TREĆI ČIN
Soba za primanje u kući Serebrjakova. Troja vrata: desno, levo i na sredini. Dan.
Vojnicki, SONJA (sede) i JELENA ANDREJEVNA (hoda po sceni i o nečemu razmišlja).
VOJNICKI: Her profesor izvoleo je izraziti želju da se danas u jedan sat sakupimo svi u ovoj sobi. (Gleda u sat.) Četvrt do jedan. Hoće nešto da nam saopšti.
JELENA ANDREJEVNA: Verovatno o nekom poslu.
VOJNICKI: On nema nikakvog posla. Piše koješta, gunđa i ljubomorno bdi, ništa više.
SONJA (prekorno): Ujko!
VOJNICKI: De, de, oprosti. (Pokazuje na Jelenu Andrejevnu.) Divite joj se: šeta i leno se klati. Veoma ljupko! Veoma.
JELENA ANDREJEVNA: Vi po ceo dan peckate, samo peckate – kako vam ne dosadi! (Tužno.) Umirem od dosade, ne znam šta da radim.
SONJA (sležući ramenima): Zar je malo posla? Samo kad bi htela.
JELENA ANDREJEVNA: Na primer?
SONJA: Zanimaj se gazdinstvom, uči nešto, leči. Malo ima posla? Vidiš, dok ti i tata niste bili ovde, ja i ujka Vanja smo sami išli na trg i prodavali brašno.
JELENA ANDREJEVNA: Ne umem. A i ne zanima me. Samo u idejnim romanima uče i leče seljake, a kako bih ja iznenada, odjednom pošla da lečim ili učim?
SONJA: A vidiš, ja ne mogu, opet, da razumem zbog čega ne bi pošla i učila. Pričekaj, navići ćeš. (Grli je.) Nemoj da se dosađuješ. (Smeje se.) Dosadno ti je, ne možeš da nađeš sebi mesta, a dosada i lenost veoma su zarazne. Pogledaj: ujka Vanja ništa ne radi, samo ide za tobom kao senka, ja sam ostavila svoj posao i došla k tebi da porazgovaramo. Razlenila sam se, ne mogu! Doktor Mihail Lavovič ranije je dolazio veoma retko, jedanput mesečno, teško ga je bilo namoliti, a sad dolazi svaki dan, napustio je i svoje šume i medicinu. Mora biti da si neka čarobnica.
VOJNICKI: Što se mučite? (Živo.) Ta budite pametni, draga moja divoto! U vašim žilama teče rusalkina krv, budite rusalka! Pustite sebi na volju bar jedanput u životu, zaljubite se što pre do ušiju u nekog morskog cara – i zaronite u duboki vir, da her profesor, a i mi svi, u nedoumici raširimo ruke!
JELENA ANDREJEVNA (ljutito): Ostavite vi mene na miru! Kako je to bezdušno! (Hoće da ide.)
VOJNICKI (ne pušta je): E, e, radosti moja, oprostite... Izvinjavam se. (LJubi je u ruku.) Pomirili smo se.
JELENA ANDREJEVNA: I anđeo bi izgubio strpljenje. Morate priznati.
VOJNICKI: U znak pomirenja i sloge, doneću odmah kitu ruža; spremio sam ih još jutros za vas... Jesenje ruže, divne, žalosne ruže... (Odlazi.)
SONJA: Jesenje ruže – divne, žalosne ruže...
Obe gledaju kroz prozor.
JELENA ANDREJEVNA: Evo, već septembar. Kako li ćemo proživeti ovde zimu! (Pauza.) Gde je doktor?
SONJA: U sobi ujka-Vanje. Piše nešto. Ja volim što je ujka Vanja otišao, imam nešto da razgovaram s tobom.
JELENA ANDREJEVNA: O čemu?
SONJA: O čemu? (Spušta glavu na njene grudi.)
JELENA ANDREJEVNA: No, dosta, dosta... (Gladi joj kosu.) Dosta.
SONJA: Ja nisam lepa.
