
– Što je s vezama koje su možda završile loše? Netko tko bi joj, iz ljubomore ili opsjednu-tosti, možda htio nauditi?
– Nepromišljenost kao da je uvijek bila temelj Kathynih veza, uznemireno je rekla Hillary.
– Ja sam je upozoravala. Njezina majka odmahnula je glavom. – Oduvijek je bila svojegla-va.
– Je li ikad, dok je živjela u San Franciscu, nekoga posebno spominjala?
Sve su oči bile uprte u Hillary. – Ne. Nikoga posebno.
– Nitko važan? Živjela je tamo prilično dugo. Po odlasku ni s kim nije održavala vezu?
– Ako se ne varam, odlazila tamo svako malo, rekao je njezin otac. – Poslom.
– Stare navike teško umiru, nacerila se Hillary, skupivši usne.
Neka je veza morala postojati. Nekakav kontakt one godine dok je bila tamo. Netko je došao sve dovde da bi je ubio.
– Je li tko iz San Francisca bio pozvan na vjenčanje? – upitala sam.
– Samo jedna prijateljica, rekao je njezin otac.
– Merrill, rekla je njezina majka. – Merrill Cole. Sada Shortley. Mislim da je odsjela u Hil-tonu, ako je još tamo.
Izvukla sam mogući foto-robot ubojice. – Sličnost je mala, ali poznajete li ovog čovjeka? Je li mogao poznavati Kathy? Jeste li ga možda vidjeli na vjenčanju?
Koguti su počeli odmahivati glavom.
Kad sam ustala, rekla sam im da mi jave ako se ičega sjete, bez obzira koliko to neznatno ili nevažno bilo.
Hillary me ispratila do vrata.
– Još me nešto zanima, rekla sam. Znala sam da se držim za slamku. – Je li Kathy kojim slučajem kupila svoju vjenčanicu u San Franciscu?
Hillary me blijedo pogledala i odmahnula glavom. – Ne, kupila ju je u jednoj trgovini i Seattleu.
Isprva, odgovor me je posve razočarao. Ali, poput bljeska, shvatila sam daje upravo to bila veza koju sam tražila. Prva dva umorstva počinio je netko tko je svoje žrtve vrebao izdaleka. Tako ih je pronalazio. Birao ih je.
Ali Kathy je izabrana na drukčiji način.
Bila sam sigurna daju je ubojica poznavao.

57. poglavlje

Odvezla sam se ravno u Hilton u bulevaru Lake Shore i uspjela Merrill Shortlev uloviti baš dok je pakirala stvari, spremajući se otići u zračnu luku. Bila je pomodno odjevena, imala je dvadeset sedam godina i kestenastu kosu do ramena zamotanu u punđu.
– Nekolicina nas probdjelaje cijelu noć, rekla je, ispričavajući se zbog podbulosti i podočnjaka. – Rado bih ostala, ali tko zna kad će biti pogreb. Kući me čeka dijete od godinu dana.
– Koguti su mi rekli da živite u San Franciscu. Sjela je na rub kreveta preko puta mene. – U Los Altosu. Preselila sam se tamo prije dvije godine, kad sam se udala.
– Zanima je kakva je bila Kathy Kogut u San Franciscu, objasnila sam. – Njezini ljubavni-ci. Prekidi veza. Netko tko bi imao povoda učiniti joj ovo.
– Mislite da je ona poznavala tog luđaka? Lice joj se zgrčilo.
– Možda, Merrill. Vi nam oko toga možete pomoći.
Pitanje je: želite li nam pomoći?
– Kathyje stalno lovila muškarce, rekla je Merrill nakon kraće stanke. – Uvijek je kod tak-vih stvari bila slobodoumna.
– Želite reći daje bila promiskuitetna?
– Ako to tako želite gledati. Sviđala se muškarcima.
Tada je bila puna energije. Glazba, film. Alternativa.
Što god ju je činilo da se osjeća živom.
Polako sam shvaćala o čemu govori. – To uključuje i drogu?
– Kao što sam rekla, što god ju je činilo da se osjeća živom. Da, Kathy je povremeno uzi-mala drogu.
Merrill je imala lijepe, ali oštre crte lica osobe koja je nekoć preživljavala na ulici, a sada se uspjela preobraziti u tipičnu pripadnicu gornje srednje klase.
– Po vašem mišljenju, tko joj je mogao nauditi? Netko tko je bio posve opsjednut njome? Netko tko je bio ljubomoran kada se odselila?
Merrill je malo razmislila, a zatim je odmahnula glavom.
– Ne bih rekla.
– Vas dvije ste bile bliske?
Klimnula je glavom. U isto vrijeme oči su joj se napola sklopile.
– Zašto se odselila?
– Dobila je izvrstan posao. Vjerojatno joj se činilo da konačno napreduje. Njezin otac i majka uvijek su to htjeli. Tako je to na Shaker Heightsu. Gledajte, zbilja moram uhvatiti avion.
– Postoji li mogućnost daje Kathy od nečega bježala?
– Da živite kao što smo mi živjele, uvijek biste od nečega bježali. Merrill Shortley je sleg-nula ramenima. Držala se kao da je zamaram.
Nije mi se sviđalo njezino ponašanje i držanje, njezina hladnoća. Još je bila zaogrnuta ciničkom aurom svoje raskalašene prošlosti. Osim toga, sumnjala sam da nešto krije. – Mer-rill, a što je s vama? Udali ste se za neku bogatu facu iz Silicijske Doline?
Odmahnula je glavom. Na koncu se tek nelagodno nasmiješila. – Za financijskog direktora.
Nagnula sam se naprijed. – Znači, ne pada vam na um nitko poseban? Netko s kime je mogla biti u vezi?
Netko koga se bojala?
– U to vrijeme, rekla je Merrill Shortley, – teško da sam mogla zapamtiti ikoga posebnog.
– Ona vam je bila prijateljica, rekla sam, povisivši ton.
– Trebam li vam pokazati kako sada izgleda?
Merrill je ustala, prišla ormaru i počela spremati toaletu i šminku u kožnu torbu. Zatim je zastala, ugledavši svoj odraz u zrcalu. Okrenula je glavu i susrela moj pogled.
– Možda jedan tip koji se sviđao Kathy. Velika faca.
Stariji. Rekla je da znam o kome se radi – ali nije mi htjela reći kako se zove. Mislim da ga je upoznala u poslu. Koliko se ja sjećam, bio je oženjen. Ne znam kako je sve završilo. Ili tko je prekinuo. I je li uopće bilo gotovo.
Osjetila sam navalu adrenalina. – Tko je on, Merrill? On je možda ubio vašu prijateljicu.
Odmahnula je glavom.
– Jeste li ga ikad vidjeli?
Opet je odmahnula glavom.
Bila sam uporna. – Vi ste njezina jedina stara prijateljica koju je pozvala na vjenčanje i ni-kad ga niste upoznali?
Ne znate ni kako se zove?
Hladno se nasmiješila. – Bila je tajnovita. Nije mi sve govorila. Inspektorice, obećanje je obećanje,.
Pretpostavljam da se radilo o uglednoj, poznatoj osobi.
– Jeste li se viđale u zadnje dvije godine?
Merrill je opet odmahnula glavom. Bila je prava kučka.
Novopečena bogatašica iz Silicijske Doline.
– Njezin otac mije rekao da je još uvijek znala odlaziti u San Francisco. Poslovno.
Merrill je slegnula ramenima. – Ne znam. Slušajte – zbilja moram ići.
Otvorila sam svoju torbu i izvadila fotografiju s mjesta zločina koju mije dao McBride. Ka-thy je bila na njoj.
Imala je širom otvorene oči i bila je sklupčana ispred svoga muža.
– Ovo je učinio netko koga je poznavala. Želite da vas presretnu u zračnoj luci i zatvore u ćeliju kao ključnog svjedoka? Možete nazvati odvjetnika vašeg muža, ali svejedno će mu biti potrebna dva dana da vas izvuče van. Kako bi zaklada reagirala na vijesti? Prilično sam sigur-na da mogu srediti da to objave u Chronicleu.
Merrill je okrenula glavu. Vilica joj je drhtala. – Ne znam tko je on. Znam samo da je bio stariji, oženjen, neka krupna faca. Bio je nastran, i to prilično. Kathy mije rekla za njihove seksualne igre. No, tkogod on bio, uvijek je šutjela o tome. Štitila gaje. Ostalo ćete morati sami otkriti.
– I dalje se viđala s njime, zar ne? Počela sam shvaćati.
– Čak i nakon što je odselila u Seattle. Čak i nakon što je upoznala svog muža.
Jedva da mi se nasmiješila. – Dobar odgovor, inspektorice. Viđali su se sve do kraja.
– Koliko prije kraja?
Merrill Shortley uzela je telefon. – Ovdje soba 402.
Odjavljujem se. Žurim.
Ustala je, prebacila torbu iz Prade preko ramena i skupi kišni ogrtač preko ruke. Zatim me pogledala i hladno rekla: – Do samog kraja.

