PRVI ČIN
1. PODSTANAR
(Danica Čvorović, pedesetogodišnja domaćica, sedi za kuhinjskim stolom, ljušti krompir i usput sluša radio. Večito zamišljena i zabrinuta, večito rasejana zbog silnih briga i problema, davno ostarela, pre vremena, zagledana je u nešto, izvan male, teskobne kuhinje.)
RADIO-SPIKER: ... Prelomna faza razvoja, koja zahteva maksimalne napore i odricanja, u skladu sa već donetim i opšte prihvaćenim zaključcima. U tom kontekstu, kao što smo vas već obavestili, osvrnuli su se mnogi delegati na jučerašnjoj sednici, tražeći da se svi zacrtani planovi realizuju u granicama i okvirima dogovorenih rokova. Naglašeno je i otvoreno rečeno: izuzetaka neće biti! Uzevši reč, zemljoradnik Milivoje Krstić, zaključio je svoje spontano izlaganje rečima: »Selo će da pomogne grad, ako grad samo malo obrati pažnje na selo, jer 800.000 nezaposlenih hranimo mi, a ne gradska administracija«. U daljim referatima posebna pažnja bila je posvećena »polaznim osnovama dugoročnog programa ekonomske stabilizacije«. Na kraju duge i iscrpljujuće sednice, svi su se složili, da se rešenje postojećih problema mora tražiti u radu, a ne u pričama i sastančenjima. Samo tako možemo ostvariti plan donet na nivou ranijih zaključaka. Dragi slušaoci, u nastavku programa, slušaćemo muziku za igru, u emisiji: "Muzika naše mladosti.«
(Sa prvim taktovima argentinskog tanga, na ulaznim vratima odjeknu zvono. Danica ostavlja krompir, izlazi u hodnik... Vraća se prateći muža — Iliju Čvorovića, čoveka u godinama, krupnog, snažnog, plećatog... Čovek je zadihan, kao da je danima trčao; oslanja se na jedinu fotelju u uglu prostorije, pokraj čiviluka, briše sakom oznojeno čelo, nogama skida cipele ... Prislanja desnu ruku na grudi, kao da pridržava srce. Nervira ga »muzika za igru"; odlazi i isključuje radio. Vadi kutiju cigareta i šibice. Nervozno, uznemireno pripaljuje duvan. Konačno, žena se usudi da ga upita.)
DANICA: Zašto su te zvali?
(Ilija ćuti. Otresa pepeo, nervozno, visoko iznad pepeljare, podvlači prstima brkove).
DANICA: Jesu te zvali zbog ...
ILIJA: Zbog čega?
DANICA: Pa, reko si, možda proveravaju ...
(Ilija je gleda, vrti glavom.)
ILIJA: U grob ćeš me oterati... Je l' onaj kod kuće?
DANICA: Ko?
ILIJA: Moj pokojni ćaća! ... Podstanar?
DANICA: Nije.
ILIJA: 'De je?
DANICA: Ne znam. Otišo je jutros, nije se vraćo... Šta je bilo?
ILIJA: Ništa ... Tek će biti.
(Žena se nekako smanji, skupi i sede, gledajući zabrinutog muža.)
DANICA: Zašto su te zvali?
ILIJA: Zbog njega.
DANICA: Zbog njega?
(Danica se pomera na stolici, ne zna šta bi i kako bi dalje razgovarala.)
ILIJA: Ma, ja sam budala ... Velika budala ... Jesam ti govorio da nam nije potreban podstanar? Jesam li?! Čuješ li šta te pitam?
DANICA: Jesi.
ILIJA: Jesam, jesam, sto puta sam ti rekao, al' si ti navaljivala ko da smo gladni, bosi i goli. Ko da nam život zavisi od pišljivi' devesto 'iljada: »Da izdamo sobu, da izdamo sobu...« I izdala si, ali ne sobu — već mene. Mene si izdala!
