Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se
Poruka [Strana 1 od 1]
2 Re: Jane Costello - Zamalo vjenčani Sub Feb 11, 2012 1:47 pm
Margita
Administrator
Za Lucasa, s ljubavlju
3 Re: Jane Costello - Zamalo vjenčani Sub Feb 11, 2012 1:48 pm
Margita
Administrator
1. POGLAVLJE
Dajem sve od sebe da odam dojam otmjena svjetskog putnika, ali nisam sigurna da mi to polazi za rukom.
Kada bolje promislim, vjerojatno me je odmah odalo to što sam u duty freeu entuzijastično isprobala previše parfema, zbog čega se sada oko mene širi oblak mirisa toliko težak da bih nekoga mogla probuditi iz kome.
Također me je izdala moja pamučna majica u etno stilu, za koju sam bila uvjerena da izgleda kao da sam je kupila na nekom nevjerojatno egzotičnom mjestu u južnom Pacifiku, sve dok nisam primijetila da iz nje viri etiketa koja otkriva da sam je zapravo na¬bavila u Monsoonu za pedeset funti.
A možda nisam ni izgledala toliko iskusno koliko sam na¬mjeravala jer sam se prva stvorila na izlazu 65, pretekavši za pola sata veliku skupinu turista koji su putovali u aranžmanu Sage .
Sada sam u zraku, ali ništa se nije promijenilo: moj status po¬četnika na dugim putovanjima nemilosrdno se svijetu otkriva pri svakom koraku.
Trenutačno na smiješno malenom pladnju pokušavam žon¬glirati praznim kutijama od ručka i šalicom nepitke kave, nastojeći je ne proliti u krilo svom suputniku, što bi ga prekrilo opeklinama trećeg stupnja. Zbog toga jer svaki predmet prijeti da će se otko¬trljati pri najmanjem nagovještaju turbulencije, imam dojam kao da sam u živoj verziji igre Kerplunk .
Za razliku od gospodina iz Amerike koji sjedi do mene i koji je pametno ugurao maramicu za osvježenje s mirisom limuna u praznu šalicu čaja, a vrećice sa soli i paprom te papirić od malenog pakiranja maslaca u praznu posudu ukusnoga goveđeg složenca, ja sam se našla s hrpom nepokorenih ostataka plastike i folije.
»Mogu li to uzeti?« upita me stjuardesa i uzme pladanj prije nego što sam uspjela spriječiti da nož padne natrag na stolić.
»Opla!« kriknem, nikako u stilu kozmopolitske pripadnice jet-seta kakvom sam se željela predstaviti. Podignem nož u želji da joj ga predam, ali ona je već otišla, žustro gurajući kolica niz prolaz tako da je gotovo zgulila kožu s članaka prstiju nekolicine putnika.
Pogledam u svog susjeda i primijetim da sumnjičavo promatra moj nož.
»Pa dobro«, slegnem ramenima. »Tko zna kad bi mi mogao zatrebati plastični nož obilato umrljan maslacem?«
On se nasmiješi.
To i nije pretjerano zavjerenički osmijeh koji bi značio da se dobro zabavlja. Njegov osmijeh je sućutan i otkriva sažaljenje nad jadnicom koja je vjerojatno na jednodnevnom otpustu iz psihija¬trijske ustanove.
Naslonim se, u mislima pjevušeći pjesmu koju su neprestano puštali na radiju kada sam bila mala, dok bi mama kremirala ne¬djeljni ručak. »Odlazim u jumbo jetu... la la la... la la la...«
Nije bitno. Sigurno ću se sjetiti riječi. Zapravo je važan osjećaj koji prenose. Pretpostavljam da pjesma govori o novim počecima. O kretanju dalje. O otkrivanju čitavog jednog novog svijeta.
Sto ja upravo sada i činim.
Nije teško pogoditi da nikada dosad nisam letjela sama na drugi kraj svijeta. Jeftinim letom do
Barcelone na djevojačku za vikend — to da. Dva tjedna u Turskoj s dečkom, bez problema. Tjedan dana s curama na jugu Francuske, dapače.
Ali tri i pol tisuće milja preko Atlantika? Možda zauvijek? Ne.
Ali tu sam. I to se događa. Iako bih htjela da se sve odigrava s više stila.
2. POGLAVLJE
U osnovnoj školi moja najbolja prijateljica zvala se Elizabeth. Ia¬ko jamajčanskog podrijetla, bila je od glave do pete Engleskinja iz Liverpoola, a naglasak joj je bio toliko težak da je njime mogla odčepiti zahodsku cijev.
I s deset godina Elizabeth je znala što želi od života, a to je bilo vidjeti svijet. Željela se penjati po planinama, istraživati džun¬gle, vidjeti što više različitih mjesta i upoznati što više ljudi. Prošle sam godine saznala da je diplomirala na Oxfordu, potom je dvije godine putovala, a sada radi u Crvenom križu u Stockholmu.
To spominjem samo kako bih slikovito prikazala što želim reći: kada bi postojala ljestvica kojom bi se mjerila jačina avantu¬rističkog duha u dvadesetim godinama, barem prema uobičajenim mjerilima, Elizabethin bi život bio na jednom, a moj na sasvim drugom kraju.
Posljednjih sam sedam godina, zapravo do prošloga petka, ra¬dila kao odgajateljica u vrtiću u Woltoonu, predgrađu Liverpoola koji se voli predstavljati otmjenim. Zapravo sada sama umanjujem svoj položaj: kada sam dala otkaz, bila sam na mjestu zamjenice upravitelja (kao najmlađa osoba koju su ikad imali na tome polo¬žaju, kako bi moja mama govorila svakome u prve trideset dvije sekunde razgovora).
Taj uspjeh zapravo ne odražava beskompromisnu ambicio¬znost nego činjenicu da volim svoj posao. Zaista ga volim. Sto mi umiruje savjest, s obzirom na to da sam s tom karijerom počela nakon što sam prekinula prvu godinu studiranja prava (o čemu moja mama obavještava svakoga koga susretne u iduće trideset dvije sekunde razgovora).
Sljedeći važan podatak je taj što je vrtić Bumbari na točno šest minuta hoda od kuće u kojoj sam odrasla, dvadeset jednu mi¬nutu vožnje od bolnice u kojoj sam se rodila i toliko blizu srednje škole koju sam pohađala da biste, kada biste se popeli na prste i pogledali kroz tavanski prozor vrtića, na zidu još uvijek mogli vi¬djeti žvrljotine o flertu koji sam u drugom razredu navodno imala s Christopherom Timmsom. (Usput budi rečeno, to je bio nečiji pokušaj da bude duhovit. Kad mu je bilo sedamnaest, Christopher Timms bio je poznat po tome da svoje prdce može paliti takvom učinkovitošću da mu je bila potrebna vlastita vatrogasna jedinica.)
Takvo življenje kao u akvariju koje sam nekako uspjela održa¬ti svih dvadeset osam godina svojega postojanja pomalo je tragično, to mi je sasvim jasno. No, u svoju obranu mogu navesti dobru is¬priku. Zapravo dvije: pronašla sam posao koji obožavam i muškarca kojeg obožavam.
Zašto ih se onda želim odreći?
Promeškoljim se u sjedalu u još jednom uzaludnom pokušaju da se udobno namjestim. Stisnuta sam uz prostor koji ne bi zado¬voljio ni propise Europske unije o prijevozu peradi, a kamoli ljudi. No, sve je uzaludno. Osjet u stražnjici izgubila sam prije dobra dva sata i nema izgleda da ga tako skoro povratim.
Podignem naprtnjaču u potrazi za nečim, bilo čim, čime bih se mogla zabaviti, pa izvadim preklopno zrcalo i promotrim svoj odraz. Sto nije sasvim ugodan doživljaj.
Ne kažem da bih u uobičajenim uvjetima ugrozila ugovor koji Eva Longoria ima s L'Orealom, ali sve donedavno bila sam zado¬voljna svojim izgledom. Naslijedila sam dobru strukturu kostiju s očeve strane i dobre noge s majčine. Čak sam, nakon mnogo godi¬na borbe, naučila živjeti i bez savršeno ravna trbuha koji nažalost nisam naslijedila ni od koga.
No, trenutačno najistaknutiji detalj na meni nisu tamne oči ili pune usne za koje sam često dobivala komplimente, već moja put koja je toliko blijeda da izgledam kao da bi me trebalo zapeći u pećnici. Prije nekoliko tjedana otišla sam na tretman tamnjenja kože da provjerim hoće li mi pomoći njihovo sredstvo »prirodna zlaćanog sjaja« kako su ga oglašavali. Nažalost, moja su koljena i laktovi poprimili tako kričavo narančastu nijansu da sam uvjerena kako je kozmetičarka koja je nanosila sredstvo prethodno uživala ljepilo.
Da stvari budu gore, u manje od mjesec dana moj se kon¬fekcijski broj četrdeset, koji sam uzimala toliko zdravo za gotovo da sam se na njega žalila barem dvaput na dan, nekako zamijenio stasom točno sedam i pol kila težim.
Da, točno tako: sedam i pol kila. Ako ne možete shvatiti kako je fiziološki moguće tako se udebljati u toliko malo vremena, vjerujte, ne mogu ni ja. Ali moguće je, a ja sam živi dokaz. Vjero¬jatno zahvaljujući tome što sam posljednjih nekoliko mjeseci pro¬vela tješeći se hranom u količinama dovoljnim za čitavu Britaniju.
Što je uzrok svemu tome ?
A što mislite ? Muškarac. Naravno. Moj muškarac. Ili barem, muškarac koji je nekoć bio moj.
Sada sa sigurnošću mogu tvrditi da se Jason Redmond, ra¬čunovođa koji puca na visoko, šampion u biljaru, osoba koja je jednako sposobna šarmirati roditelje i prijatelje i da, ljubav mojega života, više ne uklapa u taj opis.
Unatoč mnogim noćima koje sam provela roneći gorke su¬ze u jastuk. Unatoč mnogim satima koje sam provela uz Leonu Lewis koja mi je pjevušila s mog iPoda. Unatoč brojnim izlascima s dobronamjernim prijateljima u karaoke barove gdje bih davala sve od sebe da izgledam uvjerljivo dok bih iz petnih žila pjevala / will survive (U redu, Tonut ću u ponor očaja sve dok me ne nazove ne zvuči baš jednako).
Zaklopim zrcalo i bacim ga natrag u naprtnjaču. »Treba li vam formular 1-94, gospodo?« upita me stjuardesa koja mi se pojavi nad ramenom.
»Zašto ne?« odgovorim i uzmem ga od nje opušteno kao netko tko ih ispunjava svaki drugi vikend kada svrati u Buenos Aires na partiju pola.
Kada ode, bacim pogled na formular pitajući se moram li ga uopće ispunjavati.
»Imate li britansku putovnicu?« upita me moj američki su¬putnik, namještajući svoj polukružni jastučić za kojim čeznem pos¬ljednjih šest sati.
»Ovaj... da«, odgovorim sumnjičavo.
»U tom slučaju, ako idete u Sjedinjene Države samo na od¬mor, morate ga popuniti.« Nasmiješi se.
»Hm... da, znam«, slažem. »Hoću reći, ne idem samo zbog odmora nego...«
»Emigrirate?«
»Dobila sam vizu na godinu dana«, objasnim, gurajući formular u džep sjedala ispred, odmah do noža za maslac i dvije plastične čaše s malo dijetne Pepsi na dnu. »Znači, bit ću ondje najmanje dvanaest mjeseci. Uz uvjet da me prije ne izbace!«
On se ponovno nasmiješi, ali ovaj put čak ne ni sućutno. Ta¬kav biste smiješak uputili bombašu samoubojici kako biste smirili situaciju dok nastojite pronaći izlaz za nuždu.
»Dame i gospodo, govori vam kapetan«, začuje se smirujuće privlačan glas preko razglasa pucketava zvuka. »Uskoro ćemo se početi spuštati na JFK...«
Zavalim se u sjedalu i duboko udahnem.
Novi živote, dolazim!
3. POGLAVLJE
U Velikoj Britaniji toliko nas se bombardira američkom kultu¬rom da je katkad o Sjedinjenim Državama nemoguće razmi¬šljati kao o inozemstvu. No, čim kročim nogom iz zrakoplova, JFK mi se učini stranim kao mjesto na zabačenom dijelu Jupitera. Tumaram predvorjem zračne luke, nastojeći se ne zadržavati pre¬više ispred ploča s podacima o letovima s beznadnim izrazom lica kako ne bih odala dojam da nemam pojma što činim i da sam posve izgubljena u nepoznatim slikama i zvukovima: naglascima zbog kojih zvučim toliko školsko britanski kao da je 1953., a ja sam došla na audiciju za čitanje vijesti na BBC-u; jeziku koji pre¬poznajem, ali s gomilom američkih izraza kojima se ne koristim. A ozračje je nalik na užurbani, drečavi, fastfood kovitlac zbog kojega istodobno osjećam vrtoglavicu od uzbuđenja, ali i želju da pobje¬gnem nekamo gdje se prodaju dobra lisnata peciva s hrenovkom i čaj koji je kuhan nekoliko dana kako bi se postigla prava jačina.
Sve sam to naslutila prošli tjedan kada sam telefonom razgova¬rala s novim poslodavcima. Radit ću za Josha i Karen Ockerbloom, kao dadilja njihovim kćerima Summer (tri i pol godine) i Katie (dvije). Ockerbloomovi imaju tvrtku za trgovinu nekretninama u predgrađu Kalamazooa u Michiganu, mojemu krajnjem odredištu. I zvuče kao dragi ljudi. Zaista dragi. I nevjerojatno američki.
Karen je svim silama željela istaknuti koliko su ona i Josh uzbuđeni što u njihov dom stižem ja — prava britanska dadilja.
Osim toga, imat ću i vlastiti automobil (SUV , što, zahvalju¬jući Googleu sada znam, nema nikakve veze sa zaštitnim filtrima u losionima za sunčanje), neću morati obavljati nikakve kućanske poslove (jer za to imaju poslugu), a voljeli bi i da idući mjesec s njima idem na odmor na Bermude, s pokrivenim svim troškovima.
Moj se mobitel oglasi vibriranjem. Stigla mi je nova poruka od moje nove agencije Britanske superdadilje. Navodno su jako do¬bri — riječ je o britanskoj agenciji s najboljim rastom u Americi, iako bi se, sudeći prema njihovu imenu, moglo zaključiti da im skromnost nije vrlina.
»Ovo je poruka za Zoe Moore«, začujem Margaretin glas. Margaret je drhtava postarija tajnica s kojom se redovito čujem posljednjih nekoliko tjedana. »Strašno mi je žao, Zoe, ali došlo je do promjene plana. Molim te nazovi me čim budeš u prilici i, što je važnije, prije nego što presjedneš na drugi let.«
Odmah nazovem agenciju i u opširnom razgovoru otkrijem, dok pokušavam svladati očaj, da ne idem u Kalamazoo. Umjesto toga moram u Hope Falls nedaleko od Bostona. Sto znači da neću živjeti s Karen i Joshom. Ni voziti njihov SU V. Ni ići na Bermude. Hope Falls ? Čini se da je tako.
Sada odlazim gospodi R. Miller, samohranoj majci, kako bih se brinula za njezino dvoje djece, Ruby, kojoj je gotovo šest, i Samu-ela, koji je nedavno navršio tri godine. Kako kažu, u zadnji je tren došlo do promjene plana. Karen i Josh ipak imaju dadilju, djevojku iz Surreya koja je s njima bila i prošle godine i koja'je iznenada opet postala dostupna nakon što su se dogovorili oko povišice plaće.
Čvrsto stegnem naprtnjaču i prisilim se da promjenu pre¬brodim na način Thelme i Louise. Podsjećam se da sam snažna, samouvjerena, neovisna žena koja je presretna što može živjeti na rubu i mijenjati planove kada god to zatreba, čak i kada otpadne putovanje na Bermude.
Krenem prema dućanu da kupim bocu vode i kada stignem na blagajnu, raskošno obdarena afroamerikanka uputi mi smiješak.
Ne, ne. Nije točno. To se ne može nazvati smiješkom. To je vr¬sta osmijeha kojom bi se osmjehivala žena koja je upravo smršavjela pet kila, dobila na lutriji i pronašla najljepši mogući par cipela koje je ikada ugledala... na rasprodaji.
»Idete nekamo lijepo, gospodo?« Široko mi se osmjehne.
»Boston. Radi posla«, odgovorim, ostavljajući drugima u redu da me zamišljaju kao odvjetnicu za ljudska prava na putu da ispravi pokoji slučaj nepoštivanja pravde.
»Boston, ha? Morate se dobro zabaviti.«
»Hoću. Hvala vam.«
Uzmem bocu i pokušam je staviti u naprtnjaču prije nego što izidem. No, vezica na vrhu se ne miče. Oslobodim ruke tako da ustima zgrabim torbicu, a potom pokušam ugurati bocu u prednji džep. Ali ne uspijevam. Barem ne lako. Guram, vučem i borim se. Nikako ne uspijevam ugurati bocu u torbu i postajem bolno svjesna da se red povećava.
Žena iza mene cokće jezikom i prevrće očima, a ja naposljetku silom rastvorim stražnji džep, uguram bocu i gnjevno se uspravim.
No, u tom trenutku kopča na mojoj torbici, još uvijek zgnje¬čenoj medu zubima, kao da oživi. Naglo se rastvori i izleti val sitniša, što izgleda kao da bljujem kovanice od dva penija. Žena iza mene izgleda kao da su joj sve lađe potonule. Drugi pojure prema naprijed da nii pomognu, dok se ja koprcam, nespretno pokušavajući pokupiti novac. Obrazi mi se žare.
»Uh, hvala, oh, oprostite, ja, uh, puno vam hvala, oprosti¬te...«, mrmljam. Želeći pobjeći, zabijem praznu torbicu medu kolje¬na i hramajući izidem, ruku prepunih kovanica, bankovnih kartica i naprtnjače, nastojeći ne obazirati se na prigušeno smijuljenje.
»Želim vam ugodan dan, gospodo!« prodavačica povikne za mnom dok nestajem za uglom, nadajući se da će razumjeti zašto joj ne odgovaram.
4. POGLAVLJE
Nakon što sam jednotračnim vlakom stigla na stanicu Grand Central, smjestim se da pričekam vlak za Boston, pa izvadim svoj časopis. Dok nehajno listam stranice, osjetim da je netko sjeo do mene. Zapuhne me dašak losiona nakon brijanja koji mi od¬mah zagolica osjetila.
Calvin Klein Truth. Prepoznala bih ga uvijek. Taj je losion Jason pobožno nanosio svakog jutra nakon što bi provjerio frizu¬ru i ispravio kravatu na jedinstveno precizan način koji mi je bio toliko poznat. Zaboravivši gdje sam, podignem pogled, a otkucaji srca mi se ubrzaju.
Ali to nije bio Jason. Naravno da nije. Nisam ga vidjela gotovo dva mjeseca, kako mi je uopće moglo pasti na pamet da bi mogao biti u Sjedinjenim Državama?
Čovjek koji sjedi do mene, krupan muškarac u kasnim tri¬desetima i sa štreberskim šiškama, sramežljivo mi se osmjehne. Uzvratim mu smiješkom i vratim se časopisu iako sam ga dosad prelistala već tri puta.
Jason i ja smo se upoznali kada je meni bilo dvadeset, a njemu dvadeset tri, što je zapravo mala razlika, ali se meni u to vrijeme činilo kao da se radi o jazu u godinama između Michaela Dou-glasa i Catherine Zeta-Jones.
Tada sam odustala od studija prava koji sam mrzila i bila sam pripravnica u Bumbarima; on je tada već bio diplomirao, proveo go¬dinu dana putujući po Europi i upravo je bio primljen u pripravnički program u jednu od najvećih britanskih računovodstvenih tvrtki.
Prva stvar koju bih u vezi s Jasonom trebala istaknuti jest ta da je on zadnja osoba za koju bi se moglo pomisliti da radi kao računovođa. Nije da imam nešto protiv njih, ali prema mišljenju koje u javnosti vlada o tom zanimanju, što se tiče uzbudljivosti, ne može ih se svrstati u isti rang kao i znanstvenike NASA-e.
No, Jason temeljito opovrgava tu predrasudu. Glavni je za¬bavljač na svim događanjima i toliko se brzo sa svima spoji kao da je ljudska verzija gela za kosu. Ja sam ga smatrala šarmantnim, simpatičnim i zapravo krajnje prekrasnim. Kamo god bismo išli, za njim bi se okretale glave. Doduše, možda bi se to moglo pripisati činjenici da je, u godini kada smo se upoznali, Gareth Gate pro¬glašen drugoplasiranim natjecateljem Pop Idola, a između njega i moga bivšeg postojala je, moram reći, nevjerojatna sličnost.
Jasona odlikuje klasična privlačnost člana boy banda koju uživa i sada, u svojim tridesetima. Pomalo je mršav i tek desetak centimetara viši od mene, ali svojim licem i osmijehom mogao bi razoružati svakoga. Oduvijek sam ga smatrala pravim komadom i bila sam njime potpuno opčinjena.
Moji su osjećaji prerasli u nešto za što sam bila sigurna, za¬pravo za što sam znala da je duboka, vječna ljubav. Ne želim reći da smo se nakon sedam godina i dalje gledali poput dva zaljublje¬na psića. Mislim da smo poznavali mane onoga drugoga i da smo se usprkos njima i dalje voljeli. Nakon toliko vremena naša ljubav nije bila toliko strastvena kao u početku. Ali je bila čvrsta. Prava ljubav. Osnova za zajednički život. Ili sam barem tako ja mislila.
Kako li sam se samo prevarila.
5. POGLAVLJE
Uvlaku sam više od tri sata i većinu sam vremena provela pri¬čajući. A to, kao i sve drugo što mi pomaže da ne mislim na Jasona (barem privremeno), može biti samo dobro. Iako moja če¬ljust nije istoga mišljenja.
Prvi putnik koji je zauzeo mjesto do mene bio je George Garfield II., veliki medo koji se umirovio prije osamnaest godina nakon karijere vatrogasca. Došao je u Veliku Jabuku u posjet unu¬cima i toliko se oduševio što sam iz Liverpoola (jer odonud su i Beatlesi), kao da sam upravo osvojila olimpijsku medalju.
Potom je došla Janice Weisberger, bivši model u pedesetima, s pundom toliko savršenom da sam uvjerena kako ju je učvrstila su-perljepilom. Upravo se vraćala s dvodnevnog kongresa o očuvanju ljepote, pa mi je usput ljubazno predstavila sredstvo za umivanje namijenjeno problematičnoj koži. Njezina je susjeda imala rođaka koji je Liverpool posjetio sredinom osamdesetih. Prema njezinim riječima, nas dvije imale smo mnogo toga zajedničkoga.
Zatim je uslijedio Earl, umjetnik u usponu, koji je pričao to¬liko brzo da sam uspijevala uhvatiti tek svaku petu riječ, te Kate, tajnica u knjižnici koja je upravo ostavila dečka nakon što ga je našla kako isprobava majčinu flanelsku spavaćicu.
Kada je Kate otišla, iznenadilo me koliko sam se dobro uži-vjela u ulogu usamljenog putnika. Zapravo, zašto sam se ikada brinula?
Na sljedećoj stanici starija gospođa s frizurom nalik na oblak šećerne vate, otmjenim kaputom s visokim kopčanjem i kolicima za kupnju kariranog uzorka progura se i sjedne do mene.
»Zdravo!« pozdravim je, smiješeći se na topao američki na¬čin na koji sam se sada već navikla.
Ona ne odgovori.
To me previše ne pogodi jer sam spremna na stanku od brblja¬nja. Izvučem primjerak časopisa OKI koji sam kupila u mančester-skoj zračnoj luci, primamljena prilikom da se pozabavim pitanjima tipa kakve zidne tapete Jordan i Peter Andre imaju na zidovima zahoda. Provedem pet minuta posve zaokupljena čitanjem kada mi pozornost odvuče ono što radi moja suputnica.
Ne pomičući glavu, tako da bi svatko pomislio kako sam se sasvim usredotočila na Jordanin nos, skrenem pogled ustranu.
Sitna gospoda posegne u svoja kolica i izvadi bocu omotanu papirnatom vrećicom. Sto ne bi bilo čudno da je u njoj litra soka od jabuke. No, u to sumnjam jer sadržaj miriši kao sedamdeset-postotni domaći alkohol koji je u nečijem podrumu fermentirao zadnja dva tisućljeća.
Dok ona velikim gutljajima pije to odvratno piće, ja se pitam bih li se trebala iskrasti na drugo mjesto ili nastaviti opčinjeno gledati. No, vlak je pretrpan i nemam kamo.
Idućih dvadeset minuta puta provedem u proučavanju časo¬pisa i pretvaranju da sam se sasvim zadubila u štivo. Naposljetku ga vratim u torbu i tek tada primijetim omotnicu koja se dotad skrivala na dnu. Podignem je i pogledam naslovnicu na kojoj ma¬minim rukopisom piše »Zoe«.
S četrdeset četiri godine moja je majka razmjerno mlada, ba¬rem u usporedbi s roditeljima mojih vršnjaka. Usprkos tomu što ju je pratio glas razuzdane djevojke nakon što je zatrudnjela sa mnom sa samo šesnaest godina, u stvarnosti je, barem onoliko koliko ja znam, bila sasvim suprotno od toga.
Ona i tata prošetali su do oltara čim su postali dovoljno stari da mogu legalno naručiti alkohol u kafiću i proveli su dvadeset osam godina u obiteljskom okruženju toliko sretnom, mirnom i tradicionalnom kao što i treba biti.
Iako je još uvijek dovoljno mlada da kupuje u River Islan¬du i pohađa satove stepa četiri puta na tjedan s Desyjem (svojim najboljim gay prijateljem), umnogome se uopće ne razlikuje od
drugih mama. Jednako kao i one, pretjerano se brine o meni, što sam otkrila kada sam rekla da krećem na ovo putovanje. Jasno je pokazala da joj to nije po volji. A kada moja majka o nečemu ima mišljenje, uopće ne oklijeva da ga svima objavi...
15. lipnja
Draga Zoe,
ako čitaš ovo pismo, znači da nisi odustala od svog nauma i da si na putu za Ameriku. Već znaš što mislim o tome, pa se neću ponavljati.
Ako misliš da to moraš učiniti, onda to, jasno, moraš i učiniti. Ja mislim da bi se onoj Glupoj svinji bolje osvetila da si ostala ovdje. Kako bi mu bolje mogla pokazati da život ide dalje i bez njega?
Uzgred budi rečeno, Desy se slaže sa mnom. A u uspo¬redbi s njegovim ljubavnim životom, Prohujalo s vihorom nije ni blizu toliko patetičan, pa on zna što govori. Jutros smo bili na kavi nakon sata stepanja i priznao mije da ga je Jason uvijek podsjećao na tipa kojeg je prije nekoliko godina doveo doma s praznika na Sunčanoj plaži u Boli¬viji (ili je to bila Bugarska?). Sjećaš ga se, zar ne? Zgodan tip sa samo jednom nogom. Pričao je kako će otvoriti bar s Desyjem, a potom je otperjao s prodavačem novina iz South Shieldsa. Desy je bio shrvan. Iako se to ne može us¬porediti s onime što si ti prošla, želim reći da se i drugima događaju takve stvari. Mnogo nas je koji dobro poznaju taj osjećaj.
No, sad nema smisla da ponovno to spominjem.
Jedino što bih te zamolila je da uzmeš u obzir nekoliko savjeta od nekoga tko je na ovome svijetu nešto dulje od tebe.
Kao prvo, čuvaj se terorista. Ako vidiš nekoga da se sumnjivo ponaša, odmah me nazovi (ili policiju). Kao drugo, ako želiš ovo putovanje iskoristiti kao priliku da se tetoviraš, onda barem neka tetovaža bude neka lijepa u arapskom stilu, kakve ima Angelina Jolie. Spominjem to zbog onoga što se dogodilo Mandy s posla (ona iz raču¬novodstva koja se prijavila na Milijunaša, ne ona iz mar¬ketinga koja pati od alopecije). Još uvijek ne može doći k sebi nakon što se njezin Brian vratio sputa u Australiju s tetovažom koale na stražnjici. Ako te takva pomisao imalo privuče, molim te, Zoe, samo zatvori oči i zamisli takvo što na svojoj pozadini kada ti bude devedeset.
Također, nemoj me krivo shvatiti, pripazi na svoju teži¬nu. Nekoć si imala jako lijepe noge. Znam da ti je držanje dijete sada zadnje na pameti, ali to je vjerojatno nekada mislila i Britney Spears.
Eto, rekla sam što sam imala. Sto znači da još mogu samo nadodati, posljednji put — dovidenja. Dovidenja, dušo, moja djevojčice. Nedostajat ćeš mi.
Ljubi te
mama
Kada završim s čitanjem, podignem pogled i shvatim da za nekoliko minuta stižemo u Boston. Krenem spremati stvari, kada se dogodi nešto neočekivano.
Vlak poskoči. Gospoda do mene, ona s bocom cuge koja ni inače nije najsigurnija na nogama, poleti prema naprijed i zamalo padne sa sjedala. Sagnem se da joj pomognem, ali vlak ponovno poskoči i ovaj put ona poleti unatrag, opet u sjedalo.
Na nesreću, ona nije jedina koja poleti u tom smjeru. Zadnji je trzaj vlaka bio dovoljno jak da bocu iz njezine ruke izbaci ravno prema meni, u pokretu koji je nevjerojatno nalikovao na kakav barmenski trik Toma Cruisea u Koktelu.
Njezin se sadržaj prolije po mojoj kosi, licu i odjeći i, kako se čini, ude u svaku moju poru. Skamenjena sam i jedino što shva¬ćam jest da sada zaudaram kao da sam cijeli život pazuha zalijevala viskijem Glenfiddich.
»Ja... uh... što«, zapanjeno mucam.
»PROKLETI VLAKOVOĐA!« zaurla ona, ne primjećujući me i mašući šakom po zraku. Izgleda poput križanca gospođice Marple i Linde Blair iz Egzorcista.
Proguram se pokraj nje sa svojom prtljagom i utisnem se, zajedno s torbama, u zahod na kraju vagona. Do ulaska u stanicu imam tek nekoliko minuta. Kabina je očajno mala, ali znam da jedina nada leži u tome da uguram ruku kroz zatvarač torbe i izvadim drugu odjeću.
No, kada proguram ruku da prokopam po stvarima i pritom se zamalo ne raskrvarim, jasno mi je da ću moći izvući jedino ono što je najbliže vrhu. U panici, kosu natopljenu alkoholom odma-knem s lica i konačno iščupam nekoliko stvari.
»O, Bože«, promrmljam dok ih proučavam. »O, Bože, o, Bože, o, Bože.«
Ali vlak ulazi u stanicu i preostaju mi dvije mogućnosti. Prva je da ostanem u onome u čemu jesam: toliko mokra da mi je maji¬ca postala prozirna i vonjajući na stanovnika zatvora otvorenog tipa. Druga je da se presvučem u jedino do čega sam mogla doći, bez obzira na to koliko je neprilično za ovu priliku.
Odluka je teška. Veoma teška. Čak i dok putnici izlaze, a ja se borim da navučem čistu odjeću, pitam se je li drugi izbor zaista bio bolji. Jedino dobro u svemu je to što me barem Jason ne može vidjeti. To bi mu samo bila potvrda da je njegova odluka da me ostavi bila ispravna.
O, Bože. Gospodo R. Miller, iskreno se nadam da ste osoba puna razumijevanja.
6. POGLAVLJE
Sasvim je jasno da osoba koja drži natpis s mojim imenom nije gospoda R. Miller. Istina, na natpisu stoji »Zoe Moore« go¬lemim crnim slovima, tolikim da sam uvjerena kako ih se može pročitati iz svemira. I osoba stoji točno ispod sata, kako su mi i rekli u agenciji. A dvoje djece koja skakuću u pozadini sasvim odgovara opisu Ruby i Samuela. Ipak, nešto je drugo u pitanju. Osoba koja drži natpis s mojim imenom je muškarac.
Jasno, ne mogu pokazati da me je to zaprepastilo, jer prvi je dojam uvijek važan. Stoga prilazim nastojeći izgledati entuzijastično, samouvjereno i nadasve profesionalno, u tolikoj mjeri da bih zastrašila i Hillary Clinton.
On uperi pogled u mene. Izgleda strogo, ali privlačno. U svakom smislu. Ustvari, on je... o, Bože... izgleda predivno. Za¬strašujuće zgodno.
Zagasito plave kose, prodornih modrih očiju i, iako je neko¬liko godina stariji od mene, grade od koje bi svakome zadrhtala koljena: visok, širokih ramena i mišićav baš koliko treba. Njegov je izgled upadljiviji od Jasonova, čak agresivniji, ali ništa manje privlačan.
S druge strane, taj prelijepi neznanac nije baš ono što bi moja majka nazvala »njegovanim«. Očito je da se nije obrijao tjedan dana, a njegova majica i traperice izgledaju kao da su prani na obalama Gangesa. Ipak, sve to on nosi izvrsno. Vrlo je privlačan, ali i divlji i neuredan. Njegova je ljepota gruba i sirova, gotovo prosta. Veoma se razlikuje od... oh, zašto svakog muškarca kojeg upoznam moram uspoređivati s Jasonom?
»Zdravo!« bez glasa oblikujem usnama, i protiv svoje volje, dok mu iz daljine prilazim.
Ali on se ne pomakne i ne nasmiješi.
Nema sumnje da djeca pripadaju njemu. Oboje imaju iste prodorne oči i neobičnu kosu koja djevojčici u valovitim slapovi¬ma pada niz leda, a koja je kod dječaka kraća, ali nepodšišana i neukroćena.
Nastavim prema njima. Tek kada im se sasvim približim, shva¬tim da izraz na licu njihova oca otkriva uznemirenost.
»Vi ste vjerojatno... Zoe?« progovori on, gotovo oklijevajući.
»Jesam!« odgovorim, nešto glasnije nego što sam namjerava¬la. Spustim kovčeg i pružim ruku. »Zaista mi je drago«, nastavim, snažno se rukujući. »Kako ste znali da sam ja Zoe? Pretpostavljam da ste čuli priče o slavnom britanskom osjećaju za stil, zar ne?« Spustim pogled na svoju odjeću. Nije ni čudo da nisam ostavila nikakav dojam.
Hlače koje nosim zapravo su donji dio pidžame koje mi je prateta Iris kupila kao dar za odlazak. Osim očitog problema, čak nisu ni lijepe, iako me grize savjest što to moram reći. Uvjerena sam da im je u sastavu 140-postotna sintetika, a znam da ih je ku¬pila na omiljenom štandu tržnice St John's koji se specijalizirao za prodaju grudnjaka veličine prostranog šatora za dvije osobe. Osim toga, hlače su fluorescentno ružičaste kariranog uzorka.
Nažalost, ne mogu reći da se moj gornji dio iskupio za njihov nedostatak. Iako je moja srebrna uska majica bez naramenica bila sjajna za izlaske u noćni klub Garlands kada sam bila dva broja mršavija, sada izgledam kao da sam se za prvi dan na poslu odje¬nula u rolu alu-folije.
Čvršće stegnem traper jaknu dok mi u glavi bruji od mogu¬ćih izgovora za ovakav izgled: pada mi na pamet da kažem kako ga je Vogue proglasio novom modom pod nazivom »luđački ehic«. Ili da u Velikoj Britaniji svi idu na posao u večernjim haljinama. Ili možda da sam potpuno skrenula.
»Za mnom«, kaže on, zgrabi moj kovčeg i krene žustrim korakom, s djecom koja potrče za njim.
»O, to je baš ljubazno od vas«, mrmljam dok nastojim uhva¬titi korak.
On stigne do automobila prije mene, utrpa kovčeg u prtljažnik, veže djecu sigurnosnim pojasovima i pokrene motor prije nego što se ja uspijem osloboditi naprtnjače i ugurati na suvozačevo mjesto.
Dok krećemo s parkirališta, srce mi ubrzano tuče zbog mješa¬vine uzbuđenja, nervoze i, iako to jedva mogu povjerovati jer toliko je vremena prošlo od zadnjeg puta kada sam to osjetila, natruhe požude.
Djelomice kako bih skrenula misli s oblina njegovih ruku, zaključim kako je sada prava prilika da razjasnimo neke stvari. »Onda... gdje je gospoda Miller?«
On stisne oči i na trenutak mi se učini kao Terminator koji razmišlja hoće li nekome otrgnuti noge. »To bi trebalo biti smi¬ješno?« kaže on.
»Ne«, namrštim se. »Hoću reći, upravo sam razgovarala s ljudima iz agencije koji su mi rekli da ću raditi za gospodu R. Miller.«
»Zao mi je, draga djevojko. Ja sam R. Miller. Ryan Miller. I, kao što možete vidjeti, nisam nikakva gospođa.«
7. POGLAVLJE
Priznajem da mi Ryan Miller predstavlja pravu zagonetku. Kao prvo, stvorio je dvoje najpristojnije, najdivnije djece, kakvu sam samo poželjeti mogla. Tijekom vožnje Samuel ne prestaje pričati, pokazujući na jedinstveno nepovezan način tro-godišnjaka svaku poslovnicu McDonald'sa (koje on naziva »Old McDonald som«) i izjavivši nakon pet minuta našega poznanstva kako sam mu ja »najboja pijateljica«. Osjetim se polaskanom ne¬pobitnom trenutačnom povezanosti koju sam postigla s jednim od svojih novih štićenika, sve dok on ne nastavi: »I tatica je moj najboji pijatelj, i Ruby je moja najboja pijateljica, i Benjamin je moj najboji pijatelj, i Veliki medo je moj najboji pijatelj« i tako dalje, sve dok ne nabroji svakoga u cijelome susjedstvu, sve do stomato¬loga kojega je posjetio prošloga tjedna.
Zabavljajući Samuela, kojega očito obožava i o kojem se ne¬prestano brine, Ruby većinu vremena provede pričajući mi, svojim mekanim američkim naglaskom, o tome koliko je divan njezin otac (»Tatica radi u velikom uredu«; »Nekada je igrao bejzbol za svoju školu«; »Jesam li ti rekla da je tatica jednom bio na Novom Zelandu? / u New Jerseyju?«). U Rubynim očima Ryan Miller je Superman, Bog i Zubić vila u jednoj osobi.
Djeca i ja smo se brzo sprijateljili, što se ne može reći i za njihova oca.
Iako su mu trbušni mišići zaista dojmljivi (toliko su izrađeni da bi se na njima mogla odsvirati jednostavna melodija), ne bi se moglo reći da je obdaren šarmom. Tijekom vožnje raznim nesret¬nicima koji očito rade za njega izdavao je kratke, oštre naredbe na bežičnu slušalicu pričvršćenu o uhu. Tek nakon toga napravio je stanku da mi se obrati, ali nije raspoložen za neobvezan razgovor.
»Povremeno ostavim automobil u uredu, pa ćete me morati odvesti da uhvatim cug«, kaže. Bez obzira na odrješitost, njegov je glas dubok i nevjerojatno egzotična naglaska.
»U redu, nema problema«, odgovorim, nadajući se da zvučim kao da znam o čemu govori, dok se ne dočepam nekog rječnika.
»Podzemna«, objasni on, osjetivši moju zbunjenost.
»Ha?«
»Cug. Tako je mi ovdje zovemo.«
»Oh, tako. Naravno.«
Jurimo niz autocestu punu nepoznatih znakova i golemih automobila. Boje i zvukovi koji me okružuju sasvim su mi strani. Ipak, iz nekog razloga, misli mi otplutaju dok udišem Ryanov miris i nastojim otkriti kojim se losionom poslije brijanja koristi. Rekla bih da ga ne kupuje u običnoj drogeriji. Prodoran je, muževan i miriše na mošus. I uznemirujuće je privlačan.
»Morat ćete djecu odjenuti i spremiti za izlazak najkasnije do sedam i petnaest«, nastavi on prekinuvši moje misli. »Vlak kreće u sedam i dvadeset osam i ako ga propustim, nadrapao sam. U redu?«
»You betcha«, odgovorim i odmah požalim. To je bio jadan pokušaj da pokažem kako sam se uživjela u duh novog okruženja, ali prema izrazu njegova lica, rekla bih kako misli da mu se rugam.
»Večeru im dajte kada god želite i nemojte čekati da se ja vratim kući kako biste ih spremili na spavanje. Radim do kasna tako da ne mogu jamčiti da ću se vratiti na vrijeme.«
Namrštim se. U ugovoru koji sam potpisala s agencijom stoji da završavam u sedamnaest i trideset, osim u prilikama kada se posebno dogovorimo.
»Vi ste fleksibilni što se tiče radnoga vremena, zar ne?« na¬stavi on kao da mi čita misli.
»Uh, naravno.« Pretpostavljam da misli na ranu večeru, a ne želim stvarati probleme već na početku. »Kada je vrijeme spava¬nja?«
On napravi toliko dugu stanku da steknem dojam kako o to¬me nije prije razmišljao. »Deset. Deset i trideset?« kaže konačno.
»Ozbiljno?« lanem.
»Gledajte, kada god želite«, odgovori on odrješito.
»U redu.«
Dobro, priznajem. Već mi se upalio alarm zbog potpunog nedostatka topline koji izbija iz mog novog šefa. Usprkos tome, ili možda upravo zbog toga, shvatim da se još više trudim pronaći način kojim bih ga impresionirala, da vidi kako ću sjajna biti u svome poslu.
»Onda... agencija vam je poslala moj životopis, zar ne?« Spo¬menem to kako bih mogla usputno reći da sam na prošlom radnom mjestu bila druga odgovorna osoba, da sam nedavno po tko zna koji put prošla kvalifikacije za upis u večernju školu i da sam poznata po tome da djecu mogu odviknuti od pelena dok kažeš »magnetic za hladnjak«.
»Je.« Pogleda me u oči prvi put. Samo na trenutak, ali to je dovoljno da mi srce zatreperi.
»Kako vam ide čišćenje kuće?« upita me i vrati pogled na cestu.
»Čišćenje kuće?«
»Da. Usisavanje, čišćenje kuhinje i takve stvari.«
»Pa da, ali...«
»A pranje dječje odjeće?«
»Da, iako...«
»Dobro«, odgovori on.
Ispušem se kao balon i svim silama nastojim ne misliti na vojsku kućnih pomoćnica kod Karen i Josha Ockenblooma.
»Povremeni poslići nisu problem«, nastavim, osjećajući da sada već moram odrediti svoje granice. »Hoću reći, glavni naglasak mora biti na djeci. Odskočna daska za učenje u ranim godinama je...«
»Naravno«, prekine me on. »Možda ćete morati izići kupiti Clorox i još ponešto. Ostavio sam nešto novca na stolu.«
»U redu. Izvrsno.«
»To je tekućina za čišćenje«, objasni on.
»Što to?«
»Clorox.«
»Tako.«
Nastupi duga stanka. Neugodna tišina s Ryanom Millerom neugodnija je od svih mogućih neugodnih tišina. Odlučim iskuša¬ti drugu taktiku. Možda ako postavim pametna, pronicava pitanja o mjestu koje će biti moj novi dom u doglednoj budućnosti, moći ću ga uvući u smisleniji razgovor. Hoću reći, sad kad sam iskusan putnik, morala bih malo više doznati i o Hope Fallsu. Pomislim na Michaela Palina kako za svoje putopise razgovara s domoro¬cima u zabačenim dijelovima svijeta i pročistim grlo. »Taj Hope Falls... kakvo je to mjesto?«
U redu, možda mi i ne bi odmah ponudili posao na Newsro-undu.
On upali žmigavac, uspori i skrene na široku cestu. »Prosječno američko predgrađe«, odgovori.
»A tako.« Pokušam izgledati kao da je taj sjajan opis nadma¬šio sva moja očekivanja. »Dobro.«
»Vidjet ćete i sami«, nadoda on.
»Nadam se da nikada nećete poželjeti raditi kao turistički vo¬dič.« Nasmiješim se nadajući se da ću mu se svidjeti zbog te sitne drskosti.
On na to uopće ne obrati pažnju. »Evo nas.« Ryan otvori vrata i ja ga slijedim, pritom promatrajući su¬sjedstvo.
Nalazimo se na širokom kolnom prilazu u obliku polumje¬seca za koji bi i desetogodišnjak, koji je usto potpuna kulturna neznalica, odmah rekao da se nalazi u Americi. Možda je to zbog činjenice da sve kuče imaju pročelja od drvenih daščica i natkrive¬ne trijemove na kojima se može sjediti u stolcu na ljuljanje i raz¬mišljati o bitku. Ili možda zbog poštanskih sandučića na početku svakoga kolnog prilaza ili hidranata koji su odigrali važnu ulogu u svakom akcijskom filmu u povijesti televizije.
O čemu god da se radi, jasno je da nisam u Wboltonu u Li-verpoolu.
No, jedna je velika razlika između kuće ispred koje stojimo i ostalih kuća. Vrt je toliko zarastao da u njemu vjerojatno obita¬vaju vrste flore i faune koje obično bujaju u zabačenim dijelovima brazilskih prašuma.
Slijedim djecu uza stube, boreći se protiv iscrpljenosti. No, kada stignem pred vrata, opazim da su moje torbe napuštene na trijemu. A čini se da sam i ja. Jer moj novi poslodavac juri u su¬protnom smjeru. »Moram ić'«, dobacuje preko ramena.
»Molim?«
»Ruby će vam pokazati sobu. Drugi auto je u garaži, ključevi su na stoliću u hodniku i — ma, snaći ćete se.«
U panici sam. »Kamo idete?« pokušam opušteno upitati, ali zvučim kao da sam upravo otkrila da su mi se zapalile hlače.
»Ured«, odgovori on, ponovno vadeći mobitel iz džepa. »Moram završiti neke poslove.«
»Ali subota je«, primijetim.
»Da«, odgovori on i pritom zvuči kao da sam mu povjerila koja mi je najdraža vrsta kreme za piling. »Kao što sam i rekao, moram dovršiti neke poslove. Onda, djeco...«
Nagne se kroz ogradu na stubama da poljubi djecu, a potom zaroni u automobil i odjuri. Ja ostanem otvorenih usta kao začu¬đena riba.
Po tko zna koji put otkako sam otišla iz Velike Britanije nađem se u neugodnom položaju. Učinak koji takvo što ostavlja na mene sasvim je suprotan od onoga što sam željela postići od¬laskom od kuće: žudim za Jasonom. Želim da me zagrli poznatim lukama i da mi kaže da će sve biti u redu. Želim da me nježno poljubi u čelo, onako kako je uvijek činio kada sam bila nervozna. Čeznem za umirujućom sigurnosti za koju sam bila uvjerena da naš odnos predstavlja, koliko god smiješno sada to izgledalo.
Ruby stane do mene. »Sviđa ti se moj tatica?« upita me na¬peto.
Kako da na to odgovorim? Ne mogu joj reći da je, iako mi¬slim da je nevjerojatno seksepilan, Ryan na prvi pogled arogantan, nepričljiv i krajnje bezobrazan. Prihvatim njezinu ruku, stisnem je i nasmiješim se. »Tvoj tatica je sjajan«, odgovorim.
Njezino malo lice zasja od sreće, što mi odmah da do znanja da takvo što ne čuje često. »Zaista to misliš?«
»O da«, odgovorim.
Ona se doima presretnom. »Znala sam da ćeš biti drukčija od svih dadilja koje smo dosad imali.«
8. POGLAVLJE
Moja se majka koristi divnim eufemističkim opisom domova za koje smatra da im je potrebno temeljito ribanje. »Previše se tu živi«, kaže. Ili naprimjer: »Da, to bi bila lijepa kuća da se toliko u njoj ne živi.«
Ta mi rečenica padne na pamet kada stupim u rezidenciju Millerovih, iako možda ne pokriva pravo stanje. U ovoj se kući toliko živi da bi se moglo zaključiti da su je preuzeli skvoteri.
Vidljivo je da je prostrani hodnik, nekoć u dalekoj prošlosti, uredio netko s dobrim ukusom. Ali zidovi kremaste boje sada su prekriveni prljavim otiscima ruku, elegantni antikni stolići toliko su izudarani da su spremni za otpad, a nekoć smjele apstraktne slike sada vise na zidovima toliko nasumično da se čini kao da ih je ondje objesila hiperaktivna čimpanza.
Spustim pogled. Pod je teško razaznati između igračaka, knjiga, cipela, stare ambalaže iz restorana brzom hranom i hrpa uredskih papira.
Zbog izgleda hodnika pripremim se na najgore prije nego što stupim u dnevni boravak. No ipak, na ulazu mi se otme uzdah iznenađenja.
Da, u nekom trenutku u prošlosti netko je lijepo uredio prostoriju s visokim stropom i impozantnim kamenim kaminom, ukrasivši je s tri otmjena naslonjača i raznim ukusnim antikviteti¬ma. Problem je što su naslonjači sada umrljani ostacima dječje hra¬ne, medu kojima prepoznajem sladoled od čokolade i maslac od kikirikija, te groznom ljepljivom ružičastom masom. Uokolo leži nekoliko praznih šalica kave, zajedno s dječjim čarapama, crnim od prljavštine, izgaženim čipsom i čašama s ukiseljenim sokom.
Ukratko, soba izgleda kao da je preživjela tešku noć bombardi¬ranja.
Samuel promaršira pokraj mene, upali televizor i s nosom pedalj od zaslona u trenu se nade u poluhipnotiziranoj omami.
»Samuele, ne bi li se radije igrao slagalicom ili nečim dru¬gim?« upitam ga, sjedajući u naslonjač.
»Ha?«
»Slagalica, Samuele«, predložim mu. »Ili... mogli bismo ne¬što crtati?«
»Neee!« odmahne on glavom.
»Ruby«, kažem odlučno, »kakva pravila ima vaš tata o gle¬danju televizije? Pretpostavljam da je ne smijete gledati tijekom dana?«
Ona me pogleda kao da sa mnom nešto nije u redu. »Kako da ne«, odgovori i smjesti se pokraj brata.
Nadobudna kakva jesam, svoj posao shvaćam ozbiljno i ne dolazi u obzir da prvoga dana dopustim djeci da gledaju televiziju. Školovana sam da osmislim svu silu stimulativnih vježbi radi šire¬nja dječjih vidika i nagrađivanja njihova napretka. Mogu pjevati Blistaj, blistaj, zvijezdo mala na urdu jeziku i izgraditi detaljnu maketu farme iz starih kartonskih kutija za jaja. Mislim da znam riječi Zeke i potočića i Ježeve kućice bolje od njihovih autora. Tako da mogućnost da Ruby i Samuel sjede ispred magične kutije cijelo poslijepodne ne dolazi u obzir. Ne dok sam ja na dužnosti.
»Mislim da bismo se morali nečega igrati«, ne odustajem. »Ili možda da iziđemo. Dan je predivan.«
Iako mi se ideja da ih pokušam izvesti na zrak sviđa, postane mi jasno da to nisam u stanju. Toliko sam iscrpljena da pokušaj da ustanem iz naslonjača nalikuje na podizanje lutke krpenjače od šest tona. Potpuno smlavljena umorom, utonem natrag u na¬slonjač, samo na sekundu, časna riječ, dok mi se oči sklapaju same od sebe.
»Mi obično gledamo televiziju«, kaže mi Ruby dok prebacuje na Dora istražuje, a potom briše Samuelov nos maramicom koju drži u rukavu.
»Stvarno?« procvilim, pokušavajući sabrati zajedničku snagu svojih principa, obrazovanja i energije.
»A-ha«, potvrdi ona.
»Oh. Pa dobro, zašto ne?«
Drijemež me obuzima iako nastojim ostati budna i držati djecu na oku. Ne znam koliko dugo su mi oči sklopljene. Možda nekoliko sekundi. Ili minuta. Sigurno dovoljno dugo da me glas koji me konačno probudi toliko preplaši da gotovo iskočim iz na¬slonjača.
»Heeeeeejjjj!«
Glas dopire s trijema i ima snagu plemenskog ratnika koji najavljuje skorašnju bitku. Pogledam djecu, ali oni izgledaju sme¬teno kao i ja.
Dajem sve od sebe da odam dojam otmjena svjetskog putnika, ali nisam sigurna da mi to polazi za rukom.
Kada bolje promislim, vjerojatno me je odmah odalo to što sam u duty freeu entuzijastično isprobala previše parfema, zbog čega se sada oko mene širi oblak mirisa toliko težak da bih nekoga mogla probuditi iz kome.
Također me je izdala moja pamučna majica u etno stilu, za koju sam bila uvjerena da izgleda kao da sam je kupila na nekom nevjerojatno egzotičnom mjestu u južnom Pacifiku, sve dok nisam primijetila da iz nje viri etiketa koja otkriva da sam je zapravo na¬bavila u Monsoonu za pedeset funti.
A možda nisam ni izgledala toliko iskusno koliko sam na¬mjeravala jer sam se prva stvorila na izlazu 65, pretekavši za pola sata veliku skupinu turista koji su putovali u aranžmanu Sage .
Sada sam u zraku, ali ništa se nije promijenilo: moj status po¬četnika na dugim putovanjima nemilosrdno se svijetu otkriva pri svakom koraku.
Trenutačno na smiješno malenom pladnju pokušavam žon¬glirati praznim kutijama od ručka i šalicom nepitke kave, nastojeći je ne proliti u krilo svom suputniku, što bi ga prekrilo opeklinama trećeg stupnja. Zbog toga jer svaki predmet prijeti da će se otko¬trljati pri najmanjem nagovještaju turbulencije, imam dojam kao da sam u živoj verziji igre Kerplunk .
Za razliku od gospodina iz Amerike koji sjedi do mene i koji je pametno ugurao maramicu za osvježenje s mirisom limuna u praznu šalicu čaja, a vrećice sa soli i paprom te papirić od malenog pakiranja maslaca u praznu posudu ukusnoga goveđeg složenca, ja sam se našla s hrpom nepokorenih ostataka plastike i folije.
»Mogu li to uzeti?« upita me stjuardesa i uzme pladanj prije nego što sam uspjela spriječiti da nož padne natrag na stolić.
»Opla!« kriknem, nikako u stilu kozmopolitske pripadnice jet-seta kakvom sam se željela predstaviti. Podignem nož u želji da joj ga predam, ali ona je već otišla, žustro gurajući kolica niz prolaz tako da je gotovo zgulila kožu s članaka prstiju nekolicine putnika.
Pogledam u svog susjeda i primijetim da sumnjičavo promatra moj nož.
»Pa dobro«, slegnem ramenima. »Tko zna kad bi mi mogao zatrebati plastični nož obilato umrljan maslacem?«
On se nasmiješi.
To i nije pretjerano zavjerenički osmijeh koji bi značio da se dobro zabavlja. Njegov osmijeh je sućutan i otkriva sažaljenje nad jadnicom koja je vjerojatno na jednodnevnom otpustu iz psihija¬trijske ustanove.
Naslonim se, u mislima pjevušeći pjesmu koju su neprestano puštali na radiju kada sam bila mala, dok bi mama kremirala ne¬djeljni ručak. »Odlazim u jumbo jetu... la la la... la la la...«
Nije bitno. Sigurno ću se sjetiti riječi. Zapravo je važan osjećaj koji prenose. Pretpostavljam da pjesma govori o novim počecima. O kretanju dalje. O otkrivanju čitavog jednog novog svijeta.
Sto ja upravo sada i činim.
Nije teško pogoditi da nikada dosad nisam letjela sama na drugi kraj svijeta. Jeftinim letom do
Barcelone na djevojačku za vikend — to da. Dva tjedna u Turskoj s dečkom, bez problema. Tjedan dana s curama na jugu Francuske, dapače.
Ali tri i pol tisuće milja preko Atlantika? Možda zauvijek? Ne.
Ali tu sam. I to se događa. Iako bih htjela da se sve odigrava s više stila.
2. POGLAVLJE
U osnovnoj školi moja najbolja prijateljica zvala se Elizabeth. Ia¬ko jamajčanskog podrijetla, bila je od glave do pete Engleskinja iz Liverpoola, a naglasak joj je bio toliko težak da je njime mogla odčepiti zahodsku cijev.
I s deset godina Elizabeth je znala što želi od života, a to je bilo vidjeti svijet. Željela se penjati po planinama, istraživati džun¬gle, vidjeti što više različitih mjesta i upoznati što više ljudi. Prošle sam godine saznala da je diplomirala na Oxfordu, potom je dvije godine putovala, a sada radi u Crvenom križu u Stockholmu.
To spominjem samo kako bih slikovito prikazala što želim reći: kada bi postojala ljestvica kojom bi se mjerila jačina avantu¬rističkog duha u dvadesetim godinama, barem prema uobičajenim mjerilima, Elizabethin bi život bio na jednom, a moj na sasvim drugom kraju.
Posljednjih sam sedam godina, zapravo do prošloga petka, ra¬dila kao odgajateljica u vrtiću u Woltoonu, predgrađu Liverpoola koji se voli predstavljati otmjenim. Zapravo sada sama umanjujem svoj položaj: kada sam dala otkaz, bila sam na mjestu zamjenice upravitelja (kao najmlađa osoba koju su ikad imali na tome polo¬žaju, kako bi moja mama govorila svakome u prve trideset dvije sekunde razgovora).
Taj uspjeh zapravo ne odražava beskompromisnu ambicio¬znost nego činjenicu da volim svoj posao. Zaista ga volim. Sto mi umiruje savjest, s obzirom na to da sam s tom karijerom počela nakon što sam prekinula prvu godinu studiranja prava (o čemu moja mama obavještava svakoga koga susretne u iduće trideset dvije sekunde razgovora).
Sljedeći važan podatak je taj što je vrtić Bumbari na točno šest minuta hoda od kuće u kojoj sam odrasla, dvadeset jednu mi¬nutu vožnje od bolnice u kojoj sam se rodila i toliko blizu srednje škole koju sam pohađala da biste, kada biste se popeli na prste i pogledali kroz tavanski prozor vrtića, na zidu još uvijek mogli vi¬djeti žvrljotine o flertu koji sam u drugom razredu navodno imala s Christopherom Timmsom. (Usput budi rečeno, to je bio nečiji pokušaj da bude duhovit. Kad mu je bilo sedamnaest, Christopher Timms bio je poznat po tome da svoje prdce može paliti takvom učinkovitošću da mu je bila potrebna vlastita vatrogasna jedinica.)
Takvo življenje kao u akvariju koje sam nekako uspjela održa¬ti svih dvadeset osam godina svojega postojanja pomalo je tragično, to mi je sasvim jasno. No, u svoju obranu mogu navesti dobru is¬priku. Zapravo dvije: pronašla sam posao koji obožavam i muškarca kojeg obožavam.
Zašto ih se onda želim odreći?
Promeškoljim se u sjedalu u još jednom uzaludnom pokušaju da se udobno namjestim. Stisnuta sam uz prostor koji ne bi zado¬voljio ni propise Europske unije o prijevozu peradi, a kamoli ljudi. No, sve je uzaludno. Osjet u stražnjici izgubila sam prije dobra dva sata i nema izgleda da ga tako skoro povratim.
Podignem naprtnjaču u potrazi za nečim, bilo čim, čime bih se mogla zabaviti, pa izvadim preklopno zrcalo i promotrim svoj odraz. Sto nije sasvim ugodan doživljaj.
Ne kažem da bih u uobičajenim uvjetima ugrozila ugovor koji Eva Longoria ima s L'Orealom, ali sve donedavno bila sam zado¬voljna svojim izgledom. Naslijedila sam dobru strukturu kostiju s očeve strane i dobre noge s majčine. Čak sam, nakon mnogo godi¬na borbe, naučila živjeti i bez savršeno ravna trbuha koji nažalost nisam naslijedila ni od koga.
No, trenutačno najistaknutiji detalj na meni nisu tamne oči ili pune usne za koje sam često dobivala komplimente, već moja put koja je toliko blijeda da izgledam kao da bi me trebalo zapeći u pećnici. Prije nekoliko tjedana otišla sam na tretman tamnjenja kože da provjerim hoće li mi pomoći njihovo sredstvo »prirodna zlaćanog sjaja« kako su ga oglašavali. Nažalost, moja su koljena i laktovi poprimili tako kričavo narančastu nijansu da sam uvjerena kako je kozmetičarka koja je nanosila sredstvo prethodno uživala ljepilo.
Da stvari budu gore, u manje od mjesec dana moj se kon¬fekcijski broj četrdeset, koji sam uzimala toliko zdravo za gotovo da sam se na njega žalila barem dvaput na dan, nekako zamijenio stasom točno sedam i pol kila težim.
Da, točno tako: sedam i pol kila. Ako ne možete shvatiti kako je fiziološki moguće tako se udebljati u toliko malo vremena, vjerujte, ne mogu ni ja. Ali moguće je, a ja sam živi dokaz. Vjero¬jatno zahvaljujući tome što sam posljednjih nekoliko mjeseci pro¬vela tješeći se hranom u količinama dovoljnim za čitavu Britaniju.
Što je uzrok svemu tome ?
A što mislite ? Muškarac. Naravno. Moj muškarac. Ili barem, muškarac koji je nekoć bio moj.
Sada sa sigurnošću mogu tvrditi da se Jason Redmond, ra¬čunovođa koji puca na visoko, šampion u biljaru, osoba koja je jednako sposobna šarmirati roditelje i prijatelje i da, ljubav mojega života, više ne uklapa u taj opis.
Unatoč mnogim noćima koje sam provela roneći gorke su¬ze u jastuk. Unatoč mnogim satima koje sam provela uz Leonu Lewis koja mi je pjevušila s mog iPoda. Unatoč brojnim izlascima s dobronamjernim prijateljima u karaoke barove gdje bih davala sve od sebe da izgledam uvjerljivo dok bih iz petnih žila pjevala / will survive (U redu, Tonut ću u ponor očaja sve dok me ne nazove ne zvuči baš jednako).
Zaklopim zrcalo i bacim ga natrag u naprtnjaču. »Treba li vam formular 1-94, gospodo?« upita me stjuardesa koja mi se pojavi nad ramenom.
»Zašto ne?« odgovorim i uzmem ga od nje opušteno kao netko tko ih ispunjava svaki drugi vikend kada svrati u Buenos Aires na partiju pola.
Kada ode, bacim pogled na formular pitajući se moram li ga uopće ispunjavati.
»Imate li britansku putovnicu?« upita me moj američki su¬putnik, namještajući svoj polukružni jastučić za kojim čeznem pos¬ljednjih šest sati.
»Ovaj... da«, odgovorim sumnjičavo.
»U tom slučaju, ako idete u Sjedinjene Države samo na od¬mor, morate ga popuniti.« Nasmiješi se.
»Hm... da, znam«, slažem. »Hoću reći, ne idem samo zbog odmora nego...«
»Emigrirate?«
»Dobila sam vizu na godinu dana«, objasnim, gurajući formular u džep sjedala ispred, odmah do noža za maslac i dvije plastične čaše s malo dijetne Pepsi na dnu. »Znači, bit ću ondje najmanje dvanaest mjeseci. Uz uvjet da me prije ne izbace!«
On se ponovno nasmiješi, ali ovaj put čak ne ni sućutno. Ta¬kav biste smiješak uputili bombašu samoubojici kako biste smirili situaciju dok nastojite pronaći izlaz za nuždu.
»Dame i gospodo, govori vam kapetan«, začuje se smirujuće privlačan glas preko razglasa pucketava zvuka. »Uskoro ćemo se početi spuštati na JFK...«
Zavalim se u sjedalu i duboko udahnem.
Novi živote, dolazim!
3. POGLAVLJE
U Velikoj Britaniji toliko nas se bombardira američkom kultu¬rom da je katkad o Sjedinjenim Državama nemoguće razmi¬šljati kao o inozemstvu. No, čim kročim nogom iz zrakoplova, JFK mi se učini stranim kao mjesto na zabačenom dijelu Jupitera. Tumaram predvorjem zračne luke, nastojeći se ne zadržavati pre¬više ispred ploča s podacima o letovima s beznadnim izrazom lica kako ne bih odala dojam da nemam pojma što činim i da sam posve izgubljena u nepoznatim slikama i zvukovima: naglascima zbog kojih zvučim toliko školsko britanski kao da je 1953., a ja sam došla na audiciju za čitanje vijesti na BBC-u; jeziku koji pre¬poznajem, ali s gomilom američkih izraza kojima se ne koristim. A ozračje je nalik na užurbani, drečavi, fastfood kovitlac zbog kojega istodobno osjećam vrtoglavicu od uzbuđenja, ali i želju da pobje¬gnem nekamo gdje se prodaju dobra lisnata peciva s hrenovkom i čaj koji je kuhan nekoliko dana kako bi se postigla prava jačina.
Sve sam to naslutila prošli tjedan kada sam telefonom razgova¬rala s novim poslodavcima. Radit ću za Josha i Karen Ockerbloom, kao dadilja njihovim kćerima Summer (tri i pol godine) i Katie (dvije). Ockerbloomovi imaju tvrtku za trgovinu nekretninama u predgrađu Kalamazooa u Michiganu, mojemu krajnjem odredištu. I zvuče kao dragi ljudi. Zaista dragi. I nevjerojatno američki.
Karen je svim silama željela istaknuti koliko su ona i Josh uzbuđeni što u njihov dom stižem ja — prava britanska dadilja.
Osim toga, imat ću i vlastiti automobil (SUV , što, zahvalju¬jući Googleu sada znam, nema nikakve veze sa zaštitnim filtrima u losionima za sunčanje), neću morati obavljati nikakve kućanske poslove (jer za to imaju poslugu), a voljeli bi i da idući mjesec s njima idem na odmor na Bermude, s pokrivenim svim troškovima.
Moj se mobitel oglasi vibriranjem. Stigla mi je nova poruka od moje nove agencije Britanske superdadilje. Navodno su jako do¬bri — riječ je o britanskoj agenciji s najboljim rastom u Americi, iako bi se, sudeći prema njihovu imenu, moglo zaključiti da im skromnost nije vrlina.
»Ovo je poruka za Zoe Moore«, začujem Margaretin glas. Margaret je drhtava postarija tajnica s kojom se redovito čujem posljednjih nekoliko tjedana. »Strašno mi je žao, Zoe, ali došlo je do promjene plana. Molim te nazovi me čim budeš u prilici i, što je važnije, prije nego što presjedneš na drugi let.«
Odmah nazovem agenciju i u opširnom razgovoru otkrijem, dok pokušavam svladati očaj, da ne idem u Kalamazoo. Umjesto toga moram u Hope Falls nedaleko od Bostona. Sto znači da neću živjeti s Karen i Joshom. Ni voziti njihov SU V. Ni ići na Bermude. Hope Falls ? Čini se da je tako.
Sada odlazim gospodi R. Miller, samohranoj majci, kako bih se brinula za njezino dvoje djece, Ruby, kojoj je gotovo šest, i Samu-ela, koji je nedavno navršio tri godine. Kako kažu, u zadnji je tren došlo do promjene plana. Karen i Josh ipak imaju dadilju, djevojku iz Surreya koja je s njima bila i prošle godine i koja'je iznenada opet postala dostupna nakon što su se dogovorili oko povišice plaće.
Čvrsto stegnem naprtnjaču i prisilim se da promjenu pre¬brodim na način Thelme i Louise. Podsjećam se da sam snažna, samouvjerena, neovisna žena koja je presretna što može živjeti na rubu i mijenjati planove kada god to zatreba, čak i kada otpadne putovanje na Bermude.
Krenem prema dućanu da kupim bocu vode i kada stignem na blagajnu, raskošno obdarena afroamerikanka uputi mi smiješak.
Ne, ne. Nije točno. To se ne može nazvati smiješkom. To je vr¬sta osmijeha kojom bi se osmjehivala žena koja je upravo smršavjela pet kila, dobila na lutriji i pronašla najljepši mogući par cipela koje je ikada ugledala... na rasprodaji.
»Idete nekamo lijepo, gospodo?« Široko mi se osmjehne.
»Boston. Radi posla«, odgovorim, ostavljajući drugima u redu da me zamišljaju kao odvjetnicu za ljudska prava na putu da ispravi pokoji slučaj nepoštivanja pravde.
»Boston, ha? Morate se dobro zabaviti.«
»Hoću. Hvala vam.«
Uzmem bocu i pokušam je staviti u naprtnjaču prije nego što izidem. No, vezica na vrhu se ne miče. Oslobodim ruke tako da ustima zgrabim torbicu, a potom pokušam ugurati bocu u prednji džep. Ali ne uspijevam. Barem ne lako. Guram, vučem i borim se. Nikako ne uspijevam ugurati bocu u torbu i postajem bolno svjesna da se red povećava.
Žena iza mene cokće jezikom i prevrće očima, a ja naposljetku silom rastvorim stražnji džep, uguram bocu i gnjevno se uspravim.
No, u tom trenutku kopča na mojoj torbici, još uvijek zgnje¬čenoj medu zubima, kao da oživi. Naglo se rastvori i izleti val sitniša, što izgleda kao da bljujem kovanice od dva penija. Žena iza mene izgleda kao da su joj sve lađe potonule. Drugi pojure prema naprijed da nii pomognu, dok se ja koprcam, nespretno pokušavajući pokupiti novac. Obrazi mi se žare.
»Uh, hvala, oh, oprostite, ja, uh, puno vam hvala, oprosti¬te...«, mrmljam. Želeći pobjeći, zabijem praznu torbicu medu kolje¬na i hramajući izidem, ruku prepunih kovanica, bankovnih kartica i naprtnjače, nastojeći ne obazirati se na prigušeno smijuljenje.
»Želim vam ugodan dan, gospodo!« prodavačica povikne za mnom dok nestajem za uglom, nadajući se da će razumjeti zašto joj ne odgovaram.
4. POGLAVLJE
Nakon što sam jednotračnim vlakom stigla na stanicu Grand Central, smjestim se da pričekam vlak za Boston, pa izvadim svoj časopis. Dok nehajno listam stranice, osjetim da je netko sjeo do mene. Zapuhne me dašak losiona nakon brijanja koji mi od¬mah zagolica osjetila.
Calvin Klein Truth. Prepoznala bih ga uvijek. Taj je losion Jason pobožno nanosio svakog jutra nakon što bi provjerio frizu¬ru i ispravio kravatu na jedinstveno precizan način koji mi je bio toliko poznat. Zaboravivši gdje sam, podignem pogled, a otkucaji srca mi se ubrzaju.
Ali to nije bio Jason. Naravno da nije. Nisam ga vidjela gotovo dva mjeseca, kako mi je uopće moglo pasti na pamet da bi mogao biti u Sjedinjenim Državama?
Čovjek koji sjedi do mene, krupan muškarac u kasnim tri¬desetima i sa štreberskim šiškama, sramežljivo mi se osmjehne. Uzvratim mu smiješkom i vratim se časopisu iako sam ga dosad prelistala već tri puta.
Jason i ja smo se upoznali kada je meni bilo dvadeset, a njemu dvadeset tri, što je zapravo mala razlika, ali se meni u to vrijeme činilo kao da se radi o jazu u godinama između Michaela Dou-glasa i Catherine Zeta-Jones.
Tada sam odustala od studija prava koji sam mrzila i bila sam pripravnica u Bumbarima; on je tada već bio diplomirao, proveo go¬dinu dana putujući po Europi i upravo je bio primljen u pripravnički program u jednu od najvećih britanskih računovodstvenih tvrtki.
Prva stvar koju bih u vezi s Jasonom trebala istaknuti jest ta da je on zadnja osoba za koju bi se moglo pomisliti da radi kao računovođa. Nije da imam nešto protiv njih, ali prema mišljenju koje u javnosti vlada o tom zanimanju, što se tiče uzbudljivosti, ne može ih se svrstati u isti rang kao i znanstvenike NASA-e.
No, Jason temeljito opovrgava tu predrasudu. Glavni je za¬bavljač na svim događanjima i toliko se brzo sa svima spoji kao da je ljudska verzija gela za kosu. Ja sam ga smatrala šarmantnim, simpatičnim i zapravo krajnje prekrasnim. Kamo god bismo išli, za njim bi se okretale glave. Doduše, možda bi se to moglo pripisati činjenici da je, u godini kada smo se upoznali, Gareth Gate pro¬glašen drugoplasiranim natjecateljem Pop Idola, a između njega i moga bivšeg postojala je, moram reći, nevjerojatna sličnost.
Jasona odlikuje klasična privlačnost člana boy banda koju uživa i sada, u svojim tridesetima. Pomalo je mršav i tek desetak centimetara viši od mene, ali svojim licem i osmijehom mogao bi razoružati svakoga. Oduvijek sam ga smatrala pravim komadom i bila sam njime potpuno opčinjena.
Moji su osjećaji prerasli u nešto za što sam bila sigurna, za¬pravo za što sam znala da je duboka, vječna ljubav. Ne želim reći da smo se nakon sedam godina i dalje gledali poput dva zaljublje¬na psića. Mislim da smo poznavali mane onoga drugoga i da smo se usprkos njima i dalje voljeli. Nakon toliko vremena naša ljubav nije bila toliko strastvena kao u početku. Ali je bila čvrsta. Prava ljubav. Osnova za zajednički život. Ili sam barem tako ja mislila.
Kako li sam se samo prevarila.
5. POGLAVLJE
Uvlaku sam više od tri sata i većinu sam vremena provela pri¬čajući. A to, kao i sve drugo što mi pomaže da ne mislim na Jasona (barem privremeno), može biti samo dobro. Iako moja če¬ljust nije istoga mišljenja.
Prvi putnik koji je zauzeo mjesto do mene bio je George Garfield II., veliki medo koji se umirovio prije osamnaest godina nakon karijere vatrogasca. Došao je u Veliku Jabuku u posjet unu¬cima i toliko se oduševio što sam iz Liverpoola (jer odonud su i Beatlesi), kao da sam upravo osvojila olimpijsku medalju.
Potom je došla Janice Weisberger, bivši model u pedesetima, s pundom toliko savršenom da sam uvjerena kako ju je učvrstila su-perljepilom. Upravo se vraćala s dvodnevnog kongresa o očuvanju ljepote, pa mi je usput ljubazno predstavila sredstvo za umivanje namijenjeno problematičnoj koži. Njezina je susjeda imala rođaka koji je Liverpool posjetio sredinom osamdesetih. Prema njezinim riječima, nas dvije imale smo mnogo toga zajedničkoga.
Zatim je uslijedio Earl, umjetnik u usponu, koji je pričao to¬liko brzo da sam uspijevala uhvatiti tek svaku petu riječ, te Kate, tajnica u knjižnici koja je upravo ostavila dečka nakon što ga je našla kako isprobava majčinu flanelsku spavaćicu.
Kada je Kate otišla, iznenadilo me koliko sam se dobro uži-vjela u ulogu usamljenog putnika. Zapravo, zašto sam se ikada brinula?
Na sljedećoj stanici starija gospođa s frizurom nalik na oblak šećerne vate, otmjenim kaputom s visokim kopčanjem i kolicima za kupnju kariranog uzorka progura se i sjedne do mene.
»Zdravo!« pozdravim je, smiješeći se na topao američki na¬čin na koji sam se sada već navikla.
Ona ne odgovori.
To me previše ne pogodi jer sam spremna na stanku od brblja¬nja. Izvučem primjerak časopisa OKI koji sam kupila u mančester-skoj zračnoj luci, primamljena prilikom da se pozabavim pitanjima tipa kakve zidne tapete Jordan i Peter Andre imaju na zidovima zahoda. Provedem pet minuta posve zaokupljena čitanjem kada mi pozornost odvuče ono što radi moja suputnica.
Ne pomičući glavu, tako da bi svatko pomislio kako sam se sasvim usredotočila na Jordanin nos, skrenem pogled ustranu.
Sitna gospoda posegne u svoja kolica i izvadi bocu omotanu papirnatom vrećicom. Sto ne bi bilo čudno da je u njoj litra soka od jabuke. No, u to sumnjam jer sadržaj miriši kao sedamdeset-postotni domaći alkohol koji je u nečijem podrumu fermentirao zadnja dva tisućljeća.
Dok ona velikim gutljajima pije to odvratno piće, ja se pitam bih li se trebala iskrasti na drugo mjesto ili nastaviti opčinjeno gledati. No, vlak je pretrpan i nemam kamo.
Idućih dvadeset minuta puta provedem u proučavanju časo¬pisa i pretvaranju da sam se sasvim zadubila u štivo. Naposljetku ga vratim u torbu i tek tada primijetim omotnicu koja se dotad skrivala na dnu. Podignem je i pogledam naslovnicu na kojoj ma¬minim rukopisom piše »Zoe«.
S četrdeset četiri godine moja je majka razmjerno mlada, ba¬rem u usporedbi s roditeljima mojih vršnjaka. Usprkos tomu što ju je pratio glas razuzdane djevojke nakon što je zatrudnjela sa mnom sa samo šesnaest godina, u stvarnosti je, barem onoliko koliko ja znam, bila sasvim suprotno od toga.
Ona i tata prošetali su do oltara čim su postali dovoljno stari da mogu legalno naručiti alkohol u kafiću i proveli su dvadeset osam godina u obiteljskom okruženju toliko sretnom, mirnom i tradicionalnom kao što i treba biti.
Iako je još uvijek dovoljno mlada da kupuje u River Islan¬du i pohađa satove stepa četiri puta na tjedan s Desyjem (svojim najboljim gay prijateljem), umnogome se uopće ne razlikuje od
drugih mama. Jednako kao i one, pretjerano se brine o meni, što sam otkrila kada sam rekla da krećem na ovo putovanje. Jasno je pokazala da joj to nije po volji. A kada moja majka o nečemu ima mišljenje, uopće ne oklijeva da ga svima objavi...
15. lipnja
Draga Zoe,
ako čitaš ovo pismo, znači da nisi odustala od svog nauma i da si na putu za Ameriku. Već znaš što mislim o tome, pa se neću ponavljati.
Ako misliš da to moraš učiniti, onda to, jasno, moraš i učiniti. Ja mislim da bi se onoj Glupoj svinji bolje osvetila da si ostala ovdje. Kako bi mu bolje mogla pokazati da život ide dalje i bez njega?
Uzgred budi rečeno, Desy se slaže sa mnom. A u uspo¬redbi s njegovim ljubavnim životom, Prohujalo s vihorom nije ni blizu toliko patetičan, pa on zna što govori. Jutros smo bili na kavi nakon sata stepanja i priznao mije da ga je Jason uvijek podsjećao na tipa kojeg je prije nekoliko godina doveo doma s praznika na Sunčanoj plaži u Boli¬viji (ili je to bila Bugarska?). Sjećaš ga se, zar ne? Zgodan tip sa samo jednom nogom. Pričao je kako će otvoriti bar s Desyjem, a potom je otperjao s prodavačem novina iz South Shieldsa. Desy je bio shrvan. Iako se to ne može us¬porediti s onime što si ti prošla, želim reći da se i drugima događaju takve stvari. Mnogo nas je koji dobro poznaju taj osjećaj.
No, sad nema smisla da ponovno to spominjem.
Jedino što bih te zamolila je da uzmeš u obzir nekoliko savjeta od nekoga tko je na ovome svijetu nešto dulje od tebe.
Kao prvo, čuvaj se terorista. Ako vidiš nekoga da se sumnjivo ponaša, odmah me nazovi (ili policiju). Kao drugo, ako želiš ovo putovanje iskoristiti kao priliku da se tetoviraš, onda barem neka tetovaža bude neka lijepa u arapskom stilu, kakve ima Angelina Jolie. Spominjem to zbog onoga što se dogodilo Mandy s posla (ona iz raču¬novodstva koja se prijavila na Milijunaša, ne ona iz mar¬ketinga koja pati od alopecije). Još uvijek ne može doći k sebi nakon što se njezin Brian vratio sputa u Australiju s tetovažom koale na stražnjici. Ako te takva pomisao imalo privuče, molim te, Zoe, samo zatvori oči i zamisli takvo što na svojoj pozadini kada ti bude devedeset.
Također, nemoj me krivo shvatiti, pripazi na svoju teži¬nu. Nekoć si imala jako lijepe noge. Znam da ti je držanje dijete sada zadnje na pameti, ali to je vjerojatno nekada mislila i Britney Spears.
Eto, rekla sam što sam imala. Sto znači da još mogu samo nadodati, posljednji put — dovidenja. Dovidenja, dušo, moja djevojčice. Nedostajat ćeš mi.
Ljubi te
mama
Kada završim s čitanjem, podignem pogled i shvatim da za nekoliko minuta stižemo u Boston. Krenem spremati stvari, kada se dogodi nešto neočekivano.
Vlak poskoči. Gospoda do mene, ona s bocom cuge koja ni inače nije najsigurnija na nogama, poleti prema naprijed i zamalo padne sa sjedala. Sagnem se da joj pomognem, ali vlak ponovno poskoči i ovaj put ona poleti unatrag, opet u sjedalo.
Na nesreću, ona nije jedina koja poleti u tom smjeru. Zadnji je trzaj vlaka bio dovoljno jak da bocu iz njezine ruke izbaci ravno prema meni, u pokretu koji je nevjerojatno nalikovao na kakav barmenski trik Toma Cruisea u Koktelu.
Njezin se sadržaj prolije po mojoj kosi, licu i odjeći i, kako se čini, ude u svaku moju poru. Skamenjena sam i jedino što shva¬ćam jest da sada zaudaram kao da sam cijeli život pazuha zalijevala viskijem Glenfiddich.
»Ja... uh... što«, zapanjeno mucam.
»PROKLETI VLAKOVOĐA!« zaurla ona, ne primjećujući me i mašući šakom po zraku. Izgleda poput križanca gospođice Marple i Linde Blair iz Egzorcista.
Proguram se pokraj nje sa svojom prtljagom i utisnem se, zajedno s torbama, u zahod na kraju vagona. Do ulaska u stanicu imam tek nekoliko minuta. Kabina je očajno mala, ali znam da jedina nada leži u tome da uguram ruku kroz zatvarač torbe i izvadim drugu odjeću.
No, kada proguram ruku da prokopam po stvarima i pritom se zamalo ne raskrvarim, jasno mi je da ću moći izvući jedino ono što je najbliže vrhu. U panici, kosu natopljenu alkoholom odma-knem s lica i konačno iščupam nekoliko stvari.
»O, Bože«, promrmljam dok ih proučavam. »O, Bože, o, Bože, o, Bože.«
Ali vlak ulazi u stanicu i preostaju mi dvije mogućnosti. Prva je da ostanem u onome u čemu jesam: toliko mokra da mi je maji¬ca postala prozirna i vonjajući na stanovnika zatvora otvorenog tipa. Druga je da se presvučem u jedino do čega sam mogla doći, bez obzira na to koliko je neprilično za ovu priliku.
Odluka je teška. Veoma teška. Čak i dok putnici izlaze, a ja se borim da navučem čistu odjeću, pitam se je li drugi izbor zaista bio bolji. Jedino dobro u svemu je to što me barem Jason ne može vidjeti. To bi mu samo bila potvrda da je njegova odluka da me ostavi bila ispravna.
O, Bože. Gospodo R. Miller, iskreno se nadam da ste osoba puna razumijevanja.
6. POGLAVLJE
Sasvim je jasno da osoba koja drži natpis s mojim imenom nije gospoda R. Miller. Istina, na natpisu stoji »Zoe Moore« go¬lemim crnim slovima, tolikim da sam uvjerena kako ih se može pročitati iz svemira. I osoba stoji točno ispod sata, kako su mi i rekli u agenciji. A dvoje djece koja skakuću u pozadini sasvim odgovara opisu Ruby i Samuela. Ipak, nešto je drugo u pitanju. Osoba koja drži natpis s mojim imenom je muškarac.
Jasno, ne mogu pokazati da me je to zaprepastilo, jer prvi je dojam uvijek važan. Stoga prilazim nastojeći izgledati entuzijastično, samouvjereno i nadasve profesionalno, u tolikoj mjeri da bih zastrašila i Hillary Clinton.
On uperi pogled u mene. Izgleda strogo, ali privlačno. U svakom smislu. Ustvari, on je... o, Bože... izgleda predivno. Za¬strašujuće zgodno.
Zagasito plave kose, prodornih modrih očiju i, iako je neko¬liko godina stariji od mene, grade od koje bi svakome zadrhtala koljena: visok, širokih ramena i mišićav baš koliko treba. Njegov je izgled upadljiviji od Jasonova, čak agresivniji, ali ništa manje privlačan.
S druge strane, taj prelijepi neznanac nije baš ono što bi moja majka nazvala »njegovanim«. Očito je da se nije obrijao tjedan dana, a njegova majica i traperice izgledaju kao da su prani na obalama Gangesa. Ipak, sve to on nosi izvrsno. Vrlo je privlačan, ali i divlji i neuredan. Njegova je ljepota gruba i sirova, gotovo prosta. Veoma se razlikuje od... oh, zašto svakog muškarca kojeg upoznam moram uspoređivati s Jasonom?
»Zdravo!« bez glasa oblikujem usnama, i protiv svoje volje, dok mu iz daljine prilazim.
Ali on se ne pomakne i ne nasmiješi.
Nema sumnje da djeca pripadaju njemu. Oboje imaju iste prodorne oči i neobičnu kosu koja djevojčici u valovitim slapovi¬ma pada niz leda, a koja je kod dječaka kraća, ali nepodšišana i neukroćena.
Nastavim prema njima. Tek kada im se sasvim približim, shva¬tim da izraz na licu njihova oca otkriva uznemirenost.
»Vi ste vjerojatno... Zoe?« progovori on, gotovo oklijevajući.
»Jesam!« odgovorim, nešto glasnije nego što sam namjerava¬la. Spustim kovčeg i pružim ruku. »Zaista mi je drago«, nastavim, snažno se rukujući. »Kako ste znali da sam ja Zoe? Pretpostavljam da ste čuli priče o slavnom britanskom osjećaju za stil, zar ne?« Spustim pogled na svoju odjeću. Nije ni čudo da nisam ostavila nikakav dojam.
Hlače koje nosim zapravo su donji dio pidžame koje mi je prateta Iris kupila kao dar za odlazak. Osim očitog problema, čak nisu ni lijepe, iako me grize savjest što to moram reći. Uvjerena sam da im je u sastavu 140-postotna sintetika, a znam da ih je ku¬pila na omiljenom štandu tržnice St John's koji se specijalizirao za prodaju grudnjaka veličine prostranog šatora za dvije osobe. Osim toga, hlače su fluorescentno ružičaste kariranog uzorka.
Nažalost, ne mogu reći da se moj gornji dio iskupio za njihov nedostatak. Iako je moja srebrna uska majica bez naramenica bila sjajna za izlaske u noćni klub Garlands kada sam bila dva broja mršavija, sada izgledam kao da sam se za prvi dan na poslu odje¬nula u rolu alu-folije.
Čvršće stegnem traper jaknu dok mi u glavi bruji od mogu¬ćih izgovora za ovakav izgled: pada mi na pamet da kažem kako ga je Vogue proglasio novom modom pod nazivom »luđački ehic«. Ili da u Velikoj Britaniji svi idu na posao u večernjim haljinama. Ili možda da sam potpuno skrenula.
»Za mnom«, kaže on, zgrabi moj kovčeg i krene žustrim korakom, s djecom koja potrče za njim.
»O, to je baš ljubazno od vas«, mrmljam dok nastojim uhva¬titi korak.
On stigne do automobila prije mene, utrpa kovčeg u prtljažnik, veže djecu sigurnosnim pojasovima i pokrene motor prije nego što se ja uspijem osloboditi naprtnjače i ugurati na suvozačevo mjesto.
Dok krećemo s parkirališta, srce mi ubrzano tuče zbog mješa¬vine uzbuđenja, nervoze i, iako to jedva mogu povjerovati jer toliko je vremena prošlo od zadnjeg puta kada sam to osjetila, natruhe požude.
Djelomice kako bih skrenula misli s oblina njegovih ruku, zaključim kako je sada prava prilika da razjasnimo neke stvari. »Onda... gdje je gospoda Miller?«
On stisne oči i na trenutak mi se učini kao Terminator koji razmišlja hoće li nekome otrgnuti noge. »To bi trebalo biti smi¬ješno?« kaže on.
»Ne«, namrštim se. »Hoću reći, upravo sam razgovarala s ljudima iz agencije koji su mi rekli da ću raditi za gospodu R. Miller.«
»Zao mi je, draga djevojko. Ja sam R. Miller. Ryan Miller. I, kao što možete vidjeti, nisam nikakva gospođa.«
7. POGLAVLJE
Priznajem da mi Ryan Miller predstavlja pravu zagonetku. Kao prvo, stvorio je dvoje najpristojnije, najdivnije djece, kakvu sam samo poželjeti mogla. Tijekom vožnje Samuel ne prestaje pričati, pokazujući na jedinstveno nepovezan način tro-godišnjaka svaku poslovnicu McDonald'sa (koje on naziva »Old McDonald som«) i izjavivši nakon pet minuta našega poznanstva kako sam mu ja »najboja pijateljica«. Osjetim se polaskanom ne¬pobitnom trenutačnom povezanosti koju sam postigla s jednim od svojih novih štićenika, sve dok on ne nastavi: »I tatica je moj najboji pijatelj, i Ruby je moja najboja pijateljica, i Benjamin je moj najboji pijatelj, i Veliki medo je moj najboji pijatelj« i tako dalje, sve dok ne nabroji svakoga u cijelome susjedstvu, sve do stomato¬loga kojega je posjetio prošloga tjedna.
Zabavljajući Samuela, kojega očito obožava i o kojem se ne¬prestano brine, Ruby većinu vremena provede pričajući mi, svojim mekanim američkim naglaskom, o tome koliko je divan njezin otac (»Tatica radi u velikom uredu«; »Nekada je igrao bejzbol za svoju školu«; »Jesam li ti rekla da je tatica jednom bio na Novom Zelandu? / u New Jerseyju?«). U Rubynim očima Ryan Miller je Superman, Bog i Zubić vila u jednoj osobi.
Djeca i ja smo se brzo sprijateljili, što se ne može reći i za njihova oca.
Iako su mu trbušni mišići zaista dojmljivi (toliko su izrađeni da bi se na njima mogla odsvirati jednostavna melodija), ne bi se moglo reći da je obdaren šarmom. Tijekom vožnje raznim nesret¬nicima koji očito rade za njega izdavao je kratke, oštre naredbe na bežičnu slušalicu pričvršćenu o uhu. Tek nakon toga napravio je stanku da mi se obrati, ali nije raspoložen za neobvezan razgovor.
»Povremeno ostavim automobil u uredu, pa ćete me morati odvesti da uhvatim cug«, kaže. Bez obzira na odrješitost, njegov je glas dubok i nevjerojatno egzotična naglaska.
»U redu, nema problema«, odgovorim, nadajući se da zvučim kao da znam o čemu govori, dok se ne dočepam nekog rječnika.
»Podzemna«, objasni on, osjetivši moju zbunjenost.
»Ha?«
»Cug. Tako je mi ovdje zovemo.«
»Oh, tako. Naravno.«
Jurimo niz autocestu punu nepoznatih znakova i golemih automobila. Boje i zvukovi koji me okružuju sasvim su mi strani. Ipak, iz nekog razloga, misli mi otplutaju dok udišem Ryanov miris i nastojim otkriti kojim se losionom poslije brijanja koristi. Rekla bih da ga ne kupuje u običnoj drogeriji. Prodoran je, muževan i miriše na mošus. I uznemirujuće je privlačan.
»Morat ćete djecu odjenuti i spremiti za izlazak najkasnije do sedam i petnaest«, nastavi on prekinuvši moje misli. »Vlak kreće u sedam i dvadeset osam i ako ga propustim, nadrapao sam. U redu?«
»You betcha«, odgovorim i odmah požalim. To je bio jadan pokušaj da pokažem kako sam se uživjela u duh novog okruženja, ali prema izrazu njegova lica, rekla bih kako misli da mu se rugam.
»Večeru im dajte kada god želite i nemojte čekati da se ja vratim kući kako biste ih spremili na spavanje. Radim do kasna tako da ne mogu jamčiti da ću se vratiti na vrijeme.«
Namrštim se. U ugovoru koji sam potpisala s agencijom stoji da završavam u sedamnaest i trideset, osim u prilikama kada se posebno dogovorimo.
»Vi ste fleksibilni što se tiče radnoga vremena, zar ne?« na¬stavi on kao da mi čita misli.
»Uh, naravno.« Pretpostavljam da misli na ranu večeru, a ne želim stvarati probleme već na početku. »Kada je vrijeme spava¬nja?«
On napravi toliko dugu stanku da steknem dojam kako o to¬me nije prije razmišljao. »Deset. Deset i trideset?« kaže konačno.
»Ozbiljno?« lanem.
»Gledajte, kada god želite«, odgovori on odrješito.
»U redu.«
Dobro, priznajem. Već mi se upalio alarm zbog potpunog nedostatka topline koji izbija iz mog novog šefa. Usprkos tome, ili možda upravo zbog toga, shvatim da se još više trudim pronaći način kojim bih ga impresionirala, da vidi kako ću sjajna biti u svome poslu.
»Onda... agencija vam je poslala moj životopis, zar ne?« Spo¬menem to kako bih mogla usputno reći da sam na prošlom radnom mjestu bila druga odgovorna osoba, da sam nedavno po tko zna koji put prošla kvalifikacije za upis u večernju školu i da sam poznata po tome da djecu mogu odviknuti od pelena dok kažeš »magnetic za hladnjak«.
»Je.« Pogleda me u oči prvi put. Samo na trenutak, ali to je dovoljno da mi srce zatreperi.
»Kako vam ide čišćenje kuće?« upita me i vrati pogled na cestu.
»Čišćenje kuće?«
»Da. Usisavanje, čišćenje kuhinje i takve stvari.«
»Pa da, ali...«
»A pranje dječje odjeće?«
»Da, iako...«
»Dobro«, odgovori on.
Ispušem se kao balon i svim silama nastojim ne misliti na vojsku kućnih pomoćnica kod Karen i Josha Ockenblooma.
»Povremeni poslići nisu problem«, nastavim, osjećajući da sada već moram odrediti svoje granice. »Hoću reći, glavni naglasak mora biti na djeci. Odskočna daska za učenje u ranim godinama je...«
»Naravno«, prekine me on. »Možda ćete morati izići kupiti Clorox i još ponešto. Ostavio sam nešto novca na stolu.«
»U redu. Izvrsno.«
»To je tekućina za čišćenje«, objasni on.
»Što to?«
»Clorox.«
»Tako.«
Nastupi duga stanka. Neugodna tišina s Ryanom Millerom neugodnija je od svih mogućih neugodnih tišina. Odlučim iskuša¬ti drugu taktiku. Možda ako postavim pametna, pronicava pitanja o mjestu koje će biti moj novi dom u doglednoj budućnosti, moći ću ga uvući u smisleniji razgovor. Hoću reći, sad kad sam iskusan putnik, morala bih malo više doznati i o Hope Fallsu. Pomislim na Michaela Palina kako za svoje putopise razgovara s domoro¬cima u zabačenim dijelovima svijeta i pročistim grlo. »Taj Hope Falls... kakvo je to mjesto?«
U redu, možda mi i ne bi odmah ponudili posao na Newsro-undu.
On upali žmigavac, uspori i skrene na široku cestu. »Prosječno američko predgrađe«, odgovori.
»A tako.« Pokušam izgledati kao da je taj sjajan opis nadma¬šio sva moja očekivanja. »Dobro.«
»Vidjet ćete i sami«, nadoda on.
»Nadam se da nikada nećete poželjeti raditi kao turistički vo¬dič.« Nasmiješim se nadajući se da ću mu se svidjeti zbog te sitne drskosti.
On na to uopće ne obrati pažnju. »Evo nas.« Ryan otvori vrata i ja ga slijedim, pritom promatrajući su¬sjedstvo.
Nalazimo se na širokom kolnom prilazu u obliku polumje¬seca za koji bi i desetogodišnjak, koji je usto potpuna kulturna neznalica, odmah rekao da se nalazi u Americi. Možda je to zbog činjenice da sve kuče imaju pročelja od drvenih daščica i natkrive¬ne trijemove na kojima se može sjediti u stolcu na ljuljanje i raz¬mišljati o bitku. Ili možda zbog poštanskih sandučića na početku svakoga kolnog prilaza ili hidranata koji su odigrali važnu ulogu u svakom akcijskom filmu u povijesti televizije.
O čemu god da se radi, jasno je da nisam u Wboltonu u Li-verpoolu.
No, jedna je velika razlika između kuće ispred koje stojimo i ostalih kuća. Vrt je toliko zarastao da u njemu vjerojatno obita¬vaju vrste flore i faune koje obično bujaju u zabačenim dijelovima brazilskih prašuma.
Slijedim djecu uza stube, boreći se protiv iscrpljenosti. No, kada stignem pred vrata, opazim da su moje torbe napuštene na trijemu. A čini se da sam i ja. Jer moj novi poslodavac juri u su¬protnom smjeru. »Moram ić'«, dobacuje preko ramena.
»Molim?«
»Ruby će vam pokazati sobu. Drugi auto je u garaži, ključevi su na stoliću u hodniku i — ma, snaći ćete se.«
U panici sam. »Kamo idete?« pokušam opušteno upitati, ali zvučim kao da sam upravo otkrila da su mi se zapalile hlače.
»Ured«, odgovori on, ponovno vadeći mobitel iz džepa. »Moram završiti neke poslove.«
»Ali subota je«, primijetim.
»Da«, odgovori on i pritom zvuči kao da sam mu povjerila koja mi je najdraža vrsta kreme za piling. »Kao što sam i rekao, moram dovršiti neke poslove. Onda, djeco...«
Nagne se kroz ogradu na stubama da poljubi djecu, a potom zaroni u automobil i odjuri. Ja ostanem otvorenih usta kao začu¬đena riba.
Po tko zna koji put otkako sam otišla iz Velike Britanije nađem se u neugodnom položaju. Učinak koji takvo što ostavlja na mene sasvim je suprotan od onoga što sam željela postići od¬laskom od kuće: žudim za Jasonom. Želim da me zagrli poznatim lukama i da mi kaže da će sve biti u redu. Želim da me nježno poljubi u čelo, onako kako je uvijek činio kada sam bila nervozna. Čeznem za umirujućom sigurnosti za koju sam bila uvjerena da naš odnos predstavlja, koliko god smiješno sada to izgledalo.
Ruby stane do mene. »Sviđa ti se moj tatica?« upita me na¬peto.
Kako da na to odgovorim? Ne mogu joj reći da je, iako mi¬slim da je nevjerojatno seksepilan, Ryan na prvi pogled arogantan, nepričljiv i krajnje bezobrazan. Prihvatim njezinu ruku, stisnem je i nasmiješim se. »Tvoj tatica je sjajan«, odgovorim.
Njezino malo lice zasja od sreće, što mi odmah da do znanja da takvo što ne čuje često. »Zaista to misliš?«
»O da«, odgovorim.
Ona se doima presretnom. »Znala sam da ćeš biti drukčija od svih dadilja koje smo dosad imali.«
8. POGLAVLJE
Moja se majka koristi divnim eufemističkim opisom domova za koje smatra da im je potrebno temeljito ribanje. »Previše se tu živi«, kaže. Ili naprimjer: »Da, to bi bila lijepa kuća da se toliko u njoj ne živi.«
Ta mi rečenica padne na pamet kada stupim u rezidenciju Millerovih, iako možda ne pokriva pravo stanje. U ovoj se kući toliko živi da bi se moglo zaključiti da su je preuzeli skvoteri.
Vidljivo je da je prostrani hodnik, nekoć u dalekoj prošlosti, uredio netko s dobrim ukusom. Ali zidovi kremaste boje sada su prekriveni prljavim otiscima ruku, elegantni antikni stolići toliko su izudarani da su spremni za otpad, a nekoć smjele apstraktne slike sada vise na zidovima toliko nasumično da se čini kao da ih je ondje objesila hiperaktivna čimpanza.
Spustim pogled. Pod je teško razaznati između igračaka, knjiga, cipela, stare ambalaže iz restorana brzom hranom i hrpa uredskih papira.
Zbog izgleda hodnika pripremim se na najgore prije nego što stupim u dnevni boravak. No ipak, na ulazu mi se otme uzdah iznenađenja.
Da, u nekom trenutku u prošlosti netko je lijepo uredio prostoriju s visokim stropom i impozantnim kamenim kaminom, ukrasivši je s tri otmjena naslonjača i raznim ukusnim antikviteti¬ma. Problem je što su naslonjači sada umrljani ostacima dječje hra¬ne, medu kojima prepoznajem sladoled od čokolade i maslac od kikirikija, te groznom ljepljivom ružičastom masom. Uokolo leži nekoliko praznih šalica kave, zajedno s dječjim čarapama, crnim od prljavštine, izgaženim čipsom i čašama s ukiseljenim sokom.
Ukratko, soba izgleda kao da je preživjela tešku noć bombardi¬ranja.
Samuel promaršira pokraj mene, upali televizor i s nosom pedalj od zaslona u trenu se nade u poluhipnotiziranoj omami.
»Samuele, ne bi li se radije igrao slagalicom ili nečim dru¬gim?« upitam ga, sjedajući u naslonjač.
»Ha?«
»Slagalica, Samuele«, predložim mu. »Ili... mogli bismo ne¬što crtati?«
»Neee!« odmahne on glavom.
»Ruby«, kažem odlučno, »kakva pravila ima vaš tata o gle¬danju televizije? Pretpostavljam da je ne smijete gledati tijekom dana?«
Ona me pogleda kao da sa mnom nešto nije u redu. »Kako da ne«, odgovori i smjesti se pokraj brata.
Nadobudna kakva jesam, svoj posao shvaćam ozbiljno i ne dolazi u obzir da prvoga dana dopustim djeci da gledaju televiziju. Školovana sam da osmislim svu silu stimulativnih vježbi radi šire¬nja dječjih vidika i nagrađivanja njihova napretka. Mogu pjevati Blistaj, blistaj, zvijezdo mala na urdu jeziku i izgraditi detaljnu maketu farme iz starih kartonskih kutija za jaja. Mislim da znam riječi Zeke i potočića i Ježeve kućice bolje od njihovih autora. Tako da mogućnost da Ruby i Samuel sjede ispred magične kutije cijelo poslijepodne ne dolazi u obzir. Ne dok sam ja na dužnosti.
»Mislim da bismo se morali nečega igrati«, ne odustajem. »Ili možda da iziđemo. Dan je predivan.«
Iako mi se ideja da ih pokušam izvesti na zrak sviđa, postane mi jasno da to nisam u stanju. Toliko sam iscrpljena da pokušaj da ustanem iz naslonjača nalikuje na podizanje lutke krpenjače od šest tona. Potpuno smlavljena umorom, utonem natrag u na¬slonjač, samo na sekundu, časna riječ, dok mi se oči sklapaju same od sebe.
»Mi obično gledamo televiziju«, kaže mi Ruby dok prebacuje na Dora istražuje, a potom briše Samuelov nos maramicom koju drži u rukavu.
»Stvarno?« procvilim, pokušavajući sabrati zajedničku snagu svojih principa, obrazovanja i energije.
»A-ha«, potvrdi ona.
»Oh. Pa dobro, zašto ne?«
Drijemež me obuzima iako nastojim ostati budna i držati djecu na oku. Ne znam koliko dugo su mi oči sklopljene. Možda nekoliko sekundi. Ili minuta. Sigurno dovoljno dugo da me glas koji me konačno probudi toliko preplaši da gotovo iskočim iz na¬slonjača.
»Heeeeeejjjj!«
Glas dopire s trijema i ima snagu plemenskog ratnika koji najavljuje skorašnju bitku. Pogledam djecu, ali oni izgledaju sme¬teno kao i ja.
4 Re: Jane Costello - Zamalo vjenčani Sub Feb 11, 2012 1:49 pm
Margita
Administrator
9. POGLAVLJE
Bilo bi pošteno reći da Trudie Woodcock nije tipična britanska dadilja. Ne znam točno zašto, ali možda to ima nekakve veze s izdašnim dekolteom, frizurom u stilu Carlijevih anđela i vrtogla¬vo visokim punim potpeticama.
No, u pola sata koliko se poznajemo postane jasno da Trudin čudesan osjećaj za glamur nimalo ne zanima Andrewa i Eamonna, dvogodišnje blizance o kojima se brine na drugoj strani polukruž¬nog prilaza. Za njih je Trudie najzabavnija osoba koju su ikada upoznali. Nepresušne je energije s dozom nestašnosti, a čini se da je oni doživljavaju kao ljudski ekvivalent labradorskog šteneta, uvijek spremna na zabavu.
Ta se osobina pokaže u punom sjaju svaki put kada ona, bez upozorenja, prekine razgovor s odraslima i zaroni prema svojim štićenicima te ih stane škakljati toliko da se čini da će im pozliti od toliko smijanja.
»Hajde, vas dvojica, smirite se«, teško diše Trudie dok na¬stoji uhvatiti zrak između dva grohotna smijeha. »Isuse, prestala sam pušiti malo prije nego što sam došla ovamo i mislila sam da ću do sada već biti u sjajnoj formi. Ne znam što je krenulo krivo.«
»Znači, još se nisi spremna kandidirati za svoj prvi triadon?«
»Uspješnije bih se kandidirala za predsjednika«, sopće ona.
Smijuljim se. »Koliko si dugo ovdje?«
»Mjesec i pol. Nadam se da nisi ovamo došla da nekoga upo-znaš jer, upozoravam te, ovdašnji frajeri nisu na svjetskom glasu. Barem ne u Hope Fallsu.«
Ne zamaram se objašnjenjima da mi je to zadnje na pameti. Već sam pronašla čovjeka svojih snova, iako bi kraj naše veze više pripadao noćnoj mori.
»Iako, postoji iznimka«, nastavi Trudie tiše.
»Je li?«
»Tvoj muškarac.«
»Koji muškarac?«
»Tvoj muškarac! Ryan!«
»Ššš!« Provjerim da je nisu čula djeca. »Zaista tako misliš?« upitam naizgled opušteno. »Nisam primijetila.«
»Naravno da mislim!«
»Pa«, prošapćem, »patuljak Ljutko mu nije do koljena po mrgodnosti.«
»Mrgodnosti? Mračnjaštvu, hoćeš reći«, promrmlja ona. »Kao gospodin Darcy. Ili onaj koji je sudjelovao u X faktoru prošle godine.«
»Kako god.« Nacerim se.
»A čini se i da lako slama srca.«
»A da? Nisam primijetila.«
»Onda ti nešto nije u redu s očima.«
Srećom, razgovor se prekine kada Samuel sjedne u naslonjač do nas. »Jesi li ti iz Engleske, Zoe?« upita.
»Jesam, dušo«, odgovorim i popravim mu majicu. »Ja sam iz Hope Fallsa«, izjavi on.
»Znam«, odgovorim. »A ja ću sada živjeti ovdje s vama, zar ne?«
»Mogu li i ja u Englesku?« upita on.
»Sigurna sam da ćeš jednoga dana moći«, misleći kako će se vjerojatno za petnaest godina priključiti kolonama američkih studenata koji s naprtnjačom putuju Europom.
»Danas?« upita on pun nade.
Ruby se počne hihotati i nagne se da ga zagrli. Tada se i Sa¬muel zahihoće. »Budalice«, kaže ona i poljubi ga u glavu. »Engle¬ska je predaleko da idemo danas. Dalje je čak i od Mainea.«
Potom Trudie i mene ispituju o svemu, počevši od jezika koji se u Engleskoj govori sve do toga jesmo li ikada probale gumene medvjediće. Kada se djeca konačno vrate gledanju televizije, ja se ponovno okrenem Trudie. »Sudeći prema tome što si prije rekla o ovdašnjim muškarcima, pretpostavljam da nisi u vezi?«
»Au contraire«, odgovori ona i podigne obrve. To je prvi put da sam čula francuski s toliko teškim jorkširskim naglaskom. »Ovdje sam upoznala svog savršenog muškarca. Rekla sam da Ho¬pe Falls nije poznat po dobrim komadima. Ali moj živi na drugom kraju grada.«
»Tako«, odgovorim.
»On je jednostavno fantastičan«, kaže ona sanjivo. »Volim svaki dio njega.«
»Kako ste se upoznali?« upitam.
»On se bavi liječenjem drveća i došao je kod nas u mom prvom tjednu. Uređivao je jedan od kanadskih javora u dnu vrta. Prvi put sam ga ugledala kada je bio na pola puta prema vrhu krošnje s motornom pilom. Samo sam bacila pogled na te bicepse i vjeruj mi, odmah me je osvojio!«
»Ne možeš odoljeti momku s moćnim alatom, ha?« »Tako nekako«, zasmijulji se ona. »No, nije samo to. On je divan. Tako je drag i pažljiv. Uvijek mi govori kako sam lijepa, čak i kada imam prištić na nosu, i uvijek mi kupuje cvijeće. Možda zvuči otrcano, ali ja na to padam.«
»Uopće ne zvuči otrcano«, kažem joj iskreno. »Zvuči sjajno.«
»Slušaj«, odjednom će ona, »zašto ti ne bi raspremila svoje stvari i istuširala se? Ja ću čuvati djecu, a onda svi možemo izići nešto pojesti. Niže niz cestu je restoran u kojem su pizze tolike da vjerojatno imaju četiri tisuće kalorija po kriški.«
»Stvarno? Nije ti teško?« zacvilim. Ne bi me više razveselilo ni da mi je ponudila da mi doživotno plaća kazne za parkiranje, odsluša sate francuskog koji još moram položiti i da me svake godine podsjeti da prateti Iris kupim puder s mirisom lavande za njezin rođendan.
»Hajde!« naredi ona.
Ruby skoči na noge i uzme me za ruku. »Ja ću ti pokazati put, Zoe.«
Uspnemo se stubama. Dok prilazimo gostinjskoj sobi, gotovo mogu zamisliti što me čeka: za takvo što bi i zatvorenici imali pravo uložiti oštru žalbu. No, kada otvorim vrata, ostanem sasvim zatečena.
Soba je mala, sunčana i nevjerojatno uredna. Na krevetu je prekrivač pačvork uzorka u bijeloj i pastelnoj boji. Zidovi su boje zrelog limuna, a zastori prekriveni svijedožutim ružama i poveza¬ni vrpcama odgovarajuće boje. Možda zbog takve romantičnosti i nije sasvim u mome stilu, ali je golem napredak u odnosu na sve ostalo, kao da se ne radi o istoj kući.
»Sviđa ti se?« upita me Ruby.
»Prekrasna je«, odgovorim i stisnem joj ruku. »Zaista jest.«
»Rekla sam tati da je mora učiniti lijepom za tebe«, reče ona ponosno. »Nije to učinio ni za jednu od naših dadilja.«
»Cime sam ja počašćena?«
»Pretpostavljam da ne želi izgubiti još jednu.«
Na noćnom stoliću je filigranski okvir s fotografijom Ruby i Samuela.
»Pogledaj!« vikne Ruby pokazujući na njega.
»Opa!« nasmiješim se. »To ste ti i Samuel! Puno vam hvala.«
»Možeš staviti i nekog drugog ako želiš«, nadoda ona. »Ne¬ćemo se ljutiti.«
»Željela bih zadržati vašu sliku. Ne pada mi na pamet ništa ljepše.«
Sto je gotovo istina. Iako je razlog zašto ne želim ničiju dru¬gu sliku malo složeniji.
Samo je to potrebno — primjedba o okviru za slike — i Jason ponovno prodre u moje misli. Ovoga puta, bez ikakva posebna razloga, prisjetim se trenudca kada smo se upoznali prije toliko godina.
U filmovima veze nikada ne počinju u otrcanim puhovima s glazbenom pozadinom iz uređaja za karaoke koji pušta samo pje¬sme Chesneyja Hawkesa. No, u stvarnome životu takva prozaična okruženja često su mjesto na kojem se začinje sjeme velikih ljubavi — ili je barem takav slučaj bio s Jasonom i sa mnom.
Upoznali smo se kada sam ja izišla sa svojim curama, a on s deč¬kima. Naši su se putevi sreli na popularnom mjestu za izlaske u Mathew Streetu, onda dok taj dio još nisu dotjerali za turiste i kada su ondje svi gutali tekilu u junačkim količinama.
Iako se ne mogu sjetiti o čemu smo točno pričali, znam da smo se Jason i ja složili toliko dobro da sam stalno očekivala kako će se negdje u pozadini pojaviti lebdeći čovječuljak s krilcima i harfom.
Idućeg sam se jutra sjećala da me je bio pitao za moj broj telefona, ali nisam mislila da će me nazvati. No, jest. Zvao me je istoga dana, a kada je moja majka čula njegov naglasak, pala je u trans. Jason je podrijetlom iz Cheshirea, što ga, što se moje majke tiče, čini gotovo aristokratom.
Tako je počelo. Nakon sedam godina još uvijek smo bili za¬jedno i, kako sam ja pretpostavljala, veoma zaljubljeni. No, isposta¬vilo se kako sam ja pretpostavljala mnogo toga.
Pretpostavila sam da smo srodne duše. Pretpostavila sam da ćemo biti zajedno zauvijek. Pretpostavila sam da će se na dan na¬šega vjenčanja, dok bih dolazila u crkvu u kojoj bi me on trebao čekati kod oltara, i on pojaviti.
Glupača. Sve sam krivo pretpostavila.
10. POGLAVLJE
Budući da će Boston biti moj novi dom, željna sam stopiti se s lokalnim stanovništvom što je prije moguće. Ili barem ne izgledati poput nesretnog turista koji ne može pronaći put do
za¬hoda bez detaljnog plana grada.
Besciljno lunjajući, uđem u American Jack's u namjeri da izgledam toliko opuštena kao Norm koji ulazi u kafić Uzdravlje. Umjesto toga, spotaknem se o stubu i zamalo oborim konobaricu. Unutrašnjost restorana napadno je uređena zastavicama sa zvjezdi¬cama i prugama iza šanka, bejzbolskim utakmicama na programu televizora u svakom kutu i toliko visokim hrpama pladnjeva kao da ih je ondje naslagao viličar.
Prođemo pokraj šanka od hrastovine i uspnemo se stubama do toploga unutrašnjeg dvorišta okupanog večernjim suncem. On¬dje nas zaskoči hiperaktivna crvenokosa, toliko prpošna kao da je cijelo jutro udisala vilinski prah. »Zdravo, ljudi! Kak' ste danas? Ja sam Ci-Ci i ja ću vas posluživati! Sto ćete?«
Letimice pogledam jelovnik, nastojeći se za nešto odlučiti prije nego što primijeti da pucam od smijeha.
»Piće možete odmah naručiti ako želite«, zaciči Ci-Ci. »Po¬tom u miru pogledajte jelovnik.«
»Hm, dobro«, kažem i spustim jelovnik. »Ja ću kavu, mo¬lim.«
Možda sam malo došla k sebi u posljednjih nekoliko sati, ali još uvijek se osjećam kao da nisam spavala tjednima i znam da ću bez nekog stimulansa brzo pokleknuti.
»Nema problema, gospodo«, zacvrkuće Ci-Ci. »Hoćete li običnu filtar-kavu, kapučino, kavu s mlijekom, espresso, ledenu...?«
»Ledenu«, prekinem je, samu sebe iznenadivši što se nisam odlučila za dosadan kapučino, kao i obično.
»Naravno. Hoćete li mali, obični, veliki, ekstra veliki ili super veliki?«
»Uh, ovaj, samo... srednji, molim vas.«
»Oprostite?«
»Sred., ovaj, obični.«
»Nema problema. Bez kofeina, s manjim udjelom kofeina ili obične jakosti?«
»Obične jakosti.«
»Razumijem. Punomasno, nemasno ili djelomice obrano?«
»Djelomice obrano«, odgovorim, kao da u ledenoj kavi uži¬vam dvaput na dan.
»Naravno. Sa sirupom?«
Nasmiješim se. »Danas ne.«
»Sjajno!«
Potom se okrene Trudie. »A vi, gospodo?«
Svaki član našega društva prođe kroz istu ljubaznu torturu, a ja se pomalo naljutim na sebe kada Ruby nastupi sigurnije nego što je to meni uspjelo.
Kada stignemo do hrane, spustim pogled niz popis jela, pre¬ko piletine, brokule i makarona, kremaste juhe od rakova Jack's New England i svježeg bostonskog bakalara. Podsjetim se da sam se nedavno udebljala sedam i pol kilograma, a sada vjerojatno još i više nakon onoliko čipsa koji sam progutala tijekom leta. Za svoje dobro moram odabrati najlaganije jelo na jelovniku i potom po¬jesti tek pola.
»Ove salate izgledaju dobro, zar ne?« mudrujem, ponajviše pokušavajući uvjeriti samu sebe u to.
Oh, kvragu sve. Naručim Jackovu vješalicu polagano pečenih svinjskih rebaraca sa salatom od svježeg kupusa i majoneze, ručno rezanim prženim krumpirićima i prženim kolutićima luka. Jelo stigne na tanjuru veličine Malte.
»Izgledaš kao da umireš od gladi, dušo«, kaže mi Trudi usred jela.
»Trebala bih na dijetu«, uzdahnem, mljackajući krumpirić.
»Šališ se! Ne trebaš ti na dijetu. Ja imam više rezervnih gu¬ma oko struka od Kwik Fita i to mi nikada nije smetalo.«
To mi je bio dovoljan poticaj da slistim ostatak jela koje bi trebali posluživati uz pribor za oživljavanje. Trudin komentar je¬dan je od razloga zašto mi se ona toliko sviđa.
Ispriča mi da je dadilja postala prije dvije godine, nakon što je odustala od manje primamljivog posla šankerice u rodnom gradu, u noćnom klubu zvanom Crazy Brians. »Uživala sam u svakoj se¬kundi«, kaže sarkastično. »To je bio posao iz snova, ako se izuzme nastrani šef, odvratni gosti i nikakva plaća.«
»Kako si se počela baviti čuvanjem djece?« upitam je.
»Ja sam najstarija od sedmero, tako da sam vrlo kvalificira¬na«, počne ona. »Da budem iskrena, došla sam u životnu fazu kada sam željela neku promjenu. Odrasla sam u stambenom na¬selju u državnom vlasništvu opasnom kao sam vrag, u kojem ti je katkad trebala pancirka samo da iziđeš iz kuće. Kada sam završila školu, budućnost mi se nije smiješila. Dobro sam promotrila svoj život i pomislila kako želim više od toga.«
»Pa si se vratila na studij?« upitam.
Ona klimne. »Nakon škole nisam imala gotovo nikakvih kvalifikacija. Bog zna zašto — uvijek su mi govorili da sam bistra. No, nešto je jako krenulo krivo u mom školovanju. Pretpostavljam da sam upala u loše društvo; više me je zanimalo da užicam koji Benson&Hedges nego da se obrazujem. No, kada sam s dvadeset tri odlučila upisati studij, sve je postalo drukčije, možda zato što volim djecu. Ili me je možda veselilo što ću Brianu reći da nađe nekog drugog da mu naručuje slane grickalice.« Ona se zahihoće. »Što god da je bilo, prošla sam.«
Dok mi to priča, nastoji izgledati ozbiljno, ali vidim da puca od ponosa.
»Bila sam izvan sebe od sreće«, nastavi ona i zabaci plavu kosu. »Nikada prije nisam ni u čemu bila dobra. Osim u igranju jednorukog Jacka. I pušenju.«
Kada su djeca nakon jela naručila sladoled, prešle smo na temu mojega novog radnog mjesta.»Onda, kakva je gospoda Mi¬ller?« upitam ja potiho. »Mislim, već sam shvatila da joj nije pre¬tjerano stalo do čistoće u kući. Ali, hoću li se s njom bolje slagati nego s njezinom drugom polovicom?«
Trudie se zagrcne. »Proklet bio... hoću reći, kvrapcu«, reče i pogleda djecu. »Mislila sam da znaš.«
»Znam što?« namrštim se.
Ona obriše usta. »Nema gospode Miller.«
»Znači, rastavljeni su?«
»Znači«, prosikće Trudie, »mrtva je.«
Mislim da mi je na trenutak zastalo srce.
»Ne bih željela zvučati kao seksist«, nastavi ona i posrče malo dijetne Cole, »ali koliko žena znaš koje bi dopustile da im dnevni boravak onako izgleda? Kuća izgleda kao set za film katastrofe.«
Odmahnem glavom. »Nisam shvatila. Hoću reći, pretposta¬vila sam...«
»Pa kako si i mogla znati. Jadni mali šmrkavci, ha?«
Ruby i Samuel još uvijek su zabavljeni svojim sladoledima. Sa¬muel ga ima toliko na kosi da izgleda kao da se njime šamponirao.
»Kada se to dogodilo?« upitam.
»Kako mi kaže Barbara, moja poslodavka, dogodilo se od¬mah nakon Samuelova rođenja. Otprilike prije dvije i pol godine.«
Pomislim na Ruby kojoj je tada bilo tri godine. I na to kako je jednog dana imala majku koje drugi dan više nije bilo. I na nezamislivu zbunjenost i tugu koju je sigurno osjećala. Dvoje djece koja odrastaju bez mame koja bi gledala božične priredbe, ljubila im koljena kada padnu ili ih ušuškala prije spavanja onako kako samo mame znaju.
Pomislim na vlastito sretno djetinjstvo, s dva roditelja koji su me obožavali, i još uvijek me obožavaju, pa me preplavi golema tuga.
Također osjetim oštricu krivnje u vezi s Ryanom. Istina, u usporedbi s njim onoga jutra čak je i Escherichia coli slika i prilika šarma, ali ovo mnogo toga objašnjava. Odjednom čvrsto odlučim da ću se uhvatiti ukoštac s izazovom rada u ovoj obitelji i da ću dokazati jakost svog morala.
»Kako je umrla?« upitam Trudie.
»U automobilskoj nesreći«, odgovori. »Iako mislim da je Barbara uvjerena kako ju je on zakopao u stražnjem dvorištu.«
Sigurno mi je izraz lica postao vrlo uznemiren.
»Ne za pravo«, doda Trudie. »Barbara je takva. Ona i Ryan baš i nisu najbolji prijatelji.«
»Zašto ne?«
»Zato što njegov vrt nije pokošen prema njezinim standar¬dima, djeca ne idu u crkvu i u zadnje joj vrijeme nije napomenuo da izgleda sjajno.«
Nasmiješim se. »Kako se ti s njom slažeš?«
»Ma, u redu«, odgovori ona. »Nismo baš poput lonca i po¬klopca, ali Barbara je u načelu u redu. Ako ništa drugo, dobro me podnosi, a sigurno nisam ono što je zamišljala kada je naručila britansku dadilju.«
»Što misliš, čemu se nadala?«
Trudie popravi naramenicu grudnjaka Wonderbra i pokuša se, ali ne uspije, suzdržati da ne podrigne. »Mary Poppins.«
11. POGLAVLJE
Deset je i dvadeset pet. Vrijeme za odlazak na spavanje u svijetu u kojem je ideja dječje skrbi potpuno iskrivljena, zanemarena i krajnje luda. A takvim mi se počinje i doimati Ryan Miller.
Ispričavam se. Smirit ću se.
No, trebala sam predvidjeti razvoj događaja.
Za nekoga kome su djeca bila čitav svijet zadnjih sedam godi¬na, činjenica da je to vrijeme prekasno za odlazak u krevet trebala je biti očita kao odgovori na kvizu Family Fortunes.
Problem je u tome što je Ryan roditelj, iako se nije pojavio otkako je jutros na trijem iskrcao mene, moje torbe i svoju djecu.
Zbog njegova očinskog statusa naivno sam povjerovala da možda zna neke tajne koje ja ne znam. Mislila sam da postoji neko objašnjenje u njegovu savjetu da djeca ostanu budna do tako ka¬snih sati. Iskreno sam mislila da će najbolje biti ako im dopustim da se drže svoga uobičajenoga rasporeda, bez obzira na to koliko mi se čudnim činio. No, to što je oboje djece još budno, iscrpljeno do granice provala bijesa i suza, pokazuje da sam bila u krivu.
Duboko udahnem i pokušam odagnati zabrinutost. Riječi moje prve šefice u Bumbarima zauvijek su mi utisnute u sjećanje: Dobar odgajatelj je odgajatelj stamenih živaca.
Kakva mudroserka.
Evo protiv čega se borim: ono dvoje pristojne, gotovo pokorne djece koje sam čitav dan pokušavala potaknuti na aktivnosti sada nalikuje na par adolescentskih delinkvenata nakon prekomjerne doze kofeinskih tableta.
»Neeeeeeee!« urliče Samuel dok se baca u naslonjač.
Samo sam mu predložila da ugasi Znatiželjnog Georgea kako bi se malo opustio prije odlaska na počinak, ali čovjek bi pomislio da sam mu zaprijetila vješalima.
»Prerano je!« kriješti Ruby, obraza rumenih od umora dok na stol baca Jagodicu Bobicu.
»Nije prerano«, ponavljam dvanaesti put. »Deset je i dva¬deset pet. Vaše vrijeme za spavanje.«
Koristim se posebnim odgajateljskim glasom koji sadrži pravi omjer blagog i autoritativnog. Vila šećera s prizvucima Džingis kana. Uglavnom je učinkovit.
»Tatica je rekao deset, deset i trideset«, Ruby rida zgužvana lica.
»Sto deset dvadeset pet upravo i jest«, pokušavam objasniti.
»Ne, nije«, zavija ona. »To je prije deset trideset. Nisam glupa, samo da znaš!«
»Nije glupa! Nije glupa!« ponavlja Samuel udarajući noga¬ma o pod.
Postoji samo jedno rješenje. Zaboravi na gomile kvalifikacija i godina iskustva. Prisjetim se što je ono Superdadilja napravila u obitelji iz Južnog Walesa, s mališanom kojem je zamalo dijagnosti¬ciran hiperaktivni poremećaj i desetogodišnjakom koji je usavršio umjetnost provaljivanja.
Kleknem da budem u istoj razini s Ruby i uzmem je za ru¬ke, nadajući se da ću je pridobiti u polumeditativno stanje svojim umirujućim, ali zapovjednim glasom. »Slušaj me, Ruby«, kažem nježno. »Čitav si dan bila dobra curica. Ali dobre curice idu u krevet kada im se kaže i...«
»Ja ne želim ići u krevet!« zavrišti ona, a prozori zaštropoću.
Nastojim održati pribran, blag i sućutan izraz lica. No, imam osjećaj da mi je glava poput unutrašnje komore vulkana koji prijeti erupcijom. Razmisli, Zoe. Sto je u korijenu svega ovoga? Zašto se ne smiruju?
Bacim pogled na televizor u čijem kutu trešti Go, Diego, go! Ovo što namjeravam neće ih učiniti sretnijima, ali je nužno. Ponov¬no duboko udahnem, prijeđem sobu i ugasim televizor, s izrazom koji ulijeva strahopoštovanje. » A sada...«
- »Aaaah!« Samuel zaurliče i baci se na pod, udarajući šakama toliko žestoko da umalo ne probije rupu na drugu stranu.
Kada ih konačno uspijem smjestiti u krevet, jedanaest je sati i dva¬deset pet minuta. Nakon nekoliko pokušaja bijega, nakon čega su uslijedili uvjeravanja, podmićivanja i izravne prijetnje (uglavnom su se svodile na to da ću isključiti televizor iz struje), u ponoć i petnaest konačno su zaspali.
U ponoć i šesnaest minuta zapitam se ima li u ovoj kući pi¬va. Moram istaknuti da, u normalnim okolnostima, s alkoholom imam sasvim zdrav odnos. Zapravo, mogla bih reći da sam jedna od onih osoba koje mogu i bez njega.
Stoga ne treba zavarati podatak da se, kada pronađem hladnu bocu Coorsa i otvorim je drhtavim rukama, odmah osjetim poput Nicolasa Cagea kada si je nalijevao votku u Napuštajući Las Vegas.
No, kada strusim pola boce, iako sam sada budna otprilike dva dana i potpuno iscrpljena, i dalje mi se ne spava. Koliko god pokušavala, ne mogu se opustiti. Napeta sam. I znam koji je uzrok tome: ova kaotična kuća. Nitko se mentalno ne bi mogao opustiti sve dok je okružen s toliko smeća. Ili barem ja ne mogu. Predugo sam živjela s Jasonom da bih mogla podnositi kaos.
Kuća u kojoj smo živjeli bila je uvijek besprijekorno uredna, ponajviše zahvaljujući njemu. Nije bila toliko golema i blistava po¬put ove, samo kuća u nizu nedaleko od Sudley Roada. Zaljubili smo se u nju čim smo je ugledali. Mjesece smo proveli uredujući je i bilo mi je sasvim razumljivo zašto se Jason toliko trudi održati je čistom i urednom. Iako meni takva pedantnost nije urođena, ubrzo sam i ja počela cijeniti uvijek blistavu kromiranu kupaonicu. Sag u našem dnevnom boravku i nakon dvije godine bio je još uvijek raskošne svijetlosmeđe boje.
Što za ovaj ne bih mogla reći. Podignem Barbie islandsku princezu ispod stola. Izgleda kao da je dan provela pijući metili-rani alkohol.
Malodušno joj pokušam urediti frizuru prije nego što je uba¬cim u kutiju s igračkama. Potom podignem ovcu od Lego kockica i bacim je za njom. Zvrk je sljedeći. Potom četka za kosu Bratz. Nakon čega slijedi Mr Potato Head. Do trenutka kada sam se dohvatila dvorca u obliku čajnika s minijaturnim ponijima, paper-jastog orangutana s krznom slijepljenim od jogurta i Spidermena koji pjeva, već sam dostigla paklenu brzinu.
Ne mogu si pomoći. Kada sam raščistila cipele iz hodnika, pospremila prljavo posude koje sam pronašla u zahodu u prize¬mlju (najozbiljnije), oprala kuhinjski pod i kupaonicu i pomela sloj nečistoće zbog čega je pod u hodniku izgledao kao ulično sajmište u zemlji Trećega svijeta, došlo je tri i dvadeset pet.
Osjetila sam se pospanom. Ne samo pospanom, nego pošteno umornom. Predivno, sjajno, savršeno, temeljito umornom. Taman sam krenula prema krevetu, kada začujem ključ u bravi.
Ispravim leđa.
Smiješno me raduje što ću se susresti s novim šefom jer ne mogu dočekati da vidim njegovu reakciju na moj trud. Tom je čo¬vjeku bilo više stalo do mojih sposobnosti čišćenja njegova zahoda nego brige o njegovoj djeci, pa na temelju toga zaključujem da će biti oduševljen mojim postignućem.
Nehajno se oslonim o radnu ploču kada Ryan ude u kuhinju.
Izgleda još raščupanije nego kada sam ga prvi put vidjela, ali i privlačnije. Pogled mi magično privuče vrh njegovih traperica u koje je djelomice ugurao majicu kraddh rukava. Njegova je kosa zamamno zapuštena, a stav samouvjeren bez imalo truda.
Zaprepasti me što Ryan, a da nije ni riječ rekao, isijava nečim čarobnim i zagonetnim. Njegova je seksualna privlačnost tolika da bi se za njim okrenule glave i u prostoriji s tisuću ljudi.
»Zdravo!« pozdravim ga, nastojeći mu pročitati što misli dok promatra svoju nanovo djevičanski čistu kuhinju.
Dok prolazi pokraj mene, zapahne me miris od kojega se zamalo ne onesvijestim, blag ali nezamjenjiv — mješavina pića, parfema i cigaretnog dima. Dašak burnoga izlaska.
»Jeste li uspjeli puno toga obaviti?« upitam ga dok mi srce luđački udara. »Na poslu, hoću reći.«
»Hmm?« odvrati on odsutno dok otvara hladnjak.
»Išli ste na posao«, podsjetim ga, nadajući se da će se okre¬nuti.
»A da. Da. Jesam. Hvala na pitanju«, odgovori on. Ne pro¬makne mi da pomalo nejasno izgovara riječi.
»Djeca se baš nisu mogla smiriti prije spavanja«, obavijestim ga. Pridem stolu i nagnem se nad njega da privučem pozornost na njegovu blistavu površinu.
»A je li?« On zatvori vrata hladnjaka ostavivši pivo i umjesto toga uzme bocu viskija iz kuhinjskog ormarića.
»Mislim da su se premorili«, objasnim.
»Sigurno.«
Uspravim se, prekrižim ruke i namrštim se. Ryan je krajnje nezainteresiran za ovaj razgovor i novo stanje kuhinje.
»Zaista nisu htjeli u krevet«, ustrajem. »Morala sam se boriti s njima.«
»Da. Znaju biti takvi.«
Napuni čašu viskijem. Od te bi količine i zmaj odapeo.
»U redu. Ako se slažete, od sutra bih pokušala spremati ih na spavanje malo ranije.«
On slegne ramenima. »Sto god mislite da je najbolje. To sam već rekao, zar ne?«
»Da. Ali... Da, jeste.«
Nastupi još jedna duga tišina.
»Mislim da ću sada u krevet«, kažem. Ali ne pomaknem se. Čekam. I čekam. Čekam da kaže »Bože, Zoe, kuća izgleda sjajno, zaista neprepoznatljivo. Prije bi se jedva mogla nazvati ljudskom nastambom, ali sad izgleda kao da bi i Sultan od Bruncja ovdje prespavao. A to mogu zahvaliti vama, prekrasna, prekrasna ženo.« Kada konačno podigne pogled, očima prijeđe preko moga lica kao da me prvi put pošteno vidi. Ne kaže ništa, ali od toga me stegne u želucu. »Naravno«, odgovori i potegne gutljaj viskija.
12. POGLAVLJE
Blaga fiksacija koju sam očito razvila prema tijelu moga novoga poslodavca djetinjasta je, teška za ignoriranje i zakučasta. Iako Ryana ne poznajem toliko dugo da stvorim detaljno mišljenje o njegovoj osobnosti, dovoljno sam vidjela da se pokušam podsjetiti kako nisam, i nikada nisam bila, jedna od onih koje privlače ga¬dovi. Te se pomisli grozim.
Stoga je jedini zaključak do kojega mogu doći, dok se razodi-jevam i uvlačim pod pokrivač, da je ovo još jedan primjer kako me je činjenica da sam ostavljena na dan vjenčanja učinila mentalno nestabilnom. Ostavljena. To je riječ za koju ni jedna perspektivna mlada ne misli da bi mogla biti dovedena u vezu s njom. O, kako sam bila u krivu.
Gledajući unatrag, kako odonda često znam reći, trebala sam ipak čuti zvona na uzbunu dok su trajale pripreme za vjenčanje. Mala zvona, nalik zvonjavi budilice, nikako zvona Big Bena. Jedna od stvari koja me je mučila jest trenutak kada me je Jason zapravo pitao da se za njega udam. Mislim da ustvari nikada i nije. Si¬gurno nije bilo dramatične situacije u kojoj je kleknuo na kolje¬no s prstenom kojim sam se idućih dvanaest mjeseci hvalila pred prijateljicama, obitelji i bilo kim tko bi pogledao. Nekako smo se jednostavno samo našli u svemu. Oboje smo pretpostavili da ćemo prije ili poslije prisegnuti na vjernost.
No, u to vrijeme nisam tako razmišljala. Opravdavala sam to time što smo na istoj valnoj duljini. Mislila sam da mi ne treba nikakva razmedjiva prosidba jer je bilo očito da oboje želimo isto.
Najranije što se sjećam da smo spominjali vjenčanje bilo je ne¬dugo nakon što su Jasonov najbolji prijatelj Neil i njegova zaručnica Jessica pripremili zabavu za zaruke. Jadna Jessicina mama danima je crnčila kako bi pripremila zakusku, ali tisuću dvjesto zalogaj-čića s gljivama (ili kanapea, kako je inzistirala da ih Jessicin otac naziva dok ih je nudio gostima) i nije baš pridonijelo raznolikosti švedskoga stola. Jason i ja odlučili smo pridružiti se još nekolicini drugih gostiju u indijskom restoranu na putu kući. Sjećam se da se okrenuo prema meni dok mi je dodavao zdjelu ukiseljenog povrća s limetom i pitao me »Sto misliš, gdje bismo se mi trebali vjenčati?«
Kada bolje promislim, to sigurno nije bio prvi put da smo spomenuli vjenčanje jer me pitanje nije nimalo iznenadilo. Zapra¬vo sam ga jedva primijetila jer se takav tijek događaja podrazumi¬jevao.
Toliko se podrazumijevalo da šest tjedana prije velikog da¬na ja još uvijek nisam imala zaručnički prsten. Jason se složio da bismo ga trebali kupiti od dijela zajma koji smo podignuli kako bismo platili vjenčanje. Uvjerena sam da je zajam bio veći nego hi¬poteka na manju otmjenu kuću. Planirala sam ga otplatiti u idućih pet godina. Zapravo sam se duga riješila odjednom, prodavši našu kuću nakon što se sve raspalo.
Kuća je bila jedno, ali rješavanje svega drugoga predstavljalo je malo veći izazov. Kada kupite sto dvadeset dvije svilene vrećice ušećerenih badema, dvanaest cvjetnih aranžmana i tortu od bijele čokolade na tri kata, onda s time i nemate kamo.
Iako mi je bilo drago što su moja rođakinja Tanya i njezin novi dečko Darren uživali u našem bračnom putovanju u hotelu s pet zvjezdica na Mauricijusu, radije bih da mi se odužila novčanim doprinosom nego majicom kratkih rukava od Ralpha Laurena ko¬ju mi je poslala u znak zahvale.
Ali ništa od toga ne može se usporediti s užasom koji se do¬godio na sam dan vjenčanja.
Željeli smo poštovati tradiciju i provesti noć prije vjenčanja odvojeno. Kada me je Jason poljubio za laku noć na pragu majči¬nog doma, nisam ni sanjala da je on odlučio da tako bude zauvijek.
Ne želim reći da nije bio nervozan. Svakako jest.
Ali zar nervoza prije vjenčanja nije uobičajena koliko i gala¬ma oko popisa uzvanika i djeveruša kojima se zajamčeno smiješi avantura za jednu noć?
Možda mi je činjenica da me je zagrlio toliko snažno da ni¬sam mogla disati trebala ukazati na to da je u njegovoj glavi više previranja nego u bliskoistočnoj ratnoj zoni. Ali nije.
Vjenčanje je bilo zakazano za dva u crkvi St. Michael's u Wo-oltonu u kojoj sam kao dijete provela mnoga nedjeljna jutra, poku¬šavajući s drugom djecom vjerno dočarati prizor jaslica od novinskih papirića i boca deterdženta za posude.
Neobično je što sam u prvoj polovici dana uživala kao nika¬da dotad. Da se nije dogodilo ono što se dogodilo, još uvijek bih se rado toga prisjećala.
Probudila sam se u četiri i trideset, nakon nemirne noći u maminoj gostinjskoj sobi, toliko maloj i zagušljivoj da sam imala osjećaj kao da spavam u kotlovnici. Nisam više mogla zaspati, pa sam pribjegla listanju jedine knjige koju sam uspjela pronaći — dječje Biblije s listovima savinutih krajeva, tiskane ranih se¬damdesetih sudeći prema tome koliko je Isus jako sličio Davidu Cassidyju .
Moja frizerka mi je poslije rekla da su sve mladenke koje je uređivala provele besanu noć prije velikog dana te mi je savje¬tovala, ako se ikada ponovno nađem u istoj prilici, da isprobam tablete temazepam (koji navodno izvrsno djeluje, iako može imati neželjene popratne pojave ako se idućeg dana prerano počne sa šampanjcem).
Kod frizera smo se zapravo svi počeli zabavljati. Imala sam osjećaj da će nam se kosa, koja je Jessici, mojoj vjenčanoj kumi, djeverušama Heather (stara prijateljica iz škole) i Win (moja rođa¬kinja) i meni bila toliko nakovrčana i lakirana, rastaliti u korijenu.
Kada smo se vratile u kuću mojih roditelja, odveli su nas do kuhinjskog stola na koji je tata iznio goleme tanjure za doručak s kajganom i hrpom dimljenog lososa. Taj je trenutak, dok smo sjedile za stolom, opijene koktelima i srećom, jedan od najsavrše-nijih u mom životu.
Desy je upravo bio dovršio mamino šminkanje. Nakon tro-tjednog treninga pod vodstvom njegove sestre Caroline, koja radi na odjelu prodaje kozmetike Clinique u Bootsu, postao je stručnjak u nanošenju podloge visoka odsjaja i maškare visoke definicije. Mama nam se pridružila još uvijek odjevena u kućni ogrtač Juicy Couture i glave pune ružičastih uvijača koji su izgledali kao izolirane cijevi na svemirskom brodu. Moj je otac već bio u smokingu koji je odje¬nuo već otprilike u šest i trideset ujutro.
Ja sam bila uzbuđena, ushićena, nervozna i bez trunka sum¬nje da činim pravu stvar. Jason je bio čovjek koga volim, s kojim sam provela idiličnih sedam godina i bila sam spremna provesti još deset puta toliko.
Tim sam se mislima bavila kad smo se dovezli do crkve u jednom od najtoplijih dana mjeseca travnja. Otac mi je stisnuo ruku i pokušao skriti suzu dok sam izlazila iz auta, brižno pazeći da rub moje haljine ne dotakne prašnjavo tlo. Sunce mi je grijalo ramena dok sam smiješeći se gledala nebo plavo poput različka, bez ijednog oblaka.
»Bravo Zoe, snimimo jednu s tvojim tatom«, uzviknuo je fotograf dok je pokušavao učvrstiti tatinu rupicu za gumb koja je već popuštala.
No, dok smo se smijali i pozirali, nije mi promaknulo da nešto nije u redu. Andrew, jedan od Jasonovih pratitelja, uznemi¬reno je šetao ispred crkvenih vrata, telefona zalijepljena za uho i blijeda lica.
Kada se okrenuo prema nama, namrštila sam se.
Oči su mu se raširile dok je gledao uokolo kao da traži mje¬sto za bijeg.
»Jesi li dobro?« oblikovala sam pitanje usnama.
Oklijevao je prije nego što je krenuo prema nama. »Možete li... možete li nas ostaviti nasamo?« upitao je fotografa.
Ovaj je zamijetio njegov pogled i povukao se.
»Slušaj, Zoe«, počeo je Andrew, vrata crvenog od nervoze. »Došlo je do jedne nezgode.«
»Nezgode?« mirno sam upitala.
»Kako to misliš, nezgode?« upitao je tata.
Andrew je progutao knedlu.
»O Bože, ne želiš valjda reći da nisu donijeli cvijeće?« rekla sam. Crkveni domar bezbojna lica odlučno je ustrajao da ga on nabavi, a ja sam maštala o kićenom spletu hortenzija.
»Ne, ništa takvoga«, rekao je Andrew i olabavio ovratnik.
»Orguljaš? Sranje, Jess me upozorila da je bezveznjak, ali sam mislila...«
»Ne, Zoe. Stani!« rekao je Andrew. »Nije ništa takvoga.«
»Nego što je?«
»Radi se o Jasonu.«
Oduzela sam se. Pokušala sam progutati, ali nisam mogla. »Imao je nesreću?«
»Ne«, odgovorio je Andrew. »On je dobro. Hoću reći, nije dobro...«
»Sto je, Andrew?« rekla sam, odjednom veoma nervozna. »Sto je s Jasonom?«
»On neće doći«, konačno je rekao Andrew i spustio pogled. »Zoe, on neće doći.«
Bilo bi pošteno reći da Trudie Woodcock nije tipična britanska dadilja. Ne znam točno zašto, ali možda to ima nekakve veze s izdašnim dekolteom, frizurom u stilu Carlijevih anđela i vrtogla¬vo visokim punim potpeticama.
No, u pola sata koliko se poznajemo postane jasno da Trudin čudesan osjećaj za glamur nimalo ne zanima Andrewa i Eamonna, dvogodišnje blizance o kojima se brine na drugoj strani polukruž¬nog prilaza. Za njih je Trudie najzabavnija osoba koju su ikada upoznali. Nepresušne je energije s dozom nestašnosti, a čini se da je oni doživljavaju kao ljudski ekvivalent labradorskog šteneta, uvijek spremna na zabavu.