JELENA ANDREJEVNA: Ti imaš divnu kosu.
SONJA: Ne! (Okreće se da bi se videla u ogledalu.) Ne, kad neka žena nije lepa, obično joj govore: »Vi imate divne oči, imate divnu kosu«... Ja ga volim već šest godina, volim ga više nego svoju majku; svakog trenutka čujem njega, osećam stisak njegove ruke; i gledam u vrata, čekam, čini mi se da će sad ući. Eto, vidiš, ja neprestano dolazim k tebi da bih govorila o njemu. Sad on dolazi svaki dan, ali mene i ne pogleda, ne vidi me... To je veliko mučenje! Ja nemam nikakve nade, nemam, nemam! (Očajno.) O, bože, daj mi snage... Cele noći molila sam se... Ja često prilazim njemu, prva započinjem razgovor, gledam mu u oči... Ja više nemam ponosa, nemam snage da gospodarim sobom... Nisam mogla da se savladam i juče sam priznala ujka-Vanji da sam zaljubljena... I sva posluga zna da ga volim. Svi znaju.
JELENA ANDREJEVNA: A on?
SONJA: Ne, on me i ne vidi.
JELENA ANDREJEVNA (u nedoumici): On je čudan čovek... Znaš šta? Dopusti da ja porazgovaram s njim... Obazrivo, izdaleka... (Pauza.) Zbilja, dokle živeti u neizvesnosti... Dopuštaš?
Sonja potvrdno klima glavom.
JELENA ANDREJEVNA: Odlično. Da li voli ili ne voli – to nije teško doznati. Ne uzbuđuj se, golubice, ne uznemiravaj se – ispitaću obazrivo, on neće ni osetiti. Nama je samo potrebno da doznam: da ili ne? (Pauza.) Ako ne, onda ne treba da dolazi ovamo. Je li?
Sonja potvrdno klima glavom.
JELENA ANDREJEVNA: Biće ti lakše kad ga ne budeš viđala. Nećemo vazdan otezati, pitaću ga odmah. On se sprema da mi pokaže nekakve crteže... Idi i reci mu da ja želim da ga vidim.
SONJA (jako uzbuđena): Ti ćeš mi reći pravu istinu?
JELENA ANDREJEVNA: Da, razume se. Meni se čini da je istina, ma kakva bila, ipak manje strašna od neizvesnosti. Osloni se na mene, golubice.
SONJA: Da, da... Reću ću mu da želiš da vidiš njegove crteže. (Polazi i zastaje kraj vrata.) Ne, bolja je neizvesnost... Ipak ima neke nade...
JELENA ANDREJEVNA: Šta kažeš?
SONJA: Ništa. (Odlazi.)
JELENA ANDREJEVNA (sama): Nema ničega goreg nego znati tuđu tajnu a nemati moći da pomogneš. (Zamislivši se.) On nije u nju zaljubljen – to je jasno, ali zašto se ne bi oženio njome? Ona nije lepa, ali za seoskog lekara, u njegovim godinama, ona bi bila divna žena. Pametna, tako dobra, čista!... Ne, to nije ono, nije... (Pauza.) Ja razumem tu jadnu devojku. Usred očajne dosade, kad umesto ljudi svuda unaokolo promiču nekakve sive pege, čuju se samo gadosti, gde ni za šta drugo ne znaju sem da piju, spavaju, ponekad dođe on koji nije nalik na druge, lep, prekrasan, zanimljiv, kao kad se u tami pojavi sjajni mesec... Podleći čari takvog čoveka, zaboraviti se... Čini mi se da sam se i sama malo zanela... Jest, meni je dosadno kad on nije ovde, evo, smešim se kad mislim o njemu... Ovaj ujka Vanja kaže da u mojim žilama teče krv rusalke. »Pustite sebi na volju makar jedanput u životu«... Pa šta? Može biti da tako i treba... Odleteti kao slobodna ptica od svih vas, od vaših pospanih lica, od razgovora, zaboraviti da svi vi postojite na ovom svetu. Ali ja sam kukavica, stidljiva... Savest bi me grizla... Eto, on dolazi ovamo svakog dana, ja pogađam zbog čega dolazi, i već se osećam kao krivac, spremna sam da kleknem pred Sonjom da joj se izvinim, da plačem...