(Žena uplašeno, zaprepašćeno gleda izbezumljenog čoveka. Posmatra ga, kao da ga prvi put vidi. Dok govori, Ilija »podvlači" važne reči udarcima šake po stolu. Tako i sad čini.)
ILIJA: Neće mene niko da sluša! Ja se u ovoj kući poslednji pitam. Sve mora da mi se olupa o glavu. Ceo život sam ti govorio šta treba, a šta ne treba da se radi!
DANICA: Pobogu, Ilija ...
ILIJA: Nećeš da me slušaš, pa to ti je ... Znaš 1i ti šta je taj čovek?
DANICA: Po zanimanju?
ILIJA: Po svemu.
DANICA: Kako ... Po svemu?
ILIJA: Lepo — po svemu. Ko je taj čovek?
DANICA: Pa, reko je, da je studiro neki fakultet i da je pre dvadeset godina otišo u Francusku, tamo je radio ko krojač, brat mu vodi neki šnajderski salon. To sam čula od Sonje. Sad se, veli, vratio privremeno, ako može za stalno. 'Oće da otvori radnju ...
ILIJA: Da. I?
DANICA: Šta — i?
ILIJA: Pa, ko je? Šta sad radi, čime se bavi, od čega živi?
DANICA: Otkud ja znam? On ne priča, ja ga ne pitam. Viđam ga jednom nedeljno. Pošteno plaća ...
ILIJA: Pošteno plaća? Je li, bogati?! Pošteno plaća?
DANICA: Jeste.
ILIJA: A odakle mu pare? Odakle nam to »pošteno plaća«? Nije ti bilo sumnjivo što ne radi, već osam meseci, a razbacuje se parama i živi kao ostali svet, koji crnči i dirinči. Nisi se nikad zapitala: ko ga to plaća da živi?
DANICA: Ilija, molim te, reci o čemu se radi?
ILIJA: Taj čovek, taj Petar Markov Jakovljević, taj naš troimeni podstanar je jedan gadan i opasan čovek! Milicija ga drži na oku već duže vreme. Mene su zvali da pitaju šta znam o njemu: »Kada je došao, šta radi, šta priča, ko ga posećuje, da li ima puno prijatelja ...«
DANICA: S kim si to razgovarao?
ILIJA: S jednim inspektorom. Reko mi je da sve svatim kao »informativni razgovor«, ali znam ja šta to znači »informativni razgovor«.
DANICA: Je l' ti inspektor reko da je »opasan čovek«?
ILIJA: Nije.
DANICA: Pa, kako onda znaš da jeste?
(Ilija gleda ženu, steže vilice, pomera se, najradije bi je udario.)
ILIJA: Zašto su me zvali i raspitivali se? Bilo im ćef da me zovu?! Kad se milicija interesovala za običnog i poštenog čoveka!
(Žena bojažljivo ustade, udalji se od razbesnelog muža.)
DANICA: Pa ... ništa, čim se vrati daćemo mu otkaz. Nek' se pakuje i odmah gubi.
ILIJA: Reko sam ja inspektoru, da ću ga najuriti, 'al me on upozorio da ne dižem paniku i ne pravim gužvu. Veli, on je za njih »samo pod indicijama« ... A ja znam šta to znači »pod indicijama«.
DANICA: Svašta ...
ILIJA: Sigurno je, gospodin, nešto, tamo u Francuskoj, radio protiv naše države. Da je lopuža ili običan kriminalac, već bi oni njega ščepali.
DANICA: To ti je inspektor reko?
ILIJA: Nije, al' za to ne treba velika pamet ... Bio je on meni sumnjiv od početka: samo ćuti, navlači crno platno na prozore, dovodi neke bradate tipove, izlazi i šeta noću kad ceo svet spava, gori svetlo do dva-tri po ponoći, zaključava se, nestaje po par dana ...
