Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1James Patterson - I došao je pauk Empty James Patterson - I došao je pauk Sub Feb 11, 2012 12:37 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
James Patterson - I došao je pauk Prikrade_se_pauk-dzejms_paterson_v

http://www.book-forum.net

2James Patterson - I došao je pauk Empty Re: James Patterson - I došao je pauk Sub Feb 11, 2012 12:38 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
James Patterson - I došao je pauk




Naslov izvornika Along Came a Spider




Prevela
Sanja Draušnik-Kučanda




Zahvalnica

Želio bih zahvaliti Peteru Kimu, koji mi je pomogao da saznam više o osobnim životima, tajnama i tabuima kojih još uvijek ima diljem Amerike. Anne Pough-Campbell, Michael Ouweleen, Holly Tippett i Irene Markocki omogućili su mi da bolje shvatim Alexa i njegov život u jugoistočnom dijelu D.C.-a. Liz Delle i Barbara Groszewski pridonijele su da ostanem vjeran samome sebi. Mark i Mary-Ellen Patterson, te Marija Pugatch, pomogli su mi se prisjetiti onoga što sam radio kao psiholog u bolnici McLean, gdje sam proveo punih šest godina. Carole i Brigid Dwyer kao i Midgie Ford, neizmjerno su mi pomogle oko Maggie Rose. Richard i Artie Pine bili su uz mene poput usuda, kao i uvijek. Na kraju, želim zahvaliti Fredrici Friedman, koja je bila moj sudionik u zločinu od početka do kraja.

http://www.book-forum.net

3James Patterson - I došao je pauk Empty Re: James Patterson - I došao je pauk Sub Feb 11, 2012 12:39 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Uvod - Igrajmo se da... (1932)





New Jersey, blizu Princetona; ožujak 1932. godine



Ladanjska kuća Charlesa Lindbergha sjajila se u blistavom narančastom svjetlu. Izgledala je poput dvorca strave, naročito u tom sumornom kraju Jerseya, obraslom jelovim šumama. Paperje magle dodirivalo je dječakovo lice dok se bližio prvom trenutku prave slave, svojem prvom ubojstvu.
Bio je mrkli mrak, a zemlja je bila mekana i blatna, prekrivena mlakama. To je i predvidio. Sve je već unaprijed isplanirao, pa i vremenske uvjete.
Nosio je muške radničke čizme broj 44. Na prstima i na peti ispunio ih je starim krpama i komadićima novina "Philadelphia Inquirer".
Želio je ostaviti tragove cipela. Što više tragova. Otiske muških cipela. Nipošto otiske dvanaestogodišnjeg dječaka. Tragovi bi vodili od područne ceste zvane Stoutsburg Wertsville Road do farme, pa onda istim putem natrag.
Približivši se drvoredu borova, na nepunih trideset metara od mjesta gdje se nalazila kuća, počeo je podrhtavati. Zdanje je bilo upravo onako velebno kako ga je i zamišljao: sedam spavaćih soba i četiri kupaonice samo na drugom katu. Ovdje su Lucky Lindy i Anne Morrow našli svoje utočište na selu.
Nije loše, pomislio je.
Dječak je polako prišao prozoru blagovaonice. Bio je opčinjen nečim što se zove slava. Mnogo je razmišljao o tome. Skoro neprestano. Kako to, zapravo, izgleda slava? Rako miriše? Kakav ima okus? Kako slava izgleda izbliza?
"Najpopularniji i najglamurozniji čovjek na svijetu" bio je, eto, tu i sjedio za stolom. Charles Lindbergh doista je bio visok, profinjen i predivno plavokos, svijetla lica. "Lucky Lindy" je doista ostavljao dojam da je iznad svih.
Isto tako i njegova žena, Anne Morrow Lindbergh Anne je imala kratku, cmu i kovrčavu kosu, a koža joj je bila bijela poput krede. Činilo se da svjetlost svijeća, koje su stajale na stolu, pleše oko nje.
Oboje su sjedili uspravno na svojini stolcima. Da, djelovali su uzvišeno, poput neke vrste božjih darova ovome svijetu. Glave su držali visoko, polako žvačući svoju večeru, po svoj prilici janjeće kotlete na podlozi od finog porculana.
"Postat ću slavniji od vas oboje, uštogljenih jadnika," napokon je šapnuo dječak. To je obećao samome sebi. Svaki je detalj provjerio tisuću i više puta. Poslu je pristupio vrlo metodično.
Dječak je izvukao drvene ljestve koje su radnici ostavili pokraj garaže. Držeći ih čvrsto uza se, pomaknuo se prema mjestu tik iznad prozora biblioteke. Tiho se uspinjao prema dječjoj sobi. Bilo mu je ubrzano tuklo, a srce mu je lupalo tako glasno da ga je mogao čuti.
Svjetlo iz hodnika osvjetljavalo je sobu u kojoj je spavalo djetešce. Vidjela se kolijevka i mali princ kako u njoj sniva. Charles Mlađi "najslavnije djetešce na svijetu."
S jedne strane bila je šarena pregrada sa slikama seoskih životinja koja ga je štitila od propuha.
Osjećao se silno lukavo. "Evo, stiže gospodin Lisac," šaputao je dječak dok je tiho podizao i otvarao prozor.
Tada se uspeo jednu prečku više na ljestvama i, na kraju, ušao u dječju sobu.
Stajao je iznad kolijevke i promatrao maloga princa. Imao je uvojke zlatne kose kao i otac, ali bio je tust. Za nepunih dvadeset mjeseci, Charles Mlađi već se bio previše udebljao.
Dječak se više nije mogao kontrolirati. Vruće su mu suze navrle na oči. Cijelo mu se tijelo počelo tresti, od frustracije i bijesa - pomiješanih s najnevjerojatnijom radošću.
"Dakle, tatičin mali čovječe. Došlo je naše vrijeme," promrmljao je sebi u bradu.
Izvadio je iz džepa malu gumenu loptu za koju je bila pričvršćena elastična vrpca. Hitro je prebacio čudnu omčastu spravu preko glave Charlesa Mlađeg, baš u trenutku kad su se male plave oči otvorile.
Čim je djetešce počelo plakati, dječak mu je ubacio gumenu lopticu ravno u mala slinava usta. Posegnuo je u kolijevku, uzeo djetešce Lindbergh u ruke i hitro se spustio niz ljestve. Sve je išlo po planu.
Dječak je trčao natrag preko blatnjavih polja, držeći dragocjeni zavežljaj koji se koprcao, a zatim je nestao u tami.
Na udaljenosti manjoj od četiri kilometra od seoskog imanja, zakopao je razmaženo, pokvareno djetešce Lindberghovih - zakopao ga je živog.
To je bio samo početak onoga što će tek doći. Napokon, i on je bio tek samo dječak.
On je, a ne Bruno Richard Hauptmann, oteo Lindberghovo dijete. I sve je to učinio sam.
Nije loše.










Prvi dio - Maggie Rose i Račić Goldberg






Poglavlje 1




U rano jutro, 21. prosinca 1992., bio sam oličenje zadovoljstva na verandi svoje kuće u Petoj Ulici u Washingtonu, D.C. Mala, uska prostorija bila je zakrčena memljivim zimskim kaputima, radničkim čizmama i potrganim dječjim igračkama, a meni je bilo potpuno svejedno. Ovdje ja stanujem.
Svirao sam Gershwina na našem, poprilično neugođenom, negdašnjem koncertnom glasoviru. Bilo je tek pet sati ujutro i na verandi je bilo hladno kao u ledenici. Bio sam se spreman malo žrtvovati za "Amerikanca u Parizu".
U kuhinji je zazvonio telefon. Možda sam dobio na lutriji u D.C.-u, Virginiji ili Marylandu, ali su me zaboravili nazvati prethodnu večer. Ja redovito igram sve te tri nesretne igre.
"Nana? Možeš li se javiti?" doviknuo sam s verande.
"Za tebe je. Javi se sam," uzvratila je moja tvrdoglava baka. "Besmisleno je da i ja ustajem. Besmisleno u mom rječniku znači - nema smisla."
Razgovor nije tekao baš tako, ali nekako u tom smislu. Tako je to uvijek.
Odgegao sam se u kuhinju, obilazeći igračke, na nogama tromim od jutarnje ukočenosti. Tada sam imao 38 godina. I kako već kažu, da sam znao da ću živjeti toliko dugo, bio bih se bolje pobrinuo za svoje zdravlje.
Pokazalo se da me zove moj sudionik u zločinu, John Sampson. Sampson je znao da sam već budan. Sampson me poznaje bolje od moje vlastite djece.
"‘Jutro, šećeru. Već si budan, zar ne?" rekao je. Nije trebalo drugog znaka raspoznavanja. Sampson i ja smo najbolji prijatelji još otkad nam je bilo 9 godina i zajedno smo krali u Park's Comer Variety dućanu pokraj zgrada. Onda, naravno, nismo znali da bi nas stari gospodin Park upucao na mjestu za samo jednu kutiju pišljivog Chesterfielda. Kod Mame Nane prošli bismo još gore, samo da je znala za naše zločinačke porive.
"Da i nisam budan, sada bih bio," rekao sam u slušalicu. "Reci mi nešto lijepo."
"Dogodilo se još jedno ubojstvo. Čini se da je to opet naš momak," rekao je Sampson. "Čekaju nas. Pola slobodnog svijeta već je tamo."
"Još je prerano za mesarska kola," promrmljao sam. Osjećao sam kako mi se utroba okreće. Nisam tako želio započeti dan. "Sranje. Jebi ga."
Mama Nana je podigla pogled s kipućeg čaja i meko kuhanih jaja. Probola me jednim od svojih svetačkih pogleda domaćice kuće. Već se bila obukla za školu, u kojoj sa 79 godina još uvijek dobrovoljno radi. Sampson je nastavljao s krvavim detaljima o prvom umorstvu toga dana.
"Ne budi prost, Alex," rekla je Nana. "Molim te, pazi što govoriš ako namjeravaš i dalje živjeti u ovoj kući."
"Dolazim za deset minuta," rekao sam Sampsonu. "A ovo je moja kuća," dobacio sam Nani.
Uzdahnula je kao da tu groznu vijest čuje prvi put.
"Dogodilo se još jedno gadno umorstvo tamo kod Langley Terracea. Izgleda da je ovo ubojica koji provocira. Bojim se da je tako," rekao sam.
"To je jako loše," rekla mi je Mama Nana. Uhvatila je moj pogled svojim blagim, smeđim očima i neko me vrijeme promatrala. Njezina je sijeda kosa podsjećala na čipkaste podmetače koje je stavljala na sve naslonjače u našoj dnevnoj sobi. "Ovo je tako ružna četvrt onoga što su naši političari dopustili da postane grad vrijedan žaljenja. Katkad pomislim da bismo se morali preseliti u Washington, Alex."
"Ponekad i ja tako mislim," rekao sam, "ali o tome ćemo još razmisliti.”
"Da, crnci uvijek tako rade. Mi izdržavamo. Mi uvijek tiho patimo."
"Ne baš uvijek tiho," odgovorio sam joj.
Već sam odlučio obući svoj stari Harris Tweed sako. Danas se dogodilo umorstvo, a to znači da ću danas viđati bijelce. Preko športskog sakoa stavio sam svoju toplu Georgetown jaknu. Bolje pristaje uz susjedstvo.
Na radnom stolu pokraj kreveta bila je slika Marie Cross. Prije tri godine, moju su ženu ubili iz jurećeg auta u prolazu. To ubojstvo, kao i većina ubojstava u jugoistočnom dijelu grada, nikada nije bilo razjašnjeno.
Na odlasku kroz kuhinjska vrata, poljubio sam svoju baku. To radim još od svoje osme godine. Također si uzajamno kažemo zbogom, za slučaj se da se više nikad ne vidimo. Tako to ide već gotovo trideset godina, sve otkad me je Mama Nana uzela k sebi i odlučila od mene napraviti čovjeka.
Postao sam istražitelj za umorstva, imam doktorat iz psihologije, živim i radim u getima Washingtona D.C.



Poglavlje 2




Službeno, ja sam zamjenik glavnog istražitelja, što, govoreći jezikom Shakespearea i g. Faulknera, nosi u sebi mnogo vike i bijesa, ali zapravo ne znači ništa. Taj bi me položaj trebao staviti na šesto ili sedmo mjesto u hijerarhiji Policijske uprave u Washingtonu. Ali ništa od toga. Svejedno, ljudi ipak čekaju da se ja pojavim na mjestu zločina u D.C.-u.
Tri plavo-bijela automobila što pripadaju gradskoj upravi D.C.-a bila su parkirana od broja 41 do 15 u ulici Benning. Vozilo-laboratorij sa zatamnjenim staklima već je bilo tamo, kao i ambulantna kola, na kojima je veselo pisalo - MRTVAČNICA.
Pokraj kuće u kojoj se dogodilo umorstvo, bilo je i nekoliko vatrogasnih kola. Uokolo su se vrtjeli uglavnom muški krvožedni drkadžije. Starije žene stajale su na verandama dršćući od hladnoće, sa zimskim kaputima, prebačenim preko pidžama i spavaćica, te plavim i ružičastim uvijačima u kosi.
Kuća u nizu bila je obložena istrošenim daskama, obojenim u neukusnu karipskomodru boju, a na prilazu kući stajao je jedan stari Chevette s razbijenim i slijepljenim bočnim prozorom.
"Jebi ga. Idemo natrag u krevet," rekao je Sampson. "Upravo sam se sjetio što nas čeka. U posljednje vrijeme mrzim ovaj posao."
"Ja volim svoj posao, volim Umorstva," rekao sam prezrivo. "Vidiš ono? To je Hitna služba u plastičnim odijelima, a tamo su dečki iz kriminalističkog laboratorija. Gle, tko nam to dolazi."
Bijeli narednik u napuhnutoj plavo-crnoj parki s krznenim ovratnikom, doteturao je do Sampsona i mene kad smo se približili kući. Obje je ruke zavukao u džepove da ih zagrije.
"Sampson? Istražitelj Cross?" Narednik je izbacio donju vilicu onako kako to neki ljudi rade u avionu, kad pokušavaju odčepiti začepljene uši. Znao je točno tko smo. Znao je da smo mi Odjel za specijalne intervencije, samo nam je pokušavao pobrkati lončiće.
"Čovječe, reci nam novosti!" Sampson ne voli kad mu brkaju lončiće.
"Viši istražitelj Sampson," odgovorio sam naredniku. "Ja sam zamjenik zapovjednika, Cross."
Narednik je bio tip s hladetinastim trbuhom, zaostao, vjerojatno, još iz Građanskog rata. Lice mu je izgledalo kao svadbeni kolač ostavljen na kiši. Nije ga se dojmio moj komplet s jaknom od tvida.
"Svima nam se vraški smrzavaju guzice," procijedio je. 'To su novosti."
"Ne bi ti škodilo da izgubiš malo od te guzice," savjetovao mu je Sampson. "Mogao bih nazvati Jenny Craig."
"Jebi se," rekao je narednik. Bilo je zgodno susresti bijelog Eddiea Murphyja.
"Majstor za odgovore." Sampson mi je dobacio podsmijeh. "Čuo si što je rekao? Jebi se?"
Sampson i ja smo obojica športski tipovi. Vježbamo u dvorani pokraj St. Anthonyja - Sv. Ante. Zajedno težimo oko dvjesto pedeset kila. Po potrebi smo u stanju zastrašiti nekoga, ako to želimo. Sve to ulazi u naš posao.
Ja sam visok samo 187 cm. John ima preko 2 metra i još uvijek raste. Uvijek nosi Wayfarer sunčane naočale, a ponekad oblači odrpani Kangol šešir, ili žuti rubac oko glave. Neki ga zovu "John-John" jer je velik kao dva Johna.
Prošli smo pokraj narednika prema kući u kojoj se dogodilo umorstvo. Naš elitni borbeni tim trebao bi biti iznad ovakvih sukoba. Ponekad u tome i uspijevamo.
Nekoliko ljudi u uniformama već je bilo unutar kuće. Nervozna susjeda nazvala je policijsku postaju oko pola pet, jer joj se učinilo da vidi nekog kako se šulja. Žena je patila od nesanice, što je posljedica života u ovom susjedstvu.
Dvojica uniformiranih policajaca u patroli pronašla su unutra tri leša. Kad su to prijavili, rečeno im je neka čekaju na tim za specijalne intervencije. Taj se tim sastoji od osmorice crnoputih policajaca predodređenih za neke interesantnije stvari unutar odjela. Vanjska kuhinjska vrata bila su odškrinuta. Gurnuo sam ih i otvorio do kraja. Vrata svake kuće imaju sebi svojstven zvuk prilikom otvaranja i zatvaranja. Ova su cvilila poput nekog starca.
U kući je bilo mračno kao u rogu. Jezivo. Vjetar je sunuo kroz otvorena vrata i mogao sam čuti kako unutra nešto lupa.
"Nismo palili svjetla, gospodine," rekao je jedan u uniformi koji je stajao iza mene. "Vi ste dr. Cross, zar ne?"
Kimnuo sam. "Jesu li kuhinjska vrata bila otvorena kad ste stigli?" obratio sam se pozorniku. Bio je bijelac, dječjeg lica koje je ukrasio uskim brkovima da to malo ublaži. Imao je, vjerojatno, 23 ili 24 godine i tog se jutra doista sav prepao. Nisam mu to mogao zamjeriti.
"O, ne nije bilo znakova nasilnog ulaska. Bila su otključana, gospodine."
Pozornik je bio vrlo nervozan. "Unutra je stvarno pravi užas. Cijela obitelj."
Jedan je pozornik upalio jaki reflektor i svi smo se zagledali u unutrašnjost kuhinje.
Tamo je stajao jeftini kuhinjski stol presvučen ultraplastom s pripadajućim zelenim polivinilskim stolcima. Na zidu se nalazio crni Bart Simpson sat, jedan od onih kakve viđamo u izlozima svih Narodnih magazina. Vonj lizola i zagorjele masnoće miješao se s nekim, nosu sasvim nepoznatim, ne baš neugodnim mirisom, uzimajući u obzir da prilikom ubojstava mogu nastati i mnogo gori smradovi.
Sampson i ja smo se kolebali, promatrajući oko sebe, vjerojatno onako kako je to činio i ubojica, samo nekoliko sati prije.
"Bio je upravo ovdje," rekao sam. "Bio je baš tu, gdje mi sada stojimo, a ušao je kroz kuhinju."
"Nemoj tako govoriti, Alex," rekao je Sampson. "Zvučiš točno poput Jeane Dixon. Podilazi me jeza."
Bez obzira na to koliko puta ovo radili, stvari time ne postaju ništa lakše. Uvijek je iznova jednako teško, a katkada i gore. Poželite da ne morate ući unutra. Jednostavno više ne želite gledati te užasne noćne more u svojem životu.
"Gore su," rekao je policajac s brčićima. On nas je uputio i u to tko su žrtve. Obitelj imenom Sanders koja se sastojala od dviju žena i jednog malog dječaka.
Njegov partner, niski, nabiti crnac, još nije prozborio ni riječ. Zvao se Butchie Dykes. Bio je to senzibilan mladi policajac kojeg sam viđao u postaji.
Nas smo četvorica zajedno ušli u kuću smrti. Svaki je duboko uzdahnuo. Sampson me potapšao po ramenu. Znao je da me je potreslo ubojstvo djeteta.
Gore, u prednjoj spavaonici, tik pri vrhu stubišta, bila su tri leša.
Ovdje smo pronašli majku, Jean "Poo" Sanders, staru 32 godine, čije je lice čak i u smrti progonilo. Velike smeđe oči, visoke jagodice na obrazima i poljubičastile pune usnice, širom otvorene u posljednjem kriku; to je sve sačinjavalo jezivo, ali prepoznatljivo lice.
Pooina kći, Suzette Sanders, provela je tek 14 godina na ovom svijetu. Bila je to mlada djevojka, nešto ljepša od svoje majke. Nosila je svijetloljubičastu vrpcu upletenu u pletenice kose i tanku nosnu naušnicu, kako bi dokazala da je starija nego što jest. U Suzetteina su usta bile nagurane tamnoplave najlonke.
Mali dječak, Mustaf Sanders, star samo tri godine, ležao je licem prema gore, a obraščići su mu bili umrljani suzama. Bio je u dječjoj vreći za spavanje, onakvoj kakvu imaju i moja djeca.
Točno kako je rekla Mama Nana, ovo je ružna četvrt onoga čemu joj je netko dopustio da postane loš grad i to usred ove naše velike i pokvarene zemlje. Majka i kći bile su vezane za okvir kreveta, napravljenog od imitacije mjedi. Tome su poslužili satensko donje rublje, crne i crvene čarape, te plahte cvjetnog uzorka.
Izvukao sam iz džepa mali diktafon i počeo unositi prva zapažanja. "Slučajevi ubojstva broj H234 914 do 916. Majka, djevojka od četrnaest godina i mali dječak. Žene su unakažene nekim vrlo oštrim predmetom. Vjerojatno se radi o čistoj britvi.
"Odsječene su im grudi. Dojki nema nigdje. Pubične dlake su im obrijane. Ima mnogo višekratnih ubodnih rana kakve patolozi nazivaju ‘uzorkom bijesa’. Sve je puno krvi i fekalija. Mislim da su obje, i majka i kći, prostitutke. Viđao sam ih i prije."
Glas mi je bio dubok i monoton. Pitao sam se hoću li kasnije moći razumjeti što sam rekao.
"Tijelo malog dječaka ovlaš je gurnuto u stranu. Mustaf Sanders ima na sebi pidžamicu s likovima medvjedića dobrog srca. To je mala, slučajna gomilica u sobi." Nisam mogao zatomiti žalost dok sam promatrao malog dječaka i njegove tužne i beživotne oči kako bulje u mene. Mozak mi je želio iskočiti iz lubanje, srce mi se stislo. Jadni mali Mustaf, ma tkogod bio.
"Ne vjerujem da je želio ubiti dječačića," rekao sam Sampsonu. "On ili ona."
"Bolje ono," odmahnuo je glavom Sampson. "Ja sam za ono. To je Stvar, Alex. Ista ona Stvar koja je učinila ono na Condon Terraceu, na početku tjedna.


Poglavlje 3




I kad je imala samo tri ili četiri godine, ljudi su uvijek znatiželjno promatrali Maggie Rose Dunne. Kad joj je bilo devet godina, već se navikla na to da privlači posebnu pozornost stranaca koji su je odmjeravali kao da je Maggie Škaroruka ili Gospođica Frankenstein.
Tog ju je jutra također netko promatrao, ali ona toga nije bila svjesna. Ovaj put bi joj bilo draže da je to znala. Ovaj put je to doista bilo važno.
Maggie Rose je bila u Washingtonskoj dnevnoj školi u Georgetownu, gdje se pokušavala uklopiti među ostale učenike, kojih je bilo oko stotinu i trideset. Trenutačno su svi oni oduševljeno pjevali na smotri.
Maggie Rose nije bilo lako uklopiti se, ma koliko to očajnički željela. Ona je, napokon, bila devetogodišnja kći Katherine Rose. Maggie nije mogla proći pokraj videoteke u glavnoj ulici, a da ne primijeti sliku svoje majke. Filmovi njezine mame vrtjeli su se na televiziji gotovo svake večeri. Njezinu su mamu nominirali za Oscara češće nego li što većinu glumica spominju u tjedniku "People".
Zbog svega toga se Maggie Rose nastojala prikrivati što je bolje znala. Tog je jutra obukla otrcanu Fido Dido pamučnu majicu punu sprijeda i straga strateški raspoređenih rupa. Izabrala je široke, zgužvane Guess traperice. Obula je i stare, ružičaste, Reebok tenisice, svoje drage "vjerne prašnjavice" i Fido čarape izvučene s dna ormara. Namjerno nije oprala svoju dugu, plavu kosu, prije škole.
Vidjevši taj izbor odjeće, majka ju je malo čudno pogledala. Rekla je "Četiri puta fuj," ali ju je, svejedno, pustila da takva ode u školu. Mama je bila strašna. Ona je doista razumjela težinu položaja s kojim se Maggie morala nositi.
Na krcatoj smotri, djeca od prvog do šestog razreda pjevala su ’Brzi auto’ od Tracy Chapman. Prije nego što će započeti svirati folk-rock pjesmu na sjajnom crnom Steinway glasoviru koji je stajao na pozornici, gospođica Kaminsky je pokušala svima objasniti poruku pjesme.
"Ova dirljiva pjesma koju je napisala mlada crna žena iz Massachusettsa, govori o tome kako je bijedno biti siromašan u najbogatijoj zemlji na svijetu. Pjeva o tome kako je to biti crncem u devedesetim godinama ovog stoljeća.
Sićušna, tanušna učiteljica glazbe i vizualnih umjetnosti bila je uvijek tako revna. Smatrala je da se zadaća dobrog učitelja ne sastoji samo u tome da prenosi znanje, nego i da uputi na pravi put i oblikuje mlade umove u prestižnoj Dnevnoj školi.
Djeca su voljela gospođicu Kaminsky i trudila su se razumjeti položaj siromašnih i obespravljenih. Budući da je školarina u Washingtonskoj dnevnoj školi iznosila dvanaest tisuća dolara, to je, s njihove strane, zahtijevalo podosta mašte.
"Ti imaš brzi auto," pjevali su, prateći gospođicu K. i njezin glasovir.
"A ja imam plan kako da nas odavde izvučem."
Pjevajući ’Brzi auto’, Maggie je zaista pokušavala zamisliti kako je to biti tako jadan. Vidjela je ona dovoljno siromašnih ljudi kako spavaju po hladnim ulicama Washingtona. Kad bi se usredotočila na to, mogla si je predočiti strašne prizore oko Georgetowna i Dupont Circlea. Poglavito ljude odjevene u prljave prnje, koji peru vjetrobrane na svakom semaforu. Njezina majka bi im uvijek dala po dolar, ponekad i više. Neki bi je, od tih prosjaka, prepoznali i to bi ih potpuno izbezumilo. Smiješili bi se kao da im je to uljepšalo dan, a Katherine Rose je za njih uvijek našla neku lijepu riječ.
"Ti imaš brzi auto," Maggie Rose je i dalje pjevala. Osjećala je kako ju glas odista odnosi nekamo daleko.
"Je li dovoljno brz da možemo odletjet' daleko
"Moramo odlučiti
"Otići ćemo noćas, il ’živjet' i umrijeti ovako."
Pjesma je završila glasnim pljeskom i bodrenjem od strane sve djece na smotri. Gospođica Kaminsky nespretno se naklonila pokraj glasovira.
"Teška dužnost," promrmljao je Michael Goldberg. Michael je stajao odmah pokraj Maggie. On je bio njezin najbolji prijatelj u Washingtonu, kamo je doselila prije manje od godinu dana, došavši sa svojim roditeljima iz Los Angelesa.
Michael je, naravno, bio malo podrugljiv. Kao i uvijek. To je bio njegov način da se, kao netko s Istočne obale, obraća onima koji nisu tako pametni kao on - a to se odnosilo na gotovo sve one koji dolaze iz ostalog slobodnog svijeta.
Maggie je znala da je Michael Goldberg istinski mozgomanijak. Čitao je sve što bi mu palo pod ruku; bio je sakupljač neobičnih stvari; onaj koji djeluje; uvijek duhovit ako biste mu se svidjeli. Međutim, kao dojenče je bolovao od cijanoze, pa još uvijek nije baš bio krupan niti dovoljno snažan. To mu je pribavilo nadimak "Račić," i malo ga poljuljalo na njegovom mozgomanijačkom pijedestalu.
Maggie i Michael su se, skoro svakog jutra, zajedno vozili u školu. Toga jutra dovezli su se u pravom državnom automobilu tajne službe. Michaelov otac bio je upravitelj državne riznice. I to glavne državne riznice. Zapravo, nitko nije bio sasvim "normalan" u Washingtonskoj dnevnoj školi. Svatko se pokušavao nekako uklopiti, na ovaj ili onaj način.
Kad su se učenici počeli razilaziti s jutarnje smotre, svakog su ponaosob pitali tko će doći po njih poslije škole. Sigurnosti se pridavala velika pozornost u Washingtonskoj dnevnoj.
"Gospodin Devine..." započela je Maggie govoriti učitelju-pozomiku koji se smjestio pokraj vrata dvorane. Zvao se gospodin Guesstier i u školi je podučavao jezike, što je značilo i francuski, ruski i kineski. Nadjenuti su mu nadimak "Le Pric".
"I Jolly Chollie Chakely," dovršio je, umjesto nje, Michael Goldberg. "Službenik br. devetnaest tajne službe. Državni auto tipa Lincoln. Broj tablice SC-59. Sjeverni izlaz, Pelham Hali. Oni su dodijeljeni a moi, budući da je kolumbijski kartel prijetio smrću mome ocu. Au revot, mon professeur.
Tako je zapisano u školski dnevnik 21. prosinca. M. Goldberg i M. R. Dunne - dolazi tajna služba. Sjeverni izlaz, Pelham, u tri sata.
"Hajde, Dweebo Dido." Michael Goldberg je oštro bocnuo Maggie Rose u rebra. "Ja imam brzi auto. U huu, u huu. I imam plan da nas odvedem odavde.”
Nije čudo da ga volim, pomislila je Maggie. Tko bi je drugi zvao dweebo (ludice)? Tko drugi osim Račića Goldberga?
Dok su izlazili iz dvorane za smotru, dvoje prijatelja je netko promatrao. Ni jedno od njih dvoje nije primijetilo da nešto nije u redu, ništa što bi odstupalo od uobičajenog. Nisu niti smjeli primijetiti. U tome je bila cijela stvar. To je bilo po planu.


Poglavlje 4




Toga jutra, u devet sati, gospođica Vivian Kim odlučila je uprizoriti Watergate u svojoj Washingtonskoj dnevnoj školi. Nikad to neće zaboraviti.
Vivian Kim je bila pametna, lijepa i poticajna učiteljica američke povijesti. Njezini su sati učenicima bili među najdražima. Dvaput tjedno gospođica Kim bi upriličila povijesni igrokaz. Ponekad bi djeci dopustila da ga sami pripreme. U tome su morali biti stvarno dobri i ona je mogla pošteno reći da njezini sati nikad nisu dosadni.
Tog je jutra Vivian Kim izabrala baš Watergate. Maggie Dunne i Michael Goldberg bili su u njezinom trećem razredu. Taj je razred bio pod prismotrom.
Vivian Kim je naizmjence predstavljala generala Haiga, H. E. Haldemana, Henryja Kissingera, G. Gordona Liddyja, predsjednika Nixona, Johna i Marthu Mitchell te napokon Johna i Maureen Dean. Odlično je odglumila Liddyja, Nixona, generala Haiga, a posebno Mitchellove i Mo Dean.
"U svome godišnjem govoru o stanju nacije, predsjednik Nixon se putem televizije, obratio cjelokupnom pučanstvu," rekla je gospođica Kim djeci. "Mnogi su osjetili da nam laže. Kad visoki vladin dužnosnik laže, čini strašan zločin. Mi smo toj osobi poklonili svoje povjerenje, oslanjajući se na njegovu svečanu prisegu i na njegov integritet."
"Fijuuuu!" "Buuuu!" Nekolicina djece iz razreda sudjelovala je u predavanju. Vivian Kim je, s razlogom, ohrabrivala ovakvu vrstu suradnje.
"Buuuu je potpuno u pravu," rekla je. "Fijuuuu, također. U svakom slučaju, u ovom trenutku naše povijesti, gospodin Nixon predstavlja naciju, predstavlja ljude kao što smo vi i ja." Vivian Kim postavila se kao da stoji na govornici. Započela je svoj prikaz Richarda Nixona pred razredom.
Gospođica Kim smrknula se i naborala lice. Kimala je glavom lijevo i desno. "Želim da znate... da nipošto nemam namjeru odstupiti s dužnosti na koju me američki narod izabrao da je obavljam u ime naroda Sjedinjenih Američkih Država." Vivian Kim napravila je stanku nakon stvarnih riječi Nixonovog besramnog govora. Ispalo je to kao nota sa zadrškom u lošoj, ali dojmljivoj operi.
Razred od dvadeset četvero djece utihnuo je. Na trenutak je potpuno zaokupila njihovu pozornost. To je onaj trenutak kad učitelj dostigne stanje potpunog blaženstva, koliko god to kratko trajalo. Lijepo, mislila je Vivian Kim u sebi.
Začulo se kratko kuc, kuc, kuc na staklenom prozoru razrednih vrata. Čarobni je trenutak prekinut.
"Buuuu! Fijuuuu," promrmljala je Vivian Kim. "Da? Tko je? Halo? Tko je to?" pozvala je.
Vrata od stakla i uglačanog mahagonija polako su se otvorila. Netko od djece zapjevušio je uvodnu temu iz filma 'Strava u Ulici brijestova’. Gospodin Sonej ušao je, oklijevajući, gotovo sramežljivo. Gotovo sva dječja lica u razredu smjesta su se ozarila.
"Ima li koga?" piskutao je gospodin Sonej tankim, pištavim glasom. Djeca su prasnula u smijeh. "Oooo! Gle. Pa svi su tu," rekao je.
Gary Sonej podučavao je matematiku, kao i informatiku - koja je bila još omiljenija od satova Vivian Kim. Bio je proćelav, obješenih brkova i s naočalama kakve nose engleski sveučilišni predavači. Nije izgledao kao junak iz filmova, ali uklapao se u školu. Uz to što je bio poticajan učitelj, gospodin Sonej je bio i veliki mag Nintendo video igara.
Njegova omiljenost i čarobnjaštvo na računalu pribavili su mu nadimak 'Gospodin Čips’.
Gospodin Sonej pozdravio je nekoliko učenika po imenu dok je brzo pronašao put do stola gospođice Kim.
Potom je dvoje učitelja razgovaralo u četiri oka za katedrom. Gospođica Kim bila je leđima okrenuta razredu. Mnogo je kimala glavom, ali nije mnogo govorila. Stojeći tako uz gospodina Soneja, koji je bio viši od 180 cm, doimala se sitnom.
Naposljetku se gospođica Kim okrenula prema djeci. "Maggie Rose i Michael Goldberg? Možete li vas dvoje doći ovamo naprijed? Ponesite i svoje stvari, molim vas."
Maggie Rose i Michael promijenili su začuđene poglede. O čemu se tu radi? Pokupili su svoje stvari i pošli naprijed da to saznaju. Druga su djeca počela šaputati, pa čak i glasno pričati u razredu.
“U redu. Prekinite. Ovo nije odmor," smirivala ih je gospođica Kim. “Sat joi uvijek traje. Molim vas, imajte poštovanja prema pravilima u skladu g kojima smo se dogovorili da ćemo ovdje živjeti."
Kad su došli u prostor ispred razreda, gospodin Sonej je čučnuo kako bi popričao s Maggie i Michaelom. Račić Goldberg bio je bar deset centimetara niži od Maggie Rose.
"Pojavio se mali problem, ali ništa što bi vas trebalo zabrinjavati." Gospodin Sonej bio je smiren i vrlo nježan s djecom. "Sve je, zapravo, u redu. Radi se samo o maloj neugodnosti, to je sve. Sve je, zaista, u redu."
"Meni se, ipak, čini, da nije," rekao je Michael Goldberg, tresući glavom. "Kakva je to, navodno mala, neugodnost?"
Maggie Rose još nije rekla ništa. Iz nekog je razloga osjećala strah. Nešto se dogodilo. Nešto je, sasvim sigurno, bilo krivo. Osjećala je to u svojoj trbušnoj šupljini. Majka joj je uvijek govorila da ima živu maštu, tako da je pokušala izgledati smireno, djelovati smireno, biti smirena.
"Upravo smo primili telefonski poziv od tajne službe," rekla je gospođica Kim. "Stigla je prijetnja. Tiče se vas oboje, tebe i Maggie. Vjerojatno je lažni poziv. Ipak, iz opreza ćemo vas smjesta poslati kući. Samo iz sigurnosnih razloga. Vas dvoje ste već prošli kroz tu vježbu."
"Siguran sam da ćete se oboje vratiti prije ručka," dodao je gospodin Sonej da je podrži, premda nije djelovao previše uvjerljivo.
"Kakva prijetnja?" upitala je Maggie Rose gospodina Soneja. "Protiv Michaelova oca? Ili se, možda, radi o mojoj majci?"
Gospodin Sonej potapšao je Maggie po ruci. Učitelji privatne škole bili su uvijek iznova začuđeni time koliko je većina djece zapravo odrasla.
"Ah, uobičajena, kakvu dobivamo tu i tamo. Mnogo riječi nizašto. Neki glupan koji želi privući pozornost, siguran sam. Čudak." Gospodin Sonej je napravio pretjeranu grimasu. Pokazao je pravu dozu zabrinutosti, ali je učinio da se djeca osjećaju sigurno.
"Zašto onda moramo otići čak doma do Potomaca, da bismo mogli glasno vikati?" Michael Goldberg je pravio grimase i gestikulirao kao minijaturni odvjetnik u sudnici. U mnogome je bio smanjeni lik svog oca, ministra, ali kao iz crtića.
"Tek toliko da budemo na sigurnom. U redu? Dosta o tome. Ne želim se sada upuštati u raspravu s tobom, Michael. Jesmo li spremni za put?" Gospodin Sonej je bio fin, ali nepopustljiv.
"Ne baš." Michael je i dalje mrštio lice i tresao glavom. "Ne dolazi u obzir, Jose Canseco. Ozbiljno, gospodine Sonej. Ovo nije pravedno. To nije u redu. Zar ne može tajna služba doći ovamo i ostati dok škola ne završi?"
"Oni to ne žele učiniti tako," rekao je gospodin Sonej. "Ne postavljam ja ta pravila."
"Ja mislim da smo spremni," rekla je Maggie. "Hajde, Michael. Prestani raspravljati. Ovo je gotova stvar."
"To je gotova stvar." Gospođica Kim je ponudila ohrabrujući osmijeh. "Dostavit ću vam što trebate napraviti za domaću zadaću."
Oboje, Maggie Rose i Michael počeli su se smijati. "Zahvaljujemo, gospođice Kim!" rekli su u jedan glas. Treba prepustiti gospođici Kim da pronađe dobru šalu koja je prikladna u danoj situaciji.
Hodnici izvan razreda bili su gotovo prazni i vrlo tihi. Vratar, crnac imenom Emmett Everett, bio je jedina osoba koja je vidjela njih troje kako izlaze iz školske zgrade.
Naslonjen na svoju metlu, gospodin Everett je gledao gospodina Soneja i dvoje djece kako hodaju niz dugi hodnik. On je bio posljednji koji ih je vidio zajedno.
Kad su se našli vani, požurili su preko školskog parkirališta obloženog kamenim pločama; uokolo su bile elegantne breze i ukrasno grmlje. Michaelove cipele proizvodile su lupkajući zvuk po kamenu.
"Idiotske cipele." Maggie Rose se malo nagnula prema njemu i našalila se. "Izgledaju kao idiotske cipele, djeluju kao idiotske cipele i zvuče kao idiotske cipele."
Michael tu nije imao što dodati. A što bi i mogao reći? Majka i otac još su mu kupovali odjeću u jezivoj trgovini Brooks Brothers. "A što bih ja to morao nositi, gospođice Gloria Vanderbilt? Ružičaste tenisice?" mlako je odvratio.
"Naravno, ružičaste tenisice." Maggie je blistala. "Ili limun zelene Airouts. Ali nipošto cipele za pogreb, Račiću."
Gospodin Sonej je doveo djecu do plavog kombija najnovijeg tipa parkiranog ispod niza brijestovih i hrastovih stabala što su se protezala uzduž upravne zgrade i školske dvorane za tjelovježbu. Nepravilno udaranje košarkaških lopti odjekivalo je unutar dvorane.
"Vas dvoje možete uskočiti odmah tu odostraga. Idemo, hop-cup. Tako," rekao je. Učitelj im je pomogao da se uspnu straga u kombi. Naočale su mu neprestano klizile niz nos. Na kraju ih je jednostavno skinuo.
"Vi nas vozite doma?" pitao je Michael.
"Znam da ovo nije dugački Mercedes, ali morat će poslužiti, Sir MichaeL Ja samo slijedim upute koje su mi dali preko telefona. Razgovarao sam g gospodinom Chakelyjem."
"Jolly Chollie." Michael je za agenta tajne službe imao svoj nadimak.
Gospodin Sonej se i sam popeo u plavi kombi. S treskom je povukao klizna vrata i zatvorio ih.
“Samo trenutak. Napravit ću malo mjesta za vas ovdje."
Prekapao je po kartonskim kutijama koje su zakrčile prednji dio kombija. Vozilo je bilo vrlo neuredno. Bila je to prava suprotnost urednom, gotovo savršenom stilu učitelja matematike u školi. "Sjednite bilo gdje, djeco." Nastavio je pričati dok je nešto tražio.
Kad se opet okrenuo, Gary Sonej navukao je zastrašujuću, gumenu crnu masku. Pred grudima je držao neki metalni predmet. Izgledalo je kao neki minijaturni aparat za gašenje vatre, ali više kao iz znanstvene fantastike.
"Gospodine Sonej?" zapitala je Maggie Rose, visoko podignutog glasa. "Gospodine Sonej!" Prekrila je lice rukama. "Plašite nas. Prestanite se šaliti!"
Sonej je malu metalnu mlaznicu uperio ravno na Maggie Rose i Michaela. Naglo je zakoračio prema njima. Čvrsto se upro u pod, objema crnim mokasinama s gumenim potplatima.
"Što je to?" pitao je Michael, a da ni sam nije bio siguran zašto je to pitao.
"Hej, predajem se. Hajde, pogodi, genijalče. Reci mi ti."
Sonej ih je pogodio oblakom kloroforma iz raspršivača. Držao je prst na prekidaču punih deset sekunda. Oboje djece bilo je prekriveno maglicom sve dok nisu klonula na stražnje sjedalo kombija.
"Gasni, gasni, sjajno svjetlo," rekao je gospodin Sonej najmirnijim i najnježnijim glasom. "Nitko nikada neće znati." I u tome je bila sva ljepota. Nitko nikad neće znati istinu.
Sonej se popeo sprijeda i upalio plavi kombi. Dok se odvozio s parkirališta, pjevao je "Čarobni autobus" grupe Who. Danas je bio jako dobro raspoložen. Namjeravao je postati prvi američki serijski otmičar i još mnogo toga.


Poglavlje 5




Dobio sam hitni poziv da dođem u kuću Sandersovih negdje oko tričetvrt jedanaest. U žurbi, nisam bio raspoložen za nikakav razgovor.
Upravo sam bio proveo deset minuta s novinarima. U vrijeme kad su se dogodila ubojstva u predgrađu, neki od momaka koji pripremaju vijesti bili su moji dragi prijatelji. Bio sam miljenik sedme sile. Čak su o meni napravili reportažu u nedjeljnom, revijalnom izdanju Washington Posta. Kao i uvijek, govorio sam o postotku ubojstava među crncima u D.C.-u. U posljednjih godinu dana dogodilo se oko pet stotina ubojstava u našem glavnom gradu. Samo osamnaest žrtava bili su bijelci. Neki su reporteri to čak i zabilježili. Napredak.
Mlad i zgodan istražitelj Rakeem Powell iz tima za specijalne intervencije dodao mi je telefonsku slušalicu. Odsutno sam držao u ruci izlizanu košarkašku loptu koja je vjerojatno pripadala Mustafu. Ta je lopta u meni izazvala čudan osjećaj. Zašto bi tko, tek tako, ubio krasnog, malog dječaka kao što je on? Nisam na to mogao pronaći odgovor. Bar ne još.
"To je Jefe, šef je." Rakeem se namrštio. "Zabrinut je."
"Ovdje Cross," izgovorio sam u telefon Sandersovih. Još uvijek mi se vrtjelo u glavi. Želio sam razgovor završiti što prije.
Slušalica je mirisala na jeftini mošus. Pooin ili Suzettin miris, možda njihov zajednički. Na stolu pokraj telefona bile su Mustafove fotografije u okviru oblika srca. Opet sam pomislio na svoje dvoje djece.
"Ovdje šef istražitelja, Pittman. Kakva je tamo situacija?"
"Mislim da se radi o serijskom ubojici. Majka, kći i mali dječak. Druga obitelj u manje od tjedan dana. Dovod struje u kuću bio je prekinut. Izgleda da voli raditi u mraku." Pittmanu sam na brzinu istresao nekoliko krvavih pojedinosti. To bi mu obično bilo dovoljno.
Ostavit će me na miru da rješavam ovaj slučaj. Ubojstva u jugoistočnom dijelu grada ne znače mnogo u širem okviru.
Prošao je trenutak ili dva u neugodnoj tišini. U dnevnoj sobi mogao sam vidjeti božićno drvce obitelji Sanders. Bilo je očito da je ukrašeno s mnogo truda: lamete, sjajni ukrasi iz jeftinog dućana, nizovi brusnica i kukurznih zrna. Na vrhu je stajao anđeo kućne izrade od aluminijske folije.
"Čuo sam da je neki raspačivač dobio svoje. Raspačivač i dvije prostitutke," rekao je Jefe.
"To nije istina," rekao sam Pittmanu. "Ovdje su postavili lijepo božićno drvce."
"Naravno da jesu. Nemoj se preseravati, Alex. Ne danas. Ne upravo sada."
Ako me je htio razbjesniti, to mu je uspjelo. "Jedna od žrtava je trogodišnji dječačić u pidžamici. Možda je i bio raspačivač. Svakako ću to istražiti."
Nisam to trebao reći. Bilo je mnogo toga što nisam trebao reći. U posljednje vrijeme, osjećao sam da se nalazim na rubu i da ću puknuti. I to tako ide već tri godine.
"Ti i John Sampson smjesta požurite u Washingtonsku dnevnu," rekao je Pittman. "Ovdje se nebo otvorilo. Ozbiljno ti govorim."
"I ja sam, isto tako, ozbiljan," rekao sam šefu istražitelja. Pokušavao sam ne podizati glas. "Siguran sam da se radi o ubojici s vlastitim potpisom. Ovdje stvari stoje jako loše. Ljudi plaču na ulicama. Još malo, pa će Božić."
Šef Pittman svejedno nam je naložio da dođemo u školu u Georgetownu. Neprestano je ponavljao kako se tamo nebo otvorilo.
Prije nego li sam pošao u Washingtonsku dnevnu školu, nazvao sam službu za serijska ubojstva, unutar našeg odjela; potom "super službu" FBI-a u bazi u Quanticu. FBI ima kompjuterski sređene podatke o svim poznatim slučajevima serijskih ubojstava, upotpunjene psihijatrijskim profilom i usporedbama obdukcijskih nalaza s mnogim neobjavljenim detaljima koji se tiču serijskih ubojstava. Tražio sam sličnosti u starosti, spolu i načinu na koji su žrtve unakažene.
Dok sam napuštao kuću Sandersovih, jedan mi je tehničar predao izvještaj na potpis. Potpisao sam ga na svoj uobičajeni način - križićem.
Tvrd momak iz lošeg dijela grada, zar ne?


Poglavlje 6




Sampsona i mene je ambijent privatne škole ispunjavao nekom nelagodom. Bilo je tako daleko od ljudi i škola iz jugoistočnog dijela grada.
Bili smo dvojica, od svega nekolicine crnaca, unutar predvorja Washingtonske dnevne škole. Čuo sam da bi u toj privatnoj školi trebalo biti i djece iz Afrike, djece diplomata, ali ih nigdje nisam vidio. Tek grupice šokiranih učitelja, djece, roditelja, policajaca. Ljudi su otvoreno plakali na travnjaku ispred škole i unutar predvorja.
Dvoje male djece, dvije bebice otete su iz jedne od washingtonskih najprestižnijih privatnih škola. Mogao sam razumjeti da je to žalostan, tragičan dan za svakog tko je imao neke veze s tim. Pusti to, rekao sam samome sebi. Samo radi svoj posao.
Zaokupili smo se svojim policijskim radom. Pokušavali smo potisnuti bijes koji smo osjećali, ali to nije išlo lako. I dalje su mi se priviđale tužne oči malog Mustafa Sandersa. Čovjek u uniformi došao nam je reći da nas trebaju u uredu ravnatelja škole. Tamo nas je čekao šef istražitelja, Pittman.
"Smiri se," savjetovao mi je Sampson. "Poživi da bi se borio drugi put"
George Pittman na poslu obično nosi sivo ili plavo poslovno odijelo. Najviše voli prugaste košulje i prugaste, srebrno-plave kravate. On je čovjek koji nosi Johnson & Murphy cipele i remene. Kosa mu je uvijek zalizana unatrag tako da pristaje njegovoj glavi, u obliku metka, poput neke čvrste kacige. Znaju ga kao Jefe, šef šefova, Il Duce, Thee Pits, Georgie Porgie...
Mislim da znam kao su počele moje nesuglasice s šefom istražitelja Pittmanom. Bilo je to nakon što je Washington Post objavio onu priču o meni u nedjeljnom revijalnom izdanju. Članak je donio detalje o tome kako sam ja psiholog koji radi u Odjelu za umorstva i velike zločine u D.C.-u. Rekao sam novinaru zašto i dalje živim u jugoistočnom dijelu građa. "Osjećam se dobro tu gdje živim. Nitko me neće istjerati iz moje vlastite kuće."
Zapravo, mislim da su riječi koje su izabrali za naslov članka gurnule šefa Pittmana (a i neke druge u odjelu) preko ruba. Mladi novinar je razgovarao s mojom bakom, dok je prikupljao podatke za članak. Nana je bila učiteljica engleskog i novinara se to dojmilo, pa se uhvatio na mamac. Nana mu je nastavila puniti glavu svojim uvjerenjima da će crnci, budući u osnovi tradicionalisti, logično, biti posljednji lužnjaci koji će se odreći vjere, moralnih načela ili čak pristojnih manira. Rekla mu je da sam ja pravi čovjek s Juga, budući da sam rođen u Sjevernoj Carolini. Isto je tako postavila pitanje, kako je moguće da mi idealiziramo gotovo psihotične istražitelje iz filmova, s televizije, iz knjiga ili novinskih članaka.
Naslov članka, koji se kočio iznad moje uštogljene fotografije, glasio je "Posljednji džentlmen s Juga." Priča je izazvala velike probleme unutar našeg čvrsto ustrojenog odjela. Naročito se uvrijedio šef Pittman. Svoju pretpostavku ne mogu dokazati, ali uvjeren sam da je priču objavio netko iz gradonačelnikovog ureda.
Pokucao sam u taktu, jen-dva-tri, na vrata ravnateljeve sobe, a onda smo Sampson i ja ušli. Prije nego što sam i riječ stigao prozboriti, Pittman je podigao desnu ruku. "Cross, samo slušaj što ti imam reći," rekao je dok nam je prilazio. "Dogodila se otmica ovdje u školi. I to važna otmica."
"To je zaista jako loše," upao sam mu odmah u riječ. "Nažalost, na četvrti Condon Terrace i Langley istodobno je udario neki ubojica. Već je dva puta djelovao. Do sada je ubijeno šestero ljudi. Sampson i ja smo najnadležniji policajci koji rade na tom slučaju. Mi smo, zapravo, i jedini."
"Obaviješten sam o događajima u predgrađima Condon i Langley. Već sam poduzeo izvanredne mjere. O tome ne moraš brinuti" rekao je Pittman.
"Jutros su dvjema crnkinjama odrezane grudi. Dok su ležale u krevetu, netko im je obrijao pubične dlake. Jeste li i to znali?" upitao sam ga. "Trogodišnji dječak u pidžamici je ubijen." Sada sam već vikao. Bacio sam pogled na Sampsona i vidio kako trese glavom.
Skupina učitelja koji su bili u sobi pogledala je prema nama. "Dvjema mladim crnim ženama odrezane su grudi," ponovio sam za njihovo dobro. "Netko jutros dok ovo pričam šeta po D.C.-u s njihovim grudima u džepu."
Šef Pittman pokazao je prema prema ravnateljevom uredu. Želio je da nas dvojica odemo tamo. Odbio sam pokretom glave. Htio sam imati svjedoke dok sam s njim u društvu.
"Znam što misliš, Cross." Spustio je glas i, dok je govorio, bio je vrlo blizu mojem licu. Zapahnuo me zadah ustajalih cigareta. "Misliš da te želim srediti, ali to nije tako. Ja znam da si ti dobar policajac i znam da je tvoje srce, uglavnom, na mjestu."
"Ne, vi ne znate što ja mislim. Sad ću vam reći što ja mislim! Šestero crnaca je već ubijeno. Pomahnitali ubojica je tu negdje oko nas. Sav je raspaljen. Upravo brusi očnjake. Sad je oteto dvoje bijele djece, i to je strašno. Užasno! Ali ja već radim na onom jebenom slučaju!"
Pittman je odjedanput upro kažiprst na mene. Bio je crven u licu. "Ja odlučujem na kojem ćeš ti slučaju raditi! Ja odlučujem! Ti si iskusni pregovarač u otmicama. Ti si psiholog. Imamo druge ljude koje ćemo poslati u Langley i Condon. Osim toga, gradonačelnik Monroe je zahtijevao da to budeš baš ti."
U tome je, dakle, bila stvar. Sada je sve bilo jasno. U sve se upleo naš gradonačelnik. Radilo se o meni.
’A što je sa Sampsonom? Dopustite bar njemu da ostane raditi na ubojstvima u predgrađu," rekao sam šefu istražitelja.
'Imaš li neke pritužbe, obrati se gradonačelniku. Obojica ćete raditi na ovoj otmici. To je sve što ti, za sada, imam reći."
Pittman nam je okrenuo leđa i otišao. Od sada radimo na slučaju Dunne-Goldberg, sviđalo se to nama ili ne.
"Možda bismo jednostavno trebali otići u kuću Sandersovih," rekao sam Sampsonu.
“Ovdje nikome ne bismo nedostajali" složio se on.


Poglavlje 7




Sjajni crni motocikl BMW K-1 provukao se kroz kameni dvorišni ulaz Washingtonske dnevne škole. Vozača su identificirali, a onda je motor požurio niz dugačku, usku, cestu prema skupini sivih školskih zgrada. Bilo je jedanaest sati.
BMW K-1 dostigao je brzinu od sto kilometara na sat u nekoliko sekunda koje su mu trebale da stigne do upravne zgrade. Motocikl je tada zakočio, lagano i glatko, jedva razbacujući šljunak. Vozač ga je smjestio iza srebrno-sivog mercedesa limuzine s diplomatskim tablicama DP 101.
Još uvijek sjedeći na motoru, Jezzie Flanagan je skinula crnu kacigu i otkrila dugačku, plavu kosu. Izgledala je kao da ima malo više od dvadeset pet godina. Zapravo je toga ljeta navršila trideset dvije. Prijetila je ozbiljna opasnost da će je život mirnoći. Već je bila za staro željezo, davna prošlost, tako je vjerovala. Došla je u školu izravno iz svoje kolibe na jezeru, da i ne spominjemo kako joj je to bio prvi odmor u zadnjih dvadeset devet mjeseci.
Ovo posljednje opravdava način na koji je bila odjevena tog jutra: kožna motociklistička jakna, izblijedjele traperice i navlake za utopljavanje na nogama, širok kožni pojas, crveno-crna karirana košulja kakve nose drvosječe i iznošene radničke cipele.
Dvojica policajaca iz D.C.-a žurno su joj prišla s obije strane. "U redu je, gospodo policajci" rekla je, "ovdje je moja osobna iskaznica." Nakon što su proučili dokument, brzo su se povukli i postali vrlo obzirni. "Možete smjesta ući," rekao je jedan. 'Vrata se nalaze odmah sa strane točno iza one visoke ograde, gospođice Flanagan."
Jezzie Flanagan uspjela se nasmiješiti dvojici zbunjenih policajaca. "Znam, danas baš ne izgledam bog zna kako. Bila sam na odmoru. Utrkujem se na motoru. I tamo sam se utrkivala."
Jezzie Flanagan presjekla je netaknuti travnjak prekriven laganim mrazom i nestala unutar upravne zgrade.
Nijedan od policajaca iz Washingtona nije s nje skidao pogleda dok nije iščezla. Plava joj je kosa blistala poput sunčane svjetlosti na oštrom zimskom vjetru. Bila je doista privlačna, čak i u prljavim trapericama i radničkim čizmama. Bila je na visokom položaju, To su obojica vidjela iz njezine iskaznice. Bila je jedan od važnih igrača.
Kad je stigla do ulaznog predvorja, netko ju je dohvatio. Netko je uhvatio komadić Jezzie Flanagan, što je bilo tako tipično za njezin život u D.C-u.
Victor Schmidt se zakvačio za njezinu ruku. Nekad davno, a Jezzie se toga sada jedva mogla prisjetiti, Victor i ona bili su partneri. Bio je, zapravo, njezin prvi partner. Sada su ga dodijelili jednom učeniku u Dnevnoj školi.
Victor je bio nizak i proćelav. I odijevao se u tom stilu. Bio je samouvjeren bez osobitog razloga. Činilo joj se da on ne ulazi u tajnu službu, možda bi bolje pristajao u niže krugove diplomatskog zbora.
"Jezzie, kako je?" napola je šaptao, napola govorio. On je sve stvari radio na pola, toga se sjećala. To joj je oduvijek smetalo.
Jezzie Flanagan je eksplodirala. Kasnije je shvatila da je već stvarno bila na rubu kad ju je Schmidt zaustavio. Nije joj trebao izgovor da se raspali. Ne toga jutra i ne pod tim okolnostima.
"Vic, znaš li ti da je dvoje djece odvedeno iz ove škole; možda su oteta?" odbrusila mu je. "Jedno dijete je sin upravitelja državne riznice? Drugo je mala kći Katherine Rose? Glumice Katherine Rose Dunne? Što misliš kako mi je? Malo mi je mučno u želucu. Bijesna sam. Osjećam se paralizirano."
"Samo sam te htio pozdraviti. Bok, Jezzie? Znam, do vraga, što se ovdje dogodilo."
Ali Jezzie Flanagan je već bila otišla, djelomično i zato da ne bi Victoru rekla još ponešto. Osjećala se vrlo nervozno. I bolesno. A ponajviše vraški napeto. U gomili koja se okupila u školskom predvorju nije pogledom toliko tražila poznata lica, koliko ona prava lica. U tom času, tamo su bila dvojica: Charlie Chakely i Mike Devine. Njezini agenti. Dva čovjeka koja je dodijelila Michaelu Goldbergu i Maggie Rose Dunne, budući da su njih dvoje zajedno putovali do škole i natrag.
"Kako se to moglo dogoditi?" Govorila je glasno. Nije marila za to što su glasovi oko njih utihnuli i što su ljudi počeli buljiti. U buci i kaosu školskog predvorja nastala je crna rupa. Tada je snizila glas do šapta ispitujući agente što se do tada dogodilo. Mirno je slušala dok su joj pokušavali objasniti. Očito je bilo da joj se nije svidjelo ono što su imali reći.
"K vragu, gubite se odavde," eksplodirala je po drugi put. "Odmah nestanite. Mičite mi se s očiju!"
"Mi nismo mogli ništa učiniti," pokušao je prosvjedovati Charlie Chakely. "Isuse Kriste! Pa što smo mogli učiniti?" Nakon toga su se on i Devine povukli.
Oni koji su poznavali Jezzie Flanagan mogli su razumjeti njezinu emotivnu reakciju. Dvoje djece je nestalo. To se dogodilo pod njezinim nadzorom. Ona je bila neposredno nadređena agentima tajne službe koji su čuvali sve i svakog osim samog predsjednika: ključne članove vlade i njihove obitelji, pola tuceta senatora, među kojima i Teda Kennedyja. Bila je neposredno odgovorna ministru financija osobno.
Nevjerojatno se mnogo trudila da stekne to povjerenje i odgovornost, i ona je bila odgovorna. Radni joj je tjedan trajao preko sto sati; godinu za godinom bez odmora; njezin osobni život nije bio vrijedan spomena.
Već je čula ogovaranja koja još nisu ni počela. Dvojica njezinih agenata su tako kraljevski podbacila. Pokrenut će se istraga - dobro poznati lov na vještice. Jezzie Flanagan je sjedila na vrućem stolcu. Budući da je bila prva žena na tom poslu, njezin će pad, kad se dogodi, biti strmoglav, bolan i vrlo javan.
Napokon je zapazila jednu osobu koju je tražila u gomili - nadajući se da je neće naći. Ministar financija Jerrold Goldberg već je bio stigao u školu svoga sina.
Kraj njega su stajali gradonačelnik Carl Monroe, specijalni agent FBI-a Roger Graham i dvojica crnaca koje nije odmah prepoznala. Obojica crnaca bili su visoki; jedan od njih je bio stvarno golem.
Jezzie Flanagan je duboko udahnula i brzo krenula prema ministru Goldbergu i ostalima.
"Jako mi je žao, Jerrold," rekla je šapatom kad je stigla. "Sigurna sam da ćemo pronaći djecu."
"Učitelj." To je bilo sve što je Jerrold Goldberg uspio reći. Pro* tresao je glavom pokrivenom gustim bijelim kovrčama. Oči su mu bile sjajne i vlažne. "Dječji učitelj. Kako se to moglo dogoditi?"
Srce mu je, očito, bilo potpuno slomljeno. Djelovao je deset godina stariji od svojih stvarnih četrdeset devet godina. Lice mu je bilo bijelo poput školskih zidova pokrivenih gipsanim pločama.
Prije nego što je došao u Washington, Jerrold Goldberg je radio kod Salomon Brothersa u Wall Streetu. Zaradio je dvadeset ili trideset milijuna u plodonosnoj, iako ludoj 1980. godini. Bio je sjajan, i to u svjetskim razmjerima, i njegova je mudrost bila provjerena. Bio je vrlo pragmatičan, kakvi već i jesu takvi ljudi.
Toga je dana, međutim, bio samo otac otetog dječaka i djelovao je vrlo krhko.

http://www.book-forum.net

4James Patterson - I došao je pauk Empty Re: James Patterson - I došao je pauk Sub Feb 11, 2012 12:40 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Poglavlje 8




Razgovarao sam s Rogerom Grahamom iz FBI-a, kad nam se pridružila Jezzie Flanagan, nadzornica tajne službe. Rekla je što je već mogla ministru Goldbergu, a tada se razgovor opet vratio na otmicu i na korake koje treba poduzeti.
"Jesmo li sto posto sigurni da je djecu oteo učitelj matematike?" pitao je Graham skupinu. On i ja već smo i prije blisko surađivali. Graham je bio vrlo pametan i godinama je bio prava zvijezda u Uredu. Bio je jedan od suradnika koji su napisali knjigu kako obuzdati organizirani kriminal u New Jerseyju. Po toj je knjizi napravljen film koji je doživio veliki uspjeh. Međusobno smo se voljeli i poštovali, što se rijetko događa između Ureda i lokalne policije. Kad je moja žena ubijena u Washingtonu, Roger je učinio sve kako bi i Ured uključio u istragu. Pružio mi je više pomoći od mojeg vlastitog odjela.
Odlučio sam pokušati odgovoriti na pitanje Rogera Grahama. Do tada sam se već dovoljno smirio i bio sam u stanju govoriti, tako da sam mu izložio što smo do tada, Sampson i ja, uspjeli saznati.
"Pouzdano znamo da su zajedno napustili školu," rekao sam. "Vidio ih je vratar. Učitelj matematike, gospodin Sonej, otišao je u razred gospođice Kim. Lagao joj je. Rekao je da se radi o telefonskoj prijetnji i da su mu rekli neka odvede djecu u ravnateljev ured, kako bi ih mogli poslati kući. Rekao je, također, da tajna služba nije precizirala odnosi li se prijetnja na dječaka ili djevojčicu. Samo je otišao s njima. Djeca su mu dovoljno vjerovala da bi pošla s njim."
"Kako je potencijalni otimač uopće mogao biti primljen u ovakvu školu?" pitao je specijalni agent. Sunčane naočale virile su mu iz gornjeg džepa odijela. Zimska stakla. Harrison Ford ga je glumio u filmu napravljenom po njegovoj knjizi. Sampson je Grahama zvao "Veliki Ekran",
"To još uvijek ne znamo," rekao sam Grahamu. "Uskoro ćemo znati"
Sampsona i mene su konačno upoznali s ministrom Goldbergom, to je učinio gradonačelnik Monroe. Monroe mu je malo objasnio kako mi spadamo među najodličnije i najodlikovanije istražitelje u gradu, i tako dalje, i tako dalje. Tada je gradonačelnik ugurao ministra u ravnateljev ured. Specijalni agent Graham ih je slijedio. Zakolutao je očima prema Sampsonu i meni. Htio nam je dati znak da nije on taj koji vodi igru.
Jezzie Flanagan je zaostala. "Kad malo bolje razmislim, već sam čula za vas, istražitelju Cross. Vi ste psiholog. Čitala sam jedan članak u Washington Postu." Nasmijala se lijepo, poluosmijehom.
Nisam uzvratio smiješak. "Znate kakvi su već novinski članci," rekao sam joj. "Obično hrpa poluistina. U ovom slučaju, barem, preuveličane priče."
"Nisam sigurna da je baš tako," rekla je. 'U svakom slučaju, drago mi je da sam vas upoznala." Zatim je i ona otišla u ured, iza ministra Goldberga, gradonačelnika i slavnog FBI-jeva agenta. Mene, istražitelja-psihologa o kojem pišu novine, nitko nije pozvao. Nisu pozvali ni Sampsona.
Monroe je provirio glavom van. "Vas dvojica, budite tu u blizini. Nemojte mutiti vodu. I nemojte se ljutiti. Trebamo vas ovdje. Moram s tobom razgovarati, Alex. Drži se. Nemoj se duriti."
Sampson i ja trudili smo se da budemo dobri drotovi. Stajali smo pred ravnateljevim uredom još deset minuta. Na kraju smo napustili položaj. Osjećali smo se posrano.
I dalje sam vidio pred sobom lice malog Mustafa Sandersa. Tko će pronaći njegovog ubojicu? Nitko. Mustafa su već zaboravili. Znam da se to nikada ne bi dogodilo s dvoje djece iz privatne škole.
Nešto kasnije tog jutra, Sampson i ja smo se izležavali na podu dvorane za igru u Dnevnoj školi, od prirodne borovine, u društvu nekoliko djece.
Bili smo tu s Luisom, Jonathanom, Stuartom, Mary-Bery i njezinom "velikom" sestrom Brigid. Po ovu djecu još nitko nije došao da ih odvede kući i bila su uplašena. Neka su se djeca u školi pomokrila u gaćice, a jedno je dijete ozbiljno povraćalo. Postojala je mogućnost da se razvije krizna trauma, stanje u liječenju kojeg sam već imao nekog iskustva.
Zajedno s nama, na uglačanom podu, bila je i učiteljica, Vivian Kim. Htjeli smo s njom porazgovarati o Sonejevom posjetu razredu i o Soneju općenito.
"Mi smo novi klinci u vašoj školi," šalio se Sampson s djecom. Baš je skinuo svoje sunčane naočale, premda, nisam bio siguran, je li to trebao učiniti. Djeca obično dobro prihvaćaju Sampsona. On se uklapa u njihovu kategoriju "dobroćudnih čudovišta".
"Ne, niste!" rekla je Mary-Berry. Sampson ju je već naveo da se nasmiješi. Dobar znak.
"Točno, mi smo, zapravo, policajci," rekao sam djeci. "Ovdje smo da bismo se uvjerili da su sada svi dobro. Mislim, pih, kakvo jutro!"
Gospođica Kim mi se nasmiješila odozdo. Znala je da pokušavam djeci uliti osjećaj sigurnosti. Policija je sada tu i sve je sigurno. Sada ih nitko ne može povrijediti; red je opet uspostavljen.
"Jesi li ti dobar policajac?" upitao me je Jonathan. Djelovao je vrlo ozbiljno i iskreno za tako malog dječaka.
"Jesam. Kao i moj partner ovdje, istražitelj Sampson."
"Ti si velik. Ti si strašno velik," rekla je Luisa. "Velik, velik, VELIK kao moja kuća!”
"To je zato da vas sve možemo bolje zaštititi," rekao je Sampson maloj djevojčici. Sampson se brzo uklopio.
"Imaš li ti djece?" ispitivala me je Brigid. Obojicu nas je pomno proučavala prije nego što je progovorila. Imala je predivne sjajne oči i već sam je vrlo zavolio.
"Imam dvoje djece," rekao sam. "Djevojčicu i dječaka."
"Kako se zovu?" pitala je Brigid. Zamijenila je naše uloge.
"Janelle i Damon," rekao sam joj. "Janelle ima četiri, a Damon šest godina."
"Kako se zove tvoja žena?" pitao je Stuart.
"Ja nemam ženu," rekao sam mu.
“No, no, no, gospodine Rogers," rekao je Sampson u pola daha.
"Jesi li razveden?" pitala me je Mary-Berry. "Radi li se o tome?"
Gospođica Kim se glasno nasmijala. “Mary, kakvo je to pitanje našem dragom prijatelju?"
"Hoće li oni povrijediti Maggie Rose i Michaela Goldberga?" želio je znati Jonathan Ozbiljni. Bilo je to dobro, iskreno pitanje, koje je zasluživalo odgovor.
"Nadam se da neće, Jonathane. Reći ću ti samo jedno. Tebe nitko neće povrijediti. Istražitelj Sampson i ja smo ovdje da to osiguramo."
"Mi smo čvrsti momci, za slučaj da niste primijetili." nacerio se Sampson. "Grrr. Nitko, nikada, neće povrijediti ovu djecu. Grrr."
Luisa je počela plakati nekoliko minuta kasnije. Bila je slatka djevojčica. Poželio sam je zagrliti, ali nisam mogao.
"Što ti je, Luisa?" pitala je gospođica Kim. "Tvoji mama ili tata će uskoro biti ovdje."
"Ne, neće." Mala je djevojčica tresla glavom. "Oni neće doći. Oni nikad ne dolaze po mene u školu.”
"Netko će već doći," rekao sam mirnim glasom. "A sutra će sve opet biti u najboljem redu."
Vrata igraonice polako su se otvorila. Skrenuo sam pogled s djece. Bio je to gradonačelnik Carl Monroe koji je došao posjetiti gradsku školu za privilegirane.
"Držiš li se podalje od nevolja, Alex?" Gospodin gradonačelnik je kimnuo i nasmiješio se okom, snimajući neobičnu scenu u igraonici. Monroe je bio u srednjim četrdesetim godinama, naboran, ali privlačan. Imao je bujnu kosu i guste brkove. Djelovao je poslovno u tom mornarski plavom odijelu, bijeloj košulji i svijetložutoj kravati.
"O, da. Upravo nastojim ovdje dobro iskoristiti svoje slobodno vrijeme. Sampson i ja to pokušavamo zajedno."
Nagradio ih je gradonačelničkim osmijehom. "Čini se da ste u tome i uspjeli. Idemo se malo provozati, Alex. Moramo raspraviti neke stvari."
Oprostio sam se s djecom i gospođicom Kim i otišao s Monroeom iz školske zgrade. Možda ću otkriti što se to sada zbiva i zašto su me stavili da radim na otmici umjesto na slučajevima ubojstava. I vidjet ću imam li uopće pravo birati.
"Jesi li ovdje sa svojim autom, Alex?" pitao je Monroe dok smo poskakivali niz školsko izlazno stubište.
"Svojim i od Ministarstva financija," rekoh.
"Uzet ćemo tvoj auto. Kako ti je raditi u timU za specijalne intervencije? Oni imaju vrlo čvrst koncept," govorio je dok smo hodali prema parkiralištu. Bilo je očito da je svoj automobil već prije poslao natrag. Naš je gradonačelnik pravi narodni čovjek.
"Koji je točno koncept za tim?" upitao sam ga. Upravo sam odmjeravao svoj trenutačni položaj na poslu, posebno činjenicu da direktno odgovaram Georgu Pittmanu.
Carl Monroe se široko smiješio. On je u stanju biti vrlo uglađen s ljudima i doista je vrlo pametan. Uvijek ostavlja dojam čovjeka kojemu je stalo i koji je dobronamjeran, a možda to i jest. Kad je potrebno, on je čak u stanju i saslušati koga.
"Bit svega je u tome da se najjači crni ljudi i žene u policiji glavnog grada uspnu na vrh, kao što i zaslužuju. Ne samo oni koji znaju lizati šupke, Alex. A prije nije bilo uvijek tako."
"Mislim da bi nam bilo sasvim dobro i bez suvišnih poticajnih aktivnosti. Čuo si za ubojstva u Condonu i Langley Terraceu?" upitao sam Monroea.
Kimnuo je, ali nije ništa više rekao o ubojstvima s potpisom. Ona danas nisu bila na popisu gradonačelnikovih prioritetu.
"Majka, kći, trogodišnji mali dječak," ustrajao sam, I ponovno me počeo hvatati bijes. "Nitko za njih ne daje ni novčića."
"I što u tome ima novoga, Alex? Nitko nije mario za njih ni dok su bili živi. Zašto bi tko mario za njihovu smrt?"
Stigli smo do mog automobila, Porschea iz '74 godine, koji je vidio i bolje dane. Vrata su zaškripala i obavio nas je blagi miris hrane iz zalogajnica. Vozio sam ga tri godine dok sam radio za svoj račun. Obojica smo ušli.
"Znaš što je, Alex, Colin Powell sada šef Glavnog stožera oružanih snaga. Louis Sullivan je bio naš ministar zdravstva i socijalne skrbi. Jesse Jackson mi je pomogao da dobijem ovaj posao," govorio je Monroe dok smo se vozili po Canal Roadu i kretali se prema centra grada. Dok je to govorio, promatrao je svoj odraz na staklu bočnog prozora.
"A sada ti pomažeš meni?" rekao sam. "A da me ništa nisi pitao. To je zaista krasno, doista jako brižno od tebe."
'Tako je," složio se. "Ti sve tako brzo shvaćaš, Alex."
"Pa, daj mi onda stvarno pomozi u ovome. Želim rasvijetliti ubojstva u predgrađima. Vraški mi je žao zbog ovo dvoje bijele djece, ali njihovoj otmici neće nedostajati pozornosti i pomoći. Činjenica je da će toga biti i previše, što je problem. Puno previše proklete pomoći."
"Naravno da je tako. Mi to obojica znamo." Monroe je kimnuo, složivši se s tim. 'Ta glupa kopilad spoticat će se jedni o druge. Slušaj me, Alex. Hoćeš li me poslušati?"
Kad Carl Monroe želi nešto od vas, nagovorit će vas da popustite, ako mora. To sam već prije doživio i sada je ponovno započeo s tim.
"Kako kaže legenda o Alexu Crossu, trenutačno si bez love."
"Meni je dobro," rekao sam. "Imam krov nad glavom. Dovoljno hrane na stolu."
"Ostao si u jugoistočnom dijelu grada, iako si lako mogao odande otići," nastavljao je vrtjeti svoju pokvarenu ploču koju sam već prije čuo. "Još uvijek radiš pri Sv. Antunu?"
"Da. Javna kuhinja. Besplatna psihoterapija. Crni Samarićanin."
"Znaš li da sam te vidio u jednoj predstavi u crkvi Sv. Antuna. Ti, također, znaš glumiti. Imaš dobru pojavu."
"'Krvavi čvor’ od Athola Fugarda." Sjećao sam se toga. Marija me je nagovorila da se priključim kazališnoj družini. "Predstava je vrlo dojmljiva. U njoj bi svatko ispao dobro."
"Pratiš li ti što ja govorim? Slušaš li ti mene, uopće?"
"Želiš se mnome oženiti?" Glasno sam se nasmijao Monroeu. "Ali prije toga želiš mi prvo malo udvarati, zar ne?".
"Nešto u tom smislu," nacerio mi se Monroe.
"Sve radiš baš kako treba, Carl. Volim kad mi šapću nježne riječi prije nego li me poševe."
Monroe se još malo smijao, malo grublje nego što je trebalo.
Mogao vam je biti najbolji prijatelj, a onda, kad se drugi put sretnete, gledati kroz vas kao da vas nema. Neki su ga ljudi unutar odjela rvali "Kokosov Orah". I ja sam bio jedan od njih. "Smeđ izvana, a iznutra bijel.” Imao sam dojam da je on, zapravo, vrlo usamljen čovjek. Još uvijek sam se pitao što li to on, zapravo, hoće od mene.
Monroe je na trenutak zašutio. Opet je progovorio kad smo skrenuli na autocestu Whitehurst. Promet je bio gust, a bljuzgavica na cesti nije u tome ništa pomogla.
"Suočili smo se s tragičnom, vrlo tragičnom situacijom. I ova otmica je za nas od velike važnosti. Tkogod je uspije razriješiti dobit će na cijeni. Želim da nam pomogneš da to rasvijetlimo, da budeš jedan od igrača. Hoću da preko tog slučaja stekneš ugled."
"Ne želim nikakav ugled," odbrusio sam Monroeu. "Ne želim biti jedan od jebenih igrača."
"Znam da ne želiš. Ali upravo bi zato trebao biti. Reći ću ti nešto što je istina. Ti si pametniji od nas i ti ćeš biti netko tko nešto znači u ovom gradu. Prestani biti toliko tvrdoglav po tom pitanju. Pusti da sve prepreke padnu već sada."
"Ne slažem se s tim. Ne, ako mogu birati. Ne, ako tome mogu stati na put. Tvoja zamisao o uspjehu ne poklapa se s mojom."
"Dobro, ali ja ipak znam što je dobro u ovom slučaju. Za nas obojicu," rekao je. Ovoga se puta Carl Monroe nije nimalo smiješio. "Obavijesti me kako slučaj napreduje. U ovome smo zajedno, Alex. Ovo je slučaj na kojem se gradi karijera."
Kimnuo sam Monroeu. Sigurno, mislio sam. "Čija karijera, Carl?"
Zaustavio sam auto pred raskošno ukrašenom zgradom Vlade. Monroe je skliznuo sa sjedišta. Pogledao me s visoka dok sam sjedio u autu. "Ovaj će slučaj biti silno važan, Alex. Prepuštam ga tebi."
"Hvala, ne bih," rekao sam.
Ali Monroe je već bio otišao.


Poglavlje 9




U deset sati i dvadeset pet minuta, komotno unutar okvira koji si je zadao za svojih probnih vožnji do Washingtona, Gary Sonej je skrenuo kombi na neoznačeni put. Sporedna je cesta bila prekrivena dubokim rupama i zarasla u gusti korov. Trnovite kupine dodirivale su ga s obiju strana. Na manje od pedeset metara od glavne ceste, nije više mogao vidjeti ništa osim prašnjave ceste i grmlja koje je u obilju visjelo sa svih strana. S glavne ceste nitko nije mogao vidjeti njegov kombi.
Kombi je poskakivao, prošavši pokraj ruševne, izblijedjele seoske kuće. Zgrada je izgledala kao da se smanjuje i propada u svoje temelje. Četrdesetak metara od kuće nalazila se isto tako ruševna gospodarska zgrada to jest skladište ili što je već od njega ostalo.
Sonej je uvezao kombi unutra. Uspio je; uspješno je završio posao.
Crni Saab iz 1985. bio je parkiran u skladištu. Za razliku od ostatka zapuštenog imanja, skladište je ostavljalo dojam kao da tu netko živi.
Pod je bio od zemlje. Preko tri prozora na katu, na kojima su stakla bila razbijena, bila je razapeta pamučna gaza. Nije bilo zahrđalih traktora niti bilo kakve drugih seoskih postrojenja. U skladištu se osjećao miris vlažne zemlje i benzina. Gary Sonej izvukao je dvije Coca-Cole iz prijenosnog hladnjaka koji je stajao na sjedalu suvozača. Slistio je obje limenke i zadovoljno se podrignuo, popivši ih.
"Želi li tko od vas, djeco, kolu?" ponudio je drogiranoj djeci u komatoznom stanju. "Ne? U redu, ali uskoro ćete biti jako žedni."
U životu ništa nije sigurno, mislio je, ali nije mogao zamisliti kako bi ga sada neki policajac mogao pronaći. Je li ludo i opasno biti tako samouvjeren, pitao se. Zapravo, i nije, jer on je imao smisla za stvarnost. Sada, jednostavno, nije više bilo načina da ga se ovdje otkrije. Nije bilo niti najmanjeg traga koji bi mogli slijediti.
Planirao je kako će oteti nekog tko je slavan od - pa, recimo - otkad zna za sebe. Tko bi taj netko trebao biti, to se često mijenjalo, ali je glavni cilj u njegovoj glavi ostajao jasan. Mjesecima je radio u Washingtonskoj dnevnoj školi. Sadašnjim je trenutkom dokazao da je svaka minuta koju je tamo proveo bila vrijedna truda.
"Gospodin Chips." Razmišljao je o svom školskom nadimku. Gospodin Chips! Kako se lijepo poigrao i odglumio tu predstavu. Uloga za Oscara. Ništa lošije od bilo čega što je vidio, još otkad je gledao "Kralj komedije" s Robertom De Nirom. A ta predstava ulazi u klasiku. De Niro je sigurno pravi psihopat i u stvarnom životu.
Gary Sonej je napokon otvorio klizna vrata na kombiju. Natrag na posao; rad, rad, rad i samo rad.
Odvukao je djecu u skladište, jedno po jedno. Prvo Maggie Rose Dunne, a potom malog dječaka Goldberga. Položio je onesviještenu djevojčicu i dječaka jedno do drugog na zemljani pod. Svukao je djecu i ostavio ih u donjem rublju. Pomno je pripremio doze s vodenom otopinom secobarbitala. Bio je to vaš revni lokalni ljekarnik iz susjedstva, na poslu. Doza je bila negdje između tablete za spavanje i bolničkog anestetika. Djelovat će približno dvanaest sati.
Izvadio je već pripremljene Tubex siringe s iglom za jednokratnu upotrebu. To je bila zatvorena injekcija, s već pripremljenom dozom i iglom. Pripremio je dvije vrpce za podvezivanje. Morao je biti vrlo pažljiv. Ponekad je teško odrediti pravu dozu za tako malu djecu.
Nakon toga je pomaknuo crni Saab dva metra prema naprijed. Na podu skladišta tako se razotkrio otvor širok dva i dugačak dva i pol metra.
Rupu je iskopao tijekom prethodnih posjeta napuštenom imanju. Unutar otvora bio je veliki drveni sanduk koji je sam napravio, nešto poput skloništa. Bila je tu i vlastita boca za opskrbu kisikom. Sve osim televizora u boji na kojem bi se mogle gledati reprize.
U tu drvenu komoru prvo je smjestio dječaka Goldberga. Michael Goldberg bio je u njegovim rukama lagan kao perce, a ono što je osjećao prema njemu imalo je istu težinu - ništa. Tada je došla na red mala princeza, radost i ponos, Maggie Rose Dunne. Stigla izravno iz zemlje bajki.
Uvukao je Tubex igle svakom djetetu u podlakticu. Posebno se trudio da svaku dozu daje polako, tri minute.
Doze su bile prilagođene težini djeteta, 0.25 miligrama po kilogramu tjelesne težine. Provjerio je disanje svakog djeteta. Čvrsto spavajte, moje bebice, vrijedne mnogo milijuna dolara.
Gary Sonej s treskom je poklopio otvor na skloništu. Zatim ga je prekrio s dvadesetak centimetara svježe zemlje. Unutra, u napuštenom skladištu. Usred zemljoradničkog područja Marylanda, Bogu iza leđa. Bal kao što je, šezdeset godina prije toga, bio zakopan mali Charlie Lindbergh Mlađi.
Tamo ih nitko neće pronaći. Sve dotle, dok on to ne bude htio. Ako on to bude htio. I to jedno veliko ako.
Gary Sonej ubrzano se uputio prašnjavom cestom do ostataka stare seoske kuće. Želio se oprati. Također je želio da u svemu ovome počne i malo uživati. Kupio je čak i televizor Watchman da bi se mogao gledati na televiziji.


Poglavlje 10




Vijesti su prelijetale preko televizijskog ekrana svakih petnaestak minuta. Gary Sonej bio je baš tamo na velikoj i moćnoj televiziji. Vidio je fotografije "gospodina Chipsa" na svakoj najavi vijesti. Vijesti, naravno, nisu davale nikakav uvid u ono što se, zapravo, događalo.
To je, dakle, slava! Tako, dakle, izgleda slava. To mu se jako svidjelo. To je ono za što se pripremao sve ove godine. "Bok, mama! Gle, tko je to na televiziji. To je tvoj Zloćko!"
Samo mu je jedna stvar pomutila raspoloženje tog popodneva, a to je bila izjava za štampu koju je upriličio FBI. Govorio je agent imenom Roger Graham, a agent Graham je, očigledno, smatrao da je on glavna zvijezda. Želio je za sebe ugrabiti nešto slave. "Misliš, da je ovo tvoj film, Graham? Griješiš, momče!" Gary Sonej je vikao na televizor. "Ja sam tu jedina zvijezda!"
Sonej se motao po seoskoj kući nekoliko sati, promatrajući kako vani polagano pada noć. Osjetio je različite stupnjeve tame koja je polako obavijala imanje. Sad je već bilo sedam sati i došlo je vrijeme da nastavi sa svojim planom.
"Idemo." Poskakivao je po kući kao boksač prije borbe. "Nastavimo gdje smo stali."
Na trenutak je razmišljao o Charlesu i Anne Morrow Lindbergh, svom najdražem paru svih vremena. To ga je malo umirilo. Razmišljao je o Bebi Charlesu; o onoj jadnoj budali, Brunu Hauptmannu, kojeg su, očito krivo, optužili za briljantno zamišljen i izveden zločin. Smatrao je Lindberghovu aferu najelegantnijim zločinom ovog stoljeća, ne samo zato što je ostala nerazjašnjena - mnogo, mnogo zločina ostaje nerazjašnjeno - nego zato što je bila važna, a nerazjašnjena.
Sonej je bio samouvjeren, sa smislom za stvarnost i, iznad svega, pragmatičan u odnosu na svoje remekdjelo. Sretan pogodak uvijek se mogao zalomiti. Policiji se moglo dogoditi da joj se slučajno "posreći". Razmjenu novca neće biti lako izvesti. To je zahtijevalo susret, a susreti su uvijek vrlo opasni u životu.
Koliko je on znao, a njegovo je znanje bilo enciklopedijsko, niti jedan modemi otmičar nije, na zadovoljavajući način, riješio problem razmjene otkupnine. Naročito, ako su htjeli biti dobro plaćeni za svoj trud, a on je trebao jako mnogo novca za svoje klince vrijedne mnogo milijuna dolara.
Čekaj samo da čuju koliko novca.
Ova mu je misao razvukla usta u osmijeh. Svjetski čovjek Dunnes i svemoćni Goldbergovi mogu i htjet će platiti. Nije slučajno izabrao ove dvije obitelji - s njihovim šmrkavim derištima i neograničenim dotokom novca i moći.
Sonej je zapalio jednu od bijelih svijeća koje je držao u džepu kaputa. Njušio je ugodan miris voska. Potom se zaputio u malu kupaonicu pokraj kuhinje.
Sjetio se jedne stare pjesme Chambers Brothersa pod nazivom 'Vrijeme’. Vrijeme je... vrijeme... vrijeme da izmaknemo prostirač ispod svačijih nogu. Vrijeme... vrijeme... vrijeme da započnemo stvarati svoju vlastitu legendu. Ovo je bio pravi film. Njegov film.
Na kraju prosinca soba je bila, kao uostalom, i cijela kuća, strahovito hladna. Gary Sonej je vidio kako mu se ledi dah dok se pripremao u kupaonici.
Srećom, napuštena je kuća imala izvorsku vodu, koja je još uvijek tekla u kupaonici. Voda je, doista, bila vrlo hladna. Gary Sonej je upalio nekoliko svijeća i započeo s poslom. Za to će mu trebati punih pola sata.
Prvo je skinuo tamnosmeđu, proćelavu poluvlasulju. Kupio ju je prije tri i pol godine u dućanu s kazališnim potrepštinama u New York Cityju. Te iste večeri, otišao je pogledati 'Fantoma u operi’. Jako mu se svidio taj mjuzikl s Broadwaya. Identificirao se s Fantomom toliko da ga je to zaplašilo. To ga je navelo da pročita knjigu u izvornom obliku, najprije na francuskom, a onda i na engleskom.
"Da vidimo, dakle, što to imamo pred sobom?" govorio je licu u ogledalu.
Kad je uklonio ljepilo i ostalu prljavštinu, otkrila se bujna plava kosa. Dugački, valoviti, plavi uvojci.
"Gospodin Sonej? Gospodin. Chips? Jesi li to ti, momče?"
Zapravo, nije nimalo loše izgledao. Dobri izgledi? U usponu, možda? Da, sasvim sigurno u punom zamahu.
I nimalo nalik Chipsu. Ništa poput gospodina Soneja!
Uklonio je guste brkove koje je Gary Sonej nosio od prvog dana kada je došao na razgovor u Washingtonsku dnevnu školu. Zatim je izvadio kontaktne leće. Boja očiju je, od zelene, prešla u kestenjasto smeđu.
Gary Sonej je upaljenu svijeću držao iznad umrljanog i razbijenog kupaonskog ogledala. Obrisao je jedan kut zrcala rukavom svog kaputa.
"Tako. Samo se pogledaj. Gledaj se sada. Genijalnost se poznaje po pojedinostima, zar ne?"
Onaj bezlični, dosadni lik iz privatne škole gotovo je posve nestao. Hitri i dobrohotni gospodin Chips umro je i zauvijek nestao.
Kakva je to bila čudesna farsa. Kakav hrabar plan djelovanja i kako dobro proveden. Šteta što nitko i nikad neće znati što se, zapravo, dogodilo. Ali, kome bi to mogao reći?
Gary Sonej je napustio seosku kuću oko 11:30 navečer, točno kako je planirao. Otišao je u garažu koja je stajala odvojeno od kuće, sa sjeverne strane.
Na posebnom mjestu u garaži, na vrlo posebnom mjestu, sakrio je pet tisuća dolara svoje ušteđevine, svoj tajni ulog, novac koji je pokrao proteklih godina. I to je bio dio plana. Mislio je na duge staze.
Zatim je otišao dolje u skladište do svojeg automobila. Kada je već bio u skladištu, provjerio je kako su djeca. Za sada je sve je bilo sjajno.
Klinci se nisu žalili.
Saab je upalio od prve. Odvezao se do glavne ceste, samo s pozicijskim svjetlima.
Kada je, napokon, bio na glavnoj cesti, upalio je reflektore. Noćas je još imao mnogo posla. Vrhunska se predstava nastavlja.
Nije loše.



Poglavlje 11




Roger Graham, specijalni agent FBI-a, stanovao je u Manassas Parku, na pola puta između Washingtona i FBI-eve Akademije u Quanticu. Graham je bio visok i dojmljive tjelesne građe, s kratkom, kosom boje smeđeg pijeska. Već je radio na nekoliko većih otmica, ali nikad ni na čemu tako uznemiravajućem kao što je ova noćna mora.
Negdje, malo iza jedan ujutro, Graham je, napokon, stigao kući. Dom mu je bila velika kuća u kolonijalnom stilu, u prosječnoj ulici Manassas Parka. Šest spavaonica, tri kupaonice i veliko dvorište od gotovo dva jutra površine.
Nažalost, ovo nije bio normalan dan. Graham je bio iscrpljen i osjećao se prebijeno, mrtav umoran. Često se znao pitati zašto se ne bi jednostavno smirio i napisao još jednu knjigu. Mogao je tražiti od Ureda da ga pošalje u prijevremenu mirovinu. Tako bi, možda, stigao upoznati svoje troje djece prije no što odu od kuće.
Ulica u Manassas Parku bila je pusta. Svjetla iznad ulaza sjajila su niz ulicu i bio je to utješan i prijateljski prizor. Odjednom su se pojavila svjetla i u retrovizoru Grahamovog Forda Bronca.
Dragi se automobil s upaljenim reflektorima zaustavio na putu ispred kuće. Čovjek je izašao i zamahnuo notesom koji je držao u ruci.
"Agent Graham? Ja sam Martin Bayer iz New York Timesa, doviknuo je čovjek dok je hodao prilaznom stazom. Ovlaš je mahnuo novinarskom iskaznicom.
Isuse Kriste. Pasji sin iz New York Timesa, pomislio je Graham. Novinar je nosio tamno odijelo, prugastu košulju i reportersku kravatu. Bio je to pravi njujorški yuppy u usponu, trčeći za poslom. Sve te šupčine iz Timesa ili Posta Grahamu su izgledale jednako. Među njima se vite nije moglo naći poštenog novinara.
“Prčili ste tako dug put, ovako kasno, da biste čuli 'nema izjave’ gospodine Bayer. Žao mi je," rekao je Roger Graham. "Ne mogu vam otkriti ništa o otmici. Iskreno rečeno, ničeg novog niti nema."
Nije mu bilo nimalo žao, ali kome trebaju neprijatelji u "New York limesu". Ti su pokvarenjaci u stanju čovjeku zabiti otrovno pero u jedno uho, da bi kroz drugo izašlo van.
"Jedno pitanje, samo jedno pitanje. Shvatit ću, ako ne želite odgovoriti na njega, ali meni je to jako važno - meni osobno. Meni, koji sam došao ovamo u jedan ujutro."
"U redu. Da čujemo. Koje je to pitanje?" Graham je zalupio vratima svog Bronca. Zaključao ga je, nabacio se ključevima i ponovno ih uhvatio.
"Jeste li svi vi tako nevjerojatno bezlični i glupi?" Gary Sonej ga je upitao. 'To je moje pitanje, Grahame mudrijašu?"
Dugačak, oštar nož bljesnuo je prema naprijed, jedanput. Zatim je bljesnuo ponovno. Sječivo je zarezalo lijevo, pa desno preko vrata Rogera Grahama.
Prvi nemilosrdni udarac pribio ga je uz njegov Ford Bronco. Drugi mu je prerezao vratnu arteriju. Graham je pao mrtav na svojem prilaznom putu. Nije bilo vremena da uzmakne, potrči ili da se makar samo pomoli.
"I ti bi mi Rogere trebao biti neka zvijezda. Želio si biti zvijezda, zar ne? Ne vidim nikakve pretpostavke za to. Baš nikakve. Čista nula," rekao je Sonej. 'Trebao bi biti puno bolji od ovog. Mene smiju izazvati samo najbolji i najpametniji."
Sonej se sagnuo i tutnuo papirić s porukom u džep na prsima bijele košulje agenta Grahama. Potapšao je mrtvog čovjeka po prsima. "Reci sad, bi li novinar ’New York Timesa’, doista, bio ovdje u jedan ujutro, ti arogantni budalašu? Samo zato da bi popričao s tvojom jadnom guzicom?"
Tada se Sonej odvezao s mjesta zločina. Za njega je smrt agenta Graham bila obična sitnica. Doista. Ubio je već preko dvjesto ljudi prije njega. Vježba pomaže da se dostigne savršenstvo. Niti će ovo biti posljednji put.
Ovo će ih, svakako, sve razbuditi. Nadao se, jedino, da će naći dostojnijeg suparnika koji čeka negdje u pričuvi.
Inače, gdje je tu zabava? Izazov? Kako će to postati važnije od Lindberghove otmice?