ASTROV (ulazi s kartogramom): Dobar dan! (Pruža ruku.) Vi ste hteli da vidite moj živopis?
JELENA ANDREJEVNA: Juče ste mi obećali da ćete mi pokazati svoje radove... Jeste li slobodni?
ASTROV: O, razume se. (Rasklapa na stolu za kartanje kartogram i pričvršćuje ga ekserčićima.) Gde ste se vi rodili?
JELENA ANDREJEVNA (pomažući mu): U Petrogradu.
ASTROV: A šta ste učili?
JELENA ANDREJEVNA: Konzervatorij.
ASTROV: Onda ovo za vas nije interesantno.
JELENA ANDREJEVNA: Zašto? Ja, doduše, ne poznajem selo, ali sam mnogo čitala.
ASTROV: Ovde u kući ja imam svoj vlastiti sto... U sobi Ivana Petroviča. Kad se sasvim umorim, tako da već potpuno otupim, ja odbacim sve i tražim ovamo, i eto, zabavljam se ovim sat-dva... Ivan Petrovič i Sonja kvrckaju računaljkama, a ja sedim pored njih i mažem – i tako mi je toplo i prijatno, a popac cvrči. Ali to zadovoljstvo ne dopuštam sebi često, jedanput mesečno... (Pokazuje na kartogramu.) Pogledajte sad ovde. Slika našega sreza kakav je bio pre pedeset godina. Tamna i svetlozelena boja označavaju šume; polovina celoga prostora pokrivena je šumom. Gde je preko zelenila razapeta crvena mreža, tamo je bilo losova, koza... Pokazujem vam odmah i floru i faunu. Na ovom jezeru živeli su labudovi, guske, patke i, kako govore starci, bilo je silestvo svakojakih ptica, letele su kao oblačci. Osim sela i zaseoka, vidite ovde-onde razbacane naseobine, majure, manastire staroveraca, vodenice... Marve i konja bilo je mnogo. Vidi se po ovoj plavoj boji. Na primer, na ovom prostoru plava je boja gušća; tu su bili čitavi čopori, a u svakom dvorištu po tri konja. (Pauza.) Sad pogledajte niže. Tako je bilo pre dvadeset pet godina. Tu je pod šumom samo trećina prostora. Koza više nema, ali losova još ima. Zelena i plava boja već su bleđe. I tako dalje, i tako dalje. Prelazimo na treći deo: slika sreza kakav je danas. Zelene boje ima samo ponegde, i to ne ide skroz, nego u vidu mrlja; nestalo je i losova, i labudova i tetreba... Od pređašnjih naseobina, majura, manastira, vodenica, nema ni traga. Uopšte, slika postepene i nesumnjive degeneracije, kojoj, kako se vidi, ostaje još nekih deset do petnaest godina da bude potpuna. Vi kažete da je to uticaj kulture, da stari život prirodno mora da ustupi mesto novom. Da, ja bih to razumeo da su umesto tih upropašćenih šuma ispresecani putevi, sagrađene železnice, da su tu radionice, fabrike, škole – narod bi tad bio zdraviji, bogatiji, pametniji, ali tu nema ničega takvog! U srezu isto ono blato, komarci, iste besputice, oskudica, tifus, difterija, požari... Reč je o degeneraciji usled neizdržljive borbe za opstanak; to je degeneracija koju izaziva tromost, neznanje, potpuno odsustvo svesti, kad se ozebao, gladan, bolestan čovek, da bi spasao ono malo života, da bi sačuvao svoju decu, instinktivno, nesvesno hvata za sve čime bi mogao utoliti glad i ogrejati se, pa uništava sve, ne misleći na sutrašnji dan... Uništeno je gotovo sve, ali u zamenu nije stvoreno ništa. (Hladno.) Vidim po vašem licu da vas ovo ne zanima.