58. poglavlje

Nije ni čudo što mladenka nije nosila bijelo, rekao je Raleigh i namrštio se kada sam mu ispričala svoj susret s Merrill Shortley.
McBride nam je bio sredio večeru u jednom talijanskom restoranu po imenu Nonni, svega nekoliko minuta pješice od našeg hotela.
Raleighov razgovor s mladoženjinim roditeljima nije urodio plodom. James Voskuhl bio je ambiciozan glazbenik koji je plutao na rubu glazbene scene Seattlea, te je na koncu uspio postati menadžerom dvaju sastava u usponu. Koliko se znalo, u San Franciscu nije imao ni-kakvih veza.
– Ubojica je poznavao Kathy, rekla sam. – Kako bi je inače ovdje pronašao? Bili su u vezi.
– Sve do kraja, rekao je zamišljeno.
– Do samog kraja, odgovorila sam. – Što bi moglo značiti da su se viđali ovdje, u Cleve-landu. One nisu bile baš neke djevojke iz crkvenog zbora. Merrill je rekla da je taj tip bio sta-riji, oženjen, nastran, grabežljiv. Odgovara načinu izvršenja ubojstava. Netko koga je pozna-vala u San Franciscu najvjerojatnije je Riđobradog vidio.
Netko zna. Merrill tvrdi daje Kathy štitila svojeg ljubavnika, vjerojatno stoga jer je bio poznat.
– Misliš da ta Merrill Shortley zna nešto više?
– Možda. Ona, ili mladenkina obitelj. Imala sam osjećaj da nešto kriju.
On je naručio Chianti iz '97. i, kad su mu ga donijeli, natočio čašu. – Za Davida i Melanie, Michaela i Becky, Jamesa i Kathy.
– Radije im nazdravimo kad uhvatimo tog bijednika, rekla sam.
To je bio prvi put da smo u Clevelandu ostali sami i naglo sam postala nervozna. Imali smo cijelu večer pred sobom. Koliko god da smo se htjeli posvetiti slučaju, ili koliko god se šalili kako to 'nije bio spoj', u sebi sam osjećala neki poriv sličan titranju bas žice, koji mi je govo-rio da to nipošto nije pravo vrijeme za upuštanje u vezu, pa čak ni sa zgodnim i šarmantnim tipom poput Chrisa Raleigha.
No, zašto sam se onda presvukla u plavi džemper i lijepe hlače, umjesto da ostanem u pamučnoj košulji i hlačama koje sam cijeli dan nosila?
Naručili smo jelo. Ja teletinu, špinat i salatu; Raleigh samo pečenu teletinu.
– Možda se radi o nekome tko je s njom radio? rekao je Raleigh. – Ili je imao veze s njezi-nim poslom?
– Rekla sam Jacobiju da provjeri njezinu tvrtku u Seattleu. Otac joj je rekao da je i dalje poslom odlazila u San Francisco. Rado bih to potvrdila.
– Što ako nije?
– Znači, ili je ona nešto skrivala, ili oni još uvijek nešto skrivaju.
On je otpio gutljaj vina. – Zašto je pristala na vjenčanje ako je i dalje bila u vezi s tim ti-pom?
Slegnula sam ramenima. – Svi su rekli da se Kathy konačno smirila. Voljela bih znati kak-va je bila prije, ako su pod time mislili da se smirila. Razmišljala sam bih li trebala još jednom popričati s njezinom sestrom Hillary.
Zapamtila sam nešto što je rekla. Stare navike teško umiru. Mislim da je govorila o droga-ma, tulumima. Je li možda mislila na Riđobradog?
– McBride mi je rekao da ćemo sutra moći pregledati snimke iz muzeja.
– Raleigh, ubojica je bio tamo, rekla sam uvjereno. – Te je noći bio tamo. Kathy je pozna-vala ubojicu. Samo moramo otkriti tko je on.
Raleigh je nalio još malo vina u čašu. – Mi smo sada partneri, zar ne, Lindsay?
– Naravno, rekla sam, pomalo iznenađena pitanjem.
– Zar ne znaš da ti vjerujem?
– Mislim, zajedno smo svjedočili trima dvostrukim umorstvima koja smo odlučili riješiti. Ja sam te podržao kod Mercera – čak sam ti pomogao počistiti poslije večere u tvojem stanu.
– Da, i? Nacerila sam se. Ali njemu je lice bilo ozbiljno.
Pokušavala sam shvatiti što želi reći.
– Što kažeš, možda je već vrijeme da me počneš zvati Chris.