Poglavlje 12




Već sam se emotivno vezao za otetu djecu. Te prve noći, san mi je bio nemiran i uzburkan. U snovima sam ponovo proživljavao neke ružne prizore iz škole. Stalno mi se priviđao Mustaf Sanders. Njegove žalosne oči buljile su u mene, moleći za pomoć, koju mu nisam mogao pružiti.
Probudio sam se i zatekao svoje dvoje djece pokraj sebe. Vjerojatno su se u neko doba, rano ujutro, prikrali u moj krevet. To je jedan od njihovih najdražih trikova, njihova šala na račun 'dobrog starog oca'.
Damon i Janelle čvrsto su spavali povrh šarenog prekrivača. Prošle sam noći bio previše umoran, da bih ga maknuo s kreveta. Mora da smo izgledali kao dva zaspala anđela - I krepani tegleći konj.
Damon je prekrasan mali dječak od šest godina koji me uvijek podsjeća na to kako je posebna bila njegova majka. Ima Marijine oči Jannie je moje najdraže blago. Stara je četiri godine, još malo pa petnaest. Voli me zvati 'dobri stari tata', što zvuči kao neki crnački dijalekt, koji je ona sama uspjela izmisliti. Možda je, u nekom svom bivšem životu, poznavala nogometnu zvijezdu Lipscomba, koji se upravo tako zvao.
Na krevetu je, također, bila knjiga Williama Styrona o depresiji, 'Vidljiva tama', koju sam čitao. Nadao sam se da će mi nekako pomoći da izađem iz svoje osobne depresije - koja me proganja još od Marijinog ubojstva. Do sada su prošle tri godine, a meni se činilo da ih je prošlo dvadeset.
Probudila su me, zapravo, svjetla automobilskih reflektora koja su šarala po rebrenicama prozora. Čuo sam kako su se zalupila vrata na autu i škripu koraka na šljunčanoj stazi. Pažljivo, da ne probudim djecu, skliznuo sam s kreveta i otišao do prozora spavaonice.
Pogledao sam dolje na dva patrolna auta koja su pripadala gradskoj upravi D C -a; bili su parkirani iza starog Porschea koji je stajao na prilaznom putu do kuće. Činilo se da je vani strašno hladno. Upravo smo ulazili u pravu pravcatu duboku washingtonsku zimu.
"Pustite me na miru," promumljao sam kroz mrzle zaslone na prozoru. "Maknite se odavde."
Sampson se uputio prema stražnjim vratima kroz koja se ulazi u kuhinju. Ura pokraj kreveta pokazivala je dvadeset minuta do pet. Vrijeme da pođem na posao.
Malo prije pet sati toga jutra, Sampson i ja smo se zaustavili ispred ruševne, prijeratne zgrade od smeđeg kamena u Georgetownu, jedan blok zapadno od ulice M, Odlučili smo sami pretražiti Sonejev stan. Ako želite nešto postići, morate to učiniti sami.
"Sva su svjetla upaljena. Čini se da je netko kod kuće," rekao je Sampson dok smo izlazili iz auta, "Tko bi to mogao biti?"
"Imaš pravo tri puta pogađati. Prva dva se ne računaju," promrmljao sam. Patio sam od ranojutarnje mrzovolje. Posjet brlogu u kojem živi čudovište neće nimalo pomoći,
"To je FBI. Možda je tu Efrem Zimbalist mlađi," nagađao je Sampson, "Možda upravo snimaju film o Istinitim pričama iz FBI-a. "Hajde da vidimo,"
Ušli smo u zgradu i popeli se uskim, zavojitim stubama. Na drugom katu, preko ulaznih vrata u Sonejev stan bila je razapeta žuta vrpca kakvom se obilježava mjesto zločina. Mjesto nije ostavljalo dojam kao da bi tamo mogao živjeti gospodin Chips, Djelovalo je više kao boravište Richarda Ramireza ili ubojice iz Zelene rijeke. Oguljena drvena vrata su se otvorila. Mogao sam vidjeti dvojicu tehničara iz FBI-a kako unutra nešto rade, Disk-jockey s lokalnog radija, takozvani Masni, derao se iz radija koji je bio na podu,
"Hej, Pete, kako ide?" pozvao sam ga. Poznavao sam jednog od tehničara iz FBI-a, Petea Schweitzera. Podigao je pogled kad je čuo moj glas,
"Gle, tko je ovdje. Dobrodošao u tajno svetište,"
"Došli smo vas malo gnjaviti. Da vidimo kako radite." rekao je Sampson. Obojica smo već prije radili s Peteom Schweitzerom, voljeli smo ga i vjerovali mu onoliko koliko se to već može kad se radi o osoblju iz FBI-a.
"Uđite i osjećajte se kao doma u Casa Sonej. Ovo je moj kompanjon u traženju mišjih govanaca i kopač po smeću, Todd Toohey. Todd voli slušati Masnog rano ujutro. Toddie, ova su dvojica isto takvi vragovi kao i mi,
"I to najbolji," rekao sam Toddu Tooheyu. Već sam počeo njuškati po stanu. Sve je opet djelovalo nestvarno. Pojavila se ona hladna i vlažna točka u mojoj glavi. Vrijeme groze.
Jednosobni stan bio je u užasnom neredu. Namještaj je bio oskudan - tek goli madrac na podu, stolić na kojem je bila svjetiljka i trosjed koji je izgledao kao da ga je netko pokupio na ulici - ali je zato pod bio prekriven raznim stvarima.
Nered se, uglavnom, sastojao od zgužvanih plahti i ručnika izmiješanih s donjim rubljem. Na podu je bilo razbacano dovoljno odjeće, da se napune dva-tri stroja za pranje rublja. Većina nereda se, ipak, odnosila na gomilu knjiga i časopisa. Nekoliko stotina knjiga i bar još toliko časopisa bilo je nagomilano u jedinoj, skučenoj, sobi.
"Ima li čega zanimljivog?" upitao sam Schweitzera. "Jeste li pretražili njegovu knjižnicu?"
Schweitzer mi je odgovorio, ne podižući pogled s hrpe knjiga koje je pročešljavao. "Sve je zanimljivo. Provjeri još i one knjige na zidu. Također, imaj na umu, da je naš fini pernati prijatelj dobro prebrisao cijeli prokleti stan prije nego li je podvio rep."
"Je li to obavio temeljito? Prema tvojim standardima?"
"Odličan posao. Ni ja ne bih bolje. Nigdje nismo uspjeli pronaći niti djelomičan otisak. Čak ni na jednoj jedinoj prokletoj knjizi."
"Možda čita s plastičnim rukavicama," natuknuo sam.
"Mislim da je tako. Ne zezam se, Alex. Ovo je mjesto očistio profesionalac."
Čučnuo sam pokraj nekoliko hrpa knjiga i čitao neke naslove s poleđina. Većinom je to bila beletristika izdana unatrag proteklih pet godina
"Istinski ljubitelj krimića," rekao sam.
"Golemo mnoštvo priča o otmicama," rekao je Schweitzer. Podigao je pogled i pokazao u smjeru kreveta. "Tamo desno, pokraj svjetiljke za čitanje. To je odjeljak za otmice."
Otišao sam tamo i pregledao primjerke knjiga. Velika većina knjiga ukradena je iz knjižnice u Georgetownu. Pretpostavljam da je morao imati iskaznicu da bi mogao pribaviti ovoliko mnoštvo knjiga. Je li možda neki bivši student? Možda čak i profesor?
Mnogo kompjutorskih ispisa bilo je zalijepljeno na golom zidu iznad biblioteke o otmicama. Započeo sam čitati po redu.
Aldo Moro. Otet u Rimu. Pet tjelohranitelja ubijeno prilikom otmice. Morovo tijelo je pronađeno u parkiranom automobilu.
Jack Teich, pušten nakon što je plaćena otkupnina od 750.000 dolara.
J. Paul Getty treći, pušten u južnoj Italiji, plaćena otkupnina od 2.8 milijuna dolara.
Gđica Virginia Piper iz Minneapolisa, puštena nakon što je muž platio milijun dolara.
Victor E. Samuelson, pušten u Argentini nakon plaćene otkupnine od 14,2 milijuna dolara.
Zazviždao sam, vidjevši svote nabrojene na njegovom popisu. Koliko li će tek tražiti za Maggie Rose Dunne i Michaela Goldberga?
Stan je doista bio vrlo skučen i nije ostavljao mnogo prostora Soneju da izbriše otiske prstiju. Ipak, Schweitzer je tvrdio, da nije ostavio ništa. Počeo sam se pitati nije li Sonej, možda, policajac? To je jedan od načina da se isplanira zločin, sa znatno boljim izgledima da se čovjek izvuče.
"Dođi malo ovamo." Sampson je bio u kupaonici koja je bila s jedne strane malog stana.
Zidovi su bili prekriveni fotografijama iz časopisa i novina, ovitcima ploča i omotnicama s knjiga.
Tu nam je priredio posljednje iznenađenje. Ni tu nije bilo otisaka, ali nam je našvrljao poruku.
Odmah iznad ogledala nalazila se velikim slovima pisana poruka: ŽELIM POSTATI NETKO!
Po zidovima je bila prava izložba. Bio je tamo River Phoenix. Mat Dillon. Bilo je fotografija iz knjiga Helmuta Newtona. Prepoznao sam Lennonovog ubojicu, Marka Davida Chapmana. I Axla Rosea. Pete Rose je, također, visio na zidu. Isto tako i Neon Deon Sanders. Wayne Williams je bio tu. Priče iz novina. Članak o požaru u Happy Land Social Clubu u New York Cityju. Priča iz New York Timesa o Lindberghovoj otmici. Priča o otmici Samuela Bronfmana, nasljednika Seagramovog bogatstva i, uz to, priča o nestalom djetetu Etan Patz.
Razmišljao sam o Soneju otmičaru, kako živi sam-samcat u svom bijednom stanu. Pažljivo je obrisao svaki centimetar prostora od otisaka prstiju. Soba je bila tako mala, tako asketska. On je volio čitati, ili je, makar, volio biti okružen knjigama. Tu je bila i njegova fotogalerija. Što nam je to govorilo o njemu? Jesu li to niti vodilje? Ili možda lažni tragovi?
Stajao sam ispred zrcala iznad umivaonika i buljio u nj, kao što sam znao da je i on činio bezbroj puta. Što li sam, u stvari, trebao vidjeti? Što je to što je vidio Gary Sonej?
"Ovdje je stajala njegova slika na zidu - lice u zrcalu," ponudio sam objašnjenje Sampsonu. 'To je ključna slika i oko nje se sve vrti. On ovdje želi biti zvijezda nad zvijezdama."
Sampson se naslonio na zid s fotografijama i novinskim isječcima. "Zašto nema otisaka prstiju, dr. Freud?"
"On sigurno zna da negdje moramo imati podatke o njegovim otiscima prstiju. Isto tako mislim da je u školi morao biti prerušen.
Možda je upravo ovdje nanosio šminku prije odlaska u školu. Mogao bi biti kazališni glumac. Uvjeren sam da mi, zapravo, još nismo uspjeli vidjeti njegovo pravo lice."
"Mislim da ovaj frajer ima velike planove. On pod svaku cijenu želi postati zvijezda," rekao je Sampson.
Želim postati netko!



Poglavlje 13




Maggie Rose Dunne probudila se iz najčudnijeg sna u svojem životu. Grozni, neopisivo ružni snovi.
Osjećala se kao da se sve oko nje odvija kao u nekom usporenom filmu. Bila je žedna. Ujedno joj se i piškilo i to jako.
Mama, jutros sam previše umorna. Molim te! Ne mogu ustati. Ne želim danas ići u školu. Molim te, mama. Ne osjećam se dobro. Časna riječ. Zaista se ne osjećam dobro, mamice.
Maggie Rose je otvorila oči. Barem je mislila da je otvorila oči, ali nije mogla vidjeti ništa. Apsolutno ništa.
“Mamice! Mamice! Mamice!" Maggie je, napokon, viknula, a onda više nije mogla prestati vrištati.
Još cijeli sat nakon toga, a možda i više, još je plutala između sna i jave. Osjećala se potpuno budnom. Plovila je poput lista na površini ogromne vode. Struja ju je nosila kamo je htjela.
Razmišljala je o svojoj mami. Je li ona znala da je Maggie nestala? Traži li je sada? Sigurno je traži.
Možda joj je netko oduzeo ruke i noge. Nije ih osjećala. To je moralo biti davno prije.
Bilo je potpuno mračno. Zakopali su je u zemlju. Sada ona, zapravo, trune i postaje kostur. Je li to razlog što ne osjeća ruke i noge?
Hoće li mi odsada zauvijek biti tako? To nije mogla podnijeti i opet je počela plakati. Bila je zbunjena. Uopće nije bila u stanju misliti.
Maggie Rose je mogla otvarati i zatvarati oči. U svakom slučaju, mislila je da može. Svejedno, držala ona oči otvorenima ili zatvorenima, nije primjećivala nikakvu razliku. Sve je bila tama. U oba slučaja.
Kada bi to ponovila mnogo puta, otvarajući i zatvarajući oči što je brže mogla, vidjela bi boje.
Sada je, unutar tmine, vidjela odraze i tragove boja. Pretežito crvene i jarko žute.
Maggie se pitala je li možda prikovana ili vezana. Je li to ono što ti učine kada te zatvore u lijes? Pribiju te za dno. Zašto bi to radili? Da te spriječe da ne izađeš van? Da zadrže tvoj duh pod zemljom za vijeke vjekova?
Odjednom se nečeg sjetila. Gospodin Sonej. Magla koja ju je obavijala na trenutak se pročistila.
Gospodin Sonej ju je odveo iz škole. Kada se to dogodilo? Zašto? Gdje je sada gospodin Sonej?
A Michael! Što se dogodilo s Michaelom? Zajedno su napustili školu. Toliko se sjećala.
Tada se pomaknula i dogodilo se nešto jako neobično. Otkrila je da se može otkotrljati.
To je Maggie Rose i učinila. Otkotrljala se i osjetila da se našla pokraj nečega.
Opet je mogla osjetiti svoje tijelo. Sada je bila potpuno sigurna da još uvijek ima svoje tijelo i da još nije kostur.
Maggie je vrištala!
Dokotrljala se do nekoga ili nečega.
Još netko je bio s njom u tami.
Michael?
To je morao biti Michael.
"Michael?" Maggien glas je bio tiši od šapata. "Michael? Jesi li to ti?"
Pričekala je na odgovor "Michael?" šapnula je malo glasnije.
"Daj, Michael. Molim te, reci mi nešto.”
Tko god to bio, nije odgovarao. To je bilo još strašnije nego li da je sama.
"Michael... To sam ja... Ne boj se... Ja sam, Maggie... Michael, molim te, probudi se.
“Oh, Michael, molim te... Molim te. Račiću. Samo sam se šalila t tvojim idiotskim cipelama za školu. Daj, Michael. Pričaj sa mnom, Račiću. To sam ja. Dweebo Dido."



Poglavlje 14




Kuća u kojoj su živjeli Dunneovi bila je napravljena u stilu koji su lokalni trgovci nekretninama i poznavatelji nazivali lutyenskim ili neoelizabetinskim stilom. Ni Sampson ni ja nismo često viđali takve kuće u jugoistočnom dijelu D.C.-a.
Iznutra, kuća je obilovala vedrinom i raznolikošću, što je, pretpostavljam, uobičajeno kod svih bogataša. Bila je puna 'skupih stvari’. Ornamenti u stilu Art Deco-a, orijentalni zasloni, sunčani sat iz Francuske, sag iz Turkmenistana, nešto što je nalikovalo kineskom ili japanskom stolu za čajne obrede. Sjetio sam se nečeg što je, jednom, rekao Picasso: 'Dajte mi muzej i ja ću ga napuniti.’
Pokraj jednog otmjenog salona nalazila se mala kupaonica. Šef istražitelja George Pittman zgrabio me i odvukao unutra čim sam stigao. Bilo je oko osam sati ujutro. Prerano za nešto takvo.
"Što si opet napravio?" pitao me je. "Što smjeraš, Cross?"
Prostorija je bila krcata i u njoj nije bilo mjesta za dvojicu odraslih ljudi pristojne veličine. I bila je daleko od onoga što smatramo prosječnim zahodom. Pod je bio prekriven William Morris tepihom. U jednom uglu stajao je stilski stolac.
"Nadao sam se da će me netko ponuditi kavom. Nakon toga sam namjeravao sudjelovati na jutarnjem sastanku," rekao sam Pittmanu. Silno sam želio izaći iz tog zahoda.
"Ne zajebavaj se sa mnom." Podigao je glas. "Ne podbadaj me."
Oh, nemoj opet počinjati, htio sam mu reći. Nemoj ovdje raditi ove grozne scene. Palo mi je napamet da mu glavu gurnem u zahodsku školjku, samo da zašuti.
"Prestani vikati ili odlazim," rekao sam. Obično se trudim reagirati na razuman i obziran način. To je prirođeno mojem karakteru.
"Nemoj mi govoriti da prestanem vikati. Tko ti je, dovraga, rekao da odeš kući prošle večeri? I ti i Sampson. Tko vam je rekao da idete u Sonejev stan danas ujutro?"
"A, o tome se, dakle radi? Jesmo li zbog toga sada ti i ja ovdje unutra?" pitao sam ga.
"Možeš se kladiti da je to. Ja vodim ovu istragu. To znači da ako namjeravaš zavezati cipelu, prvo mene moraš pitati za dozvolu."
Nakesio sam se. Nisam to mogao spriječiti. "Odakle ti taj citat? Je li upravo to rekao Lou Gosset u filmu 'Oficir i džentlmen’?"
"Cross, ti, je l’ da, misliš da je ovo sve igra i šala?"
"Ne, ne mislim tako. Uopće ne mislim da je u pitanju šala. I nemoj mi se unositi u lice, ili ga uskoro nećeš imati," upozorio sam.
Izašao sam iz zahoda. Šef istražitelja Pittman, nije me slijedio. Da, ja se mogu dati izazvati. Ne, to malo govno neće me zajebavati.
Nešto iza osam sati, tim za oslobađanje talaca se, napokon, sakupio u prostranoj, prekrasno namještenoj dnevnoj sobi. Odmah sam osjetio da nešto nije u redu. Nešto se kuha, u to sam bio siguran.
Jezzie Flanagan iz tajne službe zauzela je mjesto s kojeg će govoriti. Zapamtio sam je iz Dnevne škole, od jučer ujutro. Stajala je ispred zapaljenog kamina.
Ploča iznad kamina bila je ukrašena granama božikovine, sićušnim bijelim svjetiljkama i božićnim čestitkama. Nekolicina neformalnih čestitki bilo je, očito, od prijatelja Dunneovih iz Kalifornije - fotografije ukrašenih palmi, saonice Djeda Mraza na nebu iznad Malibua. Dunneovi su se tek nedavno bili preselili u Washington, kad je Thomas Dunne preuzeo posao direktora Crvenog križa.
Jezzie Flanagan djelovala je znatno službenije nego u školi. Nosila je udobnu sivu suknju i crnu vestu s povišenim ovratnikom, te male, zlatne naušnice. Izgledala je kao odvjetnica iz Washingtona, i to vrlo privlačna i uspješna odvjetnica.
"Sonej nam se javio u ponoć, protekle noći. Zatim opet oko jedan poslije ponoći. Nismo očekivali da će nam se tako skoro javiti. Nitko to nije očekivao," započela je s izlaganjem.
"Prvi telefonski poziv upućen je s područja Arlington. Sonej nam je smjesta dao do znanja da o djeci neće ništa reći osim da su oboje, i Maggie Dunne i Michael Goldberg, dobro. Što bi drugo i mogao reći. Nije nam omogućio da razgovaramo ni s jednim djetetom, tako da to ne možemo pouzdano znati. Djelovao je bistro i kao da stvari drži potpuno u svojim rukama."
"Jeste li već uspjeli proučiti glas sa snimke?" pitao je Pittman, koji je sjedio naprijed. Da smo Sampson i ja stajali vani i gledali unutra, bilo bi utješno znati da je Pittman ovdje, medu nama. Bilo je očigledno da ni s njim nitko ne razgovara.
"Na tome se upravo radi," pristojno je odgovorila je Flanaganova. Obratila mu je upravo onoliko pozornosti koliko je i zaslužio, ali je izbjegla da joj se nametne. Vrlo je uspješno držala stvari pod kontrolom.
"Koliko je dugo, zapravo, bio na liniji?" postavio je sljedeće pitanje Richard Galletta, pravnik iz Ministarstva pravosuđa.
"Nažalost, ne dugo. Trideset četiri sekunde, da budemo precizni," odgovorila mu je Flanaganova isto tako pristojno i točno. Pribrana, ali dovoljno ugodna. Pametno.
Proučavao sam je. Bilo je očito da se ugodno osjećala pred ljudima. Načuo sam da je zaslužna za neke odlučne poteze unutar tajne službe u proteklih nekoliko godina - što bi značilo da je vrlo zaslužna.
"Kad smo stigli do govornice u Arlingtonu, već je odavno bio otišao. Nismo mogli očekivati da ćemo tako brzo imati toliko sreće," rekla je. Preko lica joj je prošao nagovještaj smješka i primijetio sam da joj je nekolicina muškaraca u sobi uzvratila osmijehom
"Sto mislite, zašto je nazvao?" pitao je federalni šerif koji je sjedio u dnu sobe. Bio je ćelav, trbušast i pušio je lulu.
Flanaganova je uzdahnula. "Molim vas, pustite me da nastavim. Nažalost, radi se o nečem znatno važnijem od tog telefonskog poziva. Sonej je prošle noći ubio federalnog agenta Rogera Grahama. To se dogodilo upravo ispred Grahamove kuće u Virginiji, na prilaznom putu do kuće."
Nije lako uzdrmati iskusnu skupinu, kao što je bila ona koja se okupila kod Dunneovih. Ali vijest od ubojstvu Rogera Grahama imala je takav učinak. Znam da su meni klecala koljena. Roger i ja zajedno smo proživjeli neke teške trenutke u proteklih nekoliko godina. Kad god sam radio s njim, pouzdano sam znao da će mi štititi leđa. Nije mi trebao dodatni razlog da bih nastojao uhvatiti Garyja Soneja, ali ovaj koji mi je dao sada, bio je zaista dobar.
Pitao sam se je li Sonej toga svjestan. I, ako jest, što to, zapravo znači. Kao psihologa, ubojstvo me je ispunjavalo osjećajem nemoći. To mi je govorilo da je Sonej dobro ustrojen, dovoljno samouvjeren da se s nama poigrava, i da je spreman ubiti. To nije išlo u prilog Maggie Rose Dunne i Michaelu Goldbergu.
"Ostavio nam je vrlo jasnu poruku," nastavljala je Flanaganova. "Poruku je otisnuo na kartici koja izgleda poput onih iz knjižnice. To je poruka za sve nas. U njoj kaže sljedeće: ’Roger Graham, mudrijaš, mislio je da je velika fora. Očito je da baš i nije. Tko god radi na ovom slučaju, u smrtnoj je opasnosti!’ Poruka je potpisana. On se naziva Lindberghovim sinom."



Poglavlje 15




Tisak je u slučaju otmice od prve započeo igrati prljavo. Udarni naslov u jednim večernjim novinama glasio je: TJELOHRANITELJI TAJNE SLUŽBE OTIŠLI SU NA KAVU. Vijest o ubojstvu federalnog agenta Rogera Grahama još nije ni stigla do njih. Pokušavali smo to malo usporiti.
Novine su se toga jutra bavile naklapanjima o tome kako su agenti tajne službe, Charles Chakely i Michael Devine, napustili svoja radna mjesta u privatnoj školi. Zapravo, otišli su na doručak dok je trajala nastava. To je prilično uobičajeno u tom poslu. Ovaj će ih odlazak na kavu skupo koštati. To će, vjerojatno, Chakely i Devine platiti gubitkom posla, a možda će ih stajati i karijere.
Na drugoj strani, Pittman je Sampsona i mene, do sada, vrlo slabo iskoristio. To je trajalo otprilike dva dana. Prepušteni sami sebi, Sampson i ja usredotočili smo se na blijedi trag koji nam je ostavio Gary Sonej. Ja sam pokušao otkriti trgovine u okrugu u kojima bi netko mogao kupiti šminku i stvari s kojima se može dobro maskirati. Sampson je posjetio knjižnicu u Georgetownu, ali tamo Soneja nisu nikada vidjeli. Nisu čak ni primijetili da su im ukradene gomile knjiga.
Sonej je uspio nestati. Ono što je najviše uznemiravalo bilo je to da se činilo kako Sonej nije ni postojao prije negoli je prihvatio posao u Washingtonskoj dnevnoj školi.
Ne čudi što je krivotvorio dokaze o svojim prijašnjim zaposlenjima, kao i nekoliko preporuka. Svaki je njegov korak bio tako znalački proveden, da nešto bolje još nismo vidjeli u slučajevima obmana i prijevara s kojima smo se susretali. Nije ostavio nikakve tragove.
Sonej je, tražeći posao u školi, bio besraman i vrhunski samouvjeren. Navodni prijašnji poslodavac (lažni, naravno) nazvao je Wadhingtonsku dnevnu školu i toplo preporučio Soneja, koji se, navodno, preselio u Washington. Brojne su preporuke poslane telefaksom sa Sveučilišta u Pennsylvaniji, i to s dodiplomskog i postdiplomskog sveučilišnog programa. Nakon dva upečatljiva razgovora, školi je toliko postalo stalo da se dokopa primamljivog i revnog učitelja (a on ih je uvjerio i u to da se oko njega nadmeću i druge privatne škole u D.C.-u), da su mu, jednostavno, ponudili posao.
"Nikada nismo požalili što smo ga uzeli - sve do sada, naravno," priznao mi je ravnateljev pomoćnik. "Bio je čak i bolji nego što se prikazivao. Silno bi me čudilo ako stvarno nije bio učitelj matematike, prije nego li je došao k nama. To bi, doista, značilo, da je vrhunski glumac."
Treći dan, kasno poslije podne, dobio sam radni nalog od Dona Manninga, jednog od Pittmanovih poručnika. Tražili su od mene da procijenim i donesem svoju ocjenu o Katherine Rose Dunne i njezinom mužu. Tražio sam da provedem neko vrijeme nasamo s Dunneovima, ali to mi je uskraćeno.
Susreo sam se s Katherine i Thomasom Dunneom i stražnjem vrtu njihove kuće. Zid od sivog kamena, visok tri metra, vrlo ih je uspješno odvajao od vanjskog svijeta. Isto tako i drvored ogromnih lipa. Stražnji se vrt, zapravo, sastojao od nekoliko vrtova, odvojenih kamenim zidovima i potočićima koji su vrludali. Vrtovi su imali i svoje vlastite vrtlare, mladi bračni par iz Potomaca, koji je, očigledno, vrlo lijepo živio brinući se za vrtove u gradu. Vrtlari su, posve sigurno, zarađivali više od mene.
Katherine Rose je prebacila stari kaputić od devine dlake preko košulje od jeansa i veste s V-izrezom. Može nositi što god poželi, i to joj dobro stoji, mislio sam dok smo šetali.
Negdje sam nedavno pročitao da Katherine Rose još uvijek smatraju jednom od najljepših žena na svijetu. Otkad se rodila Maggie Rose, snimila je svega nekoliko filmova, ali nije izgubila ništa od svoje ljepote, barem koliko sam ja mogao primijetiti. Čak ni sada, kada je prolazila tako teške kušnje.
Njezin muž, Thomas Dunne, isticao se kao odvjetnik u estradnim krugovima u Los Angelesu, gdje su se i upoznali. Tamo je sudjelovao u aktivnostima pokreta Greenpeace i Spasite Zemlju. Obitelj se preselila u Washington, nakon što je postao direktor američkog Crvenog križa.
"Jeste li se već bavili otmicama, istražitelju?" želio je znati Thomas Dunne. Pokušavao je otkriti kamo bi me mogao smjestiti. Jesam li ja važna osoba? Mogu li ja ikako pomoći njihovoj djevojčici? Bio je malo nepristojan, ali, u ovakvim okolnostima, to mu nisam mogao zamjerili.
"Desecima," rekao sam mu. "Možete li mi nešto reći o Maggie?
To bi moglo pomoći. Što više budemo znali, biti će nam veći izgledi da pronađemo Maggie."
Katherine Rose je kimnula "Naravno da hoćemo. Nastojali smo odgajati Maggie da bude što je moguće normalnija," rekla je. "To je jedan od glavnih razloga zašto smo odlučili odseliti na Istok."
"Ne znam možemo li Washington smatrati normalnim mjestom za odrastanje. To baš i nije Mayberry R.F.D.*" (Popularna TV serija sedamdesetih godina o čarima seoske idile.).
Nasmiješio sam im se oboma. Ispalo je nekako, da je ova moja izjava probila led između nas.
"U usporedbi s Beverly Hillsom, ovdje je prilično normalno," rekao je Tom Dunne. "Vjerujte mi, tako je."
"Ja više nisam uvjerena da znam što to znači 'normalan’ ", rekla je Katherine Rose. Oči su joj bile sivoplave boje. Kada biste joj se približili, prodorno su vas gledale. "Pretpostavljam da 'normalno’ odgovara nekoj staromodnoj predodžbi iz naše podsvijesti, Tomove i moje. Maggie nije razmažena. Ona nije od one djece koja stalno govore ’Suze ima ovo’ ili ’Caseyi su roditelji kupili ono’. Ne umišlja si da je bog zna što. Mislim na tu vrstu 'normalnog’. Istražitelju, ona je samo jedna obična djevojčica."
Dok je s ljubavlju pričala o svojoj kćeri, zatekao sam se kako i ja razmišljam o svojoj vlastitoj djeci, poglavito o Janelle. Jannie je, također, bila 'normalna'." Pod time mislim da je bila uravnotežena, nimalo razmažena, i vrlo draga u svakom pogledu. Pronalazeći dodirne točke između naših dviju kćeri, još sam ih pozornije slušao dok su pričali o Maggie Rose.
"Vrlo je slična Katherine." Thomas Dunne je smatrao da je važno da i to čujem. "Katherine je najneumišljenija osoba koju sam ikada sreo. Vjerujte mi, vrlo je teško živjeti s obožavanjem koje prati zvijezde u Hollywoodu, usporedno s ružnim iskorištavanjem, i ostati i dalje ovakva osoba kakva je ostala ona."
"Kako je došlo do toga da ju nazovete Maggie Rose?" pitao sam Katherine Rose.
"To sam ja smislio." Zakolutao je očima Thomas Dunne. Volio je govoriti umjesto svoje žene, to sam primijetio. 'To je bio nadimak koji se sam od sebe nametnuo. Dogodilo se to čim sam ih prvi put vidio zajedno u rodilištu."
"Tom nas zove 'Djevojke Ružice’ ili 'Sestre Ružice’. Kada vježbamo ovdje, onda je to u 'Vrtovima Ruža’. Kada se Maggie i ja svađamo, to je onda 'Rat Ruža’. I tako se to nastavlja."
Jako su voljeli svoju djevojčicu. To sam mogao osjetiti u svakoj riječi koju su izgovorili o Maggie.
Sonej, ili kako se već zvao pravim imenom, mudro je izabrao u ovom slučaju. Još jedan savršen potez. On je svoju zadaću dobro pripremio. Filmska zvijezda na glasu i uvaženi odvjetnik. Dvoje roditelja punih ljubavi. Novac. Prestiž. Možda su mu se sviđali njezini filmovi. Pokušavao sam se prisjetiti neke uloge u filmu Katherine Rose, koja bi ga možda potakla na ovaj čin. Nisam se mogao sjetiti niti je li u njegovom stanu bilo i njezinih slika.
"Rekli ste da biste voljeli znati kako bi Maggie mogla reagirati pod ovako strašnim okolnostima," nastavljala je Katherine. "Zašto vas to zanima, istražitelju Cross?"
"Iz razgovora s njezinim učiteljima saznali smo da se vrlo dobro ponaša. Možda je to bio razlog zašto je Sonej izabrao upravo nju." Bio sam iskren s njima. "Čega se još možete sjetiti? Pokušajte se sjetiti svega što vam padne napamet."
"Maggie voli često s vrlo ozbiljnih stvari - vrlo strogih i po pravilima - skrenuti u bujnu maštu," rekla je Katherine. "Imate li i vi djece?" upitala je.
Ustuknuo sam. Opet sam pomislio na Jannie i Damona. Paralele. "Imam dvoje djece. A radim i s djecom iz predgrađa," rekao sam. "Ima li Maggie mnogo prijatelja u školi?"
"Gomilu," rekao je otac. "Voli djecu koja imaju mnogo mašte, ali da nisu previše sebična. To vrijedi za sve, osim za Michaela, koji je silno zaokupljen samim sobom."
"Recite mi nešto o njih dvoje, o Maggie i Michaelu."
Katherine Rose nasmiješila se prvi puta otkad smo počeli razgovor. Bilo je to neobično, taj osmijeh koji sam vidio toliko puta na filmu. Sada sam ga vidio u živo. Bio sam opčinjen. Malo sam se posramio i bilo mi je neugodno što sam tako reagirao.
"Postali su najbolji prijatelji od trenutka kada smo se ovamo doselili. To je vrlo neobičan par, ali su nerazdvojni," rekla je. "Ponekad ih zovemo Pat i Patašon."
"Što mislite, kako će Michael reagirati u ovim uvjetima?" pitao sam.
"Teško je to procijeniti." Thomas Dunne protrese glavom. On je bio vrlo nestrpljiv dječak. Vjerojatno navikao da dobije sve ono što hoće i kad hoće. "Michael je uvijek onaj koji mora imati ’plan’. Njegov je život vrlo organiziran i uredan."
"A kako stoje stvari s njegovim tjelesnim nedostatkom?" Michael je kao beba patio od cijanoze, to sam znao. Još je imao lagani šum na srcu.
Katherine Rose je slegnula ramenima. Bilo je očito da to nije bilo od nekog većeg značaja. "Ponekad se zamara. Nešto je niži nego što bi trebao biti za svoje godine. Maggie je viša od Michaela."
"Svi ga zovu Račić, i ja mislim da mu se to sviđa. Tako ima dojam da pripada društvu," rekao je Tom Dunne. "U osnovi, on je čudo od djeteta. Maggie ga zove mozgomanijakom. Moglo bi se reći da taj izraz Michaela dobro opisuje."
"Michael je sasvim sigurno mozgomanijak."
"Kako se ponaša kad je umoran?" Vratio sam se na ono što je Katherine rekla, moglo bi biti važno. "Gubi li tada strpljenje?"
Katherine je razmislila o mojem pitanju, prije nego li je odgovorila. "Obično ostaje bez daha. Ponekad legne da se odmori. Jedanput - sjećam se kako su oboje zaspali pokraj bazena. Taj mali par skvrčen na travi. Samo dvoje male djece."
Promatrala me svojim sivim očima i briznula u plač. Neobično se trudila da se obuzda, ali napokon je posustala.
Ma koliko sam se, u početku, tome odupirao, postao sam, dušom i tijelom, dijelom ovog strašnog slučaja. Suosjećao sam s Dunneovima i s Goldbergovima. Uspostavio sam odnos između Maggie Rose i svoje vlastite djece. Upleo sam se u to na način koji nije uvijek najbolji, Bijes koji sam osjećao prema ubojici iz predgrađa prenio sam na otmičara ovo dvoje nevine djece... Gospodina Soneja... Gospodina Chipsa.
Poželio sam ih zagrliti, reći im oboma da će sve biti u redu, uvjeriti samoga sebe da će sve završiti dobro. Ni sam nisam vjerovao da će tako i biti.

http://www.book-forum.net

5James Patterson - I došao je pauk Empty Re: James Patterson - I došao je pauk Sub Feb 11, 2012 12:42 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Poglavlje 16




Maggie Rose je još vjerovala da se nalazi u vlastitom grobu. To je bilo više nego jezivo i strašno. To je bilo milijun puta gore nego bilo koja noćna mora koju je mogla zamisliti. A Maggie je znala da ima bujnu maštu. Mogla je prevariti prijatelje kolikogod je htjela.
Je li sada noć? Ili je možda dan?
"Michael?" tiho je jaukala. Imala je osjećaj da su joj cijela usta, a posebno jezik, ispunjeni vatom. Usta su joj bila nevjerojatno suha. Bila je žedna. Ponekad bi se gušila svojim vlastitim jezikom. Stalno joj se pričinjalo da će progutati jezik. Još nikada, nitko, nije bio tako žedan. Ni u pustinjama Iraka i Kuvajta.
Maggie Rose je lebdjela između sna i jave. Neprestano su joj se javljali snovi. Jedan je upravo počinjao.
Netko je lupao na teška, drvena vrata u blizini.
Tkogod to bio, nazvao ju je imenom. "Maggie Rose... Maggie Rose, reci mi nešto."
Maggie više nije bila sigurna da je to samo san.
Netko je, doista, bio tamo.
Je li tko pokušavao prodrijeti u njezin grob? Jesu li to bili mama ili tata? Ili, napokon, policija?
Odjednom ju je, odozgo, zaslijepilo svjetlo. Maggie Rose je bila sigurna da je to pravo svjetlo.
Bilo je kao da odjednom gleda ravno u stotine upaljenih svjetiljki, koje su sve bljesnule u isti čas.
Srce joj je udaralo tako brzo i tako jako, da je Maggie Rose, pouzdano, znala da je živa. Na nekom groznom, užasnom mjestu. Netko ju je tu ostavio.
Maggie Rose je prošaptala prema svjetlu, "Tko je to? Tko je to tamo, evo, baš sada? Vidim neko lice!"
Svjetlo je bilo tako snažno, da Maggie Rose doista ništa nije mogla vidjeti.
U sekundu - ili tri - sve se promijenilo, od potpune tame do zasljepljujućeg blještavila i blistave bjeline.
Tada je nečiji obris većim dijelom zakrio svjetlo. Maggie još uvijek nije mogla vidjeti tko je to. Svjetlo je toj osobi dolazilo s leđa.
Maggie je čvrsto stisnula oči, a potom ih je opet otvorila. Tako je učinila nekoliko puta za redom.
Ništa nije mogla vidjeti. Nije se mogla usredotočiti ni na što, ili, bolje, ni na koga. Morala je stalno treptati. Tkogod da je bio tamo, morao je vidjeti kako trepće i morao je znati da je živa.
"Gospodine Sonej? Molim vas, pomozite mi," pokušavala je zazvati. Grlo joj je bilo tako suho. Glas joj postao hrapav i neprepoznatljiv.
"Budi tiha! Šuti!" vikao je glas odozgo.
Netko je, baš sada, bio tamo! Netko je bio tamo i mogao bi joj pomoći da izađe.
Zvučao je kao... glas neke vrlo stare žene.
"Molim vas, pomozite mi. Molim vas," vapila je Maggie.
Doletjela je jedna ruka i snažno je udarila po licu.
Maggie je zajaukala. Bila je više uplašena, nego povrijeđena, ali udarac joj je zadao bol. Nikada je nitko prije nije udario po licu. To je u njezinoj glavi izazvalo glasni urlik.
"Prestani plakati!" Strasni je glas sada već bio posve blizu.
Onda je ta osoba sišla u grob i nadvila se nad nju. Maggie je mogla osjetiti oštar miris tijela i nečiji teški zadah. Bila je prikliještena i suviše slaba da bi se branila.
"Ne opiri mi se, ti malo kopile! Da mi se nikada nisi usudila opirati! Što misliš, tko si ti, malo kopile!
I da nikada nisi podigla ruku na mene! Jesi li me čula? Da se nisi usudila!"
Bože, reci mi, molim te, što se to događa?
'Ti si dobro znana Maggie Rose, zar ne? Bogato, razmaženo derište! Pa, dopusti, da ti odam jednu tajnu. Našu zajedničku tajnu. Ti ćeš uskoro umrijeti, mala bogata djevojčice. Uskoro ćeš umrijeti!"



Poglavlje 17




Sutradan je bio Badnjak. Činilo se da blagdan neće biti radostan. A bit će još mnogo gore prije no što prođe Božić.
Nitko od nas nije se mogao pripremiti za blagdan na uobičajeni, praznični način. To je stvaralo dodatnu napetost, koja se već osjećala unutar tima za oslobađanje talaca. Sva bijeda ovog otužnog posla time se samo uvećala. Ako je Sonej baš zato izabrao blagdanske dane, dobro je izabrao. Svačiji je Božić pretvorio u sranje.
Oko deset sati ujutro, hodao sam niz Sorrell Aveniju do kuće Goldbergovih. Sampson se, u međuvremenu, iskrao da malo poradi na ubojstvima u jugoistočnom dijelu grada. Namjeravali smo se naći oko podneva, kako bismo međusobno razmijenili stravične priče.
Razgovarao sam s Goldbergovima više od jedan sat. Nisu se baš dobro držali. U mnogome su bili susretljiviji od Katherine i Thomasa Dunnea. Bili su stroži roditelji od Dunneovih, ali su i Jerrold i Laurie Goldberg vrlo nježno voljeli svoga sina. Prije jedanaest godina, liječnici su rekli Laurie Goldberg da nikada neće moći imati djece. Maternica joj je bila puna ožiljaka. Kada je otkrila da je trudna i da nosi Michaela, to se činilo kao neko čudo. Je li Sonej sve to znao? Pitao sam se koliko je pažljivo birao svoje žrtve. Zašto baš Maggie Rose i Michael Goldberg?
Goldbergovi su mi dopustili da vidim Michaelovu spavaonicu i da u njoj provedem neko vrijeme, nasamo. Zatvorio sara vrata i mirno sjedio nekoliko trenutaka. To sam isto učinio i kod Dunneovih, u Maggienoj sobi.
Dječakova soba bila je nevjerojatna. Prava škrinjica s blagom, posljednji urlik tehnike kompjutorskog hardvera i softvera - Macintosh, Nintendo. Prodigy, Windows. Istraživački laboratoriji AT&T-a imali su manje opreme od Michaela Goldberga.
Na zidu su bili nalijepljeni posteri Katherine Rose iz njezinih filmova 'Taboo' i 'Medeni mjesec’. Bio je tu i plakat pjevača Skid Rowa, zatim Sebastiana Bacha, koji je bio točno iznad kreveta. Iz Michaelove osobne kupaonice, promatrala me slika Alberta Einsteina s ljubičastom pankerskom frizurom. Također je imao i naslovnu stranicu časopisa Roling Stone na kojoj je pisalo 'Tko je ubio Peeweea Hermana?' (* popularni TV komičar osamdesetih godina, pravim imenom Paul Reubenfield.).
Uokvirena fotografija Michaela i Maggie Rose kočila se na dječakovom radnom stolu. Ruku pod ruku, dvoje djece izgledalo je poput najboljih prijatelja. Što je inspiriralo Soneja? Je li to bilo nešto u svezi s njihovim posebnim prijateljstvom?
Nitko od Goldbergovih nije nikada susreo gospodina Soneja, iako je Michael o njemu mnogo pričao. Sonej je bio jedina osoba, od djece ili odraslih, koja je ikada uspjela Michaela pobijediti u Nintendo igrama poput ’Ultime’ i ’Super Mario Brothers’. To je ukazivalo da je Sonej i sam bio mozgomanijak, još jedno čudo od djeteta, ali nije dopuštao da ga neki devetogodišnjak pobijedi u video igrama, i to zbog igre same. On nije dopuštao da izgubi niti u jednoj igri.
Vratio sam se u knjižnicu Goldbergovih, gledajući kroz prozor, a onda je sve krenulo u smjeru potpunog ludila, u ovom slučaju otmice.
Ugledao sam Sampsona kako trči niz ulicu iz pravca Dunneovih. Grabio je koracima od deset milja. Potrčao sam prema ulaznim vratima kuće Goldbergovih isti čas kad je Sampson stigao do travnjaka pred kućom. Zaustavio je korak poput Jerry Ricea iz sastava 49-ersa iz San Francisca, u trenutku kad bi stizao pred gol.
"Opet je nazvao?"
Sampson je odmahnuo glavom. "Ne! Čini se da se, napokon, radi o nečem prijelomnom. Alex, nešto se dogodilo. FBI to još uvijek prikriva," rekao je Sampson. "Imaju nešto. Dođi."
Policija je postavila prepreke na cesti malo podalje od Avenije Sorrell, pri dnu pokrajnje Plately Bridge Lane. Prepreke su se sastojale od pet-šest drvenih prečaka i uspješno su zadržale ljude iz tiska da ne slijede vozila, koja su napustila kuću Dunneovih, nešto poslije dva sata poslije podne. Sampson i ja bili smo u trećem automobilu.
Sedamdeset minuta kasnije, tri su automobila jurila između niskih brežuljaka koji okružuju Salisbury u Marylandu. Automobili su vijugali, prateći zavojitu cestu, do industrijske zone smještene u gustoj borovoj šumi.
Skup zgrada modernog izgleda bio je pust na Badnjak. Bilo je jezivo mimo. Snijegom prekriveni travnjaci vodili su do tri odvojene uredske zgrade od bijelog kamena. Pet-šest policijskih automobila i kola hitne pomoći već su stigla na tajanstvenu pozornicu. U pozadini skupine uredskih zgrada tekla je manja rječica koja je utjecala u Zaljev Chesapeake. Voda je bila smeđkastocrvena i djelovala je zagađeno. Na zgradama su bile ploče, kraljevski plave boje, na kojima je pisalo: J. Cad manufaktura, grupacija Raser/Becton, Tehnološka sfera.
Do sada još nismo čuli niti slova o tome što se to dogodilo u industrijskoj zoni.
Sampson i ja smo se pridružili manjoj skupini koja je hrlila prema rijeci. Četvorica agenata FBI-a već su bili na mjestu događaja i izgledali su zabrinuto. Između industrijskog parka i rijeke nalazilo se nešto oskudnog, zimom prorijeđenog, žućkastog korova. Od same rijeke dijelilo ga je trideset - četrdeset metara golog pojasa. Nebo iznad naših glava bilo je olovno sivo, prijeteći novim snijegom.
Niz jednu stranu riječnog korita zamjenici šerifa izlijevali su gipsanu smjesu, pokušavajući uhvatiti neke otiske cipela. Je li Gary Sonej bio ovdje?
"Jesu li ti već što rekli?" upitao sam Jezzie Flanagan dok smo usporedo silazili niz strmi, blatni nasip. Upropaštavala je svoje radničke cipele, ali nije na to obraćala pozornost.
"Ne. Nisu još. Niti jednu riječ!" Bila je jednako prikraćena, kao što smo bili Sampson i ja. Sada se prvi put pojavila mogućnost, da "tim" prestane djelovati zajednički. Federalni ured imao je svoju priliku da surađuje. Propustio ju je. To nije bio dobar znak. Ovakav početak nije baš obećavao.
"Molim te, samo da to ne budu ona djeca,'' mrmljala je Jezzie Flanagan, dok smo se približavali ravnijem zemljištu.
Dvojica agenata iz Ureda, Reilly i Gerry Scorse, stajali su pokraj rijeke. Snijeg je padao u krupnim pahuljama. Ledeno hladan vjetar puhao je niz vodu boje sivog škriljevca, koja je zaudarala po zapaljenom linoleumu.
Srce mi je cijelo vrijeme bilo u grlu. Ništa nisam mogao vidjeti dolje niz obalu.
Agent Scorse održao je kratak uvod koji je, čini mi se, bio zamišljen da bi malo smekšao nas ostale. "Slušajte, ovaj zatvoreni pristup nije usmjeren protiv vas. Budući da je slučaj dobio široku pozornost medija, zamoljeni smo - zapravo, dobili smo nalog - da ništa ne govorimo sve dok svi ne budemo ovdje. Sve dok sami ne vidite o čemu se radi."
"A što to imamo vidjeti?" pitao je Sampson specijalnog agenta FBI-a. "Hoćete li nam već jednom reći što se to ovdje događa? Skratite ovaj proljev od riječi."
Scorse je dao znak jednom federalnom agentu i na brzinu mu nešto rekao. Taj se zvao McGoey i došao je iz direktorovog ureda u D.C.-u. Viđao sam ga oko kuće Dunneovih. Svi su smatrali da je on, zapravo, zamjena za Rogera Grahama, ali nam to nikad nije potvrđeno.
McGoey je kimnuo na ono što mu je Scorse rekao i, potom, iskoračio naprijed. Bio je to ozbiljan, krupan, čovjek, s velikim zubima i vojnički kratko ošišanom, sijedom kosom. Izgledao je poput vojnog časnika kojemu se približava vrijeme za odlazak u mirovinu.
"Danas, oko jedan sat, lokalna je policija ovdje pronašla dijete kako pluta u rijeci," objavio je McGoey. "Oni ni na koji način nisu mogli znati je li to jedno od dvoje otete djece."
Agent McGoey nas je potom sve poveo sedamdesetak metara niže niz blatnu riječnu obalu. Zaustavili smo se na domak neke izbočine, prekrivene mahovinom i šašom. Nitko nije pustio ni glasa, čuo se samo oštar vjetar kako fijuče iznad vode.
Sada smo, konačno, znali zašto su nas ovamo doveli. Malo je tijelo bilo prekriveno sivim vunenim pokrivačima iz kombija Hitne. Bio je to najmanji, najosamljeniji zavežljaj na ovome svijetu.
Zamolili su jednog od lokalnih policajaca da nam otkrije neophodne pojedinosti. Počeo je govoriti, a glas mu je bio hrapav i nemiran.
"Ja sam poručnik Edward Mahoney. Odavdje sam, iz postaje u Salisburyju. Prije sat i dvadeset minuta, čovjek iz osiguranja u Raser-Bectonu pronašao je ovdje tijelo djeteta."
Prišao je bliže hrpi prekrivača. Tijelo je bilo položeno na hrpu trave koja se spuštala u bočatu vodu. Lijevo, iznad trave, bila, je mračna močvara obrasla tamariksom.
Poručnik Mahoney je kleknuo pokraj sitnog tijela. Koljeno, u hlačama sive odore, utonulo je u vlažno blato. Pahulje snijega lepršale su mu oko lica, lijepeći mu se za obraze i kosu.
Gotovo svečano, smaknuo je vunene prekrivače. Izgledao je poput oca koji nježno budi dijete, kako bi zajedno otišli na ranojutarnje ribarenje.
Samo nekoliko sati ranije razgledavao sam fotografiju dvoje otete djece. Ja sam prvi progovorio iznad tijela ubijenog djeteta.
"To je Michael Goldberg," rekao sam nježnim, ali jasnim glasom. "Žao mi je što moram reći da je to Michael. To je jadni mali Račić."



Poglavlje 18




Jezzie Flanagan je stigla kući tek na Božić, rano ujutro. Vrtjelo joj se u glavi koja je pucala od misli što su se odnosile na otmicu.
Morala je, makar na kratko, obuzdati slike koje su je opsjedale. Morala je ugasiti motore, ili će čitav stroj eksplodirati. Morala je prestati biti policajac. Razlika između nje i ostalih policajaca koje je poznavala bila je u tome što je ona znala stati. Jezzie je živjela u Arlingtonu, kod svoje majke. Dijelile su malen i zakrčen stan u zgradama pokraj Crystal City postaje podzemne željeznice. Jezzie je smatrala da bi taj stan mogao čovjeka navesti da se ubije. To je trebalo biti privremeno rješenje, ali ostala je ovdje, evo, već gotovo godinu dana, koliko je prošlo od njezinog razvoda od Denisa Kellehera.
Dennis zvan Prijetnja ovih je dana boravio u sjevernom dijelu Jerseya, još uvijek se pokušavajući ubaciti u New York limes. Jezzie je, duboko u sebi, znala da on u tome nikada neće uspjeti. Jedino u čemu je ikada bio dobar bilo je da pokuša Jezzie uvjeriti kako ne može imati povjerenja u sebe samu. U tome se Dennis zaista isticao. Ali na kraju mu ipak nije dopustila da je slomi.
Previše je naporno radila u službi da bi mogla naći vremena da se iseli iz majčinog stana. Barem je tako govorila sama sebi. Nije bilo vremena za osobni život. Štedjela je novac - za nešto veliko, što bi u njezin život donijelo veliku promjenu. Svakoga bi tjedna po nekoliko puta izračunavala koliko je uspjela uštedjeti. Sada je imala čitave dvadeset četiri tisuće dolara. To je bilo sve. Imala je trideset dvije godine. Znala je da izgleda dobro, gotovo lijepo - isto onako kako je Dennis Kelleher gotovo uspijevao biti dobar pisac.
Jezzie se znala nadmetati s drugima i često je o tome razmišljala. Gotovo je u tome i uspjela. Sve što je sada trebala, bio je jedan kratak predah, i napokon je shvatila da će taj rez morati napraviti sama. Do toga joj je bilo neobično stalo.
Pila je Smithwich, vrlo fino svijetlo pivo iz Old Soda. Smitty je njezinom ocu bila najomiljenija vrsta otrova na svijetu. Grickala je komadić svježeg cheddara. Popila je i drugo pivo pod tušem, kod svoje majke, dosadni Ulaz broj jedan. Ponovno joj je proletjela kroz glavu slika malog lica Michaela Goldberga.
Više neće dopustiti da je proganjaju bilo kakve slike dječaka Goldberga. Više neće osjećati nikakvu krivnju, pa makar od toga pucala po šavovima....
Djecu su oteli u vrijeme dok je ona bila nadležna za njihovu sigurnost. Tako je sve počelo... Zaustavi slike! Zaustavi sve, bar na trenutak.
Irena Flanagan je kašljala u snu. Njezina je majka trideset devet godina radila u C&P Telephoneu. Imala je stan u Crystal Cityju. Bila je ubojita igračica bridža. Toliko o Ireni.
Jezziein otac bio je policajac u D.C.-u punih dvadeset sedam godina. Terry Flanagan dočekao je kraj igre na svom voljenom poslu - srčani napad zatekao ga je u prepunoj zgradi željezničke postaje Union - dok su ga potpuni stranci promatrali kako umire, i nikome nije bilo stalo. Tako je barem Jezzie uvijek pričala ovu priču.
Jezzie je po tisućiti put odlučila da mora odseliti iz majčinog stana. Pa što bude. Nema više labavih izgovora. Otiđi ili zaboravi, djevojko. Kreni dalje, kreni dalje, kreni dalje sa svojim životom.
Potpuno je izgubila osjećaj za vrijeme i nije znala koliko je vremena provela tako utapajući se pod tušem, držeći sa strane bocu piva i trljajući hladno staklo o svoje bedro. "Ovisnica o očaju," promrmljala je sama sebi. 'To je stvarno vrijedno svakog žaljenja." U svakom slučaju, ostala je pod tušem toliko dugo koliko je trebalo da dovrši svoj Smittwich i da je uhvati žeđ za još jednim. Bila je žedna nečega.
Uspjela je neko vrijeme ne misliti na dječaka Goldberga. Ali ne za dugo. Kako bi to mogla? Mali Michael Goldberg.
U posljednjih nekoliko godina Jezzie Flanagan se izvještila u zaboravljanju - ne bi li pod svaku cijenu izbjegla bol. Bilo je glupo prepustiti se boli ako se to može izbjeći.
Naravno, to je ujedno i podrazumijevalo izbjegavanje bliskih veza, izbjegavanje i pomisli na ljubav, izbjegavanje svih postojećih prirodnih ljudskih osjećaja. Poštena nagodba. To se moglo smatrati prihvatljivom razmjenom Otkrila je da može preživjeti bez ljubavi u životu Zvučalo je strašno, no bilo je tako.
Za sada, posebno u ovom trenutku, činilo joj se da je razmjena vrijedna svoje cijene, mislila je Jezzie. To joj je pomagalo da se izvuče iz ove krize, svaki dan i svaku noć To je pomagalo, bar dok se ne bi približilo vrijeme za večernju čašicu.
Nosila se s tim sasvim dobro. Imala je sve što je potrebno za preživljavanje. Ako je uspjela kao žena policajac, mogla je uspjeti u svemu. Ostali su agenti u službi znali za nju reći da ima muda. To je bio njihov način da joj dodijele kompliment, i Jezzie je to tako i prihvatila. Uostalom, bili su potpuno u pravu - ona je doista imala mjedena muda. A u trenucima kada bi je to popustilo, bila je dovoljno mudra da glumi kao da ih ima.
U jedan sat ujutro, Jezzie Flanagan je osjetila da mora uzeti svoj BMW motocikl i odvesti se nekamo; morala je otići iz ovog zagušljivog, malog stana u Arlingtonu.
Morala je, morala je, morala je.
Majka je vjerojatno čula kako se otvaraju vrata prema hodniku. Već u polusnu pozvala je Jezzie iz svoje spavaonice.
"Jezzie, kamo ideš tako kasno? Jezzie? Jezzie, jesi li to ti?"
"Idem samo malo van, majko." Božićno kupovanje u gradu, ta joj je cinična rečenica odjekivala u glavi. Kao i uvijek, pustila je da tamo i ostane - unutra. Htjela je da Božić što prije prođe. Užasavala se nadolazećeg dana.
Potom se odvezla u noć na svojem BMW-u K-1 - bježeći od nečeg ili jureći za nečim, za svojim noćnim morama, za svojini vragovima.
Bio je Božić. Je li Michael Goldberg morao umrijeti da okaje naše grijehe? Je li to ono zbog čega se sve ovo događa? - mislila je.
Odbijala je prihvatiti osjećaj da je ona kriva za sve. Bio je Božić i Krist je već odavno umro, za sve naše grijehe. Čak i za grijehe Jezzie Flanagan. Osjećala se luckasto. Ne, zapravo, osjećala se jako ludo, ali još uvijek je sve držala pod kontrolom. Ona uvijek drži sve pod kontrolom. I to će upravo sada i učiniti.
Pjevala je 'Zimsku bajku’ - jureći brzinom od preko dvjesto kilometara na sat po otvorenoj cesti, prema Washingtonu. Nije bilo mnogo stvari kojih se bojala, ali ovaj je put osjećala strah.



Poglavlje 19




Na božićno jutro provedena je istraga od kuće do kuće u nekim dijelovima Washingtona i pripadajućih mu predgrađa. Plavo-bijela policijska kola kružila su ulicama grada. Preko zvučnika javljali su na sav glas:
Traži se Maggie Rose Dunne. Maggie ima devet godina. Maggie ima plavu kosu. Maggie je visoka sto trideset centimetara i teška trideset šest kilograma. Nudi se bogata nagrada za bilo kakvu informaciju koja bi pomogla da se Maggie sigurno vrati."
U samoj kući, pola tuceta federalnih agenata bavilo se Dunneovima pažljivije nego ikada. Oboje, Katherine Rose i Tom Dunne, bili su silno potreseni Michaelovom smrću. Katherine je odjednom djelovala deset godina stanje. Svi smo očekivali sljedeći Sonejev poziv.
Očekivao sam da će Gary Sonej nazvati Dunneove točno na sam Božić. Sada sam već imao osjećaj da ga donekle poznajem. Želio sam da nazove, želio sam da se pokrene i da napravi svoju prvu veliku grešku. Želio sam ga ščepati.
Oko jedanaest sati, na božićno jutro, tim za oslobađanje talaca žurno je pozvan da se okupi u dnevnoj sobi Dunneovih. Sada nas je, već, bilo dvadesetak i svi smo ovisili o milosti FBI-a da nam pruži obavijesti od životnog značaja. Kuća je brujala. Što li je učinio Lindberghov sin?
Do sada nam još nisu dali mnogo informacija. Znali smo da je Dunneovima stigao neki brzojav. Shvatili su ga ozbiljno, za razliku od nekih drugih lažnih obavijesti. To je morao biti Sonej.
Posljednjih petnaestak minuta, federalni agenti preuzeli su monopol nad kućnim telefonima. Specijalni agent Scorse vratio se u kuću nešto prije jedanaest i trideset, vjerojatno ravno s proslave Božića u krugu obitelji. Šef Pittman uletio je pet minuta kasnije. Pozvan je i načelnik policije.
"Ovo će biti vrlo gadna stvar. Puštaju nas da lutamo u mraku cijelo vrijeme." Sampson se skutrio pokraj kamina. Kada se Sampson skutri, visok je svega metar i devedeset pet. "FBI-evci nemaju povjerenja u nas. Mi njima vjerujemo još manje nego li u početku."
"Na početku mi nismo vjerovali FBI-u," podsjetio sam ga.
"Tu si u pravu," nakesio se Sampson. Vidio sam svoj odraz u njegovim Warefarericama, izgledao sam sićušan. Pitao sam se ne izgleda li cijeli svijet tako sićušno s njegovog uzvišenog položaja. "Naš nam je dečko poslao Western Unionov brzojav?" upitao me
"FBI tako misli. To je, vjerojatno, samo njegov način da nam poželi Sretan Božić. Možda samo želi biti s obitelji."
Sampson je piljio u mene preko ruba tamnih naočala. "Hvala, dr. Freud."
Agent Scorse se probijao prema prednjem dijelu sobe. Usput je pokupio šefa Pittmana. Rukovali su se. Dobri međuljudski odnosi na poslu.
"Primili smo još jednu poruku, čini se da stiže od Garyja Soneja," objavio je Scorse čim je istupio pred nas. Kad je bio nervozan, imao je čudan običaj da isteže vrat i okreće glavu lijevo, desno. Učinio je to nekoliko puta, prije nego li je počeo govoriti.
"Pročitat ću vam je. Naslovljena je na Dunneove.... 'Dragi moji Katherine i Tom... Što velite na deset milijuna dolara? Dva u gotovini. Ostatak u prenosivim vrijednosnim papirima i dijamantima. U MIAMI BEACHU!... M. R. je, za sada, dobro. Vjerujte mi na riječ. SUTRA je veliki dan... Sretan vam... L.-ov sin.’"
Ni petnaest minuta nakon primitka, uspjeli su otkriti da je brzojav poslan iz poštanskog ureda u Aveniji Collins u Miami Beachu. Federalni agenti smjesta su se bacili na taj ured kako bi razgovarali s upraviteljem i činovnicima. Ništa nisu saznali - upravo u stilu u kojem je do sada tekla cijela istraga.
Nismo imali izbora, nego da se i mi, iz ovih stopa, uputimo u Miami.

http://www.book-forum.net

6James Patterson - I došao je pauk Empty Re: James Patterson - I došao je pauk Sub Feb 11, 2012 12:51 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Poglavlje 20




Tim za oslobađanje talaca stigao je u zračnu luku Tamiami na Floridi u četiri i trideset poslijepodne, na Božić. Ministar Jerrold Goldberg uredio je da nas dvojica letimo privatnim zrakoplovom koji nam je dalo Vojno zrakoplovstvo.
U Miamiju smo pod policijskom pratnjom požurili u ured FBI-a u Aveniji Collins, pokraj Fountainbleua i drugih hotela na Zlatnoj obali. Ured FBI-a bio je samo šest blokova zgrada udaljen od pošte odakle je Sonej poslao brzojav.
Je li on to znao? Vjerojatno jest. Tako je valjda radio njegov mozak. Sonej je bio manijak koji voli sve kontrolirati. Nastavio sam unositi zabilješke o njemu. U bilježnici u džepu jakne već sam njima ispunio dvadeset stranica. Ipak, još nisam bio spreman ocrtati Sonejev profil, budući da još nisam imao nikakvih obavijesti o njegovoj prošlosti. Moje su bilješke odzvanjale svim ključnim riječima: dobro ustrojen, sadist, metodičan, voli nadzirati, vjerojatno pati od manično-depresivne psihoze.
Je li nas sada promatrao kako jurimo po Miamiju? Sasvim je moguće da jest. Možda opet prerušen. Je li ga pekla savjest zbog smrti Michaela Goldberga? Ili je možda ulazio u stanje bijesa?
U uredu FBI-a već su uspostavili posebnu telefonsku centralu za hitne operacije. Nismo mogli znati kako će nadalje Sonej komunicirati s nama. Našem se timu pridružilo još nekoliko policajaca iz ,Miamija Tome valja pridodati još dvjesto agenata iz mnogobrojnih snaga Ureda, u južnoj Floridi. Svi su odjedanput bili u silnoj žurbi. Požuri i čekaj.
Pitao sam se je li Gary Sonej mogao i zamisliti kakav je kaos napravio dok se približavao zadani rok. Je li možda i to dio plana? Je li Maggie Rose doista dobro? Je li još, uopće, živa?
Trebat će nam neki dokaz za to prije nego što dobijemo dozvolu za konačnu razmjenu. U najmanju ruku tražit ćemo od Soneja neki stvarni dokaz. M. R. je, za sada, dobro. Vjerujte mi na riječ, rekao je. Naravno da ti vjerujemo, Gary.
Loše su nas vijesti pratile sve do Miami Beacha.
Prvobitni izvještaj o autopsiji Michaela Goldberga poslan je u ured Ureda u Miamiju putem telefaksa. Čim smo stigli, sazvan je sastanak o tome, u dvorani FBI-a za krizne operacije. Sjedili smo u zrakasto razmještenim klupama i svaka je klupa imala svoj vlastiti video zaslon i računalo. Dvorana je bila neuobičajeno tiha. Nitko od nas, zapravo, nije želio čuti pojedinosti o smrti malog dječaka.
Tehnički stručnjak iz Ureda pod imenom Harold Friedman, izabran je da nam pojasni što su otkrili liječnici. Friedman je, za nekog tko radi u Uredu bio, najblaže rečeno, vrlo neobičan svat. Ortodoksni Židov, s izgledom i stasom momka s plaže u Miamiju. Za vrijeme izlaganja, na glavi je imao šarenu židovsku kapicu.
"Imamo razloga vjerovati da je smrt Goldbergovog dječaka bila slučajna," započeo je dubokim, lijepo artikuliranim glasom. "Čini se da je najprije uspavan kloroformom iz raspršivača. Nađeni su tragovi kloroforma u nosnim i vratnim otvorima. Nakon toga mu je, vjerojatno nekoliko sati kasnije, uštrcana injekcija vodene otopine sekobarbitala. Sekobarbital je jak anestetik. Također ima svojstva koja mogu inhibirati disanje.
Vjerojatno se to dogodilo u ovom slučaju. Dječakovo je disanje, najvjerojatnije, postalo nepravilno, a potom su mu srce i pluća potpuno zakazali. To ga nije boljelo, ako je i dalje spavao. Držim da je tako i bilo, te da je, zapravo, izdahnuo u snu.
Imao je, također, nekoliko slomljenih kostiju," nastavljao je Harold Friedman. Unatoč izgledu momka s plaže, njegovo je izlaganje bilo ozbiljno i inteligentno. "Vjerujemo da je mali dječak primio nekoliko desetaka udaraca i uboda. To ipak nije utjecalo na njegovu smrt. Povrede kostiju i ubodi naneseni su mu nakon što je već bio mrtav. Također morate znati da je dječak bio i seksualno zlostavljan nakon smrti. Bio je sodomiziran i kao posljedica tog čina - razderan. Ovaj je tip, Sonej, vrlo bolestan momak," ponudio nam je Friedman svoju prvu naznaku vlastitog mišljenja.
Ovime je, ujedno, naznačio ijednu od rijetkih osobnih karakteristika koju smo doznali o patološkom stanju Garyja Soneja. Očito je zapao u stanje ljutitog bjesnila, kada je otkrio da je Michael Goldberg umro i kako nešto, u njegovom savršenom planu, nije, na kraju, ispalo tako savršeno.
Agenti i policajci premještali su se nelagodno u svojim sjedalicama. Pitao sam se je li ludilo oko Michaela Goldberga imalo smirujući ili uzbuđujući utjecaj na Soneja. Više no ikad, bojao sam se za Maggie Rose i vjerojatnost da ona ovo preživi.
Hotel u kojem smo odsjeli nalazio se u istoj ulici i točno nasuprot područnog ureda FBI-a. Nije bio nešto posebno, prema zlatnim standardima koji vladaju u Miami Beachu, ali imao je veliki popločani bazen na strani koja gleda prema oceanu.
Oko jedanaest sati, većina nas je već bila spremna za krevet. Temperatura je još uvijek bila iznad trideset. Nebo je bilo osuto blistavim zvijezdama i povremenim tragovima mlaznih aviona iz pravca sjevera.
Sampson i ja šetali smo po Collins Aveniji. Ljudi su vjerojatno mislili da su Lakersi stigli u grad.
"Hoćemo li najprije jesti? Ili ćemo se samo napiti do besvjesti?" pitao me na pola puta.
"Ja sam već prilično tup," rekao sam Sampsonu. "Razmišljao sam da se okupam. Kad sam već u Miami Beachu."
"Večeras se nećeš uspjeti osunčati u Miami Beachu." U ustima je vrtio nezapaljenu cigaretu.
"Razlog više za noćno kupanje."
"Ja ću se baciti na posao u hotelskom predvorju," rekao je Sampson dok smo se rastajali u predvorju. "Ja ću biti onaj koji privlači lijepe žene."
"Sretno," poželio sam mu. "Božić je, nadam se da ćeš dobiti neki dar."
Obukao sam kupaće gaćice i otišao do hotelskog bazena. Ja duboko vjerujem da je tajna dobrog zdravlja u tjelovježbi, zato vježbam svaki dan, gdjegod bio. Radim i vježbe istezanja, koje se mogu izvoditi u bilo koje vrijeme, na bilo kojem mjestu.
Veliki bazen s oceanske strane bio je zatvoren, ali to me nije zaustavilo. Zna se da policajci vole prelaziti na crveno, krivo parkirali i, općenito, kršiti pravila. To je naša jedina povlastica.
Još je netko došao na istu zamisao. Netko je plivao u krugovima tako glatko i tako tiho, da to nisam primijetio, sve dok nisam zašao među ležaljke uz rub bazena, osjećajući pod nogama hladnoću i vlagu.
Plivač je bila žena, u crnom ili tamnoplavom kupaćem kostimu. Bila je vitka i atletski građena, dugačkih ruku i još duljih nogu. Bio je to lijep prizor na kraju ne baš tako lijepog dana. Zamahivala je bez napora, snažno i ritmički. Činilo se, da mjesto pripada samo njoj i nisam to želio poremetiti.
Kada se okrenula, vidio sam da je to Jezzie Flanagan. Začudio sam se tome. Nekako nije išlo uz osobu koja ima nadzornu ulogu u tajnoj službi.
Napokon sam tiho otišao do drugog kraja bazena i započeo svoje vlastite krugove. To nije bilo ništa lijepo, ni ritmično, ali moji su zamasi služili svojoj svrsi, a ja sam obično vrlo izdržljiv u plivanju.
Bez nekog napora napravio sam trideset pet krugova. Osjetio sam kako sam se napokon malo opustio, prvi put u zadnjih nekoliko dana. Paučina se počela skidati. Pokušat ću otplivati još dvadeset, a onda idem spavati. Ili ću, možda, popiti božićno pivo sa Sampsonom.
Kada sam zastao da malo odahnem, Jezzie Flanagan je sjedila upravo tamo, na rubu ležaljke.
Preko golih ramena, ovlaš je prebacila mekani, bijeli hotelski ručnik. Izgledala je lijepo na mjesečini iznad Miamija. Nježna i vitka, vrlo plavokosa, svijetlih plavih očiju, koje su me promatrale.
"Pedeset krugova, istražitelju Cross?"
Smiješila se na način koji je otkrivao osobu različitu od one koju sam viđao na poslu u posljednjih nekoliko dana. Djelovala je znatno opuštenije.
"Trideset pet. Nisam baš na tvojoj razini," rekao sam joj. "Niti blizu. Tehniku plivanja naučio sam na gradskom plivalištu."
'Ti si od onih upornih." I dalje je uspijevala zadržati onaj lijepi smiješak. ''U dobroj si formi."
"Kako god se moji zamasi zvali, večeras se osjećam odlično. Poslije svih onih sati provedenih u zagušljivoj dvorani. Oni mali kockasti prozori ne daju se otvoriti."
"Da prozori nisu tako mali, svi bi samo razmišljali kako da pobjegnu na plažu. Nitko nikad ne bi uspio obaviti ništa u cijeloj državi Floridi."
"Uspijevamo li mi nešto obaviti" pitao sam Jezzie.
Nasmijala se. "Imam jednog prijatelja koji vjeruje u postavku ’daj sve od sebe’ u policijskom poslu. Ja dajem sve od sebe. Pod nemogućim okolnostima. Kako stoje stvari kod tebe?"
"I ja, isto tako, radim najbolje što mogu," rekao sam.
"Hvala Bogu." Jezzie Flanagan radosno je podigla obije ruke. Njezino me je oduševljenje iznenadilo. Djelovalo je duhovito, i bilo je tako ugodno smijati se za promjenu. Doista dobro. Doista nužno.
"S obzirom na okolnosti, trudim se koliko mogu," dodao sam,
"S obzirom na okolnosti, hvala Bogu!" Jezzie je opet podigla glas. Bila je spremna za šalu, ili je samo bilo kasno, ili i jedno i drugo.
"Hoćeš li što prigristi?" upitao sam je. Želio sam čuti što ona misli o ovom slučaju. Do sada, zapravo, još nismo razgovarali.
"Voljela bih nešto pojesti," odgovorila je. "Danas sam već preskočila dva obroka."
Dogovorili smo se da se nađemo u hotelskoj blagovaonici, jednom od onih izuma koji se polagano okreću, na posljednjem katu hotela.
Već za pet minuta se preobukla, što je na mene ostavilo jak dojam. Prostrane hlače boje kože, pamučna majica s V-izrezom i crne kineske papuče. Plava kosa bila joj je još mokra. Začešljala ju je prema natrag, i to joj je lijepo pristajalo: Nije se šminkala, niti je to bilo potrebno, izgledala je toliko različito od onoga kako se ponašala na poslu - daleko slobodnija i opuštenija.
"Moram ti nešto reći, pošteno i iskreno." Smijala se.
"A što to?"
"Ti si snažan, ali stvarno nespretan plivač. Ipak, jako dobro izgledaš u kupaćim gaćicama."
Oboje smo se smijali. Napetost, koja je trajala cijeli, dugi radni dan, počela se topiti.
Uz pivo i grickalice, dobro nam je uspijevalo da se otvorimo jedno drugom. Mnogo toga mogli smo zahvaliti neobičnim okolnostima, stresu i pritiscima ovih posljednjih nekoliko dana. U moj posao ulazi i to da znam navesti ljude da mi se otvore, i ja volim taj izazov.
Naveo sam Jezzie Flanagan da mi prizna kako je jednom, u svojoj osamnaestoj godini bila izabrana za Miss Washingtona, D.C. Bila je i član jednog sestrinstva na Sveučilištu u Virginiji, ali su je od tamo izbacili zbog nedoličnog ponašanja' - a taj sam izraz obožavao.
Dok smo tako razgovarali, zatekao sam se kako joj pričam znatno više od onog što sam namjeravao. S njom je bilo tako lako razgovarati.
Jezzie me je ispitivala o mojim ranijim godinama, dok sam rado kao psiholog u Washingtonu. To je, uglavnom, bila velika pogreška," rekao sam joj, ne ulazeći u to koliko je to ljutnje izazivalo u meni nekad, kao i danas. "Većina ljudi nije htjela ni čuti za crnog psihologa. Glavnina crnaca si psihologa nije mogla priuštiti. Na psihijatrijskoj ležaljci nitko nije liberal." Malo sam joj pričao i o Mariji, ali sasvim malo. Ona je meni pričala o tome kako je to biti žena u tajnoj službi u kojoj je devedeset osam posto macho muškaraca. "Moglo bi se reći da me vole stavljati na kušnju barem jedanput dnevno. Zovu me 'Čovjek’.” Također je znala neke zabavne ratne priče iz Bijele kuće. Poznavala je Bushove i Reaganove. Sve u svemu, ugodno smo proveli jedan sat, koji je protekao i suviše brzo.
Zapravo, prošlo je više od jednog sata. Prije bih rekao, dva sata. Jezzie je, napokon, zapazila kako naša konobarica osamljena lunja oko bara.
“K vragu. Ostali smo posljednji u ovom restoranu."
Platili smo račun i otišli do dizala koje nas je spustilo dolje, iz restorana koji se vrti, Jezziena soba bila je na višem katu. Vjerojatno je imala pogled na ocean iz svojih odaja.
"Ovo je bilo doista lijepo,” rekao sam kad smo stali. Mislim da je to bio učeni citat iz predstave Noela Cowarda. "Hvala na društvu. Sretan ti Božić."
“Sretan Božić, Alex.” Jezzie se smijesila. Zagladila je plavu kosu iza uha, učestali pokret koji sam kod nje, već, zamijetio. "Ovo je doista bilo lijepo. Nažalost, sutrašnji dan neće biti takav."
Jezzie me je uštipnula za obraz i otišla prema svojoj sobi. "Sanjat ću te u kupaćim gaćicama," govorila je dok su se vrata dizala zatvarala.
Sišao sam četiri kata niže i otišao pod hladni božićni tuš, sam u božićnoj hotelskoj sobi. Razmišljao sam o Jezzie Flanagan. Neostvarena maštanja u usamljenoj hotelskoj sobi u Miami Beachu. Između nas nikad ničeg neće biti, ali mi se sviđala. Osjećao sam da s njom mogu razgovarati o bilo čemu. Čitao sam malo o Styronovoj borbi s depresijom, a onda sam zaspao. Sanjao sam neke svoje vlastite snove.



Poglavlje 21




Oprezno, Gary momče, sada moraš biti vrlo oprezan.
Gary Sonej promatrao je debelu ženu krajičkom lijevog oka. Promatrao je grudicu slatkog od borovnica, kao što gušter promatra kukca - prije nego što ga pojede. Nije imala pojma da je proučava.
Mogli bismo reći da je bila policajka, a ujedno je i prikupljala cestarinu kod naplatnih kućica, na izlazu broj 12. Polako je odbrojavala ostatak novca koji mu je trebala vratiti. Bila je golema, crna kao noć, i sva u tom stilu. Usnula kod rampe. Sonej pomisli kako bi izgledala kao Aretha Franklin, samo kad Aretha ne bi znala pjevati i kad bi morala zarađivati za život uobičajenim svakodnevnim radom.
Nije imala pojma tko se to vozi u monotonoj struji prazničnog prometa. Premda je ona, kao i svi iz njezinih jedinica, trebala očajnički tragati za njim. Toliko o 'opsežnim policijskim mjerama’ i onom općem ’lovu na čovjeka na saveznoj razini’. Kakav vražji propust i razočaranje. Kako li ga uopće misle uloviti, kada u tome sudjeluju ljudi poput ove. Mogli bi se barem pokušati potruditi da mu ne bude dosadno.
Ponekad, naročito u ovakvim trenucima, Gary Sonej bi poželio na sav glas obznaniti, neporecivu, univerzalnu istinu.
Obznana. Slušaj ti, aljkava, glupa policijska kurvetino! Zar ne vidiš tko sam ja? Zar te je zbunilo ovo ofucano, ništavno prerušavanje? Ja sam taj kojeg viđaš u svim vijestima u posljednja tri dana. I ti i polovica svijeta, Aretha, dušo.
Obznana. Isplanirao sam i proveo u djelo Zločin stoljeća upravo savršeno. Već sam nadmašio John Waynea Gacyja, Jeffreya Dahmera, Juana Coronu. Sve je išlo dobro, dok mali, plavi dječak nije zeznuo stvar.
Obznana. Pogledaj pozorno. Dobro me pogledaj. Budi junačna bar jednom u životu Budi nešto više od debele, crne ništice na Autoputu Ljubavi. Pogledaj me, hoćeš li! Pogledaj me!
Vratila mu je ostatak novca, "Sretan Božić, gospodine."
Gary Sonej je slegnuo ramenima. "Sretan Božić i tebi isto," rekao je.
Dok je napuštao žmirkava svjetla na naplatnoj kućici, zamišljao je policajku s tim njezinim nasmijanim, dobar-vam-dan licem na glupoj glavi. Zamislio je cijelu zemlju punu tih nasmiješenih, napuhanih lica. Takva je i bila.
Bilo je čak i gore nego li u 'Invaziji tjelokradica’. Pokušavao je ne misliti tako, jer ga je to dovodilo do ludila. Zemlja nasmijanih Napuhanoglavaca. Oduševljavao se Stephenom Kingom, poistovjećivao se s Njegovom Nastranošću, i bilo bi mu drago kada bi King pisao o svim nasmijanim budalama u Americi. Već je mogao vidjeti omotnicu Kingovog remek djela - "Nasmijani napuhanoglavci".
Četrdeset minuta kasnije, Sonej je skrenuo svoj vjerni saab s ceste broj 413, u Crisfieldu, država Maryland. Ubrzao je niz izrovanu prašnjavu cestu do stare seoske kuće. Smiješio se, a sad se već morao glasno nasmijati. Uspio ih je potpuno izluditi i izbezumiti. Izokrenuo ih je potpuno naopačke.
Više nisu znali što je gore, dolje ili sa strane. Već se u cijelosti poravnao s Lindberghovim slučajem, nije li? Sada je došao trenutak kada je, još jednom, trebalo izvući prostirač ispod nogu svih nasmijanih napuhanoglavaca.



Poglavlje 22




Cirkus je počinjao! Raznosač Federal Expressa stigao je u sjedište FBI-a malo prije deset i trideset u jutro, dvadeset šestoga prosinca. Dostavio je novu poruku Lindberghovog sina.
Ponovno su nas okupili u dvorani za krizne slučajeve na drugom katu. Činilo se da je cijeli FBI tamo. To je bilo to, i svi su to znali.
Malo kasnije, specijalni agent Bili Thompson, iz Miamija, uletio je unutra. Uzbuđeno je mahao svima dobro znanom omotnicom kurirske službe. Thompson je pred nama pažljivo otvorio narančasto-plavu omotnicu.
"Sad će nam dopustiti da vidimo poruku. Jedino nam je neće pročitati," ispod glasa je provalio Jeb Klepner iz tajne službe. Sampson i ja stajali smo tamo s Klepnerom i Jezzie Flanagan.
"Ovo je prevruće za njega samog," predvidjela je Jezzie. "Ovaj put će sve podijeliti s nama."
Thompson je bio spreman, pred svima.
"Imam poruku od Garyja Soneja. Glasi ovako.
"Prvo piše broj jedan," Thompson je čitao što piše.
"Zatim, pisano slovima, deset milijuna. U sljedećem retku, broj dva. Zatim riječima Disney World, Orlando - Tajanstveno kraljevstvo. Sljedeći redak. Broj tri. Potom, Parkiraj kod Plutona 24. Prijeđi preko Lagune od sedam mora, i to trajektom, a ne cestom. 12:50 danas poslije podne. To treba obaviti do 1:15. Posljednji redak. Otkupninu će dostaviti istražitelj Alex Cross. Sam. Potpis; Lindberghov sin."
Bili Thompson je odmah podigao pogled. Oči su mu pretraživale sobu za krizne slučajeve. Nije me bilo teško pronaći među slušateljstvom. Potpuno sam siguran da se njegov šok i iznenađenje nije moglo usporediti s mojim. Navala adrenalina već me je cijelog obuzela. Što je, do vraga, Sonej htio od mene? Kako je uopće znao za mene? Je li već znao koliko silno želim dohvatiti njegovu guzicu?
"Nema niti naznake o pregovaranju!" Specijalni agent Scorse se počeo buniti. "Sonej svakako podrazumijeva da ćemo mu dostaviti deset milijuna,"
"Upravo tako," progovorio sam. "I u pravu je. Uostalom, obiteljska je stvar kako i kada će otkupnina biti plaćena," Dunneovi su nam dali upute da isplatimo Soneja - bezuvjetno, Sonej je to i sam mogao dokučiti. Nesumnjivo je upravo zbog toga i izabrao Maggie Rose, Ali zašto je izabrao mene?
Stojeći pokraj mene, Sampson je protresao glavom i promrmljao, "Putevi Gospodnji su, zaista, tajnoviti,"
Iza zgrade Ureda čekalo nas je pet-šest automobila na suncem oprženom parkiralištu. Bili Thompson, Jezzie Flanagan, Klepner, Sampson i ja putovali smo u jednim vozilom FBI-a. Čekovi i novac idu s nama, Otkupninu će dostaviti istražitelj Alex Cross.
Novac je prikupljen kasno sinoć. Bio je to strahovito teško postići u tako kratkom roku, ali Citibank i Morgan Stanley dobro su surađivali, Dunneovi i Jerrold Goldberg imali su moć da dobiju ono što žele, i bilo je očigledno da su izvršili veliki pritisak. Kako je Sonej i zahtijevao, dva milijuna bila su u gotovini. Ostatak je bio u malim dijamantima i čekovima. Otkupnina je bila prenosiva i bilo ju je lako odnijeti. Sve je stalo u jedan kovčeg American Tourister.
Put od centra Miami Beacha do zračne luke Opa Locka West trajao je dvadeset pet minuta. Let će potrajati daljnjih četrdeset. To je značilo da ćemo stići u Orlando približno oko 11:45 ujutro. Bit će gusto,
"Možemo pokušati staviti prislušni uređaj na Crossa." Čuli smo kako je Scorse razgovarao preko radija s Thompsonom. "Prijenosni radio-odašiljač. Imamo jedan u avionu."
"Ne sviđa mi se ta zamisao, Gerry," rekao je Thompson.
"Ne sviđa se ni meni," dodao sam sa stražnjeg sjedala. To se podrazumijevalo. "Nema prisluškivanja. To je isključeno." Pokušavao sam shvatiti zašto je Sonej izabrao mene. Činilo se da nema nikakvog smisla. Pomislio sam da je možda čitao o meni u novinskim vijestima u Washingtonu. Znao sam samo da je morao imati dobar razlog. U to nije bilo nikakve sumnje.
"U parku će biti nevjerojatno mnoštvo ljudi," rekao je Thompson kad smo već bili u Cessni 310 na putu za Orlando. “Očito je da je zbog toga izabrao Disney Park. Gomila roditelja s djecom u Tajanstvenom kraljevstvu, također. Tako će se lako umiješati zajedno s Maggie Dunne. Vjerojatno je i nju prerušio."
"Disney Park se uklapa u njegov sistem velikih, važnih ikona," rekao sam. Jedna od pretpostavki u mojoj bilježnici bila je između ostalog i ta da je Sonej i sam bio zlostavljan kao dijete. Ako je tako, onda on ne osjeća ništa osim bijesa i prezira prema mjestima kao što je Disney World - kamo ’dobra’ dječica dolaze sa svojim ‘dobrim’ mamicama i taticama.
"Već smo osigurali nadzor parka sa zemlje i iz zraka," dometnuo je Scorse. "Snimke upravo stižu u sobu za krizne slučajeve u Washingtonu. Također snimamo Epcot i Otok zadovoljstava. Za slučaj da u zadnji čas promijeni plan."
Mogao sam zamisliti kako to izgleda u FBI-jevoj sobi za krizne slučajeve u 10. ulici. Tamo se naguralo bar dvadesetak VlP-ova. Svaki ima svoj stol i monitor za gledanje interne televizije. Zračna snimka Walt Disney Worlda biti će na svim zaslonima odjednom. Velika ploča u sobi biti će ispisana činjenicama... Koliko točno agenata i ostalog osoblja trenutačno operira u parku. Broj izlaza. Svaka cesta koja vodu unutra ili van. Vremenski uvjeti. Točan broj posjetitelja parka. Broj ljudi iz osiguranja Disney parka. I, najvjerojatnije, ništa o Garyju Soneju ili Maggie Rose, ili bismo o tome već nešto načuli.
"Odoh u Disney World!" provalio je jedan od agenata u zrakoplovu. Taj tipični policijski način govora izazvao je nervozan smijeh. Dobro je kada se uspije razbiti napetost, ali to nije lako postići pod nepovoljnim okolnostima.
Pomisao na susret s luđakom i otetom malom djevojčicom nije bila ugodna, kao ni hladna stvarnost praznične gomile koja nas čeka u Disney Worldu. Rečeno nam je da unutar parka i na parkiralištima oko njega već ima preko sedamdeset tisuća ljudi. Ipak, ovo nam je najbolja prilika da uhvatimo Soneja. Možda i jedina.
Odvezli smo se do Tajanstvenog kraljevstva u posebnom karavanu, s policijskom pratnjom s rotirajućim svjetlima i sirenama. Krenuli smo trakom za zaustavljanje na I-4, i tako prošli pokraj normalnog prometa koji je dolazio iz zračne luke.
Ljudi prepunih automobila i kombija mrštili su se na nas ili nas bodrili dok smo se tako probijali. Nitko od njih nije znao tko smo i zašto tako jurimo u Disney World. Možda VlP-ovi koji se žele upoznati Mickeyem i Minnie.
Sišli smo na izlazu 26-A, potom nastavili po World Driveu do mjesta za automobile. Stigli smo unutar prostora za parkiranje malo poslije 12:15 poslijepodne. To je bilo prekasno, ali Sonej nam nije dao vremena da se organiziramo.
Zašto Disney World? I dalje sam pokušavao dokučiti. Možda zbog toga što je Gary Sonej još kao dijete želio tamo otići, a nisu mu nikada dopustili? Ili se divio gotovo neurotičnoj efikasnosti dobro vođenog parka za zabavu?
Garyju Soneju će biti relativno jednostavno ući u Disney World. Ali kako je mislio izaći? To me pitanje kopkalo više od ičega.