JELENA ANDREJEVNA: Ali ja se u tome tako malo razumem.
ASTROV: Tu nema šta da se razume, prosto nije zanimljivo!
JELENA ANDREJEVNA: Da govorimo otvoreno, moje misli nisu tim zauzete. Oprostite, potrebno je da obavim kratko ispitivanje, ali ja sam zbunjena, ne znam kako da počnem.
ASTROV: Ispitivanje?
JELENA ANDREJEVNA: Da, ispitivanje, ali... dosta naivno. Da sednemo! (Seda.) Tiče se jedne mlade osobe. Govorićemo kao časni ljudi, kao, prijatelji, bez dvosmislenosti. Govorićemo i zaboravićemo o čemu je bila reč. Je li tako?
ASTROV: Tako je.
JELENA ANDREJEVNA: Tiče se moje pastorke Sonje. Sviđa li vam se ona?
ASTROV: Da, ja je poštujem.
JELENA ANDREJEVNA: Sviđa li vam se kao žena?
ASTROV (ne odmah): Ne.
JELENA ANDREJEVNA: Još dve-tri reči – i svršeno. Vi niste ništa uočili?
ASTROV: Ništa.
JELENA ANDREJEVNA (uzima ga za ruku): Vi je ne volite, vidim po očima... Ona pati... Rezumejte to i... prestanite da dolazite ovamo.
ASTROV (ustaje). Moje je već prohujalo... A i nemam vremena... (Sležući ramenima.) Kada bih? (On je zbunjen.)
JELENA ANDREJEVNA: Uf, kakav neprijatan razgovor! Tako sam uzrujana, kao da sam nosila hiljadu kilograma. Ali, hvala bogu, svršili smo. Zaboravimo kao da nismo ni govorili uopšte, i... i idite. Vi ste pametan čovek, razumećete. (Pauza.) Sva sam pocrvenela. ASTROV: Da ste mi to kazali pre mesec-dva, ja bih, možda, i promislio, ali sad... (Sleže ramenima.) Ali kad ona pati, onda, razume se... Samo jedno ne razumem: zašto vam je bilo potrebno ovo ispitivanje? (Gledaje u oči i preti joj prstom.) Vi ste – lukavi! JELENA ANDREJEVNA: Šta to znači?
ASTROV (smešeći se): Lukavi! Recimo. Sonja pati, to je mogućno, ali šta će tu vaše ispitivanje? (Ne da joj da govori, živo.) Dopustite, ne pravite začuđeno lice, vi vrlo dobro znate zašto ja dolazim ovamo svakog dana... Zašto dolazim i radi koga dolazim, vi vrlo dobro znate. Grabljivice draga, ne gledaje me tako, ja sam stari vrabac...
JELENA ANDREJEVNA (u nedoumici): Grabljivica? Ništa ne razumem.
ASTROV: Lepa, maljava kunice... Vama su potrebne žrtve! Evo, ja već mesec dana ništa ne radim, napustio sam sve, žudno tražim vas – i vama se to strašno dopada, strašno... Pa u redu! Ja sam pobeđen, vi ste to znali i bez ovog ispitivanja. (Prekrstivši ruke i nagnuvši glavu.) Pokoravam se. Uzmite, jedite!
JELENA ANDREJEVNA: Vi ste poludeli!
ASTROV (smeši se, kroz zube): Vi ste stidljivi...
JELENA ANDREJEVNA: O, ja sam bolja i uzvišenija no što vi mislite! Kunem vam se. (Hoće da ide.) ASTROV (preprečuje joj put): Ja ću danas otići, neću dolaziti više, ali... (uzima je za ruku, obzire se) gde ćemo se videti? Govorite brzo: gde? Neko može ući, govorite brzo... (Strasno.) Kako je divna, zanosna... Samo jedan poljubac... Hteo bih da poljubim samo vašu mirisnu kosu...
JELENA ANDREJEVNA: Kunem vam se...