59. poglavlje

Nakon večere, Chris i ja smo alejom uz jezero krenuli prema našem hotelu. U lice mije pu-hao prohladan, magloviti lahor.
Nismo mnogo pričali. Ista nervozna misao titrala mi je na površini kože.
Povremeno bi nam se ruke očešale. On je skinuo jaknu i jasno mu se mogao nazrijeti čvrst obris ramena i ruku.
Kao da sam ja primjećivala takve površne stvari. – Još je rano, rekao je.
– Pola šest, po našem vremenu, odgovorila sam. – Još bih mogla uhvatiti Rotha. Možda bih ga trebala izvijestiti.
Raleigh se nasmiješio. – Već si zvala Jacobija. Kladim se daje bio u Rothovu uredu prije nego je spustio slušalicu.
Dok smo hodali, kao da me je ta nesnošljiva sila gurala bliže, a zatim odmicala. – Svejed-no, rekla sam, – nije mi do telefoniranja.
– Onda, do čega ti je, upitao je Raleigh.
– Zašto ne bismo samo prošetali.
– Igraju Indiansi. Želiš da pođemo na utakmicu? Još stignemo na… petu devetinu.
– Policajci smo, Raleigh.
– Da, to bi moglo biti loše. U tom slučaju, želiš li plesati?
– Ne, rekla sam, još odlučnije. – Ne želim plesati. Svaka riječ kao da je bila nabijena ne-kom skrivenom, električnom porukom. – Počinjem osjećati kao…, okrenula sam se prema njemu, – kao da mije teško zvati te Chris.
– A ja počinjem osjećati, odgovorio je, okrenuvši se prema meni, – da mi je teško pretvara-ti se kao da se ništa ne događa.
– Znam, promrmljala sam bez daha, – ali jednostavno ne mogu.
To je zvučalo zbilja glupo, ali koliko god da sam ga željela, još snažnije unutarnje oklije-vanje me kočilo.
– 'Znam… ali jednostavno ne mogu.' Što to znači?
– To znači da i ja nešto osjećam. I da se dio mene želi prepustiti tim osjećajima. Ali u ovom trenutku jednostavno ne znam mogu li to. Nije jednostavno, Chris. Svaki živac u mom tijelu bio je napet.
Opet smo se uputili, a lahor s jezera odjednom je počeo hladiti znoj koji mije izbio za vra-tom.
– Hoćeš reći, nije jednostavno, zato jer radimo skupa?
– To, lagala sam. – Izlazila, sam s policajcima jednom ili dvaput.
– To… i što još? upitao je Raleigh.
Tisuće čežnji u meni vrištalo je da se prepustim. Ono što mi se događalo u glavi bilo je su-ludo. Htjela sam da me on dotakne; no, opet, nisam to htjela. Bili smo sami na obali jezera. U tom trenutku, da me je zagrlio, da se približio i poljubio me, ne znam što bih učinila.
– Ja to želim, rekla sam. Prstima sam tražila njegove ruke i zagledala se u njegove duboke plave oči.
– Ne govoriš mi sve, rekao je.
Iz petnih žila sam se trudila ne otvoriti mu svoju dušu. Ne znam zašto mu nisam sve rekla. U dubini duše sam htjela da me on želi i da nastavi misliti da sam jaka.
Mogla sam osjetiti toplinu njegova tijela i nadala se da će on osjetiti neodlučnost u meni. – Jednostavno to ne mogu sada, rekla sam nježno.
– Znaš, Lindsay, ja ti neću zauvijek biti partner.
– Znam to. A ja možda neću uvijek moći reći ne.
Ne znam jesam li bila razočarana ili mi je laknulo kad sam ugledala naš hotel. Može se reći da sam bila sretna što ne moram donijeti odluku – ali uto me je Raleigh iznenadio. Bez upozo-renja se nagnuo prema meni i snažno me poljubio. Poljubac je bio tako nježan, kao da me srdačno pita: – Je li ovo u redu?
Pustila sam da me ljubi. Poljubac je bio topao. Nježne ruke… nježne usne.
Moram priznati da sam to već zamišljala. I sad se dogodilo, iznenada, i ja sam se prepusti-la. Ali baš kad sam se počela prepuštati, osjetila sam strah – strah pred neizbježnom istinom.
Oborila sam glavu i polako ga odgurnula.
– Bilo je lijepo. Barem meni, rekao je Raleigh. Čela su nam se dirala.
Ja sam klimnula, ali sam mu rekla, – Ne mogu, Chris.
– Zašto se uvijek opireš, Lindsay? upitao je.
Htjela sam reći: Zato jer ti lažem. Sve sam mu htjela reći. Ali nastavila sam lagati, iako s najvećom čežnjom, kakvu nisam godinama osjetila. – Samo želim uhvatiti Riđobradog, odgo-vorila sam.