Poglavlje 23




Disneyevo se osoblje pobrinulo parkirati naše automobile u Plutonovom redu 24. Vlak je čekao da nas poveze do trajekta.
"Što misliš, zašto je Sonej tražio tebe?" pitao je Bill Thompson dok smo izlazili iz vozila. "Imaš li neku ideju, Alex?"
"Možda je čuo o meni na vijestima u Washingtonu," rekao sam. "Možda zna da sam psiholog, pa mu je to privuklo pozornost. To ću ga sasvim sigurno pitati kad ga vidim."
"Budi oprezan s njim," savjetovao je Thompson. "Želimo samo da nam vrati djevojčicu."
"I ja samo to želim," rekao sam mu. Obojica smo se pretvarali. Željeli smo bez rizika vratiti Maggie Rose, ali isto tako i zgrabiti Soneja. Htjeli smo ga živog spaliti ovdje u Disney Worldu.
Thompson mi je položio ruku preko ramena dok smo stajali na parkiralištu. Za promjenu, bilo je to u znaku pravog prijateljstva. Sampson i Jezzie Flanagan poželjeli su mi sreću. Agenti FBI-a pružali su mi podršku, barem za sada.
"Kako se osjećaš?" Sampson me je, na trenutak, povukao na stranu. "Možeš li izaći na kraj s ovim sranjem? On je tražio tebe, ali to ne znači da moraš ići."
"U redu je. Neće mi ništa. Navikao sam na psihopate, sjećaš se?"
"Čovječe, ti jesi psihopat"
Uzeo sam kovčeg s otkupninom. Popeo sam se na svijetlonarančasti vlak sam samcat. Držeći se čvrsto za metalnu prečku iznad glave, srljao sam prema Tajanstvenom kraljevstvu, gdje sam ga trebao zamijeniti za Maggie Rose Dunne.
Bilo je 12:44 poslijepodne. Uranio sam šest minuta.
Nitko se nije osvrtao za mnom dok sam se kretao sa zgusnutom rijekom ljudi prema redovima kućica i pokretnih pregrada u centru za prodaju karata za Tajanstveno kraljevstvo. A i zašto bi.
Sonej je namjerno izabrao mjesto na kojemu vlada ovakva gužva. Čvrsto sam držao kovčeg. Osjećao sam da, dok god imam otkupninu, postoji i izlaz za spas Maggie Rose.
Je li se usudio povesti djevojčicu sa sobom? Hoće li stvarno doći? Ili je ovo samo kušnja za sve nas? Sada je sve bilo moguće.
Atmosfera u Disney Worldu bila je radosna i opuštena. Tu su većinom bile obitelji na odmoru koje su se dobro zabavljale pod osunčanim nebom boje lanenog cvijeta. Ugodan glas najavljivača pjevušio je iz zvučnika: "Povedite manju djecu za ruku, nemojte zaboraviti svoje osobne stvari i uživajte u svom boravku u Tajanstvenom kraljevstvu."
Ma koliko bili otporni na to, zemlja mašte bila je očaravajuća. Sve je bilo tako nevjerojatno čisto i sigurno. Čovjek se jednostavno morao osjećati zaštićenim, a to mi je djelovalo tako nastrano.
Mickey Mouse, Šiljo i Snjeguljica, pozdravljali su svakog na ulazu. Park je bio besprijekoran. Sa zvučnika, vješto sakrivenih u lijepo oblikovanom grmlju, odjekivala je pjesma ’Yankee Doodle Dandy'.
Osjećao sam kako mi srce udara ispod lepršave športske košulje. U ovom sam trenutku, već, bio odsječen od svih koji su mi davali podršku iz pozadine. Tako će biti sve dok ne stignem u Tajanstveno kraljevstvo.
Dlanovi su mi bili ljepljivi od znoja i morao sam ih obrisati o hlače. Tik preda mnom, Mickey Mouse se rukovao s ljudima. Potpuno ludilo.
Upravo sam zašao u područje na koje su zgrade centra za prijevoz i za prodaju ulaznica bacale duboku sjenu. Mogao sam nazrijeti trajekt, minijaturni riječni brod s Mississippija, samo bez kotača s lopaticama.
Čovjek sa šeširom širokog oboda okrznuo se o mene. Nisam mogao znati je li to Sonej. Osjećaj zaštićenosti i sigurnosti Disney Worlda smjesta se izgubio.
"Promjena plana. Alex. Sada ću te odvesti da vidiš Maggie Rose nastavi gledati ravno naprijed. Do sada si se dobro držao. Samo ako nastavi i sve će biti u redu."
Pepeljuga visoka metar i osamdeset prošla je pokraj nas, u suprotnom smjeru. Djeca i odrasli ispuštali su uzdahe čuđenja.
"Samo se okreni, Alex. Vratit ćemo se istim putem kojim si i došao. Ovo može biti dječja igra. Prijatelju, sve ovisi samo o tebi."
Bio je savršeno miran i držao je stvari pod kontrolom, onako kako se Sonej ponašao cijelim tijekom otmice. Aura nepobjedivosti obavijala je sve što je do sada učinio. Zvao me je imenom, Alex. Počeli smo se vraćati u suprotnom smjeru od onog kojim se kretala rijeka ljudi.
Pepeljugina glava puna plavih, gustih uvojaka poskakivala je ispred nas. Djeca su se oduševljeno smijala, vidjevši kako je junakinja iz filma i crtića oživjela.
"Želim prvo vidjeti Maggie Rose," bilo je jedino što sam rekao čovjeku u šeširu s obodom. Je li to mogao biti prerušeni Sonej? Nisam bio siguran. Za to sam ga trebao bolje pogledati.
"To je u redu, ali odmah ću ti reći, ako nas bilo tko zaustavi, djevojčica je mrtva." Čovjek sa šeširom je to rekao tako spremno, kao da odgovara neznancu koji ga je pitao koliko je sati.
"Nitko nas neće zaustavljati," uvjeravao sam ga. "Nas jedino brine je li djevojčica dobro."
Toplo sam se nadao da tako misle i svi ostali koji su u ovo uključeni. Jutros sam nakratko vidio Katherine i Toma Dunnea. Znao sam da je njima stalo samo do toga da još večeras dobiju natrag svoju djevojčicu.
Znoj me počeo oblijevati po cijelom tijelu. To nisam mogao spriječiti. Temperatura je bila tek negdje oko trideset stupnjeva, ali vlažnost je bila visoka.
Počeo sam brinuti da se ne dogodi neki neočekivani zaplet. Ovdje je još sve moglo poći po zlu. Nismo imali priliku uvježbati ovaj zahvat, u samom srcu Disney Worlda u ovoj nepredvidljivoj gužvi.
"Čuj, ako FBI vidi da izlazim, netko bi nam mogao prići," odlučio sam to reći čovjeku.
"Nadam se da neće," rekao je i pucnuo ustima. Kimao je glavom naprijed-natrag. 'To bi bilo ozbiljno kršenje dogovorenog ponašanja."
Tkogod ovo bio, ponašao se nevjerojatno pribrano izložen vatri. Pitao sam se je li ovakvo što radio i prije. Izgleda da smo se vraćali u smjeru gdje su stajali nizovi narančastih vlakova. Jedan od tih vlakova odvest će nas natrag na parkiralište. Je li to bio plan?
Čovjek je djelovao prekrupno za Soneja, mislio sam. Osim ako se briljantno prerušio i ispunio odjeću podstavom. Opet mi je došla misao da bi mogao biti glumac. Molio sam Boga da nije neki prevarant. Netko tko je možda saznao što se događa na Floridi i stupio s nama u vezu, da bi pokupio otkupninu. To ne bi bilo prvi puta da se nešto takvo dogodi prilikom otmice.
"Federalni Ured! Ruke gore!” začuo sam iznenada. Dogodilo se to u tren oka. Srce mi je bilo u grlu. Što li, do vraga, sada izvode? Što im je palo na pamet?
"Federalni Ured!"
Pola tuceta agenata okružilo nas je na parkiralištu. Izvukli su pištolje. Bar jedna puška bila je uperena u čovjeka za vezu, a samim time i u mene.
Tamo je, zajedno s ostalima, bio i agent Bill Thompson. Samo nekoliko trenutaka ranije govorio mi je kako želimo samo vratiti djevojčicu.
"Odmaknite se! Povucite se!" Izgubio sam strpljenje i počeo vikati na njih. "Maknite se, do đavola, od nas! Uklonite se odavde!"
Sada sam izravno mogao vidjeti čovjeka sa šeširom. To nije mogao biti Gary Sonej. U to sam bio gotovo potpuno siguran. Tko god to bio, nije mario hoćemo li ga prepoznati, ili čak i fotografirati u Orlandu.
Kako je to bilo moguće? Kako je ovaj tip mogao biti tako hladnokrvan?
"Ako me uhvatite, djevojčica je mrtva," rekao je federalnim agentima koji su nas opkolili. Bio je hladan kao stijena. Oči su mu bile mrtve. "Ništa se ne može učiniti da to spriječimo. Ja ne mogu ništa učiniti, a ne možete niti vi. Ona je mrtva."
"Je li sada još živa?" Thompson je istupio pred čovjeka. Izgledalo je kao da bi ga mogao udariti, a među nama nije bilo nikoga tko nije želio to isto.
"Živa je. Vidio sam je prije približno dva sata. Bila bi doma, na sigurnom, da niste ovo zajebali. I to u velikom stilu. Odstupite, kao što vam je istražitelj rekao. Odmakni se od nas, usrani čovječe."
"Kako možemo znati da ste ti i Sonej zajedno?" pitao je Thompson.
"Jedan. Deset milijuna. Dva. Disney World, Orlando - Tajanstveno kraljevstvo. Tri. Parkirajte kod Plutona 24." Izrecitirao je točno u riječ poruku koja se odnosila na otkupninu.
Thompson je ostao pri svome. "Pregovarat ćemo o puštanju djevojčice. Pregovarati. Učinit ćeš kako mi budemo htjeli."
"Što? I ubiti djevojčicu?'' Jezzie Flanagan je došla točno iza leđa Thompsonu i ostatku FBI-jeve potjere.
"Spustite oružje," rekla je odlučno. "Pustite da istražitelj Cross obavi razmjenu. Ako ustrajete po svom i djevojčica umre, objavit ću to svakom novinaru u zemlji. Kunem se da hoću. Thompsone, tako mi Boga, učinit ću to.
"I ja," rekao sam specijalnom federalnom agentu. "Dajem ti svoju riječ."
“Ovo nije on. To nije Sonej," rekao je napokon Thompson. Pogledao je agenta Scorsea i odmahnuo glavom s gađenjem. "Pustite ih neka idu," naredio je. "Cross i otkupnina idu k Soneju. Tako smo odlučili."
Ledeni čovjek za vezu i ja opet smo krenuli - tresao sam se. Ljudi su buljili u nas, dok smo nastavljali put prema narančastim električnim vlakovima. Osjećao sam se potpuno nestvarno. Nekoliko trenutaka kasnije bili smo u jednom od tih vlakova. Obojica smo sjeli.
"Šupci," mrmljao je čovjek za vezu. To je bio prvi znak neke emocije. "Zamalo su sve upropastili."
Zaustavili smo se kod novog Nissana Z, u redu broj 6, područje Donalda Ducka. Automobil je bio tamnoplave boje, sa zamračenim sivim staklima. Unutar športskog auta nije bilo nikoga.
Čovjek sa šeširom upalio je auto, i krenuli smo, ponovno, prema pravcu 1-4. U podne nije bilo gotovo nikakvog prometa na izlazu iz parka. Dječja igra, kako je rekao.
Vraćali smo se natrag u pravcu međunarodne zračne luke Orlando. Prema istoku. Pokušavao sam ga navesti na razgovor, ali mi on nije imao što reći.
Možda baš i nije bio tako hladnokrvan i pribran. Možda se tamo bio usrao od straha. Ured je gotovo sve upropastio; to ne bi bilo prvi puta, U stvari, pokušaj na parkiralištu je, vjerojatno, bio samo zavaravanje. Kad sam kasnije razmišljao o tome, shvatio sam da je to bila njihova posljednja prilika za pregovaranje o puštanju Maggie Rose Dunne.
Prošlo je nešto više od pola sata prije nego što smo stigli na mjesto odakle polijeću privatni zrakoplovi, nekoliko kilometara iza glavnog terminala u Orlandu. Sada je bilo oko pola dva poslijepodne. Razmjena se neće obaviti u Disney Worldu.
"U poruci je stajalo da će sve biti gotovo do jedan i petnaest," rekao sam dok smo izlazili iz Nissana. Topli tropski vjetar puhao je prema nama preko zrakoplovne piste. Miris nafte i asfalta koji se topio na suncu bio je prodoran.
"Poruka je lagala," rekao je. Ponovo je bio hladan kao led. "Ovo je naš plan. Sad smo u njemu samo ti i ja. Pokušaj biti pametniji od FBI-a, Alex. Nije to tako teško."



Poglavlje 24




"Udobno se zavali, opusti se i uživaj u letu," rekao je kad smo napokon bili u zrakoplovu. "Čini se da sam ja također tvoj prijateljski raspoložen pilot. No dobro, možda baš i ne tako prijateljski raspoložen."
Okovao me lisicama za rukohvat jednoga od četiriju putničkih sjedala u zrakoplovu. Sad ima još jednog taoca, mislio sam. Možda ću uspjeti izbaciti naslon iz ležišta. Bio je načinjen od metala i plastike. Djelovao je dovoljno krhko.
Čovjek za vezu je, posve sigurno, bio zrakoplovni pilot. Dobio je dopuštenje da poleti, a onda je Cesna počela poskakivati niz pistu, polako dobivajući na brzini. Napokon se podigla sa zemlje i uzletjela, skrećući u smjeru jugoistoka i lebdeći iznad istočnog dijela Orlanda i St. Petersburga. Bio sam siguran da smo pod prismotrom, barem za sada. Od sada nadalje, međutim, sve će ovisiti o čovjeku za vezu i o Sonejevom velebnom planu.
Za vrijeme prvih minuta leta nas dvojica smo šutjeli. Ja sam se smjestio straga i promatrao sam ga kako radi, pokušavajući upamtiti svaku pojedinost leta. Bio je spretan i opušteno je rukovao upravljačkim uređajima. Još uvijek nije pokazivao znakove stresa. Profesionalac do kraja.
Pala mi je na um neobična veza. Sada smo bili na Floridi i letjeli smo dalje na jug. Kolumbijska narkomafija već je jednom prijetila obitelji ministra Goldberga. Je li ovo slučajnost? Više nisam vjerovao u slučajnosti.
Jedno pravilo u policijskom poslu, poglavito u mom osobnom policijskom poslu, neprekidno mi se motalo po glavi. Jedno veoma važno pravilo. Čak devedeset pet posto zločina riješi se jer netko pogriješi. Sonej do sada nije napravio niti jednu pogrešku. Nije nam ostavio nikakve mogućnosti. Sada je došlo vrijeme za pogreške. Razmjena će za njega biti vrlo opasna.
"Ovo je sve vrlo precizno isplanirano," rekao sam čovjeku sa šeširom. Avion je klizio sve dalje i dalje preko Atlantika. Prema kojem odredištu? Da obavimo konačnu razmjenu za Maggie Rose?
"Potpuno si u pravu. Sve je tako posrano tijesno, koliko to samo može biti. Ne bi vjerovao koliko su stvari skučene."
"Je li djevojčica doista dobro?" ponovno sam ga upitao.
"Rekao sam ti. Jutros sam je vidio. Nije bila povrijeđena," rekao je. "Nije joj pala ni dlaka s glavice."
"Teško mi je u to povjerovati," rekao sam. Sjetio sam se u kakvom smo stanju pronašli Michaela Goldberga.
Pilot je slegnuo svojim širokim ramenima. "Vjeruj, k vragu, što hoćeš." Uopće mu nije bilo stalo do toga što ja mislim.
"Michael Goldberg je bio seksualno zlostavljan. Zašto bismo vjerovali da je djevojčica nepovrijeđena?" rekao sam.
Pogledao me je. Imao sam neki osjećaj da nije ništa znao o stanju Goldbergovog dječaka. Imao sam dojam da on nije Sonejev partner i da Gary Sonej ne bi ni mogao imati prave partnere. Pilot je morao biti unajmljen za ispomoć, što je ujedno i značilo da postoji nada da ćemo dobiti Maggie Rose.
"Michael Goldberg je isprebijan nakon što je već umro," rekao sam mu. "Bio je sodomiziran. Tek toliko da znaš u što si upleten i tko ti je partner."
Iz nekog razloga, to je navelo čovjeka za vezu da se nakrevelji. "U redu. Od sada nadalje, bez pomoćnih natuknica i dosadnih pitanja. Iako cijenim tvoje nastojanje. Uživaj u letu. Djevojčicu nije ni tukao ni seksualno zlostavljao. Imaš moju džentlmensku riječ."
"Jesi li džentlmen, doista? Svejedno, ne možeš u to biti siguran," rekao sam. "Od jutra je više nisi vidio. Ne znaš što je Sonej, ili kako li se već stvarno zove, bio u stanju učiniti, ostavljen s njom na samo.”
"No, da, dobro, pa moramo valjda imati povjerenja u svoje partnere. A sada sjedi tamo straga i šuti. Vjeruj mi. Zbog pomanjkanja osoblja, na ovom letu nećemo poslužiti ni hranu ni piće."
Zašto je tako prokleto miran? Bio je suviše samouvjeren.
Jeli već sudjelovao u otmicama prije ove? Možda su već negdje izveli probni pokušaj? To svakako treba provjeriti. Ako nakon ovoga budem još išta mogao provjeravati.
Zavalio sam se na trenutak i pustio da mi pogled luta prema dolje. Bili smo visoko iznad oceana. Pogledao sam na sat - do sada je prošlo nešto malo više od trideset minuta od Orlanda. More je bilo nemirno usprkos sjajnom, sunčanom vremenu. Poneki oblak bacao je sjenu dolje na hladnu vodenu površinu. Njišući obris zrakoplova pojavljivao se i nestajao. Ured nas je morao pratiti preko radara, ali pilot to nije mogao znati. Nije djelovao zabrinuto. Bila je to zastrašujuća igra mačke i miša. Kako li će čovjek za vezu reagirati? Gdje su Sonej i Maggie Rose? Gdje ćemo obaviti razmjenu?
"Gdje si naučio letjeti?" pitao sam. "U Vijetnamu?" razmišljao sam o tome. Bio je u pravim godinama, srednje ili kasne četrdesete, iako je izgledao starije. Liječio sam neke ratne veterane iz Vijetnama koji su bili dovoljno cinični da bi se mogli uključiti u otmicu.
Pitanje ga nije uznemirilo, ali mi nije odgovorio.
To je bilo neobično. Još uvijek nije izgledao nervozno niti zabrinuto, Jedno od otete djece već je bilo mrtvo. Zašto je tako samozadovoljan i opušten? Što to on zna, a ja ne? Tko je Gary Sonej? Tko je on? U kakvoj su oni međusobnoj vezi?
Pola sata kasnije, Cessna se počela spuštati prema malom otoku obrubljenom bijelim, pješčanim plažama. Nisam imao predodžbu gdje bismo mogli biti. Negdje na Bahamima, možda? Je li FBI još uvijek uz nas? Prati li nas iz zraka? Ili su nas već nekako izgubili?
"Kako se zove ovaj otok tamo dolje? Gdje smo to? Ionako ništa u ovom trenutku ne mogu poduzeti."
"Ovo je Little Abaco," napokon je odgovorio. "Prati li nas tko? Federalni agenti? Elektronska pratnja? Jesu li te ozvučili?"
"Ne," rekao sam. "Nema prislušnih uređaja. Ništa ne skrivam."
"Jesu li nešto stavili na novac, možda?" Činilo se da je upoznat sa svim mogućnostima. "Fluorescentna prašina?"
"Ne, koliko ja znam," rekao sam. To je bila istina, premda, nisam mogao biti siguran. FBI mi možda nije rekao sve,
'Toplo se nadam da nije. Teško je vjerovati ljudima nakon onoga što se dogodilo u Disney Worldu. Mjesto je vrvjelo policajcima i federalnim agentima. I to nakon što smo vas upozorili da to ne radite, Danas više nikome ne možeš vjerovati."
Pokušavao je biti duhovit. Nije mario hoću li ja reagirati ili ne. Djelovao je kao čovjek koji je očajnički pao na dno, ali mu se pružila posljednja prilika da zaradi nešto novca. Najprljavijeg novca na svijetu.
Na plaži je bila uska sletna staza. Tvrdo nabijen pijesak pružao se nekoliko stotina metara. Zrakoplov je prizemljio lako i stručno. Pilot je napravio brzi zaokret u obliku slova U, a onda se odvezao ravno do drvoreda palmi. To je izgledalo kao dio plana. Svaka pojedinost na svojem mjestu. Do sada, savršeno.
Nije bilo nikakve zgrade na otoku. Čak niti priručna prihvatna zgrada, koliko sam mogao vidjeti. Brežuljci iznad plaže bili su prekriveni bujnom tropskom vegetacijom.
Nigdje nije bilo nikoga. Ni Maggie Rose Dunne ni Soneja.
"Je li djevojčica ovdje?" upitao sam ga.
"Dobro pitanje," odgovorio je. "Pričekajmo, pa ćemo vidjeti. Ja ću, prvo, malo pogledati uokolo."
Ugasio je motor. Čekali smo u tišini dok nas je gušila vrućina. Ionako nije više bilo odgovora na moja pitanja. Htio sam iščupati naslon i izmlatiti ga njime. Toliko sam stiskao zube da me je od toga zaboljela glava.
On nije micao pogled s neba bez oblačka iznad sletne staze. Gledao je nekoliko minuta kroz vjetrobran. Ja sam zbog vrućine imao poteškoća s disanjem.
Je li djevojčica ovdje? Je li Maggie Rose živa? Proklet bio!
Kukci su neprekidno slijetali na obojeno staklo. Nedaleko je nekoliko puta proletio pelikan. Bilo je to pusto mjesto. Osim toga nije se događalo ništa.
Postajalo je sve toplije, nepodnošljivo toplo. Vruće kao u autu kada ga ostavimo na suncu. Činilo se da pilot ništa ne primjećuje. Bilo je očito da je navikao na ovakvo vrijeme.
Minute su se pretvorile u sat. Zatim u dva sata. Bio sam okupan znojem i umirao sam od žedi. Pokušavao sam ne misliti na vrućinu, ali to nije bilo moguće. I dalje sam razmišljao o tome kako nas FBI promatra iz zraka. Meksički tajac. Što li će ga prekinuti?
"Je li Maggie Rose Dunne ovdje?" upitao sam ga još nekoliko puta. Što je ovo dulje trajalo, to sam se više bojao za nju.
Nije bilo odgovora. Nikakve naznake da je čuo moje pitanje. Nijedanput nije pogledao na sat. Nije se micao, nije se vrpoljio. Je li bio u nekoj vrsti transa? Što li je s tim čovjekom?
Buljio sam dugo u naslon za koji me je vezao. Činilo mi se da je to, do sada, najbliže pogreški. Naslon je bio star i klimao se dok sam ga iskušavao. Možda ću ga uspjeti izbaciti iz ležišta. Kad to budem pokušao, znam da ću se naći u nevolji. Ali morao sam pokušati. To je bilo jedino rješenje.
Odjednom, naglo i neočekivano kao što smo i sletjeli, Cessna se zakotrljala natrag na sletnu stazu na plaži. Opet smo uzletjeli.
Sada smo letjeli nisko, ispod petsto metara. Hladan je zrak ušao u zrakoplov. Brujanje propelera imalo je hipnotički učinak na mene.
Spuštao se mrak. Promatrao sam sunce kako izvodi svoju večernju predstavu nestajanja, u cijelosti skliznuvši s obzora koji se pružao ispred nas. Prizor je bio prekrasan i stravičan, u ovim okolnostima. Sada sam znao što je čekao. Čekao je da padne noć. Želio je djelovati pod okriljem tame. Sonej je volio mrak.
Pola sata nakon što se smračilo, zrakoplov je opet počeo silaziti. Ispod nas su bile treperave mrlje svjetla - iz zraka je ličilo na neki gradić. To je, dakle, to. Došlo je vrijeme da se karte bace na stol. Razmjena za Maggie Rose uskoro će se dogodili.
"Ne pitaj, jer ti neću reći," rekao je, ne okrećući glavu s uređaja za upravljanje.
"Zašto me to ne iznenađuje?" rekao sam. Praveći se da se premještam u sjedalu, snažno sam povukao naslon i osjetio sam kako je nešto popustilo. Bojao sam se napraviti više štete.
Sletna staza i zračna luka bili su mali, ali su bili tu. Vidjela su se još dva mala aviona pokraj ogoljele barake. Pilot nije ni pokušao uspostaviti radiovezu s nekim na zemlji. Srce mi je ubrzano tuklo.
Na krovu zgrade nesigurnim je linijama bio nacrtan staromodni znak letećeg A. Nije bilo nikoga u blizini kad smo se zaustavili. Nije bilo Garyja Soneja. Nije bilo Maggie Rose. Barem ne još.
Netko je isključio svjetla, mislio sam u sebi. Gdje li su, do vraga, sada?
"Hoćemo li ovdje obaviti razmjenu za Maggie Rose?" Opet sam se vratio naslonu. Još jedan trzaj iz sve snage.
Čovjek za vezu ustao je sa sjedala. Progurao se pokraj mene. Krenuo je iz zrakoplova. U ruci je držao kovčeg od deset milijuna.
"Zbogom, istražitelju Cross," okrenuo se i rekao. "Žao mi je, ali žurim. Nemojte se truditi oko pretraživanja ovog područja. Djevojčica nije ovdje. Nije ni u blizini. Usput, vratili smo se u SAD. Sada ste u Južnoj Carolini."
"Gdje je djevojčica?" derao sam se za njim, boreći se s lisicama pričvršćenim za naslon. Gdje je FBI? Koliko su daleko iza nas?
Morao sam nešto učiniti. Morao sam djelovati, sada. Ustao sam da bih dobio neku polugu, a zatim povukao svom svojom snagom i težinom mali zrakoplovni naslon. Trzao sam naslon bez prekida. Plastični i metalni komad odvalio se na pola iz svog ležišta. To sam zadržao. Druga polovica naslona je pukla s parajućim zvukom kao duboko i bolno vađenje zuba.
U dva trčeća skoka bio sam na otvorenim vratima zrakoplova. Čovjek za vezu već je bio na zemlji i odmicao s kovčegom. Sručio sam se na njega. Morao sam ga usporiti dok Ured ne stigne. Također sam htio smlaviti loga gada i pokazati mu tko sada upravlja stvarima.
Bacio sam se na njega, kao što se kobac obara na poljskog štakora, Obojica smo teško udarili o pistu, ispuhujući zrak. Dio naslona još se uvijek klatio s mojih lisica. Metal ga je tresnuo po licu i prsnula je krv. Uhvatio sam ga u omču svojom slobodnom rukom.
"Gdje je Maggie Rose? Gdje je ona?" Vikao sam iz sveg glasa.
S lijeve strane, iznad sjajne morske tame, mogao sam vidjeti svjetla kako plove prema nama, brzo se približavajući. To je morao biti Ured. Njihovi spasilački zrakoplovi dolazili su da nas izvuku. Uspjeli su nas pratiti.
I upravo sam tada dobio udarac u vrat, odostraga. Učinilo mi se da je to olovna cijev. Nisam odmah izgubio svijest. Sonej? - vrištao je neki glas u meni. Od sljedećeg teškog udarca napukla mi je lubanja, s one stražnje, mekše strane. Sada sam potpuno izgubio svijest. Nisam vidio ni tko me je mlatnuo niti čime je to učinio.
Kada sam došao k svijesti, mala zračna luka u Južnoj Carolini bila je preplavljena blještavim svjetlima i aktivnošću. FBI je bio tamo u punoj borbenoj spremi. Bila je tu i lokalna policija iz Caroline. Sve je vrvjelo kolima hitne pomoći i vatrogasnim kolima.
Čovjek za vezu je nestao. Nestala je i otkupnina od deset milijuna. Uspjelo mu je pobjeći bez traga. Savršeno Sonejevo planiranje. Još jedan savršen potez.
"A djevojčica? Maggie Rose?" Upitao sam proćelavog liječnika iz hitne koji je viđao moje rane na glavi.
"Ne, gospodine," rekao je svojim razvučenim govorom. "Djevojčica je još uvijek nestala. Maggie Rose Dunne ovdje nije viđena."

http://www.book-forum.net

7James Patterson - I došao je pauk Empty Re: James Patterson - I došao je pauk Sub Feb 11, 2012 12:52 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Poglavlje 25




Gradić Crisfield u Marylandu ležao je pod tmurnim, slonovski sivim nebom. Veći je dio dana kišilo uz kraće prekide. Usamljeni policijski auto jurio je niz kišom okupanu seosku cestu, dok je sirena zavijala.
U autu su bili Artie Marshall i Chester Dils. Dils je bio star dvadeset i šest godina, što je bilo točno dvadeset godina manje od Marshalla. Poput mnogih drugih mladih, seoskih policajaca, sanjao je o tome da se makne odatle - bili su to isti oni snovi koje je imao dok je još pohađao Visoku školu Wilde Lake u Columbiji.
Nažalost, još uvijek je bio ovdje u Crisfieldu. Twin Peaks II, kako je volio zvati grad s manje od tri tisuće stanovnika.
Dils je osjećao gotovo tjelesnu bol od silne želje da ga prime u konjički odred u državi Maryland. To nije bilo lako postići zbog toga što su se časnici morali podvrći vrlo zahtjevnim ispitima od kojih je bio najteži onaj iz matematike. Kad bi samo postao pripadnikom konjičkog odreda, napokon bi se uspio izvući iz ove vražje županije Somerset. Možda bi otišao čak tako daleko kao što su Salisbury ili Chestertown.
Ni Dils, a naročito ne blagi Artie Marshall, nisu bili spremni za to, da tako munjevito izbiju u prvi plan, kao što se uskoro imalo dogoditi. Samo tako, tog istog poslijepodneva, tridesetog prosinca. U zgradu njihove postaje na Starom Hurley Roadu, stigao je telefonski poziv. Nekolicina lovaca zapazila je nešto, što je izgledalo sumnjivo, na putu do poljskog logora na otoku Tangier. Lovci su pronašli napušteno vozilo. Plavi kombi marke Chevy.
Posljednjih dana, sve se, bilo tko i bilo što, pa makar i neznatno sumnjivo, dovodilo u vezu s velikom washingtonskom otmicom. Taj se obrazac vrlo brzo ustalio. Dils i Marshall svejedno su dobili nalog da to provjere. Istovjetni plavi kombi bio je korišten prilikom otmice djece iz škole.
Primicala se večer kada su stigli do seoske kuće u blizini pravca 413. Bilo je malo nelagodno voziti se lošom prašnjavom cestom koja je vodila do imanja.
"Je li to neka stara farma ili tako nešto?” pitao je Dils svog partnera. Dils je bio za upravljačem. Vozio je oko deset kilometara na sat po blatnjavoj, izrovanoj cesti. Artie Marshall više se volio služiti puškom, ali tako da je ne mora upotrijebiti.
"Da. Ovdje sada više nitko ne živi. Sumnjam da ćemo otkriti nešto naročito značajno, Chesty."
"U tome i jest sva draž ovog posla," rekao je Chester Dils. "Nikad se ne zna. Značajna su otkrića uvijek tu negdje oko nas." Imao je neugodnu naviku da sve prikazuje sjajnijim nego li je stvarno bio. Imao je svoje snove i velike zamisli, ali Artie Marshall je to doživljavao više kao nezrelost mlađeg čovjeka.
Stigli su do ruševnog skladišta kojeg su lovci spomenuli kada su nazvali postaju. "Hajde da to malo bolje pogledamo," rekao je Marshall, pokušavajući se prilagoditi oduševljenju mlađeg časnika.
Chester Dils je iskočio iz policijskog auta. Artie Marshall ga je slijedio, premda malo manje živahnim korakom. Približili su se crvenom skladištu u vrlo lošem stanju; građevina je bila niska i izgledalo je kao da je, od svojih najboljih dana, propala više od metra u zemlju. Lovci su se zaustavili kod skladišta kako bi se sklonili od olujne kiše koja je padala ranije tog popodneva. Nakon toga, pozvali su policiju.
U skladištu je bilo prilično mračno i tmurno. Prozori su bili prekriveni pamučnom gazom. Artie Marshall je uključio bateriju.
"Malo ćemo ovdje posvijetliti," promrmljao je. Tada je zaurlao, "Jebem ti sve, pun pogodak!"
I to je doista bilo to. Veliki otvor usred zemljanog poda. Tamnoplavi kombi bio je parkiran odmah pokraj rupe.
"Kurvin sin, Artie!"
Chester Dils izvukao je svoj službeni revolver. Odjednom mu je postalo teško disati. Bilo mu je naporno i samo stajanje na mjestu. Sasvim iskreno, nije želio sići u tu duboku rupu u zemlji. Želio je da se više ne nalazi u tom starom skladištu. Možda ipak nije bio spreman da se priključi konjici.
"Ima li koga ovdje?" pozvao je Artie Marshall jasnim i zvonkim glasom. "Izađite smjesta. Mi smo policija! Ovo je crisfildska policija."
Dils je pomislio: Kriste, pa Artie je u ovome bolji od mene. Čovjek je bio dorastao situaciji. To je ponukalo Chestera Dilsa da se pomakne s mjesta. Ulazio je sve dublje u skladište - kako bi vidio ono za što je molio Svemogućeg Boga da ne vidi.
"Uperi svjetiljku tamo prema dolje," rekao je svojem partneru u razrješavanju zločina. Prišli su rubu zemljanog otvora. Sada je već jedva disao. Imao je osjećaj da su mu prsa obavljena čvrstim zavojem. Koljena su mu klecala.
"Jesi li dobro, Artie?" upitao je partnera.
Marshall je osvjetljavao baterijskom svjetiljkom dolje po dubokoj, mračnoj rupi. Vidjeli su ono što su lovci već vidjeli prije njih.
"Što li je, do vraga, ono?" začuo je Dils svoj vlastiti glas kako pita.
Artie Marshal se sagnuo dolje bliže. Naciljao je mlaz svjetla točno u rupu. Instinktivno je pogledao oko sebe. Provjeravao je leđa. Zatim je pozornost usmjerio natrag prema crnoj rupi.
Dolje, na dnu rupe, nalazilo se nešto. Nešto što je bilo sjajno ružičasto ili crveno.
Marshallov je mozak radio munjevito. To je cipela... Kriste, to mora da pripada djevojčici. Ovdje mora da su držali Maggie Rose Dunne.
Tu su držali ono dvoje djece," napokon je progovorio. "Chesty, na pravom smo mjestu."
I bili su.
Zajedno s jednom krasno ružičastom tenisicom koja je pripadala Maggie Rose. Stare vjerne ’prašnjavice’, Reebok tenisice koje su joj trebale pomoći da se bolje uklopi među ostalu djecu u Washingtonskoj dnevnoj školi. Najčudnije od svega bilo je to što je sve izgledalo kao da je tenisica namjerno ostavljena, kako bi je mogli pronaći





Drugi dio - Lindberghov sin


Poglavlje 26




Kada je bio jako uznemiren, Gary bi se povlačio u svoje omiljene priče iz djetinjstva i ujne maštarije. Sada je bio izuzetno uznemiren. Njegov je velebni plan pomalo izmicao kontroli. O tome nije želio niti misliti.
Govoreći šapatom, ponavljao je magične riječi prema sjećanju: "Lindberghova seoska kuća sjajila se u narančastom svjetlu. Izgledala je kao dvorac strave... Ali sada je otmica Maggie Rose, postala Zločinom stoljeća. To je jednostavno tako!"
Kao dječak, zamišljao je kako on sam izvodi Lindberghovu otmicu. Gary je to čak i učinio u svojim mislima.
To je bio početak svega: priča koju je izmislio kada mu je bilo dvanaest godina. Istu priču prepričavao je sam sebi uvijek iz početka, kako bi izbjegao ludilo. Sanjarenje o zločinu koji je počinjen dvadeset i pet godina prije nego li se on rodio.
U podrumu njegove kuće bilo je mračno kao u rogu. Bio je navikao na tamu. Tako se moglo živjeti. Tako je čak moglo biti jako dobro.
Bilo je 6:15 sati poslijepodne, 6. siječnja, u Wilmingtonu, država Delaware.
Gary je sada pustio da mu misli lutaju, puštao je mašti da leti. Mogao si je predočiti svaku najintimniju pojedinost iz seoske kuće Lucky Lindija i Anne Morrow Lindberg u Hopewellu. Toliko je dugo bio opsjednut tom svjetski poznatom otmicom. Sve od onog trenutka kada je stigla njegova pomajka sa svoje dvoje pokvarene kopiladi. Sve od kada su ga prvi puta poslati u podrum. "Tamo idu zločesti dječaci, kako bi mogli razmisliti što su sve loše učinili."
O otmici iz tridesetih godina znao je više od bilo koga živog Lindberghovo djetešce bilo je izvučeno iz plitkog groba udaljenog nepuna četiri kilometra od njihovog imanja u New Jerseyu. Ah, a je li to doista bilo Lindberghovo djetešce? Tijelo koje su pronašli bilo je preveliko - osamdeset i dva i pol centimetra u usporedbi s sedamdeset i dva i pol centimetra koliko je imao Charles Mlađi.
Nitko nije mogao razumjeti senzacionalnu, nerazjašnjenu otmicu. Sve do današnjeg dana. A tako će isto biti i s Maggie Rose i Michaelom Goldbergom.
Nitko nikada neće moći objasniti. To je sam sebi čvrsto obećao.
Nitko nije razjasnio niti jedno od umorstava koje je počinio, nije li tako? John Waynea Gacyja mlađeg uhvatili su tek nakon tridesetog umorstva u Chitownu. Jeffrey Dahmer, iz Milwaukeea, nasjeo je nakon sedamnaestog. Gary je do sada poubijao više ljudi nego njih obojica zajedno. I nitko nije znao tko je on, ili gdje da ga nađu, ili što dalje namjerava učiniti.
U njegovom je podrumu bilo mračno, ali Gary je na to bio navikao. "Podrum je stvar navike," jednom je rekao svojoj pomajci kako bi je naljutio. Podrum bi se mogao izjednačiti s onim kako izgleda mozak poslije smrti. To bi moglo biti nevjerojatno dobro, ako imaš stvarno sjajan mozak. A on ga je, svakako, imao.
Gary je smišljao plan akcije, a on je bio vrlo jednostavan: ovo što su dosada vidjeli, nije još ništa.
Neka niti na trenutak ne sklapaju oči.
Gore u kući, Missy Murphy se trudila najbolje što je znala da se ne ljuti previše na Garyja. Pekla je kolače za njihovu kćer. Roni, ostalu djecu iz susjedstva. Missy se jako trudila da mu pokuša pruži ti podršku i razumijevanje. I ovoga puta.
Trudila se da ne misli na Garyja. Pečenje kolača joj je u tome obično, koristilo. Međutim, ovoga puta nije bilo tako. Gary je bio nepopravljiv. Isto je tako bio pun ljubavi, sladak i bistar kao izvorska voda. To ju je, u početku, i privuklo k njemu.
Sreli su se na jednoj zabavi na Sveučilištu u Delawareu. Gary je znao posjećivati Delaware. Dolazio je s Princetowna. Nikada u životu nije pričala s nekim tko bi bio tako pametan; čak niti profesori koji su predavali na njezinoj školi nisu bili tako pametni kao Gary.
Zbog te njegove očaravajuće strane ona se 1982. godine udala za njega. Svima koji su je savjetovali da to ne čini usprkos. Njezina najbolja prijateljica, Michelle Lowe, koja je vjerovala u tarot karte, reinkarnaciju i slične stvari, napravila im je horoskope, njoj i Garyju. "Opozovi to, Missy," rekla joj je. "Zar ga ti nikada ne gledaš u oči?" Ali Missy se ipak udala i nije se obazirala na ničije savjete. Zbog toga je, vjerojatno, s njim ustrajala u dobru i u zlu. A zlo je znalo biti gore od bilo čega što bi netko bio u stanju podnijeti. Ponekad joj se činilo da se mora nositi s nekoliko posve različitih Garyja. Gary i njegove nevjerojatne igre misli.
Sada je predosjećala da nadolazi nešto zaista ružno i o tome je razmišljala kad joj se prosula puna vreća kolačića. Svakog je časa mogla očekivati da joj kaže kako je otpušten s posla. Stara, grozna stvar se opet ponavljala.
Gary joj je već bio rekao kako je 'pametniji od svih’ na poslu. (To je, nesumnjivo, bila istina.) Rekao joj je kako je ’za deset kopalja’ ispred ostalih. Rekao joj je kako ga šefovi vole. (To je, vjerojatno, u početku tako i bilo.) Rekao joj je kako će ga uskoro unaprijediti u područnog rektora prodaje. (To je, bez svake sumnje, bila jedna od Garyjevih priča.) A onda su došle nevolje. Gary je rekao kako je šef postao ljubomoran na njega. Radno vrijeme je bili nepodnošljivo. (To je bilo točno. Bio je odsutan cijeli tjedan i često preko vikenda.) Opasnost je neminovno bila u punom zamahu. Bilo je žalosno što, ako nije u stanju uspijevati u ovom poslu, s ovim šefom, onda to neće moći ni s bilo kojim drugim, bilo gdje drugdje.
Missy Murphy se pomirila s činjenicom da će Gary doći doma jednog dana i reći joj kako su mu opet rekli da mora napustiti posao. Njegovi su dani, kao putujućeg predstavnika prodaje za Atlantic Heating Company, bili nesumnjivo odbrojani. Gdje li će naći posao nakon toga? Tko bi za njega mogao imati više razumijevanja od njegovog sadašnjeg šefa - njezinog vlastitog brata, Martyja.
Zašto je sve uvijek moralo biti tako teško? Zašto je ona morala biti priručna budala za sve Gary Murphyje ovoga svijeta?
Missy Murphy se pitala, nije li večeras došlo vrijeme. Je li, zapravo, Gary već dobio otkaz? Hoće li joj to reći večeras, kad se vrati s posla? Zašto je tako sjajan, pametan čovjek bio takav gubitnik? - pitala se. Prva je suza kapnula u mješavinu za kolače, a onda je Missy pustila da suze navru kao slapovi Niagare. Cijelo joj se tijelo počelo trzati i grčiti.



Poglavlje 27




Nikada mi nije bilo teško smijati se na vlastiti račun, bilo kao policajac, bilo kao psiholog. Ovaj put to mi je znatno teže palo. Sonej nas je porazio dolje na Jugu, na Floridi i u Carolini. Nismo uspjeli vratiti Maggie Rose. Nismo znali je li živa ili mrtva.
Nakon što me je izrešetao Federalni Ured, odletio sam u Washington gdje sam morao opet odgovarati na ista pitanja koja su mi postavljali u mom vlastitom odjelu. Jedan od posljednjih inkvizitora bio je šef istražitelja Pittman. Jefe je stigao u ponoć. Za ovu posebnu priliku, prije susreta sa mnom, svježe se istuširao i izbrijao.
"izgledaš jezivo," rekao mi je. To su bile prve riječi koje je izrekao.
"Na nogama sam od jučer ujutro," objasnio sam. "Znam kako izgledam. Reci mi, radije, nešto što još ne znam."
Znao sam da sam pogriješio, još prije nego li sam izrekao te riječi. Obično ne srljam glavom kroza zid, ali sad sam, već, bio mamuran i umoran i uopće sav nikakav.
Jefe se nagnuo prema meni iz malog metalnog stolca u svojoj sobi za sastanke. Mogao sam mu vidjeti zlatna punjenja u zubima, dok mi je govorio. Tebi je, naravno, jasno, Cross, da te moram skinuti sa slučaja otmice. Bez obzira na to jesu li u pravu ili u krivu, mediji uporno naklapaju o tome kako je u tvom slučaju sve išlo naopako i za to optužuje nas. FBI ne želi preuzeti nikakvu odgovornost. Thomas Dunne također diže veliku prašinu. Tu mu ne mogu ništa prigovoriti. Otkupnina je nestala, a mi nismo dobili njegovu kćer.
“Sve je to obično sranje," rekao sam šefu Pittmanu. "Sonej je tražio da ja budem kontakt osoba. Nitko još ne zna zašto. Možda nisam trebao ići, ali jesam. FBI nije uspio nadgledati stvari, a ni ja nisam uspio."
"Reci mi nešto što ja još ne znam," vratio mi je udarac Pittman. "U svakom slučaju, ti i Sampson vraćate se na slučajeve umorstva Sandersovih i Turnerovih. Baš onako kako si to htio u početku. Meni neće smetati, ako se budete držali po strani u slučaju otmice. I to je sve što sam želio raspraviti s tobom." Jefe je svoje rekao, a onda je otišao. Gotovo, kraj. Nije bilo nikakve rasprave.
Sampsonu i meni pokazali su gdje nam je mjesto. Jugoistočno predgrađe Washingtona. Svakome je sada bilo jasno što mu je činiti. Umorstva šestero crnaca opet su bila važna.



Poglavlje 28




Dva dana nakon što sam se vratio iz Južne Caroline, probudila me buka gomile koja se sakupila ispred moje kuće u jugoistočnom dijelu grada.
Iz naizgled sigurne dubine svojeg jastuka, čuo sam brujanje glasova. U glavi mi je odjekivalo: "Oh, ne, ponovno je došlo sutra."
Konačno sam otvorio oči i ugledao pred sobom dva para drugih očiju. Damon i Janelle su me promatrali. Zabavljalo ih je kako mogu spavati u unatoč svemu.
"Djeco, je ti to televizor? Sva (a grozna buka, koju čujem?"
"Ne, tatice," rekao je Damon. Televizor nije uključen."
"Ne, tatice." ponovila je Janelle "Televizor nije uključen."
Podmetnuo sam lakat pod glavu i malo je podigao. "Dobro, znači li to da ste vas dvoje tamo vani priredili bučnu zabavu za svoje prijatelje? Je li to - to? Je li to ono što čujem kroz prozor svoje spavaonice?"
Slijedilo je ozbiljno odmahivanje glavama s njihove strane Damon se, napokon, nasmiješio, ali moja je djevojčicu i dalje ostala ozbiljna i pomalo uplašena.
"Ne, tatice. Nemamo nikakvu zabavu,” rekao je Damon.
"Hmmmm. Nemojte mi reći da nas opet opsjedaju novinari i TV reporteri. Pa bili su ovdje tek nekoliko sati ranije. Prošle večeri."
Damon je stajao s rukama navrh glave. To obično radi kada je uzbuđen ili nervozan.
"Da, tatice, to su opet reporteri.“
"Idu mi na živce," promrmljao sam sebi u bradu.
"I meni idu na živce," rekao je Damon s prezirom. Djelomično je shvaćao što se događa.
Javno razapinjanje na križ! Moje vlastito.
Iznova prokleti reporteri, novinarčići.
Okrenuo sam se na leđa u krevetu i gledao u strop. Opet ga treba obojili, primijetio sam. Kad si vlasnik kuće, uvijek nešto treba popravljati.
Za medije je sada bila ’činjenična’ stvar da sam ja upropastio razmjenu za Maggie Rose Dunne. Netko, možda Federalni Ured, a možda George Pittman, slavili su me na raspolaganje. Preko nekog je, također, procurila lažna informacija iz prve ruke, kako je cijela akcija u Miamiju vođena na osnovu mojih psiholoških procjena Soneja.
Časopis na državnoj razini objavio je naslov ’D.C. policajac izgubio Maggie Rose'! Thomas Dunne je u intervjuu za televiziju rekao kako me drži osobno odgovornim za neuspjeh u oslobađanju njegove kćeri na Floridi.
Nakon toga, postao sam predmetom brojnih priča i uredničkih komentara. Nijedan nije bio meni u korist - niti blizu činjenicama.
Da sam stvarno, na bilo koji način, zeznuo razmjenu otkupnine, prihvatio bih kritiku. Ja mogu dobro podnijeti paljbu. Ali ja nisam ništa zeznuo. Na Floridi sam stavio na kocku svoj život.
Više no ikad, morao sam saznati zašto je Gary Sonej izabrao mene za razmjenu na Floridi. Zašto sam ja bio dio njegovog plana? Zašto sam ja bio izabran? Sve dok to ne saznam, nije bilo načina da me skinu s otmice. Nije me bilo briga što Jefe kaže, misli, ili što bi mi mogao učiniti.
"Damone, idi odmah van, ispred trijema na ulazu," rekao sam svom malom dječaku. "Reci reporterima da se gube. Reci im neku prošetaju. Reci im neka daju petama vjetra. Jesi li me razumio?"
"Jesam. Prošetajte momci!" rekao je Damon.
Kiselo sam se nasmijao Damonu koji je shvaćao kako pokušavam iz ove situacije izvući najviše što se može. Uzvratio mi je smiješkom. Janelle je napokon, također razvukla usta u smiješak i uzela Damona za ruku. Ja sam polako ustajao. Osjetili su da dolazi vrijeme za AKCIJU. Bili su potpuno u pravu.
Polako sam prilazio ulaznim vratima. Namjeravao sam se obratiti ljudima iz tiska.
Nisam se potrudio obući cipele, Niti sam ogrnuo košulju. Razmišljao sam o besmrtnim Tarzanovim riječima - Aeejaajaajaa!
"Narode, kako ste, ovog lijepog zimskog jutra?" pitao sam, stojeći lako u prostranim hlačama od pidžame. "Želi li tko još kave ili peciva?"
"Istražitelju Cross, Katherine Rose i Thomas Dunne krive vas za propuste učinjene na Floridi. Gospodin Dunne nam je, sinoć, dao još jednu izjavu." Netko mi je stavio pod nos jutarnje novosti - i još k lome, besplatno. Još uvijek sam, znaći, ovotjedni žrtveni jarac.
"U potpunosti shvaćam razočaranje Dunneovih rezultatima pothvata na Floridi," govorio sam ravnomjernim glasom. "Slobodno bacajte prazne plastične šalice od kave po travnjaku, kao što ste i do sada činili. Pokupit ću ih malo kasnije."
"Znači, slažete se s tim da ste napravili grešku," rekao je netko "kada ste predali otkupninu, a da prije toga niste vidjeli Maggie Rose?"
"Ne. Nimalo se ne slažem s tim. Tamo dolje na Floridi i u Južnoj Carolini nisam imao izbora. Mogao sam jedino izabrati da uopće ne odem s posrednikom. Vidite, kada vas stave u lisice, a drugi momak ima pušku, onda se nalazite u vrlo neravnopravnom položaju. Ako još k tome zakasne oni koji vam trebaju dati podršku, imate jedan problem više."
Nastavljali su kao da nisu čuli niti riječ od onoga što sam rekao. "Istražitelju, naši izvori kažu da je zamisao da se najprije isplati otkupnina bila vaša." Dometnuo je netko.
"Zbog čega dolazite ovamo i podižete logor na mojem travnjaku?" rekao sam tom seratoru. "Zašto dolazite ovamo i plašite moju obitelj? Uznemirujete susjedstvo? Ne tiče me se što pišete o meni, ali reći ću vam samo jednu stvar: nemate niti blagu predodžbu o tome što se, zapravo, ovdje događa. Mogli biste opasno ugroziti Dunneovu djevojčicu."
"Je li Maggie Rose Dunne još živa?" doviknuo je netko.
Okrenuo sam se i vratio natrag u kuću. To će im biti pouka. Sada su naučili sve o tome kako se poštuje nečiji privatni život.
"Hej, čovječe koji dijeliš maslac od kikirikija. Kak’ ide?"
Malo kasnije, tog jutra, prepoznali su me u gomili, malo drugačijoj od one prijašnje. Muškarci i žene stajali su u redu po troje u dvanaestoj ulici ispred crkve Sv. Antuna. Bilo im je hladno i bili su gladni i nitko od njih nije imao Nikone ili Leice obješene oko vrata.
"Hej, čovječe koji dijeliš maslac od kikirikija, gledao sam te na televiziji. Jesi li postao filmska zvijezda?" Čuo sam kako netko dovikuje.
"Jesam, do vraga. Zar se to ne vidi?"
Posljednjih nekoliko godina, Sampson i ja radili smo u javnoj kuhinji kod Sv. Ante. Tu dolazimo dva ili tri puta tjedno. Započeo sam s time zbog Marije koja se i sama bavila dobrovoljnim radom u crkvenoj županiji. Nastavio sam s time i nakon njezine smrti iz jednog vrlo sebičnog razloga: posao me činio sretnim. Sampson dočekuje ljude koji dolaze na ručak ispred ulaza. Uzima papiriće s brojevima, koje su im dali kada su stali u red. On, također, tjera strah u kosti onima koji pokušavaju nešto izvoditi.
Ja služim kao zastrašivač unutar dvorane za ručavanje. Zovu me čovjekom koji dijeli maslac od kikirikija. Jimmy Moore, koji vodi javnu kuhinju, duboko vjeruje u hranjivu vrijednost maslaca od kikirikija. Uz glavni obrok, koji se obično sastoji od peciva, dvije vrste povrća, složenca s mesom ili ribom i deserta, svi koji to žele mogu dobiti šalicu maslaca od kikirikija. 1 to svakoga dana.
"Hej, čovječe koji dijeli maslac od kikirikija. Imaš li danas dobrog maslaca od kikirikija za nas? Imaš li Skippy ili samo ono sranje od Petera Pana?"
Smijao sam se gomili dobro poznatih lica, psećeg izraza. Nos mi je bio pun prisnih smradova tijela i daha koji bazdi na ustajalo piće. "Ne znam točno što je danas na jelovniku."
Stalni gosti poznaju Sampsona i mene. Većina ih zna da smo policajci. Neki znaju i to da sam psiholog, jer osim u kuhinji radim i u savjetovalištu, u kućici kontejneru na kojoj piše "Gospodin pomaže onima koji si sami pomognu. Dođite, k vragu, ’nutra."
Jimmy Moore ovo mjesto vodi tako učinkovito, da izgleda lijepo. On tvrdi da je ovo najveća javna kuhinja u Istočnom dijelu zemlje i, u prosjeku, poslužimo više od tisuću i što obroka dnevno. Kuhinja se otvara u deset i petnaest, a ručak završava u pola jedan. To znači, ako stignete makar i jednu minutu iza dvanaest i trideset, toga ćete dana ostati gladni. Stega, ma kako skromna bila, čini važan udio u programu Sv, Ante.
Ne puštamo unutra nikoga tko je pijan ili pod prevelikim utjecajem droge. Za vrijeme jela, treba se ponašati pristojno. Svatko ima deset minuta vremena da pojede ručak, jer vani čeka dugačak red gladnih i promrzlih. Sa svakim se ophodimo dostojanstveno i s poštovanjem. Niti jednom gostu se ne postavljaju nikakva pitanja. Ako vas uvrste u red, to znači da će vas i nahraniti. Svakog se oslovljava s gospodine ili gospođo, a ljude koji tamo rade, uglavnom, dobrovoljno, obučavamo da budu srdačni. Novopridošli volonteri, koji rade na liniji gdje se poslužuje hrana ili u dvorani za ručavanje, podvrgnuti su, čak, i 'testu osmijeha’.
Oko podneva, vani se moglo primijetiti veliko komešanje. Mogao sam čuti Sampsona kako viče. Nešto nije bilo u redu.
Ljudi u redu za ručak glasno su vikali i psovali. Uskoro sam čuo Sampsona koji je zvao u pomoć. "Alex! Izađi malo van!"
Istrčao sam van i odmah mi je bilo jasno što se zbiva. Čvrsto sam stisnuo šake, dok mi zglobovi nisu pobijelili od bijesa. Novinari su nas opet pronašli. Pronašli su mene.
Nekolicina užurbanih ljudi s kamerama snimala je ljude koji su stajali u redu za javnu kuhinju, a to je, iz razumljivih razloga, bilo krajnje nepoželjno. Ovi su ljudi pokušavali sačuvati ono malo samopoštovanja koje im je preostalo i nisu htjeli da ih gledaju na televiziji, dok stoje u redu za javnu kuhinju, da bi primili milostinju.
Jimmy Moore je robustan, sirovi Irac koji je nekad radio u D.C. policiji zajedno s nama. I on je izašao van i, zapravo, je on bio taj koji je podizao najviše buke.
"Vi pušitelji one stvari, fukare vlastitih majki, kurvini sinovi!" iznenadio sam sam sebe svojim povicima. "Nitko vas nije zvao ovamo! Niste dobro došli, odjebite! Ostavite ove ljude na miru. Pustite nas da u miru poslužujemo naš ručak."
Fotografi su prekinuli snimati fotografije. Buljili su u mene. Isto tako i Sampson. I Jimmy Moore. I gotovo svi koji su stajali u redu. Novinari nisu otišli, ali su ustuknuli. Glavnina ih je prešla na drugu stranu dvanaeste ulice i znao sam da će me čekati kad budem izlazio.
Zar ne vide da ljudima poslužujemo ručak, mislio sam, dok sam promatrao reportere i fotografe kako me čekaju u parku, s druge strane ulice. Kome, do vraga, uostalom, danas mediji i služe, osim bogatim poslovnim grupacijama i obiteljima za koje rade?
Oko nas se razvilo ljutito brujanje. "Ljudi su gladni i hladno im je. Pustite nas da jedemo. Ljudi imaju pravo jesti," vikao je netko iz reda.
Vratio sam se na svoje mjesto. Nastavili smo posluživati ručak. Ja sam, napokon, čovjek koji dijeli maslac od kikirikija.



Poglavlje 29




U gradu Wilmingtonu, država Delaware, Gary Murphy je lopatom čistio snijeg debeo oko deset centimetara. Bila je srijeda poslijepodne, šestoga siječnja. Razmišljao je o otmici. Pokušavao se obuzdati. Upravo je razmišljao o maloj, bogatoj kunići Maggie Rose Dunne, kada se sjajni, plavi Cadillac zaustavio pokraj njegove male kuće u kolonijalnom stilu na Centralnoj aveniji. Gary je protisnuo psovku ispod daha, koji mu je izlazio iz usta.
Šestogodišnja Garyjeva kći, Roni, oblikovala je snježne grude i slagala ih na ledenu koru koja je prekrila snijeg. Zaciktala je kad je vidjela svog ujaka Martyja kako izlazi iz auta.
"Tko je ova lijeeepaaa djevojčica?" pozvao je ujak Marty Roni preko dvorišta. "Je li to neka filmska zvijezda? Pa jasno! Mislim da je. Je li to Roooniii? Jest, mislim da je!"
"Ujače Marty! Ujače Marty!" Vikala je Roni, dok je trčala prema autu.
Kad god bi vidio Martyja Kasajiana, Gary bi se svaki puta podsjetio na stvarno neukusni film "Ujak Buck". U tom filmu, John Candy glumi nevjerojatnog rođaka kojeg nitko ne voli, koji nije dobro došao i koji se stalno pojavljuje da bi maltretirao jednu prosječnu obitelj sa Srednjeg Zapada. To je, stvarno, uvredljivi film. Ujak Marty Kasajian bio je bogat i uspješan čovjek; i bio je glasniji od Johna Candyja; i, što je najgore, bio je ovdje. Gary se gnušao Missyinog starijeg brata zbog svega ovog, ali napose zato što je Marty bio njegov šef.
Missy je morala čuti Martyjev ispad. Kako je to itko, u Centralnoj aveniji ili pokrajnjoj Sjevernoj ulici, mogao propustiti? Izašla je na stražnja vrata s kuhinjskom krpom omotanom oko jedne ruke.
"Gle, tko je to ovdje!" zaskvičala je Missy. Ona i Roni su Garyju zvučale kao dva posve istovjetna praščića.
Garyju je došlo da vikne: Kakvo usrano iznenađenje. Suzdržao se, ipak, onako kako uvijek uspijeva obuzdati svoje prave osjećaje, kad je bio kod kuće. Zamišljao je kako bi najradije Martyja mlatio, dok ne crkne, lopatom za snijeg i ubio ga pred očima Missy i Roni. Tako bi im pokazao tko je, zapravo, gazda u kući.
"Čarobna gospođica M!" Marty Kasajian nastavljao je mlatiti jezikom kao mašina. Konačno je zapazio i Garyja. "Kak’ si, Gar, stari kompa. Kaj veliš na Eaglese? Randal C je već na žeravici. Jesi već rezerviral svoje karte?"
"Naravno da jesam. Dvije ulaznice na crti od pedeset metara."
Gary Murphy zabio je aluminijsku lopatu u plitku hrpu snijega. Teškim se korakom zaputio tamo gdje su stajale Missy i Roni s ujakom Martyjem.
Zajedno su ušli u kuću. Missy je iznijela na stol skupi liker od jaja, kriške svježe ispečene pite od jabuka i grožđica, a uz to cheddar sir, natrgan na komadiće. Martyjev je komad bio veći od svih ostalih. On je bio Pravi Čovjek, zar ne?
Marty je Missy pružio jednu omotnicu. To je bio Missyin džeparac od njezinog starijeg brata i on je, svakako, htio da to Gary vidi. Na ovaj način je, doista, trljao sol u rane.
"Mamica, ujak Marty i tatica moraju sad malo razgovarati, dušice," rekao je Marty Kasajian, Roni, čim je pojela svoj komad pite. "Mislim da sam nekaj zaboravil donesti za tebe iz auta. Kaj ja znam. Možda je otraga. Najbolje da ideš pogledati."
"Obuci kaput, medena," rekla je Missy svojoj kćeri. "Nemoj se prehladiti."
Roni se skvičeći smijala, dok je grlila ujaka. Onda je otrčala van.
"Da čujemo, što si joj to donio?" šaptala je Missy tajnovito svom bratu. "Uvijek pretjeruješ."
Marty je slegnuo, kao da se ne može sjetiti. Sa svima ostalima Missy se ponašala normalno. Podsjećala je Garyja na njegovu majku. Čak je i izgledala kao njegova prava mama. Jedino u društvu brata, Gary je primjećivao, mijenjala se na gore. Čak bi prihvatila Martyjev gnjusni način govora i intonaciju.
"Čujte, deca." Marty se nagnuo bliže prema njima. "Imamo tu jedan problemček. Može se zrihtati, jer smo ga zgrabili u početku, ali nekaj sad moramo rešiti. Pravimo se da smo već veliki, jel’ me razmete?"
Gary je slegnuo. Kao da nema pojma o čemu se radi. Jebi se, šupčino, mislio je. Ovoga puta si prepušten sam sebi.
Gary je osjećao kako mu se osmijeh širi, dolazeći iz dubine trbuha. Nije to želio pokazati, ali ipak mu se probio do usana. To je bio vrlo probrani trenutak. Osjećaj da su te uhvatili na djelu ima svoje prednosti. Ovo bi mogla biti lekcija, nešto na čemu se valja učiti.
"Žal mi je, ali ja ne mislim da je to smješno." Marty Kasajian je tresao glavom i rekao: "Zbilja ne mislim, Gary."
"Ni ja ne mislim tako," izgovorio je Gary nekim čudnim glasom. Zvučao je piskutavo i nekako dječački. To nije bio njegov pravi glas.
Missy ga je čudno pogledala. "Što se to događa?" tražila je objašnjenje. "Hoćete li mi vas dvojica ovo razjasniti?"
Gary je pogledao svoju ženu. Bio je vrlo ljut na nju, također. Bila je dio klopke i znala je to.
"Moj udio u prodaji kod Atlantica bio je jako loš tijekom ovog kvartala," Gary je napokon rekao i slegnuo ramenima. "Radi li se o tome, Marty?"
Marty se namrštio i spustio pogled na svoje nove Timberland čizme. "Ni sam’ to, Gar, još je gore. Ti nisi prodal baš niš’. Kaj je još gore, puno, puno gore, to je kaj si zel prek trideset i tri stotke dolara predujma i nisi ih vratil. Dužan si, Gary. V minusu si. Ne bum više niš govoril, ii’ bu mi žal. Ja, časna reč, ne znam kaj da tu napravim. Teško mi pada. Sram me je, oprosti Missy. Zbilja mrzim ovo."
Missy je pokrila lice objema rukama i počela je plakati. Prvo je plakala tiho, jer nije htjela plakati. Tada su jecaji postali glasniji. Njezinom bratu su suze navrle na oči.
"Vidiš, to nisam htel. Žal mi je, sestrica." Marty je bio taj koji je ponudio utjehu.
"Ma, dobro sam." Missy se izmicala svom bratu. Buljila je preko kuhinjskog stola u Garyja. Oči su joj izgledale sitne i tamnije.
"Gdje si bio svih ovih mjeseci na putu, Gary? Što si radio? Oh, Gary, Gary, ponekad imam osjećaj da te uopće ne poznajem. Reci nešto da ovo malo ublažiš. Molim te, Gary, reci nešto."
Gary je pomno razmislio prije nego li je izustio riječ. A onda je rekao: "Toliko te volim, Missy. Tebe i Roni volim više nego što volim svoj vlastiti život."
Gary je lagao i znao je da to radi prilično dobro. Izuzetno dobro rečeno, dobro odglumljeno.
Ono što je, zapravo, želio učiniti, bilo je da im se nasmije u lice. Najviše od svega želio ih je sve poubijati. To bi bila ulaznica za ćuzu. Bum. Bum. Bum. Višestruko ubojstvo u Wilmingtonu. Opet je pokrenuo svoj velebni plan.
Upravo je tada Roni utrčala natrag u kuću. U ruci je držala novu video kasetu i smijala se kao Napuhanoglavac.
"Vidi što mi je ujak Marty donio."
Gary je podupro glavu objema rukama. Nije mogao zaustaviti vrisak koji mu je parao mozak. Želim postati netko!



Poglavlje 30




Život i smrt nastavljali su se uobičajenim tijekom, u jugoistočnom dijelu grada. Sampson i ja vratili smo se na slučajeve umorstava Sandersovih i Turnerovih. Kao što smo i očekivali, u rješavanju ovih šest ubojstava nije se daleko odmaklo. Kao što smo i predvidjeli, nikome nije bilo stalo.
U nedjelju, 10. siječnja, zaključio sam kako je došlo vrijeme da uzmem jedan dan odmora, moj prvi dan odmora od kada se dogodila otmica.
Započeo sam jutro s osjećajem blagog samosažaljenja. Izležavao sam se u krevetu sve do deset i liječio glavobolju koja je bila posljedica pijančevanja sa Sampsonom prošle noći. Kroz glavu su mi prolazile same beskorisne misli.
Marija mi je nedostajala kao nikada, iz samo jednog razloga - prisjećao sam se, naime, kako nam je bilo lijepo, kada smo nas dvoje tako dugo spavali nedjeljom u jutro. Još sam uvijek bio bijesan što su od mene napravili žrtvenog jarca, tamo dolje na Jugu. Gore od toga bilo je to da sam se osjećao posrano što nitko od nas nije bio u stanju pomoći Maggie Rose Dunne. U početku sam stalno povlačio paralele između Dunneove djevojčice i svoje vlastite djece. Svaki put kada bih pomislio na nju, koja je sada, vjerojatno, mrtva, želudac bi mi se sam od sebe grčio - to je jako loše, naročito u jutro poslije neprospavane noći u gradu.
Smišljao sam kako da ostanem u krpama do šest poslijepodne i potratim cijeli dan. Zaslužio sam to. Nisam želio vidjeti Nanu i slušati kako me zadirkuje oko toga gdje sama bio prošle noći. Toga mi jutra nije bilo osobito stalo niti da vidim svoju djecu.
Opet sam mislio na Mariju. Jednom, davno, u nekom drugom životu, ona i ja, a najčešće i djeca, običavali smo provoditi nedjeljna jutra zajedno. Ponekad bismo ostali u krevetu do podneva, zatim bismo se odjenuli i katkad bismo si priuštili da odemo na kasni doručak. Marija i ja uglavnom smo sve radili zajedno. Svake sam večeri dolazio doma, što sam ranije mogao. Marija je radila to isto. To nam je oboma bilo draže od svega. Ona mi je pomogla da zaliječim rane, kada je moja privatna praksa kao psihologa naišla na slab odaziv. Ona mi je povratila neku vrstu ravnoteže, nakon što sam se tijekom nekoliko godina razuzdano smucao naokolo zajedno sa Sampsonom i nekolicinom ostalih prijatelja, uključujući i bijesnu hordu koja je igrala košarku s Washington Bulletsima. Marija me povukla natrag pod okrilje zdravog razuma i ja sam je zbog toga beskrajno cijenio. Možda bih, inače, nastavio s tim unedogled, a možda bismo se do sada već i rastali. Tko bi to mogao pouzdano znati? Nije nam bilo suđeno da to otkrijemo.
Jedne noći nije se do kasna vratila kući sa svojeg posla socijalne radnice. Na kraju sam dobio poziv i odjurio u bolnicu Misericordia. Marija je bila ranjena. Preko telefona su mi rekli samo da je u vrlo lošem stanju.
Stigao sam tamo malo poslije osam. Prijatelj, policajac s ophodnje, kojeg sam poznavao, posjeo me i rekao da je Marija već bila mrtva kad su je dovezli u bolnicu. Bila je to pucnjava iz jurećih automobila u predgrađu. Nitko nije znao zbog čega, ili tko je pucao. Nismo si stigli reći niti zbogom. Nije bilo nikakve pripreme, nikakvog upozorenja i nikakvog objašnjenja.
Bol je bila poput čeličnog stupa koji se probijao iz sredine mojih grudi, sve do čela. Razmišljao sam o Mariji bez prestanka, dan i noć. Nakon tri godine, počeo sam polako zaboravljati. Naučio sam kako.
Ležao sam u krevetu, u mirnom i rezigniranom stanju, kada je Damon ušao u sobu kao da mu je kosu zahvatio plamen.
"Hej, tatice. Hej, tatice, jesi li budan?"
"Što nije u redu?" upitao sam, mrzeći, iz dna duše, zvuk ovih riječi u posljednje vrijeme. "Izgledaš kao da si upravo ugledao Vanilla Ice pred ulaznim vratima."
"Netko te je došao vidjeti, tatice," objavio je Damon uzbuđeno, bez daha. "Netko je ovdje!"
"Je li to, možda, Grof iz Ulice Sezama?" pitao sam. "Tko je to ovdje? Budi mrvicu precizniji. Nije valjda još jedan novinar? Ako je to novinar..."
"Ona kaže da se zove Jezzie. To je jedna dama, tatice."
Nekako sam se podigao u sjedeći položaj u krevetu, ali pogled iz tog položaja nije mi se previše svidio, pa sam, smjesta, opet legao. "Reci joj da ću odmah sići. Nemoj joj, dobrovoljno, reći, da sam u krevetu. Reci joj samo da ću odmah doći dolje," Damon je izašao iz spavaonice, a ja sam počeo smišljati kako ću ispuniti obećanje, koje sam upravo dao.
Janelle, Damon i Jezzie Flanagan još su uvijek stajali u predvorju kuće kad sam se spustio dolje. Janellei je bilo malo nelagodno, ali već se znatno bolje snalazila oko posla s otvaranjem ulaznih vrata. Janelle je nekad bila bolesno sramežljiva prema svim strancima. Kako bismo joj u tome pomogli, Nana i ja smo nenametljivo ohrabrivali nju i Damona da sami otvaraju ulazna vrata tijekom dana. Moralo je biti nešto važno, što je navelo Jezzie Flanagan da dođe k meni. Znao sam da pola FBI-a traži pilota koji je nestao s otkupninom, Do sada, nisu našli ništa ni na jednoj strani. Što god je bilo riješeno u vezi s ovim slučajem, riješio sam sam.
Jezzie Flanagan je bila obučena u široke crne hlače, jednostavnu bijelu bluzu i udobne tenisice. Sjetio sam se njezinog neformalnog izgleda iz Miamija, Gotovo sam smetnuo s uma kako je, zapravo, visok njezin položaj u tajnoj službi.
"Nešto se dogodilo," rekao sam, s grčem na licu. Oštra bol probola me kroz lubanju, a onda se proširila i na lice. Bilo mi je i suviše teško podnijeti zvuk mog vlastitog glasa.
"Ne, Alex, Nema nikakvih novosti o Maggie Rose," rekla je. "Nekoliko novih viđenja, i to je sve,"
'Viđenjima’ su u Federalnom Uredu nazivali iskaze svjedoka koji su se 'zaklinjali’ da su vidjeli Maggie Rose ili Garyja Soneja, Do sada su se viđenja protezala od prazne zgrade, udaljene nekoliko ulica od Washingtonske dnevne škole, preko Kalifornije, dječjeg odjela Bellevue bolnice u New York Cityju, pa do Južne Afrike, da ne spominjemo spuštanje svemirske letjelice kod Sedone, u Arizoni. Ne bi prošao niti jedan dan, a da netko nije izvijestio o novim viđenjima na nekom drugom mjestu. Velika zemlja, mnogo luđaka na slobodi.
"Nisam vas htjela uznemiravati," napokon je rekla i nasmiješila se, "Samo mi teško pada ono što se dogodilo, Alex, Priče o tebi su smeće i potpuno neistinite. Željela sam ti reći što ja osjećam. Zato sam došla."
"Hvala što si to izrekla," rekao sam Jezzie, To je bila jedina lijepa stvar koja mi se dogodila ovoga tjedna. Dirnula me na neki neobičan način,
"Učinio si sve što si mogao na Floridi. Ne govorim to samo zbog toga da bi se ti bolje osjećao,"
Pokušao sam razbistriti pogled. Sve mi je još bilo mutno, "To nije bilo jedno od mojih boljih radnih iskustava, S druge, pak, strane mislim da nisam zaslužio da se moje djelo probije na naslovne stranice."
"Naravno da nisi. Netko ti je zabio nož u leđa. Netko ti je smjestio sve ovo kod tiska. Sve to je jedno veliko sranje,"
"To je sranje," izbacio je Damon. "Zar ne, dobri stari oče?"
"Ovo je Jezzie," rekao sam djeci. "Mi ponekad, zajedno radimo." Djeca su se polako navikavala na Jezzie, ali su još uvijek bila malo plaha. Jannie se pokušavala sakriti iza starijeg brata. Damon je zabio obije ruke u stražnje džepove hlača, baš kao i njegov tata.
Jezzie je čučnula dolje; spustila se na njihovu visinu. Rukovala se s Damonom, a potom i s Janelle. To je bio dobar, spontani čin.
“Vaš tata je najbolji policajac kojeg sam ikada vidjela." rekla je Damonu.
"Ja to znam." Zahvalno je prihvatio kompliment.
"Ja sam Janelle." Janelle me iznenadila lakoćom kojom je otkrila Jezzie svoje ime.
Vidio sam da je čeznula za zagrljajem. Janelle voli da je netko grli više od bilo kojeg stvora na ovom planetu. Tako je i zaradila jedan od svojih brojnih nadimaka: Čičak.
I Jezzie je to osjetila. Ispružila je rake prema Jannie i zagrlila je. Bila je to dražesna, mala scena. Damon im se, odmah, odlučio pridružiti. To je bilo ono pravo. Bilo je kao da se neki njihov najbolji, davno izgubljeni prijatelj odjednom vratio iz rata.
Nakon minutu ili nešto više. Jezzi je ponovo ustala. Tog mi je trenutka sinulo da je ona doista draga osoba i da nisam viđao mnogo takvih tijekom istrage. Svojom je posjetom otkrivala da je vrlo pažljiva, ali ujedno i hrabra. Jugoistočni dio grada nije baš okruženje u kojem bi se bijela žena trebala kretati, pa makar nosila i oružje.
"Evo, došla sam samo zbog nekoliko zagrljaja" Namignula mi je. "U stvari, radim na jednom slučaju tu u blizini. Opet sam postala radoholičar."
"Što kažeš na jednu vruću kavu?" upitao sam je. Mislio sam da bih to nekako mogao izvesti. Nana, vjerojatno, u kuhinji ima nešto kave stare tek pet, šest sati.
Dobacila mi je pogled, iskosa, i ponovo se počela smijati.
"Dvoje drage djece, ugodno nedjeljno jutro kod kuće s njima. S obzirom na sve, nisi baš tako grub momak kakvim se praviš."
"Ne, ja sam i uza sve to grub momak," rekao sam. "Ja sam samo grub momak koji, do nedjelje ujutro, uspijeva pronaći put do doma."
"U redu, Alex." Smiješak joj nije silazio s lica. "Samo nemoj dopustiti, da te ove novinarske gluposti dotuku. Nitko, ionako, ne vjeruje u te smiješne priče. Morala bih ići. Poziv na kavu iskoristit ću drugi put."
Jezzie Flanagan otvorila je ulazna vrata i spremala se otići. Mahnula je djeci, dok su se iza nje zatvarala vrata.
"Vidimo se, dobri stari oče," rekla mi je i nasmijala se.



Poglavlje 31




Kada je Jezzie Flanagan završila s poslom u jugoistočnom dijelu, odvezla se do seoskog imanja na kojem je Gary Sonej bio zakopao dvoje djece. Posjetila je to mjesto već dva puta, ali još joj mnogo toga nije bilo jasno oko farme u Marylandu. Bila je beskrajno opsjednuta time i smatrala je da nitko ne želi uhvatiti Soneja više od nje.
Nije se obazirala na znakove koji su obilježavali scenu zločina i požurila je niz prašnjavi put pun rupa do skupine ruševnih zgrada. Jasno se sjećala svih detalja oko mjesta. Tu se nalazila glavna stambena zgrada, garaža za poljodjelske strojeve i skladište u kojem su bila zatočena djeca.
Zašto baš ovo mjesto? pitala se. Zašto ovdje, Sonej? Što nam to govori o tome tko je on, zapravo?
Jezzie Flanagan je bila čudo od djeteta medu istražiteljima sve od prvog dana kad je ušla u tajnu službu. Došla je s najboljom diplomom pravnog fakulteta Sveučilišta u Virginiji, i Ministarstvo financija ju je pokušalo usmjeriti prema FBI-u, u kojem gotovo polovica agenata ima pravni fakultet. Ali, Jezzie je procijenila situaciju i izabrala službu u kojoj će sa svojom diplomom još više odskakati od ostalih. Radila je osamdeset do sto sati tjedno od samog početka, pa sve do danas. Bila je zvijezda u uzletu zbog samo jednog razloga: bila je pametnija i čvršća od svih muškaraca s kojima, ili za koje je radila. Imala je jači poriv. Jezzie je, ipak, znala od samog početka da će njezina zvijezda ugasnuti, napravi li ikada veliku pogrešku. Toga je bila svjesna. Postojao je samo jedan izlaz. Morala je, nekako, pronaći Garyja Soneja. Ona je morala biti ta.
Šetala je po imanju sve dok se nije spustila tama. Zatim je to ponovila, ovoga puta s baterijskom svjetiljkom. Bilježila je zapažanja, pokušavajući uspostaviti neku vezu koja je nedostajala. Možda je ovo imalo nešto zajedničko sa starim Lindberghovim slučajem iz 1930. godine, takozvanim zločinom stoljeća.
Lindberghov sin?
Lindbergh je, također, imao seosku kuću u Hopewellu, država New Jersey.
Lindberghovo je djetešce bilo zakopano vrlo blizu mjesta odakle je oteto.
Bruno Hauptmann, Lindberghov otmičar, bio je iz New York Cityja. Je li otmičar iz Washingtona mogao biti neki njegov daljnji rođak? Je li možda bio iz okolice Hopewella? Možda iz Princetowna? Kako to da se o Soneju još uvijek ništa nije moglo saznati?
Prije nego li je napustila imanje, Jezzie je neko vrijeme sjedila u svom automobilu. Upalila je motor, uključila grijanje i ostala tako sjediti. Opsjednuta. Izgubljena u mislima.
Gdje li je Gary Sonej? Kako je mogao nestati? Danas nitko ne može naprosto nestati. Nitko nije tako pametan.
Onda je razmišljala o Maggie Rose Dunne i "Račiću" Goldbergu i suze su joj navrle niz obraze. Nije prestajala jecati. Znala je da je to je ono zbog čega je došla na farmu. Jezzie Flanagan se morala isplakati.

http://www.book-forum.net

8James Patterson - I došao je pauk Empty Re: James Patterson - I došao je pauk Sub Feb 11, 2012 1:30 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Poglavlje 32




Maggie Rose bila je u potpunom mraku.
Nije više znala koliko dugo je bila unutra. Bilo je to svakako jako, jako dugo. Nije se više mogla sjetiti kada je posljednji puta nešto pojela, ili kada je vidjela ili razgovarala s nekim, osim s glasovima u svojoj glavi.
Željela je da netko dođe sad odmah. Satima se bavila tom mišlju.
Čak je poželjela da se stara žena vrati i viče na nju. Počela se pitati zašto su je ovako kažnjavali; što li je to tako lošeg učinila. Je li možda bila zločesta i zaslužila da joj se sve ovo dogodi? Polako je počinjala vjerovati kako je ona sigurno jedna vrlo loša osoba, inače joj se ne bi događale ovako strašne stvari.
Više nije mogla plakati. Čak i da je htjela. Plakati više nije mogla.
Često je pomišljala da je, zapravo, umrla. Maggie Rose sada više nije ništa mogla osjetiti. Tada bi se uštipnula što je jače mogla. Čak bi se i ugrizla. Jednom se tako jako ugrizla za prst da je prokrvario. Osjetila je okus svoje vlastite tople krvi, i to je na čudan način bilo prekrasno. Izgledalo je da će njezin boravak u tami trajati zauvijek. Tama je bila jedan tijesni sobičak, poput izbe. Ona...
Iznenada, Maggie Rose osluhnu glasove koji su dolazili izvana. Nije uspjela dovoljno dobro čuti o čemu su razgovarali, ali to su pouzdano bili glasovi. Stara žena? Najvjerojatnije. Maggie Rose ih je htjela pozvati, ali bojala se stare žene. Njezino užasno vikanje, njezine prijetnje i kreštavi glas bili su mnogo strašniji od filmova strave koje joj je njezina majka nerado dozvoljavala da gleda. Bilo je to daleko gore od Freddyja Krugera.
Glasovi su utihnuli. Više ih nije mogla ćuti, čak ni kad je prislonila uho uz vrata izbe. Otišli su. Ostavili su je ovdje unutra, zauvijek.
Probala je zaplakati, ali suze joj nisu dolazile na oči.
Tada je Maggie Rose počela vrištati. Vrata su se, odjednom, naglo otvorila i zaslijepila ju je svjetlost krasnija od svega.



Poglavlje 33




Uvečer, 11. siječnja, Gary Murphy se sigurno i udobno smjestio u svojem podrumu. Nitko nije znao da se tamo nalazi, ali, ukoliko bi Missy slučajno palo napamet da njuška i otvori podrumska vrata, on bi samo uključio svjetlo na radnoj klupi. O svemu je dobro promislio. Još jedanput, tek toliko, da se nađe.
Počela ga je opsjedati misao o tome kako bi lijepo bilo ubiti Missy i Roni, no, zaključio je, s time će još malo pričekati. Ipak, pustio je mašti na volju. Poubijati svoju vlastitu obitelj imalo je u sebi nešto toplo i domaće. Nije to bilo bog zna kako domišljato, ali dojam bi bio lijep: ledena jeza prožela bi spokojno, bezbrižno susjedstvo iz predgrađa. Sve druge obitelji bave se upravo najironičnijim stvarima - zaključavaju vrata, zaključavaju se unutra zajedno.
Oko ponoći, shvatio je da je njegova mala obitelj otišla na spavanje bez njega. Nitko se nije niti potrudio da ga pozove od tamo dolje. Nisu marili za njega. Šuplji urlik začinjao se u njegovoj glavi. Trebalo mu je barem pet-šest Nuprina da zaustavi bijeli šum, barem na čas.
Možda će zapaliti tu savršenu malu kuću u Centralnoj Aveniji. Palež kuća godi duši. Činio je to već i prije; učinit će to opet. Bože, cijela ga je lubanja boljela, kao da ga netko udara pijukom po glavi. Možda nešto nije u redu s njegovim tjelesnim stanjem? Je li moguće, da će ovoga puta zaista poludjeti.
Pokušavao je misliti na Osamljenog Orla - Charlesa Lindbergha. Ni to nije pomoglo. U mislima je ponovo posjetio seosku kuću u Hopewell Junctionu. Slaba korist od toga. I taj se duhovni put, već činio otrcanim.
Isuse Bože, pa on je sada i sam postao slavan širom svijeta. Sada je on bio slavan. Cijeli je svijet znao za njega. Bio je medijska zvijezda diljem Planeta, željan svega.
Napokon je izašao iz podruma, a onda je napustio i kuću u Wilmingtonu. Bilo je oko pet i trideset ujutro. Dok je išao prema autu, osjećao se kao životinja koju su odjednom pustili na slobodu.
Odvezao se natrag u D.C. Tamo je bilo još mnogo posla koji je trebalo obaviti. On nije želio razočarati svoje gledateljstvo, nije li tako?
Osjetio je da ima poslasticu za svakog. Nemojte se opuštati, dok sam ja tu!
Oko jedanaest sati tog jutra, u utorak, Gary Murphy lagano je pokucao na ulazna vrata dobro održavane gradske kuće od opeke, na rubu Capitol Hilla. Din-don, zazvonilo je uglađeno zvonce iznutra.
Već od samog osjećaja opasnosti i činjenice da se on vratio u Washington podilazili su ga ugodni trnci. Ovo je daleko bolje od skrivanja. Ponovo je živnuo, mogao je disati, imao je prostora za sebe.
Vivian Kim stavila je lanac na vrata, ali, kada ih je otvorila, bila su odškrinuta oko trideset centimetara. Kroz špijunku na vratima ugledala je dobro poznatu uniformu washingtonske PEPCO službe za održavanje komunalija.
Zgodna dama, prisjećao se Gary iz Washingtonske dnevne škole. Dugačke, crne pletenice. Sladak, mali, prćasti nos. Bilo je očigledno da ga nije prepoznala s plavom kosom. Bez brkova i s nešto manje materijala na obrazima i bradi.
"Da? Što je? Mogu li vam pomoći?" pitala je čovjeka koji je stajao na njezinom pragu. Iz kuće se čula jazz glazba: Thelonious.
"Mislim da bih ja mogao pomoći vama." Ljubazno se nasmiješio. "Netko se požalio da je račun za struju prevelik."
Vivian Kim se namrštila i odmahnula glavom. Oko vrata, na vrpci od sirove kože, objesila je sićušni zemljovid Koreje. "Ja nisam nikoga zvala. Znam da nisam zvala PEPCO."
"Ne znam, gospođice, ali netko nas je, ipak, zvao."
"Dođite neki drugi put," rekla mu je Vivian Kim. "Možda vas je pozvao moj momak. Morat ćete doći ponovo. Žao mi je."
Gary je slegnuo ramenima. Ovo je bilo tako slasno. Želio je da traje što dulje. "Pretpostavljam. Možete nas opet pozvati, ako to želite," rekao je. "Morat ćemo vas ponovo pribilježiti. Ipak, radi se o preplati. Previše ste platili."
"U redu. Čula sam vas. Razumijem,"
Vivian Kim je polagano skinula lanac i otvorila vrata. Gary je ušao u stan. Izvukao je dugačak lovački nož svojeg radnog ogrtača. Uperio ga je u lice učiteljice. "Nemoj vikati. Ne viči, Vivian."
"Kako znate moje ime?" upitala ga je. 'Tko ste vi?"
"Ne diži glas, Vivian. Nema razloga za strah... Ja sam ovo već radio. Ja sam samo tvoj provalnik iz vrta."
"Što hoćete?" Učiteljica se počela tresti.
Gary je razmislio na trenutak prije nego li je odgovorio na pitanje uplašenog zeca. "Pretpostavljam da želim poslati još jednu poruku preko televizije. Želim slavu koju sam tako bogato zaslužio," rekao je napokon. "Želim postati najstrašniji čovjek u Americi. Zato sam se primio posla u glavnom gradu. Ja sam Gary, Zar me se ne sjećaš, Viv?"



Poglavlje 34




Sampson i ja jurili smo ulicom C u srcu Capitol Hilla. Trčeći tako, mogao sam čuti zrak kako mi struji kroz nos. Udovi su mi bili rasklimani.
Policijska vozila iz našeg odjela i kola hitne pomoći potpuno su blokirala ulicu. Morali smo parkirati u ulici F i pretrčati jedan komad puta. WJLA televizija bila je već tamo. Također CNN. Posvuda su zavijale sirene.
Ispred nas sam primijetio skupinu reportera. Zapazili su Sampsona i mene kako dolazimo. Nama se teško sakriti, kao i igračima Harlem Globetrottersa u Tokyju.
"Istražitelju Cross? Dr. Cross?" zvali su novinari, pokušavajući nas zaustaviti.
"Nemamo komentara," odmahnuo sam im. "Ni jedan od nas dvojice. Maknite nam se, kvragu, s puta."
U stanu Vivian Kim, Sampson i ja našli smo sve sama poznata lica - tehničare, forenzičare i cijelu DOA (mrtvozorničku) ekipu u svom morbidnom okruženju.
"Ne želim ovo više raditi," rekao je Sampson. "Cijeli svijet slijeva se u kanal za gnojnicu. To je previše, čak i za mene."
"Izgaramo," promrmljao sam, "izgaramo zajedno."
Sampson me zgrabio za ruku i držao je neko vrijeme. Time mi je dao do znanja koliko ga je sve ovo lupilo. Ušli smo u prvu spavaonicu, g desne strane predsoblja. Trudio sam se da unutra budem miran. Nisam uspio.
Spavaonica Vivian Kim bila je prekrasno uređena. Zidovi su uglavnom bili prekriveni mnoštvom izuzetnih, cmo-bijelih obiteljskih fotografija i umjetničkih postera. Na jednom zidu visjela je antikna violina. Odvraćao sam pogled od onoga što sam, zapravo, došao vidjeti. Konačno sam i to morao učiniti.
Vivian Kim bila je pribijena za krevet dugačkim lovačkim nožem. Bio joj je zabijen kroz trbuh, Obje dojke bile su joj odrezane. Pubične su joj dlake bile obrijane. Oči su joj bile iskolačene, kao da je u posljednjim trenucima vidjela nešto neopisivo užasno.
Pogledom sam kružio po sobi. Nisam mogao gledati osakaćeno tijelo Vivian Kim. Zagledao sam se u nešto jarko obojeno, što je ležalo na podu. Zastao mi je, dah. Kad smo došli, to nam nitko nije spomenuo. Nitko nije primijetio najvažniji trag. Srećom, nitko nije uklonio dokaz.
"Pogledaj ovo ovdje.” Pokazao sam Sampsonu.
Druga tenisica Maggie Rose Dunne ležala je na podu spavaonice Vivian Kim. Ubojica je ostavljao za sobom ono što patolozi zovu "umjetničkim rukopisom". Ovoga je puta ostavio nedvosmislenu poruku - potpis nad potpisima. Sav sam se tresao dok sam se saginjao do tenisice koja je pripadala djevojčici. Vidio sam na djelu krajnje sadistički osjećaj za humor. Ružičasta tenisica, u šokantnom kontrastu s krvavom scenom zločina.
Gary Sonej bio je u ovoj spavaonici. Sonej je, također, ubojica iz predgrađa. On je bio Stvor i vratio se u grad.



Poglavlje 35




Gary Sonej je doista bio u Washingtonu. Bavio se slanjem preporučenih pošiljki svojim obožavateljima. Došlo je i do izvjesne promjene. Počeo nam je bacati mamce. Sampson i ja dobili smo od Jefea određeni ustupak: smjeli smo raditi na otmici, ukoliko je povezana s istragom o ubojstvima. A to je bila u svakom pogledu.
"Danas imamo slobodan dan, trebali bismo se zabavljati," rekao mi je Sampson dok smo hodali ulicama jugoistočnog dijela grada. Bio je trinaesti siječnja. Jezivo hladno. Ljudi su zapalili vatre u kantama za smeće, gotovo na svakom uglu ulice. Jedan od te braće imao je na poleđini glave britvom ispisano FUC U 2. Ukrao mi je misao iz glave.
"Gradonačelnik Monroe više nas ne zove. Ne piše nam," rekao sam Sampsonu. Promatrao sam svoj dah, kako ispušta oblake u ledeni zrak.
"Vidiš, nije sve tako crno," rekao je u vjetar. "Pojavit će se kada uhvatimo Stvora. Doći će pokupiti sve pohvale u naše ime."
Hodali smo, šaleći se na račun situacije i svoj vlastiti. Sampson je govorio stihove iz popularnih rap pjesama; on to često radi.
Toga jutra izabrao je "Sad kada smo pronašli ljubav." Teški D & The Boyz. "Probudi me, probudi me, ti si moja leptirića," nastavljao je govoriti Sampson kao da će stihovi svemu dati neki smisao.
Pretresali smo susjedstvo Vivian Kim, na rubu jugoistočnog dijela. Ispitivanje susjedstva je zatupljujući posao, čak i za mlade i nadobudne. "Jeste li, možda, jučer vidjeli nekoga ili nešto neobično?" pitali smo svakog tko je bio dovoljno glup da nam otvori vrata. "Jeste li primijetili neke nepoznate ljude, nepoznate automobile, bilo što, što bi vam zapelo za oko? Mi ćemo odlučiti je li to važno ili nije."
Kao i obično, nitko nije ništa vidio. Ništa, pa ništa. Nitko nije bio sretan što nas vidi, naročito kad smo s našim ispitivanjem dospjeli do jugoistočnog dijela.
Povrh svega, temperatura se spustila na minus deset stupnjeva i puhao je ledeni vjetar. Padala je i susnježica. Ulice i nogostupi bili su prekriveni ledenom bljuzgavicom. Nekoliko puta pridružili smo se ljudima na ulici, koji su se grijali uz vatru u kantama za smeće.
"Vi jebeni policajci, stalno vam je hladno, čak i usred ljeta," rekao nam je jedan mladi zezator. I Sampson i ja smo se smijali.
Negdje oko šest sati, konačno smo se dovukli natrag do našeg auta. Bili smo kao prebijeni. Odvalili smo preko leđa jedan dugi dan. Nismo postigli ništa naročito. Gary Sonej je opet netragom nestao. Osjećao sam se kao da sam ušao u neki film strave.
"Hoćeš li da pregledamo još nekoliko blokova zgrada?" upitao sam Sampsona. Bio sam dovoljno očajan da se odem okušati na aparatima za igru u Atlantic Cityju. Sonej se poigravao s nama. Možda nas je upravo promatrao. Možda je prokleti Stvor stvarno nevidljiv.
Sampson je odmahnuo glavom. "Nema šanse, srdašce. Prvo ću popiti sanduk piva. Nakon toga mogu početi s ozbiljnim opijanjem."
Obrisao je susnježicu sa sunčanih naočala, zatim ih je ponovo stavio. Neobično je kako dobro poznajem svaki njegov pokret. Čistio je očale na isti način kao i kada mu je bilo dvanaest godina. Kroz kišu, kroz susnježicu i kroz snijeg.
"Obavimo još nekoliko blokova zgrada," rekao sam. "Gospođici Vivian za ljubav. To je najmanje što možemo učiniti."
"Znao sam da ćeš to reći."
Stan gospođe Quillie McBride došao je na red oko šest i dvadeset, te iste večeri. Quillie i njezina prijateljica, gospođa Scott, sjedile su za kuhinjskim stolom. Gospođa Scott je smatrala da nam ima reći nešto što bi moglo biti od koristi. Stigli smo k njoj spremni da saslušamo sve što nam je namjeravala ispričati.
Ako se ikad nedjeljom ujutro nađete u jugoistočnom dijelu D.C.-a, ili sjevernom okrugu Philadelphije ili Harlema u New Yorku, moći ćete vidjeti dame poput gđe. McBride i njezine prijateljice Willie Mae Randall Scott. Ove dame odjevene su u udobne košulje i isprane suknje od gabardena. Njihova uobičajena odjeća sastoji se od pernatih šešira i cipela s debelom petom, koje se vežu tako čvrsto da im noge iz njih iskaču poput safalada. Odlaze ili se vraćaju iz raznoraznih crkava. Tom prigodom, kao u slučaju Willie Mae, koja je članica Jehovinih svjedoka, rasparčavaju i publikaciju ’Kula stražara’.
"Mislim da vam svima mogu biti od pomoći," rekla nam je gđa. Scott mekim, iskrenim glasom. Imala je blizu osamdeset godina, ali se izražavala vrlo pribrano i jezgrovito.
"Bit ćemo vam zahvalni na tome," rekao sam. Svi četvoro sjeli smo za kuhinjski stol. Na stolu je bio pladanj sa zobenim kolačima, ako se dogodi da netko dođe u posjetu. Na istaknutom mjestu na kuhinjskom zidu nalazio se triptih s fotografijama dvojice ubijenih Kennedyja i Martina Luthera Kinga.
"Čula sam da je ubijena učiteljica," rekla je gđa. Scott meni i Sampsonu. "Dakle, ja sam vidjela čovjeka koji se vozio po susjedstvu mjesec dana prije nego li su Turnerovi ubijeni. Bio je bijelac. Imam sreću da me pamćenje još uvijek dobro služi. Uvježbavam ga tako da se usredotočujem na sve ono što mi se događa pred očima. Sjećat ću se svakog trenutka ovog našeg razgovora i poslije deset godina, dragi moji istražitelji."
Njezina prijateljica gđa. McBride primakla je stolac bliže gđi. Scott. Ispočetka nije ništa govorila, premda je držala natečenu ruku gđe. Scott među dlanovima.
"To je istina. Sjećat će se," rekla je Quillie McBride.
"Tjedan dana prije ubojstva Turnerovih, isti bijelac ponovo se pojavio u susjedstvu," nastavljala je gđa. Scott. "Taj drugi puta, išao je od jedne kuće do druge. Bio je putujući trgovac."
Sampson i ja smo se pogledali. "Trgovački putnik? Kakav?" upitao ju je Sampson.
Gđa. Scott malo je lutala pogledom preko Sampsonovog lica, prije nego li je odgovorila na pitanje. Pretpostavljam da se pokušavala koncentrirati, kako bi bila sigurna da se sjetila svega u vezi s njim. "Prodavao je uređaje za centralno grijanje, pred zimu. Otišla sam do njegovog automobila i pogledala unutra. Na prednjem sjedalu bila je neka vrsta reklamne knjige. Tvrtka se zove Atlantic Heating, iz Wilmingtona, država Delaware."
Gđa. Scott je prešla pogledom od lica do lica, kako bi provjerila jesmo li shvatili ono što nam je upravo rekla.
"Jučer sam vidjela isti auto kako se vozi kroz susjedstvo. Vidjela sam taj auto onog jutra kada je ubijena žena u Ulici C. Rekla sam ovoj svojoj prijateljici, ’Ovo ne može biti slučajnost, zar ne?’ Ja, zapravo, ne znam je li on taj kojeg tražite, ali mislim da biste morali s njim popričati."
Sampson me je pogledao. A onda smo obojica učinili nešto što u zadnje vrijeme nismo često radili. Prasnuli smo u smijeh. Pridružile su nam se i dame. Napokon smo imali nešto. Nešto se, napokon, prvi puta u ovom slučaju razbistrilo.
"Otići ćemo porazgovarati s putujućim trgovcem," rekao sam gđi, Scott i Quillie McBride. "Idemo u Wilmington, Delaware."



