Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se
Poruka [Strana 1 od 1]
2 Re: Richelle Mead - Sestre po krvi 1 Sre Jan 11, 2012 11:14 pm
Margita
Administrator
Prvo poglavlje
Osetila sam njezin strah i prije nego što sam je čula kako vrišti.
Pulsirajući, njezina je noćna mora prodirala u mene, trgnuvši me iz sna u
kojem sam ležala na plaži dok me opako zgodan tip mazao uljem za
sunčanje. Slike, njezine, ne moje, navrle su mi u um: vatra i krv, miris
dima, savijeni lim automobila. Obavijale su me i gušile, dok me
naposljetku racionalni dio mozga nije podsjetio da to nije moj san.
Probudila sam se i maknula dugu, tamnu, znojem slijepljenu kosu s čela.
Lissa je ležala u krevetu i vrištala, mahnito se koprcajući. Pridigla sam se
i hitro prešla nekoliko metara koji su nas dijelili.
»Liss«, rekla sam tresući je. »Liss, probudi se.«
Njezini su krikovi polako zamrli, a zamijenili su ih tihi jecaji.
»Andre«, bolno je promrsila. »O, Bože.«
Pomogla sam joj uspraviti se.
»Liss, nisi više tamo. Probudi se.«
Nakon nekoliko trenutaka, nemirno je zatreptala i otvorila oči. Pod slabim
sam svjetlom mogla vidjeti kako joj se polako vraća svijest. Mahnito
disanje usporilo se te se naslonila na mene i spustila glavu na moje rame.
Zagrlila sam je i pogladila po kosi.
»U redu je«, rekla sam nježno. »Sve je u redu.«
»Opet sam sanjala onaj san.«
»Aha, znam.«
Tako smo sjedile nekoliko minuta, bez riječi. Kada sam napokon osjetila
da se malo primirila, nagnula sam se prema noćnom ormariću između
naših kreveta i upalila svjetiljku. Slabašno je zasjala, ali ni jednoj od nas
nije trebalo puno kako bismo mogle vidjeti. Privučen svjetlošću, naš
mačak Oscar popeo se na dasku kraj otvorena prozora.
Zaobišao me u širokom luku, iz nekog razloga životinje nisu voljele
dhampire, pa skočio na krevet i glavom počeo gurkati Lissu, nježno
predući. S morojima životinje nisu imale problema, a Lissu su posebno
voljele. Nasmiješila se i počešala ga po bradi, a ja sam osjetila kako se
potpuno smiruje.
»Kada smo te posljednji put hranile?« upitala sam, proučavajući joj lice.
Njezina porculanska put bila je blijeđa nego inače, a ispod očiju stvorili su
joj se podočnjaci. Doimala se tako krhkom. U školi je cijeli tjedan bila
ludnica i nisam se mogla sjetiti kada sam joj posljednji put dala krv. »Već
je prošlo... više od dva dana, zar ne? Ili tri? Zašto mi nisi ništa rekla?«
Slegnula je ramenima, skrećući pogled.
4
»Bila si zaposlena. Nisam te htjela...«
»Pusti sad to«, rekla sam, namještajući se. Nije ni čudo što je izgledala
tako slabo. Oscar, kojemu je smetala moja blizina, skočio je s kreveta i
vratio se na prozorsku dasku odakle je sa sigurne udaljenosti mogao
promatrati što se događa. »Hajde. Obavimo to.«
»Rose...«
»Ma hajde. Bit će ti bolje.«
Nagnula sam glavu i prebacila kosu iza ramena, ogolivši vrat. Vidjela sam
kako oklijeva, ali pogled na moj vrat i ono što je nudio bio je suviše
primamljiv. U očima joj se pojavila glad, a usne su joj se lagano
razdvojile, otkrivši očnjake koje je sakrivala dok smo živjele među
ljudima. Ti su očnjaci bili u neobičnoj suprotnosti s njezinim licem. Sa
svojim prekrasnim lišcem i blijedoplavom kosom, izgledala je više kao
anđeo nego vampir.
Dok su joj se zubi približavali mojoj koži, osjetila sam kako mi srce sve
jače udara od pomiješanih osjećaja straha i iščekivanja. Oduvijek sam
mrzila osjećati ovo drugo, ali nisam si mogla pomoći, bila je to slabost
koje se nisam znala riješiti.
Snažno je zarila očnjake u mene i ja sam zajecala od kratkog bljeska boli.
Ali bol je ubrzo izblijedjela, a mojim se tijelom proširila prekrasna, zlatna
slatkoća. Bilo je to bolje od bilo kojeg pijanstva ili droge. Bolje i od
seksa, ili sam barem tako zamišljala, budući da to još nisam probala.
Osjećala sam se kao da me netko zavio u deku iskonskog, rafiniranog
užitka i obećao da će sve na ovome svijetu biti u redu. I tako je to trajalo.
Kemijski spojevi u njezinoj slini izazvali su navalu endorfina, izgubila
sam pojam o svijetu, pojam o samoj sebi.
Ali onda je, nažalost, završilo. Trajalo je manje od minute.
Povukla se natrag i rukom obrisala usta, ne mičući pogled s mene.
»Dobro si?«
»Ja... aha.« Legla sam natrag na krevet, a u glavi mi se vrtjelo od gubitka
krvi. »Samo trebam malo odspavati. Dobro sam.«
Njezine su me oči, blijede i zelene poput žada, zabrinuto promatrale.
Ustala je.
»Idem ti donijeti nešto za jelo.«
Nisam joj se stigla ni usprotiviti, jer je izišla iz sobe prije negoli sam
uspjela i zaustiti. Euforija njezina ugriza počela je jenjavati čim je
prekinula vezu, ali dio je i dalje tekao mojim venama i osjetila sam kako
mi se usne razvlače u blesav smiješak. Okrenula sam glavu i pogledala u
Oscara koji je još sjedio na prozorskoj dasci.
»Ne znaš što propuštaš«, rekla sam mu.
5
Ali pozornost mu je privuklo nešto na ulici. Šćućurio se, a njegova dlaka,
crna poput ugljena, lagano se nakostriješila. Počeo je trzati repom.
Prestala sam se smiješiti i natjerala se ustati. Svijet se odjednom počeo
vrtjeti pa sam ipak morala pričekati dok se ne umiri prije nego što opet
pokušam. Kada sam napokon stala na noge, vrtoglavica se vratila i ovaj
put odbila otići. Ipak sam skupila dovoljno snage pa posrćući došla do
prozora i pridružila se Oscaru. Oprezno me odmjerio, a potom se malo
pomaknuo u stranu i nastavio pratiti ono što mu je privuklo pozornost.
Topao povjetarac, neuobičajeno topao za jesen u Portlandu, poigravao se
mojom kosom dok sam se naginjala kroz prozor. Ulica je bila mračna i
poprilično tiha. Bila su tri sata ujutro, jedino vrijeme kada bi kampus
utihnuo, barem djelomice. Kuća u kojoj smo posljednjih osam mjeseci
imale sobu nalazila se u stambenoj ulici sa starim kućama od kojih je
svaka bila posve drukčija od susjedne. Na drugoj strani ulična je svjetiljka
nemirno treperila, gotovo na izmaku. Ali još je bacala dovoljno svjetla da
sam mogla razabrati obrise automobila i zgrada. U našem sam dvorištu
mogla vidjeti siluete stabala i grmova.
I čovjeka koji me promatra.
Zaprepašteno sam ustuknula. Stajao je pokraj drveta u dvorištu, desetak
metara od kuće, otkuda je jasno mogao vidjeti u našu sobu. Bio je toliko
blizu da sam mogla nešto baciti i pogoditi ga. I bio je definitivno dovoljno
blizu da vidi što smo Lissa i ja maloprije učinile.
Ali njegova je silueta toliko utonula u sjenu da čak ni svojim pojačanim
osjetilima nisam mogla raspoznati ništa osim njegove visine. Bio je visok.
Uistinu visok. Stajao je tako trenutak, jedva primjetan, a potom zakoračio
unatrag, stopivši se sa sjenama koje je bacalo drveće na dalekom kraju
dvorišta. Bila sam prilično sigurna da sam vidjela još jedan obris kako se
kreće i pridružuje prvome prije nego što ih je obojicu obavila tama.
Tko god bili, Oscaru se nisu nimalo svidjeli. Ne računajući mene, obično
se dobro slagao s većinom ljudi i uznemirio bi se tek ako bi netko
predstavljao neposrednu opasnost. Tip u dvorištu nije učinio ništa
prijeteće, ali mačak je nešto osjetio, nešto ga je ispunilo nemirom.
Slično se osjećao uvijek kada bih ja bila u blizini.
Žilama mi je prostrujao leden strah i gotovo do kraja, iako ne potpuno,
izbrisao slatki ushit Lissina ugriza. Maknula sam se od prozora i brzo
navukla traperice koje sam našla na podu te pritom gotovo pala. Kada sam
ih napokon odjenula, zgrabila sam svoj i Lissin kaput i novčanike. Obukla
sam prve cipele koje sam ugledala i izjurila van.
6
Našla sam je kako prekapa po hladnjaku u skučenoj kuhinjici u prizemlju.
Jedan od naših cimera, Jeremy, sjedio je za stolom i držeći ruku na čelu
snuždeno zurio u knjigu iz matematike. Lissa me iznenađeno pogledala.
»Zašto si ustala?«
»Moramo ići. Smjesta.«
Oči su joj se raširile, a trenutak poslije shvatila je o čemu se radi.
»Jesi li... stvarno? Jesi li sigurna?«
Kimnula sam. Nisam mogla objasniti kako, ali bila sam potpuno sigurna.
Jednostavno sam znala.
Jeremy nas je znatiželjno promatrao.
»Nešto nije u redu?«
Na pamet mi je pala ideja.
»Liss, uzmi mu ključeve.«
Pogledom je lutao između mene i nje.
»O čemu vi to...«
Bez oklijevanja Lissa je otišla do njega. Njezin strah ulijevao se u mene
zahvaljujući našoj psihičkoj vezi, ali bilo je tu još nešto: nepokolebljiva
vjera da ću se pobrinuti za sve, da ćemo biti sigurne. Kao i uvijek, nadala
sam se da neću izdati njezino povjerenje.
Široko se osmjehnula i pogledala ga ravno u oči. Jeremy je na trenutak
samo buljio, još uvijek zbunjen, a potom sam vidjela kako postaje
potpuno očaran. Pogled mu se zamutio i sada ju je gledao s obožavanjem.
»Posudit ćemo tvoj auto«, obratila mu se baršunastim glasom. »Gdje su ti
ključevi?«
Nasmiješio se, a ja sam zadrhtala. Iako sam bila otporna na kompulziju, i
dalje sam osjećala njezine učinke kada su bili usmjereni na drugu osobu.
Da i ne spominjem kako su me cijeli život učili da je pogrešno koristiti se
njome. Jeremy je posegnuo u džep i izvadio svežanj ključeva na velikom
crvenom privjesku.
»Hvala ti«, rekla je Lissa. »Gdje je parkiran?«
»Niz ulicu«, odgovorio je sanjivo. »Na uglu. Kod Browno-vih.«
Četiri kuće odavde.
»Hvala ti«, ponovila je i udaljila se od njega. »Čim odemo želim da se
vratiš učenju. Zaboravi da si nas uopće vidio.«
Poslušno je kimnuo. Stekla sam dojam da bi u tom trenutku skočio s litice
da ga je samo zamolila. Sva su ljudska bića podložna kompulziji, ali
Jeremy se doimao slabijim od većine. To nam je u ovom trenutku dobro
došlo.
»Hajde«, rekla sam joj. »Moramo ići.«
7
Izišle smo i krenule prema autu. Još uvijek mi se vrtjelo od ugriza pa sam
posrtala, preslaba da bih se kretala onoliko brzo koliko sam željela. Lissa
me nekoliko puta morala uhvatiti kako ne bih pala. Sve vrijeme njezina je
tjeskoba nadirala u moj um. Trudila sam se ignorirati je, imala sam
vlastite strahove s kojima sam se morala nositi.
»Rose... što ćemo učiniti ako nas uhvate?« prošaptala je.
»Neće«, rekla sam neustrašivo. »Neću im dopustiti.«
»Ali ako su nas pronašli...«
»Već su nas i prije znali naći. Ali još nas nisu uspjeli uhvatiti.
Jednostavno ćemo se odvesti do željezničke postaje i otići u Los Angeles.
Zametnut će nam se trag.«
Pobrinula sam se da plan zvuči jednostavno. Uvijek sam to činila iako nije
bilo ničega jednostavnog u bježanju od ljudi s kojima smo odrasle. Bile
smo u bijegu već dvije godine, skrivale se gdje god smo stigle i
pokušavale završiti srednju školu. Upravo smo upisale završnu godinu i
život unutar sveučilišnog kampusa činio nam se sigurnim. Bile smo tako
blizu slobode.
Nije više prozborila ni riječ i osjetila sam kako njezina vjera u mene još
jednom raste. Naš je odnos oduvijek bio ovakav. Ja sam bila ta koja je
pokretala stvari i provodila ih u djelo, ponekad prilično nepromišljeno.
Ona je bila razumnija od mene, uvijek je promišljala stvari i temeljito ih
vagala prije nego što bi išta poduzela. Oba su stila imala svojih prednosti,
ali u ovom je trenutku bilo vrijeme za nepromišljenost. Nismo imale ni
časka za oklijevanje.
Lissa i ja bile smo najbolje prijateljice još od vrtića, kada nas je učiteljica
stavila u istu klupu kako bismo vježbale pisanje. Tjerati petogodišnjakinje
da slovkaju riječi kao Vasilisa Dragomir i Rosemarie Hathaivay bilo je i
više nego okrutno pa smo odlučile, ili bolje reći, ja sam odlučila, uzvratiti
istom mjerom. Zavitlala sam svoju knjigu prema učiteljici i nazvala je
fašističkom gadurom. Istina, tada nisam imala pojma što te riječi znače,
ali vrlo sam dobro znala kako pogoditi pokretnu metu.
Lissa i ja otada smo bile nerazdvojne.
»Čuješ li?« iznenada me upitala.
Trebalo mi je nekoliko sekundi da osluhnem ono što su njezina
nadmoćnija osjetila već uhvatila: korake koji su se brzo primicali.
Namrštila sam se. Još samo dva bloka.
»Moramo potrčati«, rekla sam i zgrabila je za ruku.
»Ali ti ne možeš...«
»Trči!«
8
Upregnula sam posljednji atom snage da se ne onesvijestim. Tijelo mi nije
željelo trčati nakon tolikoga gubitka krvi i još se pokušavalo nositi s
učincima njezine sline. Ali naredila sam mišićima da prestanu s
jadikovkama i privila se uz Lissu dok su naši koraci glasno odzvanjali
pločnikom. U normalnim bih je okolnostima već odavno prestigla,
pogotovo zato jer je bila bosa, ali noćas je ona bila jedino što me držalo
na nogama.
Koraci naših progonitelja bili su sve glasniji i sve bliži. Pred očima su mi
počele plesati crne zvijezde. Ravno ispred nas mogla sam razabrati
Jeremyjevu zelenu hondu. O, Bože, kad bismo barem uspjele...
Tri metra od auta jedan nam je čovjek prepriječio put. Naglo smo se
zaustavile, a ja sam snažno povukla Lissu unatrag. Prepoznala sam tipa
kojeg sam vidjela kako me promatra s druge strane ulice. Bio je stariji od
nas, možda u srednjim dvadesetima i, upravo kao što sam i
pretpostavljala, visok oko dva metra. U drugim okolnostima, primjerice,
da nije osujetio naš očajnički pokušaj bijega, pomislila bih da je
nevjerojatno privlačan. Imao je smeđu kosu koja mu je sezala do ramena,
ali sada je bila privezana u kratak rep, tamne smeđe oči i dug, smeđ kaput,
duster, mislim da se tako zvao.
Ali činjenica da je zgodan sada je bila posve nebitna. On je bio prepreka
koja je mene i Lissu sprječavala da uđemo u auto, prepreka do slobode.
Koraci iza naših leđa su usporili i znala sam da su nas sustigli. Razabrala
sam još pokreta sa strane i shvatila da smo opkoljene. O, Bože. Poslali su
više od deset čuvara da nas vrate. Nisam mogla vjerovati. Čak ni kraljica
nije putovala s toliko čuvara.
U panici i nesposobna jasno razmišljati, nagonski sam reagirala. Postavila
sam se ispred Lisse, tako da mi je bila iza leđa. Htjela sam je držati dalje
od tog tipa za kojeg sam pretpostavljala da im je vođa.
»Ostavite je na miru«, zarežala sam. »Da je niste taknuli.«
Na licu mu se ništa nije moglo pročitati, samo je ispružio ruke kao da me
želi smiriti, kao da sam bijesna životinja koju se sprema uspavati.
»Ne namjeravam...«
Zakoračio je prema nama. Preblizu.
Krenula sam u napad i zamahnula prema njemu. Prošlo je već dvije
godine otkako smo Lissa i ja morale šakama raskrčiti put kako bismo
pobjegle. Bilo je to glupo, još jedna instinktivna reakcija rođena iz straha.
Tip je bio izučeni čuvar, a ne novak koji još nije završio obuku. Isto tako
nije bio slab i na rubu nesvjestice.
Kako je samo bio brz. Zaboravila sam koliko su čuvari znali biti brzi,
kako su se mogli kretati i napadati poput kobri. Odbio je moj napad kao
9
da sklanja muhu s rukava, a ruke su mu se zabile u mene i odbacile me
unatrag. Ne vjerujem da me htio tako snažno udariti, vjerojatno me samo
htio zaustaviti, ali zbog privremene ošamućenosti nisam se snašla.
Izgubila sam ravnotežu i počela padati na pločniku, a prvi na udaru bio je
moj kuk.
Ovo će boljeti.
I to jako.
Ali nije.
Jednakom brzinom kojom me blokirao sada je posegnuo i zgrabio me za
ruku te uspravio. Kada sam se napokon prestala otimati, opazila sam kako
zuri u mene, ili točnije, u moj vrat. I dalje sam bila ošamućena pa isprva
nisam shvatila zašto. Onda sam vrlo polako podigla ruku prema vratu i
lagano dotakla ranu koju je ranije napravila Lissa. Kada sam povukla
prste natrag, na koži sam ugledala gustu, tamnu krv. Obuzeta neugodom
protresla sam kosu koja mi je pala oko lica. Bila je tako gusta i duga da mi
je savršeno prikrivala vrat. Upravo sam je iz tog razloga i pustila da
izraste.
Njegove su tamne oči još tren počivale na ugrizu koji je sada prekrivala
kosa, a potom se susrele s mojima. Prkosno sam mu uzvratila pogled i
brzo se istrgnula iz njegova stiska. Pustio me, iako sam znala da me
mogao držati tako obuzdanu i cijelu noć da je htio. Suzbila sam mučninu i
vrtoglavicu te ponovno krenula unatrag prema Lissi, spremna na još jedan
napad. Odjednom sam osjetila njezinu ruku na svojoj.
»Rose«, rekla je tiho. »Nemoj.«
Njezine riječi isprva nisu imale nikakva utjecaja na mene, ali potom su mi
um počele preplavljivati smirujuće misli koje su dolazile kroz našu vezu.
Nije to bila baš kompulzija, ali definitivno je djelovalo, kao i činjenica da
su oni bili brojčano nadmoćniji i snažniji.
Čak sam i ja znala da bi borba bila uzaludna. Napetost mi je nestala iz
tijela. Poraženo sam klonula.
Osjetivši moju rezignaciju, mladić je zakoračio naprijed i svoju pozornost
usmjerio na Lissu. Lice mu je bilo smireno. Naklonio joj se, uspjevši
pritom izgledati graciozno, što je bilo iznenađujuće s obzirom na njegovu
visinu.
»Moje ime je Dimitri Belikov«, rekao je. Osjetila sam lagan ruski
naglasak. »Došao sam vas vratiti u Akademiju sv. Vladimira, princezo.«
10
Drugo poglavlje
Unatoč mržnji koju je u meni izazivao, morala sam priznati da je Dimitri
Beli-što-već poprilično pametan. Nakon što su nas odvezli u zračnu luku i
ukrcali na Akademijin privatni mlažnjak, vidio nas je kako šapćemo i iz
istih stopa naredio da nas razdvoje.
»Ne dajte im da razgovaraju«, upozorio je čuvara koji me otpratio u
stražnji dio zrakoplova. »Pet minuta zajedno i smislit će novi način za
bijeg.«
Prostrijelila sam ga pogledom i ljutito odjurila niz prolaz. U redu, u tom
trenutku i jesmo planirale pobjeći, ali što je drugo očekivao od nas?
Kako su sada stvari stajale, našim se junacima, ili bolje rečeno,
junakinjama, nije dobro pisalo. Jednom kada smo se našli u zraku, šanse
za bijeg naglo su pale. Čak i da mi je nekim čudom pošlo za rukom srediti
svih desetoricu čuvara, ipak bismo imale velikih teškoća s izlaskom iz
zrakoplova. Pretpostavljala sam da negdje čuvaju padobrane, ali da i
uspijemo doći do njih, staviti ih i skočiti, i dalje bi nam ostao mali
problem koji se zove preživljavanje, jer bismo vjerojatno sletjele negdje
na Stjenjaku.
Ne, iz ovoga zrakoplova nećemo izići sve dok ne sletimo u duboku
unutrašnjost šumovite Montane. Tada ću morati nešto smisliti, primjerice
kako se prošuljati kroz Akademijine magične prolaze i kraj deset puta više
čuvara. Aha. To uopće neće biti teško.
Iako je Lissa sjedila naprijed s onim Rusom, njezin mi se strah obraćao,
udarajući mi u glavi poput malja. Bijes koji sam do tada osjećala polako
je zamijenila zabrinutost. Nisu je smjeli vratiti tamo, ne na to mjesto.
Pitala sam se bi li Dimitri možda oklijevao da je osjećao i znao isto što i
ja. Vjerojatno ne bi. Njemu jednostavno nije bilo stalo.
Lissine su emocije u jednom trenutku postale tako snažne da sam
nakratko imala neobičan osjećaj kao da se nalazim u njezinu sjedalu, pa
čak i u njezinoj koži. To se ponekad događalo i upravo sada Lissa me bez
ikakva upozorenja povukla ravno u sebe. Dimitrijeva visoka prilika sada
je sjedila pokraj mene, a u mojoj ruci, njezinoj ruci, bila je boca vode.
Nagnuo se naprijed kako bi nešto uzeo, otkrivši šest malih simbola
istetoviranih na stražnjem dijelu vrata: obilježja molnija. Dvije munje
koje se sijeku tvoreći X. Jedna za svakoga strigoja kojeg je ubio. Iznad
njih pružala se vijugava crta, poput zmije, kakvu su imali svi čuvari.
Simbol obećanja.
Treptala sam očima pokušavši joj se oduprijeti i napokon sam se uspjela
vratiti u vlastito tijelo. Mrzila sam kad bi se to dogodilo. Jedno je bilo
11
osjećati Lissine emocije, ali ući u njezin um bilo je nešto što smo obje
prezirale. Za nju je to bila povreda privatnosti pa bih joj uglavnom
prešutjela svoje male izlete. Ni ona ni ja nismo to mogle kontrolirati. Bila
je to još jedna osobitost naše posebne povezanosti, povezanosti koju
nijedna od nas nije u potpunosti shvaćala. Postojale su legende o
psihičkim vezama između čuvara i njihovih moroja, ali nijedna priča nije
spominjala nešto poput ovoga. Nosile smo se s time najbolje kako smo
znale.
Pri kraju leta Dimitri je došetao do reda gdje sam sjedila i zamijenio
mjesto s čuvarom pokraj mene. Brže-bolje sam se okrenula na drugu
stranu i nastavila odsutno zuriti kroz prozor.
Nekoliko je trenutaka prošlo u tišini. Naposljetku je progovorio.
»Zar si nas doista mislila sve napasti?« Nisam odgovorila. »Ono što si
učinila... kako si je pokušala zaštiti, bilo je vrlo hrabro.« Zastao je.
»Glupo, ali hrabro. Zašto si to uopće učinila?«
Nakratko sam ga pogledala i maknula kosu s lica kako bih se mogla
suočiti s njim oči u oči.
»Zato što sam njezina čuvarica.« Okrenula sam se natrag prema prozoru.
Nakon još jednog trenutka tišine ustao je i vratio se u prednji dio
zrakoplova.
Nakon slijetanja Lissa i ja nismo imale izbora nego dopustiti
komandosima da nas odvezu natrag u Akademiju. Naš se automobil
zaustavio pokraj ulaza na Akademijin posjed, gdje smo čekali da vozač
potvrdi kod čuvara kako nismo strigoji koji namjeravaju zaklati pola
škole. Nakon minute su nas pustili te smo nastavili voziti dok naposljetku
nismo došli do same Akademije. Sunce je bilo na zalasku, početak
vampirskoga dana, i kampus se prostirao pred nama obavijen sjenama.
Bio je onakav kakvog sam se i sjećala, grandiozan i gotički. Moroji su
iznimno cijenili tradiciju; kod njih se ništa nije mijenjalo. Škola nije bila
stara poput onih u Europi, ali bila je izgrađena u istome stilu. Zgrade je
krasila raskošna, gotovo crkvena arhitektura, s visokim šiljcima i
rezbarijama u kamenu. Ograde od kovanog željeza okruživale su malene
vrtove i prolaze na svakom kutu. Nakon života u kampusu pomalo sam se
počela diviti tom mjestu koje je puno više nalikovalo na sveučilište nego
na običnu srednju školu.
Došli smo do drugog dijela kampusa koji je bio podijeljen na nižu i višu
školu. Svaka škola bila je izgrađena oko velikog četvrtastog dvorišta koje
su krasili kameni putići i golema, prastara stabla. Upravo smo išli prema
dijelu u kojem se nalazila viša škola. Prostrano je dvorište bilo okruženo
školskim zgradama s jedne strane, dok su dhampirski učenički dom i
12
sportska dvorana bile na suprotnoj. Učenički dom za moroje nalazio se na
jednoj od preostalih strana, a nasuprot njemu bile su upravne zgrade koje
su ujedno služile i nižoj školi. Mlađi učenici živjeli su u prvom dijelu
kampusa, dalje prema zapadu.
Jedino što je okruživalo Akademiju bio je beskrajan prostor. Ipak je ovo
bila Montana, što znači da smo bili kilometrima daleko od prvoga grada.
Pluća su mi se ispunila svježim zrakom koji je mirisao na borove i mokro,
trulo lišće. Akademiju je okruživala veličanstvena šuma i tijekom dana su
se mogle vidjeti planine kako se uzdižu u daljini.
Dok smo ulazili u glavni dio više škole odvojila sam se od svoga čuvara i
dotrčala do Dimitrija.
»Hej, druže Belikov.« Nastavio je hodati ni ne pogledavši me.
»Odjednom si raspoložena za priču?«
»Vodiš nas Kirovoj?«
»Ravnateljici Kirovoj«, ispravio me. Lissa, koja mu je bila s druge strane,
ošinula me pogledom koji je govorio: Ne izazivaj nevolje.
»Ravnateljici. Kako god. To ne mijenja činjenicu da je ona i dalje ista
stara licemjerna gadur...«
Ostala sam bez glasa kada su nas čuvari proveli kroz niz vrata, ravno u
zajedničku blagovaonicu. Uzdahnula sam. Zar su ovi ljudi doista toliko
okrutni? Bilo je barem desetak puteva do Kirovina ureda, a oni su nas
odlučili provesti kroz središte učeničke blagovaonice.
I povrh svega, bilo je vrijeme doručka.
Čuvari novaci, dhampiri poput mene, sjedili su zajedno s morojima i
doručkovali. Uživali su u druženju, a na licima im je titralo uzbuđenje
očito izazvano sočnim tračem koji je kružio Akademijom. Kada smo ušli,
žamor razgovora naglo je prestao, kao da je netko stisnuo prekidač.
Stotine pari očiju okrenule su se prema nama.
Uzvratila sam poglede svojih bivših kolega i lijeno se nacerila, pokušavši
dokučiti jesu li se stvari promijenile otkad smo otišle. Ne. Čini se da nisu.
Camille Conta i dalje je izgledala kao uštogljena, savršeno ušminkana
gadura kakve sam se sjećala. Ta se morojka proglasila vođom
Akademijinih kraljevskih klika. Malo dalje sa strane opazila sam Natalie,
Lissinu nespretnu rođakinju kako nas zbunjeno promatra, nedužna i
naivna kao i prije. A na suprotnoj strani prostorije... opa, ovo je već bilo
zanimljivo.
Aaron. Jadni, tužni Aaron, kojemu je srce nesumnjivo bilo slomljeno
nakon Lissina odlaska. Izgledao je slatko kao i uvijek, možda još i više, sa
svojim lijepim licem koje se tako savršeno slagalo s njezinim. Očima je
pratio svaki Lissin pokret. O, da. Definitivno je nije prebolio. To je
13
zapravo bilo tužno, jer ga ona nikada nije uistinu zavoljela. Mislim da je
izišla s njime samo zato jer je mislila da se to od nje očekuje.
Ali najzanimljivije od svega bilo je to što se činilo da je Aaron ipak
pronašao način kako da provede vrijeme dok nje nema. Pokraj njega
sjedila je neka morojka i držala ga za ruku. Izgledala je kao da ima
jedanaest godina, ali morala je biti starija, osim ako nije postao pedofil
dok nas nije bilo. Sa svojim bucmastim obraščićima i zlatnim kovrčama,
doimala se poput porculanske lutke. Vrlo bijesne i zle porculanske lutke.
Grčevito ga je uhvatila za ruku i Lissi uputila pogled ispunjen vatrenom
mržnjom. Ostala sam zaprepaštena. Koji se vrag tu događa? Nisam je
nikada prije vidjela. Možda je samo bila ljubomorna. I ja bih poludjela da
mi dečko tako promatra drugu curu.
Naš hod srama došao je kraju, iako ni sljedeća prostorija, ured ravnateljice
Kirove, nije bila veliko poboljšanje. Stara je vještica izgledala točno kako
sam je se sjećala, sijeda i oštra nosa. Bila je visoka i vitka, poput većine
moroja, ali mene je oduvijek podsjećala na strvinara. Imala sam prigodu
dobro je upoznati, s obzirom da sam bila česta gošća u njezinom uredu.
Većina naših pratitelja izišla je kada smo Lissa i ja sjele pa sam se
napokon osjećala malo manje kao zatvorenica. Ostali su jedino Alberta,
kapetanica školskih čuvara, i Dimitri. Zauzeli su mjesta do zida,
izgledajući kameno i zastrašujuće, upravo kako im je i stajalo u opisu
posla.
Kirova nas je fiksirala pogledom i otvorila usta, spremna očitati nam
bukvicu kako to samo gadura poput nje zna. Ali prekinuo ju je dubok,
blag glas.
»Vasilisa.«
Lecnula sam se shvativši da je još netko u sobi. Nisam to prije opazila, što
je bilo nemarno za jednu čuvaricu, pa makar bila i novakinja.
Uz puno muke, Viktor Daškov ustao je sa stolice u kutu sobe. Princ
Viktor Daškov. Lissa je skočila sa stolice i pojurila prema njemu,
obujmivši njegovo krhko tijelo u zagrljaj.
»Ujače«, prošaptala je. Zvučala je kao da će svakoga trena briznuti u plač
dok ga je još čvršće privijala uza se.
Blago se nasmiješio i lagano je potapšao po leđima.
»Ne znaš koliko sam sretan što te vidim, Vasilisa.« Pogledao je prema
meni. »I tebe isto, Rose.«
Kimnula sam, pokušavajući sakriti šok. Već je bio bolestan kada smo
otišle, ali ovo, ovo je bilo jednostavno užasno. Bio je Natalien otac i imao
je četrdesetak godina, ali izgledao je dvostruko starije. Blijed. Oronuo.
Drhtavih ruku. Srce mi se slamalo dok sam ga promatrala. S toliko
14
užasnih ljudi na svijetu činilo se nepravednim da baš on oboli od
neizlječive bolesti koja će ga ubiti mlada i spriječiti da postane kraljem.
Iako strogo gledano nije bio njezin ujak, moroji su vrlo slobodno koristili
obiteljske nazive, posebice pripadnici plemstva, Viktor je bio blizak
prijatelj Lissine obitelji i njezin oslonac nakon što su joj umrli roditelji.
Sviđao mi se: bio je prva osoba kojoj sam se istinski obradovala otkad
smo se vratile u Akademiju.
Kirova im je dopustila još nekoliko trenutaka, a potom kruto odvukla
Lissu natrag u stolicu.
Došlo je vrijeme za propovijed.
I bila je to izvrsna propovijed, jedna od njezinih najboljih, što je uistinu
nešto značilo, budući da je Kirova uistinu bila nenadmašna u tome.
Kunem se da je to bio jedini razlog zašto je postala ravnateljicom, jer još
nikad nisam vidjela ikakav dokaz da uistinu voli djecu. Pokrila je
uobičajene teme: odgovornost, lakomislenost, sebičnost... bla, bla, bla.
Istoga sam trena odlutala u mislima, razmatrajući što bi bilo potrebno za
bijeg kroz prozor iz njezina ureda.
Ali kad se tirada prebacila na mene, vratila sam se u stvarnost.
»Vi ste, gospođicc Hathaway, prekršili najsvetije obećanje koje postoji
među našom vrstom, obećanje koje svaki čuvar daje: da će štititi moroja.
To je pitanje najvećeg povjerenja. A vi ste to povjerenje pogazili kada ste
princezu sebično odvukli odavde. Strigoji najviše od svega žele istrijebiti
obitelj Dragomir, a vi... vi ste im to gotovo omogućili.«
»Rose me nije otela.« Lissa je progovorila prije nego što sam uspjela
otvoriti usta. Glas i lice bili su joj smireni, unatoč uzburkanim osjećajima.
»Željela sam poći. Ne krivite nju.«
Ravnateljica Kirova prijekorno je coknula jezikom i počela koračati goredolje
po uredu, ruku sklopljenih iza uskih leđa.
»Gospođice Dragomir, što se mene tiče, vi ste mogli smisliti cijeli plan,
ali njezina je odgovornost bila spriječiti vas u tome. Da je izvršila svoju
dužnost, nekoga bi obavijestila. Da je izvršila svoju dužnost, pobrinula bi
se za vašu sigurnost.«
»I jesam izvršila svoju dužnost!« viknula sam i skočila sa stolice. Dimitri
i Alberta su trznuli, ali ostali su na mjestu jer nisam pokušavala nikoga
ozlijediti. Još. »Pobrinula sam se za njezinu sigurnost! Štitila sam je kada
nitko od vas«, rukom sam pokazala na sve prisutne, »to nije mogao.
Odvela sam je odavde kako bih je zaštitila. Učinila sam što sam morala.
Vi sigurno ne biste bili spremni na to.«
Osjetila sam kako me Lissa pokušava smiriti, nastojeći me spriječiti da se
prepustim bijesu. Prekasno. Kirova je zurila u mene, bezizražajna lica.
15
»Gospođice Hathaway, oprostite mi što ne razumijem posve logiku
vašega čina, ali kako ste točno mislili da odvođenjem Vasilise iz strogo
čuvane okoline, koja je usto i pod magičnom zaštitom, činite nešto za
njezinu sigurnost? Osim ako nam nešto ne prešućujete?«
Ugrizla sam se za usnicu.
»Shvaćam. E pa, onda, moj je zaključak da je jedini razlog vašega
odlaska, osim činjenice da vam je to nesumnjivo bilo zabavno, bio da
izbjegnete posljedice onog strašnog, destruktivnog čina koji ste izveli
netom prije nestanka.«
»Ne, to nije...«
»A to samo olakšava moju odluku. Kao morojka, princeza mora nastaviti
pohađati Akademiju radi vlastite sigurnosti, ali prema vama više nemamo
nikakvih obaveza. Poslat ćemo vas odavde što je prije moguće.«
Moja je samouvjerenost u trenu ishlapila.
»Ja... što?« Lissa je ustala pokraj mene.
»Ne možete to učiniti! Ona je moja čuvarica!«
»To nije istina, ona nije nikakva čuvarica. Još uvijek je novakinja.«
»Ali moji roditelji...«
»Ja vrlo dobro znam što su vaši roditelji željeli, Bog im dao pokoj, ali
stvari su se promijenile. Gospođica Hathaway je nevažna. Ne zavrjeđuje
biti čuvarica i vrijeme je da ode.«
Buljila sam u Kirovu, ne vjerujući u ono što sam slušala.
»Gdje me mislite poslati? Mojoj majci u Nepal? Je li ona uopće znala da
sam otišla? Ili ćete me možda poslati ocu?«
Oči su joj se suzile na otrovnost mojih posljednjih riječi. Kada sam opet
progovorila, glas mi je bio tako hladan da sam ga jedva prepoznala.
»Ili me možda mislite poslati negdje gdje ću postati krvna kurva? Samo
pokušajte i nestat ćemo prije kraja dana.«
»Gospođice Hathaway«, siknula je, »prevršili ste mjeru!«
»One su povezane.«
Dimitrijev duboki glas presjekao je tešku napetost i svi smo se okrenuli
prema njemu. Mislim da je Kirova smetnula s uma da on stoji tamo, ali ja
nisam. Njegova je prisutnost bila suviše jaka da bih je zanemarila. I dalje
je stajao uza zid, izgledajući poput kakva kauboja u onom smiješnom
kaputu. Pogledao je mene, a ne Lissu, i njegove su me tamne oči
prostrijelile.
»Rose zna što Vasilisa osjeća. Nije li tako, Rose?«
Ispunio me osjećaj zadovoljstva kada sam vidjela kako Kirova zbunjeno
pogledava čas mene čas Dimitrija.
»Ne... to je nemoguće. Takvo što nije se dogodilo stoljećima.«
16
»Očito je«, rekao je. »Posumnjao sam u to čim sam ih počeo promatrati.«
Lissa i ja nismo prozborile ni riječ. Odvratila sam pogled od njega.
»To je dar«, promrmljao je Viktor iz svoga kuta. »Nešto rijetko i
prekrasno.«
»Najbolji čuvari oduvijek su imali takvu povezanost«, dodao je Dimitri.
»Tako nam govore priče.«
Kirovina srdžba se vratila.
»Te su priče stare stoljećima«, uzviknula je. »Pa ne predlažete valjda da
joj dopustimo ostanak na Akademiji nakon svega što je učinila?«
Slegnuo je ramenima.
»Možda je pomalo divlja i drska, ali ako ima potencijala...«
»Divlja i drska?« prekinula sam ga. »A tko si ti uopće? Unajmljena
posluga iz inozemstva?«
»Čuvar Belikov je sada princezin čuvar«, rekla je Kirova. »Njezin
službeni čuvar.«
»Što, unajmili ste jeftinu radnu snagu iz inozemstva da čuva Lissu?«
Bilo je to poprilično zlobno od mene, pogotovo s obzirom na činjenicu da
je većina moroja i njihovih čuvara bili ruskoga ili rumunjskoga podrijetla,
ali taj se komentar tada činio puno pametnijim nego što je uistinu bio.
Uostalom, ja sam bila posljednja koja je imala pravo tako nešto reći.
Možda sam odrasla u Sjedinjenim Američkim Državama, ali moji su
roditelji bili stranci. Moja dhampirska majka bila je Škotkinja, žarke
crvene kose i šašava naglaska, a rekli su mi da je moj morojski otac bio
Turčin. Ta mi je genetska kombinacija podarila kožu koja je imala boju
rastvorenoga badema i crte lica za koje sam voljela misliti da su pomalo
egzotične kao u kakve pustinjske princeze: velike tamne oči i
zagasitosmedu kosu koja se inače doimala crnom. Ne bi mi smetalo da
sam naslijedila majčinu crvenu kosu, ali što je tu je.
Kirova je razdraženo podigla ruke i okrenula se prema njemu.
»Eto vidite? Ni trunke discipline! Sva psihička povezanost i vrlo sirov
potencijal ovoga svijeta ne mogu opravdati ovakvo ponašanje. Bolje
nikakav čuvar nego čuvar bez discipline.«
»Onda je naučite disciplini. Nastava je tek počela. Dopustite joj da pohađa
satove i vratite je na obuku.«
»Nemoguće. I dalje će previše zaostajati za svojim vršnjacima.«
»Ne, neću«, usprotivila sam se. Nitko me nije doživljavao.
»Onda joj dodijelite dodatne sate treninga«, rekao je.
Nastavili su u istome tonu dok smo mi ostali gledali njihovo prepucavanje
koje se doimalo kao igra ping-ponga. Ponos mi je i dalje bio povrijeđen
zbog lakoće s kojom nas je Dimitri nasamario, ali onda mi je sinulo da mi
17
je on možda jedina šansa da ostanem s Lissom. A radije bih ostala u toj
paklenoj rupi nego bila bez nje. Kroz našu sam vezu osjetila kako u njoj
titra tračak nade.
»A tko će točno držati te dodatne treninge?« Kirova je zahtijevala znati.
»Možda vi?« Dimitri je naglo ušutio.
»Pa, nisam baš to...«
Kirova je samodopadno prekrižila ruke.
»Da. Tako sam i mislila.«
Shvativši da više nema kamo, Dimtri je nabrao obrve. Oči su mu na tren
poletjele prema meni i Lissi, a ja sam se zapitala što je u tom trenutku
vidio? Dvije jadne djevojke kako ga promatraju širokim, molećivim
očima? Ili dvije bjegunke koje su pobjegle iz strogo čuvane škole s
polovinom Lissina nasljedstva?
»Da«, rekao je naposljetku. »Ja ću biti Rosein mentor. Držat ću joj
dodatne treninge, uz njezinu redovitu obuku.«
»I to je sve?« odvratila je gnjevno Kirova. »Samo tako, izvući će se
nekažnjeno?«
»Kaznite je na neki drugi način«, odgovorio je Dimitri. »Sve je manje
čuvara i bilo bi riskantno izgubiti još jednoga. Pogotovo djevojku.«
Zadrhtala sam shvativši na što je mislio kada je izgovorio posljednju
rečenicu. Sjetila sam se svoje ranije izjave o »krvnim kurvama«.
Dhampirske djevojke danas su rijetko postajale čuvaricama.
Iz svog je kuta najednom progovorio Viktor.
»Moram se složiti s čuvarom Belikovim. Bila bi prava šteta izbaciti Rose
iz škole i potratiti takav talent.«
Kirova se zagledala kroz prozor. Vani je bilo mračno kao u rogu. S
obzirom na Akademijin noćni raspored, jutra i popodne bili su relativni
pojmovi. Usto, prozori su bili zatamnjeni kako ne bi ulazila dodatna
svjetlost. Kada se okrenula, Lissa ju je pogledala ravno u oči.
»Molim vas, gospođo Kirova. Dopustite Rose da ostane.«
Oh, Lissa, pomislila sam. Budi oprezna. Primijeniti moć kompulzije na
drugom moroju bilo je vrlo opasno, posebice pred svjedocima. Ali Lissa
je rabila samo trunku svoje moći, a u tom nam je trenutku bila potrebna
sva pomoć. Srećom, nitko nije shvatio što se događa.
Ne znam je li na kraju to uopće imalo utjecaja, ali Kirova je konačno
uzdahnula.
»Ako gospođica Hathaway ostane, onda će to biti ovako.« Okrenula se
prema meni. »Dok pohađate Akademiju sv. Vladimira, vi ste poput
kažnjenika na uvjetnoj kazni. Samo jedna pogreška i letite van. Pohađat
ćete sve satove i treninge koji su obvezni za novake vaše dobi. Svaki
18
slobodan trenutak provodit ćete na treningu s čuvarom Belikovim, prije i
poslije nastave. Također, zabranjeno vam je sudjelovati u svim
društvenim aktivnostima, osim obroka, a kretanje vam je ograničeno na
učeničke odaje. Prekršite samo jedno od ovih pravila i bit ćete poslani
nekamo... drugamo.«
Podsmjehnula sam se.
»Zabranjene su mi društvene aktivnosti? Time nas želite spriječiti da se
družimo?« Kimnula sam prema Lissi. »Frka vas je da ćemo opet
pobjeći?«
»Samo poduzimam mjere opreza. Kao što se i sami sigurno sjećate,
nikada niste propisno kažnjeni za uništavanje školske imovine. Puno toga
nam dugujete.« Usne su joj se stisnule u krutu crtu. »Naša ponuda je i više
nego velikodušna. Savjetujem vam da ne upropastite ovu priliku svojim
bezobrazlukom.«
Upravo sam namjeravala reći da ponuda uopće nije velikodušna, kada
sam odjednom spazila kako Dimitri netremice gleda u mene. Nisam
mogla shvatiti što mi želi reći tim pogledom. Možda mi je želio poručiti
kako vjeruje u mene. Možda mi je pokušavao reći da sam budala što se i
dalje prepirem s Kirovom. Nisam bila sigurna.
Po drugi sam put odvratila pogled od njega i stala buljiti u pod, svjesna
Lisse koja je stajala pokraj mene i ohrabrenja koje se poput topline širilo
našom vezom do mene. Naposljetku sam glasno izdahnula i podignula oči
prema ravnateljici.
»U redu. Prihvaćam.«
Osetila sam njezin strah i prije nego što sam je čula kako vrišti.
Pulsirajući, njezina je noćna mora prodirala u mene, trgnuvši me iz sna u
kojem sam ležala na plaži dok me opako zgodan tip mazao uljem za
sunčanje. Slike, njezine, ne moje, navrle su mi u um: vatra i krv, miris
dima, savijeni lim automobila. Obavijale su me i gušile, dok me
naposljetku racionalni dio mozga nije podsjetio da to nije moj san.
Probudila sam se i maknula dugu, tamnu, znojem slijepljenu kosu s čela.
Lissa je ležala u krevetu i vrištala, mahnito se koprcajući. Pridigla sam se
i hitro prešla nekoliko metara koji su nas dijelili.
»Liss«, rekla sam tresući je. »Liss, probudi se.«
Njezini su krikovi polako zamrli, a zamijenili su ih tihi jecaji.
»Andre«, bolno je promrsila. »O, Bože.«
Pomogla sam joj uspraviti se.
»Liss, nisi više tamo. Probudi se.«
Nakon nekoliko trenutaka, nemirno je zatreptala i otvorila oči. Pod slabim
sam svjetlom mogla vidjeti kako joj se polako vraća svijest. Mahnito
disanje usporilo se te se naslonila na mene i spustila glavu na moje rame.
Zagrlila sam je i pogladila po kosi.
»U redu je«, rekla sam nježno. »Sve je u redu.«
»Opet sam sanjala onaj san.«
»Aha, znam.«
Tako smo sjedile nekoliko minuta, bez riječi. Kada sam napokon osjetila
da se malo primirila, nagnula sam se prema noćnom ormariću između
naših kreveta i upalila svjetiljku. Slabašno je zasjala, ali ni jednoj od nas
nije trebalo puno kako bismo mogle vidjeti. Privučen svjetlošću, naš
mačak Oscar popeo se na dasku kraj otvorena prozora.
Zaobišao me u širokom luku, iz nekog razloga životinje nisu voljele
dhampire, pa skočio na krevet i glavom počeo gurkati Lissu, nježno
predući. S morojima životinje nisu imale problema, a Lissu su posebno
voljele. Nasmiješila se i počešala ga po bradi, a ja sam osjetila kako se
potpuno smiruje.
»Kada smo te posljednji put hranile?« upitala sam, proučavajući joj lice.
Njezina porculanska put bila je blijeđa nego inače, a ispod očiju stvorili su
joj se podočnjaci. Doimala se tako krhkom. U školi je cijeli tjedan bila
ludnica i nisam se mogla sjetiti kada sam joj posljednji put dala krv. »Već
je prošlo... više od dva dana, zar ne? Ili tri? Zašto mi nisi ništa rekla?«
Slegnula je ramenima, skrećući pogled.
4
»Bila si zaposlena. Nisam te htjela...«
»Pusti sad to«, rekla sam, namještajući se. Nije ni čudo što je izgledala
tako slabo. Oscar, kojemu je smetala moja blizina, skočio je s kreveta i
vratio se na prozorsku dasku odakle je sa sigurne udaljenosti mogao
promatrati što se događa. »Hajde. Obavimo to.«
»Rose...«
»Ma hajde. Bit će ti bolje.«
Nagnula sam glavu i prebacila kosu iza ramena, ogolivši vrat. Vidjela sam
kako oklijeva, ali pogled na moj vrat i ono što je nudio bio je suviše
primamljiv. U očima joj se pojavila glad, a usne su joj se lagano
razdvojile, otkrivši očnjake koje je sakrivala dok smo živjele među
ljudima. Ti su očnjaci bili u neobičnoj suprotnosti s njezinim licem. Sa
svojim prekrasnim lišcem i blijedoplavom kosom, izgledala je više kao
anđeo nego vampir.
Dok su joj se zubi približavali mojoj koži, osjetila sam kako mi srce sve
jače udara od pomiješanih osjećaja straha i iščekivanja. Oduvijek sam
mrzila osjećati ovo drugo, ali nisam si mogla pomoći, bila je to slabost
koje se nisam znala riješiti.
Snažno je zarila očnjake u mene i ja sam zajecala od kratkog bljeska boli.
Ali bol je ubrzo izblijedjela, a mojim se tijelom proširila prekrasna, zlatna
slatkoća. Bilo je to bolje od bilo kojeg pijanstva ili droge. Bolje i od
seksa, ili sam barem tako zamišljala, budući da to još nisam probala.
Osjećala sam se kao da me netko zavio u deku iskonskog, rafiniranog
užitka i obećao da će sve na ovome svijetu biti u redu. I tako je to trajalo.
Kemijski spojevi u njezinoj slini izazvali su navalu endorfina, izgubila
sam pojam o svijetu, pojam o samoj sebi.
Ali onda je, nažalost, završilo. Trajalo je manje od minute.
Povukla se natrag i rukom obrisala usta, ne mičući pogled s mene.
»Dobro si?«
»Ja... aha.« Legla sam natrag na krevet, a u glavi mi se vrtjelo od gubitka
krvi. »Samo trebam malo odspavati. Dobro sam.«
Njezine su me oči, blijede i zelene poput žada, zabrinuto promatrale.
Ustala je.
»Idem ti donijeti nešto za jelo.«
Nisam joj se stigla ni usprotiviti, jer je izišla iz sobe prije negoli sam
uspjela i zaustiti. Euforija njezina ugriza počela je jenjavati čim je
prekinula vezu, ali dio je i dalje tekao mojim venama i osjetila sam kako
mi se usne razvlače u blesav smiješak. Okrenula sam glavu i pogledala u
Oscara koji je još sjedio na prozorskoj dasci.
»Ne znaš što propuštaš«, rekla sam mu.
5
Ali pozornost mu je privuklo nešto na ulici. Šćućurio se, a njegova dlaka,
crna poput ugljena, lagano se nakostriješila. Počeo je trzati repom.
Prestala sam se smiješiti i natjerala se ustati. Svijet se odjednom počeo
vrtjeti pa sam ipak morala pričekati dok se ne umiri prije nego što opet
pokušam. Kada sam napokon stala na noge, vrtoglavica se vratila i ovaj
put odbila otići. Ipak sam skupila dovoljno snage pa posrćući došla do
prozora i pridružila se Oscaru. Oprezno me odmjerio, a potom se malo
pomaknuo u stranu i nastavio pratiti ono što mu je privuklo pozornost.
Topao povjetarac, neuobičajeno topao za jesen u Portlandu, poigravao se
mojom kosom dok sam se naginjala kroz prozor. Ulica je bila mračna i
poprilično tiha. Bila su tri sata ujutro, jedino vrijeme kada bi kampus
utihnuo, barem djelomice. Kuća u kojoj smo posljednjih osam mjeseci
imale sobu nalazila se u stambenoj ulici sa starim kućama od kojih je
svaka bila posve drukčija od susjedne. Na drugoj strani ulična je svjetiljka
nemirno treperila, gotovo na izmaku. Ali još je bacala dovoljno svjetla da
sam mogla razabrati obrise automobila i zgrada. U našem sam dvorištu
mogla vidjeti siluete stabala i grmova.
I čovjeka koji me promatra.
Zaprepašteno sam ustuknula. Stajao je pokraj drveta u dvorištu, desetak
metara od kuće, otkuda je jasno mogao vidjeti u našu sobu. Bio je toliko
blizu da sam mogla nešto baciti i pogoditi ga. I bio je definitivno dovoljno
blizu da vidi što smo Lissa i ja maloprije učinile.
Ali njegova je silueta toliko utonula u sjenu da čak ni svojim pojačanim
osjetilima nisam mogla raspoznati ništa osim njegove visine. Bio je visok.
Uistinu visok. Stajao je tako trenutak, jedva primjetan, a potom zakoračio
unatrag, stopivši se sa sjenama koje je bacalo drveće na dalekom kraju
dvorišta. Bila sam prilično sigurna da sam vidjela još jedan obris kako se
kreće i pridružuje prvome prije nego što ih je obojicu obavila tama.
Tko god bili, Oscaru se nisu nimalo svidjeli. Ne računajući mene, obično
se dobro slagao s većinom ljudi i uznemirio bi se tek ako bi netko
predstavljao neposrednu opasnost. Tip u dvorištu nije učinio ništa
prijeteće, ali mačak je nešto osjetio, nešto ga je ispunilo nemirom.
Slično se osjećao uvijek kada bih ja bila u blizini.
Žilama mi je prostrujao leden strah i gotovo do kraja, iako ne potpuno,
izbrisao slatki ushit Lissina ugriza. Maknula sam se od prozora i brzo
navukla traperice koje sam našla na podu te pritom gotovo pala. Kada sam
ih napokon odjenula, zgrabila sam svoj i Lissin kaput i novčanike. Obukla
sam prve cipele koje sam ugledala i izjurila van.
6
Našla sam je kako prekapa po hladnjaku u skučenoj kuhinjici u prizemlju.
Jedan od naših cimera, Jeremy, sjedio je za stolom i držeći ruku na čelu
snuždeno zurio u knjigu iz matematike. Lissa me iznenađeno pogledala.
»Zašto si ustala?«
»Moramo ići. Smjesta.«
Oči su joj se raširile, a trenutak poslije shvatila je o čemu se radi.
»Jesi li... stvarno? Jesi li sigurna?«
Kimnula sam. Nisam mogla objasniti kako, ali bila sam potpuno sigurna.
Jednostavno sam znala.
Jeremy nas je znatiželjno promatrao.
»Nešto nije u redu?«
Na pamet mi je pala ideja.
»Liss, uzmi mu ključeve.«
Pogledom je lutao između mene i nje.
»O čemu vi to...«
Bez oklijevanja Lissa je otišla do njega. Njezin strah ulijevao se u mene
zahvaljujući našoj psihičkoj vezi, ali bilo je tu još nešto: nepokolebljiva
vjera da ću se pobrinuti za sve, da ćemo biti sigurne. Kao i uvijek, nadala
sam se da neću izdati njezino povjerenje.
Široko se osmjehnula i pogledala ga ravno u oči. Jeremy je na trenutak
samo buljio, još uvijek zbunjen, a potom sam vidjela kako postaje
potpuno očaran. Pogled mu se zamutio i sada ju je gledao s obožavanjem.
»Posudit ćemo tvoj auto«, obratila mu se baršunastim glasom. »Gdje su ti
ključevi?«
Nasmiješio se, a ja sam zadrhtala. Iako sam bila otporna na kompulziju, i
dalje sam osjećala njezine učinke kada su bili usmjereni na drugu osobu.
Da i ne spominjem kako su me cijeli život učili da je pogrešno koristiti se
njome. Jeremy je posegnuo u džep i izvadio svežanj ključeva na velikom
crvenom privjesku.
»Hvala ti«, rekla je Lissa. »Gdje je parkiran?«
»Niz ulicu«, odgovorio je sanjivo. »Na uglu. Kod Browno-vih.«
Četiri kuće odavde.
»Hvala ti«, ponovila je i udaljila se od njega. »Čim odemo želim da se
vratiš učenju. Zaboravi da si nas uopće vidio.«
Poslušno je kimnuo. Stekla sam dojam da bi u tom trenutku skočio s litice
da ga je samo zamolila. Sva su ljudska bića podložna kompulziji, ali
Jeremy se doimao slabijim od većine. To nam je u ovom trenutku dobro
došlo.
»Hajde«, rekla sam joj. »Moramo ići.«
7
Izišle smo i krenule prema autu. Još uvijek mi se vrtjelo od ugriza pa sam
posrtala, preslaba da bih se kretala onoliko brzo koliko sam željela. Lissa
me nekoliko puta morala uhvatiti kako ne bih pala. Sve vrijeme njezina je
tjeskoba nadirala u moj um. Trudila sam se ignorirati je, imala sam
vlastite strahove s kojima sam se morala nositi.
»Rose... što ćemo učiniti ako nas uhvate?« prošaptala je.
»Neće«, rekla sam neustrašivo. »Neću im dopustiti.«
»Ali ako su nas pronašli...«
»Već su nas i prije znali naći. Ali još nas nisu uspjeli uhvatiti.
Jednostavno ćemo se odvesti do željezničke postaje i otići u Los Angeles.
Zametnut će nam se trag.«
Pobrinula sam se da plan zvuči jednostavno. Uvijek sam to činila iako nije
bilo ničega jednostavnog u bježanju od ljudi s kojima smo odrasle. Bile
smo u bijegu već dvije godine, skrivale se gdje god smo stigle i
pokušavale završiti srednju školu. Upravo smo upisale završnu godinu i
život unutar sveučilišnog kampusa činio nam se sigurnim. Bile smo tako
blizu slobode.
Nije više prozborila ni riječ i osjetila sam kako njezina vjera u mene još
jednom raste. Naš je odnos oduvijek bio ovakav. Ja sam bila ta koja je
pokretala stvari i provodila ih u djelo, ponekad prilično nepromišljeno.
Ona je bila razumnija od mene, uvijek je promišljala stvari i temeljito ih
vagala prije nego što bi išta poduzela. Oba su stila imala svojih prednosti,
ali u ovom je trenutku bilo vrijeme za nepromišljenost. Nismo imale ni
časka za oklijevanje.
Lissa i ja bile smo najbolje prijateljice još od vrtića, kada nas je učiteljica
stavila u istu klupu kako bismo vježbale pisanje. Tjerati petogodišnjakinje
da slovkaju riječi kao Vasilisa Dragomir i Rosemarie Hathaivay bilo je i
više nego okrutno pa smo odlučile, ili bolje reći, ja sam odlučila, uzvratiti
istom mjerom. Zavitlala sam svoju knjigu prema učiteljici i nazvala je
fašističkom gadurom. Istina, tada nisam imala pojma što te riječi znače,
ali vrlo sam dobro znala kako pogoditi pokretnu metu.
Lissa i ja otada smo bile nerazdvojne.
»Čuješ li?« iznenada me upitala.
Trebalo mi je nekoliko sekundi da osluhnem ono što su njezina
nadmoćnija osjetila već uhvatila: korake koji su se brzo primicali.
Namrštila sam se. Još samo dva bloka.
»Moramo potrčati«, rekla sam i zgrabila je za ruku.
»Ali ti ne možeš...«
»Trči!«
8
Upregnula sam posljednji atom snage da se ne onesvijestim. Tijelo mi nije
željelo trčati nakon tolikoga gubitka krvi i još se pokušavalo nositi s
učincima njezine sline. Ali naredila sam mišićima da prestanu s
jadikovkama i privila se uz Lissu dok su naši koraci glasno odzvanjali
pločnikom. U normalnim bih je okolnostima već odavno prestigla,
pogotovo zato jer je bila bosa, ali noćas je ona bila jedino što me držalo
na nogama.
Koraci naših progonitelja bili su sve glasniji i sve bliži. Pred očima su mi
počele plesati crne zvijezde. Ravno ispred nas mogla sam razabrati
Jeremyjevu zelenu hondu. O, Bože, kad bismo barem uspjele...
Tri metra od auta jedan nam je čovjek prepriječio put. Naglo smo se
zaustavile, a ja sam snažno povukla Lissu unatrag. Prepoznala sam tipa
kojeg sam vidjela kako me promatra s druge strane ulice. Bio je stariji od
nas, možda u srednjim dvadesetima i, upravo kao što sam i
pretpostavljala, visok oko dva metra. U drugim okolnostima, primjerice,
da nije osujetio naš očajnički pokušaj bijega, pomislila bih da je
nevjerojatno privlačan. Imao je smeđu kosu koja mu je sezala do ramena,
ali sada je bila privezana u kratak rep, tamne smeđe oči i dug, smeđ kaput,
duster, mislim da se tako zvao.
Ali činjenica da je zgodan sada je bila posve nebitna. On je bio prepreka
koja je mene i Lissu sprječavala da uđemo u auto, prepreka do slobode.
Koraci iza naših leđa su usporili i znala sam da su nas sustigli. Razabrala
sam još pokreta sa strane i shvatila da smo opkoljene. O, Bože. Poslali su
više od deset čuvara da nas vrate. Nisam mogla vjerovati. Čak ni kraljica
nije putovala s toliko čuvara.
U panici i nesposobna jasno razmišljati, nagonski sam reagirala. Postavila
sam se ispred Lisse, tako da mi je bila iza leđa. Htjela sam je držati dalje
od tog tipa za kojeg sam pretpostavljala da im je vođa.
»Ostavite je na miru«, zarežala sam. »Da je niste taknuli.«
Na licu mu se ništa nije moglo pročitati, samo je ispružio ruke kao da me
želi smiriti, kao da sam bijesna životinja koju se sprema uspavati.
»Ne namjeravam...«
Zakoračio je prema nama. Preblizu.
Krenula sam u napad i zamahnula prema njemu. Prošlo je već dvije
godine otkako smo Lissa i ja morale šakama raskrčiti put kako bismo
pobjegle. Bilo je to glupo, još jedna instinktivna reakcija rođena iz straha.
Tip je bio izučeni čuvar, a ne novak koji još nije završio obuku. Isto tako
nije bio slab i na rubu nesvjestice.
Kako je samo bio brz. Zaboravila sam koliko su čuvari znali biti brzi,
kako su se mogli kretati i napadati poput kobri. Odbio je moj napad kao
9
da sklanja muhu s rukava, a ruke su mu se zabile u mene i odbacile me
unatrag. Ne vjerujem da me htio tako snažno udariti, vjerojatno me samo
htio zaustaviti, ali zbog privremene ošamućenosti nisam se snašla.
Izgubila sam ravnotežu i počela padati na pločniku, a prvi na udaru bio je
moj kuk.
Ovo će boljeti.
I to jako.
Ali nije.
Jednakom brzinom kojom me blokirao sada je posegnuo i zgrabio me za
ruku te uspravio. Kada sam se napokon prestala otimati, opazila sam kako
zuri u mene, ili točnije, u moj vrat. I dalje sam bila ošamućena pa isprva
nisam shvatila zašto. Onda sam vrlo polako podigla ruku prema vratu i
lagano dotakla ranu koju je ranije napravila Lissa. Kada sam povukla
prste natrag, na koži sam ugledala gustu, tamnu krv. Obuzeta neugodom
protresla sam kosu koja mi je pala oko lica. Bila je tako gusta i duga da mi
je savršeno prikrivala vrat. Upravo sam je iz tog razloga i pustila da
izraste.
Njegove su tamne oči još tren počivale na ugrizu koji je sada prekrivala
kosa, a potom se susrele s mojima. Prkosno sam mu uzvratila pogled i
brzo se istrgnula iz njegova stiska. Pustio me, iako sam znala da me
mogao držati tako obuzdanu i cijelu noć da je htio. Suzbila sam mučninu i
vrtoglavicu te ponovno krenula unatrag prema Lissi, spremna na još jedan
napad. Odjednom sam osjetila njezinu ruku na svojoj.
»Rose«, rekla je tiho. »Nemoj.«
Njezine riječi isprva nisu imale nikakva utjecaja na mene, ali potom su mi
um počele preplavljivati smirujuće misli koje su dolazile kroz našu vezu.
Nije to bila baš kompulzija, ali definitivno je djelovalo, kao i činjenica da
su oni bili brojčano nadmoćniji i snažniji.
Čak sam i ja znala da bi borba bila uzaludna. Napetost mi je nestala iz
tijela. Poraženo sam klonula.
Osjetivši moju rezignaciju, mladić je zakoračio naprijed i svoju pozornost
usmjerio na Lissu. Lice mu je bilo smireno. Naklonio joj se, uspjevši
pritom izgledati graciozno, što je bilo iznenađujuće s obzirom na njegovu
visinu.
»Moje ime je Dimitri Belikov«, rekao je. Osjetila sam lagan ruski
naglasak. »Došao sam vas vratiti u Akademiju sv. Vladimira, princezo.«
10
Drugo poglavlje
Unatoč mržnji koju je u meni izazivao, morala sam priznati da je Dimitri
Beli-što-već poprilično pametan. Nakon što su nas odvezli u zračnu luku i
ukrcali na Akademijin privatni mlažnjak, vidio nas je kako šapćemo i iz
istih stopa naredio da nas razdvoje.
»Ne dajte im da razgovaraju«, upozorio je čuvara koji me otpratio u
stražnji dio zrakoplova. »Pet minuta zajedno i smislit će novi način za
bijeg.«
Prostrijelila sam ga pogledom i ljutito odjurila niz prolaz. U redu, u tom
trenutku i jesmo planirale pobjeći, ali što je drugo očekivao od nas?
Kako su sada stvari stajale, našim se junacima, ili bolje rečeno,
junakinjama, nije dobro pisalo. Jednom kada smo se našli u zraku, šanse
za bijeg naglo su pale. Čak i da mi je nekim čudom pošlo za rukom srediti
svih desetoricu čuvara, ipak bismo imale velikih teškoća s izlaskom iz
zrakoplova. Pretpostavljala sam da negdje čuvaju padobrane, ali da i
uspijemo doći do njih, staviti ih i skočiti, i dalje bi nam ostao mali
problem koji se zove preživljavanje, jer bismo vjerojatno sletjele negdje
na Stjenjaku.
Ne, iz ovoga zrakoplova nećemo izići sve dok ne sletimo u duboku
unutrašnjost šumovite Montane. Tada ću morati nešto smisliti, primjerice
kako se prošuljati kroz Akademijine magične prolaze i kraj deset puta više
čuvara. Aha. To uopće neće biti teško.
Iako je Lissa sjedila naprijed s onim Rusom, njezin mi se strah obraćao,
udarajući mi u glavi poput malja. Bijes koji sam do tada osjećala polako
je zamijenila zabrinutost. Nisu je smjeli vratiti tamo, ne na to mjesto.
Pitala sam se bi li Dimitri možda oklijevao da je osjećao i znao isto što i
ja. Vjerojatno ne bi. Njemu jednostavno nije bilo stalo.
Lissine su emocije u jednom trenutku postale tako snažne da sam
nakratko imala neobičan osjećaj kao da se nalazim u njezinu sjedalu, pa
čak i u njezinoj koži. To se ponekad događalo i upravo sada Lissa me bez
ikakva upozorenja povukla ravno u sebe. Dimitrijeva visoka prilika sada
je sjedila pokraj mene, a u mojoj ruci, njezinoj ruci, bila je boca vode.
Nagnuo se naprijed kako bi nešto uzeo, otkrivši šest malih simbola
istetoviranih na stražnjem dijelu vrata: obilježja molnija. Dvije munje
koje se sijeku tvoreći X. Jedna za svakoga strigoja kojeg je ubio. Iznad
njih pružala se vijugava crta, poput zmije, kakvu su imali svi čuvari.
Simbol obećanja.
Treptala sam očima pokušavši joj se oduprijeti i napokon sam se uspjela
vratiti u vlastito tijelo. Mrzila sam kad bi se to dogodilo. Jedno je bilo
11
osjećati Lissine emocije, ali ući u njezin um bilo je nešto što smo obje
prezirale. Za nju je to bila povreda privatnosti pa bih joj uglavnom
prešutjela svoje male izlete. Ni ona ni ja nismo to mogle kontrolirati. Bila
je to još jedna osobitost naše posebne povezanosti, povezanosti koju
nijedna od nas nije u potpunosti shvaćala. Postojale su legende o
psihičkim vezama između čuvara i njihovih moroja, ali nijedna priča nije
spominjala nešto poput ovoga. Nosile smo se s time najbolje kako smo
znale.
Pri kraju leta Dimitri je došetao do reda gdje sam sjedila i zamijenio
mjesto s čuvarom pokraj mene. Brže-bolje sam se okrenula na drugu
stranu i nastavila odsutno zuriti kroz prozor.
Nekoliko je trenutaka prošlo u tišini. Naposljetku je progovorio.
»Zar si nas doista mislila sve napasti?« Nisam odgovorila. »Ono što si
učinila... kako si je pokušala zaštiti, bilo je vrlo hrabro.« Zastao je.
»Glupo, ali hrabro. Zašto si to uopće učinila?«
Nakratko sam ga pogledala i maknula kosu s lica kako bih se mogla
suočiti s njim oči u oči.
»Zato što sam njezina čuvarica.« Okrenula sam se natrag prema prozoru.
Nakon još jednog trenutka tišine ustao je i vratio se u prednji dio
zrakoplova.
Nakon slijetanja Lissa i ja nismo imale izbora nego dopustiti
komandosima da nas odvezu natrag u Akademiju. Naš se automobil
zaustavio pokraj ulaza na Akademijin posjed, gdje smo čekali da vozač
potvrdi kod čuvara kako nismo strigoji koji namjeravaju zaklati pola
škole. Nakon minute su nas pustili te smo nastavili voziti dok naposljetku
nismo došli do same Akademije. Sunce je bilo na zalasku, početak
vampirskoga dana, i kampus se prostirao pred nama obavijen sjenama.
Bio je onakav kakvog sam se i sjećala, grandiozan i gotički. Moroji su
iznimno cijenili tradiciju; kod njih se ništa nije mijenjalo. Škola nije bila
stara poput onih u Europi, ali bila je izgrađena u istome stilu. Zgrade je
krasila raskošna, gotovo crkvena arhitektura, s visokim šiljcima i
rezbarijama u kamenu. Ograde od kovanog željeza okruživale su malene
vrtove i prolaze na svakom kutu. Nakon života u kampusu pomalo sam se
počela diviti tom mjestu koje je puno više nalikovalo na sveučilište nego
na običnu srednju školu.
Došli smo do drugog dijela kampusa koji je bio podijeljen na nižu i višu
školu. Svaka škola bila je izgrađena oko velikog četvrtastog dvorišta koje
su krasili kameni putići i golema, prastara stabla. Upravo smo išli prema
dijelu u kojem se nalazila viša škola. Prostrano je dvorište bilo okruženo
školskim zgradama s jedne strane, dok su dhampirski učenički dom i
12
sportska dvorana bile na suprotnoj. Učenički dom za moroje nalazio se na
jednoj od preostalih strana, a nasuprot njemu bile su upravne zgrade koje
su ujedno služile i nižoj školi. Mlađi učenici živjeli su u prvom dijelu
kampusa, dalje prema zapadu.
Jedino što je okruživalo Akademiju bio je beskrajan prostor. Ipak je ovo
bila Montana, što znači da smo bili kilometrima daleko od prvoga grada.
Pluća su mi se ispunila svježim zrakom koji je mirisao na borove i mokro,
trulo lišće. Akademiju je okruživala veličanstvena šuma i tijekom dana su
se mogle vidjeti planine kako se uzdižu u daljini.
Dok smo ulazili u glavni dio više škole odvojila sam se od svoga čuvara i
dotrčala do Dimitrija.
»Hej, druže Belikov.« Nastavio je hodati ni ne pogledavši me.
»Odjednom si raspoložena za priču?«
»Vodiš nas Kirovoj?«
»Ravnateljici Kirovoj«, ispravio me. Lissa, koja mu je bila s druge strane,
ošinula me pogledom koji je govorio: Ne izazivaj nevolje.
»Ravnateljici. Kako god. To ne mijenja činjenicu da je ona i dalje ista
stara licemjerna gadur...«
Ostala sam bez glasa kada su nas čuvari proveli kroz niz vrata, ravno u
zajedničku blagovaonicu. Uzdahnula sam. Zar su ovi ljudi doista toliko
okrutni? Bilo je barem desetak puteva do Kirovina ureda, a oni su nas
odlučili provesti kroz središte učeničke blagovaonice.
I povrh svega, bilo je vrijeme doručka.
Čuvari novaci, dhampiri poput mene, sjedili su zajedno s morojima i
doručkovali. Uživali su u druženju, a na licima im je titralo uzbuđenje
očito izazvano sočnim tračem koji je kružio Akademijom. Kada smo ušli,
žamor razgovora naglo je prestao, kao da je netko stisnuo prekidač.
Stotine pari očiju okrenule su se prema nama.
Uzvratila sam poglede svojih bivših kolega i lijeno se nacerila, pokušavši
dokučiti jesu li se stvari promijenile otkad smo otišle. Ne. Čini se da nisu.
Camille Conta i dalje je izgledala kao uštogljena, savršeno ušminkana
gadura kakve sam se sjećala. Ta se morojka proglasila vođom
Akademijinih kraljevskih klika. Malo dalje sa strane opazila sam Natalie,
Lissinu nespretnu rođakinju kako nas zbunjeno promatra, nedužna i
naivna kao i prije. A na suprotnoj strani prostorije... opa, ovo je već bilo
zanimljivo.
Aaron. Jadni, tužni Aaron, kojemu je srce nesumnjivo bilo slomljeno
nakon Lissina odlaska. Izgledao je slatko kao i uvijek, možda još i više, sa
svojim lijepim licem koje se tako savršeno slagalo s njezinim. Očima je
pratio svaki Lissin pokret. O, da. Definitivno je nije prebolio. To je
13
zapravo bilo tužno, jer ga ona nikada nije uistinu zavoljela. Mislim da je
izišla s njime samo zato jer je mislila da se to od nje očekuje.
Ali najzanimljivije od svega bilo je to što se činilo da je Aaron ipak
pronašao način kako da provede vrijeme dok nje nema. Pokraj njega
sjedila je neka morojka i držala ga za ruku. Izgledala je kao da ima
jedanaest godina, ali morala je biti starija, osim ako nije postao pedofil
dok nas nije bilo. Sa svojim bucmastim obraščićima i zlatnim kovrčama,
doimala se poput porculanske lutke. Vrlo bijesne i zle porculanske lutke.
Grčevito ga je uhvatila za ruku i Lissi uputila pogled ispunjen vatrenom
mržnjom. Ostala sam zaprepaštena. Koji se vrag tu događa? Nisam je
nikada prije vidjela. Možda je samo bila ljubomorna. I ja bih poludjela da
mi dečko tako promatra drugu curu.
Naš hod srama došao je kraju, iako ni sljedeća prostorija, ured ravnateljice
Kirove, nije bila veliko poboljšanje. Stara je vještica izgledala točno kako
sam je se sjećala, sijeda i oštra nosa. Bila je visoka i vitka, poput većine
moroja, ali mene je oduvijek podsjećala na strvinara. Imala sam prigodu
dobro je upoznati, s obzirom da sam bila česta gošća u njezinom uredu.
Većina naših pratitelja izišla je kada smo Lissa i ja sjele pa sam se
napokon osjećala malo manje kao zatvorenica. Ostali su jedino Alberta,
kapetanica školskih čuvara, i Dimitri. Zauzeli su mjesta do zida,
izgledajući kameno i zastrašujuće, upravo kako im je i stajalo u opisu
posla.
Kirova nas je fiksirala pogledom i otvorila usta, spremna očitati nam
bukvicu kako to samo gadura poput nje zna. Ali prekinuo ju je dubok,
blag glas.
»Vasilisa.«
Lecnula sam se shvativši da je još netko u sobi. Nisam to prije opazila, što
je bilo nemarno za jednu čuvaricu, pa makar bila i novakinja.
Uz puno muke, Viktor Daškov ustao je sa stolice u kutu sobe. Princ
Viktor Daškov. Lissa je skočila sa stolice i pojurila prema njemu,
obujmivši njegovo krhko tijelo u zagrljaj.
»Ujače«, prošaptala je. Zvučala je kao da će svakoga trena briznuti u plač
dok ga je još čvršće privijala uza se.
Blago se nasmiješio i lagano je potapšao po leđima.
»Ne znaš koliko sam sretan što te vidim, Vasilisa.« Pogledao je prema
meni. »I tebe isto, Rose.«
Kimnula sam, pokušavajući sakriti šok. Već je bio bolestan kada smo
otišle, ali ovo, ovo je bilo jednostavno užasno. Bio je Natalien otac i imao
je četrdesetak godina, ali izgledao je dvostruko starije. Blijed. Oronuo.
Drhtavih ruku. Srce mi se slamalo dok sam ga promatrala. S toliko
14
užasnih ljudi na svijetu činilo se nepravednim da baš on oboli od
neizlječive bolesti koja će ga ubiti mlada i spriječiti da postane kraljem.
Iako strogo gledano nije bio njezin ujak, moroji su vrlo slobodno koristili
obiteljske nazive, posebice pripadnici plemstva, Viktor je bio blizak
prijatelj Lissine obitelji i njezin oslonac nakon što su joj umrli roditelji.
Sviđao mi se: bio je prva osoba kojoj sam se istinski obradovala otkad
smo se vratile u Akademiju.
Kirova im je dopustila još nekoliko trenutaka, a potom kruto odvukla
Lissu natrag u stolicu.
Došlo je vrijeme za propovijed.
I bila je to izvrsna propovijed, jedna od njezinih najboljih, što je uistinu
nešto značilo, budući da je Kirova uistinu bila nenadmašna u tome.
Kunem se da je to bio jedini razlog zašto je postala ravnateljicom, jer još
nikad nisam vidjela ikakav dokaz da uistinu voli djecu. Pokrila je
uobičajene teme: odgovornost, lakomislenost, sebičnost... bla, bla, bla.
Istoga sam trena odlutala u mislima, razmatrajući što bi bilo potrebno za
bijeg kroz prozor iz njezina ureda.
Ali kad se tirada prebacila na mene, vratila sam se u stvarnost.
»Vi ste, gospođicc Hathaway, prekršili najsvetije obećanje koje postoji
među našom vrstom, obećanje koje svaki čuvar daje: da će štititi moroja.
To je pitanje najvećeg povjerenja. A vi ste to povjerenje pogazili kada ste
princezu sebično odvukli odavde. Strigoji najviše od svega žele istrijebiti
obitelj Dragomir, a vi... vi ste im to gotovo omogućili.«
»Rose me nije otela.« Lissa je progovorila prije nego što sam uspjela
otvoriti usta. Glas i lice bili su joj smireni, unatoč uzburkanim osjećajima.
»Željela sam poći. Ne krivite nju.«
Ravnateljica Kirova prijekorno je coknula jezikom i počela koračati goredolje
po uredu, ruku sklopljenih iza uskih leđa.
»Gospođice Dragomir, što se mene tiče, vi ste mogli smisliti cijeli plan,
ali njezina je odgovornost bila spriječiti vas u tome. Da je izvršila svoju
dužnost, nekoga bi obavijestila. Da je izvršila svoju dužnost, pobrinula bi
se za vašu sigurnost.«
»I jesam izvršila svoju dužnost!« viknula sam i skočila sa stolice. Dimitri
i Alberta su trznuli, ali ostali su na mjestu jer nisam pokušavala nikoga
ozlijediti. Još. »Pobrinula sam se za njezinu sigurnost! Štitila sam je kada
nitko od vas«, rukom sam pokazala na sve prisutne, »to nije mogao.
Odvela sam je odavde kako bih je zaštitila. Učinila sam što sam morala.
Vi sigurno ne biste bili spremni na to.«
Osjetila sam kako me Lissa pokušava smiriti, nastojeći me spriječiti da se
prepustim bijesu. Prekasno. Kirova je zurila u mene, bezizražajna lica.
15
»Gospođice Hathaway, oprostite mi što ne razumijem posve logiku
vašega čina, ali kako ste točno mislili da odvođenjem Vasilise iz strogo
čuvane okoline, koja je usto i pod magičnom zaštitom, činite nešto za
njezinu sigurnost? Osim ako nam nešto ne prešućujete?«
Ugrizla sam se za usnicu.
»Shvaćam. E pa, onda, moj je zaključak da je jedini razlog vašega
odlaska, osim činjenice da vam je to nesumnjivo bilo zabavno, bio da
izbjegnete posljedice onog strašnog, destruktivnog čina koji ste izveli
netom prije nestanka.«
»Ne, to nije...«
»A to samo olakšava moju odluku. Kao morojka, princeza mora nastaviti
pohađati Akademiju radi vlastite sigurnosti, ali prema vama više nemamo
nikakvih obaveza. Poslat ćemo vas odavde što je prije moguće.«
Moja je samouvjerenost u trenu ishlapila.
»Ja... što?« Lissa je ustala pokraj mene.
»Ne možete to učiniti! Ona je moja čuvarica!«
»To nije istina, ona nije nikakva čuvarica. Još uvijek je novakinja.«
»Ali moji roditelji...«
»Ja vrlo dobro znam što su vaši roditelji željeli, Bog im dao pokoj, ali
stvari su se promijenile. Gospođica Hathaway je nevažna. Ne zavrjeđuje
biti čuvarica i vrijeme je da ode.«
Buljila sam u Kirovu, ne vjerujući u ono što sam slušala.
»Gdje me mislite poslati? Mojoj majci u Nepal? Je li ona uopće znala da
sam otišla? Ili ćete me možda poslati ocu?«
Oči su joj se suzile na otrovnost mojih posljednjih riječi. Kada sam opet
progovorila, glas mi je bio tako hladan da sam ga jedva prepoznala.
»Ili me možda mislite poslati negdje gdje ću postati krvna kurva? Samo
pokušajte i nestat ćemo prije kraja dana.«
»Gospođice Hathaway«, siknula je, »prevršili ste mjeru!«
»One su povezane.«
Dimitrijev duboki glas presjekao je tešku napetost i svi smo se okrenuli
prema njemu. Mislim da je Kirova smetnula s uma da on stoji tamo, ali ja
nisam. Njegova je prisutnost bila suviše jaka da bih je zanemarila. I dalje
je stajao uza zid, izgledajući poput kakva kauboja u onom smiješnom
kaputu. Pogledao je mene, a ne Lissu, i njegove su me tamne oči
prostrijelile.
»Rose zna što Vasilisa osjeća. Nije li tako, Rose?«
Ispunio me osjećaj zadovoljstva kada sam vidjela kako Kirova zbunjeno
pogledava čas mene čas Dimitrija.
»Ne... to je nemoguće. Takvo što nije se dogodilo stoljećima.«
16
»Očito je«, rekao je. »Posumnjao sam u to čim sam ih počeo promatrati.«
Lissa i ja nismo prozborile ni riječ. Odvratila sam pogled od njega.
»To je dar«, promrmljao je Viktor iz svoga kuta. »Nešto rijetko i
prekrasno.«
»Najbolji čuvari oduvijek su imali takvu povezanost«, dodao je Dimitri.
»Tako nam govore priče.«
Kirovina srdžba se vratila.
»Te su priče stare stoljećima«, uzviknula je. »Pa ne predlažete valjda da
joj dopustimo ostanak na Akademiji nakon svega što je učinila?«
Slegnuo je ramenima.
»Možda je pomalo divlja i drska, ali ako ima potencijala...«
»Divlja i drska?« prekinula sam ga. »A tko si ti uopće? Unajmljena
posluga iz inozemstva?«
»Čuvar Belikov je sada princezin čuvar«, rekla je Kirova. »Njezin
službeni čuvar.«
»Što, unajmili ste jeftinu radnu snagu iz inozemstva da čuva Lissu?«
Bilo je to poprilično zlobno od mene, pogotovo s obzirom na činjenicu da
je većina moroja i njihovih čuvara bili ruskoga ili rumunjskoga podrijetla,
ali taj se komentar tada činio puno pametnijim nego što je uistinu bio.
Uostalom, ja sam bila posljednja koja je imala pravo tako nešto reći.
Možda sam odrasla u Sjedinjenim Američkim Državama, ali moji su
roditelji bili stranci. Moja dhampirska majka bila je Škotkinja, žarke
crvene kose i šašava naglaska, a rekli su mi da je moj morojski otac bio
Turčin. Ta mi je genetska kombinacija podarila kožu koja je imala boju
rastvorenoga badema i crte lica za koje sam voljela misliti da su pomalo
egzotične kao u kakve pustinjske princeze: velike tamne oči i
zagasitosmedu kosu koja se inače doimala crnom. Ne bi mi smetalo da
sam naslijedila majčinu crvenu kosu, ali što je tu je.
Kirova je razdraženo podigla ruke i okrenula se prema njemu.
»Eto vidite? Ni trunke discipline! Sva psihička povezanost i vrlo sirov
potencijal ovoga svijeta ne mogu opravdati ovakvo ponašanje. Bolje
nikakav čuvar nego čuvar bez discipline.«
»Onda je naučite disciplini. Nastava je tek počela. Dopustite joj da pohađa
satove i vratite je na obuku.«
»Nemoguće. I dalje će previše zaostajati za svojim vršnjacima.«
»Ne, neću«, usprotivila sam se. Nitko me nije doživljavao.
»Onda joj dodijelite dodatne sate treninga«, rekao je.
Nastavili su u istome tonu dok smo mi ostali gledali njihovo prepucavanje
koje se doimalo kao igra ping-ponga. Ponos mi je i dalje bio povrijeđen
zbog lakoće s kojom nas je Dimitri nasamario, ali onda mi je sinulo da mi
17
je on možda jedina šansa da ostanem s Lissom. A radije bih ostala u toj
paklenoj rupi nego bila bez nje. Kroz našu sam vezu osjetila kako u njoj
titra tračak nade.
»A tko će točno držati te dodatne treninge?« Kirova je zahtijevala znati.
»Možda vi?« Dimitri je naglo ušutio.
»Pa, nisam baš to...«
Kirova je samodopadno prekrižila ruke.
»Da. Tako sam i mislila.«
Shvativši da više nema kamo, Dimtri je nabrao obrve. Oči su mu na tren
poletjele prema meni i Lissi, a ja sam se zapitala što je u tom trenutku
vidio? Dvije jadne djevojke kako ga promatraju širokim, molećivim
očima? Ili dvije bjegunke koje su pobjegle iz strogo čuvane škole s
polovinom Lissina nasljedstva?
»Da«, rekao je naposljetku. »Ja ću biti Rosein mentor. Držat ću joj
dodatne treninge, uz njezinu redovitu obuku.«
»I to je sve?« odvratila je gnjevno Kirova. »Samo tako, izvući će se
nekažnjeno?«
»Kaznite je na neki drugi način«, odgovorio je Dimitri. »Sve je manje
čuvara i bilo bi riskantno izgubiti još jednoga. Pogotovo djevojku.«
Zadrhtala sam shvativši na što je mislio kada je izgovorio posljednju
rečenicu. Sjetila sam se svoje ranije izjave o »krvnim kurvama«.
Dhampirske djevojke danas su rijetko postajale čuvaricama.
Iz svog je kuta najednom progovorio Viktor.
»Moram se složiti s čuvarom Belikovim. Bila bi prava šteta izbaciti Rose
iz škole i potratiti takav talent.«
Kirova se zagledala kroz prozor. Vani je bilo mračno kao u rogu. S
obzirom na Akademijin noćni raspored, jutra i popodne bili su relativni
pojmovi. Usto, prozori su bili zatamnjeni kako ne bi ulazila dodatna
svjetlost. Kada se okrenula, Lissa ju je pogledala ravno u oči.
»Molim vas, gospođo Kirova. Dopustite Rose da ostane.«
Oh, Lissa, pomislila sam. Budi oprezna. Primijeniti moć kompulzije na
drugom moroju bilo je vrlo opasno, posebice pred svjedocima. Ali Lissa
je rabila samo trunku svoje moći, a u tom nam je trenutku bila potrebna
sva pomoć. Srećom, nitko nije shvatio što se događa.
Ne znam je li na kraju to uopće imalo utjecaja, ali Kirova je konačno
uzdahnula.
»Ako gospođica Hathaway ostane, onda će to biti ovako.« Okrenula se
prema meni. »Dok pohađate Akademiju sv. Vladimira, vi ste poput
kažnjenika na uvjetnoj kazni. Samo jedna pogreška i letite van. Pohađat
ćete sve satove i treninge koji su obvezni za novake vaše dobi. Svaki
18
slobodan trenutak provodit ćete na treningu s čuvarom Belikovim, prije i
poslije nastave. Također, zabranjeno vam je sudjelovati u svim
društvenim aktivnostima, osim obroka, a kretanje vam je ograničeno na
učeničke odaje. Prekršite samo jedno od ovih pravila i bit ćete poslani
nekamo... drugamo.«
Podsmjehnula sam se.
»Zabranjene su mi društvene aktivnosti? Time nas želite spriječiti da se
družimo?« Kimnula sam prema Lissi. »Frka vas je da ćemo opet
pobjeći?«
»Samo poduzimam mjere opreza. Kao što se i sami sigurno sjećate,
nikada niste propisno kažnjeni za uništavanje školske imovine. Puno toga
nam dugujete.« Usne su joj se stisnule u krutu crtu. »Naša ponuda je i više
nego velikodušna. Savjetujem vam da ne upropastite ovu priliku svojim
bezobrazlukom.«
Upravo sam namjeravala reći da ponuda uopće nije velikodušna, kada
sam odjednom spazila kako Dimitri netremice gleda u mene. Nisam
mogla shvatiti što mi želi reći tim pogledom. Možda mi je želio poručiti
kako vjeruje u mene. Možda mi je pokušavao reći da sam budala što se i
dalje prepirem s Kirovom. Nisam bila sigurna.
Po drugi sam put odvratila pogled od njega i stala buljiti u pod, svjesna
Lisse koja je stajala pokraj mene i ohrabrenja koje se poput topline širilo
našom vezom do mene. Naposljetku sam glasno izdahnula i podignula oči
prema ravnateljici.
»U redu. Prihvaćam.«
3 Re: Richelle Mead - Sestre po krvi 1 Sre Jan 11, 2012 11:16 pm
Margita
Administrator
Treće poglavlje
Poslati nas ravno na nastavu poslije sastanka činilo se i više nego
okrutnim, ali Kirova je upravo to učinila. Lissu su odveli u drugome
smjeru i dok sam je promatrala kako odlazi, bila sam sretna što nam naša
povezanost omogućuje da i dalje pratim njezine emocije.
Ali prvo su me poslali jednom od školskih savjetnika. Bio je to prastari
moroj kojeg sam se sjećala prije nego što smo otišle. Nisam mogla
vjerovati da je još uvijek tu. Tip je bio star kao Metuzalem i već mu je
bilo vrijeme za mirovinu. Ili za grob.
Posjet je trajao tek pet minuta. Nije ništa rekao o mom povratku, nego mi
je samo postavio nekoliko pitanja o satovima koje sam pohađala u
Chicagu i Portlandu. Usporedio ih je s mojim starim školskim podacima i
19
hitro naškrabao novi raspored. Mrzovoljno sam ga uzela i krenula na prvi
sat.
1. sat Napredne borbene tehnike za čuvare
2. sat Tjelesna straža i osobna zaštita 3
3. sat Kondicijski trening i vježbe s utezima
4. sat Jezik i književnost (novaci)
— Ručak —
5. sat Ponašanje i fiziologija životinja
6. sat Početna matematika
7. sat Morojska kultura 4
8. sat Slavenska umjetnost
Uh! Zaboravila sam koliko dug zna biti dan na Akademiji. Novaci i
moroji imali su odvojenu nastavu u prvoj polovici dana, što je značilo da
Lissu neću vidjeti sve do poslije ručka, ako smo uopće imale zajedničke
satove poslijepodne. Ipak, većina mojih popodnevnih predavanja bila je
obvezna za učenike viših razreda pa su mi izgledi da se vidim s Lissom
bili dobri. Slavenska umjetnost me se dojmila kao izborni predmet koji
nitko ne bi svojevoljno uzeo pa sam se nadala da su i nju strpali zajedno
sa mnom.
Dimitri i Alberta su me otpratili do sportske dvorane u kojoj su trenirali
čuvari, gdje sam trebala imati prvi sat. Cijelim su se putem ponašali kao
da uopće ne postojim. Hodajući iza njih, primijetila sam da je Alberta
podšišala kosu kako bi mogla pokazati svoja obilježja molnija i simbol
obećanja. Puno je čuvarica nosilo svoju frizuru na taj način. Meni to
trenutačno nije bilo važno jer na vratu nisam imala nikakve tetovaže, ali
znala sam da ne želim odrezati svoju dugu kosu.
Ona i Dimitri šutke su koračali, ponašajući se kao da je to tek jedan
običan dan. Ali kada smo došli do dvorane, reakcije mojih vršnjaka
pokazale su mi da dan ni po čemu neće biti običan. Upravo su se
zagrijavali kada smo ušli, ali već sljedeći tren sve su oči bile uprte u
mene, baš kao i u zajedničkoj blagovaonici. Nisam mogla odlučiti
osjećam li se poput rock-zvijezde ili cirkuske nakaze.
E, pa sad je bilo dosta. Zaglavila sam ovdje na duže vrijeme i nisam se
namjeravala ponašati kao da se bojim svih tih ljudi. Lissa i ja smo nekoć
imale poštovanje svakoga učenika na Akademiji i došlo je vrijeme da sve
podsjetim na to. Promotrila sam zapanjene novake i novakinje, tražeći
poznato lice u gomili. Većina njih bili su dečki. Jedan mi je napokon
zapeo za oko i jedva sam se suzdržala da ne prasnem u smijeh.
»Hej, Masone, daj obriši tu slinu s face. Ako me već moraš zamišljati
golu, barem to čini u slobodno vrijeme.«
20
Tišinu je prekinulo hihotanje i cerekanje nekolicine učenika, a Mason
Ashford se napokon trgnuo te mi uputio iskrivljen smiješak. Sa svojom
crvenom raskuštranom kosom i pjegicama, bio je jako sladak, iako ne baš
i pretjerano zanosan. Ali bio je jedan od najduhovitijih tipova koje sam
poznavala. Prije mojega odlaska bili smo dobri prijatelji.
»Tu sam i došao u svoje slobodno vrijeme, Hathaway. Ja vodim današnji
trening.«
»Ma nemoj?« odvratila sam. »Hm. Pretpostavljam da onda ovo jest dobro
vrijeme da me zamišljaš golu.«
»Uvijek je dobro vrijeme za zamišljati tebe golu«, dodao je netko iz
grupe, nakon čega je napetost još više popustila. Bio je to Eddie Castile.
Još jedan moj prijatelj.
Dimitri je odmahnuo glavom i napustio dvoranu, mrmljajući pritom nešto
na ruskom što nije zvučalo previše laskavo. A što se mene tiče... pa, malo
truda i začas sam bila natrag u ekipi. Novaci su bili ležerno društvo
kojima su pedigre i politika bili mnogo manje važni nego morojskim
učenicima.
Vršnjaci su me okružili i ubrzo sam zbijala šale i smijala se s ljudima na
koje sam gotovo zaboravila. Svi su željeli znati gdje sam bila: činilo se da
smo Lissa i ja ušle u legendu. Naravno, nisam im mogla otkriti pravi
razlog našega odlaska pa sam ih umjesto toga zadirkivala i okolišala
svakojakim pričicama, što ih je donekle zadovoljilo.
Naše je veselo druženje potrajalo još nekoliko minuta, a potom je jedan
od starijih čuvara, koji je nadgledao trening, prišao Masonu i opomenuo
ga zbog zanemarivanja svojih dužnosti. I dalje se cerekajući, Mason je
počeo izvikivati naredbe i objašnjavati nam kojim vježbama trebamo
početi. Obuzela me nelagoda kada sam shvatila da mi je većina vježbi
nepoznata.
»Hajde, Hathaway«, rekao je, hvatajući me za ruku. »Možeš mi biti
partnerica. Da vidimo čime si se bavila sve ovo vrijeme.«
Nakon jednoga sata dobio je odgovor na to pitanje.
»Nisi baš vježbala, ha?«
»Au«, zastenjala sam, nesposobna za normalan govor.
Ispružio je ruku i pomogao mi ustati sa strunjače na koju me prethodno
oborio, otprilike pedeset puta.
»Mrzim te«, rekla sam mu, trljajući bolno mjesto na bedru koje će se sutra
pretvoriti u opaku modricu.
»Još bi me više mrzila da sam ti popuštao.«
»Da, istina«, složila sam se, teturajući preko dvorane dok su ostali učenici
pospremali opremu.
MIN@
21
»U stvari i nisi bila tako loša.«
»Šališ se? Pa upravo si ubio boga u meni.«
»Naravno da jesam. Prošle su dvije godine. Ali hej, još uvijek si na
nogama. I to je nešto.« Podrugljivo se nacerio.
»Jesam li već spomenula koliko te mrzim?«
Još mi se jednom široko osmjehnuo, ali potom se naglo uozbiljio.
»Nemoj me pogrešno shvatiti... mislim, ti si zbilja borac, ali nema šanse
da prođeš testove na proljeće...«
»Tjeraju me da idem na dodatne sate treninga«, objasnila sam. Ali to
ionako nije bilo važno. Namjeravala sam Lissu i sebe maknuti daleko
odavde prije nego što treninzi uopće i postanu problem. »Bit ću spremna.«
»Tko će ti držati dodatne treninge?«
»Onaj visoki tip. Dimitri.«
Mason je prestao hodati i zagledao se u mene.
»Trenirat ćeš sBelikovim?«
»Da. Pa što onda?«
»Taj frajer je bog.«
»Ti uopće ne voliš pretjerivati, je 1' da?« upitala sam.
»Ne, ozbiljan sam. Mislim, inače je tih i nedruštven, ali kad se bori... opa!
Ako si sad u bolovima, čekaj samo da te se on dohvati.«
Super. Može li ovaj dan postati još bolji?
Zafrkantski sam ga gurnula laktom i otišla na drugi sat. To je predavanje
bilo obvezno za sve učenike viših razreda, a pokrivalo je osnove tjelesne
straže. U stvari, bilo je to treće u seriji predavanja o toj temi, jer se taj
predmet slušao od prvoga razreda. Bila sam u velikom zaostatku i na
ovom satu, ali nadala sam se da će mi iskustvo koje sam stekla u
vanjskome svijetu dok sam štitila Lissu biti od koristi.
Naš instruktor zvao se Stan Alto. Iza leđa smo ga uvijek zvali samo
»Stan«, a u formalnom okruženju »čuvar Alto«. Bio je malo stariji od
Dimitrija, iako ne toliko visok, i vječito je izgledao kao mrgud. Ali kada
je danas ušetao u učionicu i vidio me kako sjedim u njegovu razredu,
mislila sam da će eksplodirati. Dramatično je raskolačio oči, glumeći
nevjericu, a potom obišao prostoriju i zaustavio se pokraj mojega stola.
»Vidi, vidi. Pa nitko me nije obavijestio da danas imamo gošću
predavačicu. Rose Hathaway. Kakva čast! Kako velikodušno od tebe što
si našla vremena u svojemu pretrpanom rasporedu i došla podijeliti znanje
s nama.«
Osjetila sam kako mi obrazi gore, ali sačuvala sam samokontrolu i nekako
se spriječila da ga ne pošaljem k vragu. Ipak, bila sam sigurna da mi je na
22
licu pisalo točno što sam u tom trenutku mislila, jer je Stan postao još
podrugljiviji. Rukom mi je pokazao da ustanem.
»No, što se čeka, hajde, hajde. Nemoj samo sjediti! Dođi pred razred i
pomozi mi održati današnje predavanje.«
Utonula sam u stolicu.
»Ne mislite valjda...«
Njegov je podrugljivi smiješak naglo nestao.
»Mislim točno što i kažem, Hathaway. Pred razred.«
Sobu je obavila duboka tišina. Stan je bio zastrašujući instruktor i učenici
su ga previše poštovali da bi se počeli smijati mojoj sramoti. Barem ne
još. Nisam mu namjeravala dopustiti da me slomi pa sam otišla do
prednjega dijela prostorije i stala pred cijeli razred. Uputila sam im hrabar
pogled i zabacila kosu iza ramena, a neki od mojih prijatelja suosjećajno
su mi se osmjehnuli. Tada sam opazila da imam veću publiku nego što
sam očekivala. Nekoliko čuvara, među njima i Dimitri, stajalo je u dnu
prostorije. Izvan Akademije čuvari su uglavnom štitili samo jednu osobu.
Ovdje su imali puno više ljudi koje su morali čuvati, a usto su i trenirali
novake. Zato, umjesto da samo slijede jednu osobu uokolo, organizirali su
se u smjene kako bi imali nadzor nad cijelom školom i svim razredima.
»U redu, Hathaway«, rekao je veselo Stan, šetkajući natrag do početka
razreda gdje sam stajala. »Upoznaj nas sa svojim obrambenim
tehnikama.«
»Mojim... tehnikama?«
»Naravno. Pretpostavljam da si imala nekakav plan u glavi, koji nitko od
nas, doduše, ne razumije, kada si odvela maloljetnu morojsku plemkinju s
Akademije i stavila je na milost i nemilost strigoja.«
Ovo je bila repriza Kirovine propovijedi, ali s još više svjedoka.
»Nismo naletjeli ni na jednog jedinog strigoja«, odvratila sam ukočeno.
»To je očito«, rekao je s podsmijehom. »U suprotnome sada ne bi stajala
tu, jer bi bila mrtva.«
Došlo mi je da viknem kako sam možda i mogla poraziti strigoja, ali
nakon što su me onako izmlatili na treningu, sumnjala sam da bih uopće
preživjela i Masonov napad, a kamoli napad pravoga strigoja.
Kada nisam ništa odgovorila, Stan je počeo šetati gore-dolje po razredu.
»Pa dobro, što si onda radila? Kako si se brinula za njezinu sigurnost?
Jeste li izbjegavale izlaske po noći?«
»Ponekad.« To je bilo istina, pogotovo u početku. Kasnije smo se malo
opustile, jer su prošli mjeseci bez ikakva napada.
23
»Ponekad«, ponovio je visokim glasom, zbog čega je moj odgovor
zazvučao nevjerojatno glupo. »Onda si zacijelo spavala danju, a noću
čuvala stražu.«
»Ovaj... ne.«
»Ne? Ali to je jedna od prvih stvari koja se spominje u poglavlju o
tjelesnoj straži. Ne, čekaj, ti to ni ne bi znala budući da nisi bila ovdje.«
Progutala sam slinu i potisnula psovke koje su mi u tom trenu prošle
glavom.
»Pazila sam na okolinu kad god bismo izišle«, rekla sam, pokušavajući se
obraniti.
»O? Pa i to je nešto. Jesi li koristila Carnegiejevu metodu nadzora ili
rotacijski pristup?« Šutjela sam. »Znači tako. Onda pretpostavljam da si
koristila Hathawayinu metodu, poznatu i kao ’baci oko kad se sjetiš’.«
»Ne!« uzviknula sam ljutito. »To nije istina. Čuvala sam je. Još uvijek je
živa, nije li?«
Došao je natrag do mene i unio mi se u lice.
»Samo zato jer ti se posrećilo.«
»Strigoji ne vrebaju iza svakog ugla u vanjskome svijetu«, uzvratila sam.
»Nije uopće onako kako nas ovdje uče. Puno je sigurnije nego što svi vi
tvrdite.«
»Sigurnije? Sigurnije? Mi smo u ratu sa strigojima!« viknuo je. Bio mi je
tako blizu lica da sam osjećala kavu u njegovu dahu. »Jedan od njih
mogao bi sada doći i slomiti taj tvoj lijepi, tanki vrat prije nego što bi ga
uopće primijetila, a pritom se ne bi ni oznojio. Možda si brža i snažnija od
moroja i običnih ljudi, ali u usporedbi sa strigojima, ti si nula, nula. Oni
su smrtonosni i vrlo moćni. A znaš li što ih čini još moćnijima?«
Nije bilo šanse da dopustim tom kretenu da me rasplače. Odvratila sam
pogled i pokušala se usredotočiti na nešto drugo. Pogled mi je zastao na
Dimitriju i ostalim čuvarima. Promatrali su moje poniženje, kamenih lica.
»Morojska krv«, prošaptala sam.
»Što si rekla?« upitao je glasno Stan. »Nisam te čuo.«
Okrenula sam se natrag i suočila se s njime.
»Morojska krv! Morojska krv ih čini još moćnijima.«
Zadovoljno je kimnuo i povukao se nekoliko koraka unatrag.
»Da. Tako je. Čini ih toliko moćnima da ih je teško ubiti. Oni vječito žude
za morojskom krvlju. Prešli su na tamnu stranu kako bi postali
besmrtnima i učinit će sve što je potrebno da takvima i ostanu. Događalo
se da očajni strigoji napadnu moroje u javnosti. Skupine strigoja
provaljivale su u akademije poput naše. Postoje strigoji koji žive već
stoljećima i koji su se hranili naraštajima moroja. Njih je gotovo
24
nemoguće ubiti. I upravo zato ima sve manje i manje moroja. Jednostavno
nisu dovoljno snažni, čak ni s čuvarima, da bi se obranili. Neki moroji
više ne vide ni zašto bi bježali pa se svojevoljno pretvaraju u strigoje. A
kako moroji nestaju...«
»... s njima nestaju i dhampiri«, završila sam njegovu misao.
»Pa«, rekao je, ližući malo pljuvačke što mu je završilo na usni. »Čini se
da si ipak nešto naučila. Ali još ćemo vidjeti hoćeš li naučiti dovoljno da
položiš ispit i kvalificiraš se za terensku nastavu u sljedećem
polugodištu.«
Jao! Ostatak tog užasnog sata provela sam, natrag u svojoj stolici, hvala
Bogu, vrteći u mislima njegove posljednje riječi. Terenska nastava na
četvrtoj godini bilo je najbolje iskustvo za novaka. Polovinu polugodišta
ne bismo morali slušati predavanja, nego bi svakome od nas bio
dodijeljen jedan morojski učenik kojeg bismo čuvali i pratili uokolo.
Stariji čuvari bi nas nadzirali i testirali iznenadnim napadima i drugim
opasnim situacijama. Ocjena koju bi novak dobio iz terenske nastave bila
bi gotovo jednako važna kao i sve ostale ocjene zajedno. Isto tako, ta bi
ocjena utjecala na to kojem bi moroju ili morojki čuvar bio dodijeljen
nakon mature.
A ja? Za mene je postojala samo jedna morojka koju sam željela čuvati.
Dva školska sata poslije napokon je došlo vrijeme za ručak. Dok sam se
vukla kampusom prema zajedničkoj blagovaonici, pokraj mene se
najednom stvorio Dimitri. Nije se doimao previše kao »bog« kakvim ga je
Mason opisao, osim, naravno, svojega božanski dobrog izgleda.
»Pretpostavljam da si vidio što se dogodilo u Stanovu razredu?« upitala
sam, ne zamarajući se time da ga oslovim njegovom službenom titulom
»čuvara«.
»Da.«
»I ne držiš to nepravednim.«
»Je li bio u pravu? Misliš li da si bila potpuno sposobna zaštititi
Vasilisu?«
Spustila sam pogled prema tlu.
»Održala sam je živom«, promrmljala sam.
»Kako je danas bilo na treningu s ostalim učenicima?«
Kakvo zlobno pitanje. Nisam mu dala odgovor jer sam znala da i ne
moram. Poslije Stana imala sam još jedan trening i nisam ni sumnjala da
je Dimitri došao gledati kako me mlate kao vola u kupusu.
»Ako nisi u stanju boriti se protiv njih...«
»Da, da, znam«, živčano sam odgovorila.
Usporio je hod kako bi mogao pratiti moje bolno koračanje.
25
»Ti si jaka i brza po prirodi. Samo se trebaš održati u kondiciji. Zar se nisi
bavila sportom dok vas nije bilo?«
»Naravno«, slegnula sam ramenima. »Tu i tamo.«
»Nisi se pridružila nekom timu?«
»Prezahtjevno. Da sam htjela toliko vježbati, ostala bih ovdje.«
Prijeko me pogledao.
»Ako sada ne usavršiš svoje vještine, nikada nećeš biti sposobna uistinu
zaštiti princezu. Nećeš biti dovoljno dobra.«
»Bit ću potpuno sposobna zaštititi je«, odvratila sam žestoko.
»Znaš, nije sigurno da ćeš uopće ti biti njezina čuvarica, ni tijekom
terenske nastave, a ni nakon mature.« Dimitrijev glas bio je dubok i bolno
iskren. Mentor kojeg su mi dodijelili definitivno nije bio med i mlijeko.
»Nitko ne želi potratiti povezanost koju vas dvije imate, ali isto tako joj
sigurno neće dodijeliti nesposobnu čuvaricu. Ako želiš biti s njom, morat
ćeš se za to potruditi. Imaš treninge. Imaš mene. Iskoristi ovu priliku ili
nemoj. Ti si savršen izbor za Vasilisinu osobnu čuvaricu nakon mature,
ali samo ako dokažeš da si toga vrijedna. Nadam se da hoćeš.«
»Lissa, zovi je Lissa«, ispravila sam ga. Mrzila je svoje ime i puno joj je
bio draži taj amerikanizirani nadimak.
Otišao je u drugom smjeru i odjednom se više nisam osjećala tako
neustrašivo.
Prošlo je već puno vremena otkad je počela stanka za ručak. Većina
učenika odavno je odjurila u zajedničku blagovaonicu u želji da što bolje
iskoriste slobodno vrijeme za druženje. I sama sam bila nadomak zgradi
kada me zaustavio nečiji glas.
»Rose.«
Okrenula sam se u smjeru iz kojeg je dopirao glas i ugledala Viktora
Daškova. Toplo mi se nasmiješio, oslanjajući se na svoj štap. Stajao je
odmah do zida zgrade, a njegova dvojica čuvara bila su malo dalje, na
pristojnoj udaljenosti.
»Gospodine Daš... ovaj, hoću reći, Vaša Visosti. Zdravo.«
U posljednji tren sjetila sam se pravilno ga osloviti, jer sam gotovo
zaboravila morojske plemićke titule. Nisam ih koristila dok smo Lissa i ja
živjele među ljudima. Moroji su vladare birali između pripadnika
dvanaest kraljevskih obitelji. Najstariji član dobio bi titulu »princa« ili
»princeze«. Lissa je tako imala titulu princeze jer je jedina ostala od svoje
loze.
»Kako je prošao prvi školski dan?« upitao me.
»Još nije gotov.« Pokušala sam se sjetiti neke teme za čavrljanje. »Hoćete
li dugo ostati u posjetu?«
26
»Odlazim poslije podne nakon što se vidim s Natalie. Kada sam čuo da se
Vasilisa vratila, i ti, naravno, jednostavno sam morao doći vidjeti vas.«
Kimnula sam, nesigurna što bih još rekla. On je bio više Lissin nego moj
prijatelj.
»Želio sam ti reći...« Oklijevao je. »Ne želim umanjiti ozbiljnost onoga
što ste učinile, ali mislim da je Kirova ipak zanemarila jednu činjenicu. Ti
jesi uspješno štitila Vasilisu sve to vrijeme. To je vrlo dojmljivo.«
»Pa nije da sam se baš suočila sa strigojima ili sličnom prijetnjom«, rekla
sam.
»Ali bilo je opasnosti.«
»Naravno. Škola je jednom prilikom poslala psiho-pse.«
»Izvanredno.«
»Ne baš. Nije ih bilo teško izbjegavati.«
Nasmijao se.
»Nekoć sam znao loviti s njima. Nije ih baš tako lako izbjeći, s obzirom
na njihove moći i inteligenciju.« Bila je to istina. Psiho-psi su bili samo
jedni od mnogih magičnih stvorenja što tumaraju ovim svijetom,
stvorenja o kojima ljudi ništa ne znaju ili odbijaju povjerovati čak i ako ih
ugledaju. Kretali su se u čoporima i dijelili jednu vrstu psihičke
komunikacije koja ih je činila posebno smrtonosnima za njihov plijen, kao
i činjenica da su izgledali poput mutiranih vukova. »Jeste li naišli na još
kakve prijetnje?«
Slegnula sam ramenima.
»Tu i tamo je bilo manjih opasnosti.«
»Izvanredno«, ponovio je.
»Mislim da smo samo imale sreće. Ispada da sam kao čuvarica u
ozbiljnome zaostatku za ostalim učenicima.«
Odjednom sam zvučala poput Stana.
»Pametna si ti djevojka. Nadoknadit ćeš sve to. Osim toga, tu je i posebna
veza koju dijelite ti i Lissa.«
Skrenula sam pogled. Moja sposobnost da »osjećam« Lissu toliko je dugo
bila tajnom da sam se osjećala čudno što odjednom svi znaju za nju.
»Kronike su pune priča o čuvarima koji su mogli osjetiti kada bi se
njihovi štićenici našli u opasnosti«, nastavio je Viktor. »Proučavanje tog
fenomena i drevnih tradicija postalo mi je svojevrsnim hobijem. To je
nevjerojatan dar.«
»Da, valjda.« Slegnula sam ramenima.
Kakav dosadan hobi, pomislila sam, zamišljajući ga pogrbljena nad starim
knjižurinama u nekoj vlažnoj knjižnici prekrivenoj paukovim mrežama.
Viktor je lagano nagnuo glavu, a lice mu je preplavila znatiželja. Kirova i
27
ostali jednako su nas gledali kada smo spomenule našu povezanost, kao
da smo par laboratorijskih štakora.
»Kakav je to osjećaj, ako smijem pitati?«
»Pa... ne znam točno. Jednostavno uvijek znam kako se osjeća, poput
laganog žamora koji me prožima. Obično su to samo emocije. Nije kao da
si možemo slati poruke ili tako nešto.« Nisam mu rekla o tome kako znam
kliznuti u njezin um. Taj je dio i meni samoj bilo teško shvatiti.
»Ali to djeluje samo u jednome smjeru? Ona ne osjeća tebe?« Odmahnula
sam glavom. Bio je posve zadivljen. »Kako je do toga došlo?«
»Ne znam«, odgovorila sam, skrenuvši pogled. »Počelo je prije dvije
godine.« Namrštio se.
»Približno u isto vrijeme kada se dogodila i nesreća.«
Kimnula sam s oklijevanjem. O nesreći nisam željela razgovarati, to je
bilo sigurno. Lissina sjećanja bila su dovoljno grozna i nisam željela
pomiješati vlastita s njima. Savijen lim. Osjećaj vrućine, potom hladnoće
pa opet vrućine. Lissa kako vrišti nada mnom, vrišti i pokušava me
probuditi, vrišti jer se njezini roditelji i brat nikako ne bude. Na kraju sam
se jedino ja probudila. Liječnici su rekli da je pravo čudo što sam živa.
Rekli su da sudeći po svemu nije bilo razloga da preživim.
Čini se da je Viktor osjetio moju nelagodu, jer je odustao od daljnjeg
ispitivanja i vratio se svom prijašnjem uzbuđenju.
»Još uvijek ne mogu vjerovati da je to istina. Prošlo je toliko vremena
otkad se nešto tako dogodilo. Kad bi se barem događalo češće... pomisli
samo što bi to značilo za sigurnost svih moroja. Kad bi samo i drugi to
mogli iskusiti. Morat ću to pomnije istražiti i vidjeti ako se može ponoviti
i kod ostalih.«
»Aha.« Postajala sam nestrpljiva unatoč tome što mi je bio simpatičan.
Natalie je uvijek brbljala sto na sat i sada je postalo očito od kojeg je
roditelja naslijedila tu osobinu. Vrijeme ručka bližilo se kraju i, iako su
moroji i novaci imali zajedničku nastavu popodne, Lissa i ja možda
nećemo imati toliko vremena za razgovor.
»Možda bismo mogli...« Odjednom ga je prekinuo snažan napadaj kašlja
od kojeg mu se cijelo tijelo počelo tresti. Njegova bolest, Sandovsky
sindrom, napadala je prvo pluća, a s vremenom bi i cijelo tijelo povukla u
smrt. Nervozno sam pogledala njegove čuvare pa je jedan od njih krenuo
prema nama.
»Vaša Visosti«, rekao je pristojno, »morate ući unutra. Vani je
prehladno.« Viktor je kimnuo.
»Da, da. A siguran sam i da Rose želi jesti.« Okrenuo se prema meni.
»Hvala ti na razgovora. Ne mogu ti objasniti koliko mi znači što je
28
Vasilisa na sigurnome, i što si je ti čuvala. Njezinu sam ocu obećao da ću
se pobrinuti za nju ako mu se išta dogodi, a kada ste vas dvije nestale,
osjećao sam se kao da sam ga iznevjerio.«
U trbuhu mi se javio mučan osjećaj dok sam ga zamišljala izjedenog
krivnjom i brigom zbog našega nestanka. Sve do sada nisam previše
razmišljala o tome kako je naš odlazak utjecao na druge.
Oprostili smo se, a ja sam napokon ušla u školu. Dok sam prolazila kroz
vrata, osjetila sam kako je Lissa naglo postala uznemirena. Ignorirajući
bol u nogama, pohitala sam prema zajedničkoj blagovaonici.
I gotovo se zabila u nju.
Ipak me nije vidjela. A nisu me opazili ni ljudi koji su stajali s njom:
Aaron i njegova porculanska lutkica. Zastala sam i naćulila uši. Upravo su
završavali razgovor. Djevojka se nagnula prema Lissi, koja je izgledala
potpuno preneraženo.
»Meni to izgleda kao nešto s dvorišne rasprodaje. Mislila sam da jedna
dragocjena pripadnica obitelji Dragomir ima više standarde.« Riječ
Dragomir izgovorila je s otrovnim prijezirom.
Zgrabila sam Lutkicu za rame i gurnula je u stranu. Bila je tako lagana da
je zateturala još cijeli metar i gotovo pala.
»Ona ima standarde«, rekla sam, »i upravo zato tvoj razgovor s njom je
gotov.«
Četvrto poglavlje
Srećom, ovoga puta nismo imale pozornost cijele učeničke blagovaonice,
ali nekoliko je ljudi zastalo kako bi vidjeli što se zbiva.
»Kojeg vraga radiš?« upitala me Lutkica sijevajući širokim plavim očima.
Sada kad sam joj bila tako blizu, mogla sam je napokon bolje promotriti.
Imala je vitku figuru kao i većina moroja, ali nije bila visoka poput njih pa
se zbog toga doimala gotovo poput djevojčice. Ljubičasta dizajnerska
haljinica koju je nosila bila je jednostavno savršena, što me podsjetilo da
na sebi uistinu imam odjeću iz dućana rabljene robe, ali kad sam je malo
pomnije proučila, shvatila sam da je haljina obični lažnjak.
Prekrižila sam ruke preko prsa.
»Zar si se izgubila, djevojčice? Znaš, osnovna škola je preko puta u
zapadnom kampusu.« Obraze joj je zahvatilo lagano rumenilo.
»Da me više nikad nisi taknula! Ako se pokušaš zajebavati sa mnom,
uzvratit ću ti istom mjerom.«
29
Čovječe, koje upoznavanje. Jedino me Lissin značajan pogled spriječio da
joj u lice ne saspem hrpu sarkastičnih odgovora. Umjesto toga odlučila
sam se za malo grublji pristup, da se tako izrazim.
»A ako se ti još jednom budeš zajebavala s nama, slomit ću te. Ako mi ne
vjeruješ, samo pitaj Dawn Yarrow što sam joj učinila s rukom prije tri
godine. Ti si tada vjerojatno morala biti u krevetu već do osam.«
Incident s Dawn nije bio jedan od mojih svjetlijih trenutaka. Ali iskreno,
nisam očekivala da ću joj slomiti ruku kad sam je gurnula u drvo. Ipak,
nakon tog događaja nisam više imala samo reputaciju cure koja je brza na
jeziku. Odjednom sam bila i pomalo opasna. Priča s Dawn ušla je u
školsku legendu, a ja sam voljela zamišljati kako je i dandanas
prepričavaju klinci na kampiranju dok noću sjede oko vatre. Sudeći prema
izrazu lica cure preda mnom, to je bila istina.
U tom je trenutku kraj nas prošao jedan od članova školske patrole i
sumnjičavo promotrio naš mali sastanak. Lutkica se počela povlačiti,
zgrabivši Aarona za ruku.
»Idemo«, rekla je.
»Hej, Aarone«, rekla sam veselo, sjetivši se da je on sve vrijeme bio tu.
»Dobro je vidjeti te opet.«
Na brzinu mi je kimnuo i nelagodno se osmjehnuo, dok ga je djevojka
odvlačila dalje od nas. Dobri stari Aaron. Možda je bio simpatičan i
sladak, ali agresivan zasigurno nije bio.
Okrenula sam se Lissi.
»Jesi li okej?«
Kimnula je.
»Kome sam ja to upravo zaprijetila batinama?«
»Nemam pojma.« Počela sam je voditi prema redu za ručak, ali samo mi
je odmahnula glavom.
»Moram ići hraniteljima.«
Preplavio me neobičan osjećaj. Toliko sam se naviknula biti njezinim
jedinim izvorom krvi, da mi se povratak normalnoj morojskoj rutini činio
čudnim. Zapravo, to mi je gotovo zasmetalo. A nije smjelo biti tako.
Dnevna hranjenja bila su dio morojskoga života, nešto što nisam mogla
pružiti Lissi dok smo živjele same. Bila je to nezgodna situacija, jer sam
ja bila slaba u dane hranjenja, a Lissa je bila u komi sve ostale dane.
Trebala sam biti sretna što će napokon povratiti punu snagu.
Natjerala sam se na smiješak.
»Naravno.«
Ušle smo u sobu za hranjenje, koja se nalazila tik do blagovaonice. Bila je
podijeljena na malene pregrađene odjeljke, u pokušaju da se posjetiteljima
30
pruži privatnost. Na ulazu nas je dočekala tamnokosa morojka i
pregledala svoj rokovnik, hitro listajući stranice. Kada je našla što je
tražila, načinila je nekoliko bilješki i dala Lissi znak da je slijedi. Mene je
znatiželjno promotrila, ali nije me spriječila da uđem.
Uvela nas je u jedan od odjeljaka u kojemu je sjedila punašna,
sredovječna žena i listala časopis. Podigla je pogled kada smo ušle i
osmjehnula nam se. U očima sam joj mogla vidjeti onaj sanjivi, stakleni
pogled kakav je imala većina hranitelja. Sudeći prema njezinoj
omamljenosti, danas je imala dosta posjetitelja.
Osmijeh joj se raširio kada je prepoznala Lissu.
»Dobro došli natrag, princezo.«
Morojka koja nas je dovela sada je izišla, a Lissa je sjela u stolicu pokraj
žene. Osjetila sam kako je obuzima lagana neugoda, malo drukčija od one
koju sam ja osjećala. I za nju je ovo bilo čudno, prošlo je već puno
vremena. Hraniteljica, s druge strane, nije bila nimalo suzdržana. Na licu
joj se pojavio čeznudjiv, pohlepan izraz, poput narkića koji zna da dolazi
sljedeći fiks.
Ispunilo me gađenje. Bio je to stari poriv koji su u mene usadili tijekom
niza godina. Hranitelji su bili neophodni za preživljavanje moroja. Bili su
to ljudi koji su dragovoljno pristali biti redovit izvor krvi, ljudi s ruba
društva koji su svoje živote predali tajnovitome svijetu moroja. Zauzvrat
su bili dobro zbrinuti i imali su sve ugodnosti koje su poželjeli. Sve u
svemu, oni su bili tek narkomani, ovisnici o morojskoj slini i euforiji koja
je dolazila sa svakim novim ugrizom. Moroji, kao i čuvari, s prijezirom su
gledali na tu ovisnost, ali moroji su morali preživjeti, a jedini drugi način
bio bi da silom uzimaju svoje žrtve. Licemjerstvo u svom najboljem
izdanju.
Hraniteljica je lagano nagnula glavu i Lissi ponudila vrat. Koža joj je bila
prekrivena ožiljcima od ugriza koje je zadobila tijekom godina dnevnih
hranjenja. Neredovita hranjenja koja smo ja i Lissa prakticirale nisu
ostavila nikakvih tragova na mome vratu; ožiljci bi obično nestali za dan
ili dva.
Lissa se nadnijela nad hraniteljicu i zarila očnjake u njezin vrat. Žena je
sklopila oči, ispustivši slabašan jecaj užitka. Progutala sam slinu,
promatrajući Lissu kako pije. Nisam vidjela ni kap krvi, ali mogla sam je
zamisliti. Prsa mi je ispunila bujica osjećaja: čežnja, ljubomora. Odvratila
sam pogled i zagledala se u pod. U mislima sam se izgrdila.
Što nije u redu s tobom? Zašto ti ovo nedostaje? Pa radile ste to samo
jednom na dan. Nisi ovisna, ne poput ove žene. I ne želiš biti.
31
Ali nisam mogla protiv sebe, protiv osjećaja koji su me preplavili dok sam
se prisjećala ljepote i euforije vampirskoga ugriza.
Lissa je završila pa smo se vratile u blagovaonicu i krenule prema redu za
ručak. Nije ostalo puno ljudi jer je objed završavao za petnaest minuta.
Počela sam trpati na tanjur pržene krumpiriće i neke okrugle stvarčice
koje su donekle podsjećale na pileće krokete. Lissa je uzela samo jogurt.
Moroji su trebali hranu baš poput ljudi i dhampira, ali nakon pijenja krvi
rijetko su imali tek.
»Kako je danas bilo na nastavi?« upitala sam.
Slegnula je ramenima. Lice joj je sada bilo puno boje i života.
»Okej. Svi su buljili u mene. I to puno. I postavljali hrpu pitanja o tome
gdje smo bile. Čula sam kako mi šapću iza leđa.«
»I meni je bilo tako«, rekla sam. Blagajnik nam je dao račun pa smo se
uputile prema stolovima. Postrance sam pogledala Lissu. »Jesi li u redu?
Ne gnjave te valjda?«
»Ne... u redu je.« Osjećaji koji su tekli kroz našu vezu proturječili su
njezinim riječima. Znala je da to mogu osjetiti pa je pokušala promijeniti
temu dodavši mi svoj raspored sati. Pregledala sam ga.
1. sat Ruski jezik 2
2. sat Američka kolonijalna kultura
3. sat Osnove upravljanja elementima
4. sat Antičko pjesništvo
— Ručak —
5. sat Ponašanje ijiziologija životinja
6. sat Napredna matematika
7. sat Morojska kultura 4
8. sat Slavenska umjetnost
»Štreberice«, rekla sam. »Da slušaš glupu matematiku kao i ja, imale
bismo isti popodnevni raspored.« Zastala sam. »Zašto imaš osnove
upravljanja elementima? To je predmet na drugoj godini, a ne četvrtoj.«
Netremice me gledala.
»Zato jer se na četvrtoj godini pohađa specijalizacija.«
Obje smo ušutjele. Svi moroji imali su moć upravljanja magičnim
elementima. Bila je to jedna od stvari po kojima su se živi vampiri
razlikovali od strigoja, mrtvih vampira. Za moroje magija je bila dar. Ona
je bila dio njihovih duša i povezivala ih je sa svijetom.
Nekoć davno koristili su je otvoreno, kako bi spriječili prirodne katastrofe
i pomogli oko drugih stvari, poput uzgoja hrane i nabave vode. Danas više
nije bilo potrebe za time, ali magija im je i dalje bila u krvi. Gorjela je u
njima i tjerala ih da se okrenu zemlji i upotrijebe svoje moći. Akademije
32
poput ove postojale su kako bi im pomogle kontrolirati svoju magiju i
naučiti kako je koristiti na nove, kompleksnije načine. Učenici su morali
naučiti i pravila njezina korištenja, pravila koja su postojala već
stoljećima i koja se moralo strogo poštivati.
Svi su moroji posjedovali ograničenu sposobnost upravljanja svakim od
elemenata. Kada su ušli u godine u kojima smo bile Lissa i ja, učenici bi
se »specijalizirali« za jedan od elemenata koji bi postao snažniji od
ostalih: zemlju, vodu, vatru ili zrak. Ne specijalizirati se bilo je isto kao i
ne proći pubertet.
A Lissa... pa, Lissa se još uvijek nije specijalizirala.
»Podučava li gospođa Carmack i dalje taj predmet? Što ona kaže?«
»Kaže da nije zabrinuta. Misli da će već doći samo od sebe.«
»Jesi li... jesi li joj rekla o...«
Lissa je odmahnula glavom.
»Ne. Naravno da nisam.«
Ostavile smo tu temu po strani. O njoj smo puno razmišljale, ali rijetko
kada razgovarale. Nastavile smo hodati, pogledom obilazeći stolove dok
smo razmišljale gdje sjesti. Nekoliko nas je učenika znatiželjno mjerkalo.
»Lissa!« začule smo glas. Osvrnule smo se i ugledale Natalie kako nam
maše. Lissa i ja smo načas razmijenile poglede. Natalie je na neki način
bila Lissina rođakinja, baš kao što joj je i Viktor na neki način bio ujak,
ali nikada se prije nismo s njom intenzivno družile.
Lissa je slegnula ramenima i krenula u njezinu smjeru.
»Zašto ne?«
Nevoljko sam je slijedila. Natalie je bila draga, ali je ujedno bila i jedna
od najdosadnijih osoba koje sam poznavala. Većina pri
padnika morojskoga plemstva u školi uživala je status zvijezda, ali Natalie
se nikada nije uklopila u to društvo. Bila je previše obična i nisu je nimalo
zanimali odnosi moći u Akademiji, a bila je i previše zbunjena da bi se
uopće snašla u tome.
Njezini prijatelji sramežljivo su nas promotrili, ali ona se nije suzdržavala.
Obje nas je snažno zagrlila. Imala je oči zelene kao žad, baš poput
Lissinih, ali kosa joj je bila crna kao ugljen. I Viktorova je bila takva prije
nego što se razbolio i potpuno osijedio.
»Vratile ste se! Znala sam da ćete se vratiti! Svi su govorili da ste
zauvijek otišle, ali ja nikad nisam u to povjerovala. Znala sam da nećete
moći odoljeti a da se ne vratite. Zašto ste uopće otišle? Kruži toliko priča
o tome!« Lissa i ja smo se pogledale dok je Natalie neumorno trabunjala.
»Camille je tvrdila da je jedna od vas ostala trudna i zbrisala kako bi
pobacila, ali ja sam znala da to ne može biti istina. Netko drugi je rekao
33
da ste otišle kod Roseine mame, ali pretpostavljala sam da ravnateljica
Kirova i moj tata ne bi bili tako bijesni da ste se samo pojavile kod nje.
Jeste li znale da ćemo možda biti cimerice? Baš sam razgovarala s...«
Nastavila je pričati, otkrivajući na mahove svoje bijele očnjake. Pristojno
sam se smješkala i ostavila Lissu da se bori s bujicom riječi sve dok
Natalie nije postavila jedno vrlo opasno pitanje.
»Kako si dolazila do krvi, Lissa?«
Svi za stolom znatiželjno su nas pogledali. Lissa se smrznula, ali ja sam
automatski uskočila, a laž mi je sama od sebe došla na usne.
»Oh, bez problema. Ima puno ljudi koji to žele raditi.«
»Doista?« upitao me jedan od Natalienih prijatelja, širom rastvorenih
očiju.
»Aha. Može ih se naći na zabavama i slično. Svi oni samo traže svoj fiks,
nije im ni važno od čega, i često uopće nisu ni svjesni da im vampir pije
krv: većina je toliko ušlagirana da se poslije ničega ne sjećaju.« Nakon
ovih ionako nejasnih detalja, ponestalo mi je ideja pa sam samo slegnula
ramenima, nastojeći pritom izgledati što ležernije. Uostalom, nitko od njih
nije znao što se događa u vanjskome svijetu. »Kao što sam rekla, nije bilo
problema. U stvari, bilo je lakše nego s našim hraniteljima.«
Natalie je prihvatila moju priču i potom se prebacila na neku drugu temu.
Lissa me zahvalno pogledala.
Ponovno sam se isključila iz razgovora i stala proučavati lica u prostoriji,
nastojeći dokučiti tko se sada s kim druži i kako su se promijenili odnosi
moći unutar škole. Mason, koji je sjedio sa skupinom novaka, uhvatio je
moj pogled i osmjehnuo mi se. U njegovoj je blizini sjedila skupina
morojskih plemića i plemkinja. Smijali su se, a s njima su bili Aaron i ona
plava djevojka.
»Hej, Natalie«, rekla sam, okrenuvši se prema njoj i pritom prekinuvši
njezin monolog. Činilo se da joj to nije nimalo zasmetalo. »Tko je
Aaronova nova djevojka?«
»Ha? Oh! Mia Rinaldi.« Kada je vidjela da je blijedo gledam, upitala me:
»Zar je se ne sjećaš?«
»Zar bih trebala? Je li bila ovdje kada smo otišle?«
»Oduvijek je bila ovdje«, rekla je Natalie. »Mlađa je od nas samo
godinu.«
Uputila sam Lissi ispitivački pogled, ali samo je slegnula ramenima.
»Zašto je tako ljuta na nas?« upitala sam. »Uopće je ne poznajemo.«
»Ne znam«, odgovorila je Natalie. »Možda je ljubomorna zbog Aarona.
Nitko nije znao tko je ona kada ste vi otišle. Ali onda je postala stvarno
34
popularna i to stvarno brzo. Nije pripadnica plemstva ili slično, ali otkad
je prohodala s Aaronom...«
»Okej, hvala«, prekinula sam je. »Nije važno kako...«
Podigla sam pogled od Natalie i ugledala Jesseja Zeklosa kako prolazi
kraj našega stola. Ah, Jesse. Potpuno sam zaboravila na njega. Voljela
sam očijukati s Masonom i još nekoliko novaka, ali Jesse je spadao u
posve drugu kategoriju. S drugim se dečkima očijukalo čisto iz zabave. S
Jessejem se očijukalo u nadi da čete eventualno završiti negdje polugoli.
Bio je jedan od plemićkih moroja, tako prokleto zgodan da mu je oko
vrata trebao visjeti znak: OPREZ, OPASNO PO ŽIVOT. Pogledao me i
frajerski se osmjehnuo.
»Hej, Rose, dobro došla natrag. Još uvijek slamaš srca?«
»Zašto, javljaš se dragovoljno?«
Usne su mu se razvukle u još širi osmijeh.
»Ajmo se jednom naći i zajedno doznati odgovor na to pitanje. Ako te
ikad puste na slobodu.«
Produžio je dalje, a ja sam ga očarano pratila pogledom. Natalie i njezino
društvo zadivljeno su me gledali. Možda nisam bila božica na isti način na
koji je Dimitri bio bog, ali u ovom smo društvu Lissa i ja bile božice, ili
barem bivše božice, drukčije vrste.
»O, moj bože!« uskliknula je jedna djevojka. Nisam joj se mogla sjetiti
imena. »To je bio Jesse.«
»O, da«, rekla sam, smiješeći se. »To je bio Jesse.«
»Da bar izgledam kao ti«, dodala je s uzdahom.
Sve su oči za stolom odjednom bile uprte u mene. Iako sam bila napola
morojka, izgledala sam potpuno ljudski. Dok smo živjele u vanjskome
svijetu, do te sam se mjere stopila s ljudima da nisam više ni razmišljala o
svome izgledu. Ali ovdje, među vitkim morojskim djevojkama malih
grudi, određene značajke, prvenstveno moje veće grudi i izraženi bokovi,
izdvajali su me iz gomile. Bila sam svjesna svoje privlačnosti, ali za
morojske dečke moje tijelo bilo je i više nego lijepo: za njih sam bila
seksi na jedan opasan način. Dhampirke su bile egzotičan ulov, novotarija
koju su svi morojski tipovi željeli »isprobati«.
Bilo je ironično što su dhampirke ovdje bile tako poželjne, jer su vitke
morojke puno više sličile na supermršave manekenke s modnih pista koje
su bile popularne u ljudskome svijetu. Većina ljudi nikada nije mogla
dosegnuti tu »idealnu« vitkost, baš kao što morojke nikada nisu mogle
izgledati poput mene. Svi su željeli ono što nisu mogli imati.
Lissa i ja sjedile smo zajedno na popodnevnim satima, ali nismo puno
razgovarale. Osjetila sam kako nas svuda prate pogledi, baš kao što je i
35
rekla, ali otkrila sam da su ljudi bili opušteniji i srdačniji što sam više
razgovarala s njima. Polako su nas se počeli prisjećati i novina, iako ne i
zagonetnost, našega ludog bijega postupno je izblijedjela.
Bilo bi bolje reći da su se mene počeli sjećati. Jer ja sam bila ta koja je
pričala. Lissa je samo zurila pred sebe i slušala, ali nije pokazivala
zanimanje ni sudjelovala u razgovoru koji sam vodila s ostalim
učenicima. Mogla sam osjetiti kako iz nje kolaju tjeskoba i tuga.
»U redu«, rekla sam joj nakon što je nastava napokon završila. Stajale
smo pred školom, a ja sam bila svjesna da već samim tim činom kršim
uvjete pogodbe s Kirovom. »Ne ostajemo ovdje«, izjavila sam, obilazeći
nemirno pogledom kampus. »Pronaći ću način da nas izvučem odavde.«
»Doista misliš da bismo mogle opet pobjeći?« tiho me upitala Lissa.
»Apsolutno.« Govorila sam samouvjereno, sretna što ne može pročitati
moje osjećaje. Bilo je komplicirano pobjeći i prvi put. Ponoviti taj
pothvat, bit će teško, ali bila sam uvjerena da ću pronaći rješenje.
»Stvarno bi to učinila, zar ne?« Nasmiješila se, više sebi nego meni, kao
da se upravo sjetila nečega smiješnoga. »Pa naravno da bi. Samo, stvar je
u tome...« Uzdahnula je. »Nisam sigurna da trebamo otići. Možda...
možda bismo trebale ostati.«
Zatreptala sam u nevjerici.
»Što?« Nije to bio jedan od mojih elokventnijih odgovora, ali u tom
trenutku nisam mogla bolje. Nisam ovo očekivala od nje.
»Vidjela sam te, Rose. Vidjela sam kako razgovaraš s ostalim novacima u
razredu, kako raspravljate o treningu. Nedostajalo ti je ovo.«
»Nije vrijedno toga«, usprotivila sam joj se. »Ne ako... ne ako ti...«
Nisam mogla dovršiti rečenicu, ali bila je u pravu. Pročitala me. Uistinu
su mi nedostajali drugi novaci. Čak i neki od moroja. Ali nije se radilo
samo o tome. Težina mog neiskustva, koliko sam zaostajala za svima,
morila me cijeloga dana.
»Možda bude bolje«, nastavila je. »Nisu mi se već neko vrijeme
događale... znaš, one stvari. I nemam više osjećaj kao da nas netko prati
ili promatra.«
Nisam ništa odgovorila. Prije nego što smo napustile Akademiju,
neprestano je osjećala da je netko prati, kao da je nečija lovina. Nikad
nisam vidjela dokaze za to, ali jednom sam prilikom čula jednu od naših
profesorica kako neumorno priča o nečemu sličnom. Profesorica Karp,
zgodna morojka crvenosmeđe kose i visokih jagodica. Bila sam
poprilično sigurna da je luda.
»Nikad ne znate tko vas sve gleda«, govorila bi nam dok bi žustro
koračala razredom, spuštajući sve rolete. »Ili tko vas slijedi. Valja biti na
36
oprezu. Uvijek biti na oprezu.« Cerekali bismo se među sobom, jer to
učenici i rade kada im je profesorica ekscentrična i paranoična. Pomisao
da se Lissa ponaša poput nje uznemiravala me.
»Što ti je?« upitala me Lissa, primijetivši da sam se izgubila u mislima.
»Ha? Ništa. Samo razmišljam.« Uzdahnula sam, nastojeći uravnotežiti
vlastite potrebe s onime što je bilo najbolje za nju. »Liss, možemo ostati...
ali, imam nekoliko uvjeta.«
To ju je nasmijalo.
»Vidi, vidi, Rose daje ultimatum.«
»Ozbiljna sam.« Bile su to dvije riječi koje nisam često izgovarala.
»Želim da se kloniš pripadnika plemstva. Ne kao što to čini Natalie, ali
znaš, nekih. Onih koji se nadmeću za moć. Camille. Carly. Te grupe.«
Njezina šaljivost prešla je u čuđenje.
»Nisi valjda ozbiljna.«
»Naravno da jesam. Ionako ti se nikad nisu sviđali.«
»Tebi jesu.«
»Ne. Ne zapravo. Sviđalo mi se što nude. Zabave i sve te stvari.«
»I sada ćeš odjednom moći živjeti bez svega toga?« Sumnjičavo me
gledala.
»Naravno. Pa tako smo i živjele u Pordandu.«
»Da, ali to je bilo drukčije.« Pogled joj je odlutao u daljinu. »Ovdje...
ovdje moram biti dijelom toga. Ne mogu to izbjeći.«
»Vraga moraš. Natalie se kloni tih stvari.«
»Natalie neće naslijediti titulu svoje obitelji«, oštro je odvratila. »Ja već
jesam. Moram sudjelovati u tome, početi stvarati veze. Andre...«
»Liss«, progunđala sam. »Ti nisi Andre.« Nisam mogla vjerovati da se još
uvijek uspoređuje sa svojim bratom.
»On je uvijek bio u tome.«
»E, pa«, odbrusila sam, »on je mrtav.«
Lice joj se stvrdnulo.
»Znaš, ponekad nisi ljubazna.«
»Ne družiš se sa mnom jer sam ljubazna. Ako to želiš, ima brdo ovaca u
školi koje bi jedne drugima iščupale grkljane da se mogu uvaliti u društvo
princeze Dragomir. Sa mnom se družiš jer ti ja govorim istinu, a istina
glasi ovako: Andre je mrtav. Ti si sada nasljednica i s time ćeš se nositi
kako najbolje znaš i umiješ. Ali za sada to znači da ćeš se kloniti drugih
plemića. Pritajit ćemo se na neko vrijeme. Biti tihe kao bubice. Ako se
opet umiješaš u te stvari, Liss, to će te dovesti do...«
»Ludila?« dovršila je moju rečenicu.
Sada sam ja skrenula pogled.
37
»U redu je«, rekla je nakon nekoliko trenutaka. Dotaknula mi je ruku,
uzdahnuvši. »U redu. Ostat ćemo i držati se podalje od svih tih stvari. Bit
ćemo ’tihe kao bubice’ ako tako želiš. Družiti se s Natalie,
pretpostavljam.«
Iskreno govoreći, nisam željela ništa od toga. Htjela sam ići na sve one
razuzdane, pijane zabave i događanja kao nekoć. Klonile smo se tog
života sve do smrti Lissinih roditelja i brata. Andre je trebao biti
nasljednik obiteljske titule i tako se i ponašao. Zgodan i komunikativan,
šarmirao bi svakoga tko bi ga upoznao. Bio je vođa svih plemićkih klika i
klubova koji su postojali na kampusu. Nakon njegove smrti, Lissa je
osjećala kako je njezina dužnost prema obitelji preuzeti bratovo mjesto.
U taj sam svijet ušla zajedno s njom. Ali meni je bilo puno lakše, jer se
nisam morala baviti intrigama koje su bile u pozadini svega. Bila sam
lijepa dhampirka kojoj nije smetalo uvaliti se u nevolju i izvoditi lude
vratolomije. Postala sam atrakcija. Drugi su voljeli moje društvo jer sam
ih pritom dobro zabavljala.
Lissa se morala nositi s drugim stvarima. Dragomiri su bili jedna od
dvanaest vladajućih obitelji. Jednoga dana ona će zauzeti vrlo važno
mjesto u morojskom društvu i drugi pripadnici kraljevskih obitelji željeli
su s njom imati što bolje odnose. Lažni prijatelji su je oblijetali i
pokušavali natjerati da se s njima uroti protiv drugih. Plemići su mogli u
istome dahu podmititi i zabiti nož u leđa, i to jedni drugima. Za dhampire
i obične moroje oni su bili posve nepredvidljivi.
Ta okrutna kultura na koncu je ostavila trag na Lissi. Obožavala sam
njezinu dobru, nježnu narav i mrzila koliko su je uznemiravale sve te
kraljevske igrice. Od nesreće je postala vrlo osjetljiva i sve zabave ovoga
svijeta nisu bile vrijedne njezine boli.
»U redu«, rekla sam naposljetku. »Vidjet ćemo kako će nam ovdje ići.
Ako išta pođe kako ne treba, bilo što, brišemo. Bez prigovora.«
Kimnula je.
»Rose?«
Obje smo podigle pogled prema Dimitrijevu impozantnom liku. Nadala
sam se da nije čuo posljednji dio našega razgovora.
»Kasniš na trening«, rekao je jednolično. Pristojno je kimnuo Lissi.
»Princezo.«
Dok smo se on i ja polako udaljavali, počela sam se brinuti za Lissu i
preispitivati našu odluku da ostanemo ovdje. Nisam osjećala da je Lissa u
opasnosti, ali kroz našu sam vezu znala da je potresaju snažne emocije.
Zbunjenost. Nostalgija. Strah. Iščekivanje. Poput moćnoga vala
prelijevale su se u mene.
38
Osjetila sam kako me poput magneta povlači u sebe, a potom se to i
dogodilo. Bilo je isto kao i onaj put u zrakoplovu: osjećaji su joj bili
toliko moćni da su me jednostavno »usisali« u njezin um prije negoli sam
ih uspjela obuzdati. Sada sam vidjela i osjećala isto što i ona.
Sporim je koracima obišla zgradu blagovaonice te se uputila prema
malenoj ruskoj ortodoksnoj kapelici koja je služila većinu vjerskih
potreba škole. Lissa je oduvijek redovito išla na misu. Ja nisam. Imala
sam dogovor s Bogom: pristala sam vjerovati u njega, jedva, dok god me
puštao da nedjeljom spavam koliko hoću.
Ali dok je ulazila, osjetila sam da nije tu došla zbog molitve. Imala je
drukčiju namjeru o kojoj ja nisam imala pojma. Pogledom je preletjela
kapelicu kako bi se uvjerila da ni svećenik ni netko od vjernika nije
unutra. Nije bilo nikoga.