60. poglavlje

Slijedećeg jutra, inspektor McBride ostavio nam je poruku da se s njime nađemo u Sharpo-vu uredu, u Dvorani slavnih.
Nešto smo otkrili na snimci.
U oskudno namještenoj sobi za sastanke šef muzejskog osiguranja McBride i nekoliko pri-padnika clevelandskog Odjela za umorstva sjedili su pred širokim monitorom smještenim na ormariću od orahovine.
– Isprva smo, pun sebe je počeo Sharp, – samo nasumce pregledavali snimku s članovima obitelji, zaustavljajući se na svakome tko nije izgledao poznato.
Vaš foto-robot, okrenuo se meni, – pomogao nam je suziti izbor.
Pritisnuo je dugme na daljinskom upravljaču. – Prvi kadrovi prikazuju glavni ulaz.
Zaslon je oživio. Pojavila se standardna crno-bijela snimka za nadzor. Bila je tako čudna i neobična.
Nekoliko svečano odjevenih gostiju došlo je naizgled u isti mah. Većina ih je bila odjevena u stilu slavnih rokera.
Jedan od njih bio je Elton John. Njegova pratiteljica imala je kosu obojanu u raznim tamni-jim i svjetlijim nijansama, u stilu Cyndi Lauper. Prepoznala sam Chucka Berrvja, Michaela Jacksona, dvije Madonne, Elvisa i Elvisa Costella.
Dok je Sharp ubrzano vrtio vrpcu naprijed, snimak je izgledao poput skupa odvojenih, montiranih kadrova.
Jedan je stariji par stigao odjeven u tradicionalnu večernju opravu. Iza njih, gotovo pril-jubljen uz njihova leđa, išao je čovjek koji je posve vidljivo okretao glavu od kamere, ne dopuštajući da mu uhvati lice. – Tu! – rekao je Sharp.
Vidjela sam ga! Srce mi je divlje lupalo u grudima.
Prokleti Riđobradi!
Bila je to užasna, zrnata sličnost. Čovjek je, osjećajući smjer kamere, brzo prošao ispred nje. Možda je tu bio ranije i zapamtio gdje su kamere bile postavljene.
Možda je bio dovoljno pametan da izbjegne izravnu snimku svoga lica. Bilo kako bilo, ušuljao se u gužvu i nestao.
Osjećala sam bijes u grudima. – Možete li vratiti unatrag, na njega? rekla sam Sharpu. – Moram mu vidjeti lice.
Uzeo je upravljač i uvećao sliku.
Ustala sam. Zurila sam u djelomično mutan kadar ubojičina lica. Oči se nisu vidjele, a crte lica bile su nejasne. Vidio se tek nejasan profil. Isturena brada. I obris kozje bradice.
Uopće nisam sumnjala da je to ubojica. Nisam mu znala ime; jedva da sam mu mogla ras-poznati lice. Ali ono nejasno lice koje sam zajedno s Claire skicirala u glavi sada se jasno nalazilo preda mnom.
– Možete li još malo izoštriti? zahtijevao je Raleigh.
Član muzejskog tehničkog osoblja je odgovorio: – Možda bismo to mogli izoštriti na rač-unalu. Na ovoj gruboj snimci ne može bolje.
– Kasnije smo ga opet snimili, rekao je Sharp.
Brzo je premotao naprijed i zaustavio se na širokom kadru snimke Glavne dvorane i vjenčanja. Uspjeli su zumirati istog čovjeka u smokingu, podalje od gužve.
Stajao je i promatrao. No kad je slika bila uvećana, postala je zrnata i izgubila je razlučivost.
– Namjerno ne gleda u kamere, šapnula sam Raleighu.
– Točno zna gdje su.
– Ove smo snimke pokazali objema obiteljima, rekao je Sharp. – Nitko ga se ne sjeća. Nitko ne zna tko je on.
Mislim, postoji vjerojatnost da to uopće nije on. Ali ako uzmemo u obzir vaš foto-robot…
– To je on, nema sumnje, rekla sam odlučno. Nisam micala pogleda sa zrnatog zaslona. Također, bila sam sigurna da gledamo u tajanstvenog ljubavnika Kathy Voskuhl.

61. poglavlje

Hillary je znala. Bila sam gotovo posve u to sigurna. Ali nisam mogla zamisliti zašto bi za-tajila nešto što se odnosilo na smrt njezine sestre. Stare navike teško umiru, rekla je.
Htjela sam obaviti još jedan razgovor s njome i nazvala sam je u njezinu obiteljsku kuću u Shaker Heightsu.
– Imala sam priliku razgovarati s Merrill Shortley, rekla sam joj. – Sada moram raščistiti nekoliko pojedinosti.
– Inspektorice, znate daje ovo vrlo teško razdoblje za moju obitelj, odgovorila je Hillary. – Rekli smo vam sve što smo znali.
Nisam htjela previše navaljivati. Na grozan je način izgubila sestru. Kuća njezine obitelji bila je puna žalobnika i boli. I ona uopće nije morala razgovarati sa mnom.
– Merrill mije rekla nekoliko stvari o Kathy. O njezinu načinu života…
– Mi smo vam rekli sve o tome, odgovorila je, braneći se. – I mi smo vam također rekli da se počela smirivati kad je upoznala Jamesa.
– Baš sam o tome htjela razgovarati s vama. Merrill se sjetila da je ipak postojao netko s kime se viđala u San Franciscu.
– Mislila sam da smo vam to rekli. Kathy se viđala s mnogo muškaraca.
– Ova je veza bila duža. On je bio stariji. Oženjen. Neka velika faca. Možda je bio poznat.
– Sestra mi se nije ispovijedala, prigovorila je Hillary.
– Moram znati ime, gospođice Bloom. Taj bi čovjek mogao biti njezin ubojica.
– Bojim se da ne razumijem. Već sam vam rekla ono što sam znala. Moja sestra mi se nije previše povjeravala.
Vodile smo vrlo različite živote. Sigurna sam da ste već zbrojili dva i dva – mnogo toga ni-sam odobravala.
– Rekli ste mi nešto kad smo prvi put razgovarale. Stare navike teško umiru. Na kakve ste navike mislili?
– Bojim se da ne znam na što mislite. Inspektorice, clevelandska policija radi na ovom slučaju. Zašto ih ne pustimo da rade svoj posao?
– Nastojim vam pomoći, gospođice Bloom. Zašto je Kathy odselila iz San Franisca? Mis-lim da znate. Je liju tko zlostavljao? Je li Kathy bila u nevolji?
Hillary je zvučala prestrašeno. – Inspektorice, cijenim vaš trud, ali sada ću vam spustiti slušalicu.
– Hillary, sve će izaći na vidjelo. Kao i uvijek. Adresar, njezin telefonski račun. Nije riječ samo o Kathy. Postoje još četiri žrtve u Kaliforniji. Imali su cijeli život pred sobom, baš kao i vaša sestra. Imali su jednako pravo na život.
U glasu joj se osjećao tihi plač. – Nemam pojma o čemu govorite.
Osjećala sam da imam još jednu, posljednju priliku.
– Reći ću vam zbilja groznu istinu o umorstvu. Ako sam kao inspektorica nešto naučila o umorstvima, to je da se sve mijenja. Jučer ste bili nevina žrtva, ali sada ste i vi u svemu ovome. Taj će ubojica napasti opet, a kad napadne, kajat ćete se što mi ništa niste rekli, i to cijeli život.
Na liniji je zavladao teški muk. Znala sam što to znači.
To je bila borba savjesti u Hillary Bloom.
Zatim sam čula škljocanje. Spustila je slušalicu.