Poglavlje 36




Gary Murphy stigao je kući nešto poslije pet sljedećeg poslijepodneva, 14. siječnja. Otišao je u ured koji se nalazio odmah do Wilmingtona. Tamo je bila samo nekolicina ljudi i planirao je obaviti nekoliko beskorisnih poslova s papirologijom. Morao se potruditi da stvari izgledaju normalno još neko vrijeme.
Završio je razmišljajući o važnijim temama. Velebni plan. Gary se jednostavno nije mogao prisiliti da ozbiljno shvati papirnatu kašu od računa i platnih naloga, koja se prelijevala preko rubova radnog stola. Prebirao je po zgužvanim računima kupaca, bacao pogled na imena, iznose računa, adrese.
Zar bi netko tko ima zdrav mozak mogao mariti za platne naloge, razmišljao je. Sve je to bilo tako okrutno gubljenje vremena, tako glupo i sitničavo. Upravo mu je zbog toga ovaj posao, kao Delaware, pružao tako dobro utočište.
U uredu nije obavio baš ništa, osim što je potratio nekoliko sa ti. Na putu kući ipak je kupio poklon za Roni. Kupio joj je ružičasti bicikl s pomoćnim kotačima i naljepnicama. Dodao je tome i Barbie kuću iz snova. Bilo je predviđeno da njezina rođendanska zabava počne u šest sati.
Missy ga je dočekala na ulaznim vratima sa zagrljajem i poljupcem. Pozitivno dokazivanje bilo je njezina najjača vrlina. Priprema zabave zaokupila ju je potpuno. Danima mu nije smetala.
"Imao sam uspješan dan, dušo. Ne šalim se. Ugovorio sam tri odlaska u kuće za sljedeći tjedan. Velim ti, tri," rekao joj je Gary. Do vraga. Znao je on biti šarmantan kada je to htio. Gospodin Chips ide u Delaware.
Slijedio je Missy u blagovaonicu, gdje je prostirala papirnate i plastične čaše i tanjure u živim bojama, sve to za zabavu nad zabavama. Missy je već objesila na zid oslikanu plahtu - od one vrste koju obično nose na nogometnim utakmicama pri G. S. – Glupom Sveučilištu. Na ovoj je pisalo: RONI, NAVALI - SEDMICA ILI PUKNI!
"Mila, ovo je genijalno. Ti možeš učiniti nešto ni iz čega. Sve ovo izgleda fantastično," rekao je Gary. "Sve ovo sada izgleda zaista lijepo."
Pomalo ga je počela hvatati depresija. Osjećao se suvišnim i želio je malo odrijemati. Cijela zamisao o Roninoj rođendanskoj zabavi postala je, odjednom, strašno naporna. Kada je on bio dijete, nikakve zabave nisu dolazile u obzir.
Susjedi su počeli pristizati točno u šest sati. To je bio dobar znak, mislio je. Značilo je da su djeca stvarno željela doći. Voljela su Roni. Mogao je to primijetiti na licima svih malih Napuhanoglavaca.
Neki su roditelji ostali na zabavi. To su bili Missyini i njegovi prijatelji. Kako je dužnost nalagala, odigrao je ulogu poslužitelja pića, dok je Missy navela djecu da se igraju različitih igara: i došao je pauk, ringe-ringe-raja, glazbene stolice, prikvači magarcu rep.
Svi su se dobro zabavljali. Pogledao je Roni: bila je van svake sumnje glavna.
Garyju se učestalo javljala zamisao kako je poubijao sve koji su došli na dječju rođendansku zabavu. Na rođendansku zabavu ili možda na Uskršnju potragu za jajima. To mu je malo popravilo raspoloženje.



Poglavlje 37




Kuća je bila jednokatnica s prizemljem, od bijelo obojene opeke, na drvenoj platformi. Već je bila okružena vozilima: karavanima, Jeepovima, obiteljskim automobilima iz predgrađa.
"Ovo ne može biti njegova kuća," rekao je Sampson, dok smo se parkirali u pokrajnjoj ulici. "Stvor ne može živjeti ovdje. Ovdje živi Jimmy Stewart."
Uspjeli smo pronaći Garyja Soneja - ali to nije izgledalo kako treba. Kuća u kojoj je živjelo čudovište bila je savršena ljepotica iz predgrađa, kuća od medenjaka u dobro održavanoj ulici Wilmingtona u državi Delaware. Nisu prošla ni dvadeset i četiri sata otkad smo razgovarali s gospođom Scott u D.C.-u. Za to vrijeme ušli smo u trag Atlantic grijanju u Wilmingtonu. Također smo okupili izvorni tim za oslobađanje talaca.
Gotovo svi prozori na kući bili su osvijetljeni. Dominov dostavni kamionet stigao je skoro istovremeno s nama. Štrkljavi, plavokosi momak otrčao je do vrata, noseći četiri velike kutije s pizzama na ispruženim rukama. Dostavljač je dobio novac, zatim se kamionet odvezao isto tako brzo kako je i došao.
Otkriće da je to lijepa kuća u pristojnom susjedstvu činila me nervoznim. Sljedećih minuta iščekivao sam s još većom sumnjičavošću. Sonej je uvijek bio dva koraka ispred nas - tako bi uvijek ispalo.
"Krećemo," rekao sam Specijalnom agentu Scorseu. 'To je to, narode. Ulazna vrata za pakao."
Nas devetorica nahrupili smo u kuću - Scorse, Reilly, Craig i još dvojica iz Ureda, Sampson, ja, Jeb Klepner i Jezzie Flanagan. Bili smo teško naoružani i opremljeni neprobojnim prslucima. Željeli smo ovo završiti. Upravo ovdje. Upravo sada.
Ušao sam kroz kuhinju. Scorse i ja bili smo zajedno. Sampson je bio odmah iza nas. Ni najmanje nije ličio na taticu iz susjedstva koji je malo zakasnio na zabavu.
"Tko ste vi, ljudi? Što se to događa?" vrisnula je žena iza kuhinjskog šanka, kad smo upali unutra.
"Gdje je Gary Murphy?" povikao sam glasno. Istodobno sam pokazao svoju policijsku značku. "Ja sam Alex Cross. Policija. Ovdje smo povodom otmice Maggie Rose Dunne."
"Gary je u blagovaonici," rekla je, dršćućim glasom, druga žena, koja je stajala pokraj blendera. "Ovuda." Pokazala je.
Jurnuli smo niz hodnik. Obiteljske fotografije visjele su na zidovima. Hrpa neotvorenih darova ležala je na podu. Izvukli smo revolvere.
Bio je to zastrašujući trenutak. Djeca koju smo vidjeli bila su zaplašena. Isto tako i njihove majke i očevi. Ovdje je bilo toliko nevinih ljudi - upravo kao i u Disney Worldu, pomislio sam. Isto kao i u Washingtonskoj dnevnoj školi.
Gary Sonej nije se nalazio u blagovaonici. Tu je bilo samo još policajaca, djece s rođendanskim šeširima, kućnih ljubimaca, mama i tata širom otvorenih usta, u nevjerici.
"Mislim da je Gary otišao gore," napokon je rekao jedan od očeva. "Što se to ovdje događa? Koji vrag se ovdje zbiva?"
Craig i Reilly već su se stropoštali natrag niz stubište u predvorje kraj ulaza.
"Nema ga gore," derao se Reilly.
Jedno je dijete reklo, "Ja mislim da je gospodin Murphy otišao dolje u podrum. A što je to on učinio?"
Potrčali smo natrag u kuhinju i dolje u podrum - Scorse, Reilly i ja. Sampson se opet popeo gore da provjeri još jedanput.
U dvije male prostorije u podrumu nije bilo nikoga. Tu su se nalazila vanjska vrata za zaštitu od oluje. Bila su zatvorena i zaključana izvana.
Sampson je sišao trenutak kasnije, grabeći po dvije stube odjedanput. "Provjerio sam sve gore na katu. Tamo ga nema!"
I ovoga puta Gary Sonej je nestao.



Poglavlje 38



U redu, nazovimo stvari pravim imenom! Počnimo se ozbiljno igrati. Od sada igramo za novac, mislio je Gary dok je trčao da izvuče glavu.
Pravio je planove za bijeg od svoje petnaeste ili šesnaeste godi ne. Znao je da će takozvana vlast, nekako, negdje, jednoga dana do ći po njega. Sve je to već vidio u svojoj glavi, u svojim dobro razrađenim sanjarijama. Bilo je samo pitanje kada i, možda, zbog čega? Zbog kojeg od njegovih zločina?
Evo, sada su bili ovdje u Centralnoj Aveniji u Wilmingtonu! Slavni lov na čovjeka bližio se kraju. Ili je možda tek počinjao?
Mirno je isplatio dostavljača pizze. Onda je sišao niz stubište potom izišao van kroz podrum. Koristio se posebnim, napola sakrivenim vratima i ušao u garažu. Ponovno je zaključao vrata izvana. Druga, pokrajnja vrata vodila su u usku stražnju uličicu ravno Dwyersovo dvorište. Zaključao je i ta vrata. Čizme za snijeg Jimmyja Dwyersa stajale su na stubama trijema. Posvuda je bilo snijega. Obuo je susjedove čizme.
Zastao je na pola puta između svoje i Dwyersove kuće. Razmišljao je, ne bi li ih pustio da ga uhvate sada i ovdje - biti uhvaćen - baš kao Bruno Hauptmann u Lindberghovom slučaju. Svidjela mu se ta zamisao. Ali, ipak, ne još. Ne ovdje.
Nastavio je bježati niz uski niz uličica između kuća. Nitko, osim djece, nije se služio tim spletom uličica; bile su obrasle visokim korovom i pretrpane odbačenim limenkama od gaziranih napitaka.
Činilo mu se da ima suženi vid. To je moralo biti zbog straha koji je osjećao svakim djelićem tijela. Gary se bojao. Morao je to priznati. Suoči se s nepobitnom činjenicom: momče, to je adrenalin.
Trčao je kroz jedno, pa kroz drugo stražnje dvorište, niz dobru, staru Centralnu Aveniju. Zašao je u duboku šumu Downing Parka. Putem nije vidio niti žive duše.
Tek kad je bacio pogled unatrag, mogao ih je vidjeti kako se približavaju njegovoj kući. Zamijetio je velike crne Kafire (* Pripadnik jednog od nekoliko Bantu plemena u Africi - pogrdno ime za pripadnika crne rase) Crossa i Sampsona. Daleko precijenjen lov na čovjeka. Federalni Ured u punom sjaju.
Sada je jurio u oštrom trku, skroz van prema postaji prigradske željeznice, koja se nalazila četiri bloka dalje od njegove kuće. To je bila njegova veza za Philly, Washington, New York, veza prema vanjskom svijetu.
Uspio je to prevaliti za točno deset sekunda - ili tako nešto. Održavao je dobru formu. Snažne noge i ruke, trbuh ravan kao daska.
Jedan stari VW bio je parkiran ispred postaje. Uvijek je tamo bio parkiran - stara, vjerna Buba iz njegove nečasne mladosti.
Mogli bismo ublaženo reći: "Svjedok prošlih zločina". Vozio ga je tek koliko je trebalo, da se ne isprazni akumulator. Došlo je vrijeme za nastavak zabave, za daljnje igre. Lindberghov sin ponovo je na potezu.



Poglavlje 39




Sampson i ja bili smo još uvijek u Murphyjevoj kući, iako je odavno prošlo jedanaest sati. Ljudi iz medija okupili su se ispred jarkožute trake. Isto tako i nekoliko stotina bliskih prijatelja i susjeda iz Wilmingtonske općine. Grad nikada nije doživio važniju noć.
Uzduž Istočne obale, na zapadu prema Pennsylvaniji i Ohiju, pokrenut je opsežan lov na čovjeka.
Činilo se nemogućim da Gary Sonej/Murphy pobjegne po drugi put. Nismo mogli vjerovati da je ovaj bijeg mogao planirati isto onako kako je isplanirao bijeg iz Washingtona.
Jedno dijete sa zabave zapazilo je patrolna kola lokalne policije kako prolaze nekoliko minuta prije nego li smo stigli u susjedstvo. Dječak je, nevino, spomenuo policijski automobil gospodinu Murphyju. Pobjegao je zahvaljujući čistoj sreći! Da smo stigli samo nekoliko minuta ranije, bio bi naš.
Sampson i ja ispitivali smo Missy Murphy više od jednog sata. Konačno ćemo nešto naučiti o pravom Soneju/Murphyju.
Missy Murphy lijepo bi se uklopila među majke djece koja pohađaju Washingtonsku dnevnu školu. Svoju ravnu, plavu kosu imala je počešljanu na stranu. Nosila je mornarski plavu suknju, bijelu košulju i udobne brodske mokasine. Imala je nekoliko kilograma previše, ali bila je zgodna.
"Izgleda da nitko od vas u to ne vjeruje, ali ja poznajem Garyja. Ja znam tko je on," rekla nam je. "On nije otmičar."
Dok je govorila, pušila je jedan Marlboro Lights za drugim. To je bila jedina gesta koja je odavala tjeskobu i bol. Razgovarali smo u kuhinji. Bila je čista i uredna, čak i dok je zabava bila u tijeku. Zapazio sam hrpu knjiga s receptima Betty Crocker. Bilo je tu i knjiga u izdanju Srebrnog nepca te Meditacija za žene koje previše rade. Fotografija Garyja Soneja/Murphyja u kupaćim gaćicama bila je pričvršćena na hladnjaku. Bio je oličenje pravog Američkog oca obitelji.
"Gary nije osoba sklona nasilju. On nije u stanju niti kazniti Roni." Govorila nam je Missy Murphy.
To mi je privuklo pozornost. Uklapalo se u model zvonastih krivulja koje sam godinama proučavao: izvještaji o sociopatima i njihovoj djeci. Sociopati često imaju poteškoća s kažnjavanjem svoje djece.
"Je li vam ikada rekao zašto mu je tako teško disciplinirati vašu kćer?" upitao sam je.
"Gary osobno nije imao sretno djetinjstvo. Roni želi pružiti samo ono najbolje. Svjestan je toga da se time kompenzira. On je vrlo bistar čovjek. Bez velike bi muke mogao položiti doktorat iz matematike.''
"Je li Gary odrastao ovdje u Wilmingtonu?" Sampson je pitao Missy. Sa ženom je razgovarao nježno i razumno.
"Ne, odrastao je u Princetonu, u New Jerseyu. Gary je tamo živio do svoje devetnaeste godine."
Sampson je to pribilježio, a onda je pogledao u mojem smjeru. Princeton se nalazi blizu Hopewella, gdje se, 1930. godine, dogodila Lindberghova otmica. Sonej je potpisivao poruke o otkupnini s ’Lindberghov sin’. Još uvijek nismo znali zašto.
"Je li njegova obitelj još uvijek u Princetonu?" upitao sam gospođu Murphy. "Možemo li im se tamo javiti?"
"Nema više nikog od obitelji. Dok je Gary bio u školi, izbio je požar. Garyjeva pomajka i otac, njegov polubrat i polusestra, svi su poginuli u toj tragediji."
Htio sam ući u dubinu svega što je Missy Murphy govorila. Na trenutak sam se tome morao oduprijeti. Požar u kući poremećenog mladog čovjeka? Još jedna obitelj mrtva; još jedna obitelj uništena. Je li Garyju Soneju/Murphyju upravo to bio cilj? Obitelji? Ako jest, što je s Vivian Kim? Je li nju umorio samo da bi se pravio važan?
"Jeste li poznavali nekog iz njegove obitelji?" pitao sam Missy.
"Ne. Umrli su prije nego li smo se Gary i ja upoznali. Nas dvoje smo se susreli na našoj drugoj godini studija na Delawareu."
"Što vam je sve suprug rekao o razdoblju provedenom u Princetonu?"
"Malo toga. On mnogo stvari drži za sebe. Znam samo to da su Murphyjevi stanovali više kilometara izvan grada. Najbliži susjed bio je udaljen od njih preko tri kilometra. Gary nije imao prijatelja sve dok nije krenuo u školu. A i tada se često osjećao izopćenim. On zna biti vrlo sramežljiv."
"Što je bilo s bratom i sestrom koje ste spomenuli?" pitao je Sampson.
"Oni su, u stvari, bili njegov polubrat i polusestra. To je i bio dio Garyjevog problema. Nisu bili bliski."
"Je li ikada spominjao Lindberghovu otmicu? Ima li nekih knjiga o Lindberghu?" nastavljao je Sampson. Njegova tehnika ispitivanja svodila se na hvatanje za gušu.
Missy Murphy tresla je glavom naprijed-natrag. "Ne. Ne, koliko ja znam. U podrumu je jedna soba puna njegovih knjiga. Možete otići pogledati."
"Hoćemo, naravno," rekao joj je Sampson.
Sada smo prikupili bogati materijal. Odahnuo sam kada sam to čuo. Prije ovoga nije bilo ničega osim sitnica na osnovu kojih bismo mogli nastaviti istragu.
"Je li njegova prava majka još uvijek živa?" pitao sam ju.
"Ne znam. Gary odbija o njoj govoriti. O njoj ne želi uopće razgovarati."
"A kako je s pomajkom?"
"Gary nije volio svoju pomajku. Ona je očigledno bila vrlo vezana za svoju vlastitu djecu. Zvao ju je 'Kurvom Babilonskom’. Mislim da je došla iz West Babylona u New Yorku. Čini mi se da je to negdje na Long Islandu."
Poslije tolikih mjeseci bez ikakvih informacija, nisam stizao postavljati pitanja dovoljno brzo. Sve što sam do sada čuo, obilovalo je tragovima. Iskrsnulo je jedno važno pitanje: Je li Gary Sonej/Murphy svojoj ženi govorio istinu? Je li on uopće znao govoriti istinu nekoj drugoj osobi?
"Gospođo Murphy, imate li neku predodžbu o tome kamo je, zapravo, mogao otići?" upitao sam sada.
"Garyja je nešto doista uplašilo," rekla je. "Mislim da to mora imati neke veze s njegovim poslom. I s mojim bratom koji mu je poslodavac. Ne mogu zamisliti da bi otišao doma, u New Jersey, ali možda jest. Možda se vratio natrag doma. On je vrlo impulsivan.”
Jedan od federalnih agenata, Marcus Connor, zavirio je u kuhinju gdje smo razgovarali. "Mogu li vas obojicu vidjeti na trenutak?.... Oprostite, neće dugo trajati," rekao je gospođi Murphy.
Connor nas je otpratio dolje u podrum kuće. Gerry Scorse, Reilly i Kyle Craig iz FBI-a već su nas čekali tamo dolje.
Scorse je držao u ruci par Fido Dido čarapica. Prepoznao sam ih po opisu odjeće koju je Maggie Rose Dunne nosila na dan otmice. Također i po onome što sam vidio prilikom posjeta u sobi djevojčice, gdje sam razgledao njezinu zbirku odjeće i ukrasnih sitnica.
"Što misliš, Alex?" upitao me je Scorse. Primijetio sam da je, kadgod bi stvari postale doista uvrnute, uvijek tražio moje mišljenje.
"Isto ono što sam rekao za tenisicu u Washingtonu. Ostavio je to ovdje zbog nas. On želi da se s njim igramo."



Poglavlje 40




Stari Du Pont hotel u centru Wilmingtona, bio je prikladno mjesto za spavanje. Imao je ugodan, tihi bar gdje smo Sampson i ja namjeravali u miru nešto popiti. Nismo očekivali nikakvo društvo, ali začudili smo se kad su nam se na čašici pred spavanje pridružili Jezzie Flanagan, Klepner i još neki federalni agenti.
Bili smo umorni i frustrirani nakon što nam je Gary Sonej/Murphy za dlaku umakao. U kratkom vremenu popili smo obilnu količinu žestokog pića. Zapravo smo se dobro slagali. "Tim." Postajali smo glasni, igrali smo lažni poker, i te smo noći napravili pravi lom u otmjenoj Delaware dvorani. Sampson je neko vrijeme razgovarao s Jezzie Flanagan. I on je zaključio da je ona dobar drot.
Pijanka se polako smirila i razišli smo se u potrazi za svojim sobama koje su bile raštrkane po cijelom prostranom Du Pontu.
Jeb Klepner, Jezzie i ja popeli smo se stubištem, prekrivenima debelim tepihom, do svojih soba na drugom i trećem katu. U petnaest do tri ujutro, Du Pont je ličio na mauzolej. Na glavnom potezu kroz Wilmington nije bilo nikakvog prometa. Klepnerova soba bila je na drugom katu. "Idem gledati malo pristojne pornografije," rekao je, kad se rastajao od nas. 'To mi obično pomogne da lakše zaspim."
"Slatko sanjaj," rekla je Jezzie. "Vidimo se u predvorju, u sedam."
Klepner je zarežao dok je teturao niz hodnik do svoje sobe. Jezzie i ja popeli smo se zavojitim stubištem kat više. Bilo je tako mimo da se izvana moglo čuti klikanje semafora, dok se izmjenjivalo zeleno, žuto i crveno svjetlo.
“Još sam uvijek sav smotan," rekao sam joj. "Mogu vidjeti Soneja/Murphyja. Dva lica. Oba su potpuno različita u mojoj glavi."
"I ja sam zbunjena. To mi je u prirodi. Što bi sada radio da si kod kuće, a ne ovdje?" pitala je Jezzie.
"Vjerojatno bih svirao na glasoviru na verandi. Budio bih susjede s malo bluesa."
Jezzie se glasno nasmijala. "Možemo se vratiti u Delaware salu. Tamo ima jedan stari pijanino. Vjerojatno je pripadao nekome od Du Pontovih. Ti sviraj, a ja ću popiti još jedno piće."
"Barmen je otišao deset sekunda poslije nas. Sad je već kod kuće u svojem krevetu.”
Stigli smo na treći kat Du Ponta. Hodnik je blago zavijao. Kićeni znakovi na zidu pokazivali su brojeve soba i smjer u kojem se nalaze. Neki su gosti ostavili cipele vani da ih netko, tijekom noći, očisti.
"Ja sam u tristo jedanaest." Jezzie je iz džepa na jakni izvukla bijelu kodiranu karticu za otključavanje sobe.
"Ja sam u tristo trideset i četiri. Vrijeme je da se ide spavati. Da bismo ujutro bili odmorni."
Jezzie se smiješila i pogledala me u oči. Prvi puta, koliko pamtim, nismo si imali ništa za reći.
Uzeo sam je u naručje i nježno zagrlio. Poljubili smo se na hodniku. Već dugo nisam nikoga poljubio na taj način. Nisam, zapravo, bio posve siguran tko je započeo poljubac.
"Vrlo si lijepa," prošaptao sam, dok su nam se usnice razdvajale. Riječi su mi same izašle iz usta. To nije bio moj najbolji pokušaj, ali bilo je istinito.
Jezzie se smiješila i odmahnula glavom. "Moja su usta previše napućena i prevelika. Izgledam kao da su me, kao dijete, bacili na lice. Ti si taj koji dobro izgleda. Izgledaš kao Muhammad Ali."
"Naravno da je tako. Nakon što je primio previše udaraca."
"Nekoliko, možda. Da se istaknu crte lica. Točno onoliko udaraca koliko je potrebno. Osmijeh ti je tako lijep. Smiješi se za mene, Alex."
Ponovo sam pogubio te napućene usnice. Koliko se ja u to razumijem, meni su bile upravo savršene.
Ima mnogo mitova o tome kako crni muškarci žude za bijelim ženama; pa, opet, o tome kako neke bijele žene žele isprobati crne muškarce. Jezzie Flanagan je bila pametna i izuzetno poželjna žena. Bila je netko s kim sam mogao razgovarati, netko koga sam želio imati u blizini.
I stajali smo tako, smotani u uzajamnom zagrljaju oko tri ujutro. Oboje smo malo više popili, ali, još uvijek, ne previše. Nije tu bilo nikakvih mitova. Samo dvoje ljudi samih u tuđem gradu, u toj vrlo čudnoj noći u našim životima.
Želio sam da me netko grli, upravo tada. Mislim da je Jezzie željela to isto. U njezinim sam očima vidio pogled, koji je bio sladak i utješan. Te sam noći, također, uočio krhkost. Bila je to mrežica sitnih, crvenih žilica u uglovima njezinih očiju. Možda je još uvijek mogla vidjeti Soneja/Murphwa, kao i ja. Bili smo tako blizu toga da ga napokon uhvatimo. Ovoga smo puta kasnili za njim samo pola koraka.
Proučavao sam Jezzieno lice na način na koji to prije nisam mogao i nikada nisam mislio da ću moći. Lagano sam prešao prstom preko njezinih obraza. Koža joj je bila mekana i glatka. Njezina plava kosa bila je poput svile između mojih prstiju. Miris joj je bio nježan, poput divljeg cvijeta.
Kroz glavu mi je preletjela misao. Ne započinji ništa što nećeš moći dovršiti.
"Dakle, Alex?" rekla je Jezzie i podigla obrvu. "Ovo je zakučast problem, zar ne?"
"Nije, za dvoje pametnih drotova kao što smo mi," rekao sam joj.
Zaokrenuli smo u blagom luku na lijevo, niz hotelski hodnik - i zaputili se prema sobi tristo jedanaest.
"Možda bismo morali još jednom razmisliti o ovome," rekao sam, dok smo hodali.
"Možda ja već jesam," odvratila je Jezzie šapatom.



Poglavlje 41




U jedan i trideset ujutro, Gary Sonej/Murphy izašao je iz Motela 6 u Restonu, u Virginiji. Ugledao je svoj odsjaj na staklenim vratima.
Novi Gary - Gary du jour - uzvratio mu je pogled. Crna, prema gore začešljana kosa, kuštrava brada; prašnjava južnjačka odjeća. Znao je da može igrati ovu ulogu. Nabaci staro južnjačko zatezanje. Barem onoliko dugo koliko je potrebno. Ne predugo. Neka nitko niti ne trepne.
Gary je ušao u slupani VW i počeo vožnju. Bio je krajnje uzbuđen. Volio je ovaj dio plana više nego svoj život. Ionako to više nije mogao razdvajati. Ovo je bio najsmjeliji dio cijele avanture. Prava stvar visokog napona.
Zašto se osjećao tako oživljen? pitao se dok su mu misli lutale. Samo zato što ga traži policija i kopilani iz FBI -a u kontinentalnom dijelu SAD-a?
Zato što je oteo dvoje bogate deriščadi od kojih je jedno mrtvo? A drugo - Maggie Rose? O tome nije želio ni misliti - što se, za pravo, dogodilo s njom?
Tama se polako pretvorila u nježan, sivi baršun. Bono se sa sil nom željom da nagazi gas do kraja. Narančasti tračak jutra napokon se pojavio dok je vozio kroz Johnstown, u Pennsylvaniji.
Stao je kod odmorišta 7-Eleven u Johnstownu. Izašao je i protegnuo noge. Provjerio je kako izgleda u klimavom bočnom ogledalu VW Bube.
Iz ogledala ga je gledao nemarni seoski nadničar. Jedan potpuno drugačiji Gary. Poprimio je u cijelosti, hladno, sav taj seljački način ponašanja; prilagođen hod kravara, kao da ga je udario konj, ruke u džepu ili palci zataknuti za omče na pojasu. Prolazio je stalno kroz kosu češljem od četiri prsta. Pljuvao, kadgod bi mu se ukazala prilika.
Popio je gutljaj visokooktanske kave u restoranu, što je bio upitan potez. Uz to je pojeo i osušeno pecivo s makom i obilnom količinom maslaca. Jutarnje novine još nisu bile izašle.
Poslužila ga je usrana, glupa, zalupljena konobarica. Poželio ju je smjesta tresnuti, tako da na mjestu krepa. Proveo je punih pet minuta zamišljajući kako je zlostavlja točno nasred 7-Elevena u tom učmalom gradiću - Bogu iza leđa.
Skini tu bijelu košuljicu školske djevojčice, dušice. Spusti je preko struka. U redu, a sada ću te, ipak, morati ubiti. Možda i neću. Hajde me sada lijepo preklinji da to ne učinim. Koliko ti je godina - dvadeset jedna, dvadeset? Upotrijebi to, kao svoj emotivni argument. Premlada si da umreš, nisi još dovoljno živjela, u 7-Elevenu.
Gary je napokon odlučio; pustit će je neka živi. Opijala ga je misao da ona nije imala pojma kako je za dlaku izbjegla da bude ubijena.
"Lijepo provedite dan. Dođite nam opet."
"Moli Boga da ne dođem."
Dok je Sonej/Murphy vozio uzduž Pravca 22, potpuno se prepustio mržnji kakvu već dugo, dugo nije osjetio. Dosta je bilo tih sentimentalnih gluposti. Nitko ne obraća pozornost na njega - ne onakvu pozornost kakvu on zaslužuje.
Misle li one vrhunske budale i nesposobnjakovići da će ga moći nekako zaustaviti? Ili ga, možda, uhvatiti na način na koji su to do sada pokušavali? Ili mu suditi na državnoj televiziji? Vrijeme je da ih nauči pameti; vrijeme je da se pokaže u svoj svojoj veličini. Napravit će cik, dok cijeli svijet očekuje, da napravi cak.
Gary Sonej/Murphy zaustavio se kod McDonald’sa u Wilkinsburgu, u Pennsylvaniji. Djeca svih godina vole McDonald’s, nije li tako? Hrana, ljudi i zabava. Još uvijek se prilično dobro držao svog rasporeda. Po tom pitanju, "Zloćko" je bio vrlo pouzdan, mogli ste po njemu namještati svoj sat.
Uobičajena gomila mulaca i glupana motala se u vrijeme ručka unutra i van iz Mickey D-a. Svi su se oni zakopali u dnevne rute i rutine, tamaneći Quarter Poundere i masne pržene krumpiriće.
Kako ono ide pjesma starih Hootersa - o svim zombijima tamo u Americi? Svi vi zombiji? Hodaš kao zombi? Uglavnom, nešto o milijunima zombija tamo negdje. Jako ublaženo.
Je li on jedini koji živi u skladu sa svojim sposobnostima? Pitao se Sonej/Murphy. U svakom slučaju, izgleda da je to pakleno točno. Nitko nije bio tako poseban kao on. Ili u najmanju ruku on nije imao prilike susresti takve posebne ljude.
Ušao je u McDonald’sovu blagovaonicu. Stotinu milijarda Mc-Burgera već je posluženo, a ima još. Tu su bila krda žena. Žene i sva ta njihova dragocjena djeca. Savijačice gnijezda; one koje se bave trivijalnim stvarima; glupe guske sa svojim glupim, visećim sisama.
Ronald McDonald bio je, također, tamo u obliku kovanice velike gotovo dva metra, koja izbacuje kolačiće za djecu. Kakav dan! Ronald McDonald susreće gospodina Chipsa.
Gary je platio dvije crne kave i okrenuo se da prođe natrag kroz gomilu. Mislio je da će mu vrh glave eksplodirati. Lice i vrat bili su mu zajapureni. Ubrzano je disao. Grlo mu je bilo suho i obilno se znojio.
"Gospodine, je li vam dobro?" pitala je djevojka za blagajnom.
Nije joj niti pokušao odgovoriti. Meni govoriš? Robert De Niro, zar ne? Bio je drugi De Niro - u to nije bilo nikakve sumnje - samo, on je bio još bolji glumac. Šireg raspona. De Niro nikada nije riskirao kao on. De Niro, Hoffman, Pacino - nitko od njih nije riskirao i odista dao sve od sebe. Barem je on tako smatrao.
Toliko misli i doživljaja sručilo se na njega, iskrećući mu mozak. Imao je osjećaj da plovi kroz more svjetlećih čestica, fotona i neutrona. Da su ovi ljudi mogli provesti samo deset sekunda vmutar njegovog mozga, ne bi to mogli povjerovati.
Namjerno se zalijetao u ljude, dok se udaljavao od McDonald’-sove klupe za serviranje.
"No, oprostite mi," rekao je pošteno udarivši nekog svojim bokom.
"Hej! Pazi malo! Dajte, nemojte, gospodine," rekao mu je netko.
"Pazi si sam, pederu." Sonej/Murphy je zastao i obratio se ćelavom gutaču govana, kojeg je baš trknuo. "Što bih trebao učiniti da zaslužim malo poštovanja? Upucati te u desnu očnu jabučicu?"
Slio je niz grlo dvije šalice vruće kave, dok se nastavljao probijati kroz restoran. Kroz svakog tko mu se našao na putu. Kroz siraste stolove presvučene ultraplastom. Kroz zidove, ako bi to poželio.
Gary Sonej/Murphy izvukao je revolver s kratkom cijevi ispod Windbreaker jakne. To je bilo to: početak poziva za buđenje Amerike. Posebna predstava za svu dječicu i njihove mamice.
Sad su ga svi promatrali. Oružje, to je nešto što oni razumiju.
"Probudite se, jebem vam sve!" vikao je u McDonald’sovoj blagovaonici. "Vruća kava! Evo, dolazi! Ima je dovoljno za sve! Probudite se i pomirišite je!"
"Ovaj čovjek ima revolver!" rekao je jedan od svemirskih znanstvenika, dok je jeo Big Mac koji se cijedio. Pravo je čudo da je išta mogao vidjeti od masne maglice koja se dizala s njegove hrane.
Gary se okrenuo prema prostoriji s otkočenim revolverom. "Nitko neće napustiti ovu prostoriju!" urlao je.
"Jeste li se sada probudili? Ljudi, jeste li napokon budni?" zvao ih je Gary Sonej/Murphy. "Mislim da jeste. Sada vam je valjda jasno što je na programu. Sad sam ja glavni! Svi stanite. Gledajte. I slušajte."
Gary je ispraznio bubanj u lice gosta koji je žvakao hamburger. Čovjek se uhvatio za čelo i teško se otkotrljao sa stolca na pod. Ovo će sada privući svačiju pozornost. Pravi revolver, pravi meci, pravi život.
Crna žena je vikala i pokušala pobjeći pokraj Soneja. Maznuo ju je drškom revolvera po glavi. To je, stvarno, bio dobar potez, mislio je. Sranje u pravom stilu Stevena Seagala.
"Ja sam Gary Sonej! Ja sam on - glavom i bradom. Je li to dostatno da vam stane pamet, ili nije? Gledate uživo svjetski poznatog otmičara. Ovo je poput besplatne reklame. Zato gledajte pozorno. Možda ćete nešto naučiti. Gary Sonej je bio posvuda, vidio je stvari koje vi nećete vidjeti nikada u životu. Vjerujte mi na riječ."
Srknuo je posljednji gutljaj svoje McKave, i preko ruba čaše promatrao kako se zaljubljenici fastfooda tresu od straha.
"Ovo," dodao je mudro, "jest ono što nazivamo opasnom situacijom s taocima. Narode, otet je Ronald McDonald’s. Vi ste sada, službeno, ušli u povijest."

http://www.book-forum.net

9James Patterson - I došao je pauk Empty Re: James Patterson - I došao je pauk Sub Feb 11, 2012 1:31 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Poglavlje 42




Državni policajci Mick Fescoe i Bobby Hatfield upravo su se spremali ući u McDonald’s, kad su iz blagovaonice začuli pucanj. Pucnjevi? Za vrijeme ručka u McDonald’su? Što se to, do vraga, ovdje događa!
Fescoe je bio visok, gromada od čovjeka, star četrdeset četiri godine. Hatfield je bio gotovo dvadeset godina mlađi. Bio je u državnoj policiji tek godinu dana. Unatoč razlici u godinama, dva policajca imala su zajednički smisao za crni humor. Već ih je povezivalo čvrsto prijateljstvo,
"Sranje," prošaptao je Hatfield, kada je unutar McDonald’sa započeo vatromet. Zauzeo je borbeni položaj koji je tek nedavno savladao, ali ga još nikada nije koristio izvan streljane,
"Poslušaj me, Bobby," rekao mu je Fescoe,
"Ne brini, slušam te,"
"Otiđi do onog tamo izlaza," Fescoe je pokazao na izlaz blizu blagajne, "Ja ću ga zaobići s lijeve strane. Čekaj, dok ti ne dam znak za pokret. Nemoj ništa raditi, dok ga ja ne naciljam. Nakon toga, ako budeš siguran u pogodak, učini to. Nemoj puno razmišljati, Bobby, samo potegni obarač,"
Bobby Hatfield je kimnuo. "Shvatio sam te." Potom su se razdvojili.
Časnik Mick Fescoe ostao je bez daha dok je trčeći zaobilazio McDonald’s s one udaljene strane. Priljubio se uza zid od opeke i strugao se o njega, dok je trčao. Već je mjesecima govorio sam sebi da se mora dovesti u bolju formu. Odmah se zapuhao. Osjetio je laganu vrtoglavicu. To mu nije trebalo. Vrtoglavica u igri. Točno u podne s luđakom, to je bila jako loša kombinacija.
Mick Fescoe se približio vratima. Mogao je čuti manijaka kako iznutra urla.
Bilo je tu nečeg smiješnog, kao da luđakom netko upravlja preko daljinskog upravljača. Pokreti su mu bili isprekidani. Glas mu je bio visok, kao u malog dječaka.
"Ja sam Gary Sonej. Jeste li me razumjeli? Ja sam ta ljudina osobno. Mogli bismo reći, narode, da ste me pronašli. Svi ste vi veliki junaci."
Je li to moguće? čudio se Fescoe, dok je slušao kraj vrata. Otmičar Sonej, ovdje u Wilkinsburgu? U svakom slučaju, tko god ovo bio, imao je oružje. Jedna je osoba ubijena. Čovjek se žirom rasprostro po podu. Nije se micao.
Fescoe je čuo i drugi pucanj. Prodorni krikovi strave odjekivali su unutar krcatog McDonald’s restorana.
"Moraš nešto učiniti!" doviknuo je vojnik, čovjek u svjetlozelenoj Dolphins vjetrovci.
Ti to meni govoriš, promrmljao je sebi u bradu časnik Mick Fescoe. Ljudi se uvijek hrabro razbacuju životima policajaca. Samo iza vas, časniče. Ti si taj koji svaki mjesec za to dobiva dvadeset pet stotica.
Mick Fescoe pokušavao je kontrolirati disanje. Kada mu je to uspjelo, približio se staklenim vratima. Tiho se pomolio i zatim sunuo kroz staklena vrata.
Odmah je uočio revolveraša. Bijelac koji je već stajao okrenut prema njemu. Kao da ga je očekivao. Kao da je ovo predvidio.
"Bum!" viknuo je Gary Sonej. Istodobno je potegnuo obarač.



Poglavlje 43




Nitko od nas nije spavao više od nekoliko sati, neki i manje od toga. Vozeći se Autoputom br. 22, bili smo mamurni i odsutni duhom.
Garyja Soneja/Murphya "vidjeli" su u nekoliko navrata malo južnije od mjesta na kojem smo se nalazili. Postao je poput krampusa koji je uspio prestrašiti pola Amerike. Znao sam da u tome uživa.
Jezzie Flanagan, Jeb Klepner, Sampson i ja putovali smo plavim Lincoln sedanom. Sampson je pokušavao spavati. Ja sam vozio prvu smjenu.
Prolazili smo kroz Murrysville, u Pennsylvaniji, kada smo primili hitan poziv preko radioprijemnika, deset minuta nakon podneva.
"Svim jedinicama, imamo višestruku pucnjavu!" rekao je dispečer kroz šum radiosignala. "Čovjek koji tvrdi da je Gary Sonej ubio je najmanje dvoje ljudi u McDonald’su u Wilkinsburgu. Ovoga časa drži najmanje šezdesetak talaca zarobljenih u restoranu."
Na mjesto događaja u Wilkinsburgu u Pennsylvaniji stigli smo za manje od trideset minuta. Sampson je tresao glavom od gnušanja i zaprepaštenja. "Recite mi, zna li ovaj guzičar doista prirediti zabavu ili ne?
"Pokušava li se ubiti? Je li došlo vrijeme za samoubojstvo?" željela je znati Jezzie Flanagan.
"Ne iznenađuje me ništa što bi mogao učiniti, ali McDonald's se uklapa. Pogledajte djecu. To je nalik na školu ili na Disney World," rekao sam im.
S druge strane ulice, preko puta restorana, na krovu Kmarta, primijetio sam policijske ili vojne snajperiste. Moćne strojnice uperili su u smjeru zlatnih lukova na prednjem prozoru.
"Liči na onu klaonicu u McDonald’su, prije nekoliko godina. Onu u južnoj Kaliforniji," rekao sam Sampsonu i Jezzie.
"Nemoj tako govoriti," prošaptala je Jezzie, "čak niti u šali."
"Moram to reći, jer to nije šala."
Požurili smo prema McDonald’su. Nismo željeli da Soneja još i ubiju na kraju balade.
Snimali su nas. Televizijska reportažna kola bila su parkirana u parovima posvuda, pripadnici svih triju mreža. Snimali su sve što se kreće i govori. Cijela je ova zbrka bila tako nezgodna kako sam mogao i misliti da će biti. Podsjećala me u cijelosti na pucnjavu u McDonald’su u Kaliforniji; čovjek imenom James Huberty ubio je tamo dvadeset i jednu osobu. Je li Gary Sonej želio da se toga prisjetimo?
Jedan šef odjela u FBI-u dotrčao je do nas. Bio je to Kyle Craig koji je bio i u Murphyjevoj kući u Wilmingtonu.
"Još ne možemo pouzdano znati je li to on," rekao je. "Ovaj momak odjeven je kao seljak. Tamna kosa, brada. Tvrdi da je Sonej. Ali, mogao bi biti i neki drugi luđak."
"Daj mi da malo pogledam," rekao sam Craigu. "Dolje na Floridi tražio je mene. On zna da sam psiholog. Možda sada mogu s njim govoriti."
Prije nego li je Craig mogao odgovoriti, prošao sam pokraj njega prema restoranu. Priklao sam se do jednog troopera i nekolicine lokalnih policajaca koji su čučali pokraj ulaza. Pokazao sam im svoju značku. Rekao sam da sam iz Washingtona. Iz McDonald’sa nije dopirao nikakav zvuk. Morao sam ga nagovoriti da se pribere. Samoubojstvo ne dolazi u obzir. Nema velikog izgaranja u Mickey D-u.
"Je li u stanju nešto razumjeti?" pitao sam troopera. "Je li dovoljno priseban?"
Trooper je bio mlad i oči su mu bile staklene. "Ubio je mog partnera. Mislim da je moj partner mrtav," rekao je trooper. "O, dragi moj Bože!"
"Ući ćemo unutra i pomoći tvojem partneru," rekao sam trooperu. "Ima li ono što govori čovjek s revolverom nekog smisla? Je li razumljivo?"
"Govori da je on otmičar iz D.C.-a. Može se pratiti ono o čemu priča. Time se hvali. Kaže da želi biti netko od značaja."
Revolveraš je imao pod nadzorom šezdeset ili više ljudi u McDonald’su. Tamo unutra bilo je tiho. Je li to Sonej-Murphy? Sve se slagalo. Majke i djeca. Situacija s taocima. Sjetio sam se svih fotografija sa zida njegove kupaonice. Želio je postati fotografija koju će drugi usamljeni dječaci vješati na zid.
"Sonej!" pozvao sam. "Jesi li ti Gary Sonej?"
"Tko si, do vraga, sada ti?" odmah mi se vratio urlik iznutra "Tko želi znati?"
"Ja sam istražitelj Alex Cross. Iz Washingtona. Imam osjećaj da ti znaš kakva je konačna odluka tima za oslobađanje talaca. Nećemo s tobom pregovarati. Znaš, dakle, što slijedi nakon ovoga."
"Ja poznajem sva pravila, istražitelju Cross. To je javna stvar, nije li? Pravila se, uvijek, ne poštuju," Gary Sonej je doviknuo natrag. "Ne, kad sam ja u pitanju. Uvijek je tako bilo."
"Ovdje će se poštovati," rekao sam čvrsto. "U ovu okladu možeš uložiti i svoj život."
"Jesi li spreman založiti sve ove živote, istražitelju? Ja znam jedno drugo pravilo. Žene i djeca idu prvi! Pratiš li me? Žene i djeca imaju kod mene posebno mjesto."
Nije mi se svidio prizvuk u njegovo glasu. Nije mi bilo drago ono što je govorio.
Morao sam Soneja uvjeriti u to da ni pod kojim okolnostima odavde neće izaći. Neće biti pregovaranja. Ako opet počne pucati, smaknut ćemo ga. Sjećao sam se drugih opsada poput ove u kojima sam sudjelovao. Sonej je bio zamršeniji, pametniji. Zvučao je kao netko tko nema što izgubiti.
"Ne želim da itko više strada! Ne želim da ti budeš povrijeđen," rekao sam mu jasnim, čvrstim glasom. Počeo sam se znojiti. Osjećao sam to ispod svoje jakne, po cijelome tijelu.
"To je vrlo dirljivo. Ganut sam ovime što si upravo rekao. Srce mi je samo poskočilo. Stvarno," rekao je.
Naš je razgovor, u žurbi, postao vrlo tečan.
"Ti znaš na što mislim, Gary," Omekšao sam glas. Govorio sam mu kao da je preplašeni pacijent kojeg muči tjeskoba,
"Naravno da znam, Alex."
"Ovdje vani ima mnogo ljudi pod oružjem. Nitko ih neće moći obuzdati ako se ovo nastavi. Ja to neću moći. Nećeš moći ni ti. Mogao bi se dogoditi neki nesretni ispad. To ne želimo."
Unutra je opet bilo tiho. Glavu mi je razbijala misao o tome da će se, ako je doista suicidalan, Sonej dokrajčiti život upravo ovdje. Opalit će svoj posljednji pucanj upravo sada, svoj zadnji bljesak slave. I nikada nećemo saznati što ga je navelo na sve ovo. Nikada nećemo saznati što se dogodilo s Maggie Rose Dunne.
"Hej, istražitelju Cross?"
Odjednom se pojavio na vratima, na metar i pol od mene. Nalazio se točno ovdje. S vrha jednog krova odjeknuo je pucanj. Sonej se izvinuo i uhvatio za rame. Pogodio ga je jedan snajperist.
Skočio sam prema naprijed i uhvatio Soneja objema rukama. Moje lijevo rame zabilo se u njegov grudni koš. Lawrence Taylor nikada se nije preciznije bacio na loptu.
Teško smo pali na beton. Nisam htio da ga sada netko ubije. Morao sam s njim razgovarali. Morali smo saznati nešto o Maggie Rose.
Dok sam ga pritiskao na tlo, okrenuo se i zagledao u moje lice. Po nama se razmazala krv s njegovog ramena.
"Hvala ti što si mi spasio život," rekao je. "Jednog ću te dana zbog toga ubiti, istražitelju Cross."





Treći dio - Posljednji džentlmen s Juga








Poglavlje 44




"Zovem se Bobbi," naučili su ju da tako govori. Uvijek samo svoje novo ime. Nikada ono staro.
Nikada, baš nikada. Maggie Rose.
Bila je zaključana u mračnom kombiju ili kamionu s ceradom. Nije bila sigurna što je to točno bilo. Nije imala predodžbu o tome gdje se nalazi. Koliko daleko ili koliko blizu svojeg doma. Nije znala koliko je vremena prošlo otkako su je odveli iz škole.
Misli su joj sada bile nešto jasnije. Gotovo kao i prije. Netko joj je donio odjeću, što je značilo da je neće povrijediti barem još neko vrijeme. Zašto bi se, inače, trudili oko odjeće?
Kombi ili kamion bio je nesnosno prljav. Na podu nije bilo nikakvog tepiha ili barem prostirača. Smrdilo je po luku. Tu su morali držati hranu. Gdje se uzgaja luk? Maggie Rose se pokušavala sjetiti. U New Jerseyu i gore na sjeveru New Yorka. Činilo joj se da osjeća i miris krumpira. Možda repe ili slatkog krumpira.
Kada je sve to sabrala i kada je usredotočila misli, Maggie Rose je zaključila da je vjerojatno zatočena negdje na Jugu.
Što je još znala? Čega se još mogla domisliti?
Gospodina Soneja nije bilo u blizini već nekoliko dana. Strašna stara žena također se nije pojavljivala.
Rijetko bi joj nešto govorili. Kada bi joj se obraćali, zvali su ju Bobbi. Zašto Bobbi?
Bila je tako dobra u svemu tome, ali ponekad je morala plakali. Kao sada. Gušila se u jecajima. Ne želeći da je itko čuje.
Samo joj je jedna stvar ulijevala snagu. Bilo je to jednostavno, ali moćno.
Bila je živa.
Željela je nastaviti živjeti više od svega.
Maggie Rose nije primijetila da kombi usporava. Malo je trznuo, a onda se vozilo potpuno zaustavilo.
Čula je kako netko izlazi iz prednje kabine. Izgovorene su neke prigušene riječi. Rečeno joj je da ne govori u kamionu, ili će joj opet zapušiti usta.
Netko je otvorio klizna vrata. Sunčeva svjetlost ju je obasjala. Ispočetka nije mogla ništa vidjeti.
Kada je, napokon, mogla nešto razabrati, Maggie Rose nije mogla vjerovati svojim očima.
"Zdravo," rekla je najnježnijim šapatom, gotovo kao da je bez glasa. "Zovem se Bobbi."



Poglavlje 45




Pokazalo se da ćemo imati još jedan dugi dan u Wilkinsburgu, u Pennsylvaniji. Ispitivali smo sve osobe koje su bile taoci u McDonald’su. U međuvremenu je FBI preuzeo nadzor nad Sonejem/Murphyjem.
Tamo sam i prenoćio. Jezzie Flanagan također. Bili smo zajedno drugu noć za redom. Ništa nisam želio više od toga.
Čim smo ušli u sobu u Cheshire Inn, u obližnjem Millvaleu, Jezzie je rekla: "Hoćeš li me zagrliti samo minutu ili dvije, Alex. Vjerojatno djelujem znatno pribranije nego što se osjećam."
Volio sam je grliti i biti grljen za uzvrat. Sviđalo mi se kako miriše. Volio sam način na koji se prepuštala mojim rukama. Između nas se još uvijek osjećao neki naboj.
Uzbuđivala me misao da sam ponovo s njom. Malo je ljudi s kojima mogu biti otvoren. To mi nije uspijevalo niti s jednom ženom poslije Marie. Imao sam osjećaj, da bi Jezzie mogla biti netko takav i bilo mi je potrebno da se opet s nekim zbližim. Dugo mi je trebalo da to shvatim.
"Nije li to čudno?" šaptala je. "Dvoje drotova usred vruće akcije." Tijelo joj je podrhtavalo, dok sam je grlio. Njezina je ruka nježno gladila moju nadlakticu.
Nikada nisam bio tip koji se prepušta vezama za jednu noć i nisam bio sklon s time započeti sada. Međutim, ovdje su se javili problemi i praktična pitanja za koja još nisam bio spreman.
Jezzie je sklopila oči. "Grli me još jednu minutu," šaputala je. "Znaš li što je doista lijepo? Biti s nekim tko razumije kroz što sve prolaziš. Moj muž nije nikada mogao razumjeti ovaj posao."
"Niti ja ga ne razumijem. U stvari, svaki dan razumijem ga sve manje i manje," šalio sam se. Djelomično sam, ipak, govorio istinu.
Grlio sam Jezzie mnogo dulje od nekoliko minuta. Posjedovala je zasljepljujuću, neprolaznu ljepotu. Volio sam je gledati.
"Ovo je tako neobično, Alex. Lijepo neobično, ali neobično," rekla je. "Je li ovo sve samo san?"
"Ne može biti san. Moje je srednje ime Isaiah. Nisi to znala?"
Jezzie je odmahnula glavom. "Znala sam da je tvoje srednje ime Isaiah. Vidjela sam to na izvještaju iz Ureda. Alexander Isaiah Cross."
"Sad mi je jasno kako si došla do vrha," rekao sam joj. "Što još znaš o meni?"
"Sve u svoje vrijeme," rekla je Jezzie. Prstom mi je dodirnula usnice.
Cheshire je slikovita seoska krčma oko šest kilometara sjeverno od Wilkinsburga. Jezzie se potrudila da nam tamo nađe sobu. Do sada nas još nitko nije vidio zajedno u krčmi, što nam je oboma odgovaralo.
Naša je soba bila u bijelo obojenoj bivšoj konjušnici, malo podalje od glavne zgrade. Bila je ispunjena izvornim starinama, uključujući i tkalački stan i nekoliko kiltova.
Imala je otvoreni kamin i mi smo zapalili vatru. Jezzie je naručila da nam u sobu donesu šampanjac.
"Slavit ćemo. Zanemarimo grad," rekla je nakon što je spustila slušalicu. 'Zaslužili smo nešto posebno. Uhvatili smo zločestog momka."
Gostionica, soba na uglu, sve je bilo upravo savršeno. Izbočeni prozor gledao je dolje na snijegom prekrivenu livadu, na jezero okovano ledom. Strmi vrhunci planinskog lanca nadvijali su se iznad jezera.
Pijuckali smo šampanjac ispred rasplamsale vatre. Bojao sam se učinka "jutra poslije" nakon naše noći u Wilmingtonu, ali nije ga bilo. Razgovarali smo s lakoćom, a i kada bismo utihnuli, i to je bilo u redu.
Naručili smo kasnu večeru.
Poslužitelju koji nam je prostirao pladnjeve s večerom ispred vatre bilo je očito neugodno. Petljao je oko otvaranja posude za prigrijavanje hrane; skoro je ispustio cijeli pladanj s hranom. Kladim se da nikada ranije nije vidio živući, dišući tabu.
"U redu je," rekla je Jezzie čovjeku. "Mi smo oboje policajci i ovo je potpuno legalno. Vjeruj mi."
Razgovarali smo sljedećih sat i pol. To me podsjetilo na vrijeme kada sam kao dječak običavao pozvati prijatelja da prespava kod mene. Oboje smo raspustili kosu, isprva malo, a onda do kraja - oslobodili smo se. Medu nama nije bilo srama. Navela me na to da pričam o Damonu i Jannie i nije dopuštala da prestanem.
Večera se sastojala od pržene govedine i nečega što je predstavljeno kao yorkshirski puding. Nije bilo važno. Kada je pojela i posljednji zalogaj, Jezzie se počela smijati. Oboje smo to često radili.
"Kako sam mogla pojesti svu ovu hranu? Ja uopće ne volim yorkshirski puding. Bože, malo se zabavljamo, za promjenu!"
"Što ćemo sada?" pitao sam je. "U duhu zabave i proslave."
"Ne znam. Što imaš na umu? Kladim se da imaju divne društvene igre tamo u glavnoj zgradi. Ja sam jedna od stotine ljudi koja zna igrati Parcheesi."
Jezzie je ispružila vrat kako bi mogla pogledati kroz prozor. "Ili možemo otići prošetati uz jezero i pjevati 'Zimsku Bajku’."
"Da. Mogli bismo se otići klizati na ledu. Ja kližem. Ja sam čarobnjak na klizaljkama. Stoji li i to u mom izvještaju u FBI-u?"
Jezzie se je nasmiješila i lupila se po koljenima. "To bih voljela vidjeti. Dala bih ne znam što da te mogu vidjeti na klizaljkama."
"Zaboravio sam klizaljke."
"No, dobro. Što onda? Mislim, ja te previše volim i poštujem da bih ti dozvolila da pomisliš kako me možda zanima tvoje tijelo."
"Da budem potpuno iskren i pošten, mene ipak donekle zanima tvoje tijelo," rekao sam. Poljubili smo se, i to mi je još uvijek pričinjalo veliko zadovoljstvo. Vatra je pucketala. Šampanjac je bio ledeno hladan. Vatra i led. Yin i Yang. Sve vrste suprotnosti koje se privlače. Divlja vatra i divljaci.
Nismo zaspali sve do sedam sali sljedećeg jutra. Čak smo otišli do jezera, gdje smo se u cipelama klizali na mjesečini.
Jezzie se nagnula i poljubila me nasred jezera. Vrlo ozbiljan poljubac. Poljubac odrasle djevojke.
"Oh, Alex," šaptala je uz moj obraz, "mislim da će ovdje biti velikih neprilika."



Poglavlje 46




Garya Soneja/Murphyja sproveli su u Federalni zatvor Lorton na sjeveru Virginije. Čuli smo neka naklapanja da mu se tamo nešto dogodilo, ali nikome iz Odsjeka washingtonske policije nije bilo dopušteno da ga vidi. Pravosuđe i FBI su ga držali i nikome nisu prepuštali svoj plijen.
Od trenutka kada se otkrilo da ga drže u Lortonu, zatvor je bio u opsadi. Ista stvar dogodila se i kada je Ted Bundy bio zatvoren na Floridi. Muškarci, žene i školska djeca okupili su se na parkiralištu izvan zatvora. Izvikivali su emocijama nabijene slogane cijeli dan ,i noć. Marširali su noseći transparente i upaljene svijeće.
Gdje je Maggie Rose? Maggie Rose živi! Zvijer s Istoka mora umrijeti! Dajte zvijeri stolicu ili doživotnu!
Tjedan i pol nakon hvatanja, otišao sam vidjeti Soneja/Murphya. Morao sam potegnuti sve veze koje sam imao u Washingtonu, ali uspio sam ga vidjeti. Dr. Marion Campbell, upravitelj Lortona, dočekao me kod reda blindiranih dizala na šestom katu zatvora, tamo gdje se nalazi zatvorska bolnica. Campbell je bio u svojim šezdesetim godinama. Dobro se držao sa svojom grivom valovite crne kose. Djelovao je vrlo reganovski.
”Vi ste istražitelj Cross?" Pružio mi je ruku i ljubazno se nasmiješio.
"Da. Ja sam također forenzički psiholog. Sudski psiholog," objasnio sam.
Dr. Campbell je djelovao iskreno iznenađen tom informacijom. Bilo je očito da mu to nitko nije rekao. "Svakako imate dobre veze, kada su vam dopustili da s njim razgovarate. To je postalo jako zamršeno. Pravo na posjet je dragocjena povlastice."
"Ja sam u ovome sve otkad je oteto dvoje djece u Washingtonu. Bio sam na licu rnjesta kad su ga uhvatili.”
"Nisam baš siguran da sada govorimo o istom čovjeku," rekao je dr. Campbell. Nije to pojasnio. "Mogu li vas zvati dr. Cross?" pitao je.
"Doktor Cross, istražitelj Cross, Alex. Birajte sami."
"Molim vas, slijedite me, doktore. Ono što ćete vidjeti biti će nadasve zanimljivo."
Kako je u McDonald’su zadobio prostrijelnu ranu, čuvali su ga u privatnoj sobi u zatvorskoj bolnici.
Dr. Campbell me je poveo niz široki hodnik dalje kroz bolnicu. Zatvorenici su zauzeli svaku slobodnu sobu. Lorton je vrlo popularno mjesto, za njega se dugo čeka u redu. Većina zatvorenika su crnci. Ima ih u rasponu od devetnaest do šezdeset godina. Svi se trude prikazati buntovnicima, ali to je stav koji ne nailazi na dobar odaziv u federalnom zatvoru.
"Bojim se da se prema njemu odnosim previše zaštitnički," govorio je Campbell, dok smo hodali. "Uskoro ćete vidjeti zašto. Svi ga žele ili moraju vidjeti. Primio sam pozive iz cijelog svijeta. Jedan pisac iz Japana tvrdio je da ga mora upoznati. Isto tako i jedan liječnik iz Frankfurta. Drugi, opet, iz Londona. I sve u tom stilu."
"Imam osjećaj da mi niste sve rekli o njemu, doktore," napokon sam rekao Campbellu. "O čemu se radi?"
"Želio bih da sami izvučete vlastiti zaključak, Dr. Cross. On se nalazi upravo ovdje u ovoj sekciji pokraj glavnog odjela. Jako mi je stalo do vašeg mišljenja o tome."
Zaustavili smo se pred zabravljenim čeličnim vatima u bolničkom hodniku. Čuvar nas je propustio. Iza ovih vrata bilo je još nekoliko bolničkih soba, ali te su bile pod najjačom paskom.
Prva je soba bila jarko osvijetljena. To nije bila Sonejeva soba. On se nalazio u jednoj mračnijoj sobi s lijeve strane. Uobičajena zatvorska soba za posjete nije dolazila u obzir, jer bi nas i suviše izložila pogledima. Dvojica čuvara sa strojnicama sjedila su ispred sobe.
"Je li bilo nekog nasilja?" pitao sam.
"Ne, niti najmanjeg. Ostavit ću vas dvojicu da u miru razgovarate. Mislim da ne morate strahovati ni zbog kakvog nasilja. Uvjerit ćete se i sami."
Gary Sonej/Murphy promatrao nas je iz svog ležaja. Ruka mu je bila u povezu. Inače je izgledao isto kao i kad sam ga zadnji puta vidio. Stajao sam usred bolničke sobe. Kada je dr. Campbell otišao, Sonej me je proučavao. Ničime nije odavao da me je prepoznao, i to čovjek koji mi je, pri našem posljednjem susretu, prijetio smrću.
Moj prvi profesionalni dojam bio je da se on boji što su ga ostavili na samu sa mnom. Govor njegovog tijela bio je nesiguran, vrlo različit od onoga kojim se služio čovjek s kojim se hrvao na podu u McDonald’su u Wilkinsburgu.
"Tko si ti? Što hoćeš od mene?" napokon je izgovorio. Glas mu je lagano podrhtavao.
"Ja sam Alex Cross. Već smo se susretali."
Djelovao je zbunjeno. Izraz njegovog lica bio je vrlo uvjerljiv. Tresao je glavom i sklapao oči. Bio je to za mene nevjerojatno smeten i zbunjujući trenutak.
"Žao mi je, ali ja vas se ne sjećam," rekao je tada. Zvučalo je poput isprike. "Toliko je ljudi prošlo kroz ovu noćnu moru. Neke od vas sam zaboravio. Dobro, istražitelju Cross, privucite stolicu. Kao što možete vidjeti, imao sam brojne posjetitelje."
"Tijekom pregovora na Floridi tražio si mene. Ja sam pripadnik washingtonske policije."
Čim sam to rekao, počeo se smiješiti. Pogledao je u stranu i odmahnuo glavom. Ja još nisam prihvatio ovu šalu. Rekao sam mu to već.
"Ja nikada nisam bio na Floridi," rekao je. "Niti jedanput."
Gary Sonej/Murphy podigao se sa svog ležaja. Imao je na sebi široku, bijelu, bolničku odjeću. Činilo se da ga ruka još uvijek boli.
Djelovao je vrlo osamljeno i ranjivo. Nešto je ovdje bilo veoma krivo. Što li se to, do vraga, zbiva? Zašto mi to nisu rekli prije nego što sam došao? Bilo je očigledno da je dr. Campbell želio da ja sam izvučem neke zaključke.
Sonej/Murphy sjeo je na drugu stolicu. Zagledao se u mene nekim beznadnim pogledom.
Nije izgledao poput ubojice. Nije izgledao poput otmičara. Učitelj? Gospodin Chips? Mali izgubljeni dječak? Sve je to bilo bliže tome.
"Ja nikada u svojem životu nisam s vama razgovarao," rekao mi je. "Nikada prije nisam čuo ime Alex Cross. Ja nisam oteo nikakvu djecu. Jeste li čuli za Kafku?" upitao je.
"Donekle. Što time želite reći?"
"Osjećam se poput Gregora Samse iz 'Preobražaja'. Uhvaćen u klopku noćne more. Ništa od svega ovoga ne razumijem. Ja nisam oteo ničiju djecu. Netko mi mora povjerovati. Netko mora. Ja sam Gary Murphy i nikada u cijelom svom životu nisam nikome učinio ništa nažao."
Pratio sam što govori, i ono što sam čuo bilo je to da se radi o podvojenoj ličnosti.. pravi Gary Sonej/Murphy.
"Ali, možeš li mu vjerovali, Alex? Isuse Kriste, čovječe. To je pitanje za šezdeset i četiri dolara."
Scorse, Craig i Reilly iz Ureda, Klepner i Jezzie Flanagan iz tajne službe, te Sampson i ja bili smo u prepunoj sobi za sastanke u sjedištu FBI-a u centru grada. To je bio tjedan odmora za tim za oslobađanje talaca.
Pitanje je došlo od Gerryja Scorsea. Nije bilo neobično to što nije vjerovao Soneju/Murphyju. Nije niti najmanje padao na štos o podvojenoj ličnosti.
"Što on, zapravo, dobiva od toga da nam priča nevjerojatne laži?" Tražio sam da svatko to razmotri. "On tvrdi da nije oteo djecu. Kaže da nije ni na koga pucao u McDonald’su." Preletio sam pogledom od lica do lica uokolo stola za sastanke. 'Tvrdi da je on taj sasvim pristojni nitko i ništa iz Delawarea pod imenom Gary Murphy."
"Tvrdit će da je bio privremeno neuračunljiv," rekao je Reilly ono što je bilo svima jasno. ''Poslat će ga u neki udobni dom u Marylandu, u Virginiji. Vjerojatno će ga pustiti nakon sedam do deset godina. Alex, možeš se kladiti u to da on to sve dobro zna. Je li dovoljno pametan, je li dovoljno dobar glumac da to izvede do kraja?"
"Zasad sam s njim razgovarao samo jednom. Proveo sam s njime manje od jednog sata. Mogu reći samo ovo: kao Gary Murphy, vrlo je uvjerljiv. Mislim da potpada pod kategoriju PPL,"
"Što to, do vraga, znači PPL?" pitao je Scorse. "Ja ne razumijem PPL. Izgubio sam nit."
"To je jedan uobičajen psihološki termin," rekao sam mu. "Svi mi psihići govorimo o PPL kad se nađemo na okupu. Potpuno prokleto lud. Gerry."
Svi su se oko stola nasmijali, osim Scorsea. Sampson ga je nazvao direktorom Pogrebnog zavoda - Kopač Scorse. Bio je vrlo odan poslu i profesionalac, ali sa slabim smislom za šalu.
"Jako smiješno, Alex," rekao je na kraju Scorse. "To je JJS."
"Možeš li ga ponovo vidjeti, Alex?” pitala me je Jezzie. Bila je jednako tako profesionalac kao i Scorse, ali bilo ju je neusporedivo ugodnije imati u blizini.
"Da, mogu. On se želi sastajati sa mnom. Nadam se da ću uspjeti saznati zašto je, do vraga, tražio baš mene tamo dolje na Floridi. Zašto sam ja onaj izabrani u ovoj noćnoj mori."

http://www.book-forum.net

10James Patterson - I došao je pauk Empty Re: James Patterson - I došao je pauk Sub Feb 11, 2012 1:31 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Poglavlje 47




Dva dana kasnije, potratio sam još jedan sat s Garyjem Sonejem/Murphyjem. Prethodne dvije noći proveo sam ponovno iščitavajući literaturu o slučajevima podvojenih ličnosti. Moja je blagovaonica izgledala poput kolica s knjigama u psihološkoj knjižnici. Ispisani su čitavi tomovi knjiga o podvojenim ličnostima, ali malo se nas slaže oko toga predmeta. Postoji čak i ozbiljno neslaganje u tome postoje li uopće podvojene ličnosti.
Kad sam stigao. Gary je sjedio na svom bolničkom krevetu, buljeći u prazno. Skinuli su mu povez s ramena. Nije bilo lako doći i razgovarati s ovim otmičarom, ubojicom djece, serijskim ubojicom. Sjetio sam se nečega što je napisao filozof Spinoza: "Trudio sam se da se ne smijem ljudskim postupcima, da ne plačem nad njima i da ih ne mrzim, nego da ih pokušam razumjeti." Ja do sada ništa nisam mogao razumjeti.
"Kako je, Gary," rekao sam nježno, ne želeći ga prestrašiti. "Jesi li spreman za razgovor?"
Okrenuo se i djelovao je zadovoljan što me vidi. Privukao je stolicu da sjednem pokraj njegovog kreveta.
"Bojao sam se da te neće htjeti pustiti da dođeš," rekao je. "Drago mi je da su te pustili."
"Zašto misliš da me ne bi htjeli pustiti da dođem?" želio sara znati.
"Oh, ne znam. Tek... osjetio sam da si ti netko s kim mogu razgovarati. Kakve sam sreće u posljednje vrijeme, mislio sam da će te zbog toga odmah otpisati."
Bilo je u njega neke naivnosti koja me je uznemiravala. Bio je gotovo simpatičan. Bio je to čovjek kojeg su opisivali njegovi susjedi u Wilmingtonu.
"O čemu si razmišljao? Malo prije?" pitao sam, "Prije nego što sam te prekinuo."
Nasmiješio se i odmahnuo glavom. "Ne mogu se sjetiti. O čemu li sam razmišljao? Oh, sad znam. Sjetio sam se da mi je ovaj mjesec rođendan. Stalno mislim da ću se iznenada probuditi iz svega ovog.
To je misao koja mi se stalno javlja, misao vodilja kroz sva moja razmišljanja,"
"Vrati se malo unatrag, meni za ljubav. Ispričaj mi ponovo kako su te uhitili," rekao sam, mijenjajući temu.
"Probudio sam se, došao sam k sebi u policijskom autu ispred McDonald’sa." U ovome je bio uporan. To isto rekao mi je i dva dana ranije. "Ruke su mi bile na leđima, sputane lisicama. Kasnije su mi također stavili i okove za noge."
"Sjećaš li se kako si dospio u policijski auto?" pitao sam. Čovječe, dobro se držao. Govorio je mekim glasom, vrlo fino i uvjerljivo.
"Ne, ne znam ni kako sam došao u McDonald'su Wilkinsburgu. To je najluđa stvar koja mi se ikad dogodila,"
"Sad znam kako će to ići,"
Pretpostavka mi se javila tijekom vožnje od Washingtona do ovdje. Bio je to nesiguran pokušaj, ali tako bih mogao razjasniti nekoliko stvari koje do tada nisu imale nikakvog smisla,
"Je li ti se ikada prije dogodilo nešto slično?" pitao sam ga, "Bilo što, makar približno nalik ovome, Gary?"
"Ne, Nikada nisam imao nikakvih neprilika. Nikada nisam bio uhapšen. To možeš provjeriti, zar ne? Naravno da možeš,"
"Želio bih znati jesi li se ikada ranije probudio na nekom neobičnom mjestu, ne znajući kako si tamo dospio?"
Gary me je čudno pogledao, glava mu se malo nagnula na stranu, "Zašto me to pitaš?"
"Jesi li, Gary?"
"Pa... jesam,"
"Pričaj mi o tome. Pričaj mi o tome kako si se znao probuditi na nepoznatim mjestima,"
Imao je običaj navlačiti košulju, između drugog i trećeg puceta. Odmicao bi tkaninu od svojeg prsnog koša. Pitao sam se boji li se možda da neće moći disati i, ako je tako, zbog čega.
Možda je, kao dijete, bio bolestan. Ili su ga ostavljali na mjestu gdje nije bilo dovoljno zraka. Ili su ga možda nekamo zaključavali na isti način kako su bili zaključani Maggie Rose i Michael Goldberg.
"Tijekom posljednje godine, ili tako nekako, možda nešto više od toga, patio sam od nesanice. Rekao sam to jednom od onih liječnika koji su me obilazili," rekao je.
Niti jedan zatvorski izvještaj nije spominjao nesanicu. Pitao sam se je li to doista rekao bilo kojem liječniku, ili je samo umislio da jest.
Tamo se spominjalo kako ima neujednačenu Wechslerovu* (test inteligencije za odrasle sastoji se od dvije vrste baterija testova, verbalne i prostorne) krivulju, što ukazuje na impulzivnost. Bio je tamo i verbalni test inteligencije, kao i spacijalni I.Q. test; rezultati oba testa bili su visoko iznad prosjeka, Bio je tu i profil po Rorschachu* (osniva se na nizu slika nastalih od mrlja tinte), a taj je ukazivao na ozbiljan emocionalni pomak. Također je pozitivno odgovorio na sliku br. 14 po TAT testu * (Thematic Apperception Test, baterija bizarnih slika, na temelju kojih ispitanik treba ispričati neku priču; služi z ispitivanje osobnosti), a to je takozvana samoubilačka kartica. Svejedno, nigdje se nije spominjala nesanica.
"Pričaj mi o tome, molim te. To će mi pomoći da sve ovo bolje shvatim.
Već smo raspravili činjenicu da sam ja, uz to što sam pravi opasni istražitelj, isto tako i psiholog. Nisu mu smetali moji akreditivi. Bar ne dosada. Jesu li oni bili razlog zbog kojeg je tražio da ja budem tamo dolje na Floridi?
Gledao me je u oči. "Hoćeš li mi, doista, pokušati pomoći? Nemoj me uvaliti u klopku, doktore, pomozi mi."
Rekao sam mu da ću pokušati, Poslušat ću što mi želi reći. Biti ću širokih nazora. On je rekao da je to sve što traži od mene,
"Već neko vrijeme ne mogu spavati. I to već vrlo dugo, zapravo, otkada znam za sebe," nastavio je. "To se pretvorilo u zbrku. Biti budan ili u snu - nisam više bio u stanju razlučiti jedno od drugog. Probudio sam se u onom policijskom automobilu u Pennsilvanyji. Nemam pojma kako sam onamo dospio. Tako se to zaista dogodilo. Vjeruješ li mi? Netko mi mora povjerovati."
"Slušam te, Gary. Kad završiš, reći ću ti što mislim o svemu. To ti mogu obećati. Ali sada najprije moram čuti sve čega se možeš sjetiti."
Time je, izgleda, bio zadovoljan.
"Pitao si je li mi se to događalo i ranije. Jest, i to nekoliko puta. Budio sam se na čudnim mjestima. Ponekad u autu parkiranom negdje pokraj ceste. Ponekad na cesti koju nikada nisam vidio ili čak čuo za nju. Nekoliko puta mi se to dogodilo u motelima. Ili dok sam lutao ulicama, U Philadelphiji, New Yorku, pa i u Atlantic Cityju jednom prilikom. Znao sam naći žetone iz kockarnice ili besplatnu parking kartu u svojem džepu. Nisam znao kako su se tamo našli,"
"Je li ti se to ikada dogodilo u Washingtonu?" upitao sam,
"Ne, ne u Washingtonu. U Washingtonu, zapravo, nisam bio od malena, U posljednje vrijeme otkrio sam da mogu 'doći k sebi’ potpuno svjesno. Na primjer, dok jedem. Ali bez ikakve svijesti o tome kako sam se našao u restoranu."
"Je si li se zbog toga obratio nekome? Je si li pokušao potražiti pomoć? Kod nekog liječnika?"
Sklopio je oči koje su bile jasno kestenjasto smeđe - to je bila njegova najupečatljivija odlika. Kada ih je ponovo otvorio, licem mu se razlio smiješak.
"Mi nemamo toliko novca da bismo ga mogli trošiti na psihijatre. Jedva spajamo kraj s krajem. Zato sam i bio toliko utučen. Dužan sam preko trideset tisuća dolara. Moja obitelj duguje trideset tisuća, a ja sam ovdje u zatvoru."
Prestao je govoriti i opet me je promatrao. Nije mu bilo neugodno buljiti; pokušavao je proniknuti moj izraz lica. Uočio sam da dobro surađuje, da je postojan i općenito priseban.
Također sam znao da tkogod se bavio njime može biti žrtvom manipulacije jednog krajnje pametnog i nadarenog sociopata. Obmanuo je mnogo ljudi prije mene; u tome je očigledno bio veoma dobar.
"Za sada ti vjerujem," napokon sam mu rekao. "Ono što govoriš, ima smisla, Gary. Želio bih ti pomoći, ako mogu."
Suze su mu naglo navrle na oči, kotrljajući mu se niz obraze. Pružio je ruke prema meni.
Posegnuo sam i prihvatio Garyja Soneja/Murphyja za ruke. Bile su vrlo hladne. Nečega se bojao.
"Ja nisam kriv," rekao mi je. "Znam da to zvuči suludo, ali ja sam nevin."
Kući sam došao vrlo kasno. Jedan motocikl pratio je moj auto dok sam ga zaustavljao na svom prilaznom putu. Koji je, sad, to vrag?
"Molim vas, slijedite me, gospodine," rekla je osoba na motoru. Nalog je izrečen u savršenom stilu prometne patrole. "Samo me pratite."
To je bila Jezzie. Počela se smijali, kao i ja. Znao sam da me pokušava namamiti natrag u zemlju živućih ljudi. Već mi je rekla da sam previše zaglibio u taj slučaj. Podsjećala me na to da je slučaj riješen.
Produžio sam puteljkom i izašao iz starog Porschea. Vratio sam se do mjesta gdje je ona zaustavila motocikl.
"Vrijeme je za prekid, Alex," rekla je Jezzie. "Možeš li to? Je li u redu, ako prekineš posao u jedanaest sati?"
Ušao sam u kuću da vidim kako su djeca. Spavala su, tako da nisam imao razloga odbiti Jezzienu ponudu. Ponovo sam izašao i popeo se na motocikl.
"Ovo je ili najgora ili najbolja stvar koju sam učinio u posljednje vrijeme," rekao sam joj.
"Ne brini, to je najbolje. U dobrim si rukama. Ničeg se ne trebaš bojati, osim trenutačne smrti."
U nekoliko sekunda, blještavo svjetlo reflektora na motociklu progutalo je devetu ulicu. Motor je jurio niz Independence, zatim se našao na Parkwayu, koji zna biti nevjerojatno zavojit na nekim mjestima. Jezzie se naginjala u svakom zavoju, prozujavši pokraj putničkih automobila kao da stoje na mjestu.
Ona je potpuno sigurno znala upravljati motorom. Nije bila amater. Dok su prolazili električni vodovi iznad naših glava, pa isprekidana linija iscrtana na cesti s lijeve strane prednjeg kotača motora, mislio sam kako juri barem dvjesto kilometara na sat, ali osjećao sam se nevjerojatno mimo na tom motoru.
Nisam znao kamo idemo i nije mi bilo važno. Djeca su spavala. Nana je bila s njima. Ovo je sve bio dio noćne terapije. Osjećao sam hladan vjetar kako se probija kroz svaki prorez i otvor na mojem tijelu. To mi je tako lijepo pročistilo glavu, a mojoj je glavi upravo to trebalo.
U Ulici N nije bilo prometa. Bila je to dugačka, uska, ravna ulica s gradskim kućama starim stotinu godina s obije strane. Bila je lijepa, naročito zimi. Izbočeni krovovi, okovani snijegom. Žmirkava svjetla na verandama.
Jezzie je ponovo potjerala motor kroz pustu ulicu. Sto pedeset, sto osamdeset, dvjesto. Nisam mogao odredili koliko brzo, znao sam samo da letimo. Drveće i kuće vidjeli smo kroz sumaglicu. Bilo je to, na neki način, divno. Preživimo li to, i ako ćemo moći o tome pričali.
Jezzie je zaustavila BMW glatko. Nije se pravila važna, ona je jednostavno znala kako se to radi.
“Stigli smo doma. Upravo sam našla slan. Konačno sam sredila svoj stambeni problem," rekla je dok smo silazili s motora. "Dobro si se držao. Zavapio si samo jedanput lamo kod Georgea Washingtona."
"Svoje vapaje držim za sebe."
Ushićeni vožnjom, ušli smo unutra. Stan nije bio nimalo nalik onome što bih očekivao. Jezzie je rekla da još nije stigla sve sredili, ali bilo je lijepo, i stan je bio ukusno uređen. Opći je dojam bio elegantan i moderan, ali niti najmanje hladan. Bilo je tu mnogo uglavnom crnobijelih, dojmljivih umjetničkih fotografija. Jezzie mi je rekla kako ih je sama snimila. Svježeg cvijeća bilo je u dnevnoj sobi i u kuhinji. Knjige s oznakama koje su virile van - ‘Kralj plime’, Opekotine’, Žene na vlasti’, 'Zen i umijeće održavanja motocikla'.
Zaliha vina - Beringer, Rutherford. Na zidu vješalica za njezinu motociklističku kacigu.
"Ti si, dakle, ipak kućna ptica."
"Jesam, vraga. Povuci to, Alex. Ja sam čvrsta, kakve već jesu žene iz tajne službe."
Uzeo sam Jezzie u naručaj i nježno smo se ljubili u njezinoj dnevnoj sobi. Nailazio sam na nježnost tamo gdje ju nisam očekivao; otkrivao sam senzualnost koja me je iznenadila. Bio je tu cijeli paket za kojim sam čeznuo, ali s jednom malom zamkom.
"Drago mi je da si me dovela k sebi," rekao sam "To doista mislim, Jezzie. Stvarno sam dirnut."
"Čak i ako sam te, zapravo, morala oteti da bih te ovamo dovela?"
"Brza vožnja motociklom kroz noć. Prekrasan, udoban stan. Fotografije dostojne Annie Leibovitz. Kakve još tajne kriješ?"
Jezzie je nježno prešla prstom niz moju liniju vilice, istražujući moje lice. "Ne želim imati nikakvih tajni. To je ono što želim. U redu?"
Složio sam se s njom. To je bilo upravo ono što sam i ja želio. Bilo je vrijeme da sc opet otvorim prema nekom. Oboje smo već odavno propustili to vrijeme. Možda se to nije činilo tako prema vanjskom svijetu, ali bili smo usamljeni i okrenuti prema sebi i suviše dugo. To je bila jednostavna istina koju smo jedno drugom pokušavali otkriti.
Sljedećeg jutra, rano smo se dovezli motociklom do moje kuće u Washingtonu. Oštar, hladan vjetar brijao nam je lica. Priljubio sam se uz nju dok smo plovili kroz maglovito, sivo svjetlo u ranu zoru. Nekolicina ljudi koji su već ustali, vozeći se ili idući pješice na posao, buljila je u nas. I ja bih, vjerojatno, isto tako buljio. Bili smo vraški lijep i privlačan par.
Jezzie me je ostavila upravo tamo gdje me je i pokupila. Naslonio sam se na nju i na njezin topli, vibrirajući motor. Opet sam ju poljubio; u obraze, u vrat i napokon u usta. Mogao sam tako ostati cijelo jutro. Upravo tako, na glavnoj ulici jugoistočnog; dijela grada. Pomislio sam da bi uvijek trebalo biti ovako. Zašto ne?
"Moram ući unutra," napokon sam rekao.
"Da. Znam da moraš. Idi kući, Alex," rekla je Jezzie. "Poljubi svoje bebice i u moje ime." Djelovala je, ipak, malo tužno dok sam se ja okretao i odlazio unutra.
Ne započinji nešto što nećeš moći završiti, podsjetio sam se.



Poglavlje 48




Tijekom ostatka dana zapalio sam svijeću i na drugom kraju. Osjećao sam se malo neodgovorno, ali to mi je godilo. Ponekad je dobro ponijeti sav teret ovoga svijeta na ramenima, ako si svjestan toga da ga ponekad treba i skinuti.
Dok sam se vozio do zatvora Lorton, temperatura je pala ispod nule, ali bilo je sunčano. Nebo je bilo jasno, gotovo zasljepljujuće plavo. Prekrasno i puno nade. Patetična licemjernost živi u devedesetim godinama ovog stoljeća.
Toga jutra, dok sam se vozio, mislio sam na Maggie Rose Dunne. Morao sam zaključiti da je do sada vjerojatno već mrtva. Njezin je otac dizao ogromne količine prašine po medijima. Nisam mu to mogao previše zamjeriti. Razgovarao sam s Katherine Rose nekoliko puta telefonom. Ona se još uvijek nadala. Rekla mi je da može 'osjetiti’ kako je njezina djevojčica još uvijek živa. To je bila najtužnija stvar koju sam čuo.
Pokušavao sam se pripremiti za Soneja/Murphyja, ali sam bio rastresen. Slike od prošle noći još su mi bile žive pred očima. Morao sam se neprekidno podsjećati da vozim automobil usred dana kroz promet u Metropoli D.C., samo to je pomagalo.
Tada mi se javila sjajna zamisao: teorija koju sam mogao provjeriti testiranjem Garyja Soneja/Murphyja i koja se činila kao da ima nekog smisla u psihološkim okvirima.
Spoznaja da sam postavio zanimljivu teoriju du jour, pomogla mi je da se usredotočim u zatvoru. Odveli su me na šesti kat da vidim Soneja. On me je očekivao. I sam je djelovao kao da nije cijele noći spavao. Sada je na meni bio red da postignem da se nešto dogodi.
Tog sam poslijepodneva navalio na njega cijeli sat, možda čak i malo dulje. Navalio sam svom snagom. Možda jače nego na bilo kojeg svojeg pacijenta.
"Gary, jesi li ikada našao neke račune u svojim džepovima - hotelske, iz restorana ili dućana - a da se nisi mogao sjetiti da si tamo trošio novac?"
"Kako to znaš?" Njegove su oči zablistale na moje pitanje. Nešto poput olakšanja preplavilo mu je lice. "Rekao sam im da želim da ti budeš moj liječnik. Ne želim više nikada vidjeti dr. Walsha. Jedino čemu on može poslužiti jest da napiše recept za klorovodik."
"Nisam siguran da bi to bila dobra zamisao. Ja sam psiholog, a ne psihijatar kao dr. Walsh. Isto tako, ja sam i dio tima koji te je uhitio."
Odmahnuo je glavom. "Znam sve to, ali ti si jedini koji sluša, prije nego li donese konačne zaključke. Znam da me mrziš - već i samu pomisao na to da sam oteo ono dvoje djece, i druge stvari koje sam navodno učinio. Ali ti barem slušaš. Walsh se samo pravi da sluša."
"Morat ćeš nastaviti viđati dr. Walsha," rekao sam mu.
"To je u redu. Mislim da, pomalo, razumijem kakva se ovdje vodi politika. Ali, molim te, nemoj me ostavljati samog u ovom paklu."
"Neću. Bit ću s tobom od sada pa nadalje. Nastavit ćemo razgovarati, baš kao sada."
Zamolio sam Soneja/Murphyja da mi priča o svom djetinjstvu.
"Mnogih se stvari o svom odrastanju uopće ne sjećam. Je li to vrlo neobično?" Želio je govoriti. Bilo je u mojim rukama da po svojoj prosudbi odredim je li ono što čujem istina ili niz dobro smišljenih laži.
"Za neke ljude to je normalno. Ničega se ne mogu sjetiti. Ponekad se stvari ponovo jave iz sjećanja dok o njima pričaš; kada ih pretočiš u riječi."
"Ja znam činjenice i statistiku. U redu. Rođen sam dvadeset i četvrtog veljače, devetsto pedeset i sedme. Mjesto rođenja Princeton, New Jersey. I sve u tom smislu. Ponekad imam osjećaj da sam te stvari naučio dok sam odrastao. Imam iskustva, gdje ne mogu odvojiti snove od stvarnosti. Nisam siguran što je što. Stvarno nisam siguran."
"Pokušaj mi reći svoje prve dojmove." rekao sam mu.
"Nije baš bilo puno šale i smijeha," rekao je. "Oduvijek sam patio od nesanice. Nikad nisam mogao spavati dulje od sat ili dva u komadu. Ne mogu se sjetiti kada nisam bio umoran. Depresivan - to je kao da se cijeli svoj život pokušavam iskopati iz neke rupe. Ne želim se petljati u vaš posao, ali ja o sebi nemam baš neko visoko mišljenje."
Sve što smo znali o Garyju/Soneju oslikavalo je upravo suprotnu osobu: punu energije, s pozitivnim stavom i izuzetno visokim mišljenjem o samom sebi.
Gary je nastavljao prikazivati grozno djetinjstvo, u kojem ga je pomajka, dok je bio malo dijete, tjelesno zlostavljala: do seksualnog zlostavljanja po ocu kad je malo porastao. Uvijek ispočetka, opisivao je kako je bivao prisiljen da se odvoji od tjeskobe i sukoba koji su ga okruživali. Njegova je pomajka stigla sa svoje dvoje djece 1961. Gary je tada imao četiri godine i već je bio hirovit. Od tada nadalje bivalo je sve gore. Koliko gore, to mi još nije bio spreman reći.
Kao dio obrade pacijenta, dr. Walsh je Soneja/Murphyja podvrgao Wechslerovom testu za odrasle, Multifaznom testu osobnosti iz Minnesote i Rorschachovim testovima. Na području kreativnosti, daleko je nadmašio sve uobičajene standarde. To se mjerilo sposobnošću da nadopuni jednostavne rečenice. Postigao je jednako dobre rezultate u verbalnom i pismenom obliku.
"Što još, Gary? Pokušaj otići što dalje u prošlost. Ja ću ti moći pomoći samo ako te budem dobro razumio."
"Oduvijek je bilo tih 'izgubljenih sati’. Vrijeme za 'koje nisam znao kako sam ga proveo," rekao je. Dok je govorio, lice mu je postajalo sve krutije i krutije. Vratne žile bile su mu izbočene. Lagani znoj oblijevao mu je lice.
"Kažnjavali su me jer se nisam mogao sjetiti...," rekao je.
"Tko to? Tko te je kažnjavao?"
"Uglavnom pomajka."
To je najvjerojatnije značilo da je većina štete učinjena dok je bio vrlo mlad, dok ga je kažnjavala njegova pomajka.
"Mračna soba," rekao je.
"Sto se događalo u mračnoj sobi? Kakva je to bila soba?"
"Ona bi me tamo poslala, dolje u podrumu. To je bio naš podrum, i ona me je tamo slala skoro svaki dan."
Počeo je ubrzano disati. Ovo je za njega bilo vrlo teško i to je stanje koje sam često vidio kod žrtava koje su bile zlostavljane u djetinjstvu. Zatvorio je oči. Sjećajući se. Videći prošlost koju više nikada nije želio susresti.
"Sto bi se događalo dolje u podrumu?"
"Ništa., ništa se nije događalo. Samo su me cijelo vrijeme kažnjavali. Ostajao sam tamo potpuno sam."
"Koliko dugo bi te držali tamo dolje?"
"Ne znam... ne mogu se svega sjetiti!"
Napola je otvorio oči. Promatrao me je kroz uski prorez.
Nisam bio siguran koliko će još moći izdržati. Morao sam biti oprezan trebalo ga je pripremiti za one teže dijelove njegove prošlosti, tako da stekne osjećaj da rni je slalo da u mene može imati povjerenja i da ga ja slušam.
"Je li to ponekad bilo i na cijeli dan? Preko noći?"
"Oh, ne. Ne. To bi bilo na dugo, vrlo dugo vrijeme. Tako da to više nikada ne zaboravim. Da postanem dobar dječak, a ne 'Zločesti Dječak’."
Promatrao me, ali više nije ništa rekao. Osjetio sam da sada očekuje da ja njemu nešto kažem.
Pokušao sam s pohvalom, što se činilo kao prikladan odgovor. "Ovo je bilo dobro, Gary, dobar početak. Znam kako ti sve ovo teško pada."
Dok sam promatrao odraslog čovjeka, zamišljao sam malog dječaka kojeg drže u zamračenom podrumu. Svakoga dana. Tjednima; moralo se činiti znatno duljim od toga. Tada sam razmišljao o Maggie Rose Dunne. Je li bilo moguće da ju je negdje držao i da je još živa? Morao sam iz njegove glave izvući najmračnije tajne, i to je trebalo učiniti brže nego li je to dopuštao normalan tijek terapije. Katherine Rose i Thomas Dunne zavrijedili su da saznaju što se dogodilo s njihovom djevojčicom.
Što se dogodilo s Maggie Rose, Gary? Sjećaš li se Maggie Rose?
Ovo je bio vrlo rizičan trenutak u našoj seansi. Mogao se uplašiti i odbiti se ubuduće sastajati sa mnom, osjeti li da mu više nisam 'prijatelj’. Mogao se povući u sebe. Postojala je čak i mogućnost potpunog psihotičnog sloma. Mogao je sasvim klonuti. Tada bi sve bilo izgubljeno.
Bilo je neophodno da Garyja pohvalim za njegove napore. Bilo je važno da željno iščekuje moje posjete. "Ovo što si mi do sada rekao biti će od izuzetne pomoći," rekao sam mu. "Doista si napravio veliki napor. Zadivljen sam kako si se uspio prisiliti da se svega sjetiš."
"Alex," rekao je dok sam se spremao otići, "tako mi Boga, ja nisam učinio ništa loše i strašno. Molim te, pomozi mi."
Tog je popodneva za njega bio predviđen test laži na poligrafu. I sama pomisao na detektor laži činila je Garyja nervoznim, ali zaklinjao se da mu je drago što će mu se podvrći.
Rekao mi je da mogu ostati i pričekati rezultate ukoliko to želim. Želio sam to više od svega.
Operater na poligrafu bio je izrazito stručan čovjek kojeg su doveli iz D.C.-a da bi obavio testiranje. Pripremili su osamnaest pitanja. Od toga petnaest "kontrolnih". Preostala tri trebala su poslužiti za mjerenje rezultata na testu detektora laži.
Susreo sam se s dr. Campbellom oko četrdeset minuta nakon što je Sonej/Murphy odveden dolje na svoj poligraf. Campbell je bio sav zajapuren od uzbuđenja. Izgledao je kao da je trčao cijelim putem od mjesta gdje su obavljali testiranje. Nešto se značajno moralo dogoditi.
"Postigao je najviši mogući rezultat," rekao mi je Campbell. "Prošao je s lovorikama. Deset plus. Gary Murphy možda govori istinu."