Kliznula je kroz vrata u stražnjem dijelu kapelice i uspela se uskim,
škripavim stubama sve do tavana. Prostorija je bila tamna i prašnjava.
Jedina svjetlost dopirala je kroz ogroman vitraž koji je blagi sjaj jutarnjeg
sunca rasipao u sitne raznobojne kamenčiće na podu.
Do tog trenutka nisam znala da Lissa ovo mjesto smatra svojim utočištem.
Ali sada sam to osjećala, mogla sam osjetiti njezina sjećanja na sve one
trenutke kada je pobjegla ovamo biti sama sa svojim mislima. Njezina je
tjeskoba postupno kopnila dok je upijala mir poznatog okruženja. Sjela je
u široki okvir prozora i naslonila glavu uz staklo, opčinjena tišinom i
svjetlošću.
Moroji su mogli podnijeti nešto danjeg svjetla, za razliku od strigoja, ali
morali su paziti koliko su dugo izloženi. Dok je tako sjedila, zaštićena
staklom koje je ublažavalo snagu sunčevih zraka, mogla se na tren
pretvarati kao da je uistinu vani, na suncu.
Diši, samo diši, rekla je samoj sebi. Sve će biti okej. Rose će se pobrinuti
za sve.
Vjerovala je u to svim srcem, kao i uvijek, te se još više smirila.
Iz tame je odjednom progovorio dubok glas.
»Možeš uzeti cijelu Akademiju, ali ne i to mjesto pod prozorom.«
Naglo je ustala, a srce joj je divljački lupalo. Dijelila sam njezin strah i
vlastito bilo mi se ubrzalo.
»Tko je tamo?«
Trenutak poslije, nečiji je lik izišao iza hrpe sanduka, ali još je bilo
pretamno da ga jasno razabere. Istupio je naprijed, a slabašna je svjetlost
najzad otkrila uljeza. Raskuštrana crna kosa. Blijedoplave oči. Vječito
podrugljiv smiješak.
Christian Ozera.
39
»Bez brige«, izjavio je. »Ne grizem. Pa, barem ne na onaj način koji tebe
treba brinuti.«
Tiho se nasmijao na vlastitu šalu. Njoj to nije bilo smiješno. Potpuno je
zaboravila na Christiana. Baš kao i ja.
Bez obzira na to što se događalo u našemu svijetu, neke su istine o
vampirima bile vječne. Moroji su bili živi, strigoji su bili ne-mrtvi. Moroji
su bili smrtni, strigoji besmrtni. Moroji su se rađali, strigojem se
postajalo.
Bila su dva načina da se netko preobrazi u strigoja. Strigoji su mogli na
silu preobraziti ljude, dhampire i moroje samo jednim ugrizom. Moroji
privučeni obećanjem besmrtnosti mogli su vlastitim izborom postati
strigoji ako su namjerno ubili drugu osobu tijekom ispijanja krvi. Taj čin
smatrao se vrlo mračnim i izopačenim, najtežim grijehom koji je
pojedinac mogao počiniti protiv morojskoga načina života i protiv same
prirode. Moroji koji su izabrali kročiti putem tame zauvijek bi izgubili
moć da se povežu s magičnim elementima i drugim oblicima magije što
postoje na ovome svijetu. To je bio i razlog zašto više nikada nisu mogli
izići na sunce.
Upravo to dogodilo se Christianovim roditeljima. Oni su bili strigoji.
Poslati nas ravno na nastavu poslije sastanka činilo se i više nego
okrutnim, ali Kirova je upravo to učinila. Lissu su odveli u drugome
smjeru i dok sam je promatrala kako odlazi, bila sam sretna što nam naša
povezanost omogućuje da i dalje pratim njezine emocije.
Ali prvo su me poslali jednom od školskih savjetnika. Bio je to prastari
moroj kojeg sam se sjećala prije nego što smo otišle. Nisam mogla
vjerovati da je još uvijek tu. Tip je bio star kao Metuzalem i već mu je
bilo vrijeme za mirovinu. Ili za grob.
Posjet je trajao tek pet minuta. Nije ništa rekao o mom povratku, nego mi
je samo postavio nekoliko pitanja o satovima koje sam pohađala u
Chicagu i Portlandu. Usporedio ih je s mojim starim školskim podacima i
19
hitro naškrabao novi raspored. Mrzovoljno sam ga uzela i krenula na prvi
sat.
1. sat Napredne borbene tehnike za čuvare
2. sat Tjelesna straža i osobna zaštita 3
3. sat Kondicijski trening i vježbe s utezima
4. sat Jezik i književnost (novaci)
— Ručak —
5. sat Ponašanje i fiziologija životinja
6. sat Početna matematika
7. sat Morojska kultura 4
8. sat Slavenska umjetnost
Uh! Zaboravila sam koliko dug zna biti dan na Akademiji. Novaci i
moroji imali su odvojenu nastavu u prvoj polovici dana, što je značilo da
Lissu neću vidjeti sve do poslije ručka, ako smo uopće imale zajedničke
satove poslijepodne. Ipak, većina mojih popodnevnih predavanja bila je
obvezna za učenike viših razreda pa su mi izgledi da se vidim s Lissom
bili dobri. Slavenska umjetnost me se dojmila kao izborni predmet koji
nitko ne bi svojevoljno uzeo pa sam se nadala da su i nju strpali zajedno
sa mnom.
Dimitri i Alberta su me otpratili do sportske dvorane u kojoj su trenirali
čuvari, gdje sam trebala imati prvi sat. Cijelim su se putem ponašali kao
da uopće ne postojim. Hodajući iza njih, primijetila sam da je Alberta
podšišala kosu kako bi mogla pokazati svoja obilježja molnija i simbol
obećanja. Puno je čuvarica nosilo svoju frizuru na taj način. Meni to
trenutačno nije bilo važno jer na vratu nisam imala nikakve tetovaže, ali
znala sam da ne želim odrezati svoju dugu kosu.
Ona i Dimitri šutke su koračali, ponašajući se kao da je to tek jedan
običan dan. Ali kada smo došli do dvorane, reakcije mojih vršnjaka
pokazale su mi da dan ni po čemu neće biti običan. Upravo su se
zagrijavali kada smo ušli, ali već sljedeći tren sve su oči bile uprte u
mene, baš kao i u zajedničkoj blagovaonici. Nisam mogla odlučiti
osjećam li se poput rock-zvijezde ili cirkuske nakaze.
E, pa sad je bilo dosta. Zaglavila sam ovdje na duže vrijeme i nisam se
namjeravala ponašati kao da se bojim svih tih ljudi. Lissa i ja smo nekoć
imale poštovanje svakoga učenika na Akademiji i došlo je vrijeme da sve
podsjetim na to. Promotrila sam zapanjene novake i novakinje, tražeći
poznato lice u gomili. Većina njih bili su dečki. Jedan mi je napokon
zapeo za oko i jedva sam se suzdržala da ne prasnem u smijeh.
»Hej, Masone, daj obriši tu slinu s face. Ako me već moraš zamišljati
golu, barem to čini u slobodno vrijeme.«
20
Tišinu je prekinulo hihotanje i cerekanje nekolicine učenika, a Mason
Ashford se napokon trgnuo te mi uputio iskrivljen smiješak. Sa svojom
crvenom raskuštranom kosom i pjegicama, bio je jako sladak, iako ne baš
i pretjerano zanosan. Ali bio je jedan od najduhovitijih tipova koje sam
poznavala. Prije mojega odlaska bili smo dobri prijatelji.
»Tu sam i došao u svoje slobodno vrijeme, Hathaway. Ja vodim današnji
trening.«
»Ma nemoj?« odvratila sam. »Hm. Pretpostavljam da onda ovo jest dobro
vrijeme da me zamišljaš golu.«
»Uvijek je dobro vrijeme za zamišljati tebe golu«, dodao je netko iz
grupe, nakon čega je napetost još više popustila. Bio je to Eddie Castile.
Još jedan moj prijatelj.
Dimitri je odmahnuo glavom i napustio dvoranu, mrmljajući pritom nešto
na ruskom što nije zvučalo previše laskavo. A što se mene tiče... pa, malo
truda i začas sam bila natrag u ekipi. Novaci su bili ležerno društvo
kojima su pedigre i politika bili mnogo manje važni nego morojskim
učenicima.
Vršnjaci su me okružili i ubrzo sam zbijala šale i smijala se s ljudima na
koje sam gotovo zaboravila. Svi su željeli znati gdje sam bila: činilo se da
smo Lissa i ja ušle u legendu. Naravno, nisam im mogla otkriti pravi
razlog našega odlaska pa sam ih umjesto toga zadirkivala i okolišala
svakojakim pričicama, što ih je donekle zadovoljilo.
Naše je veselo druženje potrajalo još nekoliko minuta, a potom je jedan
od starijih čuvara, koji je nadgledao trening, prišao Masonu i opomenuo
ga zbog zanemarivanja svojih dužnosti. I dalje se cerekajući, Mason je
počeo izvikivati naredbe i objašnjavati nam kojim vježbama trebamo
početi. Obuzela me nelagoda kada sam shvatila da mi je većina vježbi
nepoznata.
»Hajde, Hathaway«, rekao je, hvatajući me za ruku. »Možeš mi biti
partnerica. Da vidimo čime si se bavila sve ovo vrijeme.«
Nakon jednoga sata dobio je odgovor na to pitanje.
»Nisi baš vježbala, ha?«
»Au«, zastenjala sam, nesposobna za normalan govor.
Ispružio je ruku i pomogao mi ustati sa strunjače na koju me prethodno
oborio, otprilike pedeset puta.
»Mrzim te«, rekla sam mu, trljajući bolno mjesto na bedru koje će se sutra
pretvoriti u opaku modricu.
»Još bi me više mrzila da sam ti popuštao.«
»Da, istina«, složila sam se, teturajući preko dvorane dok su ostali učenici
pospremali opremu.
MIN@
21
»U stvari i nisi bila tako loša.«
»Šališ se? Pa upravo si ubio boga u meni.«
»Naravno da jesam. Prošle su dvije godine. Ali hej, još uvijek si na
nogama. I to je nešto.« Podrugljivo se nacerio.
»Jesam li već spomenula koliko te mrzim?«
Još mi se jednom široko osmjehnuo, ali potom se naglo uozbiljio.
»Nemoj me pogrešno shvatiti... mislim, ti si zbilja borac, ali nema šanse
da prođeš testove na proljeće...«
»Tjeraju me da idem na dodatne sate treninga«, objasnila sam. Ali to
ionako nije bilo važno. Namjeravala sam Lissu i sebe maknuti daleko
odavde prije nego što treninzi uopće i postanu problem. »Bit ću spremna.«
»Tko će ti držati dodatne treninge?«
»Onaj visoki tip. Dimitri.«
Mason je prestao hodati i zagledao se u mene.
»Trenirat ćeš sBelikovim?«
»Da. Pa što onda?«
»Taj frajer je bog.«
»Ti uopće ne voliš pretjerivati, je 1' da?« upitala sam.
»Ne, ozbiljan sam. Mislim, inače je tih i nedruštven, ali kad se bori... opa!
Ako si sad u bolovima, čekaj samo da te se on dohvati.«
Super. Može li ovaj dan postati još bolji?
Zafrkantski sam ga gurnula laktom i otišla na drugi sat. To je predavanje
bilo obvezno za sve učenike viših razreda, a pokrivalo je osnove tjelesne
straže. U stvari, bilo je to treće u seriji predavanja o toj temi, jer se taj
predmet slušao od prvoga razreda. Bila sam u velikom zaostatku i na
ovom satu, ali nadala sam se da će mi iskustvo koje sam stekla u
vanjskome svijetu dok sam štitila Lissu biti od koristi.
Naš instruktor zvao se Stan Alto. Iza leđa smo ga uvijek zvali samo
»Stan«, a u formalnom okruženju »čuvar Alto«. Bio je malo stariji od
Dimitrija, iako ne toliko visok, i vječito je izgledao kao mrgud. Ali kada
je danas ušetao u učionicu i vidio me kako sjedim u njegovu razredu,
mislila sam da će eksplodirati. Dramatično je raskolačio oči, glumeći
nevjericu, a potom obišao prostoriju i zaustavio se pokraj mojega stola.
»Vidi, vidi. Pa nitko me nije obavijestio da danas imamo gošću
predavačicu. Rose Hathaway. Kakva čast! Kako velikodušno od tebe što
si našla vremena u svojemu pretrpanom rasporedu i došla podijeliti znanje
s nama.«
Osjetila sam kako mi obrazi gore, ali sačuvala sam samokontrolu i nekako
se spriječila da ga ne pošaljem k vragu. Ipak, bila sam sigurna da mi je na
22
licu pisalo točno što sam u tom trenutku mislila, jer je Stan postao još
podrugljiviji. Rukom mi je pokazao da ustanem.
»No, što se čeka, hajde, hajde. Nemoj samo sjediti! Dođi pred razred i
pomozi mi održati današnje predavanje.«
Utonula sam u stolicu.
»Ne mislite valjda...«
Njegov je podrugljivi smiješak naglo nestao.
»Mislim točno što i kažem, Hathaway. Pred razred.«
Sobu je obavila duboka tišina. Stan je bio zastrašujući instruktor i učenici
su ga previše poštovali da bi se počeli smijati mojoj sramoti. Barem ne
još. Nisam mu namjeravala dopustiti da me slomi pa sam otišla do
prednjega dijela prostorije i stala pred cijeli razred. Uputila sam im hrabar
pogled i zabacila kosu iza ramena, a neki od mojih prijatelja suosjećajno
su mi se osmjehnuli. Tada sam opazila da imam veću publiku nego što
sam očekivala. Nekoliko čuvara, među njima i Dimitri, stajalo je u dnu
prostorije. Izvan Akademije čuvari su uglavnom štitili samo jednu osobu.
Ovdje su imali puno više ljudi koje su morali čuvati, a usto su i trenirali
novake. Zato, umjesto da samo slijede jednu osobu uokolo, organizirali su
se u smjene kako bi imali nadzor nad cijelom školom i svim razredima.
»U redu, Hathaway«, rekao je veselo Stan, šetkajući natrag do početka
razreda gdje sam stajala. »Upoznaj nas sa svojim obrambenim
tehnikama.«
»Mojim... tehnikama?«
»Naravno. Pretpostavljam da si imala nekakav plan u glavi, koji nitko od
nas, doduše, ne razumije, kada si odvela maloljetnu morojsku plemkinju s
Akademije i stavila je na milost i nemilost strigoja.«
Ovo je bila repriza Kirovine propovijedi, ali s još više svjedoka.
»Nismo naletjeli ni na jednog jedinog strigoja«, odvratila sam ukočeno.
»To je očito«, rekao je s podsmijehom. »U suprotnome sada ne bi stajala
tu, jer bi bila mrtva.«
Došlo mi je da viknem kako sam možda i mogla poraziti strigoja, ali
nakon što su me onako izmlatili na treningu, sumnjala sam da bih uopće
preživjela i Masonov napad, a kamoli napad pravoga strigoja.
Kada nisam ništa odgovorila, Stan je počeo šetati gore-dolje po razredu.
»Pa dobro, što si onda radila? Kako si se brinula za njezinu sigurnost?
Jeste li izbjegavale izlaske po noći?«
»Ponekad.« To je bilo istina, pogotovo u početku. Kasnije smo se malo
opustile, jer su prošli mjeseci bez ikakva napada.
23
»Ponekad«, ponovio je visokim glasom, zbog čega je moj odgovor
zazvučao nevjerojatno glupo. »Onda si zacijelo spavala danju, a noću
čuvala stražu.«
»Ovaj... ne.«
»Ne? Ali to je jedna od prvih stvari koja se spominje u poglavlju o
tjelesnoj straži. Ne, čekaj, ti to ni ne bi znala budući da nisi bila ovdje.«
Progutala sam slinu i potisnula psovke koje su mi u tom trenu prošle
glavom.
»Pazila sam na okolinu kad god bismo izišle«, rekla sam, pokušavajući se
obraniti.
»O? Pa i to je nešto. Jesi li koristila Carnegiejevu metodu nadzora ili
rotacijski pristup?« Šutjela sam. »Znači tako. Onda pretpostavljam da si
koristila Hathawayinu metodu, poznatu i kao ’baci oko kad se sjetiš’.«
»Ne!« uzviknula sam ljutito. »To nije istina. Čuvala sam je. Još uvijek je
živa, nije li?«
Došao je natrag do mene i unio mi se u lice.
»Samo zato jer ti se posrećilo.«
»Strigoji ne vrebaju iza svakog ugla u vanjskome svijetu«, uzvratila sam.
»Nije uopće onako kako nas ovdje uče. Puno je sigurnije nego što svi vi
tvrdite.«
»Sigurnije? Sigurnije? Mi smo u ratu sa strigojima!« viknuo je. Bio mi je
tako blizu lica da sam osjećala kavu u njegovu dahu. »Jedan od njih
mogao bi sada doći i slomiti taj tvoj lijepi, tanki vrat prije nego što bi ga
uopće primijetila, a pritom se ne bi ni oznojio. Možda si brža i snažnija od
moroja i običnih ljudi, ali u usporedbi sa strigojima, ti si nula, nula. Oni
su smrtonosni i vrlo moćni. A znaš li što ih čini još moćnijima?«
Nije bilo šanse da dopustim tom kretenu da me rasplače. Odvratila sam
pogled i pokušala se usredotočiti na nešto drugo. Pogled mi je zastao na
Dimitriju i ostalim čuvarima. Promatrali su moje poniženje, kamenih lica.
»Morojska krv«, prošaptala sam.
»Što si rekla?« upitao je glasno Stan. »Nisam te čuo.«
Okrenula sam se natrag i suočila se s njime.
»Morojska krv! Morojska krv ih čini još moćnijima.«
Zadovoljno je kimnuo i povukao se nekoliko koraka unatrag.
»Da. Tako je. Čini ih toliko moćnima da ih je teško ubiti. Oni vječito žude
za morojskom krvlju. Prešli su na tamnu stranu kako bi postali
besmrtnima i učinit će sve što je potrebno da takvima i ostanu. Događalo
se da očajni strigoji napadnu moroje u javnosti. Skupine strigoja
provaljivale su u akademije poput naše. Postoje strigoji koji žive već
stoljećima i koji su se hranili naraštajima moroja. Njih je gotovo
24
nemoguće ubiti. I upravo zato ima sve manje i manje moroja. Jednostavno
nisu dovoljno snažni, čak ni s čuvarima, da bi se obranili. Neki moroji
više ne vide ni zašto bi bježali pa se svojevoljno pretvaraju u strigoje. A
kako moroji nestaju...«
»... s njima nestaju i dhampiri«, završila sam njegovu misao.
»Pa«, rekao je, ližući malo pljuvačke što mu je završilo na usni. »Čini se
da si ipak nešto naučila. Ali još ćemo vidjeti hoćeš li naučiti dovoljno da
položiš ispit i kvalificiraš se za terensku nastavu u sljedećem
polugodištu.«
Jao! Ostatak tog užasnog sata provela sam, natrag u svojoj stolici, hvala
Bogu, vrteći u mislima njegove posljednje riječi. Terenska nastava na
četvrtoj godini bilo je najbolje iskustvo za novaka. Polovinu polugodišta
ne bismo morali slušati predavanja, nego bi svakome od nas bio
dodijeljen jedan morojski učenik kojeg bismo čuvali i pratili uokolo.
Stariji čuvari bi nas nadzirali i testirali iznenadnim napadima i drugim
opasnim situacijama. Ocjena koju bi novak dobio iz terenske nastave bila
bi gotovo jednako važna kao i sve ostale ocjene zajedno. Isto tako, ta bi
ocjena utjecala na to kojem bi moroju ili morojki čuvar bio dodijeljen
nakon mature.
A ja? Za mene je postojala samo jedna morojka koju sam željela čuvati.
Dva školska sata poslije napokon je došlo vrijeme za ručak. Dok sam se
vukla kampusom prema zajedničkoj blagovaonici, pokraj mene se
najednom stvorio Dimitri. Nije se doimao previše kao »bog« kakvim ga je
Mason opisao, osim, naravno, svojega božanski dobrog izgleda.
»Pretpostavljam da si vidio što se dogodilo u Stanovu razredu?« upitala
sam, ne zamarajući se time da ga oslovim njegovom službenom titulom
»čuvara«.
»Da.«
»I ne držiš to nepravednim.«
»Je li bio u pravu? Misliš li da si bila potpuno sposobna zaštititi
Vasilisu?«
Spustila sam pogled prema tlu.
»Održala sam je živom«, promrmljala sam.
»Kako je danas bilo na treningu s ostalim učenicima?«
Kakvo zlobno pitanje. Nisam mu dala odgovor jer sam znala da i ne
moram. Poslije Stana imala sam još jedan trening i nisam ni sumnjala da
je Dimitri došao gledati kako me mlate kao vola u kupusu.
»Ako nisi u stanju boriti se protiv njih...«
»Da, da, znam«, živčano sam odgovorila.
Usporio je hod kako bi mogao pratiti moje bolno koračanje.
25
»Ti si jaka i brza po prirodi. Samo se trebaš održati u kondiciji. Zar se nisi
bavila sportom dok vas nije bilo?«
»Naravno«, slegnula sam ramenima. »Tu i tamo.«
»Nisi se pridružila nekom timu?«
»Prezahtjevno. Da sam htjela toliko vježbati, ostala bih ovdje.«
Prijeko me pogledao.
»Ako sada ne usavršiš svoje vještine, nikada nećeš biti sposobna uistinu
zaštiti princezu. Nećeš biti dovoljno dobra.«
»Bit ću potpuno sposobna zaštititi je«, odvratila sam žestoko.
»Znaš, nije sigurno da ćeš uopće ti biti njezina čuvarica, ni tijekom
terenske nastave, a ni nakon mature.« Dimitrijev glas bio je dubok i bolno
iskren. Mentor kojeg su mi dodijelili definitivno nije bio med i mlijeko.
»Nitko ne želi potratiti povezanost koju vas dvije imate, ali isto tako joj
sigurno neće dodijeliti nesposobnu čuvaricu. Ako želiš biti s njom, morat
ćeš se za to potruditi. Imaš treninge. Imaš mene. Iskoristi ovu priliku ili
nemoj. Ti si savršen izbor za Vasilisinu osobnu čuvaricu nakon mature,
ali samo ako dokažeš da si toga vrijedna. Nadam se da hoćeš.«
»Lissa, zovi je Lissa«, ispravila sam ga. Mrzila je svoje ime i puno joj je
bio draži taj amerikanizirani nadimak.
Otišao je u drugom smjeru i odjednom se više nisam osjećala tako
neustrašivo.
Prošlo je već puno vremena otkad je počela stanka za ručak. Većina
učenika odavno je odjurila u zajedničku blagovaonicu u želji da što bolje
iskoriste slobodno vrijeme za druženje. I sama sam bila nadomak zgradi
kada me zaustavio nečiji glas.
»Rose.«
Okrenula sam se u smjeru iz kojeg je dopirao glas i ugledala Viktora
Daškova. Toplo mi se nasmiješio, oslanjajući se na svoj štap. Stajao je
odmah do zida zgrade, a njegova dvojica čuvara bila su malo dalje, na
pristojnoj udaljenosti.
»Gospodine Daš... ovaj, hoću reći, Vaša Visosti. Zdravo.«
U posljednji tren sjetila sam se pravilno ga osloviti, jer sam gotovo
zaboravila morojske plemićke titule. Nisam ih koristila dok smo Lissa i ja
živjele među ljudima. Moroji su vladare birali između pripadnika
dvanaest kraljevskih obitelji. Najstariji član dobio bi titulu »princa« ili
»princeze«. Lissa je tako imala titulu princeze jer je jedina ostala od svoje
loze.
»Kako je prošao prvi školski dan?« upitao me.
»Još nije gotov.« Pokušala sam se sjetiti neke teme za čavrljanje. »Hoćete
li dugo ostati u posjetu?«
26
»Odlazim poslije podne nakon što se vidim s Natalie. Kada sam čuo da se
Vasilisa vratila, i ti, naravno, jednostavno sam morao doći vidjeti vas.«
Kimnula sam, nesigurna što bih još rekla. On je bio više Lissin nego moj
prijatelj.
»Želio sam ti reći...« Oklijevao je. »Ne želim umanjiti ozbiljnost onoga
što ste učinile, ali mislim da je Kirova ipak zanemarila jednu činjenicu. Ti
jesi uspješno štitila Vasilisu sve to vrijeme. To je vrlo dojmljivo.«
»Pa nije da sam se baš suočila sa strigojima ili sličnom prijetnjom«, rekla
sam.
»Ali bilo je opasnosti.«
»Naravno. Škola je jednom prilikom poslala psiho-pse.«
»Izvanredno.«
»Ne baš. Nije ih bilo teško izbjegavati.«
Nasmijao se.
»Nekoć sam znao loviti s njima. Nije ih baš tako lako izbjeći, s obzirom
na njihove moći i inteligenciju.« Bila je to istina. Psiho-psi su bili samo
jedni od mnogih magičnih stvorenja što tumaraju ovim svijetom,
stvorenja o kojima ljudi ništa ne znaju ili odbijaju povjerovati čak i ako ih
ugledaju. Kretali su se u čoporima i dijelili jednu vrstu psihičke
komunikacije koja ih je činila posebno smrtonosnima za njihov plijen, kao
i činjenica da su izgledali poput mutiranih vukova. »Jeste li naišli na još
kakve prijetnje?«
Slegnula sam ramenima.
»Tu i tamo je bilo manjih opasnosti.«
»Izvanredno«, ponovio je.
»Mislim da smo samo imale sreće. Ispada da sam kao čuvarica u
ozbiljnome zaostatku za ostalim učenicima.«
Odjednom sam zvučala poput Stana.
»Pametna si ti djevojka. Nadoknadit ćeš sve to. Osim toga, tu je i posebna
veza koju dijelite ti i Lissa.«
Skrenula sam pogled. Moja sposobnost da »osjećam« Lissu toliko je dugo
bila tajnom da sam se osjećala čudno što odjednom svi znaju za nju.
»Kronike su pune priča o čuvarima koji su mogli osjetiti kada bi se
njihovi štićenici našli u opasnosti«, nastavio je Viktor. »Proučavanje tog
fenomena i drevnih tradicija postalo mi je svojevrsnim hobijem. To je
nevjerojatan dar.«
»Da, valjda.« Slegnula sam ramenima.
Kakav dosadan hobi, pomislila sam, zamišljajući ga pogrbljena nad starim
knjižurinama u nekoj vlažnoj knjižnici prekrivenoj paukovim mrežama.
Viktor je lagano nagnuo glavu, a lice mu je preplavila znatiželja. Kirova i
27
ostali jednako su nas gledali kada smo spomenule našu povezanost, kao
da smo par laboratorijskih štakora.
»Kakav je to osjećaj, ako smijem pitati?«
»Pa... ne znam točno. Jednostavno uvijek znam kako se osjeća, poput
laganog žamora koji me prožima. Obično su to samo emocije. Nije kao da
si možemo slati poruke ili tako nešto.« Nisam mu rekla o tome kako znam
kliznuti u njezin um. Taj je dio i meni samoj bilo teško shvatiti.
»Ali to djeluje samo u jednome smjeru? Ona ne osjeća tebe?« Odmahnula
sam glavom. Bio je posve zadivljen. »Kako je do toga došlo?«
»Ne znam«, odgovorila sam, skrenuvši pogled. »Počelo je prije dvije
godine.« Namrštio se.
»Približno u isto vrijeme kada se dogodila i nesreća.«
Kimnula sam s oklijevanjem. O nesreći nisam željela razgovarati, to je
bilo sigurno. Lissina sjećanja bila su dovoljno grozna i nisam željela
pomiješati vlastita s njima. Savijen lim. Osjećaj vrućine, potom hladnoće
pa opet vrućine. Lissa kako vrišti nada mnom, vrišti i pokušava me
probuditi, vrišti jer se njezini roditelji i brat nikako ne bude. Na kraju sam
se jedino ja probudila. Liječnici su rekli da je pravo čudo što sam živa.
Rekli su da sudeći po svemu nije bilo razloga da preživim.
Čini se da je Viktor osjetio moju nelagodu, jer je odustao od daljnjeg
ispitivanja i vratio se svom prijašnjem uzbuđenju.
»Još uvijek ne mogu vjerovati da je to istina. Prošlo je toliko vremena
otkad se nešto tako dogodilo. Kad bi se barem događalo češće... pomisli
samo što bi to značilo za sigurnost svih moroja. Kad bi samo i drugi to
mogli iskusiti. Morat ću to pomnije istražiti i vidjeti ako se može ponoviti
i kod ostalih.«
»Aha.« Postajala sam nestrpljiva unatoč tome što mi je bio simpatičan.
Natalie je uvijek brbljala sto na sat i sada je postalo očito od kojeg je
roditelja naslijedila tu osobinu. Vrijeme ručka bližilo se kraju i, iako su
moroji i novaci imali zajedničku nastavu popodne, Lissa i ja možda
nećemo imati toliko vremena za razgovor.
»Možda bismo mogli...« Odjednom ga je prekinuo snažan napadaj kašlja
od kojeg mu se cijelo tijelo počelo tresti. Njegova bolest, Sandovsky
sindrom, napadala je prvo pluća, a s vremenom bi i cijelo tijelo povukla u
smrt. Nervozno sam pogledala njegove čuvare pa je jedan od njih krenuo
prema nama.
»Vaša Visosti«, rekao je pristojno, »morate ući unutra. Vani je
prehladno.« Viktor je kimnuo.
»Da, da. A siguran sam i da Rose želi jesti.« Okrenuo se prema meni.
»Hvala ti na razgovora. Ne mogu ti objasniti koliko mi znači što je
28
Vasilisa na sigurnome, i što si je ti čuvala. Njezinu sam ocu obećao da ću
se pobrinuti za nju ako mu se išta dogodi, a kada ste vas dvije nestale,
osjećao sam se kao da sam ga iznevjerio.«
U trbuhu mi se javio mučan osjećaj dok sam ga zamišljala izjedenog
krivnjom i brigom zbog našega nestanka. Sve do sada nisam previše
razmišljala o tome kako je naš odlazak utjecao na druge.
Oprostili smo se, a ja sam napokon ušla u školu. Dok sam prolazila kroz
vrata, osjetila sam kako je Lissa naglo postala uznemirena. Ignorirajući
bol u nogama, pohitala sam prema zajedničkoj blagovaonici.
I gotovo se zabila u nju.
Ipak me nije vidjela. A nisu me opazili ni ljudi koji su stajali s njom:
Aaron i njegova porculanska lutkica. Zastala sam i naćulila uši. Upravo su
završavali razgovor. Djevojka se nagnula prema Lissi, koja je izgledala
potpuno preneraženo.
»Meni to izgleda kao nešto s dvorišne rasprodaje. Mislila sam da jedna
dragocjena pripadnica obitelji Dragomir ima više standarde.« Riječ
Dragomir izgovorila je s otrovnim prijezirom.
Zgrabila sam Lutkicu za rame i gurnula je u stranu. Bila je tako lagana da
je zateturala još cijeli metar i gotovo pala.
»Ona ima standarde«, rekla sam, »i upravo zato tvoj razgovor s njom je
gotov.«
Četvrto poglavlje
Srećom, ovoga puta nismo imale pozornost cijele učeničke blagovaonice,
ali nekoliko je ljudi zastalo kako bi vidjeli što se zbiva.
»Kojeg vraga radiš?« upitala me Lutkica sijevajući širokim plavim očima.
Sada kad sam joj bila tako blizu, mogla sam je napokon bolje promotriti.
Imala je vitku figuru kao i većina moroja, ali nije bila visoka poput njih pa
se zbog toga doimala gotovo poput djevojčice. Ljubičasta dizajnerska
haljinica koju je nosila bila je jednostavno savršena, što me podsjetilo da
na sebi uistinu imam odjeću iz dućana rabljene robe, ali kad sam je malo
pomnije proučila, shvatila sam da je haljina obični lažnjak.
Prekrižila sam ruke preko prsa.
»Zar si se izgubila, djevojčice? Znaš, osnovna škola je preko puta u
zapadnom kampusu.« Obraze joj je zahvatilo lagano rumenilo.
»Da me više nikad nisi taknula! Ako se pokušaš zajebavati sa mnom,
uzvratit ću ti istom mjerom.«
29
Čovječe, koje upoznavanje. Jedino me Lissin značajan pogled spriječio da
joj u lice ne saspem hrpu sarkastičnih odgovora. Umjesto toga odlučila
sam se za malo grublji pristup, da se tako izrazim.
»A ako se ti još jednom budeš zajebavala s nama, slomit ću te. Ako mi ne
vjeruješ, samo pitaj Dawn Yarrow što sam joj učinila s rukom prije tri
godine. Ti si tada vjerojatno morala biti u krevetu već do osam.«
Incident s Dawn nije bio jedan od mojih svjetlijih trenutaka. Ali iskreno,
nisam očekivala da ću joj slomiti ruku kad sam je gurnula u drvo. Ipak,
nakon tog događaja nisam više imala samo reputaciju cure koja je brza na
jeziku. Odjednom sam bila i pomalo opasna. Priča s Dawn ušla je u
školsku legendu, a ja sam voljela zamišljati kako je i dandanas
prepričavaju klinci na kampiranju dok noću sjede oko vatre. Sudeći prema
izrazu lica cure preda mnom, to je bila istina.
U tom je trenutku kraj nas prošao jedan od članova školske patrole i
sumnjičavo promotrio naš mali sastanak. Lutkica se počela povlačiti,
zgrabivši Aarona za ruku.
»Idemo«, rekla je.
»Hej, Aarone«, rekla sam veselo, sjetivši se da je on sve vrijeme bio tu.
»Dobro je vidjeti te opet.«
Na brzinu mi je kimnuo i nelagodno se osmjehnuo, dok ga je djevojka
odvlačila dalje od nas. Dobri stari Aaron. Možda je bio simpatičan i
sladak, ali agresivan zasigurno nije bio.
Okrenula sam se Lissi.
»Jesi li okej?«
Kimnula je.
»Kome sam ja to upravo zaprijetila batinama?«
»Nemam pojma.« Počela sam je voditi prema redu za ručak, ali samo mi
je odmahnula glavom.
»Moram ići hraniteljima.«
Preplavio me neobičan osjećaj. Toliko sam se naviknula biti njezinim
jedinim izvorom krvi, da mi se povratak normalnoj morojskoj rutini činio
čudnim. Zapravo, to mi je gotovo zasmetalo. A nije smjelo biti tako.
Dnevna hranjenja bila su dio morojskoga života, nešto što nisam mogla
pružiti Lissi dok smo živjele same. Bila je to nezgodna situacija, jer sam
ja bila slaba u dane hranjenja, a Lissa je bila u komi sve ostale dane.
Trebala sam biti sretna što će napokon povratiti punu snagu.
Natjerala sam se na smiješak.
»Naravno.«
Ušle smo u sobu za hranjenje, koja se nalazila tik do blagovaonice. Bila je
podijeljena na malene pregrađene odjeljke, u pokušaju da se posjetiteljima
30
pruži privatnost. Na ulazu nas je dočekala tamnokosa morojka i
pregledala svoj rokovnik, hitro listajući stranice. Kada je našla što je
tražila, načinila je nekoliko bilješki i dala Lissi znak da je slijedi. Mene je
znatiželjno promotrila, ali nije me spriječila da uđem.
Uvela nas je u jedan od odjeljaka u kojemu je sjedila punašna,
sredovječna žena i listala časopis. Podigla je pogled kada smo ušle i
osmjehnula nam se. U očima sam joj mogla vidjeti onaj sanjivi, stakleni
pogled kakav je imala većina hranitelja. Sudeći prema njezinoj
omamljenosti, danas je imala dosta posjetitelja.
Osmijeh joj se raširio kada je prepoznala Lissu.
»Dobro došli natrag, princezo.«
Morojka koja nas je dovela sada je izišla, a Lissa je sjela u stolicu pokraj
žene. Osjetila sam kako je obuzima lagana neugoda, malo drukčija od one
koju sam ja osjećala. I za nju je ovo bilo čudno, prošlo je već puno
vremena. Hraniteljica, s druge strane, nije bila nimalo suzdržana. Na licu
joj se pojavio čeznudjiv, pohlepan izraz, poput narkića koji zna da dolazi
sljedeći fiks.
Ispunilo me gađenje. Bio je to stari poriv koji su u mene usadili tijekom
niza godina. Hranitelji su bili neophodni za preživljavanje moroja. Bili su
to ljudi koji su dragovoljno pristali biti redovit izvor krvi, ljudi s ruba
društva koji su svoje živote predali tajnovitome svijetu moroja. Zauzvrat
su bili dobro zbrinuti i imali su sve ugodnosti koje su poželjeli. Sve u
svemu, oni su bili tek narkomani, ovisnici o morojskoj slini i euforiji koja
je dolazila sa svakim novim ugrizom. Moroji, kao i čuvari, s prijezirom su
gledali na tu ovisnost, ali moroji su morali preživjeti, a jedini drugi način
bio bi da silom uzimaju svoje žrtve. Licemjerstvo u svom najboljem
izdanju.
Hraniteljica je lagano nagnula glavu i Lissi ponudila vrat. Koža joj je bila
prekrivena ožiljcima od ugriza koje je zadobila tijekom godina dnevnih
hranjenja. Neredovita hranjenja koja smo ja i Lissa prakticirale nisu
ostavila nikakvih tragova na mome vratu; ožiljci bi obično nestali za dan
ili dva.
Lissa se nadnijela nad hraniteljicu i zarila očnjake u njezin vrat. Žena je
sklopila oči, ispustivši slabašan jecaj užitka. Progutala sam slinu,
promatrajući Lissu kako pije. Nisam vidjela ni kap krvi, ali mogla sam je
zamisliti. Prsa mi je ispunila bujica osjećaja: čežnja, ljubomora. Odvratila
sam pogled i zagledala se u pod. U mislima sam se izgrdila.
Što nije u redu s tobom? Zašto ti ovo nedostaje? Pa radile ste to samo
jednom na dan. Nisi ovisna, ne poput ove žene. I ne želiš biti.
31
Ali nisam mogla protiv sebe, protiv osjećaja koji su me preplavili dok sam
se prisjećala ljepote i euforije vampirskoga ugriza.
Lissa je završila pa smo se vratile u blagovaonicu i krenule prema redu za
ručak. Nije ostalo puno ljudi jer je objed završavao za petnaest minuta.
Počela sam trpati na tanjur pržene krumpiriće i neke okrugle stvarčice
koje su donekle podsjećale na pileće krokete. Lissa je uzela samo jogurt.
Moroji su trebali hranu baš poput ljudi i dhampira, ali nakon pijenja krvi
rijetko su imali tek.
»Kako je danas bilo na nastavi?« upitala sam.
Slegnula je ramenima. Lice joj je sada bilo puno boje i života.
»Okej. Svi su buljili u mene. I to puno. I postavljali hrpu pitanja o tome
gdje smo bile. Čula sam kako mi šapću iza leđa.«
»I meni je bilo tako«, rekla sam. Blagajnik nam je dao račun pa smo se
uputile prema stolovima. Postrance sam pogledala Lissu. »Jesi li u redu?
Ne gnjave te valjda?«
»Ne... u redu je.« Osjećaji koji su tekli kroz našu vezu proturječili su
njezinim riječima. Znala je da to mogu osjetiti pa je pokušala promijeniti
temu dodavši mi svoj raspored sati. Pregledala sam ga.
1. sat Ruski jezik 2
2. sat Američka kolonijalna kultura
3. sat Osnove upravljanja elementima
4. sat Antičko pjesništvo
— Ručak —
5. sat Ponašanje ijiziologija životinja
6. sat Napredna matematika
7. sat Morojska kultura 4
8. sat Slavenska umjetnost
»Štreberice«, rekla sam. »Da slušaš glupu matematiku kao i ja, imale
bismo isti popodnevni raspored.« Zastala sam. »Zašto imaš osnove
upravljanja elementima? To je predmet na drugoj godini, a ne četvrtoj.«
Netremice me gledala.
»Zato jer se na četvrtoj godini pohađa specijalizacija.«
Obje smo ušutjele. Svi moroji imali su moć upravljanja magičnim
elementima. Bila je to jedna od stvari po kojima su se živi vampiri
razlikovali od strigoja, mrtvih vampira. Za moroje magija je bila dar. Ona
je bila dio njihovih duša i povezivala ih je sa svijetom.
Nekoć davno koristili su je otvoreno, kako bi spriječili prirodne katastrofe
i pomogli oko drugih stvari, poput uzgoja hrane i nabave vode. Danas više
nije bilo potrebe za time, ali magija im je i dalje bila u krvi. Gorjela je u
njima i tjerala ih da se okrenu zemlji i upotrijebe svoje moći. Akademije
32
poput ove postojale su kako bi im pomogle kontrolirati svoju magiju i
naučiti kako je koristiti na nove, kompleksnije načine. Učenici su morali
naučiti i pravila njezina korištenja, pravila koja su postojala već
stoljećima i koja se moralo strogo poštivati.
Svi su moroji posjedovali ograničenu sposobnost upravljanja svakim od
elemenata. Kada su ušli u godine u kojima smo bile Lissa i ja, učenici bi
se »specijalizirali« za jedan od elemenata koji bi postao snažniji od
ostalih: zemlju, vodu, vatru ili zrak. Ne specijalizirati se bilo je isto kao i
ne proći pubertet.
A Lissa... pa, Lissa se još uvijek nije specijalizirala.
»Podučava li gospođa Carmack i dalje taj predmet? Što ona kaže?«
»Kaže da nije zabrinuta. Misli da će već doći samo od sebe.«
»Jesi li... jesi li joj rekla o...«
Lissa je odmahnula glavom.
»Ne. Naravno da nisam.«
Ostavile smo tu temu po strani. O njoj smo puno razmišljale, ali rijetko
kada razgovarale. Nastavile smo hodati, pogledom obilazeći stolove dok
smo razmišljale gdje sjesti. Nekoliko nas je učenika znatiželjno mjerkalo.
»Lissa!« začule smo glas. Osvrnule smo se i ugledale Natalie kako nam
maše. Lissa i ja smo načas razmijenile poglede. Natalie je na neki način
bila Lissina rođakinja, baš kao što joj je i Viktor na neki način bio ujak,
ali nikada se prije nismo s njom intenzivno družile.
Lissa je slegnula ramenima i krenula u njezinu smjeru.
»Zašto ne?«
Nevoljko sam je slijedila. Natalie je bila draga, ali je ujedno bila i jedna
od najdosadnijih osoba koje sam poznavala. Većina pri
padnika morojskoga plemstva u školi uživala je status zvijezda, ali Natalie
se nikada nije uklopila u to društvo. Bila je previše obična i nisu je nimalo
zanimali odnosi moći u Akademiji, a bila je i previše zbunjena da bi se
uopće snašla u tome.
Njezini prijatelji sramežljivo su nas promotrili, ali ona se nije suzdržavala.
Obje nas je snažno zagrlila. Imala je oči zelene kao žad, baš poput
Lissinih, ali kosa joj je bila crna kao ugljen. I Viktorova je bila takva prije
nego što se razbolio i potpuno osijedio.
»Vratile ste se! Znala sam da ćete se vratiti! Svi su govorili da ste
zauvijek otišle, ali ja nikad nisam u to povjerovala. Znala sam da nećete
moći odoljeti a da se ne vratite. Zašto ste uopće otišle? Kruži toliko priča
o tome!« Lissa i ja smo se pogledale dok je Natalie neumorno trabunjala.
»Camille je tvrdila da je jedna od vas ostala trudna i zbrisala kako bi
pobacila, ali ja sam znala da to ne može biti istina. Netko drugi je rekao
33
da ste otišle kod Roseine mame, ali pretpostavljala sam da ravnateljica
Kirova i moj tata ne bi bili tako bijesni da ste se samo pojavile kod nje.
Jeste li znale da ćemo možda biti cimerice? Baš sam razgovarala s...«
Nastavila je pričati, otkrivajući na mahove svoje bijele očnjake. Pristojno
sam se smješkala i ostavila Lissu da se bori s bujicom riječi sve dok
Natalie nije postavila jedno vrlo opasno pitanje.
»Kako si dolazila do krvi, Lissa?«
Svi za stolom znatiželjno su nas pogledali. Lissa se smrznula, ali ja sam
automatski uskočila, a laž mi je sama od sebe došla na usne.
»Oh, bez problema. Ima puno ljudi koji to žele raditi.«
»Doista?« upitao me jedan od Natalienih prijatelja, širom rastvorenih
očiju.
»Aha. Može ih se naći na zabavama i slično. Svi oni samo traže svoj fiks,
nije im ni važno od čega, i često uopće nisu ni svjesni da im vampir pije
krv: većina je toliko ušlagirana da se poslije ničega ne sjećaju.« Nakon
ovih ionako nejasnih detalja, ponestalo mi je ideja pa sam samo slegnula
ramenima, nastojeći pritom izgledati što ležernije. Uostalom, nitko od njih
nije znao što se događa u vanjskome svijetu. »Kao što sam rekla, nije bilo
problema. U stvari, bilo je lakše nego s našim hraniteljima.«
Natalie je prihvatila moju priču i potom se prebacila na neku drugu temu.
Lissa me zahvalno pogledala.
Ponovno sam se isključila iz razgovora i stala proučavati lica u prostoriji,
nastojeći dokučiti tko se sada s kim druži i kako su se promijenili odnosi
moći unutar škole. Mason, koji je sjedio sa skupinom novaka, uhvatio je
moj pogled i osmjehnuo mi se. U njegovoj je blizini sjedila skupina
morojskih plemića i plemkinja. Smijali su se, a s njima su bili Aaron i ona
plava djevojka.
»Hej, Natalie«, rekla sam, okrenuvši se prema njoj i pritom prekinuvši
njezin monolog. Činilo se da joj to nije nimalo zasmetalo. »Tko je
Aaronova nova djevojka?«
»Ha? Oh! Mia Rinaldi.« Kada je vidjela da je blijedo gledam, upitala me:
»Zar je se ne sjećaš?«
»Zar bih trebala? Je li bila ovdje kada smo otišle?«
»Oduvijek je bila ovdje«, rekla je Natalie. »Mlađa je od nas samo
godinu.«
Uputila sam Lissi ispitivački pogled, ali samo je slegnula ramenima.
»Zašto je tako ljuta na nas?« upitala sam. »Uopće je ne poznajemo.«
»Ne znam«, odgovorila je Natalie. »Možda je ljubomorna zbog Aarona.
Nitko nije znao tko je ona kada ste vi otišle. Ali onda je postala stvarno
34
popularna i to stvarno brzo. Nije pripadnica plemstva ili slično, ali otkad
je prohodala s Aaronom...«
»Okej, hvala«, prekinula sam je. »Nije važno kako...«
Podigla sam pogled od Natalie i ugledala Jesseja Zeklosa kako prolazi
kraj našega stola. Ah, Jesse. Potpuno sam zaboravila na njega. Voljela
sam očijukati s Masonom i još nekoliko novaka, ali Jesse je spadao u
posve drugu kategoriju. S drugim se dečkima očijukalo čisto iz zabave. S
Jessejem se očijukalo u nadi da čete eventualno završiti negdje polugoli.
Bio je jedan od plemićkih moroja, tako prokleto zgodan da mu je oko
vrata trebao visjeti znak: OPREZ, OPASNO PO ŽIVOT. Pogledao me i
frajerski se osmjehnuo.
»Hej, Rose, dobro došla natrag. Još uvijek slamaš srca?«
»Zašto, javljaš se dragovoljno?«
Usne su mu se razvukle u još širi osmijeh.
»Ajmo se jednom naći i zajedno doznati odgovor na to pitanje. Ako te
ikad puste na slobodu.«
Produžio je dalje, a ja sam ga očarano pratila pogledom. Natalie i njezino
društvo zadivljeno su me gledali. Možda nisam bila božica na isti način na
koji je Dimitri bio bog, ali u ovom smo društvu Lissa i ja bile božice, ili
barem bivše božice, drukčije vrste.
»O, moj bože!« uskliknula je jedna djevojka. Nisam joj se mogla sjetiti
imena. »To je bio Jesse.«
»O, da«, rekla sam, smiješeći se. »To je bio Jesse.«
»Da bar izgledam kao ti«, dodala je s uzdahom.
Sve su oči za stolom odjednom bile uprte u mene. Iako sam bila napola
morojka, izgledala sam potpuno ljudski. Dok smo živjele u vanjskome
svijetu, do te sam se mjere stopila s ljudima da nisam više ni razmišljala o
svome izgledu. Ali ovdje, među vitkim morojskim djevojkama malih
grudi, određene značajke, prvenstveno moje veće grudi i izraženi bokovi,
izdvajali su me iz gomile. Bila sam svjesna svoje privlačnosti, ali za
morojske dečke moje tijelo bilo je i više nego lijepo: za njih sam bila
seksi na jedan opasan način. Dhampirke su bile egzotičan ulov, novotarija
koju su svi morojski tipovi željeli »isprobati«.
Bilo je ironično što su dhampirke ovdje bile tako poželjne, jer su vitke
morojke puno više sličile na supermršave manekenke s modnih pista koje
su bile popularne u ljudskome svijetu. Većina ljudi nikada nije mogla
dosegnuti tu »idealnu« vitkost, baš kao što morojke nikada nisu mogle
izgledati poput mene. Svi su željeli ono što nisu mogli imati.
Lissa i ja sjedile smo zajedno na popodnevnim satima, ali nismo puno
razgovarale. Osjetila sam kako nas svuda prate pogledi, baš kao što je i
35
rekla, ali otkrila sam da su ljudi bili opušteniji i srdačniji što sam više
razgovarala s njima. Polako su nas se počeli prisjećati i novina, iako ne i
zagonetnost, našega ludog bijega postupno je izblijedjela.
Bilo bi bolje reći da su se mene počeli sjećati. Jer ja sam bila ta koja je
pričala. Lissa je samo zurila pred sebe i slušala, ali nije pokazivala
zanimanje ni sudjelovala u razgovoru koji sam vodila s ostalim
učenicima. Mogla sam osjetiti kako iz nje kolaju tjeskoba i tuga.
»U redu«, rekla sam joj nakon što je nastava napokon završila. Stajale
smo pred školom, a ja sam bila svjesna da već samim tim činom kršim
uvjete pogodbe s Kirovom. »Ne ostajemo ovdje«, izjavila sam, obilazeći
nemirno pogledom kampus. »Pronaći ću način da nas izvučem odavde.«
»Doista misliš da bismo mogle opet pobjeći?« tiho me upitala Lissa.
»Apsolutno.« Govorila sam samouvjereno, sretna što ne može pročitati
moje osjećaje. Bilo je komplicirano pobjeći i prvi put. Ponoviti taj
pothvat, bit će teško, ali bila sam uvjerena da ću pronaći rješenje.
»Stvarno bi to učinila, zar ne?« Nasmiješila se, više sebi nego meni, kao
da se upravo sjetila nečega smiješnoga. »Pa naravno da bi. Samo, stvar je
u tome...« Uzdahnula je. »Nisam sigurna da trebamo otići. Možda...
možda bismo trebale ostati.«
Zatreptala sam u nevjerici.
»Što?« Nije to bio jedan od mojih elokventnijih odgovora, ali u tom
trenutku nisam mogla bolje. Nisam ovo očekivala od nje.
»Vidjela sam te, Rose. Vidjela sam kako razgovaraš s ostalim novacima u
razredu, kako raspravljate o treningu. Nedostajalo ti je ovo.«
»Nije vrijedno toga«, usprotivila sam joj se. »Ne ako... ne ako ti...«
Nisam mogla dovršiti rečenicu, ali bila je u pravu. Pročitala me. Uistinu
su mi nedostajali drugi novaci. Čak i neki od moroja. Ali nije se radilo
samo o tome. Težina mog neiskustva, koliko sam zaostajala za svima,
morila me cijeloga dana.
»Možda bude bolje«, nastavila je. »Nisu mi se već neko vrijeme
događale... znaš, one stvari. I nemam više osjećaj kao da nas netko prati
ili promatra.«
Nisam ništa odgovorila. Prije nego što smo napustile Akademiju,
neprestano je osjećala da je netko prati, kao da je nečija lovina. Nikad
nisam vidjela dokaze za to, ali jednom sam prilikom čula jednu od naših
profesorica kako neumorno priča o nečemu sličnom. Profesorica Karp,
zgodna morojka crvenosmeđe kose i visokih jagodica. Bila sam
poprilično sigurna da je luda.
»Nikad ne znate tko vas sve gleda«, govorila bi nam dok bi žustro
koračala razredom, spuštajući sve rolete. »Ili tko vas slijedi. Valja biti na
36
oprezu. Uvijek biti na oprezu.« Cerekali bismo se među sobom, jer to
učenici i rade kada im je profesorica ekscentrična i paranoična. Pomisao
da se Lissa ponaša poput nje uznemiravala me.
»Što ti je?« upitala me Lissa, primijetivši da sam se izgubila u mislima.
»Ha? Ništa. Samo razmišljam.« Uzdahnula sam, nastojeći uravnotežiti
vlastite potrebe s onime što je bilo najbolje za nju. »Liss, možemo ostati...
ali, imam nekoliko uvjeta.«
To ju je nasmijalo.
»Vidi, vidi, Rose daje ultimatum.«
»Ozbiljna sam.« Bile su to dvije riječi koje nisam često izgovarala.
»Želim da se kloniš pripadnika plemstva. Ne kao što to čini Natalie, ali
znaš, nekih. Onih koji se nadmeću za moć. Camille. Carly. Te grupe.«
Njezina šaljivost prešla je u čuđenje.
»Nisi valjda ozbiljna.«
»Naravno da jesam. Ionako ti se nikad nisu sviđali.«
»Tebi jesu.«
»Ne. Ne zapravo. Sviđalo mi se što nude. Zabave i sve te stvari.«
»I sada ćeš odjednom moći živjeti bez svega toga?« Sumnjičavo me
gledala.
»Naravno. Pa tako smo i živjele u Pordandu.«
»Da, ali to je bilo drukčije.« Pogled joj je odlutao u daljinu. »Ovdje...
ovdje moram biti dijelom toga. Ne mogu to izbjeći.«
»Vraga moraš. Natalie se kloni tih stvari.«
»Natalie neće naslijediti titulu svoje obitelji«, oštro je odvratila. »Ja već
jesam. Moram sudjelovati u tome, početi stvarati veze. Andre...«
»Liss«, progunđala sam. »Ti nisi Andre.« Nisam mogla vjerovati da se još
uvijek uspoređuje sa svojim bratom.
»On je uvijek bio u tome.«
»E, pa«, odbrusila sam, »on je mrtav.«
Lice joj se stvrdnulo.
»Znaš, ponekad nisi ljubazna.«
»Ne družiš se sa mnom jer sam ljubazna. Ako to želiš, ima brdo ovaca u
školi koje bi jedne drugima iščupale grkljane da se mogu uvaliti u društvo
princeze Dragomir. Sa mnom se družiš jer ti ja govorim istinu, a istina
glasi ovako: Andre je mrtav. Ti si sada nasljednica i s time ćeš se nositi
kako najbolje znaš i umiješ. Ali za sada to znači da ćeš se kloniti drugih
plemića. Pritajit ćemo se na neko vrijeme. Biti tihe kao bubice. Ako se
opet umiješaš u te stvari, Liss, to će te dovesti do...«
»Ludila?« dovršila je moju rečenicu.
Sada sam ja skrenula pogled.
37
»U redu je«, rekla je nakon nekoliko trenutaka. Dotaknula mi je ruku,
uzdahnuvši. »U redu. Ostat ćemo i držati se podalje od svih tih stvari. Bit
ćemo ’tihe kao bubice’ ako tako želiš. Družiti se s Natalie,
pretpostavljam.«
Iskreno govoreći, nisam željela ništa od toga. Htjela sam ići na sve one
razuzdane, pijane zabave i događanja kao nekoć. Klonile smo se tog
života sve do smrti Lissinih roditelja i brata. Andre je trebao biti
nasljednik obiteljske titule i tako se i ponašao. Zgodan i komunikativan,
šarmirao bi svakoga tko bi ga upoznao. Bio je vođa svih plemićkih klika i
klubova koji su postojali na kampusu. Nakon njegove smrti, Lissa je
osjećala kako je njezina dužnost prema obitelji preuzeti bratovo mjesto.
U taj sam svijet ušla zajedno s njom. Ali meni je bilo puno lakše, jer se
nisam morala baviti intrigama koje su bile u pozadini svega. Bila sam
lijepa dhampirka kojoj nije smetalo uvaliti se u nevolju i izvoditi lude
vratolomije. Postala sam atrakcija. Drugi su voljeli moje društvo jer sam
ih pritom dobro zabavljala.
Lissa se morala nositi s drugim stvarima. Dragomiri su bili jedna od
dvanaest vladajućih obitelji. Jednoga dana ona će zauzeti vrlo važno
mjesto u morojskom društvu i drugi pripadnici kraljevskih obitelji željeli
su s njom imati što bolje odnose. Lažni prijatelji su je oblijetali i
pokušavali natjerati da se s njima uroti protiv drugih. Plemići su mogli u
istome dahu podmititi i zabiti nož u leđa, i to jedni drugima. Za dhampire
i obične moroje oni su bili posve nepredvidljivi.
Ta okrutna kultura na koncu je ostavila trag na Lissi. Obožavala sam
njezinu dobru, nježnu narav i mrzila koliko su je uznemiravale sve te
kraljevske igrice. Od nesreće je postala vrlo osjetljiva i sve zabave ovoga
svijeta nisu bile vrijedne njezine boli.
»U redu«, rekla sam naposljetku. »Vidjet ćemo kako će nam ovdje ići.
Ako išta pođe kako ne treba, bilo što, brišemo. Bez prigovora.«
Kimnula je.
»Rose?«
Obje smo podigle pogled prema Dimitrijevu impozantnom liku. Nadala
sam se da nije čuo posljednji dio našega razgovora.
»Kasniš na trening«, rekao je jednolično. Pristojno je kimnuo Lissi.
»Princezo.«
Dok smo se on i ja polako udaljavali, počela sam se brinuti za Lissu i
preispitivati našu odluku da ostanemo ovdje. Nisam osjećala da je Lissa u
opasnosti, ali kroz našu sam vezu znala da je potresaju snažne emocije.
Zbunjenost. Nostalgija. Strah. Iščekivanje. Poput moćnoga vala
prelijevale su se u mene.
38
Osjetila sam kako me poput magneta povlači u sebe, a potom se to i
dogodilo. Bilo je isto kao i onaj put u zrakoplovu: osjećaji su joj bili
toliko moćni da su me jednostavno »usisali« u njezin um prije negoli sam
ih uspjela obuzdati. Sada sam vidjela i osjećala isto što i ona.
Sporim je koracima obišla zgradu blagovaonice te se uputila prema
malenoj ruskoj ortodoksnoj kapelici koja je služila većinu vjerskih
potreba škole. Lissa je oduvijek redovito išla na misu. Ja nisam. Imala
sam dogovor s Bogom: pristala sam vjerovati u njega, jedva, dok god me
puštao da nedjeljom spavam koliko hoću.
Ali dok je ulazila, osjetila sam da nije tu došla zbog molitve. Imala je
drukčiju namjeru o kojoj ja nisam imala pojma. Pogledom je preletjela
kapelicu kako bi se uvjerila da ni svećenik ni netko od vjernika nije
unutra. Nije bilo nikoga.
Kliznula je kroz vrata u stražnjem dijelu kapelice i uspela se uskim,
škripavim stubama sve do tavana. Prostorija je bila tamna i prašnjava.
Jedina svjetlost dopirala je kroz ogroman vitraž koji je blagi sjaj jutarnjeg
sunca rasipao u sitne raznobojne kamenčiće na podu.
Do tog trenutka nisam znala da Lissa ovo mjesto smatra svojim utočištem.
Ali sada sam to osjećala, mogla sam osjetiti njezina sjećanja na sve one
trenutke kada je pobjegla ovamo biti sama sa svojim mislima. Njezina je
tjeskoba postupno kopnila dok je upijala mir poznatog okruženja. Sjela je
u široki okvir prozora i naslonila glavu uz staklo, opčinjena tišinom i
svjetlošću.
Moroji su mogli podnijeti nešto danjeg svjetla, za razliku od strigoja, ali
morali su paziti koliko su dugo izloženi. Dok je tako sjedila, zaštićena
staklom koje je ublažavalo snagu sunčevih zraka, mogla se na tren
pretvarati kao da je uistinu vani, na suncu.
Diši, samo diši, rekla je samoj sebi. Sve će biti okej. Rose će se pobrinuti
za sve.
Vjerovala je u to svim srcem, kao i uvijek, te se još više smirila.
Iz tame je odjednom progovorio dubok glas.
»Možeš uzeti cijelu Akademiju, ali ne i to mjesto pod prozorom.«
Naglo je ustala, a srce joj je divljački lupalo. Dijelila sam njezin strah i
vlastito bilo mi se ubrzalo.
»Tko je tamo?«
Trenutak poslije, nečiji je lik izišao iza hrpe sanduka, ali još je bilo
pretamno da ga jasno razabere. Istupio je naprijed, a slabašna je svjetlost
najzad otkrila uljeza. Raskuštrana crna kosa. Blijedoplave oči. Vječito
podrugljiv smiješak.
Christian Ozera.
39
»Bez brige«, izjavio je. »Ne grizem. Pa, barem ne na onaj način koji tebe
treba brinuti.«
Tiho se nasmijao na vlastitu šalu. Njoj to nije bilo smiješno. Potpuno je
zaboravila na Christiana. Baš kao i ja.
Bez obzira na to što se događalo u našemu svijetu, neke su istine o
vampirima bile vječne. Moroji su bili živi, strigoji su bili ne-mrtvi. Moroji
su bili smrtni, strigoji besmrtni. Moroji su se rađali, strigojem se
postajalo.
Bila su dva načina da se netko preobrazi u strigoja. Strigoji su mogli na
silu preobraziti ljude, dhampire i moroje samo jednim ugrizom. Moroji
privučeni obećanjem besmrtnosti mogli su vlastitim izborom postati
strigoji ako su namjerno ubili drugu osobu tijekom ispijanja krvi. Taj čin
smatrao se vrlo mračnim i izopačenim, najtežim grijehom koji je
pojedinac mogao počiniti protiv morojskoga načina života i protiv same
prirode. Moroji koji su izabrali kročiti putem tame zauvijek bi izgubili
moć da se povežu s magičnim elementima i drugim oblicima magije što
postoje na ovome svijetu. To je bio i razlog zašto više nikada nisu mogli
izići na sunce.
Upravo to dogodilo se Christianovim roditeljima. Oni su bili strigoji.
4 Re: Richelle Mead - Sestre po krvi 1 Sre Jan 11, 2012 11:19 pm
Margita
Administrator
Peto poglavlje
Ustvari, nekoć su bili strigoji. Skupina čuvara krenula je u lov za njima, a
kada su ih pronašli, ubili su ih. Kružile su glasine da je Christian, koji je
tada bio dijete, vlastitim očima vidio kako mu ubijaju roditelje. Iako on
sam nije bio strigoj, mnogi su vjerovali da nije daleko od toga, s obzirom
na to kako se uvijek oblačio u crno i držao po strani.
Strigoj ili ne, nisam mu vjerovala. Bio je kreten i u sebi sam povikala
Lissi da se makne odande, ali moji su povici bili uzaludni. Naša je
psihička veza funkcionirala samo u jednome smjeru.
»Što ti radiš ovdje?« upitala ga je.
»Uživam u dekoru, naravno. Ona stolica s ceradom prijeko jako je
dražesna u ovo doba godine. A s druge strane imamo staru kutiju prepunu
škrabotina blagoslovljenoga i ludoga svetoga Vladimira. I ne zaboravimo,
naravno, onaj prekrasni stol bez nogu u kutu.«
»Što god.« Zakolutala je očima i krenula prema vratima, ali zapriječio joj
je put.
»A što je s tobom?« zapitao je, izazivajući. »Zašto si ti ovdje? Zar te ne
čekaju zabave na koje moraš ići i životi koje moraš uništiti?«
40
Dio Lissina staroga žara se vratio.
»Opa, umrijet ću od smijeha. Zar sam postala nekakav test koji moraš
proći da dokažeš koliko si cool? Vidi koliko možeš raspizditi Lissu i
postani faca! Neka cura koju uopće ne poznajem danas se izderala na
mene, a sada se moram baviti i tobom? Što trebam učiniti da me se ostavi
na miru?«
»O, znači, zato si ovdje. Došla si se samosažalijevati.«
»Ovo nije šala. Ozbiljna sam.« Lissa je postajala ljuta. Prijašnji osjećaj
tuge polako je jenjavao.
Slegnuo je ramenima i opušteno se naslonio na nakošeni zid.
»Ja isto. Jednostavno obožavam samosažalijevati se. Mogli bismo od toga
napraviti malu zabavu jadikovanja, sa šeširićima i svim. O čemu želiš
prvo jadikovati? O tome kako će ti trebati cijeli jedan dan da ponovno
postaneš popularna i obožavana? Ili kako ćeš morati čekati nekoliko
tjedana da ti stigne odjeća koju si naručila iz Hollistera? Ako daš koju
paru više za brzu dostavu, možda i nećeš morati čekati tako dugo.«
»Pusti me da idem«, rekla je ljutito i ovoga puta gurnula ga u stranu.
»Čekaj«, rekao je dok je posezala za vratima. Sarkazam mu je nestao iz
glasa. »Kako... ovaj, kako je bilo?«
»Kako je bilo što?« upitala je oštro.
»Živjeti tamo vani. Izvan Akademije.«
Na trenutak je oklijevala odgovoriti, pomalo iznenađena njegovim
naizgled iskrenim pokušajem razgovora.
»Bilo je sjajno. Nitko nije znao tko sam. Bila sam samo još jedno lice. Ni
morojka ni plemkinja. Nitko.« Spustila je pogled. »Ovdje svi misle da
znaju tko sam.«
»Da. Teško je nadživjeti vlastitu prošlost«, rekao je s gorčinom u glasu.
U tom je trenutku Lissa shvatila, a samim time i ja, koliko je teško biti
Christian. Većinu vremena ljudi su se ponašali kao da uopće ne postoji.
Kao da je duh. Nisu razgovarali o njemu ni s njim. Jednostavno ga nisu
primjećivali. Stigma zločina koji su počinili njegovi roditelji bila je suviše
snažna i bacala je sjenu na cijelu obitelj Ozera.
Ipak, razbjesnio ju je i nije ga namjeravala žaliti.
»Čini se da je ovo tvoja zabava jadikovanja, a ne moja.«
Nasmijao se, gotovo kao da se slaže s njom.
»U ovoj sobi priređujem takve zabave već godinu dana.«
»Žao mi je«, rekla je Lissa podrugljivo. »Ja sam ovdje dolazila prije tebe.
Imam stanarsko pravo.«
MIN@
41
»A ja skvotersko pravo. Osim toga, pametnije mi je da što više budem
blizu kapelice kako ljudi ne bi mislili da sam se pretvorio u strigoja...
zasad.« Glas mu je ponovno ispunila gorčina.
»Prije sam te stalno viđala na misi. Išao si samo iz tog razloga? Da ostaviš
dobar dojam?« Strigoji nisu smjeli kročiti na sveto tlo. To je opet imalo
veze s njihovim griješenjem protiv svijeta.
»Pa naravno«, odgovorio je. »Zašto bih inače išao? Za dobrobit duše?«
»Što god«, rekla je Lissa, koja je očito imala drukčije mišljenje. »Onda ću
te ostaviti.«
»Čekaj«, rekao je ponovno. Činilo se kako ne želi da ode. »Može
dogovor? Možeš tu dolaziti ako mi ispričaš jednu stvar.«
»Koju to?« Okrenula se i pogledala ga. Nagnuo se prema njoj.
»Od svih glasina koje sam danas čuo o tebi, a vjeruj mi, bilo ih je dosta,
čak i ako mi ih nitko nije osobno ispričao, ima jedna koju se nije često
spominjalo. Analiziralo se sve ostalo: zašto ste otišle, što ste radile, zašto
ste se vratile, specijalizacija moći, što je Rose rekla Miji, bla, bla, bla. I od
svega toga, nitko, ali baš nitko nije doveo u pitanje onu glupu Roseinu
priču o svim onim ljudima koji su samo tako dopuštali da im piješ krv.«
Skrenula je pogled, a ja sam osjetila kako joj obrazi postaju vrući.
»To nije glupa priča.« Blago se nasmijao.
»Ja sam živio s ljudima. Moja teta i ja smo otišli nakon što su moji
roditelji... umrli. Nije tako lako doći do krvi.«
Kada mu nije odgovorila, ponovno se nasmijao.
»Rose je bila ta koja te hranila, zar ne?«
Lissu je presjekao strah, kao i mene. Nitko u školi nije znao za to. Kirova
i čuvari koji su nas uhvatili jedini su znali, ali zadržali su to za sebe.
»E pa, ako to nije pravo prijateljstvo, onda ne znam što jest«, rekao je.
»Ne smiješ nikome reći za to«, ispalila je.
Samo nam je ovo trebalo. Hranitelji su bili ovisnici o vampirskome
ugrizu, to smo svi znali. Prihvatili smo to kao dio života, ali i dalje smo ih
prezirali zbog toga. Za bilo koga drugoga, pogotovo za dhampira,
dopustiti moroju da ti pije krv bilo je gotovo... pa, perverzno. Zapravo,
jedna od najperverznijih stvari, gotovo pornografskih, koje su dhampiri
mogli učiniti bilo je dopustiti moroju da im pije krv tijekom seksa.
Lissa i ja se, naravno, nikada nismo seksale, ali obje smo vrlo dobro znale
kako bi drugi reagirali da doznaju kako sam ja bila ta koja ju je hranila.
»Ne smiješ nikome reći«, ponovila je Lissa.
Gurnuo je ruke u džepove kaputa i sjeo na jedan od sanduka.
»A kome bih ja to uopće mogao reći? Slušaj, mjesto pod prozorom je
danas tvoje, sjedni i uživaj. Ako me se još uvijek ne bojiš.«
42
Oklijevala je, proučavajući ga. Doimao se mračnim i neprijaznim, poput
mladoga buntovnika usana vječito izvijenih u podrugljiv smiješak. Ipak,
nije izgledao previše opasan. Nije izgledao kao strigoj. Oprezno je
zauzela mjesto pod prozorom, nesvjesno trljajući ruke od hladnoće.
Christian ju je motrio, a samo tren poslije zrak je postao osjetno topliji.
Pogledi su im se susreli i ona se nasmiješila, iznenađena što nikada prije
nije opazila ledenoplavu boju njegovih očiju.
»Specijalizirao si se za vatru?«
Kimnuo je i privukao slomljeni stolac.
»Sada stvarno imamo luksuzan smještaj.«
Viđenje se naglo prekinulo.
»Rose? Rose?«
Trepćući, usredotočila sam se na Dimitrijevo lice. Naginjao se prema
meni, a ruke su mu snažno obavile moja ramena. Bila sam prestala hodati.
Stajali smo na sredini ogromnoga dvorišta koje je razdvajalo zgrade više
škole.
»Jesi li dobro?«
»Ja... aha. Bila sam... bila sam s Lissom...« Stavila sam ruku na čelo.
Nikada nisam imala tako dugo i jasno iskustvo. »Bila sam joj u glavi.«
»U... glavi?«
»Aha. To je dio naše povezanosti.« Nije mi se dalo objašnjavati.
»Je li ona dobro?«
»Da, samo...« Oklijevala sam. Je li ona doista bila dobro? Christian Ozera
ju je upravo pozvao da se druži s njime. To nije bilo dobro. Od »tihe kao
bubice« do prelaska na tamnu stranu. Ali osjećaji koji su žamorili kroz
našu vezu nisu bili osjećaji straha ili uzrujanosti. Bila je gotovo pa
zadovoljna, iako još uvijek trunku nervozna. »Nije u opasnosti«, rekla
sam naposljetku. Barem sam se nadala da nije.
»Možeš li hodati?«
Onaj strogi, stoički ratnik kojeg sam prije upoznala sada je nestao, barem
na trenutak, i Dimitri Belikov odjednom je izgledao zabrinuto. Istinski
zabrinuto. Osjetivši kako me pozorno gleda, nešto je u meni zatitralo, što
je, naravno, bilo posve glupo. Nisam imala razloga izgubiti pamet samo
zato jer je frajer bio prezgodan. Uostalom, on je bio asocijalni bog, kako
je tvrdio Mason. Bog koji će mi uskoro nanijeti puno tjelesne boli.
»Aha, u redu sam.«
Ušla sam u svlačionicu i presvukla se u odjeću za vježbanje koju mi se
netko napokon sjetio dati nakon što sam se cijeli dan mučila u trapericama
i majici. Fuj! Lissino druženje s Christianom me kopkalo, ali potisnula
43
sam tu misao za poslije, dok su me mišići upozoravali da im je dosta
vježbanja za danas.
Predložila sam Dimitriju da me samo ovaj put pusti. Počeo se smijati, a ja
sam bila poprilična sigurna da se smije meni, a ne sa mnom.
»Zašto je to tako smiješno?«
»Oh«, rekao je, a osmijeh mu je nestao s lica. »Ti si bila ozbiljna.«
»Naravno da jesam! Slušaj, praktički sam budna već dva dana. Zašto baš
sada moramo početi s treningom? Daj, pusti me u krevet«, zacvilila sam.
»Pa to je samo jedan sat.«
Prekrižio je ruke i pogledao me svisoka. Više nije bio zabrinut. Ponovno
je bio smrtno ozbiljan. Gruba ljubav.
»Kako se sada osjećaš? Nakon treniranja koje si danas prošla?«
»Boli me ko sam vrag.«
»Sutra će ti biti još gore.«
»I?«
»Pa, bolje da sada odradiš trening, dok si još... ne tako loše.«
»Kakva ti je to logika?« odbrusila sam.
Ali prestala sam se protiviti i krenula za njim u prostoriju s utezima.
Pokazao mi je koje sprave da koristim, a potom se zavalio u kut čitajući
ofucani vestern roman. I to ti je neki bog. Kada sam bila gotova, stao je
pokraj mene i demonstrirao nekoliko pokreta za istezanje mišića.
»Kako si završio kao Lissin čuvar?« upitala sam. »Nisi bio ovdje prije
nekoliko godina. Jesi li uopće prošao obuku u ovoj školi?«
Nije mi odmah odgovorio. Dobila sam dojam da ne govori često o sebi.
»Ne. Pohađao sam školu u Sibiru.«
»Vau! To je valjda jedino mjesto na svijetu koje je gore od Montane.«
U njegovim je očima na trenutak nešto zasjalo, možda ga je moja šala
zabavila, ali nastavio je kao da nije čuo.
»Nakon mature postao sam čuvar jednog lorda obitelji Zeklos. Nedavno je
ubijen.« Osmijeh mu je iščeznuo, a lice mu se smračilo. »Poslali su me
ovdje jer su Akademiji trebali dodatni čuvari. Kada se princeza pojavila,
dodijeli su me njoj jer sam već bio ovdje. Ali to nije ni važno sve dok ne
napusti kampus.«
Razmislila sam o tome što je rekao. Zar su neki strigoji ubili tipa kojeg je
on navodno čuvao?
»Je li taj lord umro pod tvojom stražom?«
»Ne. Bio je sa svojim drugim čuvarom. Mene nije bilo.«
Utihnuo je i vidjela sam da je u mislima negdje daleko. Moroji su
očekivali puno od nas, ali ipak su shvaćali da smo, manje-više, tek ljudi.
Zato su čuvari imali godišnje odmore i plaću, kao i zaposlenici u svakom
44
drugom poslu. Neki iznimno odani čuvari, poput moje mame, odbijali su
uzeti slobodno vrijeme i zavjetovali su se svaki trenutak provoditi uz
svoga moroja. Promatrajući Dimitrija, imala sam osjećaj da bi se mogao
ubrzo pretvoriti u jednog od tih čuvara. Ali ako je uzeo slobodno vrijeme,
na što je imao potpuno pravo, nije se mogao kriviti za ono što se dogodilo
tom tipu. Ipak, vjerojatno jest. I ja bih sebe krivila da se što dogodi Lissi.
»Hej«, rekla sam, odjednom osjećajući potrebu da ga razvedrim, »jesi li ti
pomogao isplanirati kako da nas pronađete i vratite na Akademiju? Plan je
bio jako dobar. Primjena brutalne sile i sve to skupa.«
Znatiželjno je izvio obrvu. Cool. Oduvijek sam to željela moći napraviti.
»Ti to meni daješ kompliment?«
»Pa, bilo je puno bolje od onog što su prije pokušali.«
»Prije?«
»Aha. U Chicagu. S čoporom psiho-pasa.«
»Ono je bio prvi put da smo vas uspjeli pronaći. U Portlandu.«
Završila sam s istezanjem i sjela, prekriživši noge.
»Pa, sumnjam da sam umislila psiho-pse. Osim toga, tko ih je dragi
mogao poslati? Primaju naredbe samo od moroja. Možda ti nitko nije
rekao za to?«
»Možda«, rekao je nezainteresirano. Ali na njegovu sam licu vidjela da
nije vjerovao u to.
Nakon toga sam se vratila u učenički dom u kojem su bili smješteni svi
novaci. Morojski su učenici živjeli na drugoj strani velikoga dvorišta,
bliže zajedničkoj blagovaonici. Jedan od razloga takva rasporeda bilo je to
što je bio praktičan. Mi novaci ovako smo bili bliže sportskoj dvorani i
terenima za treninge. Ali odvojeno smo živjeli i zbog razlika u životnome
stilu dhampira i moroja. Njihov dom gotovo uopće nije imao prozore,
osim onih zatamnjenih koji su ublažavali sunčevu svjetlost. Imali su i
poseban dio gdje su im u svako doba dana i noći bili dostupni hranitelji.
Dom za novake bio je izgrađen puno otvorenije kako bi moglo ulaziti više
svjetla.
Imala sam vlastitu sobu, budući da je novaka bilo malo, pogotovo
djevojaka. Soba koju su mi dali bila je malena i obična, s krevetom i
stolom na kojem je bilo računalo. Onih nekoliko stvari koje sam
posjedovala dopremili su iz Portlanda i sada su bile u kutijama u sobi.
Prekopala sam po njima i izvukla staru majicu za spavanje. Usput sam
pronašla i nekoliko fotografija. Na jednoj smo bile Lissa i ja na
nogometnoj utakmici u Pordandu, a druga je bila snimljena kada sam s
njezinom obitelji pošla na odmor, godinu dana prije nesreće.
45
Stavila sam ih na stol i uključila računalo. Netko iz službe za tehničku
potporu mi je dao papir s uputama za obnovu e-mail računa i uspostavu
lozinke. Učinila sam oboje, sretna što se nitko nije sjetio da ću tako moći
komunicirati s Lissom. Bila sam preumorna da joj sada pišem i već sam
se spremila isključiti računalo, kada sam opazila da imam jednu novu
poruku. Bila je od Janine Hathaway. Kratko je pisalo:
Drago mi je što si se vratila. Nema isprike za ono što si učinila.
»I ja tebe volim, mama«, promrmljala sam i isključila računalo.
Kada sam kasnije legla u krevet, zaspala sam prije nego što mi je glava
dotakla jastuk. Kao što je Dimitri predvidio, sljedećega jutra probudila
sam se s bolovima deset puta gorima od jučerašnjih. Dok sam tako ležala
u krevetu, počela sam razmišljati o prednostima bijega. Potom sam se
sjetila kako su me dobro premlatili i shvatila kako je jedini način da
spriječim da se to ponovno dogodi otići na trening i pretrpjeti još
premlaćivanja.
Zbog bolnih mišića sve je bilo još gore, ali nekako sam uspjela preživjeti
trening s Dimitrijem prije nastave i treninge koji su uslijedili a da se
pritom ne onesvijestim.
Za ručkom sam odvukla Lissu od Natalieina stola i očitala joj bukvicu o
Christianu kakve se ni Kirova ne bi posramila, posebno je prekorivši što
mu je priznala da sam joj ja davala da mi pije krv. Ako se to dozna, obje
ćemo se morati oprostiti od društvenoga života, a nisam imala povjerenja
u njega da će šutjeti.
Ali Lissa je imala druge brige.
»Opet si mi bila u glavi?« uzviknula je. »I to tako dugo?«
»Nije bilo namjerno«, odvratila sam. »Jednostavno se dogodilo. Ali ne
radi se o tome. Koliko si se još družila s njim poslije?«
»Ne dugo. Bilo je nekako... zabavno.«
»E pa, ne možeš to ponoviti. Ako ljudi doznaju da se družiš s njim,
razapet će te.« Oprezno sam je promotrila. »Nisi se valjda, ono, zapalila
za njega?«
»Ne. Naravno da nisam«, podrugljivo je odgovorila.
»Dobro. Ako već misliš zavoditi tipove, onda ukradi natrag Aarona.«
Istina, bio je dosadnjaković, ali siguran. Baš kao i Natalie. Zašto su svi
bezopasni ljudi bili bezveznjaci? Možda je dosada upravo i bila sinonim
za sigurnost. Nasmijala se.
»Pa da mi Mia iskopa oči.«
»Možemo je mi srediti. Osim toga, Aaron zaslužuje hodati s nekim tko ne
kupuje odjeću na dječjem odjelu Gapa.«
»Rose, moraš prestati govoriti takve stvari.«
46
»Ja samo kažem ono što ti misliš.«
»Ona je samo godinu mlađa od nas«, rekla je Lissa. Potom se nasmijala.
»Ne mogu vjerovati da misliš da sam ja ta koja će nas uvaliti u nevolje.«
Dok smo polako hodale prema razredu, nasmiješila sam se i dugo je
promatrala.
»Moraš priznati da Aaron izgleda prilično dobro, ha?«
Osmjehnula mi se, ne želeći me pogledati u oči.
»Aha. Prilično dobro.«
»Opa! Vidiš? Trebala bi ga ponovno osvojiti.«
»Što god. Sada smo samo prijatelji i meni je to okej.«
»Prijatelji koji su si nekoć gurali jezike u grlo.«
Zakolutala je očima.
»Okej, okej.« Prestala sam je zadirkivati. »Neka Aaron ostane u vrtiću
igrati se. Ali ti se moraš kloniti Christiana. Opasan je.«
»Pretjeruješ, Rose. Nije kao da će se pretvoriti u strigoja.«
»Loše utječe na tebe.« Nasmijala se.
»Možda misliš da bih se ja mogla pretvoriti u strigoja?«
Nije čekala moj odgovor, nego je požurila naprijed i otvorila vrata
učionice u kojoj smo imali biologiju. Zastala sam na trenutak, vrteći u
mislima njezine posljednje riječi, a potom pošla za njom. Kada sam ušla,
pružila mi se prilika vidjeti kako plemićki moroji koriste svoje moći.
Nekoliko je momaka zadirkivalo mršavoga moroja, dok se skupina
djevojaka cerekala sa strane. Nisam ga poznavala, ali znala sam da je
siromašan i da zasigurno ne pripada plemstvu. Nekoliko se njegovih
mučitelja koristilo zračnom magijom pa su mu otpuhali papire sa stola i
razbacivali ih po prostoriji malenim zračnim strujama dok ih je on
bezuspješno pokušavao uhvatiti.
Nagon mi je govorio da bih trebala nešto poduzeti, možda tresnuti
jednoga od njih. Ali nisam se mogla potući sa svakime tko mi je išao na
živce, a sigurno ne sa skupinom plemića, pogotovo sada kada je Lissu
trebalo držati što dalje od njihova društva. Zato sam im samo uputila
pogled pun gađenja i krenula prema svome stolu. Odjednom sam osjetila
kako me zgrabila nečija ruka. Jesse.
»Hej«, rekla sam neozbiljno. Na sreću, činilo se da on ne sudjeluje u
mučenju. »Miči ruke s robe.«
Široko mi se osmjehnuo, ali je i dalje zadržao ruku oko moje.
»Rose, ispričaj Paulu kako si ono izazvala tučnjavu u razredu profesorice
Karp.«
Nagnula sam glavu prema njemu i vragolasto mu se nasmiješila.
»Izazvala sam ja i više od jedne tučnjave u njezinu razredu.«
47
»Mislim na onu s rakom samcem i skočimišem.«
Nasmijala sam se, sjetivši se.
»O, da. Mislim da se radilo o hrčku. Jednostavno sam ga ubacila u posudu
u kojoj je bio rak i kako ih je obojicu uznemirila moja blizina, istoga su
trena navalili jedan na drugoga.«
Paul, dečko koji je sjedio blizu i kojeg sam slabo poznavala, zahihotao se.
Prošle se godine prebacio na Akademiju pa još nije čuo tu priču.
»Tko je pobijedio?«
Pogledala sam Jesseja.
»Ne sjećam se. A ti?«
»Ni ja. Ali sjećam se da je Karpica poludjela zbog toga.« Okrenuo se
Paulu. »Čovječe, trebao si vidjeti tu ludu profesoricu koju smo prije imali.
Umišljala je da je netko progoni i uvijek je lupetala stvari koje nisu imale
smisla. Bila je luda ko puška. Znala je lutati po kampusu dok bi svi
spavali.«
Napeto sam se nasmiješila, pokušavajući izgledati kao da me sve to
zabavlja. Počela sam se ponovno prisjećati profesorice Karp, pomalo
iznenađena što mislim na nju već drugi put u dva dana.
Jesse je bio u pravu, Karpica je doista često lutala kampusom dok je još
radila. Bilo je to prilično jezivo. Jednom sam je i sama susrela, potpuno
neočekivano.
Iskradala sam se kroz prozor svoje sobe jer sam htjela ići družiti se s
nekim ljudima. Bilo je već kasno i svi smo trebali biti u svojim krevetima.
U to su vrijeme takvi mali izleti bili rutina za mene. Bila sam dobra u
bježanju.
Ali taj sam put pala. Soba mi je bila na prvom katu i na pola puta prema
dolje izgubila sam oslonac. Osjećajući kako padam, očajnički sam se
pokušala uhvatiti za nešto i usporiti pad. Grub kamen zgrade razderao mi
je kožu, ali bila sam previše uspaničena da bih osjetila ozljedu. Tresnula
sam na travu, prvo leđima, što mi je izbilo sav zrak iz pluća.
»Nisi baš u dobroj formi, Rosemarie. Trebala bi biti malo opreznija. Tvoji
bi treneri bili razočarani.«
Zaškiljila sam kroz zamršenu kosu i ugledala profesoricu Karp kako me
promatra zamišljena lica. Bol mi je sijevala kroz svaki dio tijela. Pokušala
sam je zanemariti najbolje što sam mogla pa sam se s mukom uspravila na
noge. Biti u razredu s profesoricom Karp dok si okružen drugim
učenicima jedna je stvar. Stajati s njom vani sama posve je drukčije. U
njezinim bi se očima katkad pojavio tračak nečega sablasnog i uvijek se
činilo kao da je u mislima negdje drugdje. Od toga bi mi se koža naježila.
48
Postojala je mogućnost da me odvuče Kirovoj i da za kaznu moram ostati
dulje poslije nastave. Još gore.
Ali, samo se osmjehnula i pružila ruke prema meni. Malo sam se trznula,
ali dopustila sam joj da me uhvati. Zapucketala je jezikom kada je
ugledala ogrebotine. Još mi je čvršće stisnula ruke, lagano se namrštivši.
Osjetila sam toplinu na koži i slabašno peckanje, tijelo mi je prožeo
osjećaj ugode, a potom su se rane zatvorile. U glavi mi se nakratko
zavrtjelo, a temperatura mi je naglo porasla. Krv je netragom nestala, kao
i bolovi koje sam tren prije osjećala u kuku i nozi.
Istrgnula sam ruke iz njezinih, pokušavajući doći do daha. Puno sam puta
vidjela kako moroji izvode magiju, ali nikada nešto slično tomu.
»Što... što ste to učinili?«
Iznova mi je uputila onaj čudni smiješak.
»Vrati se u sobu, Rose. Ovdje vani vrebaju strašne stvari. Nikada ne znaš
tko te slijedi. «
I dalje sam zurila u svoje ruke.
»Ali...«
Ponovno sam je pogledala i po prvi puta uočila da na sljepoočicama ima
ožiljke. Izgledali su kao da ih je netko načinio zarivši nokte duboko u
kožu. Namignula mi je.
»Neću te odati ako ni ti ne odaš mene.«
Vratila sam se u stvarnost, uznemirena sjećanjem na tu bizarnu noć. Jesse
se u međuvremenu raspričao o nekoj zabavi.
»Moraš se izvući iz okova, barem za večeras. Idemo na ono mjesto u šumi
oko pola devet. Mark je nabavio malo trave.«
Čeznutljivo sam uzdahnula, a jezu koju mi je pobudilo prisjećanje na
profesoricu Karp sada je zamijenilo žaljenje.
»Nema šanse da se riješim okova. Čuva me moj ruski tamničar.«
Izgledao je razočarano. Pustio mi je ruku i prstima prošao kroz svoju
brončanu kosu.
Uf!
Bila je koma ne moći se družiti s njim.
Doista ću to morati promijeniti u bliskoj budućnosti.
»Pa zar te ne mogu pustiti zbog dobra ponašanja?« našalio se.
Uputila sam mu zavodljiv osmijeh, ili sam se barem nadala da je tako
ispao, pa sam zauzela svoje mjesto.
»Mogli bi«, doviknula sam mu preko ramena. »Da sam ikada dobra.«
49
Šesto poglavlje
Iako me Lissin susret s Christianom uznemirio, sljedećega dana sinula mi
je izvrsna zamisao.
»Hej, Kirova... ovaj, ravnateljice Kirova.« Stajala sam na vratima njezina
ureda, ne potrudivši se dogovoriti sastanak. Podigla je pogled s nekih
papira, naočigled uzrujana što me vidi.
»Da, gospođice Hathaway?«
»Odnosi li se moj kućni pritvor i na crkvu?«
»Kako, molim?«
»Rekli ste da uvijek moram biti u učeničkom domu, osim kada sam na
nastavi ili treningu. Ali što je s nedjeljnom misom? Mislim da baš i nije
pravedno oduzeti mi pravo na moje vjerske... potrebe.« Ili mi oduzeti
priliku, koliko god kratka ili dosadna bila, da se družim s Lissom.
Lagano je gurnula naočale prema vrhu nosa.
»Nisam bila svjesna da vi imate vjerske potrebe.«
»Pronašla sam Isusa dok smo bile u bijegu.«
»Nije li vaša majka ateistica?« zapitala je skeptično.
»Da, a otac mi je vjerojatno musliman. Ali ja sam krenula vlastitim
putem. I mislim da me ne biste smjeli odvlačiti s njega.«
Učinilo mi se da se na tren podsmjehnula.
»Ne, gospođice Hathaway, ne bih smjela. U redu. Dopušteno vam je ići
nedjeljom na misu.«
Osjećaj pobjede nad Kirovom nije dugo trajao, jer je misa bila dosadna
baš kao što sam se i sjećala. Nekoliko dana poslije otišla sam u crkvu i
sjedila pokraj Lisse, zbog čega sam imala dojam da sam ipak u nečemu
uspjela prevariti ravnateljicu. Uglavnom sam promatrala ljude. Misa nije
bila obvezna za učenike, ali s toliko obitelji iz istočne Europe mnogi od
učenika bili su pravoslavni kršćani pa su misu pohodili ili zbog vjere ili
zbog prisile roditelja.
S druge strane prolaza sjedio je Christian, doimajući se svetački kao što je
i najavio. Iako mi se nije sviđao, njegova mi je lažna pobožnost ipak
izmamila osmijeh na usne. Straga je sjedio Dimitri, lica prošarana
sjenama, ali nije primio pričest, baš kao ni ja. Iako je izgledao vrlo
usredotočeno, zapitala sam se sluša li uopće obred. Ja sam se tek tu i tamo
uključila.
»Pratiti put koji nam je Bog namijenio nikad nije lako«, govorio je
svećenik. »Čak se i sv. Vladimir, zaštitnik naše škole, morao suočavati s
teškoćama. Bio je toliko ispunjen duhom da su se ljudi okupljali oko
njega i slušali ga, posve očarani njegovom prisutnošću. Njegov je duh bio
50
tako moćan da je čak mogao izliječiti i bolesne, kažu nam drevne knjige.
Ali unatoč tome daru, mnogi su ga prezirali. Izrugivali su mu se, tvrdeći
da je on tek izgubljen i zbunjen čovjek.«
To je bio samo fin način da kažu kako je Vladimir bio lud. Svi su to znali.
On je bio jedan od šačice morojskih svetaca pa je svećenik volio kazivati
o njemu. Već sam bezbroj puta čula o njemu i prije našega odlaska. Baš
super. Činilo se da pred sobom imam još puno, puno nedjelja kada ću
moći uživati u takvim pričama.
»... a tako je bilo i s Annom, od sjenke poljubljenom.«
Naglo sam podigla glavu. Nisam imala blage veze o čemu je sada govorio
svećenik, jer neko vrijeme nisam obraćala pozornost. Ali te su mi se riječi
urezale u pamćenje. Od sjenke poljubljena. Prošlo je puno vremena otkad
sam ih prvi put čula, ali nikada ih nisam zaboravila. Čekala sam u nadi da
će nastaviti, ali već je prešao na drugi dio obreda. Misa je bila pri kraju.
Kada je bilo gotovo, Lissa i ja uputile smo se prema izlazu. Odmahnula
sam glavom prema njoj.
»Čekaj me tu. Odmah se vraćam.«
Probila sam se kroz gomilu vjernika do prednjega dijela gdje je svećenik
razgovarao s nekolicinom ljudi. Nestrpljivo sam čekala da završi. I
Natalie je bila tamo i ispitivala ga kakav bi dragovoljni rad mogla
obavljati. Uf! Završila je i otišla, pozdravivši me u prolazu.
Ugledavši me, svećenik je visoko podigao obrve.
»Zdravo, Rose. Drago mi je ponovno te vidjeti.«
»Aha... i meni vas«, rekla sam. »Na misi ste govorili o Anni. O tome kako
je ona bila ’od sjenke poljubljena’. Zanimalo me što to znači?«
Nabrao je obrve.
»Nisam u potpunosti siguran. Živjela je jako davno. Tada su ljudi često
dobivali takve nazive kako bi se dodatno opisao njihov karakter. Možda
su je time htjeli prikazati kao neustrašivu.«
Pokušala sam sakriti razočaranje.
»O... A tko je bila?«
Ovoga je puta njegovo mrštenje više izražavalo nezadovoljstvo nego
zamišljenost.
»Već sam puno puta govorio o tome na misi.«
»Hm, valjda sam to propustila.«
Nezadovoljstvo mu je još više poraslo pa se okrenuo.
»Pričekaj trenutak.«
Nestao je kroz vrata pokraj oltara, ista ona kojima se Lissa koristila kako
bi došla na tavan. Na tren sam razmišljala šmugnuti, ali onda sam se
51
predomislila zbog straha od Božje kazne. Za manje od minute svećenik se
opet pojavio, noseći u rukama knjigu. Pružio mi ju je. Morojski sveci.
»Tu možeš doznati više o njoj. I kada te sljedeći put vidim, volio bih čuti
što si novo naučila.«
Otišla sam, mrko gledajući pred sebe. Sjajno. Zadaća od svećenika.
Na ulaznim vratima kapelice našla sam Lissu i Aarona kako razgovaraju.
Smiješila se dok je govorila, a osjećaji koje sam primala od nje bili su
sretni, ali ni u kojem slučaju ekstatični.
»Ma šališ se!« uskliknula je.
Odmahnuo je glavom.
»Ne.«
Okrenula se, vidjevši da dolazim.
»Rose, nećeš nikada vjerovati što se dogodilo. Znaš li tko je Abby
Badica? I Xander? E pa, njihov čuvar želi napustiti posao. I oženiti drugu
čuvaricu.«
Ovo je već bio uzbudljiv trač. Moglo bi se čak reći, skandal.
»Ozbiljno? Zar namjeravaju, ono, pobjeći nekamo skupa?«
Kimnula je.
»Kupit će kuću. I raditi negdje s ljudima, pretpostavljam.«
Na tren sam promotrila Aarona, koji je odjednom postao jako sramežljiv
otkad sam im se pridružila.
»Kako se Abby i Xander nose s tim?«
»Okej. Neugodno im je. Misle da je to glupo.« Onda je shvatio s kim
razgovara. »O. Nisam mislio...«
»Nije važno.« Ukočeno sam se osmjehnula. »I jest glupo.«
Opa! Bila sam šokirana. Pobunjenica u meni obožavala je ovakve priče o
ljudima koji su se »borili protiv sustava«. Samo, ovoga puta borili su se
protiv mojega sustava, onoga za koji su me cio život obučavali da
vjerujem u njega.
Dogovor koji su sklopili dhampiri i moroji bio je neobičan. Prvi dhampiri
nastali su spajanjem moroja i običnih ljudi. Nažalost, dhampiri se nisu
mogli razmnožavati sami među sobom, ili s običnim ljudima. Za to je bila
kriva nekakva genetska neobičnost. Rekli su mi da je isto s mulama i
mazgama, iako mi ta usporedba baš i nije bila najdraža. Dhampiri i
čistokrvni moroji su pak mogli imati djecu, a zahvaljujući još jednoj
genetskoj čudnovatosti, njihovi su potomci bili normalni dhampiri, s pola
ljudskih i pola vampirskih gena.
Kako su moroji bili jedini s kojima su se dhampiri mogli razmnožavati,
morali smo biti blizu njih, dio njihova društva. Ali isto tako bilo je
neophodno da oni jednostavno prežive. Bez njih ne bi bilo ni nas. S
52
obzirom na to koliko su strigoji uživali u tamanjenju moroja, njihov nam
je opstanak postao velika briga.
Tako se razvio sustav čuvara. Dhampiri nisu imali magične sposobnosti,
ali su zato bili vrsni ratnici. Od vampirskih gena naslijedili smo izoštrena
osjetila i reflekse, a od ljudskih veću snagu i izdržljivost. Usto, nismo bili
ograničeni potrebom za krvlju ili problemima sa sunčevom svjetlošću.
Naravno, nismo bili snažni poput strigoja, ali naporno smo trenirali i na
kraju krajeva, čuvari su uistinu bili nenadmašni u zaštiti moroja. Većina je
dhampira mislila da vrijedi riskirati vlastiti život kako bismo osigurali da
naša vrsta i dalje može imati djecu.
S obzirom na to da su moroji željeli imati i odgajati samo morojsku djecu,
dugotrajne romantične veze između dhampira i moroja bile su prava
rijetkost. Isto se tako rijetko događalo da bi se morojske žene spetljale s
dhampirskim frajerima. Ali zato je puno morojskih mladića voljelo šarati
s dhampirkama, iako bi ti tipovi poslije uvijek oženili morojke. Zbog toga
je postojalo puno samohranih dhampirskih majki, ali bile smo snažne i
mogle smo se nositi s tim.
Ipak, puno dhampirskih majki nije željelo postati čuvaricama kako bi
mogle odgajati svoju djecu. Te su žene ponekad imale »stalne« poslove
kod moroja ili ljudi. Druge su pak živjele skupa u zajednicama.
Zajednicama koje su bile na jako lošem glasu. Ne znam koliko je toga
bilo istina, ali kružile su glasine da su ih morojski muškarci sve vrijeme
posjećivali radi seksa i da su neke dhampirke čak dopustile da im tijekom
odnosa piju krv. Zvali su ih krvnim kurvama.
Bez obzira na to, gotovo svi čuvari bili su muškarci, što je značilo da je
bilo puno više moroja nego čuvara. Većina dhampirskih muškaraca
prihvatila je činjenicu da nikada neće imati djecu. Znali su da je njihov
posao štititi moroje, dok su njihove sestre i rođakinje bile one koje su
rađale djecu.
Ipak, neke dhampirke, poput moje majke, i dalje su osjećale kako je
njihova dužnost postati čuvaricama, čak i pod cijenu da nisu mogle
odgajati vlastitu djecu. Nakon što sam se rodila, majka me predala na
odgoj morojima. Moroji i dhampiri počinjali su sa školom u vrlo ranoj
dobi, tako da je Akademija postala moj roditelj otkada sam navršila četiri
godine.
Njezin primjer i moj život na Akademiji naučili su me da cijelim srcem
vjerujem kako je dužnost dhampira štititi moroje. To je bio važan dio
našega naslijeđa, ali i jedini način na koji smo mogli osigurati vlastito
preživljavanje. To je jednostavno bilo tako.
53
Upravo je zbog toga ono što je učinio čuvar Badicasovih bilo tako
šokantno. Napustio je svoje štićenike i pobjegao s drugom čuvaricom, što
je značilo da je i ona ostavila svoje moroje. Njih dvoje čak nisu mogli
imati djecu, a zbog njihova su čina dvije obitelji sada bile nezaštićene. Što
je poenta? Nikoga nije bilo briga ako su dvoje dhampirskih tinejdžera
hodali ili ako su se odrasli dhampiri upuštali u avanture. Ali dugotrajne
veze? Kakav gubitak vremena. Kakva sramota.
Nakon kratke rasprave o situaciji s Badicasima, Lissa i ja napustile smo
Aarona. Dok smo izlazile iz kapelice, čula sam nekakav čudan zvuk, kao
da se nešto pomaknulo i počelo kliziti. Trenutak poslije shvatila sam što
se događa, ali već je bilo prekasno, jer se na nas s krova kapelice srušila
hrpa mokroga snijega. Bio je rani listopad i protekle je noći napadao
snijeg koji se gotovo odmah počeo topiti. Zato je masa koja nam se
sručila na glave bila vrlo mokra i jako hladna.
Na Lissu je pala većina, ali i ja sam jauknula kada mi je na kosu i niz vrat
potekla ledena voda. Još je nekoliko učenika u blizini zacičalo, našavši se
točno na rubu male lavine.
»Jesi li okej ?« upitala me, cvokoćući zubima. Skinula sam kaput i dodala
joj ga. Imao je glatku tkaninu koja nije propuštala vodu.
»Skini jaknu.«
»Ali bit će ti...«
»Uzmi ga.«
Poslušala me i obukla moj kaput, a ja sam odjednom postala svjesna
okolnog smijeha koji uvijek prati takve situacije. Izbjegla sam poglede i
usredotočila se na držanje Lissine mokre jakne dok se ona presvlačila.
»Bilo bi mi draže da nisi nosila kaput, Rose«, rekao je Ralf Sarcozy, jedan
neuobičajeno velik i punašan moroj. Mrzila sam ga. »Ta bi majica sjajno
izgledala mokra.«
»Ta je majica toliko ružna da je treba spaliti. Zar si je posudila od neke
beskućnice?«
Podigla sam pogled i ugledala Miju kako dolazi i hvata Aarona za ruku.
Plave su joj kovrče bile savršeno raspoređene, a na nogama je imala
prekrasan par crnih cipela koje bi ipak puno bolje pristajale meni. Ali
morala sam priznati da je zbog njih barem izgledala višom. Aaron je bio
samo nekoliko koraka iza nas, no njega hrpa snijega nekim čudom nije
zahvatila. Vidjevši samodopadan izraz na Mijinu licu, zaključila sam kako
naša mala nezgoda nije bila slučajna.
»Pretpostavljam da se ti nudiš baciti je u vatru, ha?« upitala sam, odlučna
ne pokazati koliko mi je njezina uvreda zasmetala. I predobro sam znala
da se moj modni izričaj ozbiljno pogoršao u posljednje dvije godine. »O,
54
čekaj malo, ali vatra nije tvoj element, zar ne? Ti kontroliraš vodu. Kakva
slučajnost da je masa ledene vode upravo pala na nas.«
Mia je izgledala uvrijeđeno, ali sjaj u njezinim očima govorio mi je kako
je previše uživala u svemu da bi bila tek nevina promatračka.
»Što bi to trebalo značiti?«
»Meni ništa. Ali ravnateljica Kirova vjerojatno će imati štošta reći kada
dozna da si rabila magiju protiv drugog učenika.«
»To nije bio napad«, podrugljivo je odvratila. »I nisam ja to učinila. Bio
je to Božji čin.«
Na njezino oduševljenje, nekoliko se učenika nasmijalo. U svojoj sam joj
glavi odgovorila: I ovo je, a potom je bacila u zid kapelice. Ali u
stvarnome životu Lissa me samo lagano gurnula i rekla:
»Idemo.«
Krenule smo prema svojim učeničkim domovima, ostavljajući iza sebe
smijeh i šale na račun naše nezgode te podrugljive komentare o tome kako
Lissa nema pojma o specijalizaciji moći. U sebi sam kipjela od bijesa.
Shvatila sam da ću morati nešto poduzeti u vezi s Mijom. Ne samo da su
njezina podmetanja bila iznimno iritantna nego nisam željela da se Lissa
nosi s još više stresa nego što je već morala. Prvi tjedan otkada smo se
vratile prošao je posve dobro i htjela sam da tako i ostane.
»Znaš«, rekla sam, »sve mi se više sviđa zamisao da ukradeš Aarona Miji.
To će malu gaduru naučiti pameti. A kladim se i da neće biti previše
teško. I dalje je lud za tobom.«
»Ne želim nikoga učiti pameti«, kazala je Lissa. »Osim toga, ja nisam
luda za njim.«
»Ma daj, pa ta cura neprestano izaziva i ogovara nas iza leđa. Jučer me
optužila da sam traperice nabavila u Vojsci spasa.«
»Tvoje traperice i jesu iz Vojske spasa.«
»Dobro, jesu«, frknula sam, »ali otkud njoj pravo da me ismijava kad
svoju obleku kupuje u Targetu.«
»Hej, što fali Targetu? Meni se sviđa.«
»I meni. Nije stvar u tome. Ona pokušava svoju odjeću profurati kao da
nosi prokletu Stellu McCartney.«
»A to je zločin?«
Namjestila sam ozbiljnu facu.
»Apsolutno. Moraš se osvetiti.«
»Već sam ti rekla, ne zanima me osveta.« Lissa me oštro pogledala. »A ne
bi trebala zanimati ni tebe.«
Nasmiješila sam se kao pravo nevinašce, a kada smo se razdvojile, još
sam jednom osjetila olakšanje što ne može čitati moje misli.
55
»I, kada ćete vas dvije mačke napokon završiti u ringu?«
Mason me čekao ispred učeničkog doma nakon što sam se oprostila s
Lissom. Izgledao je nekako lijeno i slatko dok me promatrao prekriženih
ruku, naslonjen na zid zgrade.
»Nemam pojma o čemu to pričaš.«
Spustio je ruke i krenuo sa mnom unutra, dajući mi svoj kaput, jer sam ja
Lissi prepustila svoj.
»Vidio sam da imate sparing ispred kapelice. Pa, Rose, zar nemaš nimalo
poštovanja za kuću Božju?« Frknula sam.
»Imam isto onoliko poštovanja koliko i ti, bezbožniče jedan. Ti čak nisi ni
išao na misu. Osim toga, kao što si i sam rekao, bile smo ispred kapelice.«
»Još uvijek nisi odgovorila na moje pitanje.«
Samo sam se vragolasto nasmiješila i navukla njegov kaput.
Stajali smo u zajedničkoj prostoriji učeničkog doma. Bio je to strogo
nadziran prostor gdje su učenici i učenice mogli učiti, ali se i opuštati,
družiti i primati morojske goste. Bila je nedjelja i prostorija je bila
natrpana učenicima koji su u posljednji tren dovršavali zadaću koju je
trebalo sutra predati. Pogledom sam uhvatila malen, prazan stol i zgrabila
Masona za ruku pa ga odvukla prema slobodnome mjestu.
»Ne bi li trebala smjesta otići u svoju sobu?«
Spustila sam se duboko u stolicu i oprezno proučila okolinu.
»Ovdje ima toliko ljudi da će im trebati neko vrijeme dok me ne skuže. O,
Bože, muka mi je biti stalno zatvorena. A prošao je tek tjedan.«
»I meni je muka. Baš si nam nedostajala jučer. Nekoliko nas se skupilo pa
smo otišli igrati biljar u sobu za rekreaciju. Eddieju je išlo kao nikada
prije.«
Progunđala sam.
»Nemoj mi to govoriti. Ne želim slušati o tvom glamuroznom društvenom
životu.«
»U redu.« Podigao je lakat na stol i naslonio bradu na ruku. »Onda mi reci
nešto o Miji. Jednoga dana ćeš joj samo prići i zveknuti je šakom, je 1'
da? Mislim da se sjećam barem deset slučajeva kada si nokautirala ljude
koji su te ražestili.«
»A, ne. Gledaš novu, poboljšanu Rose«, rekla sam, pokušavajući
odglumiti čednost što sam bolje mogla. Nije mi baš pošlo za rukom.
Gotovo se ugušio od napadaja smijeha. »Osim toga, da takvo što izvedem,
prekršila bih dogovor s Kirovom. Moram biti poslušna ko psić.«
»Drugim riječima, moraš pronaći način da vratiš Miji, a da te pritom ne
uhvate.«
Osjetila sam kako mi na rubovima usana titra osmijeh.
56
»Znaš što mi se kod tebe sviđa, Mase. Razmišljaš isto kao i ja.«
»Zastrašujuća ideja«, našalio se. »A sada mi reci što misliš o ovome:
možda imam neke informacije o njoj, ali ti ih vjerojatno ne bih trebao
otkriti...«
Nagnula sam se naprijed.
»Ali već si mi dao mig. Sada mi moraš reći o čemu se radi.«
»Ma ne bi bilo u redu«, nastavio me zadirkivati. »Kako mogu znati da taj
podatak nećeš iskoristiti za kakvo zlodjelo?«
Zatreptala sam očima.
»Zar možeš odoljeti ovome licu?« Na tren je zadržao pogled na meni.
»Ne. Zapravo, ne mogu. Okej, stvar je u ovome: Mia nije plemkinja.«
Zavalila sam se natrag u stolicu.
»Ma nemoj me zezati. Pa to je stara vijest. Otkad sam navršila dvije
godine dobro znam tko pripada plemstvu, a tko ne.«
»Da, ali ne radi se samo o tome. Njezini roditelji rade za jednog od
lordova obitelji Drozdov.«
Nestrpljivo sam odmahnula rukom. Puno je moroja imalo poslove u
ljudskome svijetu, ali je isto tako i morojsko društvo imalo dovoljno
poslova za vlastitu vrstu. Netko ih je morao obavljati.
»Bave se čišćenjem. Oni su zapravo obične sluge. Tata joj kosi travu, a
mama je kućna pomoćnica.«
Zapravo sam osjećala poštovanje za svakoga tko je marljivo radio cijeli
dan, bez obzira na vrstu posla. Ljudi su posvuda morali raditi glupe
poslove samo kako bi preživjeli. Ali, baš kao i s odjećom iz Targeta,
ovdje se radilo o nečemu posve različitom, jer se Mia uporno pokušavala
predstaviti kao netko drugi. U tjedan dana otkad smo se Lissa i ja vratile,
opazila sam koliko se očajnički trudi uklopiti u školsku elitu.
»I nitko ne zna ništa o tome«, rekla sam zamišljeno.
»Mia želi da tako i ostane. Znaš i sama kakvi su plemići.« Zastao je na
tren. »Osim Lisse, naravno. Mia bi se loše provela da ikada doznaju.«
»Otkud ti znaš za to?«
»Moj ujak radi kao čuvar za Drozdove.«
»I ti si sve ovo vrijeme samo čuvao tu tajnu za sebe, ha?«
»Dok me ti nisi slomila. I, koji ćeš put izabrati: dobro ili zlo?«
»Mislim da ću joj dati...«
»Gospođice Hathaway, znate da ne smijete biti ovdje.«
Nad nama je stajala jedna od domskih nadzornica s izrazom
neodobravanja na licu.
Nisam se šalila kada sam rekla da Mason i ja razmišljamo isto. Imao je
dara za prodavanje magle baš kao i ja.
57
»Radimo na zajedničkom projektu iz književnosti. Kako bismo to trebali
izvesti ako je Rose u izolaciji?«
Nadzornica je stisnula oči.
»Meni se baš ne čini kao da učite.«
Kliznula sam rukom preko svećenikove knjige i nasumce je otvorila. Bila
sam je polegla na stol kada smo sjeli.
»Radimo... na ovome.«
I dalje nas je sumnjičavo gledala.
»Jedan sat. Dajem vam jedan sat i bolje vam je da vas vidim kako radite.«
»Da, gospođo«, rekao je Mason, smrtno ozbiljna lica. »Bez daljnjega.«
Otišla je dalje, još neko vrijeme ne skidajući pogled s nas.
»Ti si moj junak«, izjavila sam. Uperio je prstom u knjigu.
»Što je ovo?«
»Dao mi ju je svećenik. Imala sam nekoliko pitanja vezanih uz
propovijed.« Zapanjeno je zurio u mene.
»Daj, prestani i izgledaj zainteresirano.« Proučila sam kazalo.
»Pokušavam naći ženu po imenu Anna.«
Mason je primaknuo stolicu bliže meni pa smo sada sjedili jedno pokraj
drugoga.
»U redu. Bacimo se na posao.«
Pronašla sam broj stranice i otvorila knjigu na dijelu u kojem se govorilo,
naravno, o sv. Vladimiru. Pročitali smo cijelo poglavlje pretražujući tekst
u potrazi za Anninim imenom. Kada smo ga pronašli, vidjeli smo da autor
baš i nije imao puno toga kazati o njoj. Ali zato je uključio ulomak koji je
napisao neki tip što je navodno živio u isto vrijeme kada i sv. Vladimir:
A s Vladimirom uvijek hoda Anna, Fjodorova kći. Ljubav je njihova
kreposna i čista kao u sestre i brata, i u mnogim ga je zgodama ona
obranila od strigoja što htjedoše ga uništiti i svetost njegovu satrti. Na isti
način ona bijaše ta koja mu je pružala utjehu kada je teret duha postao
pretežak za nositi, a Sotonina tama prijetila da će ga ugušiti i oslabiti mu
zdravlje i tijelo. I od ovoga ga ona brani, jer njih su dvoje povezani još od
časa kada joj on spasi život dok je bila dijete. Znak je to ljubavi Božje da
je blagoslovljenomu Vladimiru poslao čuvaricu poput nje, Annu od
sjenke poljubljenu, koja vazda zna što mu leži u srcu i umu.
»Eto«, rekao je Mason. »Ona mu je bila čuvarica.«
»Ne piše ništa o tome što znači ’od sjenke poljubljena’.«
»Vjerojatno ne znači ništa.«
Duboko u sebi nisam vjerovala u to. Još sam jednom pročitala ulomak,
pokušavajući otkriti značenje skriveno među recima staromodnoga jezika.
Mason me znatiželjno promatrao i činilo se kao da doista želi pomoći.
58
»Možda su se zapalili jedno za drugo«, rekao je. Glasno sam se nasmijala.
»On je bio svetac.«
»Pa? I svecima se vjerojatno sviđa seks. Onaj dio gdje se spominju sestra
i brat sigurno je navođenje na lažni trag.« Prstom je pokazao na jedan
redak. »Vidiš? Bili su povezani.« Namignuo mi je. »To je šifra.«
Povezani. Kakav neobičan odabir riječi, ali to nije nužno moralo značiti
da su Anna i Vladimir strastveno trgali odjeću jedno s drugoga.
»Čisto sumnjam. Samo su bili bliski. Znaš, dečki i cure mogu biti samo
prijatelji.« Britko sam to izgovorila, a on me samo cinično pogledao.
»A da? I mi smo prijatelji, a ja ne znam što je tebi u ’srcu i umu’.« Mason
je zauzeo pozu poput kakva filozofa. »Naravno, neki iznose tvrdnju da
čovjek nikada neće doznati kakve tajne žensko srce... »
»O, daj šuti«, progunđala sam, udarivši ga u ruku.
»Jer one su uistinu jedna od najčudnijih i najzagonetnijih stvorenja«,
nastavio je lažnim učenjačkim glasom, »i muškarac mora biti vješt čitalac
misli ako ih ikada želi usrećiti.«
Počela sam se nekontrolirano cerekati, iako sam znala da će me to
vjerojatno opet uvaliti u nevolju.
»Onda probaj meni pročitati misli i prestani biti takav...»
Prestala sam se smijati i vratila pogled na knjigu.
Povezani i vazda zna što mu leži u srcu i umu.
Oni su imali posebnu vezu, najednom sam shvatila. Kladila bih se u sve
što sam imala, iako je to bilo malo, da sam u pravu. Otkriće je bilo
zapanjujuće. Postojale su mnoge nejasne priče i mitovi o tome kako su
čuvari i moroji »nekoć bili povezani«. Ali ovo je bio prvi put da sam
naišla na nekoga konkretnoga kome se to dogodilo.
Mason je zamijetio moju zatečenost.
»Jesi li okej? Izgledaš nekako čudno.«
»Aha. Dobro sam«, odvratila sam kao da je sve potpuno normalno.
Ustvari, nekoć su bili strigoji. Skupina čuvara krenula je u lov za njima, a
kada su ih pronašli, ubili su ih. Kružile su glasine da je Christian, koji je
tada bio dijete, vlastitim očima vidio kako mu ubijaju roditelje. Iako on
sam nije bio strigoj, mnogi su vjerovali da nije daleko od toga, s obzirom
na to kako se uvijek oblačio u crno i držao po strani.
Strigoj ili ne, nisam mu vjerovala. Bio je kreten i u sebi sam povikala
Lissi da se makne odande, ali moji su povici bili uzaludni. Naša je
psihička veza funkcionirala samo u jednome smjeru.
»Što ti radiš ovdje?« upitala ga je.
»Uživam u dekoru, naravno. Ona stolica s ceradom prijeko jako je
dražesna u ovo doba godine. A s druge strane imamo staru kutiju prepunu
škrabotina blagoslovljenoga i ludoga svetoga Vladimira. I ne zaboravimo,
naravno, onaj prekrasni stol bez nogu u kutu.«
»Što god.« Zakolutala je očima i krenula prema vratima, ali zapriječio joj
je put.
»A što je s tobom?« zapitao je, izazivajući. »Zašto si ti ovdje? Zar te ne
čekaju zabave na koje moraš ići i životi koje moraš uništiti?«
40
Dio Lissina staroga žara se vratio.
»Opa, umrijet ću od smijeha. Zar sam postala nekakav test koji moraš
proći da dokažeš koliko si cool? Vidi koliko možeš raspizditi Lissu i
postani faca! Neka cura koju uopće ne poznajem danas se izderala na
mene, a sada se moram baviti i tobom? Što trebam učiniti da me se ostavi
na miru?«
»O, znači, zato si ovdje. Došla si se samosažalijevati.«
»Ovo nije šala. Ozbiljna sam.« Lissa je postajala ljuta. Prijašnji osjećaj
tuge polako je jenjavao.
Slegnuo je ramenima i opušteno se naslonio na nakošeni zid.
»Ja isto. Jednostavno obožavam samosažalijevati se. Mogli bismo od toga
napraviti malu zabavu jadikovanja, sa šeširićima i svim. O čemu želiš
prvo jadikovati? O tome kako će ti trebati cijeli jedan dan da ponovno
postaneš popularna i obožavana? Ili kako ćeš morati čekati nekoliko
tjedana da ti stigne odjeća koju si naručila iz Hollistera? Ako daš koju
paru više za brzu dostavu, možda i nećeš morati čekati tako dugo.«
»Pusti me da idem«, rekla je ljutito i ovoga puta gurnula ga u stranu.
»Čekaj«, rekao je dok je posezala za vratima. Sarkazam mu je nestao iz
glasa. »Kako... ovaj, kako je bilo?«
»Kako je bilo što?« upitala je oštro.
»Živjeti tamo vani. Izvan Akademije.«
Na trenutak je oklijevala odgovoriti, pomalo iznenađena njegovim
naizgled iskrenim pokušajem razgovora.
»Bilo je sjajno. Nitko nije znao tko sam. Bila sam samo još jedno lice. Ni
morojka ni plemkinja. Nitko.« Spustila je pogled. »Ovdje svi misle da
znaju tko sam.«
»Da. Teško je nadživjeti vlastitu prošlost«, rekao je s gorčinom u glasu.
U tom je trenutku Lissa shvatila, a samim time i ja, koliko je teško biti
Christian. Većinu vremena ljudi su se ponašali kao da uopće ne postoji.
Kao da je duh. Nisu razgovarali o njemu ni s njim. Jednostavno ga nisu
primjećivali. Stigma zločina koji su počinili njegovi roditelji bila je suviše
snažna i bacala je sjenu na cijelu obitelj Ozera.
Ipak, razbjesnio ju je i nije ga namjeravala žaliti.
»Čini se da je ovo tvoja zabava jadikovanja, a ne moja.«
Nasmijao se, gotovo kao da se slaže s njom.
»U ovoj sobi priređujem takve zabave već godinu dana.«
»Žao mi je«, rekla je Lissa podrugljivo. »Ja sam ovdje dolazila prije tebe.
Imam stanarsko pravo.«
MIN@
41
»A ja skvotersko pravo. Osim toga, pametnije mi je da što više budem
blizu kapelice kako ljudi ne bi mislili da sam se pretvorio u strigoja...
zasad.« Glas mu je ponovno ispunila gorčina.
»Prije sam te stalno viđala na misi. Išao si samo iz tog razloga? Da ostaviš
dobar dojam?« Strigoji nisu smjeli kročiti na sveto tlo. To je opet imalo
veze s njihovim griješenjem protiv svijeta.
»Pa naravno«, odgovorio je. »Zašto bih inače išao? Za dobrobit duše?«
»Što god«, rekla je Lissa, koja je očito imala drukčije mišljenje. »Onda ću
te ostaviti.«
»Čekaj«, rekao je ponovno. Činilo se kako ne želi da ode. »Može
dogovor? Možeš tu dolaziti ako mi ispričaš jednu stvar.«
»Koju to?« Okrenula se i pogledala ga. Nagnuo se prema njoj.
»Od svih glasina koje sam danas čuo o tebi, a vjeruj mi, bilo ih je dosta,
čak i ako mi ih nitko nije osobno ispričao, ima jedna koju se nije često
spominjalo. Analiziralo se sve ostalo: zašto ste otišle, što ste radile, zašto
ste se vratile, specijalizacija moći, što je Rose rekla Miji, bla, bla, bla. I od
svega toga, nitko, ali baš nitko nije doveo u pitanje onu glupu Roseinu
priču o svim onim ljudima koji su samo tako dopuštali da im piješ krv.«
Skrenula je pogled, a ja sam osjetila kako joj obrazi postaju vrući.
»To nije glupa priča.« Blago se nasmijao.
»Ja sam živio s ljudima. Moja teta i ja smo otišli nakon što su moji
roditelji... umrli. Nije tako lako doći do krvi.«
Kada mu nije odgovorila, ponovno se nasmijao.
»Rose je bila ta koja te hranila, zar ne?«
Lissu je presjekao strah, kao i mene. Nitko u školi nije znao za to. Kirova
i čuvari koji su nas uhvatili jedini su znali, ali zadržali su to za sebe.
»E pa, ako to nije pravo prijateljstvo, onda ne znam što jest«, rekao je.
»Ne smiješ nikome reći za to«, ispalila je.
Samo nam je ovo trebalo. Hranitelji su bili ovisnici o vampirskome
ugrizu, to smo svi znali. Prihvatili smo to kao dio života, ali i dalje smo ih
prezirali zbog toga. Za bilo koga drugoga, pogotovo za dhampira,
dopustiti moroju da ti pije krv bilo je gotovo... pa, perverzno. Zapravo,
jedna od najperverznijih stvari, gotovo pornografskih, koje su dhampiri
mogli učiniti bilo je dopustiti moroju da im pije krv tijekom seksa.
Lissa i ja se, naravno, nikada nismo seksale, ali obje smo vrlo dobro znale
kako bi drugi reagirali da doznaju kako sam ja bila ta koja ju je hranila.
»Ne smiješ nikome reći«, ponovila je Lissa.
Gurnuo je ruke u džepove kaputa i sjeo na jedan od sanduka.
»A kome bih ja to uopće mogao reći? Slušaj, mjesto pod prozorom je
danas tvoje, sjedni i uživaj. Ako me se još uvijek ne bojiš.«
42
Oklijevala je, proučavajući ga. Doimao se mračnim i neprijaznim, poput
mladoga buntovnika usana vječito izvijenih u podrugljiv smiješak. Ipak,
nije izgledao previše opasan. Nije izgledao kao strigoj. Oprezno je
zauzela mjesto pod prozorom, nesvjesno trljajući ruke od hladnoće.
Christian ju je motrio, a samo tren poslije zrak je postao osjetno topliji.
Pogledi su im se susreli i ona se nasmiješila, iznenađena što nikada prije
nije opazila ledenoplavu boju njegovih očiju.
»Specijalizirao si se za vatru?«
Kimnuo je i privukao slomljeni stolac.
»Sada stvarno imamo luksuzan smještaj.«
Viđenje se naglo prekinulo.
»Rose? Rose?«
Trepćući, usredotočila sam se na Dimitrijevo lice. Naginjao se prema
meni, a ruke su mu snažno obavile moja ramena. Bila sam prestala hodati.
Stajali smo na sredini ogromnoga dvorišta koje je razdvajalo zgrade više
škole.
»Jesi li dobro?«
»Ja... aha. Bila sam... bila sam s Lissom...« Stavila sam ruku na čelo.
Nikada nisam imala tako dugo i jasno iskustvo. »Bila sam joj u glavi.«
»U... glavi?«
»Aha. To je dio naše povezanosti.« Nije mi se dalo objašnjavati.
»Je li ona dobro?«
»Da, samo...« Oklijevala sam. Je li ona doista bila dobro? Christian Ozera
ju je upravo pozvao da se druži s njime. To nije bilo dobro. Od »tihe kao
bubice« do prelaska na tamnu stranu. Ali osjećaji koji su žamorili kroz
našu vezu nisu bili osjećaji straha ili uzrujanosti. Bila je gotovo pa
zadovoljna, iako još uvijek trunku nervozna. »Nije u opasnosti«, rekla
sam naposljetku. Barem sam se nadala da nije.
»Možeš li hodati?«
Onaj strogi, stoički ratnik kojeg sam prije upoznala sada je nestao, barem
na trenutak, i Dimitri Belikov odjednom je izgledao zabrinuto. Istinski
zabrinuto. Osjetivši kako me pozorno gleda, nešto je u meni zatitralo, što
je, naravno, bilo posve glupo. Nisam imala razloga izgubiti pamet samo
zato jer je frajer bio prezgodan. Uostalom, on je bio asocijalni bog, kako
je tvrdio Mason. Bog koji će mi uskoro nanijeti puno tjelesne boli.
»Aha, u redu sam.«
Ušla sam u svlačionicu i presvukla se u odjeću za vježbanje koju mi se
netko napokon sjetio dati nakon što sam se cijeli dan mučila u trapericama
i majici. Fuj! Lissino druženje s Christianom me kopkalo, ali potisnula
43
sam tu misao za poslije, dok su me mišići upozoravali da im je dosta
vježbanja za danas.
Predložila sam Dimitriju da me samo ovaj put pusti. Počeo se smijati, a ja
sam bila poprilična sigurna da se smije meni, a ne sa mnom.
»Zašto je to tako smiješno?«
»Oh«, rekao je, a osmijeh mu je nestao s lica. »Ti si bila ozbiljna.«
»Naravno da jesam! Slušaj, praktički sam budna već dva dana. Zašto baš
sada moramo početi s treningom? Daj, pusti me u krevet«, zacvilila sam.
»Pa to je samo jedan sat.«
Prekrižio je ruke i pogledao me svisoka. Više nije bio zabrinut. Ponovno
je bio smrtno ozbiljan. Gruba ljubav.
»Kako se sada osjećaš? Nakon treniranja koje si danas prošla?«
»Boli me ko sam vrag.«
»Sutra će ti biti još gore.«
»I?«
»Pa, bolje da sada odradiš trening, dok si još... ne tako loše.«
»Kakva ti je to logika?« odbrusila sam.
Ali prestala sam se protiviti i krenula za njim u prostoriju s utezima.
Pokazao mi je koje sprave da koristim, a potom se zavalio u kut čitajući
ofucani vestern roman. I to ti je neki bog. Kada sam bila gotova, stao je
pokraj mene i demonstrirao nekoliko pokreta za istezanje mišića.
»Kako si završio kao Lissin čuvar?« upitala sam. »Nisi bio ovdje prije
nekoliko godina. Jesi li uopće prošao obuku u ovoj školi?«
Nije mi odmah odgovorio. Dobila sam dojam da ne govori često o sebi.
»Ne. Pohađao sam školu u Sibiru.«
»Vau! To je valjda jedino mjesto na svijetu koje je gore od Montane.«
U njegovim je očima na trenutak nešto zasjalo, možda ga je moja šala
zabavila, ali nastavio je kao da nije čuo.
»Nakon mature postao sam čuvar jednog lorda obitelji Zeklos. Nedavno je
ubijen.« Osmijeh mu je iščeznuo, a lice mu se smračilo. »Poslali su me
ovdje jer su Akademiji trebali dodatni čuvari. Kada se princeza pojavila,
dodijeli su me njoj jer sam već bio ovdje. Ali to nije ni važno sve dok ne
napusti kampus.«
Razmislila sam o tome što je rekao. Zar su neki strigoji ubili tipa kojeg je
on navodno čuvao?
»Je li taj lord umro pod tvojom stražom?«
»Ne. Bio je sa svojim drugim čuvarom. Mene nije bilo.«
Utihnuo je i vidjela sam da je u mislima negdje daleko. Moroji su
očekivali puno od nas, ali ipak su shvaćali da smo, manje-više, tek ljudi.
Zato su čuvari imali godišnje odmore i plaću, kao i zaposlenici u svakom
44
drugom poslu. Neki iznimno odani čuvari, poput moje mame, odbijali su
uzeti slobodno vrijeme i zavjetovali su se svaki trenutak provoditi uz
svoga moroja. Promatrajući Dimitrija, imala sam osjećaj da bi se mogao
ubrzo pretvoriti u jednog od tih čuvara. Ali ako je uzeo slobodno vrijeme,
na što je imao potpuno pravo, nije se mogao kriviti za ono što se dogodilo
tom tipu. Ipak, vjerojatno jest. I ja bih sebe krivila da se što dogodi Lissi.
»Hej«, rekla sam, odjednom osjećajući potrebu da ga razvedrim, »jesi li ti
pomogao isplanirati kako da nas pronađete i vratite na Akademiju? Plan je
bio jako dobar. Primjena brutalne sile i sve to skupa.«
Znatiželjno je izvio obrvu. Cool. Oduvijek sam to željela moći napraviti.
»Ti to meni daješ kompliment?«
»Pa, bilo je puno bolje od onog što su prije pokušali.«
»Prije?«
»Aha. U Chicagu. S čoporom psiho-pasa.«
»Ono je bio prvi put da smo vas uspjeli pronaći. U Portlandu.«
Završila sam s istezanjem i sjela, prekriživši noge.
»Pa, sumnjam da sam umislila psiho-pse. Osim toga, tko ih je dragi
mogao poslati? Primaju naredbe samo od moroja. Možda ti nitko nije
rekao za to?«
»Možda«, rekao je nezainteresirano. Ali na njegovu sam licu vidjela da
nije vjerovao u to.
Nakon toga sam se vratila u učenički dom u kojem su bili smješteni svi
novaci. Morojski su učenici živjeli na drugoj strani velikoga dvorišta,
bliže zajedničkoj blagovaonici. Jedan od razloga takva rasporeda bilo je to
što je bio praktičan. Mi novaci ovako smo bili bliže sportskoj dvorani i
terenima za treninge. Ali odvojeno smo živjeli i zbog razlika u životnome
stilu dhampira i moroja. Njihov dom gotovo uopće nije imao prozore,
osim onih zatamnjenih koji su ublažavali sunčevu svjetlost. Imali su i
poseban dio gdje su im u svako doba dana i noći bili dostupni hranitelji.
Dom za novake bio je izgrađen puno otvorenije kako bi moglo ulaziti više
svjetla.
Imala sam vlastitu sobu, budući da je novaka bilo malo, pogotovo
djevojaka. Soba koju su mi dali bila je malena i obična, s krevetom i
stolom na kojem je bilo računalo. Onih nekoliko stvari koje sam
posjedovala dopremili su iz Portlanda i sada su bile u kutijama u sobi.
Prekopala sam po njima i izvukla staru majicu za spavanje. Usput sam
pronašla i nekoliko fotografija. Na jednoj smo bile Lissa i ja na
nogometnoj utakmici u Pordandu, a druga je bila snimljena kada sam s
njezinom obitelji pošla na odmor, godinu dana prije nesreće.
45
Stavila sam ih na stol i uključila računalo. Netko iz službe za tehničku
potporu mi je dao papir s uputama za obnovu e-mail računa i uspostavu
lozinke. Učinila sam oboje, sretna što se nitko nije sjetio da ću tako moći
komunicirati s Lissom. Bila sam preumorna da joj sada pišem i već sam
se spremila isključiti računalo, kada sam opazila da imam jednu novu
poruku. Bila je od Janine Hathaway. Kratko je pisalo:
Drago mi je što si se vratila. Nema isprike za ono što si učinila.
»I ja tebe volim, mama«, promrmljala sam i isključila računalo.
Kada sam kasnije legla u krevet, zaspala sam prije nego što mi je glava
dotakla jastuk. Kao što je Dimitri predvidio, sljedećega jutra probudila
sam se s bolovima deset puta gorima od jučerašnjih. Dok sam tako ležala
u krevetu, počela sam razmišljati o prednostima bijega. Potom sam se
sjetila kako su me dobro premlatili i shvatila kako je jedini način da
spriječim da se to ponovno dogodi otići na trening i pretrpjeti još
premlaćivanja.
Zbog bolnih mišića sve je bilo još gore, ali nekako sam uspjela preživjeti
trening s Dimitrijem prije nastave i treninge koji su uslijedili a da se
pritom ne onesvijestim.
Za ručkom sam odvukla Lissu od Natalieina stola i očitala joj bukvicu o
Christianu kakve se ni Kirova ne bi posramila, posebno je prekorivši što
mu je priznala da sam joj ja davala da mi pije krv. Ako se to dozna, obje
ćemo se morati oprostiti od društvenoga života, a nisam imala povjerenja
u njega da će šutjeti.
Ali Lissa je imala druge brige.
»Opet si mi bila u glavi?« uzviknula je. »I to tako dugo?«
»Nije bilo namjerno«, odvratila sam. »Jednostavno se dogodilo. Ali ne
radi se o tome. Koliko si se još družila s njim poslije?«
»Ne dugo. Bilo je nekako... zabavno.«
»E pa, ne možeš to ponoviti. Ako ljudi doznaju da se družiš s njim,
razapet će te.« Oprezno sam je promotrila. »Nisi se valjda, ono, zapalila
za njega?«
»Ne. Naravno da nisam«, podrugljivo je odgovorila.
»Dobro. Ako već misliš zavoditi tipove, onda ukradi natrag Aarona.«
Istina, bio je dosadnjaković, ali siguran. Baš kao i Natalie. Zašto su svi
bezopasni ljudi bili bezveznjaci? Možda je dosada upravo i bila sinonim
za sigurnost. Nasmijala se.
»Pa da mi Mia iskopa oči.«
»Možemo je mi srediti. Osim toga, Aaron zaslužuje hodati s nekim tko ne
kupuje odjeću na dječjem odjelu Gapa.«
»Rose, moraš prestati govoriti takve stvari.«
46
»Ja samo kažem ono što ti misliš.«
»Ona je samo godinu mlađa od nas«, rekla je Lissa. Potom se nasmijala.
»Ne mogu vjerovati da misliš da sam ja ta koja će nas uvaliti u nevolje.«
Dok smo polako hodale prema razredu, nasmiješila sam se i dugo je
promatrala.
»Moraš priznati da Aaron izgleda prilično dobro, ha?«
Osmjehnula mi se, ne želeći me pogledati u oči.
»Aha. Prilično dobro.«
»Opa! Vidiš? Trebala bi ga ponovno osvojiti.«
»Što god. Sada smo samo prijatelji i meni je to okej.«
»Prijatelji koji su si nekoć gurali jezike u grlo.«
Zakolutala je očima.
»Okej, okej.« Prestala sam je zadirkivati. »Neka Aaron ostane u vrtiću
igrati se. Ali ti se moraš kloniti Christiana. Opasan je.«
»Pretjeruješ, Rose. Nije kao da će se pretvoriti u strigoja.«
»Loše utječe na tebe.« Nasmijala se.
»Možda misliš da bih se ja mogla pretvoriti u strigoja?«
Nije čekala moj odgovor, nego je požurila naprijed i otvorila vrata
učionice u kojoj smo imali biologiju. Zastala sam na trenutak, vrteći u
mislima njezine posljednje riječi, a potom pošla za njom. Kada sam ušla,
pružila mi se prilika vidjeti kako plemićki moroji koriste svoje moći.
Nekoliko je momaka zadirkivalo mršavoga moroja, dok se skupina
djevojaka cerekala sa strane. Nisam ga poznavala, ali znala sam da je
siromašan i da zasigurno ne pripada plemstvu. Nekoliko se njegovih
mučitelja koristilo zračnom magijom pa su mu otpuhali papire sa stola i
razbacivali ih po prostoriji malenim zračnim strujama dok ih je on
bezuspješno pokušavao uhvatiti.
Nagon mi je govorio da bih trebala nešto poduzeti, možda tresnuti
jednoga od njih. Ali nisam se mogla potući sa svakime tko mi je išao na
živce, a sigurno ne sa skupinom plemića, pogotovo sada kada je Lissu
trebalo držati što dalje od njihova društva. Zato sam im samo uputila
pogled pun gađenja i krenula prema svome stolu. Odjednom sam osjetila
kako me zgrabila nečija ruka. Jesse.
»Hej«, rekla sam neozbiljno. Na sreću, činilo se da on ne sudjeluje u
mučenju. »Miči ruke s robe.«
Široko mi se osmjehnuo, ali je i dalje zadržao ruku oko moje.
»Rose, ispričaj Paulu kako si ono izazvala tučnjavu u razredu profesorice
Karp.«
Nagnula sam glavu prema njemu i vragolasto mu se nasmiješila.
»Izazvala sam ja i više od jedne tučnjave u njezinu razredu.«
47
»Mislim na onu s rakom samcem i skočimišem.«
Nasmijala sam se, sjetivši se.
»O, da. Mislim da se radilo o hrčku. Jednostavno sam ga ubacila u posudu
u kojoj je bio rak i kako ih je obojicu uznemirila moja blizina, istoga su
trena navalili jedan na drugoga.«
Paul, dečko koji je sjedio blizu i kojeg sam slabo poznavala, zahihotao se.
Prošle se godine prebacio na Akademiju pa još nije čuo tu priču.
»Tko je pobijedio?«
Pogledala sam Jesseja.
»Ne sjećam se. A ti?«
»Ni ja. Ali sjećam se da je Karpica poludjela zbog toga.« Okrenuo se
Paulu. »Čovječe, trebao si vidjeti tu ludu profesoricu koju smo prije imali.
Umišljala je da je netko progoni i uvijek je lupetala stvari koje nisu imale
smisla. Bila je luda ko puška. Znala je lutati po kampusu dok bi svi
spavali.«
Napeto sam se nasmiješila, pokušavajući izgledati kao da me sve to
zabavlja. Počela sam se ponovno prisjećati profesorice Karp, pomalo
iznenađena što mislim na nju već drugi put u dva dana.
Jesse je bio u pravu, Karpica je doista često lutala kampusom dok je još
radila. Bilo je to prilično jezivo. Jednom sam je i sama susrela, potpuno
neočekivano.
Iskradala sam se kroz prozor svoje sobe jer sam htjela ići družiti se s
nekim ljudima. Bilo je već kasno i svi smo trebali biti u svojim krevetima.
U to su vrijeme takvi mali izleti bili rutina za mene. Bila sam dobra u
bježanju.
Ali taj sam put pala. Soba mi je bila na prvom katu i na pola puta prema
dolje izgubila sam oslonac. Osjećajući kako padam, očajnički sam se
pokušala uhvatiti za nešto i usporiti pad. Grub kamen zgrade razderao mi
je kožu, ali bila sam previše uspaničena da bih osjetila ozljedu. Tresnula
sam na travu, prvo leđima, što mi je izbilo sav zrak iz pluća.
»Nisi baš u dobroj formi, Rosemarie. Trebala bi biti malo opreznija. Tvoji
bi treneri bili razočarani.«
Zaškiljila sam kroz zamršenu kosu i ugledala profesoricu Karp kako me
promatra zamišljena lica. Bol mi je sijevala kroz svaki dio tijela. Pokušala
sam je zanemariti najbolje što sam mogla pa sam se s mukom uspravila na
noge. Biti u razredu s profesoricom Karp dok si okružen drugim
učenicima jedna je stvar. Stajati s njom vani sama posve je drukčije. U
njezinim bi se očima katkad pojavio tračak nečega sablasnog i uvijek se
činilo kao da je u mislima negdje drugdje. Od toga bi mi se koža naježila.
48
Postojala je mogućnost da me odvuče Kirovoj i da za kaznu moram ostati
dulje poslije nastave. Još gore.
Ali, samo se osmjehnula i pružila ruke prema meni. Malo sam se trznula,
ali dopustila sam joj da me uhvati. Zapucketala je jezikom kada je
ugledala ogrebotine. Još mi je čvršće stisnula ruke, lagano se namrštivši.
Osjetila sam toplinu na koži i slabašno peckanje, tijelo mi je prožeo
osjećaj ugode, a potom su se rane zatvorile. U glavi mi se nakratko
zavrtjelo, a temperatura mi je naglo porasla. Krv je netragom nestala, kao
i bolovi koje sam tren prije osjećala u kuku i nozi.
Istrgnula sam ruke iz njezinih, pokušavajući doći do daha. Puno sam puta
vidjela kako moroji izvode magiju, ali nikada nešto slično tomu.
»Što... što ste to učinili?«
Iznova mi je uputila onaj čudni smiješak.
»Vrati se u sobu, Rose. Ovdje vani vrebaju strašne stvari. Nikada ne znaš
tko te slijedi. «
I dalje sam zurila u svoje ruke.
»Ali...«
Ponovno sam je pogledala i po prvi puta uočila da na sljepoočicama ima
ožiljke. Izgledali su kao da ih je netko načinio zarivši nokte duboko u
kožu. Namignula mi je.
»Neću te odati ako ni ti ne odaš mene.«
Vratila sam se u stvarnost, uznemirena sjećanjem na tu bizarnu noć. Jesse
se u međuvremenu raspričao o nekoj zabavi.
»Moraš se izvući iz okova, barem za večeras. Idemo na ono mjesto u šumi
oko pola devet. Mark je nabavio malo trave.«
Čeznutljivo sam uzdahnula, a jezu koju mi je pobudilo prisjećanje na
profesoricu Karp sada je zamijenilo žaljenje.
»Nema šanse da se riješim okova. Čuva me moj ruski tamničar.«
Izgledao je razočarano. Pustio mi je ruku i prstima prošao kroz svoju
brončanu kosu.
Uf!
Bila je koma ne moći se družiti s njim.
Doista ću to morati promijeniti u bliskoj budućnosti.
»Pa zar te ne mogu pustiti zbog dobra ponašanja?« našalio se.
Uputila sam mu zavodljiv osmijeh, ili sam se barem nadala da je tako
ispao, pa sam zauzela svoje mjesto.
»Mogli bi«, doviknula sam mu preko ramena. »Da sam ikada dobra.«
49
Šesto poglavlje
Iako me Lissin susret s Christianom uznemirio, sljedećega dana sinula mi
je izvrsna zamisao.
»Hej, Kirova... ovaj, ravnateljice Kirova.« Stajala sam na vratima njezina
ureda, ne potrudivši se dogovoriti sastanak. Podigla je pogled s nekih
papira, naočigled uzrujana što me vidi.
»Da, gospođice Hathaway?«
»Odnosi li se moj kućni pritvor i na crkvu?«
»Kako, molim?«
»Rekli ste da uvijek moram biti u učeničkom domu, osim kada sam na
nastavi ili treningu. Ali što je s nedjeljnom misom? Mislim da baš i nije
pravedno oduzeti mi pravo na moje vjerske... potrebe.« Ili mi oduzeti
priliku, koliko god kratka ili dosadna bila, da se družim s Lissom.
Lagano je gurnula naočale prema vrhu nosa.
»Nisam bila svjesna da vi imate vjerske potrebe.«
»Pronašla sam Isusa dok smo bile u bijegu.«
»Nije li vaša majka ateistica?« zapitala je skeptično.
»Da, a otac mi je vjerojatno musliman. Ali ja sam krenula vlastitim
putem. I mislim da me ne biste smjeli odvlačiti s njega.«
Učinilo mi se da se na tren podsmjehnula.
»Ne, gospođice Hathaway, ne bih smjela. U redu. Dopušteno vam je ići
nedjeljom na misu.«
Osjećaj pobjede nad Kirovom nije dugo trajao, jer je misa bila dosadna
baš kao što sam se i sjećala. Nekoliko dana poslije otišla sam u crkvu i
sjedila pokraj Lisse, zbog čega sam imala dojam da sam ipak u nečemu
uspjela prevariti ravnateljicu. Uglavnom sam promatrala ljude. Misa nije
bila obvezna za učenike, ali s toliko obitelji iz istočne Europe mnogi od
učenika bili su pravoslavni kršćani pa su misu pohodili ili zbog vjere ili
zbog prisile roditelja.
S druge strane prolaza sjedio je Christian, doimajući se svetački kao što je
i najavio. Iako mi se nije sviđao, njegova mi je lažna pobožnost ipak
izmamila osmijeh na usne. Straga je sjedio Dimitri, lica prošarana
sjenama, ali nije primio pričest, baš kao ni ja. Iako je izgledao vrlo
usredotočeno, zapitala sam se sluša li uopće obred. Ja sam se tek tu i tamo
uključila.