ASTROV (ne da joj da govori): Zašto se zaklinjete? Ne treba se zaklinjati. Nisu potrebne izlišne reči... O, kako je lepa! Kakve su joj ruke! (LJubi joj ruke.)
JELENA ANDREJEVNA: No, dosta, najzad... idite... (Otima ruke.) Vi ste se zaboravili.
ASTROV: Kažite, kažite, gde ćemo se sutra videti? (Obuhvata je oko struka.) Ti vidiš, to je neizbežno, mi se moramo videti. (LJubi je.) U taj čas ulazi Vojnicki s buketom ruža i zastaje na vratima.
JELENA ANDREJEVNA (ne videći Vojnickog): Poštedite me.. pustite me... (Spušta glavu Astrovu na grudi.) Ne! (Hoće da ide.)
ASTROV (držeći je oko stuka): Dođi sutra u šumu... oko dva sata... Hoćeš li? Hoćeš li? Ti ćeš doći?
JELENA ANDREJEVNA (spazivši Vojnickog): Pustite me! (Veoma zbunjena odlazi ka prozoru.) To je strašno.
VOJNICKI (spušta buket na sto; uzbuđen, briše maramicom lice i vrat): Ništa, ništa... Da. Ništa...
ASTROV (ljuteći se): Mnogopoštovani Ivane Petroviču, vreme danas nije rđavo. Jutros je bilo oblačno, kao pred kišu, a sad sunce. Pravo da govorimo, jesen je ispala lepa... a i usevi su dobri. (Savija kartogram u trubu.) Ali, dani su kraći... (Odlazi.)
JELENA ANDREJEVNA (prilazi brzo Vojnickom): Postarajte se, upotrebite sav svoj uticaj da ja i moj muž još danas odavde otputujemo! Čujete li? Danas!
VOJNICKI (brišući lice): A? No, da... dobro, dobro... Ja sam sve video, Helene, sve...
JELENA ANDREJEVNA (nervozno): Čujete li? Ja moram danas otići odavde, još danas!
Ulaze Serebrjakov, Sonja, Telegin i Marina.
TELEGIN: Vaše prevashodstvo, ja sam nešto bolestan. Evo već dva dana kunjam. Glava me nekako...
SEREBRJAKOV: Gde su ostali? Ne volim ovu kuću. Pravi lavirint. Dvadeset i šest soba, svi se rasture, i nikoga ne možeš da nađeš. (Zvoni.) Pozovite ovamo Mariju Vasiljevnu i Jelenu Andrejevnu!
JELENA ANDREJEVNA: Ja sam ovde.
SEREBRJAKOV: Molim vas, gospodo, sedite.
SONJA (prilazeći Jeleni Andrejevnoj, nestrpljivo): Šta je kazao?
JELENA ANDREJEVNA: Posle.
SONJA: Ti dršćeš? Ti su uzbuđena? (Gleda je upitnim pogledom.) Razumem... Kazao je da više neće dolaziti ovamo... Je li? (Pauza.) Reci! Je li?
Jelena Andrejevna potvrdno klima glavom.
SEREBRJAKOV (Teleginu): S bolešću se još nekako i mogu pomiriti, ali ono što ne mogu da podnesem, to je ovaj način života na selu. Ja imam takvo osećenje kao da sam sa zemlje pao na neku drugu planetu. Sedite, gospodo, molim vas. Sonja! (Pauza.) Ne čujete. (Marini.) Sedi i ti, dado. (Dadilja seda i plete čarapu.) Molim vas, gospodo. Otvorite četvore uši. (Smeje se.)
VOJNICKI (uzbuđen): Možda ja nisam potreban? Mogu li da idem?
SEREBRJAKOV: Ne,ti si ovde potrebniji od svih.
VOJNICKI: Šta želite od mene?
SEREBRJAKOV: Vi... Što se ljutite? (Pauza.) Ako sam ti nešto skrivio, molim te, oprosti.
VOJNICKI: Ostavi taj ton. Pređimo na stvar... Šta želiš?