62. poglavlje

Poletjeli smo za San Francisco u 16,00. Mrzila sam, mrzila, što sam morala otići bez im-ena. Naročito zato jer sam osjećala da smo vrlo blizu. Netko poznat.
Nastran.
Zašto su ga štitili?
Svejedno, u samo dva dana smo mnogo postigli. Bilo mi je jasno da je sva tri umorstva počinila ista osoba.
Imali smo snažan trag koji gaje povezivao sa San Franciscom, mogući identitet, potvrdu opisa. Tu je trag još bio topao, a kući će biti još topliji.
Obje istrage nastavit će se na lokalnoj razini. Cleveland će stupiti u kontakt s policijom u Seattleu i reći im da pretraže i zapečate mladenkinu kuću. Možda će pronaći nešto među nje-zinim osobnim stvarima, u adresaru, e-mailu na njezinu računalu. Možda će uspjeti otkriti tko joj je bio ljubavnik u San Franciscu.
Dok sam čekala ukrcaj u zrakoplov za San Francisco, nazvala sam svoju automatsku tajni-cu i preslušala poruke. Dvije poruke od Cindy i Claire. Zanimalo ih je moje putovanje, naš slučaj. Novinare su zanimali moji komentari o zločinu u Clevelandu. Zatim sam čula promuk-li glas Merrill Shortley. Ostavila je svoj broj u Kaliforniji.
Utipkala sam broj što sam brže mogla. Javila se kućepaziteljica i čula sam dječji plač u po-zadini.
Kad se Merrill javila, osjetila sam da je njezina hladna vanjština postala mekša. – Razmišljala sam, počela je, – nešto vam jučer nisam rekla.
– Da? Drago mije što to čujem.
– Taj muškarac o kojem sam vam pričala – onaj na kojeg se Kathy zakačila u San Francis-cu? Rekla sam vam istinu. Nikad nisam saznala kako se zove.
– Dobro, slušam vas.
– Ali neke stvari… rekla sam da nije dobro postupao prema njoj. Volio je napete seksualne igre. Rekvizite, scenarije, uloge. Možda je neke igre i snimao. Problem je bio u tome što je Kathy voljela te igre.
Uslijedila je duža tišina prije nego je Merrill opet nastavila. – Ovaj… mislim da ju je nago-varao, prisiljavao na ono što joj nije bilo baš drago. Sjećam se modrica na njezinu licu i na nogama. Može se reći da joj je duh bio slomljen. U to doba nismo kući dovodile tipove poput Toma Cruisea, ali Kathy je ponekad znala biti na smrt prestrašena. Imao je kontrolu nad njom.
Postajalo mi je jasno kamo sve to vodi. – Zato se odselila, zar ne? upitala sam.
Čula sam kako Merrill Shortley uzdiše na drugoj strani.
– Da, tako je.
– Zašto gaje onda nastavila viđati kad se već preselila u Seattle? Rekli ste da su njih dvoje imali vezu. Sve do samog kraja.
– Nikad nisam rekla, tužno se oglasila Merrill Shortley, – da je Kathy znala što je za nju dobro.
Sada sam vidjela kako život Kathy Kogut poprima oblik tragične neizbježnosti. Bila sam sigurna da je iz San Francisca pobjegla, pokušavajući se osloboditi tog čovjeka. Ali nije se uspjela osloboditi.
Je li to vrijedilo i za druge ubijene mladenke?
– Gospođo Shortley, moram znati ime. Tkogod to bio, možda je ubio vašu prijateljicu. Tu su još četiri žrtve.
Stoje duže slobodan, veći su izgledi da će opet ubiti.
– Inspektorice, rekla sam vam, ne znam kako se zove.
Povisila sam glas kako bih nadjačala vrevu na terminalu. – Merrill, netko mora znati. Bile ste zajedno četiri godine, zajedno ste išle na zabave.
Merrill se premišljala. – Na jedan njoj svojstven način, Kathy je bila odana. Rekla je da je njegovo ime svima poznato. Bio je nekakva slavna ličnost – netko koga sam vjerojatno znala. Štitila gaje. Ilije možda štitila sebe.
Prisjetila sam se snimke i glazbene industrije. Našla se u lošem položaju. Bila je izgubljena i, kao svi ljudi kad se osjete u stupici, ona je pobjegla. Samo što nije daleko umakla.
– Morala vam je nešto reći, bila sam uporna. – Što je radio, gdje je živio – gdje su se nala-zili. Bile ste kao sestre. Opake sestre?
– Kunem se, inspektorice. Glava me boli od razmišljanja.
– Onda netko drugi mora znati. Tko? Recite mi!
Čula sam kako se Merrill Shortley neveselo smije.
– Pitajte njezinu sestru.
Prije nego smo se ukrcali u zrakoplov, javila sam se McBrideu i ostavila mu iscrpnu poru-ku na glasovnoj pošti. Kathyn ljubavnik je vjerojatno bio netko slavan.
Zbog toga se odselila. Njegov profil je odgovarao uboji-činom. Njezina sestra, Hillary, mogla bi znati ubojičino ime.
U zrakoplovu, razmišljala sam samo o tome da smo blizu. Raleigh je sjedio do mene. Kad je zrakoplov uzletio, naslonila sam se na njegovu ruku, prepustivši se posvemašnjoj iscrplje-nosti.
Sve moje tjelesne tegobe činile su se milijunima kilometara daleko. Sjetila sam se što sam rekla Claire.
Rekla sam joj da mi pronalaženje tog gada daje snagu za život. Riđobradi čovjek koji je u mojim snovima pobjegao neće još dugo biti na slobodi.
– Uhvatit ćemo ga, rekla sam Raleighu. – Ne smijemo dopustiti da ubije još jednog mladoženju i mladenku.
– Reci mi što ima novo, rekla je uzbuđeno. – Mislila sam da smo partnerice.
– Hoću, odgovorila sam. – Javi Cindy. Nađimo se na ručku.

63. poglavlje

U osam sati slijedećeg jutra, sjedila sam za svojim radnim stolom i razgovarala, s Cleve-landom.
Postojalo je nekoliko načina za vođenje istrage. Hillary Bloom je prednjačila, jer nam je, kao što je Merrill rekla, mogla dati ime. Bilo je jasno da ona, na čudan način, pokušava svoju obitelj poštedjeti još veće boli – nije mogla dopustiti da Kathy etiketiraju kao neku bijednu seksualnu žrtvu koja je sve do vjenčanja varala svojeg budućeg muža.
Prije ili kasnije, ime će se pojaviti. Reći će ga ona ili netko iz Seattlea.
Prije nego sam učinila išta drugo, nazvala sam Medvedovu ordinaciju i ugovorila novu transfuziju krvi umjesto one koju sam bila otkazala. Dogovorili smo se za danas, u pet posli-jepodne. Nakon kraćeg čekanja, dežurna sestra mije rekla da će me liječnik osobno čekati.
Možda su to bile dobre vijesti. Da budem iskrena, zbilja sam se osjećala malo snažnijom. Možda je terapija ipak počela djelovati.
Bilo mije teško odlučiti odakle ću nastaviti. Najbolji tragovi su sada bili u Clevelandu, a ne više u San Franciscu. Pročitala sam neka izvješća o dokazima na kojima je Jacobi radio; u deset sam imala sastanak s radnom skupinom.
Zapravo, tragovi koji su najviše obećavali – dlaka i butik za mladenke u Saksu – bili su plod mojih sastanaka s Claire i Cindy. Nisam mogla odoljeti, a da ne nazovem Claire malo prije podne.