»Pratiti put koji nam je Bog namijenio nikad nije lako«, govorio je
svećenik. »Čak se i sv. Vladimir, zaštitnik naše škole, morao suočavati s
teškoćama. Bio je toliko ispunjen duhom da su se ljudi okupljali oko
njega i slušali ga, posve očarani njegovom prisutnošću. Njegov je duh bio
50
tako moćan da je čak mogao izliječiti i bolesne, kažu nam drevne knjige.
Ali unatoč tome daru, mnogi su ga prezirali. Izrugivali su mu se, tvrdeći
da je on tek izgubljen i zbunjen čovjek.«
To je bio samo fin način da kažu kako je Vladimir bio lud. Svi su to znali.
On je bio jedan od šačice morojskih svetaca pa je svećenik volio kazivati
o njemu. Već sam bezbroj puta čula o njemu i prije našega odlaska. Baš
super. Činilo se da pred sobom imam još puno, puno nedjelja kada ću
moći uživati u takvim pričama.
»... a tako je bilo i s Annom, od sjenke poljubljenom.«
Naglo sam podigla glavu. Nisam imala blage veze o čemu je sada govorio
svećenik, jer neko vrijeme nisam obraćala pozornost. Ali te su mi se riječi
urezale u pamćenje. Od sjenke poljubljena. Prošlo je puno vremena otkad
sam ih prvi put čula, ali nikada ih nisam zaboravila. Čekala sam u nadi da
će nastaviti, ali već je prešao na drugi dio obreda. Misa je bila pri kraju.
Kada je bilo gotovo, Lissa i ja uputile smo se prema izlazu. Odmahnula
sam glavom prema njoj.
»Čekaj me tu. Odmah se vraćam.«
Probila sam se kroz gomilu vjernika do prednjega dijela gdje je svećenik
razgovarao s nekolicinom ljudi. Nestrpljivo sam čekala da završi. I
Natalie je bila tamo i ispitivala ga kakav bi dragovoljni rad mogla
obavljati. Uf! Završila je i otišla, pozdravivši me u prolazu.
Ugledavši me, svećenik je visoko podigao obrve.
»Zdravo, Rose. Drago mi je ponovno te vidjeti.«
»Aha... i meni vas«, rekla sam. »Na misi ste govorili o Anni. O tome kako
je ona bila ’od sjenke poljubljena’. Zanimalo me što to znači?«
Nabrao je obrve.
»Nisam u potpunosti siguran. Živjela je jako davno. Tada su ljudi često
dobivali takve nazive kako bi se dodatno opisao njihov karakter. Možda
su je time htjeli prikazati kao neustrašivu.«
Pokušala sam sakriti razočaranje.
»O... A tko je bila?«
Ovoga je puta njegovo mrštenje više izražavalo nezadovoljstvo nego
zamišljenost.
»Već sam puno puta govorio o tome na misi.«
»Hm, valjda sam to propustila.«
Nezadovoljstvo mu je još više poraslo pa se okrenuo.
»Pričekaj trenutak.«
Nestao je kroz vrata pokraj oltara, ista ona kojima se Lissa koristila kako
bi došla na tavan. Na tren sam razmišljala šmugnuti, ali onda sam se
51
predomislila zbog straha od Božje kazne. Za manje od minute svećenik se
opet pojavio, noseći u rukama knjigu. Pružio mi ju je. Morojski sveci.
»Tu možeš doznati više o njoj. I kada te sljedeći put vidim, volio bih čuti
što si novo naučila.«
Otišla sam, mrko gledajući pred sebe. Sjajno. Zadaća od svećenika.
Na ulaznim vratima kapelice našla sam Lissu i Aarona kako razgovaraju.
Smiješila se dok je govorila, a osjećaji koje sam primala od nje bili su
sretni, ali ni u kojem slučaju ekstatični.
»Ma šališ se!« uskliknula je.
Odmahnuo je glavom.
»Ne.«
Okrenula se, vidjevši da dolazim.
»Rose, nećeš nikada vjerovati što se dogodilo. Znaš li tko je Abby
Badica? I Xander? E pa, njihov čuvar želi napustiti posao. I oženiti drugu
čuvaricu.«
Ovo je već bio uzbudljiv trač. Moglo bi se čak reći, skandal.
»Ozbiljno? Zar namjeravaju, ono, pobjeći nekamo skupa?«
Kimnula je.
»Kupit će kuću. I raditi negdje s ljudima, pretpostavljam.«
Na tren sam promotrila Aarona, koji je odjednom postao jako sramežljiv
otkad sam im se pridružila.
»Kako se Abby i Xander nose s tim?«
»Okej. Neugodno im je. Misle da je to glupo.« Onda je shvatio s kim
razgovara. »O. Nisam mislio...«
»Nije važno.« Ukočeno sam se osmjehnula. »I jest glupo.«
Opa! Bila sam šokirana. Pobunjenica u meni obožavala je ovakve priče o
ljudima koji su se »borili protiv sustava«. Samo, ovoga puta borili su se
protiv mojega sustava, onoga za koji su me cio život obučavali da
vjerujem u njega.
Dogovor koji su sklopili dhampiri i moroji bio je neobičan. Prvi dhampiri
nastali su spajanjem moroja i običnih ljudi. Nažalost, dhampiri se nisu
mogli razmnožavati sami među sobom, ili s običnim ljudima. Za to je bila
kriva nekakva genetska neobičnost. Rekli su mi da je isto s mulama i
mazgama, iako mi ta usporedba baš i nije bila najdraža. Dhampiri i
čistokrvni moroji su pak mogli imati djecu, a zahvaljujući još jednoj
genetskoj čudnovatosti, njihovi su potomci bili normalni dhampiri, s pola
ljudskih i pola vampirskih gena.
Kako su moroji bili jedini s kojima su se dhampiri mogli razmnožavati,
morali smo biti blizu njih, dio njihova društva. Ali isto tako bilo je
neophodno da oni jednostavno prežive. Bez njih ne bi bilo ni nas. S
52
obzirom na to koliko su strigoji uživali u tamanjenju moroja, njihov nam
je opstanak postao velika briga.
Tako se razvio sustav čuvara. Dhampiri nisu imali magične sposobnosti,
ali su zato bili vrsni ratnici. Od vampirskih gena naslijedili smo izoštrena
osjetila i reflekse, a od ljudskih veću snagu i izdržljivost. Usto, nismo bili
ograničeni potrebom za krvlju ili problemima sa sunčevom svjetlošću.
Naravno, nismo bili snažni poput strigoja, ali naporno smo trenirali i na
kraju krajeva, čuvari su uistinu bili nenadmašni u zaštiti moroja. Većina je
dhampira mislila da vrijedi riskirati vlastiti život kako bismo osigurali da
naša vrsta i dalje može imati djecu.
S obzirom na to da su moroji željeli imati i odgajati samo morojsku djecu,
dugotrajne romantične veze između dhampira i moroja bile su prava
rijetkost. Isto se tako rijetko događalo da bi se morojske žene spetljale s
dhampirskim frajerima. Ali zato je puno morojskih mladića voljelo šarati
s dhampirkama, iako bi ti tipovi poslije uvijek oženili morojke. Zbog toga
je postojalo puno samohranih dhampirskih majki, ali bile smo snažne i
mogle smo se nositi s tim.
Ipak, puno dhampirskih majki nije željelo postati čuvaricama kako bi
mogle odgajati svoju djecu. Te su žene ponekad imale »stalne« poslove
kod moroja ili ljudi. Druge su pak živjele skupa u zajednicama.
Zajednicama koje su bile na jako lošem glasu. Ne znam koliko je toga
bilo istina, ali kružile su glasine da su ih morojski muškarci sve vrijeme
posjećivali radi seksa i da su neke dhampirke čak dopustile da im tijekom
odnosa piju krv. Zvali su ih krvnim kurvama.
Bez obzira na to, gotovo svi čuvari bili su muškarci, što je značilo da je
bilo puno više moroja nego čuvara. Većina dhampirskih muškaraca
prihvatila je činjenicu da nikada neće imati djecu. Znali su da je njihov
posao štititi moroje, dok su njihove sestre i rođakinje bile one koje su
rađale djecu.
Ipak, neke dhampirke, poput moje majke, i dalje su osjećale kako je
njihova dužnost postati čuvaricama, čak i pod cijenu da nisu mogle
odgajati vlastitu djecu. Nakon što sam se rodila, majka me predala na
odgoj morojima. Moroji i dhampiri počinjali su sa školom u vrlo ranoj
dobi, tako da je Akademija postala moj roditelj otkada sam navršila četiri
godine.
Njezin primjer i moj život na Akademiji naučili su me da cijelim srcem
vjerujem kako je dužnost dhampira štititi moroje. To je bio važan dio
našega naslijeđa, ali i jedini način na koji smo mogli osigurati vlastito
preživljavanje. To je jednostavno bilo tako.
53
Upravo je zbog toga ono što je učinio čuvar Badicasovih bilo tako
šokantno. Napustio je svoje štićenike i pobjegao s drugom čuvaricom, što
je značilo da je i ona ostavila svoje moroje. Njih dvoje čak nisu mogli
imati djecu, a zbog njihova su čina dvije obitelji sada bile nezaštićene. Što
je poenta? Nikoga nije bilo briga ako su dvoje dhampirskih tinejdžera
hodali ili ako su se odrasli dhampiri upuštali u avanture. Ali dugotrajne
veze? Kakav gubitak vremena. Kakva sramota.
Nakon kratke rasprave o situaciji s Badicasima, Lissa i ja napustile smo
Aarona. Dok smo izlazile iz kapelice, čula sam nekakav čudan zvuk, kao
da se nešto pomaknulo i počelo kliziti. Trenutak poslije shvatila sam što
se događa, ali već je bilo prekasno, jer se na nas s krova kapelice srušila
hrpa mokroga snijega. Bio je rani listopad i protekle je noći napadao
snijeg koji se gotovo odmah počeo topiti. Zato je masa koja nam se
sručila na glave bila vrlo mokra i jako hladna.
Na Lissu je pala većina, ali i ja sam jauknula kada mi je na kosu i niz vrat
potekla ledena voda. Još je nekoliko učenika u blizini zacičalo, našavši se
točno na rubu male lavine.
»Jesi li okej ?« upitala me, cvokoćući zubima. Skinula sam kaput i dodala
joj ga. Imao je glatku tkaninu koja nije propuštala vodu.
»Skini jaknu.«
»Ali bit će ti...«
»Uzmi ga.«
Poslušala me i obukla moj kaput, a ja sam odjednom postala svjesna
okolnog smijeha koji uvijek prati takve situacije. Izbjegla sam poglede i
usredotočila se na držanje Lissine mokre jakne dok se ona presvlačila.
»Bilo bi mi draže da nisi nosila kaput, Rose«, rekao je Ralf Sarcozy, jedan
neuobičajeno velik i punašan moroj. Mrzila sam ga. »Ta bi majica sjajno
izgledala mokra.«
»Ta je majica toliko ružna da je treba spaliti. Zar si je posudila od neke
beskućnice?«
Podigla sam pogled i ugledala Miju kako dolazi i hvata Aarona za ruku.
Plave su joj kovrče bile savršeno raspoređene, a na nogama je imala
prekrasan par crnih cipela koje bi ipak puno bolje pristajale meni. Ali
morala sam priznati da je zbog njih barem izgledala višom. Aaron je bio
samo nekoliko koraka iza nas, no njega hrpa snijega nekim čudom nije
zahvatila. Vidjevši samodopadan izraz na Mijinu licu, zaključila sam kako
naša mala nezgoda nije bila slučajna.
»Pretpostavljam da se ti nudiš baciti je u vatru, ha?« upitala sam, odlučna
ne pokazati koliko mi je njezina uvreda zasmetala. I predobro sam znala
da se moj modni izričaj ozbiljno pogoršao u posljednje dvije godine. »O,
54
čekaj malo, ali vatra nije tvoj element, zar ne? Ti kontroliraš vodu. Kakva
slučajnost da je masa ledene vode upravo pala na nas.«
Mia je izgledala uvrijeđeno, ali sjaj u njezinim očima govorio mi je kako
je previše uživala u svemu da bi bila tek nevina promatračka.
»Što bi to trebalo značiti?«
»Meni ništa. Ali ravnateljica Kirova vjerojatno će imati štošta reći kada
dozna da si rabila magiju protiv drugog učenika.«
»To nije bio napad«, podrugljivo je odvratila. »I nisam ja to učinila. Bio
je to Božji čin.«
Na njezino oduševljenje, nekoliko se učenika nasmijalo. U svojoj sam joj
glavi odgovorila: I ovo je, a potom je bacila u zid kapelice. Ali u
stvarnome životu Lissa me samo lagano gurnula i rekla:
»Idemo.«
Krenule smo prema svojim učeničkim domovima, ostavljajući iza sebe
smijeh i šale na račun naše nezgode te podrugljive komentare o tome kako
Lissa nema pojma o specijalizaciji moći. U sebi sam kipjela od bijesa.
Shvatila sam da ću morati nešto poduzeti u vezi s Mijom. Ne samo da su
njezina podmetanja bila iznimno iritantna nego nisam željela da se Lissa
nosi s još više stresa nego što je već morala. Prvi tjedan otkada smo se
vratile prošao je posve dobro i htjela sam da tako i ostane.
»Znaš«, rekla sam, »sve mi se više sviđa zamisao da ukradeš Aarona Miji.
To će malu gaduru naučiti pameti. A kladim se i da neće biti previše
teško. I dalje je lud za tobom.«
»Ne želim nikoga učiti pameti«, kazala je Lissa. »Osim toga, ja nisam
luda za njim.«
»Ma daj, pa ta cura neprestano izaziva i ogovara nas iza leđa. Jučer me
optužila da sam traperice nabavila u Vojsci spasa.«
»Tvoje traperice i jesu iz Vojske spasa.«
»Dobro, jesu«, frknula sam, »ali otkud njoj pravo da me ismijava kad
svoju obleku kupuje u Targetu.«
»Hej, što fali Targetu? Meni se sviđa.«
»I meni. Nije stvar u tome. Ona pokušava svoju odjeću profurati kao da
nosi prokletu Stellu McCartney.«
»A to je zločin?«
Namjestila sam ozbiljnu facu.
»Apsolutno. Moraš se osvetiti.«
»Već sam ti rekla, ne zanima me osveta.« Lissa me oštro pogledala. »A ne
bi trebala zanimati ni tebe.«
Nasmiješila sam se kao pravo nevinašce, a kada smo se razdvojile, još
sam jednom osjetila olakšanje što ne može čitati moje misli.
55
»I, kada ćete vas dvije mačke napokon završiti u ringu?«
Mason me čekao ispred učeničkog doma nakon što sam se oprostila s
Lissom. Izgledao je nekako lijeno i slatko dok me promatrao prekriženih
ruku, naslonjen na zid zgrade.
»Nemam pojma o čemu to pričaš.«
Spustio je ruke i krenuo sa mnom unutra, dajući mi svoj kaput, jer sam ja
Lissi prepustila svoj.
»Vidio sam da imate sparing ispred kapelice. Pa, Rose, zar nemaš nimalo
poštovanja za kuću Božju?« Frknula sam.
»Imam isto onoliko poštovanja koliko i ti, bezbožniče jedan. Ti čak nisi ni
išao na misu. Osim toga, kao što si i sam rekao, bile smo ispred kapelice.«
»Još uvijek nisi odgovorila na moje pitanje.«
Samo sam se vragolasto nasmiješila i navukla njegov kaput.
Stajali smo u zajedničkoj prostoriji učeničkog doma. Bio je to strogo
nadziran prostor gdje su učenici i učenice mogli učiti, ali se i opuštati,
družiti i primati morojske goste. Bila je nedjelja i prostorija je bila
natrpana učenicima koji su u posljednji tren dovršavali zadaću koju je
trebalo sutra predati. Pogledom sam uhvatila malen, prazan stol i zgrabila
Masona za ruku pa ga odvukla prema slobodnome mjestu.
»Ne bi li trebala smjesta otići u svoju sobu?«
Spustila sam se duboko u stolicu i oprezno proučila okolinu.
»Ovdje ima toliko ljudi da će im trebati neko vrijeme dok me ne skuže. O,
Bože, muka mi je biti stalno zatvorena. A prošao je tek tjedan.«
»I meni je muka. Baš si nam nedostajala jučer. Nekoliko nas se skupilo pa
smo otišli igrati biljar u sobu za rekreaciju. Eddieju je išlo kao nikada
prije.«
Progunđala sam.
»Nemoj mi to govoriti. Ne želim slušati o tvom glamuroznom društvenom
životu.«
»U redu.« Podigao je lakat na stol i naslonio bradu na ruku. »Onda mi reci
nešto o Miji. Jednoga dana ćeš joj samo prići i zveknuti je šakom, je 1'
da? Mislim da se sjećam barem deset slučajeva kada si nokautirala ljude
koji su te ražestili.«
»A, ne. Gledaš novu, poboljšanu Rose«, rekla sam, pokušavajući
odglumiti čednost što sam bolje mogla. Nije mi baš pošlo za rukom.
Gotovo se ugušio od napadaja smijeha. »Osim toga, da takvo što izvedem,
prekršila bih dogovor s Kirovom. Moram biti poslušna ko psić.«
»Drugim riječima, moraš pronaći način da vratiš Miji, a da te pritom ne
uhvate.«
Osjetila sam kako mi na rubovima usana titra osmijeh.
56
»Znaš što mi se kod tebe sviđa, Mase. Razmišljaš isto kao i ja.«
»Zastrašujuća ideja«, našalio se. »A sada mi reci što misliš o ovome:
možda imam neke informacije o njoj, ali ti ih vjerojatno ne bih trebao
otkriti...«
Nagnula sam se naprijed.
»Ali već si mi dao mig. Sada mi moraš reći o čemu se radi.«
»Ma ne bi bilo u redu«, nastavio me zadirkivati. »Kako mogu znati da taj
podatak nećeš iskoristiti za kakvo zlodjelo?«
Zatreptala sam očima.
»Zar možeš odoljeti ovome licu?« Na tren je zadržao pogled na meni.
»Ne. Zapravo, ne mogu. Okej, stvar je u ovome: Mia nije plemkinja.«
Zavalila sam se natrag u stolicu.
»Ma nemoj me zezati. Pa to je stara vijest. Otkad sam navršila dvije
godine dobro znam tko pripada plemstvu, a tko ne.«
»Da, ali ne radi se samo o tome. Njezini roditelji rade za jednog od
lordova obitelji Drozdov.«
Nestrpljivo sam odmahnula rukom. Puno je moroja imalo poslove u
ljudskome svijetu, ali je isto tako i morojsko društvo imalo dovoljno
poslova za vlastitu vrstu. Netko ih je morao obavljati.
»Bave se čišćenjem. Oni su zapravo obične sluge. Tata joj kosi travu, a
mama je kućna pomoćnica.«
Zapravo sam osjećala poštovanje za svakoga tko je marljivo radio cijeli
dan, bez obzira na vrstu posla. Ljudi su posvuda morali raditi glupe
poslove samo kako bi preživjeli. Ali, baš kao i s odjećom iz Targeta,
ovdje se radilo o nečemu posve različitom, jer se Mia uporno pokušavala
predstaviti kao netko drugi. U tjedan dana otkad smo se Lissa i ja vratile,
opazila sam koliko se očajnički trudi uklopiti u školsku elitu.
»I nitko ne zna ništa o tome«, rekla sam zamišljeno.
»Mia želi da tako i ostane. Znaš i sama kakvi su plemići.« Zastao je na
tren. »Osim Lisse, naravno. Mia bi se loše provela da ikada doznaju.«
»Otkud ti znaš za to?«
»Moj ujak radi kao čuvar za Drozdove.«
»I ti si sve ovo vrijeme samo čuvao tu tajnu za sebe, ha?«
»Dok me ti nisi slomila. I, koji ćeš put izabrati: dobro ili zlo?«
»Mislim da ću joj dati...«
»Gospođice Hathaway, znate da ne smijete biti ovdje.«
Nad nama je stajala jedna od domskih nadzornica s izrazom
neodobravanja na licu.
Nisam se šalila kada sam rekla da Mason i ja razmišljamo isto. Imao je
dara za prodavanje magle baš kao i ja.
57
»Radimo na zajedničkom projektu iz književnosti. Kako bismo to trebali
izvesti ako je Rose u izolaciji?«
Nadzornica je stisnula oči.
»Meni se baš ne čini kao da učite.«
Kliznula sam rukom preko svećenikove knjige i nasumce je otvorila. Bila
sam je polegla na stol kada smo sjeli.
»Radimo... na ovome.«
I dalje nas je sumnjičavo gledala.
»Jedan sat. Dajem vam jedan sat i bolje vam je da vas vidim kako radite.«
»Da, gospođo«, rekao je Mason, smrtno ozbiljna lica. »Bez daljnjega.«
Otišla je dalje, još neko vrijeme ne skidajući pogled s nas.
»Ti si moj junak«, izjavila sam. Uperio je prstom u knjigu.
»Što je ovo?«
»Dao mi ju je svećenik. Imala sam nekoliko pitanja vezanih uz
propovijed.« Zapanjeno je zurio u mene.
»Daj, prestani i izgledaj zainteresirano.« Proučila sam kazalo.
»Pokušavam naći ženu po imenu Anna.«
Mason je primaknuo stolicu bliže meni pa smo sada sjedili jedno pokraj
drugoga.
»U redu. Bacimo se na posao.«
Pronašla sam broj stranice i otvorila knjigu na dijelu u kojem se govorilo,
naravno, o sv. Vladimiru. Pročitali smo cijelo poglavlje pretražujući tekst
u potrazi za Anninim imenom. Kada smo ga pronašli, vidjeli smo da autor
baš i nije imao puno toga kazati o njoj. Ali zato je uključio ulomak koji je
napisao neki tip što je navodno živio u isto vrijeme kada i sv. Vladimir:
A s Vladimirom uvijek hoda Anna, Fjodorova kći. Ljubav je njihova
kreposna i čista kao u sestre i brata, i u mnogim ga je zgodama ona
obranila od strigoja što htjedoše ga uništiti i svetost njegovu satrti. Na isti
način ona bijaše ta koja mu je pružala utjehu kada je teret duha postao
pretežak za nositi, a Sotonina tama prijetila da će ga ugušiti i oslabiti mu
zdravlje i tijelo. I od ovoga ga ona brani, jer njih su dvoje povezani još od
časa kada joj on spasi život dok je bila dijete. Znak je to ljubavi Božje da
je blagoslovljenomu Vladimiru poslao čuvaricu poput nje, Annu od
sjenke poljubljenu, koja vazda zna što mu leži u srcu i umu.
»Eto«, rekao je Mason. »Ona mu je bila čuvarica.«
»Ne piše ništa o tome što znači ’od sjenke poljubljena’.«
»Vjerojatno ne znači ništa.«
Duboko u sebi nisam vjerovala u to. Još sam jednom pročitala ulomak,
pokušavajući otkriti značenje skriveno među recima staromodnoga jezika.
Mason me znatiželjno promatrao i činilo se kao da doista želi pomoći.
58
»Možda su se zapalili jedno za drugo«, rekao je. Glasno sam se nasmijala.
»On je bio svetac.«
»Pa? I svecima se vjerojatno sviđa seks. Onaj dio gdje se spominju sestra
i brat sigurno je navođenje na lažni trag.« Prstom je pokazao na jedan
redak. »Vidiš? Bili su povezani.« Namignuo mi je. »To je šifra.«
Povezani. Kakav neobičan odabir riječi, ali to nije nužno moralo značiti
da su Anna i Vladimir strastveno trgali odjeću jedno s drugoga.
»Čisto sumnjam. Samo su bili bliski. Znaš, dečki i cure mogu biti samo
prijatelji.« Britko sam to izgovorila, a on me samo cinično pogledao.
»A da? I mi smo prijatelji, a ja ne znam što je tebi u ’srcu i umu’.« Mason
je zauzeo pozu poput kakva filozofa. »Naravno, neki iznose tvrdnju da
čovjek nikada neće doznati kakve tajne žensko srce... »
»O, daj šuti«, progunđala sam, udarivši ga u ruku.
»Jer one su uistinu jedna od najčudnijih i najzagonetnijih stvorenja«,
nastavio je lažnim učenjačkim glasom, »i muškarac mora biti vješt čitalac
misli ako ih ikada želi usrećiti.«
Počela sam se nekontrolirano cerekati, iako sam znala da će me to
vjerojatno opet uvaliti u nevolju.
»Onda probaj meni pročitati misli i prestani biti takav...»
Prestala sam se smijati i vratila pogled na knjigu.
Povezani i vazda zna što mu leži u srcu i umu.
Oni su imali posebnu vezu, najednom sam shvatila. Kladila bih se u sve
što sam imala, iako je to bilo malo, da sam u pravu. Otkriće je bilo
zapanjujuće. Postojale su mnoge nejasne priče i mitovi o tome kako su
čuvari i moroji »nekoć bili povezani«. Ali ovo je bio prvi put da sam
naišla na nekoga konkretnoga kome se to dogodilo.
Mason je zamijetio moju zatečenost.
»Jesi li okej? Izgledaš nekako čudno.«
»Aha. Dobro sam«, odvratila sam kao da je sve potpuno normalno.
5 Re: Richelle Mead - Sestre po krvi 1 Sre Jan 11, 2012 11:21 pm
Margita
Administrator
Sedmo poglavlje
Prošlo je nekoliko tjedana, a ja sam ubrzo zaboravila na cijelu stvar s
Annom i počela se više zanimati za život koji me okruživao na
Akademiji. Šok koji je izazvao naš povratak počeo je jenjavati pa smo se
napokon mogle prepustiti kakvoj-takvoj rutini. Dane su mi ispunjavali
posjeti crkvi, ručkovi s Lissom i ono malo društvenog života što sam
uspjela ugurati u međuvremenu. Slobodnog vremena nisam smjela imati
pa mi nije bilo teško držati se podalje od središta pozornosti, iako sam tu i
59
tamo znala ukrasti malo pažnje, unatoč svojemu plemenitom govoru Lissi
da moramo biti »tihe kao bubice«. Nisam si mogla pomoći. Voljela sam
očijukati, voljela sam se družiti i voljela sam u razredu sam u razredu dobacivati
dosjetke.
Lissina nova uloga tihe i pritajene cure privukla je pozornost jednostavno
zato jer je bila toliko u suprotnosti sa starom Lissom, koja se uvijek
družila s plemićima. Ali ljudi su ubrzo prihvatili činjenicu da se princeza
obitelji Dragomir povukla s društvene scene i zadovoljila time da bude
dio Nataliene skupine. Istina, zbog Nataliena mi je neumornog blebetanja
ponekad dolazilo da udarim glavu o zid, ali ona je bila uistinu draga, puno
bolja od većine plemića, i uglavnom mi je bio užitak družiti se s njom.
Upravo kao što je Kirova rekla, puno sam vremena provodila trenirajući i
vježbajući. Kako je vrijeme prolazilo, moje me tijelo prestalo mrziti.
Mišići su mi ojačali, a kondicija se poboljšala. I dalje su me znali pošteno
izmlatiti na treningu, ali ne kao prije pa je i to bio razlog za zadovoljstvo.
Dio tijela koji je trenutačno najviše patio bila je moja koža. Puno sam sati
provodila vani na hladnoći, zbog čega mi je koža sva popucala i jedino je
Lissina stalna opskrba hidratantnom kremom sprječavala da ne ostarim
prije vremena. Ono u čemu mi nije mogla pomoći bili su žuljevi koje sam
dobila na rukama i stopalima.
I Dimitri i ja smo razvili vlastitu rutinu. Mason je bio u pravu kada je u
pitanju bila Dimitrijeva nedruštvenost. Nije se puno družio s ostalim
čuvarima, ali nedvojbeno je imao njihovo potpuno poštovanje. I sama sam
ga sve više poštovala što smo više vremena provodili zajedno na
treninzima, iako mi njegove metode nisu bile najjasnije. Baš se i nisu
činile opakima. Uvijek bismo počeli istezanjem u dvorani, a u posljednje
me vrijeme stalno slao da trčim vani, po sve hladnijem jesenskom
vremenu.
Tri tjedna nakon povratka na Akademiju, ušetala sam u dvoranu prije
nastave i našla ga kako izvaljen na strunjači čita vestern roman Louisa
LAmoura. Netko je donio kasetofon s CD-om i iako me to isprva
razveselilo, pjesma koja je svirala nikako mi nije bila po volji: Princeova
When Doves Cry. Bilo mi je neugodno što uopće znam naslov, ali jedan
od naših bivših cimera bio je opsjednut osamdesetima.
»Opa, Dimitri«, rekla sam, bacivši torbu na pod. »Svjesna sam da je ovo
trenutačno megahit u Istočnoj Europi, ali ne bismo li možda mogli slušati
nešto što nije snimljeno prije mog rođenja?«
Pogledao me ne mičući se.
»Zašto bi to tebe bilo briga? Ja ću biti taj koji će slušati glazbu. Ti ćeš biti
vani i trčati.«
60
Napravila sam grimasu i podigla nogu na jednu od prečki kako bih se
istegnula. Sve u svemu, Dimitri je imao visok prag tolerancije za moj dugi
jezik. Nije mu smetala moja brbljavost dok god nisam zabušavala na
treningu.
»Hej«, upitala sam ga, prelazeći na sljedeće istezanje, »koja je fora sa
svim tim trčanjem? Mislim, jasno mi je da time povećavam izdržljivost,
ali nije li već vrijeme da pređemo na nešto što uključuje udarce? I dalje
me mlate na grupnim treninzima.«
»Možda bi trebala jače udarati«, odvratio je suho.
»Ozbiljna sam.«
»Teško mi je reći kad jesi, a kad ne.« Spustio je knjigu, ali i dalje je ostao
zavaljen na strunjači. »Moj je posao osposobiti te da štitiš princezu i boriš
se protiv stvorenja tame, je li tako?«
»Jest.«
»Onda mi reci nešto: zamislimo na trenutak da je ponovno uspiješ oteti i
da se nađete u velikom šoping-centru. Odjednom se odnekud stvori strigoj
i krene na vas. Što ćeš učiniti?«
»Ovisi u kojem smo dućanu.« Oštro me pogledao.
»U redu. Probost ću ga srebrnim kolcem.«
Dimitri je sada sjeo, prekriživši svoje duge noge jednim elegantnim
pokretom. Još uvijek mi nije bilo jasno kako netko tako visok može biti
toliko graciozan.
»O?« Podigao je svoje tmaste obrve. »Zar ti posjeduješ srebrni kolac?
Znaš li ga uopće upotrebljavati?«
Skrenula sam pogled s njegova tijela i namrštila se. Srebrni kolci
izrađivali su se uz pomoć magije elemenata i bili su najsmrtonosnije
oružje koje je čuvar posjedovao. Probosti strigoja kroz srce njime
donosilo je trenutnu smrt. Ali kolci su bili smrtonosni i za moroje pa se
stoga nisu olako dijelili novacima. Moji su školski kolege tek počinjali
učiti kako se koristiti njima. Ja sam prošla obuku za uporabu pištolja, ali
mi još nisu dopuštali da se približim kolcu. Na sreću, postojali su i drugi
načini da se ubiju strigoji.
»Okej. Onda ću mu odsjeći glavu.«
»Zanemarimo na trenutak činjenicu da nemaš oružje kojim bi to izvela i
uzmimo u obzir da je strigoj veći od tebe barem za glavu.«
Sva razdražena, uspravila sam, prekinuvši tako s istezanjem koje sam
izvodila dotičući nožne prste.
»Dobro, dobro, onda ću ga zapaliti.«
»A čime?«
MIN@
61
»U redu, odustajem! Ti očito već znaš odgovor. Samo me navlačiš. U
šoping-centru sam i ugledam strigoja. Što ću učiniti?«
Pogledao me, ni jednom ne trepnuvši.
»Pobjeći.«
Potisnula sam potrebu da mu nešto bacim u glavu. Kada sam završila s
istezanjem, rekao je da će mi se pridružiti u trčanju. To se još nikada nije
dogodilo. Možda ću na trčanju imati priliku vidjeti zašto ima takvu
ubojitu reputaciju.
Vani nas je dočekala prohladna listopadska večer. I dalje se nisam do
kraja privikla na vampirski vremenski raspored. Nastava je trebala početi
za jedan sat pa sam očekivala da sunce bude na izlasku, a ne na zalasku.
Polako je tonulo za zapadni horizont, obasjavši svojim narančastim sjajem
planinske vrhove zabijeljene snijegom. Ali nije donijelo puno topline pa
sam ubrzo osjetila kako mi hladnoća para pluća dok sam zbog napora sve
brže disala. Nismo razgovarali. On je usporio ritam kako bih ga mogla
pratiti pa smo trčali jedno uz drugo.
Nešto mi je u tome zasmetalo, najednom sam žarko željela njegovo
odobravanje. Ubrzala sam korak i jače upregnula pluća i mišiće. Dvanaest
krugova na atletskoj stazi bilo je pet kilometara, imali smo još devet
krugova.
Kada samo trčali jedanaesti krug, pokraj nas je prošla skupina novaka na
putu na trening koji je i mene čekao. Mason me ugledao i navijački
obodrio:
»Samo tako, Rose!« Nasmiješila sam se i mahnula mu.
»Usporavaš«, ljutito me opomenuo Dimitri, zbog čega sam odvratila
pogled od novaka. Zapanjila me grubost u njegovu glasu. »Je li to razlog
zbog kojega ne možeš bolje trčati? Lako ti je odvući pozornost?«
Obuzeta nelagodom, opet sam ubrzala korak, unatoč činjenici da mi je
tijelo počelo snažno prosvjedovati. Napokon smo otrčali svih dvanaest
krugova, a kada je provjerio štopericu, shvatio je da smo bili brži dvije
minute od mojega najboljeg vremena.
»Nije loše, ha?« uskliknula sam oduševljeno kada smo se uputili natrag u
dvoranu na istezanje. »Čini se da bih mogla pobjeći sve do druge savezne
države ako ikad naiđem na strigoja u šoping-centru. Iako nisam sigurna
koliko bi daleko Lissa stigla.«
»Ako bi bila s tobom, bila bi na sigurnom.«
Podigla sam pogled, iznenađena njegovima riječima. Bio je to prvi pravi
kompliment koji mi je dao otkad sam počela trenirati s njim. Njegove su
me smeđe oči promatrale s odobravanjem, ali u njima sam vidjela i koliko
ga je zabavljao moj zabezeknut izraz lica.
62
A tada se dogodilo.
Kao da je metak prošao kroz mene. Užas, oštar i neumoljiv, eksplodirao
mi je u glavi i tijelu. Bol je navrla poput malih žileta. Pogled mi se naglo
zamutio i na trenutak nisam više stajala s Dimitrijem, nego sam jurila niz
stube, uplašena i očajna, tražeći izlaz, tražeći... mene.
Normalan vid mi se vratio i opet sam bila na trkalištu, a ne više u Lissinoj
glavi. Odjurila sam bez ijedne riječi Dimitiriju, trčeći koliko su me noge
nosile prema morojskom učeničkom domu. Nije ni bilo važno što sam
maloprije odradila mini maraton. Trčala sam silovito i hitro, kao da sam
nekim čudom dobila novi par odmornih nogu. Bila sam svjesna Dimitrija
koji me polako sustizao i vikao za mnom, želeći znati što nije u redu. Ali
nisam mu mogla odgovoriti. Imala sam samo jednu stvar na pameti: što
prije stići u dom.
Velika učenička zgrada, obrasla bršljanom, upravo se počela nazirati
preda mnom, kada se odjednom pojavila Lissa, sva u suzama. Naglo sam
se zaustavila, a pluća su mi gotovo eksplodirala.
»Što je? Zaboga, što se dogodilo?« pitala sam, grčevito je uhvativši za
ramena, pokušavajući je natjerati da me pogleda u oči.
Nije mogla izustiti odgovor. Samo mi se bacila u zagrljaj i počela grčevito
jecati na mojim prsima. Držala sam je milujući njezinu sjajnu svilenkastu
kosu i govorila joj kako će sve biti u redu, što god to »sve« značilo. Ali,
istini za volju, u tom mi trenutku to nije ni bilo važno. Jedino što je bilo
važno jest da je bila tu, na sigurnome. Dimitri je stajao pokraj nas, budan i
pripravan za bilo kakvu prijetnju, a tijelo mu je bilo napeto i spremno za
napad. Osjećala sam se sigurnom s njim uz nas.
Pola sata poslije gužvali smo se u Lissinoj sobi s još trojicom čuvara,
ravnateljicom Kirovom i domskom nadzornicom. Bio je to prvi put da
vidim Lissinu sobu. Natalie je doista pošlo za rukom dobiti je za cimericu,
a izgled sobe bio je prava mala studija o njihovoj različitosti. Nataliena
strana izgledala je kao da netko uistinu živi ondje, sa slikama na zidu i
nacifranom posteljinom koja očito nije bila školska. Lissa je imala tek
nekoliko stvari, poput mene, zbog čega je njezina strana sobe izgledala
golo i pusto. Ipak, na zidu je visjela jedna fotografija. Bila je snimljena na
prošlu Noć vještica, kada smo se zamaskirale u vile, s krilima i
svjetlucavom šminkom. Vidjevši fotografiju prisjetila sam se kako je bilo
nekada i grudi mi je najednom ispunila tupa bol.
Zbog komešanja koje je nastalo, nitko se nije sjetio da ja ne bih smjela biti
tamo. Vani u hodniku skupila se grupica morojskih djevojaka, znatiželjnih
doznati što se zbiva. Natalie se progurala kroz njih, pitajući se čemu sva ta
63
strka u njezinoj sobi. Kada je otkrila o čemu se radi, stala je, smrznuta kao
kip.
Lica svih prisutnih ispunilo je gađanje i šok dok smo zurili u ono što se
nalazilo na Lissinu krevetu. Na jastuku je ležala lisica. Krzno joj je bilo
crvenkastosmeđe s tragovima bijele. Izgledala je tako mekano i umiljato
da je gotovo mogla proći kao kućni ljubimac, poput mačke, kakve
životinjice koju držiš u rukama i maziš se s njome.
Osim činjenice da joj je bio prerezan grkljan.
Unutrašnjost grla izgledala je ružičasto i nalikovala želeu. Krv joj je
umrljala mekanu dlaku i potekla niz nju na žutu posteljinu, stvorivši
tamnu lokvu koja se polako širila tkaninom. Lisičje oči zurile su prema
gore, ispunjene užasom, kao da životinja ne može vjerovati da se sve to
uistinu događa.
Želudac mi je ispunila mučnina, ali natjerala sam se zadržati pogled.
Nisam si mogla priuštiti biti gadljiva. Jednoga ću dana ubijati strigoje.
Ako se ne mogu nositi s običnom lisicom, nikada neću preživjeti pravi
napad.
Ono što se dogodilo lisici bilo je bolesno i izopačeno, a tko god da je to
učinio, bio je očito poremećen. Lissa je zurila u životinju, blijeda kao
smrt, a potom zakoračila prema njoj i nesvjesno ispružila ruku. Znala sam
da ju je taj gnusni čin duboko pogodio i zbog njezine ljubavi prema
životinjama. Voljela ih je i one su voljele nju. Dok smo živjele izvan
Akademije, često me molila da nabavimo ljubimca, ali uvijek sam je
odbijala i govorila joj kako se ne možemo brinuti o životinji kad postoji
šansa da se svakoga trena moramo dati u bijeg. Osim toga, životinje su me
mrzile. Tako se ona pomirila s time da tu i tamo pomogne kojoj lutalici te
se sprijateljila s tuđim ljubimcima, kao što je bio mačak Oscar.
Ovu lisicu ipak nije mogla spasiti. Za nju više nije bilo povratka, ali na
licu sam joj vidjela koliko joj žarko želi pomoći, kao što je pomagala
drugima. Uhvatila sam je za ruku i odvela na stranu, a glavom mi je
iznenada prošao razgovor koji smo vodile prije dvije godine.
»Što je to? Vrana?«
»Ne, prevelika je. To je gavran.«
»Je li mrtav?«
»Aha. Bez sumnje. Ne diraj ga.«
Tada me nije poslušala. Nadala sam se da ovoga puta hoće.
»Još je bila živa kad sam se vratila«, šapnula mi je Lissa, čvrsto me
zgrabivši za ruku. »Ali jedva. O, Bože, i dalje se trzala. Koliko je samo
patila...«
64
Osjetila sam kako mi se diže želudac. Nije bilo šanse da si dopustim
povratiti.
»Jesi li...«
»Ne. Željela sam... Počela sam...«
»Onda zaboravi na to«, oštro sam joj rekla. »Glupo je. To je samo nečija
glupa šala. Netko će to ubrzo doći počistiti. Vjerojatno će ti dati i novu
sobu ako želiš.«
Okrenula se prema meni, a oči su joj bile gotovo divlje.
»Rose... sjećaš li se... onog puta...«
»Prestani«, rekla sam. »Zaboravi na to. Ovo nije ista stvar.«
»Ali što ako je netko vidio? Što ako netko zna?«
Snažno sam joj stisnula ruku, zarivši nokte kako bih joj privukla
pozornost. Lecnula se.
»Ne. Ovo nije isto. Ovo nema veze s onim. Čuješ li me?« Osjećala sam
kako nas Dimitri i Natalie gledaju. »U redu je. Sve će biti u redu.«
Lissa je kimnula, iako se činilo da mi ne vjeruje ni jednu jedinu riječ.
»Smjesta ovo očistite«, obrecnula se Kirova na nadzornicu. »I doznajte
ako je itko išta vidio.«
Netko je napokon shvatio da ja ne bih smjela biti tu i naredio Dimitriju da
me odvede, bez obzira na moje preklinjanje da mi dopuste ostati s
Lissom. Otpratio me do učeničkog doma za novake. Nije prozborio ni
riječ dok nismo stigli.
»Ti znaš nešto o onome što se dogodilo. Jesi li na to mislila kada si rekla
ravnateljici Kirovoj da je Lissa u opasnosti?«
»Ne znam ja ništa. Ono je bila samo nečija bolesna šala.«
»Što misliš, tko je to mogao učiniti? I zašto?«
Razmislila sam. Da se ovo zbilo prije našeg odlaska, krivnju bih mogla
svaliti na bezbroj ljudi. Tako je to kad si popularan. Neki te vole, neki
mrze. Ali sada? Lissa je do jedne granice nestala iz društvenih krugova.
Jedina osoba koja ju je uistinu prezirala bila je Mia, ali ona je svoje bitke
vodila više riječima nego djelima. A čak i da je odlučila poduzeti nešto
agresivnije, zašto baš ovo? Nije mi se činila kao takav tip osobe. Bilo je
bezbroj drugih načina da se nekome osvetiš.
»Ne«, rekla sam mu. »Nemam pojma.«
»Rose, ako nešto znaš, reci mi. Ti i ja smo na istoj strani. Oboje ju želimo
zaštititi. Ovo je ozbiljna stvar.«
Okrenula sam se i svoj bijes zbog lisice iskalila na njemu.
»Da, ovo je ozbiljno. Sve je ovo ozbiljno. A ti me tjeraš da iz dana u dan
trčim krugove oko trkališta umjesto da učim kako se boriti i braniti je!
65
Ako joj želiš pomoći, onda me nešto nauči! Nauči me kako da se borim.
Već znam kako bježati.«
Do tog trenutka nisam shvaćala koliko žarko želim učiti, koliko se želim
dokazati njemu, Lissi i svima ostalima. Zbog incidenta s lisicom osjećala
sam se bespomoćnom, a to mi se nije sviđalo. Željela sam nešto poduzeti,
bilo što.
Dimitri je moj ispad promatrao smireno, nepromijenjena izraza lica. Kada
sam završila, samo je mahnuo rukom, kao da ništa nisam rekla.
»Hajde. Kasniš na trening.«
Osmo poglavlje
Kipjela sam od bijesa pa sam se na treningu s novacima borila žešće i
bolje nego ikada prije. U stvari, toliko mi je išlo da sam napokon dobila
svoju prvu borbu prsa o prsa i potpuno rasturila Shanea Reyesa. Nas smo
se dvoje oduvijek slagali pa je dobro prihvatio poraz i pritom mi čestitao
na izvedbi, kao i nekoliko drugih učenika.
»Izgleda da se polako vraćaš u formu«, primijetio je Mason nakon sata.
»Čini se.«
Nježno mi je dotaknuo ruku.
»Kako je Lissa?«
Nije me iznenadilo što zna. Tračevi su se ovdje širili tako brzo da se
ponekad činilo kao da su baš svi psihički povezani.
»Okej. Nosi se s time.« Nisam mu objasnila kako to točno znam. Naša je
psihička povezanost bila tajna o kojoj ostali učenici nisu imali pojma.
»Mase, ti znaš nešto o Miji. Misliš li da je možda ona to učinila?«
»Pa, slušaj, nije da sam baš neki stručnjak po tom pitanju. Ali iskreno?
Ne. Mia se ne može natjerati ni da obavi seciranje na biologiji. Ne mogu
je zamisliti kako lovi lisicu, a još manje kako je ubija.«
»Možda ima prijatelje koji bi to učinili za nju?«
Odmahnuo je glavom.
»Teško. Ni oni ne vole zaprljati svoje fine ručice. Ali nikad ne znaš.«
Lissa je i dalje bilo vidno potresena kada smo se poslije našle na ručku, a
nije joj pomoglo ni to što Natalie i njezino društvance nisu prestajali
brbljati o lisici. Činilo se da je Natalie uspjela prevladati gađenje dovoljno
da može uživati u pozornosti koju joj je donio cijeli događaj. Možda ipak
nije bila zadovoljna svojim rubnim društvenim statusom kao što sam
oduvijek mislila.
66
»Samo je ležala tamo«, objašnjavala je, mašući rukama kako bi naglasila
svoje riječi. »Točno na sredini kreveta. A krvi je bilo posvuda.«
Lissa je bila zelena gotovo kao džemper koji je nosila pa sam je odvukla
odade prije negoli sam uspjela dovršiti ručak. Počela sam oštro kritizirati
Nataliene društvene vještine, pritom ne štedeći na psovkama.
»Ma ona je draga«, rekla je Lissa automatski. »I sama si mi neki dan
govorila koliko ti se sviđa.«
»Da, sviđa mi se, ali potpuno je nesposobna što se tiče nekih stvari.«
Čekale smo pred učionicom u kojoj se održavalo Ponašanje i fiziologija
životinja kada sam uočila da nas ljudi znatiželjno gledaju i došaptavaju se
u prolasku. Uzdahnula sam.
»Kako se nosiš s ovim?«
Slabašno se nasmiješila.
»Zar to već ne osjećaš?«
»Da, ali želim to čuti iz tvojih usta.«
»Ne znam. Bit ću okej. Samo bih željela da svi prestanu buljiti u mene
kao da sam kakva nakaza.«
Ponovno sam se razbjesnjela. Ono s lisicom već je samo po sebi bilo loše.
Ljudi koji su je uzrujavali samo su pogoršavali situaciju, ali s njima sam
barem mogla nešto poduzeti.
»Tko te gnjavi?«
»Rose, ne možeš izmlatiti svakoga s kim imamo problem.«
»Mia?« pretpostavila sam.
»Ima ih više«, odgovorila je, izbjegavši mi dati iskren odgovor. »Gle, nije
ni važno. Ono što ja želim znati jest kako se ovo moglo... Zapravo, ne
mogu prestati misliti na onaj put kada...«
»Nemoj«, upozorila sam je.
»Zašto se pretvaraš kao da se ono nije dogodilo? Baš ti, od svih ljudi.
Znaš zezati Natalie zbog njezine brbljavosti, ali ni sama se ponekad ne
znaš ugasiti. Inače se ne suzdržavaš ni od jedne teme.«
»Osim od te. Moramo zaboraviti na to. Bilo je to davno. Čak ni ne znamo
što se doista dogodilo.«
Promatrala me svojim krupnim, zelenim očima, pomno važući svoj
sljedeći argument.
»Hej, Rose.«
Naš je razgovor naglo došao kraju kada je do nas došetao Jesse. Razvukla
sam usne u svoj najzavodljiviji osmijeh.
»Hej.« Uljudno je kimnuo Lissi.
»Znaš, večeras ću biti u tvojemu domu na grupnom učenju. Misliš li da
bi... možda...«
67
Na trenutak sam zaboravila na Lissu i svu pozornost posvetila Jesseju.
Odjednom sam osjetila neodoljiv poriv da učinim nešto divlje i zločesto.
Previše se toga danas dogodilo.
»Naravno.«
Rekao mi je u koje će vrijeme biti tamo, a ja sam mu kazala da ćemo se
sastati u jednoj od zajedničkih prostorija radi »daljnjih uputa«.
Nakon što je otišao, Lissa nije skidala pogled s mene.
»U kućnom si pritvoru. Neće ti samo tako dati da se družiš i razgovaraš s
njim.«
»Ne želim ja s njime ’razgovarati’. Iskrast ćemo se negdje.«
»Nekad mi uopće nisi jasna«, progunđala je.
»To je zato što si u našem odnosu ti ona razumna, a ja ona
nepromišljena.«
Nakon što je sat počeo, stala sam razmišljati kolike su šanse da je Mia
odgovorna za incident s lisicom. Ako je bilo suditi prema samodopadnom
izrazu na njezinu licu, bez sumnje je uživala u kaosu koji je izazvala
ubijena životinja. Ali to i dalje nije značilo da je ona krivac, a nakon što
sam je nekoliko tjedana promatrala, bilo mi je jasno da je zabavlja sve
ono što uzrujava Lissu i mene. Ona nije morala osobno to učiniti.
»Vukovi, kao i mnoge druge vrste, u svojim čoporima imaju alfa-mužjake
i alfa-ženke kojima se ostali pripadnici skupine pokoravaju. Alfe su
najčešće i najsnažniji primjerci, iako rezultati okršaja često više ovise o
snazi volje i karakteru. Kada drugi vuk izazove alfa-primjerak i porazi ga
u borbi, može doći do toga da ga cijeli čopor izopći pa čak i napadne.«
Trgnula sam se iz sanjarenja i podigla pogled prema profesorici Meissner.
»Većina izazova na borbu događa se tijekom sezone parenja«, nastavila
je. To je, naravno, izazvalo smijuljenje među učenicima. »U većini
čopora, alfa-par je jedini par vukova koji se pari. Ako je alfa-mužjak
stariji vuk, mladi protivnik ponekad misli da ima šanse za preuzimanje
njegova mjesta. Hoće li uspjeti u tome ili ne, ovisi od slučaja do slučaja.
Mladi vukovi često ne shvaćaju koliko ih nadmašuju oni s više iskustva.«
Izuzev dijela o starom i mladom vuku, ostatak predavanja poprilično me
zainteresirao. U društvenom je poretku Akademije, zaključila sam gorko,
bilo puno alfa i puno izazova.
Mia je podigla ruku.
»A što je s lisicama? Imaju li i one alfe?«
Razredom su se proširili uzdasi zaprepaštenja, a potom se od nekoliko
učenika čulo nervozno smijuljenje. Nitko nije mogao vjerovati da je Mia
to pitala.
68
Profesorica Meissner pocrvenjela je od bijesa, pretpostavljala sam.
»Danas govorimo o vukovima, gospođice Rinaldi.«
Nije se činilo da Miji smeta blaga opaska, a kada smo se podijelili u
parove, stalno je pogledavala prema nama i smijuckala se. Kroz našu sam
vezu osjećala kako Lissa postaje sve uzrujanija dok su joj glavom sijevale
slike mrtve lisice.
»Ne brini«, rekla sam joj. »Našla sam način...«
»Hej, Lissa.«
Obje smo podigle pogled. Pred našim je stolom stajao Ralph Sarcozy. Na
licu je imao svoj tipični glupav osmijeh i imala sam osjećaj da je njegov
dolazak bio izazov na koji su ga nagovorili prijatelji.
»Daj, priznaj«, rekao je. »Ti si ubila lisicu. Pokušavaš uvjeriti Kirovu da
si luda kako bi opet mogla otići odavde.«
»Jebi se«, tiho sam mu odgovorila.
»Nudiš se?«
»Koliko čujem, manji ti je od makova zrna«, odbrusila sam mu.
»Opa«, rekao je podrugljivo. »Stvarno se jesi promijenila. Koliko se
sjećam, prije nisi bila tako izbirljiva s kime ćeš se skinuti gola.«
»A koliko se ja sjećam, jedini goli ljudi koje si ti viđao bili su na
internetu.«
Zabacio je glavu na pretjerano dramatičan način.
»Hej, pa sad kužim: to si bila ti, zar ne?« Pogledao je Lissu, a potom opet
mene. »Ona je nagovorila tebe da ubiješ lisicu, je 1' tako? To je neki
čudan lezbijski vud... ahhh!«
Ralf se najedanput zapalio!
Skočila sam i odgurnula Lissu na drugu stranu, što nije bilo nimalo
lagano, s obzirom da smo obje sjedile za stolom. Završile smo na podu
dok su vriskovi, ponajviše Ralfovi, odjekivali učionicom, a profesorica
Meissner jurila prema aparatu za gašenje.
A onda, samo tako, vatra je nestala. Ralf je i dalje vrištao, udarajući se
dlanovima, ali na njemu nije bilo ni jedne opekline, a odjeća mu nije bila
osmuđena. Jedini trag onoga što se dogodilo bio je miris dima koji se
izvijao učionicom.
Cijeli se razred smrznuo na nekoliko trenutaka. Ali onda su se, polako,
svima počele paliti svjećice. Dobro se znalo koji se učenik specijalizirao
za koji magični element i nakon što sam pogledom preletjela prostoriju,
našla sam tri korisnika elementa vatre: Ralfa, njegova prijatelja Jacoba i...
Christiana Ozeru.
69
Kako ni Jacob, a sigurno ni Ralf ne bi zapalili Ralfa, krivac je bio i više
nego očit. A i činjenica da se Christian histerično cerekao pomogla je
identifikaciji počinitelja.
Lice profesorice Meissner prešlo je iz crvene u tamnoljubičastu.
»Gospodine Ozera!« vrisnula je. »Kako se samo usuđujete... znate li vi
uopće... Da ste se smjesta javili ravnateljici Kirovoj!«
Christian je, nimalo smeten, ustao i prebacio ruksak preko ramena. Na
licu mu je i dalje titrao osmijeh.
»Nema frke, profesorice.«
Namjerno je na izlasku prošao pokraj Ralfa, koji se brže-bolje maknuo u
stranu. Ostatak razreda samo je buljio, razjapljenih usta.
Nakon toga profesorica Meissner pokušala je nastaviti sa satom kao da je
sve normalno, ali uzalud. Nitko nije mogao prestati pričati o onome što se
upravo dogodilo. Bilo je to zapanjujuće iz više razloga.
Kao prvo, još nitko nikada nije vidio takvu magiju: ogroman plamen koji
zapravo ništa nije spalio.
Drugo, Christian je magiju upotrijebio neprijateljski i agresivno. Napao je
drugu osobu. Moroji to nikada nisu činili. Vjerovali su da magija služi
kako bi se brinulo za zemlju, pomoglo ljudima da vode bolje živote.
Nikada je, ali baš nikada, nisu rabili kao oružje.
Učitelji magije nisu ni poučavali takve tehnike. Mislim da ih čak ni sami
nisu znali izvesti. I na kraju, ono što je bilo najluđe od svega, to je učinio
Christian. Christian, kojega nitko nije primjećivao niti je ikome bilo stalo
do njega. E pa, sada su ga primijetili.
Čini se da je netko ipak poznavao agresivnu magiju, ali koliko god sam
uživala u izrazu strave na Ralfovu licu, odjednom mi je svanulo da bi
Christian uistinu mogao biti pravi pravcati psihopat.
»Lissa«, rekla sam dok smo napuštale učionicu, »molim te, reci mi da se
nisi opet družila s njim.«
Osjećaj krivnje koji je zatreperio kroz našu vezu rekao mi je više od bilo
kojeg objašnjenja.
»Liss!«
Zgrabila sam je za ruka.
»Ne puno«, rekla je s nelagodom. »On je stvarno okej...«
»Okej? Okej?« Učenici u hodniku zagledali su se u nas. Shvatila sam da
gotovo vičem. »On je potpuno lud. Zapalio je Ralfa. Mislila sam kako
smo odlučile da se više nećeš viđati s njim.«
»Ti si odlučila, Rose. Ne ja.«
U njezinu je glasu bilo oštrine koju dugo nisam čula.
»Što se događa? Je li se vas dvoje... znaš...«
70
»Ne!« odlučno je opovrgnula. »Već sam ti rekla. Bože...« Pogledala me s
gađenjem. »Ne razmišljaju svi, niti se ponašaju, poput tebe.«
Lecnula sam se na njezine riječi. U tom je trenutku pokraj nas prošla Mia.
Nije čula o čemu smo razgovarale, ali je uhvatila ton našega razgovora.
Licem joj se raširio podmukao osmijeh.
»Nevolje u raju?«
»Daj uzmi dudu, mala, i začepi više«, rekla sam joj, ne čekajući njezin
odgovor. Razjapila je usta, a potom ih stisnula, bijesno se namrštivši.
Lissa i ja smo nastavile hodati bez riječi, a onda je ona odjednom prasnula
u smijeh. I samo tako, naša je svađa isparila u zrak.
»Rose...« Glas joj je sada bio mekši.
»Lissa, on je opasan. Ne sviđa mi se. Molim te, budi oprezna. «
Dotakla mi je ruku.
»I jesam. Ja sam ona oprezna, sjećaš se ? Ti si ona nepromišljena.«
Nadala sam se da je to još uvijek istina.
Poslije, nakon što je nastava završila, počele su me mučiti sumnje.
Bila sam u svojoj sobi i pisala zadaću kada sam osjetila kako od Lisse
primam trunku nečega što se jedino moglo opisati kao prepredenost.
Zaboravila sam na zadaću i zabuljila se u daljinu, pokušavajući dokučiti
što joj se u tom trenutku događa.
Ako je ikada bilo vrijeme da joj uđem u glavu, bilo je to sada, ali nisam
znala kako to postići.
Nabrala sam obrve i probala se prisjetiti što je inače aktiviralo vezu.
Obično bi ona bila prožeta nekim snažnim osjećajem, osjećajem toliko
moćnim da se činilo kao da mi želi prodrijeti u um. Uvijek sam se morala
boriti da to spriječim, uvijek bih postavila jednu vrstu mentalnoga zida.
Usredotočila sam se na nju, nastojeći maknuti taj zid. Smirila sam disanje
i razbistrila um. Moje misli nisu važne, bitne su samo njezine. Morala sam
joj se otvoriti i dopustiti da se spojimo.
Nikada nisam pokušala nešto ovako, nisam imala strpljenja za meditaciju.
Ali osjećala sam toliko snažnu potrebu da sam se uspjela dovesti u stanje
intenzivne, usredotočene opuštenosti.
Morala sam doznati što joj se događa i nakon još nekoliko trenutaka, trud
mi se isplatio.
Ušla sam.
Prošlo je nekoliko tjedana, a ja sam ubrzo zaboravila na cijelu stvar s
Annom i počela se više zanimati za život koji me okruživao na
Akademiji. Šok koji je izazvao naš povratak počeo je jenjavati pa smo se
napokon mogle prepustiti kakvoj-takvoj rutini. Dane su mi ispunjavali
posjeti crkvi, ručkovi s Lissom i ono malo društvenog života što sam
uspjela ugurati u međuvremenu. Slobodnog vremena nisam smjela imati
pa mi nije bilo teško držati se podalje od središta pozornosti, iako sam tu i
59
tamo znala ukrasti malo pažnje, unatoč svojemu plemenitom govoru Lissi
da moramo biti »tihe kao bubice«. Nisam si mogla pomoći. Voljela sam
očijukati, voljela sam se družiti i voljela sam u razredu sam u razredu dobacivati
dosjetke.
Lissina nova uloga tihe i pritajene cure privukla je pozornost jednostavno
zato jer je bila toliko u suprotnosti sa starom Lissom, koja se uvijek
družila s plemićima. Ali ljudi su ubrzo prihvatili činjenicu da se princeza
obitelji Dragomir povukla s društvene scene i zadovoljila time da bude
dio Nataliene skupine. Istina, zbog Nataliena mi je neumornog blebetanja
ponekad dolazilo da udarim glavu o zid, ali ona je bila uistinu draga, puno
bolja od većine plemića, i uglavnom mi je bio užitak družiti se s njom.
Upravo kao što je Kirova rekla, puno sam vremena provodila trenirajući i
vježbajući. Kako je vrijeme prolazilo, moje me tijelo prestalo mrziti.
Mišići su mi ojačali, a kondicija se poboljšala. I dalje su me znali pošteno
izmlatiti na treningu, ali ne kao prije pa je i to bio razlog za zadovoljstvo.
Dio tijela koji je trenutačno najviše patio bila je moja koža. Puno sam sati
provodila vani na hladnoći, zbog čega mi je koža sva popucala i jedino je
Lissina stalna opskrba hidratantnom kremom sprječavala da ne ostarim
prije vremena. Ono u čemu mi nije mogla pomoći bili su žuljevi koje sam
dobila na rukama i stopalima.
I Dimitri i ja smo razvili vlastitu rutinu. Mason je bio u pravu kada je u
pitanju bila Dimitrijeva nedruštvenost. Nije se puno družio s ostalim
čuvarima, ali nedvojbeno je imao njihovo potpuno poštovanje. I sama sam
ga sve više poštovala što smo više vremena provodili zajedno na
treninzima, iako mi njegove metode nisu bile najjasnije. Baš se i nisu
činile opakima. Uvijek bismo počeli istezanjem u dvorani, a u posljednje
me vrijeme stalno slao da trčim vani, po sve hladnijem jesenskom
vremenu.
Tri tjedna nakon povratka na Akademiju, ušetala sam u dvoranu prije
nastave i našla ga kako izvaljen na strunjači čita vestern roman Louisa
LAmoura. Netko je donio kasetofon s CD-om i iako me to isprva
razveselilo, pjesma koja je svirala nikako mi nije bila po volji: Princeova
When Doves Cry. Bilo mi je neugodno što uopće znam naslov, ali jedan
od naših bivših cimera bio je opsjednut osamdesetima.
»Opa, Dimitri«, rekla sam, bacivši torbu na pod. »Svjesna sam da je ovo
trenutačno megahit u Istočnoj Europi, ali ne bismo li možda mogli slušati
nešto što nije snimljeno prije mog rođenja?«
Pogledao me ne mičući se.
»Zašto bi to tebe bilo briga? Ja ću biti taj koji će slušati glazbu. Ti ćeš biti
vani i trčati.«
60
Napravila sam grimasu i podigla nogu na jednu od prečki kako bih se
istegnula. Sve u svemu, Dimitri je imao visok prag tolerancije za moj dugi
jezik. Nije mu smetala moja brbljavost dok god nisam zabušavala na
treningu.
»Hej«, upitala sam ga, prelazeći na sljedeće istezanje, »koja je fora sa
svim tim trčanjem? Mislim, jasno mi je da time povećavam izdržljivost,
ali nije li već vrijeme da pređemo na nešto što uključuje udarce? I dalje
me mlate na grupnim treninzima.«
»Možda bi trebala jače udarati«, odvratio je suho.
»Ozbiljna sam.«
»Teško mi je reći kad jesi, a kad ne.« Spustio je knjigu, ali i dalje je ostao
zavaljen na strunjači. »Moj je posao osposobiti te da štitiš princezu i boriš
se protiv stvorenja tame, je li tako?«
»Jest.«
»Onda mi reci nešto: zamislimo na trenutak da je ponovno uspiješ oteti i
da se nađete u velikom šoping-centru. Odjednom se odnekud stvori strigoj
i krene na vas. Što ćeš učiniti?«
»Ovisi u kojem smo dućanu.« Oštro me pogledao.
»U redu. Probost ću ga srebrnim kolcem.«
Dimitri je sada sjeo, prekriživši svoje duge noge jednim elegantnim
pokretom. Još uvijek mi nije bilo jasno kako netko tako visok može biti
toliko graciozan.
»O?« Podigao je svoje tmaste obrve. »Zar ti posjeduješ srebrni kolac?
Znaš li ga uopće upotrebljavati?«
Skrenula sam pogled s njegova tijela i namrštila se. Srebrni kolci
izrađivali su se uz pomoć magije elemenata i bili su najsmrtonosnije
oružje koje je čuvar posjedovao. Probosti strigoja kroz srce njime
donosilo je trenutnu smrt. Ali kolci su bili smrtonosni i za moroje pa se
stoga nisu olako dijelili novacima. Moji su školski kolege tek počinjali
učiti kako se koristiti njima. Ja sam prošla obuku za uporabu pištolja, ali
mi još nisu dopuštali da se približim kolcu. Na sreću, postojali su i drugi
načini da se ubiju strigoji.
»Okej. Onda ću mu odsjeći glavu.«
»Zanemarimo na trenutak činjenicu da nemaš oružje kojim bi to izvela i
uzmimo u obzir da je strigoj veći od tebe barem za glavu.«
Sva razdražena, uspravila sam, prekinuvši tako s istezanjem koje sam
izvodila dotičući nožne prste.
»Dobro, dobro, onda ću ga zapaliti.«
»A čime?«
MIN@
61
»U redu, odustajem! Ti očito već znaš odgovor. Samo me navlačiš. U
šoping-centru sam i ugledam strigoja. Što ću učiniti?«
Pogledao me, ni jednom ne trepnuvši.
»Pobjeći.«
Potisnula sam potrebu da mu nešto bacim u glavu. Kada sam završila s
istezanjem, rekao je da će mi se pridružiti u trčanju. To se još nikada nije
dogodilo. Možda ću na trčanju imati priliku vidjeti zašto ima takvu
ubojitu reputaciju.
Vani nas je dočekala prohladna listopadska večer. I dalje se nisam do
kraja privikla na vampirski vremenski raspored. Nastava je trebala početi
za jedan sat pa sam očekivala da sunce bude na izlasku, a ne na zalasku.
Polako je tonulo za zapadni horizont, obasjavši svojim narančastim sjajem
planinske vrhove zabijeljene snijegom. Ali nije donijelo puno topline pa
sam ubrzo osjetila kako mi hladnoća para pluća dok sam zbog napora sve
brže disala. Nismo razgovarali. On je usporio ritam kako bih ga mogla
pratiti pa smo trčali jedno uz drugo.
Nešto mi je u tome zasmetalo, najednom sam žarko željela njegovo
odobravanje. Ubrzala sam korak i jače upregnula pluća i mišiće. Dvanaest
krugova na atletskoj stazi bilo je pet kilometara, imali smo još devet
krugova.
Kada samo trčali jedanaesti krug, pokraj nas je prošla skupina novaka na
putu na trening koji je i mene čekao. Mason me ugledao i navijački
obodrio:
»Samo tako, Rose!« Nasmiješila sam se i mahnula mu.
»Usporavaš«, ljutito me opomenuo Dimitri, zbog čega sam odvratila
pogled od novaka. Zapanjila me grubost u njegovu glasu. »Je li to razlog
zbog kojega ne možeš bolje trčati? Lako ti je odvući pozornost?«
Obuzeta nelagodom, opet sam ubrzala korak, unatoč činjenici da mi je
tijelo počelo snažno prosvjedovati. Napokon smo otrčali svih dvanaest
krugova, a kada je provjerio štopericu, shvatio je da smo bili brži dvije
minute od mojega najboljeg vremena.
»Nije loše, ha?« uskliknula sam oduševljeno kada smo se uputili natrag u
dvoranu na istezanje. »Čini se da bih mogla pobjeći sve do druge savezne
države ako ikad naiđem na strigoja u šoping-centru. Iako nisam sigurna
koliko bi daleko Lissa stigla.«
»Ako bi bila s tobom, bila bi na sigurnom.«
Podigla sam pogled, iznenađena njegovima riječima. Bio je to prvi pravi
kompliment koji mi je dao otkad sam počela trenirati s njim. Njegove su
me smeđe oči promatrale s odobravanjem, ali u njima sam vidjela i koliko
ga je zabavljao moj zabezeknut izraz lica.
62
A tada se dogodilo.
Kao da je metak prošao kroz mene. Užas, oštar i neumoljiv, eksplodirao
mi je u glavi i tijelu. Bol je navrla poput malih žileta. Pogled mi se naglo
zamutio i na trenutak nisam više stajala s Dimitrijem, nego sam jurila niz
stube, uplašena i očajna, tražeći izlaz, tražeći... mene.
Normalan vid mi se vratio i opet sam bila na trkalištu, a ne više u Lissinoj
glavi. Odjurila sam bez ijedne riječi Dimitiriju, trčeći koliko su me noge
nosile prema morojskom učeničkom domu. Nije ni bilo važno što sam
maloprije odradila mini maraton. Trčala sam silovito i hitro, kao da sam
nekim čudom dobila novi par odmornih nogu. Bila sam svjesna Dimitrija
koji me polako sustizao i vikao za mnom, želeći znati što nije u redu. Ali
nisam mu mogla odgovoriti. Imala sam samo jednu stvar na pameti: što
prije stići u dom.
Velika učenička zgrada, obrasla bršljanom, upravo se počela nazirati
preda mnom, kada se odjednom pojavila Lissa, sva u suzama. Naglo sam
se zaustavila, a pluća su mi gotovo eksplodirala.
»Što je? Zaboga, što se dogodilo?« pitala sam, grčevito je uhvativši za
ramena, pokušavajući je natjerati da me pogleda u oči.
Nije mogla izustiti odgovor. Samo mi se bacila u zagrljaj i počela grčevito
jecati na mojim prsima. Držala sam je milujući njezinu sjajnu svilenkastu
kosu i govorila joj kako će sve biti u redu, što god to »sve« značilo. Ali,
istini za volju, u tom mi trenutku to nije ni bilo važno. Jedino što je bilo
važno jest da je bila tu, na sigurnome. Dimitri je stajao pokraj nas, budan i
pripravan za bilo kakvu prijetnju, a tijelo mu je bilo napeto i spremno za
napad. Osjećala sam se sigurnom s njim uz nas.
Pola sata poslije gužvali smo se u Lissinoj sobi s još trojicom čuvara,
ravnateljicom Kirovom i domskom nadzornicom. Bio je to prvi put da
vidim Lissinu sobu. Natalie je doista pošlo za rukom dobiti je za cimericu,
a izgled sobe bio je prava mala studija o njihovoj različitosti. Nataliena
strana izgledala je kao da netko uistinu živi ondje, sa slikama na zidu i
nacifranom posteljinom koja očito nije bila školska. Lissa je imala tek
nekoliko stvari, poput mene, zbog čega je njezina strana sobe izgledala
golo i pusto. Ipak, na zidu je visjela jedna fotografija. Bila je snimljena na
prošlu Noć vještica, kada smo se zamaskirale u vile, s krilima i
svjetlucavom šminkom. Vidjevši fotografiju prisjetila sam se kako je bilo
nekada i grudi mi je najednom ispunila tupa bol.
Zbog komešanja koje je nastalo, nitko se nije sjetio da ja ne bih smjela biti
tamo. Vani u hodniku skupila se grupica morojskih djevojaka, znatiželjnih
doznati što se zbiva. Natalie se progurala kroz njih, pitajući se čemu sva ta
63
strka u njezinoj sobi. Kada je otkrila o čemu se radi, stala je, smrznuta kao
kip.
Lica svih prisutnih ispunilo je gađanje i šok dok smo zurili u ono što se
nalazilo na Lissinu krevetu. Na jastuku je ležala lisica. Krzno joj je bilo
crvenkastosmeđe s tragovima bijele. Izgledala je tako mekano i umiljato
da je gotovo mogla proći kao kućni ljubimac, poput mačke, kakve
životinjice koju držiš u rukama i maziš se s njome.
Osim činjenice da joj je bio prerezan grkljan.
Unutrašnjost grla izgledala je ružičasto i nalikovala želeu. Krv joj je
umrljala mekanu dlaku i potekla niz nju na žutu posteljinu, stvorivši
tamnu lokvu koja se polako širila tkaninom. Lisičje oči zurile su prema
gore, ispunjene užasom, kao da životinja ne može vjerovati da se sve to
uistinu događa.
Želudac mi je ispunila mučnina, ali natjerala sam se zadržati pogled.
Nisam si mogla priuštiti biti gadljiva. Jednoga ću dana ubijati strigoje.
Ako se ne mogu nositi s običnom lisicom, nikada neću preživjeti pravi
napad.
Ono što se dogodilo lisici bilo je bolesno i izopačeno, a tko god da je to
učinio, bio je očito poremećen. Lissa je zurila u životinju, blijeda kao
smrt, a potom zakoračila prema njoj i nesvjesno ispružila ruku. Znala sam
da ju je taj gnusni čin duboko pogodio i zbog njezine ljubavi prema
životinjama. Voljela ih je i one su voljele nju. Dok smo živjele izvan
Akademije, često me molila da nabavimo ljubimca, ali uvijek sam je
odbijala i govorila joj kako se ne možemo brinuti o životinji kad postoji
šansa da se svakoga trena moramo dati u bijeg. Osim toga, životinje su me
mrzile. Tako se ona pomirila s time da tu i tamo pomogne kojoj lutalici te
se sprijateljila s tuđim ljubimcima, kao što je bio mačak Oscar.
Ovu lisicu ipak nije mogla spasiti. Za nju više nije bilo povratka, ali na
licu sam joj vidjela koliko joj žarko želi pomoći, kao što je pomagala
drugima. Uhvatila sam je za ruku i odvela na stranu, a glavom mi je
iznenada prošao razgovor koji smo vodile prije dvije godine.
»Što je to? Vrana?«
»Ne, prevelika je. To je gavran.«
»Je li mrtav?«
»Aha. Bez sumnje. Ne diraj ga.«
Tada me nije poslušala. Nadala sam se da ovoga puta hoće.
»Još je bila živa kad sam se vratila«, šapnula mi je Lissa, čvrsto me
zgrabivši za ruku. »Ali jedva. O, Bože, i dalje se trzala. Koliko je samo
patila...«
64
Osjetila sam kako mi se diže želudac. Nije bilo šanse da si dopustim
povratiti.
»Jesi li...«
»Ne. Željela sam... Počela sam...«
»Onda zaboravi na to«, oštro sam joj rekla. »Glupo je. To je samo nečija
glupa šala. Netko će to ubrzo doći počistiti. Vjerojatno će ti dati i novu
sobu ako želiš.«
Okrenula se prema meni, a oči su joj bile gotovo divlje.
»Rose... sjećaš li se... onog puta...«
»Prestani«, rekla sam. »Zaboravi na to. Ovo nije ista stvar.«
»Ali što ako je netko vidio? Što ako netko zna?«
Snažno sam joj stisnula ruku, zarivši nokte kako bih joj privukla
pozornost. Lecnula se.
»Ne. Ovo nije isto. Ovo nema veze s onim. Čuješ li me?« Osjećala sam
kako nas Dimitri i Natalie gledaju. »U redu je. Sve će biti u redu.«
Lissa je kimnula, iako se činilo da mi ne vjeruje ni jednu jedinu riječ.
»Smjesta ovo očistite«, obrecnula se Kirova na nadzornicu. »I doznajte
ako je itko išta vidio.«
Netko je napokon shvatio da ja ne bih smjela biti tu i naredio Dimitriju da
me odvede, bez obzira na moje preklinjanje da mi dopuste ostati s
Lissom. Otpratio me do učeničkog doma za novake. Nije prozborio ni
riječ dok nismo stigli.
»Ti znaš nešto o onome što se dogodilo. Jesi li na to mislila kada si rekla
ravnateljici Kirovoj da je Lissa u opasnosti?«
»Ne znam ja ništa. Ono je bila samo nečija bolesna šala.«
»Što misliš, tko je to mogao učiniti? I zašto?«
Razmislila sam. Da se ovo zbilo prije našeg odlaska, krivnju bih mogla
svaliti na bezbroj ljudi. Tako je to kad si popularan. Neki te vole, neki
mrze. Ali sada? Lissa je do jedne granice nestala iz društvenih krugova.
Jedina osoba koja ju je uistinu prezirala bila je Mia, ali ona je svoje bitke
vodila više riječima nego djelima. A čak i da je odlučila poduzeti nešto
agresivnije, zašto baš ovo? Nije mi se činila kao takav tip osobe. Bilo je
bezbroj drugih načina da se nekome osvetiš.
»Ne«, rekla sam mu. »Nemam pojma.«
»Rose, ako nešto znaš, reci mi. Ti i ja smo na istoj strani. Oboje ju želimo
zaštititi. Ovo je ozbiljna stvar.«
Okrenula sam se i svoj bijes zbog lisice iskalila na njemu.
»Da, ovo je ozbiljno. Sve je ovo ozbiljno. A ti me tjeraš da iz dana u dan
trčim krugove oko trkališta umjesto da učim kako se boriti i braniti je!
65
Ako joj želiš pomoći, onda me nešto nauči! Nauči me kako da se borim.
Već znam kako bježati.«
Do tog trenutka nisam shvaćala koliko žarko želim učiti, koliko se želim
dokazati njemu, Lissi i svima ostalima. Zbog incidenta s lisicom osjećala
sam se bespomoćnom, a to mi se nije sviđalo. Željela sam nešto poduzeti,
bilo što.
Dimitri je moj ispad promatrao smireno, nepromijenjena izraza lica. Kada
sam završila, samo je mahnuo rukom, kao da ništa nisam rekla.
»Hajde. Kasniš na trening.«
Osmo poglavlje
Kipjela sam od bijesa pa sam se na treningu s novacima borila žešće i
bolje nego ikada prije. U stvari, toliko mi je išlo da sam napokon dobila
svoju prvu borbu prsa o prsa i potpuno rasturila Shanea Reyesa. Nas smo
se dvoje oduvijek slagali pa je dobro prihvatio poraz i pritom mi čestitao
na izvedbi, kao i nekoliko drugih učenika.
»Izgleda da se polako vraćaš u formu«, primijetio je Mason nakon sata.
»Čini se.«
Nježno mi je dotaknuo ruku.
»Kako je Lissa?«
Nije me iznenadilo što zna. Tračevi su se ovdje širili tako brzo da se
ponekad činilo kao da su baš svi psihički povezani.
»Okej. Nosi se s time.« Nisam mu objasnila kako to točno znam. Naša je
psihička povezanost bila tajna o kojoj ostali učenici nisu imali pojma.
»Mase, ti znaš nešto o Miji. Misliš li da je možda ona to učinila?«
»Pa, slušaj, nije da sam baš neki stručnjak po tom pitanju. Ali iskreno?
Ne. Mia se ne može natjerati ni da obavi seciranje na biologiji. Ne mogu
je zamisliti kako lovi lisicu, a još manje kako je ubija.«
»Možda ima prijatelje koji bi to učinili za nju?«
Odmahnuo je glavom.
»Teško. Ni oni ne vole zaprljati svoje fine ručice. Ali nikad ne znaš.«
Lissa je i dalje bilo vidno potresena kada smo se poslije našle na ručku, a
nije joj pomoglo ni to što Natalie i njezino društvance nisu prestajali
brbljati o lisici. Činilo se da je Natalie uspjela prevladati gađenje dovoljno
da može uživati u pozornosti koju joj je donio cijeli događaj. Možda ipak
nije bila zadovoljna svojim rubnim društvenim statusom kao što sam
oduvijek mislila.
66
»Samo je ležala tamo«, objašnjavala je, mašući rukama kako bi naglasila
svoje riječi. »Točno na sredini kreveta. A krvi je bilo posvuda.«
Lissa je bila zelena gotovo kao džemper koji je nosila pa sam je odvukla
odade prije negoli sam uspjela dovršiti ručak. Počela sam oštro kritizirati
Nataliene društvene vještine, pritom ne štedeći na psovkama.
»Ma ona je draga«, rekla je Lissa automatski. »I sama si mi neki dan
govorila koliko ti se sviđa.«
»Da, sviđa mi se, ali potpuno je nesposobna što se tiče nekih stvari.«
Čekale smo pred učionicom u kojoj se održavalo Ponašanje i fiziologija
životinja kada sam uočila da nas ljudi znatiželjno gledaju i došaptavaju se
u prolasku. Uzdahnula sam.
»Kako se nosiš s ovim?«
Slabašno se nasmiješila.
»Zar to već ne osjećaš?«
»Da, ali želim to čuti iz tvojih usta.«
»Ne znam. Bit ću okej. Samo bih željela da svi prestanu buljiti u mene
kao da sam kakva nakaza.«
Ponovno sam se razbjesnjela. Ono s lisicom već je samo po sebi bilo loše.
Ljudi koji su je uzrujavali samo su pogoršavali situaciju, ali s njima sam
barem mogla nešto poduzeti.
»Tko te gnjavi?«
»Rose, ne možeš izmlatiti svakoga s kim imamo problem.«
»Mia?« pretpostavila sam.
»Ima ih više«, odgovorila je, izbjegavši mi dati iskren odgovor. »Gle, nije
ni važno. Ono što ja želim znati jest kako se ovo moglo... Zapravo, ne
mogu prestati misliti na onaj put kada...«
»Nemoj«, upozorila sam je.
»Zašto se pretvaraš kao da se ono nije dogodilo? Baš ti, od svih ljudi.
Znaš zezati Natalie zbog njezine brbljavosti, ali ni sama se ponekad ne
znaš ugasiti. Inače se ne suzdržavaš ni od jedne teme.«
»Osim od te. Moramo zaboraviti na to. Bilo je to davno. Čak ni ne znamo
što se doista dogodilo.«
Promatrala me svojim krupnim, zelenim očima, pomno važući svoj
sljedeći argument.
»Hej, Rose.«
Naš je razgovor naglo došao kraju kada je do nas došetao Jesse. Razvukla
sam usne u svoj najzavodljiviji osmijeh.
»Hej.« Uljudno je kimnuo Lissi.
»Znaš, večeras ću biti u tvojemu domu na grupnom učenju. Misliš li da
bi... možda...«
67
Na trenutak sam zaboravila na Lissu i svu pozornost posvetila Jesseju.
Odjednom sam osjetila neodoljiv poriv da učinim nešto divlje i zločesto.
Previše se toga danas dogodilo.
»Naravno.«
Rekao mi je u koje će vrijeme biti tamo, a ja sam mu kazala da ćemo se
sastati u jednoj od zajedničkih prostorija radi »daljnjih uputa«.
Nakon što je otišao, Lissa nije skidala pogled s mene.
»U kućnom si pritvoru. Neće ti samo tako dati da se družiš i razgovaraš s
njim.«
»Ne želim ja s njime ’razgovarati’. Iskrast ćemo se negdje.«
»Nekad mi uopće nisi jasna«, progunđala je.
»To je zato što si u našem odnosu ti ona razumna, a ja ona
nepromišljena.«
Nakon što je sat počeo, stala sam razmišljati kolike su šanse da je Mia
odgovorna za incident s lisicom. Ako je bilo suditi prema samodopadnom
izrazu na njezinu licu, bez sumnje je uživala u kaosu koji je izazvala
ubijena životinja. Ali to i dalje nije značilo da je ona krivac, a nakon što
sam je nekoliko tjedana promatrala, bilo mi je jasno da je zabavlja sve
ono što uzrujava Lissu i mene. Ona nije morala osobno to učiniti.
»Vukovi, kao i mnoge druge vrste, u svojim čoporima imaju alfa-mužjake
i alfa-ženke kojima se ostali pripadnici skupine pokoravaju. Alfe su
najčešće i najsnažniji primjerci, iako rezultati okršaja često više ovise o
snazi volje i karakteru. Kada drugi vuk izazove alfa-primjerak i porazi ga
u borbi, može doći do toga da ga cijeli čopor izopći pa čak i napadne.«
Trgnula sam se iz sanjarenja i podigla pogled prema profesorici Meissner.
»Većina izazova na borbu događa se tijekom sezone parenja«, nastavila
je. To je, naravno, izazvalo smijuljenje među učenicima. »U većini
čopora, alfa-par je jedini par vukova koji se pari. Ako je alfa-mužjak
stariji vuk, mladi protivnik ponekad misli da ima šanse za preuzimanje
njegova mjesta. Hoće li uspjeti u tome ili ne, ovisi od slučaja do slučaja.
Mladi vukovi često ne shvaćaju koliko ih nadmašuju oni s više iskustva.«
Izuzev dijela o starom i mladom vuku, ostatak predavanja poprilično me
zainteresirao. U društvenom je poretku Akademije, zaključila sam gorko,
bilo puno alfa i puno izazova.
Mia je podigla ruku.
»A što je s lisicama? Imaju li i one alfe?«
Razredom su se proširili uzdasi zaprepaštenja, a potom se od nekoliko
učenika čulo nervozno smijuljenje. Nitko nije mogao vjerovati da je Mia
to pitala.
68
Profesorica Meissner pocrvenjela je od bijesa, pretpostavljala sam.
»Danas govorimo o vukovima, gospođice Rinaldi.«
Nije se činilo da Miji smeta blaga opaska, a kada smo se podijelili u
parove, stalno je pogledavala prema nama i smijuckala se. Kroz našu sam
vezu osjećala kako Lissa postaje sve uzrujanija dok su joj glavom sijevale
slike mrtve lisice.
»Ne brini«, rekla sam joj. »Našla sam način...«
»Hej, Lissa.«
Obje smo podigle pogled. Pred našim je stolom stajao Ralph Sarcozy. Na
licu je imao svoj tipični glupav osmijeh i imala sam osjećaj da je njegov
dolazak bio izazov na koji su ga nagovorili prijatelji.
»Daj, priznaj«, rekao je. »Ti si ubila lisicu. Pokušavaš uvjeriti Kirovu da
si luda kako bi opet mogla otići odavde.«
»Jebi se«, tiho sam mu odgovorila.
»Nudiš se?«
»Koliko čujem, manji ti je od makova zrna«, odbrusila sam mu.
»Opa«, rekao je podrugljivo. »Stvarno se jesi promijenila. Koliko se
sjećam, prije nisi bila tako izbirljiva s kime ćeš se skinuti gola.«
»A koliko se ja sjećam, jedini goli ljudi koje si ti viđao bili su na
internetu.«
Zabacio je glavu na pretjerano dramatičan način.
»Hej, pa sad kužim: to si bila ti, zar ne?« Pogledao je Lissu, a potom opet
mene. »Ona je nagovorila tebe da ubiješ lisicu, je 1' tako? To je neki
čudan lezbijski vud... ahhh!«
Ralf se najedanput zapalio!
Skočila sam i odgurnula Lissu na drugu stranu, što nije bilo nimalo
lagano, s obzirom da smo obje sjedile za stolom. Završile smo na podu
dok su vriskovi, ponajviše Ralfovi, odjekivali učionicom, a profesorica
Meissner jurila prema aparatu za gašenje.
A onda, samo tako, vatra je nestala. Ralf je i dalje vrištao, udarajući se
dlanovima, ali na njemu nije bilo ni jedne opekline, a odjeća mu nije bila
osmuđena. Jedini trag onoga što se dogodilo bio je miris dima koji se
izvijao učionicom.
Cijeli se razred smrznuo na nekoliko trenutaka. Ali onda su se, polako,
svima počele paliti svjećice. Dobro se znalo koji se učenik specijalizirao
za koji magični element i nakon što sam pogledom preletjela prostoriju,
našla sam tri korisnika elementa vatre: Ralfa, njegova prijatelja Jacoba i...
Christiana Ozeru.
69
Kako ni Jacob, a sigurno ni Ralf ne bi zapalili Ralfa, krivac je bio i više
nego očit. A i činjenica da se Christian histerično cerekao pomogla je
identifikaciji počinitelja.
Lice profesorice Meissner prešlo je iz crvene u tamnoljubičastu.
»Gospodine Ozera!« vrisnula je. »Kako se samo usuđujete... znate li vi
uopće... Da ste se smjesta javili ravnateljici Kirovoj!«
Christian je, nimalo smeten, ustao i prebacio ruksak preko ramena. Na
licu mu je i dalje titrao osmijeh.
»Nema frke, profesorice.«
Namjerno je na izlasku prošao pokraj Ralfa, koji se brže-bolje maknuo u
stranu. Ostatak razreda samo je buljio, razjapljenih usta.
Nakon toga profesorica Meissner pokušala je nastaviti sa satom kao da je
sve normalno, ali uzalud. Nitko nije mogao prestati pričati o onome što se
upravo dogodilo. Bilo je to zapanjujuće iz više razloga.
Kao prvo, još nitko nikada nije vidio takvu magiju: ogroman plamen koji
zapravo ništa nije spalio.
Drugo, Christian je magiju upotrijebio neprijateljski i agresivno. Napao je
drugu osobu. Moroji to nikada nisu činili. Vjerovali su da magija služi
kako bi se brinulo za zemlju, pomoglo ljudima da vode bolje živote.
Nikada je, ali baš nikada, nisu rabili kao oružje.
Učitelji magije nisu ni poučavali takve tehnike. Mislim da ih čak ni sami
nisu znali izvesti. I na kraju, ono što je bilo najluđe od svega, to je učinio
Christian. Christian, kojega nitko nije primjećivao niti je ikome bilo stalo
do njega. E pa, sada su ga primijetili.
Čini se da je netko ipak poznavao agresivnu magiju, ali koliko god sam
uživala u izrazu strave na Ralfovu licu, odjednom mi je svanulo da bi
Christian uistinu mogao biti pravi pravcati psihopat.
»Lissa«, rekla sam dok smo napuštale učionicu, »molim te, reci mi da se
nisi opet družila s njim.«
Osjećaj krivnje koji je zatreperio kroz našu vezu rekao mi je više od bilo
kojeg objašnjenja.
»Liss!«
Zgrabila sam je za ruka.
»Ne puno«, rekla je s nelagodom. »On je stvarno okej...«
»Okej? Okej?« Učenici u hodniku zagledali su se u nas. Shvatila sam da
gotovo vičem. »On je potpuno lud. Zapalio je Ralfa. Mislila sam kako
smo odlučile da se više nećeš viđati s njim.«
»Ti si odlučila, Rose. Ne ja.«
U njezinu je glasu bilo oštrine koju dugo nisam čula.
»Što se događa? Je li se vas dvoje... znaš...«
70
»Ne!« odlučno je opovrgnula. »Već sam ti rekla. Bože...« Pogledala me s
gađenjem. »Ne razmišljaju svi, niti se ponašaju, poput tebe.«
Lecnula sam se na njezine riječi. U tom je trenutku pokraj nas prošla Mia.
Nije čula o čemu smo razgovarale, ali je uhvatila ton našega razgovora.
Licem joj se raširio podmukao osmijeh.
»Nevolje u raju?«
»Daj uzmi dudu, mala, i začepi više«, rekla sam joj, ne čekajući njezin
odgovor. Razjapila je usta, a potom ih stisnula, bijesno se namrštivši.
Lissa i ja smo nastavile hodati bez riječi, a onda je ona odjednom prasnula
u smijeh. I samo tako, naša je svađa isparila u zrak.
»Rose...« Glas joj je sada bio mekši.
»Lissa, on je opasan. Ne sviđa mi se. Molim te, budi oprezna. «
Dotakla mi je ruku.
»I jesam. Ja sam ona oprezna, sjećaš se ? Ti si ona nepromišljena.«
Nadala sam se da je to još uvijek istina.
Poslije, nakon što je nastava završila, počele su me mučiti sumnje.
Bila sam u svojoj sobi i pisala zadaću kada sam osjetila kako od Lisse
primam trunku nečega što se jedino moglo opisati kao prepredenost.
Zaboravila sam na zadaću i zabuljila se u daljinu, pokušavajući dokučiti
što joj se u tom trenutku događa.
Ako je ikada bilo vrijeme da joj uđem u glavu, bilo je to sada, ali nisam
znala kako to postići.
Nabrala sam obrve i probala se prisjetiti što je inače aktiviralo vezu.
Obično bi ona bila prožeta nekim snažnim osjećajem, osjećajem toliko
moćnim da se činilo kao da mi želi prodrijeti u um. Uvijek sam se morala
boriti da to spriječim, uvijek bih postavila jednu vrstu mentalnoga zida.
Usredotočila sam se na nju, nastojeći maknuti taj zid. Smirila sam disanje
i razbistrila um. Moje misli nisu važne, bitne su samo njezine. Morala sam
joj se otvoriti i dopustiti da se spojimo.
Nikada nisam pokušala nešto ovako, nisam imala strpljenja za meditaciju.
Ali osjećala sam toliko snažnu potrebu da sam se uspjela dovesti u stanje
intenzivne, usredotočene opuštenosti.
Morala sam doznati što joj se događa i nakon još nekoliko trenutaka, trud
mi se isplatio.
Ušla sam.
6 Re: Richelle Mead - Sestre po krvi 1 Sre Jan 11, 2012 11:25 pm
Margita
Administrator
Deveto poglavlje
Još jednom našla sam se u njezinu umu i promatrala svijet kroz njezine
oči, izravno doživljavajući sve što se zbivalo oko nje.
Opet se šuljala kroz kapelicu na tavan, potvrdivši time moje najgore
strahove. Kao i prošli put, nije naišla na zapreke. Bože dragi, pomislila
sam, može li taj svećenik biti još nesposobniji u čuvanju vlastite kapelice?
Izlazeće sunce osvjetljavalo je ogroman vitraž, otkrivajući Christianovu
siluetu. Sjedio je u širokome okviru prozora.
»Kasniš«, rekao joj je. »Već te neko vrijeme čekam.«
Lissa je privukla jednu klimavu stolicu i s nje obrisala prašinu.
»Mislila sam da ćeš biti zauzet ravnateljicom Kirovom.«
Odmahnuo je glavom.
»Ništa strašno. Suspendirali su me na tjedan dana i to je to. A i nije se
tako teško iskrasti.« Mahnuo je rukama. »Kao što vidiš.«
»Ć
Čudi me da nisi teže kažnjen.«
Tračak sunca osvijetlio mu je kristalnoplave oči.
»Razočarana?«
Izgledala je šokirano.
»Pa zapalio si učenika!«
»Ne, nisam. Jesi li vidjela koju opeklinu na njemu?«
»Bio je prekriven plamenovima.«
»Imao sam ih pod nadzorom. Držao sam ih podalje od njega.«
Uzdahnula je.
»Nisi to trebao učiniti.«
Uspravio se iz poluležećega položaja i sjeo, nagnuvši se bliže njoj.
»Učinio sam to za tebe.«
»Napao si ga zbog mene ?«
»Naravno. Onaj tip je gnjavio tebe i Rose. Moglo bi se reći da se i sama
dobro snalazila, ali pomislio sam da bi joj dobro došla mala pomoć. Osim
toga, nakon ovoga nitko se više neće ni sjećati onoga s lisicom.«
»Nisi to trebao učiniti«, ponovila je, gledajući u stranu. Nije znala što bi
točno trebala misliti o toj »velikodušnosti«. »I ne glumataj kao da je sve
to bilo samo zbog mene. Svidjelo ti se izvesti nešto tako. Dio tebe želio je
to, samo iz užitka.«
Christianov izvještačen izraz lica naglo je splasnuo, a zamijenila ga je
zapanjenost, što se kod njega rijetko viđalo. Lissa možda nije bila
vidovita, ali imala je nevjerojatnu sposobnost čitanja ljudi.
Vidjevši da ga je izbacila iz takta, nastavila je.
72
»Napasti nekoga magijom je zabranjeno i upravo zato si to želio učiniti.
Zbog navale adrenalina.«
»Ta pravila su glupa. Da rabimo magiju kao oružje, umjesto za sva ta
dražesna i krasna sranja, strigoji nas ne bi i dalje toliko tamanili.«
»To nije u redu«, rekla je odlučno. »Magija je dar. Treba je koristiti za
mir.«
»To oni kažu. Ti samo recitiraš izmišljotinu koju nam cijeloga života
nameću.« Ustao je i počeo koračati malenim tavanom. »Nije uvijek bilo
tako, znaš. Nekada smo se borili, bok uz bok s čuvarima, ali otad su
prošla stoljeća. Ljudi su se s vremenom počeli bojati i prestali se boriti.
Zaključili su da je sigurnije samo skrivati se. Zaboravili su kako rabiti
magične čini za napad.«
»Kako si ti onda znao?«
Jedan kraj usana izvio mu se u osmijeh.
»Nisu svi zaboravili.«
»Misliš li na svoju obitelj? Svoje roditelje?«
Osmijeh mu je nestao s lica.
»Ne znaš ti ništa o mojim roditeljima.«
Lice mu se smračilo, a oči postale mutne. Većini se ljudi možda činio
jeziv i zastrašujuć, ali dok je Lissa s divljenjem proučavala crte njegova
lica, iznenada joj se učinio vrlo ranjiv.
»U pravu si«, priznala je trenutak poslije tiha glasa. »Ne znam ništa o
njima. Žao mi je.«
Christian je po drugi put izgledao zatečeno. Vjerojatno mu se ljudi nisu
tako često ispričavali. U stvari, rijetko bi kada netko i razgovarao s njim, a
kamoli ga poslušao. Ali kao i obično, brzo je povratio svoju drsku
samouvjerenost.
»Zaboravi.« Naglo je prestao koračati prostorijom i kleknuo ispred nje
tako da su se sada gledali oči u oči. Lissa je nesvjesno zadržala dah. Usne
su mu se izvile u vragolast osmijeh. »Samo, doista mi nije jasno zašto baš
tebe od svih ljudi toliko uzrujava što sam se koristio ’zabranjenom’
magijom.«
»Mene ’od svih ljudi’? Što ti to znači?«
»Igraj se ti nevinašca koliko želiš, vrlo si dobra u tome, ali ja znam
istinu.«
»A koja bi to istina bila?« Nije mogla sakriti nelagodu ni od mene ni od
Christiana. Nagnuo se još bliže njoj.
»Da koristiš moć kompulzije. I to stalno.«
»Ne, ne koristim!« ispalila je.
73
»Naravno da koristiš. Noćima sam znao ležati budan u krevetu,
pokušavajući dokučiti kako ste vas dvije uspjele unajmiti stan i pohađati
srednju školu a da nitko nije zatražio upoznati vaše roditelje. A onda sam
shvatio. Zacijelo ste se koristile kompulzijom. Tako ste vjerojatno i
uspjele pobjeći odavde.«
»Shvaćam. Ti si to samo tako zaključio. Bez trunke dokaza.«
»Sav dokaz koji trebam dobio sam promatrajući tebe.«
»Promatrao si me, špijunirao, samo da dokažeš kako sam koristila
kompulziju?«
Slegnuo je ramenima.
»Ne. U stvari, gledao sam te jer mi se to sviđalo. Otkriće o kompulziji
bilo je samo bonus. Vidio sam te kako je rabiš neki dan kako bi dobila
odgodu za zadaću iz matematike. I začarala si profesoricu Carmack kada
te htjela natjerati da pišeš dodatne testove.«
»I ti samo tako pretpostavljaš da se radilo o magiji? Možda sam samo
jako uvjerljiva.« U glasu joj se osjetio prkos, razumljivo, s obzirom da je
bila uplašena i ljuta. Ali svoj je stav popratila zabacivanjem kose koje bi
se, da je nisam tako dobro poznavala, moglo protumačiti kao očijukanje.
A ja sam je dobro poznavala... Ipak, odjednom nisam bila tako sigurna u
to.
Nastavio je razgovor, ali nešto mi je u njegovim očima govorilo da je
zamijetio što je učinila s kosom, da je uvijek zamjećivao sve u vezi s
njom.
»Ljudi znaju imati taj blesav izraz lica kad razgovaraš s njima. I ne
mislim samo na ljudska bića, tu magiju možeš primjenjivati i na
morojima. Vjerojatno i na dhampirima. E, to je već ludo. Nisam ni znao
da je to moguće. Ti si kao kakva superzvijezda. Vrlo zločesta
superzvijezda koja zlorabi moć kompulzije.« Bila je to optužba, ali ton
njegova glasa i govor tijela zračili su istim onim očijukanjem koje je
dolazilo od nje.
Lissa nije znala što reći. Bio je u pravu. Sve što je rekao bilo je točno.
Njezina moć kompulzije omogućila nam je da izbjegnemo autoritet
odraslih i snađemo se u svijetu bez njihove pomoći. Zahvaljujući magiji,
uspjele smo uvjeriti banku da nam dopusti korištenje dijela njezina
nasljedstva.
Rabiti kompulziju smatralo se jednako pogrešnim kao i koristiti magiju
kao oružje. A zašto ne? To i jest bilo oružje. Vrlo moćno oružje, koje se
lako moglo zlorabiti. Morojsku su djecu od rane dobi neprestano
uvjeravali da je moć kompulzije nešto iznimno loše. Nikoga se nije
podučavalo kako je koristiti, iako je ta sposobnost ležala uspavana,
74
duboko u svakome moroju. Lissa ju je probudila posve slučajno i znatno
je ojačala, te je njome, kako je Christian rekao, mogla kontrolirati ne
samo moroje nego i ljude i dhampire.
»Što ćeš sada poduzeti?« upitala je. »Namjeravaš me odati?«
Odmahnuo je glavom i nasmiješio se.
»Ne. Mislim da je to seksi.«
Buljila je u njega širokih očiju, a srce joj je divljački tuklo. Oblik njegovih
usana najednom joj se učinio jako zanimljivim.
»Rose misli da si opasan«, bubnula je neočekivano. »Misli da si možda ti
ubio lisicu.«
Nisam znala što misliti o spomenu mojega imena u tom bizarnom
razgovoru. Neki su me se ljudi bojali. Možda je i on bio jedan od njih.
A možda i nije. Sudeći prema njegovu glasu, to ga je jako zabavljalo.
»Ljudi misle da sam ja labilan, ali vjeruj mi, Rose je deset puta gora.
Naravno, zbog toga se rijetko tko usudi zajebavati s tobom pa mi to ne
smeta.« Nagnuo se natrag na petama i konačno raskinuo intimnu blizinu
koju su dijelili. »A ono sigurno nisam ja učinio. Ali ako se pronađe
krivac... ono što sam učinio Ralfu činit će se kao mačji kašalj.«
Jeziva osveta koju je tako galantno ponudio nije baš utješila Lissu, ali ju
je pomalo zadivila.
»Ne želim da učiniš išta takvo. A i još uvijek ne znam tko je krivac.«
Ponovno se nagnuo prema njoj i rukama joj obuhvatio zapešća. Zaustio je
nešto reći, ali tada je zastao i zagledao se dolje, prelazeći palcima preko
jedva vidljivih ožiljaka. Kada je podigao pogled, na licu mu se pojavila za
njega tako nesvojstvena nježnost.
»Možda ne znaš tko je to učinio. Ali nešto znaš. Nešto o čemu ne želiš
razgovarati.«
Zurila je u njega, a u grudima joj je igrala bujica osjećaja.
»Ne možeš znati baš sve moje tajne«, promrmljala je.
Nakratko je pogledao njezina zapešća, a potom ih pustio. Na lice mu se
vratio onaj stari, bezizražajni smiješak.
»Ne. Izgleda da ne mogu.«
Preplavio ju je osjećaj mira, osjećaj za koji sam vjerovala da ga jedino ja
mogu donijeti. Vrativši se natrag u vlastitu glavu i sobu, sjela sam na pod
i zurila u knjigu matematike. Onda sam je, iz razloga koji nisam potpuno
razumjela, naglo zatvorila i bacila u zid.
Ostatak noći provela sam razbijajući glavu teškim mislima, sve dok nije
došlo vrijeme da se nađem s Jessejem. Iskrala sam se u prizemlje pa
krenula u kuhinju, tamo sam smjela ići dok god se nisam predugo
zadržavala, i ugledala ga dok sam prolazila kroz prostoriju za posjetitelje.
75
Prošla sam pokraj njega, na tren zastavši, i šapnula mu:
»Na četvrtom je katu prostorija za odmor koja se više ne koristi. Uspni se
stubama s druge strane kupaonica i naći ćemo se tamo za pet minuta.
Lokot na vratima je oštećen.«
Poslušao me i ubrzo smo se našli u mračnoj sobi za odmor, prašnjavoj i
potpuno napuštenoj. Broj čuvara znatno je opao tijekom godina, što je
značilo da su mnoge prostorije u domu zjapile prazne. Bila je to tužna
okolnost za morojsko društvo, ali u ovom trenutku vrlo praktična za nas
dvoje.
On je sjeo na kauč, a ja sam legla na leđa, stavivši stopala u njegovo krilo.
Još uvijek sam bila uzrujana nakon Lissine i Christianove bizarne
tavanske romanse i samo sam željela to nakratko izbaciti iz glave.
»Doista si došao ovdje učiti ili je to samo bila izlika?« upitala sam ga.
»Ne. Zbilja jesam. Imam neki esej koji pišem zajedno s Meredith.«
Prema tonu njegova glasa bilo je očito da nije presretan zbog toga.
»Ajme«, počela sam ga zadirkivati. »Zar je raditi s dhampirkom ispod
tvoje časti? Možda bih se trebala uvrijediti?«
Osmjehnuo se, otkrivši savršene bijele zube i par očnjaka.
»Ti si puno zgodnija od nje.«
»O, tako mi je drago što zadovoljavam tvoje visoke kriterije.« Žar koji mu
je iznenada zapalio oči potpuno me uzbudio, kao i njegova ruka koja mi je
klizila uz nogu. Ali prvo sam morala nešto učiniti. Došlo je vrijeme za
osvetu. »A isto očito vrijedi i za Miju, kad joj dopuštate da se druži s
vama. Ona nije plemkinja.«
Zaigrano me prstima bocnuo po listu.
»S Aaronom je. Osim toga, ja imam puno prijatelja koji nisu plave krvi. I
prijatelja koji su dhampiri i dhampirke. Nisam potpuni kreten, znaš.«
»Da, ali jesi li znao da su njezini roditelji praktički obični sluge koji rade
za Drozdove?«
Ruka koju je držao na mojoj nozi naglo je stala. Malo sam pretjerala, ali
on je obožavao tračeve, i bio je poznat po tome koliko ih je brzo širio.
»Ozbiljno?«
»Aha. Ribaju podove i slično.«
»Hm.«
Po njegovim tamnoplavim očima vidjela sam kako mu rade kotačići i
jedva uspjela sakriti osmijeh. Stavila sam mu bubu u uho.
Uspravila sam se, primaknuvši se bliže, i ležerno položila noge preko
njegova krila. Obavila sam ga rukama i u sljedećem su trenutku sve misli
koje sam imala o Lissi nestale, jer je Jessejev testosteron preuzeo
kontrolu. Počeo me strastveno ljubiti, čak i pomalo nespretno, pritišćući
76
me uz naslon kauča, a ja sam se opustila i uživala u prvoj ugodnoj fizičkoj
aktivnosti nakon nekoliko tjedana.
Dugo smo se tako ljubili, a kada mi je skinuo majicu, nisam ga pokušala
spriječiti.
»Ne mislim se seksati«, dala sam mu do znanja između poljubaca. Nisam
imala namjeru izgubiti nevinost na kauču u prašnjavoj sobi za odmor.
Zastao je, na trenutak razmislivši, a onda konačno zaključio da mu se ne
isplati navaljivati.
»Okej.«
Ipak, polegao me na kauč i, spustivši se na mene, nastavio me ljubiti
istom žestinom. Usnama je putovao niz moj vrat, a kada je oštrim
vrhovima očnjaka lagano okrznuo moju kožu, iz usta mi se oteo dahtaj
uzbuđenja.
Uspravio se i iznenađeno me pogledao. Na trenutak nisam mogla doći do
daha, prisjećajući se navale užitka kojom me znao ispuniti vampirski
ugriz, pitajući se kako bi to bilo iskusiti ugriz tijekom maženja. A onda su
proradili stari tabui. Čak i ako se nismo seksali, dopustiti mu da mi pije
krv i tijekom ovoga još je uvijek bilo pogrešno, prljavo.
»Nemoj«, upozorila sam ga.
»Želiš to.« U glasu mu je titralo pritajeno uzbuđenje. »Vidim ti na licu.«
»Ne, ne želim.«
Oči su mu se zažarile.
»O, da, želiš. Kako... hej, jesi li to ikada prije radila?«
»Ne«, oštro sam opovrgnula. »Naravno da nisam.«
Promatrao me svojim divnim plavim očima i mogla sam vidjeti kako
napeto razmišlja. Jesse je možda volio očijukati i puno ogovarati, ali nije
bio glup.
»Ponašaš se kao da jesi. Uzbudilo te kada sam ti bio blizu vrata.«
»Samo se jako dobro ljubiš«, uzvratila sam, iako to nije bila istina. Malo
je previše slinio za moj ukus. »Zar ne misliš da bi već svi znali da dajem
krv?«
Onda je shvatio.
»Osim ako to nikad nisi radila prije odlaska. Činila si to dok ste bile u
bijegu, zar ne? Ti si bila ta koja je hranila Lissu.«
»Naravno da nisam«, ponovila sam.
Ali bio je na dobru tragu i znao je to.
»To je bio jedini način. Niste imale hranitelje. O, čovječe.«
»Pronašla je neke ljude«, slagala sam. Bila je to ista ona priča koju smo
prodali Natalie, a ona ju je proširila i nitko nikada, osim Christiana, nije
posumnjao. »Ima puno ljudi kojima je to super.«
77
»Aha«, rekao je sa smiješkom. Približio je usta mome vratu.
»Ja nisam krvna kurva«, oštro sam rekla i odmaknula se od njega.
»Ali želiš to. Sviđa ti se. Vi dhampirke to volite.«
Zubi su mu opet bili na mojoj koži. Oštri. Prekrasni.
Imala sam osjećaj da će neprijateljski stav samo pogoršati situaciju pa
sam odlučila ublažiti cijelu stvar s malo zadirkivanja.
»Daj, prestani«, rekla sam nježno, prelazeći vršcima prstiju po njegovim
usnama. »Rekla sam ti, nisam takva. Ali ako želiš raditi nešto ustima,
imam drage ideje.«
To mu je pobudilo zanimanje.
»A da? Što primjerice?«
Odjednom su se otvorila vrata.
Naglo smo se razdvojili. Bila sam spremna nositi se s nekim učenikom iz
doma ili čak s nadzornicom. Ali za jednu osobu nisam bila spremna, za
Dimitrija.
Uletio je kroz vrata kao da je očekivao da će nas tu pronaći i u tome
užasnom trenutku, dok je bjesnio poput oluje, shvatila sam zašto ga je
Mason nazvao bogom. U sekundi je prešao sobu i zgrabio Jesseja za
majicu te ga podigao, tako da ovome stopala gotovo nisu doticala pod.
»Kako se zoveš?« zarežao je Dimitri.
»J-Jesse, gospodine. Jesse Zeklos.«
»Gospodine Zeklose, imate li dopuštenje biti u ovom dijelu doma?«
»Ne, gospodine.«
»Jesu li vam poznata pravila o muško-ženskoj interakciji na Akademiji?«
»Da, gospodine.«
»Onda vam savjetujem da što brže odmaglite odavde prije nego što vas
prijavim nekome tko će vas primjereno kazniti. I ako vas još jednom
nađem ovako« Dimitri je pokazao prema mjestu gdje sam ja posramljena
i polugola sjedila na kauču »ja ću biti taj koji će vas kazniti. I to vrlo
bolno. Je li vam jasno?«
Jesse je progutao slinu, razrogačenih očiju. Sva ona razmetljivost kojom
se inače ponosio odjednom je nestala. Nalazio se u šakama uistinu
snažnoga, visokoga i bijesnoga ruskog boga.
»Da, gospodine!«
»Onda idi.« Dimitri ga je pustio, a Jesse je najbrže što je mogao pobjegao
iz prostorije. Moj se mentor potom okrenuo prema meni, a u očima mu je
tinjalo nešto opasno. Nije rekao ni riječ, ali jasno i glasno sam osjetila
bijes i neodobravanje koji su ga ispunjavali.
A onda je sve to nestalo.
78
Odjednom je izgledao potpuno zatečen, kao da me do tog trenutka nikada
nije zamijetio. Da se radilo o bilo kojem drugom frajeru, zaključila bih da
me odmjerava sa zanimanjem. Bilo kako bilo, pomno me proučavao.
Pogledom je prelazio moje lice, a potom i tijelo. Odjednom sam shvatila
da sam samo u trapericama i grudnjaku, i to još crnom. Vrlo sam dobro
znala da u školi nije bilo puno djevojaka koje su u grudnjaku izgledale
dobro kao ja. Čak je i tip poput Dimitrija, kojeg su, činilo se, zanimale
samo dužnost, treninzi i slično, morao to zamijetiti.
Naposljetku sam osjetila kako me preplavljuje vrućina i da mi taj pogled
čini puno više od Jessejevih poljubaca. Dimitri je ponekad bio tih i dalek,
ali ujedno je posjedovao posvećenost i žar koje nisam vidjela ni u kome
drugom. Počela sam se pitati kako bi ta vrsta moći i snage djelovali
preneseni u... pa, seks. Pitala sam se kakav bi to bio osjećaj da me dotakne
i... sranje!
Otkuda sad te misli? Zar sam poludjela? Obuzeta nelagodom, odlučila
sam osjećaje prikriti bahatošću.
»Vidiš nešto što ti se sviđa?« upitala sam.
»Odjeni se.«
Usne su mu se stisnule u tvrdu crtu i što god da je maloprije osjećao, sada
je nestalo. Njegov odrješit stav naglo me otrijeznio i natjerao da
zaboravim na vlastitu zabrinjavajuću reakciju. Žurno sam navukla majicu,
pomalo zatečena što napokon vidim njegovu opasnu stranu.
»Kako si me pronašao? Slijediš me uokolo da ne bih slučajno pokušala
pobjeći?«
»Tišina«, obrecnuo se na mene, sagnuvši se tako da su nam oči bile u istoj
ravnini. »Domar vas je vidio i prijavio. Znaš li koliko ti je ovo bio glup
potez?«
»Znam, znam, zato jer sam u kazni i to.«
»Ne radi se samo o tome. Govorim o tome koliko je glupo uopće se i
dovesti u takvu situaciju.«
»Ja se stalno dovodim u takve situacije, druže. Nije to ništa strašno.«
Strah koji sam osjećala zamijenila je ljutnja. Nisam voljela da me tretiraju
kao malo dijete.
»Prestani me zvati ’druže’. Ne znaš ni o čemu govoriš.«
»Naravno da znam. Prošle sam godine morala napisati sastavak o Rusiji i
RSSR-u.«
».S'SSR-u. I to jest strašno kada se moroj spetlja s dhampirkom. Oni se
vole hvaliti uokolo.«
»Pa što?«
79
»Pa što?« ponovio je zgrožen. »Zar nemaš nimalo samopoštovanja? Misli
malo na Lissu. Ovim šalješ poruku da si jeftina. Samo potvrđuješ
mišljenje koje ljudi imaju o dhampirkama, a to se odražava na Lissu. I na
mene.«
»O, kužim. Znači, o tome se radi? Jesam li povrijedila tvoj snažni, opaki
muški ponos? Strah te da ću ti uništiti ugled?«
»Moj je ugled već određen, Rose. Svoje sam kriterije postavio i već
odavno ispunio. A što ćeš ti učiniti sa svojima, to još treba vidjeti.« Glas
mu je ponovno postao grublji. »Sada se vrati u svoju sobu, ako možeš
doći do nje a da se usput nekome ne baciš za vrat.«
»Je li to tvoj način da me nazoveš droljom?«
»Čujem priče kojima se frajeri hvale. Čuo sam priče i o tebi.«
To je zaboljelo. Željela sam se izderati na njega i reći mu da ga se ne tiče
što radim sa svojim tijelom, ali ljutnja i razočaranje na njegovu licu
spriječili su me. Nisam znala što mi se događa. »Razočarati« nekoga
poput Kirove bilo je nevažno, ali Dimitrija... Sjetila sam se koliko sam
bila ponosna kada me hvalio na posljednjim treninzima. Vidjevši kako je
to sada nestalo... pa, odjednom sam se osjećala jeftino, baš kao što je i
rekao.
Nešto je u meni puklo. Susprežući suze, rekla sam:
»Zašto je tako pogrešno... ne znam, zabavljati se? Sedamnaest mi je
godina, znaš. Trebala bih moći malo uživati.«
»Imaš sedamnaest i za manje od godine dana nečiji će život i smrt biti u
tvojim rukama.« Glas mu je bio čvrst, ali u isto vrijeme nježan. »Da si
ljudsko biće ili moroj, mogla bi se zabavljati. Mogla bi raditi sve što i
ostale djevojke.«
»Ali ti kažeš da ne mogu.«
Skrenuo je pogled i zagledao se u daljinu. Razmišljao je o nečemu.
»Kada je meni bilo sedamnaest, upoznao sam Ivana Zeklosa. Nismo bili
bliski poput tebe i Lisse, ali postali smo dobri prijatelji i kada sam
maturirao, zatražio je da postanem njegov osobni čuvar. Bio sam najbolji
učenik u svojoj školi. Posvećivao sam punu pozornost na svim
predavanjima, ali na kraju, to nije bilo dovoljno. Tako je to u životu.
Jedna pogreška, jedan trenutak nepažnje...« Uzdahnuo je. »I prekasno je.«
Stegnulo me u grlu kad sam pomislila kako bi jedna pogreška ili trenutak
nepažnje mogli Lissu stajati života.
»Jesse je iz obitelji Zeklos«, rekla sam, iznenada shvativši da je Dimitri
maločas bio vrlo grub s rođakom svojega bivšeg prijatelja i štićenika.
»Znam.«
»To ti ne smeta? Podsjeća li te on na Ivana?«
80
»Nije važno kako se ja osjećam. Nije važno kako se bilo tko od nas
osjeća.«
»Ali nije ti svejedno.« Odjednom mi je sve postalo jasno. Mogla sam
pročitati njegovu bol iako se očito jako trudio sakriti je. »Patiš. Svaki dan,
zar ne? Nedostaje ti.«
Dimitri je izgledao iznenađeno, kao da nije želio da to znam, kao da sam
u tom trenutku otkrila njegov skriveni dio. Sve do sad mislila sam kako je
on suzdržan, nedruštven tip, ali možda se držao dalje od ljudi kako ne bi
bio povrijeđen ako ih ikad izgubi. Ivanova smrt očito je ostavila traga na
njemu.
Zapitala sam se je li Dimitri usamljen. Izraz iznenađenja na njegovu licu
je nestao, a zamijenila ga je uobičajena ozbiljnost.
»Nije važno kako se ja osjećam. Oni su na prvome mjestu. Njih valja
zaštititi.«
Ponovno sam pomislila na Lissu.
»Da. Tako je.«
Neko smo vrijeme proveli u tišini dok on opet nije progovorio.
»Rekla si mi da se želiš boriti, doista boriti. Je li to još uvijek istina?«
»Da. Apsolutno.«
»Rose... mogu te naučiti, ali moram vjerovati da si predana tome. Uistinu
predana. Ne možeš dopustiti da ti pozornost odvlače ovakve stvari.«
Mahnuo je rukom prema sobi. »Mogu li ti vjerovati?«
Opet sam se osjećala kao da ću briznuti u plač pod težinom njegova
pogleda i ozbiljnosti onoga što me upitao. Nisam shvaćala kako može
imati takav snažan učinak na mene. Nikada mi u životu nije toliko bilo
stalo do mišljenja jedne osobe.
»Da. Obećavam.«
»U redu, naučit ću te, ali moraš ojačati. Znam da mrziš trčati, ali trčanje je
doista nužno. Nemaš pojma kakvi su strigoji. Škola te pokušava
pripremiti na sve, ali dok ne vidiš koliko su snažni i kako brzo... pa, ne
možeš to ni zamisliti. Zato ne možemo prestati s trčanjem i vježbama
snage. Ako želiš naučiti nešto više o borbi, morat ćemo povećati broj
treninga. To će ti uzeti još vremena. Nećeš imati kad napraviti svu zadaću,
a kamoli raditi nešto drugo. I bit ćeš umorna. Jako.«
Razmislila sam o tome, o njemu i o Lissi.
»Nije važno. Što god mi kažeš da učinim, poslušat ću te.«
Pomno me proučavao, kao da još odlučuje može li mi vjerovati. Kada je
napokon bio zadovoljan, samo je oštro kimnuo.
»Počinjemo sutra.«
MIN@
81
Desto poglavlje
»Molim, profesore Nagy? Teško mi je koncentrirati se dok si Rose i Lissa
stalno dodaju papiriće.«
Mia je pokušavala skrenuti pozornost sa sebe, kao i sa svoje
nemogućnosti da odgovori na pitanje profesora Nagyja, i to je bacalo
sjenu na dan koji je dotad bio savršeno ugodan. Neke od glasina o lisici i
dalje su kružile, ali većina je učenika samo željela razgovarati o
Christianovu napadu na Ralfa. I dalje nisam Christiana potpuno
oslobodila sumnje za incident s lisicom, bio je dovoljno lud da to učini i
pritom to shvati kao nekakav poremećeni znak privrženosti Lissi, ali
kakve god motive imao, uspio je odvući pozornost s nje, upravo kao što je
i rekao.
Profesor Nagy, legendaran po svojoj sposobnosti da ponizi učenike
čitanjem njihovih poruka na glas pred razredom, naciljao nas je poput
automatski navođenog projektila. Zgrabio nam je papirić, a uzbuđeni
učenici udobno su se smjestili u klupama, iščekujući pravi mali spektakl.
Progutala sam mrzovolju, nastojeći izgledati što ravnodušnije i
bezbrižnije. Lissa, koja je sjedila do mene, izgledala je kao da će umrijeti
od muke.
»Vidi, vidi«, rekao je, pregledavajući papirić. »Ah, kad bi se samo učenici
ovako raspisali u svojim esejima. Jedna od vas ima znatno lošiji rukopis
od druge pa mi oprostite ako nešto pogrešno pročitam.« Pročistio je grlo.
»E, noćas sam vidjela J-a, počinje priču osoba grozna rukopisa, na što joj
druga odgovara: I, što je bilo????? te stavlja ni manje ni više nego pet
upitnika. To je posve razumljivo, jer ponekad jedan upitnik, a kamoli
četiri, jednostavno ne prenose cijeli smisao, zar ne?« Razred se nasmijao,
a ja sam opazila kako mi se Mia zlobno osmjehuje. »Prva osoba
odgovara: A što misliš što se dogodilo ? Zabrijali smo u jednoj od praznih
soba za odmor.«
Profesor Nagy nakratko je podigao pogled nakon što se u razredu čulo
hihotanje. Njegov britanski naglasak cijelu je situaciju samo činio još
urnebesnijom.
»Smijem li prema vašoj reakciji pretpostaviti da se ’zabrijati’ odnosi na
ono novije, nazovimo to puteno značenje ove riječi i da nema veze s onim
’brijanjem’ koje ja prakticiram svako jutro?«
Uslijedilo je još cerekanja. Uspravila sam se i bez srama rekla:
»Da, profesore Nagy. To bi bilo posve točno, gospodine.«
Razredom se prolomio glasan smijeh.
82
»Hvala vam na potvrdi, gospođice Hathaway. A sada, gdje sam ono stao?
Ah, da, druga osoba potom pita: Kako je bilo? a odgovor je: Dobro,
popraćeno smajlićem kako bi se naglasio pridjev. Eto. Pretpostavljam da
bismo trebali čestitati tajnovitome gospodinu J-u na dobro obavljenome
poslu, hmmm? I, ono, koliko ste daleko išli? O, dame moje«, rekao je
profesor Nagy, »nadam se da ovo ne prelazi u domenu ’zabranjeno za
mlađe od 12’. Ne baš daleko. Uhvatili su nas. Opet nam je naznačena
ozbiljnost cijele situacije, ovoga puta korištenjem smajlića tužnih usta.
Što je bilo? Dimitri nam je banuo. Izbacio je Jesseja i onda mene izgrdio.
Osjećala sam se ko kakva jeftina droca.«
Cijeli je razred prasnuo u smijeh nakon što su čuli profesora kako
izgovara zadnju riječ u poruci i jer su napokon doznali sudionike cijele
priče.
»O, gospodine Zeklose, znači vi ste taj misteriozni J? Onaj koji je
zaslužio smajlića od naše traljave spisateljice?«
Jessejevo lice poprimilo je boju cikle, ali nije se činilo da mu je previše
neugodno što je njegov ljubavni pohod postao javna stvar. Do sada je
šutio o cijeloj stvari, uključujući i dio o pijenju krvi, jer ga je vjerojatno
Dimitri prepao na smrt.
»Iako volim tu i tamo čuti o vašim avanturicama, kao i svaki profesor čije
se vrijeme nepovratno gubi, podsjetite svoje ’prijateljice’ da u budućnosti
moj razred ne koriste za svoje tirade.« Bacio je papirić natrag na Lissin
stol. »Gospođice Hathaway, izgleda da vas ne mogu više kazniti, s
obzirom da ste do grla u svim mogućim kaznama. Zato ćete vi, gospođice
Dragomir, ostati dva dana duže poslije nastave umjesto svoje prijateljice.
Ostanite u učionici nakon zvona, molim.«
Jesse me pronašao poslije sata, a na licu mu se vidjela nelagoda.
»Hej, ovaj, što se tiče one poruke... znaš da nisam rekao ni riječi o tome.
Ako Belikov dozna za ovo... reći ćeš mu? Mislim, objasnit ćeš mu da ja
nisam...«
»Da, da«, prekinula sam ga. »Ne brini, siguran si.«
Pokraj mene je stajala Lissa i promatrala ga dok je izlazio iz učionice.
Prisjetivši se s kakvom ga je lakoćom Dimitri savladao, i njegova
kukavičluka, nisam si mogla pomoći a da ne zamijetim:
»Znaš, Jesse me odjednom ne privlači onoliko kao prije.«
Samo se nasmijala.
»Bolje idi. Čeka me puno klupa koje valja izribati.«
Ostavila sam je i uputila se prema svom učeničkom domu. Na putu sam
prošla pokraj nekoliko skupina učenika koji su se okupili pred zgradom.
83
Pogledala sam ih čeznutljivo, poželjevši da i sama mogu imati slobodnog
vremena za druženje.
»Ma ne, istina je«, čula sam nekoga kako samouvjereno tvrdi. Bila je to
Camille Conta. Prekrasna i popularna, pripadala je jednoj od najuglednijih
obitelji iz klana Conta. Ona i Lissa bile su svojevrsne prijateljice prije
našega odlaska, ali to je prijateljstvo više bio nelagodan odnos između
dviju moćnih sila koje su jedna drugu željele držati na oku. »Oni čiste
zahode ili nešto tako.«
»O, moj Bože«, rekla je njezina prijateljica. »Ja bih umrla da sam sad na
Mijinu mjestu.«
Nasmiješila sam se. Jesse je očito proširio neke od priča koje sam mu
noćas ispričala. Nažalost, razgovor koji sam nakon toga načula između
dviju učenica potpuno je umanjio moj osjećaj pobjede.
»... čula da je bila još živa. Ono, trzala se na krevetu.«
»Odvratno! Zašto bi je netko samo tako ostavio da leži?«
»Ne znam. Zašto bi je uopće ubio?«
»Misliš li da je Ralf bio u pravu? Da su ona i Rose to učinile kako bi ih
izbacili...«
Ugledale su me i zašutjele.
Mršteći se, produžila sam dalje preko dvorišta. Još živa, još živa. Odbila
sam slušati Lissu kada je željela govoriti o sličnostima koje su postojale
između lisice i onoga što se zbilo prije dvije godine. Nisam htjela
vjerovati da su ti događaji povezani, a još sam manje željela da ona u to
vjeruje.
Ipak, nisam mogla prestati misliti na taj incident, ne samo zato jer je bio
jeziv nego i stoga što uistinu jest podsjećao na ono što se dogodilo u
Lissinoj sobi.
Bilo je to jedne večeri u šumi pokraj kampusa, kamo smo se iskrale nakon
što smo odlučile markirati s posljednjega sata. Od Abby Badice nabavila
sam bocu rakije od breskve u zamjenu za par slatkih sandala prošaranih
šljokicama, očajničke mjere, da, ali u Montani se valja snaći kako znaš i
umiješ. Lissa je s neodobravanjem odmahnula glavom kad sam predložila
da markiramo i strusimo rakiju, ali na kraju je ipak pristala poći. Kao i
uvijek.
Našle smo stari panj u blizini močvare i sjele na njega. Polumjesec je
bacao slabu svjetlost na nas, ali to je bilo i više nego dovoljno svjeda da bi
vampiri i poluvampiri mogli jasno vidjeti. Naizmjenično smo potezale iz
boce, a ja sam je podrobno ispitivala o Aaronu. Priznala mi je da su
spavali zajedno prošli tjedan, a ja sam osjetila navalu ljubomore što je ona
prva od nas dviju iskusila seks.
84
»I, kako je bilo?«
Slegnula je ramenima i otpila još jedan gutljaj.
»Ne znam. Ništa posebno.«
»Kako to misliš ’ništa posebno’? Zar se nije zemlja zatresla i planeti
poravnali ili tako nešto?«
»Ne«, rekla je, gušeći se od smijeha. »Naravno da nije.«
Nisam baš shvaćala zašto je to tako smiješno, ali bilo mi je jasno da ne
želi više razgovarati o tome. U to se vrijeme počinjala stvarati naša
psihička veza i njezine bi se emocije tu i tamo uvukle u mene. Podigla
sam bocu rakije, zagledavši se u nju.
»Mislim da ovo ne djeluje.«
»Zato jer je postotak alkohola gotovo nik...«
Iz obližnjeg se grma nešto začulo. Istoga sam trena ustala i stala između
Lisse i izvora zvuka.
»To je neka životinja«, rekla je nakon što je minuta prošla u tišini.
Ali to i dalje nije značilo da nismo u opasnosti. Škola je bila zaštićena od
strigoja, no divlje, su životinje često znale zalutati u rubne dijelove
kampusa i izazvati probleme. Medvjedi. Pume.
»Hajde«, rekla sam joj. »Pođimo natrag.«
Nismo daleko dospjele kada smo opet čule kako se nešto miče i odjednom
je netko stupio na put.
»Dame.«
Profesorica Karp.
Ukipile smo se, a brzi refleksi koji su me poslužili kod močvare sada su
me iznevjerili, jer sam sa zakašnjenjem sakrila bocu iza leđa. Na licu joj
se pojavio blag osmijeh. Ispružila je ruku. Obuzeta nelagodom, dala sam
joj bocu i ona ju je stavila pod ruku. Bez riječi se okrenula, a mi smo
krenule za njom, znajući da sve to neće proći bez posljedica.
»Zar doista mislite da nitko neće primijetiti kako nedostaje pola razreda?«
upitala je nakon nekog vremena.
»Pola razreda?«
»Čini se da je puno vas danas odlučilo markirati. Vjerojatno je za to krivo
lijepo vrijeme. Sve hvata proljetna groznica.«
Lissa i ja smo se potišteno vukle za njom. Nisam se osjećala ugodno u
blizini profesorice Karp još otkad mi je izliječila rane na rukama. Njezino
čudno, paranoično ponašanje za mene je poprimilo neku jezivu kvalitetu,
puno jeziviju nego prije. Čak me i strašilo. U posljednje je vrijeme nisam
mogla ni pogledati a da ne vidim one čudne ožiljke koje je imala pokraj
čela. Uglavnom su bili skriveni njezinom tamnocrvenom kosom, ali ne
85
uvijek. Ponekad bi se pojavili svježi tragovi, ponekad bi stari ožiljci
gotovo posve izblijedjeli.
S desne strane začuo se neobičan zvuk, poput lepeta krila. Sve tri smo
stale na mjestu.
»Sigurno netko od vaših školskih kolega«, promumljala je profesorica
Karp, okrećući se u smjeru zvuka.
Ali kada smo došle do mjesta otkud je dopirao zvuk, pronašle smo
ogromnu crnu pticu kako leži na tlu. Ptice i životinje uglavnom, nisu me
posebno impresionirale, ali čak sam se i ja morala diviti njezinu glatkom
perju i snažnom kljunu. Njime bi vjerojatno mogla nekome iskopati oko
za trideset sekundi, ali bila je na umoru. Tijelo joj se lagano zatreslo
posljednji put, a potom se posve umirilo.
»Što je to? Vrana?« upitala sam.
»Ne, prevelika je«, odgovorila je profesorica Karp. »To je gavran.«
»Je li mrtav?« upitala je Lissa. Proučila sam ga.
»Aha. Bez sumnje. Ne diraj ga.«
»Vjerojatno ga je napala druga ptica«, primijetila je profesorica.
»Ponekad se bore oko teritorija i hrane.«
Lissa je kleknula sa suosjećanjem na licu. To me nije iznenadilo, jer je
ona oduvijek osjećala posebnu ljubav prema životinjama. Danima me
prekoravala nakon što sam priredila onu ozloglašenu borbu između hrčka
i raka. Za mene je to bio tek sukob dvaju dostojnih protivnika. Za nju, to
je bila okrutnost prema životinjama.
Posve opčinjena, Lissa je ispružila ruku prema gavranu.
»Liss!« uzviknula sam zgroženo. »Vjerojatno ima neku boleštinu.«
Ali nastavila je pružati ruku kao da me nije čula. Profesorica Karp stajala
je na mjestu skamenjena, a lice joj je bilo blijedo kao u duha. Lissini prsti
pomilovali su gavranova krila.
»Liss«, ponovila sam i krenula prema njoj kako bih je povukla natrag.
Iznenada, um mi je preplavio neobičan osjećaj, poput slatkoće koja je bila
neizmjerno ugodna i puna života. Doživljaj je bio tako jak da sam zastala,
ne mogavši se više pomaknuti.
A onda se pomaknuo gavran.
Lissa je ispustila slabašan vrisak i naglo povukla ruku. Obje smo gledale u
pticu razrogačenih očiju. Gavran je zalepetao krilima, polako se
pokušavajući uspraviti i stati na noge. Kada je u tome uspio, okrenuo se
prema nama, gledajući Lissu očima koje su se činile preinteligentnim za
životinju. Netremice su se gledali, a ja nisam mogla osjetiti njezinu
reakciju preko naše veze. Naposljetku, gavran se vinuo u zrak,
zamahujući snažnim krilima dok nije nestao u daljini.
86
Jedini zvuk koji se mogao čuti bio je vjetar koji je zavijao među
krošnjama.
»O, Bože«, protisnula je Lissa. »što se upravo dogodilo?«
»Vrag me odnio ako znam«, rekla sam, skrivajući jezu koja me prolazila.
Profesorica Karp odlučno je prišla i zgrabila Lissu za ruku, grubo je
okrenuvši prema sebi tako da su stajale licem u lice. Pojurila sam prema
njima, spremna za akciju u slučaju da Luda Karpica nešto pokuša, iako
sam čak i ja imala rezerve kada je u pitanju bila primjena sile na
profesorima.
»Ništa se nije dogodilo«, izustila je napeto profesorica Karp, divljega
pogleda u očima. »Čujete li me? Ništa. I ne smijete nikome reći, nikome,
o ovome što ste upravo vidjele. Nijedna od vas. Obećajte mi. Obećajte mi
da o ovome nikada nećete progovoriti.«
Lissa i ja smo razmijenile nervozne poglede.
»Okej«, procijedila je.
Profesorica Karp malo je opustila stisak na Lissinoj ruci. »I da više nikad
nisi ovo ponovila. Ako to opet učiniš, oni će doznati za to. Pokušat će te
naći.« Okrenula se prema meni.
»Ne smiješ joj dopustiti da to ponovi. Nikada više.«
* * *
Na velikome dvorištu ispred mojega doma, netko me je zazvao.
»Hej, Rose? Već sam te sto puta oslovio.«
Zaboravila sam na profesoricu Karp i gavrana pa pogledala Masona, koji
je, čini se, počeo hodati uz mene prema domu dok sam ja bila izgubljena
u mislima.
»Oprosti«, promrmljala sam. »Malo sam se zamislila. Samo sam... ovaj,
umorna.«
»Previše uzbuđenja noćas?«
Pogledala sam ga, stisnuvši oči.
»Ništa s čime se ne bih mogla nositi.«
»Istina«, rekao je, nasmijavši se, iako baš nije zvučao kao da ga to
zabavlja. »Ali čini se da se Jesse nije mogao nositi s time.«
»Snašao se.«
»Ako ti tako kažeš. Osobno, mislim da imaš loš ukus.«
Prestala sam koračati.
»A ja mislim da te se to nimalo ne tiče.«
Gnjevno je skrenuo pogled.
»E pa, sad se tiče cijeloga razreda, zahvaljujući tebi.«
»Hej, nisam to učinila namjerno.«
»Ionako bi se doznalo. Jesse ima dug jezik.«
87
»Šutio bi o tome.«
»Aha«, rekao je Mason. »Zato jer je tako sladak i dolazi iz tako ugledne
obitelji.«
»Prestani se ponašati kao kreten«, odbrusila sam mu. »Uostalom, zašto te
uopće briga? Ljubomoran si jer to nisam učinila s tobom?«
Crvenilo na licu pojačalo mu se, šireći se sve do korijena njegove crvene
kose.
»Jednostavno ne volim slušati kako ljudi pričaju sranja o tebi, to je sve.
Okolo kruže svakakvi prosti vicevi. Nazivaju te droljom.«
»Nije me briga kako me zovu.«
»Pa naravno. Ti si opaka. Ne trebaš nikoga.« Zastala sam.
»I ne trebam. Jedna sam od najboljih novakinja u ovome prokletome
mjestu. Ne trebaš tu glumiti viteza koji me brani. Ne ponašaj se prema
meni kao da sam kakva bespomoćna jadnica.«
Okrenula sam se i nastavila hodati, ali ubrzo me sustigao. Kad si visok sto
sedamdeset centimetara, jedan od nedostataka je što ti korak nije predug.
»Slušaj... nisam te htio uzrujati. Samo sam zabrinut za tebe.« Blago sam
se nasmiješila. »Ozbiljan sam. Čekaj...«, počeo je. »Ja sam, ovaj, nešto
učinio za tebe. Jučer navečer sam posjetio knjižnicu i pokušao naći nešto
o sv. Vladimiru.«
Ponovno sam zastala.
»Stvarno?«
»Aha, ali nisam puno pronašao o Anni. Sve su knjige bile nekako
općenite. Svugdje je pisalo o njegovoj moći da izliječi bolesne, vrati u
život ljude koji su već gotovo umrli...«
Posljednji me dio taknuo ravno u živac.
»Je li... je li pisalo još nešto?« promumljala sam. Odmahnuo je glavom.
»Ne. Ako želiš doznati više, potrebni su ti primarni izvori, ali takve
nemamo ovdje.«
»Primarni što?«
Na usnama mu se pojavio smiješak, a onda je nastavio.
»Radiš li ti išta drugo pod satom osim što se dopisuješ? Pa neki smo dan o
tome govorili kod profesora Andrewsa. To su knjige napisane u
vremenskom razdoblju koje želiš proučavati. Sekundarni izvori su pak
knjige koje su napisali pisci koji su danas živi. Naći ćeš pouzdanije
informacije ako nabaviš knjigu koju je napisao sam Vladimir. Ili barem
netko tko ga je osobno poznavao.«
»Hm. Okej. Kad si ti ono postao takav mali genijalac?«
Mason me lagano udario po podlaktici.
88
»Pazim na satu, to je sve. Ti si često nesvjesna onog što se događa oko
tebe. Propuštaš puno toga, znaš?« Nervozno mi se osmjehnuo. »I slušaj...
doista mi je žao zbog onoga što sam rekao. Samo sam...«
Ljubomoran, shvatila sam iznenada. Mogla sam mu to vidjeti u očima.
Zašto sam to tek sada opazila? Bio je lud za mnom. Čini se da ponekad
doista jesam nesvjesna što se oko mene zbiva.
»Sve je u redu, Mase. Zaboravi.« Nasmiješila sam se. »I hvala što si
potražio one knjige za mene.«
Uzvratio mi je osmijeh, a ja sam ušla unutra, tužna što ne dijelim njegove
osjećaje.
Još jednom našla sam se u njezinu umu i promatrala svijet kroz njezine
oči, izravno doživljavajući sve što se zbivalo oko nje.
Opet se šuljala kroz kapelicu na tavan, potvrdivši time moje najgore
strahove. Kao i prošli put, nije naišla na zapreke. Bože dragi, pomislila
sam, može li taj svećenik biti još nesposobniji u čuvanju vlastite kapelice?
Izlazeće sunce osvjetljavalo je ogroman vitraž, otkrivajući Christianovu
siluetu. Sjedio je u širokome okviru prozora.
»Kasniš«, rekao joj je. »Već te neko vrijeme čekam.«
Lissa je privukla jednu klimavu stolicu i s nje obrisala prašinu.
»Mislila sam da ćeš biti zauzet ravnateljicom Kirovom.«
Odmahnuo je glavom.
»Ništa strašno. Suspendirali su me na tjedan dana i to je to. A i nije se
tako teško iskrasti.« Mahnuo je rukama. »Kao što vidiš.«
»Ć
Čudi me da nisi teže kažnjen.«
Tračak sunca osvijetlio mu je kristalnoplave oči.
»Razočarana?«
Izgledala je šokirano.
»Pa zapalio si učenika!«
»Ne, nisam. Jesi li vidjela koju opeklinu na njemu?«
»Bio je prekriven plamenovima.«
»Imao sam ih pod nadzorom. Držao sam ih podalje od njega.«
Uzdahnula je.
»Nisi to trebao učiniti.«
Uspravio se iz poluležećega položaja i sjeo, nagnuvši se bliže njoj.
»Učinio sam to za tebe.«
»Napao si ga zbog mene ?«
»Naravno. Onaj tip je gnjavio tebe i Rose. Moglo bi se reći da se i sama
dobro snalazila, ali pomislio sam da bi joj dobro došla mala pomoć. Osim
toga, nakon ovoga nitko se više neće ni sjećati onoga s lisicom.«
»Nisi to trebao učiniti«, ponovila je, gledajući u stranu. Nije znala što bi
točno trebala misliti o toj »velikodušnosti«. »I ne glumataj kao da je sve
to bilo samo zbog mene. Svidjelo ti se izvesti nešto tako. Dio tebe želio je
to, samo iz užitka.«
Christianov izvještačen izraz lica naglo je splasnuo, a zamijenila ga je
zapanjenost, što se kod njega rijetko viđalo. Lissa možda nije bila
vidovita, ali imala je nevjerojatnu sposobnost čitanja ljudi.
Vidjevši da ga je izbacila iz takta, nastavila je.
72
»Napasti nekoga magijom je zabranjeno i upravo zato si to želio učiniti.
Zbog navale adrenalina.«
»Ta pravila su glupa. Da rabimo magiju kao oružje, umjesto za sva ta
dražesna i krasna sranja, strigoji nas ne bi i dalje toliko tamanili.«
»To nije u redu«, rekla je odlučno. »Magija je dar. Treba je koristiti za
mir.«
»To oni kažu. Ti samo recitiraš izmišljotinu koju nam cijeloga života
nameću.« Ustao je i počeo koračati malenim tavanom. »Nije uvijek bilo
tako, znaš. Nekada smo se borili, bok uz bok s čuvarima, ali otad su
prošla stoljeća. Ljudi su se s vremenom počeli bojati i prestali se boriti.
Zaključili su da je sigurnije samo skrivati se. Zaboravili su kako rabiti
magične čini za napad.«
»Kako si ti onda znao?«
Jedan kraj usana izvio mu se u osmijeh.
»Nisu svi zaboravili.«
»Misliš li na svoju obitelj? Svoje roditelje?«
Osmijeh mu je nestao s lica.
»Ne znaš ti ništa o mojim roditeljima.«
Lice mu se smračilo, a oči postale mutne. Većini se ljudi možda činio
jeziv i zastrašujuć, ali dok je Lissa s divljenjem proučavala crte njegova
lica, iznenada joj se učinio vrlo ranjiv.
»U pravu si«, priznala je trenutak poslije tiha glasa. »Ne znam ništa o
njima. Žao mi je.«
Christian je po drugi put izgledao zatečeno. Vjerojatno mu se ljudi nisu
tako često ispričavali. U stvari, rijetko bi kada netko i razgovarao s njim, a
kamoli ga poslušao. Ali kao i obično, brzo je povratio svoju drsku
samouvjerenost.
»Zaboravi.« Naglo je prestao koračati prostorijom i kleknuo ispred nje
tako da su se sada gledali oči u oči. Lissa je nesvjesno zadržala dah. Usne
su mu se izvile u vragolast osmijeh. »Samo, doista mi nije jasno zašto baš
tebe od svih ljudi toliko uzrujava što sam se koristio ’zabranjenom’
magijom.«
»Mene ’od svih ljudi’? Što ti to znači?«
»Igraj se ti nevinašca koliko želiš, vrlo si dobra u tome, ali ja znam
istinu.«
»A koja bi to istina bila?« Nije mogla sakriti nelagodu ni od mene ni od
Christiana. Nagnuo se još bliže njoj.
»Da koristiš moć kompulzije. I to stalno.«
»Ne, ne koristim!« ispalila je.
73
»Naravno da koristiš. Noćima sam znao ležati budan u krevetu,
pokušavajući dokučiti kako ste vas dvije uspjele unajmiti stan i pohađati
srednju školu a da nitko nije zatražio upoznati vaše roditelje. A onda sam
shvatio. Zacijelo ste se koristile kompulzijom. Tako ste vjerojatno i
uspjele pobjeći odavde.«
»Shvaćam. Ti si to samo tako zaključio. Bez trunke dokaza.«
»Sav dokaz koji trebam dobio sam promatrajući tebe.«
»Promatrao si me, špijunirao, samo da dokažeš kako sam koristila
kompulziju?«
Slegnuo je ramenima.
»Ne. U stvari, gledao sam te jer mi se to sviđalo. Otkriće o kompulziji
bilo je samo bonus. Vidio sam te kako je rabiš neki dan kako bi dobila
odgodu za zadaću iz matematike. I začarala si profesoricu Carmack kada
te htjela natjerati da pišeš dodatne testove.«
»I ti samo tako pretpostavljaš da se radilo o magiji? Možda sam samo
jako uvjerljiva.« U glasu joj se osjetio prkos, razumljivo, s obzirom da je
bila uplašena i ljuta. Ali svoj je stav popratila zabacivanjem kose koje bi
se, da je nisam tako dobro poznavala, moglo protumačiti kao očijukanje.