Poglavlje 49




Gary Murphy možda govori istinu!
Sutradan poslijepodne, održao sam strateški sastanak u sobi s pločom za prezentacije u zatvoru Lorton. Važno slušateljstvo sastojalo se od dr. Campbella iz samog zatvora, federalnog Okružnog tužitelja Jamesa Dowda, predstavnika Ureda guvernera Marylanda, još dvojice tužitelja iz Ureda općeg javnog tužitelja u Washingtonu i dr. Jamesa Walsha iz državne uprave za zdravstvo, kao i osoblja koje radi kao savjetnici u zatvoru.
Nije ih bilo lako okupiti sve na jednom mjestu. Kad mi je to napokon uspjelo, nisam ih smio izgubiti. U tom slučaju ne bi mi se pružila druga prilika da zatražim ono što mi je bilo potrebno.
Osjećao sam se kao da opet polažem usmene ispite na Johns Hopkins fakultetu. Plesao sam brzim tempom na visokoj žici. Vjerovao sam da je, upravo ovdje u ovoj sobi, dovedena u pitanje cijela istraga o Soneju/Murphyju.
"Htio bih na njemu isprobati regresivnu hipnozu. To ne donosi nikakav rizik, a mogla bi nam biti od velike koristi," objavio sam prisutnima. "Uvjeren sam da bi Sonej/Murphy bio prikladan medij, i da bismo mogli saznati nešto korisno. Možda bismo mogli saznati što se dogodilo s nestalom djevojčicom. U svakom slučaju, nešto više o Garyju Murphyju."
Ovaj je slučaj već pokrenuo nekoliko složenih pravnih pitanja. Jedan mi je pravnik rekao da bi ta pitanja mogla poslužiti kao izvrstan ispit za prijem u odvjetničku komoru. Budući da su prijeđene međudržavne granice, otmica i ubojstvo Michaela Goldberga već su potpale pod federalnu jurisdikciju i proces će se voditi na Federalnom sudu. Za ubojstva u McDonald’su sudit će mu se na sudu u Westmorelandu. Soneju/Murphyju moglo bi se također suditi i u Washingtonu za jedno ili više ubojstava koje je, po svemu sudeći, počinio u jugoistočnom dijelu grada.
"Što se na kraju nadate postići?" želio je znati dr. Campbell, Pružao mi je podršku sada kao i prije. I on i ja zamijetili smo sumnjičavost na pojedinim licima, posebno na Walshovom. Sada sam shvaćao zašto Gary nije mario za Walsha. Bio je očigledno skučenih duhovnih nazora, sitničav i još k tome ponosan na sve to.
"Mnogo toga što nam je do sada rekao ukazuje na ozbiljnu asocijalnu reakciju. Izgleda da mu je djetinjstvo bilo užasno. Bio je izložen psihičkom zlostavljanju, a vjerojatno su se nad njim također i seksualno iživljavali. Najvjerojatnije je već tada počeo podvajati svoju psihu kako bi izbjegao bol i strah. Ne tvrdim da je višestruka ličnost, ali i to je moguće. Imao je takvo djetinjstvo koje je moglo prouzročiti ovu rijetku vrstu psihoze."
Dr. Campbell je nastavio. "Dr. Cross i ja raspravljali smo o mogućnosti da Sonej/Murphy prolazi kroz 'stanja bijega’. To su psihotične epizode koje se odnose i na gubitak pamćenja i na histeriju. On često spominje 'izgubljene dane’, 'izgubljene vikende’, pa čak i 'izgubljene tjedne’. U takvim stanjima bijega, pacijent se može probuditi na neobičnom mjestu, a da niti sam ne zna kako je tamo dospio ili što je radio kroz to dugačko razdoblje. U nekim slučajevima, pacijenti imaju dvije odvojene osobnosti koje su često potpuno suprotne jedna drugoj. Takve su pojave primijećene kod bolesnika s epilepsijom uzrokovanom poremećajima u temporalnom režnju."
"Momci, jeste li vi tim za dodjelu naziva?" progunđao je Walsh sa svog stolca. "Režnjasta epilepsija. Marion, molim te, prestani. Što se više budete ovako navlačili, on će imati veće šanse da se izvuče u sudnici," upozoravao je Walsh.
"Ja se ne glupiram." Rekao sam Walshu. "To nije u mom stilu."
Javni tužitelj je progovorio i umiješao se između Walsha i mene. James Dowd bio je ozbiljan čovjek u kasnim tridesetim ili ranim četrdesetim godinama. Bude li Dowd vodio optužbu u slučaju Soneja/Murphyja, brzo će se proslaviti.
"Nije li moguće da je ovo psihotično stanje izmislio zbog nas?" pitao je Dowd. "Možda je samo psihopat i ništa više?"
Pogledao sam uokrug oko stola, prije nego što sam mu odgovorio na pitanje. Dowd je očigledno želio ćuti naše mišljenje; želio je saznati istinu. Predstavnik Guvernerovog ureda djelovao je sumnjičavo i neuvjereno, ali bio je otvoren za sve opcije. Skupina okupljena oko Javnog tužitelja za sada se držala neutralno. Dr. Walsh je već dovoljno čuo od mene i Campbella.
"To je, svakako, jedna od mogućnosti," rekao sam. "To je također i jedan od razloga zbog kojeg želim isprobati regresivnu hipnozu. Ako ništa drugo, vidjet ćemo hoće li njegove priče ostati konzistentne."
"Ako je on podložan hipnozi," upao je Walsh. "I ako ćete moći utvrdili da je on doista hipnotiziran."
"Pretpostavljam da je podložan," brzo sam odgovorio.
"Ja, naprotiv, sumnjam da je tako. Otvoreno ću vam reći, Cross, podilaze me neke sumnje u vezi s vama. Ne tiče me se što on voli s vama razgovarati. Psihijatrija se ne sastoji od toga da se voli svoj liječnik."
"Ono što on voli jest činjenica da ga ja slušam." Ošinuo sam Walsha pogledom preko stola. Trebalo mi je mnogo samokontrole da ne skočim na tog samouvjerenog prostaka.
"Koji su drugi razlozi za hipnotiziranje zatvorenika?" progovorio je guvernerov predstavnik.
"Iskreno, mi ne znamo dovoljno o tome što je sve učinio za vrijeme tih stanja bijega," rekao je dr. Campbell. "To ne zna niti on sam. Ne zna ni njegova žena, ni članovi obitelji, koje smo do sada već nekoliko puta ispitali."
Dodao sam: "Također nismo sigurni o koliko se ovdje ličnosti radi... Drugi razlog za hipnozu" - malo sam zastao da bi prvo sjelo ovo što sam do sada rekao - "je taj što ga želim pitati za Maggie Rose Dunne. Želim pokušati otkriti što je učinio s Maggie Rose."
"Dobro, dr. Cross, čuli smo vaše argumente. Hvala vam za vaše vrijeme i trud u ovom slučaju," rekao je James Dowd na kraju mojeg prikaza. "Obavijestit ćemo vas o ishodu."
Te sam večeri odlučio uzeti stvari u svoje ruke.
Pozvao sam novinara iz Posta kojeg sam poznavao i kojemu sam vjerovao. Dogovorio sam se s njim da se nađemo kod Fappy’s Dinera na rubu jugoistočnog dijela. Fappy’s je bilo jedino mjesto gdje me sigurno nitko neće zamijetiti, a ja nisam želio da itko zna da smo se susreli. Za naše obostrano dobro.
Lee Kovel bio je yuppie kojem su se već vidjele prve sjedine, bio je pomalo guzica, ali ja sam ga svejedno volio. Lee je svoje osjećaje nosio na dlanu: svoje sitne ljubomore, svoju gorčinu zbog žalosnog stanja u novinarstvu, svoju sklonost da mu srce krvari i svoje povremene prastare konzervativne navike. Sve je to bilo svijetu jasno stavljeno na uvid i na raspolaganje.
Lee se skljokao na stolicu do mene pokraj bara. Imao je sivo odijelo i svijetloplave tenisice. Pappy’s privlači doista šaroliki presjek posjetitelja: crnci, Hispanci, Koreanci, obična bijela radnička klasa koja ima nekog posla u jugoistočnom dijelu grada. Ipak, nitko nije bio nalik Leeju.
"Iskačem ovdje poput poplavjelog palca," požalio se. "Ja sam prevelika fora za ovakvo mjesto."
"A tko će te ovdje vidjeti? Bob Wood? Evans i Novak?"
"Vrlo smiješno. Alex. Što si, zapravo, htio? Zašto me nisi zvao dok je ova priča bila još vruća? Prije nego li su uhvatili gada?"
"Hoćeš li, molim te, dati ovom čovjeku jaku, vruću crnu kavu." rekao sam barmenu. "Moram ga probuditi." Ponovo sam se okrenuo prema Leeju. "Odlučio sam Soneja u zatvoru podvrgnuti hipnozi. Tražim Maggie Rose Dunne u njegovoj podsvijesti. To možeš dobiti kao ekskluzivni izvještaj. Ali duguješ mi uslugu," rekao sam Leeju.
Lee Kovel je gotovo ispljunuo svoju reakciju. "Sranje! Reci mi sve. Alex. Mislim da si neke dijelove ispustio."
"Točno. Radim na tome da dobijem dozvolu da mogu hipnotizirati Soneja. U to se uplelo mnogo sitničavog politiziranja. Ako preko tebe vijest procuri u Post, mislim da ću uspjeti. To je teorija predviđanja koja sama sebe ostvaruje. Meni će dati dozvolu, a tada ćeš ti dobiti ekskluzivni izvještaj."
Kava je stigla u prekrasnoj staroj šalici. Svijetlosmeđoj s tankom, plavom crtom ispod ruba. Lee je srknuo kavu, zamišljen do beskraja. Činilo se da ga zabavlja moj pokušaj da izmanipuliram utvrđeni poredak stvari u D.C.-u. To je privuklo njegovo srce sklono krvarenju.
"A ukoliko nešto saznaš od Garyja Soneja, ja ću biti drugi po redu koji će to znati. Odmah poslije tebe, Alex."
'To je tvrda pogodba, ali neka bude. Dogovorili smo se. Razmisli o tome, Lee. Oko ovoga se vrijedi potruditi. Otkriti nešto o Maggie Rose, a da i ne spominjem tvoju karijeru."
Ostavio sam Kovela da popije svoju kavu kod Pappyja i da započne smišljati svoju priču. To je, očito, i napravio. Pojavila se u jutarnjem izdanju Posta.
Mama Nana ustaje uvijek prije svih ukućana, i tako svakoga dana, Vjerojatno ustaje prva u čitavom svemiru. Tako smo mislili Sampson i ja, kad nam je bilo deset ili jedanaest godina; ona je tada bila pomoćnica ravnatelja niže srednje škole pod imenom Garfieldska sjeverna.
Probudio se ja u sedam, ili šest, ili pet, uvijek zateknem upaljeno svjetlo i Nanu kako već doručkuje, ili kako tek priprema doručak na štednjaku. Doručak je uglavnom uvijek isti, svakoga jutra. Jedno poširano jaje; jedan kolačić od kukuruznog brašna s maslacem; slabi čaj sa slatkim vrhnjem i dvije kockice šećera.
Nakon toga bi počela pripremati doručak za nas ostale, dobro na različitosti naših ukusa. Na kućnom su jelovniku obično bile palačinke, te svinjske kobasice ili slanina; u sezoni tu je bila i dinja, zrnata kaša ili zobene pahuljice, ponekad žganci s debelim slojem maslaca i obilno posuti šećerom; jaja pripremljena na sve moguće načine i u svim oblicima.
Ponekad bi napravila omlet sa želeom od grožđa i to je jedino jelo za koje nisam mario. Nana omlet previše zaprži izvana, a bezbroj sam joj puta rekao da jaja sa želeom od grožđa imaju isto toliko smisla koliko i palačinke s umakom od rajčice. Nana se ne slaže sa mnom, ali ona sama također nikad ne jede omlet sa želeom. Djeca ga obožavaju.
Tog ožujskog jutra, Nana je sjedila za kuhinjskim stolom. Čitala je Washington Post koji je raznosio čovjek imenom Washington. Gospodin Washington doručkuje zajedno s Nanom svakog ponedjeljka. Danas je bila srijeda i neobično važan dan za istragu.
Prizor s postavljenim doručkom bio je tako prisan, a ipak sam se trgnuo, čim sam ušao u kuhinju. Opet sam se uvjerio koliko se otmica uvukla u naš osobni život i u život članova moje obitelji.
Naslov u Washington Postu glasio je:
SONEI/MURPY BIT ĆE PODVRGNUT HIPNOZI
Uz članak su bile priložene fotografije Soneja/Murphyja i mene. Novosti sam već čuo na vijestima prošle noći. Nazvao sam Leea Kovela da mu dam ekskluzivni izvještaj, kako smo se i dogovorili.
Pročitao sam Leejev članak dok sam jeo dvije jutarnje šljive. Govorio je o tome kako su 'izvori sumnjičavi glede mišljenja psihologa koji se bave otmičarom’; da bi 'medicinski dokazi mogli imati utjecaja na sudski postupak'; da bi, 'ako se dokaže da je neuračunljiv, Sonej/Murphy mogao biti osuđen na tako blagu kaznu kao na primjer na samo tri godine u nekoj zdravstvenoj ustanovi'. Lee je očito razgovarao i s drugim izvorima nakon što se čuo sa mnom.
"Zašto jednostavno ne kažu otvoreno ono što misle," mumljala je Nana preko svojeg prepečenca i šalice čaja. Mislim da je imala loše mišljenje o stilu kojim je Lee pisao.
"A što bi to trebali reći?" pitao sam.
"Ono što je ovdje tako očigledno, netko ne želi da mi se miješaš u njegov lijepi, mali slučaj. Žele slučaj čist ko suza. Istina nije nužna. Izgleda da ovdje ionako nitko ne želi znati istinu. Svi samo žele da se počnu bolje osjećali, i to sad odmah. Žele da bol prestane. Ljudi imaju vrlo nizak prag osjetljivosti na bol, naročito u posljednje vrijeme. Sve otkad nam je djecu umjesto nas počeo odgajati dr. Spock."
"Je li to zaplet koji si smišljala ovdje dolje za svojim doručkom? Zvuči poput 'Napisala je: ubojstvo'."
Nalio sam malo njezinog čaja. Bez šećera i bez vrhnja. Uzeo sam pecivo i između dviju polovica ubacio dvije kobasice.
"Nema tu nikakvog zapleta. Stvarnost je tako jasna poput nosa na tvojem licu, Alex."
Kimnuo sam Nani. Možda je bila u pravu, ali to je bilo previše poražavajuće da se s time uhvatim u koštac prije šest ujutro. "Ovako rano ujutro ništa ne godi tako kao šljive,” rekao sam. "Mmm, mmmm dobro."
"Hmmm.” Mama Nana se namrštila. "Malo bih se suzdržala od tih šljiva da sam na tvojem mjestu. Imam predosjećaj, Alex, da će ti dobro doći rezervna zaliha govana, od sada pa na dalje. Ako smijem biti tako banalna s tobom."
"Hvala ti, Nana, cijenim to što ne okolišaš."
"Nema na čemu. Zahvali na doručku i na ovom sjajnom savjetu: Ne vjeruj bijelcima."
"Odličan doručak," rekao sam joj.
"Kako je tvoja nova djevojka?" pitala je moja baka.
Njoj nikada ništa ne promakne.



Poglavlje 50




Prodorno brujanje čulo se u zraku dok sam izlazio iz svog automobila pred zatvorom. Zvuk se mogao gotovo opipati. Reporteri iz svih novina i svih televizijskih postaja muvali su se posvuda uokolo Lortona. Čekali su na mene. Isto tako i Sonej/Murphy. Sada su ga premjestili u običnu zatvorsku sobu.
Dok sam tako hodao preko parkirališta kroz kišu svjetala, televizijske kamere i mikrofoni napadali su me s desetak različitih strana. Bio sam tamo da hipnotiziram Garyja Soneja/Murphyja, i mediji su to znali. Ja sam danas bio glavna vijest.
"Thomas Dunne tvrdi da želite Soneja staviti pod liječničku pasku i da ćete ga nakon nekoliko godina osloboditi. Možete li to pojasniti, istražitelju Cross?"
"Za sada vam ne mogu ništa reći." Nisam mogao razgovarati ni s jednim novinarom, što me nije činilo naročito omiljenim. Takav je bio dogovor s javnim tužiteljem prije nego li su konačno pristali na ove seanse.
U današnje vrijeme, uobičajeno je da se hipnoza koristi u psihijatriji. Obično ju primjenjuje psihijatar koji liječi pacijenta, ili psiholog. Tijekom nekoliko razgovora nadao sam se da ću otkriti što se događalo s Garyjem/Sonejem tijekom njegovih 'izgubljenih dana', dok je bježao iz stvarnog života. Nisam znao hoće li se to dogoditi ubrzo niti hoće li se to, zapravo, uopće dogoditi.
Kad sam napokon ušao u Garyjevu zatvorsku sobu, postupak je bio jednostavan i direktan. Predložio sam mu da se opusti i sklopi oči. Potom sam ga zamolio da duboko udahne, a zatim, ravnomjerno i polagano, izdahne. Rekao sam mu da pokuša oslobodili glavu od svih misli. Na kraju sam ga uputio neka polagano broji od stotice unatrag.
Činilo se da je on dobar kandidat za hipnozu. Nije se opirao i uskoro je zapao u duboko sugestivno stanje. Koliko sam ja mogao razlučiti, bio je hipnotiziran. U svakom slučaju, nastavio sam kao da jest. Promatrao sam ga ne bih li uočio nešto što dokazuje suprotno, ali nije bilo nikakvih znakova.
Disanje mu se vidno usporilo. Na početku seanse, bio je opušteniji nego ikada prije. Prvih nekoliko trenutaka pričali smo o uobičajenim, bezopasnim stvarima.
Kad se napokon potpuno opustio, pitao sam Garyja o tome kako je, zapravo, 'došao k sebi’ ili postao 'svoj' na parkiralištu ispred McDonald’sa.
"Sjećaš li se kako su te uhitili kod McDonald’sa u Wilkinsburghu?”
Nakon kratke stanke rekao je: "Oh, da. Naravno da se sjećam."
"Drago mi je da se sjećaš, jer bih li htio postaviti nekoliko pitanja o okolnostima u McDonald’su. Malo mi je nejasan slijed događaja. Možeš li se sjetiti, jesi li tamo nešto pojeo u restoranu?"
Mogao sam primijetiti kako prevrće očima ispod zatvorenih kapaka. Razmišljao je o tome, prije nego što će odgovoriti. Gary je na nogama imao natikače i lijevom je nogom ubrzano lupkao.
"Ne... ne... ne mogu se sjetiti. Jesam li zaista tamo jeo? Ne sjećam se. Nisam siguran jesam li jeo ili nisam."
Barem nije nijekao da je bio u McDonald’su.
"Jesi li primijetio neke ljude u McDonald’su?" pitao sam. "Sjećaš li se nekih gostiju? Ili blagajnice s kojom si razgovarao?"
"Mmmm... bila je gužva. Ne sjećam se nikoga pojedinačno. Sjećam se da sam razmišljao o tome kako se neki ljudi oblače tako ružno da je to smiješno. To uvijek vidim u trgovinskim centrima. Na mjestima poput HoJo’sa i McDonald’sa."
U mislima je još uvijek bio u McDonald’su. Dotle smo došli zajedno. Ostani sa mnom, Gary.
"Jesi li išao u zahod?" Već sam utvrdio da je bio u zahodu. Gotovo sve njegove radnje već su ušle u izvještaje o hapšenju.
"Da, bio sam." odgovorio je.
"Kako je bilo s pićem? Jesi li što popio? Povedi me sa sobom. Pokušaj se vratiti na to mjesto, najbolje što možeš."
Smiješio se. "Molim te, nemoj mi govoriti što da radim."
Malo je čudno nagnuo glavu. Tada se Gary počeo smijati. Vrlo osobit smijeh, dublji nego inače. To je bilo čudno, ali još uvijek ne naročito upozoravajuće. Način njegovog govora postajao je brži i vrlo odsječen. Nogom je lupkao sve brže i brže.
"Nisi dovoljno pametan da ovo napraviš," rekao je.
Malo me je iznenadila promjena u boji njegovog glasa. "Da napravim - što? Reci mi o čemu govoriš, Gary. Ne mogu te slijediti."
"Da ga nadmudriš. To ti govorim. Bistar si, ali ne toliko bistar,"
"Koga ja to pokušavam nadmudriti?"
"Soneja, naravno. On je upravo tamo u McDonald’su. Pretvara se da će naručiti kavu, ali, zapravo, svega mu je dosta. Upravo će eksplodirati poput atomske bombe. Sada mu je potrebna pozornost.”
Sjedio sam nagnut prema naprijed u svojoj stolici. Ovo nisam očekivao.
"Zašto je bijesan? Znaš li ti zašto?" pitao sam.
"Svega mu je dosta zato jer se njima posrećilo. Zbog toga."
"Kome se to posrećilo?"
"Policiji. Bijesan je jer glupi ljudi mogu, ako im se slučajno posreći, upropastiti sve, pokvariti glavni plan."
"Želio bih s njim razgovarati o tome," rekao sam. Pokušavao sam ostaviti dojam kao da se ništa posebno ne događa; on se ponašao isto tako. Ako je Sonej sada bio ovdje, možda bismo mogli razgovarati.
"Ne! Ne. Ti nisi na njegovoj razini. Ti ne bi mogao razumjeti ništa što bi on imao reći. Ti nemaš pojma tko je Sonej."
"Je li još uvijek ljutit? Je li sada srdit? Zato što je ovdje u zatvoru? Što Sonej misli o tome da je sada u zatvoru?"
"On kaže - jebite se. JEBITE SE!"
Bacio se na mene. Uhvatio je moju košulju i kravatu, prednji dio moje sportske jakne.
Bio je tjelesno jak, ali i ja sam jak. Pustio sam ga da me drži, i ja sam primio njega. Našli smo se u moćnom medvjeđem zagrljaju. Glave su nam tresnule jedna o drugu. Mogao sam se osloboditi, ali nisam niti pokušao. Nije me, zapravo, povrijedio. Bilo je to više kao da je izrekao prijetnju, povukavši crtu između nas.
Campbell i njegovi čuvari dojurili su niz hodnik. Sonej/Murphy me je pustio i počeo se bacati na zatvorska vrata. Slina mu je curila niz kutove usana. Počeo je urlati. Psovati iz sveg glasa.
Čuvan su ga savladali i bacili na pod. S mukom su ga obuzdali. Sonej je bio daleko snažniji nego li je to pokazivalo njegovo krhko tijelo. Ja sam to već znao iz vlastitog iskustva.
R N je stigao odmah iza njih i dao mu je injekciju Ativana. Za nekoliko je minuta zaspao na podu svoje zatvorske sobe.
Čuvari su ga podigli na ležaj i vezali ga luđačkom košuljom. Pričekao sam dok ponovo nisu zatvorili sobu.
Tko je to bio u toj sobi?
Gary Sonej?
Gary Murphy?
Ili, možda, obojica?



Poglavlje 51




Te večeri me šef Pittman nazvao kod kuće. Znao sam da to nije zato da mi čestita na mojem radu sa Sonejem/Murphyjem. Bio sam u pravu. Jefe me je zamolio da sutradan ujutro dođem u njegov ured.
"O čemu se radi?" pitao sam ga.
Nije to htio reći telefonom. Vjerojatno da ne pokvari iznenađenje.
Ujutro sam se potrudio da se svježe obrijem, a obukao sam i svoju kožnatu automobilsku jaknu za tu prigodu. Malo sam svirao Lady Day na verandi, prije nego li sam napustio kuću. Misli na svjetlost i tamu. Budi svjetlost i tama. Svirao sam 'Čovjek kojeg volim’, ’Mi samo znamo da...’, ’Pretpostavljam da je i to život.’ A onda, put pod noge, da se vidim s Jefeom.
Kad sam stigao u Pittmanov ured, tamo je bilo previše aktivnosti za petnaest do osam ujutro. Za promjenu, čak je i Jefeov pomoćnik djelovao zaposleno.
Stari Fred Cook je propali viši istražitelj, koji sada statira kao administrativni pomoćnik. Izgleda kao starina koji lijeno trčkara na utakmici veterana bejzbola. Fred je sitničav i zavidan, ali zato krajnje politički osviješten. Morate li s njim imati posla, to podsjeća na razgovor s lutkom iz muzeja voštanih figura.
"Šef vas očekuje." Počastio me je jednim od svojih osmijeha preko stisnutih usnica. Fred Cook strašno uživa u tome što neke stvari uvijek sazna prije od nas ostalih. Pa čak i kad to nije tako, on se pravi kao da jest.
Što se to događa jutros, Fred?" izravno sam ga upitao. "Meni to možeš reći."
Vidio sam onaj pogled sveznalice u njegovim očima. "Zašto, jednostavno, ne uđeš unutra i sam ne saznaš. Siguran sam da će ti šef objasniti svoje nakane."
Ponosim se tobom, Fred, Tebi se može povjeriti tajna. Znaš li što, ti bi morao postati članom Vijeća za nacionalnu sigurnost,"
Ušao sam, očekujući najgore. Ipak, malo sam podcijenio šefa istražitelja.
Gradonačelnik Carl Monroe nalazio se u uredu s Pittmanom. Tu je bio i naš policijski kapetan Christopher Clouser, te, tko bi se tome nadao, John Sampson. Sve je ličilo na to da je u šefovom tajnom svetištu bio postavljen stol za radni doručak, jutarnji običaj koji postaje sve omiljeniji u Washingtonu.
"Nije baš sve tako loše," rekao mi je tiho Sampson. U oštroj suprotnosti s njegovim riječima, Sampson je izgledao kao velika životinja uhvaćena u jednu od onih zamki na oprugu s dvostrukim redom zubaca, koju koriste lovci. Imao sam osjećaj da bi rado pregrizao svoju nogu samo da može pobjeći iz sobe.
"Uopće nije loše." Carl Monroe se vragoljasto smijuljio, vidjevši naoštren izraz mog lica. "Imamo dobru vijest za vas obojicu. Vrlo dobru vijest. Mogu li? Da, mislim da mogu... Ti i Sampson danas ćete biti unaprijeđeni. Upravo ovdje. Čestitam našem najnovijem višem istražitelju."
Zapljeskali su nam s odobravanjem. Sampson i ja izmijenili smo upitne poglede. Što se to, do vraga, događa?
Da sam znao, poveo bih Nanu i djecu sa sobom. Bilo je to nalik na jednu od onih prigoda kad predsjednik dijeli odličja i zahvalnice ratnim udovicama. Samo, ovoga puta, mrtvi su bili pozvani na ceremoniju. U očima šefa Pittmana, Sampson i ja bili smo mrtvaci.
"Ne biste li možda izvoljeli reći meni i Sampsonu što se to ovdje događa?" Urotnički sam se smiješio Monroeu. "Znaš što mislim, što je u pozadini?"
Carl Monroe blistao je svojim veličanstvenim smiješkom. Bio je tako topao, osoban i ’iskren’. "Pozvali su me da dođem ovamo," rekao je, "zato što su tebe i istražitelja Sampsona odlučili unaprijediti.
I to je to. Presretan sam što sam došao, Alex" - napravio je šaljivo lice - "u petnaest do osam ujutro."
Zapravo, teško je ne voljeti Carla ponekad. Bio je potpuno svjestan tko je i što je postigao kao političar. Podsjećao me je na prostitutke iz Četrnaeste ulice koje vam obično ispričaju jeftini vic ili dva, kada ih privedete zbog prostitucije.
"Ima još nekoliko stvari koje moramo raspraviti," rekao je Pittman, ali je potom odbacio pomisao na to da u ceremonijalni govor ubaci neku ozbiljnu temu. "To možemo ostaviti za kasnije. Poslužite se prvo kavom i kolačima."
"Mislim da bi bilo najbolje da sve raspravimo odmah," rekao sam. Preselio sam pogled na Monroea. "Stavite to sve na stol, zajedno s kolačima,"
Monroe je odmahnuo glavom. "Zašto malo ne usporiš?"
"Ja se nikada neću moći dokopati neke javne funkcije, zar ne?" rekao sam gradonačelniku, "Nisam baš neki političar."
Monroe je slegnuo ramenima, ali se nastavio smiješiti, "Ne bih to znao, Alex, Ponekad se čovijek mijenja na bolje, kad stekne neka iskustva. Kada uvidi što je prolazno, a što ne. Konfrontacije definitivno pružaju veliku satisfakciju, ali ne idu uvijek u korist višeg cilja," "Je li to ono o čemu se ovdje radi? Viši interesi? To je tema jutrošnjeg doručka?" upitao je Sampson okupljene.
"Mislim da je tako. Da, vjerujem da jest," kimnuo je Monroe i zagrizao jedan kolač.
Šef Pittman nalio je kavu u šalicu od skupog porculana, koja je bila premalena i prefina za njegovu ruku. To me je podsjetilo na male sendviče s listovima zelene salate. To ručaju bogataši.
"Na ovoj otmici sudaramo se s FBI-jem, Pravosuđem, tajnom službom. To nije dobro ni za koga. Mi smo se odlučili potpuno povući, Opet te skidamo s ovog slučaja," napokon je rekao Pittman.
Bingo. Pala je i druga cipela. Istina je izbila na vidjelo uz naš mali radni doručak.
Odjednom su svi u uredu počeli govoriti u jedan glas. Najmanje dvojica smo pritom i vikali. Zgodno društvo.
'To je potpuno sranje," rekao je Sampson gradonačelniku u lice, "I vi to znate. Ti to znaš, zar ne?"
"Započeo sam seanse s Sonejem/Murphyjem," rekao sam Pittmanu, Monroeu i kapetanu Clouseru. "Ne, Isuse Kriste, pa jučer sam ga hipnotizirao. Nemojte to raditi. Ne sada."
"Svjesni smo tvojeg napretka s Garyjem Sonejem, ali morali smo donijeti odluku i donijeli smo je."
"Želiš li znati istinu, Alex?" Odjedanput je glas Carla Monroea odjeknuo prostorijom. "Želiš li čuti istinu o svemu ovome?"
Pogledao sam ga, "Uvijek,"
Monroe mi se zagledao ravno u oči. "Javni je tužitelj uložio golemi pritisak na mnoge ljude u Washingtonu. Veliki proces će započeli, vjerujem, za najviše šest tjedana, Orient Express je već napustio postaju, Alex. Ti nisi na njemu. Ja nisam na njemu. Sve je ovo daleko preraslo sve nas, Sonej/Murphy je na njemu,.,.
"Tužitelj... zapravo Ministarstvo pravosuđa je odlučilo da prekineš s tvojim seansama s Sonejem/Murphyjem, Formalno mu je dodijeljen tim psihijatara. Tako će to funkcionirati od sada nadalje. Odlučeno je da to bude tako. Ovaj slučaj ušao je u novu etapu, i naše usluge više im nisu potrebne,"
Sampson i ja napustili smo našu vlastitu zabavu. Naše usluge više nisu bile potrebne.



Poglavlje 52




Tijekom sljedećeg tjedna vraćao sam se s posla u razumno vrijeme, obično oko šest ili pola sedam. Više nisam radio osamdeset ili sto sati na tjedan. Damon i Janelle bili su presretni i ne bi više uživali čak i da sam dobio otkaz.
Posudili smo video trake s crtanim filmovima Walta Disneya i Nindža kornjača, preslušavali smo trostruki album na CD diskovima od Billie Holiday: The Legacy 1933-1958, sve dok ne bismo zaspali svi zajedno na trosjedu. Radili smo sve te nevjerojatno krasne stvari.
Jednog poslijepodneva, posjetio sam s djecom Marijino počivalište. Ni Jannie ni Damon nisu još potpuno preboljeli gubitak svoje mame. Na povratku s groblja, zastao sam pokraj jednog drugog groba, konačnog počivališta Mustafa Sandersa. Još sam uvijek mogao vidjeti njegove male oči kako zure u mene. Oči su me pitale: Zašto? Nema odgovora, Mustaf, ne još. Ali ja se nisam bio spreman predati.
U subotu potkraj ljeta, Sampson i ja otišli smo na dugu vožnju do Princetona u New Jerseyu. Maggie Rose Dunne još uvijek nisu pronašli, kao ni otkupninu od deset milijuna dolara. U svoje slobodno vrijeme, otišli smo sve ponovo provjeriti.
Razgovarali smo s nekoliko Murphyjevih susjeda. Murphyjeva obitelj je doista nestala u požaru, ali nitko nije sumnjičio Garyja. Svi u Princetonu smatrali su da je Gary Murphy bio uzoran student. Na visokoj školi diplomirao je kao četvrti u svojoj generaciji, iako se činilo da nikada ne uči i nije bio previše ambiciozan. Nikada nije upadao u neprilike, ili to barem nitko od njegovih susjeda u Princetonu nije uspio saznati. Mladi čovjek kojeg su opisivali nalikovao je Garyju Murphyju s kojim sam razgovarao u zatvoru Lorton.
Svi su se u tome slagali - osim jednog jedinog prijatelja iz mladih dana kojeg smo pronašli uz dosta poteškoća. Taj prijatelj, Simon Conklin, radio je sada kao prodavač povrća na mjesnoj tržnici. Živio je sam oko dvadeset i pet kilometara izvan Princeton Villagea. Razlog zbog kojeg smo ga potražili bio je taj što mi je Missy Murphy spomenula Conklina. FBI ga je ispitivao, ali bili su slabo nagrađeni za svoj trud.
Simon Conklin je ispočetka odbio razgovarali s nama i uopće bilo s kim iz policije. Kad smo mu zaprijetili da ćemo ga prisilno dovesti u Washington, napokon se malo otvorio.
"Gary je uvijek svakoga uspijevao prevariti," rekao nam je Conklin u neurednom dnevnom boravku u svojoj maloj kući. Izgledao je otrcano, a odjeća mu je bila beznadežno loše usklađena. Ipak, bio je vrlo oštrouman. Kao i Gary Murphy, i on je kao student dobio priznanje National Merit. "Gary je uvijek govorio da oni koji su doista veliki uvijek svakog mogu prevariti. Oni veliki s velikim slovom V, razumijete li. Tako je govorio Gary!"
"Što li je mislio pod 'velikima'?" upitao sam Conklina. Smatrao sam da ću ga natjerati da nastavi govoriti, sve dok budem podilazio njegovom egu. Iz Conklina sam mogao izvući sve što mi je trebalo,
"Nazivao ih je Genijalcima koji ulaze u 98-postotkaše,*" povjerio mi je Conklin. “Creme de la creme. Najbolji od najboljih. Čovječe, Svjetski dobitnici." (* Prema psihologijskim mjerenjima, to su ljudi koji imaju kvocijent inteligencije veći od 145 - oko dva posto od cjelokupne populacije).
"Najbolji u čemu?" želio je znati Sampson. Mogao sam primijetili da mu se Simon Conklin ne sviđa previše. Iza naočala mu se dimilo, ali za sada je sudjelovao u igri, pretvarajući se da pomno sluša...
"Najbolji pripadnici pravih psihopata," rekao je Conklin i samozadovoljno se nasmiješio. "Oni će uvijek ostali na slobodi i nikada ih, baš nikada, neće moći uhvatili. Oni su previše pametni da bi se dali uhvatiti. Oni sve ostale gledaju s visoka. Oni ne znaju ni za milost ni za sažaljenje. Oni u cijelosti upravljaju svojim sudbinama."
“Gary Murphy je jedan od njih?" pitao sam. Uvidio sam da je on sada raspoložen za razgovor. O Garyju, ali isto tako i o sebi. Osjetio sam da Conklin i sebe smatra jednim od tih Genijalaca.
"Ne, ako je suditi po Garyju." Odmahnuo je glavom i zadržao onaj uznemirujući poluosmijeh. "Gary smatra da je on puno pametniji od tih probranih Genijalaca. Oduvijek je vjerovao da je jedinstven. Unikat. Sebe je nazivao 'čudovištem prirode’."
Simon Conklin nam je ispričao kako su on i Gary živjeli pokraj iste seoske ceste oko 12 kilometara izvan grada. Zajedno su se vozili školskim autobusom. Bili su prijatelji od svoje devete ili desete godine. To je bila ista cesta koja je vodila do Lindberghove ladanjske kuće u Hopewellu.
Simon Conklin nam je rekao da se Gary Murphy posve sigurno osvetio svojoj obitelji s onim požarom. Znao je sve o Garyjevim patnjama u djetinjstvu. Nikada to nije mogao dokazati, ali bio je uvjeren da je Gary podmetnuo požar.
"Reći ću vam točno otkuda znam za njegov plan. On mi je to rekao - kada smo imali dvanaest godina, Gary je rekao da će ih srediti za svoj dvadeset i prvi rođendan. Rekao je da će to učiniti tako da izgleda kao da je on u to vrijeme daleko u školi. Na taj način nikada neće posumnjati na njega. To je taj momak i napravio, nije li? Čekao je devet dugih godina. To je bio njegov devetogodišnji plan."
Toga dana razgovarali smo s Simonom Conldinom tri sata, a onda još pet sati sutradan. Ispričao nam je cijeli niz tužnih i zastrašujućih priča, Gary zaključan u podrumu po cijele dane pa i tjedne. Garyjevi planovi koji su ga opsjedali: desetogodišnji plan, petnaestogodišnji plan, životni plan. Garyjev tajni rat s malim životinjama, poglavito slatkim ptičicama koje su dolijetale u vrt njegove pomajke. Kako je slavuju otkinuo nožicu, pa onda krilce, pa drugu nožicu, tako dugo dok ptica nije izgubila volju za životom. Garyjeva vizija samoga sebe visoko na vrhu iznad svih Genijalaca. Napokon, Garyjeva sposobnost oponašanja, prerušavanja i igranja raznovrsnih uloga.
Volio bih da sam sve to znao dok sam se još viđao s Garyjem Murphyjem u zatvoru Lorton. Želio bih da sam mogao provesti nekoliko seansi s Garyjem, zavirujući u one stare stvari koje su ga proganjale u Princetonu; također, razgovarajući s Garyjem o njegovom prijatelju Simonu Conklinu.
Nažalost, sada su me skinuli s tog slučaja. Slučaj otmice nadilazio je sada i mene i Sampsona i Simona Conklina.
Naša otkrića iz Princetona proslijedio sam FBI-u. Napisao sam izvještaj od dvanaest stranica o Simonu Conklinu. Ured to nikada nije istražio do kraja. Napisao sam i drugi izvještaj i razaslao kopije svima koji su bili u izvornom istražiteljskom timu, U mojem izvještaju bilo je nešto što je Simon Conklin rekao o svojem prijatelju iz djetinjstva, Garyju Murphyju. "Gary je oduvijek govorio da će se baviti važnim stvarima."
Ništa se nije dogodilo. FBI nije došao ponovo razgovarati s Simonom Conklinom. Nisu htjeli otkrivati nove tragove. Željeli su samo zatvoriti slučaj otmice Maggie Rose Dunne.



Poglavlje 53




Kasno u rujnu, Jazzie Flanagan i ja otišli smo na toplo karipsko otočje. Pobjegli smo na jedan dugi vikend. Nas dvoje sami. To je bila Jezziena zamisao. Dobra zamisao. O & O (odmor i opuštanje). Bili smo znatiželjni. Puni iščekivanja. Uzbuđeni što ćemo provesti zajedno cijela četiri dana bez prekida. Možda nećemo moći izdržati zajedno toliko dugo. To je bilo ono što smo morali otkriti.
Na glavnoj ulici u Virgin Gordi, gotovo nitko nije okrenuo glavu za nama da bi nas pogledao. To je, za promjenu, bilo lijepo i različito od D.C.-a gdje su ljudi obično buljili u nas.
Uzeli smo satove dubinskog ronjenja i ronjenja na dah kod jedne stare crnkinje. Jahali smo duž plaže koja je u neprekinutom nizu bila dugačka oko šest kilometara. Odvezli smo se Range Roverom u džunglu i lutali njome skoro pola dana. Najnezaboravnije iskustvo bilo je posjet nevjerojatnom mjestu koje smo nazvali Jezzien i Alexov privatni otok u Raju. To je bilo mjesto na koje su nas uputili u hotelu. Odvezli su nas brodom i ostavili nas tamo same.
"Ovo je najčudesnije mjesto na kojem sam bila u svom životu," rekla je Jezzie. "Pogledaj sav ovaj pijesak i vodu. Stijene koje se nadvijaju, onu klisuru tamo."
"To nije Peta ulica, ali je u redu." Smiješio sam se i gledao uokolo. Napravio sam nekoliko sklekova uz rub mora.
Naš privatni otok bio je dugačak pojas bijelog pijeska koji je pod nogama ostavljao dojam kao da je od šećera. Iza plaže bila je najbujnija zelena džungla koju sam ikada vidio. Bila je prošarana bijelim ružama i bugenvilijama. Plavozeleno more bilo je bistro poput izvorske vode.
U hotelskoj kuhinji pripremili su nam ručak - probrana vina, neobični sirevi, jastog, rakovica i raznovrsne salate. Na vidiku nije bilo nikog drugog. Učinili smo najprirodniju stvar na svijetu. Skinuli smo odjeću. Bez srama. Bez tabua. Bili smo sami u raju, zar ne?
Počeo sam se smijati na sav glas dok sam tako ležao na plaži uz Jezzie. To je bilo nešto čemu se već dugo nisam prepustio - smijanje, osjećaj da sam u skladu s okolicom. Osjećaj, točka. Bio sam neizmjerno zahvalan što mogu osjećati. Tri i pol godine bile su predugo vrijeme za žaljenje.
"Znaš li ti uopće koliko si doista lijepa?" rekao sam joj dok smo ležali zajedno.
"Ne znam jesi li primijetio, ali imam kutijicu s puderom u svojoj torbici. U njoj je jedno malo ogledalo." Pogledala me je u oči.
U njima je promatrala nešto što ja nikada neću vidjeti. "U stvari, od kad sam ušla u službu, pokušavam izbjeći temu privlačnosti. Eto do koje su mjere stvari izvrnute u muškom macho-Washingtonu."
Jezzie mi je namignula! "Ti znaš biti tako ozbiljan, Alex. Ali ti si isto tako i pun humora. Kladim se da samo tvoja djeca poznaju tu tvoju stranu. Damon i Jannie te poznaju. Gic, gic." Zagolicala me je.
"Lijepa si cijeli ovaj vikend. Bez ružičastih uvijača. Sve te vrpce i svježe cvijeće u tvojoj kosi. Kupaći kostimi bez naramenica. S vremena na vrijeme, bez kupaćeg kostima."
"Želim biti lijepa upravo sada. U Washingtonu je drugačije. To je još jedan problem koji treba riješiti. Zamisli da moraš otići kod svog šefa. Radi se o važnom izvještaju na kojem radiš već mjesecima. Prva stvar koju ti kaže jest: 'Izgledaš sjajno u ovoj haljini, lutko.' Poželiš mu reći samo jedno, ’Jebi se, šupčino.’"
Posegnuo sam za njom i primili smo se za ruke. "Hvala ti što ovako izgledaš," rekao sam “Izgledaš tako lijepo."
"To činim samo zbog tebe." smiješila se Jezzie, "Htjela bih još nešto učiniti za tebe. Htjela bih da i li isto napraviš nešto za mene."
I tako smo si to nešto uzajamno napravili.
Do sada se Jezzie i ja nismo umorili jedno od dragog. Ovdje, u raju, dogodilo se, zapravo, nešto potpuno suprotno.
Te večeri, sjedili smo vani u jednom baru u gradu. Promatrah smo bezbrižan otočki svijet kako prolazi pokraj nas i pitali se zašto jednostavno ne napustimo sve i postanemo dio njega. Jeli smo rakove i oštrige i razgovarali punih nekoliko sati. Otvorili smo duše, naročito Jezzie.
"Alex, ja sam stvarno u punom pogonu," rekla mi je Jezzie. "Ne mislim samo na slučaj otmice, nego i na to kako se uguravam na svaki sastanak, sudjelujem u lovu na svaku divlju gusku. Takva sam od kad znam za sebe. Kad jednom nešto zacrtam, ne mogu prestati."
Ništa nisam rekao. Samo sam je želio slušati. Želio sam saznati sve što se uopće može znati.
Podigla je svoju kriglu "Sjedim ovdje s pivom u ruci, je li tako. Dakle, oboje mojih roditelja su bili alkoholičari. Oboje su bili od slabe koristi, dok to još nije postalo moderno. Nitko izvan našeg doma nije znao kako stvari loše stoje. Stalno su se divljački svađali. Moj otac bi obično izgubio svijest. Spavao bi u 'svojoj stolici’. Moja majka bi ostajala budna drugu polovicu noći za jedaćim stolom. Voljela je svoj Jameson. Rekla bi mi: 'Donesi mi još jedan Jameson, mala Jezzie.' Bila sam njihova mala koktel konobarica. Tako sam zarađivala džeparac sve dok nisam napunila jedanaest godina."
Jezzie je prestala govoriti i gledala me je u oči. Nikada je nisam vidio tako ranjivu i tako nesigurnu u sebe. Obično je zračila samouvjerenošću. U tajnoj službi doživljavali su je kao takvu. "Hoćeš li da sada krenemo? Da se malo razvedrim?"
Odmahnuo sam glavom. "Ne, Jezzie. Hoću čuti sve što imaš reći. Želim znati sve o tebi."
"Jesmo li još uvijek na odmoru?"
"Da, i ja doista želim čuti sve ovo. Pričaj mi samo. Vjeruj mi. Ako mi dosadi, samo ću ustati i otići, a tebi ću prepustiti da platiš račun."
Smiješila se i nastavila. "Voljela sam svoje roditelje na neki neobičan način. Vjerujem da su i oni mene voljeli. Svoju 'malu Jezzie’. Rekla sam ti već jednom prigodom kako nisam htjela postati pametna propalica poput mojih roditelja."
"Možda si stvari malo podcijenila." smiješio sam se.
"Da. No, dobro, u svakom slučaju, kada sam došla u službu, radila sam noćima i vikendima. Postavila sam sebi nemoguće ciljeve - nadzornik u dvadeset i osmoj - i sve sam ih ispunila. To je i dio onoga što se dogodilo s mojim mužem. Posao sam stavila iznad braka. Želiš li znati zašto sam počela voziti motocikl?"
"Aha. Također mi reci zašto se i ja moram voziti tvojim motociklom,"
"Pa, vidiš," rekla je Jezzie, "nikako nisam uspijevala prestati s poslom. Nisam se mogla isključiti kad bih uvečer došla kući. Sve dok nisam nabavila motor. Kada voziš brzinom od dvjesto kilometara na sat, onda se moraš usredotočiti na cestu. Sve drugo moraš maknuti u stranu. Tako posao napokon prestane."
"Djelomično zbog istog razloga i ja sviram klavir," rekao sam joj. "Žao mi je zbog tvojih roditelja, Jezzie."
"Drago mi je da sam ti napokon rekla sve o njima," rekla je Jezzie. "To nisam rekla nikome do sada osim tebi. Niti jedna osoba ne zna pravu istinu."
Jezzie i ja grlili smo se u malom otočkom baru. Nikada se još nisam osjećao tako blizak njoj. Slatka mala Jezzie. Od svih prilika kada smo bili zajedno, ovu neću nikada zaboraviti. Naš izlet u raj.
Naglo i prebrzo, naš kratki odmor bio je gotov. Našli smo se stiješnjeni na letu American Airlinesa natrag za Washington, natrag u grozno, kišovito vrijeme, kako su kazivali vremenski izvještaji. Natrag na posao.
Malo smo se udaljili jedno od drugog tijekom leta. Započeli bismo rečenicu u isto vrijeme, a onda se igrali igre "prvo ti". Prvi puta za vrijeme cijelog puta razgovarali smo o poslu - omrznuti poslovni razgovor.
"Misliš li doista da je on podvojena ličnost, Alex? Zna li on što se dogodilo s Maggie Rose? Sonej zna. Zna li to i Murphy?"
"Do određene razine, zna i on. Onoga puta kad smo razgovarali o Soneju, djelovao je zastrašujuće. Bilo da je Sonej odvojena ličnost ili njegova prava osoba, ulijeva strah. Sonej zna što se dogodilo s Maggie Rose."
"Šteta što to nikada nećemo znati. Barem se tako čini."
"Da. Ja mislim da sam to mogao izvući iz njega. Trebalo je samo malo vremena."
Nacionalna zračna luka u D.C.-u bila je poput prirodne katastrofe koju nas je nekoliko tisuća moralo iskusiti zajedno. Promet se jedva vidljivo vukao. Linija taksi vozila zavijala je do terminala. Svi su bili mokri do kože.
Ni Jezzie ni ja nismo imali kišne kabanice, tako da smo skroz pokisli. Život je odjednom postao depresivan i opet tako stvaran. Učmala istraga odvijala se ovdje u D.C.-u. Približavalo se suđenje. Na stolu me je vjerojatno čekala poruka od šefa Pittmana.
"Vratimo se natrag. Okrenimo se." Jezzie me je uzela za ruku i privukla me k sebi ispred staklenih vrata Deltinog autobusa.
Toplina i bliski mirisi njezinog tijela još su uvijek bili ugodni. Posljednji tragovi mirisa kakao maslaca i aloe i dalje su lebdjeli u zraku.
Ljudi su se okretali i gledali nas dok su prolazili. Gledali su. Prosuđivali. Gotovo svatko tko je prošao, pogledao bi nas.
"Idemo nekamo odavde," rekao sam.

http://www.book-forum.net

11James Patterson - I došao je pauk Empty Re: James Patterson - I došao je pauk Sub Feb 11, 2012 1:32 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Poglavlje 54




U pola tri u utorak poslijepodne (u Washington sam stigao u jedanaest sati), nazvao me je Sampson. Htio je da se nađemo u kući Sandersovih. Mislio je da bismo mogli pronaći neku novu vezu između otmice i ubojstva u predgrađu. Bio je nabijen novostima. Naporan rad tijekom naših ranih istraga sada je donosio plodove.
Nekoliko mjeseci nisam bio na mjestu zločina kod Sandersovih, ali sve je još uvijek bilo žalobno poznato. Prozori su izvana bih mračni. Pitao sam se hoće li ikada uspjeti prodati kuću ili je iznajmiti.
Sjedio sam u svojem automobilu na prilazu Sandersovoj kući i čitao izvorne izvještaje istražitelja. U njima nije bilo ničega što već nisam znao i što već nisam pročitao barem desetak puta.
Nastavio sam buljiti u kuću. Požutjele zavjese bile su navučene, tako da nisam mogao vidjeti unutra. Gdje je bio Sampson i što sam mu ja ovdje trebao?
Zaustavio je auto iza mene točno u tri sata. Izašao je iz svog slupanog Nissana i pridružio mi se na prednjem sjedalu Porschea.
“Sad si stvarno pravi smeđi šećer. Izgledaš tako sladak da bi te se moglo pojesti,"
"Ti si i dalje velik i ružan. Ništa se ne mijenja. Što si pronašao ovdje?"
"Policijski uradak u svojem najboljem izdanju," rekao je Sampson. Zapalio je Coronu. "Usput, bio si u pravu kada si nastavio s ovom stvari."
Izvan auta vjetar je zavijao, težak od kiše. Dolje kroz Kentucky i Ohio tutnjala su tornada. Vrijeme je bilo zbunjujuće tijekom cijelog vikenda dok nas nije bilo.
"Jesi li ronio na dah, jedrio, igrao tenis u svojoj bijeloj klupskoj opremi?" pitao je Sampson.
"Nismo imali vremena za te stvari. Mnogo smo se bavili duhovnim sjedinjenjem koje ti ne bi mogao razumjeti."
"No, no." Sampson je govorio kao crnačka djevojka i odlično igrao tu ulogu. "Volim brbljati o glupostima, sestro, i ti isto?"
"Idemo li unutra?" upitao sam ga.
Pojedinačni prizori iz prošlosti prelijetali su mi kroz glavu tijekom nekoliko minuta; niti jedan od njih nije bio ugodan. Sjetio sam se izraza četrnaestogodišnje kćeri Sandersovih. I trogodišnjeg Mustafa. Sjećao sam se kako su to bila prekrasna djeca. Sjećao sam se kako nikome nije bilo važno što su ubijeni ovdje u jugoistočnom dijelu.
"Ovdje smo, zapravo, da posjetimo prve susjede," napokon je rekao. "Idemo raditi. Ovdje se nešto dogodilo što još ne mogu shvatiti. Ipak, Alex, važno je. Ovdje mi treba tvoja glava."
Otišli smo posjetiti prve susjede Sandersovih, Cerisierove. Bilo je važno. Ovo je odmah zaokupilo moju cjelokupnu pozornost.
Već sam znao da je Nina Cerisier bila najbolja prijateljica Suzette Sanders još otkad su bile male djevojčice. Obitelji su živjele vrata do vrata od 1979. Nina, kao i njezina majka i otac nisu preboljeli ubojstva. Da su si to mogli priuštiti, najradije bi se odselili nekamo.
Pozvala nas je gospođa Cerisier, koja je glasno pozvala svoju kći Ninu. Zasjeli smo oko kuhinjskog stola Cerisierovih. Na zidu je bila slika Magic Johnsona kako se smije. U zraku se osjećao miris dima od cigareta i pržene slanine.
Nina Cerisier bila je vrlo otkačena i suzdržljiva kad se napokon pojavila u kuhinji. Bila je to jednostavna djevojka, stara oko petnaest ili šesnaest godina. Vidjelo se da nije željela biti ovdje.
"Prošli tjedan," Sampson je rekao da mi pojasni, "Nina je došla reći pomoćnom nastavniku u jugoistočnom dijelu da je možda vidjela ubojicu nekoliko noći prije ubojstava. Bojala se o tome govoriti."
"Kako si ga prepoznala?"
"Vidjela sam ga na televiziji. On je izveo i onu veliku otmicu, također," rekla je. "Ima ga posvuda na televiziji."
"Prepoznala je Garyja Murphyja," rekao sam Sampsonu. To znači da ga je morala vidjeti bez njegove školske krinke.
"Jesi li sigurna da je to isti čovjek kao onaj s televizije?" pitao je Sampson Ninu.
"Da. Promatrao je kuću moje prijateljice Suzette. To mi je bilo jako čudno. Ovdje nema puno bijelaca."
"Jesi li ga vidjela po danu ili po noći?" pitao sam djevojku.
"Po noći. Ali znam da je to on. Veranda Sandersovih je dobro osvijetljena. Gospođa Sanders se bojala svega i svakoga. Poo se boji ako kažeš buuu. Tako je Suzette voljela reći za nju."
Okrenuo sam se Sampsonu. "To ga stavlja na scenu zločina."
Sampson je kimnuo i opet pogledao Ninu. Njezina napućena usta bila su otvorena u mali ’o'. Rukama je neprekidno prevrtala po kosi punoj pletenica.
"Hoćeš li reći istražitelju Crossu što si još vidjela?” upitao je.
"S njim je bio još jedan bijelac," rekla je Nina Cerisier. "On je čekao u autu dok je drugi promatrao Suzettinu kuću. Drugi bijelac bio je ovdje cijelo vrijeme. Bila su dvojica."
Sampson je okrenuo kuhinjsku stolicu tako da mi bude sučeljen licem. "Žure se da mu sude," rekao je. "Nemaju pojma što se doista događa. Ali oni će s tim ići do kraja, u svakom slučaju. Žele stvar zakopati. Možda mi imamo odgovor, Alex."
"Za sada smo jedini koji imamo nekoliko odgovora," rekao sam.
Sampson i ja napustili smo kuću Cerisierovih i otišli do grada u odvojenim automobilima. Jurio sam u mislima kroz sve što smo do sada saznali, pomno sam probrao pola tuceta od mogućih tisuću scenarija. Policijski način rada. Centimetar po centimetar.
Razmišljao sam o Bruni Hauptmannu i Lindberghovoj otmici. Nakon što su ga uhvatili i možda mu čak sve i namjestili, Bruna Hauptmana su na brzinu osudili. Osuđen je, možda posve krivo.
Gary Sonej/Murphy znao je sve o tome. Je li to sve bio dio njegovih kompliciranih pravila igre? Desetogodišnji ili dvanaestogodišnji plan? Tko je bio drugi bijelac? Pilot s Floride? Ili netko poput Simona Conklina, Garyjevog prijatelja iz Princetona?
Je li u igri već od početka možda bio i sudionik?
Kasnije te večeri, našao sam se s Jezzie. Bila je uporna u tome da posao završim u osam. Preko mjesec dana imala je ulaznice za košarkašku utakmicu Georgetowna, koju sam silno želio gledati. Dok smo se vozili tamo, radili smo nešto što mi rijetko činimo: razgovarali smo isključivo o poslu. Ispustio sam joj najnoviju bombu, 'postavku o sudioniku’.
"Ne mogu razumjeti jedan zavaravajući oblik u svemu ovome," rekla je Jezzie nakon što sam joj ispričao što mi je rekla Nina Cerisier. Još je uvijek bila isto tako upletena u slučaj otmice kao i ja. Bila je u tome manje napadna, ali mogao sam vidjeti da još uvijek grize,
"Pitajte Shellovog čovjeka za odgovore. Ja razumijem sve što je zbunjujuće. Ja odmah prepoznajem što zavarava."
"U redu. Ta je djevojka bila prijateljica sa Suzette Sanders, je li tako? Bila je bliska toj obitelji. Pa ipak, nije progovorila. Jesu li odnosi s policijom toliko loši u tom dijelu grada? Nisam sigurna da bih ja to mogla progutati. Iznenada, sada, ona istupa naprijed."
"Ja to mogu progutati," rekao sam Jezzie. "Gradska policija je poput otrova za štakore mnogim ljudima u tom susjedstvu. Ja tamo živim, poznaju me, pa ipak jedva da me prihvaćaju."
"Alex, meni je to još uvijek čudno. Točnije, to je neobično. Te djevojke su navodno bile prijateljice."
"Naravno da je čudno. Palestinski pokret otpora će prije razgovarati s izraelskom vojskom nego li netko od ovih ljudi u jugoistočnom dijelu grada s policijom."
"I što onda misliš sada, kad si čuo Cerisierovu djevojku i njezino, pretpostavimo, otkriće? Kako ćeš objasniti tog , sudionika?
"To mi se još ne uklapa u cijelosti." priznao sam. "Što znači da se uklapa savršeno u sve ono što se do sada dogodilo. Ja vjerujem da je Cerisierova djevojka vidjela nekoga. Pitanje je koga?"
"Dobro, ali moram ti to reći. Alex, ovaj trag liči na lov na divlje guske. Nadam se da ne namjeravaš postati Jim Garrison u ovoj otmici."
Malo prije osam sati stigli smo u Capital centar u Landoveru, u državi Maryland. Georgetown je igrao sa St. John’sima iz New York Cityja. Jezzie je nabavila prvoklasne ulaznice.
To je samo potvrdilo činjenicu da ona poznaje prave ljude u gradu. Ponekad je lakše ući na inauguracijski bal nego li na neke utakmice Velikog Istoka.
Držali smo se za ruke dok smo išli preko parkirališta prema blještavom Cap centru. Volim kako Georgetown igra košarku i divim se njihovom treneru, crncu po imenu John Thompson. Sampson i ja obično tijekom sezone uspijemo odgledati dvije ili tri utakmice koje se igraju na domaćem terenu,
"Sva sam psihički pripremljena da vidim Zvijeri s Istoka," Jezzie se pomalo ubacila u košarkaški žargon, namignuvši, dok smo se približavali stadionu.
"Protiv Hoyasa," rekao sam joj,
"Hoyasi su Zvjeri s Istoka." Napravila je balon od žvakaće gume i napravila grimasu prema meni. "Nemoj se praviti sladak preda mnom."
"Ti si tako pametna u svakoj prokletoj stvari." Nakesio sam se. I doista je bila. Teško je bilo naći predmet o kojemu nije nešto pročitala ili ga sama iskusila. "Kakav nadimak imaju St. John’si?"
"St. John’s Redmen. Od tamo, naime, dolazi Chris Mullin. Također ih zovu Johnnies. Chris Mullin igra za Golden State u profesionalnoj ligi. Njih još zovu Warriorsima (ratnicima)."
Oboje smo prestali pričati u isto vrijeme. Što god sam mislio reći, zastalo mi je u grlu.
"Hej... hej, zaljubljena kmico!" netko je doviknuo preko parkirališta. "Hej, reci nešto, soli i papru."
Jezzie me je čvršće uhvatila za ruku.
"Alex! Budi miran. Samo nastavi hodati," rekla mi je Jezzie.
"Jesam, kao što vidiš," rekao sam joj. "Miran sam najviše koliko se to može biti."
"Pusti ih. Samo hodaj sa mnom prema Cap centru. To su seratori. Ne zaslužuju nikakav odgovor."
Ispustio sam joj ruku. Uputio sam se u smjeru trojice muškaraca koji su stajali iza srebrno-plavog terenskog vozila. To nisu bili obožavatelji Georgetowna ili St. John’sa Redmena. Imali su na sebi napuhane jakne i šiljate kape s znamenjem društva ili kluba za koji navijaju. Bili su slobodni, bijeli i punoljetni. Dovoljno stari da budu pametniji.
"Tko je to rekao?" upitao sam ih. Tijelo mi je bilo drveno, nestvarno. "Tko je rekao, ’Hej, zaljubljena kmico?’ Je li to trebalo biti smiješno? Ili ja možda nemam smisla za šalu?"
Jedan od njih istupio je naprijed da preuzme pohvale. Progovorio je ispod šiljate Day-Glo kape Redskinsa. "Što je to tebi? Želiš li igrati tri na jednoga, Magic? Jer tako će to ispasti."
"Znam da je malo nepravedno, ja protiv vas trojice, ali možda ću se ipak okušati," rekao sam mu. "Možda uspijete pronaći četvrtog, ako se zbilja požurite."
”Alex?" čuo sam Jezzie kako dolazi odostraga. "Alex, molim te, nemoj. Samo otiđi od njih “
"Jebi se, Alex," rekao je jedan. "Ili možda očekuješ da će ti tvoja dama ovdje pomoći?"
"Voliš Alexa, medena? Alex je tvoj glavni dasa?" čuo sam. "Tvoj jedini i najdraži majmunčić?"
Pred očima sam začuo prasak. Zvuk praska djelovao je potpuno stvarno. Osjetio sam kako sam sam prasnuo.
Prvim udarcem tresnuo sam Redskinsa sa šeširom. Glatko sam usmjerio i opalio drugog iz trojca postrance tik do sljepoočnice.
Prvi se teško skljokao na pod, a okrugla kapa odletjela mu je poput Frisbeeja. Drugi je zateturao. Noge su ga izdale. Pokleknuo je na jedno koljeno i tako ostao, do daljnjeg. Za njega je borba bila završena.
"Tako sam umoran od sveg ovog sranja koje se događa. Zlo mi je od toga." Tresao sam se dok sam to govorio.
"Previše je popio, gospodine. Svi smo previše popili," rekao je momak koji je još bio na nogama. "Sav je nizašto. Pod velikim je pritiskom ovih dana. Do vraga, pa mi radimo zajedno s vama crnim momcima. Imamo crnih prijatelja. Što još mogu reći? Žao nam je."
I meni je bilo žao. Više nego što sam to htio priznati ovim seronjama. Okrenuo sam se od njih, i Jezzie i ja otišli smo natrag do auta. Ruke i noge bile su mi kao od kamena. Srce mi je lupalo kao vitlo bušilice za naftu.
"Žao mi je," rekao sam joj. Bilo mi je malo slabo. "Ne mogu podnijeti takva sranja. Više ne mogu samo otići."
"Razumijem," rekla je Jezzie nježno. "Učinio si ono što si morao."
U autu smo dugo ostali zagrljeni. Onda smo se vratili kući da budemo zajedno.



Poglavlje 55




Ponovo sam uspio vidjeti Garyja Murphyja prvog listopada. "Novi dokazi” bio je razlog koji sara naveo. Do tada je već pola grada razgovaralo s Ninom Cerisier. "Pretpostavka o sudioniku" zaživjela je svoj vlastiti život.
Upotrijebili smo tim za specijalne intervencije kako bismo pročešljali susjedstvo oko kuće Cerisierovih. S Ninom Cerisier sam ispitao sve od albuma s fotografijama kriminalaca do identikit crteža. Zasada to joj nije pomoglo da otkrije sličnost sa 'sudionikom’.
Znali smo da je muško i da je bijelac; Nini se činilo da je nabite građe. FBI se zaklinjao da su pojačali potragu za pilotom s Floride. Vidjet ćemo je li to istina. Ja sam se opet vratio u igru.
Dr. Campbell me je poveo niz hodnik s najvećim osiguranjem unutar zatvora Lorton. Zatvorenici su buljili u nas dok smo prolazili. Uzvratio sam im buljenjem. Ja isto tako znam dobro buljiti.
Napokon smo stigli do bloka zatvorskih soba gdje su još uvijek čuvali Garyja Soneja /Murphyja.
Njegova zatvorska soba i cijeli hodnik bili su jako osvijetljeni, ali on je škiljio sa svog ležaja. Izgledalo je kao da viri iz mračne šilje.
Trebalo mu je malo vremena da me prepozna.
Kada mu je to napokon uspjelo, nasmiješio se. Još uvijek je izgledao kao onaj dragi čovjek iz malog grada. Gary Murphy. Lik iz filma 'To je prekrasan život’ ponovno snimljenog u verziji iz devedesetih. Sjetio sam se njegovog prijatelja Simona Conklina koji mi je rekao kako Gary Murphy može glumiti bilo koju ulogu prema potrebi. Sve je to bio dio njegove pripadnosti 98-postotkašima.
"Zašto si me prestao posjećivati, Alex?" pitao je. Sada su mu oči bile gotovo tugaljive. "Nisam imao nikoga s kim bih mogao razgovarati. Ovi liječnici nikada ne slušaju. Oni doista ne slušaju."
"Neko vrijeme nisu mi dopuštali da te viđam." rekao sam mu, "Ali to smo sredili, i tako sam sada ovdje."


Izgledao je povrijeđen. Grickao je donju usnicu i zagledao se dolje u svoje platnene zatvorske cipele.
Odjednom mu se lice iskrenulo i glasno se nasmijao. Zvuk je odjeknuo kroz malu prostoriju.
Sonej/Murphy nagnuo se bliže prema meni. "Znaš li da si ti samo još jedno glupo kopile," rekao je. "Tako te je lako izmanipulirati. Kao i sve druge prije tebe. Pametan, ali ne dovoljno pametan."
Razrogačio sam oči. Iznenađen. Možda malo šokiran.
"Svjetla su upaljena, ali nikoga nema kod kuće," komentirao je izraz koji je morao vidjeti na mom licu.
"Ne. Ja sam ovdje," rekao sam. "Samo sam te podcijenio više nego što sam trebao. Moja greška."
"Suočili smo se sa stvarnošću, zar ne?" Grozni, samouvjereni smiješak ostao mu je na licu. "Jesi li siguran da razumiješ? Jesi li siguran, doktore-istražitelju?"
Naravno da sam razumio. Upravo sam se susreo s Garyjem Sonejem prvi put. Predstavio nas je Gary Murphy. Taj se proces zove rapidni ciklus.
Otmičar je buljio u mene. Bio je zloban, pravio se važan, prvi je puta preda mnom bio onaj koji jest.
Ispred mene je sjedio ubojica djece. Briljantni oponašatelj i glumac. Genijalac. Lindberghov sin. Sve to i vjerojatno mnogo više od toga.
"Jesi li dobro?" pitao je. Oponašao je moj prijašnji upit upućen njemu. "Osjećaš li se dobro, doktore?"
"Ja sam odlično. Nemam nikakvih problema," rekao sam.
"Stvarno? Meni ne djeluješ dobro. Nešto nije u redu, zar ne, Alex?" Sada je već izgledao duboko zabrinut.
"Hej, čuj!" napokon sam podigao glas. "Skini mi se, Sonej. Kako ti zvuči ovo ispitivanje stvarnosti?"
"Čekaj malo." Kimao je glavom naprijed-natrag. Vučji osmijeh nestao je isto onako brzo kao što se i pojavio, trenutak ranije. "Zašto me zoveš Sonej? Što to znači, doktore? Što se događa?"
Promatrao sam njegovo lice i nisam mogao vjerovati onome što sam vidio.
Opet se promijenio. Klik. Gary Sonej je nestao. Promijenio je lik dva, možda čak tri puta u nekoliko minuta.
"Gary Murphy?" pokušao sam.
Kimnuo je glavom. "A tko drugi? Ozbiljno, doktore, što je to? Što se to događa? Nema te tjednima. Sada si se napokon vratio."
"Reci mi što se to upravo dogodilo," rekao sam. Nastavio sam ga netremice promatrati. "Upravo sada. Reci mi što ti misliš da se upravo dogodilo."
Izgledao je zbunjeno. Potpuno smeten mojim pitanjem. Ako je sve ovo bila gluma, bila je to najsjajnija, krajnje začuđujuća i uvjerljiva predstava koju sam ikada vidio u svojoj psihologijskoj praksi.
"Ništa ne shvaćam. Došao si ovdje u moju zatvorsku sobu. Djeluješ nekako napet. Možda ti je neugodno jer te dugo nije bilo. Onda me zoveš Sonej. Sasvim neočekivano. Je li to neka šala?"
Je li sada bio ozbiljan? Je li moguće da ne zna što se dogodilo prije napunih šezdeset sekunda?
Ili je ovo sada bio Gary Sonej koji još uvijek glumi preda mnom? Je li mogao ulaziti i izlaziti iz svog stanja gubitka pamćenja tako lako i tako glatko? To je bilo moguće, ali vrlo rijetko. U ovom slučaju sve je to sudski postupak moglo pretvoriti u nevjerojatnu sprdačinu.
To je čak Soneja/Murphyja moglo i osloboditi.
Je li to bio njegov plan? Je li to od samog početka bio njegov požarni izlaz za bijeg?



Poglavlje 56




Dok je radila s ostalima, berući voće i povrće na jednoj strani planine, Maggie Rose se pokušavala sjetiti kako je bilo kod kuće. Isprva je njezin ’popis’ stvari kojih se sjećala bio vrlo jednostavan i uopćen.
Najviše su joj od svega nedostajali otac i majka. Nedostajali su joj svakog trenutka, svakog dana.
Nedostajali su joj njezini školski prijatelji, poglavito Račić.
Nedostajao joj je Dukado, njezin 'svježi’, mali mačić.
I Angel, njezin ’slatki’, mali mačić.
Nintendo igre i njezin ormar s odjećom.
Zabave poslije škole bile su tako divne.
Isto tako i kupanje u kupaonici na trećem katu iznad vrta.
Ali, što je više razmišljala o domu, to je više novih sjećanja navirale u njezinu glavu, i Maggie Rose je polako upotpunjavala svoj popis uspomena.
Nedostajalo joj je ono kada bi se ugurala između svojih roditelja dok su se grlili ili ljubili. To je ona nazivala ’nas troje’.
Nedostajali su joj likovi koje je njezin otac glumio za nju, uglavnom dok je još bila mala. Tu je bio Hank, veliki otac koji je južnjački otezao i koji bi volio uzviknuti ’A kiii to so toboon pričaa?' Bila je tu i ’Susie Wooderman'. Susie je bila zvijezda koju je Maggie željela predstavljati u svakoj očevoj priči.
Postojao je osnovni obred koji su izvodili kad god su ulazili u auto po hladnom vremenu. Tada bi svi huktali na sav glas: 'Cvok cvok-cvok, cvok-a, cvok-a, cak cvok-cvok.' Njezina bi majka smišljala pjesme i pjevala joj ih. Otkad pamti, majka joj uvijek nešto pjevala. Pjevala je: 'Volim te tako silno, Maggie, i za tebe bih učinila baš sve. Nema toga na cijelom svijetu što ja ne bih učinila za tebe.' Maggie bi pjevala: 'Da li bi me odvela u Disneyland?' A mama bi odgovorila: 'Učinila bih to, Maggie Rose.' 'Da li bi poljubila Dukada velikim poljupcem u njuškicu?’ 'Učinila bih to za tebe, Maggie Rose. Nema ničega što ne bih učinila za tebe.'
Maggie se prisjećala čitavih dana provedenih u školi, odlazaka iz razreda u razred. Sjećala se 'posebnih migova’ gospođice Kim, namijenjenih samo njoj. Sjećala se kako bi se Angel smotao u naslonjaču i proizvodio slatke zvukove nalik na ’uau'.
'Učinila bih za tebe bilo što, mila, bilo što, jer ti meni značiš sve.’ Maggie je još uvijek mogla čuti riječi pjesme koju je njezina majka pjevala za nju.
'Da li bi, molim te, došla po mene i odvela me kući? ’ Maggie je pjevala u sebi. 'Hoćeš li, molim te, molim te, doći?'
Ali nitko nije uzvratio pjesmom. Više ne. Nitko više nije pjevao za Maggie Rose. Više je se nitko nije sjećao. Ili je barem tako osjećala u svojem slomljenom srcu.



Poglavlje 57




U sljedeća dva tjedna susreo sam se s Sonejem/Murphyjem šest puta. Više nije dopuštao da mu prilazim blizu, iako je tvrdio da nije tako. Nešto se promijenilo. Izgubio sam ga. Njih obojicu.
Petnaestog listopada, federalni sudac je donio odluku o odgodi, privremeno odgađajući početak sudskog postupka o otmici. To je bio posljednji u nizu taktičkih odgađanja koju je provodio Murphyjev branitelj, Anthony Nathan.
Unutar jednog tjedna, što je brzina munje u ovoj vrsti složenog pravnog manevra, sutkinja Linda Kaplan odbila je zahtjev obrane. Zahtjevi za suzdržavanjem i nalozi za odgodu Vrhovnom sudu također su odbijeni. Nathan je Vrhovni sud nazvao 'dobro organiziranom ruljom za linč’, i to preko sve tri televizijske mreže. Paljba je tek započela, rekao je tisku. On je odredio ton u kojem će se odvijati suđenje.
Dvadeset i sedmog listopada počelo je suđenje Država protiv Murphyja. Pet minuta do devet toga jutra, Sampson i ja bili smo na putu prema stražnjem ulazu u zgradu Federalnog suda u Indiana Aveniji. Putovali smo inkognito, najbolje kako smo umjeli.
"Želiš li izgubiti nešto novaca?" rekao je Sampson dok smo zaokretah iza ugla u Indianu.
"Nadam se da ne govoriš o novcima za okladu na ishod ovog slučaja otmice i ubojstva?"
"Naravno da govorim, kolačiću. Tako će nam vrijeme brže proći."
"Kakva je oklada?"
Sampson je zapalio Coronu i otpuhnuo pobjednički dim. "Kladim se... ja kažem da će ga poslati u St. Elizabeth’s, neku bolnicu za neuračunljive kriminalce. To je oklada."
"Želiš li time reći da naš pravni sustav nije djelotvoran?"
"U to duboko vjerujem svakim dijelom svoga tijela. Naročito u današnje vrijeme."
"U redu - ja kažem kriv, za dvije otmice. Kriv, za jedno ubojstvo."
Sampson je otpuhnuo još jedan pobjednički dim. "Hoćeš li me odmah isplatiti? Je li pedeset prihvatljiva svota koju si možeš priuštiti ako izgubiš?"
"Pedeset je u redu. Imaš okladu."
"Hajde, daj. Volim ti uzeti to malo novaca koje imaš."
Tamo ispred Treće ulice, gomila od oko nekoliko tisuća ljudi okružila je glavni ulaz u zgradu suda. Drugih dvjestotinjak ljudi, uključujući sedam redova reportera, već je bilo unutra. Tužitelj je pokušao isključiti tisak, ali mu je zahtjev bio odbijen.
Netko je dao tiskati plakate kojih je bilo posvuda: Maggie Rose je živa!
Ljudi su dijelili ruže na mjestu suđenja. Gore i dolje niz Aveniju Indiana, dobrovoljci su prolazili dijeleći besplatne ruže. Drugi su prodavali zastavice za uspomenu. Najpopularnije od svega bile su male svijeće koje su ljudi palili na prozorima svojih domova u znak sjećanja na Maggie Rose.
Šačica reportera čekala je kod stražnjeg ulaza, koji je rezerviran za dostavu, kao i za ono malo sramežljivih sudaca i odvjetnika. Većina okorjelih policajaca koji zalaze u sudnicu također biraju stražnji ulaz, kako bi izbjegli gužvu.
Mikrofone su smjesta gurnuli pred mene i Sampsona. Objektivi televizijskih kamera glupavo su buljili u nas. Nas više niti jedan instrument nije mogao zbuniti.
"Istražitelju Cross, je li istina da vas je FBI skinuo sa slučaja?"
"Ne. Moji odnosi s FBI-jem su dobri."
"Istražitelju, viđate li još uvijek Garyja Murphyja u zatvoru Lorton?"
"To zvuči kao da hodamo zajedno. Naša veza još nije tako ozbiljna. Ja sam samo dio liječničkog tima koji ga viđa."
"Ima li u ovom slučaju, u odnosu na vas, nekih rasnih primjesa?"
"Rasnih primjesa ima u mnogim stvarima, pretpostavljam. Ovdje to nije ništa posebno."
"Drugi istražitelj? Istražitelj Sampson. Slažete li se s tim, gospodine?" pitao je mladi junac s leptir kravatom.
"Gospodine i vama također, primijetili ste da mi ulazimo na stražnja vrata, zar ne? Mi smo ljudi sa stražnjih vrata." Sampson se smijuljio u kameru. Nije skidao naočale.
Napokon smo se dokopali dostavnog dizala i pokušali otjerati reportere kako ne bi ušli istu kabinu, što nije bilo lako.
"Potvrđeno je naklapanje da će Anthony Nathan zahtijevati da se dokaže privremena neuračunljivost. Možete li to komentirati?"
"Ne mogu. Pitajte o tome Anthonyja Nathana,"
"Istražitelju Cross, jeste li vi zauzeli stav da Gary Murphy nije neuračunljiv?"
Starinska su se vrata napokon zatvorila. Dizalo se počelo uspinjali prema sedmom katu, "Sedmo nebo," kako ga zovemo u struci.
Sedmi kat nikada nije bio mirniji, ili, bolje rečeno, pod većim nadzorom. Uobičajena slika sa željezničke stanice gdje se motaju policajci, mladi nevaljalci i njihove obitelji, okorjeli zlikovci, pravnici i suci, sasječena je odredbom koja je ovaj kat namijenila samo jednom slučaju. To je bio onaj veliki "Proces stoljeća". Nije li sve bilo onako kako je to Gary Sonej priželjkivao?
U odsutnosti zbrke, zgrada Federalnog suda izgledala je poput neke postarije osobe koja se ujutro budi iz kreveta. Sve bore i modrice bile su vidljive na ranojutarnjem svjetlu koje se probijalo kroz katedralske prozore na istočnoj strani tog kata.
Stigli smo upravo na vrijeme da vidimo kako tužitelj ulazi u sudnicu. Mary Warner je bila sitna tridesetšestogodišnja američka tužiteljica iz šestog Okruga. Trebala je biti sudski pandan obrambenom odvjetniku Anthonyju Nathanu. Kao ni Nathan, još nije okusila poraz, barem ne na nekom značajnom slučaju. Mary Warner je imala blistavu reputaciju da se neumorno priprema za postupak i u sudnici ponaša bez zamjerke i uvjerljivo. Protivnik gubitnik je o njoj rekao: 'To je kao da igraš tenis s nekim koji uvijek uzvraća. Tvoj najbolji spin udarac - stiže natrag. Tvoj udarac za game - vraća se. Prije ili kasnije, potući će te do nogu."
Navodno je gospođicu Warner osobno izabrao Jerrold Goldberg, a Goldberg je mogao birati kojeg god je tužitelja htio. Odlučio se za nju bez obzira na Jamesa Dowda i druge kandidate za taj posao.
Carl Monroe je također bio tamo. Gradonačelnik Monroe nije se mogao držati podalje od gomile. Spazio me je, ali mi nije prišao, samo je bljesnuo usiljenim osmijehom preko dvorane.
Ako mi do tada nije bilo jasno koliko kod njega vrijedim, sada sam to saznao. Moje imenovanje za šefa divizije biti će i moje posljednje unapređenje. To su učinili samo da dokažu svima da su me s razlogom izabrali u tim za oslobađanje talaca, kako bi potvrdili svoju odluku i kako bi zataškali moguća pitanja o mojem ponašanju u Miamiju.
Vodeće vijesti na dan suđenja u Washingtonu bile su da Ministar financija Goldberg osobno sudjeluje na podizanju optužnice i da će Anthony Nathan biti odvjetnik obrane.
Nathana su u Postu opisali kao 'nindža ratnik u sudnici'. On je redovito bio vijest s naslovnih stranica od dana kad ga je Sonej/Murphy angažirao. Gary sa mnom nije želio razgovarati o Nathanu. Jednom je prilikom rekao; "Ja trebam dobrog odvjetnika, zar ne? Gospodin Nathan mi je bio uvjerljiv. Taj će dojam ostaviti i na porotu. On je izuzetno lukav, Alex." Lukav.
Pitao sam Garyja je li Nathan jednako pametan kao i on. Gary se nasmiješio i rekao: "Zašto uvijek govoriš da sam pametan, kad nisam? Da sam tako pametan, zar bih sada bio ovdje?"
Tjednima više nije niti jednom skrenuo s osobe Garyja Murphyja. Također je odbijao da ga ponovno hipnotiziram.
Promatrao sam Garyjevog superodvjetnika kako besramno leluja prostorom ispred sudnice. Bio je očito manijakalan, naširoko poznat po tome da zna razbjesniti svjedoke tijekom unakrsnog ispitivanja. Je li Gary bio pri punoj svijesti kada je izabrao Nathana? Što je privuklo njih dvojicu jednog drugome?
U jednu ruku, to je izgledalo kao prirodno spajanje - luđak na granici s normalnim branit će drugog luđaka. Anthony Nathan je već javno obznanio; "Ovo će biti pravi zoološki vrt. Zoo ili predstava pravde s granice Divljeg Zapada! To vam mogu obećati. Mogli bi naplaćivati ulaznice po tisuću dolara svaku."
Puls mi je bio ubrzan kad je sudski nadglednik napokon stao pred nazočne i pozvao na mir.
Uočio sam Jezzie na drugom kraju sudnice. Bila je odjevena u skladu s važnošću svojeg položaja u službi. Prugasti kostim, visoke pete, sjajna crna torba za spise. Primijetila me je i zakolutala očima.
S desne strane sudnice vidio sam Katherine Rose i Thomasa Dunnea. Njihova nazočnost pridonijela je još više ozračju nestvarnog. Nisam mogao otkloniti sjećanje na Charlesa i Anne Morrow Lindbergh i na suđenje za svjetski poznatu otmicu koja se dogodila šezdeset godina ranije.
Sutkinja Linda Kaplan bila je znana kao govorljiva i energična žena koja nikada odvjetnicima ne dopušta da ju nadmudre. Bila je u klupi manje od pet godina, ali je već vodila neke od najvećih procesa u Washingtonu. Često bi stajala tijekom cijelog postupka. Bila je poznata po tome da svojom sudnicom vlada s potpunim autoritetom.
Garyja Soneja/Murphyja su mirno, gotovo potajno dopratili do njegovog mjesta. Već je tamo sjedio, izgledao je i ponašao se uglađeno, kao što je to Gary Murphy uvijek bio.
Bilo je nazočno nekoliko dobro poznatih novinara, od kojih je nekolicina pisala knjige o otmici.
Prvoga dana, odvjetnički timovi obiju suparničkih strana djelovali su krajnje uvjereno i dobro pripremljeno, kao da su njihovi dokazi neoborivi.
Suđenje je otpočelo s malim teatralnim mahanjem zvonom.
Naprijed u sudnici, Missy Murphy je počela jecati. "Gary nije nikoga povrijedio," izgovorila je to tako da su ju svi mogli čuti. "Gary nikada nikoga ne bi mogao povrijediti."
Netko je iz sudske publike doviknuo, "Oh, pustite nas na miru, gospođo!"
Sutkinja Kaplan lupila je batićem i naredila: "Tišina u sudnici! Tišina! Dosta je bilo toga." Naravno da jest.
Bili smo u punom zamahu. Gary Sonej/Murphy - proces stoljeća.



Poglavlje 58




Sve je bilo u neprekidnom pokretu i kaosu, a posebno moj odnos prema samoj istrazi i sudskom procesu. Poslije suda toga dana, napravio sam jedinu stvar koja je imala nekog smisla: igrao sam nogomet sa zastavicama sa svojom djecom.
Damon i Janelle bili su u punom zamahu aktivnosti, natječući se za moju pozornost cijelog poslijepodneva, obasipajući me svojim potrebama. Oni su me udaljili od neugodnih razmišljanja koja će me proganjati još nekoliko tjedana.
Te iste noći, poslije večere, Nana i ja ostali smo sjediti za stolom uz drugu šalicu kave od cikorije. Želio sam čuli što ona misli, a to je ionako bilo neizbježno. Za cijelo vrijeme obroka, izvijala je ruke i ramena poput Satchela Paigea koji se sprema otpraviti loptu.
"Alex, mislim da moramo razgovarati," napokon je rekla. Kad Mama Nana ima nešto reći, tome prvo prethodi šutnja. A onda, kad počne govoriti, priča mnogo, ponekad satima.
Djeca su u drugoj sobi bila zaokupljena gledanjem Kola sreće. Bodrenje i uzvici u zabavnoj igri stvorili su dobru domaću zvučnu podlogu.
"O čemu ćemo razgovarati?" pitao sam ju. "Hej, jesi li znala da svako četvrto dijete u SAD danas živi u siromaštvu? Mi ćemo uskoro postati moralna većina."
Nana je bila doista pribrana i zamišljena pred onim što se spremalo. Pripremala je svoj govor. Toliko sam mogao primijetiti. Šarenice u njezinim očima pretvorile su se u smeđe glavice od pribadača.
"Alex," rekla je, "ti znaš da sam ja uvijek na tvojoj strani kada se radi o nečem važnom."
"Sve otkad sam stigao u Washington s platnenom naprtnjačom na leđima i s ukupno, ako se ne varam, sedamdeset i pet centi u džepu, dodao sam.
Još sam se živo sjećao kako su me poslali "gore na Sjever" da odem živjeti sa svojom bakom, kao i dana kad sam vlakom iz Winston-Salema stigao na postaju Union. Moja majka je upravo umrla od raka na plućima, a moj otac je umro godinu ranije. Nana mi je platila ručak u Morrison's kafeteriji. Tada sam prvi puta jeo u restoranu.
Regina Hope uzela me je kada mi je bilo devet godina. U to vrijeme Mamu Nanu su zvali 'Kraljicom nade'. Bila je školska učiteljica ovdje u Washingtonu. Već je bila u svojim kasnim četrdesetim, a moj djed je bio mrtav. Moje troje braće došli su na područje Washingtona u isto vrijeme kad i ja. Boravili su malo kod jednih, malo kod drugih rođaka dok nisu navršili osamnaest godina. Ja sam cijelo vrijeme ostao s Nanom.
Bio sam sretnik. Ponekad je Mama Nana bila vrhunska kraljevska vještica jer je uvijek znala što je za mene najbolje. Poznavala je tipove poput mene od prije. Znala je mog oca sa svim njegovim manama i vrlinama. Voljela je moju majku. Mama Nana je oduvijek bila, a i danas jest, nadareni psiholog. Nadjenuo sam joj ime Mama Nana kada mi je bilo deset godina. Tada je već postala oboje i nana (baka) i mama.
Sada je ruke sklopila na prsima. Željezna volja. ’'Alex, mislim da imam neki loš predosjećaj oko veze u koju si se upleo," rekla je.
"Možeš li mi reći zašto?” pitao sam je.
"Da, mogu. Prvo, zato što je Jezzie bijela žena, a ja većini bijelaca ne vjerujem. Voljela bih da mogu, ali ne mogu. Glavnina njih nema poštovanja prema nama. Lažu nam u lice. To je njihov način, barem u odnosu na ljude koje ne smatraju sebi ravnima."
"Zvučiš kao revolucionarka s ulice. Farrakhan ili Sonny Carson," rekao sam joj. Počeo sam raščišćavati stol, tovareći tanjure i pribor za jelo na hrpu u našem starom porculanskom slivniku.
"Ne ponosim se ovim svojim osjećajima, ali svejedno si ne mogu pomoći." Mama Nana me je slijedila pogledom.
"Je li to, onda, Jezziena krivnja? To što je bijela žena?"
Nana se promeškoljila na stolici. Namjestila je svoje naočale, koje su visjele na ispletenoj vrpci oko vrata. "Njezina krivnja jest što hoda s tobom. Izgleda da je spremna žrtvovati tvoju policijsku karijeru, sve ono čime se baviš ovdje u jugoistočnom dijelu. Sve dobro koje imaš u svom životu. Damona i Jannie."
"Damon i Janelle ne djeluju ni povrijeđeno ni zabrinuto," rekao sam Mami Nani. Malo sam podigao glas. Stajao sam tamo s hrpom prljavog posuđa u naručju.
Nanini dlanovi lupili su po naslonima za ruke na stolici. "Prokletstvo, Alex, to je zato što si zaslijepljen. Ti si njima nebo i sunce. Damon se boji da ćeš ih jednostavno napustiti."
"Ova djeca su uznemirena samo ako ih netko uznemiri." Izrekao sam ono što sam mislio i ono u što sam vjerovao da je istina.
Mama Nana naslonila se prema natrag u stolici. Sitan je zvuk pobjegao s njezinih usana. To je bila čista bol.
"Tako je krivo ovo što govoriš. Ja štitim ovo dvoje djece kao što sam štitila i tebe. Provela sam cijeli svoj život skrbeći za druge ljude, pazeći na druge. Alex, ja nikoga nisam povrijedila."
"Upravo si mene povrijedila," rekao sam joj. "Znaš da jesi. Znaš koliko mi ovo dvoje djece znači."
Vidio sam suze u Naninim očima, ali nije posustala. Čvrsto me je gledala u oči. Naša je ljubav čvrsta i beskompromisna. Uvijek je bilo tako.
"Ne bih htjela da mi se kasnije moraš ispričavati, Alex. Nije ml važno osjećaš li krivnju zbog onoga što si mi upravo rekao. Ono što je važno jest to da si kriv. Ostavljaš sve zbog odnosa koji jednostavno ne može uspjeti."
Mama Nana se digla od kuhinjskog stola i otišla na gornji kat. Kraj razgovora. Tek tako. Ona je odlučila.
Jesam li doista ostavljao sve da bih bio s Jezzie? Je li to bio odnos koji nikada neće uspjeti? Za sada to nikako nisam mogao znati. Morat ću to otkriti sam.