DANICA: Jesi pitao inspektora da l' je opasan?
ILIJA: Jesam.
DANICA: I, šta je reko?
ILIJA: Ništa određeno. Veli: »Niko nije opasan dok se ne dokaže da jeste«. Sjajni su mu odgovori ... Kad mi reče: »Kod vas stanuje taj i taj«, mene samo ovuda preseče.
DANICA: Nisi reko da si srčani bolesnik?
ILIJA: Ti nisi normalna! Nije me zvao na lekarski pregled ... Onda ga ja pitam: druže, šta ja da radim, dok se ne dokaže da je opasan? U tom periodu on može svašta da uradi. »Neće, veli, to je naša briga«. Mislim se: vaša briga preko moji' leđa ...
DANICA: Šta te je još pitao?
ILIJA: Ništa više. Zamolio me, da o našem razgovoru nikom ništa ne pričam. Ako se bude selio, ili išo na duži put, da ga obavestim ... Međutim, onda ja njega pitam, jer vidim da nije reko sve što misli: druže, sumnjate li vi i na mene? Vi znate da sam ja odležo dve godine ... »Ne znam«, veli, a na stolu mu ovolika, plava fascikla, sa nekoliko krugova od šoljica kafe. Moj predmet, sigurno.
DANICA: Kako ti je to pitanje? Zašto bi ti bio sumnjiv?
ILIJA: Kako mi je pitanje?! Jesmo ga primili u našu kuću? Jesmo! Jesmo ga čuvali osam meseci?
DANICA: Nismo ga čuvali.
ILIJA: Ne, nego smo ga mi prijavili! Otkud oni znaju da mi ne znamo šta ovaj radi? Zašto je došo baš kod nas?
DANICA: Po oglasu. Mogo je da dođe ko 'oće.
ILIJA: Mogo je da dođe ko 'oće, a došo je baš on! Što nije došo neki pošten čovek?
DANICA: Kako možeš da znaš ko je i šta je, kad se prvi put pojavi na vratima?
ILIJA: To mi znamo, da smo ga primili bez plana i dogovora, a znaju li oni? Zato sam i pito, 'oću mirno da spavam. Dosta je meni ...
DANICA: I, šta ti je reko?
ILIJA: Nasmejo se. A ja znam, šta to znači, kad se oni nasmeju. U početku im je sve smešno, a na kraju žalosno. To mi je poznato.
DANICA: Bože, Ilija, kake ti veze imaš s tim čovekom? Nisi ga znao, nisi ga ranije viđo, bio si jednom u inostranstvu, u Rumuniji ...
ILIJA: Onda me ponudio kafom i cigaretom. Kad sam se smirio, malo smo ćaskali. Veli, ko da ne zna: »Kad ste zaradili te dve godine?« Četres'devete. Osmog septembra četres'devete. »A što?« I ispričam mu ceo slučaj, a on sluša i pravi se da ništa ne zna ... Ne bi čovek reko da je inspektor: moderno obučen, svetlo odelo, šarena košulja, duža kosa. One, iz mog vremena, mogo si da prepoznaš na pet kilometara. To im bila taktika, da i' se svi plaše. Čim ga vidiš, znaš ko je. Ovi opet idu u drugu krajnost: čim ga vidiš, ne znaš ko je. Ovako izgleda da i' ima više ... Pita: »Kako izlazite nakraj s ovim poskupljenjima?« Odlično, kažem ja, pri'vatili smo stabilizaciju, to nam je sad svetinja. Mislim se, nisam ja džabe ležo dve godine ... Ispratio me do izlaza. U hodniku još, kao slučajno pita: »Zovu li ga često iz Pariza?« Dosad ga nisu zvali ...
DANICA: Kako nisu? Zvali su ga.
ILIJA: Kad?
DANICA: Nekoliko puta.
ILIJA: Što mi to nisi rekla?
DANICA: A što je to važno?