A ja sam je dobro poznavala... Ipak, odjednom nisam bila tako sigurna u
to.
Nastavio je razgovor, ali nešto mi je u njegovim očima govorilo da je
zamijetio što je učinila s kosom, da je uvijek zamjećivao sve u vezi s
njom.
»Ljudi znaju imati taj blesav izraz lica kad razgovaraš s njima. I ne
mislim samo na ljudska bića, tu magiju možeš primjenjivati i na
morojima. Vjerojatno i na dhampirima. E, to je već ludo. Nisam ni znao
da je to moguće. Ti si kao kakva superzvijezda. Vrlo zločesta
superzvijezda koja zlorabi moć kompulzije.« Bila je to optužba, ali ton
njegova glasa i govor tijela zračili su istim onim očijukanjem koje je
dolazilo od nje.
Lissa nije znala što reći. Bio je u pravu. Sve što je rekao bilo je točno.
Njezina moć kompulzije omogućila nam je da izbjegnemo autoritet
odraslih i snađemo se u svijetu bez njihove pomoći. Zahvaljujući magiji,
uspjele smo uvjeriti banku da nam dopusti korištenje dijela njezina
nasljedstva.
Rabiti kompulziju smatralo se jednako pogrešnim kao i koristiti magiju
kao oružje. A zašto ne? To i jest bilo oružje. Vrlo moćno oružje, koje se
lako moglo zlorabiti. Morojsku su djecu od rane dobi neprestano
uvjeravali da je moć kompulzije nešto iznimno loše. Nikoga se nije
podučavalo kako je koristiti, iako je ta sposobnost ležala uspavana,
74
duboko u svakome moroju. Lissa ju je probudila posve slučajno i znatno
je ojačala, te je njome, kako je Christian rekao, mogla kontrolirati ne
samo moroje nego i ljude i dhampire.
»Što ćeš sada poduzeti?« upitala je. »Namjeravaš me odati?«
Odmahnuo je glavom i nasmiješio se.
»Ne. Mislim da je to seksi.«
Buljila je u njega širokih očiju, a srce joj je divljački tuklo. Oblik njegovih
usana najednom joj se učinio jako zanimljivim.
»Rose misli da si opasan«, bubnula je neočekivano. »Misli da si možda ti
ubio lisicu.«
Nisam znala što misliti o spomenu mojega imena u tom bizarnom
razgovoru. Neki su me se ljudi bojali. Možda je i on bio jedan od njih.
A možda i nije. Sudeći prema njegovu glasu, to ga je jako zabavljalo.
»Ljudi misle da sam ja labilan, ali vjeruj mi, Rose je deset puta gora.
Naravno, zbog toga se rijetko tko usudi zajebavati s tobom pa mi to ne
smeta.« Nagnuo se natrag na petama i konačno raskinuo intimnu blizinu
koju su dijelili. »A ono sigurno nisam ja učinio. Ali ako se pronađe
krivac... ono što sam učinio Ralfu činit će se kao mačji kašalj.«
Jeziva osveta koju je tako galantno ponudio nije baš utješila Lissu, ali ju
je pomalo zadivila.
»Ne želim da učiniš išta takvo. A i još uvijek ne znam tko je krivac.«
Ponovno se nagnuo prema njoj i rukama joj obuhvatio zapešća. Zaustio je
nešto reći, ali tada je zastao i zagledao se dolje, prelazeći palcima preko
jedva vidljivih ožiljaka. Kada je podigao pogled, na licu mu se pojavila za
njega tako nesvojstvena nježnost.
»Možda ne znaš tko je to učinio. Ali nešto znaš. Nešto o čemu ne želiš
razgovarati.«
Zurila je u njega, a u grudima joj je igrala bujica osjećaja.
»Ne možeš znati baš sve moje tajne«, promrmljala je.
Nakratko je pogledao njezina zapešća, a potom ih pustio. Na lice mu se
vratio onaj stari, bezizražajni smiješak.
»Ne. Izgleda da ne mogu.«
Preplavio ju je osjećaj mira, osjećaj za koji sam vjerovala da ga jedino ja
mogu donijeti. Vrativši se natrag u vlastitu glavu i sobu, sjela sam na pod
i zurila u knjigu matematike. Onda sam je, iz razloga koji nisam potpuno
razumjela, naglo zatvorila i bacila u zid.
Ostatak noći provela sam razbijajući glavu teškim mislima, sve dok nije
došlo vrijeme da se nađem s Jessejem. Iskrala sam se u prizemlje pa
krenula u kuhinju, tamo sam smjela ići dok god se nisam predugo
zadržavala, i ugledala ga dok sam prolazila kroz prostoriju za posjetitelje.
75
Prošla sam pokraj njega, na tren zastavši, i šapnula mu:
»Na četvrtom je katu prostorija za odmor koja se više ne koristi. Uspni se
stubama s druge strane kupaonica i naći ćemo se tamo za pet minuta.
Lokot na vratima je oštećen.«
Poslušao me i ubrzo smo se našli u mračnoj sobi za odmor, prašnjavoj i
potpuno napuštenoj. Broj čuvara znatno je opao tijekom godina, što je
značilo da su mnoge prostorije u domu zjapile prazne. Bila je to tužna
okolnost za morojsko društvo, ali u ovom trenutku vrlo praktična za nas
dvoje.
On je sjeo na kauč, a ja sam legla na leđa, stavivši stopala u njegovo krilo.
Još uvijek sam bila uzrujana nakon Lissine i Christianove bizarne
tavanske romanse i samo sam željela to nakratko izbaciti iz glave.
»Doista si došao ovdje učiti ili je to samo bila izlika?« upitala sam ga.
»Ne. Zbilja jesam. Imam neki esej koji pišem zajedno s Meredith.«
Prema tonu njegova glasa bilo je očito da nije presretan zbog toga.
»Ajme«, počela sam ga zadirkivati. »Zar je raditi s dhampirkom ispod
tvoje časti? Možda bih se trebala uvrijediti?«
Osmjehnuo se, otkrivši savršene bijele zube i par očnjaka.
»Ti si puno zgodnija od nje.«
»O, tako mi je drago što zadovoljavam tvoje visoke kriterije.« Žar koji mu
je iznenada zapalio oči potpuno me uzbudio, kao i njegova ruka koja mi je
klizila uz nogu. Ali prvo sam morala nešto učiniti. Došlo je vrijeme za
osvetu. »A isto očito vrijedi i za Miju, kad joj dopuštate da se druži s
vama. Ona nije plemkinja.«
Zaigrano me prstima bocnuo po listu.
»S Aaronom je. Osim toga, ja imam puno prijatelja koji nisu plave krvi. I
prijatelja koji su dhampiri i dhampirke. Nisam potpuni kreten, znaš.«
»Da, ali jesi li znao da su njezini roditelji praktički obični sluge koji rade
za Drozdove?«
Ruka koju je držao na mojoj nozi naglo je stala. Malo sam pretjerala, ali
on je obožavao tračeve, i bio je poznat po tome koliko ih je brzo širio.
»Ozbiljno?«
»Aha. Ribaju podove i slično.«
»Hm.«
Po njegovim tamnoplavim očima vidjela sam kako mu rade kotačići i
jedva uspjela sakriti osmijeh. Stavila sam mu bubu u uho.
Uspravila sam se, primaknuvši se bliže, i ležerno položila noge preko
njegova krila. Obavila sam ga rukama i u sljedećem su trenutku sve misli
koje sam imala o Lissi nestale, jer je Jessejev testosteron preuzeo
kontrolu. Počeo me strastveno ljubiti, čak i pomalo nespretno, pritišćući
76
me uz naslon kauča, a ja sam se opustila i uživala u prvoj ugodnoj fizičkoj
aktivnosti nakon nekoliko tjedana.
Dugo smo se tako ljubili, a kada mi je skinuo majicu, nisam ga pokušala
spriječiti.
»Ne mislim se seksati«, dala sam mu do znanja između poljubaca. Nisam
imala namjeru izgubiti nevinost na kauču u prašnjavoj sobi za odmor.
Zastao je, na trenutak razmislivši, a onda konačno zaključio da mu se ne
isplati navaljivati.
»Okej.«
Ipak, polegao me na kauč i, spustivši se na mene, nastavio me ljubiti
istom žestinom. Usnama je putovao niz moj vrat, a kada je oštrim
vrhovima očnjaka lagano okrznuo moju kožu, iz usta mi se oteo dahtaj
uzbuđenja.
Uspravio se i iznenađeno me pogledao. Na trenutak nisam mogla doći do
daha, prisjećajući se navale užitka kojom me znao ispuniti vampirski
ugriz, pitajući se kako bi to bilo iskusiti ugriz tijekom maženja. A onda su
proradili stari tabui. Čak i ako se nismo seksali, dopustiti mu da mi pije
krv i tijekom ovoga još je uvijek bilo pogrešno, prljavo.
»Nemoj«, upozorila sam ga.
»Želiš to.« U glasu mu je titralo pritajeno uzbuđenje. »Vidim ti na licu.«
»Ne, ne želim.«
Oči su mu se zažarile.
»O, da, želiš. Kako... hej, jesi li to ikada prije radila?«
»Ne«, oštro sam opovrgnula. »Naravno da nisam.«
Promatrao me svojim divnim plavim očima i mogla sam vidjeti kako
napeto razmišlja. Jesse je možda volio očijukati i puno ogovarati, ali nije
bio glup.
»Ponašaš se kao da jesi. Uzbudilo te kada sam ti bio blizu vrata.«
»Samo se jako dobro ljubiš«, uzvratila sam, iako to nije bila istina. Malo
je previše slinio za moj ukus. »Zar ne misliš da bi već svi znali da dajem
krv?«
Onda je shvatio.
»Osim ako to nikad nisi radila prije odlaska. Činila si to dok ste bile u
bijegu, zar ne? Ti si bila ta koja je hranila Lissu.«
»Naravno da nisam«, ponovila sam.
Ali bio je na dobru tragu i znao je to.
»To je bio jedini način. Niste imale hranitelje. O, čovječe.«
»Pronašla je neke ljude«, slagala sam. Bila je to ista ona priča koju smo
prodali Natalie, a ona ju je proširila i nitko nikada, osim Christiana, nije
posumnjao. »Ima puno ljudi kojima je to super.«
77
»Aha«, rekao je sa smiješkom. Približio je usta mome vratu.
»Ja nisam krvna kurva«, oštro sam rekla i odmaknula se od njega.
»Ali želiš to. Sviđa ti se. Vi dhampirke to volite.«
Zubi su mu opet bili na mojoj koži. Oštri. Prekrasni.
Imala sam osjećaj da će neprijateljski stav samo pogoršati situaciju pa
sam odlučila ublažiti cijelu stvar s malo zadirkivanja.
»Daj, prestani«, rekla sam nježno, prelazeći vršcima prstiju po njegovim
usnama. »Rekla sam ti, nisam takva. Ali ako želiš raditi nešto ustima,
imam drage ideje.«
To mu je pobudilo zanimanje.
»A da? Što primjerice?«
Odjednom su se otvorila vrata.
Naglo smo se razdvojili. Bila sam spremna nositi se s nekim učenikom iz
doma ili čak s nadzornicom. Ali za jednu osobu nisam bila spremna, za
Dimitrija.
Uletio je kroz vrata kao da je očekivao da će nas tu pronaći i u tome
užasnom trenutku, dok je bjesnio poput oluje, shvatila sam zašto ga je
Mason nazvao bogom. U sekundi je prešao sobu i zgrabio Jesseja za
majicu te ga podigao, tako da ovome stopala gotovo nisu doticala pod.
»Kako se zoveš?« zarežao je Dimitri.
»J-Jesse, gospodine. Jesse Zeklos.«
»Gospodine Zeklose, imate li dopuštenje biti u ovom dijelu doma?«
»Ne, gospodine.«
»Jesu li vam poznata pravila o muško-ženskoj interakciji na Akademiji?«
»Da, gospodine.«
»Onda vam savjetujem da što brže odmaglite odavde prije nego što vas
prijavim nekome tko će vas primjereno kazniti. I ako vas još jednom
nađem ovako« Dimitri je pokazao prema mjestu gdje sam ja posramljena
i polugola sjedila na kauču »ja ću biti taj koji će vas kazniti. I to vrlo
bolno. Je li vam jasno?«
Jesse je progutao slinu, razrogačenih očiju. Sva ona razmetljivost kojom
se inače ponosio odjednom je nestala. Nalazio se u šakama uistinu
snažnoga, visokoga i bijesnoga ruskog boga.
»Da, gospodine!«
»Onda idi.« Dimitri ga je pustio, a Jesse je najbrže što je mogao pobjegao
iz prostorije. Moj se mentor potom okrenuo prema meni, a u očima mu je
tinjalo nešto opasno. Nije rekao ni riječ, ali jasno i glasno sam osjetila
bijes i neodobravanje koji su ga ispunjavali.
A onda je sve to nestalo.
78
Odjednom je izgledao potpuno zatečen, kao da me do tog trenutka nikada
nije zamijetio. Da se radilo o bilo kojem drugom frajeru, zaključila bih da
me odmjerava sa zanimanjem. Bilo kako bilo, pomno me proučavao.
Pogledom je prelazio moje lice, a potom i tijelo. Odjednom sam shvatila
da sam samo u trapericama i grudnjaku, i to još crnom. Vrlo sam dobro
znala da u školi nije bilo puno djevojaka koje su u grudnjaku izgledale
dobro kao ja. Čak je i tip poput Dimitrija, kojeg su, činilo se, zanimale
samo dužnost, treninzi i slično, morao to zamijetiti.
Naposljetku sam osjetila kako me preplavljuje vrućina i da mi taj pogled
čini puno više od Jessejevih poljubaca. Dimitri je ponekad bio tih i dalek,
ali ujedno je posjedovao posvećenost i žar koje nisam vidjela ni u kome
drugom. Počela sam se pitati kako bi ta vrsta moći i snage djelovali
preneseni u... pa, seks. Pitala sam se kakav bi to bio osjećaj da me dotakne
i... sranje!
Otkuda sad te misli? Zar sam poludjela? Obuzeta nelagodom, odlučila
sam osjećaje prikriti bahatošću.
»Vidiš nešto što ti se sviđa?« upitala sam.
»Odjeni se.«
Usne su mu se stisnule u tvrdu crtu i što god da je maloprije osjećao, sada
je nestalo. Njegov odrješit stav naglo me otrijeznio i natjerao da
zaboravim na vlastitu zabrinjavajuću reakciju. Žurno sam navukla majicu,
pomalo zatečena što napokon vidim njegovu opasnu stranu.
»Kako si me pronašao? Slijediš me uokolo da ne bih slučajno pokušala
pobjeći?«
»Tišina«, obrecnuo se na mene, sagnuvši se tako da su nam oči bile u istoj
ravnini. »Domar vas je vidio i prijavio. Znaš li koliko ti je ovo bio glup
potez?«
»Znam, znam, zato jer sam u kazni i to.«
»Ne radi se samo o tome. Govorim o tome koliko je glupo uopće se i
dovesti u takvu situaciju.«
»Ja se stalno dovodim u takve situacije, druže. Nije to ništa strašno.«
Strah koji sam osjećala zamijenila je ljutnja. Nisam voljela da me tretiraju
kao malo dijete.
»Prestani me zvati ’druže’. Ne znaš ni o čemu govoriš.«
»Naravno da znam. Prošle sam godine morala napisati sastavak o Rusiji i
RSSR-u.«
».S'SSR-u. I to jest strašno kada se moroj spetlja s dhampirkom. Oni se
vole hvaliti uokolo.«
»Pa što?«
79
»Pa što?« ponovio je zgrožen. »Zar nemaš nimalo samopoštovanja? Misli
malo na Lissu. Ovim šalješ poruku da si jeftina. Samo potvrđuješ
mišljenje koje ljudi imaju o dhampirkama, a to se odražava na Lissu. I na
mene.«
»O, kužim. Znači, o tome se radi? Jesam li povrijedila tvoj snažni, opaki
muški ponos? Strah te da ću ti uništiti ugled?«
»Moj je ugled već određen, Rose. Svoje sam kriterije postavio i već
odavno ispunio. A što ćeš ti učiniti sa svojima, to još treba vidjeti.« Glas
mu je ponovno postao grublji. »Sada se vrati u svoju sobu, ako možeš
doći do nje a da se usput nekome ne baciš za vrat.«
»Je li to tvoj način da me nazoveš droljom?«
»Čujem priče kojima se frajeri hvale. Čuo sam priče i o tebi.«
To je zaboljelo. Željela sam se izderati na njega i reći mu da ga se ne tiče
što radim sa svojim tijelom, ali ljutnja i razočaranje na njegovu licu
spriječili su me. Nisam znala što mi se događa. »Razočarati« nekoga
poput Kirove bilo je nevažno, ali Dimitrija... Sjetila sam se koliko sam
bila ponosna kada me hvalio na posljednjim treninzima. Vidjevši kako je
to sada nestalo... pa, odjednom sam se osjećala jeftino, baš kao što je i
rekao.
Nešto je u meni puklo. Susprežući suze, rekla sam:
»Zašto je tako pogrešno... ne znam, zabavljati se? Sedamnaest mi je
godina, znaš. Trebala bih moći malo uživati.«
»Imaš sedamnaest i za manje od godine dana nečiji će život i smrt biti u
tvojim rukama.« Glas mu je bio čvrst, ali u isto vrijeme nježan. »Da si
ljudsko biće ili moroj, mogla bi se zabavljati. Mogla bi raditi sve što i
ostale djevojke.«
»Ali ti kažeš da ne mogu.«
Skrenuo je pogled i zagledao se u daljinu. Razmišljao je o nečemu.
»Kada je meni bilo sedamnaest, upoznao sam Ivana Zeklosa. Nismo bili
bliski poput tebe i Lisse, ali postali smo dobri prijatelji i kada sam
maturirao, zatražio je da postanem njegov osobni čuvar. Bio sam najbolji
učenik u svojoj školi. Posvećivao sam punu pozornost na svim
predavanjima, ali na kraju, to nije bilo dovoljno. Tako je to u životu.
Jedna pogreška, jedan trenutak nepažnje...« Uzdahnuo je. »I prekasno je.«
Stegnulo me u grlu kad sam pomislila kako bi jedna pogreška ili trenutak
nepažnje mogli Lissu stajati života.
»Jesse je iz obitelji Zeklos«, rekla sam, iznenada shvativši da je Dimitri
maločas bio vrlo grub s rođakom svojega bivšeg prijatelja i štićenika.
»Znam.«
»To ti ne smeta? Podsjeća li te on na Ivana?«
80
»Nije važno kako se ja osjećam. Nije važno kako se bilo tko od nas
osjeća.«
»Ali nije ti svejedno.« Odjednom mi je sve postalo jasno. Mogla sam
pročitati njegovu bol iako se očito jako trudio sakriti je. »Patiš. Svaki dan,
zar ne? Nedostaje ti.«
Dimitri je izgledao iznenađeno, kao da nije želio da to znam, kao da sam
u tom trenutku otkrila njegov skriveni dio. Sve do sad mislila sam kako je
on suzdržan, nedruštven tip, ali možda se držao dalje od ljudi kako ne bi
bio povrijeđen ako ih ikad izgubi. Ivanova smrt očito je ostavila traga na
njemu.
Zapitala sam se je li Dimitri usamljen. Izraz iznenađenja na njegovu licu
je nestao, a zamijenila ga je uobičajena ozbiljnost.
»Nije važno kako se ja osjećam. Oni su na prvome mjestu. Njih valja
zaštititi.«
Ponovno sam pomislila na Lissu.
»Da. Tako je.«
Neko smo vrijeme proveli u tišini dok on opet nije progovorio.
»Rekla si mi da se želiš boriti, doista boriti. Je li to još uvijek istina?«
»Da. Apsolutno.«
»Rose... mogu te naučiti, ali moram vjerovati da si predana tome. Uistinu
predana. Ne možeš dopustiti da ti pozornost odvlače ovakve stvari.«
Mahnuo je rukom prema sobi. »Mogu li ti vjerovati?«
Opet sam se osjećala kao da ću briznuti u plač pod težinom njegova
pogleda i ozbiljnosti onoga što me upitao. Nisam shvaćala kako može
imati takav snažan učinak na mene. Nikada mi u životu nije toliko bilo
stalo do mišljenja jedne osobe.
»Da. Obećavam.«
»U redu, naučit ću te, ali moraš ojačati. Znam da mrziš trčati, ali trčanje je
doista nužno. Nemaš pojma kakvi su strigoji. Škola te pokušava
pripremiti na sve, ali dok ne vidiš koliko su snažni i kako brzo... pa, ne
možeš to ni zamisliti. Zato ne možemo prestati s trčanjem i vježbama
snage. Ako želiš naučiti nešto više o borbi, morat ćemo povećati broj
treninga. To će ti uzeti još vremena. Nećeš imati kad napraviti svu zadaću,
a kamoli raditi nešto drugo. I bit ćeš umorna. Jako.«
Razmislila sam o tome, o njemu i o Lissi.
»Nije važno. Što god mi kažeš da učinim, poslušat ću te.«
Pomno me proučavao, kao da još odlučuje može li mi vjerovati. Kada je
napokon bio zadovoljan, samo je oštro kimnuo.
»Počinjemo sutra.«
MIN@
81
Desto poglavlje
»Molim, profesore Nagy? Teško mi je koncentrirati se dok si Rose i Lissa
stalno dodaju papiriće.«
Mia je pokušavala skrenuti pozornost sa sebe, kao i sa svoje
nemogućnosti da odgovori na pitanje profesora Nagyja, i to je bacalo
sjenu na dan koji je dotad bio savršeno ugodan. Neke od glasina o lisici i
dalje su kružile, ali većina je učenika samo željela razgovarati o
Christianovu napadu na Ralfa. I dalje nisam Christiana potpuno
oslobodila sumnje za incident s lisicom, bio je dovoljno lud da to učini i
pritom to shvati kao nekakav poremećeni znak privrženosti Lissi, ali
kakve god motive imao, uspio je odvući pozornost s nje, upravo kao što je
i rekao.
Profesor Nagy, legendaran po svojoj sposobnosti da ponizi učenike
čitanjem njihovih poruka na glas pred razredom, naciljao nas je poput
automatski navođenog projektila. Zgrabio nam je papirić, a uzbuđeni
učenici udobno su se smjestili u klupama, iščekujući pravi mali spektakl.
Progutala sam mrzovolju, nastojeći izgledati što ravnodušnije i
bezbrižnije. Lissa, koja je sjedila do mene, izgledala je kao da će umrijeti
od muke.
»Vidi, vidi«, rekao je, pregledavajući papirić. »Ah, kad bi se samo učenici
ovako raspisali u svojim esejima. Jedna od vas ima znatno lošiji rukopis
od druge pa mi oprostite ako nešto pogrešno pročitam.« Pročistio je grlo.
»E, noćas sam vidjela J-a, počinje priču osoba grozna rukopisa, na što joj
druga odgovara: I, što je bilo????? te stavlja ni manje ni više nego pet
upitnika. To je posve razumljivo, jer ponekad jedan upitnik, a kamoli
četiri, jednostavno ne prenose cijeli smisao, zar ne?« Razred se nasmijao,
a ja sam opazila kako mi se Mia zlobno osmjehuje. »Prva osoba
odgovara: A što misliš što se dogodilo ? Zabrijali smo u jednoj od praznih
soba za odmor.«
Profesor Nagy nakratko je podigao pogled nakon što se u razredu čulo
hihotanje. Njegov britanski naglasak cijelu je situaciju samo činio još
urnebesnijom.
»Smijem li prema vašoj reakciji pretpostaviti da se ’zabrijati’ odnosi na
ono novije, nazovimo to puteno značenje ove riječi i da nema veze s onim
’brijanjem’ koje ja prakticiram svako jutro?«
Uslijedilo je još cerekanja. Uspravila sam se i bez srama rekla:
»Da, profesore Nagy. To bi bilo posve točno, gospodine.«
Razredom se prolomio glasan smijeh.
82
»Hvala vam na potvrdi, gospođice Hathaway. A sada, gdje sam ono stao?
Ah, da, druga osoba potom pita: Kako je bilo? a odgovor je: Dobro,
popraćeno smajlićem kako bi se naglasio pridjev. Eto. Pretpostavljam da
bismo trebali čestitati tajnovitome gospodinu J-u na dobro obavljenome
poslu, hmmm? I, ono, koliko ste daleko išli? O, dame moje«, rekao je
profesor Nagy, »nadam se da ovo ne prelazi u domenu ’zabranjeno za
mlađe od 12’. Ne baš daleko. Uhvatili su nas. Opet nam je naznačena
ozbiljnost cijele situacije, ovoga puta korištenjem smajlića tužnih usta.
Što je bilo? Dimitri nam je banuo. Izbacio je Jesseja i onda mene izgrdio.
Osjećala sam se ko kakva jeftina droca.«
Cijeli je razred prasnuo u smijeh nakon što su čuli profesora kako
izgovara zadnju riječ u poruci i jer su napokon doznali sudionike cijele
priče.
»O, gospodine Zeklose, znači vi ste taj misteriozni J? Onaj koji je
zaslužio smajlića od naše traljave spisateljice?«
Jessejevo lice poprimilo je boju cikle, ali nije se činilo da mu je previše
neugodno što je njegov ljubavni pohod postao javna stvar. Do sada je
šutio o cijeloj stvari, uključujući i dio o pijenju krvi, jer ga je vjerojatno
Dimitri prepao na smrt.
»Iako volim tu i tamo čuti o vašim avanturicama, kao i svaki profesor čije
se vrijeme nepovratno gubi, podsjetite svoje ’prijateljice’ da u budućnosti
moj razred ne koriste za svoje tirade.« Bacio je papirić natrag na Lissin
stol. »Gospođice Hathaway, izgleda da vas ne mogu više kazniti, s
obzirom da ste do grla u svim mogućim kaznama. Zato ćete vi, gospođice
Dragomir, ostati dva dana duže poslije nastave umjesto svoje prijateljice.
Ostanite u učionici nakon zvona, molim.«
Jesse me pronašao poslije sata, a na licu mu se vidjela nelagoda.
»Hej, ovaj, što se tiče one poruke... znaš da nisam rekao ni riječi o tome.
Ako Belikov dozna za ovo... reći ćeš mu? Mislim, objasnit ćeš mu da ja
nisam...«
»Da, da«, prekinula sam ga. »Ne brini, siguran si.«
Pokraj mene je stajala Lissa i promatrala ga dok je izlazio iz učionice.
Prisjetivši se s kakvom ga je lakoćom Dimitri savladao, i njegova
kukavičluka, nisam si mogla pomoći a da ne zamijetim:
»Znaš, Jesse me odjednom ne privlači onoliko kao prije.«
Samo se nasmijala.
»Bolje idi. Čeka me puno klupa koje valja izribati.«
Ostavila sam je i uputila se prema svom učeničkom domu. Na putu sam
prošla pokraj nekoliko skupina učenika koji su se okupili pred zgradom.
83
Pogledala sam ih čeznutljivo, poželjevši da i sama mogu imati slobodnog
vremena za druženje.
»Ma ne, istina je«, čula sam nekoga kako samouvjereno tvrdi. Bila je to
Camille Conta. Prekrasna i popularna, pripadala je jednoj od najuglednijih
obitelji iz klana Conta. Ona i Lissa bile su svojevrsne prijateljice prije
našega odlaska, ali to je prijateljstvo više bio nelagodan odnos između
dviju moćnih sila koje su jedna drugu željele držati na oku. »Oni čiste
zahode ili nešto tako.«
»O, moj Bože«, rekla je njezina prijateljica. »Ja bih umrla da sam sad na
Mijinu mjestu.«
Nasmiješila sam se. Jesse je očito proširio neke od priča koje sam mu
noćas ispričala. Nažalost, razgovor koji sam nakon toga načula između
dviju učenica potpuno je umanjio moj osjećaj pobjede.
»... čula da je bila još živa. Ono, trzala se na krevetu.«
»Odvratno! Zašto bi je netko samo tako ostavio da leži?«
»Ne znam. Zašto bi je uopće ubio?«
»Misliš li da je Ralf bio u pravu? Da su ona i Rose to učinile kako bi ih
izbacili...«
Ugledale su me i zašutjele.
Mršteći se, produžila sam dalje preko dvorišta. Još živa, još živa. Odbila
sam slušati Lissu kada je željela govoriti o sličnostima koje su postojale
između lisice i onoga što se zbilo prije dvije godine. Nisam htjela
vjerovati da su ti događaji povezani, a još sam manje željela da ona u to
vjeruje.
Ipak, nisam mogla prestati misliti na taj incident, ne samo zato jer je bio
jeziv nego i stoga što uistinu jest podsjećao na ono što se dogodilo u
Lissinoj sobi.
Bilo je to jedne večeri u šumi pokraj kampusa, kamo smo se iskrale nakon
što smo odlučile markirati s posljednjega sata. Od Abby Badice nabavila
sam bocu rakije od breskve u zamjenu za par slatkih sandala prošaranih
šljokicama, očajničke mjere, da, ali u Montani se valja snaći kako znaš i
umiješ. Lissa je s neodobravanjem odmahnula glavom kad sam predložila
da markiramo i strusimo rakiju, ali na kraju je ipak pristala poći. Kao i
uvijek.
Našle smo stari panj u blizini močvare i sjele na njega. Polumjesec je
bacao slabu svjetlost na nas, ali to je bilo i više nego dovoljno svjeda da bi
vampiri i poluvampiri mogli jasno vidjeti. Naizmjenično smo potezale iz
boce, a ja sam je podrobno ispitivala o Aaronu. Priznala mi je da su
spavali zajedno prošli tjedan, a ja sam osjetila navalu ljubomore što je ona
prva od nas dviju iskusila seks.
84
»I, kako je bilo?«
Slegnula je ramenima i otpila još jedan gutljaj.
»Ne znam. Ništa posebno.«
»Kako to misliš ’ništa posebno’? Zar se nije zemlja zatresla i planeti
poravnali ili tako nešto?«
»Ne«, rekla je, gušeći se od smijeha. »Naravno da nije.«
Nisam baš shvaćala zašto je to tako smiješno, ali bilo mi je jasno da ne
želi više razgovarati o tome. U to se vrijeme počinjala stvarati naša
psihička veza i njezine bi se emocije tu i tamo uvukle u mene. Podigla
sam bocu rakije, zagledavši se u nju.
»Mislim da ovo ne djeluje.«
»Zato jer je postotak alkohola gotovo nik...«
Iz obližnjeg se grma nešto začulo. Istoga sam trena ustala i stala između
Lisse i izvora zvuka.
»To je neka životinja«, rekla je nakon što je minuta prošla u tišini.
Ali to i dalje nije značilo da nismo u opasnosti. Škola je bila zaštićena od
strigoja, no divlje, su životinje često znale zalutati u rubne dijelove
kampusa i izazvati probleme. Medvjedi. Pume.
»Hajde«, rekla sam joj. »Pođimo natrag.«
Nismo daleko dospjele kada smo opet čule kako se nešto miče i odjednom
je netko stupio na put.
»Dame.«
Profesorica Karp.
Ukipile smo se, a brzi refleksi koji su me poslužili kod močvare sada su
me iznevjerili, jer sam sa zakašnjenjem sakrila bocu iza leđa. Na licu joj
se pojavio blag osmijeh. Ispružila je ruku. Obuzeta nelagodom, dala sam
joj bocu i ona ju je stavila pod ruku. Bez riječi se okrenula, a mi smo
krenule za njom, znajući da sve to neće proći bez posljedica.
»Zar doista mislite da nitko neće primijetiti kako nedostaje pola razreda?«
upitala je nakon nekog vremena.
»Pola razreda?«
»Čini se da je puno vas danas odlučilo markirati. Vjerojatno je za to krivo
lijepo vrijeme. Sve hvata proljetna groznica.«
Lissa i ja smo se potišteno vukle za njom. Nisam se osjećala ugodno u
blizini profesorice Karp još otkad mi je izliječila rane na rukama. Njezino
čudno, paranoično ponašanje za mene je poprimilo neku jezivu kvalitetu,
puno jeziviju nego prije. Čak me i strašilo. U posljednje je vrijeme nisam
mogla ni pogledati a da ne vidim one čudne ožiljke koje je imala pokraj
čela. Uglavnom su bili skriveni njezinom tamnocrvenom kosom, ali ne
85
uvijek. Ponekad bi se pojavili svježi tragovi, ponekad bi stari ožiljci
gotovo posve izblijedjeli.
S desne strane začuo se neobičan zvuk, poput lepeta krila. Sve tri smo
stale na mjestu.
»Sigurno netko od vaših školskih kolega«, promumljala je profesorica
Karp, okrećući se u smjeru zvuka.
Ali kada smo došle do mjesta otkud je dopirao zvuk, pronašle smo
ogromnu crnu pticu kako leži na tlu. Ptice i životinje uglavnom, nisu me
posebno impresionirale, ali čak sam se i ja morala diviti njezinu glatkom
perju i snažnom kljunu. Njime bi vjerojatno mogla nekome iskopati oko
za trideset sekundi, ali bila je na umoru. Tijelo joj se lagano zatreslo
posljednji put, a potom se posve umirilo.
»Što je to? Vrana?« upitala sam.
»Ne, prevelika je«, odgovorila je profesorica Karp. »To je gavran.«
»Je li mrtav?« upitala je Lissa. Proučila sam ga.
»Aha. Bez sumnje. Ne diraj ga.«
»Vjerojatno ga je napala druga ptica«, primijetila je profesorica.
»Ponekad se bore oko teritorija i hrane.«
Lissa je kleknula sa suosjećanjem na licu. To me nije iznenadilo, jer je
ona oduvijek osjećala posebnu ljubav prema životinjama. Danima me
prekoravala nakon što sam priredila onu ozloglašenu borbu između hrčka
i raka. Za mene je to bio tek sukob dvaju dostojnih protivnika. Za nju, to
je bila okrutnost prema životinjama.
Posve opčinjena, Lissa je ispružila ruku prema gavranu.
»Liss!« uzviknula sam zgroženo. »Vjerojatno ima neku boleštinu.«
Ali nastavila je pružati ruku kao da me nije čula. Profesorica Karp stajala
je na mjestu skamenjena, a lice joj je bilo blijedo kao u duha. Lissini prsti
pomilovali su gavranova krila.
»Liss«, ponovila sam i krenula prema njoj kako bih je povukla natrag.
Iznenada, um mi je preplavio neobičan osjećaj, poput slatkoće koja je bila
neizmjerno ugodna i puna života. Doživljaj je bio tako jak da sam zastala,
ne mogavši se više pomaknuti.
A onda se pomaknuo gavran.
Lissa je ispustila slabašan vrisak i naglo povukla ruku. Obje smo gledale u
pticu razrogačenih očiju. Gavran je zalepetao krilima, polako se
pokušavajući uspraviti i stati na noge. Kada je u tome uspio, okrenuo se
prema nama, gledajući Lissu očima koje su se činile preinteligentnim za
životinju. Netremice su se gledali, a ja nisam mogla osjetiti njezinu
reakciju preko naše veze. Naposljetku, gavran se vinuo u zrak,
zamahujući snažnim krilima dok nije nestao u daljini.
86
Jedini zvuk koji se mogao čuti bio je vjetar koji je zavijao među
krošnjama.
»O, Bože«, protisnula je Lissa. »što se upravo dogodilo?«
»Vrag me odnio ako znam«, rekla sam, skrivajući jezu koja me prolazila.
Profesorica Karp odlučno je prišla i zgrabila Lissu za ruku, grubo je
okrenuvši prema sebi tako da su stajale licem u lice. Pojurila sam prema
njima, spremna za akciju u slučaju da Luda Karpica nešto pokuša, iako
sam čak i ja imala rezerve kada je u pitanju bila primjena sile na
profesorima.
»Ništa se nije dogodilo«, izustila je napeto profesorica Karp, divljega
pogleda u očima. »Čujete li me? Ništa. I ne smijete nikome reći, nikome,
o ovome što ste upravo vidjele. Nijedna od vas. Obećajte mi. Obećajte mi
da o ovome nikada nećete progovoriti.«
Lissa i ja smo razmijenile nervozne poglede.
»Okej«, procijedila je.
Profesorica Karp malo je opustila stisak na Lissinoj ruci. »I da više nikad
nisi ovo ponovila. Ako to opet učiniš, oni će doznati za to. Pokušat će te
naći.« Okrenula se prema meni.
»Ne smiješ joj dopustiti da to ponovi. Nikada više.«
* * *
Na velikome dvorištu ispred mojega doma, netko me je zazvao.
»Hej, Rose? Već sam te sto puta oslovio.«
Zaboravila sam na profesoricu Karp i gavrana pa pogledala Masona, koji
je, čini se, počeo hodati uz mene prema domu dok sam ja bila izgubljena
u mislima.
»Oprosti«, promrmljala sam. »Malo sam se zamislila. Samo sam... ovaj,
umorna.«
»Previše uzbuđenja noćas?«
Pogledala sam ga, stisnuvši oči.
»Ništa s čime se ne bih mogla nositi.«
»Istina«, rekao je, nasmijavši se, iako baš nije zvučao kao da ga to
zabavlja. »Ali čini se da se Jesse nije mogao nositi s time.«
»Snašao se.«
»Ako ti tako kažeš. Osobno, mislim da imaš loš ukus.«
Prestala sam koračati.
»A ja mislim da te se to nimalo ne tiče.«
Gnjevno je skrenuo pogled.
»E pa, sad se tiče cijeloga razreda, zahvaljujući tebi.«
»Hej, nisam to učinila namjerno.«
»Ionako bi se doznalo. Jesse ima dug jezik.«
87
»Šutio bi o tome.«
»Aha«, rekao je Mason. »Zato jer je tako sladak i dolazi iz tako ugledne
obitelji.«
»Prestani se ponašati kao kreten«, odbrusila sam mu. »Uostalom, zašto te
uopće briga? Ljubomoran si jer to nisam učinila s tobom?«
Crvenilo na licu pojačalo mu se, šireći se sve do korijena njegove crvene
kose.
»Jednostavno ne volim slušati kako ljudi pričaju sranja o tebi, to je sve.
Okolo kruže svakakvi prosti vicevi. Nazivaju te droljom.«
»Nije me briga kako me zovu.«
»Pa naravno. Ti si opaka. Ne trebaš nikoga.« Zastala sam.
»I ne trebam. Jedna sam od najboljih novakinja u ovome prokletome
mjestu. Ne trebaš tu glumiti viteza koji me brani. Ne ponašaj se prema
meni kao da sam kakva bespomoćna jadnica.«
Okrenula sam se i nastavila hodati, ali ubrzo me sustigao. Kad si visok sto
sedamdeset centimetara, jedan od nedostataka je što ti korak nije predug.
»Slušaj... nisam te htio uzrujati. Samo sam zabrinut za tebe.« Blago sam
se nasmiješila. »Ozbiljan sam. Čekaj...«, počeo je. »Ja sam, ovaj, nešto
učinio za tebe. Jučer navečer sam posjetio knjižnicu i pokušao naći nešto
o sv. Vladimiru.«
Ponovno sam zastala.
»Stvarno?«
»Aha, ali nisam puno pronašao o Anni. Sve su knjige bile nekako
općenite. Svugdje je pisalo o njegovoj moći da izliječi bolesne, vrati u
život ljude koji su već gotovo umrli...«
Posljednji me dio taknuo ravno u živac.
»Je li... je li pisalo još nešto?« promumljala sam. Odmahnuo je glavom.
»Ne. Ako želiš doznati više, potrebni su ti primarni izvori, ali takve
nemamo ovdje.«
»Primarni što?«
Na usnama mu se pojavio smiješak, a onda je nastavio.
»Radiš li ti išta drugo pod satom osim što se dopisuješ? Pa neki smo dan o
tome govorili kod profesora Andrewsa. To su knjige napisane u
vremenskom razdoblju koje želiš proučavati. Sekundarni izvori su pak
knjige koje su napisali pisci koji su danas živi. Naći ćeš pouzdanije
informacije ako nabaviš knjigu koju je napisao sam Vladimir. Ili barem
netko tko ga je osobno poznavao.«
»Hm. Okej. Kad si ti ono postao takav mali genijalac?«
Mason me lagano udario po podlaktici.
88
»Pazim na satu, to je sve. Ti si često nesvjesna onog što se događa oko
tebe. Propuštaš puno toga, znaš?« Nervozno mi se osmjehnuo. »I slušaj...
doista mi je žao zbog onoga što sam rekao. Samo sam...«
Ljubomoran, shvatila sam iznenada. Mogla sam mu to vidjeti u očima.
Zašto sam to tek sada opazila? Bio je lud za mnom. Čini se da ponekad
doista jesam nesvjesna što se oko mene zbiva.
»Sve je u redu, Mase. Zaboravi.« Nasmiješila sam se. »I hvala što si
potražio one knjige za mene.«
Uzvratio mi je osmijeh, a ja sam ušla unutra, tužna što ne dijelim njegove
osjećaje.
7 Re: Richelle Mead - Sestre po krvi 1 Sre Jan 11, 2012 11:42 pm
Margita
Administrator
Jedanaesto poglavlje
»Treba ti neka obleka?« upitala me Lissa.
»Hmm ?«
Pogledala sam prema njoj. Čekale smo da počne slavenska umjetnost koju
je predavao profesor Nagy i ja sam bila zaokupljena prisluškivanjem Mije
koja je odlučno nijekala glasine o svojim roditeljima jednoj prijateljici.
»Ma nisu oni sluge ili nešto tako«, uskliknula je, očito uzrujana. Potom se
smirila i pokušala drukčijim pristupom, bahato dodavši. »Oni su više kao
savjetnici. Drozdovi ne odlučuju ni o čemu bez njih.«
Gotovo sam se zagrcnula od smijeha, a Lissa je odmahnula glavom.
»Previše uživaš u ovome.«
»Zato što je zakon. Što si me ono maloprije upitala?« Počela sam kopati
po torbi, tražeći sjajilo za usne. Kada sam ga pronašla, namrštila sam se.
Bilo je gotovo potpuno prazno i nisam imala pojma gdje ću nabaviti novo.
»Pitala sam treba li ti što odjeće za večeras?«
»Pa da, naravno da mi treba. Šteta što mi ništa tvoje ne pristaje.«
»I što ćeš sada?«
Slegnula sam ramenima.
»Improvizirati, kao i uvijek. Zapravo, baš me briga. Samo sam sretna što
me Kirova uopće pustila da idem.«
Imali smo svečano okupljanje. Bio je prvi studenoga, Svi sveti, što je
ujedno značilo i da je prošao mjesec od našega povratka.
U posjet je došla skupina kraljevskih moroja, uključujući i samu kraljicu
Tatianu. Iskreno, to nije bilo ono čemu sam se veselila. Ona je i prije
znala posjećivati Akademiju. Bilo je to posve uobičajeno i puno manje
cool nego što je zvučalo. Osim toga, nakon što sam živjela među ljudima i
njihovim izabranim vođama, nisam imala previsoko mišljenje o
89
uštogljenim plemićima. Ali, dopustili su mi da idem jer će cijela škola biti
tamo. Bila je to prilika da se napokon družim s pravim ljudima umjesto da
trunem zaključana u svojoj sobi. Za malo slobode bilo je vrijedno
prosjediti kroz nekoliko dosadnih govora.
Nisam ostala razgovarati s Lissom nakon škole, kao inače. Dimitri je
održao obećanje o dodatnim treninzima i sada sam ja pokušavala održati
svoje. Po novome, imala sam dva dodatna treninga s njim, jedan prije i
jedan poslije nastave. Što sam ga više promatrala tijekom borbe, to sam
više shvaćala zašto je imao takvu reputaciju borca. Očito je znao puno, to
je dokazivalo i njegovih šest obilježja molnija, i izgarala sam od želje da
me pouči svojim vještinama.
Kada sam stigla u dvoranu, opazila sam da nosi majicu kratkih rukava i
širok donji dio trenirke. Ta mu je kombinacija dobro pristajala. Uistinu
dobro. Prestani buljiti, smjesta sam si rekla.
Postavio me tako da smo stajali sučelice na strunjači te prekrižio ruke.
»Na koji ćeš problem prvo naići kada se suočiš sa strigojem?«
»Besmrtni su?«
»Misli na nešto više elementarno.«
Elementarnije od toga? Razmislila sam.
»Mogu biti veći od mene. I snažniji.«
Većina strigoja, osim ako u početku nisu bili ljudi, bili su iste visine kao i
njihovi morojski rođaci. Strigoji su ujedno posjedovali veću snagu, bolje
reflekse i osjetila nego dhampiri. Upravo su zato čuvari morali neumorno
trenirati, imali smo puno toga za nadoknaditi.
Dimitri je kimnuo.
»To ti može otežati stvari, ali ne nužno i onemogućiti ih. Inače možeš
iskoristiti nečiju veću težinu i visinu protiv njih.«
Okrenuo se i demonstrirao nekoliko pokreta, naglašavajući pritom kuda se
treba kretati i kako izvesti napad. Oponašajući njegove kretnje, napokon
sam donekle shvatila zašto sam tako loše prolazila na treninzima s ostalim
učenicima. Brzo sam pokupila njegove tehnike i jedva čekala da ih
primijenim na nekome. Na kraju treninga, pružila mi se prilika za to.
»Hajde«, rekao je. »Probaj me udariti.«
Nije mi trebao reći dvaput. Nasrnula sam na njega i pokušala mu zadati
udarac, ali istog me trena blokirao i srušio na strunjaču. Tijelom mi se
proširila bol, no odbila sam prepustiti joj se. Hitro sam skočila na noge, u
nadi da ću ga uhvatiti nespremna. Ali nisam.
Nakon još nekoliko propalih pokušaja, ustala sam i ispružila ruke u znak
primirja.
»Okej, u čemu griješim?«
90
»Ni u čemu.« Nisam baš bila uvjerena.
»Da sam sve činila kako valja, ti bi sada ležao u nesvijesti.«
»Sumnjam. Pokrete izvodiš pravilno, ali ovo ti je prvi puta da to činiš. Ja
imam višegodišnje iskustvo.«
Odmahnula sam glavom i zakolutala očima na cijelu tu priču tipa »starost
je mudrost«. Jednom mi je rekao da ima dvadeset četiri godine.
»Kako god ti kažeš, djedice. Možemo li probati opet?«
»Isteklo nam je vrijeme. Zar se ne želiš spremiti?«
Pogledala sam na prašnjavi sat na zidu i živnula. Još malo i banket
počinje. Od te pomisli sva sam se razgalila. Osjećala sam se poput
Pepeljuge, samo bez prekrasne odjeće.
»O, da, nemaš pojma koliko.«
Pošao je ispred mene. Oprezno ga odmjerivši, shvatila sam da ne mogu
propustiti ovu priliku. Skočila sam na njega, zauzevši točno onu pozu
koju me naučio. Imala sam element iznenađenja. Sve je bilo savršeno i
nije bilo šanse da opazi kako sam krenula na njega, jer mi je bio okrenut
leđima. Prije negoli sam ga uopće taknula, okrenuo se nevjerojatnom
brzinom. Vješto me zgrabio kao da sam lagana poput pera, oborio na tlo i
prikliještio.
»Ali nisam pogriješila ni u čemu!« progunđala sam nezadovoljno.
Gledao me ravno u oči, a njegove su ruke snažno obujmile moja zapešća,
ali odjednom se nije doimao tako ozbiljan kao tijekom treninga. Činilo se
da mu je ovo smiješno.
»Borbeni povik te pomalo odao. Sljedeći put probaj ne vrištati.«
»Zar bi išta bilo drugačije da sam bila tiha?«
Razmislio je na trenutak.
»Ne. Vjerojatno ne bi.«
Glasno sam uzdahnula, i dalje predobro raspoložena da bi me ovakvo što
oneraspoložilo. Biti učenik tako opaka mentora imalo je svojih prednosti.
Da, bio je viši od mene za glavu i znatno teži. A u obzir je valjalo uzeti i
njegovu snagu. Nije bio nabijen, ali tijelo su mu krasili čvrsti, vretenasti
mišići. Ako njega ikada uspijem poraziti, moći ću se suočiti s bilo kime.
Iznenada sam shvatila da me i dalje drži prikliještenu na tlu. Osjećala sam
toplinu njegove kože na prstima kojima mi je obujmio zapešća. Lice mu
je bilo blizu moga, a nogama i trupom ležao je na meni. Nekoliko
pramenova duge smeđe kose padalo mu je oko lica i činilo se kao da i on
mene zamjećuje, gotovo kao i one noći u prostoriji za odmor. I, Bože,
kako li je samo dobro mirisao. Disanje mi je odjednom postalo teško, ali
to nije imalo nikakve veze s treningom ili činjenicom da su mi trenutačno
prsa bila zgnječena.
91
Bila bih sve dala da sam mu u tom trenutku mogla pročitati misli. Još od
one noći kada me zatekao s Jessejem, zamijetila sam kako me promatra s
nekim novim zanimanjem. Naravno, nikada to nije činio tijekom treninga,
oni su bili strogo poslovni. Ali prije i poslije znao bi se oraspoložiti i
vidjela bih ga kako me gleda na način koji je gotovo pa izražavao
divljenje. A ponekad, kad bi mi se jako, jako posrećilo, osmjehnuo bi mi
se. I to pravim osmijehom, ne onim suhoparnim koji bi uvijek navukao
kad bismo se sarkastično prepucavali. Nisam to željela nikome priznati, ni
Lissi, čak ni samoj sebi, ali nekih dana živjela sam za te osmijehe. Tako bi
osvijetlili njegovo lice.
»Prekrasan« više nije bio dostojan pridjev kojim bih ga opisala.
U pokušaju da se doimam smirenom, nastojala sam smisliti nešto
profesionalno za reći, nešto povezano s čuvarima. Umjesto toga, rekla
sam:
»I tako... imaš li mi još koji pokret za pokazati?«
Usnice su mu zatitrale i na trenutak sam pomislila kako će me počastiti
jednim od svojih osmijeha. Srce mi je poskočilo. Ali onda je, s vidljivim
naporom, zatomio osmijeh i još jednom postao moj opaki, strogi mentor.
Pomaknuo se s mene, oslonio na pete i ustao.
»Hajde. Trebali bismo krenuti.«
Žurno sam se uspravila na noge i krenula za njim iz dvorane. Nije se ni
jednom osvrnuo i u mislima sam se izgrdila dok sam se vraćala u svoju
sobu.
Zatreskala sam se u mentora. Svoga starijeg mentora. Mora da sam posve
sišla s uma. Bio je sedam godina stariji od mene. Dovoljno star da mi
bude... pa, okej, nitko. Ali i dalje stariji od mene. Sedam je godina bilo
puno. On je učio pisati kada sam se ja rodila. A kada sam ja učila pisati i
gađala učiteljice knjigama, on je vjerojatno ljubio cure. I to najvjerojatnije
puno cura, s obzirom na to kako je izgledao.
Ova mi komplikacija nije trebala u životu.
U sobi sam pronašla prihvatljiv džemper i nakon brzog tuširanja, uputila
se preko kampusa na svečani prijem.
Usprkos impozantnim kamenim zidovima, otmjenim kipovima i
tornjićima koji su krasili zgrade, unutrašnjost Akademije bila je prilično
moderna. Imali smo bežičnu internetsku mrežu, fluorescentnu rasvjetu i
gotovo sve ostale tehnološke pogodnosti koje čovjek može zamisliti.
Zajednička blagovaonica nalikovala je na kantine u kojima sam jela
tijekom boravka u Portlandu i Chicagu, sa svojim jednostavnim
pravokutnim stolovima, umirujućim sivo-smeđim zidovima i malenom
prostorijom sa strane gdje su se posluživali naši sumnjivo spravljeni
92
obroci. Netko je na zidove objesio uramljene crno-bijele fotografije u
pokušaju da ih ukrasi, ali ja osobno slike vaza i ogoljenog drveća bez lišća
nisam smatrala »umjetnošću«.
Ali večeras je netko uspio inače dosadnu blagovaonicu preobraziti u
ugodnu dvoranu za svečani objed. Vaze iz kojih su izranjale grimizne
ruže i delikatni bijeli ljiljani. Zapaljenje svijeće. Stolnjaci od, pazi sad
ovo, krvavocrvene tkanine. Dojam je bio nevjerojatan. Bilo je teško
povjerovati da je to bila ista prostorija u kojoj inače jedem sendviče s
piletinom. Izgledala je primjereno, pa, za jednu kraljicu.
Stolovi su bili poredani u redove, tvoreći prolaz koji se pružao sredinom
prostorije. Svatko je imao unaprijed određeno mjesto za sjedenje i,
naravno, ja nisam mogla sjediti blizu Lisse. Ona je bila daleko naprijed s
ostalim morojima, a ja sam sjedila straga s novacima. Ali uhvatila je moj
pogled kada sam ušla i nasmiješila mi se. Posudila je haljinu od Natalie,
plavu, svilenu, bez naramenica, koja je savršeno pristajala uz njezine
blijede crte lice. Tko bi rekao da Natalie ima nešto takvo u ormaru? Zbog
toga je moj džemper automatski izgubio nekoliko bodova.
Ovi formalni banketi uvijek su se odigravali na isti način. Glavni je stol
bio postavljen na podiju u prednjem dijelu prostorije, kako bismo svi
mogli ispuštati uzdahe divljenja, promatrajući kraljicu Tatianu i ostale
plemiće kako večeraju. Čuvari su bili poredani uza zidove, kruti i službeni
poput kipova. Dimitri je stajao među njima i utrobu mi je ispunio čudan
osjećaj dok sam se prisjećala što se zbilo u sportskoj dvorani. Pogled mu
je bio usmjeren ravno naprijed, kao da se usredotočio ni na što i na sve u
prostoriji odjednom.
Kada je stigao trenutak da uđu plemići, svi smo ustali u znak poštovanja i
gledali ih dok su koračali prolazom između stolova. Prepoznala sam ih
nekoliko, uglavnom one čija su djeca pohađala Akademiju. Među njima je
bio i Viktor Daškov, koji je hodao polako i uz pomoć štapa. Iako mi je
bilo drago što ga vidim, zadrhtala sam gledajući ga kako bolnim koracima
napreduje prema prednjem dijelu.
Nakon što je prošla kraljevska skupina, ušla su četvorica čuvara
dostojanstvena držanja, a na sebi su imali crveno-crne jakne s tankim
prugama. Svi osim čuvara poredanih uza zidove spustili su se na koljena u
glupavom iskazivanju odanosti.
Kakva ceremonija i šepirenje, pomislila sam umorno. Morojski vladari
bili su izabirani na vlast od prethodnoga vladara, pripadnika jedne od
kraljevskih obitelji. Kralj ili kraljica nisu mogli izabrati nekoga od
vlastitih potomaka i postojalo je vijeće koje se sastojalo od plemićkih i
93
kraljevskih obitelji, a koje je moglo osporiti njihov izbor ako je za to bilo
opravdanog razloga. Ali to se gotovo nikada nije događalo.
Kraljica Tatiana ušla je za svojim čuvarima, odjevena u crvenu svilenu
haljinu i odgovarajuću jaknicu. Bila je u ranim šezdesetima i imala tamnu
sivu kosu ošišanu u bob-frizuru, a glavu joj je krasila tijara koja je
neodoljivo podsjećala na onu kakvu nosi miss Amerike. Sporo se kretala
prostorijom, gotovo kao da šeće, a pratila su je još četvorica čuvara.
Razmjerno brzo je prošla kroz dio u kojem su sjedili novaci, tu i tamo se
osmjehnuvši i kimnuvši glavom. Dhampiri možda i jesu bili poluljudska,
nezakonita djeca moroja, ali naporno smo trenirali i svoje živote
posvećivali služenju njima i njihovoj zaštiti. Postojala je velika
vjerojatnost da će mnogi od nas koji smo se okupili večeras umrijeti mladi
i kraljica je morala pokazati poštovanje.
Kada je stigla do stolova za kojima su sjedili moroji, duže je zastala i čak
porazgovarala s nekolicinom učenika. Bila je velika stvar da ti se obrati
kraljica i to je najčešće značilo da su roditelji tog učenika bili vrlo bliski
njoj. Naravno, najviše je pozornosti poklonila učenicima koji su bili
plemenitoga podrijetla. Ono što im je govorila nije bilo ništa pretjerano
zanimljivo, tek nekoliko otmjenih, praznih fraza.
»Vasilisa Dragomir.«
Naglo sam podigla glavu. Na spomen njezina imena kroz našu sam vezu
osjetila kako je obuzima panika. Kršeći protokol, pomaknula sam se s
mjesta i izmigoljila naprijed kako bih bolje vidjela, znajući da me nitko
neće primijetiti sada kada je kraljica osobno izdvojila posljednju živuću
članicu obitelji Dragomir. Svi su željno iščekivali čuti što morojska
vladarka ima za reći Lissi, odbjegloj princezi.
»Čuli smo da si se vratila. Radujemo se što je obitelj Dragomir ponovno s
nama, iako je preostala tek jedna njezina članica. Duboko žalimo zbog
smrti tvojih roditelja i brata. Oni su doista bili jedni od najistaknutijih
moroja. Njihova je smrt istinska tragedija.«
Nikad mi nije bilo jasno to kraljevsko »mi«, ali osim toga, sve ostalo što
je rekla, zvučalo je okej.
»Nosiš vrlo zanimljivo ime«, nastavila je. »Mnoge heroine u ruskim
bajkama zovu se Vasilisa. Vasilisa Hrabra, Vasilisa Prekrasna. One su
različite mlade žene, ali sve dijele isto ime i iste kvalitete: snagu,
inteligenciju, disciplinu i krepost. Sve su one postigle velike stvari i
uspjele nadvladati svoje neprijatelje. Isto tako, ime Dragomira zahtijeva
veliko poštovanje. Obitelj Dragomir iznjedrila je kraljeve i kraljice koji su
vladali mudro i pravedno tijekom naše povijesti. Svoje moći koristili su za
94
nevjerojatna postignuća. Ubijali su strigoje, boreći se rame uz rame sa
svojim čuvarima. U njima kraljevska krv teče s razlogom.«
Pričekala je trenutak, puštajući da težina njezinih riječi ostavi trag.
Osjećala sam kako se u prostoriji mijenja raspoloženje i kako iz Lisse
izvire iznenađenost i sramežljivo zadovoljstvo. Ovo će potresti društvenu
ravnotežu škole. Mogle smo očekivati da će se sutra stvoriti nekoliko
ulizica koje će se pokušati sprijateljiti s Lissom.
»Da«, nastavila je Tatiana, »tvoje ime nosi dvostruku moć. Ime i prezime
ti predstavljaju najljepše vrline koje ljudi imaju za ponuditi i vraćaju nas u
vremena veličanstvenih i hrabrih pothvata.« Zastala je na tren. »Ali, kao
što si nam i sama pokazala, ime ne čini osobu niti ima ikakva utjecaja na
to kakav će pojedinac ta osoba postati.«
I s tom verbalnom pljuskom u obraz, kraljica se okrenula i nastavila
šetnju.
Sobu je ispunilo kolektivno zaprepaštenje. Nakratko sam uzela u obzir, a
potom odbacila mogućnost da skočim u prolaz i okomim se na kraljicu.
Hrpa čuvara bi me oborila na do prije nego što bih uspjela načiniti pet
koraka. Zato sam samo nastavila nestrpljivo sjediti za večerom, sve
vrijeme osjećajući Lissinu posvemašnju zgroženost.
Kada je nakon večere uslijedio svečani prijam, Lissa je zbrisala prema
vratima koje su vodile u školsko dvorište. Pošla sam za njom, ali usporilo
me more ljudi koji su razgovarali i družili se, a koje sam morala zaobići.
Odlutala je u jedno od manjih dvorišta koja su graničila s glavnim. Po
svojem je uređenju u potpunosti odgovaralo raskošnom Akademijinu
stilu. Vrt je bio natkriven krovom načinjenim od izrezbarenog, vijugavog
drva s rupicama koje su na mjestima propuštale malo svjetlosti, ali ipak
nedovoljno da našteti morojima. Stabla, čije je grane zima ogolila od
lišća, obrubljivala su cijelo područje, kao i čuvane puteljke koji su vodili
u druge vrtove, dvorišta i glavno dvorište. Jezerce, ispražnjeno tijekom
zime, nalazilo se u kutu, a nad njim je stajao impozantan kip sv.
Vladimira. Bio je isklesan u sivome kamenu, s bradom i brkovima te
odjeven u dugu halju.
Kada sam zašla iza ugla, vidjela sam da je Natalie stigla do Lisse prije
mene. Razmišljala sam da ih prekinem, ali onda sam brzo zakoračila
unatrag prije negoli su me mogle vidjeti. Špijuniranje je možda bilo loše,
ali odjednom me jako zanimalo što to Natalie ima reći Lissi.
»Nije to smjela kazati«, progovorila je Natalie. Na sebi je imala žutu
haljinu, po kroju sličnu Lissinoj, ali nekako su joj nedostajali gracioznost i
držanje da bi u njoj dobro izgledala. Usto, žuta boja grozno joj je
pristajala. Nije uopće išla uz njezinu crnu kosu, koju je podigla u pundu sa
95
strane. »To nije bilo u redu«, nastavila je. »Nemoj dopustiti da te to
uzruja.«
»Sada je već prekasno za to.«
Lissin pogled bio je prilijepljen za kamenu stazu.
»Griješi.«
»U pravu je«, uskliknula je Lissa. »Moji roditelji... i Andre... mrzili bi me
da znaju što sam učinila.«
»Ne, ne bi«, odvratila je blago Natalie.
»Bilo je glupo onako pobjeći. Neodgovorno.«
»Pa što onda? Pogriješila si. Ja sve vrijeme griješim. Evo, baš neki dan,
radila sam zadatak iz biologije vezan za deseto poglavlje, a ja sam
zapravo pročitala jedan...« Natalie se zaustavila i pokazujući još neviđenu
samokontrolu, vratila natrag na temu. »Ljudi se mijenjanju. Pa mi se
mijenjamo sve vrijeme, zar ne? Nisi ista osoba koji si bila tada. Nisam ni
ja.«
Zapravo, meni se Natalie činila potpuno ista kao i prije, ali to mi više nije
toliko smetalo. Prirasla mi je srcu.
»Osim toga«, dodala je, »je li vaš bijeg uistinu bila pogreška? Pa zacijelo
ste imale dobar razlog za to. Nešto ste iz toga i dobile, zar ne? Tebi se u to
vrijeme događalo puno loših stvari, nije li tako? Sve ono s tvojim
roditeljima i bratom. Mislim, možda ste baš pravilno postupile kada ste
odlučile pobjeći.«
Lissa je prikrila osmijeh. Obje smo bile prilično sigurne da Natalie samo
pokušava doznati pravi razlog našeg odlaska, kao i ostatak škole. Ipak,
nije joj baš ležala špijunaža.
»Ne znam ni sama«, odgovorila je Lissa. »Tada sam bila tako slaba.
Andre nikada ne bi pobjegao. Bio je tako dobar. Dobar u svemu što je
radio. Dobar u slaganju s ljudima i svim tim kraljevskim glupostima.«
»I ti si dobra u tome.«
»Valjda. Ali ne volim to. Mislim, volim ljude, ali većina onoga što rade
tako je lažno. To je ono što mi se ne sviđa.«
»Onda se nemoj loše osjećati što se držiš sa strane«, rekla je Natalie. »Ni
ja se ne družim s tom ekipom i pogledaj me. Što mi fali? Tatica kaže da
njemu nije važno družim li se s plemićima ili ne. Samo želi da budem
sretna.«
»I upravo zato«, rekla sam, napokon otkrivši svoju prisutnost, »trebao bi
vladati on, a ne ona kuja od kraljice. Zeznuli su ga.«
Natalie je gotovo skočila tri metra u zrak. Bila sam prilično uvjerena da su
jedine psovke u njezinu rječniku bile »k vrapcu« i »odi spat«.
»Baš sam se pitala gdje si«, rekla je Lissa.
96
Natalie je lutala pogledom između mene i nje i činilo se kao da joj je
najednom neugodno što se našla točno između dviju najboljih prijateljica.
Nespretno se pomaknula u stranu, zataknuvši neuredan pramen kose iza
uha.
»Pa... trebala bih potražiti taticu. Vidimo se u sobi.«
»Vidimo se«, odgovorila je Lissa. »I hvala.«
Natalie se žurno udaljila.
»Zar ga doista zove 'tatica' ?«
Lissa me oštro pogledala.
»Pusti je. Jako je draga.«
»U stvari, slažem se. Čula sam što ti je rekla i koliko god mi je to mrsko
priznati, nemam se tu s čime našaliti. Sve je bila istina.« Zastala sam.
»Ubit ću je, znaš. Kraljicu, ne Natalie. Briga me za čuvare. Učinit ću to.
Ne može se onako ponašati i izvući.«
»Bože, Rose! Nemoj tako govoriti. Uhitit će te za izdaju. Zaboravi na to.«
»Da zaboravim? Nakon svega što ti je rekla? I to pred cijelom školom?«
Nije mi ni odgovorila niti me je pogledala. Umjesto toga, počela se
odsutno igrati grančicama nekakva kržljava grma koji se pritajio preko
zime. U držanju joj se pojavila ona ranjivost koja mi je bila poznata i koje
sam se bojala.
»Hej«, spustila sam glas. »Nemoj biti takva. Ona nema pojma o čemu
govori, okej? Ne smiješ dopustiti da te to pogodi. Nemoj učiniti nešto što
ne bi smjela.«
Podigla je pogled prema meni.
»To će se opet dogoditi, zar ne?« prošaptala je. Ruka kojom je i dalje
držala granu počela se tresti.
»Ne ako to ne dopustiš.« Pokušala sam krišom pogledati njezina zapešća.
»Nisi valjda?...«
»Ne.« Odmahnula je glavom, suspregnuvši suze. »Nisam ni poželjela.
Bila sam uzrujana poslije onoga s lisicom, ali preboljela sam to nekako.
Sviđa mi se da smo tihe kao bubice. Nedostaje mi vidjeti te, ali sve je u
redu. Sviđa mi se...« Zašutjela je.
Čula sam kako joj se riječ oblikuje u umu.
»Christian.«
»Voljela bih da to ne možeš raditi. Ili da prestaneš.«
»Oprosti. Pa zar ti opet trebam održati govor o tome kako je Christian
psihopatski gubitnik?«
»Mislim da sam ga zapamtila nakon prvih deset puta«, promrmljala je.
Upravo sam je namjeravala počastiti i jedanaestim po redu, kada sam
začula nečiji smijeh i zvuk visokih potpetica na kamenome putu. Mia je
97
hodala prema nama, s nekoliko prijatelja, ali bez Aarona. Istog sam se
trena pripremila za obranu.
Iznutra, Lissa je još bila potresena zbog kraljičinih komentara. Tuga i
poniženje uskovitlali su se u njoj poput oluje. Bilo joj je neugodno zbog
pomisli što drugi sada misle o njoj i neprestano je razmišljala kako bi je
njezina obitelj vjerojatno prezirala zbog bijega s Akademije. Ja u to nisam
vjerovala, ali za nju je to bila stvarnost i mračne emocije sve su je više
počele obuzimati. Posve sigurno nije bila okej, usprkos bezbrižnosti koju
je maločas pokušavala odglumiti, i zabrinula sam se da ne učini nešto
nepromišljeno. Mia je bila zadnja osoba koja joj je sada trebala.
»Što sad ti hoćeš?« oštro sam upitala.
Mia se arogantno osmjehnula Lissi i načinila nekoliko koraka naprijed,
nimalo se ne obazirući na mene.
»Samo me zanimalo kako je to biti tako važna i tako plemenita. Zacijelo
si jako uzbuđena što je kraljica razgovarala s tobom.« Iz njezine se pratnje
začulo smijuljenje.
»Stojiš malo preblizu.« Stala sam između njih, a Mia se blago lecnula,
vjerojatno i dalje zabrinuta da joj ne slomim ruku.
»Hej, kraljica barem zna kako se ona zove, što se ne bi moglo reći za tebe
i tvoje jadno glumatanje. Ili za tvoje roditelje.«
Mogla sam vidjeti koliko joj je to boli nanijelo. Čovječe, tako je očajno
željela biti plemkinja.
»Ja barem viđam svoje roditelje«, uzvratila je. »I znam tko su. Sam Bog
zna tko je tvoj otac. I iako ti je mama jedna od najpoznatijih čuvarica, nije
joj baš nimalo stalo do tebe. Svi znaju da te nikad ne posjećuje.
Vjerojatno joj je bilo drago kada si nestala. Ako je uopće i primijetila.«
To me zaboljelo. Stisnula sam zube.
»E pa, barem je slavna. Moja mama doista savjetuje plemiće i kraljevsku
obitelj, umjesto da čisti za njima.«
Čula sam kako joj se jedna prijateljica zahihotala iza leđa. Mia je otvorila
usta, bez sumnje spremna izbaciti jednu od mnogih replika koje je
pripremila otkad je počela kružiti priča o njezinim roditeljima, ali onda joj
se iznenada upalila lampica.
»To si bila ti«, rekla je razrogačenih očiju. »Netko mi je kazao da je sve
započeo Jesse, ali on nije mogao znati nešto tako o meni. Doznao je to od
tebe. Nakon što si spavala s njim.«
Sad me doista počela ljutiti.
»Nisam spavala s njim.«
Mia je pokazala na Lissu, a potom me prkosno pogledala.
98
»Znači, o tome se radi, ha? Ti obavljaš njezin prljavi posao jer je ona
prejadna da bi to sama učinila. Nećeš je moći zauvijek štititi«, upozorila
me. »Jer ni ti nisi sigurna.«
Isprazne prijetnje. Nagnula sam se naprijed i potrudila da mi glas zazvuči
što više prijeteće. S obzirom na moje trenutačno raspoloženje, to nije bilo
teško.
»A da? Hajde me samo dotakni pa da doznamo.«
Nadala sam se da hoće. Željela sam da me takne. Trenutačno nam nije
trebala njezina luda osveta. Ona je bila samo smetnja, smetnja koju sam u
tom trenutku čeznula nokautirati.
Pogledala sam pokraj nje i spazila Dimitrija kako ulazi u vrt. Pogledom je
tražio nešto, ili nekoga. I bila sam prilično sigurna tko bi taj netko mogao
biti. Ugledavši me, produžio je korak, ali uskoro je pozornost skrenuo s
mene na skupinu koja se okupila oko nas. Čuvari mogu namirisati
moguću tučnjavu na kilometar. Naravno, ovu je tučnjavu mogao
namirisati i šestogodišnjak.
Dimitri je stao pokraj mene i prekrižio ruke.
»Je li sve u redu?«
»Naravno, čuvaru Belikove.« Rekla sam to sa smiješkom na licu, ali u
sebi sam kipjela od bijesa. Mislila sam da ću eksplodirati svakoga trena.
Cijeli ovaj okršaj s Mijom samo je još više uzrujao Lissu. »Samo smo
razmjenjivale obiteljske priče. Jesi li ikad čuo Mijinu? Doista je
fascinantna.«
»Idemo«, rekla je Mia svojoj pratnji. Povela ih je, ali ne prije negoli je
meni uputila još jedan prijeteći pogled. Nisam joj trebala pročitati misli da
bih znala što je značio. Ovo nije bilo ni izbliza gotovo. Ubrzo će se
pokušati osvetiti jednoj od nas ili čak objema. E pa, dobro. Samo navali,
Mia.
»Moram te odvesti natrag u dom«, rekao mi je suho Dimitri. »Nisi valjda
namjeravala započeti tučnjavu?«
»Naravno da nisam«, rekla sam, pogleda prikovana za prazan ulaz kroz
koji je nestala Mia. »Nikad ne započinjem tučnjave tamo gdje ih svi mogu
vidjeti.«
»Rose«, progunđala je Lissa.
»Idemo. Laku noć, princezo.« On se okrenuo, ali ja sam ostala na mjestu.
»Bit ćeš okej, Liss?«
Kimnula je glavom.
»Dobro sam.«
Bila je to takva laž da nisam vjerovala da mi je pokušava podvaliti. Nije
mi bila potrebna naša psihička veza da vidim kako joj se oči cakle od
99
suza. Nismo se nikada trebale vratiti na ovo mjesto, shvatila sam
sumorno.
»Liss...«
Uputila mi je slabašan, tužan smiješak i kimnula prema Dimitriju.
»Rekla sam ti, dobro sam. Moraš ići.«
Nevoljko sam krenula za njim. Poveo me prema drugom kraju vrta.
»Možda bismo trebali dodati i jedan trening o samokontroli«, primijetio
je.
»Imam ja dovoljno samokontr... hej!«
Prestala sam pričati jer je pokraj nas upravo prošao Christian, hodajući niz
put kojim smo mi upravo došli. Nisam ga vidjela na večeri, ali ako je
Kirova meni dopustila da dođem, onda je zasigurno učinila iznimku i za
njega.
»Ideš Lissi?« strogo sam ga upitala, usmjerivši na njega ljutnju zbog Mije.
Strpao je ruke u džepove i uputio mi jedan od svojih ravno¬dušnih
pogleda.
»Što i ako idem?«
»Rose, sad nije trenutak za ovo«, rekao je Dimitri.
Ali sad je bio pravi trenutak. Lissa je već tjednima ignorirala moja
upozorenja u vezi s Christianom. Došlo je vrijeme da se obračunam s njim
osobno i jednom zauvijek prekinem to njihovo blesavo očijukanje.
»Zašto je jednostavno ne ostaviš na miru? Zar si toliko jadan i tako
očajnički željan pažnje da ne kužiš kada se nekome ne sviđaš?« Namrštio
se. »Ti si manijak koji je uhodi i njoj je to potpuno jasno. Ispričala mi je
sve o tvojoj čudnoj opsjednutosti, o tome kako uvijek visite skupa na
tavanu, kako si zapalio Ralfa da bi je zadivio. Misli da si nakaza, ali
previše je draga da bi ti to rekla.«
Problijedio je, a oči kao da su mu odjednom postale mračne.
»Zato ti nisi previše draga.«
»Ne. Ne kada mi je nekoga žao.«
»Dosta je«, rekao je Dimitri i poveo me dalje.
»Hvala ti na 'pomoći'«, odbrusio je Christian, a glas mu je bio pun
neprijateljstva.
»Nema problema«, povikala sam preko ramena.
Kada smo se malo udaljili, krišom sam se osvrnula i vidjela Christiana
kako stoji pred ulazom u vrt. Prestao je hodati i sada je samo stajao,
zureći niz put kojim je Lissa došla. Lice su mu prekrivale sjenke dok je
pomno razmišljao, a onda se, nakon nekoliko trenutaka, okrenuo i uputio
natrag prema morojskom učeničkom domu.
100
Dvanaesto poglavlje
Te mi noći san nikako nije dolazio i dugo sam se prevrtala u krevetu dok
napokon nisam zaspala.
Probudila sam se nakon otprilike jednoga sata i uspravila u krevetu,
pokušavajući se opustiti i protumačiti emocije koje su mi dolazile. Lissa.
Uplašena i uzrujana. Nestabilna. U glavi sam počela pretresati večerašnje
događaje, nastojeći shvatiti što ju je moglo toliko uznemiriti. Poniženje
koje joj je priredila kraljica. Mia. Ili čak Christian, možda ju je na kraju
ipak pronašao.
Ipak... u ovom trenutku nije se radilo ni o jednoj od tih stvari. Zakopano
duboko u njoj, nešto se zbivalo. Nešto jezivo.
Skočila sam iz kreveta, brzo se odjenula i razmotrila mogućnosti. Sada
sam imala sobu na trećem katu, previsoko da bih se spustila niz prozor,
pogotovo jer više nije bilo profesorice Karp da me zakrpa u slučaju pada.
A nije bilo ni šanse da ću se uspjeti iskrasti kroz glavni hodnik. Jedino mi
je preostalo ići »standardnim« kanalima.
»A kamo si ti pošla?«
Jedna od domskih nadzornica zaduženih za moj hodnik podigla je pogled
sa svoje stolice. Bila je smještena na samome kraju hodnika, blizu stuba
koje su vodile u prizemlje. To je stubište tijekom dana bilo slabo
nadzirano. Međutim, tijekom noći, kontrola je bila kao u zatvoru.
Prekrižila sam ruke.
»Moram smjesta vidjeti Dim... čuvara Belikova.«
»Kasno je.«
»Hitno je.«
Odmjerila me gore-dolje.
»Meni izgledaš posve u redu.«
»Sutra ćete biti u velikoj nevolji kada se dozna kako ste me spriječili da
prijavim ono što znam.«
»Reci meni.«
»To je povjerljivo i samo je za čuvare.«
Potrudila sam se uputiti joj svoj najozbiljniji pogled. Činilo se da djeluje,
jer je naposljetku ustala i izvukla mobitel. Nekoga je nazvala, Dimitrija,
nadala sam se, ali govorila je pretiho da bih je razumjela. Pričekale smo
nekoliko minuta, a onda su se otvorila vrata koja su vodila do stuba.
Dimitri se pojavio, potpuno odjeven i pripravan, iako sam bila prilično
sigurna da smo ga izvukle iz kreveta.
Samo me jednom pogledao.
»Lissa.«
MIN@
101
Potvrdno sam kimnula.
Bez ijedne riječi se okrenuo i počeo spuštati niz stube. Slijedila sam ga. U
tišini smo hodali preko glavnoga dvorišta prema impozantnome
morojskom domu. Za vampire je sada bila »noć«, što je značilo da je za
ostatak svijeta bio dan. Popodnevno nas je sunce obasjavalo svojom
hladnom zlatnom svjedošću i moji su je ljudski geni s radošću upijali.
Oduvijek sam pomalo žalila što nas morojska osjetljivost na danje svjetlo
sili da većinu vremena živimo u mraku.
Nadzornica Lissina hodnika zaprepašteno je zinula kad nas je ugledala, ali
Dimitri je bio previše zastrašujuć da bi mu se usprotivila.
»U kupaonici je«, rekla sam im. Kada je nadzornica željela ući za mnom,
nisam joj dopustila. »Previše je uzrujana. Dajte mi da prvo sama
porazgovaram s njom.«
Dimitri je razmislio.
»Da. Dajte im trenutak.« Gurnula sam vrata.
»Liss?«
Iznutra se začuo slabašan zvuk, poput jecaja. Prošla sam pokraj pet kabina
i došla do jedne jedine koja je bila zaključana. Lagano sam pokucala.
»Pusti me unutra«, rekla sam, nadajući se da zvučim mirno i odlučno.
Čula sam šmrcaj, a nekoliko trenutaka poslije, vrata su se otvorila. Nisam
bila spremna za ono što sam ugledala. Lissa je stajala preda mnom...
oblivena krvlju.
Užasnuta, potisnula sam vrisak i gotovo povikala u pomoć. Kad sam je
bolje pogledala, vidjela sam da većina krvi uopće nije njezina. Bila je
razmazana po njoj, kao da joj je prvo bila na rukama kojima je potom
dirala lice. Kliznula je na pod, a ja sam krenula za njom, kleknuvši na
koljena.
»Jesi li okej?« prošaptala sam. »Što se dogodilo?«
Samo je odmahnula glavom, ali vidjela sam kako joj se lice grči, a oči
počinju puniti suzama. Uhvatila sam je za ruke.
»Hajde. Idemo te oprati...«
Zastala sam. Ipak je ona krvarila. Zapešća su joj presijecali savršeni ravni
rezovi i iako nijedan nije oštetio važniju venu, bilo je dovoljno da joj na
koži ostavi krvave crte. Kada je ovo činila, ne bi porezala ni jednu venu;
njezin cilj nije bio smrt. Pogledala me u oči.
»Žao mi je... nisam htjela... Molim te, nemoj im reći«, progovorila je kroz
jecaje. »Kada sam ga vidjela, poludjela sam.« Kimnula je prema svojim
zapešćima. »Ovo se zbilo prije negoli sam se uspjela zaustaviti. Bila sam
tako uzrujana...«
»U redu je«, rekla sam, pitajući se što je to vidjela. »Hajde.«
102
Čula sam kako netko kuca na vrata.
»Rose?«
»Samo malo«, odgovorila sam.
Odvela sam je do umivaonika i isprala joj krv sa zapešća. Zgrabila sam
kutijicu za prvu pomoć i žurno joj stavila nekoliko flastera na posjekline.
Krvarenje je već usporilo.
»Ulazimo«, uzviknula je nadzornica.
Brzo sam skinula svoju majicu s kapuljačom i dodala je Lissi. Uspjela ju
je navući netom prije nego što su ušli Dimitri i nadzornica. U trenu je
dojurio do nas, a ja sam shvatila da sam bila toliko zaokupljena
sakrivanjem Lissinih zapešća, da sam potpuno zaboravila na krv na
njezinu licu.
»Nije moja«, rekla je brzo, ugledavši izraz njegova lica. »Ona... pripada
zecu.«
Dimitri ju je pregledao, a ja sam se nadala da neće zamijetiti njezina
zapešća. Kada je zaključio da nema otvorenih rana, upitao je:
»Kakvom zecu?« I sama sam se pitala istu stvar.
Drhtavih ruku pokazala je na kantu za otpatke.
»Počistila sam sve. Kako Natalie ne bi vidjela.«
Dimitri i ja smo otišli do kante i zavirili unutra. Istoga trena povukla sam
se, jedva se suzdržavši od povraćanja. Nisam shvaćala kako je Lissa
uopće znala da se radi o zecu. Jedino što sam ja vidjela bila je krv. Krv i
papirnati ručnici natopljeni krvlju. Rastrgani komadi nečega što nisam
mogla identificirati. I smrad, užasan smrad.
Dimitri se primaknuo bliže Lissi, sagnuvši se dok im oči nisu došle u
ravninu.
»Reci mi što se dogodilo.« Dodao joj je nekoliko papirnatih rupčića.
»Vratila sam se prije otprilike jednoga sata. On je jednostavno bio tamo.
Točno na sredini poda. Potpuno rastrgan. Bilo je to kao da je...
eksplodirao.« Smrcnula je. »Nisam željela da ga Natalie nađe, nisam je
htjela prestrašiti pa... pa sam sve počistila. Ali onda se nisam... nisam se
mogla vratiti...« Ramena su joj zadrhtala i briznula je u plač.
Ostatak priče bio mi je jasan, posebno onaj dio koji je prešutjela
Dimitriju. Pronašla je zeca, počistila nered, a potom izgubila prisebnost. I
tada je prerezala žile... Bio je to čudan način na koji se nosila sa stvarima
koje su je uznemiravale.
»Nitko ne bi smio imati pristup tim sobama!« uskliknula je nadzornica.
»Kako se ovo događa?«
»Znaš li tko je to učinio?« Dimitrijev glas bio je blag.
103
Lissa je posegnula u džep pidžame i izvukla zgužvan komad papira. Bio
je toliko natopljen krvlju da sam jedva uspjela razabrati što piše. Izravnala
ga je i ispružila prema nama.
Znam što si. Ovdje nećeš ostati živa. Pobrinut ću se za to. Smjesta otiđi
odavde. To je jedini način da preživiš.
Zaprepaštenje na nadzorničinu licu polako je prešlo u odlučnost te je
krenula prema vratima.
»Idem po Ellen.« Bila mi je potrebna sekunda kako bih se sjetila da je to
Kirovino ime.
»Recite joj da ćemo biti u ambulanti«, kazao je Dimitri. Nakon što je
otišla, okrenuo se prema Lissi. »Trebala bi leći.«
Kada se nije pomaknula, uhvatila sam je pod ruku.
»Hajde, Liss. Idemo odavde.«
Polako je počela stavljati nogu ispred noge i dopustila nam da je
odvedemo u školsku ambulantu. Osoblje ambulante obično se sastojalo od
nekolicine liječnika, ali u ovo doba noći na dužnosti je bila tek jedna
sestra. Ponudila se probuditi jednoga od liječnika, ali Dimitri je odbio.
»Samo se treba odmoriti.«
Lissa se jedva uspjela smjestiti na uskome krevetu kada su banuli Kirova i
još nekolicina ljudi pa je počeli ispitivati. Ispriječila sam se između njih i
blokirala Kirovu.
»Ostavite je na miru! Zar ne vidite da ne želi razgovarati o tome? Pustite
je da se prvo naspava!«
»Gospođice Hathaway«, oštro je progovorila Kirova, »prevršili ste mjeru,
kao i obično. Ne vidim razloga zašto biste vi uopće bili ovdje.«
Dimitri ju je pitao bi li mogli porazgovarati nasamo i poveo je u hodnik.
Čula sam kako ona ljutito šapće, a on joj je uzvraćao smirenim i odlučnim
tonom. Kada su se vratili, ukočeno je rekla:
»Smijete nakratko ostati s njom. Domari će počistiti vašu sobu i
kupaonicu do kraja, gospođice Dragomir, i istražiti što se dogodilo, a o
detaljima događaja raspravit ćemo ujutro.«
»Nemojte probuditi Natalie«, prošaptala je Lissa. »Ne želim da se
prepadne. Ja sam već očistila sobu.«
Kirova je izgledala kao da sumnja u to. Ona i ostali su se povukli, ali prvo
je sestra upitala Lissu želi li nešto pojesti ili popiti. Odbila je. Kada smo
se našle same, legla sam pokraj nje i obujmila je rukom.
»Neću dopustiti da doznaju«, rekla sam, osjećajući njezinu zabrinutost
zbog zapešća. »Ali voljela bih da si mi rekla prije nego što si otišla s
primanja. Rekla si da ćeš se uvijek prvo meni obratiti.«
104
»Tada to nisam namjeravala učiniti«, rekla je, a pogled joj je odlutao u
daljinu. »Kunem se, nisam. Mislim, bila sam uzrujana... ali mislila sam...
mislila sam da ću se moći nositi s time. Tako sam se trudila... doista
jesam, Rose. Moraš mi vjerovati. Ali onda sam otišla natrag u svoju sobu,
vidjela to i samo sam... izgubila kontrolu. Bila je to kap koja je prelila
čašu, razumiješ? A znala sam da moram sve to počistiti. Prije nego što oni
to vide, prije nego što doznaju, ali bilo je toliko krvi... A poslije, nakon
što sam završila, jednostavno je bilo preteško i osjećala sam se kao da
ću... ne znam... eksplodirati... Bilo je previše toga i morala sam se nekako
riješiti boli, razumiješ? Morala sam...«
Prekinula sam njezin napadaj histerije.
»U redu je, razumijem.«
To je bila laž. Nimalo mi nije bilo jasno njezino samoranjavanje. Radila je
to povremeno, još od nesreće, i svaki bi me put to na smrt prestrašilo.
Pokušala mi je objasniti zašto to radi, kako joj cilj nije ubiti se, samo je
trebala to izbaciti iz sebe. Toliko bi je preplavili osjećaji, govorila je, da je
fizički ispust, fizička bol, bio jedini način da se riješi unutarnje boli. Bio
je to jedini način na koji ju je znala kontrolirati.
»Zašto se ovo događa?« uzviknula je kroz suze, zarivši lice u jastuk.
»Zašto sam takva nakaza?«
»Nisi nakaza.«
»Ovo se nikome drugom ne događa. Nitko ne može izvoditi tu magiju
osim mene.«
»Jesi li upotrijebila magiju?« Nije bilo odgovora. »Liss? Jesi li pokušala
iscijeliti zeca?«
»Ispružila sam ruku, samo da vidim mogu li mu pomoći, ali bilo je
jednostavno previše krvi... Nisam mogla.«
Što je više bude rabila, postat će gore. Zaustavi je, Rose.
Lissa je imala pravo. Moroji su svojom magijom mogli prizvati vatru i
vodu, pomaknuti stijene i druge dijelove zemlje. Ali nitko nije mogao
liječiti životinje ili ih vratiti iz mrtvih. Nitko osim profesorice Karp.
Zaustavi je prije nego što oni primijete, prije nego što primijete i odvedu i
nju. Makni je odavde.
Mrzila sam čuvati tu tajnu, uglavnom jer nisam znala što poduzeti u vezi s
njom. Bilo mi je grozno osjećati se bespomoćnom. Morala sam je zaštititi
od ovoga i od nje same. A ipak, u isto vrijeme, morala sam je zaštititi i od
njih.
»Trebale bismo otići«, rekla sam naglo. »Napustit ćemo Akademiju.«
»Rose...«
»Ono se opet događa. Ovoga je puta gore. Puno gore.«
105
»Strah te one poruke.«
»Nije stvar samo u poruci. Ovo mjesto nije sigurno.«
Odjednom sam osjetila kako se u meni ponovno budi čežnja za
Pordandom. Možda i jest bio prljaviji i natrpan ljudima, za razliku od
krševitog krajolika Montane, ali tamo si barem znao što možeš očekivati.
Ovdje na Akademiji prošlost i sadašnjost bile su u stalnom ratu jedna s
drugom. Možda je izazivala divljenje svojim prekrasnim starim zidovima
i vrtovima, ali u njezinu se unutrašnjost uvukao moderan svijet. Ljudi se
nisu znali nositi s time. Ista je stvar bila i s morojima. Njihove drevne
kraljevske obitelji i dalje su naizgled imale moć u svojim rukama, ali
među ljudima je raslo nezadovoljstvo. Neki su dhampiri željeli više od
svojih života. Moroji, poput Christiana, željeli su se boriti protiv strigoja.
Ali plemstvo se i dalje slijepo držalo tradicije i nametalo svoju vladavinu,
baš kao što je Akademijina prekrasna željezna ograda stajala kao simbol
tradicije i nepobjedivosti.
A tek sve laži i tajne. Letjele su hodnicima i skrivale se po kutovima.
Netko je ovdje mrzio Lissu, netko tko joj se vjerojatno smješkao ravno u
lice, pretvarajući se da joj je prijatelj. Nisam mogla dopustiti da je unište.
»Moraš se naspavati«, rekla sam joj.
»Ne mogu zaspati.«
»Da, možeš. Ja sam tu kraj tebe. Nećeš biti sama.«
Osjetila sam kako njome kolaju tjeskoba, strah i druge mučne emocije.
Ali na kraju, umor je prevladao. Nakon nekog vremena vidjela sam kako
joj se oči sklapaju. Disanje joj je postalo ravnomjerno, a naša je veza
utihnula.
Promatrala sam je kako spava, previše ispunjena adrenalinom da bih i
sama zaspala. Mislim da je možda prošao sat kada se vratila sestra i rekla
mi da odem.
»Ne mogu otići«, kazala sam. »Obećala sam joj da neće biti sama.«
Sestra je bila visoka čak i za morojku, a oči su joj bile smeđe i tople.
»Neće biti sama. Ja ću ostati s njom.«
Sumnjičavo sam je promotrila.
»Obećavam.«
Vrativši se u svoju sobu, i sama sam doživjela slom. Iscrpljena od straha i
uzbuđenja, na trenutak sam poželjela da mogu imati normalan život i
normalnu najbolju prijateljicu. Ali istoga sam trena izbacila tu misao iz
glave. Nitko nije bio normalan, ne zapravo. I nikada neću imati bolju
prijateljicu od Lisse... Ali, čovječe, ponekad je bilo tako teško.
Spavala sam dubokim snom sve do jutra. Nevoljko sam pošla na prvi sat,
zabrinuta da su se možda već proširile priče o noćašnjem događaju. Kako
106
se ispostavilo, svi jesu razgovarali o prethodnoj večeri, ali i dalje su bili
zaokupljeni samo kraljicom i svečanošću. Nisu znali ništa o onome što se
dogodilo sa zecom. Koliko god bilo teško povjerovati u to, gotovo sam
potpuno zaboravila na ono s kraljicom. Činilo se kao nevažna sitnica u
usporedbi s krvavom eksplozijom u Lissinoj sobi.
Ipak, kako je dan odmicao, opazila sam da se nešto čudno događa. Ljudi
nisu više toliko buljili u Lissu. Počeli su gledati mene. Što god.
Zanemarila sam ih i krenula potražiti Lissu. Pronašla sam je upravo kad je
završavala svoj posao s hraniteljem. Ponovno me preplavio onaj čudni
osjećaj dok sam promatrala kako joj usta prianjaju uz hraniteljev vrat,
kako pije njegovu krv. Nekoliko mu je kapljica poteklo niz vrat,
odudarajući od bljedila njegove kože. Hranitelji, iako ljudska bića, zbog
velikog su gubitka krvi bili blijedi gotovo kao i moroji. Čovjek nije to ni
primijetio, već ga je odavno progutala ekstaza njezina ugriza. Bolesna od
ljubomore, zaključila sam da sam zrela za psihijatra.
»Jesi li okej?« upitala sam je dok smo hodale prema razredu. Obukla je
dugačke rukave kako bi prikrila zapešća.
»Da, ali ne mogu prestati misliti na onog zeca... Bilo je tako užasno.
Stalno ga vidim u mislima. I ono što sam učinila.« Na tren je čvrsto
zaklopila oči, a potom ih opet otvorila. »Svi pričaju o nama.«
»Znam. Ne obraćaj pozornost na njih.«
»Mrzim to«, rekla je gnjevno. Iznenada sam osjetila kako u njoj buja
nešto mračno i ulazi u mene preko naše veze. Naježila sam se. Moja je
najbolja prijateljica bila bezbrižna i draga osoba. Nije imala takve
osjećaje. »Mrzim tračeve. Sve je to tako glupo. Kako mogu biti tako
površni?«
»Ignoriraj ih«, ponovila sam umirujuće. »Pametno si postupila što si se
prestala družiti s njima.«
Ali bilo je sve teže ne obraćati pozornost na njih. Neprestano
došaptavanje i znatiželjni pogledi. Pod satom o ponašanju i fiziologiji
životinja dosegnulo je tu točku da se više nisam mogla usredotočiti na
svoj najdraži predmet. Profesorica Meissner govorila je o evoluciji i
preživljavanju najjačih te kako životinje uvijek traže partnere dobrih gena.
Ta me tema fascinirala, ali čak je i njoj bilo teško ostati usredotočena jer
je sve vrijeme morala vikati na učenike da se stišaju i obrate pozornost.
»Nešto se zbiva«, rekla sam Lissi poslije sata. »Ne znam o čemu se radi,
ali zaokupilo ih je nešto potpuno novo.«
»Nešto drugo? Osim činjenice da me kraljica mrzi? Što bi se još moglo
događati?«
»Kad bih barem znala.«
107
Stvari su dosegnule vrhunac na posljednjem satu, slavenskoj umjetnosti.
Sve je počelo kada mi je prišao dečko kojeg sam jedva znala i uputio mi
vrlo eksplicitan, gotovo opscen komentar. Bilo je to dok smo svi radili na
individualnim projektima. Uzvratila sam mu istom mjerom, davši mu do
znanja što može učiniti sa svojim komentarom. Samo mi se nasmijao.
»Ma hajde, Rose. Pa ja krvarim od ljubavi za tobom.«
Uslijedilo je još hihotanja, a Mia nam je uputila podrugljiv pogled.
»Čekaj, pa zar nije Rose ta koja krvari.«
Smijeh. Poput pljuske u lice, najednom sam shvatila o čemu je riječ.
Povukla sam Lissu sa strane.
»Oni znaju.«
»Što znaju?«
»O nama. Kako si se... znaš, kako sam te hranila dok smo bile u bijegu.«
Razjapila je usta.
»Ali kako?«
»Što misliš? Tvoj 'prijatelj' Christian.«
»Ne«, odvratila je odlučno. »On to ne bi učinio.«
»Tko je još znao?«
Njezina vjera u Christiana bljesnula joj je u očima i kroz našu vezu. Ali
nije znala ono što sam ja znala. Nije znala kako sam ga prošlu noć
izvrijeđala i natjerala da misli kako ga ona mrzi. Tip je bio nestabilan.
Proširiti našu najveću tajnu, pa, barem jednu od njih, bila bi prikladna
osveta. Možda je čak i ubio onog zeca. Na kraju krajeva, životinjica je
umrla samo nekoliko sati nakon mog okršaja s njim.
Nisam ni čekala njezin odgovor, nego sam odjurila na drugi kraj učionice
gdje je Christian radio na zadatku sam, kao i obično. Lissa me slijedila u
stopu. Bez imalo zadrške da će nas drugi vidjeti, nagnula sam se preko
stola prema njemu, približivši lice njegovu na nekoliko centimetara.
»Ubit ću te.«
Oči su mu pojurile prema Lissi, ispunjene trunkom čežnje, ali već u
sljedećem trenutku lice mu je postalo mrko.
»Zašto? Čuvari dobivaju dodatne bodove za to?«
»Dosta s tim«, upozorila sam ga, tiha glasa. »Rekao si. Rekao si da mi je
Lissa pila krv.«
»Reci joj«, kazala je Lissa očajno. »Reci joj da se vara.«
Christian je sada pogledao nju i dok su se promatrali, osjetila sam toliko
snažan val privlačnosti, da je bilo čudo što me nije oborio na pod. Srce joj
je bilo u očima. Shvatila sam da on osjeća isto za nju, ali ona to nije
vidjela, pogotovo zato što ju je gledao s krajnjim prijezirom.
»Možeš prestati s time, znaš«, rekao je. »Ne moraš se više pretvarati.«
108
Njezina razigrana privlačnost je nestala, a zamijenila ju je povrijeđenost i
zapanjenost njegovim tonom.
»Ja... što? Kako se ja to pretvaram?«
»Znaš ti vrlo dobro. Dosta više. Dosta glumatanja.«
Lissa je zurila u njega širokih, ranjenih očiju. Nije imala pojma da sam ga
ja noćas ponizila. Nije znala da je on povjerovao kako ga ona mrzi.
»Prestani se sažalijevati i reci nam što se zbiva«, otresla sam se na njega.
»Jesi li im rekao ili nisi?«
Njegove su me oči dugo motrile, pune prkosa.
»Ne. Nisam.«
»Ne vjerujem ti.«
»Ja mu vjerujem«, rekla je Lissa.
»Znam da je nemoguće vjerovati da bi nakaza kao ja mogla čuvati tajnu,
pogotovo jer vas dvije ne možete, ali imam važnijeg posla nego širiti
okolo glupe tračeve. Želiš nekoga okriviti? Onda se obrati svom zlatnom
dečku tamo.«
Pratila sam njegov pogled do Jesseja koji se nečemu smijao s onim
kretenom Ralfom.
»Jesse ne zna za to«, rekla je oštro Lissa.
Christianove oči bile su kao zalijepljene za moje.
»Ali on ipak zna. Zar ne, Rose?«
Osjetila sam kako mi se želudac spustio u pete. Da. Jesse je znao. Shvatio
je to one noći u sobi za odmor.
»Nisam mislila... nisam mislila da će ikada reći. Previše se bojao
Dimitrija.«
»Rekla si mu?!« uskliknula je Lissa.
»Ne, sam je pogodio.« Počela sam osjećati mučninu.
»Čini se da nije stao samo na pogađanju«, promrmljao je Christian.
Pobješnjela sam.
»Što ti to sad znači?«
»O! Pa ti ne znaš...«
»Kunem se Bogom, Christiane, zavrnut ću ti vratom poslije sata.«
»Čovječe, stvarno si nestabilna.« Izjavio je to gotovo radosno, ali njegove
sljedeće riječi bile su ozbiljnije. Iako mu je na usnama i dalje titrao onaj
podrugljivi smiješak, a iz očiju žarila ljutnja, kada je progovorio, u
njegovu sam glasu mogla osjetiti trunku nelagode. »Pomalo je razradio
ono što si napisala Lissi u poruci. Dodao je neke detalje.«
»O, kužim. Rekao je da smo se seksali.« Nije mi bilo do okolišanja.
Christian je kimnuo. Tako znači. Jesse je pokušavao podići svoj ugled.
Okej. S tim sam se već mogla nositi. Za moju se reputaciju teško moglo
109
reći da je bajoslovna. Ionako su svi vjerovali da sve vrijeme spavam okolo
s dečkima.
»I... s Ralfom, također. Da ste ti i on...«
Ralf ? Nije bilo tog alkohola ili opojnih sredstava koji bi me natjerali da
ga dotaknem.
»Ja... što? Da sam se seksala i s Ralfom?« Christian je kimnuo glavom.
»Koji kreten! E, stvarno ću ga...«
»To nije sve.«
»Kako? Zar sam možda spavala i s cijelom košarkaškom ekipom?«
»Rekao je... obojica su rekli... kako si im dala... i dopustila da ti piju krv.«
To je zaprepastilo čak i mene. Pijenje krvi tijekom seksa. Najprljavije od
najprljavijeg. Ljigavo. Gore nego da si laka cura ili drolja. Milijardu puta
gore nego činjenica da je Lissa pila moju krv radi preživljavanja. Glavom
su mi odzvanjale dvije riječi: krvna kurva.
»To je ludo!« uzviknula je Lissa. »Rose nikad ne bi... Rose?«
Ali nisam ih više slušala. Bila sam u svome svijetu, a taj me svijet ponio
preko učionice do mjesta gdje su sjedili Jesse i Rali. Obojica su podigli
glave, a lica su im imala izraze koji su bili dijelom podmukli, a dijelom...
nervozni, pretpostavljala sam. Ali to je bilo i za očekivati s obzirom da su
obojica tako drsko širili laži o meni.
Cijeli se razred primirio. Očito su očekivali vidjeti okršaj i moju
nestabilnost u akciji.
»Kojeg vraga vas dvojica izvodite?« upitala sam prijetećim glasom.
Jessejevo uznemireno lice odjednom je poprimilo prestrašen izraz. Možda
je bio viši od mene, ali oboje smo dobro znali tko bi pobijedio da ja
odjednom postanem nasilna. Ralf mi se pak samo arogantno nasmijao.
»Nismo radili ništa što nam ti sama nisi dopustila.« Osmijeh mu je postao
okrutan. »I nemoj ni pomišljati da nam nešto učiniš. Ako izazoveš
tučnjavu, Kirova će te izbaciti i poslati da živiš s ostalim krvnim
kurvama.«
Ostali učenici zadržavali su dah, napeto iščekujući što ćemo nas troje
učiniti. Nije mi bilo jasno kako profesor Nagy ne shvaća kakva se drama
odvija u njegovu razredu.
Željela sam ih obojicu udariti, prebiti ih tako da se onaj sukob između
Dimitrija i Jesseja čini kao tapšanje po ramenu. Željela sam izbrisati onaj
podrugljivi smiješak s Ralfova lica. Ipak, koliki god kreten bio, imao je
pravo. Ako ih samo taknem, Kirova će me izbaciti iz škole ne trepnuvši.
A ako se to dogodi, Lissa će ostati sama. Duboko sam udahnula i donijela
jednu od najtežih odluka u svojemu životu.
Okrenula sam se i otišla.
110
Ostatak dana bio mi je očajan. Povlačenjem iz sukoba s Jessejem i Ralfom
postala sam otvorena meta za izrugivanje. Tračevi i došaptavanja postali
su još gori. Ljudi su bez srama buljili u mene. Smijali mi se. Lissa je
pokušala razgovarati sa mnom i utješiti me, ali nisam obraćala pozornost
čak ni na nju. Na ostalim sam satima sjedila poput zombija, a onda
pohitala na trening s Dimitrijem što sam brže mogla. Znatiželjno me
promotrio, ali nije me ništa pitao.
Kada sam se poslije našla sama u svojoj sobi, zaplakala sam po prvi puta
nakon nekoliko godina.
Poslije toga počela sam oblačiti pidžamu, kad mi je netko pokucao na
vrata. Dimitri. Proučio mi je lice i skrenuo pogled, shvativši da sam
plakala. Bilo mi je jasno da su priče napokon došle i do njega. Znao je.
»Jesi li okej?«
»Nije važno kako sam ja, sjećaš se?« Podigla sam glavu i pogledala ga.
»Je li Lissa dobro? Ovo će joj teško pasti.«
Lice mu je poprimilo neobičan izraz. Mislim da ga je iznenadilo što sam
se u ovakvom trenutku brinula više za Lissu nego za sebe. Rekao mi je da
ga slijedim i poveo me do stražnjeg stubišta, koje je obično bilo
zaključano za učenike. Ali noćas je bilo otvoreno pa mi je rukom pokazao
da iziđem.
»Pet minuta«, upozorio je.
Gonjena znatiželjom, stupila sam vani. Lissa je bila tamo. Trebala sam
osjetiti da je blizu, ali osjećaji su mi bili toliko izvan kontrole, da su
zagušili njezine. Bez riječi me zagrlila i tako držala nekoliko trenutaka.
Morala sam se suzdržati da opet ne zaplačem. Kada smo se razdvojile,
pogledala me smirenim, razumnim očima.
»Žao mi je«, rekla je.
»Nisi ti kriva. Proći će to.«
Očito je sumnjala u to. Ja isto.
»Ne, ja jesam kriva za to«, rekla je. »Učinila je to kako bi se osvetila
meni.«
»Tko?«
»Mia. Jesse i Ralf nisu dovoljno pametni da sami smisle nšto ovakvo. I
sama si rekla da se Jesse previše boji Dimitrija da bi pričao o onome što
se dogodilo. A i zašto bi čekao sve do sada? Prošlo je već puno vremena.
Da je želio širiti tračeve, učinio bi to odmah. Ovo je Mijina osveta zbog
onog što si pričala o njezinim roditeljima. Ne znam kako joj je to pošlo za
rukom, ali ona ih je nagovorila na sve ovo.«
Duboko u sebi shvatila sam da je Lissa u pravu. Jesse i Rali bili su samo
marionete. Mia je bila ta koja je vukla konce.
111
»Sad ne možemo ništa više učiniti«, uzdahnula sam.
»Rose...«
»Ma zaboravi, Liss. Gotovo je, okej?«
Nekoliko me sekundi šutke proučavala.
»Nisam te dugo vidjela da plačeš.«
»Nisam plakala.«
Osjetila sam kako kroz našu vezu teče bol i suosjećanje.
»Ne može ti ovo raditi«, rekla je odlučno.
Gorko sam se nasmijala, pomalo zatečena vlastitom beznadnošću.
»Već jest. Zaprijetila mi je da će mi se osvetiti, da te više neću moći
zaštititi. I uspjelo joj je. Kad se vratim na nastavu...« Želudac mi je
ispunila mučnina. Pomislila sam na svoje prijatelje i kako sam uspjela
steći njihovo poštovanje unatoč tome što smo se povukle iz Akademijina
društvenog života. Sve će to sada nestati. Ovako nešto zauvijek te
obilježi. Posebno među morojima. Jednom krvna kurva, zauvijek krvna
kurva. A najgore od svega bilo je što je neki mračni, skriveni dio mene
zapravo volio vampirski ugriz.
»Nije pošteno da me i dalje moraš štititi«, rekla je.
Nasmijala sam se.
»To je moj posao. Jednog ću dana službeno biti tvoja čuvarica.«
»Znam, ali mislila sam na ovo što se sada zbiva. Ne bi trebala patiti zbog
mene. Ne bi se trebala vječno brinuti i paziti na mene. A ipak, ti to uvijek
činiš. Izbavila si me odavde. Brinula se za sve dok smo živjele same. I
otkad smo se vratile... ti si jedina koja nešto poduzima. Svaki put kad se
slomim, kao na primjer noćas, uz mene si. Ja, ja sam slaba. Nisam kao ti.«
Odmahnula sam glavom.
»Nije važno. To je jednostavno ono što ja činim. I nije mi teško.«
»Da, ali vidi što se dogodilo. Ja sam ta koju Mia mrzi, iako i dalje ne
razumijem zašto,a ti si nastradala. Tome je kraj. Od sada ću ja štititi tebe.«
Na njezinu se licu pojavila odlučnost i sva je zračila nekom prekrasnom
odvažnošću koja me podsjetila na Lissu kakvu sam poznavala prije
nesreće. Ali u isto sam vrijeme osjetila i nešto drugo, nešto mračnije,
gnjev zakopan duboko u njoj. I prije sam znala vidjeti tu njezinu stranu i
nije mi se sviđala. Nisam željela da bude u doticaju s tim dijelom sebe.
Samo sam htjela da bude sigurna.
»Lissa, ne možeš me zaštititi.«
»Mogu«, rekla je neustrašivo. »Postoji jedna stvar koju Mia želi više nego
uništiti tebe i mene. Želi biti prihvaćena. Želi se družiti s plemićkim
morojima i osjećati se kao da je jedna od njih. A ja joj to mogu oduzeti.«
Nasmiješila se. »Mogu ih okrenuti protiv nje.«
112
»Kako?«
»Tako što ću im to reći.« Oči su joj zasvjetlucale.
Mozak mi je večeras sporo radio. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da
shvatim.
»Liss... ne. Ne smiješ rabiti moć kompulzije. Ne na ovome mjestu.«
»Kad već imam ove glupe moći, zašto ih ne bih iskoristila.«
Što je više bude rabila, postat će gore.
Zaustavi je, Rose. Zaustavi je prije nego što oni primijete, prije nego što
primijete i odvedu i nju. Makni je odavde.
»Liss, ako te uhvate...«
Dimitri je provirio.
»Moraš se vratiti unutra, Rose, netko bi mogao naići.«
Panično sam pogledala Lissu, ali već je bila na odlasku.
»Ovog ću se puta ja pobrinuti za sve, Rose. Za sve.«
»Treba ti neka obleka?« upitala me Lissa.
»Hmm ?«
Pogledala sam prema njoj. Čekale smo da počne slavenska umjetnost koju
je predavao profesor Nagy i ja sam bila zaokupljena prisluškivanjem Mije
koja je odlučno nijekala glasine o svojim roditeljima jednoj prijateljici.
»Ma nisu oni sluge ili nešto tako«, uskliknula je, očito uzrujana. Potom se
smirila i pokušala drukčijim pristupom, bahato dodavši. »Oni su više kao
savjetnici. Drozdovi ne odlučuju ni o čemu bez njih.«
Gotovo sam se zagrcnula od smijeha, a Lissa je odmahnula glavom.
»Previše uživaš u ovome.«
»Zato što je zakon. Što si me ono maloprije upitala?« Počela sam kopati
po torbi, tražeći sjajilo za usne. Kada sam ga pronašla, namrštila sam se.
Bilo je gotovo potpuno prazno i nisam imala pojma gdje ću nabaviti novo.
»Pitala sam treba li ti što odjeće za večeras?«
»Pa da, naravno da mi treba. Šteta što mi ništa tvoje ne pristaje.«
»I što ćeš sada?«
Slegnula sam ramenima.
»Improvizirati, kao i uvijek. Zapravo, baš me briga. Samo sam sretna što
me Kirova uopće pustila da idem.«
Imali smo svečano okupljanje. Bio je prvi studenoga, Svi sveti, što je
ujedno značilo i da je prošao mjesec od našega povratka.
U posjet je došla skupina kraljevskih moroja, uključujući i samu kraljicu
Tatianu. Iskreno, to nije bilo ono čemu sam se veselila. Ona je i prije
znala posjećivati Akademiju. Bilo je to posve uobičajeno i puno manje
cool nego što je zvučalo. Osim toga, nakon što sam živjela među ljudima i
njihovim izabranim vođama, nisam imala previsoko mišljenje o
89
uštogljenim plemićima. Ali, dopustili su mi da idem jer će cijela škola biti
tamo. Bila je to prilika da se napokon družim s pravim ljudima umjesto da
trunem zaključana u svojoj sobi. Za malo slobode bilo je vrijedno
prosjediti kroz nekoliko dosadnih govora.
Nisam ostala razgovarati s Lissom nakon škole, kao inače. Dimitri je
održao obećanje o dodatnim treninzima i sada sam ja pokušavala održati
svoje. Po novome, imala sam dva dodatna treninga s njim, jedan prije i
jedan poslije nastave. Što sam ga više promatrala tijekom borbe, to sam
više shvaćala zašto je imao takvu reputaciju borca. Očito je znao puno, to
je dokazivalo i njegovih šest obilježja molnija, i izgarala sam od želje da
me pouči svojim vještinama.
Kada sam stigla u dvoranu, opazila sam da nosi majicu kratkih rukava i
širok donji dio trenirke. Ta mu je kombinacija dobro pristajala. Uistinu
dobro. Prestani buljiti, smjesta sam si rekla.
Postavio me tako da smo stajali sučelice na strunjači te prekrižio ruke.
»Na koji ćeš problem prvo naići kada se suočiš sa strigojem?«
»Besmrtni su?«
»Misli na nešto više elementarno.«
Elementarnije od toga? Razmislila sam.
»Mogu biti veći od mene. I snažniji.«
Većina strigoja, osim ako u početku nisu bili ljudi, bili su iste visine kao i
njihovi morojski rođaci. Strigoji su ujedno posjedovali veću snagu, bolje
reflekse i osjetila nego dhampiri. Upravo su zato čuvari morali neumorno
trenirati, imali smo puno toga za nadoknaditi.
Dimitri je kimnuo.
»To ti može otežati stvari, ali ne nužno i onemogućiti ih. Inače možeš
iskoristiti nečiju veću težinu i visinu protiv njih.«
Okrenuo se i demonstrirao nekoliko pokreta, naglašavajući pritom kuda se
treba kretati i kako izvesti napad. Oponašajući njegove kretnje, napokon
sam donekle shvatila zašto sam tako loše prolazila na treninzima s ostalim
učenicima. Brzo sam pokupila njegove tehnike i jedva čekala da ih
primijenim na nekome. Na kraju treninga, pružila mi se prilika za to.
»Hajde«, rekao je. »Probaj me udariti.«
Nije mi trebao reći dvaput. Nasrnula sam na njega i pokušala mu zadati
udarac, ali istog me trena blokirao i srušio na strunjaču. Tijelom mi se
proširila bol, no odbila sam prepustiti joj se. Hitro sam skočila na noge, u
nadi da ću ga uhvatiti nespremna. Ali nisam.
Nakon još nekoliko propalih pokušaja, ustala sam i ispružila ruke u znak
primirja.
»Okej, u čemu griješim?«
90
»Ni u čemu.« Nisam baš bila uvjerena.
»Da sam sve činila kako valja, ti bi sada ležao u nesvijesti.«
»Sumnjam. Pokrete izvodiš pravilno, ali ovo ti je prvi puta da to činiš. Ja
imam višegodišnje iskustvo.«
Odmahnula sam glavom i zakolutala očima na cijelu tu priču tipa »starost
je mudrost«. Jednom mi je rekao da ima dvadeset četiri godine.
»Kako god ti kažeš, djedice. Možemo li probati opet?«
»Isteklo nam je vrijeme. Zar se ne želiš spremiti?«
Pogledala sam na prašnjavi sat na zidu i živnula. Još malo i banket
počinje. Od te pomisli sva sam se razgalila. Osjećala sam se poput
Pepeljuge, samo bez prekrasne odjeće.
»O, da, nemaš pojma koliko.«
Pošao je ispred mene. Oprezno ga odmjerivši, shvatila sam da ne mogu
propustiti ovu priliku. Skočila sam na njega, zauzevši točno onu pozu
koju me naučio. Imala sam element iznenađenja. Sve je bilo savršeno i
nije bilo šanse da opazi kako sam krenula na njega, jer mi je bio okrenut
leđima. Prije negoli sam ga uopće taknula, okrenuo se nevjerojatnom
brzinom. Vješto me zgrabio kao da sam lagana poput pera, oborio na tlo i
prikliještio.
»Ali nisam pogriješila ni u čemu!« progunđala sam nezadovoljno.
Gledao me ravno u oči, a njegove su ruke snažno obujmile moja zapešća,
ali odjednom se nije doimao tako ozbiljan kao tijekom treninga. Činilo se
da mu je ovo smiješno.
»Borbeni povik te pomalo odao. Sljedeći put probaj ne vrištati.«
»Zar bi išta bilo drugačije da sam bila tiha?«
Razmislio je na trenutak.
»Ne. Vjerojatno ne bi.«
Glasno sam uzdahnula, i dalje predobro raspoložena da bi me ovakvo što
oneraspoložilo. Biti učenik tako opaka mentora imalo je svojih prednosti.
Da, bio je viši od mene za glavu i znatno teži. A u obzir je valjalo uzeti i
njegovu snagu. Nije bio nabijen, ali tijelo su mu krasili čvrsti, vretenasti
mišići. Ako njega ikada uspijem poraziti, moći ću se suočiti s bilo kime.
Iznenada sam shvatila da me i dalje drži prikliještenu na tlu. Osjećala sam
toplinu njegove kože na prstima kojima mi je obujmio zapešća. Lice mu
je bilo blizu moga, a nogama i trupom ležao je na meni. Nekoliko
pramenova duge smeđe kose padalo mu je oko lica i činilo se kao da i on
mene zamjećuje, gotovo kao i one noći u prostoriji za odmor. I, Bože,
kako li je samo dobro mirisao. Disanje mi je odjednom postalo teško, ali
to nije imalo nikakve veze s treningom ili činjenicom da su mi trenutačno
prsa bila zgnječena.
91
Bila bih sve dala da sam mu u tom trenutku mogla pročitati misli. Još od
one noći kada me zatekao s Jessejem, zamijetila sam kako me promatra s
nekim novim zanimanjem. Naravno, nikada to nije činio tijekom treninga,
oni su bili strogo poslovni. Ali prije i poslije znao bi se oraspoložiti i
vidjela bih ga kako me gleda na način koji je gotovo pa izražavao
divljenje. A ponekad, kad bi mi se jako, jako posrećilo, osmjehnuo bi mi
se. I to pravim osmijehom, ne onim suhoparnim koji bi uvijek navukao
kad bismo se sarkastično prepucavali. Nisam to željela nikome priznati, ni
Lissi, čak ni samoj sebi, ali nekih dana živjela sam za te osmijehe. Tako bi
osvijetlili njegovo lice.
»Prekrasan« više nije bio dostojan pridjev kojim bih ga opisala.
U pokušaju da se doimam smirenom, nastojala sam smisliti nešto
profesionalno za reći, nešto povezano s čuvarima. Umjesto toga, rekla
sam:
»I tako... imaš li mi još koji pokret za pokazati?«
Usnice su mu zatitrale i na trenutak sam pomislila kako će me počastiti
jednim od svojih osmijeha. Srce mi je poskočilo. Ali onda je, s vidljivim
naporom, zatomio osmijeh i još jednom postao moj opaki, strogi mentor.
Pomaknuo se s mene, oslonio na pete i ustao.
»Hajde. Trebali bismo krenuti.«
Žurno sam se uspravila na noge i krenula za njim iz dvorane. Nije se ni
jednom osvrnuo i u mislima sam se izgrdila dok sam se vraćala u svoju
sobu.
Zatreskala sam se u mentora. Svoga starijeg mentora. Mora da sam posve
sišla s uma. Bio je sedam godina stariji od mene. Dovoljno star da mi
bude... pa, okej, nitko. Ali i dalje stariji od mene. Sedam je godina bilo
puno. On je učio pisati kada sam se ja rodila. A kada sam ja učila pisati i
gađala učiteljice knjigama, on je vjerojatno ljubio cure. I to najvjerojatnije
puno cura, s obzirom na to kako je izgledao.
Ova mi komplikacija nije trebala u životu.
U sobi sam pronašla prihvatljiv džemper i nakon brzog tuširanja, uputila
se preko kampusa na svečani prijem.
Usprkos impozantnim kamenim zidovima, otmjenim kipovima i
tornjićima koji su krasili zgrade, unutrašnjost Akademije bila je prilično
moderna. Imali smo bežičnu internetsku mrežu, fluorescentnu rasvjetu i
gotovo sve ostale tehnološke pogodnosti koje čovjek može zamisliti.
Zajednička blagovaonica nalikovala je na kantine u kojima sam jela
tijekom boravka u Portlandu i Chicagu, sa svojim jednostavnim
pravokutnim stolovima, umirujućim sivo-smeđim zidovima i malenom
prostorijom sa strane gdje su se posluživali naši sumnjivo spravljeni
92
obroci. Netko je na zidove objesio uramljene crno-bijele fotografije u
pokušaju da ih ukrasi, ali ja osobno slike vaza i ogoljenog drveća bez lišća
nisam smatrala »umjetnošću«.
Ali večeras je netko uspio inače dosadnu blagovaonicu preobraziti u
ugodnu dvoranu za svečani objed. Vaze iz kojih su izranjale grimizne
ruže i delikatni bijeli ljiljani. Zapaljenje svijeće. Stolnjaci od, pazi sad
ovo, krvavocrvene tkanine. Dojam je bio nevjerojatan. Bilo je teško
povjerovati da je to bila ista prostorija u kojoj inače jedem sendviče s
piletinom. Izgledala je primjereno, pa, za jednu kraljicu.
Stolovi su bili poredani u redove, tvoreći prolaz koji se pružao sredinom
prostorije. Svatko je imao unaprijed određeno mjesto za sjedenje i,
naravno, ja nisam mogla sjediti blizu Lisse. Ona je bila daleko naprijed s
ostalim morojima, a ja sam sjedila straga s novacima. Ali uhvatila je moj
pogled kada sam ušla i nasmiješila mi se. Posudila je haljinu od Natalie,
plavu, svilenu, bez naramenica, koja je savršeno pristajala uz njezine
blijede crte lice. Tko bi rekao da Natalie ima nešto takvo u ormaru? Zbog
toga je moj džemper automatski izgubio nekoliko bodova.
Ovi formalni banketi uvijek su se odigravali na isti način. Glavni je stol
bio postavljen na podiju u prednjem dijelu prostorije, kako bismo svi
mogli ispuštati uzdahe divljenja, promatrajući kraljicu Tatianu i ostale
plemiće kako večeraju. Čuvari su bili poredani uza zidove, kruti i službeni
poput kipova. Dimitri je stajao među njima i utrobu mi je ispunio čudan
osjećaj dok sam se prisjećala što se zbilo u sportskoj dvorani. Pogled mu
je bio usmjeren ravno naprijed, kao da se usredotočio ni na što i na sve u
prostoriji odjednom.
Kada je stigao trenutak da uđu plemići, svi smo ustali u znak poštovanja i
gledali ih dok su koračali prolazom između stolova. Prepoznala sam ih
nekoliko, uglavnom one čija su djeca pohađala Akademiju. Među njima je
bio i Viktor Daškov, koji je hodao polako i uz pomoć štapa. Iako mi je
bilo drago što ga vidim, zadrhtala sam gledajući ga kako bolnim koracima
napreduje prema prednjem dijelu.
Nakon što je prošla kraljevska skupina, ušla su četvorica čuvara
dostojanstvena držanja, a na sebi su imali crveno-crne jakne s tankim
prugama. Svi osim čuvara poredanih uza zidove spustili su se na koljena u
glupavom iskazivanju odanosti.
Kakva ceremonija i šepirenje, pomislila sam umorno. Morojski vladari
bili su izabirani na vlast od prethodnoga vladara, pripadnika jedne od
kraljevskih obitelji. Kralj ili kraljica nisu mogli izabrati nekoga od
vlastitih potomaka i postojalo je vijeće koje se sastojalo od plemićkih i
93
kraljevskih obitelji, a koje je moglo osporiti njihov izbor ako je za to bilo
opravdanog razloga. Ali to se gotovo nikada nije događalo.
Kraljica Tatiana ušla je za svojim čuvarima, odjevena u crvenu svilenu
haljinu i odgovarajuću jaknicu. Bila je u ranim šezdesetima i imala tamnu
sivu kosu ošišanu u bob-frizuru, a glavu joj je krasila tijara koja je
neodoljivo podsjećala na onu kakvu nosi miss Amerike. Sporo se kretala
prostorijom, gotovo kao da šeće, a pratila su je još četvorica čuvara.
Razmjerno brzo je prošla kroz dio u kojem su sjedili novaci, tu i tamo se
osmjehnuvši i kimnuvši glavom. Dhampiri možda i jesu bili poluljudska,
nezakonita djeca moroja, ali naporno smo trenirali i svoje živote
posvećivali služenju njima i njihovoj zaštiti. Postojala je velika
vjerojatnost da će mnogi od nas koji smo se okupili večeras umrijeti mladi
i kraljica je morala pokazati poštovanje.
Kada je stigla do stolova za kojima su sjedili moroji, duže je zastala i čak
porazgovarala s nekolicinom učenika. Bila je velika stvar da ti se obrati
kraljica i to je najčešće značilo da su roditelji tog učenika bili vrlo bliski
njoj. Naravno, najviše je pozornosti poklonila učenicima koji su bili
plemenitoga podrijetla. Ono što im je govorila nije bilo ništa pretjerano
zanimljivo, tek nekoliko otmjenih, praznih fraza.
»Vasilisa Dragomir.«
Naglo sam podigla glavu. Na spomen njezina imena kroz našu sam vezu
osjetila kako je obuzima panika. Kršeći protokol, pomaknula sam se s
mjesta i izmigoljila naprijed kako bih bolje vidjela, znajući da me nitko
neće primijetiti sada kada je kraljica osobno izdvojila posljednju živuću
članicu obitelji Dragomir. Svi su željno iščekivali čuti što morojska
vladarka ima za reći Lissi, odbjegloj princezi.
»Čuli smo da si se vratila. Radujemo se što je obitelj Dragomir ponovno s
nama, iako je preostala tek jedna njezina članica. Duboko žalimo zbog
smrti tvojih roditelja i brata. Oni su doista bili jedni od najistaknutijih
moroja. Njihova je smrt istinska tragedija.«
Nikad mi nije bilo jasno to kraljevsko »mi«, ali osim toga, sve ostalo što
je rekla, zvučalo je okej.
»Nosiš vrlo zanimljivo ime«, nastavila je. »Mnoge heroine u ruskim
bajkama zovu se Vasilisa. Vasilisa Hrabra, Vasilisa Prekrasna. One su
različite mlade žene, ali sve dijele isto ime i iste kvalitete: snagu,
inteligenciju, disciplinu i krepost. Sve su one postigle velike stvari i
uspjele nadvladati svoje neprijatelje. Isto tako, ime Dragomira zahtijeva
veliko poštovanje. Obitelj Dragomir iznjedrila je kraljeve i kraljice koji su
vladali mudro i pravedno tijekom naše povijesti. Svoje moći koristili su za
94
nevjerojatna postignuća. Ubijali su strigoje, boreći se rame uz rame sa
svojim čuvarima. U njima kraljevska krv teče s razlogom.«
Pričekala je trenutak, puštajući da težina njezinih riječi ostavi trag.
Osjećala sam kako se u prostoriji mijenja raspoloženje i kako iz Lisse
izvire iznenađenost i sramežljivo zadovoljstvo. Ovo će potresti društvenu
ravnotežu škole. Mogle smo očekivati da će se sutra stvoriti nekoliko
ulizica koje će se pokušati sprijateljiti s Lissom.
»Da«, nastavila je Tatiana, »tvoje ime nosi dvostruku moć. Ime i prezime
ti predstavljaju najljepše vrline koje ljudi imaju za ponuditi i vraćaju nas u
vremena veličanstvenih i hrabrih pothvata.« Zastala je na tren. »Ali, kao
što si nam i sama pokazala, ime ne čini osobu niti ima ikakva utjecaja na
to kakav će pojedinac ta osoba postati.«
I s tom verbalnom pljuskom u obraz, kraljica se okrenula i nastavila
šetnju.
Sobu je ispunilo kolektivno zaprepaštenje. Nakratko sam uzela u obzir, a
potom odbacila mogućnost da skočim u prolaz i okomim se na kraljicu.
Hrpa čuvara bi me oborila na do prije nego što bih uspjela načiniti pet
koraka. Zato sam samo nastavila nestrpljivo sjediti za večerom, sve
vrijeme osjećajući Lissinu posvemašnju zgroženost.
Kada je nakon večere uslijedio svečani prijam, Lissa je zbrisala prema
vratima koje su vodile u školsko dvorište. Pošla sam za njom, ali usporilo
me more ljudi koji su razgovarali i družili se, a koje sam morala zaobići.
Odlutala je u jedno od manjih dvorišta koja su graničila s glavnim. Po
svojem je uređenju u potpunosti odgovaralo raskošnom Akademijinu
stilu. Vrt je bio natkriven krovom načinjenim od izrezbarenog, vijugavog
drva s rupicama koje su na mjestima propuštale malo svjetlosti, ali ipak
nedovoljno da našteti morojima. Stabla, čije je grane zima ogolila od
lišća, obrubljivala su cijelo područje, kao i čuvane puteljke koji su vodili
u druge vrtove, dvorišta i glavno dvorište. Jezerce, ispražnjeno tijekom
zime, nalazilo se u kutu, a nad njim je stajao impozantan kip sv.
Vladimira. Bio je isklesan u sivome kamenu, s bradom i brkovima te
odjeven u dugu halju.
Kada sam zašla iza ugla, vidjela sam da je Natalie stigla do Lisse prije
mene. Razmišljala sam da ih prekinem, ali onda sam brzo zakoračila
unatrag prije negoli su me mogle vidjeti. Špijuniranje je možda bilo loše,
ali odjednom me jako zanimalo što to Natalie ima reći Lissi.
»Nije to smjela kazati«, progovorila je Natalie. Na sebi je imala žutu
haljinu, po kroju sličnu Lissinoj, ali nekako su joj nedostajali gracioznost i
držanje da bi u njoj dobro izgledala. Usto, žuta boja grozno joj je
pristajala. Nije uopće išla uz njezinu crnu kosu, koju je podigla u pundu sa
95
strane. »To nije bilo u redu«, nastavila je. »Nemoj dopustiti da te to
uzruja.«
»Sada je već prekasno za to.«
Lissin pogled bio je prilijepljen za kamenu stazu.
»Griješi.«
»U pravu je«, uskliknula je Lissa. »Moji roditelji... i Andre... mrzili bi me
da znaju što sam učinila.«
»Ne, ne bi«, odvratila je blago Natalie.
»Bilo je glupo onako pobjeći. Neodgovorno.«
»Pa što onda? Pogriješila si. Ja sve vrijeme griješim. Evo, baš neki dan,
radila sam zadatak iz biologije vezan za deseto poglavlje, a ja sam
zapravo pročitala jedan...« Natalie se zaustavila i pokazujući još neviđenu
samokontrolu, vratila natrag na temu. »Ljudi se mijenjanju. Pa mi se
mijenjamo sve vrijeme, zar ne? Nisi ista osoba koji si bila tada. Nisam ni
ja.«
Zapravo, meni se Natalie činila potpuno ista kao i prije, ali to mi više nije
toliko smetalo. Prirasla mi je srcu.
»Osim toga«, dodala je, »je li vaš bijeg uistinu bila pogreška? Pa zacijelo
ste imale dobar razlog za to. Nešto ste iz toga i dobile, zar ne? Tebi se u to
vrijeme događalo puno loših stvari, nije li tako? Sve ono s tvojim
roditeljima i bratom. Mislim, možda ste baš pravilno postupile kada ste
odlučile pobjeći.«
Lissa je prikrila osmijeh. Obje smo bile prilično sigurne da Natalie samo
pokušava doznati pravi razlog našeg odlaska, kao i ostatak škole. Ipak,
nije joj baš ležala špijunaža.
»Ne znam ni sama«, odgovorila je Lissa. »Tada sam bila tako slaba.
Andre nikada ne bi pobjegao. Bio je tako dobar. Dobar u svemu što je
radio. Dobar u slaganju s ljudima i svim tim kraljevskim glupostima.«
»I ti si dobra u tome.«
»Valjda. Ali ne volim to. Mislim, volim ljude, ali većina onoga što rade
tako je lažno. To je ono što mi se ne sviđa.«
»Onda se nemoj loše osjećati što se držiš sa strane«, rekla je Natalie. »Ni
ja se ne družim s tom ekipom i pogledaj me. Što mi fali? Tatica kaže da
njemu nije važno družim li se s plemićima ili ne. Samo želi da budem
sretna.«
»I upravo zato«, rekla sam, napokon otkrivši svoju prisutnost, »trebao bi
vladati on, a ne ona kuja od kraljice. Zeznuli su ga.«
Natalie je gotovo skočila tri metra u zrak. Bila sam prilično uvjerena da su
jedine psovke u njezinu rječniku bile »k vrapcu« i »odi spat«.
»Baš sam se pitala gdje si«, rekla je Lissa.
96
Natalie je lutala pogledom između mene i nje i činilo se kao da joj je
najednom neugodno što se našla točno između dviju najboljih prijateljica.
Nespretno se pomaknula u stranu, zataknuvši neuredan pramen kose iza
uha.
»Pa... trebala bih potražiti taticu. Vidimo se u sobi.«
»Vidimo se«, odgovorila je Lissa. »I hvala.«
Natalie se žurno udaljila.
»Zar ga doista zove 'tatica' ?«
Lissa me oštro pogledala.
»Pusti je. Jako je draga.«
»U stvari, slažem se. Čula sam što ti je rekla i koliko god mi je to mrsko
priznati, nemam se tu s čime našaliti. Sve je bila istina.« Zastala sam.
»Ubit ću je, znaš. Kraljicu, ne Natalie. Briga me za čuvare. Učinit ću to.
Ne može se onako ponašati i izvući.«
»Bože, Rose! Nemoj tako govoriti. Uhitit će te za izdaju. Zaboravi na to.«
»Da zaboravim? Nakon svega što ti je rekla? I to pred cijelom školom?«
Nije mi ni odgovorila niti me je pogledala. Umjesto toga, počela se
odsutno igrati grančicama nekakva kržljava grma koji se pritajio preko
zime. U držanju joj se pojavila ona ranjivost koja mi je bila poznata i koje
sam se bojala.
»Hej«, spustila sam glas. »Nemoj biti takva. Ona nema pojma o čemu
govori, okej? Ne smiješ dopustiti da te to pogodi. Nemoj učiniti nešto što
ne bi smjela.«
Podigla je pogled prema meni.
»To će se opet dogoditi, zar ne?« prošaptala je. Ruka kojom je i dalje
držala granu počela se tresti.
»Ne ako to ne dopustiš.« Pokušala sam krišom pogledati njezina zapešća.
»Nisi valjda?...«
»Ne.« Odmahnula je glavom, suspregnuvši suze. »Nisam ni poželjela.
Bila sam uzrujana poslije onoga s lisicom, ali preboljela sam to nekako.
Sviđa mi se da smo tihe kao bubice. Nedostaje mi vidjeti te, ali sve je u
redu. Sviđa mi se...« Zašutjela je.
Čula sam kako joj se riječ oblikuje u umu.
»Christian.«
»Voljela bih da to ne možeš raditi. Ili da prestaneš.«
»Oprosti. Pa zar ti opet trebam održati govor o tome kako je Christian
psihopatski gubitnik?«
»Mislim da sam ga zapamtila nakon prvih deset puta«, promrmljala je.
Upravo sam je namjeravala počastiti i jedanaestim po redu, kada sam
začula nečiji smijeh i zvuk visokih potpetica na kamenome putu. Mia je
97
hodala prema nama, s nekoliko prijatelja, ali bez Aarona. Istog sam se
trena pripremila za obranu.
Iznutra, Lissa je još bila potresena zbog kraljičinih komentara. Tuga i
poniženje uskovitlali su se u njoj poput oluje. Bilo joj je neugodno zbog
pomisli što drugi sada misle o njoj i neprestano je razmišljala kako bi je
njezina obitelj vjerojatno prezirala zbog bijega s Akademije. Ja u to nisam
vjerovala, ali za nju je to bila stvarnost i mračne emocije sve su je više
počele obuzimati. Posve sigurno nije bila okej, usprkos bezbrižnosti koju
je maločas pokušavala odglumiti, i zabrinula sam se da ne učini nešto
nepromišljeno. Mia je bila zadnja osoba koja joj je sada trebala.
»Što sad ti hoćeš?« oštro sam upitala.
Mia se arogantno osmjehnula Lissi i načinila nekoliko koraka naprijed,
nimalo se ne obazirući na mene.
»Samo me zanimalo kako je to biti tako važna i tako plemenita. Zacijelo
si jako uzbuđena što je kraljica razgovarala s tobom.« Iz njezine se pratnje
začulo smijuljenje.
»Stojiš malo preblizu.« Stala sam između njih, a Mia se blago lecnula,
vjerojatno i dalje zabrinuta da joj ne slomim ruku.
»Hej, kraljica barem zna kako se ona zove, što se ne bi moglo reći za tebe
i tvoje jadno glumatanje. Ili za tvoje roditelje.«
Mogla sam vidjeti koliko joj je to boli nanijelo. Čovječe, tako je očajno
željela biti plemkinja.
»Ja barem viđam svoje roditelje«, uzvratila je. »I znam tko su. Sam Bog
zna tko je tvoj otac. I iako ti je mama jedna od najpoznatijih čuvarica, nije
joj baš nimalo stalo do tebe. Svi znaju da te nikad ne posjećuje.
Vjerojatno joj je bilo drago kada si nestala. Ako je uopće i primijetila.«
To me zaboljelo. Stisnula sam zube.
»E pa, barem je slavna. Moja mama doista savjetuje plemiće i kraljevsku
obitelj, umjesto da čisti za njima.«
Čula sam kako joj se jedna prijateljica zahihotala iza leđa. Mia je otvorila
usta, bez sumnje spremna izbaciti jednu od mnogih replika koje je
pripremila otkad je počela kružiti priča o njezinim roditeljima, ali onda joj
se iznenada upalila lampica.
»To si bila ti«, rekla je razrogačenih očiju. »Netko mi je kazao da je sve
započeo Jesse, ali on nije mogao znati nešto tako o meni. Doznao je to od
tebe. Nakon što si spavala s njim.«
Sad me doista počela ljutiti.
»Nisam spavala s njim.«
Mia je pokazala na Lissu, a potom me prkosno pogledala.
98
»Znači, o tome se radi, ha? Ti obavljaš njezin prljavi posao jer je ona
prejadna da bi to sama učinila. Nećeš je moći zauvijek štititi«, upozorila
me. »Jer ni ti nisi sigurna.«
Isprazne prijetnje. Nagnula sam se naprijed i potrudila da mi glas zazvuči
što više prijeteće. S obzirom na moje trenutačno raspoloženje, to nije bilo
teško.
»A da? Hajde me samo dotakni pa da doznamo.«
Nadala sam se da hoće. Željela sam da me takne. Trenutačno nam nije
trebala njezina luda osveta. Ona je bila samo smetnja, smetnja koju sam u
tom trenutku čeznula nokautirati.
Pogledala sam pokraj nje i spazila Dimitrija kako ulazi u vrt. Pogledom je
tražio nešto, ili nekoga. I bila sam prilično sigurna tko bi taj netko mogao
biti. Ugledavši me, produžio je korak, ali uskoro je pozornost skrenuo s
mene na skupinu koja se okupila oko nas. Čuvari mogu namirisati
moguću tučnjavu na kilometar. Naravno, ovu je tučnjavu mogao
namirisati i šestogodišnjak.
Dimitri je stao pokraj mene i prekrižio ruke.
»Je li sve u redu?«
»Naravno, čuvaru Belikove.« Rekla sam to sa smiješkom na licu, ali u
sebi sam kipjela od bijesa. Mislila sam da ću eksplodirati svakoga trena.
Cijeli ovaj okršaj s Mijom samo je još više uzrujao Lissu. »Samo smo
razmjenjivale obiteljske priče. Jesi li ikad čuo Mijinu? Doista je
fascinantna.«
»Idemo«, rekla je Mia svojoj pratnji. Povela ih je, ali ne prije negoli je
meni uputila još jedan prijeteći pogled. Nisam joj trebala pročitati misli da
bih znala što je značio. Ovo nije bilo ni izbliza gotovo. Ubrzo će se
pokušati osvetiti jednoj od nas ili čak objema. E pa, dobro. Samo navali,
Mia.
»Moram te odvesti natrag u dom«, rekao mi je suho Dimitri. »Nisi valjda
namjeravala započeti tučnjavu?«
»Naravno da nisam«, rekla sam, pogleda prikovana za prazan ulaz kroz
koji je nestala Mia. »Nikad ne započinjem tučnjave tamo gdje ih svi mogu
vidjeti.«
»Rose«, progunđala je Lissa.
»Idemo. Laku noć, princezo.« On se okrenuo, ali ja sam ostala na mjestu.
»Bit ćeš okej, Liss?«
Kimnula je glavom.
»Dobro sam.«
Bila je to takva laž da nisam vjerovala da mi je pokušava podvaliti. Nije
mi bila potrebna naša psihička veza da vidim kako joj se oči cakle od
99
suza. Nismo se nikada trebale vratiti na ovo mjesto, shvatila sam
sumorno.
»Liss...«
Uputila mi je slabašan, tužan smiješak i kimnula prema Dimitriju.
»Rekla sam ti, dobro sam. Moraš ići.«
Nevoljko sam krenula za njim. Poveo me prema drugom kraju vrta.
»Možda bismo trebali dodati i jedan trening o samokontroli«, primijetio
je.
»Imam ja dovoljno samokontr... hej!«
Prestala sam pričati jer je pokraj nas upravo prošao Christian, hodajući niz
put kojim smo mi upravo došli. Nisam ga vidjela na večeri, ali ako je
Kirova meni dopustila da dođem, onda je zasigurno učinila iznimku i za
njega.
»Ideš Lissi?« strogo sam ga upitala, usmjerivši na njega ljutnju zbog Mije.
Strpao je ruke u džepove i uputio mi jedan od svojih ravno¬dušnih
pogleda.
»Što i ako idem?«
»Rose, sad nije trenutak za ovo«, rekao je Dimitri.
Ali sad je bio pravi trenutak. Lissa je već tjednima ignorirala moja
upozorenja u vezi s Christianom. Došlo je vrijeme da se obračunam s njim
osobno i jednom zauvijek prekinem to njihovo blesavo očijukanje.
»Zašto je jednostavno ne ostaviš na miru? Zar si toliko jadan i tako
očajnički željan pažnje da ne kužiš kada se nekome ne sviđaš?« Namrštio
se. »Ti si manijak koji je uhodi i njoj je to potpuno jasno. Ispričala mi je
sve o tvojoj čudnoj opsjednutosti, o tome kako uvijek visite skupa na
tavanu, kako si zapalio Ralfa da bi je zadivio. Misli da si nakaza, ali
previše je draga da bi ti to rekla.«
Problijedio je, a oči kao da su mu odjednom postale mračne.
»Zato ti nisi previše draga.«
»Ne. Ne kada mi je nekoga žao.«
»Dosta je«, rekao je Dimitri i poveo me dalje.
»Hvala ti na 'pomoći'«, odbrusio je Christian, a glas mu je bio pun
neprijateljstva.
»Nema problema«, povikala sam preko ramena.
Kada smo se malo udaljili, krišom sam se osvrnula i vidjela Christiana
kako stoji pred ulazom u vrt. Prestao je hodati i sada je samo stajao,
zureći niz put kojim je Lissa došla. Lice su mu prekrivale sjenke dok je
pomno razmišljao, a onda se, nakon nekoliko trenutaka, okrenuo i uputio
natrag prema morojskom učeničkom domu.
100
Dvanaesto poglavlje
Te mi noći san nikako nije dolazio i dugo sam se prevrtala u krevetu dok
napokon nisam zaspala.
Probudila sam se nakon otprilike jednoga sata i uspravila u krevetu,
pokušavajući se opustiti i protumačiti emocije koje su mi dolazile. Lissa.
Uplašena i uzrujana. Nestabilna. U glavi sam počela pretresati večerašnje
događaje, nastojeći shvatiti što ju je moglo toliko uznemiriti. Poniženje
koje joj je priredila kraljica. Mia. Ili čak Christian, možda ju je na kraju
ipak pronašao.
Ipak... u ovom trenutku nije se radilo ni o jednoj od tih stvari. Zakopano
duboko u njoj, nešto se zbivalo. Nešto jezivo.
Skočila sam iz kreveta, brzo se odjenula i razmotrila mogućnosti. Sada
sam imala sobu na trećem katu, previsoko da bih se spustila niz prozor,
pogotovo jer više nije bilo profesorice Karp da me zakrpa u slučaju pada.
A nije bilo ni šanse da ću se uspjeti iskrasti kroz glavni hodnik. Jedino mi
je preostalo ići »standardnim« kanalima.
»A kamo si ti pošla?«
Jedna od domskih nadzornica zaduženih za moj hodnik podigla je pogled
sa svoje stolice. Bila je smještena na samome kraju hodnika, blizu stuba
koje su vodile u prizemlje. To je stubište tijekom dana bilo slabo
nadzirano. Međutim, tijekom noći, kontrola je bila kao u zatvoru.
Prekrižila sam ruke.
»Moram smjesta vidjeti Dim... čuvara Belikova.«
»Kasno je.«
»Hitno je.«
Odmjerila me gore-dolje.
»Meni izgledaš posve u redu.«
»Sutra ćete biti u velikoj nevolji kada se dozna kako ste me spriječili da
prijavim ono što znam.«
»Reci meni.«
»To je povjerljivo i samo je za čuvare.«
Potrudila sam se uputiti joj svoj najozbiljniji pogled. Činilo se da djeluje,
jer je naposljetku ustala i izvukla mobitel. Nekoga je nazvala, Dimitrija,
nadala sam se, ali govorila je pretiho da bih je razumjela. Pričekale smo
nekoliko minuta, a onda su se otvorila vrata koja su vodila do stuba.
Dimitri se pojavio, potpuno odjeven i pripravan, iako sam bila prilično
sigurna da smo ga izvukle iz kreveta.
Samo me jednom pogledao.
»Lissa.«
MIN@
101
Potvrdno sam kimnula.
Bez ijedne riječi se okrenuo i počeo spuštati niz stube. Slijedila sam ga. U
tišini smo hodali preko glavnoga dvorišta prema impozantnome
morojskom domu. Za vampire je sada bila »noć«, što je značilo da je za
ostatak svijeta bio dan. Popodnevno nas je sunce obasjavalo svojom
hladnom zlatnom svjedošću i moji su je ljudski geni s radošću upijali.
Oduvijek sam pomalo žalila što nas morojska osjetljivost na danje svjetlo
sili da većinu vremena živimo u mraku.