Ulazi Marija Vasiljevna.
SEREBRJAKOV: Evo i maman. Gospodo, ja počinjem. (Pauza.) Gospodo, pozvao sam vas da vam saopštim da nam dolazi revizor. Ali, šalu na stranu. Stvar je ozbiljna. Sakupio sam vas, gospodo, da vas zamolim za pomoć i savet i, znajući vašu vazdašnju ljubaznost, nadam se da ću ih i dobiti. Ja sam naučnik, čovek od knjige, i praktičan život uvek mi je bio tuđ. Ja ne mogu da živim bez ljudi od znanja, i molim, tebe, Ivane Petroviču, vas, Ilja Iljiču, vas, maman... Stvar je u tome što manet omnes una nox, to jest, svi smo mi u božjoj ruci. Ja sam star, bolestan, i zato smatram da je vreme da regulišem svoje imovinske odnose utoliko ukoliko se tiču moje porodice. Moj je život već svršen, na sebe ne mislim, ali ja imam mladu ženu, kćer devojku. (Pauza.) Da i dalje živim na selu, to je nemogućno. Ako bih prodao šumu, recimo, to bi bila izvanredna mera koja se ne može koristiti svake godine. Potrebno bi bilo da se nađu takve mere koje bi nam garantovale stalne, veće ili manje, određene prihode. Ja samo smislio jednu takvu meru i imam čast da vam je podnesem na ocenu. Izostavljajući pojedinosti, izložiću je u opštim crtama. Naše imanje ne daje prosečno više od dva procenta. Ja predlažem da ga prodamo. Ukoliko dobiveni novac pretvorimo u hartije od vrednosti, dobijali bismo četiri do pet procenata, a ja mislim da će biti i suviška od nekoliko hiljada, što bi nam omogućilo da u Finskoj kupimo mali letnjikovac.
VOJNICKI: Stani... Kao da me uši varaju. Ponovi što si kazao.
SEREBRJAKOV: Novac pretvoriti u hartije od vrednosti, a od novca koji pretekne, kupiti letnjikovac u Finskoj.
VOJNICKI: Ne Finska... Ti si još nešto rekao.
SEREBRJAKOV: I predlažem da se imanje proda.
VOJNICKI: To, to, baš to. Ti prodaješ imanje, odlična, sjajna ideja... A šta veliš, kud ću ja sa starom majkom i Sonjom, kud mi da se sklonimo?
SEREBRJAKOV: Sve ćemo to u svoje vreme odlučiti. Ne može se sve odjednom.
VOJNICKI: Stani. Očigledno je da ja dosad nisam imao ni trunke zdravoga razuma. Dosad sam bio glup i verovao da to imanje pripada Sonji. Moj pokojni otac kupio je to imanje kao miraz mojoj sestri. Dosad sam bio naivan, zakone nisamo tumačio na turski način i mislio sam da sestrino imanje prelazi na Sonju.
SEREBRJAKOV: Da, imanje pripada Sonji. Ko to spori? Bez Sonjinog pristanka ja se ne bih odlučio da ga prodam. A, uz to, ja pretpostavljam da je to za Sonjino dobro.
VOJNICKI: To je neshvatljivo, neshvatljivo! Ili sam ja poludeo, ili... ili...
MARIJA VASILJEVNA: Žan, ne protivreči Aleksandru. Veruj da on bolje od svih nas zna šta je dobro a šta rđavo.
VOJNICKI: Neću, dajte mi vode. (Pije vodu.) Govorite šta hoćete, šta hoćete!
SEREBRJAKOV: Ja ne razumem zašto se ti uzbuđuješ. Ja ne tvrdim da je moj projekat idealan. Ako svi nađu da ne valja, ja neću navaljivati.
Pauza.
TELEGIN (zbunjen): Ja, vaše prevashodstvo, gajim prema nauci ne samo pijetet nego i rođačka osećanja. Moga brata Grigorija Iljiča žene brat, može biti da ga izvolevate znati, Konstantin Trofimovič Lakedemonov, bio je magistar...