64. poglavlje

Naslonile smo se na kameni zid u parku Gradske vijećnice i grickale sendviče sa salatom koje smo kupile u obližnjoj trgovini. Ženski klub za umorstva opet zasjeda.
– Imala si pravo, rekla sam Claire. Dala sam joj kopiju fotografije uzete sa snimke nad-zorne kamere. Na njoj se vidio Riđobradi koji se ušuljao na vjenčanje u Clevelandu.
Zurila je u nju, ne skidajući pogleda. Claire je podigla pogled tek kada je potvrdila svoje pretpostavke.
Čudno se nasmiješila. – Ja se bavim samo onim što gad ostavi za sobom.
– Možda, rekla sam, namignuvši joj. – Ali kladim se da bi se Righetti htio ovoga dokopati.
– To je istina, rekla je zadovoljno.
Bio je vedar i vjetrovit lipanjski dan; u zraku se osjećao miris lahora koji je puhao s ocea-na. Uredski djelatnici su se sunčali, a tajnice čavrljale u skupinama. Ispričala sam im što sam otkrila u Clevelandu. Nisam spomenula što se pored jezera dogodilo između Chrisa Raleigha i mene.
Kada sam završila s Merrillinim šokantnim otkrićem, Cindy je rekla: – Lindsay, možda si trebala ostati tamo.
Odmahnula sam glavom. – To nije moj slučaj, objasnila sam. – Tamo sam bila samo kao savjetnica. Sada sam veza trima jurisdikcijama.
– Misliš da Merrill Shortley nije sve rekla? upitala je Claire.
– Ne. Da je znala još nešto, mislim da bi mi bila rekla.
– Mladenka mora ovdje imati i drugih prijatelja, rekla je Cindy. – Bavila se oglašavanjem. Ako je taj tip bio poznat, možda gaje upoznala u poslu.
Klimnula sam. – Već sam to dala provjeriti. Također, policija u Seattleu pretražuje njezin stan.
– Gdje je mogla raditi dok je živjela ovdje? upitala je Claire.
– U podružnici Bright Star Media. Čini se da je imala veze s lokalnom glazbenom scenom.
Cindy je otpila gutljaj čaja. – Ja bih se mogla pozabaviti time.
– Kao onaj put u Hyattu? rekla sam.
Nacerila se. – Ne, prije kao u Napi. Hajde… Ja sam novinarka. Cijeli dan provodim s lju-dima uvježbanim da iskopaju tuđe prljavo rublje.
Zagrizla sam u sendvič. – U redu, promrmljala sam.
– Samo izvoli.
– U međuvremenu, rekla je Cindy, – mogu li objaviti ono što imamo do sada?
Većina toga bila je strogo povjerljiva. Ako bude objavljeno, svi će znati da sam ja kriva. – Možeš objaviti sličnost umorstva u Clevelandu. Kako smo pronašli tijela. Mladenkinu poza-dinu tamo. I nipošto ne spominji Merrill Shortley. Na taj će način, nadala sam se, ubojica os-jetiti da mu se približavamo. Možda će zbog toga dvaput razmisliti prije nego opet ubije.
Kada je Cindy otišla kupiti sladoled, Claire je iskoristila priliku i pitala me: – Onda, kako se osjećaš? Dobro si?
Slegnula sam ramenima. – Slabo. Omamljeno. Rečeno mije da to očekujem. Danas posli-jepodne imam transfuziju. Medved je rekao da će osobno biti tamo.
Ušutjela sam kad sam vidjela da se Cindy vraća.
– Izvolite, veselo je rekla naša mlada prijateljica. Nosila je tri sladoleda.
Claire se uhvatila za grudi, pretvarajući se da ima infarkt. – Trebam sladoled kao što crncu treba krema za sunčanje.
– I meni, nasmijala sam se. Ali sladoled je bio od manga, a kako me infekcija napadala, ni-sam ga mogla odbiti.
Na kraju je i Claire popustila i uzela sladoled. – Dakle, ono što nam pogotovo nisi ispričala, rekla je, polako ližući sladoled, – jest što se u Ohhiohu dogodilo između tebe i gos-podina Chrisa Raleigha.
– Nemam vam što reći, rekla sam.
– Jedna stvar kod policajaca, nasmijala se Cindy, – jest da čovjek očekuje kako će već jed-nom naučiti lagati.
– Sada pišeš i za trač rubriku? upitala sam. Osjetila sam kako crvenim, i to protiv svoje volje. Claire i Cindy pohlepno su zurile u mene, dajući mi do znanja daje otpor uzaludan.
Podigla sam koljeno na rub zida i sjela u joga stilu, a zatim im rekla kako stvari stoje: dugi, polagani ples u mojem stanu; očekivanje da će sjediti do mene u zrakoplovu; nervozna šetnja pokraj jezera; moje sumnje, premišljanja; unutrašnji sukob koji me je kočio.
– Sve u svemu, trebala mi je sva samokontrola da na šetnici uz jezero ne pokidam odjeću s njega, zaključila sam – i nasmijala se na to kako su moje riječi morale zvučati.
– Djevojko, zašto nisi? rekla je Claire, širom otvorenih očiju. – Moglo ti je dobro doći.
– Ne znam, rekla sam, odmahnuvši glavom.
Ali ipak sam znala. I, makar je to htjela prikriti osmijehom, znala je i Claire. Stisnula mi je ruku. Cindy je samo gledala, ne shvaćajući što se događa.
Claire se našalila: – Odustala bih od skidanja deset kilograma, samo da Veselom vidim izraz lica ako tebe i Raleigha izaberu za pretraživanje šume.
– Dvoje pripadnika policije San Francisca u potrazi za ubojicom mladenaca, najavila je Cindy izvjestiteljskim glasom, – pronađeni su kao od majke rođeni u grmlju pokraj jezera u Clevelandu.
Gušile smo se od smijeha i bilo je tako dobro.
Cindy je uprla prstom u mene. – Lindsay, to bih morala objaviti.
– Od sada, zahihotala je Claire, – mislim da u vašem policijskom vozilu stvari postaju prilično vlažne.
– Mislim da to nije Chrisov stil, branila sam ga.
– Zaboravljaš, njega zanimaju Poslovne vijesti.
– O…, sada je stvar u Chrisu, je li? zamišljeno je rekla Claire. – Ali ne budi tako sigurna u to. Edmund svira tri glazbala, zna sve od Bartoka do Keitha Jarreta, ali ipak mu je svašta zna-lo pasti na pamet, i to na posve neočekivanim mjestima.
– Na primjer? nasmijala sam se iznenađeno.
Ona je čedno odmahnula glavom. – Znaj, i ako muškarac drži do sebe, nema nikakva dos-tojanstva kad je to u pitanju.
– Ma hajde, rekla sam, – prva si počela. Reci nam o čemu se radi.
– Recimo samo da nekoliko nepoznatih ljudi nisu jedini ukrućeni u mrtvačnici.
Skoro sam ispustila sladoled. – Ma šališ se? Ti? I Edmund?
Claire je veselo podigla ramena. – Kad sam se već toliko izlanula… Jednom smo to učinili iza pozornice.
Naravno, poslije probe simfonijskog orkestra.
– Ma, što vi to radite? Obilježavate teritorij, kao pudlice? uskliknula sam.
Clairino okruglo lice se ozarilo. – Znaš, to je bilo davno.
Ali kad se samo sjetim one prigode u mojem uredu, na božičnoj zabavi… to i nije bilo tako davno.
– Kad već otvaramo duše, upala je Cindy, – kad sam prvi put došla u Chronicle, petljala sam s jednim starijim tipom iz Datebooka. Nalazili smo se u dnu knjižnice, kod odjela Ne-kretnine. Nitko nikad nije zalazio tamo.
Cindy se namrštila, posramljena, ali Claire se nasmijala s odobravanjem. Bila sam zapan-jena. Spoznavala sam skrivenu, potisnutu stranu osobe koju sam poznavala deset godina. Ali i ja sam počela osjećati sram. Nisam imala popis.
– Onda, rekla je Claire, gledajući u mene. – Što inspektorica Boxer može podijeliti s nama?
Pokušavala sam se sjetiti barem jedne prigode kada sam napravila nešto posve ludo. Mis-lim, kad je riječ o seksu, ne bih se suzdržavala. Ali nekako, koliko god da sam se nastojala prisjetiti, moja bi strast uvijek završila među plahtama.
Slegnula sam ramenima, razočarano.
– Pa, bolje ti je da počneš, prigovorila je Claire. – Ja se na samrti neću sjećati svih onih li-jepih titula ili konferencija na kojima sam držala govor. U životu možeš podivljati samo neko-liko puta, stoga bi trebala iskoristiti te trenutke kad ti se ukaže prilika.
Osjetila sam dozu kajanja. U tom trenutku nisam znala što sam više željela: moje mjesto na popisu – ili prokleto ime Riđobradog. Valjda sam htjela oboje.