Nadzornica Lissina hodnika zaprepašteno je zinula kad nas je ugledala, ali
Dimitri je bio previše zastrašujuć da bi mu se usprotivila.
»U kupaonici je«, rekla sam im. Kada je nadzornica željela ući za mnom,
nisam joj dopustila. »Previše je uzrujana. Dajte mi da prvo sama
porazgovaram s njom.«
Dimitri je razmislio.
»Da. Dajte im trenutak.« Gurnula sam vrata.
»Liss?«
Iznutra se začuo slabašan zvuk, poput jecaja. Prošla sam pokraj pet kabina
i došla do jedne jedine koja je bila zaključana. Lagano sam pokucala.
»Pusti me unutra«, rekla sam, nadajući se da zvučim mirno i odlučno.
Čula sam šmrcaj, a nekoliko trenutaka poslije, vrata su se otvorila. Nisam
bila spremna za ono što sam ugledala. Lissa je stajala preda mnom...
oblivena krvlju.
Užasnuta, potisnula sam vrisak i gotovo povikala u pomoć. Kad sam je
bolje pogledala, vidjela sam da većina krvi uopće nije njezina. Bila je
razmazana po njoj, kao da joj je prvo bila na rukama kojima je potom
dirala lice. Kliznula je na pod, a ja sam krenula za njom, kleknuvši na
koljena.
»Jesi li okej?« prošaptala sam. »Što se dogodilo?«
Samo je odmahnula glavom, ali vidjela sam kako joj se lice grči, a oči
počinju puniti suzama. Uhvatila sam je za ruke.
»Hajde. Idemo te oprati...«
Zastala sam. Ipak je ona krvarila. Zapešća su joj presijecali savršeni ravni
rezovi i iako nijedan nije oštetio važniju venu, bilo je dovoljno da joj na
koži ostavi krvave crte. Kada je ovo činila, ne bi porezala ni jednu venu;
njezin cilj nije bio smrt. Pogledala me u oči.
»Žao mi je... nisam htjela... Molim te, nemoj im reći«, progovorila je kroz
jecaje. »Kada sam ga vidjela, poludjela sam.« Kimnula je prema svojim
zapešćima. »Ovo se zbilo prije negoli sam se uspjela zaustaviti. Bila sam
tako uzrujana...«
»U redu je«, rekla sam, pitajući se što je to vidjela. »Hajde.«
102
Čula sam kako netko kuca na vrata.
»Rose?«
»Samo malo«, odgovorila sam.
Odvela sam je do umivaonika i isprala joj krv sa zapešća. Zgrabila sam
kutijicu za prvu pomoć i žurno joj stavila nekoliko flastera na posjekline.
Krvarenje je već usporilo.
»Ulazimo«, uzviknula je nadzornica.
Brzo sam skinula svoju majicu s kapuljačom i dodala je Lissi. Uspjela ju
je navući netom prije nego što su ušli Dimitri i nadzornica. U trenu je
dojurio do nas, a ja sam shvatila da sam bila toliko zaokupljena
sakrivanjem Lissinih zapešća, da sam potpuno zaboravila na krv na
njezinu licu.
»Nije moja«, rekla je brzo, ugledavši izraz njegova lica. »Ona... pripada
zecu.«
Dimitri ju je pregledao, a ja sam se nadala da neće zamijetiti njezina
zapešća. Kada je zaključio da nema otvorenih rana, upitao je:
»Kakvom zecu?« I sama sam se pitala istu stvar.
Drhtavih ruku pokazala je na kantu za otpatke.
»Počistila sam sve. Kako Natalie ne bi vidjela.«
Dimitri i ja smo otišli do kante i zavirili unutra. Istoga trena povukla sam
se, jedva se suzdržavši od povraćanja. Nisam shvaćala kako je Lissa
uopće znala da se radi o zecu. Jedino što sam ja vidjela bila je krv. Krv i
papirnati ručnici natopljeni krvlju. Rastrgani komadi nečega što nisam
mogla identificirati. I smrad, užasan smrad.
Dimitri se primaknuo bliže Lissi, sagnuvši se dok im oči nisu došle u
ravninu.
»Reci mi što se dogodilo.« Dodao joj je nekoliko papirnatih rupčića.
»Vratila sam se prije otprilike jednoga sata. On je jednostavno bio tamo.
Točno na sredini poda. Potpuno rastrgan. Bilo je to kao da je...
eksplodirao.« Smrcnula je. »Nisam željela da ga Natalie nađe, nisam je
htjela prestrašiti pa... pa sam sve počistila. Ali onda se nisam... nisam se
mogla vratiti...« Ramena su joj zadrhtala i briznula je u plač.
Ostatak priče bio mi je jasan, posebno onaj dio koji je prešutjela
Dimitriju. Pronašla je zeca, počistila nered, a potom izgubila prisebnost. I
tada je prerezala žile... Bio je to čudan način na koji se nosila sa stvarima
koje su je uznemiravale.
»Nitko ne bi smio imati pristup tim sobama!« uskliknula je nadzornica.
»Kako se ovo događa?«
»Znaš li tko je to učinio?« Dimitrijev glas bio je blag.
103
Lissa je posegnula u džep pidžame i izvukla zgužvan komad papira. Bio
je toliko natopljen krvlju da sam jedva uspjela razabrati što piše. Izravnala
ga je i ispružila prema nama.
Znam što si. Ovdje nećeš ostati živa. Pobrinut ću se za to. Smjesta otiđi
odavde. To je jedini način da preživiš.
Zaprepaštenje na nadzorničinu licu polako je prešlo u odlučnost te je
krenula prema vratima.
»Idem po Ellen.« Bila mi je potrebna sekunda kako bih se sjetila da je to
Kirovino ime.
»Recite joj da ćemo biti u ambulanti«, kazao je Dimitri. Nakon što je
otišla, okrenuo se prema Lissi. »Trebala bi leći.«
Kada se nije pomaknula, uhvatila sam je pod ruku.
»Hajde, Liss. Idemo odavde.«
Polako je počela stavljati nogu ispred noge i dopustila nam da je
odvedemo u školsku ambulantu. Osoblje ambulante obično se sastojalo od
nekolicine liječnika, ali u ovo doba noći na dužnosti je bila tek jedna
sestra. Ponudila se probuditi jednoga od liječnika, ali Dimitri je odbio.
»Samo se treba odmoriti.«
Lissa se jedva uspjela smjestiti na uskome krevetu kada su banuli Kirova i
još nekolicina ljudi pa je počeli ispitivati. Ispriječila sam se između njih i
blokirala Kirovu.
»Ostavite je na miru! Zar ne vidite da ne želi razgovarati o tome? Pustite
je da se prvo naspava!«
»Gospođice Hathaway«, oštro je progovorila Kirova, »prevršili ste mjeru,
kao i obično. Ne vidim razloga zašto biste vi uopće bili ovdje.«
Dimitri ju je pitao bi li mogli porazgovarati nasamo i poveo je u hodnik.
Čula sam kako ona ljutito šapće, a on joj je uzvraćao smirenim i odlučnim
tonom. Kada su se vratili, ukočeno je rekla:
»Smijete nakratko ostati s njom. Domari će počistiti vašu sobu i
kupaonicu do kraja, gospođice Dragomir, i istražiti što se dogodilo, a o
detaljima događaja raspravit ćemo ujutro.«
»Nemojte probuditi Natalie«, prošaptala je Lissa. »Ne želim da se
prepadne. Ja sam već očistila sobu.«
Kirova je izgledala kao da sumnja u to. Ona i ostali su se povukli, ali prvo
je sestra upitala Lissu želi li nešto pojesti ili popiti. Odbila je. Kada smo
se našle same, legla sam pokraj nje i obujmila je rukom.
»Neću dopustiti da doznaju«, rekla sam, osjećajući njezinu zabrinutost
zbog zapešća. »Ali voljela bih da si mi rekla prije nego što si otišla s
primanja. Rekla si da ćeš se uvijek prvo meni obratiti.«
104
»Tada to nisam namjeravala učiniti«, rekla je, a pogled joj je odlutao u
daljinu. »Kunem se, nisam. Mislim, bila sam uzrujana... ali mislila sam...
mislila sam da ću se moći nositi s time. Tako sam se trudila... doista
jesam, Rose. Moraš mi vjerovati. Ali onda sam otišla natrag u svoju sobu,
vidjela to i samo sam... izgubila kontrolu. Bila je to kap koja je prelila
čašu, razumiješ? A znala sam da moram sve to počistiti. Prije nego što oni
to vide, prije nego što doznaju, ali bilo je toliko krvi... A poslije, nakon
što sam završila, jednostavno je bilo preteško i osjećala sam se kao da
ću... ne znam... eksplodirati... Bilo je previše toga i morala sam se nekako
riješiti boli, razumiješ? Morala sam...«
Prekinula sam njezin napadaj histerije.
»U redu je, razumijem.«
To je bila laž. Nimalo mi nije bilo jasno njezino samoranjavanje. Radila je
to povremeno, još od nesreće, i svaki bi me put to na smrt prestrašilo.
Pokušala mi je objasniti zašto to radi, kako joj cilj nije ubiti se, samo je
trebala to izbaciti iz sebe. Toliko bi je preplavili osjećaji, govorila je, da je
fizički ispust, fizička bol, bio jedini način da se riješi unutarnje boli. Bio
je to jedini način na koji ju je znala kontrolirati.
»Zašto se ovo događa?« uzviknula je kroz suze, zarivši lice u jastuk.
»Zašto sam takva nakaza?«
»Nisi nakaza.«
»Ovo se nikome drugom ne događa. Nitko ne može izvoditi tu magiju
osim mene.«
»Jesi li upotrijebila magiju?« Nije bilo odgovora. »Liss? Jesi li pokušala
iscijeliti zeca?«
»Ispružila sam ruku, samo da vidim mogu li mu pomoći, ali bilo je
jednostavno previše krvi... Nisam mogla.«
Što je više bude rabila, postat će gore. Zaustavi je, Rose.
Lissa je imala pravo. Moroji su svojom magijom mogli prizvati vatru i
vodu, pomaknuti stijene i druge dijelove zemlje. Ali nitko nije mogao
liječiti životinje ili ih vratiti iz mrtvih. Nitko osim profesorice Karp.
Zaustavi je prije nego što oni primijete, prije nego što primijete i odvedu i
nju. Makni je odavde.
Mrzila sam čuvati tu tajnu, uglavnom jer nisam znala što poduzeti u vezi s
njom. Bilo mi je grozno osjećati se bespomoćnom. Morala sam je zaštititi
od ovoga i od nje same. A ipak, u isto vrijeme, morala sam je zaštititi i od
njih.
»Trebale bismo otići«, rekla sam naglo. »Napustit ćemo Akademiju.«
»Rose...«
»Ono se opet događa. Ovoga je puta gore. Puno gore.«
105
»Strah te one poruke.«
»Nije stvar samo u poruci. Ovo mjesto nije sigurno.«
Odjednom sam osjetila kako se u meni ponovno budi čežnja za
Pordandom. Možda i jest bio prljaviji i natrpan ljudima, za razliku od
krševitog krajolika Montane, ali tamo si barem znao što možeš očekivati.
Ovdje na Akademiji prošlost i sadašnjost bile su u stalnom ratu jedna s
drugom. Možda je izazivala divljenje svojim prekrasnim starim zidovima
i vrtovima, ali u njezinu se unutrašnjost uvukao moderan svijet. Ljudi se
nisu znali nositi s time. Ista je stvar bila i s morojima. Njihove drevne
kraljevske obitelji i dalje su naizgled imale moć u svojim rukama, ali
među ljudima je raslo nezadovoljstvo. Neki su dhampiri željeli više od
svojih života. Moroji, poput Christiana, željeli su se boriti protiv strigoja.
Ali plemstvo se i dalje slijepo držalo tradicije i nametalo svoju vladavinu,
baš kao što je Akademijina prekrasna željezna ograda stajala kao simbol
tradicije i nepobjedivosti.
A tek sve laži i tajne. Letjele su hodnicima i skrivale se po kutovima.
Netko je ovdje mrzio Lissu, netko tko joj se vjerojatno smješkao ravno u
lice, pretvarajući se da joj je prijatelj. Nisam mogla dopustiti da je unište.
»Moraš se naspavati«, rekla sam joj.
»Ne mogu zaspati.«
»Da, možeš. Ja sam tu kraj tebe. Nećeš biti sama.«
Osjetila sam kako njome kolaju tjeskoba, strah i druge mučne emocije.
Ali na kraju, umor je prevladao. Nakon nekog vremena vidjela sam kako
joj se oči sklapaju. Disanje joj je postalo ravnomjerno, a naša je veza
utihnula.
Promatrala sam je kako spava, previše ispunjena adrenalinom da bih i
sama zaspala. Mislim da je možda prošao sat kada se vratila sestra i rekla
mi da odem.
»Ne mogu otići«, kazala sam. »Obećala sam joj da neće biti sama.«
Sestra je bila visoka čak i za morojku, a oči su joj bile smeđe i tople.
»Neće biti sama. Ja ću ostati s njom.«
Sumnjičavo sam je promotrila.
»Obećavam.«
Vrativši se u svoju sobu, i sama sam doživjela slom. Iscrpljena od straha i
uzbuđenja, na trenutak sam poželjela da mogu imati normalan život i
normalnu najbolju prijateljicu. Ali istoga sam trena izbacila tu misao iz
glave. Nitko nije bio normalan, ne zapravo. I nikada neću imati bolju
prijateljicu od Lisse... Ali, čovječe, ponekad je bilo tako teško.
Spavala sam dubokim snom sve do jutra. Nevoljko sam pošla na prvi sat,
zabrinuta da su se možda već proširile priče o noćašnjem događaju. Kako
106
se ispostavilo, svi jesu razgovarali o prethodnoj večeri, ali i dalje su bili
zaokupljeni samo kraljicom i svečanošću. Nisu znali ništa o onome što se
dogodilo sa zecom. Koliko god bilo teško povjerovati u to, gotovo sam
potpuno zaboravila na ono s kraljicom. Činilo se kao nevažna sitnica u
usporedbi s krvavom eksplozijom u Lissinoj sobi.
Ipak, kako je dan odmicao, opazila sam da se nešto čudno događa. Ljudi
nisu više toliko buljili u Lissu. Počeli su gledati mene. Što god.
Zanemarila sam ih i krenula potražiti Lissu. Pronašla sam je upravo kad je
završavala svoj posao s hraniteljem. Ponovno me preplavio onaj čudni
osjećaj dok sam promatrala kako joj usta prianjaju uz hraniteljev vrat,
kako pije njegovu krv. Nekoliko mu je kapljica poteklo niz vrat,
odudarajući od bljedila njegove kože. Hranitelji, iako ljudska bića, zbog
velikog su gubitka krvi bili blijedi gotovo kao i moroji. Čovjek nije to ni
primijetio, već ga je odavno progutala ekstaza njezina ugriza. Bolesna od
ljubomore, zaključila sam da sam zrela za psihijatra.
»Jesi li okej?« upitala sam je dok smo hodale prema razredu. Obukla je
dugačke rukave kako bi prikrila zapešća.
»Da, ali ne mogu prestati misliti na onog zeca... Bilo je tako užasno.
Stalno ga vidim u mislima. I ono što sam učinila.« Na tren je čvrsto
zaklopila oči, a potom ih opet otvorila. »Svi pričaju o nama.«
»Znam. Ne obraćaj pozornost na njih.«
»Mrzim to«, rekla je gnjevno. Iznenada sam osjetila kako u njoj buja
nešto mračno i ulazi u mene preko naše veze. Naježila sam se. Moja je
najbolja prijateljica bila bezbrižna i draga osoba. Nije imala takve
osjećaje. »Mrzim tračeve. Sve je to tako glupo. Kako mogu biti tako
površni?«
»Ignoriraj ih«, ponovila sam umirujuće. »Pametno si postupila što si se
prestala družiti s njima.«
Ali bilo je sve teže ne obraćati pozornost na njih. Neprestano
došaptavanje i znatiželjni pogledi. Pod satom o ponašanju i fiziologiji
životinja dosegnulo je tu točku da se više nisam mogla usredotočiti na
svoj najdraži predmet. Profesorica Meissner govorila je o evoluciji i
preživljavanju najjačih te kako životinje uvijek traže partnere dobrih gena.
Ta me tema fascinirala, ali čak je i njoj bilo teško ostati usredotočena jer
je sve vrijeme morala vikati na učenike da se stišaju i obrate pozornost.
»Nešto se zbiva«, rekla sam Lissi poslije sata. »Ne znam o čemu se radi,
ali zaokupilo ih je nešto potpuno novo.«
»Nešto drugo? Osim činjenice da me kraljica mrzi? Što bi se još moglo
događati?«
»Kad bih barem znala.«
107
Stvari su dosegnule vrhunac na posljednjem satu, slavenskoj umjetnosti.
Sve je počelo kada mi je prišao dečko kojeg sam jedva znala i uputio mi
vrlo eksplicitan, gotovo opscen komentar. Bilo je to dok smo svi radili na
individualnim projektima. Uzvratila sam mu istom mjerom, davši mu do
znanja što može učiniti sa svojim komentarom. Samo mi se nasmijao.
»Ma hajde, Rose. Pa ja krvarim od ljubavi za tobom.«
Uslijedilo je još hihotanja, a Mia nam je uputila podrugljiv pogled.
»Čekaj, pa zar nije Rose ta koja krvari.«
Smijeh. Poput pljuske u lice, najednom sam shvatila o čemu je riječ.
Povukla sam Lissu sa strane.
»Oni znaju.«
»Što znaju?«
»O nama. Kako si se... znaš, kako sam te hranila dok smo bile u bijegu.«
Razjapila je usta.
»Ali kako?«
»Što misliš? Tvoj 'prijatelj' Christian.«
»Ne«, odvratila je odlučno. »On to ne bi učinio.«
»Tko je još znao?«
Njezina vjera u Christiana bljesnula joj je u očima i kroz našu vezu. Ali
nije znala ono što sam ja znala. Nije znala kako sam ga prošlu noć
izvrijeđala i natjerala da misli kako ga ona mrzi. Tip je bio nestabilan.
Proširiti našu najveću tajnu, pa, barem jednu od njih, bila bi prikladna
osveta. Možda je čak i ubio onog zeca. Na kraju krajeva, životinjica je
umrla samo nekoliko sati nakon mog okršaja s njim.
Nisam ni čekala njezin odgovor, nego sam odjurila na drugi kraj učionice
gdje je Christian radio na zadatku sam, kao i obično. Lissa me slijedila u
stopu. Bez imalo zadrške da će nas drugi vidjeti, nagnula sam se preko
stola prema njemu, približivši lice njegovu na nekoliko centimetara.
»Ubit ću te.«
Oči su mu pojurile prema Lissi, ispunjene trunkom čežnje, ali već u
sljedećem trenutku lice mu je postalo mrko.
»Zašto? Čuvari dobivaju dodatne bodove za to?«
»Dosta s tim«, upozorila sam ga, tiha glasa. »Rekao si. Rekao si da mi je
Lissa pila krv.«
»Reci joj«, kazala je Lissa očajno. »Reci joj da se vara.«
Christian je sada pogledao nju i dok su se promatrali, osjetila sam toliko
snažan val privlačnosti, da je bilo čudo što me nije oborio na pod. Srce joj
je bilo u očima. Shvatila sam da on osjeća isto za nju, ali ona to nije
vidjela, pogotovo zato što ju je gledao s krajnjim prijezirom.
»Možeš prestati s time, znaš«, rekao je. »Ne moraš se više pretvarati.«
108
Njezina razigrana privlačnost je nestala, a zamijenila ju je povrijeđenost i
zapanjenost njegovim tonom.
»Ja... što? Kako se ja to pretvaram?«
»Znaš ti vrlo dobro. Dosta više. Dosta glumatanja.«
Lissa je zurila u njega širokih, ranjenih očiju. Nije imala pojma da sam ga
ja noćas ponizila. Nije znala da je on povjerovao kako ga ona mrzi.
»Prestani se sažalijevati i reci nam što se zbiva«, otresla sam se na njega.
»Jesi li im rekao ili nisi?«
Njegove su me oči dugo motrile, pune prkosa.
»Ne. Nisam.«
»Ne vjerujem ti.«
»Ja mu vjerujem«, rekla je Lissa.
»Znam da je nemoguće vjerovati da bi nakaza kao ja mogla čuvati tajnu,
pogotovo jer vas dvije ne možete, ali imam važnijeg posla nego širiti
okolo glupe tračeve. Želiš nekoga okriviti? Onda se obrati svom zlatnom
dečku tamo.«
Pratila sam njegov pogled do Jesseja koji se nečemu smijao s onim
kretenom Ralfom.
»Jesse ne zna za to«, rekla je oštro Lissa.
Christianove oči bile su kao zalijepljene za moje.
»Ali on ipak zna. Zar ne, Rose?«
Osjetila sam kako mi se želudac spustio u pete. Da. Jesse je znao. Shvatio
je to one noći u sobi za odmor.
»Nisam mislila... nisam mislila da će ikada reći. Previše se bojao
Dimitrija.«
»Rekla si mu?!« uskliknula je Lissa.
»Ne, sam je pogodio.« Počela sam osjećati mučninu.
»Čini se da nije stao samo na pogađanju«, promrmljao je Christian.
Pobješnjela sam.
»Što ti to sad znači?«
»O! Pa ti ne znaš...«
»Kunem se Bogom, Christiane, zavrnut ću ti vratom poslije sata.«
»Čovječe, stvarno si nestabilna.« Izjavio je to gotovo radosno, ali njegove
sljedeće riječi bile su ozbiljnije. Iako mu je na usnama i dalje titrao onaj
podrugljivi smiješak, a iz očiju žarila ljutnja, kada je progovorio, u
njegovu sam glasu mogla osjetiti trunku nelagode. »Pomalo je razradio
ono što si napisala Lissi u poruci. Dodao je neke detalje.«
»O, kužim. Rekao je da smo se seksali.« Nije mi bilo do okolišanja.
Christian je kimnuo. Tako znači. Jesse je pokušavao podići svoj ugled.
Okej. S tim sam se već mogla nositi. Za moju se reputaciju teško moglo
109
reći da je bajoslovna. Ionako su svi vjerovali da sve vrijeme spavam okolo
s dečkima.
»I... s Ralfom, također. Da ste ti i on...«
Ralf ? Nije bilo tog alkohola ili opojnih sredstava koji bi me natjerali da
ga dotaknem.
»Ja... što? Da sam se seksala i s Ralfom?« Christian je kimnuo glavom.
»Koji kreten! E, stvarno ću ga...«
»To nije sve.«
»Kako? Zar sam možda spavala i s cijelom košarkaškom ekipom?«
»Rekao je... obojica su rekli... kako si im dala... i dopustila da ti piju krv.«
To je zaprepastilo čak i mene. Pijenje krvi tijekom seksa. Najprljavije od
najprljavijeg. Ljigavo. Gore nego da si laka cura ili drolja. Milijardu puta
gore nego činjenica da je Lissa pila moju krv radi preživljavanja. Glavom
su mi odzvanjale dvije riječi: krvna kurva.
»To je ludo!« uzviknula je Lissa. »Rose nikad ne bi... Rose?«
Ali nisam ih više slušala. Bila sam u svome svijetu, a taj me svijet ponio
preko učionice do mjesta gdje su sjedili Jesse i Rali. Obojica su podigli
glave, a lica su im imala izraze koji su bili dijelom podmukli, a dijelom...
nervozni, pretpostavljala sam. Ali to je bilo i za očekivati s obzirom da su
obojica tako drsko širili laži o meni.
Cijeli se razred primirio. Očito su očekivali vidjeti okršaj i moju
nestabilnost u akciji.
»Kojeg vraga vas dvojica izvodite?« upitala sam prijetećim glasom.
Jessejevo uznemireno lice odjednom je poprimilo prestrašen izraz. Možda
je bio viši od mene, ali oboje smo dobro znali tko bi pobijedio da ja
odjednom postanem nasilna. Ralf mi se pak samo arogantno nasmijao.
»Nismo radili ništa što nam ti sama nisi dopustila.« Osmijeh mu je postao
okrutan. »I nemoj ni pomišljati da nam nešto učiniš. Ako izazoveš
tučnjavu, Kirova će te izbaciti i poslati da živiš s ostalim krvnim
kurvama.«
Ostali učenici zadržavali su dah, napeto iščekujući što ćemo nas troje
učiniti. Nije mi bilo jasno kako profesor Nagy ne shvaća kakva se drama
odvija u njegovu razredu.
Željela sam ih obojicu udariti, prebiti ih tako da se onaj sukob između
Dimitrija i Jesseja čini kao tapšanje po ramenu. Željela sam izbrisati onaj
podrugljivi smiješak s Ralfova lica. Ipak, koliki god kreten bio, imao je
pravo. Ako ih samo taknem, Kirova će me izbaciti iz škole ne trepnuvši.
A ako se to dogodi, Lissa će ostati sama. Duboko sam udahnula i donijela
jednu od najtežih odluka u svojemu životu.
Okrenula sam se i otišla.
110
Ostatak dana bio mi je očajan. Povlačenjem iz sukoba s Jessejem i Ralfom
postala sam otvorena meta za izrugivanje. Tračevi i došaptavanja postali
su još gori. Ljudi su bez srama buljili u mene. Smijali mi se. Lissa je
pokušala razgovarati sa mnom i utješiti me, ali nisam obraćala pozornost
čak ni na nju. Na ostalim sam satima sjedila poput zombija, a onda
pohitala na trening s Dimitrijem što sam brže mogla. Znatiželjno me
promotrio, ali nije me ništa pitao.
Kada sam se poslije našla sama u svojoj sobi, zaplakala sam po prvi puta
nakon nekoliko godina.
Poslije toga počela sam oblačiti pidžamu, kad mi je netko pokucao na
vrata. Dimitri. Proučio mi je lice i skrenuo pogled, shvativši da sam
plakala. Bilo mi je jasno da su priče napokon došle i do njega. Znao je.
»Jesi li okej?«
»Nije važno kako sam ja, sjećaš se?« Podigla sam glavu i pogledala ga.
»Je li Lissa dobro? Ovo će joj teško pasti.«
Lice mu je poprimilo neobičan izraz. Mislim da ga je iznenadilo što sam
se u ovakvom trenutku brinula više za Lissu nego za sebe. Rekao mi je da
ga slijedim i poveo me do stražnjeg stubišta, koje je obično bilo
zaključano za učenike. Ali noćas je bilo otvoreno pa mi je rukom pokazao
da iziđem.
»Pet minuta«, upozorio je.
Gonjena znatiželjom, stupila sam vani. Lissa je bila tamo. Trebala sam
osjetiti da je blizu, ali osjećaji su mi bili toliko izvan kontrole, da su
zagušili njezine. Bez riječi me zagrlila i tako držala nekoliko trenutaka.
Morala sam se suzdržati da opet ne zaplačem. Kada smo se razdvojile,
pogledala me smirenim, razumnim očima.
»Žao mi je«, rekla je.
»Nisi ti kriva. Proći će to.«
Očito je sumnjala u to. Ja isto.
»Ne, ja jesam kriva za to«, rekla je. »Učinila je to kako bi se osvetila
meni.«
»Tko?«
»Mia. Jesse i Ralf nisu dovoljno pametni da sami smisle nšto ovakvo. I
sama si rekla da se Jesse previše boji Dimitrija da bi pričao o onome što
se dogodilo. A i zašto bi čekao sve do sada? Prošlo je već puno vremena.
Da je želio širiti tračeve, učinio bi to odmah. Ovo je Mijina osveta zbog
onog što si pričala o njezinim roditeljima. Ne znam kako joj je to pošlo za
rukom, ali ona ih je nagovorila na sve ovo.«
Duboko u sebi shvatila sam da je Lissa u pravu. Jesse i Rali bili su samo
marionete. Mia je bila ta koja je vukla konce.
111
»Sad ne možemo ništa više učiniti«, uzdahnula sam.
»Rose...«
»Ma zaboravi, Liss. Gotovo je, okej?«
Nekoliko me sekundi šutke proučavala.
»Nisam te dugo vidjela da plačeš.«
»Nisam plakala.«
Osjetila sam kako kroz našu vezu teče bol i suosjećanje.
»Ne može ti ovo raditi«, rekla je odlučno.
Gorko sam se nasmijala, pomalo zatečena vlastitom beznadnošću.
»Već jest. Zaprijetila mi je da će mi se osvetiti, da te više neću moći
zaštititi. I uspjelo joj je. Kad se vratim na nastavu...« Želudac mi je
ispunila mučnina. Pomislila sam na svoje prijatelje i kako sam uspjela
steći njihovo poštovanje unatoč tome što smo se povukle iz Akademijina
društvenog života. Sve će to sada nestati. Ovako nešto zauvijek te
obilježi. Posebno među morojima. Jednom krvna kurva, zauvijek krvna
kurva. A najgore od svega bilo je što je neki mračni, skriveni dio mene
zapravo volio vampirski ugriz.
»Nije pošteno da me i dalje moraš štititi«, rekla je.
Nasmijala sam se.
»To je moj posao. Jednog ću dana službeno biti tvoja čuvarica.«
»Znam, ali mislila sam na ovo što se sada zbiva. Ne bi trebala patiti zbog
mene. Ne bi se trebala vječno brinuti i paziti na mene. A ipak, ti to uvijek
činiš. Izbavila si me odavde. Brinula se za sve dok smo živjele same. I
otkad smo se vratile... ti si jedina koja nešto poduzima. Svaki put kad se
slomim, kao na primjer noćas, uz mene si. Ja, ja sam slaba. Nisam kao ti.«
Odmahnula sam glavom.
»Nije važno. To je jednostavno ono što ja činim. I nije mi teško.«
»Da, ali vidi što se dogodilo. Ja sam ta koju Mia mrzi, iako i dalje ne
razumijem zašto,a ti si nastradala. Tome je kraj. Od sada ću ja štititi tebe.«
Na njezinu se licu pojavila odlučnost i sva je zračila nekom prekrasnom
odvažnošću koja me podsjetila na Lissu kakvu sam poznavala prije
nesreće. Ali u isto sam vrijeme osjetila i nešto drugo, nešto mračnije,
gnjev zakopan duboko u njoj. I prije sam znala vidjeti tu njezinu stranu i
nije mi se sviđala. Nisam željela da bude u doticaju s tim dijelom sebe.
Samo sam htjela da bude sigurna.
»Lissa, ne možeš me zaštititi.«
»Mogu«, rekla je neustrašivo. »Postoji jedna stvar koju Mia želi više nego
uništiti tebe i mene. Želi biti prihvaćena. Želi se družiti s plemićkim
morojima i osjećati se kao da je jedna od njih. A ja joj to mogu oduzeti.«
Nasmiješila se. »Mogu ih okrenuti protiv nje.«
112
»Kako?«
»Tako što ću im to reći.« Oči su joj zasvjetlucale.
Mozak mi je večeras sporo radio. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da
shvatim.
»Liss... ne. Ne smiješ rabiti moć kompulzije. Ne na ovome mjestu.«
»Kad već imam ove glupe moći, zašto ih ne bih iskoristila.«
Što je više bude rabila, postat će gore.
Zaustavi je, Rose. Zaustavi je prije nego što oni primijete, prije nego što
primijete i odvedu i nju. Makni je odavde.
»Liss, ako te uhvate...«
Dimitri je provirio.
»Moraš se vratiti unutra, Rose, netko bi mogao naići.«
Panično sam pogledala Lissu, ali već je bila na odlasku.
»Ovog ću se puta ja pobrinuti za sve, Rose. Za sve.«
8 Re: Richelle Mead - Sestre po krvi 1 Sre Jan 11, 2012 11:43 pm
Margita
Administrator
Trinaesto poglavlje
Posljedice laži koju su Jesse i Ralf proširili o meni bile su upravo onako
užasne kao što sam i očekivala. Uspjela sam to preživjeti tako što sam se
ponašala poput konja s naočnjacima koji gleda samo ravno ispred sebe,
zanemarujući sve ostalo. To me spriječilo da ne poludim, jedva, i mrzila
sam to. Sve vrijeme bila sam na rubu suza. Izgubila sam tek i loše
spavala.
Ali koliko god moja situacija bila grozna, nisam se toliko brinula za sebe
koliko za Lissu. Ona se čvrsto držala svog obećanja da će promijeniti
stvari. U početku je to išlo sporo, ali s vremenom sam počela zamjećivati
kako joj za ručkom ili u razredu znaju prići dva-tri plemića i pozdraviti je.
Ona bi ih smjesta počastila svojim prekrasnim osmijehom pa se počela
smijati i razgovarati s njima kao da su oduvijek najbolji prijatelji.
Isprva mi nije bilo jasno kako joj to polazi za rukom. Objasnila mi je da
će rabiti moć kompulzije kako bi pridobila popularne moroje i potom ih
okrenuti protiv Mije. Ali nikad nisam vidjela kako je rabi. Naravno, bilo
je moguće da Lissa osvaja ljude i bez magije. Na kraju krajeva, bila je
zabavna, inteligentna i draga. Tko je ne bi zavolio? Ipak, nagon mi je
govorio da svoje nove prijatelje ne stječe na staromodan način i
naposljetku sam shvatila o čemu se radi.
Služila se kompulzijom kada mene ne bi bilo u blizini. Rijetko sam je
viđala tijekom dana i pošto je znala da ne odobravam uporabu magije,
svoje je moći koristila samo kad nisam bila prisutna.
113
Nakon nekoliko dana te prikrivene magije, znala sam što mi je činiti: bilo
je vrijeme da joj još jednom uđem u glavu. Već sam to uspjela svjesno
postići, mogla sam i sada.
Ili sam se barem tako uvjeravala, dok sam jednoga dana sjedila pod
Stanovim satom i zujala uokolo. Ali nije bilo tako lagano kao što sam
mislila, djelomično zato što sam bila previše napeta da bih se opustila i
otvorila njezinim mislima. Problem je bio i u tome što sam izabrala
vrijeme kad se ona osjećala relativno smirenom. Uvijek bih je
»najglasnije« čula kada su joj emocije bile uzburkane i snažne.
Ipak, pokušala sam s onom metodom koju sam već ranije primijenila,
kada sam špijunirala nju i Christiana. Meditacija. Usporeno disanje.
Zatvorene oči. Bilo mi je teško postići tu vrstu mentalne usredotočenosti,
ali naposljetku mi je pošlo za rukom ostvariti prijelaz. Kliznula sam joj u
um i još jednom doživljavala svijet kroz njezine oči. Bila je na satu
američke književnosti i iako je bilo vrijeme za rad na nekom projektu,
nitko od učenika nije se bavio time pa ni Lissa. Ona i Camille Conta
pričale su prigušenim glasovima, naslonjene na zid u udaljenom kutu
učionice.
»To je tako odvratno«, ustvrdila je odlučno Camille, a lijepo joj se lice
naglo namrštilo. Na sebi je imala plavu suknju od materijala sličnog svili,
čija je dužina isticala njezine savršene duge noge i ujedno izazivala
školski dress code. »Ako ste vas dvije to radile, onda me nimalo ne čudi
da je postala ovisna i učinila ono s Jessejem.«
»Ali ona to nije učinila s Jessejem«, ustrajala je Lissa. »Osim toga, nije
kao da smo se seksale. Samo nismo mogle naći hranitelje i to je to.« Lissa
je svu svoju pozornost usmjerila na Camille i osmjehnula se. »Nije to tako
velika stvar. Svi pretjeruju.«
Camille se doimala kao da ozbiljno sumnja u to, ali što je više gledala
Lissu u oči, pogled joj je postajao sve prazniji. Odjednom se činila
potpuno opčinjenom.
»Je li tako?« upitala je Lissa, glasom mekanim poput svile. »Nije to
velika stvar.«
Camille se ponovno namrštila, pokušavajući se oduprijeti kompulziji. Bilo
je jednostavno nevjerojatno da je Lissa uspjela doći do ove točke s njom
jer, kao što je i Christian zamijetio, primjenjivati kompulziju na morojima
bilo je nečuveno.
Iako je posjedovala snažnu volju, Camille je na kraju izgubila bitku.
»Aha«, rekla je polako. »To doista nije velika stvar.«
»A Jesse je lažljivac.« Poslušno je kimnula.
»Teški lažljivac.«
114
Lissin um gorio je od naprezanja da održi kompulziju. Za to je bio
potreban izniman trud, a posao još nije bio gotov.
»Što radiš večeras?«
»Carly i ja učimo za test kod Matthesona u njezinoj sobi.«
»Pozovi me.«
Camille je razmislila na trenutak.
»Hej, zašto ne bi došla učiti s nama?«
»Rado«, odgovorila je Lissa, smješkajući se. Camille joj je uzvratila
osmijehom.
Lissa je prestala s kompulzijom i istoga ju je trenutka napala vrtoglavica.
Osjećala se tako slabo. Camille se na tren iznenađeno ogledala po razredu,
a potom se otresla neobičnog osjećaja koji ju je snašao.
»Okej, vidimo se onda nakon večere.«
»Vidimo se«, promrmljala je Lissa, gledajući je kako se udaljava. Nakon
što je otišla, Lissa je podigla ruke kako bi svezala kosu u konjski repić.
Ali prstima nije uspijevala obuhvatiti svu kosu kada je odjednom osjetila
par tuđih ruku kako joj pomažu. Brzo se okrenuvši, zastala je i shvatila da
gleda ravno u Christianove ledenoplave oči. Hitro se odmaknula od njega.
»Ne čini to!« uskliknula je uzbuđeno, drhteći od spoznaje da su tek prije
koji trenutak njegove ruke doticale njezine.
Uputio joj je svoj lijen, lagano nakrivljen osmijeh i maknuo s lica
nekoliko neposlušnih pramenova svoje crne kose.
»Je li to zamolba ili naredba?«
»Daj šuti.« Ogledala se po učionici kako bi izbjegla njegov pogled i
ujedno provjerila da ih nitko nije primijetio zajedno.
»Što je? Bojiš se što će tvoji robovi misliti ako te vide kako razgovaraš sa
mnom?«
»To su mi prijatelji«, usprotivila se.
»O! U redu, u redu. Pa naravno da jesu. Mislim, sudeći prema onome što
sam vidio, Camille bi za tebe učinila bilo što, zar ne ? Prijateljice do
samoga kraja.« Prekrižio je ruke preko prsa, a ona unatoč ljutnji nije
mogla ne zamijetiti kako je srebrnkastosiva boja majice dodatno
naglašavala njegovu crnu kosu i plave oči.
»Ona barem nije poput tebe. Ne pretvara se da mi je prijateljica jedan dan,
a drugi me potpuno ignorira bez ikakva očita razloga.«
Licem mu je na trenutak zatitrao zbunjen izraz. Njihov je odnos
posljednjih tjedan dana ispunila ljutnja i rastuća napetost, sve otkad sam
se izderala na njega poslije kraljevske svečanosti. Christian je prestao
komunicirati s Lissom i bezobrazno bi je otpilio kad god bi pokušala
115
započeti razgovor s njim. Povrijeđena i zbunjena, odustala je. A situacija
je postajala sve gora i gora.
Gledajući Christiana kroz Lissine oči, bilo mi je jasno da mu je još uvijek
stalo i da žudi za njom. Ali ponos mu je bio povrijeđen i nije namjeravao
pokazati slabost.
»Ma stvarno?« rekao je oštrim, okrutnim glasom. »Pa ja sam mislio da se
svi pripadnici plemstva tako ponašaju. Tebi to ide kao od šale. Ili možda
rabiš kompulziju na meni kako bih mislio da si dvolična gadura. Možda u
stvari nisi. Ipak, čisto sumnjam.«
Lissa je porumenjela na spomen riječi kompulzija i još jednom zabrinuto
pogledala razred, ali na kraju je odlučila da mu neće priuštiti zadovoljstvo
i nastaviti prepirku. Umjesto toga uputila mu je još jedan prijeziran
pogled i otišla pridružiti se skupini plemića koji su se tiskali nad
zadatkom.
Vrativši se u sebe, praznim sam pogledom preletjela preko učionice,
pokušavajući posložiti u glavi sve što sam maloprije vidjela. Jedan dio
mene počeo je žaliti Christiana. Ali bio je to ipak vrlo malen dio i lako
sam ga zanemarila.
Ujutro sljedećega dana zaputila sam se na svoj uobičajeni trening s
Dimitrijem. Vrijeme provedeno s njim postalo mi je najdraže u danu,
dijelom zato što sam se zaljubila u njega, a dijelom jer mi je to bila prilika
da se maknem od ostalih.
Počeli smo kao i obično trčanjem. Trčao je uz mene, dajući mi upute
tihim i gotovo nježnim glasom, vjerojatno zabrinut da ne izazove živčani
slom. Nekako je doznao za glasine koje su kružile o meni, ali nikada ih
nije spomenuo.
Kada smo završili, uslijedila je borbena vježba u kojoj sam predmete iz
svoje trenutačne okoline trebala upotrijebiti kao oružje i napasti ga. Na
svoje iznenađenje, uspjela sam mu zadati nekoliko udaraca iako se činilo
da od njih više patim ja nego on. Uvijek bih ja bila ta koja je zateturala
natrag, a on se ne bi pomaknuo ni milimetar. Ali to me nije spriječilo da
ga napadam ponovno i ponovno. Borila sam se gonjena nekim slijepim
bijesom. Nisam znala protiv koga se u tim trenucima zapravo borim:
protiv Mije, Jesseja ili Ralfa. A možda i protiv svih troje.
Dimitri je konačno rekao da smo gotovi s treningom. Pokupili smo
opremu kojom smo se koristili i vratili je u spremište. Dok smo je
pospremali, okrznuo me pogledom, a potom ga vratio i zadržao na meni.
»Tvoje ruke.« Taj je komentar popratio nekom psovkom na ruskom. Do
sada sam već mogla razaznati kada je psovao, ali nikako me nije htio
naučiti što išta od toga znači. »Gdje su ti rukavice?«
116
Spustila sam pogled na svoje ruke. Već su tjednima patile, a današnji ih je
dan dokrajčio. Koža je od hladnoće bila gruba i ispucala, a na nekim je
dijelovima i malo krvarila. Žuljevi su mi bili natekli.
»Nemam ih. Nikad mi nisu trebale u Portlandu.«
Ponovno je opsovao i pozvao me da sjednem u stolicu dok je otišao po
kutijicu s prvom pomoći. Brišući krv mokrom gazom, rekao mi je duboka
glasa:
»Onda ćemo ti ih nabaviti.«
Zagledala sam se u svoje ranjene ruke.
»Ovo je tek početak, zar ne?«
»Početak čega?«
»Pretvaram se u Albertu. Bit ću poput nje... i ostalih čuvarica. One su sve
tako grube i žilave. Sva ta borba i treniranje, uvijek na otvorenome, više
nisu lijepe.« Zastala sam. »Ovaj... ovaj život. Uništava ih malo-pomalo.
Njihov izgled, mislim.«
Oklijevao je na tren, podigavši pogled s mojih ruku. Njegove su me tople,
smeđe oči pozorno motrile i osjetila sam kako me nešto steže u prsima. K
vragu. Nisam si smjela dopustiti ovakve osjećaje u njegovoj blizini.
»To se tebi ne može dogoditi. Previše si...« Trudio se pronaći pravu riječ,
a ja sam za to vrijeme u glavi dovršavala njegovu rečenicu. Božanska.
Nevjerojatno seksi. Odustavši, naposljetku je samo rekao: »Tebi se to
neće dogoditi.«
Ponovno se posvetio mojim rukama. Je li... je li me smatrao zgodnom?
Oduvijek sam znala kakvu reakciju izazivam kod dečki svojih godina, ali
on mi je bio potpuna nepoznanica. Stezanje u prsima postalo je
intenzivnije.
»Dogodilo se mojoj mami. Nekad je bila prekrasna. Mislim, još je uvijek
lijepa, na svoj način. Ali ne kao prije.« Gorko sam dodala: »Nisam je već
dugo vidjela. Možda sad izgleda potpuno drugačije.«
»Ne voliš baš svoju majku«, primijetio je.
»Kuži se, ha?«
»Ali jedva je poznaješ.«
»O tome se i radi. Napustila me. Ostavila me da me odgaja Akademija.«
Nakon što je završio s čišćenjem otvorenih rana na mojim rukama,
pronašao je staklenku melema i stao njime trljati grube dijelove kože.
Pomalo sam se izgubila dok je svojim snažnim rukama masirao moje.
»Znam da to misliš, ali što je drugo trebala uraditi? Ti želiš postati
čuvarica i znam da ti to puno znači. Misliš li da se ona drukčije osjećala?
Misliš li da je trebala odustati od toga kako bi te odgajala kad bi ti ovako i
onako većinu života provela ovdje?«
117
Nije mi se sviđalo kada su me napadali s toliko razumnih argumenata.
»Želiš reći da sam licemjerna?«
»Samo kažem da je možda ne bi trebala toliko osuđivati. Ona je vrlo
ugledna i poštovana dhampirka, a ti si na dobrome putu postati poput
nje.«
»Ne bi je ubilo da me češće posjećuje«, promrmljala sam. »Valjda si u
pravu. Donekle. Moglo je biti i gore. Mogla sam odrasti među krvnim
kurvama.«
Dimitri je podigao pogled.
»Ja sam odgojen u dhampirskoj komuni. Nije tako loše kao što
zamišljaš.«
»O!« Odjednom sam se osjećala vrlo glupo. »Nisam mislila...«
»Sve je u redu.« Vratio se mojim rukama.
»Ovaj... jesi li tamo imao obitelj? Odrastao si s njima?« Kimnuo je.
»Živio sam s majkom i dvjema sestrama. Nakon što sam počeo ići u
školu, više ih nisam toliko viđao, ali ostali smo u vezi. U dhampirskim
zajednicama obitelj je na prvome mjestu. Tamo ima puno ljubavi, bez
obzira na priče koje si možda čula.«
Vratio mi se osjećaj gorčine pa sam spustila glavu kako bih sakrila
prijezir u očima. Dimitri je sa svojom osramoćenom majkom i sestrama
imao puno sretniji obiteljski život nego ja sa svojom »poštovanom«
majkom čuvaricom. I zasigurno je puno bolje poznavao svoju mamu nego
ja.
»Da, ali... nije li to pomalo čudno? Mislim, zar tamo ne dolazi puno
morojskih muškaraca kako bi... znaš?«
Kružnim mi je pokretima masirao ruke.
»Ponekad.«
U njegovu je tonu bilo nešto opasno, nešto što me upozoravalo da je ovo
škakljiva tema.
»Ja... žao mi je. Nisam mislila ništa loše...«
»Zapravo... vjerojatno i ne bi mislila da je to tako loše«, rekao je nakon
što smo gotovo cijelu minutu šutjeli. Na usnama mu se pojavio ukočen
smiješak. »Ti ne poznaješ svoga oca, zar ne?«
Odmahnula sam glavom.
»Ne. Jedino što znam jest da je sigurno imao zakon kosu.«
Dimitri je hitro podigao pogled, a njegove su me oči pozorno gledale.
»Da. Sigurno.« Vrativši se mojim rukama, oprezno je izjavio: »Ja sam
svoga poznavao.« Smrznula sam se.
»Stvarno? Većina moroja ne ostane nakon što... hoću reći, neki ostanu, ali
znaš, uglavnom...«
118
»Pa, sviđala mu se moja majka.« Riječ »sviđala« nije izgovorio na lijep
način. »I često ju je posjećivao. On je ujedno i otac mojim sestrama. Ali
kad bi došao... pa, loše se odnosio prema mojoj majci. Činio je neke
užasne stvari.«
»Kao...« Oklijevala sam. Ipak smo sada razgovarali o Dimitrijevoj majci.
Nisam znala dokle smijem ići. »Stvari koje imaju veze s krvnim
kurvama?«
»Kao stvari koje imaju veze s njegovim šakama i njezinim licem«,
odgovorio je hladno.
Iako je već završio sa stavljanjem zavoja, i dalje me držao za ruke. Nisam
znala je li to uopće i zamijetio. Ja sigurno jesam. Ruke su mu bile velike i
tople, a prsti dugački i graciozni. Bili su to prsti koji su u nekom drugom
životu mogli pripadati pijanistu.
»O, Bože«, izustila sam. Kako užasno. Čvršće sam ga primila za ruke.
Uzvratio mi je stiskom. »To je grozno. A ona... ona je samo dopustila da
se to događa?«
»Da.« Kutovi njegovih usana lagano su se izvili u vragolast, ali tužan
smiješak. »Ali ja nisam.«
Osjetila sam navalu uzbuđenja.
»Reci mi, reci mi da si ga prebio na mrtvo ime.«
Široko se osmjehnuo.
»Jesam.«
»Opa!« Nisam mislila da Dimitri može biti još više cool, ali očito sam
pogriješila. »Prebio si vlastitog oca. Mislim, to je grozno... to što se
dogodilo. Ali, vau. Stvarno jesi bog.«
Trepnuo je.
»Što?«
»Uh, ništa, ništa.« Brže-bolje sam krenula promijeniti temu. »Koliko si
tada imao godina?«
Činilo se da još pokušava odgonetnuti komentar o bogu.
»Trinaest.«
Opa. Bog, u to nema sumnje.
»Prebio si starog kad ti je bilo trinaesti«
»Nije bilo tako teško. Bio sam puno snažniji od njega i gotovo jednako
visok. Nisam mu mogao dopustiti da to i dalje radi. Netko ga je morao
naučiti da ako si plemić i moroj, to ne znači da drugim ljudima možeš
raditi što poželiš, pa čak i krvnim kurvama.«
Zabuljila sam se u njega. Nisam mogla vjerovati što je upravo rekao o
svojoj majci.
»Žao mi je.«
119
»U redu je.«
U glavi su mi se počeli slagati dijelovi slagalice.
»Zato si se toliko uzrujao zbog Jesseja, zar ne? On je bio još jedan plemić
koji pokušava iskoristiti dhampirku.«
Dimitri je skrenuo pogled.
»Bilo je i drugih razloga. Na kraju krajeva, ipak si kršila pravila i...«
Nije dovršio, nego me pogledao ravno u oči, od čega je medu nama naglo
porasla temperatura. Nažalost, spomen Jessejeva imena zaprijetio mi je
pokvariti raspoloženje. Spustila sam pogled.
»Znam da si čuo što ljudi govore o meni, da sam...«
»Znam da to nije istina«, prekinuo me.
Ostala sam iznenađena njegovim brzim i odlučnim odgovo¬rom pa sam
ga glupo počela dovoditi u pitanje.
»Da, ali kako ti...«
»Zato jer te poznajem, Rose«, odvratio je čvrsto. »Znam kakva si osoba. I
znam da ćeš jednoga dana biti sjajna čuvarica.«
Govorio je to s takvim uvjerenjem da sam ubrzo ponovno počela osjećati
onu toplinu kako raste među nama.
»Drago mi je da barem netko vjeruje u mene. Svi ostali smatraju me
neodgovornom.«
»Kad vidim kako se više brineš za Lissu nego za sebe...« Odmahnuo je
glavom. »Ne. Bolje razumiješ svoje odgovornosti nego neki čuvari koji su
dvostruko stariji od tebe. Učinit ćeš što god je potrebno da uspiješ.«
Opet je izveo onu cool stvar s jednom obrvom.
»Ne želim odrezati kosu«, objasnila sam mu. Izgledao je zbunjeno.
»Pa ni ne moraš. To nije obvezno.«
»Sve ostale čuvarice režu kosu. Tako pokazuju svoje tetovaže.«
Posve neočekivano ispustio je moje ruke i nagnuo se naprijed. Polako je
pružio ruku i uhvatio pramen moje kose te ga stao zamišljeno vrtjeti oko
jednoga prsta. Ukipila sam se i jedan kratak trenutak na svijetu nije
postojalo ništa osim njegovih nježnih dodira na mojoj kosi. Onda ju je
pustio, izgledajući pomalo zatečen onime što je učinio. Kao da mu je
pomalo bilo neugodno.
»Nemoj je odrezati«, rekao je iznenada.
Nekim mi se čudom vratila moć govora.
»Ali onda nitko neće vidjeti moje tetovaže.«
Krenuo je prema vratima dok mu je na usnama zaigrao malen smiješak.
»Nosi je podignutu«.
120
Četrnaesto poglavlje
Sljedećih nekoliko dana nastavila sam špijunirati Lissu, osjećajući blagu
krivnju svaki put kada bih ušla u njezin um. Uvijek je mrzila kada bi mi
se to slučajno dogodilo, a sada sam to radila namjerno.
Promatrala sam kako se malo-pomalo vraća u igru i zauzima svoje mjesto
među najutjecajnijim morojima u školi. Nije mogla izvesti kompulziju na
cijeloj skupini ljudi, ali zadobivanje naklonosti svake osobe pojedinačno
bilo je jednako učinkovito, iako sporije. Većini ipak nije bila potrebna
kompulzija da bi se opet počeli družiti s njom. Puno njih nije bilo toliko
umišljeno kao što su se doimali: sjećali su se Lisse otprije i voljeli je zbog
nje same. Ubrzo je imala vlastito vjerno društvo i nakon mjesec i pol od
našega povratka na Akademiju, činilo se kao da nikada nije ni otišla. A
tijekom svojeg povratka na vrh, sve je vrijeme branila mene i govorila
protiv Mije i Jesseja.
Kliznula sam joj u misli jednoga jutra, upravo dok se spremala za
doručak. Posljednjih dvadesetak minuta provela je sušeći i ravnajući kosu,
a to već dugo nije činila. Natalie, koja je sjedila na krevetu u njihovoj
sobi, cijeli je postupak promatrala sa znatiželjom. Kada se Lissa krenula
šminkati, Natalie je konačno progovorila.
»Hej, poslije nastave smo mislile gledati film kod Erin u sobi. Hoćeš li
doći?« Uvijek sam zbijala šale o tome koliko je Natalie dosadna, ali
njezina prijateljica Erin... ta je imala osobnost suhozida.
»Ne mogu. Obećala sam Camille da ću joj pomoći s izbjeljivanjem
Carlyne kose.«
»U posljednje vrijeme doista se puno družiš s njima.«
»Valjda.« Lissa je nanijela maškaru na trepavice, od čega su joj oči
postale veće.
»Mislila sam da ti se oni više ne sviđaju.«
»Predomislila sam se.«
»Čini se da su oni odjednom ludi za tobom. Mislim, ti bi se svakome
svidjela, ali kad ste se vratile, uopće nisi razgovarala s njima, a i oni su
tebe potpuno ignorirali. Ali čula sam ih kako stalno pričaju o tebi. To je
valjda normalno, jer su oni i Mijini prijatelji, ali nije li čudno kako su te
odjednom tako zavoljeli? Ono, uvijek prvo čekaju da vide što ti želiš pa
tek onda prave planove. I hrpa njih sada brani Rose, što je doista ludo.
Naravno, ja nisam nikad povjerovala u one priče koje kruže o njoj, ali
nikad nisam pomišljala da je moguće...»
Iza Nataliena brbljanja krila se trunka sumnje i Lissa je to osjetila. Natalie
vjerojatno nikad nije ni sanjala da bi se tu moglo raditi o kompulziji, ali
MIN@
121
Lissa nije mogla dopustiti da se bezazlena pitanja pretvore u nešto
opasnije.
»Znaš što«, prekinula ju je. »Možda ipak poslije skoknem do Erin.
Kladim se da bojanje Carlyne kose neće trajati tako dugo.«
Ponuda je skrenula Nataliene misli.
»Stvarno? O, pa to bi bilo sjajno. Baš mi je pričala kako je tužna što te u
posljednje vrijeme tako malo viđa, a ja sam joj rekla...«
Sve se nastavilo po starom. Lissa se i dalje koristila kompulzijom, a
popularnost joj je svakim danom sve više rasla. Šutke sam to promatrala,
uvijek pomalo zabrinuta, iako su se zahvaljujući njezinu trudu stišala
govorkanja i konstantno buljenje koja sam prije morala trpjeti.
»Ovo bi nam se moglo osvetiti«, šapnula sam joj jedan dan u crkvi.
»Netko će postati sumnjičav i početi postavljati pitanja.«
»Prestani biti tako melodramatična. Ovdje se odnosi moći stalno
mijenjaju.«
»Ali ne ovako.«
»Zar misliš da ovo ne bih mogla postići samo uz pomoć svoje neodoljive
osobnosti?«
»Naravno da bi, ali ako je Christian gotovo odmah uspio ono uočiti, onda
bi i netko drugi mogao...«
Moje je riječi prekinulo naprasno cerekanje dvoje učenika koji su sjedili
nekoliko klupa iza nas. Dignuvši pogled, shvatila sam da bulje ravno u
mene. Nisu se ni trudili prikriti svoje glupo smijuljenje.
Skrenula sam pogled, pokušavajući ih ignorirati i odjednom poželjela da
svećenik što brže započne misu. Lissa im je uzvratila pogled, a lice joj je
iznenada poprimilo oštar izraz. Nije prozborila ni riječ, ali njihovi su
osmijesi naglo popustili pod njezinim upornim pogledom.
»Recite joj da vam je žao«, kazala im je. »I budite uvjerljivi.«
Začas su se počeli usrdno ispričavati i moliti me za oprost. Nisam mogla
vjerovati što se događa. Upotrijebila je kompulziju u javnosti, u crkvi, od
svih mjesta. I to na dvoje ljudi odjednom.
Naposljetku su iscrpili sve isprike, ali Lissa nije bila gotova.
»To je najbolje što možete?« obrecnula se na njih.
Oči su im se panično razrogačile, obojica prestravljeni da su je razbjesnili.
»Liss«, rekla sam brzo, taknuvši joj ruku. »U redu je. Ja, ovaj, prihvaćam
njihove isprike.«
Na licu joj se i dalje vidjelo neodobravanje, ali na kraju je samo kimnula.
Dečki su odahnuli.
122
K vragu. Nikada nisam bila toliko sretna što počinje misa. Kroz našu sam
vezu osjetila kako Lissu ispunjava neko mračno za dovoljstvo. To nije
bilo svojstveno njoj i nije mi se nimalo svidjelo.
U pokušaju da skrenem misli s njezina uznemiravajućeg ponašanja,
počela sam promatrati druge ljude. Bilo je to nešto što sam često činila.
Blizu nas sjedio je Christian i netremice gledao u Lissu, izraza lica koji bi
se gotovo mogao opisati kao bolan. I dalje mi nije bilo jasno zašto dolazi
u crkvu. Činilo se kao da se vječito bori s nečim.
U prednjem dijelu crkve svećenik je opet govorio o sv. Vladimira.
»Njegov duh bio je snažan i uistinu je bio obdaren od Boga. Kada bi ih
dotaknuo, bogalji bi prohodali, a slijepci progledali. Gdje bi on kročio,
cvijeće je cvalo.«
Čovječe, moroji su doista trebali nabaviti neke nove svece...
Mogao je izliječiti bogalje i slijepce?
Potpuno sam zaboravila na sv. Vladimira. Mason je spomenuo kako je
Vladimir vraćao ljude u život i tada me to podsjetilo na Lissu. Ali onda su
me zaokupile neke druge stvari. Nisam već dugo razmišljala o svecu i
njegovoj »od sjenke poljubljenoj« čuvarici, kao ni o njihovoj povezanosti.
Kako sam mogla to previdjeti? Shvatila sam da profesorica Karp nije bila
jedini moroj koji je poput Lisse mogao izliječiti ljude. I Vladimir je imao
tu moć.
»I sve to vrijeme mase su mu dolazile, voljele ga i željno slijedile njegov
nauk te ga slušale kako širi riječ Božju...«
Okrenula sam se i zagledala u Lissu. Zbunjeno me pogledala.
»Što je?«
Nisam imala priliku objasniti joj, nisam znala ni kako bih to uobličila u
riječi, jer su me odveli natrag u sobu čim je misa završila.
U sobi sam na internetu potražila više podataka o sv. Vladimiru, ali nisam
pronašla ništa korisno. K vragu! Mason je bio pregledao knjige u knjižnici
i obavijestio me da i u njima piše vrlo malo. I što sad? Nije bilo drugoga
načina doznati nešto više o tom prastarom svecu.
Ili možda jest? Što je ono Christian rekao prvi dan kada je bio s Lissom?
A s druge strane imamo staru kutiju prepunu škrabotina blagoslovljenoga
i ludoga svetoga Vladimira.
Spremište iznad kapelice. Tamo su se nalazili njegovi zapisi na koje je
pokazao Christian. Morala sam ih pregledati, ali kako? Sve ćenika nisam
mogla zamoliti. Kako bi reagirao ako dozna da mu sc učenici šuljaju
tamo? To bi bio kraj za Christianov mali brlog. Ali možda, možda bi mi
upravo Christian mogao pomoći. No bila jc nedjelja i neću ga vidjeti sve
123
do sutra poslijepodne. A čak i tada ni sam znala hoće li mi se uopće
pružiti prilika da razgovaram s njim.
Kasnije sam se zaputila na trening, no prije toga sam svratila u kuhinju
kako bih zgrabila pločicu od cjelovitih žitarica. Na putu sam prošla pokraj
dvojice novaka, Milesa i Anthonyja. Miles je za-fućkao kada me ugledao.
»Što ima novoga, Rose? Jesi li jako usamljena? Fali ti malo muškog
društva?«
Anthony se nasmijao.
»Ne mogu te ugristi, ali ti zato mogu dati nešto drugo što sigurno želiš.«
Morala sam proći kroz vrata na kojima su stajali kako bih izišla.
Prostrijelila sam ih pogledom i progurala se, ali Miles me obuhvatio oko
struka, a jednu ruku spustio na moju stražnjicu.
»Miči te ruke s mene prije negoli ti nabijem zube u grlo«, zaprijetila sam
mu, otrgnuvši se od njega, ali onda sam tresnula u Anthonyja.
»Ma hajde«, rekao je Anthony, »mislio sam da ti ne smeta biti u klinču s
dvojicom tipova.«
Iznenada se začuo glas:
»Ako se vas dvojica smjesta ne maknete, završit ćete u puno neugodnijem
klinču, sa mnom.« Mason. Moj junak.
»Daj ne seri, Ashforde«, rekao je Miles. Bio je krupniji od Anthonyja pa
se otišao obračunati s Masonom. Anthony se pak odmakao od mene jer ga
je odjednom više zanimalo hoće li doći do tučnjave. U zraku je bilo toliko
testosterona da sam mislila kako će mi trebati plinska maska.
»I ti je ševiš?« upitao je Miles Masona. »što, ne želiš je dijeliti?«
»Reci još jednu riječ o njoj i otkinut ću ti glavu.«
»Zašto? Pa ona je samo jeftina krvna kur...«
Mason ga je raspalio šakom posred lica. Milesu od toga nije odletjela
glava s ramena, nije bilo ni krvi, ali je izgledalo kao da mu je prouzročilo
puno boli. Oči su mu se razrogačile pa se bacio na Masona. Potom se
hodnikom proširio zvuk otvaranja vrata i svi su se smrznuli na mjestu.
Novaci su se strogo kažnjavali za tučnjave.
»To su sigurno čuvari.« Mason se nacerio. »Želite li da saznaju kako ste
htjeli pretući djevojku?«
Miles i Anthony su razmijenili poglede.
»Hajde«, rekao je Anthony. »Idemo. Nemamo vremena za ovo.«
Kada su otišli, okrenula sam se prema Masonu.
»Pretući djevojku?«
»Nema na čemu«, odgovorio je suho.
»Nije mi trebala tvoja pomoć.«
»Naravno da nije. Išlo ti je posve dobro i samoj.«
124
»Samo su me uhvatili nespremnu, to je sve. Već bih se ja pozabavila
njima.«
»Slušaj, nemoj na meni iskaljivati gnjev koji osjećaš prema njima.«
»Jednostavno ne volim da se prema meni ponašaš kao prema... curi.«
»Ali ti jesi cura. I samo sam ti htio pomoći.«
Pogledala sam ga i na licu mu vidjela ozbiljnost. Namjere su mu bile
iskrene. Nije imalo smisla da se prema njemu odnosim kao gadura kad je
u posljednje vrijeme bilo toliko drugih ljudi koje sam mogla mrziti.
»Pa... hvala ti. I oprosti što sam se tako otresla na tebe.«
Još smo malo razgovarali i uspjela sam iz njega izvući najnovije školske
tračeve. I on je zamijetio Lissin nagli uspon na društvenoj ljestvici
Akademije, ali u tome nije nalazio ništa čudno. Dok smo razgovarali,
uočila sam kako mu se licem širi onaj izraz obožavanja kakav je uvijek
imao u mojoj blizini. Njegovi osjećaji prema meni rastužili su me pa čak i
učinili da se osjećam krivom.
Koliko bi bilo teško, zapitala sam se, izići s njim na spoj? Bio je drag,
duhovit i relativno zgodan. Dobro smo se slagali. Zašto sam se stalno
uvaljivala u komplicirane odnose s drugim tipovima kada je pokraj mene
bio savršeno drag dečko koji me želio? Zašto mu jednostavno nisam
mogla uzvratiti osjećaje ?
Odgovor mi se ponudio i prije negoli sam dovršila pitanje. Nisam mogla
biti Masonova djevojka jer kada sam zamišljala da mi netko drži u
zagrljaju i šapuće mi zavodljive riječi na uho, taj netko uvijek je imao
ruski naglasak.
Mason me nastavio gledati s obožavanjem, posve nesvjestan misli koje su
mi kružile glavom. Vidjevši njegov pogled, odjednom sam shvatila kako
bih ga mogla iskoristiti za ono što sam htjela.
Osjećajući blagu krivnju, razgovor sam ubacila u malo zavodljiviju brzinu
i gledala kako Mason sve više blista od sreće.
Naslonila sam se pokraj njega na zid tako da su nam se ruke dodirivale i
lijeno mu se osmjehnula.
»Znaš, i dalje mi malo smeta tvoje herojsko spašavanje, ali stvarno si ih
dobro zastrašio. Zbog toga se gotovo isplatilo proći cijelu ovu muku.«
»Ali to ti i dalje smeta?«
Prstima sam lagano prošla njegovom nadlanicom.
»Ne. Mislim, jako je seksi u načelu, ali ne i u praksi.«
Nasmijao se.
»Ma vraga nije.« Uhvatio me za ruku i prodor no pogledao. »Ponekad ti
treba da te netko spasi. Mislim da ti se to i sviđa, samo si ne možeš
priznati.«
125
»A ja mislim da tebe uzbuđuje spašavanje drugih, ali to ne želiš priznati.«
»Nemaš ti pojma što mene uzbuđuje. Spašavanje djeva u nevolji kao ti
samo je stvar časti«, izjavio je uznosito.
Potisnula sam potrebu da ga zveknem zbog djeve u nevolji.
»Onda to i dokaži. Učini mi uslugu samo zato što je to prava stvar.«
»Nema frke«, odgovorio je. »Samo reci.«
»Želim da preneseš poruku Christianu Ozeri.«
Oduševljenje mu je naglo splasnulo.
»Ma što?... Ne misliš valjda ozbiljno.«
»Da. Potpuno.«
»Rose... ne mogu razgovarati s njim. Znaš to.«
»Ali rekao si da ćeš mi pomoći. I da je pomaganje ’djevama u nevolji’
stvar časti.«
»Zbilja ne vidim kakve veze čast ima s ovim.« Potrudila sam se uputiti
mu svoj najzamamniji pogled. Popustio je. »Što želiš da mu kažem?«
»Reci mu da mi hitno trebaju knjige sv. Vladimira. One u spremištu.
Mora mi ih krišom pribaviti što je brže moguće. Reci mu da je to za Lissu.
I reci mu... reci mu da sam lagala one noći kada se održavao svečani
prijam.« Oklijevala sam. »Reci mu da mi je žao.«
»Ne razumijem ništa od toga.«
»I ne moraš razumjeti. Samo to učini. Molim te...« Ponovno sam nabacila
osmijeh mišice.
Na brzinu me uvjerio da će učiniti sve u svojoj moći i potom otišao na
ručak, a ja sam se otputila na trening.
Posljedice laži koju su Jesse i Ralf proširili o meni bile su upravo onako
užasne kao što sam i očekivala. Uspjela sam to preživjeti tako što sam se
ponašala poput konja s naočnjacima koji gleda samo ravno ispred sebe,
zanemarujući sve ostalo. To me spriječilo da ne poludim, jedva, i mrzila
sam to. Sve vrijeme bila sam na rubu suza. Izgubila sam tek i loše
spavala.
Ali koliko god moja situacija bila grozna, nisam se toliko brinula za sebe
koliko za Lissu. Ona se čvrsto držala svog obećanja da će promijeniti
stvari. U početku je to išlo sporo, ali s vremenom sam počela zamjećivati
kako joj za ručkom ili u razredu znaju prići dva-tri plemića i pozdraviti je.
Ona bi ih smjesta počastila svojim prekrasnim osmijehom pa se počela
smijati i razgovarati s njima kao da su oduvijek najbolji prijatelji.
Isprva mi nije bilo jasno kako joj to polazi za rukom. Objasnila mi je da
će rabiti moć kompulzije kako bi pridobila popularne moroje i potom ih
okrenuti protiv Mije. Ali nikad nisam vidjela kako je rabi. Naravno, bilo
je moguće da Lissa osvaja ljude i bez magije. Na kraju krajeva, bila je
zabavna, inteligentna i draga. Tko je ne bi zavolio? Ipak, nagon mi je
govorio da svoje nove prijatelje ne stječe na staromodan način i
naposljetku sam shvatila o čemu se radi.
Služila se kompulzijom kada mene ne bi bilo u blizini. Rijetko sam je
viđala tijekom dana i pošto je znala da ne odobravam uporabu magije,
svoje je moći koristila samo kad nisam bila prisutna.
113
Nakon nekoliko dana te prikrivene magije, znala sam što mi je činiti: bilo
je vrijeme da joj još jednom uđem u glavu. Već sam to uspjela svjesno
postići, mogla sam i sada.
Ili sam se barem tako uvjeravala, dok sam jednoga dana sjedila pod
Stanovim satom i zujala uokolo. Ali nije bilo tako lagano kao što sam
mislila, djelomično zato što sam bila previše napeta da bih se opustila i
otvorila njezinim mislima. Problem je bio i u tome što sam izabrala
vrijeme kad se ona osjećala relativno smirenom. Uvijek bih je
»najglasnije« čula kada su joj emocije bile uzburkane i snažne.
Ipak, pokušala sam s onom metodom koju sam već ranije primijenila,
kada sam špijunirala nju i Christiana. Meditacija. Usporeno disanje.
Zatvorene oči. Bilo mi je teško postići tu vrstu mentalne usredotočenosti,
ali naposljetku mi je pošlo za rukom ostvariti prijelaz. Kliznula sam joj u
um i još jednom doživljavala svijet kroz njezine oči. Bila je na satu
američke književnosti i iako je bilo vrijeme za rad na nekom projektu,
nitko od učenika nije se bavio time pa ni Lissa. Ona i Camille Conta
pričale su prigušenim glasovima, naslonjene na zid u udaljenom kutu
učionice.
»To je tako odvratno«, ustvrdila je odlučno Camille, a lijepo joj se lice
naglo namrštilo. Na sebi je imala plavu suknju od materijala sličnog svili,
čija je dužina isticala njezine savršene duge noge i ujedno izazivala
školski dress code. »Ako ste vas dvije to radile, onda me nimalo ne čudi
da je postala ovisna i učinila ono s Jessejem.«
»Ali ona to nije učinila s Jessejem«, ustrajala je Lissa. »Osim toga, nije
kao da smo se seksale. Samo nismo mogle naći hranitelje i to je to.« Lissa
je svu svoju pozornost usmjerila na Camille i osmjehnula se. »Nije to tako
velika stvar. Svi pretjeruju.«
Camille se doimala kao da ozbiljno sumnja u to, ali što je više gledala
Lissu u oči, pogled joj je postajao sve prazniji. Odjednom se činila
potpuno opčinjenom.
»Je li tako?« upitala je Lissa, glasom mekanim poput svile. »Nije to
velika stvar.«
Camille se ponovno namrštila, pokušavajući se oduprijeti kompulziji. Bilo
je jednostavno nevjerojatno da je Lissa uspjela doći do ove točke s njom
jer, kao što je i Christian zamijetio, primjenjivati kompulziju na morojima
bilo je nečuveno.
Iako je posjedovala snažnu volju, Camille je na kraju izgubila bitku.
»Aha«, rekla je polako. »To doista nije velika stvar.«
»A Jesse je lažljivac.« Poslušno je kimnula.
»Teški lažljivac.«
114
Lissin um gorio je od naprezanja da održi kompulziju. Za to je bio
potreban izniman trud, a posao još nije bio gotov.
»Što radiš večeras?«
»Carly i ja učimo za test kod Matthesona u njezinoj sobi.«
»Pozovi me.«
Camille je razmislila na trenutak.
»Hej, zašto ne bi došla učiti s nama?«
»Rado«, odgovorila je Lissa, smješkajući se. Camille joj je uzvratila
osmijehom.
Lissa je prestala s kompulzijom i istoga ju je trenutka napala vrtoglavica.
Osjećala se tako slabo. Camille se na tren iznenađeno ogledala po razredu,
a potom se otresla neobičnog osjećaja koji ju je snašao.
»Okej, vidimo se onda nakon večere.«
»Vidimo se«, promrmljala je Lissa, gledajući je kako se udaljava. Nakon
što je otišla, Lissa je podigla ruke kako bi svezala kosu u konjski repić.
Ali prstima nije uspijevala obuhvatiti svu kosu kada je odjednom osjetila
par tuđih ruku kako joj pomažu. Brzo se okrenuvši, zastala je i shvatila da
gleda ravno u Christianove ledenoplave oči. Hitro se odmaknula od njega.
»Ne čini to!« uskliknula je uzbuđeno, drhteći od spoznaje da su tek prije
koji trenutak njegove ruke doticale njezine.
Uputio joj je svoj lijen, lagano nakrivljen osmijeh i maknuo s lica
nekoliko neposlušnih pramenova svoje crne kose.
»Je li to zamolba ili naredba?«
»Daj šuti.« Ogledala se po učionici kako bi izbjegla njegov pogled i
ujedno provjerila da ih nitko nije primijetio zajedno.
»Što je? Bojiš se što će tvoji robovi misliti ako te vide kako razgovaraš sa
mnom?«
»To su mi prijatelji«, usprotivila se.
»O! U redu, u redu. Pa naravno da jesu. Mislim, sudeći prema onome što
sam vidio, Camille bi za tebe učinila bilo što, zar ne ? Prijateljice do
samoga kraja.« Prekrižio je ruke preko prsa, a ona unatoč ljutnji nije
mogla ne zamijetiti kako je srebrnkastosiva boja majice dodatno
naglašavala njegovu crnu kosu i plave oči.
»Ona barem nije poput tebe. Ne pretvara se da mi je prijateljica jedan dan,
a drugi me potpuno ignorira bez ikakva očita razloga.«
Licem mu je na trenutak zatitrao zbunjen izraz. Njihov je odnos
posljednjih tjedan dana ispunila ljutnja i rastuća napetost, sve otkad sam
se izderala na njega poslije kraljevske svečanosti. Christian je prestao
komunicirati s Lissom i bezobrazno bi je otpilio kad god bi pokušala
115
započeti razgovor s njim. Povrijeđena i zbunjena, odustala je. A situacija
je postajala sve gora i gora.
Gledajući Christiana kroz Lissine oči, bilo mi je jasno da mu je još uvijek
stalo i da žudi za njom. Ali ponos mu je bio povrijeđen i nije namjeravao
pokazati slabost.
»Ma stvarno?« rekao je oštrim, okrutnim glasom. »Pa ja sam mislio da se
svi pripadnici plemstva tako ponašaju. Tebi to ide kao od šale. Ili možda
rabiš kompulziju na meni kako bih mislio da si dvolična gadura. Možda u
stvari nisi. Ipak, čisto sumnjam.«
Lissa je porumenjela na spomen riječi kompulzija i još jednom zabrinuto
pogledala razred, ali na kraju je odlučila da mu neće priuštiti zadovoljstvo
i nastaviti prepirku. Umjesto toga uputila mu je još jedan prijeziran
pogled i otišla pridružiti se skupini plemića koji su se tiskali nad
zadatkom.
Vrativši se u sebe, praznim sam pogledom preletjela preko učionice,
pokušavajući posložiti u glavi sve što sam maloprije vidjela. Jedan dio
mene počeo je žaliti Christiana. Ali bio je to ipak vrlo malen dio i lako
sam ga zanemarila.
Ujutro sljedećega dana zaputila sam se na svoj uobičajeni trening s
Dimitrijem. Vrijeme provedeno s njim postalo mi je najdraže u danu,
dijelom zato što sam se zaljubila u njega, a dijelom jer mi je to bila prilika
da se maknem od ostalih.
Počeli smo kao i obično trčanjem. Trčao je uz mene, dajući mi upute
tihim i gotovo nježnim glasom, vjerojatno zabrinut da ne izazove živčani
slom. Nekako je doznao za glasine koje su kružile o meni, ali nikada ih
nije spomenuo.
Kada smo završili, uslijedila je borbena vježba u kojoj sam predmete iz
svoje trenutačne okoline trebala upotrijebiti kao oružje i napasti ga. Na
svoje iznenađenje, uspjela sam mu zadati nekoliko udaraca iako se činilo
da od njih više patim ja nego on. Uvijek bih ja bila ta koja je zateturala
natrag, a on se ne bi pomaknuo ni milimetar. Ali to me nije spriječilo da
ga napadam ponovno i ponovno. Borila sam se gonjena nekim slijepim
bijesom. Nisam znala protiv koga se u tim trenucima zapravo borim:
protiv Mije, Jesseja ili Ralfa. A možda i protiv svih troje.
Dimitri je konačno rekao da smo gotovi s treningom. Pokupili smo
opremu kojom smo se koristili i vratili je u spremište. Dok smo je
pospremali, okrznuo me pogledom, a potom ga vratio i zadržao na meni.
»Tvoje ruke.« Taj je komentar popratio nekom psovkom na ruskom. Do
sada sam već mogla razaznati kada je psovao, ali nikako me nije htio
naučiti što išta od toga znači. »Gdje su ti rukavice?«
116
Spustila sam pogled na svoje ruke. Već su tjednima patile, a današnji ih je
dan dokrajčio. Koža je od hladnoće bila gruba i ispucala, a na nekim je
dijelovima i malo krvarila. Žuljevi su mi bili natekli.
»Nemam ih. Nikad mi nisu trebale u Portlandu.«
Ponovno je opsovao i pozvao me da sjednem u stolicu dok je otišao po
kutijicu s prvom pomoći. Brišući krv mokrom gazom, rekao mi je duboka
glasa:
»Onda ćemo ti ih nabaviti.«
Zagledala sam se u svoje ranjene ruke.
»Ovo je tek početak, zar ne?«
»Početak čega?«
»Pretvaram se u Albertu. Bit ću poput nje... i ostalih čuvarica. One su sve
tako grube i žilave. Sva ta borba i treniranje, uvijek na otvorenome, više
nisu lijepe.« Zastala sam. »Ovaj... ovaj život. Uništava ih malo-pomalo.
Njihov izgled, mislim.«
Oklijevao je na tren, podigavši pogled s mojih ruku. Njegove su me tople,
smeđe oči pozorno motrile i osjetila sam kako me nešto steže u prsima. K
vragu. Nisam si smjela dopustiti ovakve osjećaje u njegovoj blizini.
»To se tebi ne može dogoditi. Previše si...« Trudio se pronaći pravu riječ,
a ja sam za to vrijeme u glavi dovršavala njegovu rečenicu. Božanska.
Nevjerojatno seksi. Odustavši, naposljetku je samo rekao: »Tebi se to
neće dogoditi.«
Ponovno se posvetio mojim rukama. Je li... je li me smatrao zgodnom?
Oduvijek sam znala kakvu reakciju izazivam kod dečki svojih godina, ali
on mi je bio potpuna nepoznanica. Stezanje u prsima postalo je
intenzivnije.
»Dogodilo se mojoj mami. Nekad je bila prekrasna. Mislim, još je uvijek
lijepa, na svoj način. Ali ne kao prije.« Gorko sam dodala: »Nisam je već
dugo vidjela. Možda sad izgleda potpuno drugačije.«
»Ne voliš baš svoju majku«, primijetio je.
»Kuži se, ha?«
»Ali jedva je poznaješ.«
»O tome se i radi. Napustila me. Ostavila me da me odgaja Akademija.«
Nakon što je završio s čišćenjem otvorenih rana na mojim rukama,
pronašao je staklenku melema i stao njime trljati grube dijelove kože.
Pomalo sam se izgubila dok je svojim snažnim rukama masirao moje.
»Znam da to misliš, ali što je drugo trebala uraditi? Ti želiš postati
čuvarica i znam da ti to puno znači. Misliš li da se ona drukčije osjećala?
Misliš li da je trebala odustati od toga kako bi te odgajala kad bi ti ovako i
onako većinu života provela ovdje?«
117
Nije mi se sviđalo kada su me napadali s toliko razumnih argumenata.
»Želiš reći da sam licemjerna?«
»Samo kažem da je možda ne bi trebala toliko osuđivati. Ona je vrlo
ugledna i poštovana dhampirka, a ti si na dobrome putu postati poput
nje.«
»Ne bi je ubilo da me češće posjećuje«, promrmljala sam. »Valjda si u
pravu. Donekle. Moglo je biti i gore. Mogla sam odrasti među krvnim
kurvama.«
Dimitri je podigao pogled.
»Ja sam odgojen u dhampirskoj komuni. Nije tako loše kao što
zamišljaš.«
»O!« Odjednom sam se osjećala vrlo glupo. »Nisam mislila...«
»Sve je u redu.« Vratio se mojim rukama.
»Ovaj... jesi li tamo imao obitelj? Odrastao si s njima?« Kimnuo je.
»Živio sam s majkom i dvjema sestrama. Nakon što sam počeo ići u
školu, više ih nisam toliko viđao, ali ostali smo u vezi. U dhampirskim
zajednicama obitelj je na prvome mjestu. Tamo ima puno ljubavi, bez
obzira na priče koje si možda čula.«
Vratio mi se osjećaj gorčine pa sam spustila glavu kako bih sakrila
prijezir u očima. Dimitri je sa svojom osramoćenom majkom i sestrama
imao puno sretniji obiteljski život nego ja sa svojom »poštovanom«
majkom čuvaricom. I zasigurno je puno bolje poznavao svoju mamu nego
ja.
»Da, ali... nije li to pomalo čudno? Mislim, zar tamo ne dolazi puno
morojskih muškaraca kako bi... znaš?«
Kružnim mi je pokretima masirao ruke.
»Ponekad.«
U njegovu je tonu bilo nešto opasno, nešto što me upozoravalo da je ovo
škakljiva tema.
»Ja... žao mi je. Nisam mislila ništa loše...«
»Zapravo... vjerojatno i ne bi mislila da je to tako loše«, rekao je nakon
što smo gotovo cijelu minutu šutjeli. Na usnama mu se pojavio ukočen
smiješak. »Ti ne poznaješ svoga oca, zar ne?«
Odmahnula sam glavom.
»Ne. Jedino što znam jest da je sigurno imao zakon kosu.«
Dimitri je hitro podigao pogled, a njegove su me oči pozorno gledale.
»Da. Sigurno.« Vrativši se mojim rukama, oprezno je izjavio: »Ja sam
svoga poznavao.« Smrznula sam se.
»Stvarno? Većina moroja ne ostane nakon što... hoću reći, neki ostanu, ali
znaš, uglavnom...«
118
»Pa, sviđala mu se moja majka.« Riječ »sviđala« nije izgovorio na lijep
način. »I često ju je posjećivao. On je ujedno i otac mojim sestrama. Ali
kad bi došao... pa, loše se odnosio prema mojoj majci. Činio je neke
užasne stvari.«
»Kao...« Oklijevala sam. Ipak smo sada razgovarali o Dimitrijevoj majci.
Nisam znala dokle smijem ići. »Stvari koje imaju veze s krvnim
kurvama?«
»Kao stvari koje imaju veze s njegovim šakama i njezinim licem«,
odgovorio je hladno.
Iako je već završio sa stavljanjem zavoja, i dalje me držao za ruke. Nisam
znala je li to uopće i zamijetio. Ja sigurno jesam. Ruke su mu bile velike i
tople, a prsti dugački i graciozni. Bili su to prsti koji su u nekom drugom
životu mogli pripadati pijanistu.
»O, Bože«, izustila sam. Kako užasno. Čvršće sam ga primila za ruke.
Uzvratio mi je stiskom. »To je grozno. A ona... ona je samo dopustila da
se to događa?«
»Da.« Kutovi njegovih usana lagano su se izvili u vragolast, ali tužan
smiješak. »Ali ja nisam.«
Osjetila sam navalu uzbuđenja.
»Reci mi, reci mi da si ga prebio na mrtvo ime.«
Široko se osmjehnuo.
»Jesam.«
»Opa!« Nisam mislila da Dimitri može biti još više cool, ali očito sam
pogriješila. »Prebio si vlastitog oca. Mislim, to je grozno... to što se
dogodilo. Ali, vau. Stvarno jesi bog.«
Trepnuo je.
»Što?«
»Uh, ništa, ništa.« Brže-bolje sam krenula promijeniti temu. »Koliko si
tada imao godina?«
Činilo se da još pokušava odgonetnuti komentar o bogu.
»Trinaest.«
Opa. Bog, u to nema sumnje.
»Prebio si starog kad ti je bilo trinaesti«
»Nije bilo tako teško. Bio sam puno snažniji od njega i gotovo jednako
visok. Nisam mu mogao dopustiti da to i dalje radi. Netko ga je morao
naučiti da ako si plemić i moroj, to ne znači da drugim ljudima možeš
raditi što poželiš, pa čak i krvnim kurvama.«
Zabuljila sam se u njega. Nisam mogla vjerovati što je upravo rekao o
svojoj majci.
»Žao mi je.«
119
»U redu je.«
U glavi su mi se počeli slagati dijelovi slagalice.
»Zato si se toliko uzrujao zbog Jesseja, zar ne? On je bio još jedan plemić
koji pokušava iskoristiti dhampirku.«
Dimitri je skrenuo pogled.
»Bilo je i drugih razloga. Na kraju krajeva, ipak si kršila pravila i...«
Nije dovršio, nego me pogledao ravno u oči, od čega je medu nama naglo
porasla temperatura. Nažalost, spomen Jessejeva imena zaprijetio mi je
pokvariti raspoloženje. Spustila sam pogled.
»Znam da si čuo što ljudi govore o meni, da sam...«
»Znam da to nije istina«, prekinuo me.
Ostala sam iznenađena njegovim brzim i odlučnim odgovo¬rom pa sam
ga glupo počela dovoditi u pitanje.
»Da, ali kako ti...«
»Zato jer te poznajem, Rose«, odvratio je čvrsto. »Znam kakva si osoba. I
znam da ćeš jednoga dana biti sjajna čuvarica.«
Govorio je to s takvim uvjerenjem da sam ubrzo ponovno počela osjećati
onu toplinu kako raste među nama.
»Drago mi je da barem netko vjeruje u mene. Svi ostali smatraju me
neodgovornom.«
»Kad vidim kako se više brineš za Lissu nego za sebe...« Odmahnuo je
glavom. »Ne. Bolje razumiješ svoje odgovornosti nego neki čuvari koji su
dvostruko stariji od tebe. Učinit ćeš što god je potrebno da uspiješ.«
Opet je izveo onu cool stvar s jednom obrvom.
»Ne želim odrezati kosu«, objasnila sam mu. Izgledao je zbunjeno.
»Pa ni ne moraš. To nije obvezno.«
»Sve ostale čuvarice režu kosu. Tako pokazuju svoje tetovaže.«
Posve neočekivano ispustio je moje ruke i nagnuo se naprijed. Polako je
pružio ruku i uhvatio pramen moje kose te ga stao zamišljeno vrtjeti oko
jednoga prsta. Ukipila sam se i jedan kratak trenutak na svijetu nije
postojalo ništa osim njegovih nježnih dodira na mojoj kosi. Onda ju je
pustio, izgledajući pomalo zatečen onime što je učinio. Kao da mu je
pomalo bilo neugodno.
»Nemoj je odrezati«, rekao je iznenada.
Nekim mi se čudom vratila moć govora.
»Ali onda nitko neće vidjeti moje tetovaže.«
Krenuo je prema vratima dok mu je na usnama zaigrao malen smiješak.
»Nosi je podignutu«.
120
Četrnaesto poglavlje
Sljedećih nekoliko dana nastavila sam špijunirati Lissu, osjećajući blagu
krivnju svaki put kada bih ušla u njezin um. Uvijek je mrzila kada bi mi
se to slučajno dogodilo, a sada sam to radila namjerno.
Promatrala sam kako se malo-pomalo vraća u igru i zauzima svoje mjesto
među najutjecajnijim morojima u školi. Nije mogla izvesti kompulziju na
cijeloj skupini ljudi, ali zadobivanje naklonosti svake osobe pojedinačno
bilo je jednako učinkovito, iako sporije. Većini ipak nije bila potrebna
kompulzija da bi se opet počeli družiti s njom. Puno njih nije bilo toliko
umišljeno kao što su se doimali: sjećali su se Lisse otprije i voljeli je zbog
nje same. Ubrzo je imala vlastito vjerno društvo i nakon mjesec i pol od
našega povratka na Akademiju, činilo se kao da nikada nije ni otišla. A
tijekom svojeg povratka na vrh, sve je vrijeme branila mene i govorila
protiv Mije i Jesseja.
Kliznula sam joj u misli jednoga jutra, upravo dok se spremala za
doručak. Posljednjih dvadesetak minuta provela je sušeći i ravnajući kosu,
a to već dugo nije činila. Natalie, koja je sjedila na krevetu u njihovoj
sobi, cijeli je postupak promatrala sa znatiželjom. Kada se Lissa krenula
šminkati, Natalie je konačno progovorila.
»Hej, poslije nastave smo mislile gledati film kod Erin u sobi. Hoćeš li
doći?« Uvijek sam zbijala šale o tome koliko je Natalie dosadna, ali
njezina prijateljica Erin... ta je imala osobnost suhozida.
»Ne mogu. Obećala sam Camille da ću joj pomoći s izbjeljivanjem
Carlyne kose.«
»U posljednje vrijeme doista se puno družiš s njima.«
»Valjda.« Lissa je nanijela maškaru na trepavice, od čega su joj oči
postale veće.
»Mislila sam da ti se oni više ne sviđaju.«
»Predomislila sam se.«
»Čini se da su oni odjednom ludi za tobom. Mislim, ti bi se svakome
svidjela, ali kad ste se vratile, uopće nisi razgovarala s njima, a i oni su
tebe potpuno ignorirali. Ali čula sam ih kako stalno pričaju o tebi. To je
valjda normalno, jer su oni i Mijini prijatelji, ali nije li čudno kako su te
odjednom tako zavoljeli? Ono, uvijek prvo čekaju da vide što ti želiš pa
tek onda prave planove. I hrpa njih sada brani Rose, što je doista ludo.
Naravno, ja nisam nikad povjerovala u one priče koje kruže o njoj, ali
nikad nisam pomišljala da je moguće...»
Iza Nataliena brbljanja krila se trunka sumnje i Lissa je to osjetila. Natalie
vjerojatno nikad nije ni sanjala da bi se tu moglo raditi o kompulziji, ali
MIN@
121
Lissa nije mogla dopustiti da se bezazlena pitanja pretvore u nešto
opasnije.
»Znaš što«, prekinula ju je. »Možda ipak poslije skoknem do Erin.
Kladim se da bojanje Carlyne kose neće trajati tako dugo.«
Ponuda je skrenula Nataliene misli.
»Stvarno? O, pa to bi bilo sjajno. Baš mi je pričala kako je tužna što te u
posljednje vrijeme tako malo viđa, a ja sam joj rekla...«
Sve se nastavilo po starom. Lissa se i dalje koristila kompulzijom, a
popularnost joj je svakim danom sve više rasla. Šutke sam to promatrala,
uvijek pomalo zabrinuta, iako su se zahvaljujući njezinu trudu stišala
govorkanja i konstantno buljenje koja sam prije morala trpjeti.
»Ovo bi nam se moglo osvetiti«, šapnula sam joj jedan dan u crkvi.
»Netko će postati sumnjičav i početi postavljati pitanja.«
»Prestani biti tako melodramatična. Ovdje se odnosi moći stalno
mijenjaju.«
»Ali ne ovako.«
»Zar misliš da ovo ne bih mogla postići samo uz pomoć svoje neodoljive
osobnosti?«
»Naravno da bi, ali ako je Christian gotovo odmah uspio ono uočiti, onda
bi i netko drugi mogao...«
Moje je riječi prekinulo naprasno cerekanje dvoje učenika koji su sjedili
nekoliko klupa iza nas. Dignuvši pogled, shvatila sam da bulje ravno u
mene. Nisu se ni trudili prikriti svoje glupo smijuljenje.
Skrenula sam pogled, pokušavajući ih ignorirati i odjednom poželjela da
svećenik što brže započne misu. Lissa im je uzvratila pogled, a lice joj je
iznenada poprimilo oštar izraz. Nije prozborila ni riječ, ali njihovi su
osmijesi naglo popustili pod njezinim upornim pogledom.
»Recite joj da vam je žao«, kazala im je. »I budite uvjerljivi.«
Začas su se počeli usrdno ispričavati i moliti me za oprost. Nisam mogla
vjerovati što se događa. Upotrijebila je kompulziju u javnosti, u crkvi, od
svih mjesta. I to na dvoje ljudi odjednom.
Naposljetku su iscrpili sve isprike, ali Lissa nije bila gotova.
»To je najbolje što možete?« obrecnula se na njih.
Oči su im se panično razrogačile, obojica prestravljeni da su je razbjesnili.
»Liss«, rekla sam brzo, taknuvši joj ruku. »U redu je. Ja, ovaj, prihvaćam
njihove isprike.«
Na licu joj se i dalje vidjelo neodobravanje, ali na kraju je samo kimnula.
Dečki su odahnuli.
122
K vragu. Nikada nisam bila toliko sretna što počinje misa. Kroz našu sam
vezu osjetila kako Lissu ispunjava neko mračno za dovoljstvo. To nije
bilo svojstveno njoj i nije mi se nimalo svidjelo.
U pokušaju da skrenem misli s njezina uznemiravajućeg ponašanja,
počela sam promatrati druge ljude. Bilo je to nešto što sam često činila.
Blizu nas sjedio je Christian i netremice gledao u Lissu, izraza lica koji bi
se gotovo mogao opisati kao bolan. I dalje mi nije bilo jasno zašto dolazi
u crkvu. Činilo se kao da se vječito bori s nečim.
U prednjem dijelu crkve svećenik je opet govorio o sv. Vladimira.
»Njegov duh bio je snažan i uistinu je bio obdaren od Boga. Kada bi ih
dotaknuo, bogalji bi prohodali, a slijepci progledali. Gdje bi on kročio,
cvijeće je cvalo.«
Čovječe, moroji su doista trebali nabaviti neke nove svece...
Mogao je izliječiti bogalje i slijepce?
Potpuno sam zaboravila na sv. Vladimira. Mason je spomenuo kako je
Vladimir vraćao ljude u život i tada me to podsjetilo na Lissu. Ali onda su
me zaokupile neke druge stvari. Nisam već dugo razmišljala o svecu i
njegovoj »od sjenke poljubljenoj« čuvarici, kao ni o njihovoj povezanosti.
Kako sam mogla to previdjeti? Shvatila sam da profesorica Karp nije bila
jedini moroj koji je poput Lisse mogao izliječiti ljude. I Vladimir je imao
tu moć.
»I sve to vrijeme mase su mu dolazile, voljele ga i željno slijedile njegov
nauk te ga slušale kako širi riječ Božju...«
Okrenula sam se i zagledala u Lissu. Zbunjeno me pogledala.
»Što je?«
Nisam imala priliku objasniti joj, nisam znala ni kako bih to uobličila u
riječi, jer su me odveli natrag u sobu čim je misa završila.
U sobi sam na internetu potražila više podataka o sv. Vladimiru, ali nisam
pronašla ništa korisno. K vragu! Mason je bio pregledao knjige u knjižnici
i obavijestio me da i u njima piše vrlo malo. I što sad? Nije bilo drugoga
načina doznati nešto više o tom prastarom svecu.
Ili možda jest? Što je ono Christian rekao prvi dan kada je bio s Lissom?
A s druge strane imamo staru kutiju prepunu škrabotina blagoslovljenoga
i ludoga svetoga Vladimira.
Spremište iznad kapelice. Tamo su se nalazili njegovi zapisi na koje je
pokazao Christian. Morala sam ih pregledati, ali kako? Sve ćenika nisam
mogla zamoliti. Kako bi reagirao ako dozna da mu sc učenici šuljaju
tamo? To bi bio kraj za Christianov mali brlog. Ali možda, možda bi mi
upravo Christian mogao pomoći. No bila jc nedjelja i neću ga vidjeti sve
123
do sutra poslijepodne. A čak i tada ni sam znala hoće li mi se uopće
pružiti prilika da razgovaram s njim.
Kasnije sam se zaputila na trening, no prije toga sam svratila u kuhinju
kako bih zgrabila pločicu od cjelovitih žitarica. Na putu sam prošla pokraj
dvojice novaka, Milesa i Anthonyja. Miles je za-fućkao kada me ugledao.
»Što ima novoga, Rose? Jesi li jako usamljena? Fali ti malo muškog
društva?«
Anthony se nasmijao.
»Ne mogu te ugristi, ali ti zato mogu dati nešto drugo što sigurno želiš.«
Morala sam proći kroz vrata na kojima su stajali kako bih izišla.
Prostrijelila sam ih pogledom i progurala se, ali Miles me obuhvatio oko
struka, a jednu ruku spustio na moju stražnjicu.
»Miči te ruke s mene prije negoli ti nabijem zube u grlo«, zaprijetila sam
mu, otrgnuvši se od njega, ali onda sam tresnula u Anthonyja.
»Ma hajde«, rekao je Anthony, »mislio sam da ti ne smeta biti u klinču s
dvojicom tipova.«
Iznenada se začuo glas:
»Ako se vas dvojica smjesta ne maknete, završit ćete u puno neugodnijem
klinču, sa mnom.« Mason. Moj junak.
»Daj ne seri, Ashforde«, rekao je Miles. Bio je krupniji od Anthonyja pa
se otišao obračunati s Masonom. Anthony se pak odmakao od mene jer ga
je odjednom više zanimalo hoće li doći do tučnjave. U zraku je bilo toliko
testosterona da sam mislila kako će mi trebati plinska maska.
»I ti je ševiš?« upitao je Miles Masona. »što, ne želiš je dijeliti?«
»Reci još jednu riječ o njoj i otkinut ću ti glavu.«
»Zašto? Pa ona je samo jeftina krvna kur...«
Mason ga je raspalio šakom posred lica. Milesu od toga nije odletjela
glava s ramena, nije bilo ni krvi, ali je izgledalo kao da mu je prouzročilo
puno boli. Oči su mu se razrogačile pa se bacio na Masona. Potom se
hodnikom proširio zvuk otvaranja vrata i svi su se smrznuli na mjestu.
Novaci su se strogo kažnjavali za tučnjave.
»To su sigurno čuvari.« Mason se nacerio. »Želite li da saznaju kako ste
htjeli pretući djevojku?«
Miles i Anthony su razmijenili poglede.
»Hajde«, rekao je Anthony. »Idemo. Nemamo vremena za ovo.«
Kada su otišli, okrenula sam se prema Masonu.
»Pretući djevojku?«
»Nema na čemu«, odgovorio je suho.
»Nije mi trebala tvoja pomoć.«
»Naravno da nije. Išlo ti je posve dobro i samoj.«
124
»Samo su me uhvatili nespremnu, to je sve. Već bih se ja pozabavila
njima.«
»Slušaj, nemoj na meni iskaljivati gnjev koji osjećaš prema njima.«
»Jednostavno ne volim da se prema meni ponašaš kao prema... curi.«
»Ali ti jesi cura. I samo sam ti htio pomoći.«
Pogledala sam ga i na licu mu vidjela ozbiljnost. Namjere su mu bile
iskrene. Nije imalo smisla da se prema njemu odnosim kao gadura kad je
u posljednje vrijeme bilo toliko drugih ljudi koje sam mogla mrziti.
»Pa... hvala ti. I oprosti što sam se tako otresla na tebe.«
Još smo malo razgovarali i uspjela sam iz njega izvući najnovije školske
tračeve. I on je zamijetio Lissin nagli uspon na društvenoj ljestvici
Akademije, ali u tome nije nalazio ništa čudno. Dok smo razgovarali,
uočila sam kako mu se licem širi onaj izraz obožavanja kakav je uvijek
imao u mojoj blizini. Njegovi osjećaji prema meni rastužili su me pa čak i
učinili da se osjećam krivom.
Koliko bi bilo teško, zapitala sam se, izići s njim na spoj? Bio je drag,
duhovit i relativno zgodan. Dobro smo se slagali. Zašto sam se stalno
uvaljivala u komplicirane odnose s drugim tipovima kada je pokraj mene
bio savršeno drag dečko koji me želio? Zašto mu jednostavno nisam
mogla uzvratiti osjećaje ?
Odgovor mi se ponudio i prije negoli sam dovršila pitanje. Nisam mogla
biti Masonova djevojka jer kada sam zamišljala da mi netko drži u
zagrljaju i šapuće mi zavodljive riječi na uho, taj netko uvijek je imao
ruski naglasak.
Mason me nastavio gledati s obožavanjem, posve nesvjestan misli koje su
mi kružile glavom. Vidjevši njegov pogled, odjednom sam shvatila kako
bih ga mogla iskoristiti za ono što sam htjela.
Osjećajući blagu krivnju, razgovor sam ubacila u malo zavodljiviju brzinu
i gledala kako Mason sve više blista od sreće.
Naslonila sam se pokraj njega na zid tako da su nam se ruke dodirivale i
lijeno mu se osmjehnula.
»Znaš, i dalje mi malo smeta tvoje herojsko spašavanje, ali stvarno si ih
dobro zastrašio. Zbog toga se gotovo isplatilo proći cijelu ovu muku.«
»Ali to ti i dalje smeta?«
Prstima sam lagano prošla njegovom nadlanicom.
»Ne. Mislim, jako je seksi u načelu, ali ne i u praksi.«
Nasmijao se.
»Ma vraga nije.« Uhvatio me za ruku i prodor no pogledao. »Ponekad ti
treba da te netko spasi. Mislim da ti se to i sviđa, samo si ne možeš
priznati.«
125
»A ja mislim da tebe uzbuđuje spašavanje drugih, ali to ne želiš priznati.«
»Nemaš ti pojma što mene uzbuđuje. Spašavanje djeva u nevolji kao ti
samo je stvar časti«, izjavio je uznosito.
Potisnula sam potrebu da ga zveknem zbog djeve u nevolji.
»Onda to i dokaži. Učini mi uslugu samo zato što je to prava stvar.«
»Nema frke«, odgovorio je. »Samo reci.«
»Želim da preneseš poruku Christianu Ozeri.«
Oduševljenje mu je naglo splasnulo.
»Ma što?... Ne misliš valjda ozbiljno.«
»Da. Potpuno.«
»Rose... ne mogu razgovarati s njim. Znaš to.«
»Ali rekao si da ćeš mi pomoći. I da je pomaganje ’djevama u nevolji’
stvar časti.«
»Zbilja ne vidim kakve veze čast ima s ovim.« Potrudila sam se uputiti
mu svoj najzamamniji pogled. Popustio je. »Što želiš da mu kažem?«
»Reci mu da mi hitno trebaju knjige sv. Vladimira. One u spremištu.
Mora mi ih krišom pribaviti što je brže moguće. Reci mu da je to za Lissu.
I reci mu... reci mu da sam lagala one noći kada se održavao svečani
prijam.« Oklijevala sam. »Reci mu da mi je žao.«
»Ne razumijem ništa od toga.«
»I ne moraš razumjeti. Samo to učini. Molim te...« Ponovno sam nabacila
osmijeh mišice.
Na brzinu me uvjerio da će učiniti sve u svojoj moći i potom otišao na
ručak, a ja sam se otputila na trening.
9 Re: Richelle Mead - Sestre po krvi 1 Sre Jan 11, 2012 11:44 pm
Margita
Administrator
Petnaesto poglavlje
Mason je ispunio obećanje.
Pronašao me sljedeći dan poslije nastave, s kutijom prepunom knjiga u
rukama.
»Imam ih«, rekao je. »Brzo ih uzmi prije nego što nadrljaš zbog
razgovora sa mnom.«
Predao mi ih je, a ja sam progunđala. Bile su teške.
»Dobio si ih od Christiana?«
»Aha. Uspio sam razgovarati s njim a da nas nitko ne opazi. Ne znam jesi
li primijetila, ali tip je pomalo bahat.«
»O da, primijetila sam.« Nagradila sam Masona osmijehom zbog kojeg je
sav zablistao. »Hvala ti. Ovo mi puno znači.«
126
Odvukla sam plijen u svoju sobu, posve svjesna koliko je čudno da se
netko poput mene, tko mrzi učenje iz dna duše, sprema zakopati u
prašnjavu gomilu črčkarija iz četrnaestoga stoljeća. Ali kada sam otvorila
prvu knjigu vidjela sam da se u stvari radi o pretiscima pretisaka još
starijih pretisaka, jer nešto toliko drevno već bi se odavno raspalo.
Prelistavši knjige, otkrila sam da se dijele u tri kategorije: jedne su bile
napisane poslije smrti sv. Vladimira, druge su napisali ljudi koji su živjeli
u isto vrijeme kad i on, a tu je bio i svojevrsni dnevnik koji je napisao sam
svetac. Što li je ono Mason rekao o primarnim i sekundarnim izvorima?
Posljednje dvije skupine knjiga bile su one koje sam ja trebala. Tko god je
nanovo tiskao te knjige, ujedno je i dovoljno osuvremenio jezik pa se
nisam morala mučiti sa staroengleskim ili čak ruskim jer ipak je sv.
Vladimir živio u staroj domovini.
Danas izliječih majku Savinu koju su već poduže mučili oštri bolovi u
trbuhu. Njezina boljka je nestala, ali Bog mi nije dopustio da olako
izvedem taj čin. Slab sam i vrti mi se, osjećam kako ludilo pokušava
prodrijeti u moj um. Svaki se dan Bogu zahvaljujem na Anni od sjenke
poljubljenoj, jer bez nje ovo ne bih mogao izdržati.
Ponovno Anna. I to »od sjenke poljubljena«. Vladimir je često pisao o
njoj, između ostaloga. Većinu je vremena zapisivao dugačke propovijedi,
slične onima koje sam slušala u crkvi. Superdosadno. Ipak, na nekim se
mjestima knjiga čitala poput osobnog dnevnika, s puno opisa
svakodnevnoga života. I ako to nije bila samo hrpa izmišljotina, on je
uistinu sve vrijeme iscjeljivao ljude. Bolesne ljude. Ozlijeđene. Pa čak i
biljke. Uvele je žetve vraćao u život kada su ljudi umirali od gladi. A
ponekad bi samo iz zabave učinio da se cvijeće rascvate.
Što sam više čitala, to mi je bilo jasnije da je Vladimir bio sretnik što je
uza se imao Annu, jer je doista bio mučena duša. Njegove su ga moći
iscrpljivale što ih je više koristio. Znao ga je hvatati nekontroliran bijes ili
tuga, a sve to bez ikakva povoda. Za svoja je stanja krivio demone i slične
gluparije, ali bilo je očito da je patio od depresije. Jednom se čak, priznao
je u dnevniku, pokušao ubiti. Anna ga je spriječila.
Poslije sam u knjizi koju je napisao neki tip što je poznavao Vladimira
pročitala:
Mnogi drže čudesnom moć što je blagoslovljeni Vladimir ima nad
drugima. Moroji i dhampiri hrle k njemu i slušaju svaku njegovu riječ,
radosni samo što mogu biti u njegovoj blizini. Neki tvrde da je ludilo, a ne
duh, ono što ga nadahnjuje, ali većina ga obožava i učinili bi što god od
njih zatraži. Na taj način Bog obilježava svoje miljenike i ako iza takvih
127
trenutaka slijede očaj i halucinacije, mala je to žrtva za sve dobro i
vođstvo što ga pokazuje među narodom.
Sve me to podsjećalo na ono što je i svećenik ispričao, ali slutila sam da
se ovdje ne radi samo o »karizmi«. Ljudi su ga obožavali i slijepo slušali
sve što bi im rekao. Da, Vladimir se koristio kompulzijom, u to sam bila
posve sigurna. U to se vrijeme puno moroja koristilo kompulzijom, ali
nikada na drugim morojima ili dhampirima. Jednostavno to nisu mogli.
Jedino Lissa jest.
Zaklopila sam knjigu i naslonila se na krevet. Vladimir je iscjeljivao
biljke i životinje. Mogao je koristiti kompulziju na masama. I sudeći po
svemu, uporaba takvih moći odvela ga je u ludilo i depresiju.
Najčudnije od svega bilo je što su svi njegovu čuvaricu opisivali kao od
»sjenke poljubljenu«. Taj me izraz počeo mučiti od prvoga trena kad sam
ga čula...
»Ti si od sjenkepoljubljena. Moraš se pobrinuti za nju!«
Te mi je riječi uputila profesorica Karp. Vikala je dok ih je izgovarala,
zgrabivši me za majicu i privukavši bliže k sebi. Dogodilo se to jedne
noći prije dvije godine u glavnome dijelu više škole kamo sam pošla
vratiti knjigu. Već je bilo vrijeme kada je bio zabranjen izlazak iz soba pa
su hodnici zjapili prazni. Iznenada sam čula nekakvu buku, a potom se
profesorica Karp pojavila iza ugla, unezvijerena i s mahnitim pogledom u
očima. Gurnula me uza zid i čvrsto zgrabila rukama.
»Razumiješ li?« Bila sam dovoljno vješta u samoobrani da je odgurnem,
ali sledila sam se od šoka.
»Ne.«
»Oni dolaze po mene. A doći će i po nju.«
»Po koga?«
»Lissu. Moraš je zaštititi. Što je više bude rabila, postat će gore. Zaustavi
je, Rose. Zaustavi je prije nego što oni primijete, prije nego što primijete i
odvedu i nju. Makni je odavde.«
»Ja... kako to mislite? Odvesti je... iz Akademije?«
»Da! Morate smjesta otići odavde. Vas dvije ste povezane. Sve je sada na
tebi. Odvedi je daleko odavde.«
Ono što je govorila zvučalo je ludo. Nitko nije samo tako napuštao
Akademiju. Ali dok me tako držala, zagledana duboko u moje oči,
odjednom me preplavio neki čudan osjećaj. Um mi je obuzela nekakva
izmaglica i sve što je govorila iznenada je imalo smisla, iznenada je to
bila najrazumnija stvar na svijetu. Da. Morala sam skloniti Lissu, odvesti
je...
128
Hodnik je ispunilo glasno koračanje i iza ugla se pojavila skupina čuvara.
Nisam ih prepoznala, nisu pripadali našoj školi. Silom su je maknuli s
mene, obuzdavajući njezino divlje koprcanje. Netko me upitao jesam li
dobro, ali ja nisam mogla odvojiti pogled od profesorice Karp.
»Ne dopusti joj da rabi moć!« povikala je. »Spasi je. Spasi je od nje
same!«
Čuvari su mi poslije objasnili kako joj nije bilo dobro i da je odvedena na
mjesto gdje će se moći oporaviti. Tamo će se za nju pobrinuti, uvjeravali
su me. S vremenom će ozdraviti.
To se nikada nije dogodilo.
U mislima sam se vratila u sadašnjost i zagledala u knjige koje su ležale
preda mnom. Pokušala sam naći neki smisao u svemu tome. Lissa.
Profesorica Karp. Sv. Vladimir.
Što sam trebala učiniti?
Netko je glasno pokucao na moja vrata, prenuvši me iz misli. Otkad su me
suspendirali, nitko me nije posjetio, pa čak ni osoblje. Otvorivši vrata,
ugledala sam Masona kako stoji u hodniku.
»Dvaput u jednom danu?« upitala sam. »Kako si uopće uspio ući
ovamo?«
Opušteno mi se osmjehnuo.
»Netko je bacio zapaljenu šibicu u jednu od kanti u kupaonici pa je
osoblje trenutačno malo u gužvi. Kakva grozota. Hajde, oslobađam te iz
tamnice.«
Odmahnula sam glavom. Izazivanje požara očito je bio nov način da
nekome daš do znanja kako ti se sviđa. Christian je to izveo, a sada i
Mason.
»Žalim, ali ništa od spašavanja. Ako me uhvate...«
»Ja samo slijedim Lissine naredbe.«
Zašutjela sam i dopustila mu da me krišom izvede iz zgrade. Odveo me
do morojskoga učeničkog doma i nekim čudom uspio prokrijumčariti do
njezine sobe. Zapitala sam se ne gori li i u ovoj zgradi kanta u kojoj od
kupaonica.
Kada smo ušli u Lissinu sobu, naišli smo na zabavu u punome mahu.
Lissa, Camille, Carly, Aaron i još nekoliko plemića sjedili su smijući se,
slušajući glasnu glazbu i dodajući naokolo boce viskija. Nije bilo Mije ni
Jesseja. Nakon nekoliko trenutaka opazila sam da je tu i Natalie. Sjedila je
odvojena od skupine, nesigurna kako bi se trebala ponašati u njihovu
društvu. Njezina je nelagoda bila i više nego očita.
Lissa se nespretno podigla na noge, a omamljujući osjećaj koji je strujao
kroz našu vezu dao mi je do znanja da je već dosta popila.
129
»Rose!« Okrenula se prema Masonu i uputila mu blistav osmijeh. »Uspio
si.«
Duboko joj se naklonio.
»Uvijek vama na raspolaganju.«
Nadala sam se da je to izveo zbog uzbuđenja bijega i da se nije radilo o
Lissinoj kompulziji. Lissa je rukom obuhvatila moj struk i povukla me na
pod gdje su ostali sjedili.
»Pridruži se slavlju.«
»Što točno slavimo?«
»Ne znam. Tvoj noćašnji bijeg?«
Nekoliko je prisutnih podiglo plastične čaše i nazdravilo mi uz glasno
klicanje. Xander Badica natočio je još dvije čaše i dodao ih meni i
Masonu. Uzela sam svoju s osmijehom na licu, iako sam se iznutra
osjećala pomalo nelagodno zbog svega. Ne tako davno ovakvu bih zabavu
dočekala otvorenih ruku i slistila piće u trideset sekundi. Ali ovog mi je
puta previše toga bilo na duši. Primjerice činjenica da su se plemići prema
Lissi odnosili kao da je kakva božica. Isto tako, činilo se da se nitko od
njih ne sjeća cijele one strke u kojoj se mene optužilo da sam krvna kurva.
I najviše od svega, uznemiravalo me kako se Lissa smijala i blistala, a u
sebi je bila duboko nesretna.
»Otkuda ste nabavili viski?« upitala sam.
»Profesor Nagy«, odgovorio je Aaron. Sjedio je vrlo blizu Lisse.
Bila je dobro poznata činjenica da profesor Nagy cuga poslije nastave i da
drži skrivenu zalihu negdje u kampusu. Stalno je izmišljao nova mjesta za
skrivanje alkohola, a učenici su ih uvijek uspijevali pronaći.
Lissa se naslonila na Aaronovo rame.
»Aaron mi je pomogao da provalim u njegovu sobu i uzmem boce. Nagy
ih je sakrio na dnu ormara s bojama.«
Ostali su se nasmijali, a Aaron ju je promatrao s posvemašnjim
obožavanjem. U tom sam trenu shvatila da joj za njega nije bila potrebna
nikakva kompulzija ili magija. Jednostavno je bio lud za njom. Oduvijek.
»Zašto ništa ne piješ?« upitao me Mason malo kasnije, govoreći mi tiho
na uho. Spustila sam pogled na svoju čašu i pomalo iznenađeno ustvrdila
da je puna.
»Ne znam. Nekako mislim da čuvari ne bi smjeli piti alkohol u prisutnosti
svojih štićenika.«
»Ali ona još nije tvoja štićenica! I nisi na dužnosti niti ćeš još dugo biti.
Otkad si ti postala tako odgovorna?«
U tom se trenu nisam smatrala jako odgovornom. Jednostavno sam se
sjetila Dimitrija i njegovih riječi o ravnoteži između zabave i obveza. Nije
130
mi se činilo ispravnim glupirati se i piti kada je Lissa u posljednje vrijeme
bila tako ranjiva. Iskobeljala sam se sa svoga mjesta između nje i Masona
te otišla sjesti pokraj Natalie.
»Hej, Nat, nešto si mi tiha večeras.«
U ruci je držala punu čašu, baš kao i ja.
»Ti isto.« Blago sam se nasmijala.
»O, čini se da jesam.«
Nagnula je glavu u jednu stranu i stala gledati Masona i ostale plemiće
kao da promatra kakav znanstveni eksperiment. Otkad sam stigla, popili
su puno viskija i razina glupiranja u sobi naglo je porasla.
»Čudno, ha? Prije si uvijek ti bila u središtu pozornosti. Sada je ona.«
Zatreptala sam iznenađeno. Nikada na to nisam tako gledala.
»Hm... Valjda.«
»Hej, Rose«, progovorio je Xander i zaputio se prema meni, pritom
gotovo prolivši svoje piće. »Kakav je to osjećaj?«
»O čemu govoriš?«
»Kakav je to osjećaj kad se netko hrani tobom?«
Sobom je zavladao tajac i činilo se kao da je sve prisutne preplavio
osjećaj iščekivanja.
»Ona to nije radila«, opomenula ga je Lissa. »Već sam vam to rekla.«
»Da, da, znam da se ništa nije dogodilo s Jessejem i Ralfom. Ali vas dvije
ste to radile, zar ne? Dok ste bile u bijegu?«
»Zaboravi na to«, rekla je Lissa. Kompulzija je imala najbolji učinak kada
je drugu osobu mogla gledati izravno u oči, ali njegova je pozornost bila
usmjerena samo na mene.
»Mislim, to je tako cool. Nije kao da ste imale drugog izbora, zar ne ? To
te ne čini hraniteljicom. Samo želim znati kakav je osjećaj. Danielle
Szelsky mi je jednom dopustila da je ugrizem. Rekla je da nije bilo ništa
posebno.«
Sobom se prolomio kolektivni »fuj« od svih cura. Seks s dhampirkama i
ispijanje njihove krvi bilo je perverzno i prljavo, isti čin među morojima
praktički se smatrao kanibalizmom.
»Kakav si ti lažljivac!« rekla je Camille.
»Ne, ozbiljan sam. Bio je to posve malen ugriz. Nije se osjećala opijenom
poput pravih hranitelja. Jesi li ti?« Slobodnom je rukom obujmio moje
rame. »Je li ti se svidjelo?«
Lissino lice se umirilo i problijedjelo. Alkohol je donekle zamutio punu
jačinu njezinih emocija, ali i dalje sam je mogla dovoljno pročitati da bih
znala kako se osjeća. Mračne misli ispunjene strahom počele su navirati u
mene, a ispod njih je bujala ljutnja.
131
Inače je mogla dobro kontrolirati svoju narav, za razliku od mene, ali
znala je izgubiti nadzor nad osjećajima. Jednom se to dogodilo na zabavi
upravo poput ove, samo nekoliko tjedana nakon što su odveli profesoricu
Karp.
Greg Daškov, Natalien dalji rođak, priredio je zabavu u svojoj sobi.
Njegovi su roditelji očito imali dobre veze na Akademiji jer je imao jednu
od najvećih soba u domu. Bio je prijatelj s Lissinim bratom prije nesreće i
drage ju je volje prigrlio u svoj društveni krug. Greg je također vrlo rado
prigrlio i mene, jer te večeri nas dvoje nismo mogli skinuti ruke jedno s
drugoga. Za učenicu drugog razreda poput mene spetljati se s plemićkim
morojem predstavljalo je veliko uzbuđenje.
Te sam noći puno popila, ali i dalje sam uspijevala zadržati Lissu na oku.
Uvijek je bila pomalo nervozna kada bi se našla u velikom društvu, ali
nitko to nije primjećivao jer je bila tako ležerna i vješta u komunikaciji s
njima. Zbog pripitosti nisam mogla primiti većinu njezinih osjećaja, ali
nisam se zabrinjavala dok god je izgledala u redu.
Usred ljubljenja, Greg je najednom stao i zagledao se u nešto preko
mojega ramena. Oboje smo sjedili na istoj stolici, a ja sam mu bila u krilu
pa sam morala iskriviti vrat kako bih vidjela što mu je odvuklo pozornost.
»Što se zbiva?«
Razdraženo je odmahnuo glavom, ali vidjela sam da mu je u isto vrijeme i
pomalo smiješno.
»Wade je doveo hraniteljicu.«
Slijedila sam njegov pogled do mjesta gdje je Wade Voda stajao, ruke
obavijene oko krhke djevojke otprilike mojih godina. Bila je ljudska i vrlo
lijepa, valovite plave kose i porculanskog tena blijedog od velikoga
gubitka krvi. Još ju je nekoliko tipova primijetilo i došlo stati pokraj
Wadea i nje. Smijali su se, dotičući joj lice i kosu.
»Danas je već dala previše krvi«, rekla sam, zamijetivši njezino bljedilo i
potpunu izgubljenost.
Greg je kliznuo rukom niz moj vrat i okrenuo me natrag prema sebi.
»Neće je ozlijediti.«
Još smo se malo ljubili, a potom sam osjetila kako me netko tapša po
ramenu.
»Rose.«
Podigla sam pogled i ugledala Lissu. Izraz tjeskobe na njezinu licu
dobrano me preplašio jer nisam mogla prepoznati osjećaje koji su se krili
iza njega. Definitivno sam pretjerala s pivom. Iskobeljala sam se iz
Gregova krila.
»Kamo si krenula?« upitao je.
132
»Odmah se vraćam.« Povukla sam Lissu na stranu, odjednom poželjevši
da sam trijezna. »Što je bilo?«
Kimnula je prema dečkima koji su bili s hraniteljicom. Posve su je
okružili, a kada je pomaknula glavu kako bi pogledala jednoga od njih, na
njezinu sam vratu ugledala mnoštvo malih crvenih rana. Izvodili su
nekakvo skupno hranjenje, izmjenjujući se na njoj kako bi joj pili krv i
pritom govoreći vulgarne stvari. Djevojka, posve opijena od njihovih
ugriza i nesvjesna svega, nije se protivila.
»Ne mogu joj to raditi«, rekla mi je Lissa.
»Ona je hraniteljica. Nitko ih neće zaustaviti.«
Lissa me molećivo pogledala. U očima sam joj vidjela bol, nevjericu i
ljutnju.
»Hoćeš li ti?«
Ja sam oduvijek bila ona agresivna, ona koja ju je branila još otkad smo
bile male. Vidjeti je tako izvan sebe, kako me promatra s nadom da ću sve
popraviti, jednostavno je bilo previše za podnijeti. Drhtavo sam joj
kimnula i nesigurnim korakom krenula prema skupini moroja.
»Wade, zar si postao toliko očajan da moraš drogirati curu kako bi je
zbario?« upitala sam.
Podigao je pogled, odvojivši usne od vrata ljudske djevojke.
»Zašto pitaš? Gotova si s Gregom pa tražiš novog dečka?«
Položila sam ruke na kukove u nadi da ću tako izgledati malo opasnije.
Ali zapravo me počela hvatati mučnina od alkohola koji sam popila.
»Nema te droge na svijetu koja bi me natjerala da ti se približim«,
odbrusila sam mu. Nekoliko njegovih prijatelja prasnulo je u smijeh. »Ali
možda bi mogao probati zavesti onu svjetiljku u kutu. Čini mi se dovoljno
bespomoćnom, baš onako kako ti voliš. A nju ostavi na miru.«
Još se nekoliko ljudi počelo smijati.
»Ovo te se ne tiče«, zarežao je. »Ona je samo ručak.«
Usporediti hraniteljicu s obrokom bilo je čak i gore nego kazati za
dhampirku da je krvna kurva.
»Ovo nije soba za hranjenje. Nitko to ovdje ne želi gledati.«
»Da«, složila se jedna starija učenica. »Odvratno je.« Nekoliko njezinih
prijateljica potvrdno je kimnulo.
Wade nas je sve prostrijelio pogledom, ponajviše mene.
»U redu. Nećete nas više morati gledati. Idemo.« Zgrabio je djevojku za
ruku i naglo je povukao prema sebi. Posrćući, krenula je za njim iz sobe,
sve vrijeme tiho jecajući.
»Učinila sam sve što sam mogla«, rekla sam Lissi.
Zgranuto je buljila u mene.
133
»Ali on će je samo odvesti u svoju sobu. I tamo joj raditi još gore stvari.«
»Liss, ni meni se to ne sviđa, ali nije kao da ga mogu ići ganjati po
hodnicima ili slično.« Protrljala sam čelo. »Možda bih ga mogla tresnuti
šakom ili takvo što, ali trenutačno se osjećam kao da bih mogla svakoga
trena povratiti.«
Lice joj se naglo smračilo te se ugrizla za usnicu.
»Ne može joj to raditi.«
»Žao mi je.«
Vratila sam se Gregu koji me čekao na stolici, osjećajući se pomalo
krivom zbog cijele situacije. Nisam željela da se onu hraniteljicu tako
iskorištava, baš kao ni Lissa, sve to previše me podsjećalo na morojske
tipove i njihovo grozno ponašanje prema dhampirkama. Ali bila sam
svjesna da ovu bitku ne mogu dobiti, ne te večeri.
Greg me smjestio u svome krilu tako da je sada imao bolju poziciju za
ljubljenje moga vrata, ali nakon nekoliko minuta opazila sam da je Lissa
nestala. Nespretno sam se podigla iz njegova krila, pritom zamalo
tresnuvši na pod, i pogledom pretražila prostoriju.
»Gdje je Lissa?«
»Vjerojatno je otišla u kupaonicu.«
Nisam primala apsolutno ništa preko naše veze. Utjecaj alkohola posve ju
je otupio. Izišavši u hodnik, s olakšanjem sam uzdahnula što sam se
napokon maknula od glasne glazbe i svih tili glasova. Vani je bila tišina,
osim lomljave koja je dopirala iz jedne od soba. Došla sam do odškrinutih
vrata i otvorila ih.
Hraniteljica je bila sklupčana u jednom kutu, posve prestrav ljena. Lissa je
stajala prekriženih ruku, a lice joj je bilo gnjevno i zastrašujuće. Napeto je
zurila u Wadea, a on nije mogao odvojiti pogled od nje i doimao se kao da
je začaran. U ruci je držao bejzbolsku palicu i činilo se da ju je već
upotrijebio jer je soba bila potpuno uništena: police s knjigama, glazbena
linija, ogledalo...
»Razbij i prozore«, hladno mu je rekla Lissa. »Hajde. Kakve veze ima?«
Hipnotiziran, otišao je do velikoga zatamnjenog prozora. Šokirano sam
gledala, usta razjapljenih tako da mi je čeljust gotovo pala do poda, kako
zamahuje palicom i razbija staklo. Razlomilo se, a mnogobrojni su se
komadići razletjeli posvuda i u sobu je granulo ranojutarnje sunce.
Lecnuo se zbog jarke svjetlosti koja mu je sjala u oči, ali se nije
pomaknuo.
»Lissa«, uzviknula sam. »Prekini. Natjeraj ga da stane.«
»Trebao je stati već prije.«
134
Jedva sam je prepoznala. Nikada je prije nisam vidjela tako uzrujanu, a
kamoli da čini nešto slično. Naravno, znala sam o čemu se radi. Znala
sam istoga trenutka. Moć kompulzije. Ali nisam znala što će Lissa
sljedeće učiniti. Možda ga je planirala natjerati da palicu upotrijebi na
samome sebi.
»Molim te, Lissa. Prestani s time. Molim te.«
Kroz nejasnu, alkoholom zamućenu vezu osjetila sam kako do mene
dopire djelić njezinih emocija. Bile su dovoljno snažne da me istoga trena
obore na pod. Mračne. Gnjevne. Bez milosti. Bila sam zaprepaštena
osjećajima koji su dolazili od moje prijateljice, drage, slatke Lisse.
Poznavala sam je od vrtića, ali u tom trenutku nisam imala pojma tko je ta
djevojka preda mnom.
I bila sam jako uplašena.
»Molim te, Lissa«, ponovila sam. »On nije vrijedan toga. Pusti ga.«
Nije me ni pogledala. Njezine razjarene oči netremice su gledale Wadea.
Polako, oprezno, podigao je palicu i nagnuo je tako da mu je bila ravno
pred lubanjom.
»Liss«, prostenjala sam. O, Bože! Neću je valjda morati fizički svladati
kako bih je zaustavila. »Nemoj.«
»Trebao je stati«, rekla je hladno. Palica se zaustavila. Bila je udaljena od
Wadeove lubanje dovoljno da ima zamah za udarac. »Nije joj smio ono
učiniti. Ljudi se ne mogu tako odnositi prema drugim ljudima, čak ni
prema hraniteljima.«
»Ali plašiš je«, rekla sam blago. »Pogledaj je samo.«
Isprva se ništa nije dogodilo, a potom je Lissa nakratko pogledala
hraniteljicu. Djevojka je i dalje bila u kutu, pogrbljena i ruku obavijenih
oko sebe, kao da se želi zaštititi od nečega. Lice joj je na neobičan način
reflektiralo danju svjetlost jer je bilo mokro od suza, a plave oči doimale
su se ogromnima. Ispustila je grlen, prestravljen jecaj.
Izraz Lissina lica ostao je nepromijenjen. Osjetila sam kako u sebi vodi
bitku, pokušavajući uspostaviti kontrolu. Jedan dio nje nije želio ozlijediti
Wadea, unatoč nesnosnom gnjevu koji ju je ispunjavao. Naposljetku, lice
joj se opustilo pa je čvrsto sklopila oči. Desnom je rukom posegnula
prema lijevome zapešću i grčevito ga stisnula zarivši nokte duboko u
kožu. Lecnula se od boli, ali kroz našu sam vezu osjetila kako joj bol
odvlači pozornost od Wadea.
Prekinula je kompulziju i on je bacio palicu na pod, a lice mu je poprimilo
zbunjen izraz. Ja sam napokon ispustila dah koji sam već neko vrijeme
zadržavala. Hodnikom su počeli odzvanjati koraci. Ostavila sam vrata
otvorena i Wadeovo je mahnito razbijanje privuklo nečiju pozornost.
135
Nekoliko je pripadnika osoblja banulo u sobu, ukipivši se u mjestu kada
su ugledali u kakvome je stanju.
»Što se dogodilo?«
Mi ostali međusobno smo se pogledali. Wade je izgledao posve
izgubljeno. Ogledao se po sobi, a potom stao proučavati palicu te
naposljetku svrnuo pogled na mene i Lissu.
»Ne znam... ja ne mogu...« Okrenuo se prema meni i najednom pobjesnio.
»Ma što... to si bila ti! Nisi nikako htjela zaboraviti ono s hraniteljicom.«
Osoblje me znatiželjno promotrilo i u samo nekoliko sekundi znala sam
što mi je činiti.
Moraš je zaštititi. Što je više bude rabila, postat će gore. Zaustavi je,
Rose. Zaustavi je prije nego što oni primijete, prije nego što primijete i
odvedu i nju. Makni je odavde.
U mislima sam mogla vidjeti profesoricu Karp kako me izbezumljeno
preklinje. Bahato sam pogledala Wadea, svjesna da nitko neće dovesti u
pitanje moje priznanje niti će posumnjati u Lissu.
»Da si je ostavio na miru«, rekla sam mu, »ne bih morala ovo učiniti.«
Spasi je. Spasi je od nje same.
Nakon te noći više nikada nisam okusila alkohol. Odlučila sam da ću u
Lissinoj blizini uvijek biti na maksimalnom oprezu. Dva dana poslije, dok
sam trebala biti suspendirana zbog »uništavanja imovine«, otišla sam po
Lissu i pobjegla s njom s Akademije.
Vratila sam se u sadašnjost. Xander je i dalje držao ruku oko mene, a
Lissa nas je gnjevno promatrala. Nisam znala hoće li opet učiniti nešto
slično. Cijela me situacija previše podsjećala na događaje otprije dvije
godine i znala sam da moram brzo nešto poduzeti kako bih smirila
napetost.
»Ali to je samo malo krvi«, govorio je Xander. »Neću ti popiti puno.
Samo želim znati kakvog je okusa dhampirka. Nikoga ovdje nije briga što
nas dvoje radimo.«
»Xandere«, zarežala je Lissa, »ostavi je na miru.«
Skliznula sam ispod njegove ruke i nasmiješila se, pokuša vajući smisliti
duhovit odgovor, koji po mogućnosti ne bi izazvao tučnjavu.
»Ma hajde«, stala sam ga zadirkivati. »Znaš, morala sam prebiti tipa koji
me prošli put to pitao, a ti si puno slađi od Jesseja. Bila bi šteta.«
»Slađi?« upitao je. »Možda jesam zapanjujuće seksi, ali sladak nikako.«
Carly se nasmijala.
»Ne, ne, definitivno si sladak. Todd mi je rekao sve o onom francuskom
gelu za kosu koji obožavaš koristiti.«
136
Xanderu je to, kao i većini pijanih ljudi, lako odvuklo pozornost pa se
okrenuo kako bi obranio svoju čast i pritom potpuno zaboravio na mene.
Napetost je nestala, a on je nastavio opušteno primati šale na račun svoje
kose.
Na drugom kraju sobe Lissa me gledala s olakšanjem. Osmjehnula mi se i
lagano kimnula u znak zahvalnosti, a potom se opet vratila Aaronu.
Šesnaesto poglavlje
Sljedećega dana postalo mi je posve jasno koliko su se stvari promijenile
otkad su prvi put počele one nesretne glasine o meni, Jesseju i Ralfu. Za
neke sam ljude i dalje ostala neiscrpnim izvorom šaputanja i smijuljenja.
S druge strane, Lissini preobraćenici prema meni su se odnosili
prijateljski, a ponekad su me čak i branili. Sve u svemu, školske kolege
više mi nisu posvećivali previše pozornosti. To se pogotovo pokazalo
istinitim kada je školu potresla najnovija vijest.
Lissa i Aaron.
Činilo se da je Mia čula o zabavi i poludjela kada je doznala da je Aaron
otišao tamo bez nje. Izderala se na njega i zaprijetila mu da ako želi biti s
njom, ne može vrijeme provoditi s Lissom. Zato je Aaron odlučio da više
ne želi biti s njom. Napucao ju je tog jutra... i nastavio sa životom.
On i Lissa nisu skidali ruke jedno s drugoga. Uvijek ih se moglo vidjeti na
hodniku i u vrijeme ručka kako stoje zagrljeni, smiju se i razgovaraju.
Osjećaji koje sam primala kroz našu vezu govorili su mi da je Lissa ipak
tek blago zainteresirana, iako se to nikada ne bi reklo sudeći prema
zaljubljenom pogledu kojim je gledala Aarona, kao da je najzanimljivije
biće na planetu. Ali sve je to bila samo predstava, a on o tome nije imao
pojma. Izgledao je kao da je spreman svakoga trena sagraditi joj hram pod
nogama.
A ja? Meni je bilo zlo.
Ali moji osjećaji nisu bili ništa u usporedbi s onim što je osjećala Mia. Za
ručkom je sjedila na suprotnome kraju prostorije, pogleda čvrsto uperena
ispred sebe, i ignorirala riječi utjehe koje su joj upućivali prijatelji. Na
njezinim inače blijedim, okruglim obrazima sada su se pojavile ružičaste
mrljice, a oči su joj bile obrubljene crvenilom. Nije mi rekla ništa zlobno
kada sam prošla pokraj nje. Ni jednu podlu šalu. Ni jedan podrugljiv
pogled. Lissa ju je potpuno uništila, učinivši upravo ono što je Mia
obećala učiniti nama.
137
Jedina osoba koja je bila jadnija od Mije bio je Christian. Ali za razliku od
nje, on je sretan par promatrao ne pokušavajući prikriti izraz mržnje na
licu. Kao i obično, to nije uočio nitko osim mene.
Nakon što mi je dojadilo gledati Lissu i Aarona kako se ljubakaju,
odlučila sam ranije završiti s ručkom i otišla posjetiti profesoricu
Carmack, koja je poučavala osnove upravljanja elementima. Već sam je
duže vrijeme željela nešto priupitati.
»Rose, je li tako?« Činila se iznenađenom što me vidi, ali nije bila nimalo
ljuta ili uzrujana kao što je to u posljednje vrijeme bio slučaj s polovinom
profesora.
»Aha. Ovaj, imam pitanje u vezi s magijom.«
Podigla je obrvu. Novaci kao ja nisu slušali satove o magiji.
»Naravno. Što bi htjela znati?«
»Svećenik je neki dan govorio o sv. Vladimiru... Znate li možda za koji se
element on specijalizirao? Vladimir, mislim. Ne svećenik.«
Namrštila se.
»Baš neobično. Toliko je popularan ovdje da me čudi što nitko o tome ne
govori. Nisam stručnjakinja, ali u svim pričama koje sam čula on nije
učinio ništa što bi ga povezalo s nekim od elemenata. Ili to ili nitko o
tome jednostavno nije pisao.«
»A što je s njegovim čudesnim izlječenjima?« Nisam namjeravala
odustati. »Postoji li element koji osobi omogućuje izvoditi takva djela?«
»Koliko ja znam, ne.« Na usnama joj je zatitrao lagan smiješak. »Vjernici
bi rekli da je iscjeljivao kroz moć Božju, a ne zahvaljujući magiji
elemenata. Na kraju krajeva, sve su priče složne u tvrdnji da je Vladimir
bio ispunjen duhom.«
»Je li moguće da se uopće nije specijalizirao?«
Osmijeh joj je najednom nestao s lica.
»Rose, radi li se tu doista o sv. Vladimiru? Ili govorimo o Lissi?«
»Pa, ne baš...«, promucala sam.
»Znam da joj u posljednje vrijeme nije lako, pogotovo pred vršnjacima,
ali mora biti strpljiva«, objasnila mi je nježno. »Doći će to. Uvijek dođe.«
»Ali u nekim slučajevima nikada ne dođe.«
»Vrlo rijetko. Ne mislim da je ona jedna od tih. Njezina sposobnost
upravljanja svim četirima elementima iznadprosječna je, iako još nije
dosegnula razinu specijalizacije. Samo je pitanje dana kada će jedan od
elemenata postati dominantan.«
To mi je dalo ideju.
»Je li moguće specijalizirati se za više elemenata?«
Nasmijala se i odmahnula glavom.
138
»Ne. To bi iziskivalo previše moći. Nitko nije sposoban nositi se s
tolikom količinom magije a da potpuno ne izgubi razum.«
Sjajne vijesti!
»Okej. Hvala vam.« Upravo sam se spremala otići kad mi je na pamet
pala još jedna misao. »Hej, sjećate li se profesorice Karp? Za što se ona
specijalizirala?«
Lice profesorice Carmack poprimilo je isti onaj izraz nelagode koji su
imali svi profesori kada god bi netko spomenuo Karpicu.
»U stvari...«
»Što?«
»Gotovo sam zaboravila na to. Mislim da je ona bila jedna od onih
rijetkih slučajeva koji se nikada ne specijaliziraju. Uvijek je samo
održavala slabu kontrolu nad sva četiri elementa.«
* * *
Ostatak popodnevne nastave provela sam razmišljajući o onome što je
rekla profesorica Carmack i pokušavajući to uklopiti u svoju, Lissa-
Karpica-Vladimir teoriju. Isto tako sam promatrala Lissu. Ljudi su s njom
neprestano željeli razgovarati pa gotovo uopće nije primjećivala da sam
zamišljena. Ipak, tu i tamo bi me znala nakratko pogledati i osmjehnuti mi
se, ali lice joj je nosilo neki umoran izraz. Cjelodnevno smijanje i
ogovaranje s ljudima koji su joj se tek donekle sviđali polako je uzimalo
svoj danak.
»Misija je uspjela«, rekla sam joj nakon nastave. »Možeš obustaviti
projekt 'Pranje mozga'.«
Sjedile smo na klupama u školskome dvorištu, a Lissa je mahala nogama
naprijed-natrag.
»Kako to misliš?«
»Postigla si što si htjela. Ljudi mi više ne zagorčavaju život. Uništila si
Miju. Ukrala Aarona. Poigravaj se s njim još nekoliko tjedana, a onda ga
se riješi, zajedno s ostalim plemićima. Bit ćeš puno sretnija.«
»Misliš da sada nisam sretna?«
»Znam da nisi. Neke zabave su ugodne, priznajem, ali ti se mrziš
pretvarati da si prijateljica ljudima koji ti se uopće ne sviđaju, a većina
njih ti se ne sviđa. I znam koliko te Xander razbjesnio one večeri.«
»On je kreten, ali s tim se mogu nositi. No ako se prestanem družiti s tim
ljudima, stvari će se ubrzo vratiti na staro. Mia će ponovno krenuti u
napad. Ovako nas ne može mučiti.«
»Ali ovo nema smisla jer te muči sve ostalo.«
»Ništa mene ne muči.« Zvučala je pomalo kao da se brani.
139
»Ma stvarno?« upitala sam oštro. »Jednostavno si luda za Aaronom, zar
ne? I jedva čekaš da se ponovno poseksaš s njim.«
Sijevnula je očima prema meni.
»Jesam li ti rekla da neki put znaš biti prava kuja?«
Zanemarila sam njezin komentar.
»Samo želim reći da imaš dovoljno briga i bez svega ovoga. Uništavaš se
tom kompulzijom koju koristiš.«
»Rose!« Nervozno se osvrnula oko sebe. »Tiše!«
»Ali istina je. Ako je nastaviš toliko rabiti, posve ćeš skrenuti s uma.
Ozbiljno.«
»Nisi li malo pretjerala?«
»A što je s profesoricom Karp?«
Lissino lice naglo se ukrutilo.
»Što s njom?«
»Ti. Ista si kao ona.«
»Ne, nisam!« Njezine su me zelene oči bijesno prostrijelile.
»I ona je mogla iscjeljivati.«
Bila je šokirana što sam se drznula progovoriti o tome. Ta nas je tema
dugo opterećivala, ali gotovo nikad je nismo spominjale.
»To ništa ne znači.«
»Zar doista to misliš? Znaš li možda još nekoga tko može izvoditi takve
stvari? Ili primjenjivati kompulziju na dhampirima i morojima?«
»Ona nikad nije rabila kompulziju na taj način«, usprotivila se.
»Jest. Pokušala ju je primijeniti na meni one noći kada je otišla. Počelo je
djelovati, ali onda su je odveli prije nego što je uspjela izvesti kompulziju
do kraja.« Je li to bila istina? Na kraju krajeva, ja i Lissa pobjegle smo s
Akademije samo mjesec nakon toga. Uvijek sam bila uvjerena da je to
bila moja zamisao, ali možda je moć sugestije profesorice Karp odigrala
odlučujuću ulogu.
Lissa je prekrižila ruke. Lice joj je bilo odlučno, ali osjetila sam kako je
ispunjava nelagoda.
»Okej, pa što? Ona je nakaza baš kao i ja. To i dalje ništa ne znači. Ona je
poludjela zato što... pa jednostavno je bila takva. To nema veze sa
mnom.«
»Nije riječ samo o njoj«, kazala sam polako. »Postoji još netko tko je
poput vas dviju. Netko koga sam pronašla.« Oklijevala sam. »Znaš tko je
sv. Vladimir?...«
Tada sam joj se napokon otvorila do kraja. Sve sam joj ispričala.
Objasnila sam joj kako ona, profesorica Karp i sv. Vladimir mogu
iscjeljivati i rabiti superkompulziju. I iako joj to nije bilo lako za čuti,
140
rekla sam joj kako su i oni bili razdražljivi i pokušavali sami sebe
ozlijediti.
»On se pokušao ubiti«, rekla sam, ne pogledavši je u oči. »I znala sam
opaziti ožiljke na profesorici Karp, kao da je noktima grebla vlastito lice.
Pokušala je to prikriti kosom, ali mogla sam prepoznati stare ožiljke i
vidjeti kada bi si nanijela nove rane.«
»To ništa ne znači«, ustrajala je Lissa. »Sve... sve je to samo slučajnost.«
Činilo se da uistinu želi povjerovati u to i dio nje svim se snagama trudio
to postići. Ali postojao je i drugi dio, dio ispunjen očajem koji je dugo
čeznuo za potvrdom da nije nakaza, da nije sama. Pa iako su vijesti bile
loše, sada je barem znala da postoje i drugi poput nje.
»Zar je slučajnost da se nitko od njih nije specijalizirao?«
Prisjetila sam se razgovora s profesoricom Carmack i izložila joj svoju
teoriju o specijalizaciji u sva četiri elementa. Ujedno sam i ponovila
profesoričino upozorenje kako bi taj pothvat pojedinca najvjerojatnije
otjerao u ludilo. Kada sam završila, Lissa je protrljala oči, razmazavši
tako dio šminke. Slabašno mi se osmjehnula.
»Ne znam što je luđe: to što mi govoriš ili činjenica da si ti zapravo nešto
pročitala kako bi doznala sve ovo.«
Nasmijala sam se i laknulo mi je što se uspjela našaliti.
»Hej, znam ja i čitati.«
»Ma znam da znaš. Ali isto se tako sjećam kako ti je trebala godina da
dovršiš Da Vincijev kod.« Nasmijala se.
»To nije bila moja krivnja! I nemoj pokušavati promijeniti temu.«
»Ne pokušavam.« Nasmiješila se, a potom uzdahnula. »Samo ne znam što
bih mislila o svemu ovome.«
»Nemaš tu što misliti. Samo nemoj više raditi stvari koje te uzrujavaju.
Sjećaš se kako smo obećale biti tihe kao bubice? Pokušajmo opet. Bit će ti
puno lakše.« Odmahnula je glavom.