ILIJA: Što je važno? Ako oni znaju da su ga zvali, a ja reko da nisu, onda ispada da ga ja prikrivam, da lažem. Sunce li ti žarko, ti nisi normalna. Na robiju ćeš me oterati ...
(Ilija dolazi do telefona, diže slušalicu, okreće brojeve.)
ILIJA: Halo ... Molim vas druga Dražića ... Da ... Je l' to drug Dražić? ... Druže inspektore, ja sam jutros bio kod vas na pregledu ... na razgovoru, izvinite, često idem na preglede ... Pa, ovaj, ja sam vam reko da ovog ... znate o kome je reč ... da ga nisu zvali iz Pariza, a sad mi žena reče, ja nisam znao — ona je mislila da to nije važno — zvali su ga par puta ... Molim? ... Da, da ... Naravno ... Doviđenja ...
(Polako, nezadovoljno, spusti slušalicu.)
DANICA: Šta je reko?
ILIJA: Da se ne uznemiravam, da ga ne zovem, on će mene zvati ako nešto treba ... Veli: »Naš je razgovor bio samo informativan« ... Lako je njemu da bude smiren kad zlikovac nije pod njegovim krovom ...
DANICA: Nemoj se nervirati, molim te, pozliće ti. 'Ajde, sedi ... Vode ljudi računa da ne upadne neka banda, ko oni što su 'teli da dižu pruge i mostove ... Ti odma' misliš najgore.
ILIJA: Kad si mu poslednji put spremala sobu?
DANICA: Juče.
ILIJA: Šta ima od stvari?
DANICA: Ništa naročito. Malo robe, jedan kofer, neke knjige ... Ne može čovek da kaže, uredan je.
ILIJA: Daj ključ.
DANICA: Šta će ti?
ILIJA: Daj ključ!
(Žena iz kredenca uzima ključ i predaje ga mužu, koji prilazi prozoru, razgrće zavese.)
ILIJA: Stani ovde, gledaj da ne naiđe.
(Ilija brzo otključa bravu na vratima podstanarove sobe. Ulazi ... Žena viri kroz prozor ... Čovek se vraća, nosi poveći kofer; spušta ga na sto, otvara, vadi stvari. Zagleda svaki predmet, okreće, odmerava, proučava ... Prelistava neki časopis ... Uzima malu kutiju.)
ILIJA: »Petit pakuet« ... neki lekovi.
DANICA: To mu brat šalje svakog meseca. On je šećeraš.
ILIJA: »Ne podleže carinskom pregledu« ... Reko ti je da je šećeraš?
DANICA: Sonji je reko.
(U pregradi kofera, Ilija pronalazi štednu knjižicu. Prelistava je ... Osmehuje se, vrti glavom.)
ILIJA: Koliko imamo para na štednoj knjižici?
DANICA: Odakle nam?
ILIJA: A znaš koliko on ima: sto četrdeset dve hiljade dolara ... To ti je, ovako, puta pet ... sto puta pet — pet stotina, pet puta ... oko osam stotina miliona. A na crno — milijarda.
DANICA: Pa, radio je dvadeset godina ...
ILIJA: Radio je dvadeset godina?! Koliko sam ja radio? Ceo život!
DANICA: Tamo se dobro plaća.
ILIJA: Gde tamo?! Ti misliš da je ovo stečeno radom. Francuzi plaćali našeg krpiguza dolarima!
(Spolja se oglasi brujanje motora. Ilija priđe prozoru.)
ILIJA: Jesu ga i ranije dovozili kolima?
DANICA: Jesu.
(Ilija brzo vrati stvari u kofer; zatvara ga i odnosi u podstanarovu sobu ... Vraća se, zaključava vrata. Prilazi prozoru.)
ILIJA: Stavi kafu ... Njemu bez šećera ... Ima on ovde svoje ljude ... Znaš li zašto je došo da stanuje kod nas? Zato što nam je kuća izvan centra, nije na oku ... Pred njim, kao i do sad: lepo, mirno i ljubazno ... Nemoj slučajno nešto da laneš.