Ta se osobina pokaže u punom sjaju svaki put kada ona, bez upozorenja, prekine razgovor s odraslima i zaroni prema svojim štićenicima te ih stane škakljati toliko da se čini da će im pozliti od toliko smijanja.
»Hajde, vas dvojica, smirite se«, teško diše Trudie dok na¬stoji uhvatiti zrak između dva grohotna smijeha. »Isuse, prestala sam pušiti malo prije nego što sam došla ovamo i mislila sam da ću do sada već biti u sjajnoj formi. Ne znam što je krenulo krivo.«
»Znači, još se nisi spremna kandidirati za svoj prvi triadon?«
»Uspješnije bih se kandidirala za predsjednika«, sopće ona.
Smijuljim se. »Koliko si dugo ovdje?«
»Mjesec i pol. Nadam se da nisi ovamo došla da nekoga upo-znaš jer, upozoravam te, ovdašnji frajeri nisu na svjetskom glasu. Barem ne u Hope Fallsu.«
Ne zamaram se objašnjenjima da mi je to zadnje na pameti. Već sam pronašla čovjeka svojih snova, iako bi kraj naše veze više pripadao noćnoj mori.
»Iako, postoji iznimka«, nastavi Trudie tiše.
»Je li?«
»Tvoj muškarac.«
»Koji muškarac?«
»Tvoj muškarac! Ryan!«
»Ššš!« Provjerim da je nisu čula djeca. »Zaista tako misliš?« upitam naizgled opušteno. »Nisam primijetila.«
»Naravno da mislim!«
»Pa«, prošapćem, »patuljak Ljutko mu nije do koljena po mrgodnosti.«
»Mrgodnosti? Mračnjaštvu, hoćeš reći«, promrmlja ona. »Kao gospodin Darcy. Ili onaj koji je sudjelovao u X faktoru prošle godine.«
»Kako god.« Nacerim se.
»A čini se i da lako slama srca.«
»A da? Nisam primijetila.«
»Onda ti nešto nije u redu s očima.«
Srećom, razgovor se prekine kada Samuel sjedne u naslonjač do nas. »Jesi li ti iz Engleske, Zoe?« upita.
»Jesam, dušo«, odgovorim i popravim mu majicu. »Ja sam iz Hope Fallsa«, izjavi on.
»Znam«, odgovorim. »A ja ću sada živjeti ovdje s vama, zar ne?«
»Mogu li i ja u Englesku?« upita on.
»Sigurna sam da ćeš jednoga dana moći«, misleći kako će se vjerojatno za petnaest godina priključiti kolonama američkih studenata koji s naprtnjačom putuju Europom.
»Danas?« upita on pun nade.
Ruby se počne hihotati i nagne se da ga zagrli. Tada se i Sa¬muel zahihoće. »Budalice«, kaže ona i poljubi ga u glavu. »Engle¬ska je predaleko da idemo danas. Dalje je čak i od Mainea.«
Potom Trudie i mene ispituju o svemu, počevši od jezika koji se u Engleskoj govori sve do toga jesmo li ikada probale gumene medvjediće. Kada se djeca konačno vrate gledanju televizije, ja se ponovno okrenem Trudie. »Sudeći prema tome što si prije rekla o ovdašnjim muškarcima, pretpostavljam da nisi u vezi?«
»Au contraire«, odgovori ona i podigne obrve. To je prvi put da sam čula francuski s toliko teškim jorkširskim naglaskom. »Ovdje sam upoznala svog savršenog muškarca. Rekla sam da Ho¬pe Falls nije poznat po dobrim komadima. Ali moj živi na drugom kraju grada.«
»Tako«, odgovorim.
»On je jednostavno fantastičan«, kaže ona sanjivo. »Volim svaki dio njega.«
»Kako ste se upoznali?« upitam.
»On se bavi liječenjem drveća i došao je kod nas u mom prvom tjednu. Uređivao je jedan od kanadskih javora u dnu vrta. Prvi put sam ga ugledala kada je bio na pola puta prema vrhu krošnje s motornom pilom. Samo sam bacila pogled na te bicepse i vjeruj mi, odmah me je osvojio!«
»Ne možeš odoljeti momku s moćnim alatom, ha?« »Tako nekako«, zasmijulji se ona. »No, nije samo to. On je divan. Tako je drag i pažljiv. Uvijek mi govori kako sam lijepa, čak i kada imam prištić na nosu, i uvijek mi kupuje cvijeće. Možda zvuči otrcano, ali ja na to padam.«
»Uopće ne zvuči otrcano«, kažem joj iskreno. »Zvuči sjajno.«
»Slušaj«, odjednom će ona, »zašto ti ne bi raspremila svoje stvari i istuširala se? Ja ću čuvati djecu, a onda svi možemo izići nešto pojesti. Niže niz cestu je restoran u kojem su pizze tolike da vjerojatno imaju četiri tisuće kalorija po kriški.«
»Stvarno? Nije ti teško?« zacvilim. Ne bi me više razveselilo ni da mi je ponudila da mi doživotno plaća kazne za parkiranje, odsluša sate francuskog koji još moram položiti i da me svake godine podsjeti da prateti Iris kupim puder s mirisom lavande za njezin rođendan.
»Hajde!« naredi ona.
Ruby skoči na noge i uzme me za ruku. »Ja ću ti pokazati put, Zoe.«
Uspnemo se stubama. Dok prilazimo gostinjskoj sobi, gotovo mogu zamisliti što me čeka: za takvo što bi i zatvorenici imali pravo uložiti oštru žalbu. No, kada otvorim vrata, ostanem sasvim zatečena.
Soba je mala, sunčana i nevjerojatno uredna. Na krevetu je prekrivač pačvork uzorka u bijeloj i pastelnoj boji. Zidovi su boje zrelog limuna, a zastori prekriveni svijedožutim ružama i poveza¬ni vrpcama odgovarajuće boje. Možda zbog takve romantičnosti i nije sasvim u mome stilu, ali je golem napredak u odnosu na sve ostalo, kao da se ne radi o istoj kući.
»Sviđa ti se?« upita me Ruby.
»Prekrasna je«, odgovorim i stisnem joj ruku. »Zaista jest.«
»Rekla sam tati da je mora učiniti lijepom za tebe«, reče ona ponosno. »Nije to učinio ni za jednu od naših dadilja.«
»Cime sam ja počašćena?«
»Pretpostavljam da ne želi izgubiti još jednu.«
Na noćnom stoliću je filigranski okvir s fotografijom Ruby i Samuela.
»Pogledaj!« vikne Ruby pokazujući na njega.
»Opa!« nasmiješim se. »To ste ti i Samuel! Puno vam hvala.«
»Možeš staviti i nekog drugog ako želiš«, nadoda ona. »Ne¬ćemo se ljutiti.«
»Željela bih zadržati vašu sliku. Ne pada mi na pamet ništa ljepše.«
Sto je gotovo istina. Iako je razlog zašto ne želim ničiju dru¬gu sliku malo složeniji.
Samo je to potrebno — primjedba o okviru za slike — i Jason ponovno prodre u moje misli. Ovoga puta, bez ikakva posebna razloga, prisjetim se trenudca kada smo se upoznali prije toliko godina.
U filmovima veze nikada ne počinju u otrcanim puhovima s glazbenom pozadinom iz uređaja za karaoke koji pušta samo pje¬sme Chesneyja Hawkesa. No, u stvarnome životu takva prozaična okruženja često su mjesto na kojem se začinje sjeme velikih ljubavi — ili je barem takav slučaj bio s Jasonom i sa mnom.
Upoznali smo se kada sam ja izišla sa svojim curama, a on s deč¬kima. Naši su se putevi sreli na popularnom mjestu za izlaske u Mathew Streetu, onda dok taj dio još nisu dotjerali za turiste i kada su ondje svi gutali tekilu u junačkim količinama.
Iako se ne mogu sjetiti o čemu smo točno pričali, znam da smo se Jason i ja složili toliko dobro da sam stalno očekivala kako će se negdje u pozadini pojaviti lebdeći čovječuljak s krilcima i harfom.
Idućeg sam se jutra sjećala da me je bio pitao za moj broj telefona, ali nisam mislila da će me nazvati. No, jest. Zvao me je istoga dana, a kada je moja majka čula njegov naglasak, pala je u trans. Jason je podrijetlom iz Cheshirea, što ga, što se moje majke tiče, čini gotovo aristokratom.
Tako je počelo. Nakon sedam godina još uvijek smo bili za¬jedno i, kako sam ja pretpostavljala, veoma zaljubljeni. No, isposta¬vilo se kako sam ja pretpostavljala mnogo toga.
Pretpostavila sam da smo srodne duše. Pretpostavila sam da ćemo biti zajedno zauvijek. Pretpostavila sam da će se na dan na¬šega vjenčanja, dok bih dolazila u crkvu u kojoj bi me on trebao čekati kod oltara, i on pojaviti.
Glupača. Sve sam krivo pretpostavila.
10. POGLAVLJE
Budući da će Boston biti moj novi dom, željna sam stopiti se s lokalnim stanovništvom što je prije moguće. Ili barem ne izgledati poput nesretnog turista koji ne može pronaći put do
za¬hoda bez detaljnog plana grada.
Besciljno lunjajući, uđem u American Jack's u namjeri da izgledam toliko opuštena kao Norm koji ulazi u kafić Uzdravlje. Umjesto toga, spotaknem se o stubu i zamalo oborim konobaricu. Unutrašnjost restorana napadno je uređena zastavicama sa zvjezdi¬cama i prugama iza šanka, bejzbolskim utakmicama na programu televizora u svakom kutu i toliko visokim hrpama pladnjeva kao da ih je ondje naslagao viličar.
Prođemo pokraj šanka od hrastovine i uspnemo se stubama do toploga unutrašnjeg dvorišta okupanog večernjim suncem. On¬dje nas zaskoči hiperaktivna crvenokosa, toliko prpošna kao da je cijelo jutro udisala vilinski prah. »Zdravo, ljudi! Kak' ste danas? Ja sam Ci-Ci i ja ću vas posluživati! Sto ćete?«
Letimice pogledam jelovnik, nastojeći se za nešto odlučiti prije nego što primijeti da pucam od smijeha.
»Piće možete odmah naručiti ako želite«, zaciči Ci-Ci. »Po¬tom u miru pogledajte jelovnik.«
»Hm, dobro«, kažem i spustim jelovnik. »Ja ću kavu, mo¬lim.«
Možda sam malo došla k sebi u posljednjih nekoliko sati, ali još uvijek se osjećam kao da nisam spavala tjednima i znam da ću bez nekog stimulansa brzo pokleknuti.
»Nema problema, gospodo«, zacvrkuće Ci-Ci. »Hoćete li običnu filtar-kavu, kapučino, kavu s mlijekom, espresso, ledenu...?«
»Ledenu«, prekinem je, samu sebe iznenadivši što se nisam odlučila za dosadan kapučino, kao i obično.
»Naravno. Hoćete li mali, obični, veliki, ekstra veliki ili super veliki?«
»Uh, ovaj, samo... srednji, molim vas.«
»Oprostite?«
»Sred., ovaj, obični.«
»Nema problema. Bez kofeina, s manjim udjelom kofeina ili obične jakosti?«
»Obične jakosti.«
»Razumijem. Punomasno, nemasno ili djelomice obrano?«
»Djelomice obrano«, odgovorim, kao da u ledenoj kavi uži¬vam dvaput na dan.
»Naravno. Sa sirupom?«
Nasmiješim se. »Danas ne.«
»Sjajno!«
Potom se okrene Trudie. »A vi, gospodo?«
Svaki član našega društva prođe kroz istu ljubaznu torturu, a ja se pomalo naljutim na sebe kada Ruby nastupi sigurnije nego što je to meni uspjelo.
Kada stignemo do hrane, spustim pogled niz popis jela, pre¬ko piletine, brokule i makarona, kremaste juhe od rakova Jack's New England i svježeg bostonskog bakalara. Podsjetim se da sam se nedavno udebljala sedam i pol kilograma, a sada vjerojatno još i više nakon onoliko čipsa koji sam progutala tijekom leta. Za svoje dobro moram odabrati najlaganije jelo na jelovniku i potom po¬jesti tek pola.
»Ove salate izgledaju dobro, zar ne?« mudrujem, ponajviše pokušavajući uvjeriti samu sebe u to.
Oh, kvragu sve. Naručim Jackovu vješalicu polagano pečenih svinjskih rebaraca sa salatom od svježeg kupusa i majoneze, ručno rezanim prženim krumpirićima i prženim kolutićima luka. Jelo stigne na tanjuru veličine Malte.
»Izgledaš kao da umireš od gladi, dušo«, kaže mi Trudi usred jela.
»Trebala bih na dijetu«, uzdahnem, mljackajući krumpirić.
»Šališ se! Ne trebaš ti na dijetu. Ja imam više rezervnih gu¬ma oko struka od Kwik Fita i to mi nikada nije smetalo.«
To mi je bio dovoljan poticaj da slistim ostatak jela koje bi trebali posluživati uz pribor za oživljavanje. Trudin komentar je¬dan je od razloga zašto mi se ona toliko sviđa.
Ispriča mi da je dadilja postala prije dvije godine, nakon što je odustala od manje primamljivog posla šankerice u rodnom gradu, u noćnom klubu zvanom Crazy Brians. »Uživala sam u svakoj se¬kundi«, kaže sarkastično. »To je bio posao iz snova, ako se izuzme nastrani šef, odvratni gosti i nikakva plaća.«
»Kako si se počela baviti čuvanjem djece?« upitam je.
»Ja sam najstarija od sedmero, tako da sam vrlo kvalificira¬na«, počne ona. »Da budem iskrena, došla sam u životnu fazu kada sam željela neku promjenu. Odrasla sam u stambenom na¬selju u državnom vlasništvu opasnom kao sam vrag, u kojem ti je katkad trebala pancirka samo da iziđeš iz kuće. Kada sam završila školu, budućnost mi se nije smiješila. Dobro sam promotrila svoj život i pomislila kako želim više od toga.«
»Pa si se vratila na studij?« upitam.
Ona klimne. »Nakon škole nisam imala gotovo nikakvih kvalifikacija. Bog zna zašto — uvijek su mi govorili da sam bistra. No, nešto je jako krenulo krivo u mom školovanju. Pretpostavljam da sam upala u loše društvo; više me je zanimalo da užicam koji Benson&Hedges nego da se obrazujem. No, kada sam s dvadeset tri odlučila upisati studij, sve je postalo drukčije, možda zato što volim djecu. Ili me je možda veselilo što ću Brianu reći da nađe nekog drugog da mu naručuje slane grickalice.« Ona se zahihoće. »Što god da je bilo, prošla sam.«
Dok mi to priča, nastoji izgledati ozbiljno, ali vidim da puca od ponosa.
»Bila sam izvan sebe od sreće«, nastavi ona i zabaci plavu kosu. »Nikada prije nisam ni u čemu bila dobra. Osim u igranju jednorukog Jacka. I pušenju.«
Kada su djeca nakon jela naručila sladoled, prešle smo na temu mojega novog radnog mjesta.»Onda, kakva je gospoda Mi¬ller?« upitam ja potiho. »Mislim, već sam shvatila da joj nije pre¬tjerano stalo do čistoće u kući. Ali, hoću li se s njom bolje slagati nego s njezinom drugom polovicom?«
Trudie se zagrcne. »Proklet bio... hoću reći, kvrapcu«, reče i pogleda djecu. »Mislila sam da znaš.«
»Znam što?« namrštim se.
Ona obriše usta. »Nema gospode Miller.«
»Znači, rastavljeni su?«
»Znači«, prosikće Trudie, »mrtva je.«
Mislim da mi je na trenutak zastalo srce.
»Ne bih željela zvučati kao seksist«, nastavi ona i posrče malo dijetne Cole, »ali koliko žena znaš koje bi dopustile da im dnevni boravak onako izgleda? Kuća izgleda kao set za film katastrofe.«
Odmahnem glavom. »Nisam shvatila. Hoću reći, pretposta¬vila sam...«
»Pa kako si i mogla znati. Jadni mali šmrkavci, ha?«
Ruby i Samuel još uvijek su zabavljeni svojim sladoledima. Sa¬muel ga ima toliko na kosi da izgleda kao da se njime šamponirao.
»Kada se to dogodilo?« upitam.
»Kako mi kaže Barbara, moja poslodavka, dogodilo se od¬mah nakon Samuelova rođenja. Otprilike prije dvije i pol godine.«
Pomislim na Ruby kojoj je tada bilo tri godine. I na to kako je jednog dana imala majku koje drugi dan više nije bilo. I na nezamislivu zbunjenost i tugu koju je sigurno osjećala. Dvoje djece koja odrastaju bez mame koja bi gledala božične priredbe, ljubila im koljena kada padnu ili ih ušuškala prije spavanja onako kako samo mame znaju.
Pomislim na vlastito sretno djetinjstvo, s dva roditelja koji su me obožavali, i još uvijek me obožavaju, pa me preplavi golema tuga.
Također osjetim oštricu krivnje u vezi s Ryanom. Istina, u usporedbi s njim onoga jutra čak je i Escherichia coli slika i prilika šarma, ali ovo mnogo toga objašnjava. Odjednom čvrsto odlučim da ću se uhvatiti ukoštac s izazovom rada u ovoj obitelji i da ću dokazati jakost svog morala.
»Kako je umrla?« upitam Trudie.
»U automobilskoj nesreći«, odgovori. »Iako mislim da je Barbara uvjerena kako ju je on zakopao u stražnjem dvorištu.«
Sigurno mi je izraz lica postao vrlo uznemiren.
»Ne za pravo«, doda Trudie. »Barbara je takva. Ona i Ryan baš i nisu najbolji prijatelji.«
»Zašto ne?«
»Zato što njegov vrt nije pokošen prema njezinim standar¬dima, djeca ne idu u crkvu i u zadnje joj vrijeme nije napomenuo da izgleda sjajno.«
Nasmiješim se. »Kako se ti s njom slažeš?«
»Ma, u redu«, odgovori ona. »Nismo baš poput lonca i po¬klopca, ali Barbara je u načelu u redu. Ako ništa drugo, dobro me podnosi, a sigurno nisam ono što je zamišljala kada je naručila britansku dadilju.«
»Što misliš, čemu se nadala?«
Trudie popravi naramenicu grudnjaka Wonderbra i pokuša se, ali ne uspije, suzdržati da ne podrigne. »Mary Poppins.«
11. POGLAVLJE
Deset je i dvadeset pet. Vrijeme za odlazak na spavanje u svijetu u kojem je ideja dječje skrbi potpuno iskrivljena, zanemarena i krajnje luda. A takvim mi se počinje i doimati Ryan Miller.
Ispričavam se. Smirit ću se.
No, trebala sam predvidjeti razvoj događaja.
Za nekoga kome su djeca bila čitav svijet zadnjih sedam godi¬na, činjenica da je to vrijeme prekasno za odlazak u krevet trebala je biti očita kao odgovori na kvizu Family Fortunes.
Problem je u tome što je Ryan roditelj, iako se nije pojavio otkako je jutros na trijem iskrcao mene, moje torbe i svoju djecu.
Zbog njegova očinskog statusa naivno sam povjerovala da možda zna neke tajne koje ja ne znam. Mislila sam da postoji neko objašnjenje u njegovu savjetu da djeca ostanu budna do tako ka¬snih sati. Iskreno sam mislila da će najbolje biti ako im dopustim da se drže svoga uobičajenoga rasporeda, bez obzira na to koliko mi se čudnim činio. No, to što je oboje djece još budno, iscrpljeno do granice provala bijesa i suza, pokazuje da sam bila u krivu.
Duboko udahnem i pokušam odagnati zabrinutost. Riječi moje prve šefice u Bumbarima zauvijek su mi utisnute u sjećanje: Dobar odgajatelj je odgajatelj stamenih živaca.
Kakva mudroserka.
Evo protiv čega se borim: ono dvoje pristojne, gotovo pokorne djece koje sam čitav dan pokušavala potaknuti na aktivnosti sada nalikuje na par adolescentskih delinkvenata nakon prekomjerne doze kofeinskih tableta.
»Neeeeeeee!« urliče Samuel dok se baca u naslonjač.
Samo sam mu predložila da ugasi Znatiželjnog Georgea kako bi se malo opustio prije odlaska na počinak, ali čovjek bi pomislio da sam mu zaprijetila vješalima.
»Prerano je!« kriješti Ruby, obraza rumenih od umora dok na stol baca Jagodicu Bobicu.
»Nije prerano«, ponavljam dvanaesti put. »Deset je i dva¬deset pet. Vaše vrijeme za spavanje.«
Koristim se posebnim odgajateljskim glasom koji sadrži pravi omjer blagog i autoritativnog. Vila šećera s prizvucima Džingis kana. Uglavnom je učinkovit.
»Tatica je rekao deset, deset i trideset«, Ruby rida zgužvana lica.
»Sto deset dvadeset pet upravo i jest«, pokušavam objasniti.
»Ne, nije«, zavija ona. »To je prije deset trideset. Nisam glupa, samo da znaš!«
»Nije glupa! Nije glupa!« ponavlja Samuel udarajući noga¬ma o pod.
Postoji samo jedno rješenje. Zaboravi na gomile kvalifikacija i godina iskustva. Prisjetim se što je ono Superdadilja napravila u obitelji iz Južnog Walesa, s mališanom kojem je zamalo dijagnosti¬ciran hiperaktivni poremećaj i desetogodišnjakom koji je usavršio umjetnost provaljivanja.
Kleknem da budem u istoj razini s Ruby i uzmem je za ru¬ke, nadajući se da ću je pridobiti u polumeditativno stanje svojim umirujućim, ali zapovjednim glasom. »Slušaj me, Ruby«, kažem nježno. »Čitav si dan bila dobra curica. Ali dobre curice idu u krevet kada im se kaže i...«
»Ja ne želim ići u krevet!« zavrišti ona, a prozori zaštropoću.
Nastojim održati pribran, blag i sućutan izraz lica. No, imam osjećaj da mi je glava poput unutrašnje komore vulkana koji prijeti erupcijom. Razmisli, Zoe. Sto je u korijenu svega ovoga? Zašto se ne smiruju?
Bacim pogled na televizor u čijem kutu trešti Go, Diego, go! Ovo što namjeravam neće ih učiniti sretnijima, ali je nužno. Ponov¬no duboko udahnem, prijeđem sobu i ugasim televizor, s izrazom koji ulijeva strahopoštovanje. » A sada...«
- »Aaaah!« Samuel zaurliče i baci se na pod, udarajući šakama toliko žestoko da umalo ne probije rupu na drugu stranu.
Kada ih konačno uspijem smjestiti u krevet, jedanaest je sati i dva¬deset pet minuta. Nakon nekoliko pokušaja bijega, nakon čega su uslijedili uvjeravanja, podmićivanja i izravne prijetnje (uglavnom su se svodile na to da ću isključiti televizor iz struje), u ponoć i petnaest konačno su zaspali.
U ponoć i šesnaest minuta zapitam se ima li u ovoj kući pi¬va. Moram istaknuti da, u normalnim okolnostima, s alkoholom imam sasvim zdrav odnos. Zapravo, mogla bih reći da sam jedna od onih osoba koje mogu i bez njega.
Stoga ne treba zavarati podatak da se, kada pronađem hladnu bocu Coorsa i otvorim je drhtavim rukama, odmah osjetim poput Nicolasa Cagea kada si je nalijevao votku u Napuštajući Las Vegas.
No, kada strusim pola boce, iako sam sada budna otprilike dva dana i potpuno iscrpljena, i dalje mi se ne spava. Koliko god pokušavala, ne mogu se opustiti. Napeta sam. I znam koji je uzrok tome: ova kaotična kuća. Nitko se mentalno ne bi mogao opustiti sve dok je okružen s toliko smeća. Ili barem ja ne mogu. Predugo sam živjela s Jasonom da bih mogla podnositi kaos.
Kuća u kojoj smo živjeli bila je uvijek besprijekorno uredna, ponajviše zahvaljujući njemu. Nije bila toliko golema i blistava po¬put ove, samo kuća u nizu nedaleko od Sudley Roada. Zaljubili smo se u nju čim smo je ugledali. Mjesece smo proveli uredujući je i bilo mi je sasvim razumljivo zašto se Jason toliko trudi održati je čistom i urednom. Iako meni takva pedantnost nije urođena, ubrzo sam i ja počela cijeniti uvijek blistavu kromiranu kupaonicu. Sag u našem dnevnom boravku i nakon dvije godine bio je još uvijek raskošne svijetlosmeđe boje.
Što za ovaj ne bih mogla reći. Podignem Barbie islandsku princezu ispod stola. Izgleda kao da je dan provela pijući metili-rani alkohol.
Malodušno joj pokušam urediti frizuru prije nego što je uba¬cim u kutiju s igračkama. Potom podignem ovcu od Lego kockica i bacim je za njom. Zvrk je sljedeći. Potom četka za kosu Bratz. Nakon čega slijedi Mr Potato Head. Do trenutka kada sam se dohvatila dvorca u obliku čajnika s minijaturnim ponijima, paper-jastog orangutana s krznom slijepljenim od jogurta i Spidermena koji pjeva, već sam dostigla paklenu brzinu.
Ne mogu si pomoći. Kada sam raščistila cipele iz hodnika, pospremila prljavo posude koje sam pronašla u zahodu u prize¬mlju (najozbiljnije), oprala kuhinjski pod i kupaonicu i pomela sloj nečistoće zbog čega je pod u hodniku izgledao kao ulično sajmište u zemlji Trećega svijeta, došlo je tri i dvadeset pet.
Osjetila sam se pospanom. Ne samo pospanom, nego pošteno umornom. Predivno, sjajno, savršeno, temeljito umornom. Taman sam krenula prema krevetu, kada začujem ključ u bravi.
Ispravim leđa.
Smiješno me raduje što ću se susresti s novim šefom jer ne mogu dočekati da vidim njegovu reakciju na moj trud. Tom je čo¬vjeku bilo više stalo do mojih sposobnosti čišćenja njegova zahoda nego brige o njegovoj djeci, pa na temelju toga zaključujem da će biti oduševljen mojim postignućem.
Nehajno se oslonim o radnu ploču kada Ryan ude u kuhinju.
Izgleda još raščupanije nego kada sam ga prvi put vidjela, ali i privlačnije. Pogled mi magično privuče vrh njegovih traperica u koje je djelomice ugurao majicu kraddh rukava. Njegova je kosa zamamno zapuštena, a stav samouvjeren bez imalo truda.
Zaprepasti me što Ryan, a da nije ni riječ rekao, isijava nečim čarobnim i zagonetnim. Njegova je seksualna privlačnost tolika da bi se za njim okrenule glave i u prostoriji s tisuću ljudi.
»Zdravo!« pozdravim ga, nastojeći mu pročitati što misli dok promatra svoju nanovo djevičanski čistu kuhinju.
Dok prolazi pokraj mene, zapahne me miris od kojega se zamalo ne onesvijestim, blag ali nezamjenjiv — mješavina pića, parfema i cigaretnog dima. Dašak burnoga izlaska.
»Jeste li uspjeli puno toga obaviti?« upitam ga dok mi srce luđački udara. »Na poslu, hoću reći.«
»Hmm?« odvrati on odsutno dok otvara hladnjak.
»Išli ste na posao«, podsjetim ga, nadajući se da će se okre¬nuti.
»A da. Da. Jesam. Hvala na pitanju«, odgovori on. Ne pro¬makne mi da pomalo nejasno izgovara riječi.
»Djeca se baš nisu mogla smiriti prije spavanja«, obavijestim ga. Pridem stolu i nagnem se nad njega da privučem pozornost na njegovu blistavu površinu.
»A je li?« On zatvori vrata hladnjaka ostavivši pivo i umjesto toga uzme bocu viskija iz kuhinjskog ormarića.
»Mislim da su se premorili«, objasnim.
»Sigurno.«
Uspravim se, prekrižim ruke i namrštim se. Ryan je krajnje nezainteresiran za ovaj razgovor i novo stanje kuhinje.
»Zaista nisu htjeli u krevet«, ustrajem. »Morala sam se boriti s njima.«
»Da. Znaju biti takvi.«
Napuni čašu viskijem. Od te bi količine i zmaj odapeo.
»U redu. Ako se slažete, od sutra bih pokušala spremati ih na spavanje malo ranije.«
On slegne ramenima. »Sto god mislite da je najbolje. To sam već rekao, zar ne?«
»Da. Ali... Da, jeste.«
Nastupi još jedna duga tišina.
»Mislim da ću sada u krevet«, kažem. Ali ne pomaknem se. Čekam. I čekam. Čekam da kaže »Bože, Zoe, kuća izgleda sjajno, zaista neprepoznatljivo. Prije bi se jedva mogla nazvati ljudskom nastambom, ali sad izgleda kao da bi i Sultan od Bruncja ovdje prespavao. A to mogu zahvaliti vama, prekrasna, prekrasna ženo.« Kada konačno podigne pogled, očima prijeđe preko moga lica kao da me prvi put pošteno vidi. Ne kaže ništa, ali od toga me stegne u želucu. »Naravno«, odgovori i potegne gutljaj viskija.
12. POGLAVLJE
Blaga fiksacija koju sam očito razvila prema tijelu moga novoga poslodavca djetinjasta je, teška za ignoriranje i zakučasta. Iako Ryana ne poznajem toliko dugo da stvorim detaljno mišljenje o njegovoj osobnosti, dovoljno sam vidjela da se pokušam podsjetiti kako nisam, i nikada nisam bila, jedna od onih koje privlače ga¬dovi. Te se pomisli grozim.
Stoga je jedini zaključak do kojega mogu doći, dok se razodi-jevam i uvlačim pod pokrivač, da je ovo još jedan primjer kako me je činjenica da sam ostavljena na dan vjenčanja učinila mentalno nestabilnom. Ostavljena. To je riječ za koju ni jedna perspektivna mlada ne misli da bi mogla biti dovedena u vezu s njom. O, kako sam bila u krivu.
Gledajući unatrag, kako odonda često znam reći, trebala sam ipak čuti zvona na uzbunu dok su trajale pripreme za vjenčanje. Mala zvona, nalik zvonjavi budilice, nikako zvona Big Bena. Jedna od stvari koja me je mučila jest trenutak kada me je Jason zapravo pitao da se za njega udam. Mislim da ustvari nikada i nije. Si¬gurno nije bilo dramatične situacije u kojoj je kleknuo na kolje¬no s prstenom kojim sam se idućih dvanaest mjeseci hvalila pred prijateljicama, obitelji i bilo kim tko bi pogledao. Nekako smo se jednostavno samo našli u svemu. Oboje smo pretpostavili da ćemo prije ili poslije prisegnuti na vjernost.
No, u to vrijeme nisam tako razmišljala. Opravdavala sam to time što smo na istoj valnoj duljini. Mislila sam da mi ne treba nikakva razmedjiva prosidba jer je bilo očito da oboje želimo isto.
Najranije što se sjećam da smo spominjali vjenčanje bilo je ne¬dugo nakon što su Jasonov najbolji prijatelj Neil i njegova zaručnica Jessica pripremili zabavu za zaruke. Jadna Jessicina mama danima je crnčila kako bi pripremila zakusku, ali tisuću dvjesto zalogaj-čića s gljivama (ili kanapea, kako je inzistirala da ih Jessicin otac naziva dok ih je nudio gostima) i nije baš pridonijelo raznolikosti švedskoga stola. Jason i ja odlučili smo pridružiti se još nekolicini drugih gostiju u indijskom restoranu na putu kući. Sjećam se da se okrenuo prema meni dok mi je dodavao zdjelu ukiseljenog povrća s limetom i pitao me »Sto misliš, gdje bismo se mi trebali vjenčati?«
Kada bolje promislim, to sigurno nije bio prvi put da smo spomenuli vjenčanje jer me pitanje nije nimalo iznenadilo. Zapra¬vo sam ga jedva primijetila jer se takav tijek događaja podrazumi¬jevao.
Toliko se podrazumijevalo da šest tjedana prije velikog da¬na ja još uvijek nisam imala zaručnički prsten. Jason se složio da bismo ga trebali kupiti od dijela zajma koji smo podignuli kako bismo platili vjenčanje. Uvjerena sam da je zajam bio veći nego hi¬poteka na manju otmjenu kuću. Planirala sam ga otplatiti u idućih pet godina. Zapravo sam se duga riješila odjednom, prodavši našu kuću nakon što se sve raspalo.
Kuća je bila jedno, ali rješavanje svega drugoga predstavljalo je malo veći izazov. Kada kupite sto dvadeset dvije svilene vrećice ušećerenih badema, dvanaest cvjetnih aranžmana i tortu od bijele čokolade na tri kata, onda s time i nemate kamo.
Iako mi je bilo drago što su moja rođakinja Tanya i njezin novi dečko Darren uživali u našem bračnom putovanju u hotelu s pet zvjezdica na Mauricijusu, radije bih da mi se odužila novčanim doprinosom nego majicom kratkih rukava od Ralpha Laurena ko¬ju mi je poslala u znak zahvale.
Ali ništa od toga ne može se usporediti s užasom koji se do¬godio na sam dan vjenčanja.
Željeli smo poštovati tradiciju i provesti noć prije vjenčanja odvojeno. Kada me je Jason poljubio za laku noć na pragu majči¬nog doma, nisam ni sanjala da je on odlučio da tako bude zauvijek.
Ne želim reći da nije bio nervozan. Svakako jest.
Ali zar nervoza prije vjenčanja nije uobičajena koliko i gala¬ma oko popisa uzvanika i djeveruša kojima se zajamčeno smiješi avantura za jednu noć?
Možda mi je činjenica da me je zagrlio toliko snažno da ni¬sam mogla disati trebala ukazati na to da je u njegovoj glavi više previranja nego u bliskoistočnoj ratnoj zoni. Ali nije.
Vjenčanje je bilo zakazano za dva u crkvi St. Michael's u Wo-oltonu u kojoj sam kao dijete provela mnoga nedjeljna jutra, poku¬šavajući s drugom djecom vjerno dočarati prizor jaslica od novinskih papirića i boca deterdženta za posude.
Neobično je što sam u prvoj polovici dana uživala kao nika¬da dotad. Da se nije dogodilo ono što se dogodilo, još uvijek bih se rado toga prisjećala.
Probudila sam se u četiri i trideset, nakon nemirne noći u maminoj gostinjskoj sobi, toliko maloj i zagušljivoj da sam imala osjećaj kao da spavam u kotlovnici. Nisam više mogla zaspati, pa sam pribjegla listanju jedine knjige koju sam uspjela pronaći — dječje Biblije s listovima savinutih krajeva, tiskane ranih se¬damdesetih sudeći prema tome koliko je Isus jako sličio Davidu Cassidyju .
Moja frizerka mi je poslije rekla da su sve mladenke koje je uređivala provele besanu noć prije velikog dana te mi je savje¬tovala, ako se ikada ponovno nađem u istoj prilici, da isprobam tablete temazepam (koji navodno izvrsno djeluje, iako može imati neželjene popratne pojave ako se idućeg dana prerano počne sa šampanjcem).
Kod frizera smo se zapravo svi počeli zabavljati. Imala sam osjećaj da će nam se kosa, koja je Jessici, mojoj vjenčanoj kumi, djeverušama Heather (stara prijateljica iz škole) i Win (moja rođa¬kinja) i meni bila toliko nakovrčana i lakirana, rastaliti u korijenu.
Kada smo se vratile u kuću mojih roditelja, odveli su nas do kuhinjskog stola na koji je tata iznio goleme tanjure za doručak s kajganom i hrpom dimljenog lososa. Taj je trenutak, dok smo sjedile za stolom, opijene koktelima i srećom, jedan od najsavrše-nijih u mom životu.
Desy je upravo bio dovršio mamino šminkanje. Nakon tro-tjednog treninga pod vodstvom njegove sestre Caroline, koja radi na odjelu prodaje kozmetike Clinique u Bootsu, postao je stručnjak u nanošenju podloge visoka odsjaja i maškare visoke definicije. Mama nam se pridružila još uvijek odjevena u kućni ogrtač Juicy Couture i glave pune ružičastih uvijača koji su izgledali kao izolirane cijevi na svemirskom brodu. Moj je otac već bio u smokingu koji je odje¬nuo već otprilike u šest i trideset ujutro.
Ja sam bila uzbuđena, ushićena, nervozna i bez trunka sum¬nje da činim pravu stvar. Jason je bio čovjek koga volim, s kojim sam provela idiličnih sedam godina i bila sam spremna provesti još deset puta toliko.
Tim sam se mislima bavila kad smo se dovezli do crkve u jednom od najtoplijih dana mjeseca travnja. Otac mi je stisnuo ruku i pokušao skriti suzu dok sam izlazila iz auta, brižno pazeći da rub moje haljine ne dotakne prašnjavo tlo. Sunce mi je grijalo ramena dok sam smiješeći se gledala nebo plavo poput različka, bez ijednog oblaka.
»Bravo Zoe, snimimo jednu s tvojim tatom«, uzviknuo je fotograf dok je pokušavao učvrstiti tatinu rupicu za gumb koja je već popuštala.
No, dok smo se smijali i pozirali, nije mi promaknulo da nešto nije u redu. Andrew, jedan od Jasonovih pratitelja, uznemi¬reno je šetao ispred crkvenih vrata, telefona zalijepljena za uho i blijeda lica.
Kada se okrenuo prema nama, namrštila sam se.
Oči su mu se raširile dok je gledao uokolo kao da traži mje¬sto za bijeg.
»Jesi li dobro?« oblikovala sam pitanje usnama.
Oklijevao je prije nego što je krenuo prema nama. »Možete li... možete li nas ostaviti nasamo?« upitao je fotografa.
Ovaj je zamijetio njegov pogled i povukao se.
»Slušaj, Zoe«, počeo je Andrew, vrata crvenog od nervoze. »Došlo je do jedne nezgode.«
»Nezgode?« mirno sam upitala.
»Kako to misliš, nezgode?« upitao je tata.
Andrew je progutao knedlu.
»O Bože, ne želiš valjda reći da nisu donijeli cvijeće?« rekla sam. Crkveni domar bezbojna lica odlučno je ustrajao da ga on nabavi, a ja sam maštala o kićenom spletu hortenzija.
»Ne, ništa takvoga«, rekao je Andrew i olabavio ovratnik.
»Orguljaš? Sranje, Jess me upozorila da je bezveznjak, ali sam mislila...«
»Ne, Zoe. Stani!« rekao je Andrew. »Nije ništa takvoga.«
»Nego što je?«
»Radi se o Jasonu.«
Oduzela sam se. Pokušala sam progutati, ali nisam mogla. »Imao je nesreću?«
»Ne«, odgovorio je Andrew. »On je dobro. Hoću reći, nije dobro...«
»Sto je, Andrew?« rekla sam, odjednom veoma nervozna. »Sto je s Jasonom?«
»On neće doći«, konačno je rekao Andrew i spustio pogled. »Zoe, on neće doći.«
5 Re: Jane Costello - Zamalo vjenčani Sub Feb 11, 2012 1:50 pm
Margita
Administrator
13. POGLAVLJE
Zoe! Probudi se, Zoe!«
Ovo je noćna mora. Sigurno je noćna mora. »Želimo doručak, Zoe!«
Prevrnem se na drugu stranu i pokrijem glavu jastukom, želeći se vratiti poluerotskom snu koji je uključivao Jasona, hotel¬sku sobu obloženu baršunom i veliko pakiranje čokoladnih jaja s kremom od Cadbury'sa.
»Zoe! Hajde!«
Glas je nježan i ne pretjerano glasan. No, to nadoknađuje upornošću.
»Zo-eee!«
Otvorim jedno oko i ugledam Ruby i Samuela, živahne po¬put dva zečića u proljetno jutro. »Koliko je sati?«
»Hm, nisam sigurna«, neuvjerljivo odgovori Ruby.
»Jučer si znala na sat«, podsjetim je.
»Šest i dvadeset pet«, odgovori naposljetku plaho.
Zagundam. »Niste trebali još ustati.«
»Ali uvijek ustajemo u ovo vrijeme«, odvrati Ruby.
»Sjajno.« Protrljam oči. »Izvrsne vijesti.«
Okrenem se da ih pogledam. »Spavali ste tek nekoliko sati«, ustanovim. »Danas ćete biti iscrpljeni.«
»Nismo isc... isc... umorni«, zaključi Ruby dok Samuel iza nje zijeva.
»Želim Spužvu Boba«, javi se on, trljajući oči.
»A ne spavati?« pokušam još jednom puna nade.
»A-a«, odbiju oboje.
Dok teturajući ustajem iz kreveta, sjetim se da bih nedjeljom trebala imati slobodan dan. Iako znam da sam tek stigla, nadala sam se da će to uključivati i današnji dan tako da barem mogu po¬kušati prebroditi vremensku razliku. Problem je u tome što nisam uspjela o tome razgovarati s gospodinom Brbljavim.
»Hajde, Zoe!« viču djeca.
Krenem niza stube u kućnom ogrtaču, držeći Samuela za ruku i izgledajući, rekla bih, poput viktorijanske dvorkinje nakon četrdesetdvosatne smjene. Uđemo u kuhinju gdje Ruby upali tele¬vizor. Da, i ondje je jedan primjerak.
»U redu«, kažem, nastojeći zvučati vedro. »Sto inače do-ručkujete?«
»Hmm, jučer smo jeli Hersheys«, kaže mi Ruby.
»Nije li to čokoladica?« namrštim se.
»A-ha«, odvrati Ruby kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
»Ma dajte, ne mogu vjerovati da bi vam tata dopustio da je...«, počnem. »Čekajte, možda i mogu. U redu, što vam je proš¬la dadilja davala za doručak?«
»Pohani kruh«, izjavi Ruby. >
Snuždim se. Nadala sam se da neće biti ništa zahtjevnije od zdjelice Cheerios pahuljica. »Sto kažete na žitarice?« upitam puna nade.
»Kako god.«
Krenem u potragu za pahuljicama, ali zastanem. Sto mi pada na pamet? Ovo je prilika da zadobijem naklonost djece, osobito nakon sinoćnje drame. Naravno da mogu doručkovati pohani kruh. To je praktički moj specijalitet. Osim toga, nema šanse da im odbi¬jem nešto što im je prošla dadilja pružala.
»U redu«, odgovorim živahno. »Budući da vas je samo dvoje, može pohani kruh.«
U glavi mi je slika dječice koja pohlepno navaljuju na moj svježe pripravljen doručak, i sebe sam zamislila kao neku vrstu Nigelle Lawson , spremne da na brzinu smućkam raskošnu gozbu od malo brašna, praška za pecivo, nekoliko pistacija i preostale mahune vanilije.
Krenem prema hladnjaku u potragu za onim što bi Nigella nazvala »sastojcima iz smočnice« koji su potrebni za ovo jelo: nekoliko lijepih svježih jaja, malo maslaca i debelo narezane kriške kruha, po mogućnosti organskog podrijetla i od cjelovitih žitarica.
Potom otvorim hladnjak.
Jedino što se iz njega može konzumirati je alkohol.
Iako je ondje i nekoliko namirnica, većina ih je toliko stara da bi se moglo zaključiti da potječu iz jurskog doba. U ladici za povrće nekoliko je poluraspadnutih rajčica, na gornjoj polici sta¬klenke s umacima sa skorenim poklopcima i komad sira toliko tvrd da bi Roger Federer njime mogao postići as udarac.
Ni traga jajima. Brzim pogledom u ormarić za kruh otkri¬jem da nema ni kruha, osim ako se ne računa bezoblična gvalja ugljikohidrata s toliko spora plijesni da bi se od njih čitava bolnica mogla opskrbiti penicilinom.
»Bojim se da će izbor ipak pasti na pahuljice«, objavim djeci.
Nažalost, kada otvorim kuhinjski ormarić, uvidim da ni takva mogućnost ne postoji.
»Pa«, kažem i žustro se okrenem. Ovo je vrsta izazova koje¬mu se dadilja poput mene može suprotstaviti bez imalo oklijevanja. »Gdje je najbliža prodavaonica?«
Ruby se zahihoće. »Misliš, dućan?«
Vidim da ću im davati mnogo povoda za zabavu.
14. POGLAVLJE
Pretpostavila sam da Ryan snom liječi mamurluk dok sam ja odijevala djecu, punila hladnjak polovicom ukupne ponude lokalnog samoposluživanja 7/11 i toliko se trudila besprijekorno očistiti kuću da bi i pacijent s opsesivno-kompulzivnim poreme¬ćajem pojeo večeru s poda.
Bila sam u krivu. U deset i trideset ulazna se vrata zalupe uz tresak, nakon čega uslijede koraci koji jurnu na kat.
»Je li to ušao vaš tata?« upitam.
»Bio je na trčanju«, ponosno objavi Ruby. »On mnogo trči.«
»A tako.« Poprilično me se to dojmilo. Možda je bolje reći da sam zadivljena. Nakon jučerašnjeg tulumarenja, ne mogu vje¬rovati da je uopće uspio ustati iz kreveta, a kamoli otići na trčanje.
»Svakoga jutra pretrči petnaestak kilometara«, doda Ruby.
Četvrt sata poslije, što mi je bilo dovoljno da zadovoljim ne¬objašnjiv nagon da otrčim u kupaonicu i nanesem malo maškare i bezbojnog sjajila za usne, Ryan ude u kuhinju.
Neodoljivo miriše na čisto, a kosa mu je još toliko mokra od tuširanja da s nje klize kapljice, vlažeći jednu stranu sada svježe obrijana obraza. Usprkos tome, još uvijek je pomalo gruba izgleda i očito je navukao prvi par traperica na koji je naišao. Ali toliko je privlačan da mi je neugodno s njime biti u istoj sobi. Nakratko osjetim paranoičan strah da moja nenametljiva šminka gubi bitku pred vrećicama pod očima koje su, kada sam se maločas pogledala u zrcalo, bile kardinalsko purpurne boje.
»Tatice!« povikne Ruby, skoči na noge i pretrči kuhinju da ga zagrli.
»Tatice, tatice, tatice!« ponovi za njom Samuel i pridruži im se.
»Hej, vas dvoje, kako ste?« Ryan ih ovlaš zagrli, potom ot¬pravi i podigne novine na koje sam se maloprije gotovo spotaknula kada sam otvorila ulazna vrata.
»Dobro jutro«, kažem vedro i zabacim kosu.
On kratko podigne pogled i u sekundi u kojoj nam se pogledi sretnu zaprepasti me koliko mi se ubrza bilo.
»'Ste dobro?« On sjedne i prouči naslovnicu. Njegov pozdrav i nije bio osobito topao.
»Želite li kavu?« upitam ga podižući vrč svježe kave i prino-šeći ga stolu.
»Hmm, sjajno«, promrmlja Ryan i krene rastavljati novine po rubrikama.
»Tatice, doručkovali smo pohani kruh«, veselo ga izvijesti Ruby.
»A-ha.«
»Zoe nam ga je napravila. Zaista dobro kuha.«
Napušem se od ponosa, ne samo zato što joj očito nije zasme¬talo što mi je njezin prepečenac dvaput zagorio, a komad koji sam joj napokon poslužila puknuo kada sam joj ga istresla na tanjur.
»Dobro, dušo«, promumlja on i okrene stranicu. Primijetim da mu ruke ne izgledaju kao da radi u uredu, iako sam na temelju jučerašnjih razgovora u automobilu zaključila upravo to. Šake su mu velike, osunčane, navikle na rad. Preko jedne pruža se istaknuta žila čiju bih putanju rado pratila vrškom prsta.
Ryan otpije gutljaj kave i napravi izraz lica kakav se može vidjeti kod natjecatelja koji krenu u potragu za jestivim bobicama u reality emisiji I'm a celebrity... Get me out of here!. »Mislim da ću samo sok«, kaže napokon i vrati mi šalicu.
Dok uzimam šalicu, prsti nam se dotaknu i kroz mene pro-struje žmarci. Duboko udahnem i naredim si da se saberem. »Vi radite u gradu?« upitam ga, nadajući se da ću započeti barem nekakav razgovor.
»Je«, odgovori on kratko i okrene stranicu.
»Cime se bavite?« upitam ponovno.
Potrebno je nekoliko trenutaka da shvati kako još uvijek go¬vorim. »Radim za svjetskog proizvođača sportske odjeće.«
»Ooo.« Klimnem s odobravanjem, žaleći što nisam bila u stanju smisliti bolji odgovor. No, to ionako nije važno jer mislim da me uopće ne sluša. »Bavite li se prodajom ili takvim nečim?«
»Potpredsjednik sam za komunikacije.«
»To zvuči... fascinantno«, dodam iako se ne mogu oteti dojmu da mu komunikacija nije jača strana. »Jeste li imali kakvih planova za danas? Trebala bih sjesti s vama na deset minuta da prijeđemo neka pitanja. O dječjem rasporedu, o tome kakvim biste aktivnosti¬ma željeli da se s njima bavim i, ovaj, o mojim slobodnim danima.«
»Danas moram nekamo otići«, odgovori on bez zadrške. »Neće me biti veći dio dana, pa će to zasad morati pričekati.«
»A tako. Ako imate sada par minuta...«
»Nemam«, kratko odbrusi.
Zbog oštrine njegova odgovora osjetim se smiješno povrijeđe¬nom, ali i bijesnom. Zar tražim toliko puno?
»Tatice«, obrati mu se oprezno Ruby, »zar ne možemo da¬nas raditi nešto zajedno?«
»Zao mi je, dušo, ne danas«, odgovori on, barem pokazujući malo više žaljenja nego kada je odgovarao meni. »Ali, tatice.«
»Hajde, bez ali«, kaže on i ostavi novine da je podigne na koljeno. Ruby mu stavi ruku oko vrata. U usporedbi s njim izgle¬da sićušno.
»Ali napravila sam čestitku za tebe, tatice.« Preda mu kolaž na koji je posljednjih pola sata lijepila komadiće sušene tjestenine i riže.
»Baš zgodno«, kaže joj Ryan, jedva i pogledavši njezin ura-dak. Potom je, kao da je nakratko osjetio grižnju savjesti, privuče bliže i poljubi u glavu. Zaklopi oči kada udahne miris njezine kose. Kada ih otvori, pogled mu je mekši, a njegov osmijeh koji bi trebao biti veseo i ohrabrujući gotovo je melankoličan.
»Radit ćemo nešto zajedno idući vikend, obećavam«, pro¬mrmlja.
Sada i Samuel dođe do oca i uspne mu se na nogu. Ryan se nasmije i raskuštra mu kosu. »U redu«, kaže konačno, oslobodi se djece i ustane. »Sada stvarno moram ići.«
»Auu«, zacvili Samuel, ali ga Ruby zgrabi za ruku i stisne, vjerojatno da spriječi njegovu provalu bijesa. Primijetim njezinu potištenost dok rukom grli brata.
»Hajde, Samuele«, kaže zapovjednički dok ga vodi do tele¬vizora koji potom upali.
Pitam se mogu li je uvjeriti da ga ugasi i još malo crta, ali nešto me primora da potrčim za Ryanom.
Znam da preispitivanje roditeljske odluke nije u opisu moga radnoga mjesta. I da bi me Anita, moja bivša šefica u Bumbarima, toliko izgrdila da čuje za to da bi mi uši zvonile iduća tri tjedna.
Ali izraz na Rubynu licu nagnao me da nešto učinim. Osim toga, ja se znam ponašati diplomatski kada to želim. Toliko da bih mogla davati privatnu pouku i samom Kofiju Annanu. Samo moram smisliti diskretan, ali učinkovit način da Ryanu predložim da danas više vremena provede s djecom.
Kada ga sustignem u hodniku, nakašljem se da mu privučem pozornost.
On se naglo okrene i meni srce poskoči.
»Ovaj, to što danas morate napraviti...«, počnem.
»Da?«
»Mogu li ja kako pomoći? Tako da možda više vremena pro¬vedete s Ruby i Samuelom.« Želim zvučati brižno i uvjerljivo.
Ryan se zagleda u mene kao da sam nešto ogavno što mu se zalijepilo za potplat.
»Čini mi se da Ruby jednostavno umire od želje da provede neko vrijeme s vama ovaj vikend«, nastavim, »i ako postoji nešto što bih mogla za vas učiniti tako da možete... pa...«
U redu, i ne zvučim baš uvjerljivo koliko sam htjela.
Ryan duboko uzdahne. Onako kako uzdahnu policajci kada saznaju da su njihovi optuženici prekršili još jednu uvjetnu.
»Ne«, reče. »Nema.«
»Samo sam mislila...«
»Slušajte me«, prasne. »Vi i ja ćemo se jako dobro slagati ako se uspijemo razumjeti.«
»U redu.« Sada već žalim što mi netko nije usta zalijepio ljepljivom trakom prije nego što sam jutros ustala iz kreveta.
»Možda ste došli do zaključka da sam loš otac...«
»O Bože, ne«, požurim reći, osjećajući vrućinu kako mi se penje u lice. »Nisam mislila reći...«
»... i možda jesam. Iako, moram reći, obično je potrebno više od dvadeset četiri sata da se to smije zaključiti.« »Ali ja...«
»Ovako mi živimo«, nastavi on. »I to se neće promijeniti. U redu?«
Moj vrat i prsa gore kao podivljali šumski požar. »U redu«, uspijem protisnuti.
»Dobro. Jer ja vas ne plaćam zbog vaših mišljenja. Ovdje ste da se brinete o mojoj djeci.«
Prekrižim ruke, odjednom prkosna. »U redu«, ponovim ne želeći skrenuti pogled, dok me on svrdla pogledom.
Nakon nekoliko sekunda postane nam oboma jasno da se natječemo u zurenju. Ali ja ne želim popustiti. Srce mi još ubr¬zano tuče, ali sada ne zato što su njegove crte lica tako savršeno isklesane. Mislima mi šiba porazna misao: možda sam žalila ovoga čovjeka, možda sam razvila nemoguću opsesiju njegovom struk¬turom kostiju, ali na mene nitko neće vršiti pritisak. Ni on niti itko drugi.
»Možete to učiniti, zar ne?« nastavi on, još uvijek me netre¬mice gledajući. »Možete se brinuti o mojoj djeci?«
»Naravno«, odgovorim hladno i zjenice mi se prošire dok se i dalje odbijam pomaknuti.
»Dobro. Sada vam predlažem da se vratite unutra, natočite si čašu vode i sjednete.« Okrene mi leda i otvori ulazna vrata. »Jer izgledate kao da ste pod stresom.«
15. POGLAVLJE
Negdje sam čitala da nespavanje može služiti kao metoda mu¬čenja. U tom slučaju KGB mi nije ni do koljena, jer moj prvi vikend u kućanstvu Millerovih toliko na tom polju napreduje da vjerojatno sada već izgledam kao kronični narkoleptičar.
Oči mi se spontano zatvaraju jer još uvijek nisam nadoknadi¬la razliku u vremenu, a moja odluka da djecu stavljam na spavanje u pristojno doba i nije toliko uspješna koliko sam se nadala.
U Samuelovu slučaju to je stoga što je inzistirao na popod¬nevnom odmoru, što u njegovoj dobi zaista nije potrebno. I ne samo to nego se ispostavilo da ga je probuditi teško koliko i egi¬patsku mumiju. Tako da se ono što je trebao biti kratak odmor protegnulo na gotovo trosatno spavanje.
U međuvremenu se Ruby, koja u svojim godinama nikako ne bi smjela spavati po danu, potajno namjestila u naslonjaču dok sam radila ručak i nije se htjela maknuti dok nisam zaprijetila da ću pojesti sve njezine čokoladice punjene maslacem od kikirikija.
Sve to znači da sam u osam i trideset (novo vrijeme spavanja) ponovno suočena s Jekyllom i Hydeom.
Ali što je s taticom? Zar njega u to doba nema kod kuće?
Iako nas je večeras zapravo počastio svojom nazočnošću, ve¬ćinu vremena proveo je skriven u dnevnom boravku ispred šeste sezone Sopranosa, hrpe dokumenata i prijenosnog računala.
Kada sam konačno uspjela uspavati djecu, odlučim da je pra¬vo vrijeme za razgovor s njihovim ocem o gomili stvari o kojima još nismo razgovarali: kućnim pravilima, Rubynom čitanju, Samuelovim navikama odlaska na zahod (koje su, kako se čini, sasvim slučajne) i mom slobodnom danu.
Širom otvorim vrata dnevnog boravka. Ryan je još uvijek sa¬svim udubljen u svoje spise.
»Zdravo«, protisnem. On se ne okrene, pa promotrim nje¬govo lice, pokušavajući shvatiti je li me uopće čuo. Ponovno me iznenadi koliko je zapravo privlačan i krv mi jurne u vrat.
»Pitala sam se je li sad dobra prilika da porazgovaramo o nekoliko stvari«, kažem, nešto glasnije.
Ryan kratko podigne pogled, ali tek da posvjedoči kako Tony Soprano nekome sklapa ruke oko vrata. »I nije zapravo«, odgovori.
Pokunjim se. »Ali«, ipak nastavim, »znam da sutra radite i da neće biti prilike, a zaista moram o nekim stvarima porazgo¬varati s vama.«
»Gledajte«, uzdahne on, »moram do sutra proći gomilu posla. Zar je ovo toliko hitno da ne može pričekati sutra navečer?«
»Pa... ne bih rekla da je hitno«, ipak mu priznam. »Nije pitanje života ili smrti, ali postoje neka praktična pitanja koja...«
»U redu, ako nije pitanje života ili smrti, onda to ostavimo za sutra.« On s poda podigne kutiju spisa i položi je u naslonjač do sebe.
Očito nemam mnogo izbora.
Kada se ne pomaknem, on me kratko pogleda, kao da kaže: »Postoji li razlog zašto ste još uvijek ovdje?«
»Idem onda«, kažem razočarano. Sve me to počinje depri¬mirati.
Kada se djeca i ja idućeg jutra probudimo, prva mi je misao hoću li ikada uloviti Ryana, ili ću morati sama improvizirati. Svoj odgovor nađem na žutom ljepljivom papiriću na kuhinjskom stolu. Iznenadi me otmjeni rukopis. »Do kasna — ne čekajte me. R.«
Znači, improvizacija.
Kasnije toga jutra djeca i ja odemo do Trudie gdje se uskoro udo¬bno smjestimo u prostranoj kuhinji njezinih poslodavaca.
Ta je prostorija, kao i ostatak kuće, prekrasna: odiše spojem suvremenog i tradicionalnog, s ormarićima plavim poput guščjeg jajeta, elementom usred kuhinje prepunim blistavih kuhinjskih pomagala i neobičnom ručno pletenom košarom koju kao da je Crvenkapica ostavila na putu do bake.
Smisao posjeta je »sastanak radi igre«, što je vježba osmi¬šljena da proširi dječja životna iskustva, omogućavajući im da se u sigurnom okruženju druže s drugim mališanima. I, naravno, da se njihove dadilje mogu pošteno napričati.
Danas nam se pridružila Amber, još jedna britanska dadilja koja je završila u Hope Fallsu i s kojom se Trudie zbližila prije ne¬koliko tjedana. Ona je zgodna plavuša s dredloksicama na kojima bi joj pozavidio i Bob Marley. Nos joj krasi naušnica u obliku lista kanabisa, a na rukama nosi toliko narukvica da čudi što nema bicepse ruske bacačice kladiva. Odaje dojam nekoga tko je odra¬stao u obitelji političkih aktivista koji grle drveće da ga zaštite od rušenja i hrane se reggaeom i kolačićima od marihuane. No, njezin je engleski tako otmjen kao da ima diplomu prestižnog ženskog koledža Cheltenham.
»Razmišljam o još jednoj tetovaži«, kaže nam uzbuđeno dok Trudie priprema ručak, a ja nadgledam kartašku igru. »Sviđa mi se ova koju već imam, ali istina je što kažu da čovjek postane ovi¬san o njima.«
»Sto ćeš napraviti ovaj put?« upitam je.
Ona zabaci dredloksice i nagne se preko šanka. »U zadnje sam vrijeme mnogo čitala o ženama ratnicama iz plemena Skrang Ibana na Borneu.«
»Kome?« upita Trudie.
»Skrang Ibana«, odgovori Amber. »Osim što su ratnice i vrsne pletilje svetih prekrivača pua kumbu, te su žene pionirke u umjetnosti tetoviranja. Njihov krajnji cilj bio je stvoriti ravnotežu i sklad u svemiru, što je upravo ono što mene sada zanima. Mislila sam da moja tetovaža oponaša neku od njihovih.«
»Mrak«, zaključi Trudie. »A što znači ova koju već imaš?«
Amber zadigne rukav svoje košulje širokih rukava i prouči simbol na nadlaktici. »To je tibetanski kanji.«
»A tako«, kaže Trudie. »Ali što znači?«
»Pa, to su neke riječi koje se spominju u filozofiji do koje mi je nekoć bilo veoma stalo.«
»Dobro, ali što znače?«
»Hm, pa... Um, duša i duh moja su snaga.«
»A tako«, Trudie će. »Lijepo.«
Amber se nakašlje. »Ili bi barem to trebale značiti.«
Trudie se upitno namršti.
»Prije godinu dana otkrila sam da to možda nije njihovo značenje.«
»Možda nije?«
»Zapravo... nije.«
»A što onda znače?« upita Trudie i nabora nos.
»Nisam imala razloga posumnjati u tipa koji mi ju je na¬pravio kada je rekao da je budist. Mislim, to se moglo dogoditi svakome, zaista, pa prije nego što...«
»Sto znače?« uporna je Trudie.
Amber prkosno zabaci jednu dredloksicu. »Baterije nisu uklju¬čene.«
16. POGLAVLJE
Postaje mi jasno da Trudie i nije pretjerano stalo do zlatnih nutricionističkih smjernica koje se navode u priručnicima za dadilje. Zapravo, ono što nam je danas poslužila vjerojatno bi Jamieu Oliveru zadalo srčani udar.
Gozba je počela planinom anemičnog kruha namazanog neprepoznatljivom smjesom koju Trudie naziva »sirom u rasprši-vaču«, sastojkom koji je predvodnik najvećih američkih kulinar¬skih izuma. Namazane kriške naslagane su na tanjure pretrpane čipsom, krafnama, M&M bombonima i drugim slasticama toliko bogatim zasićenim masnoćama da bi i od samog pogleda na njih svačiji celulit eksplodirao.
Začudo, djeca se uopće ne žale.
Trudini blizanci uzbuđeno krenu rušiti nebodere na svojim tanjurima, a iako je Brett, četverogodišnjak o kojem se skrbi Am¬ber, ispočetka pomalo iznenađen, jedan zalogaj nachosa dovoljan je da odbaci svoj uobičajeni ručak prepun vlakana.
»Kako si odlučila biti dadilja?« upitam Amber.
»Au pair«, ispravi me ona. »To je samo usputan ljetni posao. Putovala sam Indijom i vratila sam se u Britaniju da se prijavim na posao predavača aromaterapije za bivše ovisnike o drogama, ali nisam ga dobila. Moja je sestra bila ovdje prošle godine kao au pair i uživala je, pa sam i ja pomislila da se iskušam u tome.«
»I sviđa li ti se?«
»Zapravo, da«, odgovori ona. »Hoću reći, ne bih se voljela time baviti dugo vremena i nisam toliko kvalificirana kao što ste vi, ali...«
Andrew se podrigne toliko glasno da nitko ne bi rekao da je visok jedva metar.
»Ispričajte ga, mislim da nije navikao na ovakvu hranu«, kaže Trudie i u usta ubaci šaku punu M&M-a. »Njegova mama voli da ga hranim stravično zdravo i uglavnom to činim. Usprkos tome što to čini sadržaju njegovih pelena.«
»Znači ona ovo ne bi odobrila?« upitam.
Trudie slegne ramenima da se opravda. »Danas sam vas htje¬la počastiti posebnim ručkom s obzirom na to da ste svi došli. Nitko mi to ne bi zamjerio, zar ne?«
»Vjerojatno ne«, složim se. »Ali da im to daješ svaki dan, neki bi te roditelji odmah prijavili socijalnoj službi.«
Vrata se treskom zatvore. Na Trudinu licu pojavi se izraz za¬prepaštenja kao da se licem u lice susrela s King Kongom. »Kvra-gu! To je Barbara!« prošapće. »Brzo! Riješite se ove hrane, molim vas! Hajde, brzo!«
»Ali, zar nisi rekla da se ne bi bunila protiv ove posebne prilike?« kažem.
»Ne bih željela iskušavati tu teoriju, dušo.« Ona otrči do hladnjaka. »A sada, pomozite!«
Zbog načina na koji nam izdaje naredbe, Amber i mene uhvati panika.
Svoju krafnu i ostatak hrane bacim u obližnji koš za smeće, na zaprepaštenje djece.
»Zeleno na dječje tanjure — prontol« Trudie zavitla vrećicu oprane salate prema Amber koja se baci da je uhvati.
Sve tri pretvorile smo se u prvorazrednu SAS jedinicu koja je maločas sletjela padobranima.
»Zoe, jabuku. Brzo!« vikne Trudie, uvjerljiva poput vojna zapovjednika.
Nasumce zgrabim nekoliko komada voća iz velike zdjele na sredini stola i brzo odložim po komad na svaki tanjur. Trudie je zaposlena proždiranjem šaka punih čipsa s Eamonnova tanjura kada se kuhinjska vrata širom otvore.
»Gospodo K! Zdravo! Rano ste se vratili!« promumlja Trudie, dok joj komadići čipsa s okusom roštilja bježe iz kutova usana.
Barbara King uđe u prostoriju poput rimske carice koja nad¬gleda kraljevstvo. Odjevena je u dizajnersko odijelo, s cipelama od antilopa na visoku potpeticu i skupom torbom. Tamna joj je kosa kratko podrezana u glatku bob frizuru, a šminka joj je toliko savršena kao da ju je nanio sam Max Factor.
»Zašto je limun na tanjuru ovoga djeteta?« upita.
Prokletstvo. Moja pogreška. »To je tradicionalna britanska igra«, prozborim. Zove se »Dodaj limun«. Uvijek smo je igrali u vrtićima u kojima sam nekoć radila. »Hajde, Ruby, ti si na redu.«
Ruby uzme limun i pogleda me kao da sam skrenula. Potom slegne ramenima i proslijedi ga Samuelu.
»Ja sam Zoe«, kažem i pružim ruku.
Barbara se rukuje sa mnom i namršti se, još uvijek razmišlja¬jući o mojoj igri. Bolje rečeno, namršti se koliko uzmogne. Barbara je očito ubrizgala toliko botoksa koliko bi bilo dovoljno da se para¬lizira čelo tiranosaura, tako da je njezino mrštenje više blagi trzaj.
»Gdje su moji dječaci?« uzvikne ona. »Mamica je krenula na sastanak, pa je pomislila da bi mogla svratiti i iznenaditi vas!«
Blizanci skoče sa stolaca i požure k njoj raširenih ruku, dla¬nova i lica prekrivenih s toliko umjetnog sira i neorganske čoko¬lade da jedva mogu razdvojiti prste.
»Ooo, čekajte sekundu!« uzvikne Trudie. »Dajte da obri¬šem taj sok od breskve s vaših ruku!«
Ona zgrabi mokru maramicu i očisti Andrewa, ali Eamonn bude prebrz. Kada stigne do majke, ona ustukne. »Sto ste vi, za ime Božje, jeli?« upita s takvim užasom kao da djetetu iz usta visi živi miš.
»Ooo, Eamonne, sav si ljepljiv«, primijeti Trudie nevino, dok skače da mu s dlanova obriše uvredljive ostatke. »Taj je sok zaista grozan, zar ne?«
»Trudie«, kaže Barbara strogo dok pregledava kuhinjski stol. »Jeste li zaboravili moja pravila o tome što djeca smiju i ne smiju jesti? O tome kako moraju jesti mnogo voća i povrća?«
»Naravno da nisam, gospodo K!« kaže Trudie, mašući uve¬lim listom salate kao dokazom. »Pet na dan, nisam zaboravila!«
»Sedam u ovom kućanstvu«, ispravi je Barbara, brišući Andreweva usta djevičanski čistom maramicom koju je izvukla iz torbice. »A ne želim ni trans masnoće. U redu? Šećera nikako više od deset posto dnevnog unosa kalorija. U redu?«
»Ne brinite se«, odgovori Trudie, strateški se namjestivši ispred tanjura s čokoladnim kolačima. »Glavna mi je briga stanje njihovih arterija, gospođo K.«
»Hmm«, kaže Barbara, očito nimalo uvjerena. »Ne dajete im nikakve tonike, zar ne?« Tako stanovnici Bostona zovu gazi¬rana pića.
»Tonik? Ni govora!« nasmije se Trudie.
Barbara se ispravi i sumnjičavo promotri Trudie. »Dobro. Jer s obzirom na učestalost srčanih bolesti u današnje doba, čvr¬sto vjerujem da je nedavanje djeci uravnotežene prehrane jednako okrutnosti. Polovica predškolaraca u ovoj zemlji pati od kronične začepljenosti.«
Trudie poslušno klimne.
»Pa«, nastavi Barbara, »sad ću vas ostaviti. Hajde, vas dvojica, dođite i jako zagrlite mamicu!« Ona se sagne prema blizancima, čvrsto zaklopi oči i zaroni licem u njihovu kosu.»^z imam tonik«, izjavi Ruby, nimalo ne pomažući, i podigne konzervu Cole.
Barbara razrogači oči.
»O«, kažem ja i otmem joj konzervu, »to je samo za tebe, dušo.« Okrenem se Barbari, osjećajući da joj dugujem objašnjenje. »Ostala su djeca pila nešto drugo«, kažem joj. »Rubynu ocu ne smeta što pije gazirana pića.«
Ona napući usne. »Znači, Ryan Miller dopušta svojoj curici da pije kolu cijeli dan. Zašto me to ne čudi?«
»Ne bih baš rekla cijeli dan«, promumljam, pitajući se zašto ga pokušavam braniti.
»Ne brini se, dušo«, na to će Barbara. »Ako živiš s Ryanom Millerom, to te najmanje treba zabrinjavati.«
17. POGLAVLJE
Ključevi od garaže navodno su u ladici u hodniku. Problem je što se ondje zapravo nalazi i sve drugo. Odlučna u namjeri da dođem do dječjih bicikala tako da ovo popodne možemo provesti u aktivnoj zabavi, provedem deset minuta kopajući po ladici prije nego što odustanem i sav sadržaj istresem na pod.
Djeca misle da je prevrtanje po stvarčicama iz ladice neiz¬mjerno zabavno, barem prvih pet minuta. Ja nisam pod tolikim dojmom, uglavnom zato što imam i pametnijeg posla od razmrsi-vanja punjača za mobitele od loptica plastelina, starih zavoja, me¬tra za mjerenje, polupojedene tortice s džemom i brojnim drugim ostacima.
Kada konačno uspijem pronaći ključeve, suprotstavim se nago¬nu da raščistim smeće, pa ga umjesto toga vratim natrag u ladicu. Spremam se pozvati djecu da ih obavijestim kako smo korak bliže vožnji biciklima, kada ugledam komad papira koji mi privuče po¬zornost. Malo je zgužvan, ali u razmjerno dobrom stanju u uspo¬redbi s drugim predmetima u ladici. Ne mogu se suzdržati, pa ga otvorim i pročitam.
Dragi Ryane,
trenutačno imam toliko oprečnih misli o tebi da ne znam odakle bih počela. Priječi ču odmah na stvar. Volim te. Eto, rekla sam to. Sviđalo se to tebi ili ne, tako stvari stoje. I s time se oboje moramo nositi, ovako ili onako.
Koliko god to zvučalo otrcano, znala sam da te volim čim sam te upoznala. Nije me osvojio samo tvoj izgled.
Za to su zaslužne i tvoja duša, tvoj um — um koji ve¬ćina žena ne bi mogla ni izbliza razumjeti. Znala sam instinktivno daje ispod tvoje neprobojne vanjštine čovjek koji može toliko toga pružiti. Vjerujem da sam ja za njim posegnula i ugledala pravoga Ryana — i sada sam odluč¬na u tome da ga bolje upoznam.
Trebala bih ti reći daje sama činjenica što sam te toli¬ko dugo potajno voljela prije nego što se nešto između nas dogodilo učinila taj trenutak još savršenijim. Kao što već i znaš, ja sam žena koja teži savršenstvu. I upravo zato ne želim od ovoga odustati. Prva noć koju smo zajedno proveli nije bila samo posebna, bila je divna. Noć koja mijenja život. I neću dopustiti da je odbaciš kao ostatke stare pizze.
Sada kada sam ti otvorila srce, Ryane, vrijeme je da budemo iskreni — stoga mi unaprijed oprosti na tome, ali ovo je moj zahtjev: želim da ponovo razmisliš o tome što si rekao da se više nećemo vidjeti. To je jednostavan zahtjev, znam da ćeš se s time složiti, ali mogao bi nam oboma promijeniti živote nabolje.
Tvoja zauvijek
Juliet
»Zoe, jesi li ih već pronašla?« upita me Ruby nestrpljivo. »Evo ih!« odgovorim i zazveckam ključevima ispred njezina
lica.
»Sjajno! Hajde, Samuel — utrkujmo se do garaže!« uzvikne ona, zgrabivši ga za ruku i namjerno pustivši da je pretekne.
Presavijem pismo i uguram ga u stražnji dio ladice koju od¬lučno zatvorim. Potom krenem za djecom da se usredotočim na ono na što bih se morala usredotočiti.
18. POGLAVLJE
Za: zoemmore@hotnet.co.uk
Od: helen@hmoore.mailserve.co.uk
Draga Zoe,
kakva je Amerika? U zadnje sam vrijeme često gledala televiziju i razmišljala o tebi i o tome kakav život ondje vodiš. Morala sam neku večer ugasiti seriju Cagney i Lacey - znaš kako je kada ti misli same odlutaju.
Desy mi je neprestano ponavljao da se radnja odi¬grava u sasvim drugom gradu, da je serija snimana prije više od dvadeset godina, da se temelji na životima dviju njujorških policajki i da je radnja izmišljena. Kao da sa¬ma nisam sve to znala! Katkad stvarno može biti nera¬zuman. Nasreću, tata mi je predložio da malo gledam Sretne dane koje su prošli tjedan puštali na satelitskoj. Sad se već bolje osjećam.
Uglavnom, da ti ispričam što mi se neki dan dogo¬dilo. Svratila sam u Sainsbury's da kupim sastojke za poboljšanu verziju Delijina recepta s kojom sam mislila eksperimentirati - drobljenac s mandarinama - i staja¬la sam u redu kada sam odjednom osjetila vrtoglavicu. Zamalo sam se onesvijestila. Nisam zapravo izgubila svijest ni išta takvo, ali morala sam sjesti. Jedan za¬poslenik donio mi je čašu vode. Taman mi je počelo biti bolje kada sam podignula pogled, a pokraj mene je stajala tvoja bivša šefica iz vrtića - Anita, zar ne?
Počela je beskrajno dugo pričati kako bih trebala otići do liječnika jer su se takve stvari događale u proš¬losti i njezinim zaposlenicima i kako čovjek nikada ne može biti dovoljno oprezan (kakav bih ja bila hipohondar da jurim liječniku svaki put kada se osjetim mrvicu lošije!). No, kada sam konačno od nje uspjela prozboriti, namamila sam je da mi ispriča o djevojci koja te je zamijenila na poslu.
Čitajući između redova, nije ni blizu toliko dobra kao ti. Anita je to praktički rekla. I da bi te odmah uzela natrag. Samo sam mislila da bih ti to trebala reći, za slučaj da razmišljaš o povratku kući.
Znam da tvoj tata misli da ti sama moraš o tome odlučiti, ali on te ne razumije kao ja, Zoe. Nikada nije. Osim toga, nema ničega lošeg u tome da ti kažem kakve sve mogućnosti imaš, zar ne? Tako da, ako jesi razmišljala o povratku kući, znaj da te tvoja stara soba još uvijek čeka. Nemoj to zaboraviti, dobro?
Samo da znaš, ljudi su prestali ogovarati. Barem u mojoj nazočnosti, zapravo, neki dan sam, kada sam išla na izbjeljivanje gornje usnice kod Andrewa Herberta, srela Judy Stephenson i ona je nešto dobacila, ali ona se ionako ne broji. Uvijek sam govorila da izgleda ofu-cano. (A nisam ni spomenula njezinu kosu. Kunem se, ima toliko veliki izrast da me čudi što je nisu zamijenili za prostitutku.)
Osim toga nema nikakvih velikih novosti. Tvoju su rođakinju Kylie izabrali da glumi u školskoj predstavi. Radi se o Čarobnjaku iz Oza, a ona će glumiti pile. Ne sjećam se da se u priči spominje pilić, ali kako je rekao Desy, ne možemo svi biti Judy Garland. Osim toga, čula sam kako to jadno dijete pjeva i mislim da je sretna što je uopće dobila i ulogu peradi.
Vrijeme je grozno. Pada već danima. Gdje je to glo¬balno zatopljenje koje nam obećavaju? To bih voljela znati.
Voli te
mama
19. POGLAVLJE
Iako mi je drago što sam se maknula iz Liverpoola, moji prvi tjedni u Americi polaze sporo. Treba mi više nego što sam mi¬slila da se priviknem na promjene. Na to da nemam prostor za sebe. Da blizu mene nisu moji prijatelji i obitelj. Da sam gotovo uvijek na dužnosti.
No, najviše me zaprepašćuje koliko je to što sam se preselila utjecalo na moje osjećaje prema Jasonu. Tisućama sam kilometara udaljena od svog starog života, ali on mi je neprestano u mislima. U redu, ne plačem ni blizu onoliko koliko sam plakala neposredno nakon našeg propalog vjenčanja. Moji osjećaji nisu toliko neobuz¬dani kao tada, ali još uvijek osjećam groznu tupu bol koju ništa ne mijenja.
Još uvijek sam ljuta zbog toga što je učinio meni, nama. Ali to nije najgore. Više od svega, nedostaje mi. Strašno. Čeznem da osjetim njegove ruke oko sebe, da se prepustim zagrljaju koji sam nekada uzimala zdravo za gotovo.
Nekim se jutrima budim i zaboravim gdje sam, pa se okre¬nem na drugu stranu očekujući da će ondje biti on. Tada shvatim da nisam u bračnom krevetu i da sam sama, i ta se spoznaja obruši na mene kao tona cigli.
Također često, više nego što bih ikada pomislila, usred dana odlutam u sanjarenjima, prepuštajući se uspomenama na ključne događaje u našoj vezi. Naprimjer, na dan kada sam ga prije mnogo godina odvela kući da se upozna s mojim roditeljima. Dirnuo me njegov pokušaj da se svidi mojoj mami, kojoj je donio najdivniji buket žutih ruža koji sam ikada vidjela. Pretvarao se da uživa u njezinoj kuhinji, iako je krivo protumačila recept za salsa verde.
Tvorevina koju je pripravila sadržavala je otprilike sedam puta više inćuna od onoga što predlaže TV kuhar Rick Stein. Zbog toga i mladih krumpira, toliko tvrdih da je tati ispala zubna plomba. Čudi me da se ikada vratio natrag.
No, on je prema oboma bio divan. Promatrala sam kako ih šarmira toliko da su još tjednima oduševljeno o njemu pričali, po¬čevši od njegovih fascinantnih stavova o aktualnim rubrikama u This morning (mama) do impresivne upućenosti u pravila suđenja na nogometnim utakmicama (tata).
Jason je na isti način utjecao na moje prijatelje. Bilo je očito da je svojom pojavom uzburkao mnoga pitanja, na primjer je li možda jedan od onih ljepotana koji sebe voli više od ijedne žene i čija je jedina smislena veza ona s vlastitim zrcalom u kupaonici.
Ubrzo su otkrili, kao i ja, da je usprkos etiketi zgodnoga deč¬ka, Jason iskreno drag.
Barem sam sve njegove fotografije ostavila kod kuće kada sam krenula ovamo. Željela sam da mi s vremenom postane nemoguće prisjetiti se njegova lika.
Ta je teorija u praksi moguća samo ponekad. S vremena na vrijeme teško mi je prisjetiti se kako točno izgleda i na pamet mi dolaze samo magloviti obrisi, što me još više ljuti. U drugim pri¬likama njegovo je lice kristalno jasno.
U svakom slučaju, nije ni važno, jer ono što sam voljela, i što još uvijek volim, nije Jasonov izgled. Nego čitav paket. Paket koji sam sasvim izgubila.
20. POGLAVLJE
O, za ime Boga, zar se time ne bi, za promjenu, mogao poza¬baviti netko drugi?«
Nije mi dugo trebalo da shvatim kako kod Ryana ne postoji dobro raspoloženje. On je uvijek loše raspoložen. Ili grozno ras¬položen. Ili nikako. Danas je toliko loše volje da bi ga, da je pas, netko uspavao.
»Reci mi, molim te«, grmi u mobitel, »koji seronja u raču¬novodstvu nije uspio obraditi tu fakturu kad je za to imao na ras¬polaganju četrnaest dana? Sto je točno toliko teško u vezi s tim?«
Ne mogu čuti kako osoba na drugom kraju linije pokušava opravdati takav stravičan problem koji ga je toliko razbjesnio, ali vidim da se tako skoro neće prepustiti vatrenom izvođenju I'm walking on sunshine.
Ryan jutros nosi majicu kratkih rukava zagasito zelene boje s izblijedjelim logotipom na prednjoj strani. Hlače širokih nogavica s džepovima na stranama nisko su mu na kukovima, kao da mu je struk bio širi kada ih je kupio. Nije se obrijao, što čini samo kada dužnost od njega to zahtijeva. Nekidan sam zaključila da je mnogo privlačniji kada se jedan dan ne obrije.
»Ne želim isprike«, prekine sugovornika, hodajući amo-tamo po kuhinji. »Želim prijenos gotovine. Za Wolfe and Co. Odmah. Sto znači danas.« Prekine vezu, duboko uzdahne i žustro pride uređaju za kavu koji je pokraj mene.
Ponovno odiše svježim mirisom nakon tuširanja koji ja dubo¬ko i halapljivo udahnem. Val vrućine prostruji mi tijelom i zaustavi se u području gaćica. Ugrizem se za usnu. Hvala Bogu da toga nitko osim mene nije svjestan.
»Gdje... je... kava?« upita Ryan.
Odgovor na to pitanje je taj da je sam, otprilike prije četr¬deset pet minuta, popio čitav vrč koji sam skuhala da zamijenim njegov vlastiti grozan pokušaj. Umjesto da to kažem, okrenem se prema njemu kao utjelovljenje mira suočeno s termonuklearnom snagom. To je vještina koju sam usavršila otkako živim s Ryanom. »Želite li da napravim svježu?« ponudim mu.
»Više bih volio da je već tu, s obzirom na to da sam je jutros skuhao.« Obrva mu se tržne. »Ali kako nije, da, molim.«
Ne promakne mi optužba koju mi je uputio. »Nema pro¬blema.« Nasmiješim se. »Bit će mi drago da skuham još jednu nakon one koju sam ja jutros napravila.«
Zamalo se ponovno uzrujano ushodao, kada naglo stane. »Mislim da ste htjeli reći kako sam kavu jutros napravio ja.«
»Istina«, zaključim, nadajući se da zvučim dovoljno ljubazno da se izvučem iz ovoga, »ali možda ste pogriješili omjer jer nije bila pretjerano ukusna. Tako da sam napravila novu.«
»Napravili ste novu?«
Klimnem.
»Zato što moja nije bila dobra?«
Ponovno klimnem.
»Pa«, kaže on i prekriži ruke, »to u budućnosti neće biti potrebno.«
Pogledam ga u oči. Natjecanje u zurenju ponovno počinje. »Dobro«, kažem.
»Jer je moja kava bila sasvim dobra«, objasni on.
Stisnem zube i ustrajem u zurenju. »Nije.«
»Ja radim izvrsnu kavu«, izjavi on prkosno.
»Sigurna sam da je tako. Ali ta kava nije bila izvrsna.«
»Siguran sam da jest.«
»Zaista nije.«
»Je«, ustraje on. »Bila je.«
U iskušenju sam da mu kažem kako se jedva mogla piti, kada se pojavi Ruby i prekine naš razgovor, što je zapravo i bolje.
»Tatice, nacrtala sam tebe i Zoe«, izjavi ona potežući ga za majicu. Ja spustim pogled prema njoj i nasmiješim se.
»Ne sada, dušo. Tata pokušava obaviti neki posao«, odgovo¬ri Ryan. Kada se ponovno okrenem prema njemu, primijetim da nije prestao zuriti. Snažno pocrvenim.
Nasreću, on ode, silovito birajući još jedan broj u svome mo¬bitelu dok ga djeca i ja promatramo.
»Jime, Ryan je«, počne on. »Ona faktura još nije riješena... Ne želiš znati što ja mislim o tome.«
Ryan nastavi žustro gaziti sobom dok ja ulijevam svježu kavu. Čim se uvjerim da su mi lice i vrat povratili normalnu boju, pružim mu šalicu.
On mi ulovi pogled i usnama oblikuje »hvala«, na način koji se može protumačiti jedino kao sarkastičan.
»Slušaj, nazovi me poslije, ali na mobitel, ne na posao«, nasta¬vi. »Molim? Da, danas radim od kuće. U uredu mi ne radi klima... Ne pitaj.«
Dok Ryan maršira do radne sobe poput imperijskog vojnika koji je krenuo u napad na Milenijskog sokola , okrenem se Ruby. »Mogu li vidjeti tvoju sliku?«
Ona mi je sramežljivo pruži.
»Oh! Krasna je! Sviđa mi se moja haljina. Mnogo je elegantnija od mojih traperica, zar ne?«
Ruby se zahihoće. »Jeste li ti i tatica dobro ispali?«
Na slici kosa mi je toliko kovrčava da izgledam poput križan¬ca između Litde Miss MufFet i pudlice. »Sjajno«, pohvalim je.
No, nešto je na slici čudno. Ruby je nacrtala Ryana i mene kako se držimo za ruke. Sto i nije moguće, s obzirom na to da mi ne možemo biti u istoj prostoriji a da naš razgovor ne eskalira u žustro prepucavanje.
Ja se doista trudim. Prekjučer mi je Ryan naredio da »zajed¬no s dječjim samo ubacim i njegovo rublje.« Iako moja agencija izričito navodi da bi dadilje trebale prati samo dječju odjeću, ne želim ispasti sitničava tako da sam na kraju stroj tri puta punila njegovim stvarima. Mislim da taj čovjek nije oprao vlastite gaće od Božića.
A što sam dobila zauzvrat? Ne kažem da sam očekivala čoko-ladice, ali dovoljno bi mi bilo da je samo zahvalio. Umjesto toga, Ryan je bez riječi pokupio svoju svježe opranu odjeću i odnio je u spavaću sobu.
Zatim još i onaj telefonski poziv od sinoć. Usprkos dvosat¬nom opuštanju prije spavanja, ponovno sam se s djecom natezala oko odlaska na spavanje — do sada mi je uspjelo vrijeme za krevet pomaknuti na devet. Ruby nije htjela otići u sobu prije nego što joj dopustim da nazove tatu da mu poželi laku noć
Ja sam poslušno birala broj, dala joj da ga »poljubi« za laku noć i taman se spremala poklopiti slušalicu kada je on tražio da razgovara sa mnom.
»Djeca ne bi trebala biti budna u ovo doba noći«, obavi¬jestio me. »Pričao sam s jednim kolegom na poslu i njegova su djeca u krevetu do sedam i trideset.«
»Znam!« Laknulo mi je od oduševljenja što će možda ko¬načno prepoznati s čime se već tjednima borim. »Toliko mi je to teško postići. Ako postoji išta što biste mogli učiniti da pomogne¬te, ja bih...«
»Zar se vi ne možete za to pobrinuti?« upitao je.
»Za to pobrinuti?«
»Da. To nikako nije za njih dobro.« »Da ste barem to prije rekli!« Gotovo sam zaplakala, ali sam se suzdržala. »Naravno«, rekla sam bezizražajno. »Nema problema.«
Spustila sam slušalicu, srca uzlupana od uzrujanosti. Ryan Miller možda je proživio emocionalnu tragediju, ali to ne znači da ću mu dopustiti da mene gazi.
»Što ti je?« upitala me Ruby. »Nisi valjda bolesna?«
»Nisam, dušo«, nasmiješila sam se i stisnula joj ruku. Osim ako se ne računa grozna bol u leđima.
Zoe! Probudi se, Zoe!«
Ovo je noćna mora. Sigurno je noćna mora. »Želimo doručak, Zoe!«
Prevrnem se na drugu stranu i pokrijem glavu jastukom, želeći se vratiti poluerotskom snu koji je uključivao Jasona, hotel¬sku sobu obloženu baršunom i veliko pakiranje čokoladnih jaja s kremom od Cadbury'sa.
»Zoe! Hajde!«
Glas je nježan i ne pretjerano glasan. No, to nadoknađuje upornošću.
»Zo-eee!«
Otvorim jedno oko i ugledam Ruby i Samuela, živahne po¬put dva zečića u proljetno jutro. »Koliko je sati?«
»Hm, nisam sigurna«, neuvjerljivo odgovori Ruby.
»Jučer si znala na sat«, podsjetim je.
»Šest i dvadeset pet«, odgovori naposljetku plaho.
Zagundam. »Niste trebali još ustati.«
»Ali uvijek ustajemo u ovo vrijeme«, odvrati Ruby.
»Sjajno.« Protrljam oči. »Izvrsne vijesti.«
Okrenem se da ih pogledam. »Spavali ste tek nekoliko sati«, ustanovim. »Danas ćete biti iscrpljeni.«
»Nismo isc... isc... umorni«, zaključi Ruby dok Samuel iza nje zijeva.
»Želim Spužvu Boba«, javi se on, trljajući oči.
»A ne spavati?« pokušam još jednom puna nade.
»A-a«, odbiju oboje.
Dok teturajući ustajem iz kreveta, sjetim se da bih nedjeljom trebala imati slobodan dan. Iako znam da sam tek stigla, nadala sam se da će to uključivati i današnji dan tako da barem mogu po¬kušati prebroditi vremensku razliku. Problem je u tome što nisam uspjela o tome razgovarati s gospodinom Brbljavim.
»Hajde, Zoe!« viču djeca.
Krenem niza stube u kućnom ogrtaču, držeći Samuela za ruku i izgledajući, rekla bih, poput viktorijanske dvorkinje nakon četrdesetdvosatne smjene. Uđemo u kuhinju gdje Ruby upali tele¬vizor. Da, i ondje je jedan primjerak.
»U redu«, kažem, nastojeći zvučati vedro. »Sto inače do-ručkujete?«
»Hmm, jučer smo jeli Hersheys«, kaže mi Ruby.
»Nije li to čokoladica?« namrštim se.
»A-ha«, odvrati Ruby kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
»Ma dajte, ne mogu vjerovati da bi vam tata dopustio da je...«, počnem. »Čekajte, možda i mogu. U redu, što vam je proš¬la dadilja davala za doručak?«
»Pohani kruh«, izjavi Ruby. >
Snuždim se. Nadala sam se da neće biti ništa zahtjevnije od zdjelice Cheerios pahuljica. »Sto kažete na žitarice?« upitam puna nade.
»Kako god.«
Krenem u potragu za pahuljicama, ali zastanem. Sto mi pada na pamet? Ovo je prilika da zadobijem naklonost djece, osobito nakon sinoćnje drame. Naravno da mogu doručkovati pohani kruh. To je praktički moj specijalitet. Osim toga, nema šanse da im odbi¬jem nešto što im je prošla dadilja pružala.
»U redu«, odgovorim živahno. »Budući da vas je samo dvoje, može pohani kruh.«
U glavi mi je slika dječice koja pohlepno navaljuju na moj svježe pripravljen doručak, i sebe sam zamislila kao neku vrstu Nigelle Lawson , spremne da na brzinu smućkam raskošnu gozbu od malo brašna, praška za pecivo, nekoliko pistacija i preostale mahune vanilije.
Krenem prema hladnjaku u potragu za onim što bi Nigella nazvala »sastojcima iz smočnice« koji su potrebni za ovo jelo: nekoliko lijepih svježih jaja, malo maslaca i debelo narezane kriške kruha, po mogućnosti organskog podrijetla i od cjelovitih žitarica.
Potom otvorim hladnjak.
Jedino što se iz njega može konzumirati je alkohol.
Iako je ondje i nekoliko namirnica, većina ih je toliko stara da bi se moglo zaključiti da potječu iz jurskog doba. U ladici za povrće nekoliko je poluraspadnutih rajčica, na gornjoj polici sta¬klenke s umacima sa skorenim poklopcima i komad sira toliko tvrd da bi Roger Federer njime mogao postići as udarac.
Ni traga jajima. Brzim pogledom u ormarić za kruh otkri¬jem da nema ni kruha, osim ako se ne računa bezoblična gvalja ugljikohidrata s toliko spora plijesni da bi se od njih čitava bolnica mogla opskrbiti penicilinom.
»Bojim se da će izbor ipak pasti na pahuljice«, objavim djeci.
Nažalost, kada otvorim kuhinjski ormarić, uvidim da ni takva mogućnost ne postoji.
»Pa«, kažem i žustro se okrenem. Ovo je vrsta izazova koje¬mu se dadilja poput mene može suprotstaviti bez imalo oklijevanja. »Gdje je najbliža prodavaonica?«
Ruby se zahihoće. »Misliš, dućan?«
Vidim da ću im davati mnogo povoda za zabavu.
14. POGLAVLJE
Pretpostavila sam da Ryan snom liječi mamurluk dok sam ja odijevala djecu, punila hladnjak polovicom ukupne ponude lokalnog samoposluživanja 7/11 i toliko se trudila besprijekorno očistiti kuću da bi i pacijent s opsesivno-kompulzivnim poreme¬ćajem pojeo večeru s poda.
Bila sam u krivu. U deset i trideset ulazna se vrata zalupe uz tresak, nakon čega uslijede koraci koji jurnu na kat.
»Je li to ušao vaš tata?« upitam.
»Bio je na trčanju«, ponosno objavi Ruby. »On mnogo trči.«
»A tako.« Poprilično me se to dojmilo. Možda je bolje reći da sam zadivljena. Nakon jučerašnjeg tulumarenja, ne mogu vje¬rovati da je uopće uspio ustati iz kreveta, a kamoli otići na trčanje.
»Svakoga jutra pretrči petnaestak kilometara«, doda Ruby.
Četvrt sata poslije, što mi je bilo dovoljno da zadovoljim ne¬objašnjiv nagon da otrčim u kupaonicu i nanesem malo maškare i bezbojnog sjajila za usne, Ryan ude u kuhinju.
Neodoljivo miriše na čisto, a kosa mu je još toliko mokra od tuširanja da s nje klize kapljice, vlažeći jednu stranu sada svježe obrijana obraza. Usprkos tome, još uvijek je pomalo gruba izgleda i očito je navukao prvi par traperica na koji je naišao. Ali toliko je privlačan da mi je neugodno s njime biti u istoj sobi. Nakratko osjetim paranoičan strah da moja nenametljiva šminka gubi bitku pred vrećicama pod očima koje su, kada sam se maločas pogledala u zrcalo, bile kardinalsko purpurne boje.
»Tatice!« povikne Ruby, skoči na noge i pretrči kuhinju da ga zagrli.
»Tatice, tatice, tatice!« ponovi za njom Samuel i pridruži im se.
»Hej, vas dvoje, kako ste?« Ryan ih ovlaš zagrli, potom ot¬pravi i podigne novine na koje sam se maloprije gotovo spotaknula kada sam otvorila ulazna vrata.
»Dobro jutro«, kažem vedro i zabacim kosu.
On kratko podigne pogled i u sekundi u kojoj nam se pogledi sretnu zaprepasti me koliko mi se ubrza bilo.
»'Ste dobro?« On sjedne i prouči naslovnicu. Njegov pozdrav i nije bio osobito topao.
»Želite li kavu?« upitam ga podižući vrč svježe kave i prino-šeći ga stolu.
»Hmm, sjajno«, promrmlja Ryan i krene rastavljati novine po rubrikama.
»Tatice, doručkovali smo pohani kruh«, veselo ga izvijesti Ruby.
»A-ha.«
»Zoe nam ga je napravila. Zaista dobro kuha.«
Napušem se od ponosa, ne samo zato što joj očito nije zasme¬talo što mi je njezin prepečenac dvaput zagorio, a komad koji sam joj napokon poslužila puknuo kada sam joj ga istresla na tanjur.
»Dobro, dušo«, promumlja on i okrene stranicu. Primijetim da mu ruke ne izgledaju kao da radi u uredu, iako sam na temelju jučerašnjih razgovora u automobilu zaključila upravo to. Šake su mu velike, osunčane, navikle na rad. Preko jedne pruža se istaknuta žila čiju bih putanju rado pratila vrškom prsta.
Ryan otpije gutljaj kave i napravi izraz lica kakav se može vidjeti kod natjecatelja koji krenu u potragu za jestivim bobicama u reality emisiji I'm a celebrity... Get me out of here!. »Mislim da ću samo sok«, kaže napokon i vrati mi šalicu.
Dok uzimam šalicu, prsti nam se dotaknu i kroz mene pro-struje žmarci. Duboko udahnem i naredim si da se saberem. »Vi radite u gradu?« upitam ga, nadajući se da ću započeti barem nekakav razgovor.
»Je«, odgovori on kratko i okrene stranicu.
»Cime se bavite?« upitam ponovno.
Potrebno je nekoliko trenutaka da shvati kako još uvijek go¬vorim. »Radim za svjetskog proizvođača sportske odjeće.«
»Ooo.« Klimnem s odobravanjem, žaleći što nisam bila u stanju smisliti bolji odgovor. No, to ionako nije važno jer mislim da me uopće ne sluša. »Bavite li se prodajom ili takvim nečim?«
»Potpredsjednik sam za komunikacije.«
»To zvuči... fascinantno«, dodam iako se ne mogu oteti dojmu da mu komunikacija nije jača strana. »Jeste li imali kakvih planova za danas? Trebala bih sjesti s vama na deset minuta da prijeđemo neka pitanja. O dječjem rasporedu, o tome kakvim biste aktivnosti¬ma željeli da se s njima bavim i, ovaj, o mojim slobodnim danima.«
»Danas moram nekamo otići«, odgovori on bez zadrške. »Neće me biti veći dio dana, pa će to zasad morati pričekati.«
»A tako. Ako imate sada par minuta...«
»Nemam«, kratko odbrusi.
Zbog oštrine njegova odgovora osjetim se smiješno povrijeđe¬nom, ali i bijesnom. Zar tražim toliko puno?
»Tatice«, obrati mu se oprezno Ruby, »zar ne možemo da¬nas raditi nešto zajedno?«
»Zao mi je, dušo, ne danas«, odgovori on, barem pokazujući malo više žaljenja nego kada je odgovarao meni. »Ali, tatice.«
»Hajde, bez ali«, kaže on i ostavi novine da je podigne na koljeno. Ruby mu stavi ruku oko vrata. U usporedbi s njim izgle¬da sićušno.
»Ali napravila sam čestitku za tebe, tatice.« Preda mu kolaž na koji je posljednjih pola sata lijepila komadiće sušene tjestenine i riže.
»Baš zgodno«, kaže joj Ryan, jedva i pogledavši njezin ura-dak. Potom je, kao da je nakratko osjetio grižnju savjesti, privuče bliže i poljubi u glavu. Zaklopi oči kada udahne miris njezine kose. Kada ih otvori, pogled mu je mekši, a njegov osmijeh koji bi trebao biti veseo i ohrabrujući gotovo je melankoličan.
»Radit ćemo nešto zajedno idući vikend, obećavam«, pro¬mrmlja.
Sada i Samuel dođe do oca i uspne mu se na nogu. Ryan se nasmije i raskuštra mu kosu. »U redu«, kaže konačno, oslobodi se djece i ustane. »Sada stvarno moram ići.«
»Auu«, zacvili Samuel, ali ga Ruby zgrabi za ruku i stisne, vjerojatno da spriječi njegovu provalu bijesa. Primijetim njezinu potištenost dok rukom grli brata.
»Hajde, Samuele«, kaže zapovjednički dok ga vodi do tele¬vizora koji potom upali.
Pitam se mogu li je uvjeriti da ga ugasi i još malo crta, ali nešto me primora da potrčim za Ryanom.
Znam da preispitivanje roditeljske odluke nije u opisu moga radnoga mjesta. I da bi me Anita, moja bivša šefica u Bumbarima, toliko izgrdila da čuje za to da bi mi uši zvonile iduća tri tjedna.
Ali izraz na Rubynu licu nagnao me da nešto učinim. Osim toga, ja se znam ponašati diplomatski kada to želim. Toliko da bih mogla davati privatnu pouku i samom Kofiju Annanu. Samo moram smisliti diskretan, ali učinkovit način da Ryanu predložim da danas više vremena provede s djecom.
Kada ga sustignem u hodniku, nakašljem se da mu privučem pozornost.
On se naglo okrene i meni srce poskoči.
»Ovaj, to što danas morate napraviti...«, počnem.
»Da?«
»Mogu li ja kako pomoći? Tako da možda više vremena pro¬vedete s Ruby i Samuelom.« Želim zvučati brižno i uvjerljivo.
Ryan se zagleda u mene kao da sam nešto ogavno što mu se zalijepilo za potplat.
»Čini mi se da Ruby jednostavno umire od želje da provede neko vrijeme s vama ovaj vikend«, nastavim, »i ako postoji nešto što bih mogla za vas učiniti tako da možete... pa...«
U redu, i ne zvučim baš uvjerljivo koliko sam htjela.
Ryan duboko uzdahne. Onako kako uzdahnu policajci kada saznaju da su njihovi optuženici prekršili još jednu uvjetnu.
»Ne«, reče. »Nema.«
»Samo sam mislila...«
»Slušajte me«, prasne. »Vi i ja ćemo se jako dobro slagati ako se uspijemo razumjeti.«
»U redu.« Sada već žalim što mi netko nije usta zalijepio ljepljivom trakom prije nego što sam jutros ustala iz kreveta.
»Možda ste došli do zaključka da sam loš otac...«
»O Bože, ne«, požurim reći, osjećajući vrućinu kako mi se penje u lice. »Nisam mislila reći...«
»... i možda jesam. Iako, moram reći, obično je potrebno više od dvadeset četiri sata da se to smije zaključiti.« »Ali ja...«
»Ovako mi živimo«, nastavi on. »I to se neće promijeniti. U redu?«
Moj vrat i prsa gore kao podivljali šumski požar. »U redu«, uspijem protisnuti.
»Dobro. Jer ja vas ne plaćam zbog vaših mišljenja. Ovdje ste da se brinete o mojoj djeci.«
Prekrižim ruke, odjednom prkosna. »U redu«, ponovim ne želeći skrenuti pogled, dok me on svrdla pogledom.
Nakon nekoliko sekunda postane nam oboma jasno da se natječemo u zurenju. Ali ja ne želim popustiti. Srce mi još ubr¬zano tuče, ali sada ne zato što su njegove crte lica tako savršeno isklesane. Mislima mi šiba porazna misao: možda sam žalila ovoga čovjeka, možda sam razvila nemoguću opsesiju njegovom struk¬turom kostiju, ali na mene nitko neće vršiti pritisak. Ni on niti itko drugi.
»Možete to učiniti, zar ne?« nastavi on, još uvijek me netre¬mice gledajući. »Možete se brinuti o mojoj djeci?«
»Naravno«, odgovorim hladno i zjenice mi se prošire dok se i dalje odbijam pomaknuti.
»Dobro. Sada vam predlažem da se vratite unutra, natočite si čašu vode i sjednete.« Okrene mi leda i otvori ulazna vrata. »Jer izgledate kao da ste pod stresom.«
15. POGLAVLJE
Negdje sam čitala da nespavanje može služiti kao metoda mu¬čenja. U tom slučaju KGB mi nije ni do koljena, jer moj prvi vikend u kućanstvu Millerovih toliko na tom polju napreduje da vjerojatno sada već izgledam kao kronični narkoleptičar.
Oči mi se spontano zatvaraju jer još uvijek nisam nadoknadi¬la razliku u vremenu, a moja odluka da djecu stavljam na spavanje u pristojno doba i nije toliko uspješna koliko sam se nadala.
U Samuelovu slučaju to je stoga što je inzistirao na popod¬nevnom odmoru, što u njegovoj dobi zaista nije potrebno. I ne samo to nego se ispostavilo da ga je probuditi teško koliko i egi¬patsku mumiju. Tako da se ono što je trebao biti kratak odmor protegnulo na gotovo trosatno spavanje.
U međuvremenu se Ruby, koja u svojim godinama nikako ne bi smjela spavati po danu, potajno namjestila u naslonjaču dok sam radila ručak i nije se htjela maknuti dok nisam zaprijetila da ću pojesti sve njezine čokoladice punjene maslacem od kikirikija.
Sve to znači da sam u osam i trideset (novo vrijeme spavanja) ponovno suočena s Jekyllom i Hydeom.
Ali što je s taticom? Zar njega u to doba nema kod kuće?
Iako nas je večeras zapravo počastio svojom nazočnošću, ve¬ćinu vremena proveo je skriven u dnevnom boravku ispred šeste sezone Sopranosa, hrpe dokumenata i prijenosnog računala.
Kada sam konačno uspjela uspavati djecu, odlučim da je pra¬vo vrijeme za razgovor s njihovim ocem o gomili stvari o kojima još nismo razgovarali: kućnim pravilima, Rubynom čitanju, Samuelovim navikama odlaska na zahod (koje su, kako se čini, sasvim slučajne) i mom slobodnom danu.
Širom otvorim vrata dnevnog boravka. Ryan je još uvijek sa¬svim udubljen u svoje spise.
»Zdravo«, protisnem. On se ne okrene, pa promotrim nje¬govo lice, pokušavajući shvatiti je li me uopće čuo. Ponovno me iznenadi koliko je zapravo privlačan i krv mi jurne u vrat.
»Pitala sam se je li sad dobra prilika da porazgovaramo o nekoliko stvari«, kažem, nešto glasnije.
Ryan kratko podigne pogled, ali tek da posvjedoči kako Tony Soprano nekome sklapa ruke oko vrata. »I nije zapravo«, odgovori.
Pokunjim se. »Ali«, ipak nastavim, »znam da sutra radite i da neće biti prilike, a zaista moram o nekim stvarima porazgo¬varati s vama.«
»Gledajte«, uzdahne on, »moram do sutra proći gomilu posla. Zar je ovo toliko hitno da ne može pričekati sutra navečer?«
»Pa... ne bih rekla da je hitno«, ipak mu priznam. »Nije pitanje života ili smrti, ali postoje neka praktična pitanja koja...«
»U redu, ako nije pitanje života ili smrti, onda to ostavimo za sutra.« On s poda podigne kutiju spisa i položi je u naslonjač do sebe.
Očito nemam mnogo izbora.
Kada se ne pomaknem, on me kratko pogleda, kao da kaže: »Postoji li razlog zašto ste još uvijek ovdje?«
»Idem onda«, kažem razočarano. Sve me to počinje depri¬mirati.
Kada se djeca i ja idućeg jutra probudimo, prva mi je misao hoću li ikada uloviti Ryana, ili ću morati sama improvizirati. Svoj odgovor nađem na žutom ljepljivom papiriću na kuhinjskom stolu. Iznenadi me otmjeni rukopis. »Do kasna — ne čekajte me. R.«
Znači, improvizacija.
Kasnije toga jutra djeca i ja odemo do Trudie gdje se uskoro udo¬bno smjestimo u prostranoj kuhinji njezinih poslodavaca.
Ta je prostorija, kao i ostatak kuće, prekrasna: odiše spojem suvremenog i tradicionalnog, s ormarićima plavim poput guščjeg jajeta, elementom usred kuhinje prepunim blistavih kuhinjskih pomagala i neobičnom ručno pletenom košarom koju kao da je Crvenkapica ostavila na putu do bake.
Smisao posjeta je »sastanak radi igre«, što je vježba osmi¬šljena da proširi dječja životna iskustva, omogućavajući im da se u sigurnom okruženju druže s drugim mališanima. I, naravno, da se njihove dadilje mogu pošteno napričati.
Danas nam se pridružila Amber, još jedna britanska dadilja koja je završila u Hope Fallsu i s kojom se Trudie zbližila prije ne¬koliko tjedana. Ona je zgodna plavuša s dredloksicama na kojima bi joj pozavidio i Bob Marley. Nos joj krasi naušnica u obliku lista kanabisa, a na rukama nosi toliko narukvica da čudi što nema bicepse ruske bacačice kladiva. Odaje dojam nekoga tko je odra¬stao u obitelji političkih aktivista koji grle drveće da ga zaštite od rušenja i hrane se reggaeom i kolačićima od marihuane. No, njezin je engleski tako otmjen kao da ima diplomu prestižnog ženskog koledža Cheltenham.
»Razmišljam o još jednoj tetovaži«, kaže nam uzbuđeno dok Trudie priprema ručak, a ja nadgledam kartašku igru. »Sviđa mi se ova koju već imam, ali istina je što kažu da čovjek postane ovi¬san o njima.«
»Sto ćeš napraviti ovaj put?« upitam je.
Ona zabaci dredloksice i nagne se preko šanka. »U zadnje sam vrijeme mnogo čitala o ženama ratnicama iz plemena Skrang Ibana na Borneu.«
»Kome?« upita Trudie.
»Skrang Ibana«, odgovori Amber. »Osim što su ratnice i vrsne pletilje svetih prekrivača pua kumbu, te su žene pionirke u umjetnosti tetoviranja. Njihov krajnji cilj bio je stvoriti ravnotežu i sklad u svemiru, što je upravo ono što mene sada zanima. Mislila sam da moja tetovaža oponaša neku od njihovih.«
»Mrak«, zaključi Trudie. »A što znači ova koju već imaš?«
Amber zadigne rukav svoje košulje širokih rukava i prouči simbol na nadlaktici. »To je tibetanski kanji.«
»A tako«, kaže Trudie. »Ali što znači?«
»Pa, to su neke riječi koje se spominju u filozofiji do koje mi je nekoć bilo veoma stalo.«
»Dobro, ali što znače?«
»Hm, pa... Um, duša i duh moja su snaga.«
»A tako«, Trudie će. »Lijepo.«
Amber se nakašlje. »Ili bi barem to trebale značiti.«
Trudie se upitno namršti.
»Prije godinu dana otkrila sam da to možda nije njihovo značenje.«
»Možda nije?«
»Zapravo... nije.«
»A što onda znače?« upita Trudie i nabora nos.
»Nisam imala razloga posumnjati u tipa koji mi ju je na¬pravio kada je rekao da je budist. Mislim, to se moglo dogoditi svakome, zaista, pa prije nego što...«
»Sto znače?« uporna je Trudie.
Amber prkosno zabaci jednu dredloksicu. »Baterije nisu uklju¬čene.«
16. POGLAVLJE
Postaje mi jasno da Trudie i nije pretjerano stalo do zlatnih nutricionističkih smjernica koje se navode u priručnicima za dadilje. Zapravo, ono što nam je danas poslužila vjerojatno bi Jamieu Oliveru zadalo srčani udar.
Gozba je počela planinom anemičnog kruha namazanog neprepoznatljivom smjesom koju Trudie naziva »sirom u rasprši-vaču«, sastojkom koji je predvodnik najvećih američkih kulinar¬skih izuma. Namazane kriške naslagane su na tanjure pretrpane čipsom, krafnama, M&M bombonima i drugim slasticama toliko bogatim zasićenim masnoćama da bi i od samog pogleda na njih svačiji celulit eksplodirao.
Začudo, djeca se uopće ne žale.
Trudini blizanci uzbuđeno krenu rušiti nebodere na svojim tanjurima, a iako je Brett, četverogodišnjak o kojem se skrbi Am¬ber, ispočetka pomalo iznenađen, jedan zalogaj nachosa dovoljan je da odbaci svoj uobičajeni ručak prepun vlakana.
»Kako si odlučila biti dadilja?« upitam Amber.
»Au pair«, ispravi me ona. »To je samo usputan ljetni posao. Putovala sam Indijom i vratila sam se u Britaniju da se prijavim na posao predavača aromaterapije za bivše ovisnike o drogama, ali nisam ga dobila. Moja je sestra bila ovdje prošle godine kao au pair i uživala je, pa sam i ja pomislila da se iskušam u tome.«
»I sviđa li ti se?«
»Zapravo, da«, odgovori ona. »Hoću reći, ne bih se voljela time baviti dugo vremena i nisam toliko kvalificirana kao što ste vi, ali...«
Andrew se podrigne toliko glasno da nitko ne bi rekao da je visok jedva metar.
»Ispričajte ga, mislim da nije navikao na ovakvu hranu«, kaže Trudie i u usta ubaci šaku punu M&M-a. »Njegova mama voli da ga hranim stravično zdravo i uglavnom to činim. Usprkos tome što to čini sadržaju njegovih pelena.«
»Znači ona ovo ne bi odobrila?« upitam.
Trudie slegne ramenima da se opravda. »Danas sam vas htje¬la počastiti posebnim ručkom s obzirom na to da ste svi došli. Nitko mi to ne bi zamjerio, zar ne?«
»Vjerojatno ne«, složim se. »Ali da im to daješ svaki dan, neki bi te roditelji odmah prijavili socijalnoj službi.«
Vrata se treskom zatvore. Na Trudinu licu pojavi se izraz za¬prepaštenja kao da se licem u lice susrela s King Kongom. »Kvra-gu! To je Barbara!« prošapće. »Brzo! Riješite se ove hrane, molim vas! Hajde, brzo!«
»Ali, zar nisi rekla da se ne bi bunila protiv ove posebne prilike?« kažem.
»Ne bih željela iskušavati tu teoriju, dušo.« Ona otrči do hladnjaka. »A sada, pomozite!«
Zbog načina na koji nam izdaje naredbe, Amber i mene uhvati panika.
Svoju krafnu i ostatak hrane bacim u obližnji koš za smeće, na zaprepaštenje djece.
»Zeleno na dječje tanjure — prontol« Trudie zavitla vrećicu oprane salate prema Amber koja se baci da je uhvati.
Sve tri pretvorile smo se u prvorazrednu SAS jedinicu koja je maločas sletjela padobranima.
»Zoe, jabuku. Brzo!« vikne Trudie, uvjerljiva poput vojna zapovjednika.
Nasumce zgrabim nekoliko komada voća iz velike zdjele na sredini stola i brzo odložim po komad na svaki tanjur. Trudie je zaposlena proždiranjem šaka punih čipsa s Eamonnova tanjura kada se kuhinjska vrata širom otvore.
»Gospodo K! Zdravo! Rano ste se vratili!« promumlja Trudie, dok joj komadići čipsa s okusom roštilja bježe iz kutova usana.
Barbara King uđe u prostoriju poput rimske carice koja nad¬gleda kraljevstvo. Odjevena je u dizajnersko odijelo, s cipelama od antilopa na visoku potpeticu i skupom torbom. Tamna joj je kosa kratko podrezana u glatku bob frizuru, a šminka joj je toliko savršena kao da ju je nanio sam Max Factor.
»Zašto je limun na tanjuru ovoga djeteta?« upita.
Prokletstvo. Moja pogreška. »To je tradicionalna britanska igra«, prozborim. Zove se »Dodaj limun«. Uvijek smo je igrali u vrtićima u kojima sam nekoć radila. »Hajde, Ruby, ti si na redu.«
Ruby uzme limun i pogleda me kao da sam skrenula. Potom slegne ramenima i proslijedi ga Samuelu.
»Ja sam Zoe«, kažem i pružim ruku.
Barbara se rukuje sa mnom i namršti se, još uvijek razmišlja¬jući o mojoj igri. Bolje rečeno, namršti se koliko uzmogne. Barbara je očito ubrizgala toliko botoksa koliko bi bilo dovoljno da se para¬lizira čelo tiranosaura, tako da je njezino mrštenje više blagi trzaj.
»Gdje su moji dječaci?« uzvikne ona. »Mamica je krenula na sastanak, pa je pomislila da bi mogla svratiti i iznenaditi vas!«
Blizanci skoče sa stolaca i požure k njoj raširenih ruku, dla¬nova i lica prekrivenih s toliko umjetnog sira i neorganske čoko¬lade da jedva mogu razdvojiti prste.
»Ooo, čekajte sekundu!« uzvikne Trudie. »Dajte da obri¬šem taj sok od breskve s vaših ruku!«
Ona zgrabi mokru maramicu i očisti Andrewa, ali Eamonn bude prebrz. Kada stigne do majke, ona ustukne. »Sto ste vi, za ime Božje, jeli?« upita s takvim užasom kao da djetetu iz usta visi živi miš.
»Ooo, Eamonne, sav si ljepljiv«, primijeti Trudie nevino, dok skače da mu s dlanova obriše uvredljive ostatke. »Taj je sok zaista grozan, zar ne?«
»Trudie«, kaže Barbara strogo dok pregledava kuhinjski stol. »Jeste li zaboravili moja pravila o tome što djeca smiju i ne smiju jesti? O tome kako moraju jesti mnogo voća i povrća?«
»Naravno da nisam, gospodo K!« kaže Trudie, mašući uve¬lim listom salate kao dokazom. »Pet na dan, nisam zaboravila!«
»Sedam u ovom kućanstvu«, ispravi je Barbara, brišući Andreweva usta djevičanski čistom maramicom koju je izvukla iz torbice. »A ne želim ni trans masnoće. U redu? Šećera nikako više od deset posto dnevnog unosa kalorija. U redu?«
»Ne brinite se«, odgovori Trudie, strateški se namjestivši ispred tanjura s čokoladnim kolačima. »Glavna mi je briga stanje njihovih arterija, gospođo K.«
»Hmm«, kaže Barbara, očito nimalo uvjerena. »Ne dajete im nikakve tonike, zar ne?« Tako stanovnici Bostona zovu gazi¬rana pića.
»Tonik? Ni govora!« nasmije se Trudie.
Barbara se ispravi i sumnjičavo promotri Trudie. »Dobro. Jer s obzirom na učestalost srčanih bolesti u današnje doba, čvr¬sto vjerujem da je nedavanje djeci uravnotežene prehrane jednako okrutnosti. Polovica predškolaraca u ovoj zemlji pati od kronične začepljenosti.«
Trudie poslušno klimne.
»Pa«, nastavi Barbara, »sad ću vas ostaviti. Hajde, vas dvojica, dođite i jako zagrlite mamicu!« Ona se sagne prema blizancima, čvrsto zaklopi oči i zaroni licem u njihovu kosu.»^z imam tonik«, izjavi Ruby, nimalo ne pomažući, i podigne konzervu Cole.
Barbara razrogači oči.
»O«, kažem ja i otmem joj konzervu, »to je samo za tebe, dušo.« Okrenem se Barbari, osjećajući da joj dugujem objašnjenje. »Ostala su djeca pila nešto drugo«, kažem joj. »Rubynu ocu ne smeta što pije gazirana pića.«
Ona napući usne. »Znači, Ryan Miller dopušta svojoj curici da pije kolu cijeli dan. Zašto me to ne čudi?«
»Ne bih baš rekla cijeli dan«, promumljam, pitajući se zašto ga pokušavam braniti.
»Ne brini se, dušo«, na to će Barbara. »Ako živiš s Ryanom Millerom, to te najmanje treba zabrinjavati.«
17. POGLAVLJE
Ključevi od garaže navodno su u ladici u hodniku. Problem je što se ondje zapravo nalazi i sve drugo. Odlučna u namjeri da dođem do dječjih bicikala tako da ovo popodne možemo provesti u aktivnoj zabavi, provedem deset minuta kopajući po ladici prije nego što odustanem i sav sadržaj istresem na pod.
Djeca misle da je prevrtanje po stvarčicama iz ladice neiz¬mjerno zabavno, barem prvih pet minuta. Ja nisam pod tolikim dojmom, uglavnom zato što imam i pametnijeg posla od razmrsi-vanja punjača za mobitele od loptica plastelina, starih zavoja, me¬tra za mjerenje, polupojedene tortice s džemom i brojnim drugim ostacima.
Kada konačno uspijem pronaći ključeve, suprotstavim se nago¬nu da raščistim smeće, pa ga umjesto toga vratim natrag u ladicu. Spremam se pozvati djecu da ih obavijestim kako smo korak bliže vožnji biciklima, kada ugledam komad papira koji mi privuče po¬zornost. Malo je zgužvan, ali u razmjerno dobrom stanju u uspo¬redbi s drugim predmetima u ladici. Ne mogu se suzdržati, pa ga otvorim i pročitam.
Dragi Ryane,
trenutačno imam toliko oprečnih misli o tebi da ne znam odakle bih počela. Priječi ču odmah na stvar. Volim te. Eto, rekla sam to. Sviđalo se to tebi ili ne, tako stvari stoje. I s time se oboje moramo nositi, ovako ili onako.
Koliko god to zvučalo otrcano, znala sam da te volim čim sam te upoznala. Nije me osvojio samo tvoj izgled.
Za to su zaslužne i tvoja duša, tvoj um — um koji ve¬ćina žena ne bi mogla ni izbliza razumjeti. Znala sam instinktivno daje ispod tvoje neprobojne vanjštine čovjek koji može toliko toga pružiti. Vjerujem da sam ja za njim posegnula i ugledala pravoga Ryana — i sada sam odluč¬na u tome da ga bolje upoznam.
Trebala bih ti reći daje sama činjenica što sam te toli¬ko dugo potajno voljela prije nego što se nešto između nas dogodilo učinila taj trenutak još savršenijim. Kao što već i znaš, ja sam žena koja teži savršenstvu. I upravo zato ne želim od ovoga odustati. Prva noć koju smo zajedno proveli nije bila samo posebna, bila je divna. Noć koja mijenja život. I neću dopustiti da je odbaciš kao ostatke stare pizze.
Sada kada sam ti otvorila srce, Ryane, vrijeme je da budemo iskreni — stoga mi unaprijed oprosti na tome, ali ovo je moj zahtjev: želim da ponovo razmisliš o tome što si rekao da se više nećemo vidjeti. To je jednostavan zahtjev, znam da ćeš se s time složiti, ali mogao bi nam oboma promijeniti živote nabolje.
Tvoja zauvijek
Juliet
»Zoe, jesi li ih već pronašla?« upita me Ruby nestrpljivo. »Evo ih!« odgovorim i zazveckam ključevima ispred njezina
lica.
»Sjajno! Hajde, Samuel — utrkujmo se do garaže!« uzvikne ona, zgrabivši ga za ruku i namjerno pustivši da je pretekne.
Presavijem pismo i uguram ga u stražnji dio ladice koju od¬lučno zatvorim. Potom krenem za djecom da se usredotočim na ono na što bih se morala usredotočiti.
18. POGLAVLJE
Za: zoemmore@hotnet.co.uk
Od: helen@hmoore.mailserve.co.uk
Draga Zoe,
kakva je Amerika? U zadnje sam vrijeme često gledala televiziju i razmišljala o tebi i o tome kakav život ondje vodiš. Morala sam neku večer ugasiti seriju Cagney i Lacey - znaš kako je kada ti misli same odlutaju.
Desy mi je neprestano ponavljao da se radnja odi¬grava u sasvim drugom gradu, da je serija snimana prije više od dvadeset godina, da se temelji na životima dviju njujorških policajki i da je radnja izmišljena. Kao da sa¬ma nisam sve to znala! Katkad stvarno može biti nera¬zuman. Nasreću, tata mi je predložio da malo gledam Sretne dane koje su prošli tjedan puštali na satelitskoj. Sad se već bolje osjećam.
Uglavnom, da ti ispričam što mi se neki dan dogo¬dilo. Svratila sam u Sainsbury's da kupim sastojke za poboljšanu verziju Delijina recepta s kojom sam mislila eksperimentirati - drobljenac s mandarinama - i staja¬la sam u redu kada sam odjednom osjetila vrtoglavicu. Zamalo sam se onesvijestila. Nisam zapravo izgubila svijest ni išta takvo, ali morala sam sjesti. Jedan za¬poslenik donio mi je čašu vode. Taman mi je počelo biti bolje kada sam podignula pogled, a pokraj mene je stajala tvoja bivša šefica iz vrtića - Anita, zar ne?
Počela je beskrajno dugo pričati kako bih trebala otići do liječnika jer su se takve stvari događale u proš¬losti i njezinim zaposlenicima i kako čovjek nikada ne može biti dovoljno oprezan (kakav bih ja bila hipohondar da jurim liječniku svaki put kada se osjetim mrvicu lošije!). No, kada sam konačno od nje uspjela prozboriti, namamila sam je da mi ispriča o djevojci koja te je zamijenila na poslu.
Čitajući između redova, nije ni blizu toliko dobra kao ti. Anita je to praktički rekla. I da bi te odmah uzela natrag. Samo sam mislila da bih ti to trebala reći, za slučaj da razmišljaš o povratku kući.
Znam da tvoj tata misli da ti sama moraš o tome odlučiti, ali on te ne razumije kao ja, Zoe. Nikada nije. Osim toga, nema ničega lošeg u tome da ti kažem kakve sve mogućnosti imaš, zar ne? Tako da, ako jesi razmišljala o povratku kući, znaj da te tvoja stara soba još uvijek čeka. Nemoj to zaboraviti, dobro?
Samo da znaš, ljudi su prestali ogovarati. Barem u mojoj nazočnosti, zapravo, neki dan sam, kada sam išla na izbjeljivanje gornje usnice kod Andrewa Herberta, srela Judy Stephenson i ona je nešto dobacila, ali ona se ionako ne broji. Uvijek sam govorila da izgleda ofu-cano. (A nisam ni spomenula njezinu kosu. Kunem se, ima toliko veliki izrast da me čudi što je nisu zamijenili za prostitutku.)
Osim toga nema nikakvih velikih novosti. Tvoju su rođakinju Kylie izabrali da glumi u školskoj predstavi. Radi se o Čarobnjaku iz Oza, a ona će glumiti pile. Ne sjećam se da se u priči spominje pilić, ali kako je rekao Desy, ne možemo svi biti Judy Garland. Osim toga, čula sam kako to jadno dijete pjeva i mislim da je sretna što je uopće dobila i ulogu peradi.
Vrijeme je grozno. Pada već danima. Gdje je to glo¬balno zatopljenje koje nam obećavaju? To bih voljela znati.
Voli te
mama
19. POGLAVLJE
Iako mi je drago što sam se maknula iz Liverpoola, moji prvi tjedni u Americi polaze sporo. Treba mi više nego što sam mi¬slila da se priviknem na promjene. Na to da nemam prostor za sebe. Da blizu mene nisu moji prijatelji i obitelj. Da sam gotovo uvijek na dužnosti.
No, najviše me zaprepašćuje koliko je to što sam se preselila utjecalo na moje osjećaje prema Jasonu. Tisućama sam kilometara udaljena od svog starog života, ali on mi je neprestano u mislima. U redu, ne plačem ni blizu onoliko koliko sam plakala neposredno nakon našeg propalog vjenčanja. Moji osjećaji nisu toliko neobuz¬dani kao tada, ali još uvijek osjećam groznu tupu bol koju ništa ne mijenja.
Još uvijek sam ljuta zbog toga što je učinio meni, nama. Ali to nije najgore. Više od svega, nedostaje mi. Strašno. Čeznem da osjetim njegove ruke oko sebe, da se prepustim zagrljaju koji sam nekada uzimala zdravo za gotovo.
Nekim se jutrima budim i zaboravim gdje sam, pa se okre¬nem na drugu stranu očekujući da će ondje biti on. Tada shvatim da nisam u bračnom krevetu i da sam sama, i ta se spoznaja obruši na mene kao tona cigli.
Također često, više nego što bih ikada pomislila, usred dana odlutam u sanjarenjima, prepuštajući se uspomenama na ključne događaje u našoj vezi. Naprimjer, na dan kada sam ga prije mnogo godina odvela kući da se upozna s mojim roditeljima. Dirnuo me njegov pokušaj da se svidi mojoj mami, kojoj je donio najdivniji buket žutih ruža koji sam ikada vidjela. Pretvarao se da uživa u njezinoj kuhinji, iako je krivo protumačila recept za salsa verde.
Tvorevina koju je pripravila sadržavala je otprilike sedam puta više inćuna od onoga što predlaže TV kuhar Rick Stein. Zbog toga i mladih krumpira, toliko tvrdih da je tati ispala zubna plomba. Čudi me da se ikada vratio natrag.
No, on je prema oboma bio divan. Promatrala sam kako ih šarmira toliko da su još tjednima oduševljeno o njemu pričali, po¬čevši od njegovih fascinantnih stavova o aktualnim rubrikama u This morning (mama) do impresivne upućenosti u pravila suđenja na nogometnim utakmicama (tata).
Jason je na isti način utjecao na moje prijatelje. Bilo je očito da je svojom pojavom uzburkao mnoga pitanja, na primjer je li možda jedan od onih ljepotana koji sebe voli više od ijedne žene i čija je jedina smislena veza ona s vlastitim zrcalom u kupaonici.
Ubrzo su otkrili, kao i ja, da je usprkos etiketi zgodnoga deč¬ka, Jason iskreno drag.
Barem sam sve njegove fotografije ostavila kod kuće kada sam krenula ovamo. Željela sam da mi s vremenom postane nemoguće prisjetiti se njegova lika.
Ta je teorija u praksi moguća samo ponekad. S vremena na vrijeme teško mi je prisjetiti se kako točno izgleda i na pamet mi dolaze samo magloviti obrisi, što me još više ljuti. U drugim pri¬likama njegovo je lice kristalno jasno.
U svakom slučaju, nije ni važno, jer ono što sam voljela, i što još uvijek volim, nije Jasonov izgled. Nego čitav paket. Paket koji sam sasvim izgubila.
20. POGLAVLJE
O, za ime Boga, zar se time ne bi, za promjenu, mogao poza¬baviti netko drugi?«
Nije mi dugo trebalo da shvatim kako kod Ryana ne postoji dobro raspoloženje. On je uvijek loše raspoložen. Ili grozno ras¬položen. Ili nikako. Danas je toliko loše volje da bi ga, da je pas, netko uspavao.
»Reci mi, molim te«, grmi u mobitel, »koji seronja u raču¬novodstvu nije uspio obraditi tu fakturu kad je za to imao na ras¬polaganju četrnaest dana? Sto je točno toliko teško u vezi s tim?«
Ne mogu čuti kako osoba na drugom kraju linije pokušava opravdati takav stravičan problem koji ga je toliko razbjesnio, ali vidim da se tako skoro neće prepustiti vatrenom izvođenju I'm walking on sunshine.
Ryan jutros nosi majicu kratkih rukava zagasito zelene boje s izblijedjelim logotipom na prednjoj strani. Hlače širokih nogavica s džepovima na stranama nisko su mu na kukovima, kao da mu je struk bio širi kada ih je kupio. Nije se obrijao, što čini samo kada dužnost od njega to zahtijeva. Nekidan sam zaključila da je mnogo privlačniji kada se jedan dan ne obrije.
»Ne želim isprike«, prekine sugovornika, hodajući amo-tamo po kuhinji. »Želim prijenos gotovine. Za Wolfe and Co. Odmah. Sto znači danas.« Prekine vezu, duboko uzdahne i žustro pride uređaju za kavu koji je pokraj mene.
Ponovno odiše svježim mirisom nakon tuširanja koji ja dubo¬ko i halapljivo udahnem. Val vrućine prostruji mi tijelom i zaustavi se u području gaćica. Ugrizem se za usnu. Hvala Bogu da toga nitko osim mene nije svjestan.
»Gdje... je... kava?« upita Ryan.
Odgovor na to pitanje je taj da je sam, otprilike prije četr¬deset pet minuta, popio čitav vrč koji sam skuhala da zamijenim njegov vlastiti grozan pokušaj. Umjesto da to kažem, okrenem se prema njemu kao utjelovljenje mira suočeno s termonuklearnom snagom. To je vještina koju sam usavršila otkako živim s Ryanom. »Želite li da napravim svježu?« ponudim mu.
»Više bih volio da je već tu, s obzirom na to da sam je jutros skuhao.« Obrva mu se tržne. »Ali kako nije, da, molim.«
Ne promakne mi optužba koju mi je uputio. »Nema pro¬blema.« Nasmiješim se. »Bit će mi drago da skuham još jednu nakon one koju sam ja jutros napravila.«
Zamalo se ponovno uzrujano ushodao, kada naglo stane. »Mislim da ste htjeli reći kako sam kavu jutros napravio ja.«
»Istina«, zaključim, nadajući se da zvučim dovoljno ljubazno da se izvučem iz ovoga, »ali možda ste pogriješili omjer jer nije bila pretjerano ukusna. Tako da sam napravila novu.«
»Napravili ste novu?«
Klimnem.
»Zato što moja nije bila dobra?«
Ponovno klimnem.
»Pa«, kaže on i prekriži ruke, »to u budućnosti neće biti potrebno.«
Pogledam ga u oči. Natjecanje u zurenju ponovno počinje. »Dobro«, kažem.
»Jer je moja kava bila sasvim dobra«, objasni on.
Stisnem zube i ustrajem u zurenju. »Nije.«
»Ja radim izvrsnu kavu«, izjavi on prkosno.
»Sigurna sam da je tako. Ali ta kava nije bila izvrsna.«
»Siguran sam da jest.«
»Zaista nije.«
»Je«, ustraje on. »Bila je.«
U iskušenju sam da mu kažem kako se jedva mogla piti, kada se pojavi Ruby i prekine naš razgovor, što je zapravo i bolje.
»Tatice, nacrtala sam tebe i Zoe«, izjavi ona potežući ga za majicu. Ja spustim pogled prema njoj i nasmiješim se.
»Ne sada, dušo. Tata pokušava obaviti neki posao«, odgovo¬ri Ryan. Kada se ponovno okrenem prema njemu, primijetim da nije prestao zuriti. Snažno pocrvenim.
Nasreću, on ode, silovito birajući još jedan broj u svome mo¬bitelu dok ga djeca i ja promatramo.
»Jime, Ryan je«, počne on. »Ona faktura još nije riješena... Ne želiš znati što ja mislim o tome.«
Ryan nastavi žustro gaziti sobom dok ja ulijevam svježu kavu. Čim se uvjerim da su mi lice i vrat povratili normalnu boju, pružim mu šalicu.
On mi ulovi pogled i usnama oblikuje »hvala«, na način koji se može protumačiti jedino kao sarkastičan.
»Slušaj, nazovi me poslije, ali na mobitel, ne na posao«, nasta¬vi. »Molim? Da, danas radim od kuće. U uredu mi ne radi klima... Ne pitaj.«
Dok Ryan maršira do radne sobe poput imperijskog vojnika koji je krenuo u napad na Milenijskog sokola , okrenem se Ruby. »Mogu li vidjeti tvoju sliku?«
Ona mi je sramežljivo pruži.
»Oh! Krasna je! Sviđa mi se moja haljina. Mnogo je elegantnija od mojih traperica, zar ne?«
Ruby se zahihoće. »Jeste li ti i tatica dobro ispali?«
Na slici kosa mi je toliko kovrčava da izgledam poput križan¬ca između Litde Miss MufFet i pudlice. »Sjajno«, pohvalim je.
No, nešto je na slici čudno. Ruby je nacrtala Ryana i mene kako se držimo za ruke. Sto i nije moguće, s obzirom na to da mi ne možemo biti u istoj prostoriji a da naš razgovor ne eskalira u žustro prepucavanje.
Ja se doista trudim. Prekjučer mi je Ryan naredio da »zajed¬no s dječjim samo ubacim i njegovo rublje.« Iako moja agencija izričito navodi da bi dadilje trebale prati samo dječju odjeću, ne želim ispasti sitničava tako da sam na kraju stroj tri puta punila njegovim stvarima. Mislim da taj čovjek nije oprao vlastite gaće od Božića.
A što sam dobila zauzvrat? Ne kažem da sam očekivala čoko-ladice, ali dovoljno bi mi bilo da je samo zahvalio. Umjesto toga, Ryan je bez riječi pokupio svoju svježe opranu odjeću i odnio je u spavaću sobu.
Zatim još i onaj telefonski poziv od sinoć. Usprkos dvosat¬nom opuštanju prije spavanja, ponovno sam se s djecom natezala oko odlaska na spavanje — do sada mi je uspjelo vrijeme za krevet pomaknuti na devet. Ruby nije htjela otići u sobu prije nego što joj dopustim da nazove tatu da mu poželi laku noć
Ja sam poslušno birala broj, dala joj da ga »poljubi« za laku noć i taman se spremala poklopiti slušalicu kada je on tražio da razgovara sa mnom.
»Djeca ne bi trebala biti budna u ovo doba noći«, obavi¬jestio me. »Pričao sam s jednim kolegom na poslu i njegova su djeca u krevetu do sedam i trideset.«
»Znam!« Laknulo mi je od oduševljenja što će možda ko¬načno prepoznati s čime se već tjednima borim. »Toliko mi je to teško postići. Ako postoji išta što biste mogli učiniti da pomogne¬te, ja bih...«
»Zar se vi ne možete za to pobrinuti?« upitao je.
»Za to pobrinuti?«
»Da. To nikako nije za njih dobro.« »Da ste barem to prije rekli!« Gotovo sam zaplakala, ali sam se suzdržala. »Naravno«, rekla sam bezizražajno. »Nema problema.«
Spustila sam slušalicu, srca uzlupana od uzrujanosti. Ryan Miller možda je proživio emocionalnu tragediju, ali to ne znači da ću mu dopustiti da mene gazi.
»Što ti je?« upitala me Ruby. »Nisi valjda bolesna?«
»Nisam, dušo«, nasmiješila sam se i stisnula joj ruku. Osim ako se ne računa grozna bol u leđima.
6 Re: Jane Costello - Zamalo vjenčani Sub Feb 11, 2012 1:50 pm
Margita
Administrator
21. POGLAVLJE
Zvono Ryanova blackberryja toliko je iritantno piskutavo da me čudi što se na našem pragu svaki put kada zazvoni ne pojavi čitava pseća populacija iz susjedstva. Kada njegovo manično pišta¬nje postane još mahnitije, podignem uređaj s kuhinjskog stola i pojurim prema radnoj sobi. Kada stignem do vrata, zvonjava pre¬stane. Ryanovo mrgodno lice udubljeno je u prijenosno računalo, dok tipka toliko žustro i brzo da se čini kako će svaki čas polomiti nekoliko prstiju.
Predam mu uređaj. »Propustili ste poziv.«
On ga uzme. »A-ha«, promrmlja, što, kako bih održala zdra¬vu pamet, protumačim kao hvala. Spremam se izići kada on kaže: »U vezi s pranjem rublja«.
Zaprepastim se. Sigurno sam dobro čula. Je li stvarno moguće da Ryan Miller ipak nije toliko loš da dopusti nekome da opere tri puna stroja njegova rublja a da ne kaže »hvala«? »Ma nema veze«, kažem, odjednom neobično ushićena. »Bilo ga je mnogo, ali ne smeta mi...«
»Obojili ste mi jednu majicu u ružičasto.«
»Molim?«
»Jedna od mojih majica«, nastavi on ravnodušno, »sada je ružičasta«.
Duboko udahni. Ryan donekle ima pravo. On sada ipak ima ružičastu majicu. No, činjenica je, zapravo ključna činjenica je da je majica već bila ružičasta kada sam je stavila u stroj za pranje. Kako mogu biti toliko sigurna? Jer je ta majica bila toliko ružiča¬sta da sam pomislila kako izgleda kao nešto što biste odjenuli za večer u čast Barbare Cartland .
»Sigurna sam da je već bila ružičasta«, kažem mu. »Znam na koju mislite i...«
»Želite li reći da ne znam kakve su moje majice?« upita on.
To je točno ono što ti želim reći.
»Samo sam željela istaknuti...«
»Gledajte, neću vas zbog toga otpustiti. To vam govorim«, nastavi on, »samo kako se takvo što ne bi dogodilo idući put.«
Nije trebao postojati ni prvi put, a kamoli idući!
»Ali... ali... ali...« zvučim kao kosilica koja štekće i praska.
»Zaboravite«, zaključi on. »Ne želim od toga stvarati veliki problem. Samo sam spomenuo.«
»Za idući put?« Glas mi je prepun ironije.
»Da«, odgovori on, očito ništa ne primjećujući.
Zatim iznova zaroni glavom u svoje računalo.
Ja se ponovno okrenem da tiho odem kada na jednoj strani stola ugledam antikni ukras. Kuća je puna antikviteta od kojih su neki konvencionalni, a drugi malo manje. Ovaj spada u drugu kategoriju. Radi se o malom luku i strijeli. Luk je dug tek jedva metar, a kraj strijele povezan je izblijedjelim crvenim uzetom tako da nema oštrih krajeva. Ne znam zašto ga sada poželim uzeti u ruke, kada sam već toliko puta prošla pokraj njega i nikada ga nisam pošteno ni zamijetila. Ali, kako mi je Ryan okrenut leđima, napnem strijelu u luku, ciljajući ga u glavu dok susprežem hihot. Naravno da je ne mislim odapeti. Uostalom, zadnji put kada sam gađala lukom i strijelom, što je bilo u malim izviđačima, jedini predmet koji sam pogodila bio je moj nožni palac jer mi je strijela stalno ispadala.
Ali savršenost trenutka — strijele napete uz moje lice i Ryana koji nije svjestan moje male šale — upravo je zamamna.
»Zo-eee! Sto radiš?«
Zaustavim dah kada se okrenem i ugledam Rubyno ustrašeno lice. U djeliću sekunde dok tražim izgovor, pozornost mi ponovno nešto odvrati.
»Aaah!«
»Sto se dogodilo?« Okrenem se prema Ryanu, sa srcem koje mi lupa u grlu.
On se nagnuo u stolcu, jeca i obje ruke drži na desnom oku.
»Zar vam je nešto uletjelo u oko?« upitam s nadom.
»Da, prokleta strijela od metra!«
»O Bože! Nije moguće! Ja grozno ciljam!«
»Nije mi nimalo bolje zbog činjenice da ste danas u formi.«
»Jeste li sigurni da sam to bila ja?« Moglo bi se reći da sam u stanju poricanja.
»Siguran sam. Pogledajte!«
»Aaaah!« vrisnu Ruby i Samuel koji se također pridružio da vidi čemu tolika buka.
Ryanovo oko je nateklo na veličinu nojevog jajeta i poprimilo raskošnu boju juhe od cikle.
U redu. Bez panike, Zoe. Sto god da napraviš, nemoj pani-čariti. Ovo je savršena prilika da ih impresioniraš svojom hitrom reakcijom.
»Jeste li možda za još jednu šalicu kave?«
22. POGLAVLJE
Incident s lukom i strijelom i nije baš pogodovao mojem radnom odnosu s Ryanom. Zapravo, jedino pozitivno što u vezi s tim mogu reći jest da me nije otpustio. To me je, priznajem, iznena¬dilo, ali sam više od svega osjetila i golemo olakšanje. Otkaz zbog upucavanja poslodavca u glavu ne izgleda dobro u životopisu.
Ipak, zbog izgleda kao da je boksao tri runde s Mikeom Tysonom Ryan je morao otkazati sve sastanke u tome tjednu, što mu je dalo još veći razlog da maršira uokolo poput loše raspoložena mamurnog medvjeda.
Kad sam već kod toga, u zadnje vrijeme počela sam primje¬ćivati koliko Ryan pije. Možda ga uspoređujem s Jasonom koji kod kuće nikada nije pio. Poput mene, on je štedio na svojem preporučenom dnevnom unosu alkoholnih jedinica da bi ga isko¬ristio odjedanput, subotom navečer, nakon čega bismo u sitne sate završili u indijskom restoranu na curryju.
Ryan nikada nije sasvim pijan. No, kada dođe kući s posla, u koje god vrijeme, prvo što učini jest da torbu s računalom ba¬ci u kut hodnika, olabavi kravatu i potom zaviri u čašu viskija s odsjajem očaja u svome pogledu. Naša kanta za reciklažu nepre¬stano izgleda kao da pripada Yates's Wine Lodgeu nakon vrlo prometnog vikenda.