Poglavlje 59




Na suđenju slijedila je čitava povorka medicinskih stručnjaka koji su svjedočili o Soneju/Murphyju. Pomoćni medicinski ispitivači stali su za govornicu, neki od njih neobično uvijeni i ekstravagantni za naučnike. Stručnjaci su bili iz bolnice Walter Reed, iz zatvora Lorton, iz vojske i iz FBI-a.
Fotografije i shematski crteži veličine sto dvadeset sa sto osamdeset centimetara bili su izloženi uz pretjerana objašnjavanja; mjesta zločina bivala su posjećivana uvijek iznova na stravičnim mapama koje su dominirale u prvom tjednu suđenja.
Osam različitih psihijatara i psihologa dovedeno je za govornicu kako bi dokazali da je Gary Sonej/Murphy bio u stanju kontrolirati svoje postupke; da je devijantni sociopat; da je razuman, hladnokrvan i potpuno priseban.
Opisivali su ga kao ‘genija za kriminal’, bez imalo savjesti i pokajanja; kao briljantnog glumca, "dostojnog Hollywooda”, i to zbog toga što je cijelo vrijeme manipulirao i zaglupljivao toliko ljudi.
Ali Gary Sonej/Murphy je svjesno i namjerno oteo dvoje djece; ubio je jedno od njih ili oboje; ubio je i druge ljude - najmanje petero njih, a vjerojatno i više. Bio je čudovište u ljudskom obličju. Tako su govorili svi stručnjaci optužbe.
Ravnateljica psihijatrijskog odjela iz bolnice Walter Reed govorio je gotovo cijelo poslijepodne. Razgovarala je s Garyjem Murphyjem jedno desetak puta. Nakon što je nadugačko ispričala sve o poremećenom djetinjstvu u Princetonu, u New Jerseyu, i tinejdžerskim godinama obilježenim silovitim ispadima protiv ljudskih bića i protiv životinja, od dr. Marie Ruocco zatraženo je da izloži svoju psihijatrijsku procjenu Garyja Murphyja.
"U njemu vidim krajnje opasnog sociopata. Ja vjerujem da je Gary Murphy u cijelosti svjestan svojih postupaka. Ja apsolutno ne vjerujem da je on višestruka ličnost.
I na taj je način Mary Warner vrlo vješto dograđivala svoj slučaj iz dana u dan. Divio sam se njezinoj temeljitosti i njezinom razumijevanju psihijatrijskog procesa. Sastavljala je strašno složenu slagaljku za suce i porotu. Susreo sam se s njom nekoliko puta i bila je stvarno dobra.
Kada bude gotova, porotnici će imati krajnje detaljnu sliku u svojim glavama... o glavi Garyja Soneja/Murphyja.
Svakog dana suđenja ona bi se usredotočila na jedan novi djelić slagaljke. Pokazala bi im ga. Temeljito bi ga objasnila. Potom bi djelić umetnula u slagaljku.
Pokazala bi poroti u kakvom je točno odnosu novi djelić prema svim ostalima koji su postavljeni prije njega. Jedanput ili dvaput, nazočni u sudnici bili su toliko poneseni da su zapljeskali tužiteljici nježnog glasa i njezinoj dojmljivoj predstavi.
Sve je to uspjela postići dok je Anthony Nathan ulagao prigovor na gotovo svaku tvrdnju koju je pokušavala dokazati.
Nathanova obrana bila je vrlo jednostavna i nije nikada odstupio od nje: Gary Murphy je nevin jer nije počinio nikakav zločin.
Počinio ga je Gary Sonej.
Anthony Nathan koračao je sprijeda po sudnici svojim uobičajenim lelujanjem. Nosio je odijelo po mjeri vrijedno tisuću i petsto dolara, ali u njemu se nije osjećao ugodno. Odijelo je bilo dobro krojeno, ali Nathanovo držanje bilo je užasno - to je bilo kao da pokušavate odjenuti bateriju sprava za penjanje.
"Ja nisam ugodna osoba." Drugog tjedna u ponedjeljak, Anthony Nathan stao je pred porotu od sedam žena i pet muškaraca. "Pogotovo ne u sudnici. Ljudi kažu da se neprekidno podrugljivo smijem. Da sam napuhan. Da sam nepodnošljivi egomanijak. Da me se ne može podnijeti dulje od šezdeset sekunda. To je sve istina," rekao je Nathan svom prijemljivom slušateljstvu. "To je istina."
"I to je ono što mi ponekad stvara neprilike. Ja govorim istinu. Ja sam opsjednut time da govorim istinu. Nemam niti najmanje strpljenja za poluistine. Ja nikada nisam preuzeo slučaj u kojem ne mogu izreći istinu.
Moja obrana Garyja Murphyja je jednostavna, možda najmanje složena i kontroverzna od svih koje sam izložio nekoj poroti. Sastoji se od istine. Crno na bijelom, dame i gospodo. Molim vas, saslušajte me.
Gospođa Warner i njezin tim razumiju koliko je obrana čvrsta i upravo su zato pred vas podastrijeli više činjenica nego li je to učinila Warrenova komisija da bi dokazala to isto - APSOLUTNO NIŠTA. Kad biste gđu. Warner podvrgli unakrsnom ispitivanju i kada bi vam pošteno odgovorila, rekla bi vam upravo to. Tada bismo svi mogli otići kući. Zar to ne bi bilo lijepo? Da, to bi bilo vrlo lijepo."
Po sudnici su se prolomili uzvici negodovanja. Istodobno, neki članovi porote naginjali su se bliže kako bi bolje čuli i vidjeli. Svaki puta kada bi Nathan prošao pokraj njih, prišao bi im za pola koraka bliže.
"Netko, zapravo mnogi su me pitali zašto sam preuzeo ovaj slučaj. Rekao sam im jednostavno kao što i vama sada kažem da dokazni materijal u ovom slučaju za obranu znači čistu pobjedu. Istina je tako sveobuhvatna u ovom slučaju. Znam da sada u to još ne vjerujete. Ali vjerovat ćete. Vidjet ćete.
Ovdje zapanjuju same utvrđene činjenice. Gđa. Warner nije željela ovaj slučaj iznijeti pred porotu već sada. Njezin šef, Ministar financija, ishitreno je ovaj slučaj iznio pred sud. Prisilom je postigao da se ovo suđenje održi u rekordnom roku. Nikada se kolo Pravde nije okretalo tako brzo. Nikada se to kolo ne bi tako brzo okretalo zbog vas ili vaših obitelji. To je istina.
Ali u ovom specifičnom slučaju, zbog patnje gospodina Goldberga i njegove obitelji, kolo se okreće vrlo brzo. I zbog Katherine Rose Dunne i njezine obitelji, koja je poznata, bogata i vrlo moćna i koja isto tako želi da njezinim patnjama bude kraj. Tko im to može zamjeriti? Ja sigurno ne.
ALI NE NA RAČUN ŽIVOTA JEDNOG NEDUŽNOG ČOVJEKA! Taj čovjek, Gary Murphy, ne zaslužuje da pati kao što su oni patili."
Nathan je sada otišao do mjesta gdje je sjedio Gary. Plavokos, atletski građen Gary Murphy, koji je izgledao kao odrasli izviđač. "Ovaj čovjek je isto tako dobar čovjek kao i bilo tko u ovoj sudnici. Ja ću vam to i dokazati.
Gary Murphy je dobar čovjek. Zapamtite to. Imam za vas još jednu činjenicu.
To je jedna od dvije činjenice, samo dvije, koje želim da upamtite. Druga činjenica jest ova: Gary Sonej je neuračunljiv.
Sada vam moram priznati da sam i ja osobno malo neuračunljiv. Samo malo. To ste već i sami primijetili. Gđa. Warner vam je na to skrenula pozornost. Dakle, Gary Sonej JE STOTINU PUTA LUĐI OD MENE. Gary Sonej je najluđa osoba koju sam ikada sreo. Ja sam upoznao Soneja. Vi ćete ga također imati priliku upoznati.
To vam obećajem. Upoznat ćete Soneja, a kada se to jednom dogodi, nećete moći osuditi Garyja Murphyja. Na kraju ćete zavoljeti Garyja Murphyja i podržat ćete ga u njegovoj osobnoj borbi sa Sonejem. Gary Murphy ne može biti osuđen zbog ubojstava i otmice... koje je počinio Gary Sonej...."
Anthony Nathan je nastavio prizivati jednog čudnog svjedoka za drugim. Začudo, među njima je bilo i osoblja iz Washingtonske dnevne škole, kao i nekolicina učenika. Među njih je uvrstio i susjede Murphyjevih iz Delawarea.
Nathan je uvijek bio obziran prema svjedocima, uvijek vrlo uglađen. Izgledalo je da Nathana vole i da mu vjeruju.
"Hoćete li, molim vas, svima reći svoje ime?"
"Dr. Nancy Temkin."
"I vaše zanimanje, molim."
"Podučavam u Washingtonskoj dnevnoj školi."
"Jeste li poznavali Garyja Soneja u Dnevnoj školi?"
"Da, jesam."
"Je li gospodin Sonej bio dobar učitelj dok je bio u Washingtonskoj dnevnoj školi? Jeste li ikada primijetili nešto zbog čega ste mogli posumnjati da on nije dobar učitelj?"
"Ne, nisam. Bio je vrlo dobar učitelj."
"Što biste, dr, Temkin, rekli, zašto?"
"Zato što se svesrdno trudio oko svog predmeta i oko toga da svoje znanje prenese učenicima. U školi je bio najomiljeniji učitelj. Nadimak mu je bio ’Chips,’ kao u ’Mr. Chips.’"
"Čuli ste da neki medicinski stručnjaci tvrde da je on neuračunljiv, ozbiljno podvojena ličnost? Kako vas se to dojmilo?"
"Iskreno, to je jedni način na koji mogu objasniti ono što se dogodilo."
"Dr. Temkin, znam da je ovo teško pitanje, s obzirom na okolnosti, ali je li vam optuženi bio prijatelj?"
"Da. Bio mi je prijatelj."
"Je li vam još uvijek prijatelj?"
"Želim da Gary dobije svu pomoć koja mu je potrebna."
"Ja također," rekao je Nathan. "Ja također."
Anthony Nathan je osuo svoju prvu pravu paljbu kasno u petak drugog tjedna suđenja. Bilo je podjednako dramatično koliko i neočekivano. Započelo je razgovorom na postranoj klupi koji su Nathan i Mary Warner vodili sa sutkinjom Kaplan.
Za vrijeme razgovora, Mary Warner je podigla glas, što se događalo vrlo rijetko tijekom suđenja, "Časna sutkinjo, ulažem prigovor! Moram se tome suprotstaviti... to je obično zavaravanje. To je zavaravanje!"
Sudnica je već brujala. Tisak u prvim redovima sjedala bio je u stanju pripravnosti. Sutkinja Kaplan je očito donijela odluku u korist obrane.
Mary Warner se vratila na svoje mjesto, ali je izgubila nešto od svoje pribranosti. "Zašto me o tome nisu obavijestili ranije?" vikala ,je. "Zašto se to nije otkrilo u pripremnom postupku?"
Nathan je podigao ruku i smirio sudnicu. Svima je objavio novosti. "Pozivam dr. Alexa Crossa kao svjedoka obrane. Pozivam ga kao neprijateljski raspoloženog i nenaklonog svjedoka, ali unatoč tome svjedoka obrane."
Ja sam bio 'zavaravanje'.

http://www.book-forum.net

12James Patterson - I došao je pauk Empty Re: James Patterson - I došao je pauk Sub Feb 11, 2012 1:40 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Četvrti dio - Ne zaboravite Maggie Rose








Poglavlje 60




"Tatice, pogledajmo ponovno taj film," govorio mi je Damon. "Ovaj put to mislim ozbiljno."
"Šššš. Gledat ćemo vijesti," rekao sam mu. "Možda ćeš naučiti nešto o životu osim Batmana."
"Film je smiješan." Damon me je pokušao urazumiti.
Uputio sam svog sina u jednu tajnu. "Vijesti su također jednako smiješne."
Ono što Damonu nisam rekao bilo je to da sam bio nevjerojatno napet zbog svjedočenja na sudu u ponedjeljak, svjedočenja u korist obrane.
Te večeri na televiziji sam vidio vijest o tome kako se očekuje da će se Thomas Dunne natjecati za mjesto u Senatu u Kaliforniji. Je li Thomas Dunne pokušavao ponovo sastaviti vlastiti život? Ili je možda Thomas Dunne na neki način i sam bio uključen u otmicu? Sada više nisam ništa mogao isključiti. Postao sam paranoičan s obzirom na previše stvari koje su bile vezane uz slučaj otmice. Je li u izvještaju iz Kalifornije bilo još nečeg osim onoga što je rečeno? Dvaput sam zatražio dozvolu da tragom istrage odem u Kaliforniju. Oba puta moj je zahtjev odbijen. Jezzie mi je u tome pomagala. Imala je veze u Kaliforniji, ali za sada od toga nije bilo ništa.
Gledali smo vijesti sjedeći na podu u dnevnoj sobi. Janelle i Damon sklupčali su se pokraj mene. Prije vijesti, pregledali smo video vrpcu o 'Policajcu iz vrtića’ po deseti, dvanaesti ili možda dvadeseti put.
Djeca su smatrala da sam u tom filmu trebao glumiti ja, a ne Arnold Schwarzenegger. Ja sam osobno smatrao da se Arnold pretvorio u prilično dobrog komičara. Ili sam možda samo više volio gledati Schwarzeneggera nego još jednu rundu ’Beryija’ ili ’Damu i lutalicu’.
Nana je bila u kuhinji, kartala je s tetom Tiom. Mogao sam vidjeti telefon na kuhinjskom zidu. Slušalica je slobodno visjela prema dolje, kako bi spriječili reportere i ostale gnjavatore -du jour- da nas zovu.
Svi telefonski pozivi koje mi je te večeri uputio tisak bavili su se istim pitanjima. Mogu li hipnotizirati Soneja/Murphyja u prepunoj sudnici? Hoće li Sonej ikada reći što se dogodilo s Maggie Rose Dunne? Je li on, po mojem mišljenju, psihopat ili sociopat? Nisam želio komentirati.
Oko jedan ujutro, zazvonilo je zvono na vratima. Nana je otišla gore mnogo prije toga. Stavio sam Janelle i Damona u krevet oko devet, nakon što smo malo zajedno čitali čarobnu knjigu Davida Macaulaya ’Crno i bijelo'.
Otišao sam u zamračenu blagovaonicu i razmaknuo zavjese od pamučnog satena. Bila je Jezzie. Baš u pravi čas.
Izašao sam na verandu i zagrlio je. "Idemo, Alex," prošaptala je. Imala je plan. Rekla je da je njezin plan takav da ’nema plana’, ali to je rijetko bio slučaj kada se radilo o Jezzie.
Jezzien motocikl te je noći doista gutao cestu. Prošli smo pokraj drugih vozila kao da miruju, zamrznuta u vremenu i prostoru. Prolazili smo pokraj zamračenih kuća, travnjaka i svega ostalog na ovom svijetu. U trećoj brzini. Lagano krstareći.
Čekao sam da prebaci u četvrtu, pa petu. BMW je uporno i glatko brujao ispod nas, njegov reflektor je probijao noć svojim privlačnim svjetlom.
Jezzie je prelazila iz trake u traku lako i često kad smo prebacili u četvrtu, zatim se uzdigli do čiste pete brzine. Vozili smo brzinom od preko dvjesto kilometara na sat po George Washington Parkwayu, potom dvjestopedeset po 95. ulici. Jezzie mi je jednom prigodom rekla da nikada ne vozi motor, a da ne postigne brzinu od barem dvjesto kilometara na sat. Vjerovao sam joj.
Nismo prestajali juriti kroz prostor i vrijeme sve dok se nismo zaustavili, dok se nismo spustili na zemlju kod zapuštene Mobilove benzinske crpke u Lumbertonu u Sjevernoj Carolini.
Bilo je gotovo šest ujutro. Mora da smo izgledali kao luđaci kakve mijesni momak s crpke još nikada nije vidio. Crnac. Plavokosa bijela žena. Moćni motocikl. Vrući provod u dobrom starom gradu, večeras.
Poslužitelj na crpki i sam je djelovao nekako izvan okvira. Imao je skateboard štitnike preko sivih traperica. Imao je oko dvadeset godina i narogušenu frizuru kakvu nose ’skejteri' i koju ćete prije vidjeti na plažama Kalifornije nego li u ovom dijelu zemlje. Kako je taj stil šišanja stigao do Lumbertona u Sjevernoj Carolini tako brzo? Je li u zraku bilo više ludila nego obično? Slobodan protok ideja?
"’Jutro, Rory." Jezzie se nasmiješila momku.
Provirila je između dviju crpki i namignula mi.
"Rory je ovdje u smjeni od jedanaest do sedam. Jedina stanica uokrug sto kilometara s obje strane. To možeš reći samo onima u koje imaš povjerenje." Stišala je glas. "Rory u ovim krajevima prodaje sve što diže i spušta raspoloženje. Sve što ti je potrebno da preživiš noć. Bumbare, crne ljepotice, poljoprivredni alat?"
Počela je lagano zavlačiti, tonom koji je bio ugodan za uho. Plava kosa bila joj je zamršena od vjetra, što sam također volio. "Extasy, metamfetamin hidroklorid?" nastavljala je citirati jelovnik.
Rory je na to odmahivao glavom, kao da ju smatra ludom. Primijetio sam da mu se sviđa.
Otklonio je zamišljenu kosu iz očiju. "Čovječe, o čovječe," rekao je. Vrlo uglađen mladi čovjek.
"Ne obaziri se na Alexa." Opet se nasmiješila poslužitelju s crpke. Zbog svoje nakostriješene kose djelovao je nekoliko centimetara viši. "On je u redu. On je samo jedan od mnogih policajaca u Washingtonu."
"Oh, čovječe! Jezzie, vrag te odnio! Isuuuse! Ti i tvoji prijatelji policajci." Rory se okrenuo na petama svojih radničkih čizama kao da ga je opržila vatra. Radeći u dežurnoj smjeni ovdje podalje od međudržavnih pravaca, morao je vidjeti svu silu ludila. Nas dvoje smo bili ludi, to je bilo sigurno. A sad mi pričaj malo o tome. Koji drugi prijatelji policajci?
Niti petnaest minuta kasnije, bili smo u Jezzienoj kući na jezeru. Bila je to mala koliba s krovom u obliku slova A, smještena tik uz vodu, okružena jelama i brezama. Vrijeme je bilo gotovo savršeno. Bablje ljeto koje je trajalo dulje nego što je to bilo uobičajeno. Globalno zatopljenje uhvatilo je maha.
"Nisi mi rekla da si zemljoposjednica,'' rekao sam dok smo brzali niz slikovitu cestu prema kolibi.
"Ne baš, Alex. Moja baka ostavila je ovo mojoj majci. Djed je bio mjesni prevarant i lopov. U svoje vrijeme zaradio je nešto novaca. Jedini je u našoj obitelji kojemu je to uspjelo. Izgleda da se zločin isplati."
"Tako se barem kaže."
Skočio sam s motora i odmah protegnuo svoje leđne mišiće, a onda i noge. Ušli smo u kuću. Vrata nisu bila zaključana, što mi je pomalo zagolicalo maštu.
Jezzie je zavirila u hladnjak, koji je bio pun svega. Pustila je vrpcu s glazbom Brucea Springstena, a zatim odšetala van.
Slijedio sam je dolje prema svjetlucavoj, crno-plavoj vodi. Nad vodom je bio izgrađen novi mol. Uski prilaz vodio je do proširenja u obliku terase na kojoj je bio vrtni stol i stolice. Mogao sam čuti kako sviraju pjesme s albuma Nebraska.
Jezzie je izula čizme, potom je skinula prugaste, plave dokoljenice. Umočila je jedno stopalo u savršeno mirnu vodu.
Njene dugačke noge bile su prekrasno mišićave. Stopala su joj također bila dugačka, lijepo oblikovana, onoliko lijepa koliko to stopala uopće mogu biti. Na trenutak me je podsjetila na dame koje su pohađale Sveučilište na Floridi, u Miamiju, u Južnoj Carolini, Vanderbilt. Na njoj nije bilo niti jednog djelića koji nije bio poseban.
"Vjerovao ili ne, ova voda ima preko trideset stupnjeva," rekla je sa širokim, usporenim osmijehom.
"Točno u stupanj?"
"Moram to potvrditi. Jesi li za igru ili si truba?"
"Što će reći susjedi? Nisam ponio svoje kupaće gaćice. Ni bilo što drugo."
'To je bio moj osnovni plan, nema plana. Zamisli. Cjela subota bez ikakvog plana. Nema suđenja. Nema konferencija za tisak. Nema projektila koje lansiraju Dunneovi. Kao što je učinio Thomas Dunne u emisiji Larrya Kinga ovaj tjedan. Žaleći se na istragu koja je prethodila suđenju, opetovano blateći posvuda moje ime. Nema otmica od kojih se trese zemlja i koje te pritišću. Samo nas dvoje ovdje usred ničega."
"Sviđa mi se kako to zvuči," rekao sam Jezzie. "Usred ničega." Pogledao sam oko sebe, prateći liniju gdje su se stabla jela spajala s jasno modrim nebom.
"To će biti naše ime za ovo mjesto. Usred ničega, Sjeverna Carolina."
"Ozbiljno, Jez. Što je sa susjedima? Nalazimo se u državi gdje takvima na potplate stavljaju smolu, zar ne? Ne želim nikakvu smolu na svojim petama."
Smiješila se. "Nema nikoga u blizini najmanje pet kilometara uokolo, Alex. Vjerovao ili ne, nema ni drugih kuća. Još je prerano za bilo koga osim za ribiće koji love grgeče."
"Ne želim susresti niti nekoliko usamljenih ribiča koji love grgeče i stavljaju smolu na potplate," rekao sam. "Njima bi se moglo pričiniti da sam ja crni som. Čitao sam Oslobođenje (Deliverance) od Jamesa Dickeya.”
“Svi ribiči idu na južni kraj jezera. Vjeruj mi, Alex. Dopusti da te razodjenem. Da ti bude malo udobnije."
"Razodjenut ćemo jedno drugo." Popustio sam i predao se u njezine ruke, prepustio te polaganom ritmu savršenog jutra. Na doku u zaljevu svukli smo jedno drugo. Jutarnje sunce bilo je ugodno toplo i osjećao sam povjetarac s jezera kako nam oplakuje golu kožu.
Probao sam vodu stopalom, svojim vlastitim dobro oblikovanim gležnjem. Jezzie nije pretjerala s temperaturom vode.
"Ja ti ne bih lagala. Do sada barem još nikada nisam,” rekla je uz još jedan smiješak.
Potom je savršeno zaronila, tako da gotovo uopće nije zapljusnula vodenu površinu.
Pridružio sam joj se, prateći svijetli trag mjehurića koje je ostavljala iza sebe. Dok sam ponirao u vodu, razmišljao sam: crni čovjek i prekrasna bijela žena plivaju zajedno.
Usred Juga. Ove naše godine gospodnje tisuću devetsto devedeset i treće.
Bezbrižni i možda pomalo luckasti.
Jesmo li griješili? Neki ljudi rekli bi da jesmo, ili bi barem tako mislili. Ali zašto je to bilo tako? Jesmo li ikoga vrijeđali time što smo bili zajedno?
Voda je na površini bila topla. Ali metar do metar i pol dublje bila je znatno hladnija. Izgledala je modro-zelena. Vjerojatno je dolazila iz izvora. Blizu dna mogao sam osjetiti snažne struje kako mi udaraju u prsa i genitalije.
Jedna me je misao snažno pogodila: Jesmo li se možda već duboko zaljubili? Je li to ono što sada osjećam? Izronio sam da uhvatim zraka.
"Jesi li dodirnuo dno? Kad prvi puta u danu zaroniš, moraš dodirnuti dno."
"Ili što?" pitao sam Jezzie.
"Ili si velika kukavica i utopit ćeš se ili ćeš se zauvijek izgubiti u dubokoj šumi prije nego što padne noć. To je istinita priča. Već sam vidjela mnogo, mnogo puta kako se to dogodilo ovdje Usred Ničega."
Igrali smo se u jezeru poput djece. Oboje smo mnogo radili. Previše - gotovo cijelu godinu našeg života.
Tamo su bile ljestve od cedrovine, kojima se lako moglo popeti na dok. Ljestve su bile nedavno napravljene. Mogao sam osjetiti svježinu drveta. Još nije bilo nikakvih špranja. Pitao sam se nije li ih Jezzie sama napravila - za vrijeme onog odmora - malo prije otmice.
Držali smo se za ljestve i jedno za drugo. Negdje u daljini na jezeru gakale su patke. Bio je to smiješan zvuk. Gotovo da nije bilo niti jednog nabora na vodenom stolu koji se prostirao ispred nas. Sićušni valovi golicali su Jezzie ispod brade.
"Volim te ovakvog. Djeluješ tako ranjiv," rekla je. "Počinje se pojavljivati onaj pravi ti."
"Imam osjećaj da je već toliko dugo sve tako nestvarno," rekao sam Jezzie. "Otmica. Potraga za Sonejem. Suđenje u Washingtonu."
"Ovo je sada jedino što je stvarno, za trenutak. U redu? Toliko volim biti s tobom." Jezzie je stavila glavu na moja prsa.
'Toliko to voliš?"
"Da. Toliko to volim. Vidiš kako sve može biti jednostavno?" Pokazala je prema daljini na slikovito jezero, na duboki krug od jelovih stabala. "Zar ne vidiš? Sve je to tako prirodno. Sve će biti dobro. Obećajem ti. Niti jedan ribič koji lovi grgeče neće se nikada ispriječiti između nas."
Jezzie je bila u pravu. Prvi put poslije dugo vremena, osjećao sam da bi sve moglo uspjeti - sve što bi se moglo dogoditi od sada nadalje. Stvari su bile jednostavne, neusiljene i dobre onoliko koliko je to moguće. Oboje smo željeli da ovaj vikend nikada ne prođe.



Poglavlje 61




"Ja sam istražitelj za ubojstva u washingtonskoj policijskoj upravi. Imam službeni čin šefa sektora. Ponekad, kada smatraju da moja psihološka opažanja mogu biti od nekog značaja u rješavanju pojedinog slučaja, dodjeljuju mi one krajnje okrutne zločine."
Te sam riječi izrekao pod zakletvom usred prepune, ušutkane i naelektrizirane washingtonske sudnice. Bio je ponedjeljak ujutro. Vikend se činio milijunima kilometara daleko. Grašci znoja počeli su mi se slijevati niz čelo.
"Možete li nam reći zašto vam dodjeljuju slučajeve s psihološkim implikacijama?" pitao me je Anthony Nathan.
"Ja nisam samo detektiv, nego i psiholog. Bavio sam se privatnom praksom prije nego što sam se pridružio policijskim snagama u D.C.-u," rekao sam. "Prethodno sam radio u poljoprivredi. Godinu dana bio sam najamni poljoprivredni radnik."
"Gdje ste stekli svoju diplomu?" Nathan je bio uporan u tome da me prikaže kao vraški značajnu osobu.
"Kao što znate, gospodine Nathan, moj doktorat je s Johns Hopkins fakulteta."
"Jedna od najboljih škola u zemlji, svakako u ovom dijelu zemlje," rekao je.
"Prigovor. To je mišljenje gospodina Nathana." Mary Warner je uložila opravdanu pravnu zamjerku.
Sutkinja Kaplan je podržala prigovor.
"Također ste objavljivali članke u ’Psychiatric Archives’ i u ’American Journal of Psychiatry’," nastavljao je Nathan kao da su gđa. Warner i sutkinja Kaplan potpuno irelevantne.
"Napisao sam nekoliko radova. Je h to baš toliko značajno, gospodine Nathan. Mnogi psiholozi objavljnju svoje radove."
"Da, ali ne u ’Journalu’ i ’Archives’, dr. Cross. Koja je bila tema tih učenih radova?"
"Pišem o tome kako funkcionira mozak kriminalaca. Vladam dovoljnom količinom trosložnih i četverosložnih riječi da bih se mogao kvalificirati za pisanje u takozvanim učenim časopisima."
"Divim se vašoj skromnosti, doista joj se divim. Recite mi nešto, dr. Cross. Imali ste me prilike promatrati ovih nekoliko tjedana. Kako biste opisali mene kao ličnost?"
"Za to bi mi bilo potrebno nekoliko seansi na samo s vama, gospodine Nathan. Nisam siguran da biste mi mogli dovoljno platiti za tu terapiju."
Smijeh se prolomio sudnicom. Čak je i sutkinja Kaplan uživala u rijetkom trenutku humora.
"Ipak, pokušajte," nastavljao je Nathan. "Ja to mogu podnijeti."
Bio je brz na mislima i vrlo dovitljiv. Anthony Nathan bio je vrlo kreativan. Kao prvo, svima je dao do znanja da ja nastupam samo kao svjedok, a ne kao 'stručnjak’ kojeg ima u šaci.
"Vi ste neurotični." Smiješio sam se. "I vjerojatno devijantni."
Nathan se okrenuo licem prema poroti, ispruživši dlanove prema gore. "Ako ništa drugo, bar je pošten. A osim toga, jutros ću dobiti besplatnu seansu kod perača mozga."
Sa klupa gdje je sjedila porota ponovo se začuo smijeh. Ovoga sam puta imao osjećaj da neki porotnici počinju mijenjati mišljenje o Anthonyju Nathanu, a možda i o njegovom branjeniku.
Isprva im se nije nimalo svidio. Sada su vidjeli da se trudi i da je vrlo, vrlo bistar. Za svog je branjenika on obavljao profesionalan i možda čak briljantan posao.
"Koliko ste imali seansi s Garyjem Murphyjem?" pitao me je sada. Pazite, s Garyjem Murphyjem, ne Sonejem. "Vjerujem dovoljno da možete stvoriti neke zaključke."
"Psihijatrija nije egzaktna znanost. Volio bih da sam mogao imati više seansi. Došao sam do nekih preliminarnih zaključaka."
"Koji su to?" pitao me je Nathan.
"Prigovor!" Ponovo je ustala Mary Warner. Bila je vrlo zaposlena. "Istražitelj Cross je upravo rekao da bi mu bilo potrebno više seansi da donese konačno medicinsko mišljenje."
"Odbija se," rekla je sutkinja Kaplan. "Istražitelj Cross je također ustvrdio da već ima neko preliminarno mišljenje. Voljela bih čuti koje je to."
"Dr. Cross," Nathan je nastavljao kao da nije bilo nikakvih prekida, "za razliku od ostalih psihijatara i psihologa koji su vidjeli Garyja Murphyja, vi ste osobno bili vezani za ovaj slučaj od samog početka - i to kao policijski časnik i kao psiholog."
Tužiteljica je Nathana ponovo prekinula. Gubila je strpljenje. "Časni sude, hoće li gospodin Nathan napokon postaviti pitanje?"
"No, gospodine Nathan, hoćete li?"
Anthony Nathan okrenuo se prema Mary Warner i pucnuo prstima prema njoj. "Pitanje? - bez brige." Ponovo se obratio meni.
"Kao policijski časnik koji se od samog početka bavi ovim slučajem i kao iskusni psiholog, možete li nam dati svoje profesionalno mišljenje o Garyju Murphyju?"
Pogledao sam prema Murphyju/Soneju. Sada je izgledao kao da je Gary Murphy. Djelovao je kao simpatičan i pristojan čovjek koji je upao u najgoru noćnu moru koju itko može zamisliti.
"Moji prvi osjećaji i iskreni dojmovi bili su vrlo jednostavni i ljudski. Otmica koju je izvršio učitelj šokirala me i uznemirila," počeo sam svoje razlaganje. "To je bio potpuni prekid povjerenja. Kasnije je postalo još gore. Osobno sam vidio izmrcvareno tijelo Michaela Goldberga. To je nešto što nikada neću zaboraviti. Razgovarao sam s gospodinom i gospođom Dunne o njihovoj djevojčici. Imam osjećaj da poznajem Maggie Rose Dunne. Također sam vidio žrtve ubojstava u kućama Turnerovih i Sandersovih."
"Prigovor!" Mary Warner je opet bila na nogama. "Prigovor!"
"Vi znate da to nije u redu." Sutkinja Kaplan sledila me svojim hladnim pogledom. "Brišite to iz zapisnika. Savjetujem poroti da to ne uzme u obzir. Nema dokaza da je tuženi na bilo koji način sudjelovao u događajima koji su upravo spomenuti."
"Tražili ste pošteni odgovor," rekao sam Nathanu. "Željeli ste znati što ja mislim. To ste i dobili."
Nathan je kimao glavom dok je išao prema klupama s porotom. Okrenuo mi je leđa.
"Pošteno, pošteno. Siguran sam da iz vas govori čisto poštenje, dr. Cross. Bez obzira na to volim li ja poštenje ili ne i bez obzira na to voli li ga Gary Murphy. Vi ste izuzetno pošten čovjek. Ne želim prekidati iskreno izlaganje, a nadam se da to neće činiti ni optužba. Molim vas, nastavite."
"Želio sam uhvatiti otmičara toliko silno da me je to boljelo. To smo željeli svi iz tima za oslobađanje talaca. Većina nas je to primila vrlo osobno."
"Vi ste, zapravo, mrzili otmičara. Željeli ste vidjeti da ma tko to bio, bude kažnjen najvišom kaznom koju zakon dopušta?"
"Tako je. To još uvijek želim," odgovorio sam Nathanu.
"Kada je Gary Murphy priveden, bili ste na licu mjesta. Optužili su ga za zločin. Nakon toga ste s njim imali nekoliko seansi. Što u ovom trenutku mislite o Garyju Murphyju?"
"Sada, doista ne znam što bih mislio o njemu."
Anthony Nathan nije niti okom trepnuo. "Znači li to da po vašem uvjerenju postoje razlozi za nedoumicu?"
Mary Warner je trljala jednu točku na starinskim podnim daskama sudnice. "Sugestija. Navođenje svjedoka,"
"Porota će to zanemariti," rekla je sutkinja Kaplan.
"Recite nam kakvi su sada vaši osjećaji prema Garyju Murphyju. Dajte nam svoje profesionalno mišljenje, dr. Cross," rekao je Nathan.
"Za sada ja ne vidim načina da budem siguran u to je li on Gary Murphy - ili Gary Sonej. Nisam siguran postoje li dvije osobnosti u ovom čovjeku. Vjerujem da postoji mogućnost da bi on mogao biti podvojena ličnost."
"I što onda ako on jest podvojena ličnost?"
"Ako je to istina, Gary Murphy bi u tom slučaju imao vrlo malo ili nikakve svjesne spoznaje o tome što čini Gary Sonej. On bi također mogao biti i briljantan sociopat koji vješto manipulira svima nama, uključujući i vas.”
"U redu. Mogu prihvatiti ove pretpostavke. Za sada je sve u redu," rekao je Nathan. Držao je ruke na prsima kao da drži malu lopticu. Očigledno je radio na tome da iz mene izvuče čvršću definiciju.
"Stječe se dojam da je ovaj koncept sumnje od ključnog značaja, zar ne?" nastavio je. "Ovo je igra za loptu. Stoga bih volio kada biste poroti pomogli da donese ovu važnu odluku. Dr. Cross, želim da hipnotizirate Garyja Murphyja!" objavio je.
"Ovdje u ovoj sudnici. Neka porotnici sami odluče, a ja imam puno povjerenje u ovu porotu i njezinu odluku. Vjerujem više nego u išta na svijetu da će ovi ljudi kad sagledaju sve dokaze donijeti ispravnu odluku. Vjerujete li i vi u to, dr. Cross?"



Poglavlje 62




Sljedećeg su jutra za seansu između Garyja i mene u sudnicu unijeli dva jednostavna naslonjača od crvene kože. Kako bi mu se pomoglo da se opusti i zaboravi na okruženje, u dvorani su prigušena glavna svjetla. Obojici su nam dali mikrofone. To su bili jedini ustupci koje je dopustila sutkinja Kaplan.
Alternativa tome bio bi video zapis naše seanse, ali Gary je rekao da vjeruje da će se moći hipnotizirati u sudnici. Želio je to pokušati, a i njegov je odvjetnik želio to isto.
Odlučio sam izvesti hipnozu kao da je Sonej/Murphy u svojoj ćeliji. Bilo je neophodno isključiti neke stvari koje su očigledno smetale u sudnici. Ja nisam imao predodžbu o tome hoće li se to tako moći izvesti, i kakav će biti ishod. Želudac mi se stegnuo u čvor dok sam sjedio u naslonjaču. Pokušavao sam ne gledati prema sudnici. Nisam volio biti na pozornici, a posebno ne u ovakvoj situaciji.
U prijašnjim susretima s Garyjem koristio sam jednostavnu verbalnu sugestivnu tehniku. Hipnozu u sudnici započeli smo na isti način. Hipnoza nije ni iz daleka tako složena kako to većina ljudi misli.
"Gary," rekao sam, "Želim da se udobno zavališ i da se pokušaš opustiti, pa ćemo vidjeti što će se dogoditi."
"Potrudit ću se najbolje što mogu," rekao je, zvučeći jednako iskreno kao što je i izgledao. Imao je na sebi mornarski plavo odijelo, svježu bijelu košulju, prugastu kravatu. Izgledao je više kao odvjetnik od svog vlastitog odvjetnika.
"Ponovo ću te hipnotizirati, budući da tvoj odvjetnik misli da bi to moglo pomoći u tvojem slučaju. Rekao si mi da želiš tu pomoć. Je li to točno?"
"Jest, točno je," rekao je Gary. "Želim ispričati istinu... Ja sam želim znati istinu."
"U redu, onda, želio bih da počneš brojati od stotice unatrag.
To smo već ranije radili. Osjeti kako se sa svakim brojem sve više opuštaš. Možeš započeti brojati."
Gary Murphy je počeo brojati unatrag.
"Oči ti se počinju sklapati. Sada osjećaš da si opušteniji... u stanju sna... duboko dišeš," rekao sam glasom koji je postajao sve tiši i tiši, gotovo monoton.
Sudnica je gotovo sasvim utihnula. Jedini zvuk koji se mogao čuti bilo je tiho brujanje ventilatora na uređaju za hlađenje.
Gary je napokon prestao brojati.
"Osjećaš li se udobno? Je li sve u redu?" pitao sam ga.
Njegove smeđe oči bile su staklaste i vlažne. Činilo se da je vrlo lako upao u trans. Nije bilo načina da u to budem siguran.
"Da. Dobro sam. Osjećam se dobro."
"Ukoliko želiš prekinuti seansu, iz bilo kojeg razloga, znaš kako se iz ovog stanja možeš vratiti natrag."
Kimnuo je lagano dok je govorio. "Da, znam. Ali, dobro mi je." Djelovao je kao da tek na pola sluša.
Pod svim pritiskom i pod okolnostima suđenja, bilo je teško povjerovati da bi se sada mogao pretvarati.
Nastavio sam govoriti: "Jednom prigodom, za vrijeme prošlih seansi, razgovarali smo o tome kako si se probudio u McDonald’su. Rekao si mi da si se 'probudio kao da si sanjao’. Sjećaš li se toga?"
Tako je. Naravno da se sjećam," rekao je. "Probudio sam se u policijskom automobilu izvan McDonald’sa. Došao sam k svijesti kada je policija već bila tamo. Uhitili su me."
"Kako si se osjećao dok te je policija privodila?"
"Osjećao sam se kao da to nije moguće. Ni u kojem slučaju. To je morao biti ružan san. Rekao sam im da sam putujući trgovac, rekao sam im da živim u Delawareu. Rekao sam im sve čega sam se mogao sjetiti kako bih im ukazao na to da su uhvatili pogrešnu osobu, a ne kriminalca. Ja nemam nikakav dossier u policiji."
Rekao sam: "Razgovarali smo o onome što se dogodilo toga dana tik prije nego što su te uhitili. Nakon što si ušao u restoran."
"Ja ne znam... nisam siguran da se mogu sjetiti. Pokušat ću o tome razmisliti...” Izgledalo je da se Gary s nečim bori. Je li to bila gluma? Ili mu je istina koje se sada sjetio bila neugodna?
Kada je razotkrio Sonejevu osobu na našoj zatvorskoj seansi, iskreno sam bio iznenađen. Nisam bio siguran da će to opet učiniti. Naročito kada se uzmu u obzir ove teške okolnosti.
"Zaustavio si se da odeš u zahod u McDonald'sovom restoranu. Htio si također popiti kavu, kako bi bio budan dok voziš"
"Sjećam se... toga se pomalo sjećam. Mogu se pouzdano vidjeti u McDonald'su. Sjećam se da sam bio tamo...”
"Daj si vremena, Gary. Vremena imamo na pretek."
"Bilo je velika gužva, mnogo ljudi. Želim reći, restoran je bio prepun. Otišao sam do zahodskih vrata. Iz nekog razloga nisam ušao unutra. Ne znam točno zbog čega, To je čudno, ali ne sjećam se."
"Što si tada osjećao? Onda kada si ostao ispred zahoda. Sjećaš li se kako si se osjećao?"
"Nemirno. Bilo mi je sve gore. Mogao sam osjetiti kako mi krv navire u glavu. Nisam razumio zbog čega. Bio sam uznemiren, ali nisam znao zbog čega."
Sonej/Murphy zurio je ravno naprijed. Pogledao je na lijevo, gdje sam ja sjedio. Bio sam malo začuđen kako mi je bilo lako zaboraviti na nazočne u sudnici koji su nas obojicu promatrali.
"Je li Sonej bio tamo u restoranu?" upitao sam ga.
Malo je nagnuo glavu. Taj je pokret bio neobično dirljiv.
"Sonej je tamo. Da, on je u McDonald’su." Uzbudio se. "Pretvara se da uzima kavu, ali čini se da je ljutit. On je, ja mislim da je doista lud. Sonej je luđak, loše sjeme."
"Zašto je ljutit? Znaš li to? Što je to što Soneja čini ljutitim?"
"Misli da je to zbog toga... što su mu se planovi pokvarili. Policija je imala nevjerojatnu sreću. Izjalovio se njegov plan da postane slavan. Potpuno se pokvario. Sada se osjeća kao Bruno Richard Hauptmann. Kao još jedan gubitnik."
Ovo je bilo novo. Nikada prije nije spominjao otmicu. Nisam više bio svjestan ničega što se događa u sudnici. Oči su mi bile prikovane uz Garyja Soneja/Murphyja.
Pokušavao sam zvučati opušteno i onoliko bezopasno koliko mi je to bilo moguće. Lijepim načinom nešto ću postići. Lijepo i polagano. Ovo je bio hod po ivici provalije. Mogao sam mu ili pomoći ili ćemo obojica u nju propasti. "Što se izjalovilo u Sonejevom planu?"
"Sve što je moglo, krenulo je krivo," rekao je. On je još uvijek bio Gary Murphy. To sam mogao jasno uočiti. Nije se prebacio u Sonejevu osobu. Ali Gary Murphy znao je što radi Gary Sonej; pod hipnozom, Gary Murphy znao je što misli Sonej.
Sudnica je i dalje bila tiha i vrlo mima. Nigdje niti krajičkom oka nisam mogao vidjeti ni najmanji pokret.
Gary je otkrio još pojedinosti o otmici. "Provjeravao je kako je Goldbergov dječak, a on je bio mrtav. Lice mu je poplavjelo. To se moralo dogoditi od previše barbiturata... Sonej nije mogao vjerovati da je on pogriješio. Bio je tako temeljit i pažljiv. Prethodno se o tome raspitao kod anesteziologa."
Postavio sam ključno pitanje: "Kako je došlo do toga da je dječakovo tijelo bilo puno modrica i udaraca? Što se točno dogodilo s Goldbergovim dječakom?"
"Sonej je izgubio živce. Nije mogao vjerovati svojoj lošoj sreći. Udarao je tijelo Goldbergovog dječaka teškom lopatom bez prestanka."
Način na koji je govorio o Soneju do sada je bio krajnje uvjerljiv. Bilo je moguće da je doista žrtva podvojene ličnosti. To bi promijenilo cijeli tijek procesa, a vjerojatno i samu presudu.
"Kakva je to bila lopata?" pitao sam.
Sada je počeo govoriti sve brže i brže. "Ona ista lopata koju je koristio da ih zakopa. Bili su zakopani u skladištu. Imali su zalihe zraka dovoljne za nekoliko dana. Vidiš, to je bilo nešto poput atomskog skloništa. Sustav dovoda zraka krasno je radio; sve je bilo u redu. Sonej je to sam izmislio. To je sam i izveo."
Puls mi je tukao poput čekića. Grlo mi je bilo vrlo, vrlo suho. "Što je bilo s djevojčicom? Što je bilo s Maggie Rose?" pitao sam ga.
"Ona je dobro. Sonej joj je po drugi puta dao tabletu Valijuma. Kako bi je opet uspavao. Bila je zastrašena, vrištala je - jer je ispod zemlje bilo tako mračno. Mračno kao u rogu. Ali nije to bilo tako loše. Sonej je iskusio još gore stvari. Podrum, na primjer."
Na ovom sam mjestu morao nastaviti vrlo oprezno. Nisam ga ovdje želio izgubiti. Što je s podrumom? Pokušat ću se na podrum vratiti malo kasnije.
"Gdje je Maggie Rose sada?" pitao sam Gary Murphyja.
"Ne znam," rekao je bez oklijevanja.
Nije rekao - ona je mrtva. Niti, živa je... Ne znam. Zbog čega bi skrivao tu informaciju? Zbog toga što je znao da je želim znati? Zbog toga što su svi u sudnici željeli znati sudbinu Maggie Rose Dunne?
"Sonej se vratio po nju," rekao je zatim. "FBI je prihvatio predati otkupninu od deset milijuna. Sve je bilo dogovoreno, ali nje više nije bilo! Maggie Rose nije bila tamo kad se Sonej ponovno vratio. Ona je nestala! Netko drugi je odveo djevojčicu od tamo."
Promatrači u sudnici više nisu bili mirni. Ja sam ipak i dalje bio usredotočen na Garyja.
Sutkinja Kaplan oklijevala je lupiti batićem i zatražiti red. Ipak, ustala je. Dala je znak da se smire, ali to je bila beskorisna gesta. Netko drugi je od tamo odveo djevojčicu. Netko drugi sada drži djevojčicu.
Na brzinu sam postavio još nekoliko pitanja prije nego što situacija u sobi potpuno izmakne kontroli, a zajedno s tim i Sonej/ Murphy. Glas mi je i dalje bio tih i iznenađujuće miran s obzirom na okolnosti.
"Jesi li je ti iskopao, Gary? Jesi li ti spasio djevojčicu od Soneja? Znaš li ti gdje je Maggie Rose sada?" upitao sam ga.
Nije mu se svidio ovaj način ispitivanja. Obilato se znojio. Očni kapci su mu se trzali. "Naravno da ne znam. Ne, ja sa svim tim nemam ništa. To je cijelo vrijeme bio Sonej. Njega ne mogu kontrolirati. Nitko to ne može. Zar to ne razumiješ?"
Nagnuo sam se prema naprijed u svojem naslonjaču. "Je li Sonej sada ovdje? Je li on jutros s nama?"
Da su okolnosti bile drugačije, ne bih ga toliko prisiljavao. "Mogu li pitati Soneja što se dogodilo s Maggie Rose?"
Gary Murphy je tresao glavom neprekidno s jedne strane na drugu. Znao je da mu se sada događa nešto drugo.
"Sada je previše strašno," rekao je. Znoj mu je kapao s lica i kosa mu je bila mokra. "Ovo je strašno. Sonej je loš znak! Ne mogu više govoriti o njemu. Ne želim. Dr. Cross, molim vas, pomozite mi!"
"U redu, Gary, bilo je dosta." Izvukao sam Garyja smjesta iz hipnotičko stanja. To je bilo jedino ljudski u ovakvim okolnostima. Nisam imao izbora.
Iznenada, Gary Murphy se vratio u sudnicu zajedno sa mnom. Oči je upiljio u moje. U njima nisam vidio ništa osim straha.
Gomila u sudnici izmakla je kontroli. Reporteri s televizije i iz tiska pojurili su nazvati svoje redakcije. Sutkinja Kalan lupala je sudačkim batićem bez prestanka.
Netko drugi sada drži Maggie Rose Dunne... Je li to bilo moguće?
"U redu je, Gary," rekao sam. "Razumijem zbog čega se bojiš."
Buljio je u mene, a onda su mu oči polako zaokružile po sudnici koja je brujala na sav glas. "Što se dogodilo?" pitao je. "Što se ovdje, zapravo, dogodilo?"



Poglavlje 63




Ponešto iz Kafkinih romana još uvijek mi je ostalo u sjećanju. Poglavito jezoviti početak Kafkinog 'Procesa’: "Netko je morao napričati laži o Josephu K., jer iako nije učinio ništa krivo, jednog lijepog jutra došli su ga uhititi." Gary Murphy je želio da i mi u to vjerujemo: da je on uhvaćen u zamku noćne more. Da je on u biti isto tako nevin kao Joseph K.
Slikali su me nekoliko desetaka puta dok sam napuštao sudnicu. Svatko je htio nešto pitati. Ja nisam davao komentare. Nikada ne propustim dobru priliku da ne kažem ništa.
Je li Maggie Rose još uvijek živa? - želio je znati tisak. Ja nisam želio izreći ono što sam mislio: vjerojatno više nije živa.
Dok sam izlazio iz sudnice, ugledao sam Katherine i Thomasa Dunnea kako mi prilaze. Bili su okruženi novinarima s televizije i iz tiska. Želio sam razgovarati s Katherine, ali ne i s Thomasom.
"Zašto mu pomažeš?" Viknuo je Thomas Dunne. "Zar ne vidiš da laže? Cross, s tobom nešto nije u redu."
Thomas Dunne bio je silno napet i crven u licu. Izvan kontrole. Žile na čelu bile su mu jako izražene. Katherine Rose djelovala je slomljeno, potpuno neutješno.
"Pozvali su me kao neprijateljski raspoloženog svjedoka," rekao sam Dunneovima. "Radim svoj posao, i to je sve."
"Dobro, onda znaj da svoj posao obavljaš loše." Nastavljao me je napadati Thomas Dunne. "Izgubio si našu kćer na Floridi. Sada pokušavaš osloboditi otmičara."
Konačno mi je bilo dosta Thomasa Dunnea. Napadao je mene osobno preko tiska i na televiziji. Kolikogod sam želio povratiti njegovu kćer, nisam više bio spreman na niske udarce s njegove strane.
"Vraga pokušavam!" povikao sam dok su kamere šumile i zujale oko nas. “Imao sam vezane ruke. Skinuli su me sa slučaja, a onda su me vratili natrag. Ja sam jedini postigao bar nekakve rezultate."
Okrenuo sam se od oboje Dunneovih i pošao prema strmim stubama. Razumio sam njihovu tjeskobu, ali Thomas Dunne me je proganjao mjesecima. Okrenuo se protiv mene osobno, a to nije bilo u redu. Nitko, izgleda, nije razumijevao jednu jednostavnu činjenicu: ja sam bio jedini koji je još uvijek pokušavao saznati istinu o Maggie Rose. Ja sam bio jedini.
Kada sam sišao do dna stubišta, Katherine Rose mi je prišla s leđa. Trčala je za mnom. Fotografi su ju slijedili. Bilo ih je posvuda, njihovi automatski žderači filma okidali su kao ludi. Novinari su se taktovima probijali kroz njih.

http://www.book-forum.net

13James Patterson - I došao je pauk Empty Re: James Patterson - I došao je pauk Sub Feb 11, 2012 1:40 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
"Žao mi je zbog svega ovoga," rekla je prije nego što sam mogao išta reći. "Gubitak Maggie Rose uništava Toma, razara naš brak. Znam da ste učinili sve što ste mogli. Znam kroz što ste sve prošli. Žao mi je, Alex. Oprostite zbog svega."
Bio je to čudan, vrlo neobičan trenutak. Napokon sam posegnuo za rukom Katherine Rose Dunne. Zahvalio sam joj i obećao da ću i dalje uporno pokušavati. Fotografi su i dalje snimali. Tada sam brzo napustio scenu, odbijajući odgovoriti na ostala pitanja, apsolutno ne želeći govoriti o onome što se upravo dogodilo između Katherine Rose i mene. Šutnja je najbolja osveta kojotima iz tiska.
Otišao sam kući. Još uvijek sam tražio Maggie Rose Dunne - ali sada u mislima Soneja/Murphyja. Je li bilo moguće da ju je s mjesta otmice preoteo netko drugi? Zbog čega bi nam inače Gary Murphy to rekao? Dok sam se vozio unutar jugoistočnog dijela grada, razmišljao sam o onome što je Gary Murphy rekao pod hipnozom. Je li nas to Gary Sonej sve nasamario u sudnici? To je bila zastrašujuća mogućnost, i vrlo vjerojatna. Je li sve ovo bio dio njegovih jezivih planova?
Sljedećeg jutra, pokušao sam Soneja/Murphyja po drugi puta podvrgnuti hipnozi. Nevjerojatni doktor/detektiv Cross bio je opet nasred pozornice! Tako je to, naime, zvučalo na jutarnjim vijestima.
Ovoga puta hipnoza nije uspjela. Gary Murphy bio je i suviše uplašen ili je bar tako tvrdio njegov odvjetnik. U zagušenoj sudnici bilo je previše žamora. Jednom je sutkinja Kaplan ispraznila sudnicu, ali niti to nije pomoglo.
Toga dana me je i optužba preispitala, ali prije bi se moglo reći da me je Mary Warner nastojala što prije otjerati s klupe za svjedoke, nego saznati što ja, zapravo, mislim. Moj udio u procesu time je bio završen. Meni je to izvrsno odgovaralo.
Ni Sampson ni ja nismo više do kraja tog tjedna dolazili na sud, gdje su se odvijala daljnja stručna svjedočanstva. Vratili smo se na ulicu. Dobili smo nove slučajeve. Također smo pokušali razjasniti nekoliko nejasnih pojedinosti koje su se ticale dotičnog dana kada je izvršena otmica. Sve smo ponovo izanalizirali, provodeći sate i sate u sobi za sastanke prepunoj uveza s izvještajima i ostalim dokumentima. Ako je Maggie Rose doista oteta s mjesta u Marylandu, onda je još uvijek mogla biti živa. Za to je postojala određena mogućnost.
Sampson i ja vratili smo se i u Washingtonsku dnevnu školu da još jednom razgovaramo s nekim školskim nastavnicima. Blago rečeno, većina njih nije bila nimalo zadovoljna što nas ponovo vidi. Još uvijek smo ispitivali teoriju o 'sudioniku’. Posve je sigurno bilo moguće da je Gary Sonej od samog početka surađivao s još nekim. Je li to mogao biti Simon Conklin, njegov prijatelj iz Princetona? Ako to nije bio Conklin, tko bi to onda mogao biti? Nitko u školi nije vidio nikoga tko bi mogao potkrijepiti tvrdnju o "sudioniku" Garyja Soneja.
Napustili smo privatnu školu prije podneva i ručali kod Roya Rogersa u Georgetownu. Royeva piletina bolja je nego Colonel’sova, i Roy ima ona sjajna "vruća pileća krilca". Ti su zalogajčići vrlo hrskavi. Sampson i ja zadovoljili smo se naručivši pet porcija krilaca i dvije Coca-Cole od litre. Sjeli smo za mali izletnički stol pokraj Roy’sovog dječjeg igrališta. Poslije ručka možda ćemo se malo klackati na klackalici.
Završili smo s ručkom i odlučili se odvesti do Potomaca u Marylandu. Tijekom ostatka poslijepodneva, pročešljali smo Sorrell Aveniju i okolne ulice. Posjetili smo nekoliko desetaka kuća i bili smo jednako dobro došli kao što bi to bili Woodward i Bernstein. Ipak hladna dobrodošlica nije nas obeshrabrila.
Nitko u susjedstvu nije primijetio neki neobičan automobil ili ljude. Niti prije niti poslije otmice. Nitko nije primijetio neki posebni dostavni kamion. Čak niti one koji obavljaju uobičajene gradske aktivnosti - komunalne popravke, dostavljanje cvijeća ili namirnica.
Kasno tog istog poslijepodneva, otišao sam na vožnju sam. Odvezao sam se prema Crisfeldu u Marylandu, gdje su Maggie Rose i Michael Goldberg bili zatvoreni ispod zemlje tijekom prvih dana otmice. U grobnici? U podrumu? Gary Sonej/Murphy je pod hipnozom spominjao "podrum". Njega su kao dijete držali u mračnom podrumu. Kroz duga razdoblja u svom životu bio je bez prijatelja.
Ovoga sam puta želio pregledati seosko imanje posve sam. Sve 'nepovezane činjenice’ u ovom slučaju vraški su me mučile. Slobodne čestice letjele su mi po glavi bez ikakvog reda poput šrapnela. Je li netko drugi mogao odvesti Maggie Rose od Soneja/Murphyja? Da se i sam Einstein bavio istraživanjem ovog slučaja - zavrtjelo bi mu se u glavi od silnih mogućnosti, a možda bi mu se od toga i kola izravnala.
Dok sam lutao zemljištem oko stravične napuštene farme, pustio sam da mi sve ono što sam znao o slučaju slobodno prolazi kroz glavu. Stalno sam se vraćao na Lindberghovog sina i na činjenicu da je i lindberghovo dijete bilo oteto iz 'ladanjske kuće’.
Takozvani Sonejev sudionik. To je bio problem koji još nismo riješili.
Sonej je također bio ’viđen’ u blizini kuće u kojoj su ubijeni Sandersovi - ako sam mogao vjerovati Nini Cerisier. To je bio drugi trag koji je trebalo slijediti.
Je li ovo doista slučaj podvojene ličnosti? Psiholozi su i dalje bili podijeljeni oko toga postoji li takav fenomen ili ne. Slučajevi višestrukih ličnosti vrlo su rijetki. Je li sve ovo bila bizantinska urota Garyja Murphyja? Je li on mogao glumiti obje osobe?
Što se dogodilo s Maggie Rose Dunne? Sve se uvijek vraćalo na nju. Što se dogodilo s Maggie Rose?
Na otrcanoj kontrolnoj ploči Porshea, još uvijek sam držao jednu malu svijeću koju su mi dali ispred zgrade suda u Washingtonu. Zapalio sam ju. Odvezao sam se natrag u Washington dok je gorjela u sumraku koji se spuštao. Sjetite se Maggie Rose.



Poglavlje 64




Dogovorio sam se s Jezzie da se vidimo te večeri i to me je ispunjavalo iščekivanjem cijeloga dana. Susreli smo se u jednom motelu Embassy Suites u Arlingtonu. Zbog svih novinara koji su bili u gradu radi sudskog procesa, bili smo posebno oprezni da nas ne vide zajedno.
Jezzie je stigla u sobu poslije mene. Izgledala je savršeno blistavo i seksi u kratkoj crnoj tunici. Imala je na sebi crne čarape s natom i salonke s visokom petom. Stavila je crveni ruž za usne i grimizno rumenilo. U kosu je umetnula srebrni češalj. Srce moje - smiri se.
"Bila sam na važnom ručku," rekla je kako bi se opravdala. Odbacila je cipele s visokim petama. "Imam li neki društveni utjecaj ili ne?"
"U svakom slučaju, imaš provjereno pozitivan društveni utjecaj na mene."
"Odmah se vraćam, Alex. Samo minutu." Jezzie je nestala u kupaonici.
Provirila je iz kupaonice nakon nekoliko minuta. Bio sam na krevetu. Madrac je upijao moju tjelesnu napetost. Život je opet bio dobar.
"Okupajmo se. Može? Da operemo prašinu s ceste," rekla je Jezzie.
'To nije prašina," rekao sam joj. 'To sam samo ja."
Ustao sam i otišao do kupaonice. Kada je bila četvrtasta i neobično velika. Bila je popločana sjajnim bijelim i plavi pločicama, koje su bile postavljene pola metra poviše od onih u ostatku kupaonice. Jezziena probrana odjeća bila je razbacana po podu.
"Žuri ti se?"
"Aha.”
Jezzie je napunila kadu do samog ruba. Nekoliko svojeglavih mjehurića sapunice lebdjelo je prema stropu. Nježna para se neprestano dizala iz vode. Prostorija je mirisala na seoski vrt.
Promiješala je vodu vršcima prstiju. Tada mi je prišla. Još uvijek je u kosi imala srebrni češalj.
"Malo sam napeta," rekla je.
"Primjećujem. Ja najbolje znam kakav je to osjećaj."
"Mislim da je došlo vrijeme za malu terapiju."
Prepustili smo se tome. Jezziene ruke poigravale su se s dugmetima na mojim hlačama, a onda i sa zatvaračem. Usta su nam se spojila, u početku lagano, a onda sve jače.
Iznenada, Jezzie me je primila u sebe dok smo stajali pokraj kade iz koje se dizala para. Brzo se protrljala dva ili tri puta - a ona se odvojila od mene. Njezino lice, vrat i grudi bili su rumeni. Na trenutak sam pomislio da nešto nije u redu.
Bio sam iznenađen - šok - užitak - ulaženje u nju, a onda tako naglo odvajanje. Doista je bila napeta. Gotovo nasilna.
"Što je to bilo?" pitao sam
"Mislim da ću dobiti srčani udar," prošaptala je Jezzie. "Bilo bi najbolje da smisliš neku priču za policiju, Alex. Uuuuh!"
Uzela me je za ruku i povukla u kadu. Voda je bila topla upravo onoliko koliko treba, a i sve ostalo je bilo isto tako toplo.
Počeli smo se smijati. Još sam uvijek na sebi imao donje rublje, ali Darkić se probio van znatiželjno gledajući naokolo. Skinuo sam gaćice.
Koprcali smo se po kadi dok se nismo okrenuli licem jedno prema drugome. Jezzie se nekako našla iznad mene. Nismo se željeli odmaknuti. Jezzie se nagnula prema natrag. Stavila je ruke iza glave. Promatrala je moje lice za čudesnim zanimanjem. Crvenilo na njezinom vratu i grudima postajalo je sve dublje.
Njezine dugačke noge odjednom su se podigle iz vode i ovile oko moje glave. Jezzie se trznula prema naprijed nekoliko puta, a onda smo oboje eksplodirati. Tijelo joj se ukočilo. Mnogo smo se micali i stenjali. Valovi vode prelijevali su se preko ruba kade.
Jezzie me je nekako uspjela i rukama obujmiti oko glave - i rukama i nogama. Utonuo sam u vodu sve do nosa.
Zaronio sam. Jezzi je bila na meni. Osjećaj da smo blizu vrhuncu prošao mi je cijelim tijelom. Oboje smo svršili. Ja sam se gotovo utopio. Čuo sam Jezzie kako stenje, čudan zvuk iznad površine prigušen vodom.
Svršio sam upravo kada mi je ponestalo zraka. Progutao sam vodu i zakašljao.
Jezzie me je spasila. Izvukla me na površinu i stavila moje lice među dlanove.
Oslobađanje. Blaženo oslobađanje.
Stajali smo tamo grleći jedno drugo. Potrošeni, kao što se to govorilo u neka bolja vremena. Bilo je više vode na podu nego li u kadi.
Sve što sam tada znao bilo je da se sve više i više zaljubljujem.
U to sam mogao biti siguran. Ostatak mojeg života bio je obavijen tajnama i zbrkom, ali barem je tamo negdje postojao pojas za spašavanje. Postojala je Jezzie.
Oko jedan u jutro morao sam se vratiti kući. Tako da budem tamo kad se djeca probude. Jezzie je to razumjela. Kad proces završi, sve ćemo to puno bolje urediti. Jezzie je željela upoznati Jannie i Damona; slagali smo se u tome da to moramo učiniti na pravi način.
"Već mi nedostaješ," rekla je dok sam se spremao otići. "Prokletstvo. Nemoj ići... Znam, moraš otići."
Izvukla je iz kose svoj srebrni češalj i utisnula mi ga u ruku.
Izašao sam u noć, dok mi je u glavi odzvanjao njezin glas. Isprva nije bilo ničega osim mrklog mraka na parkiralištu.
Iznenada, preda mnom su se ispriječila dva čovjeka. Automatski sam posegnuo prema pojasu. Jedan od njih uključio je zasljepljujuće svjetlo. Drugi je imao kameru uperenu u moje lice.
Tisak nas je pronašao, mene i Jezzie. Sranje! Otmica je bila tako značajna da je sve u vezi s njom predstavljalo vijest. Tako je bilo od samog početka.
Mlada žena prilazila je iza ove dvojice. Imala je dugačku, kovrčavu crnu kosu. Izgledala je kao da pripada filmskoj ekipi iz New Yorka ili L.A-a.
"Istražitelj Alex Cross?" želio je znati jedan od dvojice muškaraca. U međuvremenu, njegov je partner napravio nekoliko brzih snimki s kamerom. Bljeskalice su razbile tamu na parkiralištu.
"Mi smo iz National Stara. Željeli bismo s vama razgovarati, istražitelju Cross." Uočio sam britanski naglasak. "National Star" bio je američki tabloid iz Miamija.
"Kakve ovo ima veze s onim što se događa?” rekao sam Engleza. U džepu sam prstima prebirao po Jezzieno češlju. "Ovo je osobna stvar. To nije vijest. Ovo se nikoga ne tiče."
"Na nama je da o tome sudimo," rekao je. "Ipak, ne znam, prijatelju. Značajni prijenos informacija između D.C. policije i tajne službe. Tajni razgovori ili nešto drugo."
Žena je već kucala na motelska vrata. Glas joj je bio nalik na metalno udaranje "Ovo je National Star"! najavila je.
"Ne izlazi van," doviknuo sam Jezzie.
Vrata su se otvorila i Jezzie je stajala na njima potpuno odjevena. Zurila je u ženu s kovrčavom kosom i nije skrivala svoje nezadovoljstvo.
"Mora da se ponosite sobom u ovom trenutku," rekla je novinarki. "Ovo je vjerojatno najbliže što ćete ikada biti Pulitzerovoj nagradi."
"Ne." Odvratila je reporterka. "Poznajem Roxanne Pulitzer. A sada sam upoznala i vas dvoje."



Poglavlje 65




Svirao sam na klaviru mješavinu pop pjesama od Keitha Sweata, Bell Biv Devoe, Hammer i Public Enemy. Ostao sam na verandi, zabavljajući Damona i Janelle sve do osam sati tog jutra. Bila je srijeda u istom tjednu kad su Jezzie i meni priredili ono neugodno iznenađenje u Arlingtonu.
Nana je u kuhinji čitala još vrući primjerak National Stara, koji sam za nju kupio kod Acmea. Čekao sam da me pozove unutra.
Kad se to nije dogodilo, odustao sam od lupanja po klaviru i otišao poslušati njezinu glazbu. Rekao sam Damonu i Janelle da ostanu tamo gdje su bili. "Ostanite ovako kako ste sada. Nemojte ništa mijenjati."
Kao i svakog jutra, Nana je pijuckala čaj. Ostaci meko kuhanog jajeta i prepečenca vidjeli su se u tragovima. Tabloid je bio nemarno presavijen preko kuhinjskog stola. Pročitan? Nepročitan? To nisam mogao razabrati na njezinom licu niti po izgledu novina.
"Jesi li pročitala priču?" morao sam je pitati.
"Pa, pročitala sam dovoljno da vidim o čemu se radi. Također sam vidjela tvoju sliku na naslovnoj stranici," rekla mi je. "Vjerujem da ljudi tako čitaju ovu vrstu novina. Uvijek sam se pitala zašto ljudi kupuju novine poput ovih nedjeljom ujutro poslije crkve."
Sjeo sam nasuprot njoj za kuhinjski stol. Zahvatio me je val snažnih osjećaja i sjećanja. Prisjetio sam se mnogih razgovora nalik ovome iz naše zajedničke prošlosti.
Nana je uzela koricu prepečenca. Umočila ju je u marmeladu. Kada bi ptice mogle jesti isto što i ljudi, jele bi kao Mama Nana. Ona je stvarno nešto posebno.
"Ona je prekrasna i, vjerujem, vrlo zanimljiva bijela žena. Ti si vrlo privlačan crnac koji ponekad nosi pametnu glavu na ramenima. Mnogima se neće svidjeti poruka koju nosi ova slika. Nisi time previše iznenađen, zar ne?"
"A što je s tobom, Nana? Sviđa li se tebi?" upitao sam ju.
Mama Nana je nježno uzdahnula. Odložila je svoju šalicu čaja uz lagani zveket, "Sada ću ti reći što ja mislim o tome. Ne znam koji je klinički naziv za ove stvari, Alex, ali meni se čini da ti nikada nisi prebolio gubitak majke. Primijetila sam to dok si još bio mali dječak. Mislim da to još uvijek mogu ponekad opaziti."
"To se zove sindrom post traumatskog stresa," rekao sam Nani. "Ako te zanima naziv."
Nana se smiješila mojem bijegu u žargon. Ta joj je predstava već bila dobro poznata. "Ne mogu donositi zaključke o tome što se to s tobom dogodilo, ali to se na tebi primjećuje od onog dana kad si stigao u Washington. Također sam primijetila da se nisi uvijek uklapao u gomilu. Ne onako kako su to činila ostala djeca. Bavio si se sportom, krao si po dućanima s tvojim prijateljem Sampsonom, uvijek si bio čvrst, ali ti si isto tako čitao knjige i bio si prilično senzibilan, Možeš li me slijediti? Možda si bio grub izvana, ali ne iznutra."
Više nisam uzimao zdravo za gotovo sve Nanine zaključke, ali njezina sirova zapažanja još uvijek su bila vrlo dobra. Kao dječak, ja se nisam baš naročito uklapao u jugoistočni dio D.C,-a, ali znao sam da se mogu popraviti. Sada su me dobro prihvaćali. Detektiv/doktor Cross.
"Nisam te ovime želio povrijediti ni razočarati," vratio sam se na predmet priče iz tabloida.
"Nisi me razočarao," rekla mi je moja baka. "Ti si moj ponos, Alex. Svakog trenutka u mom životu ispunjavaš me neizmjernom radošću. Kad te vidim s djecom i kad vidim sve što radiš tu u susjedstvu, znam da ti je još uvijek stalo da razveseliš jednu staru ženu..."
"Ovo posljednje nije lako," rekao sam joj. "A što se tiče takozvane priče iz novina, to će biti nepodnošljivo nekoliko tjedana i ubrzo više nitko neće mariti za to."
Nana je odmahnula glavom. Njezina mala kaciga kose uredno se vratila na svoje mjesto. "Ne, Ljudima je stalo. Neki ljudi će se toga sjećati do kraja tvojeg života. Što ti to govori? 'Ako nisi spreman odležati kaznu, nemoj počiniti ni zločin.’"
Upitao sam je: "Koji je moj zločin?"
Nana je tupom stranom noža čistila mrvice prepečenca. "To ćeš mi morati sam objasniti. Zašto se ti i Jezzie Flanagan skrivate uokolo, ako je sve u redu? Ako je voliš, voli je. Voliš li je, Alex."
Nisam Nani odmah odgovorio. Naravno da sam volio Jezzie. Ali koliko? I kamo sve to vodi? Je li to uopće moralo nekamo voditi
"Nisam siguran, barem ne na onaj način na koji ti misliš," napokon sam rekao. "To je ono što sada pokušavamo otkriti. Mi smo oboje svjesni posljedica onoga što činimo."
"Ako je stvarno voliš, Alex," rekla mi je moja baka, "onda je voli. Ja tebe volim, Alex. Meni se samo čini da slikaš po platnu koje je za tebe preveliko. Ponekad si previše pametan ali ne za svoje vlastito dobro. I znaš biti vrlo neobičan - prema pravilima iz svijeta bijelaca."
"I to je upravo ono zbog čega me toliko voliš." rekao sam joj.
"To je samo jedan od razloga, slatki moj dečko." odgovorila je.
Moja baka i ja dugo smo se zadržali za kuhinjskim stolom log jutra. Ja sam velik i jak; Nana je sitna i krhka, ali je jednako snažna. Bilo je kao u stara vremena, u onom smislu da nekako osjećamo kako nikada nismo sasvim odrasli, barem dok su naši roditelji i djedovi uz nas. Sigurno ne uz Mamu Nanu.
"Hvala ti, stara ženo." rekao sam joj.
"I ponosna sam na to." Kao i uvijek, njezina je bila zadnja.
Nazvao sam Jezzie nekoliko puta toga jutra, ali nije je bilo kod kuće, ili nije odgovarala na pozive. Njezina telefonska sekretarica također je bila isključena. Razmišljao sam o našoj noći u Arlingtonu. Bila je tako napeta. Još prije nego li se National Star pojavio na sceni.
Mislio sam se odvesti do njezinog stana, ali sam se predomislio. Nije nam trebalo više slika u tabloidima niti priča po novinama dok se sudski proces bližio kraju.
Toga dana na poslu nitko nije bio naročito pričljiv. Ako je i bilo neke sumnje prije, ovo mi je pokazalo koliko je ozbiljna šteta koja je počinjena. Primio sam pošteni udarac.
Otišao sam u svoj ured i sjedio tamo posve sam sa šalicom crne kave i zagledao se u četiri zida. Bili su prekriveni "tragovima" otmice. Počeo sam se osjećati krivim i buntovnim, i bio sam bijesan. Poželio sam razbiti staklo, što sam već jedanput ili dvaput i napravio nakon Marijinog ubojstva.
Moj državni, metalni radni stol bio je okrenut od vrata. Gledao sam u svoj radni plan za ovaj tjedan, ali, zapravo, nisam vidio ništa što je pisalo na papiru.
"Ti si taj osamljeni drkaroš," čuo sam kako mi Sampson govori iza leđa. "Sad si ostao sam sa sobom. Sad si meso prženo na roštilju."
"Ne čini li ti se da si stvari malo ublažio?" rekao sam mu, ne okrećući se.
"Pretpostavljao sam da ćeš o tome progovoriti kada za to budeš spreman," rekao je Sampson. "Znaš da sam znao za vas dvoje."
Pogled sam zaustavio na nekoliko krugova nastalih od šalice kave na mojem tjednom radnom planu. Browningov učinak? Što je to, do vraga, bilo? U posljednje vrijeme izdavalo me pamćenje i sve ostalo.
Napokon sam se okrenuo i suočio se s njim, Bio je odjeven u kožnate hlače, stari Kangol šešir i crnu najlonsku vestu. Njegove tamne naočale bile su dobra maska. Zapravo, pokušavao je biti šarmantan i nježan.
"Što misliš, što će se sada dogoditi?" pitao sam ga. "Što se priča?"
"Nitko nije naročito sretan s načinom na koji se ovaj usrani slučaj otmice završio. Nema dovoljno naloga za napad odozgo. Pretpostavljam da čekaju na moguće žrtvene jarce. Ti ćeš bit jedan od njih, to je sigurno."
"A Jezzie?" pitao sam. Ali već sam pretpostavljao odgovor.
"Ona također. Upuštanje u veze s poznatim Crncima," rekao je Sampson. "Vidim da još nisi čuo novost."
"Kakvu novost?"
Sampson je ispustio kratki uzdah, a onda mi je rekao najnoviju vruću priču.
"Uzela je neplaćeni dopust ili je možda definitivno napustila službu. To se dogodilo prije jednog sata, Alex. Nitko ne zna je li to učinila svojevoljno ili su je na to natjerali."
Odmah sam nazvao Jezzie. Tajnica je rekla da je “za danas otišla". Nazvao sam Jezzien stan. Tamo nije bilo odgovora.
Odvezao sam se do njezinog stana i putem napravio nekoliko prekršaja u dopuštenoj brzini. Derek McGinty je govorio preko WAMU radija. Volio sam slušati Derekov glas čak i kada nisam obraćao pozornost na ono što govori.
Kod Jezzie nije bilo nikoga. Barem nije bilo nikakvih fotografa koji bi se smucali uokolo. Razmišljao sam odvesti se do njezine kolibe na jezeru. Nazvao sam Sjevernu Carolinu iz govornice na ulici. Mjesni telefonski operater rekao mi je da je broj isključen.
"Od kada?" pitao sam sa čuđenjem u glasu. "Sinoć sam nazvao taj broj"
"Od jutros," rekao mi je operater. "Lokalni broj je jutros isključen."
Jezzie je nestala.



Poglavlje 66




Uskoro se očekivala presuda na suđenju Soneju/Murphyju.
Porota je počela zasjedati jedanaestog studenog. Vratili su se nakon tri dana, a cijelo su to vrijeme kolale priče kako nisu mogli donijeti odluku niti da je optuženi kriv niti da je nevin. Činilo se da cijeli svijet čeka.
Sampson me je pokupio toga jutra i zajedno smo se dovezli do zgrade suda. Nakon kratkog zahlađenja koje je predskazivalo zimu, ponovo je zatoplilo.
Dok smo se približavali Aveniji Indiana, razmišljao sam o Jezzie. Nisam je vidio preko tjedan dana. Pitao sam se hoće li se pojaviti u sudnici kad budu objavljivali odluku. Nazvala me je. Rekla mi je da je u Sjevernoj Carolini. I to je bilo, zapravo, sve što je rekla. Opet sam bio sam ito mi se nije sviđalo.
Jezzie nisam vidio pred zgradom suda, ali Anthony Nathan je izlazio iz svojeg dugačkog, srebrnog Mercedesa. To je bio njegov veliki trenutak. Reporteri su se penjali svuda po njemu. Bih su poput gradskih ptica koje se sakupljaju oko ustajalih mrvica kruha.
Ljudi s televizije i iz tiska pokušavali su se dokopati mene i Sampsona prije nego što smo uspjeli pobjeći uz stubište suda.' Niti jedan od nas nije bio spreman na razgovor.
"Dr. Cross! Dr. Cross, molim vas," vikao je netko. Prepoznao sam kreštavi glas, Pripadao je jednoj ključnoj ženi s lokalnih televizijskih vijesti.
Morali smo zastati. Bili su nam za petama i ispred nas. Sampson je zapjevušio "Nemam kuda pobjeći" od Marthe i Vandellasa.
"Dr. Cross, mislite li da bi vaše svjedočenje moglo, zapravo, pomoći Garyju Murphyju da se spasi od osude za umorstvo prvog stupnja? Niste li mu, zapravo, i ne htijući, pomogli da se izvuče od umorstva?"
Nešto se konačno u meni prelomilo. "Mi smo samo sretni što pripadamo Super Ligi," rekao sam ozbiljnog lica direktno u zapiljene leće nekoliko mini kamera. "Alex Cross će se usredotočiti na svoju igru. Ostalo će se ići samo po sebi. Alex Cross zahvaljuje Svemogućem Bogu za priliku koju mu je pružio da igra na ovoj razini." Nagnuo sam se prema reporteru koji je postavio pitanje. "Jeste li shvatili što sam želio reći? Je li sada sve jasno?"
Sampson se nasmiješio i rekao: "Što se mene tiče, ja sam još uvijek otvoren za sve primamljive ponude u vidu tenisica i iz kategorije bezalkoholnih pića."
Nastavili smo se uspinjati strmim kamenim stubama i napokon smo ušli u zgradu Federalnog suda.
Kada smo Sampson i ja ušli u šuplje predvorje zgrade Federalnog suda, razina buke gotovo nam je probila bubnjiće u ušima. Svi su se gurali i vrtjeli uokolo, ali na neki uljudbeni način, kao što se ljudi u večernjim odijelima guraju u Kennedy Centru.
Sonejev/Murphyjev primjer nije bio prvi krivični proces u kojem je težište obrane bilo na podvojenoj ličnosti. Ipak, to je bio daleko najslavniji slučaj. Potaknuo je emotivna pitanja o nedužnosti i krivnji, koja su doista presudu stavila pod upitnik... ako je Gary Murphy nedužan, kako ga je onda moguće osuditi i kazniti za otmicu i umorstvo? Njegov je odvjetnik usadio to pitanje u sve naše glave.
Nathana sam ponovo vidio na katu. Postigao je sve čemu se mogao nadati svojom seansom u sudnici. "Očigledno je da se u glavi optuženika međusobno bore dvije osobnosti," rekao je porotnicima tijekom svog završnog govora. "Jedna od njih je nedužna kao što ste i vi. Ne možete osuditi Garyja Murphyja za otmicu i umorstvo. Gary Murphy je dobar čovjek. Gary Murphy je suprug i otac. Gary Murphy je nedužan."
Ovo je za porotnike predstavljalo težak problem i nedoumicu. Je li Gary Sonej/Murphy sjajan i zao sociopat? Je li u slanju nadzirati svoje postupke? Postoji li "sudionik" u otmici i barem jednom umorstvu djeteta? Ili je sve od početka izveo sam?
Nitko nije znao istinu osim možda samog Garyja. Ni stručnjaci za psihologiju. Ni policija. Ni tisak. A ni ja sam.
Što će sada odlučiti porota Garyjevih "jednakih pred zakonom"?
Prvi se pravi događaj zbio kada je tog jutra Gary uveden u prepunu, bučnu sudnicu. Izgledao je kao i obično uredno ošišan i dječački nalik na sebe u jednostavnom plavom odijelu. Ličio je na nekog tko radi u nekoj banci u malom gradu, a ne kome se sudi zbog otmice i umorstva.
Prolomio se zaglušujući pljesak. To je samo potvrdilo činjenicu da ovih dana i otmičari mogu imati svoj kult i sljedbenike. Bilo je jasno da je ovaj proces privukao svoju porciju čudaka i bolesnih luđaka.
"Tko kaže da Amerika više nema heroja?" rekao mi je Sampson. "Oni vole njegovu ludu guzicu. To možeš vidjeti u njihovim sjajnim, sitnim očicama. On je novi Charlie Manson u poboljšanom izdanju. Umjesto hippie koljača, imamo yuppie koljača."
"Lindberghov sin," podsjetio sam Sampsona. "Pitam se jesmo li željeli da to ovako ispadne. Sve je ovo dio njegovog velebnog plana za stjecanje slave?"
Porota je ušla u sudnicu. Muškarci i žene izgledali su tupo i napeto. Što li su odlučili - vjerojatno još kasno sinoć?
Dok su jedan po jedan ulazili među klupe od tamnog mahagonija, jedan se porotnik spotaknuo. Čovjek je pao na jedno koljeno i procesija iza njega je stala. Taj kratki trenutak samo je naglasio krhkost i ljudskost cijelog sudskog procesa.
Bacio sam pogled na Sonej/Murphyja i pričinilo mi se da sam zamijetio blagi osmijeh preko njegovih usana. Je li uočio taj mali propust? Kakve mu misli sada prolaze kroz glavu? Kakvu presudu očekuje?
U svakom slučaju, osoba znana kao Gary Sonej, 'Zločesti dečko’, znala bi cijeniti ironiju trenutka. Sada je sve bilo spremno. Nevjerojatna ekstravagantnost. S njim u središtu pozornice. Bez obzira na to što bude, ovo je najveći dan u njegovom životu.
Želim postati netko!
"Je li porota donijela odluku?" pitala je sutkinja Kaplan kada su svi sjeli.
Mali presavijeni komad papira proslijedili su sutkinji. Lice sutkinje Kaplan bilo je bezizražajno dok je čitala presudu. Tada ju je poslala natrag predstavniku porote. Postupak kakav mora biti.
Predstavnik porote, koje je ostao stajati, započeo je govoriti jasnim ali drhtavim glasom. Bio je to poštanski radnik imenom James Heekin. Imao je pedeset i pet godina i bio je rumen, gotovo grimizno crven u licu, što je ukazivalo na visok krvni tlak ili je možda samo bio pod stresom zbog procesa.
James Heekin je proglasio: "Po dva članka optužbe za otmicu proglašavamo da je optuženi kriv. Po optužbi za umorstvo Michaela Goldberga, proglašavamo da je optuženi kriv." James Heekin nikada nije upotrijebio ime Murphy, samo optuženi.
Nastao je kaos u sudnici. Buka je bila zaglušujuća dok se odbijala od kamenih stupova i mramornih zidova. Reporteri su pojurili prema telefonima u hodniku. Mary Warner su svi njezini mladi suradnici vrlo emotivno čestitali. Anthony Nathan i njegov tim za obranu brzo je napustio sudnicu, izbjegavajući pitanja.
Ispred sudnice zbio se jedan vrlo upečatljiv trenutak.
Dok su sudski časnici odvodili Garyja, njegova žena, Missy, i njegova mala djevojčica Roni, potrčale su k njemu. Njih troje su se zagrlili. Otvoreno su jecali.
Nikada prije nisam vidio Garyja kako plače. Ako je ovo bila predstava, opet je bila izvanredna. Ako je ovdje pred sudnicom glumio, scena je bila potpuno uvjerljiva.
Nisam mogao s njega skinuti pogled. Sve dok dvojica sudskih časnika nisu napokon odvela Garyja van iz sudnice.
Ako je glumio, nije napravio niti jedan lažan pokret. Potpuno se prepustio svojoj ženi i maloj djevojčici. Nijednom se nije ogledao po sudnici da vidi ima li publiku.
Glumio je savršeno.
Ili je možda Gary Murphy baš nedužan čovjek kojeg su upravo osudili zbog otmice i umorstva?



Poglavlje 67




"Pritisak, pritisak," Jezzie je pjevala zajedno s glazbom koja je glasno odzvanjala u njezinoj glavi.
Koža na čelu bila joj napeta dok je Jezzie manevrirala niz zavojitu planinsku cestu bez opreza i straha. Naginjala se u svakom zavoju, vozeći moćni motocikl u četvrtoj brzini. Stabla jela, stijene koje su stršale i starinske telefonske žice bili su u izmaglici dok je jurila pokraj njih. Sve je bilo mutno. Osjećala je kao da pada slobodnim padom već preko godinu dana, možda cijeli svoj život. Uskoro će eksplodirati.
Nitko nije mogao shvatiti što to znači toliko dugo biti pod tolikim pritiskom. Još dok je bila dijete, uvijek se bojala da će napraviti neku pogrešku, bojala se da će je, ako ne bude savršena mala Jezzie, njezini majka i otac prestati voljeti.
Savršena mala Jezzie.
"Dobro nije dovoljno dobro", i "Dobro je neprijatelj pravim velikim stvarima", običavao joj je govoriti njezin otac gotovo svakoga dana. I tako je ona bila proračunata studentica s čistim peticama; bila je Miss popularnosti, bila je u svakoj brzoj traci koju je mogla pronaći. Billy Joel je prije nekoliko godina snimio pjesmu 'Pritisak'. To je bilo najbliže onome što je ona osjećala svaki dan svojega života. Morala je to nekako prekinuti, a sada je možda pronašla način da to učini.
Jezzie je prebacila u treću dok se približavala kolibi na jezeru. Sva su svjetla bila upaljena. Inače, sve je oko jezera bilo mimo. Voda je bila glatka crna ploča koja se naizgled stapala s planinama. Ali svjetla su bila upaljena. Ona ih nije tako ostavila.
Jezzie je sišla s motora i brzo ušla unutra. Prednja su vrata bila otključana. U dnevnoj sobi nije bilo nikoga.
"Halo?" pozvala je.
Jezzie je provjerila kuhinju, pa obje spavaonice. Tamo nije bilo nikoga. Nije bilo nikakvog znaka da bi netko bio u tim sobama. Osim svjetla.
"Hej, tko je to ovdje?"
Kuhinjska vrata protiv komaraca bila su odškrinuta. Izašla je van i dolje prema molu.
Nigdje nikoga.
Iznenada je s lijeve strane začula lepet krila. Krila su lepetala preko vodene površine.
Jezzie je stajala na rubu mola i ispustila dugi uzdah. Pjesma Billyja Joela još joj je uvijek svirala u glavi. Šaleći se na svoj račun i mučeći samu sebe. 'Pritisak. Pritisak.' Mogla ga je osjetiti u svakom djeliću tijela.
Netko ju je zgrabio. Nečije strahovito snažne ruke ovile su se oko Jezzie poput stezaljki. Krik joj je zastao u grlu.
Zatim joj je nešto gurnuo u usta.
Jezzie je povukla jedan dim. Prepoznala je Colombian Gol. Vrlo dobra droga. Udahnula je još jednom. Malo se opustila u snažnim rukama koje su je držale.
"Nedostajala si mi," čula je glas kako joj govori.
Billy Joel je vrištao u njezinoj glavi.
"Što ti radiš ovdje?" napokon je upitala.







Peti dio - Druga istraga








Poglavlje 68




Maggie Rose Dune opet se našla u mraku.
Posvuda oko sebe mogla je nazrijeti obrise. Znala je tko su oni i gdje je, pa čak i zašto je ovdje.
Ponovo je razmišljala kako da pobjegne. Ali upozorenje joj je palo na pamet. Uvijek to upozorenje.
Ako pokušaš pobjeći, nećemo te ubiti, Maggie. To bi bilo previše jednostavno. Ponovo ćemo te zakopati pod zemlju. Vratit ćeš se u svoj mali grob. Zato nemoj nikada pokušati pobjeći, Maggie Rose. Nemoj o tome niti misliti.
Sada je već toliko toga počela zaboravljati. Ponekad se čak nije mogla sjetiti tko je. Sve je to bilo kao ružan san, kao mnogo noćnih mora, jedna za drugom.
Maggie Rose pitala se, traže li je još uvijek njezini otac i majka. A zašto bi? Toliko je vremena prošlo otkad su ju oteli. Maggie je to razumjela. Mr. Sonej ju je oteo iz Dnevne škole, ali ga nakon toga više nikada nije vidjela. Od svega je ostalo samo upozorenje.
Ponekad se osjećala kao neki lik iz priče koju je sama izmislila.
Oči su joj se ispunile suzama. Sada više nije bilo tako mračno. Približavalo se jutro. Pokušat će ponovo pobjeći. Mrzila je ovo, ali više nikada nije željela sići pod zemlju.
Maggie Rose znala je čiji su ono obrisi.
To su bila djeca.
Sva su bila smještena u jednoj jedinoj sobi u kući.
Iz koje nije bilo bijega.