(Ilija otvara ulazna vrata. Poziva podstanara, koji je pošao oko kuće prema svom "zasebnom ulazu").
ILIJA: Druže Jakovljeviću! Dobar dan ... Svratite malo Aj'te, nismo se videli mesec dana ... Aj'te, aj'te ...
(Ilija u sobu propušta koštunjavog, visokog čoveka. Podstanar se smeška, popravlja naočare na kukastom nosu, zbunjeno se osvrće. Domaćin ponudi stolicu.)
ILIJA: Sedite ... Nema vas da svratite.
PODSTANAR: Hvala. Znate, žurim se ... Čeka me ...
ILIJA: Popite kafu ... Ja baš, malopre, kažem ženi, ovaj Jakovljević kao da nas izbegava. Nikako da svrati ...
PODSTANAR: Pobogu, gospodine Čvoroviću. Kod vas mi je baš prijatno. Nego, imam neke gužve poslednjih dana.
(Ilija pogleda ženu, koja je htela nešto da kaže.)
ILIJA: Kako vaša bolest? Sonja nam je pričala ...
PODSTANAR: Odlično. Bolest je odlično. Jedino me ona služi dobro, sve ostalo ide kako ne treba ... Vaše srce?
ILIJA: Kuca, da kucnem ... Inače, kako posao?
PODSTANAR: Nikako. Šetaju me od komisije do komisije, od vrata do vrata, od šaltera do šaltera. Po ceo dan skupljam neke potvrde i uverenja, ispisujem molbe, čekam sekretare. Neki dan mi je došlo da sve ostavim i da se vratim. Znate, ovo je nemoguće šta se kod nas radi. Svi obećavaju, a niko ništa ne radi ... Da mi bar kažu — ne može, ja bih rekao: u redu, doviđenja, i vratio bih se. Ovako: »Videćemo, biće-biće, bez brige, samo da se usvoji, svratite sledećeg meseca.« Verujte mi, sve mogu da podnesem, izuzev uništavanja ljudskog dostojanstva.
ILIJA: A u čemu je problem? Možda bi vam mogli pomoći.
(Podstanar se osmehnu, izvadi novčanik i iz novčanika poveći papir.)
PODSTANAR: Ima ravno devet meseci, kako su mi obećali poslovni prostor na Banovom brdu. Sve je bilo u redu, ja javio bratu da spakuje moje mašine i spremi ih za transport, ovde angažovao projektante i majstore, kad, pre nekoliko dana, sve palo u vodu. Vele, prema urbanističkom planu, taj prostor je namenjen za prodavnicu. »Prodavnica je, druže, preča od šnajderskog salona.« Jeste, kažem ja, ali ste mi to morali reći pre devet meseci. Bože, kad nisam pao u komu. Mislim da mi je šećer bio preko trista ... Straćio sam godinu dana jureći i moleći olinjale službenike.
(Danica zaobiđe plečatog muža, sede naspram Podstanara i poče ljutito da govori.)
DANICA: Nije to ništa. Pa, je l' znate vi, da smo nas dvoje čekali stan preko dvadeset godina. Dvadeset godina smo trebali da se uselimo »na proleće«. Stanovali smo, čekajući to proleće, bukvalno po šupama i podrumima. Njegova jedna plata, ćerka đak, pa student...
ILIJA: Danice, mi smo naš problem rešili. Daj tu kafu, čovek žuri.
DANICA: Kako smo rešili? Rešili smo tako, što si ti posto srčani bolesnik, a ja dobila reumatizam, što smo u dugovima do guše za ovu kuću. Život smo u ovo straćili ... Izvolite, bez šećera ... Ovo nije kuća, ovo je grobnica.
ILIJA: Danice ...