65. poglavlje

Par sati kasnije, sjedila sam u bolničkoj kuti na hematološkoj klinici.
– Dr. Medved bi htio popričati s vama prije nego počnemo, rekla je Sara, sestra zadužena za transfuziju.
Dok je pripremila intravenoznu opremu za moj tretman, osjetila sam strah. Istina je da sam se dobro osjećala.
Nisam osjećala ništa veću bol ni mučninu kao onda u ženskom zahodu prošlog tjedna.
Kad je dr. Medved ušao u sobu s liječničkim kartonom pod rukom, na licu mu je bio prija-teljski izraz, ali tu je bilo još nešto.
Slabašno sam se nasmiješila. – Samo dobre vijesti?
Sjeo je na rub stola nasuprot meni. – Kako se osjećate, Lindsay?
– Nisam se osjećala tako loše kada sam vas vidjela prošli put.
– Iscrpljeni ste?
– Samo malo. Znate, kraj je dana.
– Osjećate li iznenadne mučnine? Slabost?
Priznala sam da jednom ili dvaput jesam iznenada povratila. Brzo je to pribilježio u karton i prelistao nekoliko njegovih stranica. – Vidim da ste do sada obavili četiri transfuzije eritroci-ta…
Stoje više gledao u
karton, to mije srce brže lupalo. Na koncu je odložio karton i
pogledao me ravno u oči.
– Lindsay, bojim se da vam je broj eritrocita nastavio opadati. Pogledajte krivulju.
Medved mi je dodao jedan papir. Nagnuvši se naprijed, izvadio je kemijsku iz džepa na grudima. Na papiru je bio računalni grafikon. Prešao je kemijskom preko krivulje. Crta je naglo padala. Sranje.
– Gore mi je, rekla sam promuklo.
– Da budem iskren, rekao je liječnik, – nismo ni očekivali poboljšanje.
Zanemarivala sam da bi se to moglo dogoditi i zakopavala sam se u slučaj, uvjerena da će se vrijednosti popraviti. Temeljila sam takvo razmišljanje na vjerovanju da sam još previše mlada i puna energije da budem ozbiljno bolesna. Imala sam posla, i to ozbiljnog, i život is-pred sebe.
Umirem, zar ne? O, Bože.
– Što će se sada dogoditi? uspjela sam izustiti. Umjesto glasa, iz usta mi je izašao šapat.
– Ja bih nastavio s terapijama, odgovorio je Medved.
– Štoviše, povećao bi ih. Ponekad treba vremena da terapija proizvede rezultate.
– Super terapija, zlovoljno sam se nasmijala.
On je klimnuo. – Od sada pa nadalje, bilo bi dobro da dolazite triput tjedno. Isto tako, povećat ću dozu za trideset posto. Udobnije se smjestio na pultu. – Sve u svemu, nema nepo-srednog razloga za paniku, rekao je, malo povisivši ton. – Možete nastaviti raditi – to jest, ako se osjećate sposobnom.
– Ja moram raditi, rekla sam Medvedu.