»Ne mogu. Ne još.«
»Zašto ne? Pa već sam ti rekla...«, zastala sam, pitajući se kako ranije
nisam shvatila u čemu je stvar. »Tu se ne radi samo o Miji. Sve ovo radiš
zato što misliš da to trebaš raditi. Još uvijek pokušavaš biti kao Andre.«
»Moji bi roditelji željeli da sam...«
»Tvoji bi roditelji željeli da si sretna.«
»Nije to tako jednostavno, Rose. Ne mogu dovijeka ignorirati ove ljude. I
ja sam dio morojskoga plemstva.«
»Većina plemstva je koma.«
MIN@
141
»Ali puno će njih imati važnu ulogu u vladavini moroja. Andre je to znao.
Iako nije bio poput ostalih, činio je što je morao jer je bio svjestan koliko
su važni.«
Naslonila sam se na klupu.
»Možda u tome i jest problem. Odlučujemo tko je 'važan' samo na temelju
kojoj obitelji pripada i na kraju imamo nesposobne pojedince koji donose
najvažnije odluke. Zato morojima brojevi naglo opadaju, a gadure poput
Tatiane su kraljice. Možda nam je potreban novi sustav.«
»Ma daj, Rose. To je jednostavno tako, sustav postoji već stoljećima.
Moramo živjeti s time.« Ljutito sam se zapiljila u nju. »Okej, što kažeš na
ovo?« nastavila je. »Ti se brineš da ne postanem kao oni, profesorica
Karp i sv. Vladimir... je li tako? Pa, Karpica je rekla da će se stvari, ako
nastavim rabiti svoje moći, samo pogoršati. A što ako ih jednostavno
prestanem koristiti? Kompulziju, iscjeljenja, sve?«
Stisnula sam oči.
»Mogla bi to učiniti?«
Priznajem, kompulzija je imala i svojih dobrih strana, ali doista sam
željela da prekine s cijelom tom pričom. Njezina se depresija pojavila u
isto vrijeme kada i njezine moći, neposredno poslije nesreće. Bila sam
uvjerena da su te dvije stvari povezane, pogotovo nakon svih dokaza i upo
zorenja koje je dala profesorica Karp.
»Da.«
Lice joj je bilo savršeno staloženo i ozbiljno. Sa svojom svijetlom kosom
zauzdanom u pletenicu i antilop blejzerom odjevenim preko haljine,
izgledala je kao da bi istoga trena mogla zauzeti mjesto svoje obitelji u
kraljevskome vijeću.
»Morala bi se svega odreći«, upozorila sam je. »Nema više iscjeljivanja
životinja, bez obzira na to koliko slatke i mazne bile. Nema više
šarmiranja plemstva pomoću kompulzije.«
Ozbiljno je kimnula glavom.
»Mogu ja to. Osjećaš li se sada bolje?«
»Da, ali osjećala bih se još bolje kada bi se prestala služiti magijom i
počela opet družiti s Natalie.«
»Znam, znam. Ali ne mogu to još učiniti, ne sada.«
Nisam je mogla nagovoriti da se ostavi plemićkog društva, za sad, ali
laknulo mi je što više neće koristiti svoje moći.
»U redu«, rekla sam, podižući svoj ruksak. Kasnila sam na trening. Opet.
»Nastavi se igrati s kraljevskim derištima, ali nastoj one 'druge stvari'
držati pod kontrolom.« Oklijevala sam nastaviti. »Znaš, mislim da si
142
postigla što si htjela s Aaronom i Mijom. Ne moraš i dalje biti s njim da bi
se družila s plemićima.«
»Zašto imam dojam da ti se on više ne sviđa?«
»Ne, okej mi je, a upravo bi se tako mogli opisati i tvoji osjećaji prema
njemu. Ne mislim da bi trebala spavati s nekim tko ti je samo okej.«
Lissa je razrogačila oči, glumeći zaprepaštenost.
»Ne mogu vjerovati vlastitim ušima. Rose Hathaway, pa što ti se
dogodilo? Da nisi možda upoznala nekoga tko ti je više nego okej?«
»Hej«, rekla sam, obuzeta nelagodom, »samo se brinem za tebe. A i
nikada prije nisam opazila kakav je Aaron dosadnjaković.«
Podsmjehnula se.
»Tebi su svi dosadni.«
»Christian nije.« Ta mi se izjava omaknula i prije nego što sam stigla
razmisliti. Lissa se prestala smješkati.
»Tip je kreten. Jednog je dana samo prestao razgovarati sa mnom bez
ikakva razloga.« Prekrižila je ruke. »Osim toga, zar ga ti ne mrziš?«
»Mogu ga mrziti i istodobno smatrati zanimljivim.«
Polako sam počela uviđati da sam možda pogriješila glede Christiana.
Okej, bio je pomalo mračan i jeziv, sklon zapaljivanju drugih ljudi. S
druge strane, na čudan je način bio pametan i duhovit, i djelovao je
umirujuće na Lissu.
Ali uspjela sam sve pokvariti. Prepustila sam se ljutnji i ljubomori te ih
razdvojila. Da sam mu samo dopustila da krene za njom one noći u vrtu,
možda se Lissa ne bi onako uzrujala i ne bi se ozlijedila. Možda bi njih
dvoje sada bili sretan par i ne bi uopće marili za plemstvo i njihove
spletke.
Mora da je sudbina dijelila moje mišljenje, jer je prošlo tek pet minuta
otkad sam napustila Lissu kada je dvorištem pokraj mene protutnjio
Christian. Oči su nam se srele tren prije nego što smo prošli jedno pokraj
drugoga. Gotovo sam nastavila hodati. Gotovo. Duboko sam udahnula i
zastala.
»Christiane... čekaj...«
K vragu, debelo sam kasnila na trening. Dimitri će me ubiti. Christian se
okrenuo kako bi se suočio sa mnom, ruku zabijenih u džepove svoga
dugačkog kaputa, poguren i nezainteresiran.
»Da?«
»Hvala ti na knjigama.« Nije ništa odgovorio. »Onima koje si dao
Masonu.«
»O, ja sam mislio da govoriš o onim drugim knjigama.« Pametnjaković.
»Zar te ne zanima za što sam ih trebala?«
143
»Tvoja stvar. Mislio sam da ti je dosadno u kazni.«
»Za to bi mi trebalo biti paklenski dosadno.«
Moja ga šala nije nasmijala.
»Što želiš, Rose? Imam posla.«
Znala sam da laže, ali moj mi se sarkazam odjednom nije činio smiješnim
kao inače.
»Želim da se, ovaj... da se opet počneš družiti s Lissom.«
»Ma ti se šališ.« Pozorno me promatrao, a lice mu je bilo sumnjičavo.
»Nakon svega onoga što si mi sasula u lice?«
»Da, pa... Zar ti Mason nije rekao?...«
Christianove su se usnice izvile u podrugljiv smiješak.
»Rekao mi je nešto.«
»I?«
»I, ne želim to čuti od Masona.« Smiješak mu se još više razvukao kad
sam ga ljutito ošinula pogledom. »Poslala si ga da se ispriča za tebe. Budi
faca i sama mi se ispričaj.«
»Ti si kreten«, rekla sam mu.
»Aha. A ti si lažljivica. Želim da progutaš svoj ponos i priznaš. «
»Već dva tjedna gutam svoj ponos.« Okrenuo se, slegnuvši ramenima, i
počeo odlaziti. »Čekaj!« povikala sam, stavivši ruku na njegovo rame.
Zastao je i pogledao me. »U redu, u redu. Lagala sam o njezinim
osjećajima. Nikada nije rekla one stvari o tebi, okej? Sviđaš joj se. Sve
sam ono izmislila jer se ne sviđaš meni.«
»Ali i dalje želiš da razgovaram s njom.«
Riječi koje su potom izišle iz mojih usta i samu su me zaprepastile.
»Mislim... da si ti možda... dobar za nju.«
U dubokoj smo tišini netremice gledali jedno u drugo. Njegov je smiješak
polako nestao. Bilo je malo stvari koje su ga mogle iznenaditi. Ovo je bila
jedna od njih.
»Žao mi je, nisam te dobro čuo. Možeš li to ponoviti?« upitao je
naposljetku. Došlo mi je da ga udarim šakom.
»Hoćeš li više prestati s tim? Želim da se opet družiš s njom.«
»Ne.«
»Slušaj, već sam ti rekla da sam lagala...«
»Ne radi se o tome. Nego o njoj. Zašto misliš da bi uopće razgovarala sa
mnom? Sada je ponovno princeza Vasilisa.« Riječi su mu bile kao
umočene u otrov. »Ne mogu joj ni prići jer je vječno okružena svim onim
plemićima.«
»I ti si plave krvi«, rekla sam, više sebi nego njemu. Stalno sam
zaboravljala da su Ozere jedna od dvanaest kraljevskih obitelji.
144
»To baš i nije važno kad u obitelji imaš hrpu strigoja, ha?«
»Ali ti nisi... čekaj. Zato se ona toliko povezala s tobom«, zapanjeno sam
shvatila.
»Zato što ću postati strigoj?« upitao je sarkastično.
»Ne... zato što si i ti izgubio roditelje. Oboje ste gledali kako umiru.«
»Njezini su umrli. Moji su ubijeni.« Lecnula sam se.
»Znam. Žao mi je. To je sigurno bilo... zapravo, ne mogu ni zamisliti
kako je bilo.«
Njegove kristalnoplave oči zagledale su se u prazno.
»Bilo je to kao da je vojska smrti nahrupila u moju kuću.«
»Misliš na... roditelje?« Odmahnuo je glavom.
»Na čuvare koji su došli kako bi ih ubili. Mislim, moji su roditelji bili
jezivi, ali i dalje su izgledali isto, možda malo bijeđe. I oči su im postale
crvenkaste. Ali ponašali su se jednako kao i prije. Nisam ni znao da s
njima nešto nije u redu, ali moja je teta toga bila i te kako svjesna. Napeto
me promatrala kada su me došli odvesti.«
»Jesu li te namjeravali preobraziti?« Njegova me priča posve obuzela pa
sam zaboravila osnovnu temu našega razgovora. »Bio si tako malen.«
»Mislim da su planirali čekati da postanem stariji, a onda me preobraziti.
Moja teta, Tasha, nije im dopustila da me odvedu. Pokušali su je
nagovoriti, čak i preobraziti, a kada ih nije poslušala, probali su je silom
pretvoriti u strigojku. Došlo je do borbe, bilo je doista ružno, a onda su se
pojavili čuvari.« Vratio je pogled na mene. Osmjehnuo se, ali u njegovu
osmijehu nije bilo ni trunke sreće. »Vojska smrti, kao što sam rekao.
Mislim da si luda, Rose, ali ako postaneš kao većina njih, jednoga ćeš
dana uistinu biti opasna. Čak se ni ja neću usuditi zezati s tobom.«
Osjećala sam se užasno. Njegov je život bio tako bijedan, a ja sam mu
oduzela jednu od rijetkih dobrih stvari.
»Christiane, tako mi je žao što sam razdvojila tebe i Lissu. Bilo je to
glupo od mene. Željela je biti s tobom. Mislim da i dalje to želi. Kad bi
samo mogao...«
»Rekao sam ti, ne mogu.«
»Zabrinuta sam za nju. Spetljala se s tim plemićima jer misli da se tako
osvećuje Miji, a sve to radi zbog mene.«
»Pa gdje ti je zahvalnost?« Sarkazam mu se vratio.
»Brinem se. Ona nije stvorena za te zlobne kraljevske igrice. Grozno se
osjeća, ali me ne želi poslušati. Dobro bi mi došla tvoja... pomoć.«
»Njoj treba pomoć. Hej, nemoj biti tako iznenađena, vrlo dobro znam da
nešto nije u redu s njom. I pritom ne mislim na cijelu onu stvar s rezanjem
zapešća.«
145
Trgnula sam se.
»Rekla ti je?...« A zašto i ne bi? Ispričala mu je sve o sebi.
»Nije ni trebala«, odgovorio mi je. »Imam oči.« Zacijelo sam izgledala
poprilično jadno, jer je duboko uzdahnuo, prošavši rukom kroz kosu.
»Ako uhvatim Lissu nasamo... pokušat ću razgovarati s njom. Ali
iskreno... ako joj doista želiš pomoći... znam da bih ja trebao biti protiv
establišmenta, ali mislim kako bi se trebala obratiti nekome drugom.
Kirovoj. Onom tipu s kojim treniraš. Ne znam. Treba ti netko tko je
upućen u te stvari. Netko kome vjeruješ.«
»Lissi se to ne bi svidjelo.« Promislila sam na tren. »A ni meni.«
»Čuj, svi mi ponekad moramo raditi stvari koje ne želimo. Takav je
život.« Ponovno mi je proradio sarkazam.
»Bože, zvučiš kao voditelj poučne emisije za djecu i mladež.«
Na licu mu je nakratko zatitrao sablastan smiješak.
»Da nisi tako psihotična, bilo bi zabavno družiti se s tobom.«
»Čudno, ja isto mislim o tebi.«
Nije više ništa rekao, samo se široko osmjehnuo i potom otišao.
Mason je ispunio obećanje.
Pronašao me sljedeći dan poslije nastave, s kutijom prepunom knjiga u
rukama.
»Imam ih«, rekao je. »Brzo ih uzmi prije nego što nadrljaš zbog
razgovora sa mnom.«
Predao mi ih je, a ja sam progunđala. Bile su teške.
»Dobio si ih od Christiana?«
»Aha. Uspio sam razgovarati s njim a da nas nitko ne opazi. Ne znam jesi
li primijetila, ali tip je pomalo bahat.«
»O da, primijetila sam.« Nagradila sam Masona osmijehom zbog kojeg je
sav zablistao. »Hvala ti. Ovo mi puno znači.«
126
Odvukla sam plijen u svoju sobu, posve svjesna koliko je čudno da se
netko poput mene, tko mrzi učenje iz dna duše, sprema zakopati u
prašnjavu gomilu črčkarija iz četrnaestoga stoljeća. Ali kada sam otvorila
prvu knjigu vidjela sam da se u stvari radi o pretiscima pretisaka još
starijih pretisaka, jer nešto toliko drevno već bi se odavno raspalo.
Prelistavši knjige, otkrila sam da se dijele u tri kategorije: jedne su bile
napisane poslije smrti sv. Vladimira, druge su napisali ljudi koji su živjeli
u isto vrijeme kad i on, a tu je bio i svojevrsni dnevnik koji je napisao sam
svetac. Što li je ono Mason rekao o primarnim i sekundarnim izvorima?
Posljednje dvije skupine knjiga bile su one koje sam ja trebala. Tko god je
nanovo tiskao te knjige, ujedno je i dovoljno osuvremenio jezik pa se
nisam morala mučiti sa staroengleskim ili čak ruskim jer ipak je sv.
Vladimir živio u staroj domovini.
Danas izliječih majku Savinu koju su već poduže mučili oštri bolovi u
trbuhu. Njezina boljka je nestala, ali Bog mi nije dopustio da olako
izvedem taj čin. Slab sam i vrti mi se, osjećam kako ludilo pokušava
prodrijeti u moj um. Svaki se dan Bogu zahvaljujem na Anni od sjenke
poljubljenoj, jer bez nje ovo ne bih mogao izdržati.
Ponovno Anna. I to »od sjenke poljubljena«. Vladimir je često pisao o
njoj, između ostaloga. Većinu je vremena zapisivao dugačke propovijedi,
slične onima koje sam slušala u crkvi. Superdosadno. Ipak, na nekim se
mjestima knjiga čitala poput osobnog dnevnika, s puno opisa
svakodnevnoga života. I ako to nije bila samo hrpa izmišljotina, on je
uistinu sve vrijeme iscjeljivao ljude. Bolesne ljude. Ozlijeđene. Pa čak i
biljke. Uvele je žetve vraćao u život kada su ljudi umirali od gladi. A
ponekad bi samo iz zabave učinio da se cvijeće rascvate.
Što sam više čitala, to mi je bilo jasnije da je Vladimir bio sretnik što je
uza se imao Annu, jer je doista bio mučena duša. Njegove su ga moći
iscrpljivale što ih je više koristio. Znao ga je hvatati nekontroliran bijes ili
tuga, a sve to bez ikakva povoda. Za svoja je stanja krivio demone i slične
gluparije, ali bilo je očito da je patio od depresije. Jednom se čak, priznao
je u dnevniku, pokušao ubiti. Anna ga je spriječila.
Poslije sam u knjizi koju je napisao neki tip što je poznavao Vladimira
pročitala:
Mnogi drže čudesnom moć što je blagoslovljeni Vladimir ima nad
drugima. Moroji i dhampiri hrle k njemu i slušaju svaku njegovu riječ,
radosni samo što mogu biti u njegovoj blizini. Neki tvrde da je ludilo, a ne
duh, ono što ga nadahnjuje, ali većina ga obožava i učinili bi što god od
njih zatraži. Na taj način Bog obilježava svoje miljenike i ako iza takvih
127
trenutaka slijede očaj i halucinacije, mala je to žrtva za sve dobro i
vođstvo što ga pokazuje među narodom.
Sve me to podsjećalo na ono što je i svećenik ispričao, ali slutila sam da
se ovdje ne radi samo o »karizmi«. Ljudi su ga obožavali i slijepo slušali
sve što bi im rekao. Da, Vladimir se koristio kompulzijom, u to sam bila
posve sigurna. U to se vrijeme puno moroja koristilo kompulzijom, ali
nikada na drugim morojima ili dhampirima. Jednostavno to nisu mogli.
Jedino Lissa jest.
Zaklopila sam knjigu i naslonila se na krevet. Vladimir je iscjeljivao
biljke i životinje. Mogao je koristiti kompulziju na masama. I sudeći po
svemu, uporaba takvih moći odvela ga je u ludilo i depresiju.
Najčudnije od svega bilo je što su svi njegovu čuvaricu opisivali kao od
»sjenke poljubljenu«. Taj me izraz počeo mučiti od prvoga trena kad sam
ga čula...
»Ti si od sjenkepoljubljena. Moraš se pobrinuti za nju!«
Te mi je riječi uputila profesorica Karp. Vikala je dok ih je izgovarala,
zgrabivši me za majicu i privukavši bliže k sebi. Dogodilo se to jedne
noći prije dvije godine u glavnome dijelu više škole kamo sam pošla
vratiti knjigu. Već je bilo vrijeme kada je bio zabranjen izlazak iz soba pa
su hodnici zjapili prazni. Iznenada sam čula nekakvu buku, a potom se
profesorica Karp pojavila iza ugla, unezvijerena i s mahnitim pogledom u
očima. Gurnula me uza zid i čvrsto zgrabila rukama.
»Razumiješ li?« Bila sam dovoljno vješta u samoobrani da je odgurnem,
ali sledila sam se od šoka.
»Ne.«
»Oni dolaze po mene. A doći će i po nju.«
»Po koga?«
»Lissu. Moraš je zaštititi. Što je više bude rabila, postat će gore. Zaustavi
je, Rose. Zaustavi je prije nego što oni primijete, prije nego što primijete i
odvedu i nju. Makni je odavde.«
»Ja... kako to mislite? Odvesti je... iz Akademije?«
»Da! Morate smjesta otići odavde. Vas dvije ste povezane. Sve je sada na
tebi. Odvedi je daleko odavde.«
Ono što je govorila zvučalo je ludo. Nitko nije samo tako napuštao
Akademiju. Ali dok me tako držala, zagledana duboko u moje oči,
odjednom me preplavio neki čudan osjećaj. Um mi je obuzela nekakva
izmaglica i sve što je govorila iznenada je imalo smisla, iznenada je to
bila najrazumnija stvar na svijetu. Da. Morala sam skloniti Lissu, odvesti
je...
128
Hodnik je ispunilo glasno koračanje i iza ugla se pojavila skupina čuvara.
Nisam ih prepoznala, nisu pripadali našoj školi. Silom su je maknuli s
mene, obuzdavajući njezino divlje koprcanje. Netko me upitao jesam li
dobro, ali ja nisam mogla odvojiti pogled od profesorice Karp.
»Ne dopusti joj da rabi moć!« povikala je. »Spasi je. Spasi je od nje
same!«
Čuvari su mi poslije objasnili kako joj nije bilo dobro i da je odvedena na
mjesto gdje će se moći oporaviti. Tamo će se za nju pobrinuti, uvjeravali
su me. S vremenom će ozdraviti.
To se nikada nije dogodilo.
U mislima sam se vratila u sadašnjost i zagledala u knjige koje su ležale
preda mnom. Pokušala sam naći neki smisao u svemu tome. Lissa.
Profesorica Karp. Sv. Vladimir.
Što sam trebala učiniti?
Netko je glasno pokucao na moja vrata, prenuvši me iz misli. Otkad su me
suspendirali, nitko me nije posjetio, pa čak ni osoblje. Otvorivši vrata,
ugledala sam Masona kako stoji u hodniku.
»Dvaput u jednom danu?« upitala sam. »Kako si uopće uspio ući
ovamo?«
Opušteno mi se osmjehnuo.
»Netko je bacio zapaljenu šibicu u jednu od kanti u kupaonici pa je
osoblje trenutačno malo u gužvi. Kakva grozota. Hajde, oslobađam te iz
tamnice.«
Odmahnula sam glavom. Izazivanje požara očito je bio nov način da
nekome daš do znanja kako ti se sviđa. Christian je to izveo, a sada i
Mason.
»Žalim, ali ništa od spašavanja. Ako me uhvate...«
»Ja samo slijedim Lissine naredbe.«
Zašutjela sam i dopustila mu da me krišom izvede iz zgrade. Odveo me
do morojskoga učeničkog doma i nekim čudom uspio prokrijumčariti do
njezine sobe. Zapitala sam se ne gori li i u ovoj zgradi kanta u kojoj od
kupaonica.
Kada smo ušli u Lissinu sobu, naišli smo na zabavu u punome mahu.
Lissa, Camille, Carly, Aaron i još nekoliko plemića sjedili su smijući se,
slušajući glasnu glazbu i dodajući naokolo boce viskija. Nije bilo Mije ni
Jesseja. Nakon nekoliko trenutaka opazila sam da je tu i Natalie. Sjedila je
odvojena od skupine, nesigurna kako bi se trebala ponašati u njihovu
društvu. Njezina je nelagoda bila i više nego očita.
Lissa se nespretno podigla na noge, a omamljujući osjećaj koji je strujao
kroz našu vezu dao mi je do znanja da je već dosta popila.
129
»Rose!« Okrenula se prema Masonu i uputila mu blistav osmijeh. »Uspio
si.«
Duboko joj se naklonio.
»Uvijek vama na raspolaganju.«
Nadala sam se da je to izveo zbog uzbuđenja bijega i da se nije radilo o
Lissinoj kompulziji. Lissa je rukom obuhvatila moj struk i povukla me na
pod gdje su ostali sjedili.
»Pridruži se slavlju.«
»Što točno slavimo?«
»Ne znam. Tvoj noćašnji bijeg?«
Nekoliko je prisutnih podiglo plastične čaše i nazdravilo mi uz glasno
klicanje. Xander Badica natočio je još dvije čaše i dodao ih meni i
Masonu. Uzela sam svoju s osmijehom na licu, iako sam se iznutra
osjećala pomalo nelagodno zbog svega. Ne tako davno ovakvu bih zabavu
dočekala otvorenih ruku i slistila piće u trideset sekundi. Ali ovog mi je
puta previše toga bilo na duši. Primjerice činjenica da su se plemići prema
Lissi odnosili kao da je kakva božica. Isto tako, činilo se da se nitko od
njih ne sjeća cijele one strke u kojoj se mene optužilo da sam krvna kurva.
I najviše od svega, uznemiravalo me kako se Lissa smijala i blistala, a u
sebi je bila duboko nesretna.
»Otkuda ste nabavili viski?« upitala sam.
»Profesor Nagy«, odgovorio je Aaron. Sjedio je vrlo blizu Lisse.
Bila je dobro poznata činjenica da profesor Nagy cuga poslije nastave i da
drži skrivenu zalihu negdje u kampusu. Stalno je izmišljao nova mjesta za
skrivanje alkohola, a učenici su ih uvijek uspijevali pronaći.
Lissa se naslonila na Aaronovo rame.
»Aaron mi je pomogao da provalim u njegovu sobu i uzmem boce. Nagy
ih je sakrio na dnu ormara s bojama.«
Ostali su se nasmijali, a Aaron ju je promatrao s posvemašnjim
obožavanjem. U tom sam trenu shvatila da joj za njega nije bila potrebna
nikakva kompulzija ili magija. Jednostavno je bio lud za njom. Oduvijek.
»Zašto ništa ne piješ?« upitao me Mason malo kasnije, govoreći mi tiho
na uho. Spustila sam pogled na svoju čašu i pomalo iznenađeno ustvrdila
da je puna.
»Ne znam. Nekako mislim da čuvari ne bi smjeli piti alkohol u prisutnosti
svojih štićenika.«
»Ali ona još nije tvoja štićenica! I nisi na dužnosti niti ćeš još dugo biti.
Otkad si ti postala tako odgovorna?«
U tom se trenu nisam smatrala jako odgovornom. Jednostavno sam se
sjetila Dimitrija i njegovih riječi o ravnoteži između zabave i obveza. Nije
130
mi se činilo ispravnim glupirati se i piti kada je Lissa u posljednje vrijeme
bila tako ranjiva. Iskobeljala sam se sa svoga mjesta između nje i Masona
te otišla sjesti pokraj Natalie.
»Hej, Nat, nešto si mi tiha večeras.«
U ruci je držala punu čašu, baš kao i ja.
»Ti isto.« Blago sam se nasmijala.
»O, čini se da jesam.«
Nagnula je glavu u jednu stranu i stala gledati Masona i ostale plemiće
kao da promatra kakav znanstveni eksperiment. Otkad sam stigla, popili
su puno viskija i razina glupiranja u sobi naglo je porasla.
»Čudno, ha? Prije si uvijek ti bila u središtu pozornosti. Sada je ona.«
Zatreptala sam iznenađeno. Nikada na to nisam tako gledala.
»Hm... Valjda.«
»Hej, Rose«, progovorio je Xander i zaputio se prema meni, pritom
gotovo prolivši svoje piće. »Kakav je to osjećaj?«
»O čemu govoriš?«
»Kakav je to osjećaj kad se netko hrani tobom?«
Sobom je zavladao tajac i činilo se kao da je sve prisutne preplavio
osjećaj iščekivanja.
»Ona to nije radila«, opomenula ga je Lissa. »Već sam vam to rekla.«
»Da, da, znam da se ništa nije dogodilo s Jessejem i Ralfom. Ali vas dvije
ste to radile, zar ne? Dok ste bile u bijegu?«
»Zaboravi na to«, rekla je Lissa. Kompulzija je imala najbolji učinak kada
je drugu osobu mogla gledati izravno u oči, ali njegova je pozornost bila
usmjerena samo na mene.
»Mislim, to je tako cool. Nije kao da ste imale drugog izbora, zar ne ? To
te ne čini hraniteljicom. Samo želim znati kakav je osjećaj. Danielle
Szelsky mi je jednom dopustila da je ugrizem. Rekla je da nije bilo ništa
posebno.«
Sobom se prolomio kolektivni »fuj« od svih cura. Seks s dhampirkama i
ispijanje njihove krvi bilo je perverzno i prljavo, isti čin među morojima
praktički se smatrao kanibalizmom.
»Kakav si ti lažljivac!« rekla je Camille.
»Ne, ozbiljan sam. Bio je to posve malen ugriz. Nije se osjećala opijenom
poput pravih hranitelja. Jesi li ti?« Slobodnom je rukom obujmio moje
rame. »Je li ti se svidjelo?«
Lissino lice se umirilo i problijedjelo. Alkohol je donekle zamutio punu
jačinu njezinih emocija, ali i dalje sam je mogla dovoljno pročitati da bih
znala kako se osjeća. Mračne misli ispunjene strahom počele su navirati u
mene, a ispod njih je bujala ljutnja.
131
Inače je mogla dobro kontrolirati svoju narav, za razliku od mene, ali
znala je izgubiti nadzor nad osjećajima. Jednom se to dogodilo na zabavi
upravo poput ove, samo nekoliko tjedana nakon što su odveli profesoricu
Karp.
Greg Daškov, Natalien dalji rođak, priredio je zabavu u svojoj sobi.
Njegovi su roditelji očito imali dobre veze na Akademiji jer je imao jednu
od najvećih soba u domu. Bio je prijatelj s Lissinim bratom prije nesreće i
drage ju je volje prigrlio u svoj društveni krug. Greg je također vrlo rado
prigrlio i mene, jer te večeri nas dvoje nismo mogli skinuti ruke jedno s
drugoga. Za učenicu drugog razreda poput mene spetljati se s plemićkim
morojem predstavljalo je veliko uzbuđenje.
Te sam noći puno popila, ali i dalje sam uspijevala zadržati Lissu na oku.
Uvijek je bila pomalo nervozna kada bi se našla u velikom društvu, ali
nitko to nije primjećivao jer je bila tako ležerna i vješta u komunikaciji s
njima. Zbog pripitosti nisam mogla primiti većinu njezinih osjećaja, ali
nisam se zabrinjavala dok god je izgledala u redu.
Usred ljubljenja, Greg je najednom stao i zagledao se u nešto preko
mojega ramena. Oboje smo sjedili na istoj stolici, a ja sam mu bila u krilu
pa sam morala iskriviti vrat kako bih vidjela što mu je odvuklo pozornost.
»Što se zbiva?«
Razdraženo je odmahnuo glavom, ali vidjela sam da mu je u isto vrijeme i
pomalo smiješno.
»Wade je doveo hraniteljicu.«
Slijedila sam njegov pogled do mjesta gdje je Wade Voda stajao, ruke
obavijene oko krhke djevojke otprilike mojih godina. Bila je ljudska i vrlo
lijepa, valovite plave kose i porculanskog tena blijedog od velikoga
gubitka krvi. Još ju je nekoliko tipova primijetilo i došlo stati pokraj
Wadea i nje. Smijali su se, dotičući joj lice i kosu.
»Danas je već dala previše krvi«, rekla sam, zamijetivši njezino bljedilo i
potpunu izgubljenost.
Greg je kliznuo rukom niz moj vrat i okrenuo me natrag prema sebi.
»Neće je ozlijediti.«
Još smo se malo ljubili, a potom sam osjetila kako me netko tapša po
ramenu.
»Rose.«
Podigla sam pogled i ugledala Lissu. Izraz tjeskobe na njezinu licu
dobrano me preplašio jer nisam mogla prepoznati osjećaje koji su se krili
iza njega. Definitivno sam pretjerala s pivom. Iskobeljala sam se iz
Gregova krila.
»Kamo si krenula?« upitao je.
132
»Odmah se vraćam.« Povukla sam Lissu na stranu, odjednom poželjevši
da sam trijezna. »Što je bilo?«
Kimnula je prema dečkima koji su bili s hraniteljicom. Posve su je
okružili, a kada je pomaknula glavu kako bi pogledala jednoga od njih, na
njezinu sam vratu ugledala mnoštvo malih crvenih rana. Izvodili su
nekakvo skupno hranjenje, izmjenjujući se na njoj kako bi joj pili krv i
pritom govoreći vulgarne stvari. Djevojka, posve opijena od njihovih
ugriza i nesvjesna svega, nije se protivila.
»Ne mogu joj to raditi«, rekla mi je Lissa.
»Ona je hraniteljica. Nitko ih neće zaustaviti.«
Lissa me molećivo pogledala. U očima sam joj vidjela bol, nevjericu i
ljutnju.
»Hoćeš li ti?«
Ja sam oduvijek bila ona agresivna, ona koja ju je branila još otkad smo
bile male. Vidjeti je tako izvan sebe, kako me promatra s nadom da ću sve
popraviti, jednostavno je bilo previše za podnijeti. Drhtavo sam joj
kimnula i nesigurnim korakom krenula prema skupini moroja.
»Wade, zar si postao toliko očajan da moraš drogirati curu kako bi je
zbario?« upitala sam.
Podigao je pogled, odvojivši usne od vrata ljudske djevojke.
»Zašto pitaš? Gotova si s Gregom pa tražiš novog dečka?«
Položila sam ruke na kukove u nadi da ću tako izgledati malo opasnije.
Ali zapravo me počela hvatati mučnina od alkohola koji sam popila.
»Nema te droge na svijetu koja bi me natjerala da ti se približim«,
odbrusila sam mu. Nekoliko njegovih prijatelja prasnulo je u smijeh. »Ali
možda bi mogao probati zavesti onu svjetiljku u kutu. Čini mi se dovoljno
bespomoćnom, baš onako kako ti voliš. A nju ostavi na miru.«
Još se nekoliko ljudi počelo smijati.
»Ovo te se ne tiče«, zarežao je. »Ona je samo ručak.«
Usporediti hraniteljicu s obrokom bilo je čak i gore nego kazati za
dhampirku da je krvna kurva.
»Ovo nije soba za hranjenje. Nitko to ovdje ne želi gledati.«
»Da«, složila se jedna starija učenica. »Odvratno je.« Nekoliko njezinih
prijateljica potvrdno je kimnulo.
Wade nas je sve prostrijelio pogledom, ponajviše mene.
»U redu. Nećete nas više morati gledati. Idemo.« Zgrabio je djevojku za
ruku i naglo je povukao prema sebi. Posrćući, krenula je za njim iz sobe,
sve vrijeme tiho jecajući.
»Učinila sam sve što sam mogla«, rekla sam Lissi.
Zgranuto je buljila u mene.
133
»Ali on će je samo odvesti u svoju sobu. I tamo joj raditi još gore stvari.«
»Liss, ni meni se to ne sviđa, ali nije kao da ga mogu ići ganjati po
hodnicima ili slično.« Protrljala sam čelo. »Možda bih ga mogla tresnuti
šakom ili takvo što, ali trenutačno se osjećam kao da bih mogla svakoga
trena povratiti.«
Lice joj se naglo smračilo te se ugrizla za usnicu.
»Ne može joj to raditi.«
»Žao mi je.«
Vratila sam se Gregu koji me čekao na stolici, osjećajući se pomalo
krivom zbog cijele situacije. Nisam željela da se onu hraniteljicu tako
iskorištava, baš kao ni Lissa, sve to previše me podsjećalo na morojske
tipove i njihovo grozno ponašanje prema dhampirkama. Ali bila sam
svjesna da ovu bitku ne mogu dobiti, ne te večeri.
Greg me smjestio u svome krilu tako da je sada imao bolju poziciju za
ljubljenje moga vrata, ali nakon nekoliko minuta opazila sam da je Lissa
nestala. Nespretno sam se podigla iz njegova krila, pritom zamalo
tresnuvši na pod, i pogledom pretražila prostoriju.
»Gdje je Lissa?«
»Vjerojatno je otišla u kupaonicu.«
Nisam primala apsolutno ništa preko naše veze. Utjecaj alkohola posve ju
je otupio. Izišavši u hodnik, s olakšanjem sam uzdahnula što sam se
napokon maknula od glasne glazbe i svih tili glasova. Vani je bila tišina,
osim lomljave koja je dopirala iz jedne od soba. Došla sam do odškrinutih
vrata i otvorila ih.
Hraniteljica je bila sklupčana u jednom kutu, posve prestrav ljena. Lissa je
stajala prekriženih ruku, a lice joj je bilo gnjevno i zastrašujuće. Napeto je
zurila u Wadea, a on nije mogao odvojiti pogled od nje i doimao se kao da
je začaran. U ruci je držao bejzbolsku palicu i činilo se da ju je već
upotrijebio jer je soba bila potpuno uništena: police s knjigama, glazbena
linija, ogledalo...
»Razbij i prozore«, hladno mu je rekla Lissa. »Hajde. Kakve veze ima?«
Hipnotiziran, otišao je do velikoga zatamnjenog prozora. Šokirano sam
gledala, usta razjapljenih tako da mi je čeljust gotovo pala do poda, kako
zamahuje palicom i razbija staklo. Razlomilo se, a mnogobrojni su se
komadići razletjeli posvuda i u sobu je granulo ranojutarnje sunce.
Lecnuo se zbog jarke svjetlosti koja mu je sjala u oči, ali se nije
pomaknuo.
»Lissa«, uzviknula sam. »Prekini. Natjeraj ga da stane.«
»Trebao je stati već prije.«
134
Jedva sam je prepoznala. Nikada je prije nisam vidjela tako uzrujanu, a
kamoli da čini nešto slično. Naravno, znala sam o čemu se radi. Znala
sam istoga trenutka. Moć kompulzije. Ali nisam znala što će Lissa
sljedeće učiniti. Možda ga je planirala natjerati da palicu upotrijebi na
samome sebi.
»Molim te, Lissa. Prestani s time. Molim te.«
Kroz nejasnu, alkoholom zamućenu vezu osjetila sam kako do mene
dopire djelić njezinih emocija. Bile su dovoljno snažne da me istoga trena
obore na pod. Mračne. Gnjevne. Bez milosti. Bila sam zaprepaštena
osjećajima koji su dolazili od moje prijateljice, drage, slatke Lisse.
Poznavala sam je od vrtića, ali u tom trenutku nisam imala pojma tko je ta
djevojka preda mnom.
I bila sam jako uplašena.
»Molim te, Lissa«, ponovila sam. »On nije vrijedan toga. Pusti ga.«
Nije me ni pogledala. Njezine razjarene oči netremice su gledale Wadea.
Polako, oprezno, podigao je palicu i nagnuo je tako da mu je bila ravno
pred lubanjom.
»Liss«, prostenjala sam. O, Bože! Neću je valjda morati fizički svladati
kako bih je zaustavila. »Nemoj.«
»Trebao je stati«, rekla je hladno. Palica se zaustavila. Bila je udaljena od
Wadeove lubanje dovoljno da ima zamah za udarac. »Nije joj smio ono
učiniti. Ljudi se ne mogu tako odnositi prema drugim ljudima, čak ni
prema hraniteljima.«
»Ali plašiš je«, rekla sam blago. »Pogledaj je samo.«
Isprva se ništa nije dogodilo, a potom je Lissa nakratko pogledala
hraniteljicu. Djevojka je i dalje bila u kutu, pogrbljena i ruku obavijenih
oko sebe, kao da se želi zaštititi od nečega. Lice joj je na neobičan način
reflektiralo danju svjetlost jer je bilo mokro od suza, a plave oči doimale
su se ogromnima. Ispustila je grlen, prestravljen jecaj.
Izraz Lissina lica ostao je nepromijenjen. Osjetila sam kako u sebi vodi
bitku, pokušavajući uspostaviti kontrolu. Jedan dio nje nije želio ozlijediti
Wadea, unatoč nesnosnom gnjevu koji ju je ispunjavao. Naposljetku, lice
joj se opustilo pa je čvrsto sklopila oči. Desnom je rukom posegnula
prema lijevome zapešću i grčevito ga stisnula zarivši nokte duboko u
kožu. Lecnula se od boli, ali kroz našu sam vezu osjetila kako joj bol
odvlači pozornost od Wadea.
Prekinula je kompulziju i on je bacio palicu na pod, a lice mu je poprimilo
zbunjen izraz. Ja sam napokon ispustila dah koji sam već neko vrijeme
zadržavala. Hodnikom su počeli odzvanjati koraci. Ostavila sam vrata
otvorena i Wadeovo je mahnito razbijanje privuklo nečiju pozornost.
135
Nekoliko je pripadnika osoblja banulo u sobu, ukipivši se u mjestu kada
su ugledali u kakvome je stanju.
»Što se dogodilo?«
Mi ostali međusobno smo se pogledali. Wade je izgledao posve
izgubljeno. Ogledao se po sobi, a potom stao proučavati palicu te
naposljetku svrnuo pogled na mene i Lissu.
»Ne znam... ja ne mogu...« Okrenuo se prema meni i najednom pobjesnio.
»Ma što... to si bila ti! Nisi nikako htjela zaboraviti ono s hraniteljicom.«
Osoblje me znatiželjno promotrilo i u samo nekoliko sekundi znala sam
što mi je činiti.
Moraš je zaštititi. Što je više bude rabila, postat će gore. Zaustavi je,
Rose. Zaustavi je prije nego što oni primijete, prije nego što primijete i
odvedu i nju. Makni je odavde.
U mislima sam mogla vidjeti profesoricu Karp kako me izbezumljeno
preklinje. Bahato sam pogledala Wadea, svjesna da nitko neće dovesti u
pitanje moje priznanje niti će posumnjati u Lissu.
»Da si je ostavio na miru«, rekla sam mu, »ne bih morala ovo učiniti.«
Spasi je. Spasi je od nje same.
Nakon te noći više nikada nisam okusila alkohol. Odlučila sam da ću u
Lissinoj blizini uvijek biti na maksimalnom oprezu. Dva dana poslije, dok
sam trebala biti suspendirana zbog »uništavanja imovine«, otišla sam po
Lissu i pobjegla s njom s Akademije.
Vratila sam se u sadašnjost. Xander je i dalje držao ruku oko mene, a
Lissa nas je gnjevno promatrala. Nisam znala hoće li opet učiniti nešto
slično. Cijela me situacija previše podsjećala na događaje otprije dvije
godine i znala sam da moram brzo nešto poduzeti kako bih smirila
napetost.
»Ali to je samo malo krvi«, govorio je Xander. »Neću ti popiti puno.
Samo želim znati kakvog je okusa dhampirka. Nikoga ovdje nije briga što
nas dvoje radimo.«
»Xandere«, zarežala je Lissa, »ostavi je na miru.«
Skliznula sam ispod njegove ruke i nasmiješila se, pokuša vajući smisliti
duhovit odgovor, koji po mogućnosti ne bi izazvao tučnjavu.
»Ma hajde«, stala sam ga zadirkivati. »Znaš, morala sam prebiti tipa koji
me prošli put to pitao, a ti si puno slađi od Jesseja. Bila bi šteta.«
»Slađi?« upitao je. »Možda jesam zapanjujuće seksi, ali sladak nikako.«
Carly se nasmijala.
»Ne, ne, definitivno si sladak. Todd mi je rekao sve o onom francuskom
gelu za kosu koji obožavaš koristiti.«
136
Xanderu je to, kao i većini pijanih ljudi, lako odvuklo pozornost pa se
okrenuo kako bi obranio svoju čast i pritom potpuno zaboravio na mene.
Napetost je nestala, a on je nastavio opušteno primati šale na račun svoje
kose.
Na drugom kraju sobe Lissa me gledala s olakšanjem. Osmjehnula mi se i
lagano kimnula u znak zahvalnosti, a potom se opet vratila Aaronu.
Šesnaesto poglavlje
Sljedećega dana postalo mi je posve jasno koliko su se stvari promijenile
otkad su prvi put počele one nesretne glasine o meni, Jesseju i Ralfu. Za
neke sam ljude i dalje ostala neiscrpnim izvorom šaputanja i smijuljenja.
S druge strane, Lissini preobraćenici prema meni su se odnosili
prijateljski, a ponekad su me čak i branili. Sve u svemu, školske kolege
više mi nisu posvećivali previše pozornosti. To se pogotovo pokazalo
istinitim kada je školu potresla najnovija vijest.
Lissa i Aaron.
Činilo se da je Mia čula o zabavi i poludjela kada je doznala da je Aaron
otišao tamo bez nje. Izderala se na njega i zaprijetila mu da ako želi biti s
njom, ne može vrijeme provoditi s Lissom. Zato je Aaron odlučio da više
ne želi biti s njom. Napucao ju je tog jutra... i nastavio sa životom.
On i Lissa nisu skidali ruke jedno s drugoga. Uvijek ih se moglo vidjeti na
hodniku i u vrijeme ručka kako stoje zagrljeni, smiju se i razgovaraju.
Osjećaji koje sam primala kroz našu vezu govorili su mi da je Lissa ipak
tek blago zainteresirana, iako se to nikada ne bi reklo sudeći prema
zaljubljenom pogledu kojim je gledala Aarona, kao da je najzanimljivije
biće na planetu. Ali sve je to bila samo predstava, a on o tome nije imao
pojma. Izgledao je kao da je spreman svakoga trena sagraditi joj hram pod
nogama.
A ja? Meni je bilo zlo.
Ali moji osjećaji nisu bili ništa u usporedbi s onim što je osjećala Mia. Za
ručkom je sjedila na suprotnome kraju prostorije, pogleda čvrsto uperena
ispred sebe, i ignorirala riječi utjehe koje su joj upućivali prijatelji. Na
njezinim inače blijedim, okruglim obrazima sada su se pojavile ružičaste
mrljice, a oči su joj bile obrubljene crvenilom. Nije mi rekla ništa zlobno
kada sam prošla pokraj nje. Ni jednu podlu šalu. Ni jedan podrugljiv
pogled. Lissa ju je potpuno uništila, učinivši upravo ono što je Mia
obećala učiniti nama.
137
Jedina osoba koja je bila jadnija od Mije bio je Christian. Ali za razliku od
nje, on je sretan par promatrao ne pokušavajući prikriti izraz mržnje na
licu. Kao i obično, to nije uočio nitko osim mene.
Nakon što mi je dojadilo gledati Lissu i Aarona kako se ljubakaju,
odlučila sam ranije završiti s ručkom i otišla posjetiti profesoricu
Carmack, koja je poučavala osnove upravljanja elementima. Već sam je
duže vrijeme željela nešto priupitati.
»Rose, je li tako?« Činila se iznenađenom što me vidi, ali nije bila nimalo
ljuta ili uzrujana kao što je to u posljednje vrijeme bio slučaj s polovinom
profesora.
»Aha. Ovaj, imam pitanje u vezi s magijom.«
Podigla je obrvu. Novaci kao ja nisu slušali satove o magiji.
»Naravno. Što bi htjela znati?«
»Svećenik je neki dan govorio o sv. Vladimiru... Znate li možda za koji se
element on specijalizirao? Vladimir, mislim. Ne svećenik.«
Namrštila se.
»Baš neobično. Toliko je popularan ovdje da me čudi što nitko o tome ne
govori. Nisam stručnjakinja, ali u svim pričama koje sam čula on nije
učinio ništa što bi ga povezalo s nekim od elemenata. Ili to ili nitko o
tome jednostavno nije pisao.«
»A što je s njegovim čudesnim izlječenjima?« Nisam namjeravala
odustati. »Postoji li element koji osobi omogućuje izvoditi takva djela?«
»Koliko ja znam, ne.« Na usnama joj je zatitrao lagan smiješak. »Vjernici
bi rekli da je iscjeljivao kroz moć Božju, a ne zahvaljujući magiji
elemenata. Na kraju krajeva, sve su priče složne u tvrdnji da je Vladimir
bio ispunjen duhom.«
»Je li moguće da se uopće nije specijalizirao?«
Osmijeh joj je najednom nestao s lica.
»Rose, radi li se tu doista o sv. Vladimiru? Ili govorimo o Lissi?«
»Pa, ne baš...«, promucala sam.
»Znam da joj u posljednje vrijeme nije lako, pogotovo pred vršnjacima,
ali mora biti strpljiva«, objasnila mi je nježno. »Doći će to. Uvijek dođe.«
»Ali u nekim slučajevima nikada ne dođe.«
»Vrlo rijetko. Ne mislim da je ona jedna od tih. Njezina sposobnost
upravljanja svim četirima elementima iznadprosječna je, iako još nije
dosegnula razinu specijalizacije. Samo je pitanje dana kada će jedan od
elemenata postati dominantan.«
To mi je dalo ideju.
»Je li moguće specijalizirati se za više elemenata?«
Nasmijala se i odmahnula glavom.
138
»Ne. To bi iziskivalo previše moći. Nitko nije sposoban nositi se s
tolikom količinom magije a da potpuno ne izgubi razum.«
Sjajne vijesti!
»Okej. Hvala vam.« Upravo sam se spremala otići kad mi je na pamet
pala još jedna misao. »Hej, sjećate li se profesorice Karp? Za što se ona
specijalizirala?«
Lice profesorice Carmack poprimilo je isti onaj izraz nelagode koji su
imali svi profesori kada god bi netko spomenuo Karpicu.
»U stvari...«
»Što?«
»Gotovo sam zaboravila na to. Mislim da je ona bila jedna od onih
rijetkih slučajeva koji se nikada ne specijaliziraju. Uvijek je samo
održavala slabu kontrolu nad sva četiri elementa.«
* * *
Ostatak popodnevne nastave provela sam razmišljajući o onome što je
rekla profesorica Carmack i pokušavajući to uklopiti u svoju, Lissa-
Karpica-Vladimir teoriju. Isto tako sam promatrala Lissu. Ljudi su s njom
neprestano željeli razgovarati pa gotovo uopće nije primjećivala da sam
zamišljena. Ipak, tu i tamo bi me znala nakratko pogledati i osmjehnuti mi
se, ali lice joj je nosilo neki umoran izraz. Cjelodnevno smijanje i
ogovaranje s ljudima koji su joj se tek donekle sviđali polako je uzimalo
svoj danak.
»Misija je uspjela«, rekla sam joj nakon nastave. »Možeš obustaviti
projekt 'Pranje mozga'.«
Sjedile smo na klupama u školskome dvorištu, a Lissa je mahala nogama
naprijed-natrag.
»Kako to misliš?«
»Postigla si što si htjela. Ljudi mi više ne zagorčavaju život. Uništila si
Miju. Ukrala Aarona. Poigravaj se s njim još nekoliko tjedana, a onda ga
se riješi, zajedno s ostalim plemićima. Bit ćeš puno sretnija.«
»Misliš da sada nisam sretna?«
»Znam da nisi. Neke zabave su ugodne, priznajem, ali ti se mrziš
pretvarati da si prijateljica ljudima koji ti se uopće ne sviđaju, a većina
njih ti se ne sviđa. I znam koliko te Xander razbjesnio one večeri.«
»On je kreten, ali s tim se mogu nositi. No ako se prestanem družiti s tim
ljudima, stvari će se ubrzo vratiti na staro. Mia će ponovno krenuti u
napad. Ovako nas ne može mučiti.«
»Ali ovo nema smisla jer te muči sve ostalo.«
»Ništa mene ne muči.« Zvučala je pomalo kao da se brani.
139
»Ma stvarno?« upitala sam oštro. »Jednostavno si luda za Aaronom, zar
ne? I jedva čekaš da se ponovno poseksaš s njim.«
Sijevnula je očima prema meni.
»Jesam li ti rekla da neki put znaš biti prava kuja?«
Zanemarila sam njezin komentar.
»Samo želim reći da imaš dovoljno briga i bez svega ovoga. Uništavaš se
tom kompulzijom koju koristiš.«
»Rose!« Nervozno se osvrnula oko sebe. »Tiše!«
»Ali istina je. Ako je nastaviš toliko rabiti, posve ćeš skrenuti s uma.
Ozbiljno.«
»Nisi li malo pretjerala?«
»A što je s profesoricom Karp?«
Lissino lice naglo se ukrutilo.
»Što s njom?«
»Ti. Ista si kao ona.«
»Ne, nisam!« Njezine su me zelene oči bijesno prostrijelile.
»I ona je mogla iscjeljivati.«
Bila je šokirana što sam se drznula progovoriti o tome. Ta nas je tema
dugo opterećivala, ali gotovo nikad je nismo spominjale.
»To ništa ne znači.«
»Zar doista to misliš? Znaš li možda još nekoga tko može izvoditi takve
stvari? Ili primjenjivati kompulziju na dhampirima i morojima?«
»Ona nikad nije rabila kompulziju na taj način«, usprotivila se.
»Jest. Pokušala ju je primijeniti na meni one noći kada je otišla. Počelo je
djelovati, ali onda su je odveli prije nego što je uspjela izvesti kompulziju
do kraja.« Je li to bila istina? Na kraju krajeva, ja i Lissa pobjegle smo s
Akademije samo mjesec nakon toga. Uvijek sam bila uvjerena da je to
bila moja zamisao, ali možda je moć sugestije profesorice Karp odigrala
odlučujuću ulogu.
Lissa je prekrižila ruke. Lice joj je bilo odlučno, ali osjetila sam kako je
ispunjava nelagoda.
»Okej, pa što? Ona je nakaza baš kao i ja. To i dalje ništa ne znači. Ona je
poludjela zato što... pa jednostavno je bila takva. To nema veze sa
mnom.«
»Nije riječ samo o njoj«, kazala sam polako. »Postoji još netko tko je
poput vas dviju. Netko koga sam pronašla.« Oklijevala sam. »Znaš tko je
sv. Vladimir?...«
Tada sam joj se napokon otvorila do kraja. Sve sam joj ispričala.
Objasnila sam joj kako ona, profesorica Karp i sv. Vladimir mogu
iscjeljivati i rabiti superkompulziju. I iako joj to nije bilo lako za čuti,
140
rekla sam joj kako su i oni bili razdražljivi i pokušavali sami sebe
ozlijediti.
»On se pokušao ubiti«, rekla sam, ne pogledavši je u oči. »I znala sam
opaziti ožiljke na profesorici Karp, kao da je noktima grebla vlastito lice.
Pokušala je to prikriti kosom, ali mogla sam prepoznati stare ožiljke i
vidjeti kada bi si nanijela nove rane.«
»To ništa ne znači«, ustrajala je Lissa. »Sve... sve je to samo slučajnost.«
Činilo se da uistinu želi povjerovati u to i dio nje svim se snagama trudio
to postići. Ali postojao je i drugi dio, dio ispunjen očajem koji je dugo
čeznuo za potvrdom da nije nakaza, da nije sama. Pa iako su vijesti bile
loše, sada je barem znala da postoje i drugi poput nje.
»Zar je slučajnost da se nitko od njih nije specijalizirao?«
Prisjetila sam se razgovora s profesoricom Carmack i izložila joj svoju
teoriju o specijalizaciji u sva četiri elementa. Ujedno sam i ponovila
profesoričino upozorenje kako bi taj pothvat pojedinca najvjerojatnije
otjerao u ludilo. Kada sam završila, Lissa je protrljala oči, razmazavši
tako dio šminke. Slabašno mi se osmjehnula.
»Ne znam što je luđe: to što mi govoriš ili činjenica da si ti zapravo nešto
pročitala kako bi doznala sve ovo.«
Nasmijala sam se i laknulo mi je što se uspjela našaliti.
»Hej, znam ja i čitati.«
»Ma znam da znaš. Ali isto se tako sjećam kako ti je trebala godina da
dovršiš Da Vincijev kod.« Nasmijala se.
»To nije bila moja krivnja! I nemoj pokušavati promijeniti temu.«
»Ne pokušavam.« Nasmiješila se, a potom uzdahnula. »Samo ne znam što
bih mislila o svemu ovome.«
»Nemaš tu što misliti. Samo nemoj više raditi stvari koje te uzrujavaju.
Sjećaš se kako smo obećale biti tihe kao bubice? Pokušajmo opet. Bit će ti
puno lakše.« Odmahnula je glavom.
»Ne mogu. Ne još.«
»Zašto ne? Pa već sam ti rekla...«, zastala sam, pitajući se kako ranije
nisam shvatila u čemu je stvar. »Tu se ne radi samo o Miji. Sve ovo radiš
zato što misliš da to trebaš raditi. Još uvijek pokušavaš biti kao Andre.«
»Moji bi roditelji željeli da sam...«
»Tvoji bi roditelji željeli da si sretna.«
»Nije to tako jednostavno, Rose. Ne mogu dovijeka ignorirati ove ljude. I
ja sam dio morojskoga plemstva.«
»Većina plemstva je koma.«
MIN@
141
»Ali puno će njih imati važnu ulogu u vladavini moroja. Andre je to znao.
Iako nije bio poput ostalih, činio je što je morao jer je bio svjestan koliko
su važni.«
Naslonila sam se na klupu.
»Možda u tome i jest problem. Odlučujemo tko je 'važan' samo na temelju
kojoj obitelji pripada i na kraju imamo nesposobne pojedince koji donose
najvažnije odluke. Zato morojima brojevi naglo opadaju, a gadure poput
Tatiane su kraljice. Možda nam je potreban novi sustav.«
»Ma daj, Rose. To je jednostavno tako, sustav postoji već stoljećima.
Moramo živjeti s time.« Ljutito sam se zapiljila u nju. »Okej, što kažeš na
ovo?« nastavila je. »Ti se brineš da ne postanem kao oni, profesorica
Karp i sv. Vladimir... je li tako? Pa, Karpica je rekla da će se stvari, ako
nastavim rabiti svoje moći, samo pogoršati. A što ako ih jednostavno
prestanem koristiti? Kompulziju, iscjeljenja, sve?«
Stisnula sam oči.
»Mogla bi to učiniti?«
Priznajem, kompulzija je imala i svojih dobrih strana, ali doista sam
željela da prekine s cijelom tom pričom. Njezina se depresija pojavila u
isto vrijeme kada i njezine moći, neposredno poslije nesreće. Bila sam
uvjerena da su te dvije stvari povezane, pogotovo nakon svih dokaza i upo
zorenja koje je dala profesorica Karp.
»Da.«
Lice joj je bilo savršeno staloženo i ozbiljno. Sa svojom svijetlom kosom
zauzdanom u pletenicu i antilop blejzerom odjevenim preko haljine,
izgledala je kao da bi istoga trena mogla zauzeti mjesto svoje obitelji u
kraljevskome vijeću.
»Morala bi se svega odreći«, upozorila sam je. »Nema više iscjeljivanja
životinja, bez obzira na to koliko slatke i mazne bile. Nema više
šarmiranja plemstva pomoću kompulzije.«
Ozbiljno je kimnula glavom.
»Mogu ja to. Osjećaš li se sada bolje?«
»Da, ali osjećala bih se još bolje kada bi se prestala služiti magijom i
počela opet družiti s Natalie.«
»Znam, znam. Ali ne mogu to još učiniti, ne sada.«
Nisam je mogla nagovoriti da se ostavi plemićkog društva, za sad, ali
laknulo mi je što više neće koristiti svoje moći.
»U redu«, rekla sam, podižući svoj ruksak. Kasnila sam na trening. Opet.
»Nastavi se igrati s kraljevskim derištima, ali nastoj one 'druge stvari'
držati pod kontrolom.« Oklijevala sam nastaviti. »Znaš, mislim da si
142
postigla što si htjela s Aaronom i Mijom. Ne moraš i dalje biti s njim da bi
se družila s plemićima.«
»Zašto imam dojam da ti se on više ne sviđa?«
»Ne, okej mi je, a upravo bi se tako mogli opisati i tvoji osjećaji prema
njemu. Ne mislim da bi trebala spavati s nekim tko ti je samo okej.«
Lissa je razrogačila oči, glumeći zaprepaštenost.
»Ne mogu vjerovati vlastitim ušima. Rose Hathaway, pa što ti se
dogodilo? Da nisi možda upoznala nekoga tko ti je više nego okej?«
»Hej«, rekla sam, obuzeta nelagodom, »samo se brinem za tebe. A i
nikada prije nisam opazila kakav je Aaron dosadnjaković.«
Podsmjehnula se.
»Tebi su svi dosadni.«
»Christian nije.« Ta mi se izjava omaknula i prije nego što sam stigla
razmisliti. Lissa se prestala smješkati.
»Tip je kreten. Jednog je dana samo prestao razgovarati sa mnom bez
ikakva razloga.« Prekrižila je ruke. »Osim toga, zar ga ti ne mrziš?«
»Mogu ga mrziti i istodobno smatrati zanimljivim.«
Polako sam počela uviđati da sam možda pogriješila glede Christiana.
Okej, bio je pomalo mračan i jeziv, sklon zapaljivanju drugih ljudi. S
druge strane, na čudan je način bio pametan i duhovit, i djelovao je
umirujuće na Lissu.
Ali uspjela sam sve pokvariti. Prepustila sam se ljutnji i ljubomori te ih
razdvojila. Da sam mu samo dopustila da krene za njom one noći u vrtu,
možda se Lissa ne bi onako uzrujala i ne bi se ozlijedila. Možda bi njih
dvoje sada bili sretan par i ne bi uopće marili za plemstvo i njihove
spletke.
Mora da je sudbina dijelila moje mišljenje, jer je prošlo tek pet minuta
otkad sam napustila Lissu kada je dvorištem pokraj mene protutnjio
Christian. Oči su nam se srele tren prije nego što smo prošli jedno pokraj
drugoga. Gotovo sam nastavila hodati. Gotovo. Duboko sam udahnula i
zastala.
»Christiane... čekaj...«
K vragu, debelo sam kasnila na trening. Dimitri će me ubiti. Christian se
okrenuo kako bi se suočio sa mnom, ruku zabijenih u džepove svoga
dugačkog kaputa, poguren i nezainteresiran.
»Da?«
»Hvala ti na knjigama.« Nije ništa odgovorio. »Onima koje si dao
Masonu.«
»O, ja sam mislio da govoriš o onim drugim knjigama.« Pametnjaković.
»Zar te ne zanima za što sam ih trebala?«
143
»Tvoja stvar. Mislio sam da ti je dosadno u kazni.«
»Za to bi mi trebalo biti paklenski dosadno.«
Moja ga šala nije nasmijala.
»Što želiš, Rose? Imam posla.«
Znala sam da laže, ali moj mi se sarkazam odjednom nije činio smiješnim
kao inače.
»Želim da se, ovaj... da se opet počneš družiti s Lissom.«
»Ma ti se šališ.« Pozorno me promatrao, a lice mu je bilo sumnjičavo.
»Nakon svega onoga što si mi sasula u lice?«
»Da, pa... Zar ti Mason nije rekao?...«
Christianove su se usnice izvile u podrugljiv smiješak.
»Rekao mi je nešto.«
»I?«
»I, ne želim to čuti od Masona.« Smiješak mu se još više razvukao kad
sam ga ljutito ošinula pogledom. »Poslala si ga da se ispriča za tebe. Budi
faca i sama mi se ispričaj.«
»Ti si kreten«, rekla sam mu.
»Aha. A ti si lažljivica. Želim da progutaš svoj ponos i priznaš. «
»Već dva tjedna gutam svoj ponos.« Okrenuo se, slegnuvši ramenima, i
počeo odlaziti. »Čekaj!« povikala sam, stavivši ruku na njegovo rame.
Zastao je i pogledao me. »U redu, u redu. Lagala sam o njezinim
osjećajima. Nikada nije rekla one stvari o tebi, okej? Sviđaš joj se. Sve
sam ono izmislila jer se ne sviđaš meni.«
»Ali i dalje želiš da razgovaram s njom.«
Riječi koje su potom izišle iz mojih usta i samu su me zaprepastile.
»Mislim... da si ti možda... dobar za nju.«
U dubokoj smo tišini netremice gledali jedno u drugo. Njegov je smiješak
polako nestao. Bilo je malo stvari koje su ga mogle iznenaditi. Ovo je bila
jedna od njih.
»Žao mi je, nisam te dobro čuo. Možeš li to ponoviti?« upitao je
naposljetku. Došlo mi je da ga udarim šakom.
»Hoćeš li više prestati s tim? Želim da se opet družiš s njom.«
»Ne.«
»Slušaj, već sam ti rekla da sam lagala...«
»Ne radi se o tome. Nego o njoj. Zašto misliš da bi uopće razgovarala sa
mnom? Sada je ponovno princeza Vasilisa.« Riječi su mu bile kao
umočene u otrov. »Ne mogu joj ni prići jer je vječno okružena svim onim
plemićima.«
»I ti si plave krvi«, rekla sam, više sebi nego njemu. Stalno sam
zaboravljala da su Ozere jedna od dvanaest kraljevskih obitelji.
144
»To baš i nije važno kad u obitelji imaš hrpu strigoja, ha?«
»Ali ti nisi... čekaj. Zato se ona toliko povezala s tobom«, zapanjeno sam
shvatila.
»Zato što ću postati strigoj?« upitao je sarkastično.
»Ne... zato što si i ti izgubio roditelje. Oboje ste gledali kako umiru.«
»Njezini su umrli. Moji su ubijeni.« Lecnula sam se.
»Znam. Žao mi je. To je sigurno bilo... zapravo, ne mogu ni zamisliti
kako je bilo.«
Njegove kristalnoplave oči zagledale su se u prazno.
»Bilo je to kao da je vojska smrti nahrupila u moju kuću.«
»Misliš na... roditelje?« Odmahnuo je glavom.
»Na čuvare koji su došli kako bi ih ubili. Mislim, moji su roditelji bili
jezivi, ali i dalje su izgledali isto, možda malo bijeđe. I oči su im postale
crvenkaste. Ali ponašali su se jednako kao i prije. Nisam ni znao da s
njima nešto nije u redu, ali moja je teta toga bila i te kako svjesna. Napeto
me promatrala kada su me došli odvesti.«
»Jesu li te namjeravali preobraziti?« Njegova me priča posve obuzela pa
sam zaboravila osnovnu temu našega razgovora. »Bio si tako malen.«
»Mislim da su planirali čekati da postanem stariji, a onda me preobraziti.
Moja teta, Tasha, nije im dopustila da me odvedu. Pokušali su je
nagovoriti, čak i preobraziti, a kada ih nije poslušala, probali su je silom
pretvoriti u strigojku. Došlo je do borbe, bilo je doista ružno, a onda su se
pojavili čuvari.« Vratio je pogled na mene. Osmjehnuo se, ali u njegovu
osmijehu nije bilo ni trunke sreće. »Vojska smrti, kao što sam rekao.
Mislim da si luda, Rose, ali ako postaneš kao većina njih, jednoga ćeš
dana uistinu biti opasna. Čak se ni ja neću usuditi zezati s tobom.«
Osjećala sam se užasno. Njegov je život bio tako bijedan, a ja sam mu
oduzela jednu od rijetkih dobrih stvari.
»Christiane, tako mi je žao što sam razdvojila tebe i Lissu. Bilo je to
glupo od mene. Željela je biti s tobom. Mislim da i dalje to želi. Kad bi
samo mogao...«
»Rekao sam ti, ne mogu.«
»Zabrinuta sam za nju. Spetljala se s tim plemićima jer misli da se tako
osvećuje Miji, a sve to radi zbog mene.«
»Pa gdje ti je zahvalnost?« Sarkazam mu se vratio.
»Brinem se. Ona nije stvorena za te zlobne kraljevske igrice. Grozno se
osjeća, ali me ne želi poslušati. Dobro bi mi došla tvoja... pomoć.«
»Njoj treba pomoć. Hej, nemoj biti tako iznenađena, vrlo dobro znam da
nešto nije u redu s njom. I pritom ne mislim na cijelu onu stvar s rezanjem
zapešća.«
145
Trgnula sam se.
»Rekla ti je?...« A zašto i ne bi? Ispričala mu je sve o sebi.
»Nije ni trebala«, odgovorio mi je. »Imam oči.« Zacijelo sam izgledala
poprilično jadno, jer je duboko uzdahnuo, prošavši rukom kroz kosu.
»Ako uhvatim Lissu nasamo... pokušat ću razgovarati s njom. Ali
iskreno... ako joj doista želiš pomoći... znam da bih ja trebao biti protiv
establišmenta, ali mislim kako bi se trebala obratiti nekome drugom.
Kirovoj. Onom tipu s kojim treniraš. Ne znam. Treba ti netko tko je
upućen u te stvari. Netko kome vjeruješ.«
»Lissi se to ne bi svidjelo.« Promislila sam na tren. »A ni meni.«
»Čuj, svi mi ponekad moramo raditi stvari koje ne želimo. Takav je
život.« Ponovno mi je proradio sarkazam.
»Bože, zvučiš kao voditelj poučne emisije za djecu i mladež.«
Na licu mu je nakratko zatitrao sablastan smiješak.
»Da nisi tako psihotična, bilo bi zabavno družiti se s tobom.«
»Čudno, ja isto mislim o tebi.«
Nije više ništa rekao, samo se široko osmjehnuo i potom otišao.
10 Re: Richelle Mead - Sestre po krvi 1 Sre Jan 11, 2012 11:45 pm
Margita
Administrator
Sedamnaesto poglavlje
Nekoliko dana poslije Lissa me pronašla ispred zajedničke blagovaonice i
priopćila mi nevjerojatne vijesti.
»Ujak Viktor ovoga vikenda vodi Natalie s Akademije. Idu u šoping u
Missoulu kupiti odjeću za ples. Obećali su povesti i mene.«
Nisam ništa rekla. Izgledala je iznenađena mojom šutnjom.
»Zar to nije cool?«
»Za tebe jest, pretpostavljam. Ali u svojoj budućnosti ne vidim ni šopingcentre
ni plesove.«
Uzbuđeno se nasmiješila.
»Rekao je Natalie da uz mene može povesti još dvoje ljudi. Nagovorila
sam je da povede tebe i Čami lle.« Podigla sam ruke.
»Hvala, ali ja ne smijem ići ni u knjižnicu nakon nastave. Čisto sumnjam
da će me netko pustiti sve do Missoule.«
»Ujak Viktor misli kako može uvjeriti ravnateljicu Kirovu da te pusti. I
Dimitri pokušava.«
»Dimitri ?«
»Aha. Mora me pratiti ako napustim kampus.« Nasmijala se, misleći da
moje zanimanje za Dimitrija ima veze s kupnjom. »Na pokon su sredili
moj bankovni račun: opet primam džeparac, tako da ćemo moći
146
nakupovati svašta drugo osim haljina. A znaš da će ti, ako ti dopuste ići u
šoping, onda morati dopustiti i da ideš na ples.«
»Otkad mi to idemo na plesove?« rekla sam. Prije to nikad nismo
prakticirale. Društveni događaji sponzorirani od škole? Nema šanse.
»Ma ne idemo. Ali znaš da će se istodobno odvijati hrpa tajnih zabava.
Službeno ćemo doći na ples, a potom se iskrasti.« Zadovoljno je
uzdahnula. »Mia puca od ljubomore.«
Nastavila je uzbuđeno govoriti o svim trgovinama koje ćemo obići i
odjeći koju ćemo kupiti. Priznajem, pomisao na novu obleku donekle me
oduševila, iako sam sumnjala da će se ostvariti moje mitsko oslobođenje
iz tamnice.
»Hej«, rekla je ushićeno. »Moraš vidjeti cipele koje će mi Camille
posuditi. Nisam imala pojma da nosimo isti broj. Pričekaj malo.« Otvorila
je ruksak i počela kopati po njemu.
Iznenada je vrisnula i bacila ruksak na pod. Iz njega su poispadale knjige i
Camilline cipele. A s njima i mrtva grlica. Bila je to jedna od onih blijedo
smeđih grlica koje stoje na žičanim ogradama pokraj autoceste i u drveću
našega kampusa. Bila je toliko natopljena krvlju da nisam mogla razaznati
gdje je ranjena. Tko bi rekao da tako sitno biće može sadržavati toliku
količinu krvi ? Bez obzira na to, ptica je definitivno bila mrtva.
Pokrivši usta, Lissa je razrogačenih očiju zurila u životinju.
»Sranje«, opsovala sam. Bez oklijevanja sam zgrabila granu s tla i
odgurnula pernato tijelo ptice u stranu. Kada sam ga maknula dovoljno
daleko, počela sam trpati njezine stvari natrag u ruksak, pokušavajući ne
misliti na bakterije koje je mrtva ptica ostavila za sobom.
»Zašto, k vragu, ovo ne ide unutra... Liss!«
Skočila sam prema njoj te ju zgrabila i odvukla dalje. Klečala je na tlu
ruke ispružene prema grlici. Mislim da nije bila svjesna što namjerava
učiniti. Taj je poriv u njoj bio toliko moćan da je djelovao i bez njezine
volje.
»Lissa«, rekla sam, čvrsto je uhvativši za ruke. I dalje se naginjala prema
ptici. »Nemoj. Nemoj to učiniti.«
»Mogu je spasiti.«
»Ne, ne možeš. Obećala si, sjećaš se? Neke stvari moraju ostati mrtve.
Pusti ovu na miru.« I dalje osjećajući njezino uzbuđenje, nastavila sam je
preklinjati. »Molim te, Liss. Obećala si. Nema više iscjeljivanja. Rekla si
da ćeš prestati. Obećala si mi.«
Prošlo je još nekoliko trenutaka, a onda sam osjetila kako joj se ruke
opuštaju i tijelo naslanja na moje.
»Mrzim ovo, Rose. Mrzim sve ovo.«
147
U tom je trenutku van izišla Natalie, nesvjesna užasnog prizora koji ju je
čekao.
»Hej, cure, jeste li vi... o, moj Bože!« zacičala je ugledavši grlicu. »Što je
to?« Pomogla sam Lissi da se uspravi na noge.
»Još jedna morbidna šala.«
»Je li... mrtva?« Namrštila je lice od gađenja.
»Da«, rekla sam odlučno.
Osjetivši napetosti između Lisse i mene, Natalie nas je zabrinuto
pogledala.
»Što još nije u redu?«
»Ništa.« Dodala sam Lissi ruksak. »Ovo je samo nečija glupa, bolesna
šala i idem reći Kirovoj da netko ovo počisti.«
Natalie se okrenula, izgledajući zeleno u licu.
»Zašto vam ljudi ovo stalno rade? To je užasno.«
Lissa i ja smo se pogledale.
»Ne znam«, rekla sam. Ali dok sam koračala prema Kirovinu uredu,
počela sam se pitati.
Kada smo pronašle lisicu, Lissa je pretpostavila da netko zasigurno zna i
za gavrana. Tada se nisam složila s njom. One smo noći bile potpuno
same u šumi, a profesorica Karp sigurno nije nikome rekla. Ali što ako je
netko ipak vidio što se dogodilo? I nastavio raditi te užasne stvari samo
kako bi vidio hoće li Lissa opet iscijeliti koju životinju? Što je ono pisalo
u poruci koju je Lissa pronašla s ubijenim zecom ? Znam što si.
Svoja razmišljanja nisam spomenula Lissi. Pretpostavljala sam da ne bi
mogla podnijeti još jednu od mojih teorija zavjere. Osim toga, kada sam
je srela sljedećega dana, druge su joj vijesti skrenule misli s grlice: Kirova
mi je dopustila da odem na izlet toga vikenda. Mogućnost šopinga u
bliskoj budućnosti može osvijetliti i najmračnije situacije, čak i ubojstvo
životinje, pa sam i ja ubrzo zaboravila na brige.
Ali postojala je kvaka. Moje puštanje na slobodu ipak nije bilo
bezuvjetno.
»Ravnateljica Kirova zadovoljna je tvojim napretkom od povratka na
Akademiju«, izvijestio me Dimitri.
»Osim činjenice da sam izazvala tučnjavu u razredu profesora Nagyja?«
»Ne krivi te za to. Ne u potpunosti. Uvjerio sam je da ti treba stanka... i da
bi se izlet mogao iskoristiti za vježbu.«
»Kakvu vježbu?«
Kratko mi je objasnio o čemu se radi dok smo hodali prema mjestu za
polazak, gdje nas je čekao ostatak naših suputnika. Viktor Daškov,
boležljiv kao uvijek, stajao je sa svojom dvojicom čuvara. Uto se pojavila
148
i Natalie, gotovo se zaletjevši u njega od sreće. Nasmiješio joj se i
oprezno je zagrlio, ali trenutak bliskosti prekinuo je silovit napadaj kašlja.
Natalie je zabrinuto raskolačila oči dok je čekala da se očevo disanje
smiri.
Tvrdio je da se dobro osjeća i da nas može pratiti na izletu. Divila sam se
njegovoj odlučnosti, iako sam mislila da će se pošteno namučiti samo
kako bi vikend proveo u šopingu s hrpom tinejdžerica.
Put do Missoule trajao je dva sata. Krenuli smo odmah poslije zalaska
sunca u velikom školskom kombiju. Iako su mnogi moroji živjeli
odvojeno od ljudi, isto ih je tako puno živjelo i s njima pa se posjet
šoping-centrima morao planirati tijekom njihovih radnih sati. Stražnja
stakla kombija bila su zatamnjena, čime se vampire štitilo od najštetnijih
zraka.
U našoj je skupini bilo devetero ljudi: Lissa, Viktor, Natalie, Camille,
Dimitri, ja i još trojica čuvara. Dvojica od njih, Ben i Spiridon, uvijek su
putovali s Viktorom. Treći je bio jedan od školskih čuvara: Stan, kreten
koji me ponizio prvoga dana kad sam se vratila.
»Camille i Natalie još nemaju svoje osobne čuvare«, objasnio mi je
Dimitri. »Obje su pod zaštitom svojih obiteljskih čuvara. A zato što su
Akademijine učenice koje napuštaju kampus, prati ih i školski čuvar Stan.
Ja sam tu jer sam Lissin službeni čuvar. Većina djevojaka njezine dobi još
nema svoga čuvara, ali njezina je situacija posebna.«
Sjedila sam u stražnjem dijelu kombija zajedno s njim i Spiridonom, kako
bi mogli sa mnom podijeliti svoje profesionalno iskustvo kao »dio
vježbe«.
Ben i Stan sjedili su sprijeda, dok su ostali bili smješteni u sredini
kombija. Lissa i Viktor su razgovarali bez prestanka, pokušavajući
nadoknaditi propušteno. Camille, odgojena da se ponaša uljudno među
starijim pripadnicima kraljevske obitelji, smješkala se i kimala. Natalie je
pak izgledala kao da je izostavljena iz razgovora pa je sve vrijeme
pokušavala skrenuti očevu pozornost s Lisse na sebe. Nije uspijevala.
Činilo se da je naučio kako zanemariti njezino brbljanje.
Okrenula sam se natrag Dimitriju.
»Ona treba imati dvojicu čuvara. Svi prinčevi i princeze ih imaju.«
Spiridon je bio Dimitrijevih godina, a imao je šiljatu plavu kosu i puno
opušteniji stav. Unatoč svom grčkom imenu, imao je razvučen južnjački
naglasak.
»Bez brige, imat će ih i više nego dovoljno kada za to dođe vrijeme. Već
ima Dimitrija, a velike su šanse da ćeš joj i ti biti osobna čuvarica. Zato
danas i jesi tu.«
149
»Zbog vježbe«, pretpostavila sam.
»Aha. Bit ćeš Dimitrijeva partnerica.«
Na trenutak je zavladala čudna tišina, što smo vjerojatno primijetili samo
Dimitri i ja. Pogledi su nam se susreli.
»Partnerica čuvarica«, pojasnio je Dimitri nepotrebno, kao da je možda i
on bio pomislio na drugu vrstu partnerice.
»Aha«, potvrdio je Spiridon.
Posve nesvjestan napetosti u zraku, nastavio je objašnjavati kako čuvari
funkcioniraju u parovima. Bila su to standardna pravila, meni dobro
poznata iz udžbenika, ali zadobila su novo značenje jer sam ih sada mogla
primijeniti u stvarnome svijetu. Čuvari su morojima dodjeljivani prema
njihovoj važnosti. Obično su bila dva čuvara, a jednog ću dana vjerojatno
i ja čuvati Lissu u paru s drugom osobom. Jedan je čuvar uvijek bio blizu
štićenika, a drugi se držao dalje kako bi mogao pratiti zbivanja u okolini.
Čuvari su imali pomalo dosadne nazive bliži i dalji čuvar.
»Ti ćeš vjerojatno uvijek biti bliža čuvarica«, rekao mi je Dimitri.
»Djevojka si i iste si dobi kao princeza. Možeš biti u njezinoj blizini bez
privlačenja pozornosti.«
»I nikada ne smijem skinuti pogled s nje«, rekla sam. »Ili s tebe.«
Spiridon se ponovno nasmijao i laktom bocnuo Dimitrija.
»Čini se da imaš pravu odlikašicu. Jesi li joj dao kolac?«
»Ne. Nije još spremna.«
»Bila bih da me je netko naučio kako ga koristiti«, usprotivila sam se.
Znala sam da svaki čuvar u kombiju na sebi ima skriven kolac i pištolj.
»Nije dovoljno samo znati upotrijebiti kolac«, rekao je Dimitri, opet se
praveći jako mudar. »Moraš znati svladati protivnika. I onda se moraš
natjerati da ga ubiješ.«
»Zašto ga ne bih ubila?«
»Većina strigoja jednom su bili moroji koji su se namjerno preobrazili.
Ponekad su to moroji ili dhampiri koji su protiv svoje volje pretvoreni.
Nije važno. Postoji velika mogućnost da si poznavala nekoga od njih. Bi
li ih mogla tada ubiti?«
Put je postajao manje zabavan svake minute.
»Valjda. Mislim, morala bih, zar ne? Ako žele ubiti Lissu...«
»I dalje bi mogla oklijevati«, rekao je Dimitri. »A oklijevanje će te ubiti. I
nju.«
»Kako da ih onda ubijem?«
»Moraš si govoriti da to nisu isti oni ljudi koje si nekoć poznavala. Postali
su mračna i uvrnuta stvorenja. Nešto neprirodno. Moraš zaboraviti na
150
osjećaje i učiniti pravu stvar. Ako je u njima ostala barem trunka prijašnje
osobnosti, vjerojatno će ti biti zahvalni.«
»Zahvalni što im oduzimam život?«
»Da tebe netko pretvori u strigojku, što bi željela?« upitao me. Nisam
znala što bih mu odgovorila pa sam zašutjela. Ne skinuvši pogled s mene,
nastavio je. »Što bi željela kad bi znala da će te netko protiv tvoje volje
pretvoriti u strigojku? Kad bi znala da ćeš posve izgubiti osjećaj morala i
razumijevanje dobra i zla? Da ćeš ostatak svoga života, besmrtnog života,
provesti ubijajući nevine ljude? Što bi poželjela?«
U kombiju je zavladala neugodna tišina. Zureći u Dimitrija, pod pritiskom
svih tih pitanja, odjednom sam shvatila zašto između mene i njega postoji
ta čudna privlačnost koja nema nikakve veze s izgledom.
Nikada još nisam upoznala nekoga tko je tako ozbiljno shvaćao posao
čuvara i razumio sve posljedice koje nose život i smrt. Zasigurno nitko od
mojih vršnjaka nije bio takav. Mason nije čak mogao ni pojmiti zašto se
nisam mogla opustiti i piti alkohol na onoj zabavi. Dimitri mi je bio rekao
kako svoju dužnost shvaćam bolje i od nekih starijih čuvara, ali tada mi to
nije bilo jasno, pogotovo jer su oni doživjeli puno više opasnosti i smrti.
Ali u tom sam trenu znala da je u pravu i da posjedujem neko dublje
razumijevanje načina na koji se život isprepleće sa smrću, a dobro sa
zlom.
I on je posjedovao to unutarnje znanje. Ponekad ćemo možda biti
usamljeni. Možda ćemo morati staviti »zabavu« na čekanje. Možda
nećemo moći živjeti onakve živote kakve smo priželjkivali. Ali
jednostavno tako treba biti. Mi razumijemo jedno drugoga, razumijemo da
postoje oni koje moramo zaštiti. Naši životi nikada neće biti laki.
A dio toga bit će i donošenje teških odluka poput ove.
»Da postanem strigojka... željela bih da me netko ubije.«
»Ja isto«, odvratio je tiho. Mogla sam vidjeti da je i on doživio isti
trenutak spoznaje i osjetio tu duboku povezanost među nama.
»Vaš me razgovor podsjetio na Mihaila i Šonju. On je u potjeri za njom«,
zamišljeno je promrmljao Viktor.
»Tko su Mihail i Šonja?« upitala je Lissa.
Viktor je izgledao iznenađeno.
»Oh, mislio sam da znaš. Šonja Karp.«
»Šonja Kar... mislite, profesorica Karp? Što s njom?« Pogledavala je čas
mene, čas svog ujaka.
»Ona... je postala strigojka«, rekla sam, izbjegnuvši njezin pogled.
»Vlastitim izborom.«
151
Znala sam da će Lissa jednoga dana morati doznati. Bio je to zadnji
komadić slagalice o profesorici Karp, tajna koju sam držala za sebe. Tajna
koja me neprestano mučila. Lissin izraz lica i naša veza govorili su mi da
je u potpunom šoku koji se samo produbio kada je shvatila da sam i ja
znala, ali joj nisam rekla.
»Samo ne znam tko je Mihail«, dodala sam.
»Mihail Tanner«, rekao je Spiridon.
»O, čuvar Tanner. Bio je ovdje prije našega bijega.« Namrštila sam se.
»Ali zašto goni profesoricu Karp ?«
»Kako bi je ubio«, hladnokrvno je rekao Dimitri. »Njih su dvoje bili
ljubavnici.«
Odjednom sam cijelu tu situaciju sa strigojima doživjela u drukčijem
svjetlu. Jedna je stvar bila u žaru bitke susresti strigoja kojeg sam nekoć
poznavala. Ali namjerno loviti nekoga... nekoga koga sam voljela. Nisam
znala bih li mogla to učiniti, koliko god se to činilo kao prava stvar.
»Možda je vrijeme da započnemo neku drugu temu«, rekao je nježno
Viktor. »Danas nije dan kad bismo se trebali zamarati tako depresivnim
pričama.«
Mislim da nam je svima laknulo kad smo stigli u šoping-centar. U
potpunosti sam se uživjela u ulogu tjelohraniteljice i stalno bila pokraj
Lisse dok smo lutale od dućana do dućana, proučavajući najnovije
trendove. Bilo je lijepo opet biti u javnosti i raditi s njom nešto zabavno
što nije imalo nikakve veze s mračnim, uvrnutim spletkama na Akademiji.
Podsjetilo me na dobra, stara vremena. Nedostajalo mi je naše druženje.
Nedostajala mi je moja najbolja prijateljica.
Iako je bila tek sredina studenoga, centar je već bio ukrašen svjetlucavim
prazničnim ukrasima. Došla sam do zaključka da imam najbolji posao na
svijetu. Istina, osjećala sam se pomalo izdvojenom kada sam shvatila da
ostali čuvari održavaju kontakt malenim komunikacijskim spravicama.
Kada sam prigovorila Dimitriju, rekao mi je da ću bolje naučiti raditi svoj
posao bez toga. Ako budem sposobna štititi Lissu na staromodan način,
moći ću se nositi s bilo čim.
Viktor i Spiridon su ostali uz nas, dok su se Dimitri i Ben držali podalje.
Nekako su uspjeli izvesti da ne izgledaju kao dva jeziva tipa koji vrebaju
tinejdžerice.
»Ovo ti savršeno stoji«, rekla je Lissa dok smo bile u trgovini Macy,
dodavši mi dekoltirani top ukrašen čipkom. »Kupujem ti ga.«
Čeznudjivo sam ga pogledala, u mislima se već vidjevši kako ga nosim.
Ali onda sam uspostavila svoj regularan kontakt očima s Dimitrijem te
odmahnula glavom i vratila top Lissi.
152
»Dolazi zima. Bit će mi hladno u tome.«
»To te nikad prije nije spriječilo.«
Slegnula je ramenima i objesila ga natrag na vješalicu. Ona i Camille
nastavile su isprobavati hrpu odjeće, a zahvaljujući pozamašnim
džeparcima, nije bilo toga što si nisu mogle priuštiti. Lissa se ponudila
kupiti mi što god poželim. Oduvijek smo bile velikodušne jedna prema
drugoj i nisam se ustručavala prihvatiti njezinu ponudu. Ali moj izbor
odjeće iznenadio ju je.
»Uzela si tri termo majice i jednu s kapuljačom«, izvijestila me, prebirući
po gomili traperica marke BCBG. »Baš si prava dosadnjakovićka.«
»Hej, ne vidim ni da ti kupuješ seksi topiće.«
»Ja ih inače ne nosim.«
»Baš ti hvala.«
»Znaš da nisam tako mislila. Ali čak si počela nositi i podignutu kosu.«
Bila je to istina. Poslušala sam Dimitrijev savjet i kosu skupila u visoku
pundžu, što mu je izmamilo osmijeh na usne kada me prvi put ugledao s
tom frizurom. Da sam imala tetovaže molnija, odmah bi se vidjele.
Lissa je na brzinu pogledala oko sebe kako bi se uvjerila da nas nitko ne
može čuti. Osjećaji koje sam kroz vezu primala od nje postali su nemirni.
»Znala si za profesoricu Karp.«
»Da. Čula sam o tome otprilike mjesec nakon njezina odlaska.«
Lissa je preko ramena prebacila par traperica s izvezenim motivom i ne
pogledavši me nastavila.
»Zašto si mi to prešutjela?«
»Nije bilo razloga da znaš.«
»Nisi mislila da bih to mogla podnijeti?«
Svjesno sam zadržala posve smiren izraz lica. Dok sam je promatrala, u
mislima sam se vratila dvije godine unatrag. Bio je drugi dan moje
suspenzije zbog navodnog uništavanja Wadeove sobe i školu je upravo
posjetila skupina kraljevskih moroja. Dopustili su mi da prisustvujem toj
svečanosti iako su strogo motrili na mene kako ne bih slučajno opet
»nešto pokušala«.
Dvojica čuvara pratila su me do zajedničke blagovaonice, cijelim putem
potiho razgovarajući.
»Ubila je doktora koji se brinuo za nju i gotovo potamanila pola
pacijenata i sestara dok je bježala.«
»Imaju li kakvu ideju kamo je pobjegla?«
»Ne, pokušavaju joj ući u trag, ali... pa znaš i sam kako je.«
»Nikada to nisam očekivao od nje. Jednostavno se nije doimala kao osoba
koja bi učinila takvo što.«
153
»E pa, Šonja je bila luda. Jesi li vidio koliko je postala agresivna pri
kraju? Bila je sposobna za bilo što.«
Do tog sam se trenutka bezvoljno vukla, ali onda sam naglo podigla
glavu.
»Šonja? Mislite na profesoricu Karp?« upitala sam. »Ubila je nekoga?«
Čuvari su razmijenili poglede. Jedan je naposljetku progovorio mrkim
glasom:
»Postala je strigojka, Rose.« Prestala sam hodati i zapiljila se u njih.
»Profesorica Karp? Ne... ona nikad ne bi...«
»Bojim se da jest«, rekao je drugi. »Ali... bolje da to zadržiš za sebe. To je
strašna tragedija. Nemoj je pretvarati u školski trač.«
Ostatak noći provela sam u potpunom šoku. Profesorica Karp. Luda
Karpica. Ubila je nekoga kako bi se pretvorila u strigojku. Nisam mogla
vjerovati.
Kada je svečani prijam završio, uspjela sam se odšuljati od svojih čuvara i
nakratko porazgovarati s Lissom. Naša je veza do tog trenutka ojačala i
nije mi bio potreban pogled na njezino lice kako bih znala da se osjeća
jadno.
»Što je bilo?« upitala sam je. Nalazile smo se u hodniku, nedaleko od
zajedničke blagovaonice.
Pogled joj je bio prazan. Osjećala sam kako je muči glavobolja, jer je bol
prelazila i na mene.
»Ja... ne znam. Osjećam se čudno. Čini mi se kao da me netko slijedi, kao
da moram stalno biti na oprezu, znaš?«
Nisam znala što bih joj rekla. Nisam vjerovala da je netko slijedi, ali
profesorica Karp je uvijek govorila takve stvari. Vječno je bila
paranoična.
»Vjerojatno nije ništa«, rekla sam utješno.
»Vjerojatno«, složila se. Onda su joj se oči naglo stisnule. »Ali Wade...
Ne zatvara usta o onome što se dogodilo. Ne bi vjerovala što sve govori o
tebi.«
Nije mi bilo teško zamisliti, ali nije me ni bilo briga.
»Zaboravi na njega. On je nitko i ništa.«
»Mrzim ga«, rekla je glasom neobično oštrim za nju. »S njim sam u onom
odboru za organiziranje školske priredbe kako bi se skupio novac za
dobrotvorne svrhe. Mrzim ga slušati kako melje gluposti svaki dan i
gledati kako očijuka sa svakom curom koja prođe. Ne bi trebala ispaštati
zbog onoga što je on učinio. Mora platiti.«
Usta su mi se osušila.
»U redu je... nije mi stalo do toga. Smiri se, Liss.«
154
»Meni je stalo«, obrecnula se, usmjerivši svoju ljutnju na mene. »Kad bi
barem postojao način da mu se osvetim. Način da ga povrijedim kako je
on povrijedio tebe.« Stavila je ruke iza leđa i počela bjesomučno hodati
gore-dolje odlučnim koracima.
Mržnja i bijes ključali su u njoj. Mogla sam to osjetiti kroz našu vezu.
Bilo je to poput strašne oluje i na smrt me prepalo. A u pozadini svega
lebdjela je neka nesigurnost, nestabilnost koja mi je govorila da Lissa ne
zna što bi učinila, ali da ima očajničku potrebu nešto poduzeti. Bilo što. U
mislima mi se odjednom pojavilo sjećanje na onu noć i događaje s
bejzbolskom palicom. Potom sam se sjetila profesorice Karp.
Postala je strigojka, Rose.
Bio je to najstrašniji trenutak moga života. Strašniji nego kada sam je
ugledala u Wadeovoj sobi. Strašniji nego kada sam je vidjela kako
iscjeljuje onoga gavrana. Strašniji nego što će biti trenutak kada me čuvari
uhvate u Pordandu. Jer, odjednom više nisam znala tko je moja najbolja
prijateljica. Nisam znala što je sve sposobna učiniti. Godinu prije samo
bih se nasmijala da mi je netko rekao kako postoji mogućnost da će Lissa
poželjeti postati strigojka. Ali godinu prije isto bih se tako nasmijala i da
mi je netko rekao kako će poželjeti rezati zapešća ili htjeti nekoga
natjerati da »plati«.
U tom sam trenutku iznenada povjerovala da bi mogla učiniti nemoguće. I
morala sam se pobrinuti da se to nikada ne dogodi.
Spasi je. Spasi je od nje same.
»Odlazimo odavde«, rekla sam pa je zgrabila za ruku i krenula niz
hodnik. »I to smjesta.«
Njezinu je ljutnju trenutno zamijenila zbunjenost.
»Kako to misliš? Želiš ići u šumu ili tako nešto?«
Nisam ništa odgovorila. Nešto u mojemu držanju ili riječima zacijelo ju je
prestrašilo, jer je prestala postavljati pitanja i šutke me slijedila. Izišle smo
iz doma i presjekle preko kampusa prema parkiralištu. Bilo je ispunjeno
automobilima gostiju koji su stigli na svečani prijam. Ugledala sam veliki
Ford Lincoln i vozača koji ga je upravo palio.
»Netko ranije odlazi«, rekla sam, promatrajući ga skrivena iza grmlja.
Osvrnula sam se, ali nisam nikoga vidjela. »Mogli bi se pojaviti svaki
čas.«
Lissa je napokon shvatila.
»Kada si rekla 'odlazimo odavde', mislila si... ne. Rose, ne možemo samo
tako napustiti Akademiju. Nikada nećemo uspjeti proći kraj svih čuvara i
kontrolnih točaka.«
»Ni ne moramo«, rekla sam odlučno. »On će to učiniti za nas.«
155
»Ali kako?«
Duboko sam udahnula i svjesna da nemamo izbora, teška joj srca rekla:
»Znaš kako si natjerala Wadea da čini sve one stvari?«
Lecnula se, ali je ipak kimnula.
»Moraš to ponoviti. Priđi onom frajeru i reci mu da nas sakrije u
prtljažnik.«
Osjetila sam kako iz nje naviru šok i strah. Nije razumjela što se događa i
bila je uplašena. Jako uplašena. Strah je već tjednima nije napuštao, a
pojavio se u isto vrijeme kad i iscjeljenja, promjene raspoloženja i Wade.
Bila je krhka i nalazila se na rubu nečega što ni ona ni ja nismo razumjele.
Ali usprkos svemu tome i dalje je imala povjerenja u mene. Vjerovala je
da ću je zaštititi.
»Okej«, rekla je. Načinila je nekoliko koraka u smjeru vozača, a potom se
okrenula natrag meni. »Zašto? Zašto ovo radimo?«
Sjetila sam se Lissina gnjeva, njezine želje da učini bilo što kako bi se
osvetila Wadeu. A potom sam pomislila na profesoricu Karp, lijepu,
labilnu profesoricu Karp, i na to kako je postala strigojka.
»Ja ću se pobrinuti za tebe«, rekla sam. »Ne trebaš znati ništa više.«
U šoping-centru u Missouli, između polica s dizajnerskom odjećom, Lissa
je ponovila svoje pitanje.
»Zašto si mi to prešutjela?«
»Nije bilo razloga da znaš«, ponovila sam.
Uputila se prema kabini za presvlačenje, i dalje šapćući.
»Brineš se jer misliš da ću puknuti. Misliš li i da ću se pretvoriti u
strigojku?«
»Ne. Naravno da ne. Samo je Karpica bila sposobna za to. Ti to nikad ne
bi učinila.«
»Čak i da izgubim razum?«
»Čak ni tad«, rekla sam i pokušala se našaliti. »Samo bi obrijala glavu i
otišla živjeti s trideset mačaka.«
Lissini osjećali postali su mračniji, ali nije više ništa rekla. Zastala je malo
prije kabine za presvlačenje i skinula malu crnu haljinu s vješalice. Lice
joj se ozarilo.
»Rođena si za ovu haljinu. I nije me briga koliko si sada praktična u
odabiru odjeće.«
Haljina je bila od crnoga svilenkastog materijala, bez naramenica i sezala
je otprilike do koljena. Iako je donji rub bio malo širi, ostatak je usko
prianjao uz tijelo. Super seksi. Ta se haljina definitivno poigravala sa
školskim dress codeom.
156
»Stvorena je za mene«, priznala sam. Nastavila sam zuriti u nju, žudeći je
posjedovati do te mjere da sam mogla osjetiti bol u grudima. Bio je to tip
haljine koja može promijeniti svijet. Tip haljine koja je nadahnula rađanje
novih religija. Lissa je pronašla moju veličinu.
»Isprobaj je.« Odmahnula sam glavom i vratila je na vješalicu.
»Ne mogu. To bi te moglo ugroziti. Jedna haljina nije vrijedna toga da ti
se dogodi nešto užasno.«
»Onda ćemo je morati uzeti bez isprobavanja.« Kupila je haljinu.
Popodne se nastavilo, a ja sam počela osjećati kako me obuzima umor.
Odjednom mi više nije bilo toliko zabavno uvijek biti na oprezu i paziti na
svaku sitnicu. Kad smo došli do posljednjeg dućana, zlatarnice, osjetila
sam olakšanje.
»Pogledaj«, rekla je Lissa, pokazujući prstom na jedan izložbeni ormarić.
»Savršena ogrlica uz tvoju novu haljinu.«
Bacila sam pogled. Bila je to tanka zlatna ogrlica s privjeskom, ružom od
zlata s dijamantima. Puno dijamanata.
»Mrzim ruže. Samo zato jer se tako zovem, ne znači da automatski
obožavam ruže.«
Lissa mi je oduvijek obožavala kupovati stvari koje su imale veze s
ružama, mislim da je to činila samo kako bi vidjela moju reakciju. Ali kad
je ugledala cijenu ogrlice, osmijeh joj je naglo nestao s lica.
»O, vidi ti to. Čak i ti imaš svoja ograničenja«, počela sam je zadirkivati.
»Tvom ludom trošenju napokon je došao kraj.«
Pričekali smo da Viktor i Natalie završe sa svojom kupnjom. Očito joj je
kupovao nešto lijepo, jer se činilo kao da će Natalie svakoga trena
poletjeti od sreće. Bilo mi je drago zbog nje. Umirala je od želje za
njegovom pažnjom. Nadala sam se da joj kupuje nešto ekstraskupo kako
bi joj se iskupio.
Vožnja natrag protekla je u tišini, jer smo svi bili umorni. Naš mali izlet
odvijao se tijekom dana, što nam je poremetilo uobičajeni raspored
spavanja. Ja sam sjedila pokraj Dimitrija. Naslonila sam se i duboko
zijevnula, sve vrijeme svjesna kako nam se ruke dodiruju. Taj osjećaj
blizine i povezanosti kao da je zapalio zrak među nama.
»Znači, više nikada ne smijem isprobavati odjeću?« tiho sam ga upitala,
ne želeći probuditi ostale. Viktor i čuvari bili su budni, ali sve su djevojke
zaspale.
»Možeš, kad nisi na dužnosti. Imaš svoje slobodno vrijeme.«
»Ne želim imati slobodno vrijeme. Želim uvijek biti tu za Lissu i štititi
je.« Opet sam zijevnula. »Jesi li vidio onu haljinu?«
»Jesam.«
157
»Je li ti se svidjela?« Nije ništa odgovorio. Shvatila sam to kao »da«.
»Ako je odjenem za ples, hoću li time dovesti svoju reputaciju u
opasnost?«
Kada je progovorio, jedva sam ga čula.
»Dovest ćeš cijelu školu u opasnost.«
Nasmiješila sam se i utonula u san.
Kada sam se probudila, shvatila sam da mi je glava naslonjena na njegovo
rame. Onaj dugi kaput koji je uvijek nosio, duster, pokrivao me poput
deke. Kombi je stao: stigli smo u školu. Maknula sam kaput sa sebe i
izišla za njim, odjednom se osjećajući odmorno i sretno. Šteta što je moj
izlazak na slobodu tako brzo došao kraju.
»Natrag u tamnicu«, uzdahnula sam, hodajući uz Lissu prema učeničkom
domu. »Ako odglumiš srčani udar, možda uspijem dobiti priliku za
bijeg.«
»A tvoja nova odjeća?« Pružila mi je vrećicu, a ja sam oduševljeno
zamahnula njome; »Jedva čekam da vidim haljinu.«
»Ja isto. Ako me uopće puste na ples. Kirova još uvijek vijeća jesam li
bila dovoljno dobra.«
»Pokaži joj one dosadne majice koje si kupila. To će je odmah baciti u
komu. A ja bih mogla pasti u komu od umora.«
Nasmijala sam se i skočila na jednu od drvenih klupa, hodajući njome uz
Lissu. Kada sam došla do kraja, skočila sam dolje.
»Nisu baš tako dosadne.«
»Ne znam što bih mislila o ovoj novoj, odgovornoj Rose.«
Popela sam se na sljedeću klupu.
»Nisam toliko odgovorna.«
»Hej«, doviknuo je Spiridon. On i ostatak skupine bili su neposredno iza
nas. »I dalje si na dužnosti. Dosta zabave.«
»Nema tu nikakve zabave«, povikala sam i začula kako se glasno
nasmijao. »Kunem se da... sranje.«
Nalazila sam se pri kraju treće klupe. Mišići su mi bili napeti jer sam se
upravo spremala skočiti. Ali kad sam pokušala sići, drvo koje se samo
trenutak prije doimalo čvrstim i postojanim odjednom je popustilo, slabo
kao da se radi o papiru. Potpuno se rasulo. Noga mi je propala, gležanj
ostao zaglavljen u rupi, a ostatak tijela pokušao je otići u drugome smjeru.
Ali klupa me zadržala pa sam dijelom tijela tresnula o tlo, dok mi je jedna
noga ostala zarobljena. Gležanj mi se izvio na neprirodan način i začula
sam pucanje koje nije potjecalo od drva. Najgora bol koju sam ikad
iskusila prostrijelila mi je tijelo.
A onda sam potpuno izgubila svijest.
158
Osamnaesto poglavlje
Probudila sam se, a iznad mene se nalazio dosadni bijeli strop školske
ambulante. Filtrirano svjetlo, umirujuće za pacijente moroje, padalo je na
mene. Osjećala sam se pomalo čudno i dezorijentirano, ali ništa me nije
boljelo.
»Rose.«
Taj glas bio je poput svile na mojoj koži. Nježan. Očaravajući. Okrenula
sam glavu i susrela se s Dimitrijevim tamnim očima. Sjedio je u stolici
pokraj moga kreveta, a njegova do ramena duga kosa bila je raspuštena,
uokvirujući mu lice.
»Hej«, rekla sam, a glas mi je zazvučao promuklo.
»Kako se osjećaš?«
»Čudno. Malo omamljeno.«
»Dr. Olendzki dala ti je nešto protiv boli, činilo se kao da ti je jako loše
kad smo te doveli.«
»Ne sjećam se toga... Koliko sam dugo bila u nesvijesti?«
»Nekoliko sati.«
»Onda mi je sigurno dala nešto jako. Zacijelo još uvijek djeluje.« U
sjećanje su mi se počeli vraćati neki detalji. Klupa. Propadanje i
zaglavljen gležanj. Ali nisam se mogla sjetiti što se događalo poslije.
Znam da mi je bilo jako vruće, potom hladno, a onda opet vruće.
Nesigurno sam pokušala pomaknuti prste na nozi. »Uopće me ne boli.«
Odmahnuo je glavom.
»Ne. Zato što se nisi ozbiljno ozlijedila.«
Sjetila sam se zvuka kad mi je puknuo gležanj.
»Jesi li siguran? Sjećam se... kako se savio. Ne. Nešto mora biti
slomljeno.« Uspjela sam se uspraviti kako bih promotrila svoj ozlijeđeni
gležanj. »Ili barem iščašeno.«
Podigao se iz stolice kako bi me spriječio.
»Oprezno. Tvoj je gležanj možda u redu, ali ti si još uvijek slaba.«
Oprezno sam se povukla do ruba kreveta i spustila pogled. Traperice su
mi bile zasukane. Gležanj je izgledao malo crveno, ali nisam imala
nijednu modricu ili ozbiljniju ogrebotinu.
»Bože, stvarno sam imala sreće. Da sam ga teško ozlijedila, morala bih se
oprostiti s treniranjem na neko vrijeme.«
Osmjehnuo se i vratio natrag u stolicu.
»Znam. Neprestano si mi to ponavljala dok sam te nosio u ambulantu.
Bila si jako uzrujana.«
»Ti... si me nosio?«
159
»Nakon što smo polomili klupu i oslobodili ti nogu.«
Čovječe. Doista sam propustila puno toga. Jedina stvar bolja od
zamišljanja Dimitrija kako me nosi u svojim rukama bilo je zamišljanje
Dimitrija bez majice kako me nosi u svojim rukama.
Ali onda me pogodilo kada sam shvatila što se zapravo dogodilo.
»Porazila me jedna obična, stara klupa«, progunđala sam.
»Što?«
»Uspjela sam preživjeti cijeli dan čuvanja Lisse i svi ste mi rekli kako
sam obavila sjajan posao. Onda smo se vratili, a ja sam se sukobila s
trulom klupom i sramotno izgubila.« Uf. »Znaš li ti koliko je to
neugodno? I još ste svi to vidjeli.«
»Nisi ti kriva«, rekao je. »Nitko nije znao da je klupa trula. Izgledala je
čvrsto.«
»Ali ipak... Trebala sam se držati pločnika kao svaka normalna osoba.
Ostali novaci će me dobro oprati kad se vratim.«
Na usnama mu je zatitrao slabašan osmijeh.
»Možda će te darovi razveseliti.« Uspravila sam se.
»Darovi?«
Osmijeh mu je nestao pa mi je pružio kutijicu s pričvršćenom čestitkom.
»Ovo je od princa Viktora.«
Pročitala sam poruku, pomalo zatečena što mi je Viktor nešto darovao.
Bilo je to samo nekoliko redaka, na brzinu napisanih olovkom.
Rose,
jako sam sretan što je tvoj nesretni pad prošao bez težih ozljeda. To je
doista čudo. Prati te magična sreća i Vasilisa je sretna što te ima.
»Lijepo od njega«, rekla sam, otvarajući kutijicu. A onda sam ugledala
njezin sadržaj. »Opa. Stvarno lijepo.«
Unutra je bila ogrlica s privjeskom u obliku ruže, ona koju mi je Lissa
htjela kupiti, ali nije si ju mogla priuštiti. Podigla sam je i namotala oko
ruke tako da je blješteća, dijamantima ukrašena ruža slobodno visjela.
»Ovo je poprilično skup dar za ozdravljenje«, rekla sam, sjetivši se cijene.
»Zapravo ju je kupio u čast tvoga prvog dana kao službene čuvarice.
Vidio je tebe i Lissu kako gledate tu ogrlicu.«
»Opa!« Bilo je to sve što sam mogla izustiti. »Sumnjam da sam tako
dobro obavila današnje čuvanje.«
»Ja ne sumnjam.«
Iscerila sam se i vratila ogrlicu u kutiju pa je spustila na obližnji stol.
»Rekao si 'darovi', ako me sjećanje dobro služi? Ono, više od jednoga?«
Glasno se nasmijao, a njegov me smijeh obavio poput topla zagrljaja.
Bože, kako sam voljela taj zvuk.
160
»Ovo je od mene.«
Pružio mi je malenu, običnu vrećicu. Otvorila sam je, obuzeta znatiželjom
i uzbuđenjem. Sjajilo za usne, i to upravo ono koje sam obožavala.
Nekoliko sam mu se puta požalila kako mi ponestaje, ali nikad nisam
mislila da obraća pažnju.
»Kada si uspio ovo kupiti? Sve vrijeme u šoping-centru bio si u našoj
blizini.«
»To je profesionalna tajna.«
»Je li i ovo dar povodom mojega prvog dana kao čuvarice?«
»Ne«, odgovorio je. »Jednostavno sam mislio da će te usrećiti.«
Bez razmišljanja sam se nagnula naprijed i zagrlila ga.
»Hvala ti.«
Sudeći prema njegovu krutom držanju, bilo je očito da sam ga uhvatila
nespremna. U stvari, i samu sam sebe iznenadila time što sam učinila.
Ipak, nakon nekoliko trenutaka se opustio, a kada me obgrlio, spustivši
ruke na donji dio mojih leđa, mislila sam da ću umrijeti.
»Drago mi je što se osjećaš bolje«, rekao je. Sudeći prema zvuku, usne su
mu bile gotovo u mojoj kosi, točno iznad moga uha. »Kada sam vidio
kako padaš...«
»Pomislio si, koja luzerica.«
»Nisam to pomislio.«
Lagano se povukao kako bi me mogao bolje vidjeti, ali nismo ništa više
rekli. Oči su mu bile tako tamne i duboke da sam se poželjela zauvijek
izgubiti u njima. Dok sam gledala u njih, preplavio me osjećaj topline,
kao da su bile ispunjene plamenovima. Odjednom je pružio ruku i svojim
dugačkim prstima počeo polako prelaziti duž moje jagodice, penjući se uz
moje lice. Zadrhtala sam osjetivši prvi dodir njegove kože na mojoj. Uzeo
je pramen moje kose i obavio ga oko prsta, baš kao i onaj put u sportskoj
dvorani.
Progutala sam slinu i odvojila pogled od njegovih usana. Nisam mogla
prestati razmišljati kako bi bilo poljubiti ga. To me istodobno plašilo i
uzbuđivalo, što je bilo glupo. Poljubila sam već puno dečki i nikada time
nisam razbijala glavu. Nije bilo razloga da mi ovaj dečko, iako stariji,
stvara takvu tremu. Ali od pomisli na to kako se približava i prislanja
svoje usnice na moje, odjednom mi se zavrtjelo u glavi.
Začulo se kucanje na vratima i ja sam se brzo povukla natrag. Dr.
Olendzki je promolila glavu.
»Učinilo mi se da čujem glasove. Kako se osjećaš?«
MIN@
161
Ušla je i zamolila me da legnem natrag u krevet. Proučavala je moj
gležanj, pipkajući ga i savijajući, a kada je završila, samo je odmahnula
glavom.
»Imaš sreće. Kada su te doveli, toliko si jaukala da sam pomislila kako ti
je noga amputirana. Vjerojatno je to bio samo šok.« Povukla se nekoliko
koraka unatrag. »Bilo bi mi draže da sutra preskočiš trening, ali osim
toga, savršeno si u redu.«
Odahnula sam. Nisam se sjećala napadaja histerije i bilo mi je pomalo
neugodno što sam se tako ponašala, ali imala sam pravo u vezi s
problemima koje bi mi prouzročila ozljeda gležnja. Nisam si mogla
priuštiti takav gubitak vremena, morala sam položiti ispite i maturirati u
proljeće.
Dr. Olendzki rekla mi je da mogu ići i ja sam napustila sobu. Dimitri je
otišao do druge stolice i donio mi cipele i kaput. Gledajući ga, osjetila
sam kako mi se obrazi rumene. Nisam mogla prestati misliti na ono što se
odvijalo prije nego što je liječnica ušla u sobu.
Promatrao me dok sam oblačila cipelu.
»Imaš anđela čuvara.«
»Ne vjerujem u anđele«, rekla sam mu. »Vjerujem samo u ono što mogu
učiniti za sebe.«
»E, pa onda imaš nevjerojatno tijelo.« Podigla sam glavu i znatiželjno ga
pogledala. »Koje brzo iscjeljuje, mislim. Čuo sam za nesreću...«
Nije morao reći na koju je nesreću točno mislio, jer se moglo raditi samo
o jednoj. Inače bi mi smetalo povesti razgovor o tome, ali s njim sam se
osjećala kao da mu mogu sve reći.
»Svi su rekli da nisam trebala preživjeti«, objasnila sam. »S obzirom na to
gdje sam sjedila kada se automobil zabio u stablo. Lissa je zapravo jedina
sjedila na sigurnome mjestu. Ona i ja izvukle smo se tek s nekoliko
ogrebotina.«
»I ti ne vjeruješ u anđele i čuda.«
»Ne. Ja...«
To je doista čudo. Prati te magična sreća...
Glavom mi je odjednom proletjelo milijun misli. Možda... možda sam
ipak imala anđela čuvara.
Dimitri je opazio promjenu u mojemu raspoloženju.
»Što nije u redu?«
Pokušala sam usredotočiti svoj um kako bih poništila učinak lijekova
protiv boli i ojačala vezu s Lissom. Polako, njezini su osjećaji počeli
dolaziti do mene. Tjeskoba. Uzrujanost.
»Gdje je Lissa? Je li bila ovdje?«
162
»Ne znam gdje je sada. Kada smo te donijeli, odbijala je napustiti te. Sve
je vrijeme bila uz tvoj krevet, sve do trenutka kada je ušla doktorica.
Smirila si se dok je sjedila pokraj tebe.«
Zaklopila sam oči, osjećajući kao da bih se svakoga trena mogla
onesvijestiti. Razlog zbog kojeg sam se smirila dok je Lissa sjedila pokraj
mene bio je jer me ona riješila boli. Iscijelila me... Baš kao i u noći
nesreće.
Odjednom je sve imalo smisla. Nisam trebala preživjeti. Svi su to tvrdili.
Tko zna kakve sam ozljede uistinu zadobila? Unutarnje krvarenje.
Slomljene kosti. Nije bilo ni važno jer Lissa se pobrinula za mene, baš
kao što se pobrinula i za sve ostalo. Zato je i bila nagnuta nada mnom kad
sam se probudila.
To je vjerojatno bio i razlog zašto je izgubila svijest na putu do bolnice.
Danima poslije bila je posve iscrpljena. U to se vrijeme pojavila i
depresija. Tada se to činilo kao normalna reakcija na gubitak obitelji, ali
sada sam se upitala je li tu bilo još nečega i je li spašavanjem mene
osudila sebe na bol.
Još sam jednom pokušala otvoriti svoj um i doprijeti do nje. Ako me
iscijelila, tko zna u kakvom je stanju sada. Njezina raspoloženja bila su
vezana uz njezinu magiju, a ovo je bila snažna primjena magije.
Lijek protiv bolova popustio je djelovati i u sljedećem trenutku našla sam
se u Lissinu umu. Sada je to bilo gotovo lako izvesti. Njezine su me
emocije pogodile poput plimnoga vala, a ovoga je puta bilo gore nego kad
bi me obuzele njezine noćne more. Još nikada nisam doživjela takve
intenzivne osjećaje od Lisse.
Sjedila je na tavanu kapelice i plakala. Ni sama nije bila posve sigurna iz
kojeg razloga plače. Osjećala je sreću i olakšanje što sam ja dobro i što
me uspjela iscijeliti. Ali u isto je vrijeme osjećala kako su joj um i tijelo
jako slabi. Gorjela je iznutra, kao da je izgubila dio sebe. Brinula se da ću
biti ljuta što je opet koristila svoje moći. Grozila se sutrašnjeg odlaska u
školu i pretvaranja da voli biti u društvu ljudi čiji su interesi uključivali
jedino trošenje obiteljskog novca i izrugivanje onima koji su bili manje
lijepi i popularni. Nije željela ići na ples s Aaronom koji će je gledati s
obožavanjem ni osjećati kako je dodiruje, jer je prema njemu gajila samo
prijateljske osjećaje.
Većina tih briga bila je posve normalna, ali nju su pogađale puno teže
nego što bi to bio slučaj s drugim ljudima. Nije imala snage oduprijeti im
se ni pronaći način da ih riješi.
»Jesi li dobro?«
163
Podigla je pogled, maknuvši pramenove mokre kose što su joj se zalijepili
za lice. Na tavanskom ulazu stajao je Christian. Nije ga čak ni čula kako
se penje stubama. Bila je previše izgubljena u vlastitoj boli. Ugledavši ga,
u njoj su istodobno buknule čežnja i ljutnja.
»Dobro sam«, oštro mu je odvratila. Šmrcajući, pokušala je zaustaviti
suze, ne želeći pred njim pokazati slabost. Naslonio se na zid i prekrižio
ruke, a lice mu je imalo izraz koji je bilo nemoguće pročitati.
»Želiš li... želiš li razgovarati o tome?«
»Oh...« Oporo se nasmijala. »Odjednom želiš razgovarati sa mnom?
Nakon što sam toliko puta pokušala...«
»Nisam ja to htio! Rose je...«
Naglo je zašutio, a ja sam se lecnula. Moja je tajna bila otkrivena.
Lissa je ustala i krenula prema njemu.
»Što s Rose?«
»Ništa.« Lice mu je ponovno poprimilo masku ravnodušnosti.
»Zaboravi.«
»Što s Rose?« Primaknula mu se bliže. Kroz sav gnjev i dalje ju je
neobjašnjivo privlačio. A onda je shvatila. »Ona te natjerala, zar ne? Ona
ti je rekla da prestaneš razgovarati sa mnom?«
Hladno je zurio ispred sebe.
»Tako je vjerojatno bilo najbolje. Samo bih ti upropastio sve planove. Ne
bi bila gdje si sada.«
»Što bi to trebalo značiti?«
»Što misliš? Bože! Imaš podanike koji se slijepo pokoravaju svakoj tvojoj
zapovijedi. Samo što ti se ne obraćaju s 'Vaša Visosti '.«
»Pretjeruješ.«
»Stvarno? Po cijele dane slušam ljude kako pričaju što radiš, što misliš i
što nosiš. Žude za tvojim odobravanjem. Pitaju se koga voliš. Koga mrziš.
Ponašaju se poput tvojih marioneta.«
»To nije istina. Osim toga, nisam imala izbora. Morala sam se osvetiti
Miji...« Zakolutao je očima, skrenuvši pogled od nje.
»Ti ni ne znaš zašto joj se osvećuješ.«
Lissa se još više razljutila.
»Nagovorila je Jesseja i Ralfa da šire one laži! Nisam joj mogla dopustiti
da se samo tako izvuče.«
»Rose je jaka. Preboljela bi to s vremenom.«
»Nisi je vidio«, odgovorila je, ne popuštajući. »Plakala je.«
»Pa? Ljudi plaču. Ti plačeš.«
»Ali ne i Rose.«
Okrenuo se natrag prema njoj, s mračnim smiješkom na usnama.
164
»Još nikada nisam vidio dvije osobe koje su tako duboko povezane.
Uvijek se toliko brinete jedna za drugu. Nju razumijem, ipak je ona tvoja
čuvarica, ali ti si ista kao ona.«
»Ona mi je prijateljica.«
»Čini se da je stvarno tako jednostavno. Ne bih znao kako je to.«
Uzdahnuo je, na trenutak zadubljen u misli, a onda opet postao
sarkastičan. »Uglavnom, Mia. Znači, osvetila si joj se za ono što je učinila
Rose. Ali i dalje ne shvaćaš pozadinu svega. Zašto je to učinila?«
Lissa se namrštila.
»Zato što je bila ljubomorna na mene, zbog Aarona...«
»Ima tu još nešto, princezo. Koji je bio razlog njezine ljubomore? Aaron
joj je već bio dečko. Nije te morala napasti kako bi to dokazala. Mogla je
samo prirediti malu predstavu i sve vrijeme plaziti po njemu. Baš kao što
ti sada radiš«, dodao je zajedljivo.
»Okej. Koji je onda pravi razlog? Zašto je poželjela upropastiti moj život.
Nikad joj nisam naudila... prije svega ovoga, mislim.«
Nagnuo se prema njoj, a njegove kristalnoplave oči intenzivno su je
gledale.
»U pravu si. Ti joj nisi ničim naudila, ali tvoj brat jest.«
Lissa se naglo povukla.
»Ti ne znaš ništa o mome bratu.«
»Znam da je povrijedio Miju.«
»Prestani, prestani lagati.«
»Ne lažem. Kunem se Bogom ili bilo čime u što želiš vjerovati. Ja i Mia
smo znali ponekad razgovarati, još dok je ona bila prvi razred. Nije bila
jako popularna, ali bila je pametna. Još uvijek je. Bila je u raznim
školskim odborima zajedno s plemićima, organizirali bi plesove i slično.
Ne znam točno cijelu priču, ali tvoj brat je bio u jednom od tih odbora i
njih su se dvoje spetljali.«
»Lažeš. Znala bih za to. Andre bi mi rekao.«
»Ne bi. Nikome nije rekao za to. Čak je i nju nagovorio da šuti o tome.
Uvjerio ju je kako je to njihova mala, romantična tajna, a zapravo samo
nije želio da itko od njegovih prijatelja dozna kako spava s klinkom iz
prvoga razreda koja usto još i nije plemkinja.«
»Ako si to čuo od Mije, onda se radi o čistoj izmišljotini«, uzviknula je
Lissa.
»Sumnjam da je to izmislila, jer mi je tu priču ispričala kroz suze.
Dosadila mu je nakon nekoliko tjedana pa ju je napucao. Rekao joj je da
je premlada i da nikada ne bi mogao biti u ozbiljnoj vezi s nekime tko ne
potječe iz ugledne obitelji. I koliko sam shvatio, bio je prilično
165
bezosjećajan dok je prekidao s njom... nije se čak ni gnjavio cijelom onom
'ostanimo prijatelji' pričom.«
Lissa se unijela Christianu u lice.
»Ti nisi ni poznavao Andrea! On nikada ne bi učinio takvo što.«
»Ti ga nisi poznavala. Siguran sam da se prema svojoj sestrici odnosio
sjajno, da te jako volio. Ali u školi, sa svojim prijateljima, bio je kreten
kao i ostali plemići. Vidio sam to jer ja sve vidim. To je lako kada si za
ljude praktički nevidljiv.«
Suspregnula je jecaj, nesigurna je li ono što joj je govorio bila istina ili
laž.
»I zato me Mia toliko mrzi?«
»Da. Mrzi te zbog njega. A i zato što si plemkinja, a ona je vrlo nesigurna
u blizini plemstva. Upravo se zato tako grčevito borila da postane
popularna i stekne prijateljstva među njima. Mislim da je čista slučajnost
što je završila u vezi s tvojim bivšim dečkom, ali kad si se vratila, to je
samo dolilo ulje na vatru. Preotevši Aarona i proširivši one glasine o
njezinim roditeljima, vas ste dvije pronašle savršen način kako joj nanijeti
bol. Svaka čast.«
Duboko u sebi, Lissa je osjetila kako je počinje kopkati osjećaj krivnje.
»I dalje mislim da lažeš.«
»Možeš misliti što god hoćeš o meni, ali ja nisam lažljivac. Ti si
stručnjakinja u iskrivljavanju istine. Ti i Rose.«
»Mi ne lažemo. Ja ne...«
»Ne izmišljaš priče o tuđim obiteljima? Ne govoriš kako me mrziš? Ne
pretvaraš se kako si prijateljica s ljudima koje smatraš glupima? Ne hodaš
s tipom koji ti se ne sviđa?«
»Sviđa mi se.«
»Sviđa ti se ili ti se sviđa?«
»O, zar postoji razlika?«
»Da. Kad ti se netko sviđa, onda hodaš s velikim, plavim kretenom i
smiješ se njegovim glupim forama.«
Iznenada, kao grom iz vedra neba, Christian se nagnuo prema njoj i
poljubio je. Njegov je poljubac bio vruć, brz i silovit, kao da su iz njega
prsnuli sav gnjev, strast i čežnja koje je uvijek držao zaključane duboko u
sebi. Lissu nitko nikada nije tako poljubio i osjetila sam kako reagira na
to, kako reagira na njega, učinio je da se osjeća življom nego što je to ikad
bila s Aaronom ili bilo kim drugim.
Christian je polako odvojio svoje usne od njezinih, ali nije odmaknuo lice.
»A ovo radiš s nekime tko ti se sviđa.«
166
Lissino srce divljački je tuklo, ispunjeno u isto vrijeme bijesom i
žudnjom.
»E pa, ti mi se ne sviđaš niti mi se sviđaš. A mislim da i Mia i ti lažete o
Andreu. Aaron nikada ne bi izmislio takvo što.«
»To je zato što Aaron ne koristi riječi u kojima ima više od jednog sloga.«
Odmaknula se.
»Odlazi. Miči se od mene.« Ogledao se po prostoriji sa smiješkom.
»Ne možeš me izbaciti. Oboje smo potpisali najam.«
»Odlazi. Smjesta!« viknula je. »Mrzim te!« Naklonio se.
»Kako god želite, Vaša Visosti.« Uputio joj je mračan pogled, a potom
napustio tavan.
Lissa je pala na koljena, prepustivši se suzama koje je zadržavala dok je
on bio tu. Bilo mi je teško snaći se u svim emocijama koje su je
preplavile. I mene su stvari ponekad znale uzrujati, kao na primjer cijela
ona situacija s Jessejem, ali nisu me ranjavale na isti način kao i nju. Bol
je divljala u njoj poput oluje i mučila joj um. Priča o Andreu. Mijina
mržnja. Christianov poljubac. Moje iscjeljenje. Ovako se osjećaju ljudi
koji pate od duboke depresije, shvatila sam. Ovako se osjećaju ljudi koji
gube razum.
Nemoćna, svladana vlastitom boli, Lissa je donijela jedinu moguću
odluku. Učinila je jedinu stvar kojom je mogla usmjeriti svoju bol.
Otvorila je torbicu i pronašla žilet koji je uvijek nosila sa sobom...
Ispunila me mučnina, ali nisam se mogla otrgnuti od nje. Osjetila sam
kako zarezuje lijevu ruku, povlačeći savršeno jednake rezove,
promatrajući krv kako klizi bijelom kožom. Kao i uvijek, izbjegavala je
vene, ali rezovi su ovaj put bili dublji. To što je činila strahovito je peklo,
ali taj čin omogućio joj je da se usredotoči na fizičku bol i zaboravi na
onu drugu, mentalnu. Osjećala je kako joj se polako vraća kontrola.
Kapljice krvi pale su na prašnjav pod, rasprsnuvši se, a soba se odjednom
počela okretati. Lissa je sa zanimanjem promatrala vlastitu krv. Cijelog ju
je života uzimala od drugih. Od mene. Od hranitelja. A sada je curila,
samo tako. Zaključila je da u tome ima nečega smiješnog i nervozno se
zasmijuljila. Možda ju je na ovaj način vraćala onima od kojih ju je
ukrala. A možda ju je samo uzalud rasipala, rasipala svetu krv Dragomira
kojom su svi bili opsjednuti.
Iako sam silom ušla u njezin um, sada ga nisam mogla napustiti. Njezini
osjećaji su me zatočili, bili su suviše moćni da im se oduprem. Ali morala
sam se izvući, znala sam to svakim djelićem svoga bića. Morala sam je
zaustaviti. Bila je preslaba nakon iscjeljenja da bi mogla podnijeti takav
gubitak krvi. Bilo je vrijeme da nekome kažem što se zbiva.
167
Napokon sam se uspjela osloboditi i ponovno sam se našla u klinici.
Dimitrijeve ruke bile su na meni. Nježno me tresao, neprestano
ponavljajući moje ime u pokušaju da zadobije moju pozornost. Pokraj
njega stajala je dr. Olendzki, a lice joj je bilo mrko i zabrinuto.
Zagledala sam se u Dimitrija, odjednom shvativši koliko se brine za mene
i koliko mu je stalo. Christian mi je rekao da potražim pomoć i obratim se
nekome kome vjerujem. Zanemarila sam njegov savjet jer nisam
vjerovala nikome osim Lissi. Ali gledajući u Dimitrija, osjećajući
povjerenje koje je izraslo među nama, znala sam da ipak imam nekoga
kome mogu vjerovati.
Osjetila sam kako mi glas puca.
»Znam gdje je ona. Lissa. Moramo joj pomoći.«
Nekoliko dana poslije Lissa me pronašla ispred zajedničke blagovaonice i
priopćila mi nevjerojatne vijesti.
»Ujak Viktor ovoga vikenda vodi Natalie s Akademije. Idu u šoping u
Missoulu kupiti odjeću za ples. Obećali su povesti i mene.«
Nisam ništa rekla. Izgledala je iznenađena mojom šutnjom.
»Zar to nije cool?«
»Za tebe jest, pretpostavljam. Ali u svojoj budućnosti ne vidim ni šopingcentre
ni plesove.«
Uzbuđeno se nasmiješila.
»Rekao je Natalie da uz mene može povesti još dvoje ljudi. Nagovorila
sam je da povede tebe i Čami lle.« Podigla sam ruke.
»Hvala, ali ja ne smijem ići ni u knjižnicu nakon nastave. Čisto sumnjam
da će me netko pustiti sve do Missoule.«
»Ujak Viktor misli kako može uvjeriti ravnateljicu Kirovu da te pusti. I
Dimitri pokušava.«
»Dimitri ?«
»Aha. Mora me pratiti ako napustim kampus.« Nasmijala se, misleći da
moje zanimanje za Dimitrija ima veze s kupnjom. »Na pokon su sredili
moj bankovni račun: opet primam džeparac, tako da ćemo moći
146
nakupovati svašta drugo osim haljina. A znaš da će ti, ako ti dopuste ići u
šoping, onda morati dopustiti i da ideš na ples.«
»Otkad mi to idemo na plesove?« rekla sam. Prije to nikad nismo
prakticirale. Društveni događaji sponzorirani od škole? Nema šanse.
»Ma ne idemo. Ali znaš da će se istodobno odvijati hrpa tajnih zabava.
Službeno ćemo doći na ples, a potom se iskrasti.« Zadovoljno je
uzdahnula. »Mia puca od ljubomore.«
Nastavila je uzbuđeno govoriti o svim trgovinama koje ćemo obići i
odjeći koju ćemo kupiti. Priznajem, pomisao na novu obleku donekle me
oduševila, iako sam sumnjala da će se ostvariti moje mitsko oslobođenje
iz tamnice.
»Hej«, rekla je ushićeno. »Moraš vidjeti cipele koje će mi Camille
posuditi. Nisam imala pojma da nosimo isti broj. Pričekaj malo.« Otvorila
je ruksak i počela kopati po njemu.
Iznenada je vrisnula i bacila ruksak na pod. Iz njega su poispadale knjige i
Camilline cipele. A s njima i mrtva grlica. Bila je to jedna od onih blijedo
smeđih grlica koje stoje na žičanim ogradama pokraj autoceste i u drveću
našega kampusa. Bila je toliko natopljena krvlju da nisam mogla razaznati
gdje je ranjena. Tko bi rekao da tako sitno biće može sadržavati toliku
količinu krvi ? Bez obzira na to, ptica je definitivno bila mrtva.
Pokrivši usta, Lissa je razrogačenih očiju zurila u životinju.
»Sranje«, opsovala sam. Bez oklijevanja sam zgrabila granu s tla i
odgurnula pernato tijelo ptice u stranu. Kada sam ga maknula dovoljno
daleko, počela sam trpati njezine stvari natrag u ruksak, pokušavajući ne
misliti na bakterije koje je mrtva ptica ostavila za sobom.
»Zašto, k vragu, ovo ne ide unutra... Liss!«
Skočila sam prema njoj te ju zgrabila i odvukla dalje. Klečala je na tlu
ruke ispružene prema grlici. Mislim da nije bila svjesna što namjerava
učiniti. Taj je poriv u njoj bio toliko moćan da je djelovao i bez njezine
volje.
»Lissa«, rekla sam, čvrsto je uhvativši za ruke. I dalje se naginjala prema
ptici. »Nemoj. Nemoj to učiniti.«
»Mogu je spasiti.«
»Ne, ne možeš. Obećala si, sjećaš se? Neke stvari moraju ostati mrtve.
Pusti ovu na miru.« I dalje osjećajući njezino uzbuđenje, nastavila sam je
preklinjati. »Molim te, Liss. Obećala si. Nema više iscjeljivanja. Rekla si
da ćeš prestati. Obećala si mi.«
Prošlo je još nekoliko trenutaka, a onda sam osjetila kako joj se ruke
opuštaju i tijelo naslanja na moje.
»Mrzim ovo, Rose. Mrzim sve ovo.«
147
U tom je trenutku van izišla Natalie, nesvjesna užasnog prizora koji ju je
čekao.
»Hej, cure, jeste li vi... o, moj Bože!« zacičala je ugledavši grlicu. »Što je
to?« Pomogla sam Lissi da se uspravi na noge.
»Još jedna morbidna šala.«
»Je li... mrtva?« Namrštila je lice od gađenja.
»Da«, rekla sam odlučno.
Osjetivši napetosti između Lisse i mene, Natalie nas je zabrinuto
pogledala.
»Što još nije u redu?«
»Ništa.« Dodala sam Lissi ruksak. »Ovo je samo nečija glupa, bolesna
šala i idem reći Kirovoj da netko ovo počisti.«
Natalie se okrenula, izgledajući zeleno u licu.
»Zašto vam ljudi ovo stalno rade? To je užasno.«
Lissa i ja smo se pogledale.
»Ne znam«, rekla sam. Ali dok sam koračala prema Kirovinu uredu,
počela sam se pitati.
Kada smo pronašle lisicu, Lissa je pretpostavila da netko zasigurno zna i
za gavrana. Tada se nisam složila s njom. One smo noći bile potpuno
same u šumi, a profesorica Karp sigurno nije nikome rekla. Ali što ako je
netko ipak vidio što se dogodilo? I nastavio raditi te užasne stvari samo
kako bi vidio hoće li Lissa opet iscijeliti koju životinju? Što je ono pisalo
u poruci koju je Lissa pronašla s ubijenim zecom ? Znam što si.
Svoja razmišljanja nisam spomenula Lissi. Pretpostavljala sam da ne bi
mogla podnijeti još jednu od mojih teorija zavjere. Osim toga, kada sam
je srela sljedećega dana, druge su joj vijesti skrenule misli s grlice: Kirova
mi je dopustila da odem na izlet toga vikenda. Mogućnost šopinga u
bliskoj budućnosti može osvijetliti i najmračnije situacije, čak i ubojstvo
životinje, pa sam i ja ubrzo zaboravila na brige.
Ali postojala je kvaka. Moje puštanje na slobodu ipak nije bilo
bezuvjetno.
»Ravnateljica Kirova zadovoljna je tvojim napretkom od povratka na
Akademiju«, izvijestio me Dimitri.
»Osim činjenice da sam izazvala tučnjavu u razredu profesora Nagyja?«
»Ne krivi te za to. Ne u potpunosti. Uvjerio sam je da ti treba stanka... i da
bi se izlet mogao iskoristiti za vježbu.«
»Kakvu vježbu?«
Kratko mi je objasnio o čemu se radi dok smo hodali prema mjestu za
polazak, gdje nas je čekao ostatak naših suputnika. Viktor Daškov,
boležljiv kao uvijek, stajao je sa svojom dvojicom čuvara. Uto se pojavila
148
i Natalie, gotovo se zaletjevši u njega od sreće. Nasmiješio joj se i
oprezno je zagrlio, ali trenutak bliskosti prekinuo je silovit napadaj kašlja.
Natalie je zabrinuto raskolačila oči dok je čekala da se očevo disanje
smiri.
Tvrdio je da se dobro osjeća i da nas može pratiti na izletu. Divila sam se
njegovoj odlučnosti, iako sam mislila da će se pošteno namučiti samo
kako bi vikend proveo u šopingu s hrpom tinejdžerica.
Put do Missoule trajao je dva sata. Krenuli smo odmah poslije zalaska
sunca u velikom školskom kombiju. Iako su mnogi moroji živjeli
odvojeno od ljudi, isto ih je tako puno živjelo i s njima pa se posjet
šoping-centrima morao planirati tijekom njihovih radnih sati. Stražnja
stakla kombija bila su zatamnjena, čime se vampire štitilo od najštetnijih
zraka.
U našoj je skupini bilo devetero ljudi: Lissa, Viktor, Natalie, Camille,
Dimitri, ja i još trojica čuvara. Dvojica od njih, Ben i Spiridon, uvijek su
putovali s Viktorom. Treći je bio jedan od školskih čuvara: Stan, kreten
koji me ponizio prvoga dana kad sam se vratila.
»Camille i Natalie još nemaju svoje osobne čuvare«, objasnio mi je
Dimitri. »Obje su pod zaštitom svojih obiteljskih čuvara. A zato što su
Akademijine učenice koje napuštaju kampus, prati ih i školski čuvar Stan.
Ja sam tu jer sam Lissin službeni čuvar. Većina djevojaka njezine dobi još
nema svoga čuvara, ali njezina je situacija posebna.«
Sjedila sam u stražnjem dijelu kombija zajedno s njim i Spiridonom, kako
bi mogli sa mnom podijeliti svoje profesionalno iskustvo kao »dio
vježbe«.
Ben i Stan sjedili su sprijeda, dok su ostali bili smješteni u sredini
kombija. Lissa i Viktor su razgovarali bez prestanka, pokušavajući
nadoknaditi propušteno. Camille, odgojena da se ponaša uljudno među
starijim pripadnicima kraljevske obitelji, smješkala se i kimala. Natalie je
pak izgledala kao da je izostavljena iz razgovora pa je sve vrijeme
pokušavala skrenuti očevu pozornost s Lisse na sebe. Nije uspijevala.
Činilo se da je naučio kako zanemariti njezino brbljanje.
Okrenula sam se natrag Dimitriju.
»Ona treba imati dvojicu čuvara. Svi prinčevi i princeze ih imaju.«
Spiridon je bio Dimitrijevih godina, a imao je šiljatu plavu kosu i puno
opušteniji stav. Unatoč svom grčkom imenu, imao je razvučen južnjački
naglasak.
»Bez brige, imat će ih i više nego dovoljno kada za to dođe vrijeme. Već
ima Dimitrija, a velike su šanse da ćeš joj i ti biti osobna čuvarica. Zato
danas i jesi tu.«
149
»Zbog vježbe«, pretpostavila sam.
»Aha. Bit ćeš Dimitrijeva partnerica.«
Na trenutak je zavladala čudna tišina, što smo vjerojatno primijetili samo
Dimitri i ja. Pogledi su nam se susreli.
»Partnerica čuvarica«, pojasnio je Dimitri nepotrebno, kao da je možda i
on bio pomislio na drugu vrstu partnerice.
»Aha«, potvrdio je Spiridon.
Posve nesvjestan napetosti u zraku, nastavio je objašnjavati kako čuvari
funkcioniraju u parovima. Bila su to standardna pravila, meni dobro
poznata iz udžbenika, ali zadobila su novo značenje jer sam ih sada mogla
primijeniti u stvarnome svijetu. Čuvari su morojima dodjeljivani prema
njihovoj važnosti. Obično su bila dva čuvara, a jednog ću dana vjerojatno
i ja čuvati Lissu u paru s drugom osobom. Jedan je čuvar uvijek bio blizu
štićenika, a drugi se držao dalje kako bi mogao pratiti zbivanja u okolini.
Čuvari su imali pomalo dosadne nazive bliži i dalji čuvar.
»Ti ćeš vjerojatno uvijek biti bliža čuvarica«, rekao mi je Dimitri.
»Djevojka si i iste si dobi kao princeza. Možeš biti u njezinoj blizini bez
privlačenja pozornosti.«
»I nikada ne smijem skinuti pogled s nje«, rekla sam. »Ili s tebe.«
Spiridon se ponovno nasmijao i laktom bocnuo Dimitrija.
»Čini se da imaš pravu odlikašicu. Jesi li joj dao kolac?«
»Ne. Nije još spremna.«
»Bila bih da me je netko naučio kako ga koristiti«, usprotivila sam se.
Znala sam da svaki čuvar u kombiju na sebi ima skriven kolac i pištolj.
»Nije dovoljno samo znati upotrijebiti kolac«, rekao je Dimitri, opet se
praveći jako mudar. »Moraš znati svladati protivnika. I onda se moraš
natjerati da ga ubiješ.«
»Zašto ga ne bih ubila?«
»Većina strigoja jednom su bili moroji koji su se namjerno preobrazili.
Ponekad su to moroji ili dhampiri koji su protiv svoje volje pretvoreni.
Nije važno. Postoji velika mogućnost da si poznavala nekoga od njih. Bi
li ih mogla tada ubiti?«
Put je postajao manje zabavan svake minute.
»Valjda. Mislim, morala bih, zar ne? Ako žele ubiti Lissu...«
»I dalje bi mogla oklijevati«, rekao je Dimitri. »A oklijevanje će te ubiti. I
nju.«
»Kako da ih onda ubijem?«
»Moraš si govoriti da to nisu isti oni ljudi koje si nekoć poznavala. Postali
su mračna i uvrnuta stvorenja. Nešto neprirodno. Moraš zaboraviti na
150
osjećaje i učiniti pravu stvar. Ako je u njima ostala barem trunka prijašnje
osobnosti, vjerojatno će ti biti zahvalni.«
»Zahvalni što im oduzimam život?«
»Da tebe netko pretvori u strigojku, što bi željela?« upitao me. Nisam
znala što bih mu odgovorila pa sam zašutjela. Ne skinuvši pogled s mene,
nastavio je. »Što bi željela kad bi znala da će te netko protiv tvoje volje
pretvoriti u strigojku? Kad bi znala da ćeš posve izgubiti osjećaj morala i
razumijevanje dobra i zla? Da ćeš ostatak svoga života, besmrtnog života,
provesti ubijajući nevine ljude? Što bi poželjela?«
U kombiju je zavladala neugodna tišina. Zureći u Dimitrija, pod pritiskom
svih tih pitanja, odjednom sam shvatila zašto između mene i njega postoji
ta čudna privlačnost koja nema nikakve veze s izgledom.
Nikada još nisam upoznala nekoga tko je tako ozbiljno shvaćao posao
čuvara i razumio sve posljedice koje nose život i smrt. Zasigurno nitko od
mojih vršnjaka nije bio takav. Mason nije čak mogao ni pojmiti zašto se
nisam mogla opustiti i piti alkohol na onoj zabavi. Dimitri mi je bio rekao
kako svoju dužnost shvaćam bolje i od nekih starijih čuvara, ali tada mi to
nije bilo jasno, pogotovo jer su oni doživjeli puno više opasnosti i smrti.
Ali u tom sam trenu znala da je u pravu i da posjedujem neko dublje
razumijevanje načina na koji se život isprepleće sa smrću, a dobro sa
zlom.
I on je posjedovao to unutarnje znanje. Ponekad ćemo možda biti
usamljeni. Možda ćemo morati staviti »zabavu« na čekanje. Možda
nećemo moći živjeti onakve živote kakve smo priželjkivali. Ali
jednostavno tako treba biti. Mi razumijemo jedno drugoga, razumijemo da
postoje oni koje moramo zaštiti. Naši životi nikada neće biti laki.
A dio toga bit će i donošenje teških odluka poput ove.
»Da postanem strigojka... željela bih da me netko ubije.«
»Ja isto«, odvratio je tiho. Mogla sam vidjeti da je i on doživio isti
trenutak spoznaje i osjetio tu duboku povezanost među nama.
»Vaš me razgovor podsjetio na Mihaila i Šonju. On je u potjeri za njom«,
zamišljeno je promrmljao Viktor.
»Tko su Mihail i Šonja?« upitala je Lissa.
Viktor je izgledao iznenađeno.
»Oh, mislio sam da znaš. Šonja Karp.«
»Šonja Kar... mislite, profesorica Karp? Što s njom?« Pogledavala je čas
mene, čas svog ujaka.
»Ona... je postala strigojka«, rekla sam, izbjegnuvši njezin pogled.
»Vlastitim izborom.«
151
Znala sam da će Lissa jednoga dana morati doznati. Bio je to zadnji
komadić slagalice o profesorici Karp, tajna koju sam držala za sebe. Tajna
koja me neprestano mučila. Lissin izraz lica i naša veza govorili su mi da
je u potpunom šoku koji se samo produbio kada je shvatila da sam i ja
znala, ali joj nisam rekla.
»Samo ne znam tko je Mihail«, dodala sam.
»Mihail Tanner«, rekao je Spiridon.
»O, čuvar Tanner. Bio je ovdje prije našega bijega.« Namrštila sam se.
»Ali zašto goni profesoricu Karp ?«
»Kako bi je ubio«, hladnokrvno je rekao Dimitri. »Njih su dvoje bili
ljubavnici.«
Odjednom sam cijelu tu situaciju sa strigojima doživjela u drukčijem
svjetlu. Jedna je stvar bila u žaru bitke susresti strigoja kojeg sam nekoć
poznavala. Ali namjerno loviti nekoga... nekoga koga sam voljela. Nisam
znala bih li mogla to učiniti, koliko god se to činilo kao prava stvar.
»Možda je vrijeme da započnemo neku drugu temu«, rekao je nježno
Viktor. »Danas nije dan kad bismo se trebali zamarati tako depresivnim
pričama.«
Mislim da nam je svima laknulo kad smo stigli u šoping-centar. U
potpunosti sam se uživjela u ulogu tjelohraniteljice i stalno bila pokraj
Lisse dok smo lutale od dućana do dućana, proučavajući najnovije
trendove. Bilo je lijepo opet biti u javnosti i raditi s njom nešto zabavno
što nije imalo nikakve veze s mračnim, uvrnutim spletkama na Akademiji.
Podsjetilo me na dobra, stara vremena. Nedostajalo mi je naše druženje.
Nedostajala mi je moja najbolja prijateljica.