Takva je situacija, naravno, onih večeri koje Ryan provede kod kuće. Cesto izlazi s nekom tajnovitom ženom. Jedino što o njoj znam jest da nanosi užasno puno parfema. To što dolazi kući tako da s njega sve isparava također može značiti da vrijeme provodi na večerima u Macysu organiziranima za posebne kupce, isprobava¬jući nove mirise Nine Ricci, ali nekako u to sumnjam.
»Zoe, možeš li napraviti janjeći gulaš za večeru?« upita Ruby kada stignemo kući nakon što smo dan proveli u parku s Trudie, Amber i drugom djecom. Zbog njezina naglaska, obično varivo s mesom i krumpirom zvuči vrlo egzotično.
»Hoću, jednoga dana«, kažem joj, nadajući se da tu molbu mogu odgoditi najmanje do idućeg Uskrsa.
Dok me djeca slijede u kuhinju, primijetim da na telefonskoj sekretarici bljeska lampica u znak da je primljena poruka. Priti¬snem gumb i odem do ormarića uzeti tjesteninu.
»Hej, Ryane... kako ide?«
Ženin je glas toliko promukao da TV voditeljica Mariella Frostrup u usporedbi s njom zvuči kao kanarinac Tweety.
»Christina je. Od neku večer...«
Ispustim vrećicu s tjesteninom i pogledam djecu.
»Samo sam ti željela reći kako mislim da je između nas bilo nečega posebnog...«
O, moj Bože. Ne mogu ih izložiti nekome tko tako sugestivno šapuće njihovu ocu.
»Zaista bih voljela da se ponovno nađemo jer ono što si mi radio... znaš o čemu govorim...«
Bacim se preko kuhinje u pokušaju da ugasim tu napravu.
Nažalost, nisam pretjerano spretna s tehnologijom i kada se suočim s nizom tipki koje bljeskaju, uspaničim se.
»To je bila prava ekstaza, Ryane...«
Dok bjesomučno pritišćem gumbe, a oni me odbijaju poslu¬šati, hrvam se i s telefonom.
»To je svakako bio doživljaj koji bih voljela ponoviti...«
O Bože, o Bože! Promijeni taktiku, Zoe.
»Je li ovo put za Amar-i-Uo!« kriknem iz sveg glasa. »La la la la la, gdje se pilo!«
Djeca zure u mene kao da sam skrenula.
»La la la la Amar-i-lloo!«
Nastavim nasumce pritiskati dugmad.
»La la la la la la la!«
Konačno i nekim čudom moj se trud isplati i zavodničko mrmljanje utihne.
»Hm«, nakašljem se i poravnam majicu. »To je bila moja prijateljica.«
Ruby se namršti. »Zar nije rekla da je poruka za taticu?«
»Je. Dobro si uočila«, priznam. »Ona će nešto raditi za tvo¬ga tatu. Ja sam je preporučila.«
»Sto će raditi?« upita Ruby sumnjičavo.
Pogledom prijeđem po kuhinji i uočim Ryanovo odijelo koje visi u uglu. »Kemijsko čišćenje. Tako je. Da. Kemijsko čišćenje. Ona je najbolja u tome poslu, moja frendica, hm, Karen.«
»Ona je rekla da je Christina«, Ruby me ispravi.
»A, je li? Pa, to je njezino profesionalno ime.«
»Osobe koje rade u kemijskim čistionicama imaju profesio¬nalna imena?« Ruby nabora nosić.
Ja je otpratim natrag do stola. »Gledaj, mlada damo, ti po¬stavljaš previše pitanja. Sto je s onim kolažem koji si za mene izra¬đivala?«
»Nisam mogla pronaći ništa s čime bih napravila tvoju kosu. Nemamo više žicanih mrežica za posude.«
Kako sam već djelomice preslušala Christininu poruku, nema blje-skanja lampice koje bi Ryanu ukazalo na njezino postojanje. Sto, nažalost, znači da posao moram obaviti sama. Čekam da djeca odu u krevet, u čudesnih osam i četrdeset pet, što me je stajalo manje od sat i pol njihovih ispada, prije nego što to spomenem Ryanu.
»Ahm«, nakašljem se dok Ryan prazni svoju četvrtu bocu piva. »Na telefonskoj sekretarici bila je poruka za vas.«
»A-ha«, odgovori on dok pregledava sadržaj hladnjaka. »Od koga?«
»Nisam sigurna«, promrmljam. Razgovori između mene i Ryana nisu pretjerano rječiti i čini mi se da ne bi bilo pretjerano pametno odmah spomenuti ludorije koje izvodi u spavaćoj sobi. »Možda je bolje da je sami preslušate.«
On se namršti i zasuče rukave svoje tamnoplave košulje za koju sam sigurna da je nekoć bila divna, ali sada izgleda kao da je izglačana početkom prošloga stoljeća. »U redu«, složi se on i pri¬stupi uređaju. Kada stane pokraj mene, kratko i snažno promasira mišiće u dnu vrata.
Ja ne mogu odlijepiti pogled s njegovih prstiju koji gnječe preplanulu kožu koja proviruje ispod ovješenih rubova njegova ovratnika.
»U redu!« zagrakćem. »Mislim da ću rano u krevet. Zdravi bili!«
Zdravi bili? Odakle mi to?
»Zoe?« prozbori on kada stignem do vrata.
»Da?«
»Nema nikakvih poruka.«
»Oh«, kažem, pitajući se jesam li je izbrisala prilikom svojih akrobacija s uređajem. »Tako. Možda sam to umislila.« Krenem prema vratima.
»Čekajte... Kako je glasila?«
Naboram lice, radujući se onome što slijedi koliko i puran tri dana prije Božića.
»Hm... bila je od neke gospođe«, počnem, nadajući se opti¬mistično da će to biti dovoljno.
On otkopča treći gumb na košulji, što mi odmah privuče po¬gled. Jesu li mu prsa dlakava ili nisu? To je još jedna stavka o kojoj sam u zadnje vrijeme počesto razmišljala. Kladim se da su dlakava.
»Zvala se Christina«, dodam.
On se zagleda u svjetiljku iznad pećnice. Gotovo se može čuti kako mu moždane vijuge rade dok ruje po dubinama sjećanja, tražeći podatak tko je uopće Christina. Dok se zamišljeno naginje nad radnu ploču, njegov se ovratnik pomakne i ugledam obrise njegovih dlakavih prsa. Ha! Znala sam!
»U redu«, zaključi on. »Hvala.«
Odlijepim pogled od njega i krenem kroz vrata, kada se on nakašlje. »Zoe...«
Lecnem se. »Hm?«
»Ako ponovno nazove i javi se sekretarica, nemojte podići slušalicu, u redu?«
»Nemojte?«
»Želio bih je izbjeći«, objasni.
Sigurna sam da mu je neugodno. »Naravno. Nema proble¬ma.«
On mi se nasmiješi. To je čudan, gotovo ponizan smiješak. Smiješak koji naznačuje da cijeni moje razumijevanje i diskreciju.
Potpuno me opčini, toliko da se ne mogu pomaknuti ni išta izustiti. Opijena sam njegovim očima dok me netremice gledaju, prvi put bez primjese natjecanja. Kada se ne mršti, toliko je pri-vlačniji, neodoljiv...
»Onda, 'noć«, kažem veselo.
»U redu«, odgovori on. »Laku noć.«
Kada stignem u sobu, uvučem se u krevet i razmislim o svemu što se događa u vezi s Ryanom. Moja teorija je sljedeća: blaga pri¬vlačnost koju za njega osjećam obrambeni je mehanizam. Nakon najgoreg mogućeg oblika odbijanja — kada me je na dan vjenčanja napustio čovjek kojega iskreno i ludo volim — zakačila sam se za prvoga zgodnog frajera koji je naišao, usprkos tome što je arogan¬tan, emocionalno hladan i neprestano ljut.
Pretpostavljam da osjetim slabost u koljenima kada me Ryan pogleda zato što si podsvjesno pokušavam dokazati da ja. jesam sposobna za to da mi se sviđa netko tko nije Jason. To je na stvari. Sigurno je tako.
U ovo sam objašnjenje uvjerena koliko i u to da će moja opsjednutost Ryanovim nadlakticama proći isto tako brzo kao što je i nastala. Podignem svoju knjigu od Jackie Collins, umirena time što je sve ovo dio procesa emocionalnog cijeljenja. Bilo bi jedino zgodno da je moja podsvijest odabrala nekoga prikladnijeg od moga poslodavca.
Upravo se prepustim poglavlju šezdeset četiri kada mi zazvo¬ni telefon. Možda je Trudie. Rekla je da će večeras nazvati da se dogovorimo o sutrašnjem mogućem izlasku s djecom. Krenem se javiti kada ugledam broj koji svijetli na zaslonu i zadržim dah.
To nije Trudie. Broj dolazi iz Velike Britanije — i jako mi je dobro poznat.
O Jasonu već mjesecima nisam čula ni riječi, usprkos mojim nastojanjima da stupim s njime u kontakt odmah nakon prekida. I evo ga sad, zove me.
S rukom na ustima i srcem koje toliko snažno kuca da me čudi kako to uopće može izdržati, netremice gledam u telefon.
Isuse — hoću li se javiti?
Ne, ne mogu.
Ali želim...
Ne, dovraga, ne želiš, Zoe Moore. To je čovjek koji te je ne samo ostavio nego nije imao ni pristojnosti da ti objasni zašto. Stoga nemoj biti smiješna. Zaista.
Ali ja ga volim...
Moj prst lebdi nad malom zelenom tipkom, ali prije nego što je stignem stisnuti, zvonjava prestane. U glavi mi je metež, a tele¬fon stežem toliko čvrsto da su mi zglobovi na prstima pobijeljeli.
U redu, Zoe. Smiri se. Ostani mirna. Najbolje bi bilo provjeriti je li ostavio poruku. Ako nije, vrlo je važno da o ovome više ne razmišljam.
Nazovem svoj spremnik za govornu poštu četrnaest puta.
Svaki put glas odgovori s tri nemile riječi: »Nemate novih poruka.«
Legnem natrag na krevet i zagledam se u strop, pokušavajući smisliti što da učinim. Svaka stanica u mojem tijelu vrišti da podi¬gnem telefon i nazovem ga. Ali nešto me u tome priječi. Ponos? Mislim da nije. Sav sam ponos izgubila nakon našeg vjenčanja, kada sam ga neprestano zvala, odbijajući poslušati što su mi drugi govorili: Zoe, on te više ne želi, moraš ga zaboraviti i krenuti dalje.
Nije bilo lako. Golema snaga volje bila mi je potrebna da rezerviram kartu za New York i da si kažem da moram prihvatiti da ga više nikada neću vidjeti. Da moram izgraditi novi život bez njega.
To je razlog zašto ga ne smijem nazvati: daleko sam dogurala bez njega i moram nastaviti dalje. To je pitanje opstanka. Nemam pojma što mi želi reći, ali sigurna sam da će me to vratiti skroz na početak, u dane emocionalnog vihora kada sam plakanjem zapo¬činjala i završavala svaki dan.
Odlučno ugasim mobitel i ogrnuvši ramena plahtom, otetu-ram da otvorim prozor. Topli povjetarac zapleše mi po koži i ja podignem pogled na Mjesec, toliko blistav da je drveće kao osvi¬jetljeno reflektorom.
Dam sve od sebe da prestanem misliti na ono što se dogo¬dilo. No, misli mi nehotice skrenu na Liverpool i na sve ono što on predstavlja.
Pogledam na prozorsku dasku kada na nju padne suza, koju ubrzo stigne i druga. S užarenim očima i knedlom u grlu, postane mi jasno da noćas neću zaspati.
23. POGLAVLJE
Nakon što mi je ispred crkve rečeno da se moj budući suprug neće pojaviti, ostatak dana prošao je u izmaglici.
Sjećam se da su se moje djeveruše i njegovi prijatelji prepirali tko je kriv i da je Win svoga dečka opalila buketom već uvelih kala nakon što je pitao hoće li se prijam ipak održati.
Sjećam se da su između sebe podijelili zadatak da stotinjak gostiju obavijeste kako je predstava završila i prije nego što je počela.
Sjećam se da je jadni tata želio ostati sa mnom, ali je konačno popustio pred uvjeravanjima kako mora vijesti prenijeti mami.
I sjećam se da me je, dok je oko nas eskalirao kaos, Jessica ugurala na stražnje sjedište automobila i naredila vozaču da stisne gas kao da je upravo osvojila glavnu ulogu u policijskoj TV drami The Sweeney. »Kakav gad!« neprestano je ponavljala. »Totalni i zadnji gad! Ne mogu vjerovati. Mislim... Ha! Gad!«
Potom je zastala. »Oprosti«, rekla je, odjednom plaho. »Ni¬sam mislila ovoliko pričati. Ti si ta koja bi ga trebala napasti, ne ja. Iako... kakav gad! Ne mogu vjerovati... O, oprosti. Jesi li dobro?«
Slegnula sam ramenima. »Ne znam«, odgovorila sam tupo, kao da sam pod anestezijom. Sjećam se da sam pomislila kako sam sigurno dobro zato što ne plačem.
»Stvar je u tome«, nastavila je ona, »ne bi htjela biti udana za osobu koja je kadra učiniti ovakvo što, Zoe. Sto mu je bilo na pameti? Ništa mu nije ni trebalo biti na pameti.«
Spustila sam pogled na haljinu, moju prelijepu svilenu halji¬nu boje slonovače po cijeni koja je toliko mamila suze na oči da su uz nju trebali priložiti i bočicu Optrexa. Na prednjoj strani haljine stršao je končić. Proprčkala sam po njemu noktom srednjeg prsta i lagano ga povukla. Tkanina se nabrala.
»Imao je sve ove godine na raspolaganju da te ostavi«, br¬bljala je Jessica. »Mogao je to učiniti prije šest mjeseci i poštedjeti te svega ovoga. Ili je barem mogao pričekati da se vratite s bračnog putovanja i pristojno se razvesti. To danas nije nikakav problem.«
Zagledala sam se kroz prozor i upitala se što sad radi jadna mama. Vjerojatno vrišti toliko glasno da je čuju i ljudi koji se spre¬maju ručati u Newcastleu.
»Ubit ću Neila kada ga se dočepam«, puhala je Jessica. »Nje¬gova je zadaća kao kuma bila da mladoženju dovede ovamo, čak ako je to značilo da ga mora vezati i zalijepiti mu usta.«
Telefon se javio vibriranjem. Zalijepila ga je za uho toliko brzo da nisam ni vidjela da je pomaknula ruku.
»GDJE SI TI DOVRAGA?« Mogla sam zamisliti Neila kako se šćućurio s druge strane linije. Bilo bi nedovoljno reći da u njihovoj vezi Jessica nosi hlače. Mislim da Neil uopće nema hlače.
»Ili još bolje«, nastavi ona toliko žestoko da mu je vjerojat¬no spržila kosu oko ušiju, »gdje je onaj gad od tvoga prijatelja?«
Nisam čula što je Neil odgovorio. Ali, kako se ispostavilo, nisam ni trebala.
»Kako to misliš: reći ćeš mi poslije?« Jessica je zvučala kao da je na korak od toga da naredi da mu se odrubi glava. »Reci mi sad. Neil? Neil! Nemoj prekinuti vezu... ozbiljno ti kažem. Nisam nikada bila ozbiljnija u životu. Ako prekineš vezu, ja ću...«
On prekine vezu.
»Kvragu«, reče ona. »Kvragu, kvragu, kvragu.«
Zagledale smo se kroz prozor u tišini.
»Je li on s njim?« Na kraju se ipak nisam mogla suzdržati. »Mislim, Jason.«
Ona uzdahne i klimne. »Nije mi mnogo rekao. Zapravo, nije mi rekao ništa. Zao mi je, draga, zaista jest. Ovo je grozno. Apsohitno strašno i grozno. Mislim da nikada nisam znala...« Obrisala je suzu, odmahujući glavom i mrmljajući kao netko u ranom stadiju posttraumatskog poremećaja.
Kada smo stigli kući, dok sam stavljala ključ u bravu, shvatila sam da moram u nužnik. Zapravo, pod hitno. Svaki mišić u dnu moje zdjelice napeo se kao da sudjeluje u natjecateljskom sportu. Sjećam se da sam se upitala kako bih riješila taj problem da stojim ondje gdje bih u tom trenutku trebala stajati.
Odlazak na zahod trajao je dulje nego što sam pretpostavila, zbog vela dugačkog više od metra i toliko duge haljine da sam njome gotovo ispunila čitavu prostoriju. Dok sam se spremala izići iz kupaonice, začula sam kako ljudi dolje ulaze u kuću. Moja je mama bila najglasnija: »Kakva budala!« vikala je. »Kakva pro¬kleta, prokleta budala! I kakva sebična prokleta budala, kad smo već kod toga! Pretpostavljam da u Cheshireu nije problem ako propadnu stotinu dvadeset dvije tortice sa šparogama. Ili stotinu dvadeset dvije pjenice s limunom i curryjem.«
»Coulisom« ispravi je Desy.
»To sam i rekla!« prasnula je mama. »Stvar je u tome da sada sve to sjedi u dvorani zajedno s DJ-em od tristo pedeset funti po noći i dvanaest sasvim neupotrebljivih aranžmana s kavama.«
»Kalama«, ispravi je Desy.
»Molim?«
»Kalama« ponovi Desy.
»A da ne spominjem konfete boje breskve«, nastavi mama ne obazirući se na njega. »Sto će naša Zoe sa sto dvadeset dvije vrećice ušećerenih badema boje breskve?«
Pokušala sam vrata od kupaonice otvoriti bešumno, ali šarke vape za premazom WD-a 40 zadnjih dvadeset godina.
»Zoe? Zoe! Jesi li to ti?« poviknula je mama, jureći uza stu¬be, a za njom Desy, moja teta Linda i brojni drugi članovi družine sa satova stepanja Slimming World.
»O, ljuubavi!« uzviknula je, grleći me toliko jako da mi je otpala tijara.
Kada se odmaknula, i njezin se šešir — koji je kupila u Acce-ssorizeu i koji je imitirao dizajn Philipa Treacyja — nakrivio. Zbog toga me nešto probode u srcu.
Moja mama inače uvijek izgleda besprijekorno. Možda je dva¬desetak godina starija od prosječne supruge nogometaša, ali njezin pristup njezi posramio bi i samu Alex Curran . Katkad mislim da bi si radije amputirala prste nego dopustila da je u javnosti vide bez laka za nokte.
No, u tom trenutku nije izgledala besprijekorno. Kada se odmaknula od mene, čvrsto me držeći za ruke kao da ću pobjeći, toliko joj se maškare razlilo licem da je izgledala kao da koketira s gotičkim stilom.
»Mama, ja...«
»Nemoj ništa govoriti!« reče, ponovno me stegnuvši u za¬grljaj zahvatom tae-kwon-do majstora. »Ne moraš ništa reći. Ta prokleta budala. Znala sam da te ne zaslužuje.«
»Mama, prije sat vremena si ga voljela«, podsjetim je.
Ona šmrcne. »Nikada mi se nije sviđala njegova kosa. Ni¬kada ne vjeruj muškarcu koji si boji kosu, to je ono što ja mislim. On je bojio kosu, zar ne?«
Ja uzdahnem i sklopim oči.
Osjećala sam da će se ponovno početi buniti, ali zatim reče: »O Bože, krivim sebe«.
»Zašto?« namrštim se.
»Nisam smjela dopustiti da se ovo dogodi.« Desy preokre¬ne očima i povuče dim cigarete Embassy. »Zoe, kako si?« reče i ispuhne dim.
»Ja?« ponovim. »Ne znam, zapravo.«
Oni se na to namršte. Da su u tom trenutku zamoljeni da procijene moje mentalno zdravlje, mislim da bih idućih dvadeset godina provela zatvorena u obloženoj ćeliji. Da se njih pitalo, ja sam trebala ridati. Trebala sam Jasona nazivati gadom i budalom i svim drugim uvredama koje postoje na kugli zemaljskoj. Gleda¬jući unatrag — ispričavam se što se ponavljam — bila sam u šoku. Sigurno sam bila u šoku jer suze su došle poslije, u valovima. I sve iza vrata majčine zagušljive gostinjske sobe u koju sam se uselila, osjećajući se poput jadne, ostarjele tinejdžerice.
U tjednima koji su slijedili nakon propalog vjenčanja toli¬ko sam plakala da su mi obrazi ogrubjeli i postali nalik na dva komada pilećih prsa od peradi iz slobodnog uzgoja. Slušala sam srcedrapateljske ljubavne pjesme i utapala se u sjećanjima na naš prvi poljubac, na naš prvi vikend u Lake Districtu, na dan kada smo se uselili u svoju kuću.
No, nikada ga nisam vrijeđala, čak ni za sebe. Jer sam ga još uvijek voljela. Znala sam da to nije u redu. Ali bilo je tako.
24. POGLAVLJE
Prirodni je nagon svih britanskih dadilja u SAD-u da traže druge pripadnice svoje vrste, iako bi u domovini bile vrlo ču¬dan par prijateljica. Moja nova prijateljica Felicity Bowdon-Clarke i ja nesumnjivo pripadamo u tu kategoriju. Zapravo, bilo bi pošteno reći da imamo zajedničko koliko i princeza Michael od Kenta i TV voditeljica Kerry Katona.
Ja sam radila u dražesnim, ali prosječnim vrtićima u predgra¬đu provincijskog gradića, dok je Felicity bila zaposlena u superbo-gatom Knightsbridgeu, u obitelji industrijalca toliko imućnoj da je vjerojatno i uzorak na njihovu zahodskom papiru naslikao sam Picasso. Koliko ja znam, Felicity je jedina kći suca Vrhovnog suda koja je završila licej.
»Nancy, budi oprezna, molim te. Nož ovako, a vilica ovako«, daje upute glasom toliko veselim da bi se na račun njega izvukla što god da kaže.
Dok Felicity podiže Nancynu desnu ruku i ispravno joj po¬stavlja prste, morala bih nešto objasniti: Nancy nije petogodišnja-kinja za koju se Felicity službeno brine, već djetetova tridesetde-vetogodišnja majka.
»Dakle, u američkom bontonu, kao što znate, hrana se na-reže na komade veličine zalogaja, a potom se nož položi na tanjur tako da oštrim rubom bude okrenut prema unutra«, nastavi Fe¬licity. »Vilica se potom prebaci iz lijeve ruke u desnu, prije nego što se počne s jelom.«
»A-ha«, odgovori Nancy studiozno.
»Europski način počinje isto kao i američki, dakle hrana se reže nožem u desnoj ruci dok se pridržava vilicom u lijevoj ruci.
Razlika je u tome što vilica ostaje u lijevoj ruci, šiljcima okrenuta prema dolje, a nož u desnoj. Hrana se nastavlja jesti tako da se narezani komadi podižu vilicom koja je još uvijek u lijevoj ruci. Tako. Kako vam se čini? Lagano, zar ne?«
Pokušavam dokučiti kako je Felicity uspjela nešto toliko jed¬nostavno kao što je jedenje nožem i vilicom učiniti da zvuči kao važna tema naprednog tečaja primijenjenih znanosti, kada se ona ponovno ubaci. »Ja zaista mislim da je ovaj detalj važan, zar ne, Zoe?« obrati se meni, osmijeha šira nego ikad. »Čvrsto vjerujem u važnost toga da roditelji pružaju dobar primjer. Toliko sam puta svjedočila suprotnome. Ako roditelji vode neuredno kućanstvo, završe s neurednom djecom.« Potom se nasmije. »A da budem iskrena, ja se ne brinem za tuđe smeće!«
Felicity je vrlo privlačna: mršava, živahna crvenokosa, nalik na Nicole Kidman prije petnaest godina. Iako njezin pristup brizi oko djeteta nije toliko progresivan kao kod viktorijanske učiteljice, teško ju je ne zavoljeti.
»U redu, mislim da sam sad shvatila«, odgovori Nancy, ra¬stegnutim naglaskom istočne obale. »Ovako?« Postavi nož i vilicu na Felicityno odobravanje.
»Parfait!« uzvikne ona. »Felicitations!«
»Hm?« upita Nancy.
»Ma, ne brini se, na to ćemo doći koji drugi dan.«
Nancy Magenta i njezin suprug Ash novac su zaradili vođe¬njem frizerskog carstva koje su prošle godine prodali kako bi se posvetili samo razvoju linije šampona. Ne bi se moglo reći da su tipični stanovnici Hope Fallsa koji, kako sam zaključila, uglavnom spadaju u dvije kategorije: dubokoumni intelektualci ili pretenciozni gradski tipovi. Sudeći prema Nancynu i Ashovu životnom uspjehu, lako se može zaključiti da su vrlo dosjetljivi. I s obzirom na to, mo¬glo bi se pomisliti da ponovno obrazovanje u držanju pribora za jelo neće biti na vrhu njihovih prioriteta. No, očito nije tako.
»Znate, ovo je upravo ta dodatna vrijednost koju britanska dadilja donosi u kućanstvo«, kaže Nancy Trudie, Amber i meni dok zabacuje kosu za Versaceom obloženo rame. »Onda kada smo zaposlili Felicity, točno sam znala da smo bili u pravu kad smo zaposlili jednu od vas. Hoću reći, ona ima toliko za ponuditi u kulturnom smislu.«
Nancy nakratko prestane žvakati žvakaću gumu koju je žu¬stro gnječila proteklih pola sata, toliko da je mene boljela čeljust i od samog pogleda na nju. »Ovo ti ne kažem dovoljno često, Felicity, ali tako je divno što si s nama.« Ona skoči na noge da zagrli Felicity, očito da proslavi činjenicu što ova uopće postoji.
»Da, dobro, nemojmo se previše zanijeti«, nasmije se Feli¬city dok se oslobađa Nancyna stiska. »Tallulah, jesi li oprala ruke i lice da se pripremiš na naš izlazak?«
Tallulah, zgodna, pomalo zdepasta curica s Kleopatrinom bob frizurom i sramežljivim smiješkom, poslušno klimne.
Za manje od sata stignemo u park gdje se Tallulah malo opu¬sti, većim dijelom zahvaljujući tome što se tako dobro slaže s Ruby koja je, kao i ona, velika obožavateljica Bratza. Dvije djevojčice otrče na ljuljačku dok se Felicity posadi na klupu, smješkajući se naklono. »Tallulah je draga djevojčica«, kaže.
»Sviđa li ti se raditi za Nancy?« upita Trudie.
»Naravno!« odgovori Felicity. »Mislim, nijedna obitelj nije zauvijek, sigurna sam da ću se u jednom trenutku vratiti u Veliku Britaniju, ali za sada su zaista divni!«
»Zvuče mnogo bolje nego prošla obitelj za koju si radila«, doda Amber, klimajući. »Iz onoga što si pričala, jednostavno ne mogu vjerovati da itko može biti takav materijalist.«
»Ja nemam ništa protiv materijalizma«, odgovori Felicity. »Zapravo, gotovo ga smatram preduvjetom. Nema ništa gore nego raditi za nekoga tko nije pripremljen rastati se s novcem.«
»Ne možeš ovaj posao raditi zbog novca«, istakne Trudie. »Naravno da ne!« žustro doda Felicity. »Iako sam ja dobro plaćena.«
»Stvarno?« pitam s nevjericom.
Ona me sućutno pogleda. »U Bostonu postoje doktori prava koji zarađuju manje od dobre dadilje«, objasni mi. »Ako dobro baciš karte, kao što sam ja, možeš dobiti razne povlastice... zdrav¬stveno osiguranje, ulaznicu za country klub, privatna putovanja zahvaljujući nagradnim miljama tvoga poslodavca.«
Ja nisam ni blizu vidjela išta takvo kod Ryana, a sudeći prema Trudinu izrazu lica, nije ni ona.
»Naravno, za to je važno biti tražen«, nastavi Felicity. »Nan¬cy zna da meni često u parku prilaze roditelji nudeći mi dvostruko više od onoga što zarađujem. Jučer su mi pod brisače umetnuli poruku.«
Ja i dalje zaprepašteno zurim u nju.
»O«, doda ona brzo, »ne bih željela da pomislite kako sam u ovome poslu iz krivih razloga. Radim to zato što me ispunjava rad s djecom i njihovim roditeljima. Kada se svi kulturno pona¬šaju, naravno.«
»Zaista te može oneraspoložiti kada to nije slučaj, zar ne?« Uhvatim se za prvu našu zajedničku točku. »Hoću reći, Ruby i Samuel su divni, i krasno se ponašaju većinu vremena, ali u vrije¬me spavanja pretvore se u noćnu moru.«
»Ja sam mislila na roditelje«, odgovori Felicity. Ustane i sklopi ruke oko usta: »Tallulah! Tallulah! Ovamo, molim te!« Naredba je izdana falsetom zapovjednika zaduženog za eskadron smrti. Tallu¬lah ispusti lutku i dotrči do nas, očiju razrogačenih od iščekivanja.
»Onda«, Felicity nježno pucne jezikom, »što sam ti rekla za odjeću?«
»Hm...«, Tallulah se zadubi u misli, grizući usnu. »Nisam sigurna.«
Felicity uzdahne dok vadi četku iz torbe i počne češljati Tallu-linu kosu kao da održava dlaku afganistanskog hrta. »Zamolila sam te da je pokušaš održati čistom«, ona je podsjeti s osmijehom. »Možda ti je pet godina, ali to nije izgovor da se zapustiš. Za to če¬kaj da dođeš u godine svoje majke. Sada idi i budi oprezna, dušo.«
»Jesam li vam rekla da moja obitelj želi da s njima idem na Sejšele idući mjesec?« objavi Amber.
»Šališ se!« krikne Trudie. »Ti, sretnice! Barbara i Mike su sjajni, ali nema šanse da će tako skoro na godišnji, a kamoli da i mene povedu. Oni su jednostavno prezaposleni za odmor, kako mi stalno Barbara napominje.«
Taman im poželim reći kako sam ja trebala ovoga ljeta otpu¬tovati na Bermude, ali se predomislim. Dovoljno sam profesionalna da ne mislim neprestano o takvim stvarima. Iako sam prije neko¬liko tjedana bila blizu toga da ceremonijalno spalim svoj bikini.
»Ali, nisam baš sigurna«, namršti se Amber.
»Molim? Zašto ne?« upitam.
»Samo... Mislim, vrlo je teško pomiriti to putovanje s mojim uvjerenjima«, kaže dok vrti dredloksicu. »Oni planiraju odsjesti u hotelu s pet zvjezdica. Ja sam te stvari prerasla prije mnogo godina. Više volim putovanja s nekim smislom i po mogućnosti odsjedanja kod lokalnog stanovništva. Zapravo, prošle sam godine planirala putovanje u Južnu Afriku na kojem bih bila odsjek u plemenu Zulu. No, na kraju nisam otišla jer sam slomila nožni prst dok smo se ukrcavali u zrakoplov.«
Trudie, koja je Andrewa na koljenu ljuljuškala gore-dolje u nešto blažoj verziji rodea, zaustavi se da je pogleda. »Mogu li ti dati jedan savjet, draga?« reče. »Odvuci se na Sejšele, baci se na ležaljku, naruči najveću pina coladu koju imaju i opusti se. Onda, ako još budeš zabrinuta za svoja uvjerenja, nazovi me. Ja ću doju¬riti poput metka.«
25. POGLAVLJE
Unatoč tomu što je toliko mali, Samuel mi voli pomagati u kućanskim poslovima. Gotovo isto onoliko koliko to njegov otac ne voli. U Americi sam sada već gotovo dva mjeseca i po¬slova više nema toliko kao na početku, zahvaljujući našoj novoj kućepaziteljici Dariji (kako ispada, imali su ih nekoliko prije nego što sam došla ja, gotovo isto koliko i dadilja). No, bilo da se radi o pomaganju u slaganju posuda iz perilice, metenju poda nakon večere ili pospremanju stolića za kavu nakon što smo na njemu crtali, on se svakom zadatku prepušta s golemim entuzijazmom. Nije da sve obavi savršeno, ali to gotovo nije ni važno.
Sve je počelo prije nekoliko tjedana kada sam Samuela izazva¬la da pospremi igračke brže od svoje sestre, a potom se odmaknula diveći se što malo natjecateljskog duha može učiniti za dječju mo¬tivaciju. Oboje je trčalo dnevnom sobom pospremajući nered kao da ih je spopao duh Mr. Muscula.
Samuelov je novi omiljeni zadatak pražnjenje poštanskog san¬dučića ispred kuće kada stigne pošta. Svakoga se dana toga sjeti prije Ruby i moli me da ga pustim da istrči van i niza stube kako bi se popeo na prste da dohvati pristiglu poštu.
Danas ujutro, kada se vrati u kuću, male su mu ruke pune pi¬sama. Većina su reklame, katalozi i leci za stvari koje nitko ne želi, a ima i nekoliko računa. Na prvi pogled čini se da ništa od toga nije za mene, ali na to sam već navikla. Većinu korespondencije obavljam elektroničkom poštom, što je mnogo brže i praktičnije. Jedina loša strana je ta što ulaznu poštu provjeravam cijeli dan, pi¬tajući se je li mi pisao Jason. Kada sam tek stigla, nisam se mogla suzdržati da je ne provjeravam u svakoj prilici koja bi se ukazala, uzlupala srca — koje bi se smirilo istoga trena kada bih shvatila da, još uvijek, od njega nema ni riječi.
Taman sam uspjela uspostaviti kontrolu nad time kada je uslijedio onaj telefonski poziv. Otada poštu provjeravam drhtavim rukama i znojna čela — što uopće nema smisla jer mi piše jedino mama.
Dok razvrstavam poštu, na dnu hrpe naiđem na omotnicu koja je neobična zato što uopće nema imena ni adrese. Načinjena je od vrlo kvalitetna papira, ali, osim toga i nedostatka adrese, ni po čemu se ne ističe.
Pretpostavivši da je to jos samo jedna reklama, otvorim je i izvadim sadržaj. Ali čim ugledam komad papira, shvatim da se ne radi o reklami i da ja nisam onaj kome je omotnica namijenjena.
»Kakvo je tvoje pismo, Zoe?« upita Samuel.
»Hm, to je od mog tate«, slažem i očajno pocrvenim.
»Mogu vidjet'?« upita on i posegne za pismom.
»Ooh, ne, mislim da to nije dobra ideja.«
»Želim pismo.«
»Oprosti, Samuele, ovo ne možeš dobiti, dušo. A da radimo nešto drugo? Hajde, što bi želio raditi?«
Njegove oči bijesnu drskim sjajem onoga kome se ukazala pri¬lika. »Mogu li gledati Spužvu Boba}« upita on s cerekom punim nade.
»Zašto ne?« odgovorim i otpratim ga kroz vrata.
On izgleda toliko iznenađeno da već vidim kako se pita bi li trebao tražiti veliko pakiranje sladoleda, a uz to i kokica.
Sada kada znam da pismo nije za mene, bilo bi nerazumno pročitati ga. Sto je grozno jer je, na temelju onoga što sam uspjela vidjeti, sadržaj sočniji od onoga što se nalazi u Del Monteovim konzervama.
Krenem u hodnik iskreno namjeravajući presaviti pismo, vra¬titi ga u njegovu omotnicu i ostaviti na stoliću da pričeka svojega pravog primatelja.
Problem je u tome što me, dok namjeravam to učiniti, napad¬ne pobunjenička skupina moždanih stanica. Onih koje kampiraju negdje u mojoj glavu i s vremena na vrijeme me zaskoče iz zasjede.
To su iste stanice koje me primoraju, protivno mojoj volji, da kupim i proždrem čokoladice Crunchie kada sam se samo neko¬liko sati prije toga odlučila na strogu makrobiotičku dijetu koju voli i Gwyneth Paltrow.
To su iste stanice koje me odvuku u trgovinu i prisile da upo¬trijebim svoju visa karticu za novi par cipela s remenčićima koje će sigurno probiti moj minus i neće odgovarati ni jednom odjevnom predmetu u mojoj garderobi.
To su iste stanice koje su zaslužne za sav niz mojih besramnih odluka. Jedna od kojih je nesumnjivo bila ta da prokrijumčarim Ryanovo pismo u kut hodnika i ondje ga pročitam.
Dragi Ryane,
prošli su tjedni otkako sam ti zadnji put pisala i jedva sam se suzdržala da ti se dosad ne javim. Pretpostavljam da postoji dobar razlog zašto mi nisi odgovorio na moje prvo pismo. Ne znam o čemu se radi, ali spremna sam ti pružiti još jednu priliku.
Znaš, vidjela sam te u gradu u utorak. Bio si na poslov¬nom ručku u onom novom restoranu u Boylston Streetu. Bila sam u velikom iskušenju da ti pridem i pozdravim te, ali nisam bila sama, tako da nisam ni mogla.
Nosio si crnu košulju koja ti tako divno stoji. Nije mi to moglo promaknuti. Tamne boje ti zaista odgovaraju, Ryane, uvijek sam to tvrdila. Ističu te tvoje prelijepe oči.
Vjerojatno se sada već pitaš o čemu se u ovome pismu radi, a na neki se način to pitam i ja. Pretpostavljam da sam samo željela s tobom stupiti u kontakt i ponoviti što sam rekla i prošli put. Obratiti ti se i preklinjati te da me ne ignoriraš. Ne, ne preklinjati. Ja ne preklinjem, zar ne? To zaista nije u mom stilu. Ali mislim da ti to znaš.
No, stvar je u tome, Ryane, daje još toliko toga o meni što ne znaš. Ono što smo započeli bilo je upravo to — tek početak. Početak nečeg lijepog, ako to dopustiš. Molim te, Ryane, poslušaj svoje srce — i svoju glavu. Mi smo sja¬jan par i ti to duboko u sebi znaš. Samo nemoj počiniti najveću pogrešku u svom životu tako da to ne prepoznaš, ljubavi.
Zauvijek tvoja
Juliet
»Mogu li ja pročitati tvoje pismo, Zoe?« upita me Ruby.
Ja poskočim i skrijem ga iza leda, svjesna toga da ne bih mo¬gla izgledati sumnjivije ni da nosim lažnu bradu i naočale. »Ne, to je samo račun«, kažem.
»Samuelu si rekla da je od tvog tate. Čula sam te.«
»I jest.« Pocrvenim. »To je račun od moga tate. Mislim da će ti biti dosadno, to je sve.«
»Rekla si mi da je njegovo ime Gordon«, reče ona.
»Ovo je kao da živim s inspektorom Poirotom«, uzdahnem. »Gle, to je privatno pismo, u redu? Jednostavno je tako. I voljela bih da ga ovaj put zadržim za sebe. Je li to u redu?«
»Je li to ljubavno pismo?« Ona se naceri. »Hajde, Zoe, je li to ljubavno pismo?«
»Ne!« odgovorim, odmahujući glavom i oponašajući zapre¬paštenje. »Nikako.« Pa, barem napola govorim istinu.
26. POGLAVLJE
Moj je plan da jednostavno iziđem i kupim omotnice, Ryanovo pismo stavim u jednu od njih, pomiješam ga s ostatkom pošte i pravim se da ga nisam ni vidjela. Svakako želim biti sigurna u to da neće pomisliti kako sam osoba koja bi voljno povrijedila nje¬govu privatnost čitanjem vrlo intimnog pisma. Čak ako ja i jesam takva osoba.
No, reći da je ostatak dana prošao u luđačkom tempu ne bi bilo dovoljno. Bio je kao loš dan u umobolnici pomnožen s deset.
Prvo, tu je sat sinkroniziranog plivanja za Ruby na koji sam je spretno dovela deset minuta ranije, ali onda shvatila da sam joj kupaći kostim ostavila u hodniku. Dok smo otišle kući i vratile se, već smo strašno kasnile i svi su već čudesno svladali neki složeni pokret koji se zove ostriga, dok se jadna Ruby još uvijek bori da ostane u okomitom položaju.
Ona je to prihvatila veoma dostojanstveno, ali nisu mi potreb¬ni udžbenik iz psihologije i privatni satovi sa Sigmundom Freudom da shvatim kako je uznemirena. Grozno se zbog toga osjećam, ali to je, nažalost, tek početak.
Zatim smo krenuli na odlagalište otpada dalje niz cestu da bacimo kutije smeća koje se ne može reciklirati, a koje je zakrčivalo jedan od ormarića u hodniku otkako sam ja stigla. Djeca su željela pomoći i ja nisam vidjela razloga zašto da im to ne dopustim. Tek kada se spremamo otići, a ja se divim koliko je čist i uredan prdjažnik automobila, shvatim da zapravo i ne bi takav trebao biti.
U žaru posla Ruby je u kontejner ubacila torbu i koja sadr-
ži polovicu Ryanove odjeće koju sam trebala odnijeti u kemijsku čistionicu. U panici razmotrim kakve mi se mogućnosti nude, shvatim da ih nema mnogo i pomirim se s jedinom stvari koju mogu učiniti.
Nakon što sam uskočila u jedan kontejner, uočila sporni pred¬met i iskoprcala se van, u kosi imam zapetljanu hrđavu oprugu od kreveta, obilna količina ustajale pizze viri mi iz gornjeg dijela majice, a nekoliko kršnih momaka iz mjesne policije koji stoje sa strane prijeti da će me uhititi.
»Obožavam što si nam dadilja!« Ruby se smije dok ja pri-tišćem gas da pobjegnemo odande. »Samo čekaj da ovo ispričam tati!«
Ubrzo nakon toga nađem se opasno blizu tome da se auto¬mobilom zabijem u drvo, Ruby padne ispred kuće i zamalo slomi nogu, a Samuel u supermarketu ukrade paketić kondoma, krivo zaključivši da se radi o jiovoj vrsti bombona M&M.
Njihovi večernji ispadi nervoze izazvane umorom, koji u za¬dnjih nekoliko dana i nisu bili toliko izraženi, danas počnu rano, već oko sedam. Moram Ruby i Samuelu ipak odati priznanje jer njihovi izgovori postaju sve impresivniji u domišljatosti. Večeras Ruby izjavi da se na stropu njezine sobe pojavila vlažna mrlja i da nikako ne može ići u krevet jer postoji mogućnost da bi po njoj mogla kapati voda.
»Ruby«, kažem mirno, »u tvojoj sobi ne curi voda. Ne bi unutra bilo suše ni da se nalazi usred Sahare.«
Ona isturi donju usnu.
»U mojoj isto curi«, javi se Samuel, u iskazu solidarnosti ili jadnom pokušaju da kopira njezin izgovor. »Kap, kap, kap!«
»Ne, ne curi!« kažem vrištavo, svojim najveselijim, najve¬drijim glasom, iako sam umorna kao netko dco je nekoliko dana jahao preko pola zemlje na magarcu da bi shvatio kako je kod kuće ostavio uključeno glačalo. »Sto ste učinili s pidžamama?«
»Ja ne volim pidžame«, izjavi Samuel.
»Naravno da voliš, dušo!«
»Ne volim.«
»Ali ovo je tvoja omiljena, Samuele! Pogledaj!«
»Neee!«
U tom mi trenutku postane jasno da je moje strogo novo pravilo o pijenju alkohola samo jednom na tjedan, koje sam uvela jučer navečer dok sam naručivala treću čašu vina tijekom izlaska s curama, ozbiljno ugroženo. Mogućnost da zgrabim bocu piva i po¬pričam na telefon s Trudie najmanje sat i pol previše je primamljiva.
U devet i dvadeset jednu minutu konačno stigne trenutak ka¬da se tiho popnem na kat, stavim uho na vrata sobe svakog djeteta i začujem nešto divno. Tišinu.
Ramena mi se opuste, duboko udahnem i krenem dolje, pre¬ma hladnjaku. Ne dopustim da me obeshrabri činjenica kako je Ryan, još jednom, na radnoj površini ostavio tanjur pun tjestenine kako bi vila od kućanskih poslova (tj. ja) učinila da on nestane.
Položim ruku na bocu Coorsa kada začujem da ulazi u ku¬hinju. »O, zdravo!« kažem. »Samo sam htjela pronaći nešto za jelo.«
No, kada se okrenem i pogledam mu lice, vidim da ga to što mu pokušavam maznuti pivo zanima koliko i vremenska progno¬za za otočje Galapagos. »Možete li mi reći o čemu se tu radi?« zagrmi. U ruci steže pismo koje sam danas pronašla.
»O čemu se što radi?« upitam anđeoski.
»Otvarali ste moju poštu!«
»Ne!« promucam. »Zapravo, jesam. Hoću reći...«
»Zašto bi itko to učinio?«
Pitanje je postavljeno s tolikom silinom da bih mogla povje¬rovati kako će se za tri sekunde pretvoriti u Nevjerojatnog Hulka.
»Zašto bi netko došao u moju kuću i otvarao moju privatnu poštu?«
»Ja... nisam je željela otvoriti!« Znam da zvučim jadno.
»Sto? Ruka vam je samo skliznula? Slučajno ste otvorili omotnicu, slučajno ste izvadili pismo, a potom ste omotnicu slu¬čajno bacili?«
»Pa... da!« odgovorim, nadajući se da donekle uspijevam očuvati dostojanstvo, usprkos tome što mi obrazi toliko gore da bih na njima mogla ispržiti jaje. »Stvar je u tome da nije bilo...«
»O, čovječe!« prekine me on. »Vi ste stvarno mustra! Zai¬sta mislite da ću u to povjerovati? Moram vam reći, doživio sam dosad svašta od dadilja, ali ovakvo što nisam. Mislim, što ste, za ime Boga...«
Dok Ryan nastavlja tiradu, ja postajem sve ljuća. U redu, mož¬da nisam trebala pročitati pismo, ali zaista sam ga slučajno otvorila. Osim toga, zar zaista zaslužujem ovakve pogrde nakon svega s čime sam se morala nositi u ovome poslu?
Kada je i moja krv dostigla točku ključanja, jasno mi je da se s ovom situacijom moram nositi spretno i s jednim ciljem: da po¬kažem kako Zoe Moore nije žena koja podnosi takvo ponašanje.
Ohrabrena ovom mišlju, podignem lijevu ruku u namjeri da njome udarim o radnu površinu. Sigurna sam da će snaga udarca, zajedno s mojim čeličnim, autoritativnim izrazom učiniti da on trenutačno ušuti, a potom ga natjerati da moli za oprost.
Nažalost, u svoju jednadžbu propustim uvrstiti Ryanov nepo-jeden tanjur tjestenine koji stane na putu mojoj šaci.
Kada njome udarim, tanjur i trake tagliatella s rajčicama po¬lete u zrak i preko sobe s učinkom vatrometa kakav nisam vidjela od svečanosti otvaranja Olimpijskih igara.
Kada tanjur sleti na pločice i raspadne se na osamdesetak ko¬madića, srce mi toliko snažno udara da gotovo dahćem od panike.
U redu, Zoe, priberi se. Promisli o nekakvoj razumnoj strate¬giji kojom na ovo možeš odgovoriti. Moli za oprost, možda? Pravi se da si večeras ionako mislila ukrasiti zidove? Bježi?
O, sranje...
Onda uočim nešto. Nisam baš to imala na pameti. Ali Ryan, čiji nos krasi kaplja umaka od rajčica, sasvim zaprepašteno šuti.
Ispravim se i namrštim. Danas je imao važan sastanak; to sudim prema tome što je obrijan i nosi skupocjenu bijelu košulju od koje mu koža na vratu izgleda veličanstveno preplanula i glat¬ka. Pogled mi privuče erotska oblina njegove adamove jabučice i grozna mi slika proleti mislima — mojih usana koje prelaze preko nje. Potpuno su me opčinile senzualne crte njegovih jagodica, odlučnih obrva i nepristojno punih usana.
Oduzima dah, zaista. Bez obzira na to koliko je arogantan, ljutit i dosadan — to mu nitko ne može osporiti.
Ali ne mogu dopustiti da mi to odvuče pažnju. »Pokušavala sam vam reći«, počnem, »da je vaše pismo stiglo u omotnici koja nije imala imena ni adrese. Nisam znala da je namijenjeno vama. A sigurno nisam znala kakve je prirode njegov sadržaj.«
On se ispravi, očito se podsjećajući da bi on trebao biti ljut na mene. »Ali sada znate, ha?«
Ja u tišini odmahnem glavom, s namještenim izrazom razoča¬ranja kakav bi bio na licu trenera pasa čiji je španijel kralja Charlesa upravo obavio nuždu na sag.
Njemu je neugodno i, prije nego što išta uspije reći ili učiniti, ja se okrenem i — ne obazirući se na nered koji sam napravila — priđem hladnjaku. Otvorim ga i izvadim ne jedno ili dva, nego tri boce piva. Potom treskom zatvorim hladnjak i krenem prema vratima. »Idem u krevet«, obavijestim ga.
Krenem na kat, osjećajući se ushićeno. Natjerala sam Ryana da umukne i posluša me. Nevjerojatno!
Upravo se spremam otvoriti pivo da proslavim kada shvatim da sam zaboravila ponijeti nešto čime bih ga otvorila.
Ne brini se, Zoe. To nije propast. Još uvijek mogu donijeti otvarač a da ne pokvarim učinak spektakularnog izlaska. Ladica u kojoj se nalazi je u kuhinji pokraj vrata. Znači, čak i ako je Ryan još uvijek ondje, mogu se došuljati, otvoriti vrata i iskrasti se na¬trag na kat prije nego što me primijeti.
U kuhinji sam s rukom u ladici kada ugledam Ryana na dru¬gom kraju prostorije kako radi nešto što me zabezekne: krpom i sredstvom za čišćenje sa zidova briše umak od rajčica. Ne radi se o tome da on nikada nije vidio bocu sredstva za čišćenje: samo što, nekoliko puta kada sam vidjela kako je proučava, njegovo je čuđenje bilo ravno onome kakvo bi bilo na licu spiljskog čovjeka koji pokušava sastaviti komad pokućstva iz IKEE.
Kada shvati da ga gledam, ustane i posegne u stražnji džep. »Evo«, kaže i pruži mi otvarač. »Maloprije sam ga upotrijebio.«
»Hvala«, kažem kratko i uzmem ga.
»Nema problema«, odgovori on.
Okrenem se da iziđem iz sobe, kada me on ponovno pogleda i ja osjetim kako mi se vrat zažari.
On se smijulji.
Zašto se smijulji? Namrštim se, a njegova se usna tržne i ja shvatim da pokušava suspregnuti hihot.
Iz nekog se razloga zbog toga nasmiješim, što u njemu nešto potakne. Smijeh. Nekontrolirani, pomalo histerični smijeh koji, očito, neće prestati, bez obzira na to kako čvrsto držao ruku na ustima.
Sto je još gore, to je zarazno. I ja se priključim, isprva se smi-juljeći, a potom se grohotom smijući.
Smijeh dolazi u valovima. Svaki put kada pomislim da se mo¬gu kontrolirati, pogledam njegovo lice, što me ponovno potakne na smijanje. I njega.
Naposljetku, sa suzama u očima, Ryan me uputi na vrata. »Odlazi«, uspije protisnuti. »Luda ženo.«
Dok bezglavo jurim uza stube, shvatim da je ovo vjerojatno najčudnije što mi se dogodilo otkako sam stigla. O Bože, sad mi zaista treba pivo.
Zvono Ryanova blackberryja toliko je iritantno piskutavo da me čudi što se na našem pragu svaki put kada zazvoni ne pojavi čitava pseća populacija iz susjedstva. Kada njegovo manično pišta¬nje postane još mahnitije, podignem uređaj s kuhinjskog stola i pojurim prema radnoj sobi. Kada stignem do vrata, zvonjava pre¬stane. Ryanovo mrgodno lice udubljeno je u prijenosno računalo, dok tipka toliko žustro i brzo da se čini kako će svaki čas polomiti nekoliko prstiju.
Predam mu uređaj. »Propustili ste poziv.«
On ga uzme. »A-ha«, promrmlja, što, kako bih održala zdra¬vu pamet, protumačim kao hvala. Spremam se izići kada on kaže: »U vezi s pranjem rublja«.
Zaprepastim se. Sigurno sam dobro čula. Je li stvarno moguće da Ryan Miller ipak nije toliko loš da dopusti nekome da opere tri puna stroja njegova rublja a da ne kaže »hvala«? »Ma nema veze«, kažem, odjednom neobično ushićena. »Bilo ga je mnogo, ali ne smeta mi...«
»Obojili ste mi jednu majicu u ružičasto.«
»Molim?«
»Jedna od mojih majica«, nastavi on ravnodušno, »sada je ružičasta«.
Duboko udahni. Ryan donekle ima pravo. On sada ipak ima ružičastu majicu. No, činjenica je, zapravo ključna činjenica je da je majica već bila ružičasta kada sam je stavila u stroj za pranje. Kako mogu biti toliko sigurna? Jer je ta majica bila toliko ružiča¬sta da sam pomislila kako izgleda kao nešto što biste odjenuli za večer u čast Barbare Cartland .
»Sigurna sam da je već bila ružičasta«, kažem mu. »Znam na koju mislite i...«
»Želite li reći da ne znam kakve su moje majice?« upita on.
To je točno ono što ti želim reći.
»Samo sam željela istaknuti...«
»Gledajte, neću vas zbog toga otpustiti. To vam govorim«, nastavi on, »samo kako se takvo što ne bi dogodilo idući put.«
Nije trebao postojati ni prvi put, a kamoli idući!
»Ali... ali... ali...« zvučim kao kosilica koja štekće i praska.
»Zaboravite«, zaključi on. »Ne želim od toga stvarati veliki problem. Samo sam spomenuo.«
»Za idući put?« Glas mi je prepun ironije.
»Da«, odgovori on, očito ništa ne primjećujući.
Zatim iznova zaroni glavom u svoje računalo.
Ja se ponovno okrenem da tiho odem kada na jednoj strani stola ugledam antikni ukras. Kuća je puna antikviteta od kojih su neki konvencionalni, a drugi malo manje. Ovaj spada u drugu kategoriju. Radi se o malom luku i strijeli. Luk je dug tek jedva metar, a kraj strijele povezan je izblijedjelim crvenim uzetom tako da nema oštrih krajeva. Ne znam zašto ga sada poželim uzeti u ruke, kada sam već toliko puta prošla pokraj njega i nikada ga nisam pošteno ni zamijetila. Ali, kako mi je Ryan okrenut leđima, napnem strijelu u luku, ciljajući ga u glavu dok susprežem hihot. Naravno da je ne mislim odapeti. Uostalom, zadnji put kada sam gađala lukom i strijelom, što je bilo u malim izviđačima, jedini predmet koji sam pogodila bio je moj nožni palac jer mi je strijela stalno ispadala.
Ali savršenost trenutka — strijele napete uz moje lice i Ryana koji nije svjestan moje male šale — upravo je zamamna.
»Zo-eee! Sto radiš?«
Zaustavim dah kada se okrenem i ugledam Rubyno ustrašeno lice. U djeliću sekunde dok tražim izgovor, pozornost mi ponovno nešto odvrati.
»Aaah!«
»Sto se dogodilo?« Okrenem se prema Ryanu, sa srcem koje mi lupa u grlu.
On se nagnuo u stolcu, jeca i obje ruke drži na desnom oku.
»Zar vam je nešto uletjelo u oko?« upitam s nadom.
»Da, prokleta strijela od metra!«
»O Bože! Nije moguće! Ja grozno ciljam!«
»Nije mi nimalo bolje zbog činjenice da ste danas u formi.«
»Jeste li sigurni da sam to bila ja?« Moglo bi se reći da sam u stanju poricanja.
»Siguran sam. Pogledajte!«
»Aaaah!« vrisnu Ruby i Samuel koji se također pridružio da vidi čemu tolika buka.
Ryanovo oko je nateklo na veličinu nojevog jajeta i poprimilo raskošnu boju juhe od cikle.
U redu. Bez panike, Zoe. Sto god da napraviš, nemoj pani-čariti. Ovo je savršena prilika da ih impresioniraš svojom hitrom reakcijom.
»Jeste li možda za još jednu šalicu kave?«
22. POGLAVLJE
Incident s lukom i strijelom i nije baš pogodovao mojem radnom odnosu s Ryanom. Zapravo, jedino pozitivno što u vezi s tim mogu reći jest da me nije otpustio. To me je, priznajem, iznena¬dilo, ali sam više od svega osjetila i golemo olakšanje. Otkaz zbog upucavanja poslodavca u glavu ne izgleda dobro u životopisu.
Ipak, zbog izgleda kao da je boksao tri runde s Mikeom Tysonom Ryan je morao otkazati sve sastanke u tome tjednu, što mu je dalo još veći razlog da maršira uokolo poput loše raspoložena mamurnog medvjeda.
Kad sam već kod toga, u zadnje vrijeme počela sam primje¬ćivati koliko Ryan pije. Možda ga uspoređujem s Jasonom koji kod kuće nikada nije pio. Poput mene, on je štedio na svojem preporučenom dnevnom unosu alkoholnih jedinica da bi ga isko¬ristio odjedanput, subotom navečer, nakon čega bismo u sitne sate završili u indijskom restoranu na curryju.
Ryan nikada nije sasvim pijan. No, kada dođe kući s posla, u koje god vrijeme, prvo što učini jest da torbu s računalom ba¬ci u kut hodnika, olabavi kravatu i potom zaviri u čašu viskija s odsjajem očaja u svome pogledu. Naša kanta za reciklažu nepre¬stano izgleda kao da pripada Yates's Wine Lodgeu nakon vrlo prometnog vikenda.
Takva je situacija, naravno, onih večeri koje Ryan provede kod kuće. Cesto izlazi s nekom tajnovitom ženom. Jedino što o njoj znam jest da nanosi užasno puno parfema. To što dolazi kući tako da s njega sve isparava također može značiti da vrijeme provodi na večerima u Macysu organiziranima za posebne kupce, isprobava¬jući nove mirise Nine Ricci, ali nekako u to sumnjam.
»Zoe, možeš li napraviti janjeći gulaš za večeru?« upita Ruby kada stignemo kući nakon što smo dan proveli u parku s Trudie, Amber i drugom djecom. Zbog njezina naglaska, obično varivo s mesom i krumpirom zvuči vrlo egzotično.
»Hoću, jednoga dana«, kažem joj, nadajući se da tu molbu mogu odgoditi najmanje do idućeg Uskrsa.
Dok me djeca slijede u kuhinju, primijetim da na telefonskoj sekretarici bljeska lampica u znak da je primljena poruka. Priti¬snem gumb i odem do ormarića uzeti tjesteninu.
»Hej, Ryane... kako ide?«
Ženin je glas toliko promukao da TV voditeljica Mariella Frostrup u usporedbi s njom zvuči kao kanarinac Tweety.
»Christina je. Od neku večer...«
Ispustim vrećicu s tjesteninom i pogledam djecu.
»Samo sam ti željela reći kako mislim da je između nas bilo nečega posebnog...«
O, moj Bože. Ne mogu ih izložiti nekome tko tako sugestivno šapuće njihovu ocu.
»Zaista bih voljela da se ponovno nađemo jer ono što si mi radio... znaš o čemu govorim...«
Bacim se preko kuhinje u pokušaju da ugasim tu napravu.
Nažalost, nisam pretjerano spretna s tehnologijom i kada se suočim s nizom tipki koje bljeskaju, uspaničim se.
»To je bila prava ekstaza, Ryane...«
Dok bjesomučno pritišćem gumbe, a oni me odbijaju poslu¬šati, hrvam se i s telefonom.
»To je svakako bio doživljaj koji bih voljela ponoviti...«
O Bože, o Bože! Promijeni taktiku, Zoe.
»Je li ovo put za Amar-i-Uo!« kriknem iz sveg glasa. »La la la la la, gdje se pilo!«
Djeca zure u mene kao da sam skrenula.
»La la la la Amar-i-lloo!«
Nastavim nasumce pritiskati dugmad.
»La la la la la la la!«
Konačno i nekim čudom moj se trud isplati i zavodničko mrmljanje utihne.
»Hm«, nakašljem se i poravnam majicu. »To je bila moja prijateljica.«
Ruby se namršti. »Zar nije rekla da je poruka za taticu?«
»Je. Dobro si uočila«, priznam. »Ona će nešto raditi za tvo¬ga tatu. Ja sam je preporučila.«
»Sto će raditi?« upita Ruby sumnjičavo.
Pogledom prijeđem po kuhinji i uočim Ryanovo odijelo koje visi u uglu. »Kemijsko čišćenje. Tako je. Da. Kemijsko čišćenje. Ona je najbolja u tome poslu, moja frendica, hm, Karen.«
»Ona je rekla da je Christina«, Ruby me ispravi.
»A, je li? Pa, to je njezino profesionalno ime.«
»Osobe koje rade u kemijskim čistionicama imaju profesio¬nalna imena?« Ruby nabora nosić.
Ja je otpratim natrag do stola. »Gledaj, mlada damo, ti po¬stavljaš previše pitanja. Sto je s onim kolažem koji si za mene izra¬đivala?«
»Nisam mogla pronaći ništa s čime bih napravila tvoju kosu. Nemamo više žicanih mrežica za posude.«
Kako sam već djelomice preslušala Christininu poruku, nema blje-skanja lampice koje bi Ryanu ukazalo na njezino postojanje. Sto, nažalost, znači da posao moram obaviti sama. Čekam da djeca odu u krevet, u čudesnih osam i četrdeset pet, što me je stajalo manje od sat i pol njihovih ispada, prije nego što to spomenem Ryanu.
»Ahm«, nakašljem se dok Ryan prazni svoju četvrtu bocu piva. »Na telefonskoj sekretarici bila je poruka za vas.«
»A-ha«, odgovori on dok pregledava sadržaj hladnjaka. »Od koga?«
»Nisam sigurna«, promrmljam. Razgovori između mene i Ryana nisu pretjerano rječiti i čini mi se da ne bi bilo pretjerano pametno odmah spomenuti ludorije koje izvodi u spavaćoj sobi. »Možda je bolje da je sami preslušate.«
On se namršti i zasuče rukave svoje tamnoplave košulje za koju sam sigurna da je nekoć bila divna, ali sada izgleda kao da je izglačana početkom prošloga stoljeća. »U redu«, složi se on i pri¬stupi uređaju. Kada stane pokraj mene, kratko i snažno promasira mišiće u dnu vrata.
Ja ne mogu odlijepiti pogled s njegovih prstiju koji gnječe preplanulu kožu koja proviruje ispod ovješenih rubova njegova ovratnika.
»U redu!« zagrakćem. »Mislim da ću rano u krevet. Zdravi bili!«
Zdravi bili? Odakle mi to?
»Zoe?« prozbori on kada stignem do vrata.
»Da?«
»Nema nikakvih poruka.«
»Oh«, kažem, pitajući se jesam li je izbrisala prilikom svojih akrobacija s uređajem. »Tako. Možda sam to umislila.« Krenem prema vratima.
»Čekajte... Kako je glasila?«
Naboram lice, radujući se onome što slijedi koliko i puran tri dana prije Božića.
»Hm... bila je od neke gospođe«, počnem, nadajući se opti¬mistično da će to biti dovoljno.
On otkopča treći gumb na košulji, što mi odmah privuče po¬gled. Jesu li mu prsa dlakava ili nisu? To je još jedna stavka o kojoj sam u zadnje vrijeme počesto razmišljala. Kladim se da su dlakava.
»Zvala se Christina«, dodam.
On se zagleda u svjetiljku iznad pećnice. Gotovo se može čuti kako mu moždane vijuge rade dok ruje po dubinama sjećanja, tražeći podatak tko je uopće Christina. Dok se zamišljeno naginje nad radnu ploču, njegov se ovratnik pomakne i ugledam obrise njegovih dlakavih prsa. Ha! Znala sam!
»U redu«, zaključi on. »Hvala.«
Odlijepim pogled od njega i krenem kroz vrata, kada se on nakašlje. »Zoe...«
Lecnem se. »Hm?«
»Ako ponovno nazove i javi se sekretarica, nemojte podići slušalicu, u redu?«
»Nemojte?«
»Želio bih je izbjeći«, objasni.
Sigurna sam da mu je neugodno. »Naravno. Nema proble¬ma.«
On mi se nasmiješi. To je čudan, gotovo ponizan smiješak. Smiješak koji naznačuje da cijeni moje razumijevanje i diskreciju.
Potpuno me opčini, toliko da se ne mogu pomaknuti ni išta izustiti. Opijena sam njegovim očima dok me netremice gledaju, prvi put bez primjese natjecanja. Kada se ne mršti, toliko je pri-vlačniji, neodoljiv...
»Onda, 'noć«, kažem veselo.
»U redu«, odgovori on. »Laku noć.«
Kada stignem u sobu, uvučem se u krevet i razmislim o svemu što se događa u vezi s Ryanom. Moja teorija je sljedeća: blaga pri¬vlačnost koju za njega osjećam obrambeni je mehanizam. Nakon najgoreg mogućeg oblika odbijanja — kada me je na dan vjenčanja napustio čovjek kojega iskreno i ludo volim — zakačila sam se za prvoga zgodnog frajera koji je naišao, usprkos tome što je arogan¬tan, emocionalno hladan i neprestano ljut.
Pretpostavljam da osjetim slabost u koljenima kada me Ryan pogleda zato što si podsvjesno pokušavam dokazati da ja. jesam sposobna za to da mi se sviđa netko tko nije Jason. To je na stvari. Sigurno je tako.
U ovo sam objašnjenje uvjerena koliko i u to da će moja opsjednutost Ryanovim nadlakticama proći isto tako brzo kao što je i nastala. Podignem svoju knjigu od Jackie Collins, umirena time što je sve ovo dio procesa emocionalnog cijeljenja. Bilo bi jedino zgodno da je moja podsvijest odabrala nekoga prikladnijeg od moga poslodavca.
Upravo se prepustim poglavlju šezdeset četiri kada mi zazvo¬ni telefon. Možda je Trudie. Rekla je da će večeras nazvati da se dogovorimo o sutrašnjem mogućem izlasku s djecom. Krenem se javiti kada ugledam broj koji svijetli na zaslonu i zadržim dah.
To nije Trudie. Broj dolazi iz Velike Britanije — i jako mi je dobro poznat.
O Jasonu već mjesecima nisam čula ni riječi, usprkos mojim nastojanjima da stupim s njime u kontakt odmah nakon prekida. I evo ga sad, zove me.
S rukom na ustima i srcem koje toliko snažno kuca da me čudi kako to uopće može izdržati, netremice gledam u telefon.
Isuse — hoću li se javiti?
Ne, ne mogu.
Ali želim...
Ne, dovraga, ne želiš, Zoe Moore. To je čovjek koji te je ne samo ostavio nego nije imao ni pristojnosti da ti objasni zašto. Stoga nemoj biti smiješna. Zaista.
Ali ja ga volim...
Moj prst lebdi nad malom zelenom tipkom, ali prije nego što je stignem stisnuti, zvonjava prestane. U glavi mi je metež, a tele¬fon stežem toliko čvrsto da su mi zglobovi na prstima pobijeljeli.
U redu, Zoe. Smiri se. Ostani mirna. Najbolje bi bilo provjeriti je li ostavio poruku. Ako nije, vrlo je važno da o ovome više ne razmišljam.
Nazovem svoj spremnik za govornu poštu četrnaest puta.
Svaki put glas odgovori s tri nemile riječi: »Nemate novih poruka.«
Legnem natrag na krevet i zagledam se u strop, pokušavajući smisliti što da učinim. Svaka stanica u mojem tijelu vrišti da podi¬gnem telefon i nazovem ga. Ali nešto me u tome priječi. Ponos? Mislim da nije. Sav sam ponos izgubila nakon našeg vjenčanja, kada sam ga neprestano zvala, odbijajući poslušati što su mi drugi govorili: Zoe, on te više ne želi, moraš ga zaboraviti i krenuti dalje.
Nije bilo lako. Golema snaga volje bila mi je potrebna da rezerviram kartu za New York i da si kažem da moram prihvatiti da ga više nikada neću vidjeti. Da moram izgraditi novi život bez njega.
To je razlog zašto ga ne smijem nazvati: daleko sam dogurala bez njega i moram nastaviti dalje. To je pitanje opstanka. Nemam pojma što mi želi reći, ali sigurna sam da će me to vratiti skroz na početak, u dane emocionalnog vihora kada sam plakanjem zapo¬činjala i završavala svaki dan.
Odlučno ugasim mobitel i ogrnuvši ramena plahtom, otetu-ram da otvorim prozor. Topli povjetarac zapleše mi po koži i ja podignem pogled na Mjesec, toliko blistav da je drveće kao osvi¬jetljeno reflektorom.
Dam sve od sebe da prestanem misliti na ono što se dogo¬dilo. No, misli mi nehotice skrenu na Liverpool i na sve ono što on predstavlja.
Pogledam na prozorsku dasku kada na nju padne suza, koju ubrzo stigne i druga. S užarenim očima i knedlom u grlu, postane mi jasno da noćas neću zaspati.
23. POGLAVLJE
Nakon što mi je ispred crkve rečeno da se moj budući suprug neće pojaviti, ostatak dana prošao je u izmaglici.
Sjećam se da su se moje djeveruše i njegovi prijatelji prepirali tko je kriv i da je Win svoga dečka opalila buketom već uvelih kala nakon što je pitao hoće li se prijam ipak održati.
Sjećam se da su između sebe podijelili zadatak da stotinjak gostiju obavijeste kako je predstava završila i prije nego što je počela.
Sjećam se da je jadni tata želio ostati sa mnom, ali je konačno popustio pred uvjeravanjima kako mora vijesti prenijeti mami.
I sjećam se da me je, dok je oko nas eskalirao kaos, Jessica ugurala na stražnje sjedište automobila i naredila vozaču da stisne gas kao da je upravo osvojila glavnu ulogu u policijskoj TV drami The Sweeney. »Kakav gad!« neprestano je ponavljala. »Totalni i zadnji gad! Ne mogu vjerovati. Mislim... Ha! Gad!«
Potom je zastala. »Oprosti«, rekla je, odjednom plaho. »Ni¬sam mislila ovoliko pričati. Ti si ta koja bi ga trebala napasti, ne ja. Iako... kakav gad! Ne mogu vjerovati... O, oprosti. Jesi li dobro?«
Slegnula sam ramenima. »Ne znam«, odgovorila sam tupo, kao da sam pod anestezijom. Sjećam se da sam pomislila kako sam sigurno dobro zato što ne plačem.
»Stvar je u tome«, nastavila je ona, »ne bi htjela biti udana za osobu koja je kadra učiniti ovakvo što, Zoe. Sto mu je bilo na pameti? Ništa mu nije ni trebalo biti na pameti.«
Spustila sam pogled na haljinu, moju prelijepu svilenu halji¬nu boje slonovače po cijeni koja je toliko mamila suze na oči da su uz nju trebali priložiti i bočicu Optrexa. Na prednjoj strani haljine stršao je končić. Proprčkala sam po njemu noktom srednjeg prsta i lagano ga povukla. Tkanina se nabrala.
»Imao je sve ove godine na raspolaganju da te ostavi«, br¬bljala je Jessica. »Mogao je to učiniti prije šest mjeseci i poštedjeti te svega ovoga. Ili je barem mogao pričekati da se vratite s bračnog putovanja i pristojno se razvesti. To danas nije nikakav problem.«
Zagledala sam se kroz prozor i upitala se što sad radi jadna mama. Vjerojatno vrišti toliko glasno da je čuju i ljudi koji se spre¬maju ručati u Newcastleu.
»Ubit ću Neila kada ga se dočepam«, puhala je Jessica. »Nje¬gova je zadaća kao kuma bila da mladoženju dovede ovamo, čak ako je to značilo da ga mora vezati i zalijepiti mu usta.«
Telefon se javio vibriranjem. Zalijepila ga je za uho toliko brzo da nisam ni vidjela da je pomaknula ruku.
»GDJE SI TI DOVRAGA?« Mogla sam zamisliti Neila kako se šćućurio s druge strane linije. Bilo bi nedovoljno reći da u njihovoj vezi Jessica nosi hlače. Mislim da Neil uopće nema hlače.
»Ili još bolje«, nastavi ona toliko žestoko da mu je vjerojat¬no spržila kosu oko ušiju, »gdje je onaj gad od tvoga prijatelja?«
Nisam čula što je Neil odgovorio. Ali, kako se ispostavilo, nisam ni trebala.
»Kako to misliš: reći ćeš mi poslije?« Jessica je zvučala kao da je na korak od toga da naredi da mu se odrubi glava. »Reci mi sad. Neil? Neil! Nemoj prekinuti vezu... ozbiljno ti kažem. Nisam nikada bila ozbiljnija u životu. Ako prekineš vezu, ja ću...«
On prekine vezu.
»Kvragu«, reče ona. »Kvragu, kvragu, kvragu.«
Zagledale smo se kroz prozor u tišini.
»Je li on s njim?« Na kraju se ipak nisam mogla suzdržati. »Mislim, Jason.«
Ona uzdahne i klimne. »Nije mi mnogo rekao. Zapravo, nije mi rekao ništa. Zao mi je, draga, zaista jest. Ovo je grozno. Apsohitno strašno i grozno. Mislim da nikada nisam znala...« Obrisala je suzu, odmahujući glavom i mrmljajući kao netko u ranom stadiju posttraumatskog poremećaja.
Kada smo stigli kući, dok sam stavljala ključ u bravu, shvatila sam da moram u nužnik. Zapravo, pod hitno. Svaki mišić u dnu moje zdjelice napeo se kao da sudjeluje u natjecateljskom sportu. Sjećam se da sam se upitala kako bih riješila taj problem da stojim ondje gdje bih u tom trenutku trebala stajati.
Odlazak na zahod trajao je dulje nego što sam pretpostavila, zbog vela dugačkog više od metra i toliko duge haljine da sam njome gotovo ispunila čitavu prostoriju. Dok sam se spremala izići iz kupaonice, začula sam kako ljudi dolje ulaze u kuću. Moja je mama bila najglasnija: »Kakva budala!« vikala je. »Kakva pro¬kleta, prokleta budala! I kakva sebična prokleta budala, kad smo već kod toga! Pretpostavljam da u Cheshireu nije problem ako propadnu stotinu dvadeset dvije tortice sa šparogama. Ili stotinu dvadeset dvije pjenice s limunom i curryjem.«
»Coulisom« ispravi je Desy.
»To sam i rekla!« prasnula je mama. »Stvar je u tome da sada sve to sjedi u dvorani zajedno s DJ-em od tristo pedeset funti po noći i dvanaest sasvim neupotrebljivih aranžmana s kavama.«
»Kalama«, ispravi je Desy.
»Molim?«
»Kalama« ponovi Desy.
»A da ne spominjem konfete boje breskve«, nastavi mama ne obazirući se na njega. »Sto će naša Zoe sa sto dvadeset dvije vrećice ušećerenih badema boje breskve?«
Pokušala sam vrata od kupaonice otvoriti bešumno, ali šarke vape za premazom WD-a 40 zadnjih dvadeset godina.
»Zoe? Zoe! Jesi li to ti?« poviknula je mama, jureći uza stu¬be, a za njom Desy, moja teta Linda i brojni drugi članovi družine sa satova stepanja Slimming World.
»O, ljuubavi!« uzviknula je, grleći me toliko jako da mi je otpala tijara.
Kada se odmaknula, i njezin se šešir — koji je kupila u Acce-ssorizeu i koji je imitirao dizajn Philipa Treacyja — nakrivio. Zbog toga me nešto probode u srcu.
Moja mama inače uvijek izgleda besprijekorno. Možda je dva¬desetak godina starija od prosječne supruge nogometaša, ali njezin pristup njezi posramio bi i samu Alex Curran . Katkad mislim da bi si radije amputirala prste nego dopustila da je u javnosti vide bez laka za nokte.
No, u tom trenutku nije izgledala besprijekorno. Kada se odmaknula od mene, čvrsto me držeći za ruke kao da ću pobjeći, toliko joj se maškare razlilo licem da je izgledala kao da koketira s gotičkim stilom.
»Mama, ja...«
»Nemoj ništa govoriti!« reče, ponovno me stegnuvši u za¬grljaj zahvatom tae-kwon-do majstora. »Ne moraš ništa reći. Ta prokleta budala. Znala sam da te ne zaslužuje.«
»Mama, prije sat vremena si ga voljela«, podsjetim je.
Ona šmrcne. »Nikada mi se nije sviđala njegova kosa. Ni¬kada ne vjeruj muškarcu koji si boji kosu, to je ono što ja mislim. On je bojio kosu, zar ne?«
Ja uzdahnem i sklopim oči.
Osjećala sam da će se ponovno početi buniti, ali zatim reče: »O Bože, krivim sebe«.
»Zašto?« namrštim se.
»Nisam smjela dopustiti da se ovo dogodi.« Desy preokre¬ne očima i povuče dim cigarete Embassy. »Zoe, kako si?« reče i ispuhne dim.
»Ja?« ponovim. »Ne znam, zapravo.«
Oni se na to namršte. Da su u tom trenutku zamoljeni da procijene moje mentalno zdravlje, mislim da bih idućih dvadeset godina provela zatvorena u obloženoj ćeliji. Da se njih pitalo, ja sam trebala ridati. Trebala sam Jasona nazivati gadom i budalom i svim drugim uvredama koje postoje na kugli zemaljskoj. Gleda¬jući unatrag — ispričavam se što se ponavljam — bila sam u šoku. Sigurno sam bila u šoku jer suze su došle poslije, u valovima. I sve iza vrata majčine zagušljive gostinjske sobe u koju sam se uselila, osjećajući se poput jadne, ostarjele tinejdžerice.
U tjednima koji su slijedili nakon propalog vjenčanja toli¬ko sam plakala da su mi obrazi ogrubjeli i postali nalik na dva komada pilećih prsa od peradi iz slobodnog uzgoja. Slušala sam srcedrapateljske ljubavne pjesme i utapala se u sjećanjima na naš prvi poljubac, na naš prvi vikend u Lake Districtu, na dan kada smo se uselili u svoju kuću.
No, nikada ga nisam vrijeđala, čak ni za sebe. Jer sam ga još uvijek voljela. Znala sam da to nije u redu. Ali bilo je tako.
24. POGLAVLJE
Prirodni je nagon svih britanskih dadilja u SAD-u da traže druge pripadnice svoje vrste, iako bi u domovini bile vrlo ču¬dan par prijateljica. Moja nova prijateljica Felicity Bowdon-Clarke i ja nesumnjivo pripadamo u tu kategoriju. Zapravo, bilo bi pošteno reći da imamo zajedničko koliko i princeza Michael od Kenta i TV voditeljica Kerry Katona.
Ja sam radila u dražesnim, ali prosječnim vrtićima u predgra¬đu provincijskog gradića, dok je Felicity bila zaposlena u superbo-gatom Knightsbridgeu, u obitelji industrijalca toliko imućnoj da je vjerojatno i uzorak na njihovu zahodskom papiru naslikao sam Picasso. Koliko ja znam, Felicity je jedina kći suca Vrhovnog suda koja je završila licej.
»Nancy, budi oprezna, molim te. Nož ovako, a vilica ovako«, daje upute glasom toliko veselim da bi se na račun njega izvukla što god da kaže.
Dok Felicity podiže Nancynu desnu ruku i ispravno joj po¬stavlja prste, morala bih nešto objasniti: Nancy nije petogodišnja-kinja za koju se Felicity službeno brine, već djetetova tridesetde-vetogodišnja majka.
»Dakle, u američkom bontonu, kao što znate, hrana se na-reže na komade veličine zalogaja, a potom se nož položi na tanjur tako da oštrim rubom bude okrenut prema unutra«, nastavi Fe¬licity. »Vilica se potom prebaci iz lijeve ruke u desnu, prije nego što se počne s jelom.«
»A-ha«, odgovori Nancy studiozno.
»Europski način počinje isto kao i američki, dakle hrana se reže nožem u desnoj ruci dok se pridržava vilicom u lijevoj ruci.
Razlika je u tome što vilica ostaje u lijevoj ruci, šiljcima okrenuta prema dolje, a nož u desnoj. Hrana se nastavlja jesti tako da se narezani komadi podižu vilicom koja je još uvijek u lijevoj ruci. Tako. Kako vam se čini? Lagano, zar ne?«
Pokušavam dokučiti kako je Felicity uspjela nešto toliko jed¬nostavno kao što je jedenje nožem i vilicom učiniti da zvuči kao važna tema naprednog tečaja primijenjenih znanosti, kada se ona ponovno ubaci. »Ja zaista mislim da je ovaj detalj važan, zar ne, Zoe?« obrati se meni, osmijeha šira nego ikad. »Čvrsto vjerujem u važnost toga da roditelji pružaju dobar primjer. Toliko sam puta svjedočila suprotnome. Ako roditelji vode neuredno kućanstvo, završe s neurednom djecom.« Potom se nasmije. »A da budem iskrena, ja se ne brinem za tuđe smeće!«
Felicity je vrlo privlačna: mršava, živahna crvenokosa, nalik na Nicole Kidman prije petnaest godina. Iako njezin pristup brizi oko djeteta nije toliko progresivan kao kod viktorijanske učiteljice, teško ju je ne zavoljeti.
»U redu, mislim da sam sad shvatila«, odgovori Nancy, ra¬stegnutim naglaskom istočne obale. »Ovako?« Postavi nož i vilicu na Felicityno odobravanje.
»Parfait!« uzvikne ona. »Felicitations!«
»Hm?« upita Nancy.
»Ma, ne brini se, na to ćemo doći koji drugi dan.«
Nancy Magenta i njezin suprug Ash novac su zaradili vođe¬njem frizerskog carstva koje su prošle godine prodali kako bi se posvetili samo razvoju linije šampona. Ne bi se moglo reći da su tipični stanovnici Hope Fallsa koji, kako sam zaključila, uglavnom spadaju u dvije kategorije: dubokoumni intelektualci ili pretenciozni gradski tipovi. Sudeći prema Nancynu i Ashovu životnom uspjehu, lako se može zaključiti da su vrlo dosjetljivi. I s obzirom na to, mo¬glo bi se pomisliti da ponovno obrazovanje u držanju pribora za jelo neće biti na vrhu njihovih prioriteta. No, očito nije tako.
»Znate, ovo je upravo ta dodatna vrijednost koju britanska dadilja donosi u kućanstvo«, kaže Nancy Trudie, Amber i meni dok zabacuje kosu za Versaceom obloženo rame. »Onda kada smo zaposlili Felicity, točno sam znala da smo bili u pravu kad smo zaposlili jednu od vas. Hoću reći, ona ima toliko za ponuditi u kulturnom smislu.«
Nancy nakratko prestane žvakati žvakaću gumu koju je žu¬stro gnječila proteklih pola sata, toliko da je mene boljela čeljust i od samog pogleda na nju. »Ovo ti ne kažem dovoljno često, Felicity, ali tako je divno što si s nama.« Ona skoči na noge da zagrli Felicity, očito da proslavi činjenicu što ova uopće postoji.
»Da, dobro, nemojmo se previše zanijeti«, nasmije se Feli¬city dok se oslobađa Nancyna stiska. »Tallulah, jesi li oprala ruke i lice da se pripremiš na naš izlazak?«
Tallulah, zgodna, pomalo zdepasta curica s Kleopatrinom bob frizurom i sramežljivim smiješkom, poslušno klimne.
Za manje od sata stignemo u park gdje se Tallulah malo opu¬sti, većim dijelom zahvaljujući tome što se tako dobro slaže s Ruby koja je, kao i ona, velika obožavateljica Bratza. Dvije djevojčice otrče na ljuljačku dok se Felicity posadi na klupu, smješkajući se naklono. »Tallulah je draga djevojčica«, kaže.
»Sviđa li ti se raditi za Nancy?« upita Trudie.
»Naravno!« odgovori Felicity. »Mislim, nijedna obitelj nije zauvijek, sigurna sam da ću se u jednom trenutku vratiti u Veliku Britaniju, ali za sada su zaista divni!«
»Zvuče mnogo bolje nego prošla obitelj za koju si radila«, doda Amber, klimajući. »Iz onoga što si pričala, jednostavno ne mogu vjerovati da itko može biti takav materijalist.«
»Ja nemam ništa protiv materijalizma«, odgovori Felicity. »Zapravo, gotovo ga smatram preduvjetom. Nema ništa gore nego raditi za nekoga tko nije pripremljen rastati se s novcem.«
»Ne možeš ovaj posao raditi zbog novca«, istakne Trudie. »Naravno da ne!« žustro doda Felicity. »Iako sam ja dobro plaćena.«
»Stvarno?« pitam s nevjericom.
Ona me sućutno pogleda. »U Bostonu postoje doktori prava koji zarađuju manje od dobre dadilje«, objasni mi. »Ako dobro baciš karte, kao što sam ja, možeš dobiti razne povlastice... zdrav¬stveno osiguranje, ulaznicu za country klub, privatna putovanja zahvaljujući nagradnim miljama tvoga poslodavca.«
Ja nisam ni blizu vidjela išta takvo kod Ryana, a sudeći prema Trudinu izrazu lica, nije ni ona.
»Naravno, za to je važno biti tražen«, nastavi Felicity. »Nan¬cy zna da meni često u parku prilaze roditelji nudeći mi dvostruko više od onoga što zarađujem. Jučer su mi pod brisače umetnuli poruku.«
Ja i dalje zaprepašteno zurim u nju.
»O«, doda ona brzo, »ne bih željela da pomislite kako sam u ovome poslu iz krivih razloga. Radim to zato što me ispunjava rad s djecom i njihovim roditeljima. Kada se svi kulturno pona¬šaju, naravno.«
»Zaista te može oneraspoložiti kada to nije slučaj, zar ne?« Uhvatim se za prvu našu zajedničku točku. »Hoću reći, Ruby i Samuel su divni, i krasno se ponašaju većinu vremena, ali u vrije¬me spavanja pretvore se u noćnu moru.«
»Ja sam mislila na roditelje«, odgovori Felicity. Ustane i sklopi ruke oko usta: »Tallulah! Tallulah! Ovamo, molim te!« Naredba je izdana falsetom zapovjednika zaduženog za eskadron smrti. Tallu¬lah ispusti lutku i dotrči do nas, očiju razrogačenih od iščekivanja.
»Onda«, Felicity nježno pucne jezikom, »što sam ti rekla za odjeću?«
»Hm...«, Tallulah se zadubi u misli, grizući usnu. »Nisam sigurna.«
Felicity uzdahne dok vadi četku iz torbe i počne češljati Tallu-linu kosu kao da održava dlaku afganistanskog hrta. »Zamolila sam te da je pokušaš održati čistom«, ona je podsjeti s osmijehom. »Možda ti je pet godina, ali to nije izgovor da se zapustiš. Za to če¬kaj da dođeš u godine svoje majke. Sada idi i budi oprezna, dušo.«
»Jesam li vam rekla da moja obitelj želi da s njima idem na Sejšele idući mjesec?« objavi Amber.
»Šališ se!« krikne Trudie. »Ti, sretnice! Barbara i Mike su sjajni, ali nema šanse da će tako skoro na godišnji, a kamoli da i mene povedu. Oni su jednostavno prezaposleni za odmor, kako mi stalno Barbara napominje.«
Taman im poželim reći kako sam ja trebala ovoga ljeta otpu¬tovati na Bermude, ali se predomislim. Dovoljno sam profesionalna da ne mislim neprestano o takvim stvarima. Iako sam prije neko¬liko tjedana bila blizu toga da ceremonijalno spalim svoj bikini.
»Ali, nisam baš sigurna«, namršti se Amber.
»Molim? Zašto ne?« upitam.
»Samo... Mislim, vrlo je teško pomiriti to putovanje s mojim uvjerenjima«, kaže dok vrti dredloksicu. »Oni planiraju odsjesti u hotelu s pet zvjezdica. Ja sam te stvari prerasla prije mnogo godina. Više volim putovanja s nekim smislom i po mogućnosti odsjedanja kod lokalnog stanovništva. Zapravo, prošle sam godine planirala putovanje u Južnu Afriku na kojem bih bila odsjek u plemenu Zulu. No, na kraju nisam otišla jer sam slomila nožni prst dok smo se ukrcavali u zrakoplov.«
Trudie, koja je Andrewa na koljenu ljuljuškala gore-dolje u nešto blažoj verziji rodea, zaustavi se da je pogleda. »Mogu li ti dati jedan savjet, draga?« reče. »Odvuci se na Sejšele, baci se na ležaljku, naruči najveću pina coladu koju imaju i opusti se. Onda, ako još budeš zabrinuta za svoja uvjerenja, nazovi me. Ja ću doju¬riti poput metka.«
25. POGLAVLJE
Unatoč tomu što je toliko mali, Samuel mi voli pomagati u kućanskim poslovima. Gotovo isto onoliko koliko to njegov otac ne voli. U Americi sam sada već gotovo dva mjeseca i po¬slova više nema toliko kao na početku, zahvaljujući našoj novoj kućepaziteljici Dariji (kako ispada, imali su ih nekoliko prije nego što sam došla ja, gotovo isto koliko i dadilja). No, bilo da se radi o pomaganju u slaganju posuda iz perilice, metenju poda nakon večere ili pospremanju stolića za kavu nakon što smo na njemu crtali, on se svakom zadatku prepušta s golemim entuzijazmom. Nije da sve obavi savršeno, ali to gotovo nije ni važno.
Sve je počelo prije nekoliko tjedana kada sam Samuela izazva¬la da pospremi igračke brže od svoje sestre, a potom se odmaknula diveći se što malo natjecateljskog duha može učiniti za dječju mo¬tivaciju. Oboje je trčalo dnevnom sobom pospremajući nered kao da ih je spopao duh Mr. Muscula.
Samuelov je novi omiljeni zadatak pražnjenje poštanskog san¬dučića ispred kuće kada stigne pošta. Svakoga se dana toga sjeti prije Ruby i moli me da ga pustim da istrči van i niza stube kako bi se popeo na prste da dohvati pristiglu poštu.
Danas ujutro, kada se vrati u kuću, male su mu ruke pune pi¬sama. Većina su reklame, katalozi i leci za stvari koje nitko ne želi, a ima i nekoliko računa. Na prvi pogled čini se da ništa od toga nije za mene, ali na to sam već navikla. Većinu korespondencije obavljam elektroničkom poštom, što je mnogo brže i praktičnije. Jedina loša strana je ta što ulaznu poštu provjeravam cijeli dan, pi¬tajući se je li mi pisao Jason. Kada sam tek stigla, nisam se mogla suzdržati da je ne provjeravam u svakoj prilici koja bi se ukazala, uzlupala srca — koje bi se smirilo istoga trena kada bih shvatila da, još uvijek, od njega nema ni riječi.
Taman sam uspjela uspostaviti kontrolu nad time kada je uslijedio onaj telefonski poziv. Otada poštu provjeravam drhtavim rukama i znojna čela — što uopće nema smisla jer mi piše jedino mama.
Dok razvrstavam poštu, na dnu hrpe naiđem na omotnicu koja je neobična zato što uopće nema imena ni adrese. Načinjena je od vrlo kvalitetna papira, ali, osim toga i nedostatka adrese, ni po čemu se ne ističe.
Pretpostavivši da je to jos samo jedna reklama, otvorim je i izvadim sadržaj. Ali čim ugledam komad papira, shvatim da se ne radi o reklami i da ja nisam onaj kome je omotnica namijenjena.
»Kakvo je tvoje pismo, Zoe?« upita Samuel.
»Hm, to je od mog tate«, slažem i očajno pocrvenim.
»Mogu vidjet'?« upita on i posegne za pismom.
»Ooh, ne, mislim da to nije dobra ideja.«
»Želim pismo.«
»Oprosti, Samuele, ovo ne možeš dobiti, dušo. A da radimo nešto drugo? Hajde, što bi želio raditi?«
Njegove oči bijesnu drskim sjajem onoga kome se ukazala pri¬lika. »Mogu li gledati Spužvu Boba}« upita on s cerekom punim nade.
»Zašto ne?« odgovorim i otpratim ga kroz vrata.
On izgleda toliko iznenađeno da već vidim kako se pita bi li trebao tražiti veliko pakiranje sladoleda, a uz to i kokica.
Sada kada znam da pismo nije za mene, bilo bi nerazumno pročitati ga. Sto je grozno jer je, na temelju onoga što sam uspjela vidjeti, sadržaj sočniji od onoga što se nalazi u Del Monteovim konzervama.
Krenem u hodnik iskreno namjeravajući presaviti pismo, vra¬titi ga u njegovu omotnicu i ostaviti na stoliću da pričeka svojega pravog primatelja.
Problem je u tome što me, dok namjeravam to učiniti, napad¬ne pobunjenička skupina moždanih stanica. Onih koje kampiraju negdje u mojoj glavu i s vremena na vrijeme me zaskoče iz zasjede.
To su iste stanice koje me primoraju, protivno mojoj volji, da kupim i proždrem čokoladice Crunchie kada sam se samo neko¬liko sati prije toga odlučila na strogu makrobiotičku dijetu koju voli i Gwyneth Paltrow.
To su iste stanice koje me odvuku u trgovinu i prisile da upo¬trijebim svoju visa karticu za novi par cipela s remenčićima koje će sigurno probiti moj minus i neće odgovarati ni jednom odjevnom predmetu u mojoj garderobi.
To su iste stanice koje su zaslužne za sav niz mojih besramnih odluka. Jedna od kojih je nesumnjivo bila ta da prokrijumčarim Ryanovo pismo u kut hodnika i ondje ga pročitam.
Dragi Ryane,
prošli su tjedni otkako sam ti zadnji put pisala i jedva sam se suzdržala da ti se dosad ne javim. Pretpostavljam da postoji dobar razlog zašto mi nisi odgovorio na moje prvo pismo. Ne znam o čemu se radi, ali spremna sam ti pružiti još jednu priliku.
Znaš, vidjela sam te u gradu u utorak. Bio si na poslov¬nom ručku u onom novom restoranu u Boylston Streetu. Bila sam u velikom iskušenju da ti pridem i pozdravim te, ali nisam bila sama, tako da nisam ni mogla.
Nosio si crnu košulju koja ti tako divno stoji. Nije mi to moglo promaknuti. Tamne boje ti zaista odgovaraju, Ryane, uvijek sam to tvrdila. Ističu te tvoje prelijepe oči.
Vjerojatno se sada već pitaš o čemu se u ovome pismu radi, a na neki se način to pitam i ja. Pretpostavljam da sam samo željela s tobom stupiti u kontakt i ponoviti što sam rekla i prošli put. Obratiti ti se i preklinjati te da me ne ignoriraš. Ne, ne preklinjati. Ja ne preklinjem, zar ne? To zaista nije u mom stilu. Ali mislim da ti to znaš.
No, stvar je u tome, Ryane, daje još toliko toga o meni što ne znaš. Ono što smo započeli bilo je upravo to — tek početak. Početak nečeg lijepog, ako to dopustiš. Molim te, Ryane, poslušaj svoje srce — i svoju glavu. Mi smo sja¬jan par i ti to duboko u sebi znaš. Samo nemoj počiniti najveću pogrešku u svom životu tako da to ne prepoznaš, ljubavi.
Zauvijek tvoja
Juliet
»Mogu li ja pročitati tvoje pismo, Zoe?« upita me Ruby.
Ja poskočim i skrijem ga iza leda, svjesna toga da ne bih mo¬gla izgledati sumnjivije ni da nosim lažnu bradu i naočale. »Ne, to je samo račun«, kažem.
»Samuelu si rekla da je od tvog tate. Čula sam te.«
»I jest.« Pocrvenim. »To je račun od moga tate. Mislim da će ti biti dosadno, to je sve.«
»Rekla si mi da je njegovo ime Gordon«, reče ona.
»Ovo je kao da živim s inspektorom Poirotom«, uzdahnem. »Gle, to je privatno pismo, u redu? Jednostavno je tako. I voljela bih da ga ovaj put zadržim za sebe. Je li to u redu?«
»Je li to ljubavno pismo?« Ona se naceri. »Hajde, Zoe, je li to ljubavno pismo?«
»Ne!« odgovorim, odmahujući glavom i oponašajući zapre¬paštenje. »Nikako.« Pa, barem napola govorim istinu.
26. POGLAVLJE
Moj je plan da jednostavno iziđem i kupim omotnice, Ryanovo pismo stavim u jednu od njih, pomiješam ga s ostatkom pošte i pravim se da ga nisam ni vidjela. Svakako želim biti sigurna u to da neće pomisliti kako sam osoba koja bi voljno povrijedila nje¬govu privatnost čitanjem vrlo intimnog pisma. Čak ako ja i jesam takva osoba.
No, reći da je ostatak dana prošao u luđačkom tempu ne bi bilo dovoljno. Bio je kao loš dan u umobolnici pomnožen s deset.
Prvo, tu je sat sinkroniziranog plivanja za Ruby na koji sam je spretno dovela deset minuta ranije, ali onda shvatila da sam joj kupaći kostim ostavila u hodniku. Dok smo otišle kući i vratile se, već smo strašno kasnile i svi su već čudesno svladali neki složeni pokret koji se zove ostriga, dok se jadna Ruby još uvijek bori da ostane u okomitom položaju.
Ona je to prihvatila veoma dostojanstveno, ali nisu mi potreb¬ni udžbenik iz psihologije i privatni satovi sa Sigmundom Freudom da shvatim kako je uznemirena. Grozno se zbog toga osjećam, ali to je, nažalost, tek početak.
Zatim smo krenuli na odlagalište otpada dalje niz cestu da bacimo kutije smeća koje se ne može reciklirati, a koje je zakrčivalo jedan od ormarića u hodniku otkako sam ja stigla. Djeca su željela pomoći i ja nisam vidjela razloga zašto da im to ne dopustim. Tek kada se spremamo otići, a ja se divim koliko je čist i uredan prdjažnik automobila, shvatim da zapravo i ne bi takav trebao biti.
U žaru posla Ruby je u kontejner ubacila torbu i koja sadr-
ži polovicu Ryanove odjeće koju sam trebala odnijeti u kemijsku čistionicu. U panici razmotrim kakve mi se mogućnosti nude, shvatim da ih nema mnogo i pomirim se s jedinom stvari koju mogu učiniti.
Nakon što sam uskočila u jedan kontejner, uočila sporni pred¬met i iskoprcala se van, u kosi imam zapetljanu hrđavu oprugu od kreveta, obilna količina ustajale pizze viri mi iz gornjeg dijela majice, a nekoliko kršnih momaka iz mjesne policije koji stoje sa strane prijeti da će me uhititi.
»Obožavam što si nam dadilja!« Ruby se smije dok ja pri-tišćem gas da pobjegnemo odande. »Samo čekaj da ovo ispričam tati!«
Ubrzo nakon toga nađem se opasno blizu tome da se auto¬mobilom zabijem u drvo, Ruby padne ispred kuće i zamalo slomi nogu, a Samuel u supermarketu ukrade paketić kondoma, krivo zaključivši da se radi o jiovoj vrsti bombona M&M.
Njihovi večernji ispadi nervoze izazvane umorom, koji u za¬dnjih nekoliko dana i nisu bili toliko izraženi, danas počnu rano, već oko sedam. Moram Ruby i Samuelu ipak odati priznanje jer njihovi izgovori postaju sve impresivniji u domišljatosti. Večeras Ruby izjavi da se na stropu njezine sobe pojavila vlažna mrlja i da nikako ne može ići u krevet jer postoji mogućnost da bi po njoj mogla kapati voda.
»Ruby«, kažem mirno, »u tvojoj sobi ne curi voda. Ne bi unutra bilo suše ni da se nalazi usred Sahare.«
Ona isturi donju usnu.
»U mojoj isto curi«, javi se Samuel, u iskazu solidarnosti ili jadnom pokušaju da kopira njezin izgovor. »Kap, kap, kap!«
»Ne, ne curi!« kažem vrištavo, svojim najveselijim, najve¬drijim glasom, iako sam umorna kao netko dco je nekoliko dana jahao preko pola zemlje na magarcu da bi shvatio kako je kod kuće ostavio uključeno glačalo. »Sto ste učinili s pidžamama?«
»Ja ne volim pidžame«, izjavi Samuel.
»Naravno da voliš, dušo!«
»Ne volim.«
»Ali ovo je tvoja omiljena, Samuele! Pogledaj!«
»Neee!«
U tom mi trenutku postane jasno da je moje strogo novo pravilo o pijenju alkohola samo jednom na tjedan, koje sam uvela jučer navečer dok sam naručivala treću čašu vina tijekom izlaska s curama, ozbiljno ugroženo. Mogućnost da zgrabim bocu piva i po¬pričam na telefon s Trudie najmanje sat i pol previše je primamljiva.
U devet i dvadeset jednu minutu konačno stigne trenutak ka¬da se tiho popnem na kat, stavim uho na vrata sobe svakog djeteta i začujem nešto divno. Tišinu.
Ramena mi se opuste, duboko udahnem i krenem dolje, pre¬ma hladnjaku. Ne dopustim da me obeshrabri činjenica kako je Ryan, još jednom, na radnoj površini ostavio tanjur pun tjestenine kako bi vila od kućanskih poslova (tj. ja) učinila da on nestane.
Položim ruku na bocu Coorsa kada začujem da ulazi u ku¬hinju. »O, zdravo!« kažem. »Samo sam htjela pronaći nešto za jelo.«
No, kada se okrenem i pogledam mu lice, vidim da ga to što mu pokušavam maznuti pivo zanima koliko i vremenska progno¬za za otočje Galapagos. »Možete li mi reći o čemu se tu radi?« zagrmi. U ruci steže pismo koje sam danas pronašla.
»O čemu se što radi?« upitam anđeoski.
»Otvarali ste moju poštu!«
»Ne!« promucam. »Zapravo, jesam. Hoću reći...«
»Zašto bi itko to učinio?«
Pitanje je postavljeno s tolikom silinom da bih mogla povje¬rovati kako će se za tri sekunde pretvoriti u Nevjerojatnog Hulka.
»Zašto bi netko došao u moju kuću i otvarao moju privatnu poštu?«
»Ja... nisam je željela otvoriti!« Znam da zvučim jadno.
»Sto? Ruka vam je samo skliznula? Slučajno ste otvorili omotnicu, slučajno ste izvadili pismo, a potom ste omotnicu slu¬čajno bacili?«
»Pa... da!« odgovorim, nadajući se da donekle uspijevam očuvati dostojanstvo, usprkos tome što mi obrazi toliko gore da bih na njima mogla ispržiti jaje. »Stvar je u tome da nije bilo...«
»O, čovječe!« prekine me on. »Vi ste stvarno mustra! Zai¬sta mislite da ću u to povjerovati? Moram vam reći, doživio sam dosad svašta od dadilja, ali ovakvo što nisam. Mislim, što ste, za ime Boga...«
Dok Ryan nastavlja tiradu, ja postajem sve ljuća. U redu, mož¬da nisam trebala pročitati pismo, ali zaista sam ga slučajno otvorila. Osim toga, zar zaista zaslužujem ovakve pogrde nakon svega s čime sam se morala nositi u ovome poslu?
Kada je i moja krv dostigla točku ključanja, jasno mi je da se s ovom situacijom moram nositi spretno i s jednim ciljem: da po¬kažem kako Zoe Moore nije žena koja podnosi takvo ponašanje.
Ohrabrena ovom mišlju, podignem lijevu ruku u namjeri da njome udarim o radnu površinu. Sigurna sam da će snaga udarca, zajedno s mojim čeličnim, autoritativnim izrazom učiniti da on trenutačno ušuti, a potom ga natjerati da moli za oprost.
Nažalost, u svoju jednadžbu propustim uvrstiti Ryanov nepo-jeden tanjur tjestenine koji stane na putu mojoj šaci.
Kada njome udarim, tanjur i trake tagliatella s rajčicama po¬lete u zrak i preko sobe s učinkom vatrometa kakav nisam vidjela od svečanosti otvaranja Olimpijskih igara.
Kada tanjur sleti na pločice i raspadne se na osamdesetak ko¬madića, srce mi toliko snažno udara da gotovo dahćem od panike.
U redu, Zoe, priberi se. Promisli o nekakvoj razumnoj strate¬giji kojom na ovo možeš odgovoriti. Moli za oprost, možda? Pravi se da si večeras ionako mislila ukrasiti zidove? Bježi?
O, sranje...
Onda uočim nešto. Nisam baš to imala na pameti. Ali Ryan, čiji nos krasi kaplja umaka od rajčica, sasvim zaprepašteno šuti.
Ispravim se i namrštim. Danas je imao važan sastanak; to sudim prema tome što je obrijan i nosi skupocjenu bijelu košulju od koje mu koža na vratu izgleda veličanstveno preplanula i glat¬ka. Pogled mi privuče erotska oblina njegove adamove jabučice i grozna mi slika proleti mislima — mojih usana koje prelaze preko nje. Potpuno su me opčinile senzualne crte njegovih jagodica, odlučnih obrva i nepristojno punih usana.
Oduzima dah, zaista. Bez obzira na to koliko je arogantan, ljutit i dosadan — to mu nitko ne može osporiti.
Ali ne mogu dopustiti da mi to odvuče pažnju. »Pokušavala sam vam reći«, počnem, »da je vaše pismo stiglo u omotnici koja nije imala imena ni adrese. Nisam znala da je namijenjeno vama. A sigurno nisam znala kakve je prirode njegov sadržaj.«
On se ispravi, očito se podsjećajući da bi on trebao biti ljut na mene. »Ali sada znate, ha?«
Ja u tišini odmahnem glavom, s namještenim izrazom razoča¬ranja kakav bi bio na licu trenera pasa čiji je španijel kralja Charlesa upravo obavio nuždu na sag.
Njemu je neugodno i, prije nego što išta uspije reći ili učiniti, ja se okrenem i — ne obazirući se na nered koji sam napravila — priđem hladnjaku. Otvorim ga i izvadim ne jedno ili dva, nego tri boce piva. Potom treskom zatvorim hladnjak i krenem prema vratima. »Idem u krevet«, obavijestim ga.
Krenem na kat, osjećajući se ushićeno. Natjerala sam Ryana da umukne i posluša me. Nevjerojatno!
Upravo se spremam otvoriti pivo da proslavim kada shvatim da sam zaboravila ponijeti nešto čime bih ga otvorila.
Ne brini se, Zoe. To nije propast. Još uvijek mogu donijeti otvarač a da ne pokvarim učinak spektakularnog izlaska. Ladica u kojoj se nalazi je u kuhinji pokraj vrata. Znači, čak i ako je Ryan još uvijek ondje, mogu se došuljati, otvoriti vrata i iskrasti se na¬trag na kat prije nego što me primijeti.
U kuhinji sam s rukom u ladici kada ugledam Ryana na dru¬gom kraju prostorije kako radi nešto što me zabezekne: krpom i sredstvom za čišćenje sa zidova briše umak od rajčica. Ne radi se o tome da on nikada nije vidio bocu sredstva za čišćenje: samo što, nekoliko puta kada sam vidjela kako je proučava, njegovo je čuđenje bilo ravno onome kakvo bi bilo na licu spiljskog čovjeka koji pokušava sastaviti komad pokućstva iz IKEE.
Kada shvati da ga gledam, ustane i posegne u stražnji džep. »Evo«, kaže i pruži mi otvarač. »Maloprije sam ga upotrijebio.«
»Hvala«, kažem kratko i uzmem ga.
»Nema problema«, odgovori on.
Okrenem se da iziđem iz sobe, kada me on ponovno pogleda i ja osjetim kako mi se vrat zažari.
On se smijulji.
Zašto se smijulji? Namrštim se, a njegova se usna tržne i ja shvatim da pokušava suspregnuti hihot.
Iz nekog se razloga zbog toga nasmiješim, što u njemu nešto potakne. Smijeh. Nekontrolirani, pomalo histerični smijeh koji, očito, neće prestati, bez obzira na to kako čvrsto držao ruku na ustima.
Sto je još gore, to je zarazno. I ja se priključim, isprva se smi-juljeći, a potom se grohotom smijući.
Smijeh dolazi u valovima. Svaki put kada pomislim da se mo¬gu kontrolirati, pogledam njegovo lice, što me ponovno potakne na smijanje. I njega.
Naposljetku, sa suzama u očima, Ryan me uputi na vrata. »Odlazi«, uspije protisnuti. »Luda ženo.«
Dok bezglavo jurim uza stube, shvatim da je ovo vjerojatno najčudnije što mi se dogodilo otkako sam stigla. O Bože, sad mi zaista treba pivo.
7 Re: Jane Costello - Zamalo vjenčani Sub Feb 11, 2012 1:52 pm
Margita
Administrator
27. POGLAVLJE
Moram priznati da već godinama u crkvu idem samo na vjenča¬nja, sprovode i krštenja. Otprilike dvadeset, da budem točnija. Nije da ne vjerujem u Boga. Vjerujem. Barem mislim. No, razina vjerovanja koju sam imala s devet godina kod mene se nije održa¬la. Osim toga, moja baka Bonnie više nije sa mnom da mi govori da ću u pakao ako se svakoga tjedna ne pojavim u crkvi svježe oprane kose i u cipelama toliko sjajnim da njima mogu zaslijepiti pola kongregacije.
U Americi je odnos prema odlascima u crkvu nekako mnogo zdraviji nego u Velikoj Britaniji. Dok s drugim dadiljama hodam do St. Stephen'sa, episkopalne crkve u našoj četvrti, i kod stražnjeg ulaza skupljam jato naše djece, gužva je tolika da bi se lako moglo pomisliti kako je svjetina došla gledati Franka Sinatru prvoga dana njegove svjetske turneje.
»Zaista sam mislila, kada sam počela proučavati načela sci-jentologije, da nikada više nogom neću kročiti u klasičnu crkvu«, kaže mi Amber iskreno.
»Kada si počela proučavati načela scijentologije?« upitam je.
»Prošloga utorka.«
Crkva je tradicionalna izgleda i ulazak u nju potakne misli o mom danu vjenčanja. Iako ja zapravo nisam ni došla unutar crkve. No, još je uvijek zamišljam.
Cesto se prepustim maštanjima u kojima se naš prijatelj And¬rew, umjesto da se dovuče do tate i mene i obavijesti nas kako je Jason zbrisao, široko osmjehne i kaže: »Izgledaš sjajno, Zoe. Jason je pravi sretnik. Neće znati što ga je snašlo kada te vidi kako prilaziš oltaru — iako znam da će mu laknuti. Unutra je već pola sata.«
U tom se trenutku moja maštarija uglavnom raspline. Možda je to što se zamišljam pokraj oltara s Jasonom sasvim ludo. Dubo¬ko u sebi znam da to nije dobro za mene.
Vratim se u stvarnost kad eksplozija glazbe ispuni crkvu da najavi dolazak svećenika koji, iako je iznenađujuće mlad, pride oltaru nepomućeno zapovjednog izraza.
»Dobro jutro svima ovoga divnoga dana«, kaže kada glazba utihne. »Zaželio bih dobrodošlicu svima koji u St. Stephens do¬laze prvi put.«
Jasno je da se svećenik ne uklapa u stereotipnu sliku crkve¬noga čovjeka. Možda modela za Armani koji trenutačno nije na dužnosti. Ili neodoljivog mlađeg rođaka Georgea Clooneyja. Ja očito nisam jedina koja je to zamijetila.
Trudie se nagne preko Samuelove glave i znakom mi pokaže da se približim. »Dobar je!« prosikće.
Ja mudro klimnem u pokušaju da ženu u susjednom redu uvjerim da se radi o dubokoumnoj teološkoj primjedbi.
Tijekom obreda shvatim da pokušavam izgledati au fait s pro¬cedurom kao netko tko u crkvu zalazi četiri puta na tjedan i još dvaput u nedjelju. Moja izvedba »Kakav prijatelj je Isus« osobito je uvjerljiva, prema mome mišljenju, osim na dijelu kada slučajno umjesto jedne okrenem dvije stranice pjesmarice i završim pjevajući »Kako si velik«, sve dok me Felicity ne potapše po ruci.
»Divna služba, rekla bih!« dovikne mi ona poslije, dok izla¬zimo zajedno s ostalim vjernicima. Njezin je repić danas toliko uredan i živahan kao da je istimaren za konjičko natjecanje. »To¬liko mi je drago što ste sve došle. Rekla sam vam da ćete uživati, zar ne? I jeste, zar ne?«
»Ja mislim da je bilo sjajno«, kaže Trudie. »I ne samo zato što je svećenik izgledao kao mister kolovoza na kalendaru Hollyoaks .«
»Draga moja«, Felicity se široko nasmiješi naginjući se prema Tallulah dok stojimo ispred crkve. »Ispravi se, onako kako sam ti rekla. I popravimo taj šeširić, može?«
Ona popravi Tallulinu beretku i nestašno je nakrivi. Tallulah nosi bijele tajice, kožne cipele sa zatvaračem i kruti visoko zakop¬čani kaputić — u takvom bi se kompletu i mali Lord Fauntleroy pojavio na kraljevskom vjenčanju. Nešto mi govori da je jutros nije odijevala njezina mama.
»O, Zoe«, kaže Felicity, »Tallulah i ja pitale smo se jeste li ovoga tjedna slobodne za još jedno druženje. Ona bi željela za Ru¬by izvesti novi komad na klaviru koji sam je naučila. Sto mislite?«
»Može u utorak«, kažem. »Provjerit ću u svom rasporedu, ali mislim da tad nemam nikakav važan sastanak na vrhu.«
»Krasno, dušo. Da dođemo k vama?«
Ruby i Tallulah uživaju u zajedničkoj igri — a i ja. Ne sa¬mo zato što sam, otkako toliko vremena provodim s Felicity, sada sposobna na ispravan način osloviti barunicu na koktel zabavi i na francuskom reći: »Zao mi je, alergična sam na kavijar — imate li možda tartufe?«
»Felicity, Tallulah, kako ste?« upita mekan glas s američkim naglaskom.
»Zupniče! Kakva divna služba«, uzvikne Felicity, prasnuvši poput pokvarene slavine. »Vaša je propovijed bila vrhunac. Prilično se dojmila mene i Tallulah.«
»To je divno čuti«, nasmiješi se svećenik i prekriži ruke na prsima — koja su toliko široka da se pitam ne provodi li svaku slo¬bodnu minutu između molitvi radeći sklekove. »Lijepo je vidjeti da imamo i novopridošlice. Ja sam Paul.«
Izbliza, Paul izgleda još mlađe nego u crkvi; možda je tek dvije ili tri godine stariji od nas.
»Zdravo!« kažem pretjerano veselo, nakon čega nastupi neu¬godna tišina. Nju naposljetku ispuni četverogodišnji Brett koji upi¬ta Amber je li i ona od hrane iz Taco Bella pušta vjetrove koliko i njegov tata.
»Idete li u crkvu u Engleskoj?« upita Paul.
»O da«, slažem, što me gurne još korak bliže vječnom pro¬kletstvu. »Odnosno, kada god mogu, znate kako je.«
»Sjajno! A vi?« upita on Amber. »Mislim da vas ovdje nisam prije vidio. Dobrodošli u St. Stephens — lijepo je što ste ovdje.«
Amber snažno pocrveni. Kada im se pogledi sretnu, vrlo je očito da je zagrijana za njega, gotovo kao da joj oko glave lebde mala srca.
»Ja sam samo ovdje s Brettom«, odgovori Amber, zabacuju¬ći dredloksicu u nastojanju da se pribere. »Mislim da je vaša pro¬povijed bila zanimljiva i sve to, ali mene zanima scijentologija.«
»Zaista?« odgovori svećenik Paul a da ne trepne. »Imam prijatelja scijentologa. Dinamično načelo o čovjekovom postojanju koje iznosi L. Ron Hubbard zanimljiva je teorija. O tome smo vodili zaista duboke razgovore.«
Amber na trenutak izgleda kao da je izgubila nadzor nad glasnicama. »Uh... dobro«, odgovori.
»Jasno, ja nisam sljedbenik«, nasmiješi se on, »ali kao netko tko se čitav život zanima za filozofiju i teologiju, smatram da su neka od pitanja kojima se scijentologija bavi fascinantna — o tome je li cilj života jednostavno beskrajan opstanak. Tada dolazimo, naravno, na dijanetiku — odnos duha, uma i tijela. Koje je vaše mišljenje o tome? Mislite li da nudi neke fundamentalne odgo¬vore?«
»Svakako«, odgovori Amber. »Je. Bez sumnje.«
»Volio bih da mogu još raspravljati s vama, Amber, ali sada moram ići. Bilo mi je drago što smo se svi upoznali. Dođite po¬novno.«
Kada dovoljno odmakne, Trudie se okrene ostatku skupine izgledajući nestašnije od psića koji je ukrao čokoladni ekler. »On je divani« uzvikne.
»On je Božji čovjek!« prekori je Felicity.
»Dobro, ali je li samac?« namigne Trudie.
»Za Boga miloga, Trudie«, Felicity će prijekorno. »Ne mo¬žeš tako razmišljati o nekome kao što je otac Paul. To uopće nije primjereno.«
»Zašto?« usprotivi se Trudie. »Oni se isto mogu vjenčati, zar ne ? Osim toga, samo sam primijetila, to je sve. Ja sam već ionako zauzeta.«
»Dobro«, odgovori Felicity.
»Iako mislim da je bacio oko na Amber«, doda Trudie, ne mogavši se suzdržati.
»Nemoj biti smiješna!« prasne Felicity.
»Zašto sam smiješna? Hajde, Amber, što ti misliš? Divan je, zar ne?«
»Ja... pa... mislim...« Amber se sasvim smela. »Vrlo je drag, ali u osnovi, on je... on... Klasična religija nije nešto što bih ja...«
»Amber, Amber«, prekine je Trudie, položivši joj dlan na ruku u znak utjehe. »Ne moraš ništa više reći. Samo nam daj znak kada se navikneš na tu ideju i ja ću vas spojiti brže nego što možeš probaviti hostiju.«
28. POGLAVLJE
Nakon crkve djeca i ja odemo do Trudie na šalicu čaja. Uvijek uživamo u tom običaju, osim što je njezin čaj previše ukuhan i toliko zaslađen da caklina na zubima propada i od samog pogleda na njega.
Potrpamo se u njezin mamutski karavan i ja pokušam čavrlja¬ti na uobičajen šaljiv način, iako na putu prkosimo smrti. »Katkad može biti zeznuto sjetiti se da se treba voziti na desnoj strani, zar ne?« kažem diplomatski, dok se bojim za goli život grčevito se držeći za rub sjedala.
»Kažu da se čovjek brzo privikne, ali da budem iskrena, ni¬sam sigurna da će to meni ikada poći za rukom«, kaže nam kada za dlaku promaši džip. Vozač spusti prozor i pokaže nam znak rukom za koji sam sigurna da ne znači »želim vam ugodan dan«.
»Kakva budala!« povikne ona. »Oprostite, djeco, začepite uši. GONI SE!«
»Neki se ljudi zaista ne znaju ponašati«, coknem jezikom, a Trudie uključi žmigavac.
»Uzela si mi riječ iz usta, dušo«, kaže mi dok u retrovizoru provjerava je li joj se šminka razmazala.
Počinjem misliti kako su i ježevi u prometu oprezniji od Tru¬die. Dok skrećemo u sljedeću ulicu, ona se zamalo ne zabije u dostavni kamiončić. Odmah spusti prozor, spremna na još jednu paljbu. No, uslijedi nešto što nismo očekivali.
»Aaah! Majku mu, to si ti!« Podigne ručnu kočnicu, iskoči iz auta i otrči preko ceste do vozača.
Zgrabi ga za ovratnik i stane ljubiti kao da pokušava isisati nešto iz dubine njegova grla. Pretvaram se, za dobrobit ostalih putnika, da je ne poznam.
»To je Ritchie!« vikne Eamonn. »Ritchie, Ritchie!«
U tom trenutku Trudine se usne razdvoje od onih njezina lju¬bavnika. Ona ga zgrabi za ruku i dovuče do nas. »Morate nekoga upoznati«, kaže, naginjući se kroz prozor.
Ritchijeva je koža boje sjajnoga kestena, kovrčavu smeđu kosu posvijetlilo je sunce, a bicepsi su mu najveći koje sam vidjela izvan stripa o Zagoru. »Ti si sigurno Zoe«, naceri se on i stisne mi ruku. »Moram ti reći, ova cura te stalno hvali.«
»Hm, i tebe«, kažem, ali zapravo to nije dovoljno reći s ob¬zirom na to da se njegovo ime pojavljuje u svakoj drugoj Trudinoj rečenici.
»Ozbiljno?« on je stisne oko struka. »To je lijepo čuti.«
»Kao da to već nisi znao«, ubaci se Trudie i gurne ga lak¬tom u rebra toliko snažno da bi svatko samo malo manje muževan završio u gipsu.
Ostatak puta do rezidencije Kingovih provedem povlađujući Trudinim oduševljenim tvrdnjama kako je najsretnija osoba na svi¬jetu zato što joj je Ritchie dečko. Stignemo u trenutku kada Barbara priprema nedjeljni ručak.
Za iznimno uspješnu odvjetnicu s prihodima o kakvima sa¬njaju i naftni magnati Barbara King prilično se dobro snalazi u kućanskim poslovima. Odijelo s hlačama krojeno po mjeri u kojem sam je zadnji put vidjela zamijenila je zgodna pamučna suknja koja joj pada ispod koljena, moderna majica i pregača toliko besprijekor¬no čista da se pitam zašto ju je uopće stavljala.
Njezina je kosa dotjerana kao za posao, a šminka joj je jed¬nako tako savršena, iako nema nikoga koga bi impresionirala osim pečenog pileta veličine dobro ugojena noja koje je upravo izvadila iz pećnice.
»Moji dečki!« uzvikne, skidajući kuhinjske rukavice i šireći ruke u zagrljaj. »Jeste li uživali u odlasku na misu?«
Andrew i Eamonn zalete joj se u zagrljaj, ali ne kažu ništa o odlasku u crkvu. Barbara se odmakne i promotri im lica.
»Trudie.« Namršti se. »Jesi li Eamonna odjenula u Andrewov džemper od čiste vune? Zar ti nisam rekla da je alergičan?«
»O«, kaže Trudie. »Oprosti.«
»Da samo znaš što bi mu to moglo učiniti! Već vidim alergij-ske mrlje«, mrmlja Barbara. »Eamonn, daj da ti mamica to skine.«
Kada mu provuče džemper preko glave i zadovolji se činjeni¬com da je izvan opasnosti, Barbara se vrati ručku. »Jeste li naučili nešto novo danas na misi?« upita preko ramena.
»Goni se!« nasmije se Andrew. »Goni se! Goni se! Goni se!«
Sudeći prema izrazu lica Barbare King, ovo je se nije pretje¬rano dojmilo.
29. POGLAVLJE
Deset je i dvadeset četiri, što je moje omiljeno doba večeri. Dje¬ca su u krevetima, pa mogu slati elektroničku poštu, obaviti dnevni konferencijski poziv s Trudie i pokušati ne misliti o Jasonu tako da se uvučem u krevet i otkrijem s kim se Lucky Santangelo ševi u sljedećem poglavlju Svijet je pun oženjenih muškaraca od Jackie Collins.
Ali ne i večeras. A ne. Iako se volim brinuti za Ruby i Samuela, u vrijeme spavanja još uvijek se svako malo nešto dogodi. Nešto što to dvoje neodoljivih ljudskih bića pretvori u mini pit bulove, odlučne da ih se ne primora da odu na kat.
U večerašnjem slučaju to je uključivalo uobičajene proteste, isprike i razrađene laži, ali kod Ruby se pojavila i, veća nego inače, doza histerije, tako da sam se počela pitati nije li u njezinu ormaru možda stvarno čudovište koje siše krv.
»Neee! Neću u krevet, neee!«. viče ona i šakama tuče o ruko¬hvat na stubištu.
»Ruby, poslušaj me, dušo«, kažem u očaju. »To nije dobro za tebe, zaista nije — ti si premorena.«
»Neee, nisaam!« tuli ona i trči u dnevni boravak.
Ponovno duboko udahnem — po četrnaesti put ove večeri. Gore je nego inače. Ne znam zašto, ali tako je. Počinjem očajavati zbog očite beskorisnosti mojih iskušanih tehnika koje uključuju smireni glas, albume s naljepnicama i vrijeme odmora, i suze mi pune oči.
Pronađem Ruby gdje leži na kauču glave zarivene u jastučić, kako neutješno rida. Položim joj dlan na ruku, ali ona je otrese.
»Neee!«
Petnaesti put duboko udahnem, pokrijem lice dlanovima i natjeram se da promislim.
Ali ne mogu se usredotočiti na praktična rješenja, samo na niz misli koje dokazuju da sam grozna u ovome poslu.
Pa što ako sam pet godina djecu čuvala u lijepim, dobro or¬ganiziranim vrtićima, gdje bih ih na kraju svakog dana vraćala roditeljima? To nije gotovo nikakav izazov.
I koga uopće briga ako uspijevam održati miran glas i stalo¬ženost kada Ruby izgleda kao da se želi baciti s litice, a ja se u sebi osjećam kao da se raspadam?
Nema drugog objašnjenja, Zoe Moore. Ti si totalni promašaj.
Ruby sjedne i namršti se prema meni. »Zašto si ti uznemire¬na?« kaže optužujući, dok joj donja usna podrhtava.
»Ja nisam uznemirena, dušo«, kažem joj, nadajući se da zvu¬čim uvjerljivo.
»Zašto onda plačeš?«
Dodirnem si obraz. Mokar je.
»Ti nemaš prava plakati«, viče Ruby. »Ti imaš mamu. Ja nemam.«
Njezine me riječi toliko zaprepaste da ne znam kako odgo¬voriti. Tada konačno progovorim. »O tome se radi, Ruby? Je li to zbog tvoje mamice?«
Ruby šmrcne i obriše obraze. Potom klimne.
»O, dušo.« Privučem je bliže k sebi i čvrsto je zagrlim.
Isprva se njezina mala napeta ramena odbijaju prepustiti mome zagrljaju. No, dok joj gladim kosu, ona se opuštaju i Ruby konačno zakopa lice u udubljenje moga vrata.
»M-mama me je svake večeri stavljala u krevet«, kaže mi, a tanki joj glasić podrhtava. »Ona — ona bi mi čitala priču i po¬ljubila me u glavu i bila je odmah iza susjednih vrata u slučaju da je trebam.« Zastane i udahne. »Ako bi se ikada preplašila, samo sam trebala otići do njezine sobe i ona bi bila ondje.« Ona me pogleda. »Ali... sada je više nema. Sada je na nebu.«
Suze kapaju po njezinoj spavaćici. Grlo mi se toliko stegnulo da mi je teško progovoriti. »Znam, ali kada su mame na nebu, one su i dalje ovdje za svoje djevojčice«, kažem joj, snalazeći se najbolje što znam.
Ona me upitno pogleda. »Ona te gleda i brine se da sve bude u redu«, nastavim, pogleda zamućena od suza. »I ako se preplašiš, samo moraš zaklopiti oči i zamisliti svoju mamu te joj reći što se dogodilo.«
»I ona će me čuti?« upita Ruby.
»Naravno.«.
Sjedimo kratko vrijeme, obje u tišini, razmišljajući, pretpo¬stavljam, o istome. O Rubynoj mami na nebu koja više nije ovdje da je poljubi za laku noć.
»No, ponekad je teško«, kaže Ruby dok joj se suze suše.
»Znam, Ruby...«
»Hoću reći, zamisliti je. To je teško.«
»Već je prošlo mnogo vremena otkako si je vidjela, zar ne?« kažem. »Znaš što? Trebala bi njezinu sliku staviti do svojega kre¬veta. Tako kada god s njom poželiš razgovarati, ili samo razmišljati o njoj, možeš to učiniti.«
Ona raširi oči. »Stvarno?« kaže i razvedri se. »Mogla bih to učiniti?«
»Zašto ne? Ako to želiš, naravno.«
Ona odlučno klimne. »Želim. Zaista želim.«
Toliko sam oduševljena mišlju da sam možda ja liverpulski odgovor na šaptačicu bebama da isprva ne primijetim nešto čud¬no. Nešto što mi je smetalo otkako sam ovamo došla. U cijeloj kući nisam vidjela nijednu sliku Rubyne majke.
Nikakve fotografije s vjenčanja na okviru kamina, nikakve budalaste obiteljske slike zakvačene za hladnjak, nikakvih fotoalbu-ma u ladicama. Moglo bi se pomisliti da nikada nije ni postojala.
»U redu«, kažem Ruby. »Mogu sutra navečer o tome razgo¬varati s tvojim tatom, ako bude kod kuće, i vidjet ćemo možemo li naći jednu za tebe. Kako ti se to čini?«
»Znam gdje je fotografija moje mame«, kaže mi, zavjerenički se stišavši. »Hajde, pokazat ću ti.«
Kada ustane i uhvati me za ruku, odjednom mi postane ne¬ugodno.
»Ruby, zaista mislim da bismo trebali pričekati i pitati tvoga tatu.« Njezino se malo lice ponovno rastuži. »Znači, ipak ne mo¬gu pričati s mamicom?«
Ugrizem se za usnu. »O, hajde onda. Pokaži mi gdje je.«
30. POGLAVLJE
Fotografija je u ostavi, ugurana u stražnji dio niske police pokraj kuhala za kampiranje koje skuplja prašinu. Nije sigurno toliko stara jer je na njoj i Ruby, iako kao beba, ali fotografija je otrcana s uvrnutim krajevima. Usprkos njezinu stanju, nešto mi u vezi s njom odmah privuče pozornost.
Rubyna majka slika je i prilika mladosti i vitalnosti, s dugom plavom kosom koja joj u slapovima pada niz ramena i smeđim, sjaj¬nim i živahnim očima. Bebu Ruby drži toliko blizu lica da su im nosevi udaljeni tek nekoliko centimetara i netremice se gledaju. Ne¬pogrešivo prepoznajem odraz duboke, gromovite ljubavi koje majke razviju ubrzo nakon rođenja svojega prvog djeteta. Izgled nekoga tko je upravo otkrio dio svog srca za koji nije znao da postoji.
»Misliš li da je zgodna?« prošapće Ruby.
»Prekrasna je«, odgovorim. Tako i mislim. Ima klasično li¬jepo lice, s punim usnama, kožom sa svijetlim pjegicama i crtama supermodela.
Okvir za fotografije nađem u ladici u hodniku — sjetim se da sam ga ondje bila vidjela. Ruby promatra kako u njega smještam fotografiju i zatvaram ga. »Evo«, kažem joj. »Sto misliš?«
Kada se nasmiješi, znam da sam ponovno na konju. »Do¬bro«, kaže ona odlučno.
»Drago mi je. Hajde, sada, idemo te ušuškati.« »Čekaj«, kaže i podigne fotografiju. Gleda je neko vrijeme, a potom usne pritisne o staklo.
Srce mi nabubri od osjećaja i odmah se prisjetim da moj posao čuvanja djeteta ima mnogo više dimenzija. Ovdje se radi o maloj djevojčici koja konačno može poljubiti mamu — što nije učinila gotovo tri godine.
Kada se Ruby uvuče u krevet i povuče prekrivač do ramena, ja se sagnem i poljubim je.
»'noć, Ruby.«
»'noć, Zoe.«
Spremam se otići kada se ona ponovno oglasi. »Zoe?«
»Molim, dušo?«
»Hvala ti.«
Kada konačno uspijem doći do svog kreveta, gotovo je jedanaest i trideset. Ubrzo me obuzme dubok san... i sljedeća stvar koje sam svjesna Ryanov je glas. Koji zvuči kao da u mojoj sobi polijeće helikopter.
»Zoe? Dođi ovamo, želio bih s tobom razgovarati.«
Protrljam oči i pogledam na sat. Sedam je i dvanaest ujutro, što znači da sam spavala gotovo osam sati. No, čini mi se da je prošla tek minuta.
»Zoe? Čuješ li me?«
Uspravim se u krevetu, osjećajući se kao zombi koji zadnjih tjedan dana usto pati i od nesanice.
»Zoe!«
Skočim, poravnam pidžamu i pogledam po sobi u potrazi za gumicom kojom bih vezala kosu. Možda napola spavam, ali neću sigurno otvoriti vrata Ryanu izgledajući kao drakulina mlada koja ima loš dan.
»Dolazim odmah!« odgovorim tonom koji bi trebao zvu¬čati opušteno, ali ne zvuči.
»ZOE!«
Skočim prema vratima i otvorim ih, bez obzira na to što još uvijek nisam pronašla gumicu za kosu.
»Da?« odgovorim opušteno.
On otvori usta da će progovoriti kada mu se pogled spusti na gornji dio moje pidžame.
»Zar nešto nije u redu, Ryane?« upitam mirno.
On znakovito pokaže na moju pidžamu.
Spustim pogled.
Potom se umalo onesvijestim.
O, kvragu! Kvragu!
Jučer sam bila toliko umorna da nisam zakopčala dva gumba. To ne bi bio toliki problem da mi kroz otvor sada ne viri dojka.
Bacim se natrag u sobu, zgrabim kućni ogrtač i čvrsto ga omotam oko sebe.
»Ispričavam se na ovome«, promrmljam dok mi lice gori. »Sto mogu učiniti za tebe?«
»Mogu li ući?« upita. Prema izrazu njegova lica, rekla bih da nije došao zbog šalice čaja i dugog čavrljanja o horoskopu.
Misli mi jure — što imam u sobi za što ne bih voljela da on vidi? Na vrhu popisa su moje jučerašnje gaćice pokraj kreveta koje nikako ne smije vidjeti, iako sam mu maloprije pokazala mnogo toga.
»Moramo razgovarati negdje gdje nas neće čuti djeca«, pro-sikće on.
Oklijevam. »Naravno. Svakako. Samo sekundu«, kažem, vratim se u sobu i zatvorim vrata. Čujem kako je vani ponovno uzdahnuo.
Pregledam sobu dok mi srce tuče u odvažnom pokušaju da nadmaši najveću postignutu brzinu na svijetu. Uvredljive gaćice gurnem pod krevet. Iz nekog razloga, iako ne znam zašto, Jackie Collins pokraj uzglavlja zamijenim Dostojevskijevim Zločinom i kaznom, što sam si obećala da ću pročitati u nekom trenutku u životu do kojega još nisam stigla.
Za dvadeset sekunda soba je pretvorena u donekle prihvatljivu Ryanovim očima. Otvorim vrata. »Molim te, udi«, ponudim ga kao da ga dočekujem kuhanim vinom i kanapeima.
Ryan uđe i sjedne na rub moga kreveta. Ja se bacim na gornji dio. »Dobro«, kažem vedro. »Sto mogu učiniti za tebe?«
31. POGLAVLJE
Sjedeći na gornjem dijelu kreveta, uhvatim svoj odraz u zrcalu toaletnog stolića i najgore se slutnje o mojoj frizuri obistine. Kosa mi izgleda kao da se maločas zapetljala u oštrice poljopri¬vrednog kombajna. Skupim je i pridržim rukom, pokušavajući se usredotočiti na ono što Ryan govori.
»Zoe«, počne on uz još jedan duboki uzdah. Jutros nosi bermude u vojničkom stilu koje dosad nisam vidjela. Kada se nagne prema naprijed i stavi laktove na koljena, one se povuku prema gore i izlože njegova osunčana i mišićava bedra. Pogledam ih samo nakratko, ali mi slika ne izlazi iz glave.
»Da, Ryane?« kažem.
On me pogleda u oči i sada vidim koliko je umoran. »Moja te djeca vole«, kaže nježno.
»O!« kažem, razveselivši se. »Pa... hvala. Mislim, izvrsno!«
On klimne. »Moja te djeca vole. A... a ja...«
Upravo ću saznati što misli o meni.
»Mislim da si... da si...«
Nestrpljivo se nagnem prema naprijed, grizući usnu.
»Ma, nije važno što ja mislim«, zaključi.
»Dobro«. Moje veselje splasne.
On spusti pogled na ruke i počeše se po prstu. Zlatna koža na jednom zglobu prsta nakratko problijedi.
»I zato što te mi... odnosno, djeca vole, trudit ću se ovo reći diplomatski.«
Pokušam ne podignuti obrvu, ali riječ »diplomatski« nikako mi ne ide uz Ryana.
»U vezi s fotografijom koju si jučer stavila do Rubyna kre¬veta.«
Srce mi se gotovo zaustavi. Zaboravila sam na to. Odmah sam znala da je moje oklijevanje bilo opravdano. Također znam da, bez obzira na neku noć, ovaj razgovor neće završiti salvama smijeha.
»Ah«, sve je što mogu istisnuti iz sebe.
»Da, ah«, oponaša me on. »Maknuo sam je.«
»Oh.«
»I volio bih kada bi poštovala činjenicu da je ovo moja ku¬ća«, nastavi on. Njegov glas, dubok i snažan kao i uvijek, jutros je pomalo promukao. »Da sam želio kuću ukrasiti fotografijama svoje pokojne supruge, učinio bih to. Ali nisam. I to je moj izbor.«
»O, Ryane, slušaj...« Ne znam točno što ću reći. »Mislim, nisam shvatila...«
»To je sve što sam u vezi s tim želio reći.«
»Molim te, dopusti mi da objasnim...«
»Ne«, prekine me.
Toliko me zaprepasti njegov odgovor da zamalo ne padnem s kreveta. Sjedim uspravno i tjeram se da budem sabrana. Jer znam da, bez obzira na to htio to Ryan ili ne, moram objasniti što se jučer dogodilo. »Molim te, samo mi dopusti da ti kažem što je Ruby sinoć rekla. Molim te.«
On nakratko oklijeva. »U redu. Sto?«
Progutam knedlu. U redu. Budi smirena, Zoe. Smirena, ali kratka i jasna.
»Rekla je da je razlog zašto nikada ne želi u krevet taj što njezina mama više nije ovdje da je poljubi za laku noć.« Riječi ispadaju s mojih usana. »Rekla je da je ne može zamisliti jer se ne može sjetiti kako je izgledala. Rekla je da bi željela s njom raz¬govarati jer...«
»Dosta!« vikne Ryan. »Dostaje. Za Boga miloga, dostaje.«
»Ali, Ryane...«
»Rekao sam da je dosta. Sada, molim te, poslušaj što kažem. Barem jednom.«
»U redu, u redu.« Čvršće stegnem kućni ogrtač. »Zao mi je.«
On polako klimne i duboko udahne, a potom ustane i krene prema vratima.
Krasno, Zoe. Divno si to riješila.
»Nisam te željela uznemiriti«, kažem nespretno.
Kada stigne do vrata, okrene se. Pogledi nam se sretnu i zapre¬pasti me ono što vidim. Njegove su oči ispunjene tugom i, sigurna sam, blistaju od neisplakanih suza. Zar plače? Ryan zaista plače?
»Nisi.« Smrcne on i zalupi vrata za sobom.
32. POGLAVLJE
Za: zoemmoore@hotnet.co.uk
Od: helen@hmoore.mailserve.co.uk
Draga Zoe,
kako ide? Žao mi je što ti neko vrijeme nisam pisala, ali mislim da ti je tata neki dan rekao da se u zadnje vri¬jeme ne osjećam dobro. Svi su na poslu imali crijevnu virozu i sigurna sam da je sada prešla i na mene.
To mi jedino pada na pamet jer sam jako iscrpljena i potpuno sam izgubila tek. Nikada nisam bila izjelica, kao što znaš, ali kada smo neku večer otišli do Davea i Angele na večeru, jedva da sam nešto mogla pojesti. No, izgubila sam kilu i pol u Slimming Worldu prvi put u »crvenom tjednu«, tako da to i nisu sasvim loše vijesti.
Uglavnom, naši susjedi lan i Debbie dobili su dijete. Maloga dečka od 4 kile i 800 grama, možeš li vjerovati? Debbie se još oporavlja od poroda. Vidjeli smo je jučer i rekla nam je da se osjećala kao da rađa lubenicu. Tvom je ocu umalo pozlilo. Nazvali su ga Harley. Zapra¬vo, Harley Stan Keanu Xabi Smith. Ipak, sigurna sam da ćemo se naviknuti.
Usput, hvala ti na fotografijama. Djeca su krasna, osobito Ruby s tom lijepom plavom kosicom. I kuća izgleda sjajno, kao da je izašla iz Kućanica. Naravno, još uvijek mislim da bi ti bilo bolje da si prihvatila posao u Wirralu, bez obzira na to koliko mi govoriš da je Ryan dobar šef. To mjesto u Nestonu jedan je od onih vrtića na više katova. Tako se zovu, jesam li u pravu?
0, nema smisla: moram ti nešto reći.
Jason se neki dan pojavio kod nas. Ja sam se upravo vraćala s posla — nakon groznog dana kojemu nije pomoglo to što je Maurice Black iz platnog popisa ogrebao jednu stranu naše Astre dok sam izlazila s par¬kirališta, kad se on stvorio, tek tako. Nevjerojatno. Tražio me tvoju adresu u Americi i ustrajao je u tome da mu je dam. Naravno, nisam. Tvoj ga je tata zamolio da ode i iskreno se nadam da ga više nikada neću vidjeti.
Nadam se da sam postupila ispravno time što sam ti ovo rekla. Nećeš se brinuti? Mislim da sam ga se uspjela riješiti, a nakon onoga što mu je tvoj tata izgo¬vorio, stvarno bi me iznenadilo da se ikada više opet ovdje nacrta.
Nemam ti ništa više reći, osim da sam odabrala no¬vu kupaonicu. Gotovo je identična onoj u katalogu Fired Eartha, a ima i bide. Reakcija tvoga oca bila je: Što će nam bide ako imamo Andrex ? Zar to nije samo njemu slično?
Voli te
mama
33. POGLAVLJE
S obzirom na to da se moja mama prema tračanju odnosi kao prema natjecateljskom sportu, ne mogu povjerovati koliko je malo detalja navela o tome da se kod njih pojavio Jason. Sto je točno rekao? Kako je bio odjeven? Je li bio pokoran? Pun isprike? I što je najvažnije, zašto se pojavio?
Zašto? Zašto? Zašto?
U svojem odgovoru mami ne mogu, jasno, navesti ni jedno od ovih pitanja. Kopanje po tom događaju razbilo bi pažljivo iz¬građenu iluziju da sam ga uspješno preboljela. Da ga se sada, kada sam u SAD-u, jedva i sjetim.
To je smiješno jer je vrlo daleko od istine. Mislim o njemu neprestano, između dobrodošlih razbibriga u vidu Ryanovih bi¬cepsa i odluka o tome što će djeca večerati.
Neprestano mislim o malim stvarima: o tome kako se, kada se smije, smije bez zadrške, zabacujući glavu unatrag i u cijelosti se prepuštajući tome trenutku.
Razmišljam o preciznosti s kojom kuha, kada mu lice odaje duboku usredotočenost, čak i kada kuha nešto jednostavno kao što su špageti na bolonjski. Razmišljam o tome kako pjeva pod tušem, onako kako nitko ne pjeva: njegov snažan, melodiozan glas izvodi pjesme toliko savršeno da bi ih odmah mogao snimiti na nosač zvuka.
Mislim o svim tim detaljima i mnogim drugim. I ne mogu se zaustaviti.
Osim očitog problema da sam još uvijek u njega zaljubljena, ne pomaže mi ni činjenica da je toliko neodgovorenih pitanja u vezi s našim odnosom. Naprimjer, nije mi jasno kada je sve krenulo ukrivo. To sam se mnogo puta pitala i svaki put bih došla do druk¬čijeg zaključka.
Tu je i neriješena sumnja da je postojala neka druga žena. Jason nikako to nije želio priznati. Ne meni, jer ja ga nisam vidjela od onog sudbonosnog dana. No, njegovo sam objašnjenje ipak saznala preko zajedničkih prijatelja: samo se predomislio. Nije to mogao provesti do kraja. Shvatio je da ja nisam za njega.
Vijesti kao takve učinile su tjedne nakon vjenčanja još manje podnošljivima — jer, iako Liverpool ima otprilike pola milijuna stanovnika, nalik je na veliko selo. Ironično je to što sam to nekoč voljela. Naprimjer, mislim da nisam nikada ušla u Keithov vinski podrum na Lark Laneu a da nisam naišla na nekog poznatog. Vo¬ljela sam takav život uspoređivati s onim iz Prijatelja, osim što na Jennifer Aniston nalikujem koliko i na grbavog kita.