DANICA: Samo još nešto da vam kažem: i taman smo rešili problem stanovanja, kad, 'ćerka diplomira za zubnog lekara, i bez posla, već peta godina. Odrasla devojka, pred udaju, namučila se ko Isus učeći, nema dinara. Narod krezub, svaki drugi ima dva zuba u ustima, spadamo, ona mi priča, po pokvarenosti među prve u Evropi, a za zubare nema mesta i posla. Zato imamo sto hiljada političara ...
ILIJA: Ima posla! Za nju je bilo posla! Nisu krivi političari ...
DANICA: Gde, bre, ima? Je l' konkurisala četr'esšest puta. Imam ovoliku gomilu duplikata molbi i žalbi.
ILIJA: Neće, gospođica, iz Beograda. Jesu 'teli da je prime u Gornjem Rakovcu?!
DANICA: Je l' znate vi, gospodine, 'de je taj Gornji Rakovac?
PODSTANAR: Ne znam.
DANICA: Sad ste čuli i nikad više. Gornji Rakovac je udaljen sto kilometara od Donjeg Rakovca. To vam je mesto, gde jednom nedeljno svanjiva, a dva puta dnevno smrkava.
ILIJA: Danice ...
DANICA: Ona je rođena u Beogradu, ovde joj je mladić, ovde su joj roditelji, prijatelji. Nek' tamo ide onaj ko je odande došo, nek' popravlja zube ocu i majci. Moja 'ćerka će da popravlja meni, ovde, a ti idi u Gornji Rakovac kod zubara. Misliš da deca budžovana čekaju na zaposlenje. Njima prvo obezbede poso, pa i' tek onda prave.
ILIJA: Danice ...
DANICA: 'Oćeš da kažeš da to nije istina? Narod sve zna, ali se pravi da ne zna, a i oni gore znaju da narod zna, ali se prave kao da ne znaju, pa se svi tako pravimo, samo da bude mir.
ILIJA: Izvinite, ona je slaba sa živcima. Njoj su, za vreme rata ...
(Spolja se oglasi automobilska sirena. Podstanar se prenu, osvrte, ustade. Neprijatno mu je što je izazvao svađu.)
PODSTANAR: Gospođo, nemojte se nervirati, ništa ne pomaže. Hvala vam na kafi ... Ja zaboravio na prijatelja u kolima. Doviđenja.
ILIJA: Pa svratite. Bilo nam je drago ...
(Podstanar napusti kuću ... Ilija se vraća, prilazi ženi, hvata je za ramena; govori besno, tiho, siktavo.)
ILIJA: Glupačo jedna, šta to pričaš? Zar ne vidiš da nas provocira i ispituje. Sta laješ, kad te niko ništa ne pita.
DANICA: Šta sam rekla što nije istina?
ILIJA: Zaveži. Prekini. Ti znaš šta je istina.
DANICA: Znam.
ILIJA: Jebem li ti sunce žarko, samo da te još jednom čujem. Ima ko je plaćen i zadužen za istinu. Nisi ti pozvana da ...
(U podstanarevoj sobi se začuše koraci i pomeranje stvari ... Ilija priđe vratima, osluškuje, saginje se i viri kroz ključaonicu ... Žena seda za sto, vadi maramicu iz džepa na kecelji ... Ilija naglo ustaje, osvrće se, pipa po džepovima sakoa.)
ILIJA: 'De su mi ključevi od »moskviča«?
DANICA: Eno i' ... 'De ćeš?
ILIJA: Idem da vidim šta to radi. Meni je našo da priča o "šnajderskom salonu na Banovom brdu". Misli da sam vesla siso. O ovome, nikom ni reči: ni Sonji, ni bratu Đuri. Nikom.
(Spolja se začu udaljavanje prvih kola. Ilija istrča. Ubrzo se začu odlazak drugog, pratećeg automobila... Žena nepomično sedi za stolom.)