Poglavlje 69




Jezzie se vratila u Washington tjedan dana nakon što je proces okončan. Bilo je to dobro vrijeme za početak. Ja sam bio spreman. Svemogući Bože, kako sam samo želio nastaviti sa životom.
Malo smo razgovarali preko telefona, ali ne previše, o tome kako se osjeća. Jezzie mi je ipak rekla jednu stvar. Rekla je da je stvarno bizarno što je toliko toga uložila u svoju karijeru, a sada joj do nje više uopće nije više stalo.
Jezzie mi je nedostajala više nego što sam mogao i zamisliti. Moje su misli bile s njom dok sam vodio istragu o ubojstvima dvoje trinaestogodišnjaka zbog jednog para Pump tenisica. Sampson i ja uhvatili smo ubojicu, petnaestogodišnjaka iz ’Crne Rupe’. Baš toga tjedna ponudili su mi u Washingtonu posao koordinatora između policijske uprave D.C.-a i FBI-a. To je bio odgovorniji, bolje plaćen posao nego ovaj koji sam sada obavljao, ali glatko sam ga odbio. Time me je Carl Monroe želio isplatiti. Ne, hvala.
Te noći nisam mogao zaspati. Oluja koja se digla u mojoj glavi prvoga dana otmice, još je tamo bjesnjela. Nisam mogao posve izbaciti Maggie Rose Dunne iz glave. Nisam mogao odustati od tog slučaja. Nisam si to mogao dopustiti. Gledao sam sve i svašta na ESPN, ponekad i do tri ili četiri ujutro. Izigravao sam Alexa Psihologa u staroj prikolici kod Sv. Ante. Sampson i ja zajedno bismo ispili nekoliko sanduka piva. Nakon toga bismo to pokušali istjerati iz sebe u gimnastičkoj dvorani. U međuvremenu, provodili smo duge sate na poslu.
Odvezao sam se do Jazzienog stana onoga dana kad se vratila. Putem do tamo opet sam slušao Dereka McGintyja na WAMU. Moj talkshow brat. Njegov je glas blagotvorno djelovao na moj nervozni želudac. Jednom sam čak i nazvao u njegov noćni program. Promijenio sam glas. Bio sam na rubu i morao sam nekome pričati o Mariji i o djeci.
Kada je Jezzie otvorila vrata, bio sam iznenađen njezinim izgledom. Pustila je da joj kosa naraste i izblijedi, tako da je izgledala spaljena suncem. Bila je potamnjela i zdrava poput kalifornijskih čuvara plaže u kolovozu. Činilo se kao da je s njezinim životom sve u najboljem redu,
"Djeluješ odmorno," rekao sam joj. Osjećao sam se malo uvrijeđeno. Otišla je prije nego što je proces završio. Bez pozdrava i bez objašnjenja. Što mi je to govorilo o njoj samoj?
Jezzie je uvijek bila vitka, ali sada je bila još tanja i čvršća. Tamni podočnjaci, koje je imala ispod očiju tako često tijekom istrage o otmici, sada su nestali. Imala je na sebi kratke hlačice od jeansa i pamučnu majicu na kojoj je pisalo AKO IH NE MOŽETE ZADIVITI SVOJOM BISTRINOM, ZATRPAJTE IH GOVNIMA. Ona je u svakom slučaju bila bistra.
Nježno se smiješila. "Puno mi je bolje, Alex. Mislim da sam se gotovo zaliječila,"
Izašla je na verandu i prepustila s mojim rukama, tako da sam se i ja osjećao izliječen. Grlio sam je i mislio da sam na nekom čudnom planetu, potpuno sam. Mogao sam sebe vidjeti na tom golom mjesečevom krajoliku. Na meni je bilo da pronađem nekog novog s kim bih mogao biti, nekoga koga bih opet mogao voljeti,
"Reci mi sve što se dogodilo. Kako je to kad se malo otkačiš od svakodnevnih poslova?" pitao sam. Kosa joj je mirisala tako čisto i svježe. Sve je na njoj izgledalo novo i osvježeno.
"Zapravo, sasvim je dobro malo se otkačiti. Od svoje šesnaeste godine ne pamtim kad nisam radila. Prvih nekoliko dana bilo je malo zastrašujuće. Nakon toga je bilo dobro," rekla je s glavom uronjenom u moja prsa. "Samo mi je jedno nedostajalo," prošaptala je. "Željela sam da si pokraj mene. Baš me briga ako to zvuči neuvjerljivo."
To sam želio čuti. "Ja bih odmah došao," rekao sam.
"Morala sam to učiniti ovako kako sam to učinila. Morala sam napokon o svemu dobro razmisliti. Nisam zvala nikoga drugog, Alex, Nijednu drugu osobu. Mnogo sam toga saznala o sebi. Možda sam uspjela otkriti tko je, u stvari, Jezzie Flanagan."
Ruku pod ruku, ušli smo u kuću.
Ali Jezzie nije mnogo govorila o tome tko je ona, zapravo, ili što je otkrila o sebi tamo dolje u kolibi na jezeru. Posvetili smo se starim navikama onima koje su mi, moram priznati, najviše nedostajale. Pitao sam se je li joj još uvijek stalo do mene i koliko se doista željela vratiti u D.C. Trebao mi je neki njezin poznati znak.
Jezzie ml je počela otkopčavati košulju i u tome je nisam mogao spriječiti. "Toliko si mi nedostajao," šaputala je priljubljena uz moje grudi. "Jesam li ja tebi nedostajala, Alex?"
Morao sam se nasmiješiti. Moje tjelesne funkcije bile su pravi odgovor na njezino pitanje. "No, što misliš? Probaj pogoditi."
Jezzie i ja bili smo malo divlji tog poslijepodneva. Nisam prestajao misliti na onu noć kada se National Star pojavio ispred naše hotelske sobe. Bila je pouzdano vitkija i čvršća, a i prije nego što je nestala nije bila u lošoj formi. Osim toga, Jezzie je bila preplanula po cijelom tijelu.
"Tko je tamniji?" upitao sam i nakesio se.
"Posve sigurno, ja. Smeđa kao čokolada, kao što to kažu u okolici jezera."
"Zasljepljuješ me svojim sjajem," rekao sam joj.
"Uh, uhuhu. Koliko ćemo dugo ovako izdržati. Samo pričajući i gledajući se, a bez dodira. Hoćeš ii, molim te, otkopčati i ostala dugmeta na košulji?"
"Uzbuđuje li te to?" pitao sam. Glas mi je malo zastao u grlu.
"Uh, uhuhu. Zapravo, najbolje bi bilo da tu košulju skineš."
"Rekla si da ćeš mi pričati o tome tko si ti, zapravo, i o onome što si otkrila kada si se povukla u osamu," podsjetio sam je. Ispovjednik i ljubavnik. Vrlo seksi zamisao.
"Sada me smiješ poljubiti. Ako to želiš, Alex. Možeš li me poljubiti tako da nam se dodiruju samo usnice i ništa drugo?"
"Hmm, nisam siguran u to. Okrenimo se malo na ovu stranu. Pa onda na onu stranu. Usput, pokušavaš li ti to mene ušutkati?"
"Zašto bih to pokušavala, doktore detektive?"

http://www.book-forum.net

14James Patterson - I došao je pauk Empty Re: James Patterson - I došao je pauk Sub Feb 11, 2012 1:41 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Poglavlje 70




Ponovo sam se bacio na posao. Obećao sam sebi da ću slučaj otmice nekako riješiti. Cmi Vitez ne smije biti poražen.
Jedne bijedne, hladne, kišne noći odvukao sam se sam da opet vidim Ninu Cerisier. Cerisierova je i dalje bila jedina osoba koja je doista vidjela 'sudionika’ Garyja Soneja. Ionako sam bio u susjedstvu. Onako usput.
Zašto sam bio u predgrađu Langley Terrace te noći po gustoj, hladnoj kiši? Zato što sam postao luđak koji nije mogao prikupiti dovoljno informacija o otmici staroj osamnaest mjeseci. Zato što sam bio perfekcionist svih ovih zadnjih trideset godina svog života. Zato što sam morao saznati što se, zapravo, dogodilo s Maggie Rose Dunne. I zbog toga što nisam mogao pobjeći od pogleda Mustafa Sandersa. Zbog toga što sam želio znati istinu o Soneju/Murphyju. Ili sam barem sam sebe u sve to uspio uvjeriti.
Glory Cerisier nije bila previše sretna što me vidi na svojem kućnom pragu. Stajao sam na verandi deset minuta prije nego što je otvorila vrata. Kucao sam na izguljena aluminijska vrata najmanje pet puta.
"Istražitelju Cross, malo je kasno, da znate. Zar ne možemo nastaviti normalno živjeti?" upitala je kada je napokon otvorila vrata. "Teško je zaboraviti Sandersove. Ne trebate nas na to stalno podsjećati."
"Znam da ne bih trebao," složio sam se s visokom, četrdesetgodišnjom ženom koja me je uporno gledala. Bademaste oči. Lijepe oči na ne baš lijepom licu. "Ipak, radi se o umorstvima, gospođo Cerisier, strašnim umorstvima."
"Ubojicu su uhvatili," rekla mi je. "Jeste li to znali, istražitelju Cross? Jeste li čuli za to? Čitate li vi uopće novine?"
Osjećao sam se bijedno pred njom. Vjerujem da je mislila kako sam poludio. Bila je to pametna žena.
"Oh, Isuse Kriste." Odmahnuo sam glavom i glasno se nasmijao. "Znate, vi ste potpuno u pravu. Ja sam sav sjeban. Žao mi je, ali stvarno jesam."
To ju je malo smekšalo, i Glory Cerisier mi je uzvratila smiješkom. Bio je to drag osmijeh izvijenih ustiju, kakav se ponekad može vidjeti u predgrađu.
"Pozovite ovog jadnog crnju unutra na kavu," rekao sam "Ja sam lud, ali barem sam toga svjestan. Otvorite mi vrata "
"U redu, u redu. Uđite, onda, istražitelju. Možemo još jedanput porazgovarati. Ali to će biti zadnji put."
"U redu, može," složio sam se s njom. Probio sam led, rekavši joj jednostavno istinu o sebi.
Pili smo lošu instant kavu u njezinoj maloj kuhinji. Ona je, zapravo, jako voljela pričati. Glory Cerisier mi je postavila čitav niz pitanja o procesu.
Željela je znati kako je to kad te snimaju za televiziju. Kao i mnogo drugih ljudi, zanimalo ju je sve o glumici Katherine Rose. Glory Cerisier je čak imala svoje osobno mišljenje o tome tko je izvršio otmicu.
Taj čovjek to nije učinio. Mislim na Garyja Soneja ili Murphyja ili tkogod on bio. Netko mu je to namjestio, vidite." rekla je i nasmijala se. Pretpostavljam da je mislila kako je smiješno to što je podijelila svoje lude pretpostavke s ludim policajcem iz D.C.-a.
"Ugodite mi još ovaj zadnji put," rekao sam i napokon prešao na ono o čemu sam doista želio razgovarati s njom. "Pokušajte ponoviti što je Nina rekla da je vidjela one noći. Recite mi što vam je Nina rekla. Najtočnije koliko se možete prisjetiti."
"Zašto to sebi radite?" Glory je željela da joj prvo to objasnim. "Zašto ste ovdje u deset sati navečer?"
"Ne znam zašto, Glory." Slegnuo sam ramenima i uzeo gutljaj iskonski loše kave. "Možda je to zbog toga što moram saznati zašto sam bio izabran dolje u Miamiju. Ne znam pouzdano, ali sad sam tu."
"Izludjeli ste zbog toga, zar ne? Zbog otmice one djece?"
"Da. Izludio sam. Recite mi ponovo što je Nina vidjela. Recite mi o čovjeku koji je bio u autu s Garyjem Sonejem."
"Nina, još iz vremena kad je bila djevojčica, voli sjediti na klupici ispred prozora na našem stubištu," počela je ponovo pričati Glory. "To je Ninin prozor u svijet, uvijek je bio. Ona se tamo sklupča i čita knjigu ili mazi neku od svojih mačaka. Ponekad samo gleda u prazno. Bila je na tom prozoru kad je vidjela onog bijelca, Garyja Soneja. U našem susjedstvu nema mnogo bijelaca. Tu su uglavnom crnci, rijetko se nađe i poneki Hispanac. Tako joj je to privuklo pogled. Što je više gledala, izgledalo joj je sve čudnije. Kao što vam je i rekla. On je promatrao kuću Sandersovih. Kao da špijunira kuću ili tako nešto. Drugi čovjek, onaj u autu, on je promatrao njega kako gleda kuću."
Bingo. Moj umorni, preopterećeni mozak nekako je uspio uhvatiti ključnu rečenicu iz onoga što je upravo rekla.
Glory Cerisier je bila spremna nastaviti dalje, ali sam je zaustavio. "Upravo ste rekli da je čovjek u autu promatrao Garyja Soneja. Rekli ste da ga je promatrao."
"Jesam, to sam rekla, zar ne? Zaboravila sam na to. Nina je govorila da su dva čovjeka bila zajedno. Kao neki par trgovačkih putnika. Znate, onako kako oni ponekad izlaze na ulicu. Ali kasnije mi je rekla da je čovjek u autu promatrao onog drugog. Vjerujem da je to ono što je rekla. Gotovo sam sigurna. Pozvat ću Ninu. Sama više nisam sigurna."
Uskoro smo sjedili svi troje zajedno i razgovarali. Gospođa Cerisier mi je pomogla oko Nine, i ona je napokon počela surađivati. Da, ona je bila posve sigurna da je čovjek u autu promatrao Garyja Soneja. Čovjek nije bio sa Sonejem. Nina Cerisier se definitivno sjećala da je čovjek u autu promatrao drugog čovjeka.
Nije mogla reći je li onaj koji je promatrao bio crnac ili bijelac. To nije prije spominjala jer nije izgledalo važno, a policija bi onda postavljala dodatna pitanja. Kao i većina djece u jugoistočnom dijelu grada, Nina je mrzila policiju i bojala je se.
Čovjek u autu promatrao je Garyja Soneja.
Možda na kraju i nije bilo 'sudionika', ali netko je promatrao Garyja Soneja/Murphyja dok je birao svoje moguće žrtve za umorstvo? Tko je to mogao biti?



Poglavlje 71




Dopustili su mi da posjetim Soneja/Murphyja, ali samo u vezi s istragom o Sandersovim i Turnerovim umorstvima. Smio sam ga viđati zbog zločina koji vjerojatno nikada neće vidjeti sudski proces, ali ne i zbog onoga što je možda ostalo neriješeno. Tako to ide s birokracijom.
Imao sam prijatelja u Fallstonu, gdje je Gary bio zatvoren. Poznavao sam Wallacea Harta, šefa psihijatrije na Fallstonu, otkad se pridružio policijskim postrojbama u D.C.-u. Wallace me je čekao u predvorju te starinske ustanove.
"Sviđa mi se ovakav osobni pristup," rekao sam dok smo se rukovali. "Prvi puta mi je ukazana takva pozornost, naravno.
“Ti si sada slavna osoba, Alex. Vidio sam te na televiziji."
Wallace, nizak crnac učenog izgleda, imao je okrugle naočale s cilindričnim staklima i nosio je izvješena plava poslovna odijela. Ljude obično podsjeća na Georga Washingtona Carvera, možda u mješavini s Woody Allenom. Izgleda kao da je crn i Židov.
"Što ti misliš o Garyju do sada?" pitao sam Wallacea dok smo se vozili zatvorskim dizalom do kata na kojem su bile najveće mjere predostrožnosti. "Uzoran zatvorenik?"
"Pshihopati su mi uvijek bili slaba točka, Alex. Oni ovo sranje čine zanimljivim. Zamisli život bez pravih loših momaka. Dosadno."
“Ti, valjda, ne padaš na priču o podvojenoj ličnosti, pretpostavljam?"
"Mislim ta takva mogućnost postoji, ali je vrlo malo vjerojatna. U svakom slučaju, zločesti momak koji se nalazi u njemu je doista zločest. Čudim me što mu je guzica ipak upala u zamku. Iznenađuje me što su ga uhvatili."
Rekao sam: "Želiš li čuti jednu novu teoriju? Gary Murphy je uhvatio Soneja. Gary Murphy nije mogao izaći na kraj s Sonejem, pa ga je zato predao."
Wallace mi se smijuljio. Imao je široki, zubati osmijeh, prevelik za takvo malo lice. "Alex, sviđa mi se tvoj ludi mozak, ali vjeruješ li doista u to? Da jedna strana izdaje onu drugu?"
"Ne. Samo sam htio provjeriti vjeruješ li ti. Počinjem misliti da je on do kraja psihopat. Moram još saznati koliko je daleko to do kraja. Opazio sam definitivni paranoidni poremećaj ličnosti dok sam ga viđao."
"Slažem se s tim. On je nepovjerljiv, zahtjevan, arogantan, lud. Kao što sam rekao, volim tog momka."
Kada sam napokon vidio Garyja, bio sam pomalo šokiran. Oči su mu bile duboko usađene u lubanju. Očni su mu lukovi bili obrubljeni crvenilom, kao da je patio od konjunktivitisa. Koža mu je bila napeta po cijelom licu. Izgubio je mnogo na težini, možda petnaestak kilograma, i bio je u dobrom stanju i vitak; toliko za početak.
"Dakle, ja sam malo u depresiji. Bok, doktore." Podigao je pogled sa svog kaputa i progovorio. Opet je bio Gary Murphy. U svakom slučaju, tako se činilo.
"Bok Gary," rekao sam. "Ne mogu ja bez tebe."
"Dugo me nisi posjetio. Sigurno nešto trebaš od mene. Da pokušam pogoditi - pišeš knjigu o meni. Želiš postati druga Anne Rule?"
Odmahnuo sam glavom. "Već te dugo želim vidjeti, ali sam prvo morao pribaviti sudski nalog. Ovdje sam, u stvari, da razgovaramo o umorstvima Sandersovih i Turnerovih.”
"Stvarno?" Djelovao je rezignirano i njegova reakcija bila je indiferentna i pasivna. Nije mi bio drag njegov izgled. Palo mi je na pamet da je cijela njegova ličnost možda na rubu potpunog rasula.
"Meni su dopustili da razgovaram samo o umorstvima Sandersovih i Turnerovih. Imam dozvolu djelovati u tom rasponu. Ali, smijemo razgovarati, na primjer, o Vivian Kim, ako želiš."
"U tom slučaju nećemo imati o čemu razgovarati. Ne znam ništa o tim umorstvima. Nisam čak niti čitao novine. Kunem se životom svoje kćeri da nisam. Možda to zna naš prijatelj Sonej. Ja ne, Alex." Sada me je već sasvim slobodno zvao Alex. Lijepo je posvuda imati prijatelje.
"Tvoj odvjetnik ti je morao objasniti slučajeve umorstava. Možda će se još ove godine pokrenuti još jedan sudski proces."
"Ne želim više vidjeti nikakve odvjetnike. Ja s tim nemam ništa. Osim toga, ti slučajevi neće dospjeti do suda. To iziskuje previše troškova."
"Gary." Razgovarao sam s njim kao da mi je pacijent. "Želio bih te još jednom podvrgnuti hipnozi. Hoćeš li potpisati papire, ako uspijem srediti sve ovo sranje? Važno mi je da razgovaram sa Sonejem. Dopusti da pokušam s njim razgovarati."
Gary Murphy se smiješio i odmahivao glavom. Napokon je kimnuo. "I sam bih, zapravo, volio s njim razgovarati," rekao je. "Da mogu, ubio bih ga. Ubio bih Soneja. Kao što sam navodno poubijao sve te druge ljude."
Te večeri posjetio sam Mikea Devina, bivšeg agenta tajne službe. Devine je bio jedan od dvojice agenata koji su dodijeljeni ministru Goldbergu i njegovoj obitelji. Želio sam ga pitati što misli po pitanju "sudionika".
Mike Devine je dobrovoljno otišao u mirovinu mjesec dana nakon otmice. Kako je bio tek u svojim srednjim četrdesetim, pretpostavljam da su ga, zapravo, izbacili s posla. Razgovarali smo nekoliko sati na njegovoj kamenoj terasi koja gleda na Potomac.
To je bio vrlo ukusno uređen i dobro izabran stan u kojem je sada živio kao samac. Devine je bio preplanuo i odmoran. Izgledao je kao jedna od boljih reklama s porukom - ostavite policijski posao dok još možete.
Malo me je podsjetio na Travisa McGeea iz romana Johna MacDonalda. Bio je dobro građen s izrazito karakternim izrazom lica. Biti će mu dobro u zemlji mladih umirovljenika, pomislio sam: dobar izgled junaka iz filma, bujna, kovrčava, smeđa kosa, lagani osmijeh, obilje priča koje može pričati.
"Moj partner i ja izbačeni smo, to znaš." priznao je Devine nakon nekoliko boca piva. "Jedan običan zajeb koji se pretvorio u Treći svjetski rat, i služba nas je obojicu bacila u staro željezo. Naša šefica nam pritom nije pružila baš neku podršku."
"To je bio javni slučaj. Netko je morao ispasti junak, a netko lopov." Uz hladno pivo, mogao sam filozofirati kao i svi ostali.
"Možda je ovako najbolje," meditirao je Mike Devine. "Jesi li ikada razmišljao o tome da sve započneš iz početka, dok još imaš snage? Prije nego li te zahvati Alzheimerova?"
"Razmišljao sam o privatnoj praksi," rekao sam Devineu. "Ja sam psiholog. Još uvijek se bavim dobrovoljnim radom u predgrađu."
"Ali previše voliš posao da bi ga napustio?" Mike Devine se smijuljio i žmirkao prema kasnoj poslijepodnevnoj sunčevoj svjetlosti koja se odbijala od vode. Sivi galebi s bijelim prsima letjeli su tik uz terasu. Lijepo. Sve je u ovom rasporedu bilo lijepo,
"Slušaj, Mike, želio sam ponovno prijeći sve što se dogodilo posljednjih nekoliko dana prije otmice." rekao sam mu.
"Ti si se dozlaboga zapetljao u to, Alex. I ja sam sam pretražio svaki kvadratni centimetar tog prostora. Vjeruj mi, tamo nema ničega. Jalova zemlja. Ništa ne raste. Pokušavao sam, pokušavao i napokon sam prestao proganjati duha."
"Vjerujem ti. Ali još me uvijek muči onaj posljednji model limuzine koju su vidjeli tamo na Potomacu. Vjerojatno Dodge," rekao sam. To je bio onaj isti auto koji je Nina Cerisier vidjela parkiran na Langley Terraceu. "Jesi li ikada primijetio neku plavu ili crnu limuzinu parkiranu na Aveniji Sorrell? Ili negdje u blizini Dnevne škole?"
"Kao što sam rekao, prebirao sam po našim dnevnim bilješkama nekoliko puta iz početka. U njima nema tajnovitog automobila. Možeš te bilješke i sam pregledati."
"Već jesam," rekao sam mu i nasmijao se očiglednoj beznadnosti mojeg slučaja.
Mike Devine i ja razgovarali smo još malo. Nije mi otkrio ništa novo. Na kraju, morao sam ga slušati kako hvali život uz obalu, pecanje na dokovima, "udaranje male bijele loptice". Za njega je započinjao novi život. On je otmicu Dunne-Goldberg prebolio daleko lakše nego ja.
Ipak, nešto me je i dalje mučilo. Cijela stvar oko 'sudionika’ ili 'promatrača'. I uz to, imao sam neki predosjećaj u vezi s Devineom i njegovim partnerom. Loš predosjećaj. Nešto mi je govorilo da oni znaju više nego što su spremni ikome priznati.
Dok sam se još pušio kao pištolj od deset dolara, odlučio sam stupiti u vezu s Devineovim bivšim partnerom, Charlesom Chakelyjem, te iste večeri, nešto kasnije. Nakon otpuštanja, Chakely se s obitelji smjestio u Tempeu, u Arizoni.
Bila je ponoć po mojem vremenu; deset sati u Tempeu. Pretpostavljao sam da nije prekasno. "Carles Chakely? Ovdje istražitelj Alex Cross. Zovem iz Washingtona," rekao sam kad se javio na telefon.
Nastala je stanka, neugodni tajac, prije nego što je odgovorio. A onda se Chakely postavio neprijateljski - i to mi je bilo doista čudno. Njegova je reakcija samo išla u korist mojeg predosjećaja u vezi s njim i njegovim partnerom.
"Kog vraga sad ti hoćeš?" otresao se. "Zašto me zoveš ovdje? Ja sam se povukao iz službe. Pokušavam ostaviti iza sebe ono što se dogodilo. Pusti me na miru, do vraga. Pusti na miru mene i moju obitelj."
"Slušaj, žao mi je što smetam..." počeo sam se ispričavati.
Prekinuo me je. "Onda i nemoj. To je lako srediti. Cross. Gubi se iz mojeg života."
Mogao sam si predočiti Charlesa Chakelyja dok sam s njim razgovarao. Sjećao sam ga se iz dana poslije otmice. Bila mu je pedeset i jedna godina, ali činilo se da ima šezdeset. Pivski trbuh. Gotovo potpuno ćelav. Tugaljive, nekako uvučene oči. Chakely je bio očiti dokaz koliko ti posao može naškoditi, ako to dopustiš.
"Nažalost, ja se još uvijek bavim s nekoliko umorstava," rekao sam mu, nadajući se da će shvatiti. "Ona također uključuju Garyja Soneja/Murphyja. On se vratio da bi ubio jednu učiteljicu iz škole, Vivian Kim?”
"Mislio sam da mi ne želiš smetati. Zamisli jednostavno kao da me nisi niti nazvao, ha? A ja ću se praviti da nisam podigao slušalicu. Postao sam dobar u igri pretvaranja ovdje u pustinji."
"Slušaj, mogao bih ti pribaviti subpoenu. Znaš da to mogu učiniti, Mogli bismo ovaj razgovor voditi u Washingtonu. Ili bih mogao doletjeti tamo do tvoje kuće u Tempeu. Pojaviti se i pridružiti vam se na roštilju jedne večeri."
"Hej, što je to s tobom, dovraga. Što je tebi, Cross? Taj prokleti slučaj je završen. Pusti ga na miru i ostavi, dovraga, i mene na miru."
U Chakelyjevom glasu bilo je nečeg jako čudnog. Zvučao je kao da se sprema eksplodirati.
"Razgovarao sam s tvojim partnerom večeras," rekao sam. To ga je privuklo.
"Tako, dakle. Razgovrao si s Mickeyem Devineom. I ja s njim ponekad razgovaram."
"Drago mi je zbog vas obojice. Cak ću ti se ubrzo i skinuti s vrata. Samo mi odgovori na jedno ili dva pitanja."
"Jedno pitanje i to je sve," rekao je napokon Chakely.
"Možeš li se možda sjetiti da li si vidio tamnu limuzinu, posljednji model, parkiranu u Aveniji Sorrell? Tamo negdje u blizini Goldbergove ili Dunneove kuće? Negdje oko tjedan dana prije otmice?"
"Ne, do vraga; Kriste, nisam. Da je bilo nečeg neuobičajenog, to bi ušlo u naše bilješke. Slučaj otmice ja zatvoren. U mojoj knjizi je završen, a tako isto i ti, istražitelju Cross."
Chakely mi je spustio slušalicu.
Ton razgovora bio je i suviše nastran. Pomalo me je izluđivao neriješen problem 'promatrača’. To je bila jedna dugačka neuhvaćena nit. Suviše važna da bi ju se moglo zanemariti ako sebe smatrate nekakvim istražiteljem. Morao sam razgovarati s Jezzie o Mikeu Devineu i Charlieu Chakelyju i o bilješkama koje su oni napravili. Nešto se nije uklapalo s njima dvojicom. Bio sam posve siguran da nešto taje.



Poglavlje 72




Jezzie i ja proveli smo dan u njezinoj kući na jezeru. Željela je razgovarati. Morala mi je ispričati kako se promijenila i što je otkrila o sebi samoj za vrijeme svog nestanka. Tamo u Sjevernoj Carolini, Usred Ničega, dogodile su se dvije vrlo čudne stvari.
Napustili smo Washington u pet ujutro i stigli na jezero negdje oko osam i trideset. Bilo je to trećeg prosinca, ali moglo je isto tako biti i prvog listopada. Cijelog poslijepodneva, temperatura je bila oko dvadeset i pet stupnjeva i pirkao je ugodni planinski povjetarac. Zrak je bio ispunjen cvrkutom i pjevanjem desetaka različitih vrsta ptica.
Ljetni posjetitelji te su sezone već bili otišli i imali smo jezero samo za sebe. Jedan je usamljeni gliser krstario jezerom oko jedan sat i njegov je motor zvučao poput trkaćeg automobila iz Nascara. Osim njega, tamo smo bili samo nas dvoje.
Prema obostranom dogovoru, nismo žurili s prelaskom na teške teme razgovora, kao što su Jezzie, Devine i Chakely ili moja posljednja teorija o otmici.
Kasno poslijepodne, Jezzie i ja otišli smo na dugu šetnju po okolnoj smrekovoj šumi. Slijedili smo tijek savršeno kristalnog potoka koji se uspinjao prema obližnjem planinskom lancu. Jezzie je bila bez šminke, raspuštene, divlje kose. Imala je na sebi odrezane traperice i pamučnu majicu bez rukava sa Sveučilišta u Virginiji. Oči su joj bile prekrasno plave, natječući se u plavetnilu s bojom neba.
"Rekla sam ti da sam ovdje otkrila mnogo toga o sebi, Alex," rekla je Jezzie dok smo zalazili sve dublje i dublje u šumu. Govorila je mekim glasom. Djelovala je poput djeteta. Pozorno sam pratio svaku riječ. Želio sam znati sve o Jezzie.
"Želim ti reći sve o sebi, sada sam spremna za razgovor," rekla je. "Imam ti potrebu reći zašto i kako i sve ostalo."
Kimnuo sam i pustio je da nastavi.
"Moj otac... moj je otac bio propalica. U svojini očima. Bio je prirodno pametan. U društvu se izvrsno snalazio - kada je to želio, ali rodio se u predgrađu potleušica i to ga je opteretilo za cijeli život. Očev negativistički stav stalno ga je dovodio u neugodne situacije. Nije mario kako se to odražava na moju majku ili na mene. Kada mu je bilo četrdeset ili pedeset godina, postao je težak pijanac. Pred kraj života, više nije imao niti jednog prijatelja, niti ikoga od rodbine. Pretpostavljam da se zbog toga i ubio... Moj otac se ubio, Alex. Učinio je to u automobilu bez oznaka. Nije bilo nikakvog srčanog napadaja na stanici Union. To je bila laž, koju sam svima govorila još od svojih studentskih dana."
Oboje smo zašutjeli i nastavili hodati. Jezzie je o svojem ocu i o svojoj majci govorila samo jedanput ili dvaput. Znao sam da su imali problema s pićem, ali nisam je želio ni na što siliti - poglavito zbog toga što ja nisam mogao biti Jezzien liječnik. Kada bude spremna, mislio sam, sama će o tome progovoriti.
"Nisam željela biti propalica poput svojeg oca ili, majke. Jer, oni su sebe takvima smatrali, Alex. Cijelo su vrijeme tako govorili. Nije to bilo pomanjkanje samopoštovanja - samopoštovanja tu više uopće nije ni bilo. Nisam mogla dopustiti da i ja budem ista takva."
"A kako si ih ti doživljavala?"
"Kao propalice, pretpostavljam." Blagi je osmijeh popratio ovo priznanje. Bolno iskren osmijeh.
"Oboje su bili tako nevjerojatno pametni, Alex. Znali su sve o svemu. Pročitali su sve knjige na ovome svijetu. S njima se moglo razgovorati o bilo čemu. Jesi li ikada bio u Irskoj?"
"Jednom sam bio u Engleskoj, poslovno. To je jedini put kad sam bio u Europi. Nikada nisam mogao sakupti dovoljno novaca za to."
"U nekim selima u Irskoj - ljudi su tako ljubazni, ali žive u potpunom siromaštvu. Tamo možeš vidjeti ta ‘bijela geta’. Svaki treći lokal je pub. U toj zemlji ima toliko mnogo pametnih propalica. Govorila sam ti već o toj svojoj bojazni. To bi za mene bio pakao na zemlji... U školi sam se strahovito trudila. Morala sam biti prva u svemu, bez obzira na cijenu. Potom u Ministarstvu financija. Napredovala sam, vrlo uspješno sam napredovala. Iz nekog razloga, Alex, ja sam bila zadovoljna svojim uspjehom i svojim životom općenito."
"Ali to se sve raspalo poslije slučaja otmice Godlberg-Dunne. Ti si ispala žrtveni jarac. Više nisi bila zlatna djevojčica."
"Upravo tako, bila sam gotova. Agenti su me ogovarali iza leda. Napokon sam dala ostavku, napustila sam službu. Nisam imala izbora. Sve je to potpuno sranje i nije pravedno. Došla sam ovamo da otkrijem tko sam to ja, do vraga. To sam morala učiniti sama."
Jezzie je ispružila ruke prema meni i zagrlila me objema rukama usred šume. Počela je vrlo tiho jecati. Nikada je prije nisam vidio kako plače. Čvrsto sam držao Jezzie u rukama. Osjećao sam da smo tako bliski, kao nikada prije. Znao sam da mi je otkrila neke teške istine i osjećao sam da joj moram uzvratiti isto tako iskreno.
Stajali smo na osamljenoj uzvisini i tiho razgovarali, kad sam osjetio kako nas iz šume netko promatra. Zadržao sam glavu nepomično, ali su mi oči sijevnule na desno. Još je netko bio u šumi.
Netko nas je promatrao.
Još jedan promatrač.
"Netko je tamo, Jezzie. Točno iza brežuljka s desne strane," šapnuo sam. Nije pogledala u tom smjeru. Još uvijek je bila policajac.
"Jesi li siguran, Alex?" upitala je.
"Siguran sam. Vjeruj mi. Razdvojimo se," rekao sam. 'Tko god to bio, ako počne bježati, trčat ćemo za njim."
Počeo je trčati!
Promatrač je bio muškarac. Imao je tenisice i tamnu trenirku s kapuljačom koja se dobro stapala sa šumom. Nisam mogao razabrati njegovu visinu i stas. Barem ne još.
Jezzie i ja trčali smo za njim nekoliko stotina metara. Oboje smo bili bosi, tako da ga nismo mogli sustići. Posustali smo nekoliko metara dok smo bili u sprintu. Grane i trnje parali su nam lica i ruke.. Napokon smo izbili van iz smrekove šume i našli se na asfaltnoj planinskoj cesti. Stigli smo upravo na vrijeme kako bismo čuli auto kako ubrzava iza obližnjeg zavoja. Auto nismo uspjeli vidjeti, a još manje baciti pogled na tablicu.
"Ovo je do zla boga čudno!" rekla je Jezzie dok smo stajali pokraj ceste, pokušavajući doći do daha. Znoj nam se cijedio niz lica, a srca su nam udarala u istom ritmu.
"Tko zna da si ovdje? Zna li itko?" upitao sam je.
"Nitko. Zato i jest tako čudno. Tko je to, do vraga, bio? Ovo je zastrašujuće, Alex. Imaš li neku zamisao?"
Pribilježio sam barem desetak teorija o 'promatraču’ kojeg je vidjela Nina Cerisier. Ona najvjerojatnija bila je i najjednostavnija. Policija je promatrala Garyja Soneja. Ali koja policija? Jeli to mogao biti netko iz mojeg odjela? Ili možda Jezzienog?
Svakako je bilo zastrašujuće.
Vratili smo se u Jezzienu kuću malo prije nego li se smračilo. U zraku se osjećala najava zimske hladnoće.
U kući smo zapalili veliku vatru i skuhali finu večeru za četvero.
Bilo je slatkog bijelog kukuruza u klipu, ogromna salata, odresci od pola kilograma za svakog i suhog bijelog vina s etiketom Chassagne-Montrachet, Premier Crn, Marguis de Laguiche.
Nakon jela načeli smo razgovor o Mikeu Devineu i Charlieu Chakelyju i 'promatraču'. Jezzie nije mogla mnogo pomoći. Rekla mi je da vjerojatno tražim na krivom mjestu među agentima tajne službe. Rekla je da je Chakely tip koji se lako uzbudi i koji je možda eksplodirao samo zbog mog poziva u Arizonu. Rekla mi je da je uvijek bio ogorčen na poslu, pa je vjerojatno takav i sada kad više ne radi. Po njezinom mišljenju. Mike Devine i Chakely su obojica dobri, ali ne baš naročiti agenti. Da je bilo nečega što je bilo vrijedno zapaziti tijekom nadzora Goldbergove obitelji, oni bi to sigurno primijetili. Njihova su zapažanja bila točna. Niti jedan od njih dvojice nije dovoljno lukav da bi mogao uspješno nešto prikriti. Jezzie je u to bila sigurna.
Nije sumnjala da je Nina Cerisier vidjela auto parkiran u svojoj ulici noć prije ubojstva Sandersovih, ali nije vjerovala da je taj netko promatrao Soneja/Murphyja ili čak da je Sonej osobno bio tamo u predgrađu
"Ja više ne radim na tom slučaju," rekla mi je napokon Jezzie. "Više ne predstavljam interese Financija niti bilo kog drugog. Reći ću ti iskreno što mislim o tome, Alex. Zašto jednostavno ne odustaneš od toga? To je prošlo. Pusti to na miru."
"Ne mogu to učiniti," rekao sam Jezzie. "Mi za okruglim stolom Kralja Arthura to tako ne radimo. Ne mogu odustati od ovog slučaja. Svaki put kad pokušam, nešto iskrsne i natjera me da promijenim mišljenje."
Te noći otišli smo u krevet relativno rano. U devet, devet i petnaest. Chassagne-Montrachet, Preier Cru obavio je svoj posao. Među nama je još uvijek bilo strasti, ali i topline i nježnosti.
Mazili smo se, smijali i nismo rano zaspali. Jezzie me je nazvala ’Sir Alex, Crni vitez Okruglog stola’. Ja sam nju nazvao 'Damom od Jezera’. Konačno smo zaspali šapćući to jedno drugom, smireni u uzajamnom zagrljaju.
Ne znam koliko je bilo sati kad sam se probudio. Nalazio sam se povrh zgužvanih prekrivača i plahti i bilo je vrlo hladno.
Još se uvijek vidio narančasti odsjaj vatre, tihi, pucketavi zvuk. Čudio sam se kako u sobi može biti tako hladno ako vatra još uvijek gori.
Ono što su vidjele moje oči i što je osjetilo moje tijelo nije se slagalo. Razmišljao sam o tome nekoliko sekunda.
Zavukao sam se pod pokrivače i povukao ih sve do brade. Svjetlo koje se odbijalo od prozorskog stakla izgledalo je neobično.
Ponovo sam razmišljao kako je to čudno biti ovdje uz Jezzie. Usred Ničega. Sada već nisam mogao niti zamisliti da ne budem s njom.
Bio sam u iskušenju da je probudim i da joj to kažem. Da razgovaramo o svemu i o ničemu. Dama od Jezera i Crni Vitez. Zvučalo je kao Chaucer iz devedesetih.
Iznenada sam shvatio da odsjaj ne dolazi iz kamina koji je svjetlucao nasuprot prozoru.
Skočio sam iz kreveta i otrčao to provjeriti. Bio sam svjedokom nečega o čemu sam slušao cijelog života, ali nikada nisam mislio da ću to i doživjeti.
Na Jezzienom travnjaku sjajnim plamenom plamtio je gorući križ.



Poglavlje 73




Nestala djevojčica imenom Maggie Rose.
Ubojstva u predgrađu.
Psihopat Gary Sonej/Murphy.
'Sudionik'. Tajnoviti promatrač.
Gorući križ u Sjevernoj Carolini.
Kad li će se napokon svi dijelovi uklopiti u cjelinu? Hoće li se ikada uklopiti? Od onog trenutka u Jezzienoj kući pa sve do samog kraja, glava mi je bila ispunjena snažnim, uznemirujućim slikama. Nisam mogao odustati od slučaja kao što je predlagala Jezzie. Slijed događaja tijekom sljedećeg tjedna samo su osnažili moju paranoju.
U ponedjeljak sam se kasno vratio s posla. Damon i Janelle odmah su me počeli salijetati sa svih strana dok sam prevalio tih par koraka od ulaznih vrata do kuhinje.
"Telefon! Telefon! Telefon!" pjevušio je Damon skakućući uz mene. Nana mi je pružila telefon iz kuhinje. Rekla je da zove Wallace Hart iz zatvora Fallston.
"Alex, žao mi je što te gnjavim kod kuće," rekao je Wallace. "Možeš li svratiti ovamo? Moglo bi biti važno."
Pokušavao sam skinuti jaknu. Zastao sam - s jednom rukom unutra, a s drugom vani. Djeca su mi pomogla. Zapravo, tako bi se to moglo nazvati; upirala su se da mi pomognu izbaciti leđa.
"O čemu se radi, Wallace? Večeras imam pune ruke posla." Isplazio sam jezik Damonu i Jannie. "Imam nekoliko malih problema u kući. Ali ništa s čime ne bih mogao izaći na kraj."
"On pita za tebe. Želi razgovarati s tobom, i samo s tobom. Kaže da je jako važno."
"Zar to ne može pričekati do sutra?" pitao sam Wallacea. "Imao sam vrlo dug dan. Osim toga, ne mogu zamislit što bi mi to novoga Gary Murphy mogao reći."
"Sada je Sonej," rekao je Wallace Hart preko telefona. "Sonej želi s tobom razgovarati sad odmah."
Ostao sam bez riječi. Potom sam progovorio, "Evo, već idem, Wallace."
Stigao sam u Fallston za manje od sata. Garyja su smjestili na najvišem katu zatvorske zgrade. Pacijenti visokog profila poput Sqeakyja Fromma i Johna Kinckleya, također su ovdje boravili. To je bio elitni odjel, baš kako je Gary i želio.
Kad sam stigao do njegove zatvorske sobe, Gary je ležao licem okrenut prema dolje na uskom ležaju bez plahti i pokrivača. Čuvar ga je neprekidno nadzirao. Bio je pod 'specijalnim’ nadzorom jedan-na-jednoga.
Wallace Hart je rekao: "Razmišljao sam o tome da ga preko noći smjestim u samicu. Da ga neko vrijeme držim pod specijalnim nadzorom i u izolaciji, sve dok ne saznamo što mu je. On leti, Alex."
"Jednog od ovih dana razletjet će se," rekao sam, a Wallace je kimnuo, složivši se sa mnom.
Ušao sam u Garyjevu sobu i sjeo bez pitanja. Bio sam umoran od traženja dozvola na sve strane. Garyjeve oči bile su prikovane za strop. Izgledale su kao da su upale u lubanju. Bio sam siguran da zna da sam tu. Eeeeevo Alexa!
"Dobrodošli u moju psikušku, doktore," napokon je izustio zastrašujućim, duboko monotonim glasom. "Znate li što je to psikuška?" Da, to je bio Sonej.
"Zatvorska bolnica u Rusiji. U njih su zatvarali političke zatvorenike u Sovjetskom Savezu," rekao sam.
"Upravo tako. Vrlo dobro." Pogledao je prema meni. "Želim s vama sklopiti novu nagodbu. Čistu okladu."
"Ne znam ništa ni o kakvoj nagodbi," rekao sam mu.
"Ne želim više ovdje gubiti vrijeme. Ne mogu više glumiti Murphyja. Ne biste li vi radije saznali kako, zapravo, funkcionira Sonej? Naravno da biste, dr. Cross. Tako biste i sami mogli postati slavni. Vi biste mogli postići nešto značajno u svemu što izaberete."
Nisam vjerovao da je to jedno od onih stanja kad se gubi, je dan od njegovih "bjegova". Djelovao je potpuno pod kontrolom nad onim o čemu govori.
Je li on bio Gary Sonej cijelo vrijeme? 'Zločesti Dečko'? Od prvog trenutka kad smo se sreli? To je bila moja početna dijagnoza. Nje sam se i dalje držao.
"Možete li me pratiti?" pitao je sa svog ležaja. Nemamo je protegnuo dugačke noge i migoljio je golim nožnim prstima.
"Sad mi želiš reći da si cijelo vrijeme bio potpuno svjestan sve ga što si činio. Nikada nije bilo podvojene ličnosti. Nije bilo 'bjegova'. Obje si uloge samo glumio. Sad si se umorio glumeći Garyja Murphyja."
Sonejeve oči bile su usredotočene i silno uporne. Pogled mu je bio hladniji i manje prodoran nego inače. Ponekad, kod teških šizofreničara, umišljeni život postaje važniji od stvarnog;
"To je točno. To je dobitna kombinacija, Alex. Ti si toliko pametniji od ostalih. Vrlo sam ponosan na tebe. Ti si onaj koji mi sve ovo čini zanimljivim. Ti si jedini koji može zadržati moju pozornost na dulje vrijeme."
"I, što želiš od nas?" Pokušavao sam ga vratiti na temu razgovora. "Što ja mogu učiniti, Gary?"
"Tražim nekoliko sitnica. Ali poglavito želim biti ono što jesam, da tako kažem. Želim da mi se oda priznanje za sve ono što sam postigao,"
"Hoćemo li i mi dobiti nešto za uzvrat?"
Sonej mi se smijuljio. "Reći ću vam što se dogodilo. Od početka, Pomoći ću vam da riješite ovaj dragocjeni slučaj. Sve ću vam reći, Alex,"
Čekao sam da Sonej nastavi. Stalno sam se vraćao natpisu na ogledalu kupaonice Gary Soenejija: Želim postati netko! Od samog je početka, vjerojatno želio pokupiti priznanja,
"Oduvijek sam planirao ubiti oboje djece. Nisam mogao čekati. Kod mene, znate, postoji taj odnos ljubavi i mržnje prema djetinjstvu. Odrezane grudi i obrijane genitalije, tako da moje odrasle žrtve izgledaju više nalik djeci. Svejedno, ubojstvo malih izroda bio bi logičan završetak cijele priče," Sonej se opet nasmiješio. Bio je to tako čudan, neprikladan osmijeh, kao da priznaje očitu laž. "Još uvijek vas zanima zašto sam se odlučio za otmicu, zar ne? Zašto sam izabrao Maggie Ružin Pupoljak i njezinog prijatelja Račića Goldberga?"
Koristio se nadimcima da bi provocirao - i procjenjivao. Uživao je u ulozi 'Zločestog Dječaka’. Tijekom proteklih mjeseci otkrio je da ima vrlo mračan smisao za šalu.
"Zanima me sve što imaš reći, Gary. Samo nastavi."
"Znaš," rekao je, "jednom sam shvatio da sam poubijao preko dvjesto ljudi. Među njim, također, mnogo djece. Ja radim ono što mi se sviđa. Štogod mi padne na pamet u datom trenutku,"
Masni, mehanički naznačeni osmijeh ponovo se javio. On više nije bio Gary Murphy. Više nije bio pravi američki yuppie suprug i otac iz Wilmingtona, u Delawareu. Je li ubijao još dok je bio dječak?
"Je li sve to istina? Pokušavaš li me još uvijek šokirati?"
Slegnuo je ramenima, "A zašto bih?... Dok sam bio dječak, čitao sam sve što je napisano o Lindberghovoj otmici. Nakon toga, sve o velikim zločinima! Napravio sam kopije svih isječaka koje sam mogao pronaći u knjižnici u Princetonu. Već sam vam nešto o tome i rekao, zar ne? Koliko sam bio fasciniran, potpuno opčinjen, opsjednut otmicom djece. Kako bi ih mogao staviti pod potpuni nadzor... želio sam ih mučiti poput bespomoćnih ptičica. To sam uvježbavao s prijateljem. Upoznali ste ga, pretpostavljam. Simon Conklin. On je samo beznačajni psihopat, doktore. Nije vrijedan da se na njega gubi vrijeme... nije dostojan partner. Niti sudionik. Posebno volim to što otmica toliko potrese roditelje. Upropastit će sve odrasle, ali Bože oslobodi ako netko uzme neko djetešce. Nezamislivo! Nevjerojatan zločin! - udaraju u dreku. Kakva glupost. Kakvo licemjerje. Razmislite malo o tome. Milijuni tamnopute djece umiru u Bangladešu, dr. Cross. Nitko za to ne mari. Nitko ne juri da ih spasi."
"Zašto si pobio crnačke obitelji u predgrađu?" upitao sam ga. "Kakve to ima veze?"
"Tko kaže da tu mora biti neke veze? Je li to sve što su vas naučili na Johns Hopkinsu? Možda su to bila moja dobra djela. Tko veli da ja nemam osjećaj savjesti prema društvu, haaa? Mora postojati neka ravnoteža u svačijem životu. Ja u to vjerujem. Ja sam Ching. Razmislite o tome kakve sam žrtve izabrao. Beznadežne narkomane. Tinejdžerku koja se već bavila prostitucijom. Dječačića bez budućnosti."
Nisam znao mogu li mu vjerovati ili ne. Letio je. "Mi smo ti doista prirasli srcu?" pitao sam ga. "Da, to je doista dirljivo."
Pravio se da ne vidi porugu u mojem glasu. "Da, imao sam jednom jednog crnog prijatelja. Služavku. 2enu koja je brinula o meni, ako baš morate znati, dok se moj otac razvodio od moje prave majke. Njezino ime bilo je Laura Douglas. Otišla je u Detroit i ostavila me. Velika, debela dama, koja se voljela grohotom smijati, i ja sam je obožavao. Kad je ona otišla u Motown, počela je vladavina Majke Terora - mene koji sam bio neprilagođen i hiperaktivan počela je zaključavati u podrum.
Pred vama je pravo dijete s ključem oko vrata. Istovremeno, moj polubrat i moja polusestra bili su gore u kući mojeg oca! Igrali su se s mojim igračkama. Običavali su mi se rugati kroz daske na podu. Znali su me ostaviti zaključanog u podrumu po nekoliko tjedana bez prekida. Tako sam to ja doživljavao. Je li to upalilo svjećice upozorenja u vašoj glavi, dr. Cross? Zlostavljani dječak u podrumu. Dobro njegovana djeca zatvorena u skladištu. Lijepa usporedba. Počinju li stvari sjedati na svoje mjesto? Govori li naš dečko Gary sada istinu?"
"Govoriš li ti sada istinu?" ponovno sam ga upitao. Mislio sam da govori. Sve se poklapalo.
"O, da. Časna izviđačka... Ubojstva u jugoistočnom dijelu D.C. a. Zapravo, prilično mi se svidjela pomisao na to da sam ja prvi proslavljeni serijski ubojica crnaca. Pri tom ne računam budalu iz Atlante, ako su tamo doista imali pravog čovjeka. Wayne Williams bio je pravi amater. Što uopće predstavljaju ti serijski ubojice Waynovi? Wayne Williams. John Wayne Gacy, Jr. Patrick Wayne Hearnez, koji je rasčetvorio trideset i dvoje bezveznjaka na Zapadnoj obali."
'Ti nisi ubio Michaela Goldberga?" vratio sam se na ono što je spomenuo ranije.
"Ne. U tom času to nije bilo namjerno. Ali ubio bih ga - sve u svoje vrijeme. Bio je pokvareni mali nametnik. Podsjećao me na mojeg ‘brata’ Donnija."
"Kako su nastale modrice na tijelu Michaela Goldberga? Reci mi što se dogodilo?"
"Uživaš u ovome, zar ne, doktore. Što ti to govori o tebi samom, haaa? Dobro, kada sam vidio da je umro, bio sam toliko bijesan. Zapao sam u stanje ludila. Udarao sam to usrano tijelo uzduž i poprijeko. Tukao sam ga loptom. Ne sjećam se što sam još učinio. Bio sam sav sjeban. Nakon toga sam njegovu mrtvu guzicu bacio u rijeku tamo na selu. U Seosku rijeku?"
"Ali djevojčicu nisi ozlijedio? Nisi naškodio Maggie Rose Dunne?"
"Ne, ja nisam ozlijedio djevojčicu."
Oponašao je moju zabrinutost. Bila je to prilično dobra imitacija mojeg glasa. On je definitivno znao glumiti, igrati različite uloge. To je bilo zastrašujuće gledati i istodobno biti s njim u istoj sobi. Je li on doista mogao ubiti nekoliko stotina puta? Mislim da je.
"Reci mi nešto o njoj. Što se, zapravo, dogodilo s Maggie Rose Dunne?"
"U redu, u redu, u redu. Slijedi priča o Maggie Rose Dunne. Zapalite svijeću, zapjevajte himnu Isusu za slatku samilost. Nakon otmice, bila je omamljena, barem onda kad sam je prvi puta došao obići. Secobarbital je počeo popuštati. Glumio sam Majku Terora za malu Maggie. Zvučao sam onako kako je zvučala Mamica T. ispred naših podrumskih vrata. 'Prestani plakati... Budi kuš. Budi kuš, ti pokvareni mali izrode!’ Mogu ti reći da ju je to prilično uplašilo. Onda sam je ponovno uspavao. Pomno sam ispitao njihova bila jer sam bio siguran da će FBI-jevci zahtijevati neki dokaz da su djeca još na životu."
"Njihova bila su bila u redu?"
"Da. Sasvim u redu, Alex. Položio sam uho na njihove male grudi. Zatomio sam svoj prirodni nagon da zaustavim otkucaje srca, radije nego li da ih podržim."
“Zašto je to bila nacionalna otmica? Čemu sav taj publicitet? Zašto si toliko riskirao?”
"Zato što sam bio spreman. To sam uvježbavao dugo, vrlo dugo. Nisam mita prepustio slučaju. Također mi je trebao novac. Ja sam zaslužio da budem milijoner. Svatko to zaslužuje."
"Sutradan si se vratio da provjeriš kako su djeca?" upitao sam ga.
"Sutradan je također bila dobro. Ali dan nakon što je umro Michael Goldberg, Maggie Rose je nestala! Dovezao sam se do skladišta i vido rupu na mjestu gdje sam zakopao kutiju. Veliku rupu na tlu. Praznu! Ja joj ništa nisam učinio. Ja isto tako nisam uzeo novac od otkupnine na Floridi. Uzeo ga je netko drugi. Sada je na tebi red da otkriješ što se, zapravo, dogodilo, istražitelju. Ja mislim da znam! Mislim da znam veliku tajnu."



Poglavlje 74




Bio sam budan do tri sata ujutro. Letio sam! Svirao Mozarta i Debussyja i Billie Holiday na verandi. Narkići su vjerojatno nazivali policiju i žalili se na buku.
Ujutro sam opet posjetio Soneja. 'Zločestog Dječaka.’ Sjedio sam u njegovoj maloj sobi bez prozora. Iznenada je opet želio razgovarati. Mislio sam da znam kamo sve to vodi; što će mi uskoro reći. Ipak, bilo je neophodno da on potvrdi moje mišljenje.
"Moraš pokušati razumjeti nešto što je potpuno strano tvojoj prirodi," rekao mi je. "Ja sam bio potpuno raspaljen dok sam lovio tu slavnu djevojčicu i njezinu majku glumicu. Ja sam 'jeftini’ glumac i narkić. Meni treba fiks." Dok sam ga tako slušao kako iznosi svoja bizarna, gnusna iskustva nisam se mogao otjerati misli na svoje vlastite pacijente koji su bili zlostavljani u djetinjstvu. Bilo je jadno slušati žrtvu kako govori o svojim brojnim žrtvama.
"Ja u cijelosti razumijem 'stanje zanosa’, doktore. Moja pjesma vodilja je 'Suosjećanje sa Đavlom'. Od Rolling Stonesa? Oduvijek sam nastojao poduzeti mjere predostrožnosti - kako ne bih pokvario čar trenutka. Utvrdio sam sve puteve za bijeg, i pomoćne puteve za bijeg, kako ući i kako izaći iz bilo kojeg susjedstva u koje sam ulazio. Jedan takav bio je i kroz sustav kanalizacije koji vodi od ruba geta do Capitol Hilla. Unutar tunela sakrio sam odjeću za preoblačenje, uključujući i vlasulju. Mislio sam na sve. Nikada me ne biste uhvatili. Vrio sam se uzdao u svoje sposobnosti. Vjerovao sam u svoju svemoć."
"Vjeruješ li još uvijek u svoju svemoć?" Ovo je bilo ozbiljno pitanje. Nisam mislio da će mi reći istinu, ali želio sam čuti što o tome ima reći.
Rekao je: "Moja jedina pogreška u svemu što se onda dogodilo bila je ta što sam dopustio da mi uspjeh, povlađivanje milijuna obožavatelja, udari u glavu. Pljesak može biti poput droge. Znaj, Katherine Rose pati od te iste bolesti. Isto lako i većina ljudi s filma i sportske zvijezde. Milijuni navijaju za njih, razumiješ. Oni im kazuju kako su 'posebni' i kako su 'sjajni'. Neke zvijezde pritom zaborave na ograničenja koja postoje, zaborave na naporan rad koji ih je izvorno doveo to toga što jesu. Ja sam zaboravio. Barem tada. I upravo su me zbog toga uhvatili. Vjerovao sam da ću moći pobjeći iz McDonaldsa! Baš kao što sam uvijek do tada uspijevao pobjeći. Malo sam se htio zabaviti ubijanjem 'na mah’, a onda pobjeći. Alex, ja sam želio uprizoriti po malo od svakog pojedinog zločina od značaja. Malo od Bundyja, malo od Gearyja, malo od Mansona, Whitmana, Gilmorea."
"Osjećaš li se sada svemoćnim? Sada kad si stariji i mudriji?" upitao sam Soneja. On se podrugivao. Mislio sam niu uzvratiti na isti način.
"Ja sam se tome približio više od bilo koga kog poznaješ. Pomoću mene moći ćeš shvatiti cijeli taj ustroj, zar ne?"
Ponovno se nasmiješio onim ispraznim osmijehom ubojice. Poželio sam ga udariti. Gary Murphy je bio tragičan lik, kojeg se gotovo moglo zavoljeti. Soneja se moglo samo mrziti - zlo u čistom obliku. Ljudsko čudovište; životinja u liku čovjeka.
"Dok si proučavao domove Goldbergovih i Dunneovih, jesi li onda bio na vrhuncu svoje moći?" Jesi li tada bio svemoćan, posranče?
"Ne, ne, ne. Već sam onda postao nemaran i ti to, doktore, najbolje znaš. Načitao sam se previše novinskih izviješća o svojem 'savršenom' ubojstvu u Condon Terraceu. ’Bez tragova, bez rješenja, savršeni ubojica!’ Čak su i mene uspjeli dojmiti."
"Što je pošlo po zlu tamo na Potomacu?" Mislio sam da znam odgovor na to. Želio sam da mi on to potvrdi.
Slegnuo je ramenima. "Slijedili su me, naravno."
Evo ga opet, pomislio sam. 'Promatrač'.
"Jesi li to već onda znao?" pitao sam Soneja,
"Naravno da nisam." Namrštio se na moje pitanje. "Tek mnogo kasnije sam shvatio da me slijede. To se potvrdilo tijekom procesa."
"Kako to? Kako si saznao da su te slijedili?"
Sonej mi se zagledao u oči. Činilo se kao da gleda kroz moju lubanju. Smatrao me manje vrijednim. Trebao sam mu samo da hi na mene izlio svoju nutrinu. Ipak, mislio je da sam zanimljiviji sugovornik od ostalih. Nisam znao mogu li se zbog toga osjećati počašćenim ili poniženim. Također ga je zanimalo što ja, zapravo, znam i što ne znam.
"Dopusti da malo predahnem i da nešto utvrdim," rekao je, "Ovo je za mene vrlo važno. Otkrit ću ti neke tajne. Mnogo velikih i malih tajni. Prljavih i sočnih tajni. Sada ću ti reći jednu tajnu. A znaš li zašto?"
"To je bar jednostavno, dragi moj Gary," rekao sam mu. "Za tebe je pravo mučenje činjenica da te drugi nadziru. Ti si taj koji mora biti glavni."
"To je odlično, doktore istražitelju. Ali ja imam nekoliko zgodnih stvari za trgovinu. Zločine koji zadiru u vrijeme kada mi je bilo samo dvanaest ili trinaest godina. To su neki vrlo važni nerazriješeni zločini iz tog vremena. Vjeruj mi. Imam pravu škrinjicu s blagom koju želim podijeliti s vama."
"Razumijem," rekao sam mu. "Jedva čekam to čuti."
"Ti si uvijek i mogao razumjeti. Sve što sada moraš učiniti jest to da i druge zombije naučiš da mogu hodati i istodobno žvakati voćne karamele."
"Druge zombije?" nasmijao sam se njegovom propustu.
"Žao mi je, žao mi je. Nisam mislio biti grub. Možeš li uvjeriti zombije? Znaš na koga mislim. Ti prema njima imaš još manje poštovanja od mene."
To je bila istina. Kao prvo, morat ću u to uvjeriti šefa istražitelja Pittmana. "Ti ćeš mi pomoći u tome? Hoćeš li mi pružiti nešto konkretno? Moram otkriti što se dogodilo s djevojčicom. Daj da njezini roditelji napokon nađu malo mira."
"U redu. Učinit ću to," rekao je Sonej. Na kraju sve je bilo tako jednostavno.
Čekaš i čekaš. Tako to ide u gotovo svakoj policijskoj istrazi. Postavljaš tisuće pitanja, i to doslovce tisuće. Ispuniš čitave pretince kabineta beskorisnim papirima. Zatim ponovno postavljaš pitanja. Slijediš bezbrojne tragove koji ne vode nikamo. I onda, za promjenu, stvari krenu pravim tijekom. To se dogodi povremeno. To se dogodilo i sada. To je nagrada za tisuće sati uloženih u posao. To je nagrada što sam uporno posjećivao Garyja.
"Tada nisam bio svjestan da me nadgledaju," nastavljao je Gary Sonej. "I ništa od onoga što ću ti sada reći nije se dogodilo u blizini kuće Sandersovih. To se dogodilo na Aveniji Sorrell na Potomacu. Zapravo, ispred kuće Goldbergovih."
Odjednom sam bio umoran od ovih udaraca u prsa. Morao sam saznati što to on zna. Bio sam blizu. Reci mi, mali zajebante.
"Nastavi," rekao sam. "Što se dogodilo tamo na Potomacu? Što si vidio kod Goldbergovih? Koga si tamo vidio?"
"Dovezao sam se tamo jedne od onih večeri koje su prethodile otmici. Pločnikom je hodao jedan čovjek. Nisam na njega obraćao pozornost. To nije imalo nikakvog smisla, sve dok ga nisam zapazio tijekom suđenja."
Sonej je na trenutak prestao govoriti. Je li opet započeo neku igru? Mislim da nije. Buljio je u mene kao da mi prodire u dubinu duše. On zna tko sam ja. On me poznaje, možda bolje nego se ja sam poznajem.
Što je želio od mene? Jesam li bio nadomjestak za nešto što mu je nedostajalo tijekom djetinjstva? Zašto je mene izabrao za ovaj užasni zadatak?
"Tko je bio čovjek kojeg si prepoznao tijekom suđenja?" pitao sam Garyja Soneja.
"To je bio agent tajne službe. Bio je to Devine. On i njegov prijatelj Chakely zapazili su da promatram kuće Goldbergovih i Dunneovih. Oni su bili ti koji su me slijedili. Oni su oteli dragocjenu Maggie Rose! Oni su uzeli otkupninu na Floridi. Cijelo si vrijeme trebao tražiti među policajcima. Dvojica policajaca su umorila djevojčicu."

http://www.book-forum.net

15James Patterson - I došao je pauk Empty Re: James Patterson - I došao je pauk Sub Feb 11, 2012 1:42 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Poglavlje 75




Moj predosjećaj u pogledu Devinea i Chakelyja nije me prevario. Sonej/Murphy bio je jedini očevidac i on mi je to potvrdio. Sada je trebalo krenuti u akciju.
Morao sam osobno poraditi na tome da se ponovno pokrene slučaj Dunne-Goidberg - i to s takvim novostima koje nitko u Washingtonu nije želio čuti.
Odlučio sam najprije razgovarati s onima iz FBI-a... dvojica policajaca ubila su Maggie Rose. Morati će ponovno pokrenuti istragu. Otmica ionako nije bila razriješena. Sada će sva ta zbrka još jednom eksplodirati.
Svratio sam do svojeg prijatelja nad prijateljima, Gerryja Scorsea u središnjici FBI-a. Pustili su me da se hladim u sobi za prijem stranaka nekih četrdesetak minuta, a onda mi je Scorse donio kavu i pozvao me da uđem u njegov ured. "Uđi unutra, Alex. Oprosti što si morao čekati."
Pristojno me saslušao, s vidljivom zabrinutošću, dok sam mu izlagao sve ono što sam znao od prije i ono što mi je Sonej rekao glede agenata tajne službe Mikea Devinea i Charlesa Chakelyja. Radio je pribilješke, mnogo zabilješki u žuti notes.
Kad sam završio, Scorse je rekao: "Moram nekoga nazvati. Ne miči se odavde, Alex,"
Kad se vratio, pozvao me je da pođem s njim na gornji kat. Nije ništa rekao, ali pretpostavljao sam da su ga se dojmile novosti koje je ispričao Gary Sonej.
Dopratio me je do privatne sobe za sastanke na najvišem katu, koja je pripadala zamjeniku direktora. Kurt Weithas, zamjenik direktora, osoba je broj dva u Uredu. Željeli su mi dati na znanje kako je ovo jedan vrlo važan sastanak. Uspio sam.
Scorse je ušao sa mnom u dojmljivu, udobnu sobu za sastanke. Svi zidovi i glavnina namještaja bili su u tamnoplavoj boji, vrlo trezveno i ozbiljno. Soba me podsjećala na kabinu nekog uvoznog automobila. Žuti blokovi za pisanje i olovke čekali su nas na stolu.
Od samog početka, to je bio Weithasov sastanak. "Željeli bismo postići dvije stvari, istražitelju Cross." Weithas je govorio i ponašao se kao vrlo uspješan, vrlo odmjeren odvjetnik s Capitol Hilla. Na neki je način on to i bio. Nosio je blještavo bijelu košulju i Hermesovu kravatu. Kad je ušao u sobu, smaknuo je svoje metalne naočale za čitanje. Nije baš bio dobro raspoložen.
"Pokazat ću vam svu dokumentaciju koju imamo o agentima Devineu i Chakelyju. S vaše, pak, strane, za uzvrat, očekujemo potpunu suradnju u tome da ovu stvar držimo u potpunoj tajnosti. Želim vam, naime, reći ovom prigodom da... mi već dosta dugo znamo sve o njima, istražitelju. Usporedo s vama i mi smo vodili istragu."
"Možete računati na moju suradnju," rekao sam, pokušavajući prikriti svoje iznenađenje onim što mi je rekao. "Ali ja ću morati predati izvještaj o tome u svojem odjelu."
"O ovoj stvari već sam razgovarao s vašim zapovjednikom." Weithas je uklonio s puta tu sitnu prepreku. Već je iznevjerio moje povjerenje; od mene je, pak, očekivao da bez pogovora poštujem njegovo. "Često ste tijekom istrage bili ispred nas. Ovoga puta, mi smo vas možda malo preduhitrili, za pola koraka."
"Vi imate malo više ljudi na raspolaganju," podsjetio sam ga.
Scorse je u tom trenutku preuzeo inicijativu od Weithasa. Nije izgubio ništa od svoje samouvjerenosti. "Istragu o agentima Devineu i Chakelyju započeli smo još za vrijeme otmice," rekao je. "Bilo je očigledno da ih možemo ubrojiti među osumnjičene, iako to nismo uzimali previše ozbiljno. Tijekom istrage bili su pod nevjerojatnim pritiskom. Budući da tajna služba je izravno pod Ministarstvom financija, možete zamisliti čemu su sve bili izloženi."
"To sam imao prilike promatrati iz prve ruke," podsjetio sam obojicu federalnih agenata.
Scorse je kimnuo i onda nastavio.
"Četvrtog siječnja, agent Charles Chakely zatražio je otpuštanje iz službe. Ustvrdio je da je to ionako mislio učiniti još davno prije otmice. Rekao je da više ne može podnositi insinuacije i svu tu medijsku pozornost. Njegova je ostavka prihvaćena bez pogovora. Gotovo istodobno, otkrili smo malu pogrešku u bilješkama iz dnevnih izvještaja koje su vodili agenti. Jedan nadnevak je bio nenamjerno izokrenut. Nije to bilo ništa krupno, ali mi smo u to vrijeme provjeravali baš svaku sitnicu u vezi sa slučajem.
"Imali smo devet stotina agenata koji su, izravno ili neizravno, radili na tom slučaju," dodao je zamjenik direktora. Još uvijek mi nije bilo jasno u čemu je ovdje bit stvari.
"S vremenom smo ustanovili i druge nedosljednosti u izvještajima ovih agenata," nastavio je Scorse. "Naši su tehnički stručnjaci zaključiti da su dva pojedinačna izvještaja krivotvorena, to jest, prepisana u promijenjenom izdanju. Napokon smo saznali da se ono što je iz njih izbačeno odnosilo na učitelja Garyja Soneja."
"Oni su primijetili da provjerava kuću Goldbergovih u Potomacu," rekao sam. "Ako možemo vjerovati Soneju."
"Što se ovoga tiče, možemo. Sve što vam je nedavno potvrdio, poklapa se s našim spoznajama. Vjerujemo da su dvojica agenata pratila Soneja dok je promatrao Michaela Goldberga i Maggie Rose Dunne. Mislimo da je jedan od agenata slijedio Soneja i otkrio njegovo skrovište u Crisfieldu u Marylandu."
"I sve od tada ste nadzirah dvojicu agenata?" upitao sam Gerryja Scorsea.
Kimnuo je jednom, učinkovit kao i uvijek, "U svakom slučaju, tijekom nekoliko mjeseci. Imamo razloga vjerovati, također, da su oni znali da su pođ prismotrom. Dva tjedna nakon što je Chakely podnio ostavku. Devine je također tražio razrješenje iz službe. Naveo je kako niti on niti njegova obitelj više ne mogu podnijeti pritisak zbog svega onog što se dogodilo. U stvari, Devine i njegova žena su rastavljeni."
"Pretpostavljam da Chakely i Devine nisu pokušali potrošiti ništa od onog novca," rekao sam.
"Po onome što mi znamo, nisu. Rekao sam već ranije, oni znaju da sumnjamo na njih. Nisu glupi. Niti najmanje."
"Sve se svelo na prilično profinjenu i zamršenu igru čekanja," rekao je Weithas. "Još uvijek ništa ne možemo dokazati, ali im možemo zakomplicirati život. Jedna je stvar vraški sigurna; mi ih možemo spriječiti da potroše novac od otkupnine."
"A što je s pilotom s Floride? Do tamo nisam ni na koji način uspio prodrijeti s istragom. Jeste li ikada uspjeli doznati tko je to bio?"
Scorse je kimnuo glavom. FBI Je mnogo toga skrivao od mene. Od svakoga. Bio sam iznenađen, "Pokazalo se da je to raznosač droge po imenu Joseph Denyeau. Neki naši ljudi s Floride su ga poznavali. Možemo pretpostaviti da je Devine poznavao Deyeaua i da ga je unajmio,"
"Što se dogodilo s tim Josephom Denyeauom?"
"U slučaju da postoji bilo kakva sumnja u to igraju li Devine i Chakely zapravo - igraju, itekako. Denyeau je ubijen u Costa Rici. Prerezano mu je grlo. Nisu namjeravali dopustiti da on bude pronađen"
"U ovom trenu još ne planirate privesti Devinea i Chakelyja?"
"Nemamo nikakvih dokaza, Alex. Nikakvih. Ništa što bi izdržalo provjeru. Ovo što si izvukao iz Soneja sve potvrđuje, ali neće pomoći na sudu."
"Što se dogodilo s djevojčicom? Što se dogodilo s Maggie Rose Dunne?" upitao sam Weithasa.
Weithas nije ništa odgovorio. Ispuhnuo je zrak preko gornje usne. Imao sam osjećaj da ima naporan dan. U napornoj godini.
"Ne znamo," odgovorio je Scorse. "Još uvijek nemamo ništa o Maggie Rose. To u cijeloj ovoj stvari najviše začuđuje."
"Ima još jedna komplikacija," rekao mi je Weithas. Sjedio je pokraj Scorsea na tamnoj kožnatoj sofi. Obojica federalnih agenata nadvila su se nad nizak stakleni stolić. S jedne strane bilo je IBM-ovo računalo i pisač.
"Siguran sam da ima mnoštvo komplikacija," rekao sam zamjeniku direktora. Prepustimo FBI-u da većinu njih zadrži za sebe. Mogli su mi malo pomoći onako usput. Da smo radili udruženim snagama, možda bismo bili pronašli Maggie Rose.
Weithas je dobacio pogled agentu Scorseu, a onda ponovno pogledao prema meni. "Jezzie Flanagan je ta komplikacija," rekao je Weithas.
Skamenio sam se. Osjećao sam se kao da me je netko svom snagom udario u trbuh. Tijekom posljednjih nekoliko minuta, znao sam da s njihove strane dolazi još nešto. Samo sam sjedio, osjećajući se hladno i isprazno i na dobrom putu da uskoro ne osjećam više ništa.
"Vjerujemo da je ona u sve ovo duboko upletena, zajedno s njih dvojicom. I to od samog početka, Jezzie Flanagan i Mike Devine godinama su bili ljubavnici."



Poglavlje 76




U osam i trideset te večeri, Sampson i ja hodali smo niz Aveniju New York, koja se nalazi u najistočnijem dijelu D.C. geta gdje caruju prostitutke. Tamo Sampson i ja provodimo većinu svojih večeri. Tamo smo doma.
Upravo me pitao kako se držim. "Ne baš najbolje, hvala na pitanju. A ti?" rekao sam.
Znao je sve o Jezzie Flanagan. Rekao sam mu sve što sam saznao. Zavjera je neprekidno dobivala na težini. Teško da sam se mogao osjećati gore nego te večeri. Scorse i Weithas su mi podastrijeti dobro potkrijepljen slučaj u koji je Jezzie bila upletena. Ona je to učinila. Nije bilo mjesta niti najmanjoj sumnji. Jedna je laž vodila u drugu. Ako mi je rekla jednu, rekla ih je stotinu. Pri tom nije niti okom trepnula. U tome je bila bolja od Soneja/Murphyja. Doista je lagala glatko i uvjerljivo.
"Je li ti draže da šutim ili želiš da razgovaramo?" pitao me je Sampson. "Učinit ću kako kažeš."
Lice mu je bilo bezizražajno, kao i obično. Možda je to zbog naočala, koje mu daju takav izraz, ali sumnjam. Sampson je bio isti takav i s deset godina.
"Radije bih razgovarao," rekao sam Johnu. "Dobro bi mi došao neki koktel. Želim razgovarati o psihopatskim lažljivcima."
"Naručit ću nam nekoliko pića," rekao je Sampson.
Uputili smo se prema Faces. To je bar u koji smo počeli zalaziti čim smo ušli u policiju. Redovnim gostima u Facesu nije smetalo što smo mi zadrti istražitelji. Nekolicina njih je čak spremna priznati da u onome što činimo ima više dobra nego zla za susjedstvo.
Družina u Facesu sastoji se pretežito od crnaca, ali ponekad svrate i poneki bijelci na dobar jazz. I ne bi li naučili kako se pleše i oblači.
"Je li Jezzie bila ta koja je postavila Devinea i Chakelyja od samog početka?" prebirao je Sampson po činjenicama dok smo čekali na crvenom svjetlu u 5. ulici.
Nekoliko mjesnih punkera promatralo nas je iz svojeg zaklona ispred Popey’s Fried Chickena. U naše vrijeme, ista je vrsta uličnih propalica stajala na istom uglu, ali imali su manje novaca i oružja u džepovima. "Bok, dečki," namignuo je Sampson prema klipanima. On se sa svima zajebava, ali nitko se ne usuđuje zajebavati njega.
"Točno, tako je sve i počelo. Devine i Chakely su sačinjavali jedan od timova koji su bili dodijeljeni obitelji Ministra Goldberga. Jezzie im je bila nadređena,"
"I nitko nikada nije posumnjao na njih?" pitao je.
"Isprva nije. FBI ih je provjerio. Provjeravali su svakog. Chakelyjevi i Devineovi dnevni izvještaji odstupali su. Postali su sumnjičavi. Neki je revni analitičar u Uredu uočio da su izvještaji bili prepravljani. Na svakog našeg čovjeka, oni su ih imali dvadeset, K tomu, FBI je uklonio prepravljene izvještaje, tako da nama nisu bili dostupni,"
"Devine i Chakely primijetili su kako Sonej prati jedno dijete. Je li tako ovaj cijeli cirkus i započeo? Dvostruki dobitak," Sampson je sad već imao opći uvid u ritam stvari.
"Slijedili su Soneja i njegov kombi sve do farme u Marylandu. Shvatili su da imaju posla s potencijalnim otmičarom. Netko je došao na zamisao da otme djecu nakon stvarne otmice,"
"Zamisao vrijedna deset milijuna dolara," srdito se zagledao Sampson, "Je li gđica, Jezzie Flanagan u cijeloj toj igri bila od početka?"
"To ne znam. Ali mislim da je. Morat ću je to pitati jednog dana,"
"Uh, uuuuuh," kimnuo je Sampson u ritmu razgovora, "Je li ti glava sada ispod ili iznad vode?"
"U ovom trenutku, ne znam niti to. Kada upoznaš nekoga tko može lagati poput nje, počinješ mijenjati čitav svoj pogled na stvari. S tim je užasno teško izaći na kraj. Jesi li mi ti ikada lagao?"
Sampson mi je iskesio zube. Bilo je to nešto između osmijeha i pokude, "Meni se ipak čini da ti je glava malo ispod vode u ovom trenutku."
"I meni to tako izgleda," priznao sam. "Imao sam i boljih dana, ali i lošijih. Hajdemo na to pivo,"
Sampson je pankere na uglu pozdravio revolveraškim pozdravom. Oni su mu uzvratili znakom upozorenja. Drotovi i lopovi iz susjedstva. Prešli smo ulicu prema Facesu. Trebalo nam je malo zaborava.
Bar je bio krcat i takav će ostati sve do zatvaranja. Ljudi koji su poznavali Sampsona i mene pozdravili su nas. Žena s kojom sam nekad izlazio stajala je pokraj bara. Doista zgodna, draga i dobra socijalna radnica koja je nekad radila s Marijom.
Čudio sam se kako to da iz toga ništa nije ispalo. Je li to zbog nekog duboko usađenog pomaka u mojem karakteru? Ne. To je bilo nešto drugo.
"Vidiš li tamo Asahe?" pokazao je Sampson.
"Ja sam detektiv. Ja sve vidim. Ništa mi ne može promaći," rekao sam mu.
"Zvučiš malo samosažalno. Malo ironično, rekao bih. Dva piva. Ne, neka budu četiri," rekao je barmenu.
"Preboljet ću ja to," rekao sam Sampsonu. "Samo čekaj i gledaj. Moja je pogreška što je nikada nisam stavio na popis sumnjivih."
"Ti si čvrst momak. Imaš gadne gene svoje bake. Dovest ćemo mi tebe natrag u red," rekao mi je. "Isto ćemo tako srediti i guzicu gđice Jezzie."
"John, je li ti bila draga? Prije nego što je sve ovako ispalo?"
"O, da. Nije bilo ničeg što mi se ne bi svidjelo kod nje. Ona zaista dobro laže, Alex. Ona je jako nadarena. Najbolje što sam vidio od onog filma ’Body Heat’," rekao je Sampson. "I još nešto: ne, tebi, brate, nikada nisam lagao. Čak ni onda kada je trebalo."
Postalo je teško nakon što smo Sampson i ja napustili Faces te večeri. Popio sam nekoliko piva, ali još sam uvijek bio priseban i gotovo otupio na onu najgoru bol. Pa ipak, činjenica da je Jezzie cijelo vrijeme bila dio te urote bila je grozan šok. Prisjećao sam se kako me je udaljavala od Devinea i Chakelya kao sumnjivih. Ispumpavala je iz mene sve novosti koje je saznala policija u D.C.-u. Bila je pravi špijun iznutra. Tako samouvjerena i hladna. Savršena u svojoj ulozi.
Nana je još bila budna kad sam stigao kući. Još joj ništa nisam rekao o Jezzie. Sada je bilo jednako loš trenutak da joj se to priopći kao i bilo koji drugi. Pivo je u tome pomoglo. Naša zajednička prošlost još više. Rekao sam Nani istinu bez ostatka. Saslušala me bez upadica, što je ukazivalo na to kako prima novosti.
Kad sam bio gotov, ostali smo sjediti u dnevnoj sobi, nas dvoje gledajući se uzajamno. Sjedio sam na podlošku za noge, ispruživši dugačke noge prema njoj. Oko nas je bila tišina koja je vrištala na sav glas.
Nana se u svojem naslonjaču zamotala u jednu staru deku boje zobenih pahuljica. Još uvijek je lagano kimala glavom, grickala svoju gornju usnicu i razmišljala o onome što sam joj ispričao.
"Negdje moram početi," napokon je rekla, "pa, dopusti, onda, da počnem odmah. Neću ti sada reći:'Lijepo sam ti ja govorila’, jer nisam se niti nadala da će ispasti ovako loše. Istina, bojala sam se za tebe, ali to je bilo sve. To nije bilo zbog nečeg ovakvog. Nešto ovako grozno nisam mogla niti zamisliti. Sada me, molim te, zagrli prije nego što odem gore izreći svoje molitve. Večeras ću moliti za Jezzie Flanagan. Doista ću moliti. Molit ću za sve nas, Alex."
"Ti uvijek znaš što treba reći," izrekao sam osnovnu istinu. Ona je znala kada te treba ošinuti i spustiti na zemlju, a kada te treba lagano lupiti po stražnjici.
Zagrlio sam Nanu, a onda se ona polako popela gore. Ja sam ostao u prizemlju i razmišljao o onome što mi je Sampson rekao ranije - sredit ćemo guzicu gđice Jezzie. Ne zbog onoga što je bilo između nas dvoje, već zbog Michaela Goldberga i Maggie Rose Dunne. Zbog Vivian Kim, koja nije trebala umrijeti. Zbog Mustafa Sandersa.
Uhvatit ćemo Jezzie, već nekako.



Poglavlje 77




Robert Fishenauer bio je nadglednik u zatvoru Fallston. Danas je baš mislio kako je to jako dobra stvar. Fishenauer je vjerovao da bi upravo mogao saznati gdje je skriveno deset milijuna dolara novca od otmice. Ili makar veći dio otkupnine. Odlučio je napraviti to malo otkriće upravo sada.
Istodobno mu je bilo jasno da Gary Sonej/Murphy i dalje svima muti pamet. Cijelo vrijeme, bez prestanka.
Dok je vozio svoj Pontiac Firebird niz put broj 50 u Marylandu, gomila pitanja provlačila mu se kroz glavu. Je li Sonej/Murphy otmičar? Zna li on doista gdje je novac od otkupnine? Ili je Gary Sonej/Murphy samo vreća govana? Samo još jedan od onih šašavih smušenjaka iz Fallstonea.
Fishenauer je vjerovao da će sve to uskoro saznati. Još samo nekoliko kilometara po državnoj cesti i znati će više od bilo kog drugog, osim samog Soneja/Murphyja.
Skrenuo je na rijetko korišten stražnji put prema staroj farmi. Cesta je gotovo potpuno nestala. Fishenauer je to primijetio kad je skrenuo s glavne ceste.
Šaš i suncokreti rasli su uzduž onoga što je nekad očito bio put. Na stvrdnutom blatu nisu se mogli vidjeti čak niti tragovi kotača.
Vegetacija je bila posječena. Netko se ovuda probijao u posljednjih nekoliko mjeseci. Je li to bio FBI ili mjesna policija? Oni su vjerojatno pretražili okolicu seoskog imanja barem desetak puta.
Ali jesu li doista temeljito pretražili zemljište oko napuštene farme? - Robert Fishenauer se pitao u sebi. U pitanju je deset milijuna dolara, zar ne?
Oko pet i trideset poslijepodne, Fishenauer je zaustavio prašnjavi crveni Firebird uzduž ruševne garaže lijevo od glavne zgrade. Adrenalin mu je počeo rasti. Ništa tako snažno ne potiče životne sokove kao lov na blago.
Gary je pričao neke nebuloze kako je Bruno Hauptmann sakrio dio Lindberghove otkupnine u svojoj garaži u New York Citiyu. Hauptmann je bio stolar i napravio je tajni pretinac za novac u zidu svoje garaže.
Gary je rekao kako je i on napravio nešto slično tamo na staroj farmi u Marylandu. Zakleo se da je to istina i da to FBI nikada neće pronaći.
Fishenauer je ugasio bučni motor Firebirda. Iznenada je nastala stravična tišina. Stara je kuća svakako izgledala napušteno i jezivo. Podsjetila ga je na film "Noć kad su mrtvaci hodali". Osim što je u ovom straviću on bio glavni lik.
Korov je rastao posvuda, čak je izbijao i iz krova garaže. Vodene mrlje cijedile su se niz zidove garaže.
"Dakle, Gary-dečko, da vidimo jesi li ti baš potpuni seronja. I, do vraga, nadam se da nisi."
Robert Fishenauer duboko je udahnuo i izašao iz svojeg niskog auta. Već je bio smislio što će reći ako ga ovdje zateknu. Reći će samo da mu je Gary rekao gdje je zakopao Maggie Rose Dunne. Ali, Fishenauer je pretpostavljao da je to samo jedna od njegovih ludih priča.
Ipak, to ga je proganjalo.
Tako je sada ovdje u Ježigradu, u Marylandu, kako bi to provjerio. Zapravo se osjećao glupo. Također se osjećao nekako loše, pekla ga je savjest, ali morao je ovo osobno provjeriti. Morao je, čovječe. Ovo je bila njegova vlastita lutrija od deset milijuna dolara. On je imao listić.
Možda će i otkriti gdje je pokopana mala Maggie Rose Dunne. Isuse, neće, valjda. Ili je možda to bilo zakopano blago koje mu je Gary obećao.
Tamo u zatvorskoj rupi, on i taj momak Gary mnogo su razgovarali, ponekad satima. Gary je volio razgovarati o svojim dostignućima. O svojoj bebici, kako je nazivao svoju otmičarsku majstoriju. Svoj 'savršeni’ zločin.
U redu! Toliko je bio "savršen" da je zbog njega sada služio doživotnu robiju, i više od toga, u najstrože čuvanom zatvoru za umno poremećene.
Sada je Robert Fishenauer bio ovdje, ispred pljesnivih vrata koja vode u Ježigrad. Na mjestu zločina, kako se to već kaže.
Metalni zasun na vratima bio je jako hrđav. Fishenauer je navukao par zimskih rukavica za golf - to će već teško objasniti ako ga uhvate kako ovuda njuška. Smaknuo je zasun. Morao je jako povući vrata prema sebi preko debelog korova.
Vrijeme je za baterijsku svjetsku. Izvadio je svoju svjetiljku i uključio ju punim sjajem. Gary je rekao da će novac naći s desne strane garaže, ili još preciznije, u krajnjem desnom uglu.
Svuda uokolo po garaži ležali su potrgani poljoprivredni strojevi. Dok je hodao prema naprijed za lice i vrat lijepila mu se gusta paučina. Sve je intenzivno zaudaralo na propadanje.
Na sredini garaže, Fishenauer je zastao i okrenuo se. Zagledao se u otvorena vrata i osluškivao punih devedeset sekunda.
Negdje u daljini čuo je mlazni avion. Nije bilo drugog zvuka. Toplo se nadao da nikoga nema u blizini.
Koliko si je dugo FBI mogao priuštiti da nadzire napuštenu farmu? Ne baš dvije godine od otmice!
Zadovoljan što je sam, Fishenauer je nastavio prema kraju garaže. Kada je stigao do tamo, primio se posla.
Privukao je solidnu staru tesarsku klupu - Gary je rekao da je klupa tamo. Sada je mogao vidjeti da je Gary opisao mjesto sa zapanjujuće mnogo detalja. Gary je rekao gdje su razbacam pojedini slomljeni dijelovi strojeva. Opisao je Fishenaueru kako su točno smješteni pojedini drveni dijelovi u trulim zidovima garaže.
Stojeći na staroj tesarskoj klupi, Fishenauer je počeo izvlačiti daske, na mjestu gdje se zid spaja s krovom garaže. Tamo se nalazio neki prostor. Upravo kako je Gary rekao da će biti.
Fishenauer je uperio snop reflektora u rupu na zidu. I tamo ga je pronašao, dio novca od otkupnine koju Gary Sonej/Murphy navodno nije trebao imati. Nije mogao vjerovati svojim očima. Svežanj novca bio je upravo tamo unutar zidova garaže.



Poglavlje 78




U 3:16 sutradan Gary Sonej/Murphy prislonio je čelo na hladne metalne šipke koje su dijelile njegovu sobu od zatvorskog hodnika. Morao je odigrati još jednu veliku ulogu. Hellzapoppin!
Počeo je povraćati na sjajno uglačan pod od linoleuma - upravo kako je bio isplanirao. Unutar ćelije osjećao se tako silno bolesno. Između dvaju nagona za povraćanjem, pozivao je u pomoć.
Obojica noćnih čuvara dotrčala su u trku. Od prvog su dana motrili na Garyja u slučaju da se pokuša ubiti. Laurence Volpi i Phillip Halyard bili su veterani s dugogodišnjim iskustvom u federalnom zatvoru. Nisu baš bili oduševljeni nemirima u odjelu s zatvorenicima, osobito poslije ponoći.
"Koji ti je sad vrag?" vikao je Volpi gledajući zeleno-smeđu mrlju koja se polagano širila po podu. "Kakav te problem muči, šupku?”
"Mislim da su me otrovali." Sonej/Murphy je stenjao i cvilio, a zvuk je dolazio iz dubine njegovih grudi. "Netko me je otrovao. Otrovan sam! Mislim da umirem. O, Bože, ja umirem!"
"To je najbolja novost koju sam čuo u posljednje vrijeme," rekao je Phillip Halyard svojem partneru i nakesio se. "Volio bih da sam se ja toga prvi sjetio. Otrovati to kopile."
Volpi je izvadio voki-toki i pozvao noćnog nadzornika. Oprez zbog Sonejevog samoubojstva bila je velika i važna stvar za zatvorske glavonje. To se sigurno neće dogoditi za vrijeme Volpijeve smjene.
"Opet mi je pozlilo," stenjao je Gary Sonej/Murphy. Teško se objesio na rešetke i sekundu nakon toga silovito povraćao.
Nadzornik je stigao malo kasnije, Laurence Volpi je na brzinu rekao svojem šefu što se dogodilo. To je bio uvriježeni govor koji služi da se spasi vlastita guzica.
"Rekao je da su ga otrovali, Bobby. Ja ne znam što se, do vraga, dogodilo. Moguće je. Mnogi od ove kopiladi mrze njegovu hrabrost."
"Ja ću ga sam odvesti dolje do bolnice," rekao je Robert Fishenauer svojim ljudima. Fishenauer je bio momak koji je volio uzeti stvari u svoje ruke. Volpi je na to i računao. "Pretpostavljam da će mu morati ispumpati želudac. Ako je još išta tamo preostalo. Dobro mi ga sputajte lisicama na rukama i na nogama. Večeras baš ne djeluje kao da je u najboljoj formi."
Nekoliko trenutaka kasnije, Gary Sonej/Murphy već je bio na pola puta da ugleda svjetlost dana. Zatvorsko dizalo bilo je obloženo. Zidovi su bili prekriveni teškim krpenim madracima. Osim toga, bilo je starinsko i bolno presporo. Srce mu je lupalo poput bas bubnja. Malo zdravog straha u životu ne škodi. Nedostajao mu je adrenalinski naboj.
"Jesi li dobro?" pitao je Fishenauer dok su se on i Gary Sonej/ Murphy spuštali, kako je izgledalo, tempom centimetar po centimetar. Jedina, gola žarulja provirivala je iz rupe među madracima. Bacala je slabo svjetlo.
"Jesam li dobro? A kako se tebi čini? Ja sam učinio da mi bude dobro i da mi bude zlo. Zlo mi je," rekao mu je Sonej/Murphy. "Zašto se, do vraga, ova stvar ne kreće malo brže?"
"Hoćeš li opet povraćati?"
"To je sasvim moguće. To je niska cijena koju trebaš platiti." Sonej/Murphy je istisnuo tanak osmijeh. "Vrlo niska cijena, Bobby."
Fishenauer je progunđao. "Pretpostavljam da je tako. Samo, molim te, drži se podalje od mene ako ponovo odlučiš bljuvati."
Dizalo je prošlo kroz sljedeći kat, a zatim još jedan. Silazilo je bez zaustavljanja. Spustilo se sve do podruma zgrade, gdje se zaustavilo sa šupljim udarcem.
"Ako nekog sretnemo, vodim te na rendgenski pregled," rekao je Fishenauer kada su se vrata dizala otvorila. "Rendgen je ovdje dolje u podrumu."
"Da, plan mi je poznat. To je moj plan," rekao je Gary Sonej/ Murphy.
Budući da su prošla tek tri sata ujutro, nisu vidjeli nikoga dok su hodali niz dugačak hodnik u podrumu zatvora. Na pola puta kroz tunel sa strane bila su vrata. Fishenauer je uzeo svoj ključ i otvorio ih.
Tamo se nalazilo jedno tiho, prazno predvorje. Nakon toga su se našli pred sigurnosnim vratima. Ovdje će nagaziti na sranje, i Sonej/Murphy će morati izvesti svoj dio. Sad će Fishenauer vidjeti je li Gary Sonej/Murphy dorastao svojem ugledu. Fishenauer nije imao ključ od sigurnosnih vrata.
Daj mi sada svoj revolver, Bobby. Sjeti se samo deset milijuna dolara. Ja ću učiniti sljedeći korak, tako da ti možeš misliti samo na svoj dio novaca."
To je bilo to. Kraj Soneja je sve zvučalo tako lako. Učini ovo, učini ono. Uzmi svoj dio od deset milijuna dolara. Fishenauer mu je nevoljko prepustio svoj revolver. Više nije želio misliti o onome što radi. Ovo je i za njega također bila prigoda da pobjegne iz Fallstona. Njegova jedina šansa. Fishenauer je znao da će inače ostati u Fallstonu do kraja života.
"Nema tu ničeg naročitog, Bobby, ali upalit će. Ti sve odglumi za Kesslera. Moraš doista izgledati uplašeno."
"Ja jesam prokleto uplašen."
"I trebaš biti, Bobby. Ja imam tvoj revolver."
S druge strane sigurnosnih vrata bila su dvojica zatvorskih čuvara. Kroz prozor od pleksiglasa, u visini struka vidjeli su kako im u susret dolazi nevjerojatan prizor.
Vidjeli su Soneja/Murphyja kako drži revolver uperen u lijevu sljepoočnicu nadzornika Boba Fishenauera. Sonej/Murphy je imao lisice na rukama i na nogama, ali je također imao i oružje. Obojica stražara naglo su ustali. Uperili su svoje strojnice za suzbijanje pobuna preko stakla. Nisu imali vremena učiniti još nešto.
"Buljite u mrtvog čuvara," urlao je Gary iz sveg glasa, "ako ne otvorite ova prokleta vrata za pet sekunda. Ni manje ni više!"
"Molim vas!" iznenada je doviknuo Fishenauer svojim kolegama stražarima. Bio je uplašen, i to pošteno. Sonej je pištolj čvrsto pritisnuo na njegovu sljepoočnicu. "Gore je ubio Volpija."
Trebalo je manje od pet sekunda da stariji čuvar - Stephen Kessler - donese odluku. Okrenuo je ključ kojim je otvorio sigurnosna vrata. Kessler je bio prijatelj Roberta Fishenauera, i Sonej je s tim računao. Sonej je na sve mislio. On je znao da je Robert Fishenauer "doživotno" u zatvoru: da je ovdje zatočen isto kao i zatvorenici. Razgovarao je o Fishenauerovim frustracijama i bijesu, i bio je u pravu. Bio je to najbistriji zajebant kojeg je Robert Fishenauer ikada susreo. On će Fishenauera učiniti milijunerom.
Njih dvojica su krenuli prema Fishenauerovom autu. Firebird je bio parkiran u blizini ulaznih vrata. Fishenauer je sportski auto ostavio nezaključan.
Za čas su bili u autu.
"Zgodna kolica, Bobby," rekao je Gary Sonej/Murphy. "Sada ćeš si moći kupiti Lamborghini. Dva ili tri, ako budeš želio ostaviti dojam."
Sonej je legao preko stražnjeg sjedala. Zavukao se pod deku na kojoj obično spava Fishenauerov škotski ovčar. Jako je mirisala po psu.
"A sada, požurimo van iz ove zamke za štakore," rekao je odostraga Sonej. Robert Fishenauer je upalio svoj Firebird.
Nakon nešto više od jednog kilometra od zatvora, promijenili su auto. Jedan Bronco bio je parkiran na ulici i oni su brzo uskočili unutra.
Nekoliko minuta kasnije, bili su na autocesti. Promet nije bio gust, ali dovoljan da se mogu u njemu izgubiti.
Za manje od devedeset minuta, Bronco je skrenuo na zarašteni put prema staroj farmi u ruralnom Marylandu. Za vrijeme vožnje, Sonej/Murphy si je priuštio malo, ali izuzetno zadovoljstvo da uživa u svom izvornom velebnom planu. Svidjela mu se zamisao koja mu je pala napamet prije dvije godine da sakrije nešto gotovine u garaži. Nije to bio novac od otmice, naravno. Nego spremljen baš za ovaj trenutak. Kako vidovito s njegove strane.
"Jesmo li već stigli?" napokon je upitao Gary Sonej/Murphy ispod deke.
Fishenauer nije odmah odgovorio, ali Gary je po rupama na cesti znao da su tamo. Sjeo je na skučenom stražnjem sjedištu Bronca. Bio je gotovo slobodan i kod kuće. Doista je bio nepobjediv.
"Vrijeme je da postanemo bogati," rekao je i glasno se nasmijao. "Jesi li planirao napokon skinuti ovaj par lisica?"
Robert Fishenauer se nije niti okrenuo. Što se njega tiče, ovo je još uvijek bio odnos čuvar/zatvorenik. "Samo kada dobijem svoj dio novaca od otkupnine," progovorio je iz kuta usana. "Tada i samo tada bit ćeš slobodan!"
Sonej/Murphy razgovarao je s poleđinom Fishenauerove glave. "Jesi li siguran da imaš ključeve od lisica, Roberte?"
"Ne brini zbog toga. Jesi li siguran da znaš gdje je ostatak novaca od otkupnine?"
"Siguran sam."
Sonej/Murphy je isto tako bio siguran da Fishenauer ima ključeve sa sobom. Gary je bio silno klaustrofobičan tijekom posljednjih sat i pol. Zbog toga je i skrenuo misli na nešto drugo: na svoj velebni plan. Sjećanja na podrum u svojoj staroj kući javljala su mu se cijelim putem. Vidio je svoju pomajku. Vidio je svoju pokvarenu polubraću. Igrao se opet dječaka - sjajnih avantura 'Zločestog Dečka', Na neko vrijeme njegov je zamišljeni život nadvladao.
Dok je Bronco vrlo polagano skakutao niz stazu uspomena, Gary Sonej/Murphy je stavio obije svoje ruke preko Fishenauerove glave i stisnuo ga silno oko vrata. U tome je odigrao ulogu i faktor iznenađenja. Pritisnuo je metal od lisica točno na mjesto Adamove jabučice na vratu zatvorskog čuvara.
"Što da ti još kažem, Bobby - ja sam psihopatski lažljivac,"
Fishenauer je počeo lamatati i snažno se opirati. Nije mogao disati. Bilo je kao da se utapa.
Koljena su mu jako udarala u upravljačku ploču i upravljač. Noć je bila ispunjena glasnim životinjskim urlanjem dvojice muškaraca.
Fishenauer je uspio staviti noge skroz na prednje suvozačko sjedalo. Njegova je radnička cipela lupila u krov Bronca. Trup mu je bio iskrenut na jednu stranu kao da je otkinut. Hvatao je zrak i proizvodio najneobičnije zvukove. Zvučalo je kao da gori i pucketa metal na štednjaku.
Fishenauer se polako borio sve manje i na kraju je posve prestao, samo su mu se još udovi trzali.
Gary je bio slobodan, baš kao što je od samog početka znao da će to biti - Gary Sonej/Murphy opet je bio na slobodi.