Jedini problem sa selom je u tome što, kada o nečemu ne želite pričati, teško se mirite sa situacijom kada to postane glavna tema razgovora.
Znam da je ogovaranje svima prirođeno. No, mislim da je moj dan vjenčanja privukao najviše nagađanja i rasprava.
Čudno je ipak da je malo ljudi o toj temi željelo raspravljati sa mnom. Njihova bi lica kada bismo ipak porazgovarali, osobito ako bi to bio prvi put da smo se vidjeli nakon spornoga dana, odavala sažaljenje i nelagodu — pomalo onako kako izgledaju žene koje pate od »želučanih problema« u reklamama za tablete Wind-eze, osim što u ljekarnama nema ničeg što bi čovjek mogao kupiti da spriječi razgovor sa Zoe Moore.
Pretpostavljam da se to moglo i očekivati — atmosfera oko mene, kamo god bih krenula, postala je nesnosna.
Čak su stradali i odnosi s mojim prijateljima. Jessica, s kojom sam posljednjih godina bila toliko bliska, nije znala kako se nositi sa svime nakon četrnaestog travnja. Problem je bio taj što je njezin zaručnik Neil Jasonov najbolji prijatelj. Kada smo Jason i ja bili zajedno, takva je kombinacija bila izvrsna. No, kada smo prekinuli, postala je grozna.
Nekoć lagani razgovori između Jessice i mene postali su napeti. Zato što je i dalje bila u redovitom kontaktu s Jasonom, jasno ju je opterećivao osjećaj da nije vjerna meni. Usto je stalno bila u panici zato što mi je mogla, a nije smjela otkriti detalje u vezi s Jasonom.
Posljedica je bila niz čudnih sastanaka kada bi se ona borila sa savješću oko toga bi li se trebala priključiti ritualnom blaćenju Jasona, predvođenom mojom majkom, ili bi, kao netko tko je čuo i njegovu stranu priče, trebala stati u Jasonovu obranu. Naravno da to nije nikada učinila, ali vidjela sam da se zbog toga osjećala krivom.
Želim reći da prijateljstva ne mogu preživjeti takve stvari — barem ono između Jessice i mene nije moglo. Ne bih mogla reći da je više ne smatram prijateljicom, iako je naše prijateljstvo veoma oslabjelo. Uvijek ćemo si slati božične čestitke, sigurna sam, ali više od toga sumnjam.
Mama i tata bili su druga priča. Ne znam što bih učinila bez tate. On se, naravno, postavio hrabro i ponudio mi tihu podršku kakva mi je i trebala. Nije činio ništa posebno. U vrijeme spavanja donosio bi mi vruću čokoladu, gustu poput ljepila za zidne tapete. Nosio se s trgovcima nekretninama koji su imali razumijevanja za moju situaciju koliko i planktoni u moru. I nadasve, držao je moju mamu pod kontrolom. Sto zasigurno nije bilo lako jer ona sve to nije dobro podnijela.
Naravno da je ne krivim što ju je to uznemirilo: četrnaesti travnja bio je velik dan za nju, koliko i za mene. I bila je u pravu kad je rekla da je ušećerene bademe teško zamijeniti.
Iako nisam željela nikoga kriviti, i još uvijek to ne činim, na¬kon nekog vremena poželjela sam se od svega odmaknuti. Htjela sam novi početak. I tako, kada sam pročitala članak u časopisu o ženama koje su upotrijebile vještine naučene u Ujedinjenom Kraljevstvu kako bi se odselile u inozemstvo, zamislila sam se.
Na mnoge sam načine bila izgledni kandidat za preseljenje u Ameriku koliko i
Gordon Ramsay za titulu miss svijeta. Nikada nisam učinila ništa slično. No, kada sam tog dana po pedeset i treći put provjerila poruke na mobitelu da vidim je li me Jason pokušao nazvati, i vidjela da nije, bilo mi je dosta svega. Morala sam se maknuti.
No, jedna je mana bila u glatkom rezu kojim sam pokušala prekinuti stari život. Možete prijeći ocean u pokušaju bijega. Ali od vlastitih misli teško je pobjeći.
Moram priznati da već godinama u crkvu idem samo na vjenča¬nja, sprovode i krštenja. Otprilike dvadeset, da budem točnija. Nije da ne vjerujem u Boga. Vjerujem. Barem mislim. No, razina vjerovanja koju sam imala s devet godina kod mene se nije održa¬la. Osim toga, moja baka Bonnie više nije sa mnom da mi govori da ću u pakao ako se svakoga tjedna ne pojavim u crkvi svježe oprane kose i u cipelama toliko sjajnim da njima mogu zaslijepiti pola kongregacije.
U Americi je odnos prema odlascima u crkvu nekako mnogo zdraviji nego u Velikoj Britaniji. Dok s drugim dadiljama hodam do St. Stephen'sa, episkopalne crkve u našoj četvrti, i kod stražnjeg ulaza skupljam jato naše djece, gužva je tolika da bi se lako moglo pomisliti kako je svjetina došla gledati Franka Sinatru prvoga dana njegove svjetske turneje.
»Zaista sam mislila, kada sam počela proučavati načela sci-jentologije, da nikada više nogom neću kročiti u klasičnu crkvu«, kaže mi Amber iskreno.
»Kada si počela proučavati načela scijentologije?« upitam je.
»Prošloga utorka.«
Crkva je tradicionalna izgleda i ulazak u nju potakne misli o mom danu vjenčanja. Iako ja zapravo nisam ni došla unutar crkve. No, još je uvijek zamišljam.
Cesto se prepustim maštanjima u kojima se naš prijatelj And¬rew, umjesto da se dovuče do tate i mene i obavijesti nas kako je Jason zbrisao, široko osmjehne i kaže: »Izgledaš sjajno, Zoe. Jason je pravi sretnik. Neće znati što ga je snašlo kada te vidi kako prilaziš oltaru — iako znam da će mu laknuti. Unutra je već pola sata.«
U tom se trenutku moja maštarija uglavnom raspline. Možda je to što se zamišljam pokraj oltara s Jasonom sasvim ludo. Dubo¬ko u sebi znam da to nije dobro za mene.
Vratim se u stvarnost kad eksplozija glazbe ispuni crkvu da najavi dolazak svećenika koji, iako je iznenađujuće mlad, pride oltaru nepomućeno zapovjednog izraza.
»Dobro jutro svima ovoga divnoga dana«, kaže kada glazba utihne. »Zaželio bih dobrodošlicu svima koji u St. Stephens do¬laze prvi put.«
Jasno je da se svećenik ne uklapa u stereotipnu sliku crkve¬noga čovjeka. Možda modela za Armani koji trenutačno nije na dužnosti. Ili neodoljivog mlađeg rođaka Georgea Clooneyja. Ja očito nisam jedina koja je to zamijetila.
Trudie se nagne preko Samuelove glave i znakom mi pokaže da se približim. »Dobar je!« prosikće.
Ja mudro klimnem u pokušaju da ženu u susjednom redu uvjerim da se radi o dubokoumnoj teološkoj primjedbi.
Tijekom obreda shvatim da pokušavam izgledati au fait s pro¬cedurom kao netko tko u crkvu zalazi četiri puta na tjedan i još dvaput u nedjelju. Moja izvedba »Kakav prijatelj je Isus« osobito je uvjerljiva, prema mome mišljenju, osim na dijelu kada slučajno umjesto jedne okrenem dvije stranice pjesmarice i završim pjevajući »Kako si velik«, sve dok me Felicity ne potapše po ruci.
»Divna služba, rekla bih!« dovikne mi ona poslije, dok izla¬zimo zajedno s ostalim vjernicima. Njezin je repić danas toliko uredan i živahan kao da je istimaren za konjičko natjecanje. »To¬liko mi je drago što ste sve došle. Rekla sam vam da ćete uživati, zar ne? I jeste, zar ne?«
»Ja mislim da je bilo sjajno«, kaže Trudie. »I ne samo zato što je svećenik izgledao kao mister kolovoza na kalendaru Hollyoaks .«
»Draga moja«, Felicity se široko nasmiješi naginjući se prema Tallulah dok stojimo ispred crkve. »Ispravi se, onako kako sam ti rekla. I popravimo taj šeširić, može?«
Ona popravi Tallulinu beretku i nestašno je nakrivi. Tallulah nosi bijele tajice, kožne cipele sa zatvaračem i kruti visoko zakop¬čani kaputić — u takvom bi se kompletu i mali Lord Fauntleroy pojavio na kraljevskom vjenčanju. Nešto mi govori da je jutros nije odijevala njezina mama.
»O, Zoe«, kaže Felicity, »Tallulah i ja pitale smo se jeste li ovoga tjedna slobodne za još jedno druženje. Ona bi željela za Ru¬by izvesti novi komad na klaviru koji sam je naučila. Sto mislite?«
»Može u utorak«, kažem. »Provjerit ću u svom rasporedu, ali mislim da tad nemam nikakav važan sastanak na vrhu.«
»Krasno, dušo. Da dođemo k vama?«
Ruby i Tallulah uživaju u zajedničkoj igri — a i ja. Ne sa¬mo zato što sam, otkako toliko vremena provodim s Felicity, sada sposobna na ispravan način osloviti barunicu na koktel zabavi i na francuskom reći: »Zao mi je, alergična sam na kavijar — imate li možda tartufe?«
»Felicity, Tallulah, kako ste?« upita mekan glas s američkim naglaskom.
»Zupniče! Kakva divna služba«, uzvikne Felicity, prasnuvši poput pokvarene slavine. »Vaša je propovijed bila vrhunac. Prilično se dojmila mene i Tallulah.«
»To je divno čuti«, nasmiješi se svećenik i prekriži ruke na prsima — koja su toliko široka da se pitam ne provodi li svaku slo¬bodnu minutu između molitvi radeći sklekove. »Lijepo je vidjeti da imamo i novopridošlice. Ja sam Paul.«
Izbliza, Paul izgleda još mlađe nego u crkvi; možda je tek dvije ili tri godine stariji od nas.
»Zdravo!« kažem pretjerano veselo, nakon čega nastupi neu¬godna tišina. Nju naposljetku ispuni četverogodišnji Brett koji upi¬ta Amber je li i ona od hrane iz Taco Bella pušta vjetrove koliko i njegov tata.
»Idete li u crkvu u Engleskoj?« upita Paul.
»O da«, slažem, što me gurne još korak bliže vječnom pro¬kletstvu. »Odnosno, kada god mogu, znate kako je.«
»Sjajno! A vi?« upita on Amber. »Mislim da vas ovdje nisam prije vidio. Dobrodošli u St. Stephens — lijepo je što ste ovdje.«
Amber snažno pocrveni. Kada im se pogledi sretnu, vrlo je očito da je zagrijana za njega, gotovo kao da joj oko glave lebde mala srca.
»Ja sam samo ovdje s Brettom«, odgovori Amber, zabacuju¬ći dredloksicu u nastojanju da se pribere. »Mislim da je vaša pro¬povijed bila zanimljiva i sve to, ali mene zanima scijentologija.«
»Zaista?« odgovori svećenik Paul a da ne trepne. »Imam prijatelja scijentologa. Dinamično načelo o čovjekovom postojanju koje iznosi L. Ron Hubbard zanimljiva je teorija. O tome smo vodili zaista duboke razgovore.«
Amber na trenutak izgleda kao da je izgubila nadzor nad glasnicama. »Uh... dobro«, odgovori.
»Jasno, ja nisam sljedbenik«, nasmiješi se on, »ali kao netko tko se čitav život zanima za filozofiju i teologiju, smatram da su neka od pitanja kojima se scijentologija bavi fascinantna — o tome je li cilj života jednostavno beskrajan opstanak. Tada dolazimo, naravno, na dijanetiku — odnos duha, uma i tijela. Koje je vaše mišljenje o tome? Mislite li da nudi neke fundamentalne odgo¬vore?«
»Svakako«, odgovori Amber. »Je. Bez sumnje.«
»Volio bih da mogu još raspravljati s vama, Amber, ali sada moram ići. Bilo mi je drago što smo se svi upoznali. Dođite po¬novno.«
Kada dovoljno odmakne, Trudie se okrene ostatku skupine izgledajući nestašnije od psića koji je ukrao čokoladni ekler. »On je divani« uzvikne.
»On je Božji čovjek!« prekori je Felicity.
»Dobro, ali je li samac?« namigne Trudie.
»Za Boga miloga, Trudie«, Felicity će prijekorno. »Ne mo¬žeš tako razmišljati o nekome kao što je otac Paul. To uopće nije primjereno.«
»Zašto?« usprotivi se Trudie. »Oni se isto mogu vjenčati, zar ne ? Osim toga, samo sam primijetila, to je sve. Ja sam već ionako zauzeta.«
»Dobro«, odgovori Felicity.
»Iako mislim da je bacio oko na Amber«, doda Trudie, ne mogavši se suzdržati.
»Nemoj biti smiješna!« prasne Felicity.
»Zašto sam smiješna? Hajde, Amber, što ti misliš? Divan je, zar ne?«
»Ja... pa... mislim...« Amber se sasvim smela. »Vrlo je drag, ali u osnovi, on je... on... Klasična religija nije nešto što bih ja...«
»Amber, Amber«, prekine je Trudie, položivši joj dlan na ruku u znak utjehe. »Ne moraš ništa više reći. Samo nam daj znak kada se navikneš na tu ideju i ja ću vas spojiti brže nego što možeš probaviti hostiju.«
28. POGLAVLJE
Nakon crkve djeca i ja odemo do Trudie na šalicu čaja. Uvijek uživamo u tom običaju, osim što je njezin čaj previše ukuhan i toliko zaslađen da caklina na zubima propada i od samog pogleda na njega.
Potrpamo se u njezin mamutski karavan i ja pokušam čavrlja¬ti na uobičajen šaljiv način, iako na putu prkosimo smrti. »Katkad može biti zeznuto sjetiti se da se treba voziti na desnoj strani, zar ne?« kažem diplomatski, dok se bojim za goli život grčevito se držeći za rub sjedala.
»Kažu da se čovjek brzo privikne, ali da budem iskrena, ni¬sam sigurna da će to meni ikada poći za rukom«, kaže nam kada za dlaku promaši džip. Vozač spusti prozor i pokaže nam znak rukom za koji sam sigurna da ne znači »želim vam ugodan dan«.
»Kakva budala!« povikne ona. »Oprostite, djeco, začepite uši. GONI SE!«
»Neki se ljudi zaista ne znaju ponašati«, coknem jezikom, a Trudie uključi žmigavac.
»Uzela si mi riječ iz usta, dušo«, kaže mi dok u retrovizoru provjerava je li joj se šminka razmazala.
Počinjem misliti kako su i ježevi u prometu oprezniji od Tru¬die. Dok skrećemo u sljedeću ulicu, ona se zamalo ne zabije u dostavni kamiončić. Odmah spusti prozor, spremna na još jednu paljbu. No, uslijedi nešto što nismo očekivali.
»Aaah! Majku mu, to si ti!« Podigne ručnu kočnicu, iskoči iz auta i otrči preko ceste do vozača.
Zgrabi ga za ovratnik i stane ljubiti kao da pokušava isisati nešto iz dubine njegova grla. Pretvaram se, za dobrobit ostalih putnika, da je ne poznam.
»To je Ritchie!« vikne Eamonn. »Ritchie, Ritchie!«
U tom trenutku Trudine se usne razdvoje od onih njezina lju¬bavnika. Ona ga zgrabi za ruku i dovuče do nas. »Morate nekoga upoznati«, kaže, naginjući se kroz prozor.
Ritchijeva je koža boje sjajnoga kestena, kovrčavu smeđu kosu posvijetlilo je sunce, a bicepsi su mu najveći koje sam vidjela izvan stripa o Zagoru. »Ti si sigurno Zoe«, naceri se on i stisne mi ruku. »Moram ti reći, ova cura te stalno hvali.«
»Hm, i tebe«, kažem, ali zapravo to nije dovoljno reći s ob¬zirom na to da se njegovo ime pojavljuje u svakoj drugoj Trudinoj rečenici.
»Ozbiljno?« on je stisne oko struka. »To je lijepo čuti.«
»Kao da to već nisi znao«, ubaci se Trudie i gurne ga lak¬tom u rebra toliko snažno da bi svatko samo malo manje muževan završio u gipsu.
Ostatak puta do rezidencije Kingovih provedem povlađujući Trudinim oduševljenim tvrdnjama kako je najsretnija osoba na svi¬jetu zato što joj je Ritchie dečko. Stignemo u trenutku kada Barbara priprema nedjeljni ručak.
Za iznimno uspješnu odvjetnicu s prihodima o kakvima sa¬njaju i naftni magnati Barbara King prilično se dobro snalazi u kućanskim poslovima. Odijelo s hlačama krojeno po mjeri u kojem sam je zadnji put vidjela zamijenila je zgodna pamučna suknja koja joj pada ispod koljena, moderna majica i pregača toliko besprijekor¬no čista da se pitam zašto ju je uopće stavljala.
Njezina je kosa dotjerana kao za posao, a šminka joj je jed¬nako tako savršena, iako nema nikoga koga bi impresionirala osim pečenog pileta veličine dobro ugojena noja koje je upravo izvadila iz pećnice.
»Moji dečki!« uzvikne, skidajući kuhinjske rukavice i šireći ruke u zagrljaj. »Jeste li uživali u odlasku na misu?«
Andrew i Eamonn zalete joj se u zagrljaj, ali ne kažu ništa o odlasku u crkvu. Barbara se odmakne i promotri im lica.
»Trudie.« Namršti se. »Jesi li Eamonna odjenula u Andrewov džemper od čiste vune? Zar ti nisam rekla da je alergičan?«
»O«, kaže Trudie. »Oprosti.«
»Da samo znaš što bi mu to moglo učiniti! Već vidim alergij-ske mrlje«, mrmlja Barbara. »Eamonn, daj da ti mamica to skine.«
Kada mu provuče džemper preko glave i zadovolji se činjeni¬com da je izvan opasnosti, Barbara se vrati ručku. »Jeste li naučili nešto novo danas na misi?« upita preko ramena.
»Goni se!« nasmije se Andrew. »Goni se! Goni se! Goni se!«
Sudeći prema izrazu lica Barbare King, ovo je se nije pretje¬rano dojmilo.
29. POGLAVLJE
Deset je i dvadeset četiri, što je moje omiljeno doba večeri. Dje¬ca su u krevetima, pa mogu slati elektroničku poštu, obaviti dnevni konferencijski poziv s Trudie i pokušati ne misliti o Jasonu tako da se uvučem u krevet i otkrijem s kim se Lucky Santangelo ševi u sljedećem poglavlju Svijet je pun oženjenih muškaraca od Jackie Collins.
Ali ne i večeras. A ne. Iako se volim brinuti za Ruby i Samuela, u vrijeme spavanja još uvijek se svako malo nešto dogodi. Nešto što to dvoje neodoljivih ljudskih bića pretvori u mini pit bulove, odlučne da ih se ne primora da odu na kat.
U večerašnjem slučaju to je uključivalo uobičajene proteste, isprike i razrađene laži, ali kod Ruby se pojavila i, veća nego inače, doza histerije, tako da sam se počela pitati nije li u njezinu ormaru možda stvarno čudovište koje siše krv.
»Neee! Neću u krevet, neee!«. viče ona i šakama tuče o ruko¬hvat na stubištu.
»Ruby, poslušaj me, dušo«, kažem u očaju. »To nije dobro za tebe, zaista nije — ti si premorena.«
»Neee, nisaam!« tuli ona i trči u dnevni boravak.
Ponovno duboko udahnem — po četrnaesti put ove večeri. Gore je nego inače. Ne znam zašto, ali tako je. Počinjem očajavati zbog očite beskorisnosti mojih iskušanih tehnika koje uključuju smireni glas, albume s naljepnicama i vrijeme odmora, i suze mi pune oči.
Pronađem Ruby gdje leži na kauču glave zarivene u jastučić, kako neutješno rida. Položim joj dlan na ruku, ali ona je otrese.
»Neee!«
Petnaesti put duboko udahnem, pokrijem lice dlanovima i natjeram se da promislim.
Ali ne mogu se usredotočiti na praktična rješenja, samo na niz misli koje dokazuju da sam grozna u ovome poslu.
Pa što ako sam pet godina djecu čuvala u lijepim, dobro or¬ganiziranim vrtićima, gdje bih ih na kraju svakog dana vraćala roditeljima? To nije gotovo nikakav izazov.
I koga uopće briga ako uspijevam održati miran glas i stalo¬ženost kada Ruby izgleda kao da se želi baciti s litice, a ja se u sebi osjećam kao da se raspadam?
Nema drugog objašnjenja, Zoe Moore. Ti si totalni promašaj.
Ruby sjedne i namršti se prema meni. »Zašto si ti uznemire¬na?« kaže optužujući, dok joj donja usna podrhtava.
»Ja nisam uznemirena, dušo«, kažem joj, nadajući se da zvu¬čim uvjerljivo.
»Zašto onda plačeš?«
Dodirnem si obraz. Mokar je.
»Ti nemaš prava plakati«, viče Ruby. »Ti imaš mamu. Ja nemam.«
Njezine me riječi toliko zaprepaste da ne znam kako odgo¬voriti. Tada konačno progovorim. »O tome se radi, Ruby? Je li to zbog tvoje mamice?«
Ruby šmrcne i obriše obraze. Potom klimne.
»O, dušo.« Privučem je bliže k sebi i čvrsto je zagrlim.
Isprva se njezina mala napeta ramena odbijaju prepustiti mome zagrljaju. No, dok joj gladim kosu, ona se opuštaju i Ruby konačno zakopa lice u udubljenje moga vrata.
»M-mama me je svake večeri stavljala u krevet«, kaže mi, a tanki joj glasić podrhtava. »Ona — ona bi mi čitala priču i po¬ljubila me u glavu i bila je odmah iza susjednih vrata u slučaju da je trebam.« Zastane i udahne. »Ako bi se ikada preplašila, samo sam trebala otići do njezine sobe i ona bi bila ondje.« Ona me pogleda. »Ali... sada je više nema. Sada je na nebu.«
Suze kapaju po njezinoj spavaćici. Grlo mi se toliko stegnulo da mi je teško progovoriti. »Znam, ali kada su mame na nebu, one su i dalje ovdje za svoje djevojčice«, kažem joj, snalazeći se najbolje što znam.
Ona me upitno pogleda. »Ona te gleda i brine se da sve bude u redu«, nastavim, pogleda zamućena od suza. »I ako se preplašiš, samo moraš zaklopiti oči i zamisliti svoju mamu te joj reći što se dogodilo.«
»I ona će me čuti?« upita Ruby.
»Naravno.«.
Sjedimo kratko vrijeme, obje u tišini, razmišljajući, pretpo¬stavljam, o istome. O Rubynoj mami na nebu koja više nije ovdje da je poljubi za laku noć.
»No, ponekad je teško«, kaže Ruby dok joj se suze suše.
»Znam, Ruby...«
»Hoću reći, zamisliti je. To je teško.«
»Već je prošlo mnogo vremena otkako si je vidjela, zar ne?« kažem. »Znaš što? Trebala bi njezinu sliku staviti do svojega kre¬veta. Tako kada god s njom poželiš razgovarati, ili samo razmišljati o njoj, možeš to učiniti.«
Ona raširi oči. »Stvarno?« kaže i razvedri se. »Mogla bih to učiniti?«
»Zašto ne? Ako to želiš, naravno.«
Ona odlučno klimne. »Želim. Zaista želim.«
Toliko sam oduševljena mišlju da sam možda ja liverpulski odgovor na šaptačicu bebama da isprva ne primijetim nešto čud¬no. Nešto što mi je smetalo otkako sam ovamo došla. U cijeloj kući nisam vidjela nijednu sliku Rubyne majke.
Nikakve fotografije s vjenčanja na okviru kamina, nikakve budalaste obiteljske slike zakvačene za hladnjak, nikakvih fotoalbu-ma u ladicama. Moglo bi se pomisliti da nikada nije ni postojala.
»U redu«, kažem Ruby. »Mogu sutra navečer o tome razgo¬varati s tvojim tatom, ako bude kod kuće, i vidjet ćemo možemo li naći jednu za tebe. Kako ti se to čini?«
»Znam gdje je fotografija moje mame«, kaže mi, zavjerenički se stišavši. »Hajde, pokazat ću ti.«
Kada ustane i uhvati me za ruku, odjednom mi postane ne¬ugodno.
»Ruby, zaista mislim da bismo trebali pričekati i pitati tvoga tatu.« Njezino se malo lice ponovno rastuži. »Znači, ipak ne mo¬gu pričati s mamicom?«
Ugrizem se za usnu. »O, hajde onda. Pokaži mi gdje je.«
30. POGLAVLJE
Fotografija je u ostavi, ugurana u stražnji dio niske police pokraj kuhala za kampiranje koje skuplja prašinu. Nije sigurno toliko stara jer je na njoj i Ruby, iako kao beba, ali fotografija je otrcana s uvrnutim krajevima. Usprkos njezinu stanju, nešto mi u vezi s njom odmah privuče pozornost.
Rubyna majka slika je i prilika mladosti i vitalnosti, s dugom plavom kosom koja joj u slapovima pada niz ramena i smeđim, sjaj¬nim i živahnim očima. Bebu Ruby drži toliko blizu lica da su im nosevi udaljeni tek nekoliko centimetara i netremice se gledaju. Ne¬pogrešivo prepoznajem odraz duboke, gromovite ljubavi koje majke razviju ubrzo nakon rođenja svojega prvog djeteta. Izgled nekoga tko je upravo otkrio dio svog srca za koji nije znao da postoji.
»Misliš li da je zgodna?« prošapće Ruby.
»Prekrasna je«, odgovorim. Tako i mislim. Ima klasično li¬jepo lice, s punim usnama, kožom sa svijetlim pjegicama i crtama supermodela.
Okvir za fotografije nađem u ladici u hodniku — sjetim se da sam ga ondje bila vidjela. Ruby promatra kako u njega smještam fotografiju i zatvaram ga. »Evo«, kažem joj. »Sto misliš?«
Kada se nasmiješi, znam da sam ponovno na konju. »Do¬bro«, kaže ona odlučno.
»Drago mi je. Hajde, sada, idemo te ušuškati.« »Čekaj«, kaže i podigne fotografiju. Gleda je neko vrijeme, a potom usne pritisne o staklo.
Srce mi nabubri od osjećaja i odmah se prisjetim da moj posao čuvanja djeteta ima mnogo više dimenzija. Ovdje se radi o maloj djevojčici koja konačno može poljubiti mamu — što nije učinila gotovo tri godine.
Kada se Ruby uvuče u krevet i povuče prekrivač do ramena, ja se sagnem i poljubim je.
»'noć, Ruby.«
»'noć, Zoe.«
Spremam se otići kada se ona ponovno oglasi. »Zoe?«
»Molim, dušo?«
»Hvala ti.«
Kada konačno uspijem doći do svog kreveta, gotovo je jedanaest i trideset. Ubrzo me obuzme dubok san... i sljedeća stvar koje sam svjesna Ryanov je glas. Koji zvuči kao da u mojoj sobi polijeće helikopter.
»Zoe? Dođi ovamo, želio bih s tobom razgovarati.«
Protrljam oči i pogledam na sat. Sedam je i dvanaest ujutro, što znači da sam spavala gotovo osam sati. No, čini mi se da je prošla tek minuta.
»Zoe? Čuješ li me?«
Uspravim se u krevetu, osjećajući se kao zombi koji zadnjih tjedan dana usto pati i od nesanice.
»Zoe!«
Skočim, poravnam pidžamu i pogledam po sobi u potrazi za gumicom kojom bih vezala kosu. Možda napola spavam, ali neću sigurno otvoriti vrata Ryanu izgledajući kao drakulina mlada koja ima loš dan.
»Dolazim odmah!« odgovorim tonom koji bi trebao zvu¬čati opušteno, ali ne zvuči.
»ZOE!«
Skočim prema vratima i otvorim ih, bez obzira na to što još uvijek nisam pronašla gumicu za kosu.
»Da?« odgovorim opušteno.
On otvori usta da će progovoriti kada mu se pogled spusti na gornji dio moje pidžame.
»Zar nešto nije u redu, Ryane?« upitam mirno.
On znakovito pokaže na moju pidžamu.
Spustim pogled.
Potom se umalo onesvijestim.
O, kvragu! Kvragu!
Jučer sam bila toliko umorna da nisam zakopčala dva gumba. To ne bi bio toliki problem da mi kroz otvor sada ne viri dojka.
Bacim se natrag u sobu, zgrabim kućni ogrtač i čvrsto ga omotam oko sebe.
»Ispričavam se na ovome«, promrmljam dok mi lice gori. »Sto mogu učiniti za tebe?«
»Mogu li ući?« upita. Prema izrazu njegova lica, rekla bih da nije došao zbog šalice čaja i dugog čavrljanja o horoskopu.
Misli mi jure — što imam u sobi za što ne bih voljela da on vidi? Na vrhu popisa su moje jučerašnje gaćice pokraj kreveta koje nikako ne smije vidjeti, iako sam mu maloprije pokazala mnogo toga.
»Moramo razgovarati negdje gdje nas neće čuti djeca«, pro-sikće on.
Oklijevam. »Naravno. Svakako. Samo sekundu«, kažem, vratim se u sobu i zatvorim vrata. Čujem kako je vani ponovno uzdahnuo.
Pregledam sobu dok mi srce tuče u odvažnom pokušaju da nadmaši najveću postignutu brzinu na svijetu. Uvredljive gaćice gurnem pod krevet. Iz nekog razloga, iako ne znam zašto, Jackie Collins pokraj uzglavlja zamijenim Dostojevskijevim Zločinom i kaznom, što sam si obećala da ću pročitati u nekom trenutku u životu do kojega još nisam stigla.
Za dvadeset sekunda soba je pretvorena u donekle prihvatljivu Ryanovim očima. Otvorim vrata. »Molim te, udi«, ponudim ga kao da ga dočekujem kuhanim vinom i kanapeima.
Ryan uđe i sjedne na rub moga kreveta. Ja se bacim na gornji dio. »Dobro«, kažem vedro. »Sto mogu učiniti za tebe?«
31. POGLAVLJE
Sjedeći na gornjem dijelu kreveta, uhvatim svoj odraz u zrcalu toaletnog stolića i najgore se slutnje o mojoj frizuri obistine. Kosa mi izgleda kao da se maločas zapetljala u oštrice poljopri¬vrednog kombajna. Skupim je i pridržim rukom, pokušavajući se usredotočiti na ono što Ryan govori.
»Zoe«, počne on uz još jedan duboki uzdah. Jutros nosi bermude u vojničkom stilu koje dosad nisam vidjela. Kada se nagne prema naprijed i stavi laktove na koljena, one se povuku prema gore i izlože njegova osunčana i mišićava bedra. Pogledam ih samo nakratko, ali mi slika ne izlazi iz glave.
»Da, Ryane?« kažem.
On me pogleda u oči i sada vidim koliko je umoran. »Moja te djeca vole«, kaže nježno.
»O!« kažem, razveselivši se. »Pa... hvala. Mislim, izvrsno!«
On klimne. »Moja te djeca vole. A... a ja...«
Upravo ću saznati što misli o meni.
»Mislim da si... da si...«
Nestrpljivo se nagnem prema naprijed, grizući usnu.
»Ma, nije važno što ja mislim«, zaključi.
»Dobro«. Moje veselje splasne.
On spusti pogled na ruke i počeše se po prstu. Zlatna koža na jednom zglobu prsta nakratko problijedi.
»I zato što te mi... odnosno, djeca vole, trudit ću se ovo reći diplomatski.«
Pokušam ne podignuti obrvu, ali riječ »diplomatski« nikako mi ne ide uz Ryana.
»U vezi s fotografijom koju si jučer stavila do Rubyna kre¬veta.«
Srce mi se gotovo zaustavi. Zaboravila sam na to. Odmah sam znala da je moje oklijevanje bilo opravdano. Također znam da, bez obzira na neku noć, ovaj razgovor neće završiti salvama smijeha.
»Ah«, sve je što mogu istisnuti iz sebe.
»Da, ah«, oponaša me on. »Maknuo sam je.«
»Oh.«
»I volio bih kada bi poštovala činjenicu da je ovo moja ku¬ća«, nastavi on. Njegov glas, dubok i snažan kao i uvijek, jutros je pomalo promukao. »Da sam želio kuću ukrasiti fotografijama svoje pokojne supruge, učinio bih to. Ali nisam. I to je moj izbor.«
»O, Ryane, slušaj...« Ne znam točno što ću reći. »Mislim, nisam shvatila...«
»To je sve što sam u vezi s tim želio reći.«
»Molim te, dopusti mi da objasnim...«
»Ne«, prekine me.
Toliko me zaprepasti njegov odgovor da zamalo ne padnem s kreveta. Sjedim uspravno i tjeram se da budem sabrana. Jer znam da, bez obzira na to htio to Ryan ili ne, moram objasniti što se jučer dogodilo. »Molim te, samo mi dopusti da ti kažem što je Ruby sinoć rekla. Molim te.«
On nakratko oklijeva. »U redu. Sto?«
Progutam knedlu. U redu. Budi smirena, Zoe. Smirena, ali kratka i jasna.
»Rekla je da je razlog zašto nikada ne želi u krevet taj što njezina mama više nije ovdje da je poljubi za laku noć.« Riječi ispadaju s mojih usana. »Rekla je da je ne može zamisliti jer se ne može sjetiti kako je izgledala. Rekla je da bi željela s njom raz¬govarati jer...«
»Dosta!« vikne Ryan. »Dostaje. Za Boga miloga, dostaje.«
»Ali, Ryane...«
»Rekao sam da je dosta. Sada, molim te, poslušaj što kažem. Barem jednom.«
»U redu, u redu.« Čvršće stegnem kućni ogrtač. »Zao mi je.«
On polako klimne i duboko udahne, a potom ustane i krene prema vratima.
Krasno, Zoe. Divno si to riješila.
»Nisam te željela uznemiriti«, kažem nespretno.
Kada stigne do vrata, okrene se. Pogledi nam se sretnu i zapre¬pasti me ono što vidim. Njegove su oči ispunjene tugom i, sigurna sam, blistaju od neisplakanih suza. Zar plače? Ryan zaista plače?
»Nisi.« Smrcne on i zalupi vrata za sobom.
32. POGLAVLJE
Za: zoemmoore@hotnet.co.uk
Od: helen@hmoore.mailserve.co.uk
Draga Zoe,
kako ide? Žao mi je što ti neko vrijeme nisam pisala, ali mislim da ti je tata neki dan rekao da se u zadnje vri¬jeme ne osjećam dobro. Svi su na poslu imali crijevnu virozu i sigurna sam da je sada prešla i na mene.
To mi jedino pada na pamet jer sam jako iscrpljena i potpuno sam izgubila tek. Nikada nisam bila izjelica, kao što znaš, ali kada smo neku večer otišli do Davea i Angele na večeru, jedva da sam nešto mogla pojesti. No, izgubila sam kilu i pol u Slimming Worldu prvi put u »crvenom tjednu«, tako da to i nisu sasvim loše vijesti.
Uglavnom, naši susjedi lan i Debbie dobili su dijete. Maloga dečka od 4 kile i 800 grama, možeš li vjerovati? Debbie se još oporavlja od poroda. Vidjeli smo je jučer i rekla nam je da se osjećala kao da rađa lubenicu. Tvom je ocu umalo pozlilo. Nazvali su ga Harley. Zapra¬vo, Harley Stan Keanu Xabi Smith. Ipak, sigurna sam da ćemo se naviknuti.
Usput, hvala ti na fotografijama. Djeca su krasna, osobito Ruby s tom lijepom plavom kosicom. I kuća izgleda sjajno, kao da je izašla iz Kućanica. Naravno, još uvijek mislim da bi ti bilo bolje da si prihvatila posao u Wirralu, bez obzira na to koliko mi govoriš da je Ryan dobar šef. To mjesto u Nestonu jedan je od onih vrtića na više katova. Tako se zovu, jesam li u pravu?
0, nema smisla: moram ti nešto reći.
Jason se neki dan pojavio kod nas. Ja sam se upravo vraćala s posla — nakon groznog dana kojemu nije pomoglo to što je Maurice Black iz platnog popisa ogrebao jednu stranu naše Astre dok sam izlazila s par¬kirališta, kad se on stvorio, tek tako. Nevjerojatno. Tražio me tvoju adresu u Americi i ustrajao je u tome da mu je dam. Naravno, nisam. Tvoj ga je tata zamolio da ode i iskreno se nadam da ga više nikada neću vidjeti.
Nadam se da sam postupila ispravno time što sam ti ovo rekla. Nećeš se brinuti? Mislim da sam ga se uspjela riješiti, a nakon onoga što mu je tvoj tata izgo¬vorio, stvarno bi me iznenadilo da se ikada više opet ovdje nacrta.
Nemam ti ništa više reći, osim da sam odabrala no¬vu kupaonicu. Gotovo je identična onoj u katalogu Fired Eartha, a ima i bide. Reakcija tvoga oca bila je: Što će nam bide ako imamo Andrex ? Zar to nije samo njemu slično?
Voli te
mama
33. POGLAVLJE
S obzirom na to da se moja mama prema tračanju odnosi kao prema natjecateljskom sportu, ne mogu povjerovati koliko je malo detalja navela o tome da se kod njih pojavio Jason. Sto je točno rekao? Kako je bio odjeven? Je li bio pokoran? Pun isprike? I što je najvažnije, zašto se pojavio?
Zašto? Zašto? Zašto?
U svojem odgovoru mami ne mogu, jasno, navesti ni jedno od ovih pitanja. Kopanje po tom događaju razbilo bi pažljivo iz¬građenu iluziju da sam ga uspješno preboljela. Da ga se sada, kada sam u SAD-u, jedva i sjetim.
To je smiješno jer je vrlo daleko od istine. Mislim o njemu neprestano, između dobrodošlih razbibriga u vidu Ryanovih bi¬cepsa i odluka o tome što će djeca večerati.
Neprestano mislim o malim stvarima: o tome kako se, kada se smije, smije bez zadrške, zabacujući glavu unatrag i u cijelosti se prepuštajući tome trenutku.
Razmišljam o preciznosti s kojom kuha, kada mu lice odaje duboku usredotočenost, čak i kada kuha nešto jednostavno kao što su špageti na bolonjski. Razmišljam o tome kako pjeva pod tušem, onako kako nitko ne pjeva: njegov snažan, melodiozan glas izvodi pjesme toliko savršeno da bi ih odmah mogao snimiti na nosač zvuka.
Mislim o svim tim detaljima i mnogim drugim. I ne mogu se zaustaviti.
Osim očitog problema da sam još uvijek u njega zaljubljena, ne pomaže mi ni činjenica da je toliko neodgovorenih pitanja u vezi s našim odnosom. Naprimjer, nije mi jasno kada je sve krenulo ukrivo. To sam se mnogo puta pitala i svaki put bih došla do druk¬čijeg zaključka.
Tu je i neriješena sumnja da je postojala neka druga žena. Jason nikako to nije želio priznati. Ne meni, jer ja ga nisam vidjela od onog sudbonosnog dana. No, njegovo sam objašnjenje ipak saznala preko zajedničkih prijatelja: samo se predomislio. Nije to mogao provesti do kraja. Shvatio je da ja nisam za njega.
Vijesti kao takve učinile su tjedne nakon vjenčanja još manje podnošljivima — jer, iako Liverpool ima otprilike pola milijuna stanovnika, nalik je na veliko selo. Ironično je to što sam to nekoč voljela. Naprimjer, mislim da nisam nikada ušla u Keithov vinski podrum na Lark Laneu a da nisam naišla na nekog poznatog. Vo¬ljela sam takav život uspoređivati s onim iz Prijatelja, osim što na Jennifer Aniston nalikujem koliko i na grbavog kita.
Jedini problem sa selom je u tome što, kada o nečemu ne želite pričati, teško se mirite sa situacijom kada to postane glavna tema razgovora.
Znam da je ogovaranje svima prirođeno. No, mislim da je moj dan vjenčanja privukao najviše nagađanja i rasprava.
Čudno je ipak da je malo ljudi o toj temi željelo raspravljati sa mnom. Njihova bi lica kada bismo ipak porazgovarali, osobito ako bi to bio prvi put da smo se vidjeli nakon spornoga dana, odavala sažaljenje i nelagodu — pomalo onako kako izgledaju žene koje pate od »želučanih problema« u reklamama za tablete Wind-eze, osim što u ljekarnama nema ničeg što bi čovjek mogao kupiti da spriječi razgovor sa Zoe Moore.
Pretpostavljam da se to moglo i očekivati — atmosfera oko mene, kamo god bih krenula, postala je nesnosna.
Čak su stradali i odnosi s mojim prijateljima. Jessica, s kojom sam posljednjih godina bila toliko bliska, nije znala kako se nositi sa svime nakon četrnaestog travnja. Problem je bio taj što je njezin zaručnik Neil Jasonov najbolji prijatelj. Kada smo Jason i ja bili zajedno, takva je kombinacija bila izvrsna. No, kada smo prekinuli, postala je grozna.
Nekoć lagani razgovori između Jessice i mene postali su napeti. Zato što je i dalje bila u redovitom kontaktu s Jasonom, jasno ju je opterećivao osjećaj da nije vjerna meni. Usto je stalno bila u panici zato što mi je mogla, a nije smjela otkriti detalje u vezi s Jasonom.
Posljedica je bila niz čudnih sastanaka kada bi se ona borila sa savješću oko toga bi li se trebala priključiti ritualnom blaćenju Jasona, predvođenom mojom majkom, ili bi, kao netko tko je čuo i njegovu stranu priče, trebala stati u Jasonovu obranu. Naravno da to nije nikada učinila, ali vidjela sam da se zbog toga osjećala krivom.
Želim reći da prijateljstva ne mogu preživjeti takve stvari — barem ono između Jessice i mene nije moglo. Ne bih mogla reći da je više ne smatram prijateljicom, iako je naše prijateljstvo veoma oslabjelo. Uvijek ćemo si slati božične čestitke, sigurna sam, ali više od toga sumnjam.
Mama i tata bili su druga priča. Ne znam što bih učinila bez tate. On se, naravno, postavio hrabro i ponudio mi tihu podršku kakva mi je i trebala. Nije činio ništa posebno. U vrijeme spavanja donosio bi mi vruću čokoladu, gustu poput ljepila za zidne tapete. Nosio se s trgovcima nekretninama koji su imali razumijevanja za moju situaciju koliko i planktoni u moru. I nadasve, držao je moju mamu pod kontrolom. Sto zasigurno nije bilo lako jer ona sve to nije dobro podnijela.
Naravno da je ne krivim što ju je to uznemirilo: četrnaesti travnja bio je velik dan za nju, koliko i za mene. I bila je u pravu kad je rekla da je ušećerene bademe teško zamijeniti.
Iako nisam željela nikoga kriviti, i još uvijek to ne činim, na¬kon nekog vremena poželjela sam se od svega odmaknuti. Htjela sam novi početak. I tako, kada sam pročitala članak u časopisu o ženama koje su upotrijebile vještine naučene u Ujedinjenom Kraljevstvu kako bi se odselile u inozemstvo, zamislila sam se.
Na mnoge sam načine bila izgledni kandidat za preseljenje u Ameriku koliko i
Gordon Ramsay za titulu miss svijeta. Nikada nisam učinila ništa slično. No, kada sam tog dana po pedeset i treći put provjerila poruke na mobitelu da vidim je li me Jason pokušao nazvati, i vidjela da nije, bilo mi je dosta svega. Morala sam se maknuti.
No, jedna je mana bila u glatkom rezu kojim sam pokušala prekinuti stari život. Možete prijeći ocean u pokušaju bijega. Ali od vlastitih misli teško je pobjeći.
8 Re: Jane Costello - Zamalo vjenčani Sub Feb 11, 2012 1:53 pm
Margita
Administrator
34. POGLAVLJE
Barbie i Action man prolaze opsežnu plastičnu operaciju zahva¬ljujući velikom pakiranju plastelina. Action man blagoslovljen je dodatnom nogom, a Barbie je dobila umetke za grudi koji su toliko drhturavi da bi u stvarnom životu imala dobrih osnova da podigne tužbu zbog liječničkog nemara. Možda takva zabava i nije tradicionalni sat likovnog izražavanja za subotu poslijepodne, ali djeca su barem nečim zaokupljena dok im ja spremam kasni ručak.
Kada podignem pogled sa sendviča s tunom, odmah mi po¬stane jasno da će se mir ubrzo razbiti: Ryan ude u kuhinju nervo¬zniji nego ikad.
»Zoe«, obrati mi se, »moram te zamoliti za uslugu.«
Pokušam ne izgledati iznenađeno. Ryan svoje zahtjeve obično ne smatra »uslugama«. On ih vidi kao stvari koje bih ja trebala napraviti automatski. Ili ih uopće ne vidi.
»Uh, dobro. Sto?« Nadam se da ne izgledam sumnjičavo.
»Ne trebaš izgledati tako sumnjičavo.«
»Ne izgledam«, odgovorim. »Hoću reći, nisam.«
»Možda je nešto lijepo«, nastavi on u svoju obranu. »Za¬pravo i jest.«
Sada sam svakako sumnjičava. »Dobro. Sto?«
»Trebala bi večeras izići sa mnom«, izjavi.
Ispustim nož. Nakon što uza zveket padne na pod, uvidim da sam si zamalo amputirala mali nožni prst. Ruby uzdahne i po¬skoči, zgnječivši pritom Barbiene nove cice o stol.
»Tatice, zar ti i Zoe izlazite na spoj?« zacijuče ona.
»Ne!« odgovorimo jednoglasno. Meni se obrazi zažare.
»Moram ići na svečanu večeru«, objasni Ryan. »Iznimno važnu svečanu večeru. Ne mogu si priuštiti da je propustim. A osoba koja je trebala ići sa mnom me iznevjerila.«
»Tako«, kažem pomalo malodušno. Ne poznajem ni jednu ženu koja ne bi zgrabila priliku da iziđe s nekim tko izgleda kao Ryan. No, bolno sam svjesna koliko su neprimjereni polupožudni osjećaji koje budi u meni i počela sam misliti kako bih morala činiti više da ih obuzdam.
Znam da su oni samo posljedica moga slomljenog srca, ali s obzirom na to da se radi o mome poslodavcu, to ih ne čini pri¬hvatljivijima. Izići s njim na spoj, kao što kaže Ruby, znači tražiti nevolju.
»Zar ne bi mogao pronaći nekog drugog?« dodam.
»Već sam pokušao. No, sada je prekasno.«
»Pa sam ja zadnje rješenje?«
On ne odgovori.
»Tko će se brinuti za djecu?« upitam.
»Nazvat ću Barbaru King da vidim mogu li ostati kod nje«, odgovori on.
»Barbaru King?« začudim se. Mora da je pobrkao kockice. Znam da Trudie neće imati ništa protiv, ali Barbara je druga priča. Više bi naklonosti gajila prema serijskom ubojici nego prema Ryanu.
»Da, zašto ne?« odvrati.
»Mislila sam da se vas dvoje ne slažete.« »Ne slažemo se. Ali neću je moliti da noć provede sa mnom, nego s mojom dje¬com. Ona smatra da je savršena susjeda. Sada to može i dokazati.«
»Ali ja ne mogu ići!« brzo dodam kada on podigne tele¬fonsku slušalicu.
»Zašto ne?«
»Nemam baš ništa za obući!«
Čim to izgovorim, ugrizem se za jezik. Svakom muškarcu ova¬kav izgovor zvuči kao da se netko želi izvući porotničke dužnosti pod izlikom da je dobio prišt. Ali u ovom slučaju to je zapravo istina.
Kada sam se pakirala za odlazak u SAD, nisam mislila da ću izlaziti na otmjena mjesta, barem ne nikamo glamuroznije od lokalnog bara. Iako ovdje namjeravam ostati cijelu godinu, kovčeg sam pretrpala kao da sam se spremala na dvotjedno putovanje na Mallorcu. Tako da su elegantne haljine ustupile mjesto trapericama.
»Morat ćeš naći bolji izgovor«, odgovori Ryan.
»U čemu bih trebala ići?« Sada sam već očajna.
»Ne brini se«, odgovori on. »Ja ću to srediti.«
Sigurno izgledam zabrinuto.
»Opusti se«, ustraje on. »Naći ćemo ti nešto sjajno.«
Razvedrim se kada shvatim što predlaže. Pada mi na pamet Richard Gere. I Julia Roberts. Pada mi na pamet ključna scena u Zgodnoj ženi kada je odvede na Rodeo Drive i potroši bogatstvo na njezino dotjerivanje. Pada mi na pamet — hura!
»U redu, u redu«, zaključim kolutajući očima. »Valjda bih mogla.«
»Dobro.«
»Duguješ mi uslugu«, dodam, nastojeći da ne zvučim veselo kako se osjećam.
Dok Ryan podiže slušalicu da se s Barbarom King dogovori oko toga da djeca provedu noć kod nje, razmišljam bih li se treba¬la odlučiti za ljubičasto ili crveno. Ljubičasta je sigurno moja boja, ali crvena je svestranija — ili barem tako tvrde u časopisu Grazia. Oko čega razbijam glavu? Crveno, ljubičasto, koga briga? Sve dok je novo i plaćeno Ryanovom kreditnom karticom, nema veze.
»Beskrajno sam ti zahvalan«, Ryan govori Barbari kroz sti¬snute zube. Sprema se poklopiti slušalicu, kada zastane. »O, i još nešto«, nastavi. »Poslat ću Zoe onamo. Molim te da joj posudiš haljinu.«
35. POGLAVLJE
Volim dolaziti u središte Bostona koji se diči strahopoštovanja vrijednim spojem divnih starih javnih građevina, raskošnih parkova i golemih, blistavih nebodera. Na vrhu mog popisa omi¬ljenih mjesta je Newbury Street, ulica ispunjena otmjenim umjet¬ničkim galerijama koje neprestano namjeravam posjetiti, lijepim restoranima u koje bih voljela da me netko izvede i vrhunskim buticima čije izloge stalno proučavam. (Činim to nadajući se da će me prodavači smatrati bogatom kćeri britanskog diplomata, a ne nekime tko si ne može priuštiti ni njihovu vrećicu.)
Ovdje se nađem zbog Ryanove večere koja se održava u naj-otmjenijem hotelu u gradu, prekrasnoj zgradi iz 1920-ih na kraju ulice, s pogledom na Chanelov butik s jedne strane i golemi park Boston Common s druge. Znam da bih se trebala veseliti ovoj prilici, njezinu sjaju i glamuru i, dok ulazim u predvorje, nastojim oponašati samouvjeren, zavodljiv hod drugih žena. Samo što mi to ne polazi za rukom.
Cipele s remenčićima i stiletto potpeticama koje mi je posudi¬la Barbara ne pomažu. Ona nosi za broj veću obuću. Mala razlika, mislila sam, ali, kako sam otkrila kada sam se stropoštala niza stube na trijemu i zamalo se zabila u grm, ključna.
Na ulazu nas dočeka plavuša s napućenim usnama i strukom širine moje nadlaktice, koja nas uputi u glavnu dvoranu.
»Ovamo«, kaže Ryan i otvori mi vrata. »O da, izgledaš... hm... lijepo, htio sam ti reći.«
Pogledi nam se okrznu kada to kaže i moj želudac divlje zatre-peri. Gotovo se udarim: kako sam smiješno lakomislena i staromod¬na. Na stranu moja odluka da okončam svoju zaludenost njime, jasno je da su Ryanove riječi iskaz neke menadžerske tehnike koju je usvojio na skupom tečaju na koji ga je poslala njegova tvrtka — to su riječi stvorene da mi održe duh koji se suočava sa zlom kobi. Jer činjenica je ta da ne izgledam lijepo: izgledam kao da sam prošla preobrazbu pod vodstvom luđaka koji je usto slijep za boje.
Osim cipela koje mi ne pristaju, moram se nositi s najoskud-nijom haljinom kojoj sam se ikada u životu približila i koja bi bila premala i za bulimičnog zamorca, a kamoli za mene i mojih posto¬janih i suvišnih sedam i pol kila.
Dok sam se spremala, zaključila sam da ova haljina previše otkriva u svom prvotnom izdanju, pa sam je prilagodila s pomoću nekoliko sigurnosnica koje sada tkaninu drže na mjestu tako da barem donekle mogu zadržati čednost.
Stvar djeluje. Pribadača mi je ispod svakog pazuha, dvije su sa svake strane struka i jedna na leđima. No, ako se i jedna od njih tijekom večeri odluči otvoriti, naći ću se na neplaniranom satu akupunkture.
»Mrzim ovu haljinu«, promrmljam kroz namješteni osmijeh, dok se ponovno spotičem o stubu.
»Izgledaš sjajno«, odgovori Ryan. »Hej, ne šalim se.« U preponama osjetim alarmantnu ugodu. Saberi se, Zoe! Željela sam isprobati barem šest drugih haljina u Barbarinu ormaru, ali ona me je pljesnula po zapešću kao da sam nestašna šestogodišnjakinja koja poseže za sladdšima. Crna Valentinova ha¬ljina do poda nije dolazila u obzir. Ni ljubičasta Roberta Cavallija. Kod crvenog Yves Saint Laurenta i kremastog D&G upućen mi je nemoj-ni-pomisliti pogled. No, ionako u njih ne bih stala. Ipak, bile bi bolje od ove grozne žute haljine u kojoj se osjećam kao zvijezda večeri u baru s plesačicama u krilu.
Nadalje, u svim časopisima stoji da divno donje rublje čini čuda za samopouzdanje. Ali, jedine gaćice koje nisu bile u pranju novi je par s likom Wonder Woman koji sam prije četiri godine osvojila u božičnoj igri u vrtiću.
Trebam li reći išta više?
Ono što sve još pogoršava jest to što se Ryan toliko dotjerao da će svaka žena u prostoriji sliniti za njim, uključujući i — Bože, mrzim što to moram reći — mene.
U smokingu izgleda seksepilnije od samog Jamesa Bonda. Ramena mu se doimaju još širima, a trbuh još čvršćim. Svijetle oči i potamnjela koža još više se ističu pred bjelinom njegove košulje. Blaga grubost njegovih ruku u divnom je kontrastu s ozbiljnim izgledom. Miriše zamamno, a ne mogu otkriti zašto. To je isti losion poslije brijanja koji inače koristi, ali s notom nečega što sam nerazumno dugo pokušavala otkriti na putu ovamo.
Ukratko, nikada nije bio privlačniji, nikada nije više odisao seksepilom. On je utjelovljenje muške savršenosti.
Zbog čega bih ga rado udarila u goljenicu.
Kada uđemo u glavnu dvoranu, zgrabim čašu šampanjca s prvog pladnja koji prođe i otpijem veliki gutljaj.
»Dođi«, naredi Ryan. »Idemo pozdraviti neke ljude. Ne brini se — ja ću te predstaviti.«
Naiskap popijem ostatak šampanjca i, sa srcem koje lupa po¬put zloduhom opsjednutih udaraljki, sitnim koracima krenem za Ryanom, ponavljajući si da ne paničarim. Da ostanem mirna. Da se podsjetim kako i ja mogu biti profinjena, otmjena i svjetskoga duha, baš kao i svi drugi na ovome mjestu. Cak i ako moja haljina podsjeća na perušku za prašinu.
»Ryane, kako si?« zagrmi glas. Okrenemo se, a visok i zgo¬dan muškarac srebrne kose i s osmijehom Paula Newmana pro-trese Ryanovu ruku.
»Michaele, drago mi je što te vidim«, odgovori Ryan. »Zoe, ovo je Michael Ronson.«
Svjesna sam da smo nekako završili u skupini ljudi velikoj po¬put svadbenog prijama i da se ja crvenim iz nedokučivih razloga.
»A ovo su Catherine Manford, Jack Bishop, Victor Hislop, James Sorbie, John Kaplovski i Terri Costa«, nastavi Ryan.
Dok oni klimaju i ljubazno se smiješe, meni kroz glavu pro¬leti moćna, zalutala misao koja me odmah uvjeri da mogu čitati svačije misli — a kroz njih prolazi samo jedno: kojeg vraga ta dje¬vojka nosi?
Prestani, Zoe! Sjeti se da možeš biti otmjena kao i bilo tko drugi ovdje.
»Hiya!« vrisnem i nacerim se budalasto i — kao šlag na kra¬ju — počnem mahati. »Divno vas je sve upoznati! Zaista, zaista je! Kakvo sjajno mjesto! Ha... opa!«
»Zoe je iz Engleske«, objasni Ryan.
Oni klimnu i kažu: »Oh« i »Kako lijepo«, ili »Izvrsno«. Potom nastupi neugodna tišina.
Kada mi konobar ponudi još jednu čašu šampanjca, ja je uz¬mem u pokušaju da prekinem tišinu. »Doći će nas glave ove nove porezne stope!« zatulim. Svi me pogledaju u tišini. Čini mi se da nisu zapanjeni mojim izvanrednim i dražesnim ponašanjem u društvu.
»Kako ide, Ryane?« upita Michael Ronson kada se svi ostali vrate svojim razgovorima.
»Nije loše, s obzirom na okolnosti. Kao i svi drugi, i mi smo u posljednje vrijeme morali prenijeti neke loše vijesti, zbog trenu¬tačnog stanja gospodarstva. Život je postao okrutan.«
»Imaš pravo«, složi se Michael. »Tržište neprestano oscilira.«
»Boston Herald nam je neprestano za petama, ali to je druga priča«, nastavi Ryan. »Kako je kod vas?«
»Otprilike isto«, klimne Michael. »Jesi li čuo za Jerryja Cap-lina u Everright'su?«
»Da čuo«, Ryan zakoluta očima. »Taj je čovjek lud«.
Ja stojim u tišini i cerim se, dok mi pogled putuje od jed¬nog do drugog. Povremeno mudro klimnem, kao da sam najbolji prijatelj s Geoffom iz njujorškog ureda i, poput njih, do grla u izazovima u svijetu korporacijskih komunikacija.
»Ma, pričaj mi o tome«, promrmljam u jednom trenutku. Moram pokušati. Osjećam se da sam u ovom razgovoru korisna koliko i pečeni odojak na vegetarijanskoj večeri.
»Zoe, ti se sigurno jako dosađuješ«, kaže Michael konačno.
»O ne!« odgovorim pretjerano ushićeno, kao da bih mu rado rodila djecu zato što mi se udostojao obratiti. »Uopće ne!«
»Cime se ti baviš u životu?« upita on.
»Ja sam Ryanova dadilja. To jest, dadilja njegove djece.«
Michael klimne.
»Ovo je prvi put da me je pustio u javnost«, dodam.
Michael me pogleda toliko brzo da izgleda kao da se u trenu kriogenički smrznuo. »Dobro«, promrmlja on. »Dobro. Pa, Rya-ne, bilo mi je drago. Čujemo se uskoro, prijatelju.«
»Naravno«, odgovori Ryan.
»Ne brini se«, kaže mi on kada Michael ode — a ja se pitam tješi li mene ili sebe. »U ovom dijelu večeri svi samo govore o poslu. Ljudi će Se uskoro opustiti.«
»O, sigurna sam da hoće«, nasmiješim se neuvjerljivo. »Za¬ista, nije problem.«
No, nakon četrdeset i pet minuta razgovora o poslu jedino o čemu mogu misliti je kako da klisnem kroz vrata i vratim se kući.
36. POGLAVLJE
Organizatori su nas smjestili u prednjem dijelu dvorane, za pomno ukrašen stol s golemim aranžmanom od crnog perja, ljubičastih ruža i kristala. Sve je toliko blještavo i znam da bih tre¬bala uživati, ali cijelo ovo iskustvo mi je ugodno koliko i ispiranje crijeva tijekom ispita matematike višeg stupnja.
Kada stignemo do stola, Ryan me predstavi ženi sebi slijeva. »Zoe, ovo je Matilda Levin, naša potpredsjednica marketinga«, kaže. »Matilda, ovo je Zoe.«
Matilda je vitka brineta, toliko savršeno dotjerana da joj je nanošenje hidratantne kreme vjerojatno jedan od hobija. »Zoe«, nasmiješi se ona i pruži mi ruku, »veoma mi je drago što smo se upoznale. Vi ste vjerojatno odvjetnica s kojom Ryan izlazi.«
»Ooh, ne«, promrmljam.
»Tako?« kaže ona i podigne obrvu. »Onda računovotkinja?«
»Ne.«
»Dizajnerica interijera?«
»Ne. Ne... ne!« promucam. »Zao mi je. Ja sam dadilja.«
»Ispričavam se. Nisam znala da izlaziš s dadiljom.« Ona se nasmiješi Ryanu.
»Ne izlazim«, odvrati on.
»Ja sam samo dadilja«, pojasnim. »Odnosno, dadilja Ryanove djece.«
»O«, kaže ona još uvijek se smiješeći. »Fascinantno. Odakle ste?«
»Iz Engleske, po kazni.« Uzvratim joj osmijeh.
»Obožavam Englesku! Moramo malo popričati!«
Oduševljena sam osjećajem olakšanja što sam konačno pro¬našla nekoga s kim mogu popričati, sve dok Matilda ne zgrabi Ryanovu ruku. »Ali prvo, Ryane, moram ti nešto ukratko reći o paketima za medije koje smo sastavili. Pokušavala sam te uhvatiti cijeli tjedan...«
Njih dvoje se ubrzo udube u još jedan zakučast razgovor dok ja stojim pokraj, prčkajući po torbici. Nokti mi sada već nalikuju na krajeve sažvakane pseće igračke.
»Zdravo, kako ste?« kaže glas iza mene. »Ja sam Gerald Raven.«
Okrenem se i nađem se oči u oči s krupnim muškarcem bla¬ga izraza, kratke sijede kose i trbuha Djeda Mraza. »Ja sam Zoe Moore«, odvratim. »Ja sam dadilja Ryanove djece.« Odlučila sam da to bude moja nova taktika: odmah ću reći tko sam i dati im mogućnost da otperjaju nekome zanimljivijem.
Gerald Raven se ne pomakne. »Zaista?« odgovori. »To je dvoje krasne djece.«
»Poznajete li ih?«
»Naravno. Čini mi se kao jučer da se Ruby rodila. Ona je divna djevojčica, osobito s obzirom na to što je sve prošla.«
»Istina«, složim se, ponovno uz golemo olakšanje što se po¬javio netko tko je spreman razgovarati o temi o kojoj nešto doista i znam.
»A vi, mlada damo«, kaže on i podigne obrvu, »ne zvučite kao da dolazite iz ovih krajeva.«
»Ne«, nasmiješim se. »U pravu ste. Odmah ste pogodili da sam iz Californije, zar ne?«
On se nasmije. »Da pogodim. Engleska? Sjever?«
»Točno.«
»Ne, čekajte«, nastavi on. »Mogu ja i bolje. Iz Manchestera? Ne, ne, iz Liverpoola, zar ne?«
Razrogačim oči. »To je zaista dojmljivo. Vi ste prvi Ameri¬kanac kojeg sam upoznala da uopće može razaznati da dolazim iz sjeverne Engleske. Barem je troje ljudi večeras pomislilo da sam iz Irske, a jedan čak da sam iz Australije. Ali da tako pogodite i grad! Pun pogodak.«
»Trebao bih vam ipak odati tajnu — u suprotnom bih se osjećao kao varalica.«
»Da?«
»Moja je mama iz Liverpoola.«
»Šalite se!«
Za nekoliko minuta otkrijem da je majka Geralda Ravena bila švelja iz Spekea (otprilike pet kilometara od mjesta gdje sam ja odrasla) koja je za vrijeme Drugoga svjetskog rata nedaleko od Burtonwooda upoznala njegova oca, američkog vojnika. Nakon 1945. preselili su se u Ameriku. Ostalo je, kako kažu, povijest. Ubrzo osjetim neobičnu povezanost s tim čovjekom. Nikada ga nisam upoznala, ali zbog činjenice da mu je majka rođena u mome gradu osjećam se kao da sam pronašla srodnu dušu.
»Hej, veliki«, kaže Ryan koji se pojavi niotkud i zagrli Ge¬ralda. »Očito vas ne moram upoznavati.«
»Ne moraš se brinuti za nas«, kažem mu. »Znači, vas dvo¬jica radite zajedno?«
»Da, Zoe«, objasni Ryan. »Gerald je predsjednik BVH siste¬ma. Što znači da je vjerojatno najmoćnija osoba u ovoj prostoriji.«
37. POGLAVLJE
To što sam sjedila pored Geralda bila je najsvjetlija točka tjedna. Da sam unajmila vlastitog agenta za odnose s javnošću, ne bi me bolje promovirao od samoga Geralda. Cijelu je večer proveo časteći svakoga takvim toplim pričama o starom, dobrom Liver-poolu, »Zoenu rodnom gradu i rodnom mjestu moje drage stare majke«, da me sada svi gledaju kao da sam neka vrsta čudesnog umjetničkog djela. Sto je daleko bolje od toga da me smatraju ču-dakinjom u kanarinac-žutoj haljini.
Moram priznati da mi je i nekoliko čaša šampanjca pomoglo da se opustim. No, držim stvari pod kontrolom — zadnja stvar koju bih htjela da se večeras dogodi jest da se napijem i izložim opasnosti da od sebe napravim budalu.
»Onda, kako vam je raditi za Ryana?« prošapće Gerald kada stignemo do deserta, dok je Ryan udubljen u razgovor s Matildom.
»O, to je zanimljivo pitanje.« Pokušavam smisliti prikladan odgovor. Mislim da »On je noćna mora, ali ne mogu skinuti po¬gleda s njegove stražnjice« ne bi bio prikladan odgovor. »Djeca su sjajna. Uživam brinuti se o njima. I, kako ste prije rekli, toliko su propatili da bi bilo lijepo pružiti im malo normalnog života.«
»Kladim se da se sjajno brinete o njima«, odgovori on. »Ali nisam vas to pitao.« »Ne?«
»Pitao sam vas kako vam je raditi za Ryana.« »A.«
»A«, ponovi on s natruhom smiješka. »On je u redu«, odvratim smiješkom. »Zaista.«
»Dobro«, odgovori on. »Jer ga neki smatraju pomalo teš¬kim.«
»Hm...«
»Ne morate ništa reći«, nastavi on, »ali dopustite da vam kažem ovo. Ryan je dobar čovjek. Najbolji. Duboko u sebi, on je najpoštenija, najmarljivija i najodanija osoba koju ste ikada sreli. I obožava svoju djecu. No, u zadnje vrijeme... pa, otkako je Amy umrla, nije sasvim svoj.«
Osjetim žalac krivnje. »Mora da mu je bilo grozno.«
»Oni su bili divan par. Da budem iskren, mislim da nikada nije prebolio njezinu smrt. Uvijek je bio snažna osoba, ali mislim da ga je to dotuklo. Duboko u nutrini, hoću reći. Na van je po¬stao zaista tvrd orah.«
»Pričajte mi o tome«, ne mogu se suzdržati da ne kažem.
»Ali nemojte da vas to zavara«, nastavi Gerald. »Samo mu je potrebno vrijeme. I malo podrške. Zato je netko kao što ste vi toliko važan.«
»Ja?«
»Naravno, vi«, kaže on. »Koliko dugo sada za njega radite?«
»Tek nekoliko mjeseci.«
»Pa«, primijeti Gerald, »to je rekord. Sudeći prema onome što čujem, Ryanove dadilje inače ne traju dulje od tjedan dana. Tako da ste i vi postigli pun pogodak.«
Nasmiješim se, ali moram priznati da mi je zbog te činjenice ugodno koliko i da imam glavnu ulogu u pregovorima o sljede¬ćem velikom međunarodnom sporazumu o ljudskim pravima. Ja sam ovdje za djecu, a ne za Ryana. I ovdje sam zbog sebe. Ako je njemu potreban netko da ga vrati u normalan život, ja sam zadnja osoba koja to može učiniti.
Upravo se pitam bih li to trebala spomenuti Geraldu, kada sastav počne sa svirkom, najavljujući da je vrijeme da se uzvanici počnu opuštati.
»Jeste li možda raspoloženi za ples?« upita on.
Oblije me znoj. Možda sam na putu da postanem blago i veselo pripita, ali nema šanse da na plesni podij izidem ovakva. »Voljela bih, ali moram prvo skočiti do zahoda. Ne smeta vam?«
»Nema problema«, potapša me on po ruci. »Uhvatit ću vas poslije.«
Krenem prema ženskom zahodu, kada netko iskoči ispred mene. »Zdravo, mala Engleskinjo!«
Pozdravio me jedan od muškaraca iz skupine s kojom se Ryan upoznao na početku večeri, pomalo bucmasti frajer u ranim tride¬setima, s tamnim, neukroćenim kovrčama koje me podsjećaju na starog bedlingtonskog terijera moje tete Carol. Da promislim, je li Jim Bishop ili Victor Kaplovski?
»Zdravo. Ti si Jim, zar ne?« kažem, uvjerena da sam pogo¬dila ime.
»Jack. Ali opraštam ti.«
Na moj užas, on provuče ruku oko mog struka s takvom prisnošću kao da smo na petom izlasku. »Ako dođeš plesati sa mnom«, doda na to.
»O, ja ne plešem«, kažem i izmigoljim se iz njegova stiska. »Imam dvije lijeve noge. Postoje i pingvini koji plešu salsu bolje od mene.«
»To je u redu«, kaže Jack, pokušavajući ponovno staviti ruku oko mog struka. »Jer ja mogu ostati ovdje i upoznati se bolje s tobom. Onda, jesi li slobodna?«
»Eh... uh... ah...« Pokušavam kupiti vrijeme da pronađem pametan način da izbjegnem to pitanje. »A ti?«
»O da, lutko. Ja nisam spreman za obveze. Moj nadimak je Zabava. Sudeći prema tvom odgovoru, i tvoj je također?«
»Kakva velika pretpostavka«, namrštim se.
»Ja sam veliki dečko«, odgovori on.
»Hmmm«, promrmljam i prekrižim ruke iako se još uvijek smiješim dok smišljam bijeg.
»Nema veze ionako«, nastavi on, »jer ja mislim da smo stvoreni jedno za drugo.«
»Ja baš i nisam sigurna u to«, promucam.
»Isuse, kako vi engleske cure znate očijukati! Haljina je sjaj¬na*.« Bulji u moje poprsje s izrazom koji Scooby Doo namjesti kada se sprema progutati sendvič od dva metra. Čvršće stegnem ruke. »Ja jednostavno obožavam raskošne cure. Nema ničeg goreg od djevojke koja ne voli jesti.«
»Hvala ti. Zaista znaš oboriti s nogu«, odgovorim. »Ali mo¬ram sada ići. Zao mi je. Moram na zahod.«
»Zahodi« povikne on, kao da sam upravo rekla najbolji štos nakon Johna Cleesea i njegova štosa o Nijemcima. »Zahod\ Geni¬jalno! Čekat ću te ovdje.«
Bacim pogled prema toaletu. Kada onamo stignem, odlučim odgoditi povratak za stol koliko god mogu kako me en route ne bi opet uhvatio Jack Kakomujevećime. Popravljam šminku pred zrcalom kada uđe Matilda Levin.
»Onda, kako je raditi za plavookog dečka?« nasmiješi se ona.
»Vi ste druga osoba večeras koja me to pita«, povjerim joj.
Ona se smijulji. »Svi se pitaju kojoj strani pripadate — onoj On-je-totalni-nitkov-i-nema-nikakvih-pozitivnih-crta, ili On-je--totalni-nitkov-i-još-uvijek-uspijeva-biti-totalno-divan.«
Pokušavam ne izgledati potpuno šokirano.
»Ne brini se, dušo.« Matilda se nasmije. »Osobno mislim da si sigurno svetica ako živiš s njim.«
»Nije on tako loš«, kažem, ne želeći odati dojam da se s njime ne mogu nositi. »Mislim, ima on svojih trenutaka, ali... djeca su divna. Zapravo se samo s njima bavim.«
»A-ha«, kaže ona. »Samo da znaš, mislim da se Ryanu svi¬đaš. Na osnovi onoga kako je maloprije pričao o tebi.«
»Pričao je o meni?« upitam uznemirena.
»Naravno. Ali on ne odaje mnogo. U svakom slučaju, po¬slušaj moj savjet.«
»Da?«
»Ako ikada budete zajedno, sačuvaj hladnu glavu. Ryan je ženskaroš. Ali što se njega tiče, žene su predmeti ugode koje treba iskoristiti i odbaciti. Sjajno je dok traje — ali Ryan Miller utjelov¬ljenje je nevolje. Vjeruj mi.«
»Medu nama zaista nema ničeg — niti će ikada ičeg biti. Iskreno, sama pomisao je smij...«
»Prestani!« naceri se Matilda. »Gospođica previše prosvje¬duje! Sve što kažem jest da se čuvaš. I to kažem samo zato što sam i sama to prošla. Ryan i ja nekoć smo bili zajedno.«
»Dobro«, promrmljam. Ali ne mogu se suzdržati da ne po¬stavim sljedeće pitanje. »Onda, kojoj strani vi pripadate?«
»Dušo«, ona slegne ramenima, »svaki dan promijenim miš¬ljenje.«
38. POGLAVLJE
Jack bedlingtonski terijer još uvijek vreba kada izidem iz zaho¬da. Čim me vidi, zaskoči me kao da sam hodajuća konzerva pseće hrane. »Onda, što je s tim plesom? Hajde, vidim da mi ne možeš odoljeti.« Pokušava biti pametan na sladak, ironičan način.
Ne pali. »Otkuda ti takva pomisao?«
»Nazovi to animalnom privlačnosti.« On namigne, što po¬novno prizove sliku psića tete Carol. »Hajde, i ti si to mislila, zar ne?«
»Na neki način«, promrmljam. »Moram ići.«
»Ne tako brzo.« On me zgrabi za lakat. Ja pokušam izvući ruku i otresti ga se kad se pojavi Ryan.
»Sto se događa?« upita on. Ne izgleda dobre volje. »Jesi li dobro, Zoe?«
»Dobro sam. Zaista«, ustrajem, pokušavajući zvučati čvrsto i postfeministički koliko mogu.
»Dobro je«, ponovi Jack.
»Dobro«, kaže Ryan. »Iako se kladim da bi bila i bolje da se ostatak večeri držiš podalje od nje.«
»Molim?« uzvikne Jack. »Mi smo samo pričali, pobogu, Milleru. U čemu je vražji problem?«
Na Ryanovu licu tek se blago tržne mišić kada istupi napri¬jed. »Kada dama jasno izrazi svoje želje«, prošapće on prijeteći, »savjetujem ti da ih poštuješ.«
»Koji...«
»Samo se drži podalje. To je sve.«
Dok me Ryan prati natrag do stola, uputim mu pogled. »Hva¬la ti na ovome. Ali, samo da se zna, ja nisam slabić.«
»Nisam ni mislio da jesi.«
»Zamalo si me zavarao.«
»Znači, uživala si što ti Jack Bishop slini nad grudima?«
Obrazi mi se zažare toliko brzo kao da mi je netko u glavi zapalio lomaču. Ponašam se kao da se ništa ne događa. »Pa ne, ali to nije poanta. Zapravo...«
»Sto ima loše u tome što sam te spasio?« prekine me.
»Nije mi bilo potrebno spašavanje«, istaknem.
»Zamalo si ti zavarala mene.«
Sjednem dureći se i pokušam izgledati kao da ne želim odgo¬voriti pametnom dosjetkom jer sam se izdignula iznad ove situacije, a ne zato što ne mogu ništa smisliti.
»Slušaj, žao mi je, u redu?« On uzdahne. »Nisam mislio da se ne znaš brinuti o sebi. Ali on je seronja. A sada... može piće?«
Napuni mi čašu vinom, a ja se pokušam blesavo ne ceriti.
»Sto je toliko smiješno?« upita on.
»S tobom nije jednostavno živjeti, Ryane«, kažem mu. »A otkako sam stigla, učinio si mnogo nepromišljenih, glupih i iritan¬tnih stvari. Vjeruj mi. Ovo nije bila najgora.«
»Sto želiš reći?« upita on, zauzevši obrambeni stav.
»Samo želim reći«, nastavim, »da je to bilo prvi put da sam čula da si se ispričao.«
»I?«
»To mi se sviđa.« Nasmiješim se.
On spusti bocu vina i krene se ponovno pobuniti kada ga prekinem pogledom.
»U redu. Zašutjet ću, može?« kaže on.
39. POGLAVLJE
Onda, je li ova večer toliko loša kao što si mislila da će biti?« upita me Ryan. Smiješi se, ali imam dojam da mu je prvi put stalo do mojega mišljenja.
»Nisam nikada rekla da će biti loša«, odgovorim.
»Nisi ni trebala«, odgovori on. »Tvoja je poslijepodnevna reakcija dovoljna da u muškarcu probudi komplekse.«
»Mislim da mi od toga ne prijeti opasnost«, ne mogu se suzdržati da ne kažem.
Moj libido je poludio otkako sjedim s Ryanom, sama za na¬šim stolom, promatrajući ljude na plesnom podiju. Svjetla su sada prigušena, a stol nakon večere izgleda raščupano, s nekad djevičan¬ski čistim stolnjakom koji je sada prekriven mrljama od crnog vina i komadićima sira brie koji su pali s pladnja sa sirevima.
Sjedimo vrlo blizu jedno drugome i Ryan je skinuo sako. Još uvijek ima leptir mašnu, ali ju je otpustio i igra se naljepnicom na praznoj boci Chablisa. Dok mu licem prelaze svjetla s plesnog podija, otkrivam crte koje nikada prije nisam primijetila. Sjenu ožiljka nedaleko od lijevog oka. Blijedi madež odmah iznad vilice.
S čašom vina previše koje sada šljapka mojim krvotokom moji hormoni podivljaju svaki put kada se njegova ruka samo očeše o moju.
»Lagala bih kada bi rekla da se ne osjećam kao riba na su¬hom«, nastavim. »Mislim, pogledaj me. Nemam baš iskustva u ovakvim događajima.«
»Samo da znaš, mislim da to nitko ne bi rekao«, razuvjeri me on. »Osim toga, kakve veze to ima?«
»Valjda nema. Iako se još uvijek katkad osjećam poput idi¬ota.«
On s negodovanjem odmahne glavom. »Slušaj. Sjećam se da sam, kada sam počeo s ovim poslom, na jednu od prvih večera do¬šao u najsmješnijem smokingu koji možeš zamisliti. Posudio sam ga od prijateljeva oca. Bio je barem dva broja premali i nogavice su mi dosezale do pola gležnjeva. Siguran sam da bi i Woodyju Allenu bio premali, a kamoli meni.«
Nasmijem se.
»No, moglo je biti i gore. Zamalo sam poslušao savjet svoga prijatelja i u rupicu od gumba provukao karanfil«.
»Karanfil?« zahihoćem se.
On klimne. »Ljudi bi mislili da sam zalutao sa svadbene svečanosti.«
»Znači ni tvoj prijatelj nije bio vičan tome.«
»On je bio mehaničar«, objasni Ryan, »pa ne znam zašto sam mislio da bih ga trebao poslušati. No, svi mi moramo učiti na neki način. Nisam odrastao u svijetu otmjenih zabava i hotela s pet zvjezdica. Sve mi je to bilo novo.«
»Oh«, kažem iznenađena. »U kakvom si svijetu odrastao?«
Ne znam zašto, ali Ryana sam smatrala nekim tko se rodio u dobrostojećoj obitelji srednje klase. Pretpostavila sam da je bio bogato dijete koje je odraslo u istom susjedstvu u kakvom i danas živi. No, očito nije.
»Rodio sam se i odrastao na selu«, ispriča on. »Moj otac, dok je još bio s nama, bio je poljoprivrednik, a mama je radila u trgovini mješovitom robom.«
»Dok je bio s vama?«
»Razveli su se kada mi je bilo deset. Ali to je bilo dobro jer s njim se nikada nisam slagao. Nitko se nije s njim slagao. Bio je nasilnik i mami je bilo bolje bez njega.«
»S njom se onda dobro slažeš?«
»Slagao sam se«, ispravi me on. »Više nije medu nama. Ali da odgovorim na tvoje pitanje, da, ona je bila blaga, puna ljubavi i vrlo marljiva. Sjajna mama u svakom smislu.«
»Kada je preminula?« upitam oprezno.
On proučava etiketu Chablisa. »Umrla je kada sam imao dvadeset jednu godinu, od raka pluća.«
»Zao mi je«, kažem poprilično patetično.
On slegne ramenima. »Samo mi je žao što me nije vidjela kada sam diplomirao.«
Nije ni čudo što se Ryan uvijek doima toliko tužnim. U živo¬tu je iskusio i previše tužnih trenutaka.
On se okrene i uhvati me kako ga promatram. Ja porumenim i posegnem za bocom mineralne vode. Dok odvrćem čep kako bih si napunila čašu, shvatim da je boca prazna. »Onda... kako je sin poljoprivrednika završio na fakultetu?« upitam ga. »Koliko sam čula, školovanje je ovdje veoma skupo.«
»Je, u usporedbi s Ujedinjenim Kraljevstvom«, složi se. »Je¬sam li dobro shvatio da vi ne morate ništa plaćati?«
»Sada moramo«, odgovorim, »ali ni blizu toliko koliko vi.«
»Ja sam bio jedan od sretnika koji je dobio stipendiju. Radio sam naporno, dobio dobre ocjene i jednadžba je jednostavna. Sada sam ovdje.«
»Kladim se da bi tvoja mama bila vrlo ponosna«, kažem mu.
»Nadam se da bi.«
»Imaš li braće ili sestara?«
»Ne, jedinac sam.«
»I ja«, odgovorim.
»Zaista?« začudi se on. »Ne znam zašto, ali mislio sam da imaš puno braće i sestara.«
»Puno?« nacerim se.
»Da, čitavo brdo!« odgovori on smiješeći se. Zbog toga mi želudac počne titrati, baš kao i uvijek kada se smiješi. Ne znam zašto je tako — možda zato što mu čitavo lice oživi. Ili možda zato što se to događa toliko rijetko.
»Možda zbog tvog zanimanja«, nastavi on. »Zamišljao sam te kao nekoga tko se od malih nogu brinuo za drugu djecu.«
»Ne. Zao mi je što moram razbiti tu iluziju«, odgovorim. »Osim toga, to bi me samo odvratilo od ovog zanimanja.«
»Istina«, složi se on. »Onda, ako si ti jedino dijete, to znači da si, poput mene, tetošena, društveno dominantna i razmažena.«
»Ja sam pročitala da sam inteligentna i savjesna.«
»Zaista?« nasmije se on. »Moram to zapamtiti.«
Dok mi toči još jednu čašu vina, shvatim koliko mi je lijepo s njime pričati. Kada želi, može pružiti mnogo više od čvrstog tijela i blistavih očiju. Simpatičan je. Zabavan. Bez obzira na vanjštinu, on je jedan od najkarizmatičnijih muškaraca kojeg sam ikada upo¬znala. Upitam se zašto ne bi takav mogao biti uvijek, ali onda bolje promislim. Možda je i bolje da nije. Tko zna kako bih se suzdržala.
Potom primijetim još nešto. Nisam cijelu večer pomislila na Jasona.
40. POGLAVLJE
Otprilike sat vremena nakon razgovora s Ryanom postane mi jasno da je večer na neki način postala mnogo ugodnija. Za početak, počela sam se dobro osjećati u svojoj haljini. Zapravo, zašto sam se uopće brinula? Sigurno izgledam divno.
Pa što ako otkrivam malo više nego bilo tko drugi? Oni su svi lijepi na svoj način. Ja sam lijepa na svoj. Lijepa, lijepa, lijepa! Ne znam zašto se osjećam toliko dobro, ali neću se žaliti.
»Onda, gdje je nestala ta boca vina?« upitam.
»Bi li dama željela još jednu čašu?« upita Gerald.
»Ups!« poviknem. »Zar sam to naglas izgovorila?«
»Jeste.« On se nasmiješi. »Jeste li sigurni da ne biste radije popili malo vode?«
»O, neee!« odgovorim i zabacim glavu unatrag da naglasim svoju želju. Prostorija se toliko zaljulja da umalo ne padnem sa stolca. »Kako bi to samo bilo dosadno!«
Gerald se ponovno nasmiješi. »U redu«, odgovori i napuni mi čašu, ali samo do pola. »Nikada mi niste ustupili ples koji ste obećali. Zašto to ne bismo sada učinili?«
Odjednom mi sine da bi Gerald mogao pomisliti da sam po¬malo pijana. Ne mogu reći da nisam uživala u vinu, ali popila sam samo tri čaše, ili, ne, čekaj, četiri... ili je to bilo pet? Ne, petu sam popila kada sam se vratila iz zahoda. Sto znači da sam popila...
Želim reći da sam se uvijek ponosila činjenicom kako dobro mogu podnositi alkohol, čak i ako se svatko na koga spustim po¬gled njiše kao da je na trajektu koji prelazi uzburkano Irsko more.
»U redu, Geralde«, odgovorim, skočim na noge i ispružim ruku. »Vrijedi.«
»Jeste li sigurni da ste spremni za mene?« naceri se Gerald
»Oborimo ih s nogu!« odgovorim, osjećajući se toliko samo¬uvjereno da bih, da me je Gerald zamolio da plešem ispred punog gledališta na stadionu Shea, odgovorila: »Dodajte mi moj plesni triko«.
Sepureći se, dođem do sredine dvorane, u ritmu tresući ra¬menima poput Jennifer Grey u Prljavom plesu, bez obzira na to što moram upotrijebiti svu maštu kako bih Geralda pretvorila u Patricka Swayzea. Ipak, sa sastavom koji svira punom parom, prije nego što i uspijem promisliti, on me vrti u valceru toliko veselom da mi ispadnu dvije ukosnice.
Ne znam je li zbog našeg izvrsnog plesanja ili jednostavno činjenice da je on glavni direktor jedne od najvećih bostonskih tvrtki, ali ne prođe mnogo i pogledi svih u dvorani usmjereni su na nas dok se vrtimo podijem.
Uočim Ryana koji stoji po strani s nekim kolegama i mah-nem mu u prolazu, nadajući se da je pod dojmom pod kakvim sam sigurna da su i svi drugi. Priznajem, Gerald vodi, ali svejedno, dobra sam. Prokleto dobra. Sigurno smo izvrsni jer kada podi¬gnem pogled, shvatim da više pozornosti ne bismo privlačili ni da Gerald izvodi točku naprednog break dancea.
»Izvrsno plešete«, nasmiješi se Gerald.
»O! Mislite?« odgovorim skromno, poskakujući uokolo poput proljetnog janjeta koje je upravo shvatilo čemu služe noge. Osjećajući se kao na vrhu svijeta, pripremim se izvesti spretni po¬kret na koji bi i Ginger Rogers bila ponosna, u kojemu se naglo odmaknem od partnera, a potom se brzo vratim u njegovo naručje.
. No, nešto mi privuče pozornost. Nešto od čega mi odmah zazvone zvona na uzbunu. Ne, krivo. Na moguću katastrofu.
Jedna od sigurnosnica koja drži strane moje haljine zakvačila se za podstavu Geraldova sakoa. Ne znam kako se to dogodilo. Sve što znam jest da sam zapela.
Omojbože, omojbože, omojbože.
Prvo što mi padne na pamet je golema rupa U haljini Bar¬bare King koja će nastati kada se pokušam odvojiti od Geralda. Ali optimistična sam: haljina je toliko tanka da će se, s jednim krivim pokretom, sva s mene zguliti brže nego grudnjak Barbare Windsor u Carry on camping.
U panici, posrćem po plesnom podiju zalijepljena za Geraldov torzo, a glazba hvata sve brži ritam. Pogledam na sigurnosnicu, s otkucajima srca koji prijete srčanim udarom i grašcima znoja koji mi izbijaju na čelu.
»Ooo, ah, Geralde...« sopćem, pritišćući se o njega.
»A da izvedemo nešto još bolje, ha?« namigne mi on, pot¬puno nesvjestan mojih molbi dok me vrti uokolo praćen gromo¬glasnim pljeskom sve brojnijih gledatelja.
»Auuu!« urliknem kada shvatim da su nam se tijela malo razdvojila i da se njegov sako i moja haljina zastrašujuće odvajaju od naših tijela.
Zgrabim Geralda za leda i pritisnem ga natrag na sebe, isto¬dobno se pokušavajući usredotočiti na noge koje su u posljednje dvije minute toliko izgazile njegove prste da će me začuditi ako ne završi u gipsu.
»Gerald, auuu... ja...« počnem, ali sada smo počeli s quick--stepom, s čitavom dvoranom okupljenom oko podija koja plješće i toliko glasno navija da me on jedva može čuti.
Vrti me dok se borim za dah, a prostorija se oko mene okre¬će. Sigurnosnica mi se zabija u kožu, a u glavi mi bruji od pljeska.
»A sada, dušo«, šapne Gerald veselo, »bližimo se kraju. Pri¬vući ću te čvrsto k sebi, a potom ću te zavrtjeti od sebe.«
Odjednom mi postane teško disati. Jer znam točno o čemu govori. Također znam kako moja pirueta može završiti pri brzini koju je naumio. A bojim se da moje novostečeno samopouzdanje ne pokriva potpuno razgolićivanje pred pet stotina Ryanovih naj¬važnijih poslovnih kontakata.
»Geralde, ja... neee!« zadahćem, dok mi krv divlje kola, a lice gori.
»Ne brini se, dušo, svi će poludjeti«, ohrabri me on.
»Ne, hoću reći...«
Kada me privuče, ja posegnem u njegov sako kao iznimno nespretan džeparoš u svojoj prvoj kradi.
»Idemo, dušo!« vikne on.
Kada me Gerald odbaci od sebe, shvatim da je sigurnosnica još uvijek zakvačena. Ja se vratim, a on se zavrti. On se vrati, a ja se ponovno zavrtim. I konačno, uz uzvike odobravanja gledatelja, osjetim kako mi se haljina para, samo malo, dovoljno da se oslo¬bodim Geralda.
Sto bi trebalo biti dobro. No, toliko se naglo trznem da sam, umjesto da se graciozno od njega odmaknem, katapultirana sna¬gom kojom je lansirana svemirska raketa Apollo.
Dok na leđima kližem po plesnom podiju, čini mi se da pu¬tujem čitavu vječnost — pokraj nogu nekoliko uzvanika... pokraj Ryana... pokraj njegovih kolega.
Kada se konačno zaustavim, u zgužvanoj hrpi s iskrenutim nogama, kod nogu Jacka bedlingtonskog terijera, na sekundu se upi¬tam mogu li se s ovime izvući. Možda sam, samo možda, izgledala poput Jayne Torvill kad ju je Christopher Dean otmjeno gurnuo po ledu tijekom njihove točke koja je osvojila olimpijsku medalju, uz pozadinu Ravelova Bolera. Pogledam Jacka bedlingtonskog te¬rijera u oči.
»Zgodne gaćice«, naceri se on dok mi se u lice ruga moja Wonder Woman. Nespretno povučem haljinu prema dolje i pri¬jeđem pogledom po dvorani. Sastav je prestao svirati. Gledatelji stoje u tišini.
Ryan izgleda kao da je spreman zadaviti me.
41. POGLAVLJE
Kada idućeg jutra pogledam na sat, prošlo je deset. Sjednem i protrljam oči.
Brza promjena u centru za ravnotežu učini da se osjećam kao da sam glavom udarala o betonski zid. No, to nije najgore. Kada se prisjetim sinoćnjih događaja, pozli mi. Ponovno.
Sigurna sam da sam negdje pročitala kako se alkoholičarom može smatrati onaj koji se srami svoga ponašanja u prilici kada je pio. Ta me spoznaja toliko deprimira da bih se najradije zavukla pod plahte i nikada više ne ustala. Već sam emotivni bjegunac, bicepsima opsjednuti neurotičar i propali sljedbenik dijeta. Ne mogu se nositi i s tim da sam alkoholičar.
Odjenem se što brže mogu, ali čini se kao da mi za navla¬čenje traperica treba dvadeset minuta. Dok klipsam niza stube, neprestano mi se u misli vraćaju sinoćnji prizori. Moja pregrozna haljina. Jack bedlingtonski terijer. Ryanov smijeh tijekom vjerojat¬no najsmislenijeg razgovora koji smo ikada vodili. Wonder Woman koju su svi imali prilike vidjeti. Toliko se grozim vidjeti Ryana da želim pobjeći na kat, spakirati kovčege i odmah nestati. No, to bi učinio slabić. A ja sam se već toliko osramotila da znam kako ne bih mogla sama sa sobom živjeti da učinim još i to.
Slabo se sjećam vožnje kući, osim činjenice da smo veći dio puta Ryan i ja šutjeli i da mi je trebao svaki komadić snage volje da ne povratim svaki put kada bismo skrenuli.
Kada otvorim vrata kuhinje, Ryan sjedi ispred prijenosnog računala, a djeca su prilijepljena za televizijski program. On ne podigne pogled.
»'jutro«, pokušam reći, ali to zazvuči kao graktanje.
»Zoe! Zoe!« vikne Ruby, skoči na noge i zagrli me. »Kako je prošao spoj?«
Pogledam Ryana koji se naočigled ukoči.
»To nije bio pravi izlazak, dušo«, uspijem promuklo proti¬snuti. »Ali bilo je... zanimljivo. Hvala.«
»Možemo li crtati? Ja ću nacrtati tebe u tvojoj lijepoj haljini.«
»U redu«, promucam, skliznuvši na jedan od kuhinjskih sto¬laca i zaklonivši rukom oči pred sunčanom svjetlosti koja ulazi kroz prozore. »Otiđi i donesi bojice.«
Kada Ruby ode, okrenem se Ryanu koji radi u tišini, pognute glave. »Hvala što si pokupio djecu kod Barbare«, kažem.
»A-ha«, odgovori on.
Pogledam svoje ruke i otrgnem komadić laka za nokte koji se otpustio.
»Žao mi je, Ryane«, kažem tiho, srca teška od bojazni.
On ne odgovori odmah. »U redu je«, kaže jednolično, ne maknuvši pogleda sa zaslona.
»Grozno mi je ako sam te, znaš... osramotila. Ili iznevjerila... ili tako nešto«, nastavim. »Mislim, znam da jesam. I osjećam se grozno zbog toga. Zaista.«
On uopće ne odgovori. Tišina je nemoguća za podnijeti.
Ponovno duboko udahnem. »Ako me želiš otpustiti, razu¬mjet ću. Mogu brzo rezervirati let i...«
»Zoe«, prekine me on, konačno podignuvši pogled s raču¬nala, »da sam te želio otpustiti, to bih već odavno učinio. Ne želim.«
Osjetim val sreće za kojim brzo uslijedi val mučnine. »Hvala ti«, promrmljam.
»Samo te neću ponovno voditi na takvu večer«, nastavi.
Ja posramljeno pognem pogled.
»Barem ne ako prije ne kupiš bolje rublje.«
Barbie i Action man prolaze opsežnu plastičnu operaciju zahva¬ljujući velikom pakiranju plastelina. Action man blagoslovljen je dodatnom nogom, a Barbie je dobila umetke za grudi koji su toliko drhturavi da bi u stvarnom životu imala dobrih osnova da podigne tužbu zbog liječničkog nemara. Možda takva zabava i nije tradicionalni sat likovnog izražavanja za subotu poslijepodne, ali djeca su barem nečim zaokupljena dok im ja spremam kasni ručak.
Kada podignem pogled sa sendviča s tunom, odmah mi po¬stane jasno da će se mir ubrzo razbiti: Ryan ude u kuhinju nervo¬zniji nego ikad.
»Zoe«, obrati mi se, »moram te zamoliti za uslugu.«
Pokušam ne izgledati iznenađeno. Ryan svoje zahtjeve obično ne smatra »uslugama«. On ih vidi kao stvari koje bih ja trebala napraviti automatski. Ili ih uopće ne vidi.
»Uh, dobro. Sto?« Nadam se da ne izgledam sumnjičavo.
»Ne trebaš izgledati tako sumnjičavo.«
»Ne izgledam«, odgovorim. »Hoću reći, nisam.«
»Možda je nešto lijepo«, nastavi on u svoju obranu. »Za¬pravo i jest.«
Sada sam svakako sumnjičava. »Dobro. Sto?«
»Trebala bi večeras izići sa mnom«, izjavi.
Ispustim nož. Nakon što uza zveket padne na pod, uvidim da sam si zamalo amputirala mali nožni prst. Ruby uzdahne i po¬skoči, zgnječivši pritom Barbiene nove cice o stol.
»Tatice, zar ti i Zoe izlazite na spoj?« zacijuče ona.
»Ne!« odgovorimo jednoglasno. Meni se obrazi zažare.
»Moram ići na svečanu večeru«, objasni Ryan. »Iznimno važnu svečanu večeru. Ne mogu si priuštiti da je propustim. A osoba koja je trebala ići sa mnom me iznevjerila.«
»Tako«, kažem pomalo malodušno. Ne poznajem ni jednu ženu koja ne bi zgrabila priliku da iziđe s nekim tko izgleda kao Ryan. No, bolno sam svjesna koliko su neprimjereni polupožudni osjećaji koje budi u meni i počela sam misliti kako bih morala činiti više da ih obuzdam.
Znam da su oni samo posljedica moga slomljenog srca, ali s obzirom na to da se radi o mome poslodavcu, to ih ne čini pri¬hvatljivijima. Izići s njim na spoj, kao što kaže Ruby, znači tražiti nevolju.
»Zar ne bi mogao pronaći nekog drugog?« dodam.
»Već sam pokušao. No, sada je prekasno.«
»Pa sam ja zadnje rješenje?«
On ne odgovori.
»Tko će se brinuti za djecu?« upitam.
»Nazvat ću Barbaru King da vidim mogu li ostati kod nje«, odgovori on.
»Barbaru King?« začudim se. Mora da je pobrkao kockice. Znam da Trudie neće imati ništa protiv, ali Barbara je druga priča. Više bi naklonosti gajila prema serijskom ubojici nego prema Ryanu.
»Da, zašto ne?« odvrati.
»Mislila sam da se vas dvoje ne slažete.« »Ne slažemo se. Ali neću je moliti da noć provede sa mnom, nego s mojom dje¬com. Ona smatra da je savršena susjeda. Sada to može i dokazati.«
»Ali ja ne mogu ići!« brzo dodam kada on podigne tele¬fonsku slušalicu.
»Zašto ne?«
»Nemam baš ništa za obući!«
Čim to izgovorim, ugrizem se za jezik. Svakom muškarcu ova¬kav izgovor zvuči kao da se netko želi izvući porotničke dužnosti pod izlikom da je dobio prišt. Ali u ovom slučaju to je zapravo istina.
Kada sam se pakirala za odlazak u SAD, nisam mislila da ću izlaziti na otmjena mjesta, barem ne nikamo glamuroznije od lokalnog bara. Iako ovdje namjeravam ostati cijelu godinu, kovčeg sam pretrpala kao da sam se spremala na dvotjedno putovanje na Mallorcu. Tako da su elegantne haljine ustupile mjesto trapericama.
»Morat ćeš naći bolji izgovor«, odgovori Ryan.
»U čemu bih trebala ići?« Sada sam već očajna.
»Ne brini se«, odgovori on. »Ja ću to srediti.«
Sigurno izgledam zabrinuto.
»Opusti se«, ustraje on. »Naći ćemo ti nešto sjajno.«
Razvedrim se kada shvatim što predlaže. Pada mi na pamet Richard Gere. I Julia Roberts. Pada mi na pamet ključna scena u Zgodnoj ženi kada je odvede na Rodeo Drive i potroši bogatstvo na njezino dotjerivanje. Pada mi na pamet — hura!
»U redu, u redu«, zaključim kolutajući očima. »Valjda bih mogla.«
»Dobro.«
»Duguješ mi uslugu«, dodam, nastojeći da ne zvučim veselo kako se osjećam.
Dok Ryan podiže slušalicu da se s Barbarom King dogovori oko toga da djeca provedu noć kod nje, razmišljam bih li se treba¬la odlučiti za ljubičasto ili crveno. Ljubičasta je sigurno moja boja, ali crvena je svestranija — ili barem tako tvrde u časopisu Grazia. Oko čega razbijam glavu? Crveno, ljubičasto, koga briga? Sve dok je novo i plaćeno Ryanovom kreditnom karticom, nema veze.
»Beskrajno sam ti zahvalan«, Ryan govori Barbari kroz sti¬snute zube. Sprema se poklopiti slušalicu, kada zastane. »O, i još nešto«, nastavi. »Poslat ću Zoe onamo. Molim te da joj posudiš haljinu.«
35. POGLAVLJE
Volim dolaziti u središte Bostona koji se diči strahopoštovanja vrijednim spojem divnih starih javnih građevina, raskošnih parkova i golemih, blistavih nebodera. Na vrhu mog popisa omi¬ljenih mjesta je Newbury Street, ulica ispunjena otmjenim umjet¬ničkim galerijama koje neprestano namjeravam posjetiti, lijepim restoranima u koje bih voljela da me netko izvede i vrhunskim buticima čije izloge stalno proučavam. (Činim to nadajući se da će me prodavači smatrati bogatom kćeri britanskog diplomata, a ne nekime tko si ne može priuštiti ni njihovu vrećicu.)
Ovdje se nađem zbog Ryanove večere koja se održava u naj-otmjenijem hotelu u gradu, prekrasnoj zgradi iz 1920-ih na kraju ulice, s pogledom na Chanelov butik s jedne strane i golemi park Boston Common s druge. Znam da bih se trebala veseliti ovoj prilici, njezinu sjaju i glamuru i, dok ulazim u predvorje, nastojim oponašati samouvjeren, zavodljiv hod drugih žena. Samo što mi to ne polazi za rukom.
Cipele s remenčićima i stiletto potpeticama koje mi je posudi¬la Barbara ne pomažu. Ona nosi za broj veću obuću. Mala razlika, mislila sam, ali, kako sam otkrila kada sam se stropoštala niza stube na trijemu i zamalo se zabila u grm, ključna.
Na ulazu nas dočeka plavuša s napućenim usnama i strukom širine moje nadlaktice, koja nas uputi u glavnu dvoranu.
»Ovamo«, kaže Ryan i otvori mi vrata. »O da, izgledaš... hm... lijepo, htio sam ti reći.«
Pogledi nam se okrznu kada to kaže i moj želudac divlje zatre-peri. Gotovo se udarim: kako sam smiješno lakomislena i staromod¬na. Na stranu moja odluka da okončam svoju zaludenost njime, jasno je da su Ryanove riječi iskaz neke menadžerske tehnike koju je usvojio na skupom tečaju na koji ga je poslala njegova tvrtka — to su riječi stvorene da mi održe duh koji se suočava sa zlom kobi. Jer činjenica je ta da ne izgledam lijepo: izgledam kao da sam prošla preobrazbu pod vodstvom luđaka koji je usto slijep za boje.
Osim cipela koje mi ne pristaju, moram se nositi s najoskud-nijom haljinom kojoj sam se ikada u životu približila i koja bi bila premala i za bulimičnog zamorca, a kamoli za mene i mojih posto¬janih i suvišnih sedam i pol kila.
Dok sam se spremala, zaključila sam da ova haljina previše otkriva u svom prvotnom izdanju, pa sam je prilagodila s pomoću nekoliko sigurnosnica koje sada tkaninu drže na mjestu tako da barem donekle mogu zadržati čednost.
Stvar djeluje. Pribadača mi je ispod svakog pazuha, dvije su sa svake strane struka i jedna na leđima. No, ako se i jedna od njih tijekom večeri odluči otvoriti, naći ću se na neplaniranom satu akupunkture.
»Mrzim ovu haljinu«, promrmljam kroz namješteni osmijeh, dok se ponovno spotičem o stubu.
»Izgledaš sjajno«, odgovori Ryan. »Hej, ne šalim se.« U preponama osjetim alarmantnu ugodu. Saberi se, Zoe! Željela sam isprobati barem šest drugih haljina u Barbarinu ormaru, ali ona me je pljesnula po zapešću kao da sam nestašna šestogodišnjakinja koja poseže za sladdšima. Crna Valentinova ha¬ljina do poda nije dolazila u obzir. Ni ljubičasta Roberta Cavallija. Kod crvenog Yves Saint Laurenta i kremastog D&G upućen mi je nemoj-ni-pomisliti pogled. No, ionako u njih ne bih stala. Ipak, bile bi bolje od ove grozne žute haljine u kojoj se osjećam kao zvijezda večeri u baru s plesačicama u krilu.
Nadalje, u svim časopisima stoji da divno donje rublje čini čuda za samopouzdanje. Ali, jedine gaćice koje nisu bile u pranju novi je par s likom Wonder Woman koji sam prije četiri godine osvojila u božičnoj igri u vrtiću.
Trebam li reći išta više?
Ono što sve još pogoršava jest to što se Ryan toliko dotjerao da će svaka žena u prostoriji sliniti za njim, uključujući i — Bože, mrzim što to moram reći — mene.
U smokingu izgleda seksepilnije od samog Jamesa Bonda. Ramena mu se doimaju još širima, a trbuh još čvršćim. Svijetle oči i potamnjela koža još više se ističu pred bjelinom njegove košulje. Blaga grubost njegovih ruku u divnom je kontrastu s ozbiljnim izgledom. Miriše zamamno, a ne mogu otkriti zašto. To je isti losion poslije brijanja koji inače koristi, ali s notom nečega što sam nerazumno dugo pokušavala otkriti na putu ovamo.
Ukratko, nikada nije bio privlačniji, nikada nije više odisao seksepilom. On je utjelovljenje muške savršenosti.
Zbog čega bih ga rado udarila u goljenicu.
Kada uđemo u glavnu dvoranu, zgrabim čašu šampanjca s prvog pladnja koji prođe i otpijem veliki gutljaj.
»Dođi«, naredi Ryan. »Idemo pozdraviti neke ljude. Ne brini se — ja ću te predstaviti.«
Naiskap popijem ostatak šampanjca i, sa srcem koje lupa po¬put zloduhom opsjednutih udaraljki, sitnim koracima krenem za Ryanom, ponavljajući si da ne paničarim. Da ostanem mirna. Da se podsjetim kako i ja mogu biti profinjena, otmjena i svjetskoga duha, baš kao i svi drugi na ovome mjestu. Cak i ako moja haljina podsjeća na perušku za prašinu.
»Ryane, kako si?« zagrmi glas. Okrenemo se, a visok i zgo¬dan muškarac srebrne kose i s osmijehom Paula Newmana pro-trese Ryanovu ruku.
»Michaele, drago mi je što te vidim«, odgovori Ryan. »Zoe, ovo je Michael Ronson.«
Svjesna sam da smo nekako završili u skupini ljudi velikoj po¬put svadbenog prijama i da se ja crvenim iz nedokučivih razloga.
»A ovo su Catherine Manford, Jack Bishop, Victor Hislop, James Sorbie, John Kaplovski i Terri Costa«, nastavi Ryan.
Dok oni klimaju i ljubazno se smiješe, meni kroz glavu pro¬leti moćna, zalutala misao koja me odmah uvjeri da mogu čitati svačije misli — a kroz njih prolazi samo jedno: kojeg vraga ta dje¬vojka nosi?
Prestani, Zoe! Sjeti se da možeš biti otmjena kao i bilo tko drugi ovdje.
»Hiya!« vrisnem i nacerim se budalasto i — kao šlag na kra¬ju — počnem mahati. »Divno vas je sve upoznati! Zaista, zaista je! Kakvo sjajno mjesto! Ha... opa!«
»Zoe je iz Engleske«, objasni Ryan.
Oni klimnu i kažu: »Oh« i »Kako lijepo«, ili »Izvrsno«. Potom nastupi neugodna tišina.
Kada mi konobar ponudi još jednu čašu šampanjca, ja je uz¬mem u pokušaju da prekinem tišinu. »Doći će nas glave ove nove porezne stope!« zatulim. Svi me pogledaju u tišini. Čini mi se da nisu zapanjeni mojim izvanrednim i dražesnim ponašanjem u društvu.
»Kako ide, Ryane?« upita Michael Ronson kada se svi ostali vrate svojim razgovorima.
»Nije loše, s obzirom na okolnosti. Kao i svi drugi, i mi smo u posljednje vrijeme morali prenijeti neke loše vijesti, zbog trenu¬tačnog stanja gospodarstva. Život je postao okrutan.«
»Imaš pravo«, složi se Michael. »Tržište neprestano oscilira.«
»Boston Herald nam je neprestano za petama, ali to je druga priča«, nastavi Ryan. »Kako je kod vas?«
»Otprilike isto«, klimne Michael. »Jesi li čuo za Jerryja Cap-lina u Everright'su?«
»Da čuo«, Ryan zakoluta očima. »Taj je čovjek lud«.
Ja stojim u tišini i cerim se, dok mi pogled putuje od jed¬nog do drugog. Povremeno mudro klimnem, kao da sam najbolji prijatelj s Geoffom iz njujorškog ureda i, poput njih, do grla u izazovima u svijetu korporacijskih komunikacija.
»Ma, pričaj mi o tome«, promrmljam u jednom trenutku. Moram pokušati. Osjećam se da sam u ovom razgovoru korisna koliko i pečeni odojak na vegetarijanskoj večeri.
»Zoe, ti se sigurno jako dosađuješ«, kaže Michael konačno.
»O ne!« odgovorim pretjerano ushićeno, kao da bih mu rado rodila djecu zato što mi se udostojao obratiti. »Uopće ne!«
»Cime se ti baviš u životu?« upita on.
»Ja sam Ryanova dadilja. To jest, dadilja njegove djece.«
Michael klimne.
»Ovo je prvi put da me je pustio u javnost«, dodam.
Michael me pogleda toliko brzo da izgleda kao da se u trenu kriogenički smrznuo. »Dobro«, promrmlja on. »Dobro. Pa, Rya-ne, bilo mi je drago. Čujemo se uskoro, prijatelju.«
»Naravno«, odgovori Ryan.
»Ne brini se«, kaže mi on kada Michael ode — a ja se pitam tješi li mene ili sebe. »U ovom dijelu večeri svi samo govore o poslu. Ljudi će Se uskoro opustiti.«
»O, sigurna sam da hoće«, nasmiješim se neuvjerljivo. »Za¬ista, nije problem.«
No, nakon četrdeset i pet minuta razgovora o poslu jedino o čemu mogu misliti je kako da klisnem kroz vrata i vratim se kući.
36. POGLAVLJE
Organizatori su nas smjestili u prednjem dijelu dvorane, za pomno ukrašen stol s golemim aranžmanom od crnog perja, ljubičastih ruža i kristala. Sve je toliko blještavo i znam da bih tre¬bala uživati, ali cijelo ovo iskustvo mi je ugodno koliko i ispiranje crijeva tijekom ispita matematike višeg stupnja.
Kada stignemo do stola, Ryan me predstavi ženi sebi slijeva. »Zoe, ovo je Matilda Levin, naša potpredsjednica marketinga«, kaže. »Matilda, ovo je Zoe.«
Matilda je vitka brineta, toliko savršeno dotjerana da joj je nanošenje hidratantne kreme vjerojatno jedan od hobija. »Zoe«, nasmiješi se ona i pruži mi ruku, »veoma mi je drago što smo se upoznale. Vi ste vjerojatno odvjetnica s kojom Ryan izlazi.«
»Ooh, ne«, promrmljam.
»Tako?« kaže ona i podigne obrvu. »Onda računovotkinja?«
»Ne.«
»Dizajnerica interijera?«
»Ne. Ne... ne!« promucam. »Zao mi je. Ja sam dadilja.«
»Ispričavam se. Nisam znala da izlaziš s dadiljom.« Ona se nasmiješi Ryanu.
»Ne izlazim«, odvrati on.
»Ja sam samo dadilja«, pojasnim. »Odnosno, dadilja Ryanove djece.«
»O«, kaže ona još uvijek se smiješeći. »Fascinantno. Odakle ste?«
»Iz Engleske, po kazni.« Uzvratim joj osmijeh.
»Obožavam Englesku! Moramo malo popričati!«
Oduševljena sam osjećajem olakšanja što sam konačno pro¬našla nekoga s kim mogu popričati, sve dok Matilda ne zgrabi Ryanovu ruku. »Ali prvo, Ryane, moram ti nešto ukratko reći o paketima za medije koje smo sastavili. Pokušavala sam te uhvatiti cijeli tjedan...«
Njih dvoje se ubrzo udube u još jedan zakučast razgovor dok ja stojim pokraj, prčkajući po torbici. Nokti mi sada već nalikuju na krajeve sažvakane pseće igračke.
»Zdravo, kako ste?« kaže glas iza mene. »Ja sam Gerald Raven.«
Okrenem se i nađem se oči u oči s krupnim muškarcem bla¬ga izraza, kratke sijede kose i trbuha Djeda Mraza. »Ja sam Zoe Moore«, odvratim. »Ja sam dadilja Ryanove djece.« Odlučila sam da to bude moja nova taktika: odmah ću reći tko sam i dati im mogućnost da otperjaju nekome zanimljivijem.
Gerald Raven se ne pomakne. »Zaista?« odgovori. »To je dvoje krasne djece.«
»Poznajete li ih?«
»Naravno. Čini mi se kao jučer da se Ruby rodila. Ona je divna djevojčica, osobito s obzirom na to što je sve prošla.«
»Istina«, složim se, ponovno uz golemo olakšanje što se po¬javio netko tko je spreman razgovarati o temi o kojoj nešto doista i znam.
»A vi, mlada damo«, kaže on i podigne obrvu, »ne zvučite kao da dolazite iz ovih krajeva.«
»Ne«, nasmiješim se. »U pravu ste. Odmah ste pogodili da sam iz Californije, zar ne?«
On se nasmije. »Da pogodim. Engleska? Sjever?«
»Točno.«
»Ne, čekajte«, nastavi on. »Mogu ja i bolje. Iz Manchestera? Ne, ne, iz Liverpoola, zar ne?«
Razrogačim oči. »To je zaista dojmljivo. Vi ste prvi Ameri¬kanac kojeg sam upoznala da uopće može razaznati da dolazim iz sjeverne Engleske. Barem je troje ljudi večeras pomislilo da sam iz Irske, a jedan čak da sam iz Australije. Ali da tako pogodite i grad! Pun pogodak.«
»Trebao bih vam ipak odati tajnu — u suprotnom bih se osjećao kao varalica.«
»Da?«
»Moja je mama iz Liverpoola.«
»Šalite se!«
Za nekoliko minuta otkrijem da je majka Geralda Ravena bila švelja iz Spekea (otprilike pet kilometara od mjesta gdje sam ja odrasla) koja je za vrijeme Drugoga svjetskog rata nedaleko od Burtonwooda upoznala njegova oca, američkog vojnika. Nakon 1945. preselili su se u Ameriku. Ostalo je, kako kažu, povijest. Ubrzo osjetim neobičnu povezanost s tim čovjekom. Nikada ga nisam upoznala, ali zbog činjenice da mu je majka rođena u mome gradu osjećam se kao da sam pronašla srodnu dušu.
»Hej, veliki«, kaže Ryan koji se pojavi niotkud i zagrli Ge¬ralda. »Očito vas ne moram upoznavati.«
»Ne moraš se brinuti za nas«, kažem mu. »Znači, vas dvo¬jica radite zajedno?«
»Da, Zoe«, objasni Ryan. »Gerald je predsjednik BVH siste¬ma. Što znači da je vjerojatno najmoćnija osoba u ovoj prostoriji.«
37. POGLAVLJE
To što sam sjedila pored Geralda bila je najsvjetlija točka tjedna. Da sam unajmila vlastitog agenta za odnose s javnošću, ne bi me bolje promovirao od samoga Geralda. Cijelu je večer proveo časteći svakoga takvim toplim pričama o starom, dobrom Liver-poolu, »Zoenu rodnom gradu i rodnom mjestu moje drage stare majke«, da me sada svi gledaju kao da sam neka vrsta čudesnog umjetničkog djela. Sto je daleko bolje od toga da me smatraju ču-dakinjom u kanarinac-žutoj haljini.
Moram priznati da mi je i nekoliko čaša šampanjca pomoglo da se opustim. No, držim stvari pod kontrolom — zadnja stvar koju bih htjela da se večeras dogodi jest da se napijem i izložim opasnosti da od sebe napravim budalu.
»Onda, kako vam je raditi za Ryana?« prošapće Gerald kada stignemo do deserta, dok je Ryan udubljen u razgovor s Matildom.
»O, to je zanimljivo pitanje.« Pokušavam smisliti prikladan odgovor. Mislim da »On je noćna mora, ali ne mogu skinuti po¬gleda s njegove stražnjice« ne bi bio prikladan odgovor. »Djeca su sjajna. Uživam brinuti se o njima. I, kako ste prije rekli, toliko su propatili da bi bilo lijepo pružiti im malo normalnog života.«
»Kladim se da se sjajno brinete o njima«, odgovori on. »Ali nisam vas to pitao.« »Ne?«
»Pitao sam vas kako vam je raditi za Ryana.« »A.«
»A«, ponovi on s natruhom smiješka. »On je u redu«, odvratim smiješkom. »Zaista.«
»Dobro«, odgovori on. »Jer ga neki smatraju pomalo teš¬kim.«
»Hm...«
»Ne morate ništa reći«, nastavi on, »ali dopustite da vam kažem ovo. Ryan je dobar čovjek. Najbolji. Duboko u sebi, on je najpoštenija, najmarljivija i najodanija osoba koju ste ikada sreli. I obožava svoju djecu. No, u zadnje vrijeme... pa, otkako je Amy umrla, nije sasvim svoj.«
Osjetim žalac krivnje. »Mora da mu je bilo grozno.«
»Oni su bili divan par. Da budem iskren, mislim da nikada nije prebolio njezinu smrt. Uvijek je bio snažna osoba, ali mislim da ga je to dotuklo. Duboko u nutrini, hoću reći. Na van je po¬stao zaista tvrd orah.«
»Pričajte mi o tome«, ne mogu se suzdržati da ne kažem.
»Ali nemojte da vas to zavara«, nastavi Gerald. »Samo mu je potrebno vrijeme. I malo podrške. Zato je netko kao što ste vi toliko važan.«
»Ja?«
»Naravno, vi«, kaže on. »Koliko dugo sada za njega radite?«
»Tek nekoliko mjeseci.«
»Pa«, primijeti Gerald, »to je rekord. Sudeći prema onome što čujem, Ryanove dadilje inače ne traju dulje od tjedan dana. Tako da ste i vi postigli pun pogodak.«
Nasmiješim se, ali moram priznati da mi je zbog te činjenice ugodno koliko i da imam glavnu ulogu u pregovorima o sljede¬ćem velikom međunarodnom sporazumu o ljudskim pravima. Ja sam ovdje za djecu, a ne za Ryana. I ovdje sam zbog sebe. Ako je njemu potreban netko da ga vrati u normalan život, ja sam zadnja osoba koja to može učiniti.
Upravo se pitam bih li to trebala spomenuti Geraldu, kada sastav počne sa svirkom, najavljujući da je vrijeme da se uzvanici počnu opuštati.
»Jeste li možda raspoloženi za ples?« upita on.
Oblije me znoj. Možda sam na putu da postanem blago i veselo pripita, ali nema šanse da na plesni podij izidem ovakva. »Voljela bih, ali moram prvo skočiti do zahoda. Ne smeta vam?«
»Nema problema«, potapša me on po ruci. »Uhvatit ću vas poslije.«
Krenem prema ženskom zahodu, kada netko iskoči ispred mene. »Zdravo, mala Engleskinjo!«
Pozdravio me jedan od muškaraca iz skupine s kojom se Ryan upoznao na početku večeri, pomalo bucmasti frajer u ranim tride¬setima, s tamnim, neukroćenim kovrčama koje me podsjećaju na starog bedlingtonskog terijera moje tete Carol. Da promislim, je li Jim Bishop ili Victor Kaplovski?
»Zdravo. Ti si Jim, zar ne?« kažem, uvjerena da sam pogo¬dila ime.
»Jack. Ali opraštam ti.«
Na moj užas, on provuče ruku oko mog struka s takvom prisnošću kao da smo na petom izlasku. »Ako dođeš plesati sa mnom«, doda na to.
»O, ja ne plešem«, kažem i izmigoljim se iz njegova stiska. »Imam dvije lijeve noge. Postoje i pingvini koji plešu salsu bolje od mene.«
»To je u redu«, kaže Jack, pokušavajući ponovno staviti ruku oko mog struka. »Jer ja mogu ostati ovdje i upoznati se bolje s tobom. Onda, jesi li slobodna?«
»Eh... uh... ah...« Pokušavam kupiti vrijeme da pronađem pametan način da izbjegnem to pitanje. »A ti?«
»O da, lutko. Ja nisam spreman za obveze. Moj nadimak je Zabava. Sudeći prema tvom odgovoru, i tvoj je također?«
»Kakva velika pretpostavka«, namrštim se.
»Ja sam veliki dečko«, odgovori on.
»Hmmm«, promrmljam i prekrižim ruke iako se još uvijek smiješim dok smišljam bijeg.
»Nema veze ionako«, nastavi on, »jer ja mislim da smo stvoreni jedno za drugo.«
»Ja baš i nisam sigurna u to«, promucam.
»Isuse, kako vi engleske cure znate očijukati! Haljina je sjaj¬na*.« Bulji u moje poprsje s izrazom koji Scooby Doo namjesti kada se sprema progutati sendvič od dva metra. Čvršće stegnem ruke. »Ja jednostavno obožavam raskošne cure. Nema ničeg goreg od djevojke koja ne voli jesti.«
»Hvala ti. Zaista znaš oboriti s nogu«, odgovorim. »Ali mo¬ram sada ići. Zao mi je. Moram na zahod.«
»Zahodi« povikne on, kao da sam upravo rekla najbolji štos nakon Johna Cleesea i njegova štosa o Nijemcima. »Zahod\ Geni¬jalno! Čekat ću te ovdje.«
Bacim pogled prema toaletu. Kada onamo stignem, odlučim odgoditi povratak za stol koliko god mogu kako me en route ne bi opet uhvatio Jack Kakomujevećime. Popravljam šminku pred zrcalom kada uđe Matilda Levin.
»Onda, kako je raditi za plavookog dečka?« nasmiješi se ona.
»Vi ste druga osoba večeras koja me to pita«, povjerim joj.
Ona se smijulji. »Svi se pitaju kojoj strani pripadate — onoj On-je-totalni-nitkov-i-nema-nikakvih-pozitivnih-crta, ili On-je--totalni-nitkov-i-još-uvijek-uspijeva-biti-totalno-divan.«
Pokušavam ne izgledati potpuno šokirano.
»Ne brini se, dušo.« Matilda se nasmije. »Osobno mislim da si sigurno svetica ako živiš s njim.«
»Nije on tako loš«, kažem, ne želeći odati dojam da se s njime ne mogu nositi. »Mislim, ima on svojih trenutaka, ali... djeca su divna. Zapravo se samo s njima bavim.«
»A-ha«, kaže ona. »Samo da znaš, mislim da se Ryanu svi¬đaš. Na osnovi onoga kako je maloprije pričao o tebi.«
»Pričao je o meni?« upitam uznemirena.
»Naravno. Ali on ne odaje mnogo. U svakom slučaju, po¬slušaj moj savjet.«
»Da?«
»Ako ikada budete zajedno, sačuvaj hladnu glavu. Ryan je ženskaroš. Ali što se njega tiče, žene su predmeti ugode koje treba iskoristiti i odbaciti. Sjajno je dok traje — ali Ryan Miller utjelov¬ljenje je nevolje. Vjeruj mi.«
»Medu nama zaista nema ničeg — niti će ikada ičeg biti. Iskreno, sama pomisao je smij...«
»Prestani!« naceri se Matilda. »Gospođica previše prosvje¬duje! Sve što kažem jest da se čuvaš. I to kažem samo zato što sam i sama to prošla. Ryan i ja nekoć smo bili zajedno.«
»Dobro«, promrmljam. Ali ne mogu se suzdržati da ne po¬stavim sljedeće pitanje. »Onda, kojoj strani vi pripadate?«
»Dušo«, ona slegne ramenima, »svaki dan promijenim miš¬ljenje.«
38. POGLAVLJE
Jack bedlingtonski terijer još uvijek vreba kada izidem iz zaho¬da. Čim me vidi, zaskoči me kao da sam hodajuća konzerva pseće hrane. »Onda, što je s tim plesom? Hajde, vidim da mi ne možeš odoljeti.« Pokušava biti pametan na sladak, ironičan način.
Ne pali. »Otkuda ti takva pomisao?«
»Nazovi to animalnom privlačnosti.« On namigne, što po¬novno prizove sliku psića tete Carol. »Hajde, i ti si to mislila, zar ne?«
»Na neki način«, promrmljam. »Moram ići.«
»Ne tako brzo.« On me zgrabi za lakat. Ja pokušam izvući ruku i otresti ga se kad se pojavi Ryan.
»Sto se događa?« upita on. Ne izgleda dobre volje. »Jesi li dobro, Zoe?«
»Dobro sam. Zaista«, ustrajem, pokušavajući zvučati čvrsto i postfeministički koliko mogu.
»Dobro je«, ponovi Jack.
»Dobro«, kaže Ryan. »Iako se kladim da bi bila i bolje da se ostatak večeri držiš podalje od nje.«
»Molim?« uzvikne Jack. »Mi smo samo pričali, pobogu, Milleru. U čemu je vražji problem?«
Na Ryanovu licu tek se blago tržne mišić kada istupi napri¬jed. »Kada dama jasno izrazi svoje želje«, prošapće on prijeteći, »savjetujem ti da ih poštuješ.«
»Koji...«
»Samo se drži podalje. To je sve.«
Dok me Ryan prati natrag do stola, uputim mu pogled. »Hva¬la ti na ovome. Ali, samo da se zna, ja nisam slabić.«
»Nisam ni mislio da jesi.«
»Zamalo si me zavarao.«
»Znači, uživala si što ti Jack Bishop slini nad grudima?«
Obrazi mi se zažare toliko brzo kao da mi je netko u glavi zapalio lomaču. Ponašam se kao da se ništa ne događa. »Pa ne, ali to nije poanta. Zapravo...«
»Sto ima loše u tome što sam te spasio?« prekine me.
»Nije mi bilo potrebno spašavanje«, istaknem.
»Zamalo si ti zavarala mene.«
Sjednem dureći se i pokušam izgledati kao da ne želim odgo¬voriti pametnom dosjetkom jer sam se izdignula iznad ove situacije, a ne zato što ne mogu ništa smisliti.
»Slušaj, žao mi je, u redu?« On uzdahne. »Nisam mislio da se ne znaš brinuti o sebi. Ali on je seronja. A sada... može piće?«
Napuni mi čašu vinom, a ja se pokušam blesavo ne ceriti.
»Sto je toliko smiješno?« upita on.
»S tobom nije jednostavno živjeti, Ryane«, kažem mu. »A otkako sam stigla, učinio si mnogo nepromišljenih, glupih i iritan¬tnih stvari. Vjeruj mi. Ovo nije bila najgora.«
»Sto želiš reći?« upita on, zauzevši obrambeni stav.
»Samo želim reći«, nastavim, »da je to bilo prvi put da sam čula da si se ispričao.«
»I?«
»To mi se sviđa.« Nasmiješim se.
On spusti bocu vina i krene se ponovno pobuniti kada ga prekinem pogledom.
»U redu. Zašutjet ću, može?« kaže on.
39. POGLAVLJE
Onda, je li ova večer toliko loša kao što si mislila da će biti?« upita me Ryan. Smiješi se, ali imam dojam da mu je prvi put stalo do mojega mišljenja.
»Nisam nikada rekla da će biti loša«, odgovorim.
»Nisi ni trebala«, odgovori on. »Tvoja je poslijepodnevna reakcija dovoljna da u muškarcu probudi komplekse.«
»Mislim da mi od toga ne prijeti opasnost«, ne mogu se suzdržati da ne kažem.
Moj libido je poludio otkako sjedim s Ryanom, sama za na¬šim stolom, promatrajući ljude na plesnom podiju. Svjetla su sada prigušena, a stol nakon večere izgleda raščupano, s nekad djevičan¬ski čistim stolnjakom koji je sada prekriven mrljama od crnog vina i komadićima sira brie koji su pali s pladnja sa sirevima.
Sjedimo vrlo blizu jedno drugome i Ryan je skinuo sako. Još uvijek ima leptir mašnu, ali ju je otpustio i igra se naljepnicom na praznoj boci Chablisa. Dok mu licem prelaze svjetla s plesnog podija, otkrivam crte koje nikada prije nisam primijetila. Sjenu ožiljka nedaleko od lijevog oka. Blijedi madež odmah iznad vilice.
S čašom vina previše koje sada šljapka mojim krvotokom moji hormoni podivljaju svaki put kada se njegova ruka samo očeše o moju.
»Lagala bih kada bi rekla da se ne osjećam kao riba na su¬hom«, nastavim. »Mislim, pogledaj me. Nemam baš iskustva u ovakvim događajima.«
»Samo da znaš, mislim da to nitko ne bi rekao«, razuvjeri me on. »Osim toga, kakve veze to ima?«
»Valjda nema. Iako se još uvijek katkad osjećam poput idi¬ota.«
On s negodovanjem odmahne glavom. »Slušaj. Sjećam se da sam, kada sam počeo s ovim poslom, na jednu od prvih večera do¬šao u najsmješnijem smokingu koji možeš zamisliti. Posudio sam ga od prijateljeva oca. Bio je barem dva broja premali i nogavice su mi dosezale do pola gležnjeva. Siguran sam da bi i Woodyju Allenu bio premali, a kamoli meni.«
Nasmijem se.
»No, moglo je biti i gore. Zamalo sam poslušao savjet svoga prijatelja i u rupicu od gumba provukao karanfil«.
»Karanfil?« zahihoćem se.
On klimne. »Ljudi bi mislili da sam zalutao sa svadbene svečanosti.«
»Znači ni tvoj prijatelj nije bio vičan tome.«
»On je bio mehaničar«, objasni Ryan, »pa ne znam zašto sam mislio da bih ga trebao poslušati. No, svi mi moramo učiti na neki način. Nisam odrastao u svijetu otmjenih zabava i hotela s pet zvjezdica. Sve mi je to bilo novo.«
»Oh«, kažem iznenađena. »U kakvom si svijetu odrastao?«
Ne znam zašto, ali Ryana sam smatrala nekim tko se rodio u dobrostojećoj obitelji srednje klase. Pretpostavila sam da je bio bogato dijete koje je odraslo u istom susjedstvu u kakvom i danas živi. No, očito nije.
»Rodio sam se i odrastao na selu«, ispriča on. »Moj otac, dok je još bio s nama, bio je poljoprivrednik, a mama je radila u trgovini mješovitom robom.«
»Dok je bio s vama?«
»Razveli su se kada mi je bilo deset. Ali to je bilo dobro jer s njim se nikada nisam slagao. Nitko se nije s njim slagao. Bio je nasilnik i mami je bilo bolje bez njega.«
»S njom se onda dobro slažeš?«
»Slagao sam se«, ispravi me on. »Više nije medu nama. Ali da odgovorim na tvoje pitanje, da, ona je bila blaga, puna ljubavi i vrlo marljiva. Sjajna mama u svakom smislu.«
»Kada je preminula?« upitam oprezno.
On proučava etiketu Chablisa. »Umrla je kada sam imao dvadeset jednu godinu, od raka pluća.«
»Zao mi je«, kažem poprilično patetično.
On slegne ramenima. »Samo mi je žao što me nije vidjela kada sam diplomirao.«
Nije ni čudo što se Ryan uvijek doima toliko tužnim. U živo¬tu je iskusio i previše tužnih trenutaka.
On se okrene i uhvati me kako ga promatram. Ja porumenim i posegnem za bocom mineralne vode. Dok odvrćem čep kako bih si napunila čašu, shvatim da je boca prazna. »Onda... kako je sin poljoprivrednika završio na fakultetu?« upitam ga. »Koliko sam čula, školovanje je ovdje veoma skupo.«
»Je, u usporedbi s Ujedinjenim Kraljevstvom«, složi se. »Je¬sam li dobro shvatio da vi ne morate ništa plaćati?«
»Sada moramo«, odgovorim, »ali ni blizu toliko koliko vi.«
»Ja sam bio jedan od sretnika koji je dobio stipendiju. Radio sam naporno, dobio dobre ocjene i jednadžba je jednostavna. Sada sam ovdje.«
»Kladim se da bi tvoja mama bila vrlo ponosna«, kažem mu.
»Nadam se da bi.«
»Imaš li braće ili sestara?«
»Ne, jedinac sam.«
»I ja«, odgovorim.
»Zaista?« začudi se on. »Ne znam zašto, ali mislio sam da imaš puno braće i sestara.«
»Puno?« nacerim se.
»Da, čitavo brdo!« odgovori on smiješeći se. Zbog toga mi želudac počne titrati, baš kao i uvijek kada se smiješi. Ne znam zašto je tako — možda zato što mu čitavo lice oživi. Ili možda zato što se to događa toliko rijetko.
»Možda zbog tvog zanimanja«, nastavi on. »Zamišljao sam te kao nekoga tko se od malih nogu brinuo za drugu djecu.«
»Ne. Zao mi je što moram razbiti tu iluziju«, odgovorim. »Osim toga, to bi me samo odvratilo od ovog zanimanja.«
»Istina«, složi se on. »Onda, ako si ti jedino dijete, to znači da si, poput mene, tetošena, društveno dominantna i razmažena.«
»Ja sam pročitala da sam inteligentna i savjesna.«
»Zaista?« nasmije se on. »Moram to zapamtiti.«
Dok mi toči još jednu čašu vina, shvatim koliko mi je lijepo s njime pričati. Kada želi, može pružiti mnogo više od čvrstog tijela i blistavih očiju. Simpatičan je. Zabavan. Bez obzira na vanjštinu, on je jedan od najkarizmatičnijih muškaraca kojeg sam ikada upo¬znala. Upitam se zašto ne bi takav mogao biti uvijek, ali onda bolje promislim. Možda je i bolje da nije. Tko zna kako bih se suzdržala.
Potom primijetim još nešto. Nisam cijelu večer pomislila na Jasona.
40. POGLAVLJE
Otprilike sat vremena nakon razgovora s Ryanom postane mi jasno da je večer na neki način postala mnogo ugodnija. Za početak, počela sam se dobro osjećati u svojoj haljini. Zapravo, zašto sam se uopće brinula? Sigurno izgledam divno.
Pa što ako otkrivam malo više nego bilo tko drugi? Oni su svi lijepi na svoj način. Ja sam lijepa na svoj. Lijepa, lijepa, lijepa! Ne znam zašto se osjećam toliko dobro, ali neću se žaliti.
»Onda, gdje je nestala ta boca vina?« upitam.
»Bi li dama željela još jednu čašu?« upita Gerald.
»Ups!« poviknem. »Zar sam to naglas izgovorila?«
»Jeste.« On se nasmiješi. »Jeste li sigurni da ne biste radije popili malo vode?«
»O, neee!« odgovorim i zabacim glavu unatrag da naglasim svoju želju. Prostorija se toliko zaljulja da umalo ne padnem sa stolca. »Kako bi to samo bilo dosadno!«
Gerald se ponovno nasmiješi. »U redu«, odgovori i napuni mi čašu, ali samo do pola. »Nikada mi niste ustupili ples koji ste obećali. Zašto to ne bismo sada učinili?«
Odjednom mi sine da bi Gerald mogao pomisliti da sam po¬malo pijana. Ne mogu reći da nisam uživala u vinu, ali popila sam samo tri čaše, ili, ne, čekaj, četiri... ili je to bilo pet? Ne, petu sam popila kada sam se vratila iz zahoda. Sto znači da sam popila...
Želim reći da sam se uvijek ponosila činjenicom kako dobro mogu podnositi alkohol, čak i ako se svatko na koga spustim po¬gled njiše kao da je na trajektu koji prelazi uzburkano Irsko more.
»U redu, Geralde«, odgovorim, skočim na noge i ispružim ruku. »Vrijedi.«
»Jeste li sigurni da ste spremni za mene?« naceri se Gerald
»Oborimo ih s nogu!« odgovorim, osjećajući se toliko samo¬uvjereno da bih, da me je Gerald zamolio da plešem ispred punog gledališta na stadionu Shea, odgovorila: »Dodajte mi moj plesni triko«.
Sepureći se, dođem do sredine dvorane, u ritmu tresući ra¬menima poput Jennifer Grey u Prljavom plesu, bez obzira na to što moram upotrijebiti svu maštu kako bih Geralda pretvorila u Patricka Swayzea. Ipak, sa sastavom koji svira punom parom, prije nego što i uspijem promisliti, on me vrti u valceru toliko veselom da mi ispadnu dvije ukosnice.
Ne znam je li zbog našeg izvrsnog plesanja ili jednostavno činjenice da je on glavni direktor jedne od najvećih bostonskih tvrtki, ali ne prođe mnogo i pogledi svih u dvorani usmjereni su na nas dok se vrtimo podijem.
Uočim Ryana koji stoji po strani s nekim kolegama i mah-nem mu u prolazu, nadajući se da je pod dojmom pod kakvim sam sigurna da su i svi drugi. Priznajem, Gerald vodi, ali svejedno, dobra sam. Prokleto dobra. Sigurno smo izvrsni jer kada podi¬gnem pogled, shvatim da više pozornosti ne bismo privlačili ni da Gerald izvodi točku naprednog break dancea.
»Izvrsno plešete«, nasmiješi se Gerald.
»O! Mislite?« odgovorim skromno, poskakujući uokolo poput proljetnog janjeta koje je upravo shvatilo čemu služe noge. Osjećajući se kao na vrhu svijeta, pripremim se izvesti spretni po¬kret na koji bi i Ginger Rogers bila ponosna, u kojemu se naglo odmaknem od partnera, a potom se brzo vratim u njegovo naručje.
. No, nešto mi privuče pozornost. Nešto od čega mi odmah zazvone zvona na uzbunu. Ne, krivo. Na moguću katastrofu.
Jedna od sigurnosnica koja drži strane moje haljine zakvačila se za podstavu Geraldova sakoa. Ne znam kako se to dogodilo. Sve što znam jest da sam zapela.
Omojbože, omojbože, omojbože.
Prvo što mi padne na pamet je golema rupa U haljini Bar¬bare King koja će nastati kada se pokušam odvojiti od Geralda. Ali optimistična sam: haljina je toliko tanka da će se, s jednim krivim pokretom, sva s mene zguliti brže nego grudnjak Barbare Windsor u Carry on camping.
U panici, posrćem po plesnom podiju zalijepljena za Geraldov torzo, a glazba hvata sve brži ritam. Pogledam na sigurnosnicu, s otkucajima srca koji prijete srčanim udarom i grašcima znoja koji mi izbijaju na čelu.
»Ooo, ah, Geralde...« sopćem, pritišćući se o njega.
»A da izvedemo nešto još bolje, ha?« namigne mi on, pot¬puno nesvjestan mojih molbi dok me vrti uokolo praćen gromo¬glasnim pljeskom sve brojnijih gledatelja.
»Auuu!« urliknem kada shvatim da su nam se tijela malo razdvojila i da se njegov sako i moja haljina zastrašujuće odvajaju od naših tijela.
Zgrabim Geralda za leda i pritisnem ga natrag na sebe, isto¬dobno se pokušavajući usredotočiti na noge koje su u posljednje dvije minute toliko izgazile njegove prste da će me začuditi ako ne završi u gipsu.
»Gerald, auuu... ja...« počnem, ali sada smo počeli s quick--stepom, s čitavom dvoranom okupljenom oko podija koja plješće i toliko glasno navija da me on jedva može čuti.
Vrti me dok se borim za dah, a prostorija se oko mene okre¬će. Sigurnosnica mi se zabija u kožu, a u glavi mi bruji od pljeska.
»A sada, dušo«, šapne Gerald veselo, »bližimo se kraju. Pri¬vući ću te čvrsto k sebi, a potom ću te zavrtjeti od sebe.«
Odjednom mi postane teško disati. Jer znam točno o čemu govori. Također znam kako moja pirueta može završiti pri brzini koju je naumio. A bojim se da moje novostečeno samopouzdanje ne pokriva potpuno razgolićivanje pred pet stotina Ryanovih naj¬važnijih poslovnih kontakata.
»Geralde, ja... neee!« zadahćem, dok mi krv divlje kola, a lice gori.
»Ne brini se, dušo, svi će poludjeti«, ohrabri me on.
»Ne, hoću reći...«
Kada me privuče, ja posegnem u njegov sako kao iznimno nespretan džeparoš u svojoj prvoj kradi.
»Idemo, dušo!« vikne on.
Kada me Gerald odbaci od sebe, shvatim da je sigurnosnica još uvijek zakvačena. Ja se vratim, a on se zavrti. On se vrati, a ja se ponovno zavrtim. I konačno, uz uzvike odobravanja gledatelja, osjetim kako mi se haljina para, samo malo, dovoljno da se oslo¬bodim Geralda.
Sto bi trebalo biti dobro. No, toliko se naglo trznem da sam, umjesto da se graciozno od njega odmaknem, katapultirana sna¬gom kojom je lansirana svemirska raketa Apollo.
Dok na leđima kližem po plesnom podiju, čini mi se da pu¬tujem čitavu vječnost — pokraj nogu nekoliko uzvanika... pokraj Ryana... pokraj njegovih kolega.
Kada se konačno zaustavim, u zgužvanoj hrpi s iskrenutim nogama, kod nogu Jacka bedlingtonskog terijera, na sekundu se upi¬tam mogu li se s ovime izvući. Možda sam, samo možda, izgledala poput Jayne Torvill kad ju je Christopher Dean otmjeno gurnuo po ledu tijekom njihove točke koja je osvojila olimpijsku medalju, uz pozadinu Ravelova Bolera. Pogledam Jacka bedlingtonskog te¬rijera u oči.
»Zgodne gaćice«, naceri se on dok mi se u lice ruga moja Wonder Woman. Nespretno povučem haljinu prema dolje i pri¬jeđem pogledom po dvorani. Sastav je prestao svirati. Gledatelji stoje u tišini.
Ryan izgleda kao da je spreman zadaviti me.
41. POGLAVLJE
Kada idućeg jutra pogledam na sat, prošlo je deset. Sjednem i protrljam oči.
Brza promjena u centru za ravnotežu učini da se osjećam kao da sam glavom udarala o betonski zid. No, to nije najgore. Kada se prisjetim sinoćnjih događaja, pozli mi. Ponovno.
Sigurna sam da sam negdje pročitala kako se alkoholičarom može smatrati onaj koji se srami svoga ponašanja u prilici kada je pio. Ta me spoznaja toliko deprimira da bih se najradije zavukla pod plahte i nikada više ne ustala. Već sam emotivni bjegunac, bicepsima opsjednuti neurotičar i propali sljedbenik dijeta. Ne mogu se nositi i s tim da sam alkoholičar.
Odjenem se što brže mogu, ali čini se kao da mi za navla¬čenje traperica treba dvadeset minuta. Dok klipsam niza stube, neprestano mi se u misli vraćaju sinoćnji prizori. Moja pregrozna haljina. Jack bedlingtonski terijer. Ryanov smijeh tijekom vjerojat¬no najsmislenijeg razgovora koji smo ikada vodili. Wonder Woman koju su svi imali prilike vidjeti. Toliko se grozim vidjeti Ryana da želim pobjeći na kat, spakirati kovčege i odmah nestati. No, to bi učinio slabić. A ja sam se već toliko osramotila da znam kako ne bih mogla sama sa sobom živjeti da učinim još i to.
Slabo se sjećam vožnje kući, osim činjenice da smo veći dio puta Ryan i ja šutjeli i da mi je trebao svaki komadić snage volje da ne povratim svaki put kada bismo skrenuli.
Kada otvorim vrata kuhinje, Ryan sjedi ispred prijenosnog računala, a djeca su prilijepljena za televizijski program. On ne podigne pogled.
»'jutro«, pokušam reći, ali to zazvuči kao graktanje.