Iako je bila tek sredina studenoga, centar je već bio ukrašen svjetlucavim
prazničnim ukrasima. Došla sam do zaključka da imam najbolji posao na
svijetu. Istina, osjećala sam se pomalo izdvojenom kada sam shvatila da
ostali čuvari održavaju kontakt malenim komunikacijskim spravicama.
Kada sam prigovorila Dimitriju, rekao mi je da ću bolje naučiti raditi svoj
posao bez toga. Ako budem sposobna štititi Lissu na staromodan način,
moći ću se nositi s bilo čim.
Viktor i Spiridon su ostali uz nas, dok su se Dimitri i Ben držali podalje.
Nekako su uspjeli izvesti da ne izgledaju kao dva jeziva tipa koji vrebaju
tinejdžerice.
»Ovo ti savršeno stoji«, rekla je Lissa dok smo bile u trgovini Macy,
dodavši mi dekoltirani top ukrašen čipkom. »Kupujem ti ga.«
Čeznudjivo sam ga pogledala, u mislima se već vidjevši kako ga nosim.
Ali onda sam uspostavila svoj regularan kontakt očima s Dimitrijem te
odmahnula glavom i vratila top Lissi.
152
»Dolazi zima. Bit će mi hladno u tome.«
»To te nikad prije nije spriječilo.«
Slegnula je ramenima i objesila ga natrag na vješalicu. Ona i Camille
nastavile su isprobavati hrpu odjeće, a zahvaljujući pozamašnim
džeparcima, nije bilo toga što si nisu mogle priuštiti. Lissa se ponudila
kupiti mi što god poželim. Oduvijek smo bile velikodušne jedna prema
drugoj i nisam se ustručavala prihvatiti njezinu ponudu. Ali moj izbor
odjeće iznenadio ju je.
»Uzela si tri termo majice i jednu s kapuljačom«, izvijestila me, prebirući
po gomili traperica marke BCBG. »Baš si prava dosadnjakovićka.«
»Hej, ne vidim ni da ti kupuješ seksi topiće.«
»Ja ih inače ne nosim.«
»Baš ti hvala.«
»Znaš da nisam tako mislila. Ali čak si počela nositi i podignutu kosu.«
Bila je to istina. Poslušala sam Dimitrijev savjet i kosu skupila u visoku
pundžu, što mu je izmamilo osmijeh na usne kada me prvi put ugledao s
tom frizurom. Da sam imala tetovaže molnija, odmah bi se vidjele.
Lissa je na brzinu pogledala oko sebe kako bi se uvjerila da nas nitko ne
može čuti. Osjećaji koje sam kroz vezu primala od nje postali su nemirni.
»Znala si za profesoricu Karp.«
»Da. Čula sam o tome otprilike mjesec nakon njezina odlaska.«
Lissa je preko ramena prebacila par traperica s izvezenim motivom i ne
pogledavši me nastavila.
»Zašto si mi to prešutjela?«
»Nije bilo razloga da znaš.«
»Nisi mislila da bih to mogla podnijeti?«
Svjesno sam zadržala posve smiren izraz lica. Dok sam je promatrala, u
mislima sam se vratila dvije godine unatrag. Bio je drugi dan moje
suspenzije zbog navodnog uništavanja Wadeove sobe i školu je upravo
posjetila skupina kraljevskih moroja. Dopustili su mi da prisustvujem toj
svečanosti iako su strogo motrili na mene kako ne bih slučajno opet
»nešto pokušala«.
Dvojica čuvara pratila su me do zajedničke blagovaonice, cijelim putem
potiho razgovarajući.
»Ubila je doktora koji se brinuo za nju i gotovo potamanila pola
pacijenata i sestara dok je bježala.«
»Imaju li kakvu ideju kamo je pobjegla?«
»Ne, pokušavaju joj ući u trag, ali... pa znaš i sam kako je.«
»Nikada to nisam očekivao od nje. Jednostavno se nije doimala kao osoba
koja bi učinila takvo što.«
153
»E pa, Šonja je bila luda. Jesi li vidio koliko je postala agresivna pri
kraju? Bila je sposobna za bilo što.«
Do tog sam se trenutka bezvoljno vukla, ali onda sam naglo podigla
glavu.
»Šonja? Mislite na profesoricu Karp?« upitala sam. »Ubila je nekoga?«
Čuvari su razmijenili poglede. Jedan je naposljetku progovorio mrkim
glasom:
»Postala je strigojka, Rose.« Prestala sam hodati i zapiljila se u njih.
»Profesorica Karp? Ne... ona nikad ne bi...«
»Bojim se da jest«, rekao je drugi. »Ali... bolje da to zadržiš za sebe. To je
strašna tragedija. Nemoj je pretvarati u školski trač.«
Ostatak noći provela sam u potpunom šoku. Profesorica Karp. Luda
Karpica. Ubila je nekoga kako bi se pretvorila u strigojku. Nisam mogla
vjerovati.
Kada je svečani prijam završio, uspjela sam se odšuljati od svojih čuvara i
nakratko porazgovarati s Lissom. Naša je veza do tog trenutka ojačala i
nije mi bio potreban pogled na njezino lice kako bih znala da se osjeća
jadno.
»Što je bilo?« upitala sam je. Nalazile smo se u hodniku, nedaleko od
zajedničke blagovaonice.
Pogled joj je bio prazan. Osjećala sam kako je muči glavobolja, jer je bol
prelazila i na mene.
»Ja... ne znam. Osjećam se čudno. Čini mi se kao da me netko slijedi, kao
da moram stalno biti na oprezu, znaš?«
Nisam znala što bih joj rekla. Nisam vjerovala da je netko slijedi, ali
profesorica Karp je uvijek govorila takve stvari. Vječno je bila
paranoična.
»Vjerojatno nije ništa«, rekla sam utješno.
»Vjerojatno«, složila se. Onda su joj se oči naglo stisnule. »Ali Wade...
Ne zatvara usta o onome što se dogodilo. Ne bi vjerovala što sve govori o
tebi.«
Nije mi bilo teško zamisliti, ali nije me ni bilo briga.
»Zaboravi na njega. On je nitko i ništa.«
»Mrzim ga«, rekla je glasom neobično oštrim za nju. »S njim sam u onom
odboru za organiziranje školske priredbe kako bi se skupio novac za
dobrotvorne svrhe. Mrzim ga slušati kako melje gluposti svaki dan i
gledati kako očijuka sa svakom curom koja prođe. Ne bi trebala ispaštati
zbog onoga što je on učinio. Mora platiti.«
Usta su mi se osušila.
»U redu je... nije mi stalo do toga. Smiri se, Liss.«
154
»Meni je stalo«, obrecnula se, usmjerivši svoju ljutnju na mene. »Kad bi
barem postojao način da mu se osvetim. Način da ga povrijedim kako je
on povrijedio tebe.« Stavila je ruke iza leđa i počela bjesomučno hodati
gore-dolje odlučnim koracima.
Mržnja i bijes ključali su u njoj. Mogla sam to osjetiti kroz našu vezu.
Bilo je to poput strašne oluje i na smrt me prepalo. A u pozadini svega
lebdjela je neka nesigurnost, nestabilnost koja mi je govorila da Lissa ne
zna što bi učinila, ali da ima očajničku potrebu nešto poduzeti. Bilo što. U
mislima mi se odjednom pojavilo sjećanje na onu noć i događaje s
bejzbolskom palicom. Potom sam se sjetila profesorice Karp.
Postala je strigojka, Rose.
Bio je to najstrašniji trenutak moga života. Strašniji nego kada sam je
ugledala u Wadeovoj sobi. Strašniji nego kada sam je vidjela kako
iscjeljuje onoga gavrana. Strašniji nego što će biti trenutak kada me čuvari
uhvate u Pordandu. Jer, odjednom više nisam znala tko je moja najbolja
prijateljica. Nisam znala što je sve sposobna učiniti. Godinu prije samo
bih se nasmijala da mi je netko rekao kako postoji mogućnost da će Lissa
poželjeti postati strigojka. Ali godinu prije isto bih se tako nasmijala i da
mi je netko rekao kako će poželjeti rezati zapešća ili htjeti nekoga
natjerati da »plati«.
U tom sam trenutku iznenada povjerovala da bi mogla učiniti nemoguće. I
morala sam se pobrinuti da se to nikada ne dogodi.
Spasi je. Spasi je od nje same.
»Odlazimo odavde«, rekla sam pa je zgrabila za ruku i krenula niz
hodnik. »I to smjesta.«
Njezinu je ljutnju trenutno zamijenila zbunjenost.
»Kako to misliš? Želiš ići u šumu ili tako nešto?«
Nisam ništa odgovorila. Nešto u mojemu držanju ili riječima zacijelo ju je
prestrašilo, jer je prestala postavljati pitanja i šutke me slijedila. Izišle smo
iz doma i presjekle preko kampusa prema parkiralištu. Bilo je ispunjeno
automobilima gostiju koji su stigli na svečani prijam. Ugledala sam veliki
Ford Lincoln i vozača koji ga je upravo palio.
»Netko ranije odlazi«, rekla sam, promatrajući ga skrivena iza grmlja.
Osvrnula sam se, ali nisam nikoga vidjela. »Mogli bi se pojaviti svaki
čas.«
Lissa je napokon shvatila.
»Kada si rekla 'odlazimo odavde', mislila si... ne. Rose, ne možemo samo
tako napustiti Akademiju. Nikada nećemo uspjeti proći kraj svih čuvara i
kontrolnih točaka.«
»Ni ne moramo«, rekla sam odlučno. »On će to učiniti za nas.«
155
»Ali kako?«
Duboko sam udahnula i svjesna da nemamo izbora, teška joj srca rekla:
»Znaš kako si natjerala Wadea da čini sve one stvari?«
Lecnula se, ali je ipak kimnula.
»Moraš to ponoviti. Priđi onom frajeru i reci mu da nas sakrije u
prtljažnik.«
Osjetila sam kako iz nje naviru šok i strah. Nije razumjela što se događa i
bila je uplašena. Jako uplašena. Strah je već tjednima nije napuštao, a
pojavio se u isto vrijeme kad i iscjeljenja, promjene raspoloženja i Wade.
Bila je krhka i nalazila se na rubu nečega što ni ona ni ja nismo razumjele.
Ali usprkos svemu tome i dalje je imala povjerenja u mene. Vjerovala je
da ću je zaštititi.
»Okej«, rekla je. Načinila je nekoliko koraka u smjeru vozača, a potom se
okrenula natrag meni. »Zašto? Zašto ovo radimo?«
Sjetila sam se Lissina gnjeva, njezine želje da učini bilo što kako bi se
osvetila Wadeu. A potom sam pomislila na profesoricu Karp, lijepu,
labilnu profesoricu Karp, i na to kako je postala strigojka.
»Ja ću se pobrinuti za tebe«, rekla sam. »Ne trebaš znati ništa više.«
U šoping-centru u Missouli, između polica s dizajnerskom odjećom, Lissa
je ponovila svoje pitanje.
»Zašto si mi to prešutjela?«
»Nije bilo razloga da znaš«, ponovila sam.
Uputila se prema kabini za presvlačenje, i dalje šapćući.
»Brineš se jer misliš da ću puknuti. Misliš li i da ću se pretvoriti u
strigojku?«
»Ne. Naravno da ne. Samo je Karpica bila sposobna za to. Ti to nikad ne
bi učinila.«
»Čak i da izgubim razum?«
»Čak ni tad«, rekla sam i pokušala se našaliti. »Samo bi obrijala glavu i
otišla živjeti s trideset mačaka.«
Lissini osjećali postali su mračniji, ali nije više ništa rekla. Zastala je malo
prije kabine za presvlačenje i skinula malu crnu haljinu s vješalice. Lice
joj se ozarilo.
»Rođena si za ovu haljinu. I nije me briga koliko si sada praktična u
odabiru odjeće.«
Haljina je bila od crnoga svilenkastog materijala, bez naramenica i sezala
je otprilike do koljena. Iako je donji rub bio malo širi, ostatak je usko
prianjao uz tijelo. Super seksi. Ta se haljina definitivno poigravala sa
školskim dress codeom.
156
»Stvorena je za mene«, priznala sam. Nastavila sam zuriti u nju, žudeći je
posjedovati do te mjere da sam mogla osjetiti bol u grudima. Bio je to tip
haljine koja može promijeniti svijet. Tip haljine koja je nadahnula rađanje
novih religija. Lissa je pronašla moju veličinu.
»Isprobaj je.« Odmahnula sam glavom i vratila je na vješalicu.
»Ne mogu. To bi te moglo ugroziti. Jedna haljina nije vrijedna toga da ti
se dogodi nešto užasno.«
»Onda ćemo je morati uzeti bez isprobavanja.« Kupila je haljinu.
Popodne se nastavilo, a ja sam počela osjećati kako me obuzima umor.
Odjednom mi više nije bilo toliko zabavno uvijek biti na oprezu i paziti na
svaku sitnicu. Kad smo došli do posljednjeg dućana, zlatarnice, osjetila
sam olakšanje.
»Pogledaj«, rekla je Lissa, pokazujući prstom na jedan izložbeni ormarić.
»Savršena ogrlica uz tvoju novu haljinu.«
Bacila sam pogled. Bila je to tanka zlatna ogrlica s privjeskom, ružom od
zlata s dijamantima. Puno dijamanata.
»Mrzim ruže. Samo zato jer se tako zovem, ne znači da automatski
obožavam ruže.«
Lissa mi je oduvijek obožavala kupovati stvari koje su imale veze s
ružama, mislim da je to činila samo kako bi vidjela moju reakciju. Ali kad
je ugledala cijenu ogrlice, osmijeh joj je naglo nestao s lica.
»O, vidi ti to. Čak i ti imaš svoja ograničenja«, počela sam je zadirkivati.
»Tvom ludom trošenju napokon je došao kraj.«
Pričekali smo da Viktor i Natalie završe sa svojom kupnjom. Očito joj je
kupovao nešto lijepo, jer se činilo kao da će Natalie svakoga trena
poletjeti od sreće. Bilo mi je drago zbog nje. Umirala je od želje za
njegovom pažnjom. Nadala sam se da joj kupuje nešto ekstraskupo kako
bi joj se iskupio.
Vožnja natrag protekla je u tišini, jer smo svi bili umorni. Naš mali izlet
odvijao se tijekom dana, što nam je poremetilo uobičajeni raspored
spavanja. Ja sam sjedila pokraj Dimitrija. Naslonila sam se i duboko
zijevnula, sve vrijeme svjesna kako nam se ruke dodiruju. Taj osjećaj
blizine i povezanosti kao da je zapalio zrak među nama.
»Znači, više nikada ne smijem isprobavati odjeću?« tiho sam ga upitala,
ne želeći probuditi ostale. Viktor i čuvari bili su budni, ali sve su djevojke
zaspale.
»Možeš, kad nisi na dužnosti. Imaš svoje slobodno vrijeme.«
»Ne želim imati slobodno vrijeme. Želim uvijek biti tu za Lissu i štititi
je.« Opet sam zijevnula. »Jesi li vidio onu haljinu?«
»Jesam.«
157
»Je li ti se svidjela?« Nije ništa odgovorio. Shvatila sam to kao »da«.
»Ako je odjenem za ples, hoću li time dovesti svoju reputaciju u
opasnost?«
Kada je progovorio, jedva sam ga čula.
»Dovest ćeš cijelu školu u opasnost.«
Nasmiješila sam se i utonula u san.
Kada sam se probudila, shvatila sam da mi je glava naslonjena na njegovo
rame. Onaj dugi kaput koji je uvijek nosio, duster, pokrivao me poput
deke. Kombi je stao: stigli smo u školu. Maknula sam kaput sa sebe i
izišla za njim, odjednom se osjećajući odmorno i sretno. Šteta što je moj
izlazak na slobodu tako brzo došao kraju.
»Natrag u tamnicu«, uzdahnula sam, hodajući uz Lissu prema učeničkom
domu. »Ako odglumiš srčani udar, možda uspijem dobiti priliku za
bijeg.«
»A tvoja nova odjeća?« Pružila mi je vrećicu, a ja sam oduševljeno
zamahnula njome; »Jedva čekam da vidim haljinu.«
»Ja isto. Ako me uopće puste na ples. Kirova još uvijek vijeća jesam li
bila dovoljno dobra.«
»Pokaži joj one dosadne majice koje si kupila. To će je odmah baciti u
komu. A ja bih mogla pasti u komu od umora.«
Nasmijala sam se i skočila na jednu od drvenih klupa, hodajući njome uz
Lissu. Kada sam došla do kraja, skočila sam dolje.
»Nisu baš tako dosadne.«
»Ne znam što bih mislila o ovoj novoj, odgovornoj Rose.«
Popela sam se na sljedeću klupu.
»Nisam toliko odgovorna.«
»Hej«, doviknuo je Spiridon. On i ostatak skupine bili su neposredno iza
nas. »I dalje si na dužnosti. Dosta zabave.«
»Nema tu nikakve zabave«, povikala sam i začula kako se glasno
nasmijao. »Kunem se da... sranje.«
Nalazila sam se pri kraju treće klupe. Mišići su mi bili napeti jer sam se
upravo spremala skočiti. Ali kad sam pokušala sići, drvo koje se samo
trenutak prije doimalo čvrstim i postojanim odjednom je popustilo, slabo
kao da se radi o papiru. Potpuno se rasulo. Noga mi je propala, gležanj
ostao zaglavljen u rupi, a ostatak tijela pokušao je otići u drugome smjeru.
Ali klupa me zadržala pa sam dijelom tijela tresnula o tlo, dok mi je jedna
noga ostala zarobljena. Gležanj mi se izvio na neprirodan način i začula
sam pucanje koje nije potjecalo od drva. Najgora bol koju sam ikad
iskusila prostrijelila mi je tijelo.
A onda sam potpuno izgubila svijest.
158
Osamnaesto poglavlje
Probudila sam se, a iznad mene se nalazio dosadni bijeli strop školske
ambulante. Filtrirano svjetlo, umirujuće za pacijente moroje, padalo je na
mene. Osjećala sam se pomalo čudno i dezorijentirano, ali ništa me nije
boljelo.
»Rose.«
Taj glas bio je poput svile na mojoj koži. Nježan. Očaravajući. Okrenula
sam glavu i susrela se s Dimitrijevim tamnim očima. Sjedio je u stolici
pokraj moga kreveta, a njegova do ramena duga kosa bila je raspuštena,
uokvirujući mu lice.
»Hej«, rekla sam, a glas mi je zazvučao promuklo.
»Kako se osjećaš?«
»Čudno. Malo omamljeno.«
»Dr. Olendzki dala ti je nešto protiv boli, činilo se kao da ti je jako loše
kad smo te doveli.«
»Ne sjećam se toga... Koliko sam dugo bila u nesvijesti?«
»Nekoliko sati.«
»Onda mi je sigurno dala nešto jako. Zacijelo još uvijek djeluje.« U
sjećanje su mi se počeli vraćati neki detalji. Klupa. Propadanje i
zaglavljen gležanj. Ali nisam se mogla sjetiti što se događalo poslije.
Znam da mi je bilo jako vruće, potom hladno, a onda opet vruće.
Nesigurno sam pokušala pomaknuti prste na nozi. »Uopće me ne boli.«
Odmahnuo je glavom.
»Ne. Zato što se nisi ozbiljno ozlijedila.«
Sjetila sam se zvuka kad mi je puknuo gležanj.
»Jesi li siguran? Sjećam se... kako se savio. Ne. Nešto mora biti
slomljeno.« Uspjela sam se uspraviti kako bih promotrila svoj ozlijeđeni
gležanj. »Ili barem iščašeno.«
Podigao se iz stolice kako bi me spriječio.
»Oprezno. Tvoj je gležanj možda u redu, ali ti si još uvijek slaba.«
Oprezno sam se povukla do ruba kreveta i spustila pogled. Traperice su
mi bile zasukane. Gležanj je izgledao malo crveno, ali nisam imala
nijednu modricu ili ozbiljniju ogrebotinu.
»Bože, stvarno sam imala sreće. Da sam ga teško ozlijedila, morala bih se
oprostiti s treniranjem na neko vrijeme.«
Osmjehnuo se i vratio natrag u stolicu.
»Znam. Neprestano si mi to ponavljala dok sam te nosio u ambulantu.
Bila si jako uzrujana.«
»Ti... si me nosio?«
159
»Nakon što smo polomili klupu i oslobodili ti nogu.«
Čovječe. Doista sam propustila puno toga. Jedina stvar bolja od
zamišljanja Dimitrija kako me nosi u svojim rukama bilo je zamišljanje
Dimitrija bez majice kako me nosi u svojim rukama.
Ali onda me pogodilo kada sam shvatila što se zapravo dogodilo.
»Porazila me jedna obična, stara klupa«, progunđala sam.
»Što?«
»Uspjela sam preživjeti cijeli dan čuvanja Lisse i svi ste mi rekli kako
sam obavila sjajan posao. Onda smo se vratili, a ja sam se sukobila s
trulom klupom i sramotno izgubila.« Uf. »Znaš li ti koliko je to
neugodno? I još ste svi to vidjeli.«
»Nisi ti kriva«, rekao je. »Nitko nije znao da je klupa trula. Izgledala je
čvrsto.«
»Ali ipak... Trebala sam se držati pločnika kao svaka normalna osoba.
Ostali novaci će me dobro oprati kad se vratim.«
Na usnama mu je zatitrao slabašan osmijeh.
»Možda će te darovi razveseliti.« Uspravila sam se.
»Darovi?«
Osmijeh mu je nestao pa mi je pružio kutijicu s pričvršćenom čestitkom.
»Ovo je od princa Viktora.«
Pročitala sam poruku, pomalo zatečena što mi je Viktor nešto darovao.
Bilo je to samo nekoliko redaka, na brzinu napisanih olovkom.
Rose,
jako sam sretan što je tvoj nesretni pad prošao bez težih ozljeda. To je
doista čudo. Prati te magična sreća i Vasilisa je sretna što te ima.
»Lijepo od njega«, rekla sam, otvarajući kutijicu. A onda sam ugledala
njezin sadržaj. »Opa. Stvarno lijepo.«
Unutra je bila ogrlica s privjeskom u obliku ruže, ona koju mi je Lissa
htjela kupiti, ali nije si ju mogla priuštiti. Podigla sam je i namotala oko
ruke tako da je blješteća, dijamantima ukrašena ruža slobodno visjela.
»Ovo je poprilično skup dar za ozdravljenje«, rekla sam, sjetivši se cijene.
»Zapravo ju je kupio u čast tvoga prvog dana kao službene čuvarice.
Vidio je tebe i Lissu kako gledate tu ogrlicu.«
»Opa!« Bilo je to sve što sam mogla izustiti. »Sumnjam da sam tako
dobro obavila današnje čuvanje.«
»Ja ne sumnjam.«
Iscerila sam se i vratila ogrlicu u kutiju pa je spustila na obližnji stol.
»Rekao si 'darovi', ako me sjećanje dobro služi? Ono, više od jednoga?«
Glasno se nasmijao, a njegov me smijeh obavio poput topla zagrljaja.
Bože, kako sam voljela taj zvuk.
160
»Ovo je od mene.«
Pružio mi je malenu, običnu vrećicu. Otvorila sam je, obuzeta znatiželjom
i uzbuđenjem. Sjajilo za usne, i to upravo ono koje sam obožavala.
Nekoliko sam mu se puta požalila kako mi ponestaje, ali nikad nisam
mislila da obraća pažnju.
»Kada si uspio ovo kupiti? Sve vrijeme u šoping-centru bio si u našoj
blizini.«
»To je profesionalna tajna.«
»Je li i ovo dar povodom mojega prvog dana kao čuvarice?«
»Ne«, odgovorio je. »Jednostavno sam mislio da će te usrećiti.«
Bez razmišljanja sam se nagnula naprijed i zagrlila ga.
»Hvala ti.«
Sudeći prema njegovu krutom držanju, bilo je očito da sam ga uhvatila
nespremna. U stvari, i samu sam sebe iznenadila time što sam učinila.
Ipak, nakon nekoliko trenutaka se opustio, a kada me obgrlio, spustivši
ruke na donji dio mojih leđa, mislila sam da ću umrijeti.
»Drago mi je što se osjećaš bolje«, rekao je. Sudeći prema zvuku, usne su
mu bile gotovo u mojoj kosi, točno iznad moga uha. »Kada sam vidio
kako padaš...«
»Pomislio si, koja luzerica.«
»Nisam to pomislio.«
Lagano se povukao kako bi me mogao bolje vidjeti, ali nismo ništa više
rekli. Oči su mu bile tako tamne i duboke da sam se poželjela zauvijek
izgubiti u njima. Dok sam gledala u njih, preplavio me osjećaj topline,
kao da su bile ispunjene plamenovima. Odjednom je pružio ruku i svojim
dugačkim prstima počeo polako prelaziti duž moje jagodice, penjući se uz
moje lice. Zadrhtala sam osjetivši prvi dodir njegove kože na mojoj. Uzeo
je pramen moje kose i obavio ga oko prsta, baš kao i onaj put u sportskoj
dvorani.
Progutala sam slinu i odvojila pogled od njegovih usana. Nisam mogla
prestati razmišljati kako bi bilo poljubiti ga. To me istodobno plašilo i
uzbuđivalo, što je bilo glupo. Poljubila sam već puno dečki i nikada time
nisam razbijala glavu. Nije bilo razloga da mi ovaj dečko, iako stariji,
stvara takvu tremu. Ali od pomisli na to kako se približava i prislanja
svoje usnice na moje, odjednom mi se zavrtjelo u glavi.
Začulo se kucanje na vratima i ja sam se brzo povukla natrag. Dr.
Olendzki je promolila glavu.
»Učinilo mi se da čujem glasove. Kako se osjećaš?«
MIN@
161
Ušla je i zamolila me da legnem natrag u krevet. Proučavala je moj
gležanj, pipkajući ga i savijajući, a kada je završila, samo je odmahnula
glavom.
»Imaš sreće. Kada su te doveli, toliko si jaukala da sam pomislila kako ti
je noga amputirana. Vjerojatno je to bio samo šok.« Povukla se nekoliko
koraka unatrag. »Bilo bi mi draže da sutra preskočiš trening, ali osim
toga, savršeno si u redu.«
Odahnula sam. Nisam se sjećala napadaja histerije i bilo mi je pomalo
neugodno što sam se tako ponašala, ali imala sam pravo u vezi s
problemima koje bi mi prouzročila ozljeda gležnja. Nisam si mogla
priuštiti takav gubitak vremena, morala sam položiti ispite i maturirati u
proljeće.
Dr. Olendzki rekla mi je da mogu ići i ja sam napustila sobu. Dimitri je
otišao do druge stolice i donio mi cipele i kaput. Gledajući ga, osjetila
sam kako mi se obrazi rumene. Nisam mogla prestati misliti na ono što se
odvijalo prije nego što je liječnica ušla u sobu.
Promatrao me dok sam oblačila cipelu.
»Imaš anđela čuvara.«
»Ne vjerujem u anđele«, rekla sam mu. »Vjerujem samo u ono što mogu
učiniti za sebe.«
»E, pa onda imaš nevjerojatno tijelo.« Podigla sam glavu i znatiželjno ga
pogledala. »Koje brzo iscjeljuje, mislim. Čuo sam za nesreću...«
Nije morao reći na koju je nesreću točno mislio, jer se moglo raditi samo
o jednoj. Inače bi mi smetalo povesti razgovor o tome, ali s njim sam se
osjećala kao da mu mogu sve reći.
»Svi su rekli da nisam trebala preživjeti«, objasnila sam. »S obzirom na to
gdje sam sjedila kada se automobil zabio u stablo. Lissa je zapravo jedina
sjedila na sigurnome mjestu. Ona i ja izvukle smo se tek s nekoliko
ogrebotina.«
»I ti ne vjeruješ u anđele i čuda.«
»Ne. Ja...«
To je doista čudo. Prati te magična sreća...
Glavom mi je odjednom proletjelo milijun misli. Možda... možda sam
ipak imala anđela čuvara.
Dimitri je opazio promjenu u mojemu raspoloženju.
»Što nije u redu?«
Pokušala sam usredotočiti svoj um kako bih poništila učinak lijekova
protiv boli i ojačala vezu s Lissom. Polako, njezini su osjećaji počeli
dolaziti do mene. Tjeskoba. Uzrujanost.
»Gdje je Lissa? Je li bila ovdje?«
162
»Ne znam gdje je sada. Kada smo te donijeli, odbijala je napustiti te. Sve
je vrijeme bila uz tvoj krevet, sve do trenutka kada je ušla doktorica.
Smirila si se dok je sjedila pokraj tebe.«
Zaklopila sam oči, osjećajući kao da bih se svakoga trena mogla
onesvijestiti. Razlog zbog kojeg sam se smirila dok je Lissa sjedila pokraj
mene bio je jer me ona riješila boli. Iscijelila me... Baš kao i u noći
nesreće.
Odjednom je sve imalo smisla. Nisam trebala preživjeti. Svi su to tvrdili.
Tko zna kakve sam ozljede uistinu zadobila? Unutarnje krvarenje.
Slomljene kosti. Nije bilo ni važno jer Lissa se pobrinula za mene, baš
kao što se pobrinula i za sve ostalo. Zato je i bila nagnuta nada mnom kad
sam se probudila.
To je vjerojatno bio i razlog zašto je izgubila svijest na putu do bolnice.
Danima poslije bila je posve iscrpljena. U to se vrijeme pojavila i
depresija. Tada se to činilo kao normalna reakcija na gubitak obitelji, ali
sada sam se upitala je li tu bilo još nečega i je li spašavanjem mene
osudila sebe na bol.
Još sam jednom pokušala otvoriti svoj um i doprijeti do nje. Ako me
iscijelila, tko zna u kakvom je stanju sada. Njezina raspoloženja bila su
vezana uz njezinu magiju, a ovo je bila snažna primjena magije.
Lijek protiv bolova popustio je djelovati i u sljedećem trenutku našla sam
se u Lissinu umu. Sada je to bilo gotovo lako izvesti. Njezine su me
emocije pogodile poput plimnoga vala, a ovoga je puta bilo gore nego kad
bi me obuzele njezine noćne more. Još nikada nisam doživjela takve
intenzivne osjećaje od Lisse.
Sjedila je na tavanu kapelice i plakala. Ni sama nije bila posve sigurna iz
kojeg razloga plače. Osjećala je sreću i olakšanje što sam ja dobro i što
me uspjela iscijeliti. Ali u isto je vrijeme osjećala kako su joj um i tijelo
jako slabi. Gorjela je iznutra, kao da je izgubila dio sebe. Brinula se da ću
biti ljuta što je opet koristila svoje moći. Grozila se sutrašnjeg odlaska u
školu i pretvaranja da voli biti u društvu ljudi čiji su interesi uključivali
jedino trošenje obiteljskog novca i izrugivanje onima koji su bili manje
lijepi i popularni. Nije željela ići na ples s Aaronom koji će je gledati s
obožavanjem ni osjećati kako je dodiruje, jer je prema njemu gajila samo
prijateljske osjećaje.
Većina tih briga bila je posve normalna, ali nju su pogađale puno teže
nego što bi to bio slučaj s drugim ljudima. Nije imala snage oduprijeti im
se ni pronaći način da ih riješi.
»Jesi li dobro?«
163
Podigla je pogled, maknuvši pramenove mokre kose što su joj se zalijepili
za lice. Na tavanskom ulazu stajao je Christian. Nije ga čak ni čula kako
se penje stubama. Bila je previše izgubljena u vlastitoj boli. Ugledavši ga,
u njoj su istodobno buknule čežnja i ljutnja.
»Dobro sam«, oštro mu je odvratila. Šmrcajući, pokušala je zaustaviti
suze, ne želeći pred njim pokazati slabost. Naslonio se na zid i prekrižio
ruke, a lice mu je imalo izraz koji je bilo nemoguće pročitati.
»Želiš li... želiš li razgovarati o tome?«
»Oh...« Oporo se nasmijala. »Odjednom želiš razgovarati sa mnom?
Nakon što sam toliko puta pokušala...«
»Nisam ja to htio! Rose je...«
Naglo je zašutio, a ja sam se lecnula. Moja je tajna bila otkrivena.
Lissa je ustala i krenula prema njemu.
»Što s Rose?«
»Ništa.« Lice mu je ponovno poprimilo masku ravnodušnosti.
»Zaboravi.«
»Što s Rose?« Primaknula mu se bliže. Kroz sav gnjev i dalje ju je
neobjašnjivo privlačio. A onda je shvatila. »Ona te natjerala, zar ne? Ona
ti je rekla da prestaneš razgovarati sa mnom?«
Hladno je zurio ispred sebe.
»Tako je vjerojatno bilo najbolje. Samo bih ti upropastio sve planove. Ne
bi bila gdje si sada.«
»Što bi to trebalo značiti?«
»Što misliš? Bože! Imaš podanike koji se slijepo pokoravaju svakoj tvojoj
zapovijedi. Samo što ti se ne obraćaju s 'Vaša Visosti '.«
»Pretjeruješ.«
»Stvarno? Po cijele dane slušam ljude kako pričaju što radiš, što misliš i
što nosiš. Žude za tvojim odobravanjem. Pitaju se koga voliš. Koga mrziš.
Ponašaju se poput tvojih marioneta.«
»To nije istina. Osim toga, nisam imala izbora. Morala sam se osvetiti
Miji...« Zakolutao je očima, skrenuvši pogled od nje.
»Ti ni ne znaš zašto joj se osvećuješ.«
Lissa se još više razljutila.
»Nagovorila je Jesseja i Ralfa da šire one laži! Nisam joj mogla dopustiti
da se samo tako izvuče.«
»Rose je jaka. Preboljela bi to s vremenom.«
»Nisi je vidio«, odgovorila je, ne popuštajući. »Plakala je.«
»Pa? Ljudi plaču. Ti plačeš.«
»Ali ne i Rose.«
Okrenuo se natrag prema njoj, s mračnim smiješkom na usnama.
164
»Još nikada nisam vidio dvije osobe koje su tako duboko povezane.
Uvijek se toliko brinete jedna za drugu. Nju razumijem, ipak je ona tvoja
čuvarica, ali ti si ista kao ona.«
»Ona mi je prijateljica.«
»Čini se da je stvarno tako jednostavno. Ne bih znao kako je to.«
Uzdahnuo je, na trenutak zadubljen u misli, a onda opet postao
sarkastičan. »Uglavnom, Mia. Znači, osvetila si joj se za ono što je učinila
Rose. Ali i dalje ne shvaćaš pozadinu svega. Zašto je to učinila?«
Lissa se namrštila.
»Zato što je bila ljubomorna na mene, zbog Aarona...«
»Ima tu još nešto, princezo. Koji je bio razlog njezine ljubomore? Aaron
joj je već bio dečko. Nije te morala napasti kako bi to dokazala. Mogla je
samo prirediti malu predstavu i sve vrijeme plaziti po njemu. Baš kao što
ti sada radiš«, dodao je zajedljivo.
»Okej. Koji je onda pravi razlog? Zašto je poželjela upropastiti moj život.
Nikad joj nisam naudila... prije svega ovoga, mislim.«
Nagnuo se prema njoj, a njegove kristalnoplave oči intenzivno su je
gledale.
»U pravu si. Ti joj nisi ničim naudila, ali tvoj brat jest.«
Lissa se naglo povukla.
»Ti ne znaš ništa o mome bratu.«
»Znam da je povrijedio Miju.«
»Prestani, prestani lagati.«
»Ne lažem. Kunem se Bogom ili bilo čime u što želiš vjerovati. Ja i Mia
smo znali ponekad razgovarati, još dok je ona bila prvi razred. Nije bila
jako popularna, ali bila je pametna. Još uvijek je. Bila je u raznim
školskim odborima zajedno s plemićima, organizirali bi plesove i slično.
Ne znam točno cijelu priču, ali tvoj brat je bio u jednom od tih odbora i
njih su se dvoje spetljali.«
»Lažeš. Znala bih za to. Andre bi mi rekao.«
»Ne bi. Nikome nije rekao za to. Čak je i nju nagovorio da šuti o tome.
Uvjerio ju je kako je to njihova mala, romantična tajna, a zapravo samo
nije želio da itko od njegovih prijatelja dozna kako spava s klinkom iz
prvoga razreda koja usto još i nije plemkinja.«
»Ako si to čuo od Mije, onda se radi o čistoj izmišljotini«, uzviknula je
Lissa.
»Sumnjam da je to izmislila, jer mi je tu priču ispričala kroz suze.
Dosadila mu je nakon nekoliko tjedana pa ju je napucao. Rekao joj je da
je premlada i da nikada ne bi mogao biti u ozbiljnoj vezi s nekime tko ne
potječe iz ugledne obitelji. I koliko sam shvatio, bio je prilično
165
bezosjećajan dok je prekidao s njom... nije se čak ni gnjavio cijelom onom
'ostanimo prijatelji' pričom.«
Lissa se unijela Christianu u lice.
»Ti nisi ni poznavao Andrea! On nikada ne bi učinio takvo što.«
»Ti ga nisi poznavala. Siguran sam da se prema svojoj sestrici odnosio
sjajno, da te jako volio. Ali u školi, sa svojim prijateljima, bio je kreten
kao i ostali plemići. Vidio sam to jer ja sve vidim. To je lako kada si za
ljude praktički nevidljiv.«
Suspregnula je jecaj, nesigurna je li ono što joj je govorio bila istina ili
laž.
»I zato me Mia toliko mrzi?«
»Da. Mrzi te zbog njega. A i zato što si plemkinja, a ona je vrlo nesigurna
u blizini plemstva. Upravo se zato tako grčevito borila da postane
popularna i stekne prijateljstva među njima. Mislim da je čista slučajnost
što je završila u vezi s tvojim bivšim dečkom, ali kad si se vratila, to je
samo dolilo ulje na vatru. Preotevši Aarona i proširivši one glasine o
njezinim roditeljima, vas ste dvije pronašle savršen način kako joj nanijeti
bol. Svaka čast.«
Duboko u sebi, Lissa je osjetila kako je počinje kopkati osjećaj krivnje.
»I dalje mislim da lažeš.«
»Možeš misliti što god hoćeš o meni, ali ja nisam lažljivac. Ti si
stručnjakinja u iskrivljavanju istine. Ti i Rose.«
»Mi ne lažemo. Ja ne...«
»Ne izmišljaš priče o tuđim obiteljima? Ne govoriš kako me mrziš? Ne
pretvaraš se kako si prijateljica s ljudima koje smatraš glupima? Ne hodaš
s tipom koji ti se ne sviđa?«
»Sviđa mi se.«
»Sviđa ti se ili ti se sviđa?«
»O, zar postoji razlika?«
»Da. Kad ti se netko sviđa, onda hodaš s velikim, plavim kretenom i
smiješ se njegovim glupim forama.«
Iznenada, kao grom iz vedra neba, Christian se nagnuo prema njoj i
poljubio je. Njegov je poljubac bio vruć, brz i silovit, kao da su iz njega
prsnuli sav gnjev, strast i čežnja koje je uvijek držao zaključane duboko u
sebi. Lissu nitko nikada nije tako poljubio i osjetila sam kako reagira na
to, kako reagira na njega, učinio je da se osjeća življom nego što je to ikad
bila s Aaronom ili bilo kim drugim.
Christian je polako odvojio svoje usne od njezinih, ali nije odmaknuo lice.
»A ovo radiš s nekime tko ti se sviđa.«
166
Lissino srce divljački je tuklo, ispunjeno u isto vrijeme bijesom i
žudnjom.
»E pa, ti mi se ne sviđaš niti mi se sviđaš. A mislim da i Mia i ti lažete o
Andreu. Aaron nikada ne bi izmislio takvo što.«
»To je zato što Aaron ne koristi riječi u kojima ima više od jednog sloga.«
Odmaknula se.
»Odlazi. Miči se od mene.« Ogledao se po prostoriji sa smiješkom.
»Ne možeš me izbaciti. Oboje smo potpisali najam.«
»Odlazi. Smjesta!« viknula je. »Mrzim te!« Naklonio se.
»Kako god želite, Vaša Visosti.« Uputio joj je mračan pogled, a potom
napustio tavan.
Lissa je pala na koljena, prepustivši se suzama koje je zadržavala dok je
on bio tu. Bilo mi je teško snaći se u svim emocijama koje su je
preplavile. I mene su stvari ponekad znale uzrujati, kao na primjer cijela
ona situacija s Jessejem, ali nisu me ranjavale na isti način kao i nju. Bol
je divljala u njoj poput oluje i mučila joj um. Priča o Andreu. Mijina
mržnja. Christianov poljubac. Moje iscjeljenje. Ovako se osjećaju ljudi
koji pate od duboke depresije, shvatila sam. Ovako se osjećaju ljudi koji
gube razum.
Nemoćna, svladana vlastitom boli, Lissa je donijela jedinu moguću
odluku. Učinila je jedinu stvar kojom je mogla usmjeriti svoju bol.
Otvorila je torbicu i pronašla žilet koji je uvijek nosila sa sobom...
Ispunila me mučnina, ali nisam se mogla otrgnuti od nje. Osjetila sam
kako zarezuje lijevu ruku, povlačeći savršeno jednake rezove,
promatrajući krv kako klizi bijelom kožom. Kao i uvijek, izbjegavala je
vene, ali rezovi su ovaj put bili dublji. To što je činila strahovito je peklo,
ali taj čin omogućio joj je da se usredotoči na fizičku bol i zaboravi na
onu drugu, mentalnu. Osjećala je kako joj se polako vraća kontrola.
Kapljice krvi pale su na prašnjav pod, rasprsnuvši se, a soba se odjednom
počela okretati. Lissa je sa zanimanjem promatrala vlastitu krv. Cijelog ju
je života uzimala od drugih. Od mene. Od hranitelja. A sada je curila,
samo tako. Zaključila je da u tome ima nečega smiješnog i nervozno se
zasmijuljila. Možda ju je na ovaj način vraćala onima od kojih ju je
ukrala. A možda ju je samo uzalud rasipala, rasipala svetu krv Dragomira
kojom su svi bili opsjednuti.
Iako sam silom ušla u njezin um, sada ga nisam mogla napustiti. Njezini
osjećaji su me zatočili, bili su suviše moćni da im se oduprem. Ali morala
sam se izvući, znala sam to svakim djelićem svoga bića. Morala sam je
zaustaviti. Bila je preslaba nakon iscjeljenja da bi mogla podnijeti takav
gubitak krvi. Bilo je vrijeme da nekome kažem što se zbiva.
167
Napokon sam se uspjela osloboditi i ponovno sam se našla u klinici.
Dimitrijeve ruke bile su na meni. Nježno me tresao, neprestano
ponavljajući moje ime u pokušaju da zadobije moju pozornost. Pokraj
njega stajala je dr. Olendzki, a lice joj je bilo mrko i zabrinuto.
Zagledala sam se u Dimitrija, odjednom shvativši koliko se brine za mene
i koliko mu je stalo. Christian mi je rekao da potražim pomoć i obratim se
nekome kome vjerujem. Zanemarila sam njegov savjet jer nisam
vjerovala nikome osim Lissi. Ali gledajući u Dimitrija, osjećajući
povjerenje koje je izraslo među nama, znala sam da ipak imam nekoga
kome mogu vjerovati.
Osjetila sam kako mi glas puca.
»Znam gdje je ona. Lissa. Moramo joj pomoći.«
11 Re: Richelle Mead - Sestre po krvi 1 Sre Jan 11, 2012 11:46 pm
Margita
Administrator
Devetnaesto poglavlje
Teško je reći što me na kraju natjeralo na taj potez. Toliko sam dugo
čuvala bezbrojne tajne, vjerujući da time štitim Lissu. Ali prikrivanjem
činjenice da se samoranjavala samo sam joj mogla naškoditi. Nisam je
uspjela zaustaviti, u stvari, čak sam se pitala jesam li ja kriva što je uopće
počela s time. Sve je bilo u redu do automobilske nesreće kada me
iscijelila. Što bi bilo da me ostavila ozlijeđenu? Možda bih se oporavila.
Možda bi ona danas bila dobro.
Ostala sam u ambulanti dok je Dimitri otišao po Albertu. Nije oklijevao ni
sekunde kada sam mu rekla gdje je Lissa. Upozorila sam ga da je u
opasnosti i on je istoga trena otišao.
Događaji koji su uslijedili doimali su se poput usporene noćne more.
Minute su se vukle dok sam čekala. Kada se Dimitri napokon vratio s
onesviještenom Lissom u naručju, u ambulanti je nastala prava pomutnja.
Izgubila je puno krvi i, iako su smjesta doveli hranitelja, došlo je do
problema kada su je pokušali osvijestiti kako bi mogla piti. Nije mi bilo
dopušteno posjetiti je sve do kasno u noć po Akademijinu vremenu, kada
je netko odlučio da je napokon dovoljno stabilna.
»Je li istina?« upitala me kada sam ušla u sobu. Ležala je na krevetu,
zapešća omotanih zavojima. Znala sam da je dobila puno krvi, ali meni se
i dalje doimala blijedom. »Kažu da si to bila ti. Ti si im rekla.«
»Morala sam«, kazala sam, oklijevajući joj doći blizu. »Liss... ozlijedila si
se gore nego ikada prije. A nakon što si me iscijelila... i svega što se zbilo
s Christianom... nisi se mogla nositi s time. Trebala ti je pomoć.«
Zaklopila je oči.
168
»Christian. I za to znaš. Naravno. Ti znaš sve.«
»Žao mi je. Samo sam ti htjela pomoći.«
»A što je s onim što je rekla profesorica Karp? O čuvanju tajne?«
»Kada je to rekla, mislila je na druge stvari. Sumnjam da bi željela da se
nastaviš ozljedivati.«
»Jesi li im rekla o 'drugim stvarima'?« Odmahnula sam glavom.
»Ne još.«
Okrenula se prema meni, uputivši mi hladan pogled.
»Još. Ali jednom ćeš im reći.«
»Moram. Ti imaš moć kojom možeš iscijeliti ljude, ali to te ubija.«
»Iscijelila sam tebe.«
»S vremenom bih se oporavila. Gležanj bi mi zacijelio sam od sebe. To
nije vrijedno patnje koju proživljavaš. I mislim da znam kako je sve
počelo... kada si me prvi put iscijelila...«
Ispričala sam joj sve o nesreći i kako su se njezine moći i depresija
pojavile u isto vrijeme. Rekla sam joj kako je i naša posebna veza nastala
neposredno nakon nesreće, iako još nisam u potpunosti razumjela razloge
za to.
»Ne znam što se događa, ali ovo je veće od nas obiju. Treba nam nečija
pomoć.«
»Odvest će me«, rekla je rezignirano. »Baš kao profesoricu Karp.«
»Mislim da ti samo žele pomoći. Svi su jako zabrinuti za tebe. Liss, ovo
činim jer mi je stalo. Samo želim da budeš dobro.«
Okrenula se od mene.
»Odlazi, Rose.«
To sam i učinila.
Otpustili su je sljedećega jutra pod uvjetom da svaki dan posjećuje
školskoga savjetnika. Dimitri mi je rekao kako joj planiraju propisati i
neke lijekove za depresiju. Nisam bila velika pobornica šarenih tabletica,
ali podržavala sam svaku opciju koja može pomoći Lissi.
Nažalost, u to je vrijeme u ambulanti zbog napadaja astme bio smješten i
jedan učenik drugog razreda. Vidio je kada su Dimitri i Alberta doveli
Lissu. Nije znao zašto je tu, ali to ga nije spriječilo da drugim učenicima
iz doma ispriča što je vidio. Oni su potom to prenijeli drugima. Kada je
došlo vrijeme ručka, svi viši razredi znali su o Lissinu kasnonoćnom
posjetu ambulanti.
Još važnije od toga, svi su znali da ona više ne razgovara sa mnom.
Nije trebalo dugo da se sav društveni napredak koji sam postigla pretvori
u dim. Lissa me nije izravno osudila na propast, ali njezina je šutnja puno
govorila i ljudi su je poslušali.
169
Cijeli sam dan hodala Akademijom osjećajući se poput duha. Drugi bi me
promatrali, netko bi čak i progovorio koju riječ sa mnom, ali više od toga
nije dolazilo u obzir. Svi su se poveli njezinim primjerom i prekinuli
komunikaciju sa mnom. Nitko nije bio otvoreno zloban prema meni,
vjerojatno nisu željeli riskirati u slučaju da se Lissa i ja ipak pomirimo.
Ipak, tu i tamo bih čula riječi »krvna kurva« izgovorene šapatom kada su
mislili da ne slušam.
Mason bi me rado primio za svoj stol tijekom ručka, ali pretpostavljala
sam da neki od njegovih prijatelja ne bi dijelili njegovo oduševljenje.
Nisam htjela izazvati svađu između njega i njih pa sam odlučila sjesti za
Natalien stol.
»Čula sam da je Lissa opet pokušala pobjeći, a ti si je spriječila«, rekla je
Natalie. Činilo se da i dalje nitko ne zna pravi razlog Lissina boravka u
ambulanti. Nadala sam se da će tako i ostati.
Ali bijeg? Otkud se sad stvorila ta teorija?
»Zašto bi to učinila?«
»Ne znam.« Govorila je tiše. »Zašto je prvi put pobjegla? Jednostavno
sam tako čula.«
Kako je dan prolazio, tračevi i priče o Lissinoj hospitalizaciji postajali su
sve razrađeniji. Teorije o trudnoći i pobačaju bile su među
najpopularnijima. Neki su nagađali da je možda oboljela od iste bolesti
kao i Viktor. Nitko nije bio ni blizu istini.
Nakon posljednjeg sam sata brže-bolje pojurila iz učionice kada sam
odjednom ugledala Miju kako korača prema meni.
»Što hoćeš?« upitala sam je. »Ne mogu se danas igrati, djevojčice.«
»Previše si bahata za nekoga tko je pao na dno društvene ljestvice.«
»Pazi tko se javlja«, odbrusila sam joj. Tada sam se sjetila što je Christian
rekao o njoj i bilo mi ju je pomalo žao. Ali grižnja savjesti nestala je čim
sam ugledala izraz njezina lica. Možda je jednom i bila žrtva, ali
pretvorila se u čudovište. U njezinu je držanju bilo nečega vrlo hladnog i
podmuklog, potpuna suprotnost očaju i depresiji koje je pokazivala neki
dan. Nije odustala nakon onoga što joj je Andre učinio, ako je to uopće
bilo istina, a vjerovala sam da jest, i sumnjala sam da će je poraz od Lisse
zaustaviti. Mia je bila nepokolebljiva.
»Odbacila te, a ti si preponosna da bi to priznala.« Njezine plave oči bile
su groteskno raskolačene. »Zar joj se ne želiš osvetiti?«
»Jesi li ti potpuno pukla? Ona je moja najbolja prijateljica. I zašto me još
uvijek slijediš?« Mia je zapucketala jezikom.
170
»Prave prijateljice ne ponašaju se tako. Hajde, reci mi što se zapravo
dogodilo u ambulanti. Radi se o nečemu velikom, zar ne? Sto posto je
trudna, ha? Reci mi.«
»Daj, briši.«
»Ako mi kažeš, nagovorit ću Jesseja i Ralfa da priznaju kako su izmislili
sve ono.«
Prestala sam hodati i okrenula se, suočivši se s njom lice u lice. To ju je
uplašilo pa se povukla nekoliko koraka unatrag. Zacijelo se sjetila mojih
prijetnji fizičkim nasiljem.
»Već znam da su to izmislili jer nisam učinila ništa od toga. I ako me još
jednom probaš okrenuti protiv Lisse, pričat će se kako je tebi potekla krv,
jer ću ti iščupati taj mali grkljan!«
Glas mi je jačao sa svakom riječju, tako da sam na kraju gotovo vikala.
Mia se povukla još dalje, očito prestravljena.
»Ti si stvarno luda. Nije ni čudo što te se riješila.« Slegnula je ramenima.
»Kako hoćeš. Doznat ću ja što se događa i bez tvoje pomoći.«
Tog se vikenda održavao školski ples i ja sam zaključila da mi se doista
ne ide. Uz to što je cijela stvar zvučala potpuno glupo, jedino što me
zapravo zanimalo bile su učeničke zabave. Ali bez Lisse, upad na njih bio
mi je onemogućen. Umjesto toga, zabila sam se u svoju sobu i pokušala
riješiti zadaću, što je neslavno propalo. Kroz vezu s Lissom dolazili su mi
pomiješani osjećaji, najviše tjeskoba i uzbuđenje. Sigurno je bilo teško
družiti se cijelu noć s tipom koji ti se zapravo ne sviđa.
Otprilike deset minuta nakon službenoga početka plesa, odlučila sam
istuširati se. Kada sam se vraćala hodnikom iz kupaonice, s ručnikom
omotanim oko glave, ugledala sam Masona kako stoji ispred mojih vrata.
Nije se previše ušminkao za ples, ali isto tako na sebi nije imao traperice.
»Tu si, partijanerice. Već sam bio spreman odustati.«
»Nemoj mi reći da si opet negdje podmetnuo požar? Dečkima je ovdje
zabranjen pristup.«
»Kao da je to važno.« Istina. Škola je možda uspješno držala strigoje
podalje, ali je uistinu bila loša u držanju učenika i učenica dalje jednih od
drugih. »Pusti me unutra. Moraš se srediti.«
Trebala mi je minuta da shvatim što želi reći.
»Ne. Ne idem.«
»Ma hajde«, počeo me nagovarati, ušavši za mnom u sobu. »Je li to zbog
svađe s Lissom? Pa vas dvije ćete se ovako i onako uskoro pomiriti.
Nema razloga da cijelu noć ostaneš tu. Ako baš ne želiš biti u njezinoj
blizini, Eddie poslije u sobi ima privatnu zabavu.«
171
U meni se odjednom probudila ona stara želja za zabavom. Kod Eddieja
neće biti Lisse. To znači da vjerojatno neće biti nikoga od plemstva.
»Stvarno?«
Vidjevši da je njegovo nagovaranje urodilo plodom, Mason se široko
osmjehnuo. Gledajući ga u oči, ponovno sam shvatila koliko mu se
sviđam. I opet sam se zapitala zašto jednostavno ne mogu imati
normalnog dečka. Zašto patim za svojim zgodnim, starijim mentorom,
mentorom koji će na kraju zbog mene još dobiti otkaz?
»Bit će samo novaci«, nastavio je Mason, nesvjestan misli koje su mi se
vrzmale glavom. »A kad stignemo, imam jedno iznenađenje za tebe.«
»Nalazi li se možda u boci?« Ako me Lissa već odlučila ignorirati, nije
bilo razloga da ostanem trijezna.
»Ne, to te čeka kod Eddieja. Požuri i odjeni se. Nadam se da nisi mislila
ići u tome?«
Spustila sam pogled na poderane traperice i majicu s logom oregonskoga
sveučilišta. O, da. U ovome definitivno ne idem.
Petnaest minuta poslije presijecali smo školsko dvorište putem prema
zajedničkoj blagovaonici i umirali od smijeha prisjećajući se jednog
iznimno nespretnog kolege koji je toga tjedna uspio sam sebi napraviti
modricu na oku. Žurno hodanje preko zaleđenog tla nije bio lak pothvat u
cipelama s visokim petama pa me Mason svako malo morao hvatati za
ruku kako ne bih pala, doslovno me vukući za sobom. To nas je samo još
više nasmijalo. Počelo me hvatati dobro raspoloženje. Nije me do kraja
napustila depresija zbog Lisse, ali i ovo je bilo nešto. Možda nisam imala
Lissu i njezine prijatelje, ali imala sam ja svoje prijatelje. Isto tako,
postojala je velika mogućnost da ću se napiti, što nije bilo najbolje
rješenje mojih problema, ali bi barem moglo biti zabavno. Eto. Život mi
ipak nije bio tako grozan.
A onda smo sreli Dimitrija i Albertu.
Išli su nekamo drugamo, razgovarajući o stvarima vezanim uz čuvare.
Alberta se nasmiješila kada nas je ugledala i uputila nam onaj pogled pun
obzirnosti kakav stariji ljudi uvijek upućuju klincima koji se naizgled
zabavljaju i glupiraju. Kao da nas je smatrala slatkima. Kakva drskost.
Naglo smo se zaustavili, a Mason me uhvatio za ruku da me vrati u
ravnotežu.
»Gospodine Ashforde, gospođice Hathaway, čudi me da vas dvoje već
niste na plesu.«
Mason, Albertin miljenik, uputio joj je svoj anđeoski osmijeh.
»Malo smo se zadržali, čuvarice Petrov. Znate kakve su djevojke. Uvijek
moraju izgledati savršeno. Vi najbolje znate kako je to.«
172
Inače bih mu uvalila lakat u rebra zbog tako glupog komentara, ali bila
sam posve zauzeta zurenjem u Dimitrija i nesposobna za govor. Još
važnije, ni on nije mogao odvojiti pogled od mene.
Na sebi sam imala malu crnu haljinu koju mi je Lissa kupila, a njezin je
učinak bio iznad svih očekivanja. U stvari, bilo je pravo čudo što me
Alberta nije ukorila zbog kršenja školskoga dress codea. Tkanina mi je
prianjala uz tijelo, a nije bilo te morojke u školi čije bi grudi uspjele držati
ovu haljinu. Oko vrata mi je visjela Viktorova ogrlica s ružom, a kosu
sam osušila na brzinu, ostavivši je raspuštenu, baš onako kako je Dimitri
volio. Nisam obukla tajice jer danas više nitko nije nosio tajice ispod
ovakvih haljina pa su mi se stopala smrzavala u cipelama. Ah, što sve ne
činimo za ljepotu.
Bila sam sigurna da izgledam zamamno, ali Dimitrijev izraz lica bilo je
nemoguće pročitati. Samo je gledao u mene, gledao i gledao. Možda je
time dovoljno rekao što misli o mom izgledu. Shvativši da me Mason još
uvijek drži za ruku, brzo sam se odmaknula od njega. On i Alberta završili
su svoje duhovito prepucavanje i onda smo se razišli.
Kada smo stigli u dvoranu, glazba je treštala, a jedina svjetlost u inače
mračnoj prostoriji potjecala je od božičnih svjećica i, koji kič, velike
disko-kugle. Plesni podij bio je natrpan rasplesanim učenicima, uglavnom
iz nižih razreda. Oni naših godina bili su previše cool da bi plesali pa su
stajali u skupinama sa strane, čekajući pravi trenutak da se iskradu.
Posvuda su patrolirale grupe čuvara i morojskih profesora koji su
nadgledali ples te razdvajali parove čiji bi ples postao malo prevruć.
Kada sam ugledala Kirovu u haljini sa škotskim uzorkom i bez rukava,
okrenula sam se Masonu i rekla:
»Ne misliš li da je pravo vrijeme da nađemo kakvu žesticu?«
Počeo se smijuljiti i uhvatio me za ruku.
»Hajde, vrijeme je za tvoje iznenađenje.«
Dopustila sam mu da me povede i krenula preko prostorije, prošavši kroz
skupinu rasplesanih prvašića koji su izgledali premlado da bi izvodili
pokrete zdjelicom kakve su pokušavali. Gdje su ti profesori kad ih trebaš?
U sljedećem sam trenutku vidjela kamo me Mason vodi i naglo se
zaustavila.
»Ne«, rekla sam, ne mičući se s mjesta kad me povukao za ruku.
»Ma hajde, bit će sjajno.«
»Vodiš me k Jesseju i Ralfu. Jedina situacija u kojoj me više ikad mogu
vidjeti jest ona u kojoj ja držim tupi predmet usmjeren ravno u njihove
prepone.« Ponovno me povukao.
»Više nije tako. Dođi.«
173
S oklijevanjem sam se pokrenula: moji najgori strahovi su se ostvarili
kada je nekoliko učenika počelo gledati u našemu smjeru. Super. Sve je
počinjalo ispočetka. Jesse i Ralf nas isprva nisu primijetili, a kada su nas
ugledali, izrazi koji su im se pojavili na licima bili su za umrijeti od
smijeha. Oči su im se zalijepile za moje tijelo u uskoj haljini. Lica su im
zračila istinskom muškom požudom, a testosteron je potpuno preuzeo
kontrolu. Ali onda su shvatili u koga zapravo bulje i istoga se trena
skamenili od straha. Cool.
Mason je vrhom prsta oštro bocnuo Jesseja u prsa.
»U redu, Zeklose. Reci joj.«
Jesse je samo šutio pa ga je Mason opet bocnuo, ovoga puta jače.
»Reci joj.«
Izbjegavajući moj pogled, Jesse je promumljao.
»Rose, znamo da se ništa od onoga nije dogodilo.«
Gotovo sam se ugušila od smijeha.
»Ma stvarno? Ne znaš koliko mi je drago što to čujem. Vidiš, dok to nisi
rekao, ja sam bila uvjerena da se ono jest dogodilo. Hvala Bogu da ste me
vas dvojica prosvijetlili i rekli mi što jesam, a što nisam učinila!«
Obojica su se lecnuli, a Masonov komičan izraz lica naglo se smračio.
»To već zna«, zarežao je. »Ispričaj joj ostatak.« Jesse je uzdahnuo.
»Učinili smo to jer nam je Mia tako rekla.«
»I?« poticao ga je Mason.
»I žao nam je.« Mason se potom okrenuo Ralfu.
»Želim to čuti i od tebe, frajeru.«
Ni Ralf me nije htio pogledati u oči dok je mrmljao nešto što je donekle
zvučalo kao isprika. Vidjevši ih tako dotučene, Mason je postao živahan.
»Još nisi čula najbolji dio.«
Pogledala sam ga postrance.
»A da? Kao primjerice onaj gdje prevrtimo vrijeme unatrag i ništa se od
ovoga ne dogodi?«
»Gotovo.« Ponovno je bocnuo Jesseja. »Reci joj. Reci joj zašto ste to
učinili.«
Jesse je podigao glavu i razmijenio neugodan pogled s Ralfom.
»Dečki«, upozorio ih je Mason, očito oduševljen zbog nečega, »počinjete
nas ljutiti. Recite joj lijepo zašto ste to učinili.«
Sudeći prema izrazu na Jessejevu licu, bilo mu je jasno da stvari ne mogu
postati gore pa me konačno pogledao u oči i rekao:
»Učinili smo to jer je spavala s nama. S nama obojicom.«
174
Dvadeseto poglavlje
Zaprepašteno sam zinula.
»Ovaj... čekajte... mislite na seks?«
Bila sam toliko zatečena da nisam uspjela smisliti ništa bolje. Mason je
mislio da je sve to jako zabavno. Jesse je izgledao kao da bi najradije
propao u zemlju.
»Naravno da mislim na seks. Rekla je da će spavati s nama ako mi
kažemo da smo... pa znaš...« Namrštila sam se.
»Niste valjda obojica, ovaj, učinili to s njom u isto vrijeme?«
»Ne«, rekao je Jesse s gađenjem. Ralf je izgledao kao da mu to ne bi
previše smetalo.
»Bože«, promrmljala sam, maknuvši kosu s lica. »Ne mogu vjerovati da
nas toliko mrzi.«
»Hej!« uskliknuo je Jesse, shvativši moju opasku osobno. »Što ti to sad
znači? Pa nismo mi tako loši. Osim toga, ti i ja... bili smo jako blizu da...«
»Ne. Nismo bili ni blizu tome.« Mason se opet nasmijao, a ja sam
iznenada nešto shvatila. »Ako se ovo... ako se ovo dogodilo još prije, to
znači da je Mia tada još hodala s Aaronom.«
Sva trojica su kimnuli.
»O! Ne mogu vjerovati.«
Mia nas je doista mrzila. Ovim se potezom od jadne djevojke koju je
iskoristio Lissin brat pretvorila u pravoga sociopata. Spavala je s ovom
dvojicom i prevarila dečka kojeg je navodno obožavala.
Jesse i Ralf izgledali su kao da im je neizmjerno laknulo kada smo otišli.
Mason je lijeno prebacio ruku preko moga ramena.
»Pa? Što kažeš? Zakon sam, je 1' da? Slobodno mi možeš reći. Neću ti
zamjeriti.« Nasmijala sam se.
»Kako si uopće to uspio doznati?«
»Neki su mi ljudi dugovali usluge. Nekima sam morao zaprijetiti. A
pomoglo je i to što Mia trenutačno nije nikakva prijetnja.«
Sjetila sam se susreta s njom neki dan. Tada mi se nije učinila previše
bespomoćnom, ali nisam ništa rekla Masonu.
»Počet će govoriti o tome ljudima u ponedjeljak«, nastavio je. »Obećali
su. Do ručka će cijela škola znati istinu.«
»Zašto ne odmah?« upitala sam ozlovoljeno. »Spavali su s djevojkom. To
će puno više štetiti njoj nego njima.«
»Da. Istina. Nije im se dalo večeras nositi s time. Ali ako želiš, ti možeš
početi govoriti ljudima. Mogli bismo izraditi transparent.«
175
S obzirom na to koliko me puta Mia nazvala kurvom i droljom, to uopće
nije bila loša ideja.
»Imaš li pri ruci markere i papir?...«
Glas mi je utihnuo dok sam pogledom preletjela dvoranu do mjesta gdje
je stajala Lissa okružena obožavateljima i Aaronom koji ju je obgrlio oko
struka. Na sebi je imala usku, elegantnu haljinu ružičaste boje koja na
meni nikada ne bi prošla. Plava kosa bila joj je podignuta u punđu koju je
ukrasila malim kristalnim ukosnicama. Gotovo se činilo kao da nosi
krunu. Princeza Vasilisa.
Kroz našu su vezu žamorili isti osjećaji kao i prije, tjeskoba i uzbuđenje.
Jednostavno se nije mogla opustiti i uživati. S druge strane prostorije,
skriven u mraku, promatrao ju je Christian. Njegova se tamna figura
praktički stopila sa sjenama.
»Prestani«, opomenuo me Mason, zamijetivši kako zurim u Lissinu
smjeru. »Ne brini se za nju večeras.«
»Nije to tako lako.«
»Izgledaš doista deprimirano zbog toga. A u toj haljini si previše seksi da
bi bila deprimirana. Hajde, tu je Eddie.«
Odvukao me, ali ne prije nego što sam preko ramena uspjela posljednji
put pogledati Lissu. Oči su nam se susrele. Našu je vezu ispunio osjećaj
žaljenja.
Ali, metaforički rečeno, izbacila sam je iz glave i uspjela namjestiti
normalan izraz lica kada smo se pridružili skupini novaka. Pridobili smo
njihovo zanimanje ispričavši im o skandalu s Mijom i, bilo to zlobno ili
ne, uživala sam što je ljaga napokon skinuta s moga imena i što sam joj se
osvetila. Neki iz društva odlutali su i počeli razgovarati s drugim
učenicima pa sam mogla vidjeti kako se vijesti polako šire. Toliko o
čekanju do ponedjeljka.
Što god. Nije me bilo briga. U stvari, jako sam se dobro zabavljala. Bez
problema sam skliznula natrag u svoju staru ulogu, sretna što nisam
izgubila dar za zbijanje šala i očijukanje. Ipak, kako je vrijeme prolazilo i
bližila se Eddiejeva zabava, počela sam osjećati kako je Lissa sve
tjeskobnija. Mršteći se, prestala sam razgovarati, okrenula se i potražila je
pogledom po prostoriji.
Našla sam je. Još uvijek je bila s istom skupinom ljudi, i dalje poput
Sunca u svome malom Sunčevu sustavu. Aaron se nagnuo prema njoj i
šapnuo joj nešto na uho. Licem joj se razlio širok osmijeh, koji sam
odmah prepoznala kao lažan, a uzrujanost i tjeskoba samo su još više
porasli u njoj.
A onda su dosegnuli vrhunac. Prišla im je Mia.
176
Što god da je došla reći, nije oklijevala ni trenutka. Dok ju je skupina
Lissinih obožavatelja promatrala, mala je Mia u svojoj crvenoj haljini
divlje gestikulirala, mahnito otvarajući usta. Nisam čula što je govorila jer
sam bila na drugom kraju prostorije, ali kroz vezu su dolazili sve mračniji
i mračniji osjećaji.
»Moram ići«, rekla sam Masonu.
Polutrčeći, poluhodajući došla sam do Lisse, uhvativši tek kraj Mijine
tirade. Svom je snagom vikala na Lissu, unoseći joj se u lice. Koliko sam
shvatila, činilo se da je čula kako su je Jesse i Ralf izdali.
»... ti i tvoja drolja od prijateljice! Svima ću ispričati kakva si luđakinja i
kako su te morali zaključati u ambulanti jer si posve prolupala. Znam da
su te stavili i na lijekove. Ti i Rose ste zato i pobjegle, jer niste htjele da
itko dozna kako se režeš...«
Opa, ovo nije bilo dobro. Kao i pri našemu prvom susretu u blagovaonici,
zgrabila sam je i gurnula u stranu.
»Hej«, rekla sam. »Ovdje njezina drolja od prijateljice. Sjećaš li se mog
upozorenja da joj se ne približavaš?«
Mia je zarežala, otkrivši svoje očnjake. Kao što sam već rekla, nisam je
više sažalijevala. Postala je opasna. Poduzela je očajničke mjere kako bi
mi se osvetila. A sada je nekako doznala za Lissu i njezino rezanje. I
doista je znala, to nije bilo samo puko nagađanje. Njezini su podaci
podsjećali na ono što su čuvari prijavili s mjesta događaja, kao i na stvari
koje sam im ja rekla o Lissinoj prošlosti. Možda čak i na neke povjerljive
informacije koje je znala samo liječnica. Činilo se da se Mia nekako
dočepala Lissina kartona.
I Lissa je shvatila što se dogodilo, a kada sam vidjela njezin izraz lica,
uplašen i krhak, kakav princeza poput nje ne zaslužuje, odluka je bila
donesena. U tom je trenutku prestalo biti važno što mi je Kirova neki dan
govorila o vraćanju slobode, što sam se dobro zabavljala na plesu, što sam
imala šansu zaboraviti brige i dobro se provesti. Bila sam spremna sve to
odbaciti.
Doista sam koma kada je u pitanju samokontrola.
Udarila sam Miju što sam jače mogla, čak jače nego onaj put Jesseja,
učinilo mi se. Čula sam kako nešto puca kad je moja šaka sletjela na
njezin nos, a u sljedećem je trenutku iz njega šiknula krv. Mia je vrisnula i
pala među djevojke koje su istoga trena počele skvičati od straha da im
njezina krv slučajno ne umrlja haljine. Bacila sam se na nju i uspjela joj
zadati još jedan dobar udarac prije nego što su me napokon maknuli s nje.
Nisam se odupirala kao onaj put kad su me vodili iz učionice profesora
Nagyja. Očekivala sam to čim sam je odlučila zveknuti. Prestala sam se
177
otimati i dopustila da me dvoje čuvara odvedu s plesa dok je ravnateljica
Kirova pokušavala uvesti mir. Nije me bilo briga što namjeravaju učiniti
sa mnom. Neka me kazne ili izbace. Što god. Mogla sam se nositi s time.
Ispred nas, kroz more učeničkih tijela koja su se slijevala kroz dvostruka
vrata, ugledala sam lik u ružičastom kako juri van. Lissa. Moji su
uzburkani osjećaji privremeno nadglasali njezine, ali sada sam je polako
počinjala osjećati. Bila je shrvana. Očajna. Cijela će škola uskoro znati
njezinu tajnu. Morat će se suočiti s nečim gorim od pukoga nagađanja.
Ljudi će posložiti komadiće slagalice. Bilo je to više nego što je mogla
podnijeti.
Svjesna da ne mogu krenuti za njom, počela sam mahnito tražiti neki
način da joj pomognem. Krajičkom oka spazila sam priliku u crnom.
»Christiane!« povikala sam. Zurio je u Lissu koja je odmicala sve dalje,
ali se trznuo kada je čuo kako ga zovem.
Čuvarica u mojoj pratnji zgrabila me za ruku.
»Budi tiho.« Zanemarila sam njezinu naredbu.
»Idi za njom!« viknula sam Christianu. »Požuri.« Ali samo je ostao
sjediti, a ja sam bijesno progunđala. »Kreni, idiote!«
Moji su me čuvari opet prekorili da budem tiho, ali Christian je napokon
reagirao. Skočio je na noge i potrčao u smjeru u kojem je nestala Lissa.
Te noći nitko nije htio imati posla sa mnom. Sutra me čekao pravi pakao,
načula sam čuvare kako pričaju o suspenziji pa čak i izbacivanju, ali
večeras je Kirova imala pune ruke posla s raskrvavljenom Mijom i
uznemirenim učenicima. Čuvari su me otpratili do moje sobe pod budnim
okom školske nadzornice koja me obavijestila da će me provjeravati svaki
sat kako bi se uvjerila da nisam pobjegla. Isto tako, pred ulaze u dom bit
će postavljeno nekoliko čuvara. Činilo se da sam odjednom postala prava
prijetnja. A vjerojatno sam uništila i Eddiejevu zabavu, više nije bilo
šanse da će uspjeti prokrijumčariti ljude do svoje sobe.
Ne mareći za haljinu, sjela sam na pod sobe, prekriživši noge ispod sebe.
Usredotočila sam se na Lissu. Sada je bila puno mirnija. Večerašnji
događaji teško su je pogodili, ali Christian ju je uspijevao smiriti, iako
nisam mogla odrediti je li to činio riječima ili tjelesnim dodirom. Nije ni
bilo važno. Ona se osjećala bolje i, samim time, šanse da bi mogla učiniti
nešto glupo bile su manje. Vratila sam se sebi.
Da, stvari će se sada jako zakomplieirati. Unakrsno optuživanje koje će
nesumnjivo izbiti između Mije i Jesseja uzburkat će cijelu Akademiju.
Mene će vjerojatno izbaciti i morat ću živjeti s nekim ofucanim
ghampirkama. Barem će Lissa možda shvatiti da je Aaron dosadnjaković i
napokon biti s Christianom.
178
Christian. Christian.
Nešto užasno dogodilo se Christianu.
Skliznula sam natrag u Lissino tijelo, uhvaćena osjećajem užasa koji ju je
prožeo. Bila je okružena, okružena muškarcima i ženama koji su se
stvorili niotkuda, banuvši na tavan kapelice kamo su ona i Christian otišli
razgovarati. Christian je istoga trena poskočio, a vatra mu je buktala iz
prstiju. Tada ga je jedan od uljeza udario nečim teškim po glavi i njegovo
se tijelo nemoćno srušilo na pod.
Očajnički sam se nadala da je dobro, ali nisam više mogla trošiti ni trunka
energije na brigu za njega. Sav je moj strah sada potjecao od skrbi za
Lissu. Nisam mogla dopustiti da se ista stvar dogodi i njoj. Nisam mogla
dopustiti da je ozlijede. Morala sam je spasiti, izbaviti je odande. Ali
nisam znala kako. Bila je predaleko, a ja trenutačno nisam mogla izići iz
njezine glave, a kamoli se dići i potražiti pomoć.
Napadači su joj prišli, oslovivši je s »princezo«. Rekli su joj da su čuvari i
da se ne mora brinuti. I doista jesu izgledali kao čuvari. Ujedno su bili
dhampiri, o čemu je svjedočila preciznost i učinkovitost njihovih kretnji.
Ali među njima nisam prepoznala nijednoga iz naše škole. Kao ni Lissa.
Naši čuvari ne bi nikada napali Christiana. I sigurno ne bi Lissi vezali
ruke i usta...
U tom trenutku nešto me silom izbacilo iz njezine glave. Ogledala sam se
po sobi, mršteći se. Morala sam joj se vratiti i doznati što se dogodilo.
Naša bi veza obično izblijedjela sama od sebe ili bih je ja namjerno
prekinula, ali ovoga sam puta osjećala kao da me nešto doslovno izvuklo
iz nje.
Ali to nije imalo smisla. Što bi me moglo samo tako izvući iz nje... čekaj.
Um mi se najednom ispraznio.
Nisam se mogla sjetiti o čemu sam maloprije razmišljala. Nestalo je.
Mozak mi je bio poput prazne ploče. Gdje sam ono bila? S Lissom? Što se
dogodilo s Lissom?
Ustala sam i obgrlila se, zbunjena, pokušavajući shvatiti što se to događa.
Lissa. Imalo je veze s Lissom.
Dimitri, iznenada je progovorio glas u mojoj glavi. Idi Dimitriju.
Da. Dimitri. Moje tijelo i duša odjednom su gorjeli od želje za njim i
poriv da budemo zajedno obuzeo me jače nego ikada prije. Nisam se više
mogla držati podalje. On će znati što treba učiniti. Već mi je prije rekao
da mu se obratim ako Lissa bude u nevolji. Šteta što se nisam mogla sjetiti
o kakvoj je nevolji riječ. Nema veze. Znala sam da će on sve srediti.
S obzirom na to da sam već bila u domu, nije mi bio problem iskrasti se u
dio gdje je boravilo osoblje. Nisam znala gdje se nalazi njegova soba, ali
179
to nije ni bilo važno. Nešto me vuklo k njemu, sve bliže i bliže. Nagon me
doveo do jednih vrata i ja sam počela mahnito lupati po njima.
Otvorio ih je nakon nekoliko trenutaka, zapanjeno raširivši svoje smeđe
oči kada me ugledao.
»Rose?«
»Pusti me unutra. Radi se o Lissi.«
Smjesta se povukao u stranu kako bih mogla ući. Po svemu sudeći,
uhvatila sam ga dok je spavao jer je posteljina bila zgužvana, a mračnu je
sobu osvjetljavala tek mala noćna lampa pokraj kreveta. Usto, na sebi je
imao samo pamučni donji dio pidžame. Njegova prsa, koja još nikada
nisam vidjela, bila su gola i, čovječe, izgledala su fenomenalno.
Pramenovi njegove tamne kose blago su se zakovrčali na krajevima i
doimali se vlažnima, kao da je trenutak prije izišao ispod tuša.
»Što se dogodilo?«
Zvuk njegova glasa potpuno me očarao i nisam mogla izustiti ni riječ.
Pogled mi je bio prikovan za njega. Ona ista sila koja me dovukla ovamo
sada me vukla k njemu. Izgarala sam od želje da me dotakne, toliko sam
to htjela da sam mislila kako ću poludjeti. Bio je nevjerojatan. Tako
nevjerojatno lijep. Znala sam da negdje nešto nije u redu, ali nisam
marila. Ne sada, ne dok sam bila tu s njim. Bili smo udaljeni gotovo pola
metra i nije bilo šanse da ću ga moći poljubiti bez njegove pomoći. Zato
sam se zaletjela u njegova prsa, obuzeta željom da doznam kakvog je
okusa ta topla, glatka koža.
»Rose!« uskliknuo je, zakoračivši natrag. »Što to radiš?«
»Što misliš?«
Opet sam krenula prema njemu, želeći ga taknuti, poljubiti i još toliko
toga.
»Zar si pijana?« upitao me, ispruživši ruku kao znak upozorenja.
»Da barem jesam.« Pokušala sam ga obići i zastala, na trenutak
neodlučna. »Mislila sam da želiš... zar ne misliš da sam lijepa?«
Otkad smo se upoznali, sve vrijeme dok je rasla ta privlačnost medu nama
nije mi rekao da sam lijepa. Nekoliko je puta aludirao na to, ali to nije bilo
isto. Unatoč svim uvjeravanjima od drugih dečki da sam utjelovljenje
seksepila, trebala sam to čuti od jedinog tipa kojeg sam istinski željela.
»Rose, ne znam što se događa, ali moraš se odmah vratiti u svoju sobu.«
Kada sam ponovno krenula prema njemu, pružio je ruke i zgrabio mi
zapešća. Ali čim me dodirnuo, kroz oboje kao da je prošla struja i na licu
sam mu vidjela kako je zaboravio na sve ostalo. I u njemu se nešto
probudilo, nešto zbog čega me je sada želio jednako kao što sam ja željela
njega.
180
Pustio mi je zapešća i prstima nježno kliznuo po nadlakticama, sve do
ramena. Prikovana njegovim tamnim, gladnim očima, prepustila sam mu
se. Privio me uz sebe i jednu ruku stavio na moj zatiljak. Prsti su mu
uronili u moju kosu pa mi je lagano približio lice. Primaknuo je usne,
blago okrznuvši moje. Progutala sam slinu i opet ga upitala:
»Misliš li da sam lijepa?«
Pogledao me krajnje ozbiljno, kao i uvijek.
»Mislim da si prekrasna.«
»Prekrasna?«
»Toliko si prekrasna da me to ponekad boli.«
Tada me počeo ljubiti, isprva nježno, a potom sve strasnije, sve gladnije.
Potpuno sam se izgubila u njegovim poljupcima. Rukama je počeo kliziti
niz moje tijelo, spuštajući se do bokova i naposljetku do ruba haljine.
Zgrabio je tkaninu šakama i stao je podizati. Stopila sam se s njegovim
dodirom i poljupcima pod kojima su moje usne gorjele. Ruke su mu se
sve više podizale, dok na kraju nije povukao haljinu preko moje glave i
bacio je na pod.
»Ti... stvarno si se brzo riješio te haljine«, uspjela sam izreći između
teških uzdisaja. »Mislila sam da ti se sviđa.«
»Sviđa mi se«, rekao je. Disanje mu je bilo teško poput mojega.
»Zapravo, obožavam je.«
A onda me odveo u krevet.
Teško je reći što me na kraju natjeralo na taj potez. Toliko sam dugo
čuvala bezbrojne tajne, vjerujući da time štitim Lissu. Ali prikrivanjem
činjenice da se samoranjavala samo sam joj mogla naškoditi. Nisam je
uspjela zaustaviti, u stvari, čak sam se pitala jesam li ja kriva što je uopće
počela s time. Sve je bilo u redu do automobilske nesreće kada me
iscijelila. Što bi bilo da me ostavila ozlijeđenu? Možda bih se oporavila.
Možda bi ona danas bila dobro.
Ostala sam u ambulanti dok je Dimitri otišao po Albertu. Nije oklijevao ni
sekunde kada sam mu rekla gdje je Lissa. Upozorila sam ga da je u
opasnosti i on je istoga trena otišao.
Događaji koji su uslijedili doimali su se poput usporene noćne more.
Minute su se vukle dok sam čekala. Kada se Dimitri napokon vratio s
onesviještenom Lissom u naručju, u ambulanti je nastala prava pomutnja.
Izgubila je puno krvi i, iako su smjesta doveli hranitelja, došlo je do
problema kada su je pokušali osvijestiti kako bi mogla piti. Nije mi bilo
dopušteno posjetiti je sve do kasno u noć po Akademijinu vremenu, kada
je netko odlučio da je napokon dovoljno stabilna.
»Je li istina?« upitala me kada sam ušla u sobu. Ležala je na krevetu,
zapešća omotanih zavojima. Znala sam da je dobila puno krvi, ali meni se
i dalje doimala blijedom. »Kažu da si to bila ti. Ti si im rekla.«
»Morala sam«, kazala sam, oklijevajući joj doći blizu. »Liss... ozlijedila si
se gore nego ikada prije. A nakon što si me iscijelila... i svega što se zbilo
s Christianom... nisi se mogla nositi s time. Trebala ti je pomoć.«
Zaklopila je oči.
168
»Christian. I za to znaš. Naravno. Ti znaš sve.«
»Žao mi je. Samo sam ti htjela pomoći.«
»A što je s onim što je rekla profesorica Karp? O čuvanju tajne?«
»Kada je to rekla, mislila je na druge stvari. Sumnjam da bi željela da se
nastaviš ozljedivati.«
»Jesi li im rekla o 'drugim stvarima'?« Odmahnula sam glavom.
»Ne još.«
Okrenula se prema meni, uputivši mi hladan pogled.
»Još. Ali jednom ćeš im reći.«
»Moram. Ti imaš moć kojom možeš iscijeliti ljude, ali to te ubija.«
»Iscijelila sam tebe.«
»S vremenom bih se oporavila. Gležanj bi mi zacijelio sam od sebe. To
nije vrijedno patnje koju proživljavaš. I mislim da znam kako je sve
počelo... kada si me prvi put iscijelila...«
Ispričala sam joj sve o nesreći i kako su se njezine moći i depresija
pojavile u isto vrijeme. Rekla sam joj kako je i naša posebna veza nastala
neposredno nakon nesreće, iako još nisam u potpunosti razumjela razloge
za to.
»Ne znam što se događa, ali ovo je veće od nas obiju. Treba nam nečija
pomoć.«
»Odvest će me«, rekla je rezignirano. »Baš kao profesoricu Karp.«
»Mislim da ti samo žele pomoći. Svi su jako zabrinuti za tebe. Liss, ovo
činim jer mi je stalo. Samo želim da budeš dobro.«
Okrenula se od mene.
»Odlazi, Rose.«
To sam i učinila.
Otpustili su je sljedećega jutra pod uvjetom da svaki dan posjećuje
školskoga savjetnika. Dimitri mi je rekao kako joj planiraju propisati i
neke lijekove za depresiju. Nisam bila velika pobornica šarenih tabletica,
ali podržavala sam svaku opciju koja može pomoći Lissi.
Nažalost, u to je vrijeme u ambulanti zbog napadaja astme bio smješten i
jedan učenik drugog razreda. Vidio je kada su Dimitri i Alberta doveli
Lissu. Nije znao zašto je tu, ali to ga nije spriječilo da drugim učenicima
iz doma ispriča što je vidio. Oni su potom to prenijeli drugima. Kada je
došlo vrijeme ručka, svi viši razredi znali su o Lissinu kasnonoćnom
posjetu ambulanti.
Još važnije od toga, svi su znali da ona više ne razgovara sa mnom.
Nije trebalo dugo da se sav društveni napredak koji sam postigla pretvori
u dim. Lissa me nije izravno osudila na propast, ali njezina je šutnja puno
govorila i ljudi su je poslušali.
169
Cijeli sam dan hodala Akademijom osjećajući se poput duha. Drugi bi me
promatrali, netko bi čak i progovorio koju riječ sa mnom, ali više od toga
nije dolazilo u obzir. Svi su se poveli njezinim primjerom i prekinuli
komunikaciju sa mnom. Nitko nije bio otvoreno zloban prema meni,
vjerojatno nisu željeli riskirati u slučaju da se Lissa i ja ipak pomirimo.
Ipak, tu i tamo bih čula riječi »krvna kurva« izgovorene šapatom kada su
mislili da ne slušam.
Mason bi me rado primio za svoj stol tijekom ručka, ali pretpostavljala
sam da neki od njegovih prijatelja ne bi dijelili njegovo oduševljenje.
Nisam htjela izazvati svađu između njega i njih pa sam odlučila sjesti za
Natalien stol.
»Čula sam da je Lissa opet pokušala pobjeći, a ti si je spriječila«, rekla je
Natalie. Činilo se da i dalje nitko ne zna pravi razlog Lissina boravka u
ambulanti. Nadala sam se da će tako i ostati.
Ali bijeg? Otkud se sad stvorila ta teorija?
»Zašto bi to učinila?«
»Ne znam.« Govorila je tiše. »Zašto je prvi put pobjegla? Jednostavno
sam tako čula.«
Kako je dan prolazio, tračevi i priče o Lissinoj hospitalizaciji postajali su
sve razrađeniji. Teorije o trudnoći i pobačaju bile su među
najpopularnijima. Neki su nagađali da je možda oboljela od iste bolesti
kao i Viktor. Nitko nije bio ni blizu istini.
Nakon posljednjeg sam sata brže-bolje pojurila iz učionice kada sam
odjednom ugledala Miju kako korača prema meni.
»Što hoćeš?« upitala sam je. »Ne mogu se danas igrati, djevojčice.«
»Previše si bahata za nekoga tko je pao na dno društvene ljestvice.«
»Pazi tko se javlja«, odbrusila sam joj. Tada sam se sjetila što je Christian
rekao o njoj i bilo mi ju je pomalo žao. Ali grižnja savjesti nestala je čim
sam ugledala izraz njezina lica. Možda je jednom i bila žrtva, ali
pretvorila se u čudovište. U njezinu je držanju bilo nečega vrlo hladnog i
podmuklog, potpuna suprotnost očaju i depresiji koje je pokazivala neki
dan. Nije odustala nakon onoga što joj je Andre učinio, ako je to uopće
bilo istina, a vjerovala sam da jest, i sumnjala sam da će je poraz od Lisse
zaustaviti. Mia je bila nepokolebljiva.
»Odbacila te, a ti si preponosna da bi to priznala.« Njezine plave oči bile
su groteskno raskolačene. »Zar joj se ne želiš osvetiti?«
»Jesi li ti potpuno pukla? Ona je moja najbolja prijateljica. I zašto me još
uvijek slijediš?« Mia je zapucketala jezikom.
170
»Prave prijateljice ne ponašaju se tako. Hajde, reci mi što se zapravo
dogodilo u ambulanti. Radi se o nečemu velikom, zar ne? Sto posto je
trudna, ha? Reci mi.«
»Daj, briši.«
»Ako mi kažeš, nagovorit ću Jesseja i Ralfa da priznaju kako su izmislili
sve ono.«
Prestala sam hodati i okrenula se, suočivši se s njom lice u lice. To ju je
uplašilo pa se povukla nekoliko koraka unatrag. Zacijelo se sjetila mojih
prijetnji fizičkim nasiljem.
»Već znam da su to izmislili jer nisam učinila ništa od toga. I ako me još
jednom probaš okrenuti protiv Lisse, pričat će se kako je tebi potekla krv,
jer ću ti iščupati taj mali grkljan!«
Glas mi je jačao sa svakom riječju, tako da sam na kraju gotovo vikala.
Mia se povukla još dalje, očito prestravljena.
»Ti si stvarno luda. Nije ni čudo što te se riješila.« Slegnula je ramenima.
»Kako hoćeš. Doznat ću ja što se događa i bez tvoje pomoći.«
Tog se vikenda održavao školski ples i ja sam zaključila da mi se doista
ne ide. Uz to što je cijela stvar zvučala potpuno glupo, jedino što me
zapravo zanimalo bile su učeničke zabave. Ali bez Lisse, upad na njih bio
mi je onemogućen. Umjesto toga, zabila sam se u svoju sobu i pokušala
riješiti zadaću, što je neslavno propalo. Kroz vezu s Lissom dolazili su mi
pomiješani osjećaji, najviše tjeskoba i uzbuđenje. Sigurno je bilo teško
družiti se cijelu noć s tipom koji ti se zapravo ne sviđa.
Otprilike deset minuta nakon službenoga početka plesa, odlučila sam
istuširati se. Kada sam se vraćala hodnikom iz kupaonice, s ručnikom
omotanim oko glave, ugledala sam Masona kako stoji ispred mojih vrata.
Nije se previše ušminkao za ples, ali isto tako na sebi nije imao traperice.
»Tu si, partijanerice. Već sam bio spreman odustati.«
»Nemoj mi reći da si opet negdje podmetnuo požar? Dečkima je ovdje
zabranjen pristup.«
»Kao da je to važno.« Istina. Škola je možda uspješno držala strigoje
podalje, ali je uistinu bila loša u držanju učenika i učenica dalje jednih od
drugih. »Pusti me unutra. Moraš se srediti.«
Trebala mi je minuta da shvatim što želi reći.
»Ne. Ne idem.«
»Ma hajde«, počeo me nagovarati, ušavši za mnom u sobu. »Je li to zbog
svađe s Lissom? Pa vas dvije ćete se ovako i onako uskoro pomiriti.
Nema razloga da cijelu noć ostaneš tu. Ako baš ne želiš biti u njezinoj
blizini, Eddie poslije u sobi ima privatnu zabavu.«
171
U meni se odjednom probudila ona stara želja za zabavom. Kod Eddieja
neće biti Lisse. To znači da vjerojatno neće biti nikoga od plemstva.
»Stvarno?«
Vidjevši da je njegovo nagovaranje urodilo plodom, Mason se široko
osmjehnuo. Gledajući ga u oči, ponovno sam shvatila koliko mu se
sviđam. I opet sam se zapitala zašto jednostavno ne mogu imati
normalnog dečka. Zašto patim za svojim zgodnim, starijim mentorom,
mentorom koji će na kraju zbog mene još dobiti otkaz?
»Bit će samo novaci«, nastavio je Mason, nesvjestan misli koje su mi se
vrzmale glavom. »A kad stignemo, imam jedno iznenađenje za tebe.«
»Nalazi li se možda u boci?« Ako me Lissa već odlučila ignorirati, nije
bilo razloga da ostanem trijezna.
»Ne, to te čeka kod Eddieja. Požuri i odjeni se. Nadam se da nisi mislila
ići u tome?«
Spustila sam pogled na poderane traperice i majicu s logom oregonskoga
sveučilišta. O, da. U ovome definitivno ne idem.
Petnaest minuta poslije presijecali smo školsko dvorište putem prema
zajedničkoj blagovaonici i umirali od smijeha prisjećajući se jednog
iznimno nespretnog kolege koji je toga tjedna uspio sam sebi napraviti
modricu na oku. Žurno hodanje preko zaleđenog tla nije bio lak pothvat u
cipelama s visokim petama pa me Mason svako malo morao hvatati za
ruku kako ne bih pala, doslovno me vukući za sobom. To nas je samo još
više nasmijalo. Počelo me hvatati dobro raspoloženje. Nije me do kraja
napustila depresija zbog Lisse, ali i ovo je bilo nešto. Možda nisam imala
Lissu i njezine prijatelje, ali imala sam ja svoje prijatelje. Isto tako,
postojala je velika mogućnost da ću se napiti, što nije bilo najbolje
rješenje mojih problema, ali bi barem moglo biti zabavno. Eto. Život mi
ipak nije bio tako grozan.
A onda smo sreli Dimitrija i Albertu.
Išli su nekamo drugamo, razgovarajući o stvarima vezanim uz čuvare.
Alberta se nasmiješila kada nas je ugledala i uputila nam onaj pogled pun
obzirnosti kakav stariji ljudi uvijek upućuju klincima koji se naizgled
zabavljaju i glupiraju. Kao da nas je smatrala slatkima. Kakva drskost.
Naglo smo se zaustavili, a Mason me uhvatio za ruku da me vrati u
ravnotežu.
»Gospodine Ashforde, gospođice Hathaway, čudi me da vas dvoje već
niste na plesu.«
Mason, Albertin miljenik, uputio joj je svoj anđeoski osmijeh.
»Malo smo se zadržali, čuvarice Petrov. Znate kakve su djevojke. Uvijek
moraju izgledati savršeno. Vi najbolje znate kako je to.«
172
Inače bih mu uvalila lakat u rebra zbog tako glupog komentara, ali bila
sam posve zauzeta zurenjem u Dimitrija i nesposobna za govor. Još
važnije, ni on nije mogao odvojiti pogled od mene.
Na sebi sam imala malu crnu haljinu koju mi je Lissa kupila, a njezin je
učinak bio iznad svih očekivanja. U stvari, bilo je pravo čudo što me
Alberta nije ukorila zbog kršenja školskoga dress codea. Tkanina mi je
prianjala uz tijelo, a nije bilo te morojke u školi čije bi grudi uspjele držati
ovu haljinu. Oko vrata mi je visjela Viktorova ogrlica s ružom, a kosu
sam osušila na brzinu, ostavivši je raspuštenu, baš onako kako je Dimitri
volio. Nisam obukla tajice jer danas više nitko nije nosio tajice ispod
ovakvih haljina pa su mi se stopala smrzavala u cipelama. Ah, što sve ne
činimo za ljepotu.
Bila sam sigurna da izgledam zamamno, ali Dimitrijev izraz lica bilo je
nemoguće pročitati. Samo je gledao u mene, gledao i gledao. Možda je
time dovoljno rekao što misli o mom izgledu. Shvativši da me Mason još
uvijek drži za ruku, brzo sam se odmaknula od njega. On i Alberta završili
su svoje duhovito prepucavanje i onda smo se razišli.
Kada smo stigli u dvoranu, glazba je treštala, a jedina svjetlost u inače
mračnoj prostoriji potjecala je od božičnih svjećica i, koji kič, velike
disko-kugle. Plesni podij bio je natrpan rasplesanim učenicima, uglavnom
iz nižih razreda. Oni naših godina bili su previše cool da bi plesali pa su
stajali u skupinama sa strane, čekajući pravi trenutak da se iskradu.
Posvuda su patrolirale grupe čuvara i morojskih profesora koji su
nadgledali ples te razdvajali parove čiji bi ples postao malo prevruć.
Kada sam ugledala Kirovu u haljini sa škotskim uzorkom i bez rukava,
okrenula sam se Masonu i rekla:
»Ne misliš li da je pravo vrijeme da nađemo kakvu žesticu?«
Počeo se smijuljiti i uhvatio me za ruku.
»Hajde, vrijeme je za tvoje iznenađenje.«
Dopustila sam mu da me povede i krenula preko prostorije, prošavši kroz
skupinu rasplesanih prvašića koji su izgledali premlado da bi izvodili
pokrete zdjelicom kakve su pokušavali. Gdje su ti profesori kad ih trebaš?
U sljedećem sam trenutku vidjela kamo me Mason vodi i naglo se
zaustavila.
»Ne«, rekla sam, ne mičući se s mjesta kad me povukao za ruku.
»Ma hajde, bit će sjajno.«
»Vodiš me k Jesseju i Ralfu. Jedina situacija u kojoj me više ikad mogu
vidjeti jest ona u kojoj ja držim tupi predmet usmjeren ravno u njihove
prepone.« Ponovno me povukao.
»Više nije tako. Dođi.«
173
S oklijevanjem sam se pokrenula: moji najgori strahovi su se ostvarili
kada je nekoliko učenika počelo gledati u našemu smjeru. Super. Sve je
počinjalo ispočetka. Jesse i Ralf nas isprva nisu primijetili, a kada su nas
ugledali, izrazi koji su im se pojavili na licima bili su za umrijeti od
smijeha. Oči su im se zalijepile za moje tijelo u uskoj haljini. Lica su im
zračila istinskom muškom požudom, a testosteron je potpuno preuzeo
kontrolu. Ali onda su shvatili u koga zapravo bulje i istoga se trena
skamenili od straha. Cool.
Mason je vrhom prsta oštro bocnuo Jesseja u prsa.
»U redu, Zeklose. Reci joj.«
Jesse je samo šutio pa ga je Mason opet bocnuo, ovoga puta jače.
»Reci joj.«
Izbjegavajući moj pogled, Jesse je promumljao.
»Rose, znamo da se ništa od onoga nije dogodilo.«
Gotovo sam se ugušila od smijeha.
»Ma stvarno? Ne znaš koliko mi je drago što to čujem. Vidiš, dok to nisi
rekao, ja sam bila uvjerena da se ono jest dogodilo. Hvala Bogu da ste me
vas dvojica prosvijetlili i rekli mi što jesam, a što nisam učinila!«
Obojica su se lecnuli, a Masonov komičan izraz lica naglo se smračio.
»To već zna«, zarežao je. »Ispričaj joj ostatak.« Jesse je uzdahnuo.
»Učinili smo to jer nam je Mia tako rekla.«
»I?« poticao ga je Mason.
»I žao nam je.« Mason se potom okrenuo Ralfu.
»Želim to čuti i od tebe, frajeru.«
Ni Ralf me nije htio pogledati u oči dok je mrmljao nešto što je donekle
zvučalo kao isprika. Vidjevši ih tako dotučene, Mason je postao živahan.
»Još nisi čula najbolji dio.«
Pogledala sam ga postrance.
»A da? Kao primjerice onaj gdje prevrtimo vrijeme unatrag i ništa se od
ovoga ne dogodi?«
»Gotovo.« Ponovno je bocnuo Jesseja. »Reci joj. Reci joj zašto ste to
učinili.«
Jesse je podigao glavu i razmijenio neugodan pogled s Ralfom.
»Dečki«, upozorio ih je Mason, očito oduševljen zbog nečega, »počinjete
nas ljutiti. Recite joj lijepo zašto ste to učinili.«
Sudeći prema izrazu na Jessejevu licu, bilo mu je jasno da stvari ne mogu
postati gore pa me konačno pogledao u oči i rekao:
»Učinili smo to jer je spavala s nama. S nama obojicom.«
174
Dvadeseto poglavlje
Zaprepašteno sam zinula.
»Ovaj... čekajte... mislite na seks?«
Bila sam toliko zatečena da nisam uspjela smisliti ništa bolje. Mason je
mislio da je sve to jako zabavno. Jesse je izgledao kao da bi najradije
propao u zemlju.
»Naravno da mislim na seks. Rekla je da će spavati s nama ako mi
kažemo da smo... pa znaš...« Namrštila sam se.
»Niste valjda obojica, ovaj, učinili to s njom u isto vrijeme?«
»Ne«, rekao je Jesse s gađenjem. Ralf je izgledao kao da mu to ne bi
previše smetalo.
»Bože«, promrmljala sam, maknuvši kosu s lica. »Ne mogu vjerovati da
nas toliko mrzi.«
»Hej!« uskliknuo je Jesse, shvativši moju opasku osobno. »Što ti to sad
znači? Pa nismo mi tako loši. Osim toga, ti i ja... bili smo jako blizu da...«
»Ne. Nismo bili ni blizu tome.« Mason se opet nasmijao, a ja sam
iznenada nešto shvatila. »Ako se ovo... ako se ovo dogodilo još prije, to
znači da je Mia tada još hodala s Aaronom.«
Sva trojica su kimnuli.
»O! Ne mogu vjerovati.«
Mia nas je doista mrzila. Ovim se potezom od jadne djevojke koju je
iskoristio Lissin brat pretvorila u pravoga sociopata. Spavala je s ovom
dvojicom i prevarila dečka kojeg je navodno obožavala.
Jesse i Ralf izgledali su kao da im je neizmjerno laknulo kada smo otišli.
Mason je lijeno prebacio ruku preko moga ramena.
»Pa? Što kažeš? Zakon sam, je 1' da? Slobodno mi možeš reći. Neću ti
zamjeriti.« Nasmijala sam se.
»Kako si uopće to uspio doznati?«
»Neki su mi ljudi dugovali usluge. Nekima sam morao zaprijetiti. A
pomoglo je i to što Mia trenutačno nije nikakva prijetnja.«
Sjetila sam se susreta s njom neki dan. Tada mi se nije učinila previše
bespomoćnom, ali nisam ništa rekla Masonu.
»Počet će govoriti o tome ljudima u ponedjeljak«, nastavio je. »Obećali
su. Do ručka će cijela škola znati istinu.«
»Zašto ne odmah?« upitala sam ozlovoljeno. »Spavali su s djevojkom. To
će puno više štetiti njoj nego njima.«
»Da. Istina. Nije im se dalo večeras nositi s time. Ali ako želiš, ti možeš
početi govoriti ljudima. Mogli bismo izraditi transparent.«
175
S obzirom na to koliko me puta Mia nazvala kurvom i droljom, to uopće
nije bila loša ideja.
»Imaš li pri ruci markere i papir?...«
Glas mi je utihnuo dok sam pogledom preletjela dvoranu do mjesta gdje
je stajala Lissa okružena obožavateljima i Aaronom koji ju je obgrlio oko
struka. Na sebi je imala usku, elegantnu haljinu ružičaste boje koja na
meni nikada ne bi prošla. Plava kosa bila joj je podignuta u punđu koju je
ukrasila malim kristalnim ukosnicama. Gotovo se činilo kao da nosi
krunu. Princeza Vasilisa.
Kroz našu su vezu žamorili isti osjećaji kao i prije, tjeskoba i uzbuđenje.
Jednostavno se nije mogla opustiti i uživati. S druge strane prostorije,
skriven u mraku, promatrao ju je Christian. Njegova se tamna figura
praktički stopila sa sjenama.
»Prestani«, opomenuo me Mason, zamijetivši kako zurim u Lissinu
smjeru. »Ne brini se za nju večeras.«
»Nije to tako lako.«
»Izgledaš doista deprimirano zbog toga. A u toj haljini si previše seksi da
bi bila deprimirana. Hajde, tu je Eddie.«
Odvukao me, ali ne prije nego što sam preko ramena uspjela posljednji
put pogledati Lissu. Oči su nam se susrele. Našu je vezu ispunio osjećaj
žaljenja.
Ali, metaforički rečeno, izbacila sam je iz glave i uspjela namjestiti
normalan izraz lica kada smo se pridružili skupini novaka. Pridobili smo
njihovo zanimanje ispričavši im o skandalu s Mijom i, bilo to zlobno ili
ne, uživala sam što je ljaga napokon skinuta s moga imena i što sam joj se
osvetila. Neki iz društva odlutali su i počeli razgovarati s drugim
učenicima pa sam mogla vidjeti kako se vijesti polako šire. Toliko o
čekanju do ponedjeljka.
Što god. Nije me bilo briga. U stvari, jako sam se dobro zabavljala. Bez
problema sam skliznula natrag u svoju staru ulogu, sretna što nisam
izgubila dar za zbijanje šala i očijukanje. Ipak, kako je vrijeme prolazilo i
bližila se Eddiejeva zabava, počela sam osjećati kako je Lissa sve
tjeskobnija. Mršteći se, prestala sam razgovarati, okrenula se i potražila je
pogledom po prostoriji.
Našla sam je. Još uvijek je bila s istom skupinom ljudi, i dalje poput
Sunca u svome malom Sunčevu sustavu. Aaron se nagnuo prema njoj i
šapnuo joj nešto na uho. Licem joj se razlio širok osmijeh, koji sam
odmah prepoznala kao lažan, a uzrujanost i tjeskoba samo su još više
porasli u njoj.
A onda su dosegnuli vrhunac. Prišla im je Mia.
176
Što god da je došla reći, nije oklijevala ni trenutka. Dok ju je skupina
Lissinih obožavatelja promatrala, mala je Mia u svojoj crvenoj haljini
divlje gestikulirala, mahnito otvarajući usta. Nisam čula što je govorila jer
sam bila na drugom kraju prostorije, ali kroz vezu su dolazili sve mračniji
i mračniji osjećaji.
»Moram ići«, rekla sam Masonu.
Polutrčeći, poluhodajući došla sam do Lisse, uhvativši tek kraj Mijine
tirade. Svom je snagom vikala na Lissu, unoseći joj se u lice. Koliko sam
shvatila, činilo se da je čula kako su je Jesse i Ralf izdali.
»... ti i tvoja drolja od prijateljice! Svima ću ispričati kakva si luđakinja i
kako su te morali zaključati u ambulanti jer si posve prolupala. Znam da
su te stavili i na lijekove. Ti i Rose ste zato i pobjegle, jer niste htjele da
itko dozna kako se režeš...«
Opa, ovo nije bilo dobro. Kao i pri našemu prvom susretu u blagovaonici,
zgrabila sam je i gurnula u stranu.
»Hej«, rekla sam. »Ovdje njezina drolja od prijateljice. Sjećaš li se mog
upozorenja da joj se ne približavaš?«
Mia je zarežala, otkrivši svoje očnjake. Kao što sam već rekla, nisam je
više sažalijevala. Postala je opasna. Poduzela je očajničke mjere kako bi
mi se osvetila. A sada je nekako doznala za Lissu i njezino rezanje. I
doista je znala, to nije bilo samo puko nagađanje. Njezini su podaci
podsjećali na ono što su čuvari prijavili s mjesta događaja, kao i na stvari
koje sam im ja rekla o Lissinoj prošlosti. Možda čak i na neke povjerljive
informacije koje je znala samo liječnica. Činilo se da se Mia nekako
dočepala Lissina kartona.
I Lissa je shvatila što se dogodilo, a kada sam vidjela njezin izraz lica,
uplašen i krhak, kakav princeza poput nje ne zaslužuje, odluka je bila
donesena. U tom je trenutku prestalo biti važno što mi je Kirova neki dan
govorila o vraćanju slobode, što sam se dobro zabavljala na plesu, što sam
imala šansu zaboraviti brige i dobro se provesti. Bila sam spremna sve to
odbaciti.
Doista sam koma kada je u pitanju samokontrola.
Udarila sam Miju što sam jače mogla, čak jače nego onaj put Jesseja,
učinilo mi se. Čula sam kako nešto puca kad je moja šaka sletjela na
njezin nos, a u sljedećem je trenutku iz njega šiknula krv. Mia je vrisnula i
pala među djevojke koje su istoga trena počele skvičati od straha da im
njezina krv slučajno ne umrlja haljine. Bacila sam se na nju i uspjela joj
zadati još jedan dobar udarac prije nego što su me napokon maknuli s nje.
Nisam se odupirala kao onaj put kad su me vodili iz učionice profesora
Nagyja. Očekivala sam to čim sam je odlučila zveknuti. Prestala sam se
177
otimati i dopustila da me dvoje čuvara odvedu s plesa dok je ravnateljica
Kirova pokušavala uvesti mir. Nije me bilo briga što namjeravaju učiniti
sa mnom. Neka me kazne ili izbace. Što god. Mogla sam se nositi s time.
Ispred nas, kroz more učeničkih tijela koja su se slijevala kroz dvostruka
vrata, ugledala sam lik u ružičastom kako juri van. Lissa. Moji su
uzburkani osjećaji privremeno nadglasali njezine, ali sada sam je polako
počinjala osjećati. Bila je shrvana. Očajna. Cijela će škola uskoro znati
njezinu tajnu. Morat će se suočiti s nečim gorim od pukoga nagađanja.
Ljudi će posložiti komadiće slagalice. Bilo je to više nego što je mogla
podnijeti.
Svjesna da ne mogu krenuti za njom, počela sam mahnito tražiti neki
način da joj pomognem. Krajičkom oka spazila sam priliku u crnom.
»Christiane!« povikala sam. Zurio je u Lissu koja je odmicala sve dalje,
ali se trznuo kada je čuo kako ga zovem.
Čuvarica u mojoj pratnji zgrabila me za ruku.
»Budi tiho.« Zanemarila sam njezinu naredbu.
»Idi za njom!« viknula sam Christianu. »Požuri.« Ali samo je ostao
sjediti, a ja sam bijesno progunđala. »Kreni, idiote!«
Moji su me čuvari opet prekorili da budem tiho, ali Christian je napokon
reagirao. Skočio je na noge i potrčao u smjeru u kojem je nestala Lissa.
Te noći nitko nije htio imati posla sa mnom. Sutra me čekao pravi pakao,
načula sam čuvare kako pričaju o suspenziji pa čak i izbacivanju, ali
večeras je Kirova imala pune ruke posla s raskrvavljenom Mijom i
uznemirenim učenicima. Čuvari su me otpratili do moje sobe pod budnim
okom školske nadzornice koja me obavijestila da će me provjeravati svaki
sat kako bi se uvjerila da nisam pobjegla. Isto tako, pred ulaze u dom bit
će postavljeno nekoliko čuvara. Činilo se da sam odjednom postala prava
prijetnja. A vjerojatno sam uništila i Eddiejevu zabavu, više nije bilo
šanse da će uspjeti prokrijumčariti ljude do svoje sobe.
Ne mareći za haljinu, sjela sam na pod sobe, prekriživši noge ispod sebe.
Usredotočila sam se na Lissu. Sada je bila puno mirnija. Večerašnji
događaji teško su je pogodili, ali Christian ju je uspijevao smiriti, iako
nisam mogla odrediti je li to činio riječima ili tjelesnim dodirom. Nije ni
bilo važno. Ona se osjećala bolje i, samim time, šanse da bi mogla učiniti
nešto glupo bile su manje. Vratila sam se sebi.
Da, stvari će se sada jako zakomplieirati. Unakrsno optuživanje koje će
nesumnjivo izbiti između Mije i Jesseja uzburkat će cijelu Akademiju.
Mene će vjerojatno izbaciti i morat ću živjeti s nekim ofucanim
ghampirkama. Barem će Lissa možda shvatiti da je Aaron dosadnjaković i
napokon biti s Christianom.
178
Christian. Christian.
Nešto užasno dogodilo se Christianu.
Skliznula sam natrag u Lissino tijelo, uhvaćena osjećajem užasa koji ju je
prožeo. Bila je okružena, okružena muškarcima i ženama koji su se
stvorili niotkuda, banuvši na tavan kapelice kamo su ona i Christian otišli
razgovarati. Christian je istoga trena poskočio, a vatra mu je buktala iz
prstiju. Tada ga je jedan od uljeza udario nečim teškim po glavi i njegovo
se tijelo nemoćno srušilo na pod.
Očajnički sam se nadala da je dobro, ali nisam više mogla trošiti ni trunka
energije na brigu za njega. Sav je moj strah sada potjecao od skrbi za
Lissu. Nisam mogla dopustiti da se ista stvar dogodi i njoj. Nisam mogla
dopustiti da je ozlijede. Morala sam je spasiti, izbaviti je odande. Ali
nisam znala kako. Bila je predaleko, a ja trenutačno nisam mogla izići iz
njezine glave, a kamoli se dići i potražiti pomoć.
Napadači su joj prišli, oslovivši je s »princezo«. Rekli su joj da su čuvari i
da se ne mora brinuti. I doista jesu izgledali kao čuvari. Ujedno su bili
dhampiri, o čemu je svjedočila preciznost i učinkovitost njihovih kretnji.
Ali među njima nisam prepoznala nijednoga iz naše škole. Kao ni Lissa.
Naši čuvari ne bi nikada napali Christiana. I sigurno ne bi Lissi vezali
ruke i usta...
U tom trenutku nešto me silom izbacilo iz njezine glave. Ogledala sam se
po sobi, mršteći se. Morala sam joj se vratiti i doznati što se dogodilo.
Naša bi veza obično izblijedjela sama od sebe ili bih je ja namjerno
prekinula, ali ovoga sam puta osjećala kao da me nešto doslovno izvuklo
iz nje.
Ali to nije imalo smisla. Što bi me moglo samo tako izvući iz nje... čekaj.
Um mi se najednom ispraznio.
Nisam se mogla sjetiti o čemu sam maloprije razmišljala. Nestalo je.
Mozak mi je bio poput prazne ploče. Gdje sam ono bila? S Lissom? Što se
dogodilo s Lissom?
Ustala sam i obgrlila se, zbunjena, pokušavajući shvatiti što se to događa.
Lissa. Imalo je veze s Lissom.
Dimitri, iznenada je progovorio glas u mojoj glavi. Idi Dimitriju.
Da. Dimitri. Moje tijelo i duša odjednom su gorjeli od želje za njim i
poriv da budemo zajedno obuzeo me jače nego ikada prije. Nisam se više
mogla držati podalje. On će znati što treba učiniti. Već mi je prije rekao
da mu se obratim ako Lissa bude u nevolji. Šteta što se nisam mogla sjetiti
o kakvoj je nevolji riječ. Nema veze. Znala sam da će on sve srediti.
S obzirom na to da sam već bila u domu, nije mi bio problem iskrasti se u
dio gdje je boravilo osoblje. Nisam znala gdje se nalazi njegova soba, ali
179
to nije ni bilo važno. Nešto me vuklo k njemu, sve bliže i bliže. Nagon me
doveo do jednih vrata i ja sam počela mahnito lupati po njima.
Otvorio ih je nakon nekoliko trenutaka, zapanjeno raširivši svoje smeđe
oči kada me ugledao.
»Rose?«
»Pusti me unutra. Radi se o Lissi.«
Smjesta se povukao u stranu kako bih mogla ući. Po svemu sudeći,
uhvatila sam ga dok je spavao jer je posteljina bila zgužvana, a mračnu je
sobu osvjetljavala tek mala noćna lampa pokraj kreveta. Usto, na sebi je
imao samo pamučni donji dio pidžame. Njegova prsa, koja još nikada
nisam vidjela, bila su gola i, čovječe, izgledala su fenomenalno.
Pramenovi njegove tamne kose blago su se zakovrčali na krajevima i
doimali se vlažnima, kao da je trenutak prije izišao ispod tuša.
»Što se dogodilo?«
Zvuk njegova glasa potpuno me očarao i nisam mogla izustiti ni riječ.
Pogled mi je bio prikovan za njega. Ona ista sila koja me dovukla ovamo
sada me vukla k njemu. Izgarala sam od želje da me dotakne, toliko sam
to htjela da sam mislila kako ću poludjeti. Bio je nevjerojatan. Tako
nevjerojatno lijep. Znala sam da negdje nešto nije u redu, ali nisam
marila. Ne sada, ne dok sam bila tu s njim. Bili smo udaljeni gotovo pola
metra i nije bilo šanse da ću ga moći poljubiti bez njegove pomoći. Zato
sam se zaletjela u njegova prsa, obuzeta željom da doznam kakvog je
okusa ta topla, glatka koža.
»Rose!« uskliknuo je, zakoračivši natrag. »Što to radiš?«
»Što misliš?«
Opet sam krenula prema njemu, želeći ga taknuti, poljubiti i još toliko
toga.
»Zar si pijana?« upitao me, ispruživši ruku kao znak upozorenja.
»Da barem jesam.« Pokušala sam ga obići i zastala, na trenutak
neodlučna. »Mislila sam da želiš... zar ne misliš da sam lijepa?«
Otkad smo se upoznali, sve vrijeme dok je rasla ta privlačnost medu nama
nije mi rekao da sam lijepa. Nekoliko je puta aludirao na to, ali to nije bilo
isto. Unatoč svim uvjeravanjima od drugih dečki da sam utjelovljenje
seksepila, trebala sam to čuti od jedinog tipa kojeg sam istinski željela.
»Rose, ne znam što se događa, ali moraš se odmah vratiti u svoju sobu.«
Kada sam ponovno krenula prema njemu, pružio je ruke i zgrabio mi
zapešća. Ali čim me dodirnuo, kroz oboje kao da je prošla struja i na licu
sam mu vidjela kako je zaboravio na sve ostalo. I u njemu se nešto
probudilo, nešto zbog čega me je sada želio jednako kao što sam ja željela
njega.
180
Pustio mi je zapešća i prstima nježno kliznuo po nadlakticama, sve do
ramena. Prikovana njegovim tamnim, gladnim očima, prepustila sam mu
se. Privio me uz sebe i jednu ruku stavio na moj zatiljak. Prsti su mu
uronili u moju kosu pa mi je lagano približio lice. Primaknuo je usne,
blago okrznuvši moje. Progutala sam slinu i opet ga upitala:
»Misliš li da sam lijepa?«
Pogledao me krajnje ozbiljno, kao i uvijek.
»Mislim da si prekrasna.«
»Prekrasna?«
»Toliko si prekrasna da me to ponekad boli.«
Tada me počeo ljubiti, isprva nježno, a potom sve strasnije, sve gladnije.
Potpuno sam se izgubila u njegovim poljupcima. Rukama je počeo kliziti
niz moje tijelo, spuštajući se do bokova i naposljetku do ruba haljine.
Zgrabio je tkaninu šakama i stao je podizati. Stopila sam se s njegovim
dodirom i poljupcima pod kojima su moje usne gorjele. Ruke su mu se
sve više podizale, dok na kraju nije povukao haljinu preko moje glave i
bacio je na pod.
»Ti... stvarno si se brzo riješio te haljine«, uspjela sam izreći između
teških uzdisaja. »Mislila sam da ti se sviđa.«
»Sviđa mi se«, rekao je. Disanje mu je bilo teško poput mojega.
»Zapravo, obožavam je.«
A onda me odveo u krevet.
12 Re: Richelle Mead - Sestre po krvi 1 Sre Jan 11, 2012 11:50 pm
Margita
Administrator
Dvadesetprvo poglavlje
Nikada prije nisam bila potpuno gola pred dečkom. I koliko god me to
strašilo, u isto je vrijeme bilo jako uzbudljivo. Ležali smo na plahtama,
priljubljeni jedno uz drugo i samo se ljubili, i ljubili, i ljubili, i ljubili.
Njegove su usne i ruke zaposjele moje tijelo, a svaki je dodir bio poput
vatre na mojoj koži.
Nakon što sam tako dugo čeznula za njim, nisam mogla vjerovati da se to
doista događa. Naravno, uživala sam u dodirima naših tijela, ali samo biti
u njegovoj blizini bilo mi je jednako prekrasno. Sviđalo mi se kako me
gleda, kao da sam najprivlačnija, najljepša stvar koju je ikada vidio.
Sviđalo mi se kako izgovara moje ime na ruskom, mrmljajući ga poput
molitve: Roza, Roza...
A kroz sve to, osjećala sam kako me zove onaj isti glas koji me doveo do
njegove sobe, glas koji nije zvučao kao moj, ali kojemu se nisam mogla
oduprijeti.
MIN@
181
Ostani s njime, ostani tu. Misli samo na njega. Dodiruj ga. Zaboravi na
sve drugo.
I poslušala sam ga, iako me, doduše, nije trebalo dodatno nagovarati na
ljubljenje s Dimitrijem. Žar u njegovim očima rekao mi je da želi raditi
puno više od onoga što smo trenutačno radili, ali nije žurio, možda zato
što je osjetio da sam nervozna. Donji dio pidžame ostao je na njemu. U
jednom sam se trenutku pomaknula tako da sam sada bila nad njim, a
moja raspuštena kosa padala mu je oko lica. Lagano je nakrivio glavu i na
tren sam ugledala njegov zatiljak. Prstima sam prešla preko šest malenih
tetovaža.
»Stvarno si ubio šest strigoja?« Kimnuo je.
»Nevjerojatno.«
Približio je moj vrat svojim usnama i počeo ga ljubiti. Iako nije bio
vampir, kada je zubima blago okrznuo moju kožu, osjetila sam navalu
uzbuđenja.
»Ne brini. Jednog ćeš dana imati više tetovaža od mene.«
»Osjećaš li krivnju?«
»Hmm?«
»Zbog tih ubojstava. U kombiju si rekao da je to ispravna stvar, ali znam
da ti nije svejedno. Zato i ideš u crkvu, zar ne ? Vidjela sam te na misi,
iako se čini da te sam obred previše ne zanima.«
Nasmiješio se. Mislim da ga je u isto vrijeme iznenadilo i zabavilo što
sam pogodila još jednu njegovu tajnu.
»Kako samo znaš te stvari? Ne osjećam baš krivnju... samo tugu ponekad.
Svi su oni jednom bili ljudi ili dhampiri ili moroji. To je prava šteta, ali
kao što sam prije rekao, to je moja dužnost. Naša dužnost. Da, ponekad
mi to smeta, a kapelica je dobro mjesto za razmišljanje o takvim stvarima.
Ponekad tamo pronađem mir, ali ne često. S tobom osjećam pravi mir.«
Ponovno smo zamijenili položaje i on se još jednom našao na meni.
Počeli smo se ljubiti, ovoga puta još strasnije, još žurnije.
O, Bože, pomislila sam. Napokon ću to učiniti. Događa se. Osjećam to.
Zacijelo je pročitao odlučnost na mojemu licu. Smiješeći se, kliznuo je
rukom do moga vrata i otkopčao Viktorovu ogrlicu. Položio ju je na
ormarić uz uzglavlje kreveta. Onoga trena kad su njegovi prsti pustili
ogrlicu osjetila sam kao da me je netko ošamario. Iznenađeno sam
zatreptala.
Mora da se i Dimitri jednako osjećao.
»Što se dogodilo?« upitao je.
»Ja... ne znam.« Bilo je to kao da se pokušavam probuditi, kao da sam
spavala dva dana zaredom. Morala sam se nečega sjetiti.
182
Lissa. Nešto se dogodilo Lissi.
Nešto mi se čudno zbivalo u glavi. Nije to bila bol ili vrtoglavica, nego...
glas, shvatila sam. Glas koji me tjerao Dimitriju nestao je. Naravno, s
glasom nije nestala i moja čežnja za njim, jer je izgledao vraški dobro u
onom seksi donjem dijelu pidžame, duge smeđe kose koja mu je padala
niz lice. Samo više nisam osjećala onu neobičnu silu koja me gonila k
njemu. Čudno.
Namrštio se, ne više toliko uspaljen kao maloprije. Nekoliko je trenutaka
razmišljao, a onda posegnuo rukom prema ogrlici i podigao je. Čim ju je
taknuo, vidjela sam kako ga opet preplavljuje požuda. Drugu je ruku
spustio na moj bok i iznenada sam opet izgarala od želje da budem s njim.
Nemir mi je ispunio želudac, a koža mi se naježila i postala toplija. Teško
sam disala. Dimitrijeve usne još su se jednom približile mojima.
Negdje duboko u meni, vodila se borba.
»Lissa«, prošaptala sam, čvrsto zaklopivši oči. »Moram ti reći nešto o
Lissi. Ali ne mogu se... sjetiti... osjećam se tako čudno...«
»Znam.« I dalje me držeći u svojim rukama, naslonio je obraz na moje
čelo. »Ima nešto... nešto u sobi...« Odmaknuo je lice, a ja sam otvorila
oči. »Ova ogrlica. To je ista ona koju ti je darovao princ Viktor?«
Kimnula sam i promatrala ga kako svim snagama pokušava pokrenuti
misli. Duboko je udahnuo i maknuo ruku s mog boka te se premjestio na
drugu stranu kreveta.
»Što to radiš?!« uskliknula sam. »Vrati se...«
Izgledao je kao da to želi, doista želi, ali umjesto da se vrati, izvukao se iz
kreveta i udaljio, zajedno s ogrlicom. Bilo je to kao da je iščupao dio
mene, ali istodobno me prožeo zapanjujući osjećaj buđenja, kao da opet
mogu jasno razmišljati a da moje tijelo samo donosi sve odluke.
S druge strane, Dimitri je i dalje izgledao obuzet životinjskom strašću i
ulagao je nevjerojatan napor samo da dođe na drugi kraj sobe. Posegnuo
je prema prozoru i uspio ga otvoriti jednom rukom. Sobu je ispunio
hladan zrak i ja sam protrljala ruke kako bih se ugrijala.
»Što namjeravaš s...?« Odgovor me pogodio poput hladnog tuša i u
trenutku kada sam iskočila iz kreveta, ogrlica je izletjela kroz prozor.
»Ne! Znaš li ti koliko je koštala?«
Ogrlica je nestala, a ja se više nisam osjećala kao da se budim. Bila sam
budna. Bolno, zapanjujuće budna.
Ogledala sam se. Dimitrijeva soba. Ja gola. Neuredan krevet.
Ali to nije bilo ništa u usporedbi s onim što sam shvatila trenutak poslije.
»Lissa!« protisnula sam. Sve mi se vratilo, sva sjećanja i emocije. U
stvari, u mene su odjednom nadrle i njezine potisnute emocije, i to u
183
nevjerojatnim količinama. Bila je ispunjena strahom. Neizrecivim
užasom. Ti su me osjećaji pokušavali uvući u nju i njezin um, ali nisam
im smjela to dopustiti. Ne još. Borila sam se protiv toga, morala sam
ostati ovdje. Riječi su mi poput bujice izišle na usta i ispričala sam
Dimitriju sve što se dogodilo.
Nisam uspjela ni dovršiti, a on je već bio u pokretu, oblačeći se i
izgledajući pritom kao pravi opaki »bog«, kakvim ga je Mason opisao.
Naredio mi je da se odjenem te bacio majicu s nekakvim ćiriličnim
natpisom koju sam obukla preko haljine.
Nije mi bilo lako slijediti ga niz stubište. Ovoga se puta nije trudio
usporiti kako bih ga mogla pratiti. Kada smo stigli dolje, obavljeni su
hitni telefonski pozivi i izdane naredbe. Ubrzo smo se našli u glavnom
uredu čuvara. Tamo su nas dočekali Kirova i drugi profesori te većina
čuvara s kampusa. Nastala je prava zbrka i činilo se kao da svi govore u
isto vrijeme. Ja sam samo osjećala Lissin strah i znala da se sve više i više
udaljava od Akademije.
Izderala sam se na njih, moleći ih da požure, ali nitko osim Dimitrija nije
povjerovao u moju priču o njezinoj otmici sve dok nekoliko čuvara nije
dovelo Christiana iz kapelice i potvrdilo da Lissa nije u kampusu.
Christian je posrćući ušao u prostoriju dok su ga pridržavala dvojica
čuvara. Ubrzo se pojavila i doktorica Olendzki te ga pregledala i obrisala
krv sa stražnjega dijela glave.
Napokon sam se ponadala da će netko nešto poduzeti.
»Koliko je strigoja bilo?« upitao me jedan od čuvara.
»Kako su, k vragu, uspjeli ući?« promrmljao je drugi.
Zurila sam u njih.
»Što? To nisu bili nikakvi strigoji.«
Nekoliko prisutnih zapanjeno me pogledalo.
»Tko bi je drugi htio oteti?« upitala je živčano Kirova. »Zacijelo si
pogrešno vidjela kroz svoju... viziju.«
»Ne, sigurna sam da nisam. To je... oni su bili... čuvari.«
»U pravu je«, promrmljao je Christian, kojeg je liječnica još uvijek
pregledavala. Lecnuo se dok mu je nešto stavljala na zatiljak. »Čuvari.«
»Nemoguće«, rekao je netko.
»To nisu bili Akademijini čuvari.« Protrljala sam čelo, trudeći se svim
snagama da ne napustim razgovor i skliznem natrag u Lissu. Postajala
sam uistinu živčana. »Hoćete li se više pokrenuti s mjesta? Lissa je
svakim trenom sve dalje!«
»Tvrdiš da je skupina privatno unajmljenih čuvara provalila u školu i
otela je?« Ton Kirovina glasa sugerirao je kako misli da se šalim.
184
»Da«, odvratila sam kroz čvrsto stisnute zube. »Oni...«
Polako sam i oprezno srušila mentalnu barijeru koja me dijelila od Lisse i
poletjela u njezino tijelo i um. Našla sam se u automobilu zatamnjenih
stakala koja su filtrirala svjetlost. U Akademiji je možda trenutačno bila
»noć«, ali u vanjskome svijetu blještala je svjetlost dana. Vozač je bio
jedan od čuvara iz kapelice. Na suvozačkom mjestu sjedio je još jedan,
čuvar kojeg sam prepoznala. Spiridon. Lissa se nalazila straga, vezanih
ruku, a pokraj nje bio je još jedan čuvar, dok joj je s druge strane...
»Oni rade za Viktora Daškova«, izgovorila sam gotovo bez daha te se
ponovno usredotočila na Kirovu i ostale. »Njegovi su.«
»Misliš na princa Viktora Daškova?« upitao je jedan od čuvara, prezirno
otpuhnuvši. Kao da je postojao još jedan prokleti Viktor Daškov.
»Molim vas«, prostenjala sam, zarivši glavu među dlanove.
»Poduzmite nešto. Oni su sve dalje. Sada su...« U mislima mi je
zabljesnuo prizor i na tren sam vidjela kroz Lissine oči. Gledala je kroz
prozor automobila. »Cesta 83. Voze prema jugu.«
»Već su tako daleko? Prije koliko su otišli? Zašto nam nisi ranije rekla?«
Nervozno sam pogledala u Dimitrija.
»Kompulzija«, rekao je sporo. »Ogrlica koju joj je dao bila je začarana.
Natjerala ju je da me napadne.«
»Nitko ne zna koristiti tu vrstu kompulzije«, uskliknula je Kirova. »Već
stoljećima.«
»E pa, netko ju je upotrijebio. Trebalo mi je neko vrijeme da je obuzdam i
uzmem joj ogrlicu«, nastavio je objašnjavati Dimitri savršeno smirena
lica. Nitko nije posumnjao u njegovu priču.
Nakon još nekoliko trenutaka, čuvari su se konačno odlučili na akciju.
Isprva me nisu htjeli povesti sa sobom, ali Dimitri je ustrajao da pođem
kada je shvatio da ih mogu odvesti do nje. U potjeru su krenule tri skupine
čuvara u zlokobno crnim terencima. Ja sam se nalazila na suvozačkome
mjestu prvoga, kojim je upravljao Dimitri. Minute su prolazile.
Progovorili bismo jedino kad bih ja izvještavala o Lissi.
»Još uvijek su na istoj cesti, ali spremaju se skrenuti. Ne voze iznad
dopuštene brzine. Ne žele riskirati da ih zaustavi policija.«
Kimnuo je, ne pogledavši me. On je svakako vozio iznad dopuštene
brzine.
Skrenula sam pogled i promotrila ga. U glavi sam odvrtjela večerašnje
događaje. Još mi je sve bilo svježe, način na koji me gledao i ljubio.
Ali što se u stvari dogodilo? Je li sve bila samo iluzija? Nekakav trik? Na
putu do terenca objasnio mi je kako je ogrlica doista bila začarana. Na nju
je bila bačena kompulzija, točnije čar požude. Nikada nisam čula za takvo
185
što, a kada sam ga upitala za detaljnije objašnjenje, samo je odvratio kako
se radi o vrsti magije koju su nekoć davno prakticirali korisnici izučeni u
elementu zemlje.
»Skreću«, rekla sam iznenada. »Još ne vidim naziv ceste, ali znat ću kad
budemo blizu.«
Dimitri je mrko kimnuo, a ja sam potonula dublje u sjedalo.
Što je sve to značilo? Je li njemu značilo išta? Meni je posve sigurno
značilo puno.
»Tamo«, rekla sam nakon dvadesetak minuta, pokazujući na makadam
kamo je skrenuo Viktorov automobil. Pod gumama smo osjetili šljunak,
što je značilo da na ovakvoj cesti naš terenac ima prednost nad njegovim
luksuznim vozilom. Nastavili smo se voziti u tišini, a jedini zvuk dolazio
je od pucketanja šljunka pod gumama. Izvana nas je okruživala prašina
što se uzdizala u vrtlozima oko automobila.
»Opet skreću.«
Vozili su sve dalje i dalje od glavne ceste, a mi smo ih neumorno slijedili,
vodeći se prema mojim uputama. Naposljetku, osjetila sam kako se
Viktorov automobil zaustavio.
»Stali su ispred male kolibe. Vode je...«
»Zašto ovo radite? Što se događa?«
»Dođi, dijete moje«, rekao je Viktor, ulazeći u kolibu, nesigurno se
oslanjajući na svoj štap. Jedan od njegovih čuvara držao je vrata
otvorenima, a drugi je gurao Lissu unutra, smjestivši je konačno u stolicu
blizu malenoga stola. Unutra je bilo ledeno, pogotovo u ružičastoj haljini.
Viktor je sjeo nasuprot njoj. Kada se počela dizati, jedan od čuvara
upozorio ju je pogledom. »Zar doista misliš da bih ti mogao ozbiljno
nauditi?«
»Što ste učinili s Christianom?!« viknula je, zanemarivši njegovo pitanje.
»Je li mrtav?«
»Mali Ozera? Nisam htio da se to dogodi. Mi nismo ni očekivali da će on
biti tamo. Nadali smo se uhvatiti te samu, kako bismo mogli druge uvjeriti
da si opet pobjegla. Čak smo se pobrinuli da školom kruže tračevi koji bi
išli u prilog toj teoriji.«
Sjetila sam se kako su ovaj tjedan školom počele kružiti priče... koje je
započela Natalie.
»A sad?« Uzdahnuo je, raširivši nezadovoljno ruke. »Ne znam. Sumnjam
da će itko otmicu povezati s nama, čak i ako ne povjeruju da si pobjegla.
Rose nam je najveća prijetnja. Namjeravali smo je se... riješiti i isto tako
uvjeriti ljude da je pobjegla. Ali to nam je onemogućila, zahvaljujući
sceni koju je priredila na školskome plesu. No imao sam ja i rezervni
186
plan, tako da je Rose sada zaokupljena nečim drugim..., a takva će i ostati
vjerojatno sve do sutra. Njome ćemo se morati pozabaviti malo poslije.«
Nije računao na to da će Dimitri otkriti kako ogrlica u sebi nosi čar
požude. Mislio je da ćemo cijelu noć biti zauzeti jedno drugim.
»Ali zašto?« upitala je Lissa. »Zašto ovo radite?«
Njegove zelene oči su se raširile, podsjećajući je na one njezina oca. Iako
su bili daljnji rođaci, te zelene oči boje žada krasile su podjednako obitelj
Dragomir i obitelj Daškov.
»Iznenađen sam što me to uopće moraš pitati, draga moja. Potrebna si mi.
Želim da me iscijeliš.«
Dvadesetdrugo poglavlje
Želite da vas iscijelim?«
Želi da ga iscijeli? Moje su misli poput jeke ponovile njezine riječi.
»Ti si jedini način«, rekao je strpljivo. »Samo ti možeš izliječiti ovu
bolest. Promatram te već godinama, Vasilisa. Već godinama čekam.«
Odmahnula je glavom.
»Ne mogu... ne. Nisam sposobna izvesti takvo što.«
»Tvoje sposobnosti su nevjerojatne. Nitko još ne zna koliku moć imaš u
svojim rukama.«
»Ne znam o čemu govorite.«
»Ma hajde, Vasilisa. Znam za gavrana, Natalie je vidjela kako si ga
spasila. Tada te pratila. I znam kako si iscijelila Rose.«
Shvatila je da nema smisla više nijekati istinu.
»To je bilo... drukčije. Rose nije bila teško ozlijeđena. Ali vi... pa ja ne
mogu izliječiti tako tešku bolest.«
»Nije bila teško ozlijeđena?« rekao je kroz smijeh. »Ne govorim o njezinu
gležnju, iako je i to bilo impresivno. Govorim o automobilskoj nesreći.
Donekle si u pravu, znaš. Rose nije bila 'teško ozlijeđena. Umrla je.«
Nakratko je utihnuo, puštajući da postane svjesna težine nje¬govih riječi.
»To je... ne. Preživjela je«, na koncu je procijedila Lissa.
»Ne. Pa da, zapravo jest. Ali pročitao sam sva izvješća. Nije bilo razloga
da preživi, pogotovo ne nakon svih ozljeda koje je zadobila. Ti si je
iscijelila. Vratila si je među žive.« Uzdahnuo je, a na licu mu se pojavio
izmoren, melankoličan izraz. »Dugo sam pretpostavljao da si sposobna za
takve stvari i trudio sam se natjerati te da ih ponoviš... kako bih mogao
vidjeti koliko dobro kontroliraš svoju moć.«
Lissa je povezala konce i zapanjeno protisnula:
187
»One životinje. To ste bili vi.«
»Uz Natalienu pomoć.«
»Zašto biste to učinili? Kako ste samo mogli?«
»Zato što sam morao znati. Preostalo mi je još samo nekoliko tjedana
života, Vasilisa. Ako doista možeš vratiti ljude iz mrtvih, onda možeš i
mene izliječiti. Prije nego što sam te oteo, morao sam znati da tu moć
možeš upotrijebiti svojevoljno, a ne samo u trenucima panike.«
»Zašto ste me morali oteti?« U njoj se probudio gnjev. »Vi ste mi gotovo
kao pravi ujak. Ako ste željeli da učinim to za vas, ako zbilja vjerujete da
to mogu...« Sudeći prema njezinim osjećajima i glasu, i dalje nije bila
potpuno uvjerena da ga može iscijeliti. »Zašto ste me onda oteli? Zašto
me jednostavno niste pitali?«
»Jer to nije nešto što možeš učiniti jednom i otići. Trebalo mi je puno
vremena da dokučim što si zapravo, ali uspio sam nabaviti neke od starih
zapisa, svitke koje ne drže čak ni morojski muzeji. Kada sam pročitao
kako funkcionira prizivanje duha...«
»Prizivanje čega?«
»Moći duha. To je ono za što si se specijalizirala.«
»Nisam se specijalizirala ni za jedan od elemenata! Vi ste ludi.«
»Što misliš otkuda dolaze moći koje posjeduješ? Duh je samo još jedan
od magičnih elemenata, ali njime barata tek šačica ljudi.«
Lissin um još uvijek se pokušavao nositi s otmicom i mogućnošću da me
doista vratila iz mrtvih.
»To nema smisla. Čak i da je tako rijedak, čula bih da postoji još jedan
element! Ili da još netko posjeduje moć upravljanja njime.«
»Danas više nitko ne zna za moć duha. Ona je pala u zaborav. Kad se
netko specijalizira za taj element, ljudi to ni ne opaze. Jednostavno misle
kako se ta osoba uopće nije specijalizirala.«
»Slušajte, ako me želite natjerati da se osjećam...« Naglo je zastala. Iako
je bila preplavljena ljutnjom i strahom, dio njezina mozga obrađivao je
sve što je Viktor izrekao o duhu i specijalizaciji. Komadići slagalice
posložili su joj se u glavi. »O, moj Bože. Vladimir i profesorica Karp.«
Značajno ju je pogledao.
»Sve si vrijeme znala za ovo.«
»Ne! Kunem se. To je samo nešto što je Rose počela istraživati... Rekla je
da su poput mene...« Lissina uplašenost prerasla je u stravu. Vijesti su bile
zaprepašćujuće.
»Oni jesu poput tebe. Stare knjige čak i govore o tome kako je Vladimir
bio pun duha.«
188
Činilo se da je Viktoru to vrlo zabavno. Kada sam vidjela kako mu se
usne razvlače u zlokoban smiješak, došlo mi je da ga pljusnem.
»Mislila sam...« Lissa je i dalje željela da Viktor griješi. Pomisao da se
nije specijalizirala ni u čemu bila je puno sigurnija od mogućnosti da se
specijalizirala u nekom čudnom, opasnom elementu. »Mislila sam da se to
odnosi na Duha Svetoga.«
»To svi misle, ali varaju se. Radi se o nečemu potpuno drukčijem. O
elementu koji prebiva duboko u svima nama. O vrhovnom elementu koji
ti pruža mogućnost kontroliranja ostalih elemenata.«
Ipak je bilo istine u mojoj teoriji o Lissinoj specijalizaciji u sva četiri
elementa. Trudila se uhvatiti u koštac s tom idejom i nekako se smiriti.
»I dalje mi niste odgovorili na pitanje. Nije važno posjedujem li tu moć ili
ne. Niste me morali oteti.«
»Moć duha može izliječiti tjelesne ozljede, kao što i sama dobro znaš.
Nažalost, on djeluje samo s akutnim ozljedama. Nešto što se dogodi
jednom, kao Rosein gležanj ili ozljede koje je zadobila u nesreći. Za nešto
kronično, recimo, gensku bolest kao što je Sandovsky sindrom, potrebno
je kontinuirano liječenje. U suprotnome, bolest će se vratiti. To bi se meni
dogodilo. Trebaš mi, Vasilisa. Moraš mi pomoći da pobijedim ovu bolest
i spriječim je da se vrati. Želim živjeti.«
»To i dalje ne objašnjava zašto ste me oteli«, usprotivila se. »Pomogla bih
vam da ste me pitali.«
»Nikada ti to ne bi dopustili. Ni škola, a ni plemićko vijeće. Nakon što bi
se oporavili od šoka što su otkrili nekoga tko se koristi duhom, počeli bi
razglabati o etici. Na kraju krajeva, kako uopće izabrati tko će biti
izliječen, a tko ne? Rekli bi da je to nepošteno. Da se igramo Boga. Ili bi
bili previše zabrinuti posljedicama koje će to ostaviti na tebi.«
Lecnula se, znajući vrlo dobro na što misli.
Vidjevši izraz njezina lica, samo je kimnuo.
»Da. Neću ti lagati. Bit će teško. Iscrpit će te... mentalno i fizički. Ali
jednostavno moram to učiniti. Jako mi je žao. U zamjenu za tvoje usluge,
dobit ćeš hranitelje i sve ostalo što ti bude trebalo.«
Iskočila je iz stolice. Ben je istoga trena iskoračio i gurnuo je natrag.
»A što onda? Zatočit ćete me ovdje i držati kao svoju privatnu medicinsku
sestru?«
Ponovno je raširio ruke, otvorivši dlanove na onaj iritantan način.
»Žao mi je, ali nemam izbora.«
Nevjerojatan bijes najednom je zamijenio strah koji je osjećala.
Progovorila je tihim glasom.
»Da. Vi nemate izbora, jer ovdje se radi o meni.«
189
»Ovako je puno bolje i za tebe. Znaš i sama kako su drugi završili.
Vladimir je svoje zadnje dane proveo potpuno izgubljen u ludilu. Šonju
Karp morali su odvesti s Akademije. Trauma koju si iskusila nakon
nesreće nije uzrokovana samo gubitkom obitelji. Ona dolazi i od
korištenja duha. Nesreća je probudila duh u tebi, strah koji si doživjela
vidjevši mrtvu Rose oživio je duha i zato si je mogla spasiti. To je ujedno
i formiralo uzajamnu vezu. A jednom kada se duh probudi, više ga ne
možeš vratiti. To je iznimno moćan element, ali i vrlo opasan. Korisnici
zemlje svoju moć crpe iz zemlje, korisnici zraka iz zraka. Ali duh? Što
misliš otkuda on dolazi?«
Lissa ga je bijesno gledala.
»On dolazi iz tebe same, iz tvoje biti. Kako bi iscijelila drugu osobu,
moraš dati dio sebe. Što to dulje činiš, to ćeš sve više uništavati samu
sebe. Sigurno si to već primijetila. I ja sam opazio koliko te neke stvari
uznemiruju, koliko si osjetljiva.«
»Nisam ja osjetljiva«, obrecnula se. »I neću poludjeti. Prestat ću koristiti
moć duha prije nego što se stvari pogoršaju.« Nasmiješio se.
»Prestati? Zašto odmah ne prestaneš i disati? Duh ima vlastiti život...
Uvijek ćeš imati potrebu pomagati i iscjeljivati. To je dio tebe. Možda si
se uspjela oduprijeti pomoći životinjama, ali kada je Rose bila ozlijeđena,
nisi oklijevala ni sekunde. Ne možeš se spriječiti ni da rabiš kompulziju, i
u tome ti element duha daje posebnu sposobnost. Tako će uvijek biti. Ne
možeš pobjeći od toga. Zato je pametnije da ostaneš ovdje, u izolaciji,
daleko od izvora dodatnoga stresa. Na Akademiji bi s vremenom postala
sve nestabilnija ili bi te stavili na lijekove od kojih bi se bolje osjećala, ali
tvoje bi moći oslabjele.«
Preplavila ju je duboka smirenost, nešto što posljednjih godina kod nje
nisam osjetila.