VOJNICKI: Stani, Oblando, mi govorimo o poslovima... Sačekaj, docnije... (Serebrjakovu.) Eto, pitaj njega. To imanje kupljeno je od njegovog strica.
SEREBRJAKOV: Ah, zašto da pitam? Našto?
VOJNICKI: To imalje je u ono vreme kupljeno za devedeset i pet hiljada. Otac je isplatio sedamdeset, a kao dug je ostalo dvadeset i pet hiljada. Sad slušajte... To imanje ne bi bilo kupljeno da se ja nisam odrekao nasledstva u korist sestre, koju sam žarko voleo. I ne samo to, ja sam deset godina radio kao vo, i isplatio ceo dug.
SEREBRJAKOV: Žalim što sam počeo ovaj razgovor.
VOJNICKI: Na imanju nema duga i nije zapušteno zahvaljujući samo mojim ličnim naporima. I eto, sada kad sam ostareo, mene hoće za vrat, pa napolje!
SEREBRJAKOV: Ja ne razumem zašto izmišljaš!
VOJNICKI: Dvadeset i pet godina upravljao sam tim imanjem radio, slao tebi novac, kao najsavesniji upravnik, i za sve to vreme nisi mi nijedanput zahvalio. Za sve vreme – i u mladosti, i sad – dobijao sam od tebe platu od pet stotina rubalja godišnje!
SEREBRJAKOV: Ivane Petroviču, a otkud bih ja znao? Ja sam nepraktičan čovek i ništa ne razumem. Ti si mogao sam uzeti koliko si hteo.
VOJNICKI: Zašto nisam krao? Zašto me svi ne prezirete što nisam krao? To bi bilo pravo, i ja sad ne bih bio prosjak.
MARIJA VASILJEVNA (strogo): Žan!
TELEGIN (uzbuđeno). Vanja, druže, nemoj, nemoj, nemoj... ja dršćem... Zašto kvariti dobre odnose? (LJubi ga.) Nemoj.
VOJNICKI: Dvadeset i pet godina, evo, s ovom majkom, kao krtica, sedim u četiri zida... Sve naše misli i osećanja pripadala su samo tebi. Danju smo govorili o tebi, o tvojim radovima, ponosili se tobom, tvoje smo ime izgovarali s velikim poštovanjem; noći smo traćili na to što smo čitali časopise i knjige, koje sad duboko prezirem.
TELEGIN: Nemoj, Vanja, nemoj... Ne mogu...
SEREBRJAKOV: Ne razumem šta ti hoćeš?
VOJNICKI: Ti si za nas bio više biće, tvoje smo članke znali napamet... Ali, sad su mi se otvorile oči! Ja sve vidim! Pišeš o umetnosti, ali se ti uopšte ne razumeš u umetnosti! Svi tvoji radovi, koje sam ja voleo, ne vrede ni prebijene pare! Ti si nas obmanuo!
SEREBRJAKOV: Gospodo! Ta smirite ga, najzad! Ja odlazim!
JELENA ANDREJEVNA: Ivane Petroviču, ja tražim da ućutite! Čujete li?
VOJNICKI: Neću da ćutim. (Preprečivši put Serebrjakovu.) Stani, ja još nisam završio! Ti si upropastio moj život! Ja nisam živeo, nisam! Zbog tebe sam straćio, upropastio najbolje godine života. Ti si moj najgori neprijatelj!
TELEGIN: Ja ne mogu... ne mogu... Ja odlazim... (Jako uzbuđen, odlazi.)
SEREBRJAKOV: Šta hoćeš ti od mene? I kakvo pravo ti imaš da sa mnom govoriš takvim tonom? Ništarijo! Ako je imanje tvoje, uzmi ga, meni ono nije potrebno!
JELENA ANDREJEVNA: Ovoga trenutka bežim iz ovoga pakla! (Viče.) Ne mogu više da izdržim!