»Zoe! Zoe!« vikne Ruby, skoči na noge i zagrli me. »Kako je prošao spoj?«
Pogledam Ryana koji se naočigled ukoči.
»To nije bio pravi izlazak, dušo«, uspijem promuklo proti¬snuti. »Ali bilo je... zanimljivo. Hvala.«
»Možemo li crtati? Ja ću nacrtati tebe u tvojoj lijepoj haljini.«
»U redu«, promucam, skliznuvši na jedan od kuhinjskih sto¬laca i zaklonivši rukom oči pred sunčanom svjetlosti koja ulazi kroz prozore. »Otiđi i donesi bojice.«
Kada Ruby ode, okrenem se Ryanu koji radi u tišini, pognute glave. »Hvala što si pokupio djecu kod Barbare«, kažem.
»A-ha«, odgovori on.
Pogledam svoje ruke i otrgnem komadić laka za nokte koji se otpustio.
»Žao mi je, Ryane«, kažem tiho, srca teška od bojazni.
On ne odgovori odmah. »U redu je«, kaže jednolično, ne maknuvši pogleda sa zaslona.
»Grozno mi je ako sam te, znaš... osramotila. Ili iznevjerila... ili tako nešto«, nastavim. »Mislim, znam da jesam. I osjećam se grozno zbog toga. Zaista.«
On uopće ne odgovori. Tišina je nemoguća za podnijeti.
Ponovno duboko udahnem. »Ako me želiš otpustiti, razu¬mjet ću. Mogu brzo rezervirati let i...«
»Zoe«, prekine me on, konačno podignuvši pogled s raču¬nala, »da sam te želio otpustiti, to bih već odavno učinio. Ne želim.«
Osjetim val sreće za kojim brzo uslijedi val mučnine. »Hvala ti«, promrmljam.
»Samo te neću ponovno voditi na takvu večer«, nastavi.
Ja posramljeno pognem pogled.
»Barem ne ako prije ne kupiš bolje rublje.«
9 Re: Jane Costello - Zamalo vjenčani Sub Feb 11, 2012 2:02 pm
Margita
Administrator
42. POGLAVLJE
Moj dragi Ryane,
oduvijek si bio pomalo nestašan — znaš da se to meni kod tebe zapravo i sviđa. Ali sada si malo pretjerao. Mojih za¬dnjih nekoliko pisama imalo je ulogu maslinove grančice, prilike koju sam ti pružila da spoznaš koliko su tvoji po¬stupci pogrešni. Moji pokušaji nisu trebali proći neopaženo. Stoga sam duboko razočarana što si učinio upravo to.
Dopusti mi da te na nešto podsjetim, Ryane, na nešto što je meni veoma važno, ako tebi možda nije. Mi smo spavali. Nekoliko puta. Ja nisam osoba koja spava s bilo kime, po nekoliko puta, a potom krene na nekog novog. Ono što smo imali nešto je značilo. Nešto veliko. A jed¬nostavno odustajanje nije rješenje — barem ne za mene. Osim toga kako seja osjećam, pogledajmo tebe, Ryane. Ja sam u tvoj život unijela malo svjetlosti — znam da jesam — na način koji nisi iskusio nakon Amyne smrti. Ja sam tvoj spas, Ryane. Samo se moraš probuditi i to shva¬titi. Daj mi priliku. Ti i ja mogli bismo zajedno imati pravu budućnost. Duboko u sebi znaš da sam u pravu.
I konačno, stoje najvažnije, nemoj me ignorirati, Rya¬ne. Ne ponovno.
Tvoja zauvijek
Juliet
Ovoga puta nisam otvorila pismo. Bilo je među Ryanovom odjećom za pranje, ugurano u džep levisica. Sto s njegove strane nije osobito pametno jer ga je mogao pronaći bilo tko. Dobro, bilo tko tko bio kopao po njegovim hlačama. No, tko je rekao da sam ja uopće željela kopati po njegovim hlačama?
Prošlo je gotovo tjedan dana od najvećeg poniženja u mom životu kao odrasle osobe i stvari se još nisu vratile u normalu — što god to značilo. Da me u ovoj prilici savjetuje
Denise Robertson , znam da bi rekla kako se Ryan i ja moramo temeljito potruditi da taj nesretni incident ostavimo za sobom. Što ja pokušavam učiniti. Ali nije lako, s obzirom na to da je Ryan utonuo u jedno od svojih šutljivih raspoloženja.
A tu je i odjeća za pranje. Iako Ryan pronalazi mnogo vre¬mena za džoging, rad i izlaske s raznim ženama, još uvijek u svoj raspored ne može ugurati pranje čarapa. Nakon prošlotjedne ve¬čere, ipak, čini mi se da se nemam prava žaliti.
»Kako ide u kući Millerovih?« upita me Trudie. Našle smo se na našem redovitom izlasku koji održavamo svaka dva tjedna, u našem omiljenom baru u Hope Fallsu i čekamo da nam se pri¬druži ostatak društva.
»Bilo bi zabavnije raditi za grofa Drakulu«, kažem joj.
Večeras Trudie nosi kratke hlačice Dukes of Hazard i zgodnu tirkiznu majicu. Oboje je dovoljno malo da bude dio proljetne kolekcije Mothercarea za četverogodišnjakinje.
»Zar je ponovno počeo sa svojim ispadima?« pita me dok prtlja po svom grudnjaku Wonderbra kako bi podignula grudi. »Hajde, pljuni što te muči.«
»Ništa posebno«, uzdahnem. »Samo sam uspjela pokvariti njegovo ionako uvijek loše raspoloženje.«
»Sigurna sam da ne misli ozbiljno, draga«, kaže ona u poku¬šaju da me utješi.
»Znam«, složim se. »Ali koliko god sebično zvučalo, dio mene ne mari misli li on to zaista ili ne. Stvar je u tome da je s njim grozno živjeti.«
»Možda samo pokušava skriti činjenicu da mu se sviđaš.«
Nasmijem se u nevjerici. »Molim te, objasni izvrnutu logiku u toj tvrdnji.«
»Nikada nisam tvrdila da je logična, draga«, naceri se, »ali ona ti je žena za večerom rekla da mu se sviđaš, nije li? Ja se s njom slažem — i ja imam takav osjećaj svaki put kada ga vidim s tobom.«
»Vi ste oboje očito ludi«, ustrajem.
Ipak, dio mene veseli se to čuti. Barem zato što ne želim da me Ryan zamijeni učinkovitijom, otmjenijom dadiljom i pošalje me natrag u Veliku Britaniju.
No, znam da to nije jedini razlog. Još uvijek postoji blesav i nerazuman dio mene koji je u njega pomalo zaljubljen, bez obzira na to koliko se loše on ponašao. Iako znam da je to moj iskrivljen način da prebolim Jasona, ne želim da mi se sviđa netko tko me ne podnosi.
U redu, sitna maštanja koja katkad imam o Ryanu nikada se neće ostvariti. No, željela bih vjerovati da, ako se to ikada dogo¬di, on zbog toga neće odmah zažaliti. I da, željela bih da Ryan i mene smatra privlačnom. U nekim me trenucima tako pogleda da mi srce počne ludo udarati. Ne znam koje je pravo značenje tih pogleda, ali bilo bi lijepo znati da je djelić seksualne napetosti koju osjećam svaki puta kada je u sobi uzajamna.
»Ryan je vjerojatno Matildi Levin rekao neke dobre stvari o meni tako da spasi obraz«, kažem Trudie.
»Kako to misliš?«
»Nisam bila njegov prvi izbor za onu večeru«, objasnim. »Vjerojatno sam bila milijunta po redu. No, on sigurno nije ni u ludilu želio da njegovi suradnici misle kako je završio s nekom jadnicom u haljini koja nije ni za pranje prozora. Pa me je vjero¬jatno malo nahvalio.«
»Umišljaš. Ta je haljina bila divna. Ja uopće ne mislim da je previše otkrivala.«
»Trudie, da sam na tu večeru otišla u prozirnom korzetu, sačuvala bih više čednosti.«
»Dobro. Ali ja govorim o razdoblju prije nego što si svima pokazala svoje gaćice. Nadam se da si depilirala bikini zonu.« Ona posegne rukom preko ramena i počeše se po leđima tako žestoko kao da ima buhe.
»Sto ti je s kožom?« pitam je.
»Ma, ove gluposti.« Skine nikotinski flaster i baci ga u pe¬peljaru. »Smetaju. Osim toga, još uvijek umirem za pljugom svaki put kada iziđem na piće. Već su prošli mjeseci otkako sam prestala, ali pivo i dalje nema tako dobar okus kao uz Benson & Hedges.«
»Naviknut ćeš se«, ohrabrim je.
»No, prestani mijenjati temu razgovora«, ona će. »Ne mogu vjerovati da je Ryan toliko loš.«
»Ima svoje trenutke, vjeruj mi.«
»Ako je tako loš, zašto si još uvijek ovdje?«
Na to joj nemam što reći. Odgovor je toliko jednostavan, a opet vrlo složen. Ovdje sam jer sam ostavljena. Ovdje sam jer po¬kušavam zacijeliti slomljeno srce. Ovdje sam jer povratak u Veliku Britaniju znači samo tugu.
Nisam Trudie ispričala o svom propalom vjenčanju, iako smo se toliko zbližile. Od početka sam bila odlučna u tome da nitko odavde ne sazna što se dogodilo, ne zato što sam željela biti zagonetna, nego zato što mi je trebao odmor od svega. A znam da ne bih mogla ispričati kako sam bila ostavljena na vjenčanju i očekivati da ne postavljaju pitanja.
Dok večeras sjedim do Trudie, nekako se ipak drukčije u vezi s tim osjećam. Ne znam zašto. »Mogu li ti nešto ispričati, Trudie?«
»Naravno, draga. Sto?«
»Nisam o ovome pričala otkako sam otišla od kuće...«
Ona se namršti. »Znaš da meni možeš sve reći.«
Nasmiješim se. Prvi put u posljednjih nekoliko mjeseci znam da zaista imam nekoga s kime mogu popričati. Zaista popričati. Nekoga tko će razumjeti. Takvih nema mnogo. Duboko udah¬nem. »Pa, nešto se dogodilo što...«
Tek počnem pričati kada me glas s druge strane šanka zau¬stavi u mislima. »Gdjeje moja djevojčica?«
To je Ritchie. Kada Trudie skoči na noge, lice joj toliko zasja od sreće da bi mogla imati vlastitu flotu na festivalu Blackpool Illumination .
»Hej, ljepotane!« uzvikne ona i baci mu se u naručje, a on je snažno zavrti, ne mareći što njezinom stražnjicom zamalo obori druge stolce. Potom se poljube — toliko strastveno da skrenem pogled — i Ritchie se odmakne.
»Hej, curo«, pozdravi me. »Kako ide?«
»Dobro«, nasmiješim se. »U redu.«
»Oprosti, draga«, kaže Trudie, poravnavajući kosu koja sada izgleda kao da se nekoliko sati valjala po sijenu. »Sto si mi počela pričati?«
»Ma, nije važno. Zaista. Ritchie, donijet ću ti pivo.«
43. POGLAVLJE
Ritchie nikako ne može razumjeti Felicity. Dok većini muškaraca pozornost odmah privuče njezin izgled, a ne njezina simpatična ali neosporiva ekscentričnost, ona na njega nema nika¬kvog utjecaja, možda jer je toliko zaljubljen u Trudie. Zato ga se svako malo može uhvatiti kako zuri u nju kao da je izgubila više dasaka nego rasklimani drveni lutak.
»Vidiš, Ritchie«, kaže Felicity veselo kao i obično, »ne želim reći da američki naglasak znači nepravilan izgovor. Mnogo Ame¬rikanaca govori veoma ispravno. Na primjer... hmm... Hoću reći, nije pitanje naglaska. U pitanju je mnogo više.«
»A-ha«, smiješi se Ritchie pomirljivo. »Ljudi, hoćete li još jedno pivo?«
»Zašto ne?« kaže Amber, odjevena u dugu suknju indijskog uzorka i s toliko etno nakita da izgleda poput Mr. T-a na Woodstocku. »Ja ću Budweiser.«
»Smiju li scijentolozi piti?« upita Trudie.
»Mislim da smiju«, promrmlja Amber gledajući praznu bocu koju je predala. »Iako, kad si već spomenula, nisam sigurna. O, ma nema veze, ionako mi nije dobro išlo.«
»Zašto ne?« upitam. »Nemoj mi reći da se Tom Cruise još nije pojavio u crkvi.«
»To bi i mene razljutilo«, umetne Trudie.
»Ja se nisam namjeravala povoditi za slavnima«, kaže Amber nevino. »Ja sam tražila duhovno ispunjenje.«
»Samo smo se šalile, draga«, kaže Trudie i nježno joj položi ruku oko ramena. »U svakom slučaju, smiješno je što si spomenu¬la duhovno ispunjenje jer znam nekoga tko se u tome specijalizirao — i upravo je ušao kroz vrata.«
Prije nego što se Amber uspije pobuniti, Felicity počne luđač¬ki mahati kao da u novogodišnjoj noći pokušava dozvati slobodan taksi. »Zupniče! Hej, župniče, dođite nam se pridružiti!«
»Zdravo, društvo.« Otac Paul smiješi se dok nam prilazi. »Kako ste?«
»Mi smo sjajno«, odgovori Trudie, »no, nismo se vama nadali. Zar ne biste subotnje večeri trebali provoditi doma, u mo¬litvi?«
On se nasmije. »Nalazim se sa starim prijateljem koji ne živi ovdje, pa sam pomislio da će mi Bog ipak oprostiti. Samo ovaj put.«
»Donijet ću vam piće«, predloži Ritchie i makne ruku s Tru-dina struka da iskopa nešto gotovine.
»O, hvala«, odgovori Paul. »Ja ću sok od naranče.«
»Ništa jače?« ponudi Ritchie.
»O, zašto ne? Kad već moram...«
Trudie laktom gurne Amber. »Ovo obećava«, prošapće, a Amberini obrazi žestoko porumene. »Mogla bi ga napiti i zavesti.«
44. POGLAVLJE
Ryan je nekoć bio toliko tajnovit u vezi sa svojim ljubavnim životom da sam gotovo postala uvjerena da izlazi sa članom tajne službe. Iskreno, to mi je odgovaralo. Nisam sigurna da želim čuti sočne detalje o njegovim vezama.
Zato se sada, dok stojim u hodniku kamo me dovukao još uvijek u kućnom ogrtaču, ne mogu othrvati dojmu neugode zbog razgovora koji s njim vodim.
»Stvar je u tome«, kaže mi, »da se viđam s jednom ženom.«
»U redu«, kažem dok oko prsta vrtim pojas kućnog ogrtača.
»Zove se Kristie i ona je umjesto tebe trebala doći na svečanu večeru prošloga tjedna.«
Nastojim joj ne zamjeriti.
»Neću ići u detalje«, nastavi on, »ali razlog zašto me je osta¬vila na cjedilu je taj što je bila pomalo ljuta na mene jer... pa, zato što je htjela upoznati moju djecu.«
On zastane.
»Tako«, promrmljam, još uvijek petljajući s pojasom.
»A ja to nisam želio.«
»A tako.«
Pojas moje kućne haljine sada je toliko čvrsto omotan oko mog prsta da je ovaj poprimio boju krvavice.
»Ali sam onda pomislio da bih mogao pokušati«, nastavi. »Iako Kristie i ja nismo u osobito ozbiljnoj vezi. No, prošle su tri godine od... Pa, možda bih djecu trebao naviknuti na tu moguć¬nost.« On ponovno napravi stanku.
»Dobro.« Ponadam se da je razgovor zavisio. Ali Ryan očekuje odgovor. On očito ne shvaća da sam za davanje savjeta o romantičnim vezama podobna koliko i kaktus neženja.
»Vjerojatno si u pravu«, kažem. »Zašto mi to govoriš?«
»Jer ću ih upoznati danas«, odvrati on.
»O... o, dobro«, kažem napokon.
Raspoloženje mi se promijeni: ako Ryan izvodi djecu na ci¬jeli dan, mogu provjeriti je li Trudie slobodna za shopping izlet u Filenin podrum — spektakularan bostonski dućan s dizajnerskom robom na sniženjima koja izgleda kao da je kupljena u Selfridgesu.
»Da, to su zaista dobre vijesti«, nastavim ja. »Bit će lijepo da provedete kvalitetno vrijeme zajedno kao obitelj i...«
»Ti ideš s nama«, prekine me on.
»Ja?« uzviknem. »Hoću reći, oprosti, ali što ću vam ja?«
»Siguran sam da će sve dobro proći«, nastavi on ne obazi¬rući se na mene, »ali mislim da postoji i mala mogućnost da im taj događaj bude neugodan. Nadam se da neće, ali je moguće. I ako do toga dođe, trebam te ondje.«
»Da sredim stvari.«
»Tako je«, odgovori on veselo.
45. POGLAVLJE
Kristie nalikuje na Cindy Crawford, s jagodicama isturenim poput balkona i tijelom toliko izvježbanim da vjerojatno pro¬vodi sedam sati na dan radeći vježbe za stražnjicu. Njezina pojava oduzima dah. Vrlo je jasno zašto je Ryan smatra privlačnom. No, djeca je, s druge strane, preziru od sekunde kad su je ugledala.
»Koji su vam omiljeni predmeti u školi?« upita ih ona, to¬liko neprirodno da se gotovo može čuti kako joj glas škripi od napetosti.
»Samuel je premalen za školu«, nadureno je obavijesti Ruby. »On ima samo tri godine.«
»Oh.« Kristie napući usne.
Sjedimo na deki u Boston Commonu, nakon što smo plovili čamcem u obliku labuda i pojeli više nego izdašan ručak na travi.
Kristie je pojela tek dva lista potočarke i komad krekera koji je izgledao poput hrane za kunića na tabletama za smanjenje apetita. O tome razmišljam s grižnjom savjesti, dok mi pola hladne pizze i nekoliko porcija doritosa uzrokuju težinu u želucu čiju izbočinu neuspješno pokušavam prikriti tako da većinu poslijepodneva ruke držim prekriženima.
Padne mi na pamet da Jasona, da me je sada upoznao, ne bih nikako privukla. On nije od onih muškaraca koji cijene žen¬ske obline. Iako nije ništa rekao kada sam se udebljala nekoliko kilograma, bilo je očito da sam mu draža mršavija. Bog zna što bi mislio da vidi koliko sada imam celulita.
»A što je s tobom?« nastavi Kristie, pokušavajući s Ruby zapodjenuti nešto što podsjeća na razgovor.
Ona slegne ramenima i ne odgovori.
»Hajde, Ruby«, potaknem je. »Reci Kristie koliko voliš umjetnost.«
»Umjetnost, ha?« kaže Kristie, ponovno pokušavajući. »I ja sam u školi voljela sat umjetnosti. No, to je bilo davno.«
Ruby ne kaže ništa.
»Kladim se da ne možeš pogoditi kada«, kaže joj Kristie.
»Prije dvjesto godina?« Ruby nestašno slegne ramenima. Ja je presiječem pogledom neodobravanja, Ryan suspregne osmijeh, a Kristie je, što je vidljivo, poželi zadaviti.
»Ne«, odgovori joj, dok se smiješi kroz stisnute zube. »Ne tako davno, kao što sam sigurna da znaš.«
»Kristie je donijela frizbi«, javi se Ryan dok ustaje i otresa travu s traperica. »Sto kažete da zaigramo? Hajde, Ruby.«
»Frizbi je glup«, odgovori ona. Nasreću, Samuel ne misli isto. Skoči na noge da se priključi. »Ja igram, tatice, ja igram!«
»Nisi li malo prestroga prema Kristie?« upitam Ruby kada se dovoljno udalje.
»Ne!« pobuni se ona.
»U redu, nema u tome ništa loše«, kažem joj. »Ali trebala bi joj pružiti priliku.«
»Zašto?« naduri se ona.
»Jer tvoj tata mora imati prijateljice«, odgovorim, a ona se uzvere na moje koljeno. »I trebala bi prema njima biti dobra.«
»Ona nije njegova prijateljica«, kaže mi ona prezirno. »Ona mu je cura. To nije isto.«
»U pravu si«, klimnem. »Zao mi je što sam podcijenila tvo¬ju moć zaključivanja. Ali, Ruby, tvoj bi tata bio sretniji u društvu nekog kao što je Kristie. A to da mu je ona cura i nije toliko loše, je li?«
»Je, ako je to ona.«
»Pa«, kažem, »mislim da je ona u redu, zaista. I ako se sviđa tvom tati, onda...«
»Ne bi mi smetalo da si mu ti cura.«
Srce mi preskoči otkucaj. »Ruby, dušo, to se neće dogoditi. Tvoj tata i ja smo samo prijatelji.«
»Ali ti si mnogo zgodnija od nje«, reče ona.
»O, pa nisam baš sigurna...«, nasmiješim se skromno, od¬lučna da tu opasku ne shvatim kao očiti trik koji služi da me se namami na tu zamisao.
»I tatica nikada nije mrzovoljan kada si ti tu.«
Kako da ne.
»Barem nije toliko mrzovoljan. Zaista«, Ruby ustraje, širom raširenih očiju.
Ostali dođu skakućući i Samuel se baci na mene, odlučan da i on nade mjesto na mom koljenu. »Igrao sam frizbi, Zoe!« Ne bi izgledao sretnije ni da je upravo prošao vozački.
»Znam, vidjela sam te! Ti si tako veliki dečko, zar ne?«
»A ne mali«, ponovi on ozbiljno.
»Ne, svakako veliki«, potvrdim.
»Jako veliki dečko«, ponovi on.
»Vrlo, vrlo, vrlo veliki dečko«, kažem mu i poljubim ga, a on se počne hihotati.
Kada podignem pogled, Kristie me promatra kao da sam glav¬ni policijski savjetnik za Antikrista.
»Zar se nije Kristie dobro sjetila da vam kupi frizbi?« kažem ja u blijedom pokušaju da pridobijem njihovu naklonost za Kri¬stie. Ali Ruby ne nasjedne. Nažalost, prođe još sat vremena mojih uzaludnih pokušaja da podignem Kristienu popularnost.
Jedina svijetla točka bude kada Ryan konačno nagovori Sa-muela da ode s Kristie hraniti patke, dok se Ruby ostane voziti na biciklu. Ryan i ja počnemo čistiti ostatke piknika koji čine toliki nered kao da je krdo divljih zvijeri ovdje održalo tinejdžerski tulum.
»Onda, što misliš?« upita Ryan. »O Kristie, mislim.«
»Oh... pa, u redu je«, kažem dok u vreću za smeće bacam napola sažvakan kolačić sa Samuelova tanjura. Protiv svoje volje osjetim žalac ljubomore. »Draga je.«
Ryan šmrcne. »I to je sve?«
»Vrlo je privlačna«, kažem mu iskreno.
»Da«, složi se. »U redu je.«
Ryan ustane, pa potom sjedne, podigne grančicu i stane joj strugari koru švicarskim nožićem. Mišići mu se na nadlakticama napnu. Pokušam ostati mirna.
»Htio sam pitati što misliš, kako je prošlo — s djecom?« upita.
Pokušam naći diplomatski odgovor na to pitanje. »Sigurna sam da će im prirasti srcu. Prije ili poslije.«
Ryan smrkne. »Vi Britanci majstori ste u ironičnim odgovo¬rima.«
»Kako to misliš?«
»>Sigurna sam da će im prirasti srcu<«, imitira me. »To je tvoj način da kažeš da je grozna s djecom i da je mrze.«
»Nisam to rekla.« Vrat mi oblije vrućina.
»Nisi trebala.«
To nije najgore što je Ryan rekao ovaj tjedan ili, još bolje, otkako sam došla. Možda je samo kap koja je prelila čašu. Kako god, zbog nečeg u njegovim riječima poželim mu na giavu izvr¬nuti puni tanjur sada raskvašenih čokoladnih kolača i ukrasiti ga trešnjom.
»Ryane«, kažem, ne obraćajući pozornost na srce koje u svom stilu bijesno lupa. »Sto je tebi?«
»Hm?«
»Pitala sam, što je tebi?«
Nadam se da zvučim strogo, ali ruke mi se toliko tresu da se osjećam snažno kao i Bambi.
»Došla sam ovamo iako nisam imala slobodan dan Bog zna koliko dugo«, požurim reći, »i trudila sam se biti pravi drug i savršen diplomat. Dala sam sve od sebe da se Ruby svidi tvoja dje¬vojka. I usprkos svemu tome, ti mi još uvijek imaš nešto zamjeriti.«
Ako je Ryana šokirao ovaj ispad, to ne pokazuje.
»Mogu li te podsjetiti da. ja zapošljavam tebe, Zoe?« istakne.
»Da se barem prema meni odnosiš kao prema zaposlenici«, progundam, »a ne kao prema robu.«
»Plaćam te, pružam ti krov nad glavom, a zauzvrat se od tebe očekuje da radiš«, odgovori. »Sto nije u redu s tim?«
»Ništa«, promrmljam, podsjećajući se da mi je ovaj posao potreban. »Zaista, ništa. Ja sam samo... samo...«
»Samo što?« kaže.
Usna mi počne nekontrolirano podrhtavati. Duboko udah¬nem i saberem se. »Ryane, ja se ubijam od posla. I to mi ne smeta. Samo... no, neopisivo mi smeta što nikada, baš nikada ne kažeš: >Zoe, hvala tk.«
»Sada želiš da ti počnem slati i cvijeće?« »Ne!« poviknem razdraženo. »Sto onda?« vikne on.
»Samo želim da prestaneš biti takav pizdek!« vrisnem. Čim to izgovorim, počnem dvojiti između mišljenja da sam izgubila razum i toga da činim pravu stvar.
Iako mi je Ryana žao, neopisivo mi ga je žao, nitko mu nije spreman reći da se prema ljudima ne može tako odnositi.
On ustane i odmah mi je jasno da sam ga ozlovoljila. »Ne znam što je to pizdek«, odgovori, »ali ako to i jesam, nije me briga.«
»Trebalo bi te biti.«
»Zašto?«
»Zato što imaš dvoje divne djece koja te vole i koja ne zaslu¬žuju pizdeka za oca.« Objasnim mu. »Zaslužuju nekoga tko bi im bio uzor i...«
»Uzor?« prekine me.
»Da, uzor koji...«
»Želiš reći da ja nisam uzor?«
»Prestani mi stavljati riječi u usta!«
Odjednom shvatim da me Ryan ne sluša.
Umjesto toga gleda prema jezeru, a na licu mu se čita zbu¬njenost i nervoza. Potom ugledam Kristie koja trči prema nama. I vrišti.
»Koji vrag...« počne Ryan.
»Mali!« vrišti Kristie histerično. »Utapa se!«
46. POGLAVLJE
Dok Ryan iz jezera izvlači Samuelovo mlitavo tjelešce, u žilama mi struji toliko adrenalina da mi je zlo. »Ne znam postupak reanimacije«, neprestano ponavlja.
Ja teško progutam. Nikada ovo prije nisam radila. Ne na ži¬vom djetetu. Obuka koju sam prošla tijekom studija uključivala je disanje usta na usta na lutki koja je vjerojatno bila u rodu s gole¬mim kalupom za žele-desert. Ne na živom djetetu. Ne na Samuelu.
»Ja znam.« Maknem Ryana s puta.
Čini mi se da se sve odigrava usporeno, dok ja mehanički postavljam Samuela u pravi položaj, nadajući se očajnički da se dobro sjećam postupka. Kristie još uvijek histerično vrišti o tome kako se samo okrenula da se javi na telefon. Ruby stoji iza mene i rida, a bicikl napušteno leži na deki za piknik. Ryan jedini ne pušta ni glasa. Kleči do mene, a lice mu je toliko lišeno boje da izgleda nadnaravno.
»Znaš li što radiš?« Glas mu je pun užasa i jedva ga prepo¬znajem.
»Ja... ja mislim«, odgovorim.
Ali nije da znam.
Sve što znam jest da sam vjerojatno najveća šansa koju Samuel ima.
Molim te, Bože, daj da to bude dovoljno.
Drhtavu ruku položim na Samuelovo čelo, a drugu pod njegovu bradu da je podignem. Potom se sagnem i poslušam mu disanje. Čak i usprkos buci u pozadini razaznajem da nemam što čuti. Njegova su prsa mirna.
U panici, pogledam mu u usta, a potom mu ih zatvorim svo¬jima, ponavljajući si da moram vladati situacijom i ostati mirna.
No, ne mogu se usredotočiti i čitavo mi se tijelo trese i znoji kao kod ovisnika koji se ostavlja heroina.
Brojim do pet i počnem s disanjem usta na usta, tjerajući od sebe sve misli, osim onih koje se tiču mog zadatka. Odmaknem se i provjerim mu bilo, moleći se da osjetim bilo što. No, još uvijek nema ničeg.
Molim te, Bože, pomozi mi. Molim te, Bože, pomozi Samuelu.
Nastojim ostati na autopilotu, pokušavajući se sabrati. Ali nema svrhe: panika me preuzima i toliko se tresem da se jedva mogu umiriti da dajem umjetno disanje.
»Ne dopusti da umre, Zoe«, prošapće Ryan. »Molim te, ne dopusti da umre.«
U glavi mi se vrti od Ryanovih riječi, Rubyna plakanja i Kri-stiena tuljenja. I Samuelove sumorne, strašne tišine.
Bože svemogući, daj mi snage da ovo učinim. Molim te, Bože. Molim te.
Duboko udahnem i zatvorim oči.
Ja to mogu, zar ne?
Ja to mogu.
ZOE, TI TO MOŽEŠ!
Ne znam zašto ili kako, ali odjednom buka oko mene išče¬zne.
ZOE, TI TO MOŽEŠ!
Nagnem se i ponovno počnem s disanjem usta na usta. Na¬kon pet udaha, odmaknem se i provjerim Samuelovo bilo. Prsti su mi na njegovu dušniku, ali još uvijek ne mogu ništa osjetiti. Pokušam niže, možda sam ih stavila na pogrešno mjesto.
ZOE, NEĆEŠ GA PUSTITI DA UMRE!
Ponovno duboko udahnem, nagnem se naprijed i prislonim usta na Samuelova.
Jedan udah.
Dva udaha.
Tri udaha...
Odjednom se Samuelova prsa podignu. Odmaknem se, šoki¬rana, iznenađena, zadivljena, dok se njegovo malo lice pijuckajući vraća u život.
Voda mu izvire iz usta. Žestoko kašlje.
Potom plače. Plače, plače i plače.
To je najljepši zvuk koji sam ikada čula.
47. POGLAVLJE
Nikada nisam voljela bolnice. Od smrti bake Bonnie prije šest godina nisam za njih vezala pozitivne misli, bez obzira na pre¬dano ili prijateljsko osoblje. Čak mi je bilo odbojno voziti Jasona na hitni prijam kada je slomio ruku igrajući badminton krajem prošle godine. Priznajem, to je bilo djelomice zato što mi je od njezina neprirodno iskrivljena kuta dolazilo slabo, a dugotrajno če¬kanje u sobi koja je podsjećala na zatvorsku ćeliju, s dva sumnjiva tipa koja su pomalo zaudarala, nije pomoglo.
Iako je Jason bio taj koji je bio ozlijeđen, činio se daleko ve¬drijim od mene. Poslije sam ga zadirkivala da je svoje prijelome — imao ih je tri na lijevoj ruci — smatrao ordenima časti.
»Ne bih bio pravi sportaš da nikada nisam završio u bolnici«, cerio se.
»Ne znam jesi li neopisivo hrabar ili sasvim blesav.« Na¬smiješila sam se i poljubila ga na izlazu. Samo prisjećanje na taj događa u meni budi oštricu bolne žudnje za njim.
Nadala sam se da će američke bolnice izgledati privlačnije od britanskih, ali razuvjerila sam se čim su me, još na ulazu, napali razni bolnički mirisi. Tu je i činjenica da smo ovdje zbog onoga što se dogodilo Samuelu. Iskreno, o tome se ne može reći ništa pozitivno. Osim, naravno, toga da je živ.
Hvala ti, Bože, sto je živ.
»Dobro je, ali morat će ovdje prenoćiti«, liječnik kaže Rya-nu. »No, važno je da će sve biti u redu. Spasili ste mu život.«
Ryan više nije blijed poput duha, ali još uvijek je tupa izraza lica. »Nisam ja«, prošapće. »Zoe mu je spasila život. Zoe je to učinila.«
»Pa, Zoe«, obrati mi se liječnik, stavljajući ruku na naslon moga stolca, »trebali biste biti veoma ponosni. Mališan sada ne bi bio s nama da nije bilo vas. U svemu ste postupili ispravno.«
Natjeram se na smiješak, ali osjećam se toliko iscrpljeno da vjerojatno nalikujem na zombija.
Kada liječnik za sobom zatvori vrata Samuelove sobe, ja spu¬stim pogled na njegovo okruglo malo lišće dok u krevetu spava dubokim snom. I on je blijed, ali u usporedbi s onim kako je Ryan izgledao kada ga je izvukao iz vode, slika je i prilika zdravlja i vitalnosti.
Ruby također čvrsto spava u naslonjaču u kutu sobe, dobro umotana u deku. Prije nekoliko sati ponudila sam joj da je odvezem kući, ali željela je ostati. Mislim da nam je Ryan zahvalan na društvu.
Ja se prisilim ustati iz stolca. »Jesi li za kavu? Mislim da sam negdje vidjela uređaj za tople napitke.«
Ryan odmahne glavom. Ja se okrenem da iziđem, kada me njegov glas zaustavi. »Zoe.«
Zastanem.
»Možeš li nakratko sjesti?« zamoli me.
Tiho se vratim do stolca kako ne bih probudila djecu. »Sto je?« upitam.
Njegove kobaltno plave oči blistaju od neprolivenih suza. »Zao mi je«, kaže polako, dok ih briše. »Toliko mi je žao.«
»Zaboravi«, prošapćem. »To je bila samo prepirka. A i ja sam rekla stvari koje...«
»Ne«, odgovori on. »Ne mislim na prepirku. Mislim na sve. Mislim na to... kakav sam ja.«
»O«, uspijem protisnuti.
»Znam da sam težak za suživot. A ti to ipak podnosiš. To kakav sam ja. Pretpostavljam da želim reći da... ne bi to trebala podnositi.«
Nato pognem glavu, prtljajući po žici sa strane Samuelova kreveta. Ovaj bi razgovor trebao biti neugodan, ali iz nekog razlo¬ga nije. »Neću reći da mi je čitavo vrijeme bilo lako«, prošapćem.
»Znam«, prizna Ryan. »I ja... ja se zbog toga ne osjećam dobro, vjeruj.«
Pogledam ga u oči. Zgodan je kao i uvijek, ali vrlo blijed. Moje srce počne kucati brže i ja se prekorim zbog te nepriličnosti.
»Zoe«, nastavi on, »trebala bi znati da si vjerojatno prva osoba koju sam upoznao otkako je Amy umrla koja mi se zapravo, zaista... sviđa.«
Odjednom me stegne u prsima i shvatim da sam zadržavala dah toliko dugo da su mi obrazi skoro poplavili.
»Ti si draga, Zoe«, nastavi on dok ja u nevjerici slušam. »Duhovita si. Sjajna si s djecom. A da ne spominjem činjenicu da si upravo spasila život mome sinu.«
Dok sjedim ondje, okamenjena od iznenađenja, toliko mi se stvari vrzma mislima da ne mogu progovoriti.
»Ponio sam se kao glupan. I znam da ne zaslužujem tvoje prijateljstvo. Ali, molim te, znaj da mi je veoma žao.«
Grlo mi je suho i stisnuto kada Ryan posegne preko kreveta i nježno mi stegne ruku. Njegova je ruka velika i jaka, ali su mu vršci prstiju mekani. Promatram mu obrise zglobova na prstima dok mi srce ludo udara. On mi potom stisne ruku. Nešto u nači¬nu na koji to učini natjera mi suze, za koje nisam ni znala da su mi se u očima skupile, da se proliju. Krenu mi niz obraze, kapajući po deki pokraj Samuelove noge. Promatram kako ih tkanina upija i kažem bez razmišljanja: »Želim ići kući.«
Ne znam zašto sam to izgovorila. Možda me je silina tog tre¬nutka podsjetila na to koliko mi nedostaje. I koliko mi nedostaje Jason. Koliko mi očajnički on nedostaje.
»Želim svoju mamu i tatu«, tiho zaplačem. »Želim ponov¬no čuti liverpulski naglasak. Želim voziti lijevom stranom. Želim gledati što Leanne Battersby izvodi u
Coronation Streetu . Želim obilni doručak s HP umakom. Želim... želim... Pa, to je sve.«
Pogledam Ryana koji izgleda kao da sam ga probola u srce.
On ustane, bez riječi obiđe krevet i dođe do mene. Nagne se i, na moje još veće zaprepaštenje, zagrli me. Njegove su ruke toliko moćne i snažne da mi oduzmu dah. Potpuno sam obuzeta zaprepaštenjem i željom, dok mi se tijelom širi toplina, a ja se borim da umirim lupanje srca.
Zaklopim oči i, potpuno podivljalih osjećaja, konačno se natjeram da opustim ramena. Kada me privuče bliže, primijetim kako je divna toplina njegove kože na mojoj. Dopustim da mi se mokar obraz osloni o mišićavu oblinu njegova ramena i uživam u tom osjećaju. U glavi mi je uragan zbunjenosti, ali tijelo odgovara neupitnom žudnjom.
Ryan mi nježno makne kosu s lica i osjetim da je usnama prišao mom uhu. Njegov je dah mekan i sladak. »Nemoj ići«, prošapće. »Molim te, nemoj ići.«
48. POGLAVLJE
Kasnije toga tjedna probudim se usred noći nakon što sam po-novno sanjala vjenčanje. Na čelu mi izbija hladan znoj i osje¬ćam se toliko slabom da bi moja mama, da je ovdje, zaključila kako sam se razboljela.
Nakon toga ne uspijem zaspati i prevrćem se u krevetu kao da me je napala kolonija mrava koji izvode moreški ples. Kada konačno zadrijemam, učini mi se da već nakon minute Ruby i Samuel zakucaju na vrata. »Uđite«, graknem, kao da sam glasnice negdje neopazice zagubila.
Kada se vrata otvore, na njima stoji Ryan, s pladnjem na kojem su kajgana, rajčice, gljive, slanina, prepečenac, šalica čaja i novine. »O, umalo sam zaboravio«, promrmlja. Izvuče nešto iz stražnjeg džepa i baci na pladanj.
To je boca HP umaka.
49. POGLAVLJE
Da su u mome djetinjstvu radili muzeje kao što je Bostonski dječji muzej, vjerojatno bih ondje željela provesti cijeli život. Trudie, Amber, Felicity i ja ovdje smo cijelo jutro sa svom našom djecom koja su toliko uzbuđena kao da im je netko potajice u organskom soku od kruške koji piju otopio tablete ekstazija.
Rastavljali smo tostere u odjelu koji se zove Johnnyjeva ra¬dionica, ispitivali zakone fizike s golfskom lopticom, a sada smo u Dječjoj snazi gdje se djeca upoznaju s drukčijim načinom vjež¬banja. Djeca su vjerojatno umorna, ali da im predložimo da se odmore, mislim da bi im zatrebalo psihijatrijsko liječenje.
»Ti se nećeš pridružiti, Felicity, dušo?« pita Trudie dok ski¬da cipele s punim potpeticama i skače na interaktivni plesni podij, a za njom skakuću Andrew i Eamonn.
»Ja ću preskočiti ovaj put«, kaže Felicity veselo, poravnava¬jući ovratnik Tallulina džemperića. »Nisam vična ovakvoj vrsti plesa.«
»Nemoj mi reći da si i za ples školovana?« upitam.
»Samo malo«, ponosno će ona. »Osmi stupanj u baletu, sedmi u jazz-danceu, dovoljno da se snađem, zapravo. No, moja strast su balski plesovi. Jeste li znali da je bečki valcer zapravo to¬liko brz i složen da neke škole inzistiraju da ga se uči na privatnim satovima, a ne u učionicama?«
»Ovaj, naravno.«
Ona nastavi s urotničkim smiješkom. »Između nas, iako to nikada ne bih sama primijetila, rekli su mi da je moj bečki valcer takav da može natjerati gospodu da zaplaču.«
»Zašto? Jer im gaziš po prstima?« vikne Trudie.
»Vrlo smiješno, Trudie«, poklopi je Felicity.
Uvijek mi je pomalo čudno slušati o muškarcima u Felici-tynu životu. Za razliku od Trudie, čiji je ljubavni život takva vruća tema da iz nje frcaju iskre, Felicity odaje dojam da je njezin stav prema pripadnicima suprotnog spola sličan onome koji ima prema guščjim jetrima: može se i bez njih.
Trudie ju je jednom prilikom pokušala ispitati o njezinoj lju¬bavnoj prošlosti, ali iako nam je odala neke donekle sočne detalje (djevičanstvo je izgubila u dvadeset prvoj, sa sinom očeva prijatelja iz lova), uporno tvrdi da je zanima jedino karijera. Trudie ne bi bila više zaprepaštena ni da joj je čaj začinjen Domestosom.
»Tallulah, draga«, kaže Felicity kada ustane i pljesne, »uočila sam divni kutak za pletenje košara za koji sam sigurna da će ti se svidjeti. Hoćemo li?«
Djeca su se sada na plesnom podiju već toliko razularila da su nalik na čopor hijena koje se škakljaju po tabanima. Čak im se i Amber priključila i skakuće uokolo izvodeći nešto za što tvrdi da je tradicionalni ples bhangra koji je naučila dok je putovala Indijom. Meni to nalikuje na pokrete kakve bi se moglo vidjeti u tri ujutro u najpopularnijem londonskom noćnom klubu.
Tallulah pogleda Ruby koja se sada već gotovo histerično smije. »Uh, dobro«, kaže oklijevajući.
»Nećemo dugo, Zoe!« podvikne Felicity dok nestaju iza ugla.
Trudie doskakuće do mene bez daha, povlačeći svoju kratku majicu da prekrije trbuh. »Isuse, ima li ovdje bolničara?« sopće.
»Nema veze«, kažem. »Sada kada smo same, zahtijevam da mi kažeš kako je prošao izlazak s Ritchijem. Je li > izlazak desetlje¬ća < ispunio očekivanja?«
Prošla noć nije bila bilo kakva. Ritchie je rezervirao mjesta u skupom restoranu, naručio taksi i dao Trudie stroge upute da odjene najglamurozniju haljinu u ormaru.
Zbog toga je grozničavo iščekivala večer kao da će je u privat¬nom zrakoplovu odvesti u Pariz.
No, Trudie se mršti. »Da me barem to nisi pitala.«
»Zašto? Sto se dogodilo?« pitam je. Ne mogu vjerovati da mi ne želi istresti svaki mogući detalj.
»Nećeš nikome reći?«
»Naravno da neću.« Sada sam već zabrinuta. »Sto je?«
Ona uzdahne i zagleda se u ruke. Njezin žarko ružičasti lak na krajevima se počeo Ijuštiti. »Ritchie me pitao da se udam za njega.«
»Omojbože!« uzviknem. »Omojbože, omojbože! O, Tru¬die! Pa to je sjajno!«
Na pola moga oduševljenog monologa uočim da ona i nije to¬liko sretna, pa obuzdam svoje izljeve čestitaka. »Ili nije?« upitam, nastojeći zaključiti zašto izgleda kao netko tko se upravo sprema identificirati nečije truplo.
»Sjajno ili ne? Dobro pitanje.«
»Bože, u pravu si. Prerano je. Nisam razmišljala, samo...«
»Nije prerano«, prekine me ona.
»Oh. Zašto onda?«
Ona ne kaže ništa.
»Znam da smo dobre prijateljice, Trudie, ali moje telepatske sposobnosti nisu toliko izoštrene koliko bi trebale biti.«
»Oprosti, draga«, kaže ona. »Gle, jasno da je na neki način dobro.«
»Zato što ga obožavaš?«
»Da.«
Zakolutam očima. »Onda, za ime Božje, koji je drugi smi¬sao?«
»Sššš!« prosikće ona i osvrne se da provjeri može li nas tko čuti. »Ne mogu se udati za njega.«
»Nisi valjda već u braku?«
Ona pucne jezikom. »Ne.«
>Potajno si potpisala zavjet da postaješ redovnica?« Trudie spusti pogled na svoju majicu bez rukava i vruće hla¬čice koji izgledaju kao da ih se zadnjih šest dana iskuhavalo. »Sto misliš?«
»U redu... Zašto?«
»Prvo, da ti nešto kažem o Ritchiju. On voli djecu. Sjajan je s Andrewom i Eamonnom — mislim, zaista sjajan, bolji od nji¬hova pravog oca. Cak i prije nego što me je jučer zaprosio, pričao je o osnivanju obitelji i sličnom. Hoću reći, Ritchie jedva čeka da ima djecu.«
»I?«
»On misli da bih ja bila sjajna mama.«
»I bi.«
»Nemoj biti tako sigurna«, odgovori ona.
»Zar ti ne želiš djecu?«
»Da, ali...«
»Vidjela sam te s Andrewom i Eamonnom. Sjajna si s njima. Kako uopće možeš misliti drukčije?«
Ona zagrize nokat. »Kada sam bila mala, razboljela sam se.« Oči joj se zamute. »Imala sam leukemiju.«
Nekoliko sekundi prođe prije nego što mi mozak obradi taj podatak. »Šališ se?«
Ona odmahne glavom i nastavi mirno pričati kao da se radi o vodenim kozicama.
»Imala sam tek četiri godine«, kaže ona. »Čitavu sam vječ¬nost provela po bolnicama. Moji jadni roditelji gotovo su poludjeli. Mama je bila uvjerena da neću preživjeti. Svatko bi se valjda tako osjećao. Nitko ne može zamisliti da mu četverogodišnje dijete do¬bije rak.«
»Bože, Trudie.«
»No, nevjerojatno je da sam se ja zapravo izvukla.« I'm a Survivor, zapjeva ona, iako ne toliko melodiozno kao Destiny's Child.
»Nevjerojatna si, Trudie, kažem joj. »To sam znala čim sam te upoznala.«
»Da, dobro«, slegne ona ramenima, »nisam toliko sigurna. Pobijedila sam bolest, dobila čiste nalaze i sada vodim sasvim nor¬malan život.«
»Kakve to veze ima s Ritchijem?«
»Upravo dolazim do toga, dušo. Rak je prokleto okrutna bo¬lest, Zoe, u to nema sumnje. Iako sam tu gadost pobijedila, ostavi¬la mi je uspomenu. Mali podsjetnik da je nikada ne zaboravim.«
Nekako znam što će sljedeće reći.
»Ne mogu imati djece, Zoe. Prošla sam sve pretrage. Bez obzira na to koliko ih željela, bez obzira na to koliko ih Ritchie želio, nikada neću moći imati djece.«
50. POGLAVLJE
Ryan nije svetac i ako sam mislila da će ga ono što se prošlog tjedna dogodilo preko noći pretvoriti u najboljeg domaćina na svijetu, zaslužila sam pljusku stvarnosti veličine otoka Wight.
Ali, govorim o velikom ali, otkako sam svoje vještine pruža¬nja prve pomoći stavila u upotrebu i vratila mu sina s ruba smrti, imam osjećaj da je ipak spoznao neke stvari. To se očitava u njego¬vu toliko velikom napretku da bi u polugodišnjem izvješću dobio najbolju ocjenu.
Problem ispijanje-viskija-kao-da-se-sve-zalihe-moraju-odmah-isprazniti prestao je. Marširanje-po-kući gotovo je prestalo. Problem dolaženje-kući-u-tri-ujutro-zaudarajući-na-parfem nije prestalo — ali pa što? Nitko nije savršen.
Zapravo, noćas je došao tek u pet i trideset i ja sam ustanovi¬la, prema blagom mirisu na njegovoj košulji dok sam jutros prala rublje (da, još uvijek to činim), da ponovno izlazi sa ženom koja nosi Pleasures od Estee Lauder. Nije je bilo proteklih šest tjedana.
U svakom slučaju, i što je najvažnije, osim što je većina njego¬vih loših navika prestala, pojavilo se mnogo toga drugoga. Napri-mjer, provodi mnogo više vremena s djecom. Zabavlja se. Smije se.
Da, Ryan se sada toliko smije da podsjeća na čovjeka koji se prisjetio kako uživati u životu. Čak mu redovito uspijeva nasmijati i mene, što mi je nekoć bilo vjerojatno koliko i mogućnost da Nicole Richie osvoji međunarodnu nagradu za doprinos moleku¬larnoj znanosti.
Ruby i Samuel primijetili su dramatičnu promjenu. Ovoga je tjedna s posla dolazio svaki dan prije šest, pa je mogao igrati košarku u vrtu, sjesti za kuhinjski stol i bojiti ili samo gledati film na televiziji. Zapravo, u zadnje je vrijeme učinio toliko toga za djecu da katkad imam osječaj da živimo s osobljem iz Butlin'sa .
Učinak koji je to ostavilo na djecu bio je sjajan. Rubyne se oči neprestano sjaje i svake večeri, osim jednog ispada u utorak, ona i Samuel bili su u krevetima, predivno umorni i u čvrstom snu, do osam i dvadeset.
A moj je posao postao toliko jednostavniji.
Danas navečer razmišljam što da djeci pripremim za večeru kada se vrata treskom zatvore. No, sada mi se ramena više ne sti¬snu od napetosti.
» Tatice!« viknu Ruby i Samuel kada zarone u njegov zagrljaj kao dva hiperaktivna šteneta.
»Opa, tek je prošlo pet«, kažem. »Uranio si.«
»Pustili su me zbog dobra ponašanja«, nasmiješi se on.
»Upravo sam se spremala kuhati, pa nam se možeš pridružiti na večeri ako želiš.«
Ryan napravi grimasu. »Kušao sam taj HP umak neki dan«, zadirkuje me. »Pomalo sumnjam u tvoj kulinarski ukus.«
»Kakva mimoza!« nasmijem se, a djeca se počnu hihotati.
»Ne, ne«, pobuni se on. »Htio sam vas sve izvesti na večeru.«
»Stvarno?« zaciči Ruby skačući s takvim uzbuđenjem da bi se moglo pomisliti kako se selimo u Disneyevo životinjsko carstvo.
»Stvarno? Stvarno?« priključi se Samuel.
»Da, stvarno, stvarno«, odgovori Ryan, podigne ga i baci u zrak kao da je lagan poput lopte za plažu na napuhavanje.
Ja požurim na kat i otvorim ormar da pregledam koje mi se mogućnosti nude. Sto se nosi za izlazak na večeru s poslodavcem i mladim štićenicima? Koktel haljina i cipele na petu? Ne, ne, ne. Koktel haljina i cipele na petu ne dolaze u obzir, ako ni zbog čega drugog, onda zato što se ne želim podsjetiti na događaj kada sam zadnji put nosila takvu kombinaciju.
Nakon podrobnog pregledavanja odjeće zadovoljim se onim što sam nedavno kupila za ovakvu priliku, to jest kada nemam pojma što odjenuti: lanene hlače i lepršava košulja s uzorkom širo¬kih rukava, kakvu nosi i Kate Hudson u zadnjem izdanju časopisa Allure (iako se kladim da svoju nije kupila u H&M-u za trideset pet dolara).
Usredotočim se zatim na nanošenje šminke, što je zahtjevan i precizan zadatak. Previše Cliniqueove podloge soft-finish i riskiram da me se razotkrije kao jadnicu koja se toliko uzbudila zbog obične večere da je ispraznila čitav ormar u potrazi za nečim prikladnim. Ako ga nanesem premalo, izgledat ću kao da sam na večeru svratila na povratku iz Wal-Marta.
Kada u hodniku susretnem Ryana, on me pogleda dok otvara vrata djeci. Kao i uvijek, koljena mi zaklecaju.
»Smršavjela si, Zoe«, primijeti on.
Stanem kao ukopana. »Molim?«
»Smršavjela si«, ponovi.
Zaprepaštena sam tom primjedbom i gotovo pokleknem pod težinom svoje zahvalnosti. Imam osjećaj kao da mi je rekao da imam oči poput zvijezda, usne poput rose i tijelo grčke boginje.
»Zaista misliš?« pitam što nehajnije mogu, dok mi se obrazi žare poput vrška ET-ova prsta. »Nisam bila na dijeti... ma, iskre¬no, nekad sam bila još mršavija.«
»Izgledaš sjajno«, nasmiješi se on, a meni srce zapleše od veselja. »Hajde, Ruby, uskači.«
Smiješno je to što zaista nisam bila na dijeti. Sto me dovodi do samo jednog zaključka: što više truda ulažeš u mršavljenje, ma¬nje mršaviš.
A Ryan je u pravu, zaista sam smršavjela. Još se uvijek ni¬sam vratila na staru težinu, ali sam izgubila barem tri kilograma, možda i više.
Uđem u restoran osjećajući se poput miss svijeta nakon dana provedenog u spa centru.
Večeramo u Legal Seafoods, bostonskoj znamenitosti u koju Ruby i Samuel do sada nikada nisu zašli. Zbog toga jer smo došli u »šminkerski restoran« Ruby nabaci smiješan faux britanski na¬glasak, a nož i vilicu drži toliko profinjeno da joj gotovo stalno ispadaju.
Naruči kalifornijsku pastrvu i čini se razočaranom kada jelo stigne. Umjesto egzotičnog, šarenog bića koje je zamišljala, na ta¬njuru je samo velika riba. A ja se, kao netko tko uspješno mršavi i pazi na zdravlje, odlučim za laganu krem-juhu od rakova.
Ryanove kamenice sa zapadne obale izazovu najveću pomutnju.
»Aah! Tatice!« vikne Ruby kada Ryan podigne školjku.
»Aah! Tatice!« ponovi Samuel.
Smiješno, ali promatranje kako Ryanu kamenica sklizne niz jezik na mene ostavlja sasvim suprotan učinak.
»Gle, vrlo su ukusne«, smije se Ryan. »I Zoe tako misli, zar ne?«
Zarumenim se. Ne želeći otkriti da ih nikada nisam jela, i ja uzmem jednu. »Divno!« kažem dok gutam nešto što mi se čini kao gruda slane sline. »Ne znate što propuštate.«
Samuel se cereka, ali Ruby izgleda zaprepašteno kao da sam pojela vlastite prljave čarape zajedno s kompotom od vode iz kade nakon kupanja. »Odvratni ste«, kaže i uzme pecivo.
Kako večer odmiče, zaključim da je izlazak na večeru toliko uspješan da bi Ryan morao razmisliti o tome da takve običaje odr¬žavamo svaki drugi dan. Kažem mu to bez oklijevanja.
Ali ne radi se samo o djeci. I ja sam uživala.
U devet, dok još sjedimo za stolom i čekamo da nam stigne taksi, shvatim da večeras osjećam ugodnu toplinu oko srca. Pripišem to boci vina koju smo Ryan i ja podijelili.
»O Bože, kako sam blesav«, kaže on iznenada.
»Zar si zaboravio ključeve?«
»Ne, ne, nešto drugo. Zdravicu. Podignite čaše, djeco.«
Oni ih podignu toliko visoko da Samuel zamalo po glavi pro¬lije narančin sok.
»Za Zoe«, kaže Ryan. »Našu spasiteljicu.«
51. POGLAVLJE
U jedanaest sati djeca spavaju dubokim snom, a ja sam se povukla u svoju sobu. Taman se uvlačim ispod pokrivača, kada čujem korake koji silaze niza stube. Kada ih ponovno čujem, uspravim se i namrštim. Samo što ovoga puta Ryan, pretpostavljam da je on, trči uza stube.
Čini to toliko glasno da sam uvjerena kako će probuditi Ruby i Samuela. Skočim iz kreveta da doznam što se događa. No, kada otvorim vrata, suočim se s prizorom koji nisam očekivala.
Ryan je na vrhu stubišta, leđima okrenut prema meni i na putu u svoju spavaću sobu. Osim ručnika toliko malena da ne bi pokrio ni čednost Strašnog Jure, a kamoli muškarca od metra i devedeset, sasvim je gol.
Zbog toga jer s njega kaplje voda zaključim da je vjerojatno trčao u prizemlje po čisti ručnik. Dok žuri preko odmorišta, ja stojim kao ukopana.
Potom ispusti ručnik.
Ja uzdahnem.
Uzdahnem tiho, u panici, pomalo piskutavo, djelomice od užasne mogućnosti da bi se mogao okrenuti i vidjeti da mu buljim u stražnjicu, a djelomice zato što mu zaista i buljim u stražnjicu.
»Sranje«, promrmlja on i podigne ručnik. Baci ga preko ramena i nastavi prema sobi.
Dlanom zaklopim usta dok pogledom proždrljivo gutam obline njegova gola i mokra tijela. Užasnuta sam samom sobom, ali ne mogu se zaustaviti. Pogledom upijam kapljice vode koje mu se drže za široka, preplanula ramena i — oh, Bože, jedva mogu disati — njegovu stražnjicu.
Ryanova je stražnjica svjetske klase.
Hoću reći, neke su stražnjice lijepe, ali ova nije samo to. Mi¬chelangelo na vrhuncu svojih stvaralačkih moći ne bi bio u stanju isklesati nešto ovakvo.
Odjednom slučajno izdahnem. Zvuči kao kratko ispuštanje plina iz balona napunjenog helijem. Ryan zastane. Ja se ugrizem za ruku, savijajući se od bola, moleći se da me nije čuo.
On pogleda u stranu.
Znoj mi izbije na čelo. Šake stišćem toliko čvrsto da bih mo¬rala u bolnicu da imam imalo duže nokte.
Ali on se ne okrene.
Nemam pojma je li me čuo — samo znam da je nastavio svojim putem i zatvorio vrata sobe za sobom.
Zaklopim oči i teško uzdahnem od olakšanja. Konačno se priberem dovoljno da se mogu vratiti u sobu, zatvoriti vrata, usko¬čiti u krevet i navući pokrivač do brade.
Pokušavam čitati knjigu. Ali nešto se čudno događa. Svaki puta kada stignem do dna stranice, shvatim da nisam zapravo pro¬čitala ni riječi.
Moj dragi Ryane,
oduvijek si bio pomalo nestašan — znaš da se to meni kod tebe zapravo i sviđa. Ali sada si malo pretjerao. Mojih za¬dnjih nekoliko pisama imalo je ulogu maslinove grančice, prilike koju sam ti pružila da spoznaš koliko su tvoji po¬stupci pogrešni. Moji pokušaji nisu trebali proći neopaženo. Stoga sam duboko razočarana što si učinio upravo to.
Dopusti mi da te na nešto podsjetim, Ryane, na nešto što je meni veoma važno, ako tebi možda nije. Mi smo spavali. Nekoliko puta. Ja nisam osoba koja spava s bilo kime, po nekoliko puta, a potom krene na nekog novog. Ono što smo imali nešto je značilo. Nešto veliko. A jed¬nostavno odustajanje nije rješenje — barem ne za mene. Osim toga kako seja osjećam, pogledajmo tebe, Ryane. Ja sam u tvoj život unijela malo svjetlosti — znam da jesam — na način koji nisi iskusio nakon Amyne smrti. Ja sam tvoj spas, Ryane. Samo se moraš probuditi i to shva¬titi. Daj mi priliku. Ti i ja mogli bismo zajedno imati pravu budućnost. Duboko u sebi znaš da sam u pravu.
I konačno, stoje najvažnije, nemoj me ignorirati, Rya¬ne. Ne ponovno.
Tvoja zauvijek
Juliet
Ovoga puta nisam otvorila pismo. Bilo je među Ryanovom odjećom za pranje, ugurano u džep levisica. Sto s njegove strane nije osobito pametno jer ga je mogao pronaći bilo tko. Dobro, bilo tko tko bio kopao po njegovim hlačama. No, tko je rekao da sam ja uopće željela kopati po njegovim hlačama?
Prošlo je gotovo tjedan dana od najvećeg poniženja u mom životu kao odrasle osobe i stvari se još nisu vratile u normalu — što god to značilo. Da me u ovoj prilici savjetuje
Denise Robertson , znam da bi rekla kako se Ryan i ja moramo temeljito potruditi da taj nesretni incident ostavimo za sobom. Što ja pokušavam učiniti. Ali nije lako, s obzirom na to da je Ryan utonuo u jedno od svojih šutljivih raspoloženja.
A tu je i odjeća za pranje. Iako Ryan pronalazi mnogo vre¬mena za džoging, rad i izlaske s raznim ženama, još uvijek u svoj raspored ne može ugurati pranje čarapa. Nakon prošlotjedne ve¬čere, ipak, čini mi se da se nemam prava žaliti.
»Kako ide u kući Millerovih?« upita me Trudie. Našle smo se na našem redovitom izlasku koji održavamo svaka dva tjedna, u našem omiljenom baru u Hope Fallsu i čekamo da nam se pri¬druži ostatak društva.
»Bilo bi zabavnije raditi za grofa Drakulu«, kažem joj.
Večeras Trudie nosi kratke hlačice Dukes of Hazard i zgodnu tirkiznu majicu. Oboje je dovoljno malo da bude dio proljetne kolekcije Mothercarea za četverogodišnjakinje.
»Zar je ponovno počeo sa svojim ispadima?« pita me dok prtlja po svom grudnjaku Wonderbra kako bi podignula grudi. »Hajde, pljuni što te muči.«
»Ništa posebno«, uzdahnem. »Samo sam uspjela pokvariti njegovo ionako uvijek loše raspoloženje.«
»Sigurna sam da ne misli ozbiljno, draga«, kaže ona u poku¬šaju da me utješi.
»Znam«, složim se. »Ali koliko god sebično zvučalo, dio mene ne mari misli li on to zaista ili ne. Stvar je u tome da je s njim grozno živjeti.«
»Možda samo pokušava skriti činjenicu da mu se sviđaš.«
Nasmijem se u nevjerici. »Molim te, objasni izvrnutu logiku u toj tvrdnji.«
»Nikada nisam tvrdila da je logična, draga«, naceri se, »ali ona ti je žena za večerom rekla da mu se sviđaš, nije li? Ja se s njom slažem — i ja imam takav osjećaj svaki put kada ga vidim s tobom.«
»Vi ste oboje očito ludi«, ustrajem.
Ipak, dio mene veseli se to čuti. Barem zato što ne želim da me Ryan zamijeni učinkovitijom, otmjenijom dadiljom i pošalje me natrag u Veliku Britaniju.
No, znam da to nije jedini razlog. Još uvijek postoji blesav i nerazuman dio mene koji je u njega pomalo zaljubljen, bez obzira na to koliko se loše on ponašao. Iako znam da je to moj iskrivljen način da prebolim Jasona, ne želim da mi se sviđa netko tko me ne podnosi.
U redu, sitna maštanja koja katkad imam o Ryanu nikada se neće ostvariti. No, željela bih vjerovati da, ako se to ikada dogo¬di, on zbog toga neće odmah zažaliti. I da, željela bih da Ryan i mene smatra privlačnom. U nekim me trenucima tako pogleda da mi srce počne ludo udarati. Ne znam koje je pravo značenje tih pogleda, ali bilo bi lijepo znati da je djelić seksualne napetosti koju osjećam svaki puta kada je u sobi uzajamna.
»Ryan je vjerojatno Matildi Levin rekao neke dobre stvari o meni tako da spasi obraz«, kažem Trudie.
»Kako to misliš?«
»Nisam bila njegov prvi izbor za onu večeru«, objasnim. »Vjerojatno sam bila milijunta po redu. No, on sigurno nije ni u ludilu želio da njegovi suradnici misle kako je završio s nekom jadnicom u haljini koja nije ni za pranje prozora. Pa me je vjero¬jatno malo nahvalio.«
»Umišljaš. Ta je haljina bila divna. Ja uopće ne mislim da je previše otkrivala.«
»Trudie, da sam na tu večeru otišla u prozirnom korzetu, sačuvala bih više čednosti.«
»Dobro. Ali ja govorim o razdoblju prije nego što si svima pokazala svoje gaćice. Nadam se da si depilirala bikini zonu.« Ona posegne rukom preko ramena i počeše se po leđima tako žestoko kao da ima buhe.
»Sto ti je s kožom?« pitam je.
»Ma, ove gluposti.« Skine nikotinski flaster i baci ga u pe¬peljaru. »Smetaju. Osim toga, još uvijek umirem za pljugom svaki put kada iziđem na piće. Već su prošli mjeseci otkako sam prestala, ali pivo i dalje nema tako dobar okus kao uz Benson & Hedges.«
»Naviknut ćeš se«, ohrabrim je.
»No, prestani mijenjati temu razgovora«, ona će. »Ne mogu vjerovati da je Ryan toliko loš.«
»Ima svoje trenutke, vjeruj mi.«
»Ako je tako loš, zašto si još uvijek ovdje?«
Na to joj nemam što reći. Odgovor je toliko jednostavan, a opet vrlo složen. Ovdje sam jer sam ostavljena. Ovdje sam jer po¬kušavam zacijeliti slomljeno srce. Ovdje sam jer povratak u Veliku Britaniju znači samo tugu.
Nisam Trudie ispričala o svom propalom vjenčanju, iako smo se toliko zbližile. Od početka sam bila odlučna u tome da nitko odavde ne sazna što se dogodilo, ne zato što sam željela biti zagonetna, nego zato što mi je trebao odmor od svega. A znam da ne bih mogla ispričati kako sam bila ostavljena na vjenčanju i očekivati da ne postavljaju pitanja.
Dok večeras sjedim do Trudie, nekako se ipak drukčije u vezi s tim osjećam. Ne znam zašto. »Mogu li ti nešto ispričati, Trudie?«
»Naravno, draga. Sto?«
»Nisam o ovome pričala otkako sam otišla od kuće...«
Ona se namršti. »Znaš da meni možeš sve reći.«
Nasmiješim se. Prvi put u posljednjih nekoliko mjeseci znam da zaista imam nekoga s kime mogu popričati. Zaista popričati. Nekoga tko će razumjeti. Takvih nema mnogo. Duboko udah¬nem. »Pa, nešto se dogodilo što...«
Tek počnem pričati kada me glas s druge strane šanka zau¬stavi u mislima. »Gdjeje moja djevojčica?«
To je Ritchie. Kada Trudie skoči na noge, lice joj toliko zasja od sreće da bi mogla imati vlastitu flotu na festivalu Blackpool Illumination .
»Hej, ljepotane!« uzvikne ona i baci mu se u naručje, a on je snažno zavrti, ne mareći što njezinom stražnjicom zamalo obori druge stolce. Potom se poljube — toliko strastveno da skrenem pogled — i Ritchie se odmakne.
»Hej, curo«, pozdravi me. »Kako ide?«
»Dobro«, nasmiješim se. »U redu.«
»Oprosti, draga«, kaže Trudie, poravnavajući kosu koja sada izgleda kao da se nekoliko sati valjala po sijenu. »Sto si mi počela pričati?«
»Ma, nije važno. Zaista. Ritchie, donijet ću ti pivo.«
43. POGLAVLJE
Ritchie nikako ne može razumjeti Felicity. Dok većini muškaraca pozornost odmah privuče njezin izgled, a ne njezina simpatična ali neosporiva ekscentričnost, ona na njega nema nika¬kvog utjecaja, možda jer je toliko zaljubljen u Trudie. Zato ga se svako malo može uhvatiti kako zuri u nju kao da je izgubila više dasaka nego rasklimani drveni lutak.
»Vidiš, Ritchie«, kaže Felicity veselo kao i obično, »ne želim reći da američki naglasak znači nepravilan izgovor. Mnogo Ame¬rikanaca govori veoma ispravno. Na primjer... hmm... Hoću reći, nije pitanje naglaska. U pitanju je mnogo više.«
»A-ha«, smiješi se Ritchie pomirljivo. »Ljudi, hoćete li još jedno pivo?«
»Zašto ne?« kaže Amber, odjevena u dugu suknju indijskog uzorka i s toliko etno nakita da izgleda poput Mr. T-a na Woodstocku. »Ja ću Budweiser.«
»Smiju li scijentolozi piti?« upita Trudie.
»Mislim da smiju«, promrmlja Amber gledajući praznu bocu koju je predala. »Iako, kad si već spomenula, nisam sigurna. O, ma nema veze, ionako mi nije dobro išlo.«
»Zašto ne?« upitam. »Nemoj mi reći da se Tom Cruise još nije pojavio u crkvi.«
»To bi i mene razljutilo«, umetne Trudie.
»Ja se nisam namjeravala povoditi za slavnima«, kaže Amber nevino. »Ja sam tražila duhovno ispunjenje.«
»Samo smo se šalile, draga«, kaže Trudie i nježno joj položi ruku oko ramena. »U svakom slučaju, smiješno je što si spomenu¬la duhovno ispunjenje jer znam nekoga tko se u tome specijalizirao — i upravo je ušao kroz vrata.«
Prije nego što se Amber uspije pobuniti, Felicity počne luđač¬ki mahati kao da u novogodišnjoj noći pokušava dozvati slobodan taksi. »Zupniče! Hej, župniče, dođite nam se pridružiti!«
»Zdravo, društvo.« Otac Paul smiješi se dok nam prilazi. »Kako ste?«
»Mi smo sjajno«, odgovori Trudie, »no, nismo se vama nadali. Zar ne biste subotnje večeri trebali provoditi doma, u mo¬litvi?«
On se nasmije. »Nalazim se sa starim prijateljem koji ne živi ovdje, pa sam pomislio da će mi Bog ipak oprostiti. Samo ovaj put.«
»Donijet ću vam piće«, predloži Ritchie i makne ruku s Tru-dina struka da iskopa nešto gotovine.
»O, hvala«, odgovori Paul. »Ja ću sok od naranče.«
»Ništa jače?« ponudi Ritchie.
»O, zašto ne? Kad već moram...«
Trudie laktom gurne Amber. »Ovo obećava«, prošapće, a Amberini obrazi žestoko porumene. »Mogla bi ga napiti i zavesti.«
44. POGLAVLJE
Ryan je nekoć bio toliko tajnovit u vezi sa svojim ljubavnim životom da sam gotovo postala uvjerena da izlazi sa članom tajne službe. Iskreno, to mi je odgovaralo. Nisam sigurna da želim čuti sočne detalje o njegovim vezama.
Zato se sada, dok stojim u hodniku kamo me dovukao još uvijek u kućnom ogrtaču, ne mogu othrvati dojmu neugode zbog razgovora koji s njim vodim.
»Stvar je u tome«, kaže mi, »da se viđam s jednom ženom.«
»U redu«, kažem dok oko prsta vrtim pojas kućnog ogrtača.
»Zove se Kristie i ona je umjesto tebe trebala doći na svečanu večeru prošloga tjedna.«
Nastojim joj ne zamjeriti.
»Neću ići u detalje«, nastavi on, »ali razlog zašto me je osta¬vila na cjedilu je taj što je bila pomalo ljuta na mene jer... pa, zato što je htjela upoznati moju djecu.«
On zastane.
»Tako«, promrmljam, još uvijek petljajući s pojasom.
»A ja to nisam želio.«
»A tako.«
Pojas moje kućne haljine sada je toliko čvrsto omotan oko mog prsta da je ovaj poprimio boju krvavice.
»Ali sam onda pomislio da bih mogao pokušati«, nastavi. »Iako Kristie i ja nismo u osobito ozbiljnoj vezi. No, prošle su tri godine od... Pa, možda bih djecu trebao naviknuti na tu moguć¬nost.« On ponovno napravi stanku.
»Dobro.« Ponadam se da je razgovor zavisio. Ali Ryan očekuje odgovor. On očito ne shvaća da sam za davanje savjeta o romantičnim vezama podobna koliko i kaktus neženja.
»Vjerojatno si u pravu«, kažem. »Zašto mi to govoriš?«
»Jer ću ih upoznati danas«, odvrati on.
»O... o, dobro«, kažem napokon.
Raspoloženje mi se promijeni: ako Ryan izvodi djecu na ci¬jeli dan, mogu provjeriti je li Trudie slobodna za shopping izlet u Filenin podrum — spektakularan bostonski dućan s dizajnerskom robom na sniženjima koja izgleda kao da je kupljena u Selfridgesu.
»Da, to su zaista dobre vijesti«, nastavim ja. »Bit će lijepo da provedete kvalitetno vrijeme zajedno kao obitelj i...«
»Ti ideš s nama«, prekine me on.
»Ja?« uzviknem. »Hoću reći, oprosti, ali što ću vam ja?«
»Siguran sam da će sve dobro proći«, nastavi on ne obazi¬rući se na mene, »ali mislim da postoji i mala mogućnost da im taj događaj bude neugodan. Nadam se da neće, ali je moguće. I ako do toga dođe, trebam te ondje.«
»Da sredim stvari.«
»Tako je«, odgovori on veselo.
45. POGLAVLJE
Kristie nalikuje na Cindy Crawford, s jagodicama isturenim poput balkona i tijelom toliko izvježbanim da vjerojatno pro¬vodi sedam sati na dan radeći vježbe za stražnjicu. Njezina pojava oduzima dah. Vrlo je jasno zašto je Ryan smatra privlačnom. No, djeca je, s druge strane, preziru od sekunde kad su je ugledala.
»Koji su vam omiljeni predmeti u školi?« upita ih ona, to¬liko neprirodno da se gotovo može čuti kako joj glas škripi od napetosti.
»Samuel je premalen za školu«, nadureno je obavijesti Ruby. »On ima samo tri godine.«
»Oh.« Kristie napući usne.
Sjedimo na deki u Boston Commonu, nakon što smo plovili čamcem u obliku labuda i pojeli više nego izdašan ručak na travi.
Kristie je pojela tek dva lista potočarke i komad krekera koji je izgledao poput hrane za kunića na tabletama za smanjenje apetita. O tome razmišljam s grižnjom savjesti, dok mi pola hladne pizze i nekoliko porcija doritosa uzrokuju težinu u želucu čiju izbočinu neuspješno pokušavam prikriti tako da većinu poslijepodneva ruke držim prekriženima.
Padne mi na pamet da Jasona, da me je sada upoznao, ne bih nikako privukla. On nije od onih muškaraca koji cijene žen¬ske obline. Iako nije ništa rekao kada sam se udebljala nekoliko kilograma, bilo je očito da sam mu draža mršavija. Bog zna što bi mislio da vidi koliko sada imam celulita.
»A što je s tobom?« nastavi Kristie, pokušavajući s Ruby zapodjenuti nešto što podsjeća na razgovor.
Ona slegne ramenima i ne odgovori.
»Hajde, Ruby«, potaknem je. »Reci Kristie koliko voliš umjetnost.«
»Umjetnost, ha?« kaže Kristie, ponovno pokušavajući. »I ja sam u školi voljela sat umjetnosti. No, to je bilo davno.«
Ruby ne kaže ništa.
»Kladim se da ne možeš pogoditi kada«, kaže joj Kristie.
»Prije dvjesto godina?« Ruby nestašno slegne ramenima. Ja je presiječem pogledom neodobravanja, Ryan suspregne osmijeh, a Kristie je, što je vidljivo, poželi zadaviti.
»Ne«, odgovori joj, dok se smiješi kroz stisnute zube. »Ne tako davno, kao što sam sigurna da znaš.«
»Kristie je donijela frizbi«, javi se Ryan dok ustaje i otresa travu s traperica. »Sto kažete da zaigramo? Hajde, Ruby.«
»Frizbi je glup«, odgovori ona. Nasreću, Samuel ne misli isto. Skoči na noge da se priključi. »Ja igram, tatice, ja igram!«
»Nisi li malo prestroga prema Kristie?« upitam Ruby kada se dovoljno udalje.
»Ne!« pobuni se ona.
»U redu, nema u tome ništa loše«, kažem joj. »Ali trebala bi joj pružiti priliku.«
»Zašto?« naduri se ona.
»Jer tvoj tata mora imati prijateljice«, odgovorim, a ona se uzvere na moje koljeno. »I trebala bi prema njima biti dobra.«
»Ona nije njegova prijateljica«, kaže mi ona prezirno. »Ona mu je cura. To nije isto.«
»U pravu si«, klimnem. »Zao mi je što sam podcijenila tvo¬ju moć zaključivanja. Ali, Ruby, tvoj bi tata bio sretniji u društvu nekog kao što je Kristie. A to da mu je ona cura i nije toliko loše, je li?«
»Je, ako je to ona.«
»Pa«, kažem, »mislim da je ona u redu, zaista. I ako se sviđa tvom tati, onda...«
»Ne bi mi smetalo da si mu ti cura.«
Srce mi preskoči otkucaj. »Ruby, dušo, to se neće dogoditi. Tvoj tata i ja smo samo prijatelji.«
»Ali ti si mnogo zgodnija od nje«, reče ona.
»O, pa nisam baš sigurna...«, nasmiješim se skromno, od¬lučna da tu opasku ne shvatim kao očiti trik koji služi da me se namami na tu zamisao.
»I tatica nikada nije mrzovoljan kada si ti tu.«
Kako da ne.
»Barem nije toliko mrzovoljan. Zaista«, Ruby ustraje, širom raširenih očiju.
Ostali dođu skakućući i Samuel se baci na mene, odlučan da i on nade mjesto na mom koljenu. »Igrao sam frizbi, Zoe!« Ne bi izgledao sretnije ni da je upravo prošao vozački.
»Znam, vidjela sam te! Ti si tako veliki dečko, zar ne?«
»A ne mali«, ponovi on ozbiljno.
»Ne, svakako veliki«, potvrdim.
»Jako veliki dečko«, ponovi on.
»Vrlo, vrlo, vrlo veliki dečko«, kažem mu i poljubim ga, a on se počne hihotati.
Kada podignem pogled, Kristie me promatra kao da sam glav¬ni policijski savjetnik za Antikrista.
»Zar se nije Kristie dobro sjetila da vam kupi frizbi?« kažem ja u blijedom pokušaju da pridobijem njihovu naklonost za Kri¬stie. Ali Ruby ne nasjedne. Nažalost, prođe još sat vremena mojih uzaludnih pokušaja da podignem Kristienu popularnost.
Jedina svijetla točka bude kada Ryan konačno nagovori Sa-muela da ode s Kristie hraniti patke, dok se Ruby ostane voziti na biciklu. Ryan i ja počnemo čistiti ostatke piknika koji čine toliki nered kao da je krdo divljih zvijeri ovdje održalo tinejdžerski tulum.
»Onda, što misliš?« upita Ryan. »O Kristie, mislim.«
»Oh... pa, u redu je«, kažem dok u vreću za smeće bacam napola sažvakan kolačić sa Samuelova tanjura. Protiv svoje volje osjetim žalac ljubomore. »Draga je.«
Ryan šmrcne. »I to je sve?«
»Vrlo je privlačna«, kažem mu iskreno.
»Da«, složi se. »U redu je.«
Ryan ustane, pa potom sjedne, podigne grančicu i stane joj strugari koru švicarskim nožićem. Mišići mu se na nadlakticama napnu. Pokušam ostati mirna.
»Htio sam pitati što misliš, kako je prošlo — s djecom?« upita.
Pokušam naći diplomatski odgovor na to pitanje. »Sigurna sam da će im prirasti srcu. Prije ili poslije.«
Ryan smrkne. »Vi Britanci majstori ste u ironičnim odgovo¬rima.«
»Kako to misliš?«
»>Sigurna sam da će im prirasti srcu<«, imitira me. »To je tvoj način da kažeš da je grozna s djecom i da je mrze.«
»Nisam to rekla.« Vrat mi oblije vrućina.
»Nisi trebala.«
To nije najgore što je Ryan rekao ovaj tjedan ili, još bolje, otkako sam došla. Možda je samo kap koja je prelila čašu. Kako god, zbog nečeg u njegovim riječima poželim mu na giavu izvr¬nuti puni tanjur sada raskvašenih čokoladnih kolača i ukrasiti ga trešnjom.
»Ryane«, kažem, ne obraćajući pozornost na srce koje u svom stilu bijesno lupa. »Sto je tebi?«
»Hm?«
»Pitala sam, što je tebi?«
Nadam se da zvučim strogo, ali ruke mi se toliko tresu da se osjećam snažno kao i Bambi.
»Došla sam ovamo iako nisam imala slobodan dan Bog zna koliko dugo«, požurim reći, »i trudila sam se biti pravi drug i savršen diplomat. Dala sam sve od sebe da se Ruby svidi tvoja dje¬vojka. I usprkos svemu tome, ti mi još uvijek imaš nešto zamjeriti.«
Ako je Ryana šokirao ovaj ispad, to ne pokazuje.
»Mogu li te podsjetiti da. ja zapošljavam tebe, Zoe?« istakne.
»Da se barem prema meni odnosiš kao prema zaposlenici«, progundam, »a ne kao prema robu.«
»Plaćam te, pružam ti krov nad glavom, a zauzvrat se od tebe očekuje da radiš«, odgovori. »Sto nije u redu s tim?«
»Ništa«, promrmljam, podsjećajući se da mi je ovaj posao potreban. »Zaista, ništa. Ja sam samo... samo...«
»Samo što?« kaže.
Usna mi počne nekontrolirano podrhtavati. Duboko udah¬nem i saberem se. »Ryane, ja se ubijam od posla. I to mi ne smeta. Samo... no, neopisivo mi smeta što nikada, baš nikada ne kažeš: >Zoe, hvala tk.«
»Sada želiš da ti počnem slati i cvijeće?« »Ne!« poviknem razdraženo. »Sto onda?« vikne on.
»Samo želim da prestaneš biti takav pizdek!« vrisnem. Čim to izgovorim, počnem dvojiti između mišljenja da sam izgubila razum i toga da činim pravu stvar.
Iako mi je Ryana žao, neopisivo mi ga je žao, nitko mu nije spreman reći da se prema ljudima ne može tako odnositi.
On ustane i odmah mi je jasno da sam ga ozlovoljila. »Ne znam što je to pizdek«, odgovori, »ali ako to i jesam, nije me briga.«
»Trebalo bi te biti.«
»Zašto?«
»Zato što imaš dvoje divne djece koja te vole i koja ne zaslu¬žuju pizdeka za oca.« Objasnim mu. »Zaslužuju nekoga tko bi im bio uzor i...«
»Uzor?« prekine me.
»Da, uzor koji...«
»Želiš reći da ja nisam uzor?«
»Prestani mi stavljati riječi u usta!«
Odjednom shvatim da me Ryan ne sluša.
Umjesto toga gleda prema jezeru, a na licu mu se čita zbu¬njenost i nervoza. Potom ugledam Kristie koja trči prema nama. I vrišti.
»Koji vrag...« počne Ryan.
»Mali!« vrišti Kristie histerično. »Utapa se!«
46. POGLAVLJE
Dok Ryan iz jezera izvlači Samuelovo mlitavo tjelešce, u žilama mi struji toliko adrenalina da mi je zlo. »Ne znam postupak reanimacije«, neprestano ponavlja.
Ja teško progutam. Nikada ovo prije nisam radila. Ne na ži¬vom djetetu. Obuka koju sam prošla tijekom studija uključivala je disanje usta na usta na lutki koja je vjerojatno bila u rodu s gole¬mim kalupom za žele-desert. Ne na živom djetetu. Ne na Samuelu.
»Ja znam.« Maknem Ryana s puta.
Čini mi se da se sve odigrava usporeno, dok ja mehanički postavljam Samuela u pravi položaj, nadajući se očajnički da se dobro sjećam postupka. Kristie još uvijek histerično vrišti o tome kako se samo okrenula da se javi na telefon. Ruby stoji iza mene i rida, a bicikl napušteno leži na deki za piknik. Ryan jedini ne pušta ni glasa. Kleči do mene, a lice mu je toliko lišeno boje da izgleda nadnaravno.
»Znaš li što radiš?« Glas mu je pun užasa i jedva ga prepo¬znajem.
»Ja... ja mislim«, odgovorim.
Ali nije da znam.
Sve što znam jest da sam vjerojatno najveća šansa koju Samuel ima.
Molim te, Bože, daj da to bude dovoljno.
Drhtavu ruku položim na Samuelovo čelo, a drugu pod njegovu bradu da je podignem. Potom se sagnem i poslušam mu disanje. Čak i usprkos buci u pozadini razaznajem da nemam što čuti. Njegova su prsa mirna.
U panici, pogledam mu u usta, a potom mu ih zatvorim svo¬jima, ponavljajući si da moram vladati situacijom i ostati mirna.
No, ne mogu se usredotočiti i čitavo mi se tijelo trese i znoji kao kod ovisnika koji se ostavlja heroina.
Brojim do pet i počnem s disanjem usta na usta, tjerajući od sebe sve misli, osim onih koje se tiču mog zadatka. Odmaknem se i provjerim mu bilo, moleći se da osjetim bilo što. No, još uvijek nema ničeg.
Molim te, Bože, pomozi mi. Molim te, Bože, pomozi Samuelu.
Nastojim ostati na autopilotu, pokušavajući se sabrati. Ali nema svrhe: panika me preuzima i toliko se tresem da se jedva mogu umiriti da dajem umjetno disanje.
»Ne dopusti da umre, Zoe«, prošapće Ryan. »Molim te, ne dopusti da umre.«
U glavi mi se vrti od Ryanovih riječi, Rubyna plakanja i Kri-stiena tuljenja. I Samuelove sumorne, strašne tišine.
Bože svemogući, daj mi snage da ovo učinim. Molim te, Bože. Molim te.
Duboko udahnem i zatvorim oči.
Ja to mogu, zar ne?
Ja to mogu.
ZOE, TI TO MOŽEŠ!
Ne znam zašto ili kako, ali odjednom buka oko mene išče¬zne.
ZOE, TI TO MOŽEŠ!
Nagnem se i ponovno počnem s disanjem usta na usta. Na¬kon pet udaha, odmaknem se i provjerim Samuelovo bilo. Prsti su mi na njegovu dušniku, ali još uvijek ne mogu ništa osjetiti. Pokušam niže, možda sam ih stavila na pogrešno mjesto.
ZOE, NEĆEŠ GA PUSTITI DA UMRE!
Ponovno duboko udahnem, nagnem se naprijed i prislonim usta na Samuelova.
Jedan udah.
Dva udaha.
Tri udaha...
Odjednom se Samuelova prsa podignu. Odmaknem se, šoki¬rana, iznenađena, zadivljena, dok se njegovo malo lice pijuckajući vraća u život.
Voda mu izvire iz usta. Žestoko kašlje.
Potom plače. Plače, plače i plače.
To je najljepši zvuk koji sam ikada čula.
47. POGLAVLJE
Nikada nisam voljela bolnice. Od smrti bake Bonnie prije šest godina nisam za njih vezala pozitivne misli, bez obzira na pre¬dano ili prijateljsko osoblje. Čak mi je bilo odbojno voziti Jasona na hitni prijam kada je slomio ruku igrajući badminton krajem prošle godine. Priznajem, to je bilo djelomice zato što mi je od njezina neprirodno iskrivljena kuta dolazilo slabo, a dugotrajno če¬kanje u sobi koja je podsjećala na zatvorsku ćeliju, s dva sumnjiva tipa koja su pomalo zaudarala, nije pomoglo.
Iako je Jason bio taj koji je bio ozlijeđen, činio se daleko ve¬drijim od mene. Poslije sam ga zadirkivala da je svoje prijelome — imao ih je tri na lijevoj ruci — smatrao ordenima časti.
»Ne bih bio pravi sportaš da nikada nisam završio u bolnici«, cerio se.
»Ne znam jesi li neopisivo hrabar ili sasvim blesav.« Na¬smiješila sam se i poljubila ga na izlazu. Samo prisjećanje na taj događa u meni budi oštricu bolne žudnje za njim.
Nadala sam se da će američke bolnice izgledati privlačnije od britanskih, ali razuvjerila sam se čim su me, još na ulazu, napali razni bolnički mirisi. Tu je i činjenica da smo ovdje zbog onoga što se dogodilo Samuelu. Iskreno, o tome se ne može reći ništa pozitivno. Osim, naravno, toga da je živ.
Hvala ti, Bože, sto je živ.
»Dobro je, ali morat će ovdje prenoćiti«, liječnik kaže Rya-nu. »No, važno je da će sve biti u redu. Spasili ste mu život.«
Ryan više nije blijed poput duha, ali još uvijek je tupa izraza lica. »Nisam ja«, prošapće. »Zoe mu je spasila život. Zoe je to učinila.«
»Pa, Zoe«, obrati mi se liječnik, stavljajući ruku na naslon moga stolca, »trebali biste biti veoma ponosni. Mališan sada ne bi bio s nama da nije bilo vas. U svemu ste postupili ispravno.«
Natjeram se na smiješak, ali osjećam se toliko iscrpljeno da vjerojatno nalikujem na zombija.
Kada liječnik za sobom zatvori vrata Samuelove sobe, ja spu¬stim pogled na njegovo okruglo malo lišće dok u krevetu spava dubokim snom. I on je blijed, ali u usporedbi s onim kako je Ryan izgledao kada ga je izvukao iz vode, slika je i prilika zdravlja i vitalnosti.
Ruby također čvrsto spava u naslonjaču u kutu sobe, dobro umotana u deku. Prije nekoliko sati ponudila sam joj da je odvezem kući, ali željela je ostati. Mislim da nam je Ryan zahvalan na društvu.
Ja se prisilim ustati iz stolca. »Jesi li za kavu? Mislim da sam negdje vidjela uređaj za tople napitke.«
Ryan odmahne glavom. Ja se okrenem da iziđem, kada me njegov glas zaustavi. »Zoe.«
Zastanem.
»Možeš li nakratko sjesti?« zamoli me.
Tiho se vratim do stolca kako ne bih probudila djecu. »Sto je?« upitam.
Njegove kobaltno plave oči blistaju od neprolivenih suza. »Zao mi je«, kaže polako, dok ih briše. »Toliko mi je žao.«
»Zaboravi«, prošapćem. »To je bila samo prepirka. A i ja sam rekla stvari koje...«
»Ne«, odgovori on. »Ne mislim na prepirku. Mislim na sve. Mislim na to... kakav sam ja.«
»O«, uspijem protisnuti.
»Znam da sam težak za suživot. A ti to ipak podnosiš. To kakav sam ja. Pretpostavljam da želim reći da... ne bi to trebala podnositi.«
Nato pognem glavu, prtljajući po žici sa strane Samuelova kreveta. Ovaj bi razgovor trebao biti neugodan, ali iz nekog razlo¬ga nije. »Neću reći da mi je čitavo vrijeme bilo lako«, prošapćem.
»Znam«, prizna Ryan. »I ja... ja se zbog toga ne osjećam dobro, vjeruj.«
Pogledam ga u oči. Zgodan je kao i uvijek, ali vrlo blijed. Moje srce počne kucati brže i ja se prekorim zbog te nepriličnosti.
»Zoe«, nastavi on, »trebala bi znati da si vjerojatno prva osoba koju sam upoznao otkako je Amy umrla koja mi se zapravo, zaista... sviđa.«
Odjednom me stegne u prsima i shvatim da sam zadržavala dah toliko dugo da su mi obrazi skoro poplavili.
»Ti si draga, Zoe«, nastavi on dok ja u nevjerici slušam. »Duhovita si. Sjajna si s djecom. A da ne spominjem činjenicu da si upravo spasila život mome sinu.«
Dok sjedim ondje, okamenjena od iznenađenja, toliko mi se stvari vrzma mislima da ne mogu progovoriti.
»Ponio sam se kao glupan. I znam da ne zaslužujem tvoje prijateljstvo. Ali, molim te, znaj da mi je veoma žao.«
Grlo mi je suho i stisnuto kada Ryan posegne preko kreveta i nježno mi stegne ruku. Njegova je ruka velika i jaka, ali su mu vršci prstiju mekani. Promatram mu obrise zglobova na prstima dok mi srce ludo udara. On mi potom stisne ruku. Nešto u nači¬nu na koji to učini natjera mi suze, za koje nisam ni znala da su mi se u očima skupile, da se proliju. Krenu mi niz obraze, kapajući po deki pokraj Samuelove noge. Promatram kako ih tkanina upija i kažem bez razmišljanja: »Želim ići kući.«
Ne znam zašto sam to izgovorila. Možda me je silina tog tre¬nutka podsjetila na to koliko mi nedostaje. I koliko mi nedostaje Jason. Koliko mi očajnički on nedostaje.
»Želim svoju mamu i tatu«, tiho zaplačem. »Želim ponov¬no čuti liverpulski naglasak. Želim voziti lijevom stranom. Želim gledati što Leanne Battersby izvodi u
Coronation Streetu . Želim obilni doručak s HP umakom. Želim... želim... Pa, to je sve.«
Pogledam Ryana koji izgleda kao da sam ga probola u srce.
On ustane, bez riječi obiđe krevet i dođe do mene. Nagne se i, na moje još veće zaprepaštenje, zagrli me. Njegove su ruke toliko moćne i snažne da mi oduzmu dah. Potpuno sam obuzeta zaprepaštenjem i željom, dok mi se tijelom širi toplina, a ja se borim da umirim lupanje srca.
Zaklopim oči i, potpuno podivljalih osjećaja, konačno se natjeram da opustim ramena. Kada me privuče bliže, primijetim kako je divna toplina njegove kože na mojoj. Dopustim da mi se mokar obraz osloni o mišićavu oblinu njegova ramena i uživam u tom osjećaju. U glavi mi je uragan zbunjenosti, ali tijelo odgovara neupitnom žudnjom.
Ryan mi nježno makne kosu s lica i osjetim da je usnama prišao mom uhu. Njegov je dah mekan i sladak. »Nemoj ići«, prošapće. »Molim te, nemoj ići.«
48. POGLAVLJE
Kasnije toga tjedna probudim se usred noći nakon što sam po-novno sanjala vjenčanje. Na čelu mi izbija hladan znoj i osje¬ćam se toliko slabom da bi moja mama, da je ovdje, zaključila kako sam se razboljela.
Nakon toga ne uspijem zaspati i prevrćem se u krevetu kao da me je napala kolonija mrava koji izvode moreški ples. Kada konačno zadrijemam, učini mi se da već nakon minute Ruby i Samuel zakucaju na vrata. »Uđite«, graknem, kao da sam glasnice negdje neopazice zagubila.
Kada se vrata otvore, na njima stoji Ryan, s pladnjem na kojem su kajgana, rajčice, gljive, slanina, prepečenac, šalica čaja i novine. »O, umalo sam zaboravio«, promrmlja. Izvuče nešto iz stražnjeg džepa i baci na pladanj.
To je boca HP umaka.
49. POGLAVLJE
Da su u mome djetinjstvu radili muzeje kao što je Bostonski dječji muzej, vjerojatno bih ondje željela provesti cijeli život. Trudie, Amber, Felicity i ja ovdje smo cijelo jutro sa svom našom djecom koja su toliko uzbuđena kao da im je netko potajice u organskom soku od kruške koji piju otopio tablete ekstazija.
Rastavljali smo tostere u odjelu koji se zove Johnnyjeva ra¬dionica, ispitivali zakone fizike s golfskom lopticom, a sada smo u Dječjoj snazi gdje se djeca upoznaju s drukčijim načinom vjež¬banja. Djeca su vjerojatno umorna, ali da im predložimo da se odmore, mislim da bi im zatrebalo psihijatrijsko liječenje.
»Ti se nećeš pridružiti, Felicity, dušo?« pita Trudie dok ski¬da cipele s punim potpeticama i skače na interaktivni plesni podij, a za njom skakuću Andrew i Eamonn.
»Ja ću preskočiti ovaj put«, kaže Felicity veselo, poravnava¬jući ovratnik Tallulina džemperića. »Nisam vična ovakvoj vrsti plesa.«
»Nemoj mi reći da si i za ples školovana?« upitam.
»Samo malo«, ponosno će ona. »Osmi stupanj u baletu, sedmi u jazz-danceu, dovoljno da se snađem, zapravo. No, moja strast su balski plesovi. Jeste li znali da je bečki valcer zapravo to¬liko brz i složen da neke škole inzistiraju da ga se uči na privatnim satovima, a ne u učionicama?«
»Ovaj, naravno.«
Ona nastavi s urotničkim smiješkom. »Između nas, iako to nikada ne bih sama primijetila, rekli su mi da je moj bečki valcer takav da može natjerati gospodu da zaplaču.«
»Zašto? Jer im gaziš po prstima?« vikne Trudie.
»Vrlo smiješno, Trudie«, poklopi je Felicity.
Uvijek mi je pomalo čudno slušati o muškarcima u Felici-tynu životu. Za razliku od Trudie, čiji je ljubavni život takva vruća tema da iz nje frcaju iskre, Felicity odaje dojam da je njezin stav prema pripadnicima suprotnog spola sličan onome koji ima prema guščjim jetrima: može se i bez njih.
Trudie ju je jednom prilikom pokušala ispitati o njezinoj lju¬bavnoj prošlosti, ali iako nam je odala neke donekle sočne detalje (djevičanstvo je izgubila u dvadeset prvoj, sa sinom očeva prijatelja iz lova), uporno tvrdi da je zanima jedino karijera. Trudie ne bi bila više zaprepaštena ni da joj je čaj začinjen Domestosom.
»Tallulah, draga«, kaže Felicity kada ustane i pljesne, »uočila sam divni kutak za pletenje košara za koji sam sigurna da će ti se svidjeti. Hoćemo li?«
Djeca su se sada na plesnom podiju već toliko razularila da su nalik na čopor hijena koje se škakljaju po tabanima. Čak im se i Amber priključila i skakuće uokolo izvodeći nešto za što tvrdi da je tradicionalni ples bhangra koji je naučila dok je putovala Indijom. Meni to nalikuje na pokrete kakve bi se moglo vidjeti u tri ujutro u najpopularnijem londonskom noćnom klubu.
Tallulah pogleda Ruby koja se sada već gotovo histerično smije. »Uh, dobro«, kaže oklijevajući.
»Nećemo dugo, Zoe!« podvikne Felicity dok nestaju iza ugla.
Trudie doskakuće do mene bez daha, povlačeći svoju kratku majicu da prekrije trbuh. »Isuse, ima li ovdje bolničara?« sopće.
»Nema veze«, kažem. »Sada kada smo same, zahtijevam da mi kažeš kako je prošao izlazak s Ritchijem. Je li > izlazak desetlje¬ća < ispunio očekivanja?«
Prošla noć nije bila bilo kakva. Ritchie je rezervirao mjesta u skupom restoranu, naručio taksi i dao Trudie stroge upute da odjene najglamurozniju haljinu u ormaru.
Zbog toga je grozničavo iščekivala večer kao da će je u privat¬nom zrakoplovu odvesti u Pariz.
No, Trudie se mršti. »Da me barem to nisi pitala.«
»Zašto? Sto se dogodilo?« pitam je. Ne mogu vjerovati da mi ne želi istresti svaki mogući detalj.
»Nećeš nikome reći?«
»Naravno da neću.« Sada sam već zabrinuta. »Sto je?«
Ona uzdahne i zagleda se u ruke. Njezin žarko ružičasti lak na krajevima se počeo Ijuštiti. »Ritchie me pitao da se udam za njega.«
»Omojbože!« uzviknem. »Omojbože, omojbože! O, Tru¬die! Pa to je sjajno!«
Na pola moga oduševljenog monologa uočim da ona i nije to¬liko sretna, pa obuzdam svoje izljeve čestitaka. »Ili nije?« upitam, nastojeći zaključiti zašto izgleda kao netko tko se upravo sprema identificirati nečije truplo.
»Sjajno ili ne? Dobro pitanje.«
»Bože, u pravu si. Prerano je. Nisam razmišljala, samo...«
»Nije prerano«, prekine me ona.
»Oh. Zašto onda?«
Ona ne kaže ništa.
»Znam da smo dobre prijateljice, Trudie, ali moje telepatske sposobnosti nisu toliko izoštrene koliko bi trebale biti.«
»Oprosti, draga«, kaže ona. »Gle, jasno da je na neki način dobro.«
»Zato što ga obožavaš?«
»Da.«
Zakolutam očima. »Onda, za ime Božje, koji je drugi smi¬sao?«
»Sššš!« prosikće ona i osvrne se da provjeri može li nas tko čuti. »Ne mogu se udati za njega.«
»Nisi valjda već u braku?«
Ona pucne jezikom. »Ne.«
>Potajno si potpisala zavjet da postaješ redovnica?« Trudie spusti pogled na svoju majicu bez rukava i vruće hla¬čice koji izgledaju kao da ih se zadnjih šest dana iskuhavalo. »Sto misliš?«
»U redu... Zašto?«
»Prvo, da ti nešto kažem o Ritchiju. On voli djecu. Sjajan je s Andrewom i Eamonnom — mislim, zaista sjajan, bolji od nji¬hova pravog oca. Cak i prije nego što me je jučer zaprosio, pričao je o osnivanju obitelji i sličnom. Hoću reći, Ritchie jedva čeka da ima djecu.«
»I?«
»On misli da bih ja bila sjajna mama.«
»I bi.«
»Nemoj biti tako sigurna«, odgovori ona.
»Zar ti ne želiš djecu?«
»Da, ali...«
»Vidjela sam te s Andrewom i Eamonnom. Sjajna si s njima. Kako uopće možeš misliti drukčije?«
Ona zagrize nokat. »Kada sam bila mala, razboljela sam se.« Oči joj se zamute. »Imala sam leukemiju.«
Nekoliko sekundi prođe prije nego što mi mozak obradi taj podatak. »Šališ se?«
Ona odmahne glavom i nastavi mirno pričati kao da se radi o vodenim kozicama.
»Imala sam tek četiri godine«, kaže ona. »Čitavu sam vječ¬nost provela po bolnicama. Moji jadni roditelji gotovo su poludjeli. Mama je bila uvjerena da neću preživjeti. Svatko bi se valjda tako osjećao. Nitko ne može zamisliti da mu četverogodišnje dijete do¬bije rak.«
»Bože, Trudie.«
»No, nevjerojatno je da sam se ja zapravo izvukla.« I'm a Survivor, zapjeva ona, iako ne toliko melodiozno kao Destiny's Child.
»Nevjerojatna si, Trudie, kažem joj. »To sam znala čim sam te upoznala.«
»Da, dobro«, slegne ona ramenima, »nisam toliko sigurna. Pobijedila sam bolest, dobila čiste nalaze i sada vodim sasvim nor¬malan život.«
»Kakve to veze ima s Ritchijem?«
»Upravo dolazim do toga, dušo. Rak je prokleto okrutna bo¬lest, Zoe, u to nema sumnje. Iako sam tu gadost pobijedila, ostavi¬la mi je uspomenu. Mali podsjetnik da je nikada ne zaboravim.«
Nekako znam što će sljedeće reći.
»Ne mogu imati djece, Zoe. Prošla sam sve pretrage. Bez obzira na to koliko ih željela, bez obzira na to koliko ih Ritchie želio, nikada neću moći imati djece.«
50. POGLAVLJE
Ryan nije svetac i ako sam mislila da će ga ono što se prošlog tjedna dogodilo preko noći pretvoriti u najboljeg domaćina na svijetu, zaslužila sam pljusku stvarnosti veličine otoka Wight.
Ali, govorim o velikom ali, otkako sam svoje vještine pruža¬nja prve pomoći stavila u upotrebu i vratila mu sina s ruba smrti, imam osjećaj da je ipak spoznao neke stvari. To se očitava u njego¬vu toliko velikom napretku da bi u polugodišnjem izvješću dobio najbolju ocjenu.
Problem ispijanje-viskija-kao-da-se-sve-zalihe-moraju-odmah-isprazniti prestao je. Marširanje-po-kući gotovo je prestalo. Problem dolaženje-kući-u-tri-ujutro-zaudarajući-na-parfem nije prestalo — ali pa što? Nitko nije savršen.
Zapravo, noćas je došao tek u pet i trideset i ja sam ustanovi¬la, prema blagom mirisu na njegovoj košulji dok sam jutros prala rublje (da, još uvijek to činim), da ponovno izlazi sa ženom koja nosi Pleasures od Estee Lauder. Nije je bilo proteklih šest tjedana.
U svakom slučaju, i što je najvažnije, osim što je većina njego¬vih loših navika prestala, pojavilo se mnogo toga drugoga. Napri-mjer, provodi mnogo više vremena s djecom. Zabavlja se. Smije se.
Da, Ryan se sada toliko smije da podsjeća na čovjeka koji se prisjetio kako uživati u životu. Čak mu redovito uspijeva nasmijati i mene, što mi je nekoć bilo vjerojatno koliko i mogućnost da Nicole Richie osvoji međunarodnu nagradu za doprinos moleku¬larnoj znanosti.
Ruby i Samuel primijetili su dramatičnu promjenu. Ovoga je tjedna s posla dolazio svaki dan prije šest, pa je mogao igrati košarku u vrtu, sjesti za kuhinjski stol i bojiti ili samo gledati film na televiziji. Zapravo, u zadnje je vrijeme učinio toliko toga za djecu da katkad imam osječaj da živimo s osobljem iz Butlin'sa .
Učinak koji je to ostavilo na djecu bio je sjajan. Rubyne se oči neprestano sjaje i svake večeri, osim jednog ispada u utorak, ona i Samuel bili su u krevetima, predivno umorni i u čvrstom snu, do osam i dvadeset.
A moj je posao postao toliko jednostavniji.
Danas navečer razmišljam što da djeci pripremim za večeru kada se vrata treskom zatvore. No, sada mi se ramena više ne sti¬snu od napetosti.
» Tatice!« viknu Ruby i Samuel kada zarone u njegov zagrljaj kao dva hiperaktivna šteneta.
»Opa, tek je prošlo pet«, kažem. »Uranio si.«
»Pustili su me zbog dobra ponašanja«, nasmiješi se on.
»Upravo sam se spremala kuhati, pa nam se možeš pridružiti na večeri ako želiš.«
Ryan napravi grimasu. »Kušao sam taj HP umak neki dan«, zadirkuje me. »Pomalo sumnjam u tvoj kulinarski ukus.«
»Kakva mimoza!« nasmijem se, a djeca se počnu hihotati.
»Ne, ne«, pobuni se on. »Htio sam vas sve izvesti na večeru.«
»Stvarno?« zaciči Ruby skačući s takvim uzbuđenjem da bi se moglo pomisliti kako se selimo u Disneyevo životinjsko carstvo.
»Stvarno? Stvarno?« priključi se Samuel.
»Da, stvarno, stvarno«, odgovori Ryan, podigne ga i baci u zrak kao da je lagan poput lopte za plažu na napuhavanje.
Ja požurim na kat i otvorim ormar da pregledam koje mi se mogućnosti nude. Sto se nosi za izlazak na večeru s poslodavcem i mladim štićenicima? Koktel haljina i cipele na petu? Ne, ne, ne. Koktel haljina i cipele na petu ne dolaze u obzir, ako ni zbog čega drugog, onda zato što se ne želim podsjetiti na događaj kada sam zadnji put nosila takvu kombinaciju.
Nakon podrobnog pregledavanja odjeće zadovoljim se onim što sam nedavno kupila za ovakvu priliku, to jest kada nemam pojma što odjenuti: lanene hlače i lepršava košulja s uzorkom širo¬kih rukava, kakvu nosi i Kate Hudson u zadnjem izdanju časopisa Allure (iako se kladim da svoju nije kupila u H&M-u za trideset pet dolara).
Usredotočim se zatim na nanošenje šminke, što je zahtjevan i precizan zadatak. Previše Cliniqueove podloge soft-finish i riskiram da me se razotkrije kao jadnicu koja se toliko uzbudila zbog obične večere da je ispraznila čitav ormar u potrazi za nečim prikladnim. Ako ga nanesem premalo, izgledat ću kao da sam na večeru svratila na povratku iz Wal-Marta.
Kada u hodniku susretnem Ryana, on me pogleda dok otvara vrata djeci. Kao i uvijek, koljena mi zaklecaju.
»Smršavjela si, Zoe«, primijeti on.
Stanem kao ukopana. »Molim?«
»Smršavjela si«, ponovi.
Zaprepaštena sam tom primjedbom i gotovo pokleknem pod težinom svoje zahvalnosti. Imam osjećaj kao da mi je rekao da imam oči poput zvijezda, usne poput rose i tijelo grčke boginje.
»Zaista misliš?« pitam što nehajnije mogu, dok mi se obrazi žare poput vrška ET-ova prsta. »Nisam bila na dijeti... ma, iskre¬no, nekad sam bila još mršavija.«
»Izgledaš sjajno«, nasmiješi se on, a meni srce zapleše od veselja. »Hajde, Ruby, uskači.«
Smiješno je to što zaista nisam bila na dijeti. Sto me dovodi do samo jednog zaključka: što više truda ulažeš u mršavljenje, ma¬nje mršaviš.
A Ryan je u pravu, zaista sam smršavjela. Još se uvijek ni¬sam vratila na staru težinu, ali sam izgubila barem tri kilograma, možda i više.
Uđem u restoran osjećajući se poput miss svijeta nakon dana provedenog u spa centru.
Večeramo u Legal Seafoods, bostonskoj znamenitosti u koju Ruby i Samuel do sada nikada nisu zašli. Zbog toga jer smo došli u »šminkerski restoran« Ruby nabaci smiješan faux britanski na¬glasak, a nož i vilicu drži toliko profinjeno da joj gotovo stalno ispadaju.
Naruči kalifornijsku pastrvu i čini se razočaranom kada jelo stigne. Umjesto egzotičnog, šarenog bića koje je zamišljala, na ta¬njuru je samo velika riba. A ja se, kao netko tko uspješno mršavi i pazi na zdravlje, odlučim za laganu krem-juhu od rakova.
Ryanove kamenice sa zapadne obale izazovu najveću pomutnju.
»Aah! Tatice!« vikne Ruby kada Ryan podigne školjku.
»Aah! Tatice!« ponovi Samuel.
Smiješno, ali promatranje kako Ryanu kamenica sklizne niz jezik na mene ostavlja sasvim suprotan učinak.
»Gle, vrlo su ukusne«, smije se Ryan. »I Zoe tako misli, zar ne?«
Zarumenim se. Ne želeći otkriti da ih nikada nisam jela, i ja uzmem jednu. »Divno!« kažem dok gutam nešto što mi se čini kao gruda slane sline. »Ne znate što propuštate.«
Samuel se cereka, ali Ruby izgleda zaprepašteno kao da sam pojela vlastite prljave čarape zajedno s kompotom od vode iz kade nakon kupanja. »Odvratni ste«, kaže i uzme pecivo.
Kako večer odmiče, zaključim da je izlazak na večeru toliko uspješan da bi Ryan morao razmisliti o tome da takve običaje odr¬žavamo svaki drugi dan. Kažem mu to bez oklijevanja.
Ali ne radi se samo o djeci. I ja sam uživala.
U devet, dok još sjedimo za stolom i čekamo da nam stigne taksi, shvatim da večeras osjećam ugodnu toplinu oko srca. Pripišem to boci vina koju smo Ryan i ja podijelili.
»O Bože, kako sam blesav«, kaže on iznenada.
»Zar si zaboravio ključeve?«
»Ne, ne, nešto drugo. Zdravicu. Podignite čaše, djeco.«
Oni ih podignu toliko visoko da Samuel zamalo po glavi pro¬lije narančin sok.
»Za Zoe«, kaže Ryan. »Našu spasiteljicu.«
51. POGLAVLJE
U jedanaest sati djeca spavaju dubokim snom, a ja sam se povukla u svoju sobu. Taman se uvlačim ispod pokrivača, kada čujem korake koji silaze niza stube. Kada ih ponovno čujem, uspravim se i namrštim. Samo što ovoga puta Ryan, pretpostavljam da je on, trči uza stube.
Čini to toliko glasno da sam uvjerena kako će probuditi Ruby i Samuela. Skočim iz kreveta da doznam što se događa. No, kada otvorim vrata, suočim se s prizorom koji nisam očekivala.
Ryan je na vrhu stubišta, leđima okrenut prema meni i na putu u svoju spavaću sobu. Osim ručnika toliko malena da ne bi pokrio ni čednost Strašnog Jure, a kamoli muškarca od metra i devedeset, sasvim je gol.
Zbog toga jer s njega kaplje voda zaključim da je vjerojatno trčao u prizemlje po čisti ručnik. Dok žuri preko odmorišta, ja stojim kao ukopana.
Potom ispusti ručnik.
Ja uzdahnem.
Uzdahnem tiho, u panici, pomalo piskutavo, djelomice od užasne mogućnosti da bi se mogao okrenuti i vidjeti da mu buljim u stražnjicu, a djelomice zato što mu zaista i buljim u stražnjicu.
»Sranje«, promrmlja on i podigne ručnik. Baci ga preko ramena i nastavi prema sobi.
Dlanom zaklopim usta dok pogledom proždrljivo gutam obline njegova gola i mokra tijela. Užasnuta sam samom sobom, ali ne mogu se zaustaviti. Pogledom upijam kapljice vode koje mu se drže za široka, preplanula ramena i — oh, Bože, jedva mogu disati — njegovu stražnjicu.
Ryanova je stražnjica svjetske klase.
Hoću reći, neke su stražnjice lijepe, ali ova nije samo to. Mi¬chelangelo na vrhuncu svojih stvaralačkih moći ne bi bio u stanju isklesati nešto ovakvo.
Odjednom slučajno izdahnem. Zvuči kao kratko ispuštanje plina iz balona napunjenog helijem. Ryan zastane. Ja se ugrizem za ruku, savijajući se od bola, moleći se da me nije čuo.
On pogleda u stranu.
Znoj mi izbije na čelo. Šake stišćem toliko čvrsto da bih mo¬rala u bolnicu da imam imalo duže nokte.
Ali on se ne okrene.
Nemam pojma je li me čuo — samo znam da je nastavio svojim putem i zatvorio vrata sobe za sobom.
Zaklopim oči i teško uzdahnem od olakšanja. Konačno se priberem dovoljno da se mogu vratiti u sobu, zatvoriti vrata, usko¬čiti u krevet i navući pokrivač do brade.
Pokušavam čitati knjigu. Ali nešto se čudno događa. Svaki puta kada stignem do dna stranice, shvatim da nisam zapravo pro¬čitala ni riječi.
10 Re: Jane Costello - Zamalo vjenčani Sub Feb 11, 2012 2:04 pm
Margita
Administrator
52. POGLAVLJE
Prođe tjedan prije nego što uspijem prestati razmišljati o Ryanovoj stražnjici.
»A uopće mi se ni ne sviđa, za Boga miloga«, jedne večeri govorim Trudie preko telefona.
»Da, da, da«, kaže ona. »To ti kažeš.«
»Istina je!« zacvilim.
Ne znam zašto se u to pokušavam uvjeriti. Možda zato što se ono što je počelo kao zaljubljeno drhturenje svaki puta kada bih ugledala prizor Ryanovih nadlaktica razvilo u opsjednutost slikom njegove stražnjice koja me sasvim razoruža. A kako, do-vraga, mogu žudjeti za Ryanom kada još uvijek bolujem od čiste, potpune ljubavi prema Jasonu? Bio to obrambeni mehanizam ili ne, smeta mi.
»Jesi li sigurna da ti se ne sviđa?« upita me ona.
»Naravno da jesam«, kažem joj. »Kako mi se može sviđati kada sam ga donedavno željela ubiti?«
»Vjerojatno si ugledala svjetlost«, zacereka se ona. Zadirki-vanje mene postalo joj je omiljena zabava.
»Nemoj biti smiješna.«
»U redu, vidjela si njegovo dupe.« Trudie se smijulji. »To je očito bilo dovoljno.«
Nasmiješim se i protiv volje. No, odmah iskoristim priliku da promijenim temu. Osim toga, mnogo je važnijih tema za razgovor od Ryanova tijela.
»Kako ide s Ritchijem?« oprezno upitam.
»Ma, znaš«, odgovori ona neodređeno. »U redu, valjda.«
To ne zvuči dobro. Sve do prošloga tjedna, da sam je upitala da ocijeni vezu s Ritchijem, rekla bi mi da u usporedbi s njima Romeo i Julija izgledaju kao Jack i Vera Duckworth .
»Nije isto otkako me pitao da se udam za njega«, prizna ona. »Promijenio se. Pravimo se da se ništa nije promijenilo — ali znamo da jest.«
»Na koji način?«
»Ne bih mogla točno reći. Ali kao da je on prije bio siguran da se uzajamno volimo jednako. Sada vjerojatno misli da se ta ravnoteža poremetila. Kao da se on mora povući zato što ja nisam objeručke prihvatila prosidbu. Prestao je biti pažljiv i pun ljubavi... Sada ja toliko oko njega oblijećem da se sama sebi činim poput uspaljene labradorice. Baš jadno.«
»Vjerojatno je to samo stvar ponosa«, pokušam je utješiti.
»Nadam se da je stvar ponosa.«
»Ali ti nisi odbila? Mislim na njegovu prosidbu.«
»Ne...ne, nisam«, prizna. »Ali pogledaj to iz njegova kuta. Kada klečiš na koljenu usred restorana, mlako >Oh, u redu, pričat ćemo o tome< i nije odgovor kakav želiš čuti.«
»Mora biti neki način da to riješite«, kažem joj. »On mora shvatiti tvoju stranu priče. Ispričaj mi kako je reagirao kada si mu rekla da ne možeš imati djecu.«
Čujem samo tišinu i na trenutak pomislim da mi nešto nije u redu s telefonom. »Trudie?«
»Ti mora da se šališ, dušo.« Kaže to kao da su daske koje mi u glavi nedostaju zakvačene na najistočniju liticu Mont Everesta. »To mu nisam rekla.«
»Zašto?«
»Rekla sam ti zašto«, nastavi ona. »Zato što on obožava djecu. Zato što očajnički želi obitelj. Ostavio bi me kao staru krpu da to sazna.«
»A što ako mu to ne predstavlja toliki problem kao što mi¬sliš?«
»Predstavlja«, odgovori ona.
»Ali što ako ne?«
»Sigurno predstavlja«, ponovi ona.
»Gle, on te voli, zar ne, i...«
»Da, ali... Dolazi Barbara. Bježim. Čuvaj se i hvala ti što si sa mnom podijelila sve sočne detalje o Ryanovoj stražnjici. Noćas ću imati prokleto divne snove.«
Ryan je u zadnje vrijeme napravio mnogo toga što je iznenadilo djecu. Da ne spominjem stvari koje su iznenadile mene. Ali nijedna više od ovoga.
Običan je petak u listopadu, što znači da sam očekivala da ga neću vidjeti prije sutradan ujutro nakon što ustane u zoru radi svakodnevnog džoginga. Spavao bi samo tri sata nakon drukčijeg maratona s dvojnicom supermodela Elle MacPherson okupanom u Dior Addict.
No, usred poslijepodneva zazvoni mi mobitel i na zaslonu se pojavi njegovo ime.
»Bok, Ryane. Je li sve u redu?«
»Naravno. Gdje si?«
»U samoposluživanju, prije nego što pokupimo Ruby iz ško¬le. Samuel nije mogao preživjeti poslijepodne bez Oreosa. Danas je bio zaista dobar, pa sam ga odlučila počastiti.«
»Možete li se vratiti ovamo kada pokupite Ruby?«
»Ovamo?« ponovim, pitajući se na što misli.
»Kući.«
»Ti si kod kuće?«
»Živim ovdje«, istakne, ne bez osnove.
»Znam«, zaključim. »Ali nisi bio kod kuće u dva i trideset u petak otkako sam te upoznala. Prije bih. rekla da zoveš sa škot¬skih otoka nego iz svoga dnevnog boravka.«
»U redu, u redu, shvaćam. Ali upravo sam zato sada ovdje. Imam iznenađenje. Za djecu.«
Kada se vratimo kući, Ryan stoji u hodniku s dva golema kovčega kod nogu. »Dobro, društvo.« Pokušava se ne smiješiti, ali mu to ne polazi za rukom. »Dođite malo ovamo.« Podigne Ruby jednom rukom i Samuela drugom. »Biste li voljeli ići na putovanje?«
Rubyne oči zamalo iskoče. »Stvarno?«
»Putovanje! Putovanje! Ja obožavam putovanje!« zapjeva Samuel.
Ryan me pogleda i nasmiješi se. »Ne idemo na Bermude«, kaže oklijevajući, »ali bih volio da i ti pođeš s nama, Zoe.«
Otkrije nam da mu je Gerald Raven, Ryanov šef i moj neka¬dašnji plesni partner (što manje o tome govorim, to bolje) posudio svoju kuću za odmor u New Hapshireu. Ispostavi se da je takvu mogućnost Ryanu nudio posljednje tri godine, ali je do sada on nikada nije prihvatio.
Kada onamo stignemo kasnije te večeri, učini mi se da je Ryan pogriješio. Jako. Zamišljala sam kamp-kućicu moje tete Linde u Cleveleysu, s kačkanim zastorima kakvi vise u staračkim domo¬vima, madracima toliko kvrgavim da bi se po njima mogla voziti utrka planinskim biciklima i fascinantnim pogledom na dvorišne kante za smeće.
Geraldovu kuću za odmor potrebno je vidjeti da bi se po¬vjeravalo kako zaista postoji. Okoliš od jasika, javora i cedrova u nevjerojatnim žarkim bojama jednostavno je predivan. Da se takav prizor objavi u nekoj brošuri, pomislila bih da je fotografija retu-širana. A tu je i sama kuća: luksuzna drvena koliba s verandom na stražnjoj strani dovoljno velikom da se u njoj održi gala večera.
»Ovo je mjesto divno«, kažem dok Ruby i Samuel uzbuđe¬no trčkaraju po glavnoj prostoriji. »Ne mogu vjerovati da nikada ovamo nisi htio doći. Mora da si lud.«
»Ponovno preispituješ moj zdravi razum«, Ryan pucne jezi¬kom. »No, možda si ovoga puta u pravu.«
»Tatice, tatice«, ciči Ruby. »Kada ćemo do konja?« »Tko je uopće spomenuo konje?« zadirkuje je on. Zapravo su konji bili jedina tema razgovora tijekom čitave vožnje ovamo. U zadnjih smo nekoliko sati o konjima pričali više nego što to glavni direktor
Williama Hilla učini u mjesec dana.
»Ja nisam čuo ništa o konjima. A ti, Zoe?« upita Ryan.
Odmahnem glavom. »Ne. Ja ne. Ja ih ne podnosim.«
»Oooh«, zacvili Ruby. »Rekli ste da možemo do njih. Taa--taa! Zo-eee! Molim vas!«
»U redu, u redu«, kaže Ryan i poljubi je u glavu. »Konji su sutra ujutro prvi na rasporedu. Obećavam.«
Umirena, Ruby se na verandi veselo igra sa Samuelom, dok nam Ryan svima priprema odreske i salatu, toliko veliku i složenu da bi, u usporedbi s njom, na moju i hrčak prezirno frknuo nosom.
Nakon večere, s blijedim suncem na obzorju i hladnim bo¬cama piva u rukama, Ryan i ja kartamo s djecom. Ulog je velika vrećica bombona M&M, ravnomjerno raspodijeljenih na početku igre. No, nakon manje od četrdeset pet minuta Ruby i Samuel s nama brišu pod. Ne mogu zaključiti mogu li to zahvaliti svojim kartaškim vještinama ili činjenici da djeca potajice kradu bombo¬ne sa stola. No, na kraju igre lica su im toliko umrljana čokoladom kao da su čitav dan proveli u odjelu za provjeru kvalitete proizvo¬da u tvornici čokolade
Willyja Wonke .
»Zar igre na sreću nisu ilegalne u vašoj dobi?« kažem, grleći veselog Samuela.
»Svakako je nemoralno«, ubaci se Ryan. »Trebali biste u krevet prije nego što Zoe i mene uhite jer se ne brinemo o vama.«
No, kada su oboje u pidžamama, nakon što su popili mlijeko i oprali zube, počinjem se pitati kako ću ih uopće nagovoriti da odu na spavanje. Ruby je toliko uzbuđena zbog sutrašnjeg jahanja, kao da se priprema za natjecanje Grand National.
»Sto misliš, koliko će proći prije nego što se Ruby ponovno probudi?« prošapćem dok Ryan zatvara vrata spavaće sobe.
»Hmm... trideset sekundi?«
Ali trideset sekundi prođe. A potom i pet minuta. Deset minuta poslije provirimo kroz vrata i čujemo nešto što nismo oče¬kivali. Tišinu. Ruby i Samuel, bez prepiranja, uvjeravanja i podmi¬ćivanja, čvrsto spavaju.
54. POGLAVLJE
Ja nisam preveliki ljubitelj konja. Pobogu, odrasla sam usred grada. Jedini konji s kojima sam došla u kontakt bili su oni oko nogometnih igrališta na kojima su sjedili policajci.
No, dobro, to nije cijela priča. S deset godina svake sam subo¬te tijekom pet mjeseci išla na satove jahanja. Sally, kći naše susjede Susan Hamilton, upravo je bila upisala drugi razred glazbene škole u kojoj je učila svirati glasovir, pa sam ja svakog vikenda krenula put štala na Harthill Roadu kako bih se ukalupila u model likova o kojima je pisala Jilly Cooper . Nisam bila toliko loša, ali sam odahnula kada su se Hamiltoni odselili u West Kirby i kada mi je konačno bilo dopušteno da vikendima ostajem kod kuće i gle¬dam Trevora i Simona u emisiji Going Live! Dok su satovi trajali, nekako sam se snalazila. Ali jedna je velika razlika u tadašnjim i sadašnjim prilikama: strah. Kao mala strah uopće nisam osjećala. Sada sam toliko užasnuta da osjećam kako mi zubi cvokoću kao lažno plastično zubalo na navijanje.
Konje sedlamo uz pomoć instruktora. Životinja koja je dodi¬jeljena meni, ironično nazvana Sitni, toliko je velika da ne mogu vjerovati kako je moguće da se čovjek uspne na njegova leda. Vidjela sam i dinosaure ljupkije od njega.
»Sitni je sjajan s početnicima«, kaže moja instruktorica, crve¬nokosa Cindy s bedrima kojima bi mogla drobiti orahe. »Cak i s onima koji nisu po prirodi... atletske grade.«
Zadnjih je pola sata provela nabacujući takve zlobne komen¬tare na moj račun i očijukajući s Ryanom. Počinje mi ići na živce.
»Ja nisam početnik«, ponovno joj kažem. »Uzimala sam satove.«
»O, oprostite«, smijulji se ona. »Samo kada ste stavili šešir naopako, pretpostavila sam da...«
Zauzmem obrambeni stav. »Tako ih mi u Engleskoj nosimo.«
»Kako god.«
»Ali, dobro«, nastavim, ne dopuštajući da me smete, »kada si u Rimu, kako kažu...«
Ovoga puta okrenem šešir na pravu stranu i krajičkom oka uhvatim kako mi se Ryan smiješi.
Promatram kako samouvjereno provjerava sedlo na svome konju, a potom mu samouvjereno skače na leda prije nego što ga samouvjereno provede krug po oboru. Jasno je da je Ryan stručnjak u konjičkom sportu kao da mu je mama Princeza Ana.
Razdiru me suprotna mišljenja. S jedne strane, njegove ru¬ralne vještine potpuno me potkopavaju. S druge, na tom je konju seksi kao sam vrag.
Nikada nisam bila ljubitelj kaubojskih filmova, ali današnji prizor Ryana na konju otkrio mi je u čemu je njihova privlačnost. S moćnim bedrima koja se odmaraju na konjskim slabinama i ru¬kavima koje je zavrnuo tako da otkrivaju mišićave ruke, on je slika i prilika muževnosti, što nimalo ne pomaže mojoj koncentraciji.
»Jesi li spremna?« On se oduševljeno smiješi.
»Hm... gotovo!« odvratim nesigurnim smiješkom. »Jesi li mnogo jahao kada si bio mladi?«
»Naravno«, slegne on ramenima. »Ali, Zoe, ne brini se. Tvo¬ja će instruktorica biti uz tebe. Rekli su mi da se zaista dobro brinu o početnicima.«
»Ja nisam početnica«, ustrajem, dok stavljam stopalo u stre-men i pokušavam nogom zamahnuti preko leda Sitnog. »Samo sam malo zahrđala.« Nakon pet pokušaja shvatim da nalikujem na artritičnog terijera Jacka Russella koji pokušava dići nogu da se popiški po ogradi. Da bude još gore, Ryan skoči sa svoga konja i pokuša pomoći tako da postavi ruke na moju stražnjicu i gurne me čitavom težinom na leda Sitnog. Sudeći prema izrazu Cindyna lica, to je najnezgrapniji pokret koji je ikada vidjela.
»Pitam se ne bi li mi bilo bolje na nekome onakvome«, pred¬ložim i pokažem na Rubyna konjića.
»Nisam vas dobro shvatila«, kaže Cindy. »Vi biste htjeli ponija na kojemu jaše šestogodišnjakinja?«
»Ne mora biti baš isti takav«, nakostriješim se.
»Bit će vam dobro«, zaprede ona i potapša Sitnog, zbog čega on zadršće, a ja zgrabim vrh sedla toliko čvrsto da mi zglobovi pobijele. »Sitni je nježni div.«
Krenemo našom stazom kroz prirodu, s Ryanom na čelu. Slijede Samuel i Ruby, sa svojim instruktorima, simpatičnim deč¬kom Robbijem i sramežljivom sedamnaestogodišnjom Lauren, koji hodaju uz njih i drže uzde. Potom slijedimo ja i Cindy, koja me na sav glas kori zato što ne sprečavam Sitnog u jedenju lišća.
»Ma neće mu to škoditi«, kažem joj kao da sam dobrona¬mjerni ljubitelj životinja, a ne kao da Sitni zapravo odlučno odbija krenuti u bilo kojem smjeru koji mu naredim.
»Otrovno je«, objasni mi ona.
Srećom, Sitni odluči krenuti dalje, a ja se pokušam smiriti. Čak i nakon otprilike pola sata jahanja još uvijek osjećam navalu adrenalina kao da sam mogući samoubojica koji stoji na Beachy Headu s nožnim prstima koji vire preko ruba.
»Priroda je prekrasna, zar ne?« primijeti Ryan kada njegov konj stane uz mojega.
»O, da«, složim se, migoljeći se u sedlu u pokušaju da opo¬našam opuštenu pozu teksaškog vlasnika ranca koji je počeo jahati nedugo nakon što je izišao iz majčina trbuha. »A nema boljeg načina da je se promatra, zar ne?«
»Drago mi je da si se malo opustila«, kaže Ryan. »Djeca uživaju. Ne bih volio da se ti osjećaš napeto.«
»Ja?« uzviknem. »Ja? Napeto? Baš smiješno, zar ne, Sitni?«
Pokretom ruke kojim sam namjeravala pokazati kako sam sasvim opuštena i sigurna u sedlu pokušam potapšati vrat Sitnoga. Ali kada se nagnem naprijed i dotaknem ga, izgubim ravnotežu.
Zapravo, to i nije dobar opis za spektakularan pokret kojim zaronim postrance, izgubim stremen i ostanem djelomice izvan sedla, čvrsto se držeći za grivu u borbi za goli život.
»Aaah!« vičem.
Sitnom se ne svidi ideja da mu na leđima poput divovske li¬gnje mlatara luđakinja od šezdeset kila. Umjesto da se umiri kako bi me netko mogao spasiti, on uzme stvar u svoja kopita — i ubrza.
»Aaah!« tulim, držeći se za njegov vrat.
»Samo ostanite smireni«, viče moja instruktorica, što mi ni¬malo ne pomaže dok Sitni juri u daljinu, a moja stražnjica još više klizi po njegovoj slabini.
U tom se trenutku ne mogu usredotočiti ni na što drugo osim na grmljavinu kopita dok me konj baca dolje-gore, poput predimenzionirane krpene lutke u sušilici. Mišići mi gore dok se pokušavam držati dovoljno čvrsto da ne tresnem na do.
Sto, kako se ispostavi, nije dovoljno teško samo po sebi.
Kada osjetim da klizim niz Sitnog, sve bliže i bliže tlu, pre¬plašim se za život. Prsti mi kliznu kroz njegovu grivu i znam da je to to: moj će se život sada ugasiti. Uobražena Cindy i njezina bedra od galvanizirana čelika bit će zadnja stvar koju ću vidjeti.
No, odjednom postanem svjesna događanja pokraj mene. Netko jaše usporedno sa Sitnim. Netko ga hvata za uzde.
»Oaaa!«
Kao čudom, Sitni uspori. Još većim čudom, naposljetku se zaustavi.
Popustim stisak i prizemljim se u lokvu, poput vreće krumpira bačene s teretnog broda. Zatvorim oči, obuzeta šokom i olakšanjem.
Kada ih ponovno otvorim, Ryan kleči kraj mene.
»Tko je tebi davao pouku iz jahanja?« upita. »Clint East¬wood?«
55. POGLAVLJE
Nikada u životu nisam imala toliko modrica. Ležim u vrućoj kupki, u polukomatoznom stanju, i mutno zurim u noge koje bi mogle pripadati liku iz filma Reservoir Dogs. I sve to zahvalju¬jući mirnom izletu u prirodu, na Sitnom, »nježnom divu.«
Posegnem za sapunom i zagundam kada me postrani pre¬siječe bol. Iskreno, sam bol mi toliko ne smeta. Gore mi je što, usprkos tome što sam sasvim gola, izgledam kao da glumim u mjuziklu Josip i kričave boje njegovih snova .
Zatvorim oči i misli mi otplove. Zamislim kako mi Jason njeguje ozljede. Uvijek je u tome bio dobar.
Nekoliko mjeseci nakon što smo se upoznali pala sam niza stube u noćnom klubu, a on me je na leđima ponio do stajališta taksija i odvezao me k sebi. Dok sam ležala na kauču, a soba se oko mene okretala, on se pojavio s najrazrađenijim kompletom prve pomoći koji sam ikada vidjela te mi je ogrebotinu na nozi isprao antiseptičkim sredstvom Savlon. Ne znam koliko mi je to pomoglo s medicinske strane, ali osjećala sam se svakako bolje.
Ubila bih samo da je tu. Iako mi se čini da bi mu ovaj put bilo potrebno više od boce Savlona.
»Zoe, treba li ti kakva pomoć?« vikne Ryan kroz vrata.
»Ne«, kriknem užasnuta dok se izvlačim iz kade i posežem za kućnim ogrtačem. »Ne, ne! Sasvim sam dobro, stvarno. Od¬mah izlazim!«
Kada čujem Ryanove korake koji odlaze, žalosno se zagle¬dam u zrcalo. Cista sam, više nisam od glave do pete prekrivena blatom, ali lice mi je toliko izgrebano da izgledam kao da sam se hrvala s grmom gloga.
Odšuljam se u sobu i navučem čiste vojničke hlače, staru ma¬jicu s kratkim rukavima i udobni gornji dio trenirke s kapuljačom koji obožavam, iako moja mama tvrdi da bi takvo što odjenuo net¬ko za pljačku banke.
Prođem kroz dnevni boravak i iziđem na verandu gdje Ryan pokušava ponovno osvojiti čokoladice Hershey koje je prije izgu¬bio od Ruby. Samuel završava crtež na kojem je radio sa sestrom dok sam ja bila u kadi.
»Hej, kakva lijepa slika«, kažem mu. »Sto je to?«
»To je Zoe«, kaže on ponosno. »Zoe i konjić.«
Samuelove su umjetničke vještine, čak i uz Rubynu pomoć, apstraktne. Ali mogu zaključiti da su nacrtali konja pokraj kojega je nešto što izgleda kao velika hrpa jučerašnjih ostataka od ručka. Kako se ispostavi, to sam ja.
»Onda, nisu te se dojmile moje jahaće vještine?« upitam i raskuštram mu kosu.
»Ne bi se smjelo padati, Zoe«, uputi me on.
»Kako se osjećaš?« upita Ryan. »Izgledaš mnogo bolje nakon kupke.«
»Dobro sam«, odgovorim. »Osjećam se kao budala, ali na to sam navikla.«
»Moglo bi se reći da si bila gotovo simpatična.« On se naceri. »Ne sasvim. Ali gotovo.«
»Pa to nije loše. Hoću reći, više bih voljela da sam neopisi¬vo otmjena, ali gotovo simpatična je više nego što sam se mogla nadati u ovim okolnostima.«
U ovome dijelu države vjerojatno je nešto u zraku jer se u vrijeme spavanja čudo koje se dogodilo jučer navečer ponovi i djeca veselo odu u krevet.
»Zar ih podmićuješ nečim?« upitam Ryana.
»Cijeli dan na svježem zraku sve je što im treba«, odgovori on. »Uz činjenicu da nema više čokolade.«
»Sto bi htio za večeru?« upitam. »Na meni je red — ti si kuhao jučer.«
»Ne brini se. Ti se odmaraj.«
»Zaista?«
»Zaista. Sjedni. Donijet ću ti vino. Kupio sam dobru bocu.«
Ryan ode u kuhinju, a ja usput pregledavam zbirku CD-a Ge-ralda Ravena. Nema mnogo klasika, ali pronađem prašnjavi CD s hitovima Billyja Joela. Stavim ga u uređaj i preskočim nekoliko prvih pjesama dok ne stignem do moje omiljene. She's Always A Woman To Me još uvijek mi naježi dlačice na vratu iako se nije pojavila na stanici Radio 1 najmanje trideset godina.
Izidem na verandu i udahnem svjež zrak. Uskoro mi se pri¬druži i Ryan, s čašom crnog vina veličine zdjele za juhu. »Volim ovu pjesmu«, kaže.
»I ja«, odgovorim. »To je najbolji opis koliko luda ljubav može biti, zar ne?«
On se nasmije. »Ja možda ne bih rekao luda, ali si u pravu. On je voli ne samo usprkos njezinim manama nego baš i zbog njih. Za to čovjek mora biti pravi zanesenjak. Ja se s time mogu poisto¬vjetiti.«
Podignem obrvu. »Ja ne bih rekla da si zanesenjak, Ryane.«
»Ne ? Možda me samo ne poznaješ dovoljno dobro.«
Potom mi nešto privuče pozornost. Kako je moguće da se, usprkos modricama, usprkos potpunom gubitku dostojanstva, us¬prkos svemu ostalome, osjećam neobično sretnom?
»Čemu se smiješ?«
»Ma ničemu. Ma... samo sam mislila, znaš...«
»Sto?«
»Drago mi je što sam ovdje.«
On se ponovno nasmiješi. Ovoga puta širokim, nedvosmisle¬nim osmijehom koji se nekoć tako rijetko pojavljivao na njegovu licu. »I meni je drago što si ovdje.«
56. POGLAVLJE
Jedan je ujutro. Opijena sam životom. U redu, i poštenom ko¬ličinom crnoga vina.
Noćas smo, uz sada već iščezavajuću svjetlost iscrpljene uljne svjetiljke, Ryan i ja pričali o svemu, od toga je li knjiga Zločin i ka¬zna vrijedna čitanja (on me uvjerava da jest) do toga je k' nogomet najvažniji sport na svijetu (on me uvjerava da nije). Pretresli smo teme vjeruje li većina ljudi još u brak i je li botoks dobra stvar. Pričali smo o tome imaju li Britanci i Amerikanci više toga zajed¬ničkoga od Britanaca i Europljana i nagađali hoće li Ruby, kada odraste, postati predsjednica (njezina predzadnja želja) ili Hannah Montana (zadnja želja).
Razgovarali smo o Ryanovu djetinjstvu u Michiganu i moje¬mu u Liverpoolu, o dva ljeta koja je proveo putujući (jednom na Daleki istok, a zatim u Australoaziju) i o vikendu koji sam jednom provela u Barceloni.
»Hajde, tajnovita Zoe«, kaže on i ponovno nam napuni čaše. »Koja je tvoja velika ljubavna priča? Kako točno stvari stoje s to¬bom i dečkima, ljubavnicima i važnijim osobama u tvom životu?«
»Ja nisam tajnovita.«
»Ma hajde«, kaže on i podigne obrvu. »Sto bi drugo odvelo lijepu, pametnu mladu ženu preko polovice svijeta?«
Zaprepaštena sam.
»Sto je?« kaže uznemireno. »Jesam li rekao nešto pogrešno?«
»Ti misliš da sam lijepa?« upitam i odmah se prekorim.
Svjetlost treperi na Ryanovu licu zbog čega izgleda nevjero¬jatno savršeno. Njegove su oči poput čistih, dubokih bazena, a oštre crte lica u kontrastu su s mekoćom njegovih usana. Zbog samoga pogleda na njega moje pitanje postaje smiješno. No, on se namršti. »Naravno da si lijepa, Zoe.«
Tek kada nam se pogledi susretnu, uvidim koliko mi brzo srce udara. Žilama mi se širi toplina, vino koje sam popila struji mi tijelom i ne mogu se usredotočiti ni na što drugo osim na crte Ryanova lica.
Dok mi tijelo besramno treperi, primijetim da mi je Ryan bliže nego sekundu prije. Pruži ruku i zagrli me oko vrata. Privuče me bliže i ja se prepustim — uskoro je njegov obraz uz moj, koža nam se dodiruje, a njegov dah šapće mi na uho. »Naravno da si lijepa«, mrmlja.
Oči mi se širom rastvore dok mi se glavom roje misli. Zdra¬ve, razumne, prije-pola-litre-Zinfandela misli.
Ovo je moj poslodavac, za ime Boga. Moj poslodavac.
Ovo je krivo zbog toliko razloga.
Krivo, krivo, krivo.
Ali prije nego što se snađem, nešto se dogodi što nisam mo¬gla spriječiti čak ni da sam htjela. Sto, zapravo, u ovom trenutku ni ne želim.
Ryanove usne očešu se o moje zbog čega mi tijelom prođu strujni udari. Dok se stapamo jedno s drugim, prepustim se nje¬govu okusu, njegovu dodiru i osjetim se pijana od želje koliko i od vina. Njegovi prsti prelaze mojim leđima, paleći sitne požare po mojoj koži, a njegove usne maze mi vrat, ostavljajući za sobom blag i neodoljiv vlažni trag. Njegove me ruke obujme. Predivne su. Ja se osjećam predivno. Ali ipak...
»Ryane, ja...« odmaknem se, bez daha. »Nisam sigurna da bismo smjeli ovo činiti.« Nisam željela da to zvuči toliko otrcano.
Njegove su oči toliko ispunjene žudnjom da kroz mene pro¬đe još jedan bljesak munje.
»Znam«, odgovori, a ja ga povučem bliže.
57. POGLAVLJE
Prenem se usred noći. Ne, zapravo me probudi grč nalik na predinfarktno stanje.
Ryan je na leđima s rukama oko mene. Noge su nam ispre¬pletene poput korijenja stogodišnjeg hrasta. Podignem glavu s nje¬govih prsa. U njegovoj smo sobi. Mračno je. Još uvijek sam pijana. Činjenice me pogode kao da me je netko u lice opalio tavom.
Ja sam u krevetu sa svojim poslodavcem.
Ja sam u krevetu s Ryanom Millerom.
Sve što imam da pokrijem svoju čednost su tinejdžerske gaćice, majica kratkih rukava s liverpulskog desetkilometarskog maratona za žene i otprilike četiristo modrica.
Duboko udahnem u pokušaju da usporim lupanje srca. Ryan se nato promeškolji. Privuče me bliže k sebi tako da mi lice zaroni u njegov vrat. Znam što bih trebala učiniti. Ne, zapravo, što bih morala učiniti. Moram iskočiti iz kreveta, uskočiti u svoj krevet i prvom prilikom razmotriti svoje mogućnosti zaposlenja.
Kao da osjeća moje misli, Ryan me, još uvijek napola u snu, poljubi u glavu i protrlja stopalom o moj gležanj. Ja zaklopim oči i prepustim se trncima koji mi struje tijelom.
Barem se nisam seksala s njim.
On se ponovno promeškolji i ruka mu lijeno krene uz moju majicu. Osjetim val vrućine medu nogama.
Hvala Bogu da se nismo seksali.
Njegovi prsti okrznu moje grudi, a usne mu pronađu moj obraz. Koža mi gori od uzbuđenja.
Seksanje s njim bilo bi krajnja, potpuna i užasna katastrofa.
Osjetim rastuću izbočinu kako mi se pritišće o bedro i tiho zajecam od užitka.