66. poglavlje

Kući sam vozila kao ošamućena. U jednom sam se trenutku borila riješiti ovaj prokleti slučaj, a u drugom za svoj život.
Htjela sam ime. I to više nego ikad. I htjela sam svoj život natrag. Htjela sam sve – sreću, uspjeh, nekoga s kime bih to dijelila, dijete. I sada, kada sam upoznala Raleigha, znala sam da ima izgleda te stvari i dobiti.
Ako izdržim. Ako mi krv ozdravi.
Ušla sam u stan. Slatka Martha me je jedva dočekala i zato sam je morala izvesti u šetnju. Ali onda sam počela pospremati uokolo, rastrgnuta između odlučnosti da se uhvatim ukoštac s ovim neredom i tuge što to nisam u stanju dovršiti. Čak sam odlučila pripremiti štogod za jelo. Mislila sam da će me to smiriti.
Izvadila sam luk i bez veze otkinula dva komada. Zatim sam shvatila koliko je sve to sulu-do. Morala sam s nekim popričati. Htjela sam vikati: – Ne zaslužujem ovo, jebemti!, i ovaj put sam htjela da to netko čuje.
Sjetila sam se Chrisa, njegova utješnog zagrljaja.
Njegovih očiju, njegovog osmijeha. Da sam mu barem mogla reći. Istog trenutka bi došao ovamo. Mogla bih nasloniti glavu na njegovo rame.
Nazvala sam Claire. Po mojim prvim nesigurnim riječima, odmah je znala da nešto nije u redu.
– Bojim se, bilo je sve što sam rekla.
Pričale smo sat vremena na telefonu. Bar sam ja pričala.
Onako obamrla, svašta sam joj pričala – bila sam u panici zbog neposredne blizine slijedećeg stadija Neglijeva sindroma. Zatim me je Claire podsjetila što sam joj rekla kada sam joj prvi put povjerila to o svojoj bolesti. Da mi hvatanje onog gada daje volju za životom. To me je odvajalo od spoznaje da nisam samo osoba koja je bolesna – bila sam osoba s po-sebnom svrhom i ciljem.
– Lindsay, još uvijek tako razmišljaš? nježno je upitala.
– Da. Želim ga uhvatiti više no ikada.
– Onda ćemo to i učiniti. Ti, ja, mala Cindy. Tu smo da ti pomognemo. Draga, mi smo tvo-ja potpora. Samo pokušaj ovoga puta ne učiniti sve sama.
Za sat vremena me je dovoljno smirila, tako da smo si rekle laku noć.
Sklupčala sam se na kauču. Martha i ja smo ležale pod pokrivačem i gledale film Dave – jedan od mojih omiljenih. Prizor kada Sigourney Weaver na kraju filma dolazi posjetiti Kevi-na Kleina u njegovom novom uredu za kampanju uvijek me rasplače.
Zaspala sam, nadajući se sretnom svršetku u mojem vlastitom životu.

67. poglavlje

Slijedećeg jutra bacila sam se na slučaj jače nego ikad prije. I dalje sam vjerovala da smo blizu, možda svega nekoliko sati prije nego dobijemo ime Riđobradog.
Nazvala sam Rothovu vezu, stanovitog Jima Heekina iz policije u Seattleu. Heekin je rekao da upravo pretražuju mladenkine osobne stvari i da će me smjesta obavijestiti ako nešto pronađu.
Dobili smo odgovor iz Infortecha, gdje je Kathy Voskuhl u Seattleu bila zaposlena. Tri je godine radila kao mlađa direktorica računovodstva i nigdje nije bilo izdataka za njezina pos-lovna putovanja u San Francisco.
Posao joj se sastojao u radu s ulagačima u Seattleu. Ako je stalno odlazila u San Francisco, onda to s njezinim poslom nije imalo nikakve veze.
Na koncu sam nazvala McBridea. Koguti su i dalje tvrdili da više ništa ne znaju. Ali jučer se on sastao s ocem, koji samo što nije popustio. Bilo je teško, jer su im očajnički pokušaji za očuvanje kreposti njihove kćeri mračili prosudbe.
Budući sam bila žena, možda bi ih ja, ako pokušam još jednom, uspjela nagovoriti da po-puste. Nazvala sam Christine Kogut, mladenkinu majku.
Kad se javila, glas joj je bio drukčiji – odsutan, ali slobodniji, kao da više nije toliko patila. Možda sam se samo nadala tomu.
– Ubojica vaše kćeri je još na slobodi, odmah sam rekla.
Više se nisam mogla suzdržavati. – Obitelji dva druga para također pate. Ja mislim da vi znate tko je prijetio Kathy. Molim vas, gospođo Kogut, pomognite mi da ga strpam iza rešetaka.
Čula sam je kako duboko uzdiše. Kad je progovorila, bol i sram drhtali su joj u glasu. – Ako odgojite dijete, inspektorice, ono je uvijek dio vas. Mnogo ga volite i stalno mislite da taj dio nikad neće nestati.
– Znam, rekla sam. Osjećala sam da se koleba. Znala je njegovo ime, zar ne?
– Bila je tako lijepa… svatko ju je mogao zavoljeti.
Slobodan duh. Jednoga dana, mislili smo, neki će je drugi slobodni duh učiniti osobom kakva je trebala postati. Mi smo njegovali takvu slobodu u našoj djeci.
Moj muž uporno tvrdi da smo uvijek više voljeli Kathy.
Možda smo i mi krivi svemu ovome.
Nisam rekla ni riječi. Znala sam kako je to napokon odati tajnu. Htjela sam je pustiti da sama dođe do toga.
– Imate li vi djece, inspektorice?
– Ne još, rekla sam joj.
– Teško je povjerovati da dijete može biti uzrokom tolike boli. Preklinjali smo je da se os-lobodi. Čak smo joj našli novi posao. Sredili selidbu. Mislili smo, kad bi samo mogla pobjeći od njega…
Ja sam šutjela i puštala je da priča.
– Bila je bolesna, inspektorice, poput ovisnika. Nije se mogla zaustaviti. Alija ne razumi-jem zašto ju je tako opako povrijedio? Uzeo je sve što je na njoj bilo čisto.
Zašto je morao povrijediti našu Kathy?
Reci mi ime. Tko je on?
– Bila je posve opčinjena njime. Toliko da nije mogla vladati sobom kada se radilo o tom čovjeku. Sramotila nas je sve do samog kraja. Pa čak i sada…, spustila je glas, – … još se
pitam kako ju je netko tko je volio mogao ubiti našu kćer. Bojim se da to ne mogu vjerovati. Dijelom vam zbog toga nisam htjela reći.
– Recite mi sada, rekla sam.
– Mislim da gaje upoznala na premijeri jednog njegovog filma. Rekao joj je daje osmišljavajući likove zamišljao njezino lice. Bila je njegova heroina.
Tada mi je gospođa Kogut rekla. Ukočila sam se.
Znala sam ime. Prepoznala sam ga. Bio je slavan – Riđobradi.