VOJNICKI: Upropašćen život! Ja sam darovit, uman, smeo... Da sam živeo normalno, od mene bi mogao biti neki Šopenhauer, Dostojevski... Počeo sam da benetam! Poludeću... Majčice, ja sam očajan! Majčice!
MARIJA VASILJEVNA (strogo): Slušaj Aleksandra!
SONJA (pada na kolena pred dadiljom i pripija se uz nju): Dadice! Dadice!
VOJNICKI: Majčice! Šta da radim? Ne, ne, ne govorite! Sam znam šta treba da radim! (Serebrjakovu.) Upamtićeš me! (Izlazi na srednja vrata.)
Marija Vasiljevna odlazi za njim.
SEREBRJAKOV: Gospodo, šta je ovo, najzad? Udaljite tog ludaka! Ja ne mogu da živim s njim pod jednim krovom! Ovde je (pokazuje na srednja vrata), gotovo uza me... Neka se preseli u selo, u drugu kuću u dvorištu, ili ću se ja preseliti, ali da ostanem s njim pod jednim krovom, ne mogu...
JELENA ANDREJEVNA (mužu): Mi ćemo danas otići odavde! Treba odmah narediti.
SEREBRJAKOV: Ništarija!
SONJA (klečeći na kolenima, obraća se ocu; nervozno, kroz plač): Treba biti milostiv, tata! Ujka Vanja i ja smo tako nesrećni! (Gušeći očajanje.) Treba biti milostiv! Seti se kad si bio mlađi, ujka Vanja i baka su noću prevodili knjige za tebe, prepisivali tvoje hartije... po celu noć, celu noć! Ja i ujka Vanja radili smo bez odmora, bojali se da na sebe potrošimo i kopjejku i sve smo tebi slali... Nismo badava jeli hleb! Ja ne govorim ovo da prigovaram, ali ti treba i nas da razumeš, tata. Treba biti milostiv!
JELENA ANDREJEVNA (uzbuđena mužu): Aleksandre, boga radi, objasni se s njim... Molim te...
SEREBRJAKOV: Dobro, objasniću se. Ja ga ni za šta ne krivim, ne ljutim se, ali priznaćete da je njegovo ponašalje u najmanju ruku čudnovato. Lepo, ja ću otići k njemu. (Izlazi na srednja vrata.)
JELENA ANDREJEVNA: Budi blag prema njemu, umiri ga... (Odlazi za njim.)
SONJA (naginjući se prema dadilji): Dadice! Dadice!
MARINA: Ništa, dete moje. Guske će gakati, pa će i prestati... Gakaće i prestaće...
SONJA: Dadice!
MARINA (gladi je po glavi): Dršćeš kao da je mraz! E, e, sirotice moja, Bog je milostiv. Lipovog čaja ili maline, pa će proći... Ne jadikuj, siroče moje... (Gleda kroz srednja vrata, prostodušno.) Gle sad, kako su se razgakale guske, ne znam zbog čega? Iza scene se čuje pucanj; čuje se vrisak Jelene Andrejevne.
MARINA: Ta šta ti je!
SEREBRJAKOV (utrči, spotičući se od straha): Držite ga! Držite! On je poludeo!
Jelena Andrejevna i Vojnicki rvu se na vratima.
JELENA ANDREJEVNA (trudeći se da mu otme revolver): Dajte! Dajte kad vam kažem!
VOJNICKI: Pustite, Helene! (Oslobodivši se, utrči i očima traži Serebrjakova.) Gde je on? A, evo ga! (Puca u nj.) Škljoc! (Pauza.) Nisam pogodio? Opet promašaj?! (Gnevno.) Ah, do đavola, do đavola... đavo da ga nosi... (Udara revolverom o pod i, malaksao, seda na stolicu. Serebrjakov, zbunjen; Jelena Andrejevna prislonjena uza zid, njoj je zlo.)
JELENA ANDREJEVNA: Vodite me odavde! Vodite, ubijte me, ali... ja ne mogu ostati ovde, ne mogu!
VOJNICKI (očajno): O, šta ja radim! Šta radim!
SONJA (tiho): Dadice, Dadice!