Sjednem uspravno s rukama na glavi. »Ryane, ja nikako, ni¬kako ne mogu voditi ljubav s tobom!« zacvilim.
On zaprepašteno sjedne, kao da je zbor kan-kan djevojaka provalio u spavaću sobu. Potrebno mu je malo vremena da uhvati dah. »U redu. Nema problema«, kaže nježno i pomiluje me po kosi. »Nema problema.«
Poljubi mi glavu i legnemo natrag u krevet. On me privuče bliže, mazeći me.
Barem smo to riješili.
58. POGLAVLJE
Idući dan provedem pokušavajući se ponašati normalo — kao da se jučerašnja noć nikada nije dogodila. To je jedino profesiona¬lno.
Ovoga je puta teško, s obzirom na to da također mnogo vre¬mena provodim prisjećajući se kako je Ryan toplim dlanom mazio moje bedro. A potom polagano pomaknuo bokove bliže mojima. I činio svu silu krajnje nepriličnih ali isto tako luđački uzbudljivih stvari od kojih porumenim svaki put kada ih se sjetim.
Da stvar bude gora, on se cijeli dan ponaša posve smireno. Iako ne bih mogla reći da je sasvim hladnokrvan, nemam osjećaj da je preplavljen srećom zbog toga što se dogodilo. Ponaša se isto kao i jučer. Sudeći prema njemu, nikada se ne bi moglo pogoditi da se nešto dogodilo. Upravo to i želim, ali, pobogu, kako mu to tako polazi za rukom? Zašto ne može odavati malo više? I što uopće misli o čitavoj stvari?
Dok tog poslijepodneva krcamo stvari u automobil i sprema¬mo se kući, Ryan podigne Samuela i zagrli ga.
»Volim te, tatice«, kaže Samuel i poljubi ga u usta.
»Oo, i ja tebe, prijatelju«, odgovori Ryan, vidljivo dirnut. »I sjajno sam se s vama proveo ovoga vikenda.«
»Možemo li to ponoviti, tatice?« upita Ruby, vežući se u svojoj sjedalici.
»Volio bih to«, odgovori Ryan. »Koji dio? Konje?« upita Ruby.
»Svakako«, odgovori on. »Konje, kartanje... i još pokoju stvar.« Sada se smiješi meni. »Sve bih volio ponoviti«, kaže.
Srce mi poskoči i utonem u suvozačevo mjesto, želeći da mogu upravljati svojim otkucajima srca. No, kada stignemo kući nekoliko sati poslije, već sam obuzeta neopravdanim strahom.
Jesam li Ryanovu nevinu opasku krivo protumačila kao po¬kušaj očijukanja? Umišljam li da mu se sviđam, a prošla se noć dogodila samo zato što sam bila jedina žena u krugu od pedeset kilometara?
Poslije te večeri, dok raspremam torbu iza zatvorenih vrata svoje sobe, naredim sama sebi da se saberem. Nisam li si već obe¬ćala da maštarije koje me obuzimaju ne smiju prerasti ni u što više? Podsjetim se da su moji osjećaji za Ryana tek površni. Po¬žudne misli, opsceni snovi, eskapizam. Ono što osjećam za njega nije ništa u usporedbi s dubokom, čistom ljubavi koju osjećam za Jasona. Kako to uopće mogu usporediti?
Netko zakuca na moja vrata, a ja torbu gurnem pod krevet. »Naprijed«, odgovorim.
Vrata se otvore i na njima stoji Ryan. Srce mi ponovno poč¬ne bijesno udarati.
»Djeca spavaju«, kaže mi i zatvori vrata za sobom.
»Stvarno? Mora da ih je taj svježi zrak zaista dotukao.« Ner¬vozno se nasmijem. »Slušaj, drago mi je da si svratio.«
»Je li?«
»Da. Stvar je u tome... hm... u vezi s jučerašnjom noći.«
»Meni je bilo lijepo.«
»Pa«, nastavim ja odlučno, »možda i jest, ali s obzirom na to da si moj poslodavac, nisam sigurna da je to bila dobra zamisao. Osim toga, nedavno sam doživjela neke stvari koje su možda utje¬cale na moju moć rasuđivanja. U emocionalnom životu, mislim. Osim toga, bilo bi strašno da Ruby i Samuel saznaju. A da ne govorim o činjenici da...«
»Slažem se«, prekine me on.
»Molim?« odgovorim zaprepašteno. »O, dobro.« Odjed¬nom si poželim prerezati zapešća. Hoću reći, da, to je bilo blesavo, zar ne?« brbljam dalje. »Glupo od nas, zaista. Jako mi je žao, i sigurna sam da i ti osjećaš isto. Toliko neodgovorno...«
Sada stane točno ispred mene. »Ne, htio sam reći da se sla¬žem s time što si rekla u vezi s Ruby i Samuelom«, šapne on, zagledajući se u moje oči dok mi odmiče pramen kose s lica. »Ne mislim da mi je žao. Nije mi žao.«
Uzvratim mu pogled i osjetim slabost u nogama. »Ne-nije?«
»Naravno da ne«, reče.
Potom se sagne i poljubi me. To mi sasvim oduzme dah i ja se uspaničim zbog učinka koji će imati na moju odluku. No, dok mi prstima klizi kroz kosu, a drugom me rukom privuče prema svom čvrstom tijelu, uskoro se prestanem o tome brinuti.
Prođe tjedan prije nego što uspijem prestati razmišljati o Ryanovoj stražnjici.
»A uopće mi se ni ne sviđa, za Boga miloga«, jedne večeri govorim Trudie preko telefona.
»Da, da, da«, kaže ona. »To ti kažeš.«
»Istina je!« zacvilim.
Ne znam zašto se u to pokušavam uvjeriti. Možda zato što se ono što je počelo kao zaljubljeno drhturenje svaki puta kada bih ugledala prizor Ryanovih nadlaktica razvilo u opsjednutost slikom njegove stražnjice koja me sasvim razoruža. A kako, do-vraga, mogu žudjeti za Ryanom kada još uvijek bolujem od čiste, potpune ljubavi prema Jasonu? Bio to obrambeni mehanizam ili ne, smeta mi.
»Jesi li sigurna da ti se ne sviđa?« upita me ona.
»Naravno da jesam«, kažem joj. »Kako mi se može sviđati kada sam ga donedavno željela ubiti?«
»Vjerojatno si ugledala svjetlost«, zacereka se ona. Zadirki-vanje mene postalo joj je omiljena zabava.
»Nemoj biti smiješna.«
»U redu, vidjela si njegovo dupe.« Trudie se smijulji. »To je očito bilo dovoljno.«
Nasmiješim se i protiv volje. No, odmah iskoristim priliku da promijenim temu. Osim toga, mnogo je važnijih tema za razgovor od Ryanova tijela.
»Kako ide s Ritchijem?« oprezno upitam.
»Ma, znaš«, odgovori ona neodređeno. »U redu, valjda.«
To ne zvuči dobro. Sve do prošloga tjedna, da sam je upitala da ocijeni vezu s Ritchijem, rekla bi mi da u usporedbi s njima Romeo i Julija izgledaju kao Jack i Vera Duckworth .
»Nije isto otkako me pitao da se udam za njega«, prizna ona. »Promijenio se. Pravimo se da se ništa nije promijenilo — ali znamo da jest.«
»Na koji način?«
»Ne bih mogla točno reći. Ali kao da je on prije bio siguran da se uzajamno volimo jednako. Sada vjerojatno misli da se ta ravnoteža poremetila. Kao da se on mora povući zato što ja nisam objeručke prihvatila prosidbu. Prestao je biti pažljiv i pun ljubavi... Sada ja toliko oko njega oblijećem da se sama sebi činim poput uspaljene labradorice. Baš jadno.«
»Vjerojatno je to samo stvar ponosa«, pokušam je utješiti.
»Nadam se da je stvar ponosa.«
»Ali ti nisi odbila? Mislim na njegovu prosidbu.«
»Ne...ne, nisam«, prizna. »Ali pogledaj to iz njegova kuta. Kada klečiš na koljenu usred restorana, mlako >Oh, u redu, pričat ćemo o tome< i nije odgovor kakav želiš čuti.«
»Mora biti neki način da to riješite«, kažem joj. »On mora shvatiti tvoju stranu priče. Ispričaj mi kako je reagirao kada si mu rekla da ne možeš imati djecu.«
Čujem samo tišinu i na trenutak pomislim da mi nešto nije u redu s telefonom. »Trudie?«
»Ti mora da se šališ, dušo.« Kaže to kao da su daske koje mi u glavi nedostaju zakvačene na najistočniju liticu Mont Everesta. »To mu nisam rekla.«
»Zašto?«
»Rekla sam ti zašto«, nastavi ona. »Zato što on obožava djecu. Zato što očajnički želi obitelj. Ostavio bi me kao staru krpu da to sazna.«
»A što ako mu to ne predstavlja toliki problem kao što mi¬sliš?«
»Predstavlja«, odgovori ona.
»Ali što ako ne?«
»Sigurno predstavlja«, ponovi ona.
»Gle, on te voli, zar ne, i...«
»Da, ali... Dolazi Barbara. Bježim. Čuvaj se i hvala ti što si sa mnom podijelila sve sočne detalje o Ryanovoj stražnjici. Noćas ću imati prokleto divne snove.«
Ryan je u zadnje vrijeme napravio mnogo toga što je iznenadilo djecu. Da ne spominjem stvari koje su iznenadile mene. Ali nijedna više od ovoga.
Običan je petak u listopadu, što znači da sam očekivala da ga neću vidjeti prije sutradan ujutro nakon što ustane u zoru radi svakodnevnog džoginga. Spavao bi samo tri sata nakon drukčijeg maratona s dvojnicom supermodela Elle MacPherson okupanom u Dior Addict.
No, usred poslijepodneva zazvoni mi mobitel i na zaslonu se pojavi njegovo ime.
»Bok, Ryane. Je li sve u redu?«
»Naravno. Gdje si?«
»U samoposluživanju, prije nego što pokupimo Ruby iz ško¬le. Samuel nije mogao preživjeti poslijepodne bez Oreosa. Danas je bio zaista dobar, pa sam ga odlučila počastiti.«
»Možete li se vratiti ovamo kada pokupite Ruby?«
»Ovamo?« ponovim, pitajući se na što misli.
»Kući.«
»Ti si kod kuće?«
»Živim ovdje«, istakne, ne bez osnove.
»Znam«, zaključim. »Ali nisi bio kod kuće u dva i trideset u petak otkako sam te upoznala. Prije bih. rekla da zoveš sa škot¬skih otoka nego iz svoga dnevnog boravka.«
»U redu, u redu, shvaćam. Ali upravo sam zato sada ovdje. Imam iznenađenje. Za djecu.«
Kada se vratimo kući, Ryan stoji u hodniku s dva golema kovčega kod nogu. »Dobro, društvo.« Pokušava se ne smiješiti, ali mu to ne polazi za rukom. »Dođite malo ovamo.« Podigne Ruby jednom rukom i Samuela drugom. »Biste li voljeli ići na putovanje?«
Rubyne oči zamalo iskoče. »Stvarno?«
»Putovanje! Putovanje! Ja obožavam putovanje!« zapjeva Samuel.
Ryan me pogleda i nasmiješi se. »Ne idemo na Bermude«, kaže oklijevajući, »ali bih volio da i ti pođeš s nama, Zoe.«
Otkrije nam da mu je Gerald Raven, Ryanov šef i moj neka¬dašnji plesni partner (što manje o tome govorim, to bolje) posudio svoju kuću za odmor u New Hapshireu. Ispostavi se da je takvu mogućnost Ryanu nudio posljednje tri godine, ali je do sada on nikada nije prihvatio.
Kada onamo stignemo kasnije te večeri, učini mi se da je Ryan pogriješio. Jako. Zamišljala sam kamp-kućicu moje tete Linde u Cleveleysu, s kačkanim zastorima kakvi vise u staračkim domo¬vima, madracima toliko kvrgavim da bi se po njima mogla voziti utrka planinskim biciklima i fascinantnim pogledom na dvorišne kante za smeće.
Geraldovu kuću za odmor potrebno je vidjeti da bi se po¬vjeravalo kako zaista postoji. Okoliš od jasika, javora i cedrova u nevjerojatnim žarkim bojama jednostavno je predivan. Da se takav prizor objavi u nekoj brošuri, pomislila bih da je fotografija retu-širana. A tu je i sama kuća: luksuzna drvena koliba s verandom na stražnjoj strani dovoljno velikom da se u njoj održi gala večera.
»Ovo je mjesto divno«, kažem dok Ruby i Samuel uzbuđe¬no trčkaraju po glavnoj prostoriji. »Ne mogu vjerovati da nikada ovamo nisi htio doći. Mora da si lud.«
»Ponovno preispituješ moj zdravi razum«, Ryan pucne jezi¬kom. »No, možda si ovoga puta u pravu.«
»Tatice, tatice«, ciči Ruby. »Kada ćemo do konja?« »Tko je uopće spomenuo konje?« zadirkuje je on. Zapravo su konji bili jedina tema razgovora tijekom čitave vožnje ovamo. U zadnjih smo nekoliko sati o konjima pričali više nego što to glavni direktor
Williama Hilla učini u mjesec dana.
»Ja nisam čuo ništa o konjima. A ti, Zoe?« upita Ryan.
Odmahnem glavom. »Ne. Ja ne. Ja ih ne podnosim.«
»Oooh«, zacvili Ruby. »Rekli ste da možemo do njih. Taa--taa! Zo-eee! Molim vas!«
»U redu, u redu«, kaže Ryan i poljubi je u glavu. »Konji su sutra ujutro prvi na rasporedu. Obećavam.«
Umirena, Ruby se na verandi veselo igra sa Samuelom, dok nam Ryan svima priprema odreske i salatu, toliko veliku i složenu da bi, u usporedbi s njom, na moju i hrčak prezirno frknuo nosom.
Nakon večere, s blijedim suncem na obzorju i hladnim bo¬cama piva u rukama, Ryan i ja kartamo s djecom. Ulog je velika vrećica bombona M&M, ravnomjerno raspodijeljenih na početku igre. No, nakon manje od četrdeset pet minuta Ruby i Samuel s nama brišu pod. Ne mogu zaključiti mogu li to zahvaliti svojim kartaškim vještinama ili činjenici da djeca potajice kradu bombo¬ne sa stola. No, na kraju igre lica su im toliko umrljana čokoladom kao da su čitav dan proveli u odjelu za provjeru kvalitete proizvo¬da u tvornici čokolade
Willyja Wonke .
»Zar igre na sreću nisu ilegalne u vašoj dobi?« kažem, grleći veselog Samuela.
»Svakako je nemoralno«, ubaci se Ryan. »Trebali biste u krevet prije nego što Zoe i mene uhite jer se ne brinemo o vama.«
No, kada su oboje u pidžamama, nakon što su popili mlijeko i oprali zube, počinjem se pitati kako ću ih uopće nagovoriti da odu na spavanje. Ruby je toliko uzbuđena zbog sutrašnjeg jahanja, kao da se priprema za natjecanje Grand National.
»Sto misliš, koliko će proći prije nego što se Ruby ponovno probudi?« prošapćem dok Ryan zatvara vrata spavaće sobe.
»Hmm... trideset sekundi?«
Ali trideset sekundi prođe. A potom i pet minuta. Deset minuta poslije provirimo kroz vrata i čujemo nešto što nismo oče¬kivali. Tišinu. Ruby i Samuel, bez prepiranja, uvjeravanja i podmi¬ćivanja, čvrsto spavaju.
54. POGLAVLJE
Ja nisam preveliki ljubitelj konja. Pobogu, odrasla sam usred grada. Jedini konji s kojima sam došla u kontakt bili su oni oko nogometnih igrališta na kojima su sjedili policajci.
No, dobro, to nije cijela priča. S deset godina svake sam subo¬te tijekom pet mjeseci išla na satove jahanja. Sally, kći naše susjede Susan Hamilton, upravo je bila upisala drugi razred glazbene škole u kojoj je učila svirati glasovir, pa sam ja svakog vikenda krenula put štala na Harthill Roadu kako bih se ukalupila u model likova o kojima je pisala Jilly Cooper . Nisam bila toliko loša, ali sam odahnula kada su se Hamiltoni odselili u West Kirby i kada mi je konačno bilo dopušteno da vikendima ostajem kod kuće i gle¬dam Trevora i Simona u emisiji Going Live! Dok su satovi trajali, nekako sam se snalazila. Ali jedna je velika razlika u tadašnjim i sadašnjim prilikama: strah. Kao mala strah uopće nisam osjećala. Sada sam toliko užasnuta da osjećam kako mi zubi cvokoću kao lažno plastično zubalo na navijanje.
Konje sedlamo uz pomoć instruktora. Životinja koja je dodi¬jeljena meni, ironično nazvana Sitni, toliko je velika da ne mogu vjerovati kako je moguće da se čovjek uspne na njegova leda. Vidjela sam i dinosaure ljupkije od njega.
»Sitni je sjajan s početnicima«, kaže moja instruktorica, crve¬nokosa Cindy s bedrima kojima bi mogla drobiti orahe. »Cak i s onima koji nisu po prirodi... atletske grade.«
Zadnjih je pola sata provela nabacujući takve zlobne komen¬tare na moj račun i očijukajući s Ryanom. Počinje mi ići na živce.
»Ja nisam početnik«, ponovno joj kažem. »Uzimala sam satove.«
»O, oprostite«, smijulji se ona. »Samo kada ste stavili šešir naopako, pretpostavila sam da...«
Zauzmem obrambeni stav. »Tako ih mi u Engleskoj nosimo.«
»Kako god.«
»Ali, dobro«, nastavim, ne dopuštajući da me smete, »kada si u Rimu, kako kažu...«
Ovoga puta okrenem šešir na pravu stranu i krajičkom oka uhvatim kako mi se Ryan smiješi.
Promatram kako samouvjereno provjerava sedlo na svome konju, a potom mu samouvjereno skače na leda prije nego što ga samouvjereno provede krug po oboru. Jasno je da je Ryan stručnjak u konjičkom sportu kao da mu je mama Princeza Ana.
Razdiru me suprotna mišljenja. S jedne strane, njegove ru¬ralne vještine potpuno me potkopavaju. S druge, na tom je konju seksi kao sam vrag.
Nikada nisam bila ljubitelj kaubojskih filmova, ali današnji prizor Ryana na konju otkrio mi je u čemu je njihova privlačnost. S moćnim bedrima koja se odmaraju na konjskim slabinama i ru¬kavima koje je zavrnuo tako da otkrivaju mišićave ruke, on je slika i prilika muževnosti, što nimalo ne pomaže mojoj koncentraciji.
»Jesi li spremna?« On se oduševljeno smiješi.
»Hm... gotovo!« odvratim nesigurnim smiješkom. »Jesi li mnogo jahao kada si bio mladi?«
»Naravno«, slegne on ramenima. »Ali, Zoe, ne brini se. Tvo¬ja će instruktorica biti uz tebe. Rekli su mi da se zaista dobro brinu o početnicima.«
»Ja nisam početnica«, ustrajem, dok stavljam stopalo u stre-men i pokušavam nogom zamahnuti preko leda Sitnog. »Samo sam malo zahrđala.« Nakon pet pokušaja shvatim da nalikujem na artritičnog terijera Jacka Russella koji pokušava dići nogu da se popiški po ogradi. Da bude još gore, Ryan skoči sa svoga konja i pokuša pomoći tako da postavi ruke na moju stražnjicu i gurne me čitavom težinom na leda Sitnog. Sudeći prema izrazu Cindyna lica, to je najnezgrapniji pokret koji je ikada vidjela.
»Pitam se ne bi li mi bilo bolje na nekome onakvome«, pred¬ložim i pokažem na Rubyna konjića.
»Nisam vas dobro shvatila«, kaže Cindy. »Vi biste htjeli ponija na kojemu jaše šestogodišnjakinja?«
»Ne mora biti baš isti takav«, nakostriješim se.
»Bit će vam dobro«, zaprede ona i potapša Sitnog, zbog čega on zadršće, a ja zgrabim vrh sedla toliko čvrsto da mi zglobovi pobijele. »Sitni je nježni div.«
Krenemo našom stazom kroz prirodu, s Ryanom na čelu. Slijede Samuel i Ruby, sa svojim instruktorima, simpatičnim deč¬kom Robbijem i sramežljivom sedamnaestogodišnjom Lauren, koji hodaju uz njih i drže uzde. Potom slijedimo ja i Cindy, koja me na sav glas kori zato što ne sprečavam Sitnog u jedenju lišća.
»Ma neće mu to škoditi«, kažem joj kao da sam dobrona¬mjerni ljubitelj životinja, a ne kao da Sitni zapravo odlučno odbija krenuti u bilo kojem smjeru koji mu naredim.
»Otrovno je«, objasni mi ona.
Srećom, Sitni odluči krenuti dalje, a ja se pokušam smiriti. Čak i nakon otprilike pola sata jahanja još uvijek osjećam navalu adrenalina kao da sam mogući samoubojica koji stoji na Beachy Headu s nožnim prstima koji vire preko ruba.
»Priroda je prekrasna, zar ne?« primijeti Ryan kada njegov konj stane uz mojega.
»O, da«, složim se, migoljeći se u sedlu u pokušaju da opo¬našam opuštenu pozu teksaškog vlasnika ranca koji je počeo jahati nedugo nakon što je izišao iz majčina trbuha. »A nema boljeg načina da je se promatra, zar ne?«
»Drago mi je da si se malo opustila«, kaže Ryan. »Djeca uživaju. Ne bih volio da se ti osjećaš napeto.«
»Ja?« uzviknem. »Ja? Napeto? Baš smiješno, zar ne, Sitni?«
Pokretom ruke kojim sam namjeravala pokazati kako sam sasvim opuštena i sigurna u sedlu pokušam potapšati vrat Sitnoga. Ali kada se nagnem naprijed i dotaknem ga, izgubim ravnotežu.
Zapravo, to i nije dobar opis za spektakularan pokret kojim zaronim postrance, izgubim stremen i ostanem djelomice izvan sedla, čvrsto se držeći za grivu u borbi za goli život.
»Aaah!« vičem.
Sitnom se ne svidi ideja da mu na leđima poput divovske li¬gnje mlatara luđakinja od šezdeset kila. Umjesto da se umiri kako bi me netko mogao spasiti, on uzme stvar u svoja kopita — i ubrza.
»Aaah!« tulim, držeći se za njegov vrat.
»Samo ostanite smireni«, viče moja instruktorica, što mi ni¬malo ne pomaže dok Sitni juri u daljinu, a moja stražnjica još više klizi po njegovoj slabini.
U tom se trenutku ne mogu usredotočiti ni na što drugo osim na grmljavinu kopita dok me konj baca dolje-gore, poput predimenzionirane krpene lutke u sušilici. Mišići mi gore dok se pokušavam držati dovoljno čvrsto da ne tresnem na do.
Sto, kako se ispostavi, nije dovoljno teško samo po sebi.
Kada osjetim da klizim niz Sitnog, sve bliže i bliže tlu, pre¬plašim se za život. Prsti mi kliznu kroz njegovu grivu i znam da je to to: moj će se život sada ugasiti. Uobražena Cindy i njezina bedra od galvanizirana čelika bit će zadnja stvar koju ću vidjeti.
No, odjednom postanem svjesna događanja pokraj mene. Netko jaše usporedno sa Sitnim. Netko ga hvata za uzde.
»Oaaa!«
Kao čudom, Sitni uspori. Još većim čudom, naposljetku se zaustavi.
Popustim stisak i prizemljim se u lokvu, poput vreće krumpira bačene s teretnog broda. Zatvorim oči, obuzeta šokom i olakšanjem.
Kada ih ponovno otvorim, Ryan kleči kraj mene.
»Tko je tebi davao pouku iz jahanja?« upita. »Clint East¬wood?«
55. POGLAVLJE
Nikada u životu nisam imala toliko modrica. Ležim u vrućoj kupki, u polukomatoznom stanju, i mutno zurim u noge koje bi mogle pripadati liku iz filma Reservoir Dogs. I sve to zahvalju¬jući mirnom izletu u prirodu, na Sitnom, »nježnom divu.«
Posegnem za sapunom i zagundam kada me postrani pre¬siječe bol. Iskreno, sam bol mi toliko ne smeta. Gore mi je što, usprkos tome što sam sasvim gola, izgledam kao da glumim u mjuziklu Josip i kričave boje njegovih snova .
Zatvorim oči i misli mi otplove. Zamislim kako mi Jason njeguje ozljede. Uvijek je u tome bio dobar.
Nekoliko mjeseci nakon što smo se upoznali pala sam niza stube u noćnom klubu, a on me je na leđima ponio do stajališta taksija i odvezao me k sebi. Dok sam ležala na kauču, a soba se oko mene okretala, on se pojavio s najrazrađenijim kompletom prve pomoći koji sam ikada vidjela te mi je ogrebotinu na nozi isprao antiseptičkim sredstvom Savlon. Ne znam koliko mi je to pomoglo s medicinske strane, ali osjećala sam se svakako bolje.
Ubila bih samo da je tu. Iako mi se čini da bi mu ovaj put bilo potrebno više od boce Savlona.
»Zoe, treba li ti kakva pomoć?« vikne Ryan kroz vrata.
»Ne«, kriknem užasnuta dok se izvlačim iz kade i posežem za kućnim ogrtačem. »Ne, ne! Sasvim sam dobro, stvarno. Od¬mah izlazim!«
Kada čujem Ryanove korake koji odlaze, žalosno se zagle¬dam u zrcalo. Cista sam, više nisam od glave do pete prekrivena blatom, ali lice mi je toliko izgrebano da izgledam kao da sam se hrvala s grmom gloga.
Odšuljam se u sobu i navučem čiste vojničke hlače, staru ma¬jicu s kratkim rukavima i udobni gornji dio trenirke s kapuljačom koji obožavam, iako moja mama tvrdi da bi takvo što odjenuo net¬ko za pljačku banke.
Prođem kroz dnevni boravak i iziđem na verandu gdje Ryan pokušava ponovno osvojiti čokoladice Hershey koje je prije izgu¬bio od Ruby. Samuel završava crtež na kojem je radio sa sestrom dok sam ja bila u kadi.
»Hej, kakva lijepa slika«, kažem mu. »Sto je to?«
»To je Zoe«, kaže on ponosno. »Zoe i konjić.«
Samuelove su umjetničke vještine, čak i uz Rubynu pomoć, apstraktne. Ali mogu zaključiti da su nacrtali konja pokraj kojega je nešto što izgleda kao velika hrpa jučerašnjih ostataka od ručka. Kako se ispostavi, to sam ja.
»Onda, nisu te se dojmile moje jahaće vještine?« upitam i raskuštram mu kosu.
»Ne bi se smjelo padati, Zoe«, uputi me on.
»Kako se osjećaš?« upita Ryan. »Izgledaš mnogo bolje nakon kupke.«
»Dobro sam«, odgovorim. »Osjećam se kao budala, ali na to sam navikla.«
»Moglo bi se reći da si bila gotovo simpatična.« On se naceri. »Ne sasvim. Ali gotovo.«
»Pa to nije loše. Hoću reći, više bih voljela da sam neopisi¬vo otmjena, ali gotovo simpatična je više nego što sam se mogla nadati u ovim okolnostima.«
U ovome dijelu države vjerojatno je nešto u zraku jer se u vrijeme spavanja čudo koje se dogodilo jučer navečer ponovi i djeca veselo odu u krevet.
»Zar ih podmićuješ nečim?« upitam Ryana.
»Cijeli dan na svježem zraku sve je što im treba«, odgovori on. »Uz činjenicu da nema više čokolade.«
»Sto bi htio za večeru?« upitam. »Na meni je red — ti si kuhao jučer.«
»Ne brini se. Ti se odmaraj.«
»Zaista?«
»Zaista. Sjedni. Donijet ću ti vino. Kupio sam dobru bocu.«
Ryan ode u kuhinju, a ja usput pregledavam zbirku CD-a Ge-ralda Ravena. Nema mnogo klasika, ali pronađem prašnjavi CD s hitovima Billyja Joela. Stavim ga u uređaj i preskočim nekoliko prvih pjesama dok ne stignem do moje omiljene. She's Always A Woman To Me još uvijek mi naježi dlačice na vratu iako se nije pojavila na stanici Radio 1 najmanje trideset godina.
Izidem na verandu i udahnem svjež zrak. Uskoro mi se pri¬druži i Ryan, s čašom crnog vina veličine zdjele za juhu. »Volim ovu pjesmu«, kaže.
»I ja«, odgovorim. »To je najbolji opis koliko luda ljubav može biti, zar ne?«
On se nasmije. »Ja možda ne bih rekao luda, ali si u pravu. On je voli ne samo usprkos njezinim manama nego baš i zbog njih. Za to čovjek mora biti pravi zanesenjak. Ja se s time mogu poisto¬vjetiti.«
Podignem obrvu. »Ja ne bih rekla da si zanesenjak, Ryane.«
»Ne ? Možda me samo ne poznaješ dovoljno dobro.«
Potom mi nešto privuče pozornost. Kako je moguće da se, usprkos modricama, usprkos potpunom gubitku dostojanstva, us¬prkos svemu ostalome, osjećam neobično sretnom?
»Čemu se smiješ?«
»Ma ničemu. Ma... samo sam mislila, znaš...«
»Sto?«
»Drago mi je što sam ovdje.«
On se ponovno nasmiješi. Ovoga puta širokim, nedvosmisle¬nim osmijehom koji se nekoć tako rijetko pojavljivao na njegovu licu. »I meni je drago što si ovdje.«
56. POGLAVLJE
Jedan je ujutro. Opijena sam životom. U redu, i poštenom ko¬ličinom crnoga vina.
Noćas smo, uz sada već iščezavajuću svjetlost iscrpljene uljne svjetiljke, Ryan i ja pričali o svemu, od toga je li knjiga Zločin i ka¬zna vrijedna čitanja (on me uvjerava da jest) do toga je k' nogomet najvažniji sport na svijetu (on me uvjerava da nije). Pretresli smo teme vjeruje li većina ljudi još u brak i je li botoks dobra stvar. Pričali smo o tome imaju li Britanci i Amerikanci više toga zajed¬ničkoga od Britanaca i Europljana i nagađali hoće li Ruby, kada odraste, postati predsjednica (njezina predzadnja želja) ili Hannah Montana (zadnja želja).
Razgovarali smo o Ryanovu djetinjstvu u Michiganu i moje¬mu u Liverpoolu, o dva ljeta koja je proveo putujući (jednom na Daleki istok, a zatim u Australoaziju) i o vikendu koji sam jednom provela u Barceloni.
»Hajde, tajnovita Zoe«, kaže on i ponovno nam napuni čaše. »Koja je tvoja velika ljubavna priča? Kako točno stvari stoje s to¬bom i dečkima, ljubavnicima i važnijim osobama u tvom životu?«
»Ja nisam tajnovita.«
»Ma hajde«, kaže on i podigne obrvu. »Sto bi drugo odvelo lijepu, pametnu mladu ženu preko polovice svijeta?«
Zaprepaštena sam.
»Sto je?« kaže uznemireno. »Jesam li rekao nešto pogrešno?«
»Ti misliš da sam lijepa?« upitam i odmah se prekorim.
Svjetlost treperi na Ryanovu licu zbog čega izgleda nevjero¬jatno savršeno. Njegove su oči poput čistih, dubokih bazena, a oštre crte lica u kontrastu su s mekoćom njegovih usana. Zbog samoga pogleda na njega moje pitanje postaje smiješno. No, on se namršti. »Naravno da si lijepa, Zoe.«
Tek kada nam se pogledi susretnu, uvidim koliko mi brzo srce udara. Žilama mi se širi toplina, vino koje sam popila struji mi tijelom i ne mogu se usredotočiti ni na što drugo osim na crte Ryanova lica.
Dok mi tijelo besramno treperi, primijetim da mi je Ryan bliže nego sekundu prije. Pruži ruku i zagrli me oko vrata. Privuče me bliže i ja se prepustim — uskoro je njegov obraz uz moj, koža nam se dodiruje, a njegov dah šapće mi na uho. »Naravno da si lijepa«, mrmlja.
Oči mi se širom rastvore dok mi se glavom roje misli. Zdra¬ve, razumne, prije-pola-litre-Zinfandela misli.
Ovo je moj poslodavac, za ime Boga. Moj poslodavac.
Ovo je krivo zbog toliko razloga.
Krivo, krivo, krivo.
Ali prije nego što se snađem, nešto se dogodi što nisam mo¬gla spriječiti čak ni da sam htjela. Sto, zapravo, u ovom trenutku ni ne želim.
Ryanove usne očešu se o moje zbog čega mi tijelom prođu strujni udari. Dok se stapamo jedno s drugim, prepustim se nje¬govu okusu, njegovu dodiru i osjetim se pijana od želje koliko i od vina. Njegovi prsti prelaze mojim leđima, paleći sitne požare po mojoj koži, a njegove usne maze mi vrat, ostavljajući za sobom blag i neodoljiv vlažni trag. Njegove me ruke obujme. Predivne su. Ja se osjećam predivno. Ali ipak...
»Ryane, ja...« odmaknem se, bez daha. »Nisam sigurna da bismo smjeli ovo činiti.« Nisam željela da to zvuči toliko otrcano.
Njegove su oči toliko ispunjene žudnjom da kroz mene pro¬đe još jedan bljesak munje.
»Znam«, odgovori, a ja ga povučem bliže.
57. POGLAVLJE
Prenem se usred noći. Ne, zapravo me probudi grč nalik na predinfarktno stanje.
Ryan je na leđima s rukama oko mene. Noge su nam ispre¬pletene poput korijenja stogodišnjeg hrasta. Podignem glavu s nje¬govih prsa. U njegovoj smo sobi. Mračno je. Još uvijek sam pijana. Činjenice me pogode kao da me je netko u lice opalio tavom.
Ja sam u krevetu sa svojim poslodavcem.
Ja sam u krevetu s Ryanom Millerom.
Sve što imam da pokrijem svoju čednost su tinejdžerske gaćice, majica kratkih rukava s liverpulskog desetkilometarskog maratona za žene i otprilike četiristo modrica.
Duboko udahnem u pokušaju da usporim lupanje srca. Ryan se nato promeškolji. Privuče me bliže k sebi tako da mi lice zaroni u njegov vrat. Znam što bih trebala učiniti. Ne, zapravo, što bih morala učiniti. Moram iskočiti iz kreveta, uskočiti u svoj krevet i prvom prilikom razmotriti svoje mogućnosti zaposlenja.
Kao da osjeća moje misli, Ryan me, još uvijek napola u snu, poljubi u glavu i protrlja stopalom o moj gležanj. Ja zaklopim oči i prepustim se trncima koji mi struje tijelom.
Barem se nisam seksala s njim.
On se ponovno promeškolji i ruka mu lijeno krene uz moju majicu. Osjetim val vrućine medu nogama.
Hvala Bogu da se nismo seksali.
Njegovi prsti okrznu moje grudi, a usne mu pronađu moj obraz. Koža mi gori od uzbuđenja.
Seksanje s njim bilo bi krajnja, potpuna i užasna katastrofa.
Osjetim rastuću izbočinu kako mi se pritišće o bedro i tiho zajecam od užitka.
Sjednem uspravno s rukama na glavi. »Ryane, ja nikako, ni¬kako ne mogu voditi ljubav s tobom!« zacvilim.
On zaprepašteno sjedne, kao da je zbor kan-kan djevojaka provalio u spavaću sobu. Potrebno mu je malo vremena da uhvati dah. »U redu. Nema problema«, kaže nježno i pomiluje me po kosi. »Nema problema.«
Poljubi mi glavu i legnemo natrag u krevet. On me privuče bliže, mazeći me.
Barem smo to riješili.
58. POGLAVLJE
Idući dan provedem pokušavajući se ponašati normalo — kao da se jučerašnja noć nikada nije dogodila. To je jedino profesiona¬lno.
Ovoga je puta teško, s obzirom na to da također mnogo vre¬mena provodim prisjećajući se kako je Ryan toplim dlanom mazio moje bedro. A potom polagano pomaknuo bokove bliže mojima. I činio svu silu krajnje nepriličnih ali isto tako luđački uzbudljivih stvari od kojih porumenim svaki put kada ih se sjetim.
Da stvar bude gora, on se cijeli dan ponaša posve smireno. Iako ne bih mogla reći da je sasvim hladnokrvan, nemam osjećaj da je preplavljen srećom zbog toga što se dogodilo. Ponaša se isto kao i jučer. Sudeći prema njemu, nikada se ne bi moglo pogoditi da se nešto dogodilo. Upravo to i želim, ali, pobogu, kako mu to tako polazi za rukom? Zašto ne može odavati malo više? I što uopće misli o čitavoj stvari?
Dok tog poslijepodneva krcamo stvari u automobil i sprema¬mo se kući, Ryan podigne Samuela i zagrli ga.
»Volim te, tatice«, kaže Samuel i poljubi ga u usta.
»Oo, i ja tebe, prijatelju«, odgovori Ryan, vidljivo dirnut. »I sjajno sam se s vama proveo ovoga vikenda.«
»Možemo li to ponoviti, tatice?« upita Ruby, vežući se u svojoj sjedalici.
»Volio bih to«, odgovori Ryan. »Koji dio? Konje?« upita Ruby.
»Svakako«, odgovori on. »Konje, kartanje... i još pokoju stvar.« Sada se smiješi meni. »Sve bih volio ponoviti«, kaže.
Srce mi poskoči i utonem u suvozačevo mjesto, želeći da mogu upravljati svojim otkucajima srca. No, kada stignemo kući nekoliko sati poslije, već sam obuzeta neopravdanim strahom.
Jesam li Ryanovu nevinu opasku krivo protumačila kao po¬kušaj očijukanja? Umišljam li da mu se sviđam, a prošla se noć dogodila samo zato što sam bila jedina žena u krugu od pedeset kilometara?
Poslije te večeri, dok raspremam torbu iza zatvorenih vrata svoje sobe, naredim sama sebi da se saberem. Nisam li si već obe¬ćala da maštarije koje me obuzimaju ne smiju prerasti ni u što više? Podsjetim se da su moji osjećaji za Ryana tek površni. Po¬žudne misli, opsceni snovi, eskapizam. Ono što osjećam za njega nije ništa u usporedbi s dubokom, čistom ljubavi koju osjećam za Jasona. Kako to uopće mogu usporediti?
Netko zakuca na moja vrata, a ja torbu gurnem pod krevet. »Naprijed«, odgovorim.
Vrata se otvore i na njima stoji Ryan. Srce mi ponovno poč¬ne bijesno udarati.
»Djeca spavaju«, kaže mi i zatvori vrata za sobom.
»Stvarno? Mora da ih je taj svježi zrak zaista dotukao.« Ner¬vozno se nasmijem. »Slušaj, drago mi je da si svratio.«
»Je li?«
»Da. Stvar je u tome... hm... u vezi s jučerašnjom noći.«
»Meni je bilo lijepo.«
»Pa«, nastavim ja odlučno, »možda i jest, ali s obzirom na to da si moj poslodavac, nisam sigurna da je to bila dobra zamisao. Osim toga, nedavno sam doživjela neke stvari koje su možda utje¬cale na moju moć rasuđivanja. U emocionalnom životu, mislim. Osim toga, bilo bi strašno da Ruby i Samuel saznaju. A da ne govorim o činjenici da...«
»Slažem se«, prekine me on.
»Molim?« odgovorim zaprepašteno. »O, dobro.« Odjed¬nom si poželim prerezati zapešća. Hoću reći, da, to je bilo blesavo, zar ne?« brbljam dalje. »Glupo od nas, zaista. Jako mi je žao, i sigurna sam da i ti osjećaš isto. Toliko neodgovorno...«
Sada stane točno ispred mene. »Ne, htio sam reći da se sla¬žem s time što si rekla u vezi s Ruby i Samuelom«, šapne on, zagledajući se u moje oči dok mi odmiče pramen kose s lica. »Ne mislim da mi je žao. Nije mi žao.«
Uzvratim mu pogled i osjetim slabost u nogama. »Ne-nije?«
»Naravno da ne«, reče.
Potom se sagne i poljubi me. To mi sasvim oduzme dah i ja se uspaničim zbog učinka koji će imati na moju odluku. No, dok mi prstima klizi kroz kosu, a drugom me rukom privuče prema svom čvrstom tijelu, uskoro se prestanem o tome brinuti.
11 Re: Jane Costello - Zamalo vjenčani Sub Feb 11, 2012 2:04 pm
Margita
Administrator
59. POGLAVUE
Tri tjedna i dva dana nakon našeg vikenda u New Hampshireu spavam s Ryanom. Odnosno, tri tjedna i dva dana nakon što sam si obećala da to neću učiniti. I... 0, Bože! To je najsenzualniji događaj u mom životu. Nježniji nego što sam mislila da će biti. S više električnog naboja nego sam mislila da je moguće. Divno je. Da mi pamet stane. Puno osjećaja. Nevjerojatno.
Razdirem se između osjećaja krivnje i ekstaze kakvu osjeća dobitnik na lutriji.
Oboje smo se složili da za to, tu vezu {Ah! Zar je to veza?) Ruby i Samuel ne smiju saznati. Razlog zašto za nju ne smiju znati je očit i nije ga potrebno objašnjavati ni jednom od nas: ovo je jedna od Ryanovih avantura koja, kako logika nalaže, može završi¬ti jedino na način kao i sve druge. To je sasvim u redu kada se radi o dvoje odraslih osoba. No, mogućnost da za nju saznaju Ruby i Samuel čini ulog prevelikim.
Ryan i ja oboje znamo da ja ne mogu biti tek još jedna djevoj¬ka, osobito što se tiče Ruby. Kada završi — a završit će — Rubyna upoznatost sa svime ne bi pomogla.
Barem je tako u teoriji. U praksi nije uvijek jednostavno držati sve u tajnosti.
Osobito kada me Ryan privuče k sebi iza vrata ili me senzual¬no poljubi kada nitko ne gleda. Ili mi prebaci kosu na jednu stranu i očeše mi usnama uho dok ja nad sudoperom pokušavam oguliti krumpire. Ili me zgrabi za ruku čim su djeca u krevetima i zagrli me takvom nježnošću da se osjećam uskraćenom kada se odmakne.
Nakon svega što sam rekla, još uvijek nisam sigurna da činim pravu stvar time što se upuštam u ovu vezu.
Neprestano se brinem o tome da takvim besmislenim ljuba¬kanjem samo nastojim, preboljeti ljubav svoga života. Brinem se da takvo ponašanje ima samo jednu dimenziju. Da joj nedostaje dubina i širina mojih sedam godina s Jasonom. I, koliko god to staromodno zvučalo, brinem se kakav ću dojam ostaviti.
S druge strane, ne mogu poreći da se zbog ludiranja s Ryanom ne osjećam jednostavno fantastično. Hodam uokolo u neprestanom stanju poluushita, dok mi srce lupa u iščekivanju ukradenih trenu¬taka.
Na mnogo načina je to razumljivo, s obzirom na moju ne¬davnu prošlost. Kao da sam mjesecima bila na programu detok-sifikacije s alfalfa sjemenkama i dinjom prije nego što mi je dano divovsko čokoladno uskrsno jaje. Znam da nije dobro za mene, ali Bože, kako li je samo ukusno.
Smiješno je da zapravo i stvarno mršavim. Dodatni kilogrami koje sam nakupila sada otpadaju takvom brzinom da sam se goto¬vo vratila na staru težinu.
»Zaljubljena si«, izjavi Trudie dok pijemo hladnu kavu u stakleniku Barbare King. »Jedini drugi razlog zašto bi gubila dvije kile na tjedan je napad dizenterije.«
Djeca se veselo igraju u Andrewovu i Eamonnovu golemom pješčaniku. Do sada su izgradili »dvorac« koji izgleda kao dvojna kuća u Wiganu i nekoliko vojnika koji imaju problema sa staja¬njem kao da pate od teške dehidriranosti.
»Nisam zaljubljena, Trudie«, kažem joj. »Zaista. Rekla bih ti da jesam, ali nisam.«
»Bože, onda ti dobro polazi za rukom da se takvom činiš.«
Ja uzdahnem i progutam malo kave. Činjenica je da ja ne mogu biti zaljubljena u Ryana Millera. Sviđa mi se. Izvrsno se s njime zabavljam. No, koliko god me boli što to kažem, još uvijek sam zaljubljena u Jasona. Bez obzira na to koliko se trudila da to ne budem.
60. POGLAVLJE
Za: zoemmoore@hotnet.co.uk
Od: helen@hmore.mailserve.co.uk
Draga Zoe,
nova kupaonica je grozna. Tvoj tata je inzistirao da unajmimo lokalnu tvrtku i pogledaj kako je to završilo: s hidromasažnom kadom koja ne radi i tušem s mlaznicama za masažu koja je ugodna koliko i stajanje pred probušenom cijevi za polijevanje. No, pločice su lijepe. Rekla sam im da kopiraju one iz brošure Center Parcsa i gotovo su napravili iste. Osim delfina — u jednom kutu tuš-kabine nekoliko ih je obezglavljeno. Ali njih su nam dali u pola cijene.
Sljedeći tjedan imam naručeni pregled kod liječnika — još uvijek se osjećam slabo i umorno. Jučer sam pregledavala internet i suzila sam mogućnosti na dvije: nepodnošenje žitarica ili rak gušterače. Vidjet ćemo.
Jedino se nadam da će se to uskoro riješiti jer me već izluđuje. Linda, žena koja na poslu sjedi nasuprot meni, bila je usred priče o tome kako je u areni išla gledati Ples na ledu, a ja sam se zamalo onesvijestila. No, ona može biti nevjerojatno dosadna. Koliko puta možeš čuti anegdotu o trostrukom akslu, čak i ako uključuje poderane hlače?
Nismo o tome još razgovarale, ali jesi li odlučila kada ćeš doći kući za Božić? Do tada je još samo sedam tjedana, znaš! Bilo bi dobro da dođeš nekoliko dana ranije — barem da držiš pod kontrolom ukrašava¬nje kuće tvoga tate! Znaš da on nikada ne sluša kada ga molim da ukusno okiti drvce. Prošli je put izgubio kontrolu s umjetnim snijegom toliko da su isparevine
potaknule Desvjev napadaj astme, pa je gotovo završio na hitnoj.
Pretpostavljam da ćeš doći barem tjedan dana ra¬nije, ali kako god, možeš li se sjetiti da kupiš bocu Tia Marije u djutiću? Prateta Iris nam je sve popila prošle godine.
Voli te
mama
61. POGLAVLJE
Ryan u kuhinji priprema večeru i svijet je privremeno stao. »Sto je to s muškarcima i kuhanjem?« odmahnem glavom zabavljajući se. »Sigurna sam da će to pečenje biti izvrsno, ali imam osjećaj da smo u društvu poznatog kuhara Marca Pierra Whitea kada sude Michelinovi kritičari.«
Ryan je kratko komentirao svaki sastojak koji je stavio u jelo — svih pet — i toliko pridaje važnost svojim gledateljima, Ruby, Samuelu i meni, da je jasno kako očekuje pljesak.
»Ne znam na što ciljaš«, naceri se. »Dobro mi ide. Zapravo, morao bih to češće raditi — očito sam kulinarski genij.«
Barem se šali, ili bar tako mislim.
Podignem Samuela tako da može pogledati u lonac.
»Želim pizzu«, kaže on. Prema izrazu njegova lica, moglo bi se zaključiti da je ugledao truli leš nedavno preminulog glodavca.
Pobjegne mi hihot.
»Ovo je hranjivo, svježe kuhano domaće jelo!« kaže Ryan, praveći se da je uvrijeđen. »Neće biti ništa manje ukusno, zar ne, Zoe?«
»Bit će sjajno, djeco«, kažem im. »A ako ne bude, poslije se mogu iskrasti u McDonald's.«
Ruby se nasmije.
»Izdajice«, promrmlja Ryan.
Odjednom začujem glas ispred kuće.
»Hej? Hm, ovaj... bok?«
Zvuči kao Trudie, ali mnogo tiše. Ona obično svoj dolazak najavljuje tonom koji se može mjeriti s trubom teretnog broda od četiristo tona. »Imam li pet minuta prije večere?« upitam Ryana.
»Naravno.«
Trudie je u hodniku, u kratkoj cvjetnoj haljini koja bi na drugoj osobi i u drugoj veličini izgledala poput tetkastog komada iz Bodena. Trudie na neki način uspijeva izgledati poput djevojke s duplerice Playboya.
»Kako si?« upitam. »Mislila sam te nazvati da te pitam bi li htjela s djecom u kino ovaj tjedan ali... Sto se događa?«
Trudie nikada nije blijeda. To je djelomice zato što je takva poklonica proizvoda za samotamnjenje da ten prosječne supruge nogometaša u usporedbi s njezinim izgleda elizabetanski bijel. Ali večeras je vrlo blijeda. Blijeda i zabrinuta.
»Imaš li minutu?« upita me, a usna joj podrhtava.
»Naravno.« Povedem je u dnevni boravak. »Hoćeš li sok ili nešto drugo?«
Čim to kažem, jasno mi je da joj zapravo treba nešto mnogo jače. Poput beta-blokatora.
Ona odmahne glavom.
»Sto je?«
Ona drhtavo izdahne. »Odakle da počnem?«
»Od početka?« predložim.
»U redu«, složi se ona. »Početak... Pa,počet ću s Ritchijem.«
»Sto se dogodilo?«
»Danas je svratio«, kaže mi ona, »i rekao da želi ostatak života provesti sa mnom. Ali ako ja ne želim isto, onda više nema smisla da tratimo vrijeme zajedno.«
Prekrižim ruke. »Sto si mu rekla?«
»Pokušala sam objasniti, barem donekle, zašto nisam odu¬ševljeno prihvatila njegovu prosidbu.«
»Rekla si mu da ne možeš imati djecu? I da je to sve što te muči?«
»Sve što me muči?« uzvikne ona u nevjerici. »Zoe, to je golema stvar za bilo koga, a kamoli za nekoga tko neprestano priča o tome kako jedva čeka da dobije djecu.«
»Znam, znam. Nisam tako mislila«, kažem joj, žaleći zbog svoje netaktičnosti. »Oprosti... Ali rekla si mu, zar ne?«
Ona se ugrize za usnu i zagleda kroz prozor. »Rekla sam mu da ga volim, zaista volim, i da to nema nikakve veze s time što ne želim prihvatiti njegovu prosidbu u ovome trenutku i da... samo moram razmisliti o nekim stvarima i... pa...«
»Ali rekla si mu?«
»Pa...«
»Trudie?«
»Ne zapravo. Ne.«
»O, Trudie.«
»Zoe, razmisli. Ako mu počnem pričati o svojim problemi¬ma, o tome da ne mogu imati djecu, moguća su samo dva razvoja situacije. Jedan je da će me ostaviti. Drugi je da će ostati sa mnom i uništiti si život jer mu ja neću moći pružiti jedinu stvar koju zaista želi.«
»Ali...«
»Nemoj počinjati«, prekine me. »To nije ni pola mojih tre¬nutačnih briga.« Njezino se lice nabora i suze joj krenu niz obraze. »O, Bože. Sto još?« kažem i zagrlim je. »Radi se o Barbari.«
»Sto je s njom? Sto je učinila? Ne može biti nikakvih pro¬blema s tvojim poslom. Sjajna si s Andrewom i Eamonnom. I vole te. I...«
Zastanem. Usna joj i dalje podrhtava.
»Ja sam pogriješila«, zajeca. »Sve je moja pogreška.«
»Sto je, Trudie? Sto je tvoja pogreška?«
»Kada je Ritchie otišao«, priča ona između šmrcaja, »toliko sam bila uznemirena da sam blizance stavila u njihovu ogradicu i ispred Jo-Jo's Circusa i otišla u svoju sobu.«
Ona zastane.
»Nastavi.«
Spusti pogled na ruke. »Puški sam prestala prije nego što sam došla ovamo — vjeruj mi, Zoe, zaista jesam. Ili sam barem tako mislila.«
0, Bože.
»Mislila sam da sam se riješila te navike. Zaista jesam.«
0, Bože.
»Ali sam se sjetila da imam jednu cigaretu u kutiji Marlboro Lightsa zakopanoj na dnu kovčega.«
0, Bože.
»Toliko sam bila uznemirena zbog Ritchija, da sam je počela sumanuto tražiti. Bila sam kao opsjednuta. Kunem se da sam bila toliko očajna da bih, da je ta cigareta bila posljednja u samopo-služnom aparatu, za nju platila sto četrdeset dolara.«
0, Bože.
»I tako sam pušila, nagnuta kroz prozor sobe«, nastavi ona, »i bilo je sjajno. Bilo je prokleto sjajno. Cigareta je bila ustajala i imala okus po devinom pazuhu... ali je bila divna.«
»Nastavi.«
»Povukla sam zadnji dim i upravo se spremala ugasiti je...«
»Kada te ulovila Barbara«, završim umjesto nje.
Ona klimne.
»O, Bože«, kažem ja.
Danas je pušenje protivno svim pravilima koja vrijede za da¬dilje, u gotovo svakoj zemlji na svijetu. No, ta se zabrana posebno odnosi na SAD. A trostruko više vrijedi u slučaju Barbare King, žene toliko opsjednute čuvanjem svoje djece od otrova svih vrsta da je čudo da maleni ne nose plinske maske.
»Pretpostavljam da to nije dobro primila.« Znam da bi i sama pomisao na jednu zalutalu molekulu iz tog cigaretnog dima koja bi se probila u pluća njezine djece bila dovoljna da je udari kap.
»Ne, nije«, nastavi Trudie, brišući sve više suza s obraza. »Zoe, otpustila me. Sto znači da ne moram napustiti samo posao nego i državu.«
62. POGLAVLJE
Mislim da Ryanovo uznemireno hodanje amo-tamo ne pomaže Trudinim živcima, barem ne u stanju u kojem je zadnja dva sata.
Tako je često hodao kada sam tek stigla. Nije to činio već neko vrijeme, zapravo jako dugo. Ali čini sada. Ne tako manija¬kalno kao nekad, moram priznati: sada se više radi o zamišljenom šetuckanju po dnevnom boravku dok smišlja plan. Samo mu još treba cigara i bit će pljunuti Hannibal iz The A Teama.
»Idem razgovarati s Barbarom«, kaže kada zastane.
Trudie šmrcne i proguta toliko veliki gutljaj piva koje sam joj dala da me čudi da je u boci nakon toga nešto ostalo. »Neće pomoći«, uzdahne ona. »Kunem se, neće. Znaš kakva je Barbara što se tiče pušenja. Mogla me je isto tako uhvatiti kako se fiksam heroinom.«
»To je smiješno«, kaže Ryan.
»Ne, nije. Mislim da je u pravu.« Trudie počne skidati na¬ljepnicu s pivske boce. »Rekla sam joj da nisam pušač i izdala sam njezino povjerenje.«
»Ali nisi bila pušač kada si se prijavila za posao«, ustrajem. »Do tada si već bila prestala, zar ne?«
»Pa, jesam. Ali nekih dvadeset minuta prije«, prizna ona.
»Ali nisi pušila otkako si se zaposlila, je li tako?« upita Ryan. »Osim u ovom slučaju.«
»Ne«, Trudie odlučno odmahne glavom. »Zapravo, dobro mi je išlo dok nisam ostala bez flastera i dok nisam zaboravila kupiti nove. Za sve je kriv PMS. Vlastito bih ime zaboravila onih dana u mjesecu.«
Ryan navuče džemper. »Neću se predomisliti. Ovo je smiješ¬no. I netko mora nešto učiniti u vezi s tim.«
Trudie i ja se pogledamo kada Ryan krene prema ulaznim vratima, a potom ih za sobom toliko snažno tresne da se to osjeti vjerojatno i u Kentuckyju. Djeca pojure na prozor da promatraju. Ja im krenem reći da budu tiho, ali se predomislim i stisnem po¬kraj njih zajedno s Trudie.
Ryan prelazi cestu prema kući Kingovih s nepokolebljivom odlučnošću. Pod dojmom sam. Potom zastane, okrene se i krene natrag na ulazna vrata.
»Predomislio si se?« upitam, nastojeći skriti razočaranje.
»Naravno da nisam«, odgovori on i krene prema stoliću za kavu odakle podigne buket ljiljana koji sam ondje danas postavila. Sa stabljikama koje još kapaju, ode u kuhinju, otvori hladnjak, izvadi skupu bocu kalifornijskog bijelog vina i ode.
Ovoga puta stigne do Barbarinih vrata.
Kada ih ona otvori i ugleda ga, čini se manje oduševljenom nego da je vrata otvorila novom kvartovskom ovisniku koji joj po¬kušava prodati rabljene spužvice za posuđe. Ryan joj uruči cvijeće koje je držao iza leda. Nju to nimalo ne dirne.
»Ovo neće upaliti«, uzdahne Trudie.
»Moj će te tata spasiti, Trudie«, ohrabri je Ruby.
Trudie se pokuša nasmiješiti, ali u tome uspijeva koliko i pet¬naestogodišnji mješanac u šinteraju. Ali iznenadit će se.
Za pet minuta Barbarin izraz lica toliko se omekša, kao da je tek sada počela djelovati njezina zadnja doza botoksa. Ona pozove Ryana da uđe.
»Ma tko bi rekao...« nacerim se. »Naprijed, tatice!« vikne Ruby pobjednički. »Tatice! Tatice! Tatice!« ciči Samuel.
Uzbuđeni, smjestimo se i čekamo ga. Čekamo. I čekamo. Zapravo, toliko čekamo da sve počne nalikovati manje na dramu, a više na dvosatni propagandni program o naprednoj tehnici usisa-vača prašine. Postane toliko dosadno da djeca sama odu u krevet.
»Unutra je već prokleto dugo«, kaže Trudie kada ostanemo same.
Potom mi nešto sine. »Da nije on...«
»Sto?« kaže Trudie.
»Da nije...«
»Sto?«
»Da je on ne zavodi?«
Trudie razrogači oči. »Bože, znam da sam tražila uslugu, ali nisam htjela da se zato prostituira.«
Upravo tada pred kućom se zaustavi automobil i odmah prepoznam gospodina Kinga. Uhvati me strah za Ryana — što je perverzno, u najmanju ruku.
»Sranje!« vikne Trudie. »Nadam se da ga neće uhvatiti u dnevnom boravku spuštenih gaća!«
Prostrijelim je pogledom.
»Hoću reći, nadam se da nije spuštenih gaća u dnevnom bo¬ravku. Ako je, to bi bilo mnogo gore nego...«
»Trudie«, prekinem je.
»Da. Ne brini se. Zašutjet ću.«
Ponovno se zagledamo kroz prozor. No, sada više nemamo što vidjeti. Zapravo, još dugo ne vidimo baš ništa. Dugo. Jako dugo.
Sljedeće što znam je da me probude naša vrata koja se otvore. Trudie i ja zaspale smo u naslonjaču, a ja slinim poput gladna bernardinca. Na satu je deset minuta do ponoći.
Trudie protrlja oči i mi ustanemo kada se vrata otvore. Na njima, stoji Barbara, a Ryan iza nje. Ona izgleda kao da je čitav dan provela kušajući vina, pritom ih zaboravivši pljuvati.
»Tššrudie«, mrmlja ona, oslanjajući se o Ryanovo rame. Toli¬ko gleda u križ da se čini kao da će joj se šarenice spojiti. »Tššrudie, moramo razgovarati.«
»Znam, Barbara. Znam. Toliko mi je žao. Zaista mi je žao. Sve je moja pogreška. Zaista mi je žao. Pogriješila sam i imala si pravo što si me izbacila. Ali ja volim svoj posao. I volim Andrewa i Eamonna. I volim što sam ovdje blizu svoje prijateljice Zoe. I volim ovu zemlju. I, i...«
»Sšš!« prekine je Barbara, pokušavajući pritisnuti prst o usne, ali umjesto toga pogodi nos. »O svemu ćemo pričati sutra. Stvar je u tome da sam se predomisljila. Možeš se vratiti.« Raširi ruke i nagne se da zagrli Trudie koja je uhvati prije nego što joj se lice upozna s prostirkom u dnevnom boravku. »Hoćemo li sada kući, Tššrudie?«
Trudie sja od sreće i provlači ruku oko njezina struka. »Uči¬nimo to, gospođo K.«
Ryan i ja gledamo Trudie i Barbaru koje se vrludajući vraćaju kući gdje ih na vratima čeka Barbarin suprug. On mahne Ryanu i ovaj mu odvrati. Ja se zabezeknuto okrenem prema njemu. »Sto se ondje dogodilo?«
»Sprijateljio sam se sa svojim susjedima, to je sve. I samo sam istaknuo kako je Trudie sjajna dadilja i koliko je njihova djeca vole. I to je bilo to.«
»Ma hajde«, kažem sumnjičavo. »Sigurno je bilo više od toga. Kako ste se tako sprijateljili?«
On ne kaže ništa.
»Sigurno si malo s njom očijukao?« izazovem ga, nastojeći da izgledam kako mi takva mogućnost uopće ne smeta.
»Možda.« On se naceri. »Ali ni to nije bilo bitno.«
»Ne?«
»Obećao sam da ću kositi travu u svom dvorištu.«
»Ma daj!«
On klimne.
»Svakog vražjeg tjedna.«
63. POGLAVLJE
Ruby i Samuel nekoć su toliko gledali crtice da su bili u opa-snosti da odrastu u uvjerenju da svijet nastanjuju mali žuti ljudi nalik na Simpsone. Ali ne više. Njihovim životima više ne upravljaju hirovi sastavljača televizijskih programa. Spužva Bob Skockani više nije moćna, sveprisutna sila u našoj svakodnevici. Više ne sjede i ne zure u zaslon satima, kao začarani. Sto se njih tiče, imaju i pametnijeg posla.
Uzgred budi rečeno, ne govorim to zbog svoje samodopadno¬sti. Ne mislim da sam Supernanny. I moram priznati da. pametniji posao u ovome slučaju znači stvaranje novogjunky izgleda za Barbi plastičnim škaricama (Samuel) i bojenja Spidermanove glave mo¬jim lakom za nokte nijanse »tropski zalazak sunca« (Ruby). Ipak, jako smo napredovali.
Ne može se reći da djeca nimalo ne uživaju u televizijskom programu. Zbog vremena koje je toliko vlažno i hladno da se čini kao da smo u Skegnessu u studenom, najviše se volimo ušuškati i trošiti energiju samo na prebacivanje kanala.
Ruby je preuzela kontrolu nad daljinskim upravljačem i okre¬nula na program na kojem joj je nešto odmah privuklo pozornost: James Bond. »Zar se svi u Britaniji odijevaju poput njega, Zoe?« upita me, u čudu gledajući smoking Rogera Moora. Na programu je Špijun koji me volio, sniman kasnih sedamdesetih, što znači da su svakome reveri toliko široki da bi se na njima mogao parkirati volvo.
»Ne uvijek, dušo.«
Ona se ponovno okrene prema televizoru gdje Barbara Back nosi haljinu nalik na zastorčić na prozoru bungalova. »Zgodna je, zar ne?« razmišlja naglas Ruby.
»Je, zgodna je«, složim se, pogledavajući Ryana s druge strane naslonjača.
Njegovo se lice razvuče u jedan od onih osmijeha koji odu¬zimaju dah i vrat mi porumeni. Sto mi je još uvijek čudno, i ne samo zbog mojega tugovanja za Jasonom. Čudno je zato što smo Ryan i ja činili stvari koje su znatno intimnije od čedna osmijeha. Ipak, takav jednostavan izraz koji ništa ne sugerira na mene ostav¬lja veoma dubok učinak.
Moje misli prekine slavna melodija 007 koja se zaori iz zvuč¬nika i oboje djece nagnu se naprijed u iščekivanju.
»To je pravi muškarac«, kažem dok Roger Moore grli Barbaru Bach nakon što ju je spasio od zlikovca Zube. »Usprkos smiješnoj frizuri i tenu mahagonij nijanse.«
Ryan se nasmije i, s obzirom na to da djecu u ovome trenu može uznemiriti samo seizmički val, nagne se prema meni. »Učinio bih to za tebe«, zadirkuje me dok mi ljubi uho.
Odmaknem se. »Nikako.«
»Svakako«, ne da se on razuvjeriti. »Nikakav problem.«
»Budući da se tako skoro nećemo naći u moru oko Sardinije, nasreću se nećeš morati dokazivati«, kažem.
On se sprema ponovno pobuniti, kada mi zazvoni telefon.
»Puno pozdravi mamu«, kaže Ryan i sjedne uspravno.
Budući da se Božić tako brzo približava, mama me toliko često zove da će računom nadmašiti onaj kompanija FTSE 100 . Prije nego što se javim, pogledam zaslon. Sva mi boja nestane iz lica. Broj prepoznam odmah, kao i zadnji put kada me je zvao.
»Što je?« kaže Ryan.
»Ma, ništa«, promrmljam. »Moja mama, baš kao što si rekao. Razgovarat ću vani da vam ne smetam.«
Kada izidem iz dnevnog boravka, požurim uza stube gracil-nošću pijanog magarca. Stignem do sobe, s prstom iznad tipke za odgovor. Ne spuštam ga. Grizem donju usnu i molim se za snagu. Konačno odgovorim. »Halo?« graknem. »Jasone? Halo?«
64. POGLAVLJE
Prekasno. Prekinuo je. Bacim se na krevet, a misli mi toliko jure da se jedva mogu usredotočiti na sjenilo na svjetiljci.
Znam da bi mi trebalo laknuti i djelomice je tako. Barem mislim.
Dolazak u Ameriku trebao je predstavljati oštar rez s mojom prošlošću, a razgovor s Jasonom tomu neće pomoći.
Razuman dio mene također zna da mi je trebao uzvratiti poziv u jednoj od bezbrojnih prilika kada sam pokušala stupiti u kontakt s njim nakon propalog vjenčanja. Imao je priliku. Prilike.
Obećala sam si da ću biti jaka, usredotočena i neovisna žena koja ne lije suze nad prošlošću. I znam, s obzirom na to koliko sam daleko stigla, da bi najgora stvar koju bih mogla učiniti bila ta da uvučem Jasona — ili sebe — u dugačak razgovor koji bi otvorio stare rane.
No, dio mene očajnički želi baš to.
Želim ga toliko toga pitati da bih po ispitivanju mogla nad¬mašiti novinara Jeremyja Paxmana. Naprimjer, što mu se toga dana dogodilo? Zar stvarno nitko drugi nije bio upleten? Kada je shvatio da se predomislio? I, što je važnije, zašto se predomislio?
Ali pomisao da bih samo mogla podići telefon i čuti njegov lijep poznat glas kako izgovara moje ime više je nego što mogu podnijeti.
Pogledom svrdlam mobitel dok biram posljednji broj poziva. Učinit ću to. Ne bih smjela, ali hoću.
Milisekunde me dijele od uspostave poziva kada netko zakuca na vrata.
U panici gurnem mobitel pod jastuk i naslonim se 0 uzglavlje opušteno kao da se sunčam i čekam da me netko dođe namazati kremom sa zaštitnim faktorom petnaest.
Vjerojatno je moj položaj smiješno namješten. »Je li sve u redu?« Ryan je blago zabrinut. »Da, naravno!« uzviknem. »Samo sam došla ovamo pro-čavrljati malo.«
On ne kaže ništa.
»S mojom teticom«, dodam.
On još uvijek ne kaže ništa. Pogledom zvjeram po sobi u po¬trazi za nadahnućem i zastanem na planini toaletnih potrepština na toaletnome stoliću.
»Moja tetića... Lil-let.« O Bože. Nazvala sam izmišljenu tetu po tamponu.
Ryan se namršti. Potom nasmiješi.
Obiđe krevet, stavi mi ruke za vrat i poljubi me, od čega sva počnem treperiti od žudnje.
»Danas si tako lijepa«, prošapće i prijeđe mi vršcima prstiju po obrazu.
»Zar jesam?« upitam začuđeno. Nemam nikakvu šminku i pokraj nosa mi raste prištić.
»Naravno«, nasmiješi se on. Potom se okrene da ode, ali zastane.
»Nisam znao da imaš tetu... kako ono, Lil-let?« kaže.
»A-ha«, odgovorim.
»Ona je Francuskinja?«
»Ne... zapravo, da. Nije.«
Ryan podigne obrvu.
»Hoću reći, Belgijanka je«, provalim.
»Imaš obitelj u Belgiji?«
»O, da.« Voljela bih da se moja usta zatvore i ostanu tako sve dok u glavi ne uspijem uzgojiti mozak. »Mnogo njih. Veliki ljubitelji piva. I čokoholičari.«
Zašutis Zoe.
»U svakom slučaju... Htjela sam ovamo doći da popričamo jer se teta Lil-let katkad zna razvezati«, dodam, kolutajući očima.
»A je li?«
»A-ha«, nastavim. »Prolazi menopauzu i ima grozne valove vrućine. Zbog toga je zvala, tako da., jasno, nisam o tome željela razgovarati pred Ruby i Samuelom.«
Nastane tišina.
»Čini se da je čokolada«, kažem i odmah se prekorim.
»Sto je čokolada?«
»Razlog za napadaje vrućine. Čokolada potiče neke loše stvari.«
»Zaista?«
»Mmm, da, ona...«
Zasutim. Ryan me netremice gleda i ne vjeruje ni jednoj mojoj riječi.
»Pa«, kaže naposljetku, »pozdravi je sljedeći put kada se čujete. Sada idem dolje. Samo sam htio provjeriti da si dobro.«
»Ja? Ma! Dobro. Skroz dobro i veselo. Ne mogu biti bolje.«
On se nasmiješi. Ja se pokušam nasmiješiti.
Kada za sobom zatvori vrata, zagledam se u telefon. Sto sam mislila? Kojeg vraga sam mislila? Izbrišem zadnji broj koji me je zvao — Jasonov broj — i ugasim ga.
»Ryane«, poviknem, otvarajući vrata. »Čekaj malo. Stižem i ja,.«
65. POGLAVLJE
Dosad i nisam imala mnogo prilika za večernji izlazak u grad u društvu svećenika — a mislim da isto vrijedi i za Trudie, Amber i Felicity. Ali Paul nije nalik na svećenike koje sam dosad poznavala. Barem nije poput velečasnog Dereka Crappera koji je službovao u St. Michaelu u Wooltonu u danima kada sam redo¬vito odlazila u crkvu. On je bio drag čovjek sa zaliscima nalik na četke kojima se moglo oribati stubište, nježna i brižna karaktera. Sto je zaista bilo pravo čudo, s obzirom na breme koje je morao podnositi odrastajući s takvim imenom .
Kada bolje promislim, odlikovao ga je i toliko snažan tjelesni miris da je samo jedan dah mogao uništiti sluznicu iz nozdrva. Ali bio je toliko drag da to nikome nije smetalo.
No, s velečasnim Paulom Richardsonom stvari nisu takve. On je također drag, ali miriše na Hugo Boss, a večeras svoj bijeli ovratnik nosi na modernu crnu majicu i traperice koje mu laskaju stražnjici na način koji, možda bi neki mislili, nije primjeren za Božjega čovjeka.
»Onda, što misliš o Paulu?« upita Amber dok mi pomaže nositi pića do stola. Toliko se trudi da pitanje izgleda usputno da zvuči kao da zube brusi turpijom.
»Mislim da je sjajan. Blag, inteligentan, zabavan. Zašto pi¬taš?« dodam, kao da ne znam.
»Ma, bez veze.«
Nasmiješim se.
»Nemoj me tako gledati«, doda ona i porumeni. »Znam da svi mislite da me privlači, ali nije tako, zaista.«
»Naravno«, kažem.
»Osim svega, naši se mjeseci ne slažu.«
»Vaši što?«
»Mjeseci. Ja čvrsto vjerujem u vedsku astrologiju nakon toli¬ko vremena koje sam provela u Indiji. Prema Kuta metodi moguće je mjeriti protok svijesti između dvije osobe i kako se ta energija harmonizira u vezi.«
»A tvoja energija nije u harmoniji s Paulovom?«
»Naše su lunarne kuće razbacane.« Ona uzdahne. »Narav¬no, to nije pokazatelj potpune karmičke podudarnosti...«
»A, dobro onda.«
»Hmm«, potvrdi ona sumnjičavo.
»Naravno, da ti se zaista sviđa, ništa od toga ne bi bilo važ¬no?« istaknem.
»Naravno da bi, Zoe«, kaže mi ona samilosno. »Dvoje ljudi u vezi čiji mjeseci nisu poravnati bilo bi kao da se pokuša pomije¬šati... ne znam... nešto vrlo uljno s nečim vrlo vodenim.«
»Na primjer, ulje i voda?« predložim.
»Točno. Ne bi funkcioniralo.«
Smijem se u sebi ovome razgovoru sve dok ne sjednem. Tru-die i Felicity obje izgledaju krajnje očajno.
»Jesi li dobro?« prošapćem Trudie.
»Da, da.« Ona klimne, ali vrlo je jasno da nije tako. »Zašto nisi povela i Ryana?«
»Zato što netko mora čuvati djecu. A i lijepo mi je samo s prijateljicama.«
Da budem iskrena, toliko muljam da me čudi kako mi nos nije pedalj dug. Ryan se poigravao mišlju da i on dođe, ali čim je saznao da izlaze samo djevojke, ohladio se od te zamisli.
To me pretjerano ne zabrinjava, osobito zato što nitko, osim Trudie, ne zna za naš flert. Tako da je sasvim razumna moja želja da zajedničkim izlaskom ne budimo sumnju.
»Kako je Tallulah?« upitam Felicity. »Ruby kaže da joj ne¬dostaje — nismo vas vidjeli tjedan dana.« Pokušavam uspostaviti nekakav razgovor, ali ona je toliko neuobičajeno neraspoložena da mi se čini kako ništa na nju ne može djelovati.
»O? Ma, dobro«, odgovori ona s naznakom svog uobičajenog smiješka.
»Je li istina da je poučavaš francuskom?« upita Trudie.
»Da«, kaže Felicity, jasno se trudeći da se razvedri. »Jako je dobra, zapravo. Ali njezinoj mami baš i ne ide. Bojim se da neće¬mo daleko stići s obzirom na to da je Nancy tek nedavno prestala izgovarati z u riječi chez. Ali ne mogu reći da ne pokušava.«
»Sjajno!« uzviknem, vesela što se konačno malo trgnula.« Nadam se da ćeš ih dovesti na Ryanovu božičnu zabavu.«
Taj je događaj Ryan najavio prošloga tjedna. Zapravo je to bila Rubyna ideja, ali Ryan ju je oduševljeno prihvatio, što mogu shvatiti samo kao dokaz da uživa u mogućnosti razgovora sa su¬sjedima, sada kada više nema opasnosti da će medu njima izbiti armagedonska bitka.
Sto se mene tiče, ja jedva čekam, ne samo zato što je Ryan ovoga puta naručio dostavu hrane. Već sam smislila što ću odjenu¬ti. Hlače širokih nogavica koje mi sjajno pristaju i crnu vestu od kašmira s jako dubokim dekolteom. Ta je kombinacija vrlo šik na neobvezan način, iako mi je trebao čitav dan intenzivne potrage u svakoj bostonskoj trgovini s popustima.
»Božična zabava?« upita Felicity, a njezin krhki smiješak nestane. »Ryan organizira božičnu zabavu?« »Hm, da. Dobili ste pozivnicu, zar ne?«
»Ne, Zoe. Nismo.« Felicity pokušava izgledati veselo dok odgovara, ali joj ne polazi za rukom. »O. Možda još nisu poslane.«
»Mi smo našu dobili«, istakne Trudie, što nimalo ne po¬mogne.
»Mi također«, pobjegne Amber.
Pogledam prema svećeniku Paulu tražeći pomoć. On klimne. Zabezeknem se.
»O Bože, oprosti, Felicity«, kažem, odjednom smetena. »Si¬gurno je riječ o previdu. Znam da smo vas stavili na popis. Ryan vam je vjerojatno zaboravio poslati elektroničku poštu. No, molim vas, smatrajte se pozvanima. Zaista.«
»Ne, ne!« odbije ona, držeći ruku podignutu poput promet¬nika i smiješeći se toliko kao da joj je to zadnja stvar na pameti. »Zaista, ne brini se za mene, Zoe!«
»Ali, Felicity, ja...«
»Ne! Nećemo doći! Ne brini se!«
»Ali, Felicity«, pokušam je uvjeriti, »Bili ste pozvani. Po¬zvani ste!«
Ona na trenutak promisli. »Ne bih željela doći onamo gdje nisam pozvana.« Smješka se na drhtav, povrijeđen način.
»Jesi dobrodošla«, ustrajem.
»Jesam?« upita nesigurno.
»Svakako«, kažem.
»Pa to je divno«, obraduje se ona. »Moram provjeriti u ras¬poredu, naravno, ali možeš me predbilježiti.«
Tema se pojavi dvadeset minuta poslije kada mi Trudie naredi od¬lazak u ženski zahod da popravi šminku — što čini toliko često koliko i malo dijete koje se odvikava od pelena i odlazi na tutu.
»Kriste, dobro je da si uvidjela da je Felicity izostavljena s po¬pisa za Ryanovu zabavu«, kaže mi. »Nikada mu ne bi oprostila.«
»Znam. Samo se nadam da je to bila pogreška i da ih Ryan nije namjerno izostavio. Možda se ne slaže s Nancy i Ashom.«
»Oni se sa svima slažu«, kaže Trudie uvjereno. »Osim toga, Ryan sada pokušava biti slika i prilika savršenog susjeda, sudeći po onom što mi kaže Barbara, tako da ih sigurno ne bi namjerno izostavio. Uglavnom, drago mi je da se to riješilo. Felicity se čudno ponaša cijelu večer.«
Za Trudie je svojstveno da razmišlja o drugima čak i kada njezin život nije med i mlijeko. »A kako stvari stoje s tobom?« upitam.
Ona slegne ramenima. »Ma, tako-tako. Mislim, sve s Barba¬rom je sjajno, nemoj me krivo shvatiti. Ryan je učinio čudo.«
»Ti i Ritchie?«
»Nema više mene i Ritćhija. Nismo razgovarali odonda.« Razmišljam što bih joj mogla reći. Ali Trudie me preduhitri. »Ne želi mi uzvratiti pozive.« Lice joj se nabora.
»O, Trudie.« Zagrlim je. Svjesna sam da je moj odgovor prikladan koliko i pokušaj da se kuća u požaru ugasi vodenim pištoljem, ali teško je znati što bih još mogla učiniti.
Sljedećih deset minuta provedemo u zahodu cmizdreći i grleći se, a potom još cmizdreći i grleći se. Kada Trudie konačno odluči da je vrijeme da se vratimo, koža joj je tako prekrivena mrljama od plača da izgleda kao da je dobila alergijsku reakciju na svoj puder.
»Nisam te željela uznemiriti, Trudie«, kažem joj kada krene¬mo van.
»Nemoj biti blesava, draga. Sada mi je bolje nakon što sam se dobro isplakala. Ne znam što bih bez tebe, zaista.«
No, čim iziđemo iz nužnika, primijetim nekoga s druge stra¬ne šanka tko će, već mi je jasno, drastično promijeniti tijek večeri.
Laktom gurnem Trudie, ali ona ruje po svojoj ružičastoj svjeducavoj torbici, pokušavajući pronaći nikotinski flaster koji bi pridružila ostalim četirima koje nosi zalijepljene ispod majice.
Ponovno je gurnem.
»Čekaj, draga, mislim da sam jedan našla«, kaže i izvuče mali flaster. »O, kvragu. To mi je štitnik za bradavicu.«
»Trudie«, prosikćem i toliko je jako gurnem u rebra da za-jauče.
Kada podigne pogled, ugleda kako nam bez imalo oklijevanja prilazi Ritchie. Stanu jedan nasuprot drugom, u tišini, i neko se vrijeme napetost u zraku može rezati nožem.
»Bok, ljubavi«, konačno prošapće Trudie. »Kako si?«
Ritchie posegne za njezinom rukom koja joj, usprkos poku¬šajima da ostane mirna, nekontrolirano dršće.
»Trudie«, promrmlja on, »došao sam da pokušamo ponov¬no.«
66. POGLAVLJE
U baru je vrlo živo. Gosti na Trudie i Ritchija obraćaju pozor¬nost koliko bi i na uličnog zabavljača na koncertu U2. Tako bude sve dok Ritchie ne izvadi prsten. Nisam sigurna da je Ritchie želio da njegova prosidba bude toliko javna, ali ženu s njegove lije¬ve strane to nimalo ne zabrinjava. Jer, kada shvati što se on sprema učiniti, njezina reakcija bude burnija nego da je zaprosio nju. »O, Boože!« viče ona. »O, Boože! Zaprosit će je! Sššš, utišajte se, za¬prosit će je!«
Sve utihne, a pogledi se upru u Ritchija.
»Trudie«, počne on i klekne na koljeno. Trudie izgleda kao da je vode na giljotinu. »Ti si jedina žena za mene, dušo. Znam da radim budalu od sebe, ali ti si toga vrijedna. Volim te, Trudie, i pitat ću te da se udaš za mene ponovno, i ponovno, i ponovno, ako tako treba. Želim tebe. Želim da mi ti rodiš djecu. Molim te, Trudie, što misliš?«
Lecnem se na njegovu predzadnju rečenicu.
»U vezi... s tim.« Trudie se osvrne po baru, pogledom pre¬lazeći po moru lica punih iščekivanja. Potom pogleda Ritchija.
»Trudie ?«
»Pa... Da, zašto ne?«
Ispustim bocu Budweisera koju sam nehotice nekome ukrala. Razbije se o pod ispred mene i traperice mi se natope pivom, a medu prstima mi procuri pjena.
»Znači, pristaješ?« kaže Ritchie dok ustaje s izrazom tolike zaprepaštenosti da se čini kao da će se onesvijestiti.
»Ovaj... hm«, ona ponovno zaokruži prostoriju pogledom, »...DA!«
Dajem joj najbolju ocjenu za uvjerljivost.
Ritchie je podigne na ruke, a cijeli bar eruptira bukom kakva se čuje kada polijeće Boeing 747. »Ja častim pićem!« vikne on, vrteći Trudie u krug zbog čega njezina torbica zamalo obori nevi¬nog prolaznika. Kada je konačno spusti, nagne se preko šanka da uzme bocu šampanjca, a ja joj uputim znakovit pogled.
»Nemoj me tako gledati«, prosikće ona.
»Kako?« prošapćem. »Nisam te nikako gledala. Samo...«
»Sto?«
»Razlog koji te spriječio da pristaneš prvi put... Hoćeš li mu reći?«
Ona duboko udahne. »Naravno da hoću. Samo moram pro¬naći prikladan trenutak da...«
Ali prije nego što uspije završiti rečenicu, zaguši je još jedan poljubac, toliko strastven da se Ritchijeve usne gotovo zapale.
»Moram priznati, prilično dobar način da se večer završi«, kaže svećenik Paul dok tapše Ritchija po leđima. »Bravo, društvo. Jako dobro.«
»Gdje je Felicity?« upitam nikoga posebno.
»Oh«, namršti se Amber. »Nisam sigurna kamo je otišla. Bila je ovdje prije minutu, kad je Ritchie zaprosio Trudie. Zatim je ustala i rekla da mora ići.«
»Je li dobro?« upitam.
»Nemam pojma.«
Pomislim krenuti za njom, ali pokraj mene se ponovno po¬javi Trudie. »Nema smisla«, prošapće. »U pravu si. Moram mu reći. Ne mogu ovo učiniti.«
»Trudie, čekaj...«
»Ne, Zoe«, odgovori ona. »Moram s njim razgovarati.«
Promatram kako Trudie uzima Ritchija za ruku i vodi ga van, razmišljajući kako će reagirati na njezine vijesti.
67. POGLAVLJE
Tiho zatvorim ulazna vrata pitajući se je li Ryan još budan, ali ne čujem ništa. Probode me žalac razočaranja. Tiho se penjući na kat, primijetim da mu je svjetlo u sobi ugašeno i znam da bih trebala krenuti u svoju sobu. Nisam valjda toliko očajna? Sigurno mogu preživjeti jednu večer a da se s njim ne mazim i prstima mu prolazim po oblinama leda. Osim toga, ovo je sjajna prilika za moj novi režim ljepote. Zaklela sam se da ću ga se pridržavati otkako sam jučer ispunila upitnik u časopisu i otkrila da ću zbog svojih propusta na tome području do trideset petog rođendana imati lice Dot Cotton .
Odem u kupaonicu s namjerom da očistim lice od šminke, a potom nanesem nježan, po kliničkom receptu pripremljen tonik (koji sumnjivo podsjeća na obojenu vodu), pa kremu, zatim istr-ljam zube pastom za izbjeljivanje i legnem na cjelonoćni počinak.
Ma, šišaj ga.
Vratim se do Ryanove sobe, skinem odjeću i kliznem u nje¬gov krevet, grijući kožu o njegovu. Omotam mu ruku oko torza i pritisnem obraz o njegov vrat.
Od njegova mirisa, toliko čista i seksepilna da je šteta što ga se ne može čuvati u bočicama, krv mi se uzburka, pa pritisnem kukove tješnje o njega. On se promeškolji i u polusnu okrene prema meni, čvrsto me privlačeći bliže i motajući noge oko mo¬jih. »Vratila si se«, prošapće, usta toliko blizu da u njegovu dahu mogu namirisati pastu za zube.
»Nisam te htjela probuditi«, odgovorim, milujući mu obraz palcem.
»Da, da«, mrmlja on dok me polagano ljubi.
»Ali, dobro, jesam«, nasmiješim se dok nam se tijela pomiču u sporom ritmu.
»Ne žalim se.« Poljubi me u obraz od čega mi koža zatreperi.
»Ne?«
Prsti mu kliznu niz moja leda, zračeći toplinom. Usnama mi okrzne uho. »Nikako.«
Vodimo ljubav sve do jutra, opasno blizu vremena kada se djeca bude.
Između poljubaca polagano se odjenemo i dok Ryan navlači majicu, ja mu postavim pitanje o kojem sam u posljednje vrijeme mnogo razmišljala. »Nikada ne pričaš o svojoj supruzi«, kažem oprezno.
Ryan zastane, napola odjevene majice, i ja se upitam jesam li pogriješila što sam to spomenula. Nervozno mu potražim pogled.
»Znam.« Navuče do kraja majicu i sjedne na krevet do me¬ne. »Nikada o sebi nisam razmišljao kao o osobi koja ne može izraziti osjećaje. No, otkako je Amy preminula, rekao bih da sam temeljito dokazao kako sam upravo to.«
Zastane.
»Možda bi ti pomoglo da katkad o njoj pričaš«, kažem mu, ali dok mi se riječi kotrljaju s usana, jasno mi je kakav sam lice¬mjer. Nisam ispričala o Jasonu, ni o svom otkazanom vjenčanju — nikome. Barem ne u cijelosti. No, nekako mi se ova situacija čini drukčijom. Ono što je Ryan proživio sasvim zasjenjuje moje probleme.
Ryan klimne, kao da vjeruje u to što govorim, samo ne zna kako da to učini. Potom ustane i priđe prozoru, leđima okrenut prema meni.
»Upoznali smo se kada smo oboje tek diplomirali«, kaže mirna glasa. »Ja sam stalno mijenjao djevojke. Nisam pronašao ni jednu s kojom bih poželio ozbiljnu vezu. No, to se promijenilo kada sam upoznao Amy.«
»Kakva je bila?« upitam.
On se polagano okrene, sjedne na prozorsku dasku i nasmiješi se te se u trenu premjesti u drugo doba, na drugo mjesto. »Pa¬metna. Duhovita. Iskrena. Nikada nije htjela podnositi nikakve gluposti od mene.« On se nasmije.
»Ne?« nasmiješim se.
»A-a.« Razdragano odmahne glavom. »Mrzila bi me ona¬kvog kakav sam bio kada si me upoznala, onako zbrljanog. Rekla bi: >Pobogu, Ryane, saberi se. Obrij se i prestani biti takav seronja<.«
»Nemoj biti tako strog prema sebi«, kažem mu. »Prošao si kroz mnogo toga. Rijetki se moraju nositi s time da ostanu bez supružnika, s dvoje male djece.«
»Nisam to dobro podnio«, ustraje on. »Odmah od početka nisam to dobro podnosio.«
Ja ne kažem ništa.
»Kada su me nazvali da mi kažu da je u bolnici, da je do¬živjela prometnu nesreću, ja... ja...« On zašuti da pribere misli. »Teško je opisati kako sam se osjećao. Nisam to mogao podnijeti. Nisam želio podnijeti, nisam želio povjerovati. Samo je išla po pri¬jateljicu Keeley, manje od osam kilometara dalje. Išle su u kupnju, a ja sam čuvao djecu. Samuel je još bio jako mali i znaš kako male bebe mogu biti zahtjevne prema svojim mamama. To je trebalo biti njezino slobodno poslijepodne.«
»Sto se dogodilo?« upitam.
On zaklopi oči i teško izdahne. »Imala je frontalni sudar s nekim tipom koji je upravo opljačkao poslovnicu 7-elevena. Vozio je kao luđak, skrenuo za ugao bez gledanja i doslovce završio u prednjem staklu Amyna automobila.«
»Je li on preživio?« upitam.
»Ne, i to je dobro jer bih ga inače ja bio ubio.«
Ugrizem se za usnu.
»Oprosti«, kaže on i spusti pogled.
»Nitko te ne može kriviti za takve misli.«
»U svakom slučaju«, nastavi on, »ne sjećam se mnogo toga iz bolnice, osim da sam vrištao i vikao kao luđak, zahtijevajući znati zašto liječnici ne čine više kako bi je spasili. No, zapravo je preminula na licu mjesta. Nisu mogli ništa učiniti.«
»Gdje su bili Samuel i Ruby kada se to događalo?«
»Amyna prijateljica Keeley došla ih je pripaziti. Sad kad mislim o tome, ponijela se sjajno. Ona je morala reći Ruby što se dogodilo. Ja sam bio... kao bez glave. Najgore je što je danas uopće ni ne viđam. Jednom mi je u gradu mahnula s druge strane ulice, ali ja sam pobjegao što sam brže mogao. Rekao bih da je to samo jedna od gluposti u mome ponašanju otkako se sve dogodilo. To što se pravim kao da se nikada i nije dogodilo.«
»Zato nema Amynih slika.«
On nabora nos. »To je glupo... u najmanju ruku. Ali uvijek me je previše boljelo gledati je, pričati o njoj, misliti o njoj. Tako da pretpostavljam da sam, a da toga nisam bio ni svjestan, odmah odlučio kako neću činiti ništa od toga. Znam da to nije dobro za djecu, a vjerojatno ni za mene.«
»Sada govoriš o njoj«, istaknem.
»Da.« Nakratko ušuti. »I zapravo je to u redu. Gak dobro.«
Nasmiješim se.
»Znaš«, nastavi on, okrenuvši leđa prozoru, »mislim da bi ti se Amy sviđala, Zoe.«
»Zaista?« To me iznenadi.
»Da«, odgovori on. »Bi.«
Odjednom me ta izjava preplaši jer pomislim da je Ryan krivo protumačio našu vezu. Da, sviđa mi se jako. I vrijeme provedeno s njim sigurno je bolje od cmizdrenja u maminoj gostinjskoj sobi.
Ali on nije Jason.
Ponovno ga pogledam i kažem si da umišljam. Otvorio mi je srce jer je bilo pravo vrijeme za to. Kreće dalje — a to bi učinio s bilo kime. Ne, to je samo flert, koliko za mene, toliko i za njega.
Odjednom mi škripanje vrata prekine slijed misli. Pojavi se Samuelova kovrčava plava glava, nalik na vrh sladoleda od vanilije. »Zo-eee?« promrmlja pospano. »Ja bih Cheerios. Molim te.«
Ryan mu pride, podigne ga i toplo zagrli. »Zoe i ja silazimo, prijatelju, pa ćemo ti ih dati, može? O nečemu smo razgovarali.«
Dok silazim u prizemlje, razmišljam kada bih mogla otići do Trudie. U tom mi trenu zapišti mobitel najavljujući da sam dobila poruku.
»Nemoj još podići onaj šešir, draga«, stoji u poruci. »Vjenča¬nje otkazano.«
68. POGLAVLJE
Za manje od pola sata svrati Trudie. Oči su joj od plakanja toli-ko natečene da izgleda kao da je zadnjih dvadeset godina za doručak pila votku.
»Nije moguće da ga je tek tako otkazao«, kažem.
»Ne, ne, nije«, razjasni ona. »Kaže da me još voli. Ali potreb¬no mu je malo vremena da razmisli o svemu.«
Ja uzdahnem dok izlazimo pokupiti poštu. »Učinila si pravu stvar«, kažem, ali osjećam se da sam prava osoba za savjetovanje o toj temi koliko i Teletubbie.
»Dobro sam učinila kada sam prihvatila njegovu prosidbu u prepunom baru, a potom mu dvadeset minuta poslije bacila bombu u lice?« kaže ona. »Pretpostavljam da se šališ.«
»U redu, odabir trenutka nije bio sjajan«, priznam, »ali mnogi bi postupili isto u tom baru. Uz toliki pritisak. Ona žena u plavoj majici izgledala je spremnom da te zadavi u slučaju da ne prihvatiš.«
»Možda. Ali stvar je u tome... Zoe, jesi li dobro?«
»Molim? Oh...« Zurim u pismo koje držim u ruci. »Rekla sam ti za ona čudna pisma koja Ryan dobiva.«
»Da, sjećam se da si spomenula.«
»Čini se da je dobio još jedno.«
»Kriste!« vikne Trudie. »Jesi li ga pitala o tome? Vi ste sada zajedno, tako da bi to imalo smisla.«.
»Mi nismo zajedno.«
Ona podigne obrvu. »Kako god ti kažeš, draga.«
* * *
Poslije tog dana, kada su djeca u krevetima, konačno dobijem prili¬ku porazgovarati s Ryanom. »Opet si danas dobio jedno«, kažem mu neobično plaho dok mu predajem omotnicu.
On je krene uzeti, a potom shvati o čemu se radi. »Sranje. Mislio sam da su prestala.«
Uzme omotnicu i ugura je u stražnji džep, a potom nastavi tražiti pivo u hladnjaku. Zadovoljna sam njegovim odgovorom koliko i netko tko čeka tri sata u redu pred šalterom za reklamacije koji se zatvori kada konačno dođe na red.
Kada sam prvi put vidjela takvo pismo, zaintrigiralo me. Tada je to bio samo detalj više o Ryanovu životu. Ona su bila komadići slagalice u nepotpunoj slici koju sam o njemu imala: lošem dečku, ženskaru, privlačnom nitkovu.
No, sada kada sam više od samoga promatrača, ne mogu se othrvati tome da nešto zbog tih pisama ne osjećam. Nešto sto mi se ne sviđa.
Ono što je između Ryana i mene možda je malo više od produljene romanse s godišnjeg odmora, ljubavna razbibriga kao odmak od životne stvarnosti, ali pojavljivanje tih pisama mračan je podsjetnik na njegovu prošlost — a moguće i na njegovu sadaš¬njost. Ona su podsjetnik da, bez obzira na to koliko je uvjerljiv kada se sa mnom mazi, bez obzira na to koliko se čini nježnim i punim ljubavi, Ryan nije tek običan muškarac.
Autorica tih pisama, tko god bila, nekada je također pronala¬zila utjehu u njegovu naručju, baš kao i ja. I koliko god to smiješno bilo, za Boga miloga, ja još uvijek volim nekoga drugoga!, zbog njih se osjećam neobično nesigurno. Čak ljubomorno. A to nije dobro.
»Hm... od koga su?« upitam, trudeći se zvučati opušteno.
On se naglo okrene i uputi mi ispitivački pogled. Očito je da sam u nonšalantnosti dobra koliko i u kroćenju lavova.
»To je netko s kime sam imao nešto jednom«, kaže mi. »Vrlo kratko. Ništa mi nije značilo. Nikakva velika stvar. Zaista.«
»Ona očito tako ne misli«, ne mogu se suzdržati da ne istaknem.
»Znam, ali ja imam vrlo jednostavnu taktiku. Ignoriram nje¬zina pisma. Zaista nisu važna.«
»Sto ako sazna za mene? Neće me se valjda pokušati dohvatiti neka koja kuha zečiće kućne ljubimce?«
»Ma ne«, kaže on odbacujući tu pomisao. »Ona je luda, ali ja bih te uvijek podržao u borbi.«
Time sam umirena koliko i netko tko je upravo saznao da će mu Đavolji brijač napraviti frizuru.
»Ne brini se«, kaže on. »Osim toga, ona ne zna za tebe.«~
Ne brini se. Zbog tih ću se riječi svakako zabrinuti.
»U redu onda.« Samo mi jedan način da se umirim pada na pamet. »Ako si uvjeren da ne zna za mene, možda bih mogla vidjeti pismo.«
»Molim? Ne želiš...«
»Ryane, inače neću spavati«, prekinem ga. »Hajde, udovolji mi.«
»Pada mi na pamet i bolji način da ti udovoljim.« On se nasmiješi.
Ja posegnem u njegov džep. On iščupa pismo iz mojih ruku toliko brzo da mi gotovo otkine prst.
»Sada se zaista brinem.«
»U redu«, pristane on. »Pobijedila si. Ali barem dopusti da gzja otvorim.«
Promatram dok para omotnicu i zuri u stranicu. Njegov je izraz lica teško pročitati.
»Onda?«
»Ne želiš ovo vidjeti.« On skrije pismo iza leđa.
»Želim!« zacvičim, spremna da se s njime pohrvam.
»Ne, zaista ne želiš«, kaže i ponovno se odmakne.
»Da, zaista želim«, odgovorim, znajući da je mogućnost da Ryana fizički nadjačam koliko i da Cherie Blair pobijedi na Euro-viziji.
»Ne, ne...«
»Ryane!« prasnem. »Ako mi ne dopustiš da vidim to pismo, samo ću misliti da je deset puta gore nego što vjerojatno jest. Po¬kaži mi ga, hoćeš li?«
On oklijeva. Potom, polagano, pokaže pismo i s oklijevanjem mi ga preda.
Ryane,
kučkin sine. Pravi kučkin sine.
Znaš li što stvari čini još gorima? Njezin je konfekcijski broj barem dvaput veći od mojega.
Juliet
Pogledam ga širom rastvorenih usta.
»U redu«, kaže on. »Možda ipak zna za tebe.«
Tri tjedna i dva dana nakon našeg vikenda u New Hampshireu spavam s Ryanom. Odnosno, tri tjedna i dva dana nakon što sam si obećala da to neću učiniti. I... 0, Bože! To je najsenzualniji događaj u mom životu. Nježniji nego što sam mislila da će biti. S više električnog naboja nego sam mislila da je moguće. Divno je. Da mi pamet stane. Puno osjećaja. Nevjerojatno.
Razdirem se između osjećaja krivnje i ekstaze kakvu osjeća dobitnik na lutriji.
Oboje smo se složili da za to, tu vezu {Ah! Zar je to veza?) Ruby i Samuel ne smiju saznati. Razlog zašto za nju ne smiju znati je očit i nije ga potrebno objašnjavati ni jednom od nas: ovo je jedna od Ryanovih avantura koja, kako logika nalaže, može završi¬ti jedino na način kao i sve druge. To je sasvim u redu kada se radi o dvoje odraslih osoba. No, mogućnost da za nju saznaju Ruby i Samuel čini ulog prevelikim.
Ryan i ja oboje znamo da ja ne mogu biti tek još jedna djevoj¬ka, osobito što se tiče Ruby. Kada završi — a završit će — Rubyna upoznatost sa svime ne bi pomogla.
Barem je tako u teoriji. U praksi nije uvijek jednostavno držati sve u tajnosti.
Osobito kada me Ryan privuče k sebi iza vrata ili me senzual¬no poljubi kada nitko ne gleda. Ili mi prebaci kosu na jednu stranu i očeše mi usnama uho dok ja nad sudoperom pokušavam oguliti krumpire. Ili me zgrabi za ruku čim su djeca u krevetima i zagrli me takvom nježnošću da se osjećam uskraćenom kada se odmakne.
Nakon svega što sam rekla, još uvijek nisam sigurna da činim pravu stvar time što se upuštam u ovu vezu.
Neprestano se brinem o tome da takvim besmislenim ljuba¬kanjem samo nastojim, preboljeti ljubav svoga života. Brinem se da takvo ponašanje ima samo jednu dimenziju. Da joj nedostaje dubina i širina mojih sedam godina s Jasonom. I, koliko god to staromodno zvučalo, brinem se kakav ću dojam ostaviti.
S druge strane, ne mogu poreći da se zbog ludiranja s Ryanom ne osjećam jednostavno fantastično. Hodam uokolo u neprestanom stanju poluushita, dok mi srce lupa u iščekivanju ukradenih trenu¬taka.
Na mnogo načina je to razumljivo, s obzirom na moju ne¬davnu prošlost. Kao da sam mjesecima bila na programu detok-sifikacije s alfalfa sjemenkama i dinjom prije nego što mi je dano divovsko čokoladno uskrsno jaje. Znam da nije dobro za mene, ali Bože, kako li je samo ukusno.
Smiješno je da zapravo i stvarno mršavim. Dodatni kilogrami koje sam nakupila sada otpadaju takvom brzinom da sam se goto¬vo vratila na staru težinu.
»Zaljubljena si«, izjavi Trudie dok pijemo hladnu kavu u stakleniku Barbare King. »Jedini drugi razlog zašto bi gubila dvije kile na tjedan je napad dizenterije.«
Djeca se veselo igraju u Andrewovu i Eamonnovu golemom pješčaniku. Do sada su izgradili »dvorac« koji izgleda kao dvojna kuća u Wiganu i nekoliko vojnika koji imaju problema sa staja¬njem kao da pate od teške dehidriranosti.
»Nisam zaljubljena, Trudie«, kažem joj. »Zaista. Rekla bih ti da jesam, ali nisam.«
»Bože, onda ti dobro polazi za rukom da se takvom činiš.«
Ja uzdahnem i progutam malo kave. Činjenica je da ja ne mogu biti zaljubljena u Ryana Millera. Sviđa mi se. Izvrsno se s njime zabavljam. No, koliko god me boli što to kažem, još uvijek sam zaljubljena u Jasona. Bez obzira na to koliko se trudila da to ne budem.
60. POGLAVLJE
Za: zoemmoore@hotnet.co.uk
Od: helen@hmore.mailserve.co.uk
Draga Zoe,
nova kupaonica je grozna. Tvoj tata je inzistirao da unajmimo lokalnu tvrtku i pogledaj kako je to završilo: s hidromasažnom kadom koja ne radi i tušem s mlaznicama za masažu koja je ugodna koliko i stajanje pred probušenom cijevi za polijevanje. No, pločice su lijepe. Rekla sam im da kopiraju one iz brošure Center Parcsa i gotovo su napravili iste. Osim delfina — u jednom kutu tuš-kabine nekoliko ih je obezglavljeno. Ali njih su nam dali u pola cijene.
Sljedeći tjedan imam naručeni pregled kod liječnika — još uvijek se osjećam slabo i umorno. Jučer sam pregledavala internet i suzila sam mogućnosti na dvije: nepodnošenje žitarica ili rak gušterače. Vidjet ćemo.
Jedino se nadam da će se to uskoro riješiti jer me već izluđuje. Linda, žena koja na poslu sjedi nasuprot meni, bila je usred priče o tome kako je u areni išla gledati Ples na ledu, a ja sam se zamalo onesvijestila. No, ona može biti nevjerojatno dosadna. Koliko puta možeš čuti anegdotu o trostrukom akslu, čak i ako uključuje poderane hlače?
Nismo o tome još razgovarale, ali jesi li odlučila kada ćeš doći kući za Božić? Do tada je još samo sedam tjedana, znaš! Bilo bi dobro da dođeš nekoliko dana ranije — barem da držiš pod kontrolom ukrašava¬nje kuće tvoga tate! Znaš da on nikada ne sluša kada ga molim da ukusno okiti drvce. Prošli je put izgubio kontrolu s umjetnim snijegom toliko da su isparevine
potaknule Desvjev napadaj astme, pa je gotovo završio na hitnoj.
Pretpostavljam da ćeš doći barem tjedan dana ra¬nije, ali kako god, možeš li se sjetiti da kupiš bocu Tia Marije u djutiću? Prateta Iris nam je sve popila prošle godine.
Voli te
mama
61. POGLAVLJE
Ryan u kuhinji priprema večeru i svijet je privremeno stao. »Sto je to s muškarcima i kuhanjem?« odmahnem glavom zabavljajući se. »Sigurna sam da će to pečenje biti izvrsno, ali imam osjećaj da smo u društvu poznatog kuhara Marca Pierra Whitea kada sude Michelinovi kritičari.«
Ryan je kratko komentirao svaki sastojak koji je stavio u jelo — svih pet — i toliko pridaje važnost svojim gledateljima, Ruby, Samuelu i meni, da je jasno kako očekuje pljesak.
»Ne znam na što ciljaš«, naceri se. »Dobro mi ide. Zapravo, morao bih to češće raditi — očito sam kulinarski genij.«
Barem se šali, ili bar tako mislim.
Podignem Samuela tako da može pogledati u lonac.
»Želim pizzu«, kaže on. Prema izrazu njegova lica, moglo bi se zaključiti da je ugledao truli leš nedavno preminulog glodavca.
Pobjegne mi hihot.
»Ovo je hranjivo, svježe kuhano domaće jelo!« kaže Ryan, praveći se da je uvrijeđen. »Neće biti ništa manje ukusno, zar ne, Zoe?«
»Bit će sjajno, djeco«, kažem im. »A ako ne bude, poslije se mogu iskrasti u McDonald's.«
Ruby se nasmije.
»Izdajice«, promrmlja Ryan.
Odjednom začujem glas ispred kuće.
»Hej? Hm, ovaj... bok?«
Zvuči kao Trudie, ali mnogo tiše. Ona obično svoj dolazak najavljuje tonom koji se može mjeriti s trubom teretnog broda od četiristo tona. »Imam li pet minuta prije večere?« upitam Ryana.
»Naravno.«
Trudie je u hodniku, u kratkoj cvjetnoj haljini koja bi na drugoj osobi i u drugoj veličini izgledala poput tetkastog komada iz Bodena. Trudie na neki način uspijeva izgledati poput djevojke s duplerice Playboya.
»Kako si?« upitam. »Mislila sam te nazvati da te pitam bi li htjela s djecom u kino ovaj tjedan ali... Sto se događa?«
Trudie nikada nije blijeda. To je djelomice zato što je takva poklonica proizvoda za samotamnjenje da ten prosječne supruge nogometaša u usporedbi s njezinim izgleda elizabetanski bijel. Ali večeras je vrlo blijeda. Blijeda i zabrinuta.
»Imaš li minutu?« upita me, a usna joj podrhtava.
»Naravno.« Povedem je u dnevni boravak. »Hoćeš li sok ili nešto drugo?«
Čim to kažem, jasno mi je da joj zapravo treba nešto mnogo jače. Poput beta-blokatora.
Ona odmahne glavom.
»Sto je?«
Ona drhtavo izdahne. »Odakle da počnem?«
»Od početka?« predložim.
»U redu«, složi se ona. »Početak... Pa,počet ću s Ritchijem.«
»Sto se dogodilo?«
»Danas je svratio«, kaže mi ona, »i rekao da želi ostatak života provesti sa mnom. Ali ako ja ne želim isto, onda više nema smisla da tratimo vrijeme zajedno.«
Prekrižim ruke. »Sto si mu rekla?«
»Pokušala sam objasniti, barem donekle, zašto nisam odu¬ševljeno prihvatila njegovu prosidbu.«
»Rekla si mu da ne možeš imati djecu? I da je to sve što te muči?«
»Sve što me muči?« uzvikne ona u nevjerici. »Zoe, to je golema stvar za bilo koga, a kamoli za nekoga tko neprestano priča o tome kako jedva čeka da dobije djecu.«
»Znam, znam. Nisam tako mislila«, kažem joj, žaleći zbog svoje netaktičnosti. »Oprosti... Ali rekla si mu, zar ne?«
Ona se ugrize za usnu i zagleda kroz prozor. »Rekla sam mu da ga volim, zaista volim, i da to nema nikakve veze s time što ne želim prihvatiti njegovu prosidbu u ovome trenutku i da... samo moram razmisliti o nekim stvarima i... pa...«
»Ali rekla si mu?«
»Pa...«
»Trudie?«
»Ne zapravo. Ne.«
»O, Trudie.«
»Zoe, razmisli. Ako mu počnem pričati o svojim problemi¬ma, o tome da ne mogu imati djecu, moguća su samo dva razvoja situacije. Jedan je da će me ostaviti. Drugi je da će ostati sa mnom i uništiti si život jer mu ja neću moći pružiti jedinu stvar koju zaista želi.«
»Ali...«
»Nemoj počinjati«, prekine me. »To nije ni pola mojih tre¬nutačnih briga.« Njezino se lice nabora i suze joj krenu niz obraze. »O, Bože. Sto još?« kažem i zagrlim je. »Radi se o Barbari.«
»Sto je s njom? Sto je učinila? Ne može biti nikakvih pro¬blema s tvojim poslom. Sjajna si s Andrewom i Eamonnom. I vole te. I...«
Zastanem. Usna joj i dalje podrhtava.
»Ja sam pogriješila«, zajeca. »Sve je moja pogreška.«
»Sto je, Trudie? Sto je tvoja pogreška?«
»Kada je Ritchie otišao«, priča ona između šmrcaja, »toliko sam bila uznemirena da sam blizance stavila u njihovu ogradicu i ispred Jo-Jo's Circusa i otišla u svoju sobu.«
Ona zastane.
»Nastavi.«
Spusti pogled na ruke. »Puški sam prestala prije nego što sam došla ovamo — vjeruj mi, Zoe, zaista jesam. Ili sam barem tako mislila.«
0, Bože.
»Mislila sam da sam se riješila te navike. Zaista jesam.«
0, Bože.
»Ali sam se sjetila da imam jednu cigaretu u kutiji Marlboro Lightsa zakopanoj na dnu kovčega.«
0, Bože.
»Toliko sam bila uznemirena zbog Ritchija, da sam je počela sumanuto tražiti. Bila sam kao opsjednuta. Kunem se da sam bila toliko očajna da bih, da je ta cigareta bila posljednja u samopo-služnom aparatu, za nju platila sto četrdeset dolara.«
0, Bože.
»I tako sam pušila, nagnuta kroz prozor sobe«, nastavi ona, »i bilo je sjajno. Bilo je prokleto sjajno. Cigareta je bila ustajala i imala okus po devinom pazuhu... ali je bila divna.«
»Nastavi.«
»Povukla sam zadnji dim i upravo se spremala ugasiti je...«
»Kada te ulovila Barbara«, završim umjesto nje.
Ona klimne.
»O, Bože«, kažem ja.
Danas je pušenje protivno svim pravilima koja vrijede za da¬dilje, u gotovo svakoj zemlji na svijetu. No, ta se zabrana posebno odnosi na SAD. A trostruko više vrijedi u slučaju Barbare King, žene toliko opsjednute čuvanjem svoje djece od otrova svih vrsta da je čudo da maleni ne nose plinske maske.
»Pretpostavljam da to nije dobro primila.« Znam da bi i sama pomisao na jednu zalutalu molekulu iz tog cigaretnog dima koja bi se probila u pluća njezine djece bila dovoljna da je udari kap.
»Ne, nije«, nastavi Trudie, brišući sve više suza s obraza. »Zoe, otpustila me. Sto znači da ne moram napustiti samo posao nego i državu.«
62. POGLAVLJE
Mislim da Ryanovo uznemireno hodanje amo-tamo ne pomaže Trudinim živcima, barem ne u stanju u kojem je zadnja dva sata.
Tako je često hodao kada sam tek stigla. Nije to činio već neko vrijeme, zapravo jako dugo. Ali čini sada. Ne tako manija¬kalno kao nekad, moram priznati: sada se više radi o zamišljenom šetuckanju po dnevnom boravku dok smišlja plan. Samo mu još treba cigara i bit će pljunuti Hannibal iz The A Teama.
»Idem razgovarati s Barbarom«, kaže kada zastane.
Trudie šmrcne i proguta toliko veliki gutljaj piva koje sam joj dala da me čudi da je u boci nakon toga nešto ostalo. »Neće pomoći«, uzdahne ona. »Kunem se, neće. Znaš kakva je Barbara što se tiče pušenja. Mogla me je isto tako uhvatiti kako se fiksam heroinom.«
»To je smiješno«, kaže Ryan.
»Ne, nije. Mislim da je u pravu.« Trudie počne skidati na¬ljepnicu s pivske boce. »Rekla sam joj da nisam pušač i izdala sam njezino povjerenje.«
»Ali nisi bila pušač kada si se prijavila za posao«, ustrajem. »Do tada si već bila prestala, zar ne?«
»Pa, jesam. Ali nekih dvadeset minuta prije«, prizna ona.
»Ali nisi pušila otkako si se zaposlila, je li tako?« upita Ryan. »Osim u ovom slučaju.«
»Ne«, Trudie odlučno odmahne glavom. »Zapravo, dobro mi je išlo dok nisam ostala bez flastera i dok nisam zaboravila kupiti nove. Za sve je kriv PMS. Vlastito bih ime zaboravila onih dana u mjesecu.«
Ryan navuče džemper. »Neću se predomisliti. Ovo je smiješ¬no. I netko mora nešto učiniti u vezi s tim.«
Trudie i ja se pogledamo kada Ryan krene prema ulaznim vratima, a potom ih za sobom toliko snažno tresne da se to osjeti vjerojatno i u Kentuckyju. Djeca pojure na prozor da promatraju. Ja im krenem reći da budu tiho, ali se predomislim i stisnem po¬kraj njih zajedno s Trudie.
Ryan prelazi cestu prema kući Kingovih s nepokolebljivom odlučnošću. Pod dojmom sam. Potom zastane, okrene se i krene natrag na ulazna vrata.
»Predomislio si se?« upitam, nastojeći skriti razočaranje.
»Naravno da nisam«, odgovori on i krene prema stoliću za kavu odakle podigne buket ljiljana koji sam ondje danas postavila. Sa stabljikama koje još kapaju, ode u kuhinju, otvori hladnjak, izvadi skupu bocu kalifornijskog bijelog vina i ode.
Ovoga puta stigne do Barbarinih vrata.
Kada ih ona otvori i ugleda ga, čini se manje oduševljenom nego da je vrata otvorila novom kvartovskom ovisniku koji joj po¬kušava prodati rabljene spužvice za posuđe. Ryan joj uruči cvijeće koje je držao iza leda. Nju to nimalo ne dirne.
»Ovo neće upaliti«, uzdahne Trudie.
»Moj će te tata spasiti, Trudie«, ohrabri je Ruby.
Trudie se pokuša nasmiješiti, ali u tome uspijeva koliko i pet¬naestogodišnji mješanac u šinteraju. Ali iznenadit će se.
Za pet minuta Barbarin izraz lica toliko se omekša, kao da je tek sada počela djelovati njezina zadnja doza botoksa. Ona pozove Ryana da uđe.
»Ma tko bi rekao...« nacerim se. »Naprijed, tatice!« vikne Ruby pobjednički. »Tatice! Tatice! Tatice!« ciči Samuel.
Uzbuđeni, smjestimo se i čekamo ga. Čekamo. I čekamo. Zapravo, toliko čekamo da sve počne nalikovati manje na dramu, a više na dvosatni propagandni program o naprednoj tehnici usisa-vača prašine. Postane toliko dosadno da djeca sama odu u krevet.
»Unutra je već prokleto dugo«, kaže Trudie kada ostanemo same.
Potom mi nešto sine. »Da nije on...«
»Sto?« kaže Trudie.
»Da nije...«
»Sto?«
»Da je on ne zavodi?«
Trudie razrogači oči. »Bože, znam da sam tražila uslugu, ali nisam htjela da se zato prostituira.«
Upravo tada pred kućom se zaustavi automobil i odmah prepoznam gospodina Kinga. Uhvati me strah za Ryana — što je perverzno, u najmanju ruku.
»Sranje!« vikne Trudie. »Nadam se da ga neće uhvatiti u dnevnom boravku spuštenih gaća!«
Prostrijelim je pogledom.
»Hoću reći, nadam se da nije spuštenih gaća u dnevnom bo¬ravku. Ako je, to bi bilo mnogo gore nego...«
»Trudie«, prekinem je.
»Da. Ne brini se. Zašutjet ću.«
Ponovno se zagledamo kroz prozor. No, sada više nemamo što vidjeti. Zapravo, još dugo ne vidimo baš ništa. Dugo. Jako dugo.
Sljedeće što znam je da me probude naša vrata koja se otvore. Trudie i ja zaspale smo u naslonjaču, a ja slinim poput gladna bernardinca. Na satu je deset minuta do ponoći.
Trudie protrlja oči i mi ustanemo kada se vrata otvore. Na njima, stoji Barbara, a Ryan iza nje. Ona izgleda kao da je čitav dan provela kušajući vina, pritom ih zaboravivši pljuvati.
»Tššrudie«, mrmlja ona, oslanjajući se o Ryanovo rame. Toli¬ko gleda u križ da se čini kao da će joj se šarenice spojiti. »Tššrudie, moramo razgovarati.«
»Znam, Barbara. Znam. Toliko mi je žao. Zaista mi je žao. Sve je moja pogreška. Zaista mi je žao. Pogriješila sam i imala si pravo što si me izbacila. Ali ja volim svoj posao. I volim Andrewa i Eamonna. I volim što sam ovdje blizu svoje prijateljice Zoe. I volim ovu zemlju. I, i...«
»Sšš!« prekine je Barbara, pokušavajući pritisnuti prst o usne, ali umjesto toga pogodi nos. »O svemu ćemo pričati sutra. Stvar je u tome da sam se predomisljila. Možeš se vratiti.« Raširi ruke i nagne se da zagrli Trudie koja je uhvati prije nego što joj se lice upozna s prostirkom u dnevnom boravku. »Hoćemo li sada kući, Tššrudie?«
Trudie sja od sreće i provlači ruku oko njezina struka. »Uči¬nimo to, gospođo K.«
Ryan i ja gledamo Trudie i Barbaru koje se vrludajući vraćaju kući gdje ih na vratima čeka Barbarin suprug. On mahne Ryanu i ovaj mu odvrati. Ja se zabezeknuto okrenem prema njemu. »Sto se ondje dogodilo?«
»Sprijateljio sam se sa svojim susjedima, to je sve. I samo sam istaknuo kako je Trudie sjajna dadilja i koliko je njihova djeca vole. I to je bilo to.«
»Ma hajde«, kažem sumnjičavo. »Sigurno je bilo više od toga. Kako ste se tako sprijateljili?«
On ne kaže ništa.
»Sigurno si malo s njom očijukao?« izazovem ga, nastojeći da izgledam kako mi takva mogućnost uopće ne smeta.
»Možda.« On se naceri. »Ali ni to nije bilo bitno.«
»Ne?«
»Obećao sam da ću kositi travu u svom dvorištu.«
»Ma daj!«
On klimne.
»Svakog vražjeg tjedna.«
63. POGLAVLJE
Ruby i Samuel nekoć su toliko gledali crtice da su bili u opa-snosti da odrastu u uvjerenju da svijet nastanjuju mali žuti ljudi nalik na Simpsone. Ali ne više. Njihovim životima više ne upravljaju hirovi sastavljača televizijskih programa. Spužva Bob Skockani više nije moćna, sveprisutna sila u našoj svakodnevici. Više ne sjede i ne zure u zaslon satima, kao začarani. Sto se njih tiče, imaju i pametnijeg posla.
Uzgred budi rečeno, ne govorim to zbog svoje samodopadno¬sti. Ne mislim da sam Supernanny. I moram priznati da. pametniji posao u ovome slučaju znači stvaranje novogjunky izgleda za Barbi plastičnim škaricama (Samuel) i bojenja Spidermanove glave mo¬jim lakom za nokte nijanse »tropski zalazak sunca« (Ruby). Ipak, jako smo napredovali.
Ne može se reći da djeca nimalo ne uživaju u televizijskom programu. Zbog vremena koje je toliko vlažno i hladno da se čini kao da smo u Skegnessu u studenom, najviše se volimo ušuškati i trošiti energiju samo na prebacivanje kanala.
Ruby je preuzela kontrolu nad daljinskim upravljačem i okre¬nula na program na kojem joj je nešto odmah privuklo pozornost: James Bond. »Zar se svi u Britaniji odijevaju poput njega, Zoe?« upita me, u čudu gledajući smoking Rogera Moora. Na programu je Špijun koji me volio, sniman kasnih sedamdesetih, što znači da su svakome reveri toliko široki da bi se na njima mogao parkirati volvo.
»Ne uvijek, dušo.«
Ona se ponovno okrene prema televizoru gdje Barbara Back nosi haljinu nalik na zastorčić na prozoru bungalova. »Zgodna je, zar ne?« razmišlja naglas Ruby.
»Je, zgodna je«, složim se, pogledavajući Ryana s druge strane naslonjača.
Njegovo se lice razvuče u jedan od onih osmijeha koji odu¬zimaju dah i vrat mi porumeni. Sto mi je još uvijek čudno, i ne samo zbog mojega tugovanja za Jasonom. Čudno je zato što smo Ryan i ja činili stvari koje su znatno intimnije od čedna osmijeha. Ipak, takav jednostavan izraz koji ništa ne sugerira na mene ostav¬lja veoma dubok učinak.
Moje misli prekine slavna melodija 007 koja se zaori iz zvuč¬nika i oboje djece nagnu se naprijed u iščekivanju.
»To je pravi muškarac«, kažem dok Roger Moore grli Barbaru Bach nakon što ju je spasio od zlikovca Zube. »Usprkos smiješnoj frizuri i tenu mahagonij nijanse.«
Ryan se nasmije i, s obzirom na to da djecu u ovome trenu može uznemiriti samo seizmički val, nagne se prema meni. »Učinio bih to za tebe«, zadirkuje me dok mi ljubi uho.
Odmaknem se. »Nikako.«
»Svakako«, ne da se on razuvjeriti. »Nikakav problem.«
»Budući da se tako skoro nećemo naći u moru oko Sardinije, nasreću se nećeš morati dokazivati«, kažem.
On se sprema ponovno pobuniti, kada mi zazvoni telefon.
»Puno pozdravi mamu«, kaže Ryan i sjedne uspravno.
Budući da se Božić tako brzo približava, mama me toliko često zove da će računom nadmašiti onaj kompanija FTSE 100 . Prije nego što se javim, pogledam zaslon. Sva mi boja nestane iz lica. Broj prepoznam odmah, kao i zadnji put kada me je zvao.
»Što je?« kaže Ryan.
»Ma, ništa«, promrmljam. »Moja mama, baš kao što si rekao. Razgovarat ću vani da vam ne smetam.«
Kada izidem iz dnevnog boravka, požurim uza stube gracil-nošću pijanog magarca. Stignem do sobe, s prstom iznad tipke za odgovor. Ne spuštam ga. Grizem donju usnu i molim se za snagu. Konačno odgovorim. »Halo?« graknem. »Jasone? Halo?«
64. POGLAVLJE
Prekasno. Prekinuo je. Bacim se na krevet, a misli mi toliko jure da se jedva mogu usredotočiti na sjenilo na svjetiljci.
Znam da bi mi trebalo laknuti i djelomice je tako. Barem mislim.
Dolazak u Ameriku trebao je predstavljati oštar rez s mojom prošlošću, a razgovor s Jasonom tomu neće pomoći.
Razuman dio mene također zna da mi je trebao uzvratiti poziv u jednoj od bezbrojnih prilika kada sam pokušala stupiti u kontakt s njim nakon propalog vjenčanja. Imao je priliku. Prilike.
Obećala sam si da ću biti jaka, usredotočena i neovisna žena koja ne lije suze nad prošlošću. I znam, s obzirom na to koliko sam daleko stigla, da bi najgora stvar koju bih mogla učiniti bila ta da uvučem Jasona — ili sebe — u dugačak razgovor koji bi otvorio stare rane.
No, dio mene očajnički želi baš to.
Želim ga toliko toga pitati da bih po ispitivanju mogla nad¬mašiti novinara Jeremyja Paxmana. Naprimjer, što mu se toga dana dogodilo? Zar stvarno nitko drugi nije bio upleten? Kada je shvatio da se predomislio? I, što je važnije, zašto se predomislio?
Ali pomisao da bih samo mogla podići telefon i čuti njegov lijep poznat glas kako izgovara moje ime više je nego što mogu podnijeti.
Pogledom svrdlam mobitel dok biram posljednji broj poziva. Učinit ću to. Ne bih smjela, ali hoću.
Milisekunde me dijele od uspostave poziva kada netko zakuca na vrata.
U panici gurnem mobitel pod jastuk i naslonim se 0 uzglavlje opušteno kao da se sunčam i čekam da me netko dođe namazati kremom sa zaštitnim faktorom petnaest.
Vjerojatno je moj položaj smiješno namješten. »Je li sve u redu?« Ryan je blago zabrinut. »Da, naravno!« uzviknem. »Samo sam došla ovamo pro-čavrljati malo.«
On ne kaže ništa.
»S mojom teticom«, dodam.
On još uvijek ne kaže ništa. Pogledom zvjeram po sobi u po¬trazi za nadahnućem i zastanem na planini toaletnih potrepština na toaletnome stoliću.
»Moja tetića... Lil-let.« O Bože. Nazvala sam izmišljenu tetu po tamponu.
Ryan se namršti. Potom nasmiješi.
Obiđe krevet, stavi mi ruke za vrat i poljubi me, od čega sva počnem treperiti od žudnje.
»Danas si tako lijepa«, prošapće i prijeđe mi vršcima prstiju po obrazu.
»Zar jesam?« upitam začuđeno. Nemam nikakvu šminku i pokraj nosa mi raste prištić.
»Naravno«, nasmiješi se on. Potom se okrene da ode, ali zastane.
»Nisam znao da imaš tetu... kako ono, Lil-let?« kaže.
»A-ha«, odgovorim.
»Ona je Francuskinja?«
»Ne... zapravo, da. Nije.«
Ryan podigne obrvu.
»Hoću reći, Belgijanka je«, provalim.
»Imaš obitelj u Belgiji?«
»O, da.« Voljela bih da se moja usta zatvore i ostanu tako sve dok u glavi ne uspijem uzgojiti mozak. »Mnogo njih. Veliki ljubitelji piva. I čokoholičari.«
Zašutis Zoe.
»U svakom slučaju... Htjela sam ovamo doći da popričamo jer se teta Lil-let katkad zna razvezati«, dodam, kolutajući očima.
»A je li?«
»A-ha«, nastavim. »Prolazi menopauzu i ima grozne valove vrućine. Zbog toga je zvala, tako da., jasno, nisam o tome željela razgovarati pred Ruby i Samuelom.«
Nastane tišina.
»Čini se da je čokolada«, kažem i odmah se prekorim.
»Sto je čokolada?«
»Razlog za napadaje vrućine. Čokolada potiče neke loše stvari.«
»Zaista?«
»Mmm, da, ona...«
Zasutim. Ryan me netremice gleda i ne vjeruje ni jednoj mojoj riječi.
»Pa«, kaže naposljetku, »pozdravi je sljedeći put kada se čujete. Sada idem dolje. Samo sam htio provjeriti da si dobro.«
»Ja? Ma! Dobro. Skroz dobro i veselo. Ne mogu biti bolje.«
On se nasmiješi. Ja se pokušam nasmiješiti.
Kada za sobom zatvori vrata, zagledam se u telefon. Sto sam mislila? Kojeg vraga sam mislila? Izbrišem zadnji broj koji me je zvao — Jasonov broj — i ugasim ga.
»Ryane«, poviknem, otvarajući vrata. »Čekaj malo. Stižem i ja,.«
65. POGLAVLJE
Dosad i nisam imala mnogo prilika za večernji izlazak u grad u društvu svećenika — a mislim da isto vrijedi i za Trudie, Amber i Felicity. Ali Paul nije nalik na svećenike koje sam dosad poznavala. Barem nije poput velečasnog Dereka Crappera koji je službovao u St. Michaelu u Wooltonu u danima kada sam redo¬vito odlazila u crkvu. On je bio drag čovjek sa zaliscima nalik na četke kojima se moglo oribati stubište, nježna i brižna karaktera. Sto je zaista bilo pravo čudo, s obzirom na breme koje je morao podnositi odrastajući s takvim imenom .
Kada bolje promislim, odlikovao ga je i toliko snažan tjelesni miris da je samo jedan dah mogao uništiti sluznicu iz nozdrva. Ali bio je toliko drag da to nikome nije smetalo.
No, s velečasnim Paulom Richardsonom stvari nisu takve. On je također drag, ali miriše na Hugo Boss, a večeras svoj bijeli ovratnik nosi na modernu crnu majicu i traperice koje mu laskaju stražnjici na način koji, možda bi neki mislili, nije primjeren za Božjega čovjeka.
»Onda, što misliš o Paulu?« upita Amber dok mi pomaže nositi pića do stola. Toliko se trudi da pitanje izgleda usputno da zvuči kao da zube brusi turpijom.
»Mislim da je sjajan. Blag, inteligentan, zabavan. Zašto pi¬taš?« dodam, kao da ne znam.
»Ma, bez veze.«
Nasmiješim se.
»Nemoj me tako gledati«, doda ona i porumeni. »Znam da svi mislite da me privlači, ali nije tako, zaista.«
»Naravno«, kažem.
»Osim svega, naši se mjeseci ne slažu.«
»Vaši što?«
»Mjeseci. Ja čvrsto vjerujem u vedsku astrologiju nakon toli¬ko vremena koje sam provela u Indiji. Prema Kuta metodi moguće je mjeriti protok svijesti između dvije osobe i kako se ta energija harmonizira u vezi.«
»A tvoja energija nije u harmoniji s Paulovom?«
»Naše su lunarne kuće razbacane.« Ona uzdahne. »Narav¬no, to nije pokazatelj potpune karmičke podudarnosti...«
»A, dobro onda.«
»Hmm«, potvrdi ona sumnjičavo.
»Naravno, da ti se zaista sviđa, ništa od toga ne bi bilo važ¬no?« istaknem.
»Naravno da bi, Zoe«, kaže mi ona samilosno. »Dvoje ljudi u vezi čiji mjeseci nisu poravnati bilo bi kao da se pokuša pomije¬šati... ne znam... nešto vrlo uljno s nečim vrlo vodenim.«
»Na primjer, ulje i voda?« predložim.
»Točno. Ne bi funkcioniralo.«
Smijem se u sebi ovome razgovoru sve dok ne sjednem. Tru-die i Felicity obje izgledaju krajnje očajno.
»Jesi li dobro?« prošapćem Trudie.
»Da, da.« Ona klimne, ali vrlo je jasno da nije tako. »Zašto nisi povela i Ryana?«
»Zato što netko mora čuvati djecu. A i lijepo mi je samo s prijateljicama.«
Da budem iskrena, toliko muljam da me čudi kako mi nos nije pedalj dug. Ryan se poigravao mišlju da i on dođe, ali čim je saznao da izlaze samo djevojke, ohladio se od te zamisli.
To me pretjerano ne zabrinjava, osobito zato što nitko, osim Trudie, ne zna za naš flert. Tako da je sasvim razumna moja želja da zajedničkim izlaskom ne budimo sumnju.
»Kako je Tallulah?« upitam Felicity. »Ruby kaže da joj ne¬dostaje — nismo vas vidjeli tjedan dana.« Pokušavam uspostaviti nekakav razgovor, ali ona je toliko neuobičajeno neraspoložena da mi se čini kako ništa na nju ne može djelovati.
»O? Ma, dobro«, odgovori ona s naznakom svog uobičajenog smiješka.
»Je li istina da je poučavaš francuskom?« upita Trudie.
»Da«, kaže Felicity, jasno se trudeći da se razvedri. »Jako je dobra, zapravo. Ali njezinoj mami baš i ne ide. Bojim se da neće¬mo daleko stići s obzirom na to da je Nancy tek nedavno prestala izgovarati z u riječi chez. Ali ne mogu reći da ne pokušava.«
»Sjajno!« uzviknem, vesela što se konačno malo trgnula.« Nadam se da ćeš ih dovesti na Ryanovu božičnu zabavu.«
Taj je događaj Ryan najavio prošloga tjedna. Zapravo je to bila Rubyna ideja, ali Ryan ju je oduševljeno prihvatio, što mogu shvatiti samo kao dokaz da uživa u mogućnosti razgovora sa su¬sjedima, sada kada više nema opasnosti da će medu njima izbiti armagedonska bitka.
Sto se mene tiče, ja jedva čekam, ne samo zato što je Ryan ovoga puta naručio dostavu hrane. Već sam smislila što ću odjenu¬ti. Hlače širokih nogavica koje mi sjajno pristaju i crnu vestu od kašmira s jako dubokim dekolteom. Ta je kombinacija vrlo šik na neobvezan način, iako mi je trebao čitav dan intenzivne potrage u svakoj bostonskoj trgovini s popustima.
»Božična zabava?« upita Felicity, a njezin krhki smiješak nestane. »Ryan organizira božičnu zabavu?« »Hm, da. Dobili ste pozivnicu, zar ne?«
»Ne, Zoe. Nismo.« Felicity pokušava izgledati veselo dok odgovara, ali joj ne polazi za rukom. »O. Možda još nisu poslane.«
»Mi smo našu dobili«, istakne Trudie, što nimalo ne po¬mogne.
»Mi također«, pobjegne Amber.
Pogledam prema svećeniku Paulu tražeći pomoć. On klimne. Zabezeknem se.
»O Bože, oprosti, Felicity«, kažem, odjednom smetena. »Si¬gurno je riječ o previdu. Znam da smo vas stavili na popis. Ryan vam je vjerojatno zaboravio poslati elektroničku poštu. No, molim vas, smatrajte se pozvanima. Zaista.«
»Ne, ne!« odbije ona, držeći ruku podignutu poput promet¬nika i smiješeći se toliko kao da joj je to zadnja stvar na pameti. »Zaista, ne brini se za mene, Zoe!«
»Ali, Felicity, ja...«
»Ne! Nećemo doći! Ne brini se!«
»Ali, Felicity«, pokušam je uvjeriti, »Bili ste pozvani. Po¬zvani ste!«
Ona na trenutak promisli. »Ne bih željela doći onamo gdje nisam pozvana.« Smješka se na drhtav, povrijeđen način.
»Jesi dobrodošla«, ustrajem.
»Jesam?« upita nesigurno.
»Svakako«, kažem.
»Pa to je divno«, obraduje se ona. »Moram provjeriti u ras¬poredu, naravno, ali možeš me predbilježiti.«
Tema se pojavi dvadeset minuta poslije kada mi Trudie naredi od¬lazak u ženski zahod da popravi šminku — što čini toliko često koliko i malo dijete koje se odvikava od pelena i odlazi na tutu.
»Kriste, dobro je da si uvidjela da je Felicity izostavljena s po¬pisa za Ryanovu zabavu«, kaže mi. »Nikada mu ne bi oprostila.«
»Znam. Samo se nadam da je to bila pogreška i da ih Ryan nije namjerno izostavio. Možda se ne slaže s Nancy i Ashom.«
»Oni se sa svima slažu«, kaže Trudie uvjereno. »Osim toga, Ryan sada pokušava biti slika i prilika savršenog susjeda, sudeći po onom što mi kaže Barbara, tako da ih sigurno ne bi namjerno izostavio. Uglavnom, drago mi je da se to riješilo. Felicity se čudno ponaša cijelu večer.«
Za Trudie je svojstveno da razmišlja o drugima čak i kada njezin život nije med i mlijeko. »A kako stvari stoje s tobom?« upitam.
Ona slegne ramenima. »Ma, tako-tako. Mislim, sve s Barba¬rom je sjajno, nemoj me krivo shvatiti. Ryan je učinio čudo.«
»Ti i Ritchie?«
»Nema više mene i Ritćhija. Nismo razgovarali odonda.« Razmišljam što bih joj mogla reći. Ali Trudie me preduhitri. »Ne želi mi uzvratiti pozive.« Lice joj se nabora.
»O, Trudie.« Zagrlim je. Svjesna sam da je moj odgovor prikladan koliko i pokušaj da se kuća u požaru ugasi vodenim pištoljem, ali teško je znati što bih još mogla učiniti.
Sljedećih deset minuta provedemo u zahodu cmizdreći i grleći se, a potom još cmizdreći i grleći se. Kada Trudie konačno odluči da je vrijeme da se vratimo, koža joj je tako prekrivena mrljama od plača da izgleda kao da je dobila alergijsku reakciju na svoj puder.
»Nisam te željela uznemiriti, Trudie«, kažem joj kada krene¬mo van.
»Nemoj biti blesava, draga. Sada mi je bolje nakon što sam se dobro isplakala. Ne znam što bih bez tebe, zaista.«
No, čim iziđemo iz nužnika, primijetim nekoga s druge stra¬ne šanka tko će, već mi je jasno, drastično promijeniti tijek večeri.
Laktom gurnem Trudie, ali ona ruje po svojoj ružičastoj svjeducavoj torbici, pokušavajući pronaći nikotinski flaster koji bi pridružila ostalim četirima koje nosi zalijepljene ispod majice.
Ponovno je gurnem.
»Čekaj, draga, mislim da sam jedan našla«, kaže i izvuče mali flaster. »O, kvragu. To mi je štitnik za bradavicu.«
»Trudie«, prosikćem i toliko je jako gurnem u rebra da za-jauče.
Kada podigne pogled, ugleda kako nam bez imalo oklijevanja prilazi Ritchie. Stanu jedan nasuprot drugom, u tišini, i neko se vrijeme napetost u zraku može rezati nožem.
»Bok, ljubavi«, konačno prošapće Trudie. »Kako si?«
Ritchie posegne za njezinom rukom koja joj, usprkos poku¬šajima da ostane mirna, nekontrolirano dršće.
»Trudie«, promrmlja on, »došao sam da pokušamo ponov¬no.«
66. POGLAVLJE
U baru je vrlo živo. Gosti na Trudie i Ritchija obraćaju pozor¬nost koliko bi i na uličnog zabavljača na koncertu U2. Tako bude sve dok Ritchie ne izvadi prsten. Nisam sigurna da je Ritchie želio da njegova prosidba bude toliko javna, ali ženu s njegove lije¬ve strane to nimalo ne zabrinjava. Jer, kada shvati što se on sprema učiniti, njezina reakcija bude burnija nego da je zaprosio nju. »O, Boože!« viče ona. »O, Boože! Zaprosit će je! Sššš, utišajte se, za¬prosit će je!«
Sve utihne, a pogledi se upru u Ritchija.
»Trudie«, počne on i klekne na koljeno. Trudie izgleda kao da je vode na giljotinu. »Ti si jedina žena za mene, dušo. Znam da radim budalu od sebe, ali ti si toga vrijedna. Volim te, Trudie, i pitat ću te da se udaš za mene ponovno, i ponovno, i ponovno, ako tako treba. Želim tebe. Želim da mi ti rodiš djecu. Molim te, Trudie, što misliš?«
Lecnem se na njegovu predzadnju rečenicu.
»U vezi... s tim.« Trudie se osvrne po baru, pogledom pre¬lazeći po moru lica punih iščekivanja. Potom pogleda Ritchija.
»Trudie ?«
»Pa... Da, zašto ne?«
Ispustim bocu Budweisera koju sam nehotice nekome ukrala. Razbije se o pod ispred mene i traperice mi se natope pivom, a medu prstima mi procuri pjena.
»Znači, pristaješ?« kaže Ritchie dok ustaje s izrazom tolike zaprepaštenosti da se čini kao da će se onesvijestiti.
»Ovaj... hm«, ona ponovno zaokruži prostoriju pogledom, »...DA!«
Dajem joj najbolju ocjenu za uvjerljivost.
Ritchie je podigne na ruke, a cijeli bar eruptira bukom kakva se čuje kada polijeće Boeing 747. »Ja častim pićem!« vikne on, vrteći Trudie u krug zbog čega njezina torbica zamalo obori nevi¬nog prolaznika. Kada je konačno spusti, nagne se preko šanka da uzme bocu šampanjca, a ja joj uputim znakovit pogled.
»Nemoj me tako gledati«, prosikće ona.
»Kako?« prošapćem. »Nisam te nikako gledala. Samo...«
»Sto?«
»Razlog koji te spriječio da pristaneš prvi put... Hoćeš li mu reći?«
Ona duboko udahne. »Naravno da hoću. Samo moram pro¬naći prikladan trenutak da...«
Ali prije nego što uspije završiti rečenicu, zaguši je još jedan poljubac, toliko strastven da se Ritchijeve usne gotovo zapale.
»Moram priznati, prilično dobar način da se večer završi«, kaže svećenik Paul dok tapše Ritchija po leđima. »Bravo, društvo. Jako dobro.«
»Gdje je Felicity?« upitam nikoga posebno.
»Oh«, namršti se Amber. »Nisam sigurna kamo je otišla. Bila je ovdje prije minutu, kad je Ritchie zaprosio Trudie. Zatim je ustala i rekla da mora ići.«
»Je li dobro?« upitam.
»Nemam pojma.«
Pomislim krenuti za njom, ali pokraj mene se ponovno po¬javi Trudie. »Nema smisla«, prošapće. »U pravu si. Moram mu reći. Ne mogu ovo učiniti.«
»Trudie, čekaj...«
»Ne, Zoe«, odgovori ona. »Moram s njim razgovarati.«
Promatram kako Trudie uzima Ritchija za ruku i vodi ga van, razmišljajući kako će reagirati na njezine vijesti.
67. POGLAVLJE
Tiho zatvorim ulazna vrata pitajući se je li Ryan još budan, ali ne čujem ništa. Probode me žalac razočaranja. Tiho se penjući na kat, primijetim da mu je svjetlo u sobi ugašeno i znam da bih trebala krenuti u svoju sobu. Nisam valjda toliko očajna? Sigurno mogu preživjeti jednu večer a da se s njim ne mazim i prstima mu prolazim po oblinama leda. Osim toga, ovo je sjajna prilika za moj novi režim ljepote. Zaklela sam se da ću ga se pridržavati otkako sam jučer ispunila upitnik u časopisu i otkrila da ću zbog svojih propusta na tome području do trideset petog rođendana imati lice Dot Cotton .
Odem u kupaonicu s namjerom da očistim lice od šminke, a potom nanesem nježan, po kliničkom receptu pripremljen tonik (koji sumnjivo podsjeća na obojenu vodu), pa kremu, zatim istr-ljam zube pastom za izbjeljivanje i legnem na cjelonoćni počinak.
Ma, šišaj ga.
Vratim se do Ryanove sobe, skinem odjeću i kliznem u nje¬gov krevet, grijući kožu o njegovu. Omotam mu ruku oko torza i pritisnem obraz o njegov vrat.
Od njegova mirisa, toliko čista i seksepilna da je šteta što ga se ne može čuvati u bočicama, krv mi se uzburka, pa pritisnem kukove tješnje o njega. On se promeškolji i u polusnu okrene prema meni, čvrsto me privlačeći bliže i motajući noge oko mo¬jih. »Vratila si se«, prošapće, usta toliko blizu da u njegovu dahu mogu namirisati pastu za zube.
»Nisam te htjela probuditi«, odgovorim, milujući mu obraz palcem.
»Da, da«, mrmlja on dok me polagano ljubi.
»Ali, dobro, jesam«, nasmiješim se dok nam se tijela pomiču u sporom ritmu.
»Ne žalim se.« Poljubi me u obraz od čega mi koža zatreperi.
»Ne?«
Prsti mu kliznu niz moja leda, zračeći toplinom. Usnama mi okrzne uho. »Nikako.«
Vodimo ljubav sve do jutra, opasno blizu vremena kada se djeca bude.
Između poljubaca polagano se odjenemo i dok Ryan navlači majicu, ja mu postavim pitanje o kojem sam u posljednje vrijeme mnogo razmišljala. »Nikada ne pričaš o svojoj supruzi«, kažem oprezno.