Poglavlje 79




Jezzie Flanagan prolazila je hodnikom do sobe broj 427 u hotelu Marbury u Georgetownu. Opet je osjetila da se prisilno ponaša. Kao da ju nešto goni. Nije bila sretna zbog ovog tajnovitog sastanka i pitala se o čemu li se radi. Jezzie je mislila da zna, ali se nadala da je u krivu. Prečesto je bila u krivu.
Jezzie je pokucala šakom na vrata. Pogledala je iza sebe. To je već ličilo na paranoju. Ona je znala da jedna polovica ljudi u Washingtonu motri na onu drugu polovicu.
"Otvoreno je. Uđi," čulo se iznutra.
Jezzie je otvorila vrata i ugledala ga kako se proteže na kauču. Uzeo je apartman, što je bio loš znak. Počeo se razbacivati novcem.
"Apartmane za sirotane." Mike Devine smiješio se s kauča. Gledao je Crvenokošce na televiziji. Smiren kako je to samo on mogao biti. U mnogočemu je Jezzie podsjećao na njezinog oca. Možda se upravo zbog toga i upustila s njim u vezu. Sama činjenica koliko je to perverzno uzbuđivala ju je.
"Michael, ovo je jako opasno." Jezzie je ušla u hotelsku sobu i zatvorila vrata. Navukla je i zasun. Nastojala je da joj glas zvuči više zabrinuto, a ne kao da se na njega ljuti. Slatka, pristojna Jezzie.
"Opasno ili ne, moramo razgovarati. Znaš li da me je nedavno posjetio tvoj dečko. Jutros se parkirao ispred moje zgrade."
"On nije moj dečko. Iz njega sam muzla informacije koje su nama potrebne."
Mike Devine se smiješio, "Ti muzeš njega, on muze tebe. Jesu li svi sretni? Ja nisam."
Jezzie je sjela pokraj Devinea na kauč. On je definitivno bio vrlo seksi i toga je bio svjestan. Izgledom je ličio na Faula Newmana, samo što nije imao nepodnošljivo lijepe plave oči. Također je volio žene i to je pokazivao,
"Ja ne bih smjela biti ovdje, Michael, Ne bismo sada smjeli biti zajedno." Jezzie je trljala glavu o njegovo rame. Nježno ga je poljubila u obraz i u nos. Sve bi sada radije učinila nego li bila ovdje sklupčana s njim na kauču. Ali ona će to raditi ako se mora. Ona je bila sposobna učiniti sve ono što se mora.
"Da, ti moraš biti ovdje, Jezzie. Čemu služi sav taj novac ako ga ne možemo trošiti i ako ne možemo biti zajedno."
"Mislim da se sjećam nekoliko dana koje smo nedavno proveli tamo na jezeru. Ili sam to samo umislila?"
"Do vraga s tih nekoliko ukradenih trenutaka. Dođi sa mnom na Floridu."
Jezzie ga je poljubila u vrat. Bio je svježe obrijan i uvijek je lijepo mirisao. Otkopčala mu je košulju i zavukla mu ruku unutra. Zatim je pustila da joj prsti opipaju izbočinu na hlačama. Sada je već uključila automatsku kontrolu. Što se mora, nije teško,
"Možda ćemo se morati riješiti Alexa Crossa. To mislim ozbiljno," rekao je šapatom, "Čuješ li ti mene, Jezzie?"
Znala je da ju ispipava kako bi vidio kako će na to reagirati, "To je vrlo ozbiljna stvar. Pusti me da malo poradim na tome. Ispitat ću koliko toga Alex zna. Budi strpljiv."
"Ti se s njim ševiš, Jezzie. Zbog toga si tako strpljiva."
"Ne, nisam."
Otkopčavala mu je pojas lijevom rukom i pritom bila malo nespretna. Morala ga je još neko vrijeme držati pod kontrolom.
"Kako ja mogu znati da se nisi zaljubila u Alexa Crossa?" bio je uporan.
"Zato, Michael, jer sam zaljubljena u tebe." Privila se bliže Devineu i zagrlila ga. Njega je bilo lako prevariti. Svi su oni bili isti. Sve što je još trebalo učiniti bilo je da se malo pritaji zbog FBI-a, a onda su svi slobodni. Savršeno. Zločin stoljeća.



Poglavlje 80




Spavao sam kad su me nazvali u četiri sata ujutro. Sav skršen, na telefonu je bio Wallace Hart. Zvao je iz Fallstona, gdje je izbio ozbiljan problem.
Sat kasnije bio sam u zatvoru. Bio sam jedan od četvorice povlaštenih koji su dobili tajni pristup Wallacevom zakrčenom, pregrijanom uredu.
Tisak još nije znao ništa o senzacionalnom bijegu. Uskoro će ih obavijestiti - to se nije moglo izbjeći. Ponovno će izaći na teren s udarnom viješću kako je Sonej/Murphy opet na slobodi.
Wallace Hart rasprostro se po svojem radnom stolu zatrpanom papirima kao da su ga upucali iz revolvera. U uredu su još bili zatvorski nadzornik i zatvorski odvjetnik.
"Što znate o nestalom čuvaru?" upitao sam Wallacea.
"Zove se Fishenauer. Ima trideset i šest godina. U zatvoru radi već jedanaest godina i ocjena njegovog rada je dobra,” rekao je Hart. "Sve do danas, on je dobro radio svoj posao."
"Kakva je vaša procjena? Je li ovaj čuvar Garyjev posljednji taoc?" pitao sam Wallacea.
"Mislim da nije. Mislim da je taj kurvin sin, to kopile, pomogao Soneju u bijegu."
Tog istog jutra. FBI je Michaela Devinea i Charlesa Chakelyja stavio pod cjelodnevni nadzor. Jedna od pretpostavki bila je da bi im se Sonej/Murphy mogao osvetiti. On je znao da su oni pokvarili njegov velebni plan.
Tijelo zatvorskog čuvara Roberta Fishenauera pronađeno je u oronuloj garaži na napuštenoj farmi u Crisfieldu u Marylandu. U usta mu je bila ugurana novčanica od dvadeset dolara. Ta novčanica nije pripadala novcu od otkupnine s Floride.
Uobičajene glasine o viđenjima Soneija/Murphyja širile su se cijeloga dana. Od njih nije bilo nikakve koristi.
Sonej/Murphy je bio tamo negdje i vjerojatno nam se grohotom smijao, u nekom mračnom podrumu. Opet se vratio na naslovne stranice svih novina u zemlji. Baš onako kako se Garyju sviđalo. 'Zločesti Dečko’ broj jedan svih vremena.
Odvezao sam se do Jezzienog stana negdje oko šest sati te večeri. Nije mi se tamo išlo. U želucu sam osjećao mučninu. Glava mi je bila u još gorem stanju. Morao sam je upozoriti da je možda Sonej/Murphy ima na svom popisu, naročito ako je Jezzie povezao s Devineom i Chakelyjem. Morao sam Jezzie upozoriti, ali tako da joj ne otkrijem sve ono drugo što sam saznao.
Dok sam se uspinjao poznatim ulaznim stubištem od crvene opeke, mogao sam čuti kako u kući odzvanja rock glazba, i to tako da su se od toga tresli zidovi. To je bio album ’Taking My Time’ od Bonnie Raitt. Bonnie je zavijala ’Svojoj sam ljubavi dala svijeću’.
Jezzie i ja puštali smo vrpce s glazbom Bonnie Raitt bez prestanka u njezinoj kolibi na jezeru. Možda je ove večeri mislila na mene. Ja sam u posljednjih nekoliko dana mnogo razmišljao o Jezzie.
Pozvonio sam, i Jezzie je otvorila vrata za komarce. Nosila je svoju uobičajenu odjeću; zgužvanu pamučnu majicu, odrezane hlače, natikače. Smiješila se i izgledalo je kao da joj je drago što me vidi. Tako mirna, hladna i pribrana. Želudac mi se zavezao u čvor. Ostatak mene bio je potpuno hladan. Sada sam znao što moram učiniti. Ili sam barem mislio da znam.
"Samo još nešto," rekao sam, kao da smo naš posljednji razgovor završili prije jedne minute.
Jezzie se nasmijala i otvorila vrata. Nisam ušao unutra. Stajao sam vani ispred vrata. Iz kuće do nas začulo se zvono. Motrio sam ne bih li uočio neki pogrešan pokret, nešto što bi mi ukazalo na to da nije baš savršeno uvježbala svoju ulogu. Nije bilo nečeg takvog.
"Što kažeš na vožnju po okolici? Ja častim," rekao sam Jezzie.
"Meni to zvuči dobro, Alex. Obući ću duge hlače."
Nekoliko minuta kasnije bili smo na motociklu, udaljavajući se žurno od njezine kuće. Još uvijek sam mrmljao: "Svojoj sam ljubavi dala svijeću". Također sam, posljednji put, o svemu dobro razmislio. Napravio sam svoj plan i dvaput ga provjerio. Otkrit ću tko je zločest, a tko dobar.
"Možemo se i voziti i razgovarati istovremeno." Jezzie je okrenula glavu i viknula niz vjetar.
Čvršće sam se pridržao za njezina leđa i grudi. To je pridonijelo tome da se osjećam još gore nego prije. Povikao sam sa strane uz njezinu kosu. "Bio sam zabrinut za tebe, sada kad je Sonej na slobodi." To je bila istina. Nisam želio da Jezzie bude ubijena. I da joj odrežu grudi.
Okrenula je glavu. "Zašto? Zašto si zabrinut zbog mene? Moj Smith i Wesson je kod kuće."
Zato što si pomogla da propadne njegov kriminalni pothvat, i on to možda zna, želio sam joj reći. Zato što si otela onu malu djevojčicu s farme, Jezzie. Ti si otela Maggie Rose Dunne, a onda si je morala i ubiti, nije li tako?
Umjesto toga, rekao sam Jezzie: "On zna za nas dvoje iz novina. Mogao bi se osvetiti bilo kome tko je na neki način bio uvučen u ovaj slučaj. Posebice ako smatra da je taj netko pomogao da propadne njegov mali plan."
"Zar tako radi njegov mozak, Alex? Ako to itko zna, to si ti. Ti si psiholog za kriminalce."
"On želi cijelom svijetu pokazati svoju nadmoć," rekao sam. "To mu je potrebno kako bi bio isto tako velik i kompliciran kao što je to bio Lindberghov slučaj u ono vrijeme. Mislim da je to njegov lindbergovski kut gledanja na stvari. Želi da njegov zločin bude najveći i najuspješniji. Još nije gotov. Vjerojatno misli da je tek započeo."
"Tko je Bruno Hauptmann u ovoj našoj priči? Kome Sonej pokušava podmetnuti?" vikala je Jezzie u vjetar.
Je li mi to Jezzie pokušavala prodati svoj vlastiti alibi? Je li bilo moguće da joj je na neki način Sonej namjestio igru? To bi bilo krajnje... Ali kako? I zašto?

http://www.book-forum.net

16James Patterson - I došao je pauk Empty Re: James Patterson - I došao je pauk Sub Feb 11, 2012 1:43 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
"Gary Murphy je Bruno Hauptmann," rekao sam joj zato što sam mislio da znam odgovor na to. "On je taj kojem je Gary Sonej mudro smjestio. On je bio osuđen i otišao je u zatvor, a on je nevin."
Tako smo izmjenjivali rečenice jedno prvih pola sata vožnje. Nakon toga smo zašutjeli i to je trajalo kilometrima na otvorenoj cesti.
Oboje smo se izgubili u svojim osobnim svjetovima. Zatekao sam se kako se samo držim za njezina leđa. Sjećao sam se nekih drugih stvari u vezi s nama. Iznutra sam se osjećao tako loše; želio sam da svi osjećaji nestanu. Znao sam da je ona psihopat, isto kao i Gary. Bez savjesti. Vjerujem da su poslovni svijet, vlada i Wall Street puni takvih istih ljudi. Ljudi koji ne žale zbog svojih čina. Osim ako ih ne uhvate. Tada počinju liti krokodilske suze.
"A da opet nekud odemo?" napokon sam izrekao pitanje za Jezzie koje sam već dugo spremao, "Da opet odemo na Djevičanske otoke? To mi je potrebno."
Nisam bio siguran je li me čula. Tada je Jezzie odgovorila: "U redu. Voljela bih provesti neko vrijeme na suncu. Neka to budu otoci."
Odmaknuo sam se prema otraga na jurećem motociklu. Djelo je izvršeno. Jurili smo kroz prekrasnu prirodu, ali svi ti magloviti prizori, sve što se sada događalo boljelo je u mojoj glavi i bol nije prestajala.



Poglavlje 81




Maggie Rose Dunne željela je živjeti više nego li išta na svijetu. Sada je to shvatila.
Željela je da njezin život bude opet onakav kakav je bio nekada. Silno je željela vidjeti svoju majku i oca. Sve svoje prijatelje iz Washingtona i iz Los Angelesa, a posebno Michaela. Što se dogodilo s Račićem Goldbergom? Jesu li ga pustili na slobodu? Je li za njega plaćena otkupnina, a za nju, iz nekog razloga, ne?
Maggie je svaki dan radila i brala povrće; bio je to težak posao, ali najgore je bilo što je za nju rad bio nešto najdosadnije što je mogla zamisliti. Tijekom dugih dana pod suncem koje je pržilo, morala je misli usmjeravati na nešto drugo. Jednostavno je morala odvraćati misli od onoga što je radila i od mjesta na kojem se nalazila.
Skoro godinu i pol nakon otmice, Maggie Dunne je pobjegla iz mjesta u kojem su je skrivali.
Uspjela se disciplinirati tako da se svakog jutra budila prije ostalih. Radila je to tjednima prije nego li je išta pokušala. Vani je još uvijek bilo mračno, ali ona je znala da će sunce izaći za jedan sat. Tada će postati vrlo toplo.
Otišla je u kuhinju bosonoga, držeći u ruci svoje radničke cipele. Ako je sada uhvate, moći će reći da ide u kupaonicu. Mjehur joj je bio pun, iz predostrožnosti u slučaju da je zateknu.
Rekli su joj da nikada neće moći pobjeći, čak kada bi uspjela izaći iz ovog sela. Najbliži sljedeći grad bio je udaljen pedeset kilometara u kojem god pravcu krenula. Tako su joj rekli.
Planine su vrvjele zmijama i opasnim mačkama. Ponekad je znala čuti mačke kako se glasaju tijekom noći. Nikada neće stići do drugog grada. Tako su joj govorili.
A ako je uhvate, zatvorit će je pod zemlju na najmanje godinu dana. Može li se još uvijek prisjetiti kako je to kad te zakopaju? Kada danima ne možeš vidjeti svjetlost?
Kuhinjska vrata bila su zaključana. Znala je gdje drže ključ, zajedno s mnoštvom ostalih starih, zahrđalih ključeva u ormariću s alatom. Maggie Rose uzela je ključ i uz to jedan mali čekić koji je mogla upotrijebiti kao oružje. Zataknula je čekić za gumeni pojas na svojim kratkim hlačicama.
Maggie je gurnula ključ u kuhinjska vrata. Otvorila su se, i ona je izašla van. Prvi puta, nakon toliko vremena, bila je slobodna. Srce joj se raširilo poput krila sokolova koje je ponekad promatrala kako lete visoko iznad mjesta gdje su ju skrivali.
Već sama činjenica da hoda sasvim sama bila je tako ugodna. Maggie Rose je prešla nekoliko kilometara. Odlučila se spustiti nizbrdo, radije nego li se uspinjati planinom - iako se jedno od djece zaklinjalo da se nedaleko u tom pravcu nalazi jedan grad.
Iz kuhinje je uzela dvije tvrde žemičke i polako ih je grickala tijekom ranog jutra. Počelo je bivati sve toplije, kako se sunce uzdizalo. Oko deset sati bilo je već prilično vruće. Kilometrima je slijedila prašnjavu cestu, ne hodajući njome, ali držeći se njezine blizine. Cestu je uvijek imala na oku.
Hodala je cijelo dugo poslijepodne, zadivljena činjenicom da ima snage za to unatoč vrućini. Možda se sav onaj težak rad u poljima sada isplatio. Bila je snažnija nego ikada prije. Posvuda je razvila mišiće.
Kasno poslijepodne, Maggie Rose je ugledala neki grad, dok je nastavljala silaziti padinom planine. Bio je veći i moderniji od onog u kojem su je držali tijekom tolikih mjeseci.
Maggie Rose je pretrčala preostale brežuljke. Prašnjava cesta napokon se susrela s asfaltnom, pravom cestom. Maggie je još kratko vrijeme hodala tom cestom, a onda je naišla na benzinsku crpku. Bila je to obična benzinska crpka. Na tabli je pisalo Shell. Nikada u životu nije vidjela nešto ljepše.
Maggie Rose je podigla pogled i ugledala jednog čovjeka.
Upitao ju je osjeća li se dobro. Stalno ju je zvao Bobbi i znala je da taj čovjek malo mari za nju. Maggie mu je rekla da je dobro. Samo se izgubila u mislima.
Maggie Rose mu nije rekla kako opet smišlja prekrasne fantastične priče koje su joj pomagale da ne misli na bol.



Poglavlje 82




Garry Sonej/Murphy i dalje je nesumnjivo imao svoj velebni plan. Sada sam i ja imao svoj. Jedino pitanje je bilo; Koliko ću ga uspješno moći provesti do kraja? Koliko je snažna bila moja odlučnost da uspijem bez obzira na to koja je ljudska cijena toga? Koliko daleko sam spreman ići? I koliko blizu krajnje granice?
Put do Virgin Gorde počeo je u Washingtonu D.C. jednog sumornog, kišnog petka. Vani je bilo oko petnaest stupnjeva. Pod normalnim okolnostima do tamo ne bih mogao stići dovoljno brzo.
Morali smo presjesti na tromotorni Trislander u Puerto Ricu, koji se pržio na suncu. Oko pola četiri poslijepodne, Jezzie i ja letjeli smo prema bijeloj pješčanoj plaži, uskom pojasu okruženom visokim palmama koje su se ljuljale na morskom povjetarcu.
"Evo nas," rekla je sa sjedala pokraj mene. "Ovo je naše mjesto pod suncem, Alex. Mogla bih ostati ovdje cijeli mjesec."
"Izgleda upravo onako kako je propisao liječnik," morao sam se složiti. To ćemo uskoro vidjeti. Vidjet ćemo koliko dugo nas dvoje, zapravo, želimo biti zajedno sami.
"Ovaj umorni putnik želi biti u tom moru, a ne samo gledati," rekla je Jezzie. "Hraniti se ribom i voćem, i plivati do iscrpljenosti."
"Zbog toga smo i došli, zar ne? Zabava na suncu. Kako bismo sve zločeste momke otjerali od sebe."
"Sve je dobro, Alex. To je moguće. Samo se moraš malo uživjeti u to." Jezzie je uvijek zvučala tako iskreno. Gotovo sam joj želio vjerovati.
Kad su se otvorila vrata na Trislanderu, unutra je navro miomiris s Kariba. Topli zrak opkolio je nas devetero koliko nas je bilo u malom zrakoplovu.
Svi su bili opremljeni sunčanim naočalama i živopisnim pamučnim majicama. Smiješak se razlio po svačijem licu. I sebe sam prisilio na osmijeh.
Jezzie me je uzela za ruku, Jezzie je bila ovdje - a činilo se kao da i nije. Sve je izgledalo kao da se odvija u snu. Ono što se sada događalo... nije se moglo događati.
Crni muškarci i žene s britanskim naglaskom proveli su nas kroz opuštenu mini-carinarnicu. Ni moje ni Jezziene torbe nisu pregledali. Tako je, zapravo, bilo dogovoreno uz pomoć američkog State Departmenta. U mojoj torbi bio je skriven jedan malokalibarski revolver - napunjen i spreman.
"Alex, još uvijek volim biti ovdje," rekla je Jezzie kad smo se približili kratkom redu za taksi. Pokraj taksija bili su tu i brojni skuteri, bicikli i prljavi kamiončići. Pitao sam se hoćemo li se nas dvoje još ikada voziti zajedno s motorom.
"Ostanimo ovdje zauvijek," rekla je. "Zamislit ćemo da nikada ne moramo otići. Nema više budilica, radija, vijesti."
"Sviđa mi se kako to zvuči," rekao sam joj. "Igrajmo se malo toga 'zamisli da...’"
"Može. Hajdemo." Zapljeskala je rukama poput djeteta.
Slika otoka nije se izmijenila od našeg posljednjeg posjeta. I tako je to vjerojatno bilo sve od kad je Rockefellerova obitelj počela otkupljivati otok tamo negdje od početka pedesetih godina.
Izletnički brodovi i jedrenjaci okupljali su se na svjetlucavom moru. Prošli smo pokraj malih gostionica i trgovina s opremom za ronjenje. Sve jednokatnice obojene živim bojama imale su TV antene koje su stršale s krovova. Naše mjesto pod suncem. Raj.
Jezzie i ja imali smo se vremena okupati u hotelu. Malo smo se pravili važni. Istezali smo tijela, trčali tamo i natrag od udaljene stijene. Sjetio sam se kako nam je bilo prvi put zajedno. Hotelski bazen u Miami Beachu. Početak njezine uloge.
Poslije toga smo šetali plažom. Promatrali smo sunce kako se spušta prema horizontu i kako u njega krvari, a onda nestaje s vidika.
"Deja vu, Alex," smiješila se Jezzie. "Baš kao nekad. Ili sam to možda samo sanjala?"
"Sada je drukčije," rekao sam, a onda brzo dodao: "Onda se još nismo tako dobro poznavali."
Što je Jezzie doista mislila? Znao sam da sada ona također mora imati plan. Pretpostavljao sam da zna da sam se okomio na Devina i Chakelyja. Morala je saznati što namjeravam s njima.
Mladi crni pastuh, mišićav i u punoj formi, u bijelom kupaćem kostimu i svježoj hotelskoj pamučnoj majici donio je do naših ležaljki pinna colade.
Naša igra 'zamisli da' nije daleko odmakla.
"Je li ovo vaš medeni mjesec?" Bio je dovoljno opušten i bezbrižan da bi se s nama šalio.
“Ovo je naš drugi medeni mjesec," odgovorila mu je Jezzie.
"Onda, uživajte u njemu dvostruko," rekao nam je smiješeći se konobar s plaže.
Usporeni ritam otoka polako je prešao i na nas. Večerali smo u paviljonu hotelskog restorana. Još jedan zastrašujući deja vu , za nas dvoje. Sjedeći ovdje u savršenom karipskom okruženju, vjerujem da sam se osjećao još više podvojeno i potpuno nestvarno nego ikada prije u cijelom svojem životu.
Gledao sam kako donose i odnose ribu s roštilja, brancine i kornjače. Slušao sam reggae skupinu kako ugađa instrumente i cijelo vrijeme mislio na to kako je ova prekrasna žena pokraj mene dopustila da Michael Goldberg umre. Također sam bio uvjeren da je umorila i Maggie Rose Dunne ili barem da je sudjelovala u tome. Nikada nije pokazala niti najmanji trag žaljenja.
Tamo negdje u SAD bio je njezin udio u otkupnini od deset milijuna dolara. No, Jezzie je bila dovoljno pametna da mi dopusti da s njom podijelim troškove. "Točno na pola, Alex. Ovdje nema besplatnih vožnji, u redu?"
Jela je otočkog jastoga, a onda pladanj ukusnih komadića morskog psa. Popila je uz večeru dva svijetla piva, Jezzie je bila tako jednostavna i pametna. Na svoj način, bila je daleko strašnija od Garyja Soneja/Murphyja.
O čemu se, tijekom savršene večere i koktela, može razgovarati s ubojicom i s nekim koga si volio? Toliko sam toga želio znati, ali nisam mogao postaviti niti jedno od onih pitanja koja su mi odzvanjala u glavi. Umjesto toga, razgovarali smo o dolazećim danima odmora, o ’planu’ za sada i ovdje na otoku.
Zurio sam preko stola u Jezzie i razmišljao kako nikada nije fizički tako sjajno izgledala. Neprekidno je stavljala svoju plavu kosu iza uha. Bila je to tako intimna i poznata gesta, taj mali nervozni tik. Zbog čega je Jezzie bila nervozna i zabrinuta? Koliko je toga ona znala?
"U redu, Alex," napokon je rekla. "Hoćeš li mi reći što mi, zapravo, radimo ovdje na Virgin Gordi? Postoji li možda neki drugi plan koji se ovdje odvija?"
Bio sam se pripremio za takvo pitanje, ali ipak me je zateklo. Ispalila ga je tako lijepo. Bio sam spreman lagati. Mogao sam racionalizirati ono što sam morao učiniti, ali nisam se mogao prisiliti da se pritom osjećam ugodno.
"Želio bih da možemo razgovarati, doista razgovarati jedno s drugim. Možda prvi put, Jezzie."
Suze su se pojavile u uglovima Jezzienih očiju. Polako su kliznule niz obraze. Sjajni potočići u svjetlu svijeća.
"Volim te, Alex," prošaptala je Jezzie. "To je sve - uvijek će sve biti tako teško za nas dvoje. I do sada je bilo teško."
"Želiš li reći da svijet još nije spreman za nas dvoje?" upitao sam je. "Ili da mi nismo spremni za svijet?"
"Ne znam što je od toga ispravnije. Možemo li reći samo to da je jednostavno jako teško?"
Prošetali smo plažom poslije večere, sve do nasukane galije. Slikovita olupina nalazila se na oko pola kilometra od glavnog paviljona restorana. Plaža se doimala napuštenom.
Bilo je malo mjesečine, ali kad smo se približili propalom bro du, bio je potpuni mrak. Rastrgani komadići oblaka plovili su nebom. Napokon, Jezzie je postala nešto malo više od mračne sjene pokraj mene. Sve se u tom trenutku doimalo jako neugodno. Svoj sara revolver ostavio u hotelu.
"Alex." Jezzie je zastala. U prvi tren sam pomislio da je nešto čula, i pogledao sam preko ramena. Znao sam da Sonej/Murphy ne može biti ovdje. Jesam li možda bio u krivu?
"Htjela sam te nešto pitati," rekla je Jezzie, "razmišljajući o nečemu u vezi s istragom, ali ne želim. Ne ovdje."
"Što te muči?" upitao sam je.
"Prestao si sa mnom razgovarati o istrazi. Koliko si daleko otišao u vezi s Chakelyjem i Devineom?"
"Pa, budući da si ti to potegnula," rekao sam joj, "reći ću ti. Cijelo si vrijeme bila u pravu oko njih dvojice. Još jedna slijepa ulica. A sad, bacimo se na pravo ljetovanje. Oboje smo to zaslužili."



Poglavlje 83




Gary Sonej/Murphy promatrao je stvari oko sebe dok su mu misli lutale. U mislima je otputovao daleko unatrag do savršene Lindberghove otmice.
Još uvijek je mogao vidjeti sliku Lucky Lindyja i prelijepu Anne Morrow Lindbergh. Djetešce, Charlesa Juniora, u njegovom krevetiću, tamo gore u dječjoj sobi na drugom katu ladanjske kuće u Hopewellu u New Jerseyu. To su bili dani, dragi moji. Dani o kojima se može samo sanjati.
A što je, zapravo, opažao u mnogo banalnijoj svakidašnjici, sada i ovdje?
Prvo, ovdje se nalazio jedan par FBI-jevih promatrača u crnom Skylark Buicku. Muški i ženski pripadnik promatrača, da budemo precizniji, koji su revno obavljali svoju zadaću nadgledanja. Oni su u svakom pogledu bili potpuno bezopasni. Tu za njega neće biti problema. To nije bio nikakav izazov.
Nadalje, ovdje je bila jedna modema visoka zgrada u kojoj je još uvijek živio agent Mike Devine kad bi bio u Washingtonu. Zgradu su nazvali Hawthorne. Je li to bilo po Nathanielu, koji je imao tamno, nemirno srce? Na vrhu zgrade nalazio se bazen i sunčalište, tu je bila i garaža te danonoćna služba osiguranja. Vrlo dobar zgoditak za jednog bivšeg agenta. FBI-jevi promatrači nadzirali su zgradu kao da bi mogla razviti krila i odletjeti.
Nekoliko minuta poslije deset ujutro, raznosač Federal Expressa ušao je u ovu otmjenu stambenu zgradu.
Malo kasnije, odjeven u odoru Federal Expressa i noseći prave pakete za dvoje stanara u Hawthornu, Gary Sonej/Murphy pozvonio je na vratima stana broj 17J. Avon ovdje!
Kada je Mike Devine otvorio vrata, Sonej ga je pošpricao onim istim jakim kloroformom koji je upotrijebio za Michaela Goldberga i Maggie Rose Dunne. Pravedno je pravedno.
I upravo kao i dvoje djece, Devine se također stropoštao na tepison kojim je bilo obloženo njegovo predsoblje. Iz stana se čula rock glazba. Neponovljiva Bonnie Raitt. "Dajmo im nešto o čemu će moći pričati".
Agent Devine je došao k svijesti nakon nekoliko minuta. Bio je mamuran i vidio je dvostruko. Bio je potpuno gol, netko mu je stignuo svu odjeću. Također je bio zbunjen i bez orijentacije.
Sjedio je u kadi do pola punoj hladne vode. Noge su mu bile lisicama pričvršćene za slavinu.
"Koji je ovo vrag?" Bile su prve nerazgovjetne i prigušene riječi koje je uspio protisnuti. Osjećao se kao da je popio barem desetak žestokih pića.
"Ovo je jedan izuzetno oštar nož." Gary Sonej/Murphy se nagnuo i pokazao lovački Bowie nož. "Pogledaj ovu zornu demonstraciju. Usredotoči sada svoje velike mutne plave oči na to. Usredotoči se, Michael."
Gary Sonej/Murphy je nožem jedva dotaknuo nadlakticu bivšeg agenta. Devine je jauknuo. Smjesta je zijevnula zloslutna rana dugačka desetak centimetara. Krv se slijevala u hladnu, vrtložastu vodu.
"Da više nisi pisnuo," upozorio ga je Sonej. Zamahnuo je nožem, prijeteći Devineu još jednim rezom. "Ovo baš nije britvica od Gillettea ili Shick Tracer. To je više nalik na nešto poput zareži i raskrvari. Zato, molim te, pazi malo."
"Tko si ti?" Devine je opet pokušao nešto reći. Još uvijek je teško govorio. ’Tko si ti?" rekao je.
"Molim, dopusti da se predstavim. Ja sam bogat čovjek koji ima dobar ukus,” rekao je Sonej. O.K., mora se priznati, bio je zaluđen uspjehom. Njegova je budućnost opet blistala u punom sjaju.
Devine se tek sada još više zbunio.
"To je iz pjesme 'Simpatija za vraga’. Stonesi? Ja sam Gary Sonej/Murphy. Oprosti zbog ove smiješne odore dostavljača, to je prilično sirovo prerušavanje. Ali nekako mi se žuri, zar ne? Šteta, budući da sam te mjesecima želio susresti. Ti, razbojniče."
"Koga vraga hoćeš?" Devine je nastojao sačuvati nešto autoriteta, unatoč za njega vrlo nepovoljnim okolnostima.
"Želiš skratiti muke, hmmmm. Dobro, u redu. Meni se i onako ozbiljno žuri. Dakle, možeš birati između samo dvije stvari. PRVA - morat ću ti odrezati penis i to ovdje na licu mjesta; stavit ću ti ga u usta kao prikladni čep, a onda ću te mučiti malim rezovima po živom metu, stotinama rezova, počinjući od lica i vrata, sve dok mi ne budeš rekao ono što moram znati. Jesi li me shvatio? Jesam li bio dovoljno jasan? Da ponovim - izbor broj jedan: bolna tortura koja neminovno dovodi do iskrvarenja.”
Devineova glava se nagonski nagnula unatrag od prijetećeg luđaka. Vid mu se, nažalost, polako razbistrio. Oči su mu, zapravo, bile širom otvorene. Gary Sonej/Murphy? U njegovom stanu? S lovačkim nožem u ruci?
"DRUGA OPCIJA," luđak mu je nastavljao bijesno urlati ravno u lice. "Izvući ću iz tebe istinu odmah. Potom ću otići po svoj novac, gdjegod da si ga sakrio. Vratit ću se i ubiti te, ali lijepo - bez velike drame. Tko zna, možda uspiješ i pobjeći dok mene nema. To je pod znakom sumnje, ali uvijek postoji nada. I moram ti reći, Michael, to je mogućnost koju bih ja izabrao."
Mike Devine je sada, također, bio dovoljno bistra uma da izbere pravu stvar. Rekao je Soneju/Murphyju gdje je njegov dio novca od otkupnine. Bio je bas ovdje, u Washingtonu.
Gary Sonej/Murphy mu je povjerovao, ali nikada se ne može biti siguran. Napokon, imao je posla s policajcem.
Gary je zastao na vratima stana dok je izlazio. Oponašajući glas Arnolda Schwarzeneggera/Terminatora najbolje što je mogao, rekao je: "Vratit ću se!"
Zapravo, bio je izuzetno zadovoljan načinom na koji su se stvari danas odvijale. Sam se primio posla oko razrješavanja proklete otmice. Igrao se policajca, i to je bilo jako zgodno. Plan će uspjeti. On je u to ionako oduvijek vjerovao.
Nije loše.



Poglavlje 84




Spavao sam nemirnim snom, budeći se svakog sata. Nije bilo klavira na verandi da po njemu malo lupam. Nije bilo Jannie i Damona da ih probudim. Samo ubojica koji mimo spava pokraj mene.
Za mene je postojao samo plan koji sam ovdje došao provesti.
Kad je sunce napokon izašlo, kuhinjsko osoblje pripremilo nam je kutiju za izlet s finim ručkom. Spremili su slamnatu košaricu s izabranim vinima, francusku mineralnu vodu, skupe gurmanske specijalitete. Bila je tu i oprema za ronjenje na dah, meki ručnici i prugasti, žuto-bijeli suncobran za plažu.
Kad smo stigli do mola, malo iza osam sati, sve nas je to već čekalo u gliseru. Do otoka je trebalo oko pola sata vožnje čamcem - prelijepo, osamljeno mjesto. Ponovno stečeni raj.
Tamo smo trebali ostati cijeli dan sami. Ostali parovi iz hotela dobili su svaki svoj privatni otok za posjet. Naša je plaža bila okružena koraljnim grebenom koji se protezao na oko stotinu metara od obale.
Voda je bila najjasnije kristalno zelena. Kada bih pogledao dolje, mogao sam vidjeti strukturu pijeska na dnu. Mogao sam izbrojati zrnca pijeska. Živopisne raznovrsne ribe plovile su mi oko nogu u malim, živahnim jatima. Par nasmijanih, metar i pol dugačkih, barakuda slijedio je naš čamac gotovo do obale, a onda su izgubile interes za nas.
"Kada želite da se vratim?" pitao nas je vozač čamca, "Po vašem izboru,"
Bio je to mišićavi ribar - mornar četrdesetih godina. Bezbrižan tip koji nam je putem pričao o velikim ribama i ostalim živopisnim otočkim dogodovštinama. Činilo se da ga uopće nije briga za to što smo Jezzie i ja zajedno.
Pa, negdje oko dva ili tri sata?" Zatražio sam pomoć od Jezzie. "U koje doba da se gospodin Richards vrati po nas?"
Bila je zaokupljena rasprostiranjem ručnika i ostale egzotične opreme. "Mislim da su tri sata u redu. To zvuči odlično, gospodine Richards."
"Onda, u redu, vas dvoje se lijepo zabavljajte." Nasmiješio se. "Ostavljam vas potpuno same. Vidim da vam moje usluge više nisu potrebne."
Gospodin Richards se oprostio od nas, zatim je skočio natrag u čamac. Upalio je motor i uskoro nestao s vidika.
Bili smo potpuno sami na našem privatnom otoku. Udri brigu na veselje.
Ima nešto tako čudno i nestvarno u tome da ležiš na ručniku na plaži pokraj nekog tko je otimao i ubijao. U mislima sam preispitivao svoje osjećaje, planove, stvari koje sam znao da moram učiniti.
Pokušavao sam steći kontrolu nad svojom zbunjenošću i bijesom. Volio sam ovu ženu koja mi je sada bila potpuni stranac. Sklopio sam oči i prepustio se suncu da mi opusti mišiće. Morao sam smanjiti napetost, ili ništa od ovoga neće uspjeti.
Jezzie, kako si mogla ubiti djevojčicu? Kako si to mogla učiniti? Kako si mogla svima ispričati toliko laži?
Gary Sonej doletio je niotkuda! Došao je iznenada, bez upozorenja.
Imao je u ruci lovački nož dugačak pola metra, poput onoga koji je koristio, ubijajući po getima D.C.-a. Propeo se iznad moje glave, njegova me je sjena potpuno prekrila.
Nije bilo načina da on stigne na ovaj otok. Nikakvog načina.
"Alex, Alex, sanjao si," rekla je Jezzie. Stavila je hladni dlan na moje rame. Nježno mi je dotaknula obraz vršcima prstiju.
Duga, uglavnom besana noć... toplo sunce i osvježavajući morski povjetarac... i ja sam na plaži zaspao.
Podigao sam pogled prema Jezzie. Ona je bila ta sjena preko mojeg tijela, a ne Sonej. Srce mi je glasno udaralo. Snovi na živčani sustav djeluju jednako snažno kao i stvarni događaji.
"Koliko sam dugo spavao?" pitao sam. "Uuuuh."
"Samo nekoliko minuta, dragi," rekla je. "Alex, dopusti da te zagrlim."
Jezzie se primakla k meni na ručniku za plažu. Njezine grudi ovlaš su dotakle moja prsa. Dok sam spavao, skinula je gornji dio kupaćeg kostima. Glatka koža sjajila se od ulja za sunčanje. Tanak niz kapljica znoja svjetlucao joj je iznad gornje usne. Izgledala je dobro, i to se nije moglo poreći.
Sjeo sam i odmaknuo se na ručniku od Jezzie. Pokazao sam u smjeni gdje je bio red bugenvilija, tik uz more.
"Pođimo u šetnju niz plažu. Hoćemo li? Prošetajmo. Želio bih s tobom popričati o nekim stvarima,"
"Kojim stvarima?" upitala je Jezzie. Bilo je očito da je razočarana što sam je odbio, pa makar i na tren. Htjela je voditi ljubav na plaži. Ja nisam.
"Dođi. Prošetajmo i popričajmo malo," rekao sam. "Ovo sunce je tako ugodno.”
Podigao sam Jezzi, i pošla je sa mnom, iako nevoljko. Nije se potrudila da ponovno obuče gornji dio kupaćeg kostima.
Hodali smo uzduž obale s nogama u bistroj, mirnoj vodi. Sada se nismo dodirivali, ali bili smo udaljeni svega nekoliko centimetara. Bilo je to tako čudno i nestvarno. To je bio jedan od najgorih trenutaka u mojem životu, ako ne i najgori.
"Tako si ozbiljan, Alex. Jesi li zaboravio da smo se ovdje trebali zabaviti? Jesmo li se već počeli zabavljati?"
"Jezzie, znam što si učinila. Trebalo mi je vremena, ali napokon sam sve povezao u cjelinu," rekao sam joj. "Znam da si otela Maggie Rose Dune od Soneja. Isto tako znam da si je ubila."



Poglavlje 85




"Želim o svemu tome razgovarati. Nisam ozvučen, Jezzie. To je bar očito."
Na to se napola nasmijala. Uvijek savršena glumica. "Vidim da nisi," rekla je.
Srce mi je lupalo kao ludo. "Reci mi što se dogodilo. Jezzie, reci mi samo zašto. Reci mi ono za što su mi trebale dvije godine da otkrijem, a ti si to znala cijelo vrijeme. Ispričaj mi svoju stranu ove priče."
Jezziena maska, u obliku savršeno lijepog osmijeha, napokon je pala. Zvučala je rezignirano. "U redu Alex. Reći ću ti nešto od onoga što želiš znati i što ne želiš ostaviti na miru."
Nastavili smo hodati i Jezzie mi je napokon otkrila istinu.
"Kako se sve to dogodilo? U početku smo samo obavljali svoj posao. Kunem se da je to istina. Nadzirali smo ministrovu obitelj. Jerrold Goldberg nije bio navikao na prijetnje. Kolumbijci su mu zaprijetili. Ponašao se kao civil, što je, zapravo, i bio. Pretjerao je. Zatražio je da tajna služba osigura zaštitu cijele njegove obitelji. Tako je sve počelo. Nadzorom za koji smo svi mi smatrali da je nepotreban."
"I tako ste mu dodijelili dva agenta lake kategorije."
"Zapravo, dva prijatelja. Ne spadaju oni baš u laku kategoriju. Smatrali smo da će ta usluga biti samo još jedna propala javna investicija, Tada je Mike Devine primijetio da je jedan od učitelja, nastavnik iz matematike koji se zove Gary Sonej, nekoliko puta prošao pokraj Goldbergove kuće. Prvo smo mislili da mu se sviđa dječak. Devine i Chakely smatrali su da bi mogao biti pederast. Samo to i ništa drugo. Ionako smo ga morali provjeriti. To je stajalo u originalnim izvješćima koje su podnijeli Devine i Chakely."
"Jedan od njih slijedio je Garyja Soneja?"
"Da, nekoliko puta. Na različitim mjestima. U to vrijeme još nismo bili stvarno zabrinuti, ali pratili smo ga. Jedne noći, Charlie Chakely ga je slijedio do jugoistočnog predgrađa. Nismo povezali Soneja s ubojstvima koja su se tamo dogodila, pogotovo zato što ta priča nikada nije dospjela na udarne stranice novina. Znaš, to je bilo više za malu crnu kroniku."
"Da, znam, znam. Kada ste posumnjali na nešto drugo u vezi s Garyjem Sonejem?"
"Nismo sumnjali na otmicu sve dok nije doslovce uhvatio to dvoje djece. Dva dana prije toga, Charlie Chakely ga je slijedio do farme u Marylandu. U to vrijeme Charlie još nije sumnjao da sprema otmicu. Nije bilo razloga za to."
"Ali sada je znao gdje se farma nalazi. Kad se sve zakuhalo, Mike Devine me je nazvao iz škole. Htjeli su tada poći u potjeru za Sonejem. Tada mi je sinula zamisao da bismo otkupninu mogli uzeti mi sami. Nisam potpuno sigurna. Možda mi je to već i ranije palo na pamet. Alex, to je izgledalo tako lako. Za tri, četiri dana, sve bi bilo gotovo. Nitko ne bi stradao. Barem ne više nego li su već ionako stradali. Mi bismo imali novac od otkupnine. Milijune."
Način na koji je Jezzie tako olako govorila o planu otmice bio je zastrašujući. Nije to isticala, ali zamisao je bila njezina. Ne Devineova ili Chakelyjeva, nego Jezziena. Ona je bila mozak. "A što je s djecom?" pitao sam. "Što je s Maggie Rose i Michaelom?"
"Oni su već bih oteti. Mi nismo mogli spriječiti ono što se već ionako dogodilo. Mi smo držali na oku farmu u Marylandu. Bili smo uvjereni da se djeci neće ništa dogoditi. Pa on je bio nastavnik matematike. Nismo mislili da će ih povrijediti. Mislili smo da je on samo amater. Mi smo sve držali pod nadzorom."
"Jezzie, on ih je zakopao zatvorene u kutiju. I Michael Goldberg je umro."
Jezzie je zurila u more. Polagano je kimnula. "Da, mali je dječak umro. To je sve promijenilo, Alex. Zauvijek. Ne znam jesmo li to mogli spriječiti. Tada smo upali i uzeli Maggie Rose. Postavili smo svoje otmičarske zahtjeve. Cijeli se plan promijenio."
Nas dvoje i dalje smo šetali uz rub svjetlucave vode. Da nas je netko vidio, vjerojatno bi pomislio da smo dvoje ljubavnika koji vode ozbiljan razgovor o svojem odnosu. Druga polovica toga bila je i točna.
Jezzie me je napokon pogledala. "Htjela bih ti reći, Alex, kako stvari stoje među nama. Moju stranu priče. Nije onako kako možda misliš."
Ostao sam bez riječi. Osjećao sam se ponovno kao da stojim s one tamne strane Mjeseca i kao da ću eksplodirati. Misli su mi vrištale. Pustio sam Jezzie da nastavi, neka i dalje priča. Sada to ionako više nije bilo važno.
"Kada je počelo ono dolje na Floridi, morala sam saznati što si ti uspio otkriti. Trebala mi je veza unutar policije u D.C.-u. Ti si, navodno, bio dobar policajac. Također si bio čovjek dosljedan sebi."
"I tako si me iskoristila da ti čuvam bokove. Ti si me izabrala da predam otkupninu. Nisi mogla vjerovati Uredu. Jezzie, uvijek profesionalka.”
"Znala sam da nećeš učiniti ništa što bi ugrozilo djevojčicu. Znala sam da ćeš isporučiti otkupninu. Komplikacije su počele kad smo se vratili iz Miamija. Ne znam točno kada. Kunem se da je ovo istina."
Osjećao sam se tupo i isprazno dok sam je slušao. S mene se cijedio znoj, ali ne zbog sunca koje je tuklo.
Pitao sam se, je li Jezzie ponijela oružje na otok? Uvijek profesionalka, podsjetio sam se.
"Bez obzira na sve, Alex, ja sam se u tebe zaljubila. Jesam. U tebi sam našla toliko toga što sam već prestala tražiti u ljudima. Bio si topao i plemenit. Pun ljubavi i razumijevanja. Damon i Janelle su me dirnuli. Kada sam bila s tobom, osjećala sam se ponovo cijelom."
Bio sam malo ošamućen, i bilo mi je zlo. Osjećao sam se točno onako kao i godinu nakon što je Marija poginula. "Bez obzira na sve, Jezzie, ja sam se također zaljubio u tebe. Pokušao sam se tome oduprijeti, ali nisam uspio. Jednostavno, nisam mogao zamisliti da bi mi netko mogao lagati tako kako si to ti učinila. Lagati i pretvarati se. Još uvijek ne mogu vjerovati u sve te laži. A što je s Mikeom Devineom?" upitao sam.
Jezzie je slegnula ramenima. To je bio njezin jedini odgovor.
"Ti si počinila savršeni zločin. Remek djelo," rekao sam. "Ti si izvela vrhunski zločin koji je Gary Sonej oduvijek želio počiniti."
Jezzie mi se zagledala u oči, ali činilo se kao da gleda kroz mene. Sada je ostao samo još jedan dio slagalice - posljednji dio koji sam morao znati.
Jedan nezaobilazni detalj.
"Što se doista dogodilo s djevojčicom? Što ste li, ili Devine i Chakely učinili s Maggie Rose?"
Jezzie je odmahnula glavom. "Ne, Alex. To ti ne mogu reći. Znaš da to ne mogu."
Presavila je ruke na grudima kad je počela otkrivati istinu. Ruke su joj ostale čvrsto prekrižene.
"Kako si mogla ubiti djevojčicu? Jezzie, kako si to mogla učiniti? Kako si mogla ubiti Maggie Rose Dunne?"
Jezzie se iznenada okrenula od mene. Bilo je to previše čak i za nju. Krenula je natrag prema suncobranu i ručnicima na plaži. Požurio sam i uhvatio je za ruku. Zgrabio sam je za lakat.
"Makni svoje ruke s mene!" zavikala je. Lice joj se izobličilo.
"Možda bi mogla mijenjati informaciju o Maggie Rose," povikao sam kao odgovor. "Jezzie, možda možemo trgovati!"
Okrenula se. "Neće ti dopustiti da ponovo otvoriš ovaj slučaj. Nemoj se zavaravati, Alex. Nemaju ništa protiv mene. A nemaš niti ti. Ne želim trgovati informacijama."
"O, da, hoćeš," rekao sam. Glas mi se od krika pretvorio u šapat. "O, da, Jezzie, i te kako hoćeš. Trgovat ćeš informacijama... Sasvim sigurno, hoćeš."
Pokazao sam u smjeru pukotine na litici i prema palmama koje su postajale sve gušće, kako su se udaljavale od obale.

http://www.book-forum.net

17James Patterson - I došao je pauk Empty Re: James Patterson - I došao je pauk Sub Feb 11, 2012 1:43 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Sampson je ustao iz svojeg skrovišta u gustom zelenilu otoka. Mahao je nečim što je ličilo na srebrni štap. U ruci je, zapravo, držao mikrofon dalekog dosega.
Dvojica agenta FBI-a također su ustala i mahnula. Stajali su pokraj Sampsona. Svi su oni bili u grmlju već od prije sedam sati ujutro. Agenti su po licu i rukama bili crveni poput rakova. I Sampson se vjerojatno osunčao kao nikada u životu.
"Moj prijatelj Sampson je tamo gore. On je zabilježio sve što si rekla tijekom naše šetnje."
Jezzie je sklopila oči na nekoliko sekundi. Nije očekivala da ću ići tako daleko. Nije znala da mogu biti i takav.
"Sada ćeš nam reći kako si ubila Maggie Rose," zahtijevao sam.
Otvorila je oči, koje su izgledale sitne i tanine. 'Ti ne razumiješ. Ti i dalje jednostavno ništa ne razumiješ, zar ne?" rekla je.
"Što ne razumijem, Jezzie? Reci mi što ja to ne mogu razumjeti."
"Ti i dalje tražiš ono dobro u ljudima. Ali toga nema! Tvoj će slučaj napuhali. Na kraju ćeš ti ispasti budala, potpuna, totalna budala. Opet će te izdati."
"Možda imaš pravo," rekao sam, "ali, ako ništa drugo, sjećat ću se ovoga trenutka."
Jezzie me je pokušala udariti, ali sam zaustavio njezin udarac podlakticom. Tijelo joj se svinulo i pala je. Težak pad je bio mnogo manja kazna od one koju je zaslužila. Jezzieno lice pretvorilo se u nepomičnu masku iznenađenja.
"Ovo je početak, Alex." rekla je sa svojeg pješčanog sjedišta na plaži. "I ti si također poslao pokvarenjak. Čestitam."
"Ne," rekao sam Jezzie. "Ja sam sasvim dobro. Sa mnom je sve u redu."
Pustio sam da federalni agenti i Sampson obave formalnosti oko privođenja Jezzie Flanagan. Tada sam se gumenim čamcem vratio do hotela. Spremio sam stvari i bio sam na putu prema Washnigtonu za manje od jednog sata.



Poglavlje 86




Dva dana po povratku u D.C., Sampson i ja bili smo opet na putu. Krenuli smo prema Uyuniju u Boliviji. Imali smo razloga nadati se i vjerovati da ćemo možda napokon pronaći Maggie Rose Dunne.
Jezzie je govorila i govorila. Jezzie je trgovala informacijama. Ipak, odbila je razgovarati s Biroom. Trgovala je sa mnom.
Uyuni se nalazi u visoravni Anda, oko sto kilometara južnije od Oruroa. Jedini način na koji se tamo može doći jest da se iznajmi mali zrakoplov u Rio Mulatu, a onda džipom ili kamionom do Uyunija.
Ford Explorer vozio nas je osmoro do posljednje etape teškog putovanja. U kamiončiću sam bio sa Sampsonom, dva specijalna agenta iz Ministarstva financija, Veleposlanikom SAD-a u Boliviji, vozačem i Thomasom i Katherine Rose Dunne.
Charles Chakely i Jezzie bili su oboje vrlo spremni da razmijene informacije o Maggie Rose tijekom posljednjih iscrpljujućih trideset i šest sati. Pronađeno je izmasakrirano tijelo Mikea Devinea u njegovom vošingtonskom stanu. Nakon što je tijelo otkriveno, pojačala se potraga za Garyjem Sonejem/Murphyjem, ali za sada bez uspjeha. Gary je sigurno promatrao naš put u Boliviju na televiziji. Gary je gledao svoju priču.
Chakely i Jezzie ispričali su doslovce istu priču o otmici. Bila je to prilika da se uzme otkupnina od deset milijuna dolara, a da ih ne otkriju. Djevojčicu nisu mogli vratiti. Morali su nas držati u uvjerenju da je otmičar Sonej/Murphy. Djevojčica bi to mogla osporiti. Ipak, Maggie Rose nisu namjeravali ubiti. Ili su barem tako rekli u Washingtonu.
Sampson i ja šutjeli smo u kamionetu tijekom posljednjih kilometara puta kroz Ande. Svi ostali su također šutjeli.
Promatrao sam Dunneove dok smo se približavali Uyuniju. Mirno su sjedili zajedno, pomalo udaljeni jedno od drugog. Kao što mi je Katherine bila rekla, gubitak Maggie Rose gotovo je uništio njihov brak. Prisjetio sam se koliko su mi se svidjeli na početku. Još uvijek sam volio Katherine Rose. Tijekom puta smo malo razgovarali. Zahvalila mi je iskrenim osjećajima, i to neću nikada zaboraviti.
Nadao sam se da ih njihova djevojčica sigurno čeka na kraju ovog dugog i užasnog poduhvata... Razmišljao sam o Maggie Rose Dunne - maloj djevojčici koju nisam nikada vidio i s kojom ću se uskoro susresti. Mislio sam na sve molitve koje sam izgovorio za nju, na sve one transparente koje su nosili ispred zgrade sudnice u D.C.-u, na svijeće koje su gorjele na tolikim prozorima.
Sampson me je podboo laktom dok smo se vozili kroz selo. "Pogledaj ono brdo tamo, Alex. Neću reći da se sve ovo isplatilo, ali gotovo da je tako."
Kamionet se uspinjao strmim brdom prema selu Uyuni. Kolibe od lima i dasaka poredale su se s obiju strana ulice doslovce urezane u stijenu. S nekih krovova limenih potleušica pušio se dim. Uska cesta nastavljala se ravno gore prema Andskoj visoravni.
Maggie Rose je bila tamo i čekala nas na pola puta.
Jedanaestogodišnja djevojčica stajala je ispred jedne kolibe nalik svima ostalima. Bila je tamo s nekoliko članova obitelji koja se zvala Patino. S njima je provela gotovo dvije godine. Izgledalo je kao da obitelj ima još čitav niz druge djece.
Dok se kamionet mučio uz prašnjavu usjeklu cestu, mogli smo je jasno vidjeti već s udaljenosti od stotinu metara.
Maggie Rose bila je odjevena u istu široku košulju, pamučne kratke hlačice i natikače kao i druga djeca Patinovih, ali njezina plava kosa odskakala je od ostalih. Bila je preplanula; djelovala je zdravo. Izgledala je baš kao i njezina prekrasna majka.
Obitelj Patino nije imala nikakvu sliku o tome tko je ona, zapravo. U Uyuniju nikada nisu čuli za Maggie Rose Dunne. Isto tako ni u obližnjem Pulacayu, kao niti u Ubinu koji je bio udaljen nekih dvadesetak kilometara preko visokih Anda. Toliko smo uspjeli saznati od Bolivijskih dužnosnika i policije.
Obitelj Patino dobila je novac da zadrži djevojčicu u selu, da je čuva, ali da je nikamo ne pušta. Mike Devine rekao je Maggie Rose da nema kamo pobjeći. Bude li pokušala, uhvatit će je i zatim mučiti. Strpat će je pod zemlju na dugo, dugo vremena.
Sad s nje nisam mogao skinuti oči. S ove djevojčice, koja je tako mnogo značila tolikim ljudima. Razmišljao sam o svim onim bezbrojnim slikama i posterima i nisam mogao vjerovati da doista stoji ovdje. Poslije toliko vremena, Maggie Rose nije se smiješila niti pokazivala ikakvu reakciju dok nas je promatrala kako se uspinjemo uz brdo u kamionetu veleposlanstva SAD.
Nije se doimala sretnom što je netko napokon došao po nju da je spasi.
Izgledala je potpuno zbunjena, ranjena i uplašena. Učinila bi korak naprijed, pa korak natrag, a potom bacila pogled na svoju obitelj.
Pitao sam se zna li Maggie Rose što se zbiva. Prošla je kroz tako tešku traumu. Pitao sam se osjeća li uopće išta. Bilo mi je drago što sam mogao biti ondje da joj pomognem.
Ponovno sam pomislio na Jezzie i nesvjesno sam otresao glavom. Oluja koja je tamo bjesnila nije prestajala. Kako je to mogla učiniti ovoj djevojčici? Za nekoliko milijuna dolara? Za sav novac na ovome svijetu?
Katherine Rose je prva izašla iz kamioneta. U tom je času Maggie Rose raširila ruke. “Mamice!" povikala je. A onda, oklijevajući samo djelić sekunde, skočila je prema naprijed. Maggie Rose potrčala je prema svojoj majci. Bacile su se jedna drugoj u naručje.
U minutama koje su slijedile, nisam vidio gotovo ništa od suza. Pogledao sam prema Sampsonu i primijetio suzu kako se iskrada ispod njegovih tamnih naočala.
“Dvojica okorjelih detektiva," rekao mi je s podsmijehom. Bio je to onaj osmijeh vuka samotnjaka koji sam toliko volio.
"Da, mi smo sasvim sigurno najbolje što ima Washington D.C.," rekao sam.
Maggie Rose se napokon vraćala doma. Njezino je ime bilo pjesma za moje misli - Maggie Rose, Maggie Rose. Sve se isplatilo samo zbog ovog trenutka.
"The End - kraj," izgovorio je Sampson.







Šesti dio - Kuća obitelji Cross








Poglavlje 87




Kuća obitelji Cross nalazila se preko puta ulice. Stajala je tamo u svom punom, skromnom sjaju.
'Zločesti Dječak’ bio je opčinjen svjetlucanjem narančastih kućnih svjetiljki. Oči su mu lutale od prozora do prozora. Nekoliko je puta uhvatio pogledom crnu ženu kako promiče pokraj jednog prozora u prizemlju. To je bez svake sumnje bila majka Alexa Crossa.
Znao je kako se zove - Mama Nana. Znao je da joj je to ime nadjenuo Alex još dok je bio dječak. U posljednjih je nekoliko tjedana proučio sve što se moglo znati o obitelji Cross. Imao je za njih spremljen jedan plan. Slatku malu fantaziju.
Dječak se ponekad volio ovako bojati. Bojati se za sebe samog; bojati se za ljude koji su se nalazili u kući. Uživao je u tom osjećaju tako dugo dok ga je mogao kontrolirati, uključiti i isključili po vlastitoj volji.
Napokon se prisilio da napusti svoje skrovište i priđe još bliže Crossovoj kući. Da sam postane strah.
Sva osjetila bila su mu istančanija kada je strah bio s njim. Tada se mogao pribrati i dugo održavati pozornost. Dok je prelazio petu ulicu, u njegovoj svijesti nije bilo ničeg osim kuće i ljudi u njoj.
Dječak je nestao u grmlju koje je raslo uzduž prednje strane kuće. Srce mu je udaralo vrlo snažno. Disao je ubrzano i površno.
Duboko je udahnuo, a onda polagano izdahnuo kroz usta. Polako, uživaj u ovome, mislio je.
Okrenuo se leđima prema kući. Mogao je doslovce osjetiti toplinu zidova na svojim leđima. Promatrao je gradsku ulicu kroz isprepleteno granje. U jugoistočnom dijelu grada bilo je uvijek mračno. Ulične svjetiljke nikada se nisu zamjenjivale.
Bio je oprezan. Dao si je vremena. Promatrao je ulicu desetak minuta, možda čak i dulje. Nitko ga nije vidio. Ovoga ga puta nitko nije uhodio.
"Još ovaj posljednji potez, a onda ćemo se posvetiti drugim, većim i boljim stvarima."
Mislio je na te riječi, a možda ih je čak i izgovorio sebi u bradu. Ponekad više nije mogao razlikovati što je što. Mnogo se je stvari skupilo zajedno u jednu: njegove misli, riječi, djela, priče koje je pričao sam sebi.
Svaki je detalj promislio stotinjak puta prije ove posebne noći. Kada svi budu čvrsto zaspali, vjerojatno negdje oko dva ili tri ujutro, uzet će dvoje djece, Damona i Janelle.
Omamit će ih upravo tamo u njihovoj spavaonici na drugom katu. Pustit će doktora-detektiva Alexa Crossa da sve to lijepo prespava.
Morao je to učiniti. Famozni dr. Cross zaslužio je sada mnoge patnje. Cross je morao postati sudionikom nove potrage, Tako je to moralo biti. To je bilo jedino rješenje vrijedno truda. On će biti pobjednik.
Daleko od toga da je Crossu trebao dodatni poticaj, ali dobit će ga, želio on to ili ne. Dječak će najprije umoriti staricu, Crossovu baku. Zatim će otići u dječju spavaonicu.
Naravno, sve će ostati nerazjašnjeno. Crossovu djecu nikada neće pronaći. Neće tražiti nikakvu otkupninu. Tada će se, napokon, moći posvetiti drugim stvarima.
Zaboravit će na Alexa Crossa, ali Alex Cross neće nikada zaboraviti njega, kao ni na svoju nestalu djecu.
Gary Sonej/Murphy okrenuo se prema kući.



Poglavlje 88




"Alex, netko je u kući. Alex, netko je tu pokraj nas," Nana mi je šaptala na uho.
Probudio sam se i ustao iz kreveta još prije nego li je sve izgovorila. Godine koje sam proveo na vošingtonskim ulicama naučile su me da djelujem brzo.
Čuo sam negdje jedan vrlo tihi tup. Da, netko je definitivno u kući. Buku nije proizveo naš prastari sustav za grijanje.
"Nana, ti ostani ovdje. Ne izlazi dok te ne pozovem," šapnuo sam baki. "Viknut ću kad sve bude u redu,"
"Pozvat ću policiju, Alex."
"Ne, ostani ovdje gdje jesi. Ja sam policija. Ostani ovdje."
"Alex, djeca."
"Ja ću otići po njih. Ti budi ovdje. Ja ću dovesti djecu. Molim te, poslušaj me samo ovaj puta. Poslušaj me, molim te."
U zamračenom hodniku na gornjem katu nije bilo nikoga. Barem ja nisam nikoga mogao opaziti. Srce mi je nekontrolirano tuklo dok sam žurio u dječju sobu.
Osluškivao sam, ne bih li čuo neki drugi šum u kući. Sada je opet bilo i suviše tiho.
Mislio sam samo na užasno nasilje: netko je u našoj kući. Otjerao sam tu misao.
Morao sara se usredotočiti na njega. Znao sam tko je to. Bio sam tjednima na oprezu, sve otkad smo se Sampson i ja vratili s Maggie Rose. Napokon sam popustio, sasvim malo. I on je stigao.
Požurio sam u dječju sobu. Počeo sam trčati niz hodnik na katu.
Otvorio sam škripava vrata. Damon i Janelle još uvijek su spavali u svojim krevetima. Brzo ću ih probuditi i oboje odnijeti natrag do Nane. Nikada nisam držao oružje na katu zbog djece. Sada je bilo dolje u sobi za odmor.
Pokušao sam upaliti svjetlo pokraj kreveta. Ništa! Svjetla nije bilo.
Prisjetio sam se ubojstava Sandersovih i Turnerovih. Sonej je volio mrak. Tama je bila njegov adut, njegov zaštitni znak. Uvijek je prekidao dovod struje. Stvor je bio ovdje.
Odjednom, netko me je udario zastrašujućom snagom.
Nešto me je udarilo poput kamiona koji juri po pisti. Znao sam da je to Sonej. On je skočio na mene! Gotovo me je onesvijestio jednim udarcem.
Bio je brutalno jak. Njegovo tijelo i mišići stezali su se i opuštali cijelog njegovog života. Bavio se izometrijskim vježbama otkad ga je otac počeo zatvarati u podrum svoje kuće. Bio je stegnut gotovo trideset godina: smišljajući kako će se osvetiti cijelom svijetu, smišljajući kako da stekne slavu koju je mislio da zaslužuje.
Želim postati netko!
Opet je navalio. Pali smo na pod uz tresak. Moja su pluća ostala bez zraka.
Udario sam glavom o oštar rub dječjeg radnog stola. Vid mi se zamaglio. Zvonilo mi je u ušima. Vidio sam sve zvijezde.
"Dr. Cross! Jeste li to vi? Jeste li možda zaboravili čija je ovo predstava?"
Jedva sam nazirao lice Garyja Soneja dok je izvikivao moje ime. Pokušavao me doslovce tjelesno raniti kricima koji su parali uši, samom snagom svojeg glasa,
"Ništa mi ne možeš!" opet je vrištao, "Ne možeš me doseći, doktore! Jesi li shvatio? Jesi li to napokon shvatio? Ja sam zvijezda. Ne ti!"
Bio je umrljan krvlju po rukama i dlanovima. Krvi je bilo posvuda, Sada sam to mogao vidjeti. Koga je ozlijedio? Što je to učinio u našoj kući?
U tami dječje sobe mogao sam nazirati obrise. U jednoj je visoko podignutoj ruci imao nož koji je uperio u mojem smjeru,
"Ja sam ovdje zvijezda! Ja sam Sonej/Murphy! I mogu biti sve ono što poželim!"
Konačno sam shvatio čija je to krv razmazana po njegovim rukama, Moja krv. Ubo me je prilikom prvog napada.
Podigao je nož da me udari i drugi puta, urlajući poput životinje.
Djeca su se probudila. Damon je vikao, "Tatice!" a Jannie je počela plakati.
"Djeco, bježite odavde!" Povikao sam. Ali bili su i suviše zastrašeni da bi napustili svoje postelje.
Pravio se kao da će udarili nožem jedanput, a onda je oštrica noža ponovo sjevnula prema meni. Pomaknuo sam se i nož me je zaparao po leđima.
Ovoga sam puta osjetio bol i točno sam znao od čega potječe. Sonejev nož zarezao je u gornji dio mojeg ramena.
Izderao sam se glasno na Soneja/Murphyja. Djeca su plakala. Sad sam ga samo želio ubiti. Glava mi je pucala. U meni više nije bilo ničega osim divljeg bijesa na ovo čudovište koje je upalo u moju kuću.
Sonej/Murphy ponovno je podigao nož. Smrtonosna oštrica bila je dugačka i tako oštra da prvu posjekotinu nisam čak ni osjetio. Zarezala je skroz do kraja.
Začuo sam još jedan urlik - prodorni krik. Sonej se zaledio u najstravičnijem djeliću sekunde.
Tada se okrenuo uz još jedan hropac.
Odostraga, kroz vrata primicao mu se jedan lik. Mama Nana ga je omela.
"Ovo je naša kuća!" vikala je u svem svojem bijesu. "Marš van iz naše kuće!"
Očima sam uhvatio lagani bljesak s radnog stola. Posegnuo sam i dohvatio škare koje su stajale povrh Jannienie knjige s papirnatim lutkama. Par bakinih krojačkih škara.
Sonej/Murphy ponovno je zamahnuo nožem. Je li to bio onaj isti nož kojim je počinio ubojstva u predgrađu? Je li to bio nož koji je upotrijebio za Vivian Kim?
Zabio sam škare u njega i osjetio kako paraju meso. Krojačke škare zasjekle su preko njegovih obraza. Njegov je krik odjekivao spavaonicom. "Kurvin sine!"
"Nešto po čemu ćeš me se sjećati," provocirao sam ga. "Gle, tko to sad krvari? Sonej ili Murphy?"
Urlao je nešto što nisam mogao razumjeti. Zatim je ponovo jurnuo na mene.
Škare su ga zahvatile negdje ispod vrata. Odskočio je i izvukao mi ih iz rake.
"Hajde, ti kopile!" vikao sam.
Odjednom se zaljuljao i odteturao iz dječje spavaonice. Nijednom nije udario na majčinski lik, na baku. Možda je samo bio i suviše teško ranjen da bi mogao uzvratiti.
Držao je lice objema rukama. Glas mu je bio visok i prodorno je vrištao dok je trčao van iz sobe.
Je li možda ponovno ušao u stanje bijega? Je li se izgubio u nekoj od svojih maštarija?
Ja sam pao na koljena i poželio sam tako ostati. Buka u mojoj glavi pretvorila se u bučnu grmljavinu. Uspio sam se podići. Krvi je bilo posvuda, na mojoj košulji, po mojim kratkim hlačama i golim nogama. Moje i njegove krvi.
Navala adrenalina održavala me je na nogama. Dohvatio sam nešto odjeće i pošao za Sonejem. Ovoga puta neće pobjeći. Ja mu to neću dopustiti.



Poglavlje 89




Požurio sam u sobu za odmor i zgrabio revolver. Znao sam da mora imati plan - u slučaju da mora bježati. Svaki korak morao je promisliti stotinu puta. On je živio u svojim maštarijama, a ne u stvarnom svijetu.
Mislio sam da će vjerojatno napustiti kuću. Pobjeći, tako da može uzvratiti udarac. Jesam li počeo razmišljati kao i on? Mislim da jesam. Zastrašujuće.
Ulazna vrata bila su širom otvorena. Bio sam mu na tragu. Zasada. Krv je bila razmazana po cijelom tepihu. Je li namjerno ostavio trag da ga mogu slijediti?
Kamo bi Gary Sonej/Murphy otišao u slučaju da stvari loše krenu u našoj kući? On je uvijek imao rezervni plan. Koje bi to moglo biti savršeno mjesto? Potpuno neočekivan potez? Bilo mi je teško misliti dok mi je krv curila sa strane i iz ramena.
Otkotrljao sam se van u ranojutarnju tamu i hladnoću koja je štipala. Naša je ulica bila tiha kao i uvijek. Bila su četiri sata ujutro. Imao sam samo jednu zamisao kamo je mogao otići.
Pitao sam se je li pomislio da ću ga pokušati slijediti. Je li me već očekivao? Je li Sonej/Murphy opet dva koraka ispred mene? Do sada mu je to uvijek uspijevalo. Morao sam ga prestići - samo ovaj jedan jedini put.
Gradska podzemna željeznica bila je udaljena jedan blok zgrada od naše kuće u petoj ulici. Tunel je još uvijek bio u izgradnji, ali nekoliko djece iz susjedstva već je sišlo dolje da prohodaju četiri bloka zgrada do Capitol Hilla... kroz podzemlje.
Teturao sam, napola trčeći do ulaza u podzemnu. Sve me je boljelo, ali nisam mario za to. On se usudio ući u moju kuću. Htio je nauditi mojoj djeci.
Sišao sam dolje i ušao u tunel. Izvukao sam revolver iz pojasa koji sam nabacio preko košulje.
Svaki korak parao mi je tijelo. Bolno sam počeo hodati niz tunel u pognutom stavu strijelca.
Možda me je držao na oku. Je li očekivao da ću doći ovamo? Išao sam prema naprijed kroz tunel. Možda sam bio u stupici. Mogao se sakriti bilo gdje.
Uspio sam stići do kraja. Nigdje nije bilo tragova km. Sonej/Murphy nije bio u podzemnoj. Pobjegao je nekim drugim putem. Opet mu je uspjelo.
Kako mi je polagano padala razina adrenalina, počeo sam se osjećati slabo, iscrpljeno i potpuno dezorijentirano. Uspeo sam se kamenim stubama iz podzemne.
Noćne ptice dolazile su i odlazile iz knjižare Metroa i iz Foxovog restorana koji je otvoren cijele noći. Mora da sam jadno izgledao. Bio sam sav obliven krvlju. Nitko se zbog toga nije zaustavio. Baš nitko. Svi su već bili zasićeni tim gnjusnim prizorima iz glavnog grada.
Napokon sam se prepriječio ispred vozača kamiona koji je izbacivao zavežljaje Washington Posta. Rekao sam mu da sam policajac. Zbog gubitka krvi osjećao sam se kao da pomalo lebdim. Lagano mi se vrtjelo u glavi.
"Nisam učinio ništa loše," rekao mi je.
"Nisi li me ti upucao, kurvin sine?"
"Ne, gospodine. Jeste li poludjeli? Jeste li stvarno policajac?"
Natjerao sam ga da me odveze kući u svojem kamionu za dovoz novina. Bila je to vožnja duga čitavih šest blokova zgrada, i čovjek se zaklinjao da će zbog toga podnijeti tužbu protiv gradskih vlasti.
"Tuži gradonačelnika Munroea," rekao sam mu. "Slobodno tuži Munroeovu gadnu guzicu."
"Stvarno ste policajac?" opet je upitao. "Niste vi policajac."
"Jesam, policajac sam."
Policijska patrolna kola i kola hitne pomoći već su se sakupila oko moje kuće. To je bila ona noćna mora koja mi se stalno javljala - baš ta scena. Nikada ranije policija i hitna nisu dolazile u moiu kuću.
Sampson je već bio tamo. Imao je crnu kožnatu jaknu preko odrpane stare Baltimore Orioles pamučne majice. Stavio je i kapu s turneje Hoodoo Gurua.
Gledao me je kao da sam lud. Crvena i plava svjetla sirena vrtjela su iza njega. "Kako je? Ne izgledaš mi baš naročito. Čovječe, jesi li dobro?''
"Uboden sam dvaput lovačkim nožem. Nije tako loše kao onda kad su nas upucali tamo u Garfieldu."
"Uuuuh. Onda izgleda gore nego što jest. Legni ovdje na travu. Legni dolje, Alex."
Kimnuo sam i otišao dalje od Sampsona. Morao sam ovo dovršiti. Neka bude što mora biti, ali ovo se mora privesti kraju.
Osoblje hitne pomoći pokušalo me prisiliti da legnem na travu. Na naš mali travnjak. Ili barem na njihova nosila.
Ja sam imao nešto drugo u planu. Ulazna vrata bila su širom otvorena. On je ostavio vrata kuće otvorena. Zašto li je to učinio?
"Odmah se vraćam," rekao sam liječnicima dok sam ih mimoilazio. "Čuvajte mi nosila."
Ljudi su vikali na mene, ali ja sam se probijao naprijed, bez obzira na sve.
Kretao sam se tiho i ciljano kroz dnevnu sobu prema kuhinji. Otvorio sam vrata u dijagonali prema stražnjim vratima i požurio niz stubište.
U podrumu nisam vidio ništa. Niti najmanji pokret. Ništa neuobičajeno. Podrum je bio posljednja dobra stvar koja mi je pala na pamet.
Odšetao sam do kante pokraj peći u koju je Nana trpala naše prljavo rublje za sljedeće pranje. To je bio kutak podruma najudaljeniji od stubišta. U mračnom podrumu nije bilo ni traga od Soneja/Murphyja.
Sampson je dotrčao niz podrumske stubište. "Nema ga ovdje! Netko ga je vidio u građu. Tamo je negdje oko Dupont Circlea."
"Želi odigrati još jednu veliku igru," promrmljao sam. "Kurvin sin." Lindberghov sin.
Sampson me nije pokušao odvratiti od toga da pođem za njim. U mojim je očima mogao vidjeti da mu to ionako ne bi uspjelo. Nas smo dvojica požurili do njegovog auta. Pretpostavljao sam da mi je dobro. U suprotnom bih se već bio srušio.
Mladi panker iz susjedstva promatrao je ljepljivu krv na poprsju moje košulje. "Umireš, Cross? To će biti divno." Tako mi je očitao pogrebni hvalospjev.
Trebalo nam je približno deset minuta da stignemo dolje do Dupont Circlea. Policijska patrolna kola bila su parkirana posvuda - blještala su zastrašujuća crvena i plava u prvom svjetlu svitanja.
Za većinu ovih momaka to je već bilo pri kraju noćne smjene. Nikome nije trebao luđak na slobodi u centru Washingtona.
Još jedna velika igra.
Želim biti netko.
Tijekom sata koji je slijedio ništa se nije dogodilo - osim što se razdanilo. Počeli su se pojavljivati pješaci po trgu. Promet se pojačavao kako se poslovni svijet Washingtona polagano budio.
Ranoranioci su bili znatiželjni, zastajkivali su i postavljali policajcima pitanja. Nitko od nas nije im ništa želio reći osim: "Molim vas, pođite dalje. Samo nastavite hodati, molim vas. Nema ničega što biste mogli vidjeti." Hvala Bogu.
Jedan je liječnik iz hitne obradio moje rane. Bilo je više krvi nego stvarne štete. On je naravno želio da odmah odem u bolnicu. To može pričekati. Još jedna velika igra. Dupont Circle? U centru Washingtona, D.C.? Gary Sonej/Murphy se volio igrati u glavnom gradu.
Rekao sam liječniku iz hitne da se makne i ovaj me je poslušao. Od njega sam dobio nekoliko tableta Percodana. To je pomoglo barem na neko vrijeme.
Sampson je stajao pokraj mene i žvakao cigaretu "Samo ćeš se srušiti. Kao veliki afrički slon koji je iznenada dobio srčani udar."
Uživao sam u blagodatima Percodana. "To neće biti iznenadni srčani udar," rekao sam mu. "Veliki afrički slon dobio je par udaraca nožem. A osim toga, ja nisam slon. Ja sam afrička antilopa. Graciozna, lijepa, snažna životinja."
Na kraju sam krenuo prema Sampsonovom automobilu.
"Što ti je palo na pamet?" doviknuo je za mnom. "Alex?"
"Idemo se vozili, nema nikakve koristi od toga da stojimo ovdje na Dupont Circleu. On neće pucati po prometnoj gužvi."
"Jesi li siguran u to, Alex?"
"Siguran sam u to."
Vozili smo se kroz centar Washingtona gotovo do osam sati. Sve je postajalo beznadežno. U autu sam počeo osjećati pospanost.
Velika afrička antilopa bila je na rubu snaga. Krupne kapi znoja klizile su mi preko obrva i cijedile se niz nos. Pokušavao sam misliti poput Garyja Soneja/Murphyja. Je li i on ovdje u gradu? Ili je već možda pobjegao iz Washingtona?
Poziv smo primili preko automobilskog prijemnika u 7:58.
"Osumnjičeni je primijećen u Pennsylvania Aveniji, pokraj parka Lafayette. Osumnjičeni posjeduje automatsko oružje. Osumnjičeni se približava Bijeloj kući. Neka sva kola krenu u tom pravcu!"
Još jedna velika igra. Ako ništa drugo napokon sam ga donekle prozreo. Bio je udaljen manje od dva bloka zgrada od broja 1600 u Pennsylvania Aveniji, kada su ga pronašli. Bio je na dva bloka od Bijele kuće.
Želim postati netko.
Prikliještili su ga između radionice za popravak cipela i zgrade od smeđeg kamena u kojoj je bio čitav niz odvjetničkih ureda. Iskoristio je kao zaštitu jedan parkirani Jeep Cherokee.
Došlo je i do dodatnog problema. Imao je dvoje talaca. Uhvatio je dvoje djece koja su krenula u školu ranije tog jutra. Djeca su, izgleda, imala jedanaest ili dvanaest godina, isto onoliko koliko je bilo Garyju kad ga je pomajka počela zatvarati u podrum. Radilo se o dječaku i djevojčici. Prikaze Maggie Rose i Michaela Goldberga, od prije dvije godine.
"Ja sam šef divizije Cross," rekao sam i probio se kroz policijske barikade koje su već postavili poprijeko Avenije Pennsylvania.
Bijela kuća se jasno vidjela na dnu ulice. Pitao sam se, gleda li nas Predsjednik na televiziji. Najmanje jedna CNN-ova reportažna kola već su bila na mjestu događaja.
Nekoliko helikoptera televizijskih stanica vrtjele se iznad naših glava. Ovo je bio prostor oko Bijele kuće u kojem je ograničeno kretanje, tako da nisu mogli prići preblizu. Netko je rekao da je gradonačelnik Monroe na putu ovamo. Gary je imao na umu veći plijen. Zahtijevao je da se susretne s Predsjednikom, ili će ubiti dvoje djece.
Promet u Aveniji Pennsylvania kao i u susjednim ulicama već je bio prekinut, koliko sam mogao primijetiti. Nekoliko vozača i suputnika napustilo je svoja vozila, ostavljajući ih na ulici. Gomila njih ipak je ostala promatrati spektakl. Milijuni su ga gledali na televiziji.
"Misliš li da namjerava stići do Bijele kuće?" pitao je Sampson.
"Znam nekoliko država koje bi ga podržale u tome," rekao sam.
Razgovarao sam s vođom tima za specijalne intervencije iza barikada. Rekao sam mu kako mislim da je Gary Sonej/Murphy spreman nestati u plamenu. On je ponudio da zapali vatru.
Pregovarač je već bio tamo. Bio je i više nego sretan da mi prepusti tu čast. Napokon sam mogao pregovarati o nagodbi sa Sonejem/Murphyjem.
"Ako bude prilike" - Sampson me je zgrabio i rekao mi vrlo otvoreno - "zgrabit ćemo ga. Bez okolišanja, Alex."
"Reci to njemu," rekao sam Sampsonu. "Ali ako vam se ukaže prigoda, udarite na njega. Sredite ga."
Obrisao sam lice rukavom, nekoliko puta. Kaplje znoja izlazile su iz mene poput metaka. Bilo mi je mučno i vrtjelo mi se u glavi. Dali su mi električni razglas i uključili ga.
Moć je bila u mojim rukama. Ja također želim postati netko. Je li to istina? Jesmo li na koncu došli i do toga?
"Ovdje Alex Cross," oglasio sam se. Nekolicina pametnjakovića iz gomile hrabrila me povicima. Inače, postalo je vrlo tiho u ulici u centru D.C.-a.
Nenadano se osula bijesna paljba s druge strane ulice. Silovita buka. Po cijeloj Aveniji Pennsylvania letjela su prozorska stakla s automobila. Napravio je upravo nevjerojatnu količinu štete u samo nekoliko sekunda. Koliko sam mogao vidjeti, nitko nije bio povrijeđen. Dvoje djece bilo je neozlijeđeno. Sad je na tebi red, Gary.
Tada se začuo glas preko puta ulice. Garyjev glas.
Vikao je na mene. Tu smo bili samo nas dvojica. Je li to bilo ono što je želio? Njegov vlastiti ’Točno u podne’ usred glavnog grada. Televizijski prijenos u živo u cijeloj zemlji.
"Daj da te vidim, dr. Cross. Pokaži se, Alex. Pokaži svima svoje lijepo lice."
"A zašto bih?" odgovorio sam Soneju preko zvučnika.
"Da ti nije palo na pamet," Sampson mi je šaptao iza leđa. "Ako učiniš, ja ću te sam upucati."
Započela je druga runda pucnjave s one strane ulice. Ova je trajala još dulje od one prve paljbe. Washington je počinjao ličiti na centar Bejruta. Kamere su zujale i štektale posvuda.
Naglo sam se uspravio i otišao iza jednog policijskog automobila. Ne predaleko, ali dovoljno da me se ubije. Neki novi šupci iz publike su me bodrili.
"Gary, ovdje su televizijske ekipe," povikao sam. "Ovo se sada snima. Mene snimaju dok ovdje stojim. Postat ću velika zvijezda. Lagani početak, ali veliki finiš u moju korist."
Sonej/Murphy se počeo smijati. Smijeh je potrajao neko vrijeme. Manijakalan? Depresivan?
"Konačno si me shvatio?" vikao je. "Je li tako? Znaš li tko sam sad? Je li li jasno što želim?"
"Nisam siguran. Znam da si ranjen. Znam da misliš kako ćeš umrijeti. Inače" - zastao sam kako bih ispustio dramatičan ton koji će ga se dojmiti - "inače nam ne bi dopustio da te opet uhvatimo."
Točno preko puta Avenije Pennsylvania, Sonej/Murphy se uspravio iza jarko crvenog džipa. Oboje djece ležalo je na pločniku iza njega. Za sada niti jedno od njih nije bilo povrijeđeno.
Gary se teatralno poklonio u mojem smjeru. Izgledao je kao pravi američki momak, baš kao i u sudnici.
Sada sam išao prema njemu. Približavao sam mu se.
"Lijep pokušaj," doviknuo mi je. "Lijepo si to rekao. Ali ja sam ovdje zvijezda." Naglo je naciljao automatom prema meni.
Iza mene je odjeknuo pucanj.
Gary Sonej/Murphy je odletio unatrag prema radionici za popravak obuće. Srušio se na pločnik i otkotrljao se. Oboje malih talaca počelo je vikati. Brzo su se sabrali i pobjegli.
Pojurio sam što sam brže mogao preko Avenije Pennsylvanija. "Ne pucajte!" urlao sam. "Zadržite vatru."
Okrenuo sam se i vidio Sampsona kako tamo stoji. Njegov je revolver još uvijek bio uperen u Garyja Murphyja. Okrenuo je revolver prema nebu. Oči su mu počivale na meni. On je ovu stvar završio u ime nas obojice.
Gary je ležao sklupčan na pločniku. Tanki potočić svijetlocrvene krvi polagano je tekao s njegove glave i iz usta. Nije se micao. Automatska puška još mu je čvrsto bila u ruci.
Prvo sam posegnuo i oduzeo mu oružje. Čuo sam kako iza nas zuje kamere. Dodirnuo sam mu rame. "Gary?"
Vrlo oprezno sam okrenuo tijelo. Još se nije micao. Nije davao znakove života. Opet je izgledao kao dobar američki dečko. Na ovu je zabavu došao u svojem vlastitom liku, kao Gary Murphy.
Kad sam pogledao dolje, Garyjeve su se oči odjednom otvorile i preokrenule. Pogledao je ravno u mene. Usnice su mu se lagano pomaknule.
"Pomozi mi,” napokon je nježno prošaptao glasom koji se gušio. "Pomozite mi, dr. Cross. Molim vas, pomozite mi."
Kleknuo sam pokraj njega. "Tko si ti?" upitao sam ga.
"Ja sam Gary... Gary Murphy," odgovorio je.
Šah-mat.







Epilog - Pravda na način divljeg zapada (1994)







Kada je napokon stigao taj sudbonosni dan, nisam mogao spavati, čak ni nekoliko sati. Nisam mogao ni svirati klavir na verandi. Nisam nikoga želio vidjeti i ni s kim nisam želio razgovarati o onome što se trebalo dogoditi za samo nekoliko sati. Zavukao sam se u njihovu sobu i poljubio Damona i Jannie dok su spavali. Nakon toga sam oko dva sata ujutro izašao iz kuće.
Stigao sam u Savezni zatvor Lorton u tri. Demonstranti su opet bili tamo, noseći transparente po mjesečini. Neki su pjevali protestne pjesme iz šezdesetih godina. Mnogi su izricali molitve. Bila je tu i nekolicina opatica, svećenika i ministranata. Većina demonstranata bile su žene; to sam uspio primijetiti.
Soba za pogubljenja u zatvoru Lorton bila je mala, obična prostorija s tri prozora. Jedan je prozor bio rezerviran za ljude iz medija. Drugi je bio za službene promatrače koje je odredila država. Treći je bio namijenjen prijateljima i članovima obitelji osuđenika.
Na svakom od ta tri prozora bile su tamnoplave zavjese. U tri sata i trideset minuta, zatvorski ih je službenik razgrnuo, jednu za drugom. Napokon je otkrio zatvorenicu, vezanu za bolnička kolica. Kolica su imala dodatak s potpornjem za lijevu ruku.
Jezzie je zurila u strop sobe, ali prenula se i napela kad su dva tehničara prišla kolicima. Jedan je nosio iglu na bolničkom pladnju od nehrđajućeg čelika. Uvođenje katetera s iglom bila je jedina tjelesna bol vezana za proces egzekucije smrtonosnom injekcijom, ako je postupak ispravan.
Posjećivao sam Lorton tijekom nekoliko mjeseci kako bih vidio i Jezzie i Garyja Murphyja. Bio sam na odmora od svojeg posla u policijskim snagama D.C.-a i premda sam počeo pisati ovu knjigu, još mi je uvijek preostalo obilje vremena za posjete.
Činilo se da se Gary pomalo raspada. To je stajalo u svim izvještajima o njegovom stanju. Većinu dana provodio je izgubljen u svojem složenom svijetu mašte. Postajalo je sve teže i teže uvjeravati ga da se vrati u stvarni svijet.
Barem se tako činilo. Zbog toga je bio pošteđen drugog suđenja, čime se izvukao od mogućnosti da ga osude na smrt. Ja sam bio siguran da on igra svoju igru, ali nitko me nije htio slušati. Bio sam uvjeren da smišlja neki novi plan.
Jezzie je pristala razgovarati sa mnom. Nas dvoje smo uvijek mogli razgovarati. Nije je iznenadilo što je država uspjela nju i Charlesa Chakelyja osuditi na smrt. Napokon, ona je bila odgovorna za smrt sina Ministra financija. Ona i ljudi iz tajne službe oteli su Maggie Rose Dunne. Bili su krivi za smrt Michaela Goldberga, kao i za smrt Vivian Kim. Jezzie i Devine također su ubili pilota s Floride, Josepha Denyeaua.
Jezzie mi je rekla da osjeća žaljenje i da je to proganja od samog početka. "Ali ne dovoljno da bi me spriječilo da to učinim. Nešto se negdje moralo u meni slomiti. Vjerojatno bih opet napravila isto. Riskirala bih za deset milijuna dolara. Mnogi ljudi bi isto tako postupili, Alex. Ovo je doba gramzivosti. Jedino se ti u to ne uklapaš."
"Po čemu to znaš?" pitao je.
"Jednostavno, znam. Ti si Crni vitez."
Rekla mi je neka ne žalim kada sve bude gotovo. Rekla mi je da je živciraju oni koji dolje viču i prosvjeduju. "Da njihovo dijete treba umrijeti, mnogi od njih ponašali bi se drukčije nego sada."
Ja sam se osjećao jako loše. Nisam bio siguran koliko sam mogao vjerovati Jezzie, ali osjećao sam se loše. Nisam želio biti tamo u Lortonu, ali ona me je zamolila da dođem.
Nikog drugog nije bilo na prozoru da isprati Jezzie. Nikoga na cijelome svijetu. Jezziena majka umrla je nedugo nakon njezinog uhićenja. Šest tjedana ranije, nad bivšim agentom tajne službe Charlesom Chakelyjem izvršena je smrtna kazna pred očima njegove obitelji. To je zapečatilo Jezzienu sudbinu.
Dugačke plastične cijevi povezivale su iglu u Jezzienoj lijevoj ruci s nekoliko intravenoznih dripova. Prvi drip, koji je već započeo, ispuštao je bezazlenu natrijevu otopinu.
Na znak čuvara, dodat će se intravenozno natrij tiopental. To je barbiturat koji se koristi kao anestetik, kako bi se pacijenti mirno uspavali. Nakon toga će se ubrizgati teška doza Pavulona. On uzrokuje smrt u roku od deset minuta. Da bi se proces ubrzao, dodat će se i jednaka doza kalijevog klorida. Ovaj pripravak uzrokuje opuštanje srčanog mišića i zaustavlja rad srca. Smrt će nastupiti za samo deset sekunda.
Jezzie je otkrila moje lice na prozoru za 'prijatelje'. Malo mi je mahnula vršcima prstiju, čak se pokušala nasmiješiti. Potrudila se počešljati kosu, koja je sada bila kratko ošišana, ali još uvijek prekrasna. Sjetio sam se Marije i kako se nismo stigli oprostiti prije nego što je umrla. Mislio sam kako je ovo još gore. Tako sam silno želio napustiti zatvor, ali ostao sam. Obećao sam Jezzie da ću ostati. Ja uvijek održim svoja obećanja.
Zapravo, nije bilo ničeg naročitog što bi valjalo opisali. Jezzie je napokon sklopila oči. Pitao sam se je li već primila neku od smrtonosnih otopina, ali nije bilo načina da to saznam.
Duboko je uzdahnula, a onda sam vidio kako joj je jezik upao u usta. Toliko o modemom načinu egzekucije ljudskih bića. To je bio kraj Jezzie Flanagan.
Napustio sam zatvor i požurio do svojeg auta. Ja sam psiholog i detektiv, uvjeravao sam sam sebe. Ja to mogu podnijeti. Ja mogu podnijeti bilo što. Ja sam čvršći od sviju. Uvijek sam bio takav.
Ruke sam zabio duboko u džepove svojeg kaputa. Desnom rukom stiskao sam, tako čvrsto da je zaboljele, srebrni češalj za kosu koji mi je jednom davno dala Jezzie.
Ušavši u auto, primijetio sam jednu običnu bijelu omotnicu zataknutu za brisač stakla s vozačeve strane. Gurnuo sam je u džep kaputa i nisam se potrudio da je otvorim sve dok već nisam bio na putu za Washington. Bio sam uvjeren da znam što je to i bio sam u pravu. Stvor mi je poslao poruku. Prisnu i osobnu. Točno u lice.
Alex,
Je li jecala, cvilila i molila za oproštaj prije nego li su je dokrajčili? Jesi li i ti prolio koju suzu?
Pozdravi svoju obitelj u moje ime. Želim da me se sjećaju.
Uvijek tvoj
L.-ov sin
Još uvijek je igrao svoje užasne igre živaca. I tako će biti zauvijek. To sam govorio svima koji su me htjeli slušati. Opisao sam njegov dijagnostički profil u raznim publikacijama. Gary Sonej/Murphy bio je odgovoran za svoja djela. Smatrao sam da mu treba suditi za ubojstva koja je počinio u jugoistočnom dijelu grada. Obitelji njegovih crnih žrtava imale su također pravo na pravdu i zadovoljštinu. Ako je itko zaslužio da ga snađe smrtna kazna, to je svakako bio Sonej/Murphy.
Poruka mi je govorila da je pronašao način da vrbuje nekog od stražara. Obradio je nekog unutar Lortona. Imao je novi plan. Još jedan desetgodišnji ili dvadesetogodišnji plan? Još više njegovih novih maštarija i igara živaca.
Dok sam vozio prema D.C.-u, pitao sam se tko je bio vještiji u manipuliranju ljudima. Gary ili Jezzie? Znao sam da su oboje psihopati. Ova zemlja ih njedri više od bilo kojeg drugog mjesta na planetu. Ima ih svih oblika i vrsta, svih rodova, rasa i uvjerenja. To je od svega bilo najstravičnije.
Kada sam se toga jutra vratio kući, svirao sam malo 'Rapsodiju u plavom’ na verandi. Svirao sam i "Dajmo im nešto o čemu će moći pričati" od Bonnie Raitt. Janelle i Damon motali su se uokolo i slušali svojeg omiljenog pijanista. Ako ne računamo Raya Charlesa. Sjeli su pokraj mene na klavirsku klupicu. Svi troje smo uživali u tome da slušamo glazbu i osjećamo kako nam se pritom dodiruju tijela.
Kasnije sam otišao kod Sv. Ante na ručak i mućak. Čovjek koji dijeli maslac od kikirikija živi i dalje.

http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

James Patterson - I došao je pauk Beautiful-girl-look-up2-