»Volim te, ujače, ali ja sam ta koja se s ovime mora nositi i ja ću odlučiti
što dalje. Ne ti. Tjeraš me da se odreknem svoga života kako bi ti mogao
živjeti. To nije pravedno.«
»Pitanje je samo čiji je život vredniji. I ja tebe volim, i to jako. Ali moroji
su na rubu istrebljenja. Svakim nas je danom sve manje jer dopuštamo da
nas strigoji love i ubijaju poput životinja. Nekoć smo mi njih tražili i
ubijali, a sada se Tatiana i ostali vode sakrivaju poput kukavica. Tebe i
tvoje vršnjake drže u potpunoj izolaciji. Nekada su moroje poput tebe
trenirali da se bore bok uz bok sa svojim čuvarima! Učili su vas kako da
koristite magiju za borbu. Ali stvari su se promijenile. Sada samo čekamo.
Postali smo obične žrtve.« Zagledao se u daljinu, a Lissa i ja vidjeli smo
koliko je strastven u svojim uvjerenjima. »Da sam kralj, promijenio bih
190
to. Pokrenuo bih revoluciju razmjera kakvi nisu još viđeni ni među
morojima ni među strigojima. Ja sam trebao naslijediti prijestolje nakon
Tatiane. Spremala se imenovati me svojim nasljednikom, a onda se
otkrilo da sam bolestan i ona se predomislila. Ali ako se izliječim, ako se
izliječim, moći ću zauzeti mjesto koje mi pripada...«
Njegove su riječi u Lissi probudile nešto i iznenada je počela promišljati o
stanju u kojem su se nalazili svi moroji. Nikada prije nije u potpunosti
razmišljala o tome, kako bi sve bilo drukčije da se moroji i njihovi osobni
čuvari počnu zajedno boriti. Mogli bi svijet riješiti strigoja i njihova zla.
Sve ju je to podsjetilo i na Christianove riječi kako se magija može
koristiti kao oružje. Ali koliko god cijenila Viktorova uvjerenja, ni Lissa,
a ni ja nismo vjerovale da je za to vrijedno učiniti ono što je tražio od nje.
»Žao mi je«, prošaptala je. »Žao mi je zbog vas. Ali, molim vas, ne
tjerajte me na ovo.«
»Moram.« Pogledala ga je ravno u oči.
»Odbijam to učiniti.«
Lagano je kimnuo glavom i iz kuta sobe istupio je neki čovjek. Još jedan
moroj. Nisam ga poznavala. Obišao je Lissu i odvezao joj ruke.
»Ovo je Kenneth.« Viktor je ispružio ruke prema njezinima. »Molim te,
Vasilisa. Uzmi moje ruke. Pošalji magiju kroz mene kao što si učinila s
Rose.«
Odmahnula je glavom.
»Ne.«
Kada je opet progovorio, glas mu više nije zvučao tako blagonaklono.
»Molim te. Iscijelit ćeš me, na ovaj ili onaj način. Radije bih da je to pod
tvojim uvjetima, a ne našim.«
Ponovno je odmahnula glavom. Malim pokretom glave dao je znak
Kennethu.
A onda je počela bol.
Lissa je zavrištala. Ja sam zavrištala.
U terencu, Dimitri je od iznenađenja trznuo rukom kojom je držao volan
pa je automobil lagano zavio u stranu. Uputio mi je zabrinut pogled i
počeo usporavati.
»Ne, ne! Nastavi voziti!« Pritisnula sam dlanovima slepoočnice.
»Moramo stići do nje!«
Alberta, koja se nalazila na stražnjem sjedalu, nagnula se naprijed i
spustila ruku na moje rame.
»Rose, što se događa?«
Čvrsto sam zatreptala, nastojeći zadržati suze.
191
»Muče je... zrakom. Taj tip... Kenneth... pritišće je njime... ulazi joj u
glavu. Pritisak je neizdrživ. Osjećam kao da će mi, njoj, lubanja
eksplodirati.« Počela sam jecati.
Dimitri me pogledao krajičkom oka i još snažnije nagazio papučicu gasa.
Kenneth se nije ograničavao samo na fizičku silu zraka. Upotrebljavao ga
je kako bi utjecao na njezino disanje. Čas bi je gušio njime, a onda bi joj
iznenada uskratio sav kisik i ostavio je na rubu daha. Nakon što sam to
neposredno proživjela kroz Lissu, a i to je samo po sebi već bilo dovoljno
mučno, znala sam da bi u njezinoj situaciji pristala na sve što su od mene
tražili.
Na koncu, ona je upravo to i učinila.
Izmorena i suznih očiju, Lissa je uhvatila Viktorove ruke. Nisam joj
nikada bila u glavi dok je izvodila magiju i nisam znala što mogu
očekivati. U početku nisam osjećala ništa posebno, samo njezinu
usredotočenost. A potom... bilo je to kao... ne znam ni sama kako bih to
opisala. Boja i svjetlost i glazba i život i ljubav... toliko prekrasnih stvari,
svih onih divnih stvari koje pokreću ovaj svijet i čine ga vrijednim
življenja.
Lissa je nekako prizvala sve te stvari, koliko god je mogla, i onda ih
poslala u Viktora. Magija je tekla kroz nas obje, blistava i slatka. Bila je
živa. Bio je to njezin život. Ipak, koliko je god osjećaj bio čudesan, Lissa
je svakim trenom bila sve slabija i slabija. A kako su se svi ti elementi,
povezani tajnovitim elementom duha, slijevali u Viktora, on je postajao
sve snažniji i snažniji.
Promjena je bila zapanjujuća. Koža mu je naočigled postala mekana, a sve
bore i ožiljci jednostavno su nestali. Njegova siva, tanka kosa popunila se,
postavši opet tamna i bujna. Zelene oči, i dalje poput žada, ponovno su
zablistale, zadobivši živost i oštrinu.
Postao je Viktor kakvog se sjećala iz svoga djetinjstva.
Iscrpljena, Lissa se onesvijestila.
Ponovno u terencu, ja sam pokušavala prepričati što se dogodilo.
Dimitrijev izraz lica postajao je sve mračniji i svako bi malo ispalio neku
psovku na ruskom čije mi značenje nije otkrio.
Pola kilometra prije kolibe, Alberta je nekoga nazvala mobitelom i cijela
se naša kolona vozila zaustavila. Svi čuvari, njih više od deset, izišli su i
okupili se te počeli razgovarati o strategiji. Netko je otišao u izvidnicu i
vratio se te izvijestio koliko se ljudi nalazi u kolibi i izvan nje. Kada se
napokon činilo da su spremni na polazak, i ja sam počela izlaziti iz
terenca. Dimitri me zaustavio.
»Ne, Rose. Ti ostaješ.«
192
»Nema šanse. Moram joj pomoći.«
Lagano mi je podigao bradu rukom, fiksirajući me svojim tamnim očima.
»Već si joj pomogla. Tvoj posao je gotov. I dobro si ga obavila. Ali ovo
nije mjesto za tebe. Moraš biti na sigurnome, za Lissu i za mene.«
Nisam ništa rekla, svjesna da nije vrijeme za svađu i da je svaka sekunda
važna za njezino spašavanje. Zatomila sam svoje neslaganje i kimnula.
Dimitri je također kimnuo i pridružio se ostalim čuvarima. Ubrzo su svi
nestali u šumi, stopivši se s drvećem.
Uzdahnula sam, spustila suvozačko sjedalo i legla. Bila sam tako umorna.
Iako je kroz vjetrobran udaralo sunce, za mene je bila noć. Većinu te noći
probdjela sam i gotovo nije bilo trenutka kada se nešto nije događalo. S
obzirom na sav adrenalin koji sam doživjela i bol koju sam podijelila s
Lissom, bila sam spremna onesvijestiti se baš poput nje.
Samo što je ona sada bila pri svijesti.
Polako, njezina je percepcija opet prevladala nad mojom. Ležala je na
kauču u kolibi. Tamo ju je zacijelo polegnuo jedan od Viktorovih vjernih
sljedbenika. Viktor, sada živ i zdrav, zahvaljujući i boli koju je nanio
Lissi, stajao je u kuhinji s ostalima. Tihim su glasovima razgovarali o
svojim planovima. Samo je jedan ostao pored Lisse kako bi je čuvao.
Njega neće biti teško svladati kad Dimitri i njegova skupina opakih
čuvara upadnu u kolibu.
Lissa je promotrila čuvara, a potom pogledala prozor iznad kauča. Iako joj
se još vrtjelo u glavi od iscjeljivanja, uspjela je ustati. Čuvar se okrenuo i
s oprezom je promotrio. Pogledala ga je u oči i osmjehnula se.
»Bit ćeš tiho bez obzira na ono što ću ja učiniti«, rekla mu je. »Nećeš
nikoga pozvati niti ćeš reći da sam otišla. Okej?«
Moć kompulzije u potpunosti ga je opčinila i samo je poslušno kimnuo
glavom.
Krenula je prema prozoru, otključala zasun i podignula okno. Sve to
vrijeme glavom joj je prolazilo bezbroj misli. Bila je slaba. Nije imala
pojma koliko je daleko od Akademije ili od ičega drugoga. Nije znala
koliko će uspjeti odmaknuti prije nego što primijete da je nema. Ali isto je
tako znala da joj se možda više neće pružiti prilika za bijeg. Nije imala
namjeru ostatak života provesti u toj kolibi u šumi.
U bilo kojoj drugoj situaciji njezinu bih odvažnost dočekala s
oduševljenjem, ali ne i ovoga puta. Ne kada se svakoga trena skupina
čuvara pripremala upasti i spasiti je. Trebala je ostati na mjestu. Nažalost,
nije mogla poslušati moj savjet jer ga nije mogla ni čuti.
Lissa se popela kroz prozor, a ja sam glasno opsovala.
»Što? Što si vidjela?« upitao je glas iza mene.
193
Naglo sam se uspravila iz ležećeg položaja i zveknula glavom o krov
terenca. Osvrnula sam se i ugledala Christiana kako viri iz prtljažnika iza
stražnjih sjedala.
»Što ti radiš ovdje?« upitala sam.
»A što misliš? Igram se slijepog putnika.«
»Zar nemaš potres mozga ili tako nešto?«
Slegnuo je ramenima kao da mu je svejedno. On i Lissa doista su bili
stvoreni jedno za drugo. Nijedno od njih nije se libilo upuštati u lude
pothvate unatoč teškim ozljedama. Ipak, da me Kirova natjerala da danas
ostanem u školi, sada bih bila zajedno s Christianom u tom prdjažniku.
»Što se zbiva?« upitao je. »Jesi li vidjela nešto novo?«
Na brzinu sam mu ispričala pa iskočila iz terenca. Slijedio me.
»Ne zna da naši čuvari već dolaze po nju. Idem po nju prije nego što se
ubije od iscrpljenosti.«
»A što je s čuvarima? Školskima, mislim. Hoćeš li im reći da je
pobjegla?«
Odmahnula sam glavom.
»Sigurno su već tamo i ruše vrata. Idem za njom.« Nalazila se negdje s
desne strane kolibe. Mogla sam krenuti u tome smjeru, ali tek kad joj se
približim znat ću gdje je točno. Ali to sada nije bilo važno. Morala sam je
pronaći. Vidjevši izraz Christianova lica, nisam mogla a da mu se ne
nasmiješim.
»I da, znam. Ideš sa mnom.«
Nikada prije nisam bila potpuno gola pred dečkom. I koliko god me to
strašilo, u isto je vrijeme bilo jako uzbudljivo. Ležali smo na plahtama,
priljubljeni jedno uz drugo i samo se ljubili, i ljubili, i ljubili, i ljubili.
Njegove su usne i ruke zaposjele moje tijelo, a svaki je dodir bio poput
vatre na mojoj koži.
Nakon što sam tako dugo čeznula za njim, nisam mogla vjerovati da se to
doista događa. Naravno, uživala sam u dodirima naših tijela, ali samo biti
u njegovoj blizini bilo mi je jednako prekrasno. Sviđalo mi se kako me
gleda, kao da sam najprivlačnija, najljepša stvar koju je ikada vidio.
Sviđalo mi se kako izgovara moje ime na ruskom, mrmljajući ga poput
molitve: Roza, Roza...
A kroz sve to, osjećala sam kako me zove onaj isti glas koji me doveo do
njegove sobe, glas koji nije zvučao kao moj, ali kojemu se nisam mogla
oduprijeti.
MIN@
181
Ostani s njime, ostani tu. Misli samo na njega. Dodiruj ga. Zaboravi na
sve drugo.
I poslušala sam ga, iako me, doduše, nije trebalo dodatno nagovarati na
ljubljenje s Dimitrijem. Žar u njegovim očima rekao mi je da želi raditi
puno više od onoga što smo trenutačno radili, ali nije žurio, možda zato
što je osjetio da sam nervozna. Donji dio pidžame ostao je na njemu. U
jednom sam se trenutku pomaknula tako da sam sada bila nad njim, a
moja raspuštena kosa padala mu je oko lica. Lagano je nakrivio glavu i na
tren sam ugledala njegov zatiljak. Prstima sam prešla preko šest malenih
tetovaža.
»Stvarno si ubio šest strigoja?« Kimnuo je.
»Nevjerojatno.«
Približio je moj vrat svojim usnama i počeo ga ljubiti. Iako nije bio
vampir, kada je zubima blago okrznuo moju kožu, osjetila sam navalu
uzbuđenja.
»Ne brini. Jednog ćeš dana imati više tetovaža od mene.«
»Osjećaš li krivnju?«
»Hmm?«
»Zbog tih ubojstava. U kombiju si rekao da je to ispravna stvar, ali znam
da ti nije svejedno. Zato i ideš u crkvu, zar ne ? Vidjela sam te na misi,
iako se čini da te sam obred previše ne zanima.«
Nasmiješio se. Mislim da ga je u isto vrijeme iznenadilo i zabavilo što
sam pogodila još jednu njegovu tajnu.
»Kako samo znaš te stvari? Ne osjećam baš krivnju... samo tugu ponekad.
Svi su oni jednom bili ljudi ili dhampiri ili moroji. To je prava šteta, ali
kao što sam prije rekao, to je moja dužnost. Naša dužnost. Da, ponekad
mi to smeta, a kapelica je dobro mjesto za razmišljanje o takvim stvarima.
Ponekad tamo pronađem mir, ali ne često. S tobom osjećam pravi mir.«
Ponovno smo zamijenili položaje i on se još jednom našao na meni.
Počeli smo se ljubiti, ovoga puta još strasnije, još žurnije.
O, Bože, pomislila sam. Napokon ću to učiniti. Događa se. Osjećam to.
Zacijelo je pročitao odlučnost na mojemu licu. Smiješeći se, kliznuo je
rukom do moga vrata i otkopčao Viktorovu ogrlicu. Položio ju je na
ormarić uz uzglavlje kreveta. Onoga trena kad su njegovi prsti pustili
ogrlicu osjetila sam kao da me je netko ošamario. Iznenađeno sam
zatreptala.
Mora da se i Dimitri jednako osjećao.
»Što se dogodilo?« upitao je.
»Ja... ne znam.« Bilo je to kao da se pokušavam probuditi, kao da sam
spavala dva dana zaredom. Morala sam se nečega sjetiti.
182
Lissa. Nešto se dogodilo Lissi.
Nešto mi se čudno zbivalo u glavi. Nije to bila bol ili vrtoglavica, nego...
glas, shvatila sam. Glas koji me tjerao Dimitriju nestao je. Naravno, s
glasom nije nestala i moja čežnja za njim, jer je izgledao vraški dobro u
onom seksi donjem dijelu pidžame, duge smeđe kose koja mu je padala
niz lice. Samo više nisam osjećala onu neobičnu silu koja me gonila k
njemu. Čudno.
Namrštio se, ne više toliko uspaljen kao maloprije. Nekoliko je trenutaka
razmišljao, a onda posegnuo rukom prema ogrlici i podigao je. Čim ju je
taknuo, vidjela sam kako ga opet preplavljuje požuda. Drugu je ruku
spustio na moj bok i iznenada sam opet izgarala od želje da budem s njim.
Nemir mi je ispunio želudac, a koža mi se naježila i postala toplija. Teško
sam disala. Dimitrijeve usne još su se jednom približile mojima.
Negdje duboko u meni, vodila se borba.
»Lissa«, prošaptala sam, čvrsto zaklopivši oči. »Moram ti reći nešto o
Lissi. Ali ne mogu se... sjetiti... osjećam se tako čudno...«
»Znam.« I dalje me držeći u svojim rukama, naslonio je obraz na moje
čelo. »Ima nešto... nešto u sobi...« Odmaknuo je lice, a ja sam otvorila
oči. »Ova ogrlica. To je ista ona koju ti je darovao princ Viktor?«
Kimnula sam i promatrala ga kako svim snagama pokušava pokrenuti
misli. Duboko je udahnuo i maknuo ruku s mog boka te se premjestio na
drugu stranu kreveta.
»Što to radiš?!« uskliknula sam. »Vrati se...«
Izgledao je kao da to želi, doista želi, ali umjesto da se vrati, izvukao se iz
kreveta i udaljio, zajedno s ogrlicom. Bilo je to kao da je iščupao dio
mene, ali istodobno me prožeo zapanjujući osjećaj buđenja, kao da opet
mogu jasno razmišljati a da moje tijelo samo donosi sve odluke.
S druge strane, Dimitri je i dalje izgledao obuzet životinjskom strašću i
ulagao je nevjerojatan napor samo da dođe na drugi kraj sobe. Posegnuo
je prema prozoru i uspio ga otvoriti jednom rukom. Sobu je ispunio
hladan zrak i ja sam protrljala ruke kako bih se ugrijala.
»Što namjeravaš s...?« Odgovor me pogodio poput hladnog tuša i u
trenutku kada sam iskočila iz kreveta, ogrlica je izletjela kroz prozor.
»Ne! Znaš li ti koliko je koštala?«
Ogrlica je nestala, a ja se više nisam osjećala kao da se budim. Bila sam
budna. Bolno, zapanjujuće budna.
Ogledala sam se. Dimitrijeva soba. Ja gola. Neuredan krevet.
Ali to nije bilo ništa u usporedbi s onim što sam shvatila trenutak poslije.
»Lissa!« protisnula sam. Sve mi se vratilo, sva sjećanja i emocije. U
stvari, u mene su odjednom nadrle i njezine potisnute emocije, i to u
183
nevjerojatnim količinama. Bila je ispunjena strahom. Neizrecivim
užasom. Ti su me osjećaji pokušavali uvući u nju i njezin um, ali nisam
im smjela to dopustiti. Ne još. Borila sam se protiv toga, morala sam
ostati ovdje. Riječi su mi poput bujice izišle na usta i ispričala sam
Dimitriju sve što se dogodilo.
Nisam uspjela ni dovršiti, a on je već bio u pokretu, oblačeći se i
izgledajući pritom kao pravi opaki »bog«, kakvim ga je Mason opisao.
Naredio mi je da se odjenem te bacio majicu s nekakvim ćiriličnim
natpisom koju sam obukla preko haljine.
Nije mi bilo lako slijediti ga niz stubište. Ovoga se puta nije trudio
usporiti kako bih ga mogla pratiti. Kada smo stigli dolje, obavljeni su
hitni telefonski pozivi i izdane naredbe. Ubrzo smo se našli u glavnom
uredu čuvara. Tamo su nas dočekali Kirova i drugi profesori te većina
čuvara s kampusa. Nastala je prava zbrka i činilo se kao da svi govore u
isto vrijeme. Ja sam samo osjećala Lissin strah i znala da se sve više i više
udaljava od Akademije.
Izderala sam se na njih, moleći ih da požure, ali nitko osim Dimitrija nije
povjerovao u moju priču o njezinoj otmici sve dok nekoliko čuvara nije
dovelo Christiana iz kapelice i potvrdilo da Lissa nije u kampusu.
Christian je posrćući ušao u prostoriju dok su ga pridržavala dvojica
čuvara. Ubrzo se pojavila i doktorica Olendzki te ga pregledala i obrisala
krv sa stražnjega dijela glave.
Napokon sam se ponadala da će netko nešto poduzeti.
»Koliko je strigoja bilo?« upitao me jedan od čuvara.
»Kako su, k vragu, uspjeli ući?« promrmljao je drugi.
Zurila sam u njih.
»Što? To nisu bili nikakvi strigoji.«
Nekoliko prisutnih zapanjeno me pogledalo.
»Tko bi je drugi htio oteti?« upitala je živčano Kirova. »Zacijelo si
pogrešno vidjela kroz svoju... viziju.«
»Ne, sigurna sam da nisam. To je... oni su bili... čuvari.«
»U pravu je«, promrmljao je Christian, kojeg je liječnica još uvijek
pregledavala. Lecnuo se dok mu je nešto stavljala na zatiljak. »Čuvari.«
»Nemoguće«, rekao je netko.
»To nisu bili Akademijini čuvari.« Protrljala sam čelo, trudeći se svim
snagama da ne napustim razgovor i skliznem natrag u Lissu. Postajala
sam uistinu živčana. »Hoćete li se više pokrenuti s mjesta? Lissa je
svakim trenom sve dalje!«
»Tvrdiš da je skupina privatno unajmljenih čuvara provalila u školu i
otela je?« Ton Kirovina glasa sugerirao je kako misli da se šalim.
184
»Da«, odvratila sam kroz čvrsto stisnute zube. »Oni...«
Polako sam i oprezno srušila mentalnu barijeru koja me dijelila od Lisse i
poletjela u njezino tijelo i um. Našla sam se u automobilu zatamnjenih
stakala koja su filtrirala svjetlost. U Akademiji je možda trenutačno bila
»noć«, ali u vanjskome svijetu blještala je svjetlost dana. Vozač je bio
jedan od čuvara iz kapelice. Na suvozačkom mjestu sjedio je još jedan,
čuvar kojeg sam prepoznala. Spiridon. Lissa se nalazila straga, vezanih
ruku, a pokraj nje bio je još jedan čuvar, dok joj je s druge strane...
»Oni rade za Viktora Daškova«, izgovorila sam gotovo bez daha te se
ponovno usredotočila na Kirovu i ostale. »Njegovi su.«
»Misliš na princa Viktora Daškova?« upitao je jedan od čuvara, prezirno
otpuhnuvši. Kao da je postojao još jedan prokleti Viktor Daškov.
»Molim vas«, prostenjala sam, zarivši glavu među dlanove.
»Poduzmite nešto. Oni su sve dalje. Sada su...« U mislima mi je
zabljesnuo prizor i na tren sam vidjela kroz Lissine oči. Gledala je kroz
prozor automobila. »Cesta 83. Voze prema jugu.«
»Već su tako daleko? Prije koliko su otišli? Zašto nam nisi ranije rekla?«
Nervozno sam pogledala u Dimitrija.
»Kompulzija«, rekao je sporo. »Ogrlica koju joj je dao bila je začarana.
Natjerala ju je da me napadne.«
»Nitko ne zna koristiti tu vrstu kompulzije«, uskliknula je Kirova. »Već
stoljećima.«
»E pa, netko ju je upotrijebio. Trebalo mi je neko vrijeme da je obuzdam i
uzmem joj ogrlicu«, nastavio je objašnjavati Dimitri savršeno smirena
lica. Nitko nije posumnjao u njegovu priču.
Nakon još nekoliko trenutaka, čuvari su se konačno odlučili na akciju.
Isprva me nisu htjeli povesti sa sobom, ali Dimitri je ustrajao da pođem
kada je shvatio da ih mogu odvesti do nje. U potjeru su krenule tri skupine
čuvara u zlokobno crnim terencima. Ja sam se nalazila na suvozačkome
mjestu prvoga, kojim je upravljao Dimitri. Minute su prolazile.
Progovorili bismo jedino kad bih ja izvještavala o Lissi.
»Još uvijek su na istoj cesti, ali spremaju se skrenuti. Ne voze iznad
dopuštene brzine. Ne žele riskirati da ih zaustavi policija.«
Kimnuo je, ne pogledavši me. On je svakako vozio iznad dopuštene
brzine.
Skrenula sam pogled i promotrila ga. U glavi sam odvrtjela večerašnje
događaje. Još mi je sve bilo svježe, način na koji me gledao i ljubio.
Ali što se u stvari dogodilo? Je li sve bila samo iluzija? Nekakav trik? Na
putu do terenca objasnio mi je kako je ogrlica doista bila začarana. Na nju
je bila bačena kompulzija, točnije čar požude. Nikada nisam čula za takvo
185
što, a kada sam ga upitala za detaljnije objašnjenje, samo je odvratio kako
se radi o vrsti magije koju su nekoć davno prakticirali korisnici izučeni u
elementu zemlje.
»Skreću«, rekla sam iznenada. »Još ne vidim naziv ceste, ali znat ću kad
budemo blizu.«
Dimitri je mrko kimnuo, a ja sam potonula dublje u sjedalo.
Što je sve to značilo? Je li njemu značilo išta? Meni je posve sigurno
značilo puno.
»Tamo«, rekla sam nakon dvadesetak minuta, pokazujući na makadam
kamo je skrenuo Viktorov automobil. Pod gumama smo osjetili šljunak,
što je značilo da na ovakvoj cesti naš terenac ima prednost nad njegovim
luksuznim vozilom. Nastavili smo se voziti u tišini, a jedini zvuk dolazio
je od pucketanja šljunka pod gumama. Izvana nas je okruživala prašina
što se uzdizala u vrtlozima oko automobila.
»Opet skreću.«
Vozili su sve dalje i dalje od glavne ceste, a mi smo ih neumorno slijedili,
vodeći se prema mojim uputama. Naposljetku, osjetila sam kako se
Viktorov automobil zaustavio.
»Stali su ispred male kolibe. Vode je...«
»Zašto ovo radite? Što se događa?«
»Dođi, dijete moje«, rekao je Viktor, ulazeći u kolibu, nesigurno se
oslanjajući na svoj štap. Jedan od njegovih čuvara držao je vrata
otvorenima, a drugi je gurao Lissu unutra, smjestivši je konačno u stolicu
blizu malenoga stola. Unutra je bilo ledeno, pogotovo u ružičastoj haljini.
Viktor je sjeo nasuprot njoj. Kada se počela dizati, jedan od čuvara
upozorio ju je pogledom. »Zar doista misliš da bih ti mogao ozbiljno
nauditi?«
»Što ste učinili s Christianom?!« viknula je, zanemarivši njegovo pitanje.
»Je li mrtav?«
»Mali Ozera? Nisam htio da se to dogodi. Mi nismo ni očekivali da će on
biti tamo. Nadali smo se uhvatiti te samu, kako bismo mogli druge uvjeriti
da si opet pobjegla. Čak smo se pobrinuli da školom kruže tračevi koji bi
išli u prilog toj teoriji.«
Sjetila sam se kako su ovaj tjedan školom počele kružiti priče... koje je
započela Natalie.
»A sad?« Uzdahnuo je, raširivši nezadovoljno ruke. »Ne znam. Sumnjam
da će itko otmicu povezati s nama, čak i ako ne povjeruju da si pobjegla.
Rose nam je najveća prijetnja. Namjeravali smo je se... riješiti i isto tako
uvjeriti ljude da je pobjegla. Ali to nam je onemogućila, zahvaljujući
sceni koju je priredila na školskome plesu. No imao sam ja i rezervni
186
plan, tako da je Rose sada zaokupljena nečim drugim..., a takva će i ostati
vjerojatno sve do sutra. Njome ćemo se morati pozabaviti malo poslije.«
Nije računao na to da će Dimitri otkriti kako ogrlica u sebi nosi čar
požude. Mislio je da ćemo cijelu noć biti zauzeti jedno drugim.
»Ali zašto?« upitala je Lissa. »Zašto ovo radite?«
Njegove zelene oči su se raširile, podsjećajući je na one njezina oca. Iako
su bili daljnji rođaci, te zelene oči boje žada krasile su podjednako obitelj
Dragomir i obitelj Daškov.
»Iznenađen sam što me to uopće moraš pitati, draga moja. Potrebna si mi.
Želim da me iscijeliš.«
Dvadesetdrugo poglavlje
Želite da vas iscijelim?«
Želi da ga iscijeli? Moje su misli poput jeke ponovile njezine riječi.
»Ti si jedini način«, rekao je strpljivo. »Samo ti možeš izliječiti ovu
bolest. Promatram te već godinama, Vasilisa. Već godinama čekam.«
Odmahnula je glavom.
»Ne mogu... ne. Nisam sposobna izvesti takvo što.«
»Tvoje sposobnosti su nevjerojatne. Nitko još ne zna koliku moć imaš u
svojim rukama.«
»Ne znam o čemu govorite.«
»Ma hajde, Vasilisa. Znam za gavrana, Natalie je vidjela kako si ga
spasila. Tada te pratila. I znam kako si iscijelila Rose.«
Shvatila je da nema smisla više nijekati istinu.
»To je bilo... drukčije. Rose nije bila teško ozlijeđena. Ali vi... pa ja ne
mogu izliječiti tako tešku bolest.«
»Nije bila teško ozlijeđena?« rekao je kroz smijeh. »Ne govorim o njezinu
gležnju, iako je i to bilo impresivno. Govorim o automobilskoj nesreći.
Donekle si u pravu, znaš. Rose nije bila 'teško ozlijeđena. Umrla je.«
Nakratko je utihnuo, puštajući da postane svjesna težine nje¬govih riječi.
»To je... ne. Preživjela je«, na koncu je procijedila Lissa.
»Ne. Pa da, zapravo jest. Ali pročitao sam sva izvješća. Nije bilo razloga
da preživi, pogotovo ne nakon svih ozljeda koje je zadobila. Ti si je
iscijelila. Vratila si je među žive.« Uzdahnuo je, a na licu mu se pojavio
izmoren, melankoličan izraz. »Dugo sam pretpostavljao da si sposobna za
takve stvari i trudio sam se natjerati te da ih ponoviš... kako bih mogao
vidjeti koliko dobro kontroliraš svoju moć.«
Lissa je povezala konce i zapanjeno protisnula:
187
»One životinje. To ste bili vi.«
»Uz Natalienu pomoć.«
»Zašto biste to učinili? Kako ste samo mogli?«
»Zato što sam morao znati. Preostalo mi je još samo nekoliko tjedana
života, Vasilisa. Ako doista možeš vratiti ljude iz mrtvih, onda možeš i
mene izliječiti. Prije nego što sam te oteo, morao sam znati da tu moć
možeš upotrijebiti svojevoljno, a ne samo u trenucima panike.«
»Zašto ste me morali oteti?« U njoj se probudio gnjev. »Vi ste mi gotovo
kao pravi ujak. Ako ste željeli da učinim to za vas, ako zbilja vjerujete da
to mogu...« Sudeći prema njezinim osjećajima i glasu, i dalje nije bila
potpuno uvjerena da ga može iscijeliti. »Zašto ste me onda oteli? Zašto
me jednostavno niste pitali?«
»Jer to nije nešto što možeš učiniti jednom i otići. Trebalo mi je puno
vremena da dokučim što si zapravo, ali uspio sam nabaviti neke od starih
zapisa, svitke koje ne drže čak ni morojski muzeji. Kada sam pročitao
kako funkcionira prizivanje duha...«
»Prizivanje čega?«
»Moći duha. To je ono za što si se specijalizirala.«
»Nisam se specijalizirala ni za jedan od elemenata! Vi ste ludi.«
»Što misliš otkuda dolaze moći koje posjeduješ? Duh je samo još jedan
od magičnih elemenata, ali njime barata tek šačica ljudi.«
Lissin um još uvijek se pokušavao nositi s otmicom i mogućnošću da me
doista vratila iz mrtvih.
»To nema smisla. Čak i da je tako rijedak, čula bih da postoji još jedan
element! Ili da još netko posjeduje moć upravljanja njime.«
»Danas više nitko ne zna za moć duha. Ona je pala u zaborav. Kad se
netko specijalizira za taj element, ljudi to ni ne opaze. Jednostavno misle
kako se ta osoba uopće nije specijalizirala.«
»Slušajte, ako me želite natjerati da se osjećam...« Naglo je zastala. Iako
je bila preplavljena ljutnjom i strahom, dio njezina mozga obrađivao je
sve što je Viktor izrekao o duhu i specijalizaciji. Komadići slagalice
posložili su joj se u glavi. »O, moj Bože. Vladimir i profesorica Karp.«
Značajno ju je pogledao.
»Sve si vrijeme znala za ovo.«
»Ne! Kunem se. To je samo nešto što je Rose počela istraživati... Rekla je
da su poput mene...« Lissina uplašenost prerasla je u stravu. Vijesti su bile
zaprepašćujuće.
»Oni jesu poput tebe. Stare knjige čak i govore o tome kako je Vladimir
bio pun duha.«
188
Činilo se da je Viktoru to vrlo zabavno. Kada sam vidjela kako mu se
usne razvlače u zlokoban smiješak, došlo mi je da ga pljusnem.
»Mislila sam...« Lissa je i dalje željela da Viktor griješi. Pomisao da se
nije specijalizirala ni u čemu bila je puno sigurnija od mogućnosti da se
specijalizirala u nekom čudnom, opasnom elementu. »Mislila sam da se to
odnosi na Duha Svetoga.«
»To svi misle, ali varaju se. Radi se o nečemu potpuno drukčijem. O
elementu koji prebiva duboko u svima nama. O vrhovnom elementu koji
ti pruža mogućnost kontroliranja ostalih elemenata.«
Ipak je bilo istine u mojoj teoriji o Lissinoj specijalizaciji u sva četiri
elementa. Trudila se uhvatiti u koštac s tom idejom i nekako se smiriti.
»I dalje mi niste odgovorili na pitanje. Nije važno posjedujem li tu moć ili
ne. Niste me morali oteti.«
»Moć duha može izliječiti tjelesne ozljede, kao što i sama dobro znaš.
Nažalost, on djeluje samo s akutnim ozljedama. Nešto što se dogodi
jednom, kao Rosein gležanj ili ozljede koje je zadobila u nesreći. Za nešto
kronično, recimo, gensku bolest kao što je Sandovsky sindrom, potrebno
je kontinuirano liječenje. U suprotnome, bolest će se vratiti. To bi se meni
dogodilo. Trebaš mi, Vasilisa. Moraš mi pomoći da pobijedim ovu bolest
i spriječim je da se vrati. Želim živjeti.«
»To i dalje ne objašnjava zašto ste me oteli«, usprotivila se. »Pomogla bih
vam da ste me pitali.«
»Nikada ti to ne bi dopustili. Ni škola, a ni plemićko vijeće. Nakon što bi
se oporavili od šoka što su otkrili nekoga tko se koristi duhom, počeli bi
razglabati o etici. Na kraju krajeva, kako uopće izabrati tko će biti
izliječen, a tko ne? Rekli bi da je to nepošteno. Da se igramo Boga. Ili bi
bili previše zabrinuti posljedicama koje će to ostaviti na tebi.«
Lecnula se, znajući vrlo dobro na što misli.
Vidjevši izraz njezina lica, samo je kimnuo.
»Da. Neću ti lagati. Bit će teško. Iscrpit će te... mentalno i fizički. Ali
jednostavno moram to učiniti. Jako mi je žao. U zamjenu za tvoje usluge,
dobit ćeš hranitelje i sve ostalo što ti bude trebalo.«
Iskočila je iz stolice. Ben je istoga trena iskoračio i gurnuo je natrag.
»A što onda? Zatočit ćete me ovdje i držati kao svoju privatnu medicinsku
sestru?«
Ponovno je raširio ruke, otvorivši dlanove na onaj iritantan način.
»Žao mi je, ali nemam izbora.«
Nevjerojatan bijes najednom je zamijenio strah koji je osjećala.
Progovorila je tihim glasom.
»Da. Vi nemate izbora, jer ovdje se radi o meni.«
189
»Ovako je puno bolje i za tebe. Znaš i sama kako su drugi završili.
Vladimir je svoje zadnje dane proveo potpuno izgubljen u ludilu. Šonju
Karp morali su odvesti s Akademije. Trauma koju si iskusila nakon
nesreće nije uzrokovana samo gubitkom obitelji. Ona dolazi i od
korištenja duha. Nesreća je probudila duh u tebi, strah koji si doživjela
vidjevši mrtvu Rose oživio je duha i zato si je mogla spasiti. To je ujedno
i formiralo uzajamnu vezu. A jednom kada se duh probudi, više ga ne
možeš vratiti. To je iznimno moćan element, ali i vrlo opasan. Korisnici
zemlje svoju moć crpe iz zemlje, korisnici zraka iz zraka. Ali duh? Što
misliš otkuda on dolazi?«
Lissa ga je bijesno gledala.
»On dolazi iz tebe same, iz tvoje biti. Kako bi iscijelila drugu osobu,
moraš dati dio sebe. Što to dulje činiš, to ćeš sve više uništavati samu
sebe. Sigurno si to već primijetila. I ja sam opazio koliko te neke stvari
uznemiruju, koliko si osjetljiva.«
»Nisam ja osjetljiva«, obrecnula se. »I neću poludjeti. Prestat ću koristiti
moć duha prije nego što se stvari pogoršaju.« Nasmiješio se.
»Prestati? Zašto odmah ne prestaneš i disati? Duh ima vlastiti život...
Uvijek ćeš imati potrebu pomagati i iscjeljivati. To je dio tebe. Možda si
se uspjela oduprijeti pomoći životinjama, ali kada je Rose bila ozlijeđena,
nisi oklijevala ni sekunde. Ne možeš se spriječiti ni da rabiš kompulziju, i
u tome ti element duha daje posebnu sposobnost. Tako će uvijek biti. Ne
možeš pobjeći od toga. Zato je pametnije da ostaneš ovdje, u izolaciji,
daleko od izvora dodatnoga stresa. Na Akademiji bi s vremenom postala
sve nestabilnija ili bi te stavili na lijekove od kojih bi se bolje osjećala, ali
tvoje bi moći oslabjele.«
Preplavila ju je duboka smirenost, nešto što posljednjih godina kod nje
nisam osjetila.
»Volim te, ujače, ali ja sam ta koja se s ovime mora nositi i ja ću odlučiti
što dalje. Ne ti. Tjeraš me da se odreknem svoga života kako bi ti mogao
živjeti. To nije pravedno.«
»Pitanje je samo čiji je život vredniji. I ja tebe volim, i to jako. Ali moroji
su na rubu istrebljenja. Svakim nas je danom sve manje jer dopuštamo da
nas strigoji love i ubijaju poput životinja. Nekoć smo mi njih tražili i
ubijali, a sada se Tatiana i ostali vode sakrivaju poput kukavica. Tebe i
tvoje vršnjake drže u potpunoj izolaciji. Nekada su moroje poput tebe
trenirali da se bore bok uz bok sa svojim čuvarima! Učili su vas kako da
koristite magiju za borbu. Ali stvari su se promijenile. Sada samo čekamo.
Postali smo obične žrtve.« Zagledao se u daljinu, a Lissa i ja vidjeli smo
koliko je strastven u svojim uvjerenjima. »Da sam kralj, promijenio bih
190
to. Pokrenuo bih revoluciju razmjera kakvi nisu još viđeni ni među
morojima ni među strigojima. Ja sam trebao naslijediti prijestolje nakon
Tatiane. Spremala se imenovati me svojim nasljednikom, a onda se
otkrilo da sam bolestan i ona se predomislila. Ali ako se izliječim, ako se
izliječim, moći ću zauzeti mjesto koje mi pripada...«
Njegove su riječi u Lissi probudile nešto i iznenada je počela promišljati o
stanju u kojem su se nalazili svi moroji. Nikada prije nije u potpunosti
razmišljala o tome, kako bi sve bilo drukčije da se moroji i njihovi osobni
čuvari počnu zajedno boriti. Mogli bi svijet riješiti strigoja i njihova zla.
Sve ju je to podsjetilo i na Christianove riječi kako se magija može
koristiti kao oružje. Ali koliko god cijenila Viktorova uvjerenja, ni Lissa,
a ni ja nismo vjerovale da je za to vrijedno učiniti ono što je tražio od nje.
»Žao mi je«, prošaptala je. »Žao mi je zbog vas. Ali, molim vas, ne
tjerajte me na ovo.«
»Moram.« Pogledala ga je ravno u oči.
»Odbijam to učiniti.«
Lagano je kimnuo glavom i iz kuta sobe istupio je neki čovjek. Još jedan
moroj. Nisam ga poznavala. Obišao je Lissu i odvezao joj ruke.
»Ovo je Kenneth.« Viktor je ispružio ruke prema njezinima. »Molim te,
Vasilisa. Uzmi moje ruke. Pošalji magiju kroz mene kao što si učinila s
Rose.«
Odmahnula je glavom.
»Ne.«
Kada je opet progovorio, glas mu više nije zvučao tako blagonaklono.
»Molim te. Iscijelit ćeš me, na ovaj ili onaj način. Radije bih da je to pod
tvojim uvjetima, a ne našim.«
Ponovno je odmahnula glavom. Malim pokretom glave dao je znak
Kennethu.
A onda je počela bol.
Lissa je zavrištala. Ja sam zavrištala.
U terencu, Dimitri je od iznenađenja trznuo rukom kojom je držao volan
pa je automobil lagano zavio u stranu. Uputio mi je zabrinut pogled i
počeo usporavati.
»Ne, ne! Nastavi voziti!« Pritisnula sam dlanovima slepoočnice.
»Moramo stići do nje!«
Alberta, koja se nalazila na stražnjem sjedalu, nagnula se naprijed i
spustila ruku na moje rame.
»Rose, što se događa?«
Čvrsto sam zatreptala, nastojeći zadržati suze.
191
»Muče je... zrakom. Taj tip... Kenneth... pritišće je njime... ulazi joj u
glavu. Pritisak je neizdrživ. Osjećam kao da će mi, njoj, lubanja
eksplodirati.« Počela sam jecati.
Dimitri me pogledao krajičkom oka i još snažnije nagazio papučicu gasa.
Kenneth se nije ograničavao samo na fizičku silu zraka. Upotrebljavao ga
je kako bi utjecao na njezino disanje. Čas bi je gušio njime, a onda bi joj
iznenada uskratio sav kisik i ostavio je na rubu daha. Nakon što sam to
neposredno proživjela kroz Lissu, a i to je samo po sebi već bilo dovoljno
mučno, znala sam da bi u njezinoj situaciji pristala na sve što su od mene
tražili.
Na koncu, ona je upravo to i učinila.
Izmorena i suznih očiju, Lissa je uhvatila Viktorove ruke. Nisam joj
nikada bila u glavi dok je izvodila magiju i nisam znala što mogu
očekivati. U početku nisam osjećala ništa posebno, samo njezinu
usredotočenost. A potom... bilo je to kao... ne znam ni sama kako bih to
opisala. Boja i svjetlost i glazba i život i ljubav... toliko prekrasnih stvari,
svih onih divnih stvari koje pokreću ovaj svijet i čine ga vrijednim
življenja.
Lissa je nekako prizvala sve te stvari, koliko god je mogla, i onda ih
poslala u Viktora. Magija je tekla kroz nas obje, blistava i slatka. Bila je
živa. Bio je to njezin život. Ipak, koliko je god osjećaj bio čudesan, Lissa
je svakim trenom bila sve slabija i slabija. A kako su se svi ti elementi,
povezani tajnovitim elementom duha, slijevali u Viktora, on je postajao
sve snažniji i snažniji.
Promjena je bila zapanjujuća. Koža mu je naočigled postala mekana, a sve
bore i ožiljci jednostavno su nestali. Njegova siva, tanka kosa popunila se,
postavši opet tamna i bujna. Zelene oči, i dalje poput žada, ponovno su
zablistale, zadobivši živost i oštrinu.
Postao je Viktor kakvog se sjećala iz svoga djetinjstva.
Iscrpljena, Lissa se onesvijestila.
Ponovno u terencu, ja sam pokušavala prepričati što se dogodilo.
Dimitrijev izraz lica postajao je sve mračniji i svako bi malo ispalio neku
psovku na ruskom čije mi značenje nije otkrio.
Pola kilometra prije kolibe, Alberta je nekoga nazvala mobitelom i cijela
se naša kolona vozila zaustavila. Svi čuvari, njih više od deset, izišli su i
okupili se te počeli razgovarati o strategiji. Netko je otišao u izvidnicu i
vratio se te izvijestio koliko se ljudi nalazi u kolibi i izvan nje. Kada se
napokon činilo da su spremni na polazak, i ja sam počela izlaziti iz
terenca. Dimitri me zaustavio.
»Ne, Rose. Ti ostaješ.«
192
»Nema šanse. Moram joj pomoći.«
Lagano mi je podigao bradu rukom, fiksirajući me svojim tamnim očima.
»Već si joj pomogla. Tvoj posao je gotov. I dobro si ga obavila. Ali ovo
nije mjesto za tebe. Moraš biti na sigurnome, za Lissu i za mene.«
Nisam ništa rekla, svjesna da nije vrijeme za svađu i da je svaka sekunda
važna za njezino spašavanje. Zatomila sam svoje neslaganje i kimnula.
Dimitri je također kimnuo i pridružio se ostalim čuvarima. Ubrzo su svi
nestali u šumi, stopivši se s drvećem.
Uzdahnula sam, spustila suvozačko sjedalo i legla. Bila sam tako umorna.
Iako je kroz vjetrobran udaralo sunce, za mene je bila noć. Većinu te noći
probdjela sam i gotovo nije bilo trenutka kada se nešto nije događalo. S
obzirom na sav adrenalin koji sam doživjela i bol koju sam podijelila s
Lissom, bila sam spremna onesvijestiti se baš poput nje.
Samo što je ona sada bila pri svijesti.
Polako, njezina je percepcija opet prevladala nad mojom. Ležala je na
kauču u kolibi. Tamo ju je zacijelo polegnuo jedan od Viktorovih vjernih
sljedbenika. Viktor, sada živ i zdrav, zahvaljujući i boli koju je nanio
Lissi, stajao je u kuhinji s ostalima. Tihim su glasovima razgovarali o
svojim planovima. Samo je jedan ostao pored Lisse kako bi je čuvao.
Njega neće biti teško svladati kad Dimitri i njegova skupina opakih
čuvara upadnu u kolibu.
Lissa je promotrila čuvara, a potom pogledala prozor iznad kauča. Iako joj
se još vrtjelo u glavi od iscjeljivanja, uspjela je ustati. Čuvar se okrenuo i
s oprezom je promotrio. Pogledala ga je u oči i osmjehnula se.
»Bit ćeš tiho bez obzira na ono što ću ja učiniti«, rekla mu je. »Nećeš
nikoga pozvati niti ćeš reći da sam otišla. Okej?«
Moć kompulzije u potpunosti ga je opčinila i samo je poslušno kimnuo
glavom.
Krenula je prema prozoru, otključala zasun i podignula okno. Sve to
vrijeme glavom joj je prolazilo bezbroj misli. Bila je slaba. Nije imala
pojma koliko je daleko od Akademije ili od ičega drugoga. Nije znala
koliko će uspjeti odmaknuti prije nego što primijete da je nema. Ali isto je
tako znala da joj se možda više neće pružiti prilika za bijeg. Nije imala
namjeru ostatak života provesti u toj kolibi u šumi.
U bilo kojoj drugoj situaciji njezinu bih odvažnost dočekala s
oduševljenjem, ali ne i ovoga puta. Ne kada se svakoga trena skupina
čuvara pripremala upasti i spasiti je. Trebala je ostati na mjestu. Nažalost,
nije mogla poslušati moj savjet jer ga nije mogla ni čuti.
Lissa se popela kroz prozor, a ja sam glasno opsovala.
»Što? Što si vidjela?« upitao je glas iza mene.
193
Naglo sam se uspravila iz ležećeg položaja i zveknula glavom o krov
terenca. Osvrnula sam se i ugledala Christiana kako viri iz prtljažnika iza
stražnjih sjedala.
»Što ti radiš ovdje?« upitala sam.
»A što misliš? Igram se slijepog putnika.«
»Zar nemaš potres mozga ili tako nešto?«
Slegnuo je ramenima kao da mu je svejedno. On i Lissa doista su bili
stvoreni jedno za drugo. Nijedno od njih nije se libilo upuštati u lude
pothvate unatoč teškim ozljedama. Ipak, da me Kirova natjerala da danas
ostanem u školi, sada bih bila zajedno s Christianom u tom prdjažniku.
»Što se zbiva?« upitao je. »Jesi li vidjela nešto novo?«
Na brzinu sam mu ispričala pa iskočila iz terenca. Slijedio me.
»Ne zna da naši čuvari već dolaze po nju. Idem po nju prije nego što se
ubije od iscrpljenosti.«
»A što je s čuvarima? Školskima, mislim. Hoćeš li im reći da je
pobjegla?«
Odmahnula sam glavom.
»Sigurno su već tamo i ruše vrata. Idem za njom.« Nalazila se negdje s
desne strane kolibe. Mogla sam krenuti u tome smjeru, ali tek kad joj se
približim znat ću gdje je točno. Ali to sada nije bilo važno. Morala sam je
pronaći. Vidjevši izraz Christianova lica, nisam mogla a da mu se ne
nasmiješim.
»I da, znam. Ideš sa mnom.«
13 Re: Richelle Mead - Sestre po krvi 1 Sre Jan 11, 2012 11:51 pm
Margita
Administrator
Dvadeset treće poglavlje
Nikada mi nije bilo tako teško oduprijeti se porivu da skliznem u Lissin
um. Naravno, nas dvije nikada se prije nismo našle u ovakvoj situaciji.
Silina njezinih misli i osjećaja neumorno me pokušavala povući u nju dok
sam jurila kroz šumu.
Probijajući se kroz šipražje i između stabala, Christian i ja sve smo se više
udaljavali od kolibe. Čovječe, da je Lissa barem ostala na mjestu. Tako
bih voljela da sam mogla vidjeti upad čuvara njezinim očima. Ali to više
nije bilo moguće i dok sam neumorno hitala šumom, osjetila sam kako su
se Dimitrijevo inzistiranje na vježbanju i svi oni pretrčani krugovi
definitivno isplatili. Lissa se nije brzo kretala i mogla sam osjetiti kako se
udaljenost među nama smanjuje, što mi je dalo jasniju ideju o njezinoj
točnoj lokaciji. Ali Christian me sve teže mogao pratiti. Počela sam
usporavati zbog njega, ali ubrzo shvatila koliko je to glupo.
194
I on je došao do istog zaključka.
»Idi«, protisnuo je te mi mahnuo rukom.
Kada sam mislila kako sam dovoljno blizu da bi me mogla čuti, viknula
sam njezino ime, nadajući se da ću joj time privući pozornost pa će stati.
Ali umjesto njezina odgovora dočekalo me zavijanje i potmulo režanje.
Psiho-psi. Pa naravno. Viktor je jednom rekao kako zna loviti s njima;
imao je sposobnost kontroliranja tih opasnih zvijeri. Iznenada sam
shvatila zašto se nitko u školi ne sjeća kako su za mnom i Lissom poslali
psiho-pse kada smo bile u Chicagu. To nije učinila Akademija, bio je to
Viktor.
Minutu poslije došla sam do čistine i ugledala Lissu šćućurenu uz stablo.
Sudeći prema njezinu izgledu i osjećajima koje sam primala kroz vezu,
trebala se već odavno onesvijestiti. Jedino što ju je držalo pri svijesti bila
je snaga volje, ali i ona je bila na izmaku. Blijeda i razrogačenih očiju, s
užasom je zurila u četiri psiho-psa koja su je okružila. Primijetivši da je
sunce na sredini neba, sjetila sam se da ona i Christian imaju još jednu
komplikaciju s kojom se moraju nositi.
»Hej!« viknula sam prema psima u pokušaju da ih odvučem od Lisse.
Viktor ih je zacijelo poslao kako bi je stjerali u zamku, ali nadala sam se
da će osjetiti i reagirati na novu prijetnju, pogotovo jer je dolazila od
dhampirke. Psiho-psi nisu nas podnosili, baš kao ni ostale životinje. Nije
trebalo dugo da me uoče i krenu prema meni, otkrivajući oštre zube dok
im se iz gubica cijedila slina. Sličili su na vukove, samo što su imali
smeđe krzno i oči koje su se žarile poput narančastog plamena. Vjerojatno
im je naredio da njoj ne smiju nauditi, ali ta zabrana nije se odnosila i na
mene.
Vukovi. Sjetila sam se sata biologije. Što li je ono rekla profesorica
Meissner? Ishodi sukoba među tim životinjama uglavnom se svode na
snagu volje? S tim na umu, pokušala sam prema njima pokazati alfa-stav,
ali mislim da nisu pali na to. Svaki od njih nad mašivao me svojom
težinom. Isto tako, bili su brojčano nadmoćniji. Ne, činilo se da nemaju
razloga zašto bi me se bojali.
Pokušavajući se pretvarati da ovo nije ništa drukčije od rutinske borbe s
Dimitrijem, podigla sam s tla granu koja je težinom odgovarala
bejzbolskoj palici. Upravo sam je namjestila u šake, kada su dva psa
iznenada skočila u napad. Žarili su kandže i zube u mene, ali ostala sam
iznenađujuće prisebna i probala se prisjetiti svega što sam u posljednja
dva mjeseca naučila o borbi s većim i snažnijim protivnicima.
Nije mi se sviđalo nanositi im bol. Previše su me podsjećali na obične pse.
Ali ovdje se radilo o životu i smrti i na kraju je prevladao nagon. Jednoga
195
od njih uspjela sam silovito srušiti na tlo, ali nisam bila sigurna je li mrtav
ili samo bez svijesti. Drugi je i dalje bio na meni, napadajući me divlje i
neumorno. Preostali psi izgledali su spremni pridružiti mu se, ali onda je u
ring ušetao Christian.
»Miči se odavde!« viknula sam mu, nastojeći zbaciti psa koji je samo tren
poslije zario svoje oštre kandže duboko u moju nogu, gotovo me srušivši
na tlo. Još sam uvijek nosila haljinu s plesa, iako sam se cipela na petu
već davno riješila.
Ali Christian, baš kao i svaki drugi zaljubljeni tip, nije poslušao. Umjesto
toga i on je podignuo granu sa zemlje i uperio je prema jednome od pasa.
Iz drva su odjednom probili plamenovi. Zvijer se povukla, i dalje željna
slijediti Viktorovu volju, ali suviše uplašena vatrom.
Zato je četvrti pas u širokom krugu obišao baklju i prišuljao se Christianu
s leđa. Lukav mali gad. Skočio je na Christiana i izbio mu granu iz ruku, a
istoga trena plamen se ugasio. Potom su se oba psa okomila na posrnuloga
Christiana. Ja sam upravo svladala svojega protivnika, i dalje osjećajući
mučninu zbog onoga što sam morala učiniti kako bih ga porazila, pa
krenula prema ostaloj dvojici, pitajući se imam li dovoljno snage za novi
okršaj.
Ali nisam morala brinuti, jer se u tome trenutku pojavila Alberta, izronivši
iz šume u posljednjem trenutku. S pištoljem u ruci, bez imalo je
oklijevanja upucala pse. Možda pomalo dosadno i potpuno neučinkovito
oružje protiv strigoja, ali kad su u pitanju ovakve živine... Pištolji su bez
sumnje učinili ono za što su i namijenjeni. Psi su se prestali kretati i
tresnuli na do pokraj Christianova tijela.
A njegovo tijelo...
Sve tri krenule smo prema njemu, a Lissa i ja smo doslovce morale puzati.
Kada sam vidjela što su mu učinili, morala sam odvratiti pogled. Želudac
mi se počeo okretati i jedva sam se suzdržala da ne povratim. I dalje je bio
živ, ali činilo se da mu nije preostalo još dugo.
Lissa ga je netremice promatrala širokih, prestravljenih očiju. Oprezno je
pružila ruku prema njemu, a onda je u posljednjem trenutku povukla.
»Ne mogu«, izgovorila je jedva čujno. »Preslaba sam.«
Alberta, čije je grubo lice u isto vrijeme imalo izraz oštrine i suosjećanja,
nježno ju je povukla za ruku.
»Hajde, princezo. Vrijeme je da se maknemo odavde. Poslat ćemo
pomoć.«
Okrenula sam se natrag prema Christianu, natjeravši se da ga još jednom
pogledam i osjetim koliko je Lissi bilo stalo do njega.
196
»Liss«, rekla sam s oklijevanjem. Pogledala me, kao da je gotovo
zaboravila da sam ondje. Šutke sam maknula kosu s vrata i nagnula glavu
u stranu.
Na trenutak je samo zurila u mene, bezizražajna lica, a onda su joj oči
zasjale kada je odgonetnula značenje moga čina.
Očnjaci koji su inače vrebali iza njezina prekrasna osmijeha sada su
zagrizli moj vrat i s usana mi se oteo tih jecaj. Do tog trenutka nisam bila
svjesna koliko mi je nedostajala ta slatka, predivna bol nakon koje je
slijedila čista ekstaza. Preplavio me osjećaj blaženstva. Posve
omamljujući. Ispunjen radošću. Osjećala sam se kao u snu.
Ne sjećam se točno koliko mi je dugo Lissa pila krv. Vjerojatno ne
predugo. Znala sam da joj nikada ne bi ni palo na pamet popiti toliku
količinu kojom bi ubila osobu i tako je pretvorila u strigoja. Kada je
završila, Alberta me uhvatila jer sam počela gubiti ravnotežu.
Onemoćala, promatrala sam Lissu kako se naginje nad Christiana i polaže
ruke na njega. U daljini sam mogla čuti ostale čuvare kako se probijaju
kroz šumu.
Iscjeljenje nije bilo popraćeno vatrometom ili zasljepljujućim sjajem.
Odvijalo se posve nevidljivo, samo između Lisse i Christiana. Iako je
navala endorfina od njezina ugriza otupila našu vezu, sjećala sam se
Viktorova iscjeljenja i svih onih nevjerojatnih boja i glazbe koje je sada
zacijelo prizivala.
Pred mojim se očima dogodilo čudo, a Alberta je zaprepašteno uzdahnula.
Christianove rane su se zatvorile. Krv se sasušila. U obrazima mu se čak
pojavilo i malo boje, ukoliko je to uopće bilo moguće za jednoga moroja.
Kapci su mu zatitrali, a oči ponovno postale žive. Pogledao je Lissu i
nasmiješio se. Osjećala sam se kao da gledam Disneyjev film.
Nakon toga sam se valjda srušila u nesvijest.
Probudila sam se u školskoj ambulanti, gdje sam sljedeća dva dana
provela na infuziji. Lissa je sve to vrijeme bila uz mene i događaji koji su
okruživali otmicu polako su izišli na vidjelo.
Kirovoj i još nekolicini odabranih morali smo reći istinu o Lissinim
moćima, o tome kako je iscijelila Viktora i Christiana pa i mene. Iako su
ih vijesti šokirale, svi su se složili kako je najbolje to držati u tajnosti od
ostatka škole. Nitko nije čak ni pomislio odvesti Lissu kao što su učinili s
profesoricom Karp.
Jedino što su učenici sa sigurnošću znali bilo je da je Viktor Daškov oteo
Lissu. Ali nisu znali zašto. Neki od njegovih čuvara poginuli su kada je
Dimitrijeva skupina napala kolibu, prava šteta, s obzirom na to da je i
ovako broj čuvara bio u stalnom padu. Viktor je trenutačno bio u
197
školskome pritvoru dvadeset četiri sata na dan, čekajući da dođe odred
kraljevskih čuvara i odvede ga. Iako je morojska vlast bila uglavnom
simbolička i nalazila se pod vlašću druge zemlje, moroji su ipak imali
svoj sustav dijeljenja pravde. Čula sam priče koje su kružile o morojskim
zatvorima. Definitivno nisu zvučali kao ugodno mjesto za život.
A što se tiče Natalie... to je već bio problem. I dalje je bila maloljetnica,
ali pridružila se ocu u ostvarivanju njegova zločinačkog plana. Ona je bila
ta koja je unosila mrtve životinje u školu i pozorno pratila Lissino
ponašanje, čak i prije našega bijega. Budući da je bila korisnica magije
zemlje, baš kao i Viktor, upotrijebila je tu moć da učini trulom klupu s
koje sam ja pala i slomila gležanj. Nakon što je vidjela kako sam
spriječila Lissu da iscijeli grlicu, ona i Viktor shvatili su da moraju
ozlijediti mene kako bi doprli do nje, jedino su je tako mogli natjerati da
opet upotrijebi svoju moć. Natalie je jednostavno čekala da iskrsne prava
prilika za to. Trenutačno nije bila ni u kakvom pritvoru, jer je Akademija
tu odluku odgodila sve dok ne dođe zapovijed s kraljevskoga vrha.
Bilo mi je nekako žao Natalie, nisam si mogla pomoći. Oduvijek je bila
tako zbunjena i nesigurna u sebe. Mogla je lako postati žrtvom svačije
manipulacije, a pogotovo očeve. Jednostavno ga je obožavala i bila je
spremna učiniti bilo što samo kako bi joj poklonio trunku svoje pažnje.
Kružile su glasine da je znala stati ispred mjesta gdje je bio pritvoren i
vrištati, preklinjući čuvare da je puste unutra. Odbili bi i odvukli je natrag
u njezinu sobu.
U međuvremenu smo Lissa i ja nastavile sa svojim prijateljstvom kao da
se ništa nije dogodilo. Ali u njezinu svijetu, nešto se definitivno
promijenilo. Nakon sveg tog uzbuđenja i drame, činilo se kao da je iznova
spoznala što joj je uistinu vrijedno. Prekinula je s Aaronom. Sigurna sam
da je to učinila s puno obzira, ali njemu je teško palo. Bio je to već drugi
put da ga ostavlja. Njegovu samopouzdanju nije previše pomogla ni
činjenica da ga je bivša cura varala dok su bili zajedno.
Ubrzo nakon toga i bez imalo oklijevanja, Lissa je počela hodati s
Christianom, pritom nimalo ne mareći kakve bi to posljedice moglo imati
na njezinu reputaciju. Pomalo sam bila zatečena kada sam ih prvi put
ugledala u javnosti kako se zaljubljeno gledaju, držeći se za ruke. Mislim
da je i Christianu bilo teško povjerovati da se to doista događa. Većina
naših školskih kolega bili su toliko u šoku da jednostavno nisu mogli
vjerovati. Nikada nisu bili svjesni njegova postojanja, a sada je on bio s
nekim poput nje.
U mojemu ljubavnom životu, ako se to uopće moglo tako nazvati, baš i
nisu cvale ruže. Dimitri me nijednom nije posjetio dok sam se oporavljala,
198
a naši zajednički treninzi bili su prekinuti do daljnjeg. Naletjela sam na
njega u sportskoj dvorani tek četvrtoga dana od Lissine otmice. Bili smo
sami.
Otišla sam tamo po svoju torbu za vježbanje i potpuno se smrznula kada
sam ga ugledala. Nisam mogla prozboriti ni riječ. Počeo je hodati kao da
će me zaobići, ali onda se zaustavio.
»Rose...«, progovorio je nakon nekoliko trenutaka neugodne tišine.
»Moraš nekoga obavijestiti o onome što se dogodilo. Između nas.«
Dugo sam čekala priliku da razgovaram s njim, ali to nije bio tip
razgovora kakav sam zamišljala.
»Ne mogu to učiniti. Dobit ćeš otkaz. Ili nešto još gore.«
»I trebali bi mi dati otkaz. Ono što sam učinio bilo je pogrešno.«
»Nisi si mogao pomoći. Ogrlica je bila začarana...«
»Nije važno. Bilo je pogrešno. I glupo.«
Pogrešno? Glupo? Zagrizla sam usnicu, osjećajući kako mi suze naviru na
oči. Brzo sam se pokušala pribrati.
»Gledaj, nije to ništa strašno.«
»Ne, to jest strašno! Iskoristio sam te.«
»Ne«, odvratila sam smireno. »Nisi.«
Ali nešto u mome glasu zacijelo me odalo, jer se zagledao u moje oči s
dubokom, intenzivnom ozbiljnošću.
»Rose, sedam sam godina stariji od tebe. Za deset godina to neće puno
značiti, ali sada to predstavlja ogromnu razliku. Ja sam odrasla osoba. Ti
si dijete.«
Au, to je zaboljelo. Trznula sam se. Bilo bi puno lakše da me samo
udario.
»Nisi baš mislio da sam dijete kada smo se našli goli u krevetu.«
Sada se on trznuo.
»Samo zato što je tvoje tijelo... pa, to te ne čini odraslom. Različiti smo,
Rose. Ja sam bio u vanjskome svijetu. Živio sam sam. Ubijao sam, i to
ljude, ne životinje. A ti... ti tek počinješ živjeti. Život ti se vrti oko zadaća,
odjeće i plesova.«
»Misliš da mi je samo do toga stalo?«
»Naravno da nije. Ne u potpunosti. Ali sve je to dio tvoga svijeta. Još
uvijek odrastaš, otkrivaš tko si zapravo i što ti je važno. I trebaš to
nastaviti raditi. Trebaš biti s dečkima koji su tvojih godina.« Nisam željela
dečke svojih godina. Ali nisam mu to rekla. Nisam ništa rekla. »Čak i ako
nikome ne kažeš za to, moraš shvatiti da je to bila pogreška. I da se više
neće ponoviti«, dodao je.
»Zato što si puno stariji od mene? Zato što je to neodgovorno?«
199
Lice mu je bilo posve bezizražajno.
»Ne. Zato što me jednostavno ne zanimaš na taj način.«
Zapanjeno sam ga gledala. Njegove riječi, njegovo odbijanje, bile su jasne
i glasne. Sve što se između nas dogodilo one noći, sve što je za mene bilo
toliko lijepo i značajno, sada mi se pred očima pretvorilo u prah.
»Ono se dogodilo samo zato što smo bili začarani. Razumiješ li?«
Ponižena i bijesna, odlučila sam ne raditi budalu od sebe nastavljajući se
svađati s njim ili ga preklinjati. Umjesto toga, samo sam ležerno slegnula
ramenima.
»Aha. Nema frke.«
Ostatak dana bila sam loše volje i odbijala svaki pokušaj Lisse i Masona
da me izvuku iz sobe. Bilo je ironično da ne želim nigdje ići jer sam
napokon bila slobodna. Kirovu je moje sudjelovanje u spašavanju do te
mjere zadivilo da je odlučila okončati moj kućni pritvor.
Sljedećega dana odlučila sam prije škole otići do mjesta gdje su držali
Viktora u pritvoru. Akademija je imala prave ćelije s rešetkama, a u
obližnjem hodniku dvojica su čuvara držala stražu. Bilo je potrebno malo
muljanja s moje strane kako bih ih nagovorila da me puste unutra. Čak ni
Natalie nije bilo dopušteno ući. Ali jedan od čuvara bio je sa mnom u
terencu i vidio kako sam proživljavala Lissino mučenje. Rekla sam mu da
moram razgovarati s Viktorom o onome što je učinio Lissi. Bila je to laž,
ali čuvari su mi povjerovali i sažalili se. Dali su mi pet minuta za
razgovor, povukavši se dalje niz hodnik tako da su nas mogli vidjeti, ali
ne i čuti.
»Oh, Rose, kakvo ugodno iznenađenje! Tvojoj snalažljivosti nikad kraja.
Nisam mislio da će mi ikad dopustiti da imam posjetitelja.«
Prekrižila sam ruke, nastojeći ostaviti dojam opake čuvarice.
»Želim da povučete magične čini. Prekinite ih.«
»Kako to misliš?«
»Čini kojima ste začarali mene i Dimitrija.«
»Tih čini više nema. Magija se potrošila sama od sebe.«
Odmahnula sam glavom.
»Ne. Ne mogu prestati misliti na njega. Stalno želim...«
Lukavo se nasmiješio kada nisam dovršila rečenicu.
»Draga moja, to što osjećaš postojalo je davno prije nego što sam se ja
umiješao i bacio čini požude.«
»Nije bilo ovako. Ovako snažno.«
»Možda samo toga nisi bila svjesna. Ali sve ostalo... privlačnost, tjelesna i
mentalna, već je bila u tebi. I u njemu. U suprotnome čarolija nikad ne bi
200
upalila. Ona zapravo nije dodala ništa novo, samo je uklonila suzdržanost
i učvrstila osjećaje koje ste već imali jedno spram drugoga.«
»Lažete. Rekao mi je da prema meni ne gaji takve osjećaje.«
»Onda on laže. Kažem ti, čarolija inače ne bi djelovala, a osim toga,
doista je trebao biti malo pametniji. Nije si smio dopustiti da razvije takve
osjećaje prema tebi. Ti si još školarka, može ti se oprostiti takvo
zaljubljivanje. Ali on? Trebao je pokazati veću samokontrolu i bolje
sakriti svoje osjećaje. Natalie je uočila kako te gleda i izvijestila me.
Nakon što sam vas nekoliko puta vidio zajedno, sve mi je bilo jasno. To
mi je pružilo savršenu priliku da vam odvučem pozornost tijekom otmice.
Samo sam podesio čaroliju ogrlice tako da odgovara svakome od vas, a vi
ste se pobrinuli za sve ostalo.«
»Vi ste bolestan gad. Kako ste nam to mogli učiniti? A tek ono što ste
učinili Lissi?«
»Ni zbog čega ne žalim«, izjavio je naslonivši se na zid. »I da mogu,
ponovio bih to. Misli što hoćeš, ali ja volim svoj narod. Ono što sam želio
učiniti bilo je u njihovu najboljem interesu. A sada? Teško je reći.
Nemaju vođu, barem ne pravoga vođu. Ne postoji nitko tko je uistinu
dostojan zauzeti taj položaj.« Nagnuo je glavu prema meni, zamišljeno
me motreći. »Vasilisa je mogla biti kandidatkinja za prijestolje da je u
sebi uspjela naći vjeru kojom bi prevladala utjecaj duha. To je zapravo
ironično. Moć duha može osobu pretvoriti u vođu i ujedno uništiti njezinu
sposobnost da ostane vođom. Strah, depresija i nesigurnost s vremenom
preuzmu kontrolu i istinska snaga osobe bude potisnuta, zakopana negdje
duboko unutra. Ipak, Lissinim žilama teče krv Dragomira, što nije tako
mala stvar. I naravno, ima tebe, svoju čuvaricu od sjenke poljubljenu. Tko
zna? Možda nas još iznenadi.«
»Od sjenke poljubljenu« Opet taj izraz, isti onaj kojim me opisala
profesorica Karp.
»Tebe su poljubile sjenke. Prešla si na drugu stranu, u smrt, i vratila se.
Zar misliš da takvo što nije ostavilo traga na tvojoj duši? Tvoje shvaćanje
života i svijeta puno je dublje i daleko veće čak i od moga, iako toga
možda nisi svjesna. Trebala si ostati mrtva. Vasilisa se suočila sa smrću
da te vrati i tako te zauvijek vezala uz sebe. Bila si u zagrljaju smrti i dio
tebe uvijek će se toga sjećati te strastveno željeti život i sva iskustva koja
s njim dolaze. Zato si tako nesputana u svemu što radiš. Ti ne potiskuješ
svoje osjećaje, strast ili bijes. To te čini izvanrednom. To te čini
opasnom.«
Nisam znala što bih rekla na to. Bila sam bez riječi i činilo se da mu se to
sviđa.
MIN@
201
»To je ujedno i stvorilo vašu posebnu vezu. Njezini osjećaji uvijek naviru
iz nje k drugima. Ali većina ljudi nije sposobna detektirati ih osim ako
ona izravno ne usmjerava svoje misli prema njima koristeći kompulziju.
Ti, s druge strane, imaš um koji je osjetljiv na izvanosjetilnu energiju,
posebice njezinu.« Uzdahnuo je, gotovo zadovoljan, a ja sam se sjetila
kako je Vladimir također spasio Annu od smrti. To je zacijelo stvorilo i
njihovu vezu. »Da, nesposobnjakovići s Akademije nemaju pojma kakvo
se blago skriva u vama dvjema. Da su okolnosti bile drukčije i da nisam
imao potrebu ubiti te, učinio bih te dijelom svoje kraljevske straže kada bi
postala zrela za to.«
»Vi nikada ne biste dobili kraljevsku stražu. Zar ne mislite da bi ljudi
postali znatiželjni i počeli se raspitivati o vašemu iznenadnom
ozdravljenju? A čak i da nitko nije doznao za Lissu, Tatiana vas nikada ne
bi proglasila kraljem.«
»Možda si u pravu, ali to nije ni važno. Postoje i drugi načini da se
preuzme vlast. Ponekad je nužno zaobići službene kanale. Zar misliš da je
Kenneth jedini moroj koji me odano slijedi? Najveće i najsnažnije
revolucije često se rađaju tiho, skrivene u sjenama.« Intenzivno me
pogledao. »Zapamti to.«
Odjednom su s ulaza u zgradu počeli dopirati čudni zvukovi i ja sam
pogledala prema vratima kroz koja sam došla. Čuvari koji su me pustili
sada su nestali. Iza ugla sam čula neko komešanje i mukle udarce.
Namrštila sam se i iskrivila vrat kako bih bolje vidjela što se događa.
Viktor je ustao.
»Napokon.«
Niz kralježnicu su mi prošli žmarci od straha, a onda sam odahnula,
ugledavši Natalie kako dolazi niz hodnik. U meni su se pomiješali
suosjećanje i ljutnja pa sam se natjerala na smiješak. Ovo je vjerojatno
zadnji put da vidi oca prije nego što ga odvedu. Zločinci ili ne, trebali bi
imati priliku da se oproste.
»Hej«, rekla sam, gledajući je kako korača prema meni. U njezinim je
kretnjama bilo neke neobične odlučnosti i duboko u sebi osjetila sam da
nešto nije u redu. »Nisam mislila da će te pustiti unutra.« Naravno, ni
mene nisu trebali pustiti.
Došla je ravno do mene i, bez pretjerivanja, zavitlala me u zid. Snažno
sam udarila tijelom, a pred očima su mi počele plesati crne zvjezdice.
»Što?...« Prislonila sam ruku na čelo i pokušala ustati.
Kako joj više nisam predstavljala zapreku, Natalie je otključala Viktorovu
ćeliju upotrijebivši svežanj ključeva koje sam vidjela za pojasom jednoga
od čuvara. Nekako sam se uspjela podići na noge i pristupiti joj.
202
»Što to radiš?«
Podigla je glavu prema meni i tada sam shvatila. Zjenice obrubljene
tankim crvenilom. Koža preblijeda čak i za morojku. Krv razmazana oko
usta. A najočitije od svega, pogled u njezinim očima. Pogled toliko leden i
zao da mi je srce gotovo prestalo kucati.
Bio je to pogled koji je govorio da ona više ne hoda medu živima, pogled
koji je govorio da je sada jedna od strigoja.
Dvadesetčetvrto poglavlje
Unatoč svoj obuci koju sam prošla, svim lekcijama o navikama strigoja i
načinima obrane od njih, nikada ih nisam vidjela uživo. Bilo je strašnije
nego što sam očekivala.
Ovoga puta, kada je opet zamahnula prema meni, bila sam spremna.
Donekle. Izmaknula sam se i kliznula unatrag, izbjegavši njezin udarac i
sve se vrijeme pitajući kakve su mi zapravo šanse. Sjetila sam se
Dimitrijeve šale o šoping-centru. Nisam imala srebrni kolac. U blizini nije
bilo ničega čime bih joj mogla odrezati glavu. Spaljivanje isto tako nije
dolazilo u obzir. Na kraju se činilo kao da mi je najbolja opcija bijeg, ali
Natalie mi je prepriječila put.
Osjećajući se beskorisno, jednostavno sam se počela povlačiti niz hodnik
dok je ona sve više napredovala prema meni, a pokreti su joj bili
graciozniji nego što je to ikada bio slučaj dok je bila živa.
A onda, također brže nego što se ikada kretala u životu, skočila je na
mene, zgrabila me i glavom mi udarila ravno u zid. Bol mi je eksplodirala
u glavi i bila sam poprilično sigurna da u ustima osjećam okus krvi.
Mahnito sam joj se počela odupirati, pokušavajući se nekako obraniti, ali
bilo je to kao da se borim protiv Dimitrija dok je na speedu.
»Draga moja«, promrmljao je Viktor, »nemoj je ubiti ako baš ne moraš.
Možda nam još ustreba poslije.«
Natalie se zaustavila, što mi je dalo priliku da se povučem još unatrag, ali
nije skinula svoje ledene oči s mene.
»Pokušat ću.« U glasu joj se osjetila sumnja. »Idi sada. Doći ću kad
završim s njom.«
»Ne mogu vjerovati!« povikala sam za njim. »Vlastitu ste kćer natjerali
da se pretvori u strigojku?«
»Nisam imao izbora. Bila je to žrtva za veće dobro. Natalie razumije.«
Otišao je.
203
»Razumiješ li?« Nadala sam se da ću razgovorom dobiti na vremenu, baš
kao u filmovima. Isto sam se tako nadala da ću pitanjima prikriti činjenicu
da sam bila izvan sebe od užasa. »Razumiješ li doista? Bože, Natalie. Ti...
ti si se preobrazila. Samo zato što ti je on to rekao?«
»Moj je otac velik čovjek«, odgovorila je. »Spasit će moroje od strigoja.«
»Jesi li poludjela?« povikala sam. Koračala sam unatrag i odjednom
osjetila zid. Zarila sam nokte u njegovu površinu, kao da bih mogla
iskopati put vani. »Ti si strigojka.«
Slegnula je ramenima pa mi se na trenutak učinilo kao da razgovaram sa
starom Natalie.
»Morala sam to učiniti kako bih ga izvukla odavde prije nego što dođu po
njega. Jedna strigojka za spas svih moroja. To je dostojna žrtva radi koje
se vrijedilo zauvijek odreći sunca i magije.«
»Ali poželjet ćeš ubijati moroje! Nećeš moći odoljeti tome porivu.«
»On će mi pomoći da to kontroliram. Ako ne, onda će me morati ubiti.«
Zakoračila je naprijed i zgrabila me za ramena, a ja sam zadrhtala zbog
ležernosti kojom je pričala o vlastitoj smrti. Na takav ležeran način
vjerojatno je sada razmišljala i o mojoj smrti.
»Ti si stvarno luda. Nije moguće da ga toliko voliš. Ne možeš...«
Ponovno me bacila u zid, a kada sam tresnula na pod, imala sam osjećaj
da se ovoga puta neću tako brzo dići. Viktor joj je naredio da me ne ubije,
ali u očima joj se pojavio nekakav pogled, pogled koji je govorio da žudi
za time. Željela se nahraniti mnome, glad joj se vidjela na licu. Strigojka u
njoj bila je sve jača. Shvatila sam da se nisam trebala upuštati u razgovor
s njom. Oklijevala sam, baš kao što me Dimitri upozorio.
A onda se pojavio, posve iznenada, jureći niz hodnik kao smrt u
kaubojskome kaputu.
Natalie se istoga trena okrenula. Bila je brza, nevjerojatno brza. Ali i
Dimitri je bio brz i uspješno je izbjegao njezin napad dok mu je lice
zračilo nevjerojatnom snagom i moći. Promatrala sam ih kako se kreću,
kružeći jedno oko drugoga poput partnera u smrtonosnom plesu. Bilo je
sablasno, a u isto vrijeme i fascinantno gledati ih takve. Iako je očito bila
puno snažnija od njega, ujedno je bila novonastala strigojka. Samo zato
što je stekla supermoći, nije nužno značilo da se njima znala koristiti.
Dimitri je, s druge strane, vrlo dobro znao baratati svojim moćima. Nakon
što je podjednako primio i zadao teške udarce, odlučio se za konačan
potez. Srebrni mu je kolac sijevnuo u ruci poput munje, a onda
strelovitom brzinom poletio naprijed, ravno u njezino srce. Naglo ga je
iščupao i koraknuo unatrag, ravnodušno gledajući dok je ona kričeći pala
204
na pod. Nakon nekoliko trenutaka ispunjenih užasom, konačno se prestala
micati.
U tren oka se stvorio nada mnom i kliznuo rukama ispod moga tijela.
Ustao je, noseći me kao onda kada sam ozlijedila gležanj.
»Hej, druže Belikove«, promrmljala sam, odjednom shvativši da zvučim
jako pospano. »Bio si u pravu za strigoje.« Svijet je počeo tonuti u crnilo,
a kapci su mi naglo postali teški.
»Rose. Roza. Otvori oči.« Glas mu još nikada nije zvučao tako napeto,
tako zabrinuto. »Nemoj mi zaspati. Ne još.«
Žmirkajući sam ga pogledala dok me nosio iz zgrade, doslovce trčeći
prema ambulanti.
»Je li bio u pravu?«
»Tko?«
»Viktor... rekao je da ne bi uspjela. Ogrlica.«
Počela sam se gubiti, osjećajući kako me guta tama, ali Dimitri mi nije
dopuštao da zaspim.
»Kako to misliš?«
»Čarolija. Viktor je rekao da si me morao željeti... da ti je moralo biti
stalo... kako bi upalilo.« Kada nije ništa odgovorio, pokušala sam ga
zgrabiti za majicu, ali prsti me nisu više slušali. »Jesi li? Jesi li me želio?«
Progovorio je muklim glasom.
»Da, Roza. Želio sam te. I još te želim. Želim... da možemo biti zajedno.«
»Zašto si mi onda lagao?«
Stigli smo do ambulante, a on je nekako uspio otvoriti vrata sa mnom u
naručju. Čim smo ušli, počeo je dozivati pomoć.
»Zašto si mi lagao?« promumljala sam ponovno.
Spustio je pogled, i dalje me držeći u rukama. Čula sam korake kako se
približavaju, a potom i nečije glasove.
»Zato što ne možemo biti skupa.«
»Zbog razlike u godinama, o tome se radi?« upitala sam. »Jer si mi ti
mentor.«
Prstima je nježno obrisao suzu koja mi je kliznula niz obraz.
»Djelomično«, rekao je. »Ali isto tako... pa, jednog ćemo dana ti i ja biti
Lissini čuvari. Morat ću je štititi bez obzira na sve. Ako se pojavi skupina
strigoja, morat ću se baciti između njih i nje.«
»Znam to. Naravno da ćeš to učiniti.« Pred očima su mi ponovno počele
plesati crne zvjezdice. Gubila sam se.
»Ne. Ako si dopustim voljeti te, neću se baciti pred nju da je zaštitim.
Bacit ću se pred tebe.«
U tom je trenutku uletjela medicinska ekipa i uzela me iz njegovih ruku.
205
I tako sam, dva dana nakon što su me otpustili iz ambulante, opet završila
u njoj. To mi je bio već treći put u dva mjeseca otkad smo se vratile na
Akademiju. Time sam sigurno srušila nekakav rekord. Vjerojatno sam
imala potres mozga i unutarnje krvarenje, ali to nikada nismo doznali.
Kada ti je najbolja prijateljica opaka iscjeliteljica, nekako se ne moraš
previše brinuti o tim stvarima.
Ipak sam morala provesti još nekoliko dana u ambulanti, ali Lissa i njezin
novi hrabri pratilac, Christian, gotovo uvijek bili su uz mene kada nisu
imali nastavu. Preko njih sam doznala što se događa u vanjskome svijetu.
Dimitri je shvatio da se u kampusu nalazi strigoj kada je pronašao
Natalienu žrtvu mrtvu i gotovo bez kapi krvi u tijelu: bio je to profesor
Nagy, od svih ljudi. Pomalo iznenađujući izbor, ali vjerojatno je bio
prestar da bi se pošteno borio protiv nje.
Nema više slavenske umjetnosti za nas. Čuvari koji su pazili na Viktora u
pritvoru bili su ozlijeđeni, ali ne mrtvi. Samo ih je silovito bacila u zid,
baš kao i mene.
Viktora su pronašli dok je pokušavao pobjeći iz kampusa i ponovno ga
priveli. Bilo mi je drago, iako je to značilo da je Nataliena žrtva bila
uzaludna. Kružile su glasine da Viktor nije pokazao ni trunku straha kada
su došli kraljevski čuvari i odveli ga. Sve vrijeme samo se smješkao, kao
da čuva tajnu o kojoj oni ništa ne znaju.
Nakon toga život se vratio u normalu, koliko je to uopće bilo moguće.
Lissa je prestala s rezanjem. Doktorica joj je nešto prepisala, antidepresiv
ili lijek protiv anksioznosti, nisam se mogla sjetiti točno što, i od toga se
osjećala puno bolje. Zapravo, nisam znala ništa o tim vrstama lijekova.
Mislila sam da se od njih ljudi osjećaju sretno i pomalo šašavo. Ali bio je
to lijek kao i svaki drugi, stvoren da nešto popravi i većinu ju je vremena
jednostavno održavao normalnom i stabilnom.
A to je bilo dobro, jer su se pojavile stvari s kojima se morala uhvatiti u
koštac. Primjerice, Andre. Konačno je povjerovala u Christianovu priču i
počela prihvaćati istinu da Andre možda i nije bio junak kakvim ga je
oduvijek smatrala. To joj je teško palo, ali na kraju se pomirila s time i
prihvatila činjenicu da je Andre jednostavno imao svoje dobre i loše
strane, baš kao i svi mi. Ono što je učinio Miji rastuživalo ju je, ali nije
promijenilo ono najvažnije, Andre je bio dobar brat koji ju je neizmjerno
volio. Najvažnije od svega, cijelo ju je to iskustvo oslobodilo osjećaja da
mora biti poput njega kako bi svoju obitelj učinila ponosnom. Mogla je
biti ono što jest i to je svakodnevno dokazivala svojom vezom s
Christianom.
206
Škola se i dalje nije mogla pomiriti s time, ali nju više nije bilo briga.
Smijala se tome, ignorirajući šokirane poglede i nevjericu plemića i
plemkinja koji jednostavno nisu mogli vjerovati da bi ona hodala s
nekime iz osramoćene obitelji. Ali nisu svi tako mislili. Neki koji su je
dobro upoznali tijekom njezina kratkog, ali vatrenog društvenog uspona
voljeli su je zbog nje same i tu kompulzija nije bila potrebna. Njezina
iskrenost i otvorenost puno im se više sviđala od igrica kakve je igrala
većina plemstva.
Naravno, bilo je puno plemića i plemkinja koji su je ignorirali i pričali
zlobne stvari njoj iza leđa. Najviše od svih iznenadila me Mia koja se,
unatoč nevjerojatnom poniženju što ga je doživjela, uspjela uvući natrag
među neke plemiće i nanovo steći njihovu naklonost. To je samo
dokazalo ono što sam mislila o njoj. Nije ju bilo tako lako zaustaviti. U
stvari, činilo se da već radi na novoj spletki, u što sam se i uvjerila kada
sam jednoga dana prošla pokraj nje na putu do učionice. Stajala je s još
nekolicinom ljudi i glasno govorila, očito želeći da je čujem.
»... savršen par. Oboje dolaze iz potpuno osramoćenih i odbačenih
obitelji.«
Stisnula sam zube i samo produžila, prateći njezin pogled do mjesta gdje
su stajali Lissa i Christian. Bili su posve izgubljeni u vlastitome svijetu i
izgledali poput kakve predivne slike, ona plavokosa i alabastarske puti, on
plavih očiju i crne kose. Ni sama nisam mogla odoljeti a da se ne
zagledam u njih.
Mia je bila u pravu. Njihove su obitelji bile osramoćene. Tatiana je javno
osudila Lissu, a iako nitko nije »krivio« Ozere zbog onoga što se dogodilo
Christianovim roditeljima, ostale kraljevske obitelji držale su distancu.
Ali Mia je bila u pravu i onome drugom.
Na neki način, Lissa i Christian uistinu su bili savršen par. Možda jesu bili
izopćenici, ali Dragomiri i Ozere jednom su bili među najmoćnijim
morojskim vođama. U vrlo kratkom vremenu, Lissa i Christian počeli su
utjecati jedno na drugo, izgrađujući snažne osobnosti za koje se činilo da
bi mogle jednoga dana krenuti stopama svojih predaka. On je od nje
pokupio uglađenost i smisao za društveno ophođenje, ona je od njega
učila kako se boriti za ono u što strastveno vjeruješ. Što sam ih više
promatrala, to sam bila svjesnija energije i samopouzdanja kojima su
zračili.
Ni oni se neće dati tako lako zaustaviti.
Mislim da je to, u kombinaciji s Lissinom srdačnošću, bilo ono što je
privuklo ljude. Naš se društveni krug polako počeo širiti. Mason nam se
pridružio, naravno, pritom ne skrivajući svoje zanimanje za mene. Lissa
207
me puno zadirkivala u vezi s tim, a ja ni sama nisam znala što poduzeti.
Dio mene mislio je kako je možda vrijeme da mu pružim ozbiljnu priliku,
ali najvećim sam dijelom svojega bića i dalje žudjela za Dimitrijem.
Većinu vremena, Dimitri se prema meni odnosio onako kako se i očekuje
od mentora.
Bio je učinkovit. Drag. Strog. Pun razumijevanja.
Sve se doimalo posve uobičajeno i nitko ne bi nikad posumnjao da se
nešto dogodilo među nama, osim kada bi nam se ponekad susreli pogledi.
Kada sam jednom uspjela nadvladati prvotnu emocionalnu reakciju,
shvatila sam da je on bio, strogo gledano, u pravu.
Da, godine su bile problem, pogotovo dok sam ja još bila učenica na
Akademiji. Ali ona druga stvar koju je spomenuo... nikada mi to nije palo
na pamet. A trebalo je. Dvoje čuvara u romantičnoj vezi mogli bi jedno
drugome biti prepreka u zaštiti moroja koji im je dodijeljen. Nismo mogli
dopustiti da se to dogodi, nismo mogli riskirati njezin život zbog naših
vlastitih želja i strasti. U suprotnome, ne bismo bili ništa bolji od čuvara
Badicovih koji je pobjegao. Jednom sam rekla Dimitriju kako moji
osjećaji nisu važni. Lissa je bila na prvome mjestu.
Samo sam se nadala da ću moći ispuniti ono što sam rekla.
»Šteta što se tiče iscjeljivanja«, rekla mi je Lissa.
»Hmm?«
Sjedile smo u njezinoj sobi, pretvarajući se da učimo, ali moje su misli
bile zaokupljene samo Dimitrijem. Iako sam joj održala prodiku o čuvanju
tajni, nisam joj još rekla o njemu ili o tome kako sam gotovo izgubila
djevičanstvo. Iz nekog razloga, nisam se mogla natjerati da joj kažem.
Spustila je knjigu povijesti koju je držala.
»Šteta što sam se morala odreći iscjeljivanja. I kompulzije.« Lice joj se
namrštilo kada je spomenula posljednje. Iscjeljivanje su svi smatrali
čudesnim darom vrijednim daljnjeg proučavanja, a kompulziju su pak
Kirova i profesorica Carmack dočekale na nož. »Mislim, sada sam sretna.
Trebala sam već prije potražiti pomoć, u tome si imala pravo. Drago mi je
što sam na lijekovima. I Viktor je imao pravo. Ne mogu više koristiti
kompulziju. Ali i dalje je mogu osjetiti... nedostaje mi dodir s njom.«
Nisam znala što bih rekla na to. Više mi se sviđala ovakva. Sada kada je
prijetnja ludilom nestala, ponovno je bila svoja, samouvjerena i otvorena,
ona Lissa kakvu sam oduvijek poznavala i voljela. Sada je bilo lako
vidjeti zašto je Viktor mislio da bi jednoga dana mogla biti dostojna
nasljednica prijestolja. Podsjećala me na svoje roditelje i Andrea, na to
kako su pobuđivali divljenje i odanost u onima koji su ih poznavali.
208
»Ali tu je još nešto«, nastavila je. »Rekao je da ne mogu pobjeći od toga. I
bio je u pravu. Boli me to što ne mogu koristiti magiju. Ponekad je toliko
želim, da je gotovo neizdrživo.«
»Znam«, rekla sam. Mogla sam osjetiti bol koja ju je razdirala. Pilule su
možda otupile njezine moći, ali ne i vezu koju smo dijelile.
»Neprestano mislim na sve što bih mogla postići, sve ljude kojima bih
mogla pomoći.« U glasu sam joj osjetila žaljenje.
»Prvo moraš pomoći sebi«, rekla sam odlučno. »Ne želim vidjeti kako
opet patiš. Neću ti to dopustiti.«
»Znam. Christian mi kaže istu stvar.« Na licu joj se pojavio onaj blesavi
osmijeh koji bi uvijek imala kada je mislila na njega. Da sam znala kako
će ljubav od njih načiniti idiote, možda ne bih s takvim oduševljenjem
dočekala njihovo ponovno zbližavanje. »Ma valjda ste vas dvoje u pravu.
Bolje je željeti magiju i biti normalan nego je imati i biti lud. Tu nema
treće mogućnosti.«
A onda mi je glavom iznenada proletjela misao.
Ipak je postojala treća mogućnost.
Na to su me podsjetile Nataliene riječi. To je dostojna žrtva radi koje se
vrijedilo zauvijek odreći sunca i magije.
Magija.
Profesorica Karp nije se pretvorila u strigojku jer je izgubila razum.
Učinila je to kako bi ga sačuvala. Kada se osoba preobrazi u strigoja, sve
veze s magijom se prekinu. Ona je to učinila kako je više ne bi mogla
koristiti. Prema tome, više je nije mogla osjećati ni željeti. Promatrajući
Lissu, u meni se počela buditi zabrinutost. Što ako ona dođe do istog
zaključka? Bi li učinila isto što i Karpica? Ne, brzo sam odbacila tu
misao. Lissa to nikada ne bi učinila. Bila je previše karakterna, previše
moralna. Dok god bude uzimala lijekove, njezin će je razum spriječiti da
izvede nešto tako drastično.
Ipak, cijela me ta zamisao nagnala da se dam u još jednu, posljednju
potragu za istinom. Sljedećeg jutra otišla sam u kapelicu, sjela u jednu od
klupa i čekala da se pojavi svećenik.
»Zdravo, Rosemarie«, rekao je, vidno iznenađen. »Mogu li ti nekako
pomoći?« Ustala sam.
»Zanimaju me još neke stvari o sv. Vladimiru. Pročitala sam one knjige
koje ste mi dali i još nekoliko drugih.« Mislila sam kako je pametnije
prešutjeti mu krađu knjiga s tavana. »Ali nigdje ne piše kako je umro. Što
se dogodilo? Kako je njegov život završio? Je li bio, ono, mučen?«
Svećenik je podigao svoje guste obrve.
»Ne. Umro je od starosti. Posve spokojan.«
209
»Sigurni ste? Nije se pretvorio u strigoja ili počinio samoubojstvo?«
»Ne, naravno da nije. Otkud ti ta ideja?«
»Pa... Vladimir je bio svet, ali isto tako i pomalo lud, zar ne? Čitala sam o
tome. Pomislila sam da se možda, ne znam, prepustio tome.«
Izraz svećenikova lica bio je ozbiljan.
»Istina je da se borio protiv demona, ludila, cijeli svoj život. Bila je to
žestoka borba i ponekad je priželjkivao smrt. Ali prevladao je to. Nije
dopustio da ga porazi.«
Začuđeno sam ga gledala. Vladimir tada nije imao pilule koje bi mu
pomogle, a usto je i nastavio koristiti magiju.
»Kako? Kako mu je to uspjelo?«
»Snaga volje, pretpostavljam. Pa...« Zastao je. »To i Anna.«
»Anna, od sjenke poljubljena«, promrmljala sam. »Njegova čuvarica.«
Svećenik je kimnuo.
»Ostala je uz njega sve vrijeme. Kada bi bio slab, ona je bila ta koja ga je
držala na životu. Hrabrila ga je da ostane snažan i ne prepusti se ludilu.«
Napustila sam kapelicu potpuno osupnuta. Anna je uspjela. Anna je
omogućila Vladimiru da izabere treću opciju, pomažući mu da izvodi
čuda u svijetu bez straha da će skončati na neki užasan, tragičan način.
Profesorica Karp nije bila te sreće. Nije pronašla svoju posebnu čuvaricu.
Nije imala nikoga da je spasi.
Ali zato Lissa jest. Mene.
Smiješeći se, uputila sam se velikim školskim dvorištem prema
zajedničkoj blagovaonici. Nakon dugo vremena osjećala sam se ispunjena
pozitivnom energijom. Bit ćemo posve dobro, Lissa i ja.
Zajedno možemo sve.
U tom sam trenutku krajičkom oka spazila tamnu pojavu. Proletjela je
ispred mene i spustila se na obližnju granu. Prestala sam hodati. Bio je to
gavran, velik i pomalo zastrašujući, sjajnoga crnog perja.
Ali onda sam shvatila da se ne radi o bilo kojem gavranu. Bio je to onaj
gavran. Gavran kojega je iscijelila Lissa. Nijedna druga ptica ne bi sletjela
tako blizu dhampirki. I nijedna me druga ptica ne bi promatrala tako
inteligentnim očima, kao da me poznaje. Nisam mogla vjerovati da je još
uvijek tu. Prošli su me trnci od jeze i počela sam se povlačiti natrag.
A onda sam shvatila.
»I ti si vezan za nju, zar ne?« upitala sam, potpuno svjesna kako bi netko
pomislio da sam luda da me sada vidi. »Vratila te iz mrtvih. I tebe su
poljubile sjenke.«
210
To je u stvari bilo baš cool. Ispružila sam ruku, napola se nadajući da će
sletjeti na nju kao u kakvoj dramatičnoj filmskoj sceni. Ali samo me
pogledao kao da sam idiot, raširio krila i odletio.
Promatrala sam ga kako odlazi u sumrak. Onda sam se okrenula i pošla
naći Lissu. U daljini, zvuk graktanja odjeknuo je poput sablasnoga
smijeha.
Preveo s engleskoga Bruno Stefić
K R A J
Prve knjige
Nikada mi nije bilo tako teško oduprijeti se porivu da skliznem u Lissin
um. Naravno, nas dvije nikada se prije nismo našle u ovakvoj situaciji.
Silina njezinih misli i osjećaja neumorno me pokušavala povući u nju dok
sam jurila kroz šumu.
Probijajući se kroz šipražje i između stabala, Christian i ja sve smo se više
udaljavali od kolibe. Čovječe, da je Lissa barem ostala na mjestu. Tako
bih voljela da sam mogla vidjeti upad čuvara njezinim očima. Ali to više
nije bilo moguće i dok sam neumorno hitala šumom, osjetila sam kako su
se Dimitrijevo inzistiranje na vježbanju i svi oni pretrčani krugovi
definitivno isplatili. Lissa se nije brzo kretala i mogla sam osjetiti kako se
udaljenost među nama smanjuje, što mi je dalo jasniju ideju o njezinoj
točnoj lokaciji. Ali Christian me sve teže mogao pratiti. Počela sam
usporavati zbog njega, ali ubrzo shvatila koliko je to glupo.
194
I on je došao do istog zaključka.
»Idi«, protisnuo je te mi mahnuo rukom.
Kada sam mislila kako sam dovoljno blizu da bi me mogla čuti, viknula
sam njezino ime, nadajući se da ću joj time privući pozornost pa će stati.
Ali umjesto njezina odgovora dočekalo me zavijanje i potmulo režanje.
Psiho-psi. Pa naravno. Viktor je jednom rekao kako zna loviti s njima;
imao je sposobnost kontroliranja tih opasnih zvijeri. Iznenada sam
shvatila zašto se nitko u školi ne sjeća kako su za mnom i Lissom poslali
psiho-pse kada smo bile u Chicagu. To nije učinila Akademija, bio je to
Viktor.
Minutu poslije došla sam do čistine i ugledala Lissu šćućurenu uz stablo.
Sudeći prema njezinu izgledu i osjećajima koje sam primala kroz vezu,
trebala se već odavno onesvijestiti. Jedino što ju je držalo pri svijesti bila
je snaga volje, ali i ona je bila na izmaku. Blijeda i razrogačenih očiju, s
užasom je zurila u četiri psiho-psa koja su je okružila. Primijetivši da je
sunce na sredini neba, sjetila sam se da ona i Christian imaju još jednu
komplikaciju s kojom se moraju nositi.
»Hej!« viknula sam prema psima u pokušaju da ih odvučem od Lisse.
Viktor ih je zacijelo poslao kako bi je stjerali u zamku, ali nadala sam se
da će osjetiti i reagirati na novu prijetnju, pogotovo jer je dolazila od
dhampirke. Psiho-psi nisu nas podnosili, baš kao ni ostale životinje. Nije
trebalo dugo da me uoče i krenu prema meni, otkrivajući oštre zube dok
im se iz gubica cijedila slina. Sličili su na vukove, samo što su imali
smeđe krzno i oči koje su se žarile poput narančastog plamena. Vjerojatno
im je naredio da njoj ne smiju nauditi, ali ta zabrana nije se odnosila i na
mene.
Vukovi. Sjetila sam se sata biologije. Što li je ono rekla profesorica
Meissner? Ishodi sukoba među tim životinjama uglavnom se svode na
snagu volje? S tim na umu, pokušala sam prema njima pokazati alfa-stav,
ali mislim da nisu pali na to. Svaki od njih nad mašivao me svojom
težinom. Isto tako, bili su brojčano nadmoćniji. Ne, činilo se da nemaju
razloga zašto bi me se bojali.
Pokušavajući se pretvarati da ovo nije ništa drukčije od rutinske borbe s
Dimitrijem, podigla sam s tla granu koja je težinom odgovarala
bejzbolskoj palici. Upravo sam je namjestila u šake, kada su dva psa
iznenada skočila u napad. Žarili su kandže i zube u mene, ali ostala sam
iznenađujuće prisebna i probala se prisjetiti svega što sam u posljednja
dva mjeseca naučila o borbi s većim i snažnijim protivnicima.
Nije mi se sviđalo nanositi im bol. Previše su me podsjećali na obične pse.
Ali ovdje se radilo o životu i smrti i na kraju je prevladao nagon. Jednoga
195
od njih uspjela sam silovito srušiti na tlo, ali nisam bila sigurna je li mrtav
ili samo bez svijesti. Drugi je i dalje bio na meni, napadajući me divlje i
neumorno. Preostali psi izgledali su spremni pridružiti mu se, ali onda je u
ring ušetao Christian.
»Miči se odavde!« viknula sam mu, nastojeći zbaciti psa koji je samo tren
poslije zario svoje oštre kandže duboko u moju nogu, gotovo me srušivši
na tlo. Još sam uvijek nosila haljinu s plesa, iako sam se cipela na petu
već davno riješila.
Ali Christian, baš kao i svaki drugi zaljubljeni tip, nije poslušao. Umjesto
toga i on je podignuo granu sa zemlje i uperio je prema jednome od pasa.
Iz drva su odjednom probili plamenovi. Zvijer se povukla, i dalje željna
slijediti Viktorovu volju, ali suviše uplašena vatrom.
Zato je četvrti pas u širokom krugu obišao baklju i prišuljao se Christianu
s leđa. Lukav mali gad. Skočio je na Christiana i izbio mu granu iz ruku, a
istoga trena plamen se ugasio. Potom su se oba psa okomila na posrnuloga
Christiana. Ja sam upravo svladala svojega protivnika, i dalje osjećajući
mučninu zbog onoga što sam morala učiniti kako bih ga porazila, pa
krenula prema ostaloj dvojici, pitajući se imam li dovoljno snage za novi
okršaj.
Ali nisam morala brinuti, jer se u tome trenutku pojavila Alberta, izronivši
iz šume u posljednjem trenutku. S pištoljem u ruci, bez imalo je
oklijevanja upucala pse. Možda pomalo dosadno i potpuno neučinkovito
oružje protiv strigoja, ali kad su u pitanju ovakve živine... Pištolji su bez
sumnje učinili ono za što su i namijenjeni. Psi su se prestali kretati i
tresnuli na do pokraj Christianova tijela.
A njegovo tijelo...
Sve tri krenule smo prema njemu, a Lissa i ja smo doslovce morale puzati.
Kada sam vidjela što su mu učinili, morala sam odvratiti pogled. Želudac
mi se počeo okretati i jedva sam se suzdržala da ne povratim. I dalje je bio
živ, ali činilo se da mu nije preostalo još dugo.
Lissa ga je netremice promatrala širokih, prestravljenih očiju. Oprezno je
pružila ruku prema njemu, a onda je u posljednjem trenutku povukla.
»Ne mogu«, izgovorila je jedva čujno. »Preslaba sam.«
Alberta, čije je grubo lice u isto vrijeme imalo izraz oštrine i suosjećanja,
nježno ju je povukla za ruku.
»Hajde, princezo. Vrijeme je da se maknemo odavde. Poslat ćemo
pomoć.«
Okrenula sam se natrag prema Christianu, natjeravši se da ga još jednom
pogledam i osjetim koliko je Lissi bilo stalo do njega.
196
»Liss«, rekla sam s oklijevanjem. Pogledala me, kao da je gotovo
zaboravila da sam ondje. Šutke sam maknula kosu s vrata i nagnula glavu
u stranu.
Na trenutak je samo zurila u mene, bezizražajna lica, a onda su joj oči
zasjale kada je odgonetnula značenje moga čina.
Očnjaci koji su inače vrebali iza njezina prekrasna osmijeha sada su
zagrizli moj vrat i s usana mi se oteo tih jecaj. Do tog trenutka nisam bila
svjesna koliko mi je nedostajala ta slatka, predivna bol nakon koje je
slijedila čista ekstaza. Preplavio me osjećaj blaženstva. Posve
omamljujući. Ispunjen radošću. Osjećala sam se kao u snu.
Ne sjećam se točno koliko mi je dugo Lissa pila krv. Vjerojatno ne
predugo. Znala sam da joj nikada ne bi ni palo na pamet popiti toliku
količinu kojom bi ubila osobu i tako je pretvorila u strigoja. Kada je
završila, Alberta me uhvatila jer sam počela gubiti ravnotežu.
Onemoćala, promatrala sam Lissu kako se naginje nad Christiana i polaže
ruke na njega. U daljini sam mogla čuti ostale čuvare kako se probijaju
kroz šumu.
Iscjeljenje nije bilo popraćeno vatrometom ili zasljepljujućim sjajem.
Odvijalo se posve nevidljivo, samo između Lisse i Christiana. Iako je
navala endorfina od njezina ugriza otupila našu vezu, sjećala sam se
Viktorova iscjeljenja i svih onih nevjerojatnih boja i glazbe koje je sada
zacijelo prizivala.
Pred mojim se očima dogodilo čudo, a Alberta je zaprepašteno uzdahnula.
Christianove rane su se zatvorile. Krv se sasušila. U obrazima mu se čak
pojavilo i malo boje, ukoliko je to uopće bilo moguće za jednoga moroja.
Kapci su mu zatitrali, a oči ponovno postale žive. Pogledao je Lissu i
nasmiješio se. Osjećala sam se kao da gledam Disneyjev film.
Nakon toga sam se valjda srušila u nesvijest.
Probudila sam se u školskoj ambulanti, gdje sam sljedeća dva dana
provela na infuziji. Lissa je sve to vrijeme bila uz mene i događaji koji su
okruživali otmicu polako su izišli na vidjelo.
Kirovoj i još nekolicini odabranih morali smo reći istinu o Lissinim
moćima, o tome kako je iscijelila Viktora i Christiana pa i mene. Iako su
ih vijesti šokirale, svi su se složili kako je najbolje to držati u tajnosti od
ostatka škole. Nitko nije čak ni pomislio odvesti Lissu kao što su učinili s
profesoricom Karp.
Jedino što su učenici sa sigurnošću znali bilo je da je Viktor Daškov oteo
Lissu. Ali nisu znali zašto. Neki od njegovih čuvara poginuli su kada je
Dimitrijeva skupina napala kolibu, prava šteta, s obzirom na to da je i
ovako broj čuvara bio u stalnom padu. Viktor je trenutačno bio u
197
školskome pritvoru dvadeset četiri sata na dan, čekajući da dođe odred
kraljevskih čuvara i odvede ga. Iako je morojska vlast bila uglavnom
simbolička i nalazila se pod vlašću druge zemlje, moroji su ipak imali
svoj sustav dijeljenja pravde. Čula sam priče koje su kružile o morojskim
zatvorima. Definitivno nisu zvučali kao ugodno mjesto za život.
A što se tiče Natalie... to je već bio problem. I dalje je bila maloljetnica,
ali pridružila se ocu u ostvarivanju njegova zločinačkog plana. Ona je bila
ta koja je unosila mrtve životinje u školu i pozorno pratila Lissino
ponašanje, čak i prije našega bijega. Budući da je bila korisnica magije
zemlje, baš kao i Viktor, upotrijebila je tu moć da učini trulom klupu s
koje sam ja pala i slomila gležanj. Nakon što je vidjela kako sam
spriječila Lissu da iscijeli grlicu, ona i Viktor shvatili su da moraju
ozlijediti mene kako bi doprli do nje, jedino su je tako mogli natjerati da
opet upotrijebi svoju moć. Natalie je jednostavno čekala da iskrsne prava
prilika za to. Trenutačno nije bila ni u kakvom pritvoru, jer je Akademija
tu odluku odgodila sve dok ne dođe zapovijed s kraljevskoga vrha.
Bilo mi je nekako žao Natalie, nisam si mogla pomoći. Oduvijek je bila
tako zbunjena i nesigurna u sebe. Mogla je lako postati žrtvom svačije
manipulacije, a pogotovo očeve. Jednostavno ga je obožavala i bila je
spremna učiniti bilo što samo kako bi joj poklonio trunku svoje pažnje.
Kružile su glasine da je znala stati ispred mjesta gdje je bio pritvoren i
vrištati, preklinjući čuvare da je puste unutra. Odbili bi i odvukli je natrag
u njezinu sobu.
U međuvremenu smo Lissa i ja nastavile sa svojim prijateljstvom kao da
se ništa nije dogodilo. Ali u njezinu svijetu, nešto se definitivno
promijenilo. Nakon sveg tog uzbuđenja i drame, činilo se kao da je iznova
spoznala što joj je uistinu vrijedno. Prekinula je s Aaronom. Sigurna sam
da je to učinila s puno obzira, ali njemu je teško palo. Bio je to već drugi
put da ga ostavlja. Njegovu samopouzdanju nije previše pomogla ni
činjenica da ga je bivša cura varala dok su bili zajedno.
Ubrzo nakon toga i bez imalo oklijevanja, Lissa je počela hodati s
Christianom, pritom nimalo ne mareći kakve bi to posljedice moglo imati
na njezinu reputaciju. Pomalo sam bila zatečena kada sam ih prvi put
ugledala u javnosti kako se zaljubljeno gledaju, držeći se za ruke. Mislim
da je i Christianu bilo teško povjerovati da se to doista događa. Većina
naših školskih kolega bili su toliko u šoku da jednostavno nisu mogli
vjerovati. Nikada nisu bili svjesni njegova postojanja, a sada je on bio s
nekim poput nje.
U mojemu ljubavnom životu, ako se to uopće moglo tako nazvati, baš i
nisu cvale ruže. Dimitri me nijednom nije posjetio dok sam se oporavljala,
198
a naši zajednički treninzi bili su prekinuti do daljnjeg. Naletjela sam na
njega u sportskoj dvorani tek četvrtoga dana od Lissine otmice. Bili smo
sami.
Otišla sam tamo po svoju torbu za vježbanje i potpuno se smrznula kada
sam ga ugledala. Nisam mogla prozboriti ni riječ. Počeo je hodati kao da
će me zaobići, ali onda se zaustavio.
»Rose...«, progovorio je nakon nekoliko trenutaka neugodne tišine.
»Moraš nekoga obavijestiti o onome što se dogodilo. Između nas.«
Dugo sam čekala priliku da razgovaram s njim, ali to nije bio tip
razgovora kakav sam zamišljala.
»Ne mogu to učiniti. Dobit ćeš otkaz. Ili nešto još gore.«
»I trebali bi mi dati otkaz. Ono što sam učinio bilo je pogrešno.«
»Nisi si mogao pomoći. Ogrlica je bila začarana...«
»Nije važno. Bilo je pogrešno. I glupo.«
Pogrešno? Glupo? Zagrizla sam usnicu, osjećajući kako mi suze naviru na
oči. Brzo sam se pokušala pribrati.
»Gledaj, nije to ništa strašno.«
»Ne, to jest strašno! Iskoristio sam te.«
»Ne«, odvratila sam smireno. »Nisi.«
Ali nešto u mome glasu zacijelo me odalo, jer se zagledao u moje oči s
dubokom, intenzivnom ozbiljnošću.
»Rose, sedam sam godina stariji od tebe. Za deset godina to neće puno
značiti, ali sada to predstavlja ogromnu razliku. Ja sam odrasla osoba. Ti
si dijete.«
Au, to je zaboljelo. Trznula sam se. Bilo bi puno lakše da me samo
udario.
»Nisi baš mislio da sam dijete kada smo se našli goli u krevetu.«
Sada se on trznuo.
»Samo zato što je tvoje tijelo... pa, to te ne čini odraslom. Različiti smo,
Rose. Ja sam bio u vanjskome svijetu. Živio sam sam. Ubijao sam, i to
ljude, ne životinje. A ti... ti tek počinješ živjeti. Život ti se vrti oko zadaća,
odjeće i plesova.«
»Misliš da mi je samo do toga stalo?«
»Naravno da nije. Ne u potpunosti. Ali sve je to dio tvoga svijeta. Još
uvijek odrastaš, otkrivaš tko si zapravo i što ti je važno. I trebaš to
nastaviti raditi. Trebaš biti s dečkima koji su tvojih godina.« Nisam željela
dečke svojih godina. Ali nisam mu to rekla. Nisam ništa rekla. »Čak i ako
nikome ne kažeš za to, moraš shvatiti da je to bila pogreška. I da se više
neće ponoviti«, dodao je.
»Zato što si puno stariji od mene? Zato što je to neodgovorno?«
199
Lice mu je bilo posve bezizražajno.
»Ne. Zato što me jednostavno ne zanimaš na taj način.«
Zapanjeno sam ga gledala. Njegove riječi, njegovo odbijanje, bile su jasne
i glasne. Sve što se između nas dogodilo one noći, sve što je za mene bilo
toliko lijepo i značajno, sada mi se pred očima pretvorilo u prah.
»Ono se dogodilo samo zato što smo bili začarani. Razumiješ li?«
Ponižena i bijesna, odlučila sam ne raditi budalu od sebe nastavljajući se
svađati s njim ili ga preklinjati. Umjesto toga, samo sam ležerno slegnula
ramenima.
»Aha. Nema frke.«
Ostatak dana bila sam loše volje i odbijala svaki pokušaj Lisse i Masona
da me izvuku iz sobe. Bilo je ironično da ne želim nigdje ići jer sam
napokon bila slobodna. Kirovu je moje sudjelovanje u spašavanju do te
mjere zadivilo da je odlučila okončati moj kućni pritvor.
Sljedećega dana odlučila sam prije škole otići do mjesta gdje su držali
Viktora u pritvoru. Akademija je imala prave ćelije s rešetkama, a u
obližnjem hodniku dvojica su čuvara držala stražu. Bilo je potrebno malo
muljanja s moje strane kako bih ih nagovorila da me puste unutra. Čak ni
Natalie nije bilo dopušteno ući. Ali jedan od čuvara bio je sa mnom u
terencu i vidio kako sam proživljavala Lissino mučenje. Rekla sam mu da
moram razgovarati s Viktorom o onome što je učinio Lissi. Bila je to laž,
ali čuvari su mi povjerovali i sažalili se. Dali su mi pet minuta za
razgovor, povukavši se dalje niz hodnik tako da su nas mogli vidjeti, ali
ne i čuti.
»Oh, Rose, kakvo ugodno iznenađenje! Tvojoj snalažljivosti nikad kraja.
Nisam mislio da će mi ikad dopustiti da imam posjetitelja.«
Prekrižila sam ruke, nastojeći ostaviti dojam opake čuvarice.
»Želim da povučete magične čini. Prekinite ih.«
»Kako to misliš?«
»Čini kojima ste začarali mene i Dimitrija.«
»Tih čini više nema. Magija se potrošila sama od sebe.«
Odmahnula sam glavom.
»Ne. Ne mogu prestati misliti na njega. Stalno želim...«
Lukavo se nasmiješio kada nisam dovršila rečenicu.
»Draga moja, to što osjećaš postojalo je davno prije nego što sam se ja
umiješao i bacio čini požude.«
»Nije bilo ovako. Ovako snažno.«
»Možda samo toga nisi bila svjesna. Ali sve ostalo... privlačnost, tjelesna i
mentalna, već je bila u tebi. I u njemu. U suprotnome čarolija nikad ne bi
200
upalila. Ona zapravo nije dodala ništa novo, samo je uklonila suzdržanost
i učvrstila osjećaje koje ste već imali jedno spram drugoga.«
»Lažete. Rekao mi je da prema meni ne gaji takve osjećaje.«
»Onda on laže. Kažem ti, čarolija inače ne bi djelovala, a osim toga,
doista je trebao biti malo pametniji. Nije si smio dopustiti da razvije takve
osjećaje prema tebi. Ti si još školarka, može ti se oprostiti takvo
zaljubljivanje. Ali on? Trebao je pokazati veću samokontrolu i bolje
sakriti svoje osjećaje. Natalie je uočila kako te gleda i izvijestila me.
Nakon što sam vas nekoliko puta vidio zajedno, sve mi je bilo jasno. To
mi je pružilo savršenu priliku da vam odvučem pozornost tijekom otmice.
Samo sam podesio čaroliju ogrlice tako da odgovara svakome od vas, a vi
ste se pobrinuli za sve ostalo.«
»Vi ste bolestan gad. Kako ste nam to mogli učiniti? A tek ono što ste
učinili Lissi?«
»Ni zbog čega ne žalim«, izjavio je naslonivši se na zid. »I da mogu,
ponovio bih to. Misli što hoćeš, ali ja volim svoj narod. Ono što sam želio
učiniti bilo je u njihovu najboljem interesu. A sada? Teško je reći.
Nemaju vođu, barem ne pravoga vođu. Ne postoji nitko tko je uistinu
dostojan zauzeti taj položaj.« Nagnuo je glavu prema meni, zamišljeno
me motreći. »Vasilisa je mogla biti kandidatkinja za prijestolje da je u
sebi uspjela naći vjeru kojom bi prevladala utjecaj duha. To je zapravo
ironično. Moć duha može osobu pretvoriti u vođu i ujedno uništiti njezinu
sposobnost da ostane vođom. Strah, depresija i nesigurnost s vremenom
preuzmu kontrolu i istinska snaga osobe bude potisnuta, zakopana negdje
duboko unutra. Ipak, Lissinim žilama teče krv Dragomira, što nije tako
mala stvar. I naravno, ima tebe, svoju čuvaricu od sjenke poljubljenu. Tko
zna? Možda nas još iznenadi.«
»Od sjenke poljubljenu« Opet taj izraz, isti onaj kojim me opisala
profesorica Karp.
»Tebe su poljubile sjenke. Prešla si na drugu stranu, u smrt, i vratila se.
Zar misliš da takvo što nije ostavilo traga na tvojoj duši? Tvoje shvaćanje
života i svijeta puno je dublje i daleko veće čak i od moga, iako toga
možda nisi svjesna. Trebala si ostati mrtva. Vasilisa se suočila sa smrću
da te vrati i tako te zauvijek vezala uz sebe. Bila si u zagrljaju smrti i dio
tebe uvijek će se toga sjećati te strastveno željeti život i sva iskustva koja
s njim dolaze. Zato si tako nesputana u svemu što radiš. Ti ne potiskuješ
svoje osjećaje, strast ili bijes. To te čini izvanrednom. To te čini
opasnom.«
Nisam znala što bih rekla na to. Bila sam bez riječi i činilo se da mu se to
sviđa.
MIN@
201
»To je ujedno i stvorilo vašu posebnu vezu. Njezini osjećaji uvijek naviru
iz nje k drugima. Ali većina ljudi nije sposobna detektirati ih osim ako
ona izravno ne usmjerava svoje misli prema njima koristeći kompulziju.
Ti, s druge strane, imaš um koji je osjetljiv na izvanosjetilnu energiju,
posebice njezinu.« Uzdahnuo je, gotovo zadovoljan, a ja sam se sjetila
kako je Vladimir također spasio Annu od smrti. To je zacijelo stvorilo i
njihovu vezu. »Da, nesposobnjakovići s Akademije nemaju pojma kakvo
se blago skriva u vama dvjema. Da su okolnosti bile drukčije i da nisam
imao potrebu ubiti te, učinio bih te dijelom svoje kraljevske straže kada bi
postala zrela za to.«
»Vi nikada ne biste dobili kraljevsku stražu. Zar ne mislite da bi ljudi
postali znatiželjni i počeli se raspitivati o vašemu iznenadnom
ozdravljenju? A čak i da nitko nije doznao za Lissu, Tatiana vas nikada ne
bi proglasila kraljem.«
»Možda si u pravu, ali to nije ni važno. Postoje i drugi načini da se
preuzme vlast. Ponekad je nužno zaobići službene kanale. Zar misliš da je
Kenneth jedini moroj koji me odano slijedi? Najveće i najsnažnije
revolucije često se rađaju tiho, skrivene u sjenama.« Intenzivno me
pogledao. »Zapamti to.«
Odjednom su s ulaza u zgradu počeli dopirati čudni zvukovi i ja sam
pogledala prema vratima kroz koja sam došla. Čuvari koji su me pustili
sada su nestali. Iza ugla sam čula neko komešanje i mukle udarce.
Namrštila sam se i iskrivila vrat kako bih bolje vidjela što se događa.
Viktor je ustao.
»Napokon.«
Niz kralježnicu su mi prošli žmarci od straha, a onda sam odahnula,
ugledavši Natalie kako dolazi niz hodnik. U meni su se pomiješali
suosjećanje i ljutnja pa sam se natjerala na smiješak. Ovo je vjerojatno
zadnji put da vidi oca prije nego što ga odvedu. Zločinci ili ne, trebali bi
imati priliku da se oproste.
»Hej«, rekla sam, gledajući je kako korača prema meni. U njezinim je
kretnjama bilo neke neobične odlučnosti i duboko u sebi osjetila sam da
nešto nije u redu. »Nisam mislila da će te pustiti unutra.« Naravno, ni
mene nisu trebali pustiti.
Došla je ravno do mene i, bez pretjerivanja, zavitlala me u zid. Snažno
sam udarila tijelom, a pred očima su mi počele plesati crne zvjezdice.
»Što?...« Prislonila sam ruku na čelo i pokušala ustati.
Kako joj više nisam predstavljala zapreku, Natalie je otključala Viktorovu
ćeliju upotrijebivši svežanj ključeva koje sam vidjela za pojasom jednoga
od čuvara. Nekako sam se uspjela podići na noge i pristupiti joj.
202
»Što to radiš?«
Podigla je glavu prema meni i tada sam shvatila. Zjenice obrubljene
tankim crvenilom. Koža preblijeda čak i za morojku. Krv razmazana oko
usta. A najočitije od svega, pogled u njezinim očima. Pogled toliko leden i
zao da mi je srce gotovo prestalo kucati.
Bio je to pogled koji je govorio da ona više ne hoda medu živima, pogled
koji je govorio da je sada jedna od strigoja.
Dvadesetčetvrto poglavlje
Unatoč svoj obuci koju sam prošla, svim lekcijama o navikama strigoja i
načinima obrane od njih, nikada ih nisam vidjela uživo. Bilo je strašnije
nego što sam očekivala.
Ovoga puta, kada je opet zamahnula prema meni, bila sam spremna.
Donekle. Izmaknula sam se i kliznula unatrag, izbjegavši njezin udarac i
sve se vrijeme pitajući kakve su mi zapravo šanse. Sjetila sam se
Dimitrijeve šale o šoping-centru. Nisam imala srebrni kolac. U blizini nije
bilo ničega čime bih joj mogla odrezati glavu. Spaljivanje isto tako nije
dolazilo u obzir. Na kraju se činilo kao da mi je najbolja opcija bijeg, ali
Natalie mi je prepriječila put.
Osjećajući se beskorisno, jednostavno sam se počela povlačiti niz hodnik
dok je ona sve više napredovala prema meni, a pokreti su joj bili
graciozniji nego što je to ikada bio slučaj dok je bila živa.
A onda, također brže nego što se ikada kretala u životu, skočila je na
mene, zgrabila me i glavom mi udarila ravno u zid. Bol mi je eksplodirala
u glavi i bila sam poprilično sigurna da u ustima osjećam okus krvi.
Mahnito sam joj se počela odupirati, pokušavajući se nekako obraniti, ali
bilo je to kao da se borim protiv Dimitrija dok je na speedu.
»Draga moja«, promrmljao je Viktor, »nemoj je ubiti ako baš ne moraš.
Možda nam još ustreba poslije.«
Natalie se zaustavila, što mi je dalo priliku da se povučem još unatrag, ali
nije skinula svoje ledene oči s mene.
»Pokušat ću.« U glasu joj se osjetila sumnja. »Idi sada. Doći ću kad
završim s njom.«
»Ne mogu vjerovati!« povikala sam za njim. »Vlastitu ste kćer natjerali
da se pretvori u strigojku?«
»Nisam imao izbora. Bila je to žrtva za veće dobro. Natalie razumije.«
Otišao je.
203
»Razumiješ li?« Nadala sam se da ću razgovorom dobiti na vremenu, baš
kao u filmovima. Isto sam se tako nadala da ću pitanjima prikriti činjenicu
da sam bila izvan sebe od užasa. »Razumiješ li doista? Bože, Natalie. Ti...
ti si se preobrazila. Samo zato što ti je on to rekao?«
»Moj je otac velik čovjek«, odgovorila je. »Spasit će moroje od strigoja.«
»Jesi li poludjela?« povikala sam. Koračala sam unatrag i odjednom
osjetila zid. Zarila sam nokte u njegovu površinu, kao da bih mogla
iskopati put vani. »Ti si strigojka.«
Slegnula je ramenima pa mi se na trenutak učinilo kao da razgovaram sa
starom Natalie.
»Morala sam to učiniti kako bih ga izvukla odavde prije nego što dođu po
njega. Jedna strigojka za spas svih moroja. To je dostojna žrtva radi koje
se vrijedilo zauvijek odreći sunca i magije.«
»Ali poželjet ćeš ubijati moroje! Nećeš moći odoljeti tome porivu.«
»On će mi pomoći da to kontroliram. Ako ne, onda će me morati ubiti.«
Zakoračila je naprijed i zgrabila me za ramena, a ja sam zadrhtala zbog
ležernosti kojom je pričala o vlastitoj smrti. Na takav ležeran način
vjerojatno je sada razmišljala i o mojoj smrti.
»Ti si stvarno luda. Nije moguće da ga toliko voliš. Ne možeš...«
Ponovno me bacila u zid, a kada sam tresnula na pod, imala sam osjećaj
da se ovoga puta neću tako brzo dići. Viktor joj je naredio da me ne ubije,
ali u očima joj se pojavio nekakav pogled, pogled koji je govorio da žudi
za time. Željela se nahraniti mnome, glad joj se vidjela na licu. Strigojka u
njoj bila je sve jača. Shvatila sam da se nisam trebala upuštati u razgovor
s njom. Oklijevala sam, baš kao što me Dimitri upozorio.
A onda se pojavio, posve iznenada, jureći niz hodnik kao smrt u
kaubojskome kaputu.
Natalie se istoga trena okrenula. Bila je brza, nevjerojatno brza. Ali i
Dimitri je bio brz i uspješno je izbjegao njezin napad dok mu je lice
zračilo nevjerojatnom snagom i moći. Promatrala sam ih kako se kreću,
kružeći jedno oko drugoga poput partnera u smrtonosnom plesu. Bilo je
sablasno, a u isto vrijeme i fascinantno gledati ih takve. Iako je očito bila
puno snažnija od njega, ujedno je bila novonastala strigojka. Samo zato
što je stekla supermoći, nije nužno značilo da se njima znala koristiti.
Dimitri je, s druge strane, vrlo dobro znao baratati svojim moćima. Nakon
što je podjednako primio i zadao teške udarce, odlučio se za konačan
potez. Srebrni mu je kolac sijevnuo u ruci poput munje, a onda
strelovitom brzinom poletio naprijed, ravno u njezino srce. Naglo ga je
iščupao i koraknuo unatrag, ravnodušno gledajući dok je ona kričeći pala
204
na pod. Nakon nekoliko trenutaka ispunjenih užasom, konačno se prestala
micati.
U tren oka se stvorio nada mnom i kliznuo rukama ispod moga tijela.
Ustao je, noseći me kao onda kada sam ozlijedila gležanj.
»Hej, druže Belikove«, promrmljala sam, odjednom shvativši da zvučim
jako pospano. »Bio si u pravu za strigoje.« Svijet je počeo tonuti u crnilo,
a kapci su mi naglo postali teški.
»Rose. Roza. Otvori oči.« Glas mu još nikada nije zvučao tako napeto,
tako zabrinuto. »Nemoj mi zaspati. Ne još.«
Žmirkajući sam ga pogledala dok me nosio iz zgrade, doslovce trčeći
prema ambulanti.
»Je li bio u pravu?«
»Tko?«
»Viktor... rekao je da ne bi uspjela. Ogrlica.«
Počela sam se gubiti, osjećajući kako me guta tama, ali Dimitri mi nije
dopuštao da zaspim.
»Kako to misliš?«
»Čarolija. Viktor je rekao da si me morao željeti... da ti je moralo biti
stalo... kako bi upalilo.« Kada nije ništa odgovorio, pokušala sam ga
zgrabiti za majicu, ali prsti me nisu više slušali. »Jesi li? Jesi li me želio?«
Progovorio je muklim glasom.
»Da, Roza. Želio sam te. I još te želim. Želim... da možemo biti zajedno.«
»Zašto si mi onda lagao?«
Stigli smo do ambulante, a on je nekako uspio otvoriti vrata sa mnom u
naručju. Čim smo ušli, počeo je dozivati pomoć.
»Zašto si mi lagao?« promumljala sam ponovno.
Spustio je pogled, i dalje me držeći u rukama. Čula sam korake kako se
približavaju, a potom i nečije glasove.
»Zato što ne možemo biti skupa.«
»Zbog razlike u godinama, o tome se radi?« upitala sam. »Jer si mi ti
mentor.«
Prstima je nježno obrisao suzu koja mi je kliznula niz obraz.
»Djelomično«, rekao je. »Ali isto tako... pa, jednog ćemo dana ti i ja biti
Lissini čuvari. Morat ću je štititi bez obzira na sve. Ako se pojavi skupina
strigoja, morat ću se baciti između njih i nje.«
»Znam to. Naravno da ćeš to učiniti.« Pred očima su mi ponovno počele
plesati crne zvjezdice. Gubila sam se.
»Ne. Ako si dopustim voljeti te, neću se baciti pred nju da je zaštitim.
Bacit ću se pred tebe.«
U tom je trenutku uletjela medicinska ekipa i uzela me iz njegovih ruku.
205
I tako sam, dva dana nakon što su me otpustili iz ambulante, opet završila
u njoj. To mi je bio već treći put u dva mjeseca otkad smo se vratile na
Akademiju. Time sam sigurno srušila nekakav rekord. Vjerojatno sam
imala potres mozga i unutarnje krvarenje, ali to nikada nismo doznali.
Kada ti je najbolja prijateljica opaka iscjeliteljica, nekako se ne moraš
previše brinuti o tim stvarima.
Ipak sam morala provesti još nekoliko dana u ambulanti, ali Lissa i njezin
novi hrabri pratilac, Christian, gotovo uvijek bili su uz mene kada nisu
imali nastavu. Preko njih sam doznala što se događa u vanjskome svijetu.
Dimitri je shvatio da se u kampusu nalazi strigoj kada je pronašao
Natalienu žrtvu mrtvu i gotovo bez kapi krvi u tijelu: bio je to profesor
Nagy, od svih ljudi. Pomalo iznenađujući izbor, ali vjerojatno je bio
prestar da bi se pošteno borio protiv nje.
Nema više slavenske umjetnosti za nas. Čuvari koji su pazili na Viktora u
pritvoru bili su ozlijeđeni, ali ne mrtvi. Samo ih je silovito bacila u zid,
baš kao i mene.
Viktora su pronašli dok je pokušavao pobjeći iz kampusa i ponovno ga
priveli. Bilo mi je drago, iako je to značilo da je Nataliena žrtva bila
uzaludna. Kružile su glasine da Viktor nije pokazao ni trunku straha kada
su došli kraljevski čuvari i odveli ga. Sve vrijeme samo se smješkao, kao
da čuva tajnu o kojoj oni ništa ne znaju.
Nakon toga život se vratio u normalu, koliko je to uopće bilo moguće.
Lissa je prestala s rezanjem. Doktorica joj je nešto prepisala, antidepresiv
ili lijek protiv anksioznosti, nisam se mogla sjetiti točno što, i od toga se
osjećala puno bolje. Zapravo, nisam znala ništa o tim vrstama lijekova.
Mislila sam da se od njih ljudi osjećaju sretno i pomalo šašavo. Ali bio je
to lijek kao i svaki drugi, stvoren da nešto popravi i većinu ju je vremena
jednostavno održavao normalnom i stabilnom.
A to je bilo dobro, jer su se pojavile stvari s kojima se morala uhvatiti u
koštac. Primjerice, Andre. Konačno je povjerovala u Christianovu priču i
počela prihvaćati istinu da Andre možda i nije bio junak kakvim ga je
oduvijek smatrala. To joj je teško palo, ali na kraju se pomirila s time i
prihvatila činjenicu da je Andre jednostavno imao svoje dobre i loše
strane, baš kao i svi mi. Ono što je učinio Miji rastuživalo ju je, ali nije
promijenilo ono najvažnije, Andre je bio dobar brat koji ju je neizmjerno
volio. Najvažnije od svega, cijelo ju je to iskustvo oslobodilo osjećaja da
mora biti poput njega kako bi svoju obitelj učinila ponosnom. Mogla je
biti ono što jest i to je svakodnevno dokazivala svojom vezom s
Christianom.
206
Škola se i dalje nije mogla pomiriti s time, ali nju više nije bilo briga.
Smijala se tome, ignorirajući šokirane poglede i nevjericu plemića i
plemkinja koji jednostavno nisu mogli vjerovati da bi ona hodala s
nekime iz osramoćene obitelji. Ali nisu svi tako mislili. Neki koji su je
dobro upoznali tijekom njezina kratkog, ali vatrenog društvenog uspona
voljeli su je zbog nje same i tu kompulzija nije bila potrebna. Njezina
iskrenost i otvorenost puno im se više sviđala od igrica kakve je igrala
većina plemstva.
Naravno, bilo je puno plemića i plemkinja koji su je ignorirali i pričali
zlobne stvari njoj iza leđa. Najviše od svih iznenadila me Mia koja se,
unatoč nevjerojatnom poniženju što ga je doživjela, uspjela uvući natrag
među neke plemiće i nanovo steći njihovu naklonost. To je samo
dokazalo ono što sam mislila o njoj. Nije ju bilo tako lako zaustaviti. U
stvari, činilo se da već radi na novoj spletki, u što sam se i uvjerila kada
sam jednoga dana prošla pokraj nje na putu do učionice. Stajala je s još
nekolicinom ljudi i glasno govorila, očito želeći da je čujem.
»... savršen par. Oboje dolaze iz potpuno osramoćenih i odbačenih
obitelji.«
Stisnula sam zube i samo produžila, prateći njezin pogled do mjesta gdje
su stajali Lissa i Christian. Bili su posve izgubljeni u vlastitome svijetu i
izgledali poput kakve predivne slike, ona plavokosa i alabastarske puti, on
plavih očiju i crne kose. Ni sama nisam mogla odoljeti a da se ne
zagledam u njih.
Mia je bila u pravu. Njihove su obitelji bile osramoćene. Tatiana je javno
osudila Lissu, a iako nitko nije »krivio« Ozere zbog onoga što se dogodilo
Christianovim roditeljima, ostale kraljevske obitelji držale su distancu.
Ali Mia je bila u pravu i onome drugom.
Na neki način, Lissa i Christian uistinu su bili savršen par. Možda jesu bili
izopćenici, ali Dragomiri i Ozere jednom su bili među najmoćnijim
morojskim vođama. U vrlo kratkom vremenu, Lissa i Christian počeli su
utjecati jedno na drugo, izgrađujući snažne osobnosti za koje se činilo da
bi mogle jednoga dana krenuti stopama svojih predaka. On je od nje
pokupio uglađenost i smisao za društveno ophođenje, ona je od njega
učila kako se boriti za ono u što strastveno vjeruješ. Što sam ih više
promatrala, to sam bila svjesnija energije i samopouzdanja kojima su
zračili.
Ni oni se neće dati tako lako zaustaviti.
Mislim da je to, u kombinaciji s Lissinom srdačnošću, bilo ono što je
privuklo ljude. Naš se društveni krug polako počeo širiti. Mason nam se
pridružio, naravno, pritom ne skrivajući svoje zanimanje za mene. Lissa
207
me puno zadirkivala u vezi s tim, a ja ni sama nisam znala što poduzeti.
Dio mene mislio je kako je možda vrijeme da mu pružim ozbiljnu priliku,
ali najvećim sam dijelom svojega bića i dalje žudjela za Dimitrijem.
Većinu vremena, Dimitri se prema meni odnosio onako kako se i očekuje
od mentora.
Bio je učinkovit. Drag. Strog. Pun razumijevanja.
Sve se doimalo posve uobičajeno i nitko ne bi nikad posumnjao da se
nešto dogodilo među nama, osim kada bi nam se ponekad susreli pogledi.
Kada sam jednom uspjela nadvladati prvotnu emocionalnu reakciju,
shvatila sam da je on bio, strogo gledano, u pravu.
Da, godine su bile problem, pogotovo dok sam ja još bila učenica na
Akademiji. Ali ona druga stvar koju je spomenuo... nikada mi to nije palo
na pamet. A trebalo je. Dvoje čuvara u romantičnoj vezi mogli bi jedno
drugome biti prepreka u zaštiti moroja koji im je dodijeljen. Nismo mogli
dopustiti da se to dogodi, nismo mogli riskirati njezin život zbog naših
vlastitih želja i strasti. U suprotnome, ne bismo bili ništa bolji od čuvara
Badicovih koji je pobjegao. Jednom sam rekla Dimitriju kako moji
osjećaji nisu važni. Lissa je bila na prvome mjestu.
Samo sam se nadala da ću moći ispuniti ono što sam rekla.
»Šteta što se tiče iscjeljivanja«, rekla mi je Lissa.
»Hmm?«
Sjedile smo u njezinoj sobi, pretvarajući se da učimo, ali moje su misli
bile zaokupljene samo Dimitrijem. Iako sam joj održala prodiku o čuvanju
tajni, nisam joj još rekla o njemu ili o tome kako sam gotovo izgubila
djevičanstvo. Iz nekog razloga, nisam se mogla natjerati da joj kažem.
Spustila je knjigu povijesti koju je držala.
»Šteta što sam se morala odreći iscjeljivanja. I kompulzije.« Lice joj se
namrštilo kada je spomenula posljednje. Iscjeljivanje su svi smatrali
čudesnim darom vrijednim daljnjeg proučavanja, a kompulziju su pak
Kirova i profesorica Carmack dočekale na nož. »Mislim, sada sam sretna.
Trebala sam već prije potražiti pomoć, u tome si imala pravo. Drago mi je
što sam na lijekovima. I Viktor je imao pravo. Ne mogu više koristiti
kompulziju. Ali i dalje je mogu osjetiti... nedostaje mi dodir s njom.«
Nisam znala što bih rekla na to. Više mi se sviđala ovakva. Sada kada je
prijetnja ludilom nestala, ponovno je bila svoja, samouvjerena i otvorena,
ona Lissa kakvu sam oduvijek poznavala i voljela. Sada je bilo lako
vidjeti zašto je Viktor mislio da bi jednoga dana mogla biti dostojna
nasljednica prijestolja. Podsjećala me na svoje roditelje i Andrea, na to
kako su pobuđivali divljenje i odanost u onima koji su ih poznavali.
208
»Ali tu je još nešto«, nastavila je. »Rekao je da ne mogu pobjeći od toga. I
bio je u pravu. Boli me to što ne mogu koristiti magiju. Ponekad je toliko
želim, da je gotovo neizdrživo.«
»Znam«, rekla sam. Mogla sam osjetiti bol koja ju je razdirala. Pilule su
možda otupile njezine moći, ali ne i vezu koju smo dijelile.
»Neprestano mislim na sve što bih mogla postići, sve ljude kojima bih
mogla pomoći.« U glasu sam joj osjetila žaljenje.
»Prvo moraš pomoći sebi«, rekla sam odlučno. »Ne želim vidjeti kako
opet patiš. Neću ti to dopustiti.«
»Znam. Christian mi kaže istu stvar.« Na licu joj se pojavio onaj blesavi
osmijeh koji bi uvijek imala kada je mislila na njega. Da sam znala kako
će ljubav od njih načiniti idiote, možda ne bih s takvim oduševljenjem
dočekala njihovo ponovno zbližavanje. »Ma valjda ste vas dvoje u pravu.
Bolje je željeti magiju i biti normalan nego je imati i biti lud. Tu nema
treće mogućnosti.«
A onda mi je glavom iznenada proletjela misao.
Ipak je postojala treća mogućnost.
Na to su me podsjetile Nataliene riječi. To je dostojna žrtva radi koje se
vrijedilo zauvijek odreći sunca i magije.
Magija.
Profesorica Karp nije se pretvorila u strigojku jer je izgubila razum.
Učinila je to kako bi ga sačuvala. Kada se osoba preobrazi u strigoja, sve
veze s magijom se prekinu. Ona je to učinila kako je više ne bi mogla
koristiti. Prema tome, više je nije mogla osjećati ni željeti. Promatrajući
Lissu, u meni se počela buditi zabrinutost. Što ako ona dođe do istog
zaključka? Bi li učinila isto što i Karpica? Ne, brzo sam odbacila tu
misao. Lissa to nikada ne bi učinila. Bila je previše karakterna, previše
moralna. Dok god bude uzimala lijekove, njezin će je razum spriječiti da
izvede nešto tako drastično.
Ipak, cijela me ta zamisao nagnala da se dam u još jednu, posljednju
potragu za istinom. Sljedećeg jutra otišla sam u kapelicu, sjela u jednu od
klupa i čekala da se pojavi svećenik.
»Zdravo, Rosemarie«, rekao je, vidno iznenađen. »Mogu li ti nekako
pomoći?« Ustala sam.
»Zanimaju me još neke stvari o sv. Vladimiru. Pročitala sam one knjige
koje ste mi dali i još nekoliko drugih.« Mislila sam kako je pametnije
prešutjeti mu krađu knjiga s tavana. »Ali nigdje ne piše kako je umro. Što
se dogodilo? Kako je njegov život završio? Je li bio, ono, mučen?«
Svećenik je podigao svoje guste obrve.
»Ne. Umro je od starosti. Posve spokojan.«
209
»Sigurni ste? Nije se pretvorio u strigoja ili počinio samoubojstvo?«
»Ne, naravno da nije. Otkud ti ta ideja?«
»Pa... Vladimir je bio svet, ali isto tako i pomalo lud, zar ne? Čitala sam o
tome. Pomislila sam da se možda, ne znam, prepustio tome.«
Izraz svećenikova lica bio je ozbiljan.
»Istina je da se borio protiv demona, ludila, cijeli svoj život. Bila je to
žestoka borba i ponekad je priželjkivao smrt. Ali prevladao je to. Nije
dopustio da ga porazi.«
Začuđeno sam ga gledala. Vladimir tada nije imao pilule koje bi mu
pomogle, a usto je i nastavio koristiti magiju.
»Kako? Kako mu je to uspjelo?«
»Snaga volje, pretpostavljam. Pa...« Zastao je. »To i Anna.«
»Anna, od sjenke poljubljena«, promrmljala sam. »Njegova čuvarica.«
Svećenik je kimnuo.
»Ostala je uz njega sve vrijeme. Kada bi bio slab, ona je bila ta koja ga je
držala na životu. Hrabrila ga je da ostane snažan i ne prepusti se ludilu.«
Napustila sam kapelicu potpuno osupnuta. Anna je uspjela. Anna je
omogućila Vladimiru da izabere treću opciju, pomažući mu da izvodi
čuda u svijetu bez straha da će skončati na neki užasan, tragičan način.
Profesorica Karp nije bila te sreće. Nije pronašla svoju posebnu čuvaricu.
Nije imala nikoga da je spasi.
Ali zato Lissa jest. Mene.
Smiješeći se, uputila sam se velikim školskim dvorištem prema
zajedničkoj blagovaonici. Nakon dugo vremena osjećala sam se ispunjena
pozitivnom energijom. Bit ćemo posve dobro, Lissa i ja.
Zajedno možemo sve.
U tom sam trenutku krajičkom oka spazila tamnu pojavu. Proletjela je
ispred mene i spustila se na obližnju granu. Prestala sam hodati. Bio je to
gavran, velik i pomalo zastrašujući, sjajnoga crnog perja.
Ali onda sam shvatila da se ne radi o bilo kojem gavranu. Bio je to onaj
gavran. Gavran kojega je iscijelila Lissa. Nijedna druga ptica ne bi sletjela
tako blizu dhampirki. I nijedna me druga ptica ne bi promatrala tako
inteligentnim očima, kao da me poznaje. Nisam mogla vjerovati da je još
uvijek tu. Prošli su me trnci od jeze i počela sam se povlačiti natrag.
A onda sam shvatila.
»I ti si vezan za nju, zar ne?« upitala sam, potpuno svjesna kako bi netko
pomislio da sam luda da me sada vidi. »Vratila te iz mrtvih. I tebe su
poljubile sjenke.«
210
To je u stvari bilo baš cool. Ispružila sam ruku, napola se nadajući da će
sletjeti na nju kao u kakvoj dramatičnoj filmskoj sceni. Ali samo me
pogledao kao da sam idiot, raširio krila i odletio.
Promatrala sam ga kako odlazi u sumrak. Onda sam se okrenula i pošla
naći Lissu. U daljini, zvuk graktanja odjeknuo je poput sablasnoga
smijeha.
Preveo s engleskoga Bruno Stefić
K R A J
Prve knjige
Poruka [Strana 1 od 1]
» Svet književnosti » Forumska biblioteka » Fantastika/Horor » Vampirska Akademija » Richelle Mead - Sestre po krvi 1
Similar topics
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|
|