Ryan zastane, napola odjevene majice, i ja se upitam jesam li pogriješila što sam to spomenula. Nervozno mu potražim pogled.
»Znam.« Navuče do kraja majicu i sjedne na krevet do me¬ne. »Nikada o sebi nisam razmišljao kao o osobi koja ne može izraziti osjećaje. No, otkako je Amy preminula, rekao bih da sam temeljito dokazao kako sam upravo to.«
Zastane.
»Možda bi ti pomoglo da katkad o njoj pričaš«, kažem mu, ali dok mi se riječi kotrljaju s usana, jasno mi je kakav sam lice¬mjer. Nisam ispričala o Jasonu, ni o svom otkazanom vjenčanju — nikome. Barem ne u cijelosti. No, nekako mi se ova situacija čini drukčijom. Ono što je Ryan proživio sasvim zasjenjuje moje probleme.
Ryan klimne, kao da vjeruje u to što govorim, samo ne zna kako da to učini. Potom ustane i priđe prozoru, leđima okrenut prema meni.
»Upoznali smo se kada smo oboje tek diplomirali«, kaže mirna glasa. »Ja sam stalno mijenjao djevojke. Nisam pronašao ni jednu s kojom bih poželio ozbiljnu vezu. No, to se promijenilo kada sam upoznao Amy.«
»Kakva je bila?« upitam.
On se polagano okrene, sjedne na prozorsku dasku i nasmiješi se te se u trenu premjesti u drugo doba, na drugo mjesto. »Pa¬metna. Duhovita. Iskrena. Nikada nije htjela podnositi nikakve gluposti od mene.« On se nasmije.
»Ne?« nasmiješim se.
»A-a.« Razdragano odmahne glavom. »Mrzila bi me ona¬kvog kakav sam bio kada si me upoznala, onako zbrljanog. Rekla bi: >Pobogu, Ryane, saberi se. Obrij se i prestani biti takav seronja<.«
»Nemoj biti tako strog prema sebi«, kažem mu. »Prošao si kroz mnogo toga. Rijetki se moraju nositi s time da ostanu bez supružnika, s dvoje male djece.«
»Nisam to dobro podnio«, ustraje on. »Odmah od početka nisam to dobro podnosio.«
Ja ne kažem ništa.
»Kada su me nazvali da mi kažu da je u bolnici, da je do¬živjela prometnu nesreću, ja... ja...« On zašuti da pribere misli. »Teško je opisati kako sam se osjećao. Nisam to mogao podnijeti. Nisam želio podnijeti, nisam želio povjerovati. Samo je išla po pri¬jateljicu Keeley, manje od osam kilometara dalje. Išle su u kupnju, a ja sam čuvao djecu. Samuel je još bio jako mali i znaš kako male bebe mogu biti zahtjevne prema svojim mamama. To je trebalo biti njezino slobodno poslijepodne.«
»Sto se dogodilo?« upitam.
On zaklopi oči i teško izdahne. »Imala je frontalni sudar s nekim tipom koji je upravo opljačkao poslovnicu 7-elevena. Vozio je kao luđak, skrenuo za ugao bez gledanja i doslovce završio u prednjem staklu Amyna automobila.«
»Je li on preživio?« upitam.
»Ne, i to je dobro jer bih ga inače ja bio ubio.«
Ugrizem se za usnu.
»Oprosti«, kaže on i spusti pogled.
»Nitko te ne može kriviti za takve misli.«
»U svakom slučaju«, nastavi on, »ne sjećam se mnogo toga iz bolnice, osim da sam vrištao i vikao kao luđak, zahtijevajući znati zašto liječnici ne čine više kako bi je spasili. No, zapravo je preminula na licu mjesta. Nisu mogli ništa učiniti.«
»Gdje su bili Samuel i Ruby kada se to događalo?«
»Amyna prijateljica Keeley došla ih je pripaziti. Sad kad mislim o tome, ponijela se sjajno. Ona je morala reći Ruby što se dogodilo. Ja sam bio... kao bez glave. Najgore je što je danas uopće ni ne viđam. Jednom mi je u gradu mahnula s druge strane ulice, ali ja sam pobjegao što sam brže mogao. Rekao bih da je to samo jedna od gluposti u mome ponašanju otkako se sve dogodilo. To što se pravim kao da se nikada i nije dogodilo.«
»Zato nema Amynih slika.«
On nabora nos. »To je glupo... u najmanju ruku. Ali uvijek me je previše boljelo gledati je, pričati o njoj, misliti o njoj. Tako da pretpostavljam da sam, a da toga nisam bio ni svjestan, odmah odlučio kako neću činiti ništa od toga. Znam da to nije dobro za djecu, a vjerojatno ni za mene.«
»Sada govoriš o njoj«, istaknem.
»Da.« Nakratko ušuti. »I zapravo je to u redu. Gak dobro.«
Nasmiješim se.
»Znaš«, nastavi on, okrenuvši leđa prozoru, »mislim da bi ti se Amy sviđala, Zoe.«
»Zaista?« To me iznenadi.
»Da«, odgovori on. »Bi.«
Odjednom me ta izjava preplaši jer pomislim da je Ryan krivo protumačio našu vezu. Da, sviđa mi se jako. I vrijeme provedeno s njim sigurno je bolje od cmizdrenja u maminoj gostinjskoj sobi.
Ali on nije Jason.
Ponovno ga pogledam i kažem si da umišljam. Otvorio mi je srce jer je bilo pravo vrijeme za to. Kreće dalje — a to bi učinio s bilo kime. Ne, to je samo flert, koliko za mene, toliko i za njega.
Odjednom mi škripanje vrata prekine slijed misli. Pojavi se Samuelova kovrčava plava glava, nalik na vrh sladoleda od vanilije. »Zo-eee?« promrmlja pospano. »Ja bih Cheerios. Molim te.«
Ryan mu pride, podigne ga i toplo zagrli. »Zoe i ja silazimo, prijatelju, pa ćemo ti ih dati, može? O nečemu smo razgovarali.«
Dok silazim u prizemlje, razmišljam kada bih mogla otići do Trudie. U tom mi trenu zapišti mobitel najavljujući da sam dobila poruku.
»Nemoj još podići onaj šešir, draga«, stoji u poruci. »Vjenča¬nje otkazano.«
68. POGLAVLJE
Za manje od pola sata svrati Trudie. Oči su joj od plakanja toli-ko natečene da izgleda kao da je zadnjih dvadeset godina za doručak pila votku.
»Nije moguće da ga je tek tako otkazao«, kažem.
»Ne, ne, nije«, razjasni ona. »Kaže da me još voli. Ali potreb¬no mu je malo vremena da razmisli o svemu.«
Ja uzdahnem dok izlazimo pokupiti poštu. »Učinila si pravu stvar«, kažem, ali osjećam se da sam prava osoba za savjetovanje o toj temi koliko i Teletubbie.
»Dobro sam učinila kada sam prihvatila njegovu prosidbu u prepunom baru, a potom mu dvadeset minuta poslije bacila bombu u lice?« kaže ona. »Pretpostavljam da se šališ.«
»U redu, odabir trenutka nije bio sjajan«, priznam, »ali mnogi bi postupili isto u tom baru. Uz toliki pritisak. Ona žena u plavoj majici izgledala je spremnom da te zadavi u slučaju da ne prihvatiš.«
»Možda. Ali stvar je u tome... Zoe, jesi li dobro?«
»Molim? Oh...« Zurim u pismo koje držim u ruci. »Rekla sam ti za ona čudna pisma koja Ryan dobiva.«
»Da, sjećam se da si spomenula.«
»Čini se da je dobio još jedno.«
»Kriste!« vikne Trudie. »Jesi li ga pitala o tome? Vi ste sada zajedno, tako da bi to imalo smisla.«.
»Mi nismo zajedno.«
Ona podigne obrvu. »Kako god ti kažeš, draga.«
* * *
Poslije tog dana, kada su djeca u krevetima, konačno dobijem prili¬ku porazgovarati s Ryanom. »Opet si danas dobio jedno«, kažem mu neobično plaho dok mu predajem omotnicu.
On je krene uzeti, a potom shvati o čemu se radi. »Sranje. Mislio sam da su prestala.«
Uzme omotnicu i ugura je u stražnji džep, a potom nastavi tražiti pivo u hladnjaku. Zadovoljna sam njegovim odgovorom koliko i netko tko čeka tri sata u redu pred šalterom za reklamacije koji se zatvori kada konačno dođe na red.
Kada sam prvi put vidjela takvo pismo, zaintrigiralo me. Tada je to bio samo detalj više o Ryanovu životu. Ona su bila komadići slagalice u nepotpunoj slici koju sam o njemu imala: lošem dečku, ženskaru, privlačnom nitkovu.
No, sada kada sam više od samoga promatrača, ne mogu se othrvati tome da nešto zbog tih pisama ne osjećam. Nešto sto mi se ne sviđa.
Ono što je između Ryana i mene možda je malo više od produljene romanse s godišnjeg odmora, ljubavna razbibriga kao odmak od životne stvarnosti, ali pojavljivanje tih pisama mračan je podsjetnik na njegovu prošlost — a moguće i na njegovu sadaš¬njost. Ona su podsjetnik da, bez obzira na to koliko je uvjerljiv kada se sa mnom mazi, bez obzira na to koliko se čini nježnim i punim ljubavi, Ryan nije tek običan muškarac.
Autorica tih pisama, tko god bila, nekada je također pronala¬zila utjehu u njegovu naručju, baš kao i ja. I koliko god to smiješno bilo, za Boga miloga, ja još uvijek volim nekoga drugoga!, zbog njih se osjećam neobično nesigurno. Čak ljubomorno. A to nije dobro.
»Hm... od koga su?« upitam, trudeći se zvučati opušteno.
On se naglo okrene i uputi mi ispitivački pogled. Očito je da sam u nonšalantnosti dobra koliko i u kroćenju lavova.
»To je netko s kime sam imao nešto jednom«, kaže mi. »Vrlo kratko. Ništa mi nije značilo. Nikakva velika stvar. Zaista.«
»Ona očito tako ne misli«, ne mogu se suzdržati da ne istaknem.
»Znam, ali ja imam vrlo jednostavnu taktiku. Ignoriram nje¬zina pisma. Zaista nisu važna.«
»Sto ako sazna za mene? Neće me se valjda pokušati dohvatiti neka koja kuha zečiće kućne ljubimce?«
»Ma ne«, kaže on odbacujući tu pomisao. »Ona je luda, ali ja bih te uvijek podržao u borbi.«
Time sam umirena koliko i netko tko je upravo saznao da će mu Đavolji brijač napraviti frizuru.
»Ne brini se«, kaže on. »Osim toga, ona ne zna za tebe.«~
Ne brini se. Zbog tih ću se riječi svakako zabrinuti.
»U redu onda.« Samo mi jedan način da se umirim pada na pamet. »Ako si uvjeren da ne zna za mene, možda bih mogla vidjeti pismo.«
»Molim? Ne želiš...«
»Ryane, inače neću spavati«, prekinem ga. »Hajde, udovolji mi.«
»Pada mi na pamet i bolji način da ti udovoljim.« On se nasmiješi.
Ja posegnem u njegov džep. On iščupa pismo iz mojih ruku toliko brzo da mi gotovo otkine prst.
»Sada se zaista brinem.«
»U redu«, pristane on. »Pobijedila si. Ali barem dopusti da gzja otvorim.«
Promatram dok para omotnicu i zuri u stranicu. Njegov je izraz lica teško pročitati.
»Onda?«
»Ne želiš ovo vidjeti.« On skrije pismo iza leđa.
»Želim!« zacvičim, spremna da se s njime pohrvam.
»Ne, zaista ne želiš«, kaže i ponovno se odmakne.
»Da, zaista želim«, odgovorim, znajući da je mogućnost da Ryana fizički nadjačam koliko i da Cherie Blair pobijedi na Euro-viziji.
»Ne, ne...«
»Ryane!« prasnem. »Ako mi ne dopustiš da vidim to pismo, samo ću misliti da je deset puta gore nego što vjerojatno jest. Po¬kaži mi ga, hoćeš li?«
On oklijeva. Potom, polagano, pokaže pismo i s oklijevanjem mi ga preda.
Ryane,
kučkin sine. Pravi kučkin sine.
Znaš li što stvari čini još gorima? Njezin je konfekcijski broj barem dvaput veći od mojega.
Juliet
Pogledam ga širom rastvorenih usta.
»U redu«, kaže on. »Možda ipak zna za tebe.«
12 Re: Jane Costello - Zamalo vjenčani Sub Feb 11, 2012 2:05 pm
Margita
Administrator
69. POGLAVLJE
Za: zoemmoore@hotnet.co.uk
Od: helen@hmoore.mailserve.co.uk
Draga Zoe,
ne mogu vjerovati da ne dolaziš kući za Božić. Ne mogu vjerovati!
Nakon svega što smo ove godine prošli, mislila sam da barem možemo sjesti kao obitelj i zajedno provesti lijepi Božić. Zar tražim previše? Jesam li te pustila da odeš u Ameriku a da nisam ni okom trepnula? Barem na van. Ustvari sam samo sjedila kod kuće i razboljela se od brige, ali nisam rekla ni riječi jer mi tvoj tata nije dopustio.
Ako se brineš da ćeš viđati Jasona, za tim nema po¬trebe. Nisam ga čak nikada susrela — niti ga je itko drugi vidio. Kao da je u zemlju propao. Što je, što se mene tiče, sasvim u redu. Mars bi za njega bio najbolje odredište.
Znam da ovo neće ni najmanje promijeniti tvoju odlu¬ku, ali nešto sam ti namjeravala reći kada dođeš kući. Nešto veoma važno što sam jučer otkrila na pregledu kod dr. Ahmeda. Ne radi se o raku gušterače niti ne¬podnošenju žitarica, ali je jednako ozbiljno. Toliko da ti vijesti ne mogu reći ovim putem. Ni telefonom. Ali ako se ne možeš udostojiti doći kući, onda nema potrebe ni da ti kažem.
Nadam se da si zadovoljna, mlada damo, to je sve što mogu reći.
mama
Je li moja mama zaista ozbiljno bolesna?
Ta mi misao uznemireno leti glavom. No, podsjetim se da je moja mama hipohondar svjetske klase. Jednom je zbog uraslog nokta mislila da će joj amputirati stopalo.
Ne, sasvim sam sigurna da se, kada mama kaže da boluje od nečega ozbiljnog kao što je rak gušterače, vjerojatno radi o napa¬daju migrene ili ušima u kosi.
Ipak, to mi ne popravi raspoloženje. Boli me što je bila tako hladna prema meni.
Istini za volju, bila sam u pravoj agoniji od razmišljanja tre¬bam li otići kući za Božić. S jedne strane, mislim da bih voljela vidjeti mamu i tatu (to što sam rekla »mislim« vjerojatno me čini još gorom kćeri). No, nema sumnje da bi glavna tema moga povratka kući bilo vjenčanje. Iskreno, Božić bih željela provesti razgovarajući o vjenčanju isto koliko bih se željela prekvalificirati za mrtvozornika.
Drugi razlog moje nevoljkosti da se vratim kući mnogo je jednostavniji. Radi se o Jasonu. Užasno se bojim da bih ga mogla negdje sresti. A u ovo doba godine nekako bih radije prštala blag¬danskim veseljem nego pobješnjelim napadajem paranoje.
Tako da je moja odluka bila sasvim prirodan zaključak. Iako je nazivam odlukom, nisam mnogo svjesno pridonijela njezinu donošenju. Zapravo nisam mogla odlučiti što da učinim, pa jed¬nostavno nisam učinila ništa. Sto znači da sam još ovdje, a do Božića je još manje od tjedan dana tako da ni nema načina da odem kući, sve i da hoću. Svi su letovi do Manchestera zasigurno već rezervirani, osim mjesta koja su toliko skupa da bi i naftni magnat morao podići drugu hipoteku da ih nabavi.
Ipak, osjećam se pokvareno. Moram se umiriti tako da sa¬znam od kakve to zagonetne bolesti moja majka boluje.
Zbog vremenske razlike moram pričekati do idućeg jutra kako bih nazvala kući, pa to učinim dok djeci pripremam doručak. Mama se javi nakon što telefon triput zazvoni.
»Zdravo, Zoe.« Zvuči prikladno povrijeđena.
»Mama, što znači to da si ozbiljno bolesna?« upitam. »Sto ti je?«
»Nisam rekla da sam bolesna. Samo sam rekla daje ozbiljno. Nisam rekla da će me odmah strpati u bolnicu ili slično, pa se ne moraš brinuti.«
»O čemu se onda radi?« ustrajem ja.
Ona uzdahne. »Ne želim o tome preko telefona.«
»Dobro«, odgovorim kroz stisnute zube, nastojeći skriti činje¬nicu da bih je rado zadavila.
»To nije nešto o čemu bi se moglo razgovarati telefonom«, nastavi ona svisoka. »Pa, ako te toliko zanima, morat ćeš doći ovamo za Božić, kao što bi učinila svaka normalna kći.«
»Mama, ti mene ucjenjuješ?« pitam je i ne mogu prikriti koliko me to uzrujava.
»Ne!« uzvikne ona izvan sebe.
Promislim nakratko. »Daj mi tatu«, kažem odlučno.
»Nije ovdje«, odvrati ona. »Osim toga, ima strogu naredbu da o mom stanju ne razgovara s tobom, tako da nema smisla da to pokušavaš.«
»Nekad možeš biti zaista naporna, mama«, kažem joj.
»Ha!« zaciči ona. »Ja sam naporna? Ti si ta koja me je osta¬vila s točno dvije kile previše organski uzgojene purice, zahvaljujući svom nedolasku.«
Duboko udahnem. »Slušaj, mama, samo mi reci nešto. Ta stvar koju ti je dijagnosticirao dr. Ahmed neće te ubiti?«
»Ne.«
»Hoće li ti ostaviti ikakav hendikep?« »Ne.«
»U redu onda«, kažem. »Idem sada.« »Zoe«, kaže ona prije nego što prekinem. »Ne moraš se brinuti oko toga. Samo... htjela sam o tome pričati s tobom licem u lice, to je sve. Ma, nema veze, nije hitno. Ionako ćeš doći odmah nakon Božića, čak ako i nije Božić, je li tako?«
»D-da«, kažem nesigurno.
»Dobro onda«, odgovori ona. »Onda ćemo porazgovarati. I nemoj se brinuti, u redu?«
70. POGLAVLJE
Zabava je bila na dobrom putu da postane glavni društveni doga¬đaj moga mjeseca sve dok nisam vidjela ispis pozivnice nedugo nakon što ih je Ryan poslao elektroničkom poštom. Naime, uz potporu oboje djece, donio je ključnu odluku da tema večeri bude nešto što u meni budi veliku neugodu.
»Zar mora biti kostim?« upitam ga.
»Mislio sam da vi Britanci volite kostimirane zabave. Mi ih obično održavamo samo za Noć vještica. Ali djeca su me uvjerila da bi bilo zgodno takvu zabavu održati u tvoju čast«, nasmiješi se on.
»Izvrsno«, odgovorim.
»Zar još uvijek nemaš što odjenuti?« upita me.
»Ne«, odvratim razočarano.
»Nema veze«, kaže on veselo. »U gradu postoji sjajan mali butik u kojem ćeš sigurno nešto moći pronaći.«
»O, ovaj... sigurna sam da je sada već prekasno«, nakašljem se. »Mislim, nemam ništa protiv da ovoga puta preskočim kosti¬miranje.«
»Molim?« kaže Ruby u nevjerici.
»Neee, Zo-eee!« zakrešti Samuel.
»Ne možeš biti jedina koja neće biti prerušena«, naduri se Ruby.
O, Bože. Mrzim kostime. Mrzila sam ih otkako sam na šesti rođendan Louise Bennett došla prerušena u krilatog zmaja jer je moja mama pogrešno shvatila da su tema zabave »krila«. Kada sam došla, sve su druge djevojčice bile odjevene u kostime vila.
»Ti se nemaš zbog čega brinuti«, kažem Ruby. »Tvoje su haljine sjajne.«
Ruby će se odjenuti kao Barbi otočna princeza, a Samuel kao Dash iz Izbavitelja. Prošloga tjedna Ryan ih je odveo da odaberu kostime.
»Bit će i tvoja, Zoe«, sjaji ona od sreće.
Da barem i ja osjećam takvo oduševljenje.
Počnem od trgovine koju je predložio Ryan, ali je zatvorena. Na¬stavim potragu u svakoj trgovini kostimima u ponudi čitave drža¬ve Massachussetts, ali do četiri i trideset još uvijek me ne posluži sreća. Sve dok ne dođem do posljednje — koja je otvorena. Jedini je problem što se ne može podičiti bogatim izborom.
»Ovo su zaista posljednja dva koja imate u mojoj veličini?« nestrpljivo upitam trgovca. »Zaista?«
»Da, dušo. Stvarno«, odgovori on rastegnutim južnjačkim naglaskom.
»Zar nemate ništa manje napadno?«
On odmahne glavom.
Zamišljam svoj savršeni kostim dok to izgovaram. Zamišljam Princezu Leiu iz Ratova zvijezda, zgodnu, pomalo retro, i s dodat¬nom prednošću da je svima u mladosti bila omiljena.
»Ništa iz Ratova zvijezda?« upitam, u nadi da će i on po¬misliti na isto.
»Imam još kostim Jabba the Hutta, ali nije u vašoj veličini«, kaže mi.
»Tako. Znači, samo ova dva?«
»A-ha.«
Pogledam na prvu mogućnost i odmah zaključim da ne dolazi u obzir. Radi se o seksepilnom odijelcu medicinske sestre, kakva bi se pojavila u seriji Bennyja Hilla ranih osamdesetih.
Sto mi ostavlja još samo jednu mogućnost. Nisam baš to ima¬la na umu, ali se barem neću toliko razotkriti svijetu.
Prodavač pogleda na sat.
»Onda ću uzeti ovaj«, kažem i bacim kostim na pult.
»Naravno«, odgovori on, s jasnim osjećajem olakšanja što me se riješio.
Kada kostim doteglim do Hope Fallsa, iscrpljena sam i ni¬kada ga više ne želim vidjeti. Također razmišljam nisam li trebala dati šansu Jabba the Huttu.
»Sto si nabavila, Zoe?« vikne Ruby i požuri prema vratima.
»Nisam baš sigurna u vezi s ovim«, promrmljam, razmotava-jući paket.
»Opa!« uzvikne Samuel dok ga rastvaram. »Opa! Opa! Opa!« Ali čini se da je jedino on pod dojmom.
»Pa... lijepo je«, nasmiješi se Ruby diplomatski.
»O Bože, grozno je, zar ne?« napravim grimasu.
»Sjajno je«, prošapće Ryan i poljubi me kada djeca ne gledaju. »Ti ćeš biti u njemu i jedino je to važno.«
71. POGLAVLJE
Ruby i Samuel objesili su toliko girlandi da dnevni boravak izgleda poput špilje.
Ryan je odjeven u kauboja i izgleda fenomenalno. Kada ga ugledam, pomislim nije li nekako pročitao moje skrivene misli dok smo jahali u New Hampshireu. No, ne razmišljam o tome previše. Prezaposlena sam divljenjem njegovoj stražnjici.
Kada stignu prvi gosti, Ryan im krene poželjeti dobrodošlicu. U prolazu mi se obrati. »Nisi još odjevena«, kaže.
»Zaista želiš da to učinim?«
»Hajde, Zoe!« zacvili Samuel. »Kostim! Kostim!«
Ryan se namršti. »Ako se u njemu osjećaš loše, onda nemoj. Želim da se zabaviš.«
Odjednom se osjetim kao najveća dosadnjakovićka na svijetu. Svi su poneseni blagdanskim raspoloženjem, a ja sam opsjednuta time izgledam li glupo ili ne. Na kostimiranoj zabavi, pobogu.
»Ne, u pravu si«, kažem, odlučna da ne pokvarim zabavu. »Samo ćemo se dobro nasmijati, zar ne? Idem gore navući kostim.«
Zapravo, taj je kostim jednostavno »navući« koliko i otple-sati ča-ča-ča na napetom užetu u paru čizmica sa zakovicama od Christiana Louboutina. Potrebno mi je čak četrdeset pet minuta da se spremim. U međuvremenu gurnem glavu kroz vrata da vi¬dim bi li mi tko mogao doći pomoći, u najboljem slučaju Trudie, ali čujem samo veseli žamor.
Kada je kostim konačno na mjestu, izguram se iz spavaće sobe, prijeđem preko odmorišta i bacim pogled na prizemlje.
Ugledam Barbaru i Mikea Kinga ukusno odjevene u rimske toge i prekorim se što se toga nisam sjetila. Trebalo mi je samo par plahti i par rimljanki koje sam kupila u New Looku u man-česterskoj zračnoj luci.
No, sada je prekasno.
Nancy, Tallulina majka, došla je odjevena kao Cruella de Vil i izgleda sjajno s dugom crnom vlasuljom i bijelim kaputom na točke. Njezin suprug Ash nosi neoriginalan kostim Anđela pakla, a mala Tallulah plišani je medvjedić.
Pogledam po sobi u potrazi za drugim dadiljama i u kutu ugledam Felicity. Odjevena je u haljinu u stilu šesnaestog stoljeća, sva u korzetu i vrpcama. Haljina je divna i mogla bi u njoj zai¬grati u Zaljubljenom Shakespeaeru. Njezina duga crvena kosa u kovrčama pada joj niz leda, a zelene oči joj ističe nježna šminka. Ukratko, izgleda prekrasno.
»O, Bože«, promrmljam, ponovno sumnjičava prema svom izboru.
Spustim jednu nogu na prvu stubu radi boljeg pogleda. Vidim opaticu, anđela, dvorsku ludu, djevojku iz 1920-ih i ženu s Ryanova posla odjevenu u lik iz Matrixa koja izgleda osobito sjajno. U stvari, svi izgledaju sjajno.
Kojeg vraga sam ja mislila? Ne mogu jednostavno sići ovako odjevena. Neću sići ovako odjevena.
Odjednom osjetim nadahnuće i smislim plan B. Sjajan plan B, zapravo. Mogu se okrenuti, navući traperice i pronaći svoju staru maramu (kojom povezem kosu kada se šminkam) koju ću vezati oko vrata pa ću biti Calamity Jane.
Sjajno! Ne mogu vjerovati da se toga nisam ranije sjetila!
Osjetim golemo olakšanje i dok se okrećem — nešto krene krivo. Užasno krivo.
Možda zato što se nikada prije nisam pokušala okrenuti na vrhu stubišta s parom gumenih pačjih nogu. Kako god, nešto se dogodi s pjenom koja mi oblaže koljena, zbog čega mi se noge zapetljaju— ili stopala, ili čak rep. Bože, zar imam i rep?
Sljedeći događaji prolaze kao u usporenom filmu. Svjesna sam da gubim tlo pod nogama i padam... i udaram... i padam... i udaram. Jedina je dobra stvar u svemu tome što me, s obzirom na debelu podstavu, ništa ne boli.
Ali to mi je slaba utjeha.
Dok slijećem kao hrpa podno stuba, tako da mi se s kostima otrgne pola glave i jedna noga, pitam se zašto ništa ne čujem i zašto je sve u mrklom mraku.
Sjednem i pokušam ispraviti glavu da barem mogu vidjeti kroz otvore za oči.
Tallulah stoji ispred mene i jeca. »Mamice!« govori između jecaja. »Mamice! Gle što se dogodilo Velikoj ptici. Je li mrtva?«
72. POGLAVLJE
Nikada nisam voljela Ulicu Sezam«, mumljam, nakon što sam se izvukla iz kostima Velike ptice i pronašla Trudie.
»Jesi li sigurna da se nisi ozlijedila?« pita me ona, iskreno zabrinuta.
»Da, i to je jedina dobra stvar koju mogu reći u vezi s ovim kostimom«, odgovorim. »Toliko gume čini tako dobru podlogu da sam mogla pasti niz južnu stranu Krakataua i proći bez ijedne modrice.«
Zabava je u punom zamahu i svi su se prepustili veselom ras¬položenju. Mike King popio je najmanje šest čaša kuhanog vina i mora ga se stalno podsjećati da svoju togu drži preklopljenom.
Trudie i ja provele smo posljednjih sat vremena s djecom, uvježbavajući improviziranu predstavu s temom božičnih jaslica u kojoj nitko ne želi biti magarac. Morali smo se zadovoljiti time da Eamonn bude zebra.
»Jedva sam pronašla i ovaj kostim«, kaže Trudie.
Odjevena je u bolničarku koju sam ja odbila u trgovini ko¬stimima. I onda mi se činio premalen, ali na Trudie... pa, čudi me da je nisu uhitili na putu ovamo.
»Bio je jedini koji su imali. Ne mogu vjerovati da ga nitko nije htio, a ti?«
»Ne«, slažem. Popravim svoju maramu s koje skinem sasu-šeni komadić kreme za piling.
Stvari bi mogle biti i gore.
Jadna Trudie nije čula ni riječi od Ritchija sve od njegove propale prosidbe i, usprkos njezinim hvale-i-Oprah vrijednim pokušajima da svima kaže kako »ona ide dalje«, nije u tome pre¬tjerano uvjerljiva.
»Hej«, gurne me laktom, »jesi li vidjela ono dvoje?«
Amber je udubljena u razgovor s velečasnim Paulom.
»Baš me briga što kaže Amber«, primijetim. »Između njih sigurno ima kemije.«
»Ne gledaš dobro«, kaže Trudie. »Mislim da ona to više ne poriče.«
Zbunjena, pogledam ponovno i shvatim o čemu Trudie go¬vori — oni se drže za ruke.
»Nemoguće!« poviknem. »Stvarno? Ozbiljno? Zajedno su?«
Trudie se smijulji. »Amber je, čini se, odlučila — usprkos lošem međusobnom položaju njihovih mjeseca — da su njihove zvijezde na istoj putanji, stoga je to redu. Ili tako nekako.«
Odmahnem glavom kada me netko oštro potapša po ramenu.
»Nisam vidjela Ryana čitavu večer«, kaže Felicity, sretna kao netko kome je pauk upravo odnio auto. »Možeš li mi, molim te, reći gdje je?«
»Nisam sigurna«, kažem. »Kada sam ga zadnji put vidjela, uzimao je još piva iz garaže, ali... Mogu li ti ja nekako pomoći, Felicity?«
»Sumnjam«, prasne ona i okrene se na peti. »Jesam li je kako uvrijedila?« upitam začuđeno.
»Nemam pojma, draga«, slegne Trudie ramenima. »Meni nije ništa rekla. Prošli sam tjedan provela s njom cijelo poslijepod¬ne, pa bi mi vjerojatno bila rekla da se nešto dogodilo. Kad smo već kod toga, mislila sam ti reći...«
»Sto?«
»Zaista mi je žao, ali pobjeglo mi je za tebe i Ryana.«
»O, Trudie«, zagunđam. »Sto ako kaže Tallulah, a ona kaže Ruby i Samuelu? Nismo željeli da oni znaju. To je samo prolazni flert.«
»Znam, znam«, odgovori Trudie. »Ali ona neće nikome reći. Stvarno, natjerala sam je da se zakune svojom zbirkom cipela Laure Ashley da neće o tome ni zucnuti. Oprosti, draga.«
Trudie me razljutila. Ali na nju se čovjek jednostavno ne može dugo ljutiti.
Ipak se želim uvjeriti da će Felicity o svemu šutjeti. Slijedim je u smjeru kojim je otišla, kroz gomilu ljudi u predvorju, niz hod¬nik, sve do kuhinje. Uočim je s leđa, kako drži jednu ruku na boku, a drugom se oslanja o okvir vrata.
»Kako ti se sviđa moj kostim?« govori ona nekome prije nego što joj se približim. »Prikladan je, zar ne?«
»Kako to misliš?«
Odmah prepoznam glas. To je Ryan.
Povučem se iza stupa u hodniku tako da mogu čuti o čemu razgovaraju, a da me ne vide. Takve stvari ljudi čine u filmovima Agathe Christie — prekorim se što se nisam odjenula kao lik iz Smrti na Nilu.
»Hoćeš reći da ne prepoznaješ?« nasmije se Felicity. »O, dragi Ryane, dragi, dragi Ryane. Vi Amerikanci biste zaista morali više čitati. Ja sam Julija, naravno. Kao u Romeu i Juliji. Kao Julija, kako si me zvao od milja.«
Krv mi se smrzne. Julija. Ma kakva Romeova Julija! Julija koja mu piše pisma? Ne može biti. Nije moguće da ih je zapravo pisala Felicity?
»Koliko se ja sjećam«, odgovori Ryan hladno, »ti si sama sebi nadjenula taj nadimak. Ja sam ti rekao da sam više čitao Ste-inbecka nego Shakespearea.«
Felicity podigne ruke u očaju. »Ti tako lako pokvariš veselje. Bez obzira na to što kažeš, ti si još uvijek moj Romeo. Ne možeš se iz toga izvući. Ali nisi samo to, zar ne?«
»Felicity«, prasne Ryan oštrinom kojom bi se mogao prere¬zan limun, »nemam vremena za ovo. Moram obići svoje goste.«
»Ti si i lažljivac«, ustvrdi ona.
»Dosta. Neću s tobom razgovarati.«
»Šarmantno, moram priznati«, pucne ona jezikom. »Kad samo pomislim da me nisi ni pozvao na zabavu. Nakon svega što smo prošli.«
»U pravu si«, odgovori on. »Nisam te pozvao. Kako to da si uopće došla?«
»Pozvala me tvoja nova djevojka.«
Ryan ne kaže ništa.
»Zna li jadna mala Zoe kakav si ti lažljivac?«
Ryan i dalje ne kaže ništa.
»Ne«, odgovori ona umjesto njega. »Kladim se da ne zna. Kladim se da ju je zahvatio vrtlog romanse koji je i mene svoje¬dobno zarobio. Kada ćeš je odbaciti kao jučerašnje smeće? Jer to se dogodi svim ženama u tvom životu, nije li tako, Ryane? Uloviš ih na mamac ja-sam-ranjena-duša-zbog-moje-jadne-mrtve-žene. Potom ih zavedeš. A onda ti dosade. Zatim ih ostaviš. Tako ide, jesam li u pravu?«
»Možda, Felicity. Možda si uspjela analizirati moju osobnost. Možda me znaš bolje od bilo koga nakon samo dvije ševe i...« »Tri!« zacviči ona.
»Kako god. Ono što želim reći jest da me ne poznaješ. Ne znaš što se događa u mom životu. I ne želim da znaš.«
Potom mu se glas raznježi. »Slušaj, žao mi je što sam te po¬vrijedio. Iskreno mi je žao. Nisam htio. Zaista nisam.«
»To mi je jadna utje...«
»Ali, kao što sam ti i prije rekao, to je bila samo... Slušaj, Felicity.« On uzdahne. »Gotovo je. I samo bih želio nastaviti sa životom bez onih pisama. Molim te.«
Zvuči kao da mu je zaista žao i kao da se nada, možda naiv¬no, da postoji neko rješenje ove situacije. No, da je Felicity lik iz crtica, mislim da bi joj na uši izlazila para.
»Mogu li ti na nešto ukazati?« oštro odgovori ona. »U vezi sa Zoe i sa mnom?«
»Ako baš moraš«, kaže on umorno.
»Ja sam pohađala institut Villa Pierrefeu . Govorim četiri jezika. Za mene se otimaju perspektivni poslodavci nosim kon¬fekcijski broj trideset šest. Ona je, s druge strane, završila običnu srednju školu i kada se ne prerušava u kanarinca od dva metra, odijeva se u Dorothy Perkins!«
»Dorothy Perkins?« ponovi Ryan zbunjeno.
Felicity klimne, kao da je upravo otkrila da bolujem od zara¬zne smrtonosne bolesti.
Čekam da Ryan požuri u moju obranu. Da kaže kako ga nije briga što se odijevam u Veliku pticu. Da je, zapravo, to najbolji kostim od onih Oskarom nagrađenih u filmu Moulin Rouge. Da kaže kako misli da je Chanel ionako precijenjen i da bi se uvijek radije odlučio za ženu koja se odijeva u Dorothy Perkins.
Da kaže nešto, bilo što, što bi jednom zauvijek Felicity po¬kazalo što osjeća za mene. Od napetosti toliko zadržavam dah da imam osjećaj kako će mi pluća eksplodirati.
»Kako god«, odgovori on.
»Kako god?« ponovi Felicity. Prvi se put u ovom razgovoru osjećam zaprepašteno koliko i ona.
»Felicity, nemaš razloga biti ljubomorna na Zoe«, nastavi on.
»Nisam nikada rekla da sam ljubo...«
»To je samo flert«, prekine je on. »Samo flert.«
73. POGLAVLJE
Tiho se povučem i potom izgubim u pretrpanom hodniku, sve dok ne nabasam na Trudie. Ona je u društvu Ruby, Samuela, Eamonna i Andrewa i pjevaju Tihu noć toliko grozno da me čudi kako su uspjeli očuvati bubnjiće.
»Možeš li još malo pripaziti na Ruby i Samuela?« upitam je i začudim se kada opazim da mi glas podrhtava. »Moram malo prošetati.«
»Naravno«, klimne ona. »Nešto se dogodilo?«
»Ne, ništa. Malo mi se vrti nakon pada. Godit će mi svježi zrak.«
Probijem se kroz gužvu u kući, osjećajući se klaustrofobično i tupo. Guše me šarenilo i buka zabave — čaše koje zveckaju, djeca koja se smiju, glazba koja trešti.
Osjetim olakšanje kada ugledam vrata koja se otvaraju na vrt i mehanički krenem prema njima.
»Hej, Zoe«, začujem glas. Osjetim kako me netko drži za lakat, pa se okrenem. Ugledam Amber.
»Čula si za Paula i mene?« prošapće ona, blistava osmijeha.
»O, da, jesam«, odgovorim neodređeno. »Ja... zaista mi je drago, Amber. Mislim da ćete biti dobar par.«
»Hoćemo, zar ne?« kaže ona sanjivo. »Bila si sasvim u pra¬vu. Iako, na kozmičkom planu nismo savršen par... on je drag. Pretpostavljam da je jedino to važno.«
Pokušam se nasmiješiti i osjetim se krivom kada mi to bude teško. Drago mi je zbog Amber, ali njezina propupala veza nimalo me ne zanima. »Kada ste prohodali?« uspijem protisnuti. To je jedino pitanje koje mi pada na pamet.
»Sada već izlazimo nekoliko tjedana. Nabasala sam na njega dok sam bila u kupnji i otišli smo na kavu. On je jedan od najza¬nimljivijih ljudi koje sam ikada upoznala«, nastavi ona. »On je... dubokouman koliko nisam mislila da netko može biti.«
»Dubokouman«, ponovim.
»A-ha«, klimne ona. »Dubokouman i drag. Sjajna kombi¬nacija. A što je s tobom, Zoe?« upita ona. »Postoji li netko tko je zaokupio tvoje misli? Sigurna sam da imaš obožavatelja.«
Podignem pogled i ugledam Ryana koji ulazi u sobu i otvara bocu vina. Uhvati mi pogled i nasmiješi se. Odjednom osjetim slabost. »Oprosti, Amber, moram malo na zrak«, kažem joj.
»Jesi li dobro? Malo si blijeda.«
»Dobro sam«, promrmljam. »Stvarno. Hvala što pitaš.«
Izidem i duboko udahnem, a hladan mi zrak ispuni pluća. Krenem prema dnu vrta gdje me nitko ne može vidjeti, dok mi Ryanove riječi odjekuju u mislima.
Znam da sam i sama to bezbroj puta ponovila, ali iz njegovih me usta to strašno pogodilo.
To je samo flert... ništa više od flerta.
Borim se protiv suza koje naviru i zagledam se u nebo nabi¬jeno oblacima. Zašto mi to toliko smeta? Zar nisam i sama točno tako opisala naš odnos? Odjednom iza sebe začujem korake, pa se istodobno nadam i bojim da je to Ryan.
Ali nije. Prilazi mi Felicity.
»Vidjela sam da si se iskrala.«
Njezin staccato glas zagrebe mi uši.
»Da«, odgovorim hladno. U usporedbi s onim što sam od nje čula, to i nije neki odgovor. Ali bojim se da ću zaplakati ako kažem išta više.
»Čula si što sam rekla, zar ne?« upita ona.
Ja klimnem.
»Zao mi je, Zoe«, ispriča se ona i pogne glavu.
»Stvarno?« pitam, nadajući se da sada zvučim barem malo opasnije. A ne kao netko tko bi od petogodišnjeg djeteta izgubio u igri Čovječe, ne ljuti se.
»Da«, odgovori. »Je. Ali dopusti da ti nešto objasnim. Ono što mi je Ryan učinio bilo je toliko grozno da me je pretvorilo u čudovište. Sigurna sam u to. A ja nisam čudovište, Zoe, zaista nisam. Znaš to, zar ne?«
»A što je sa svim onim čudnim pismima?« kažem očajnički. »Oprosti što to moram reći, Felicity, ali takvo se ponašanje ne može nazvati uravnoteženim.«
Ona zajeca. Ne zasuzi otmjeno. Nego krene u plač, spontani, nekontrolirani, u kojem se bori za dah. To je nešto najpotresnije što sam ikada vidjela. Nisam do sada mislila da Felicity ima takve suzne kanaliće.
»Z-znam«, protisne između jecaja. »I-imaš potpuno p-pravo. V-vjeruj mi, da si mi prije godinu dana rekla da ću pisati pisma svojoj neuzvraćenoj ljubavi, ne bih ti vjerovala. Nije osobito... do¬stojanstveno, zar ne?«
»Ne, Felicity«, uzdahnem. »Nije.«
»Voljela sam ga, Zoe. Stvarno, stvarno voljela. Ne znam mo¬žeš li to shvatiti. Jesi li ikada voljela nekoga tko ti nije uzvraćao ljubav? Jesi li, Zoe?«
Jesam li ikada voljela nekoga tko mi nije uzvraćao ljubav? O Bože, da ona samo zna. Usprkos ironiji čitave situacije, ja je zagrlim. Dok je privlačim k sebi, zaprepasti me njezina krhkost. Njezino je rame tako koščato da me čudi kako je neki student medicine nije zamijenio za kostur kojim se koristi na satu anatomije.
»Dopusti da ti nešto kažem o neuzvraćenoj ljubavi, Zoe«, ona će. »Boli kao vrag.«
Zaklopim oči. »Razumijem i bolje nego što misliš«, promr¬mljam.
Felicity se ponijela kao budala, ali razumijem kroz kakvu je muku prošla. Razumijem kako je to biti opsjednut željom za nekim s kime si nekoć bila toliko bliska — i za koga znaš da više nikada neće biti tvoj.
»Znaš li, Zoe?« šmrcne ona. »Razumiješ li?«
»Da.«
»Mogu li ti nešto reći?« nastavi ona crvenih očiju.
»Naravno.«
»Vjeruj mi«„ kaže ona »sada ti govorim sasvim otvoreno. Kao prijateljica.«
Klimnem s oklijevanjem.
»Sve što sam unutra rekla Ryanu rekla sam jer sam bila ljuta i povrijeđena.«
»Znam.«
»Mnogo toga su gluposti... stvari koje sam rekla o tebi su grozne.«
»Ne brini se«, kažem, umirujući se. »Lanjski snijeg.«
»Ali«, prekine me ona, »jedno sam mislila. Jedno je istina, Zoe.«
Odmaknem se i proučim joj lice. Sasvim je iskrena. U to nema sumnje.
»Ryan te iskorištava, Zoe. To on čini. Mislim da si ne može pomoći. Kada sam bila s njim, bila sam samo jedna u nizu žena s kojima je bio nakon Amyne smrti. Žena koje je iskoristio i od¬bacio bez razmišljanja. Činjenica je da nije zaljubljen u tebe, ni u mene, ni u ikoga drugog. Nažalost, mislim da je još zaljubljen u svoju ženu.«
»Krivo si shvatila Ryana i mene, Felicity«, kažem joj napo¬sljetku. »Ryan i ja... to je samo...«
»Flert?«
Ne odgovorim.
»Kroz isto to sam i ja prolazila kada smo bili zajedno, Zoe. Ali zar ti se ne uvlači pod kožu? Zar ti ne počinje nedostajati kada ga nema? Zar ne počinješ malo previše uživati u osjetu njegovih ruku oko svoga tijela?«
»Ne... ne znam.«
»Želim ti reći, Zoe — kao tvoja prijateljica i nikako drukčije — ako ne iziđeš sada, završit ćeš povrijeđena i ranjena kao i ja.«
74. POGLAVLJE
Krenem natrag u kuću potražiti djecu, toliko dezorijentirana svime što sam čula u posljednjih sat vremena da se osjećam kao da sam sišla s vrtuljka u lunaparku. Povrijeđena i ranjena... kao i ja...
Jedno je sigurno. Nakon četrnaestog travnja, mojega dana vjenčanja, takvih sam se osjećaja nauživala da mi bude dovoljno do Božića 2080., hvala lijepo. Zar sam zaista sada uvučena u još jednu vezu koja predstavlja nevolju toliko jasno kao da to piše neonskim natpisom?
To ne može biti. Ryan bi trebao biti razbibriga koja će mi odvući misli od propalih zavjeta, a ne još jedan problem.
O, Bože. Mogla bih biti jedna od onih čudnih, nesređenih žena koje se petljaju samo s lošim muškarcima, koje uživaju u dra¬mama kada ih se iskorištava ili zlostavlja.
Nisam mislila da uživam u tome da me se iskorištava i zlo¬stavlja. Uvijek sam mislila da će moj muškarac iz snova biti netko tko će me obasipati ljubavlju i poljupcima i tko će uvijek spuštati zahodski poklopac. Možda sam u krivu.
Možda se javlja uzorak u ponašanju. Prvo me pred oltarom napusti Jason, a potom dođe Ryan koji je raspoložen samo za za¬bavu i na putu je da me ostavi slomljena srca. Ali kako mi se može slomiti srce ako se radi samo o flertu? To jest flert, nije li? Već mi je muka od te riječi.
U predvorju ugledam Ryana i Barbaru King koja je navalila na kuhano vino predanošću svojega supruga.
Promatram je dok prazni čašu, udara njome o stolić i baca ruke oko Ryana poput seksa gladne obožavateljice koja nije primi-risala Y kromosomu od tisuću devetsto četvrte.
Dok mu skida šešir i nešto mu šapće na uho, ne mogu se oteti dojmu kako se ponaša previše prijateljski. Zapravo, toliko prijateljski kao da mu ruku drži u gaćama.
Zapanjeno raširim oči kada Barbara, vjerojatno ne primijetivši i ne mareći gleda li itko, spusti ruku niz Ryanova leda i manikira-nim ga prstima stisne za stražnjicu kao da je loptica koja se stišće za izbacivanje stresa. Potom se popne na prste i poljubi ga u uho.
Prsa mi se stežu i ne želim to više gledati.
Požurim se u dnevni boravak u potrazi za Trudie, u očaj¬ničkoj potrebi da se nekome izjadam. No, kada ondje stignem, uvidim da ona ima drugih briga na pameti.
»Zoe! Zoe!« cvili Ruby, skačući gore dolje. »Trudie se uda¬je, a ja ću nositi njezin buket!«
Trudie pusti Ritchijevu ruku i ispruži prste prema meni. No¬si nježan dijamantni prsten koji je vidljivo lijep iako joj se ruka trese toliko kao da je upala u turbulencije.
»Je li... je li istina?« dahnem.
Trudine su oči pune suze i pokušava nešto reći, ali joj usna previše dršće.
»Da, istina je«, odgovori Ritchie umjesto nje. »Pronašao sam najbolju ženu na svijetu. Neću je pustiti da ode.«
»Zaista ti ne smeta...« počne ona.
»Sšš«, prošapće on i stisne joj ruku. »Uvijek možemo usvo¬jiti.«
Razmrljane maškare, Trudie se toliko široko osmjehuje kao da će se onesvijestiti.
»Bravo«, kažem joj dok se i meni oči pune suzama. »Dobro si to učinila.«
»Hvala ti, draga«, promrmlja ona, odmaknuvši se. »Jesi li ti dobro, Zoe? Još uvijek izgledaš čudno nakon pada.«
Sigurna sam da sam grozna prijateljica jer ovo kažem, ali usprkos Trudinim sjajnim vijestima, ostatak večeri se vuče presporo.
Kada se konačno riješimo posljednjeg gosta i ja stavim pretje¬rano uzbuđenu i umornu djecu u krevet, Ryan me pokuša zagrliti. No, ja se izmigoljim.
»Je li sve u redu?« upita me zabrinuto.
»O, da«, kažem. »Samo sam krepana, to je sve. Bi li ti sme¬talo ako pomognem čistiti ujutro, a sada odem u krevet?«
»Naravno da ne«, odgovori on pomalo potišteno.
U svojoj sobi otvorim prozor i zapuh hladnog zraka udari me u obraze kao da sam se našla na putu uređaju za pravljenje sni¬jega. Srušim se u krevet i zamotam prekrivačem. Pokušam sklopiti oči, ali previše sam uznemirena da zaspem.
Nekako sam samu sebe uvjerila da ću uz Ryana lakše pre¬broditi sve što mi se ove godine dogodilo. No, sada mi se sve čini ispraznim i uzaludnim.
Tko uopće želi avanturu s nekim tko dopušta Barbari King da se intimno upozna s njegovom stražnjicom? Ili kada si samo jedna u nizu ljubavnica?
Ponovno se uspravim. Pozornost mi privuče nešto što viri iz komode. Ustanem iz kreveta i uzmem časopis OK! koji sam ku¬pila u Engleskoj onoga dana kada sam otišla, prije tolikih mjeseci. Naslovnica je prekrivena mrljama od kave, ali dok listam zgužvane stranice, toliko se brzo vratim kući kao da je netko otvorio vrata brane.
Odjednom čeznem biti u Wboltonu, glačati uniformu za su¬trašnji radni dan u vrtiću i spremiti pregaču kako se ne bih uprljala dok s djecom izrađujem božične ukrase. Čeznem za time da ljubim Jasona za laku noć dok krećem na kat u krevet i ostavljam ga da pogleda kraj meča dana. Čeznem da navučem zastore koje je moja mama izradila za nas i da uskočim u krevet kako bih čitala Jackie Collins dok ne usnem, i da se samo malo promeškoljim kada se Jason uvuče u krevet pokraj mene.
Odjednom mi dom bolno nedostaje.
Misli mi prekine buka koja napadne tišinu. Moj mobitel zvoni.
Pretpostavljam da je Trudie koja želi razgovarati o svojim zarukama. No, ne mogu se natjerati da je sada slušam, zaista ne mogu. Nagnem se da dohvatim mobitel kako bih odbila poziv. No, na zaslonu nije njezin broj.
Jason je. I ovoga sam puta sasvim sigurna u to što ću učiniti.
Za: zoemmoore@hotnet.co.uk
Od: helen@hmoore.mailserve.co.uk
Draga Zoe,
ne mogu vjerovati da ne dolaziš kući za Božić. Ne mogu vjerovati!
Nakon svega što smo ove godine prošli, mislila sam da barem možemo sjesti kao obitelj i zajedno provesti lijepi Božić. Zar tražim previše? Jesam li te pustila da odeš u Ameriku a da nisam ni okom trepnula? Barem na van. Ustvari sam samo sjedila kod kuće i razboljela se od brige, ali nisam rekla ni riječi jer mi tvoj tata nije dopustio.
Ako se brineš da ćeš viđati Jasona, za tim nema po¬trebe. Nisam ga čak nikada susrela — niti ga je itko drugi vidio. Kao da je u zemlju propao. Što je, što se mene tiče, sasvim u redu. Mars bi za njega bio najbolje odredište.
Znam da ovo neće ni najmanje promijeniti tvoju odlu¬ku, ali nešto sam ti namjeravala reći kada dođeš kući. Nešto veoma važno što sam jučer otkrila na pregledu kod dr. Ahmeda. Ne radi se o raku gušterače niti ne¬podnošenju žitarica, ali je jednako ozbiljno. Toliko da ti vijesti ne mogu reći ovim putem. Ni telefonom. Ali ako se ne možeš udostojiti doći kući, onda nema potrebe ni da ti kažem.
Nadam se da si zadovoljna, mlada damo, to je sve što mogu reći.
mama
Je li moja mama zaista ozbiljno bolesna?
Ta mi misao uznemireno leti glavom. No, podsjetim se da je moja mama hipohondar svjetske klase. Jednom je zbog uraslog nokta mislila da će joj amputirati stopalo.
Ne, sasvim sam sigurna da se, kada mama kaže da boluje od nečega ozbiljnog kao što je rak gušterače, vjerojatno radi o napa¬daju migrene ili ušima u kosi.
Ipak, to mi ne popravi raspoloženje. Boli me što je bila tako hladna prema meni.
Istini za volju, bila sam u pravoj agoniji od razmišljanja tre¬bam li otići kući za Božić. S jedne strane, mislim da bih voljela vidjeti mamu i tatu (to što sam rekla »mislim« vjerojatno me čini još gorom kćeri). No, nema sumnje da bi glavna tema moga povratka kući bilo vjenčanje. Iskreno, Božić bih željela provesti razgovarajući o vjenčanju isto koliko bih se željela prekvalificirati za mrtvozornika.
Drugi razlog moje nevoljkosti da se vratim kući mnogo je jednostavniji. Radi se o Jasonu. Užasno se bojim da bih ga mogla negdje sresti. A u ovo doba godine nekako bih radije prštala blag¬danskim veseljem nego pobješnjelim napadajem paranoje.
Tako da je moja odluka bila sasvim prirodan zaključak. Iako je nazivam odlukom, nisam mnogo svjesno pridonijela njezinu donošenju. Zapravo nisam mogla odlučiti što da učinim, pa jed¬nostavno nisam učinila ništa. Sto znači da sam još ovdje, a do Božića je još manje od tjedan dana tako da ni nema načina da odem kući, sve i da hoću. Svi su letovi do Manchestera zasigurno već rezervirani, osim mjesta koja su toliko skupa da bi i naftni magnat morao podići drugu hipoteku da ih nabavi.
Ipak, osjećam se pokvareno. Moram se umiriti tako da sa¬znam od kakve to zagonetne bolesti moja majka boluje.
Zbog vremenske razlike moram pričekati do idućeg jutra kako bih nazvala kući, pa to učinim dok djeci pripremam doručak. Mama se javi nakon što telefon triput zazvoni.
»Zdravo, Zoe.« Zvuči prikladno povrijeđena.
»Mama, što znači to da si ozbiljno bolesna?« upitam. »Sto ti je?«
»Nisam rekla da sam bolesna. Samo sam rekla daje ozbiljno. Nisam rekla da će me odmah strpati u bolnicu ili slično, pa se ne moraš brinuti.«
»O čemu se onda radi?« ustrajem ja.
Ona uzdahne. »Ne želim o tome preko telefona.«
»Dobro«, odgovorim kroz stisnute zube, nastojeći skriti činje¬nicu da bih je rado zadavila.
»To nije nešto o čemu bi se moglo razgovarati telefonom«, nastavi ona svisoka. »Pa, ako te toliko zanima, morat ćeš doći ovamo za Božić, kao što bi učinila svaka normalna kći.«
»Mama, ti mene ucjenjuješ?« pitam je i ne mogu prikriti koliko me to uzrujava.
»Ne!« uzvikne ona izvan sebe.
Promislim nakratko. »Daj mi tatu«, kažem odlučno.
»Nije ovdje«, odvrati ona. »Osim toga, ima strogu naredbu da o mom stanju ne razgovara s tobom, tako da nema smisla da to pokušavaš.«
»Nekad možeš biti zaista naporna, mama«, kažem joj.
»Ha!« zaciči ona. »Ja sam naporna? Ti si ta koja me je osta¬vila s točno dvije kile previše organski uzgojene purice, zahvaljujući svom nedolasku.«
Duboko udahnem. »Slušaj, mama, samo mi reci nešto. Ta stvar koju ti je dijagnosticirao dr. Ahmed neće te ubiti?«
»Ne.«
»Hoće li ti ostaviti ikakav hendikep?« »Ne.«
»U redu onda«, kažem. »Idem sada.« »Zoe«, kaže ona prije nego što prekinem. »Ne moraš se brinuti oko toga. Samo... htjela sam o tome pričati s tobom licem u lice, to je sve. Ma, nema veze, nije hitno. Ionako ćeš doći odmah nakon Božića, čak ako i nije Božić, je li tako?«
»D-da«, kažem nesigurno.
»Dobro onda«, odgovori ona. »Onda ćemo porazgovarati. I nemoj se brinuti, u redu?«
70. POGLAVLJE
Zabava je bila na dobrom putu da postane glavni društveni doga¬đaj moga mjeseca sve dok nisam vidjela ispis pozivnice nedugo nakon što ih je Ryan poslao elektroničkom poštom. Naime, uz potporu oboje djece, donio je ključnu odluku da tema večeri bude nešto što u meni budi veliku neugodu.
»Zar mora biti kostim?« upitam ga.
»Mislio sam da vi Britanci volite kostimirane zabave. Mi ih obično održavamo samo za Noć vještica. Ali djeca su me uvjerila da bi bilo zgodno takvu zabavu održati u tvoju čast«, nasmiješi se on.
»Izvrsno«, odgovorim.
»Zar još uvijek nemaš što odjenuti?« upita me.
»Ne«, odvratim razočarano.
»Nema veze«, kaže on veselo. »U gradu postoji sjajan mali butik u kojem ćeš sigurno nešto moći pronaći.«
»O, ovaj... sigurna sam da je sada već prekasno«, nakašljem se. »Mislim, nemam ništa protiv da ovoga puta preskočim kosti¬miranje.«
»Molim?« kaže Ruby u nevjerici.
»Neee, Zo-eee!« zakrešti Samuel.
»Ne možeš biti jedina koja neće biti prerušena«, naduri se Ruby.
O, Bože. Mrzim kostime. Mrzila sam ih otkako sam na šesti rođendan Louise Bennett došla prerušena u krilatog zmaja jer je moja mama pogrešno shvatila da su tema zabave »krila«. Kada sam došla, sve su druge djevojčice bile odjevene u kostime vila.
»Ti se nemaš zbog čega brinuti«, kažem Ruby. »Tvoje su haljine sjajne.«
Ruby će se odjenuti kao Barbi otočna princeza, a Samuel kao Dash iz Izbavitelja. Prošloga tjedna Ryan ih je odveo da odaberu kostime.
»Bit će i tvoja, Zoe«, sjaji ona od sreće.
Da barem i ja osjećam takvo oduševljenje.
Počnem od trgovine koju je predložio Ryan, ali je zatvorena. Na¬stavim potragu u svakoj trgovini kostimima u ponudi čitave drža¬ve Massachussetts, ali do četiri i trideset još uvijek me ne posluži sreća. Sve dok ne dođem do posljednje — koja je otvorena. Jedini je problem što se ne može podičiti bogatim izborom.
»Ovo su zaista posljednja dva koja imate u mojoj veličini?« nestrpljivo upitam trgovca. »Zaista?«
»Da, dušo. Stvarno«, odgovori on rastegnutim južnjačkim naglaskom.
»Zar nemate ništa manje napadno?«
On odmahne glavom.
Zamišljam svoj savršeni kostim dok to izgovaram. Zamišljam Princezu Leiu iz Ratova zvijezda, zgodnu, pomalo retro, i s dodat¬nom prednošću da je svima u mladosti bila omiljena.
»Ništa iz Ratova zvijezda?« upitam, u nadi da će i on po¬misliti na isto.
»Imam još kostim Jabba the Hutta, ali nije u vašoj veličini«, kaže mi.
»Tako. Znači, samo ova dva?«
»A-ha.«
Pogledam na prvu mogućnost i odmah zaključim da ne dolazi u obzir. Radi se o seksepilnom odijelcu medicinske sestre, kakva bi se pojavila u seriji Bennyja Hilla ranih osamdesetih.
Sto mi ostavlja još samo jednu mogućnost. Nisam baš to ima¬la na umu, ali se barem neću toliko razotkriti svijetu.
Prodavač pogleda na sat.
»Onda ću uzeti ovaj«, kažem i bacim kostim na pult.
»Naravno«, odgovori on, s jasnim osjećajem olakšanja što me se riješio.
Kada kostim doteglim do Hope Fallsa, iscrpljena sam i ni¬kada ga više ne želim vidjeti. Također razmišljam nisam li trebala dati šansu Jabba the Huttu.
»Sto si nabavila, Zoe?« vikne Ruby i požuri prema vratima.
»Nisam baš sigurna u vezi s ovim«, promrmljam, razmotava-jući paket.
»Opa!« uzvikne Samuel dok ga rastvaram. »Opa! Opa! Opa!« Ali čini se da je jedino on pod dojmom.
»Pa... lijepo je«, nasmiješi se Ruby diplomatski.
»O Bože, grozno je, zar ne?« napravim grimasu.
»Sjajno je«, prošapće Ryan i poljubi me kada djeca ne gledaju. »Ti ćeš biti u njemu i jedino je to važno.«
71. POGLAVLJE
Ruby i Samuel objesili su toliko girlandi da dnevni boravak izgleda poput špilje.
Ryan je odjeven u kauboja i izgleda fenomenalno. Kada ga ugledam, pomislim nije li nekako pročitao moje skrivene misli dok smo jahali u New Hampshireu. No, ne razmišljam o tome previše. Prezaposlena sam divljenjem njegovoj stražnjici.
Kada stignu prvi gosti, Ryan im krene poželjeti dobrodošlicu. U prolazu mi se obrati. »Nisi još odjevena«, kaže.
»Zaista želiš da to učinim?«
»Hajde, Zoe!« zacvili Samuel. »Kostim! Kostim!«
Ryan se namršti. »Ako se u njemu osjećaš loše, onda nemoj. Želim da se zabaviš.«
Odjednom se osjetim kao najveća dosadnjakovićka na svijetu. Svi su poneseni blagdanskim raspoloženjem, a ja sam opsjednuta time izgledam li glupo ili ne. Na kostimiranoj zabavi, pobogu.
»Ne, u pravu si«, kažem, odlučna da ne pokvarim zabavu. »Samo ćemo se dobro nasmijati, zar ne? Idem gore navući kostim.«
Zapravo, taj je kostim jednostavno »navući« koliko i otple-sati ča-ča-ča na napetom užetu u paru čizmica sa zakovicama od Christiana Louboutina. Potrebno mi je čak četrdeset pet minuta da se spremim. U međuvremenu gurnem glavu kroz vrata da vi¬dim bi li mi tko mogao doći pomoći, u najboljem slučaju Trudie, ali čujem samo veseli žamor.
Kada je kostim konačno na mjestu, izguram se iz spavaće sobe, prijeđem preko odmorišta i bacim pogled na prizemlje.
Ugledam Barbaru i Mikea Kinga ukusno odjevene u rimske toge i prekorim se što se toga nisam sjetila. Trebalo mi je samo par plahti i par rimljanki koje sam kupila u New Looku u man-česterskoj zračnoj luci.
No, sada je prekasno.
Nancy, Tallulina majka, došla je odjevena kao Cruella de Vil i izgleda sjajno s dugom crnom vlasuljom i bijelim kaputom na točke. Njezin suprug Ash nosi neoriginalan kostim Anđela pakla, a mala Tallulah plišani je medvjedić.
Pogledam po sobi u potrazi za drugim dadiljama i u kutu ugledam Felicity. Odjevena je u haljinu u stilu šesnaestog stoljeća, sva u korzetu i vrpcama. Haljina je divna i mogla bi u njoj zai¬grati u Zaljubljenom Shakespeaeru. Njezina duga crvena kosa u kovrčama pada joj niz leda, a zelene oči joj ističe nježna šminka. Ukratko, izgleda prekrasno.
»O, Bože«, promrmljam, ponovno sumnjičava prema svom izboru.
Spustim jednu nogu na prvu stubu radi boljeg pogleda. Vidim opaticu, anđela, dvorsku ludu, djevojku iz 1920-ih i ženu s Ryanova posla odjevenu u lik iz Matrixa koja izgleda osobito sjajno. U stvari, svi izgledaju sjajno.
Kojeg vraga sam ja mislila? Ne mogu jednostavno sići ovako odjevena. Neću sići ovako odjevena.
Odjednom osjetim nadahnuće i smislim plan B. Sjajan plan B, zapravo. Mogu se okrenuti, navući traperice i pronaći svoju staru maramu (kojom povezem kosu kada se šminkam) koju ću vezati oko vrata pa ću biti Calamity Jane.
Sjajno! Ne mogu vjerovati da se toga nisam ranije sjetila!
Osjetim golemo olakšanje i dok se okrećem — nešto krene krivo. Užasno krivo.
Možda zato što se nikada prije nisam pokušala okrenuti na vrhu stubišta s parom gumenih pačjih nogu. Kako god, nešto se dogodi s pjenom koja mi oblaže koljena, zbog čega mi se noge zapetljaju— ili stopala, ili čak rep. Bože, zar imam i rep?
Sljedeći događaji prolaze kao u usporenom filmu. Svjesna sam da gubim tlo pod nogama i padam... i udaram... i padam... i udaram. Jedina je dobra stvar u svemu tome što me, s obzirom na debelu podstavu, ništa ne boli.
Ali to mi je slaba utjeha.
Dok slijećem kao hrpa podno stuba, tako da mi se s kostima otrgne pola glave i jedna noga, pitam se zašto ništa ne čujem i zašto je sve u mrklom mraku.
Sjednem i pokušam ispraviti glavu da barem mogu vidjeti kroz otvore za oči.
Tallulah stoji ispred mene i jeca. »Mamice!« govori između jecaja. »Mamice! Gle što se dogodilo Velikoj ptici. Je li mrtva?«
72. POGLAVLJE
Nikada nisam voljela Ulicu Sezam«, mumljam, nakon što sam se izvukla iz kostima Velike ptice i pronašla Trudie.
»Jesi li sigurna da se nisi ozlijedila?« pita me ona, iskreno zabrinuta.
»Da, i to je jedina dobra stvar koju mogu reći u vezi s ovim kostimom«, odgovorim. »Toliko gume čini tako dobru podlogu da sam mogla pasti niz južnu stranu Krakataua i proći bez ijedne modrice.«
Zabava je u punom zamahu i svi su se prepustili veselom ras¬položenju. Mike King popio je najmanje šest čaša kuhanog vina i mora ga se stalno podsjećati da svoju togu drži preklopljenom.
Trudie i ja provele smo posljednjih sat vremena s djecom, uvježbavajući improviziranu predstavu s temom božičnih jaslica u kojoj nitko ne želi biti magarac. Morali smo se zadovoljiti time da Eamonn bude zebra.
»Jedva sam pronašla i ovaj kostim«, kaže Trudie.
Odjevena je u bolničarku koju sam ja odbila u trgovini ko¬stimima. I onda mi se činio premalen, ali na Trudie... pa, čudi me da je nisu uhitili na putu ovamo.
»Bio je jedini koji su imali. Ne mogu vjerovati da ga nitko nije htio, a ti?«
»Ne«, slažem. Popravim svoju maramu s koje skinem sasu-šeni komadić kreme za piling.
Stvari bi mogle biti i gore.
Jadna Trudie nije čula ni riječi od Ritchija sve od njegove propale prosidbe i, usprkos njezinim hvale-i-Oprah vrijednim pokušajima da svima kaže kako »ona ide dalje«, nije u tome pre¬tjerano uvjerljiva.
»Hej«, gurne me laktom, »jesi li vidjela ono dvoje?«
Amber je udubljena u razgovor s velečasnim Paulom.
»Baš me briga što kaže Amber«, primijetim. »Između njih sigurno ima kemije.«
»Ne gledaš dobro«, kaže Trudie. »Mislim da ona to više ne poriče.«
Zbunjena, pogledam ponovno i shvatim o čemu Trudie go¬vori — oni se drže za ruke.
»Nemoguće!« poviknem. »Stvarno? Ozbiljno? Zajedno su?«
Trudie se smijulji. »Amber je, čini se, odlučila — usprkos lošem međusobnom položaju njihovih mjeseca — da su njihove zvijezde na istoj putanji, stoga je to redu. Ili tako nekako.«
Odmahnem glavom kada me netko oštro potapša po ramenu.
»Nisam vidjela Ryana čitavu večer«, kaže Felicity, sretna kao netko kome je pauk upravo odnio auto. »Možeš li mi, molim te, reći gdje je?«
»Nisam sigurna«, kažem. »Kada sam ga zadnji put vidjela, uzimao je još piva iz garaže, ali... Mogu li ti ja nekako pomoći, Felicity?«
»Sumnjam«, prasne ona i okrene se na peti. »Jesam li je kako uvrijedila?« upitam začuđeno.
»Nemam pojma, draga«, slegne Trudie ramenima. »Meni nije ništa rekla. Prošli sam tjedan provela s njom cijelo poslijepod¬ne, pa bi mi vjerojatno bila rekla da se nešto dogodilo. Kad smo već kod toga, mislila sam ti reći...«
»Sto?«
»Zaista mi je žao, ali pobjeglo mi je za tebe i Ryana.«
»O, Trudie«, zagunđam. »Sto ako kaže Tallulah, a ona kaže Ruby i Samuelu? Nismo željeli da oni znaju. To je samo prolazni flert.«
»Znam, znam«, odgovori Trudie. »Ali ona neće nikome reći. Stvarno, natjerala sam je da se zakune svojom zbirkom cipela Laure Ashley da neće o tome ni zucnuti. Oprosti, draga.«
Trudie me razljutila. Ali na nju se čovjek jednostavno ne može dugo ljutiti.
Ipak se želim uvjeriti da će Felicity o svemu šutjeti. Slijedim je u smjeru kojim je otišla, kroz gomilu ljudi u predvorju, niz hod¬nik, sve do kuhinje. Uočim je s leđa, kako drži jednu ruku na boku, a drugom se oslanja o okvir vrata.
»Kako ti se sviđa moj kostim?« govori ona nekome prije nego što joj se približim. »Prikladan je, zar ne?«
»Kako to misliš?«
Odmah prepoznam glas. To je Ryan.
Povučem se iza stupa u hodniku tako da mogu čuti o čemu razgovaraju, a da me ne vide. Takve stvari ljudi čine u filmovima Agathe Christie — prekorim se što se nisam odjenula kao lik iz Smrti na Nilu.
»Hoćeš reći da ne prepoznaješ?« nasmije se Felicity. »O, dragi Ryane, dragi, dragi Ryane. Vi Amerikanci biste zaista morali više čitati. Ja sam Julija, naravno. Kao u Romeu i Juliji. Kao Julija, kako si me zvao od milja.«
Krv mi se smrzne. Julija. Ma kakva Romeova Julija! Julija koja mu piše pisma? Ne može biti. Nije moguće da ih je zapravo pisala Felicity?
»Koliko se ja sjećam«, odgovori Ryan hladno, »ti si sama sebi nadjenula taj nadimak. Ja sam ti rekao da sam više čitao Ste-inbecka nego Shakespearea.«
Felicity podigne ruke u očaju. »Ti tako lako pokvariš veselje. Bez obzira na to što kažeš, ti si još uvijek moj Romeo. Ne možeš se iz toga izvući. Ali nisi samo to, zar ne?«
»Felicity«, prasne Ryan oštrinom kojom bi se mogao prere¬zan limun, »nemam vremena za ovo. Moram obići svoje goste.«
»Ti si i lažljivac«, ustvrdi ona.
»Dosta. Neću s tobom razgovarati.«
»Šarmantno, moram priznati«, pucne ona jezikom. »Kad samo pomislim da me nisi ni pozvao na zabavu. Nakon svega što smo prošli.«
»U pravu si«, odgovori on. »Nisam te pozvao. Kako to da si uopće došla?«
»Pozvala me tvoja nova djevojka.«
Ryan ne kaže ništa.
»Zna li jadna mala Zoe kakav si ti lažljivac?«
Ryan i dalje ne kaže ništa.
»Ne«, odgovori ona umjesto njega. »Kladim se da ne zna. Kladim se da ju je zahvatio vrtlog romanse koji je i mene svoje¬dobno zarobio. Kada ćeš je odbaciti kao jučerašnje smeće? Jer to se dogodi svim ženama u tvom životu, nije li tako, Ryane? Uloviš ih na mamac ja-sam-ranjena-duša-zbog-moje-jadne-mrtve-žene. Potom ih zavedeš. A onda ti dosade. Zatim ih ostaviš. Tako ide, jesam li u pravu?«
»Možda, Felicity. Možda si uspjela analizirati moju osobnost. Možda me znaš bolje od bilo koga nakon samo dvije ševe i...« »Tri!« zacviči ona.
»Kako god. Ono što želim reći jest da me ne poznaješ. Ne znaš što se događa u mom životu. I ne želim da znaš.«
Potom mu se glas raznježi. »Slušaj, žao mi je što sam te po¬vrijedio. Iskreno mi je žao. Nisam htio. Zaista nisam.«
»To mi je jadna utje...«
»Ali, kao što sam ti i prije rekao, to je bila samo... Slušaj, Felicity.« On uzdahne. »Gotovo je. I samo bih želio nastaviti sa životom bez onih pisama. Molim te.«
Zvuči kao da mu je zaista žao i kao da se nada, možda naiv¬no, da postoji neko rješenje ove situacije. No, da je Felicity lik iz crtica, mislim da bi joj na uši izlazila para.
»Mogu li ti na nešto ukazati?« oštro odgovori ona. »U vezi sa Zoe i sa mnom?«
»Ako baš moraš«, kaže on umorno.
»Ja sam pohađala institut Villa Pierrefeu . Govorim četiri jezika. Za mene se otimaju perspektivni poslodavci nosim kon¬fekcijski broj trideset šest. Ona je, s druge strane, završila običnu srednju školu i kada se ne prerušava u kanarinca od dva metra, odijeva se u Dorothy Perkins!«
»Dorothy Perkins?« ponovi Ryan zbunjeno.
Felicity klimne, kao da je upravo otkrila da bolujem od zara¬zne smrtonosne bolesti.
Čekam da Ryan požuri u moju obranu. Da kaže kako ga nije briga što se odijevam u Veliku pticu. Da je, zapravo, to najbolji kostim od onih Oskarom nagrađenih u filmu Moulin Rouge. Da kaže kako misli da je Chanel ionako precijenjen i da bi se uvijek radije odlučio za ženu koja se odijeva u Dorothy Perkins.
Da kaže nešto, bilo što, što bi jednom zauvijek Felicity po¬kazalo što osjeća za mene. Od napetosti toliko zadržavam dah da imam osjećaj kako će mi pluća eksplodirati.
»Kako god«, odgovori on.
»Kako god?« ponovi Felicity. Prvi se put u ovom razgovoru osjećam zaprepašteno koliko i ona.
»Felicity, nemaš razloga biti ljubomorna na Zoe«, nastavi on.
»Nisam nikada rekla da sam ljubo...«
»To je samo flert«, prekine je on. »Samo flert.«
73. POGLAVLJE
Tiho se povučem i potom izgubim u pretrpanom hodniku, sve dok ne nabasam na Trudie. Ona je u društvu Ruby, Samuela, Eamonna i Andrewa i pjevaju Tihu noć toliko grozno da me čudi kako su uspjeli očuvati bubnjiće.
»Možeš li još malo pripaziti na Ruby i Samuela?« upitam je i začudim se kada opazim da mi glas podrhtava. »Moram malo prošetati.«
»Naravno«, klimne ona. »Nešto se dogodilo?«
»Ne, ništa. Malo mi se vrti nakon pada. Godit će mi svježi zrak.«
Probijem se kroz gužvu u kući, osjećajući se klaustrofobično i tupo. Guše me šarenilo i buka zabave — čaše koje zveckaju, djeca koja se smiju, glazba koja trešti.
Osjetim olakšanje kada ugledam vrata koja se otvaraju na vrt i mehanički krenem prema njima.
»Hej, Zoe«, začujem glas. Osjetim kako me netko drži za lakat, pa se okrenem. Ugledam Amber.
»Čula si za Paula i mene?« prošapće ona, blistava osmijeha.
»O, da, jesam«, odgovorim neodređeno. »Ja... zaista mi je drago, Amber. Mislim da ćete biti dobar par.«
»Hoćemo, zar ne?« kaže ona sanjivo. »Bila si sasvim u pra¬vu. Iako, na kozmičkom planu nismo savršen par... on je drag. Pretpostavljam da je jedino to važno.«
Pokušam se nasmiješiti i osjetim se krivom kada mi to bude teško. Drago mi je zbog Amber, ali njezina propupala veza nimalo me ne zanima. »Kada ste prohodali?« uspijem protisnuti. To je jedino pitanje koje mi pada na pamet.
»Sada već izlazimo nekoliko tjedana. Nabasala sam na njega dok sam bila u kupnji i otišli smo na kavu. On je jedan od najza¬nimljivijih ljudi koje sam ikada upoznala«, nastavi ona. »On je... dubokouman koliko nisam mislila da netko može biti.«
»Dubokouman«, ponovim.
»A-ha«, klimne ona. »Dubokouman i drag. Sjajna kombi¬nacija. A što je s tobom, Zoe?« upita ona. »Postoji li netko tko je zaokupio tvoje misli? Sigurna sam da imaš obožavatelja.«
Podignem pogled i ugledam Ryana koji ulazi u sobu i otvara bocu vina. Uhvati mi pogled i nasmiješi se. Odjednom osjetim slabost. »Oprosti, Amber, moram malo na zrak«, kažem joj.
»Jesi li dobro? Malo si blijeda.«
»Dobro sam«, promrmljam. »Stvarno. Hvala što pitaš.«
Izidem i duboko udahnem, a hladan mi zrak ispuni pluća. Krenem prema dnu vrta gdje me nitko ne može vidjeti, dok mi Ryanove riječi odjekuju u mislima.
Znam da sam i sama to bezbroj puta ponovila, ali iz njegovih me usta to strašno pogodilo.
To je samo flert... ništa više od flerta.
Borim se protiv suza koje naviru i zagledam se u nebo nabi¬jeno oblacima. Zašto mi to toliko smeta? Zar nisam i sama točno tako opisala naš odnos? Odjednom iza sebe začujem korake, pa se istodobno nadam i bojim da je to Ryan.
Ali nije. Prilazi mi Felicity.
»Vidjela sam da si se iskrala.«
Njezin staccato glas zagrebe mi uši.
»Da«, odgovorim hladno. U usporedbi s onim što sam od nje čula, to i nije neki odgovor. Ali bojim se da ću zaplakati ako kažem išta više.
»Čula si što sam rekla, zar ne?« upita ona.
Ja klimnem.
»Zao mi je, Zoe«, ispriča se ona i pogne glavu.
»Stvarno?« pitam, nadajući se da sada zvučim barem malo opasnije. A ne kao netko tko bi od petogodišnjeg djeteta izgubio u igri Čovječe, ne ljuti se.
»Da«, odgovori. »Je. Ali dopusti da ti nešto objasnim. Ono što mi je Ryan učinio bilo je toliko grozno da me je pretvorilo u čudovište. Sigurna sam u to. A ja nisam čudovište, Zoe, zaista nisam. Znaš to, zar ne?«
»A što je sa svim onim čudnim pismima?« kažem očajnički. »Oprosti što to moram reći, Felicity, ali takvo se ponašanje ne može nazvati uravnoteženim.«
Ona zajeca. Ne zasuzi otmjeno. Nego krene u plač, spontani, nekontrolirani, u kojem se bori za dah. To je nešto najpotresnije što sam ikada vidjela. Nisam do sada mislila da Felicity ima takve suzne kanaliće.
»Z-znam«, protisne između jecaja. »I-imaš potpuno p-pravo. V-vjeruj mi, da si mi prije godinu dana rekla da ću pisati pisma svojoj neuzvraćenoj ljubavi, ne bih ti vjerovala. Nije osobito... do¬stojanstveno, zar ne?«
»Ne, Felicity«, uzdahnem. »Nije.«
»Voljela sam ga, Zoe. Stvarno, stvarno voljela. Ne znam mo¬žeš li to shvatiti. Jesi li ikada voljela nekoga tko ti nije uzvraćao ljubav? Jesi li, Zoe?«
Jesam li ikada voljela nekoga tko mi nije uzvraćao ljubav? O Bože, da ona samo zna. Usprkos ironiji čitave situacije, ja je zagrlim. Dok je privlačim k sebi, zaprepasti me njezina krhkost. Njezino je rame tako koščato da me čudi kako je neki student medicine nije zamijenio za kostur kojim se koristi na satu anatomije.
»Dopusti da ti nešto kažem o neuzvraćenoj ljubavi, Zoe«, ona će. »Boli kao vrag.«
Zaklopim oči. »Razumijem i bolje nego što misliš«, promr¬mljam.
Felicity se ponijela kao budala, ali razumijem kroz kakvu je muku prošla. Razumijem kako je to biti opsjednut željom za nekim s kime si nekoć bila toliko bliska — i za koga znaš da više nikada neće biti tvoj.
»Znaš li, Zoe?« šmrcne ona. »Razumiješ li?«
»Da.«
»Mogu li ti nešto reći?« nastavi ona crvenih očiju.
»Naravno.«
»Vjeruj mi«„ kaže ona »sada ti govorim sasvim otvoreno. Kao prijateljica.«
Klimnem s oklijevanjem.
»Sve što sam unutra rekla Ryanu rekla sam jer sam bila ljuta i povrijeđena.«
»Znam.«
»Mnogo toga su gluposti... stvari koje sam rekla o tebi su grozne.«
»Ne brini se«, kažem, umirujući se. »Lanjski snijeg.«
»Ali«, prekine me ona, »jedno sam mislila. Jedno je istina, Zoe.«
Odmaknem se i proučim joj lice. Sasvim je iskrena. U to nema sumnje.
»Ryan te iskorištava, Zoe. To on čini. Mislim da si ne može pomoći. Kada sam bila s njim, bila sam samo jedna u nizu žena s kojima je bio nakon Amyne smrti. Žena koje je iskoristio i od¬bacio bez razmišljanja. Činjenica je da nije zaljubljen u tebe, ni u mene, ni u ikoga drugog. Nažalost, mislim da je još zaljubljen u svoju ženu.«
»Krivo si shvatila Ryana i mene, Felicity«, kažem joj napo¬sljetku. »Ryan i ja... to je samo...«
»Flert?«
Ne odgovorim.
»Kroz isto to sam i ja prolazila kada smo bili zajedno, Zoe. Ali zar ti se ne uvlači pod kožu? Zar ti ne počinje nedostajati kada ga nema? Zar ne počinješ malo previše uživati u osjetu njegovih ruku oko svoga tijela?«
»Ne... ne znam.«
»Želim ti reći, Zoe — kao tvoja prijateljica i nikako drukčije — ako ne iziđeš sada, završit ćeš povrijeđena i ranjena kao i ja.«
74. POGLAVLJE
Krenem natrag u kuću potražiti djecu, toliko dezorijentirana svime što sam čula u posljednjih sat vremena da se osjećam kao da sam sišla s vrtuljka u lunaparku. Povrijeđena i ranjena... kao i ja...
Jedno je sigurno. Nakon četrnaestog travnja, mojega dana vjenčanja, takvih sam se osjećaja nauživala da mi bude dovoljno do Božića 2080., hvala lijepo. Zar sam zaista sada uvučena u još jednu vezu koja predstavlja nevolju toliko jasno kao da to piše neonskim natpisom?
To ne može biti. Ryan bi trebao biti razbibriga koja će mi odvući misli od propalih zavjeta, a ne još jedan problem.
O, Bože. Mogla bih biti jedna od onih čudnih, nesređenih žena koje se petljaju samo s lošim muškarcima, koje uživaju u dra¬mama kada ih se iskorištava ili zlostavlja.
Nisam mislila da uživam u tome da me se iskorištava i zlo¬stavlja. Uvijek sam mislila da će moj muškarac iz snova biti netko tko će me obasipati ljubavlju i poljupcima i tko će uvijek spuštati zahodski poklopac. Možda sam u krivu.
Možda se javlja uzorak u ponašanju. Prvo me pred oltarom napusti Jason, a potom dođe Ryan koji je raspoložen samo za za¬bavu i na putu je da me ostavi slomljena srca. Ali kako mi se može slomiti srce ako se radi samo o flertu? To jest flert, nije li? Već mi je muka od te riječi.
U predvorju ugledam Ryana i Barbaru King koja je navalila na kuhano vino predanošću svojega supruga.
Promatram je dok prazni čašu, udara njome o stolić i baca ruke oko Ryana poput seksa gladne obožavateljice koja nije primi-risala Y kromosomu od tisuću devetsto četvrte.
Dok mu skida šešir i nešto mu šapće na uho, ne mogu se oteti dojmu kako se ponaša previše prijateljski. Zapravo, toliko prijateljski kao da mu ruku drži u gaćama.
Zapanjeno raširim oči kada Barbara, vjerojatno ne primijetivši i ne mareći gleda li itko, spusti ruku niz Ryanova leda i manikira-nim ga prstima stisne za stražnjicu kao da je loptica koja se stišće za izbacivanje stresa. Potom se popne na prste i poljubi ga u uho.
Prsa mi se stežu i ne želim to više gledati.
Požurim se u dnevni boravak u potrazi za Trudie, u očaj¬ničkoj potrebi da se nekome izjadam. No, kada ondje stignem, uvidim da ona ima drugih briga na pameti.
»Zoe! Zoe!« cvili Ruby, skačući gore dolje. »Trudie se uda¬je, a ja ću nositi njezin buket!«
Trudie pusti Ritchijevu ruku i ispruži prste prema meni. No¬si nježan dijamantni prsten koji je vidljivo lijep iako joj se ruka trese toliko kao da je upala u turbulencije.
»Je li... je li istina?« dahnem.
Trudine su oči pune suze i pokušava nešto reći, ali joj usna previše dršće.
»Da, istina je«, odgovori Ritchie umjesto nje. »Pronašao sam najbolju ženu na svijetu. Neću je pustiti da ode.«
»Zaista ti ne smeta...« počne ona.
»Sšš«, prošapće on i stisne joj ruku. »Uvijek možemo usvo¬jiti.«
Razmrljane maškare, Trudie se toliko široko osmjehuje kao da će se onesvijestiti.
»Bravo«, kažem joj dok se i meni oči pune suzama. »Dobro si to učinila.«
»Hvala ti, draga«, promrmlja ona, odmaknuvši se. »Jesi li ti dobro, Zoe? Još uvijek izgledaš čudno nakon pada.«
Sigurna sam da sam grozna prijateljica jer ovo kažem, ali usprkos Trudinim sjajnim vijestima, ostatak večeri se vuče presporo.
Kada se konačno riješimo posljednjeg gosta i ja stavim pretje¬rano uzbuđenu i umornu djecu u krevet, Ryan me pokuša zagrliti. No, ja se izmigoljim.
»Je li sve u redu?« upita me zabrinuto.
»O, da«, kažem. »Samo sam krepana, to je sve. Bi li ti sme¬talo ako pomognem čistiti ujutro, a sada odem u krevet?«
»Naravno da ne«, odgovori on pomalo potišteno.
U svojoj sobi otvorim prozor i zapuh hladnog zraka udari me u obraze kao da sam se našla na putu uređaju za pravljenje sni¬jega. Srušim se u krevet i zamotam prekrivačem. Pokušam sklopiti oči, ali previše sam uznemirena da zaspem.
Nekako sam samu sebe uvjerila da ću uz Ryana lakše pre¬broditi sve što mi se ove godine dogodilo. No, sada mi se sve čini ispraznim i uzaludnim.
Tko uopće želi avanturu s nekim tko dopušta Barbari King da se intimno upozna s njegovom stražnjicom? Ili kada si samo jedna u nizu ljubavnica?
Ponovno se uspravim. Pozornost mi privuče nešto što viri iz komode. Ustanem iz kreveta i uzmem časopis OK! koji sam ku¬pila u Engleskoj onoga dana kada sam otišla, prije tolikih mjeseci. Naslovnica je prekrivena mrljama od kave, ali dok listam zgužvane stranice, toliko se brzo vratim kući kao da je netko otvorio vrata brane.
Odjednom čeznem biti u Wboltonu, glačati uniformu za su¬trašnji radni dan u vrtiću i spremiti pregaču kako se ne bih uprljala dok s djecom izrađujem božične ukrase. Čeznem za time da ljubim Jasona za laku noć dok krećem na kat u krevet i ostavljam ga da pogleda kraj meča dana. Čeznem da navučem zastore koje je moja mama izradila za nas i da uskočim u krevet kako bih čitala Jackie Collins dok ne usnem, i da se samo malo promeškoljim kada se Jason uvuče u krevet pokraj mene.
Odjednom mi dom bolno nedostaje.
Misli mi prekine buka koja napadne tišinu. Moj mobitel zvoni.
Pretpostavljam da je Trudie koja želi razgovarati o svojim zarukama. No, ne mogu se natjerati da je sada slušam, zaista ne mogu. Nagnem se da dohvatim mobitel kako bih odbila poziv. No, na zaslonu nije njezin broj.
Jason je. I ovoga sam puta sasvim sigurna u to što ću učiniti.
13 Re: Jane Costello - Zamalo vjenčani Sub Feb 11, 2012 2:06 pm
Margita
Administrator
75. POGLAVLJE
Jasone. Kako si?« Glas mi zvuči nevjerojatno smireno s obzi¬rom na to da mi srce toliko jako udara kao da će iskočiti iz grudi i otplesati step točku po toaletnom stoliću.
Odjednom se začuje glasna lomljava, nakon čega uslijedi toliko zveckanja da moram odmaknuti slušalicu od uha. Potom sve utihne.
»Zoe?« Njegov je glas poznat, blizak i od njegova mi zvuka staje srce. »Zoe, jesi li tamo? Oprosti na tome. Ispustio sam tele¬fon.«
Jason je nervozan, što mu nije slično i to me jako iznenadi.
»Zoe? Jesi li tamo?«
»Da«, odgovorim, a potom ne znam što više reći.
»Zoe, mislio sam obaviti ovaj poziv svaki dan u zadnjih osam mjeseci. Zapravo sam te nazvao nekoliko puta, ali uvijek mi je poziv bio odbijen.«
Još uvijek ne mogu pronaći riječi.
»No, sada kada sam uspio doći do tebe«, nastavi on, »ne znam kako početi.«
Ponovno čuti Jasonov glas je kao otpiti prvi gutljaj šampanjca nakon mjeseci apstinencije. Osjećaj je slastan i neodoljiv, isto ko¬liko i opasan. Shvatim da žudim za njim, da čeznem da budem s njim uživo. Usprkos tome, moram početi s pitanjem koje se samo nameće. Nemam drugog izbora.
»Kako bi bilo da mi kažeš zašto si me ostavio na dan vjenča¬nja?« upitam ga.
»Naravno«, kaže on nespretno. »To je dobro pitanje. Pita¬nje koje sam si od tada postavljao svake sekunde svakoga dana. Sve što mogu reći jest da se radilo o trenutku ludosti.«
Nastupi tišina.
»Želiš li reći da ti je žao?« upitam.
»Da«, odgovori on s rastućim očajem. »Da, žao mi je. To je bilo ludo.«
»Ludo?«
»Izvan pameti«, nastavi on. »Ne znam što me je spopalo ni kako da to objasnim.«
»Pa, pokušaj.«
»U redu. Istina je da sam se preplašio. Ne mogu točno reći zašto, ali jesam. Pretpostavljam da je to bilo zbog pomisli da se radi o čitavom životu provedenom uz samo jednu osobu. To me je neprestano kopkalo.«
»To se zove brak, Jasone«, kažem mu hladno.
»Znam, znam! I brak sam želio. Želim. Ali dan prije vjen¬čanja užasno sam se uplašio. Stvarno uplašio. Sto je glupo, jer nas dvoje smo toliko dugo bili zajedno i logika mi nalaže da bi nam bilo dobro još mnogo, mnogo godina. Zauvijek, zapravo. Ali to me nije spriječilo da se osjećam... klaustrofobično. Uspaničeno. Preplašeno...«
»Ma, prestani!«
»Oprosti.«
Odmah zažalim što sam ga prekinula. Želim doći do srži stvari, nije li tako? »Ne«, kažem. »Nastavi.«
On udahne. »Dobro«, nastavi. »Stvar je u tome, Zoe, da mi je ideja o vjenčanju bila sasvim u redu. Mislim, volio sam te i bio bih sretan s tobom i bez svih zvona i galame velike ceremoni¬je. Ali znao sam da ti to želiš i to je bilo u redu. Zapravo je bilo i više nego u redu. Ali moji su se osjećaji prema svemu mijenjali što je dan vjenčanja bivao bliži. I toga jutra, dok smo se Neil i ja spremali, bio sam kao u šoku. Nisam se mogao natjerati da odje-nem odijelo. Samo sam stajao ondje i nisam se mogao pomaknuti, nisam mogao učiniti ništa drugo nego paničariti i slušati kako Neil postaje sve histeričniji kako je vrijeme odmicalo.«
Još uvijek ne kažem ništa.
»Jesi li još uvijek ondje?« upita me.
»Jesam.«
»Došlo je već dva i deset i ja na sebi još uvijek nisam imao odijelo i samo sam mogao ležati na krevetu i pokušavati ne misliti o svemu. Pokušavati ne misliti o tome kroz što si ti u tim trenu¬cima prolazila. Samo sam želio zaklopiti oči i otjerati sve misli od sebe.«
On ponovno zastane.
»Ne osjećam se nimalo bolje zbog svega toga«, slažem. »Ne?« odvrati on nervozno. »Ne, vjerojatno ne. Zašto i bi? Pokvario sam tvoj veliki dan. Kako bih to uopće mogao popraviti?«
Zvuči poput malog dječaka. Povrijeđen i zbunjen jer je uči¬nio nešto strašno što ne može popraviti. Usprkos svemu, želim da je blizu mene i da ga mogu zagrliti. Želim osjetiti njegove ruke oko sebe. Ali između nas je gotovo šest tisuća kilometara oceana.
»Zoe«, promrmlja on, »učinio bih sve da te mogu vratiti.«
Oklijevam. »Kako to možeš reći nakon svega što se dogodi¬lo? Nakon svega što si učinio?«
»Zato što sada znam, više nego ikad, da te volim«, odgovori on. »Ti si jedina žena koju ću ikada voljeti. Znam da ne mogu vratiti vrijeme, ali volio bih da mogu. Moj život je gotov bez tebe, Zoe.«
»Nemoj biti blesav.«
»Istina je«, ne popusti on. »Najviše na svijetu želim priliku da s tobom počnem ispočetka. Da se vratimo onome što smo ima¬li. Znam da te ne zaslužujem, ali mislio sam da moraš znati kako se osjećam. Ne bih mogao živjeti sam sa sobom da ti to nisam rekao.«
Bacim se natrag na krevet, zaklopim oči i promislim. Zapra¬vo, toliko mislim da me glava zaboli.
Bez obzira na to koliko pokušavala, ne mogu se oteti jed¬nom zaključku. Zaključku koji bi moji prijatelji, moja obitelj, moji nekadašnji suradnici i svi uzvanici koji su se pojavili na vjenčanju smatrali toliko ludim da bi mi mogla pomoći samo potpuna lo-botomija.
Ali svatko zaslužuje drugu priliku, zar ne?
76. POGLAVLJE
Samo dotaknem Ryanovo rame i on se prene.
»Hej«, kaže, s pospanim smiješkom. »Nadao sam se da ćeš se predomisliti. Čini se da više ne mogu provesti noć bez tebe.«
Sjedim na rubu njegova kreveta, sasvim odjevena. Potrebna mu je sekunda da to uvidi, a potom odmah sjedne i protrlja oči. »Sto je? Nešto se dogodilo?«
»Ne«, prošapćem. »Samo što...«
»Zašto si odjevena?« upita začuđeno.
»Ryane, moram kod kuće srediti neke stvari«, kažem mu. »Nešto se dogodilo i moram... pa, moram to riješiti.«
»U redu«, kaže on polako i položi dlan na moju ruku. »Mo¬gu li ti kako pomoći?«
»Ne«, odgovorim. »Samo moram ići kući. Brzo.«
Odjednom mu postane jasno. »Zar ideš sada?«
Teško progutam. »Imam let za četiri sata«, kažem. »Nisam mogla vjerovati da je ostalo još jedno mjesto nekoliko dana prije Božića, ali jest... pa sam ga uzela. Neće biti druge prilike sve dok Božić ne prođe, sigurna sam.«
On zuri u mene u nevjerici i osjećam da mu moram ponuditi nekakvo objašnjenje.
»Moja mama nije dobro«, kažem, osjećajući se krivom što majčinu hipohondriju koristim kao izgovor.
»Je li ozbiljno?«
»Mislim da nije«, promucam, »ali vjerojatno bih se trebala vratiti kući da se uvjerim i...« Izvadim omotnicu iz stražnjega džepa. »Ovo bi trebalo objasniti neke stvari, Ryane«, kažem. Pre¬dam mu je i on je uzme, a da me ne prestane gledati. »Nešto se dogodilo prije nego što sam došla ovamo, o čemu nisam htjela ni s kim pričati. I nisam. Ni s kim. Bilo je previše bolno. Ali nadam se da ćeš razumjeti kada to pročitaš.«
On spusti pogled na pismo. »Vratit ćeš se, zar ne, Zoe?« upita.
Ugrizem se za usnu. »Ostavila sam poruku u agenciji da pro¬nađu zamjenu što je brže moguće. Tako, što god da se dogodi, nećeš biti bez dadilje.«
»Zoe«, namršti se on, »ne radi se o brizi za djecu, za ime Boga.«
Oči mi se napune suzama.
»Grozno mi je što se neću oprostiti od Ruby i Samuela«, na¬stavim, praveći se da ga nisam čula. »Hoćeš li ih, molim te, poljubi¬ti u moje ime i reći im da ću ih nazvati čim budem mogla? I njima sam napisala pismo, a njihovi božični darovi nalaze se u ormariću do mojega kreveta. Nisam ih imala vremena umotati, ali...«
Moje se baljezganje iscrpi i želim otići prije nego što mi suze nekontrolirano poteku.
Spremam se otići, kada Ryan klekne u krevetu i zgrabi me za ruku. Potom mi rukama obuhvati glavu i poljubi me, nježno, strastveno, lijepo, kao i uvijek.
Znam da je to posljednji put što se ljubimo i ta me pomisao shrva. Usprkos onome što je Felicity rekla. Usprkos tome što mu Barbara čini. Usprkos tome koliko volim Jasona.
Suze mi sad teku niz obraze i ne mogu ga prestati ljubiti, bez obzira na natekle usne i mokre obraze.
Konačno se ipak otrgnem.
»Zao mi je.« Krenem prema vratima i otrgnem pogled od njegova čuđenja. »Zaista mi je žao.«
* * *
Kada siđem, ispred kuće me čeka taksi s motorom koji tiho bruji. Zatvorim vrata za sobom i podignem torbu. Začudi me koliko je teška. Čini se kao da vučem mrtvo tijelo golema jaka.
Kada dođem do vrta, podignem pogled na Rubyn prozor i želudac mi se stisne. Samo se nadam da će iz pisma koje sam im ostavila shvatiti koliko će mi očajnički nedostajati: to dvoje divne djece, bez obzira na to gdje u životu završila, neću nikada, nikada zaboraviti.
Prisjećam se kako bih ih grlila ujutro, dok im je meka dječja koža topla i slatka poput svježe ispečenih kolačića, a njihove oči pune energije i uzbuđenja. Molim se u sebi da ne budu previše uznemireni kada se probude i otkriju da nisam ondje. Ne bih mo¬gla podnijeti da ih uznemirim. No, jasno mi je da će biti uznemi¬reni. To dvoje male djece koja su već izgubila majku a sada gube...
Osjetim grudu u grlu i borim se protiv navale suza. Čvršće stegnem ručku kovčega i kažem si da ne budem blesava. Ja sam njihova dadilja, pobogu, a ne mama.
Oklijevam. Činim li ispravnu stvar?
Nemam pojma.
Vozač taksija iziđe iz vozila i pokuša mi pomoći da kovčeg smjestim u prtljažnik. Čak iako se oboje trudimo, on se žali da mu je zamalo iskočila kila. »U zračnu luku, je li?« provjeri on, dok se smještam na stražnje sjedalo.
»Da, molim vas.«
»Idete kući za Božić?« pita me dok izlazimo na cestu.
»Idem zauvijek.«
»Auu«, zagunđa. »Znači, stari Boston vam se nije dovoljno uvukao pod kožu da vas ovdje zadrži?«
»Znate kako je«, odgovorim. »Dome, slatki dome.«
»Da, da. Odakle ste?«
»Liverpool«, odgovorim. »U Engleskoj.«
»Liver-pooohl« odgovori on oponašajući mene, ali to više sliči nekom dijalektu iz zabačenog afričkog sela. Potrudim se da se ne nasmijem.
»Zar nisu odande Beatelsi?«
»Baš tako.«
»Moja je žena nekoć bila zaljubljena u Ringa Starra.«
»Stvarno?« odgovorim.
Dok on dalje čavrlja, ja se ne mogu prisiliti da ga slušam. Mi¬slim samo na okus Ryanovih usta i osjet njegovih ruku na mojoj koži.
Let prođe mirno. Najuzbudljiviji događaj odvije se nekoliko sati nakon polijetanja, kada dovršim doručak i zabavim se slaganjem plastične čašice, kartonskih kutijica, pribora za jelo i vrećica. Na¬posljetku ih sve uspijem uredno posložiti na pladnju.
Dok ga predajem stjuardesi, prazni karton od jogurta, pla¬stična vilica i neotvoreni sok od naranče padnu na moj stolić. »O, Isuse! Užasno mi je žao!« uzvikne putnica do mene, dok se nagi-nje preko mene da pokupi poispadale predmete. »Stvarno, stvarno žao. O, Isuse!«
U srednjim je dvadesetim godinama, maslinaste puti i kratke, moderne frizure.
»O, čovječe!« gunđa dok se pokušava nagnuti u procjep iz¬među naših spuštenih stolića da dohvati žlicu. Zamalo iščaši rame.
»Ja ću dohvatiti«, kažem joj i podignem svoj stolić. Kada se sagnem, zapahne me težak miris barem sedam parfema iz duty free trgovine.
Nakon što se žlica nađe na sigurnom u stjuardesinim koli¬cima, moja se susjeda zavali natrag u sjedalo i otpuhne zalutali pramen kose s lica. »Hvala.« Nasmiješi se i zakoluta očima.
»Nema problema.« Nasmijem se.
»Ovo je prvi put da putujem izvan SAD-a«, povjeri mi ona.
»Zaista?« odgovorim, nastojeći izgledati iznenađeno.
»Uzela sam godinu dana slobodno kako bih putovala. Man¬chester je moja prva stanica — moj otac ondje ima rođake. Sredili su mi posao. Znate kako ide.« Ona slegne ramenima.
»Drago mi je zbog toga«, kažem, zaista to misleći. »Nadam se da ćete uživati.«
»Hvala. Hej, znate li možda trebam li ovo ispuniti?« upita me, mašući formularom Imigracijskog ureda. »Uzela sam ga, ali nemam pojma moram li ga ispuniti.«
77. POGLAVLJE
Kada stignem na vrata za dolaske u mančesterskoj zračnoj luci, . osvrćem se u potrazi za Jasonom. Nisam ga vidjela mjesecima, ali sigurna sam da se nije promijenio. Srce mi snažno udara dok ga tražim pogledom, očajnički želeći ugledati njegov visok i poznat stas, tamnu kosu i osmijeh kojim bi osvojio svakoga.
No, u moru ljudi teško je ikoga uočiti. Dok pogledom prela¬zim od lica do lica, obuzima me panika. Zašto, dovraga, nije ovdje? Znao je na koji ću terminal stići. Nije me valjda opet ostavio na cjedilu? Bože, nisam sigurna da bih to mogla ponovno podnijeti...
Prokopam po ručnoj prtljazi u potrazi za telefonom, ali uto ugledam ruku kako maše iznad gomile. Netko me zove. Netko žuri prema meni.
Samo što to nije Jason.
»Zo-eee! Ovdje smo!« mama se laktovima probija kroz gu¬žvu, služeći se gerilskom taktikom koju inače čuva za siječanjske rasprodaje. »Zo-eee! Ovamo!« Ona raširi ruke i baci se na mene snagom napadača u ragbiju. »Djevojčice moja! O, djevojčice mo¬ja! Toliko si mi nedostajala!«
Tata je iza nje, ruku punih njezinih stvari: nove torbice, kišo¬brana s kojeg se cijedi, kaputa Whistles i ključeva od automobila. Malo se udebljala otkako sam je zadnji put vidjela, ali izgleda do¬tjerano kao i uvijek. »Zdravo, dušo«, kaže tata veselo. Pokuša me poljubiti u obraz, ali mama ga ponovno pretekne.
»Ohhh!« viče ona i stišće me toliko čvrsto da se bojim za svoje vitalne organe. »O, kako si mi nedostajala!«
»Ispričavam se, ali možete li krenuti dalje, molim vas?« prekine nas djelatnik zračne luke koji uopće ne izgleda kao da se ispričava. »Prepriječili ste izlaz.«
Mama se odmakne od mene, barem na trenutak, a potom me uzme za ruku i odgura do mjesta gdje se plaća parkiranje. »Mora¬mo toliko toga organizirati, ali ti se ni oko čega ne moraš brinuti. Već sam ti pripremila krevet, pa...« zastane na trenutak. »Gordo-ne! Sto radiš? Nosi Zoenu torbu, za ime Boga!«
»Ma ne, u redu je«, pokušam ih odvratiti od toga. Kovčeg je dovoljno težak da tati zada ledobolju kakvu ima premoreni teretni konj.
»Nemoj biti smiješna, Zoe«, kaže ona i preda ga tati koga zamalo izdaju koljena. »Nakon toliko duga leta sigurno imaš jet beg.«
»Lag« ispravi je tata provirivši iznad hrpe od mamina kaputa koji drži u rukama.
»Molim?«
»Samo sam rekao da se kaže jet lag.«
»A sada«, naceri se mama, ne obraćajući pažnju na njega, »toliko toga moramo organizirati. Pričat ćemo o svemu kada sti¬gnemo kući. Prvo se moraš odmoriti. Ali ne trebaš se brinuti jer sam počela raditi popis.«
Na stražnjem sjedalu tatine vectre zbog mamina brbljanja us¬pijem prozboriti tek kad prijeđemo pola puta do kuće. Priča toliko kao da je za to plaćena. »Kako ste znali da trebate doći po mene?« upitam.
»Od Jasona, naravno«, kaže mama veselo. »Želio je sam doći, ali je imao sastanak. Vrlo važan, inače bi bio ovdje. No, mi smo bili slobodni.«
Dok vozimo desnom trakom autoceste, rukavom obrišem zamagljeni prozor i zagledam se van. Teško je išta razaznati zbog sumaglice, ali sve izgleda hladno i sivo da se čini kao da gledam program na televizoru starom pedeset godina.
»Kako si ti, mama?« upitam.
»Hmm... nisam loše, nisam uopće loše sada«, odgovori ras¬položeno.
»Dobro. A što ti je bilo da mi to nisi mogla reći preko te¬lefona?«
Ona ne odgovori odmah. »Ne brini se sada o tome. Pričat ćemo poslije. Krenimo jedno po jedno, može?«
»U redu.«
»Ne znam jesam li dobro postupila«, ponovno se javi mama, »ali danas sam ostavila poruku Aniti iz vrtića da je pitam je li još uvijek slobodno tvoje mjesto. Naravno, možda ćeš sada poželjeti raditi nešto bolje. Sve to iskustvo koje si stekla u Americi sigurno nešto vrijedi.«
Tata upali stanicu Radio 2 kada Terry Wogan najavi pjesmu Coldplaya. Mama je ponovno ugasi.
»Jason će doći čim uspije pobjeći s posla«, nastavi ona, okre-nuvši se prema meni široka osmijeha. »Znaš što? Toliko mi je dra¬go da ste se pomirili. Znala sam da ste stvoreni jedno za drugo.«
Imam osjećaj da nešto nije u redu. Nešto nikako nije u redu.
»Sto je, dušo?« upita mama.
»Ne znam«, promrmljam. »Vjerojatno me je samo iznena¬dila tvoja reakcija u vezi s Jasonom.«
»Zašto to kažeš?«
»Prošli si tjedan mislila da je utjelovljenje samoga vraga«, podsjetim je. »Nisam ti htjela reći da se s njim nalazim jer sam mislila da ćeš reći da činim pogrešnu stvar. Nakon svega što se dogodilo s vjenčanjem i ostalim.«
Nakratko uhvatim tatin izraz lica u retrovizoru. On ne go¬vori ništa. Odmah mi je jasno da je to upravo ono što on misli.
»Zoe, morali bismo biti pravi prostaci da to mislimo, zar ne?« Mama se nasmije i lagano gurne tatu. »Možda bih bila sumnjičava da nije poduzeo takve drastične korake kako bi dokazao da ovaj put misli ozbiljno. Ali sada ne možeš posumnjati u njegove namjere.«
»Ne«, promrmljam ponovno, još uvijek osjećajući blagu neu¬godu.
»Sada kada je rezervirao termin u matičnom uredu i sve ostalo.«
Na trenutak se pitam jesam li dobro čula.
Je li stvarno rekla ono što mislim? Vrtim film unatrag i uvje¬rim se da jest. Potom shvatim da punih petnaest sekundi nisam udahnula.
»Nimalo ne sumnjam da će ovaj puta ići do kraja«, nastavi ona. »Malo lijepo vjenčanje. Samo šačica uzvanika. Nikakve pom¬pe, kao prošli put. Da, bit će dobro. Zgodno.«
Pokušam progutati, ali čini se da mi se grlo zatvorilo. »Sto ti je točno rekao?« uspijem protisnuti.
»O, Zoe, za ime Boga.« Ona pucne jezikom. »Iskreno je s nama popričao i sve nam rekao. Da ste vas dvoje ponovno zajed¬no. Da ćete se vjenčati u matičnom uredu jer se zadnji put pre¬plašio one goleme stare crkve i svih onih ljudi. I da će se vjenčanje održati za dva tjedna od ovoga četvrtka.«
Osjetim da mi se zadnji zalogaj pogačice od krumpira koju sam pojela na letu penje uz grlo. »Tako.«
»O, oprosti, dušo«, kaže mama. »Vjerojatno ti nije rekao da će nas obavijestiti o vašem tajnom dogovoru. Ne brini se, mi nikome nećemo reći. Znamo samo tata i ja. I rekao je nama jer je znao da inače nikada ne bismo povjerovali da je ozbiljan u vezi s vašom pomirbom.«
»Mmm.«
»Je li sve u redu, dušo?« upita tata.
»O, Zoe«, ubaci se mama prije nego što uspijem išta reći. »Nemoj izgledati toliko iznenađeno. Kao što sam rekla, to je naša mala tajna. Jason nam je rekao koliko je važno da nitko ne sazna. Nisam čak rekla ni Desyju, pobogu.«
»A to je zaista veliki uspjeh«, doda tata.
78. POGLAVLJE
Jasonov novi stan nalazi se na četrnaestom katu jedne od sjaj¬nih novih građevina koje su posljednjih godina izniknule na obalama rijeke Mersey. Tradicionalni dio mene oduvijek je volio prostranstvo luke zahvaljujući kojoj je grad zaslužio da ga se pro¬glasi dijelom Svjetske baštine, njezine goleme dokove i impozantne neoklasične građevine koje su vječan podsjetnik na slavnu prošlost.
Ali blistavi neboderi, poput onoga u kojem živi Jason, dodali su sasvim novu dimenziju ljepoti i karizmi grada. Smjelost u po¬gledu na budućnost koja mu pristaje mnogo bolje nego što je to itko tko je ovdje odrastao mogao i zamisliti.
Dok dizalo putuje prema Jasonovu stanu, želudac mi se pre¬vrće. Pogledam svoj odraz u zrcalu i osjetim val olakšanja. U redu, možda nakon noćnog leta i vrlo malo sna moja koža ne blista, ali ten mi je malo potamnio i, što je još važnije, izgubila sam kile koje sam bila nabacila. U pogledu mi je stari sjaj, a kosa mi dovoljno blista. Prvi put nakon dugo vremena zadovoljna sam svojim izgle¬dom i osjećam se dobro u svojoj koži. Samo se nadam da će se s tim i Jason složiti.
Kada zakucam na njegova vrata, srce mi toliko snažno tuče da bih, da me sada pregledaju, imala srčani ritam jednak hrčkovom.
Nekoliko sekundi poslije vrata se otvore.
I evo ga.
Čovjek za koga sam toliko očajnički željela da mi bude su¬prug. Čovjek za koga sam mislila da me je odbacio, ali koji me sada želi natrag. Moj ljubavnik. Moj prijatelj. Jason.
»Kako si, dušo?« široko se osmjehne.
»Ja... dobro sam«, kažem drhtavim glasom.
Stojimo jedno nasuprot drugome, a da nijedno od nas ne zna što reci. Konačno Jason preuzme inicijativu. »Dođi ovamo«, kaže nježno i nagne se da me zagrli. No, kada se pomaknem da mu se približim, rukav mi zapne za kvaku na vratima. To me iznenadi. Oslobodim rukav i pokušam ponovno.
On ovije ruke oko mene i ja se pokušam prepustiti ugodnom poznatom osjećaju. Čekam da me preplave sreća i sigurnost, kao nekoć. Zatvorim oči i stisnem ga.
Prva pomisao koja mi prostruji glavom je koliko je sitnije grade od Ryana. Više nisam naviknuta na njegov oblik. Mi smo dva dijela slagalice koji više ne pašu savršeno jedan u drugi. Nakon nekoliko sekundi se odmaknem i zagledam u njegove oči. »Nedo¬stajao si mi«, kažem mu.
On me poljubi. »I ti meni. Uđi, daj da ti napravim kavu.«
Isprva je naš razgovor neobično ukočen, iako imamo mnogo toga za nadoknaditi. Kao da se dubina i intimnost naših telefonskih razgovora dok sam bila u Americi nisu nikada dogodile.
»Znači... let ti nije kasnio?« pita me dok sjedimo jedno do drugoga u naslonjaču, a njegova ruka nespretno ppčiva na mojim ramenima.
Osjećam se kao petnaestogodišnjakinja u zadnjem redu kina. »Ne, nimalo«, odgovorim.
»Dobro«, klimne on. »To je dobro.«
»A-ha«, složim se.
Nije dobro. Nakon dvadeset minuta neobveznog čavrljanja postanem nervozna. S punim pravom. Jason još uvijek nije spo¬menuo da je ponovno ugovorio naše vjenčanje. U četvrtak za dva tjedna.
»Jasone.« Okrenem se prema njemu i zagledam mu se u oči. »Mama mi je nešto rekla kada su došli po mene. Nešto za što mislim da si mi dosad već morao spomenuti.«
»Ah«, odgovori on. Znam da zna o čemu govorim. »Je li?«
»Rekla je da si ponovno ugovorio vjenčanje. Je li to istina?«
Odjednom mu lice oživi. »Nadao sam se da ću ti to sam reći. Tvoja se mama zaklela na šutnju. Ali nema veze. Onda, što misliš?«
Sto mislim? To je vraški dobro pitanje. Očito bih trebala biti oduševljena. Također imam svako pravo biti nervozna, ali ponaj¬više bih trebala biti oduševljena. Iako ono prethodno preteže na ljestvici.
»Jasno... ja sam... oduševljena«, kažem nesigurno.
»Divno! Znao sam da ćeš biti! O dušo, ovo će biti bolje nego što možeš zamisliti.«
»Ipak sam malo zabrinuta, s obzirom na to što se dogodilo prošli put«, dodam.
»Molim?« kaže on, kao da sam mu prekinula misli. »Ner¬vozna? Da, razumijem te. Ali vjeruj mi, ovoga puta nemaš nikakav razlog biti nervozna. Apsolutno nikakav. U redu? U redu, dušo?«
Teško progutam. »Naravno.«
Znam da će proći još neko vrijeme prije nego što se sve vrati u staro stanje. Prirodno je da sam nervozna. Posljednji mjeseci bili su vrlo stresni. Zato se i osjećam čudno u vezi s nadolazećim vjen¬čanjem. I u vezi s Jasonom. Mnogo se toga dogodilo od travnja.
No, to ne znači da još uvijek nisam sigurna da je on pravi čovjek za mene. Samo si moram dati vremena da se prilagodim. To je sve.
»Mogu li dobiti još jednu kavu?« upitam, osjećajući da mo¬ram ustati.
»Naravno, napravit ću ti još jednu«, kaže on i skoči na noge pun pažnje.
»Ne, ja ću. Želiš li i ti jednu?«
»Ma ne«, odvrati on. »Napravi samo sebi.«
Krenem prema kuhinji koja je u sklopu dnevnog boravka i ondje se nađem za nekoliko koraka. Stan nije pretjerano prostran. Zapravo je veličine ostave za mede.
»Kada si se ovamo doselio?« upitam dok tražim kavu.
»Prije nekoliko mjeseci«, kaže on ponosno. »Lijepo je, zar ne? Već nas vidim kako ćemo se ovdje lijepo smjestiti.«
»Oh«, kažem, pomalo iznenađena. »Znači, ne bi se htio preseliti u kuću, kao prije?«
»Ma ne. Zašto bi i ti to htjela kada možemo unajmljivati ovakav stan za isti iznos koji bismo plaćali za hipoteku?«
»Znači, ne želiš više ništa kupiti« ?
»Kome treba takva obveza u našim godinama?«
»Zar nije i samo vjenčanje obveza}« ne mogu se suzdržati da ne kažem.
»Da, naravno.« On se nasmije. »Ali to je drukčije.«
Zazvoni mu mobitel i on se javi, a potom ode u kupaonicu — koja je toliko blještava da sam se osjećala krivom samim tim što sam prije bila sjela na zahod.
Ostavim se pravljenja kave i priđem prozoru da promotrim luku. Pogled oduzima dah. Rijeke Mersey i Charles nisu ni po čemu slične, ali se ipak prisjetim Bostona.
Očajnički želim nazvati Ruby i Samuela da se ispričam što sam tako naglo otišla. Da im kažem kako mi nedostaju. Da ih po¬zdravim. Također očajnički želim prestati misliti o svom zadnjem poljupcu s Ryanom. Osjećaju njegova tijela na mojem, njegovim usnama, njegovom...
Kada se Jason vrati u sobu, u ruci nosi kožnu jaknu.
»Nova jakna?« upitam.
»Da. Lijepa je, zar ne? Zvao je Neil i pitao jesmo li raspolo¬ženi za brzo piće s njim i Jessicom. Sto misliš?«
Odmahnem glavom. »Samljevena sam. Ova vremenska razli¬ka je ubitačna. Hoće li ti smetati ako malo odspavam?«
»O, u redu.« Izgleda razočarano.
»Ti hajde«, dodam.
»Jesi li sigurna?«
»Naravno.«
Pride mi i zagrli me. Lakne mi kada mi se njegove ruke uči¬ne manje stranima nego prije. »Bože, kako mi je drago što si se vratila, ljepotice. Zaista je.«
»I meni«, uzdahnem.
Potom me odmakne i ode do vrata, a na putu zastane da makne nepostojeću mrvicu prašine sa stolića u hodniku.
»Jasone... Samo ću obaviti jedan poziv za Ameriku«, kažem. »Moram zaključiti neke stvari.«
»Nema problema. Sve dok se ne radi o dečku.« On namigne.
Oblije me takvo crvenilo kao da sam taj tren ušla u menopa-uzu, ali srećom on zatvori vrata a da se ne osvrne.
Podignem telefon i biram broj, ali grlo mi je toliko suho da bi u njemu sjajno uspijevali kaktusi. Četiri puta zazvoni.
»Halo?« Odmah prepoznam taj glasić.
»Zdravo, Ruby, Zoe je.« Sramim se sama sebe čak i prije nego što izgovorim te riječi.
79. POGLAVLJE
Sutra će poslati novu dadilju«, kaže Ruby. Glas joj drhti, ali je pun prkosa. »Ali ja sam tatici rekla da ne želim drugu dadi¬lju. Želim samo tebe. A tako i Samuel.«
Pokušam svladati emocije, ali razgovor s Ruby mi je gotovo previše što mogu podnijeti. »Sigurna sam da će nova dadilja biti divna«, kažem. »Zaista jesam.«
»To kaže i tata.« Ona šmrcne. »Ali on ne razumije. Nepre¬stano ponavlja da ti nisi bila drukčija od svih drugih dadilja i da će sljedeća biti čak i bolja. Ali to nije istina. Znam da nije.«
Razum mi nalaže da je Ryan to rekao kako bi se Ruby i Sa¬muel osjećali bolje, ali navala očaja gotovo me obori.
»Pa možda, vidjet ćemo«, kažem. »Ali kladim se da ćeš već za tjedan dana biti bolje volje.«
»Ja sam željela da budeš naša mama, Zoe.«
Pokušam progovoriti da ne ispustim suzu, ali to je kao da zadržavam plimni val kišobrančićem za koktele. »To se ne bi do¬godilo«, kažem puknutim glasom. »Tvoj tata i ja smo bili samo prijatelji. Bili smo jako dobri prijatelji koji su se lijepo slagali, ali samo prijatelji.«
»Ne, niste«, kaže ona optužujući.
Zastanem. »Kako to misliš?«
»Poljubili ste se«, kaže ona. »Vidjela sam vas.«
»Ovaj... jesi li? Gdje?«
»U kuhinji, dok smo se Samuel i ja igrali vani.«
»To je bio samo prijateljski poljubac«, ustrajem u svom objaš¬njenju. »Ništa više, zaista.«
»Nije tako izgledalo. Tako James Bond ljubi žene.« Razotkriveni smo. »Oh, da... pa, možda.«
»To sam rekla i tati«, nastavi ona. »On kaže da to nije bilo ništa. Ali ja mu ne vjerujem. Nije da nije bilo ništa, zar ne, Zoe?«
Nakratko poklopim slušalicu rukom. »Ne znam, Ruby«, pro-šapćem, više za sebe nego njoj. »Ja mislim...«
Odjednom čujem komešanje na drugoj strani linije i Ryanov glas u pozadini.
Želudac mi se stisne kada čujem da je uzeo slušalicu od nje.
»Hej, Zoe.«
»Zdravo, Ryane.« Originalna sam kao i dizajnerska torbica na tajlandskom uličnom sajmu, ali ne pada mi ništa drugo na pamet.
Nastupi kratka, ali mučna tišina.
»Priredila si mi dobro iznenađenje«, počne on. »Nisam mo¬gao vjerovati onome što sam pročitao u pismu.«
Progutam.
»Mislim... stvarno«, nastavi on, »stvarno si čuvala veliku tajnu.«
»Da«, odgovorim tupo, »valjda jesam.«
»Grozno sam se osjećao.«
»Ti si se grozno osjećao? Zašto?«
»Ponašao sam se kao budala kad si došla k nama. Potpuna budala. I morala si to podnositi dok si i sama prolazila pakao.«
»Nisi bio tako loš.«
»Siguran sam da jesam.«
Ponovno nastupi tišina, ali ovaj put ne osjetim tako snažnu potrebu da je nečim ispunim.
»Taj Jason...« Glas mu zvuči čudno dok izgovara njegovo ime. »Ponovno si mu pružila šansu?«
»Da«, odgovorim.
Moj je odgovor odlučan i bez isprike. Možda je to čudno jer sam s Ryanom spavala, ali osjećam da oko te teme ne moram okolišati kako mu ne bih povrijedila osjećaje. Ne zato što ga želim povrijediti, to je zadnje što želim, nego zato što sam sigurna da ga neću povrijediti.
Našu će avanturu zaboraviti isto tako brzo kao što je zabora¬vio i ostale. I to mu nimalo ne zamjeram. Oduvijek sam smatrala da naša veza mora biti samo razbibriga — i upravo je to i bila.
»U redu«, kaže on strano.
Poželim mu reći da se udaj em za samo dva tjedna. No, iz nekog razloga mislim da sam rekla dovoljno. Osim što ne želim da misli da sam prava luđakinja, čini mi se i neprikladnim da to sada spominjem. Ne znam zašto.
»Ako misliš da je to ono što moraš učiniti, onda to mora biti tako«, nastavi on. »A ja ti želim samo najbolje.«
Bezbrižnost kojom to govori sve potvrdi.
Ryan će imati sljedeću po redu prije kraja ovoga tjedna, sigu¬rna sam. Možda čak Barbaru King, ako pristane.
Dok se pristojno opraštamo i ja spuštam slušalicu, pomislim kako to nije nešto oko čega bih morala razbijati glavu, pogotovo ne sada kada sam ponovno zaokupljena planiranjem vjenčanja.
Iako, u grlu mi je gruda. Ne mogu je se riješiti.
80. POGLAVLJE
Mamina piletina s pestom i pinijama izgleda sumnjivo dobro. Iako uvjerljivo krčka u pećnici u njezinoj posudi Le Creuset, sigurna sam da ju je nabavila u Marks&Spenceru. Pitam se kako se uspjela riješiti aluminijske zdjelice i kartona a da to nismo pri¬mijetili.
»Mogu li pomoći?« upitam.
»Ne!« odlučno odbije i ispusti vrećicu mahuna na svoje pa¬puče s potpeticama i paperjastim pomponom, dok žonglira s dva lonca kipuće vode. »Sve je pod kontrolom!«
Naslonim se o starinsku komodu s tanjurima. »Onda ću ja postaviti stol, može?« ponudim.
»Dobra ideja«, sopće ona i otpuhuje kosu s očiju.
Sljedećih dvadeset minuta provede trčeći po kuhinji s luđač¬kim poletom obezglavljene kokoši.
»Jesi li sigurna da ti ne mogu pomoći?« upitam bespomoćno, dok se po pločicama prolijevaju sadržaji iz lonaca.
»Sve je pod kontrolom!« zapjeva ona, sve crvenija lica.
Sjednem na rub stolca.
»Mogu li ja kako pomoći?« upita tata kada ude.
»Sve... pod... kontrolom!«
Tata me kratko pogleda. »Pokušao sam«, prošapće.
Kada se večera konačno nade na stolu, mami je toliko vruće i toliko je uzrujana da obrve neprestano briše rubom pregače, šokan-tno ružičaste boje i s velikim natpisom »Slasna mamica«.
»Eto.« Mama sjedne sa zadovoljnim smiješkom. »Sve je spre¬mno. Rekla sam da je sve pod kontrolom, nisam li? Mahune, Zoe?«
Bože, kako je čudno biti kod kuće.
Ovdje sam živjela cijeli život, ali osjećam se strancem. Od natpisa na tetrapacima mlijeka do predimenzioniranih novčanica u žarkim bojama. Sve se čini čudnim — poznatim, ali opet i ne.
»Onda, dušo, jesi li uzbuđena zbog vjenčanja?« upita tata.
Nasmiješim se, zahvalna na pitanju. To je prvi put da je tata progovorio o toj temi otkako sam stigla i vidim da mu riječi zapi¬nju u grlu. Spominje je samo zbog mene.
Iako je, kada sam se udavala za Jasona, bezrezervno dao svoj blagoslov, ovoga je puta drukčije.
To me muči. Tata nikada nije bio otac koji bi prigovarao. Svaki ključan događaj na mojemu razvojnom putu — prvi ruž za usne, probijanje ušiju za naušnice, prvi cjelonoćni izlazak u pub — kod mame bi uzrokovao blagu histeriju, ali kod tate to nije bio slučaj. »Ona je razumnija nego što smo mi ikada bili«, bio je njegov odgovor mami, što bi nju dovodilo do očaja.
No, ne slaže se s nadolazećim vjenčanjem. U to nema sum¬nje. Sve do sada nije ništa rekao — ali ni ne mora.
»Jesam, tata«, odgovorim. »Veoma.«
»Ja jedva čekam!« doda mama uz široki osmijeh. »Jason je uvijek bio kao član obitelji i ovo će samo to potvrditi.«
Tata se nakašlje i kratko je pogleda. Pokušam shvatiti što joj želi reći.
»Stoje?«
Tata se okrene mami. »Ne misliš li da bi bilo vrijeme da Zoe sazna novosti?« on se doima neobično nervoznim dok poseže za maminom rukom koju potom nježno zadrži.
Mami je odjednom ponovno vruće. »Vjerojatno je«, kaže, nakon što proguta. No, ponovno oklijeva kao da joj nedostaje riječi. Sto nije osobina koja bi se inače mogla povezati s mojom mamom.
»Zoe«, počne ona, »znaš kako sam ti rekla da sam nedavno nešto saznala kod dr. Ahmeda?«
»Da«, kažem.
»Onaj razgovor kada sam ti preko telefona rekla da se radi o nečem ozbiljnom? Nisam se šalila.«
Grlo mi se osuši. O, Bože. O, Bože, ne. Ne može biti ozbiljno. Ja sam samu sebe uvjerila da je mama hipohondar.
»Sto je, mama?« Spustim nož i vilicu.
»Barem u tome da će jako utjecati na naše živote. Moj život. Život tvoga oca. I tvoj, na kraju krajeva.«
Osjetim val mučnine. Baka Bonnie umrla je od raka dojke u pedesetima. Mami je tek četrdeset četiri. To je to. Jednostavno znam.
»Sto je, mama?« upitam, očajnički želeći saznati o čemu se radi.
Ona se okrene tati i stisne mu ruku. Potom se nasmiješi. »Trudna sam, dušo«, kaže. »Dobit ćeš sestricu ili brata.«
81. POGLAVLJE
Ma što mi kažeš«, uzdahne Trudie na telefon idućeg dana. Sa¬punica »EastEnders je dosadna u usporedbi s tvojom obitelji.«
Kratko puhnem kroz nos. Ima pravo. Mala sestra ili braco. Ne mogu vjerovati.
»Sto ti misliš o tome? Mora da je čudno, s obzirom na to da ti je mama dovoljno stara da bude baka.«
»O, Bože«, promucam. »Nemoj joj to nikako reći, ako je ikada upoznaš.«
Trudie se nasmije.
»Da ti odgovorim na pitanje, luda sam od sreće. Ne mogu reći da nisam iznenađena, ali mi je jako drago. Uvijek sam htjela sestru ili brata i sada će se to konačno ostvariti. Doduše, mijenjat ću im pelene umjesto da razmjenjujemo CD-e, ali ipak.«
»Imaš li mi još nešto za reći?« upita Trudie šaljivo. »Osim toga što si se pomirila s tipom koji te je ostavio pred oltarom i što ti je mama napumpana.«
»Sto imaš na pameti?« nasmijem se.
»O, ne znam«, nastavi ona. »Mislim da me sada više ništa ne može iznenaditi. Jesi li možda imala aferu s kakvim političarem na visokoj dužnosti?«
»Ne«, kažem odlučno.
»Zatajenu djecu iz usputnih afera?«
»Ne.«
»Promjenu spola?«
»Ne.« Nasmijem se.
»Još uvijek ne mogu vjerovati da mi nikada nisi ispričala o svom vjenčanju... hoću reći vjenčanju koje se nikada nije održa¬lo«, nastavi ona.
Ovo je četvrti razgovor koji vodimo u manje od tjedan dana i peti put da to spominje u posljednjih deset minuta.
»Znam, znam i žao mi je«, kažem i zaista to mislim.
»Ma daj, ne tražim da ti bude žao. Samo hoću reći da mi je grozno što mi se nisi mogla povjeriti. Mora da sam bila sasvim obuzeta svojim problemima.«
»Nije samo to. Pokušala sam kada smo jednom bile vani, ali tada se pojavio Ritchie. Iako to nema veze. Zaista, Trudie, razlog zašto sam došla u Ameriku bio je da pobjegnem od misli da sam ostavljena pred oltarom, a ne da o tome govorim.«
»Jesi li sigurna da sada radiš pravu stvar?«
»Yeah«, odgovorim na američki. »Hoću reći, jesam.«
Trudie kratko promisli. »Slušaj, možeš mi reći da gledam svoja posla, ali ne zvučiš mi sasvim uvjerljivo.«
»Jesam. Zaista, Trudie — sigurna sam.«
No, ipak se uzvrpoljim. Istina je da se zaista želim udati idući četvrtak. Jason i ja proveli smo mnogo vremena zajedno otkako sam se vratila i stvari polako sjedaju na svoje mjesto.
Ipak, da budem sasvim iskrena, moram priznati da sam zbog svega još uvijek malo nervozna. Dio mene pita se je li prerano, tre¬bamo li više vremena da se naviknemo na tu pomisao. Ponovno. No, razum mi nalaže da je ovo čovjek s kojim sam provela sedam godina i za kojega sam se sve vrijeme željela udati. Sigurna sam da je suzdržanost koju osjećam uzrokovana samo onime što sam doživjela zadnji put.
U svjetlu svega toga uhvatiti bika za rogove i privesti vjen¬čanje kraju — činilo se to preuranjenim ili ne — ispravan je izbor. O tome nema sumnje.
»Sigurna sam, Trudie«, kažem. »Ako zvučim čudno, to je samo zbog onoga što se prošli put dogodilo. Ne mogu si pomoći da ne budem nervozna. To je sve. I to je sasvim razumljivo.«
»A voliš li ga?« pita me ona.
»Naravno«, nasmijem se. »U suprotnom ne bih bila usko¬čila u zrakoplov i prvom prilikom došla ovamo.«
»U redu. Dobro. U redu.«
»No, voljela bih da ti možeš doći na vjenčanje.«
»Znam, ali... čekaj malo«, kaže ona. »Možda postoji na¬čin... Neprestano obećavam roditeljima da ću doći kući na tjedan dana, ali nikako da rezerviram let. I ludi su zato što nisam došla za Božić. Možda bih to mogla spojiti...«
»Stvarno?«
»Ne vidim zašto ne. Ionako uskoro moram na godišnji i Bar¬bara mi je nedavno rekla da bi voljela kada bih ga iskoristila prije kraja ovih blagdana.«
Osjetim takvu navalu sreće da bih najradije izvodila zvijezde po sobi da me nije strah kako će to ostaviti tragove na Jasonovu sagu. Potom mi na pamet padne još nešto.
»Slušaj«, kažem. »Budući da ćeš se toliko potruditi da dođeš na moje vjenčanje, pitam se mogu li te nešto zamoliti.«
»Sto god.«
»Bi li mogla biti moja djeveruša?«
Ona ispusti vrisak koji me gotovo ogluši.
»Znači li to da pristaješ?«
»Naravno da znači! Ooo, Zoe, nikada dosad nisam bila dje¬veruša! Upiškit ću se od sreće! Ovo je sjajno! I ne brini se, nabavit ću predivnu haljinu. Bit će vrlo otmjena, vjeruj mi.«
»Trudie«, kažem joj, »upravo to od tebe i očekujem.«
82. POGLAVLJE
Daj mi ponovi što je ovo«, šaptom me upita Desy tijekom božične večere.
»Pečene mrkve s glazurom od meda«, kažem mu i zabijem vilicu u narančastu planinu koja prije podsjeća na radioaktivni ot¬pad. »To je mamina verzija nečega iz njezine nove kuharice Jamiea Olivera.«
»Oh«, kaže on sumnjičavo. »Sto se dogodilo Nigelli? Mislio sam da je njezina obožavateljica nakon prošlogodišnjeg trijumfa.«
»Znam, ali božični kolač nije prošli tjedan dobro ispao, pa ju je skinula s trona«, kažem mu. »Nigella je sada službeno nepouz¬dana. Činjenica da se smjesa kuhala ravno dvadeset i dva sata i da je zaboravila staviti masnoću nije imala ništa s tim.«
Desy i ja prasnemo u smijeh. Tata se, držeći maminu stranu, odbije priključiti.
Mama pride stolu u novoj bluzi nadahnutoj Missonijem (iz Žare) i s vrčem umaka koji je tukla zadnjih dvadeset minuta kako bi odstranila grudice.
Nažalost, dok klizi niz tatin komad purice nalik na tekuću lavu, mislim kako bi ga mogla spasiti jedino miješalica za cement.
»A ti, Zoe«, kaže mama dok sjeda i pažljivo namješta pa¬pirnati šeširić, »nemoj pojesti previše pečenih krumpira. Bila si kao kit kada si otišla u Ameriku i sada, kada si izgubila sve te kile, jednostavno ti neću dopustiti da ih vratiš, barem ne sad kada je tvoj veliki dan za manje od tjedan dana.«
»Nisam još ništa pojela«, pobunim se.
»Tvoja mama je u pravu«, javi se Jason. »Mislim, zgodna si takva kakva jesi. Naravno da to mislim kada se tobom ženim.«
Svi se nasmiju malo preglasno.
»Želim samo reći«, nastavi on, »da nitko ne želi izgledati debelo na svojem vjenčanju, zar ne?«
»Ne, za to ću ja biti zadužena!« usklikne mama, tapšući se po trbuhu.
Jason se naceri. »Ali jedva se vidi, gospođo M. Koliko ste trudni?«
»Pet mjeseci«, nasmiješi se ona. »Ali sa Zoe mi se počelo vidjeti tek sa sedam mjeseci. To je u genima. Baka Bonnie bila je isto takva.«
»Sigurno ste izvan sebe od sreće.«
»Moram priznati da smo se malo iznenadili«, nasmije se ona, »ali da, jako smo sretni. Zoe, klica graha?«
Pogledam u veliku žlicu kaše boje šmrklji u njezinoj ruci. »Ja ću samo pečeni pastrnjak«, kažem. Slučajno znam daje pastrnjak prilog za hitne slučajeve koji je mama držala u zamrzivaču za prak¬tički nemoguću situaciju u kojoj bi joj pripravljanje kakvog recepta kuharice Delije Smith krenulo krivo. Sto se upravo i dogodilo.
»Pečeni pastrnjak?« prasne mama. »Šališ se? Znaš li koliki je udio masti u tome? Drži se klica graha, za Boga miloga. Svaka sadrži samo osam kalorija.«
»Osam kalorija? Ooo, obuzdaj se Zoe«, kaže Desy sarka¬stično.
»Božić je«, obratim se mami. »Samo sam željela pastrnjak, a ne kineski banket za desetero.«
Jason se ohrabrujući nasmiješi.
»Zahvalit ćeš nam kada budeš gledala fotografije u godina¬ma koje dolaze. Izvoli«, doda mama i iskrene uznemirujuće veliku porciju kaše od klica na moj tanjur. »I pripazi na količinu umaka. Iako vidim da ga nisi ni uzela. Dobra djevojčica!«
Mamin odnos s Jasonom postao je pomalo čudan otkako sam se vratila. Postali su neka vrsta urotnika. Znam i zašto: bez mamine podrške Jason zna da bi se teško izvukao s drugim pokušajem vjen¬čanja. No, ne mogu se više praviti da mi od toga nije mučno.
»Jasone, u vezi s drugim tjednom«, nastavi mama. »Znaš li hoće li tvoja mama odjenuti istu haljinu kao i prošli put?«
»Rekla je da će kupiti nešto novo. Misli da bi u protivnom to donijelo lošu sreću.«
»Tako sam i ja mislila«, složi se mama. »Pa sam kupila novu svilenu haljinu u žarko ljubičastoj boji. Trbuščić mi je još mali, pa se mogu izvući s onom koju sam vidjela u Cricketu. Možeš li joj samo reći da se, kada bude kupovala haljinu, ne odluči za žarko ljubičastu? Bilo bi grozno da se pojavimo u istoj boji.«
»Naravno«, klimne Jason.
»Ne kažem da ne može odjenuti nešto u ljubičastom tonu. Boja ciklame bila bi u redu. Ili boja lavande. Bilo što, samo da nije žarko ljubičasto.«
»Ne zaboravi da će je moći vidjeti tek nekoliko ljudi«, ka¬žem joj obazrivo. Bojim se da zaboravlja kako ovo vjenčanje neće biti poput prvog.
»Znam to, Zoe. Ali to je još uvijek tvoj veliki dan. I još uvijek ćemo se fotografirati.«
Nagnem se da se poslužim jorkširskim pudingom, a mama me opali po ruci, brzo i snažno kao da je Mr Miyagi iz Karate Kida. Kratko se netremice odmjeravamo.
»Uzmi«, promrmljam i nevoljko spustim jorkširski puding na Jasonov tanjur.
Uto mi zazvoni mobitel. Kratko ga pogledam i uočim da se radi o pozivu iz Amerike. »Samo ću kratko«, kažem i skočim sa stolca. Povučem se u dnevni boravak da preuzmem poziv. Srce mi ubrzano tuče.
»Halo?«
»Sretan Božić!«
Trudie je. Taj bih milozvučan glas uvijek prepoznala.
»Bok«, pozdravim je.
»O, kvragu, ne odišeš božičnim duhom«, primijeti ona. »Jesi li očekivala nekog drugog?«
»Ne, ne. Nisam zapravo. Zaista. Hvala ti što si se javila, Tru-die. I tebi sretan Božić. Oprosti, mislila sam daje možda... Ruby.«
»Baš sam je sad vidjela«, kaže mi Trudie. »Dobila je tvoj dar, one ružičaste cipelice. Odmah ih je obula. Oduševljena je nji¬ma. I Samuel je svojim vlakićem.«
»Jesi li vidjela Ryana?« upitam, nastojeći zvučati što opu¬štenije.
»Da, dušo, jesam«, odvrati ona. »Imam osjećaj da mu ne-dostaješ.«
»Stvarno?«
»Da, njihova nova dadilja i nije nešto. Ne slaže se dobro s djecom i ona odbijaju s njom izići iz kuće. Spremanje u krevet također je noćna mora.«
»Tako.« Prekorim se zbog svoje razočaranosti što Trudie spo¬minje samo moje vještine čuvanja djece.
»U svakom slučaju, dušo, slušaj«, kaže ona i prekine me u mislima. »Osim što sam ti željela zaželjeti sretan Božić, htjela sam ti reći i da sam rezervirala let. U utorak dolazim u Manchester.«
Kada prekinem razgovor, zadržim se još malo prije nego što se vratim stolu. Zašto ne mogu prestati razmišljati o Americi ?
Prestani, Zoe. Jednostavno prestani. Prešla si toliki put da dobiješ što si htjela. Sada je pravo vrijeme da se pomiriš sa situa¬cijom, prestaneš se brinuti i cijeniš ono što imaš.
Sjednem za stol i ponovno stavim šeširić na glavu, dok mama božični kolač natapa maslacem s brendijem. Više ne izgleda kao da je kupljen u trgovini — maloprije sam je vidjela kako mu savršeno glatku površinu koja bi je odala nagrđuje drvenom kuhačom.
»Zamalo sam zaboravila«, kaže ona kada se odmakne. Vrati se s vrčem nečega što ispusti na moj podložak za jelo. »Kupila sam ti nemasni jogurt, dušo«, kaže. »Mislila sam daje to najbolje s obzirom na okolnosti.«
Jasone. Kako si?« Glas mi zvuči nevjerojatno smireno s obzi¬rom na to da mi srce toliko jako udara kao da će iskočiti iz grudi i otplesati step točku po toaletnom stoliću.
Odjednom se začuje glasna lomljava, nakon čega uslijedi toliko zveckanja da moram odmaknuti slušalicu od uha. Potom sve utihne.
»Zoe?« Njegov je glas poznat, blizak i od njegova mi zvuka staje srce. »Zoe, jesi li tamo? Oprosti na tome. Ispustio sam tele¬fon.«
Jason je nervozan, što mu nije slično i to me jako iznenadi.
»Zoe? Jesi li tamo?«
»Da«, odgovorim, a potom ne znam što više reći.
»Zoe, mislio sam obaviti ovaj poziv svaki dan u zadnjih osam mjeseci. Zapravo sam te nazvao nekoliko puta, ali uvijek mi je poziv bio odbijen.«
Još uvijek ne mogu pronaći riječi.
»No, sada kada sam uspio doći do tebe«, nastavi on, »ne znam kako početi.«
Ponovno čuti Jasonov glas je kao otpiti prvi gutljaj šampanjca nakon mjeseci apstinencije. Osjećaj je slastan i neodoljiv, isto ko¬liko i opasan. Shvatim da žudim za njim, da čeznem da budem s njim uživo. Usprkos tome, moram početi s pitanjem koje se samo nameće. Nemam drugog izbora.
»Kako bi bilo da mi kažeš zašto si me ostavio na dan vjenča¬nja?« upitam ga.
»Naravno«, kaže on nespretno. »To je dobro pitanje. Pita¬nje koje sam si od tada postavljao svake sekunde svakoga dana. Sve što mogu reći jest da se radilo o trenutku ludosti.«
Nastupi tišina.
»Želiš li reći da ti je žao?« upitam.
»Da«, odgovori on s rastućim očajem. »Da, žao mi je. To je bilo ludo.«
»Ludo?«
»Izvan pameti«, nastavi on. »Ne znam što me je spopalo ni kako da to objasnim.«
»Pa, pokušaj.«
»U redu. Istina je da sam se preplašio. Ne mogu točno reći zašto, ali jesam. Pretpostavljam da je to bilo zbog pomisli da se radi o čitavom životu provedenom uz samo jednu osobu. To me je neprestano kopkalo.«
»To se zove brak, Jasone«, kažem mu hladno.
»Znam, znam! I brak sam želio. Želim. Ali dan prije vjen¬čanja užasno sam se uplašio. Stvarno uplašio. Sto je glupo, jer nas dvoje smo toliko dugo bili zajedno i logika mi nalaže da bi nam bilo dobro još mnogo, mnogo godina. Zauvijek, zapravo. Ali to me nije spriječilo da se osjećam... klaustrofobično. Uspaničeno. Preplašeno...«
»Ma, prestani!«
»Oprosti.«
Odmah zažalim što sam ga prekinula. Želim doći do srži stvari, nije li tako? »Ne«, kažem. »Nastavi.«
On udahne. »Dobro«, nastavi. »Stvar je u tome, Zoe, da mi je ideja o vjenčanju bila sasvim u redu. Mislim, volio sam te i bio bih sretan s tobom i bez svih zvona i galame velike ceremoni¬je. Ali znao sam da ti to želiš i to je bilo u redu. Zapravo je bilo i više nego u redu. Ali moji su se osjećaji prema svemu mijenjali što je dan vjenčanja bivao bliži. I toga jutra, dok smo se Neil i ja spremali, bio sam kao u šoku. Nisam se mogao natjerati da odje-nem odijelo. Samo sam stajao ondje i nisam se mogao pomaknuti, nisam mogao učiniti ništa drugo nego paničariti i slušati kako Neil postaje sve histeričniji kako je vrijeme odmicalo.«
Još uvijek ne kažem ništa.
»Jesi li još uvijek ondje?« upita me.
»Jesam.«
»Došlo je već dva i deset i ja na sebi još uvijek nisam imao odijelo i samo sam mogao ležati na krevetu i pokušavati ne misliti o svemu. Pokušavati ne misliti o tome kroz što si ti u tim trenu¬cima prolazila. Samo sam želio zaklopiti oči i otjerati sve misli od sebe.«
On ponovno zastane.
»Ne osjećam se nimalo bolje zbog svega toga«, slažem. »Ne?« odvrati on nervozno. »Ne, vjerojatno ne. Zašto i bi? Pokvario sam tvoj veliki dan. Kako bih to uopće mogao popraviti?«
Zvuči poput malog dječaka. Povrijeđen i zbunjen jer je uči¬nio nešto strašno što ne može popraviti. Usprkos svemu, želim da je blizu mene i da ga mogu zagrliti. Želim osjetiti njegove ruke oko sebe. Ali između nas je gotovo šest tisuća kilometara oceana.
»Zoe«, promrmlja on, »učinio bih sve da te mogu vratiti.«
Oklijevam. »Kako to možeš reći nakon svega što se dogodi¬lo? Nakon svega što si učinio?«
»Zato što sada znam, više nego ikad, da te volim«, odgovori on. »Ti si jedina žena koju ću ikada voljeti. Znam da ne mogu vratiti vrijeme, ali volio bih da mogu. Moj život je gotov bez tebe, Zoe.«
»Nemoj biti blesav.«
»Istina je«, ne popusti on. »Najviše na svijetu želim priliku da s tobom počnem ispočetka. Da se vratimo onome što smo ima¬li. Znam da te ne zaslužujem, ali mislio sam da moraš znati kako se osjećam. Ne bih mogao živjeti sam sa sobom da ti to nisam rekao.«
Bacim se natrag na krevet, zaklopim oči i promislim. Zapra¬vo, toliko mislim da me glava zaboli.
Bez obzira na to koliko pokušavala, ne mogu se oteti jed¬nom zaključku. Zaključku koji bi moji prijatelji, moja obitelj, moji nekadašnji suradnici i svi uzvanici koji su se pojavili na vjenčanju smatrali toliko ludim da bi mi mogla pomoći samo potpuna lo-botomija.
Ali svatko zaslužuje drugu priliku, zar ne?
76. POGLAVLJE
Samo dotaknem Ryanovo rame i on se prene.
»Hej«, kaže, s pospanim smiješkom. »Nadao sam se da ćeš se predomisliti. Čini se da više ne mogu provesti noć bez tebe.«
Sjedim na rubu njegova kreveta, sasvim odjevena. Potrebna mu je sekunda da to uvidi, a potom odmah sjedne i protrlja oči. »Sto je? Nešto se dogodilo?«
»Ne«, prošapćem. »Samo što...«
»Zašto si odjevena?« upita začuđeno.
»Ryane, moram kod kuće srediti neke stvari«, kažem mu. »Nešto se dogodilo i moram... pa, moram to riješiti.«
»U redu«, kaže on polako i položi dlan na moju ruku. »Mo¬gu li ti kako pomoći?«
»Ne«, odgovorim. »Samo moram ići kući. Brzo.«
Odjednom mu postane jasno. »Zar ideš sada?«
Teško progutam. »Imam let za četiri sata«, kažem. »Nisam mogla vjerovati da je ostalo još jedno mjesto nekoliko dana prije Božića, ali jest... pa sam ga uzela. Neće biti druge prilike sve dok Božić ne prođe, sigurna sam.«
On zuri u mene u nevjerici i osjećam da mu moram ponuditi nekakvo objašnjenje.
»Moja mama nije dobro«, kažem, osjećajući se krivom što majčinu hipohondriju koristim kao izgovor.
»Je li ozbiljno?«
»Mislim da nije«, promucam, »ali vjerojatno bih se trebala vratiti kući da se uvjerim i...« Izvadim omotnicu iz stražnjega džepa. »Ovo bi trebalo objasniti neke stvari, Ryane«, kažem. Pre¬dam mu je i on je uzme, a da me ne prestane gledati. »Nešto se dogodilo prije nego što sam došla ovamo, o čemu nisam htjela ni s kim pričati. I nisam. Ni s kim. Bilo je previše bolno. Ali nadam se da ćeš razumjeti kada to pročitaš.«
On spusti pogled na pismo. »Vratit ćeš se, zar ne, Zoe?« upita.
Ugrizem se za usnu. »Ostavila sam poruku u agenciji da pro¬nađu zamjenu što je brže moguće. Tako, što god da se dogodi, nećeš biti bez dadilje.«
»Zoe«, namršti se on, »ne radi se o brizi za djecu, za ime Boga.«
Oči mi se napune suzama.
»Grozno mi je što se neću oprostiti od Ruby i Samuela«, na¬stavim, praveći se da ga nisam čula. »Hoćeš li ih, molim te, poljubi¬ti u moje ime i reći im da ću ih nazvati čim budem mogla? I njima sam napisala pismo, a njihovi božični darovi nalaze se u ormariću do mojega kreveta. Nisam ih imala vremena umotati, ali...«
Moje se baljezganje iscrpi i želim otići prije nego što mi suze nekontrolirano poteku.
Spremam se otići, kada Ryan klekne u krevetu i zgrabi me za ruku. Potom mi rukama obuhvati glavu i poljubi me, nježno, strastveno, lijepo, kao i uvijek.
Znam da je to posljednji put što se ljubimo i ta me pomisao shrva. Usprkos onome što je Felicity rekla. Usprkos tome što mu Barbara čini. Usprkos tome koliko volim Jasona.
Suze mi sad teku niz obraze i ne mogu ga prestati ljubiti, bez obzira na natekle usne i mokre obraze.
Konačno se ipak otrgnem.
»Zao mi je.« Krenem prema vratima i otrgnem pogled od njegova čuđenja. »Zaista mi je žao.«
* * *
Kada siđem, ispred kuće me čeka taksi s motorom koji tiho bruji. Zatvorim vrata za sobom i podignem torbu. Začudi me koliko je teška. Čini se kao da vučem mrtvo tijelo golema jaka.
Kada dođem do vrta, podignem pogled na Rubyn prozor i želudac mi se stisne. Samo se nadam da će iz pisma koje sam im ostavila shvatiti koliko će mi očajnički nedostajati: to dvoje divne djece, bez obzira na to gdje u životu završila, neću nikada, nikada zaboraviti.
Prisjećam se kako bih ih grlila ujutro, dok im je meka dječja koža topla i slatka poput svježe ispečenih kolačića, a njihove oči pune energije i uzbuđenja. Molim se u sebi da ne budu previše uznemireni kada se probude i otkriju da nisam ondje. Ne bih mo¬gla podnijeti da ih uznemirim. No, jasno mi je da će biti uznemi¬reni. To dvoje male djece koja su već izgubila majku a sada gube...
Osjetim grudu u grlu i borim se protiv navale suza. Čvršće stegnem ručku kovčega i kažem si da ne budem blesava. Ja sam njihova dadilja, pobogu, a ne mama.
Oklijevam. Činim li ispravnu stvar?
Nemam pojma.
Vozač taksija iziđe iz vozila i pokuša mi pomoći da kovčeg smjestim u prtljažnik. Čak iako se oboje trudimo, on se žali da mu je zamalo iskočila kila. »U zračnu luku, je li?« provjeri on, dok se smještam na stražnje sjedalo.
»Da, molim vas.«
»Idete kući za Božić?« pita me dok izlazimo na cestu.
»Idem zauvijek.«
»Auu«, zagunđa. »Znači, stari Boston vam se nije dovoljno uvukao pod kožu da vas ovdje zadrži?«
»Znate kako je«, odgovorim. »Dome, slatki dome.«
»Da, da. Odakle ste?«
»Liverpool«, odgovorim. »U Engleskoj.«
»Liver-pooohl« odgovori on oponašajući mene, ali to više sliči nekom dijalektu iz zabačenog afričkog sela. Potrudim se da se ne nasmijem.
»Zar nisu odande Beatelsi?«
»Baš tako.«
»Moja je žena nekoć bila zaljubljena u Ringa Starra.«
»Stvarno?« odgovorim.
Dok on dalje čavrlja, ja se ne mogu prisiliti da ga slušam. Mi¬slim samo na okus Ryanovih usta i osjet njegovih ruku na mojoj koži.
Let prođe mirno. Najuzbudljiviji događaj odvije se nekoliko sati nakon polijetanja, kada dovršim doručak i zabavim se slaganjem plastične čašice, kartonskih kutijica, pribora za jelo i vrećica. Na¬posljetku ih sve uspijem uredno posložiti na pladnju.
Dok ga predajem stjuardesi, prazni karton od jogurta, pla¬stična vilica i neotvoreni sok od naranče padnu na moj stolić. »O, Isuse! Užasno mi je žao!« uzvikne putnica do mene, dok se nagi-nje preko mene da pokupi poispadale predmete. »Stvarno, stvarno žao. O, Isuse!«
U srednjim je dvadesetim godinama, maslinaste puti i kratke, moderne frizure.
»O, čovječe!« gunđa dok se pokušava nagnuti u procjep iz¬među naših spuštenih stolića da dohvati žlicu. Zamalo iščaši rame.
»Ja ću dohvatiti«, kažem joj i podignem svoj stolić. Kada se sagnem, zapahne me težak miris barem sedam parfema iz duty free trgovine.
Nakon što se žlica nađe na sigurnom u stjuardesinim koli¬cima, moja se susjeda zavali natrag u sjedalo i otpuhne zalutali pramen kose s lica. »Hvala.« Nasmiješi se i zakoluta očima.
»Nema problema.« Nasmijem se.
»Ovo je prvi put da putujem izvan SAD-a«, povjeri mi ona.
»Zaista?« odgovorim, nastojeći izgledati iznenađeno.
»Uzela sam godinu dana slobodno kako bih putovala. Man¬chester je moja prva stanica — moj otac ondje ima rođake. Sredili su mi posao. Znate kako ide.« Ona slegne ramenima.
»Drago mi je zbog toga«, kažem, zaista to misleći. »Nadam se da ćete uživati.«
»Hvala. Hej, znate li možda trebam li ovo ispuniti?« upita me, mašući formularom Imigracijskog ureda. »Uzela sam ga, ali nemam pojma moram li ga ispuniti.«
77. POGLAVLJE
Kada stignem na vrata za dolaske u mančesterskoj zračnoj luci, . osvrćem se u potrazi za Jasonom. Nisam ga vidjela mjesecima, ali sigurna sam da se nije promijenio. Srce mi snažno udara dok ga tražim pogledom, očajnički želeći ugledati njegov visok i poznat stas, tamnu kosu i osmijeh kojim bi osvojio svakoga.
No, u moru ljudi teško je ikoga uočiti. Dok pogledom prela¬zim od lica do lica, obuzima me panika. Zašto, dovraga, nije ovdje? Znao je na koji ću terminal stići. Nije me valjda opet ostavio na cjedilu? Bože, nisam sigurna da bih to mogla ponovno podnijeti...
Prokopam po ručnoj prtljazi u potrazi za telefonom, ali uto ugledam ruku kako maše iznad gomile. Netko me zove. Netko žuri prema meni.
Samo što to nije Jason.
»Zo-eee! Ovdje smo!« mama se laktovima probija kroz gu¬žvu, služeći se gerilskom taktikom koju inače čuva za siječanjske rasprodaje. »Zo-eee! Ovamo!« Ona raširi ruke i baci se na mene snagom napadača u ragbiju. »Djevojčice moja! O, djevojčice mo¬ja! Toliko si mi nedostajala!«
Tata je iza nje, ruku punih njezinih stvari: nove torbice, kišo¬brana s kojeg se cijedi, kaputa Whistles i ključeva od automobila. Malo se udebljala otkako sam je zadnji put vidjela, ali izgleda do¬tjerano kao i uvijek. »Zdravo, dušo«, kaže tata veselo. Pokuša me poljubiti u obraz, ali mama ga ponovno pretekne.
»Ohhh!« viče ona i stišće me toliko čvrsto da se bojim za svoje vitalne organe. »O, kako si mi nedostajala!«
»Ispričavam se, ali možete li krenuti dalje, molim vas?« prekine nas djelatnik zračne luke koji uopće ne izgleda kao da se ispričava. »Prepriječili ste izlaz.«
Mama se odmakne od mene, barem na trenutak, a potom me uzme za ruku i odgura do mjesta gdje se plaća parkiranje. »Mora¬mo toliko toga organizirati, ali ti se ni oko čega ne moraš brinuti. Već sam ti pripremila krevet, pa...« zastane na trenutak. »Gordo-ne! Sto radiš? Nosi Zoenu torbu, za ime Boga!«
»Ma ne, u redu je«, pokušam ih odvratiti od toga. Kovčeg je dovoljno težak da tati zada ledobolju kakvu ima premoreni teretni konj.
»Nemoj biti smiješna, Zoe«, kaže ona i preda ga tati koga zamalo izdaju koljena. »Nakon toliko duga leta sigurno imaš jet beg.«
»Lag« ispravi je tata provirivši iznad hrpe od mamina kaputa koji drži u rukama.
»Molim?«
»Samo sam rekao da se kaže jet lag.«
»A sada«, naceri se mama, ne obraćajući pažnju na njega, »toliko toga moramo organizirati. Pričat ćemo o svemu kada sti¬gnemo kući. Prvo se moraš odmoriti. Ali ne trebaš se brinuti jer sam počela raditi popis.«
Na stražnjem sjedalu tatine vectre zbog mamina brbljanja us¬pijem prozboriti tek kad prijeđemo pola puta do kuće. Priča toliko kao da je za to plaćena. »Kako ste znali da trebate doći po mene?« upitam.
»Od Jasona, naravno«, kaže mama veselo. »Želio je sam doći, ali je imao sastanak. Vrlo važan, inače bi bio ovdje. No, mi smo bili slobodni.«
Dok vozimo desnom trakom autoceste, rukavom obrišem zamagljeni prozor i zagledam se van. Teško je išta razaznati zbog sumaglice, ali sve izgleda hladno i sivo da se čini kao da gledam program na televizoru starom pedeset godina.
»Kako si ti, mama?« upitam.
»Hmm... nisam loše, nisam uopće loše sada«, odgovori ras¬položeno.
»Dobro. A što ti je bilo da mi to nisi mogla reći preko te¬lefona?«
Ona ne odgovori odmah. »Ne brini se sada o tome. Pričat ćemo poslije. Krenimo jedno po jedno, može?«
»U redu.«
»Ne znam jesam li dobro postupila«, ponovno se javi mama, »ali danas sam ostavila poruku Aniti iz vrtića da je pitam je li još uvijek slobodno tvoje mjesto. Naravno, možda ćeš sada poželjeti raditi nešto bolje. Sve to iskustvo koje si stekla u Americi sigurno nešto vrijedi.«
Tata upali stanicu Radio 2 kada Terry Wogan najavi pjesmu Coldplaya. Mama je ponovno ugasi.
»Jason će doći čim uspije pobjeći s posla«, nastavi ona, okre-nuvši se prema meni široka osmijeha. »Znaš što? Toliko mi je dra¬go da ste se pomirili. Znala sam da ste stvoreni jedno za drugo.«
Imam osjećaj da nešto nije u redu. Nešto nikako nije u redu.
»Sto je, dušo?« upita mama.
»Ne znam«, promrmljam. »Vjerojatno me je samo iznena¬dila tvoja reakcija u vezi s Jasonom.«
»Zašto to kažeš?«
»Prošli si tjedan mislila da je utjelovljenje samoga vraga«, podsjetim je. »Nisam ti htjela reći da se s njim nalazim jer sam mislila da ćeš reći da činim pogrešnu stvar. Nakon svega što se dogodilo s vjenčanjem i ostalim.«
Nakratko uhvatim tatin izraz lica u retrovizoru. On ne go¬vori ništa. Odmah mi je jasno da je to upravo ono što on misli.
»Zoe, morali bismo biti pravi prostaci da to mislimo, zar ne?« Mama se nasmije i lagano gurne tatu. »Možda bih bila sumnjičava da nije poduzeo takve drastične korake kako bi dokazao da ovaj put misli ozbiljno. Ali sada ne možeš posumnjati u njegove namjere.«
»Ne«, promrmljam ponovno, još uvijek osjećajući blagu neu¬godu.
»Sada kada je rezervirao termin u matičnom uredu i sve ostalo.«
Na trenutak se pitam jesam li dobro čula.
Je li stvarno rekla ono što mislim? Vrtim film unatrag i uvje¬rim se da jest. Potom shvatim da punih petnaest sekundi nisam udahnula.
»Nimalo ne sumnjam da će ovaj puta ići do kraja«, nastavi ona. »Malo lijepo vjenčanje. Samo šačica uzvanika. Nikakve pom¬pe, kao prošli put. Da, bit će dobro. Zgodno.«
Pokušam progutati, ali čini se da mi se grlo zatvorilo. »Sto ti je točno rekao?« uspijem protisnuti.
»O, Zoe, za ime Boga.« Ona pucne jezikom. »Iskreno je s nama popričao i sve nam rekao. Da ste vas dvoje ponovno zajed¬no. Da ćete se vjenčati u matičnom uredu jer se zadnji put pre¬plašio one goleme stare crkve i svih onih ljudi. I da će se vjenčanje održati za dva tjedna od ovoga četvrtka.«
Osjetim da mi se zadnji zalogaj pogačice od krumpira koju sam pojela na letu penje uz grlo. »Tako.«
»O, oprosti, dušo«, kaže mama. »Vjerojatno ti nije rekao da će nas obavijestiti o vašem tajnom dogovoru. Ne brini se, mi nikome nećemo reći. Znamo samo tata i ja. I rekao je nama jer je znao da inače nikada ne bismo povjerovali da je ozbiljan u vezi s vašom pomirbom.«
»Mmm.«
»Je li sve u redu, dušo?« upita tata.
»O, Zoe«, ubaci se mama prije nego što uspijem išta reći. »Nemoj izgledati toliko iznenađeno. Kao što sam rekla, to je naša mala tajna. Jason nam je rekao koliko je važno da nitko ne sazna. Nisam čak rekla ni Desyju, pobogu.«
»A to je zaista veliki uspjeh«, doda tata.
78. POGLAVLJE
Jasonov novi stan nalazi se na četrnaestom katu jedne od sjaj¬nih novih građevina koje su posljednjih godina izniknule na obalama rijeke Mersey. Tradicionalni dio mene oduvijek je volio prostranstvo luke zahvaljujući kojoj je grad zaslužio da ga se pro¬glasi dijelom Svjetske baštine, njezine goleme dokove i impozantne neoklasične građevine koje su vječan podsjetnik na slavnu prošlost.
Ali blistavi neboderi, poput onoga u kojem živi Jason, dodali su sasvim novu dimenziju ljepoti i karizmi grada. Smjelost u po¬gledu na budućnost koja mu pristaje mnogo bolje nego što je to itko tko je ovdje odrastao mogao i zamisliti.
Dok dizalo putuje prema Jasonovu stanu, želudac mi se pre¬vrće. Pogledam svoj odraz u zrcalu i osjetim val olakšanja. U redu, možda nakon noćnog leta i vrlo malo sna moja koža ne blista, ali ten mi je malo potamnio i, što je još važnije, izgubila sam kile koje sam bila nabacila. U pogledu mi je stari sjaj, a kosa mi dovoljno blista. Prvi put nakon dugo vremena zadovoljna sam svojim izgle¬dom i osjećam se dobro u svojoj koži. Samo se nadam da će se s tim i Jason složiti.
Kada zakucam na njegova vrata, srce mi toliko snažno tuče da bih, da me sada pregledaju, imala srčani ritam jednak hrčkovom.
Nekoliko sekundi poslije vrata se otvore.
I evo ga.
Čovjek za koga sam toliko očajnički željela da mi bude su¬prug. Čovjek za koga sam mislila da me je odbacio, ali koji me sada želi natrag. Moj ljubavnik. Moj prijatelj. Jason.
»Kako si, dušo?« široko se osmjehne.
»Ja... dobro sam«, kažem drhtavim glasom.
Stojimo jedno nasuprot drugome, a da nijedno od nas ne zna što reci. Konačno Jason preuzme inicijativu. »Dođi ovamo«, kaže nježno i nagne se da me zagrli. No, kada se pomaknem da mu se približim, rukav mi zapne za kvaku na vratima. To me iznenadi. Oslobodim rukav i pokušam ponovno.
On ovije ruke oko mene i ja se pokušam prepustiti ugodnom poznatom osjećaju. Čekam da me preplave sreća i sigurnost, kao nekoć. Zatvorim oči i stisnem ga.
Prva pomisao koja mi prostruji glavom je koliko je sitnije grade od Ryana. Više nisam naviknuta na njegov oblik. Mi smo dva dijela slagalice koji više ne pašu savršeno jedan u drugi. Nakon nekoliko sekundi se odmaknem i zagledam u njegove oči. »Nedo¬stajao si mi«, kažem mu.
On me poljubi. »I ti meni. Uđi, daj da ti napravim kavu.«
Isprva je naš razgovor neobično ukočen, iako imamo mnogo toga za nadoknaditi. Kao da se dubina i intimnost naših telefonskih razgovora dok sam bila u Americi nisu nikada dogodile.
»Znači... let ti nije kasnio?« pita me dok sjedimo jedno do drugoga u naslonjaču, a njegova ruka nespretno ppčiva na mojim ramenima.
Osjećam se kao petnaestogodišnjakinja u zadnjem redu kina. »Ne, nimalo«, odgovorim.
»Dobro«, klimne on. »To je dobro.«
»A-ha«, složim se.
Nije dobro. Nakon dvadeset minuta neobveznog čavrljanja postanem nervozna. S punim pravom. Jason još uvijek nije spo¬menuo da je ponovno ugovorio naše vjenčanje. U četvrtak za dva tjedna.
»Jasone.« Okrenem se prema njemu i zagledam mu se u oči. »Mama mi je nešto rekla kada su došli po mene. Nešto za što mislim da si mi dosad već morao spomenuti.«
»Ah«, odgovori on. Znam da zna o čemu govorim. »Je li?«
»Rekla je da si ponovno ugovorio vjenčanje. Je li to istina?«
Odjednom mu lice oživi. »Nadao sam se da ću ti to sam reći. Tvoja se mama zaklela na šutnju. Ali nema veze. Onda, što misliš?«
Sto mislim? To je vraški dobro pitanje. Očito bih trebala biti oduševljena. Također imam svako pravo biti nervozna, ali ponaj¬više bih trebala biti oduševljena. Iako ono prethodno preteže na ljestvici.
»Jasno... ja sam... oduševljena«, kažem nesigurno.
»Divno! Znao sam da ćeš biti! O dušo, ovo će biti bolje nego što možeš zamisliti.«
»Ipak sam malo zabrinuta, s obzirom na to što se dogodilo prošli put«, dodam.
»Molim?« kaže on, kao da sam mu prekinula misli. »Ner¬vozna? Da, razumijem te. Ali vjeruj mi, ovoga puta nemaš nikakav razlog biti nervozna. Apsolutno nikakav. U redu? U redu, dušo?«
Teško progutam. »Naravno.«
Znam da će proći još neko vrijeme prije nego što se sve vrati u staro stanje. Prirodno je da sam nervozna. Posljednji mjeseci bili su vrlo stresni. Zato se i osjećam čudno u vezi s nadolazećim vjen¬čanjem. I u vezi s Jasonom. Mnogo se toga dogodilo od travnja.
No, to ne znači da još uvijek nisam sigurna da je on pravi čovjek za mene. Samo si moram dati vremena da se prilagodim. To je sve.
»Mogu li dobiti još jednu kavu?« upitam, osjećajući da mo¬ram ustati.
»Naravno, napravit ću ti još jednu«, kaže on i skoči na noge pun pažnje.
»Ne, ja ću. Želiš li i ti jednu?«
»Ma ne«, odvrati on. »Napravi samo sebi.«
Krenem prema kuhinji koja je u sklopu dnevnog boravka i ondje se nađem za nekoliko koraka. Stan nije pretjerano prostran. Zapravo je veličine ostave za mede.
»Kada si se ovamo doselio?« upitam dok tražim kavu.
»Prije nekoliko mjeseci«, kaže on ponosno. »Lijepo je, zar ne? Već nas vidim kako ćemo se ovdje lijepo smjestiti.«
»Oh«, kažem, pomalo iznenađena. »Znači, ne bi se htio preseliti u kuću, kao prije?«
»Ma ne. Zašto bi i ti to htjela kada možemo unajmljivati ovakav stan za isti iznos koji bismo plaćali za hipoteku?«
»Znači, ne želiš više ništa kupiti« ?
»Kome treba takva obveza u našim godinama?«
»Zar nije i samo vjenčanje obveza}« ne mogu se suzdržati da ne kažem.
»Da, naravno.« On se nasmije. »Ali to je drukčije.«
Zazvoni mu mobitel i on se javi, a potom ode u kupaonicu — koja je toliko blještava da sam se osjećala krivom samim tim što sam prije bila sjela na zahod.
Ostavim se pravljenja kave i priđem prozoru da promotrim luku. Pogled oduzima dah. Rijeke Mersey i Charles nisu ni po čemu slične, ali se ipak prisjetim Bostona.
Očajnički želim nazvati Ruby i Samuela da se ispričam što sam tako naglo otišla. Da im kažem kako mi nedostaju. Da ih po¬zdravim. Također očajnički želim prestati misliti o svom zadnjem poljupcu s Ryanom. Osjećaju njegova tijela na mojem, njegovim usnama, njegovom...
Kada se Jason vrati u sobu, u ruci nosi kožnu jaknu.
»Nova jakna?« upitam.
»Da. Lijepa je, zar ne? Zvao je Neil i pitao jesmo li raspolo¬ženi za brzo piće s njim i Jessicom. Sto misliš?«
Odmahnem glavom. »Samljevena sam. Ova vremenska razli¬ka je ubitačna. Hoće li ti smetati ako malo odspavam?«
»O, u redu.« Izgleda razočarano.
»Ti hajde«, dodam.
»Jesi li sigurna?«
»Naravno.«
Pride mi i zagrli me. Lakne mi kada mi se njegove ruke uči¬ne manje stranima nego prije. »Bože, kako mi je drago što si se vratila, ljepotice. Zaista je.«
»I meni«, uzdahnem.
Potom me odmakne i ode do vrata, a na putu zastane da makne nepostojeću mrvicu prašine sa stolića u hodniku.
»Jasone... Samo ću obaviti jedan poziv za Ameriku«, kažem. »Moram zaključiti neke stvari.«
»Nema problema. Sve dok se ne radi o dečku.« On namigne.
Oblije me takvo crvenilo kao da sam taj tren ušla u menopa-uzu, ali srećom on zatvori vrata a da se ne osvrne.
Podignem telefon i biram broj, ali grlo mi je toliko suho da bi u njemu sjajno uspijevali kaktusi. Četiri puta zazvoni.
»Halo?« Odmah prepoznam taj glasić.
»Zdravo, Ruby, Zoe je.« Sramim se sama sebe čak i prije nego što izgovorim te riječi.
79. POGLAVLJE
Sutra će poslati novu dadilju«, kaže Ruby. Glas joj drhti, ali je pun prkosa. »Ali ja sam tatici rekla da ne želim drugu dadi¬lju. Želim samo tebe. A tako i Samuel.«
Pokušam svladati emocije, ali razgovor s Ruby mi je gotovo previše što mogu podnijeti. »Sigurna sam da će nova dadilja biti divna«, kažem. »Zaista jesam.«
»To kaže i tata.« Ona šmrcne. »Ali on ne razumije. Nepre¬stano ponavlja da ti nisi bila drukčija od svih drugih dadilja i da će sljedeća biti čak i bolja. Ali to nije istina. Znam da nije.«
Razum mi nalaže da je Ryan to rekao kako bi se Ruby i Sa¬muel osjećali bolje, ali navala očaja gotovo me obori.
»Pa možda, vidjet ćemo«, kažem. »Ali kladim se da ćeš već za tjedan dana biti bolje volje.«
»Ja sam željela da budeš naša mama, Zoe.«
Pokušam progovoriti da ne ispustim suzu, ali to je kao da zadržavam plimni val kišobrančićem za koktele. »To se ne bi do¬godilo«, kažem puknutim glasom. »Tvoj tata i ja smo bili samo prijatelji. Bili smo jako dobri prijatelji koji su se lijepo slagali, ali samo prijatelji.«
»Ne, niste«, kaže ona optužujući.
Zastanem. »Kako to misliš?«
»Poljubili ste se«, kaže ona. »Vidjela sam vas.«
»Ovaj... jesi li? Gdje?«
»U kuhinji, dok smo se Samuel i ja igrali vani.«
»To je bio samo prijateljski poljubac«, ustrajem u svom objaš¬njenju. »Ništa više, zaista.«
»Nije tako izgledalo. Tako James Bond ljubi žene.« Razotkriveni smo. »Oh, da... pa, možda.«
»To sam rekla i tati«, nastavi ona. »On kaže da to nije bilo ništa. Ali ja mu ne vjerujem. Nije da nije bilo ništa, zar ne, Zoe?«
Nakratko poklopim slušalicu rukom. »Ne znam, Ruby«, pro-šapćem, više za sebe nego njoj. »Ja mislim...«
Odjednom čujem komešanje na drugoj strani linije i Ryanov glas u pozadini.
Želudac mi se stisne kada čujem da je uzeo slušalicu od nje.
»Hej, Zoe.«
»Zdravo, Ryane.« Originalna sam kao i dizajnerska torbica na tajlandskom uličnom sajmu, ali ne pada mi ništa drugo na pamet.
Nastupi kratka, ali mučna tišina.
»Priredila si mi dobro iznenađenje«, počne on. »Nisam mo¬gao vjerovati onome što sam pročitao u pismu.«
Progutam.
»Mislim... stvarno«, nastavi on, »stvarno si čuvala veliku tajnu.«
»Da«, odgovorim tupo, »valjda jesam.«
»Grozno sam se osjećao.«
»Ti si se grozno osjećao? Zašto?«
»Ponašao sam se kao budala kad si došla k nama. Potpuna budala. I morala si to podnositi dok si i sama prolazila pakao.«
»Nisi bio tako loš.«
»Siguran sam da jesam.«
Ponovno nastupi tišina, ali ovaj put ne osjetim tako snažnu potrebu da je nečim ispunim.
»Taj Jason...« Glas mu zvuči čudno dok izgovara njegovo ime. »Ponovno si mu pružila šansu?«
»Da«, odgovorim.
Moj je odgovor odlučan i bez isprike. Možda je to čudno jer sam s Ryanom spavala, ali osjećam da oko te teme ne moram okolišati kako mu ne bih povrijedila osjećaje. Ne zato što ga želim povrijediti, to je zadnje što želim, nego zato što sam sigurna da ga neću povrijediti.
Našu će avanturu zaboraviti isto tako brzo kao što je zabora¬vio i ostale. I to mu nimalo ne zamjeram. Oduvijek sam smatrala da naša veza mora biti samo razbibriga — i upravo je to i bila.
»U redu«, kaže on strano.
Poželim mu reći da se udaj em za samo dva tjedna. No, iz nekog razloga mislim da sam rekla dovoljno. Osim što ne želim da misli da sam prava luđakinja, čini mi se i neprikladnim da to sada spominjem. Ne znam zašto.
»Ako misliš da je to ono što moraš učiniti, onda to mora biti tako«, nastavi on. »A ja ti želim samo najbolje.«
Bezbrižnost kojom to govori sve potvrdi.
Ryan će imati sljedeću po redu prije kraja ovoga tjedna, sigu¬rna sam. Možda čak Barbaru King, ako pristane.
Dok se pristojno opraštamo i ja spuštam slušalicu, pomislim kako to nije nešto oko čega bih morala razbijati glavu, pogotovo ne sada kada sam ponovno zaokupljena planiranjem vjenčanja.
Iako, u grlu mi je gruda. Ne mogu je se riješiti.
80. POGLAVLJE
Mamina piletina s pestom i pinijama izgleda sumnjivo dobro. Iako uvjerljivo krčka u pećnici u njezinoj posudi Le Creuset, sigurna sam da ju je nabavila u Marks&Spenceru. Pitam se kako se uspjela riješiti aluminijske zdjelice i kartona a da to nismo pri¬mijetili.
»Mogu li pomoći?« upitam.
»Ne!« odlučno odbije i ispusti vrećicu mahuna na svoje pa¬puče s potpeticama i paperjastim pomponom, dok žonglira s dva lonca kipuće vode. »Sve je pod kontrolom!«
Naslonim se o starinsku komodu s tanjurima. »Onda ću ja postaviti stol, može?« ponudim.
»Dobra ideja«, sopće ona i otpuhuje kosu s očiju.
Sljedećih dvadeset minuta provede trčeći po kuhinji s luđač¬kim poletom obezglavljene kokoši.
»Jesi li sigurna da ti ne mogu pomoći?« upitam bespomoćno, dok se po pločicama prolijevaju sadržaji iz lonaca.
»Sve je pod kontrolom!« zapjeva ona, sve crvenija lica.
Sjednem na rub stolca.
»Mogu li ja kako pomoći?« upita tata kada ude.
»Sve... pod... kontrolom!«
Tata me kratko pogleda. »Pokušao sam«, prošapće.
Kada se večera konačno nade na stolu, mami je toliko vruće i toliko je uzrujana da obrve neprestano briše rubom pregače, šokan-tno ružičaste boje i s velikim natpisom »Slasna mamica«.
»Eto.« Mama sjedne sa zadovoljnim smiješkom. »Sve je spre¬mno. Rekla sam da je sve pod kontrolom, nisam li? Mahune, Zoe?«
Bože, kako je čudno biti kod kuće.
Ovdje sam živjela cijeli život, ali osjećam se strancem. Od natpisa na tetrapacima mlijeka do predimenzioniranih novčanica u žarkim bojama. Sve se čini čudnim — poznatim, ali opet i ne.
»Onda, dušo, jesi li uzbuđena zbog vjenčanja?« upita tata.
Nasmiješim se, zahvalna na pitanju. To je prvi put da je tata progovorio o toj temi otkako sam stigla i vidim da mu riječi zapi¬nju u grlu. Spominje je samo zbog mene.
Iako je, kada sam se udavala za Jasona, bezrezervno dao svoj blagoslov, ovoga je puta drukčije.
To me muči. Tata nikada nije bio otac koji bi prigovarao. Svaki ključan događaj na mojemu razvojnom putu — prvi ruž za usne, probijanje ušiju za naušnice, prvi cjelonoćni izlazak u pub — kod mame bi uzrokovao blagu histeriju, ali kod tate to nije bio slučaj. »Ona je razumnija nego što smo mi ikada bili«, bio je njegov odgovor mami, što bi nju dovodilo do očaja.
No, ne slaže se s nadolazećim vjenčanjem. U to nema sum¬nje. Sve do sada nije ništa rekao — ali ni ne mora.
»Jesam, tata«, odgovorim. »Veoma.«
»Ja jedva čekam!« doda mama uz široki osmijeh. »Jason je uvijek bio kao član obitelji i ovo će samo to potvrditi.«
Tata se nakašlje i kratko je pogleda. Pokušam shvatiti što joj želi reći.
»Stoje?«
Tata se okrene mami. »Ne misliš li da bi bilo vrijeme da Zoe sazna novosti?« on se doima neobično nervoznim dok poseže za maminom rukom koju potom nježno zadrži.
Mami je odjednom ponovno vruće. »Vjerojatno je«, kaže, nakon što proguta. No, ponovno oklijeva kao da joj nedostaje riječi. Sto nije osobina koja bi se inače mogla povezati s mojom mamom.
»Zoe«, počne ona, »znaš kako sam ti rekla da sam nedavno nešto saznala kod dr. Ahmeda?«
»Da«, kažem.
»Onaj razgovor kada sam ti preko telefona rekla da se radi o nečem ozbiljnom? Nisam se šalila.«
Grlo mi se osuši. O, Bože. O, Bože, ne. Ne može biti ozbiljno. Ja sam samu sebe uvjerila da je mama hipohondar.
»Sto je, mama?« Spustim nož i vilicu.
»Barem u tome da će jako utjecati na naše živote. Moj život. Život tvoga oca. I tvoj, na kraju krajeva.«
Osjetim val mučnine. Baka Bonnie umrla je od raka dojke u pedesetima. Mami je tek četrdeset četiri. To je to. Jednostavno znam.
»Sto je, mama?« upitam, očajnički želeći saznati o čemu se radi.
Ona se okrene tati i stisne mu ruku. Potom se nasmiješi. »Trudna sam, dušo«, kaže. »Dobit ćeš sestricu ili brata.«
81. POGLAVLJE
Ma što mi kažeš«, uzdahne Trudie na telefon idućeg dana. Sa¬punica »EastEnders je dosadna u usporedbi s tvojom obitelji.«
Kratko puhnem kroz nos. Ima pravo. Mala sestra ili braco. Ne mogu vjerovati.
»Sto ti misliš o tome? Mora da je čudno, s obzirom na to da ti je mama dovoljno stara da bude baka.«
»O, Bože«, promucam. »Nemoj joj to nikako reći, ako je ikada upoznaš.«
Trudie se nasmije.
»Da ti odgovorim na pitanje, luda sam od sreće. Ne mogu reći da nisam iznenađena, ali mi je jako drago. Uvijek sam htjela sestru ili brata i sada će se to konačno ostvariti. Doduše, mijenjat ću im pelene umjesto da razmjenjujemo CD-e, ali ipak.«
»Imaš li mi još nešto za reći?« upita Trudie šaljivo. »Osim toga što si se pomirila s tipom koji te je ostavio pred oltarom i što ti je mama napumpana.«
»Sto imaš na pameti?« nasmijem se.
»O, ne znam«, nastavi ona. »Mislim da me sada više ništa ne može iznenaditi. Jesi li možda imala aferu s kakvim političarem na visokoj dužnosti?«
»Ne«, kažem odlučno.
»Zatajenu djecu iz usputnih afera?«
»Ne.«
»Promjenu spola?«
»Ne.« Nasmijem se.
»Još uvijek ne mogu vjerovati da mi nikada nisi ispričala o svom vjenčanju... hoću reći vjenčanju koje se nikada nije održa¬lo«, nastavi ona.
Ovo je četvrti razgovor koji vodimo u manje od tjedan dana i peti put da to spominje u posljednjih deset minuta.
»Znam, znam i žao mi je«, kažem i zaista to mislim.
»Ma daj, ne tražim da ti bude žao. Samo hoću reći da mi je grozno što mi se nisi mogla povjeriti. Mora da sam bila sasvim obuzeta svojim problemima.«
»Nije samo to. Pokušala sam kada smo jednom bile vani, ali tada se pojavio Ritchie. Iako to nema veze. Zaista, Trudie, razlog zašto sam došla u Ameriku bio je da pobjegnem od misli da sam ostavljena pred oltarom, a ne da o tome govorim.«
»Jesi li sigurna da sada radiš pravu stvar?«
»Yeah«, odgovorim na američki. »Hoću reći, jesam.«
Trudie kratko promisli. »Slušaj, možeš mi reći da gledam svoja posla, ali ne zvučiš mi sasvim uvjerljivo.«
»Jesam. Zaista, Trudie — sigurna sam.«
No, ipak se uzvrpoljim. Istina je da se zaista želim udati idući četvrtak. Jason i ja proveli smo mnogo vremena zajedno otkako sam se vratila i stvari polako sjedaju na svoje mjesto.
Ipak, da budem sasvim iskrena, moram priznati da sam zbog svega još uvijek malo nervozna. Dio mene pita se je li prerano, tre¬bamo li više vremena da se naviknemo na tu pomisao. Ponovno. No, razum mi nalaže da je ovo čovjek s kojim sam provela sedam godina i za kojega sam se sve vrijeme željela udati. Sigurna sam da je suzdržanost koju osjećam uzrokovana samo onime što sam doživjela zadnji put.
U svjetlu svega toga uhvatiti bika za rogove i privesti vjen¬čanje kraju — činilo se to preuranjenim ili ne — ispravan je izbor. O tome nema sumnje.
»Sigurna sam, Trudie«, kažem. »Ako zvučim čudno, to je samo zbog onoga što se prošli put dogodilo. Ne mogu si pomoći da ne budem nervozna. To je sve. I to je sasvim razumljivo.«
»A voliš li ga?« pita me ona.
»Naravno«, nasmijem se. »U suprotnom ne bih bila usko¬čila u zrakoplov i prvom prilikom došla ovamo.«
»U redu. Dobro. U redu.«
»No, voljela bih da ti možeš doći na vjenčanje.«
»Znam, ali... čekaj malo«, kaže ona. »Možda postoji na¬čin... Neprestano obećavam roditeljima da ću doći kući na tjedan dana, ali nikako da rezerviram let. I ludi su zato što nisam došla za Božić. Možda bih to mogla spojiti...«
»Stvarno?«
»Ne vidim zašto ne. Ionako uskoro moram na godišnji i Bar¬bara mi je nedavno rekla da bi voljela kada bih ga iskoristila prije kraja ovih blagdana.«
Osjetim takvu navalu sreće da bih najradije izvodila zvijezde po sobi da me nije strah kako će to ostaviti tragove na Jasonovu sagu. Potom mi na pamet padne još nešto.
»Slušaj«, kažem. »Budući da ćeš se toliko potruditi da dođeš na moje vjenčanje, pitam se mogu li te nešto zamoliti.«
»Sto god.«
»Bi li mogla biti moja djeveruša?«
Ona ispusti vrisak koji me gotovo ogluši.
»Znači li to da pristaješ?«
»Naravno da znači! Ooo, Zoe, nikada dosad nisam bila dje¬veruša! Upiškit ću se od sreće! Ovo je sjajno! I ne brini se, nabavit ću predivnu haljinu. Bit će vrlo otmjena, vjeruj mi.«
»Trudie«, kažem joj, »upravo to od tebe i očekujem.«
82. POGLAVLJE
Daj mi ponovi što je ovo«, šaptom me upita Desy tijekom božične večere.
»Pečene mrkve s glazurom od meda«, kažem mu i zabijem vilicu u narančastu planinu koja prije podsjeća na radioaktivni ot¬pad. »To je mamina verzija nečega iz njezine nove kuharice Jamiea Olivera.«
»Oh«, kaže on sumnjičavo. »Sto se dogodilo Nigelli? Mislio sam da je njezina obožavateljica nakon prošlogodišnjeg trijumfa.«
»Znam, ali božični kolač nije prošli tjedan dobro ispao, pa ju je skinula s trona«, kažem mu. »Nigella je sada službeno nepouz¬dana. Činjenica da se smjesa kuhala ravno dvadeset i dva sata i da je zaboravila staviti masnoću nije imala ništa s tim.«
Desy i ja prasnemo u smijeh. Tata se, držeći maminu stranu, odbije priključiti.
Mama pride stolu u novoj bluzi nadahnutoj Missonijem (iz Žare) i s vrčem umaka koji je tukla zadnjih dvadeset minuta kako bi odstranila grudice.
Nažalost, dok klizi niz tatin komad purice nalik na tekuću lavu, mislim kako bi ga mogla spasiti jedino miješalica za cement.
»A ti, Zoe«, kaže mama dok sjeda i pažljivo namješta pa¬pirnati šeširić, »nemoj pojesti previše pečenih krumpira. Bila si kao kit kada si otišla u Ameriku i sada, kada si izgubila sve te kile, jednostavno ti neću dopustiti da ih vratiš, barem ne sad kada je tvoj veliki dan za manje od tjedan dana.«
»Nisam još ništa pojela«, pobunim se.
»Tvoja mama je u pravu«, javi se Jason. »Mislim, zgodna si takva kakva jesi. Naravno da to mislim kada se tobom ženim.«
Svi se nasmiju malo preglasno.
»Želim samo reći«, nastavi on, »da nitko ne želi izgledati debelo na svojem vjenčanju, zar ne?«
»Ne, za to ću ja biti zadužena!« usklikne mama, tapšući se po trbuhu.
Jason se naceri. »Ali jedva se vidi, gospođo M. Koliko ste trudni?«
»Pet mjeseci«, nasmiješi se ona. »Ali sa Zoe mi se počelo vidjeti tek sa sedam mjeseci. To je u genima. Baka Bonnie bila je isto takva.«
»Sigurno ste izvan sebe od sreće.«
»Moram priznati da smo se malo iznenadili«, nasmije se ona, »ali da, jako smo sretni. Zoe, klica graha?«
Pogledam u veliku žlicu kaše boje šmrklji u njezinoj ruci. »Ja ću samo pečeni pastrnjak«, kažem. Slučajno znam daje pastrnjak prilog za hitne slučajeve koji je mama držala u zamrzivaču za prak¬tički nemoguću situaciju u kojoj bi joj pripravljanje kakvog recepta kuharice Delije Smith krenulo krivo. Sto se upravo i dogodilo.
»Pečeni pastrnjak?« prasne mama. »Šališ se? Znaš li koliki je udio masti u tome? Drži se klica graha, za Boga miloga. Svaka sadrži samo osam kalorija.«
»Osam kalorija? Ooo, obuzdaj se Zoe«, kaže Desy sarka¬stično.
»Božić je«, obratim se mami. »Samo sam željela pastrnjak, a ne kineski banket za desetero.«
Jason se ohrabrujući nasmiješi.
»Zahvalit ćeš nam kada budeš gledala fotografije u godina¬ma koje dolaze. Izvoli«, doda mama i iskrene uznemirujuće veliku porciju kaše od klica na moj tanjur. »I pripazi na količinu umaka. Iako vidim da ga nisi ni uzela. Dobra djevojčica!«
Mamin odnos s Jasonom postao je pomalo čudan otkako sam se vratila. Postali su neka vrsta urotnika. Znam i zašto: bez mamine podrške Jason zna da bi se teško izvukao s drugim pokušajem vjen¬čanja. No, ne mogu se više praviti da mi od toga nije mučno.
»Jasone, u vezi s drugim tjednom«, nastavi mama. »Znaš li hoće li tvoja mama odjenuti istu haljinu kao i prošli put?«
»Rekla je da će kupiti nešto novo. Misli da bi u protivnom to donijelo lošu sreću.«
»Tako sam i ja mislila«, složi se mama. »Pa sam kupila novu svilenu haljinu u žarko ljubičastoj boji. Trbuščić mi je još mali, pa se mogu izvući s onom koju sam vidjela u Cricketu. Možeš li joj samo reći da se, kada bude kupovala haljinu, ne odluči za žarko ljubičastu? Bilo bi grozno da se pojavimo u istoj boji.«
»Naravno«, klimne Jason.
»Ne kažem da ne može odjenuti nešto u ljubičastom tonu. Boja ciklame bila bi u redu. Ili boja lavande. Bilo što, samo da nije žarko ljubičasto.«
»Ne zaboravi da će je moći vidjeti tek nekoliko ljudi«, ka¬žem joj obazrivo. Bojim se da zaboravlja kako ovo vjenčanje neće biti poput prvog.
»Znam to, Zoe. Ali to je još uvijek tvoj veliki dan. I još uvijek ćemo se fotografirati.«
Nagnem se da se poslužim jorkširskim pudingom, a mama me opali po ruci, brzo i snažno kao da je Mr Miyagi iz Karate Kida. Kratko se netremice odmjeravamo.
»Uzmi«, promrmljam i nevoljko spustim jorkširski puding na Jasonov tanjur.
Uto mi zazvoni mobitel. Kratko ga pogledam i uočim da se radi o pozivu iz Amerike. »Samo ću kratko«, kažem i skočim sa stolca. Povučem se u dnevni boravak da preuzmem poziv. Srce mi ubrzano tuče.
»Halo?«
»Sretan Božić!«
Trudie je. Taj bih milozvučan glas uvijek prepoznala.
»Bok«, pozdravim je.
»O, kvragu, ne odišeš božičnim duhom«, primijeti ona. »Jesi li očekivala nekog drugog?«
»Ne, ne. Nisam zapravo. Zaista. Hvala ti što si se javila, Tru-die. I tebi sretan Božić. Oprosti, mislila sam daje možda... Ruby.«
»Baš sam je sad vidjela«, kaže mi Trudie. »Dobila je tvoj dar, one ružičaste cipelice. Odmah ih je obula. Oduševljena je nji¬ma. I Samuel je svojim vlakićem.«
»Jesi li vidjela Ryana?« upitam, nastojeći zvučati što opu¬štenije.
»Da, dušo, jesam«, odvrati ona. »Imam osjećaj da mu ne-dostaješ.«
»Stvarno?«
»Da, njihova nova dadilja i nije nešto. Ne slaže se dobro s djecom i ona odbijaju s njom izići iz kuće. Spremanje u krevet također je noćna mora.«
»Tako.« Prekorim se zbog svoje razočaranosti što Trudie spo¬minje samo moje vještine čuvanja djece.
»U svakom slučaju, dušo, slušaj«, kaže ona i prekine me u mislima. »Osim što sam ti željela zaželjeti sretan Božić, htjela sam ti reći i da sam rezervirala let. U utorak dolazim u Manchester.«
Kada prekinem razgovor, zadržim se još malo prije nego što se vratim stolu. Zašto ne mogu prestati razmišljati o Americi ?
Prestani, Zoe. Jednostavno prestani. Prešla si toliki put da dobiješ što si htjela. Sada je pravo vrijeme da se pomiriš sa situa¬cijom, prestaneš se brinuti i cijeniš ono što imaš.
Sjednem za stol i ponovno stavim šeširić na glavu, dok mama božični kolač natapa maslacem s brendijem. Više ne izgleda kao da je kupljen u trgovini — maloprije sam je vidjela kako mu savršeno glatku površinu koja bi je odala nagrđuje drvenom kuhačom.
»Zamalo sam zaboravila«, kaže ona kada se odmakne. Vrati se s vrčem nečega što ispusti na moj podložak za jelo. »Kupila sam ti nemasni jogurt, dušo«, kaže. »Mislila sam daje to najbolje s obzirom na okolnosti.«
14 Re: Jane Costello - Zamalo vjenčani Sub Feb 11, 2012 2:07 pm
Margita
Administrator
83. POGLAVLJE
Lijepo je ponovno voditi ljubav s Jasonom. Nije toliko strastveno koliko s Ryanom. Niti tako uzbudljivo. Vruće i bez daha i... ali, stvarno je lijepo. Znam da u Cosmu dobar seks nikada ne bi povezali s udobnim parom papuča, ali iskreno mislim da bi se o toj usporedbi mnogo toga moglo reći.
Uzbuđenje i strast dolaze sami od sebe kada se nekoga tek upozna. No, seksualni odnos koji traje zahtijeva mnogo više. Na¬čin na koji me Jason dodiruje, položaji koje bira, način na koji zadrhti kada je blizu kraja.... Možda je sve to i previše poznato, ali to je upravo ono za čim žudim. I dok ležim u njegovu naručju, a kiša udara o prozor njegove spavaće sobe, razmišljam kako će nam seksualni život sigurno s vremenom postati bolji.
Osobito kada uspijem zaustaviti te vražje slike Ryana koje mi napadaju misli...
»To je bilo lijepo.« Jason me gladi po kosi.
Ne mogu se oteti razočaranju zbog toga opisa, koliko god to bilo licemjerno. »Da«, složim se. Potom se prevalim na stranu i podbočim na lakat. »Nisi se.... razočarao?«
»Naravno da ne«, odgovori on, možda malo na silu. »Bilo je lijepo. Kao i nekad.«
Istini za volju, seks između mene i Jasona nikada nije bio lje¬pljivo, znojno, divlje iskustvo kakvo je popularno medu holivud-skim tvorcima filmova. A da budem sasvim iskrena, prije nego što sam upoznala Ryana, često sam mislila da je sve to precijenjeno. Kao Carevo novo ruho. Nije da u seksu nisam uživala. No, nikada nisam razumjela zašto su njime ljudi toliko zaluđeni.
»Zamisli«, nastavi Jason. »Za tri dana ležat ćemo u ovom krevetu kao muž i žena.«
Rekao je točno istu stvar kao i nekoliko dana prije našeg proš¬log vjenčanja. Od te mi pomisli pozli.
»Ovoga ćeš puta ići do kraja, zar ne?« pitam oklijevajući.
On se okrene na bok u položaj koji je kao moj odraz u zrcalu.
»Zoe, poslušaj me«, kaže strogo. »Ovoga te puta neću na¬pustiti. Znaš to, zar ne?«
Ugrizem se za usnu. »Nisam ni prošloga puta to mislila.«
»Znam, znam«, kaže on i nervozno prođe rukom kroz kosu. »I vjeruj mi kada ti kažem da si to neću nikada oprostiti. Nikada. Ali to ću ti nadoknađivati cijeli život. Ti ćeš biti najsretnija udana žena u čitavoj Engleskoj, obećavam.«
Nagne se i poljubi me u čelo. Ja se nasmiješim i okrenem na leđa, zagledavši se u strop. Kada bi rekao nešto takvo, nekoć bi mi srce nabubrilo od ljubavi. Gledala bih ga u oči i divila se koliko sam sretna.
Ono što mi sada govori jednako je brižno i dirljivo. No, ne¬ma isti učinak. Svim silama nastojim da bude drukčije, ali nije.
Rekla sam si da se ne smijem o tome toliko brinuti. Znam da je samo pitanje vremena prije nego što stvari budu kao i nekada. Samo moram Jasona prestati uspoređivati s Ryanom i podsjetiti se na sve divne stvari zbog kojih sam se u njega uopće zaljubila.
»Skoknut ću pod tuš«, kažem mu. Zbacim plahte i iskočim iz kreveta.
Jason je sada na leđima, s obje ruke ispod glave. »Bože, kako mi je nedostajala ta stražnjica.« Naceri se.
Ja se nasmiješim i poljubim ga u usta, a potom skupim odje¬ću i krenem u kupaonicu. Zastanem na pola puta. »Zar sam ja zaista složila svoju odjeću?« upitam ga.
»Ne, ja sam«, odgovori on. »Neuredna kuća je neuredan um.«
»Znam«, namrštim se. »Ali zar bi um trebao biti uredan kada je u žaru strasti?«
»Ne bih se mogao usredotočiti da to nisam učinio. Prije se nikada nisi žalila.«
To je istina. Nisam. Zašto to sada činim?
Znam odgovor: ponovno ga uspoređujem s Ryanom.
Sto je smiješno jer u tom pitanju Jason pobjeđuje bez prem¬ca. Ryan je čovjek koji ispušta ručnike na pod, ostavlja perilicu za posude neispražnjenu i kutije od pizze na trosjedu. To me je dovodilo do ludila, osobito kada sam tek stigla.
Samu bih sebe snažno protresla. Za ime Boga, Zoe. Žene ne mogu podnijeti život s muškarcima kao što je Ryan — muškarci¬ma koji ne primjećuju i ne mare za nered. U tom je smislu Jason savršen muškarac. Zapravo, i više nego savršen. On ne raščišćava samo vlastiti nered nego i moj. Trebala bih skakati od sreće.
Kada uđem pod tuš, otvorim hladniju vodu nego inače, na¬dajući se da će me prizvati pameti.
Ne znam koliko sam dugo pod tušem, ali hladan mlaz mi ugodno odvlači pozornost dok mi se voda slijeva po naježenoj koži, a ja nastojim posložiti stvari u glavi.
Hajde, Zoe. Jesi li zaljubljena u Jasona ili nisi? Sada je vrijeme da odlučiš, pobogu.
Podignem šampon i istisnem kap u dlan, a potom ga žustro utrljam u skalp. Nakon nekoliko sekundi ne mogu povjerovati da sam si postavila to pitanje.
Naravno da sam zaljubljena u Jasona.
U njega sam zaljubljena više od sedam godina. Potresi u po¬sljednjih osam mjeseci sigurno su na mene djelovali — ali to ne znači da ga, duboko u sebi, volim išta manje.
Ono što mi stvarno smeta jest to da sam se s Ryanom spet¬ljala vodena mehanizmom samoobrane, želeći zabavu koja će mi odvući pozornost od traume koju sam prošla. Ali kakva je dovraga to razbibriga ako sada ne mogu o njoj prestati misliti, čak ni na¬kon što je poslužila svrsi ?
Dok ispirem šampon i nanosim balzam, obećam si da više neću misliti o Ryanu. I točka.
Ako se stvarno oko toga potrudim, on će uskoro biti samo daleka uspomena, a Jason i ja bit ćemo sretno vjenčani s cijelim životom ispred sebe. Sto je upravo ono što sam oduvijek željela. Zar ne?
84. POGLAVLJE
Moje pripreme za vjenčanje sasvim su drukčije nego prošli put: onda na svijetu nije postojao časopis o vjenčanjima na koji ni¬sam bila pretplaćena barem godinu i pol dana unaprijed. Posjetila sam svaku trgovinu vjenčanim potrepštinama u sjeverozapadnoj Engleskoj — i jednu ili dvije i dalje — samo kako bih pronašla sa¬vršen par cipela. Odlazila sam na sajmove vjenčanja i beskonačno pretraživala internet u potrazi za inovativnim dekoracijama stola. Isprobala sam više tijara od same kraljice.
No, sada sve mora biti puno smirenije. Ali ne samo to. Nešto se u meni promijenilo. Ne mogu se natjerati ni da pogledam koju trgovinu vjenčanicama. Možda sam postala cinična. Možda je dio mene odlučan u tome da se ne zanosim previše, u slučaju da Jason odluči da se ponovno ne pojavi.
Uzgred budi rečeno, mislim da to neće učiniti.
Zapravo sam sigurna u to. Ali čak i sama mogućnost ne¬sumnjivo na mene utječe. Sto je vjerojatno razlog zašto sam svoje obećanje, da neću dopustiti da mi glavu opsjedaju misli o Ryanu, prekršila. Aahh! Opet ja!
Krenem u Coast, jedan od mojih omiljenih dućana u trgo¬vačkom centru Metquarter i ovlaš pregledam vješalice. Do vjen¬čanja je još dan i pol, a ja još uvijek ne znam što ću odjenuti. No, nisam zabrinuta. U čitavoj slici događaja to i nije važno. A kao netko tko je potrošio plaću od mjesec i pol dana na dugu svilenu haljinu koju sam nosila točno sat i dvadeset minuta, mislim da sam sasvim kvalificirana da o tome sudim.
No, sigurna sam jedino u to da se sada neću udavati u tradi¬cionalnoj vjenčanici. Želim nešto što odražava svečanost te prilike.
Nešto nenametljivo. Jednostavno. Nešto što bi se teško moglo uopće povezati s vjenčanjem.
Kada sam o tome jučer navečer pričala s Trudie, složile smo se da bi elegantno, profinjeno odijelo, možda u krem boji, bilo sasvim prikladno. No, zaboravila sam na činjenicu da je odjevni predmet koji se zamisli poslije nemoguće pronaći.
U gradu sam već satima, a nisam pronašla ništa što bi me zadovoljilo. Podignem crvenu haljinu bez naramenica i pomno je proučim. Predivna je, ali ni blizu onoga što tražim.
Dvadeset pet minuta prije nego što se trgovine zatvore, od¬lučim se zadovoljiti onim što se nudi, pa se vratim do mjesta na kojem sam već bila. Umjesto da kupim »ono pravo«, uzet ću ono što je tome najsličnije. Nije savršeno, ali je u redu. K tome je na rasprodaji, zbog čega se osjećam malo bolje.
85. POGLAVLJE
Večer prije vjenčanja Trudie i ja iziđemo na piće u jedan od ba¬rova na Allerton Roadu — ali iz nekog razloga nisam osobito raspoložena.
»Je li sve u redu, dušo?« pita me ona zabrinuto dok ja otpi-jam gutljaj iz iste čaše crnog vina s kojom se borim posljednjih sat i pol.
»Mislim da ću se razboljeti«, kažem joj dok izvlačim ma¬ramicu.
»To je zbog ovog prokletog vremena. Čini se da su sada svi prehlađeni. To je kao stalni podsjetnik na razlog zašto smo napu¬stile Veliku Britaniju.«
Nakon nekoliko sati osjećam se sasvim iscijeđeno i spremna sam za povratak kući. Osjećam grižnju savjesti što sam tako gro¬zno društvo, osobito kada je zbog mene prešla toliki put. Ali ne mogu si pomoći.
U kući mojih roditelja uvučem se pod pokrivače toliko umor¬na da mislim kako ću spavati kao kamen idućih osam sati. No, to se ne dogodi. San mi je plitak, isprekidan snovima koji me čine još nemirnijom i uznemirenijom. Osobito jedan.
U tome snu moj je dan vjenčanja — sutradan. Stignem kod matičara i čini se da se sve odvija po planu. Moji roditelji pucaju od ponosa. Moja je haljina predivna. I Jason se, ovoga puta, pojavi.
Ali tu je i klip pod nogama. Njegovo je ime Ryan.
Matičar me pita uzimam li ja, Zoe Maureen Moore, Jasona Petera Redmonda za svog zakonitog supruga i riječ »uzimam« navrh mi je jezika. Ali toliko zamuckujem i mumljam kao da poku¬šavam progovoriti usta punih maslaca od kikirikija. Riječi ne izlaze.
No, to nema veze.
Jer vrata se širom otvore i odlete sa šarki.
Svi u prostoriji zadrže dah. Mene uhvati slabost. Ondje je, stoji na vratima u smokingu Jamesa Bonda s revolverom 0.45 u rukama. Ryan.
Potrčim prema njemu i on me, dok se svi u dvorani tope od miline, zgrabi u naručje i poljubi toliko strastveno, i čvrsto, i sekse-pilno da bi film s takvim poljupcem bio zabranjen za maloljetnike.
Naposljetku me odmakne i kaže: »Hajde, vani nas čeka aston martin«. Krenemo brzo ulicama Liverpoola, a potom s pristaništa Head krenemo u Mersey koja je, stvarno čudno, plava i bistra poput mora kod Koh Samuija . U tom se trenutku automobil pretvori u podmornicu, Ryan otvori bocu šampanjca i krene me odvoditi u nebesa i natrag toliko temeljito da sumnjam kako ću uopće moći hodati sljedećih nekoliko tjedana.
Potom se probudim, znojeći se, drhteći, proklinjući se. I shva¬tim da mi jako curi nos.
86. POGLAVLJE
Uvijek sam mislila da je nepisano pravilo prirode i univerzuma da se mladenke ne mogu prehladiti. U svojih dvadeset osam godina nikada nisam vidjela sliku s vjenčanja na kojoj jedan od sretnog para mladenaca ima balav nos, toliko hrapav i krastav od puhanja da izgleda kao mu je potreban presadak kože.
No, očito je moguće. I događa se. Zapravo, dogodilo se.
»Nisi ništa bolje?« pita Trudie dok mi iz kutije dodaje pred¬zadnju maramicu s umirujućim balzamom. Ispunim je najlagani-jim puhanjem i potrebna mi je još jedna da obrišem ostatke s lica.
»De«, kažem i uguram maramicu u pretrpani koš za smeće. »Hoću reći, ne. Barem ne za sada.«
Otvorim sljedeću kutiju i jednom maramicom otarem oči koje mi suze. »Morat ću se ponovno našminkati«, ustvrdim. Pogledam svoju podbuhlu kožu i pomislim kako bi lakše bilo uljepšati Shreka.
»Možda bi to trebala ostaviti za zadnji trenutak«, predloži mi Trudie. »Ovo nam je već četvrti pokušaj — uskoro ćemo ostati bez tekućeg pudera.«
Odem do velikog zrcala, nadajući se da ću se razuvjeriti. Ali izgledam grozno. Zapravo ne bih izgledala gore ni da sam upravo pobijedila u natjecanju ronjenja kroz živicu.
Moje odijelo, koje sam zamišljala otmjenim i profinjenim, nije ni jedno od toga. Zadnja dvadeset četiri sata provela sam uvjerava¬jući se, uz malu Trudinu pomoć, da možda nije savršeno, ali je u redu.
Dok sada stojim ispred zrcala, sve što primjećujem jest koliko nije u redu. Na gornjem dijelu bedara toliko je nabora kao da sam upravo sišla s dvadesetčetverosatnog leta. Njegov grozan sjaj¬ni završetak rasteže se preko moje stražnjice i otkriva više celulita nego što bi se našlo u spremniku za otpad u klinici za liposukciju. »Bože«, požalim se i uzmem još jednu maramicu.
Trudie uzdahne. »Uzmi još jednu čašu šampanjca«, kaže mi. »Možda će ti pomoći da se malo pridigneš.«
»Mislim da ne bih smjela piti uz ove tablete koje uzimam za prehladu.«
»Ma gluposti. Uvijek to kažu samo da se ograde. Možda ćeš biti samo malo živahnija, ništa više.«
»Uzimam te za riječ.« Otpijem veliki gutljaj. Ne mogu se osjećati gore nego sada.
Odjednom se vrata širom otvore. »To sam samo ja!« kaže mama koja nikada nije bila pobornik kucanja. »Onda, što mislite o žarko ljubičastoj?« kaže i okreće se. Trudie i meni odmah je jasno da je pitanje retoričko: njezin nam izraz lica otkriva da misli kako izgleda kao Linda Evangelista. Sto, moram priznati, nije bez osnove — izgleda sjajno.
»Mama, jako si lijepa«, kažem joj i nagnem se da je poljubim.
»Ooo, nemoj tako blizu.« Ona se odmakne kako je moj nos ne bi pokapao.
»Oprosti«, promumljam. »No, ti izgledaš divno, mama. Ta ti boja izvrsno pristaje.«
»Da, zar ne?« Ona se nasmiješi. »A sada je još bolje kada sam se uvjerila da Jasonova mama ne nosi ništa slično. Ona se izgleda odlučila za boju kapucina. Nisam sigurna da joj put to može dobro podnijeti u njezinim godinama, ali eto. To je njezin izbor.«
Ponovno moram ispuhati nos, pa posegnem za još jednom maramicom. Mama se namršti. »Ne brini se, Zoe«, kaže iskreno.
»Ne brini se o čemu?« upitam. »O svom nosu«, odvrati ona. »Fotograf je rekao da sve može malo popraviti u fotošou.«
»Misliš fotošopu?«
»To sam i rekla, ljubavi. Fotošou, baš kao i kod zvijezda. Ovako bi izgledala kao sob Rudolf, ali kada te on obradi, i Scarlett Johannesburg zabrinut će se za svoj status, kažem ti.«
87. POGLAVLJE
Mama je u matični ured otišla ranije, pa smo ostali samo tata Trudie i ja. Dok ulazimo u taksi, pomislim kako se ovoga puta osjećam drukčije. Nisam nervozna. Nisam čak ni osobito uzbuđena Samo tupa.
No, nisam se preplašila udaje. Osjećaj mogu zahvaliti kom-binaciji lijekova i triju čaša šampanjca koja je toliko moćna da bi otupila reakcije i dlakavog mamuta.
»Jesi li dobro, dušo?« tata mi stisne ruku.
»Naravno«, kažem i prisilim se na osmijeh. »Samo mi se malo... vrti. Vjerojatno od tableta.«
Odjednom tata izgleda nevjerojatno zabrinuto. »Sigurna si u to što činiš, zar ne?«
»Kako to misliš, tata?« pitam ga zaprepašteno.
»Mislim, sigurna si da radiš pravu stvar? Da voliš Jasona? Da ste stvoreni jedno za dugo?«
Ne odgovorim mu odmah jer razmišljam o tome što je rekao. »Bože, tata, ja... naravno da jesam. Naravno.«
»Samo što...«
»Tata«, prekinem ga. »Sigurna sam.«
On me pogleda u oči. »U redu, dušo. U redu.«
Ostatak puta protekne u tišini. Ne u hihotavom uzbuđenju. I bez zafrkancija s vozačem. Zapravo, uz toliko malo radosti da, ka-da se na semaforu zaustavimo pokraj pogrebnog vozila, pomislim kako putnici u njemu izgledaju kao da se bolje zabavljaju nego mi.
»Hoćete li ići na bračno putovanje?« oglasi se Trudie. »Sad sam se sjetila da te to uopće nisam pitala.«
»Ne, Jason ne želi. Rezervirao je momačko putovanje u trav¬nju za svoga prijatelja Jimmyja koji se ženi i ne možemo si priuštiti oboje.«
»A tako.« Trudie se ponovno zagleda kroz prozor.
Vozilo se zaustavi uz pločnik ispred matičnog ureda na Old Hall Streetu. Otvorim vrata i krenem van. Ali kada stupim no¬gom na pločnik, upadnem u zasjedu.
»Kakvo iznenađenje imam za tee-bee!« pjevuši mama dok me vuče kao da sam golema vreća krumpira.
»M-molim?« promucam, dok brišem nos i s naušnice od¬stranjujem šesti sloj tekućeg pudera.
»Echo je ovdje, Zoe, Echo\ Bit ćeš na naslovnici!« »Molim?« kažem, nadajući se da sam je krivo čula. »Tko
je njih pozvao?«
»Ma, ne brini se za to!« vikne mama. »Hajde, Zoe! Svaka
djevojka tvoje dobi voljela bi da je snime papatači!«
»Misliš paparazzi, mama.«
»To sam i rekla. Sto samo rade u časopisu OKI Ti si zgodna skoro i kao neke žene nogometaša. Mislim, pogledaj samo onu iz novina od neki dan — vidjela sam bolji par nogu na očerupanoj kokoši.«
Nervozna mlada reporterka ushodala se ispred staklenih vrata i žvače olovku poput gladna mješanca koji je navalio na komad govedine. Zgrabim mamu za ruku i pokušam je zaustaviti. »Ma¬ma«, prasnem, »ja ne želim biti u Echou. Zaista ne želim.«
»Naravno da želiš!« vikne ona i zakoluta očima. »Ti obo¬žavaš Echo, Zoe.«
Već je bilo dovoljno grozno kada je mama naručila plaćeni oglas u novinama kako bi »proslavila« moj dvadeset peti rođen¬dan, podijelivši sa svijetom sliku mene kao bucmaste curice koja podiže suknju i pokazuje zgodne gaćice na smeđe-bijele pruge.
»Ovo je vjenčanje trebalo biti skromno«, kažem joj. »Ne želim da cijeli Merseyside o tome čita u novinama.«
»Nemoj biti blesava«, naduri se ona, jasno uvjerena da se radi o prilici života. »Mislili su da bi to bio zgodan članak, o mladoj djevojci ostavljenoj pred oltarom koja se konačno udaje za svog čovjeka.«
Obuzme me očaj.
»Već vidim naslov«, nastavi mama veselo. >»DRUGA SRE¬ĆA ZA MLADENKU ZOE KOJA SE VRAĆA U VELIKOM STILU<. Oh, to je sjajno! To mi je trebalo biti zanimanje!«
»Ipak si ih ti pozvala.«
»Slušaj, daj da te upoznam s Michelle«, kaže mama, uopće ne obraćajući pažnju na mene. »Ona je novinarka.«
»Zdravo. Ja sam Mandy.« Reporterka mi pruži ruku. »Ja, ovaj, nisam još novinarka. Tek sam na praksi. Ali tvoja mama je u pravu. U redakciji jedva čekaju tvoju priču.«
»Slušaj, ja... Zao mi je, ali ja to stvarno ne želim«, kažem joj ispričavajući se. »Nisam željela raditi veliku stvar od ovoga. Nitko još ne zna za vjenčanje. Zaista mi je žao.«
»Oh«, kaže ona povrijeđeno. »Pa, u redu je. To je vaš dan. Shvaćam.«
»Hvala...«
»Samo... Nadala sam se da će ovo biti moja velika priča. Htjeli su je objaviti na trećoj stranici. Priču bih upotrijebila kao preporuku za upis na novinarstvo.«
Uzdahnem.
»Ne brinite se«, šmrcne ona. »Nije tako loše raditi u Nettou .«
Zagundam. »O Bože, u redu. No, samo to obavite brzo.« Nakon dvominutnog intervjua i tri na brzinu snimljene fo¬tografije, u koje se nekako ugurala i mama, otpratim je unutra, ponovno ispušem nos i pokušam se sabrati. »Pazi da isključiš mobitel«, kaže mi tata.
»O da. Naravno«, odgovorim, osjećajući se još gore nego prije. Krenem izvaditi telefon iz satenske torbice kada odjednom osjetim neobuzdanu potrebu da nešto upitam Trudie. »Trudie«, prošapćem. »Da nisi možda... hoću reći...«
»Sto?« upita ona.
»Jesi li rekla Ryanu da dolaziš na moje vjenčanje?«
Trudie kratko oklijeva. Potom klimne. »Jesam, draga. Ne ljutiš se?«
»Ne«, umirim je, osjećajući se odmah bolje. »Samo sam... Znači, zna da se udajem? Zna da se udajem danas? Sada? Ovdje?«
Ona ponovno klimne.
»U redu. Samo sam se pitala, to je sve.« Ugrizem se za usnu dok promatram telefon. Nema propuštenih poziva.
Uđemo na glavni ulaz gdje nas pozdravi žena raskuštrane kose koja me, unatoč sakou i plavoj suknji uska kroja, neodoljivo podsjeća na Mrs Beeton .
»Zoe ?«
Ja klimnem.
»Ja sam jedna od asistentica. Vi ste ovdje.« Pokaže na dvora¬nu na desno. »Jason vas čeka. Veoma je uzbuđen.«
Znači, ovoga se puta pojavio.
Znam da bih trebala biti oduševljena, ali nije tako. Samo se osjećam čudno. Napeto. Za sve su krive te proklete tablete za sinuse.
»Jesi li spremna, dušo?« pita me tata.
»Spremna kao nikad.«
Dva krila velikih vrata zajedno se otvore.
Jason se okrene i široko se osmjehne.
Njegovi roditelji izmijene zadovoljne poglede.
A mama otire oči maramicom, kao što to uvijek čini na kraju Moje pjesme, moji snovi.
Ja krenem prema dnu dvorane, osjećajući se kao da doživ¬ljavam izvantjelesno iskustvo. Kada stignem do Jasona, Trudie i tata se povuku. Potom matičar počne govoriti. Govori i govori. Ne mogu uopće misliti na to što govori jer mi tijelom kolaju šam¬panjac i lijekovi i sve što čujem tri su kratke riječi: Ryane, gdje si?
Okrenem se i pogledam kratko prema vratima, ponavljajući te riječi polagano i tiho dok mi suze pune kutove očiju.
Ryane. Gdje si?
Potom, kao da se budim iz sna, čujem matičara kako izgovara moje ime i čeka da odgovorim. No, prije nego što uspijem, druga mi misao jurne u glavu, poput princa na bijelom konju koji nije raspoložen za raspravu. To je nešto što sam cijelo vrijeme znala, duboko u sebi.
Želim Ryana.
Trebam Ryana.
Bože svemogući, ja sam zaljubljena u Ryana!
»Zoe?« Jason me primi za ruku. »Sto ti je?«
Ja se ponovno okrenem prema vratima, želeći da se širom otvore.
Ali to se ne dogodi. I ja se moram pomiriti s istinom koja toliko nevjerojatno razočarava da me to pogodi do same srži: Ryan me neće spasiti.
»Sranje«, čujem samu sebe kako govorim. »Sranje, sranje i još jednom sranje.«
»Zoe, plašiš me«, kaže Jason. »Je li sve u redu?«
Shvatim, u istome trenu kada osjetim i potrebu da ponovno ispušem nos, da mu moram reći ono što mi je upravo postalo jasno.
»De, Jasone«, kažem. Moj me nos čini smiješnom.
»Molim?« upita on.
»Ne«, ponovim. »Nije sve u redu.«
Njegove se oči razrogače i svi u dvorani glasno udahnu.
Okrenem se ponovno prema vratima, još uvijek se nadajući. No, ona su i dalje zatvorena.
Ako me nitko neće spasiti, ako me Ryan neće spasiti, morat ću se spasiti sama.
»Trudie, mogu li dobiti još jednu maramicu?« kažem ispru¬žene ruke. Svi odahnu kada mi ona doda maramicu.
»Bože«, promrmlja Jason, »nakratko sam pomislio da ćeš reći kako si se predomislila, a ne da moraš ispuhati nos.«
Svi prasnu u tihi smijeh. Matičar, Trudie, moja mama, Jaso-novi roditelji...
»Jasone«, kažem, »ali to sam i mislila. Ne želim se udati za tebe. Zao mi je, ali zaista ne želim.«
88. POGLAVLJE
Mama udara na vrata zahoda u matičnom uredu toliko snažno da sam uvjerena kako će ih probiti. »Zoe!« urla. »Zoe. Izla¬zi van odmah! Govori ti tvoja majka i moraš učiniti onako kako ja kažem!«
Odmotam još jedan komad papira i ispušem nos. To je jeftini, tanki papir, nimalo nalik na moje maramice natopljene umiruju-ćim balzamom, tako da svaki put kada obrišem nos imam osjećaj da je u njega utkana čelična vuna.
»Zoe!« viče mama, a glas joj poprima glasnoću ulične borbe mačaka. »Ovo je smiješno, mlada damo. Znamo da si unutra.«
Zatim čujem Trudie.
»Gospodo Moore«, nježno joj se obrati. »Zašto ne biste popili šalicu čaja i pustili mene da pokušam?«
»Uza sve poštovanje, Trudie«, kaže mama i uzdahne, »Zoe je moja kćer. U ovome trenutku treba svoju majku. Zato, ako ćeš, molim te...«
»Pusti nas malo nasamo, mama«, prekinem je kroz vrata.
»Zoe!« zakriješti ona. »Kakvi nasamo! Izlazi van ovoga tre¬na i odlazi do oltara. Imamo samo dvadeset pet minuta, što znači da imaš točno dvije i pol minute da se sabereš. Sljedeće vjenčanje već čeka vani! Hajde, spremi se, curo!«
Duboko udahnem, ustanem i otvorim vrata.
»Mama...«
Ona me zgrabi za ruku i pokuša odgurati prema izlazi, ali ja se primim za vrata nužnika poput tvrdoglava djeteta koje ne želi u krevet.
»Što radiš?.« krikne ona i ispusti mi ruku. »Hajde! Moraš se požuriti!«
Ja se ne pomaknem. »Da ti nešto kažem, mama.«
»Ali...«
»Sšš!« Stavim autoritativno prst na usta. »Sšš. Ne reci ni riječi dok ne završim.«
»Zoe, ja...«
»Sšš!« ponovim, s prstom na ustima.
Mislim da to nikada prije nisam rekla mami. Usprkos okol¬nostima, mali, zločesti dio mene uživa u tome.
Mama napuči usne. Potom, oklijevajući, klimne.
»Prvo ti želim reći, mama, da mi je jako žao zbog svega što si prošla. Ni jedna mladenkina mama ne bi trebala prolaziti kroz dva vjenčanja od kojih nijedno nije završilo udajom.«
»To lako možeš promijeniti tako...«
»Mama!« ponovno podignem prst. Njezina se usta zatvore, ali s toliko napora kao da gledam nekoga tko pokušava zatvoriti prtljažnik pretrpanog minija.
»Ali moram učiniti ono što mislim da je ispravno«, nasta¬vim. »A činjenica je da Jason nije čovjek za mene.«
»Je li ovo tvoj način da mu se osvetiš?« upita ona strogo. »Sto te je ostavio pred oltarom?«
»Ne, mama, nije. Bila sam ljuta zbog onoga što je Jason uči¬nio. Zapravo, bila sam očajna. Ali oprostila sam mu — oprostila sam mu u tolikoj mjeri da sam mu bila spremna ponovno pružiti priliku. Barem sam tako mislila.«
»Čemu veliki preokret?« Mama izgleda očajno.
Uzdahnem. »Jason je... drag. Zapravo, sigurna sam da će nekome biti divan suprug. Ali, mama, sve je vrlo jednostavno. Ne volim ga više.«
»Ali voliš«, preklinje me ona. »Zoe, voljela si ga sedam go¬dina!«
»Upravo tako, mama. Ne volim ga. Ne više. Dugo sam mislila da ćemo zauvijek biti zajedno. Ali stvari katkad tako ne ispadnu. Jednom sam ga voljela, ali sam se promijenila. Možda smo se oboje promijenili. Iako te puno volim, mama, ovoga ćeš me puta morati pustiti da napravim ono što mislim da je ispravno. I vjeruj mi.«
Mamina usna zadršće, a ona izvuče maramicu. »Vjerujem ti«, promrmlja i ispuhne nos.
»Da, ali katkad se prema meni odnosiš kao da sam još uvijek djevojčica, mama.« Zagrlim je jednom rukom. »A nisam. Imam dvadeset osam godina. Odrasla sam.«
»Sve je to zato što te volim«, šmrcne ona.
»Znam, mama«, kažem i stisnem joj ruku.
Mama klimne takvom uvjerljivošću da joj umalo ne padne ukras za kosu. »U pravu si, Zoe. Naravno da si u pravu. I moram priznati... tvoj je tata cijelo vrijeme bio u pravu.«
»Kako to misliš?« pitam je.
»Valjda je on uvijek znao da se sama možeš dobro brinuti za sebe. Htjela sam ga zadaviti kada je rekao da misli kako je odlazak u Ameriku dobar za tebe. Nisam to mogla razumjeti. Optužila sam ga da se ne brine za tebe isto koliko i ja. Ali znam da stvar nije bila u tome. I vjerojatno je to zaista bilo dobro za tebe.« Ona uzdahne.
»O mama.« Ponovno je zagrlim.
Ona me stisne, a potom odmakne od sebe. »Tako sam po¬nosna na tebe, Zoe«, kaže. »To ti ne govorim često koliko bih trebala, ali stvarno jesam. Kada sam te rodila sa šesnaest godina, mnogi su nas gledali svisoka. Govorili su da tvoj tata i ja nećemo opstati — i da ćeš ti na kraju postati huliganka jer si posljedica tinejdžerske trudnoće. Ali ti si pametna, lijepa i sve što sam ikada od kćeri željela. Toliko sam sretna što te imam.«
Bez riječi sam. Uvijek sam znala da me mama jako voli, ali nikada mi ovakvo što nije rekla. Nasmiješim se baš kad se ona po¬gleda u zrcalo i uzdahne. »Ovaj prokleti ukras za kosu«, puhne srdito, skine ga i baci u koš za smeće.
Potom SC okrene meni. »Možda bih sada trebala ići svima obznaniti da se nećeš predomisliti.«
Krene prema vratima, pa zastane. »Samo jedno, Zoe.«
»Da, mama?«
»Je li u pitanju netko drugi? Je li to razlog ovome?«
Pogledam Trudie. Ali ne znam zašto bi ona trebala znati od¬govor.
Je li u pitanju netko drugi? Da vidimo...
Jesam li zaljubljena u nekog drugog?
Da.
No, je li on zaljubljen u mene?
Zamislim se kako stojim ispred matičnog ureda i nestrpljivo se okrećem gledajući u vrata. Koja ostaju zatvorena.
»Ne, mama«, priznam, a grlo mi se stegne. »Nitko drugi nije u pitanju.«
Dok mama izlazi, Trudie me zgrabi za ruku. »Hajde, ti i ja mo¬ramo odavde«, kaže.
Duboko udahnem. »Imaš pravo.«
Trudie iziđe prva, pa krenemo prema glavnom ulazu. Neda¬leko od vrata ugledam Jasona. Izgleda izvan sebe od bijesa.
»Zao mi je«, kažem mu dok mi srce jako udara. »Stvarno, stvarno mi je žao.«
»Pretpostavljam da misliš kako to zaslužujem?« upita stisnu¬tih šaka.
»Ne«, kažem mu iskreno. »Ne mislim to. Ni jedno od nas to ne zaslužuje.«
On prezirno puhne kroz nos.
»Ne znam što bih ti rekla, Jasone, osim toga da te nisam htjela povrijediti. Kao što znam da nisi ni ti mene. Zao mi je«, ponovim. »Jako mi je žao.«
To je sve što mu mogu reći. Ali to očito nije ono što Jason želi čuti. Okrenem se, iskreno tužna i krenem prema vratima.
»Zoe«, vikne.
Munjevito se okrenem i susretnem mu pogled.
On duboko udahne i namršti se. »Sretno«, kaže.
89. POGLAVLJE
Trudie i ja žurimo niz Old Hall Street. Obje drhtimo, ali ne od hladnoće. Ugledamo taksi i ona počne mahati kao da pokušava zastavicama spustiti jumbo jet.
Kada se smjestimo na stražnje sjedalo, ona kaže: »Onda, dra¬ga, kamo ćemo?«
»Nemam pojma.«
»Odvedite nas u pub«, uputi ona vozača bespogovornom odlučnošću.
»U ovome ih je gradu oko devetsto, dušo«, naceri se on. »Možda bi trebala suziti izbor.«
»Kamo god želite. Negdje gdje je lijepo. Vi odlučite.«
Pet minuta poslije stignemo u Baltičku flotu, uredan i ugo¬dan pub s točenim pivom i razbuktanom vatrom u kaminima koja gotovo prži obrve. Kada uđemo, ja zauzmem mjesto u kutu, a Trudie ode do šanka.
Promatram plamen dok se ona ne vrati, noseći dva golema viskija. »Popij to«, kaže mi.
Obično ne pijem viski. Dok otpijam gutljaj, razmišljam kako me okus podsjeća na antifriz. No, njegova mi se toplina proširi tijelom i moram priznati da mi pomaže.
»Kakav si dan imala«, zaključi Trudie.
»Sve sam sama kriva.«
»Imam osjećaj da si na neki način bila natjerana na ovo vjen¬čanje. Jesam li u pravu?«
»Možda«, zaključim. »Ali znaš li što je najjadnije u vezi s tim?«
»Sto?«
»Mislim da sam zaljubljena u Ryana. Ne, krivo. Znam da jesam.«
»Ma nemoj«, odvrati ona ironično. »Ali što je tu jadno? Možda i on tebe voli.«
»Ne mislim tako.«
Ona se namršti. »Za ime Boga, ako te je ovo iskustvo ičemu naučilo, onda je to da moraš slijediti instinkt i uvijek reći što mi¬sliš.«
»Hmm.«
»Onda ga nazovi i reci mu to.«
Spustim pogled na piće, pa je ponovno pogledam. Od same pomisli ponovno mi pozli. Ali otpijem još jedan gutljaj, ovoga puta izdašan. »U pravu si«, kažem, dok mi adrenalin juri žilama. »Sasvim si u pravu.«
Odjednom me obuzme osjećaj da će taj poziv biti najvažniji koji sam ikada obavila. Reći ću Ryanu da ga volim, bez obzira na posljedice. Odlučno gurnem ruku u torbicu — i odmah shvatim da mi mobitel nije unutra. »O, kvragu. Ostavila sam telefon u zahodu u vijećnici. Vjerojatno je na vrhu uređaja za prodaju tam¬pona.«
»Evo ti moj«, ponudi Trudie, kopajući po torbi. Kada izvadi mobitel, on vibrira.
»Kriste, imam deset propuštenih poziva«, uzvikne i pritisne tipku da prihvati poziv. »Hiya?«
Mogu samo čuti prigušeni glas s druge strane. Trudie mi da znak da će poziv preuzeti vani tako da može bolje čuti. Promatram je, blago znatiželjna, dok stoji pokraj vrata dobrih deset minuta, gestikulirajući poput uzbuđena nogometnog menadžera.
Kada se vrati, doima se neobično nervoznom.
»Je li sve u redu?« pitam je.
»Hmm?«
»Pitala sam te je li sve u redu?« ponovim. »Izgledaš čudno nakon ovoga poziva.«
»Ja? Ne, dobro sam«, kaže, možda čak malo preoštro. »Samo sam davala neke upute.«
»Za kamo?«
Ona se nakašlje i ponovno promeškolji na stolcu. »Ovaj, za Primark. Onaj u Barnsleyu. Hej, htjela sam naručiti pržene škampe. Hoćeš i ti?«
»Ne. Mogu li posuditi tvoj telefon?« kažem očajnički. Ako mi ga Trudie uskoro ne da, velika je mogućnost da ću odustati od čitavog plana brže nego što se može izgovoriti »najveća kukavica na svijetu.«
»Samo malo!« Ona odskakuće do šanka, a ja se ponovno zagledam u vatru od čije me vrućine peckaju oči. Premjestim se u stolcu da sjednem postrance i osjetim da se Trudie vratila.
»Dobro, onda. Ja ću naručiti prženi kikiri...«
No, to nije Trudie.
To je zadnja osoba za koju sam očekivala da će ući u pub Baltička flota, taman kada sam se odlučila koje ću grickalice na¬ručiti uz pivo.
Ne nosi smoking.
Nema revolvera 0.45 na vidiku.
Ali mogu kategorički ustvrditi da bih radije da ta osoba stoji ovdje negoli igdje drugdje na planetu. Pritom ne mislim na Jamesa Bonda.
90. POGLAVLJE
Dok Ryan sjeda na barski stolac do mene, srce mi luđački tuče. »Zakasnio sam«, kaže.
»Ne mogu vjerovati da si ovdje.« Tražim mu pogled, očajni¬čki ga želeći pročitati.
»Let mi je kasnio. Trebao sam stići na vrijeme.«
»Na vrijeme za što?« Jedva mogu vjerovati da razgovaramo.
»Tvoje vjenčanje«, prošapće on i posegne za mojom rukom.
»Ali nisi bio pozvan«, kažem.
On se nasmiješi. »Znam. No, namjeravao sam učiniti nešto vrlo... neugladeno.«
»Je li?«
»Namjeravao sam te spriječiti da se vjenčaš.«
Glasno udahnem — kratko, oštro, kao da ne mogu vjerovati što se događa. Zapravo toliko glasno da se čovjek za susjednim stolom zabrine jer pomisli da me otimaju za taoca.
»Plan je bio da jutros stignem u kuću tvojih roditelja, ko¬načno ti priznam što prema tebi osjećam i preklinjem te da budeš moja.«
»A kada si smislio taj plan?«
On pogleda na sat. »Prije otprilike dvadeset tri i pol sata«, kaže. »Ali razbijao sam glavu kako da te vratim otkako si otišla.«
»Samo što nisi stigao na vrijeme.«
»Ne«, prizna on. »Nisam baš neki junak, zar ne?«
Ja se nasmiješim i konačno ga pogledam u oči. S odrazom vatre koja u njima paluca, još me više opčine nego inače. A sam pogled na njih učini me slabom od sreće. »Zapravo, i nisi loše prošao. Ipak si došao. U redu, možda ne na vrijeme, ali nitko nije savršen. Osim toga, sreća je na tvojoj strani.«
»Kako to?«
»Nisam to učinila.«
»Čuo sam.« Nasmiješi se. »Kada si točno smislila taj plan?«
Pogledam na sat. »Otprilike prije sat vremena. Ali sam razbi¬jala glavu kako da te vratim otkako sam otišla.«
Oči mi se počnu puniti suzama i ja potisnem potrebu da ispušem nos, odlučna da moji hiperaktivni dišni putevi ne pokvare ovaj trenutak.
»Zašto si otišla?« upita me.
Zaklopim oči i duboko udahnem. »Mislila sam da osjećam nešto za Jasona, za što sada znam da nije bilo ništa.«
On klimne.
»Ali nije bilo samo to«, priznam. »Na onoj sam zabavi čula kako razgovaraš s Felicity i govoriš joj da je ono između nas bio samo flert. Potom sam te vidjela s Barbarom King i činilo se kao da će ona postati tvoja sljedeća lovina.«
On podigne obrvu.
»Također sam mislila... da nikada neću moći zamijeniti Amy. Valjda sam previše toga mislila, Ryane.«
Pritisnem maramicu na nos, nastojeći da to izvedem veoma damski.
»Mogu li ti nešto reći, Zoe?« kaže on i stisne mi ruku. »Bio sam olupina prije nego što sam te upoznao. Bio sam egocentričan i grub. Nisam cijenio svoju djecu i bio sam na putu prema vlasti¬tom uništenju. Nisam mislio da mi život može išta više ponuditi. Onda si došla ti. I promijenila si sve.«
»Ja?« upitam.
»Naravno, ti. Spasila si me. Spasila si moju djecu. Naučila si me kako da se ponovno smijem. Učinila si da se ujutro uživam buditi. Vratila si mi moj život, Zoe.«
Teško progutam.
»I reći ću ti još nešto.«
»Što?«
»Zbog toga te volim. No, to nije jedini razlog zašto te vo¬lim. Volim te zato što si se otklizala po plesnom podiju na mojoj svečanoj večeri. Volim te što si razbacala tjesteninu po čitavoj ku¬hinji. Volim te što si se prerušila u Veliku pticu kada su svi ostali pokušavali biti neodoljivo seksi.«
On ispruži ruku i nježno mi zatakne kosu za uho, a potom mi prouči lice. »Nitko nije bio više seksi od tebe.«
»U kostimu Velike ptice?« upitam sumnjičavo.
»Palim se na perje.«
»Ali što je s onim što si rekao Felicity?« upitam. »I Barbari King? Izgledalo je kao da si vrlo... ne znam... prisan s njom.«
On se namršti. »Zoe, reći Felicity da sam u tebe ludo za¬ljubljen bilo bi najgore što sam mogao učiniti«, objasni. »Ona je luđački ljubomorna. Nisam joj to htio trljati na nos za njezino dobro, ali više od svega želio sam zaštititi tebe. Iskreno sam mislio da ću najbolje učiniti ako umanjim vrijednost naše veze. Zao mi je ako je ispalo kao da mi nije stalo.«
Odjednom se osjetim blesavo. »Ne«, kažem i odmahnem glavom. »Sasvim si u pravu. Ja... sada razumijem.«
»A što se Barbare tiče«, nastavi on, »bila je toliko pijana da bi se vjerojatno nabacivala i običnom deblu. Djelomice je ni¬sam htio uznemiriti radeći od toga veliku stvar — osobito sada kada smo se tek nedavno sprijateljili. No, istoga trena kada me je pokušala poljubiti, otpratio sam je do njezina supruga i, što sam obazrivije mogao, predložio mu da je odvede kući. Vjerojatno si otišla prebrzo da to vidiš.«
Klimnem.
»Činjenica je da nikada nisam želio Barbaru«, kaže. »Ni¬kada nisam želio nikoga otkako sam tebe sreo.«
»Stvarno?« upitam.
On uzdahne. »Još nešto.«
»Što?«
»Volio sam svoju ženu, Zoe, zaista sam je volio. Ali ona više nije ovdje. I trebale su mi godine da shvatim kako je u redu da krenem dalje. Da voljeti nekog drugog nije protivno pravilima.«
Ugrizem se za usnu.
»I još je jedna jednostavna činjenica«, doda on. »Ne mogu se spriječiti da volim nekoga drugoga. Ne mogu se spriječiti da volim tebe.«
»Ryane, toliko mi je žao što sam otišla«, lanem. »Nisam znala što činim i...«
»Sšš«, utiša me on i privuče k sebi.
Suze mi se slijevaju niz obraze, ali prije nego što se snađem, Ryan i ja zagrlimo se toliko čvrsto kao da se nikada više nećemo pustiti.
Potom on popusti stisak. Kada njegove usne pronađu moje, preplavi me val osjećaja. Njegov je poljubac tako nježan, tako lijep i čaroban da ne želim da ikada završi. Osobito sada, kada mi je, prvi put danas, nos prestao curiti.
»Nisu imali prženi«, oglasi se Trudie. »Pa sam ti donijela grickalice Quavers. Ali mislim da ih više ne želiš.«
Ryan i ja se odmrsimo i nasmijemo.
»Hoćeš li nam zamjeriti?«
»Naravno da neću«, naceri se ona. »Ne brinite se za mene.«
Ryan me zgrabi za ruku. »Hajde, vani nas čeka taksi.«
»Nije aston martin?« upitam.
»Ne baš.« On se namršti. »Ovaj put je mondeo. Sjedala smrde na bljuvotinu, a vozač je podrigivao cijelim putem ovamo. Jesam li te sada razočarao?«
Nasmiješim se. »Ne. To je upravo savršeno.«
Lijepo je ponovno voditi ljubav s Jasonom. Nije toliko strastveno koliko s Ryanom. Niti tako uzbudljivo. Vruće i bez daha i... ali, stvarno je lijepo. Znam da u Cosmu dobar seks nikada ne bi povezali s udobnim parom papuča, ali iskreno mislim da bi se o toj usporedbi mnogo toga moglo reći.
Uzbuđenje i strast dolaze sami od sebe kada se nekoga tek upozna. No, seksualni odnos koji traje zahtijeva mnogo više. Na¬čin na koji me Jason dodiruje, položaji koje bira, način na koji zadrhti kada je blizu kraja.... Možda je sve to i previše poznato, ali to je upravo ono za čim žudim. I dok ležim u njegovu naručju, a kiša udara o prozor njegove spavaće sobe, razmišljam kako će nam seksualni život sigurno s vremenom postati bolji.
Osobito kada uspijem zaustaviti te vražje slike Ryana koje mi napadaju misli...
»To je bilo lijepo.« Jason me gladi po kosi.
Ne mogu se oteti razočaranju zbog toga opisa, koliko god to bilo licemjerno. »Da«, složim se. Potom se prevalim na stranu i podbočim na lakat. »Nisi se.... razočarao?«
»Naravno da ne«, odgovori on, možda malo na silu. »Bilo je lijepo. Kao i nekad.«
Istini za volju, seks između mene i Jasona nikada nije bio lje¬pljivo, znojno, divlje iskustvo kakvo je popularno medu holivud-skim tvorcima filmova. A da budem sasvim iskrena, prije nego što sam upoznala Ryana, često sam mislila da je sve to precijenjeno. Kao Carevo novo ruho. Nije da u seksu nisam uživala. No, nikada nisam razumjela zašto su njime ljudi toliko zaluđeni.
»Zamisli«, nastavi Jason. »Za tri dana ležat ćemo u ovom krevetu kao muž i žena.«
Rekao je točno istu stvar kao i nekoliko dana prije našeg proš¬log vjenčanja. Od te mi pomisli pozli.
»Ovoga ćeš puta ići do kraja, zar ne?« pitam oklijevajući.
On se okrene na bok u položaj koji je kao moj odraz u zrcalu.
»Zoe, poslušaj me«, kaže strogo. »Ovoga te puta neću na¬pustiti. Znaš to, zar ne?«
Ugrizem se za usnu. »Nisam ni prošloga puta to mislila.«
»Znam, znam«, kaže on i nervozno prođe rukom kroz kosu. »I vjeruj mi kada ti kažem da si to neću nikada oprostiti. Nikada. Ali to ću ti nadoknađivati cijeli život. Ti ćeš biti najsretnija udana žena u čitavoj Engleskoj, obećavam.«
Nagne se i poljubi me u čelo. Ja se nasmiješim i okrenem na leđa, zagledavši se u strop. Kada bi rekao nešto takvo, nekoć bi mi srce nabubrilo od ljubavi. Gledala bih ga u oči i divila se koliko sam sretna.
Ono što mi sada govori jednako je brižno i dirljivo. No, ne¬ma isti učinak. Svim silama nastojim da bude drukčije, ali nije.
Rekla sam si da se ne smijem o tome toliko brinuti. Znam da je samo pitanje vremena prije nego što stvari budu kao i nekada. Samo moram Jasona prestati uspoređivati s Ryanom i podsjetiti se na sve divne stvari zbog kojih sam se u njega uopće zaljubila.
»Skoknut ću pod tuš«, kažem mu. Zbacim plahte i iskočim iz kreveta.
Jason je sada na leđima, s obje ruke ispod glave. »Bože, kako mi je nedostajala ta stražnjica.« Naceri se.
Ja se nasmiješim i poljubim ga u usta, a potom skupim odje¬ću i krenem u kupaonicu. Zastanem na pola puta. »Zar sam ja zaista složila svoju odjeću?« upitam ga.
»Ne, ja sam«, odgovori on. »Neuredna kuća je neuredan um.«
»Znam«, namrštim se. »Ali zar bi um trebao biti uredan kada je u žaru strasti?«
»Ne bih se mogao usredotočiti da to nisam učinio. Prije se nikada nisi žalila.«
To je istina. Nisam. Zašto to sada činim?
Znam odgovor: ponovno ga uspoređujem s Ryanom.
Sto je smiješno jer u tom pitanju Jason pobjeđuje bez prem¬ca. Ryan je čovjek koji ispušta ručnike na pod, ostavlja perilicu za posude neispražnjenu i kutije od pizze na trosjedu. To me je dovodilo do ludila, osobito kada sam tek stigla.
Samu bih sebe snažno protresla. Za ime Boga, Zoe. Žene ne mogu podnijeti život s muškarcima kao što je Ryan — muškarci¬ma koji ne primjećuju i ne mare za nered. U tom je smislu Jason savršen muškarac. Zapravo, i više nego savršen. On ne raščišćava samo vlastiti nered nego i moj. Trebala bih skakati od sreće.
Kada uđem pod tuš, otvorim hladniju vodu nego inače, na¬dajući se da će me prizvati pameti.
Ne znam koliko sam dugo pod tušem, ali hladan mlaz mi ugodno odvlači pozornost dok mi se voda slijeva po naježenoj koži, a ja nastojim posložiti stvari u glavi.
Hajde, Zoe. Jesi li zaljubljena u Jasona ili nisi? Sada je vrijeme da odlučiš, pobogu.
Podignem šampon i istisnem kap u dlan, a potom ga žustro utrljam u skalp. Nakon nekoliko sekundi ne mogu povjerovati da sam si postavila to pitanje.
Naravno da sam zaljubljena u Jasona.
U njega sam zaljubljena više od sedam godina. Potresi u po¬sljednjih osam mjeseci sigurno su na mene djelovali — ali to ne znači da ga, duboko u sebi, volim išta manje.
Ono što mi stvarno smeta jest to da sam se s Ryanom spet¬ljala vodena mehanizmom samoobrane, želeći zabavu koja će mi odvući pozornost od traume koju sam prošla. Ali kakva je dovraga to razbibriga ako sada ne mogu o njoj prestati misliti, čak ni na¬kon što je poslužila svrsi ?
Dok ispirem šampon i nanosim balzam, obećam si da više neću misliti o Ryanu. I točka.
Ako se stvarno oko toga potrudim, on će uskoro biti samo daleka uspomena, a Jason i ja bit ćemo sretno vjenčani s cijelim životom ispred sebe. Sto je upravo ono što sam oduvijek željela. Zar ne?
84. POGLAVLJE
Moje pripreme za vjenčanje sasvim su drukčije nego prošli put: onda na svijetu nije postojao časopis o vjenčanjima na koji ni¬sam bila pretplaćena barem godinu i pol dana unaprijed. Posjetila sam svaku trgovinu vjenčanim potrepštinama u sjeverozapadnoj Engleskoj — i jednu ili dvije i dalje — samo kako bih pronašla sa¬vršen par cipela. Odlazila sam na sajmove vjenčanja i beskonačno pretraživala internet u potrazi za inovativnim dekoracijama stola. Isprobala sam više tijara od same kraljice.
No, sada sve mora biti puno smirenije. Ali ne samo to. Nešto se u meni promijenilo. Ne mogu se natjerati ni da pogledam koju trgovinu vjenčanicama. Možda sam postala cinična. Možda je dio mene odlučan u tome da se ne zanosim previše, u slučaju da Jason odluči da se ponovno ne pojavi.
Uzgred budi rečeno, mislim da to neće učiniti.
Zapravo sam sigurna u to. Ali čak i sama mogućnost ne¬sumnjivo na mene utječe. Sto je vjerojatno razlog zašto sam svoje obećanje, da neću dopustiti da mi glavu opsjedaju misli o Ryanu, prekršila. Aahh! Opet ja!
Krenem u Coast, jedan od mojih omiljenih dućana u trgo¬vačkom centru Metquarter i ovlaš pregledam vješalice. Do vjen¬čanja je još dan i pol, a ja još uvijek ne znam što ću odjenuti. No, nisam zabrinuta. U čitavoj slici događaja to i nije važno. A kao netko tko je potrošio plaću od mjesec i pol dana na dugu svilenu haljinu koju sam nosila točno sat i dvadeset minuta, mislim da sam sasvim kvalificirana da o tome sudim.
No, sigurna sam jedino u to da se sada neću udavati u tradi¬cionalnoj vjenčanici. Želim nešto što odražava svečanost te prilike.
Nešto nenametljivo. Jednostavno. Nešto što bi se teško moglo uopće povezati s vjenčanjem.
Kada sam o tome jučer navečer pričala s Trudie, složile smo se da bi elegantno, profinjeno odijelo, možda u krem boji, bilo sasvim prikladno. No, zaboravila sam na činjenicu da je odjevni predmet koji se zamisli poslije nemoguće pronaći.
U gradu sam već satima, a nisam pronašla ništa što bi me zadovoljilo. Podignem crvenu haljinu bez naramenica i pomno je proučim. Predivna je, ali ni blizu onoga što tražim.
Dvadeset pet minuta prije nego što se trgovine zatvore, od¬lučim se zadovoljiti onim što se nudi, pa se vratim do mjesta na kojem sam već bila. Umjesto da kupim »ono pravo«, uzet ću ono što je tome najsličnije. Nije savršeno, ali je u redu. K tome je na rasprodaji, zbog čega se osjećam malo bolje.
85. POGLAVLJE
Večer prije vjenčanja Trudie i ja iziđemo na piće u jedan od ba¬rova na Allerton Roadu — ali iz nekog razloga nisam osobito raspoložena.
»Je li sve u redu, dušo?« pita me ona zabrinuto dok ja otpi-jam gutljaj iz iste čaše crnog vina s kojom se borim posljednjih sat i pol.
»Mislim da ću se razboljeti«, kažem joj dok izvlačim ma¬ramicu.
»To je zbog ovog prokletog vremena. Čini se da su sada svi prehlađeni. To je kao stalni podsjetnik na razlog zašto smo napu¬stile Veliku Britaniju.«
Nakon nekoliko sati osjećam se sasvim iscijeđeno i spremna sam za povratak kući. Osjećam grižnju savjesti što sam tako gro¬zno društvo, osobito kada je zbog mene prešla toliki put. Ali ne mogu si pomoći.
U kući mojih roditelja uvučem se pod pokrivače toliko umor¬na da mislim kako ću spavati kao kamen idućih osam sati. No, to se ne dogodi. San mi je plitak, isprekidan snovima koji me čine još nemirnijom i uznemirenijom. Osobito jedan.
U tome snu moj je dan vjenčanja — sutradan. Stignem kod matičara i čini se da se sve odvija po planu. Moji roditelji pucaju od ponosa. Moja je haljina predivna. I Jason se, ovoga puta, pojavi.
Ali tu je i klip pod nogama. Njegovo je ime Ryan.
Matičar me pita uzimam li ja, Zoe Maureen Moore, Jasona Petera Redmonda za svog zakonitog supruga i riječ »uzimam« navrh mi je jezika. Ali toliko zamuckujem i mumljam kao da poku¬šavam progovoriti usta punih maslaca od kikirikija. Riječi ne izlaze.
No, to nema veze.
Jer vrata se širom otvore i odlete sa šarki.
Svi u prostoriji zadrže dah. Mene uhvati slabost. Ondje je, stoji na vratima u smokingu Jamesa Bonda s revolverom 0.45 u rukama. Ryan.
Potrčim prema njemu i on me, dok se svi u dvorani tope od miline, zgrabi u naručje i poljubi toliko strastveno, i čvrsto, i sekse-pilno da bi film s takvim poljupcem bio zabranjen za maloljetnike.
Naposljetku me odmakne i kaže: »Hajde, vani nas čeka aston martin«. Krenemo brzo ulicama Liverpoola, a potom s pristaništa Head krenemo u Mersey koja je, stvarno čudno, plava i bistra poput mora kod Koh Samuija . U tom se trenutku automobil pretvori u podmornicu, Ryan otvori bocu šampanjca i krene me odvoditi u nebesa i natrag toliko temeljito da sumnjam kako ću uopće moći hodati sljedećih nekoliko tjedana.
Potom se probudim, znojeći se, drhteći, proklinjući se. I shva¬tim da mi jako curi nos.
86. POGLAVLJE
Uvijek sam mislila da je nepisano pravilo prirode i univerzuma da se mladenke ne mogu prehladiti. U svojih dvadeset osam godina nikada nisam vidjela sliku s vjenčanja na kojoj jedan od sretnog para mladenaca ima balav nos, toliko hrapav i krastav od puhanja da izgleda kao mu je potreban presadak kože.
No, očito je moguće. I događa se. Zapravo, dogodilo se.
»Nisi ništa bolje?« pita Trudie dok mi iz kutije dodaje pred¬zadnju maramicu s umirujućim balzamom. Ispunim je najlagani-jim puhanjem i potrebna mi je još jedna da obrišem ostatke s lica.
»De«, kažem i uguram maramicu u pretrpani koš za smeće. »Hoću reći, ne. Barem ne za sada.«
Otvorim sljedeću kutiju i jednom maramicom otarem oči koje mi suze. »Morat ću se ponovno našminkati«, ustvrdim. Pogledam svoju podbuhlu kožu i pomislim kako bi lakše bilo uljepšati Shreka.
»Možda bi to trebala ostaviti za zadnji trenutak«, predloži mi Trudie. »Ovo nam je već četvrti pokušaj — uskoro ćemo ostati bez tekućeg pudera.«
Odem do velikog zrcala, nadajući se da ću se razuvjeriti. Ali izgledam grozno. Zapravo ne bih izgledala gore ni da sam upravo pobijedila u natjecanju ronjenja kroz živicu.
Moje odijelo, koje sam zamišljala otmjenim i profinjenim, nije ni jedno od toga. Zadnja dvadeset četiri sata provela sam uvjerava¬jući se, uz malu Trudinu pomoć, da možda nije savršeno, ali je u redu.
Dok sada stojim ispred zrcala, sve što primjećujem jest koliko nije u redu. Na gornjem dijelu bedara toliko je nabora kao da sam upravo sišla s dvadesetčetverosatnog leta. Njegov grozan sjaj¬ni završetak rasteže se preko moje stražnjice i otkriva više celulita nego što bi se našlo u spremniku za otpad u klinici za liposukciju. »Bože«, požalim se i uzmem još jednu maramicu.
Trudie uzdahne. »Uzmi još jednu čašu šampanjca«, kaže mi. »Možda će ti pomoći da se malo pridigneš.«
»Mislim da ne bih smjela piti uz ove tablete koje uzimam za prehladu.«
»Ma gluposti. Uvijek to kažu samo da se ograde. Možda ćeš biti samo malo živahnija, ništa više.«
»Uzimam te za riječ.« Otpijem veliki gutljaj. Ne mogu se osjećati gore nego sada.
Odjednom se vrata širom otvore. »To sam samo ja!« kaže mama koja nikada nije bila pobornik kucanja. »Onda, što mislite o žarko ljubičastoj?« kaže i okreće se. Trudie i meni odmah je jasno da je pitanje retoričko: njezin nam izraz lica otkriva da misli kako izgleda kao Linda Evangelista. Sto, moram priznati, nije bez osnove — izgleda sjajno.
»Mama, jako si lijepa«, kažem joj i nagnem se da je poljubim.
»Ooo, nemoj tako blizu.« Ona se odmakne kako je moj nos ne bi pokapao.
»Oprosti«, promumljam. »No, ti izgledaš divno, mama. Ta ti boja izvrsno pristaje.«
»Da, zar ne?« Ona se nasmiješi. »A sada je još bolje kada sam se uvjerila da Jasonova mama ne nosi ništa slično. Ona se izgleda odlučila za boju kapucina. Nisam sigurna da joj put to može dobro podnijeti u njezinim godinama, ali eto. To je njezin izbor.«
Ponovno moram ispuhati nos, pa posegnem za još jednom maramicom. Mama se namršti. »Ne brini se, Zoe«, kaže iskreno.
»Ne brini se o čemu?« upitam. »O svom nosu«, odvrati ona. »Fotograf je rekao da sve može malo popraviti u fotošou.«
»Misliš fotošopu?«
»To sam i rekla, ljubavi. Fotošou, baš kao i kod zvijezda. Ovako bi izgledala kao sob Rudolf, ali kada te on obradi, i Scarlett Johannesburg zabrinut će se za svoj status, kažem ti.«
87. POGLAVLJE
Mama je u matični ured otišla ranije, pa smo ostali samo tata Trudie i ja. Dok ulazimo u taksi, pomislim kako se ovoga puta osjećam drukčije. Nisam nervozna. Nisam čak ni osobito uzbuđena Samo tupa.
No, nisam se preplašila udaje. Osjećaj mogu zahvaliti kom-binaciji lijekova i triju čaša šampanjca koja je toliko moćna da bi otupila reakcije i dlakavog mamuta.
»Jesi li dobro, dušo?« tata mi stisne ruku.
»Naravno«, kažem i prisilim se na osmijeh. »Samo mi se malo... vrti. Vjerojatno od tableta.«
Odjednom tata izgleda nevjerojatno zabrinuto. »Sigurna si u to što činiš, zar ne?«
»Kako to misliš, tata?« pitam ga zaprepašteno.
»Mislim, sigurna si da radiš pravu stvar? Da voliš Jasona? Da ste stvoreni jedno za dugo?«
Ne odgovorim mu odmah jer razmišljam o tome što je rekao. »Bože, tata, ja... naravno da jesam. Naravno.«
»Samo što...«
»Tata«, prekinem ga. »Sigurna sam.«
On me pogleda u oči. »U redu, dušo. U redu.«
Ostatak puta protekne u tišini. Ne u hihotavom uzbuđenju. I bez zafrkancija s vozačem. Zapravo, uz toliko malo radosti da, ka-da se na semaforu zaustavimo pokraj pogrebnog vozila, pomislim kako putnici u njemu izgledaju kao da se bolje zabavljaju nego mi.
»Hoćete li ići na bračno putovanje?« oglasi se Trudie. »Sad sam se sjetila da te to uopće nisam pitala.«
»Ne, Jason ne želi. Rezervirao je momačko putovanje u trav¬nju za svoga prijatelja Jimmyja koji se ženi i ne možemo si priuštiti oboje.«
»A tako.« Trudie se ponovno zagleda kroz prozor.
Vozilo se zaustavi uz pločnik ispred matičnog ureda na Old Hall Streetu. Otvorim vrata i krenem van. Ali kada stupim no¬gom na pločnik, upadnem u zasjedu.
»Kakvo iznenađenje imam za tee-bee!« pjevuši mama dok me vuče kao da sam golema vreća krumpira.
»M-molim?« promucam, dok brišem nos i s naušnice od¬stranjujem šesti sloj tekućeg pudera.
»Echo je ovdje, Zoe, Echo\ Bit ćeš na naslovnici!« »Molim?« kažem, nadajući se da sam je krivo čula. »Tko
je njih pozvao?«
»Ma, ne brini se za to!« vikne mama. »Hajde, Zoe! Svaka
djevojka tvoje dobi voljela bi da je snime papatači!«
»Misliš paparazzi, mama.«
»To sam i rekla. Sto samo rade u časopisu OKI Ti si zgodna skoro i kao neke žene nogometaša. Mislim, pogledaj samo onu iz novina od neki dan — vidjela sam bolji par nogu na očerupanoj kokoši.«
Nervozna mlada reporterka ushodala se ispred staklenih vrata i žvače olovku poput gladna mješanca koji je navalio na komad govedine. Zgrabim mamu za ruku i pokušam je zaustaviti. »Ma¬ma«, prasnem, »ja ne želim biti u Echou. Zaista ne želim.«
»Naravno da želiš!« vikne ona i zakoluta očima. »Ti obo¬žavaš Echo, Zoe.«
Već je bilo dovoljno grozno kada je mama naručila plaćeni oglas u novinama kako bi »proslavila« moj dvadeset peti rođen¬dan, podijelivši sa svijetom sliku mene kao bucmaste curice koja podiže suknju i pokazuje zgodne gaćice na smeđe-bijele pruge.
»Ovo je vjenčanje trebalo biti skromno«, kažem joj. »Ne želim da cijeli Merseyside o tome čita u novinama.«
»Nemoj biti blesava«, naduri se ona, jasno uvjerena da se radi o prilici života. »Mislili su da bi to bio zgodan članak, o mladoj djevojci ostavljenoj pred oltarom koja se konačno udaje za svog čovjeka.«
Obuzme me očaj.
»Već vidim naslov«, nastavi mama veselo. >»DRUGA SRE¬ĆA ZA MLADENKU ZOE KOJA SE VRAĆA U VELIKOM STILU<. Oh, to je sjajno! To mi je trebalo biti zanimanje!«
»Ipak si ih ti pozvala.«
»Slušaj, daj da te upoznam s Michelle«, kaže mama, uopće ne obraćajući pažnju na mene. »Ona je novinarka.«
»Zdravo. Ja sam Mandy.« Reporterka mi pruži ruku. »Ja, ovaj, nisam još novinarka. Tek sam na praksi. Ali tvoja mama je u pravu. U redakciji jedva čekaju tvoju priču.«
»Slušaj, ja... Zao mi je, ali ja to stvarno ne želim«, kažem joj ispričavajući se. »Nisam željela raditi veliku stvar od ovoga. Nitko još ne zna za vjenčanje. Zaista mi je žao.«
»Oh«, kaže ona povrijeđeno. »Pa, u redu je. To je vaš dan. Shvaćam.«
»Hvala...«
»Samo... Nadala sam se da će ovo biti moja velika priča. Htjeli su je objaviti na trećoj stranici. Priču bih upotrijebila kao preporuku za upis na novinarstvo.«
Uzdahnem.
»Ne brinite se«, šmrcne ona. »Nije tako loše raditi u Nettou .«
Zagundam. »O Bože, u redu. No, samo to obavite brzo.« Nakon dvominutnog intervjua i tri na brzinu snimljene fo¬tografije, u koje se nekako ugurala i mama, otpratim je unutra, ponovno ispušem nos i pokušam se sabrati. »Pazi da isključiš mobitel«, kaže mi tata.
»O da. Naravno«, odgovorim, osjećajući se još gore nego prije. Krenem izvaditi telefon iz satenske torbice kada odjednom osjetim neobuzdanu potrebu da nešto upitam Trudie. »Trudie«, prošapćem. »Da nisi možda... hoću reći...«
»Sto?« upita ona.
»Jesi li rekla Ryanu da dolaziš na moje vjenčanje?«
Trudie kratko oklijeva. Potom klimne. »Jesam, draga. Ne ljutiš se?«
»Ne«, umirim je, osjećajući se odmah bolje. »Samo sam... Znači, zna da se udajem? Zna da se udajem danas? Sada? Ovdje?«
Ona ponovno klimne.
»U redu. Samo sam se pitala, to je sve.« Ugrizem se za usnu dok promatram telefon. Nema propuštenih poziva.
Uđemo na glavni ulaz gdje nas pozdravi žena raskuštrane kose koja me, unatoč sakou i plavoj suknji uska kroja, neodoljivo podsjeća na Mrs Beeton .
»Zoe ?«
Ja klimnem.
»Ja sam jedna od asistentica. Vi ste ovdje.« Pokaže na dvora¬nu na desno. »Jason vas čeka. Veoma je uzbuđen.«
Znači, ovoga se puta pojavio.
Znam da bih trebala biti oduševljena, ali nije tako. Samo se osjećam čudno. Napeto. Za sve su krive te proklete tablete za sinuse.
»Jesi li spremna, dušo?« pita me tata.
»Spremna kao nikad.«
Dva krila velikih vrata zajedno se otvore.
Jason se okrene i široko se osmjehne.
Njegovi roditelji izmijene zadovoljne poglede.
A mama otire oči maramicom, kao što to uvijek čini na kraju Moje pjesme, moji snovi.
Ja krenem prema dnu dvorane, osjećajući se kao da doživ¬ljavam izvantjelesno iskustvo. Kada stignem do Jasona, Trudie i tata se povuku. Potom matičar počne govoriti. Govori i govori. Ne mogu uopće misliti na to što govori jer mi tijelom kolaju šam¬panjac i lijekovi i sve što čujem tri su kratke riječi: Ryane, gdje si?
Okrenem se i pogledam kratko prema vratima, ponavljajući te riječi polagano i tiho dok mi suze pune kutove očiju.
Ryane. Gdje si?
Potom, kao da se budim iz sna, čujem matičara kako izgovara moje ime i čeka da odgovorim. No, prije nego što uspijem, druga mi misao jurne u glavu, poput princa na bijelom konju koji nije raspoložen za raspravu. To je nešto što sam cijelo vrijeme znala, duboko u sebi.
Želim Ryana.
Trebam Ryana.
Bože svemogući, ja sam zaljubljena u Ryana!
»Zoe?« Jason me primi za ruku. »Sto ti je?«
Ja se ponovno okrenem prema vratima, želeći da se širom otvore.
Ali to se ne dogodi. I ja se moram pomiriti s istinom koja toliko nevjerojatno razočarava da me to pogodi do same srži: Ryan me neće spasiti.
»Sranje«, čujem samu sebe kako govorim. »Sranje, sranje i još jednom sranje.«
»Zoe, plašiš me«, kaže Jason. »Je li sve u redu?«
Shvatim, u istome trenu kada osjetim i potrebu da ponovno ispušem nos, da mu moram reći ono što mi je upravo postalo jasno.
»De, Jasone«, kažem. Moj me nos čini smiješnom.
»Molim?« upita on.
»Ne«, ponovim. »Nije sve u redu.«
Njegove se oči razrogače i svi u dvorani glasno udahnu.
Okrenem se ponovno prema vratima, još uvijek se nadajući. No, ona su i dalje zatvorena.
Ako me nitko neće spasiti, ako me Ryan neće spasiti, morat ću se spasiti sama.
»Trudie, mogu li dobiti još jednu maramicu?« kažem ispru¬žene ruke. Svi odahnu kada mi ona doda maramicu.
»Bože«, promrmlja Jason, »nakratko sam pomislio da ćeš reći kako si se predomislila, a ne da moraš ispuhati nos.«
Svi prasnu u tihi smijeh. Matičar, Trudie, moja mama, Jaso-novi roditelji...
»Jasone«, kažem, »ali to sam i mislila. Ne želim se udati za tebe. Zao mi je, ali zaista ne želim.«
88. POGLAVLJE
Mama udara na vrata zahoda u matičnom uredu toliko snažno da sam uvjerena kako će ih probiti. »Zoe!« urla. »Zoe. Izla¬zi van odmah! Govori ti tvoja majka i moraš učiniti onako kako ja kažem!«
Odmotam još jedan komad papira i ispušem nos. To je jeftini, tanki papir, nimalo nalik na moje maramice natopljene umiruju-ćim balzamom, tako da svaki put kada obrišem nos imam osjećaj da je u njega utkana čelična vuna.
»Zoe!« viče mama, a glas joj poprima glasnoću ulične borbe mačaka. »Ovo je smiješno, mlada damo. Znamo da si unutra.«
Zatim čujem Trudie.
»Gospodo Moore«, nježno joj se obrati. »Zašto ne biste popili šalicu čaja i pustili mene da pokušam?«
»Uza sve poštovanje, Trudie«, kaže mama i uzdahne, »Zoe je moja kćer. U ovome trenutku treba svoju majku. Zato, ako ćeš, molim te...«
»Pusti nas malo nasamo, mama«, prekinem je kroz vrata.
»Zoe!« zakriješti ona. »Kakvi nasamo! Izlazi van ovoga tre¬na i odlazi do oltara. Imamo samo dvadeset pet minuta, što znači da imaš točno dvije i pol minute da se sabereš. Sljedeće vjenčanje već čeka vani! Hajde, spremi se, curo!«
Duboko udahnem, ustanem i otvorim vrata.
»Mama...«
Ona me zgrabi za ruku i pokuša odgurati prema izlazi, ali ja se primim za vrata nužnika poput tvrdoglava djeteta koje ne želi u krevet.
»Što radiš?.« krikne ona i ispusti mi ruku. »Hajde! Moraš se požuriti!«
Ja se ne pomaknem. »Da ti nešto kažem, mama.«
»Ali...«
»Sšš!« Stavim autoritativno prst na usta. »Sšš. Ne reci ni riječi dok ne završim.«
»Zoe, ja...«
»Sšš!« ponovim, s prstom na ustima.
Mislim da to nikada prije nisam rekla mami. Usprkos okol¬nostima, mali, zločesti dio mene uživa u tome.
Mama napuči usne. Potom, oklijevajući, klimne.
»Prvo ti želim reći, mama, da mi je jako žao zbog svega što si prošla. Ni jedna mladenkina mama ne bi trebala prolaziti kroz dva vjenčanja od kojih nijedno nije završilo udajom.«
»To lako možeš promijeniti tako...«
»Mama!« ponovno podignem prst. Njezina se usta zatvore, ali s toliko napora kao da gledam nekoga tko pokušava zatvoriti prtljažnik pretrpanog minija.
»Ali moram učiniti ono što mislim da je ispravno«, nasta¬vim. »A činjenica je da Jason nije čovjek za mene.«
»Je li ovo tvoj način da mu se osvetiš?« upita ona strogo. »Sto te je ostavio pred oltarom?«
»Ne, mama, nije. Bila sam ljuta zbog onoga što je Jason uči¬nio. Zapravo, bila sam očajna. Ali oprostila sam mu — oprostila sam mu u tolikoj mjeri da sam mu bila spremna ponovno pružiti priliku. Barem sam tako mislila.«
»Čemu veliki preokret?« Mama izgleda očajno.
Uzdahnem. »Jason je... drag. Zapravo, sigurna sam da će nekome biti divan suprug. Ali, mama, sve je vrlo jednostavno. Ne volim ga više.«
»Ali voliš«, preklinje me ona. »Zoe, voljela si ga sedam go¬dina!«
»Upravo tako, mama. Ne volim ga. Ne više. Dugo sam mislila da ćemo zauvijek biti zajedno. Ali stvari katkad tako ne ispadnu. Jednom sam ga voljela, ali sam se promijenila. Možda smo se oboje promijenili. Iako te puno volim, mama, ovoga ćeš me puta morati pustiti da napravim ono što mislim da je ispravno. I vjeruj mi.«
Mamina usna zadršće, a ona izvuče maramicu. »Vjerujem ti«, promrmlja i ispuhne nos.
»Da, ali katkad se prema meni odnosiš kao da sam još uvijek djevojčica, mama.« Zagrlim je jednom rukom. »A nisam. Imam dvadeset osam godina. Odrasla sam.«
»Sve je to zato što te volim«, šmrcne ona.
»Znam, mama«, kažem i stisnem joj ruku.
Mama klimne takvom uvjerljivošću da joj umalo ne padne ukras za kosu. »U pravu si, Zoe. Naravno da si u pravu. I moram priznati... tvoj je tata cijelo vrijeme bio u pravu.«
»Kako to misliš?« pitam je.
»Valjda je on uvijek znao da se sama možeš dobro brinuti za sebe. Htjela sam ga zadaviti kada je rekao da misli kako je odlazak u Ameriku dobar za tebe. Nisam to mogla razumjeti. Optužila sam ga da se ne brine za tebe isto koliko i ja. Ali znam da stvar nije bila u tome. I vjerojatno je to zaista bilo dobro za tebe.« Ona uzdahne.
»O mama.« Ponovno je zagrlim.
Ona me stisne, a potom odmakne od sebe. »Tako sam po¬nosna na tebe, Zoe«, kaže. »To ti ne govorim često koliko bih trebala, ali stvarno jesam. Kada sam te rodila sa šesnaest godina, mnogi su nas gledali svisoka. Govorili su da tvoj tata i ja nećemo opstati — i da ćeš ti na kraju postati huliganka jer si posljedica tinejdžerske trudnoće. Ali ti si pametna, lijepa i sve što sam ikada od kćeri željela. Toliko sam sretna što te imam.«
Bez riječi sam. Uvijek sam znala da me mama jako voli, ali nikada mi ovakvo što nije rekla. Nasmiješim se baš kad se ona po¬gleda u zrcalo i uzdahne. »Ovaj prokleti ukras za kosu«, puhne srdito, skine ga i baci u koš za smeće.
Potom SC okrene meni. »Možda bih sada trebala ići svima obznaniti da se nećeš predomisliti.«
Krene prema vratima, pa zastane. »Samo jedno, Zoe.«
»Da, mama?«
»Je li u pitanju netko drugi? Je li to razlog ovome?«
Pogledam Trudie. Ali ne znam zašto bi ona trebala znati od¬govor.
Je li u pitanju netko drugi? Da vidimo...
Jesam li zaljubljena u nekog drugog?
Da.
No, je li on zaljubljen u mene?
Zamislim se kako stojim ispred matičnog ureda i nestrpljivo se okrećem gledajući u vrata. Koja ostaju zatvorena.
»Ne, mama«, priznam, a grlo mi se stegne. »Nitko drugi nije u pitanju.«
Dok mama izlazi, Trudie me zgrabi za ruku. »Hajde, ti i ja mo¬ramo odavde«, kaže.
Duboko udahnem. »Imaš pravo.«
Trudie iziđe prva, pa krenemo prema glavnom ulazu. Neda¬leko od vrata ugledam Jasona. Izgleda izvan sebe od bijesa.
»Zao mi je«, kažem mu dok mi srce jako udara. »Stvarno, stvarno mi je žao.«
»Pretpostavljam da misliš kako to zaslužujem?« upita stisnu¬tih šaka.
»Ne«, kažem mu iskreno. »Ne mislim to. Ni jedno od nas to ne zaslužuje.«
On prezirno puhne kroz nos.
»Ne znam što bih ti rekla, Jasone, osim toga da te nisam htjela povrijediti. Kao što znam da nisi ni ti mene. Zao mi je«, ponovim. »Jako mi je žao.«
To je sve što mu mogu reći. Ali to očito nije ono što Jason želi čuti. Okrenem se, iskreno tužna i krenem prema vratima.
»Zoe«, vikne.
Munjevito se okrenem i susretnem mu pogled.
On duboko udahne i namršti se. »Sretno«, kaže.
89. POGLAVLJE
Trudie i ja žurimo niz Old Hall Street. Obje drhtimo, ali ne od hladnoće. Ugledamo taksi i ona počne mahati kao da pokušava zastavicama spustiti jumbo jet.
Kada se smjestimo na stražnje sjedalo, ona kaže: »Onda, dra¬ga, kamo ćemo?«
»Nemam pojma.«
»Odvedite nas u pub«, uputi ona vozača bespogovornom odlučnošću.
»U ovome ih je gradu oko devetsto, dušo«, naceri se on. »Možda bi trebala suziti izbor.«
»Kamo god želite. Negdje gdje je lijepo. Vi odlučite.«
Pet minuta poslije stignemo u Baltičku flotu, uredan i ugo¬dan pub s točenim pivom i razbuktanom vatrom u kaminima koja gotovo prži obrve. Kada uđemo, ja zauzmem mjesto u kutu, a Trudie ode do šanka.
Promatram plamen dok se ona ne vrati, noseći dva golema viskija. »Popij to«, kaže mi.
Obično ne pijem viski. Dok otpijam gutljaj, razmišljam kako me okus podsjeća na antifriz. No, njegova mi se toplina proširi tijelom i moram priznati da mi pomaže.
»Kakav si dan imala«, zaključi Trudie.
»Sve sam sama kriva.«
»Imam osjećaj da si na neki način bila natjerana na ovo vjen¬čanje. Jesam li u pravu?«
»Možda«, zaključim. »Ali znaš li što je najjadnije u vezi s tim?«
»Sto?«
»Mislim da sam zaljubljena u Ryana. Ne, krivo. Znam da jesam.«
»Ma nemoj«, odvrati ona ironično. »Ali što je tu jadno? Možda i on tebe voli.«
»Ne mislim tako.«
Ona se namršti. »Za ime Boga, ako te je ovo iskustvo ičemu naučilo, onda je to da moraš slijediti instinkt i uvijek reći što mi¬sliš.«
»Hmm.«
»Onda ga nazovi i reci mu to.«
Spustim pogled na piće, pa je ponovno pogledam. Od same pomisli ponovno mi pozli. Ali otpijem još jedan gutljaj, ovoga puta izdašan. »U pravu si«, kažem, dok mi adrenalin juri žilama. »Sasvim si u pravu.«
Odjednom me obuzme osjećaj da će taj poziv biti najvažniji koji sam ikada obavila. Reći ću Ryanu da ga volim, bez obzira na posljedice. Odlučno gurnem ruku u torbicu — i odmah shvatim da mi mobitel nije unutra. »O, kvragu. Ostavila sam telefon u zahodu u vijećnici. Vjerojatno je na vrhu uređaja za prodaju tam¬pona.«
»Evo ti moj«, ponudi Trudie, kopajući po torbi. Kada izvadi mobitel, on vibrira.
»Kriste, imam deset propuštenih poziva«, uzvikne i pritisne tipku da prihvati poziv. »Hiya?«
Mogu samo čuti prigušeni glas s druge strane. Trudie mi da znak da će poziv preuzeti vani tako da može bolje čuti. Promatram je, blago znatiželjna, dok stoji pokraj vrata dobrih deset minuta, gestikulirajući poput uzbuđena nogometnog menadžera.
Kada se vrati, doima se neobično nervoznom.
»Je li sve u redu?« pitam je.
»Hmm?«
»Pitala sam te je li sve u redu?« ponovim. »Izgledaš čudno nakon ovoga poziva.«
»Ja? Ne, dobro sam«, kaže, možda čak malo preoštro. »Samo sam davala neke upute.«
»Za kamo?«
Ona se nakašlje i ponovno promeškolji na stolcu. »Ovaj, za Primark. Onaj u Barnsleyu. Hej, htjela sam naručiti pržene škampe. Hoćeš i ti?«
»Ne. Mogu li posuditi tvoj telefon?« kažem očajnički. Ako mi ga Trudie uskoro ne da, velika je mogućnost da ću odustati od čitavog plana brže nego što se može izgovoriti »najveća kukavica na svijetu.«
»Samo malo!« Ona odskakuće do šanka, a ja se ponovno zagledam u vatru od čije me vrućine peckaju oči. Premjestim se u stolcu da sjednem postrance i osjetim da se Trudie vratila.
»Dobro, onda. Ja ću naručiti prženi kikiri...«
No, to nije Trudie.
To je zadnja osoba za koju sam očekivala da će ući u pub Baltička flota, taman kada sam se odlučila koje ću grickalice na¬ručiti uz pivo.
Ne nosi smoking.
Nema revolvera 0.45 na vidiku.
Ali mogu kategorički ustvrditi da bih radije da ta osoba stoji ovdje negoli igdje drugdje na planetu. Pritom ne mislim na Jamesa Bonda.
90. POGLAVLJE
Dok Ryan sjeda na barski stolac do mene, srce mi luđački tuče. »Zakasnio sam«, kaže.
»Ne mogu vjerovati da si ovdje.« Tražim mu pogled, očajni¬čki ga želeći pročitati.
»Let mi je kasnio. Trebao sam stići na vrijeme.«
»Na vrijeme za što?« Jedva mogu vjerovati da razgovaramo.
»Tvoje vjenčanje«, prošapće on i posegne za mojom rukom.
»Ali nisi bio pozvan«, kažem.
On se nasmiješi. »Znam. No, namjeravao sam učiniti nešto vrlo... neugladeno.«
»Je li?«
»Namjeravao sam te spriječiti da se vjenčaš.«
Glasno udahnem — kratko, oštro, kao da ne mogu vjerovati što se događa. Zapravo toliko glasno da se čovjek za susjednim stolom zabrine jer pomisli da me otimaju za taoca.
»Plan je bio da jutros stignem u kuću tvojih roditelja, ko¬načno ti priznam što prema tebi osjećam i preklinjem te da budeš moja.«
»A kada si smislio taj plan?«
On pogleda na sat. »Prije otprilike dvadeset tri i pol sata«, kaže. »Ali razbijao sam glavu kako da te vratim otkako si otišla.«
»Samo što nisi stigao na vrijeme.«
»Ne«, prizna on. »Nisam baš neki junak, zar ne?«
Ja se nasmiješim i konačno ga pogledam u oči. S odrazom vatre koja u njima paluca, još me više opčine nego inače. A sam pogled na njih učini me slabom od sreće. »Zapravo, i nisi loše prošao. Ipak si došao. U redu, možda ne na vrijeme, ali nitko nije savršen. Osim toga, sreća je na tvojoj strani.«
»Kako to?«
»Nisam to učinila.«
»Čuo sam.« Nasmiješi se. »Kada si točno smislila taj plan?«
Pogledam na sat. »Otprilike prije sat vremena. Ali sam razbi¬jala glavu kako da te vratim otkako sam otišla.«
Oči mi se počnu puniti suzama i ja potisnem potrebu da ispušem nos, odlučna da moji hiperaktivni dišni putevi ne pokvare ovaj trenutak.
»Zašto si otišla?« upita me.
Zaklopim oči i duboko udahnem. »Mislila sam da osjećam nešto za Jasona, za što sada znam da nije bilo ništa.«
On klimne.
»Ali nije bilo samo to«, priznam. »Na onoj sam zabavi čula kako razgovaraš s Felicity i govoriš joj da je ono između nas bio samo flert. Potom sam te vidjela s Barbarom King i činilo se kao da će ona postati tvoja sljedeća lovina.«
On podigne obrvu.
»Također sam mislila... da nikada neću moći zamijeniti Amy. Valjda sam previše toga mislila, Ryane.«
Pritisnem maramicu na nos, nastojeći da to izvedem veoma damski.
»Mogu li ti nešto reći, Zoe?« kaže on i stisne mi ruku. »Bio sam olupina prije nego što sam te upoznao. Bio sam egocentričan i grub. Nisam cijenio svoju djecu i bio sam na putu prema vlasti¬tom uništenju. Nisam mislio da mi život može išta više ponuditi. Onda si došla ti. I promijenila si sve.«
»Ja?« upitam.
»Naravno, ti. Spasila si me. Spasila si moju djecu. Naučila si me kako da se ponovno smijem. Učinila si da se ujutro uživam buditi. Vratila si mi moj život, Zoe.«
Teško progutam.
»I reći ću ti još nešto.«
»Što?«
»Zbog toga te volim. No, to nije jedini razlog zašto te vo¬lim. Volim te zato što si se otklizala po plesnom podiju na mojoj svečanoj večeri. Volim te što si razbacala tjesteninu po čitavoj ku¬hinji. Volim te što si se prerušila u Veliku pticu kada su svi ostali pokušavali biti neodoljivo seksi.«
On ispruži ruku i nježno mi zatakne kosu za uho, a potom mi prouči lice. »Nitko nije bio više seksi od tebe.«
»U kostimu Velike ptice?« upitam sumnjičavo.
»Palim se na perje.«
»Ali što je s onim što si rekao Felicity?« upitam. »I Barbari King? Izgledalo je kao da si vrlo... ne znam... prisan s njom.«
On se namršti. »Zoe, reći Felicity da sam u tebe ludo za¬ljubljen bilo bi najgore što sam mogao učiniti«, objasni. »Ona je luđački ljubomorna. Nisam joj to htio trljati na nos za njezino dobro, ali više od svega želio sam zaštititi tebe. Iskreno sam mislio da ću najbolje učiniti ako umanjim vrijednost naše veze. Zao mi je ako je ispalo kao da mi nije stalo.«
Odjednom se osjetim blesavo. »Ne«, kažem i odmahnem glavom. »Sasvim si u pravu. Ja... sada razumijem.«
»A što se Barbare tiče«, nastavi on, »bila je toliko pijana da bi se vjerojatno nabacivala i običnom deblu. Djelomice je ni¬sam htio uznemiriti radeći od toga veliku stvar — osobito sada kada smo se tek nedavno sprijateljili. No, istoga trena kada me je pokušala poljubiti, otpratio sam je do njezina supruga i, što sam obazrivije mogao, predložio mu da je odvede kući. Vjerojatno si otišla prebrzo da to vidiš.«
Klimnem.
»Činjenica je da nikada nisam želio Barbaru«, kaže. »Ni¬kada nisam želio nikoga otkako sam tebe sreo.«
»Stvarno?« upitam.
On uzdahne. »Još nešto.«
»Što?«
»Volio sam svoju ženu, Zoe, zaista sam je volio. Ali ona više nije ovdje. I trebale su mi godine da shvatim kako je u redu da krenem dalje. Da voljeti nekog drugog nije protivno pravilima.«
Ugrizem se za usnu.
»I još je jedna jednostavna činjenica«, doda on. »Ne mogu se spriječiti da volim nekoga drugoga. Ne mogu se spriječiti da volim tebe.«
»Ryane, toliko mi je žao što sam otišla«, lanem. »Nisam znala što činim i...«
»Sšš«, utiša me on i privuče k sebi.
Suze mi se slijevaju niz obraze, ali prije nego što se snađem, Ryan i ja zagrlimo se toliko čvrsto kao da se nikada više nećemo pustiti.
Potom on popusti stisak. Kada njegove usne pronađu moje, preplavi me val osjećaja. Njegov je poljubac tako nježan, tako lijep i čaroban da ne želim da ikada završi. Osobito sada, kada mi je, prvi put danas, nos prestao curiti.
»Nisu imali prženi«, oglasi se Trudie. »Pa sam ti donijela grickalice Quavers. Ali mislim da ih više ne želiš.«
Ryan i ja se odmrsimo i nasmijemo.
»Hoćeš li nam zamjeriti?«
»Naravno da neću«, naceri se ona. »Ne brinite se za mene.«
Ryan me zgrabi za ruku. »Hajde, vani nas čeka taksi.«
»Nije aston martin?« upitam.
»Ne baš.« On se namršti. »Ovaj put je mondeo. Sjedala smrde na bljuvotinu, a vozač je podrigivao cijelim putem ovamo. Jesam li te sada razočarao?«
Nasmiješim se. »Ne. To je upravo savršeno.«
Poruka [Strana 1 od 1]
Similar topics
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|
|
